Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dorothy Koomson - Žena koju je volio prije mene 5z6dg
Libby ima sređen život, predivnog muža i veliku kuću uz more, no preko njezine sreće pada velika sjena Jackove pokojne supruge Eve. Što uopće zna o muškarcu za kojeg se tako ishitreno udala i o naizgled savršenoj Eve? Pronašavši Eveine dnevnike doznaje zapanjujuće činjenice o njezinoj prošlosti i Jackovim obiteljskim tajnama. Je li Eve ubijena ili je u pitanju splet nesretnih okolnosti? Je li Jack s time povezan? Može li mu vjerovati?
Savršena kombinaciju trilera i nevjerojatne ljubavne priče koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Svi romani Dorothy Koomson su proglašeni bestselerima prema Sunday Timesu i djela su joj prevedena na tridesetak svjetskih jezika.

Scan,obrada: Pompeasabina

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Mojim anđelićima

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Prolog
28. veljače 2003.

Jesi li ti ta? Jesi li ti ta s kojom je sad? Jesi li me zbog toga potražila?
Ne čitaš li ovo pismo pedeset ili šezdeset godina nakon danas, po svoj sam prilici mrtva. Vjerojatno ubijena.
Molim te, neka te to ne uzruja, to me nije pretjerano iznenadilo! Ne s obzirom na život koji sam živjela. No ako imaš ove dnevnike zato što si me potražila i bila toliko pametna da razmišljaš poput mene I tako ih pronašla, pa I ako si na njih naišla igrom slučaja, molim te, molim te, mogu li te nešto zamoliti? Hoćeš li ih, molim te, spaliti a da ih ne pročitaš? Molim te.
Ne želim da itko sazna za ovo. Pisala sam Ih za sebe. Znam da bih ih vjerojatno trebala sama spaliti, no to bi bilo poput samoubojstva, ubijanja dijela sebe. I, s obzirom na sve što sam učinila i kroza što sam sve prošla, ne bih se ubila, tako da ne mogu uništiti ove dnevnike. Ti možda možeš.
Kažem "možda", jer ako si s njim, poželjet ćeš saznati nešto o njemu, poželjet ćeš znati je li doista opasan i je li me upravo on ubio. Dakle, lako to ne želim, ne mogu ti uzeti za zlo što nastavljaš čitati.
Više nemam bogzna što dodati, osim toga da se nadam kako me nećeš sažalijevati. Proživjela sam život i, iako sam spoznala duboku bol, upoznala sam i veliku Ijubav. Neki ljudi znaju poživjeti dugo, jako dugo, a da to nikad ne dožive. Sretnica sam.
Svako dobro, ma tko bila.
Voli te, Eve.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Prvo poglavlje

Libby

Kad pomislim na Jacka, pokušam misliti na teturav hod nakon iskakanja s malog tobogana na kraju doka u Brightonu. Pokušavam misliti na to kako me hrani komadićima ljepljive šećerne vune dok ležim na izlizanoj deki na plaži od oblutaka. Pokušavam misliti na to kako mi trpa ruke pune kokica pod košulju u prvom redu kina. Poku¬šavam misliti na razuzdani smijeh sve dok se ne prevrnem i ostanem bez daha, dok mi se niz obraze kotrljaju suze.
"Libby, Libby, daj, probudi se. Nemoj još zaspati." Glas je blag, unjkav i pomalo molećiv.
Otvaram oči, vid mi je zamagljen. Muškarac meka i molećiva glasa nije izoštren i treptanje ne pomaže razbistriti pogled. Lice mi je mokro i vrti mi se, i jako mi je hladno. I sve me boli istodobno.
"Dobra si ti", kaže. "Pokušaj oči držati otvorenima, može? Po¬kušaj ostati budna. Znaš li tko sam ja? Sjećaš li me se?"
"Sam", kažem, iako mislim da mi se riječi ne čuju. "Vatrogasac si i zato se zoveš Sam."
Sad ga vidim nešto izoštrenije, zamagljenost se povlači i razaznajem mu crte pa vidim kako mu osmijeh rastjeruje tamu lica. "Blizu si", kaže.
"Hoću li umrijeti?" pitam ga. Opet nisam sigurna čuju li mi se riječi, no vatrogasac Sam kao da me razumije.
"Nećeš ako se mene pita", kaže i ponovno se nasmiješi. Da toli¬ko ne nalikuje na mojega brata, da nema blage crte lica, tamnosmeđu kožu i sjajne, gotovo crne oči, vjerojatno bih se u njega lako zaljubila. No to je tako s junacima, zar ne ? U njih se moraš zaljubiti.
"Hoće li auto eksplodirati?" upitam, više iz znatiželje nego iz straha.
"Neće. To se samo zbiva u filmovima."
"To sam i ja rekla Jacku. Mislim da mi nije povjerovao."
"Pričaj mi o njemu."
"0 Jacku?"
"Da. Pričala si mi o njemu."
"Jack..."
Kad pomislim na Jacka, pokušavam ne misliti na zaključanu vitri¬nu bez ključa u podrumu kuće koja bi nam trebala biti dom. Poku¬šavam ne misliti na njega kako sklupčan sam u tami plače dok gleda stare filmove. Pokušavam ne misliti na to kako za večerom sjedim njemu nasuprot i pitam se kad mi je postao stran. I pokušavam ne pitati se kad će mu vrijeme pružiti ruke ozdravljenja kako bi se osjećao potpunim kako bi mi doista mogao otvoriti svoje srce.
"Libby, Libby, ma, hajde. Pričaj mi o svom suprugu."
"Čuješ li me?" pitam vatrogasca Sama jer me zadivilo to što me on doista čuje dok ja sebe ne čujem.
"Znam čitati s usana."
"Ti si dakle izvukao deblji kraj, zar ne? Zaglavio si sa mnom."
"Nije to obveza."
"Deblji kraj. Rekla sam: deblji kraj. Ma zapravo ne znaš čitati s usana, zar ne? Samo se praviš kako bi na kraju ti ostao kod auta. I umaknuo dizanju teških predmeta."
Ponovno se nasmiješi. "Skužila si me. Mislio sam da nisam tako očit."
"Očito je ponekad lijepo."
"Onda — Jack?"
"Sviđa li ti se? Inzistiraš li zbog toga toliko na njemu?" upitam. "Mogu mu reći koju dobru o tebi, ako hoćeš?"
Vatrogasac Sam se nasmije. Dubokim, grlenim smijehom. "Pri¬lično sam siguran u to da nisam njegov tip. A sto posto sam siguran da on nije moj tip."
"Aha, nastavi. Ne trebaš hiti tako zatvoren. Nije bio ni moj tip kad sam ga upoznala. A vidi nas sad: ima jednu mrtvu ženu i drugu na putu."
"Nećeš umrijeti, Libby", kaže strogo. Odjednom je ljut na me¬ne. I odjednom sam umorna. Sve me boli, posebice jedna strana glave, i nos. Zapravo, cijela me ta strana tijela boli i ne mogu je pomaknuti kako spada. I hladno mi je. Zbilja želim spavati, da nestane ta bol i hladnoća. U snu te ništa ne može boljeti, zar ne?
"Libby, Libby, Libby!" kaže ponovno. "Ostani budna, molim te. Jack te čeka. Ne želi otići u bolnicu sve dok ne sazna da si na sigurnom. Sve će biti O.K."
"Drag si čovjek", kažem mu. Toliko je drag da ga ne želim uzru¬jati govoreći mu koliko me boli. Ne želi me slušati kako kmečim. Sa¬mo želim spavati. Samo želim zatvoriti oči i zaspati...
"Dečki će uskoro početi rezati, Libby. Nakon toga ćeš ići ravno u bolnicu gdje će se pobrinuti za tebe. Dobro? No trebaš ostati budna dok režu. Čuješ li me, Libby? Razumiješ li što ti govorim?"
"Sve razumijem", kažem. "Osoba sam s najviše razumijevanja na svijetu — neka ti Jack kaže."
"Za nekoliko trenutaka bit će jako bučno. Trebaš ostati budna dok se to zbiva. Dobro?"
"Ostani budna."
Svijet škripi, auto vrišti na mene. Raspolovljuju ga, trgaju ga oko mene i on vrišti od duboke boli. Želi da bol prestane, a ja želim da prestane buka. Želim spavati. Samo želim spavati. Zatvaram oči i na¬slonim glavu.
Kad pomislim na Jacka, pokušavam se prisjetiti kako smo zajed¬no spavali: naša tijela poput dvaju dijelova oživljene slagalice, tako savr¬šeno spojena da između nas nije bilo razmaka. Pokušavam ne misliti na to kad sam se počela pitati, kad smo noću išli zajedno u krevet, želi li makar na trenutak da sam netko drugi.
Kad se sjetim Jacka...
"Mislim da ćete vi i ovaj auto biti jako sretni", rekao mi je Gareth. Gareth je jedan od onih muškaraca koji ti je najbolji prijatelj dok sjediš njemu nasuprot i dok te uvjerava da se odvojiš od novca. No da ga vidiš u pubu ili klubu, ne samo da na tebe ne bi obraćao pozornost, već bi se i on i njegovi frendovi sprdali s tobom. Prosuđivao bi tvoj izgled, težinu, osjećaj za stil, jer ne možeš se mjeriti s njegovim idealom pornozvijezde koji je sebi zacrtao u glavi.
Dovoljno je reći da mi se, nakon što sam s njim provela četrde¬setak minuta, Gareth nije svidio.
Uvukla sam usne i procijedila osmijeh. Htjela sam da ovo završi. Htjela sam uplatiti polog, dati mu svoje podatke i zatim otići odavde
— po mogućnosti nikad se više ne vratiti, jer auto bi mi mogli dosta¬viti nakon što uplatim ostatak iznosa kreditnom karticom.
Oči su mi odlutale do izloga, do ažurnog Pola smještenog u dvo¬rištu pred zgradom. Učinilo mi se da blista, da se ondje ističe medu drugim sivim, crnim, crvenim i srebrnim čudovištima. Izgledao mi je gotovo kraljevski, ali kao da se tomu protivi.
Gareth je ponovno progovorio pa sam se okrenula i prisilila se slušati ga. Recimo da sam izgubila zanimanje za većinu toga nakon što sam sjela u nježnu pastelnu kožnu unutrašnjost i u njoj se provozala. Moj prvi auto. Vozački sam položila prije dva tjedna i to je bio prvi auto koji sam si mogla priuštiti i zamisliti kako ga vozim. Morala sam ustrajati na povoljnijoj kupnji jer nisam imala drugo vozilo kojim bih ga zamijenila, no bio je vrijedan cijelog tog cjenkanja.
"Onda, Libby, želite li unutarnje i vanjsko čišćenje koje će zašti¬titi auto? Bilo bi korisno zbog djece. Sprečava pića i ostalo da ukaljaju tu divnu kožu. A s obzirom na život u Brightonu, uza sav taj slan zrak..."
"Gaz, stari moj!" netko je prekinuo. Podignula sam pogled pre¬ma uljezu, stajao je nekoliko centimetara od mene. Unutra je nosio velike avijatorke zatamnjenih stakala. Ostalo — visina, valovita svijetlosmeđa kosa, njegovano lice, debeli zlatni prsten na trećem prstu desne ruke i tijelo odjeveno u košulju Ralpha Laurena, traperice Calvina Kleina i sat Taga Heuera — bila je sitnica u odnosu na to što je sunčane naočale nosio unutra.
Gareth je hitro ustao, lice mu se pretvorilo u širok osmijeh, oči su mu zablistale. "Jack! Baš mi je drago što te vidim." Žustro je ispru¬žio ruku tom Jacku da se rukuju, uzbuđen zbog prigode u kojoj će ga ovaj dodirnuti. U životu sam se nagledala muške zaljubljenosti, no ova je bila toliko vatrena da mi je bilo neugodno. Mogla sam zamisliti Garetha kako sjedi kod kuće duboko u noći, telefon je uz njega, čeka i čeka poziv da ga Jack zove van kako bi pili šampanjac i drpali zgodne žene.
"Trebaš mi nešto, stari", rekao je Jack srdačno. Da ste od jučer, pomislili biste da se tom Jacku Gareth istinski sviđa, a, u biti. Jack se vjerojatno prema većini ljudi odnosi naduto i s blagim prezirom; pisalo mu je to na čelu i u stavu.
"Samo malo", jedva da mi je dobacio Gareth kad mu je Jack prebacio ruku preko ramena i počeo ga odvlačiti od pulta.
"Gareth, ponovno sam zaribao. Možeš li možda zamoliti jed¬nog od dečki da izvadi zupčasti remen iz Z4 — po mogućnosti danas. Ovlašteni distributer rekao je sljedeći tjedan, ali mislio sam da bi ti to mogao srediti već danas ili sutra."
"Da, naravno", bilo je posljednje što sam čula od Garetha dok su se njih dvojica udaljavali preko blistavog bijelog kromiranog salona.
Na sjedalu sam se okrenula i promatrala ih kako stoje pokraj velikog zavinutog pulta: Jack je za cijelu glavu viši od Garetha, noge su mu široko razmaknute, a sunčane naočale na očima. Oko prsa je izvodio grube pokrete, očito aludirajući na ženske grudi. Gareth je to gutao, oči su mu bile iskolačene dok Je slušao. Uzela sam slobodan dan s posla kako bih došla ovamo i kupila ovaj auto. A Jack, koji vje¬rojatno nije ni znao što znači raditi, jednostavno je ušetao i njegovim se problemom odmah pozabavilo.
Ponovno sam pogledala svoj auto. Svoju malu ljepoticu. Obo¬žavala sam ga, no ne toliko da se ovako odnose prema meni. Ima još mnogo drugih mjesta, mnogo bližih domu, gdje mogu sjediti i gdje će me ignorirati prije nego što im predam golemu svotu novca. Na Garethovu žalost, iako sam svoju kreditnu karticu izvadila iz novčani¬ka i predala mu je, nije ju stigao provući kroz aparat. Što je značilo da sam još mogla otići i izgubiti tek malo vremena. Ustala sam, izvukla vozačku dozvolu i kreditnu karticu između papira na Garethovu stolu.
ubacila ih u torbu koju sam zatim odlučno objesila preko ramena. Neka Gareth nađe neku drugu budalu koja će ga čekati, ova ga je dovoljno čekala i odlazi.
Dobacivši im obojici pogled pun prezira, odmarširala sam do vrata i gurnula ih.
"Libby?" dozvao me Gareth. "Ovaj, pričekajte, evo me za mi¬nutu."
Kad sam dohvatila vrata, okrenula sam se, preko ramena mu do¬bacila još jedan pogled pun prezira i izašla.
Vani je bilo vruće, no zrak, u kojem se osjećao dolazak kiše, teš¬ko mi je pao. Udahnula sam i odvažila se posljednji put čeznutljivo pogledati svoj auto prije nego što sam polako odšetala niz širok prilaz autosalona i izašla na prometnu glavnu cestu. Krenula sam nadesno, prema autobusnoj postaji. Bila sam pomalo uvrijeđena i tužna; uvrije¬đena zbog toga kako je Jack uletio i prekinuo naš razgovor bez imalo razmišljanja, i tužna jer me vlastita impulzivnost spriječila u kupnji auta koji mi se zbilja svidio. Uf, ponovno ću morati tražiti — nakon što prođem izazov autobusa, vlaka i opet autobusa da dođem kući. Toliko o mojem slobodnom danu.
"Libby, Libby!" Zazvao me muški glas.
Nisam se trebala okrenuti kako bih znala tko je to. Sekundu po¬slije našao mi se na putu, što me zaustavilo u hodu. Sunčane naočale i dalje su mu bile na nosu.
"Zbilja mi je žao zbog ovoga", rekao je. "Samo..."
"Nisi mogao pričekati da na tebe dođe red jer je neka nevažna žena ondje sjedila, ti si toliko sam sebi važan da su tvoje potrebe ispred svih?" upitala sam.
Bio je toliko šokiran da je s lica skinuo sunčane naočale i zagle¬dao se u mene. "Ne znam što bih rekao na to, zapravo", priznao je.
"Možda na to ne možeš odgovoriti,odvratila sam.
Lice mu je odavalo zbunjenost — ljudi su mu očito rijetko ovako odgovarali. "Možda bi isprika bila prikladan odgovor", ponudio je.
Slegnula sam ramenima; "Možda."
"Zao mi je. Bio sam nepristojan. Nisam smio prekinuti tvoj sastanak i mogu se ispričati samo zbog toga."
u njegovoj isprici bilo je nekog neugodnog prizvuka: naglasio ju je tako da su riječi tehnički bile ispravne, intonacija mu je bila pokaj¬nička, no sve je bilo izraženo s podsmijehom. Sprdao se sa mnom. Vjerojatno se sprdao sa svima i to bi mu prolazilo jer bi većina ljudi bila nesigurna oko toga je li on iskren ili su oni preosjetljivi.
"Je li to bilo to? Najbolje što možeš? Opa, nadam se da se nikad nećeš morati ispričavati na poslu jer si grozan u tome", rekla sam. "I ako je to tvoj način prikrivena sprdanja sa mnom, onda mi te je još više žao nego prije koju sekundu jer si u tome još gori." Prošla sam mimo njega i nastavila putovanje prema autobusnoj postaji.
Kad sam vidjela prekrasan autić na dvorištu pred zgradom, mogla sam se zamisliti kako se njime vozikam; radio je glasan, prozori su širom otvoreni, glas mi se miješa s pjevačevim na radiju. Ni da sam zapela u gužvi ne bi bilo tako loše jer bih bila sigurna u svojem malom učahurenom svijetu. A sada, zahvaljujući njegovoj bahatosti i mojem ponosu, morat ću početi tražiti od nule.
I evo njega opet: evo Jacka. Stoji preda mnom priječeći mi da nastavim.
"Što sad hoćeš?" upitala sam.
"Čuj, zbilja mi je žao", rekao je. "Zbog mojih postupaka Ga¬reth je izgubio prodaju. Nije pošteno prema njemu da ga moj posjet na kraju stoji sredstava za život."
"Sredstava za život?" rekla sam obojivši intonaciju njegovim posebnim tipom izrugivanja. Nije mi dobro pristajao, no s ovim se čovjekom očito trebalo spustiti na njegovu razinu. "Sva njegova sred¬stva za život ovise o prodaji jednog autića?"
"Ne, no nije dobro gubiti kupce u trenutačnoj ekonomskoj situ¬aciji. I dvostruko će nagrabusiti ako o tome budeš govorila ljudima. Za to sam ja kriv. Žao mi je. Zbilja. Možeš li, molim te, Garethu pružiti drugu šansu? Pošten je čovjek koji se trudi zaraditi za život. Ja sam kreten što sam mu to pokvario."
"Tu te neću pokušati razuvjeriti."
"Molim te, hoćeš li mu pružiti drugu šansu?"
U glavi mi je zaplesao prizor kako kružim otvorenih prozora, upaljena radija, pjevam naglas. Gareth bi sada bio ljubazan. Prestao bi se truditi prodati mi dodatnu opremu i htio bi da se potpišem na označenu crtu što je prije moguće. I stvarno mi se jako svidjelo to malo vozilo...
" Uvijek sama sebi radiš medvjeđu uslugu", često mi je govorila moja najbolja prijateljica Angela. "Nikad nisam upoznala ženu tvrdo¬glaviju od tebe. Čak i kad to nije dobro za tebe, učinit ćeš nešto samo da dokažeš kako si u pravu. Ponekad se, dušo, moraš prepustiti."
Auto protiv "Poslati ovoga muškarca u jedno mjesto"?
Postojala je zapravo samo jedna mogućnost.
"Još je budna."
"Budna?"
"Oči joj jesu zatvorene, ali trudi se govoriti."
"Libby voli govoriti."
"Ti ne, zar ne. Jack? Ne o zbilja važnim stvarima."
"Nastavite joj govoriti, pomoći će."
"Libby? Ja sam, Jack. Ovdje sam. Sve će biti O.K. Bit ćeš dobro."
"Ne osjećam se dobro. Ne osjećam baš nijedan..."
" Što znači OTM?"
"Oko tri minute. Trebali smo ovamo pozvati liječnika."
"Rekli su da su svi zauzeti. Spusti nogu. Uf, krvni tlak upravo je pao vrlo nisko."
Srpanj, 2008.
Jack je sjedio na haubi crvenog auta žvačući zalogaje jabuke kad sam napokon završila s Garethom. Duge noge bile su mu povučene prema prsima i razmaknute u koljenima dok je laktove položio na koljena. Pogledala sam ga kratko u prolazu, kimnula i zatim krenula prema prilazu.
"Sve sređeno, ha?" Zazvao me skidajući sunčane naočale.
"Jest. Sve sređeno."
"Odlično."
Iznebuha su se otvorila vrata na vozačevoj strani na kojoj je sjedio i izašao je par preplanulih vitkih nogu u Pradinim sandalama. Vlasnica nogu polako se izvila iz auta i bila je, dakako, prekrasna: besprijekorno nanesen makeup, svijetla kosa boje meda do ramena, kratka i lepršava Guccijeva haljina i Rolex optočen dijamantima na zapešću. Da su i htjeli, ne bi mogli biti veći klišej od para.
"Grace, ovo je Libby. Libby, ovo je Grace, žena mog najboljeg prijatelja. Odvest će me kući dok mi popravljaju auto."
"Bok", rekla sam joj pitajući se zašto se toliko mučio da mi razjasni kako mu ona nije djevojka.
Srdačno se nasmiješila, što me zateklo: na poslu se stalno susre¬ćem s ovakvim ženama i općenito se ponašaju onako kako se ponašao Jack — kao da se svijet vrti oko njih. "Hej", rekla je, kut usana bez ruža za nijansu se podignuo kao da se zabavlja. Ako mu nije djevojka, vjerojatno joj se sviđalo to što mi se Jack morao ispričati. "Drago mi je."
"Također", rekla sam.
Kimnula sam im na pozdrav i zatim nastavila hodati prema autobusnoj stanici. Minutu poslije opet se našao preda mnom. Nadlanicom je obrisao sok od jabuke s usana i sunčane naočale tutnuo u džep na košulji.
"I to je to?" upitao je.
"Što to?" odvratila sam.
"Ti i ja, gotova stvar?"
"Zar se ikad moglo govoriti o tebi i meni?" upitala sam.
"Mislio sam da se maloprije pojavila iskrica. Na čemu možemo poraditi."
"Iskrica? Misliš na to kad si se sprdao sa mnom i kad sam ti rekla da si grozan? To ti je bila iskrica? Zbilja mi je žao žena s kojima izlaziš."
"Znači ovo", kažiprst je micao po prostoru između nas, "ne vodi nikamo?"
"A što si mislio kamo to vodi?"
"Na večeru ili piće?"
"Jack, žao mi je što moram reći da mi nisi pretjerano drag. Tvoja napuhana umišljenost stalno izvlači moju lošu stranu. Vidiš? To inače nikad ne bih rekla nekome — a vjeruj mi na riječ, susrećem se sva¬kodnevno s mnogo odbojnih ljudi pa znam kako se suzdržati — ali s tobom si ne mogu pomoći. Tako da, ne, ne vidim da ovo nekamo vodi."
Promatrao me šutke, obrve su mu se blago spajale kako su mu intenzivno zelene oči prikovale moje. "Reci mi barem svoje ime i prezime."
"Zašto?"
"Kako bih se zauvijek sjećao jedine osobe koja nije podlegla mom šarmu, ili njegovu manjku."
Naznake kiše u zraku odjednom su se obistinile izlijevajući se na svijet. Ova kiša početkom srpnja nevjerojatno je dobrodošla: prekrasna je i umirujuća. Lice sam podignula prema nebu smiješeći se dok su se kapi nježno razbijale o moju kožu. Kiša je bila neprijateljica kosi, od nje ću se pretvoriti u kovrčavi nered u tren oka, no svejedno sam voljela dodir kiše koji rashlađuje.
Kad sam spustila glavu, na obzoru iza Jacka vidjela sam kako se približava velik obris autobusa. Išao je prema meni i trebala sam se ukrcati ako sam htjela iskoristiti ono malo slobodnog dana što mi je ostalo. "Ne, neću ti reći svoje puno ime i prezime", rekla sam mu. "Znam da ćeš ga jednostavno uguglati, jer si ne možeš pomoći, i onda ćeš morati nazvati svaki broj koji nađeš jer, ponovno, nećeš si moći pomoći. Vjeruj mi, bolje je ovako", rekla sam mu dok sam kopala po torbi tražeći cjelodnevnu putnu kartu. Napokon sam je pronašla smještenu između knjige koju sam čitala i kišobrana. Izvadila sam je. "Zbogom, još jedanput." Ne čekajući odgovor, zaobišla sam ga kako bih potrčala niz sklizak pločnik prema autobusnoj postaji.
"Libby!" zazvao me.
Stala sam i okrenula se. "Da?" upitala sam odgurujući mokre crne lokne s lica.
Nasmiješio se i odmahnuo glavom. "Ma ništa. Vidimo se."
Slegnula sam ramenima. "Sve je moguće." Okrenula sam se i trčala prema autobusnoj postaji stižući točno na vrijeme da se ukrcam.
Jack je stajao na istom mjestu, podignuo je ruku i mahao mi dok je autobus prolazio.
Uputila sam mu slabašan osmijeh, zatim sam pogledala kroz prednji prozor kako bih se koncentrirala na to kamo idem, što je zna¬čilo daleko odavde.
"Krvni tlak i dalje pada, ima snažnu tahikardiju."
Zašto mi samo dio života bljeska pred očima? A gdje je ostalo? Zar se drugi dio mog života ne računa?
"Moramo joj dati više transfuzije."
Svodi li se zbilja moj cijeli život na Jacka?
"Izgubio sam puls!"
Srpanj, 2008.
"Tajiš li nam nešto, Libby Rabvena?" upitala je Paloma kad sam se vratila u prostoriju za osoblje nakon što sam obavila izrazito gadnu depilaciju bikinizone.
Još sam drhtala nadajući se da se večeras neću probuditi sanjajući to kad me je Paloma zaustavila na dovratku tim riječima. Bila mi je šefica: upraviteljica Si Pura, ekskluzivnog salona za uljepšavanje, za one koji vole doživjeti potpunu čistoću.
Pokraj nje su poput niza opranih, preplanulih i hidratiziranih vojnika u bijeloj odori stajale Ines, Amy i Vera, druge uljepšavateljice, koje su, poput mene, živjele samo kako bi podržavale duh Si Pura. Sve su me gledale besprijekornih znatiželjnih lica i odmah sam se povukla od nelagode. Ti su pogledi značili da nešto smjeraju, moguće je da priređuju nekakvo iznenađenje. A nisam voljela iznenađenja. Radije bih uvijek znala što se sprema.
"Koliko ja znam, ne", rekla sam oprezno. Trenutačno i nisam vodila bogzna kako uzbudljiv život. Jedino im nisam rekla da sam jučer izgubila kreditnu karticu, nakon uplate pologa za auto. Nasreću, uspjela sam je blokirati prije nego što ju je upotrijebio ma tko da ju je pronašao. To im nisam rekla jer, eh, pa zašto i bih? Rekla sam im za auto, on će stići sljedećeg tjedna.
"Aha, a kako onda objašnjavaš ovo, ha?" Rekla je Paloma i, gotovo kao da su uvježbale koreografiju, njih pet odstupilo je sa strane otkrivajući buket burgundsko crvenih i bijelih ruža.
Zurila sam u ruže zamamno slasnih, baršunastih latica, i u skupo¬cjenu staklenu vazu s velikom crvenom vrpcom privezanom po sredini u kojoj su očito stigle.
"Je li to za mene?" upitala sam.
"Jest", rekla je Paloma ne trudeći se sakriti živu ljubomoru u glasu. "Upravo je stiglo."
"Aha", rekla sam, zbunjena. Nisam se mogla sjetiti nikoga tko bi mi poslao cvijeće, a kamoli ovako prekrasno. Približila sam se i pose¬gnula za kvadratnom bijelom čestitkom s mojim imenom i adresom na prednjoj strani, koja je stajala na vlastitom metalnom držaču u sredini buketa.
"I tko je Jack?" upitala je Paloma prije nego što sam je dodir
nula.
Nije me iznenadilo to što je otvorila čestitku, stalno je radila takvo što. Nije tajila to da misli kako ima pravo prva umočiti prste u što god stigne u salon — pa i ako je poslano isključivo jednoj od nas. Bila je to upraviteljska povlastica. Ustrajala je na sljedećem ako bi se tko usudio požaliti: kada bi netko drugi pokušao obavljati njezin posao upravljajući tako velikim salonom za novac koji ona zarađuje, objašnjavala je, shvatio bi da zaslužuješ sitnicu više. Nitko se od nas nije odvažio istaknuti kako to što ona radi zapravo graniči s krađom.
"Ma neki tip kojeg sam upoznala", rekla sam vadeći čestitku iz omotnice.
Nisi mi htjela reći kako se zoveš, no našao sam ovo i protumačio to kao prst sudbine. Javi se, Jack. Njegov se broj nalazio na dnu čestitke.
Iz omotnice sam izvadila svoju izgubljenu kreditnu karticu. Eh, sigurno mi je bila ispala kad sam izvadila putnu kartu iz torbe. Zbog toga me zazvao kad sam trčala za autobusom — na trenutak se pre¬mišljao oko toga treba li mi je vratiti, a zatim mu se to učinilo kao predobra prigoda da je propusti.
Nije to bio prst sudbine, nego znak da trebam posložiti torbu tako da se ovakvo što ne ponovi.
"Ne možeš reći samo to! Gdje si ga upoznala? Kad? Tko je on? Kako to da ti je poslao cvijeće? Hoćeš li ga nazvati?" upitala je Paloma trudeći se ostati pribrana. Hranila se tajnovitošću. Pomisao da takva tajnovitost uključuje muškarca koji je poslao cvijeće vjerojatno ju je izluđivala.
Bila je prekrasna. Imala je gustu tamnu kosu koju je na poslu nosila u pristojnoj punđi, srcoliko lice, blistavu tamnosmeđu kožu i duge trepavice koje su joj uokvirivale kestenjaste oči. Jako bi joj se svi¬dio Jack. I ona bi se vjerojatno svidjela njemu. Bila bi mu manji izazov od mene, no bili su na istoj valnoj duljini, imala je urođen smisao za to da dobije ono što joj pripada i novac ju je silno impresionirao, kao i ljudi s novcem. Savršeno bi se slagali.
"Trebala bi ga nazvati", rekla sam dodajući joj malu bijelu čestit¬ku. "Jako bi ti se svidio: zgodan, bogat. Vozi jednu od onih sportskih zvjerki, Z4, i nosi sat Taga Heuera."
Gotovo mi je ugrabila čestitku iz ruke zureći u nju raskolačenih očiju. "Zbilja to misliš?" upitala je nehajno dok su joj oči mahnito u uspomenu pohranjivale pojedinosti o njemu, u slučaju da se predo¬mislim.
"Mislim", rekla sam. "Ti si njegov tip."
Kad je upamtila njegov broj, podignula je pogled prema meni i spojila usne. "U čemu je kvaka?" upitala je. " Što tražiš zauzvrat?"
Odmahujući glavom, prišla sam ormariću sa sredstvima za čišće¬nje i oslobodila staklenku instantkave koju smo sakrile iza izbjeljivača i deterdženta. (Kad bi nas posjetili čistunci koji posjeduju salone, vjerojatno bi umrli — nakon što bi nam dali nogu — otkrivši da ne pijuckamo zeleni čaj i ne jedemo sjemenke cijeli dan u čistoći utočišta sobe za osoblje.) "Ništa", rekla sam stupajući do lončića i tresući ga da provjerim ima li dovoljno za jednu šalicu. "E da, jedino pozivnicu na vjenčanje ako se sve posloži."
Na spomen riječi "vjenčanje" Palomine su oči najednom izgu¬bile fokus i u glavi je počela isprobavati — već odabranu — vjenčanicu Vere Wang, smještajući tijaru od pravih dijamanata na glavu i odmiču¬ći dugi bijeli veo s ručno ušivenim kristalima Swarovski. Bilo je očito da na vjenčanje neće pozvati nijednu od nas smrtnica. Podnosila nas je jer smo dobro obavljale posao, no tapkala je u mjestu — čim se skrasi sa zgodnim i bogatim mužem, odlazi i neće se osvrtati. Jednom kad osvoji svoj zgoditak, vjerojatno će na ulici proći pokraj nas i pretvarati se da nas ne poznaje.
Što sam više o tome razmišljala, to mi se više činila idealnom za Jacka.
"Dogovoreno", rekla je uz smiješak.
Ruke je ispružila prema vazi. "Ali cvijeće ostaje meni", rekla sam joj. Manikirani prsti lebdjeli su joj još nekoliko sekunda oko dna vaze, da bi ih naposljetku, oklijevajući, povukla. Bit će toga još ondje odakle su došle, očito je zaključila.
Zašto je tako tiho?
I tako mračno?
I mirno.
Minutu prije bilo je buke i sirena i ljudi su razgovarali i mislim da me Jack držao za ruku, i sve se tako brzo kretalo.
Barem je bol prestala.
Ali želim znati zašto je i drugo prestalo.
Spavam li?
Možda spavam. Ne može te boljeti u snu. I prije sam samo željela usnuti.
Sada se želim probuditi.
Gdje su svi?
Zašto sam najednom sama?
"Nisi sama", kaže ženski glas mek i gust poput baršuna. "Tu sam. I točno znam kroz što prolaziš "
"Tko si ti?"
"Ma daj, Libby, znaš ti dobro tko sam."
"Ne, ne znam."
"0, da, znaš. Pametna si ti žena, zato je Jack s tobom. Hajde, možeš to skužiti."
"Ne, nemoguće. Ma sigurno nisi..."
"Vratili smo je, no još ne znam na koliko. Zbilja trebaš spustiti nogu ili se neće izvući."
"Pokušat ću, no strašno je prometno. Nitko se ne miče jer nema gdje."
"Nastavit ću s transfuzijom, no ne znam koliko će to još djelovati."

Srpanj, 2008.
"Bilo je jako smiješno što si moj broj dala šefici", rekao mi je Jack kad sam stigla do svoje zgrade. Bio je naslonjen na zid te držao smeđi kartonski držač za piće s dvjema bijelim papirnatim čašama za kavu umetnutima u rupe i bijelu vrećicu smještenu između njih.
Bilo je osam ujutro. Svijet je bio vedar, a London je već, naravno, bio u pokretu; promet se kotrljao uz stakleno pročelje zgrade Si Pura na dnu Covent Gardena. Ljudi su hodali prema zgradama ili postaji podzemne iza ugla. Uvijek sam na posao dolazila rano jer su tako bile manje šanse da ću raditi u drugoj smjeni, budući da moram najdalje putovati. Također sam se nadala da bih sutradan mogla otići ranije jer će mi dostaviti auto.
"Slučajno si se ovdje zatekao?" upitala sam ga.
"Nisam. Došao sam provjeriti mogu li te nagovoriti da sjedneš na klupu, pojedeš kroasan i popiješ kavu sa mnom. I zahvaliti ti što si moj broj dala svojoj šefici, dakako."
"Zbilja te nazvala? Nije nam htjela reći je li ili nije."
"Jest."
"I nije prošlo dobro?"
"Što se mene tiče — nije."
"Istinski sam pomislila da ćete kliknuti."
"Ma kliknuli smo. Ispostavilo se da imamo mnogo zajedničkih poznanika, duhovita je i pametna, i da nema jednog problemčića, vje¬rojatno bih je pozvao van."
"Aha, tako", rekla sam. "Baš šteta."
"Ne zanima te u čemu je problem?"
Odmahnula sam glavom. "Ne."
"Svejedno ću ti reći: problem je u tome što me zanima izlazak s tobom."
"O.K.", rekla sam.
Jackovo zgodno lice, koje je bilo uznemirujuće budno za ovo doba dana, reagiralo je sa zakašnjenjem. "Izaći ćeš sa mnom. Tek tako?"
"Da. Izaći ću s tobom. Odmah. Evo sjest ću na klupu u parku, pojesti kroasan i popiti kavu, i to ćemo smatrati >izlaskom<. Onda možemo podvući crtu, O.K.?"
"A što ako budeš uživala? Što ako shvatiš da ti zapravo godi pažnja gospodina J.a i poželiš me opet vidjeti? Kako ćeš to pomiriti s...?"
"Ne izazivaj. I ne zovi se gospodin J."
"Može. Što kažeš na Soho Square?"
Sviđalo mi se rano jutro u Londonu, kada ljudi, životi i priče koji sačinjavaju gradsku krv neprestano kolaju pod njegovom kožom, stalno napreduju. Mnogo se razlikuje od ranog jutra u Brightonu. Brighton se rano ujutro najbolje doživi šetnjom uz more, kimajući šetačima pasa, trkačima i onima koji su cijelu noć tulumarili. Krvo¬tok Brightona kao da je bio mnogo smireniji nego onaj Londona, no voljela sam ih jednako.
"Nešto mi govori da se moram ponašati najpristojnije moguće, inače nećeš dovršiti doručak sa mnom", rekao je Jack kad smo prešli Cestu Charing Cross i uputili se prema Ulici Manette.
"Zašto onda činiš ovo?" odvratila sam. "To je doista nepotreb¬no."
"Intrigiraš me. Malo me ljudi zaintrigira."
Već sam izlazila s tipovima poput Jacka. Nebrojeno mnogo puta prije njega jer, kako se činilo, uljepšavateljičina odora magnet je za onaj tip muškaraca koji želi djevojku, a ne ženu. Htjeli su neku koja bi se brinula o svojem izgledu, koja bi cijenila darove i egzotična putovanja, koja bi se dražesno nasmiješila u pravom trenutku, no ne bi imala nešto poput menstrualnih bolova ili dlakavih nogu, niti bi očekivala da se, bože sačuvaj, poslušaju njezina stajališta i mišljenja. Posljednji muškarac s kojim sam izašla, diplomat afričke državice, bio je zgrožen time što mu je žena koju je upoznao na zabavi rekla da je uljepšavateljica, a ispostavilo se da ima diplomu iz biokemije i da se nekoć bavila znanstvenim istraživanjem. Pisalo mu je to na licu — očekivao je od mene da vrtim kosu oko prsta i sjedim izbečenih očiju dok mi govori
o diplomatskom imunitetu i tome kako je u njegovoj zemlji. Nije oče¬kivao da ću ga pitati o ekonomskoj stabilnosti koju bi njegovoj zemlji mogla donijeti domaća prerada nafte (a to sam učinila samo zato što me gledao svisoka zbog moje titule) i jedva je dočekao kraj spoja.
Muškarci poput Jacka nisu željeli izlaziti s pravim ženama — že¬ljeli su svoju sliku žene. Vjerojatno sam zbog toga zaintrigirala Jacka: nisam bila slatka i mazna; svaki put kad bi se pojavila prigoda da se ponašam kao "dama", ne bih je iskoristila; vjerojatno nisam bila ni blizu slici koju je u glavi imao o ženskosti. To je bio izazov. A ako po¬stoji što za čime muškarci poput Jacka žude više nego za suzdržanom ženom, onda je to izazovna žena koju treba ukrotiti.
U rano su jutro većinu klupa na Soho Squareu zauzeli ljudi koji nisu imali gdje spavati; a na puteljcima su bili porazbacani upotrije¬bljeni prezervativi i iskorištene igle. No to mi nikad nije smetalo, to su bile kozmetičke, beznačajne mane — pod njima je Soho Square jednostavno bio božanstven: malen i savršeno oblikovan zeleni dragulj skriven i njegovan usred užurbanoga grada. Cesto sam ovdje provodila vrijeme tijekom stanke za ručak i sviđala mi se pomisao da tu doručkujem, iako dotad nije bilo nikakve šanse da se takvo što dogodi.
Jack je smjestio držač na krilo i upitao: "Sa šećerom ili bez?"
"Svejedno", rekla sam.
"Imam i sa i bez pa biraj."
"Bez šećera."
Skinuo je bijelu čašu bliže meni i predao mi je. "Već je dovoljno slatka, ha?"
"Pa čuješ li ti sebe što govoriš?" upitala sam ga kad sam uklo¬nila poklopac kave i otpila zahvalan gutljaj tople pjene.
"Ne toliko koliko bih trebao. Priznajem da je ovo bilo pomalo bezveze."
"Jesi li namjeravao jednostavno čekati sve dok se ne pojavim u neko doba?" upitala sam. Uzeo je bijelu vrećicu, koja je sada bila zamašćena maslacem kroasana, i pružio mi je.
"Ne, Paloma mi je rekla da često stižeš malo prije osam."
"To si je pitao?"
"Jesam, nisam mogao propustiti priliku da je ispitam o tebi naj¬više što mogu. Imala je samo riječi hvale. Misli da si odlična u poslu, iako ti posao uljepšavateljice nije bio prvi izbor karijere, i sluti da te drugi saloni stalno pokušavaju primamiti. I rekla mi je da su ti kava i kroasani slaba točka, iako znaš kakvu pustoš ostavljaju na koži."
"To ti je rekla?" upitala sam iznenađena i prilično usplahirena. "Baš lijepo od nje."
"u glasu joj je bilo mnogo ponosa i dragosti dok je govorila o tebi."
"I nije joj smetalo što je nećeš pozvati van?"
"Nije. Bestidna je — kad sam joj rekao da mi se sviđaš, pitala me imam li slobodnih prijatelja. Spojio sam je s Devinom — on je Amerikanac i bogat je. Svidjet će mu se."
Haljino Vere Wang, evo nje, pomislila sam s dragošću i zavidno šću. Divila sam se Palomi što je točno znala što hoće u životu i ljubavi. Ponekad sam htjela biti usmjerenija poput nje. "Biti sretna", tomu sam uvijek težila. Ako mi se nije sviđalo to što radim, ako me to nije usrećivalo, onda bih pokušala s nečim drugim, no nekako, s trideset četiri, "biti sretna" više mi i nije bio neki poseban cilj.
"Jack, jesi li ambiciozan?" upitala sam.
Promatrala sam mu lice, pravilno i glatko, njegovane kože i zdra¬va brončana sjaja. Imao je nevjerojatne kosti lica i prekrasne oči, dok su mu usne... Bez sumnje je bio poželjan i, sjedeći ovako, pijuckajući kavu i jedući komadiće kroasana, nije bio ona osoba koju sam upo¬znala u autosalonu. Bio je normalan. Promišljen, odmjeren, misaon. Ni na jedno pitanje nije odgovorio a da o njemu nije dobro promislio. Da sam upoznala ovog Jacka, možda ne bih osjećala toliku odbojnost prema njemu. "Jesam, u nekom pogledu. Ako nešto želim, trudim se to dobiti, ako na to misliš."
"Ne, ne mislim na to. Pitam te znaš li što želiš u životu."
"U kojem smislu, karijera, obitelj, novac?"
"Da. I ne. Ovaj, uspinješ li se prema nekom velikom cilju u ži¬votu? Gledano u širem smislu, znaš li što želiš?"
Odmahnuo je glavom kad se namrštio. "Mislio sam da znam. Mislio sam da ga imam. No nije potrajalo. Tada, mislio sam da želim, da je to moja velika ambicija u životu — slušaj sad ovo — biti sretan."
"A ne želiš?"
"Ne, ubrzo je postalo jasno da sreća ne bi trebala biti odredište u životu. Trebala bi biti dio životnog putovanja. Dubokoumno, znam, za nekog ovako plitkog poput mene, ali poslušaj savjet pametnog čovjeka: staviti sve na čekanje kako bi postigao nešto što misliš da će te usrećiti zapravo znači da ćeš biti tužan cijelo vrijeme na putu do tamo, i kad napokon stigneš, mogao bi saznati da te ono što si htio ne usrećuje toliko koliko si mislio da hoće. Ili, još gore, da si potpuno zaboravio što znači biti sretan."
"To je zbilja dubokoumno", rekla sam.
"Imam ja i pokoji dragulj dubokoumnosti skriven u plićaku." Prošao je rukom kroz kosu, i kad se pomaknuo pogled mi je skrenuo na zapešće: 8.35.
"Oprosti, Jack, moram na posao." Ustala sam i zgužvala papir¬natu vrećicu. I on je ustao dojmljiva stasa koji se savršeno uklopio u tih glamur parka.
"Otpratit ću te", rekao je, očima pregledavajući park u potrazi za kantom za smeće.
"Ljubazno od tebe, ali nemoj. Bilo mi je lijepo, unatoč početnoj rezerviranosti, i dao si mi materijala za razmišljanje, ali... Zapravo ne želim da ovo vodi nekamo. I ako me otpratiš, imat ću osjećaj da smo bili na spoju i bit će mi neugodno ako me ponovno pozoveš van. Neka sve završi ovom lijepom epizodom, O.K.?"
Trenutak nije rekao ništa. Vidjela sam da pokušava smisliti nešto pametno kako bi odgovorio, jer njemu to očito nije bilo O.K. "Zavežeš mi jezik, znaš. Siguran sam da to ne namjeravaš, no uvijek moram promisliti prije nego što kažem jer znam da ćeš se uhvatiti za bilo što lažno ili dvosmisleno." Uzdahnuo je. "Ne. Nije O.K. što želiš da sve završi na ovome. No javit ću ti se i ponovno te nazvati. Nadam se da nećeš spustiti slušalicu. Sjetit ćeš se onog malog trenutka dubokou¬mnosti koji sam ostavio u tvom životu i dat ćeš mi šansu."
"Jesi li uvijek ovako iskren?" upitala sam ga.
"Gotovo nikad", odvratio je. "Ali javit ću ti se, pozvati te ponovno van, jer u dubini se duše nadam da ćeš pristati."
"Kao što sam rekla i prošli put, sve je moguće. Bok."
"Bok", odvratio je i prodoran pogled premjestio na moje usne. To nije bio posebno dug pogled, ali bio je zamjetan.
I naveo me na razmišljanje o njemu i o sreći na životnom putu, cijelim putem do posla.
"Ovo je Libby Britcham, trideset šest godina, nesreća na cesti. Trebali su je izrezati iz vozila. Zadobila je višestruke ozljede i rane na tijelu, glavi i licu, moguć je i potres mozga, iako je bila svjesna i prisebna na mjestu događaja. Nije mogla govoriti, moguća afonija uslijed šoka."
"Hipotenzija cijelo vrijeme. Bili smo izgubili puls, no dobro je reagirala na reanimaciju i daljnju transfuziju i vratili smo je nakon pet minuta reanimacije. Dobila je dvije velike doze epinefrina IV. Dobila je i 900 mL koloidne intravenske tekućine za nadoknadu volumena i dvije litre obične fiziološke otopine, ima osjetljiv abdomen — čini se unutarnje krvarenje, vjerojatno slezena. Suprug Jack Britcham također je sudjelovao u nesreći na cesti i na njezi je u dvojci."
"O.K. Libby, čujete li me?"
Da, čujem te, mislim, ne moraš vikati.
"Ja sam doktor Goolson. U bolnici ste. Dobro ćemo se pobrinuti za vas."
Opet su mi u oči uperili ono jarko svjetlo. Zašto mi ljudi to stalno rade? Pokušavaju li me oslijepiti?
"Obje zjenice reagiraju, postavite skener i pripremite i plastičare i neurokirurgiju. Donesite četiri jedinice 0 negativne dok ne testiramo kompatibilnost. Treba nam i morfij IV"

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Kolovoz, 2008.
Uopće nisam u formi! Pomislila sam kad sam se prisilila pokrenuti i potrčati za nećakom Benjijem. Imao je pet godina i bio je vrlo spre¬tan s loptom. Uvijek mi se činilo, kad god bi došao kod mene preko vikenda, da je obdaren s još više energije nego prije, dok je meni bilo sve teže držati korak s njim.
Udario je loptu preko travnjaka u Hove Parku. Taj mi je park bio mnogo draži od onoga blizu mene, no sada je imalo smisla doći ovamo zato što sam nas mogla odvesti autom. I Benjiju je bio draži. Činio mi se prostranijim i travnjaci su bili ravniji, što je uvelike olakšavalo igranje nogometa.
Bila sam na golu stojeći između naša dva džempera, no udario je loptu i natjeravao je u smjeru suprotnom od mene, primičući se sve bliže dogovorenim granicama za ovu igru. Da prijeđe granice, bilo bi mi teško uhvatiti ga — toliko je bio brz. Napustila sam gol kako bih pohitala preko travnjaka za njim dozivajući ga da se zaustavi. Od stra¬ha sam postala brža i sustigla ga dvostruko prije nego što mi obično treba. Tek što sam pružila ruke da ga ščepam, prostrijelio me zloče¬stim osmijehom, okrenuo se i počeo udarati loptu prema trenutačno nebranjenom golu.
"Ti mali..." doviknula sam preneražena što me je na taj način preveslao netko tako mlad. No to me ne bi trebalo iznenađivati. Nje¬gov otac, moj brat, majstor je pretvaranja, uz to što je lakomislen i prevrtljiv. Samohran je roditelj jer je njegova djevojka, Benjijeva majka, napokon progledala i napustila ga rekavši mu da bi trebao pokušati živjeti njezin život, a ona njegov, tako da izlazi van zabavljati se. Volim svojeg brata, no nije za veze — iznenadilo me što je netko naizgled tako inteligentan poput njegove bivše uopće pomislio da jest.
Trčeći najbrže što sam mogla, pokušala sam se vratiti na gol, no Benji je udario loptu ravno između dvaju džempera.
"GOL!" vrisnuo je pa trčao naokolo s rukama u zraku, kako je nesumnjivo vidio tatu u brojnim prigodama.
"Ti!" rekla sam mu podižući ga i vrteći. "Preveslao si me!"
"U ljubavi i nogometu sve je dopušteno!" smijao se lica boje mahagonija, ozarena zadovoljstvom. "Tako tata kaže."
"U to ne sumnjam."
Trkač koji je upravo protrčao putem što je vijugao oko parka ponovno se najednom pojavio i prelazio travnjak prema nama. Jack. Nije ga se moglo promašiti, pogotovo u ovom okruženju. Bio je zno¬jan, pomalo crven, kosa mu je bila vlažna, na sivoj mu je majici, na prsima gdje su se dodirivali tijelo i tkanina, bila tamna znojna mrlja u obliku slova V, no i dalje je imao onu "srdačnost" kojom je uvijek zračio.
"I mislio sam da si to ti iz daljine", rekao je otkvačivši bijele slušalice iPoda s ušiju. "Izbliza sam se uvjerio."
"Bok", rekla sam.
"Bok." Pogled je prebacio na Benjija, on je zurio u njega neprestrašen i nepokoleban. "Bok."
"Ja sam Benji. A ti?"
"Jack."
"Jesi li ti dečko tete Libby?"
"Nisam", rekao je Jack. "Ja sam joj poluprijatelj."
"Kako joj možeš biti poluprijatelj ? Ja imam ili prijatelje ili nepri¬jatelje, a ne poluprijatelje."
"Jer ne želi ići sa mnom na večeru, iako sam se s njom susreo dva puta, pa se nas dvoje poznajemo samo napola."
"Pa zašto bi išla s tobom na večeru kad ste samo poluprijatelji i kad se poznajete samo napola? Ja ne večeram sa svima koje upoznam."
Jack je pogledao Benjija, a onda mene. "Vidi se da ste u rodu."
"Jer sličimo?" upitao je žustro Benji.
"Ne, nego zbog toga što moram razmisliti prije nego što ti išta kažem."
"Želiš li igrati nogomet?" upitao je Benji. "Stalno vodim protiv tete Libby. Misli da sam mali smutljivac jer stalno pobjeđujem."
Jack je pogledao crni sat za trčanje i očito se trudio nešto izraču¬nati. Onda je pozornost vratio Benjiju. "Mogao bih se malo zadržati i zabiti koji gol. Ali nemoj misliti da ću ti puštati jer si manji od mene
— znam da si zbilja vrhunski igrač. Tvoja teta Libby može ići na gol."
"Eh, mogu li sad?"
"Možeš!" rekli su uglas obojica.
"Aha, sad mi je jasno."
Benji i Jack optrčavali su jedan oko drugog: gurali se, fingirali i otimali loptu. Većinom im zapravo nisam ni trebala jer su mnogo vremena proveli poigravajući se jedan s drugim, no kad su krenuli prema meni s golom na pameti, obvezatno sam se bacila na zemlju kako bih pokušala uhvatiti loptu.
Nakon otprilike pola sata. Jack je ponovno pogledao na sat. "Zbilja bih se trebao vratiti", rekao mi je. "Večeram s roditeljima." Položio je ruku na Benjijevu kratku i urednu afrikanku. "Hvala, kompa, dobro si mi zapaprio. Znači, izjednačeni smo?"
"Niiismooo!" rekao je Benji. "Ja sam zabio šest, a ti četiri gola."
"Pih! Nadao sam se da ne znaš brojiti. Ah, pa dobro, ti si po¬bjednik. Drago mi je što sam te upoznao."
"I meni", rekao je pristojno Benji i odmahnuo glavom. "Nadam se da će jednog dana teta Libby izaći s tobom na večeru."
"I ja, kompa, i ja. Možda je ti možeš nagovoriti za mene."
"Možda", rekao je Benji.
Jack se nacerio Benjiju, a onda se obratio meni. "Drago mi je bilo vidjeti te, Libby."
Kimnula sam.
Oči su mu se na trenutak zadržale na mojima pitajući jesam li se predomislila, hoću li ići s njim na večeru. Unatoč onomu što je rekao kad smo bili na kavi i kroasanima, nije mi se javio u posljednja dva tjedna, no ponovno je molio za drugu šansu. Kad nisam ništa rekla, uzrujanost mu je na licu isplela mrežu razočaranosti i pogled mu je pao na travnjak, zatim se polako okrenuo. Uputio se natrag do puteljka i prislonio slušalicu uhu.
Nije bio tako loš. Dosad mi je dvaput pokazao kako nije tako loš. Muškarac kojeg sam upoznala bio je daleko od muškarca koji mi je donio kroasane i koji je s Benjijem igrao nogomet. Možda nije poput ostalih muškaraca koje sam upoznala, možda je vrijedan toga da mu se da šansa.
"Jack", zazvala sam kad je drugu slušalicu približio lijevom uhu.
S nezakvačenom slušalicom upitno se okrenuo prema meni.
"O.K.", rekla sam.
"O.K.?"
Kimnula sam: "Sljedeće subote, ako si slobodan."
Nasmiješio se, na licu su mu bili pomiješani šok i radost, i kimnuo.
"Nazovi me na posao."
Ponovno je kimnuo, mahnuo Benjiju i zatim počeo trčati vraća¬jući se putem kojim je došao.
Benji i ja promatrali smo ga kako trči prema vratima parka, no nije nam se izgubio iz vidokruga kad je skočio i udario šakom u zraku.
"Zašto je to učinio?" upitao je Benji gledajući me odozdo.
Spustila sam pogled prema njemu. "Ne znam", rekla sam, "ne¬običan je čovjek, rekla bih."
"Valjda imaš pravo", rekao je Benji. "Mogu li dobiti sladoled?"
" Čini se da je slezena probušena, trbušna šupljina puni se krvlju. Morat ćemo je odmah odvesti u dvoranu."
Kad bi barem svi prestali vikati. Ne mogu čuti ni svoje misli. Ni prisjetiti se.
"Ponovno dojavljivačem pozovite plastičare i neurokirurge, trebat će ih ondje dočekati."
Molim vas, prestanite vikati. To neće ništa ubrzati, samo da znate. "Netko bi trebao javiti njezinu suprugu što se događa."
Kolovoz, 2008.
Međusobno smo se nadopunjivali, zanemarivši to kako smo se upo¬znali, čavrljali smo i zadirkivali se i nadopunjivali se kao da smo sta¬ri prijatelji. Letimice mi je pokazao tko je ili što bi mogao biti ako ostružete sjajan, napadan premaz muškarca kojemu je u životu bilo prejednostavno. Bio je pretjerano skroman i neprestano me ispitivao ili pokušavao nasmijati. A smijeh mi je dolazio lako, zatitrao bi na usnama nakon što je procvjetao u grudima i srcu. I on se tako smijao. Dojmilo ga se to što radim kao uljepšavateljica, umjesto da me omalovažava, i rekao mi je da je on mladi partner u odvjetničkom uredu u Brightonu. Rekla sam mu da sam se iz Londona preselila u Brighton zbog fakulteta i da sam ostala ondje jer više nisam mogla zamisliti život u tako velikom gradu poput Londona; rekao mi je da je odrastao u okolici Sussexa i da su njemu Brighton i Hove veliki gra¬dovi. Razmijenili smo svoje priče i tričarije i, kako je večer odmicala, atmosfera je oko nas uzavrela. Nisam se mogla prisjetiti kad sam se posljednji put tako dobro zabavila na spoju.
Stajali smo pred restoranom u Hoveu nakon večere, i dalje smo razgovarali, a on je ruku oprezno provukao oko moje te predložio da navratim k njemu, odmah iza ugla, i taksijem odem kući.
Nije bilo očekivanja, nije bilo skrivenog podteksta u stilu hejhej, hopacupa, samo istinska želja da večer ne završi odmah ondje.
"Prije nego što nešto kažeš ili uopće pomisliš", rekao je kad smo skrenuli u ulicu u kojoj je živio, u jednu od ulica koje su vodile prema obali, "ovo sam kupio prije mnogo godina kad je bilo obična straćara. Na grube sam radove morao potrošiti mnogo sati i novca kako bi se u njoj moglo živjeti. Ponosim se njome, no nemoj, molim te, pomisliti da sam je kupio već sređenu za milijun ili da toliko vrijedi. Nisam ni blizu toliko platio. O.K.?"
"O.K.", rekla sam kad smo se zaustavili pred golemom dvokrilnom viktorijanskom vilom pastelne fasade, s kamenim stubama koje su vodile do crnih ulaznih vrata i razizemljem u koje se vjerojatno ulazilo iznutra. Svaki je kat bio prošaran golemim rešetkastim prozorima.
Glava mi je kvrcnula kad sam ga pogledala.
"Rekao sam ti!" ustrajao je.
"Ništa nisam rekla", rekla sam.
Ulazna vrata otvorila su se prema širokom unutarnjem trijemu s kukama za kapute i ulegnutom otiraču, prema drugim unutarnjim vratima od stakla, zatim prema dugom širokom hodniku s golim drve¬nim daskama i vijugavim dojmljivim stubištem. Lijevo od ulaznih vrata nalazio se bijeli stolić sa zakrivljenim nogama ispod golema pozlaćena zrcala. Pokraj zrcala nalazila su se vrata i daleko niz hodnik vidjela sam još dvoja vrata.
Ako nije umanjivao istinu, i ako je ovo kupio kao straćaru, onda nije štedio na brizi i pozornosti da joj vrati stari sjaj te ostane vjeran stilu, od ornamenata i stropnih rozeta do dekorativnih porubnica i radijatora od lijevanog željeza.
Stajala sam pred zrcalom čekajući Jacka da mi da znak da mogu ići dalje u kuću. Umjesto da je krenuo naprijed, okrenuo se i lice mu je obuzeo nestašan osmijeh prije nego što mi je pristupio.
"Smijem li te pomirisati?" upitao je. Zelene su mu oči igrale dok me polako usmjeravao natrag, sve do zida. Stao je preda me, no nije me dodirivao.
"Pomirisati me?" upitala sam zatečena.
"Da. Pomirisati te. Samo vrat, ako nemaš ništa protiv?"
U tome nisam vidjela ništa loše. Pomislila sam da će me polju¬biti, no ako me je prvo želio pomirisati... "Ako baš želiš", rekla sam.
"Samo sam..." Licem je zaronio u potiljak i najednom, neo¬čekivano, preplavio me njegov miris; njegova koža, pomalo vlažna i slankasta, no suha, s natruhama nečega što nisam mogla imenovati, uskovitlala je nijanse mirisa kroz nos i odmah u krvotok. Najednom sam gorjela. Tijelo mi je žudjelo i čeznulo, nadimalo se i bujalo od mirisa... njega.
"Ovaj me miris izluđivao cijelu večer", rekao je nesvjestan ono¬ga što je zapalio u meni, "preplavila me mješavina nekih nevjerojat¬nih osjećaja zbog tog mirisa i pitao sam se je li tvoj. I jest." Nos je prislonio uz moj vrat, tijelom me sada dodirivao. "Nedvojbeno jest." Posljednje dvije riječi pokrenule su mu usne na mojoj koži i oteo mi se uzdah kao od boli, odgurivala sam se od zida da ne izgubim ravnote¬žu. Na to mi se približio, s usnama i dalje na mojem vratu. Ponovno mi se oteo uzdah.
Uspravio se i gledao u mene koji trenutak. "Tako si prekrasna", šapnuo je. Prignuo je glavu usnama ciljajući moje i zatvorila sam oči čekajući da se dotaknu. Kada njegove usne nisu dodirnule moje, po¬novno sam otvorila oči. "Tako prekrasna", ponovio je, zatim mi je poljubio drugu stranu potiljka. Svaki poljubac, nježan i odmjeren, u mene je ubrizgao više njega. Nije mi bio poznat taj osjećaj, bio je tako... sirov. Ruke je pomaknuo na moja ramena, pod rever kaputa, gurajući ga da padne na do zajedno s mojom torbom. Još sam bila opijena njegovim mirisom, njegovom blizinom, i nisam se opirala. Rukama je lutao mojim tijelom preko plave haljine do gležnjeva.
"Je li ovo O.K.?" šapnuo mi je u uho, vrela i isprekidana daha.
"Jest", procijedila sam između vlastitih isprekidanih izdisaja.
"Želiš li da prestanem?" upitao je.
Želim, rekla sam u mislima. Želim, želim, želim, prestani. Molim te, prestani. Čovjeka sam jedva poznavala. No kao da me intimno poznavao: znao je gdje dodirnuti, gdje poljubiti, kako mi obuzeti osje¬tila. Znala sam da to ne bih trebala činiti, ali... "Ne. Nemoj prestati", šapnula sam. "Nemoj prestati."
"Moram te okusiti", rekao je odmičući se. Tamne smarag¬dne oči nekoliko su sekunda pretraživale moje tražeći protivljenje. "Moram te okusiti", ponovio je, onda je bio na koljenima, podignuo mi haljinu, potezao gaćice prema dolje sve dok se nisu našle oko gle¬žnjeva. Refleksno sam izašla iz njih i odmah sam raširila noge. Prvo su njegovi prsti tražili, napipavali, ispunjali, a zatim je jezik dodirivao, kušao, zadirkivao.
Za nekoliko sam sekunda jecala; koljena su mi se tresla, tek što nisu popustila, tijelo mi je drhtalo naginjući se prema njemu dok sam sve više i više žudjela, sve dok mi se u žilama nije rasprskao tekući dinamit. Pridržavala sam se za zid, zabačene glave, dok je iz mene kuljao jecaj za jecajem užitka.
U glavi mi se još vrtjelo kad se podignuo, uhvatio me za ruku i poveo me preko kratkog razmaka do zrcala nasuprot. Zatim je stao iza mene. "Vidiš kako si prekrasna?" šapnuo mi je u uho. "Vidiš?"
Bacila sam pogled na zrcalo ne obazirući se na sebe. Koncentri¬rala sam se na njega, na to kako se preobrazio iz opuštena muškarca s kojim sam večerala u muškarca s odlučnošću i prodornošću u očima.
"Želim te jebati", rekao je u moju kosu. "Mogu li te jebati?"
"Možeš", šapnula sam. "Možeš."
Spustila sam pogled sa zrcala na kutiju rupčića na stolu pred sobom slušajući kako mu zvecka remen, kako se otkopčava dugme, otvara rasporak, spuštaju hlače, pucketa paketić prezervativa. Zatim me njegova ruka nježno pogurnula naprijed, sve dok se nisam naslonila na stol, pa mi je haljinu povukao prema gore, raširio mi noge, približio se... I najednom je postao dio mene. Tijelo mu je pratilo njegov miris. Sklupčao se tijelom uza me, stenjanje mu se prigušilo uz moj vrat.
Oči su mi se ponovno vratile zrcalu, da mu vidim lice, da vidim znači li ovo njemu koliko meni, no pogled mi se zakvačio za moj odraz.
Bila sam netko drugi.
Kosa mi je bila nestašna i razbarušena, tijelo mi se savilo prema naprijed kako bi omogućilo muškarcu da se zarije u mene, lice mi se iskrivilo od užitka, oči su mi bile ispunjene nečim životinjskim. Bila sam divlja, raskalašena, razuzdana. Ta osoba u zrcalu nije bila Libby Rabvena. Bila je upravo nepripitomljena zvijer. Nije mi seks to učinio. On mi je to učinio. I dopustila sam mu. Željela sam to od njega.
Odmah sam zatvorila oči prestrašena time da ću nastaviti zuriti, zbog mogućnosti da će to biti moj jedini odraz koji ću vidjeti svaki put kad se pogledam u zrcalo.
Pokreti su mu postali snažniji i odmaknuo se ustajući da me čvrsto uhvati za bokove. Dok se sve više žurio, jecaji su mu se pomi¬ješali s mojima, oboje smo sve jače stenjali, sve dok nije uzviknuo, koji trenutak prije mene, i oboje smo se ukipili dok je užitak strujio našim tijelima i iz jednog u drugo.
Jack se nije odmah povukao, ostao je sa mnom još koji trenutak dajući si vremena da uravnoteži disanje, zatim se nagnuo naprijed da me nježno poljubi u potiljak.
"Bilo je nevjerojatno", rekao je kad se odvojio od mene. Čula sam ga kako je uzeo nekoliko rupčića iz kutije sa stola i čekala sam zatvore¬nih očiju i prignute glave dok se nije prestao micati. Uspravila sam se, spustila haljinu i okrenula se od zrcala prije nego što sam otvorila oči.
"Bilo je nevjerojatno", ponovio je, zatim se nagnuo i poljubio me u čelo. Malo prije me i najbezazleniji dodir otpravljao u uzbudljiv, gotovo primitivan užitak, a sada sam osjećala malen, peckav nalet stida i krivnje.
Procijedila sam osmijeh, zatim blagi naklon. Nisam znala kako s njim razgovarati nakon ovoga što smo učinili. Riječi kao da su bile nedostatne.
"Pričekaj ovdje koju minutu, molim te, samo da se riješim ovo¬ga", pokazao je na klupko rupčića u ruci, "i zatim donesem čiste ručnike i kućni haljetak kako bi se mogla istuširati. O.K.?"
Ponovno sam kimnula. U sebi sam bila prestravljena — očekuje od mene da ostanem? Da s njim razgovaram?. Da se ponašam kao da je sasvim prirodno učiniti ono s potpunim neznancem?
Pogledao me u usta kao da će me poljubiti, ili kao da mi je tre¬bao podsjetnik na to da progovorim, zatim se nasmiješio i ponovno me poljubio u čelo. "Zbilja nevjerojatno", rekao je. Sagnuo se da pokupi omot prezervativa. "Dvije minute", rekao je, zatim je nestao uza stube grabeći ih dvije odjednom.
Čim je nestao iz vidokruga, krenula sam niz hodnik, zgrabila gaćice i kaput te naposljetku torbicu. Gaćice sam ugurala u torbu, na ramena sam nataknula kaput i gotovo trčala trijemom do vrata. Takvu bravu još nikad nisam vidjela, zurila sam u nju trudeći se skužiti što povući ili gurnuti ili zaokrenuti kako bih pokrenula otponac da me pusti na slobodu.
čula sam zvuk vodokotlića.
Trebam zbrisati odavde. Trebam otići, pomislila sam očajnički i počela prtljati po zlatnoj kvaki, dok se nešto nije dogodilo i vrata su se uz škljocaj otvorila. Tiho zatvorivši vrata za sobom, potrčala sam niza stube najbrže što sam mogla u potpeticama, zatim sam na dnu zaokrenula prema obali.
Nadala sam se da bih na Kingswayu mogla zaustaviti taksi. Ako ne, pošla bih cestom usporednom s njegovom do stajališta taksija kod Hoveove gradske vijećnice.
Kao da su ga poslali sami bogovi, točno je preda mnom iskrsnulo žutonarančasto svjetlo taksija. Podignula sam ruku i potrčala za njim moleći se za to da me ugledao. Srce mi je zahvalno poskočilo kad se zaustavio i pričekao me da uđem.
"Avenija Devonshire, Kemptown, molim", rekla sam vozaču kad sam kliznula na pucketavo stražnje sjedalo od crne kože i pričvr¬stila sigurnosni pojas.
Nismo se ni poljubili, shvatila sam kad se taksist pokrenuo. Seksali smo se, ali uopće se nismo poljubili.
To mi je poigravalo u mislima cijelim putem kući: seksala sam se i iz toga sam susreta izašla nepoljubljenih usta.
Gdje je ona žena koja je htjela da pogodim tko je? Nisam joj čula glas otkad sam došla k sebi u vozilu hitne pomoći. Kako je samo izgovorila Jackovo ime, kao da ga je poznavala — intimno. Je li ona jedna od onih s kojima je bio prije mene? No bila mi je odnekud poznata. 1 govorila je kao da me poznaje. Rekla je da je poznajem. Gdje je! Želim da mi kaže tko je, jer nipošto nije...
Kolovoz, 2008.
Auto mu je bio parkiran pred mojom kućom.
S mukom sam se uspinjala uzbrdo s dvjema vrećicama iz supermarketa, zaokrenula prema svojoj ulici te spazila auto nalik na njegov kako stoji pred mojom zgradom. "Samo da nije njegov, samo da nije njegov", ponavljala sam u sebi dok sam se sve više približavala domu. Sinoć mu nisam odgovarala na pozive, a ni jutros. Htjela sam da sve zaboravi. Da se pretvara kao da se ništa nije dogodilo. Jer sam ja odlu¬čila tako postupiti. Previše me uznemiravalo to što sam bila takva, što sam to učinila s nekim koga i ne poznajem kako spada, s nekim koga nisam ni poljubila. Oduvijek sam mislila da takav seks proizlazi iz toga što nekoga dobro poznaješ, u njega imaš povjerenja, spreman si istražiti svoje granice kad je u pitanju seks pa ih zajedno širite. Oduvijek sam mislila da takav seks proizlazi iz toga što se možeš potpuno opustiti s tom osobom, znajući da će poslije i dalje gajiti osjećaje prema tebi. Nije mi bilo do toga da me podsjeća na to kako mu naš susret vjero¬jatno nije ništa značio.
Sjedio je na stubama pred mojim stanom širom razmaknutih nogu i lakata položenih na koljena, s nataknutim sunčanim naoča¬lama. Preobličio se ponovno u muškarca kojeg sam prvo upoznala, a ne onoga koji mi je donio kavu i kroasane, koji je igrao "nogač" u parku i s kojim sam večerala.
Zastala sam na dnu kamenih stuba i morala spustiti teške vreći¬ce. Otkad imam svoj auto, za tjednu kupnju vozila sam se do većih supermarketa kod marine ili u Homebushu, no danas mi nije bilo do vožnje. A nije imalo smisla ići autom zbog tako kratke udaljenosti nizbrdo pa sam hodala. Raditi nešto fizički zahtjevno bilo je dobro za tijelo i osvježenje za um nakon smetenosti koja me obuzimala od sinoć. No sada me boljelo. Pomicala sam prste da mi se vrati osjet te zatim okrenula dlan i zagledala se sa zanimanjem dok mi se krv vra¬ćala u prste pa su iz anemične žute ponovno postali smećkasto ružičasti.
Zurenje u prste spriječilo me da ga pogledam u oči.
"Eto, moram ti reći da sam pomislio kako se igraš skrivača", rekao je. "Zapravo shvatio sam kako je moje ponašanje glupo tek kad sam pogledao iza vrata u blagovaonici."
Protegnula sam prste, dlanove stiskala i opuštala, gledajući kako se ligamenti i mišići u njima pomiču.
"Zar je zbilja bilo tako strašno?" upitao je tako blago da sam ga jedva čula od zvukova galebova i glasova, kaosa i života koji su se odvijali na glavnoj cesti, u Ulici St. James, odmah iza ugla. "Mislio sam da si..."
"Jesam", prekinula sam ga prije nego što je to izgovorio, no i
dalje nisam mogla podignuti pogled. "Jesam, znaš da jesam. I znaš da uopće nije bilo loše."
"Pa zašto si onda otišla? Očekivao sam da ću se jutros probuditi uza te."
"Ja sam se, ovaj, postidjela."
"Zbog čega, za Boga miloga?"
"Jer sam to učinila, uživala, a kad se sve zbroji i oduzme, mogao je to biti bilo tko umjesto mene", uspjela sam podignuti pogled, napokon pogledati muškarca s kojim sam se noćas seksala. Skinuo je sunčane naočale i oči su mu pozorno bile usmjerene na mene. "Nije bila stvar ni u meni, ni u nama, ni u nekoj posebnoj povezanosti između nas, zar ne? Bila sam tek još jedno tijelo za jebanje, još jedna rupa za popunjavanje."
Na njemu je bio red da spusti pogled, da potvrdi moje sumnje kako je to učinio, upravo tako, nebrojeno mnogo puta. Iznutra sam strepjela misleći na to koliko je samo žena položilo ruke ondje gdje sam ih ja položila i raširilo mu noge kao što sam ja to učinila. Nasto¬jala sam se ne pitati se koliko ih je ostalo, koristilo ručnike i kućni haljetak koje je otišao donijeti za mene, koliko ih je bilo toliko sigurno u ono što su učinile da su se vratile po još.
"Zar nikad dosad nisi iskusila seks na jednu noć?" naposljetku je upitao, i dalje spuštenih očiju.
"Jesam", rekla sam ponovno oborivši pogled. "A za neke nisam shvatila da će biti seks na jednu noć sve dok me ta osoba nije zvala. No nijedan mi nije bio tako... proračunat i bezdušan kao sinoć." Odvezala sam pa ponovno zavezala plavi džemper zavezan oko stru¬ka, koji mi je polako klizio niz tijelo. "Proveli smo tako lijepu večer, pomislila sam da sam se prevarila po pitanju tebe, a onda smo ono učinili. Nisam mogla ostati i pretvarati se da mi je sve to O.K., kad nije... Ja, ovaj, postidjela sam se."
Oboje smo nastavili zuriti u tlo nesposobni reći bilo što da se popravi situacija.
"Treba li ti pomoć s kupnjom?" upitao je.
Odmahnula sam glavom, i dalje zureći u pod, prestrašena podi¬gnuti pogled da ne bi vidio suze koje su se nakupljale u meni i već mi začepljivale grlo.
čula sam ga kako je ustao i kratko zašutio, vjerojatno da ponov¬no natakne sunčane naočale. Spustio se do najdonje stube, na trenutak je zastao pokraj mene. "Žao mi je", promrmljao je.
Kimnula sam. Znala sam da je tako i to što se ovako pojavio bilo je jako hrabro od njega. Da mi sve nije bilo tako bolno, bila bih mu to i rekla. No stajala sam nepomično, pognute glave, sve dok nisam čula kako je upalio auto i odvezao se.
Suze su mi polako i neprestano klizile niz lice kad sam podignula vrećice iz kupnje, spremna se ponovno vratiti u svoj život kao da se sinoć ništa nije dogodilo.
"Sada moramo otići u operacijsku salu, čini se da se to krvarenje u sle¬zeni pogoršava i trebamo ići odmah ako je mislimo spasiti."
Jeste li sigurni da mi upravo slezena krvari? Pomislim. Jer odu¬vijek sam mislila da mi je srce preblago i da ga je lako povrijediti. Oduvijek sam mislila da sam se možda rodila sa srcem koje krvari.
Listopad, 2008.
Postala sam uljepšavateljica jer više nisam mogla biti biokemičarka. Dobro, mogla sam, da sam odlučila kako su nehranjenje kod roditelja ili suživot s njima održivi izbori stila življenja.
S fakulteta sam izašla spremna spasiti svijet, nadajući se da ću pronaći način kako mu nekako pridonijeti. Istraživanje koje sam oda¬brala provesti nije bilo ni blizu "vruća tema" kakvo je sada; u to doba nikoga nije bilo briga bi li zaokret prema upotrebi biogoriva (stvari poput soje i kukuruza umjesto benzina) nepovoljno djelovao na svjet¬ske zalihe hrane i što bismo mogli poduzeti u vezi s tim. A oni koje je za to bilo briga nisu bili ljudi s kojima ste financijski mogli surađivati. Nakon godine trsenja oko toga da radim ono što želim, odlučila sam prestati. Nisam htjela tražiti posao koji je vezan uz to područje, ali nije baš u tom području, jer čemu to? Nisam bila tip osobe koji se zadovoljava nečim drugorazrednim pa sam odlučila da ću, ako se već ne mogu baviti svojom najvećom strašću, pronaći novu strast. A ta je ležala na drugom kraju ljestvice mojih kvalifikacija — ljepota. I dalje je uključivala kemiju i biologiju, udovoljavala je mojoj ljubavi prema makeupu, losionima i pripravcima. Obuku sam za to mogla proći za
manje od godine dana, mogla sam se neprestano obrazovati za nove specijalnosti i to bi mi platili odmah i na licu mjesta.
Iznenadilo me što sam to zavoljela. Mislim, zbilja zavoljela. Za¬voljela sam kemijsku analizu pronalaska pravih proizvoda za nečiju kožu, metodologiju svakog tipa njege ili procesa, nalik na znanstvenu. I zavoljela sam to što sam vidjela rezultate na ljudskim licima kad bi se pogledali u zrcalo i vidjeli ono što sam ja vidjela kad sam na njima radila — ne nesavršenosti, nego sve savršenosti zbog kojih su bili osobe kakve jesu.
Biti uljepšavateljica ima mnogo pogodnosti — to da te svijet ozbiljno ne shvaća nije jedna od njih. Vidim etiketu "glupača" koja ljudima bljesne na licu kad ugledaju uljepšavateljičinu odoru. Misle da mi se mozak sastoji od dviju stanica i da samo sjedim turpijajući nokte i cijeli dan razmišljam o makeupu. Tko sam ja da im razbijam iluzije?
Tko sam ja da ističem to kako, da bi postao uspješan, kvalifici¬ran i ovjeren uljepšavatelj, trebaš razumjeti ljudsko tijelo, razumjeti kemiju i znati kako uspješno razgovarati s ljudima? Tko sam ja da im objašnjavam to da će, kad si suočen sa siromaštvom ili nosiš odoru uljepšavateljice, odora uvijek pobijediti? Svatko tko kaže da bi radije umro od gladi nego radio posao poput mojega, nije bio toliko siro¬mašan, nije trebao birati, višekratno, između hrane i grijanja. Takvi izbori izoštravaju um i otvrdnjuju srce za svaki podsmijeh koji bi ti mogli uputiti ljudi koji te ne poznaju.
Osim možda kad si sagnuta iza drvene figure spasiteljice u pri¬rodnoj veličini koja na ulazu u Brightonski dok drži plivača, dok stišćeš torbu na grudima i moliš se usprkos svim izgledima da te muškarac s kojim si jednom imala seks na jednu noć prije gotovo tri mjeseca nije vidio kako si se okrenula i potrčala ovamo čim si ga spazila da ide prema tebi. Kad radiš nešto slično, svi te gledaju kao da si čudakinja, nosila uljepšavateljičinu odoru ili ne.
Jacka sam vidjela nekoliko puta u proteklih nekoliko tjedana i uvijek bih se pritajila u trgovini ili prešla cestu kako bih izbjegla mogućnost da budem primorana javiti mu se ili, još gore, razgovarati s njim. I dok sam to činila, nadala sam se da me nije vidio. No ovo je bio prvi put da nisam imala kamo pobjeći pa sam bila prisiljena činiti ovo. Ili staviti ruke na oči kao što je to radio Benji kad je imao dvije godine, jer je mislio da ga nitko ne vidi ako on sam ne vidi druge.
"Mislim da zaslužuješ nagradu za najinventivniji način izbjega¬vanja razgovara sa mnom", rekao je Jack.
Uskipjela sam se pitajući se je li prekasno pokušati ono s prekri¬vanjem očiju. Polako sam se ispravila i stala uspravno. Jack i ja uzdah¬nuli smo istodobno, oboje frustrirani, ali zbog različitih razloga.
"Slušaj, Libby, zar ne možeš samo razgovarati sa mnom? Nije mi baš drago što ne razgovaramo otkako smo se..." Nije trebao izgovoriti to jer oboje smo znali što smo učinili.
"Meni ne smeta", lagala sam.
"Meni smeta, i te kako. Vidio sam te kako prelaziš ulicu i ulije ćeš u trgovine kako bi me izbjegla. Želim to izgladiti."
"Nema se što izgladiti. Učinili smo to što smo učinili i samo se trebamo pretvarati da se to nije dogodilo." Skrivećki sam ga pogleda¬la. Kako sam to učinila, vratilo mi se sjećanje na njegovo lice u zrcalu netom prije nego što mi je rekao da me želi jebati. Ustuknula sam pa oči ponovno usmjerila na drvene daske poda na doku.
"Ali dogodilo se."
"I u tvom se slučaju dogodilo s mnogo drugih ljudi — progoniš li baš svakoga?"
"Nema potrebe budući da sa svima razgovaram."
"Hoćeš reći, kad osjetiš potrebu za..."
"Ne!" oštro je rekao. "Uopće to nisam htio reći. Htio sam reći da razmijenimo koju ako se sretnemo na ulici."
"Zašto ti je tako stalo da razgovaram s tobom?" upitala sam. "Kakve to veze ima i s čim?"
"Zašto je tebi tako stalo da sa mnom ne razgovaraš?" upitao je, očito ciljajući na to da se, ako sve svali na mene, možda i predomislim, ili tako nešto.
"Rekla sam ti zašto: razgovor s tobom i viđanje tebe, podsjećaju me na ono što bih radije zaboravila. Još se sramim zbog onoga što sam učinila."
Neko je vrijeme stajao u tišini. "Slušaj, prošeći sa mnom do kraja doka i dok budemo hodali reci mi sve što ne valja s onim što se dogo¬dilo među nama. Ja neću govoriti, neću te prekidati ili se pokušavati
opravdati, samo ću slušati. Možeš se pročistiti od te noći. Nadajmo se da će to biti katarzično. Ako nakon toga i dalje ne budeš htjela razgovarati sa mnom, poštovat ću to. Proći ću mimo tebe na ulici kao da se ne poznamo. Što kažeš?"
"Libby, bit ću ovdje, čekat ću", kaže mi Jack. "Nikamo ne idem. Bit ćeš dobro i vidjet ćemo se poslije."
Listopad, 2008.
"Izgubio sam okladu. I dobio je", rekao mi je Jack kad smo se naslo¬nili na ogradu na pola puta niz dok.
Duljina doka nije dostajala za razgovor o onome o čemu smo mi razgovarali. Bilo je neuobičajeno toplo za listopad, čak i u ovako kasno doba dana, pa je u zraku bio samo blagi trag hladnoće, što nam je dopuštalo da stojimo uz ogradu i promatramo vodu kako se pod nama kovitla dok razgovaramo.
"Okladu s kim?"
"Sa sobom. Kladio sam se sa samim sobom da ću moći proći kroz ovo a da ne učinim nešto čime bih uprskao."
"Nisi ničim uprskao." Slušao je vrlo pozorno dok sam mu po¬kušavala objasniti kako sam se loše osjećala zbog toga što nam je seks bio sjajan, a tako bezosjećajan. Čim sam počela govoriti, shvatila sam da je teško prenijeti ono što sam osjetila a da ne spomenem to što se nismo poljubili. Teoretski, mogla sam ja njega poljubiti — iako mi se činilo da za to nije bilo prigode — i tako, logično, bila je to moja glupa pogreška. No bilo mi je tu nešto izrazito nelogično i nisam imala poj¬ma zašto sam toliko zapela za poljubac. Bilo je nelogično, ali ključno. I dalje nisam uspijevala to iznijeti.
"Sad ću", rekao je i nagnuo se prema meni, oči su mu se zatva¬rale dok se približavao. Zastao je nekoliko milimetara od mene ostav¬ljajući mi mogućnost da se pomaknem, zatim je nastavio i usnama dodirnuo moje. Zatvorila sam oči dok su nam se tijela automatski pri¬bližavala i naše su se usne stopile. Rukom je uronio u moju kosu dok je drugu položio na dno moje kralježnice. Polako sam razdvajala usne puštajući njegov jezik da pažljivo i nježno uđe u moja usta. Nekoliko minuta, ili su to ipak bile sekunde, usne su nam se kretale zajedno i sve se oko nas zaustavilo dok smo se ljubili. Upravo je to nedostajalo one noći. Upravo to nisam uspijevala izraziti.
Prvi se odvojio, zatim se odmaknuo gledajući u moja usta kad je rekao: "Vidiš, jesam li ti rekao?"
"Ponavljam, ničim nisi uprskao." Pomalo sam drhtala. Dotad nikad nisam drhtala nakon poljupca, no Jack je zbilja imao to nešto što je dotaknulo dijelove mene za koje nisam ni znala da postoje.
Vrškove prstiju položio je na svoje usne, kao da provjerava jesu li mu i dalje na licu. "Ti si druga žena koju sam poljubio u više od tri godine", ustvrdio je. "Prva mi je bila supruga. Pokojna supruga. Umrla je prije tri godine."
"Supruga? Supruga ti je umrla? Zašto to nisi spomenuo kad smo izašli van?"
Pogledao je ruke, neprestano vrteći jednostavan zlatni kolut na prstenjaku desne ruke. Njegov zaručnički prsten. Naravno! Zbog toga je bio u tolikom neskladu s njim i njegovim stilom odijevanja.
"Govoriti nekome o mrtvoj supruzi nije baš najbolji način šar miranja, zar ne?"
"Pa nije, valjda. Seksaš li se zbog toga onako?" upitala sam.
Nije prestajao dodirivati usne, gotovo kao da su nježne, povrije¬đene, ozlijeđene od pravog ljubljenja nakon toliko vremena.
"Da", odvratio je. "Mogao bih se pretvarati da mi je to tek sad sinulo, ili bih se mogao pretvarati da u svojoj žalosti više nisam toliko svjestan samoga sebe, no nijedno od toga dvoga nije slučaj. Da, zbog toga se tako seksam. Volim seks, ali ljubiti se ovako kako smo to upravo učinili bilo bi kao da je varam. Kao da varam Eve. Tako se zvala. Zapravo, i dalje se tako zove. Ime joj se nije promijenilo zbog toga što više nije tu."
"Čini se da i dalje igra veliku ulogu u tvom životu."
"Na neki način."
"Mogao bi platiti za seks, znaš. Čula sam da se one seksaju bez ljubljenja."
Prikovao me ozbiljnim pogledom pa je odmahnuo glavom. "Ne, ne bih mogao. Možda drugi muškarci mogu, ali ja ne mogu. Možeš li me zamisliti kako se pokušavam sprijateljiti s ljudima koji su me pogledali samo zato što sam im platio?"
"Da, valjda. Zapravo nikad dosad nisam podrobnije razmišljala o finijim pojedinostima toga."
"Ne zamaraj se, samo će te uzrujati ovako ili onako. Znam da je mene uneredilo kad sam razmišljao o tome. Radio sam koješta odvrat¬no posljednje tri godine jer su mi gotovo svi koje poznajem dopuštali da se izvučem nekažnjeno. Isprva doista nisam shvaćao da se ponašam loše jer me je toliko bila obuzela tuga i svi su to prihvaćali. Kad mi se malo razbistrilo, shvatio sam što radim i ipak mi nitko nije rekao: >Dosta je, prestani!<. Pa sam nastavio. Svaki put malo gore da vidim hoće li netko reći: Ne. Nitko mi sve do tebe to nije suvislo rekao."
"To je strašno."
"Znam. I doista se stidim. No znam da se nikad ne bih spustio tako nisko da nekome platim za seks. Ili ševim nekoga s kim ne osje¬ćam barem nekakvu povezanost."
"Pa ima u tome logike. No zbilja nisi već tri godine nikoga dru¬gog poljubio ovako?"
"Zbilja."
"Pa zašto si onda poljubio mene?"
"Jer je to bilo nešto što sam htio učiniti najviše na svijetu. Pomi¬slio sam: >Ako je ponovno ne vidim, barem sam je poljubio.< Gotovo i jesam kad smo doručkovali u parku, i one noći, no previše sam se bojao. Sada barem mogu reći da jesam. I bilo je bolje nego što sam se nadao."
"O.K.", rekla sam. Bilo je bolje nego što sam i ja očekivala — nitko me nikad nije tako poljubio. Pogledala sam u vodu pod nama pitajući se što ćemo dalje. Sviđao mi se, nije u tome bio problem. Samo nisam bila sigurna je li dobar za mene. Kako sam samo bila bezobrazna prema njemu, pa seks, pa drhtanje nakon poljupca... Jack je bio ponešto drukčiji od svih koje sam upoznala.
"Libby, znam da sam bahat i mogao bih se pretvarati da moja bahatost izvire iz nesigurnosti, ali nije tako. To je prilično nepoželjna nuspojava toga što mi je u životu bilo pruženo sve, a zatim i razdoblja kad me nitko nije odbio ni za što. No, imam ja i dobrih strana, barem se nadam." Prestao je govoriti. Pogledala sam ga i našla ga očiju uprtih u nebesa, kao da pretražuje zrak na mjestima gdje su zapisane njegove dobre strane, kako bi ih mogao zapamtiti. Činilo se da ne odustaje od potrage i da se vraća razgovoru sa mnom. "Sviđaš mi se, Libby. Imaš samopouzdanja, a pritom nisi bahata, i iskrena si. I zbog tebe propitujem tko sam i kako se prikazujem. Malo ljudi to može. Nitko to nije postigao već jako dugo."
"I, znaš, mučno mi je sve od one večeri. Seks je bio sjajan, vjero¬jatno najbolji u... ali kad si pobjegla, znao sam da sam pogriješio. Znao sam da sam prevršio svaku mjeru. I tvoje lice kad smo bili pred tvojom kućom", šakom je udarao u prazninu svojega solarnog pleksusa, "tu me je pogodilo. Nisam se tako loše osjećao od..." slegnuo je ramenima gotovo u očaju, "od jako lošeg razdoblja s Eve. Žao mi je. Zao mi je što sam te tako iskoristio i što si se zbog toga tako loše osjećala."
"Sada je sve u redu. Malo te bolje razumijem pa je O.K."
Nacerio se i cijelo mi je tijelo zatreperilo. Zatim je ponovno po¬čelo drhtanje. Nismo skidali pogled jedan s drugog, zatim smo oboje istodobno odlučili zuriti u more.
"Kako je Eve umrla?" upitala sam ponovno se usmjerivši na njega.
Slijeganje ramenima bilo je ovaj put drukčije nego prije; ovo je bilo obrambeno i pomalo obazrivo. "Iskreno, ne želim o tome razgo¬varati. Ljubiti nekoga u usta, zatim razgovarati o njoj, to strahovito nije nalik na mene — nisam siguran da sam spreman razgovarati o tome zbog čega nije tu." Još jedno obazrivo slijeganje ramenima. "Siguran sam da razumiješ."
Kimnula sam. I nekoliko smo trenutaka stajali u tišini puštajući zvukovima doka da ispune praznine između i oko nas.
"Možeš me opet poljubiti, ako želiš", rekla sam, koliko zbog toga da nešto kažem, toliko zbog toga da se ponovi doživljaj. Nikad to nećemo moći vratiti; nikad nećemo ponoviti taj doživljaj jer više nikad nećemo biti onakvi kakvi smo bili prije deset minuta. On nikad neće biti muškarac koji nije poljubio ženu posljednje tri godine, otkad mu je umrla supruga; ja nikad neću biti žena koja se poseksala s muš¬karcem prije nego što ga je poljubila. Bit ćemo: žena koja je nesvjesno pomogla udovcu da nadvlada svoje strahove i muškarac koji je nastav¬ljao živjeti nakon svoje supruge.
Jack je odmahnuo glavom. "Neću izazivati sreću." I osmjehnu¬la sam mu se jer sam znala da je htio reći kako neće izazivati sreću pokušavajući ponoviti doživljaj, a ne izazivati sreću u vezi sa mnom.
Želim da. ovo više završi. Želim preskočiti do kraja i znati da me Jack čeka, da me čeka muškarac u kojeg sam se zaljubila, baš kao što je rekao.
Listopad, 2008.
Pješačiti do postaje u šest ujutro ujesen nije mi bilo novo, nego nešto što sam uvijek činila uz blagu brigu jer je bilo mračno. Ako nisam namjeravala voziti, onda nisam mogla ići autom, jer bih tada zaglavi¬la vozeći naokolo pokušavajući pronaći cjelodnevno parkirno mjesto dovoljno blizu da mi se isplati, zbog čega bih također propustila vlak.
Nikad mi se ništa nije dogodilo u tako ranoj šetnji, no za sve postoji prvi put. Već su mi i prije pristupali — muškarci su me gledali kako hodam ulicom u šest ujutro i pretpostavili da tražim posao. U takvim okolnostima nikad nisam bila sigurna trebam li se uvrijediti ili biti polaskana i uvijek bih onima koji su to učinili uputila leden pogled sve dok ne bi uvidjeli da su pogriješili i odvezli se.
Približili su se farovi auta i bila sam trenutačno zaslijepljena, no nastavila sam dok je auto usporavao i zaustavio se. Evo ga, počinje, pomislila sam, još jedan muškarac koji bi trebao biti kod kuće u krevetu, sam ili sa suprugom, a ne u posljednjem noćnom barenju na ulicama.
Spustilo se staklo prozora s vozačeve strane i vozač je pomolio glavu: "Ma zamisli kako sam naletio na tebe", rekao je Jack.
Zatreptala sam dvaput pitajući se je li to doista on. Dva tjedna Jacka nisam ni čula ni vidjela — unatoč poljupcu i tome kako je bio lijep, nisam bila sigurna da bi za mene bilo dobro spetljati se s njim. Sviđao mi se, u to nije bilo sumnje, no nisam bila sigurna je li dobar za mene. Nisam se uvijek držala onoga što je dobro za mene — ponekad sam se grdila zbog toga — ali Jack po nečemu drugom nije bio dobar za mene. Na moj je um i tijelo djelovao onako kako to nikad prije nisam doživjela.
No nije ni da sam ga mogla izbaciti iz glave: svaki slobodan tre¬nutak najednom bi mi zatrpale misli o njemu. Na njegove meke usne i nježnu ustrajnost kojom su me ljubile. Opojan miris njegove kože.
Njegove tamnozelene oči koje bi pratile sve što sam rekla, zatim bi se susrele s mojima kako bismo se zajedno nasmiješili. To me polako i ugodno izluđivalo.
"Jack", rekla sam ne mogavši suspregnuti osmijeh na licu. Nije me nazvao jer je rekao da će meni prepustiti taj izbor, no bilo mu je drago kad sam rekla da ću razgovarati s njim ugledam li ga na ulici.
"Na posao?" upitao je.
"Da."
"Da te prebacim?" upitao je.
"Kamo, u London?" upitala sam nasmijavši se.
"Da, naravno", rekao je.
"Ne, do postaje bi bilo sasvim dovoljno", odvratila sam.
"O.K., ali ni do Londona mi ne bi bio nikakav problem."
Tek kad sam utaknula kopču sigurnosnog pojasa u utor, postalo mi je jasno da to što je vani u ovo doba vjerojatno znači da je bio s nekom ženom i da se vraća od nje. Trbuh mi se ispunio ledenom tekućinom i preokrenuo se nekoliko puta. Uopće mi se nije svidjela ta pomisao. "Onda, što ćeš ti vani tako rano?" upitala sam trudeći se da mi glas zvuči opušteno.
"Pozvali su me", rekao je dok je prolazio mračnim ulicama Brightona. "Moj klijent odlučio je provaliti u susjedovu kuću dok su ovi otišli nekamo na nekoliko dana. Koga briga za susjedov vrhunski sigurnosni sustav, golema psa i člana obitelji koji mu je čuvao kuću dok ga nema. Moj je klijent dobio pristojne batine pa ga je odvela policija. Ne bih imao ništa protiv, no ovo je treći put ove godine da su ga uhvatili. Uspio sam dvaput dobiti uvjetnu kaznu za tog čovjeka, ali ovaj put svakako ide u zatvor. Nisi to čula od mene, ali on je idiot."
Olakšanje koje sam osjetila zbog toga što nije bio s nekim drugim bilo je pomalo sramotno s obzirom na to da ga nisam željela vidjeti. "Smeta li ti što moraš raditi u tako neobično doba?" upitala sam.
"Toliko koliko i tebi što moraš hodati do kolodvora."
"Obično idem autobusom."
Autom i u to doba jutra do kolodvora smo stigli u tren oka. "Hvala na prijevozu", rekla sam najednom želeći da je vožnja potra¬jala, da sam provela više vremena s njim. Shvatila sam da imam pro¬blema s pomišlju na Jacka. Stvarnost je zbilja bila jako ugodna.
"Jesi li sigurna da ne želiš da te odvezem u London?" upitao je Jack nadajući se.
Htjela sam pristati, ali... "Ne, ne, ne mogu ti tako smetati. Vje¬rojatno bih trebala nadoknaditi čitanje u vlaku."
Razočaran, Jack je kimnuo i promrmljao pozdrav prije nego što sam ga i ja zauzvrat promrmljala.
Kolodvor je, kao i obično, u to doba jutra bio prilično pun, pre¬trpan nama koji smo na putu za London ili još dalje, koji trebamo negdje stići rano. Probijala sam se kroz gužvu i osjećala se glupo. Tre¬bala sam mu dopustiti da me odveze u London, bio bi to dobar način da s njim provedem vrijeme, da saznam je li privlačnost prema njemu tek ugodna večera i nekoliko minuta tu i tamo. Prestala sam hodati i zanemarila ljude koji su se zalijetali u mene coknuvši prije nego što bi me zaobišli. Možda nije bilo prekasno vratiti se, vidjeti je li tu negdje. Možda me čeka ostavši da se uvjeri jesam li se predomislila. Osvrnula sam se prema izlazima koji su zjapili. Ponudio se povesti me; nije da sam ga zamolila. I očito je bio razočaran kad sam odbila. Možda bih se trebala vratiti.
Jesi li sišla s uma? Javio mi se glas razuma u glavi. Ovo nije neki romantičan film u kojem istrčiš van i pronađeš ga kako te čeka, spreman podignuti te u zrak. Ovo je stvaran život. Tu se događaju stvarne stvari. Poput ukrcaja u vlak i odlaska na posao.
Ako je bilo ikakve koristi od svih tih misli, ta je vjerojatno bila najistinitija. Vraćala sam se prema zaštitnim ogradama, prema mjestu na koje sam trebala ići.
"Libby", rekao je, najednom preda mnom. Zurila sam iznena¬đeno u njega pitajući se jesam li ga umislila. Možda ga je stvorio glas u mojoj glavi, koji je htio da otrčim za njim, kako bi se pobrinuo za to da ne propustim ovu šansu.
"Jack", oprezno sam izustila, dvojeći obraćam li se utvari ili živoj osobi.
"Nešto sam zaboravio", rekao je.
"Što?"
Prije nego što sam se snašla, prije nego što sam uopće stigla rea¬girati, ruke su mu bile oko mene, a usta na mojima, privijajući me sebi, ponovno ispunjavajući moja osjetila njegovom srži. Neočekivano sam se zanijela, koljena su mi oslabjela i tijelo mi se topilo uz njegovo. Kad sam mu uzvratila poljubac, bojala sam se da ću pasti kad se odmakne, s obzirom na to koliko sam bila slaba. Kad se poljubac produljio, a ja mu ruke obavila oko vrata, svijet oko nas, putnici, najave, motori vlakova, jutarnji šumovi, sve je utihnulo dok nismo ostali sami na svi¬jetu; na cijelom smo planetu bili samo Jack i ja. Stajali smo ljubeći se.
"Pretpostavljam da nećeš razmisliti o kašnjenju na posao kako bismo negdje zajedno doručkovali?" pitao je odmah nakon što smo se razdvojili. Oboje smo dodirivali svoje usne zureći jedno u drugo u nijemom, no predivnom šoku. "Znaš, kako bismo razgovarali ili..."
Drhćući, kao i prošli put kad smo se poljubili, fokusirala sam se isključivo na njega, ne usuđujući se zapitati što čine ljudi oko nas. Zure li, rugaju se ili nas šibaju prijekornim pogledima.
Kako nisam progovorila, Jacku je pogled pao na stopala i lice mu se iskrivilo od razočaranja.
"Ako kasniš, bolje je i ne doći", objasnila sam.
Ništa nije rekao, samo je kimnuo oborena pogleda. Bol zbog odbijanja duboko mu se usjekao u crte lica.
Promatrajući njegov izgled i način na koji mu je pala kosa, po¬novno me iznenadio učinak koji je imao na mene. Pa što je to? Ja sam obična žena. Odrasla sam u običnoj kući u južnom Londonu s ocem poštarom i majkom medicinskom sestrom. Život mi nije bio ništa naročito, pogotovo nakon Galebova dolaska. Od dana njegova rođenja, kao da se cijeli svijet vrtio oko Galeba, i to mi nije smetalo. Voljela sam svojeg bracu i njegove drame često su postajale i moje jer nisam mogla stajati sa strane i puštati ga da pati a da mu ne pokušam pomoći. Na koledžu sam imala nekoliko dečki, no ništa posebno. Isto je bilo tijekom faksa, dok sam studirala na diplomskom studiju, i zatim kad sam radila na doktoratu. Tijekom života ništa mi se izvanredno ili posebno nije dogodilo. Sve do Jacka.
Sve do ovoga muškarca, sve dok me ovaj muškarac, koji je mogao imati svakoga i koji je, po svemu sudeći, imao mnogo svih i svakakvih, nije počeo oblijetati. Njegovo je zanimanje za mene bilo tako neoče¬kivano, a ipak mi se činilo da tako treba biti. Nisam znala zašto, no za razliku od svih prije njega, uz njega sam se osjećala posebnom, uz njega sam se osjećala kao da se ističem među svim drugim ženama. I zbog njega sam htjela činiti svašta ludo, otkačeno i izvanredno.
"Umjesto toga mogla bih uzeti slobodan dan", rekla sam.
Na Jackovu je licu prsnuo osmijeh koji mi je oslabio koljena i, kao da ga nije bilo briga gdje se i dalje nalazimo, ispružio je ruke, privukao me k sebi i ponovno me ljubio.
"Sada ćete zaspati, Libby. Pobrinut ćemo se za vas. Odbrojavajte u sebi od deset."
Deset... devet... osam... sedam... šest...
Travanj, 2009.
Bili smo bez daha od smijanja, teturavi i promočeni od međusobnog prskanja u moru, bilo nam je blago mučno od međusobna hranjenja pramenom za pramenom šećerne vune.
Nakon poljupca na Brightonskom kolodvoru bili smo nerazdvoj¬ni, ali nismo spavali u istom krevetu. Posljednjih je pola godine pro¬teklo u izmaglici jednostavnih izlazaka, sjajnih poljubaca i telefonskih razgovora do sitnih sati.
Vrišteći i hihoćući, trčali smo i posrtali dok smo se vraćali na deku drhtureći od travanjske svježine.
"Onda, hoćeš li se udati za mene ili ne?" upitao je kad smo se srušili na šljunak boreći se za suhi komad deke kojim bismo se osušili.
Zadržala sam deku na licu kad sam se uskipjela. Je li rekao ono što mislim da jest? Nakon što je čekao odgovor u tišini, oprezno sam skinula deku s lica da ga pogledam.
"Jesi li upravo...?"
Kimnuo je.
Ovlažila sam usne, morska sol pecnula me kad se otopila na jezi¬ku: "A da prvo živimo skupa?"
"A da živimo skupa dok planiramo vjenčanje?"
"Brak je velika obveza."
"Znam. I želim se obvezati s tobom."
"Zabavljamo se, ali..."
"Ali bi se udala za mene u tren oka da se ne zabavljamo?" Nasmiješio se osmijehom od kojega sam se proteklih nekoliko mjeseci osjećala pijanom, i svi su mi osjećaji i razum počeli lamatati krilima dok su se pripremali odletjeti. Opet.
"Brak je zauvijek", rekla sam.
"To znam."
"Misliš li ozbiljno?"
"Mislim da već dugo nisam bio tako ozbiljan kao u vezi s ovim. Moguće i otkad sam sazrio."
A Eve? Pomisao mi je uletjela u glavu. "A Eve?" Riječi su mi izletjele iz usta.
Proteklih nekoliko mjeseci govorio mi je o njoj, naravno. Spome¬nuo ju je usput, no nije se raspravljalo ni o čemu bitnom i nisam imala petlje ono što imamo upropastiti pitanjima. Mogla sam na Internetu potražiti informacije o njezinoj smrti, no to mi se činilo kao kršenje njegove privatnosti i rušenje povjerenja u mene. Ako sam htjela znati nešto o njoj, trebala sam pitati, a ne raditi njemu iza leda.
Pogled mu je bio nepokolebljiv, izravan: "Želim da ovaj trenu¬tak, ova prosidba, imaju veze samo s tobom i sa mnom. Nakon toga, kad pristaneš ili odbiješ, možemo razgovarati o čemu god i kome god želiš. Ali ovo sada — to je između mene i tebe."
"I zauvijek."
"I zauvijek."
Vjetar je zapuhao po plaži utjerujući mi studen koja mi se s vlaž¬ne odjeće počela slijegati dublje u kožu. Zadrhtala sam. Zadrhtala, no ništa nisam poduzela kako bih se osušila.
I on je zadrhtao, očito su ga stresle vlaga i temperatura zraka kao i mene. "Nisam to namjeravao pitati, usput", rekao je. "Jednostavno mi je izletjelo, ali čim se to dogodilo, znao sam da je tako trebalo biti jer se doista želim vjenčati s tobom. Ne samo živjeti s tobom, želim da mi to bude trajna obveza."
Nešto mi je govorilo da skočim u nepoznato. Da se prepustim i skočim. Bio je to onaj glas koji je htio da otrčim iz Brightonskog kolodvora i provjerim je li Jack i dalje parkiran ispred njega kako bi me odvezao u London. Bio je to ludi, idiotski dio mene koji bih vjerojat¬no trebala zanemariti — no bio je to i najglasniji glas kad god je Jack bio u pitanju. Osim toga, umovao je ludi glas pred prisebnim glasom, uvijek se poslije mogu predomisliti, zar ne? Zar ne?
"O.K., hoću. Hoću, udat ću se za tebe."
"I useliti se kod mene prije vjenčanja?" ustrajao je.
Nisam mogla suzbiti osmjehivanje. "Hoću. I živjeti s tobom prije vjenčanja."
Na trenutak sam imala osjećaj da je svijet stao i priuštila sam si užitak da se opijam time što činim nešto ishitreno i blesavo odvažno jer sam bila ludo zaljubljena i nisam se trebala brinuti za posljedice.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Drugo poglavlje

