Prijatelji
Promena stava Roberta Vingejta izazvala je interesovanje kod Kotcn. Prislao
je na ekskluzivni intervju, tako da je odmah, pošto je spustila slušalicu posle
razgovora s njim, rezervisala kartu za avion do Majamija za sutra. Kad je
stigla na Medunarodni aerodrom Majami, preuzela je svoj iznajmljeni auto i
otišla do Vanesinog stana na kasnu večeru. Ostale su budne do sitnih sati
pijuckajući vino i pričajući. Jutro je došlo prerano.
Koten je stajala za kuhinjskim šankom znojeći se od jutarnjeg trčanja po
plaži. Nasladivala se kolačićem sa borovnicama i šoljom kafe dok je
posmatrala kako Vanesa juri po kuhinji.
Bože, zakasniću, reče Vanesa Perez. Zagrizla je kolač a onda popila sok od
pomorandže iz kartonske kutije. Hoćeš malo? Pružila je kutiju. Koten je
odbila.
Vanesa spusti sok i okrenu se. Gde su mi jebene cipele? Sad su bile tu. Opet
prolete, oborivši kutiju sa sokom. Sok se prosu i poprska Koten. „O, sranje.
Izvini, reče Vanesa.
Koten uze sunder sa sudopere i poče da trlja po svojoj vunenoj majici i
trenerci. ,.Neće ostati fleka, reče. ,.Odmah ću ih ubaciti u mašinu. Hajde,
kreći.
Nesi uzdahnu. Uvek sam ovakva katastrofa ujutru. Misliš li da se ne sećam
da sam na koledžu morala da te izvlačim iz krevela da bi stigla na prvi čas?
Možda bi mogla da pokušaš da odlaziš u krevet u pristojno vreme, Reče
Koten ozbiljnog lica.
Obe se nasmejaše.
Volela bih kad bih mogla da tumaram unaokolo po čitav dan kao neko koga
znam, rcče Vanesa.
Kako to misliš, tumaram? U podne imam ekskluzivni intervju sa
predsedničkim kandidatom koji hoće da se iskupi što me je otkačio. Moći ću
da se sredim tek pošto ti napustiš kupatilo.
Iraaš tako lak posao, reče Vanesa, obuvajući cipele. Postavljaš pitanja po
čitav dan. Koliko to može biti teško?
Koten preneko maže sreduje ti kosu i šminku. To nije lako?
Vanesa kao da je razmišljala o ovom argumentu. U redu, ti si pobedila. Moje
lako je bolje.
Ponovo su se nasmejale dok je manekenka grabila ključeve i veliku torbu i
kretala ka vratima. Nakratko je zastala, otrčala do kauča i poljubila Koten u
obraz. Pozovi svog prijatelja sveštenika. On je dobar za tebc. Nasmejala se.
Volim te.
Koten joj mahnu. Idi! Kasniš već pola sata.
Da, ali ne mogu da počnu bez mene, reče Vanesa. Nekoliko sekundi kasnije,
već je bila izašla.
Dobro je što su Nesi plaćali samo da sjajno izgleda, pomisli Koten. Bila bi u
žešćoj frci da uspe u stvarnom svetu.
Naslonila se duboko uzdahmwši, i odluči da Džona pozove kasnije, možda,
pošto se vrati sa intervjua; znala je da je umoran od priča o Tonitonu i o
njenoj fiks ideji o krivici.
Morala je da vidi Torntonove beleške, morala je da zna šta je to otkrio, i da
li je postojalo nešto što je mogla da uradi da bi sprečila njegovu smrt. Naže
se napred i rukama pokri lice. Prokletstvo. Zašto mu se nije javila? Ljuljajući
se, uvi ruke oko struka kao da je želela da se održi u jednom komadu. Isuse,
moram da prekinem ovo. Provuče prste kroz kosu kao grabulje.
