Trinaesto poglavlje
Libby
Ispred semafora smo na dnu Jedanaeste avenije kraj obale kad se auto , zaustavi pokraj nas. U crvenom je Ferrariju i sve na njemu vrišti "kurčenje". Nabija gas da privuče Jackovu pozornost, očito mu je jako stalo do toga da se Jack prestraši zbog svojega "malog" Z4.Zbog njega zakolutam očima i odmah kažem: "Nemoj, Jack." Položim ruku na njegovu podlakticu da ga smirim. Takvo što toliko ga nabrije da bi idiota ostavio da guta prašinu na semaforu. Ali to neće moći napraviti pa će postati frustriran i ljut."On je drkadžija", kaže Jack gotovo ne pomičući usne i ne odvajajući stisnute zube."Mislim da nas troje koji stojimo na semaforu znamo to. No ti ćeš ispasti veći drkadžija ako napraviš nešto kao što je utrkivanje s njim. Zar ti je ego zbilja tako krhak? I zamisli da netko odluči pretrčati cestu netom prije nego što se upali zeleno na semaforu i udariš ga? Kako bi se osjećao da ozlijediš nekoga jer si dopustio da te ona tamo pizda nabrije?"
Motor Ferrarija ponovno zaštekće i gotovo da vidim kako su se Jacku od neprijateljskog raspoloženja nakostriješile dlake na zatiljku.
"Znaš, često se pitam kako netko nalik na njega uopće hoda s tim golemim falusom isturenim na čelu", kažem.
Jack makne pogled s ceste i nasmije se. "Jesi li to rekla Angeli za mene nakon našega prvog sastanka?" Ponovno vrati pogled na semafor.
"Nikako ne mogu odgovoriti na to pitanje, gospodine Britcham, kako se ne bih inkriminirala."
"Ahhh, pa ti si stroga dama!" bocne me.
Na semaforu se zasvijetli boja jantara, a kad se jantar pretvori u zeleno, Ferrari s mjesta zagrmi na semafore, a Jack potegne normalnom brzinom. Na naše zadovoljstvo, kamera na vrhu semafora zatreperi na muškarca u Ferrariju.
"No sad se još više osjeća kao pizdek jer se s njim ne želiš utr¬kivati", kažem.
"O, ne, gospođo, nećeš mi se tako lako izvući", odvrati Jack. " Što si rekla Angeli o meni nakon našega prvog sastanka?"
"Vjenčali smo se, kakve sad to ima veze?" upitam.
"Nikakve, ali svejedno želim znati. Što si rekla?"
"Rekla sam ti, nisam te uopće spomenula", kažem. "Moj te radar nije ni registrirao sve dok se nisi pojavio s kavom i kroasanima. Pa i tad su mi interes pobudili kroasani i kava."
"Ah, Oscar Wilde pravo je rekao — zbilja je bolje da se o tebi razgovara iza leđa, nego da se o tebi uopće ne razgovara."
"Nemoj to tako uzimati k srcu", uvjeravam ga. "Zbilja nije bilo ništa osobno."
"Ne mogu vjerovati da si bila tako ravnodušna prema meni", jaukne.
"Nasreću, nisi baš svakoj ženi odmah neodoljiv."
"Zašto nasreću?"
"Pa, ne želim da svaka žena mašt..."
Udarac odnekud meni zdesna dolazi prvi, u djeliću sekunde prije nego što je auto odbačen ustranu kao da ga je pomeo ljutiti div. Škripa kotača ispuni mi uši, trbuh mi potone kad se auto podignuo; zatim su tu grube žute cigle zida i tvrdo nijemo sivilo ulične svjetiljke koja juri prema meni...
Otvorim oči i nalazim se u svojoj spavaćoj sobi, u naručju usnula Jacka. Znojna sam i drhtim; srce mi luđački tuče, trči, galopom bježi iz noćne more koja je bila zbiljska. Disanje mi je neujednačeno i plitko, bole me prsa dok se trudim zadržati kisik.
Vjerojatno plačem, imam takav osjećaj. Kao da sam ponovno ondje, zaglavljena u olupini, stisnuta uz uličnu svjetiljku, lice me peče i mokro je.
Nisam se mogla oglasiti kad sam progovorila; neprestano sam gubila pojam o vremenu i njegovu tijeku. No nisam se prestala truditi, neprestano sam ga zazivala, da vidim je li O.K. Samo mi je trebalo da je živ i O.K.
Mislim da se gušim. Jack me guši. Trudim se disati, no on mi, držeći me, ne dopušta da udahnem. Ne mareći za to hoću li ga probu¬diti i zanemarujući bol koja mi je podražila živčane završetke, odgurnem ga od sebe i uspravim se u krevetu i odmah mi se disanje popravi, srce mi se usporava svakom novom sekundom koja nas udaljava.
"Libby?" upita uspravljajući se i nasloni se na jednu ruku. "Što je?"
Odmaknem lice od njega, ne želim da me gleda, a ni ja njega ne želim gledati. Želim biti što je dalje moguće od njega. Ništa ne valja, želim reći. "Ništa", kažem, "samo sam sanjala."
"Ah, ljubavi", kaže pomičući se prema meni. Red je na mene da ustuknem pred njim. Sve ovo vrijeme to je on radio meni, a sada ja to radim njemu. Zbog toga se uspravi u sjedeći položaj i namrgodi se. Ponovno to učini, ispruži ruke prema meni, i ne mogu to podnijeti, ne mogu podnijeti to što se ovako ponaša, što se ponaša kao da je sve O.K., kao da je sve normalno, a lagao mi je. Lagao mi je još otkad sam ga u bolnici ispitivala o sudaru. Zna što se dogodilo odmah nakon sudara, kad smo oboje došli k sebi, zna što je učinio. Maknem se izvan njegova dohvata i ustanem.
"Moram po čašu vode", kažem.
"O.K." jedva je protisnuo, a ja sam već izašla iz sobe i bježala niz hodnik u kuhinju.
Sjedim u mraku zureći u stol, gledajući nesavršenosti drveta kako se oblikuju u slike.
To je zato što sam odlučila prestati čitati dnevnike, zar ne? Upitam onostranost. Odlučila sam Jacku pružiti novu šansu, ići dalje i možda porazgovarati s njim. Umjesto toga dobila sam pravi odgovor na pita¬nje, na koje je kad sam bila u bolnici on odgovorio lažući. Sada znam što se dogodilo. Sada znam koji mi je to osjećaj pojačavao potrebu da saznajem o Eve; osjećaj koji mi je pulsirao u žilama, ježio kožu poput milijuna mrava koji grizu, koji mi je ležao duboko u grlu poput lokve kiseline.
Osjećam izdaju omotanu poput bršljana oko gromade ljubomore.
Jack
M
islim da Libby zna što se dogodilo nakon sudara i da sam joj lagao. To kako je sinoć pobjegla iz spavaće sobe i nije se vratila sve dok nisam zaspao, to kako je bila tako tiha i suzdržana jutros, to kako je preskočila svakodnevnu prepirku s Butchem o tome očekuje li zbilja od nje da mu u hodnik donese hranu i vodu i jednostavno to učinila, sve mi to govori da zna.
I Butch se uspravio i sumnjivo gledao nju i hranu njuškajući da vidi je li sve u redu.
"Vidimo se poslije", rekla je Libby nakon što je stavila doručak na stol a da me nijednom nije pogledala. "Želim ti ugodan dan." Nije ni pričekala da joj uzvratim, ostavila me samog u prostoriji.
Ona zna pa je samo pitanje vremena kad će sve svršiti.
Libby
O
drastajući, ne sjećam se da sam bila ljubomorna. Ne u smislu prave ljubomore, one koja ti zarije otrovne pandže u srce i gosti se razumom dok pravu tebe zagađuje prljavom neizbrisivom zelenom tintom. Ljubomora je poput droge, najteže i najviše omamljujuće od svega poznatog ljudskoj vrsti. Njezini su učinci trenutačni, prostruji tobom brže od svjetlosti i u tren oka prebaci te u ono stanje povišene osjetljivosti.
Jednom ondje, zaveden, predoziran tom supstancijom zvanom ljubomora, u svemu se pojavi mogućnost "uboda".
To kako Jack primiče šalicu usnama, zatim saginje glavu da srkne malo vruće kave — je li to radio s Eve i je li znala kad mu je poslužiti tako da bude savršene temperature da je pije ugodnim gutljajima? To kako zaboravlja gdje je odložio ključeve — je li uvijek bilo tako i je li Eve imala sustav pomoću kojeg ih nikad nije trebao tražiti? To kako se smiješi — je li se uvijek tako smiješio i je li se uvijek smiješio Eve znajući da više nikad nikoga ne može voljeti onako kako voli nju.
Jer sve se svodi na to, zar ne? To raspaljuje moju ljubomoru i to pogađa svaki trenutak dana — može li doista voljeti nekog drugog onako kako voli nju? Može li doista voljeti mene onako kako voli nju?
Odgovor mi je bio pred nosom od onog trenutka kad sam se seksala s njim u hodniku — ne. Možda to želi, ali ne može. Ili neće. Nije važno što od toga dvoga — stvarnost je takva da me ne voli na taj način.