Jack

Gotovo svi kažu da mrze bolnice. Meni toliko ne smetaju — mrže su mi mrtvačnice. I groblja. Kad to istakneš ljudima, općenito se priklone tvojem načinu razmišljanja. Ili začepe jer ne znaju što reći.
Počinjem mrziti ovu bolnicu. Cijelu vječnost koračam goredolje ovim hodnikom i nisam ni blizu saznanju hoće li Libby biti O.K. Mora biti, bit će, no radije bih da mi to potvrdi netko drugi. A oni su me nastojali zadržati na traumi pitajući me gluposti, dajući mi jedno¬stavne testove pamćenja i trudeći se natjerati me da mirno sjedim kako bi mogli njegovati moje rane. Rane? Nekoliko posjeklina i opekotinica od zračnog jastuka nisu rane. Unutarnje i vanjsko krvarenje, tolika prestrašenost da ne možeš progovoriti, klinička smrt u kolima hitne pomoći — to su posljedice pravih ozljeda i to se sve dogodilo Libby.
Nepozvana, slika Libby iskrivljene i prikliještene u zdrobljenim i strganim komadima metala, koji je nekoć bio moj mezimac, izvire mi u glavi i, kako je to činila od sudara, dubi novu rupu u mojem biću. Pokušao sam doći do nje, htio sam ostati i držati je za ruku, no vatrogasac je odbio. Obučeni su biti u takvoj olupini dok nekoga iz nje izrezuju, a ja nisam. "Ali ne volite je poput mene", htio sam reći kad su me njih dvojica prisilila da se vratim u kola hitne pomoći. "Kada bi došli do bezizlazne situacije, u kojoj bi izbor bio vi ili ona, odabrali biste sebe. Ja bih odabrao nju. Uvijek."
Čekanje me ubija. Što rade tako dugo? Unutarnje krvarenje bilo je uglavnom od slezene, rekli su, a duboki zarezi u njezinoj koži bili su strašni kako su i izgledali. Doimali su se toliko sigurnima i uvjerenima u to što ne valja i kako to popraviti da sam očekivao kako ću dosad već dobiti vijesti. Da će barem približno znati hoće li biti dobro. Hoće li joj biti bolje i hoće li se vratiti na staro. Naslonim glavu na automat za kavu i pokušam disati. Pokušam se utješiti time da izostanak vijesti znači dobru vijest i da to što su ondje dulje znači da je dulje liječe.
"Gospodine Britcham, iznenađena sam što vas vidim ovdje." Od njezina glasa sazdane su more, lice joj nije mnogo bolje. Nije ju gadno pogledati, samo je gadno biti kraj nje. Kažu da ljepota nije ono izvana; ružnoća, kad je riječ o ovoj ženi, počinje u srži, valja se kroz svaku arteriju i venu, ispunja svaki organ i zatim se izlijeva kako bi svijetu pokazala pravu sebe.
Podignem se i okrenem se kako bih se suočio sa ženom koja me progoni. Malena je i androgina, kratak smeđi bob ističe joj kožu bež boje, zavinut nos i zlobne okrugle oči. Moj je mrk pogled vjerojat¬no očekivala, jer reagira smiješkom dok poseže u džep za notesom i kemijskom.
"Gospođice Morgan", kažem.
"Viša detektivka Morgan, molim", kaže. "A možete me zvati i Maisie ako želite. Imamo tako posebnu vezu, zar ne. Jack?"
Policajac u civilu koji stoji malo iza nje tipičan je poput nje, no njega ne prepoznajem. Vjerojatno nije uhitio nikoga koga sam zastupao, no onda opet, obično se ne zamaraju sitnim kriminalcima
o kojima se ja brinem.
"Dakle, gospodine Britcham,kaže ona teatralno podižu¬ći kemijsku i spuštajući njezin vrh na notes, "želite li mi reći što se dogodilo?"
"Poslali su vas na uobičajenu prometnu nesreću?" upitam. "Što ste to učinili da su vas degradirali?"
"Moram vas razočarati. Jack, no kad sam čula da nesreća nije bila obična jer uključuje vas i vašu suprugu, morala sam doći i sama se uvjeriti u to kako ćete obrazložiti to što uz vas umire još jedna žena."
Postoji nešto čime oblikuje govor tako da sve zvuči sarkastično i svisoka, no, važnije od toga, kao da si kriv za nešto što će ona kadtad saznati.
"Neće umrijeti."
"Hm, nadajmo se tomu. Jer bilo bi prilično teško obrazložiti dvije mrtve supruge, obje s vama kao jedinim svjedokom, zar ne?"
"Bilo je mnogo svjedoka i netko se zabio u nas, a ne obrnuto."
"Hmmm, ali čudno je, kad pogledate malo, kako se vaš zračni jastuk aktivirao, a vaše supruge nije, zar ne?"
"Suvozačev je zračni jastuk bio pokvaren. Namjeravao sam ga dati popraviti, no nikako nisam stigao. Mrzim se zbog toga."
"Je li vaša supruga znala da je zračni jastuk pokvaren?"
"Jest", kažem kroza stisnute zube.
"Sumnjičava osoba mogla bi reći da se ovakva nesreća morala dogoditi. Ili bismo rekli da je bilo suđeno da se dogodi?"
"Ako na nešto ciljate, gospođice Morgan, recite to izravno."
Odmahuje glavom, iskrivljuje svoja jadna ustašca i napola izvije obrvu prema meni. "Ne, ni na što. Samo se pitam zna li vaša druga supruga da bi uz vjenčanje s vama trebalo doći zdravstveno upozorenje - nešto u vezi s kratkim očekivanim životnim vijekom."
"Ako imate dokaze da sam ubio..." I dalje mi je teško izgovoriti njezino ime. Trudim se to ne činiti pred Libby, no općenito, to je ime od kojeg mi se nakuplja jecaj u dnu grla, ime koje mi uspomenu na nju zarije u jezik kad ga izgovaram. "... Eve, onda me optužite i možemo na suđenje. Ako nemate zašto, onda bih rado da me ostavite na miru."
"Ah, Jack, ako vas ostavim na miru, mislit ćete da ste se izvukli, a nipošto vam ne mogu dopustiti da to pomislite."
Želi da izgubim živce, želi da vičem na nju, da joj pokažem svoju drugu stranu. Upravo je to činila tijekom ispitivanja prošli put; navalji¬vala bi i upirala dok ne bih puknuo. Onda bi me dočekala s pitanjima: "Je li tako bilo? Je li vas nabrijala i slučajno ste je ubili? To bi bilo razumljivo, neke žene znaju muškarce navesti na to. Rade takve stvari da jednostavno traže koju pljusku kako bi ih se obuzdalo. Je li tako bilo? Razumjeli bismo ako jest." Čak i obuzet bijesom, rekao bih joj da nikoga ne bih mogao tako ozlijediti, pogotovo Eve. "Volim je", neprestano bih ponavljao. "Volim je, kako možeš ubiti nekoga koga voliš?"
"Hoćete li uzeti moju izjavu o sudaru ili nećete?" upitao sam smireno.
Pomalo je razdražena što sam ignorirao njezin posljednji ubod riječima. "Pa naravno, bilo bi to zanimljivo štivo prije spavanja." Pre¬baci list na čistu stranicu notesa i ponovno teatralno podigne kemij¬sku. "Hajde, Jack, dajte mi što imate."
Iza nje vidim kirurga, koji je sa mnom nakratko razgovarao prije nego što je ušao operirati Libby, kako dolazi prema meni. I dalje ima kiruršku kapu na glavi i masku oko brade i izgleda uznemireno. Srce kao da mi je bez padobrana iskočilo iz zrakoplova i slobodno pada s velike visine.
Smognem hrabrosti i ustanem do pune visine da ga dočekam. "Gospodine Britcham", kaže. Tek kad sam ga čuo kako mi izgovara ime, shvatio sam da sam se već pripremio na najgore.
Libby
Travanj, 2009.
"Pričaj mi o Eve."
Otkad smo se službeno odlučili vjenčati prije četrdeset osam sati, dvaput smo spavali u istom krevetu. Sklupčani, okrenuti jedno prema drugom, držeći se za ruku ili milujući se, noge su nam se ispreplele. Dodirivali smo se i držali bez pritiska ili potrebe i za čim drugim. Trenutačno smo bili u mojem krevetu, u mojem stančiću, pa sam se osjećala sigurnom pitati. Ne bih mogla pitati u njezinoj kući, u njezinu krevetu, ležeći na plahtama koje je vjerojatno ona izabrala.
"Što te zanima?" upitao je, ravnodušno, iako mu se svaki mišić tijela napeo i prestao me dlanom maziti duž tijela.
"Kakva je bila, kako ste se upoznali, jeste li bili sretni? Kako je umrla?" slegnula sam, najednom shvaćajući kako sam načela veliku temu. "Ne znam, ne znam što bih pitala. Samo, eto, mislim da bih trebala znati neke stvari."
"Pa, ne znam što bih ti trebao ili ne bih trebao reći pa ćeš mi morati dati neki znak. Postavljaj mi pitanja i pokušat ću ti odgovoriti na njih."
"O.K." Ugnijezdila sam se na jastuk spremna ga pozorno gle¬dati dok odgovara na ta pitanja, iako sam se dijelom htjela pretvarati da nikad nije postojala. Rekla sam mu što se o meni ima reći i toga nije bilo mnogo — nisam u prošlosti imala nikoga tko bi i dalje posje¬
dovao moje srcc. Zbog toga sam se htjela pretvarati da Eve nikad nije postojala, kako bismo Jack i ja vezu počeli od iste točke i kako bismo oboje svoje srce dali jedno drugom znajući da to nikad dotad nismo bili učinili.
Jack se uspravio u sjedeći položaj povlačeći poplun do struka i naslanjajući se na uzglavlje od lijevanog željeza. Lice mu se već počelo povlačiti, obrve su mu se blago spojile dok su mu oči gledale neodre¬đenu točku.
"Kako je, ovaj, Eve umrla?" Duboko sam udahnula prije nego što sam upitala. Bio je to početak novog dijela naše veze i kraj zabav¬ljanja. Upravo je stvarnost ušla u naš svijet.
Rukom je prošao kroz plavosmeđe pramenove kose, lice mu se još više stegnulo kad se okrenuo da me pogleda. Natjerao si je smi¬ješak na usne: "Ti baš ne okolišaš, zar ne?" rekao je suho. Duboko je udahnuo, cijeli mu se gornji dio tijela proširio zbog toga, zatim se ispuhao kad je zrak glasno ispustio kroz usta. "Ona... Nitko nije sasvim siguran. Pronašao sam je na dnu stubišta u našoj kući. Čini se da se spotaknula o rub nogavica i u padu slomila vrat."
Položila sam dlan na njegovu podlakticu odmah osjetivši tu stra¬hotu.
"Nitko ne zna sasvim sigurno jer nisam znao da je ne smijem dotaknuti. Trebao sam je ostaviti točno u onom položaju u kojem je bila kako bi ekipa forenzičara mogla doći i pogledati je kako spada te izmjeriti sve udaljenosti i provjeriti sve mogućnosti toga kako je pala. U kojem su joj položaju bile noge, u kojem su joj položaju bile ruke, na kojoj je udaljenosti bila od prve stube, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje." Gestikulirao je dok je govorio. "Nisam to znao pa sam je, koji glupan, pronašavši njezino tijelo na dnu stubišta, uzeo u naručje i pokušao je probuditi, razgovarati s njom. Preklinjao sam je da mi to ne čini i obećao joj sve, samo neka se probudi. Onda sam preklinjao Boga da joj da da živi i govorio da ću učiniti sve, čak i ponuditi svoj bezvrijedni život pusti li ju da živi. Onda sam se sjetio mobitela, nazvao hitnu pomoć i rekao im da se požure jer mislim da je mogu spasiti. Cijelo to vrijeme njišem je na rukama i pričinja mi se da osjećam toplinu, život, kako joj se vraća u tijelo. Nisam bio svjestan da je to što sam činio zapravo petljanje u mjesto zločina."
"Ah, Jack", rekla sam uspravljajući se da ruke omotam oko njega i povlačeći ga k sebi. Nakon trenutka otpora pustio se i glavu položio na moje grudi klizeći u krevetu da ga mogu utješiti. "Ah, Jack."
Sjedili smo u tišini. Pokušavala sam to probaviti, procesuirati gro¬zotu kroz koju je sigurno prošao: našao ju je u tom položaju, pokušao ju je vratiti i držao je njezino beživotno tijelo dok nije stigla pomoć. No nije bilo pomoći, nitko nije mogao pomoći, bilo je prekasno. Dolazili su tek neki drugi ljudi, da svjedoče tragediji koja je zadesila Jacka i Eve.
"Ništa nije štimalo. Eve nije bila šeprtljava, nikad nije pala ili se udarala u predmete, no opet, uvijek je nosila preduge hlače i traperice i uvijek je trčala uz i niz te stube, i dovoljna je sekunda da se spotakneš. Ne znam, no i dalje ne mogu zamisliti kako pada niza stube bez razloga."
Tijelo mu se ponovno napelo i nisam mu vidjela lice, no mogla sam naslutiti da se ponovno iskrivilo od ogorčenosti. "Ni policija nije mogla zamisliti da se to dogodilo pa je pokrenula istragu o ubojstvu."
"Pod obrazloženjem da nisu mogli zamisliti kako je pala niz stube?"
"Ne samo to. Na katu se činilo kao da je netko pljačkao. Bilo je nečega što su oni protumačili kao znakove borbe, ali nije bilo znakova provale pa su došli na ideju da to možda nije bila nesreća, da joj je netko možda >pomogao< niza stube. Ili joj je vrat možda bio slomljen i bacili su je niza stube da to prikriju. Nisu znali što i kako, naravno, jer tijelo je bilo pomaknuto."
Hladnoća mi se počela penjati duž kralježnice poput gusjenice na grani.
"Uhitili su me nakon deset dana."
"Oh, Bože, Jack."
Privio mi se bliže, činilo se kako ga moja prisutnost, na svu sreću, tješi: "Nije me bilo briga. Nje nije bilo, ništa je nije moglo vratiti i prestao sam mariti za sve. Odgovarao sam im na pitanja, ali u magli. Nisam imao ni odvjetnika." Mogla sam ga samo maziti, tješiti, no činilo se da to nije dovoljno. "I ne znam koliko sam vremena proveo ondje, sve mi je bilo u velikoj izmaglici. Došao je moj otac i tomu stao na kraj. Rekao je da me, ako nemaju nikakvih dokaza, moraju pustiti. Oslobodili su me, no rekli su da će slučaj ostaviti otvorenim."
"Bio sam jako ljut na oca što je prekinuo mučenje. Nisam htio spašavanje; htio sam ondje ostati, jer, iako su me bili optužili za nešto strašno, dok sam bio ondje, nisam bio u vanjskom svijetu gdje nema nje i gdje moram razmišljati o pogrebima, spremanju njezinih stvari i još jednom buđenju bez nje."
"Tvoj tata nije mogao ništa drugo, Jack, to ti je valjda jasno? Sin si mu, nije mogao dopustiti da tomu budeš izložen dulje od potreb¬nog. Takvi su roditelji. Sigurno to možeš razumjeti."
"Naravno, mogu to razumjeti. No tada... sve je tako naporno i složeno u vezi s mojim ocem već godinama. Teško je objasniti nekome tko nije odrastao uz oca poput njega. Nekoć sam ga idealizirao — jako je uspješan u svemu što radi — i htio sam biti baš poput njega. No kad sam navršio petnaestu i kad je došlo vrijeme da se iskažem u tome kako želim biti poput njega u svakom smislu, iznevjerio sam ga. Otad jasno daje do znanja da nisam dovoljno dobar, da nisam pravi muškarac na onaj način na koji on jest. U njegovim očima ja ne znam ispravno odlučivati — draži mi je nogomet od ragbija, dobio sam >lake< ponu¬de od Oxforda i Cambridgea, odabrao sam Oxford dok je on išao na Cambridge, i nisam diplomirao s odličnim. Njegovim sam stopama odabrao pravo, no nisam mu dopustio da mi pomogne pronaći posao. Zbog toga me to toliko razbjesnilo, jer u ovom je slučaju — u ovome kroz što sam prolazio a da to nikako nije mogao razumjeti — morao dojahati kako bi opet pokušao sve popraviti. Morao je srediti to, a uz to i moj bijedni život, kakav je on bio po njegovu mišljenju."
"Htio sam mu taj adut izbiti iz ruke, a istodobno sam od njega htio, ma i od svih drugih, da se brine o meni. Bio sam jako zbunjen i ljut. Nisam se opirao kad su on i moja majka spakirali nekoliko mojih potrepština i uselili me k sebi. Pobrinuli su se za većinu pogrebnih usluga i rekli su mi što da radim toga dana, što da kažem, gdje da stojim, komu da zahvalim na sućuti. Ne razmišljam o tom danu kao
o danu Eveina pogreba jer nije bio onakav kakav bi ona bila htjela da bude."
"U kojem smislu?"
"Bio je dotjeran i razmetljiv i, budući da nije imala obitelji, bilo je mnogo ljudi koje je poznavala površno. Priredili su propovijedi, čitanja i himne, a ona od djetinjstva nogom nije stupila u crkvu. Bio sam zahvalan na tome što mogu igrati ulogu ožalošćena muža i ne
sudjelovati. Sjedio sam sa strane u crnini, kimao, rukovao se i prihva¬ćao šalice čaja."
"Nisi igrao ulogu ožalošćena muža, ti jesi bio ožalošćeni muž."
"Ma htio sam reći, to što sam bio tih u pozadini uklapalo se u njihovu sliku ožalošćena muža. Dok sam zapravo morao biti ondje. To nije bila prigoda da se oprostim onako kao što je trebala biti — to sam učinio mnogo poslije, kad sam otišao na Bartolomejev trg na našu obljetnicu braka i sjeo i promatrao ljude kako izlaze nakon vjenčanja. Gledao sam ih kako počinju zajednički život sjećajući se tog osjećaja. Tog dana oprostio sam se od Eve."
"Vjenčali ste se u matičnom uredu u Brightonu?"
"Da. Kao što sam rekao, nije bila razmetljive prirode. Htjeli smo maleno vjenčanje s malo buke. Nosila je haljinu koju je godinama ima¬la i bilo je prisutno još samo dvoje ljudi, Grace i Rubert kao svjedoci."
Eve me postidjela. Ljubavlju koju je Jack očito gajio prema njoj. Time kako je on htio patiti jer je nestala iz njegova života i time kako su se očito oboje ponašali u vezi: povučeno, tiho, intimno. Nikad ne bih pomislila da se netko poput Jacka, netko tko vozi skup auto, nosi gotovo isključivo dizajnersku odjeću i ima veliku kuću, vjenčao tako skromno.
Eve je očito tako utjecala na njega, izvukla je njegovu tihu stranu, izvukla je onu njegovu stranu u koju sam se zaljubila. Eve je sigurno bila izvanredna.
Jesam li ja bila takva? Jer zadržao je svoju hvalisavu stranu. I dalje je imao trenutke kada je htio biti zamijećen i svima dati do znanja tko je. To bi me zakočilo. Zvučalo je kao da je Eve znala kako baratati time u njemu: odmah ili s vremenom?
"Sto te još zanima?" upitao je umorno. Nije htio dalje govoriti, a mene više nije zanimalo jer sam se najednom toliko preplašila ljubavi i boli koje je osjećao prema njoj. Bilo je to golemo i nepokorivo i značilo je da vjerojatno u svojem srcu neće imati dovoljno mjesta za mene. Neprestano će se truditi smjestiti me oko prostranstva koje je zauzela Eve.
"Ovaj, ništa", rekla sam. "Ma ne ništa. Htjela sam reći, ovo o čemu smo razgovarali ozbiljna je stvar pa, možda bismo o tome ponovno mogli razgovarati neki drugi put?"
Jack je podignuo glavu i nekoliko me sekundi proučavao: "Jesi li sigurna? Ne želim da imaš osjećaj kao da ti nešto skrivam."
"Ne mislim da mi išta skrivaš. Nego mi je ovo malo previše: možda bismo se trebali vratiti korak natrag."
U tren oka bio je na koljenima i mrštio se: "Želiš li reći da se ne želiš vjenčati?"
Jesam li upravo to htjela reći? Svjesno to nisam pomislila, no sad kad je to spomenuo, možda sam upravo na to ciljala. Počela sam razmišljati o tome da možda nije spreman. Ne preboliš takvu ljubav za tri godine; vjerojatno je nikad ne preboliš. Zašto bi se želio vjenčati s nekim kad ti srce pripada drugom?
"Ma, stvar je u tome da bismo možda trebali još malo hodati. Nema žurbe, zar ne? Trebali bismo nastaviti hodati i..."
"U životu sam se zaljubio samo u dvije žene", prekinuo je. "U Eve i u tebe. To su različite vrste ljubavi, jer ti si drukčija žena. Ali, Libby, neka ti ovo bude jasno: volim te i želim provesti život s tobom."
Duboko dišući, polaganim ujednačenim udahom i izdahom, pogledala sam niz doline i brežuljke koje su nam tijela oblikovala pod bijelim poplunom.
"Ne mogu se praviti da Eve nije postojala", rekao je, "jednako kao što se ne mogu pretvarati da mi ti sada nisi najvažnija u životu. Volim te koliko i nju. Koliko sam je volio."
"Znam o vezama koliko je crnog pod noktom, a o braku ne znam ništa jer nisam bila udana, ali znam da se..."
"Bojiš da te ne volim onoliko koliko sam volio Eve? Da te neću moći toliko voljeti jer sam i dalje zaljubljen u nju?"
Objesila sam glavu i kimnula, posramljena time što je to zvuča¬lo mušičavo i djetinjasto sada kada je to izgovorio naglas. Dovraga! Mrzim kad zvučim ovisnički i tako nesigurno u sebe.
"Kad ti kažem, ona je dio prošlosti. Ti si mi sadašnjost i buduć¬nost, Ne mogu preispisati prošlost i ne bih to ni htio, ali", približio mi se, uhvatio me za ruke i pričekao dok nisam podignula glavu da ga pogledam, "volim te."
Ovaj put kad je to rekao, bilo je drukčije. Rekao je to već i prije i bilo mi je divno to čuti, no ovaj put bilo je nečega novog u tome —
uvjerenosti da u njegovu srcu zauzimam više mjesta. Svaki dio njega koji je nešto osjećao, osjećao je to zbog mene. Ovaj put nisam mogla pogrešno shvatiti značenje tih dviju riječi; "Tebe. Samo tebe."
Kimnula sam s razumijevanjem.
"Hoćeš li se ipak udati za mene?" upitao je široka osmijeha.
Ponovno sam kimnula.
Vedrina mu se razlila po cijelom licu; "Bit ćemo jako sretni, vidjet ćeš. Kad ti kažem, bit ćemo jako sretni."
Jack
P
rvi put kad sam primijetio Libby bilo je nekoliko minuta nakon što sam počeo s njom razgovarati. Bilo je to nakon što mi je rekla da nemam pojma o ispričavanju i da nemam pojma kako se sprdati s njom.
Zaintrigirala me time što je izašla iz autosalona kad sam prekinuo njezinu kupnju auta, no način na koji joj je prezir savio usnu i izvio joj obrvu šireći joj nosnice bio je otponac koje me pokrenuo. Nije pri¬mijetila kako joj proučavam tijelo jer je odmarširala od mene: vitkost nogu u trapericama koje se zakrivljuju nagore u pravilnu oblinu guze; čvrstoću, puninu struka i grudi; nježan oblik vrata kako nestaje pod gustim slapom sjajne i ravne kose.
Kad me Libby prostrijelila pogledom odlučno odbivši pasti na moju drugu ispriku, vidio sam je iznova i u prsima osjetio nepoznat prasak, snažan poput bombe koja eksplodira. Bila je to eksplozija neče¬ga za što sam pomislio da je davno umrlo. Svidjela mi se. A tada mi se nije sviđalo mnogo ljudi. Nisam bio sposoban voljeti ljude, pogotovo žene, pogotovo u neseksualnom smislu. Proždrle su me takva sebičnost i bahatost koje se nisam usudio napustiti sve dok ne pronađem novu masku iza koje se mogu sakriti. Najednom sam imao razloga željeti biti netko drugi jer žena preda mnom nije htjela pristati ni na kakvo presađivanje osobnosti.
"Tu te neću pokušati razuvjeriti", odvratila je kad sam rekao da sam se ponio kao kreten jer sam se upleo u Garethovu prodaju i u tom sam trenutku na licu mjesta znao da se moram promijeniti. Grace mi je već mjesecima ponavljala da ne mogu vječno raditi to što sam radio — ševiti žene i onda im govoriti da nisam spreman za vezu, ali htio bih da budemo prijatelji. Grace je imala pravo, naravno, no to sam shvatio tek kad je Libby stala preda me i rekla mi da joj se ne sviđam.
Najednom sam imao osjećaj kao da sam tinejdžer zaljubljen u najzgodniju djevojku u školi — grozničavo želeći da me primijeti; že¬ljan toga da mi se da šansa.
Sada sjedim uz njezin krevet, promatram je kako spava snom izazvanim lijekovima, držim joj desnu ruku u svojim rukama kao u molitvi. Želim se moliti za nju i za nas, ali s Bogom sam raskrstio već davno pa bi bilo neotesano sada mu se vratiti — pogotovo ako me usliši onako kako je to učinio prošli put. Ako ženu s kojom sam u braku pusti da umre.
"Libby, moja prekrasna, prekrasna Libby", šapnem u muk bol¬ničke sobe. Cijela joj je lijeva strana tijela nagnječena i natečena, gole¬mi dijelovi njezina lica i glave prekriveni su povojima. Ranjena je i ozlijeđena, izubijana i gotovo slomljena.
Iz daljine se čini kao hrpa zavoja i ozljeda, no izbliza, tu su dije¬lovi nje kakvi su i bili.
Obris je njezine vilice na desnoj strani lica nedirnut. Primijetio sam koščatu strukturu bridova njezina lica i vilice kad je podignula glavu da uhvati kišu nakon što se tog srpanjskog popodneva nebo pro¬lomilo — htio sam ispružiti ruku i prstom prijeći duž crta njezina lica.
Ni njezine pune zaobljene usne nemaju tragova sudara. Htio sam poljupcem odstraniti mrvice kroasana s tih usana kad smo doručkovali u parku i ponovno te večeri dok smo stajali u hodniku, no bio sam previše prestrašen time kamo bi to moglo voditi pa sam s njom glupo počeo "uobičajeni postupak".
Njezine kestenjaste oči s velikim crnim zjenicama zatvorene su i nedirnute i one su mi njezin najdraži dio. Mnogo toga što namjerava reći počinje u njezinim očima. I na sebi nosim ožiljke pogleda tih očiju kad sam je posjetio nakon što smo se prvi put seksali. Od mene je skrivala pogled dok me nije primorala da potvrdim kako redovito zavodim i jebem žene u hodniku — zatim joj se u očima rasprsnula
bol koja mi je probola srce. Mislio sam da sam tri godine prije toga iskusio svaku moguću bol koja postoji, no u tom trenutku nepažnje ona me razuvjerila.
Njezino čelo — koje sam poljubio nakon seksa — uglavnom je nedirnuto.
Svaki dio njezina lica, povrijeđen ili ne, savršen je. Podsjetnik je na vrtoglavo, uzbudljivo, dubinsko i ponizno zaljubljivanje u nju.
Želim da se probudi. Želim da se probudi i da govori i da mi kaže kako će sve biti O.K. To je nepravedno, znam. Trebalo bi biti obrnuto, ja bih trebao biti jak i čvrst, riječju i djelom obećavati da ćemo ovo prebroditi. No kako mogu kad ovakva leži u krevetu?

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Treće poglavlje

Libby

Bila sam u nesvijesti dvadeset sati. Tako su mi barem rekli.
Probudila sam se u bolničkoj sobi okružena opremom i s osjećajem da ništa nije stvarno. Osjećam se isključeno iz svijeta oko sebe i svojega tijela. Nisam sigurna je li to od boli ili sredstava protiv bolova, no stalno želim doticati stvari kako bih se uvjerila da su čvrste
i stvarne. Istodobno se bojim to učiniti u slučaju da nisu. U slučaju da se ne otope ili omekšaju pod mojim dodirom — to bi značilo da i dalje spavam. Ili da se nikad neću probuditi.
Moji roditelji, Angela, Grace, Rupert, Caleb, Benji i Jackovi rodi¬telji, Harriet i Hector, čekaju u hodniku dok doktor i Jack zajedno slažu komadiće onoga što se dogodilo. Dosad su mi rekli da sam bila u komi dvadeset sati umjesto planiranih dvadeset četiri jer sam se pro¬budila čim su smanjili lijekove koji su me držali u snu; izgubila sam mnogo krvi i trebala sam pristojnu količinu prije i tijekom operacije; bila sam na operaciji da mi se sredi probušena slezena, što je potpuno uspjelo; imam malenu frakturu rebra na lijevoj strani i teška natučenja drugih; imam teška natučenja na lijevoj strani koja će s vremenom zacijeliti; sudar je izazvao muškarac koji, dok se služio mobitelom, nije pazio pa je pogrešno procijenio prostor pri pokušaju naglog skretanja.
Zapravo mi žele reći da imam sreće što sam uopće živa.
Svako malo briznem u plač. Moje plakanje ne traje jako dugo, no svaki put kad zaplačem, doktor prestane govoriti i pričeka da se smirim, da prikrijem suze ili ih pustim da se osuše na licu, jer ništa ne mogu dotaknuti, a ponajmanje sebe, u slučaju da ništa nije stvarno. U slučaju da sama nisam stvarna.
Nešto mi skrivaju, slutim. Ne znam što, ali nešto važno. Mislim da i dalje mogu hodati jer ako pokušam pomaknuti noge, pomaknu se; znam da mogu govoriti jer sam doktoru rekla svoje ime i datum kad me je pitao.
Kad bi mi barem rekli što je. Debele vitice straha brzo mi se ukorjenjuju u glavi, uskoro će se nekontrolirano rasplamsati i bit će mi gotovo nemoguće disati.
I kad bi me barem Jack držao za ruku, kad bi bio bliže i više me gledao. Tako je daleko, dok stoji točno pokraj mene. Kad bi ovo bilo stvarno, osjetila bih toplinu njegova tijela. Možda nije ovdje. Možda nije stvaran. Možda mi upravo to doktor skriva. Možda je umro.
U panici, najednom, ne mareći je li svijet spužvast i nestvaran, ispružim bolnu, tešku ruku da ga dodirnem. Čvrst je i stvaran toliko koliko treba. Topao je i time nije nalik na duha. I trzne se. Refleksno, automatski, trzne se na moj dodir pomalo se odmičući. Prestanem slušati doktora i pomaknem se najviše što mogu da ga pogledam, da pokušam razumjeti zašto ne želi da ga diram.
"Jack?" kažem.
"Libby ?" odvrati okrećući se prema meni. Pokušava kontrolirati lice, pokušava se ne slomiti. Riječ je o njoj. O Eve. O meni jer sam mu gotovo učinila ono što je učinila ona. Jedne večeri, oko tri mjese¬ca nakon što smo se odlučili vjenčati, toliko se napio da je u mojem stančiću jedva uspio doći do spavaće sobe. Kad se u odjeći strovalio na krevet, počeo je od mene tražiti da mu obećam kako neću umrijeti prva. Ako moram umrijeti, to mu trebam javiti kako bi se mogao ubiti pa da ne mora živjeti bez mene. "Ne mogu", rekao je, "pokopati još jednu suprugu."
Vjerojatno je u sebi suzbijao stravu da će ponovno morati proći kroza sve to.
"Ništa", kažem opuštajući se ponovno na jastucima koji su me poduprli. "Ništa."
Jack kimne i pozornost vrati na doktora.
Prestrašen je, povrijeđen i ljuti se na mene. Protumačio je moje prešutno odbijanje da mu takvo što obećam kao pristanak na to da neću umrijeti prije njega. A sada sam, naravno, gotovo prekršila obe¬ćanje.
"Još sam samo htio s vama razgovarati o laceracijama* koje ste zadobili na glavi i licu", kaže doktor blago.
"O.K.", kažem odlučna da ovaj put ne zaplačem. Jackova ruka najednom pronađe moju, od čega poskočim, i strah me toliko stisne da ne mogu disati.
"Nije mi to jednostavno reći, gospođo Britcham, no vaša je luba¬nja prilično jako ozlijeđena, što znači da smo morali obrijati dobar dio vaše lijeve strane glave kako bismo mogli tretirati ozljede."

* Laceracija (med.) — ozljeda kože ili sluznice u obliku razderotine (op. prev.).


Moja kosa? Slobodnu ruku približim glavi, no oko nje je zavoj i ne mogu napipati obrijane zone. U biti, i dalje osjećam meke crne pramenove svoje kose. Prstima prođem kroz njih i na dodir su stvar¬ni, kao da nisu ni oštećeni ni obrijani. Možda pretjerano dramatizira i morali su mi odstraniti samo malen dio, što, uz pametnu frizuru, mogu sakriti dok ne naraste.
"Zadobili ste i ozljede lica, poglavito na lijevoj strani. Naše su prognoze da ćete se oporaviti od tih ozljeda. Kirurg koji je radio na vašem licu dao je sve od sebe da ne bude tragova, no bit će pokojeg ožiljka."
"Koliko ožiljaka?" oprezno sam upitala. U ovakvim slučajevima obično briznem u plač, no trenutačno nisam za to raspoložena. Dođe mi da odbacim prekrivače i potrčim tražeći zrcalo.
"To su bile jako teške ozljede i, kako sam rekao, prilično dubo¬ke." Duboke ozljede ne ostavljaju "pokoji" ožiljak.
Pogledam Jacka. Zuri u doktora trudeći se kontrolirati izraz lica, trudeći se ne zaplakati. Sada znam zašto me Jack nije pogledao: zna da je jako loše.
"Trebam zrcalo", kažem doktoru.
"Mislim da to sada ne bi pomoglo."
"Trebam zrcalo!" kažem, glas mi se povisio od očaja i straha.
"Sutra", ravnodušno ustraje doktor. "Tada ćemo vam ukloniti povoje pa ćete vidjeti ozljede."
Sutra? Znaš li ti koliko je daleko sutra kada ti na leđa padne nešto poput ovoga?
"Poslat ću sestru da vas pouči tomu kako se koristiti sredstvima protiv bolova. Pokušajte zaspati, gospođo Britcham."
"Hvala, doktore", kaže Jack dok doktor napušta sobu.
Podignem ruku do lijeve strane lica, napipam ljepljive povoje koji prekrivaju dobar dio njega. Većina mi je lica zadebljala, natekla i osjetljiva. Običan dodir pošalje mi licem i skalpom bolne ubode.
"Je li strašno?" upitam Jacka.
Polako, kao da to više ne može izbjegavati. Jack se napokon okre¬ne prema meni: "Ne znam, nisam ništa vidio."
"Ali oni misle da je strašno, zar ne?"
Najednom se spušta do moje razine obujmivši moju ruku svoji¬ma, kao da me pokušava i zaštititi i utješiti. "Kako god bilo, zajedno ćemo ovo prebroditi", kaže. "Sve će biti u redu."
Kimnem znajući da u to ne vjeruje koliko ni ja.
Libby
S
ebe nikad nisam smatrala ružnom.
No jednako tako, nikad se zapravo nisam pogledala u zrcalo i vidjela se izvanredno lijepom. Cesto me iznenadi što drugi ljudi tako misle. Što o sebi mogu donijeti čvrste prosudbe — pogotovo oni koji teže biti modelima — pri samom pogledu u zrcalo.
Gledam se u zrcalu i vidim se po prvi put.
Nisam ružna.
Crnosmeđe oči okružene su mi bjeloočnicom koja je protkana i ispresijecana crvenilom. Nos mi je širok i ravan, koža mi je ujednačene tamnosmede boje koju je uvijek bilo lako razbuditi s malo podloge. Čelo mi je blago zaobljeno, brada mi je malena i uvučena. Usne su mi široke i pune.
Nisam ružna. Možda izgledam pomalo umorno, no to i ne izne¬nađuje s obzirom na proteklih četrdeset osam sati. No u osnovi ne izgledam nimalo drukčije. Ovakva sam kakva jesam. Ovakva sam od djetinjstva. I nisam ružna.
Dok očima ne omogućim da se prikladno izoštre kako Libby u zrcalu ne bi bila zamućena, ne mogu vidjeti tko sam. Danas. Ovaj tren.
Na lijevoj strani lica, od uha do oko četvrtine puta do linije rasta kose i zatim ravno do potiljka, nemam kose. Nego ćelav, smeđ skalp s isturenim krvavim ožiljkom koji pridržavaju debeli crni šavovi. Tu mi se glava sudarila s djelomično otvorenim prozorom, od čega se koža rasporila, kao što se korica rajčice oljušti nakon kuhanja u kipućoj vodi.
Od sredine nosa do sredine obraza, protežući se u ravnoj tan¬genti, još je jedna tamnocrvena linija, no ova je tanka i ima sitne, pažljive šavove koji su rad — po svemu sudeći — glavnoga kirurga. Ovaj je ožiljak od komada metala — vjerojatno s krova auta — koji me je zasjekao posred lica kad su nas prignječili uz uličnu svjetiljku.
Lijeva mi je strana lica prošarana ogrebotinama koje će s vreme¬nom izblijedjeti. Ove su od letećeg smrskanog stakla.
Imam sreće što mi od siline sudara otvoren prozor nije rasci jepao lubanju; imam sreće što metal nije zarezao malčice više jer mi je mogao zahvatiti oko; imam sreće što sam zavezala pojas pa su se unutarnje ozljede svele samo na slezenu; imam sreće što sam imala vatrogasca koji je sa mnom razgovarao i držao me budnom, spriječio me od pada u komu iz koje se vjerojatno nikad ne bih probudila. Imam sreće što sam živa. Imam sreće.
Zbog toga mi golemi jecaji u dnu utrobe neprestano tresu tije¬lom, ali provuku se samo kao mali isprekidani cvilež; zbog toga su mi oči preplavile suze koje ne padaju. Imam sreće. Sve što vidim u zrcalu znači da imam sreće što sam živa.
"Zahvati na vašem licu bili su vrlo uspješni pa će uz prikladnu njegu poslije ožiljci biti minimalni", doktor mi blago objašnjava dok sestra od mene odnosi kvadratno zrcalo. Više mi ne treba zrcalo. Moja slika, promijenjena i prepoznatljiva, u glavi mi je bistra, utisnuta u kapke poput hologramske slike. "I kosa će vam izrasti oko područja koja su vam na skalpu oštećena", dodaje, još blaže.
Kad je sestra uklonila zrcalo, Jackova je ruka zauzela njegovo mjesto. "Možeš nositi šal, ili nešto slično, oko glave dok ti kosa ne naraste", dodaje, pomažući. Pogled usmjerim na njega shvativši da me ne poznaje ni tri godine. Ne poznaje me nikako drukčije osim s dugom, ravnom, crnom kosom. Zna da svakih osam tjedana idem na ravnanje korijena, no ne zna koliko sam tražila frizera koji mi neće oštetiti kosu, oderati me ili me ostaviti da čekam satima. Nema pojma da sam godine provela putujući po cijelom Londonu, ponekad i izvan njega, tražeći pravog frizera. Nema blage veze da sam, čak i kad sam se preselila u Brighton, i dalje morala ići u London k svojem frizeru sve dok slučajno nisam naišla na Angelu, frizerku koja radi po kućama i fantastična je i stručna.
Ne razumije kako to je biti crnkinja koja pokušava postići to da joj se o kosi vodi prikladna briga. Zato mu je lako reći kako mogu nositi šal ili nešto slično dok mi kosa ne naraste — nema pojma da će mi trebati možda desetljeće da naraste do ove duljine.
"Kad mogu kući?" upitam doktora zanemarujući ono što je Jack rekao jer sada nije pravi trenutak da mu objašnjavam.
"Odlično se oporavljate pa mislim da možete kući za otprilike tjedan dana."
"O.K. Hvala vam."
"Hvala vam", ponovi za mnom Jack pošto doktor kimne i napusti sobu.
Imam sreće što sam živa, kažem si dok sestra obigrava oko mene, ravna plahtu, provjerava je li mi kutija za lijekove protiv bolova pri ruci.
Imam sreće što sam živa.
Imam sreće što sam živa.
Imam sreće što sam živa.
Neprestano ću si to ponavljati sve dok ne ode strava koja mi buja u mislima. Nije važno kako izgledam, imam sreće što sam živa.
Nisam se ni snašla, prije nego što sam se mogla zaustaviti, ramena mi se tresu i ponovno se slamam. Ovaj put ne tako tiho, bez imalo dostojanstva koje sam pokušavala zadržati.
"Oh, Bože, Libby, ne plači", očajnički kaže Jack. "Žao mi je, tako mi je žao. Da sam barem ja nastradao umjesto tebe. Sve bih uči¬nio da ti odagnam bol. Tako mi je žao."
"Znam, znam", kažem. "Samo..."
"Bit će O.K." Jack lako ispuni prazninu tamo gdje mi manjka riječi. "Bit će O.K., tako je rekao doktor. Naći ćemo ti najbolju njegu, sestru kod kuće ako je potrebno. Uskoro ćeš biti bolje i gotovo nećeš ni primijetiti ožiljke, pogotovo kad ti kosa izraste. Vrijeme će proletjeti i ozdravit ćemo te. Bit će O.K., vjeruj mi."
Puštam ga da govori, jer to mu treba. Osjeća se krivim i prepla¬šen je. Poznajem Jacka. Znam da će ga prestraviti to što ću ga zbog
ovoga mrziti, što ću ga uvijek kriviti jer sam ga višekratno podsjećala na to da se pobrine za zračni jastuk. "Jasno ti je sada da je moj autić vjerojatno sigurniji od tvojega?" rekla sam mu. I kanio ga je popraviti, znam da jest. Ne krivim ga.
Plačem, ne samo zbog onoga što sam ugledala u zrcalu, nego i zato što se i dalje osjećam odvojeno od svega. Mogu svašta dirati i to jest stvarno, no ne mogu to reći i za ono što mi se događa u glavi. Svašta mislim, svašta pamtim i ne znam je li to stvarno, je li se to dogodilo. U kolima hitne pomoći čula sam ženski glas koji je govo¬rio kao da poznaje Jacka i mene. Pred vatrogascem sam se probudila, mislim, i pokušavala sam Jacku reći nešto važno.
Između onoga što znam i onoga čega se sjećam postoji golem jaz koji me prestravljuje. Ne znam što to stoji na rubu mojeg pamćenja, no pokušava mi privući pozornost i u tome podbacuje. Međutim, to me plaši.
"Što se dogodilo?" upitam Jacka. "Nakon sudara, što se dogo¬dilo?"
"Nakon sudara izrezali su te iz olupine i doveli ovamo", odvrati zureći u mene tamnim smaragdnim očima. Ponekad me podsjećaju na zeleni baršun, tako su nježne i duboke da ih želiš osjetiti na svakom dijelu tijela.
"Mislila sam na to što se dogodilo nakon sudara i prije vatro¬gasca."
Jack mi poljubi prste gdje ih je povezao sa svojima: "Ne sjećaš se?" upita, oči su mu sada oprezne i suzdržane.
"Ne, iščeznulo je. Sjećam se..." Jačina zabijanja u auto prostruji mi tijelom i pred tim ponovno zatvorim oči, osjetim trzaj, zatim osje¬tim padanje, kao da se sve oko mene podignulo i...
Jackova ruka stegne se oko moje. "O.K. je, O.K. je."
Oči mi se iznenada otvore i u bolničkoj sam sobi s Jackom; na sigurnom sam.
"Sjećam se trenutka sudara i sjećam se vatrogasca", kažem kad mi se disanje usporilo, a strava se odmaknula. "No još se nešto dogo¬dilo, a ne znam što."
"Više nije važno", kaže Jack. "Važno je samo da prizdraviš."
"Nešto se dogodilo. Reci mi što", upitam gotovo preklinjući. Ne volim ne znati, ne volim misliti da sam bila pri svijesti i nešto radila, govorila nešto čega se sada ne sjećam i ne znam što je. Dani kad sam pila do te mjere davno su iza mene, a ovo je u svakom slučaju drukčije. Onda je to bio užitak; sada je kao da zuriš u prošlost i ne vidiš ništa osim crne rupe koja zjapi, samo što te ne proguta i omo¬gućava ti da ondje plutaš odvojen od svega. "Reci mi, molim te." Primiče mi se rub te crne rupe.
"Ništa, ništa se nije dogodilo. Oboje smo bili malo potreseni i ti si bila nevjerojatno hrabra dok su te izbavljali. Ništa se nije dogodilo, vjeruj mi."
Jack me gleda dok govori, no zjenice u očima plešu mu, ni na jednom se mjestu ne zadržavaju predugo. Je li to zbog mojih ožiljaka ili zbog nečega što mi se ustručava reći?
"Želiš li posjete?" upita mijenjajući temu, što mu omogućava da prebaci pogled na vrata, iza kojih čekaju moja obitelj i prijatelji. Vidjeli su me kad sam bila u nesvijesti, vidjeli su me u zavojima, sada će me vidjeti sa svježe izrezanim licem i skalpom. Nisam spremna za to. Nisam sigurna da ću ikad biti spremna, no u ovom trenutku sva¬kako nisam.
"Ne", kažem, "reci im da sam zaspala i da ću ih vidjeti kod kuće."
"O.K., ljepotice", kaže refleksno. Riječ mi zapeče kožu, zagrebe mi uši, naspe mi soli na ožiljke. Jedva me je gledao, kako onda da povjerujem u ono što je upravo rekao? Poljubi me u čelo, u najpošteđeniji dio mene. "Vidimo se poslije."
"Da, vidimo se poslije", odvratim.
Kad stigne do vrata, zazovem ga: "Jack?"
Zastane i okrene se, na usnama mu je osmijeh: "Ha?" upita.
"Rekao bi mi da se nešto dogodilo, zar ne?" upitam.
Kimne. "Bih, naravno. Da."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četvrto poglavlje

Libby

Od pločnika do ulaznih vrata osam je kamenih stuba. Trebat će mi neko vrijeme da se popnem bez pomoći.
Iako me više neprestano ne boli, i dalje mi je teško hodati bez straha da će mi popucati šavovi na trbuhu ili bez osjećaja da me nešto iznutra vuče, zbog čega se brinem da radim nešto štetno.
Zurim u stube — glatke su i zaobljene na rubu, običan sivi ka¬men — njima sam prošla i trčala mnogo puta. Ovaj put ne. Ovaj put moram čekati Jacka da mi pomogne, baš kao što to činim cijeli tje¬dan u bolnici — moram nekoga pričekati da mi pomogne kako bih napravila nešto osnovno. Istuširati se, otići u toalet, oprati zube, umiti nezahvaćene dijelove lica bez pomoći zrcala. I za posjetitelje sam mo¬rala navući osmijeh na lice.
Posjeti su bili kratki i prilično ugodni, no uvijek sam morala dati do znanja da sam se "pomirila" s tim što se dogodilo; usmjerila sam se na pozitivne strane toga što sam živa; i nisam se dugo zadržavala na problemu kose, lica, oporavku od velike operacije. Nakon svakog bih posjeta utonula među jastuke i snagom se volje oporavljala kako bih mogla otići kući i ne odgovarati na kucanje kad bi došao netko koga nisam htjela vidjeti.
Taksist mi je ostavio vrećicu na posljednjoj stubi. Jack sada stoji s njim, plaća mu.
Bolnica je jasno dala do znanja da kući idem ili autom ili kolima
hitne pomoći — taksi je bio manje zlo od toga dvoga jer od pomisli na kola hitne pomoći spopali bi me napadaji panike. Sjedili smo na stra¬žnjem sjedalu taksija, nismo razgovarali, rukom je omotao moju dok mi se skamenjeno tijelo nije micalo. Oči sam zatvorila da izbjegnem pogled na svaki auto koji bi nam se približio. Strašno mi je laknulo kad smo se zaustavili pred našom kućom. Našim domom.
Bojim se ući.
Kad sam ležala u bolnici, očajnički sam htjela otići odatle i biti kod kuće, a sada je "dom" ono gdje ću morati početi iznova. Morat ću biti ja s ovim licem i kosom na mjestu gdje je živjela druga ja. To je strašna misao.
"Tvoji roditelji, Angela, Grace i moji roditelji htjeli su ti prire¬diti zabavu dobrodošlice", rekao mi je Jack dok me gurao u kolicima prema taksiju koji nas je čekao, "no rekao sam im da to vjerojatno ne bi željela. Ne odmah. Nadam se da sam ispravno postupio."
"Jesi", rekla sam, "ispravno si postupio."
Jack spremi novčanik u stražnji džep, otvori vanjska vrata i zatim unutarnja da unese moju vrećicu.
"Sretno", kaže taksist u prolazu. Bio je to neočekivan blagoslov od stranca. "Čuvajte se."
Koliko ljudi taksist poželi sreću? Pitam se dok promatram muš¬karca za kojega sam se udala kako silazi stubama da mi pomogne. Kojekakvim ljudima, povratnicima iz bolnice ili povrijeđenim ljudima koji izgledaju kao da im to treba? Pretpostavljam da spadam u sve tri skupine.
Smiješak obuzme Jackovo lice dok stoji preda mnom. Uzvratim mu osmijehom. Sve bi ovo bilo mnogo teže da nije njega. Mislim da se ne bih tako dobro nosila sa svim, imala bih pokoji dobar sat medu satima očaja da ne znam kako je sve to vrijeme on sa mnom.
Svibanj, 2009.
"Vi ste znači Elizabeth", rekla je Jackova majka kad smo zakoračili preko praga. Osmjehivala se raširenih ruku za dobrodošlicu. Rukama me obgrlila, grlila me privijenu, obavila me onim mekim, primamlji¬vim, praškastim mirisom žene koja se ponosi svojim izgledom i goto
vo je uvijek imala novca za to. Nikad u mjesnom supermarketu nije kopala po košari s proizvodima snižene cijene, u potrazi za prikladnom nijansom sjenila. Bila je elegantno odjevena: ispod pastelne veste od kašmira svilena je haljina boje okera, na nogama su joj salonke, iako je ova kuća izgledala kao jedna od onih u kojoj se posjetitelji obič¬no izuvaju. Svijetlosmeđa kosa prošarana srebrnim vlasima bila joj je podrezana u moderni bob i imala je zlatne i biserne naušnice na ušima.
Čvrsto me privila, možda provjeravajući jesam li stvarna, zatim se odmaknula, ruke su joj glatko klizile kako bi me uhvatila za moje.
"Daj da te bolje pogledam", rekla je i ponovno se nasmiješila, još jednim širokim iskrenim osmijehom. "Imala sam sasvim druga očekivanja. Moj sin nije nam ništa htio reći o tebi. Ali prekrasna si."
"Majko", rekao je Jack.
"Oh, pssst", razdragano je rekla njegova majka. "Trebao bi biti sretan što mi se sviđa. Koliko se mladih žena žali zbog toga što imaju svekrvu koja ih ne voli ? Mnogo, rekla bih. Ali, Elizabeth, ti si takvo osvježenje za mojeg sina." Još je malo uzmaknula, i dalje me držeći za ruke. "Otkad ste si počeli udvarati, potpuno je druga osoba. Mislila sam da se više nikad neće smijati ili uživati u životu..." Sve nas je četvero u hodniku, a ponajviše Jackovu majku, prenerazilo to kad su joj se oči zacaklile od suza.
"Molim te, oprosti mojoj ženi. Ponekad doista nastupi vrlo intenzivno", rekao je Jackov otac približavajući nam se. "Djevojku dovodiš u neugodnu situaciju. Prestrašit ćeš je." Ispružio je ruku i njegova supruga odmah mi je ispustila ruke kako bih se rukovala s njim. "Hector", rekao je, "drago mi je."
Jack je od oca naslijedio građu, visinu i držanje. Bila sam sigur¬na u to da se Hector osjećao nesigurnim uz vrlo malen broj ljudi na zemlji. Jack je usput spomenuo da njegov tata i dalje ide u teretanu i igra golf; to se i vidjelo. Koža mu je bila glatka i besprijekorna, dok mu je većina guste kose bila uredna i čudno sjajna.
"I meni je jako drago što sam vas upoznala", rekla sam zvučeći uštogljeno. Nisam to kanila, no tako je ispalo.
"Dok je moja supruga možda malo pretjerala, zbilja nam je za¬dovoljstvo što si danas s nama, Elizabeth. Moj sin mnogo je okolišao, neki bi rekli da je bio i tajanstven kad je riječ o tebi." Jacka je znakovito pogledao, a ovaj je pokunjio glavu. "Uopće ne vidim razloga za to. Neka si nam dobrodošla u domu."
Želudac mi se pomalo stisnuo, pojavili su se nervozni leptirići što ih upoznajem, no javila se i nelagoda zbog toga što ću im morati reći da se ne zovem Elizabeth. Oboje su bili tako dragi, tako ljubazni i srdačni, kako da im to sada kažem? Shvatila sam zatečena da ga ni Jack nije znao. Muškarac za kojega ću se udati nije mi znao pravo ime. I ipak si se nekako uvjerila da ne srljaš u ovo? Ukorila sam se.
"Zar ćemo cijelo vrijeme biti u hodniku?" upitao je Jack.
"Dakako da nećemo, dakako", rekla je Harriet. "Uđite, uđite." Hector mi je pustio ruku, koja me i dalje peckala od čvrstoće njego¬va stiska, a Harriet je odmah ruku provukla ispod moje i počela me voditi niz hodnik prema dnevnoj sobi. Otkad sam ušla, neprestano me za ruku držao jedan od Jackovih roditelja — gotovo kao da bih mogla nestati ili pobjeći. Možda se upravo to događa obitelji kad netko umre: grčevito se drže svakoga novog u svojem svijetu. Zapravo sam mislila da će biti teže, da će me gledati podozrivo i sumnjičavo — da će tražiti moje motive za to što sam tu dok istodobno budu iskazivali blago gnušanje zbog toga što sam se usudila pokušati zamijeniti osobu koju su izgubili.
"Dakle, Elizabeth, moraš mi sve ispričati o tome što ste dosad isplanirali za vjenčanje. Uplitat ću se koliko želiš. Vrlo bih rado sve preuzela jer nemam kćeri, no sigurna sam da to već čini tvoja majka."
"Ovaj, pa i ne. Jack i ja zapravo nismo razgovarali o tome što želimo od vjenčanja. Smatrali smo da je najbolje da prvo upoznamo obitelji jednog i drugog."
"To je razumno", rekao je Hector.
"Kome treba razum kad su ljubav i romantika u pitanju?" rekla je Harriet sa smiješkom koji je u biti bio mig.
Njihova dnevna soba, kao i drugi dijelovi kuće, bila je golema. Mogla bih ondje smjestiti dva svoja stana i još bi ostalo mjesta. Zidovi su bili nježne pastelne zelene boje s visokim bijelim stropovima. Uz mnoge su bile poredane vitrine i niski ormarići, kao i komadi deko¬rativnog, decentno lijepog pokućstva, koji su očito bili skupocjeni antikviteti. Jack je imao novca, to sam znala, no ova je kuća dodatno naglašavala to da smo različiti, da smo iz dvaju različitih svjetova.
Sjela sam na kauč tik uz kamin i iznenadilo me to što je Jack odmah sjeo na naslon za ruke, prebacio ruku preko naslona kauča i položio je nehajno meni na rame. Sviđalo mi se biti uza nj — imati njegovu toplinu i miris odmah pokraj sebe bilo je najbolje od toga što mi je ljubavnik — no ovo je bilo drukčije, čudno. Gotovo usiljen iskaz solidarnosti, kao da obilježava svoj teritorij, ali i pokazuje da smo PAR. Možda njegovi roditelji i nisu bili toliko naklonjeni tomu što ćemo se vjenčati kako su se pretvarali. Možda su čekali da ih se nekako uvjeri da nisam tek djevojka između dviju ozbiljnih veza i da on u to ne srlja. Stiskanje mi se u želucu pojačalo. To što Jack nije znao moje ime nipošto nije zazvonilo kao potvrda o poznavanju jedno drugog.
"Čaja, Elizabeth? Jutros sam ispekla pogačice. Hector ih jedva čeka kušati s devonširskim vrhnjem koje je donio s poslovnog puta u Devon prošlog vikenda. Mislim da imam i malo domaćeg džema od jagoda. Lani smo imali prekrasan urod jagoda pa sam od njih uspjela napraviti mnogo džema. Što je bilo dobro jer urod ove godine nije baš bio uspješan. Mogu li te nagovoriti?"
"Da, to bi bilo lijepo", rekla sam.
"Donesi kavu umjesto čaja, molim", rekao je Jack kad je njego¬va majka krenula prema vratima. "Libby čaj pije samo navečer. I nije toliko luda za jagodama, trpke su joj za nepce. Ali imaš marmelade, zar ne? To obožava. Iako ne ide baš uz pogačice. I ja ću isto, ako može."
Oduvijek sam znala da Jack zamjećuje pojedinosti, ali ovo me zapanjilo. Odakle zna sve ovo? Sigurna sam da mu nikad to nisam rekla.
Harriet se osmjehnula svojemu sinu govoreći: "Naravno, dušo. Ah, Elizabeth, trebala si mi reći. Mi ne patimo od etikete. Hectore, možeš li doći i uključiti aparat za kavu? Može filtarkava?"
"Odlično, baš odlično", odvratila sam brzo.
"Dobro, što je?" upitao je Jack ispod glasa čim nas njegovi rodi¬telji više nisu mogli čuti.
"Kako to misliš?" odvratila sam.
"Svaki put kad ti moji roditelji spomenu ime, ti se ukočiš."
Oči su mi se raskolačile od uznemirenosti.
"Ma ne, moji roditelji to nisu primijetili, ja to osjećam. Pozna¬jem te, ne zaboravi. I osjećam kad nešto ne valja. Što je?"
"Ne zovem se Elizabeth."
"Ah, ma moji su roditelj staromodni, naviknut će se zvati te Libby s vremenom. Siguran sam da tvoji roditelji postupaju isto."
"Ne, Jack, ne razumiješ. Libby je skraćenica od Liberty. Rođena sam šestog ožujka, na Dan nezavisnosti u Gani, pa su me roditelji nazvali Liberty*."
"Aha", rekao je Jack misleći isto što i ja: vjenčat ćemo se, a on ne zna kako se zapravo zovem.
"Želiš li im reći kad se vrate?"

* Na engl. sloboda (op. prev.).

"Ne!" rekla sam. "U biti, u ponedjeljak ću podnijeti zahtjev za promjenu imena rako da im nikad ne moram priznati da mi zaručnik nije znao pravo ime kad smo se zaručili."
Jack se nasmijao i mnoštvo zvijezda zasvijetlilo mi je u grudima. Zbog toga se udajem za njega — mogao me je dovesti do toga nečim tako jednostavnim poput smijanja. Je li zbilja važno to što mi nije znao pravo ime?
"Ako možeš istrpjeti, ispravit ću majku čim se vratimo kući."
Slegnula sam ramenima. "Može, što se mene tiče, iako Elizabeth nije tako loše ime — u slučaju da joj ne stigneš reći."
Ponovno se nacerio i uzvratila sam mu osmijeh, sretna što smo u ovome zajedno.
"Mogu li te ostaviti samu dok skoknem do kupaonice?" upitao je Jack.
"Naravno", rekla sam, sada opuštena zato što još netko nešto taji.
"Odmah se vraćam", rekao je i usadio mi poljubac u usta prije odlaska. Iskoristila sam prigodu da malo bolje razgledam. Njihova dnevna soba, iako velika i bezlična, bila je pretrpana obiteljskim foto¬grafijama. Nisu bile onakav stereotip kakav biste očekivali da ga izloži bogata loza — sve u ukočenim pozama i pristojnoj odjeći — bile su to sretne slike, prikazivale su brojne trenutke privatnog, ispunjenog života koji su dijelili. Moji roditelji imali su nekoliko izloženih fotografija, no većina je bila u albumima ili kutijama na tavanu — poput većine ljudi, nisu imali jutra prostora da pokažu sve slike koje su imali.
Posebnu mi je pozornost privukla jedna slika na rubu okvira od bijelog mramora iznad velikog i dekorativnog kamina. U jednostav¬nom srebrnom okviru od trinaest puta osamnaest centimetara bila je slika nasmijana para koji se drže za ruke, pod naizgled snježnom kišom, no zapravo su to bili konfeti. Muškarac je bio u običnom sivom odijelu sa svijetloplavom kravatom, žena je nosila prekrasnu ružičastu haljinu. Izdaleka sam razabrala kako joj je koža blistala bez podloge, a neobično plave oči isticale su joj se bez pomoći maskare, sjenila i tuša za oči. Bila je ne samo prekrasna, nego božanstvena, gotovo nadnarav¬na. Paralizirala me fotografija: hipnotizirao me govor njihovih tijela, njihova lica — mislim da nikad dotad nisam vidjela dvoje ljudi koji su tako sretni zajedno; kao da je iz svakog njihova dijela zračila radost.
Nikad nisam vidjela Jacka da se tako smije. A opet, na toj foto¬grafiji činilo se da se tako nekad smijao, lako, prirodno, redovno. Kad je bio s Eve.
Oči su mi se vratile na stol preda mnom koji trenutak prije nego što su se vratili Jackovi roditelji. "Elizabeth", rekla je Harriet sjedajući na kauč, dok je Hector odlagao poslužavnik s čajem pred nas a da nije zvecnuo nijednim komadom posuda. "Jesi li razmišljala o tipu haljine? Jesi li tip žene koja voli haljine bez naramenica i hoćeš li tražiti dugu strukiranu haljinu?"
"Nisam sigurna, zapravo", odvratila sam. "Moram priznati da nisam jedna od onih djevojaka koje su oduvijek u glavi imale sliku savršene vjenčanice."
"Bedastoća", rekao je Hector vedro. "Svaka žena ima sliku savršene haljine za svoje vjenčanje, čak i ako nije tradicionalna vjen¬čanica." Srdačno je potapšao Harriet po koljenu i ona se na to malo nasmijala. "Tako sam barem čuo."
Netradicionalna poput Eveine, mislite? pomislila sam. "Ajme meni", rekla sam pridružujući im se u smijehu, "zbilja sam iznevjerila taj dio sebe. Prvom ću prilikom izraditi vremeplov i porazgovarati s mladom verzijom sebe."
Hector i Harriet nasmijali su se kad se Harriet prihvatila pre¬bacivanja posuđa na stol, a onda je počela nalijevati čaj i razdjeljivati pogačice.
Jack nije jedini još pomalo zahvaćensza Eve, pomislila sam. Nepre¬stano sam htjela ponovno pogledati sliku žene za koju sam se stalno brinula da joj nikad neću dorasti. Nisam trebala ponovno vidjeti foto¬grafiju, bila mi je iscrtana neizbrisivom tintom u mislima — istom onom tintom kojom se uspomena na nju upisala u srca cijele obitelji Britcham.
Jack silazi niza stube pa ispružim ruke kako bi se na njega naslonila dok odlazimo gore. "Mogu ja i bolje", kaže i sagne se da me podigne u naručje, upravo toliko nježno da me nigdje ne prodrma.
"Što radiš?" upitam tiho se smijući.
"Nosim te preko praga, dakako."
"Dakako", kažem.
I to je istina, baš kao što je to činio tjedan dana nakon što smo se vjenčali.
Jack
L
ibby je meni u naručju susretljiva i nepomična, toliko drukčija od onoga kako se obično ponaša kad je podignem. Obično vrišti od smijeha govoreći mi da je spustim i zaklinje se na svaku moguću osvetu ako je ispustim. Lakša je nego obično, no to je zbog toga što je proteklih tjedan dana malo jela.
Ono što volim kod Libby, između ostalog, njezin je tek, to kako će prionuti svakom jelu stavljenim preda nju kao da joj je posljednje. Pristojno jede, ali s poletom. Rekla mi je da je prvu godinu doktorata živjela na juhi, kruhu, grašku, đumbiru koji joj je majka slala iz Londo¬na i domaćem ganskom gulašu. "Većini toga može imati dobar okus uz nekoliko začina, ali, Bože, kako sam se zasitila toga što to moram raditi. Sada kupujem najskuplje namirnice koje si mogu priuštiti i nikad ih ne bacam jer znam kako je biti bez njih."
Proteklih nekoliko dana nije imala teka; uspije pojesti samo malo juhe.
Nosim je u salon da joj pokažem što sam učinio. I dalje je držim u naručju dok očima pregledava sobu. Većinu naše spavaće sobe pre¬mjestio sam u prizemlje: ladičare u koje sam uredno posložio odjeću koju najčešće nosi, televizor i DVD-player, noćne ormariće s pripada¬jućim im kristalnim lampama. Na "njezinu" sam stranu stavio sliku Benjija i mene kako sjedimo u parku nakon izrazito blatnjave nogo¬metne utakmice, kao i njezina dva otirača u obliku srca koje je donijela iz prijašnjeg stana. Čak sam na stražnju stranu vrata stavio vješalice kako bih tamo objesio kućne haljetke. S kata nisam premjestio jedino krevet. Nov je. Morao sam ići iz trgovine u trgovinu da ga pronađem, no on je replika kreveta od željeznog okvira koji je imala u svojem stanu, kreveta u kojem smo prvi put vodili ljubav. Kupio sam ga da je podsjetim na to koliko je volim, te da, ma što bilo, cijenim svaki trenutak proveden s njom.
Prije nego što se uselila Libby, Grace nam je kupila pregršt nove posteljine, a Libbyna prijateljica Angela kupila nam je prozračnu vitri¬nu punu novih ručnika — obje su rekle da su to rani darovi za vjen¬čanje. Nazvao sam Grace da joj zahvalim i pitam je zbog čega ih je kupila kad zna da posteljine imamo toliko da njome opremimo hotel srednje veličine.
"Ima li žene koja želi spavati na plahtama koje je kupila bivša žena?" odvratila je zajedljivo. "Nov krevet, nova posteljina."
"Nov krevet?" upitao sam.
"Nemoj mi reći da nemaš nov krevet i da očekuješ od Libby da spava u Eveinoj bračnoj postelji?" odvratila je Grace.
Razmišljao sam o tome; Libby je tu prespavala nekoliko puta kada smo se odlučili vjenčati, no uvijek je ustrajala na tome da osta¬nemo u njezinu stanu jer je rekla da je ondje toplije i da joj je sve pri ruci.
"Bože, ponekad si tup", rekla je Grace.
"Zbog toga stalno predlaže da sa sobom donese svoj krevet?" upitao sam Grace.
"Da, budalo."
"Zašto nije ništa rekla?"
"Hm, da vidimo, zašto te žena s kojom ćeš se vjenčati, koja te voli svakim dijelom svojeg bića, nije htjela uzrujati prijedlogom da se riješiš onoga što te podsjeća na tvoju suprugu koja je umrla?" Hmmm... Ne znam, rekao bi čovjek da je jednostavno trebala ispaliti takvo što, zar ne?
"Nisam imao pojma", priznao sam Grace. "Nije mi to palo na pamet."
"Pokušao si razmišljati iz njezine perspektive, ha? Na klizavom je terenu jer si to već prije učinio i vidi, kao i ostatak svijeta, kako se iracionalno uzrujaš kad se god spomene Eve. Samo joj daj poštenu borbu, može?"
Predložio sam Libby da počnemo od nule; da zajedno odemo u kupnju pokućstva za spavaću sobu i možda da kupimo još i neke sitnice za druge dijelove kuće. Golemo olakšanje u Libbynim očima sve mi je reklo o tome je li Grace bila u pravu ili ne.
Neko sam vrijeme ulagao svojevrstan napor, pokušao sam misliti na Libby, pokušao sam joj pokazati i riječju i djelom da mi je uvijek na prvom mjestu, no proteklih godinu i nešto to mi je promaknulo. Više joj ne posvećujem toliko pozornosti, isključujem je i odmičem se od nje kad bih joj se trebao približiti. Ovaj krevet znak je da to želim poništiti. Novi krevet za još jedan novi početak, ako me želi.
Nevoljko, jer to znači biti odvojen od nje, položim je nježno na krevet i odmaknem se.
Ona rukama pogladi pastelni poplun i zagleda se dugo i nepo¬mično u uzglavlje. "Kupio si nov krevet", kaže.
"Da, pomislio sam kako bi ti bilo lakše ovdje dolje, umjesto da se gnjaviš stubama. Činilo mi se prikladnim kupiti novi krevet."
Oči su joj se ispunile suzama i osjetio sam onaj udarac boli u glavi i prsima koji uvijek osjetim kad je Libby povrijeđena. "Baš je poput onoga koji sam imala u stanu", kaže.
Kimnem, ne mogu govoriti dok je promatram kako briše suzu koja joj se upravo izlila iz oka.
"Hvala", kaže i procijedi osmijeh. "Zbilja. Toliko sam se bojala, znaš, povratka ovamo i toga da će biti drukčije i da se više kod kuće neću moći ugodno osjećati." Osvrne se oko sebe. "No ovo je vje¬rojatno najbolje, zar ne? To je nešto novo i možemo to podijeliti."
Kimnem joj. Pažljivo se nasloni na krevet i podupre se jastucima, bol izazvana pokretom jasna joj je u očima i na licu.
"Želiš li šalicu čaja ili kave?" upitam je.
"Ne", kaže blagim odmahivanjem glavom, "ne treba. Mislim da ću malo odspavati."
"O.K.", kažem. "Probudit ću te za večeru."
"O.K.", kaže. "A možeš i malko prileći pokraj mene."
Lice mi se opušta u osmijeh kad shvatim da me doista ne krivi za ono što se dogodilo. Idem u krevet, jako sam zahvalan na tome što je držim u naručju, dok odgurujem od sebe krivnju što joj nisam rekao sve o sudaru.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Peto poglavlje

Libby

Ovo nisam ja.
Ja nisam ovakva. Ne marim za izgled, znam da ljepota dolazi iznutra, znam da duljina kose, glatkoća kože i težina nisu toliko važni koliko osobnost. Ipak, kao da to ne mogu zaustaviti. Misli, osjećaje, bol koja me tjera da budem ovakva, da sjedim pred zrcalom uz suze koje mi tiho padaju iz očiju dok plutam u moru očaja.
I dalje sam Libby. Ta isturena linija koja vijuga od čela do potilj¬ka nije me spriječila u tome da se smijem naglas kad god mi je što smiješno. Ogrebotine koje mi točkaju lice poput šljunka nemarno rasutog po puteljku nisu me spriječile u tome da prebacim kanal kad na televiziji počnu reklame. Linija koja mi dijagonalno presijeca lije¬vu stranu lica nije me spriječila u tome da se volim probuditi uza zvuk galebova koji klikću i dozivaju se poput prerevnih trgovaca na tržnici.
Nijedan od ovih tragova, ovih površnosti, ne može me zapravo promijeniti. Ne pravu Libby. Zbog toga sada ne bih trebala plakati. Nisam se promijenila.
I kada Angela, čiji odraz vidim u zrcalu, držeći škare i čekajući me da joj kimnem počne rezati, i dalje se neću promijeniti.
Samo gledam duge pramenove crne kose i pozdravljam se s osobom koja sam bila s njima jer vjerojatno sam i dalje u šoku zbog nesreće.
To nije zbog toga što se bojim da ću izgledati ružno i ne nalik na sebe bez kose.
Zatvorim oči i kimnem.
"Draga, jesi li sigurna u vezi s ovim?" upita me. "Možemo pokušati napraviti nešto s ovim što imamo, znaš." Angela ima nevje¬rojatnu kožu i božanstvenu kosu. Tamna je poput mene i put joj je glatka i besprijekorna. Ima duge tanke dreadlockse, koji su zakovrčani i valoviti sve do sredine leđa. Izgleda kao žena, izgleda kao prava žena.
"Molim te, samo to napravi."
Nježna je i pažljiva dok šiša moju kosu, no ne otvaram oči. Ne mogu gledati. Ne mogu se vidjeti u zrcalu i ne mogu joj gledati ruke dok su zaposlene.
Kad je završila, čujem kako mijenja oruđe: "Druga faza. O.K., draga?"
Ponovno kimnem ne otvarajući oči. Ukočim se na zvuk paljenja mašinice za šišanje, zujanje krhku tišinu ispunja nesmiljenim naslućivanjem. Trudim se ne povući, prisiljavam se ne vrisnuti kada hladan metal podreže kosu tik uz glavu. Ne treba joj dugo da odstrani ostatak kose.
No meni treba cijela vječnost da otvorim oči.
Da pogledam u zrcalo i ugledam ženu kakva sam postala.

Jack

Srce mi preskoči kad je ugledam. Ćelava je, na glavi joj je jedino linija ožiljka i šavovi koji ga drže.
Stoji u hodniku prestrašeno i nervozno čeprkajući po prstima, jako je nalik na djevojčicu koju su uhvatili kako radi nešto zločesto i očekuje kaznu.
"Tvoja kosa", kažem, "nema je."
Kimne i zatim joj suze ispune oči. Priđem joj velikim koracima niz hodnik i ruke joj položim na ramena.
"Radije neću imati ništa nego komadić koji valja", kaže.
"Meni izgleda odlično", kažem i ona zatrepće od iznenađenja.
"Zbilja?" upita.
"Da. Malo je žena koje mogu isfurati nešto takvo, a ti si jedna od njih."
"Zbilja?" ponovno upita, tijelo joj se opušta od olakšanja.
"Da. A što je najbolje, vidim tvoje cijelo prekrasno lice."
"Znači, ne izgledam užasno?" upita.
"Ne, ti ne možeš izgledati užasno", kažem i zatim je privučem k sebi.
Njezine riječi odjekuju mi u ušima: Radije neću imati ništa nego komadić koji valja.
Nadam se da to nije istina. Nadam se svim srcem da to nije istina.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesto poglavlje

Libby

Gospođo Britcham, nećemo vas dugo zadržati", rekla je policajka. Ima običnu odjeću i uz nju je obično odjeven službenik kojega se nije potrudila predstaviti. Sve je to malčice previše za "normalnu" nesreću.
I zbilja mi se ne sviđa što su ovdje.
Htjela sam sve vezano za sudar zadržati izvan kuće, no nitko nije bio zainteresiran za moju verziju događaja onaj tjedan kada sam bila u bolnici i kada je sve što sam mogla bilo odgovarati na pitanja. S Jackom su razgovarali. Sada, kod kuće, kad se trudim raditi ono što se naziva "nastavljanjem sa životom", ovdje su, povlače me natrag. Osjećam se kao da sam na ispitivanju, kao da sam učinila nešto loše time što sam nestašno sjedila u autu s kojim se drugi sudario. Jack je na suprotnom kraju sobe, naslonio se na stol za objedovanje, iako ga je policijska službenica zamolila da ode. Izgledao je kao da će to neupitno učiniti dok nisam upitala: "Zašto Jack treba otići?" Nije znala što odgovoriti pa je rekla da se, ako već mora ostati, onda ne upliće u ispitivanje. Da nisam znala, bila bih pomislila da me ispituju zbog nekog zločina, a ne zbog zapisnika o nesreći.
"Možete li nam reći, svojim riječima, što se dogodilo na dan vaše >nesreće"Ne sjećam se baš", odvratim dok službenik črčka u notes.

"Sjećam se da smo Jack i ja razgovarali i onda se nešto zabilo u nas i sjećam se da sam vidjela zid i uličnu svjetiljku kako mi se približavaju. I onda sam razgovarala s vatrogascem. To je sve."
"A što je radio vaš muž u trenutku kad ste se sudarili?" upita
ona.
"Osim što je vozio auto?" zvučim šaljivo, no ne razumijem za¬pravo čemu to pitanje.
"Je li vozio čudno, prebrzo. I slično."
Zatvorim oči, pokušavam se prisjetiti onoga što se događalo prije tog trenutka. Otvorim oči. "Razgovarali smo i onda nas je udario auto."
"Razgovarali, a ne svađali se?" upita ona.
"Da smo se svađali, rekla bih da smo se svađali."
Pogleda znakovito Jacka: "Kao što znamo, nije uvijek lako reći što mislimo ako smo pod pritiskom."
"Ne osjećam pritisak i Jack i ja se zapravo ne svađamo", odvra¬tim. Sto je istina. Općenito se nemamo oko čega svađati — glavni je kamen spoticanja između nas Eve i o njoj jednostavno ne razgovara¬mo, a ako pokušamo, završimo tako da više uopće ne razgovaramo.
"Uopće?" upita policijska službenica, viša detektivka Morgan.
"Pa ne, zapravo ne. Nemamo se oko čega svađati."
Ona skeptično kimne i po prvi put pribilježi nešto u notes. Pokušava sa mnom razgovarati kao žena sa ženom, no ne ide joj jer imam dojam da ne voli žene. A ni muškarce, kad smo već kod toga. No nešto je neuobičajeno u svemu tome. Oči mi odu do Jacka, do ukočenog mu govora tijela i nepokolebljivog ljutitog pogleda koji su upućeni policajki, i onda mi se oči vrate na nju. Jack i viša detektivka Morgan se poznaju. No odakle? Ne čini mi se kao tip osobe s kojom bi se Jack mogao toliko povezati da je zavede, no opet, sve je moglo biti i drukčije kad su se upoznali. Možda je među njima bilo privlač¬nosti.
Ponovno je procijenim, sada kada je možda spavala s mojim mu¬žem. Ne ističe svoje prednosti. Sasvim je pogrešno nanijela makeup: taj smeđi ruž ne ide s njezinim prirodnim tonovima. Da razgovaram s njom, savjetovala bih joj da se odluči za podlogu na bazi nešto manje
narančastobež i malo više plavkastoružičastih nijansi. Za usne bih joj savjetovala jači crveni ruž — ne jarko crveni, nego možda boje trule višnje — s jednim slojem crne maskare po danu i dva navečer. Zbog trenutačnog makeupa izgleda zlobno. No onda opet, možda sam ja prevelikodušna — možda nije stvar u makeupu, možda izgleda zlobno jer jest zlobna. Jack ne bi spavao s njom, zaključila sam. Preneugodna je osoba. Pa što mu onda zamjera? Jer nešto očito da.
"O čemu ste razgovarali prije sudara?" upita.
"O tome kad smo se Jack i ja prvi put upoznali. Mislim da sam govorila to kako nije bio neodoljiv svim ženama, na svu sreću, a on me pitao zašto na svu sreću, i baš kad sam mu htjela odgovoriti, suda¬rili su se u nas."
"Znači nešto vas je pitao? Je li vas gledao kad je to pitao?"
"Ne, koliko se sjećam", odvratim.
Poput izgladnjela psa kad mu se dobaci kost skoči na tu izjavu kao na dokaz koji je čekala. "Želite li reći da niste sigurni jesu li mu oči bile na cesti kad je došlo do nesreće?"
"Žao mi je, ne razumijem čemu sva ta pitanja", kažem joj zureći u nju i pritom joj skidajući u sebi makeup. Možda ona postupa jed¬nako sa mnom, možda u sebi uklanja moj ožiljak i vraća mi kosu na glavu. "Nije li drugi vozač prekršio zakon razgovarajući na mobitel i pokušavajući se prestrojiti na prometnom križanju ne pazivši ? Gledala sam u smjeru odakle je auto došao i nisam ga vidjela. Kako je onda mogao Jack? A i da jest, što je mogao učiniti?"
Neizražajne smeđe oči više detektivke Morgan zure u mene kao da sam je opsovala. Procjenjuje kako doći do mene. Kako me uzrujati, mislim. Očito sada i meni nešto zamjera.
"Možda da idemo dalje", kaže diplomatski. "Što znate o smrti prve gospođe Britcham?"
Iznutra se povučem pitajući se odakle sad ovo. Zar mi se ovako kani osvetiti? Optužiti me za Eveinu smrt?
"Ništa", odvratim brzo, u slučaju da svaki oblik oklijevanja ne shvati kao moj pokušaj da složim alibi. "Baš ništa. Zašto, zar mislite da sam imala nekakve veze s njezinom smrću? Jer nisam je poznavala i tada nisam poznavala ni Jacka."

"Ali znali ste da je zračni jastuk u suprugovu autu u kvaru, zar ne?"
Želudac mi počne obrtati mučnina. Što se događa? "Je li to pro¬tuzakonito?" upitam. "Zar nisam trebala ući u auto za koji sam znala da ima pokvaren zračni jastuk? Hoće li me se zbog toga uhititi?"
"Ne, ne, uopće to nisam htjela reći."
"Nego što želite reći?" upitam.
Baci pogled na Jacka, očito želeći da nije tu. Ovo je previše. Već sam se zasitila ljudi koji razgovaraju s mojom desnom stranom, koji izbjegavaju pogledati moj ožiljak i ljudi koji jednako tako izbjegavaju moju ćelavost. Ne treba mi to od nekog stranca koji me pokušava okriviti za nešto što nisam mogla spriječiti.
"Mogu li vas nešto pitati?" pitam je i prije nego što je uspje¬la odgovoriti, nastavim. "Zašto me sve to pitate? Kakve uopće Eve ima veze sa svim tim? I kad smo kod toga, kakve veze s tim ima naš razgovor prije sudara? U nas se zaletio neki čovjek. Želim znati zbog čega se ovako ponašate."
Viša detektivka Morgan uzdahne, malčice preteatralno za nekoga tako neosjetljivog poput nje. "Gospođo Britcham, ne volim ovo raditi", kaže, a jasno je da voli, "no moram istražiti jer je već druga osoba bliska osumnjičeniku za umorstvo povrijeđena u sumnjivim okolnostima. I žao mi je što to moram istaknuti, ali vaš vas je suprug gotovo ubio."
Srce mi se sledi: "A tako?" Uznemirena sam i to se vidi. "Kad?"
Razbijam glavu prisjećajući se i trudeći se skužiti kad je to poku¬šao učiniti. Pogledam Jacka, on je strijelja ljutitim pogledom kao prije. Ako me je doista pokušao ubiti, onda se ponaša vrlo mlako.
"Sudarom", odvrati gospođica Morgan.
Namrštim se: "Ali netko se zabio u nas."
"Znam", još jedan njezin teatralni uzdah, "ali vi ste bili najviše povrijeđeni jer vam se zračni jastuk nije aktivirao." Aha, ona je ta. Ona je ta policijska službenica koja ga je ispitivala kad je Eve umrla. Sigurno jest.
"Znači, mislite da se Jack vozikao naokolo nadajući se da će se netko zaletjeti u nas i da ću poginuti kad se zračni jastuk ne otvori?" upitam trudeći se ne zvučati podrugljivo. "Zbilja?"
"To je jednako moguće kao i to da od nas tražite da povjeruje mo kako je Eve Britcham umrla od običnog pada niz stube."
"Aha, tako", odvratim, jer ne znam što bih drugo rekla.
Tišina u prostoriji traje i traje i ja bih je trebala prekinuti, mislim. No nisam tomu sklona. Što da kažem na ove nedorečene optužbe i nepotreban smjer u kojem ide ispitivanje?
"Žao mi je što sam vam morala ubaciti tu bubu u uho", kaže viša detektivka Morgan.
"Ne, nije", odvratim tiho. "Želite da se uzrujam; želite da bu¬dem sumnjičava prema Jacku. Ne razumijem samo zbog čega."
"Ne želim da budete sumnjičavi prema gospodinu Britchamu, samo želim da znate s kim imate posla. Postoji razlog zbog čega nismo zaključili slučaj o smrti Eve Britcham i zbog čega je mrtvozornik zabi¬lježio smrt iz neutvrđenih razloga."
"I postoji razlog zbog kojeg ste ga morali pustiti bez optužbe", odvratim.
"Nije tako jednostavno, gospođo Britcham. Kad smo istraživali povijest Eve Britcham, ili Eve Quennox, kako se zvala prije vjenčanja, naišli smo na mnogo informacija koje su nam pobudile sumnju u gos¬podina Britchama. Reći ću to ovako: da je moj suprug saznao nešto od toga o meni, ne bi me iznenadilo kad bi mi zavrnuo vratom i bacio me niza stube da to prikrije."
Pogled mi se prebacio na Jacka i želudac mi se preokrenuo kad sam shvatila da višu detektivku Morgan više ne promatra pun srdžbe koju sigurno osjeća prema njoj — nego zuri u pod, ruke su mu se čvrsto omotale oko tijela, kosa mu je pala sprijeda, govor tijela mu je poput tužne vrbe, usmjeren prema podu tražeći utjehu i olakšanje. Nije ljut; suzdržava se. Trudi se ne raspasti se.
"Kao na primjer?" upitam vraćajući pozornost na nju. Mrzim to što ima moju pozornost i što se čini da se Jack zbog toga raspada. Što je rekla da se Jack tako osjeća?
"Nije na meni da vam to kažem", odvrati, sada zadovoljna što me napokon uspjela prikovati i probuditi mi znatiželju. Jer oboje vode do toga da sam sumnjičava prema Jacku, što je očito htjela od početka. "Samo želim da budete oprezni. Bilo bi mi jako žao da doživite još jednu nesreću."
Da doživim još jednu "nesreću", po mogućnosti fatalnu, bila bi u sedmom nebu. Bila bi prva koja bi se pojavila da me proglasi mrtvom kako bi Jacku mogla staviti lisičine. Ona nije samo zlobna osoba — ona je zla, podmukla i okrutna. Podvijem usnu da se zau¬stavim kako joj ne bih rekla to što mislim o njoj. I da joj ne kažem kako me je lako mogla uništiti ovime što je danas učinila kada ne bih sa sigurnošću znala kako Jack nije ubio Eve.
"Možete li sada otići, molim?" upitam višu detektivku Morgan.
"Naravno", kaže brižno, očito sretna što me se dočepala.
"Moram nanijeti kremu na rane i popiti lijekove protiv bolova", dodam. "To moram sada učiniti. Ispratila bih vas, no jako mi je teško hodati budući da mi je lijeva noga prilično gadno nagnječena, kao i mnogo unutarnjih organa. Doktor koji mi je izvadio šavove s glave rekao je da bih trebala izbjegavati stres i uzbuđenje pa ćete razumjeti zašto nisam toliko sklona razmišljanju o novoj nesreći." Gospođica Morgan proguta knedlu i vidim kako joj je u oku malčice zablistala krivnja. Njezin bezimeni partner odmjeri je s gnušanjem, očito se ni njega nije dojmio njezin odabir trenutka. "Ali O.K. Sada kada ste dali sve od sebe da mi ubacite bubu u uho o tome kako je moj suprug vjerojatno ubojica i rekli mi kako bi vam bilo strašno žao kada bih bila povrijeđena, a možda i ubijena, sigurna sam da ću biti dobro. Sigurna sam da ovo uopće neće usporiti moj oporavak."
Ne kaže ništa dok odlazi, no policajac mi uputi žalostan osmijeh i znam da se ne slaže s onim što je učinila, niti vjeruje kako je Jack ubojica.
Jack se ne miče dok ne čujemo kako su se za njima vrata zatvorila uz škljocaj. Zatim, kad je uvjeren da smo sami, podigne pogled prema meni i oči nam se susretnu. Miris spaljene gume, podizanje auta, zvuk metala koji se svija uskovitlava se oko mene i osjećam kako svi moji unutarnji organi na to reagiraju bolnim stezanjem. Odgurujem sjeća¬nja od sebe, no naši umorni pogledi ostaju povezani.
"Žao mi je", kaže Jack umorno, "trebao sam je zaustaviti."
"Mislim da je ništa nije moglo zaustaviti", odvratim.
"Ima tu neku sposobnost da se zbog nje osjećam..."
"Krivim?"
Kimne. "Iako to nisam učinio", kaže. "Nisam je ubio."