Zgrabi svqju beležnicu sa spiralom sa kraja stola. Prvo što je morala da uradi
bilo je da još jednora pročešlja svoje beleške za intervju sa Vingejtom. Ted
Kaselman joj je pomogao, predložio je mnoga pitanja. Da li je nešto
propustila? Zaboravila? Kako da se ponaša prema Vingejtu? Hladno i daleko
ili toplo i prijazno? Morala je da od tog kandidata izvuče što je više moguće,
a da se on ne okomi na nju. Toplo i prijazno, to je to. Ubiti ga Ijubaznošću
komplimenti i Ijubaznost. Uvek najpre umoči u med, umela je da kaže njena
majka. Lakše je vući lanac nego gurati ga.
Iznenada se vrata otvoriše i Vanesa ulete unutra. Prokleti auto neće da upali,
a i mobilni mi je mrtav! Zgrabila je bežični telefon. Moraću da pozovem
taksi. Verovatno će mu biti potrebno sat vremena da stigne dovde.
Čekaj, Nesi. Koten ustade i ode do svoje tašne koja je ležala na
trpezarijskom stolu. Uzmi moj iznajmljeni auto. Izvukla je ključeve.
A kako ćeš ti stići na svoj intervju? Mislim da mogu da pozovem taksi kao i
ti. A ja nisam ta koja kasni.
Jesi li sasvim sigurna?
Tome služe prijatelji, otpevala je u svom najboljem izdanju Dion Vorvik.
Pruži joj ključeve. Uzmi i ne raspravljaj se. Srce si, reče Vanesa. Vidimo se
večeras. Zgrabi ključeve i odjuri ka vratima. Srećno sa Vingejtom.
Koten poče da maše, ali su se vrata već zatvarala. Odlomi komad kolača sa
borovnicama i ubaci ga u usta pre nego što je izašla na balkon. U daljini je
nekoliko jedrilica hvatalo prvi povetarac. U špicu turističke sezone, ptice
selice su se baškarile na ćebadima duž plaže, i očigledno nisu obraćale
pažnju na vazduh koji je štipao. Turisti u stilu umri muški, pomisli Koten.
Prohladni vetar duvao je sa severa niz autoput AIA od čega se pomalo
stresla dok je palmino lišće šuštalo pod balkonom.
Neki vrisak joj privuče pažnju. Deo parkinga nalazio se direktno ispod
balkona i delimično je oivičavao vidik. Vanesa je projurila asfaltom.
Pogledala je gore i mahnula, zatim je otključala vrata Koteninog
iznajmljenog automobila i uskočila u nje Nesi je najstarija tinejdžerka koju
poznaje, pomisli Koten. Imala je mnogo poznanika, ali joj je Nesi bila jedini
pravi prijatelj. Poslednji put je bacila pogled na plažu pre nego što se
okrenula da se vrati unutra.
Sledećeg trenutka gromoglasna eksplozija i zaslepljujuća svetlost bacili su je
licem na pod, a u ušima joj je pištalo. Osećala se kao da ju je otpozadi udario
malj, istiskujući joj vazduh iz pluća.
Sve se zacraelo.
Połako, Koten otvori oči, ali je videla samo zamrljane slike. Jedva vidljive
iglice svetlosti vrtele su se u sivoj izmaglici. Zadnja strana njenog vrata,
noge i ruke peckali su je kao da su izgorełi na suncu.
Kad se pribrala, podigla je glavu i pogledala po sobi. Komadići prozorskog
stakla i kliznih vrata bili su prosuti svuda po podu kao krhotine leda.
Čulo se i pucketanje i krckanje. Vatra.
Čula je i hor alarma automobila zajedno sa dalekim povicima dok se
podizala na ruke i kolena. Osećala se toplota iz pravca balkona. Koten se s
mukom podiže na noge. Strah joj steže grlo kad je pogledala na parking.
Stajala je nema od prizora. Više nije osećala svežinu u vazduhu.
Plamenovi i crni dim izbijali su iz onoga što je nekad bio njen iznajmljeni
auto. To više nisu bila kola krova, vrata i poklopca motora više nije bilo,
metal se Ijuštio. Nekoliko okolnih kola se takode zapalilo.
Nesi!, vrisnu, naginjući se preko ograde.