U pustoj kuhinji ove savršene kuće tonem do poda i pritišćem uza se tanjur koji sam upravo oprala i osušila na grudima kao da je plišani medvjedić koji će me nekako utješiti. Cijeli život s njim je samo laž. Obmanula sam se mišljenjem da je sposoban voljeti me. Ne može me voljeti jer i dalje voli Eve. Mislio je da svoje srce može podijeliti s dvoje ljudi, dijeleći ga tako da obje dobijemo jednak dio. No nije tako jednostavno: da dvoje djece dajete dva komada torte — starijem biste djetetu dali veći komad. Veća su, dulje su tu, stoga zaslužuju veću porciju. Mlađe se dijete ne može natjecati, ma koliko se trudilo, s onim koliko je starije tu.
Imam manji komad torte, manje njegova srca.
Svaki put kad zatvorim oči, izoštrava se prizor koji me dočekao probudivši se nekoliko trenutaka nakon sudara i prenosi me na ono mjesto, miris zapaljene gume i iskrivljenja metala, agonija kretanja, neprestana vlaga koja mi teče niz lice i niz tijelo.
Zbog nekog razloga više me toliko ne boli. Agonija jenjava poput plime koja se povlači, ali hladno mi je. No uvijek mi je hladno pa se vjerojatno nemam zbog čega brinuti. Mogu pomicati desnu ruku pa je ispružim prema Jacku. Osjećam njegovu čvrstinu, zatim to kako se miče i kroza me prođu olakšanje i zahvalnost.
"Jack", kažem. "Jesi li O.K.?" No ne proizvodim riječi koje izgovaram, govorim nijemo.
"Eve, jesi li O.K.?" upita Jack, tijelo mu se blago pomiče ispod moje ruke. "Dušice, molim te, reci mi da si O.K."
"Ja nisam Eve", kažem nijemo.
"Eve", nastavi jer me ne čuje, "stisni mi ruku ako me čuješ." Ne stisnem mu ruku jer nisam ona koja želi da jesam.
"Oh, Bože, Eve. Osjećam tvoju ruku na svojoj, molim te, reci mi da si dobro. Molim te. Volim te, ne mogu živjeti bez tebe."
"Nisam Eve", pokušavam vrisnuti, no zbog toga mi bol opet prostruji tijelom.
Tmina.
"Libby? Libby?" Jack me dozove k svijesti. "O.K. je, O.K. je. Doživjeli smo sudar, bit ćemo O.K. Trebali bismo pokušati izvući se odavde prije nego što auto eksplodira."
"Toga ima samo na filmovima", kažem, no naravno da to ne čuje jer ne izgovaram nešto što se čuje; riječi koje izgovaram ostaju u zraku poput slova koja se brzo i besmisleno ispisuju po vodi.
"Stiže pomoć. Bit ćeš O.K. Sve će biti O.K."
Tmina.
"Libby, Libby, probudi se."
Ponovno otvorim oči i nepoznati muškarac sjedi ondje gdje je minutu prije bio Jack. Odjeven je kao vatrogasac. Odlučim da mu je ime Sam.
"Čujete li me?" upita.
"Čujem", kažem.
"Dobro, dobro. Ja sam Bili, vatrogasac."
"Volim vatrogasce", kažem mu.
"E pa to je dobro. Smatrajte me svojim privatnim vatrogascem."
"O.K.", kažem.
"Pokušavamo vas izvući odavde, no složeno je jer je auto nako¬šen i preblizu je uličnoj svjetiljci pa ne možemo odmah upotrijebiti rezače."
"U redu. Nemojte obraćati pozornost na mene, malo ću od¬spavati."
"Ne, Libby, nemojte zaspati. Ne smijete zaspati."
"Zašto, hoće li me ščepati Freddy Kruger ?"
"Ne, on ne postoji."
"Partibrejkeru. Molim vas da me pustite da spavam."
"Ne. Pričajte mi o sebi, pričajte mi o svojem suprugu."
"O Jacku? Kad pomislim na Jacka..."
Tmina.
Naglo otvorim oči, u slučaju da se opet ne zaglavim ondje, u sluča¬ju da opet ne padnem u nesvijest kao onda, jer ovdje me nema tko probuditi.
Nije stvar u tome što me nazvao Eve. Bio je u šoku, zbunjen i vjerojatno prestravljen. To mogu razumjeti i gotovo zanemariti — samo da nije bilo njegove reakcije kad je saznao da sam Libby. Bio
je zabrinut i prestrašen, no uopće nije bilo preklinjanja, nimalo onog "ne mogu živjeti bez tebe". Što se njega ticalo, mogla sam i umirati, a on nije rekao ni "volim te".
Libby
Trudim se ne podizati glavu dok hodam prema sobi za previjanje.
Imam labavu zašiljenu kapu koja mi skriva ožiljak i ako lice držim okrenuto nadolje, malo ljudi će ga vidjeti. Hodam što brže mogu, no to je prilično sporo kad vas boli toliko koliko boli mene. Mogla sam ići taksijem, no na jedvite jade sam se uspjela nositi s onim koji me doveo kući iz bolnice i pomisao na to da sam ponovno u autu doista mi fizički izaziva mučninu.
Znam da je to bila nesreća i da nisu auti ti koji su opasni nego ljudi i da bih uskoro trebala ući u auto jer što to više odgađam, bit će mi sve teže. Poznati su mi svi racionalni argumenti, ponavljala sam ih stalno samoj sebi, no i dalje ne mogu. I zašto bih to i učinila kad imam jednu zdravu nogu i drugu ozlijeđenu? One me mogu nositi kamo god trebam ići. Ovaj put na hitni prijam kod liječnika obitelj¬ske medicine. Netko im je otkazao i rekli su mi da mogu upasti u ispražnjeni termin. Zrak mi stvara čudan osjećaj na koži: topao je, no svježiji nego što ga pamtim. Svaki dan idem na nekoliko minuta u vrt pa nisam sasvim zaboravila kakav je svjež zrak, no ovo je drukčije. Svježiji je i čistiji, unatoč zagađenju i ugljikovu dioksidu koji ispušta¬ju ljudi oko mene. Svojedobno sam i dala i primila mnogo tretmana kisikom, ali nikad nisu djelovali tako proćišćavajuće kao ovaj zrak.
Trebam otvoriti sve prozore u kući, provjetriti je cijelu, na puteljku do nje pomesti svu prašinu, paučinu, ustajali zrak i, dakako, Eve.
Okrečili smo je, postavili nov parket, obnovili pokućstvo, čak sam donijela i neke svoje stvari, no često imam osjećaj da je ona i dalje tu, zadržava se, drži se kuće, svojeg života, svojeg muža.
Bol koju sam prije osjećala, vatreni pojas po sredini, ponovno me stegnula. To mi se dogodilo dok sam sjedila na kuhinjskom podu razmišljajući o Jacku i gotovo sam pala u nesvijest. Bol me ponovno ščepala dok sam puzala po podu da dođem do mobitela na kuhinj¬skom stolu, a Butch je gledajući me sjedio na dovratku. Nakon što sam dobila termin kod doktora, bila sam dobro, no sada se bol vratila.
Zastanem na ulici rukama obujmivši struk i duboko udahnem nekoliko puta. Udahnem, izdahnem, udahnem, izdahnem, udahnem, izdahnem.
"Sve u redu, gospodična?" upita netko.
Tijelo mi se trese od jeze što mi se netko obraća. Nisam više od tjedan dana ni s kim razgovarala oči u oči osim s Jackom, Grace i Angelom. Dublje poniknem glavom. Muškarac nosi isprane traperice i velike radničke čizme. Ne znam u što je još odjeven jer ne mogu podignuti glavu kako mi ne bi vidio lice.
"Sve u redu. Samo idem do doktora", kažem.
"Je li daleko? Trebate pomoć?"
Ustuknem pred njim: "Ne, sve je u redu. Dobro sam. Hvala."
Zatim mi se noge pomaknu naprijed, prema nekome tko mi mo¬že pomoći i tko će sve ovo odagnati od mene.
"Kako vam mogu pomoći?" upita dr. Last.
"Treba mi još lijekova protiv bolova", kažem joj.
"O.K.", kaže okrenuvši se prema ekranu računala i tipkajući moje podatke. "Već dobivate prilično veliku dozu Cocodamola", kaže to nakon što je pročitala nešto na računalu.
Računalo možda i jest u pravu, doza možda i jest velika, no to nije dovoljno, tablete ne djeluju. "Ne djeluje. Treba mi nešto jače", kažem joj. "Boli me."
"Stalno vas boli?" upita.
"Ne baš stalno."
"Kakva je bol?"
"Prije me boljelo negdje po sredini, recimo oko prsa. Bol je bila toliko snažna da sam se gotovo onesvijestila. Nekakvo bolne stezanje."
"Što ste radili u tom trenutku?"
"Ništa, samo razmišljala."
"Je li se bol pojačala ili je oslabjela kad ste se pomaknuli?"
"Bila je jednaka."
"To je dakle nova vrsta boli u odnosu na onu od ozljeda?"
"Da, ne. Ma ne znam. Samo znam da boli."
"Koliko već dugo imate osjećaj da tablete ne djeluju?" upita.
"Od danas, kad je počela ova nova bol. Mislim da mi treba ne¬što drugo."
"Zabrinjava me to što nakon dva tjedna na lijekovima imate osjećaj da više ne djeluju."
"Ne djeluju. Prije sam se od njih osjećala bolje, sad više ne."