"Znam", kažem. "Nikad nisam ni pomislila da jesi. Znam da to ne bi mogao učiniti."
Želim ga pitati o ostalome. O tome što je to u Eveinoj prošlosti što ih je moglo dovesti do toga da pomisle kako ju je ubio. Što je to u onome što je rekla o Eve da ga je iz ljutnje i bijesa prebacilo u strah
i potresenost. No ne mogu. To je razgovor o Eve. I, od svih razgovora
o Eve koje nikad nećemo voditi, za ovaj je vjerojatno najizglednije da se nikad neće dogoditi.
"Možeš li mi, molim te, donijeti lijekove protiv bolova?" upi¬tam ga.
"Naravno", kaže ustajući. "Naravno."
Čim sam sama u dnevnoj sobi, zatvorim oči. Lako je prizvati njezinu sliku koju nosim u mislima, vidjeti taj osmijeh, tu iskru u njezinim očima i ružičastu haljinu.
Koje si to tajne imala., Eve? I bih li ih trebala pokušati saznati?

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sedmo poglavlje

Libby
Znaš kako je, seko", kaže moj brat Caleb raskriljujući ruke dok mu lice govori, "ovo je jače od nas". To čini i govori mnogo češće nego što bi odrasla osoba trebala činiti. Unatoč tomu kako se ponaša, odrasla je osoba — i ima sina. A sada, kako se čini, i psa.
Odmahnem glavom: "Ne, ne znam. Kad ti kažem, zbilja ne znam."
Prilično sam sigurna da većina ljudi ne bi razumjela kako se sa psom možeš bezbrižno zaustaviti pred nečijom kućom i onda te ljude zamoliti da se brinu o njemu jer si u gužvi, moraš se pripremiti za odmor koji si rezervirao prije šest mjeseci i zaboravio si se pobrinuti za psa. Usput, taj je netko na putu prema zračnoj luci.
Tko to učini dvoma zdravim ljudima, a kamoli onome tko se opravlja od prometne nesreće? Ah, da, tako je, moj brat.
"Da, ali, seko..."
"Ma kad ti ja dam >seko< ", kažem mu. "Zašto iskorištavaš na¬šu blagu ćud?"
"Ne činim to", buni se, istinski prestravljen time što to mislim. "Nemam nikoga drugog da se brine o psu. Benji mi ne bi dopustio da ga ostavim kod koga drugoga, a znaš koliko ima povjerenja u tebe. Što bih trebao napraviti? Ostaviti psa samog?"
"Mogao si jednostavno uzeti telefon i unaprijed me zamoliti. Znaš kako se služi telefonom, zar ne?"

Riječi jedva da su mi napustile usta kad bratov mobitel počne zvoniti. Posegne u stražnji džep traperica i izvadi ga zirkajući u ekran. "Moram se javiti", kaže i odmah pritisne dugme te nasloni mobitel na uho. "Da?" kaže, glas mu je sladak kao šećer.
Moj mlađi brat je visok, zgodan i šarmantan u svakom pogledu.
"Aha", kaže u mobitel dok korača po podu u mojoj kuhinji. Pogledam kroz prozor u malenu površinu vrta koji pripada ovoj kući. Jack se igra s Benjijem i psom Butchom. Sladak je. On je smeđa čupava loptica s crnim pjegama i uskim lišćem koje izgleda kao da neprestano pokušava razumjeti to što govorite, dok u sebi čuva tajne koje je naučio otkad postoji. Ne prigovaram ja zbog psa, nego zbog izostanka najave
— zapravo, zbog očite prevare. U posljednjih nekoliko dana s bratom sam se čula barem triput i ni u jednom trenutku nije spomenuo psa. Mogla sam znati da nešto ne štima zato što je zvao samo dok je Benji spavao. Jer Benji bi mi bio rekao.
Osvrnem se kad Caleb u mobitel kaže aa.
Krećući se ukočeno, jer i dalje mi je teško hodati zbog težine i boli koja mi zaiskri na završecima živaca, odem k njemu, ugrabim mu mobitel iz ruku i prislonim ga na uho. Govori neka žena.
"Dušo, nije on toga vrijedan", kažem joj i poklopim pa mu srebrnu stvarčicu pljesnem na dlan.
"Libby!" gotovo je zaurlao. "To je bila moja bankarica!"
"Zbilja? A zašto te onda zove u subotu? Nema dovoljno dana u radnom tjednu da s tobom razgovara?"
Njegov mrki pogled izazvao bi mi osjećaj krivnje da ga ne pozna¬jem cijeli život. Zabavan je i obožavam ga, ali poznat je po tome što ljudima pije krv. Mrk pogled neprimjetno i lako prijeđe mu u durenje. Svatko tko bi nas sada vidio pomislio bi da je on tinejdžer kojega maj¬ka kori. No on je otac. Često pomislim kako to zaboravlja. Voli Benjija
i odgovoran je kada je to nužno, no mislim da ga plaši pomisao na sve ono što treba raditi cijelo vrijeme pa se odluči odjaviti i prepustiti roditeljima ili meni da se za to pobrinemo. Ma mislim, pas!
"Galebe, nisi prema nama bio sasvim pošten, zar ne?" kažem. "Što bi učinio kad bih se sad predomislila i rekla da se ne možemo brinuti o njemu? Da i mi idemo na odmor?"
Uznemiren je: "Ne idete, zar ne?" upita, zatim ne pričeka odgo¬vor, nego kaže: "Ma ne, naravno da ne. Nećete ići nigdje dok ti je kosa takva."
Refleksno podignem desnu ruku, prijeđem njome preko glatkih krivulja i čvoruga na glavi, izbjegavajući ožiljak. Čini se da to nije bio primijetio kad se zaustavio i ušao u kuću. Benjijeve oči, međutim, razrogačile su se i rekao je s golemim smiješkom na licu: "Opa!". "Taaaaako si kul, teto Libby." Onda je požurio do stražnjeg sjedala auta da izvadi psa.
Galebov mobitel ponovno počinje zvoniti, ovaj put onaj u njego¬vu unutarnjem džepu u jakni. Naravno da moj brat ima više mobitela; prilično sam sigurna da ima i više imena kad ima posla sa svojim ra¬znim "prijateljicama". Za Jacka barem znam da se sa svakom ženom s kojom je spavao uvijek služio svojim imenom. Galeb posegne za mobitelom.
"Ako se javiš na taj mobitel, ne samo da ću ga baciti u zahodsku školjku nego ću ti i spakira" psa i otpraviti vas jednog i drugog. Kužiš me?"
Oklijeva, nije siguran jesam li ozbiljna. Proučava moj izraz lica nekoliko sekundi i zaključuje da sam ozbiljna.
"Ah, seko, znaš kako je", kaže ponovno ignorirajući mobitel. Izvuče sjedalicu i strovali se u nju. "Benji je jako dugo htio psa. Dečko nema mamu. Kako da ga odbijem?"
"Briga me za psa", kažem. "Ljutim se zbog toga što mi nisi rekao. Stalno odlučuješ o nečemu što uključuje mene i onda od mene očekuješ da to prihvatim. Je li to pošteno?"
"Oprosti, seko", promrmlja, kao da to doista misli. Na određe¬noj razini to i misli, ali zapravo govori to tek da što prije prestanem trkeljati.
"Jack se u ponedjeljak mora vratiti na posao, a ja se ne mogu bri¬nuti o psu — jedva hodam po sobi, a kamoli da ga izvodim van u šetnju dvaput dnevno. Kako da to učinimo bez ikakve prethodne najave?"
"Oprosti, seko."
"Ma baš ti to misliš, ha?"
"Mislim!" ustraje odlučno.
"Da ti i vjerujem, što je doista upitno, reci mi, molim te, kako da to učinim? I tko će pokriti troškove za njega?"
Caleb je toliko drzak da luta pogledom po sobi govoreći mi oči¬ma da meni novac nije problem. Nije jedini koji misli da mi je upala sjekira u med zato što sam se udala za Jacka. Paloma, koja i dalje plani¬ra vjenčanje s Devinom, počela je, štoviše, tražiti zamjenu tek nekoliko sati nakon što sam joj rekla da ćemo se vjenčati i prenerazila se kad sam joj rekla da kanim nastaviti raditi. Većina ljudi pomislila je da ću napustiti posao i ostati kod kuće, a ništa mi u biti ne bilo gore od toga, osim ako ne bih ostala kod kuće brinuti se o djeci. Zadržala sam posao
i išla u London svaki dan kao i prije nego što sam se vjenčala. I dalje odvajam novac za hipoteku i plaćam svoj dio računa.
"Svijet ne postoji zbog tebe", kažem mu. "A ni Jack ni ja. Ako Butch ostaje četiri tjedna, trebaš mi platiti."
"Platit ću ti kad se vratim", kaže.
Pucnem mu prstima pred licem: "Hej, hej! Sjeti se s kim imaš posla", kažem. "Nisam ti ja jedna od >bankarica< na telefonu, ja sam ti sestra. Poznajem te, zaboravio si to? Gore uz cestu je bankomat, ondje možeš podignuti novac."
"Danas sam već podignuo novac do dopuštenog limita."
"O.K., onda ga očito imaš kod sebe." Ispružim ruku.
"Potrošio sam ga na benzin da dođem ovamo", kaže brzo.
"Moram te pretresti?" kažem. "Jer znaš da hoću."
"Ah, seko, pa stvarno!" kaže posežući u unutarnje džepove i vadeći svežanj novčanica. Mnogo više od njegova dopuštena dnevnog limita, bez sumnje. Odlijepi dvije dvadesetice i pruži mi ih.
Zurim u grimizne novčanice u njegovoj desnoj ruci i onda u svežanj u lijevoj. Ispružim ruku i zgrabim mu svežanj. Uzmem iz nje¬ga šest novčanica, kao i one dvije u njegovoj drugoj ruci, zatim mu predam ostatak.
"To nam je novac za odmor!" požali se gledajući nervozno kako motam novčanice i stavljam ih u dekolte. Nikad u životu to nisam učinila, no prilično sam sigurna da moj brat neće premetati po mojem grudnjaku da uzme novac — i on ima neke granice ponašanja. "I što ćemo sad?"
"Ne znam, no mogao bi saznati kada bi prestao misliti da ću te cijeli život izvlačiti."
Na trenutak pomislim da će reći "Nije pošteno!" i baciti se na pod kao što je to činio u supermarketu kad je imao četiri godine. Zurim u njega kao i onda: u čudu, raskolačenih očiju jedne devetogodišnjakinje, što netko tako malen može prouzročiti takvu buku. Nakon što je, izgleda, razmotrio hoće li nastup gnjeva na podu upaliti ili ne, nevoljko slegne ramenima.
"Idem se pozdraviti s Butchem", popusti.
U vrtu je Jack ispružen na zemlji, prekriven travom i prljavšti nom, dok Benji stoji na jednoj strani trudeći se privoljeti Butcha da preko Jacka skoči do njega. "Ovamo, Butch", neprestano ponavlja tapšući bedra. Butch je pritom veoma udubljen u lov vlastitog smeđeg repa u sve žustrijim krugovima.
Volim Benjijev nepokolebljiv optimizam, divim se Jackovu entu¬zijazmu pri ovakvim stvarima s Benjijem i obožavam Butcha što je tako nesvjestan (i što ima vjerojatno jedno od najneprikladnijih imena svih vremena).
"O.K., kompa", kaže Caleb Benjiju, "put pod noge. Pozdravi se s Butchem i ostalima."
Benji napušta igru, preskoči Jacka i podigne Butcha u naručje. Butch se ne buni i očito je naviknut na Benjijevo grljenje. "Bok, Butch. Molim te da čuvaš tetu Libby. Ona je baš kul." Ponovno stisne Butcha. "I ujak Jack je kul."
Caleb ode do Butcha, no ne grli ga. Protrlja mu čuperak izme¬đu ušiju. "Vidimo se skoro, Butch." Zatim Caleb pođe do Jacka i dlanom pljesne njegov da se rukuju kao muškarci, dok Benji širi ruke prema meni zabadajući glavu u moj trbuh, gotovo me onesvjestivši. "Vidimo se uskoro, teto Libby. Butch je drag. Čuvat će te."
"Hvala ti", kažem mu. "Lijepo se provedi na odmoru s tatom."
Benji zatim da pet Jacku dok njegov otac prilazi meni. Nježan je kad me grli. Uvijek me iznenađuje zagrljajima. Čak i ako sam mu očitala bukvicu jer je sebičan i pomalo se ponaša kao idiot, netom prije nego što sam otišla, uhvatio me, zagrlio i pozdravio se sa mnom.
"Dobro, seko", kaže mi. "Čuvaj mog dečka Butcha i čuvaj se i sama."
"Hoću", kažem. Butch prestane naganjati vlastiti rep i sjedne na travu gledajući strpljivo kako Benji i Caleb idu. U biti sam izrazi¬to iznenađena što ne podiže šapu i maše im. Kad nestanu za uglom kuće, Butch se okrene prema meni i nagne glavu ustranu. Odmjerava me, shvatim. Provjerava udovoljavam li kriterijima. Naposljetku kao da se pomirio s činjenicom da je, zadovoljila ja kriterije ili ne, zasad sa mnom pa izvrši pasji pandan slijeganju ramenima jednom se počešavši i zatim otapka do Jacka. Vjerojatno da vidi je li Jack bolja alternativa.
"Eto, ni ti, kompa, nisi neka dobra prilika", kažem mu.
"Započinješ li prepirku sa psom?" upita Jack i dalje ispružen na travi.
"Ne", kažem pokajnički.
Jackovo lice iskrivi se u osmijeh koji je polusmijeh nevjerice i očaja. Uputi mi ga svaki put kad misli da se ponašam nerazumno ili neshvatljivo.
Moram skrenuti pogled, i meni se lice iskrivilo u osmijeh. Obič¬no ima pravo kad me počasti takvim osmijehom — ponašam se nera¬zumno ili neshvatljivo ili blesavo.
"Idem malo prileći", kažem mu i dalje se trudeći suspregnuti osmijeh.
"O.K.", odvrati Jack.
Dogegam se do kuće znajući da mi nikad više nikad neće dati mira zbog ovoga.

Jack
To što nisam mogao imati djece s Eve nešto je što me nekoć pro¬gonilo. Štošta me progonilo, no to mi je ostavilo najdublje ožiljke na srcu.
To nikome nisam rekao. To nije nešto što se radi, zar ne? Za muškarce nije prikladno da budu turobni — na njima je to da žele usaditi sjeme sina u tijelima što više žena i da budu zadovoljni.
Nije na njima da budu ljubomorni dok zure u druge muškarce koji se sa svojom djecom valjaju po travi u obližnjem parku, ili dok pričvršćuju svoje klince u sigurnosne sjedalice na stražnjem sjedalu velikih ružnih auta, ili dok ih gledaju kako se muče obuzdati svoje potomstvo u supermarketima. Nije na njima da osjećaju snažnu bol dok promatraju druge muškarce kako rade ono što neki ne mogu. Nisam tek htio djecu — vjerojatno sam mogao naći nekoga tko bi bio voljan obaviti taj posao oko djeteta — htio sam ih s njom. Čeznuo sam za tim da iskru u njezinim očima ugledam u očima djeteta; da onaj njezin zarazni smijeh dođe iz dječjih usta dok ih škakljam; htio sam držati dijete u svojem naručju, gledati ga i vidjeti nas, nju i sebe, naše gene pomiješane u novom ljudskom biću. Kad mi je šest mjeseci nakon što je umrla došlo do mozga da do toga nikad neće doći, zabio sam šaku u stražnja vrata. Sve su mi te sitnice neprestano navirale, svi ti "nikad", no taj je bio najgori nakon onoga da je više nikad neću vidjeti. Onda sam se mrzio zato što sam rekao da bismo trebali pričekati.
Htjela je da krenemo pokušavati gotovo čim smo se vjenčali, no rekao sam da zaslužujemo uživati u vremenu koje imamo prije nego što se pristojno skrasimo. "Čemu tolika žurba? Pa nikamo ne ide¬mo. Imamo cijeli zajednički život", rekao sam, uz neznanje i bahatost svojstvene nekome tko misli da je smrt za druge ljude. Nisam shvatio da sam htio reći: "Živjet ćemo zauvijek, možemo se time pozabaviti kad god poželimo."
Tugovao sam za djecom koju nikad nismo imali gotovo onoliko koliko sam tugovao za Eve.
Butchevo lajanje prekine mi misli. Vodim Butcha u prvu šetnju uz obalu, baš onako kako sam mislio da ću u nekom trenutku voditi svoje dijete u dječjim kolicima. Butch voli kad mu govorim, kad mu govorim o zgradama kraj kojih prolazimo, kolibama na plaži, kipu, stvarima na pučini. Kad god prestanem govoriti i utihnem obuzet vlastitim mislima, prestane hodati i zatim sjedne kako bi na mene zalajao.
"Slušaj, Butch, moram razmišljati o mnogočemu", kažem njego¬voj uspravljenoj njušci. "Nemam vremena pružiti ti stručan obilazak po Hoveu i Brightonu."
Kao odgovor objesi glavu, kao da je povrijeđen time što mu govorim da za njega nemam vremena. Bih li to bio učinio djetetu? Bih li u nekom trenutku bio prezaposlen za igranje s djetetom i onda to idućih godina požalio?
"O.K., O.K., prestani s tim pogledom. Dat ću sve od sebe."
Butcheva glava iskoči i on stane na noge pa počne hodati.
"Zanimljiva mjesta", kažem mu dok kaska na mršavim nogama jorkširskog terijera, pažljiv sam da ga previše ne pritegnem na uzici kako ne bi nešto propustio. "Na onom komadiću plaže tebi zdesna slučajno sam zaprosio Libby."
Libby sam zaprosio jer sam s njom htio napraviti dijete. Nakon što smo se međusobno prskali u moru, smijali se i trkom se vraćali na deku, shvatio sam kad si je osušila lice, i dalje se gušeći u smijehu, da bih se osjećao dvaput gore kad za to ne bih dobio šansu s Libby, nego kako sam se onda osjećao kad sam izgubio šansu imati djecu s Eve. Pokazalo se kako je život kratak, kako se brzo može otrgnuti, pa što onda čekam u vezi sa ženom mokrom od mora koja se smije
preda mnom? Što bih rekao sebi kada je ne bih gledao kako prekrasno raste s našim djetetom? Kada ne bismo postali neispavani i mrzovoljni jedno prema drugom, dok zajednički pokušavamo ploviti uzburkanim morem roditeljstva.
Butch me počasti lavežom — ne mogu procijeniti je li pozitivan ili negativan.
Prestanem hodati, on također. "A što bi pak to bilo?" upitam ga ljutito dok me gleda s leđa. "Učinio sam to jer je volim. Zaprosio bih je kako spada, znaš, uz večeru ili nešto kreativno, ali zbog nekog razloga dogodilo se ondje. I, znaš, htio sam s njom provesti život i imati s njom djecu pa je izletjelo iznenada. Priznajem, nije odmah pristala, recimo da se prepirala, no to je tipično za Libby."
Butch me gleda velikim smeđim očima i shvatim da radim ono što je maloprije radila Libby — razgovaram s njim kao da je ljudsko biće, kao da može razumjeti i (još važnije) prosuđivati me. Zabavi¬lo me što je to stvorenjce, u nekoliko minuta koliko je bilo kraj nje, izvuklo onu stranu Libby koju volim — onu nerazumnu neobuzdanost zbog koje je biti s njom izazov i nikad nije dosadno. Ona pomiče moje granice i nikad mi ne dopušta da se "izvučem" kao razmaženi bogatun koji je u životu imao previše prednosti. Na toliko se razina trudi otvoriti me i razgovarati o onome što me muči, čak i ako nisam siguran da to želim. I, prije svega, vjeruje mi. Ni na jedan tren nije pomislila da su optužbe detektivke Morgan istinite, da sam ubio Eve. Vidio sam to po tome kako je bila zbunjena ispitivanjem i bijesna što je Morgan to uopće natuknula.
Šaka stida cijedi mi se kroz klijetke srca. Libby mi vjeruje, a ja sam joj lagao, gotovo je i prevario. Ne tijelom nego srcem. Nisam siguran kako se vratiti odande odakle sam stigao, jer ako joj kažem, a znam da bih trebao, bit će gotovo.
Butch ponovno počne lajati, očito ga se nije dojmilo to kako šet¬nja i njezin popratni razgovor teku. Gledam ga videći dobro koje može donijeti Libby. Može joj pomoći da se vrati onoj koja jest, pomoći joj da prebrodi ovo početno nesigurno razdoblje i dođe k sebi. I ako bude svoja, možda me neće toliko mrziti sazna li istinu. Možda će imati više razumijevanja nego što bi ga trenutačno imala.
"Mislim da će mi se svidjeti to što si tu, Butch", kažem mu.
Ne odgovori. Mnogo ga više zanima škotski terijer crn kao noć koji prema nama cupka niz šetnicu. Gledam Butcha kako gleda škot¬skog terijera i podsjećam se na to da nisam uništio svoje šanse da imam djecu, još ne. Ne ako budem oprezan i pokušam sve zadržati da se ne raspadne. Ne ako pod velom tajne zadržim najvažnije dijelove onoga što se zapravo dogodilo nakon sudara.
Libby

Eve, Eve", viče Jack. "Eve!"
"Jack", kažem nježno i pažljivo ga prodrmam.
Ne pomakne se, samo se nastavi previjati u krevetu, oči su mu čvrsto stisnute, lice mu je iskrivljeno od kakve god je agonije zatočen u svojem snu. "Ne, Eve..."
"Jack", kažem odlučnije i jače ga prodrmam. Strašno je gledati ga tako skvrčena i uronjena u nešto tako bolno.
"Ha?" odvrati, oči mu se širom otvore, lice i tijelo odmah mu se opuštaju. Uspravi se u sjedeći položaj, prsa mu se nadimaju, srce mu nesumnjivo ubrzano tuče. "Što se dogodilo?"
"Mislim da si ružno sanjao", odvratim i sama se opuštajući.
Oči mu gube oštrinu dok kopa po sjećanju za onim što je sanjao. "Mislim da sam sanjao o sudaru", napokon kaže.
"Zazivao si Eve", kažem. Reagira onako kako to uvijek čini kada je spomenem: ukoči se kao da sam ga proklela, kao da sam upo¬trijebila zabranjenu riječ i pritom mu zadala smrtni udarac. Da sam rekla Adam i Eva, mislim da s tim ne bi imao problema. Teško mu je prihvatiti zazivanje, metafizičko dozivanje nje.
"Jesam?" upita odsutno, tijelo mu je i dalje napeto od reakcije na moj spomen zabranjene riječi.
"Jesi", kažem oprezna da ne zazvučim optuživački, "nekoliko puta."
Jack odmahuje glavom, stišće usne: "Ne znam o čemu je riječ. Zakleo bih se da sam sanjao o sudaru."
Primjećujem da me nije pogledao, no to ne mora ništa značiti. Ili bi moglo nešto značiti. Kao što bi nešto moglo značiti to što se gotovo raspao kad je policajka govorila o Eveinoj prošlosti. Ponekad je teško reći. Pa to uglavnom samo pustim. "Aha", odvratim. "Aha."
"Vani je još mrak", kaže Jack gledajući u noć koja okružuje za¬sjenjeni prozor.
"Da", odvratim. "Spavali smo samo sat vremena." Još nisam imala noćne more o sudaru; noć tek ima otkriti tu radost. "Jesi li to sanjao dok sam bila u bolnici?" upitam ga.
"Nisam koliko se sjećam", kaže.
"O.K." Nema smisla ustrajati na nečemu što bi moglo postati "razgovor o Eve" koji to nije. Uvijek završi jednako: Jack je tih i udaljen, čvrsto sklupčan u svojoj ljusci; ja se koprcam, nisam sigurna trebam li prestati govoriti ili bih trebala nastaviti sve dok ne dođem do srži. Utonem pod prekrivače i okrenem se na bok prema prozoru, daleko od Jacka. Ponekad je život s njim kao da mi je netko naredio da zadržim dah pod prijetnjom smrti, no nikad mi nije rekao kad da izdahnem. Pa ne znam što je najbolje činiti. Izdahnuti i snositi posljedice ili zadržavati dah ma što mi to činilo. Ponekad se bojim disati pokraj Jacka jer bi to mogla biti smrt našeg braka. "Laku noć." Nemam energije odlučiti što činiti, birati riječi, pokušati to izvući iz njega. Oboje smo povrijeđeni, potreseni i ozlijeđeni od sudara. A po¬sjet one policajke — ako se to ovako odražava na Jacka, mogu jedino ne nanositi mu dodatnu bol i zbrku sileći ga na razgovor. Mogu se jedino povući i pustiti ga da to riješi sam sa sobom.
"Volim te", šapne najednom, iznebuha, privijajući se uza me. Nježan je, pažljiv, trudi se ne pritisnuti prejako moje natučeno tijelo.
"I ja tebe volim", šapnem potresena. Nikad to ne radi nakon što ga spopadne trenutak s Eve.
Usadi mi poljubac u potiljak i šapne mi to ponovno uz kožu, kao da mi riječi pokušava utisnuti u tijelo. Po prvi put nakon trenutka s Eve, povezani smo, a ne miljama razdvojeni na istom mjestu.
Veljača, 2010.
Na dovratku dnevne sobe stajala sam u pidžami i gledala crnobijelu verziju Rexa Harrisona* kako razgovara s Margaret Rutherford*. Stari film koji se vrtio u mojoj dnevnoj sobi nije imao zvuka. Svjetla su bila ugašena pa su slike s ekrana bacale rasplesane, skokovite snopove svjetla po cijeloj prostoriji.
Jack je na kauču sjedio potpuno nepomičan, leđima okrenut vratima i meni. Sigurno me čuo kako sam se spustila tražeći ga, no nije se pomaknuo. Prišla sam kauču, gdje je nastavio sjediti ukipljeno držeći u jednoj ruci daljinski upravljač, pogleda fiksirana na ekran televizora.
"Jack?" šapnula sam spuštajući se na kauč kraj njega. "Kasno je, dođi u krevet. Sutra se rano ustaješ."
Svjetlo mu je najednom osvijetlilo lice otkrivajući mi tragove suza, suza koje su mu i dalje tekle iz očiju. Srce mi se umirilo i stvrdnulo prestravljeno onime što mu je to učinilo.
"Jack? Jesi li O.K.? Što je bilo?"
"Ovo je bila njezina omiljena priča Noela Cowarda", rekao je. Glas mu je niz dubokih, jedva kontroliranih jecaja.
Okrenula sam se prema ekranu, i meni se sviđao Blithe Spirit. Bio je duhovit i pametan, i nevjerojatno smiješan.
"Smatrala ga je najboljim Cowardovim uratkom", nastavio je, glas mu je drhtao pod teretom boli i suza. "Bože, nedostaje mi. Straš¬no mi nedostaje."
To je bio prvi put da mi je otkrio djelić Eve kao osobe, a ne samo žene s kojom je bio u braku. "Oh, dušo, pa naravno", rekla sam pomičući se da ga obavijem rukama, da ga zagrlim i volim dok prolazi kroz ovo.
Ustuknuo je od mene, kao da sam mu htjela zlo: "Trebam biti sam", rekao je i dalje zureći u ekran televizora, očito želeći da odem. "Molim te."
Zurila sam u njega, prestravljena. Zašto ne želi da mu pomo¬gnem, da ga grlim? Nisam je poznavala, no njega sam voljela. Učinila bih sve da mu pomognem u toj boli. Mislila sam da sam mu to jasno dala do znanja, mislila sam da je to htio, da smo se zbog toga vjenčali. Mislila sam da je smisao našeg braka da u tome budemo zajedno — koji god problem imali, možemo ga zajedno rješavati.
"O.K.", rekla sam, srce kao da mi je uhvaćeno u bodljikavu žicu, uhvaćeno je i zapelo, probijeno na nekoliko mjesta.
Molim te, neka ovo ne bude početak onoga što mislim da bismo mogli biti, pomislila sam kad sam napustila prostoriju. Samo neka ovo ne bude početak toga da se Eve ispriječi između nas.
Jack
O
petovano mi se javlja san u kojem ulazim u svoju spavaću sobu, Eve sjedi na krevetu u svojoj ružičastoj vjenčanici, koljena povu¬čenih do grudi, ruku omotanih oko nogu, kose koja joj se rasipa u valovima po rukama dok glavu drži položenu na koljena. Njezino jecanje ispunjava sobu i soba kao da se trese suosjećajući s njezinim jadom.
"Bože, Eve, što se dogodilo?" upitam, ne mogu se previše pri¬bližiti krevetu jer je njezina tuga kao zid oko nje. Želim joj pružiti ruke, no ona se ne da utješiti.
"Oh, Jack", jeca odgovarajući. "Kako si mogao? Kako si se mogao zaljubiti u neku drugu? Kako si se mogao vjenčati s njom? Zar te više nije ni briga što me nema? Zar me ne voliš?"
U početku, oči bi mi se u tom trenutku otvorile i gotovo bi mi pozlilo od krivnje, srce bi mi snažno tuklo u grudima. Libby bi mi bila u naručju i morao sam se otpetljavati, nježno odvajajući naša tijela kako je ne bih probudio, zatim bih se prebacio na drugu stranu kreveta, licem okrenut od Libby, dok sam pokušavao isključiti Evein plač u glavi.
S vremenom je san napredovao. Polako je postajao sve složeniji, slikovitiji, osudivačkiji. Ne bih se probudio zbog njezinih optužbi, nego bih stajao pred njom i molio je za razumijevanje.
"Naravno da me dira što više nisi tu. Naravno da te volim."
"Pa zašto si se onda morao zaljubiti u nju? Seks ništa ne znači, ljubav je sve." I njezino bi jecanje došlo do vrhunca ispunjujući me cijelog prodornom, mučnom boli.
"Eve, žao mi je, žao mi je. Ne volim je", rekao bih. Usta bi se ugodila sa mnom u očaju koliko sam grozničavo htio da prestane pla¬kati. "Eve, Eve! Eve, ne! Pogriješio sam, uopće se nisam smio vjenčati s njom. Ne volim je."
To bi upalilo, Eve bi prestala plakati, njezino crveno natečeno lice napokon bi se podignulo s koljena i gledala bi mimo mene prema dovratku. "Vidiš? Rekla sam ti", rekla bi.
Okrenuo bih se i ondje pronašao Libby kako stoji i gleda me. Gledala bi me s razumijevanjem i tugom koja joj je probadala srce u svojoj bespomoćnosti prije nego što bi se okrenula i počela odlaziti.
Od nesreće, ponovno sanjam ovaj san. Libby sanja o sudaru, ja sanjam o ovome. Kao i ona, i ja se budim u znoju, potresen, unezvijeren. Za razliku od nje, ja se budim s još jednim otkinutim dijelom duše. A sada, izgleda da zazivam Eve.
Kad bih barem mogao objasniti Libby što mi je napravila Eveina smrt i to kako je tu gotovo svaki dan. No ne mogu to izustiti a da joj ne kažem sve. A o "svemu" ne mogu razgovarati.
No to što joj ne govorim uzima joj danak.
Sada je tako krhka. Iznutra me priječe promjene nevidljive golim okom: Libby je razdražljiva, nervozna, nesigurna. Gledam je i u očima joj i gestama vidim samo zbunjenost. Ponekad kao da se i ne sjeća kako se obavljaju jednostavne radnje poput pristavljanja vode ili pranja tave jer nije sigurna da to ispravno radi.
Bol koju osjećam kad je gledam kako se trudi biti normalna, a uspijeva joj tek držati se pribranom, nije nalik ničemu što sam dosad osjetio. Kad je Eve umrla, bilo mi je lako prepustiti se i žalovati, nisam se trebao suzdržavati od toga što osjećam kako je ne bih povri¬jedio — Eve nije znala. S Libby, jednom kad me san odvuče u stvar¬ni svijet, ležim budan, zurim u strop, nabrajam sve ono kako sam je iznevjerio.
Prije vjenčanja uselili smo se u njezin stančić u Brightonu jer smo preuređivali kuću. Kupnja novog pokućstva za spavaću sobu pre¬metnula se u želju da kuću skrojimo po svojoj mjeri. Predložio sam novu boju zidova i nov tepih i pitala me jesam li siguran u to. Nisam bio siguran — bilo je to kao da stavljam novi premaz preko vremena koje sam ondje proveo s Eve — no morao sam ustrajati, stvoriti svoj život s Libby i za nju. Htjela je da sami prebojimo zidove, no veličina pothvata, pogotovo kad smo planirali vjenčanje, značila je to da mi je morala dopustiti da dovedem soboslikare.
U međuvremenu, smjestili smo se u njezinu stanu, malenom i udobnom, bez prostora za bijeg ako bismo osjetili da jedno drugom postajemo previše. Bilo je idealno klaustrofobično, razdoblje stiješnje¬nosti koji s nekim voljenim dotad nisam proveo. Gledao sam je kako spava, gledao sam je kako tapka prema sićušnoj kupaonici pokraj nje¬zine spavaće sobe, u zgužvanoj pidžami, kose svezane šalom, kako trlja oči i mrmlja psovke zbog tako ranog doba dana. Ležao sam u krevetu i kroz širom otvorena vrata s nježnošću primijetio njezine osebujnosti dok je žlicom ustima prinosila zobenu kašu s obranim mlijekom, sto¬jeći nad sudoperom u kuhinjici na kraju dnevne sobe. Nacerio bih se svaki put kad bi mi doviknula da uživam u izležavanju jer to što sam boravio u njezinu stanu značilo je da mi šetnja do posla traje samo petnaest minuta. Volio sam to kako bi se strovalila na kauč kad bi se vratila kući s posla, to kako bi mi se smiješila ako bih rekao da ću skuhati večeru, to kako bi se trudila ostati budna poslije deset sati, no uvijek bi na kraju završila tako da mi je slinila na ramenu i protivila se kad sam je tjerao u krevet. "Prestani me gledati", ponavljala je cijelo vrijeme, s malim osmijehom na licu jer je i ona mene gledala.
"Ne mogu si pomoći", odvratio bih, "opčinjen sam tobom, zaljubljen sam u tebe."
"E pa budi opčinjen TVom i budi zaljubljen u njega, trudim se srediti ovu aknu, nije mi lako dok me gledaš."
Tjedan prije vjenčanja, dok sam bio potpuno budan i gledao je, podignula je ruku i pogladila me po obrazu zatvorenih očiju. Poljubio sam je u usta, i zbog nekog razloga to je postalo prošlost. Tomu nismo bili ni blizu od one noći kad sam je razodijevao, rukama je putovala po cijelom mojem tijelu ispuštajući tihe zvukove užitka iz dubine grla. Netom prije nego što sam ušao u nju, čuo sam je kako je nešto promrmljala. Nije bilo predviđeno da to čujem, način na koji je to rekla nije zvučao kao da je bila svjesna toga što je rekla; bila je to misao iz njezina srca koja joj je nehotično prešla preko usana.
Zaspali smo sklupčani kao i obično, no zapamtio sam što je rekla.
"Molim te, nemoj mi slomiti srce. Jack", bila je šapnula.
Neću, tiho sam odvratio. Ne bih mogao.
Jesam.
Trebao bih joj reći, skratiti joj muku i zbunjenost, oboma nam omogućiti da krenemo od ovoga gdje jesmo u nešto iskrenije. Dobri trenuci koje zajedno provodimo prekrasni su, a do loših trenutaka obično dođe kad je pokušavam poštedjeti šuteći o Eve.
Nisam siguran da bi joj to smetalo, no bojim se riskirati, prestrav¬ljen time da bi me stvarno zamrzila. Ako se nikad ne sjeti, onda nikad neću morati vidjeti još jednu voljenu ženu kako me gleda s mržnjom u očima.

Libby
K
ao i obično, Jack je na suprotnoj strani kreveta kad se probudim. Oznojena sam i tresem se od noćne more o sudaru, no za razliku od inače, pruža mi ruke, kao da se jednostavno morao odmaknuti, no daje sve od sebe kako bi ostao blizu što je više moguće. Zatvaram oči
i pokušavam se prisiliti da ponovno zaspim. Možda je sudar dobro djelovao na nas, možda ćemo, sada kad znamo što možemo izgubiti, biti otvoreniji jedno prema drugom.
Možda je ovo, nadajmo se, početak našeg daljnjeg zajedničkog života.
Libby
B
utch, dolje nema ničega za tebe. Kažem ti." Ponovno je pokraj podrumskih vrata, straže i oštećuje premaz. Vjerojatno bi me to trebalo uznemiriti, Jacka obično bi, no zbilja me nije briga. Mislim da postoje veće stvari oko kojih se treba brinuti.
Ovaj pas, jorkširski terijer, kako se čini, kod nas je pet dana i kad ne boravi u svojem krevetu u hodniku, očajnički se trudi ući u podrum. Svatko bi pomislio da je dolje zakopao i pohranio kost te je želi natrag.
Batch prestane strugati po vratima, okrene se i zatim sjedne i gleda me. Dozlogrdilo mu je.
"Rekla sam ti, ne", odvratim mu.
Zalaje.
Ulazno zvonce prekine taj trenutak sukoba i na trenutak ga po¬mislim ignorirati. Pretvarati se kako me nema i pustiti tu osobu da ode. No to sigurno nije neki trgovački putnik, netko koga bez raz¬mišljanja mogu ignorirati, bit će to netko koga poznajem, tko će me nazvati na mobitel i na kućni broj. Ne javim li se, nazvat će Jacka i on će pojuriti kući da me spasi — iako mu je to prvi tjedan u uredu nakon nesreće — ako već nije javljeno kolima hitne pomoći, policiji i vatrogascima da provale.
"Nismo završili s ovim", kažem Butchu dok se krećem prema vratima.
"Kuckuc, zove Grace Clementis." Blista; to je slika i prilika žene koja ozbiljno shvaća svoju ljepotu. Drži kovčežić Louisa Vuittona, u njemu je komplet za manikiranje. Prije nesreće Grace me je iskori¬štavala kao jeftinu školu uljepšavanja jer je to jedna od njezinih strasti.
"Kao da je Bog uslišio sve moje molitve", rekla je kad sam je ponovno srela, ovaj put kao Jackova djevojka. "Jack se spetljao s ne¬kim ljupkim i ona je k tome uljepšavateljica. Sigurno sam u prošlom životu bila jako dobra."
Zurim u nju pitajući se želi li zbilja ovaj čas poduku. Jedva ho¬dam, jedva uspijevam misliti — održati joj poduku iz uljepšavanja nije nužno posljednje što mi se radi, no na dnu je popisa.
"Pomislila sam da su ti nokti posljednja dva tjedna vjerojatno zanemareni. I da trebaš nekoga tko će ti pružiti profesionalnu mani kuru. I — puf!" zavrti se, "Evo jedne profesionalke." U stvarnom životu ona je na čelu odjela za promidžbu velike banke.
Ne kažem ništa. Što reći a da ne bude bezobrazno i ne povrijedi je?
"Čuj, ljepotice, ne odlazim sve dok ti ne nalakiram nokte pa to možemo obaviti na težak ili teži način."
Nasmiješi se kad zakoračim u stranu da je propustim. Butch je u košari u hodniku i podigne glavu da je pogleda. Pozdravi je toplim lavežom, ona se nasmiješi i kaže: "Bok, dečko, kakva si ti slatkica!"
Zalaje joj radostan odgovor, zatim omalovažavajući pogleda me¬ne, prije nego što je glavu zadovoljno naslonio na šape i zatvorio oči da zaspi. Još se jedanput divim, kao i obično, tomu kako Grace zna očarati gotovo svakoga.
"Kakav je bio Jack kad je Eve umrla?" upitam Grace.
Sjedimo za kuhinjskim stolom, Gracein alat rasprostrt je pred nama, duga boja lakova za nokte meni je zdesna. Radila je u tišini usredotočujući se dok mi je masirala ruke, lijeva je još malo osjetljiva od nesreće, bogatom kremom za ruke, zatim je upotrijebila odstranjivač laka za nokte kako bi pripremila nokte za temeljni sloj.
Četkica za temeljni sloj u njezinoj ruci zastane na putu od kori¬jena do vrha nokta na kažiprstu moje lijeve ruke i poniknuta joj glava još neznatno potone.
Oklijeva, zatim se malo pribere prije nego što ponovno počne lakirati. Nikad je prije nisam pitala o Eve, nikad nisam osjetila potrebu. No Jackovo zazivanje njezina imena u snu počinje me mučiti. Kad se pomiješa s onim što mi je policajka rekla, počinjem biti jako loše. Mi¬slila sam da idem naprijed, da se oporavljam, no kao da sam zapela, ne mogu se otresti osjećaja da mi Jack nešto taji. Nije sav svoj i želim znati je li to njegova reakcija na traumu ili postoji nešto drugo što ga izjeda.
"Kako to misliš?" upita me.
"Pa mislim, kakav je bio, kako je reagirao? Rekao mi je da se nije baš lijepo ponašao, ali što to točno znači?"
Ponovno zaustavi četkicu; "To znači da se pretvorio u drugu osobu."
Podigne glavu, slap medeno plave kose koji je pričvrstila na po¬tiljku da joj ne pada po mojim noktima nježno se vraća na mjesto oko lica i ramena. Zavidim joj na kosi. Ne samo to, zavidim joj na sposob¬nosti da se skrije iza kose ako to želi. I još više, zavidim joj na tome što izgleda kao žena. "Gotovo ga je dokrajčila Eveina smrt. Kao da je bio rascijepan i na okupu ga je držala jedino koža. Stalno je bio ljut, bjesnio bi i iskaljivao se na svima — zbilja ne znam kako je zadržao posao. Pio je od jutra do mraka. Pokušala sam doprijeti do njega, svi smo to pokušali, no što god smo napravili, nije dopiralo do njega."
"I što se dogodilo da ga je zaustavilo?"
Na trenutak zuri u nevidljivu točku: "Ne ponosim se baš ovim pa... Pa, u biti, oko šest mjeseci nakon što je umrla, upustio se u cje¬lodnevnu opijačinu, zatim je vozio do naše kuće. Rupertu je dak skočio do plafona. Nikad ga nisam vidjela tako ljutog, jer Jack ne samo da je ugrozio vlastiti život nego i život svake osobe na ulici. Bojao se također da će se Jack uništiti, no tada je bio tako bijesan da je odbio Jacka pustiti da ostane kod nas. Rupert je Jacka strpao na stražnje sjedalo našeg auta i onda ga odbacio ovamo. Rekla sam da ću ostati s njim i pobrinuti se o njemu; Rupert nije mogao jer je i dalje bio preljut."
"Što se mene ticalo, to je bilo to. Jack će se ubiti i ja ću izgubiti još jednog prijatelja. Kad se Jack probudio i zatekao me u suzama, pomislio je da plačem zbog Eve i počeo me tješiti. Rekla sam mu da plačem jer sam imala osjećaj kao da je i on umro i da je to, s obzirom na to kako je nastavljao živjeti, samo pitanje vremena."
"A na to je rekao, zbilja zlobno, da više ne vidi smisla živjeti. U tom trenutku prestala sam se bojati i postala sam nevjerojatno ljuta. Ja, kao i svi koji smo ga poznavali, trudimo se pomoći mu, a on je odlučio dignuti ruku na sebe. Mi nismo bili važni, samo Eve. Rekla sam mu da je sebično đubre i otišla. Pojavio se kasnije tog dana kod nas da pokupi auto i ispriča se, no nisam ga htjela pustiti u kuću. Stajala sam na prozoru na katu, dobacila mu ključeve auta i rekla mu... da odjebe iz mog života kako me ne bi toliko boljelo kad se napokon doista ubije."
"To ga je zbilja šokiralo jer je to bio prvi put da sam se obru¬šila na njega. Priznao je da se ponašao sebično, a ja sam mu rekla da samo priča priče i da moram vidjeti pravu promjenu prije nego što mu ponovno budem prijateljica."
"Jesi li to zbilja mislila?"
"Ne znam", prizna. "Htjela sam. Htjela sam ga šokom izvući iz stanja u kojem je bio, no ne znam koliko bismo dugo Rupert i ja to izdržali. Nasreću, odabrao je prestati piti i bjesnjeti." Protrese energič¬no bočicu temeljnog sloja držeći je palcem i kažiprstom. "Mislim da je uvidio kako je dosegnuo dno jer smo mu prijetili da ćemo ga isključiti. Da je odlučio nastaviti, sam Bog zna što bi se bilo dogodilo." Zadrhti i iskrivi lice zbog pomisli na to. "Nije se promijenio preko noći, to ti je jasno, niti je postao bolja osoba, samo se prestao izlagati opasnosti. Ponašao se loše na druge načine sve dok ga ti nisi vratila na mjesto. No s tim sam se mogla nositi."
"Drago mi je, eto, što je prestao prije nego što se ubio ili osaka¬tio nekoga u svojem..."
Graceini obrazi gotovo se rasprsnu od crvenila. Otvori bočicu, ponikne glavom, ovaj put ne mičući kosu sa strane, nego se njome koristeći kao velom da skrije lice dok se vraća manikuri. "Oprosti", kaže.
"O.K. je", odvratim, i jest tako. Jack nije kriv za nesreću, unatoč mislima i sumnjama koje mi je pokušala usaditi ona policajka.
"Jesi li ikad upoznala višu detektivku Morgan?" upitam Grace.
"Uf, ta... ne volim loše govoriti o zakonu, ali ona... Pokušala je iz mene izvući svakakve informacije o Jacku. Trudila se saznati je li nasilan, je li mogao ubiti Eve. Brzo sam je sredila. Ako je i bio nasilan, oko toga se vrtjela tako šeprtljavo da, da se i imalo što reći, što nije slučaj, bila bih to zadržala za sebe." Grace stane lakirati i pogleda me. "Čekaj malo, odakle je ti poznaješ?"
"Svratila je uzeti moju izjavu o nesreći, no zapravo mi je poku¬šavala reći da je Jack ubio Eve i da sam ja vjerojatno sljedeća."
"Nadam se da si je poslala u jedno mjesto", kaže Grace, u glasu joj je više gnjeva nego na licu. Ima nešto u tome kako izbjegava kon¬takt očima dok odmahuje glavom na preuzetnost te policajke, što me na minutudvije uznemiruje.
"Naravno", odvratim gledajući je kako me ne gleda.
"Zaista nema obraza, to joj moram priznati."
Jasno mi je da je razgovor završen po tome kako Grace tone u tiši¬nu dok radi na mojim noktima. Svaki potez koji nanese na moje nokte ublažava privremenu hladnoću koja kroz mene šalje ugodne drhtaje. Gledam četkicu kako se ispravlja dok se kreće prekrivajući i štiteći nok¬te od boje koja dolazi. Pretpostavljam da nije ugodno misliti na to kako ti prijatelja prikazuju kao ubojicu: očito o tome ne želi razgovarati. Ni ja ne želim, više me zanima Jack i učinak koji je na njega imala Eve.
"Kakve su bile Jackove veze prije Eve?" naposljetku upitam.
"Prije Eve? Nema ničeg prije Eve, mislila sam da to znaš." Grace je spremna prebaciti se na moju desnu ruku, no zastane kad posegne za njom preko stola i zuri u mene. Uzvratim joj praznim pogledom. "Nisi znala?"
"Što to?" upitam.
Rukom i dalje prekriva moju, kao da će mi upravo iznijeti strašnu vijest: "Jack je bio djevac kad se spetljao s Eve."
"Želim te jebati. Mogu li te jebati?" kaže Jack u mojoj glavi. Ta mi se uspomena često odvrti u mislima: pažljivo intoniran zahtjev u njegovu glasu; to kako se isprepleo s njegovim tijelom pritišćući moje; način na koji je to uobličio kako bi se pobrinuo da ima potpuni pri¬stanak; njegov besprijekoran osjećaj za pravi trenutak jer sam već bila svršila i bila sam sklonija pristati... to su bili postupci znalca. A ne...
"Ozbiljno nisi znala? Ne želim sad zvučati kao da se šalim, ali o čemu ti i Jack razgovarate ?"
"Očito o sasvim pogrešnim stvarima. Zbilja je bio djevac prije Eve?"
Kosa joj poskakuje naprijed i natrag dok kima i željela bih da prestane s tim. Željela bih da prestane s tom kosom koja se miče. Željela bih da prestane imati kosu uopće dok je sa mnom. "Kad je Eve umrla, i on počeo dolaziti k sebi, činilo se kao da je živio samo za to da se seksa s mnogo različitih žena. Prije Eve ne bi, nije. Čekao je pravu ženu da s njom poduzme taj korak; uvijek je govorio da mora biti potpuno zaljubljen prije nego što se poseksa."
"A to je bilo s Eve", utvrdim.
Grace pomiče graciozna ramena goredolje: "Pa valjda. Ona nije bila djevica. Bila je poput svih nas, imala je barem jedan zarez na dršci noža. Mislim da je za sve kriv njegov otac."
Kakve veze Hector ima i s čim?
"Jesi li se odlučila za boju?" upita Grace lepezasto šireći prste nad bočicama koje je pažljivo položila na stol.
"Crvena", kažem odsutno. Mozak mi i dalje pokušava probaviti ovu novu informaciju o Jacku. Je li zbog toga bio opsjednut njome? Većina nas i dalje je slaba na prvu ljubav i na osobu s kojom smo prvi put... Za Jacka je to bila jedna te ista osoba i s njom se vjenčao. Nije ni čudo što je nije mogao potpuno pustiti.
"Zašto bi Hector bio kriv za to što je Jack bio djevac do Eve?"
Grace prestane nadgledati zbirku boja, umjesto toga njezine me oči ispituju s iznenađenjem i nevjericom: "Vas dvoje zbilja ne razgo¬varate mnogo, zar ne?" kaže.
Ništa ti još ne znaš, pomislim na to. "Ne o takvim stvarima", priznam.
"Pa, vjerojatno ti to ne bih trebala reći, ali ne vidim ništa loše u tome, budući da je to bilo jako davno. No kad je Jack navršio petnae¬stu, baš na njegov rođendan, otac ga je odveo u fini bordel u Londonu i rekao mu da odabere djevojku."
"To je strašno", šapnem kad sam uspjela progovoriti nakon po¬četnog šoka.
"Ima toga još. Kad Jack to nije mogao jer je bio preprestrašen i prilično uspaničen, Hector ga je ljutito ukorio jer ga je ponizio i onda tjedan dana nije htio razgovarati s Jackom."
Ruka mi poleti na usta.
"Ah, znam", kaže Grace. "Možeš li zamisliti kako je meni? Poznajem Hectora cijeli život i onda saznam takvo što. Ježila sam se zbog toga, i još se uvijek ježim. On i moj otac zbilja su dobri prijatelji što me potaknulo na to da se zapitam... zbog čega sam se uspaničila pa sam morala prestati razmišljati o tome."
"Bože, baš mi vas je žao."
"To se zbilja odrazilo na Jacka. Dok nikako ne mogu biti sasvim sigurna da je moj otac učinio takvo što. Jack ima dokaz da je njegov otac prevario njegovu majku. Trebao je odlučiti hoće li o tome šutjeti ili riskirati da uništi obitelj govoreći to Harriet. Sve to na plećima jednog petnaestogodišnjaka. Nije čudo što se nije htio ni približiti ženi sve dok to nije bilo ono pravo."
"Nisam imala pojma."
"Pa i kako bi, zar ne? Svatko tko pogleda čovjeka poput Hectora nikad ne bi pomislio da on... U svakom slučaju, to što je Jack ostao djevac bilo je također savršena osveta ocu jer je postalo vruća tema u Hectorovim društvenim i poslovnim krugovima. To što ima zgodnog sina koji se ne želi >ponašati kao pravi muškarac<, što god to značilo. Hector je uvijek Jacku namještao spojeve i upoznavao ga sa ženama, no Jack se nije dao. Tu se on smijao posljednji."
"Plesala sam s Hectorom na našem vjenčanju." Obavio me ruka¬ma na našem vjenčanju. Trudim se ne misliti na sve one prigode kad sam bila u fizičkom kontaktu s Hectorom, no podbacila sam i to mi se neprestano vraća u misli.
"Ustrajao je na tome da sa mnom pleše na proslavi mojeg osam¬naestog rođendana i na mom vjenčanju, a to mi je jednostavno bilo fuj! Eve je međutim postupila pametno kad su se napola vjenčali u tajnosti, ha? Izbjegla je sve to."
"Hmmm", odvratim i vrti mi se u glavi. Prvi put kad sam upo¬znala Hectora zapravo mi se svidio više od Harriet. Mislila sam da je Harriet pomalo čudna, da pomalo pretjeruje s tim koliko je sretna što se Jack ponovno zaljubio i s tim koliko joj je u redu to što je se može, ali ne mora uključiti u planiranje vjenčanja, a bilo je očito da se baš želi uključiti. Hector je bio pristojan, srdačan i ljubazan, i dojmio me se kao osoba kakvom želiš da postane Jack. Koliko li sam samo pogriješila.

"O.K., a sad, vratimo se tvojim noktima. Koja boja?"
"Rekla sam ti, crvena."
"Crvena? Imam petnaest različitih crvenih — morat ćeš biti pre¬ciznija."
"Ne znam, Grace, funkcioniram s pola kapaciteta. Ne mogu odlučiti ni želim li nositi grudnjak ili ne većinu dana, a to je recimo ključno — ovo nije, i žao mi je. Ne mogu se odlučiti za jednu medu različitim nijansama crvene. Nije me briga."
"Nije te briga? Jezik prigrizla, mlada damo. Ne dopuštam da te mala nesreća liši tvojih dužnosti prema ljepoti", kaže oštro. "Angela i ja vratit ćemo te u staru tebe dok kažeš keks."
"Razgovarala si s Angelom o meni?"
"Naravno!" kaže. "Ti si nam stara prijateljica: učinit ćemo što god treba da budeš dobro."
"Ja jesam dobro."
Graceine oči, svijetloplave s točkicama boje lješnjaka, fiksirale su me i prisilile da zurim u nju. "Znaš što sam htjela reći."
Odmah sam oborila pogled. Znam što su htjele reći. Pomislila sam da mi je bolje, no Jackovi snovi i policajkin posjet malo su me unazadili. Ili je to možda bio prirodan pad, nešto što bi se dogodilo kad bi mi doista sjeli zbiljski razmjeri moje situacije. Tako sam fru¬strirana. Želim se uhvatiti za ramena i vrištati na sebe da se trgnem iz toga, da prestanem to što radim, da ne osjećam to što osjećam, da se saberem. No tada bih vikala na ženu zaglušenu stravom onoga što vidi u zrcalu, poraženu strahom da će odraz uvijek biti isti, skamenjenu znanjem da ju je nešto poput ovoga moglo tako nisko baciti. Želim biti dobro, no trenutačno ne vidim kako.
Posegnem rukom nadolje ciljajući u bočicu s lakom za sjaj. Uhva¬tim tamnocrvenu. Tamnocrvenu, poput boje mojih ožiljaka starih dva dana. "Ova", kažem pružajući je poput ruke pomirnice, poput bijele zastave predaje da me ostavi na miru.
Obrazi joj dobiju jamice od osmijeha koji joj poigrava na licu. Njezine oči, pronicave i prodorne poput Angelinih, jasno mi daju do znanja da nisu zavarane. No zasad će prihvatiti moju ponudu.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osmo poglavlje

Libby

Siguran sam da govorim uime svih nas", kaže Hector zboreći sa svojeg mjesta pokraj kamina, "kad kažem da smo izrazito sretni što su danas s nama Liberty i Jack."
Naši okupljeni prijatelji i obitelj u sobi složno kimaju i mrmljaju. Svi su ovdje: mama, tata, Grace, Rupert, Angela, Angelin muž Spen¬cer, Paloma, Sandra, Ines, Amy i Vera, Graceini roditelji, Harriet i, naravno, Hector. Ovdje je i nekoliko ljudi iz Jackova ureda, kao i Jackova pomoćnica Rachel. Caleb i Benji još su na odmoru, kao i Jackov brat Jeff i njegova obitelj. Sjedim na kauču nasuprot kaminu držeći Jacka za ruku dok sjedi pokraj mene.
"Uvjeren sam da vam je svima laknulo kao i meni što se oboje oporavljaju", nastavlja Hector.
Zbog nekog razloga imenovao se osobom koja će ovo učiniti, povesti i održati govor. Prije mi ovo ne bi smetalo, no znajući ono što sada znam, to me nekako okaljalo, kao da nas sve prlja rugobom i sramotom svojih postupaka. Što je smiješno, znam, jer dok se to nije spomenulo, nisam imala potrebe groziti se nad Hectorom. Bio je tek Jackov otac koji nije bio ni više ni manje simpatičan od mnogih drugih ljudi koje sam upoznala otkad sam u vezi s Jackom.
"Nadam se da ćete mi se pridružiti i nazdraviti Liberty i Jacku i prekrasnom životu koji je pred njima", završi Hector.
"Za Libby i Jacka", većina je ljudi u prostoriji zborno rekla.
osim Jacka i mene. Stišće mi ruku hrabreći me, a ja mu odgovorim naslonivši se na njega. Oboje smo za prisutne namjestili umjetne osmi¬jehe. Sve je ovo za nas oboje pomalo preformalno. Kad su Harriet i Hector predložili maleno okupljanje kako bi nas ljudi vidjeli u jednom navratu i kako nas ne bi preplavilo more posjetitelja, na pameti sam imala njih, mamu i tatu i možda Jeffa i njegovu obitelj. Nisam shvatila da su mislili na sve ove ljude i nisam shvatila da su nakanili naručiti dostavu s toliko mnogo hrane. Sve je bilo drugačije nego što to mi želimo.
Bilo mi je užasno kad sam jučer shvatila da će se ovo dogoditi, jer znala sam da su mama i tata htjeli da ih se uključi u to, i jer je to značilo susresti se s više ljudi nego samo s užom obitelji dok izgledam ovako. Osjećaj koji je prevladavao bio je dražestan i u srcu su bili s nama, no bilo bi mi draže lijepo okupljanje samo naših najbližih i najmilijih.
Imam šal oko glave, no prerano je za makeup pa sam ljude mora¬la ohrabrivati s obzirom na to kako izgledam. Nekako sam se nadala da ću se stopiti s pozadinom, sjediti u kutu lica djelomično skrivena i pustiti Jacka da sve obavi. Hector je tomu stao na kraj. Privukao je pozornost na mene. Problem je u tome, naravno, što sada u mojim očima sve što napravi ne valja.
Nasreću, činilo se da se ljudi zabavljaju, mnogi koji me ne po¬znaju drže se postrani i gledaju me samo kad misle da se to neće primijetiti. Što je, šire gledajući, najbolja mogućnost jer alternativa je razgovarati i truditi se ne zuriti u moj ožiljak.
"Liberty", kaže mama ozbiljnim glasom sjedajući pokraj mene nakon što je Jack ustao da nam napuni čaše. Znam da će me ili poku¬šati nagovoriti da posjetim njezina pastora zbog molitve za brže zacjeljivanje ožiljaka, ili, još gore, reći: "A da ovaj tjedan odemo u London kupiti vlasulje?"
Moje srce i tijelo obuzme neraspoloženje: "Mama..." počnem.
"Gospodo Rabvena", kaže Angela pojavivši se iznebuha, "baš sam razmišljala o tome da vas pitam o crkvi u koju idete u Londonu." Sjedne majci s druge strane pripravna baciti se između mene i paljbe metaka. Zbog toga mi je najbolja prijateljica. "Mogu li svi doći tamo i imaju li mise cijeli dan na Uskrs i Božić?"
Mama je rastrgana kojih trideset sekundi između uvjeravanja me¬ne da se priklonim njezinu planu kojim bih ponovno izgledala kao žena i pronalaženja još jednog preobraćenika za svoju crkvu. To joj je vjerojatno najdužih trideset sekundi u životu, no na kraju odabere Boga umjesto ugnjetavanja mene.
Gledam Hectora. Tražim kakvu naznaku toga da posjećuje ili je posjećivao prostitutke. Ili da slini za drugim ženama, jer nikad mi dotad nije bilo neugodno u njegovu društvu. Trudim se vidjeti mogu li ga uhvatiti kako potajno gleda Palomu ili neku drugu djevojku s kojom radim, ili Grace, ili Angelu, ili supruge među ženama s kojima radi Jack, pa čak i Rachel. Ništa, baš ništa. Primjećuje ih samo kad s njima razgovara. Možda se Grace prevarila?
Oči mi odlete na Grace, nemilosrdno ispituje Palomu (kao što je to činila na našem vjenčanju), vjerojatno je ciljala i na druge djevojke zbog tajni ljepote. Tu i tamo primijetim da joj pogled ode do Hectora i, kad god se čini kao da će on biti u istom dijelu prostorije kao i ona, ona preusmjeri osobu s kojom razgovara podalje od tog područja, ili završi razgovor i pođe razgovarati s nekim drugim. Prilično je očito, sada kada znam, da ga izbjegava. Da joj se od njega doista ježi koža. Nije se prevarila.
"Kako si, Libby?" Hector stoji preda mnom, zatim spusti glavu kako bi došao na moju visinu.
"Oh, ovaj... dobro sam", kažem priželjkujući da me sada mama gnjavi oko vlasulje, jer barem ne bih razgovarala s njim. Ne znam što reći, ne znam kako se ponašati. Kao kad naletiš na nekoga tko se seksa — što mi se dogodilo s cimerima nekoliko puta kad sam bila na faksu: nikad ne možeš izbiti tu sliku iz glave. Nisam vidjela Hectora kako to radi, no slika njega kako predaje smotuljak novčanica prije...
"Lijepo je vidjeti da tako dobro izgledaš", kaže, lice i glas puni su mu iskrene brige. "Jack se jako zabrinuo za tebe."
Očima pronađem Jacka na suprotnom kraju prostorije kad ka¬žem: "Znam. Oboma nam je bilo teško."
"Drago mi je što se oporavljaš. Siguran sam da ćeš vrlo skoro biti u punoj snazi i vratiti se na posao."
"Nadam se", kažem. "Iako zapravo trenutačno ne gledam tako daleko u budućnost."
"Razumijem."
Spazim prazan tanjur na stolu; to je moj izlaz iz ovoga razgovora. Sve mi je to malo previše. Stavim ruku na bok i uspravim se, netom prije nego što se Hector ponudi pomoći mi: "Samo ću ovo odnijeti u kuhinju", kažem Hectoru hvatajući tanjur. "Onda ću se odmah vratiti."
"Da, naravno", kaže Hector ustajući i nadvisujući me.
Ne osvrćući se, krećem se kroz prostoriju pa dalje kroz vrata, uspijevajući malo udahnuti čim sam se udaljila iz dnevne sobe.
U kuhinji gurnem komad posuda u stranu i naredim si da dišem. Nije da mi je Hector nešto napravio. Nije da je mene odveo u bordel. No sama pomisao na to da je odveo nekoga na takvo mjesto, a kamoli svojega petnaestogodišnjeg sina, jako mi je teško ignorirati. Teško mi je to pomiriti s čovjekom koji mi je položio ruku na leđa i drugom rukom prekrio moju pa me vrtio po plesnom podiju na... Ne mogu se sjetiti pjesme. Kako sam mogla znati da ću se za dvije godine poku¬šavati prisjetiti toga kako bi mi bilo još mučnije?
Zatvorim oči i pokušam zaustaviti svijet koji se tako brzo vrti i želucu dati šansu da se smiri.
"Jesi li O.K.?" upita Harriet, od čega sam poskočila i oči su mi se naglo otvorile. Odmah se okrenem u stranu i tanjure pomičem koncentrirajući se na skupljanje praznog posuđa u hrpu. Ono zvecka, buka je odjednom glasnija u tišini kuhinje, iako su u susjednoj pro¬storiji glasovi i glazba.
"Da, da, dobro sam", kažem trudeći se ne zvučati smeteno. Ne želim je pogledati, ne želim da mi na licu vidi odvratnost ili žaljenje koje gajim prema njoj.
"Jesi li sigurna? Činiš se jako nervozna."
"Ah, ma... ma... ovo je prvi put da su nam navratili ljudi od... ovaj... nesreće. Samo mi je malo previše. Znate kako je."
"Daj da ti pomognem", kaže i umjesto mene počne gomilati tanjure uvis.
"Hvala vam", kažem i odmaknem se od sudopera do stola.
"Zbilja bi se trebala odmoriti", kaže Harriet.
"Vjerojatno imate pravo, no teško je kad je kuća puna ljudi."
"Bi li željela da ih zamolim da odu?"
Harriet je draga osoba. Zato me ubija to što joj je Hector učinio. I zvuči kao da mu to nije bio prvi put. Iznutra zadrhtim na tu pomi¬sao. Zna li ona? Zna li i tolerira, ili uopće nema pojma?
Prisilim se nasmiješiti joj se: "Među nama? Jako bi mi bilo drago kad biste to učinili. No nije pošteno, prevalili su sav taj put kako bi proslavili to što smo Jack i ja još živi pa zapravo ne bih trebala željeti malo mira i tišine, zar ne?"
Moja svekrva nasmiješi mi se zavjerenički: "Libby, da samo znaš koliko sam puta pomislila to isto na zabavama kod kuće... No očekuje se od supruge vrhunskog poslovnog čovjeka da bude savršena domaći¬ca. Ponekad ti pomalo zavidim što si nisi dopustila da postaneš samo supruga Jacka Britchama, ako to smijem reći."
"Ali Jack uopće nije nalik na svoga oca kad je to u pitanju."
"Ne, nije. No mogao bi biti, jer prezime Britcham jako mnogo znači u krugovima u kojima radi."
"Bože, mislite da je Jacku pomalo krivo što i dalje radim i imam vlastiti život?" Je li se Eve uklopila u taj svijet mnogo bolje od mene?
Harriet mi se široko osmjehne i ponovno me ubija iznutra što se Hector prema njoj tako loše odnosi, znala ona za to ili ne. "Mislim da je pohvala Jackovu karakteru to što je uspio pronaći ne samo jednu nego dvije supruge koje imaju vlastite živote."
"Oh, Bože, oprostite, upravo sam shvatila kako to zvuči. Ne želim reći da nemate vlastiti život, samo sam htjela reći..."
"Razumijem što si htjela reći", prekine Harriet. "I nisam se uvrijedila. Imam svoj život, no takav je da se temelji na mojoj obitelji i suprugu. U tom izboru nema ničeg lošeg, kao što nema ničeg lošeg u tvom. Upravo mi se to sviđa u modernom svijetu: izbor. Svi biramo s čim moramo živjeti."
Ruka mi se refleksno podigne na ćelavu glavu: moj izbor zbog izbora druge osobe. Moj gubitak zbog nečije odluke da se postupi sebično i glupo. Zbog toga ne uživam na zabavi — ja to ne bih bila odabrala, to nije onakav tip zabave koju bih ja priredila. Ovo nije zabava, ovo su karmine koje bi se bile dogodile da smo umrli u nesreći koju je skrivio čovjek na mobitelu.
"u biti, Harriet, bi li bilo strašno ružno kad bih vas zamolila da ih se svih riješite?" upitam. Ne volim se osjećati slabo i nemoćno; ne volim nemati kontrolu nad svojim životom i sudbinom. Ne volim kad mi se oduzme mogućnost izbora; ne volim to što moram raditi limunadu kad sama to nisam odabrala.
"Ma uopće ne. Liberty", kaže Harriet, oči su joj natopljene brigom. Ne volim vidjeti taj pogled jer iza zabrinutosti uvijek leži i žaljenje. "Uopće ne." Podraga me po ruci pri izlasku kroz vrata.
"Jesi li O. K., ljepotice?" upita Jack kad su svi otišli — uključujući Harriet i Hectora, oni su ostali poslije svih kako bi Harriet počistila, a Hector porazgovarao s Jackom. Ćula sam mamu kako je podignula prašinu oko toga da ostane pomoći pospremiti, no tata joj nije dopu¬stio — rekao je da se moraju vratiti pomoći postarijem susjedu. Jadna mama bila je tako rastrgana, no kad je tata ustao i otišao po ključeve, ona je, nasreću, odabrala susjeda — i to što rano ujutro mora ustati zbog odlaska u crkvu. Ne bih bila mogla podnijeti još jedan razgovor o nabavci vlasulje. Vlasulja nije bila na dnevnom redu i to je bio izbor koji sam ja bila donijela a da nije utemeljen na vozačevim postupcima.
"Samo umorna", kažem Jacku puštajući mu da mi pomogne sjesti na krevet.
"Daj da ti pomognem", kaže i nježno mi svuče košulju koju sam se s mukom trudila skinuti. Predugo sam bila bez lijekova protiv bolova i mišići mi počinju prosvjedovati što ih se nije prikladno umi¬rilo pa je kretanje teško. Znala sam da je bilo vrijeme za dozu lijekova protiv bolova, no nisam mogla preuzeti taj rizik da napustim svoje skrovište u tuškabini u prizemlju — ne sada kada bi pozdravljanje potrajalo dulje nego zabava. Jack mi nježno skine majicu. "Lezi", kaže hvatajući me za ruke kako bi mi pomogao u tome.
Dok se naginje nada me, njegov miris ispunja mi osjetila dok otkopčava gumb na trapericama i poteže zatvarač. "Da te ne znam. Jack Britcham", kažem omamljena boli, "rekla bih da te ovo malo uzbuđuje."
Tužno mi se osmjehne dok nježno skida traperice i onda zastane da pogleda moje tijelo. Znam što vidi jer sam i ja jutros gledala svo¬je tijelo. Koža mi je crna, plava, grimizna i žuta cijelom dužinom na lijevoj strani. Masnice se šire prema van, prema središtu mojeg tijela.
poput boje koja se prolila na smeđi papir. To su "višestruke kontuzi¬je". Moj prsni koš i dalje je slijepljen kako bi pridržao napuklo rebro. Imam ožiljak od operacije slezene, polako zacjeljuje, i druge manje ogrebotine i porezotine, od kojih su većinom nastale kraste.
Vidim kako je od potresenosti progutao knedlu duboko u grlu dok se trudi sakriti bol koja mu je prekrila lice. Zbog ovoga sam se uglavnom sama razodijevala za krevet, kako bih ga poštedjela ovog prizora znajući da će ga rasporiti.
"Želiš li nositi ili skinuti grudnjak?" upita, iako mu se prsa poči¬nju nadimati dok se trudi kontrolirati se dubokim, polaganim disanjem.
"Skinuti", kažem. Po danu ga ne mogu predugo nositi jer mi se urezuje u kožu i pogoršava masnice.
Blago skine i njega i onda mora stisnuti usne kako ne bi zaje cao zbog masnica na dojci. "Tako mi je žao", kaže tiho posežući za donjim dijelom pidžame.
"Pssst", šapnem. Bol se polako ali sigurno sunovraćuje u snažnu bol i teško mi je govoriti, teško mi je disati. "Sve je u redu. Dobro sam. Nisi ti kriv." Zatvorim oči i nisam ni od kakve pomoći dok me Jack odijeva u prugastu pidžamu.
"Libby, Libby", glas mu nježno kaže dok mi rukom mazi lice. "Hajde, uspravi se, popij tablete i onda ćemo ići u krevet."
"Rano je", kažem puštajući mu da me pridigne. "Ti još ne mo¬raš u krevet."
Ruka mi je slaba i nije zapravo povezana s tijelom kad dvije table¬te na dlanu primaknem ustima. Prolijem malo vode dok podižem čašu do usta i Jack me mora umiriti. Uzevši tablete, iako je trzaj glavom da ih progutam vjerojatno bio loša ideja. Jack me pomakne na moju stranu kreveta, s nje je odmaknuo prekrivače, zatim me polegne na to mjesto.
Pokrije me, zatim stoji preda mnom dok se brzo razodijeva.
"Predivan si, to znaš", kažem trepćući poput ptičjih krila kad idu goredolje. "Naravno da znaš, svi to znaju."
Posljednje čega se sjećam Jackova je ruke oko mene dok mi se privija straga i pažljivo me obavija rukama oko tijela.
"Žao mi je što ti nanosim boi", šapne mi u uho prije nego što me preuzmu bol i tablete te me otkinu od Jacka i svijesti.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Deveto poglavlje

Libby

Podrumska vrata jedva su otvorena prije nego što je Butch projurio pokraj mene i umaknuo niza stube.
"Hej, ti!" povikala sam za njim kad ga je dolje progutala tama. "Padneš li u mraku i ozlijediš li se, ja te neću žaliti." Oboje smo znali da to nije točno. Ostavio je iznimne "darove" i u mojim i u Jackovim cipelama i uspio se smješkanjem izvući iz nevolje. Shrvalo bi me to da se ozlijedi.
Upalim svjetlo i najednom vidim duboko u podrum. Grebgreb, grabgrab. Zvuk se Butchevih šapa na betonu približava. Podrum je prilično lijep s obzirom na to kakvi su inače podrumi: pod je nedavno ponovno cementiran i zidovi su zaštićeni od vlage i obojeni u bijelo, čak je i stari kamin obnovljen i opremljen viktorijanskim crnim čelič¬nim okvirom i rešetkom. U biti se proteže ispod cijele kuće, no druge su prostorije zazidane i s njima se nije ništa učinilo. To je ujedno i jedino mjesto u kući koje se obično previše bojim posjetiti.
Kad sam se ukočeno izborila sa stubama, Butch je, s obzirom na to da se trudio spustiti ovamo više od tjedan dana, pred starom drvenom vitrinom u uglu, gurnutom tik uza zid u dubljem dijelu podruma. Njegove crne i smeđe šape poprskane bijelim gotovo su mrlja dok mahnito grebu po vratima vitrine. Upravo sam se zbog te vitrine odvažila ući u podrum, a Butch kao da očajnički želi ući, više od mene. Vrata vitrine su glatka, od svijetlog drveta s ključanicom u središtu koja pridržava dvije vratnice. Zaključana su i čini se da nema ključa.
Golem val razočaranja preplavi me kad se sjetim da je razgovor
o ovoj vitrini bio prvi put da sam shvatila kako ne samo da bi mi Jack lagao nego da je to i učinio. Mjesec dana nakon što smo se vjenčali, kad nisam imala problema s odlaskom u podrum, bila sam tu zirkati naokolo i nije mi mogla promaknuti golema zaključana vitrina pa sam, prirodno, upitala Jacka o njoj. Pogledao me pomalo prazna pogleda i rekao; "Aha, ta starudija? Još je tu? Zaboravio sam na nju, da ti pravo kažem."
"Što je u njoj?" upitala sam.
Slegnuo je ramenima i vratio pogled na televizor, činio mi se još prazniji nego prije nekoliko minuta. "Ma bezveze, ovo i ono."
"Zar te i ne zanima?" ustrajala sam.
"Ne, ne baš. Ne znam ni gdje je ključ."
Poput vrata koja se polako otvaraju kako bi propustila svjetlost s druge strane, sinulo mi je zbog čega je bio tako neodređen. "Jesu li unutra Eveine stvari?" nježno sam upitala i trznuo se kao i uvijek kad je spomenem.
Nije odmah odgovorio, nego je zurio kroz prozor, kao da ga je želio otvoriti i odletjeti. Polako mu se glava micala goredolje kad je šapnuo; "Jesu."
"Aha", rekla sam.
"Žao mi je", rekao je.
"U redu je. Ne želim da se riješiš njezinih stvari ako nisi spre¬man. Samo bi bilo lijepo znati, s obzirom na to da sad tu živim."
Kimnuo je; "Da, u pravu si. Oprosti. Sredit ću to uskoro."
"Dakako, kad nađeš ključ."
Okrenuo je glavu da me pogleda, a ja sam mu uzvratila pogled jer nisam htjela da misli kako se izvukao s laži. Nije trebao lagati. Samo mi je trebao reći, razumjela bih. "Da, kad nađem ključ." Vratio se gledanju prozora, a ja sam podvukla noge poda se na kauču te se vratila gledanju televizije čitajući uz to novine. Do kraja večeri jedva smo razmijenili pokoju riječ.
Gotovo dvije godine poslije vitrina je i dalje bila puna i zaključa¬na, a moja averzija prema podrumu, koja je upravo tad počela, i danas je tu. Zbog toga što je bio toliko tajnovit oko nje, imala sam osjećaj kao da je Eve dolje. Da je dolje zakopana. Dok je uvijek "osjećam" u drugim dijelovima kuće i često me prati osjećaj da sam uljez kad uđem u određene prostorije — pogotovo u one koje nismo prebojili i u kojima nismo promijenili parket — ovdje je dolje kao da hodam po njezinu grobu i svakog trena samo što njezina ruka ne izađe iz zemlje i zgrabi me za gležanj.
Ta me misao potakne na to da se vratim nekoliko stuba gore, dalje od vitrine, bliže prilici za bijeg. No moram vidjeti mogu li otvo¬riti vitrinu: saznati što je unutra i bi li mi to dalo kakva uvida u njihov brak.
Refleksno se osvrnem prema vratima na vrhu stubišta ( Što ako se sama od sebe zatvore, a ključ se nekako sam okrene u bravi?) prije nego što oprezno položim nogu na tvrdi kameni pod podruma. Zastanem čekajući Eveinu ruku da se pojavi i uhvati me za gležanj. Ništa se ne dogodi pa pođem prema vitrini, od čega je Butch pobjegao rušeći nekoliko kutija, sudarajući se i treskajući o velike drvene držače vina i kamin, zatim jureći mimo mene do drugog kraja podruma. Pomalo je napravio nered, podignuo je mnogo prašine, od čega se zakašljem i od čega me posljedično zabole rebra, no ne kanim odustati.
Graceino otkriće o Jacku da je bio djevac prije Eve potaknulo me na razmišljanje o tome zbog čega je još opsjednut njome. I s obzirom na snove, na to kako ne želi o njoj razgovarati, moram saznati što se događa. Zašto je ne može pustiti. Jer, moram priznati, svi putovi vode k Eve. Uvijek je bilo tako, uvijek će rako biti. Pa možda od ove vitrine mogu saznati ono što trebam. Pokušala sam na internetu i ondje nema ničega osim nekoliko nevažnih spomena njezine smrti i baš ničega o njoj dok nije postala Eve Britcham. Mogla bih nazvati policajku i pitati nju, no prije bih umrla nego joj udijelila tu moć nad sobom ili Jackom. Stoga nemam što izgubiti provjeravajući je li ta vitrina otključana.
Mogla bi biti. Jack je sigurno nedavno bio ovdje, prekapao po njezinim stvarima. Možda ih je vadio van i njima se tješio trudeći se nazreti tragove njezina parfema ili držeći predmete i u glavi premo tavajući uspomene. Ili čak čitajući ljubavna pisma. Ako je nedavno prošao kroz njezinu imovinu, možda je iza sebe zaboravio zaključati vitrinu. Da sam na njegovu mjestu, da sam ja izgubila njega, i ja bih tako postupila. Mislim da to ne bih mogla sasvim pustiti iz sebe. Ako je nedavno prčkao po njezinim stvarima, možda je za sobom zaboravio zaključati vitrinu. Ako to nije tako, možda bih ga mogla uvjeriti da sam dohvatila sjekiru koja mi je u rukama izmaknula kontroli i pritom rascijepala vratnice. Hi čak da sam se spotaknula i slučajno je prevrnula te se tako u padu razbila.
Ključanica sigurno nije tako čvrsta, no dovoljno je snažna da se na njoj vidi svaki pokušaj provale. Vratnice nemaju ručke, vjerojatno ih nisu montirali kad su je izradili, pa je za otključavanje potreban ključ i onda povlačenje vratnica. I dalje su zaključane. Naravno da jesu.
Butch i dalje njuška naokolo po podrumu tražeći nešto. "Pa hajde, Butch, pronađi mi ključ", kažem mu. "Tu je negdje, sigurna sam. Hajde, Butch, možeš ti to."
Butch prestane raditi to što radi i uputi mi podmukao pogled, zatim se vrati svojem poslu. "Da, znam, blesave Ii mene", kažem.
Pogledom zaokružim ciglene zidove obojene u bijelo, kamene ploče kojima je popločan pod, strop također obojen u bijelo, s tek jed¬nom golom žaruljom u središtu. Na dvama zidovima nalaze se police. Visoka vitrina od mahagonija za vino nalazi se sprijeda, blizu stuba. Butch je pozornost usmjerio na to mjesto, njuška, grebe kamene ploče. Paukove mreže prekrivaju prostoriju, većina ih je prašnjava i izgleda prastaro, kao da su pauci koji su ih načinili davno otišli, no prašina prekriva većinu stvari.
E pa to je bilo besmisleno, pomislim u sebi kada Butch prevrne još jednu kutiju. Mogla bih usput i pospremiti. Većinom su kutije one za papir u kojima Jack pohranjuje staru dokumentaciju. Još su se od preklani moje stvari trebale preseliti ovdje, no nikad mi to nije bilo pravo, s obzirom na to da je to Eveino mjesto, pa bankovne izvatke i ostalo držim u uredu. Ove su mi kutije preteške da ih podignem, osim ako si ne želim otvoriti unutarnju ranu, pa ih guram.
Dok guram, primjećujem kako je Butch prevrnuo polukružni stražnji poklopac velikog metalnog kamina koji se nagnuo unatrag. U taj se položaj pomakne samo kad doista gori vatra, kako bi se ispustio dim.
"Kakvo si ti neuredno štene", kažem mu dok mu prilazim. Zakvačim prst u rupu na vrhu polukruga da ga povučem na mjesto. Dok to radim, prstom dodirnem nešto naborano i plastično. Zbunje¬na, odmaknem prst i gurnem poklopac malo dublje tako da je sada više okomit nego uspravan, a zatim pogledam u udubinu iza njega.
Na dasci s unutarnje strane plohe kamina ugledam nešto bijelo posred mrkle tame. Preplavi me val uzbuđenja i iznenađenja. Što je to? Usta su mi suha i srce mi ubrzano tuče dok se polako saginjem na koljena i virim u mrak.
Bijelo je, no ne vidim dobro što je to točno. Bez razmišljanja o posljedicama posegnem unutra i rukom dodirnem plastiku. Ne pucke¬ta na dodir pa je sigurno staro i u raspadu. Pažljivo to izvučem.
To je vrećica za kupnju. Ona stara tanka vrećica iz trgovine u Londonu čije mi ime nije poznato, no na njoj je stari pozivni broj
1 i prekrivena je krhotinama koje su otpale s kamina. U rukama mi se raspada ostavljajući na vršcima prstiju tragove kreča i prljavštine. Odmotam je, plastika se raspada u komadiće sve dok ne dođem do još jedne plastične vrećice, ovaj put deblje. Metalik je zelene boje bez ika¬kva natpisa i mnogo je bolje odoljela zubu vremena u skrovištu pa ju je lakše rastvoriti i iz nje izvaditi sadržaj. Unutra je odeblji smotuljak, veličine oko A5, umotan u crni baršun i povezan ružičastom vrpcom.
To me pokoleba. Netko se jako potrudio da sakrije ovaj smo¬tuljak; trebam li ga otvoriti? Trebam li zbilja pogledati? Zar ga ne bih trebala dati Jacku budući da je kuća bila njegova kad je to ovamo položeno?
No ako dam to Jacku, nema šanse da će mi reći što je to — utrapit će mi priče o izgubljenim ključevima i zaboravu.
Okrenem se Butchu da ga pitam za savjet i shvatim da ga nema. Napustio me kako bi se vratio gore i vjerojatno prilegao. Ili je možda naslutio kamo ovo ide i htio je umaknuti dok može.
Sjedeći na prašnjavu podu, medu bijelim kutijama, pokraj vitrine, zurim u predmet u rukama. Vjerojatno ne bih to trebala učiniti. No onda opet, što mogu izgubiti? Supruga? Svakim danom sve se više udaljava od mene. Dobru vjeru u svijet? To je nestalo onog trena kad je vozač odlučio to što je odlučio.
Učini to, naredim si i, prije nego što se ponovno predomislim, odvežem vrpcu i odmotam debeli crni baršun.
Otme mi se uzdah kad ugledam što je unutra i ubrzo je jasno da sam upravo napravila najveću pogrešku u životu.


Jack
Pitam se što bi se dogodilo da joj kažem. Da joj kažem što se dogodilo odmah nakon sudara, što sam učinio, pitam se što bi se dogodilo. Bi li mi Libby oprostila? Bi Ii me odbacila? Hi bi o tome promislila i onda me odbacila?
"Libby", kažem joj za večerom.
Rastresena je, takva je cijelu večer otkad sam se vratio kući i pribojavam se da se sjetila. Ili da je na putu da se sjeti. Bilo bi bolje ako to čuje od mene, zar ne? Imalo bi manji naboj, izazvalo bi manje uzrujanosti kad bih joj to ja rekao. Kao kod svih malih tajni koje mi Eve nije odmah rekla — da sam za to saznao sam, a ne tako da sam to čuo iz njezinih usta, sve bi bilo mnogo gore nego što je bilo.
"Ha?" Libby podigne glavu koja joj zuri u tanjur i zagleda se u mene onako kako bi to učinio stranac koji ti zna ime, ali nisi siguran odakle ni kako.
"Ja, ovaj..." Reci joj, idiote, reci joj sada. Napravi to brzo i bit će ti zahvalna na tome. Ona trepne onim velikim vlažnim smeđim očima, njezino prepolovljeno lice nečitljiva je praznina. "Jesi li O.K.?"
Kimne, zatim pogled vrati na tanjur pred sobom pomičući nao¬kolo hranu vilicom.
Ne mogu to učiniti. Ovo nije pravi trenutak za to. Butch dođe do mene i dira me njuškom po nogama. I on zna da nije pravi trenu
tak. Nešto je muči, i to bi moglo biti zato što zna, ili bi moglo biti nešto sasvim drugo. Ma što bilo, nije pravi trenutak. Za to da sve priznam i upropastim ono što imamo.
Libby
Imam Eveine dnevnike.
Eveine. Njezine dnevnike. Najbolji uvid u nju koji ću ikad dobici. I znam da je to pogrešno. Mene bi ubilo da netko pronađe i pročita lude škrabotine o mojem životu koje sam zapisala u dnevnik.
Uz to, u pismu koje je ostavila na vrhu dnevnika traži da ih se spali ako je mrtva. No onda opet...
Protekla dva dana čistila sam i brisala prašinu u podrumu koliko sam god mogla, dok sam u glavi premetala ono što bih trebala učiniti, prestrašena onim što ću saznati ako ih pročitam, prestravljena onim što će se dogoditi ako to ne učinim.
Kako postupiti kad u rukama imaš sve odgovore na svoja pitanja. No pročitati te odgovore značilo bi izdati nekoga koga nisi poznavao? Nekoga tko ti ništa nije skrivio. Pa zašto bi mu onda tako naudio?
"Ja bih ih pročitao", kaže neki glas. To je glas u mojoj glavi, naravno. No to je i glas tamnokose žene preda mnom. Ona sjedi na jednoj od hrpa kutija, nosi ružičastu haljinu s nekoliko nizova šljokica na prednjem dijelu. "Želiš saznati o meni, pa evo ti: savršena prigoda."
Zurim u nju. Upravo Je onakva kakva je na slici s vjenčanja koju sam vidjela. Ozarena je: duga joj je tamna sjajna kosa rasuta po rame¬nima, oči su joj velike, blage i neuobičajeno ne sasvim plave — gotovo indigo. Koža joj je besprijekorna i bez makeupa, usta joj čine savršen luk i dojmljiva su bez ruža. Haljina joj pristaje kao salivena, gotovo kao da je za nju skrojena. Izgleda tako jer je to jedina njezina slika koju sam dosad vidjela.
Kad sam najprije pročitala pismo na vrhu dnevnika, učinilo mi se kao da se obraća izravno meni — nisam čitala, ona je sjedila preda mnom govoreći mi što je na stranici.
Pogled mi odluta na dnevnike, na pismo. Dnevnik na vrhu je notes, a ostali dnevnici napreduju od notesa i uvezanih knjiga do pre¬krasnog, mekog, baršunastog plavog dnevnika, nalik na jelenju kožu.
"Jesi li ti ta?" upita me, baš kao što je učinila jučer.
Ne kažem ništa, nastavim zuriti u riječi na stranici nadajući se da će se zamagliti pod mojom prismotrom i nestati.
"Jesi li ti ta?" ponovi. "Jesi li ti ta koja je sada s njim?"
Polako kimnem. Jesam, ta sam. Ja sam ta koja je sada s njim.
Čim sam to učinila, kao da se malo opustila i progovorila. Poslu¬šala sam.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Deseto poglavlje

Eve
28. veljače 2003.
Jesi li ti ta? Jesi li ti ta s kojom je sad? Jesi li me zbog toga potražila?
Ne čitaš li ovo pismo pedeset ili šezdeset godina nakon danas, po svoj sam prilici mrtva. Vjerojatno ubijena.
Molim te, neka te to ne uzruja, to me nije pretjerano iznenadilo! Ne s obzirom na život koji sam živjela. No ako imaš ove dnevnike zato što si me potražila i bila toliko pametna da razmišljaš poput mene I tako ih pronašla, pa I ako si na njih naišla igrom slučaja, molim te, molim te, mogu li te nešto zamoliti? Hoćeš li ih, molim te, spaliti a da ih ne pročitaš? Molim te.
Ne želim da itko sazna za ovo. Pisala sam Ih za sebe. Znam da bih ih vjerojatno trebala sama spaliti, no to bi bilo poput samoubojstva, ubijanja dijela sebe. I, s obzirom na sve što sam učinila i kroza što sam sve prošla, ne bih se ubila, tako da ne mogu uništiti ove dnevnike. Ti možda možeš.
Kažem "možda", jer ako si s njim, poželjet ćeš saznati nešto o njemu, poželjet ćeš znati je li doista opasan i je li me upravo on ubio. Dakle, lako to ne želim, ne mogu ti uzeti za zlo što nastavljaš čitati.
Više nemam bogzna što dodati, osim toga da se nadam kako me nećeš sažalijevati. Proživjela sam život i, iako sam spoznala duboku bol, upoznala sam i veliku Ijubav. Neki ljudi znaju poživjeti dugo, jako dugo, a da to nikad ne dožive. Sretnica sam.
Svako dobro, ma tko bila.
Voli te, Eve.
7. prosinca 1987.
Ja sam Eve Quennox. Imam šesnaest godina.
Nekoć sam živjela s mamom u Headlingleyju, to je u Leedsu, no sada živim u Londonu. Duga je to priča kako sam došla u London, no sada sam ovdje i to ću iskoristiti najbolje što mogu.
Mama mi je nekoć bila najbolja prijateljica. Više nije. I više je ne zovem "mama". Posvađale smo se prije dva tjedna i nakon toga o njoj više ne mogu razmišljati kao o "mami", nego samo kao o osobi koja me rodila, svojoj majci. No, prije toga zbilja mi je bila najbolja prijateljica.
Moj tata umro je od infarkta kad sam imala pet godina. Još ga se pomalo sjećam. Sjećam se da se nekoć mnogo smijao i da se moja majka nekoć mnogo smijala kad je bio tu.
Nekoć sam živjela odmah do stričeka Henryja i tete Mavis. Nisu mi bili pravi stric i teta, no tako sam ih nazvala jer su me poznavali cijelu vječnost i poznavali su mojeg tatu. Na početku ove godine oboje su umrli. I striček Henry je umro od infarkta, a onda je tjedan dana poslije umrla teta Mavis. Čula sam mamu kako je pitala doktora je li teta Mavis umrla od slomljena srca i on je to potvrdio. Bila sam zbilja tužna kad su umrli i onda je kod kuće postajalo sve gore, uglavnom zbog majčina novog dečka pa sam morala otići.
Malo sam toga ponijela sa sobom. Ponijela sam zelenu vreću koju mi je darovao striček Henry kad sam imala devet godina. Bio je u vojsci, bila je jedan od njegovih vrednijih predmeta, i darovao mi ju je. Ponijela sam nekoliko komada odjeće; nisam ih mogla ponijeti mnogo. Ponijela sam crvenu krunicu koju mi je dala teta Mavis, ponijela sam štednu knjižicu i uzela malu fotografiju tate, majke i mene iz jednoga albuma s fotografijama u ladici na dnu ormara. Bila mi je to omiljena slika nas troje. Bilo ih je mnogo, no ovu sam najviše voljela. Stojimo pred svojom kućom, imam oko dvije godine, nosim plavi samteni kaput s krznom oko kapuljače, plave tajice i crne lakirane cipele. Imam bijeli šešir na glavi i na rukama bijele rukavice s neodjeljenim prstima. Držim mamu za ruku. Ona nosi dugi crni zimski kaput i krzneni šešir s crnobijelim leopardovim uzorkom, s crnim obodom. Držim i tatu za ruku. On je odjeven u odijelo i ima dugi crni kaput. Svi se smiješimo u objektiv, no, pogledate li bolje, vidite da se moji roditelji međusobno gledaju iz kutova očiju cereći se jedno drugom. Zaljubljeni su. Takva je Ijubav. Oduvijek sam vjerovala u to da je takva Ijubav. A ne ono što je moja majka imala sa svojim novim dečkom.
Trenutačno nemam dečka. Imala sam dečka, zvao se Peter i ja sam ga zbilja, zbilja, zbilja voljela. Čak smo i vodili Ijubav. Voljela sam cijelu njegovu obitelj i mogla sam ići u njegovu kuću kako bih pobjegla od majčina novog dečka, no onda je Peterov tata ostao bez posla i jedini koji je mogao pronaći bio je u Kanadi. Oboje smo plakali i plakali kad je morao otići. Moja je majka pošla sa mnom na autobus prema zračnoj luci i te je noći spavala na podu u mojoj spavaćoj sobi jer sam bila jako uzrujana. Peter i ja neko smo se vrijeme dopisivali, no to nije bilo isto i pismima je trebalo jako dugo da stignu pa samo nakraju jednostavno prestali. No i dalje ga volim. Mislim da ću ga uvijek voljeti.
Ponijela sam sa sobom Peterova pisma kad sam došla u London, no spalila sam ih prvom prilikom jer nisam htjela da ih itko drugi čita. Zbog toga moram biti tako oprezna s ovim dnevnikom. Ne želim da ga itko pronađe.
Sve ostalo ostavila sam za sobom jer sam prije dva tjedna morala brzo otići. Rekla sam majci sve, sve ono što sam joj tajila dvije godine i mislila sam da će mi povjerovati. Mislila sam da će svojeg dečka natjerati da ode. Ali nije. Vidjela sam majku dvaput, no nije ga htjela otjerati pa sam shvatila da ja moram otići.
1 tako, u svakom slučaju, evo mene u Londonu i počinjem pisati ovaj dnevnik, jedna moja stara učiteljica rekla nam je jednom da, želimo li biti pisci kad odrastemo, trebamo početi s pisanjem dnevnika. Rekla je da bismo trebali vježbati pisati svaki dan i da bismo trebali razgovore zapisati u navodnicima, kao što je to u knjigama. To bi nam predočilo kako ljudi razgovaraju.
Ne znam želim li biti spisateljica. Volim čitati, no ne znam hoću li ikad moći napisali knjigu. Pomislila sam da bi pisanje dnevnika za mene moglo biti dobro kako bih pribilježila svoje misli kad nemam s kime razgovarati i unijela u nj što se dalje zbivalo u mom životu.
Bila sam vrlo uzbuđena kad sam uhvatila autobus za London. Razgovarala sam s Dawn, ona mi je bila prijateljica od osnovne škole sve dok se njezina obitelj nije preselila ovamo. Ima svoj stan i rekla mi je da mogu spavati na kauču dok ne pronađem posao i vlastiti stančić.
Ovdje je totalno prekrasno. Živim u nekom Kentish Townu, što je zbilja blizu golema parka koji se zove Regents Park. Dawn većinom radi noću u klubu u centru pa je uglavnom vani, a ja se prijavljujem po agencijama za brz pronalazak posla po cijelom Londonu. Nisam dosad imala mnogo sreće jer nemam nikakvih kvalifikacija osim razine O i ne tipkam jako dobro. Premlada sam za rad iza šanka i nemam nikakva iskustva u konobarenju. Neke agencije govore lijepo o mogućim poslovima čistačice, no nitko me zapravo ne želi zaposliti jer sam jako mlada. Misle da ću otići kad ponovno počne škola, iako sam rekla da se ne vraćam u školu. Voljela bih se vratiti, no da to učinim, morala bih se vratiti kući — nema šanse da bih mogla živjeti sama i ne raditi. Ovdje je sve tako skupo!
Pitala sam Dawn da se raspita trebaju li na njezinu poslu nekoga za čišćenje, no uvijek zaboravi. Dolazi u gluho doba noći i prespava većinu dana. Uvijek izgleda ispijeno, čak i nakon što je odspavala sve do popodneva.
Pokušavam joj pomoći najviše što mogu — pospremam i pripremam hranu, koju ja kupujem. Ne voli mnogo jesti jer kaže da u baru u kojem radi sve ovisi o dobrom izgledu i tako se dobiju najbolje napojnice.
Bila bih osamljena da nisam toliko uzbuđena zbog Londona. Autobusom ponekad dođem ravno u centar i onda se samo šetam nakolo, razgledavam, iščuđavam se kako je sve VELIKO. Toliko je ljudi i zgrade su stare i prekrasne. Očekivala sam da će sve biti prljavo, no nije. Ceste i stalan promet kao da su krv u žilama, uvijek kolaju; ljudi
su na pločniku poput sekundarnog krvožilnog sustava — limfnog sustava. Sjećam se da sam čitala o limfnom sustavu u knjizi koji sam posudila iz knjižnice — mnogo je sporiji, mnogo bliži koži nego primarni krvožilni sustav, no jednako je važan. Volim to što se mogu ubaciti u struju, u cirkulaciju, kretati se s tim i biti pokretana time. Volim to što se osjećam kao dio toga i onda, kad ml postane previše, kad se želim zaustaviti, mogu jednostavno izaći, sjesti u park, sjesti na trg, sjesti na autobusnu postaju, sve dok ne budem spremna ponovno se priključiti.
No uskoro trebam pronaći posao. Zbilja mi se brzo troši ušteđevina. Dajem Dawn nešto gotovine za račune i ostalo, a ona kaže da je sve u redu, da joj ne treba, no loše mi je zbog toga. Volim plaćati sama za sebe, to sam naučila od majke. Natjerala me da platim sve svoje izlete u kino s Peterom kako on ne bi mislio da mu nešto dugujem. I tako, iako Dawn ne želi novac od mene, svejedno joj ga dajem. Mislim da je to pošteno.