Kuda god bi pogledala bilo je delova otkinuta vrata, zgužvana hauba,
komadi tkanine i tapacirunga sedišta, otvorena tašna, komadi papira, srča
prozorskih stakala ... Vanesina cipela.
„O, Isuse. O, bože, prošaputa,
Koten se držala za ogradu dok su joj se misli pribirale. Ovo je mnogo više
od eksplozije rezervoara za gorivo. Samo je jaka eksplozija mogla da
napravi ovoliku štetu gorelo je najmanje još pei automobila. A udarni talas
ju je oborio, oduvao je slike sa zidova. Prozori i klizna staklena vrata su
porazbijani, nameštaj na balkonu ispreturan.
Bomba.
Svest o tome pogodila ju je jače od raalopredašnje eksplozije. Bomba jc bila
namenjena njoj, ne Vanesi.
Iz daljine su se približavale sirene.
Plava svetla su svićkala, crvena bleskala.
Vanesa je mrtva. O, bože, njena prijateljica ... njena prijateljica.
Mora da pobegne. Neko želi da je ubije.
Koten zgrabi torbu i pode ka vratima.
Na kraju hodnika udari dugme lifta. Hajde, hajde. Ponovo ga priiisnu,
gledajući kako sc na pokazivaču lagano menjaju brojevi.
Konačno, zvono zazvoni. Vrala se otvoriše i Koten se stisnu uz metalni zid u
kabini. Pritisla je dugme za prizemlje pet puta, ubadajući ga tako snažno da
ju je zaboleo prst.
„O, bože. O, bože.
Svoje disanje je čula kao da joj džinovski mehovi duvaju u ušima. Osećala je
puls na vratu, u lobanji, čak i u ručnim zglobovima.
Vrata se razmakoše i našla se u predvorju. Svet se već okupio u pokušaju da
bolje osmotri vatru. Pogledom je letela od osobe do osobe profili, anfasi,
potiljci. Je li i on ovde čovek koji je postavio bombu? Da li čovek koji želi
da je ubije sada gleda u nju?
Progurala se kroz gužvu prema vratima što vode ka otvorenom dvorištu i
bazenu. Koračala je oborene glave, trudeći se da bude što je moguće manje
upadljiva.
Borila se sa nagonom da potrči, mada joj je usled panike srce ludački lupalo
a pluća su izbacivala plitke i brze udisaje.
Vrata! kadi kroz ta prokleta vrata!
Otvorivši ih, prešla je dvorište koje je okruživalo bazen stana, obišla zgradu
i utrčala na trotoar Saut Biča.
Sirene valrogasaca i kola hitne pomoći zavijale su sa svih strana.
Koten jc prešla Ošen Drajv i skrenula na jug, gurajući se kroz masu
posmatrača koji su hitali ka mestu eksplozije. Izvinitc! Izvinite! vikala je,
probijajući se. Usudila se da na brzinu pogleda preko ramena. Crni dim ...
crveni kamioni ludilo.
Sjurili su uličicom, zatim Kolins avenijom, preko parkinga i izmedu zgrada,
i najzad skrenula na jug u Aveniju Vašington. Dok je prolazila pored
Džoovih Skamenjenih kraba ugledala je neki park u daljini sa leve strane.
Požurila je ka malom betonskom bloku /grada u parku javni vecei. Osvrćući
se, proverila je da je niko ne prali.
Uvukla se u ženski vece i zaključala vrala. Čučnuvši na šoIju, skrstila je ruke
oko struka i tresla se. „O, Nesi, Nesi. Negde duboko u glavi čula je skladno
suglasje Dion Vorvik, Gledis Najt, Slivi Vondera i Elton Džona.
Znaš du uvek možeš da računaš na mene, o, zaista
Tome sluie prijatelji.
Jecala je dok nije ostala bez daha i iscrpila se. Grlo i grudi su joj goreli.
Kad jc oborila pogled, ugledala je kap krvi na podu. Podigla je mku i najpre
opipala lice, a zatim potiljak pramen kose joj je bio vlažan i lepljiv.