"Osjećali bolje emocionalno ili fizički?"
Znala sam na što cilja i nisam se dala upecati. "Fizički, dakako."
"Od lijekova protiv bolova ne biste se trebali osjećati ni fizički ni emocionalno bolje", kaže. "Svrha im je samo da suzbiju bol. Ako ih trebate da se osjećate bolje na bilo koji način, riječ je možda o nečem drugom čime bi se trebalo pozabaviti."
"Samo želim da bol nestane", kažem.
"Doživjeli ste izrazito traumatičan događaj..."
"Znam!" kažem joj. "Sve to znam. Samo želim da bol ode."
Zuri u mene i znam što misli: Liberty Britcham je luda. Znam to jer ja mislim isto. Ova histerija i panika nisu nalik na mene. Obično sam uravnotežena i staložena, no u ovom trenutku ne prepoznajem samu sebe.
"Žao mi je", kažem. "Nisam smjela podizati glas."
"Imate li kakvu grupnu podršku?" upita ljubazno.
"Imam", kažem joj. Nemam, kažem u sebi. Imam ljude kojima je stalo, ljude na koje se mogu osloniti, no ne mogu mi biti podrška jer im ne mogu ispričati svoje snove o Eve, ni to da imam njezine dnev¬nike, da sam uvidjela kako sam napravila najveću životnu pogrešku.
Nisam se trebala spetljati s Jackom, a kamoli se udati za njega. Nije bio spreman. Bila sam glupa što sam se s tim složila jer sam ga voljela. Tko je ono rekao da ljubav nije slijepa nego glupa? Bio je u pravu. I ja sam bila najgluplja osoba na Zemlji.
"Biste li željeli da vam preporučim koga za savjetovanje?" upita.
Odmahnem glavom, otarem suzu koja mi se kotrljala niz obraz. "Sredit ću si privatno savjetovanje", kažem. "Ne znam što mi je. Pa nitko nije umro."
"Na neki način jest", kaže doktorica. "Osoba koja ste bili više nije tu. Vjerojatno ste i dalje u šoku i boli vas jer je poljuljano vaše pouzdanje u svijet. Nije čudno što ste se usmjerili na fizičke simptome umjesto da se suočite s emocionalnim učinkom."
"O.K., hvala vam, doktorice", kažem, iako ne znam na čemu joj zahvaljujem kad ništa nije učinila; nije mi dala ništa što bi mi oda¬gnalo bol.
"Vratite se ako želite onu uputnicu. Ako se bol vrati, ponovno ćemo razmotriti vaše recepte."
Kimnem joj i napustim prostoriju. Hodanje je teško s tonom cigla koje mi sada sjede na ramenima.
"Mama, gledaj! Ona žena nema kose!" malo dijete vikne dok prolazim kroz veliku čekaonicu na odlasku. Ostavila sam šešir u dok¬toričinoj ordinaciji nakon što sam ga refleksno skinula kad sam sjela.
Osjećam na sebi sve poglede na odjelu kirurgije, ljudi meni slijeva očito vide ožiljak — nema šavova, no i dalje mi gusta mastna krasta drži na okupu komade kože. Oči vjerojatno gotovo odmah odvra¬te zbog ravnodušnosti, no i dalje osjećam njihove poglede kako mi gmižu po glavi. Trebala bih se vratiti po šešir, ali to bi značilo ostati ovdje sekundu dulje od potrebnog. I uostalom, neće mi više trebati, jer nakon danas neću napuštati kuću sve dok ne budem toliko snažna da ostavim Jacka.
Libby
Drago mi je što si se vratila", kaže Eve s kutije za dokumente. "Nedostajala si mi."
Na trenutak oči mi se fokusiraju na nju i vidim da nije to rekla s visoka. Nije podrugljiva i kujasta.
"Stala si na dijelu kada sam upravo u supermarketu srela Elliota i dobila napojnicu od stotinu funti, sjećaš se?"
Kimnem joj. U posljednje se vrijeme samo sjećam, i ništa više.
Eve
25. lipnja 1990.
Upravo sam imala najbolji rođendan.
Znala sam da će sve biti bolje i tako je i bilo. Nakon što su mi posljednja dva rođendana bila u stilu "dan kao i svaki drugi", pa i bez majčine čestitke ili telefonskog poziva, pomislila sam da ću ove godine napraviti nešto drugačije. Neću sjediti kod kuće prekriženih ruku i čekati čestitku koja vjerojatno neće doći. jako sam puno pisala majci, vjerojatno jedno pismo svakog tjedna, a zauzvrat nisam dobila ništa. Kad bih barem prestala, no ipak mi je majka, bila mi je mama, kako da je se tako lako odreknem? Neka je ona digla ruke od mene, no ja to njoj ne mogu učiniti. Volim je. I dalje.
Jučer sam napravila nešto o čemu se sramim pisati. Zvrcnula sam je. Podignula sam slušalicu i zvrcnula je. Zapravo, zvala sam je često, no poklopila bih nakon prvog ili drugog zvona jer sam se previše bojala progovoriti i nisam znala što bih rekla. Kada bih razgovarala s njom, vjerojatno bih joj rekla da se želim vratiti doma, no to mi mjesto više nije dom. Više nisam njezina mala Evie.
I kako da se vratim kad je njezin dečko vjerojatno i dalje ondje?
No jučer sam smogla hrabrosti ostati na liniji nakon više od dva zvona. Srce mi je bilo u grlu i tresla sam se dok sam čekala da se netko javi.
"Halo?" rekao je muški glas.
Počela sam se tresti — prestravljena što je i dalje ondje, i još prestravljenija što nisam poklopila nego mu se obratila.
"Halo?" ponovno je rekao muškarac.
"Tko je to?" rekla je majka u pozadini i morala sam suzbiti jecaj. Glas joj nisam čula jako dugo. Ovako se povezano s njom nisam osjetila cijelu vječnost.
"Ne znam, no i dalje je na liniji!" rekao je muškarac. U slušalicu je rekao: "Ovo vam je posljednja šansa: halo?"
I dalje stišćući slušalicu, zatvorila sam oči i ispustila suze držeći ruku preko usta kako se ne bih odala.
"Pusti mene da se javim", rekla je majka i najednom je bila tu, jasna kao dan, govorila je u slušalicu. "Halo, ovdje Iris Quennox, izvolite?" rekla je uljudno, očito misleći da je njegov način javljanja odbijao ljude.
"Volim te", ustima sam nijemo oblikovala riječi želeći da me čuje, no bila sam previše prestrašena zbog posljedica.
"Halo?" ponovila je.
"Mislim na tebe svaki dan", nastavila sam ne govoreći.
"Eve?" rekla je.
"I nedostaješ mi. Nedostaješ mi do boli."
"Eve?" rekao je muškarac. "Misliš da je Eve?"
"Ne", rekla je majka, "no tko bi drugi nazvao a da ništa ne kaže?"
"Bok", rekla sam. "Bok, mama." Zatim sam poklopila i ostatak večeri provela plačući.
Posramljena sam jer sam trebala s njom porazgovarati kako treba, trebala sam nešto reći. S pismima je lako, zar ne? No sada barem znam da je zdrava, da je dobro i da je sigurno sretna na svoj način, iako je on i dalje tu. 1 možda će jednog dana poželjeti da se vratim.
Uglavnom, kako bih danas izbjegla pranje podova, odlučila sam otići u primorje. Mislim, nije li ludo što cijele mladosti nijednom nisam bila u primorju? Na putu prema postaji podzemne, gdje sam htjela uhvatiti vlak do Victorije, ponovno sam nabasala na Elliota. Sjećaš II ga se? Radio je u onoj tvrtki u kojoj sam trebala dobiti posao prije
dosta godina i nabasala sam nedavno na njega u supermarketu. Činio mi se stariji i malo umoran od života, no kao da je bio slađi nego što ga pamtim. Možda zbog toga što sam onih dana bila toliko fokusirana na dobivanje novog posla pa nisam primjećivala ništa drugo. Ili možda zbog toga što sam vidjela ružnu stranu ljudske prirode i svatko tko je daleko od toga — svatko tko nije kuja koja mi pokušava nauditi na plesnom podiju ili muškarac koji me pokušava privoljeti da se s njim besplatno jebem jer je on toliko poseban — čini mi se jedinstven i prilično dražestan.
"'bemti, Eve", rekao je čineći se iskreno sretan što me vidi. "Ne mogu vjerovati da te nisam vidio sve ovo vrijeme."
"Pa da, ni ja", odvratila sam. "jesi li i dalje kod Hancha & Cliffa?"
"Jesam, to mi je sudbina. A ti?" upitao je. "jesi li pronašla posao?"
"Aha. Nisam sigurna da ću to htjeti raditi dovijeka, no posao je posao." Slegnula sam ramenima. "Plaća mi račune, krov nad glavom."
"Znam što hoćeš reći. Ni ja još nisam skužio kad sam točno odlučio da je knjigovodstvo dobra ideja."