Eto, toliko od mene zasad. U Londonu sam, u "velikom dimu", kako ga ljudi zovu. Sviđa mi se ovdje. Mislim da ću ostati, samo da pronađem posao. Držim si fige.
S ljubavlju, Eve.
P. S. Poslala sam majci razglednicu s riječima da sam O.K. i da sam u Londonu. Nisam joj rekla gdje sam, no nisam htjela da se brine. Gotovo sam napisala da ću se u tren oka vratiti kući ako se ikad riješi svojeg dečka, no nisam jer je nisam htjela povrijediti još više. I nisam bila sigurna da je to istina. Nisam više sigurna da bih ikad mogla napustiti London, da budem iskrena.

12. veljače 1988.
Imam posao!
Sve se tako brzo odigralo da još ne mogu sasvim povjerovati u to. Sjedila sam u Dawninu stanu i spremala se za izlazak u šetnju kad je zazvonio telefon i to je bila žena iz jedne manje agencije koju sam posjetila. Bila je starija od moje majke i činila se zbilja draga i zabrinuta za mene.
Totalno je fina i rekla mi je kad me nazvala: "Eve, dušo, imam klijenticu, ona mi je stara prijateljica i očajnički joj treba netko tko bi joj malo raspoređivao dokumente i fotokopirao u maloj poslovnoj radnji na King's Crossu. Rekla sam joj da imam upravo savršenu osobu za to. Zar ne? Jesi li trenutačno slobodna?"
"ja?" rekla sam joj pitajući se obraća li se meni.
"Da, dušo, a s kojom bih drugom Eve razgovarala na telefon? Nisi na drogama, zar ne? Ne mogu podnijeti ljude koji se drogiraju."
"Ne, nisam na drogama."
"E pa, draga, uzmi kemijsku i zapiši ime i adresu tvrtke, onda se odmah uputi onamo. I, draga, svakako odjeni fino odijelo. Ophelia, to je ime osobe kojoj se moraš javiti, ali moraš joj se obraćati s gospođo Whitston, ne podnosi traljavost. Ako danas budeš dobra, velika je vjerojatnost da ću je uvjeriti da te zadrži."
Nisam imala odijelo i nisam imala vremena kupiti ga pa sam ga morala posuditi od Dawn, ona je još u krevetu u spavaćoj sobi. Nisam je htjela probuditi, no morala sam ići na ovaj razgovor za posao ako postoji i najmanja šansa da ću ga dobiti.
Nakon što sam zapisala adresu, rekla sam joj da ću doći i da je neću iznevjeriti, onda sam poklopila. Znala sam da će Dawn razumjeti pa sam se prišuljala vratima spavaće sobe i majčice ih otvorila.
Prvo što me zateklo bio je smrad. Bio je tako jak i intezivan — podsjećao je na cugu, mislim, i još nešto. Kao da se nešto zapalilo. Nisam imala vremena skužiti što, samo sam se koncentrirala na ormar u donjem dijelu sobe. Pod joj je bio zatrpan odjećom, ručnicima koji su mi izgledali vlažno — uvijek si je, uvijek, pripremila kupku kad bi ušla — kao i knjigama, časopisima i isprevrtanom obućom. Bila je kao gola morska zvijezda s licem nadolje u krevetu, širom raširenih ruku i lica uronjena u jastuk, dok joj je duga smeđa kosa zaklanjala veći dio lica. Šuljala sam se po sobi izbjegavajući stvari po podu što je više bilo moguće. U ormaru sam pronašla još odjeće — vjerojatno u njega nije mogla smjestiti svu tu silnu odjeću koju je posjedovala — no mnogo toga što je visjelo bili su bikiniji ili fino svjetlucavo rublje. Jako sam dugo zurila u njih pitajući se zašto je njih objesila, a većinu druge odjeće ostavila da leži na podu.
No nisam imala vremena dugo se pitati. Spazila sam crnu suknju koja je bila dio kostima i bijelu košulju te ih otkvačila sa šipke, a zatim se ponovno oprezno probila iz sobe.
Ostavila sam joj poruku u slučaju da se probudi prije nego što se vratim i zatim sam otišla.
Posao je značio rad u malenoj računovodstvenoj tvrtki nedaleko od Dawnina stana. Napravila sam sve što su zatražili — fotokopirala, pristavljala čaj, stavljala fakture u kuverte, otišla na poštu — i naposljetku su rekli da se ujutro mogu opet vratiti. Gospođa Nixdon, žena iz agencije, bila je tako sretna zbog mene i rekla je da je njima jako teško ugoditi, pa ako su me htjeli natrag, sigurno sam nešto napravila jako dobro. Moja je službena titula na poslu pomoćnica u uredu i administraciji, i zapravo mi se sviđa. Imam samo jednog nadređenog — upraviteljicu ureda po imenu Maggie — a ona je zbilja draga i opuštena. Rekla mi je da bih, budem li vrijedna, mogla dobiti slobodan dan da se vratim na koledž i pristupim ispitima A-razine*, pogotovo ako poželim postati računovotkinja.
I tako, ondje radim već više od dva mjeseca — Dawn je rekla da mogu dobiti sva njezina odijela budući da ih ona nikad neće nositi — i da, sada kada imam posao, mogu početi tražiti svoj stan. Svekolika šetnja u koju sam se upuštala zbilja mi je pomogla jer sam sada zbilja dobro poznavala sve kutke Londona i mogu uštedjeti vrijeme tražeći gdje bih živjela.
Dawn je fantastična. U zadnje vrijeme čini mi se umornijom nego inače i u krevetu ostaje sve dulje i dulje, no neprestano ponavlja da joj je jako drago zbog mene. "Tako mi je drago što je jedna od nas sretno završila", neprestano ponavlja, zatim prasne u bjesomučan smijeh. No ne mislim da je zlobna; zbilja mislim da je iskrena.
Eto, toliko od mene. Pravi posao i sve.
Ponovno sam pisala majci. Rekla sam joj za novi posao i to da ću potražiti mjesto za život, ali da ću i dalje neko vrijeme biti kod Dawn.
Za Božić sam joj poslala čestitku i bon za Marks & Spencer i nisam dobila ništa zauzvrat. Čak ni čestitku. Nije mi odgovorila na
pismo o poslu, baš kao što nije odgovorila ni na ostala moja pisma i razglednice. Pitala sam se neko vrijeme prima li ih ili ih njezin dečko baca. No pisala sam i Rhiani iz škole i rekla mi je kako joj je, kad je nabasala na moju majku, majka izbrbljala kako se sjajno provodim u Londonu. S drugim ljudima može razgovarati o meni, ali sa mnom ne može. Tužno, ha?
Nema veze. Možda će nazvati ili pisati kad se skućim. Mogla bi doći i posjetiti me dođe li sama. Mislim da se više ne bih mogla vratiti onamo. Ovo je sada moj dom. Zbilja sam sretna ovdje.
S ljubavlju, Eve.
31. ožujka 1988.
Upravo sam se vratila s večernjeg izlaska s ljudima s posla.
Tako je lijepo raditi s ljudima i zarađivati novac. Ponekad zaboravim da imam samo šesnaest godina jer svi su tako dragi i prema meni se odnose kao da sam jedna od njih. Izašli smo nešto pojesti u Kinesku četvrt i Dominic, jedan od partnera, bio je totalno drag. Sjedio je pokraj mene i objasnio mi čega sve ima na jelovniku. Bilo je tako ukusno. Nikad dotad nisam pojela pristojnu slatkokiselu svinjetinu.
Tako je lijepo vratiti se kući u vlastiti stan. Dawn je bila totalno draga, no pri kraju je već bila jako nepredvidljiva. Spavala bi cijelo vrijeme i bila grintava i mrzovoljna kad bi se probudila. Kao da je neprestano patila od prehlade i šmrcala je cijelo vrijeme, no nasreću uopće se nisam zarazila. Uvijek je bila blijeda i izgledala izmoždeno.
Moj dom je stan na glavnoj cesti na Caledonian Roadu, blizu King's Crossa. Imala sam sreće što je jedan čovjek s posla poznavao neku ženu koja se trebala zbilja hitno odseliti, no nije mogla osim ako ne pronađe nekoga tko bi se uselio. Stanarina je totalno jeftina s obzirom na to da imam dnevnu sobu, omanju spavaću sobu, kuhinjicu na suprotnom kraju dnevne sobe i — pazi sad ovo — kupaonicu s kadom i tušem. Nije savršeno i pomalo je vlažno, no moje je. Prozori su golemi i mogu izaći kroz prozor u spavaćoj sobi na malenu terasu s ogradom oko nje, odakle daleko miljama vidim
London. Sjajno je jer ljeti, kad su jutra i večeri svijetle, mogu hodati s posla i na posao. Sve je pokućstvo pomalo staro i dotrajalo ili otrcano, no nabavila sam neke dobre stvari za čišćenje i sve sam temeljito oribala. Gazda je bio pomalo skeptičan što će me primiti kao stanarku i jasno je dao do znanja da neće uzeti nikoga tko prima naknadu za nezaposlene, no imala sam unaprijed ušteđen polog i iznos mjesečne stanarine pa je rekao da je to O.K.
Koliko još šesnaestogodišnjaka ima vlastiti stan u Londonu? Kladim se ne mnogo.
Ponovno sam pisala majci i rekla joj za stan. No nije mi odgovorila. To ne znači, međutim, da ću odustati. Jednom će morati razgovarati sa mnom. Na neki način nije tako loše što se dogodilo to što se dogodilo. Nikad se ne bih preselila ovdje i doživjela sve ovo da nisam otišla onda kad sam otišla.
S ljubavlju, Eve.
7. lipnja 1988.
U tijeku je mnogo zabrinutosti i šuškanja na poslu.
Kruže glasine da partneri udio u poslu prodaju većoj tvrtki.
Nitko ne zna sasvim pouzdano, no Ophelia i Dominic stalno su vani "na sastancima" i Maggie ovih dana rješava gotovo svu korespondenciju. Nije mi dopušteno vidjeti pisma ili ići na sastanke. "Bit će sve u redu s tobom", rekla mi je Beatrix neki dan. Ona je jedna od mlađih računovotkinja. "Uvijek će im trebati netko za administraciju. Moraju se brinuti zbog ljudi poput mene; veće tvrtke imat će svoje ljude koje uhodavaju."
Majci nisam pisala već neko vrijeme, ne želim je zabrinjavati. Vidjela sam Dawn neki dan. Ulazila je u auto s nekim muškarcem za kojeg mislim da nije bio njezin dečko Robbie. Bilo je to totalno čudno jer se auto zaustavio malo dalje od nje i ona mu je prišla te onda ušla na stražnje sjedalo. Vozio je još malo i onda je stao. Činilo se da se muškarac okrenuo da s njom porazgovara, zatim se ponovno odvezao. Tako je mršava. Znam da ni prije nije mnogo jela, no čini se da sad uopće ne jede. Nije me vidjela. 1 na neki način, to mi je drago. Nisam sigurna da bi htjela da je vidim dok je takva.
Nadam se da će sve na kraju ispasti bura u čaši vode, kako je nekoć govorila teta Mavis.
Eve.

3. lipnja 1988.
Eto, dogodilo se. Ophelia i Dominic jučer su to objavili.
Okupili su nas, a Maggie je otišla van kupiti nam pjenušac — dopustili su mi čašicu. Rekli su nam da su prodali udio u poslu većoj računovodstvenoj tvrtki sa sjedištem u Cityju. Mjesto na kojem je sve poslovanje, tržište novcem I trgovina dionicama zovu "City".
Svi su bili šokirani, ali ne pretjerano iznenađeni. Svi smo pljeskali i smješkali se, no SVI su bili zabrinuti za svoje radno mjesto, to se vidjelo. Unatoč onome što je Beatrix rekla, i ja. Mislim da bih bila glupa da nisam zabrinuta.
Ophelia je svima rekla da je to vrlo uzbudljiv potez i da bismo svi trebali dati sve od sebe da taj prijelaz protekne najglatkije moguće jer ćemo se preseliti u City. Svima nam je zahvalila na napornom radu i rekla nam da bismo se trebali potapšati po leđima jer smo pomogli tvrtki da postane toliko uspješna da je želi ugledna tvrtka poput ove koja nas je kupila.


Ništa nisam htjela reći, no nisam bila sigurna jesu li i drugi primijetili da nam Ophelia ni u jednom trenutku nije rekla da neće biti otkaza.
Molim te, Bože, samo da zadržim posao.
Eve.

25. lipnja 1988.
Zašto sve krahira baš kad pomisliš da ide tako dobro? Preselili smo urede i Maggie i ja zbilja smo se uključile u sve to. Morale smo obaviti većinu organizacije jer, iako je tvrtka bila prodana, i dalje je morala nastaviti sa svakodnevnim radom. Mnogo se ljudi javilo da je "bolesno" — što znači da su išli na druge razgovore za posao — i mi smo morale popuniti prazninu, kako se Maggie izrazila.
u svakom slučaju, prionule smo na posao i bilo nam je zbilja drago. Maggie i ja pokušavale smo razgovarati s Opheliom o svojim radnim mjestima, no ona je samo ponavljala da će se pobrinuti za nas.
Morale smo se ponovno natjecati za svoja radna mjesta. Velika tvrtka imala je svojega upravitelja ureda i mnogo pomoćnika pa je Maggie morala prihvatiti niže rangiran posao — za koji se morala natjecati — a ja sam se morala natjecati za posao koji je obavljala neka druga djevojka na probnom roku.
To se događalo prije dva tjedna. Kad smo uspjele porazgovarati s njom, Ophelia je neprestano ponavljala da je dala sve od sebe i da su joj ruke svezane. Ni ja ni ona nismo dobile svoje poslove. Maggie je bila jako povrijeđena jer je za Opheliju radila godinama i smatrala ju je prijateljicom. Mislila sam da neću dobiti posao jer su svi poznavali tu drugu djevojku. Radila sam zbilja naporno, uvijek sam dolazila prva i posljednja odlazila, no to nije ništa značilo.
I tako sam ostala bez posla. Maggie je bila preuzrujana da kaže bilo što. Vidjela sam da je Opheliji htjela reći što joj je na srcu, no nije mogla jer treba njezinu preporuku.
Otišla sam u nekoliko agencija za pronalazak poslova i bile su mnogo optimističnije nego prošli put jer sada imam više iskustva i lijepe preporuke — što je, mislim, ono na što je ciljala Ophelia kad je rekla da će se pobrinuti za nas. No nije ni imala što loše reći, zar ne? Mislim, nije baš mogla napisati: "Cijeli dan drži sve četiri u zraku, jede čokoladu i podriguje", zar ne? UVIJEK sam naporno radila. A i Maggie.
Stvar je u tome što mi svi stalno ponavljaju da je recesija. Poslodavci se u pravilu snalaze bez zaposlenika na određeno i ne primaju novo osoblje. Mogla bih se pokušati prijaviti, no onda bih izgubila ovaj stan jer mi je gazda rekao da ne tolerira naknadu za nezaposlene. Imam dovoljno za stanarinu za sljedeći mjesec, no brzo trebam pronaći posao.
Što se tiče gazde: tako sam gluuuuuupa! Zvrcnula sam ga da mu kažem kako sam izgubila posao, no da mogu platiti stanarinu i nacrtao se tu brzinom munje — doslovno, za manje od sata bio je na vratima. Htio je pregledati stan, koji je bio u redu. U biti, bila sam prilično ponosna na to kako sam ga lijepo održavala. Čak sam očistila svu plijesan i prebojila kupaonicu. Razgledao je i zapravo nije rekao ništa. Onda je sjeo pokraj mene na kauč i pitao me što mi se to dogodilo s poslom. I rekla sam mu, idiotkinja kakva jesam, sve što mi je na srcu, i bio je tako suosjećajan.
"Gadno je vani, je I', Eve", rekao je. "Ne zavidim ti šta se trudiš nać’ posal. Al' siguran sam da š' nešto nać'." Ne znam odakle je, no na njemu mi je najdraži naglasak i nepravilan engleski.
"Hvala", rekla sam.
Onda, nisam se ni snašla, i, ma zamisli ti to, njegova je ruka na mojem koljenu, jer tako to i treba biti, zar ne? Ma mislim, stvarno! I onda mi kaže; "U međuvremenu, moremo se mi dogovorit' nešto?"
A ja sam rekla, idiotkinja kakva ponekad jesam: "Dogovoriti se u vezi s čim?" dok sam se trudila maknuti mu ruku s koljena i pritom ga ne uvrijediti, a on će: "Tucanje jedanputdvaput na mjesec — stanarina r'ješena."
Tako mi svega, upravo je to rekao! E pa, htjela sam mu reći gdje da si gurne svoje tucanje, no nisam mogla, zar ne? Trebala sam negdje živjeti pa sam rekla: "To je jako lijepo od vas, no imam još dva intervjua dogovorena za sutra" — nisam ih imala — "kako vas ne bih dovela u nezgodnu situaciju."
"A, tako", rekao je, uopće ga to nije omelo, "predomisliš li se il' 'oćeš još malo love, javi se."
Ozbiljno je očekivao da ću ga nazvati za "tucanje" kako bih platila stanarinu. Radije bih živjela na cesti.
Zašto je sve ponekad tako teško? Sve je išlo jako lijepo, kao podmazano, i sada ovo. Ugrožen mi je dom. A moj gazda od mene očekuje da... uf!
O.K., pozitivnije ću razmišljati. Sigurna sam da će sve na kraju ispasti u redu ako odem van svaki dan i potražim posao. Ni na trenutak se ne želim naći u situaciji u kojoj počinjem razmatrati njegovu ponudu.
No pitam se koliko je drugih njegovih stanara pristalo na to? Uf, kad pomislim na njegov trbuh kako se treska i njegove debele ruke na koži... To sam napravila samo s Peterom i to zato što sam ga voljela.
Čudno je pomisliti da neki ljudi to rade s nekim u koga nisu zaljubljeni, a kamoli kad to rade da zarade ili plate stanarinu. Čudno i tužno. To nikad ne bih mogla učiniti.
Mogla bih zvrcnuti Dawn i vidjeti može li mi srediti koju smjenu čišćenja ondje gdje radi.
Eve.
P. S. S obzirom na sve što se događalo, potpuno sam zaboravila da mi je danas rođendan. Zaboravila je i moja majka. Čovjek bi rekao i pomislio da je ona jedina osoba koja bi se toga uvijek sjetila. Sretan mi rođendan.
Libby
B
utch, koji je na podu u podrumu sjedio strpljivo pokraj mene, najednom isturi glavu, zatim se podigne na noge, kao što to čini svake večeri kad se Jack vrati kući.
Zar je zbilja tako kasno? Pomislim dok Butch skakuće po stuba¬ma kako bi otišao pred Jacka i pričekao ga da uđe. Nemam vremena svezati dnevnike vrpcom pa ih samo zamotam u baršunastu krpu, sta¬vim u plastičnu vrećicu i onda ih vratim na mjesto u kaminu. Moram biti oprezna, jer ako ih ne vratim na dasku u kaminu i ako padnu na pod, neću ih moći ponovno dosegnuti a da ne pomaknem sve uokolo.
Odozgo se čuje Butchev veseli lavež. Vratim zaštitnu ploču kami¬na na mjesto i zatim, brzo razmišljajući, zgrabim bocu vina i počnem se penjati uza stube.
Jack me čeka na vrhu s Butchem, on sretno trčkara u krugovima oko njegovih nogu.
"Jesi li O.K.?" upita Jack.
"Jesam, dobro sam, zašto pitaš?" odvratim izbjegavajući kontakt očima i odmičući se od podrumskih vrata.
"Obično se ne spuštaš u podrum osim ako nije nužno", kaže i dalje zbunjen.
Podignem bocu crnog vina koje sam dohvatila: "Mislila sam nam uzeti bocu vina uz večeru."
"Smiješ li piti uz tablete?" upita.
"Vjerojatno ne", kažem, "ali mogu tebe gledati kako piješ."
Jack zuri u mene i ja u njega. Srce mi snažno lupa u grudima. Nikad mu dotad nisam ništa zatajila, uvijek sam bila iskrena i otvo¬rena. Ovo nije u redu, no potrebno je jer mi Jack ništa ne želi reći o njoj. I svakom večeri koju provedemo u istom krevetu, dok on bunca i zaziva Eve, sve više vjerujem u to da nešto skriva o sudaru; nešto što se dogodilo tijekom ili odmah poslije. To više duboko u sebi znam da noćne more nema zbog traume — nego zbog krivnje.
Nastavljamo zuriti jedno u drugo, oboje očito nešto skrivamo.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Jedanaesto poglavlje

Libby

Budim se u svojem krevetu na katu i ne boli me po prvi put u proteklih nekoliko mjeseci. Ne boli me ni kad se najmanje pomaknem u krevetu. Istežući ruku, osjećam normalno, prirodno zatezanje mišića koje se preslaguje nakon prospavane noći.
Odbacim prekrivače i nasmiješim se samoj sebi jer opet nema bo¬li. Mjeseci su prohujali i tijelo mi zacjeljuje. Neobično lepršanje po čelu podsjeća me na to da mi je narasla kosa. Jučer mi ju je Angela izravnala i sada mi doseže do ušiju i prekriva ožiljak. Ne trebam se pogledati u zrcalo da se podsjetim na to kako mi ožiljak preko lica izgleda tek kao blijeda žilica i gotovo je nevidljiv svima koji baš ne gledaju.
U prizemlju su upaljeni radio ili televizor, i dok oko mene na katu leluja ukusan, primamljiv miris slanine i jaja, sjetim se da kod nas odsjedaju Benji i Batch. Mirisi i čavrljanje privlače me ka kuhinji.
Za velikim štednjakom neka žena kuha moju kašu s borovnicama i komadićima jabuke. Na drvenoj radnoj površini pokraj štednjaka zjapi prazna kutija i posljednji paketić napola je zgužvan. Za mene nije ostalo ništa. Jack i Benji naginju se nad otvorene novine provjeravajući vijesti iz nogometa.
Priđem ženi za štednjakom: "To je moja kaša", kažem joj, "i svu si je potrošila."
Okrene se prema meni, veliki valovi njezine tamne kose pomiču se kao šapat dok mi se smiješi savršenih usta i neobičnih plavih očiju.
Nosi moju crnu pidžamu s ružičastim rubom i sa sprijeda otisnutim natpisom od blještavih dijamantića "BOŽANSTVENA SAM". Jack mi je kupio tu pidžamu za prvi zajednički Božić. "Oprosti, Liberty", kaže sa žaljenjem, "ovo je moja kaša."
"Ne, nije, moja je. Samo je ja volim."
"Liberty, prestani se boriti protiv toga", kaže mi Eve. "Kaša je moja, kao i kuća, a ono su moj suprug i nećak. Više nemaš ništa jer si umrla, sjećaš se? Sada to moraš prihvatiti. Bit ćeš mnogo sretnija na drugoj strani."
Pogledam prema stolu odakle mi Jack kima, kao i Benji — sa¬mo što to nije Benji, to je neki drugi dječak. Benjijevih je godina, no bijelac je kose tamne poput Eveine. Pogledam košaru za psa pokraj kuhinjskih vrata i ondje umjesto Butcha sjedi mačka.
"Mrtva sam?" upitam Eve.
"Jesi", kaže nježno. "Ti si ona s kojom je bio prije mene. Sada voli mene."
"Ali ti si mrtva", kažem joj.
"Ne, ti si. Ti si sudjelovala u onoj strašnoj nesreći, sjećaš se? Neko si vrijeme bila u komi, onda si otišla. Jack me upoznao nekoliko godina poslije."
"O.K.", kažem joj jer zvuči tako uvjerljivo. A ako njih dvojica kimaju i mačka zuri u mene, sigurno sam pogriješila i ona je sigurno u pravu. Ne mogu svi biti u krivu, zar ne? "Ako si sigurna..."
"A da se vratiš na kat i prilegneš? Sve će ti se vratiti i shvatit ćeš da sam u pravu."
"O.K.", kažem i vratim se na kat u spavaću sobu. Tu je barem i dalje moj krevet. Vratim se pod prekrivače, povučem ih na sebe i priljubim se uz madrac. Zatvorim oči i vratim se tomu da sam mrtv...
Otvorim oči i ugledam Butcha kako zuri u mene nagnute pseće glavice. Sjedim za stolom u dnevnoj sobi, zaspavši s glavom na notesu pred sobom. Uspravim se ignorirajući prodornu bol u tijelu. Drugo bi mi ime moglo biti Glupača jer sam tako zaspala u ovakvu stanju.
Butch i dalje zuri u mene s posebnim zanimanjem.
" Što je, zar sam opet cviljela?" upitam ga.
Ispusti blagi polulavež.
"Ma znaš što?" kažem mu. "Probaj ti biti mrtav u snu pa bi¬smo vidjeli bi li ti cvilio."
Butch zuri u mene još malo, zatim se okrene i odšeta cupkajući u kuhinju po gutljaj vode.
Sve otkad sam pronašla one dnevnike, nisam sanjala o sudaru; sanjam taj neki san o Eve. Dnevnike nisam pogledala nekoliko dana, umjesto toga škrabam koješta po papirićima, komadiće onoga čega mislim da se sjećam o sudaru, da vidim hoće li mi prizvati što sjećanje. Gotovo kao da mi se Eve podruguje snovima jer nisam imala petlje prisjetiti se; podsjeća me na to da je sve ovo zapravo o njoj i da trebam saznati više želim li ići naprijed.
Pomalo se bojim tih dnevnika, iskreno govoreći. Podsjećaju me na ono što bih radije zaboravila. Točno znam kako je to nemati izvor prihoda i biti prestravljen zbog gubitka doma, dostojanstva, mjesta pod suncem.
Kad sam počela s doktoratom, mentor mi je pružao veliku po¬dršku u temi koju sam odabrala, pogotovo zato što se to dotad na sveučilištu nije bilo proučavalo. Oboje smo bili uvjereni da ću pronaći vanjske izvore financiranja, da će se neke tvrtke zanimati za to. Malo ih je bilo takvih, a one koje su se zanimale... Sastala sam se jednom s nekom osobom iz tvrtke koja se činila oduševljena i dogodilo mi se upravo ono što se dogodilo Eve s gazdom — muška ruka stvorila mi se na bedru nudeći mi sredstva da radim što god hoću budem li s njim "srdačna".
Zurila sam mu u plavozelene oči i lice — za koje sam bila pomi¬slila da nisu neprivlačni kad smo sjeli u prostoriji za sastanke kako bismo razgovarali o mojem prijedogu — i osjetila odvratnost kad mu je ruka krenula naviše po mojem bedru. Izvan prostorije, s druge strane vrata, bile su stotine ljudi, no u samoj prostoriji bio je dovoljno siguran da učini ovo.
"Vi to ozbiljno?" rekla sam.
"Istraživanje i financije za njegovu provedbu jesu ozbiljni", odvratio je. "Svi mi potencijalni sponzori trebamo nešto da nas podmaže, a vi, kandidati, trebate se istaknuti u gomili."
Čitajući Evein opis onog trenutka s gazdom, sve mi se ispreturalo iznutra. Podsjetilo me na to da sam se u tom djeliću sekunde zapitala: "Zar ovo trebam učiniti kako bih dobila ono što želim?", onda sam mu odmaknula ruku, zahvalila mu na vremenu i otišla.
Shvatila sam na putu kući da ću morati prekinuti svoje istraživa¬nje ako jedina zainteresirana osoba, umjesto da me podupire, od mene želi seks. Prestrašila sam se izbora koji je Eve imala.
Nije mi zvučalo kao da se mogla vratiti kući i bila je na rubu s novcem: zar je imala izbora? Nisam htjela čitati dnevnike u slučaju da je Eve bila prisiljena poći drugim putem. Morala bih se suočiti s onim što bi se meni bilo dogodilo da sam se odlučila seksati kako bih preživjela.
No dnevnici me jako privlače. Imam osjećaj negdje duboko u želucu da je rješenje svih mojih problema — od Jackova zazivanja nje do mojeg gubitka sjećanja nakon sudara — u vezi koju su imali ona i Jack. Koju imaju. Jer ona nije gotova i moram znati zašto.


Vratim se bloku. Kad završim s bilježenjem svega čega se sje¬ćam, ponovno ću razmisliti o dnevnicima. Jer oni su put za koji nisam sigurna da njime želim nastaviti.
Libby
Za sve si ti kriv, znaš", kažem Butchu. "Da nisi grebao po vratima, ne bih se bila sjetila da je ovdje dolje glupa Eveina vitrina i ne bih ovo radila."
Ispusti lijen nezainteresiran zvuk ne podižući glavu. Jako se dobro prilagođava osobi s kojom boravi. Kad je s Jackom, ili čak s Benjijem, živahan je i ne može prestati kretati se, lajati i skakati — a sa mnom je vrlo spor i odmjeren. Većinu vremena, gdje god da se nalazim, i on je tu, gotovo kao da me pazi. Ne bih išla tako daleko i rekla da me zavolio, no imam dojam da se osjeća odgovornim za mene.
Pa valjda je lijepo imati najciničnijeg psa na svijetu da ti čuva leđa.
Ponijela sam ovamo jastuk kako bi mi bilo udobno i malen sat kako bih znala kad trebam završiti s čitanjem. Da ne bi bilo opet za dlaku kao prošli put.
I dalje osjećajući nelagodu u vezi s tim, odmotam dnevnike i izvadim onaj koji sam čitala.
Prelistavajući stranice do mjesta gdje sam stala, primijetim da se vratila, sjedi na kutijama s dokumetima. I dalje nosi svoju haljinu, noge i ruke su joj gole, no ovaj put naslonila se na ruke dok joj se noge njišu s ruba kutije kao što biste to činili da nogama mašete na rubu bazena.
"Gdje smo stale?" kaže, ta raskošna, blaga ljubaznost u njezinu glasu potiče me na to da dodirnem ožiljak na glavi. Pokraj nje osjećam se tako nezgrapno i groteskno, iako je tek plod moje mašte.
Gleda me dok se podsjećam na to kako ja izgledam i odmahuje glavom: "Kad ćeš napokon skužiti, Libby?" kaže. "Nije riječ o tebi. Riječ je o meni."
Ništa joj ne odvratim. Zauzvrat se koncentriram na to da prona¬đem mjesto na kojem sam stala u dnevniku.
"Ah, da, tu smo. Upravo sam izgubila posao, ponestajalo mi je novca i mogla bih zvrcnuti Dawn i vidjeti može li mi srediti koju smjenu čišćenja ondje gdje radi."
Eve
27. lipnja 1988.

Išla sam danas posjetiti Dawn. Zvrcnula sam je da se raspitam kako je i da je pitam o poslu. Putem telefona mi je zvučala jako udaljeno i odsutno pa sam pomislila navratiti do nje, budući da nemam što drugo raditi.
Doživjela sam tako strašan šok kad mi je napokon otvorila vrata. Izgledala je kao kostur prekriven kožom i lice joj je bilo udubljeno, s golemim tamnim krugovima utisnutima ispod očiju. Lice joj se ozarilo kad me ugledala i bilo mi je zbilja žao što joj se nisam javljala sve ovo vrijeme, pogotovo sada kada je očito da je bila jako bolesna.
"Bože, Eve, izgledaš skroz drukčije, jesi li se okupala ili što?"
Pidžama je visjela s nje i njezin kućni haljetak modre boje — koji je nekoć bio moj — skliznuo joj je na jednoj strani ramena i bio je gotovo taman od prljavštine. Očito ga nije oprala otkad sam otišla.
"Da", nasmijala sam se. "To i malo sam odrasla."
"Eh, i ja bih to morala probati jednom. Pranje, ne odrastanje — to jednostavno nije za mene."
Ležala je na kauču — koji je mjesecima bio moj krevet — i pripravila sam nam čaj u njezinoj kuhinjici. Sve je bilo čisto i uredno i u kuhinjskom ormaru bilo je čaja, ali ne i mlijeka. To je bilo u redu budući da mnogima od nas stvari poput mlijeka postaju luksuz.
Sjedila sam na rubu kauča nogu podvučenih pod sebe. Htjela sam je pitati što se dogodilo, što ne štima, no nisam je htjela prisiljavati na to da razgovara sa mnom o nečemu o čemu ne želi razgovarati. Sam Bog zna da je bila strpljiva i ljubazna kad sam htjela razgovarati o onome što se dogodilo kod kuće i nikad nije ustrajala na tome kad bih se zatvorila, grla i usta slijepljenih suzama i tugom.
"Onda, sve u redu?" upitala je i nasmiješila mi se zatvorenih usta. Znala sam zašto: kad se prije nasmijala, vidjela sam joj sivu i crnu katastrofu u koju su joj se pretvorili zubi.
"Valjda. Kao što sam ti rekla na telefon, opet nemam posla.
Tako sam potonula."
"Da, i ja. Zbog toga što nemam posla."
"Oh, Bože, zbilja? Žao mi je, nisam skužila. Kad se to dogodilo?"
Slegnula je ramenima. "Nisam sigurna. Sjećam se samo da sam jednog popodneva ušla i pomislila da ne mogu podnijeti još jednu noć drmanja guzicom pred licem nekog tipa samo kako bih dobila dovoljno love za droksanje. Pa se više nisam vratila."
"Aha", rekla sam. Mislim da sam, duboko u sebi, znala što je Dawn radila i zašto, no budući da mi nikad nije rekla i da nikad nisam sa sigurnošću saznala suprotno, pretvarala sam se da je zbilja radila iza šanka, da je voljela lijepo šljokičavo rublje i da je mučan smrad iz njezine sobe čudan tamjan koji je palila. Bilo je lakše misliti tako nego razmišljati o drugoj mogućnosti.
Ako se više ne bavi stiptizom, a očito je i dalje navučena na droge...
U glavi sam se vratila danu kad sam je ugledala kako ulazi u auto nekog muškarca. Bože, ma sigurno ne, pomislila sam. "Kako se onda snalaziš?" upitala sam je jer, iako nisam htjela znati, skužila sam da je Dawn htjela razgovarati. I nakon svega što je učinila za mene, najmanje što mogu učiniti jest pustiti je da govori.
"A što misliš? Dajem muškarcima da se sa mnom seksaju za novac."
Prvo što mi je palo na pamet bio je moj gazda, njegovo lice — njegove debele ruke i mlitav trbuh — i to je li platio nekome poput Dawn. Je li platio nekima poput moje prijateljice da se s njim seksaju jer su bile tako očajne — zbog droge ili kako ih se ne bi izbacilo na cestu.
"Bože, žao mi je", rekla sam joj.
Lice joj se iskrivilo u osmijeh: "Tako si draga. Zbog čega me žališ?"
"Pa žao mi je što toliko trebaš drogu da to radiš", rekla sam osjećajući se pomalo glupo. Možda sam trebala drukčije izraziti podršku. No nisam se mogla sjetiti kako.
"Eve, nemoj to nikad izgubiti, O.K.? Nemoj nikad postati takva da... da te svijet potuče toliko da izgubiš sposobnost suosjećanja prema nekome poput mene. lako to zapravo ne zaslužujem."
Bila mi je prijateljica, zar bih reagirala drukčije? Zar bih joj trebala reći da je odvratna i glupa i da više ne želim imati posla s njom? Kad bih to učinila, onda nešto ne bi bilo u redu sa mnom. Ne bih mogla biti takva da o njoj mislim na taj način. Ne kad mi je njezin striptiz pružio boravak svih ovih mjeseci i kad je bila tako draga prema meni i dala mi svoja odijela. Ponekad s njom nije bilo lako živjeti, no i to je bilo bolje od spavanja na cesti. Mislim da bi sve bilo bolje od spavanja na cesti, što mi sada prijeti.
"Kako je to bilo raditi?" upitala sam je. "Kakav je striptiz?" Je li zbilja bilo tako loše? S obzirom na to da joj je priskrbio dovoljno novca da može živjeti u skupom dijelu Londona i podržavati tako dugo svoju naviku. Zar je zbilja bilo tako loše?
"Bio je O.K., no s vremenom vidiš ista poznata lica i iste stare izraze i prije svega postane dosadno. Plešeš kao da te netko navodi iznutra, zapravo se ne daješ sto posto, što trebaš činiti ako želiš zaraditi mnogo napojnica. Ali, znaš već, neke su cure to obožavale. Rekle su da se osjećaju moćno zbog toga što muškarci dolaze i plaćaju da ih gledaju kako plešu. Ja sam mislila da su zbog toga jadni, a i ja zajedno s njima." Odmahnula je glavom. "No trebala sam dobiti šut pa sam to učinila. No to je laka lova ako si očajna."
Bila sam očajna, jako mi je malo novca ostalo, no stalno sam se pitala jesam li baš toliko očajna. Prije dva mjeseca ili čak prije dva tjedna, rekla bih ne. Sada to više ne mogu reći tako uvjerljivo.
Htjela sam je pitati o spavanju s muškarcima za novac, ali se nisam usudila.
"Bolje je po mnogo čemu od ovoga što sada radim", rekla je. "Ovo sada je pravi očaj, no onda opet, dobijem više novca za manje sati i ne moram nikome davati njegov dio, kao sto sam morala u klubu."
"Moraš klubu davati dio novca? Ne razumijem."
"Sve striptizete rade same za sebe, ali moraš klubu platiti kako bi ondje plesala. Što znači da svake večeri moraš zaraditi toliko novca da platiš klubu njegovu naknadu, a sve što dobiješ povrh toga zadržiš. Ponekad, ako je večer loša i ako su druge djevojke nabrijanije i očajnije od tebe, nećeš zaraditi ni toliko da pokriješ naknadu pa odeš kući s gubitkom."
"Zbog toga je ovo što sada radim u nekom smislu bolje. Uvijek ostvarim dobit ako imam mušteriju."
"Zar ti ne smeta?" upitala sam je. "Zar ti ne smeta to što radiš s neznancem koji ti ništa ne znači?"
Dawnine oči odlutale su dok je razmišljala o tome. "Ne’am pojma", rekla je naposljetku. "Nisam zapravo o tome razmišljala. Nekako sam upala u to. Muškarac iz kluba koji me prepoznao ugledao me na ulici i upitao zarađujem li >sa strane<. Pomislila sam: >Zašto ne?< i pošla za njim u auto. Sve je bilo gotovo jako brzo i zaradila sam stotku. Zapravo je tako krenulo. Sada rijetko dobivam toliko. Nemam osjećaj da je to seks, ne onakav kakav je bio s Robbijem. To je samo pustiti nekome da ti nabije svoju stvar."
Koliko se sjećam onoga s Peterom, seks je bio više od toga. No što ja znam? To sam učinila samo s njim.
"Možemo li razgovarati o nečem drugom? Dosadilo mi je ovo", rekla je Dawn.
"Da, naravno."
Ostala sam još sat vremena i brbljale smo o svemu i svačemu, no razgovor je stalno prekidao Dawnin suhi kašalj. Kako se vrijeme otegnulo, skužila sam da postaje razdražljiva i sva ljepljiva, sivilo joj se u licu produbilo, a oči su joj se neprestano vraćale na zidni sat. Približavala se trenutku kad joj je trebao šut pa sam pomislila da je bolje da je ostavim.
Zagrlila me na vratima i rekla da joj je bilo drago vidjeti me. Rekla sam da je meni bilo jako drago vidjeti nju i to sam zbilja mislila jer ispod svega toga, i dalje je to bila Dawn. Ponudila sam joj malo novca — imala sam dvadeset funti u novčarki — i vidjela da su joj se oči raširile dok je zurila u zgužvanu ljubičastu novčanicu. Vidjela sam kako ju je strašno htjela uzeti, no nešto ju je spriječilo. "Ma ne, hvala.
Eve. Baš si draga, no uzeti novac od tebe bilo bi kao da štenetu uzmem hranu iz usta. Hvala."
"Jesi li sigurna?" upitala sam je.
"Da. Ali, molim te, skloni je prije nego što je zbilja uzmem i sutra se osjećam još gore."
Ne mogu prestati razmišljati o njoj. Čini mi se tako krhka, ne znam koliko još može izdržati prije nego što se nepovratno slomi. Kad bih barem mogla učiniti nešto da joj pomognem, no trenutačno ne mogu pomoći ni sebi.
Uskoro se mora dogoditi nešto dobro, zar ne?
Eve.

17. rujna 1988.
Eh, još jedan dan, još jedan dnevnički zapis.
Prošlo je dosta vremena, zar ne? Tri mjeseca. I sve je opet prekrasno. Hahahaha! Ne mogu vjerovati da lažem vlastitom dnevniku. Što je sljedeće? Pokušaj skrivanja od vlastita odraza u zrcalu?
Pa, barem sam i dalje u svojem stanu i gazda me nije trebao "tucati" da ostanem. Kunem se da je zbilja mislio da ću pristati. Kad sam ga zvrcnula da mu kažem kako sam našla novi posao, zvučao je prilično razočarano.
I počela sam pušiti. Probala sam dok sam živjela s Dawn i sada mi je to zbilja super. Činim to da mi prođe vrijeme i da me smiri. Onda, što radim? Pogodi. Da, našla sam novi posao administrativne tajnice u velikoj računovodstvenoj tvrtki. Dobro, to sam rekla majci u posljednjem pismu.
Prava je istina da sada radim ono što je radila Dawn. Striptizeta sam. Ali nije da jednostavno skidam odjeću sa sebe, plešem za muškarce s gotovo nimalo odjeće na sebi.
Vrijeme je curilo i dok bih tu i tamo na koji dan pronašla kakav privremeni posao, sve se više približavalo vrijeme kad sam trebala platiti stanarinu, a to nisam mogla. Nisam mogla zaspati od brige i svaki mi je dan cijelo vrijeme bilo mučno.
čak sam razmišljala o tome da se vratim u Leeds, no pomisao na život pod istim krovom sa "stričekom" Alanom, dečkom moje mame, koji čeka dan da me može stjerati u kut i silovati bila je prestrašna. Jer znam da bi i tada nekako uspio uvjeriti majku da se to nije dogodilo. Vratila bih se kad bih znala da bi mi majka povjerovala ili čak kad bi u blizini i dalje bili striček Henry i teta Mavis, jer oni su znali što se događa i, kad god je to bilo moguće, ugostili bi me kod sebe. Gotovo sam pisala majci da je zamolim bi li razmislila o tome da ga ostavi kako bih se mogla vratiti, no spriječilo me njezino lice kad sam joj rekla što mi je sve radio i to što je povjerovala njemu, a ne meni.
I tako, pošla sam u Zavod za zapošljavanje da saznam kako se prijaviti. No kad sam u mjesnim novinama i Lootu potražila stanove ili garsonijere, čak i oni koji su bili namijenjeni nezaposlenima bili su jednostavno preskupi. Razmišljala sam o tome da se preselim iz toga kvarta, no jedini smještaj koji sam si mogla priuštiti bio je tako daleko na periferiji da bih bila izolirana i bilo bi mi teže stići do grada da pronađem posao. Pokušala sam s trgovinama, kafićima i čišćenjem, ali ništa. Sad je moje radno iskustvo u uredu radilo protiv mene jer su svi mislili da ću otići čim se dokopam uredskog posla i nisu htjeli riskirati. Rekli su mi u lice: ja sam rizik na koji se ne mogu odvažiti u recesiji.
I tako, očajavala sam. Kad sam išla u posjet Dawn, znala sam da očajavam, no nisam znala očajavam li toliko koliko je zasigurno očajavala ona — onda je došao dan kad sam shvatila da očajavam u istoj mjeri. Očajavala sam toliko da sam htjela barem pokušati.
Gotovo sam nazvala Dawn da je pitam za savjet, no onda sam se ipak predomislila. Imala je ona svojih problema i znala sam da bi me pokušala odgovoriti.
Potražila sam u mjesnim novinama i na žutim stranicama neki klub u blizini i saznala da postoji jedan oko petnaest minuta hoda daleko. Nakon što sam zapamtila adresu, preodjenula sam se u najbolji komplet rublja — za svaki slučaj zatraže li da sa sebe skinem koji komad odjeće — zatim sam češljem prošla kroz kosu, nanijela malo ruža za usne i maskaru te otišla prije nego što se predomislim.
Glavu nisam podizala i hodala sam brzo, svaki me korak vodio bliže onome gdje će mi se promijeniti život, no znala sam da to moram učiniti. Bilo je ili to. Ili cesta, ili povratak kući. Ovo je bilo najmanje zlo. Dobro, takav sam osjećaj imala.
Klub je bio na dnu pokrajnje ulice kojoj nikad nisam bila ni blizu. Bilo je prilično pusto čak i usred bijela dana. Noću je sigurno kao da hodaš oko industrijske pustinje. Klub je imao dvoja golema crna metalna vrata, debele rešetke na prozorima i razvratne grafite koji su ukrašavali vanjsku stranu zidova. Iznad lijevih vrata visio je natpis "Habbies Gentleman's Club" s neupaljenim neonskim ružičastim svjetlima; na desnim je vratima istim tipom slova također bilo naslikano ime.
Noge su mi se gotovo okrenule za 180 stupnjeva kako bi odvele tijelo, vrlo brzo, no mozak je preuzeo kontrolu pa sam podignula ruku, oblikovala šaku i zatim pokucala. U trenucima dok se vrata nisu otvorila, gotovo sam ponovno otrčala, a onda sam doista zakoračila unatrag da pobjegnem kad je vrata otvorio najveći, najširi muškarac s najdebljim vratom koji sam vidjela. "Da?" upitao je pomičući mišićavo lice.
"Ima li posla?" upitala sam, glas mi je zvučao prilično normalno s obzirom na to da sam bila prestravljena time što bi me samo ako prejako izdahne u mene ovaj muškarac mogao presjeći na dva dijela.
Zakoračio je unatrag i trznuo glavom u smislu: "Uđi". Shvatila sam da bi me mogao ubiti i nitko ne bi saznao što se dogodilo. Nikome nisam rekla da idem ovamo. Ipak, ušla sam i našla se u dugom, širokom hodniku s kabinom za naplatu ulaznica, bez ikoga meni zdesna, i na prljavom tepihu za koji mi se činilo da vodi nekamo dolje odakle dolazi glazba. Slijeva su bile stube vodeći vjerojatno prema dubinama pakla — u tom trenutku osjećala sam se kao da sam zakoračila na nekakvo mjesto koje je ispod pakla.
"Dolje", rekao je i pričekao da prođem ispred njega.
Ruku je ispružio iznad mene kako bi otvorio vrata i našla sam se u golemom dijelu prostorije koji se protezao gotovo odmah od vrata do suprotnog kraja prostorije. Preda mnom je bila pozornica sa svjetlucavim zavjesama u pozadini, a u središtu joj je bila golema debela šipka sve do stropa. U prostoriji su se nalazili stolovi, oko svakog stola bile su tričetiri stolice, a kad su svjetla bila upaljena, tek bi se povremeno vidjeli blistavi kvadratići diskokugle koja se okretala meni iznad glave, no dobro se vidjelo koliko je mjesto otrcano.
"Želi posal", grmalj je rekao drugom tipu kojeg sam tek tada primijetila kako sjedi za šankom. Bio je mlad i zgodan na neku čudnu foru — taman, kose zalizane unatrag i srdačnih crta lica, no zbilja nemirnih očiju i usta koja su izgledala kao da reži, a ne da se smije. Nosio je traperice i sako boje trule višnje iz Freda Perryja i imao je golem zlatni sat i golemo zlatno prstenje na većini prstiju. Pokraj njega za šankom nalazila se kratka čaša s tekućinom jantarne boje.
"Koliko imaš godina?" upitao je.
"Devetnaest", odvratila sam lažući. Ljudi te ne pitaju za dob osim ako zbilja nije važno da si stariji od osamnaest.
"Da? Kad si rođena?"
"25. lipnja 1969." Odvratila sam brzinom munje, zatim ga pogledala izvinute obrve. Bilo je to drsko i nepotrebno, no stekla sam dojam da mi neće povjerovati osim ako mu barem donekle ne pokažem nekakav čvrst stav.
"Ne izgledaš tako", rekao je.
Slegnula sam ramenima: "Znam. To ml je uvijek olakšavalo život jer nisam plaćala putne karte za odrasle", ponovno sam slagala. Ne bih nikad napravila nešto takvo kao što je neplaćanje prave cijene karte.
"Imaš iskustva?"
"Nemam", odvratila sam.
"I misliš da možeš raditi ovo iako nemaš iskustva?"
"Voljela bih pokušati. Volim plesati."
"Skini se."
Iznutra sam se pretvorila u želatinu. No nisam mogla dopustiti da to vidi. Gledajući ga, skužila sam da će kazniti svaku slabost.
Prisilila sam prste da ne drhte dok sam brzo otkopčavala dugmad na traperjakni i skinula je. On i grmalj zurili su u mene. Prožela me odbojnost kad sam shvatila da će me tako svake večeri gledati muškarci poput njih, I još gori, dobijem li posao. Potisnula sam tu misao i zatim iz glave protjerala sve misli o tome kako je sve ovo jako loše.
Kad sam bila mlađa, vidjela sam životnu priču poznate striptizete Gypsy Rose Lee. Sjećam se da je bila vrlo sramežljiva kad je prvi put stupila pred publiku I sjećam se kako je nastavila iako je bila prestravljena dok je pjevala "Let Me Entertain You" pred skupinom muškaraca koji su htjeli vidjeti golo meso, mrdanje i miješanje.
Upravo ondje pokušala sam biti Gypsy Rose, prizvala sam izraz strave
i otpora koji je imala na licu kad je nastavila pjevati, iako su se muškarci u publici smijali. U glavi sam zadržala taj prizor i najednom, ne sjećajući se zapravo točno kako, stajala sam pred njima samo u ružičastom grudnjaku i ružičastim gaćicama.
Očima su me promotrili tako pomno kao što bi to učinile ruke, opipavajući i dodirujući svaku liniju, izbočinu i žmarce.
"Nije loše", rekao je muškarac za šankom. Shvatila sam da mu ne znam ime, a bila sam pred njim bez odjeće. "Trbuh je dobar i ravan, sise dobrog oblika. Okreni se da ti vidim guzicu." Okrenula sam se, i dalje u mislima s "Let Me Entertain You". "Hmmm, nije loše. Sagni se." Oklijevala sam. "Raširi noge i sagni se", ponovio je, i s mukom sam progutala i učinila to što mi je rekao. "Ne, skroz, koliko god možeš. Stavi ruke na koljena ako trebaš... Tako je. A sad me pogledaj." Zadnje što sam htjela bilo je pogledati ga. U tom trenutku nisam htjela gledati nikoga. Blago sam savila tijelo i učinila to. "To je to. Sad se nasmiješi." Kimnuo je. "To, dosta je." Njih dvojica nisu mi gledali lice: oči su im gutale moje dupe. "Sad ustani."
Ustala sam i okrenula se. Nisam bila sigurna koliko bih toga još podnijela, no posao se sastojao od ovoga, zar ne?
"Skini sve", rekao je ležerno posežući za kutijom cigareta pokraj čaše i vadeći jednu.
"Sve?" upitala sam, ponovno se unervozivši.
"To ti je problem?"
"Nije, samo sam se pitala trebam li to činiti svaku večer"
"Ma ne, obično samo gornji dio. Moram vidjet' dolje da provjerim da ne..." Obratio se prijatelju i obojica su se zajedno nacerili nekoj svojoj internoj šali, "ma znaš, da tam’ dolje ispod nemaš neš' drugo."
Molim? Pomislila sam.
To mi se sigurno vidjelo na licu jer je grmalj rekao; "Da nisi dečec."
"Aha", rekla sam, "pa nisam."
"Ma da, to svi oni kažu, mala. Nije svaki put istina", rekao je grmalj.
"Let me entertain you", pjevala sam u sebi dok sam činila što su htjeli.
"Sto posto cura", rekao je muškarac koji je sjedio dok je zurio u donji dio mojeg tijela glave nagnute ustranu pripaljujući cigaretu.
Na trenutak sam se ponadala da će šibicom spržiti obrve, no nije.
"Da, sto posto", rekao je grmalj zureći dolje.
Tip za šankom okrenuo se, uzeo piće i gucnuo. Najednom sam mu dosadila. "Obrij noge, obrij muf i možeš početi sutra."
Ustala sam. Gola, promrznuta i izložena, slušajući ga, ne znajući trebam li se sad odjenuti ili nešto drugo. "O.K." rekla sam.
"Mogla bi bit’ malo veselija. Riskiram s tobom. Sise i guzica su ti O.K., al' nemaš iskustva. Moje mušterije ne vole bit’ pokusni kunići neiskusnih cura."
"Ovaj, hvala na šansi", rekla sam, i dalje ne znajući smijem li se odjenuti ili ne.
"Hajde, navuci prnje", rekao je grmalj.
"Svrati večeras, vidi kako sve to ide", rekao je muškarac za šankom. "Porazgovaraj s drugim curama, raspitaj se o naknadama i pravilima. Svakako to napravi, jer ak' ne'š poštivat' pravila, letiš van."
Mahnuo je rukom da mi kaže kako smo gotovi, otpravio me. Čašu je zaustavio na pola puta do usta. "Kako se zoveš?"
Gotovo sam rekla Gypsy, no pomislila sam da se tako neću moći izvući. Nisam mu kanila reći svoje pravo ime. Na pamet mi je pao film koji je bio na televiziji kad sam izašla iz kuće. "Honey", rekla sam. Iz A Taste of Honey. Bila sam na rubu suza gledajući ga — prizor u kojem je Josephine prisiljena napustiti dom zbog majčina dečka previše me pogađao u žicu.
"Honey", ponovio je. "Dobro je. Imaš taj neki slatki i nevini izgled. Hajde, izlazi."
I to je bilo to.
Na izlasku sam ugledala neku drugu ženu na putu unutra. Bila je nevjerojatno visoka i nevjerojatno lijepa. Nasmiješila mi se i ja sam se njoj nasmiješila, "jesi li nova?" upitala je.
"Aha", odvratila sam.
"E pa, ja sam Connie i večeras radim, u slučaju da se želiš vratiti i pitati me štošta. Tu sam već cijelu vječnost."
"Ah, hvala ti", rekla sam joj zahvalno. Nisam se radovala tome što ću se morati sprijateljiti s drugima kako bih saznala opis svojeg posla. Naučila sam se ne vjerovati ljudima nakon onoga što je učinila Ophelia. "Mogu li te sad nešto pitati?"
Kimnula je, velike su joj i pomalo zastrte oči zurile u me pozorno i ljubazno.
"Što je muf?" upitala sam.
Mogla sam umrijeti kad mi je rekla. I rekla mi je da mi je bolje depilirati se voskom nego se obrijati jer to traje dulje i ne svrbi toliko kad malo izraste.
Zbilja sam umorna. Ne znam mogu li više pisati. Sve me to pomalo umorilo. Nije ni čudo što je Dawn znala prospavati pola dana. Sigurna sam da to nije bilo samo od droga. To te iscijedi na sasvim drukčiji način od običnog posla. No više o tome poslije. Sada mi samo treba san.
Eve.
15. listopada 1988.
Plesačica sam već više od mjesec dana. Nije li to sjajno? Radim šest večeri tjedno i zaradim više novca nego onda kao administrativna pomoćnica pa si mogu priuštiti luksuz poput upaljena svjetla dok se kupam ili kupnje više od štruce kruha tjedno. Prije sam bila siromašna, kad sam radila u uredu, no to je bilo u redu jer sam mislila da ću tamo možda sagraditi karijeru. Možda sam mogla postati upraviteljica ureda ili učiniti onako kako je Maggie predložila, vratiti se polaganju Arazine i steći zvanje. Ako to i nije računovodstvo, mogla bih raditi nešto.
Sada imam više novca — dovoljno za život, dovoljno da izađem na kraj — no nisam sigurna kamo nakon ovoga. I dalje se prijavljujem za poslove, no sada mi se to čini pomalo besmisleno. Neću valjda ovo uvrstiti u svoj životopis?
Zbilja, nije tako loše. Mislim da je druga večer bila gora od prve. Prve sam bila nervozna. Gledala sam druge djevojke, vidjela sam kako pristupaju muškarcima, kako im se smiješe i s njima brbljaju suptilno mičući tijela, tako da njima muškarce gotovo hipnotiziraju i žele da oni žele da im plešu. Gledala sam kako su tik do toga da muškarcima sjednu u krilo, no nikad ih ne dodirnu — to je bilo glavno pravilo,
BEZ DIRANJA — i kako su im se približavale sve više te prema kraju pjesme postajale sve razvratnije prema muškarcima tako da bi ovi žustro plaćali više da se ples nastavi. Bila je tu šipka, koju su sve djevojke svake noće morale proći, no nisu joj bile sklone jer je biti gore značilo manje novca.
Za neke stvari koje su djevojke radile oko šipke jednostavno sam znala da ih nikad ne bih mogla izvesti. Bilo je fizički zahtjevno pa sam mislila kako bih se njome trebala koristiti što više, kako bih je uključila u plesnu točku i nadala se da mi to ide toliko loše da će me skinuti s nje nakon jedne-dvije pjesme.
Zbog čega je druga večer bila gora od prve? Prve se djelić mene nadao da će mi netko reći da odem i više se nikad ne vratim. Djelić mene nije htio stajati pred nekim muškarcem koji je širom raširio noge i čvrsto si prikovao ruke za bedra kako bi dao sve od sebe samo da me ne dodirne. Moja prva točka bila je za nekog mladog zgodnog tipa koji je stajao sam i nosio sivo prugasto odijelo. Ušao je sam, sjeo podalje od ostalih muškaraca za stolovima i naručivao piče za pićem dok je zurio u mene. Druge djevojke došle su do njega, no sve ih je odbio, samo je zurio u mene i naposljetku sam ja otišla k njemu.
"Biste li da vam plešem?" rekla sam mu. Glas mi je bio drukčiji jer sam vježbala cijeli dan. Uživljavala sam se u ulogu Honey. Hodala je drukčije od mene, govorila je drukčije, drukčije je plesala. Bila je drukčija jer je mogla skinuti odjeću sa sebe pred ljudima koje nije poznavala dok bi meni to uvijek bio problem.
Kimnuo je. Imala sam nešto novo na pameti — novac koji ću zaraditi plesom. Koncentrirala sam se na dvadeseticu koju ću dobiti i tu brojku zadržala u mislima. Oko svijesti sam podignula zid kako ne bih razmišljala o tome što radim i na tom sam zidu vidjela golemih "20 funti".
Počela je pjesma i plesala sam radeći ono što sam vidjela da rade druge plesačice dodajući još neke stvari koje sam vježbala kod kuće. Kad je pjesma završila, dao mi je napojnicu od pet funti i onda gledao kroza me dok sam odjevala grudnjak i haljinu. Bilo je gotovo isto cijelu noć i na kraju su mi rekli da se vratim sutradan navečer Dobila sam gotovinu u ruke, od čega su mi uzeli naknadu. Vlasnik Adrian me potapšao po dupetu jer sam bila tako dobra i rekao mi da se vidimo sutradan.
Druge večeri bilo je gore jer sam znala da je to to. Tu ću biti neko vrijeme, tu sam sve dok ne dobijem novi posao i dok je svijet takav kakav jest, i dalje u recesiji, drugi posao neće se tako skoro pojaviti. I dok sam nanosila makeup onako kako sam vidjela da to čine druge djevojke i pripremala se izaći, osjetila sam mučninu koju nisam osjetila još otkad sam skovala ovaj ludi plan. To je bio moj život, to sam odabrala za sebe. Odabrala sam nositi masku djevojke iz maštarije kako bi ona zbiljska mogla nastaviti živjeti na ovom svijetu. I u doglednoj budućnosti, upravo ću to morati raditi kako bih izdržala.
Jedna kupka nije bila dovoljna da ispere smrad dima, cuge i znojnih očekivanja koja su mi se uplela u kosu i prodrla u kožu, no nakon nekog vremena ponovno sam bila O.K. Bila sam stara Eve.
Sve sam to samo trebala prepustiti Honey.
Kad sam išla spavati te druge večeri, nisam mogla prestati razmišljati o Dawn. O tome što je bilo prvo — droga ili ples. Što je sebi rekla kako bi preživjela dan radeći ovo? I koliko će još poživjeti?
Sad je to kao disanje, naravno. Trebala su mi samo dva tjedna za to da se više ne moram koncentrirati na to da budem Honey kad se popnem onamo kako bih plesala. Sada, čim prođem kroz vrata Habbie’sa, pretvorim se u Honey i napustim je čim izađem. Zbog toga je tako dobro imati je — ne moram posao nositi kući jer je osoba koja ga obavlja tek plod moje mašte.
Eve.
18.listopada 1988.
Svaki dan prođem pokraj ove trgovine. To je obična trgovinica odjećom. No ima tu jednu haljinu...
Takvo što obično mi se ne sviđa i nikako si je ne mogu priuštiti, no moram zastati svaki put jer je prekrasna. To nije prava riječ. Više je od toga. Oduzima dah, ma znate, kako se kaže za mjesta koja ljudi vide na godišnjem odmoru. Oduzima mi dah i ne mogu je ne gledati. Ponekad, čak i ako nisam blizu, odem i pogledam Je. Trebala bi biti moja. Želim da bude moja. Nikad nisam imala ništa slično, ništa tako lijepo i tako fino. Stvar je u toj nevjerojatnoj ružičastoj nijansi.
Gornji joj je dio, oko sisa i sve do struka, uzak, sprijeda je nježno poprskana šljokicama, na sredini ima kravatu. Zatim suknja pada u
valovima. Obje naramenice stoje prema gore i granaju se u obliku slova V, no nije otkriveno previše jer ima podstavicu preko središnjeg dijela. U izlogu ispod nje stoji velika suknja od tila, no ja je ne bih tako nosila — samo bih je pustila da mi pleše oko nogu, sve do potkoljenica.
Želim je.
Toliko je želim da mi je ponekad teško disati. Zurim u nju dugo, netremice gledajući šavove, pojedinosti, debljinu ruba, razmak među šljokicama, to kako svjetlo pada na nježne nabore materijala. Uvijek tražim nesavršenosti, nešto što će me po mogućnosti odbiti, zbog čega ću je manje voljeti.
Trebala bi biti moja. No gdje bih je nosila? Zašto bih je nosila? Nikamo ne idem. Samo na posao i s posla. Sjedim u ovom stančiću, gledam telku, čitam knjigu iz knjižnice ili pušim. Bilo bi blesavo kupiti je. Potrošiti toliko novca samo kako bih je nosila po stanu.
Želim je prestati voljeti, ali ne mogu.
To nekako zvuči kao ono što osjećam prema majci.
Eve.


21. listopada 1988.
Danas sam doživjela šok. Prvi put.
Malo sam potresena nakon toga.
Neki me muškarac zgrabio u uličici pokraj kluba. Stvorio se iznebuha. Hodala sam i razmišljala o tušu i kupki koju ću prirediti kad stignem kući, kad sam na ruci osjetila nečiju ruku, drugu u kosi, i netko me odvlačio u uski usjek uličice, nešto neizrecivo pod nogama mi je mljackalo i gacalo, hrskalo i pucketalo. Ostala sam bez daha kad su me njegove ruke gurnule u zid i stotine zvijezda rasprsnule su mi se pred očima.
Trenutakdva poslije osjetila sam ruku debelu i nespretnu poput šunke kako mi steže grlo i u mene se uvukao strah. Shvatila sam što će mi se vjerojatno dogoditi.
"Svidjelo ti se, zar ne, kujo?" rekao mi je točno u lice ne trudeći se sakriti svoje. "Kad si bila na meni, svidjelo ti se. Htjela si još."
Na tebi? Pomislila sam. 1 onda, u prigušenom svjetlu, ugledala sam sjene i crte njegova lica. Nije se isticao, oni se nikad ne ističu. Ne baš. Osim ako nisu posebno ružni. Ili zaudaraju. Ili imaju grube ruke.
Ili ako nisu zamahnuli posebno velikim smotuljkom novčanica da pokušaju pridobiti što više djevojaka koje se natječu za njihovu pažnju. Većina ih je sasvim obična i ne bih ih prepoznala ni da se spotaknem o njih na ulici. Ne bi se isticao ni da sam se spotaknula o njega na ulici ili da me gurnuo o zid želeći više od onoga što je platio. Želeći produžetak plesa u krilu. Vjerojatno je požalio što je za njega ispljunuo lovu.
Zurila sam mu u lice pitajući se je li on jedan od onih koji su me dotaknuli, jedan od onih prema kojima sam se odnosila kao da su posebni pa im dopustila da me dotaknu kako bi ostali i potrošili novac na mene. Ili je možda bio jedan od onih za koje sam skužila da su htjeli dirati, no produžili bi nakon jednedvije pjesme želeći skupiti što je više djevojaka moguće i tako otišli misleći o sebi da su muškarčine?
"Nisi kao druge", rekao mi je. Glas mu je tih i promukao od bolesnog uzbuđenja. Nije mi izgledao kao razbojnik, više kao obični likovi koje sam svakog jutra znala viđati na putu prema poslu — poput onih koji bi nakon nekoliko pića po završetku radnog vremena upali s frendovima želeći se zabaviti.
Ovaj se muškarac nije smijao: "Reci mi da si htjela još", rekao je pomalo me drmajući.
Zurila sam u njega. Ne prkosno, nego nijemo od straha i šoka. Jesam li zbilja tako dobra glumica? je li zbilja u to povjerovao?
"Hajde, prljava kurvice, reci mi da želiš još!"
Meni se obraćaš? Pitala sam se.
Jednom rukom i dalje me držao oko vrata, drugu je počeo spuštati u moje hlače, njegovi debeli prsti oštrih noktiju zabijali su mi se u kožu pokušavajući ući u mene.
Tada sam počela vrištati. Počela sam vikati i vrištati i opirati se. Nije me bilo briga za to što mi se stisak oko vrata počeo stezati poput kliješta jer sam i dalje uspijevala bučiti. Govorio mi je da začepim, prvo je režao, a onda vikao i, iako je bio jači, uspijevala sam odupirati mu se držeći ga na odmaku.
"Hej, miči se od nje!" Najednom je neki glas presjekao bučan metež koji smo stvarali i netko ga je odvukao od mene. "Miči se! Što radiš?"
I najednom se koprcao po prljavom tlu pokušavajući se ponovno osoviti na noge.
"Tako se ne odnosi prema ženama", rekao je moj spasitelj.
"Stari, ona nije žena, ona je kurva", pljunuo je u mojeg spasitelja kad je ustao. "Plaćaju joj za to. Voli da je grubo."
"Samo se gubi", pljunuo ga je drugi muškarac.
"Ne'š ništa dobit' besplatno, stari", rekao je. "Ja se ne bi' ni trudio."
"Crta!" zaurlao je drugi muškarac.
Napadač je zbrisao i ostala sam s drugim muškarcem.
"Jesi li dobro?" upitao je.
Kimnula sam, i dalje malo prepotresena da prozborim.
"Ovdje bi trebala paziti, znaš, zbog tog kluba. Nijedna pristojna žena nije sigurna dok hoda ulicama, stalno ih brkaju sa striptizetama", rekao je. "Pitam se razmišljaju li te droljetine o opasnostima kojima izlažu druge žene." Onda me pogledao, mislim, stvarno me pogledao, i zašutio kad je ugledao moj makeup, natapiranu kosu i shvatio da ja nisam pristojna žena. Ja sam bila jedna od onih droljetina.
Odmahnuo je glavom, na licu mu je bilo gađenje. "Trebala bi pripaziti." Zatim se udaljio.
Drugi me je muškarac povrijedio više od prvog.
No istina je, zar ne? Nisam pristojna žena. Pristojna žena ne bi radila ono što ja radim.
Bože, ponekad se mrzim.
Prestat ću se potpisivati kao Eve. Ima li to smisla? Znam tko sam.

8.studenoga 1988.
Haljina je nestala iz izloga.
Smučilo mi se.
Uletjela sam trgovinu, srce mi je ubrzano lupalo. Jednostavno nisam mogla vjerovati. Netko ju je kupio nakon toliko vremena. To je tek trgovinica koju ljudi nazivaju butikom. Žena koja upravlja njime pogledala me od glave do pete.
"Mogu li vam pomoći?" rekla je, totalno umišljena.
Doživljavala me kao nešto gadno i smrdljivo, no nije me bilo briga. Bilo me briga samo za haljinu.
"Haljina iz izloga", rekla sam joj bez daha zbog nervoze, "je li prodana?"
Zlobne su joj oči ponovno preletjele po meni, brzo i zgađeno. "Netko, kupac koji kupuje, upravo je isprobava, iako stvarno ne znam tiče li vas se to."
"Htjela sam je kupiti", rekla sam dajući joj još više snage nada mnom, pružajući joj mogućnost da djeluje još umišljenije, arogantnije i napuhnutije.
"To je odjeća s potpisom dizajnera, iznosi više od četiristo funti. Imate li zbilja toliko novca?" rekla je ne dodavši to da je očekivala kako ću je pokušati ukrasti. Nikad ne bih ukrala nešto tako prekrasno poput te haljine. Nikad ne bih ukrala, točka.
"Imam", rekla sam trudeći se biti hrabra.
Kutovi usana zatitrali su joj jer je bila na rubu da mi se ne počne smijati. Osjetila sam kako mi se niz grlo cijede suze i šikljaju poput hitrog brzaca na oči. Nisam htjela zaplakati pred njom. Metalni zveket prstena odmaknute zavjese ispunio je jaz između nas i obje smo se okrenule prema kabinici za presvlačenje u donjem dijelu trgovine. Izašla je žena koja je nosila moju haljinu.
Imala sam osjećaj kao da nosi moju vjenčanicu i kao da će se zbog toga vjenčati s mojim zaručnikom. Bilo je to kao da mi je naživo oderala kožu i nosila je na sebi. Bol je bila golema i ni po čemu se nije dala usporediti s onim što sam dosad doživjela. Imala je nešto što je trebalo biti moje i mogla si je to priuštiti. Mogla ju je kupiti kad god je to htjela. A ja... ja ću uvijek biti s druge strane izloga i gledati ovakve stvari. Uvijek ću biti na pogrešnoj strani jer ne zaslužujem imati lijepe stvari.
"Izgledate upravo božanstveno u tome!" vedro je rekla prodavačica, više zbog mene nego zbog nje. Htjela mi je dati do znanja da zna da sam šljam. Napustila je pult i pošla ženi u mojoj haljini. Isključujući me, govoreći mi da odem, da tu nisam dobrodošla. "Upravo moram inzistirati na tome da je kupite."
"Pomalo je iznad mojih mogućnosti", odvratila je žena.
"Ne brinite se oko toga, imamo vrlo prihvatljive popuste i uvjete otplate za omiljene kupce", rekla je glasno zapravo se obraćajući meni. "Ostavite malen polog i ostatak možete platiti za mjesec dana ili slično."
"Nisam znala da radite takvo što", rekla je oduševljena nosačica moje haljine.
"Kao što sam rekla, radimo to za svoje omiljene kupce."
"Oh, Bože, da je uzmem? Haljina je prekrasna, zbilja izgleda lijepo na..."
"Svakako pristaje nekom poput vas. Malo ljudi može nositi nešto tako prekrasno. Ne bi pristajala svima."
"Ah... lijepa je."
Ne, nije! Htjela sam vrisnuti. Nije ni lijepa ni prekrasna, kao ni bilo što od tih jadnih, skromnih, bezvrijednih riječi kojima se koristiš. Božanstvena je. Dolazi odande gdje sunce pribavlja zrake, sačinjena je od tkanine istkane komadićima duge, sašili su je anđeli, mnogo je više od prekrasnog ili lijepog. Ona je savršenstvo.
Okrenula sam se otimajući oči od onoga što se preda mnom zbivalo. Nisam mogla gledati kako kupuje nešto što ne cijeni najviše moguće, ne kako bih je ja voljela, ah, puno više. Ovakav bi bio osjećaj gledati muškarca kojeg voliš, kojem si dao život, kako se ženi nekom drugom. Više se nikad nisam htjela tako osjećati.
Znala sam da će mi se žena koja posjeduje trgovinu smiješiti, gledati me u zrcalu kako odlazim, osjećati se nadmoćno i samozadovoljno što je otjerala šljam poput mene. Ništa joj nisam učinila, no i dalje je jako uživala u tome da mi pokazuje gdje pripadam.
Kući sam hodala omamljena osjećajući se kao da su u meni ubili boga. Nisam shvatila koliko mi je ta haljina davala smisao. Koncentriraj se. Nisam se ozbiljno bavila mišlju da ću je kupiti, no, mislim da me je pokretala mogućnost da bih je mogla kupiti. Mogućnost da bih jednog dana mogla posjedovati nešto lijepo, nešto dražesno — poput drugih djevojaka s kojima sam nekoć radila i pokraj kojih sam stalno prolazila na ulici — to me sprečavalo da potpuno ne poludim. Zbog toga se nisam pitala zašto se nisam više potrudila pronaći veći broj privremenih poslova. Ovako se svake večeri vraćam u Habbie’s, izlazim iz njega zaudarajući na gadne spodobe koje prođu kroz vrata, a ja se jedva uspijevam pogledati u zrcalo.

čini mi se da je ta haljina bila simbol toga da sam sposobna promijeniti svoj život. Biti bolja.
Sad u krevet. Nema smisla sutra ustati. Zvrcnut ću i reći da sam dobila mjesečnicu.
S ljubavlju, od mene.
29. studenoga 1988.
Nisam prošla kraj trgovine već tjednima. Nema smisla. I dalje sam povrijeđena zato što netko drugi ima onu haljinu — moju haljinu. 1 dalje sam mozgala o tome kako se ona uštogljena kuja ponijela prema meni.
pogodi kako sam onda reagirala kad sam neki dan naposljetku morala proći pokraj trgovine — inače bih bila zakasnila na posao — a ona je ponovno bila ondje. Haljina. Moja haljina. Vratila se u izlog na blistavu bezličnu manekensku lutku kao da je nikad nisu ni skinuli i kao da je ona žena nije isprobala. Trgovina je bila zatvorena pa nisam mogla ući, no zastala sam, iako je bilo kasno, i zurila u nju. Zurila sam i zurila i onda ispružila ruku i dotaknula staklo zamišljajući kako kroz staklo pod prstima osjećam njezine meke nabore, kako treperenje njezine božanstvenosti nježno protječe kroza me.
Ovo mi je nova šansa. Moja šansa da pokažem onoj kuji i šansa da samoj sebi dokažem da mogu bolje. Mogla bih posjedovati nešto savršeno.
Nježno sam odmaknula ruku i onda morala trčati do posla. Znala sam što trebam učiniti. Znala sam da moram učiniti sve, SVE što MOGU, da dobijem novac i kupim tu haljinu. SVE.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvanaesto poglavlje

Jack

Ponekad je u Brightonu isto kao da si u Londonu, okružen si gomilom različitih ljudi, svi imaju užurbane živote. Prenoćio sam nekoliko puta u Londonu i živio u Brightonu (i sad sam se skućio u Hoveu) i nikad se neću zasititi mogućnosti da se skrijem svima naočigled. Imam osjećaj da je to lakše u Brightonu jer najbolje stvari međusobno nisu toliko udaljene kao u Londonu.
Hodajući popločanim ulicama North Lainesa, osjećam se anoni¬mno i slobodno, kao da sam ponovno Jack Britcham. Ja sam muškarac u tridesetima pred kojim se prostire cijeli život. Mogu raditi što pože¬lim i kad poželim. Ništa me ne sprečava u tome. U gomili sam tek još jedna prepreka na cesti koju treba zaobići, još jedno biće koje se zateklo u istom gradu istodobno kad i prolaznici. Nisam važan. Volim biti nevažan. Često žudim za tim da sam nitko. U mojem svijetu, s ljudima koje poznajem, biti nitko nije moguće.
Postavljen na uglu Ulica Gardener i Church, odmah prije nego što se cesta suzi u klaustrofobičnu uličicu s obiju strana obrubljenu trgovinama, zapne mi za oko tezga uličnog prodavača. Ima probušenu ploču s urednim redovima kristalnih srca, koja se naslanja na naranča¬stu plastičnu gajbu za mlijeko. Neka su glatka i jasna, neka su gotovo grubo izrezana s vidljivim fasetama, druga su pak glatka no hrapavijih površina. Upadaju u oči zbog svoje jednostavnosti, time kako lome svjetlost, mnoštvo je njihovih boja poput kapljica cijelog spektra boja prokapalih na ploču. Jeftina su, no nevjerojatno lijepa kao rijetko što.
Uvukavši se tako da izbjegnem remećenje gomila koje pokušavaju proći pokraj mene, zurim u njih paraliziran. Prodavač je vjerojatno mojih godina, nosi otrcanu oker jaknu, ima neurednu svijetlu bradu i sumorne oči. Prsti su mu ogoljeni u zelenim rukavicama s odrezanim prstima i nos mu je crven kao da ima trajnu hunjavicu. "Radim ih sam samcat, prijatelju", kaže izraženim londonskim naglaskom, zatim gubi interes za mene i vraća se motanju cigarete. Hipnotizirali su me ovi stakleni dragulji.
Libby bi se dopao jedan od njih. Barem mislim da bi. Lutam Brightonom trudeći se pronaći savršen dar. Sve što sam dosad vidio i pomislio da bi joj se dopalo preskupo je da bi u tome uživala. Drugi muškarci, siguran sam, zavidjeli bi mi na ženi skromna ukusa. Voli prekrasne stvari — odmah zna marku nečega i je li lažnjak ili ne — no rijetko se nagradi spomenutim predmetima. Ne može se nikako odlučiti na to da potroši toliko novca — ako to i ne kaže naglas, vidim da to misli. To je gotovo mjesečna svota za hipoteku, misli kad je pred kupnjom nepotrebnih stvari. Ne budem li zbog ovoga mogla platiti račune, što će se dogoditi? Uvijek sve mora sagledati u širem kontekstu da vidi vrijedi li to zbilja onoliko koliko bi morala to platiti.
Kad smo se tek vjenčali, rekao sam Libby da ću joj platiti da se vrati doktoratu i dovrši ga ako želi. Nasmiješila mi se, lice joj se ozarilo kad ga je obuzela radost. "Hvala ti. Velika ti hvala na ponudi", rekla je. "Ali ne, to je već lanjski snijeg. Sada sam uljepšavateljica. Zapravo, štedjela sam da se vratim tomu, no sada zapravo ne želim."
"Jer se bojiš da nećeš moći sve pratiti?" upitao sam.
Odmahnula je glavom i rekla zamišljeno: "Ne, nego zato što sam uljepšavateljica."
"Pa, mogli bismo financirati otvaranje vlastita salona ovdje u Brightonu ili Hoveu", predložio sam.
Ponovno se nasmiješila onim osmijehom punim oduševljenja, radost joj je plesala u očima dok me gledala: "To je sjajna ponuda, Jack. Hvala ti, ali ne."
"Zašto ne?" upitao sam.
"Jednostavno nemam takvih ambicija."
"Nevjerojatno si ambiciozna i motivirana, imaš strast i nagon."
"Mislim da sam htjela reći kako jednostavno nemam onu vrstu ambicije da radim nešto po cijenu bilo čega samo kako bih dobila ono što želim. Nisam mogla dovršiti doktorat jer se nisam htjela zadužiti kod ljudi koji bi mi financirali istraživanje. Ne želim otvoriti salon tvojim novcem jer ti ne želim dugovati."
"Muž sam ti, to je naš novac."
"Moralno i legalno da, ali ovdje", stavila je ruku na glavu, "i ovdje", stavila je dlan preko srca, "novac je tvoj. Zaradio si ga ili su ti ga dali mnogo prije nego što si mene upoznao."
"Ali to je blesavo", rekao sam joj.
"Možda, i sigurna sam da bi bilo drukčije da imamo djecu. No u ovom trenutku, kad smo tu samo nas dvoje, i dalje to smatram tvojim novcem. Otkako smo zajedno, sve što zaradimo, naš je novac."
"I dalje blesavo."
"Bila sam siromašna, Jack. Vidjela sam što sve ljudima učini po¬treba za novcem, očaj zbog njega. Jako ti je sužen izbor kad ti očajnički treba novac i dosad sam uspijevala izbjeći da me se prisili na neke loše izbore. I da, ako baš hoćeš iskreno, nešto sam drugo htjela raditi kad sam se školovala za uljepšavateljicu, a to je pokrenuti vlastitu liniju proizvoda za uljepšavanje. No na tome bih trebala raditi, ne želim da mi se da na pladnju. Ima li smisla raditi nešto kad znaš da te netko drugi može spasiti ako podbaciš? Volim naporno raditi i onda žeti uspjeh. Ponosim se onim što radim. Ima li smisla ako znam da će me bogati muž izvući ukoliko zabrljam?"
To me navelo na razmišljanje o mojem složenom odnosu s ocem. Hector je oduvijek htio da se na njega oslanjam. Nije mu se sviđalo da radim nešto a da se prije toga ne posavjetujem s njim — volio je (tre¬bao je) imati kontrolu. Oduvijek je Jeffu i meni davao novac govoreći nam da mu se možemo obratiti ako imamo problem. Nikad nam nije dopuštao da stanemo na svoje noge — što je značilo da su i naši uspjesi
i padovi bili tek njegov odraz. Uvijek moram biti čvrst i skrivati svoje bitke od očeve kontrole jer je majci toliko stalo do roga da budemo bli¬ska obitelj. Često se bojim da bi joj se slomilo srce kad bi znala koliko ga uglavnom mrzim i zbog čega ima tako nisko mišljenje o meni. Često gledam svojeg oca i u njemu vidim sve što mrzim kod muškaraca, i onda pogledam majku i sjetim se da joj nikad ne bih htio nauditi.
Eve se jako protivila očevim pokušajima kontroliranja. Nepresta¬no je ponavljala da ne bismo trebali prihvaćati financijske darove mojih roditelja, no teško mi ih je bilo odbijati jer sam znao koliko majci znači to što može pomoći meni i Jeffu. Eve je pronašla način kako im to priopćiti donirajući ženskom skloništu i dobrotvornim udrugama za beskućnike devedeset tisuća funti koje nam je dao od prodaje neke nekretnine. Nikad to ne bih bio mogao učiniti, no nakon toga, kad sam mu rekao gdje je završio novac, otac nam ga je prestao davati.
Želim Libby kupiti stakleno srce. Nisu preskupa, prekrasna su, no nisam siguran da bi joj se takvo što doista svidjelo. Eve bi se, mi¬slim, jako dopalo jedno od njih. Nisam siguran. Njih mi se dvije u glavi ponekad miješaju, do te mjere da ne znam koja što voli. Obje ne impresionira/nije impresionirao novac. Obje vole/voljele su prekrasne stvari. Zbog obiju mi srce kuca trostruko brzo. No nisu iste. Razliku¬ju se u mnogočemu. No ima dana, kao danas, kad zaboravljam što je što. Tko je tko. Fine razlike koje osobu čine onakvom kakva jest, zbog kojih je žena upravo ona u koju si se zaljubio, ponekad su tako zamagljene da se bojim obratiti se ženi s kojom sam u braku.
Bojim se da ću Libby pripisati nešto što je Eve rekla, učinila ili voljela i da mi nikad neće oprostiti.
Oči mi privuče čisto srce nalik na teksturu oblaka u središtu ploče.
Prsti mi ga prekriju otkopčavajući ga s ploče i obujmljujući ga dlanom. Krv koja kola kroz tijelo kao da se usmjerila na glavu i na trenutak imam osjećaj kao da mi to srce kuca o dlan. Živo je i dobro je i kuca.
Ako bi se to dopalo Eve, siguran sam da će se svidjeti i Libby. I što joj drugo nakon svega kroz što je prošla mogu dati osim ovoga — svojega nesavršenog srca.