Pogledala je u krv na prstima. Pažljivo pipajući, pronašla je zariven komadić
stakla. Razdelila je kosu najbolje što je mogla, uhvatila ga i izvukla. Gde li
je još posečena?
Odraotavši poprilično toalet papira. zgužvala ga je u smotuIjak i čvrsto ga
pritisla na ranu na glavi. Opet je pomislila na Vanesu i molila se da nije bilo
bola, da joj je smrt bila trenutna.
„O, bože, Nesi, žao mi je.
Dok je Koten čekala, prolazili su minuti. Zvuci sirena u daIjini konačno su
se pretopili u buku normalnog saobraćaja, kričanje galebova, i dece koja su
se igrala negde u parku.
Pošto se konačno osetila bezbednom, izašla je iz kabine i očistila se pred
lavaboom. Samo je oko okovratnika ostalo nekoliko mrlja od krvi. Prala je
samo njih dok se nisu pretvorile u blede mrlje boje rde.
Najzad je skupila dovoljno hrabrosti da izade iz toaleta. Gradski autobus se
zaustavio na oko stotinak metara dalje, rasteravši jato golubova snažnim
siktanjem svojih vazdušnih kočnica. Nije ni pomislila da zgrabi svoj mobilni
telefon kad je izjurila iz Vanesinog stana. Bio je na noćnom stočiću i punio
se. Sada više nije mogla da se vrati po njega. Preko puta velike travnate
površine, u blizini fontane, ugledala je tri telefonske govomice. Otišla je do
njih pognute glave. Posle nekoliko brzih pogleda preko ramena, podigla je
slušalicu i otkucala nulu.
Htela bih da pozovem Vajt Plejns, Njujork, na njihov račun, reče. Koledž
Sent Tomas. Doktora Džona Tajlera.
Nastupila je pauza pre nego što joj se operater obratio i rekao da se
predstavi.
Koten Stoun, Džone?
Opet pauza.
Najzad je čula Džonov glas. Koten? Šta je bilo? Jesi li dobro?
Pokušali su da me ubiju.
U srcu klisure Hikori Nat u Severnoj Karolini nalazi se spektakularno jezero
koje je Nešenel džiogrefik nazvao jednim od najlepših veštačkih jezera na
svetu. Blistavu voda reke Roki Brod u talasima se sliva kroz prolaz Hikori
Nat i u dolini, koja ima oblik templarskog krsta, stvara jezero Lur.
Dok je razgovarala iz govoraice u parku, Koten je pogledom pretraživala
okolinu. Ispričala je Džonu detalje o Vanesinoj smrti. Ko god da je digao u
vazduh moja kola, mora da je verovao da mi je Tornton ispričao šta je
otkrio. Mora da misle da znam šta je Tornton otkrio, šta god to bilo. Šta da
radim? Ne mogu kući. Znaju gde živim. Iraaš li novca?
Možda četrdeset, pedeset dolara. Imam debitnu karticu i nekoiiko kreditnih.
Mogla bih da uzmem nešto gotovine unapred. Trebalo bi da odeš iz južne
Floride. Da se skloniš. Ne znam kuda da idera, šta da radim. Cuj, Koten,
raoja porodica ima brvnaru u planinama u blizini jezera Lur, u Severnoj
Karolini. Niko je ne koristi u ovo doba godine. Tamo bi bila bezbedna dok
ne otkrijemo šta se dešava. Rezerviši kartu do Ešvila. To je najbliži
aerodrom. U redu, u redu, reče Koten. Ešvil. Tako je. Onda iznajmi auto.
Pozovi me kad stigneš u Ešvil i daću ti precizna uputstva.
Koten se izvi da bi još jednom pogledom prešla park uvijajući gajtan
telefona. U redu, rečc.
,.Jedan stari porodični prijatelj živi u blizini Čimni Roka. On nam pazi kuću
tokom zime on iraa ključ. Obavestiću ga da dolaziš.
Progutala je knedlu. Plašim se.
Znam, Koten. Drži se dok ne stigneš tamo. Hajde da te smestimo na neko
bezbedno mesto, a onda ćemo pokušati da sve razjasnimo.
Džone... Da?