Ja sam, dakako, točno znala kad sam odlučila da je dobra ideja postati egzotičnom plesačicom. To sam ja, uzgred budi rečeno. Listajući ove stranice shvatila sam da nikad nisam imala petlje to što radim nazvati pravim imenom, no ja sam egzotična plesačica. Reći da sam striptizeta podrazumijevalo bi skidanje radi uzbuđivanja muškaraca i to da se pomalo ponosim onim što radim, a stvari zapravo stoje tako da simularam seks što je bolje moguće jer su mi neki muškarci predali nekoliko novčanica. Da, neke djevojke s kojima radim i dalje govore da imaju kontrolu jer mogu napaliti muškarca, mogu ga odbiti ako je odbojan ili bezobrazan prema njima. "Istinska kontrola", uvijek želim reći, "jest kad si ponosan na svoj posao i ne moraš tražiti izlike za to kako te drugi vide." I, dakako, ima li smisla misliti da imaš kontrolu kad muškarac s gotovinom misli da je on taj koji je ima?
"Slušaj, oprosti, EIliote, no moram uhvatiti vlak. Bilo mi je drago što smo se vidjeli."
"Kamo ćeš?" upitao je.
"U Brighton. Došlo mi je da posjetim primorje."
"Mogu li s tobom?" upitao je. "Rođendan mi je i volio bih imati izliku za markiranje s posla."
Razmislila sam o tome. Činilo se da se u to uplela sudbina jer nam je rođendan istog datuma pa sam pristala i otišli smo. I sjajno smo proveli dan.
Jeli smo ribu i krumpiriće, hodali smo po plaži, ubacivali kovanice u darovne automate, kupili lizaljke, pili pivo vani na doku i onda smo se na kraju gotovo pojeli ljubeći se na peronu.
U vlaku sam mu zaspala na ramenu dok mi je rukom prolazio kroz kosu. To je, mislim, bio najbolji dio dana. Imala sam prigodu iskusiti dodir drugog ljudskog bića i bio je nježan i blag i pun dragosti i nije zatražio ništa što mu nisam bila sklona dati.
Tu počinje Ijubav, zar ne?
17. prosinca 1990.
Viđam se s EIliotom već gotovo pola godine.
Cijeli mi se život stubokom promijenio u posljednja tri mjeseca. Uselio se kod mene i preklinjao me da prestanem s egzotičnim plesom. Njegov posao dostaje za oboje pa ne trebam raditi. Da budem iskrena, dok sam najviše od svega htjela dignuti ruke od svega, nije mi to bilo pravo. Ne volim kad ne upravljam vlastitom sudbinom.
No bilo je lijepo imati nekoga tko me voli toliko da ne želi da radim takve stvari, tko ne želi da drugi muškarci zure u moje tijelo i za njim sline jednu noć za drugom. Nije osuđivao ni mene ni odluke koje sam bila prisiljena donijeti, no prestravilo ga je to što sam to radilo tako dugo. "Ali tako si pametna, kako to možeš raditi?" stalno je pitao.
I morala sam mu stalno ponavljati to da skidanje odjeće za novac ne znači da si glup ili neinteligentan. Na neki je način to značilo da si prilično lukav jer si znao da ma u koliko dubokoj recesiji zemlja bila, seks se uvijek prodaje. Uvijek.
Na kraju, vidjela sam mu bol u očima, tugu što mu je prouzrokovala sama pomisao na ono što radim i znala sam da mu to više ne mogu činiti. Poželjela sam, u biti, da mu nisam ni rekla. Da
sam samo rekla kako poslužujem pića za šankom, a ne postupila glupo kako to Eve inače zna i bila iskrena.
I tako sam odustala i pronašla tu i tamo malo posla čistačice i rada na određeno — sada mi se bilo lakše zaposliti jer sam imala goleme rupe u životopisu koje su dokazale da nisam ambiciozna, što bi me odvuklo od loše plaćena posla. Svaki dan uviđam sve više i više da je plesanje za novac baš kao i svaki drugi ponižavajući posao, samo što radeći te druge poslove ne moram skidati odjeću. A to je čišćenje i fotokopiranje, javljanje na telefon i unošenje podataka, učinilo mnogo superiornijim zanimanjima. Ali mrzila sam gubitak moći, pod čim podrazumijevam, dakako, gubitak novca. Cijela ona priča s haljinom poučila me tomu da jednom kad imaš novca, imaš i moć i ljudi te poštuju. Možda i nije idealno, možda i nije onako kako bi trebalo biti u idealnom svijetu, no tako je u svijetu u kojem živim.
Kad sam pristala na to da prestanem plesati, zamolila sam EIliota zauzvrat da ne puši travu i da ni povremeno ne uzima koku. No odvratio je da ih ne uzima često, pogotovo koku, i da je to bolje nego da izađe van i razbije se svake večeri. Što je istina, valjda. No ne volim drogu. Nakon onoga što je napravila Dawn, ne volim biti blizu nje i ne volim to što je Elliot uzima. No čini se da on to drži pod kontrolom i moram mu vjerovati da zna što radi.
I tako, tu sam, vratila sam se na početak, iako sam siromašnija. Imam nešto ušteđena novca, no pretvaram se da ga nema. Sjećam se kako mi je teta Mavis jednom rekla da uvijek trebam imati sredstva za bijeg. Rekla mi je, koliko god voljela muškarca, uvijek imaj svotu novca koja će te u slučaju nužde odvesti od njega što je dalje moguće. Na kraju, prvi put kad sam morala upotrijebiti taj novac bilo je onda kad sam pobjegla od majke i njezina "dečka". Tijekom godina uspjela sam staviti dovoljno sa strane da to ponovno nadoknadim. Zbog toga nisam upotrijebila taj novac za haljinu.
Trebala sam imati dovoljno novca da pobjegnem budem II trebala.
Zašto sam siromašnija? Jer imam mnogo manje novca koji mogu slobodno trošiti — moram EIliota moliti novac ako ne pronađem nikakav posao i zbog toga mi je nelagodno.
No ne mogu se previše žaliti jer imam nekoga tko me voli. Nisam mogla ni pomisliti da će se to dogoditi kad sam tek došla u London i pogotovo kad sam počela plesati.
Volim što to mogu zapisati... Imam nekoga tko me voli. Zbog toga se smješkam.
S ljubavlju.
Ja.
11. ožujka 1991.
Kad ću više naučiti? Tko visoko leti, nisko pada. Uvijek. Previsoko sam letjela u našem zajedničkom životu i sada, tri mjeseca poslije, pali smo nisko.
Što se dogodilo? Pa, danas je Elliot došao s posla i rekao mi da je dobio nogu. I za sve sam ja kriva. Nije to rekao, dok ja to nisam iščupala iz njega.
U kratkim crtama, kad sam se vratila sa smjene čišćenja u susjednoj teretani, već je sjedio na kauču. Televizor je bio ugašen, zbog čega sam znala da nešto ne valja, i samo je zurio u prazno.
"Što je?" upitala sam ga ne mičući se daleko od vrata jer sam imala osjećaj da ću poželjeti istrčati čim mi kaže što se dogodilo.
Njegove mutne oči napokon su se susrele s mojim licem i činio mi se shrvan, kao da su ubili boga u njemu. I dalje je bio u odijelu, no kravata mu je bila odvezana. "Izgubio sam posao", naposljetku je rekao. Toliko je vremena proteklo između trenutka kad sam ga pitala i njegova odgovora da sam bila na rubu toga da ga ponovno pitam.
"Oh, Bože, kako? Što se dogodilo?"
"Prodavali su mi pizdarije, ali ne mogu vjerovati da se to dogodilo." Zvučao mi je udaljeno, kao da mu je ozbiljno potresena vjera u svijet. Sjetila sam se toga kako sam se ja osjećala kad mi se to dogodilo, a nisam ondje ni bila toliko dugo.
Prišla sam kauču i sjela pokraj njega, svjesna da i dalje oko sebe širim vonj amonijaka, izbjeljivača i klora. Priljubila sam se uz njega — obujmila ga rukama oko pasa, položila mu glavu na prsa, tijelom mu se približila što sam više mogla. Trudila sam se odagnati mu bol, usisati je svojim tijelom. Srce mu je tuklo jako brzo, prestrašila sam se da će najednom stati. "Što se dogodilo? Ne mogu ti tek tako dati otkaz, zar ne? Zar ne postoje zakoni o tim stvarima?"
Polako je pogladio bradu i ponovno dugo šutio.
"Možeš li ih tužiti ili tako nešto? Kako se ono zove — trgovački sud? Što misliš o tome? Zar ti oni ne bi mogli pomoći?"
Odmahnuo je glavom. "Ne, ne mogu pomoći. Nitko ne može."
"Ali zašto? Ne mogu vjerovati da nećeš ni pokušati. Ne smiju to ućiniti. Sjajan si zaposlenik, i ne budeš li se borio protiv toga, kako ćeš dobiti drugi posao?"
"Možda ću raditi nešto drugo. Nema smisla truditi se dobiti drugi posao u knjigovodstvu, ne nakon što su mi uništili ugled. Uostalom, ionako mi je to dosadilo."
"Ne, nije bilo tako! Voliš svoj posao. I kako će, pobogu, naštetiti tvojem ugledu? Ništa nisi skrivio."
"Prestanimo o tome, Eve. Zbilja nisam raspoložen. To je bagra drkadžija i najbolje mi je ne biti s njima."
"Ali ne razumijem", rekla sam. "Molim te, reci mi što se događa. Neću moći spavati od brige."
Uzdahnuo je i srce mi je bilo u petama. Znala sam da to ima nekakve veze sa mnom.