Eve
1. prosinca 1988.
Razgovarala sam danas s Connie i pitala je kako mogu zaraditi više novca kako bih kupila onu haljinu. Nisam joj rekla što će mi, sumnjam da bi itko razumio zbog čega mi treba haljina — samo sam joj rekla da mi treba još novca što je prije moguće. Prestala se naginjati naprijed kako bi se bolje vidjela u zrcalu okruženom žaruljicama u prljavoj stražnjoj prostoriji poznatoj kao svlačionica u kojoj se nanosi makeup. Connie se zarotirala na stolici prema meni. Connie je jedina osoba na poslu u koju zbilja imam povjerenja.
Plesala je neko vrijeme i to joj je dozlogrdilo. Nije kuja, a nije ni prgava ni ogorčena kao druge. Ima nevjerojatno tijelo: izdužene, glatke, preplanule mišiće, stasom je zapravo nalik na Amazonke, no u potpeticama i s kosom razbarušenom i pričvršćenom straga, izgleda poput božice. Muškarci hrle k njoj, gotovo kao da žude za tim da ih se zdrobi pod šiljcima njezinih potpetica, da ih se pripitomi. Čini se kao da nije svjesna toga, čini se cijepljenom protiv toga. Ne pretvara se da je netko drugi kako bi tamo izašla. Ona je Connie ondje pred muškarcima koji sline. Connie je ovdje u svlačionici, i Connie je kad ne radi. ja sam ovdje Honey, Honey sam pred muškarcima, a Eve kad ne radim.
"Dušo, za što će ti novac? Ako smijem znati", upitala je glave nagnute ustranu, njezine me tamne umorne oči proučavaju. Glas je utišala kako nas nitko ne bi čuo.
Slegnula sam ramenima: "Tek tako." Netko tako cijepljen protiv učinaka plesa ne bi razumio zbog čega mi treba haljina, ni kako mi može pomoći.
"Nadam se da nije za muškarca?"
Odmahnula sam glavom: "Ni blizu. Nikad ne bih takvo što napravila za muškarca."
"Nikad ne reci nikad", mudro je i zamišljeno rekla. "Znači, trebaš zaraditi još novca? Pa možeš početi plesati u privatne svrhe, znaš, u VlPprostorijama. Reci Adrianu i ostalima da ćeš to raditi i počet će poticati muškarce kojima se to sviđa da odaberu tebe za plesačicu."
"Plešem li ondje kao i obično? Samo malo dulje, ili to možda radim gola?" upitala sam.
Connie je u mene zurila dugo i netremice, kao da se pitala jesam li zbilja tako naivna. Nikad dotad nisam plesala u VIPu i nikad nisam bila toliko znatiželjna u vezi s tim. Obično bih zaradila dovoljno da platim naknadu koju smo plaćali upravi i da pokrijem stanarinu, hranu, račune itd. Došla bih, obavila, otišla. Nije bilo potrebe da se upuštam u nešto drugo.
Uzdahnula je: "Honey, u privatnim prostorijama pravila za koja se pretvaraju da ih se drže u klubu zapravo ne vrijede. Znaš kako ih u klubu navodimo na to da misle kako, ako im dopustimo da nas dotaknu, to radimo samo njima? U stražnjim prostorijama smiju te dirati. Ondje smiju izdrkati dok te gledaju kako plešeš, smiju ti staviti prst, smiju ti dirati sise, mogu te natjerati da se igraš sama sa sobom, moraš im izdrkati ako to zatraže, neke im cure puše..." Ušutjela je, zagledala se u mene u čuđenju, očito ju je pokolebala strava na mojem licu. "Zbilja mislim da privatno plesanje nije za tebe."
"Ali trebam novac", ustrajala sam.
Connie je počela grickati donju usnu ružem mrljajući zube — prvi sam je put vidjela tako nesigurnu u sebe. "O.K., ali moraš očvrsnuti. Pokažeš li ondje ikakav znak slabosti, živu će te pojesti. I to mislim doslovno. Netko od ološa koji ovamo zalaze prisilit će te da ti svrše u usta ako pomisle da im to može proći. Jednu su djevojku u nekoj od onih soba silovali dok su izbacivači stajali vani jer je bila prepreplašena da vrišti. Onda su je drkadžije koje vode ovu rupetinu pritisnule da to ne prijavi jer bi mogli izgubit' dozvolu. Uvalili su joj svežanj novčanica i onda joj u biti rekli da odjebe. A đubre koje je to
učinilo? On se, zamisli, par puta pokušao vratiti sve dok mu mi djevojke nismo odbile plesati i upravitelji su mu zabranili pristup." Slegnula je ramenima. "Vjerojatno to radi negdje drugdje."
Stavila sam ruku na usta: "Zašto i dalje radiš ovdje?" upitala sam je znajući da ja ne bih mogla raditi na mjestu na kojem su silovali moju prijateljicu.
Connie se na usne vratio njezin smireni, mudri osmijeh i ponovno se okrenula prema zrcalu, uzela četkicu za nanošenje rumenila i pozabavila se obrazima: "Trebam novac."
I ja sam se zarotirala u stolici prema zrcalu. Pogledala sam se. Kosa mi je začešljana unatrag kako bi stajala ravno, oči su mi naglašeno našminkane crnim, smeđim I plavim kako bi se isticale, imam umjetne trepavice, jarko crvena usta i sjajne obraze. Oko vrata mi je zlatna blještava ogrlica. I meni je trebao novac. Trebao mi je novac da opet budem Eve.
"Radije bih da to ne radiš", rekla je Connie i dalje nanoseći makeup. "Znam da ćeš to svejedno učiniti, ali ja bih radije da to ne učiniš. Sjećam se kad sam te prvi put ugledala i još sam tada znala da ne bi trebala biti ovdje. Nisi ti za ovakva mjesta. Honey. Nisi dovoljno čvrsta. U godinama koje dolaze osvrnut ćeš se i početi se mrziti zbog ovoga."
"Je li tako s tobom?" upitala sam je.
"Mrzila sam se davno prije nego što sam došla ovamo. Ovo mi mjesto samo daje dodatni razlog da opravdam mržnju."
"Trebam novac", ponovila sam, koliko njoj, toliko i samoj sebi.
"Ne treba li svima?"
Trebam novac, trebam novac, trebam novac. Neprestano sam si to ponavljala nakon smjene kad sam zamolila Adriana da mi dopusti raditi u privatnim prostorijama.
"Jesi li sigurna?" upitao je, očito iznenađen. Otkad sam tu, nisam pokazala nikakvo zanimanje ni za što osim za odrađivanje svojih smjena, uzimanje novca i odlazak kući.
Kimnula sam. Trebam novac, trebam novac, trebam novac.
"Mušterijama će se to jako svidjeti — malo novog mesa u stražnjem dijelu. Dobit ćeš i veći dio. Samo im daj do znanja što hoćeš, a što nećeš prije nego što se baciš na posao. Obožavat ćeš to".
rekao je tapšući me po dupetu. "Kako će se samo muškarci otimati za tebe, to ćeš obožavati."
Trebam novac, trebam novac, trebam novac.
8. prosinca 1988.
Danas sam prvi put izvela privatni striptiz.
Nije bio ni odbojan ni pijan. Nosio je odijelo i bio je relativno ljubazan. I imao je zaručnički prsten. Zbog nekog razloga to me uzrujalo. Morala sam izbjegavati to da mu gledam u ruke.
Trebala sam raširenih nogu sjediti gola na njemu, krećući se u ritmu glazbe. On je stavio ruku, onu s blještavim zlatnim zaručničkim prstenom, meni na donji dio leđa, a drugom se služio kako bi se uzbuđivao.
Otkad sam ušla, priredila sam si tri kupke, no i dalje osjećam njegovu desnu ruku kako se trlja o mene dok je miče gore-dolje, i dalje na koži donjeg dijela leđa osjećam meki zlatni kolut njegove doživotne predanosti i vjernosti nekom drugom, gotovo peče ondje gdje me dotaknula.
Stavila sam novčanice od večerašnje zarade u gotovo zaleđen pretinac u hladnjaku jer tako mogu zaboraviti na njih. Trenutačno ne mogu podnijeti pomisao na njih. Zapravo, priredit ću si još jednu kupku.
18.veljače 1989.
Danas sam ušetala u trgovinu s haljinom sa smotuljkom novca koji mi je probušio džep. Zaradila sam svaku novčanicu. "Nova djevojka"
Iz VlPprostorije, čini se, vrlo je popularna među redovitim posjetiteljima i onima koji to rade na drugom mjestu. Misle da će biti lako privoljeti me na to da za malo novca pružam "dodatke", da me se može obrlatiti da "odem do kraja" za cijenu jednog plesa, da me mogu uvjeriti kako mi mogu biti od pomoći i pokazati mi tajne zanata, a da im zauzvrat dam popust ili besplatno.
"Moraš očvrsnuti", rekla je tada Connie I upravo sam to učinila. Dok sam u početku bila pomalo nervozna i zatekla se kako se
moram debelo potruditi kako bih kroz to prošla, pomisao na to da bi me ti muškarci mogli oderati — pogotovo oni s blještavim zlatnim zaručničkim prstenima — još me više užasavala. Prvi put kad sam za njih plesala uvijek bi to pokušali. "Desire to radi za dvadeset funti manje", rekli bi. I u početku nisam znala što reći pa bih im rekla da to ne mogu učiniti za tu svotu, no dopustila bih im da mi cjenkanjem malo snize cijenu. Onda sam se opametila. Rekla bih: "Ah, dušo, koja šteta, a baš sam se radovala plesanju za tebe. No ako želiš Desire po njezinoj cijeni, samo pričekaj ovdje, idem po nju." Njihov ego uvijek bi ih ponukao na to da mi plate koliko sam tražila.
Nikad nisam napravila ništa u strogom smislu seksualno — nikakva pušenja, drkanja, seks — i na neki način uspjelo mi je ne osjećati se loše zbog svega. Nekima, doduše, jesam naplatila cijenu pet plesova kako bih im dopustila da me dodirnu nekoliko sekunda pri kraju pjesme pretvarajući se da mi se to svidjelo i da bih željela da se to nastavi besplatno nakon što utihnu posljednji taktovi.
Bilo je tako čudno što su povjerovali u to. Što su doista mislili kako bih ih pogledala dvaput, a kamoli se pred njima skinula, osim ako za to nisam plaćena. Dijelom sam doista žalila te muškarce, pitajući se kakvu to životnu priču imaju zbog koje se zavaravaju da mi se to svidjelo; zavaravaju se kako su mi se svidjeli nakon što su ušetali na ovakvo mjesto i platili kako bi ih se napalilo. Glavninu vremena suzdržala sam se od bilo kakva osjećaja. Puštala sam nekom muškarcu da rukama prelazi preko mojih grudi prije nego što bi počeo petljati sa zatvaračem na hlačama kako bi se bacio na samozadovoljavanje dok bih se ja pred njim izvijala. Zid koji sam bila podizala oko sebe otkad sam počela raditi ovaj posao jednostavno se podebljao. Mrzila sam to što sam bila dio svega toga, no uvijek sam u mislima nosila riječi: "Trebam novac". Osjećaje sam ogradila, misli sam usmjerila na jedno.
Zaradila sam svaki svakcati peni u džepu, sve sam odložila u hladnjak kako o njima ne bih trebala razmišljati. Sada ću upotrijebiti tu dodatnu lovu za kupnju onoga za što mi je trebala. To bi se činilo rastrošnim svima koji ne bi razumjeli to da bih učinila sve samo kako bih kupila haljinu — no trebala mi je. Malo sam puta u životu imala ono što mi je baš trebalo — bilo je stvari koje sam željela, stvari koje svi želimo, no trebala sam tu haljinu kako bih se osjećala... pa, stvarno, rekla bih.
Svijet u kojem sam živjela, to što sam radila, zbog svega toga
osjećala sam se nestvarno. Tako sam se često gadila samoj sebi, i kad sam prestala biti Honey, kad sam se prestala pretvarati da u tome što radim ne vidim ništa loše, suočila sam se sa strahom da ću nestati. Honey će me nadvladati, malopomalo, i uskoro ću išetati iz kluba i neću se više vratiti Eve, išetat ću kao Honey, Honey će se vratiti u moju garsonijeru. Honey će sa sebe skinuti odjeću, Honey će ući u kadu. Honey će se dobro istrljati da bude čista. Honey će sjediti u kućnom haljetku mokre kose i pušiti cigarete dok zuri u prazno. Honey će naposljetku ući u krevet i usnuti. Onda će se ujutro Honey probuditi i prolaziti kroz dan kao što bi to radila Eve.
Svakim danom postajalo je sve teže vratiti se onom što sam bila. Trebat će više da ne budem ona i ponovno budem ja. Trebala mi je ta haljina, ta stvar koju je Eve obožavala gledati. S tom haljinom, krunicom tete Mavis, sportskom torbom stričeka Henryja i fotografijom mene i mojih roditelja kad sam imala dvije godine imala sam sve više stvari koje su nešto značile meni, Eve. Stvari koje su značile da sam stvarna. Imala sam stvari koje su me prizemljivale pa je postojala manja vjerojatnost da nestanem.
Diskretno zvonce u trgovini oglasilo se kad sam gurnula vrata. Kuja od žene zbog koje sam se rasplakala podignula je pogled s džempera koji je slagala na pultu, sa smiješkom pripremljenim za cijenjena kupca koji je stupio u njezino izbirljivo utočište. Prepoznala me, vidjelo se to po njezinu mrgođenju, no zbog nekog razloga usna joj se nije podrugljivo izvila, a oči joj se nisu suzile. Možda je htjela pričekati dok ne dođem tik pred nju prije nego me pokuša rastrgati. No to više ne može, zar ne? Imala sam novac, bila sam joj ravna. Koliko god to ne htjela, koliko god se smatrala boljom od mene, morat će mi prodati haljinu.
Pomalo sam drhtala, no novac u džepu ulijevao mi je hrabrost da nastavim hodati.
"Da?" upitala je kad sam zastala pred njom, dijelio nas je pult.
"Željela bih probati haljinu iz izloga", rekla sam. Zazvučala sam pristojno i samopouzdano.
"Naravno", rekla je.
Jednostavno sam morala malo ustuknuti od iznenađenja. Očekivala sam da ću morati izvaditi novac iz džepa, pokazati joj da joj ne tratim vrijeme i da nema razloga ne prodati mi haljinu.
Završila je sa slaganjem, zatim je zaokrenula oko pulta i odšetala mirno prema izlogu. Stupila je na izložbeni prostor i otkopčala haljinu pažljivo je povlačeći preko gornjeg dijela bezglave manekenske lutke.
U glavi mi je eksplodirala energija pjesme iz filma Mannequin. "Gledajući tvoje oči, vidim raj..." Gledala sam ga s Peterom na jednom spoju. Mislim da je to bilo prije nego što smo napravili ono prvi put. Sjedili smo držeći se za ruke u prvom redu, srce mi se gotovo rasprsnulo od nečega što sam tada smatrala ljubavlju. Mislim da se poimanje ljubavi mijenja s vremenom, kako stariš, saznaješ više, radiš više. Sjećam se da se ljubav prema njemu mnogo promijenila nakon što smo se poseksali. Osjećala sam se njegovom, nije mogao pogriješiti i nisam mogla doživjeti bol. Ono vrijeme koje smo bili zajedno imala sam osjećaj da nam ništa ne može nauditi Ili rastaviti nas. I onda je otišao.
S obzirom na kvalitetu materijala, haljina je bila prilično teška kad sam je podignula s drvene kukice u kabini za presvlačenje u stražnjem dijelu butika. Nisam se žurila obući je i onda sam je zakopčala pod rukom gotovo sa strahopoštovanjem. Na dodir je bila tako meka, kao da me mazi, smiruje gdje god me dotakne materijal, i čim sam utonula u njezinu sigurnost, valovi utjehe kojima me preplavila bili su nevjerojatni. Suze su mi navrle na oči i zapekle mi grlo. Osjećala sam se kao da me netko grli, voli i nježno Ijuljuška u nježnom naručju.
Ohrabrila sam se u vezi s prezirom prodavačice i sa strane povukla zavjesu kako bih izašla vidjeti se u zrcalu. Na uho je prislonila slušalicu telefona i gledala prema prednjem dijelu trgovine dok je slušala što joj govori osoba s druge strane žice. Išuljala sam se bosonoga, jer nisam imala savršene cipele za ovu haljinu, i krenula prema zrcalu.
Ruka mi je poletjela na usta i morala sam suzbiti jecaj kad sam se prvi put ugledala kako treba. Nisam sličila osobi kojom sam se smatrala. Nisam sličila Honey. Nisam sličila nijednoj verziji sebe otkad sam izašla iz majčine kuće prije svih tih godina. Sličila sam zreloj ženi, nekome tko je na teži način naučio kako stajati na vlastitim nogama. No izgledala sam i krhko i nježno i smireno. Zbog haljine sam blistala. Ovako su se vjerojatno osjećale žene kad bi se odjenule za svoje vjenčanje. Osjećale su se najljepšima na svijetu.
"Boja vam lijepo ističe oči", rekla je prodavačica. Nisam je čula da je prišla i nisam imala pojma koliko je ondje stajala jer sam se po prvi put potpuno usredotočila na sebe. Skrenula sam pogled sa svojeg odraza da potražim njezin prezirni pogled, no nije ga bilo.
"Prekrasni ste", rekla je zamišljeno. "Doista zaslužujete imati tu haljinu. Nikom drugom ne bi tako stajala."
Nastavila sam zuriti u nju u zrcalu pitajući se kamo je otišla otrovna žena. Žena koja me toliko mrzila zato što sam samo prešla preko praga.
"Bila sam neljubazna", rekla je mojoj tišini. "I ipak ste se vratili. Ova vam haljina sigurno mnogo znači."
Pomislila sam na sve ono što je Honey trebala napraviti kako bi skupila dovoljno novca da je kupi. Značila mi je... značila mi je toliko da se vratim. Nisam nekako mogla razgovarati s njom, prestrašena da će se okomiti na mene.
"Spremit ću vam odjeću ako želite, jer mislim da biste haljinu trebali nositi do kuće." Znala je da je nemam gdje nositi, da će ovo vjerojatno biti prva i posljednja prilika u kojoj se mogu ovako osjećati. Rukama i prstima prešla sam preko rubova haljine, uzbuđenje bi me preplavilo svaki put kad bi mi dotaknula kožu. Vani nije bilo toplo, no bila je u pravu — nisam htjela skinuti haljinu.
Prodavačica je otišla u kabinu za presvlačenje i vratila se s mojom odjećom predajući mi jaknu i tenisice, zatim je na pult stavila džemper, traperice i čarape. Na noge sam nataknula tenisice i zatim ruke uvukla u rukave jakne. Čak ni ti obični komadi nisu poremetili ljepotu haljine, niti su umanjili moj osjećaj dok je nosim.
"To je 225 funti", rekla je kad sam napokon otišla do pulta.
Prsti su mi zastali dok su posezali za svežnjem novčanica u džepu. "Rekli ste mi da je 400 funti", rekla sam.
Žena se zacrvenjela, oči su joj se ispunile stidom. "Bila sam izrazito neljubazna", odvratila je.
Proključala mi je žuč. Ne bih bila trebala odraditi toliko smjena u prostorijama VlPa da... Ne, nemoj razmišljati o tome, rekla sam si. Imala sam haljinu, samo to je bilo važno. Predala sam novac i sve ostalo pokušala izbiti iz glave.
Zastala sam na trenutak vani pred trgovinom uživajući u uzbuđenju što sam žena u neprikladnoj haljini s cijelim svijetom pod nogama. Mogla sam sve što sam htjela; ova mi je haljina dala neku nadmoć. Mogla sam spasiti svijet.
Međutim, otišla sam u kafić i kupila kavu. Sjedila sam pred izlogom i zurila van dok sam čekala da mi donesu piće. Ovo je bio život koji je Eve, ona koju sam ugledala u zrcalu, pomislila da će ga imati. Ne bi bilo važno je li sama, jednostavno bi pronašla mir u ludom svijetu.
"Jako mi se sviđa vaša haljina", rekla je konobarica kad je preda me odložila bijelu šalicu s pjenom na vrhu.
"Hvala vam", odvratila sam.
"je li iz trgovine iza ugla?" upitala je.
"Jest", odvratila sam.
"Znala sam sliniti nad njom", rekla je. "No nipošto si je ne bih mogla priuštiti, ma nema govora o tome. Tako vam lijepo stoji, sumnjam da bi meni uopće pristajala."
Nasmiješila mi se i u grlu su mi se nakupile suze — bila je ljubazna prema meni. U Londonu većina ljudi nije imala vremena biti ljubazna osim ako od tebe nešto nisu htjeli. U mojem poslu većina se ljudi ne trudi biti ljubazna prema meni jer mi plaćaju da se zbog mene osjećaju dobro.
"Hvala", odvratila sam.
Osmijeh joj se produbio i glavu je nagnula ustranu dok me odmjeravala. "Bude lakše, znate", rekla je.
"Što to?" upitala sam.
"Život." Slegnula je ramenima. "Bude lakše i jednostavnije, kažem vam."
Razmišljala sam o toj izjavi još dugo nakon što je otišla, razmišljala sam o tome zbog čega mi je to rekla i je li to istina. Život mi nije bio takav. Zakomplicirao se i postajao je sve teži što sam više živjela u ovom svijetu. No što ako je u pravu? Sigurno mi slijedi više jednostavnosti i lakoće. Sigurno će me jednom okrznuti sreća zahvaljujući kojoj ću voditi život obične sedamnaestogodišnjakinje.
Mahnula mi je na izlasku i čim sam umaknula od izloga, trčala sam cijelim putem kući. Nisam htjela da krene za mnom, da me pita svašta, da me možda prisili da uzmem natrag napojnicu od stotinu sedamdeset pet funti koju sam joj ostavila. Nisam mogla zadržati taj novac. Bilo mi je dosta što sam se trudila zaboraviti da postoji. Napravila sam što sam trebala kako bih dobila haljinu i htjela sam da
ostatak novca nestane. I htjela sam da ode nekom tko će ga cijeniti kao hladnu bezličnu gotovinu, tko neće znati da je simbol muškaraca koji se koriste mojim naizgled dobrovoljnim tijelom kako bi se zadovoljili.
I dalje nosim haljinu. Ne želim je skinuti. Skinem li je, znam da će nestati i Eve. Samoj sam sebi ona žena u zrcalu. Držat ću se toga samo zbog te slike i kako bi se osjećala malo dulje tako.
Mislim, nije da time nekome činim nešto nažao, zar ne?
Ja.

17. ožujka 1989.
Danas se dogodilo nešto lijepo.
Bila sam u supermarketu kupovala neke sitnice i brinula se kako ću ispuniti povrat poreza — jer i dalje se zapošljavam sama i moram skužiti kako platiti porez koji dugujem ljudima iz porezne, ako im uopće išta dugujem — kad sam naletjela na nekoga.
Muškarca. Pogledala sam ga kratko i zatim sam se sva zacrvenjela jer sam ga prepoznala, bio je u klubu. Poniknula sam glavom, no rekao je: "Ti si Eve, zar ne?" I odahnula sam od olakšanja jer, ako je bio u klubu, onda bi mislio da mi je ime Honey.
"Mi se poznajemo?" upitala sam ga.
"Ah, koja šteta! Pomislio sam da ćeš me se sjetiti. Ja sam Elliot. Radim u tvrtki koja je kupila onu tvrtku za koju si ti radila. Tada sam bio knjigovođa početnik, eh, i dalje sam to."
Bio je malo viši od mene, no ne previše. Imao je valovitu smeđu kosu i lijepe smeđe oči. Nosio je plavo mornarsko odijelo, no gornje dugme bijele košulje bilo mu je otkopčano i kravata mu je bila malo olabavljena.
"Aha, O.K.", odvratila sam ne znajući što bih rekla. No osjetila sam leptiriće u trbuhu — što sam dulje ondje stajala, to mi je izgledao bolje.
"Bilo mi je strašno žao što nisi dobila onaj posao. Bila si mnogo bolja od one djevojke koju su zaposlili. Sve im se to nakraju obilo o glavu jer je završilo tako da je dobila nogu zbog krađe."
"Zbilja? Ima II onda ondje posla?" To bi bilo sjajno.
"Nema, to je bilo davno. Sada imaju nekog drugog."
"Zašto se meni nisu javili? Prijavila sam se za posao", rekla sam osjećajući se kao da ml je nanesena nepravda. Za njih sam zbilja naporno radila.
"Sad je ondje sve malo drukčije. Opheliju su istisnuli u roku od dva mjeseca. No mnogo je ljudi reklo da joj tako i treba nakon onoga što je napravila tebi, a pogotovo Maggie. Znaš da su ona i Maggie prijateljice još od školskih dana?"
"Ne, nisam to znala."
"Ma da. Moja je tvrtka samo htjela ugledne Ophelijine klijente, a ne nju. U biti su joj zagorčavali život sve dok nije otišla. Dominicu nije trebalo dugo, vidio je odakle vjetar puše i onda je i on otišao. Oboje su osnovali vlastitu tvrtku, krenuli od nule bez pravih klijenata I s glasinama o tome kako su se loše ponijeli."
Opa, sve se vraća i sve se doista plaća. Doista sam malo zadrhtala kad sam pomislila na to da je Ophelia u sličnoj situaciji kao ja. No nekako je nisam mogla zamisliti kako se penje na pozornicu i pleše oko metalne šipke.
"Bi li možda jednom išla na piće sa mnom?" upitao je, kao grom iz vedra neba.
"Oprosti", rekla sam, "imam dečka." U mislima sam prekrižila palčeve kad sam to rekla, očito zato što ne volim lagati. Ne bih mogla izaći s njim kad sam i dalje plesačica...
"Pa naravno. Djevojke poput tebe nisu dugo bez dečka."
"Djevojke poput mene?" upitala sam, najednom sam zauzela obrambeni stav. To što skidam odjeću ne znači da spavam naokolo.
"Lijepe djevojke."
"Aha."
"Slušaj, evo ti moja posjetnica. Ako ti i tvoj dečko prekinete, nazovi me. I nazovi me zatrebaš li ikakvu pomoć oko knjigovodstva. Možda ti ne mogu pomoći, no bila bi to odlična izlika da te opet vidim."
"Imaš li kemijsku?" upitala sam ga.
Izvadio je plavu uredsku Bicovu kemijsku iz unutarnjeg džepa. Okrenula sam njegovu posjetnicu i straga napisala svoj broj. "Čuješ li da ima poslova, možeš li me, molim te, nazvati?" Vratila sam mu je. "Sjećam se broja s posla pa znam da te mogu nazvati ondje."
Kimnuo je i nasmiješio se. "Odlično, dogovoreno."
Kući sam otišla u sedmom nebu. Donijet će mi sreću, slutila sam to. Tako je i bilo. Prije toga redoviti mi je posjetitelj dao napojnicu od sto funti.
Da, stotinu funti! Mislim, to se NIKAD ne događa. Ostale su djevojke bile totalno ljubomorne, no nije me bilo briga. Nisam mahala time ostalima pred nosom, niti sam se hvalila, no zbog toga mi je ostatak večeri samo proletio jer sam znala da sam zaradila dovoljno da platim stanarinu i nisam se morala toliko ubiti da zaradim još.
U biti, došla sam kući s osmijehom na licu. Vidiš? Čekaš li dovoljno dugo i dovoljno se trudiš, mora se pojaviti nešto dobro.
'Noć.
S ljubavlju, ja.
Libby
N
a jastuku mi je paketić umotan u ukrasni ružičasti papir, prive¬zan vrpcom boje bjelokosti, s ceduljicom umetnutom između dviju pruga vrpce.
Vjerojatno je zbog toga sve što me Jack pitao nakon večere, prije nego što je Butcha izveo na posljednju šetnju, bilo treba li mi donijeti tablete iz spavaće sobe.
Strovalim se na krevet i zagledam u paketić. Jack mi voli davati koješta, darove, znakove ljubavi. Uvijek su prekrasni, ponekad skupi, no uglavnom bih radije htjela njega. Radije bih da razgovara sa mnom, povjerava mi se, oslanja se na mene. Radije bih da naša veza zađe ispod površine kad je u pitanju svemoćna Eve.
Nego, sve mi je teže i teže o njoj razmišljati u lošem svjetlu. Što više saznajem o Eve, to je više žalim, a ako je počnem žaliti, onda počinjem razumijevati zbog čega je Jack i dalje njome opsjednut.
Očajnički mi treba da je kuja. Treba mi to da je imala nekakvu opaku vlast nad Jackom kako bih se okrenula budućnosti i vidjela da će se sav predati meni jednom kad se ta vlast svrgne. No saznajući što je sve morala raditi za novac, kako bi platila stanarinu, kako bi se osje¬tila povezana sa svijetom... to me razdire iznutra. Gotovo kao da sam je poznavala. To se moglo dogoditi meni. Mogla sam spavati s nekim da dobijem sredstva, mogla sam učiniti ono što su, kako sam čula, napravile druge dvije žene koje su radile na magisteriju i doktoratu, i postati striptizeta kako bih spojila kraj s krajem. Izvukla sam se, no to se moglo dogoditi meni. To se dogodilo Eve.
Posegnem za paketićem i naoko se ne čini težak. Odmotavajući vrpcu i zatim papir, u središtu pronađem srce. Oko dva centimetra od dna do vrha, to je bistar kristal krivina poput valova čiste bijele izmaglice zatočene i s vremenom zaleđene u samom središtu. Kroz kukicu pričvršćenu na žlijebu srca u obliku slova V provučena je crna kožna nit.
Takvo mi što dosad nije kupio.
Znatiželjna, uzmem ceduljicu i izvadim je iz omotnice.
Volim te. Pusa od J.
Ponovno uzmem srce, nježno ga uhvatim u šaku i položim na grudi dok ležim naslonjena na jastuke.
Prestat ću čitati dnevnike. To je nametljivo i sada kada o njoj znam malo više, ne želim joj više zadirati u prostor. Ovime što radim također izdajem Jacka. Trebala bih ga pitati, razgovarati s njim, nagnuti ga da mi govori o njoj. Znam da je to moguće sada kad mi je darovao dar svoga srca. Dosad nisam osjećala da je potpuno moje.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Trinaesto poglavlje

Libby
Ispred semafora smo na dnu Jedanaeste avenije kraj obale kad se auto , zaustavi pokraj nas. U crvenom je Ferrariju i sve na njemu vrišti "kurčenje". Nabija gas da privuče Jackovu pozornost, očito mu je jako stalo do toga da se Jack prestraši zbog svojega "malog" Z4.Zbog njega zakolutam očima i odmah kažem: "Nemoj, Jack." Položim ruku na njegovu podlakticu da ga smirim. Takvo što toliko ga nabrije da bi idiota ostavio da guta prašinu na semaforu. Ali to neće moći napraviti pa će postati frustriran i ljut."On je drkadžija", kaže Jack gotovo ne pomičući usne i ne odvajajući stisnute zube."Mislim da nas troje koji stojimo na semaforu znamo to. No ti ćeš ispasti veći drkadžija ako napraviš nešto kao što je utrkivanje s njim. Zar ti je ego zbilja tako krhak? I zamisli da netko odluči pretrčati cestu netom prije nego što se upali zeleno na semaforu i udariš ga? Kako bi se osjećao da ozlijediš nekoga jer si dopustio da te ona tamo pizda nabrije?"
Motor Ferrarija ponovno zaštekće i gotovo da vidim kako su se Jacku od neprijateljskog raspoloženja nakostriješile dlake na zatiljku.
"Znaš, često se pitam kako netko nalik na njega uopće hoda s tim golemim falusom isturenim na čelu", kažem.
Jack makne pogled s ceste i nasmije se. "Jesi li to rekla Angeli za mene nakon našega prvog sastanka?" Ponovno vrati pogled na semafor.
"Nikako ne mogu odgovoriti na to pitanje, gospodine Britcham, kako se ne bih inkriminirala."
"Ahhh, pa ti si stroga dama!" bocne me.
Na semaforu se zasvijetli boja jantara, a kad se jantar pretvori u zeleno, Ferrari s mjesta zagrmi na semafore, a Jack potegne normalnom brzinom. Na naše zadovoljstvo, kamera na vrhu semafora zatreperi na muškarca u Ferrariju.
"No sad se još više osjeća kao pizdek jer se s njim ne želiš utr¬kivati", kažem.
"O, ne, gospođo, nećeš mi se tako lako izvući", odvrati Jack. " Što si rekla Angeli o meni nakon našega prvog sastanka?"
"Vjenčali smo se, kakve sad to ima veze?" upitam.
"Nikakve, ali svejedno želim znati. Što si rekla?"
"Rekla sam ti, nisam te uopće spomenula", kažem. "Moj te radar nije ni registrirao sve dok se nisi pojavio s kavom i kroasanima. Pa i tad su mi interes pobudili kroasani i kava."
"Ah, Oscar Wilde pravo je rekao — zbilja je bolje da se o tebi razgovara iza leđa, nego da se o tebi uopće ne razgovara."
"Nemoj to tako uzimati k srcu", uvjeravam ga. "Zbilja nije bilo ništa osobno."
"Ne mogu vjerovati da si bila tako ravnodušna prema meni", jaukne.
"Nasreću, nisi baš svakoj ženi odmah neodoljiv."
"Zašto nasreću?"
"Pa, ne želim da svaka žena mašt..."
Udarac odnekud meni zdesna dolazi prvi, u djeliću sekunde prije nego što je auto odbačen ustranu kao da ga je pomeo ljutiti div. Škripa kotača ispuni mi uši, trbuh mi potone kad se auto podignuo; zatim su tu grube žute cigle zida i tvrdo nijemo sivilo ulične svjetiljke koja juri prema meni...
Otvorim oči i nalazim se u svojoj spavaćoj sobi, u naručju usnula Jacka. Znojna sam i drhtim; srce mi luđački tuče, trči, galopom bježi iz noćne more koja je bila zbiljska. Disanje mi je neujednačeno i plitko, bole me prsa dok se trudim zadržati kisik.
Vjerojatno plačem, imam takav osjećaj. Kao da sam ponovno ondje, zaglavljena u olupini, stisnuta uz uličnu svjetiljku, lice me peče i mokro je.
Nisam se mogla oglasiti kad sam progovorila; neprestano sam gubila pojam o vremenu i njegovu tijeku. No nisam se prestala truditi, neprestano sam ga zazivala, da vidim je li O.K. Samo mi je trebalo da je živ i O.K.
Mislim da se gušim. Jack me guši. Trudim se disati, no on mi, držeći me, ne dopušta da udahnem. Ne mareći za to hoću li ga probu¬diti i zanemarujući bol koja mi je podražila živčane završetke, odgurnem ga od sebe i uspravim se u krevetu i odmah mi se disanje popravi, srce mi se usporava svakom novom sekundom koja nas udaljava.
"Libby?" upita uspravljajući se i nasloni se na jednu ruku. "Što je?"
Odmaknem lice od njega, ne želim da me gleda, a ni ja njega ne želim gledati. Želim biti što je dalje moguće od njega. Ništa ne valja, želim reći. "Ništa", kažem, "samo sam sanjala."
"Ah, ljubavi", kaže pomičući se prema meni. Red je na mene da ustuknem pred njim. Sve ovo vrijeme to je on radio meni, a sada ja to radim njemu. Zbog toga se uspravi u sjedeći položaj i namrgodi se. Ponovno to učini, ispruži ruke prema meni, i ne mogu to podnijeti, ne mogu podnijeti to što se ovako ponaša, što se ponaša kao da je sve O.K., kao da je sve normalno, a lagao mi je. Lagao mi je još otkad sam ga u bolnici ispitivala o sudaru. Zna što se dogodilo odmah nakon sudara, kad smo oboje došli k sebi, zna što je učinio. Maknem se izvan njegova dohvata i ustanem.
"Moram po čašu vode", kažem.
"O.K." jedva je protisnuo, a ja sam već izašla iz sobe i bježala niz hodnik u kuhinju.
Sjedim u mraku zureći u stol, gledajući nesavršenosti drveta kako se oblikuju u slike.
To je zato što sam odlučila prestati čitati dnevnike, zar ne? Upitam onostranost. Odlučila sam Jacku pružiti novu šansu, ići dalje i možda porazgovarati s njim. Umjesto toga dobila sam pravi odgovor na pita¬nje, na koje je kad sam bila u bolnici on odgovorio lažući. Sada znam što se dogodilo. Sada znam koji mi je to osjećaj pojačavao potrebu da saznajem o Eve; osjećaj koji mi je pulsirao u žilama, ježio kožu poput milijuna mrava koji grizu, koji mi je ležao duboko u grlu poput lokve kiseline.
Osjećam izdaju omotanu poput bršljana oko gromade ljubomore.
Jack
M
islim da Libby zna što se dogodilo nakon sudara i da sam joj lagao. To kako je sinoć pobjegla iz spavaće sobe i nije se vratila sve dok nisam zaspao, to kako je bila tako tiha i suzdržana jutros, to kako je preskočila svakodnevnu prepirku s Butchem o tome očekuje li zbilja od nje da mu u hodnik donese hranu i vodu i jednostavno to učinila, sve mi to govori da zna.
I Butch se uspravio i sumnjivo gledao nju i hranu njuškajući da vidi je li sve u redu.
"Vidimo se poslije", rekla je Libby nakon što je stavila doručak na stol a da me nijednom nije pogledala. "Želim ti ugodan dan." Nije ni pričekala da joj uzvratim, ostavila me samog u prostoriji.
Ona zna pa je samo pitanje vremena kad će sve svršiti.


Libby
O
drastajući, ne sjećam se da sam bila ljubomorna. Ne u smislu prave ljubomore, one koja ti zarije otrovne pandže u srce i gosti se razumom dok pravu tebe zagađuje prljavom neizbrisivom zelenom tintom. Ljubomora je poput droge, najteže i najviše omamljujuće od svega poznatog ljudskoj vrsti. Njezini su učinci trenutačni, prostruji tobom brže od svjetlosti i u tren oka prebaci te u ono stanje povišene osjetljivosti.
Jednom ondje, zaveden, predoziran tom supstancijom zvanom ljubomora, u svemu se pojavi mogućnost "uboda".
To kako Jack primiče šalicu usnama, zatim saginje glavu da srkne malo vruće kave — je li to radio s Eve i je li znala kad mu je poslužiti tako da bude savršene temperature da je pije ugodnim gutljajima? To kako zaboravlja gdje je odložio ključeve — je li uvijek bilo tako i je li Eve imala sustav pomoću kojeg ih nikad nije trebao tražiti? To kako se smiješi — je li se uvijek tako smiješio i je li se uvijek smiješio Eve znajući da više nikad nikoga ne može voljeti onako kako voli nju.
Jer sve se svodi na to, zar ne? To raspaljuje moju ljubomoru i to pogađa svaki trenutak dana — može li doista voljeti nekog drugog onako kako voli nju? Može li doista voljeti mene onako kako voli nju?
Odgovor mi je bio pred nosom od onog trenutka kad sam se seksala s njim u hodniku — ne. Možda to želi, ali ne može. Ili neće. Nije važno što od toga dvoga — stvarnost je takva da me ne voli na taj način.
U pustoj kuhinji ove savršene kuće tonem do poda i pritišćem uza se tanjur koji sam upravo oprala i osušila na grudima kao da je plišani medvjedić koji će me nekako utješiti. Cijeli život s njim je samo laž. Obmanula sam se mišljenjem da je sposoban voljeti me. Ne može me voljeti jer i dalje voli Eve. Mislio je da svoje srce može podijeliti s dvoje ljudi, dijeleći ga tako da obje dobijemo jednak dio. No nije tako jednostavno: da dvoje djece dajete dva komada torte — starijem biste djetetu dali veći komad. Veća su, dulje su tu, stoga zaslužuju veću porciju. Mlađe se dijete ne može natjecati, ma koliko se trudilo, s onim koliko je starije tu.
Imam manji komad torte, manje njegova srca.
Svaki put kad zatvorim oči, izoštrava se prizor koji me dočekao probudivši se nekoliko trenutaka nakon sudara i prenosi me na ono mjesto, miris zapaljene gume i iskrivljenja metala, agonija kretanja, neprestana vlaga koja mi teče niz lice i niz tijelo.
Zbog nekog razloga više me toliko ne boli. Agonija jenjava poput plime koja se povlači, ali hladno mi je. No uvijek mi je hladno pa se vjerojatno nemam zbog čega brinuti. Mogu pomicati desnu ruku pa je ispružim prema Jacku. Osjećam njegovu čvrstinu, zatim to kako se miče i kroza me prođu olakšanje i zahvalnost.
"Jack", kažem. "Jesi li O.K.?" No ne proizvodim riječi koje izgovaram, govorim nijemo.
"Eve, jesi li O.K.?" upita Jack, tijelo mu se blago pomiče ispod moje ruke. "Dušice, molim te, reci mi da si O.K."
"Ja nisam Eve", kažem nijemo.
"Eve", nastavi jer me ne čuje, "stisni mi ruku ako me čuješ." Ne stisnem mu ruku jer nisam ona koja želi da jesam.
"Oh, Bože, Eve. Osjećam tvoju ruku na svojoj, molim te, reci mi da si dobro. Molim te. Volim te, ne mogu živjeti bez tebe."
"Nisam Eve", pokušavam vrisnuti, no zbog toga mi bol opet prostruji tijelom.
Tmina.
"Libby? Libby?" Jack me dozove k svijesti. "O.K. je, O.K. je. Doživjeli smo sudar, bit ćemo O.K. Trebali bismo pokušati izvući se odavde prije nego što auto eksplodira."
"Toga ima samo na filmovima", kažem, no naravno da to ne čuje jer ne izgovaram nešto što se čuje; riječi koje izgovaram ostaju u zraku poput slova koja se brzo i besmisleno ispisuju po vodi.
"Stiže pomoć. Bit ćeš O.K. Sve će biti O.K."
Tmina.
"Libby, Libby, probudi se."
Ponovno otvorim oči i nepoznati muškarac sjedi ondje gdje je minutu prije bio Jack. Odjeven je kao vatrogasac. Odlučim da mu je ime Sam.
"Čujete li me?" upita.
"Čujem", kažem.
"Dobro, dobro. Ja sam Bili, vatrogasac."
"Volim vatrogasce", kažem mu.
"E pa to je dobro. Smatrajte me svojim privatnim vatrogascem."
"O.K.", kažem.
"Pokušavamo vas izvući odavde, no složeno je jer je auto nako¬šen i preblizu je uličnoj svjetiljci pa ne možemo odmah upotrijebiti rezače."
"U redu. Nemojte obraćati pozornost na mene, malo ću od¬spavati."
"Ne, Libby, nemojte zaspati. Ne smijete zaspati."
"Zašto, hoće li me ščepati Freddy Kruger ?"
"Ne, on ne postoji."
"Partibrejkeru. Molim vas da me pustite da spavam."
"Ne. Pričajte mi o sebi, pričajte mi o svojem suprugu."
"O Jacku? Kad pomislim na Jacka..."
Tmina.
Naglo otvorim oči, u slučaju da se opet ne zaglavim ondje, u sluča¬ju da opet ne padnem u nesvijest kao onda, jer ovdje me nema tko probuditi.
Nije stvar u tome što me nazvao Eve. Bio je u šoku, zbunjen i vjerojatno prestravljen. To mogu razumjeti i gotovo zanemariti — samo da nije bilo njegove reakcije kad je saznao da sam Libby. Bio
je zabrinut i prestrašen, no uopće nije bilo preklinjanja, nimalo onog "ne mogu živjeti bez tebe". Što se njega ticalo, mogla sam i umirati, a on nije rekao ni "volim te".
Libby
Trudim se ne podizati glavu dok hodam prema sobi za previjanje.
Imam labavu zašiljenu kapu koja mi skriva ožiljak i ako lice držim okrenuto nadolje, malo ljudi će ga vidjeti. Hodam što brže mogu, no to je prilično sporo kad vas boli toliko koliko boli mene. Mogla sam ići taksijem, no na jedvite jade sam se uspjela nositi s onim koji me doveo kući iz bolnice i pomisao na to da sam ponovno u autu doista mi fizički izaziva mučninu.
Znam da je to bila nesreća i da nisu auti ti koji su opasni nego ljudi i da bih uskoro trebala ući u auto jer što to više odgađam, bit će mi sve teže. Poznati su mi svi racionalni argumenti, ponavljala sam ih stalno samoj sebi, no i dalje ne mogu. I zašto bih to i učinila kad imam jednu zdravu nogu i drugu ozlijeđenu? One me mogu nositi kamo god trebam ići. Ovaj put na hitni prijam kod liječnika obitelj¬ske medicine. Netko im je otkazao i rekli su mi da mogu upasti u ispražnjeni termin. Zrak mi stvara čudan osjećaj na koži: topao je, no svježiji nego što ga pamtim. Svaki dan idem na nekoliko minuta u vrt pa nisam sasvim zaboravila kakav je svjež zrak, no ovo je drukčije. Svježiji je i čistiji, unatoč zagađenju i ugljikovu dioksidu koji ispušta¬ju ljudi oko mene. Svojedobno sam i dala i primila mnogo tretmana kisikom, ali nikad nisu djelovali tako proćišćavajuće kao ovaj zrak.
Trebam otvoriti sve prozore u kući, provjetriti je cijelu, na puteljku do nje pomesti svu prašinu, paučinu, ustajali zrak i, dakako, Eve.
Okrečili smo je, postavili nov parket, obnovili pokućstvo, čak sam donijela i neke svoje stvari, no često imam osjećaj da je ona i dalje tu, zadržava se, drži se kuće, svojeg života, svojeg muža.
Bol koju sam prije osjećala, vatreni pojas po sredini, ponovno me stegnula. To mi se dogodilo dok sam sjedila na kuhinjskom podu razmišljajući o Jacku i gotovo sam pala u nesvijest. Bol me ponovno ščepala dok sam puzala po podu da dođem do mobitela na kuhinj¬skom stolu, a Butch je gledajući me sjedio na dovratku. Nakon što sam dobila termin kod doktora, bila sam dobro, no sada se bol vratila.
Zastanem na ulici rukama obujmivši struk i duboko udahnem nekoliko puta. Udahnem, izdahnem, udahnem, izdahnem, udahnem, izdahnem.
"Sve u redu, gospodična?" upita netko.
Tijelo mi se trese od jeze što mi se netko obraća. Nisam više od tjedan dana ni s kim razgovarala oči u oči osim s Jackom, Grace i Angelom. Dublje poniknem glavom. Muškarac nosi isprane traperice i velike radničke čizme. Ne znam u što je još odjeven jer ne mogu podignuti glavu kako mi ne bi vidio lice.
"Sve u redu. Samo idem do doktora", kažem.
"Je li daleko? Trebate pomoć?"
Ustuknem pred njim: "Ne, sve je u redu. Dobro sam. Hvala."
Zatim mi se noge pomaknu naprijed, prema nekome tko mi mo¬že pomoći i tko će sve ovo odagnati od mene.
"Kako vam mogu pomoći?" upita dr. Last.
"Treba mi još lijekova protiv bolova", kažem joj.
"O.K.", kaže okrenuvši se prema ekranu računala i tipkajući moje podatke. "Već dobivate prilično veliku dozu Cocodamola", kaže to nakon što je pročitala nešto na računalu.
Računalo možda i jest u pravu, doza možda i jest velika, no to nije dovoljno, tablete ne djeluju. "Ne djeluje. Treba mi nešto jače", kažem joj. "Boli me."
"Stalno vas boli?" upita.
"Ne baš stalno."
"Kakva je bol?"
"Prije me boljelo negdje po sredini, recimo oko prsa. Bol je bila toliko snažna da sam se gotovo onesvijestila. Nekakvo bolne stezanje."
"Što ste radili u tom trenutku?"
"Ništa, samo razmišljala."
"Je li se bol pojačala ili je oslabjela kad ste se pomaknuli?"
"Bila je jednaka."
"To je dakle nova vrsta boli u odnosu na onu od ozljeda?"
"Da, ne. Ma ne znam. Samo znam da boli."
"Koliko već dugo imate osjećaj da tablete ne djeluju?" upita.
"Od danas, kad je počela ova nova bol. Mislim da mi treba ne¬što drugo."
"Zabrinjava me to što nakon dva tjedna na lijekovima imate osjećaj da više ne djeluju."
"Ne djeluju. Prije sam se od njih osjećala bolje, sad više ne."
"Osjećali bolje emocionalno ili fizički?"
Znala sam na što cilja i nisam se dala upecati. "Fizički, dakako."
"Od lijekova protiv bolova ne biste se trebali osjećati ni fizički ni emocionalno bolje", kaže. "Svrha im je samo da suzbiju bol. Ako ih trebate da se osjećate bolje na bilo koji način, riječ je možda o nečem drugom čime bi se trebalo pozabaviti."
"Samo želim da bol nestane", kažem.
"Doživjeli ste izrazito traumatičan događaj..."
"Znam!" kažem joj. "Sve to znam. Samo želim da bol ode."
Zuri u mene i znam što misli: Liberty Britcham je luda. Znam to jer ja mislim isto. Ova histerija i panika nisu nalik na mene. Obično sam uravnotežena i staložena, no u ovom trenutku ne prepoznajem samu sebe.
"Žao mi je", kažem. "Nisam smjela podizati glas."
"Imate li kakvu grupnu podršku?" upita ljubazno.
"Imam", kažem joj. Nemam, kažem u sebi. Imam ljude kojima je stalo, ljude na koje se mogu osloniti, no ne mogu mi biti podrška jer im ne mogu ispričati svoje snove o Eve, ni to da imam njezine dnev¬nike, da sam uvidjela kako sam napravila najveću životnu pogrešku.
Nisam se trebala spetljati s Jackom, a kamoli se udati za njega. Nije bio spreman. Bila sam glupa što sam se s tim složila jer sam ga voljela. Tko je ono rekao da ljubav nije slijepa nego glupa? Bio je u pravu. I ja sam bila najgluplja osoba na Zemlji.
"Biste li željeli da vam preporučim koga za savjetovanje?" upita.
Odmahnem glavom, otarem suzu koja mi se kotrljala niz obraz. "Sredit ću si privatno savjetovanje", kažem. "Ne znam što mi je. Pa nitko nije umro."
"Na neki način jest", kaže doktorica. "Osoba koja ste bili više nije tu. Vjerojatno ste i dalje u šoku i boli vas jer je poljuljano vaše pouzdanje u svijet. Nije čudno što ste se usmjerili na fizičke simptome umjesto da se suočite s emocionalnim učinkom."
"O.K., hvala vam, doktorice", kažem, iako ne znam na čemu joj zahvaljujem kad ništa nije učinila; nije mi dala ništa što bi mi oda¬gnalo bol.
"Vratite se ako želite onu uputnicu. Ako se bol vrati, ponovno ćemo razmotriti vaše recepte."
Kimnem joj i napustim prostoriju. Hodanje je teško s tonom cigla koje mi sada sjede na ramenima.
"Mama, gledaj! Ona žena nema kose!" malo dijete vikne dok prolazim kroz veliku čekaonicu na odlasku. Ostavila sam šešir u dok¬toričinoj ordinaciji nakon što sam ga refleksno skinula kad sam sjela.
Osjećam na sebi sve poglede na odjelu kirurgije, ljudi meni slijeva očito vide ožiljak — nema šavova, no i dalje mi gusta mastna krasta drži na okupu komade kože. Oči vjerojatno gotovo odmah odvra¬te zbog ravnodušnosti, no i dalje osjećam njihove poglede kako mi gmižu po glavi. Trebala bih se vratiti po šešir, ali to bi značilo ostati ovdje sekundu dulje od potrebnog. I uostalom, neće mi više trebati, jer nakon danas neću napuštati kuću sve dok ne budem toliko snažna da ostavim Jacka.


Libby
Drago mi je što si se vratila", kaže Eve s kutije za dokumente. "Nedostajala si mi."
Na trenutak oči mi se fokusiraju na nju i vidim da nije to rekla s visoka. Nije podrugljiva i kujasta.
"Stala si na dijelu kada sam upravo u supermarketu srela Elliota i dobila napojnicu od stotinu funti, sjećaš se?"
Kimnem joj. U posljednje se vrijeme samo sjećam, i ništa više.
Eve
25. lipnja 1990.
Upravo sam imala najbolji rođendan.
Znala sam da će sve biti bolje i tako je i bilo. Nakon što su mi posljednja dva rođendana bila u stilu "dan kao i svaki drugi", pa i bez majčine čestitke ili telefonskog poziva, pomislila sam da ću ove godine napraviti nešto drugačije. Neću sjediti kod kuće prekriženih ruku i čekati čestitku koja vjerojatno neće doći. jako sam puno pisala majci, vjerojatno jedno pismo svakog tjedna, a zauzvrat nisam dobila ništa. Kad bih barem prestala, no ipak mi je majka, bila mi je mama, kako da je se tako lako odreknem? Neka je ona digla ruke od mene, no ja to njoj ne mogu učiniti. Volim je. I dalje.
Jučer sam napravila nešto o čemu se sramim pisati. Zvrcnula sam je. Podignula sam slušalicu i zvrcnula je. Zapravo, zvala sam je često, no poklopila bih nakon prvog ili drugog zvona jer sam se previše bojala progovoriti i nisam znala što bih rekla. Kada bih razgovarala s njom, vjerojatno bih joj rekla da se želim vratiti doma, no to mi mjesto više nije dom. Više nisam njezina mala Evie.
I kako da se vratim kad je njezin dečko vjerojatno i dalje ondje?
No jučer sam smogla hrabrosti ostati na liniji nakon više od dva zvona. Srce mi je bilo u grlu i tresla sam se dok sam čekala da se netko javi.
"Halo?" rekao je muški glas.
Počela sam se tresti — prestravljena što je i dalje ondje, i još prestravljenija što nisam poklopila nego mu se obratila.
"Halo?" ponovno je rekao muškarac.
"Tko je to?" rekla je majka u pozadini i morala sam suzbiti jecaj. Glas joj nisam čula jako dugo. Ovako se povezano s njom nisam osjetila cijelu vječnost.
"Ne znam, no i dalje je na liniji!" rekao je muškarac. U slušalicu je rekao: "Ovo vam je posljednja šansa: halo?"
I dalje stišćući slušalicu, zatvorila sam oči i ispustila suze držeći ruku preko usta kako se ne bih odala.
"Pusti mene da se javim", rekla je majka i najednom je bila tu, jasna kao dan, govorila je u slušalicu. "Halo, ovdje Iris Quennox, izvolite?" rekla je uljudno, očito misleći da je njegov način javljanja odbijao ljude.
"Volim te", ustima sam nijemo oblikovala riječi želeći da me čuje, no bila sam previše prestrašena zbog posljedica.
"Halo?" ponovila je.
"Mislim na tebe svaki dan", nastavila sam ne govoreći.
"Eve?" rekla je.
"I nedostaješ mi. Nedostaješ mi do boli."
"Eve?" rekao je muškarac. "Misliš da je Eve?"
"Ne", rekla je majka, "no tko bi drugi nazvao a da ništa ne kaže?"
"Bok", rekla sam. "Bok, mama." Zatim sam poklopila i ostatak večeri provela plačući.
Posramljena sam jer sam trebala s njom porazgovarati kako treba, trebala sam nešto reći. S pismima je lako, zar ne? No sada barem znam da je zdrava, da je dobro i da je sigurno sretna na svoj način, iako je on i dalje tu. 1 možda će jednog dana poželjeti da se vratim.
Uglavnom, kako bih danas izbjegla pranje podova, odlučila sam otići u primorje. Mislim, nije li ludo što cijele mladosti nijednom nisam bila u primorju? Na putu prema postaji podzemne, gdje sam htjela uhvatiti vlak do Victorije, ponovno sam nabasala na Elliota. Sjećaš II ga se? Radio je u onoj tvrtki u kojoj sam trebala dobiti posao prije
dosta godina i nabasala sam nedavno na njega u supermarketu. Činio mi se stariji i malo umoran od života, no kao da je bio slađi nego što ga pamtim. Možda zbog toga što sam onih dana bila toliko fokusirana na dobivanje novog posla pa nisam primjećivala ništa drugo. Ili možda zbog toga što sam vidjela ružnu stranu ljudske prirode i svatko tko je daleko od toga — svatko tko nije kuja koja mi pokušava nauditi na plesnom podiju ili muškarac koji me pokušava privoljeti da se s njim besplatno jebem jer je on toliko poseban — čini mi se jedinstven i prilično dražestan.
"'bemti, Eve", rekao je čineći se iskreno sretan što me vidi. "Ne mogu vjerovati da te nisam vidio sve ovo vrijeme."
"Pa da, ni ja", odvratila sam. "jesi li i dalje kod Hancha & Cliffa?"
"Jesam, to mi je sudbina. A ti?" upitao je. "jesi li pronašla posao?"
"Aha. Nisam sigurna da ću to htjeti raditi dovijeka, no posao je posao." Slegnula sam ramenima. "Plaća mi račune, krov nad glavom."
"Znam što hoćeš reći. Ni ja još nisam skužio kad sam točno odlučio da je knjigovodstvo dobra ideja."
Ja sam, dakako, točno znala kad sam odlučila da je dobra ideja postati egzotičnom plesačicom. To sam ja, uzgred budi rečeno. Listajući ove stranice shvatila sam da nikad nisam imala petlje to što radim nazvati pravim imenom, no ja sam egzotična plesačica. Reći da sam striptizeta podrazumijevalo bi skidanje radi uzbuđivanja muškaraca i to da se pomalo ponosim onim što radim, a stvari zapravo stoje tako da simularam seks što je bolje moguće jer su mi neki muškarci predali nekoliko novčanica. Da, neke djevojke s kojima radim i dalje govore da imaju kontrolu jer mogu napaliti muškarca, mogu ga odbiti ako je odbojan ili bezobrazan prema njima. "Istinska kontrola", uvijek želim reći, "jest kad si ponosan na svoj posao i ne moraš tražiti izlike za to kako te drugi vide." I, dakako, ima li smisla misliti da imaš kontrolu kad muškarac s gotovinom misli da je on taj koji je ima?
"Slušaj, oprosti, EIliote, no moram uhvatiti vlak. Bilo mi je drago što smo se vidjeli."
"Kamo ćeš?" upitao je.
"U Brighton. Došlo mi je da posjetim primorje."
"Mogu li s tobom?" upitao je. "Rođendan mi je i volio bih imati izliku za markiranje s posla."
Razmislila sam o tome. Činilo se da se u to uplela sudbina jer nam je rođendan istog datuma pa sam pristala i otišli smo. I sjajno smo proveli dan.
Jeli smo ribu i krumpiriće, hodali smo po plaži, ubacivali kovanice u darovne automate, kupili lizaljke, pili pivo vani na doku i onda smo se na kraju gotovo pojeli ljubeći se na peronu.
U vlaku sam mu zaspala na ramenu dok mi je rukom prolazio kroz kosu. To je, mislim, bio najbolji dio dana. Imala sam prigodu iskusiti dodir drugog ljudskog bića i bio je nježan i blag i pun dragosti i nije zatražio ništa što mu nisam bila sklona dati.
Tu počinje Ijubav, zar ne?


17. prosinca 1990.
Viđam se s EIliotom već gotovo pola godine.
Cijeli mi se život stubokom promijenio u posljednja tri mjeseca. Uselio se kod mene i preklinjao me da prestanem s egzotičnim plesom. Njegov posao dostaje za oboje pa ne trebam raditi. Da budem iskrena, dok sam najviše od svega htjela dignuti ruke od svega, nije mi to bilo pravo. Ne volim kad ne upravljam vlastitom sudbinom.
No bilo je lijepo imati nekoga tko me voli toliko da ne želi da radim takve stvari, tko ne želi da drugi muškarci zure u moje tijelo i za njim sline jednu noć za drugom. Nije osuđivao ni mene ni odluke koje sam bila prisiljena donijeti, no prestravilo ga je to što sam to radilo tako dugo. "Ali tako si pametna, kako to možeš raditi?" stalno je pitao.
I morala sam mu stalno ponavljati to da skidanje odjeće za novac ne znači da si glup ili neinteligentan. Na neki je način to značilo da si prilično lukav jer si znao da ma u koliko dubokoj recesiji zemlja bila, seks se uvijek prodaje. Uvijek.
Na kraju, vidjela sam mu bol u očima, tugu što mu je prouzrokovala sama pomisao na ono što radim i znala sam da mu to više ne mogu činiti. Poželjela sam, u biti, da mu nisam ni rekla. Da
sam samo rekla kako poslužujem pića za šankom, a ne postupila glupo kako to Eve inače zna i bila iskrena.
I tako sam odustala i pronašla tu i tamo malo posla čistačice i rada na određeno — sada mi se bilo lakše zaposliti jer sam imala goleme rupe u životopisu koje su dokazale da nisam ambiciozna, što bi me odvuklo od loše plaćena posla. Svaki dan uviđam sve više i više da je plesanje za novac baš kao i svaki drugi ponižavajući posao, samo što radeći te druge poslove ne moram skidati odjeću. A to je čišćenje i fotokopiranje, javljanje na telefon i unošenje podataka, učinilo mnogo superiornijim zanimanjima. Ali mrzila sam gubitak moći, pod čim podrazumijevam, dakako, gubitak novca. Cijela ona priča s haljinom poučila me tomu da jednom kad imaš novca, imaš i moć i ljudi te poštuju. Možda i nije idealno, možda i nije onako kako bi trebalo biti u idealnom svijetu, no tako je u svijetu u kojem živim.
Kad sam pristala na to da prestanem plesati, zamolila sam EIliota zauzvrat da ne puši travu i da ni povremeno ne uzima koku. No odvratio je da ih ne uzima često, pogotovo koku, i da je to bolje nego da izađe van i razbije se svake večeri. Što je istina, valjda. No ne volim drogu. Nakon onoga što je napravila Dawn, ne volim biti blizu nje i ne volim to što je Elliot uzima. No čini se da on to drži pod kontrolom i moram mu vjerovati da zna što radi.
I tako, tu sam, vratila sam se na početak, iako sam siromašnija. Imam nešto ušteđena novca, no pretvaram se da ga nema. Sjećam se kako mi je teta Mavis jednom rekla da uvijek trebam imati sredstva za bijeg. Rekla mi je, koliko god voljela muškarca, uvijek imaj svotu novca koja će te u slučaju nužde odvesti od njega što je dalje moguće. Na kraju, prvi put kad sam morala upotrijebiti taj novac bilo je onda kad sam pobjegla od majke i njezina "dečka". Tijekom godina uspjela sam staviti dovoljno sa strane da to ponovno nadoknadim. Zbog toga nisam upotrijebila taj novac za haljinu.
Trebala sam imati dovoljno novca da pobjegnem budem II trebala.
Zašto sam siromašnija? Jer imam mnogo manje novca koji mogu slobodno trošiti — moram EIliota moliti novac ako ne pronađem nikakav posao i zbog toga mi je nelagodno.
No ne mogu se previše žaliti jer imam nekoga tko me voli. Nisam mogla ni pomisliti da će se to dogoditi kad sam tek došla u London i pogotovo kad sam počela plesati.
Volim što to mogu zapisati... Imam nekoga tko me voli. Zbog toga se smješkam.
S ljubavlju.
Ja.
11. ožujka 1991.
Kad ću više naučiti? Tko visoko leti, nisko pada. Uvijek. Previsoko sam letjela u našem zajedničkom životu i sada, tri mjeseca poslije, pali smo nisko.
Što se dogodilo? Pa, danas je Elliot došao s posla i rekao mi da je dobio nogu. I za sve sam ja kriva. Nije to rekao, dok ja to nisam iščupala iz njega.
U kratkim crtama, kad sam se vratila sa smjene čišćenja u susjednoj teretani, već je sjedio na kauču. Televizor je bio ugašen, zbog čega sam znala da nešto ne valja, i samo je zurio u prazno.
"Što je?" upitala sam ga ne mičući se daleko od vrata jer sam imala osjećaj da ću poželjeti istrčati čim mi kaže što se dogodilo.
Njegove mutne oči napokon su se susrele s mojim licem i činio mi se shrvan, kao da su ubili boga u njemu. I dalje je bio u odijelu, no kravata mu je bila odvezana. "Izgubio sam posao", naposljetku je rekao. Toliko je vremena proteklo između trenutka kad sam ga pitala i njegova odgovora da sam bila na rubu toga da ga ponovno pitam.
"Oh, Bože, kako? Što se dogodilo?"
"Prodavali su mi pizdarije, ali ne mogu vjerovati da se to dogodilo." Zvučao mi je udaljeno, kao da mu je ozbiljno potresena vjera u svijet. Sjetila sam se toga kako sam se ja osjećala kad mi se to dogodilo, a nisam ondje ni bila toliko dugo.
Prišla sam kauču i sjela pokraj njega, svjesna da i dalje oko sebe širim vonj amonijaka, izbjeljivača i klora. Priljubila sam se uz njega — obujmila ga rukama oko pasa, položila mu glavu na prsa, tijelom mu se približila što sam više mogla. Trudila sam se odagnati mu bol, usisati je svojim tijelom. Srce mu je tuklo jako brzo, prestrašila sam se da će najednom stati. "Što se dogodilo? Ne mogu ti tek tako dati otkaz, zar ne? Zar ne postoje zakoni o tim stvarima?"
Polako je pogladio bradu i ponovno dugo šutio.
"Možeš li ih tužiti ili tako nešto? Kako se ono zove — trgovački sud? Što misliš o tome? Zar ti oni ne bi mogli pomoći?"
Odmahnuo je glavom. "Ne, ne mogu pomoći. Nitko ne može."
"Ali zašto? Ne mogu vjerovati da nećeš ni pokušati. Ne smiju to ućiniti. Sjajan si zaposlenik, i ne budeš li se borio protiv toga, kako ćeš dobiti drugi posao?"
"Možda ću raditi nešto drugo. Nema smisla truditi se dobiti drugi posao u knjigovodstvu, ne nakon što su mi uništili ugled. Uostalom, ionako mi je to dosadilo."
"Ne, nije bilo tako! Voliš svoj posao. I kako će, pobogu, naštetiti tvojem ugledu? Ništa nisi skrivio."
"Prestanimo o tome, Eve. Zbilja nisam raspoložen. To je bagra drkadžija i najbolje mi je ne biti s njima."
"Ali ne razumijem", rekla sam. "Molim te, reci mi što se događa. Neću moći spavati od brige."
Uzdahnuo je i srce mi je bilo u petama. Znala sam da to ima nekakve veze sa mnom.
"Phil me pozvao u ured. Upitao me viđam li se s tobom. Potvrdio sam i rekao da živimo zajedno, da smo čak razgovarali o tome da se jednom vjenčamo." Srce mi je preskočilo jer nismo razgovarali o braku, no to mu se očito vrzmalo po glavi. "Pitao me znam II to da si egzotična plesačica."
Srce, koje mi je prije minute bilo tako visoko, ponovno je potonulo padajući mi u trbuh, zatim je počelo slobodno padati prema petama.
"Rekao sam da si nekoć to radila, ali da to više ne radiš. I pitao me jesam li znao to da si dodatno zarađivala u stražnjim prostorijama. Ja sam rekao da nisi, a on je rekao da jesi. Rekao je da si mu jednom pružila... rekao je da si ga dolje obradila. Rekao sam da to ne bi učinila. I sve je izmaknulo kontroli tako da sam ga na kraju nabio u glavu."
"Oh, BOŽE, EIliote!"
Uspravila sam se i pogledala ga prestravljena. To što je taj Phil lagao o meni bila je sitnica u usporedbi s tim što mu se Elliot suprotstavio u obrani moje časti, koliko god bila okaljana.
"Nemoj, nemoj. Ionako se užasno osjećam. No barem sam ga nagnao da prizna kako ga nisi obrađivala."
"Dali su ti otkaz."
"Rekao je da imam sreće što me neće optužiti za tvorni napad. No platit će mi do kraja mjeseca, i to je nešto." Što je sljedeći tjedan.
"Oh, Bože, Elliote, tako mi je žao."
"Nisi ti kriva."
"No osjećam se odgovornom. No nije istina, znaš to, zar ne? Nikad nisam učinila ništa slično. Druge djevojke možda i jesu, no ja nisam."
"Znam, Eve, znam. Zbog toga sam se toliko razbjesnio. Gad. Ima sreće što su me odvukli od njega."
"Kakva zbrka", rekla sam.
"Da", odvratio je.
Oboje smo turobno uzdahnuli i sjedili u tišini sat vremena. Ne znam o čemu je razmišljao, bilo me previše strah pitati ga u slučaju da ne misli kako je trebao biti pametniji i kako se nije trebao spetljati s nekim poput mene. Bila sam između razmišljanja o onome što se dogodilo i toga da ga zagrlim jer je razmišljao o braku. Onda bih se počela brinuti zbog novca. Odustala sam od posla jer nas je on mogao uzdržavati. No ako nemamo toga...
Nisam sigurna što ćemo, da budem iskrena. Nakon sata tišine na kauču, ni meni ni njemu nije bilo do jela pa je popušio dva džointa (ne dam mu blizu kreveta s cigaretama, a kamoli s travom — primjećujem da je puši znatno više), a ja dvije cigarete i oboje smo otišli spavati.
Naposljetku je zaspao, a ja sam sjedila tu i pisala ovo, nadajući se da će se ukazati rješenje za naše neizbježne novčane probleme. Dosad mi se nije ukazalo nijedno. Ne znam, muka mi je kad pomislim na našu situaciju. Nisam sigurna da se mogu vratiti egzotičnom plesu, lako mi nedostaju Connie i još neke djevojke, i iako mi nedostaje sloboda koju mi je pružao novac, i dalje bi me, kad se sve zbroji i oduzme, svake noći nepoznati muškarci mjerkali i slinili nada mnom.
Elliot nije bio sklon tomu da radim u barovima, no sada kada će neko vrijeme dok ne pronađe posao danju biti kod kuće, možda mu
neće smetati to što me neće viđati navečer. Pa, ako mu i smeta, nema se tu što reći, zar ne? Treba nam novac.
Kakva zbrka.
Ja.
14. listopada 1991.
Smijala bih se da sve nije tako... nekako.
Ne mogu nekako pronaći prave riječi da opišem što se ponekad događa. Često imam osjećaj da živim tuđi život i da prava ja studira negdje, gleda komedije, napija se u baru na koledžu i postaje politički osviještena. Ona ja s kojom pak živim, ona koja ima dečka bez posla već šest mjeseci, budi se i dočeka je isključena struja, a onda nekoliko minuta poslije na pragu su joj ovrhovoditelji jer račun za koji je mislila da ga je platila ipak nije plaćen i treba im novac u gotovini na licu mjesta ili će ući ovršiti stvari. Pod stvarima misle na, dakako, pokućstvo koje pripada gazdi, moj bezvezni televizor koji radi po vlastitoj volji, moj stereo koji očito dijeli mišljenje s televizorom i moju odjeću koja je većinom zrela da je se baci u koš za smeće, osim prekrasne haljine. Dala sam im svu gotovinu koju sam imala nakon što su mi objasnili da će mi zbog ovoga slati pismo za pismom, i da će me pozivati telefonski.
A onda, vodeći se nekim unutarnjim osjećajem, podignula sam slušalicu i otkrila da su isključili telefon. Pa sam se odjenula i otišla do telefonske govornice na cesti i nazvala ljude iz plinare kako bih saznala jesu li me oni "htjeli kontaktirati" i dakako da jesu. Ista stvar s ljudima za porez na plaće, ljudima iz telefonije i — oh, da — s vodovodom. Jedina osoba koje me nije proganjala zbog novca bio je gazda, no to je zbog toga što mu plaćam sama. Sve ostalo "sređuje" Elliot.
I tako, ova ja koja ne živi poput studentice odluči podignuti gotovo svu ušteđevinu kako bi isplatila sve te ljude i, kad joj se dečko vrati, gdje god bio, reći će mu da mora pronaći posao, pa i onaj za koji smatra da mu je ispod časti — kao što je rad iza šanka — jer više im nije ostalo ništa i više si ne mogu priuštiti njegovu potragu za savršenom karijerom.
Onda, eto, moram ići u banku nakon što mi je bankomat progutao karticu i saznam da sam u minusu stotinu funti. Očito to ne može biti slučaj jer sam bila u plusu dvije tisuće funti kad sam posljednji put provjerila. To sam uštedjela od plesanja u Habbie’su i malo od čišćenja i administrativnog posla. Kako li je samo sve nestalo?
"je li vam možda netko ukrao karticu?" pita me ljubazna bankarica za pultom, prepoznavši moju unezvijerenost.
"Nije", kažem, "Imam samo jednu karticu za svoj račun i upravo mi ju je progutao bankomat."
"Je li se možda netko služio vašom karticom bez vašeg znanja?" upita, zabrinuta gotovo kao ja.
Nemam pojma zašto mi je sinulo tek nakon zabrinutosti ove drage gospođe. Zahvalila sam joj na vremenu, uzela svoj ispis bankovnog računa i išetala iz banke. Hodala sam ulicama sve dok nisam stigla do nekog parka, sjela na klupu, zurila u prazninu i pitala se kako moj život, koji se u jednom trenutku činio tako sređen i lijep, sada odlazi u nepovrat?
Kad se smračilo i nije bilo odgovora, uputila sam se kući i zatekla ga kako se odmara na kauču, usta su mu puna čipsa, televizor je upaljen, svjetla ugašena i nema brige na pameti. "Ljudi za struju" bili su iznenađujuće dobri jer su nam uslugu vratili nakon što sam im se isplakala, povrh toga što sam im platila. Sjela sam pokraj njega i čekala i čekala sve dok nisu počele reklame jer bilo bi nepristojno prekidati ga, zar ne? I evo što se dogodilo:
On: Sve u redu?
Ja: Pa i ne baš.
On: Zašto?
Ja: Danas su se pojavili ovrhovoditelji da nam odnesu stvari jer im nismo platili račun za struju.
On (gaseći televizor): Što? Gadovi! Sutra ću ih nazvati i jebati im sve po spisku. Pogriješili su, platio sam.
Ja; A tako. Pa, sutra ćeš imati mnogo posla jer su ljudi iz plinare, porezne, telefonije i vodovoda napravili istu pogrešku. Čudno, zar ne? On (uspravljajući se): Eve, daj da objasnim.
Ja: Ne, ne brini se, ja ću to srediti. Imam nešto ušteđena novca za hitne slučajeve, sutra idem po to i sve ću platiti.
I samo je tako sjedio i zurio u mene. Onda je kimnuo, kao da je to dobra ideja, kao da je to uopće moguće.
Ja: Ah, ne, čekaj, ne mogu to učiniti, zar ne? Jer već si ispraznio taj račun i ostavio ga u minusu sto funti.
Zurio je u mene, oči su mu svakom sekundom postajale sve manje i tamnije. "Imao sam pravo na taj novac baš kao i ti", rekao je Ijutito. Što ga je to moglo ljutiti, to nisam znala.
"Zbilja, a kako si došao do tog zaključka?" odvratila sam smirena, nasuprot njegovu bijesu.
"Tko nas je dosad uzdržavao? Dok sam bio na poslu, a ti nisi mrdnula guzicom iz kuće cijeli dan, tko je donosio novac? I od početka si imala tu tajnu hrpu na računu o kojoj nisam imao pojma."
"Nisam prestala raditi otkad sam zbog tebe napustila plesanje", rekla sam jednako smireno. "I uvijek sam zarađivala dovoljno da platim stanarinu, ili to nisi primijetio?"
"Pa, ja sam plaćao sve ostalo. Znaš li kako je to teško? Imaš li uopće pojma pod kakvim sam bio pritiskom?"
"Misliš na pritisak pod kojim sam ja proteklih sedam mjeseci? Ili na pritisak pod kojim ću biti jer moram nekako platiti sve te račune i ne mogu se osloniti ni na ušteđevinu da ih pokrijem?"
"A što misliš kako sam uspio plaćati račune sve ovo vrijeme dok sam bez posla?"
"Ali nisi ih platio. Nisu plaćeni posljednja dva kvartala. I sigurno si skrivao sve račune, opomene, posljednje opomene pred isključenje, dopise sa suda, moje izvatke. Sve. Dakle, jedino što te sada pitam jest ovo — gdje je moj novac?"
"Nije to bio samo tvoj novac."
To sam ignorirala jer nikad nisam ni sanjala o tome da od njega zatražim pristup njegovim računima, da ga pitam koliko novca ima u banci, i nikad mi ne bi palo na pamet podignuti novac bez pitanja. "Gdje je?" ponovno upitam. Bila sam čudno smirena s obzirom na to da smo se suočavali s financijskom propašću.
"Potrošio sam ga." Bio je prkosan, zureći u mene kao da sam ja njemu nešto skrivila, a ne obrnuto.
"Na što?"
"Koješta."
"Elliote!" rekla sam oštro. "Nisam ti majka i ti nisi moj sin tinejdžer. Oboje smo odrasli. Reci mi na što si potrošio novac ili nađi neku drugu budalu da ti drži glavu iznad vode dok pušiš travu cijeli dan i kuješ svjetske zavjere na kauču."
Grubi mu je izraz na licu nestao I najednom je ponovno bio stari Elliot. "Ja, ovaj, dugovao sam nekim ljudima novac. Nekim zlim ljudima koji bi mi polomili koljena da im nisam platio s kamatama."
"Platio što?" upitala sam.
"Da nisam izgubio posao, ne bih bio u ovoj gabuli", rekao je okrećući mi leda.
"Hoćeš reći, da nisi dao otkaz na poslu, ne bi bio u ovoj gabuli?" odvratila sam.
O da, dao je otkaz. Na jednom od poslova gdje sam čistila upoznala sam djevojku koja je nekoć čistila za Hanch & Cliff. Pitala me kako ide EIliotu otkad je dao otkaz. Pitala sam je je li to službena priča jer se posvađao s jednim od partnera? I ona me ispravila: Elliot je redovito sjebavao račune klijenata, kao što je i ujutro kasno dolazio na posao, kasno se vraćao s ručka (ako bi se uopće pojavio), i uhvatili su ga s kokom više puta. Zbog svega toga dobio je drugu opomenu pred otkaz — i posljednju — pismenim putem. Odbio je prihvatiti je i umjesto toga je dao otkaz.
Nisam se jako uzrujala zbog toga što mi je prodao tako razrađenu priču jer mi je laknulo zato što ja nisam bila uzrok njegova gubitka posla. I nije mi se dalo ništa reći jer to nije bilo vrijedno svađe. No znala sam da se zbog toga nigdje drugdje ne može prijaviti za posao — već bi se čulo o njemu.
Trepnuo je nekoliko puta zatečen spoznajom da ja znam. "Želiš li reći da sam lažljivac?" zaurlao je.
"Ne, pitam te zbog čega si dugovao novac."
"Ne znam!" rekao je ojađen što neću skrenuti s teme. "Zbog mnogočega! Dugovao sam Zedu novac za neke stvari koje mi je dao.
I još nekima za oklade. Pokušavao sam nas izvući iz ove dužničke
provalije u kojoj se nalazimo. Pokušavao sam sve to nadoknaditi novim okladama."
"Zašto to nisi pokušao nadoknaditi štednjom ili ti je to previše nalikovalo na mukotrpan posao?"
Pljuska koju mi je uručio malo je zapekla, no ne toliko koliko bi zapravo trebala — ne toliko budući da sam i dalje bila tupa od šoka zato što sam vidjela kako je nestalo sve za što sam radila.
Odmah sam mu uzvratila pljuskom, dvostruko jačom. "Ne izazivaj sreću", istresla sam se na njega. "Nećeš od mene krasti i onda me udarati. O.K.? Nisam ja takva djevojka."
Potonuo je na kauču uvučena lica očito ne znajući što dalje. Vjerojatno se pitao treba li me ponovno udariti, nastaviti s nasiljem ili bi trebao prestati s tim.
Ustala sam. "Ujutro ću pokušati srediti račune, no moraš pronaći posao ili ćeš morati otići. Ostale su ti te dvije mogućnosti. I, da budem iskrena, u ovom trenutku, nije me briga koju ćeš izabrati."
Mudro od njega, večeras je odlučio spavati na kauču. Nasreću, štednu knjižicu držala sam s dnevnicima, što znači da je dobro skrivena, i u njoj je u proteklih nekoliko godina bilo dvjestotinjak funti. I tako, i dalje imam fond za bijeg, no ništa više od toga. Zbog toga sam nervozna. Sutra ću nazvati i, nadam se, srediti račune te vidjeti mogu li dobiti malo jutarnjih i noćnih smjena čišćenja jer do njih je lakše doći nego do administrativnih poslova. Dosad nisam imala previše sreće s radom u baru jer moram jako rano ustati kako bih otišla čistiti, a kad bih našla drugi posao kasno uvečer uopće ne bih spavala. Zbilja ne znam kako ćemo se nositi s ovim. Znam da bih ga trebala izbaciti, no to sad jednostavno ne mogu učiniti. Ima samo mene i nekoć smo bili dobar tim, zar ne? Dosta se dugo doista činilo kako smo nas dvoje, Eve i Elliot, protiv svijeta. Voljela sam ga nekoć.
Bože, iskreno, mislim da ga i dalje volim. Kad bi se mogao skucati, a zbilja mislim da može, onda ćemo biti u redu — i financijski i emocionalno.
Ja.

15. siječnja 1992.
Sve je malčice bolje.
Znala sam da se može skucati i to je i učinio. Sada ima posao. Izašao je onaj dan nakon što su nazvali ovrhovoditelji i pronašao posao na gradilištu. Prvo je radio fizičke poslove, onda je nekoliko puta pročavrljao s nadglednikom radova i dopustili su mu da pogleda knjige. Otad se bavi knjigovodstvom. Plaća je mizerna, no bolje i to nego ništa.
Preda mi od toga tri četvrtine i jednu četvrtinu troši na što poželi. Novac koji mi daje ide u zbroj otplata svakoj tvrtki za režije kojoj dugujemo novac. Trebalo mi je dosta vremena, no nakon nekoliko poziva, suza i obećanja, svi su pristali na to da im ukupna dugovanja otplatim u obrocima. Toliko smo stegnuli pojas da je ponekad teško disati. Često moram birati između hrane i cigareta i često odaberem hranu jer, pojedem II sve, ne moram je dijeliti s EIliotom. Onda se osjećam zločesto jer vidim da se trudi.
Mrzim ga zbog onoga što je učinio, no i dalje ga volim zbog toga kakav je čovjek bio. To nema smisla, no ima li Ijubav veze sa smislom? Volim EIliota zato što je bio muškarac kojemu je toliko bilo stalo do mene da je htio da prestanem s egzotičnim plesom; zato što sam se noću znala priviti uz njega i dijeliti s njim snove; zato što je bio muškarac pokraj kojeg sam se osjećala cjelovito, kao potpuna osoba nakon svih tih godina kad su mi redoviti posjetitelji kod Habbiesa pogledom proždirali grudi, dupe i jedva pokrivenu picu. Možda je to glupo, no i dalje vjerujem da je pravi Elliot, onaj Elliot kojeg volim, i dalje tu negdje. Samo treba prebroditi ovo i na kraju će ponovno biti onaj stari.
Ja.
5. travnja 1992.
Gazda je povisio stanarinu.
Mislim da je bio pošten: nije ju povisio otkad sam se uselila, a ovo je odlična lokacija. Vidjela sam u novinama koliko bi mogao dobivati za ovo, iako je to tek šugav jednokrevetni stan. Svratio je i rekao mi to i bio je zbilja ljubazan. Nije čak ni tražio "uslugu" da nadoknadim razliku u cijeni. Objasnio je da je to samo posao i da bi
mu bilo žao da me izgubi kao stanarku, pogotovo zato što sam tako lijepo održavala stan, no htio je za njega tržišnu cijenu i meni ju je prvoj ponudio.
I tako, to je to. Sjedim tako s lepezom računa pred sobom, papirom sa svim izračunima i potencijalnom zaradom, nema šanse da sve pokrijem. Ionako već živimo na kruhu i vodi. Elliot stalno pije kao smuk i svako ga toliko pretuku jer ne može otplatiti dugove, što je značilo da je mnogo vremena proveo na bolovanju pa je izgubio posao. Vani je, traži novi posao, no bez njegova novca nema šanse da sama popunim prazninu. Ne dajem mu nimalo novca, uglavnom si ne možemo priuštiti da pojedemo nešto više od tosta. Prestala sam i pušiti jer si to ne mogu priuštiti. Hodam na posao gdje god da radim i često odlazim iz kuće u pola pet, kad je zimi još mrak i ljeti jedva ima svjetla. Hodam brzo ulicama osjećajući se otuđeno od ljudi koji se uglavnom vraćaju kući nakon što su zaružili. Kad si mogu priuštiti autobus, uđem u prvi i okružena sam hrpama drugih čistača, većina ih ne govori engleski, idu u urede po cijelom Londonu. Hodajući, imam osjećaj da sam sama i to sigurno ne doprinosi tomu što se u ovoj situaciji osjećam tako osamljeno i očajno. Kad prođem pokraj kuća ljudi — nekima su upaljena svjetla, drugima su ugašena — često se pitam koliko ih je toliko siromašno da si ne mogu priuštiti hranu, koliko ih se osjeća uhvaćeno u škripac s muškarcem kojeg su nekoć voljeli i žele ga ponovno voljeti. Ako i nisu doživjeli ono što sam ja doživjela, sigurno ima jako mnogo ljudi koje od toga dijeli jedna kuvertirana nadnica.
Novac, uvijek se sve vrti oko novca. Mrzim ga. Doista mrzim novac. Novac nije izvor svih zala; ljubav prema novcu nije izvor svih zala; izvor je svih zala POTREBA za novcem. Treba ti i bez njega nisi nitko i ništa i netragom ćeš potonuti.
Stalno razmišljam o Dawn i o tome kako joj je. Živi u mnogo boljem i mnogo skupljem stanu od mene, financijski podržava svoju ovisnost 0 drogi i ipak preživljava. No što sve treba učiniti da namakne taj novac...
Imam tri tjedna da nabavim ostatak novca za stanarinu ili ću ja, odnosno mi, biti beskućnici. Morat ću se nekako pobrinuti za sebe tamo vani, a jedva se brinem o sebi s krovom nad glavom i poslom. I jednom kad završim na ulici, kako ću se s nje više maknuti?
Neću ni pokušati razgovarati o tome s EIliotom. Jedva da smo i progovorili jedan s drugim otkad su ga pretukli. Povremeno mu
kupim cigarete jer bez njih čupka navlake sve dok se ne ofucaju. I po cijeli je dan sposoban sjediti na kauču i gledati televiziju. Često ga čujem kako plaće, iako se pitam zašto plače kad smo tu gdje jesmo zahvaljujući njemu.
Nazvala sam Habbie’s i još nekoliko klubova i nemaju mjesta za još jednu djevojku.
I nazvala sam trgovce nekretninama, a oni su mi rekli da im treba mjesečna stanarina unaprijed, a uz to i mjesečna stanarina kao polog te da u posljednje vrijeme mnogim ljudima provjeravaju stanje na računima. Naravno, moj platni status smrskan je u komadiće zahvaljujući EIliotovu ponašanju s računima i nemam potreban novac za polog i mjesečnu stanarinu. Tražila sam mjesta dalje od centra, koja će biti jeftinija, no onda opet, tada bih trebala naći i posao bliže mjestu življenja jer neću moći onamo hodati. A većina ljudi neće uzeti nekoga tko ne radi. U škripcu sam. U ŠKRIPCU SAM. U ŠKRIPCU SAM. U ŠKRIPCU SAM.
A da jednostavno sjednem na vlak i vratim se u Leeds? Možda će me majka primiti? Više nisam tinejdžerica — ako Alan išta pokuša, dobit će koljenom između nogu i šakom u njušku. No ipak, nije mi odgovorila ni na jedno pismo. I nisam joj oprostila što je odabrala njega umjesto mene.
Ne mogu se pomiriti s tim da se nije potrudila pisati mi ili nazvati me čak i onda kad je pomislila da sam to ja na telefonu.
Bože, što da radim?
Kao Uvijek.


10. travnja 1992.
Upravo sam se vratila od Dawn.
Izgleda mnogo bolje nego prošlih nekoliko puta kad sam je vidjela. Bila je na odvikavanju i prestala se drogirati, "zasad", rekla je. Popunila se, koža joj je bolja i kosa joj je manje beživotna. Makar se isto ne može reći za njezine oči. lako nisu staklaste kao prije, i dalje imaju neki umirući izraz, kao da Dawn više nije pri sebi.
"je li zbilja tako loše?" upitala sam je nakon što smo obvezatno pročavrljale o tome gdje smo i kako smo.
Uzdahnula je, zurila u izlizani okrugli prostirač, koji sada stoji između dvosjeda i stolića za kavu, i neko vrijeme šutjela.
"Da", rekla je. "Jest. Govorim si da nije kako bih i dalje to mogla raditi, no jest." Nisam joj trebala pobliže objašnjavati svoje pitanje. Pogledala me pozorno, upravo onako kako je to učinila Connie kad sam je pitala o VlPprostorijama u Habbie'su.
"Zamisli najgori seks u životu", dodala je. Odmah mi je pala na pamet noć s EIliotom prije dva tjedna nakon što mi je ukrao novac i kad sam bila previše pregažena svime da ga odbijem. "To pomnoži s milijun i tu si negdje."
"Sad pomisli na najbolju ševu u životu." Nije mi pao na pamet Elliot nego Peter. Nikad ništa neće nadmašiti taj poseban događaj, vjerojatno zato što sam bila suzdržana i oprezna kad sam prvi put spavala s EIliotom, jer sam tada već bila toliko umorna od muškaraca i toga kako su gledali ženska tijela. Nakon što smo Peter i ja savladali početnu nervozu, voljeli smo biti zajedno i fizički i emocionalno. Voljela sam mu biti blizu i imati ga u sebi. To je bilo najbolje, bez sumnje. "E sad, trebaš se pretvarati da ti je tako svaki put ako želiš da se vrate, a tako zarađuješ na duge staze."
"Ne bih to htjela raditi na duge staze."
"Ne, nisam ni ja. No sad zapravo više ne znam raditi ništa drugo." Na putu kući shvatila sam da je to bilo najstrašnije od svega što je rekla. "Eve, trebaš li zbilja to raditi? Mislim, zbilja?"
"Ne vidim drugi način."
"A što je s EIliotom? Što on radi?"
"Sjedi, puši, sažalijeva se. Svako ga malo pretuku zbog droge koju dobiva na dug. Čudi me da mu je uopće i daju."
Dawn su se oči smračile i lice joj se iskrivilo od gađenja. "Eve, Elliot je loša prognoza."
To sam pomislila mnogo puta, i onda se sjetim Eiliota kakvog sam nekoć poznavala, onog Eiliota u kojeg sam se zaljubila i ne mogu ni pomisliti na to da ga ostavim kad znam da ponovno može biti takav muškarac.
"Zašto se ne doseliš ovamo, dok se ne skuliraš? Znam da je kauč star i pomalo grbav, i to bi ti se moglo učiniti kao korak unatrag, no bolje je i to od one alternative, vjeruj mi."
"Ne mogu, Dawn. Ne bih te ponovno mogla cijediti. I imam toliko dugova koje moram isplatiti. Pokušala sam s još nekoliko klubova s egzotičnim plesom, no danas nitko ne zapošljava zbog onih novih zabrana. I osim toga..." Nisam to htjela reći, no obje smo znale da ne mogu ostaviti EIliota, ne mogu ga napustiti sada kad je pao tako nisko.
"Eve, riješi ga se. Povest će te sa sobom na dno ne budeš II oprezna. Samo je pitanje vremena kad će ljudi kojima duguje novac pozornost usmjeriti na tebe."
"Ne mogu. Dawn, znaš da ne mogu. Kakva bih ja to osoba bila kad bih ga napustila onda kad je na koljenima?"
"Tako si draga, znaš?" Odmahnula je glavom. "Nadam se da je toga svjestan." Ponovno je odmahnula glavom. "Slušaj, ako to baš moraš učiniti, pokušaj ne završiti na ulici. Dobro izgledaš, pametna si. Ako se lijepo odjeneš, možda bi mogla raditi u hotelima. Pokušaj s onima na King's Crossu i Paddingtonu. Tamo idu muškarci s novcem. Rekla bih ti da pokušaš s eskortom, no agencije uzimaju golem postotak, a to je zadnje što ti treba sada kada ti toliko treba novac. Drži se hotelskih barova — muškarci koji idu kurvama uvijek nekako znaju tko smo. Ja ne mogu raditi po hotelima; preočita sam i osoblje me izbacuje. I još nešto, nemoj imati stalnu tarifu. Znaj otprilike koliko bi mogla naplatiti, ali pogledaj muškarca koji ti se nudi i prema tome odredi cijenu. Nema smisla to raditi za pedeset s muškarcem koji kao sitniš u džepu nosi petsto." Bila sam joj zahvalna na savjetima. Bila sam joj zahvalna što me više nije pokušala odgovoriti jer mi vjerojatno ne bi trebalo mnogo da se ustrtarim i ne učinim to.
Ono što je rekla, kako ne zna raditi ništa drugo, prestrašilo me jer me podsjetilo na to kako sam ponovno prekinula vezu sa svijetom. Jako dugo nisam pročitala nijednu knjigu, a nekoć sam voljela čitati. Sada samo ustanem, hodam do posla, čistim, vratim se kući, brinem se zbog novca i spavam. Jedva da više i gledam svoju prekrasnu haljinu; nemam ništa novo što bi me podsjetilo na to tko sam; ne radim ništa ugodno što bi me podsjetilo na to da sam više od stroja koji se trudi zaraditi novac kako bi otplatio dugove.
Što ako to učinim i još se više prave mene izbriše, sve dok više ne ostane ništa?
Osoba Koja Živi Ovaj Život.

Rekla sam EIliotu što ću učiniti. Nije rekao ništa iako su mu usta zadrhtala kao da će ponovno briznuti u plač. I znala sam da ne mogu još jednu večer provesti tješeći ga. I ovo je već previše — tko mene tješi dok pokušavam ovo srediti? Gdje je osoba koja će me zagrliti i reći mi da će sve naposljetku biti dobro?
Nije plakao, iako su mu se smeđe oči, oči koje su me nekad toliko očaravale, doista ovlažlle.
"Žao mi je", naposljetku je rekao.
Odjebi, rekla sam u sebi. "Znam", rekla sam naglas.
I to je bio kraj rasprave, valjda.
Ja.
Libby
Č
ujem kako na katu zvoni telefon. Želim ga ignorirati, no to bi mogao biti Caleb. Pokušala sam ga dobiti više puta da mu kažem da mora doći i pokupiti Butcha, ili pronaći nekog drugog da se brine o njemu. Jer čim se netko pobrine za Butcha, pronaći ću drugo mjesto za život.
Sada razumijem zbog čega je Jacku bilo toliko stalo do toga da mi ne kaže što se dogodilo odmah nakon sudara: to pokazuje da me zapravo ne voli. Samo je oponašao ljubav. Njegova reakcija na spoznaju da sam ja u autu, a ne Eve, bila je poput razlike između člana obitelji i kolege pred vratima smrti — za prvog biste dali sve samo da bude u redu, za potonjeg se nadate koliko već možete da će sve biti u redu.
Položim dnevnike na pod. Jack se još dugo neće vratiti: razgova¬rat ću s Galebom i onda se vratiti.
Stignem do telefona točno na vrijeme.
"Hej, seko, šta ima?" Glas mu pucketa i udaljen je jer je i on sam daleko.
Imam nešto ušteđena novca pa bih mogla unajmiti neki stan, ili bih mogla stisnuti zube i odseliti se k roditeljima. Nije savršeno, no i to je bolje nego biti u Eveinoj kući s Eveinim suprugom.
"Moraš se vratiti kući", kažem mu.
"Zašto? Što se dogodilo? Je li Butch O.K.?"
"Da, dobro je, no trebaš se vratiti kući zbog mene i preuzeti ga ili pronaći nekog drugoga da se brine o njemu."
"Kako to misliš?" Najednom je linija čista, čujem mu glas. Na¬jednom si daje truda razgovarati sa mnom kako spada, vjerojatno čine¬ći nešto banalno poput prislanjanja mobitela na uho. Deset poruka koje sam mu poslala poručujući mu da me nazove očito mu nisu dale do znanja da nešto nije u redu.
"Više se jednostavno ne možemo brinuti o Butchu pa moraš pronaći neki drugi način", kažem.
"Čekaj, seko, što se dogodilo?"
"Samo trebaš doći i pokupiti Butcha ili mi reći što da radim s njim."
"Ako je zbilja hitno i ne možeš se više brinuti o njemu, onda ga vrati u moju kuću. Osoba koja čuva kuću pobrinut će se za njega, nema problema."
"Osoba koja ti čuva kuću? Misliš, sve ovo vrijeme postojala je još jedna mogućnost, a ti si meni psa natovario na vrat?"
Tišina.
"OH, BOŽE! Što je tebi? Zašto si mi nabio osjećaj krivnje kako bih ti čuvala psa kad je sve ovo vrijeme to mogao učiniti netko drugi?"
"Jer ti treba, zar ne? Butch je živahan i dobrodušan k'o Benji i tre’aš nekog ’ko će se brinut’ o tebi. Znam da s’ uvi’ek bolje kad je Benji s tobom, a Butch je drugi po redu jer, seko, nis’ ti baš na dobrom mjestu. Zna’ sam kad sam uša’ u onu bolnicu. I tvoj glas na telefonu rek’o mi je da toneš i mislim si ja, mog’o bi ostat’ kod tebe da ti pomogne skulirat’ te."
Moj brat, najsebičniji čovjek na zemlji, učinio je to zbog mene? Prekrila sam usta od straha da ne počnem jecati.
"Slušaj, odvedi Butcha ko’ mene ako ’oćeš, no dobro je imat’ ga kraj sebe. Pa čak i ako je malo živahaniji."
"O.K.", kažem, "javit ću ti, ovaj, što sam odlučila."
"U redu, seko. Nadam se da s’ bolje. Čujemo se uskoro."
"Da", kažem dok prekida vezu.
Kad sam se to prestala brinuti o sebi? Pitam se. Kad me toliko obuzeo Evein život da mi je vlastiti postao sekundaran i nebitan? Jer očito je tako. Piskaram tako saznajući o njoj, trudeći se skužiti što mi to Jack skriva, no nisam mislila na sebe, na svoj oporavak, na ono što mi treba da napredujem. Ako nisam dobro, kako onda mogu otići od Jacka? Ovisi li moj život baš toliko o njegovim osjećajima, o tome što ne razgovara sa mnom, o raspletanju života žene koju je volio prije mene, jer gdje sam ja u svemu tome? Što će mi se dogoditi kad razotkrijem njezin život? Što će mi preostati? Nisam sklona vratiti se na posao jer bi to značilo nositi vlasulju i težak makeup mjesecima i to da ljudi u mene zure dok se trude skužiti što mi se točno dogodilo.
U ovom trenutku nemam ništa. Trebam nanovo izgraditi svoj život. To ne znači saznati sve o Eve; to znači saznati sve o sebi i kako dalje.
"Treba mi psihološko savjetovanje", kažem. Trebam nekoga tko će mi pomoći saznati tko sam sada kada više nemam paralelni život.
Butchevo lajanje potakne me da ga pogledam.
Prestanem zuriti u stol i usmjerim se na njega.
"Misliš da mi treba psihološko savjetovanje, zar ne?" kažem mu.
Samo zuri u mene.
"Aha, najbolje da sklonim one dnevnike i onda se vratim i pro¬nađem broj nekoga s kim bih razgovarala."
Butch mi uputi zadovoljan lavež dok vijuga natrag u svoju košaru.
Jack
Libby nije počela spremati večeru kad sam ušao, nego je sjedila za stolom u kuhinji čekajući me u mraku. Za razliku od inače, Butch nije potrčao da me dočeka. Ostao je u košari sve dok mu se nisam približio, onda je malo podignuo glavu i ispustio cvilež solidarnosti.
Izvukao sam stolicu nasuprot njezinoj i sjeo.
Zurila je u površinu stola i ignorirala me nekoliko najduljih minuta u mojem životu. To me podsjetilo na minute prije nego što je osoblje hitne pomoći Eve proglasilo mrtvom. Znao sam što će reći, no držao sam dah i snagom ih volje silio da to ne kažu. Isto sam radio s Libby, zadržavao dah i snagom je volje silio da to ne kaže.
"Nadam se da ti ne smeta ako još malo ostanem ovdje, sve dok se Caleb ne vrati po Butcha i dok ne pronađem neki stan." Drhtala je dok je govorila.
"Kamo ćeš?"
"Ne znam, vjerojatno k roditeljima", rekla je tiho. "Paloma je rekla da će mi sačuvati radno mjesto, no nisam sigurna da se uopće želim vratiti tomu. Ne znam, širok je svijet vani. Nešto ću pronaći."
"Da", rekao sam.
"Voljela bih da i dalje budemo prijatelji", rekla je.
"Ne želim ti biti prijatelj, želim ti biti muž", odvratio sam.
Vidio sam kako su je te riječi bolno presjekle. "Znam da to želiš.
ali ne možeš, zar ne?" Ustala je. "Jer u glavi i u svemu ostalom što je važno, i dalje si u braku s njom."
Trčanje me oduvijek rješavalo napetosti, pomagalo mi je razbi¬striti misli, sada ne pali. Kao one večeri kad mi je Eve rekla nešto što mi je raznijelo svijet — trčao sam i trčao satima te večeri i dalje si to nisam mogao objasniti.
To što me Libby ostavlja dovoljno je loše, no to što se moram suočiti s mogućnošću da je u pravu, da sam u glavi i srcu i dalje u braku s Eve, to bi značilo da sam bio toliko nepošten prema osobi koja je prema meni bila samo divna. Libby mi je pomogla, a ne Eve, da postanem čovjek kakav jesam, a ja sam nju zauzvrat izdao.
Libby
E
ve je danas sklupčana u fetalnom položaju na kutijama i jedva 'podiže glavu da me pogleda dok otvaram njezin dnevnik. Znam da to ne bih trebala raditi, no ne mogu prestati čitati o njoj. Kad sam prošli put morala prestati čitati, bila je pred izborom što učiniti da riješi probleme.
Znam kako joj je. Sinoćnji razgovor s Jackom bio mi je nešto naj¬teže u životu. No ostati s njim, živjeti ovako, kao netko tko će uvijek biti drugi izbor, na kraju bi me uništilo. Znam kakva sam i, baš kao s karijerom biokemičarke, kao s kosom, radije ne bih imala ništa nego nešto što ne valja. Mislila sam da me voli, kao što i dalje voli Eve, no nije tako. A ja zaslužujem više. Svatko zaslužuje više.
Eve je zaslužila nekoga boljeg od Elliota, no imala je sreće: na kraju je dobila Jacka. I, sudeći po njegovim osjećajima prema njoj, čini se da je bila najbolja za njega.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Četrnaesto poglavlje

Eve
13.travnja 1992.
"Mogu li vas počastiti pićem?"
"Možete, ako hoćete."
"Za damu čašu bijelog vina, molim. Za mene pivo."
Tiho: "Radiš li?"
Jednako tiho: "Radim."
Još tiše: "Koliko?"
"Pušenje sedamdeset pet, drkanje pedeset, seks dvjesto." "Analno?"
"Soma."
"Bez?"
"Dva soma."
"Sto pedeset za seks?"
"Sto sedamdeset pet."
"Soba 214. Za deset minuta."
"O.K."
Vino nije ni taknuto. U sobi se odjeća skida polako, zadirkujući, kao što se to nekoć činilo u klubu. Čin nije neugodan: ima diranja i lizanja, ali ne i ljubljenja. Odijevanje je brže od razodijevanja — zatim spoznaja da novac nije uzet unaprijed.
Predaje se deset dvadesetica — dvadeset pet funti kao napojnica
— i kupaonica se koristi za uređivanje kose, pranje zubiju, provjeravanje makeupa. Mahanje na pozdrav i obećanje da će se to uskoro ponoviti.
To mi je bio prvi put. To je Honey bio prvi put. Drugi put bilo je gore. Bilo je gotovo isto kao prvi put, no — poput druge večeri u klubu — drugi put kaže ti da je to put koji si odabrala i da će biti jako teško napustiti ga.
Malo prije sam plakala u kadi. Nitko nije bio grozan prema meni; nitko nije bio odvratan; svi su mi platili i dali napojnicu; svi su poslije bili savršeno ljubazni; vratila sam se kući sa šesto pedeset funti
— no ipak sam plakala.
Plakala sam jer nisam htjela više ni da Honey to radi, baš kao ni Eve. Plakala sam jer sam trebala ostati kod kuće u Leedsu. Trebala sam Alanu pustiti da me siluje jer da jesam, ne bih bila u ovom škripcu. Ne bih dala da me savršeno ljubazni muškarci, gotovo svi sa zaručničkim prstenima, povrijede onako kako nisam znala da se nekoga može povrijediti i onako kako to ne mogu opisati.
6.svibnja 1992.
Svake večeri sjedim za toaletnim stolićem s makeupom pred sobom.
Počnem korektorom da sakrijem nepravilnosti, neujednačenost kože i prištiće koji su pocrvenjeli i upalili se, kao i tamne kolutove pod očima. Zatim krenem na podlogu. Koristim se četkicom a ne spužvicom — Connie me naučila da se tako manje troši makeup. Utrljam je u kožu slijedeći crte lica, zatim skrenem na vrat provjeravajući da mi je iste boje kao lice. Dođem skroz do iza ušiju, da izgleda prirodno, iako nanosim veliku količinu. Moram nanijeti mnogo kako bi se održalo cijelu noć, nakon svega što moram obaviti. Onda podlogu učvrstim puderom, naprašujući ga drugom debelom gustom četkicom. I zatim njime naprašim usne da ih pripremim za ruž. Koristim se crnom olovkom da obrubim oči, onda plavim sjenilom da obojim kapke. Zatim se olovkom vratim linijama oko očiju pa nanesem maskaru na trepavice kako bi se isticale.
Obrubim usne smećkastom, blagom crvenom, zatim ih ispunim
ružem blage nijanse trule višnje koji muškarcu neće zaprljati ni lice ni tijelo. Rupčićem upijem višak, zatim ih ponovno obojim. Na kraju skinem kopču s oprane i osušene kose i pustim je da slobodno pada u valovima na ramena.
Obučem haljinu, obično crnu, kratku i usku, koja leži na krevetu, zatim nataknem crne štikle. Uzmem torbu (s prezervativima, dva rezervna para gaćica, puderom u kamenu, tušem za oči, četkom za kosu, ružem, četkicom za zube, ogledalcem i ključevima) i vratim se zrcalu, odakle me gleda Honey.
"Bok, Honey", uvijek kažem.
Odem iz spavaće sobe i prođem kroz dnevnu sobu do vrata. Evein dečko Elliot sjedi na kauču, gleda televiziju i puši cigarete. Sad si to može priuštiti jer mu Eve daje novac. Kaže nešto poput "Pazi se", i Honey ga ignorira. Osim na poslu. Honey nikad ne bi prozborila s nekim poput njega, i samo zato što je Evein dečko, ne znači da Honey treba s njim razgovarati. Zatvara vrata i prijeđe prljavi hodnik, niz stube do ulaza u zgradu i zatim zađe u noć. Zrak je obično hladniji uvečer, i ona ga udiše prepuštajući mu se, bodući i nadimajući joj pluća, pružajući joj moć da ode i napravi ono što treba za novac.
Svake večeri prolazim kroz ovaj ritual kako bih prije nego što odem pogledala u zrcalo i vidjela Honey Kad sam plesala. Honey bi se pojavila tek u zrcalu u klubu. Ono mi je pomagalo razdvojiti njih dvije. Uvidjela sam to da ako Honey, samopouzdana, praktična i ravnodušna, ode iz stana i vrati se kao Honey, Eve ne provede noć plačući. Jer Eve je kod kuće, u krevetu s knjigom ili pred televizorom, uronjena u EastEndere ili Carrie dok je Honey na poslu.
Sada više ne plačem. I samo je to važno.