Hoćeš li doći ... da budeš tamo sa mnom?
Duga pauza.
Da, rečc pre nego što je spustio slušalicu.
* * *
Potrebna mi je karta za prvi let za Ešvil, Severna Karolina. Putnička klasa. U
jednom smeru. Koten je stajala pred Deltinim šalterom na Medunarodnom
aerodromu Majarai.
Službenica je gledala u monitor. Naš sledeći avion poleće u pet do jedan.
Odgovara rai, reče Koten, gledajući unaokolo, ali trudeći se da ne izgleda
zabrinuto.
Jmate presedanje u Atlanti. U Ešvil stižete u petnaest do pet. Da li biste
želeli da...
Da. Pogledala je gore u zidni sat. Bilo je jedanaest i pet.
Ukupno sa taksama i porezom iznosi 561,5 dolara, reče službenica.
Koten preturi po tašni i izvuče novčanik. Izvadi Viza karticu i pruži je.
Možete li da požurite, molim vas?
Potreban mi je neki dokument sa slikom.
Izvadila je vozačku dozvolu iz novčanika i pružila joj je.
Je li ovo vaša trenutna adresa u Njujorku?
Da.
Pošto je ukucala podatke o identitetu, službenica je provukla karticu kroz
terminal i čekala potvrdu.
Koten je posmatrala kako žena još jednom provlači karticu ki'oz prorez
procesora. Žao mi je, gospodlce Stoun, ali vaša kartica je odbijena.
To je nemoguće, reče Koten. Osetila je kako joj se telom razliva rumenilo.
Možete li da pokušate još jednom, molim vas?
Pokušala sam dva puta. Imate li drugu?
Koten izvuče svoju debitnu karticu znajući da na računu ima više nego
dovoljno da pokrije cenu karte. Sigurna sam da je to neka greška.
Možda je pao sistem u banci. Službenica provuče i drugu karticu i pogleda u
digitalno očitavanje autorizacije na ekranu. Žao mi je.
Dok je uzimala nazad kartice, Koten se odjednom preznoji. Znala je da će,
sa koliko god kartica bude pokušavala, sve biti odbijene. Ko god da je
pokušao da je ubije, zamrzao joj je račune. Bože moj, pomisli. Ko ima toliku
moć?
A gotovina?, predloži službenica.
Nemam...
Koten se okrenu i ode osećajući njen pogled na ledlma. O, bože, šta se ovo
dešava? Kako su mogli da mi ovo urade ovako brzo? U tašni je imala oko
pedeset dolara, i to je bilo sve. Čak joj ni bankomati ništa ne vrede.
Pronašla je javnu govoraicu i ponovo nazvala Džona. Niko se nije javio kad
je školska centrala prebacila vezu na njegovu kancelariju. Do davola.
Njegov mobilni. Koji mu beše broj mobilnog?
Koten je preturala po tašni i izvukla novčanik. Prelistala je svežanj
podsetnica koje je zadenula u njega. Hajde, hajde. Konačno ju je pronašla.
Sačuvala je njegovu podsetnicu od njihovog prvog susreta. Ruke su joj se
toliko tresle da je imala problema da je drži dovoljno mirno da čita dok je
birala broj.
Nisam raogla da te dobijem, povika kad je prihvatio poziv na svoj račun.
Polako, reče. Smiri se i ispričaj mi šta se dešava.
Koten rau objasni šta se dogodilo.
Daj mi pola sata, a onda se vrati do 'Deltinog' šaltera. Naručiću kartu u
pretplati. A iznajraiću i auto na tvoje ime kod 'Avisa' u Ešvilu.
Žao mi je što sara morala ... ne znam kako da ti zahvalim.
Proguraćerao mi ovo, Koten. Samo ti budi bezbedna. Pozovi me kad sletiš.
Doleteću dole što brže budem mogao.
Koliko brzo?
Večeras, najkasnije sutra. U redu?
Da.
Posle trideset minuta, Koten ponovo ode do šaltera za prodaju karata, ovoga
puta odabravši drugu službenicu.
Kako mogu da vam pomognem?, upita ova.