"Phil me pozvao u ured. Upitao me viđam li se s tobom. Potvrdio sam i rekao da živimo zajedno, da smo čak razgovarali o tome da se jednom vjenčamo." Srce mi je preskočilo jer nismo razgovarali o braku, no to mu se očito vrzmalo po glavi. "Pitao me znam II to da si egzotična plesačica."
Srce, koje mi je prije minute bilo tako visoko, ponovno je potonulo padajući mi u trbuh, zatim je počelo slobodno padati prema petama.
"Rekao sam da si nekoć to radila, ali da to više ne radiš. I pitao me jesam li znao to da si dodatno zarađivala u stražnjim prostorijama. Ja sam rekao da nisi, a on je rekao da jesi. Rekao je da si mu jednom pružila... rekao je da si ga dolje obradila. Rekao sam da to ne bi učinila. I sve je izmaknulo kontroli tako da sam ga na kraju nabio u glavu."
"Oh, BOŽE, EIliote!"
Uspravila sam se i pogledala ga prestravljena. To što je taj Phil lagao o meni bila je sitnica u usporedbi s tim što mu se Elliot suprotstavio u obrani moje časti, koliko god bila okaljana.
"Nemoj, nemoj. Ionako se užasno osjećam. No barem sam ga nagnao da prizna kako ga nisi obrađivala."
"Dali su ti otkaz."
"Rekao je da imam sreće što me neće optužiti za tvorni napad. No platit će mi do kraja mjeseca, i to je nešto." Što je sljedeći tjedan.
"Oh, Bože, Elliote, tako mi je žao."
"Nisi ti kriva."
"No osjećam se odgovornom. No nije istina, znaš to, zar ne? Nikad nisam učinila ništa slično. Druge djevojke možda i jesu, no ja nisam."
"Znam, Eve, znam. Zbog toga sam se toliko razbjesnio. Gad. Ima sreće što su me odvukli od njega."
"Kakva zbrka", rekla sam.
"Da", odvratio je.
Oboje smo turobno uzdahnuli i sjedili u tišini sat vremena. Ne znam o čemu je razmišljao, bilo me previše strah pitati ga u slučaju da ne misli kako je trebao biti pametniji i kako se nije trebao spetljati s nekim poput mene. Bila sam između razmišljanja o onome što se dogodilo i toga da ga zagrlim jer je razmišljao o braku. Onda bih se počela brinuti zbog novca. Odustala sam od posla jer nas je on mogao uzdržavati. No ako nemamo toga...
Nisam sigurna što ćemo, da budem iskrena. Nakon sata tišine na kauču, ni meni ni njemu nije bilo do jela pa je popušio dva džointa (ne dam mu blizu kreveta s cigaretama, a kamoli s travom — primjećujem da je puši znatno više), a ja dvije cigarete i oboje smo otišli spavati.
Naposljetku je zaspao, a ja sam sjedila tu i pisala ovo, nadajući se da će se ukazati rješenje za naše neizbježne novčane probleme. Dosad mi se nije ukazalo nijedno. Ne znam, muka mi je kad pomislim na našu situaciju. Nisam sigurna da se mogu vratiti egzotičnom plesu, lako mi nedostaju Connie i još neke djevojke, i iako mi nedostaje sloboda koju mi je pružao novac, i dalje bi me, kad se sve zbroji i oduzme, svake noći nepoznati muškarci mjerkali i slinili nada mnom.
Elliot nije bio sklon tomu da radim u barovima, no sada kada će neko vrijeme dok ne pronađe posao danju biti kod kuće, možda mu
neće smetati to što me neće viđati navečer. Pa, ako mu i smeta, nema se tu što reći, zar ne? Treba nam novac.
Kakva zbrka.
Ja.
14. listopada 1991.
Smijala bih se da sve nije tako... nekako.
Ne mogu nekako pronaći prave riječi da opišem što se ponekad događa. Često imam osjećaj da živim tuđi život i da prava ja studira negdje, gleda komedije, napija se u baru na koledžu i postaje politički osviještena. Ona ja s kojom pak živim, ona koja ima dečka bez posla već šest mjeseci, budi se i dočeka je isključena struja, a onda nekoliko minuta poslije na pragu su joj ovrhovoditelji jer račun za koji je mislila da ga je platila ipak nije plaćen i treba im novac u gotovini na licu mjesta ili će ući ovršiti stvari. Pod stvarima misle na, dakako, pokućstvo koje pripada gazdi, moj bezvezni televizor koji radi po vlastitoj volji, moj stereo koji očito dijeli mišljenje s televizorom i moju odjeću koja je većinom zrela da je se baci u koš za smeće, osim prekrasne haljine. Dala sam im svu gotovinu koju sam imala nakon što su mi objasnili da će mi zbog ovoga slati pismo za pismom, i da će me pozivati telefonski.
A onda, vodeći se nekim unutarnjim osjećajem, podignula sam slušalicu i otkrila da su isključili telefon. Pa sam se odjenula i otišla do telefonske govornice na cesti i nazvala ljude iz plinare kako bih saznala jesu li me oni "htjeli kontaktirati" i dakako da jesu. Ista stvar s ljudima za porez na plaće, ljudima iz telefonije i — oh, da — s vodovodom. Jedina osoba koje me nije proganjala zbog novca bio je gazda, no to je zbog toga što mu plaćam sama. Sve ostalo "sređuje" Elliot.
I tako, ova ja koja ne živi poput studentice odluči podignuti gotovo svu ušteđevinu kako bi isplatila sve te ljude i, kad joj se dečko vrati, gdje god bio, reći će mu da mora pronaći posao, pa i onaj za koji smatra da mu je ispod časti — kao što je rad iza šanka — jer više im nije ostalo ništa i više si ne mogu priuštiti njegovu potragu za savršenom karijerom.
Onda, eto, moram ići u banku nakon što mi je bankomat progutao karticu i saznam da sam u minusu stotinu funti. Očito to ne može biti slučaj jer sam bila u plusu dvije tisuće funti kad sam posljednji put provjerila. To sam uštedjela od plesanja u Habbie’su i malo od čišćenja i administrativnog posla. Kako li je samo sve nestalo?
"je li vam možda netko ukrao karticu?" pita me ljubazna bankarica za pultom, prepoznavši moju unezvijerenost.
"Nije", kažem, "Imam samo jednu karticu za svoj račun i upravo mi ju je progutao bankomat."
"Je li se možda netko služio vašom karticom bez vašeg znanja?" upita, zabrinuta gotovo kao ja.
Nemam pojma zašto mi je sinulo tek nakon zabrinutosti ove drage gospođe. Zahvalila sam joj na vremenu, uzela svoj ispis bankovnog računa i išetala iz banke. Hodala sam ulicama sve dok nisam stigla do nekog parka, sjela na klupu, zurila u prazninu i pitala se kako moj život, koji se u jednom trenutku činio tako sređen i lijep, sada odlazi u nepovrat?
Kad se smračilo i nije bilo odgovora, uputila sam se kući i zatekla ga kako se odmara na kauču, usta su mu puna čipsa, televizor je upaljen, svjetla ugašena i nema brige na pameti. "Ljudi za struju" bili su iznenađujuće dobri jer su nam uslugu vratili nakon što sam im se isplakala, povrh toga što sam im platila. Sjela sam pokraj njega i čekala i čekala sve dok nisu počele reklame jer bilo bi nepristojno prekidati ga, zar ne? I evo što se dogodilo:
On: Sve u redu?
Ja: Pa i ne baš.
On: Zašto?
Ja: Danas su se pojavili ovrhovoditelji da nam odnesu stvari jer im nismo platili račun za struju.
On (gaseći televizor): Što? Gadovi! Sutra ću ih nazvati i jebati im sve po spisku. Pogriješili su, platio sam.
Ja; A tako. Pa, sutra ćeš imati mnogo posla jer su ljudi iz plinare, porezne, telefonije i vodovoda napravili istu pogrešku. Čudno, zar ne? On (uspravljajući se): Eve, daj da objasnim.
Ja: Ne, ne brini se, ja ću to srediti. Imam nešto ušteđena novca za hitne slučajeve, sutra idem po to i sve ću platiti.
I samo je tako sjedio i zurio u mene. Onda je kimnuo, kao da je to dobra ideja, kao da je to uopće moguće.
Ja: Ah, ne, čekaj, ne mogu to učiniti, zar ne? Jer već si ispraznio taj račun i ostavio ga u minusu sto funti.
Zurio je u mene, oči su mu svakom sekundom postajale sve manje i tamnije. "Imao sam pravo na taj novac baš kao i ti", rekao je Ijutito. Što ga je to moglo ljutiti, to nisam znala.
"Zbilja, a kako si došao do tog zaključka?" odvratila sam smirena, nasuprot njegovu bijesu.
"Tko nas je dosad uzdržavao? Dok sam bio na poslu, a ti nisi mrdnula guzicom iz kuće cijeli dan, tko je donosio novac? I od početka si imala tu tajnu hrpu na računu o kojoj nisam imao pojma."
"Nisam prestala raditi otkad sam zbog tebe napustila plesanje", rekla sam jednako smireno. "I uvijek sam zarađivala dovoljno da platim stanarinu, ili to nisi primijetio?"
"Pa, ja sam plaćao sve ostalo. Znaš li kako je to teško? Imaš li uopće pojma pod kakvim sam bio pritiskom?"