18. siječnja 1993.

Sad sam potpuno napustila posao čišćenja i umjesto toga postala Honey, drugim riječima, "posao" noću i danju.
Namjeravala sam ukinuti Honeyn posao, namjeravala sam prestati, no otkad sam otplatila sve dugove, postala sam ovisna o slobodi novca — i mogućnosti da ja budem ja.
Na to nisam računala, zar ne? Sada kada u tri ili četiri sata mogu zaraditi ono što sam zaradila za dan ili dva čišćenja, mogu
raditi svašta, primjerice čitati knjige. Mogu posjetiti knjižnicu i mogu čak i kupiti knjige. Više nisu luksuz koji ne mogu opravdati. Mogu provesti cijelo popodne iz znatiželje šećući dijelovima Londona i čak sam počela razmišljati o štednji.
Nekako, zbilja ne znam kako, počela sam EIliotu davati dio zarađena novca. Sada je bolje, mogao bi raditi, no sad je gotovo kao da mu plaćam kako bi mi dopustio da ovo radim. Zvuči li to kao da ima smisla? Meni zapravo ne, ali radim to.
Dio ima veze s novostečenom slobodom. Mislim da duboko u sebi osjećam krivnju zato što seksanjem s drugim muškarcima nisam prikovana za posao sve božje vrijeme, no ipak se nikako ne mogu prisiliti da to radim s njim. Nije čak ni riječ o rascjepu na Honey i Eve. Mogla bih se pretvarati da sam Honey kad mi se Elliot nabacuje, mogla bih ući u tu ulogu i napraviti to, no ne želim. Ne želim se seksati s EIliotom. Osjećam se krivom zbog toga pa ga valjda ovako obeštećujem. Plaćam mu da me pusti na miru. Plaćam stanarinu, plaćam račune, kupujem hranu. U neku ruku, mislim da mi je svodnik, jer živi od moje zarade. U pravom smislu, s njim dijelim stan, krevet, ali ne i život.
Da se jedne noći ne vrati kući, ne bi mi smetalo, ne bi me zapravo bila briga, no nemam u sebi ono što je potrebno za to da ga izbacim van. Živimo odvojene živote i to mi odgovara.
Očito dobro skrivam svoj novac. Skrivam ga odvojeno od dnevnika jer da se jedno otkrije, ostaje mi drugo.
Život mi nije savršen, nije čak ni dobar. On je... drukčiji. Bolji.
Kad barem ne bih morala raditi ono što radim; kad se barem ne bih morala seksati kako bih financirala život u kojem sam zahvalna što nisam očajnički nesretna; kad bih barem imala život u kojem sam sretna. No za ovakve poput mene, siromašne djevojke bez ikakvih pismenih potvrda o kvalifikacijama, ovo je jedan od načina kako izdržati u životu.
Trenutačno, to što se ne moram brinuti zbog novca, bolja je opcija. Bolja je čak od opasnosti da će me uhititi, od opasnosti da će mi neka mušterija nauditi, od opasnosti da ću jednog dana saznati kako je Honey preuzela moj, Evein, život.
Ja (Ma Tko Bila).

13.veljače 1995.
Bila su dvojica.
Prvi me dovabio u svoju hotelsku sobu prihvaćanjem cijene bez cjenkanja, drugi se s nožem skrio u kupaonicu.
Samo su htjeli novac i dala sam im ga bez prepirke. Obično ga skrivam u poderanoj podstavi torbe i rekla sam im gdje da ga potraže, dok su mi oči cijelo vrijeme bile na oštrici prislonjenoj uz jagodicu desnog obraza. Srce mi je bilo hladno i mirno, previše prestrašeno da kuca, disala sam plitkim sporim udisajima.
Prisilili su me da se razodjenem kako bih dokazala da nigdje ne skrivam gotovinu, onda su me golu izbacili iz sobe. Trideset sekundi poslije, glasno se smijući, izbacili su moju haljinu, jaknu, rublje, čarape, cipele i torbu. Drhtavih ruku i uz njihov smijeh s druge strane vrata, koji mi je u ušima i dalje odzvanjao kao alarm, trčala sam cijelom duljinom hodnika i odjenula se.
Neka druga žena mogla je otići na policiju. Mogla je riječima opisati dvojicu bijelaca bezizražajnih očiju i šakalskog osmijeha koji su je napali. Mogla je opisati broj zubaca i vršaka od kojih se sastojala nazubljena oštrica noža i kako je bilo osjetiti je na koži. Mogla je objasniti miris straha koji joj je ispunio nosnice. Mogla im je reći o jezi pri pomisli na to da će je silovati i ostaviti je prerezana grla u nekom londonskom hotelčiću. Mogla je oslikati stravu pri zamišljanju pojedinosti svojeg života i užasne, podle smrti koja se činjenično navodi u novinskom stupcu. Mogla se sjetiti odvratno slasne mješavine olakšanja i poniženja dok je trčala hodnikom pa stala pred dizalo odijevajući se što je brže mogla, i dalje to osjećati kad je napokon stigla kući.
No ja nisam bila ta žena, nisam bila bilo kakva žena. Nisam uopće bila "žena", zar ne? Ja sam kurva, drolja, droca.
Policiju neće biti briga za to što su me opljačkali. Vjerojatno bi me uhitili zbog podvođenja; vjerojatno bi me ispitivali da saznaju drogiram li se. U svjetskim razmjerima, u hijerarhiji nedjela, nešto što bi mi se dogodilo bilo bi negdje pri dnu ljestvice. Da me i ubiju, koga bi zapravo bila briga?
17. veljače 1995.
"Zar nećeš raditi?" prethodno me upitao Elliot.
Nisam otišla na posao već tri dana. Previše se bojim. To ovdje mogu priznati. Ponavljala sam si da ne trebam raditi jer sam uštedjela dovoljno da se snađem do kraja ovog mjeseca, unatoč tomu što su me neku večer opljačkali, no zapravo se previše bojim izaći. Moj je strah dodatno osnažio podsjetnik na to da nikoga neće biti briga dogodi li mi se što.
Elliot je bio vani kad sam se neku večer vratila pa sam se okupala i isplakala — prvi put nakon dosta vremena — prije nego što sam se prisilila da zaspim. Ujutro će biti bolje, čvrsto sam odlučila.
No nekoliko puta budila sam se u znoju, uspaničena i prestravljena, glava mi je bila teška i kad je svanulo, osjećala sam slabost.
Nije ni primijetio da nešto nije u redu — čak ni da sam ponovno počela pušiti. Sada je primijetio jer nisam bila vani, zarađivala. Često nisam radila za vrijeme mjesečnice, no to je bilo prošlog tjedna.
"Neću", rekla sam, samo to, fokusirajući se na televiziju.
"Zašto nećeš?" upitao je. Kao da je moj posao normalan, kao da se glupo ponašam što ga ugrožavam. Kao da mu ne bi trebalo smetati ono što radim.
"jer su me prije tri dana dvojica napala i opljačkala me prijeteći mi nožem", rekla sam. Utvrđivanje hladnih golih činjenica onoga što se dogodilo sledilo mi je srce. Je li mi se zbilja to dogodilo? Pomislila sam. Iznebuha mi je pao na pamet napad pred Habbie’som. Ni nakon toga nisam radila nekoliko dana.
"Nisi im valjda predala sav novac?" upitao je Elliot, njegova briga za novac bila je vrlo dirljiva.
"Jesam, dobro sam, hvala na pitanju", odvratila sam.
"Pa očito je da si dobro", odvratio je, kao da sam glupa. "Jesu li ti uzeli svu lovu?"
"Zašto me nisi pitao jesu li me silovali?" upitala sam.
"Pa, ne mogu to, zar ne?" rekao je ležerno slijegajući ramenima. "Ti si droca. Ne možeš silovati drocu."
"Ah, daj odjebi, drkadžijo", rekla sam mu.
"Što je? Pa ne mogu, zar ne?"
"Ne, znači ne — tko god to rekao. Kad sam došla u sobu onog tipa, pristala sam na seks s njim za novac. Da sam se predomislila i da mu nisam uzela novac, svejedno mu to ne bi dalo pravo na to."
"Da, ali..."
"Začepi. Ako želiš nastaviti živjeti ovdje i dobivati od mene novac, samo začepi."
Pojačala sam zvuk na televizoru, povukla noge do prsa i zagledala se netremice u ekran. Moram pobjeći od njega, uvidjela sam. Bio je otrovan. Da mi nije ukrao sav novac, ne bih sada ovdje sjedila zgrožena vlastitim tijelom, nesigurna u to tko sam, očajno želeći izaći iz ovoga kruga.
Ponovno sam u škripcu, naravno. Nisam to htjela raditi na duge staze, no radim istu stvar već dvije i pol godine.
Uskoro sve mora biti bolje, zar ne?
Što ne?
Dama (haha) u Škripcu.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Petnaesto poglavlje

Libby

Što želite od ovih sesija, Libby?" pita žena koja mi sjedi nasuprot. U sobi sam njezina stana, u prizemlju gdje radi. Tamne rebrenice koje prekrivaju velike prozore propuštaju malo svjetla s ulice i prostor je nježna mješavina funkcionalnog i udobnog. Dva zida ispunjena su policama s knjigama o psihologiji, psihoterapiji, savjetovanju i traumi. Treći zid, njoj iza glave, i pokraj vrata, zauzele su njezine diplome i certifikati. Ispod prozora meni iza leđa nalazi se velik drveni stol, ure¬dan je i pospremljen. Uspjela je smjestiti i dvije velike jastučaste stolice u koje potoneš. Obje imaju tri jastuka — pretjerivanje, no vjerojatno je nužno kako bi se stvorio dojam udobnosti. Ovdje se neće događati ništa ni blizu udobnosti.
"Ne znam", priznam.
Želim ponovno biti svoja, želim se vratiti onom dijelu svojeg života kad sam mislila da me Jack voli i kako mu samo trebam dati vremena da zacijeli kako bi mi to potpuno mogao pokazati. Želim prestati imati čudne snove. Želim da mi se vrate moji lice i kosa. Želim shvatiti kako nekoga tko se čini tako drag poput Eve svijet može tako usisati. Želim mnogo toga, a malo je vjerojatno da ću to dobici razgovaranjem s ovom ženom.
"To je dobar početak, vjerovali ili ne. Vjerojatno ste otvoreniji tom procesu ako nemate nerealnih očekivanja."
Poznata sam po tome što govorancijom pobuđujem nerealna očekivanja kod ljudi koji dolaze na tretman lica u nadi da će im to odnijeti dvadeset godina prženja na suncu/spavanja s makeupom/ pušenja/pretjerana ispijanja alkohola. "Imate sreće što vam je tako dobra struktura kosti lica", znala sam reći. "Dugotrajna mladenačka koža svodi se na gene, ali i na brigu o sebi. Mislim da bi vam mnogo pomogla serija tretmana lica, no ne mogu obećati da će ukloniti svu štetu." Drugim riječima, imate nerealna očekivanja — jedini način da budu realna jest taj da imam pristup vremeplovu kako bih se mogla vratiti, odmazati vas sredstvom za sunčanje, izbiti vam cigaretu iz ruku, stajati kraj vas svaki put kad uklanjate makeup ili vas poslati kući u krevet nakon samo nekoliko pića.
Sigurna sam da ova žena govori isto to jer ukratko je čula o mojim problemima preko telefona i vjerojatno pomislila da sam školski primjer osobe s kojom bi mogla razgovarati i razgovorom joj povratiti zdravlje. U 3Du s HDom, sad vjerojatno misli isto što i ja kad vidim pušačicu koja se njiše od cuge i ljubi sunce, a želi izgledati poput mla¬dog modela s naslovnice — nerealna očekivanja.
Ništa ne kažem Orli Jenkins. Većina ljudi koje zaspem govoran¬cijom prihvaćaju to da ću učiniti što više mogu, a zapravo očekuju čudo. Toliko sam realna da znam kako iz ovog procesa neće nastati čuda — mogla bih imati sreće i otići osjećajući se bolje sama sa sobom, no svi ostali problemi i dalje će bjesnjeti u pozadini.
"Što vam je trenutačno gorući problem?" upita Orla Jenkins.
Želim ostaviti muža. Opsjednuta sam mrtvom ženom. I dalje se ne mogu potpuno nositi s jezom gledanja u zrcalo jer ugledam nešto sasvim drukčije od slike koju o sebi imam u glavi. Izlazak je iz kuće kao pakao gdje me se muči na vrlo perfidne načine. "Ne mogu ući u auto."
"Kako ste danas stigli ovamo?"
"Hodala sam."
"I kako je to prošlo?"
"Nije bilo lako, budući da mi je hodanje na dulje staze vrlo teško."
"Jeste li bili u autu od nesreće?" upita.
"Jesam, na putu kući iz bolnice. Nisam mogla ući u autobus pa sam morala ići taksijem."
"I to je sve?"
"Jest."
"Kako ste se osjećali na stražnjem sjedalu taksija?"
"Loše", kažem. "Ne bi bilo toliko loše da sam ja vozila, mislim da ne bi. Ne volim pomisao na to da ondje pasivno sjedim i da me se..." Glas me je izdao.
"Da vas se?" potakne me Orla Jenkins.
Slegnem ramenima. "Ne znam", promrmljam.
"Čini se da vam je jako važno imati kontrolu. Volite li imati kontrolu?"
Zar to ne vole svi? Zar to ne vole i oni koji kontrolu prepušta¬ju drugima neprestano zaraženi sumnjom da ne postupaju ispravno? "Da, ali to mi nije nimalo neobično. Većina ljudi voli imati kontrolu, zar ne?"
"No život je pun stvari i događaja koji su nam izvan kontrole."
Čeprkala sam po noktima i uspjela razbiti mjehurić, uvući rub nokta na palcu ispod njega i podignuti temeljni sloj, sloj sjaja i sloj boje, sve u jednom potezu. Ljuska se vraća na mjesto preko nokta poput poklopca čašice jogurta. To mi je dovoljno ugodno da ublaži ubod njezinih riječi, to da sam živi primjerak činjenice kako je glav¬nina života nasumična i izvan kontrole. Da mi život može promijeniti muškarac kojeg nikad nisam upoznala, koji misli da se malim brzim manevrom može provući kroz rupu u prometu, no koji krivo procijeni jer mu je mobitel zaglavljen između brade i ramena i ne koncentrira se. Neću reći "upropastiti život" jer nije upropašten. I dalje imam svoj život, mogu hodati i govoriti, nikoga nisam izgubila u strogom smislu riječi — Jack je izdvojen slučaj — tako da mi život nije upropašten. Iako se vjerojatno nikad neću vratiti poslu uljepšavateljice. Čak ni s makeupom i vlasuljom dok mi ne naraste kosa; mislim da to više ne bih mogla raditi. No unatoč tomu, i dalje imam sreće. To znam.
"Možda", kažem, "no to ne mijenja činjenicu da ne volim živjeti u kaosu ili anarhiji. Volim imati kontrolu koliko god je to moguće."
Orla Jenkins uzdahne. "Stvar je u tome, Libby", kaže to onim tonom kojim se netko služi samo onda kad ti se kani usprotiviti.
"bojim se da mnogo umujete o tom što vam se dogodilo. Ne dopu¬štate si osjećati."
Ne dopuštam si osjećati? Mnogo osjećam. Plakala sam, na litre. "Plakala sam više posljednjih nekoliko tjedana nego što sam plakala cijeli život", kažem joj.
"No ne možete se prepustiti i plakati kako spada, zar ne? Sigur¬no ste jako ljuti i tužni — sigurna sam da bi se tako osjećao svatko u vašoj situaciji — no kao da si ne dajete prostora ili dopuštenje da to osjećate."
"Koje bih dobro imala od ljutnje osim što bih uzrujala sve oko sebe?" upitam je. "I na koga bih se ljutila?"
"Na koga mislite da biste se ljutili?"
"Na idiota koji je vozio onaj auto", kažem neuvjerljivo. Zbog nečega ne mogu o njemu razmišljati s obzirom na ono što se dogodilo nakon sudara. Kad me god netko iz policije nazove da mi kaže što se događa, ne mogu razgovarati s tom osobom i zamolim je da joj zauzvrat dam Jacka. Prvih nekoliko puta kada mi je pokušao prenijeti vijesti, prestao je govoriti nakon samo nekoliko riječi kad je shvatio da zurim u njega staklastih očiju i da sam stavila ruke na uši. Nisam htjela znati; nisam mogla znati, zbog nečega.
"Ne zvučite mi uvjerljivo", kaže Orla Jenkins.
"Je li već prošlo sat vremena?" upitam.
"Nije."
"Ah, dobro... Slušajte, žao mi je, jako ste dragi i imate prediv nu kožu i sigurna sam da ste mnogima pomogli, no ja ne mogu biti ovdje. Ovo uopće nije za mene. Mislim... mislim da ću se jednostavno nekako morati nositi s tim. Znate? Prestati biti tako jadna. Pokušam li misliti pozitivnije, usmjeriti se na ono što imam, mislim da ću biti dobro." Ustanem, nabijem šešir dublje na glavu i ponovno se zaogr nem kišnom kabanicom. "Hvala, zbilja. Bili ste sjajni."
"Žao mi je što ovo nije prošlo kako ste očekivali", kaže također ustajući. "No ako se predomislite, znate gdje sam."
"Hvala", ponovno kažem. "Javit ću se bude li potrebno."
Neću. Obje znamo da neću.
No točno znam što ću učiniti kad stignem kući.


Libby
Po povratku kući, vrata su "Eveine vitrine" u podrumu odškri¬nuta i ona je prazna. Tako nije bilo jučer. Stojim zureći u nju, prestravljena. Nadam se da to nije učinio zbog mene. Nadam se da se nije riješio njezinih stvari zbog mene. Nisam toga vrijedna, ne njemu.
Uništi li ih ili se riješi njezinih stvari jer misli da će to promijeniti nešto između nas, počet će me mrziti zbog toga što sam ga "prisilila" na to, a ja ću njega mrziti zato što je toliko slab da je na to pristao.
Ne može si pomoći oko toga da me ne voli. Baš kao što ni ja sebi ne mogu pomoći oko toga da i dalje ne budem zaljubljena u njega.
"Sve je to pomalo zakukuljeno, zar ne?" kaže Eve sjedeći nogu privučenih prsima i sućutno me gledajući.
"Oboma", kažem. "I da, svjesna sam da sam potpuno skrenula s uma — razgovarati s mrtvom ženom uskoro bivšeg muža vjerojatno je Jako blizu ludilu."


Eve
25. svibnja 1995.
I tako, sad sam u Brightonu.
Onaj posljednji razgovor s EIliotom bio je uzbuna da moram prestati sa životom koji sam živjela. Čim je sutradan otišao iz stana, spakirala sam dnevnike, haljinu, krunicu tete Mavis, sliku roditelja i sebe te gotovinu koju sam sakrila u sportskoj torbi stričeka Henryja. Uzela sam onoliko odjeće koliko sam mogla staviti u torbu u tako kratkom roku I zatim se dala u bijeg.
Nakon što sam razgovarala s njim, shvatila sam da o meni ima jako nisko mišljenje, da mnogo drži do novca koji zaradim radeći ono što sam radila, I čvrsto sam odlučila da sama sebi moram biti na prvom mjestu. Istrošila sam se na crni taksi do Victorije i svakom ulicom dalje, kojom bi vozač išao, čvor nervoze i straha olabljivao je jer ću biti daleko od njega. Već sam bila odlučila otići iz Londona.
Nije imalo smisla zadržavati se ovdje ako postoji I najmanja mogućnost da ću naletjeti na EIliota. Bilo bi to prebolno, pregrozno.
Napustiti sve po drugi put nije bilo tako loše. Ostaviti svoje knjige, odjeću, rublje, posuđe, pribor za jelo, tričarljice, ovaj je put bilo lakše nego onda kad sam napustila Leeds. Ovaj put znala sam što je važno, što novac ne može zamijeniti, i znala sam da ništa nije tako teško kao napustiti majku.
I tako, evo me u Brightonu.
Prvih nekoliko noći provela sam u hostelu, onda sam iznajmila lijep dvosoban stan na nekom mjestu po imenu Kemptown. Lijepo je ovdje.
Sjedim u čistoj dnevnoj sobi s kreštavim kliktajima galebova, koji kao da plaču zbog neke izgubljene Ijubavi, spremam se izaći na treći intervju danas, za posao u administraciji.
Od onog rođendana koji sam provela u Brightonu, oduvijek mi se sviđala ideja života uz more. I sada tu živim.
Držim fige da dobijem ovaj posao i onda ću doista početi novi život. Sve ono drugo bit će dio prošlosti i ponovno ću biti vrijedna svoje haljine. Držim fige, držim fige.
Eve (Da, to sam ponovno zbilja ja).
21. rujna 7995.
Šest mjeseci u Brightonu.
I evo što sam naučila: muškarci koje upoznate kao eskort djevojka jako se razlikuju od onih koje upoznate po hotelima.
Mnogo ih je razmišljalo o tome što će učiniti, pretpostavljam: planirali su, rezervirali su hotelsku sobu ili se pobrinuli da su tu noć sami kod kuće kako bi mogli dovesti djevojku.
Pri kraju šljake u Londonu snizila sam cijene jer muškarci jednostavno više nisu htjeli plaćati onoliko koliko su nekoć plaćali. Ne znam zbog čega. Dawn je promucala nešto o tome kako Ima više ponude nego ikad pa "klijenti" mogu biti izbirljivi. Eto ti kapitalizma. U ovoj agenciji u koju sam se prijavila dobivam mnogo više novca nego prije, čak i nakon udjela koji uzmu (trideset posto!). I provjeravaju muškarce da se uvjere kako su sigurni i u skladu sa zakonom. Više nema muškaraca koji me čekaju s noževima.
Henrietta (mislim da joj to nije pravo ime, no ona mene zove Honey pa eto ti ga na), šefica s kojom sam imala "intervju", rekla mi je da sredim kosu u finom frizerskom salonu, da se pobrinem za to da redovito idem na manikure i kozmetičke tretmane, i da kupim malo skuplje rublje Jer muškarci kojima šalje djevojke očekuju finjak.
A ja sam odisala finjakom... pa, mogla sam da sam se dotjerala. Pomalo me podsjetila na Opheliju: isto okruglo lice kao jabučica.
podignuta posijedjela kosa, birana odjeća i otmjen naglasai<. No za razliku od Ophelije, Henriettu bi naglasak tu i tamo odao i bila sam sigurna da sam čula natruhe Yorkshirea. No to sam možda samo umislila jer me često presiječe čežnja za domom.
"Sve se na kraju svodi na picu, draga", rekla je, "no ovi muškarci misle da bi pice koje >posjećuju< trebale biti uredne i njegovane i lijepo mirisati. Sasvim nerealan pogled na zbiljske žene, no kao da se to mene tiče, zar ne? Mogu platiti i do petsto funti za sat s pravom djevojkom, što me jako usrećuje."
Ne sve se svodi samo na jebanje, uskoro sam saznala. Neki od njih doista žele da im budete pratnja na nekim mjestima — na događajima i večerama, priredbama, pa čak i u kinu. Neki vas prvo žele odvesti na večeru, razgovarati s vama, pitati vas svašta, a tek vas onda odvesti kod njih. Dok ih se viđa naokolo, vole pod rukom imati nekoga tko dobro izgleda, ili se vole pretvarati da su na spoju. Kakva god aktivnost bila, ne smeta mi — plaćaju me po satu, pa što dulje razvlačili, to s više novca odlazim kući.
Neki se s vama ne žele pojebati prvih nekoliko puta; vole razgovarati s vama, žele se maziti, žele da ih se drži u naručju. Žele da im riječima gladite ego dok im fizički gladite tijelo. Neki traže da skinete odjeću i legnete pred njih kako bi vas dirali i pokušali vas zadovoljiti.
U osnovi je svega razgovor: muškarci kojima sam eskort gotovo uvijek žele razgovarati. I gotovo su uvijek ili vjenčani ili u vezi, i skloni su mi govoriti o tome kako im se supruge ili djevojke jednostavno više ne podaju. Ne kažu to tako; kažu da im se supruge ne žele seksati, da imaju pune ruke posla s djecom, da imaju osjećaj kako su prestare za sve to, ili da više nemaju tako izražen spolni nagon poput njih pa su stigli do ruba živaca i očajnički im treba to fizičko olakšanje.
Kimam, jer osjećam njihovu bol, uzmem ih u naručje, pustim ih da uđu u mene, bolje ih milujem, brinem se da postignu ono olakšanje koje im tako očajnički treba.
Zatim odem kući i postanem Eve i zakolutam očima na sranja koja su mi servirali. Da nisam bila egzotična plesačica ili narkomanova djevojka, ili da nisam radila kao prostitutka u Londonu, možda bih bila i popušila sve te budalaštine. Možda bih doista bila suosjećajna i imala razumijevanja koje im iskazujem. No sve sam to radila pa znam: ako ste tako nesretni, otiđite, nemojte povređivati drugu osobu lažima i krađom. Sada moram prestati razmišljati jer budem li i dalje to previše činila, počet ću osjećati krivnju zbog toga što im uzimam novac i više neću moći zarađivati za kruh.
I dalje prolazim kroz Honeyn ritual, samo s mnogo skupljim makeupom i skupljom odjećom, jer ne želim rasplakati Eve. Više je novca, uvjeti su rada sigurniji, no i dalje je to prodaja tijela, i dalje je to otkidanje komadića nečeg vrijednog i davanja toga osobi s pravom količinom love u ruci. Tako da je to i dalje dovoljno da me rasplače.
Nitko me nije htio, usput budi rečeno. U četiri mjeseca, koliko sam ovdje provela prijavljujući se za administrativne i uredske poslove, nitko me nije htio. Ta su mjesta išla diplomcima ili čak ljudima s položenom Arazinom. Svima sam se svidjela, svi su mislili da sam bistra i da bih se odlično uživjela u ulogu, no nije im bila opcija uzeti neku čistačicu s deset 0razina umjesto nekoga tko ima barem Arazinu i obično radno iskustvo u struci.
"Jednom sam se jebala s direktorom prodaje međunarodne tvrtke za tristo funti, zar se to ne računa kao radno iskustvo u struci?" Gotovo sam rekla posljednjoj osobi koja mi je prenijela vijest preko telefona. Oni kojima sam se zbilja svidjela uvijek su telefonirali
— i to je po mnogo čemu bilo gore. Reći mi da sam draga, ali jednostavno ne toliko dobra, bilo je loše kad je bilo napismeno, no kad ste im prisiljeni odgovoriti i reći im da razumijete, e to je onaj gadni dio.
I eto mene opet: kao netko tko se osjeća maleno, prestrašeno i nedoraslo. Pa sam se vratila onom načinu zarađivanja od kojeg sam se osjećala manje maleno i prestrašeno da će me izbaciti iz stana. I dalje sam se osjećala nedoraslo, no bolje ovako nego da nemam ništa. Bolje nego da nemam što jesti i ovrhovoditelje pred vratima.
Skroz sam se zaljubila u Kemptown. Totalno je lako hodati odavde do centra Brightona i do obale. Ima mnogo kul trgovinica, mnogo prekrasnih kafića, trendi butika i hrpetine antikvarijata, što zadovoljava moju ovisnost.
Kad smo kod ovisnosti, prije nekog vremena čula sam se sa starim gazdom iz Londona. S Victorije, prije nego što sam ušla u vlak, poslala sam mu omotnicu s tjednom stanarinom i porukom da sam
nenadano morala otići i da mi je žao što mu to nisam prije javila. Rekla sam da bi trebao zadržati moj polog kao stanarinu za posljednji mjesec i da sam mu zahvalna što je prema meni godinama bio tako drag.
Zvrcnula sam ga da još jedanput provjerim je li sve O.K. ja, takva kakva jesam, osjećala sam se krivom što sam ga ostavila na cjedilu i također se sjetila da će mi zatrebati gazdina preporuka. Ispostavilo se da su ljudi ovdje mnogo opušteniji oko ovakvih stvari ako im pokažeš da imaš lovu.
Rekao mi je da mu je žao što me izgubio kao stanarku, no da je već pronašao nekoga drugog da se useli. To je bilo ni tjedan dana nakon što sam otišla. "Koga, Elliota?" upitala sam.
"Elliota?" upitao je zbunjen. "Tak' se zove idijot s kojim si živila?" (Engleski mu se nije poboljšao.)
"Da", odvratila sam.
"Ne. Izbacijo ja njega van isti dan kad sam dobijo pismo. Svako muško šta živi od žene... za me ni’ ti to muško. Znadem ja neće on meni platit' stanarinu. Neću ti ja one budalašćine, prijavljeni stanar, ovo, ono. Nemadem ti ja vrime za tega. Nađem ja muške, momci došli, pokup'li ga, bac'li ga na ulicu, i njega i smradne droge i glupu robu."
"Kako ste znali da je živio na moj račun?" upitala sam.
"Evie, janje moje malešno, znadem ja šta ti radiš. Imadem ja prijatelje; prijatelji pričaju, prijatelji meni svašta kazali. Znadem ja šta ti radiš da ti platiš stanarinu. Meni je ža', al' stanarina je posal. I znadem ja da muško šta pusti žensku da radi šta ti radiš i uzima njojzi novac, ni' ti to pravo muško."
Na neki svoj uvrnuti način pokazivao mi je da mu je bilo stalo. Ne toliko da mi ostavi staru cijenu stanarine ili da mi onomad ne predloži da se s njim pojebem kako bih platila stanarinu. Napokon, nitko nije bez mane.
Bilo mi je užasno uvidjeti da mi zapravo nije bilo stalo do toga što se dogodilo Elliotu. Voljela sam ga i držala mu glavu iznad vode jako dugo, no to je s vremenom izblijedjelo. Izblijedjelo i korodiralo, sve dok nije ostalo ništa do blijede slabašne uspomene toga kakav nam je odnos nekoć bio.
Ponovno sam počela pisati majci. Mogu joj reći o Brightonu i tomu kako je živjeti uz more. Mogu joj reći o prekrasnoj arhitekturi.
slanom zraku, zvuku oblutaka koji se miču pod nogama, jedinstvenom međusobnom dozivanju galebova u visokim tonovima o najnovijim pustolovinama.
I dalje nema odgovora, no to me neće spriječiti da pišem.
Eto tu sam. Ponovno ondje gdje sam bila, no malo sam odmaknula. Nisam nesretna, pretpostavljam da je to najvažnije.
Ja.


6.prosinca 1995.
1 tako, večeras se dogodilo nešto posve neočekivano.
Stigla sam na sastanak u hotel u Brightonu ranije nego što sam očekivala i vidjela sam da je u tijeku privatna zabava. Božić je blizu i čini se da svijet slavi, no ja zapravo na poslu nemam nikoga s kim bih slavila, ako znate što hoću reći. Recepcionar me nije pogledao dvaput jer sam bila sređena pa sam odlučila uvući se i baciti pogled.
Plesna je dvorana bila spektakularna, s plesnim podijem i stolovima s nekoliko stolica, sa srebrnim zvijezdama, umjetnim snijegom i najvećim božićnim drvcem koje sam vidjela. Svi su bili lijepo odjeveni i pijani, ili na putu da postanu takvi, plesali su, smijali se, razgovarali — zapravo dobro su se zabavljali. Nikad zapravo nisam bila na takvoj zabavi kako bih se dobro zabavila. Kada bih otišla, bila bih nečija pratnja, a to znači da sam radila. Stajala sam straga kraj vrata držeći se postrance da me netko ne izbaci, sve dok nisam dobila priliku doživjeti malo božićnog ozračja, ma koliko se to činilo zamjenskim.
"Ne izgledate kao da pripadate ovdje", bilo je to prvo što mi je rekao.
Odmah sam se uspravila bojeći se da će me dohvatiti i izbaciti odavde. To mi se dogodilo više puta u hotelima u Londonu. Neki recepcionari bili su ljubazniji utoliko što su mi gledali kroz prste pri zauzimanju njihova šanka.
"Ah, žao mi je, čula sam zabavu i htjela sam vidjeti — žao mi je, otići ću. Nisam ništa loše mislila." Gurnula sam torbicu pod ruku i krenula.
"Ma ne, ne, ne", rekao je. "Nisam tako mislio. Ovdje poznajem gotovo sve osim vas."
"Zato što sam ja upala na zabavu", rekla sam izgovarajući posljednju riječ gotovo šaptom.
"I ja", odvratio je.
Bila sam zbunjena: nosio je smoking i činilo se da se ovdje uklapa, no tako bih mogla i ja u crnoj večernjoj haljini do koljena i sjajnim crnim štiklama. "Zbilja?" upitala sam.
"U strogom smislu ne, jer pozvali su me i sve to skupa. No zapravo se ne uklapam među sve te ljude." I nasmiješio se. Nasmiješio se i prsa su mi se tako raširila da sam mislila da će eksplodirati.
"Upravo tako i izgledate", rekla sam ležerno.
"Eeeh, izgled zna zavarati", rekao je i ponovno se nasmiješio.
Od drugog osmijeha srce mi je prestalo grozničavo tući i njegov ga je osmijeh doveo do toga da je u prsima izvelo piruetu. Kad se primirilo, leptirići u trbuhu jednako su se sretno zavrtjeli.
"Svakako zna", rekla sam. Ispružila sam ruku i na licu, gdje mu se kosa kovrčala prema dolje oko uha, dodirnula mu točkicu. "Čini se da ste se igrali bijelom bojom." Morala sam ga dotaknuti, bio je previše zgodan da to ne učinim. Samo taj kratki trenutak njegove kože pod jagodicama mojih prstiju zagrijao me iznutra. Nisam shvatila koliko mi je bilo hladno svih ovih godina, sve dok nisam dotaknula normalnu osobu. Imala sam osjećaj da nisam naišla ni na koga nalik na njega — ni na koga tko nije imao pojma što radim — od one konobarice u kafiću onaj dan kad sam kupila haljinu. Njegova me normalnost presjekla grijući mi svaki dio kojeg se dotaknula. "Netko odjeven poput vas obično nema bijelu boju po sebi. Stoga se moram složiti kako izgled zna zavarati."
Bio je iznenađen, dotaknuo si je lice. "Oh, Bože, nisam sve očistio?" protrljao je kožu. "Je li nestalo?"
"Nestalo je", potvrdila sam.
"Huh!" rekao je iskrivivši lice. "Nezgode od preuređivanja kuće golim rukama."
"Kuće? Stvarno imate vlastitu kuću?" rekla sam.
"Da, na okupu je drže uglavnom tapete i slojevi prašine, no volim je. Zvuči li to neuglađeno? Reći da volim kuću?"
"Ma ne, uopće ne. Dobro je imati stvari koje volite. Drže vas na zemlji, zbog njih shvaćate koliko možete izgubiti."
"Nikad o tome nisam tako razmišljao."
"Dobro je voljeti ljude. No ako nemate komu iskreno dati svoje srce, onda nešto što vam znači sve na svijetu može poslužiti kao dobra zamjena."
"Što je vaša zamjena?"
"Zašto mislite da imam zamjenu?"
"jer tu teoriju nije razvio netko tko ima osobu kojoj može dati svoje srce." Ponovno se nasmiješio. "I više se nadam nego što mislim da to što ne nosite zaručnički prsten znači kako nikome niste dali svoje srce. Možda imam šanse."
U drugom životu, u drugoj zbilji, to kako mi se želudac preokrenuo i srce mi ponovno izvelo piruetu, bilo bi upravo ono što sam htjela. No nisam to mogla učiniti.
"Pa, čini se kako će to ostati jedan od velikih životnih misterija", rekla sam mu. "Mislim da je bolje da odem prije nego što ljudi počnu upirati prstom u mene vrišteći >uljez< ili neki fini ekvivalent tomu."
Osmijeh mu je malo potamnio i bilo mi je žao. "Mogu li vas ispratiti?" upitao je.
"Da, to bi bilo lijepo", odvratila sam.
Kod vrata restorana posegnuo je u džep I izvadio posjetnicu. "Nazovite me, ako vam ikad dođe odgovarati na moja pitanja", rekao
je
Uzela sam njegovu posjetnicu i pročitala ime. "Jack Britcham", rekla sam oprezno.
"A vi ste?"
"Eve." Gotovo sam rekla Honey. Gotovo, zatim sam shvatila da ovom muškarcu ne trebam lagati. Nije mi plaćao, nije me gledao kako plešem; samo je bio drag.
"Samo Eve?"
"Samo Eve."
"O.K."
Na trenutak sam pomislila da će se nagnuti i poljubiti me u obraz, no očito se predomislio, vjerojatno pazeći da ne uđe u moj prostor. Htjela sam ga ponovno dotaknuti, da me ugrije, no nisam se usudila jer nisam znala bih li mogla maknuti ruku.
Vrlo sam lako mogla zamisliti Jacka Britchama kako postaje moje opojno sredstvo.
"Bok, Jack Britcham", rekla sam, srce mi je otežalo pri pomisli da ga više neću vidjeti.
"Laku noć, Eve."
Hodala sam cestom neko vrijeme i nekoliko minuta čekala iza ugla sve dok nisam bila sigurna da je otišao. Nije bio nigdje na vidiku kad sam se vratila u hotel i brzo prešla foaje do dizala.
Muškarac u sobi 301 otvorio je vrata, zatim sjeo u naslonjač pokraj radnog stola i čekao me da uđem.
"Bok, ja sam Honey", rekla sam onim osmijehom i glasom.
Jednim pokretom glave pokazao je na bijelu omotnicu s reljefnim otiskom simbola hotela na krevetu i uzela sam je, provjerila je li unutra novac i onda je ubacila u torbicu.
Ponovno sam pozornost usmjerila na njega i opet se nasmiješila; iako mu je lice uglavnom bilo u sjeni — jedino svjetlo dopiralo je od stolne svjetiljke i otvorenih vrata kupaonice — vidjela sam da je stariji, uglađen; većina je muškaraca koji si mogu priuštiti cijene agencije takva.
"Skini sve osim cipela, onda sjedni na krevet raširenih nogu", rekao je hrapavo.
"Dakako", rekla sam i dalje se smiješeći.
"Prvo želim porazgovarati s tobom."
"Kako želite", rekla sam. Ja, Eve, već se isključila i Honey je preuzela kontrolu.
Poslije u kadi, kad sam si dopustila ponovno se vratiti u Eve, razmišljala sam o Jacku Britchamu. Zapravo sam se prepirala sama sa sobom o Jacku Britchamu. Htjela sam ga nazvati. No kako da ga nazovem kad sam, osim što sam Eve, žena koju je upoznao, kurva Honey također? Kako da mu to kažem i očekujem da će željeti izaći sa mnom?
Neke djevojke koje sam usput upoznala, a koje su radile ovaj posao, imale su dečke, a nekima oni nisu bili svodnici. Neke kažu da njihovim dečkima zapravo ne smeta njihov posao — vole ih unatoč tomu što to rade s drugim muškarcima za novac. Druge kažu da im dečki ne znaju i da se to njih ne tiče. Nijedna mi se od ovih
mogućnosti nije sviđala. Nisam poštovala EIliota jer mu nije smetalo što to moram raditi kako bismo imali krov nad glavom. I kako bih mogla lagati nekome u koga sam zaljubljena i ne reći mu o tome što sam morala raditi kako ne bih morala živjeti na ulici?
No, Bože, teško je razmišljati o Jacku, s tim njegovim osmijehom i oblikom lica i tim izrazom koji je imao u očima a da ga ne poželim nazvati. Zadržala sam njegovu posjetnicu, no samo zato što je pomalo nalik na haljinu, krunicu, sportsku torbu i sliku koju sam ponijela iz majčine kuće. To je još nešto što Eve



ima na ovome svijetu, još nešto da je prizemljuje. Još jedan podsjetnik da sam, ma što radila da zaradim novac, i dalje stvarna osoba.
Eve (u čast Jacka Britchama, koji me na to podsjetio).

14.veljače 1996.
Glupo je, znam, no neprestano si utvaram da vidim Jacka Britchama kamo god idem.
Racionalno znam da to nije on i da ne može biti svugdje — u autobusu, na stražnjem sjedalu taksija, pred kafićem, uz obalu, na licima klijenata kojima pružam "usluge" — no svaki put kad me zabljesne medeno plava kosa ili ona krivina njegova nosa, ili njegova visina, ili građa, od radosti mi poskoči srce u grudima i načini onu pirueticu koju je načinilo kad sam prvi put razgovarala s njim. Dobar je to osjećaj. Vjerojatno najbolji osjećaj koji trenutačno imam. To je kao da vas zvjezdana prašina zapraši svaki dan u životu. Uvijek se smiješim kad pomislim na njega i kad vidim njegove dvojnike, istegnem vrat da bolje pogledam, zatim se pustim da se raspršim u spokojnom, tajanstvenom malom osmijehu kad me preplavi taj osjećaj.
Je li moguće zaljubiti se u nekoga koga ste vidjeli samo jedanput na pet minuta?
Čini se da je postao dio mojega života i razočarana sam ako ga ne vidim. Ako prođe dan a da ne vidim nekoga tko me podsjeća na njega, osjećam se kao da je na me pala sjena dosade i to mogu popraviti samo ako izvadim njegovu posjetnicu i zurim u nju.
Pročitati njegovo ime i broj, oboje ih pohraniti u pamćenje i pitati se hoće li ikad biti moguće postati Eve Britcham?
Onda, znam, nabavi si život, ha? To ljudi kažu u posljednje vrijeme jadu i bijedi poput mene. No teško je. Jer razmišljati o Jacku Britchamu, igrati svaki dan igru u kojoj vidim njega ili dio njega, to na neki način oslobađa. Pomaže mi izdržati dan. I podsjeća me na to da imam dvadeset četiri godine.
Voljela bih ga poljubiti. Samo sam dvojicu u životu poljubila — Petera i EIliota. I voljela bih se maziti s njim. Peter i ja bismo se mazili: ljubili bismo se i mazili i držali se u naručju. Čak i nakon što smo spavali, ponekad bismo se samo mazili. Elliot i ja više smo se u tim stvarima ponašali "odraslo". Ljubili bismo se za pozdrav na sastanku i rastanku i ljubili bismo se kao dio predigre, no ne bismo se ljubili samo ljubljenja radi. Ne onda kad smo prohodali kako spada.
Voljela bih se maziti s Jackom Britchamom. Voljela bih udisati njegov miris, gostiti se njegovim mirisom, biti njime opijena. I naravno da nema ničega lošeg u tome što ga gledam. Voljela bih prstima proći preko linija njegova tijela, dodirnuti ga i vidjeti mogu li ga upiti jagodicama prstiju, da mi uđe u krvotok i juri žilama. Voljela bih ga okusiti. Vidjeti je II mu i okus tako dobar kao izgled.
Ne znam zbog čega mi se tako duboko uvukao pod kožu, no jest. I to nije loše. Mislim da nije. Zbog toga se imam čemu radovati, pretpostavljam.
Ljubavlju Nadroksana Jadnica.
14.ožujka 7996.
Išla sam večeras van s jednim mojim stalnim klijentom, muškarcem po imenu Caesar — zbilja se tako zove: vidjela sam kreditnu karticu kojom plaća i na njoj piše "Caesar Holdings", a agencija ga vodi pod tim imenom.
To samo po sebi nije ni značajno, ni vrijedno pozornosti, ni neobično, no jest ono što se dogodilo tijekom večere.
Viđala sam ga već tri ili četiri mjeseca i uvijek je mnogo govorio. Najviše što smo učinili bilo je to da se ja skinem do rublja i da zajedno legnemo na krevet grleći se. On je jedan od onih sa ženom koja ne želi seks pa više od svega žudi za nježnošću i dodirom druge osobe. Nemam ništa protiv muškaraca poput njega. Lijepo je razgovarati s nekim kao da imam svoje interese i stavove, i lijepo je zaraditi novac a da se ne moraš skinuti do gola. Mana je, naravno, to što moram biti oprezna da se rečenice između Honey i Eve ne zamagle. Bilo bi tako lako prepustiti se i biti Eve onda kad se ne moram seksati, no cijela je poanta naravno u tome da me se, s odjećom ili bez nje, jebući se ili ne, i dalje plaća da budem negdje gdje inače ne bih bila; i dalje je to poslovni odnos.
Bili smo u slatkom restoranu u Seafordu, što je jako blizu mora i noću je jako mirno i tiho. Već smo ondje jeli nekoliko puta i ovoga puta odlučila sam se za pačje batke, iako je Caesar rekao da je neobično naručiti perad u ribljem restoranu. Za vrijeme glavnog jela naslonio se i malo opustio. Caesar je mnogo stariji od mene, ima crnu prosijedu kosu i zdravo lice, onakvo koje nije blijedo, ali nije ni iskvarcano. Ima bore oko očiju i na čelu, u udubinama obraza, no nisu to, ono, prave bore. Lice bi mu izgledalo čudno, nedovršeno bez njih. On je, kako se kaže, uglađen, jer ne samo da dobro izgleda i fino se odijeva, nego se i dobro drži. Uspravio bi se i činilo se da točno zna na koji način treba učiniti sve — od kušanja vina do prikladnog pribora za jelo, koliku napojnicu dati, pa čak i ako usluga nije bila posebno dobra.
"Imaš li ambicija. Honey?" upitao me pozorno me proučavajući.
Zastala sam u rezanju komadića patke i nasmiješila se Honeynim osmijehom. Sviđalo mi se to što me muškarci koji me ne jebu zovu Honey — to me podsjećalo na to da se ne družim, nego da radim. "Imam", odvratila sam. "Štedim da odem na koledž, a onda na fakultet."
"I što bi studirala?"
"Ili engleski ili sociologiju. Fascinira me kako funkcionira društvo. To je najvažnije glede nas ljudi, slažeš se?"
Ništa nije rekao, samo me nastavio proučavati, i pitala sam se jesam li otišla predaleko, jesam li previše rekla. Jesam li prešla granicu između eskortdjevojke koja pokazuje zanimanje i one koja muškarca živcira zato što je prepametna.
"Volio bih da sam studirao engleski", rekao je. "Moj otac odlučio je da je pravo bolje za mene. S vremenom sam se složio s njim."
Nasmiješila sam se i kimnula s razumijevanjem očajnički ne želeći govoriti sve dok malo bolje ne razmotrim što želi od današnje
večere. Često je samo htio razgovor i bila sam i više nego sposobna to mu omogućiti; zajedno bismo protresali ideje, prepirali se i međusobno zadirkivali. Drugi bi put pak htio da ga se sluša i ne prekida, ili da se previše ne govori, ma koliko zapravo bila upućena u predmet razgovora. Za večeras sam pomislila da će to biti pravi razgovor, no očito sam bila u krivu.
"Rado bih ti nešto ponudio", rekao je nakon nekog vremena.
Nasmiješila sam se pitajući se što bi mi to ponudio.
"Platit ću ti trideset tisuća funti — dovoljno da završiš koledž i fakultet — ako postaneš isključivo moja eskor-tdjevojka šest mjeseci."
Pao mi je na pamet onaj film s Julijom Roberts, Zgodna žena. Gledala sam ga prije mnogo godina, eh, prije nego što sam krenula ovim putem, i činio mi se jako udaljen od zbilje. Jako mi se svidio tada jer je to bila slatka ljubavna priča, no kad sam se našla s druge strane, bilo je to nešto sasvim drugo. Čak i kad je hodala ulicama, činila mi se preotvorenom i iskrenom da to radi. I, naravno, on je bio gnjida koja je izlazila s prostitutkama — nije li to nešto najneromantičnije?
Ali vidi vraga, nudi mi se nešto ne sasvim različito od toga.
"To je jako velikodušna ponuda", rekla sam, "no ne mogu je prihvatiti."
"Nisi ni razmislila o njoj", rekao je zvučeći iznenađeno i pomalo uzbuđeno. Tko mu to može zamjeriti? Nije li nama kurvama samo novac važan?
"Jesam. I to nije za mene."
"Nisi ni pitala što bi to podrazumijevalo." Sada je bio uvrijeđen. Nisam ga htjela uzrujati; bio je unosna mušterija i s njim se još nisam morala seksati. Rijetki su muškarci poput njega.
"Oprosti, oprosti. Što bi to podrazumijevalo?"
"Samo to da si mi eskortdjevojka i da se ne viđaš ni s kim."
"Šest mjeseci?"
"Šest mjeseci."
"Hvala ti, to je tako divna, velikodušna ponuda, i hvala ti što misliš na mene, no zbilja, ne mogu to prihvatiti."
"Zašto ne?" upitao je pomalo strogo. "Pomislio sam da bi to bila savršena prilika za tebe kako bi se mogla upustiti u ostvarivanje svojih ambicija."
"I jest, prekrasna je, velikodušna ponuda, no jednostavno nije za mene."
"Lijepo mi objasni zašto i odustat ću", odvratio je. Vidjela sam mu na licu da je uzrujan, ma koliko to dobro skrivao, a oči su mu izražavale povrijeđenost. No i dalje mu nisam htjela reći zbog čega to ne mogu učiniti.
Nisam to mogla učiniti jer nisam mogla biti Honey šest mjeseci, dvadeset četiri sata dnevno — ma koliko mi se novca ponudilo. Ne bih htjela izgubiti Eve i ne bih se htjela odcijepiti od onoga što jesam kako bih preuzela ulogu kad god bi se on pojavio. Uvijek bih trebala biti lijepo njegovana — ma koje doba dana bilo. Morala bih raditi neke odvratne stvari o kojima mi je pričala Dawn kako bih mogla raditi za vrijeme mjesečnice. Ukratko, prodavala bih dijelove sebe koji nisu na prodaju — i nikad nisu bili. Nisam mu to htjela reći jer to bi značilo priznati da, kad god sam s njim, igram neku ulogu, i lako bi mogao naslutiti da, osim kad sam Honey, za muškarce s kojima sam se viđala nisam imala ni suosjećanja ni sućuti. Davala sam sve od sebe da ništa ne osjećam.
"Možemo li se samo složiti oko toga da to nije za mene?" odvratila sam sluteći da ću mu morati vratiti omotnicu s novcem i da ga vjerojatno više neću vidjeti.
"Honey, bit ću otvoren — to što odmah nisi zgrabila ovu ponudu jedan je od razloga zbog čega sam je ponudio. Nisi poput drugih žena koje sam susreo: ne radiš to samo zbog novca."
Radim, pomislila sam.
"Čini se da doista uživaš u tome što radiš."
Ne uživam, pomislila sam.
"Ti daješ posebnu notu svemu ovome."
Zbilja, zbilja ne. Samo sam bolja glumica, čini se, pomislila sam.
"Bit ću još izravniji", nastavio je. "Ne sviđa mi se to što se viđaš s drugim muškarcima. Ne sviđa mi se to što drugi muškarci s tobom razgovaraju i dijele te sa mnom, i onda sudjeluju u intimnim aktivnostima s tobom."
"Sve mi to mnogo laska", rekla sam kako bi se više prestao sramotiti. Ovo se još nikad nije dogodilo — mislila sam da je to nemoguće — no zvučalo mi je kao da želi reći kako prema meni nešto osjeća. Da se vjerojatno zaljubljuje u mene, a to mu nikad neću uzvratiti: Honey nije sposobna za Ijubav, nego samo za seks; Eve je zaljubljena u muškarca s kojim je razgovarala pet minuta, prije toliko mjeseci. Ljubav za mene nije predmet rasprave. "I jako sam počašćena što tako osjećaš. U svjetlu onoga što si rekao, zbilja ne mogu prihvatiti tvoju ponudu. Ne bi bilo pošteno nekoliko ti mjeseci smiriti nesigurnost i onda je ponovno potaknuti ako se na kraju odlučim vratiti normalnom poslu. To je najbolji razlog koji mi pada na pamet. Jednostavno ne bi bilo pošteno prema tebi."
Držanje mu se promijenilo i kao da se pomalo uvukao, kao da je prestao biti uglađeni gospodin kojemu sam bila pratnja i postao ranjiv i razočaran, čak i povrijeđen. Ispružio je ruku preko stola, dlan položio na moju ruku, dodir mu je bio drukčiji nego obično. Obično bi tražio nježnost trudeći se dobiti je od mene kako bi namirio svoje potrošene zalihe; ovo je bio dodir koji je pružao nježnost, način kojim se htio približiti i pokazati osjećaje.
Nije bilo neugodno, no to zbilja nije bilo važno.
"Molim te. Honey, samo razmisli o tome. Ako o tome dobro razmisliš i ako zbilja nije za tebe, onda ću priznati poraz i to više neću spominjati. Hoćeš li to učiniti za mene? Molim te?"
"Hoću, razmislit ću o tome", naposljetku sam rekla samo da to više ne spominje.
I, eto, razmišljam o tome. Zapravo malo ogorčeno, jako je mudro od njega što me je nagnao na to da pristanem o tome razmisliti, zar ne? Jer sad za njega radim nešto besplatno, i to kao Eve. To zvuči bešćutno, no plaća mi samo vrijeme koje provodim s njim
— kad nisam s njim, o tome ne razmišljam.
Kad smo kod toga, trideset tisuća funti ipak je trideset tisuća funti. Na kojem bih planetu to odbila? Oženjen je i ima zahtjevnu karijeru: vjerojatno ga ne bih trebala viđati svake večeri. Uz to, sudeći po tome kako je govorio, vjerojatno bih mogla uzeti stvar u svoje ruke i postaviti neke uvjete poput onih da se viđamo samo noću i da me unaprijed obavijesti kako bih se mogla pripremiti za to da postanem Honey
Malo bi trebalo da se stan oljušti od svega što podsjeća na Eve, no vjerojatno bih mu trebala reći svoje pravo ime.
A onda, tu je i agencija: ne bi im bilo drago što ugovaram
poslove njima iza leđa. Vjerojatno bih trebala dati otkaz. No onda opet, s trideset tisuća u banci, mogla bih se vratiti čišćenju dok učim za koledž.
Nemam pojma što učiniti, da budem iskrena. No ona izreka "ako se nešto čini predobro da bi bilo istinito, vjerojatno nije", neprestano mi se javlja u glavi. Mislim da bih to vjerojatno trebala odbiti, zar ne?
Zbunjena od Brightona.
3. travnja 1996.
Sada nudi četrdeset pet tisuća za samo tri mjeseca jer ne samo da je to ponovno spomenuo, a obećao je da neće onda kad sam ga odbila, već kao da je zbog toga postao još odlučniji.
Kako da odbijem četrdeset pet tisuća, a još je kraći rok u pitanju? To je unosan novac. Ima li ga uopće? Kad sam ga to pitala, rekao je da će ga staviti na poseban bankovni račun, otvoren samo za mene, kako bih ga mogla provjeriti svaki dan ako hoću. No novac ću moći podignuti tek u ponoć posljednji dan. U međuvremenu davat će mi dovoljno gotovine da pokrijem stanarinu, račune, hranu i ostale troškove i na kraju to odbiti od četrdeset pet tisuća.
Kad sam rekla da mimo eskorta imam život, rekao je da mogu postaviti uvjete ako želim. Pa sam ga zamolila neke nemoguće stvari:
1. Nema posjeta i sastanaka danju — ma koliko bio očajan.
2. Nema posjeta bez barem dvosatne prethodne najave.
3. Nema prenoćivanja — uvijek mora otići do tri ujutro.
4. Nema pitanja i ljubomore oko toga što radim ili ne radim.
5. Nema razgovora o ljubavi i tomu sličnim osjećajima.
6. Nema seksa tijekom mjesečnice — ako se naposljetku upustimo u seks.
7. Zaštita uvijek.
8. Nema prepiranja oko toga treba li mi dodatni novac za haljine ili bilo što drugo vezano za izlaske s njim.
Pristao je na sve bez oklijevanja, što me dovelo u škripac. Imam II ikoji dobar razlog da ga odbijem? Bila bih obaviještena o tome kad trebam prestati biti Eve — gotovo kao sada — i seksala bih se samo s jednim muškarcem. Pretpostavljam da bi to moglo postati opasno utoliko što bih se mogla vezati za njega, no takvo što rade djevojke koje nisu kurve. Kurve znaju da je pasti na mušteriju opasnije od hodanja ulicama bez nekoga tko se brine o vama — mušterijama se ne smije povjeriti srce, ma koliko se činili dobronamjernima, ljubaznima, velikodušnima, povrijeđenima, punima Ijubavi i oštećenima. UVIJEK će ono što ste radili upotrijebiti protiv vas. Uvijek.
Neću mu reći svoje pravo ime — to mi znači više od svega. Trebam se podsjećati na to da sam Honey njemu i svakoj drugoj osobi koja me plaća za seks. Ići ću s njim u banku i pribaviti ispis stanja na računu. Mogu provjeriti da i dalje postoji kad god to hoću.
Čini se da sam sve osnovno pokrila. I nakon tri mjeseca moći ću se prestati brinuti zbog novca. Moći ću biti čistačica, no s hrpom novcem iza sebe i moći ću zauvijek napustiti Honey. Vratit ću si svoj život. Možda ću čak uzeti malo slobodnog vremena i otići majci u posjet. Još mi nije pisala, no teško će joj biti ignorirati me kad joj budem stajala na pragu.
Čini se da ću ipak učiniti ovo, zar ne?
Zbilja nije drukčije od onoga što sada radim. Zašto onda imam osjećaj — tek malen osjećaj — da ću požaliti? No to je tek sitan osjećaj, malen kao zrnce pijeska, i sigurna sam da će nestati kad počnem.
Ja.
7.lipnja 1996.
Nisam pisala jer nemam o čemu izvijestiti. Prošla su dva mjeseca od našeg dogovora i znaš što? Još se nisam morala jebati s njim.
Ležimo zajedno na mojem krevetu i ponekad me zamoli da se skinem do rublja, no kao da ga ne zanima gledati me dok se skidam. Samo voli kad sam u grudnjaku i gaćicama i voli položiti ruke na mene, čak i ne na otvoreno seksualan način. Žudi za dodirivanjem kože, kako se čini, privija se uza me i šapće mi na uho svoje
probleme kako to ljudi obično rade s lutkicama* za otklanjanje brige. Opušta se kad ga držim u naručju i gladim po kosi. No to nikad ne dovede do seksa.
Ne znam je li to zbog toga što ne može, što se boji da će sve biti prebrzo gotovo ili ne želi, no diže mu se — osjećam kroz njegovu odjeću.
Počeo me voditi na poslovne sastanke navečer jer kaže da dobro izgleda imati nekoga poput mene pod rukom. I većina njegovih poslovnih suradnika ima "pratnju" (svima je jasno tko su one), dok drugi dovode supruge.
Moja je službena priča za one koji pitaju, što podrazumijeva sve, a ne samo supruge, da razmišljam o upisivanju prava pa stoga imam toliko sreće da pratim Caesara u svim aspektima njegova posla. No nitko ne pita. Nikoga ne zanima. Tu i tamo neki me pitaju što mislim o vinu ili večeri, no uglavnom se više zanimaju za sebe, svoje razgovore i poslove.
Sinoć smo išli na večeru u onaj hotel gdje sam upoznala Jacka Britchama i srce mi je bilo u grlu lupajući proturječnim osjećajima, jer htjela sam ga vidjeti (iako je bilo malo vjerojatno da će biti ondje, no kad su osjećaji prema njemu u pitanju, napušta me razum), a i nisam, jer nisam htjela da me vidi s drugim muškarcem. Htjela sam mu moći reći: "Slobodna sam!" A nisam, dakako.
Na toj su večeri u hotelu, ne na sastanku, bila barem trojica muškaraca kojima sam bila eskort. Svi su gledali kroz mene, što je u redu, no, da sam Eve, pitala bih se kako mogu biti tako bešćutni. Sa mnom su bili u intimnom odnosu, sa mnom su

* Engl. worry dolls, lutkice podrijetlom iz Gvatemale, za koje se vjeruje da djeci i odraslima pomažu razriješiti brige preuzimajući ih na sebe (op. prev.).


bili goli, vjerojatno su mi svi servirali isto o svojim suprugama — od kojih nijedna, usput, nije izgledala ni "zapušteno" ni "neraspoloženo za to"— i trebala sam im da se uza me osjećaju bolje. No sada me Ignoriraju. Ili, još gore, mogu me zaboraviti.
Spavala sam s mnogo muškaraca — i svih ih se sjećam. Sjećam im se lica, imena i sjećam se toga kakav nam je bio seks. Moram se sjećati zbog sigurnosti, kako se ne bih dovela u opasan položaj ako me neki muškarac već uznemirivao; i zbog posla — muškarci su polaskani ako se sjećaš nečega o njima, a polaskanost pokazuju sadržajem novčanika. Kao što sam rekla, na takvo što Eve nikad ne bi pomislila. Zbog toga je dobro to što je Honey ta koja obavlja sav posao.
Lijepo je, međutim, ne seksati se. Liječi. I dalje se služi mojim tijelom da dobije utjehu i nježnost za kojima žudi, no ne radi ništa osim dodirivanja. S tim mogu živjeti još nekoliko tjedana.
Ja.
27. lipnja 1996.
još tri dana i sve se promijenilo.
Caesar je sinoć svratio i bio je tih i zabrinut.
"Jesi li O.K.?" upitala sam ga.
"Jesam", rekao je turobnim kimanjem. "Jesam."
"Daj da ti pomognem opustiti se", rekla sam i razvezala mu zlatnu kravatu te otkopčala najgornje dugme.
"Htio bih leći na krevet, ako ti je to prihvatljivo", rekao je.
"Naravno", odvratila sam. Iznutra sam bila pomalo tužna jer se njegovo raspoloženje počelo prenositi na mene.
"Svjestan sam toga koji je datum", rekao je. Priljubio mi se i osjećala sam mu erekciju pod odjećom kako mi se pritišće o nogu. Ruka mu je putovala po donjem dijelu moje ljetne haljine s dugmadi sprijeda i gladio mi je bedro. "Zavaravao sam se da neće doći kraj ovomu. Nedostajat ćeš mi, Honey."
"I ti ćeš meni nedostajati", rekla sam refleksno, iako je to i bila istina: nedostajat će mi. Bilo je lijepo i smirujuće ne odijevati se za izlazak ne znajući koga ćeš upoznati i što će od tebe htjeti. Bilo je lijepo biti u kvazivezi bez emocionalnih komplikacija.
Trebao mi je koji trenutak da zamijetim kako me razodijeva, prilično mi je nespretno otkopčavao dugmad na haljini. To me zateklo, no ne i prestravilo — za to me naposljetku plaćao. Pronašao je kopču na grudnjaku — na prednjoj strani — i otkopčao je i prije nego što sam se uspjela pripremiti na to. Usta su mu se prilično amaterski bacila na moje grudi. Zatim me preokrenuo na leđa i povukao mi gaćice. Kad sam podignula bokove da ih skine s mene, shvatila sam da je to htio učiniti sam. Htio me sam osloboditi odjeće.
Uskoro ga je vadio iz gaćica, što nisam gledala jer sam ispružila ruku prema noćnom ormariću da dohvatim prezervative. Prije nego što sam dokraja otvorila ladicu, bio je u meni. Oči su mu bile čvrsto zatvorene, lice mu se stezalo i opuštalo u čudnoj mješavini boli i ekstaze. Za nekoliko minuta tijelo mu se trzalo kad je svršio, a ja sam se jedva micala. Kao i pri većini seksa koji sam doživjela prostituirajući se, jedva da sam bila ondje potrebna.
"Oprosti zbog prezervativa", rekao je kad se skotrljao s mene. "Trebao sam te potpuno osjetiti."
Nisam rekla ništa jer to nije bilo O.K. Srećom, uzimala sam pilule, no nisam znala ni gdje je bio ni s kim. No, nakon gotovo tri mjeseca njegova plaćanja i mojeg neseksanja, činilo mi se to kao sitnica da bi se zbog toga naljutila. Morat ću se pobrinuti za to da se to više ne ponovi i morat ću otići na testiranje na HIV prije nego obično.
"Je li, je li bilo O.K.?" upitao je zvučeći nervozno. No ako se sa suprugom nije seksao godinama, kao što je rekao, onda je razumljivo što je nervozan.
Razmislila sam o tome: o samom činu. je li bio O.K.? Bio je šeprtljaviji nego što sam očekivala. Kao da nije znao što radi i kao da nije imao mnogo iskustva, što me iznenadilo s obzirom na to kakav je muškarac. Njegova je ličnost ostavljala dojam svjetskog čovjeka koji je spavao s prilično mnogo žena — od kojih su neke vjerojatno prostitutke — i prilično je izvješten u tome. Možda govori istinu, pomislila sam i više nego posramljena. Možda mu je supruga zbilja ljubav života i pričinja mu veliku bol to što se ne može seksati s njom i to što se ona ne želi grliti i maziti jer oboje znaju da će to voditi neuspješnom pokušaju zavođenja. Možda istinski žudi za nježnošću i sa mnom je prešao granicu samo zato što će, kad svemu ovome dođe kraj, osjećati novi gubitak.
"Bilo je lijepo", rekla sam mu, i na moje golemo zaprepaštenje, počeo je plakati.
Samo je otišao. Nakon što se isplakao, ležali smo zajedno sklupčani na krevetu. Onda je ustao, odjenuo se i otišao.
Sam Bog zna što je to bilo!
Pomalo sam zabrinuta da neće ispoštovati svoj dio pogodbe i pustiti me za tri dana. Bojim se da će mi reći kako je u mene
zaljubljen ili tako nešto, i onda sam gotova. Jer ne mogu ga prisiliti na to da mi da novac i, da budem iskrena, ne želim njegovu Ijubav. Dobiva li nježnosti ili ne, i dalje je nevjeran svojoj supruzi. Ne mogu se spetljati s nekim takvim — čak i ako sam sposobna voljeti ga. A ne mogu ni biti uzdržavana žena.
Zarađivati vlastiti novac, osloniti se na sebe, samo je to za mene.
Uh! Zašto je to učinio? Možda sam u krivu, no ovo mijenja sve, i to ne nabolje. Jednostavno ću morati pričekati da vidim kako će ispasti idući dani.
Glupa Ja.
29.lipnja 1996.
Ponudio mi je još četrdeset pet tisuća ako ovaj dogovor produljimo za još tri mjeseca. E to nisam očekivala.
Dijelom želim pristati jer protekla tri mjeseca uopće nisu bila tako strašna. No drugim dijelom ne želim da gaji lažne nade i ne želim ga povrijediti. To sam mu otprilike i rekla kad mi je ponudio to.
"Nećeš me povrijediti, Honey", rekao je uvjereno. "Neku večer bio sam pomalo... uzrujan zbog supruge. To je ona rekla prvi put kad smo bili intimni. Bilo nam je to oboma prvi put i tvoje su mi riječi vratile gorkoslatke uspomene na to doba. Volim tvoje društvo.
Honey, i sve što si napravila za mene. To kako si me vratila u život, to ne mogu ni izreći, no sada mi je jasno da sve ono što mislim da osjećam za tebe zapravo osjećam prema svojoj supruzi. Jako sam tužan što nam veza više nije fizički intimna. Mislim da zbog toga želim produljiti ovaj dogovor — to je kao da imam malo izvorne veze sa ženom. Ako razumiješ?"
Kimnula sam i bilo mi je malo bolje. No ipak...
Ne znam zašto ovo pišem kao da i dalje trebam odlučiti. Dugo smo razgovarali i naposljetku se složili. Sutradan će mi pokazati novac na računu i onda ćemo nastaviti s ovim dogovorom.
Možda sam luda, no bude li imalo nalik na protekla tri mjeseca, zbilja mi to neće biti ni najmanja teškoća.

13.srpnja 1996.
Na nadgrobnoj ploči vjerojatno će mi pisati; Eve Quennox, Najgluplja Žena na Zemlji. Ili nešto kraće, efektnije i nešto što je lakše urezati.
To je ono što se naziva crnim humorom.
No sinoć nije bilo ničega smiješnog. Moram to smjestiti u širi kontekst kako ne bih otišla u kuhinju, uzela nož i zarila ga sebi u prsa. Ili počela njime ljuštiti gornji sloj kože sve dok mi se prljavo tijelo zauvijek ne promijeni.
Sinoć je Caesar svratio s prijateljem kojeg sam srela nekoliko puta na onim poslovnim sastancima. Jedva da smo i razmijenili koju riječ i činio se jako drag muškarac, pomalo nesuvisao, budalast, ali ugodan. Bila sam malo Iznenađena jer na telefon nije spomenuo da dovodi nekoga, no povela sam ih do dnevne sobe i obojica su sjela na kauč dok sam igrala ulogu savršene domaćice i pripravljala pića, nudila ih jelom, pa sjela na naslonjač čekajući daljnje upute od Caesara.
Kao što to muškarci čine kad idem na njihove sastanke, uglavnom su me Ignorirali dok su sjedili i razgovarali, pušili cigare i pili viski koji sam imala zbog Caesara. Onda je Arnold ustao, pitao me gdje je kupaonica I ostavio nas same. Caesar je sjedio u naslonjaču držeći cigaru u jednoj ruci, a u drugoj kratku čašu za viski, ignorirajući me. To nije bio muškarac kojeg sam upoznala tijekom proteklih nekoliko mjeseci I to me uznemirivalo.
"Hajde lijepo, dođi i sjedni na kauč", najednom je rekao ne gledajući mene, nego stol na sredini sobe.
Učinila sam kako je rekao, nelagoda je rasla u meni. Zvučao je hladno i udaljeno kad je to rekao, nisam razumjela zbog čega. Nisam razumjela što sam krivo napravila. Zar nisam bila dovoljno srdačna, jesam II ga nekako uvrijedila?
Kad se Arnold vratio Iz kupaonice, ponovno je sjeo na kauč, meni tako blizu da su nam se bedra pritiskala jedno o drugo. Odmah sam pogledala Caesara da mu vidim reakciju i je li primijetio to što se dogodilo. Sjedio je gledajući me, gledajući nas. I dalje je gledao kad je Arnold Ispružio ruku i položio je na moje koljeno držeći je tako naslonjenu kao da je komad pokućstva, a ne nečije koljeno.
Pogledala sam Arnoldovu ruku: punašna i kratka, vrhovi prstiju su mu žuti. Dlan mu je na dodir vlažan. Oči mi ponovno odlete k Caesaru očekujući sada barem nekakvu reakciju od njega. Ništa, osim što se naslonio, prinio čašu ustima i zurio u mene ispod obrva.
Arnoldova ruka ostavila je vlažan trag kad se pomaknula ispod moje haljine, zatim ju je ugurao meni između bedara. Sjetila sam se situacije kad me je majčin dečko pokušao dotaknuti. Toga kako mu je onda ruka bila nedobrodošla i odvratna na dodir. Arnoldova ruka bila je jednako nedobrodošla, iako su me dolje dodirivali već toliki muškarci.
Arnold je nespretno micao palac goredolje, u jadnom pokušaju maženja. Nagnuo se blizu mene. "Čekao sam da ti se približim još otkad si one večeri ušetala u onaj restoran", rekao je, dah mu je bio kiseo i bazdio je na alkohol, i na viski i cigaru koju je popušio. Pogled mi se ukrstio s Caesarovim, oči su mu bile krute i nepopustljive, hladne i bezizražajne. Tim mi je izostankom reakcije rekao što se od mene očekuje.
Nisam rekla dogovarajući se s njim da ovo ne dolazi u obzir, zar ne? Nisam rekla da ne može pozvati nekoga kad god mu se to prohtije i da ga neću pustiti da radi što hoće. "I ti si to htjela, zar ne?" rekao je Arnold, jače mi je stisnuo bedro, a palac me trljao toliko da je ostavljao tragove.
Gutajući odjednom bazenčić sline u ustima dok mi je odvratnost strujila tijelom, prisilila sam se na to da se koncentriram na muškarca pred sobom. Prisilila sam ruku na to da se ispruži prema drugom dugmetu njegove košulje; lice sam prisilila na osmijeh; tijelo sam snagom volje dovela do toga da se opusti i učini ovo; srce sam prisilila na to da prestane plakati.
"Želiš da ti ga dam, zar ne?" rekao je Arnold nedovoljno ispod glasa da zazvuči iole zavodnički, Zazvučalo je jadno. Kakav je i on bio. Kakva sam bila i ja prolazeći kroz ovo.
Prestani razmišljati, naredila sam si, prestani osjećati, ponovno postani ona. Postani Honey, postani žena koja ovo može učiniti.
"Mislim da bi nam bilo mnogo udobnije u spavaćoj sobi", rekla sam Honeynim glasom. Imala sam na sebi njezin makeup, njezinu odjeću, zaboravila sam se samo ubaciti u njezinu ulogu. Osjetila sam kako mi osmijeh produbljuje lice. Ustala sam ne žureći se, protežući tijelo kako bi to vidio. Uhvatila sam Arnolda za ruku i ignorirala muškarca koji je također ustao kako bi nas ispratio iz sobe, niz hodnik i do vrata spavaće sobe. I dalje držeći viski i cigaru, Caesar je stajao na vratima spavaće sobe, kao da gleda nešto na televiziji.
"Skini se", rekla sam Honeynim hrapavim seksi glasom, "i lezi na krevet. Evo me za minutu."
Pijan i očito grozničavo željan, Arnold je za koju sekundu sa sebe trgao odjeću. Dobro sam znala njegov tip: govorio je nadugo i naširoko o djevojkama koje su ga preklinjale da ih jebe, no očito je bio samo sa svojom suprugom. Ili to, ili je onaj tip kojemu je pošlo za rukom seksualno uznemirivanje nekoliko tajnica pa je pomislio da to znači da ga "žene vole".
Na trenutak sam mu okrenula leđa, stavila sam ruku na kvaku i zagledala se ravno u muškarca na dovratku. On s ovim neće imati veze.
Zatvorila sam vrata odlučnim škljocajem i zatim okrenula ključ u bravi.
Zatim sam se okrenula Arnoldu, ležao je gol na krevetu, njegovo debeljuškasto mlohavo tijelo blijedo je i gnjecavo, no neobično čvrsto i nepomično, lice mu je slika i prilika nestrpljivosti, penis mu je dignut i spreman.
I dalje je nosio crne čarape i, način na koji su mu dosezale do potkoljenica, govorio je da ih je vjerojatno povukao upravo prije nego što je legao na krevet.
Honey bi ovaj bio tako lagan.
No Eve je bila ovdje. Služila se Honeynim glasom i njezinim osmijehom, no Eve je prišla krevetu i počela se razodijevati za posao.
14.srpnja 1996.
Jučer sam morala prestati pisati jer sam sve to ponovno proživljavala i prestrašila sam se da ću si stvarno nauditi.
Caesar je otišao prije dva sata, došao mi je reći da ću to raditi s kim god on poželi, kad god to poželi. Inače neće biti novca, idući mi mjesec neće platiti stanarinu i proganjat će me kamo otišla i ubiti me. "Na kraju šest mjeseci — i da, sada je šesti mjesec — ponovno ću razmotriti situaciju i vidjeti želim li te osloboditi ugovora ili ne."
Nešto mi je u njegovim očima govorilo da ne prijeti u prazno; nešto u njegovu hladnom i opuštenom govoru tijela uvjeravalo me da
se neće premišljati oko izvršavanja obećanja. Svakako je toliko bogat i moćan da to učini.
Pogledala sam muškarca na kauču i ugledala sjenu prerane smrti, za koju sve prostitutke znaju da ih progoni, i nisam rekla ništa. Što sam mogla reći? Nije mi dao četrdeset pet tisuća od prije — na kraju će to biti cjelovit iznos — i nemam kamo pobjeći. Sumnjam da bi me policija shvatila ozbiljno, a ušteđevina mi je tanka zbog mjeseci koje sam provela tražeći prihvatljiv posao, prije nego što sam se ponovno počela baviti eskortom.
"Je li to jasno?" rekao mi je.
Zurila sam u njega. Pod jasno podrazumijevao je, dakako: hoćeš li prihvatiti te uvjete.
"Ne sviđa mi se šutnja", rekao je.
"Jest", rekla sam.
"Za tvoje dobro, drago mi je što si prihvatila."
A onda... onda mi je pokazao kakav je zapravo. Taj je nespretni amater koji vene za izgubljenim odnosom sa suprugom, koji je plakao nakon tog jednog jedinog puta, laž. On ne postoji.
Caesar uopće nije takav Pravi Caesar ostavio mi je toliko masnica na tijelu da se jedva krećem. Toliko me je ponizio da jedva mogu misliti. Pravi Caesar utjelovljenje je vraga. I ja sam s njim sklopila ugovor.
Moram ići spavati, nadam se da će mi tijelo sutra biti bolje. Možda se
I brzo oporavi, no što ću s umom?
Ja.
30.srpnja 1996.
Nisu svi poput Arnolda, iako sam se ponovno morala "vidjeti" s njim.
Većina ih je mnogo gora od Arnolda. Dvojica su jadna poput njega, no ostali...
Znaš, najgore je od svega to što nema Honey. Otišla je. Više ne mogu doći do nje; maska se više ne drži. Ja radim te stvari. Uvijek ja. Eve.
Jako mnogo vremena provodim u kadi, pod tušem; plačući, preodijevajući se i mijenjajući već čistu posteljinu. I više ne spavam u glavnoj spavaćoj sobi. Spavam u drugoj manjoj sobi kako se ne bih probudila okružena sjećanjima, slikama koje su gotovo opipljive, osjećajima koje sam doživjela...
Dawn mi je rekla da svodnike izbjegavam kao kugu. "Uvijek će te iscijediti, uzeti ti sve što imaš, onda će pronaći nekog drugog. Uvijek."
Pogledaj me sad, ne samo da imam svodnika, nego vjerojatno imam i najuglednijeg i najfinijeg svodnika u gradu, koji me cijedi do kosti. No vjerojatno ne traži nikoga drugog.
Ja.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesnaesto poglavlje

Libby
S
lušaj me, Butch, oboje znamo da te Jack jutros prošetao i ako misliš da ću te ja izvesti opet, varaš se."
Butch zacvili na mene pokraj vrata s uzicom u njušci, njegove velike crne oči tugaljivo zure u mene.
"Pokušavaš li me ti to emocionalno ucijeniti?" upitam ga.
Još jedan cvilež, ovaj je dulji, mekši i jadniji od prošloga, glava mu se dodatno nagne ustranu, oči mu se povećaju još više.
"Kako se samo sramotiš", kažem mu. "Nitko neće pasti na to." Zacvili umjesto odgovora. Naravno da ću na to pasti. Padnem svaki put. Kad god napravi nešto loše, ode se sakriti ispod kuhinjskog stola, cvili i cereka se sve dok mu ne oprostim.
"Vidiš, stvar je u tome što zapravo nisam izašla iz kuće otkad sam se vratila s onog savjetovanja. Nisam imala razloga izaći i ne volim biti vani. Sigurnije se osjećam u kući i ljudi ovdje ne zure u mene."
Legne i glavu položi na šape, plavosrebrna uzica zvecne udarivši o drveni pod.
Ne mogu vjerovati. Pas me tjera na to da se osjećam krivom. A i nije moj!
Butch uzdahne, prilično teatralno za psića, no to i dalje proi¬zvodi željeni učinak: "Hajde onda", kažem mu. "Idemo na stražnja vrata kako bih se ohrabrila za ponovni izlazak."
Ne žuri se ustati, kao da nije siguran u to jesam li mislila ozbilj¬no. No onda opet, dok idem u spavaću sobu preodjenuti se u traperice
i pronaći šešir, znam da vjerojatno pleše pobjednički ples u hodniku.
Stigla sam do stražnjeg ulaza u kuću bez ikakvih problema, no ovdje, na pragu gdje se kuća dodiruje s pločnikom, teško mi je pomaknuti nogu prema vanjskom svijetu.
Očito Butch nema takvih briga. Sjedne na pločnik, glava mu je isturena kao obično i zuri u mene. Ruka mi je položena na grub kre mast premaz kuće dok se pridržavam, zrak koji neprestano pokušavam uvesti u tijelo suklja unutra i van prebrzo pa ne mogu disati.
Mogu ja to, kažem si. Mogu ja to.
No tijelo mi se ne želi pomaknuti. Desna noga ne želi se podi¬gnuti s da i zakoračiti. Prsa mi se nadimaju i ispuhuju još brže nego prije.
Mogu ja to. Mogu ja to.
Prisilim se spustiti pogled na tenisice da vidim jesu li se nekako zalijepile za cementirani puteljak. Nisu.
Mogu ja to. Već sam to dvaput učinila, mogu i sad.
BUM! Mi najednom zatrese tijelo i osjećam ga u svakoj stanici. Silovito sam potresena. Pogledam na ulicu tražeći buku, izvor buke, i onda opet — BUM! Čujem cviljenje automobilskih guma, osjećam kako mi je tijelo pometeno, vidim zid i uličnu svjetiljku kako ide prema...
Zateturam unatraške čekajući sudar koji se neće dogoditi, koji se dogodio prije gotovo mjesec dana, što je prošlost. No imam osjećaj kao da se događa sad i hiperventiliram.
Butch sjedi na pločniku i gleda me.
"Hajde, Butch", uspijevam reći. No ne naglas. Kao nakon suda¬ra, pomičem usta, ali iz njih ne izlazi zvuk. "Butch!" kažem. Ništa. Ništa. To su nazvali afonijom. Stavim ruku na grlo i onda je odmaknem nadajući se da će taj pokret Butchu reći da me slijedi.
Bol koja je uglavnom bila pod kontrolom ponovno me hvata, rukama se primam oko struka dok se prisiljavam pokrenuti, odgega ti se u sigurnost kuće. Butch je najednom uza me, hoda sa mnom i neprestano podiže pogled koji podsjeća na brigu na ljudskom licu.
"Bit ću u redu", kažem mu nečujnim glasom. "Kad uđemo, bit ću u redu."
Čim za sobom zatvorim kuhinjska vrata, tijelo mi se opusti. "Jesi li O.K., Butch?" upitam ga. Glas mi je melem za uši i nisam znala da će im nedostajati.
Butch zalaje umjesto odgovora.
"Dobro je, to je dobro." Pođem do sudopera i pustim hladan mlaz, umijem se vodom uživajući u hladnoći kao i u lakoći kojom mi kisik sada ispunja pluća.
"Idem prileći", kažem mu. "I uzeti tablete protiv boli." Jedva da sam ih i trebala proteklih tjedan i nešto, unatoč pokušaju da ih dobijem još od liječnice obiteljske medicine. No sada ih trebam. Tre¬bam ih da potpuno suzbiju ovu bol i da mi pomognu spavati.
Butch me tiho slijedi do spavaće sobe. Čeka me da uzmem dvije tablete i legnem na krevet. Kad sam se smjestila, skoči i privije se uza me. Radi to gotovo svaku večer otkad je Jack ponovno počeo spavati na katu. Vjerojatno bih mu trebala reći da siđe, kako bih ga odviknula od spavanja na krevetu, no kad tablete počnu djelovati i raditi ono što trebaju, ispružim ruku i prstima lijeno prođem kroz njegovo krzno. Po svoj sam prilici zaglavila u ovoj kući i mnogo mi je bolje zato što je Butch sa mnom.
Libby
D
anas Eve leži na leđima širom otvorenih očiju i ne miče se. Izgle¬da kao da je iz nje iscijeđen život. Kao da nema više ništa.
"Žao mi je što ti se to dogodilo", šapnem joj.
Okrene se prema meni i nasmiješi se; "Nisi ti kriva", kaže. "I meni je žao što se tebi ono dogodilo." Zatim nepomičan pogled vrati na strop, vrati se bivanju gotovo mrtvom.
Eve
14.kolovoza 1996.
Danas sam izašla raditi meni nešto omiljeno — čitati na jednom od zidova koji odvajaju more od šetnice. Prekrasno je, dok traje dan, moći vani provoditi onoliko vremena koliko želim. Često legnem na cement, položim knjigu koju čitam na prsa i slušam kako svijet prolazi.
To umiruje dušu, pročišćava glavu i jača tijelo. Uvijek hodam do Hovea jer ondje je manje ljudi nego u Brightonu.
Ležala sam na leđima i gutala stranice knjige u ruci kad mi je netko rekao; "Ne vidim često ljude koji čitaju Noela Cowarda."
Jack Britcham. Znala sam da ću podignuti pogled i ugledati Jacka Britchama. I da ću se raspasti Ili briznuti u plač, ili mu se baciti oko vrata, onako kako biste to učinili prijatelju kojeg godinama niste vidjeli.
Duboko sam udahnula, zatvorila oči i onda ih ponovno otvorila, netom prije nego što sam spustila knjigu i pomaknula glavu ustranu.
Tisuće anđela počeli su pjevati kad sam ga ugledala. Nisam učinila ništa od svega onoga što sam mislila da ću učiniti. Umjesto toga sam zurila. Još sam jedanput progutala knedlu u grlu, a zatim se vratila knjizi da pogledam naslovnicu, kao da ne znam da mi je u rukama omiljena drama Noela Cowarda.
"Samo Eve", rekao je kad sam ga ponovno pogledala.
"Pa bok", odvratila sam iznenađena što mi usta funkcioniraju, budući da su, kao i ja, bila svladana. To je jedina riječ kojom se to može opisati. Svladana.
Ponovno sam udahnula i primijetila da su mu se prsa, prekrivena građevinarskim kombinezonom poprskanim bojom, poprilično nadimala dok je udisao i onda splasnula poput mojih. Ruke su mu bile čiste, no kosa i lice bili su mu poprskani mrljama bijele boje.
"Blithe Spirit jedno je od njegovih najboljih djela", rekla sam. "Luckast je, no i neodoljiv i ciničan."
Uspravila sam se i ugledala kako mu oči, koje su gledale moju kosu, padaju negdje prema ramenima. Često sam promatrala način na koji me muškarci gledaju, on nije imao onaj pogled koji me odbijao od muškaraca. Nije gledao moju kosu i zamišljao kako je njegove ruke obujmljuju, povlače ili u nju zarivaju prste dok im nešto radim. Jack Britcham gledao je kako mi kosa pada onako kako osoba gleda vodopad — s fascinacijom i divljenjem. Gotovo sa strahopoštovanjem.
"Mislim da ga nisam pročitao", rekao je. "Znam da ga nisam pročitao. Ne znam zašto sam to rekao."
"Kako bi nešto rekao?" odvratim.
"Vjerojatno si u pravu."
Zurili smo jedno u drugo na trenutak i onda istodobno progovorili. Zatim smo oboje zastali. I onda opet progovorili. Zatim stali. Nikad se nisam tako uskladila s nekim. Oboje smo pričekali i onda sam podignula ruku i dala mu znak da krene prvi.
Nasmiješio se i nagnao sve one leptiriće u trbuhu na to da naprave onu posebnu piruetu prije nego što zatrepere krilima. "Htio sam ti reći da, otkad smo se upoznali, tvoje dvojnice viđam kamo god krenem. Blesavo je, no stalno te viđam i onda shvatim da to nisi ti. Zapravo, pomislio sam da ću se morati ispričavati ženi koja nema pojma tko sam kad sam te maloprije ugledao."
"Isto je i kod mene", priznam. "Samo što ja nikome nisam pristupila."
"Zbilja?" upitao je, oči su mu zablistale. Zatim su se zamaglile zbunjenošću. "Pa zašto me onda nisi nazvala?"
Jer sam kurva, rekla sam u sebi. Jer većinu večeri u tjednu muškarci koje ne poznajem i ne volim penetriraju u mene ili me ponižavaju samo zato što sam dušu prodala vragu ne shvativši da je on upravo to što jest. jer nikad ne bi mogao voljeti ženu poput mene. Jer te vjerojatno nikad ne bih mogla voljeti kao muškarca kakav doista jesi, nego samo kao muškarca kakav želim da budeš u mojoj glavi.
"Eto tako", rekla sam.
Jack Britcham se nasmiješio i iznutra sam umrla tisuću puta zato što se činio tako nevinim I dragim, a ja sam bila sve samo to ne. Kad smo kod toga, sve bi to mogao biti samo privid. Jack Britcham možda uopće nije takav. Kod EIliota sam previdjela njegovu ovisnost o drogi, kod Caesara sam previdjela sve to s posjetima prostitutkama; pitala sam se što se to ima "previdjeti" kod Jacka Britchama, kakve bi bile te male naznake njegove mračne strane koje bih ignorirala.
To mi u tom trenutku nije bilo važno jer stajao je preda mnom i smiješio se. I ništa nisam željela više od toga svih ovih dugih mjeseci.
Uzvratila sam mu osmijehom, kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. Onda smo oboje ponovno progovorili u isti mah, zatim zašutjeli, onda progovorili, pa zašutjeli. Podignula sam prst i ponovno ga uprla u njega. Opet me dokrajčio širokim osmijehom.
"Hoćeš li se sa mnom prošetati?" upitao je. "Šetnicom? Izašao sam razbistriti glavu", pokazao je na odjeću, "i dalje radim na kući — velik je to posao — i volio bih se prošetati do Brightona i natrag. Hoćeš li se prošetati sa mnom?"
"Hoću", rekla sam.
"Hoćeš?" upitao je iznenađen.
"Baš sam ti htjela reći da sam se uputila kući jer poslije imam dogovor i pitati te jesi li raspoložen za šetnjicu ako se ne moraš žuriti natrag na posao."
"Zbilja?" upitao je.
"Da."
Još jedan njegov osmijeh odaslao mi je zvijezde padalice kroz kralježnicu. "Opa. Mogao bih na prste jedne ruke izbrojiti koliko mi se puta to dogodilo", rekao je.
"A da?"
"Da."

Skliznula sam sa zida. Na trenutak je izgledao kao da će mi pomoći, no nije bio siguran kako bih reagirala na njegovu pomoć To mi se svidjelo; svidjelo mi se što je poštovao moj prostor.
Polako smo hodali vijugajući uz šetnicu, bili smo toliko blizu da smo se mogli uhvatiti za ruke. Imala sam osjećaj da bismo se trebali držati za ruke, da smo zajedno toliko dugo da bismo se htjeli držati dok koračamo po ovom svijetu.
"Ne znam o čemu razgovarati", priznao je. "Sve ovo vrijeme zamišljao sam to kako te ponovno susrećem i u glavi sam imao posložene razgovore kako bih ispao učen i duhovit, a sada se ne mogu sjetiti nijednog, pa i da mi život ovisi o tome."
"Ni ja", odvratila sam.
"Prošli put razgovarali smo pet minuta."
"Znam."
"No nisam mogao prestati razmišljati o tebi."
"Ni ja o tebi."
Zastao je i okrenuo se prema meni, pa sam i ja zastala i okrenula se prema njemu. "Imam osjećaj da bismo se sada trebali ljubiti", rekao je.
"I ja imam takav osjećaj." Postajalo je pomalo sablasno to kako je neprestano izgovarao moje misli.
S teškoćom je progutao, činilo se kao da će zakoračiti i to učiniti, kad mi se stvarnost srušila na glavu. Ja sam kurva koja je uhvaćena u bezizlaznoj situaciji, i ne znam točno kako da se iz nje izvučem. Nisam bila bezbrižna dvadesetpetogodišnjakinja, slobodna da bude u vezi s bilo kojim muškarcem kojeg upozna.
Zakoračila sam. On također.
Ljudi su prolazili pokraj nas. Nisu ni coktali ni primjećivali kako su to činili u Londonu. Ovdje na širokoj šetnici sve je bilo dopušteno. Tijela su nam se dodirivala i nije bilo iskre, plamena, iznenadne provale strasti; bilo je mnogo ljepše od toga. Dodirivati ga tako bilo je kao da je došao do srži mojega bića, a




rukama punim ljubavi obgrlio mi je dušu. Znala sam bez sumnje da sam upoznala svoju srodnu dušu.
Poljubac, ma koliko lijep, bio je poprilično trivijalan.
Eve.