"Misliš na pritisak pod kojim sam ja proteklih sedam mjeseci? Ili na pritisak pod kojim ću biti jer moram nekako platiti sve te račune i ne mogu se osloniti ni na ušteđevinu da ih pokrijem?"
"A što misliš kako sam uspio plaćati račune sve ovo vrijeme dok sam bez posla?"
"Ali nisi ih platio. Nisu plaćeni posljednja dva kvartala. I sigurno si skrivao sve račune, opomene, posljednje opomene pred isključenje, dopise sa suda, moje izvatke. Sve. Dakle, jedino što te sada pitam jest ovo — gdje je moj novac?"
"Nije to bio samo tvoj novac."
To sam ignorirala jer nikad nisam ni sanjala o tome da od njega zatražim pristup njegovim računima, da ga pitam koliko novca ima u banci, i nikad mi ne bi palo na pamet podignuti novac bez pitanja. "Gdje je?" ponovno upitam. Bila sam čudno smirena s obzirom na to da smo se suočavali s financijskom propašću.
"Potrošio sam ga." Bio je prkosan, zureći u mene kao da sam ja njemu nešto skrivila, a ne obrnuto.
"Na što?"
"Koješta."
"Elliote!" rekla sam oštro. "Nisam ti majka i ti nisi moj sin tinejdžer. Oboje smo odrasli. Reci mi na što si potrošio novac ili nađi neku drugu budalu da ti drži glavu iznad vode dok pušiš travu cijeli dan i kuješ svjetske zavjere na kauču."
Grubi mu je izraz na licu nestao I najednom je ponovno bio stari Elliot. "Ja, ovaj, dugovao sam nekim ljudima novac. Nekim zlim ljudima koji bi mi polomili koljena da im nisam platio s kamatama."
"Platio što?" upitala sam.
"Da nisam izgubio posao, ne bih bio u ovoj gabuli", rekao je okrećući mi leda.
"Hoćeš reći, da nisi dao otkaz na poslu, ne bi bio u ovoj gabuli?" odvratila sam.
O da, dao je otkaz. Na jednom od poslova gdje sam čistila upoznala sam djevojku koja je nekoć čistila za Hanch & Cliff. Pitala me kako ide EIliotu otkad je dao otkaz. Pitala sam je je li to službena priča jer se posvađao s jednim od partnera? I ona me ispravila: Elliot je redovito sjebavao račune klijenata, kao što je i ujutro kasno dolazio na posao, kasno se vraćao s ručka (ako bi se uopće pojavio), i uhvatili su ga s kokom više puta. Zbog svega toga dobio je drugu opomenu pred otkaz — i posljednju — pismenim putem. Odbio je prihvatiti je i umjesto toga je dao otkaz.
Nisam se jako uzrujala zbog toga što mi je prodao tako razrađenu priču jer mi je laknulo zato što ja nisam bila uzrok njegova gubitka posla. I nije mi se dalo ništa reći jer to nije bilo vrijedno svađe. No znala sam da se zbog toga nigdje drugdje ne može prijaviti za posao — već bi se čulo o njemu.
Trepnuo je nekoliko puta zatečen spoznajom da ja znam. "Želiš li reći da sam lažljivac?" zaurlao je.
"Ne, pitam te zbog čega si dugovao novac."
"Ne znam!" rekao je ojađen što neću skrenuti s teme. "Zbog mnogočega! Dugovao sam Zedu novac za neke stvari koje mi je dao.
I još nekima za oklade. Pokušavao sam nas izvući iz ove dužničke
provalije u kojoj se nalazimo. Pokušavao sam sve to nadoknaditi novim okladama."
"Zašto to nisi pokušao nadoknaditi štednjom ili ti je to previše nalikovalo na mukotrpan posao?"
Pljuska koju mi je uručio malo je zapekla, no ne toliko koliko bi zapravo trebala — ne toliko budući da sam i dalje bila tupa od šoka zato što sam vidjela kako je nestalo sve za što sam radila.
Odmah sam mu uzvratila pljuskom, dvostruko jačom. "Ne izazivaj sreću", istresla sam se na njega. "Nećeš od mene krasti i onda me udarati. O.K.? Nisam ja takva djevojka."
Potonuo je na kauču uvučena lica očito ne znajući što dalje. Vjerojatno se pitao treba li me ponovno udariti, nastaviti s nasiljem ili bi trebao prestati s tim.
Ustala sam. "Ujutro ću pokušati srediti račune, no moraš pronaći posao ili ćeš morati otići. Ostale su ti te dvije mogućnosti. I, da budem iskrena, u ovom trenutku, nije me briga koju ćeš izabrati."
Mudro od njega, večeras je odlučio spavati na kauču. Nasreću, štednu knjižicu držala sam s dnevnicima, što znači da je dobro skrivena, i u njoj je u proteklih nekoliko godina bilo dvjestotinjak funti. I tako, i dalje imam fond za bijeg, no ništa više od toga. Zbog toga sam nervozna. Sutra ću nazvati i, nadam se, srediti račune te vidjeti mogu li dobiti malo jutarnjih i noćnih smjena čišćenja jer do njih je lakše doći nego do administrativnih poslova. Dosad nisam imala previše sreće s radom u baru jer moram jako rano ustati kako bih otišla čistiti, a kad bih našla drugi posao kasno uvečer uopće ne bih spavala. Zbilja ne znam kako ćemo se nositi s ovim. Znam da bih ga trebala izbaciti, no to sad jednostavno ne mogu učiniti. Ima samo mene i nekoć smo bili dobar tim, zar ne? Dosta se dugo doista činilo kako smo nas dvoje, Eve i Elliot, protiv svijeta. Voljela sam ga nekoć.
Bože, iskreno, mislim da ga i dalje volim. Kad bi se mogao skucati, a zbilja mislim da može, onda ćemo biti u redu — i financijski i emocionalno.
Ja.
15. siječnja 1992.
Sve je malčice bolje.
Znala sam da se može skucati i to je i učinio. Sada ima posao. Izašao je onaj dan nakon što su nazvali ovrhovoditelji i pronašao posao na gradilištu. Prvo je radio fizičke poslove, onda je nekoliko puta pročavrljao s nadglednikom radova i dopustili su mu da pogleda knjige. Otad se bavi knjigovodstvom. Plaća je mizerna, no bolje i to nego ništa.
Preda mi od toga tri četvrtine i jednu četvrtinu troši na što poželi. Novac koji mi daje ide u zbroj otplata svakoj tvrtki za režije kojoj dugujemo novac. Trebalo mi je dosta vremena, no nakon nekoliko poziva, suza i obećanja, svi su pristali na to da im ukupna dugovanja otplatim u obrocima. Toliko smo stegnuli pojas da je ponekad teško disati. Često moram birati između hrane i cigareta i često odaberem hranu jer, pojedem II sve, ne moram je dijeliti s EIliotom. Onda se osjećam zločesto jer vidim da se trudi.
Mrzim ga zbog onoga što je učinio, no i dalje ga volim zbog toga kakav je čovjek bio. To nema smisla, no ima li Ijubav veze sa smislom? Volim EIliota zato što je bio muškarac kojemu je toliko bilo stalo do mene da je htio da prestanem s egzotičnim plesom; zato što sam se noću znala priviti uz njega i dijeliti s njim snove; zato što je bio muškarac pokraj kojeg sam se osjećala cjelovito, kao potpuna osoba nakon svih tih godina kad su mi redoviti posjetitelji kod Habbiesa pogledom proždirali grudi, dupe i jedva pokrivenu picu. Možda je to glupo, no i dalje vjerujem da je pravi Elliot, onaj Elliot kojeg volim, i dalje tu negdje. Samo treba prebroditi ovo i na kraju će ponovno biti onaj stari.
Ja.
5. travnja 1992.
Gazda je povisio stanarinu.
Mislim da je bio pošten: nije ju povisio otkad sam se uselila, a ovo je odlična lokacija. Vidjela sam u novinama koliko bi mogao dobivati za ovo, iako je to tek šugav jednokrevetni stan. Svratio je i rekao mi to i bio je zbilja ljubazan. Nije čak ni tražio "uslugu" da nadoknadim razliku u cijeni. Objasnio je da je to samo posao i da bi
mu bilo žao da me izgubi kao stanarku, pogotovo zato što sam tako lijepo održavala stan, no htio je za njega tržišnu cijenu i meni ju je prvoj ponudio.
I tako, to je to. Sjedim tako s lepezom računa pred sobom, papirom sa svim izračunima i potencijalnom zaradom, nema šanse da sve pokrijem. Ionako već živimo na kruhu i vodi. Elliot stalno pije kao smuk i svako ga toliko pretuku jer ne može otplatiti dugove, što je značilo da je mnogo vremena proveo na bolovanju pa je izgubio posao. Vani je, traži novi posao, no bez njegova novca nema šanse da sama popunim prazninu. Ne dajem mu nimalo novca, uglavnom si ne možemo priuštiti da pojedemo nešto više od tosta. Prestala sam i pušiti jer si to ne mogu priuštiti. Hodam na posao gdje god da radim i često odlazim iz kuće u pola pet, kad je zimi još mrak i ljeti jedva ima svjetla. Hodam brzo ulicama osjećajući se otuđeno od ljudi koji se uglavnom vraćaju kući nakon što su zaružili. Kad si mogu priuštiti autobus, uđem u prvi i okružena sam hrpama drugih čistača, većina ih ne govori engleski, idu u urede po cijelom Londonu. Hodajući, imam osjećaj da sam sama i to sigurno ne doprinosi tomu što se u ovoj situaciji osjećam tako osamljeno i očajno. Kad prođem pokraj kuća ljudi — nekima su upaljena svjetla, drugima su ugašena — često se pitam koliko ih je toliko siromašno da si ne mogu priuštiti hranu, koliko ih se osjeća uhvaćeno u škripac s muškarcem kojeg su nekoć voljeli i žele ga ponovno voljeti. Ako i nisu doživjeli ono što sam ja doživjela, sigurno ima jako mnogo ljudi koje od toga dijeli jedna kuvertirana nadnica.
Novac, uvijek se sve vrti oko novca. Mrzim ga. Doista mrzim novac. Novac nije izvor svih zala; ljubav prema novcu nije izvor svih zala; izvor je svih zala POTREBA za novcem. Treba ti i bez njega nisi nitko i ništa i netragom ćeš potonuti.
Stalno razmišljam o Dawn i o tome kako joj je. Živi u mnogo boljem i mnogo skupljem stanu od mene, financijski podržava svoju ovisnost 0 drogi i ipak preživljava. No što sve treba učiniti da namakne taj novac...
Imam tri tjedna da nabavim ostatak novca za stanarinu ili ću ja, odnosno mi, biti beskućnici. Morat ću se nekako pobrinuti za sebe tamo vani, a jedva se brinem o sebi s krovom nad glavom i poslom. I jednom kad završim na ulici, kako ću se s nje više maknuti?
Neću ni pokušati razgovarati o tome s EIliotom. Jedva da smo i progovorili jedan s drugim otkad su ga pretukli. Povremeno mu
kupim cigarete jer bez njih čupka navlake sve dok se ne ofucaju. I po cijeli je dan sposoban sjediti na kauču i gledati televiziju. Često ga čujem kako plaće, iako se pitam zašto plače kad smo tu gdje jesmo zahvaljujući njemu.
Nazvala sam Habbie’s i još nekoliko klubova i nemaju mjesta za još jednu djevojku.
I nazvala sam trgovce nekretninama, a oni su mi rekli da im treba mjesečna stanarina unaprijed, a uz to i mjesečna stanarina kao polog te da u posljednje vrijeme mnogim ljudima provjeravaju stanje na računima. Naravno, moj platni status smrskan je u komadiće zahvaljujući EIliotovu ponašanju s računima i nemam potreban novac za polog i mjesečnu stanarinu. Tražila sam mjesta dalje od centra, koja će biti jeftinija, no onda opet, tada bih trebala naći i posao bliže mjestu življenja jer neću moći onamo hodati. A većina ljudi neće uzeti nekoga tko ne radi. U škripcu sam. U ŠKRIPCU SAM. U ŠKRIPCU SAM. U ŠKRIPCU SAM.
A da jednostavno sjednem na vlak i vratim se u Leeds? Možda će me majka primiti? Više nisam tinejdžerica — ako Alan išta pokuša, dobit će koljenom između nogu i šakom u njušku. No ipak, nije mi odgovorila ni na jedno pismo. I nisam joj oprostila što je odabrala njega umjesto mene.
Ne mogu se pomiriti s tim da se nije potrudila pisati mi ili nazvati me čak i onda kad je pomislila da sam to ja na telefonu.
Bože, što da radim?
Kao Uvijek.
10. travnja 1992.
Upravo sam se vratila od Dawn.
Izgleda mnogo bolje nego prošlih nekoliko puta kad sam je vidjela. Bila je na odvikavanju i prestala se drogirati, "zasad", rekla je. Popunila se, koža joj je bolja i kosa joj je manje beživotna. Makar se isto ne može reći za njezine oči. lako nisu staklaste kao prije, i dalje imaju neki umirući izraz, kao da Dawn više nije pri sebi.
"je li zbilja tako loše?" upitala sam je nakon što smo obvezatno pročavrljale o tome gdje smo i kako smo.
Uzdahnula je, zurila u izlizani okrugli prostirač, koji sada stoji između dvosjeda i stolića za kavu, i neko vrijeme šutjela.
"Da", rekla je. "Jest. Govorim si da nije kako bih i dalje to mogla raditi, no jest." Nisam joj trebala pobliže objašnjavati svoje pitanje. Pogledala me pozorno, upravo onako kako je to učinila Connie kad sam je pitala o VlPprostorijama u Habbie'su.
"Zamisli najgori seks u životu", dodala je. Odmah mi je pala na pamet noć s EIliotom prije dva tjedna nakon što mi je ukrao novac i kad sam bila previše pregažena svime da ga odbijem. "To pomnoži s milijun i tu si negdje."
"Sad pomisli na najbolju ševu u životu." Nije mi pao na pamet Elliot nego Peter. Nikad ništa neće nadmašiti taj poseban događaj, vjerojatno zato što sam bila suzdržana i oprezna kad sam prvi put spavala s EIliotom, jer sam tada već bila toliko umorna od muškaraca i toga kako su gledali ženska tijela. Nakon što smo Peter i ja savladali početnu nervozu, voljeli smo biti zajedno i fizički i emocionalno. Voljela sam mu biti blizu i imati ga u sebi. To je bilo najbolje, bez sumnje. "E sad, trebaš se pretvarati da ti je tako svaki put ako želiš da se vrate, a tako zarađuješ na duge staze."
"Ne bih to htjela raditi na duge staze."
"Ne, nisam ni ja. No sad zapravo više ne znam raditi ništa drugo." Na putu kući shvatila sam da je to bilo najstrašnije od svega što je rekla. "Eve, trebaš li zbilja to raditi? Mislim, zbilja?"
"Ne vidim drugi način."
"A što je s EIliotom? Što on radi?"
"Sjedi, puši, sažalijeva se. Svako ga malo pretuku zbog droge koju dobiva na dug. Čudi me da mu je uopće i daju."
Dawn su se oči smračile i lice joj se iskrivilo od gađenja. "Eve, Elliot je loša prognoza."
To sam pomislila mnogo puta, i onda se sjetim Eiliota kakvog sam nekoć poznavala, onog Eiliota u kojeg sam se zaljubila i ne mogu ni pomisliti na to da ga ostavim kad znam da ponovno može biti takav muškarac.
"Zašto se ne doseliš ovamo, dok se ne skuliraš? Znam da je kauč star i pomalo grbav, i to bi ti se moglo učiniti kao korak unatrag, no bolje je i to od one alternative, vjeruj mi."
"Ne mogu, Dawn. Ne bih te ponovno mogla cijediti. I imam toliko dugova koje moram isplatiti. Pokušala sam s još nekoliko klubova s egzotičnim plesom, no danas nitko ne zapošljava zbog onih novih zabrana. I osim toga..." Nisam to htjela reći, no obje smo znale da ne mogu ostaviti EIliota, ne mogu ga napustiti sada kad je pao tako nisko.
"Eve, riješi ga se. Povest će te sa sobom na dno ne budeš II oprezna. Samo je pitanje vremena kad će ljudi kojima duguje novac pozornost usmjeriti na tebe."
"Ne mogu. Dawn, znaš da ne mogu. Kakva bih ja to osoba bila kad bih ga napustila onda kad je na koljenima?"
"Tako si draga, znaš?" Odmahnula je glavom. "Nadam se da je toga svjestan." Ponovno je odmahnula glavom. "Slušaj, ako to baš moraš učiniti, pokušaj ne završiti na ulici. Dobro izgledaš, pametna si. Ako se lijepo odjeneš, možda bi mogla raditi u hotelima. Pokušaj s onima na King's Crossu i Paddingtonu. Tamo idu muškarci s novcem. Rekla bih ti da pokušaš s eskortom, no agencije uzimaju golem postotak, a to je zadnje što ti treba sada kada ti toliko treba novac. Drži se hotelskih barova — muškarci koji idu kurvama uvijek nekako znaju tko smo. Ja ne mogu raditi po hotelima; preočita sam i osoblje me izbacuje. I još nešto, nemoj imati stalnu tarifu. Znaj otprilike koliko bi mogla naplatiti, ali pogledaj muškarca koji ti se nudi i prema tome odredi cijenu. Nema smisla to raditi za pedeset s muškarcem koji kao sitniš u džepu nosi petsto." Bila sam joj zahvalna na savjetima. Bila sam joj zahvalna što me više nije pokušala odgovoriti jer mi vjerojatno ne bi trebalo mnogo da se ustrtarim i ne učinim to.
Ono što je rekla, kako ne zna raditi ništa drugo, prestrašilo me jer me podsjetilo na to kako sam ponovno prekinula vezu sa svijetom. Jako dugo nisam pročitala nijednu knjigu, a nekoć sam voljela čitati. Sada samo ustanem, hodam do posla, čistim, vratim se kući, brinem se zbog novca i spavam. Jedva da više i gledam svoju prekrasnu haljinu; nemam ništa novo što bi me podsjetilo na to tko sam; ne radim ništa ugodno što bi me podsjetilo na to da sam više od stroja koji se trudi zaraditi novac kako bi otplatio dugove.
Što ako to učinim i još se više prave mene izbriše, sve dok više ne ostane ništa?
Osoba Koja Živi Ovaj Život.