15.kolovoza 1996.
Bože, moj posljednji zapis bio je pretjeran, zar ne?
No to me ne iznenađuje, samo sam htjela zapisati nešto lijepo što mi se dogodilo. A ljubiti se s Jackom Britchamom na šetnici nešto je najljepše što mi se u ŽIVOTU dogodilo.
Poljubac, koji je bio lijep, trajao je samo minutudvije prije nego što smo ga oboje prekinuli. Zatim smo stajali zureći u stopala, tiho se i sramežljivo hihoćući. Sve je bilo tako blesavo i neugodno — oboma.
"Što nas je to pobogu spopalo?" rekao je i dalje se smiješeći svojim cipelama.
"Ljetno ludilo?" odvratila sam.
"Bi li željela otići sa mnom na večeru?" rekao je. "Da to obavimo kako spada."
Bila sam u većini restorana u Brightonu, Hoveu, Worthingu, Shorehamu, vjerojatno i u većini njih u Sussexu i Londonu, s nekim od najgorih muškaraca na svijetu. Protekla dva mjeseca posebno.
Svaki put kad bih sjela večerati, bila su tu za stolom barem dvojica kojima je bilo zadovoljstvo povrijediti me dok su me jebali, a morala sam se pretvarati da su mi vrckavo društvo. Posljednje što sam htjela bilo je otići na večeru s nekim tko mi se sviđa. "Ne, hvala", odvratila sam.
"Aha", rekao je obeshrabreno. "Aha, dobro, dobro. Oprosti."
"Nije stvar u tebi. jednostavno ne volim izlaske na večeru."
"Aha, O.K. A na piće?"
"A da mi pokažeš tu svoju kuću na kojoj i dalje radiš?"
"Zbilja bi je htjela vidjeti?"
"Bih."
"O.K." Činio mi se iskreno zadovoljan. "Može sutra navečer budući da večeras imaš dogovor?"
"Neka bude sutra popodne i ja sam za", odvratila sam.
Podignuo je pogled prema nebu razmišljajući. "Mislim da mogu malo pomaknuti sastanke, kako ti se čini pola četiri popodne?"
"Savršeno."
"Mogu li dobiti tvoj broj, u slučaju da ne mogu premjestiti sastanak?"
"Ne", odvratila sam. "Ako ne možeš pomaknuti sastanak, onda nam sudbina nešto pokušava reći. Dakle, daj mi svoju adresu i nadajmo se da se sutra vidimo."
Uskoro sam na putu do tamo.
Tako sam uzbuđena, to se ne da ni izraziti. Tako nisam bila uzbuđena još od prvog spoja s Peterom.
Kad smo kod toga, malo sam bila gruba oko poljupca, zar ne? S obzirom na to da nikoga nisam poljubila već godinama — godinama
— ne mogu vjerovati da se na tome nisam dulje zadržala. Bilo je lijepo i bilo je drukčije od ljubljenja kakvo pamtim. Možda zbog toga što, nakon nekog vremena, kad sam ga bolje upoznala, nisam više toliko uživala u ljubljenju s EIliotom. S Jackom je bilo jako drukčije. Tako prekrasno i čisto, nježno i predano.
Zaboravila sam koliko zapravo volim ljubljenje sve dok me Jack nije poljubio. Bilo je bolje nego u mašti. Nadam se da ćemo se danas popodne još ljubiti.
Samo ljubiti. Zbilja ne želim ništa drugo.
Eve.
13. kolovoza 1996.
Caesar zvoni na vratima, a ja sjedim na podu u maloj spavaćoj sobi u kojoj spavam pišući ovo, jer u njoj ima dovoljno svjetla od narančaste ulične svjetiljke pa ne trebam paliti svjetlo u sobi. Na podu sam u slučaju da mi se, ako sjednem na krevet, s ulice može vidjeti silueta. Mislim da ne može, no neću riskirati.
Sutra ću zbog toga ispaštati jer, kad sam se vratila, dočekala me poruka na telefonskoj sekretarici u kojoj govori da dolazi k meni. "Dolazi k meni", moglo bi značiti samo on, ali nisam mogla biti sigurna. No, kako bilo, nakon popodneva koje sam provela, nisam više nikomu sklona pružati usluge. Kako i mogu kad je na meni miris muškarca kojeg volim i ne želim ga isprati sa sebe?
Caesar sutra može što hoće i neće me biti briga. Marim samo za to da večeras budem sama sa sjećanjima na Jacka Britchama.
Stalno si dodirujem usne, osjetljive su i pomalo bolne od ljubljenja. Onoga slasnog opojnog ljubljenja. Nema tih riječi, mislim, ni na
jednom jeziku kojima se može opisati to ljubljenje. Kad bih barem to mogla zapisati, prikovati to na stranicu, pa da te osjete ponovno i ponovno doživljavam.
Zvonjava je prestala. Ne znam je li Caesar odustao ili pokušava nekako ući u zgradu. Kako bilo, nije me briga. Morat će razbiti vrata ako želi ući.
Jack Britcham nosio je odijelo kad sam stigla u njegovu kuću. Bilo je nevjerojatno vidjeti je izvana, veliko samostalno zdanje u jednoj od onih ultraskupih ulica koje vode prema šetnici. Pročelje je izblijedjelo od slanoga zraka i sunca, no i dalje se na njoj držala divna pastelna boja maslaca. Prozori su bili od prekrasnih starih rešetkastih okvira oljuštene boje i nagrizena drveta, a kamene stube koje vode prema ulaznim vratima bile su izlizane od stopa svih ljudi koji su dolazili i odlazili tijekom godina.
Pitala sam se, dok sam hodala uza stube do ulaznih vrata koja su očito bila nova, koliko je ljudi tijekom godina činilo isto što i ja: koliko ih se uspinjalo stubama kako bi se susreli s nekim za koga su bili uvjereni da su u njih zaljubljeni? Koliko je puta Ijubav stupala tim umornim kamenjem i ostala ondje?
Otvorio je vrata za nekoliko sekunda i nacerili smo se kad smo se ugledali onako kako smo to učinili na šetnici — nisam si mogla pomoći, a mislim da nije mogao ni on. Jack Britcham jednostavno mi je tjerao osmijeh na lice.
"Došla si", rekao je.
"Tu si", odvratila sam.
Bio je odjeven za posao — naslutila sam da radi u uredu — i činilo se kako je upravo stigao jer mu je aktovka stajala kraj vrata, a sako mu je bio obješen na ogradu stuba pokraj nje. "Jesi li se upravo vratio kući?" upitala sam.
"Jesam", rekao je bacivši pogled na crnu kožnu aktovku.
"Nisam nikako mogao pomaknuti sastanak pa sam morao odglumiti nešto hitno kako bih se izvukao."
"Misliš li da su ti povjerovali?" upitala sam.
"Sutra ću saznati kad dođem. Na stolu će mi stajati ili otkazno pismo ili šalica čaja. Preživjet ću kako god ispadne."
Poveo me u obilazak kuće i svaka prostorija bila je svijet za sebe, imala je neku svoju priču. Neke su prostorije bile gole —
otkrivenih podnih dasaka, sa zidova je bilo uklonjeno sve osim posivjeloga gipsa i novog crvenosmećkastog gipsa. Stropovi su bili svježe poravnani, a gole su žarulje visjele sa stropa i čekale nove složenije stropne rozete i svjetiljke. Druge prostorije bile su još razrušenije, s golemim rupama i pukotinama u zidovima odakle su bili iščupani kabeli za struju pa zamijenjeni novima. Dijelovi podova bili su otkriveni jer su se ponovno postavljale vodoinstalaterske instalacije, zidovi su i dalje zadržali komade prastarih tapeta koje tek treba oljuštiti, zidne rubnice uglavnom su bile uklonjene, a novopostavljeni radijatori istureni ondje gdje ih se smjestilo. Kamini su bili tamne rupe koje zjape, za koje ste se pribojavali da će vas usisati. No druge su pak prostorije čekale bojenje: bile su ponovno savršeno obnovljene, zamijenjenih zidnih rubnica, s radijatorima na mjestima, stropnim rozetama i stiliziranim svjetiljkama, podova čistih i spremnih za postavljanje parketa nakon bojenja, zidova glatko okrečenih, s kaminima ukrašenima crnim metalnim okvirom, koji samo čekaju zimu kako bi bili ognjište toploj vatri.
Nekoliko prostorija — spavaća soba, glavna kupaonica i golema kuhinja — bile su dovršene. Očito su bile gotove kako bi ovdje mogao živjeti dok se izvodi ostatak radova. Hodala sam po svakoj prostoriji u koju sam mogla ući, prelazeći rukama po zidovima, napajajući se mogućnošću intimnog dodirivanja povijesti. Stan u kojem sam živjela bio je stara viktorijanska kuća koju su pregradili u stanove, no iz nje je bilo iščupano srce, a pritom i tragovi povijesti koje je sadržavala. Bila je prazna, bijela i bež.
Ovo mjesto, koje tako nježno i pažljivo obnavlja jack Britcham, i dalje odiše poviješću, životima koji su tu nekoć obitavali, mnogim pričama koje su se nekoć tu odigravale. Pod prstima kao da je kucalo srce kuće. Htjela sam ruku položiti na zidove i slušati to srce, slušati kako bih provjerila je li ostalo komadića onih bivših koji čekaju da ih se čuje kako bi znali da ih se neće zaboraviti, da će ih se pamtiti.
To je blesavo, znam, no Jack Britcham nije me gledao kao da sam luda — samo me vodio iz prostorije u prostoriju dajući mi da dotaknem zidove i neko mi vrijeme dopuštajući mi da postanem dio toga.
"Prekrasno je", rekla sam mu kad smo se napokon vratili u kuhinju, kamo je otišao pristaviti čajnik.
"Hvala ti", odvratio je.
"lako, prekrasno nije dovoljno dobra riječ. Nije prikladna."
"Tako i ja mislim kad razmišljam o tebi. Kad te opisujem u glavi, znam da si prekrasna, no ta riječ kao da nije dovoljna."
Zurila sam u njega preneražena. Nitko mi nikad nije rekao takvo što. Bilo je to tako daleko od uobičajenog komplimenta i bila sam toliko zaprepaštena da nisam stigla osjetiti polaskanost ili neugodu, "jesi li uvijek tako izravan?" naposljetku sam ga upitala, kad je jednostavno zurio u mene kao da me poticao na to da mu se usprotivim.
"Gotovo nikad", odvratio je. "Nisam tako odgojen. Potječem iz obitelji gdje se sve mete pod tepih i nikad se ne razgovara. S tobom si jednostavno ne mogu pomoći."
Nastavila sam zuriti u njega, ponovno preneražena — no ovaj put svojom reakcijom. Nije mi bilo neugodno koliko sam mislila će biti, bila sam polaskana, bila sam... to je bilo nešto najprirodnije na svijetu jer kroz njegova usta dolazila je većina onoga što sam i sama osjećala. Od druge osobe, one s kojom ne osjećam takvu povezanost, bilo bi to gušenje, ovisnički i neugodno, a od njega je bilo kao da mi je netko pred dušu postavio zrcalo.
"Ne znam ništa o tebi", rekla sam mu. "Nije li to čudno? A opet, nisam se premišljala oko dolaska k tebi — a mogao si biti i ubojica sa sjekirom."
"Piješ jaki espresso s tri šećera", rekao je.
"Četiri šećera."
"Nekoć si na dan pušila kutiju srednje jakih cigareta, no prestala si, ali ne zbog zdravstvenih razloga."
"Da."
"Živiš sama u dvosobnom stanu jer si živjela u jednosobnom stanu toliko dugo da ti je trebalo više prostora sada kada si to možeš priuštiti."
"Da."
"Podrijetlom si iz Yorkshirea."
"Jesi li me ti to pratio?" upitala sam.
"Nisam", rekao je odmahujući glavom. "Samo sam pogodio te stvari, osim onog dijela o Yorkshireu jer i dalje ti se osjeća naglasak.
Te su mi stvari samo pale na pamet i rekao sam ih. I mnoštvo mi je drugih stvari palo na pamet, ako se pitaš. Kao na primjer, u nesretnom si braku s muškarcem koji je svrgnuti predsjednik neke male zemlje. Nasljednica si koja će se jednom domoći goleme svote novca. Također si i dvostruka agentica u bijegu od ljudi iz cijelog svijeta. I ne mogu vjerovati da si u mojoj kući više od dvadeset minuta i još te nisam pokušao poljubiti."
"I to sve ostalo je istina", rekla sam uz smijeh. "Svaka riječ. A ti... Mislim da si se odlučio za svoje zanimanje jer te otac prisilio na to. Preuzeo si golem rizik kupujući ovu kuću i dalje nisi siguran u to jesi li ispravno postupio. Draži ti je nogomet od ragbija, iako si ragbi igrao u školi i na koledžu. I vjerojatno si najmlađa osoba koja je dosegnula tvoj trenutačni status u tvrtki."
"Jesi li ti mene pratila?" odvratio je.
"Jesam", odvratila sam.
Toliko se smijao da sam se i ja počela smijati. Onda je najednom bio preda mnom povlačeći me u naručje i ljubeći me. I ja sam mu uzvraćala poljupce i ponovno sam se sjetila koliko volim taj dio ljubljenja. Zbog njega sam se osjećala nevjerojatno i nevino.
Ne znam koliko smo stajali tako u kuhinji jer kao da je vrijeme stalo. I onda smo se prešutnim obostranim pristankom uzeli za ruke i uputili se na kat. Znam da to nisam trebala raditi, no s njim mi se to činilo tako prirodno. U njegovoj spavaćoj sobi stajali smo kraj kreveta i ponovno se ljubili.
Kad sam mu posegnula za kravatom, na trenutak sam se sjetila svih muških kravata koje sam u životu odvezala, svih muškaraca kojima sam pomogla razodjenuti se, svih muškaraca s kojima sam pala na krevet i isključila se čim je počeo dio sa seksom. Onda sam razmišljala o ljubljenju, koliko to mijenja sve. Ovo nije bilo tek posezanje za kravatom neke mušterije, ovo je bilo posezanje za kravatom Jacka Britchama. Muškarca u kojeg sam već mjesecima zaljubljena. Ovo je bilo drukčije. Ovdje je riječ o meni i njemu, i nikome drugom. Neću te muškarce pustiti ovamo, neću ovamo pustiti nikoga osim Jacka Britchama, sebe i naših savršenih poljubaca. Dok sam si dopuštala da se opustim s njim, zaustavio mi je ruke i povukao se.
"Nikad to nisam radio", izlanuo je.
"Kako to misliš?" upitala sam.
Mazio mi je ruke među svojima i izgledao začuđeno i prestrašeno. "Nisam nikad", iskrivio je lice koje je zatim poprimilo bolan izraz. "Nikad ni s kim nisam spavao."
"Nikad?" odvratila sam.
"Čekao sam pravu ženu. Znam da to zvuči jadno, no... samo sam htio da to bude kako treba, prvi put. Posebno."
Kurva i djevac: je li se to uopće moglo naslutiti? Trebala sam mu reći tu na licu mjesta, no nisam mogla. Nisam bila takva dok sam bila s njim. "Želiš li onda pričekati? Jer ništa ne moramo raditi. Možemo samo ležati i razgovarati."
Poljubio mi je ruke. "Ne, želim to. Zbilja želim, ako si ti i dalje za. Možda ne budeš toliko uživala jer zbilja ne znam kako se to radi... Bože, nikad nisam mislio da ću ovakav razgovor voditi s nekim kome ne znam ni prezime."
"Ma znaš moje prezime, ono je Eve."
"Eve?" upitao je zbunjen.
"Da. Rekla sam ti, zovem se Samo Eve."
Nasmiješio mi se i osjetila sam kako mi se ozarila duša. Htjela sam biti s njim više od svega. Iz sebičnih razloga. Kako bih mu mogla izraziti ono što osjećam prema njemu, kako bih mogla slomiti ovu barijeru koju sam podignula oko sebe kad god sam se seksala. Kako bih bila s njim i znala da je to moguće, da je moguće osjetiti nešto prema osobi s kojom se seksam, nakon svih ovih godina kada nisam doživljavala ništa ništa.
"Ako želiš ti", rekla sam mu, "onda želim i ja. Vrlo je jednostavno."
U glavi, kad me ponovno poljubio, zatvorila sam vrata svim muškarcima otprije. Zatvorila sam oči i opustila se pred poljupcima muškarca s kojim sam bila.
Bilo je to opasno, znam, no prepustila sam se. Legla sam s njim, vodili smo Ijubav, dopustila sam mu da sa mnom vodi Ijubav i u mislima se nisam opirala, nisam pustila da se oko mene podigne zid, samo sam si dopustila doživjeti kako je to biti s Jackom Britchamom.
Dugo smo se držali u zagrljaju nakon toga, nismo govorili, samo smo mirovali zajedno, povremeno se mazili, no uglavnom smo samo
mirovali. Mogla bih biti s Jackom Britchamom. Mogla bih s njim biti sve i ništa u isti mah. Jednostavno bih mogla postojati.
Otišla sam kad je zaspao odjenuvši se u hodniku pred njegovom sobom kako ga ne bih probudila. Stajala sam kod vrata spavaće sobe gledajući ga nekoliko sekundi, spavao je glave zabačene na jastuku, plahte su mu do pasa, oči s dugim trepavicama spuštaju mu se prema obrazima, kosa mu je razbarušena i seksi, crte lica tako su mu pažljivo definirane i odmjerene. Trebalo bi mnogo da se nadmaši takvo savršenstvo. Spojila sam usne i poslala mu poljubac zrakom, zamišljajući ga kako nježno slijeće na njegovu usne, prije nego što sam se okrenula da odem.
Kod ulaznih vrata pozdravila sam se i s kućom. Bila je nevjerojatno lijepa, toliko dio Jacka Britchama da sam se najednom rastužila što ih vjerojatno ni jedno ni drugo više neću vidjeti.
Napravila sam nešto sebično. Nisam smjela spavati s njim kad znam koliko mu je seks važan. I meni je bio važan, no ne baš tako. Što se mene tiče, nahranio me i dopustio mi da ne budem beskućnica i izopćenica u društvu. Što se njega tiče, on je na to čekao jer mu to nije bio samo fizički čin.
U džepu sam potražila račun kako bih mu napisala poruku, no umjesto toga našla sam njegovu posjetnicu. Talisman za sreću koji sam ubacila u džep danas popodne. Više mi neće trebati budući da ga više neću vidjeti pa sam se poslužila kemijskom koja je u hodniku pala sa stolića pokraj telefona da napišem:
To što si kupio ovu kuću nešto je najbolje što si učinio. Htjela sam ti to prije reći. Pusa.
Onda sam otišla i uhvatila taksi do kuće jer bilo je kasno i bila sam sigurna da će Caesar svratiti u nekom trenutku.
Nisam se odmah tuširala jer mi se sviđao njegov miris na meni. Bio je jedina osoba koju nisam htjela ukloniti s kože čim sam to mogla. Voljela sam ga osjećati, voljela sam otisak njegova tijela na svojem. Držala sam se misli o njemu, onoga što smo radili i kako smo se povezali. I usne, tako fantastično nadražene, bile su tu kako bih se dodirivanjem njih neprestano nanovo sjećala.
Večeras mi je bilo nepojmljivo biti s nekim drugim. Zbog toga se skrivam i ne otvaram vrata. Ma što se sutra dogodilo, doživjela
sam svoj trenutak sreće i zbog toga mogu trpjeti što god mi se nađe na putu.
Eve.
Veljača 1997. (dopuna)
Već sam bila trudna kad sam spavala s Jackom.
Imala sam dečka ili curicu u sebi kad sam, prvi put od petnaeste godine, shvatila što znači kad se za seks kaže "vođenje Ijubavi".
Nisam znala, naravno, inače to ne bih bila učinila.
Zbog trudnoće sam ostavila Caesara. Čim sam saznala, otkrila sam da mučnina i umor nisu samo posljedica toga što mrzim svaku sekundu svojega života, shvatila sam da to više ne mogu raditi. Nisam u svoje tijelo mogla pustiti drugoga muškarca kako bi Caesar uživao u tome.
Bilo je to, naime, zbog prijelaza na uzimanje drugih pilula.
Doktor mi je dao drugi recept jer sam imala užasne glavobolje i upozorio me na to da se u prijelaznom razdoblju koristim prezervativima, no to nisu htjeli svi muškarci. Nezaštićeni seks, kao i sve ostale grozne, odvratne stvari koje sam činila kako ne bih izgubila konkurentnost u agenciji i hotelima, morala sam ponekad učiniti. Kockala sam se i izgubila sam.
U ponedjeljak sam napravila test. Rekla sam Caesaru u srijedu. Dva dana krila sam tu malu tajnu, nešto što nitko drugi na svijetu nije znao, i zbog toga sam se jako dobro osjećala. Imala sam osjećaj da mi je darovano nešto posebno. Po prvi put u životu dano mi je nešto samo za mene. Nije me bilo briga tko je otac, bilo je važno samo tko je majka, a to sam bila ja. Morala sam to Caesaru reći prije petka jer petkom je obično najgore. Otišli bi u neki svoj klub i razvalili se vinom, portom, rakijom i cigarama te zatim došli u stan očekujući uslugu. Ponekad dvojica odjednom. Ponekad bi drugi gledali. Znala sam da je dobra večer kad je bio samo jedan. Ništa od toga ne mogu raditi s bebom u sebi.
"Riješi ga se", to je sve što je Caesar u početku rekao. Nije ni pričekao da mu vijest sjedne, samo je to izustio. Onda je posegnuo u džep skinute jakne za novčanikom. Iz njega je izvadio bijelu karticu i svežanj novčanica.
Karticu i novčanice položio je na stol preda me. Sjedila sam na podu kraj njegovih nogu — njegov omiljeni položaj za mene — pa sam lako pročitala to što je pisalo. "Ovi će ljudi to obaviti diskretno i brzo, uz minimalnu strku. To je sve što trebaš. Očekujem da to riješiš do kraja ovoga tjedna." Petak. Očekivao je da "to riješim" u dva dana.
Ne znam što sam očekivala. Ne znam jesam li se potajno nadala da će mi dopustiti da zadržim dijete.
Njegov je odgovor, međutim, bio jasan. Nije me dotaknuo cijelu večer, nije otkopčao dugme na hlačama, što je obično značilo da se trebam postaviti na koljena, otvoriti mu zatvarač i prihvatiti ga u usta. Ostao je i govorio kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa nije promijenilo, kao da na stolu preda mnom nisu sredstva i informacije potrebne da se ubije dijete u meni.
U dva ujutro, kad sam bila gotovo sasvim sigurna da je kod kuće sa suprugom i da se noćas više neće vraćati, spakirala sam haljinu, dnevnike, krunicu tete Mavis i fotografiju u sportsku torbu stričeka Henryja te otišla s odjećom koju sam imala na sebi. Bilo je glupo, vjerojatno, no nisam uzela novac, tisuću funti, koji mi je dao.
Nakon one večeri kad mu nisam otvarala vrata, natjerao me da mu napravim rezervni ključ kako bi mogao doći i otići kad mu se prohtije. Htjela sam da svrati i pronađe novac i karticu i da zna da nisam učinila onako kako mi je naredio.
I tako, u rujnu sam otišla iz Brightona s nešto više stvari nego onda kad sam otišla iz Londona. Uhvatila sam taksi do Worthinga i onda s telefonske govornice na kolodvoru napokon smogla hrabrosti da nazovem broj skloništa za žene koji sam zapamtila.
Pomogli su mi. Pronašli su mi sigurno mjesto za boravak, duboko u unutrašnjosti Kenta, i bili su ljubazni prema meni, čak i kad sam im rekla da sam trudna prostitutka koja se skriva od svodnika. Brinuli su se o meni tjedan dana, uglavili su mi termine kod liječnika, pustili me da ostanem koliko sam god htjela, u slučaju da me netko ne vidi, i bili su nevjerojatni prema meni. A opet... nije bilo suđeno.
To si govorim. To sam si rekla onda i to si govorim sada. Nije bilo suđeno.
Prošla sam ja kroz svakojake strahote u životu, no ta je vjerojatno bila najgora. Ne mogu to opisati, ne mogu to ponovno proživjeti. Mogu to podnijeti samo kad si ponavljam da nije bilo suđeno.
Nakon tog gubitka, odlučila sam da me nije briga hoće li me naći. Hoće li me dovući u stan. Hoće li ml raditi nešto neizrecivo. Ponovno sam se odselila u Brighton, prijavila se za socijalnu pomoć dok sam se tražila bilo koji posao za koji nije trebalo objašnjavati rupe u mojem životopisu, i prije nego što mi je stigla socijalna pomoć, pronašla sam posao čišćenja ureda rano ujutro i kasno navečer, i još jedan konobarenja popodne. Kad god nisam radila, čitala sam knjige koje sam posudila iz knjižnice i govorila si da nije bilo suđeno. Plaćali su mi crkavicu pa nisam imala novca ni za što osim za stanarinu, kupovanje hrane i plaćanje računa, no i to je bilo bolje od alternative. Kad sam čistila kasno navečer, dok su se ostali s kojima sam radila žalili za kakvim samo prljavim svinjama moramo čistiti, smješkala sam se jer sam znala da u mene te večeri neće penetrirati muškarac kojeg prezirem. Znala sam da je čišćenje zahoda bolje nego da se tobom služe kao zahodom. Znala sam da ću jednog dana možda imati toliko sreće da doživim ono što sam doživjela s Jackom Britchamom.
Stalno bavljenje nečim, prisiljavanje na to da budne sate ispunim radom i čitanjem, i ničim drugim, bio mi je melem za dušu. Polako mi je pomoglo da dođem k sebi. Uskoro sam bila toliko snažna da razmišljam o budućnosti, o prijavi u večernju školu, kako bih jednom stekla diplomu i kako bih počela za sobom ostavljati ženu kakva sam bila. Svaki korak naprijed bio je još jedan način da se uništi zamjenska Eve, ona koja je bila uredska pomoćnica, zatim egzotična plesačica, zatim prostitutka pa seksualna ropkinja.
Eve.



Libby

Danas Eve leži na boku zureći u prazno. Čini se tako slomljena i to me ne iznenađuje. Prošla je kroz sve ovo, a i dalje je ona koju je Jack volio i ona koja se sviđala Grace. Bila je izvanredna.
Eve
14.siječnja 1999.
Pretpostavljam da se to jednom moralo dogoditi. Brighton nije baš najveće mjesto na svijetu. Živim u stanu iznad trgovine alkoholnim pićima, odmah u centru Brightona. Sićušan je, vjerojatno manji od onoga koji sam imala u Londonu, no u centru je i mogu pješačiti do čega god želim.
Ne plaćam veliku stanarinu jer sam se dogovorila s gazdaricom da ću ga obnoviti dok tu živim. Najbolje od svega, nalazi se dvije minute od kafića, pa onamo mogu doći i vratiti se u tren oka. I nije toliko daleko pješice od raznih ureda oko Brightona gdje čistim. Vodim vrlo uredan život ovih dana i to mi se jako sviđa. Pa što se ono jednom trebalo dogoditi, a dogodilo se danas?
Naletjela sam na Jacka, naravno.
Prestala sam ga zvati Jackom Britchamom jer sam ga tako zvala onda kad sam bila jako zacopana u njega, kad je bio muškarac iz snova koji mi je svoje puno ime uručio na posjetnici. Sada, kad sam starija i mudrija, zovem ga samo jack. Čudno kako promjena okolnosti zna utjecati na to kako nekoga vidimo. Uopće ne sumnjam u to da sam tada bila zaljubljena u njega. Jačina tih osjećaja nije bila ni lažna ni umišljena, no nije se mogla održati, mislim da ne.
Prišla sam stolu za kojim je sjedio kako bi mu donijela narudžbu
— jaka crna kava — koju je Clara prethodno preuzela prije nego što se iskrala van na cigaretu, a ja nisam dobro pogledala muškarca za stolom. Prestala sam gledati goste onda kad sam neprestano stala viđati muškarce koji su izgledali kao oni kojima sam bila eskort. Neki su od njih vjerojatno i bili među njima, no drugi, nevini muškarci, imali su nešto na sebi od čega bih zadrhtala.
Također, ponekad sam imala osjećaj da se moji ožiljci iznutra vide i izvana, pa sam se morala skrivati kako ljudi ne bi zurili u mene, kako bi se prestali pitati, kako bih se ja prestala osjećati kao nekakva nakaza.
Nikoga nije bilo briga za moje ožiljke — a tako bi bilo i da su bili vanjski — jer ljudi su previše zaokupljeni vlastitim životima, vlastitim ljubavima, traumama. Ti, pogotovo ako si neznanac, prenevažan si da te zamijete. Znam to, ali i dalje poniknem glavom, izbjegavam tuđe oči u slučaju da njihovi pogledi, ma koliko letimični, ne razotkriju svijetu moje ožiljke i nesavršenosti.
"Neka sam živ, pa to je Samo Eve", rekao je kad sam odložila šalicu na stol.
Oči su mi poletjele i susrele se s njegovima, pogledi su nam se ukrstili.
"To se rimovalo", rekao je. "Jesi li primijetila?"
Nisam mu se mogla ne nasmiješiti i on se meni nacerio.
"Jack", rekla sam. I čula sam u svojem glasu da prema njemu i dalje gajim osjećaje i čula sam da nisu isti. ja nisam bila ista, pretpostavljam. Kao što sam prerasla čitanje ljubavnih romana, tako sam prerasla i to da budem zaljubljena luda.
"Nazvala si me imenom", odvratio je, glas je i njemu bio drukčiji, i on je nadrastao istu ludu. "Nisi ga izgovorila otkad smo se upoznali."
"To je zato što sam o tebi, iz nekog razloga, uvijek mislila kao o Jacku Britchamu, a ne samo Jacku, i ni na trenutak nisam pomislila da bi razumio zbog čega."
"Zašto si to činila?" upitao je i odmah sam znala na što je mislio.
Slegnula sam ramenima i odmahnula glavom. "Eto tako."
"Zar nije bilo dobro?" upitao je tiho i oprezno.
"Bilo je sjajno, Jack, zbilja. Nije moglo biti bolje, no... bilo je kako je bilo." Bilo je to nekoliko najnevjerojatnijih sati u mojem životu.
"lako je očito da sudbina jako želi da budemo zajedno, rekao bih da piće ne dolazi u obzir?" upitao je.
"Ne, nije tako."
"Izaći ćeš sa mnom? Na spoj?"
"Hoću."
"Zašto?" upitao je zbunjen.
"Eto tako."
"Mogu li onda dobiti tvoj broj?" upitao je.
"Možeš", odvratila sam i nevjerica mu je ponovno obasjala lice. Može dobiti moj broj i ići ću s njim na piće jer sam mnogo razmišljala o sretnim trenucima. Jack je odigrao veliku ulogu u jednom od mojih najradosnijih trenutaka. Imala sam ih malo i htjela sam ih prikupiti još. Postoji li i najmanja mogućnost da bude dijelom još sretnih trenutaka, ili samo zabavnih, prihvatit ću tu šansu.
Nemam što izgubiti, a mogu dobiti sve. Više se neću igrati mučenice.
I tako, ono što je počelo kao običan dan, postao je dobar dan. Morala sam se vratiti na posao, a on je sjedio I pio kavu, i stalno smo se gledali sve dok nije otišao. Napojnica koju je ostavio, petak, bila je pod malom kvadratnom bijelom karticom. Znala sam što je to i prije nego što sam je uzela: bila je to njegova posjetnica, dakako. Preokrenula sam je i mojim je rukopisom bila ispisana poruka koju sam mu napisala prije svih tih godina i života.
Spremila sam je u grudnjak i sviđalo mi se što je ondje osjećam dok se vraćam posluživanju gostiju (morala sam, naravno, petaka dati Clari).
Telefon zvoni i znam da je to on.
Eve.
Svibanj 1999. (još jedna dopuna)
Zaboravila sam kako je lijepo ljubiti se s Jackom. Zbilja jesam. A ljubiti njega je nestvarno. Mislim da radimo većinu toga, iako radimo I još štošta drugo i to je isto nevjerojatno, no trebalo nam je nekoliko mjeseci da se onamo vratimo. Da, dobro sam napisala — mjeseci.
Svatko je imao svoje razloge za čekanje. Čini mi se da je njegov bio taj što sam od njega pobjegla nakon onoga i otad to nije napravio ni s kim, što me iznenadilo. No jack kao da ima nevjerojatnu moć samokontrole. Dok voli sam čin, u to sam sigurna, nema potrebu to stalno raditi, kad god mu se za to pruži prilika. I prilično sam sigurna da mu se ona redovito pruža jer mu se žene redovito nude. Čudno je što to prije nisam zamjećivala, no, kad smo zajedno vani, žene doista zastanu i pogledaju ga. Zbog povišene svijesti o unutarnjim ožiljcima koji bi mogli biti očiti i vidljivi ostalima, sva sam preosjetljiva, no Jack je sjajna kamuflaža jer kad sam s njim, postanem nevidljiva.
Žene mu se smješkaju cijelo vrijeme, neke ga pozdrave, druge započnu razgovor, a treće mu čak nude svoj broj — čak i ako me drži za ruku ili me obavio rukom. Tim ženama to nije važno jer ih je većina fina, to su bogate djevojke koje znaju da im ne pripadam, znaju da on pripada njima i smatraju me tek njegovom razonodom.
Volim to što me Jack uvijek uvodi u razgovor. Više se puta okrenuo prema meni i rekao; "Ne znam, želimo li broj od (tu ubaci ime fine djevojke)?" To ih odbije jer, pretpostavljam, nije odgojen da bude tako nepristojan prema nekom svom. Da je nepristojan prema običnjakuši poput mene, sigurna sam da im to ne bi značilo ništa.
No, hoću reći to da je Jack mogao imati nekoliko žena dok se nismo viđali, no nije. Vidjela sam po tome kakav je sa mnom kako se nadao da ćemo se ponovno sresti. Pitam se ponekad koliko bi bio čekao.
Očito je zbog čega nisam lomila vrat da to ponovno učinim.
Nije Jack bio kriv, no nakon spontanog, mnogo sam vremena provela trudeći se ponovno doći u doticaj sa svojim tijelom. Neprestano sam se, prvih dana koju su uslijedili, pitala je li to razlog zbog kojeg je sve pošlo po zlu. Nije li spontani prouzrokovalo to što nisam potpuno bila u doticaju sa svojim tijelom jer sam ga tako dugo učinkovito odvajala od srca i glave. Znala sam da to nije slučaj, da vrlo vjerojatno nešto nije bilo u redu s djetetom — koje sam kao trebala zvati embrijem — i da se zbog toga nije razvilo. Priroda ima neke svoje zakone po kojima funkcionira, čini se. I možda, s obzirom na njegovo začeće, možda je tako i najbolje. No to je racionalni aspekt. U stvarnosti sam o njemu ili njoj razmišljala kao o djetetu i htjela sam ga, htjela sam nekoga koga ću voljeti i brinuti se o njemu, a izgubila sam ga i nisam znala dobar razlog ili objašnjenje zašto se to dogodilo. To je bilo još nešto što sam morala nositi u sobi. Još jedan ožiljak za koji sam se pribojavala da će ga ljudi vidjeti. I svoje sam tijelo okrivljavala za to. Što sam drugo mogla? Kad je u pitanju nešto ovakvo, "tek tako" nije dovoljno dobar razlog.
Stoga mi se nije žurilo ponovno se seksati, sudjelovati u tom činu koji mi je ostavio ožiljak. Fućka mi se što drugi govore da nakon traume treba što je brže moguće ponovno uhvatiti uzde — zadnje što želite jest ponovno se ugroziti. Da, čak i ako to znači da možda više nikad ponovno ne želite sudjelovati u toj aktivnosti.
Ako sam izgubila uzde, i nakon toga se osjećam tako kako se osjećam u vezi s onim što sam radila, više se neću ni približavati tom konju. Ne sve dok mi netko ne zajamči da će sljedeći konj kojem prilazim biti sto posto siguran, nakon svih tih godina, kad taj strah zbog onoga što se dogodilo ne budem mogla sagledati u širem kontekstu.
Jack je bio siguran.
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da to skužim. No ljubljenje je bilo najbolji dio, u svakom slučaju. Rekao mi je da se ljubio s mnogima, jer to je radio umjesto nekih drugih stvari, no nije shvatio koliko u tome može uživati sve dok se nije ljubio sa mnom. Što zvuči vrlo blesavo ovako kad je stavljeno na papir, no u tom trenutku znala sam što je htio reći.
Gotovo sam rekla (ali nisam) da više neće trebati ljubiti nikoga osim mene, jer nadala sam se da više neću trebati spavati ni s kim drugim osim s njim. Sigurna sam, ako ovo s njim ne uspije, neću to više raditi. U svakom slučaju ne onaj dio sa seksom. Koliko god željela dijete, mislim da se više ne mogu nositi s tim da u sebe pustim nekog drugog.
Vjerojatno neko vrijeme neću mnogo pisati jer Jack i ja većinu slobodnog vremena provodimo zajedno. Svaki slobodan trenutak koji imamo pohlepno trošimo na nas. Ovo sam uspjela zapisati samo zato što je nedjelja popodne i on je otišao po hranu. Nemamo doslovno ništa ni u vitrinama ni u hladnjaku, jer nismo izašli iz kuće, iz spavaće sobe zapravo, još od petka navečer "Ja ići lov na hrana", rekao je udarajući se u prsa. I trebala sam ga poljubiti nekoliko puta prije nego što sam bila toliko sigurna da ga pustim.
Blesavo je to, no kad god odemo jedno od drugog, moram mu reći da ga volim i zapečatiti to poljupcem jer se bojim da to neće znati ako se više ne vidimo. Ne namjeravam ga ostaviti ili umrijeti, no ponekad mi se pojavi iracionalan strah da me proganjaju Elliot ili Caesar i pomislim kako će me pronaći i ubiti me.
To me ne plaši toliko koliko pomisao na to da Jack neće saznati, prije nego što umrem, da sam u svojem životu voljela samo jednog muškarca. Voljela sam Petera, no on je bio dečko. U ovom životu, istinski sam voljela samo jednog muškarca, i to je Jack.
I to je to, to je moja dopuna.
Mislim da nisam jasno dala do znanja koliko sam sretna. Sreća je stran pojam ženama poput mene, rekla bih, no ja jesam sretna. Nasmijava me, potiče me na razmišljanje, razgovaramo, ljubimo se, ponekad čak zajedno uređujemo njegovu kuću. Neću mu dopustiti da dođe u moj stan jer mislim da je važno ne pustiti ponovno drugog muškarca — ma koliko on bio siguran, ma koliko ga ja voljela — u svoj prostor. Treba mi utočište i zbog toga zadržavam stan, iako praktički živim ovdje.
Ja jesam sretna. Imam poslove. Idem u večernju školu i imam Jacka. Tako da, sretna sam. To je na kraju jedino što se računa: ja sam sretna.
S ljubavlju, Eve.
22. studenoga 1999.
Bok, prijatelju stari, ponovno si tu.
Volim to što si uvijek tu, nikad ne osuđuješ, nikad ne ostavljaš. Na koliko god te ostavila, uvijek znam gdje si kad te trebam. A trebam te.
Što se sad dogodilo u tako dramatičnom Eveinu svijetu? Ponovno sam ga vidjela, eto što. Caesara. Ponovno sam ga vidjela.
Sinoć, nakon mnogo nagovaranja, jer ne volim ići na "spojeve". Jack me odveo na operu u London.
Bila je to prigoda da nosim svoju haljinu. Nisam je nosila od onoga dana kad sam je kupila i ponovno je odjenuti bilo je kao da me zagrlio stari prijatelji. Prekrasno sam se osjećala, kao onog dana u
trgovini, i bila sam zahvalna Jacku što me nagovorio da odem na operu, što mi je pružio šansu da nosim svoju haljinu.
Opera Madame Butterfly bila je prekrasna. Dopustila sam si da lebdim s glazbom, da doživim osjećaje u riječima, pročitavši godinama prije tu priču. Suosjećala sam s Butterfly, tako spremnom da učini sve što je potrebno za muškarca kojeg voli — uključujući izdaju oca — a on ju je od početka samo htio odvesti u krevet.
Tijekom pauze otišla sam pridružiti se ženskom redu pred zahodom dok nam je Jack otišao po pića.
U toaletu, pogledavši se u zrcalo, primijetila sam da izgledam drukčije. Ne samo zbog haljine, nego i oko očiju, u očima, bila sam drukčija jer sam bila sretna. Nisam nosila makeup — makeup me podsjećao na Honey pa ga više nisam stavljala. Ipak, bila sam sretna i tako sam i izgledala.
Vraćajući se k Jacku, ugledala sam ga kako razgovara s nekim muškarcem. To nije bilo iznenađenje budući da je Jack, čini se, poznavao ljude kamo god smo išli. No kako sam se približila, shvatila sam s kim razgovara. Čemu se obraća.
Zastala sam dok sam se privikavala na tu strahotu — Caesar.
Jack je poznavao Caesara. Koljena su mi oslabjela dok sam stajala nepomično zureći u njih dvojicu. Govor njihovih tijela bio je služben, suzdržan, dakle nisu si bili tako dobri. No onda, pogledala sam Jacka, pa njega, i sličnu im visinu, sličnu građu, oblik lica... Ne, ne, misao sam otjerala odmahivanjem glavom. Ne. Jednostavno ne.
Istodobno sam se povukla i onda pobjegla putem kojim sam došla, prema prostoriji za pudranje nosa, daleko odande. U unutrašnjosti plišem obložena zahoda sumanuto sam pretraživala lica žena tražeći nju, razabirući je među finim večernjim haljinama, skupim frizurama i naglašenim parfemima, i eno je: hladna visoka plavuša s podignutom kosom, nosi jednostavnu crnu usku haljinu s biserima oko vrata, skupe crne cipele i torbu te besprijekoran make¬up. Caesarova eskortdjevojka. Druge je žene ne bi zamijetile, pomislile bi da je njihova i da je tu zbog glazbe, atmosfere i doživljaja, malo bi žena znalo da radi. Više bi muškaraca to znalo, jer mnogi bi si je ovdje vjerojatno mogli priuštiti.
Okrznula me pogledom vidjevši da je gledam i uputila mi je leden poluosmijeh. Znala sam da vidi to u meni. Jasno je vidjela što sam nekad bila. Oči su nam se susrele i znala sam da nije ni blizu onoga gdje sam ja bila pri kraju. Vjerojatno si je i dalje ponavljala da je novac toga vrijedan, da pomaže tim muškarcima, da se osjeća moćno i nesputano onim što radi. Vjerojatno me sažalijevala jer nisam bila toliko jaka da izdržim do kraja i jer sam si dopustila poraz. Koračajući pokraj mene, vratila se onamo, a ja sam je slijedila isturivši glavu kroz vrata da vidim jesam li bila u pravu.
Jesam. Čim je vidjela da s nekim razgovara, držala se postrani, odugovlačila je, zavirivala u torbu, igrala se mobitelom i pravila se nevidljivom sve dok nije bio slobodan.
Poskočila sam radi zvonca koje je zazvonilo govoreći nam da je vrijeme za povratak na sjedala i povukla glavu u toalet prije nego što Jack podigne pogled i prošvrlja njime naokolo da me potraži. Ostala sam u toaletu, u kabini, sve dok izvana više nije dopirao nijedan zvuk, i drugo je zvonce zazvonilo kako bi ljudima reklo da će se predstava upravo nastaviti.
Čekala sam još nekoliko minuta prije nego što sam izašla i zatekla sam Jacka kako stoji sam držeći naša pića, programi su mu pod rukom.
"Jesi li O.K.?" upitao je. "Nije te bilo jako dugo i baš sam za tobom htio poslati potjeru."
"Oprosti", tiho sam rekla. "Samo sam... ne osjećam se dobro."
"Zbilja si malo blijeda", odvratio je. "I, pa ti drhtiš." Pogled mu je odlutao naokolo tražeći najbližu ravnu površinu. Kad je odložio naša pića, vratio se i uhvatio me za ruku. "Smrzavaš se", rekao je zabrinuto. "Hajde, odvest ćemo te kući."
"Jesi li siguran da ti to ne smeta?" upitala sam ga. "Te su ulaznice sigurno stajale pravo bogatstvo."
"Nije važno, važno je samo da si ti dobro."
"Hvala ti."
"Ne moraš mi zahvaljivati", rekao je. "Volim te. Brineš se o ljudima koje voliš."
Vani, na svježem zraku, bilo mi je malo bolje, vjerojatno zato što sam bila još dalje od njega. Udisala sam London sjećajući se kako sam u njega nekoć bila zaljubljena, kako mi se grad činio savršenim kad sam prvi put došla. I kako mi se činio zastrašujućim I kao da skriva nepoznate opasnosti do trenutka kad sam otišla.
"Upravo si se mimoišla s mojim ocem", rekao je Jack. "I on je bio na operi. Mogao sam i misliti da će biti ovdje. Pokušava vidjeti svaku novu produkciju Madame Butterfly."
Jedva sam čula ostatak onoga što je rekao jer me prvi dio prisilio na to da se okrenem najbližem zidu i savijem se u struku dok povraćam.
Jadni jack bio je prestravljen. Uzeo me u naručje kad sam ispraznila želudac i onda me držao sve dok više nisam toliko drhtala, pa sam se naslonila na njegovu ruku i hodala s njim natrag do auta. Poslije me odnio u krevet i ostao budan sve dok nisam zaspala u njegovu naručju.
Što da radim?
Moram raskrstiti s Jackom, naravno. Zanovijetao je da upoznam njegovu obitelj, no ja tomu nisam bila sklona. Nisam mogla uzvratiti pa to nisam htjela učiniti. A i sviđao mi se naš svijet udvoje. Zbog toga kao da smo bili nekako još posebniji. Nije mi se druge puštalo unutra. Sada za to imam još više razloga.
Bilo je čudno, sad kad razmišljam o tome, kako Jack i ja zapravo nikad nismo razgovarali o svojim obiteljima. Znala sam da ima roditelje i brata, on je znao da mi je otac umro kad sam bila malena i da moja majka živi u Leedsu, no to su bile samo površne informacije. Bilo što dublje kao da nije bilo potrebno.
Trebala bih raskrstiti s Jackom, no kako da to učinim? Godinama nisam bila ovako sretna, kako da ga sad tek tako pustim?
Nije pošteno, sve ovo, znaš? Nisam li dovoljno ispaštala za ono što sam radila? Nije li gubitak djeteta dovoljna kazna? Zašto se čini da moram izgubiti i Jacka? Zašto je Caesar baš njegov otac?
Libby
B
acim knjigu na tlo očajnički je želeći što dalje od sebe. Zurim u ruke tražeći prljavštinu i nečistoću koja je sigurno s Hectora preš¬le na mene.
Ma nije on Caesar, jednostavno nije.
Tijelo mi je vrlo mirno osim što dišem u panici. Ogledam se po podrumu tražeći je jer je otišla. Naravno da je otišla. Ne može ostati ovdje i s ovim se suočiti.
Osovim se na noge i počnem koračati lomeći prste i boreći se svim silama da ne zavrištim. Kako je samo živjela s takvom tajnom? Je li rekla Jacku? Sigurno jest. No kako je samo on živio s tim? Jedno je pokušati natjerati sina da se poseksa s prostitutkom, no...
Kako ću Jacku pogledati u oči nakon ovoga? Kako ću s njim normalno razgovarati kad znam? Hector ne samo da je neku ženu pretvorio u ropkinju nego je upravo tu ženu oženio njegov sin.
Izdaleka čujem auto kako se vani zaustavlja i onda čujem Butchevo struganje i lajanje nakon što su se zatvorila vrata auta. Jack.
Brzo razmišljajući, zamotam dnevnike i vratim ih na njihovo skrovito mjesto, onda odem iz podruma što je brže moguće. Dođem u spavaću sobu nekoliko sekundi prije nego što se otvore vrata i Jack uđe u kuću. Butchevo lajanje prestane na nekoliko sekundi i čujem kako mu šape grebu o drveni pod dok se trkom vraća u svoj krevet.
"Libby ?" zazove Jack.
"Da?" odvratim mu iza vrata.

"Pokupio sam dvije lutalice na putu kući koje treba nahraniti", kaže Jack.
Angela i Grace. Oh, hvala Bogu. Hvala Bogu. Po mogućnosti ostat će cijelu večer pa neću morati razgovarati s Jackom i odati mu ono što sam upravo saznala. Stignem skužiti kako se s tim nositi.
Otvorim vrata i provirim glavom pritom se smiješeći.
"Pozdrav, Liberty", kaže Harriet.
"Nadam se da se ne ljutiš što smo ovako banuli", kaže Hector.


"Bili smo u blizini i Jack je mislio da to neće biti problem", doda Harriet.
"Nije, zar ne?" upita Jack.
Diši, diši, diši. Samo se trebam koncentrirati na disanje. Ne na govorenje, ne na stajanje, nego na disanje. "U redu je", kažem. "U redu je."

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sedamnaesto poglavlje

Libby

Hector sjedi u našoj dnevnoj sobi uz aperitiv.
Evin Caesar je u našoj dnevnoj sobi i čeka da ga se nahrani.
Od njihova dolaska dala sam si posla u kuhinji, iako me Harriet pokušavala nagovoriti da se opustim, da dođem sjesti i razgovarati s njima. Zbog Hectora me od svega prolaze trnci, kao da sam prekrive¬na ljigavim sluzavim slojem. Svaki put kad ga pogledam, vidim samo muškarca koji je bio u stanju napraviti one strašne stvari Eve. Kolikima je napravio to isto? Ako ne to isto, kolikim li je samo ženama platio za seks? Platio. Za seks. Sama pomisao bila je dovoljno grozna, no znati da je jednom, kad je predao novac, vidio samo komad mesa kojem može što hoće...
"Što je?" upita me Jack i gotovo mi je ispalo jelo iz ruku koje sam vadila iz hladnjaka. Što sam više mogla fokusirala sam se na veče¬ru, trudeći se izbiti iz glave sve što znam, tako da mogu pojesti obrok s muškarcem u susjednoj sobi, i zato ga nisam čula kako mi je prišao.
Zna li Jack? Zna li što je Eve radila da preživi jer ju je toliko pritisnula neimaština? Zna li za Eve i svojeg oca?
Okrenem se prema njemu i procijedim osmijeh. "Ništa, zašto?"
Ispruži ruku kako bi je položio na moju i od toga se trznem. Ruka me nije dotaknula, no bol pronađe put do očiju. "Činiš se jako nervoznom", kaže razočaran. "Možemo im reći za rastavu ako hoćeš, pa se ne moraš brinuti oko pretvaranja, ako ti je to toliki stres."
Rastava? Na trenutak razmislim. Tko se to rastavlja? Onda se sjetim. Mi. Ja. "Ma ne, nije to", kažem. "Samo želim da sve bude O.K. s večerom."
"Jesi li sigurna da ne želiš moju pomoć?" upita.
"Jesam, sigurna sam."
"Znaš, Libby..." počne, a onda zašuti.
Vodeći se refleksom, zakoračim i obavijem ga rukama. Nevjero¬jatan je osjećaj ponovno ga dotaknuti. Zatvorim oči i glavu položim na njegova prsa slušajući kucanje njegova srca. Polako, oprezno me obavije rukama. Dlan položi meni na zatiljak držeći me nježno uza se.
Volim te, pomislim nadajući se da to može osjetiti mojim dodi¬rom, kožom. Jako te volim.
"Neću im dati da se zadrže dokasna", kaže mi. "A da razgo¬varamo?"
To nismo učinili, zar ne? Bilo je suviše bolno i neizbježno slušati o tome što je doista osjećao prema Eve, a što prema meni. No kako da ga ostavim kad o tome nismo ni razgovarali kako spada? Nisam ga ni pitala što doista osjeća prema meni. Samo sam pretpostavila. "Da, voljela bih to."
Tada me privio jače uza se, usudio se čvršćim zagrljajem premo¬stiti ponor između nas. Osjećam kako mu srce brzo kuca podudarajući se najednom s ubrzanim kucanjem mojega.
"Libby, ovo je bilo fantastično", kaže Harriet pažljivo odlažući nož
i vilicu, jedno uz drugo, na tanjur. Pogledam tanjure oko sebe, svi su prazni — svi osim mojega. Shvatila sam tek kad sam sjela njemu nasuprot da neću moći jesti u njegovoj neposrednoj blizini. Teško mi je i govoriti, oh, i disati.
"Coq au vin vjerojatno mi je jedno od omiljenih jela", kaže Hector veselo. "Sad sam rastrgan između dvoje, čiji mi je draži — tvoj ili suprugin." Ispruži naboranu ruku ispresijecanu venama i položi je na Harrietinu. "Draga, bez uvrede", kaže ljupko Harrieti.
Nasmiješi se dočekavši suprugov dodir zahvalnom nježnošću. "Nisam se uvrijedila."
Zgrožena, svrnem pogled i ustanem da dohvatim tanjure.
"Ne, nećeš ti pospremati stol nakon tolikog kuhanja", Harriet me opomene i najednom je na nogama, uzima tanjure i pribor za jelo. Jack ustane kako bi pomogao i vidim što slijedi: skupit će tanjure, odnijet će ih u kuhinju i onda će puniti perilicu suđa ili prati suđe i ostaviti me samu s njim. I morat ću razgovarati s Hectorom.
"Ne, ne, pomoći ću", kažem energično.
"Ma ne dolazi u obzir", odvrati Harriet.
"Nema govora", doda Jack, "sjedni i opusti se."
Kad smo ostali sami, Hector se nasloni u stolici i nasmiješi mi se. Zurim u stol. Crte njegova lica urezane su mi u glavi pa ne gledan ga nije nikakav predah. Ne mogu zamisliti kako je bilo Eve nakon svega.
"Izgledaš jako dobro", kaže Hector.
"Hvala", promrljam.
"Sigurno si sada spremna razmišljati o povratku na posao."
Slegnem ramenima slušajući struganje i zveckanje koji dolaze iz kuhinje, snagom volje želeći požuriti Jacka i njegovu majku da se vrate i izbave me iz ovog mučenja.
Hector zašuti, prestane se truditi oko konvencije i sjedimo u ne¬ugodnoj tišini. "Jesam li te uzrujao?" naposljetku upita.
Tijelo mi se sledi. Sto da mu kažem? Meni nije ništa učinio, no jest Jacku, jest Eve. Ponekad imam osjećaj da sam prošla kroz ono što i Eve. No nisam.
Odmahnem mu glavom.
"Hoćeš li mi pružiti barem toliko ljubaznosti da me pogledaš i odgovoriš mi na to pitanje?" kaže.
U glavi mi je takva zbrka da zapravo napravim ono što traži. Podignem glavu i, duboko udahnuvši, kažem: "Ne."
Njegove oči, istog oblika kao u Jacka, prikovane su uz moje i ne mogu skrenuti pogled. Želim se zagledati u njih što je prodornije moguće da pokušam vidjeti prirodu zla koje mu je na umu, koje mu obitava u duši; i zatim želim skrenuti pogled i nikad ga više ne vidjeti.
"Pa kako sam te uzrujao?" upita razumno, smireno — zbog čega je to bilo još više prijeteći. Onaj Hector kojega sam upoznala tijekom svih ovih godina više nije u prostoriji; meni nasuprot sada sjedi muš¬karac koji je zlostavljao Eve. Nisam imala pojma da su tako lako zamje¬tljivi, tako sljubljeni. Nema smisla lagati mu.
"Znam za vas i Eve", kažem. "Ili da je zovem Honey?" zvučim samouvjerenije nego što doista jesam.
"A što ti to kao znaš?" odvrati. Jedino što se promijenilo u njegovu izrazu lica jest položaj usta — čvršća su, stisnutija.
"Pronašla sam njezine dnevnike", kažem. I zatim poželim neka¬ko vratiti riječi u usta. On je to učinio, on ju je ubio. Naravno da jest. Ubio ju je da dođe do onih dnevnika, da se dočepa dokaza koje je imala protiv njega.
I sad sam mu rekla da su kod mene.
Jack
Često se pitam ima li moja majka pojma o tome kakav je doista moj otac. Ili ipak zna i odlučila je pretvarati se da toga nema.
Nakon što smo se vratili kući s onog puta u London na moj petnaesti rođendan, ušao sam u kuhinju gdje me majka čekala s rođendanskom tortom. Na njoj je bilo petnaest svjećica i rekla je: "Znam da je blesavo, dušo, i da si prestar za ovakvo što, no voljela bih te smatrati svojim dječačićem još jednu godinu." Gotovo sam zanijemio zbog onoga što se dogodilo i tada sam najviše od svega htio biti samo njezin dječačić. Otac se povukao u svoju radnu sobu, kao što je to često činio kad je bio ljut. Prišao sam joj i bacio joj se ruka¬ma oko vrata, oko vrata svoje majke. Oduvijek sam zazirao od njezi¬ne stalne potrebe da se prema meni ponaša kao prema djetetu, da me tretira kao dječačića, no u tom trenutku trebalo mi je da me utješi, da mi bude majka. Zatečena, obavila me rukama. "Sto je?" upitala je zabrinuta i zbunjena u jednakoj mjeri. "Jeste li se ti i otac posva¬đali?"
"Nismo", rekao sam trudeći se da me glas ne izda jecajima. "Nismo."
"Hajde, reci mi", nagovarala me. "Reci mi, znam da se nešto dogodilo."
Pogledao sam sat na ruci koji mi je kupio poslije kao paravan za svoj pravi "dar". Gotovo da mi ga je bacio u glavu. "Ovaj, ne
sviđa mi se sat koji mi je dao", rekao sam brišući zvuk nedoraslosti i nezrelosti. "Malo se naljutio."
Majka je oklijevala, nije bila sigurna bi li mi povjerovala ili ne. "Hvala ti na torti", rekao sam odmičući se od nje. Morao sam se prvi put tog dana ponašati kao muškarac i ne opterećivati je s ovim. I kako bih joj objasnio da sam ga vidio kako je otišao s nekom drugom dok je ona ostala kod kuće? Odabrao je neku tako mladu da s njom... "Od čokolade je, moja omiljena. Možemo li upaliti svjećice?"
Majka je koji trenutak stajala vrlo mirno, onda se nasmijala onim osmijehom koji volim i otišla do kuhinjskog ladičara po šibice.
"Zaželi nešto", rekla je kad su preda mnom svjećice zaplesale plamenom.
Da nikad ne budem kao otac, pomislio sam i puhnuo. Struja je mojega daha nasreću ugasila sve svjećice. Hvala ti, rekao sam u sebi komu god da je slušao. Hvala ti, jer ne želim biti poput njega.
"Kako je Libby?" Pita me majka. Oduvijek sam zavidio Libby na tom što roditelje tako lako zove mamom i tatom, na tome kako kaže; "moja mama" ili "moj tata". Nikad to nisam mogao, nikad se uz njih nisam osjećao toliko slobodno. Meni su oni rezervirani ljudi, rezervirani i distancirani. Eve nikad nije govorila o svojoj obitelji, sve do one večeri kad mi je priznala sve o sebi. I to se izgubilo u jeku svega onog ostalog što mi je rekla. Nikad nisam naišao na dobar trenutak da je pitam o tome, još jedna od onih stvari koje sam propustio misleći da imam sve vrijeme svijeta.
"Bolje je. I dalje joj je teško izaći iz kuće, no nije više... ozlijeđe¬na." Razmišljam o trenutku koji smo maloprije podijelili, mislim da imam šanse. S njom možda imam još jednu šansu.
"Zbilja je draga", kaže majka.
"Znam", odvratim.
Pospremamo u tišini neko vrijeme i onda majka odlučno odlo¬ži tanjur na netom obrisanu hrpu i okrene se prema meni. "Kad bi barem bio bliskiji s ocem", kaže. "Od vašeg puta u London na tvoj rođendan vas se dvojica nekako ne slažete. Što se dogodilo?"
"Na koji to put misliš?" upitam pitajući se mogu li joj sada reći. Pogledam je: njezina kosa prošarana sjedinama odrezana je u stilu koji joj naglašava meke crte lica. Njezine oči, uvijek ljubazne i pune razu¬mijevanja, okružene su mrežom bora koje svjedoče koliko se u životu smijala. Majka je ugodna žena, zbog čega sam se oduvijek pitao zašto to otac radi. Što to želi ondje, a da to ne dobiva od nje ?
"Put u London na tvoj petnaesti rođendan", kaže smireno, oči¬to nije nasjela na moje pokušaje da ovaj razgovor održim na površini.
"Kad smo se posvađali zbog sata?" upitam je.
"Jack", kaže pružajući ruku da me dlanom pogladi po cijeloj duljini lica, "dječače moj mali, ne moraš me štititi. Reci mi što se stvarno dogodilo."
Ako je ne zaštitim ja, tko će? "Majko. Mama", iskušam tu riječ, nekako mi ne



leži na jeziku, no ponovim je, da vidim mogu li je istin¬ski doživjeti, "mama, bilo je to davno. Zaboravio sam većinu toga što se dogodilo toga dana. A vjerojatno i Hector."
Kimne i nasmiješi mi se, u očima joj je tuga. "Tako sam i misli¬la", kaže. "Ali, Jack, nemoj nikad povjerovati u to. Tvoj otac nikad ništa ne zaboravlja."
Libby
S
jedim ovdje igrajući igru tko će prvi izmaknuti pogled s muškarcem koji je vjerojatno ubio Eve.
I znam da će on pobijediti. Jer mirna sigurnost njegova pozornog pogleda i to kako ga nije uznemirilo moje otkriće potvrdilo mi je ono što sam uvidjela u djelićima sekunde nakon što sam mu obznanila da imam dnevnike: dovoljno je hladnokrvan da ubije.
Ne osjećajući sram što sam prva pogledala ustranu, odmaknem pogled s njegova hipnotičkog pozornog zurenja i fokusiram se na svoje ruke. Grace nije imala priliku obnoviti mi nokte i ja sam zanemarila kremu za ruke — ruke će mi ostarjeti prije vremena. To je ironično: tijelo će mi normalno ostarjeti, no ono što me rastavilo, moji ožiljci, uvijek će biti barem trideset pet godina mlađi od mene. Do trenutka kad mi se tijelo obnovi za sedam godina, ožiljci će biti stari, no ostalo na meni bit će starije.
"Eve ja bila mlada žena s mnogo problema, sklona fantazijama i nekontroliranim umišljajima", uputi me Hector odmjereno. Ne izne¬nađuje me to što je Eve bila previše prestrašena pobjeći sve dok je nije ohrabrilo nešto važnije od vlastite sigurnosti. Ja sam sada uznemirena, neugodno mi je, vjerojatno u ovom trenutku graničim s prestravljenim, a razdvaja nas stol, i tu je dvoje ljudi u susjednoj prostoriji koji me štite.
"Kad bi mi pokazala dnevnike, mogao bih ti objasniti što je možda mislila pod onim što je napisala."
Onaj dan kad sam upoznala Jacka, sjećam se kako sam se sti¬snutih usana i očiju fokusiranih drugdje nasmiješila prodavaču auta jer mi je bio tako iritantan, arogantan i općenito neugodan. Hectoru upućujem još jednu verziju tog osmijeha jer više ne želim reći ništa. Zasad sam dovoljno kopala rupu pod sobom. Ako se više ne uključim, možda ga mogu zadržati na odstojanju dok se njih dvoje ne vrate.
"Ne sviđa mi se obrana šutnjom", kaže mi šaljući mi led niz kralježnicu.
Glavu držim oborenu i šutim. Nije pametno razbjesniti ga, no ne želim se ni uključiti. Kako se nositi s najopasnijim muškarcem kojeg ste upoznali?
"Kava ili čaj?" kaže Harriet ulazeći u prostoriju u onom vre¬menskom razmaku u kojem sam bila prisiljena odabrati svoj sljedeći potez.
Odmah ustanem. "Harriet, sjednite, ustrajem na tome. Jack i ja ćemo napraviti kavu, ionako moram porazgovarati s njim."
Harriet zine spremna usprotiviti se, no već sam na vratima. Harri¬et pogleda mene pa Hectora, sumnja na nešto, to joj se vidi na licu.
"Za mene kava", kaže Hector, ponovno je normalan, ponovno je otac i suprug.
"I za mene", doda Harriet.
"Kava za sve", kažem, onda izletim iz prostorije i uđem u kuhi¬nju.
"Svi žele kavu", kažem Jacku, on stoji kraj čajnika zureći u nje¬govu blistavu površinu, čeka da voda prokuha.
"Obično ne piješ kavu ovako kasno", kaže mi.
"Ne, ne pijem. Zapravo, mislim da ću ići u krevet. Imaš li što protiv da razgovaramo sutra ili tako nešto? Malo sam umorna."
Razočaran je, no ne čekam da me to dirne, da me se uvjerava da ostanem i da noć dočekam u Hectorovu društvu.
Razodjenem se, u mislima se neprestano vraćam Eveinim dnevni¬cima. Moram ih dovršiti što prije, moram saznati što se dogodilo Eve. Saznati jesam li doista upravo večerala s ubojicom.
I jesam li sljedeća.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osamnaesto poglavlje

Libby

Cijeli je dan neki pizdun zvao kućni broj i poklopio kad bih se javila.
Ne mogu ignorirati ni telefon jer moglo bi biti važno, a budući da cijeli dan provodim dolje u podrumu, a signal na mobitelu ionako je dovoljno nepouzdan u cijeloj kući, moram se javiti.
Čim to učinim, osoba s druge strane žice ostane ondje nekoliko sekunda i zatim poklopi.
Nadam se da će mu dosaditi i da će uskoro pronaći nekoga dru¬gog koga će gnjaviti, zbilja mi se ne da cijeli dan penjati uza stube i silaziti.
"Butch, ideš li sa mnom?" upitam. Danas je malo tiši nego obično. Sve dok nisam ušla u krevet nisam ni primijetila da je šmug nuo u sobu za mnom. Skočio je na krevet i sklupčao se pokraj mene. Prstima sam prolazila kroz njegovo krzno i bila sam mnogo mirnija, osjećala sam se sigurnije dok je uza me. Sada mi godi taj učinak.
Sretno zalaje i onda iskoči iz košare i otrči niza stube ispred mene.
Eve
5. siječnja 2000.
Nisam raskrstila s Jackom. I nisam mu rekla da poznajem njegova tatu. Kako bih i mogla?
Znam, znam: previše tajni. Tajne nisu dobre, nisu zdrave za vezu. Pogotovo sad kad mi nudi brak. Možda mi se to pričinja, no vodio je razgovore koji imaju veze s budućnošću, s nama, pitajući me što mislim o uređenju ove prekrasne kuće. Više me puta pozvao da se trajno preselim ovamo, da odjavim stan i uselim se; više sam ga puta odbila govoreći da je prerano.
Nije prerano — previše zastrašuje. Ako pristanem a da mu ne ispričam o svojoj prošlosti, onda nisam dobra osoba. Ako sam i dalje jednom nogom na izlazu iz naše veze, onda se mogu zavarati pa misliti da mu nisam previše lagala. Nisam se potpuno predala ovoj vezi, što znači da ne moram sve reći.
Jacka to boli, no još bi ga više povrijedilo da zna kakva sam ja žena. No nešto će se dogoditi što će dovesti do točke vrenja, već vidim. A bit će dovoljno samo da naletimo na Caesara na ulici.
Tada će samo vrijeme pokazati hoće li mi doći osobno, ili će me uništiti uništavajući Jacka, govoreći mu da je žena s kojom spava bila prostitutka. Ne znam.
Sve bi bilo jednostavnije, dakako, da toliko ne volim Jacka. Znam da sam se mnogo smirila u odnosu na rane dane i od spontanog sam
postala opreznija, no ne mogu poreći ono što osjećam prema njemu. Ne mogu poreći da je on muškarac s kojim želim provesti život. No to je sebično, zar ne? Bih li ja bila žena s kojom on želi provesti život da zna? Sumnjam. Čisto sumnjam.
Ovo me ubija.
Eve.
25. siječnja 2000.
Upravo je svratio.
Hector, Caesar, Jackov tata — jebeno je svejedno kako ga se oslovljava. Upravo je svratio i razjasnio mi štošta.
Pretpostavljam da sam ga izazivala. Mahala sam crvenim rupcem pred bikom, a on ima osobnost bika, pa nisam ni trebala očekivati nešto drugo. Sve je počelo za vikend, kad me jack ustrajnošću napokon pridobio da upoznam njegove roditelje. To sam izbjegavala pod svaku cijenu, kao što sam već rekla. Izmišljala sam izlike, pretvarala se da sam bolesna, čak sam preklinjala da me pozovu na posao. No ovaj vikend jack nije htio čuti za odbijanje i, po tome kako me je zamolio, vidjela sam da mu je to jako važno. Moja mu je nevoljkost nanosila bol; zbog nje se pitao sramim li ga se, a, dakako, bilo je upravo suprotno.
Odjenula sam se što je jednostavnije bilo moguće: u pastelnu cvjetnu haljinu, pustila sam kosu i nosila cipele s ravnim potplatima. Dok nas je vozio onamo, neprestano sam se vrtjela između manjih napadaja panike, jedva dišući, i gutanja da ne povratim. "Znam da si nervozna", rekao mi je Jack u jednom trenutku, "no za to nema potrebe. Siguran sam da ćeš im se svidjeti."
"Jack, što se tiče..." zaustila sam nekoliko puta i svaki put riječi bi mi zapele u grlu, ondje bi se ugnijezdile i ne bi se pomaknule.
Kako da mu kažem da je njegov tata nekoć bio moj svodnik? Da sam spavala s njegovim tatom prije njega?
"Sve je u redu", rekao je Jack nakon petog ili šestog puta, "jednom kad te moji roditelji upoznaju, vidjet će koliko si prekrasna, draga i velikodušna."
"u to sumnjam", rekla sam trudeći se biti vedra, osjećajući tjeskobu koja se uskovitlala u meni, "samo me ti vidiš takvom. I nitko drugi."
"Svi te vole", rekao je Jack.
Gledala sam njegove ruke prisjećajući se kako su oduvijek bile nježne i pune Ijubavi kad su me dodirivale. Čak i u žaru trenutka, kad bi nas proždirala strast, njegove ruke, tijelo, sve na njemu uvijek je prema meni bilo nježno. Nježno i puno ljubavi. Unatoč svemu što sam vidjela i doživjela, znala sam da su pravi muškarci ovakvi. Većina ih je takva. Stalo im je i nježni su i nikoga ne žele povrijediti. Dragi su jer im je to u prirodi i ne zahtijevaju da im se uzvrati; strastveni su a da nisu okrutni, dragi su a da nisu manipulativni. Jack me podsjetio na to.
Bio je mnogo drukčiji od svojeg oca.
Kad je Jack izašao da mi otvori vrata, gotovo sam skliznula na vozačevo sjedalo da prespojim žice i odvezem se. jedini je problem, dakako, bio taj što nisam znala prespojiti žice u autu. Nisam znala ni voziti.
Svi smo se rukovali u hodniku. Nisam mogla podignuti pogled da se oči u oči susretnem s Hectorom. Gledala sam pomalo mimo njega kako ne bih gledala u dušu muškarca koji je toliko dugo imao kontrolu nad mojim životom. Jesu li se tako osjećali robovi? Kad bi dobili slobodu, kad ih više nisu mogli kontrolirati bivši gospodari, jesu li ih iznutra ispunjavali prkos i nezavisnost, no to nisu mogli pokazati jer su im uspomene na udarce, lance i zlostavljanje i dalje bile svježe?
Htjela sam biti prkosna, snažna i ponosna, glavu držati uspravno
i odisati stavom: "Gledaj me sad, uspjela sam unatoč onomu što si učinio", no nisam mogla biti takva. Sigurna sam da većina ljudi to ne može. Dobro se pretvaram, no ipak ne tako dobro.
Rukovao se srdačno sa mnom, a tako je bilo i s Harriet, njegovom suprugom. Pili smo čaj u dnevnoj sobi. Jack I ja sjedili smo jedno uz drugo na kauču čavrljajući o koječemu. Jackova mama, Caesarova supruga, bila je ljubazna. No hladna. Rezervirana. Mislim da bi bila takva prema svakoj ženi koja hoda s jednim od dvojice njezinih voljenih sinova.
Jack me držao za ruku, mnogo se smiješio i zbijao šale na koje smo se svi smijali, no čudna je atmosfera i dalje bila prisutna i ni na trenutak nisam mogla pogledati Caesara — Hectora (moram zapamtiti da ga oslovljavam s "Hector") — smučilo bi mi se svaki put kad bih pokušala. Htjela sam povratiti jer sam se prisjetila njegovih ruku na sebi, njegova tijela uz moje, kako je dominirao nada mnom, kako me iznajmljivao.
Trudim se ne osjećati se kao žrtva, no od ovakva sjedenja u dnevnoj sobi obuzima me mučnina jer znam da bi se ovamo vraćao nakon što bi bio u stanu kod mene, ovdje bi si natočio piće, ponekad uvečer sjedio i čitao novine sa suprugom, možda čak s njom vodio ljubav pred vatrom.
Naposljetku je bilo gotovo i mogli smo poći. Proučavali su me, blago ispitivali, uglavnom su me prihvatili. Znala sam to jer je na vratima Harriet rekla; "Vas dvoje morate uskoro ponovno navratiti na večeru. Onda možemo provesti mnogo više vremena međusobno se upoznavajući." Možda je vidjela koliko volim Jacka pa me zato ponovno pozvala. Ne bih išla, no Jacku je mnogo značilo dobiti taj poziv. Osjetila sam kako se pokraj mene ceri. Baš sam mu htjela uzvratiti osmijeh kad sam kutkom oka vidjela kako se Caesar ukočio, to je bilo upozorenje da mi to ne bi smjelo ni pasti na pamet. Zbog toga sam to učinila. Bilo je to malo "jebi se" muškarcu koji je mislio da može imati kontrolu nad svima. Osmjehnula sam se Harriet, uhvatila je za ruke i rekla: "Hvala vam, velika vam hvala na pozivu. Rado bismo ponovno navratili. Ako vam je kuhanje barem upola tako ukusno kao oni kolačići, sigurna sam da nas čeka posebna poslastica."
Harriet je uzvratila osmijehom i osjetila sam kako se Jackov osmijeh dodatno raširio. A ti se jebi, Caesare, pomislila sam, jebi se.
Htio je naravno da njegova bude zadnja. Nitko ga nije opsovao i izvukao se nekažnjeno. Znao mi je govoriti o mladim skorojevićima koji su radili samo za tvrtke s kojima on nije bio u partnerskom odnosu, koji su mislili da ga mogu prestići. Mislili su da mimo njega mogu doći do vrha. Uvijek bi pregazio te ljude. Uvijek bi se pobrinuo da ostanu ondje manje od šest mjeseci i da ih sabotiranjem reputacije ne zaposli više nijedna dobra tvrtka. Sjećam se jednog njegova poslovnog suradnika, jednom mi je ostavio masnicu na licu, gdje me udario da se zadovolji. Kad sam rekla Caesaru za njega, u sebi je proključao. Vidjela sam mu to u očima i po tome kako mu se tijelo gotovo stvrdnulo od bijesa. Da, Caesar je sve to uredio, no nije
to odobrio, i nije bio sretan. Caesar mi je rekao nekoliko tjedana poslije da se taj poslovni suradnik rastavlja od supruge, ona je primila dokaze da je spavao s tajnicom, a također je bio pod istragom zbog utaje poreza, i izgubio je posao. Caesar je to rekao ležerno, kao usput u razgovoru, da mi da do znanja kako će se pozabaviti svakim tko ga prijeđe. Bio je to i podsjetnik na to da neće oklijevati oko toga hoće li zdrobiti i mene pomislim II na bijeg.
Nije me stoga trebalo iznenaditi kad sam danas otvorila vrata i zatekla ga na pragu. Svih njegovih sto osamdeset tri centimetra, čvrst i zloslutan u tamnom odijelu i crnom mantilu, s crnim rukavicama na rukama.
Prije nego što sam stigla reagirati, ruka mu je bila na mojem vratu i gušila me dok me gurao kroz trijem u hodnik, za sobom nogom zatvarajući vrata i tresnuvši me o zid.
"Nemoj me iskušavati", zaurlao je. "Kao od šale mogao bih te raspoloviti, ti jeftina kurvice."
Disati, ne mogu disati, vrištala sam iznutra ščepavši mu ruku da je pokušam maknuti s vrata. Ne mogu disati, ne mogu disati.
"Izađi iz života mojeg sina i drži se podalje", nastavio je urlati. "Nije me briga što ćeš mu reći i hoćeš li mu uopće išta reći, ali ostavi ga. Danas. I ne vraćaj se. Neću ti reći dvaput."
Maknuo je ruku i stropoštala sam se na pod kašlj ući, pokušavajući doći do zraka, dok sam se držala za grlo i tresla se.
"Ne", rekla sam. Lako sam i dalje hvatala dah. Oči su mi se napunile suzama, a lice kao da mi se zapalilo, no ipak sam smogla doći do riječi da mu se usprotivim. "Neću ga ostaviti."
"ŠTO SI TO REKLA?" viknuo je.
"Rekla sam: >Ne. Neću ga ostaviti.< Ništa ne možeš protiv toga." Pogledala sam Hectora s tla, naizgled u podređenom položaju, no u sebi sam bila daleko od toga.
Prsti su mu se savili i znala sam da će me udariti. Mnogo bi štete mogao nanijeti jednim udarcem, no to nije bio razlog da učinim ono što je htio da učinim ili kažem ono što je htio čuti. Shvatila sam nešto u trenutku kad je zakoračio preko praga, nešto što nikad nije bilo opipljiva mogućnost kao sad kad je pokazao ruku. Ako je toliko nadmoćan, ako se iz ovoga može izvući bez ikakvih posljedica jer se nitko ne bi usudio ostaviti ga ili kazniti ga, zašto onda to nije rekao
Jacku ill svojoj supruzi? Ako je toliko moćan kao što me je u to htio uvjeriti, zašto je onda došao ovamo i prijetio mi? Napokon, ja sam jeftina kurvica, nevažna.
"Možeš izgubiti više nego ja", rekla sam. "Ozlijedi me i sve ću reći Jacku. I onda ćeš izgubiti sinove i suprugu. Znam da bi ti ljudi s kojim radiš mogli progledati kroz prste na sve ovo, no neće ako postane javno. I možeš me ubiti. Sve je zapisano. Imam datume, imena, mjesta. I nikad nećeš naći moje dnevnike prije Jacka. Pa samo daj, budi u najgorem izdanju, ti ćeš najviše ispaštati. To što sam kurva ide ruku pod ruku s patnjom; mogu ja to podnijeti."
"Ako samo izustiš riječ", rekao je i kao da je u tom trenu porastao u visinu i širinu.
"Neću ako ne budeš ni ti, ljubavnice", rekla sam. Takvo što obično bi rekla Honey. Ja ne. No više nisam bila Honey. Ili ipak jesam? Jesam II se sve ove godine zavaravala da je ona tek uloga u koju sam se uživjela? Ili sam ja zbilja jednostavno ona?
"Dobro se pazi, djevojčice", ponovno je zaurlao otkrivajući još više savršenih pravilnih zubi. Onda je otišao zalupivši vrata glasnom treskom od koje zastaje srce.
Ostala sam jako dugo na podu u položaju u kojem sam pala opipavajući dio vrata koji je zdrobio, pitajući se kako ću to objasniti Jacku. Možda neće ostati velika masnica, možda samo pocrveni. Nosit ću šal ili dolčevitu nekoliko dana i bit će u redu.
Znam da će se Jackov tata vratiti. Možda ne fizički, no pronaći će način da dođe do mene, da me se riješi — samo je pitanje vremena. Možda ima mnogo toga za izgubiti, no neće ovo pustiti.
Nije on takav čovjek. Nakon što sam otišla, uvijek sam se pitala hoće li me proganjati. Pitala sam se misli li da ću se vratiti, ili će se pak poslužiti onim kontaktima kojima se uvijek hvalisao kad me pokušavao naći. Sumnjam. Možda sam i bila u njegovu posjedu, i možda me jest površno potražio, no ima mnoštvo drugih kurva da zauzmu moje mjesto. I ako doista jest nekoga angažirao da me potraži, taj sigurno nije tražio temeljito jer nije me našao. Nije da sam otišla daleko. U konačnici, skrivala sam mu se pred nosom, ako uopće i jesam.
Možda bi me i bio pustio na miru da se nisam spetljala s njegovim sinom, da mu nisam ponovno u životu. I da mu nisam zaprijetila. No što je — tu je.
Znam da je to glupo, no više pribojavam otkriti to da sam Honey u većoj mjeri nego što sam mislila. Ako je to istina, onda... onda sve ono što sam nekoć radila, sve sam to radila jer sam ja, EVE, bila kadra za to. Nisam napustila samu sebe da to radim; nisam nosila masku da se zaštitim od svih tih strahota.
Ja, Eve, bila sam prostitutka.
Bila sam prljava, ljigava i odvratna.
Bila sam očajna, u škripcu i preplašena.
To nije dio prošlosti, to je dio sadašnjosti, jer Honey je prošlost, a Eve je osoba koju vidim kad se pogledam u zrcalo. I ako je Eve radila sve to, onda nije otišla. Ovdje je glavom i bradom.
Ja jesam Eve. I ja jesam prostitutka.
Ja.
14.veljače 2000.
Evo što se jutros dogodilo.
Jack je ležao pokraj mene u krevetu, gledao me dok spavam, sve dok me njegov prodoran pogled nije probudio iz prilično dubokog i ugodnog sna.
"’Jutro", rekao je naslanjajući se na jednu ruku i zureći u mene.
Kava. Nanjušila sam kavu. Obično sam ja izašla iz kreveta i oteturala dolje kako bih uključila skupi aparat za kavu i donijela nam dvije šalice u krevet.
"Huh", rekla sam znajući odmah da je prerano za istančanosti i za kavu. Bio je u jednom od onih svojih raspoloženja kad je htio raditi nešto rekreativno i zdravo, što je dobro za tijelo i um, a ja sam se htjela izležavati i ne misliti ni o čemu sve do podneva.
"Napravio sam kavu", rekao je.
"Aha", odvratila sam, što je značilo da ga zapravo pitam: Što hoćeš, pljesak ili takvo nešto?
"I kupio sam ti dar", rekao je.
"Hmmm", odvratila sam misleći: Može li to pričekati? Barem dok se pristojno ne razdani.
Položio je "dar" na jastuk preda me. "Evo ga, princezo."
Škiljnula sam se na jedno oko, na bijelom jastuku ležao je zlatan dijamantni prsten. Oba su mi se oka širom otvorila i zurila sam u to, zatečena i pomalo uplašena.
Pogled mi se pomaknuo s prstena na njegovo lice, cerio mi se. Bio je potpuno budan i oči su mu plesale.
Izvio je obrve. "Onda?" upitao je.
Uspjela sam se nasmiješiti, vratila sam pogled na prekrasan dijamantni kup i onda pogled vratila na njega.
Ugrizla sam se za usnu kad sam kimnula.
"Dođi", rekao je uzimajući me u naručje, gurnuvši prsten negdje po krevetu.
"Ne, ti dođi", odvratila sam prepuštajući mu se u zagrljaju, no objema mu rukama hvatajući lice i povlačeći ga k sebi da se poljubimo i ljubimo i ljubimo cijelo jutro.
Eve.
Ožujak, 2000. (kratka dopuna)
Telefon ne prestaje zvoniti i onda se veza prekine čim se javim.
Događa se samo kad Jacka nema i tišina me s druge strane linije izbezumljuje. Radije bih da mi kaže što hoće, što mi želi učiniti, da mi kaže da će me ubiti. Radije bih to nego tišinu. Jer imam osjećaj da odzvanja kućom kad poklopim slušalicu. Zbog toga imam osjećaj da je ovo mjesto, moj dom, jako nesigurno. Stojim vrlo mirno i osvrćem se oko sebe tražeći sjene kojima ondje nije mjesto, osluškujući zvukove koji upućuju na uljeza, čekajući da se nešto iznebuha pojavi i naudi mi.
To je, naravno. Hector. Počeo je s tim otkad smo objavili zaruke. Želi da odem, želi me strahom natjerati na bijeg. Ne želi da se udam za njegova sina. No njegova strategija djeluje; sve sam nervoznija.
Sada ne volim biti sama ovdje. To vjerojatno ne bi bio toliki problem da ova kuća nije tako velika i sačinjena od mnogo malih, intimnih i zastrašujućih prostorija.
Večeras je nazvao deset puta. Na kraju sam isključila telefon. No moram ga ponovno uključiti kad se Jack vrati, a spustiti slušalicu za
mene je kao da mu puštam da pobijedi. Zna da me dobio, preplašio, izbezumio toliko da poduzimam mjere da ga nekako isključim. Ako se javim, to je znak da me nije toliko briga. Ako isključim telefon, samo mu zvoni i zvoni i ne može biti siguran da nisam prezaposlena kako bih se javila.
Ponekad priželjkujem samo to da više dođe i učini to, da me dokrajči, a ne da me muči. No on voli mučiti, zar ne?
Kad bih barem nekako mogla reći Jacku a da to ne bude kraj svemu.
Ja.
Libby
Na katu zvoni telefon.
Telefon zvoni li ga zvoni. Zvonio je većim dijelom dana i taj netko nikad ne progovori kad se javim.
To je tek slučajnost, zar ne? Tek je slučajnost to što se Hector prijeteći Eve nekoć služio telefonskim pozivima ne oglasivši se. A sada, kad ima razloga prijetiti mi, i ja primam takve pozive.
Iz glave izbacim zvonjavu i koncentriram se na dnevnike.
To je tek slučajnost, tek slučajnost, tek slučajnost.
Eve
12. svibnja 2000.
Došao je dan od kojeg sam strahovala i kojemu sam se nadala svih ovih godina.
Pismo iz Leedsa stiglo je maloprije i otad ga se ne usuđujem otvori¬ti. Majci sam pisala u veljači i rekla sam joj za zaruke s dragim muškarcem koji bi je jednom volio upoznati i, naravno, nisam dobila odgovor.
No sada ga imam, kako se čini. Adresa i moje ime otipkani su, no poslano je iz Leedsa i budući da su mi se kontakti sa svim ostalim ljudima otamo kojima sam pisala praktički sveli na nulu, nema biti tko drugi.
Sigurno je to zbog toga što sam joj rekla da sam se zaručila. Možda je pomislila da ću sada biti O.K. s tim što je u vezi s Alanom jer napokon razumijem ljubav između odraslih.
No bojim ga se otvoriti, u slučaju da me proklinje. Da mi govori kako se nada da nikad neću imati kćer koja će mi napraviti ono što sam ja njoj napravila.
Ne mogu vjerovati da ga već nisam otvorila. Donedavno, vjerojatno bih ga odmah rasparala, no sada se previše bojim.
Poslije ću ga otvoriti. Kad Jack bude ovdje, u krevetu. Treba mi njegova prisutnost, no ne želim mu reći ako bude nešto loše. Poslije, poslije ću to učiniti.
Eve.
12. svibnja 2000.
Uvjerila sam se da Jack spava prije nego što sam se iskrala i otišla u sobu koja je Jackov ured te otvorila pismo. Ruke su mi se tresle jer je to bio prvi kontakt s njom nakon toliko dugo vremena.
Bio je to jedan list papira i na njemu je, urednim rukopisom, bilo sve što sam trebala znati.
Žao mi je, više ne mogu pisati. Mislila sam da mogu, no ne mogu.
19. svibnja 2000.
"Varaš li me s nekim?" upitao me Jack kad sam danas stigla kući.
Pokušala sam se ušuljati, ne probuditi ga, no nisam se trebala truditi, sjedio je na trećoj stubi i čekao me. Činilo se kao da je tu bio neko vrijeme.
"Ne", rekla sam, pomalo tužna što je pomislio da sam kadra za to.
"Ne vjerujem ti."
"Tu ne mogu ništa, no nisam učinila ništa zbog čega bi pomislio da sam ti bila nevjerna."
"Pa, smrde mi na nevjeru tajni telefonski pozivi, to što se sva upicaniš da odeš na neka tajna mjesta i vraćaš se satima kasnije nego što si rekla. Uz to, vidio sam tvoju prijateljicu s engleskog. Pitao sam je zašto nije na jednodnevnom izletu u krajoliku sestara Bronte, no nije imala pojma o čemu govorim. Kad je shvatila da si mi lagala,
pokušala te pokriti govoreći da je uzela bolovanje i da si nije mogla priuštiti izlet."
"Zašto misliš da me pokrivala? I jest na bolovanju", rekla sam prilično glupo pitajući se zašto nastavljam s ovom šaradom.
Kimnuo je. "O kojoj prijateljici govorim?" upitao je.
Zurila sam u njega u tišini.
"Dakle, pitat ću te opet, varaš li me s nekim?" rekao je.
Zurila sam u Jacka želeći da je barem tako jednostavno kao nevjera. Želeći da je to nešto što se može popraviti kao nevjera. Odmahnula sam glavom kao odgovor na Jackovo pitanje.
"Što se događa?" upitao je Jack. "Plaši me tvoja šutnja."
Objesili su mi se kutovi usana i napor od posljednjih nekoliko dana počeo je kuljati van, strujiti mi tijelom, oslabljujući me i kršeći; nisam znala što me drži uspravnom jer u tom trenutku tijelo kao da mi nije bilo dovoljno jako da se opire gravitaciji. "Ako... ako ti kažem, morat ću ti reći sve. Ne vidim kako da ti ne kažem sve. A ako to učinim, poželjet ćeš da ti nisam rekla. Poželjet ćeš da je to nešto tako jednostavno kao nevjera."
"Sve mi možeš reći, Eve, mislio sam da to znaš."
Uspjela sam se suzdržati od toga da mu se ne nasmijem. Da se ne nasmijem svojem jadnom nevinom Jacku. Nije ni slutio; ni po čemu u sebi nije mogao ni pojmiti moj dosadašnji život. To mi se sviđalo u vezi s njim, to sam voljela u njemu. I to me pomalo odbijalo. Kako netko meni tako blizak nema ni pojma o tome što sam činila? Jesam li zbilja tako dobra glumica? Jesam li to zbilja zakopala tako duboko? Vidi li me svijet doista kao Eve Quennox, bivšu konobaricu, izvanrednu studenticu, nježnu zaručnicu, i to je sve?
"Reci mi, Eve. Gdje si danas bila?"
"Bila sam..." Prislonila sam nož uz grlo trenutačne verzije Eve Quennox. I sljedećih nekoliko riječi izrezat će tu sliku nje i onda će potegnuti nož preko grla ubijajući je u očima muškarca kojeg volim. "Bila sam u Leedsu." Nož se zario Eve u meso sijekući i dalje. "Na majčinu sprovodu. Nisam s njom razgovarala sedamnaest godina." Eveino lice bilo je gotovo neraspoznatljivo od rana zadanih nožem. "Otkad sam joj rekla da me njezin dečko pokušava silovati od moje četrnaeste godine i otkad mi nije povjerovala." Rane od noža bile su gotovo utješne, a bol očekivana. "Umrla je prošlog tjedna u snu."
"Eve, zašto mi nisi rekla? Mogao sam ići s tobom. Mogao sam biti uz tebe."
Začudila me njegova briga, njoj ovdje nije bilo mjesta.
"Jer, Jack, ja... ja..." Odmahnula sam glavom trudeći se razbistriti je, trudeći se da me nekako razumije. "Napravila sam štošta užasno jer sam tako rano morala napustiti dom. Jako sam je voljela, a s obzirom na to da je odabrala njega umjesto mene, napustila sam školu i nisam pristupila državnoj maturi, odselila sam se u London i trudila se stupiti s njom u kontakt toliko puta tijekom godina, no uvijek me je ignorirala."
"Za to nisi ti kriva. Samo sam zaprepašten što si bila toliko sklona oprostiti joj i što si nakon svega ipak otišla na njezin sprovod."
"Majka mi je. Naravno da sam otišla. Volim je. Bila mi je najvažnija u životu."
"I dalje ne razumijem zašto mi to nisi mogla reći. Za to nisi ti kriva."
Nož, nakon što je sasjeckao ovo novo, poboljšano Eveino lice, dok od njega nisu nastale trake, vratio joj se na grlo za konačan pokolj. "Ali za sve što sam učinila poslije — jesam."
"Ne razumijem."
"Kad sam došla u London, imala sam posao, no otpustili su me i ja sam... ovaj... naposljetku sam počela raditi", zastala sam, smogla sam svu hrabrost, "kao egzotična plesačica u klubu da zaradim novac." Nož se zario u meso Eveina grla i ulazio sve dublje puštajući krv.
"Iza šanka? U tome nema ničega lošeg."
"Jack, imala sam sedamnaest godina. Provjeravaju ti osobnu ako želiš raditi iza šanka, žele se uvjeriti u to da si punoljetan kako ne bi izgubili dozvolu. Ako želiš raditi kao plesačica, samo ti vjeruju na riječ da imaš više od osamnaest."
Vidjela sam stravu na njegovu licu kad je shvatio, oči su mu se razrogačile od šoka. "Ali... ali trebao ti je novac. Ako nisi imala nikakvih kvalifikacija ni radnog iskustva, onda si očito trebala novac."
"Da, trebao mi je novac. I zbog istog razloga, nekoliko godina poslije, kad sam gotovo bankrotirala zbog navike svojeg dečka narkiča, počela sam prodavati tijelo da spojim kraj s krajem." Nož je bio elegantno povučen — bez buke, bez strke. Samo tako.
Jackove su se oči suzile od sumnjičavosti pitajući se izmišljam li sve. "Molim?" upitao je. "Što želiš reći?"
"Želim reći da sam do kraja 1996. bila prostitutka."
Ne znam kakvu sam reakciju očekivala, što sam mislila da će učiniti, no i dalje sam bila iznenađena dok je sjedio i zurio u mene.
No sa svakom sekundom vidjela sam kako mu se sve više cijedi boja iz lica, vidjela sam zdrav sjaj kako nestaje sve dok mu lice, usne i ruke nisu postali pepeljasti.
Oči su mu putovale uspomenama trudeći se skužiti je li mu išta to govorilo, je li bilo kakvih naznaka. "Ali to je nemoguće", rekao je
beživotno. "Ma nisi. U ljeto 1996. nas dvoje... Nisi od mene tražila novac. Nisam ti platio. Ma nisi."
"Jesam. Kad smo... jesam."
"Znači, prvi put, ja... s prostitutkom?"
Tijelo mu se počelo grčiti kao da suzbija povraćanje, "jesi li mi se smijala sve ovo vrijeme? Je li to bila neka bolesna igra hvatanja blaženo nesvjesna djevca? Onda si se malo poslužila lovom iz mog novčanika dok sam spavao?"
"Ne, Jack. Bože, ne! Uopće nije bilo tako. Nisam od tebe uzela novac. Sjećaš se kako si se tada osjećao? I meni je bilo isto tako. Bože, da si samo znao koliko mi je to značilo... Seksala sam se s mnogo muškaraca, ali ti si jedini s kojim sam vodila Ijubav. Ako ne vjeruješ ni u što više, molim te, vjeruj u to."
Tijelo mu se ponovno zgrčilo suzbijajući nov nalet povraćanja. Onda je najednom bio na nogama i, ne izustivši više ni riječi, okrenuo se i uspeo stubama, hodajući kao da mu je u cipelama olovo; krećući se kao da mu je olovo u kostima.
Stajala sam na mjestu pitajući se što bih trebala učiniti. I dalje sam imala ključeve svoje garsonijere i mogla sam se vratiti, no sve je bilo ovdje. Nisam bila sigurna što je htio od mene. Mogla sam spavati u jednoj od gostinskih soba, no želi li da odem i nikad se više ne vratim? Nekoliko minuta poslije pojavio se na stubama noseći kratke hlače za trčanje, majicu, čarape i tenisice. Prošao je mimo mene kao da me nema. Okrenula sam se na petama i gledala ga kako otvara ulazna vrata, izlazi i onda ih za sobom zatvara.
To je bilo prije dva sata. Još se nije vratio.
Ne znam što ću.
Otad sjedim na našem krevetu u odjeći za sprovod.
Ne znam što ću. Niti znam kako provjeriti je li dobro.
Sve sam upropastila, opet. Govoreći drugoj osobi da volim istinu, sve sam upropastila.
Ja.
Prošlo je nekoliko čudnih uznemirujućih dana i mislim da ni ja ni on zapravo nemamo pojma što se događa.
Te večeri kad sam Jacku rekla gotovo sve, otišao je na trčanje i satima se nije vraćao. Bila je skoro ponoć kad je otišao pa je ostao vani do četiri ili tako nešto.
Sigurno sam zadrijemala u nekom trenutku, iako sam mislila da neću moći zaspati. Glavom mi je odzvanjalo sve ono što su mi rekli ljudi na sprovodu: kako se majka jako ponosila time što sam sama otišla u London i držala se u računovodstvenoj tvrtki, onda se preselila u Brighton i počela raditi kao administratorica za skupinu odvjetnika. Mama je izmislila cijeli taj život na temelju mojih pisama koje je čitala, čuvala, no na koja mi nikad nije otpisala.
A onda kad sam se zaručila, bila je jako uzbuđena zbog vjenčanja koje ćemo imati. Jer će biti uz more i morat će putovati do tamo.
Bea, mamina najbolja prijateljica s binga, poslije me povela ustranu jer je znala pravi razlog mojeg odlaska. Rekla mi je da je mama izbacila Alana nakon moje prve razglednice iz Londona. Kako se čini, to što sam se odselila tako daleko od nje uvjerilo ju je u to da sam joj govorila istinu. Znala je, rekla je Bea, da nikad ne bih bila otišla da sam to izmislila ili pogriješila, kako ju je u to uvjeravao Alan.
"No nazvala sam jednom i on se javio na telefon", rekla sam.
"A to si ipak bila ti. Bila je tako sigurna u to, no pokušavali smo joj reći da se ne nada previše. Ne, ljepotice, nije to bio on — bio je to Matthew, moj suprug."
"Kako mislite >da se ne nada previše"Znaš kako je, ljepotice, jedno je pismo, a drugo je razgovarati s nekim. Stid je nešto strašno. Tvoja se majka toliko stidjela što ti nije povjerovala da nije vidjela ono što joj je bilo ravno pred nosom.
Nikad si nije oprostila. Mnoge sam je večeri držala dok je plakala zbog toga kako te samo iznevjerila. Često je govorila da bi je se tvoj otac postidio što te nije zaštitila. Pokušavala sam joj reći da te kontaktira, da sve izgladi, no nije me htjela poslušati. Znaš kakva je tvoja mama, bila je tako stroga prema sebi. No ne bi se mogla držati
tako postrani i nastaviti se kažnjavati da si ti na drugom kraju linije ili na njezinu pragu."
0, Bože, 0, Bože, pomislila sam. Da sam samo progovorila...
"Bila bih se vratila da sam znala da je otišao."
"Pokušavala sam joj reći", objašnjavala je Bea. "Pošalji barem rođendansku ili božićnu čestitku, rekla sam, no tvoja je majka mislila da si sretna. U pismima si uvijek bila sretna i činilo se da je ne trebaš."
Srušila sam se na mjestu. "To nije istina", odvratila sam. "To nije istina. Trebala sam je. jako sam je trebala. Toliko puta u životu samo sam htjela svoju mamu." Tada sam počela jecati, nisam se mogla zaustaviti. Dotad se to nije činilo stvarnim, nije se činilo mogućim da više nikad neću razgovarati s njom. I nije mi to bilo toliko važno jer sam mislila da me i dalje smatra lažljivicom. No da sam prema njoj bila iskrena, da sam joj rekla samo jedanput koliko mi je život užasan i koliko sam htjela da mi pomogne popraviti ga...
Bea me zagrlila i pokušala utješiti. Zbog toga sam se tako kasno vratila, jednostavno se nisam mogla pomaknuti s mjesta na kojem sam se srušila i nisam mogla prestati plakati pa sam propustila vlak. Sve je pošlo po zlu kad sam otišla iz Leedsa i sad više nikad to neću moći popraviti jer sam napravila toliko groznih stvari, a majke nije bilo tu da me utješi, da mi bude lakše.
"Ne pamtim da je ikad bila tako sretna kao onda kad je čula da si se zaručila", neprestano je govorila Bea dok me držala u naručju. "Bila je tako sretna što imaš nekog drugog tko će se brinuti
o tebi."
U jeku onoga što sam rekla Jacku, prevrtala sam u glavi sve to skupa želeći, kao što sam to htjela u vlaku na povratku iz Leedsa, da me mama jednostavno nazvala i razgovarala sa mnom. U nekom sam trenutku sigurno zaspala.
Kad sam se ponovno probudila, Jack je stajao na dovratku zureći u me. Bio je sav znojan, odjeća se lijepila za njega, njegovo obično mišićavo tijelo izgledalo je smanjeno i iscijeđeno. Kosa mu je gotovo bila crna od znoja, a lice blijedo. Nisam znala koliko je tako stajao ondje zureći u me, no njegova prisutnost i držanje nisu bili zlonamjerni s obzirom na osjećaje koji su ga sigurno preplavljivali.
"Jack?" upitala sam.
Bez riječi se okrenuo i odšetao niz hodnik do glavne kupaonice. Nekoliko sekunda poslije čula sam odvrtanje tuša. Sjela sam na krevet čekajući, ne znajući što ću.
Naposljetku se vratio oko struka omotan ručnikom i otišao ravno do ormara, izvadio odjeću i zatim otišao u kupaonicu spojenu sa sobom kako bi se odjenuo. Povukla sam noge do prsa i ruke omotala oko njih. 1 dalje sam bila u crnini, i dalje sam bila u odjeći koju sam nosila na majčinu sprovodu. Bilo je to prilično prikladno, zapravo, s obzirom na to da će još jedan odnos — koji je ubila moja istina — uskoro biti pokopan.
Kad je Jack ponovno ušao u sobu, nije mi izgledao prazno kao prije nekoliko minuta. Sada je bio najbliže onom što sam smatrala normalnim u ovakvoj situaciji. Bio je normalan, čist, očišćen.
Pažljivo je sjeo na rub kožne fotelje pokraj toaletnog stolića i onda je ispružio ruku i upalio noćnu svjetiljku, iako se dan pomaljao kroz otvorene rebrenice i uskoro je bila subota.
"Reci mi", rekao je. "Trebam znati sve. Molim te, reci mi. Želim znati. Potrudit ću se slušati i ne osuđivati te, no mislim da će biti lakše ako sve znam."
"Jack, jesi li siguran?"
"Jesam. Ne znam kako ćemo ovo prebroditi ako mi ne kažeš sve. Inače ću sve zamišljati gorim nego što jest."
"Znači misliš da ovo možemo prebroditi?"
Zurio je u mene i polako kimnuo. "Da. Nadam se. To želim najviše od svega. Stoga mi, molim te, reci."
Rekla sam mu. Bila sam izvan sebe i rekla mu o egzotičnom plesu, 0 Elliotu, o odlasku iz Londona, o pokušajima da pronađem posao u Brightonu, o agenciji za eskort. Rekla sam mu za Caesara, no nisam ga nazvala pravim imenom. Rekla sam da sam upoznala muškarca koji mi se činio dragim i koji je naposljetku postao moj svodnik, no nikad mi nije dao ništa novca i prisiljavao me da izlazim s mnogim muškarcima sve dok nisam pobjegla. Nisam mu rekla za dijete, ni za spontani pobačaj.
"Jedini put kad sam mu se suprotstavila bilo je onog popodneva koje sam provela s tobom. Nisam mogla zamisliti pustiti nekoga ni blizu sebe nakon što sam provela najbolje sate u životu s tobom. Nadam se da mi vjeruješ. I to je to. To je sve."
Jack nije prekidao, slušao je, trznuo se i suzdržavao se od povraćanja koliko je god mogao. Nije mu bilo lako, no uspio je. Je li to bila Ijubav? Je li Ijubav napraviti takvo što?
"Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo", rekao je tiho. "Žao mi je, žao mi je što si prošla kroz sve to. Ne znam kako si preživjela."
"Meni je žao što ti nisam rekla prije."
"Nije lako razgovarati o tome." Ustao je. "Bit ću iskren: teško mi je, no ne želim te izgubiti. Sada trebam malo vremena da budem sam sa sobom. Spavat ću u gostinskoj sobi. No samo večeras. Sutra, ako tako želiš, možemo se vratiti u normalu, O.K.?"
Kimnula sam.
"I više nećemo razgovarati o tome."
"Ako misliš da to možeš."
"Zbilja bih htio da pokušamo, ti?"
"Da, jako bih to voljela."
"Laku noć, Eve."
"’Noć."
To je bilo prije tjedan dana. I održao je riječ. Sutradan smo se vratili u normalu. Normalno je. No nije isto. Može li uopće više biti isto? Ikad?
13. lipnja 2000.
Jučer na koledžu neka žena po imenu Michelle govorila je o svojoj vezi s bivšim suprugom.
Ne mogu se sjetiti što ju je potaknulo na to da o tome govori, no bila je zbilja glasna i brbljava, gotovo je čavrljala o zbilja osobnim stvarima o kojima većina nas ne razgovara ni s najboljim prijateljima. Slušala sam je s pola uha, no onda je rekla da su se rastali jako davno jer su se fizički udaljili. To mi je privuklo pozornost.
"Nismo se počeli svađati ili tako nešto, jednostavno je bilo gotovo već mnogo prije nego što sam imala petlje otići."
"Zašto, što se dogodilo?" upitao je netko. Ja sam to htjela pitati, no nisam htjela da pomisli kako me to toliko zanima. Jer ako Michelle išta voli više od govorenja o sebi, onda je to navođenje ljudi da oni govore o sebi — o osobnim stvarima o kojima će te ispitivati sve dok ne popustiš i kažeš joj samo da je skineš s vrata. Trudim se ne privlačiti njezinu pozornost pa mi je bilo jako drago kad ju je netko drugi pitao.
"Ne znam sa sigurnošću", rekla je Michelle, "no mislim da se to dogodilo nakon što me seksualno napastovao netko s kim sam nekoć radila. Sve je bilo sređeno, na poslu, mislim, i tip je doista dobio nogu jer nije to radio samo meni, no nakon toga, ne znam, nekako se kao udaljio od mene. Pružao mi je podršku i reagirao kako treba, no poslije, kao da se umotao u aluminijsku foliju i više nikad nismo bili toliko bliski."
"Grlio bi me, ljubio, tapšao posebnom gestom po dupetu, zajedno bismo zagrljeni gledali telku i sve to, seksali smo se, no nije se bio dao u to. Ma znate, na papiru je bio isti nježni brižni muškarac za kojega sam se udala, no imala sam osjećaj kao da sve to radi njegovo tijelo, a glava i srce nikad nisu sudjelovali u tome. Teško je to objasniti ako se nisi našao u sličnoj situaciji, no to te nekako polako, ali sigurno ubija. Kako ono ide ona poslovica, tiha voda brege dere? To je bilo to." Sjedila sam i slušala znajući da sam ja u takvoj situaciji s Jackom.
"Što misliš što je dovelo do toga?" netko je upitao.
"To seksualno napastovanje, mislim", rekla je. "Bio je na mojoj strani, no pretpostavljam da mu se u glavu uvuklo zrno sumnje. Nije mogao biti sasvim siguran u to da tog muškarca nisam ohrabrivala, očijukala s njim ili što god — odnosno, da nisam sama kriva za to. Rekla bih da je u njegovoj glavi to na neki način bilo varanje. Mislio je da sam ga prevarila, ali ne sasvim, pa je i dalje mogao biti sa mnom, ali čini mi se da slika mene s drugim muškarcem nije htjela iščeznuti. To je između nas podignulo golemi zid."
"Mislila sam da ludim, jako jako dugo. Mislila sam da je problem u meni i tek kad sam ga pitala što se promijenilo, on je kao slegnuo ramenima i rekao da ne zna, ali da nešto jest. Predložila sam da odemo na savjetovanje, no nije bio za to. Većina muškaraca nije za to. Mislim da si nije htio priznati, a ni meni, pa ni strancu, da okrivljava mene. Pa smo se rastali."
Slušala sam je i znala sam da ne ludim, Jack je bio pun nježnosti od one večeri. Pitao me kako sam, pitao me želim li razgovarati o
mami, pripravljao mi je čaj, mazio me, ljubio, govorio mi da me voli. No sve je to bilo mehanički. Kao da je sve to činio više po sjećanju nego onako kako se zapravo osjeća; pretvarao se — pred najvećom obmanjivačicom. Mislila sam da je problem u meni, mislila sam da sam ja preoprezna, da umišljam svašta, da vidim kako se povlači ondje gdje to ne čini. No problem nije bio u meni. On je to činio.
I tko bi mu zamjerio? Živjela sam taj život i i dalje se nisam mogla nositi s njim, pa kako to onda očekivati od njega? Seks mu je bio jako važan. Čekao je savršenu ženu i ta žena, s kojom se naposljetku poseksao, bila je ona koja se prodaje za seks. Bila je kurva. Mrzim tu riječ, tako je okrutna, prljava, tako ponižava.
Osjećam se neljudski kad god je čujem — čak i ako osoba koja se njome koristi govori o nekom drugom, čak i ako je sama koristim.
I dalje se zbog toga osjećam kao građanin drugog reda. Kad bi mi je muškarac šapnuo na uho, kad bi mi rekao da sam prljava kurvica i da mi se sviđa to što mi radi, to me je pomalo ubijalo iznutra; to me podsjećalo na to da ma koliko puta se otuširala, ma koliko novca zaradila, ma kako uspjela izaći iz svega toga, uvijek ću biti ispod ljudskog dostojanstva i bit ću prljava; nitko me nikad neće poštovati jer sam kurva. Ja sam bila netko tko se srozava i srozavala sam seks time što sam radila. A evo me sad s muškarcem koji je mnogo držao do seksa, koji je čekao i razmatrao s kim će poduzeti taj prvi korak.
Znanje o onome što sam radila sigurno ga ubija. Ponaša se tako normalno, a sva je vjerojatnost da je zgrožen time što jesam I što sam činila.
I opet, je li to nešto što radiš onome koga voliš? Zanemariš svoje osjećaje i radiš ono što smatraš najboljim za njega?
Nadam se da je tako, jer doista volim Jacka. Zbog toga sam to učinila. Danas sam ranije napustila koledž i spakirala se. Namjeravala sam mu napisati poruku, no na kraju sam pisala ovo — trudeći se posložiti misli. Nisam znala što reći. Za razliku od EIliota i Caesara, Jack ne zaslužuje da tek tako nestanem. No što god da napišem, zvučat će kao da njega krivim, a on nije kriv. Ja sam kriva što nisam vodila bolji život, što sam postala kurva.
Mislila sam da me posao koji sam radila više ne može lišiti ničega, jednom kad napustim Caesara, no sada me to lišilo prilike za normalan život.
Vrijeme ide. Možda bih jednostavno trebala poći i Jacku poslati poruku poslije. Vjerojatno će mu laknuti što je gotovo s pretvaranjem i što može izaći i pronaći si pristojnu djevojku.
Jer pristojan je posljednja riječ kojom se mene može opisati.
Ja.
16. lipnja 2000.
Ostavljanje Jacka nije baš ispalo onako kako sam planirala. Uzela sam više odjeće i stvari nego obično kad bih kretala dalje, no došla sam do dna stubišta i zatekla ga kako me ondje čeka.
Naslutio je da ću otići. NASLUTIO! Ma zamisli to! Očito me poznaje bolje nego što ja poznajem samu sebe jer tek sam ujutro odlučila što ću.
"Molim te, ne odlazi", rekao je tiho zureći u sportsku torbu stričeka Henryja, očiju stisnutih kao da ga nešto boli i kao da jedva vidi, no to je bilo zato što je snagom volje pokušavao suzbiti suze.
"Trudim se, strašno se trudim izbiti to iz glave. I znam da je bilo prije nego što smo... ali bilo je i tijekom prvog puta. I moj me otac prisilio na to da prvi put budem s prostitutkom... Ja..." Tresao se od golemog truda da ne zaplače. "Nisam mogao. Nisam mogao i onda si došla ti. Nisam te poznavao, no činilo mi se ispravnim pa sam to učinio... A onda... Ne mogu izbiti iz glave tebe s drugim muškarcima. Znam da to nije pošteno prema tebi, to je moj problem, ali, molim te, ne odlazi. Daj mi malo vremena. Treba mi samo malo vremena. Više ću se potruditi, obećavam."
"Ne mogu ti do dopustiti", rekla sam mu. "Jack, kad nekoga voliš kao što ja volim tebe, to što je taj netko povrijeđen mnogo je gore od bilo koje druge boli koja bi me mogla pogoditi. Što sam ti učinila... Žao mi je, jako mi je žao. Ne znam..."
U tri koraka prešao je udaljenost između nas i bez oklijevanja me zagrlio, a onda me poljubio. Trebao mi je trenutak ili dva da odgovorim, da spustim stvari i uzvratim mu poljubac. Vjerojatno nisam to trebala učiniti. Vjerojatno sam trebala držati se plana da odem, no bilo je tako lijepo raditi to.
Bilo je još bolje ondje voditi ljubav, na licu mjesta, na podu u
hodniku. Iskopčati svaku sumnju, sve na svijetu, i oljuštiti riječi koje nisu dostajale da izreknu što sam osjećala prema njemu.
Nakon toga sve je bilo drukčije, malo bolje, malo bliskije. Znala sam da neću otići i nadala sam svim silama da smo nekako, s obzirom na to da sam pauzirala od pilule, začeli dijete.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Eve.
Kasni kolovoz, 2000. (još jedna dopuna)
Telefonski me pozivi izluđuju.
Prestanu neko vrijeme, i baš kad se počnem opuštati, kad počnem zaboravljati na njih, ponovno se pojave. Zna kako i kad doći do mene. No onda opet, znam i ja kako doći do njega.
Ranije ovog mjeseca, jedan poziv nije bio nijem. Bio je tu glas — ne njegov, nego nekog drugog muškarca — koji mi je govorio da ću dobiti devedeset tisuća funti ako odem. Zapravo, isplatu onih mjeseci još Iz '96. Nisam o tome razmišljala ni sekundu I poklopila sam.
To je bio prvi i posljednji poziv a da mi se netko obratio.
Onda, dva tjedna poslije, Jacku i meni poslan je ček od njegova oca upravo na taj iznos. Spopala me mučnina kad mi ga je Jack pokazao znajući što je predstavljao taj novac, što je on značio. Hector je pokušavao zagaditi moju vezu onim što se dogodilo u prošlosti, jack nije znao što bi: rastrgan je glede uzimanja novca od oca zbog nadmoći koju njegov otac voli imati, no zna da je jedan od majčinih načina održavanja njihova odnosa davanje novca njemu i bratu.
ZNAM DA ĆEŠ GA MUDRO ISKORISTITI, napisao je njegov otac.
I tako, rekla sam Jacku da bismo novac trebali dati ženskom skloništu (onom kojem sam se obratila za pomoć) i beskućnicima. Jacku je to bilo i više nego drago. Voljela bih da sam bila ondje kad je Hector to saznao.
Telefonski pozivi počeli su opet upravo sutradan. Vjerojatno sam sama kriva što ga izazivam, no mrzim se osjećati slabo i bespomoćno.
Nema bebe i ponovno sam na piluli.
Tada sam samo uzdahnula. Bolno je ponekad to koliko želim dijete. Želim djevojčicu i želim je nazvati Iris po mami. To će pomoći.
To će pomoći oko goleme provalije tuge koja i dalje živi u meni svaki put kad pomislim na mamu i izgubljeno vrijeme.
Mislim da dijelom i zbog toga želim dijete. Želim nekoga drugog koga ću voljeti. No ne želim požurivati Jacka. Sve se tek nedavno vratilo u normalu, ne želim zaljuljati brod.
Ja.
27. listopada 2001.
Odnedavno mi je jedna od omiljenih osoba Grace Clementis.
Jedna je od Jackovih najstarijih i najbliskijih prijateljica, uz supruga Ruperta, draga je prema meni otkad sam je upoznala. Ona je jedna od onih bogatih djevojaka koje imaju mnogo dizajnerske odjeće i sve im je servirano na srebrnom pladnju, no nevjerojatno je topla i ljubazna. Pomislila sam, prvi put kad sam je upoznala na večeri koju je Jack dogovorio za nas četvero, da će ona predstavljati problem. Da će biti bahata i umišljena, no samo se smješkala i grlila me kad smo sjeli za stol i počela je sa mnom razgovarati kao da me poznaje godinama. Dok me zadirkujući ispitivala kako smo se Jack i ja upoznali, i što mislim o kući, i zašto sam nestala iz njegova života na tako dugo, stekla sam dojam da to ne bi bila radila da nas ne želi zajedno. Ponašajući se kao da smo stari prijatelji i da je svaka tema "zafrkancija", govorila mi je da sam dio njihova uskoga kruga; interne šale sveli su na minimum jer sam bila nova u njihovu društvu.
"Znaš li samo na koliko sam Jackovih telefonskih poziva morala odgovoriti jer me htio ispitivati o tome što mislim zašto si tek tako nestala?" rekla je.
"Grace..." Jack ju je upozorio.
"Što je?" odvratila je razrogačenih očiju istinske nevinosti. "Istina je, zar ne? Meni je omiljeno njegovo objašnjenje bilo da si na tajnoj misiji i da se nisi smjela spetljati s njim." Nacerila sam se, a ona je rekla; "O da, zbilja je to rekao."
Pri kraju večere zagrlila me držeći me blizu kao staru prijateljicu i rekla: "Drago mi je što si se vratila", kao da me otprije poznavala, "nadam se da ćeš sad ostati."
Večeras mi je spasila život jer Jack je bio u jednom od najgorih raspoloženja otkad ga znam. Bio je dobro dok smo se spremali naći se s njima, i bio je naočit u mornarsko plavom odijelu s prslukom i crvenom kravatom. Ja sam nosila jednostavnu crvenu haljinu iste boje. Nije bilo namjerno, oboje smo jednostavno došli na to dok smo se odijevali.
Smijali smo se i šalili kao uvijek na putu u restoran i sve je bilo u redu do glavnog jela. Kad nam je glavno jelo doneseno na stol, njegovo se držanje promijenilo, lice mu se — obično jako otvoreno i opušteno — zatvorilo i kao da je tiho škrgutao zubima dok je zurio u svoj tanjur. Janjetina s roštilja bila mu je omiljeno jelo i nije se činilo ni prepečeno ni presirovo, dok su mu krumpiri i povrće izgledali ukusno. Vino je bilo u redu, no nije ga pio jer je vozio. Nisam razumjela tu promjenu na njemu. Ispružila sam ruku, položila je na njegovu nogu i pitala ga je li O.K., a on se napadno odmaknuo od mene. Poruka je bila jasna: ne diraj me.
Nisam razumjela što sam učinila ni što ne valja. Osjećajući mučninu i pomalo se bojeći, vratila sam ruku u svoje krilo i zurila u tanjur pred sobom, nesigurna mogu li pojesti obrok, čekajući da suze poteku u umak od rajčice na tjestenini. Bacila sam pogled i uhvatila Gracein, a onda sam od srama skrenula pogled jer je očito vidjela što se dogodilo.
"Što je, mali Britcham?" upitala je Grace s druge strane stola.
Jack ju je pogledao ispod obrve ne podižući glavu i pogled koji joj je uputio bio je ubojit.
"Eeeeh, kad bi pogledi ubijali", rekla je.
"Začepi, Grace", zaurlao je.
"I tebi dobar tek", odvratila je.
Atmosfera se za stolom pogoršavala i znala sam da sam ja kriva za to, no nisam znala zašto.
"Dobro", najednom je odlučno rekla Grace. "Glasam za to da, ako se Jack uskoro ne razvedri, ukrademo njegov novčanik i onda ga ostavimo ovdje da perući tanjure isplati vrlo velik račun."
"Jacku ne bi smetalo, dobro mu ide pranje posuđa, zar ne, dečkiću?" rekao je Rupert.
"Što ti znaš o pranju posuđa?" najednom je rekao Jack, naizgled
kao da je izašao iz svojeg raspoloženja. "Nisi nijedan dan u životu naporno radio."
"Da se razumijemo", odvratio je Rupert, "nadgledanje je iznimno naporan posao."
Odgurnula sam stolicu i onda najpristojnije moguće otišla u toalet, dok su se Rupert i Jack nastavili prepirati. Hodala sam po praznoj prostoriji Ignorirajući svoj odraz u zrcalu dok sam se trudila disati, smiriti se i, ono najvažnije, ne zaplakati.
Nekoliko sekunda poslije Grace se pojavila u zahodu i prišla mi, obavila me rukama. "Bit će O.K., znaš", rekla je dok sam se topila uz nju. Godinama me žena nije zagrlila ili tješila i zaboravila sam kako je to dobro za dušu. Nisam htjela zaplakati jer nisam htjela večer prosjediti crvenih očiju, kao ni teška srca.
"Jack se ponekad zbilja ponaša kao kreten", rekla je gladeći mi leđa i čvrsto me držeći. "No zbilja te voli."
Kimnula sam.
"Hajde sad, hajdemo tamo i naroljajmo se k'o stoka, to će mu biti lekcija."
"O.K.", odvratila sam i poslušno je slijedila van, gdje je čekao moj neljubazni zaručnik.
Poslije sam, naravno, saznala u čemu je bio problem. Jedva da smo ušli kroz ulazna vrata u kuću kad se Jack okrenuo prema meni i rekao: "Postoji li muškarac u Brightonu s kojim nisi spavala?"
Zakoračila sam unatrag na to i na zloban i otrovan način na koji je to rekao. "Molim?" upitala sam. "Odakle ti sad to?"
"Večeras je u restoranu bio jedan muškarac kojem si bila eskort, zar ne?"
Da, doista je takav bio ondje. No nisam znala kako je Jack to saznao pa sam šutjela.
"Znaš li kako znam?" obratio se mom muku. "Imaš taj neki izraz lica kad ugledaš jednog od njih. Nije ni čudo što ne voliš restorane: to kao da se uvijek događa na takvim mjestima. U jednom trenutku si dobro, a u drugom imaš staklast pogled i zaleđen izraz lica, kao da se pokušavaš sjetiti pojedinosti."
"Ne radim to", odvratila sam. Nikad nisam pomislila da je to tako očito na mojem licu, da netko osim dotičnog starog klijenta i mene naslućuje što se bilo dogodilo.
"Nego što radiš?" Jack je pljunuo kroz gadnu grimasu na licu.
"Trudim se pretvarati se kako se to nikad nije dogodilo. Trudim se iz pamćenja izbrisati njegovo lice i sve u vezi s njim kako se ne bih šokirala svaki put kad ga vidim."
"Koliko ih je ondje bilo?" upitao je.
"Mislila sam da o tome više nećemo razgovarati", odvratila sam.
"I nećemo, no ponekad se ne mogu nositi s tim. Imamo te velike tajne i većinu vremena nije tako loše. No u isto vrijeme, bojim se s tobom izlaziti u slučaju da ne naletimo na jednog od njih i na licu ti se pojavi taj izraz. Čim shvatim da je on jedan od njih, ovdje mi se počne vrtjeti film", pokazao je na glavu. "Zamišljam tebe i njega i ja..." Zašutio je i u očima mu se rasplamsala strava, onda je polako rukama umio lice sve dok mu se usta nisu otvorila zbog neke nove strave koja ga je uzrujala.
"Jesi li bila 'eskort' mom ocu?" upitao je hladnim glasom. "Jesi li to radila s njim?"
Zurila sam u njega. Moj prekrasni Jack koji će me dovijeka mrziti kad mu odgovorim.
Nemoj me tjerati da ti odgovorim na to pitanje, Jack, pomislila sam. Nemoj me tjerati da nam to učinim.
"Jesi li?" ponovio je.
Zatvorila sam oči jer nisam mogla gledati propast koju ću upravo prouzročiti. "Jesam."
Šapnula sam to, rekla sam to najtiše moguće kako to možda ne bi čuo pa ga neće povrijediti. No naravno da je čuo. I kao odgovor na to, začuo se mučan tup udarac kad je udario o zid, popraćen s nekoliko lomova od pucanja kostiju, i znala sam da je vjerojatno slomio gotovo svaku kost u šaci.
Stojeći nepomično u hodniku zatvorenih očiju, htjela sam nekamo otići. Htjela sam biti negdje drugdje, biti netko drugi. Nisam znala, kad sam se počela seksati za novac, da će to shrvati osobu koju volim. Kako sam to mogla znati? Nisam razmišljala o budućnosti, živjela sam od dana do dana trudeći se ne završiti kao beskućnica ili još niže nego što sam već bila. Kako sam mogla znati da ću u nekom trenutku u budućnosti biti sretna, biti bez dečka narkića i da ću biti zaljubljena kako spada? "Žao mi je", rekla sam tiho. I njemu i sebi. Ispričavala sam se što sam pogriješila i što nas je to dovelo do ovoga danas.
Krhotine gipsa padale su po podu kad je izvukao šaku iz zida. Onda sam ga čula kako se ruši na tlo i prostor oko nas polako je počeo ispunjavati njegov plač.
Slomila sam ga.
Nisam mogla ni zamisliti kako se osjeća jer nitko me nije tako povrijedio kao što sam ja upravo povrijedila njega. Nije me toliko povrijedilo ni to što mi mama nije povjerovala za Alana jer poslije sam saznala da mi jest povjerovala i to mi je pomalo olakšalo bol koju sam podnijela kad sam je napuštala. Ovu bol Jacku nitko ne može olakšati. Jebao me njegov otac. Neću to nazvati seksom ili "spavanjem s" jer to je trebala biti poslovna transakcija koju je izokrenuo i zloupotrijebio. Zbog njega je to bilo osobno, on je to pretvorio u noćnu moru.
"Žao mi je", ponovno sam rekla, ovaj put glasnije.
Nisam znala što drugo reći. Nije to bila izvanbračna veza; nije to bilo nešto u čemu sam uživala; nije to bilo nešto što bih htjela ponoviti. I kad bi me Hector jednostavno pustio na miru, bilo bi to nešto što bih mogla zaboraviti.
Jack se naposljetku osovio na noge držeći se neozlijeđenom rukom za zid. Druga je bila u krvavom neredu. Pitala sam se kako će se snalaziti i raditi slomljene ruke.
"Trebala si lagati", rekao mi je, njegovo podbuhlo lice zamrljano suzama pokušavalo je izgledati snažno.
"Da, znam", rekla sam mu. A ti nisi smio pitati, pomislila sam. Ako nisi htio iskren odgovor ili barem odgovor za koji znaš da s njim ne možeš živjeti, nisi smio pitati.
"Pozvat ću taksi da te odvede u bolnicu", rekla sam mu.
Odmahnuo je glavom. "Samo želim biti sam", rekao je i išetao kroz ulazna vrata.
Stajala sam i gledala ga kako odlazi do auta i ulazi u nj, a zatim se nagnuo nad upravljač. I dalje je ondje. Ne znam hoće li se vratiti unutra ili namjerava ondje provesti noć.
Poput idiota, odjavila sam garsonijeru pa nisam imala kamo pobjeći. Mislim da me neće natjerati da se odmah iselim. Nije on takav. Sigurna sam da će pustiti da ostanem u jednoj od gostinskih soba sve dok se ne skuliram. Neprestano mi je govorio da ne trebam
raditi, da on zarađuje i više nego dovoljno da nas oboje uzdržava, no nisam to kanila opet učiniti. Nisam se kanila osloniti na nekog drugog da se o meni financijski skrbi, tako da imam nešto ušteđevine i mogla bih si naći neko mjesto za život. No nisam sigurna da bih htjela ostati tu u blizini. Ne kad postoji mogućnost da naletim na Jacka i ženu s kojom je završio.
Dijelom sam htjela nazvati Grace, reći joj što se događa i reći joj da svrati da se pobrine za Jacka. Nisam joj, međutim, mogla reći svu istinu. To što se jednoj osobi gadim dovoljno je za cijeli život, ne mogu podnijeti da me još netko pogleda i u meni vidi prljavu jeftinjaču umjesto prave mene.
Imam svojih mana, nisam savršena, ali više nisam prostitutka.
Koliko li sam si samo puta to ponovila u životu; ne znam što ću. Je li takav život za ljude poput mene? Je li život tek niz događaja koji te vode do različitih raskrižja, pred odluke? Je li život tek niz trenutaka u kojima se zatekneš u nemogućim situacijama i pitaš se što ćeš? Čini se da je moj takav.
Ja.
18. prosinca 2001.
Nakon osam tjedana s Jackove je ruke skinut gips i sutra ćemo se vjenčati.
Složili smo se da o tome ne razgovaramo. Time mislim sljedeće: nakon što se vratio iz bolnice, dan poslije našeg najnovijeg otkrića, rekao mi je kako već dugo zna da njegov otac ide prostitutkama i da ga mrzi zbog toga, no ne udaljava se od njega zbog majke. Ne zna što bi učinila kad bi saznala širinu njegove izdaje.
Čeznula sam da ga pitam je li išta od toga istina, nije li se doista seksala i bila nježna s Hectorom, jer nije mi se činila takvom ženom kad sam je upoznala — no nikad se ne zna što se događa unutar četiri zida, kakvu fasadu "sretne obitelji" ljudi prikazuju vanjskom svijetu.
Jack mi je rekao da je izgubio poštovanje za oca jako davno i da se mrzi što je sposoban ignorirati to što je njegov otac radio. Što i dalje radi.
"Ali voliš majku", podsjetila sam ga. "Sjećam se da sam više puta pomislila kako sam jednostavno trebala ostati i dati majčinu dečku da mi radi što hoće. Jer toliko sam voljela majku. Napravit čemo gotovo sve za ljude koje volimo."
"je li te otac prepoznao?" naposljetku je upitao Jack. "Je li ti ikad rekao išta u vezi s tim?"
Bacila sam pogled na njegovu ruku i znala sam da ne smijem reći. "Mislim da nije. No muškarci koji posjećuju prostitutke u nama ne vide ništa više od vagine, pa me ne bi iznenadilo ako me nije prepoznao."
"Molim te ne govori >nama<", tiho je rekao Jack. "To više ne radiš."
"Ne, ne radim", odvratila sam. "Zbilja ne."
Kimnuo mi je. Zurili smo jedno u drugo videći se kakvi smo bili kad smo se tek upoznali i po prvi put doživljujući to kakvi smo sada.
"Vjenčajmo se što je prije moguće", rekao je. To je bio njegov način da mi kaže kako o tome više nećemo razgovarati.
"U redu."
"Grace i Rupert mogu biti svjedoci", rekao je.
Kimnula sam.
Nisam imala koga pozvati — osim možda Dawn, a budući da se s njom nisam ćula više od godinu dana, odlučila sam ne istraživati tu mogućnost da je postala dio golema broja ubijenih prostitutki svake godine o kojima ništa ne znamo. Rekla sam si da ima posla i da za mene nema vremena. "Je li O.K. ako ne pozovemo više nikoga drugog?" upitala sam ga. Vidjela sam da je i on to htio reći, no nije to htio učiniti kako ne bih to pogrešno protumačila. Ili pak shvatila kako treba, no to bi me povrijedilo. Jack nije htio riskirati da na vjenčanju bude itko kome sam možda bila eskort.
Jack je tužan pogledao stol. "Jesi li sigurna da to želiš?"
"Dokle god smo ti i ja tu, ne treba nam više nitko drugi, zar ne?"
"Ne, ne treba."
Ispružila sam ruku preko stola i njegovu ozlijeđenu prekrila svojom. "To je ono što ti želiš, zar ne, Jack? Ne moramo to učiniti ako imalo dvojiš."
Najednom mu je lice preplavio vedar osmijeh koji mi je podignuo srce i od kojeg je ono zakucalo o stijenku prsa. "Eve, mislim da ništa nisam toliko htio koliko vjenčati se s tobom. Sve drugo u životu samo su šumovi u odnosu na radosnu pjesmu koju mi srce pjeva zbog tebe."
To je nešto najljepše što sam čula u životu i znala sam tad da više zbilja nećemo razgovarati o tome.
Grace će uskoro stići ovamo jer je Jack otišao prespavati kod njih. Isključila sam telefon i ponovno ću ga uključiti kad ona stigne. Telefonski pozivi postaju sve gori, češći — mislim da me pokušava upozoriti da ne dođem na božićni ručak. Ove godine i nećemo ići jer ćemo biti na medenom mjesecu u Hoveu (u krevetu, u kući).
Grace je jedva čekala da vidi moju vjenčanicu, no rekla sam joj da ću joj je pokazati tek večer prije vjenčanja. Bit će i te kako iznenađena.
Zbilja sam uzbuđena zbog sutrašnjeg dana. Ovo sam čekala još otkad sam ga upoznala. To je ostvarenje mojih snova.
19. prosinca 2001.
Ja sam gospođa Eve Britcham.
Mogu li to ponoviti?
JA SAM GOSPOĐA EVE BRITCHAM.
Jack je zaplakao kad me ugledao kako hodam do oltara i držali smo se za ruke cijelo vrijeme. Grace je plakala i čak su se i Rupertu ovlažile oči.
Zagrcnula sam se kad smo izgovorili zavjete, ozbiljnost onoga što radimo u tom me trenutku pogodila, no bila sam jako uzbuđena što mogu to učiniti.
Sunce je izašlo i Grace je bacala konfete, a Rupert je fotografirao.
Jack me prenio preko praga i ležali smo u krevetu pijući šampanjac i hihoćući se tomu kako će nam predivan biti zajednički život.
Ne mogu vjerovati koliko sam sretna.
Zauvijek Zaljubljena, gđa Eve Britcham

17. ožujka 2002.
Jack i ja danas smo razgovarali o djetetu. Razgovarali smo o tome na zaobilazan način — oboje smo znali da želimo djecu — no danas smo po prvi put doista razgovarali o tome kad ćemo ga imati.
Ja to naravno želim sad, spremna sam, mislim da je i on spreman, pa što čekamo onda? Moći ću uzeti slobodno ili godinu dana zamrznuti nastavu na koledžu dok sam na rodiljskom. Plaćeni rodiljski na poslovima koje radim nikad neću dobiti pa ću se morati osloniti na Jacka u tom razdoblju. Osim toga, zbilja želim imati malog Jacka — djevojčicu ili dečka, zbilja želim imati još jedan djelić njega koji ću voljeti.
I on želi dijete, no želi da pričekamo. Rekao je možda za godinu dana ili tako nešto jer štošta još nismo učinili zajedno, poput odlaska na godišnji odmor i međusobnog boljeg upoznavanja kao para.
U pravu je, naravno, i razumijem što želi reći, no i dalje to želim, znaš? Voljela bih ponovno zatrudnjeti, ovaj put pokušati zatrudnjeti, a ne da... A ne da bude kao prošli put. Voljela bih biti majka. Nije lako, znam, no pomisao na to da rodim Jackovo dijete jednostavno me ispunja tolikom radošću.
Ali tek ćemo za dvanaest mjeseci, ili koliko već, početi pokušavati. Vjerojatno ću biti jako zahvalna ovaj put, kad naše dijete konačno dođe, i kad više ne budemo imali nijednu prospavanu noć!
Trenutačno je sve zbilja u redu sa mnom i Jackom. Trebat će nešto golemo da nas prodrma. Čini se da smo se ponovno uljuljkali u ono stanje u vezi kad oboje svaki slobodni trenutak želimo provesti zajedno. Kad želimo razgovarati, smijati se i držati se u naručju u svojoj oazici dok se planet i dalje vrti oko nas. Da ne moramo redovito ići na posao i na koledž, mislim da bismo rado postali pustinjaci koji žive idilično, što ne možemo činiti kad stvarni svijet prodre unutra.
Kuća je napokon dovršena. Svaka je prostorija uređena i "opremljena" pokućstvom i nenametljivim ukrasima. Bila je to zadaća epskih razmjera, koju je većinom obavio Jack, no vrijedna je svega.
Često hodam naokolo, gladim zidove, nožne prste trljam o sag, udišem mirise svake prostorije, uživam u onome što smo postigli.
Sada imam osjećaj da je to i moja kuća. Imala sam nevjerojatno
mnogo sreće što sam mogla u nju unijeti malo ljubavi i pažnje uz Jacka. Obojili smo zidove u bijelo s tragovima zelene, zbog čega sve izgleda mnogo manje napadno nego prije. Potaknula sam Jacka na to da u svaku prostoriju doda malo boje kako bi je ugrijao i, još važnije, u svakoj su prostoriji fotografije. Nedostajalo mi je imati ih oko sebe svih ovih godina pa su u svakoj prostoriji slike Jacka dok je bio malen te mene i Jacka. Ima ih nekoliko mene same, od kojih vrijedi odvratiti pogled, no uglavnom su u redu.
U dnevnoj sobi imamo fotografiju s vjenčanja. To je ona na kojoj izlazimo iz ureda matičara, oko nas je pljusak konfeta i Jack i ja držimo se za ruke, cerimo se u kameru, no potajno se i gledamo.
Imam i kopiju slike mojih roditelja i mene, jedine koju sam ponijela iz Leedsa.
Nećemo odmah imati djecu, no kuća nam je spremna, mi smo spremi, tako da, ne dogodi li se sljedeće godine nešto zbilja VELIKO, dogodit će se uskoro. S tim se mogu pomiriti. Kako je rekao Jack: "Čemu tolika žurba? Pa nikamo ne idemo."
S velikom ljubavlju, Eve.


19. veljače 2003.
Ovo će mi biti posljednji dnevnički zapis u životu.
Preopasno je vaditi ih van, pisati u njih — trebam ih sakriti za stalno. Mogla bih ih spaliti, no ne želim ih uništiti jer bi to bilo kao da sam uništila svoj život, ma koliko bio nagrđen i čudan.
Jučer su me opljačkali na ulici. Usred bijela dana netko me zgrabio straga dok sam hodala posljednjim komadom puta iz Kingswaya do naše kuće i odvukao me do ulaza u stambeni blok na dnu naše ulice. Bio je viši i širi od mene, no budući da je cijelo vrijeme bio iza mene, to sam samo naslutila jer me držao jako blizu svojega tijela i njegov me obris lako natkrilio. Imao je na sebi rukavice i od smrada znoja upijena u kožu, kad mi je rukom prekrio usta i nos, došlo mi je da se izbljujem; i imao je onaj ustajali miris, gotovo slatkastu mješavinu znoja i trave — kako je nekoć vonjao Elliot u danima kad mu se nije dalo otuširati.
Pomislila sam na trenutak da je to Elliot, da me pronašao i da će me ubiti. Počela sam se boriti trudeći se zavrištati usprkos krpi koja mi je prekrivala usta, i bacakala sam se, micala, pokušavala sve da se oslobodim.
"Pozdrav od gospodina Caesara", šapnuo mi je muškarac u uho. Bio je to glas s telefona. "Bit će još gore sljedeći put ako ne predaš one dnevnike."
Ruka koja je obuhvatila moje tijelo posegnula je prema dolje i silom mi rastvorila jaknu, od čega je velika crna dugmad odletjela na sve strane. Gledala sam kako se dugmad raspršuje i presjekla me nova vrsta strave. Mimo Caesara, dvaput su me napali, no ovo je bilo drukčije, ovo je bilo osobno i zbog toga je djelovalo kobnije. Osoba koja mi je zaprijetila očito će izvršiti ono što joj je naloženo; osoba koja je slala poruku neće ni okom trepnuti da skonča moj život. Vidjela sam mu u očima da je to sposoban učiniti kad mi je rekao da će me ubiti ako odem, još 1996.
Muškarac kojega su poslali da mi priprijeti gurnuo me tolikom silinom da sam završila na sve četiri, dok mi je u isti mah s ramena povlačio torbu. Tresući se od užasa, gledala sam ga kako otvara zatvarač na mojoj torbi i prazni mi je nad glavom.
Otišao je smijući se. Nisam se mogla pomaknuti sve dok nisam čula kako su mi smijeh i koraci zamrli. I dok sam čekala da ode, neprestano sam razmišljala o tome kako je sa sobom mogao imati nož, mogao mi je njime prerezati grlo ili mi ga zarinuti među rebra. Tresući se i trudeći se ne zaplakati, skupila sam neke stvari u torbu, onda sam ostatak pokupila pod ruku i trčala kući što sam brže mogla na drhtavim nogama.
Bila sam samo nekoliko koraka od doma i gledala sam smrti u oči.
Još sam se tresla kad je Jack stigao kući i rekla sam mu da su me napali na ulici, no da je napadač pobjegao ne uzevši ništa. Jack je odmah nazvao policiju. Policajci su bili vrlo ljubazni i blagi i uzeli su izjavu o onome što se dogodilo. Nisam im imala bogznašto reći jer mu nisam vidjela lice, samo sam im mogla reći o mirisu kožnih rukavica i o tome da je vonjao na kanabis, no ništa drugo. Nisam im mogla reći da je to bilo upozorenje, da me muškarac koji me nekoć prodavao prijateljima, koji me namjerno ozlijedio svaki put kad sam
se s njim seksala, sada odlučio ubiti. Nisam im mogla reći da sam se počela bojati toga da su mi dani odbrojeni.
Gotovo sam rekla Jacku nakon što su policajci otišli — dok me Ijuljuškao i držao u naručju uvjeravajući me da svijet nije zlo mjesto, nego da samo povremeno neki ljudi rade loše stvari — gotovo mi je sve izletjelo. No onda sam se sjetila slomljene ruke, njegovih suza kad je saznao da sam bila s njegovim ocem. Zar da mu to učinim? Zar da mu doista kažem sve kako me njegov otac više ne bi držao u šaci?
Da je bilo tko drugi u pitanju, rekla bih istog trena. No budući da je to bio Jack, netko koga toliko volim, ne mogu ga povrijediti još jednim velikim otkrićem. Imala sam svoju šansu i propustila sam je.
Da to učinim sad, povrijedila bih Jacka, razorila bih njegovu obitelj i više me nikad ne bi gledao na isti način.
Mogla bih predati dnevnike, no to bi značilo potpisati vlastitu smrtnu presudu. Caesar mi prijeti samo zato što ne može do njih. Možda bih se trebala oduprijeti. Možda bih mu trebala reći da ću Jacku pokazati dnevnike nastavi li mi prijetiti. Ako me ostavi na miru, nema se zbog čega brinuti. Zašto sam bila tako pasivna u svemu tome? Zašto sam mu pustila da to radi? Radi to iz straha; ja mogu djelovati jer više nemam što izgubiti.
Eto što ću napraviti. Sakrit ću ove dnevnike jako dobro i upustit ću se s njim u borbu.
No sad se moram pozdraviti. Bio si mi najvjerniji i najtrajniji prijatelj, uvijek si me slušao, nikad me nisi osuđivao. Nedostajat ćeš mi. Možda kad ostarim, možda ću ove dnevnike izvaditi i čitati ih i pronaći nešto čemu se mogu smijati. Možda će mi dob omogućiti da se na to vrijeme osvrnem trijeznim i velikodušnim okom, i moći ću Jacku reći sve svoje tajne bez straha da ću ga izgubiti.
Hvala ti na svemu što si učinio samim time što si bio tu, što si me sačuvao od ludila dajući mi ispušni ventil. Nedostajat ćeš mi.
S ljubavlju, uvijek, Eve. Pusa.


Libby
O
Bože, Eve, pa što ti je to padalo na pamet?" rekla sam knjizi pred sobom jer je vizija Eve nepovratno nestala. "Suprotstaviti mu se kad znaš za što je sve sposoban? Jesi li poludjela?"
Znam da je imala osjećaj da nema izbora, sigurno je poludjela kad ga je nazvala da mu zaprijeti. Sigurno je to on učinio, zar ne? I radije je pustio da uhite Jacka nego da sve prizna. Svojeg rođenog sina. Čovjek je psihopat. To najviše uznemiruje u svemu ovome: čini se tako priseban i normalan — ne biste nikad naslutili da je ispod toga pravi psihopat.
Nijemi telefonski pozivi kad Jack nije tu i dalje stižu, i dalje mi kvare dan. Sada se sigurno bacio na mene.
Zvmzvm, oglasi se ulazno zvono.
Srce mi zastane i u glavi mi bljesne misao: "Ne pitaj komu zvo¬no zvoni, tebi zvoni."
Butch se već penje stubama i laje na vrata.
Zvrn-zvrn.
Zvono na ulaznim vratima ponovno se oglasi i požurim zamotati dnevnike u tkaninu, zatim u plastičnu vrećicu i gurnem ih natrag u kamin pa povučem rešetku na mjesto.
Zvrn-zvrn.
Tko god jest, neće otići. Penjem se uza stube što je brže moguće i zastanem zatvoriti i zaključati vrata za sobom. Ključ spremim u džep.
Zvrn-zvrn.
"Stižem, stižem", zazovem dok idem prema vratima.
Zvrn-zvrn.
Otvorim vrata i tek kad sam ih širom otvorila, sine mi da bi to mogao biti Hector. Nisam li upravo prije dvije minute pomislila da on stoji iza tih telefonskih poziva, da je on odlučio ščepati me, a sada bezbrižno otvaram vrata ne saznavši prije tko je s druge strane.
"Harriet", kažem, laknulo mi je što nije Hector.
Njezino obično srdačno lice sada je kruto, usta su joj tmurna linija, oči su joj fiksirane i ne trepću. Nema ni traga uobičajenoj toplini koja je okružuje i kojom zrači. U biti, ona zastrašuje. Strah, onakav kakav sam iskusila trenutak prije sudara, zavrti mi se iznutra. Umrijet ću. Znam to sada kao i onda. Harriet je ubojica.
Namjesti Harrietin osmijeh na ubojičino lice. "Liberty", kaže, "trebam s tobom razgovarati o Hectoru."
"Ja... ja, ovaj... moram van", promucam. Čuvši drhtanje u mojem glasu, Butch odjuri u svoju košaru i samo što oči ne prekrije šapama.
"Tek kad porazgovaramo", kaže odlučno i zakorači naprijed prisiljavajući me da odstupim unatrag. "Ne brini se, napravit ću nam čaj", nastavi dok napreduje kroz kuću. "Na kraju krajeva, ide mi jako dobro pripravljenje čaja i uloga majke."
Mobitel mi je u džepu i ruka mi je na dugmetu za uspostavljanje poziva.
Dok se Harriet vrzma po kuhinji kao da je njezina i skuplja sve potrebno za čaj, utipkam 999 i onda mobitel vratim u džep.
Nadam se da ću se moći obraniti od žene njezine dobi, no ne mogu biti sigurna da hoću jer se čini da nemam snagu koju sam imala prije nesreće. No to što sam ipak utipkala 999, ako me doista napadne, policiji će dati vremena da me pronađe, nadam se. Mnogo se pouzdajem u mobitel. Sjećam se kako je Angela jednom rekla da je iznenađuje koliko se ljudi oslanjaju na mobitele. Ponašaju se kao da su oružje koje će izvaditi u kobnoj situaciji. "Žena sam i sigurna sam jer imam mobitel", rekla je. Složila bih se s njom da je to komično.
jer pljačkaju se, siluju i ubijaju svakog dana i ljudi s mobitelom. Sada sam prisiljena osloniti se na njega.
Ne znam zašto joj nisam rekla da ode. Kao da nisam bila kadra prema njoj biti bezbrazna, čak i ako sam u njoj naslutila nešto gnusno, nakanu da mi naudi.
Smjestile smo se na kauče u dnevnoj sobi. Stojim joj što je dalje moguće. Izvadila sam mobitel iz džepa i stavila sam ga na kauč pokraj sebe, ne vidi se, nadam se. Ne mogu sjediti na kauču s rukom u džepu.
"Kava umjesto čaja", rekla je pružajući mi šalicu. Tresem se dok posežem za šalicom i tanjurićem i glasno se kucnu. Harrietine oči, iste zelene boje poput Jackovih, zure u zveckavo posuđe, onda se premjeste na moje lice. "Jesi li dobro?" upita.
"Jesam, jesam", kažem. Premjestim se na drugi kraj kauča ostav¬ljajući je na rubu drugoga. "Zašto ne bih bila?"
Nakon što si je pažljivo napravila čaj — dodajući mlijeko, ali ne i šećer — Harriet uzme dva pristojna gutljajčića. Gledam joj ruke, gle¬dam joj usne, pitajući se je li bilo jako teško gurnuti Eve niz stube, ili su te usne bile iskrivljene od bijesa i vikale dok je činila to.
"Sad je već mnogo bolje", kaže s uzdahom. "Od vožnje straš¬no ožednim." Pažljivo položi šalicu na stol, onda pozornost vrati na mene. Trudim se ne izgledati zastrašeno ili preplašeno, no tako se osjećam. "A sada. Liberty, Libby, pitat ću te nešto i voljela bih da mi iskreno odgovoriš."
"O.K.", kažem kimnuvši.
"Spavaš li s Hectorom?"
Ukipim se, zatvorim oči kako bih ponovno čula što je rekla bez ikakvih drugih smetnji. Kad otvorim oči, lice mi je u grču od odvrat¬nosti i nevjerice. "Ne", odvratim. "Nipošto i ni pod razno, NE! Zašto me to uopće pitate?" zadrhtim, trudeći se otresti sa sebe samu pomisao na to kako se ne bi zalijepila za mene i zarazila me.
"Ne bi bila prva Jackova supruga koja je to učinila, je li tako?"
Okružuje nas mir dok zurim Harriet u oči, a ona mi, nepokolebana, uzvraća zurenjem.
"Znate za to?" upitam.
"Naravno, zbog toga misliš da sam ja ubila Eve, zar ne?"
"Ja... ja..."
"Ma sve je u redu", kaže Harriet. "Da sam na tvom mjestu, recimo da bi i meni to palo na pamet."
"Kako znate?"
Osmjehne se gorkim osmijehom. "Nismo ni slijepe ni glupe, znaš, mi žene muškaraca poput Hectora. Nismo nesvjesne mana i indiskrecija naših supružnika, samo ih odvagujemo u odnosu na ono što možemo izgubiti."
Nisam na to mogla odgovoriti jer nisam mogla zamisliti da osta¬jem s muškarcem za kojeg znam da me vara. I ovako sam se borila s tim što je Jack i dalje zaljubljen u mrtvu ženu. Da pomislim na to kako se seksao s drugim ženama tu i tamo... Ne bih to mogla podnijeti.
"Vidim da ne razumiješ. Sad ću ti ispričati malo o svojem živo¬tu", kaže Harriet. "Prije mnogo godina činila bih više stvari s Hectorom nego što to činim sada. Išli bismo također na večere s prijateljima ili samo nas dvoje. Kad imaš dvoje samostalne odrasle djece, lakše je sve raditi zajedno. No primijetila sam da bi i više nego često na tim događanjima bila neka žena koja bi se gotovo skamenila pogledavši Hectora. Prvo bi pogledala njega, onda mene. Ponekad bi ga gledala sa strahom, a onda bi pogledala u čuđenju mene. Drugi bi put pak te mlade žene, ma tko da su bile, pogledale Hectora s toliko sućuti u očima, a mene s prezirom i gađenjem. Zasitila sam se njihovih pogle¬da, propitkivanja što to šapuću svojim prijateljicama kad ih ne mogu čuti, sve dok nisam dobila priliku naletjeti na jednu od tih djevojaka, konobaricu, u hodniku restorana. Odvela sam je ustranu i pitala je odakle poznaje mojeg supruga. Pokušala je to zanijekati, no zaprijetila sam joj da ću joj srediti otkaz ako mi ne kaže."
Kujo! Pomislim. Kujo s previše povlastica, krcata novcem! Prijetiti tako nekome kome taj posao vjerojatno treba samo kako hi dobila što hoćeš, to je... kujo!
Harriet vidi taj pogled na mojem licu i odvrati: "Ne ponosim se sobom što sam to učinila, no moraš razumjeti da sam čula šaputanja o sebi i Hectoru i morala sam razumjeti zašto. U mnogočemu bih željela da sam otrpjela te poglede i šaputanja. Naposljetku mi je rekla da je radila u bordelu i da ga je ondje upoznala."
Zurim u Harriet djelićem mozga misleći da bih možda trebala odglumiti iznenađenje, no to ne radim jer me nije briga.
"Vidim da ti to nije novost", kaže tužno Harriet. "Rekla mi je da je u početku bio ljubazan i govorio joj o tome kako ga je supruga, dakle ja, odbacila, kako je prerano raskristila s intimnim odnosom, i kako mu je najviše bilo do nježnosti. Rekla je da su prvih neko¬liko puta samo razgovarali i ponekad ga je držala u naručju. Onda mi je rekla kako je jedne večeri zaplakao zbog promašenog odnosa sa suprugom i da ju je, dok ga je tješila, svladao i uzeo je..." Harrietin se hladan ton pokoleba, no onda se opet sabere i nastavi, "bez ikakve zaštite." Oči joj se ispune blistavim suzama dok zuri u praznu šalicu čaja na stolu pred sobom.
Kako sam samo mogla pomisliti da je ona ubojica? Sigurno sam bila sišla s uma.
"I dalje smo bili intimni u to vrijeme pa me mogao ugroziti nekom bolešću, no to kao da Hectoru nije bilo važno. I rekla mi je da se redovito vraćao i svaki put mijenjao ime kako bi je ponovno vidio. Svakim je posjetom bilo sve gore, nasilnije, nastranije. I iako je svaki put ostavljao veću napojnicu, do petog ga se posjeta strašno bojala. Ljude koji su vodili bordel nije bilo briga što ju on zlostavlja jer bi im preplatio da ga puste k njoj. Nakon desetog puta morala je otići jer joj je bio prevelik stres ne znati hoće li se i kad vratiti."
Harriet hitro otare suzu koja joj klizi niz obraz, oči su joj i dalje fokusirane na onu ničiju zemlju između tad i sad, kamo svi odlazimo da pretresamo o koječemu.
"Znala sam da ne laže. I znala sam da je moj suprug čudovište."
"Pa zašto ga onda niste ostavili?" upitam.
"Ostavila u zamjenu za što?" odvrati. "Misliš li zbilja da je Hector takav čovjek koji bi dopustio da ga ostave? Bila sam kućanica i majka većinu svojeg života, otkad sam stasala. Godinama nisam radila ništa osim po kući. Hector odlučuje kad je nešto gotovo; nikad mi ne bi dopustio da se izvučem glatko i dao bi sve od sebe da me sputa pravnim začkoljicama i razdvoji od djece. Učinila sam sve što sam mogla — a to je značilo napustiti njegov krevet i planirati. Već dugo odvajam novac sa strane. Uskoro bih trebala imati dovoljno da odem i podnesem sve pravne bitke bez mnogo štete."
"Mogli biste ga sutra ostaviti i doći živjeti ovamo. Imamo mno¬go mjesta."
Harriet je čvrsto odmahnula glavom. "Ne. Imam dvojicu sinova, sjećaš se, i dok se bojim da bi Jack o Hectoru mogao znati više nego što bih htjela, ne znam što zna Jeffrey i ne mogu riskirati da se od mene udalji sve dok ne odem kako spada i kako spada s njim porazgovaram."
Ne razumijem zašto će ipak ostati s muškarcem koji joj je tako očito odbojan, koji ju je tijekom godina ponižavao i koji je ne poštuje. Da sačuva obraz? Mislim da ja to ne bih mogla, ni zbog djeteta, jer sve bi nadmašio strah da ću im nanijeti štetu, nenamjerno im svojim primjerom pokazujući da je takvo ponašanje prihvatljivo.
"Zašto ste mislili da spavam s Hectorom?" upitam.
Harriet pijucka čaj i vidim po tome kako joj smaragdne oči zure u prazninu da pažljivo bira riječi.
"Kad sam shvatila zbog čega me te mlade žene — a gotovo su uvijek bile mlade — tako gledaju, morala sam srezati druženje u kojem sam sudjelovala sa svojim suprugom. Susretati se s tim pogledima bilo je nepodnošljivo. Doista, provodila sam više vremena sa suprugama njegovih prijatelja i promatrala ih, sve su se znakovito pogledavale dok smo se borile, svaka na svoj način, s tim kako se nositi sa znanjem o nevjerama naših supružnika. Nisam bila jedina, to sam otkrila, daleko od toga. I druge su supruge to podnosile. To me dodatno učvrstilo u odluci da sjedim i čekam. Jednog dana, Jack, moj voljeni dječak, doveo je kući ženu s kojom se htio vjenčati. Bilo mi je tako drago što je napo¬kon odlučio skrasiti se, no zamisli samo moju stravu kad sam ugledala taj pogled pun strave u njezinim očima i shvatila da je i nju Hector maltretirao. Za ručkom sam došla do zaključka da je njoj bilo gore, da se tu nešto mnogo dublje i osobno dogodilo. Znala sam tada da Jack nema pojma pa sam morala zadržati pribranost, no s tim je bilo strašno teško živjeti. Bilo mi je to nešto najteže u životu, no odabrala sam izbjeći viđanje sina kako bih je lišila ponovnog prolaženja kroz to. Plakala sam dva dana kad su mi se sumnje potvrdile time što su se odlučili vjenčati u tajnosti. Nisam mogla biti na sinovljevu vjenčanju zbog onoga što je Hector napravio."
A ipak si na zid u dnevnoj sohi stavila njihovu sliku s vjenčanja, pomislim.
"I dalje mi nije jasno kakve sve to veze ima s tim što ste pomi¬slili za mene i Hectora."
"Imaš isti pogled u očima, Libby. Nije bio ondje kad sam te prvi put upoznala i nije ga bilo svih ovih godina, no posljednja dva puta kad smo te vidjeli, taj strah i prezir bio ti je u očima... Prestravilo me da te nije iskoristio zbog tvoje nesreće. Da tvoju ranjivost nije upotrijebio protiv tebe."
Pogled mi klizne do mobitela na kauču pokraj mene, ekran mu je crn. Ispod crnila je 999, moja šansa da pozovem pomoć. Sada mi treba pomoć. Koliko joj od onoga što znam trebam reći? S jedne strane, ako zna, možda mi neće prijetiti tolika opasnost od Hectora. S druge strane, kako znam da joj mogu vjerovati? Kako to da nije pobjegla od čovjeka poput Hectora čim je saznala istinu? Kako mogu znati da ne pati od nekog oblika stockholmskog sindroma? Možda i jest ubila Eve na njegov nagovor; možda je ovdje da izvuče informacije koje bi prenijela njemu.
"Saznala sam da izlazi s prostitutkama i zbog toga sam izgubila poštovanje prema njemu", kažem. "Žao mi je, no smuči mi se kad samo pomislim na ono što je učinio."
"A Eve?" upita. "Kako si saznala o Eve?"
"Recimo da sam skužila. Jednom kad saznate malo o Eveinu podrijetlu i siromaštvu u kojem je živjela i to spojite s tim kako Jack ponekad govori o ocu, nije teško zbrojiti dva i dva."
"Jack zna za Eve i svojeg oca?"
"Mislim da zna", kažem. "Nikad ga nisam izravno pitala."
Bol, sirova i zastrašujuća, prošla je kroz Harrietine oči i nadvila joj se nad crte lica. Želim joj prići, zagrliti je, dati joj do znanja da preda mnom može plakati i da ću razumjeti. No to bi joj bilo nepod¬nošljivo. Bio bi to gubitak dostojanstva koji ne bi mogla podnijeti uz sve ostalo.
"Ostavit ću te na miru", kaže. "Dovoljno sam se koristila tvo jim vremenom i dobrom voljom."
Ne mogu je pustiti da ovako ode. Nikad si ne bih oprostila da joj se nešto dogodi na putu kući. "Ne, Harriet, molim vas, ostanite", kažem joj. "Molim vas da ovdje prenoćite."
Zbunjena je, vjerojatno tek malo više od mene jer je nisam na¬mjeravala pozvati da prespava ovdje kad sam zinula.
Nasmiješim joj se i slegnem ramenima. "Ostanite. Sutra se vra¬tite. Noć bez Hectora dobro će vam doći, a i meni bi dobro došlo društvo."
I dalje šuti.
"Nećemo opet razgovarati o svemu ovome, samo ćemo uživati u međusobnom društvu, gledati televiziju, čitati, popiti koje piće." Baš kao što ti nikad nije uspjelo s Eve.
"To bi bilo lijepo. Liberty", kaže i unatoč velikoj boli procijedi osmijeh. Ne mogu ni zamisliti osamljenost koju je osjećala sve ove godine, kako ju je samo podnijela.
Nasmiješim joj se i ustanem kako bih ponovno pristavila čaj. Oči joj prizemlje na moj mobitel, stoji kraj mene na kauču, i onda su na meni. Obje znamo zbog čega je ondje, no sada je u redu. Zbilja je tako. Jer duboko u srcu znam da Harriet nije kadra ubiti.
"Daj da ti pomognem", kaže podižući pladanj i po prvi put osjećam da bih zbilja mogla upoznati ovu ženu koja mi se oduvijek sviđala.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Devetnaesto poglavlje

Libby

Odmaram se na krevetu razmišljajući o Eve, naravno, kad zazvoni telefon. Tri su sata popodne, kad Jack obično zvrcne da mi kaže kad će se vratiti i pita što bih željela za večeru.
Telefonski pozivi prestali su onog dana kad je Harriet došla u posjet. Javila se bez razmišljanja, rekla halo u slušalicu i ta je osoba poklopila mnogo brže nego što to obično radi.
Rekla sam samoj sebi da je to slučajnost i da se nemam zbog čega brinuti.
Jack sa mnom pokušava zapodjeti razgovor od one večeri kad su njegovi roditelji došli na večeru, a ja ga izbjegavam sve to vrijeme. Ne želim da zna kako ja znam i bojim se svaki put kad prozborimo ili se vidimo da će mi nešto možda izletjeti.
Krećući se ukočeno, jer se nekih dana osjećam kao da sam upravo doživjela nesreću, pomaknem se preko kreveta i podignem slušalicu.
"Halo?" kažem.
Muk.
"Halo?" ponovim.
Muk.
"Halo", kažem oprezno. Netko je ondje, znam. Ondje je i šuti.
"Posljednja šansa", kažem vedro jer ne želim da zna kako me to uznemirilo. "Halo?"
Muk.
"O.K., neka bude po tvom. Zbogom."
Vratim slušalicu rukom koja se tako strašno trese da mi treba nekoliko sekunda da je pravilno umetnem u stalak.
Povlačeći noge do prsa, zurim u telefon snagom volje želeći da zazvoni. Snagom volje želeći da ta osoba to ponovi i dokaže mi da ipak imam razloga brinuti se, a ne da mi se mašta rasplamsava zbog Eveinih dnevnika.
Telefon mi uzvraća ratobornim zurenjem, nesklon je tomu da ga se nagovori na ono što ne želi učiniti. Pogrešan broj; poziv iz ino¬zemstva koji se ne može uspostaviti; osoba koja je prekasno shvatila da je stisnula pogrešne brojeve. Nije to ni zbog Eve ni Hectora. To je moja mašta.
Zvmzvm, odvrati telefon.
Zurim u njega.
Zvmzvm, ponovi.
Srce mi ubrzano lupa i pulsirajuća tupa bol počinje ondje gdje mi je rebro bilo napuknuto, zaboljevši me od zvonjave telefona.
Zvmzvm, telefon ustraje.
Zgrabim slušalicu.
"Halo", kažem tvrdo.
Muk
"Halo."
Muk.
"Halo."
Muk.
Treskom poklopim slušalicu i noge privijem bliže prsima. Srce mi i dalje tuče trostrukom brzinom. Zurim u televizor umjesto u telefon trudeći se ujednačiti disanje, trudeći se odbaciti svoje strahove. Sva¬ki duboki mučni udisaj potakne bol da odjekne iz napuknuta rebra. Pritisnem rukom to područje pokušavajući ga držati na okupu, fizički i emocionalno.
Racionalno znam da bih trebala nazvati policiju, trebala bih reći Jacku. No što da im kažem? Da sam pronašla dnevnike Jackove mrtve supruge i da mislim da ju je Jackov otac ubio jer joj je plaćao za seks i drugim muškarcima dopustio da se služe njezinim tijelom? Da sam glupo pogriješila rekavši mu da imam dnevnike i sada i mene poku¬šava zastrašiti? Vidim kako mi svi govore: "Da, Libby, jasno nam je da ti je nedavna trauma iskrivila percepciju i da, naravno, vjerujemo baš svakom svakcatom slovu u tim dnevnicima. Ne mislimo da su to uobrazilje vrlo labilne mlade prostitutke. Uhitimo uglednog odvjetnika i stup našeg društva Hectora Britchama iz ovih stopa."
Kakva je ono buka?
Oči mi jurnu na vrata jer sam suvjerena da sam čula škripu pa udarac negdje pred ovom sobom. Ovo je stara kuća i stalno nešto škripi, no ovaj sam put sigurna da zvuk nije bio slučajan, nije bio nasumičan kao obično. Lupanje se srca ubrza.
Možda bih trebala nazvati Jacka i zamoliti ga da dođe kući. Sve ću mu reći. Ispričat ću mu o dnevnicima; reći ću mu da znam za Eve i Hectora; reći ću mu da mislim kako me se Hector želi dočepati kao što je to učinio s Eve. A on će reći... reći će...
Ne mogu ni zamisliti što će reći.
Što bi rekao? Što bi Jacku učinilo otkriće cijele priče onoga što je Hector učinio Eve? Očito se već bori s tim što je ona bila prostitutka, što će mu tek učiniti saznanje o zlostavljanju koje je pretrpjela od ruke njegova oca? Volio ju je — voli je.
Zvrn-zvrn! Oglasi se telefon.
Zurim u njega prestravljena. Ne želim se javiti, no svaki put kad to učinim i dobijem samo muk, potvrda je da nisam luda što se bri¬nem zbog Hectora. I podsjetnik je na to da bi me mogao ubiti, kao što je to vjerojatno učinio Eve, i izvući se nekažnjeno ako nikomu ne kažem.
Zvrnzvrn! Podruguje se.
Nastavim zuriti.
Zvr-nzvrn!
Zvrn-zvrn!
Zgrabim slušalicu.
"Halo?"
Muk.
"Halo?"
"Muk."
Treskom poklopim slušalicu, suze mi pokreću tijelo.
Odmah: Zvrn-zvrn.
Zvrn-zvrn.
Ponovno zgrabim slušalicu. "Nazovi me još jednom i zovem policiju", kažem.
"Libby?" oprezno upita Jack. "Što se događa?"
Kakvo li je divno olakšanje čuti mu glas; slomim se, tijelo mi tresu jecaji koje ne mogu kontrolirati. "O, Bože, Jack", procijedim između jecaja. "Mislim da me netko pokušava ubiti."
Jack
L
ibby nije sklona histeriziranju pa sam je, kad mi je plačući u slušalicu rekla da je netko pokušava ubiti, ozbiljno shvatio. Odmah sam otišao s posla i vratio se kući. Uspinjao sam se dvjema kamenim stubama odjednom, ubacio ključ u ključanicu te gotovo oborio Libby. Stoji ondje za vratima, bosa i s mobitelom koji čvrsto drži u ruci. Baš kao nekoć Eve.
Srce mi se preokrene u prsima vidjevši Libby kako joj je laknulo, vidjevši je prestravljenu kao što je to bila Eve kad bih dolazio noću. Je li netko pokušavao ubiti Eve? Nikad nije spomenula takvo što, čak ni nakon pljačke. Pitao sam je zašto je tako napeta, no rekla je da je to zbog toga što je, glupa, gledala neke hororce i razmijenila gotičke priče sa ženama s posla i koledža. Ali Libby se ponašala jednako nakon što je ono rekla na telefon... Možda Eve jesu ubili.
Aha, Eve, pa ubijena. Zašto bi itko htio ubiti Eve? Sve ono iz prošlosti ostavila je daleko iza sebe, moj otac nije ju prepoznao kao ženu s kojom je bio, tako da joj nitko nije imao razloga nauditi. Osim toga, ubojstva se događaju drugima, drugim obiteljima. Nesreće se događaju ljudima poput mene.
Libby mi poleti u naručje privijajući se čvrsto uza me, grli me kao da ne postoji sutra, onako kako me nikad prije nije grlila. Nikad dosad nisam primijetio da se Libby grčevito privijala uza me; nikad nije pokazala da joj trebam jak. Sada nije tako. Srce mi poskoči. "O.K. je, sve je u redu", kažem joj mazeći joj meke linije glave. Sva se trese, srce joj tako snažno lupa u prsima da ga osjećam na svojem tijelu.
"Što se dogodilo?" upitam je.
"Moram otići odavde", kaže, uspaničena je, prestravljena. "Sa¬da. Odvedi me odavde, odmah, molim te."
"Bosa si", podsjetim je. "Hajde da ti..."
"Ne!" ustraje, histerija opasno buja kao plima, spremna da pro¬ključa u nešto čime se ne da vladati. "Moram sada otići odavde."
"Aha", odvratim. Bacim pogled na Butcha, gleda nas umornih očiju iz košare, očito je svjestan da Libby doživljava nekakav napa¬daj živaca. Otvorim ulazna vrata, a ona onda ustukne pred jarkom svjetlošću koja je prokuljala izvana. Kako sam naslutio, nije izlazila iz kuće — čak ni u vrt.
Duboko udahne, zuri u vanjski svijet, onda baci pogled preko ramena na unutarnji svijet. Oprezno zakorači van trgnuvši se zbog hladnog kamenog praga.
"Hoćeš li..." pitam pružajući joj ruku.
"Ne", odvrati odlučno me odgurajući. "Mogu ja to." Zuri u svijet pred sobom. "Mogu ja to", ponovi, ovaj put tiše, nesigurnije.
Dršćući, držeći se za ogradu objema rukama, manevrira niza stube. Gledam je onako kako roditelj gleda dijete koje hoda prvim koracima: strašno sam rastrgnut između želje da uskočim i poštedim je ma koje boli u slučaju da napravi nešto krivo i padne i toga da je moram pustiti da to obavi sama. Ne znam kakva je to strava u kući koja ju je izvukla van, no zahvalan sam na tome.
Na dnu stubišta zastane, i dalje se držeći ograde, oči joj polako upijaju okoliš, oštrinu morskog zraka, golemo nebesko prostranstvo i pojedinosti koje sačinjavaju svijet koji nastanjujemo. Još jednom dubo¬ko udahnuvši, napusti ogradu i krene prema autu.
"Odvedi me nekamo", kaže zureći u ručku na vratima auta, lice joj drhti od straha.
"Jesi li sigurna?" kažem.
Kimne iako vidim po njoj da je glasniji dio nje same podsjeća na to kako ne može opet u auto. "Odvedi me kamo god, samo da je daleko odavde."
Ruku ispruži prema kvaki na vratima auta, no kao da s njom ne može uspostaviti kontakt, kao da ne može preko te zapreke. Čekam da vidim može li to učiniti, može li skočiti preko te posljednje prepreke straha, no ne može. Ruka joj ostaje ukipljena u zraku, to je spomenik namjeri, svjedočanstvo neuspjeha — savršen primjer kako um ovladava materijom.
Počne gutati zrak dok otvaram vrata i onda zakorači naprijed. Želim je zaustaviti, reći joj da ne mora to učiniti, no to je posljednje što treba čuti. Ako odluči da ne može, onda ne može, ne smijem joj ja biti izlika da ne pokuša. Tresući se, gutajući zrak, ponovno pokuša pomaknuti nogu prema autu, no onda se povuče odmahujući glavom.
Povlači se sve dok ne dođe na stube i onda sjedne zureći u auto, dršćući. "Ne mogu ja to, ne mogu ući u auto."
Sjednem pokraj nje.
"Što ćemo sa mnom. Jack?" kaže najednom briznuvši u plač, prvi koji sam vidio još od bolnice. "Ništa ne mogu. Ne mogu izaći iz kuće, ne mogu ostati u kući; ne mogu ući u auto, ne mogu se suo¬čiti sa svijetom dok ovako izgledam. Ne mogu raditi. Ništa nemam. Jedno glupo đubre na mobitelu u autu upropastilo mi je život. Nije pošteno. Što sam mu ja skrivila? Znam da nisam savršena, znam da sam u životu povremeno glupo odlučivala, no je li njega briga za to što mi je učinio? Provukao se nekažnjeno unatoč svojoj pogrešci. Svaki dan može se pogledati u zrcalo i ne vidi ovo. A što sam ja dobila od svega toga? Zato što sam jednog dana ušla u auto sa suprugom, sve je nestalo."
"Zao mi je", kažem joj.
"Kad bih barem bila jača, kad bih se barem mogla pogledati u zrcalo i biti u redu sa svim tim, kad bih barem na sve ovo mogla gledati pozitivno, no ne mogu. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu."
Svaki me jecaj presiječe kao motorna pila svilu.
Ovako sam plakao zbog Eve. Plakao sam ovako zbog sebe što sam je izgubio. Zbog spoznaje da ma što učinio, ne može se promi¬jeniti to što se dogodilo, i činilo se da nema smisla nastaviti živjeti, ići dalje. Ne kad smo toliko smrtni i konačni i sve je besmisleno i okrutno. Da, doista sam mislio da je život okrutan što tako s nama zbija šale. Pronađemo nekoga i zaljubimo se i onda tu osobu otrgnu od nas. Zašto se moramo zaljubljivati ako svemu tome dolazi kraj? Zašto imamo srce kojim osjećamo ako uvijek mora završiti slomljeno?
Libby se pogubila; žaluje za životom koji je imala, za ženom koja je bila i osobom kakva će postati. Znam kako joj je, kako se nepo¬bjedivim čini užas što iz ruševina onoga kakav si nekoć bio moraš izrezbariti novog sebe. No može ona to. Znam da može.
Libby me pusti da je zaogrnem rukama, svojim tijelom, ljubavlju prema njoj. Ne treba čuti to što sam otkrio, na koja me sve preispitiva¬nja i uvide navela njezina odluka da raskine našu vezu. Samo me treba da budem ovdje i da je držim u naručju i slušam kao najbolji prijatelj.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadeseto poglavlje

Libby

Drago mi je što ste se vratili", kaže mi Orla Jenkins kad smo sjele u njezin ured.
"Meni nije", kažem tiho.
"Zašto?" upita.
"Jer je to kao da sam priznala poraz, zar ne?" kažem. "To je kao da vama i ostalima poručujem kako nisam jaka nego slaba i tre¬bam pomoć. Ne volim taj osjećaj. Ne volim se osjećati nemoćno."
Mogu se poistovjetiti s mnogočim što je Eve proživjela. S nepre¬stanom brigom zbog novca, osjećajem zaglavljenosti, nemogućnošću toga da znaš što učiniti kad je ono što želiš tako udaljeno od onog što zapravo možeš dobiti.
Kao ova situacija s Jackom: ja želim njega. Pogotovo nakon posljednja dva dana, kad je uzeo slobodno na poslu da bude sa mnom. Da sjedi i drži me u naručju i sluša me te pušta da plačem. To nije pošteno prema njemu budući da sam ja ta koja je prekinula našu vezu, no ništa drugo nisam mogla. Trebala sam ga. I dalje ga želim. Znam da me vjerojatno nije sposoban voljeti, no to me ne sprečava u tome da čeznem za njim. Da i dalje žudim biti s njim. Neprestano mislim na to kako bih ga trebala pitati možemo li ponovno pokušati. Kad bismo počeli ispočetka, sada bih znala zbog čega ne može razgovarati o Eve. No mogu li to učiniti a ne reći mu za Hectora? Mogu li to učiniti kad se ne mogu uvjeriti u to je li me Jack ikad volio? Jednostavno ne znam što ću.
Naravno da su telefonski pozivi prestali otkad je Jack ovdje cijelo vrijeme, no to mi nije toliko važno koliko spoznaja da se uopće nisam nosila sa svim tim.
Po mnogočemu znam da nisam. Neko sam vrijeme doista poku¬šala "krenuti dalje", no bilo je lakše fokusirati se na Jackovu opsjed¬nutost Eve, a onda na Eveine dnevnike pa na Hectora, nego priznati da mi je potrebna pomoć. Trebala sam zaviriti duboko u sebe i onda se ponovno dati u izgradnju života.
"Svi u nekom trenutku svog života trebaju pomoć", kaže ljuba¬zno i mirno Orla Jenkins.
"Da, u to sam sigurna."
Orla Jenkins uzdahne: "S vama će biti jako teško, zar ne, Lib¬by?" kaže.
"Da, vjerojatno", odvratim.
"Pa, to je dobro. To je znak da u vama i dalje postoji neki dio one osobe kakva ste bili, zar ne?"
Libby
Telefon zvoni dok otvaram vrata. Ne trčim da se javim jer znam tko je. Čula sam se s Jackom vraćajući se sa savjetovanja, a Grace i Angela dolaze ovamo nakon posla da me vide. One su jedini ljudi koji bi prvo nazvali kućni telefon. Oni i Hector.
"Butch?" zazovem dok za sobom zatvaram vrata. Ništa, ni lavež. "Oh, Bože, što si sada naumio?" zazovem ga krenuvši u kuhi¬nju — njegovo omiljeno mjesto za skrivanje kada sažvače nešto ili ostavi vrlo poseban darak u nekoj cipeli. Legne pod stol oboje nas gledajući velikim očima sve dok ne otkrijemo što je učinio, a dotad se nada da će nas pridobiti velikim očima i tugaljivim pogled. I obično je tako.
"Ako si se pokakao u Jackove tenisice, mislim da će te on..."
Hector sjedi za kuhinjskim stolom držeći Butcha uza se. Za razli¬ku od Benjijevih zagrljaja, Butch kao da ne uživa u ovom. Izgleda kao da se guši i prestrašen je, upravo onako je i meni.
"Bok, Liberty", kaže Hector. "Nisi mi odgovarala na pozive pa sam pomislio kako bi najbolje bilo poslužiti se rezervnim ključem koji imamo za hitne slučajeve i provjeriti jesi li O.K."
Želim zakoračiti unatrag, otrčati putem kojim sam došla i pobjeći iz ove kuće i ovog čovjeka, no pozli mi od toga i prepadnem se da je Butchev krzneni vratić uhvaćen u Hectorove goleme ruke u rukavica¬ma. Jedan nagao pokret i...
"Ili joj je možda vrat bio slomljen pa su je onda bacili niz stube da to prikriju", kaže Jack u mojoj glavi.
"Sjedni", naredi Hector.
"Neću", odvratim.
"Nemoj me iskušavati", kaže stežući ruke Butchu oko vrata.
Izvučem stolicu i sjednem, oči su mi fiksirane na Butcha.
"Želim one dnevnike", kaže mi.
"O.K." odvratim.
Zatrepće, najednom je u nedoumici jer je bilo tako lako. Navikao je da ljudi bez pitanja rade onako kako im naloži, no od mene je očito očekivao više odupiranja.
"Prvo morate odgovoriti na neka pitanja."
"Ništa ja ne moram", utvrdi Hector.
"Jeste li ubili Eve?" upitam ignorirajući njegovu repliku.
Na trenutak zuri u mene, zatim odmahne glavom. "Nisam. Do¬šao sam ovamo potražiti one dnevnike, no vratila se kući i uhvatila me. Sigurno sam bio blizu jer umjesto da me obeshrabruje kako ih nikad neću naći, okrenula se i otrčala. Onda se spotaknula i pala niz stube; slomila je vrat padajući."
"I nije vam palo na pamet pozvati hitnu i Jacka možda poštedjeti užasa što je pronalazi takvu?"
"Već je bila mrtva, kako bi na to utjecalo to da me ispituje poli¬cija? Sama si je bila kriva. Da mi je dala one dnevnike..."
"Ubili biste je prije", prekinem ga. "A mene? Hoćete li mene ubiti?"
Prikuje me pogledom, onako kako je to učinio za stolom u bla¬govaonici prošli tjedan. "Naravno da neću", prozbori.
Naravno da hoću, kažu njegove oči.
Kralježnicom mi prostruji golema ledena jeza i naslonim se da se udaljim od ovog čovjeka. Kako je napravio sina poput Jacka? Dok je Jack nježan, strastven i dubinski iskren, ovaj je otrovan.
"Liberty", kaže pažljivo, "doista nisu potrebne sve ove neugod¬nosti. Daj mi dnevnike i više to nećemo spominjati."
Mobitel mi u džepu zazvoni i refleksno ga uzmem.
"Molim te da ne napraviš nešto glupo", kaže mi Hector hlad¬nim osmijehom.
"To je Jackova melodija", kažem mu. "Ne javim li se, doći će kući da se uvjeri jesam li dobro — to jest, ako dotad već ne nazove hitnu. Od nesreće se zabrine ako se ne javim na mobitel."
Hector zuri u mene dok mobitel i dalje zvoni.
"Nemoj reći nešto glupo, sjeti se svog divnog Butcha i onoga što bi mu se moglo dogoditi", naposljetku popusti Hector.
Javim se na mobitel i sa srcem koje nepravilno tuče kažem: "Halo", u mobitel. Zvučim normalno i smireno. Oči su mi i dalje prikovane za Hectora kako ne bih gledala prestravljenu njušku jadnog Butcha.
"Zaboravio sam te pitati što večeras želiš za večeru", kaže Jack.
"Ah, ne znam, svejedno. Ti odluči."
"O.K.", kaže smijući se. "No nema prigovora ako ne bude ono što želiš."
"Obećavam, bez prigovora. Usput, tvoj je otac ovdje. Želiš li da ti ga dam?"
Hectoru se lice smrači i pripremim se za slučaj da mi se ulog nije isplatio pa Butchu zavrne vratom. Samo mi je ovo palo na pamet da se oboje spasimo.
"Što će moj otac ondje?" upita Jack.
"Htio je provjeriti jesmo li Butch i ja O.K., čini se. Evo ti ga pa porazgovaraj s njim."
Pružim mobitel Hectoru, strijelja me pogledom.
"Halo?" čujem Jackov glas na mobitelu. "Halo?"
Nevoljko, Hector pusti jednu ruku s Butcha da preuzme mobitel, a Butch se odmah iskobelja, skoči na stol i poskoči meni u ruke.
"Bok, sine", kaže Hector u mobitel, oči su mu se raskolačile od bijesa, lice mu je pepeljasto od ljutnje. Toliko je ljut da se znoji. "Da, da, dobro. Baš sam se našao s klijentom u blizini pa mi je palo na pamet vidjeti kako su Liberty i pas. Da, da, dobro je. Sve je u redu. Da, dogovoreno, može."
"Hej, Jack", zazovem glasno jer Hector samo što nije poklo¬pio. "Oprostite, Hectore, zaboravila sam nešto pitati Jacka, mogu li, molim vas, dobiti mobitel?"
Ljutnja mu ključa, Hector počne disati dublje i snažnije, no sve¬jedno mi preda mobitel.
"Jack, zaboravila sam ti reći još nešto što mi je rekla Orla Jen¬kins", kažem, srce mi je čvor straha, želudac mi se vrti od strave. "Oprostite, Hectore", kažem ležerno u mobitel, "Imate li što protiv ako vas otpratim? Ovo bi moglo potrajati i prilično je osobno. To je bilo sve, zar ne?"
Ustane i u mojim očima pretvori se u Golijata. I ja ustanem i zaostajem pet koraka iza njega do ulaznih vrata.
Uputi mi ubojit pogled dok otvara vrata i znam da sa mnom još nije gotov. Neće biti gotov sa mnom dok ne budem mrtva.
Čim sam zatvorila vrata za njim, zaključala sam ih i umetnula lanac, a zatim sam pošla do sporednih vrata da provjerim jesu li i ta zaključana. Onda sam se spustila na do i Butcha držala uza se.
"Jesi li O.K.?" upita Jack.
"Dobro sam", kažem, "dobro sam. Samo sam se trebala rije¬šiti Hectora. Činilo se da je baš bio zasjeo, a s tim se ne mogu sada nositi."
"Aha, tako."
"Slušaj, kad se vratiš kući, moram ti mnogo toga objasniti." "A da?"
"Da. Želim s tobom razgovarati o nama i... još je mnogo toga o čemu trebam razgovarati s tobom. Vidimo se poslije."
"To bih baš volio", kaže Jack. "Pokušat ću se izvući što je brže moguće."
Pozdravimo se i poklopim.
Butcha držim uza se razmišljajući o Jacku i o tome kako se s Eveinom smrću — i njezinim životom — sve ove godine morao nositi sasvim sam. Nikomu nije mogao reći to što je znao pa nije ni iznenađi¬valo to što bi se isključio svaki put kad bih pokušala doprijeti do njega.
Sigurno je bio jako osamljen, tako rastrgan. Možda će mu istina ublažiti krivnju što je umrla sama? I možda će mu olakšati život kad o tome porazgovara i počne se nositi s tim znajući da postoji još netko tko zna za njezin život. Možda me zamrzi zato što ću biti ta koja je nepovratno uništila sliku koju je imao o ocu, koja mu govori sve što se ima reći o Eve, no barem će biti oslobođen. Barem će se osloboditi oca i uspomene na Eve.
Zbog vlastite sigurnosti moram to reći Jacku, pokazati mu Eveine dnevnike i zaštititi se od Hectora. Ne želim povrijediti Jacka, ne želim ni da zbog mene preispituje svaku pojedinu sekundu života provede¬nog s Eve, no ne želim ni da me ubiju. Hector će se vratiti i vraćat će se iznova, sve dok ne dobije ono što želi. A želi se izvući nekažnjeno zbog ubojstva.
Dva sata poslije Jack me ponovno nazove. Glas mu drhti i slabašan je dok se bori sa strahom i nelagodom da mi kaže kako se ipak neće odmah vratiti kući s posla. "Radi se o mom ocu", kaže Jack. "Imao je jaki srčani udar i misle da neće preživjeti noć."
Jack
K
ad sam imao petnaest godina, otac me odveo u bordel i pokušao me prisiliti na to da odaberem ženu s kojom ću izgubiti nevinost. Nakon što sam odbio, odlučio je smatrati me gubitnikom. Kad sam imao dvadeset devet godina, saznao sam da je moja supruga nekoć spavala s mojim ocem dok je bila prostitutka. Kad sam imao trideset tri godine, zapitao sam se na trenutak, bio je to tek djelić sekunde, je li moj otac ubio moju suprugu. Bilo je to sumanuto, misao mi je najed¬nom iskrsnula i nije se razvijala, no oduvijek sam mislio da je moj otac sposoban ubiti. Pogotovo ubiti nekoga koga je smatrao nedostojnim. Primjerice bivšu prostitutku. No bila je to prolazna misao, ona koja nije utemeljena na činjenicama niti vodi nekamo. Jer pomisliti da je netko sposoban ubiti ne znači da je to i učinio.
Sada sjedim pred bolničkom sobom pitajući se hoću li uskoro misliti o tome da mi je otac umro kad sam imao trideset osam godina i taj gubitak više me pogodio zbog majke nego zbog sebe. Viđao sam svakodnevno kako je Eve shrvala i pogodila majčina smrt, mislim da meni neće biti tako. Moja je majka sada s njim u sobi. Ja ovdje čekam Jeffa, svog brata, da stigne iz Škotske.
Sjedim na stolici i odmaram glavu naslonjenu uza zid. Čini se da sam to činio prije tek nekoliko minuta čekajući vijesti o Libby. Čini se da je prošlo tek nekoliko minuta otkad sam bio suviše preprestrašen da se molim, u slučaju da mi Bog ne usliši molitve baš onako kako je to učinio prošli put. Nije mi ni sinulo pomoliti se za oca.
"Kako ti je?" upita Libby.
Otvorim oči i stanem na noge; je li zbilja ovdje?
"Libby? Što ćeš ti ovdje?"
"Zvučao si mi jako prestrašeno na mobitel, morala sam se uvje¬riti da si O.K."
"Kako si stigla ovamo?" upitam.
"Taksijem."
"Ušla si u auto?"
"Ma da, ušla sam u auto. I držala sam se za ručku zatvorenih očiju, molila se i hiperventilirala i gotovo vrisnula nekoliko puta, ali stigla sam nekako."
"To si učinila zbog mene?"
Kimne. "Ima li vijesti?" kaže trudeći se umanjiti veličinu onoga što je učinila. Sjetim se kako je Eve jednom rekla da je, kad nekoga voliš, kad ti je voljena osoba povrijeđena, to gore od bilo koje boli koja te zadesi. Libby je ušla u auto zbog mene, a prije dva dana doživjela je živčani slom pri samoj pomisli na to.
"Još nikakvih", odvratim.
Sjedimo jedno uz drugo na stolicama zureći u vrata pred sobom.
"Nikad mi nije bila prijateljica", kažem Libby i ona se okrene prema meni prekrasna lica i obrijane glave s blagim pokrivalom od svježe izrasle kose. "Eve mi nikad nije bila prijateljica. Volio sam je, strastveno, to ne poričem. Ali ne mogu poreći da i tebe strastveno volim. Kao ni to da te volim racionalno, potpuno, kao prijateljicu, kao nekoga na koga se mogu osloniti sto posto."
Uzme mi ruku i poveže nas preplećući prste s mojima.
"A nakon sudara, kad sam je preklinjao da ne umre jer sam mi¬slio da si ti ona, to sam učinio jer s njom nikad nisam imao šanse. Kad sam došao k sebi i shvatio da si to ti, a ne ona, opet sam osjetio toliku krivnju jer se nisam mogao sjetiti jesam li joj taj dan rekao da je volim pa sam se svladao da i tebi to ne kažem. Žao mi je. I žao mi je što sam ti lagao. Bio sam sebičan, trudio sam se biti pošten, a poštenje ne pristaje takvim situacijama. Pomogla si mi da odrastem, da postanem bolja osoba i nisam bio ni potpuno iskren ni otvoren prema tebi. Ima mnogo toga o Eve o čemu mi je teško govoriti. Imala je toliko tajni da sam proveo mnogo godina trudeći se zaboraviti ih. No podijelit ću ih s tobom. Mislim da joj neće smetati i želim da sve znaš."
"Nemaš pojma koliko sam samo čekala da to kažeš", odvrati Libby. "Ali ne. Ništa ne trebam znati. Ako želiš razgovarati o njoj, onda to učini, drage ću te volje slušati; no ako ne želiš, onda o njoj više nikad ne moramo razgovarati."
"Jesi li sigurna?"
Libby kimne.
"Sklonio sam Eveine stvari u ostavu jer ih se još nisam spreman riješiti, no uklonio sam ih jer želim da se u kući osjećaš kao doma. U cijeloj kući."
Osmijeh joj se produbi i, ne rekavši više ništa, nasloni glavu na moju ruku — to je Libbyn način da mi kaže kako ćemo pokušati ponovno.
Harriet
I
nternet je baš sjajan.
Žene poput mene mogu pronaći štošta što im treba, kupiti ono što žele i ne moraju se previše brinuti o tome da će ih ljudi vidjeti. Mogu i saznati ono što trebaju učiniti da postignu štošta.
Mislim da je prikladno to što je muškarca koji je tijekom godina pokazao malo srca, ali je bio vrlo usmjeren na lice kojim se predstav¬lja vanjskom svijetu, još jedanput izdao organ koji je u životu najviše zanemarivao, a kao posljedica toga vanjskom se svijetu doima slabašno. Možda i preživi ovo, no život će mu uvijek biti ograničen jer srce mu je nepovratno oštećeno. Uvijek će trebati nekoga da se brine o njemu i naravno da će ta zadaća pasti na mene. Što bi drugo činila odana supruga puna ljubavi?
"Kako si?" upitam ga. Blijed je i vidljivo potresen dok leži na¬slonjen na gnijezdo od jastuka. Smanjio se. Ovaj čovjek koji je uvijek bio tako moćan, sada je lišen vlastitog dostojanstva i snage; sada leži u bolničkom krevetu trudeći se to nekako razumjeti.
"Bolje", kaže.
"Dobro, jako dobro. Drago mi je."
Ispruži ruku prema meni i uhvatim je. Naborana je, naboranija od moje; iscijeđena je, ostarjela. On je starac. Zbilja je trebao olabavjeti sa svojim aktivnostima još prije mnogo godina.
"Volim te, Harriet", kaže. Znam da me voli, na svoj način. Na jedini način na koji muškarac poput njega može voljeti — sebično. To sada mora reći jer je slab i ranjiv. Mora se osigurati da ga neću ostaviti sada kada me treba da mu pružim više od pukog poštovanja njegove fasade.
Neću ga ostaviti. Ne volim ga, no neću ga ostaviti. Ostaviti ga to mi je bio prvotni plan, ali, što sam više o tome razmišljala, to sam se više pitala zašto bih ja bila ta koja odlazi. To je moja kuća, moj dom, moj život. Zašto bih ja otišla kad nisam ništa skrivila?
Kad sam prisluškivanjem razgovora Jacka i Grace saznala da je odveo Jacka — a prije njega Jeffreyja — u bordel, trudeći se preobraziti ih u samoga sebe sa svim svojim porocima, znala sam da ne mogu otići. Nisam htjela otići jer sam umjesto toga mogla učiniti ovo.
Hector se uvijek oslanjao na mene da umjesto njega vodim ra¬čuna o njegovu životu. A to uključuje nabavku njegovih liječničkih recepata i stavljanje tableta u kutiju za tablete. Internet je baš sjajan. Možete kupiti štošta. Recimo, primjera radi, prave lijekove u bitno manjoj dozi. Trebat će vremena da postanu učinkovite. I upalilo je.
"Ne želim te izgubiti", kaže. Ovisniji je nego ikad prije u svo¬jem životu. Hector mene treba. A on meni treba platiti za sve što je učinio mojoj djeci i za to što me ponižavao.
"Ne brini se, Hectore", kažem mu obavijajući njegovu ruku svojom. "Nikamo ne idem. Nikad, ali baš nikad te neću ostaviti."
Smiješi mi se zbog zahvalnosti i olakšanja, a ja mu uzvratim osmijeh zbog zahvalnosti što sam sve ove godine bila strpljiva i s izu¬mom zvanim internet.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Dorothy Koomson - Žena koju je volio prije mene Beautiful-girl-look-up2-