Rekla sam EIliotu što ću učiniti. Nije rekao ništa iako su mu usta zadrhtala kao da će ponovno briznuti u plač. I znala sam da ne mogu još jednu večer provesti tješeći ga. I ovo je već previše — tko mene tješi dok pokušavam ovo srediti? Gdje je osoba koja će me zagrliti i reći mi da će sve naposljetku biti dobro?
Nije plakao, iako su mu se smeđe oči, oči koje su me nekad toliko očaravale, doista ovlažlle.
"Žao mi je", naposljetku je rekao.
Odjebi, rekla sam u sebi. "Znam", rekla sam naglas.
I to je bio kraj rasprave, valjda.
Ja.
Libby
Č
ujem kako na katu zvoni telefon. Želim ga ignorirati, no to bi mogao biti Caleb. Pokušala sam ga dobiti više puta da mu kažem da mora doći i pokupiti Butcha, ili pronaći nekog drugog da se brine o njemu. Jer čim se netko pobrine za Butcha, pronaći ću drugo mjesto za život.
Sada razumijem zbog čega je Jacku bilo toliko stalo do toga da mi ne kaže što se dogodilo odmah nakon sudara: to pokazuje da me zapravo ne voli. Samo je oponašao ljubav. Njegova reakcija na spoznaju da sam ja u autu, a ne Eve, bila je poput razlike između člana obitelji i kolege pred vratima smrti — za prvog biste dali sve samo da bude u redu, za potonjeg se nadate koliko već možete da će sve biti u redu.
Položim dnevnike na pod. Jack se još dugo neće vratiti: razgova¬rat ću s Galebom i onda se vratiti.
Stignem do telefona točno na vrijeme.
"Hej, seko, šta ima?" Glas mu pucketa i udaljen je jer je i on sam daleko.
Imam nešto ušteđena novca pa bih mogla unajmiti neki stan, ili bih mogla stisnuti zube i odseliti se k roditeljima. Nije savršeno, no i to je bolje nego biti u Eveinoj kući s Eveinim suprugom.
"Moraš se vratiti kući", kažem mu.
"Zašto? Što se dogodilo? Je li Butch O.K.?"
"Da, dobro je, no trebaš se vratiti kući zbog mene i preuzeti ga ili pronaći nekog drugoga da se brine o njemu."
"Kako to misliš?" Najednom je linija čista, čujem mu glas. Na¬jednom si daje truda razgovarati sa mnom kako spada, vjerojatno čine¬ći nešto banalno poput prislanjanja mobitela na uho. Deset poruka koje sam mu poslala poručujući mu da me nazove očito mu nisu dale do znanja da nešto nije u redu.
"Više se jednostavno ne možemo brinuti o Butchu pa moraš pronaći neki drugi način", kažem.
"Čekaj, seko, što se dogodilo?"
"Samo trebaš doći i pokupiti Butcha ili mi reći što da radim s njim."
"Ako je zbilja hitno i ne možeš se više brinuti o njemu, onda ga vrati u moju kuću. Osoba koja čuva kuću pobrinut će se za njega, nema problema."
"Osoba koja ti čuva kuću? Misliš, sve ovo vrijeme postojala je još jedna mogućnost, a ti si meni psa natovario na vrat?"
Tišina.
"OH, BOŽE! Što je tebi? Zašto si mi nabio osjećaj krivnje kako bih ti čuvala psa kad je sve ovo vrijeme to mogao učiniti netko drugi?"
"Jer ti treba, zar ne? Butch je živahan i dobrodušan k'o Benji i tre’aš nekog ’ko će se brinut’ o tebi. Znam da s’ uvi’ek bolje kad je Benji s tobom, a Butch je drugi po redu jer, seko, nis’ ti baš na dobrom mjestu. Zna’ sam kad sam uša’ u onu bolnicu. I tvoj glas na telefonu rek’o mi je da toneš i mislim si ja, mog’o bi ostat’ kod tebe da ti pomogne skulirat’ te."
Moj brat, najsebičniji čovjek na zemlji, učinio je to zbog mene? Prekrila sam usta od straha da ne počnem jecati.
"Slušaj, odvedi Butcha ko’ mene ako ’oćeš, no dobro je imat’ ga kraj sebe. Pa čak i ako je malo živahaniji."
"O.K.", kažem, "javit ću ti, ovaj, što sam odlučila."
"U redu, seko. Nadam se da s’ bolje. Čujemo se uskoro."
"Da", kažem dok prekida vezu.
Kad sam se to prestala brinuti o sebi? Pitam se. Kad me toliko obuzeo Evein život da mi je vlastiti postao sekundaran i nebitan? Jer očito je tako. Piskaram tako saznajući o njoj, trudeći se skužiti što mi to Jack skriva, no nisam mislila na sebe, na svoj oporavak, na ono što mi treba da napredujem. Ako nisam dobro, kako onda mogu otići od Jacka? Ovisi li moj život baš toliko o njegovim osjećajima, o tome što ne razgovara sa mnom, o raspletanju života žene koju je volio prije mene, jer gdje sam ja u svemu tome? Što će mi se dogoditi kad razotkrijem njezin život? Što će mi preostati? Nisam sklona vratiti se na posao jer bi to značilo nositi vlasulju i težak makeup mjesecima i to da ljudi u mene zure dok se trude skužiti što mi se točno dogodilo.
U ovom trenutku nemam ništa. Trebam nanovo izgraditi svoj život. To ne znači saznati sve o Eve; to znači saznati sve o sebi i kako dalje.
"Treba mi psihološko savjetovanje", kažem. Trebam nekoga tko će mi pomoći saznati tko sam sada kada više nemam paralelni život.
Butchevo lajanje potakne me da ga pogledam.
Prestanem zuriti u stol i usmjerim se na njega.
"Misliš da mi treba psihološko savjetovanje, zar ne?" kažem mu.
Samo zuri u mene.
"Aha, najbolje da sklonim one dnevnike i onda se vratim i pro¬nađem broj nekoga s kim bih razgovarala."
Butch mi uputi zadovoljan lavež dok vijuga natrag u svoju košaru.
Jack
Libby nije počela spremati večeru kad sam ušao, nego je sjedila za stolom u kuhinji čekajući me u mraku. Za razliku od inače, Butch nije potrčao da me dočeka. Ostao je u košari sve dok mu se nisam približio, onda je malo podignuo glavu i ispustio cvilež solidarnosti.
Izvukao sam stolicu nasuprot njezinoj i sjeo.
Zurila je u površinu stola i ignorirala me nekoliko najduljih minuta u mojem životu. To me podsjetilo na minute prije nego što je osoblje hitne pomoći Eve proglasilo mrtvom. Znao sam što će reći, no držao sam dah i snagom ih volje silio da to ne kažu. Isto sam radio s Libby, zadržavao dah i snagom je volje silio da to ne kaže.
"Nadam se da ti ne smeta ako još malo ostanem ovdje, sve dok se Caleb ne vrati po Butcha i dok ne pronađem neki stan." Drhtala je dok je govorila.
"Kamo ćeš?"
"Ne znam, vjerojatno k roditeljima", rekla je tiho. "Paloma je rekla da će mi sačuvati radno mjesto, no nisam sigurna da se uopće želim vratiti tomu. Ne znam, širok je svijet vani. Nešto ću pronaći."
"Da", rekao sam.
"Voljela bih da i dalje budemo prijatelji", rekla je.
"Ne želim ti biti prijatelj, želim ti biti muž", odvratio sam.
Vidio sam kako su je te riječi bolno presjekle. "Znam da to želiš.
ali ne možeš, zar ne?" Ustala je. "Jer u glavi i u svemu ostalom što je važno, i dalje si u braku s njom."
Trčanje me oduvijek rješavalo napetosti, pomagalo mi je razbi¬striti misli, sada ne pali. Kao one večeri kad mi je Eve rekla nešto što mi je raznijelo svijet — trčao sam i trčao satima te večeri i dalje si to nisam mogao objasniti.
To što me Libby ostavlja dovoljno je loše, no to što se moram suočiti s mogućnošću da je u pravu, da sam u glavi i srcu i dalje u braku s Eve, to bi značilo da sam bio toliko nepošten prema osobi koja je prema meni bila samo divna. Libby mi je pomogla, a ne Eve, da postanem čovjek kakav jesam, a ja sam nju zauzvrat izdao.
Libby
E
ve je danas sklupčana u fetalnom položaju na kutijama i jedva 'podiže glavu da me pogleda dok otvaram njezin dnevnik. Znam da to ne bih trebala raditi, no ne mogu prestati čitati o njoj. Kad sam prošli put morala prestati čitati, bila je pred izborom što učiniti da riješi probleme.
Znam kako joj je. Sinoćnji razgovor s Jackom bio mi je nešto naj¬teže u životu. No ostati s njim, živjeti ovako, kao netko tko će uvijek biti drugi izbor, na kraju bi me uništilo. Znam kakva sam i, baš kao s karijerom biokemičarke, kao s kosom, radije ne bih imala ništa nego nešto što ne valja. Mislila sam da me voli, kao što i dalje voli Eve, no nije tako. A ja zaslužujem više. Svatko zaslužuje više.
Eve je zaslužila nekoga boljeg od Elliota, no imala je sreće: na kraju je dobila Jacka. I, sudeći po njegovim osjećajima prema njoj, čini se da je bila najbolja za njega.