Imate kartu za mene. Zovem se Koten Stoun.
Službenica ukuca irae. Mogu li da vidim vaša dokumenta?
Koten stavi ličnu kartu na šalter.
Službenica je proveri, a zatim je vrati. Ukrcavanje za vaš let počeće kroz
dvadeset pet minuta, prolaz D, izlaz dvadeset tri. Imate li prtljag za proveru?
Ne, reče Koten. Putujem bez prtljaga.
Isuse Hriste, Koten, mislio sam da si mrtva, reče Ted Kaselman. Šta se to, do
davola, dešava?
Nisam ja bila u kolima. Bila je moja prijateljica. Koten se gušila u suzama
dok je šaputala u telefon u avionu. Tede, ubili su Vanesu. Šmrknula je i
obrisala nos rubom rukava.
Ko? Šta to pričaš?
Oni su ubili i Torntona.
Koten, to što pričaš nema nimalo smisla.
Tede, čak su i otkazali sve moje kreditne kartice. Jure me. Ubiće me jer
misle da znam nešto ... nešto što mi je Tornton rekao. On mi nije rekao ništa.
Ne znam ko su ti Ijudi. Na smrt sam uplašena.
Gde si?
Koten nije odgovorila, samo je zurila kroz prozor u debeli sloj oblaka ispod
aviona.
Kako da ti pomognem ako ne znam gde si?
Tišina.
Koten, molim te.
Otkrij čega se Tornton plašio, na čemu je radio, šta je saznao.
Pokušaću, Koten, hoću, ali kako sada mogu da ti pomogncra?
Ne možeš.''
* * *
Dok je Koten vozila iznajmljeni automobil od okružnog aerodroma Ešvil
kroz gradić Bet Kejv ka Čimni Roku putem 64, padao je. sneg. Setila sc
kako je, dok je gledala Poslednjeg Mohikanca, čeznula da vidi kraj gde je
film sniman. Sada će ti se pružiti prilika, pomisli.
Džon joj je dao uputswa kad rau se javila sa aerodroma. Rckao joj je da
brvnara nije daleko od grada, i da će vožnja biti naporna po krivudavim,
uskim planinskim putevima. Kad je sišla sa puta 64, słwatila je da nije
preterivao. Nije bila navikla na planinske puteve, pogotovo po lošem
vremenu. Retki sneg pretvorio se u susnežicu i kišu koja se ledila; sumrak
boje puščane cevi prekrio je mračne planine.
Koten je pratila seoski put, i samo bi s vremena na vreme
uglcdala slabašnu svetlost sa farmi jedva vidljivu kroz ledenu
kišu. Preko brisača koji su radili uz honkitonki pesmu sa radi
ja, upinjala se da ugleda poštansko sanduče sa natpisora Džons.
Skrenuvši na blatnjavi prilaz, dovezla se pred staru dvospratnu
seosku kuću.
Svetlo na tremu je zasvetlucalo kad je pokucala na staklena ulazna vrata.
Vi mora da ste gospodica Stoun'', reče farmer, otvarajući vrata. Ja sam
Klarens Džons. Udite unutra pre nego što se smrznete.
Izgledao je kao da je u srednjim ili kasnim sedamdesetim. Imao je gustu
sedu kosu, smežurane obraze i nosio je kombine
zon. NjegoVc grube i koščale ruke odavale su čoveka koji je čitav život
provco naporno radeći.
..Sedite ovde dok ne donesem kijuč od kuće, reče Džons.
Hvala, reče Koten. Nameštaj je bio star i pohaban, ali naoko udoban,
primelila je dok je sedala na sofu. Zidovi su bili prekriveni slikama,
najverovatnije njegove porodicc. Džons je u mladosti bio zgodan.
,Je li ono vaša žena?', upitala je kad se vraiio. Glavom jc pokazala portret u
zlatnom ramu.
To je moja Lili. Preminula je pre nekih pel godina. Sekirala me je od jutra do
rnraka. Sada je ovde prilično samotno. Nedoslaje ini. Stavio je ključ na
stočić ispred Koten. To je ključ od kuće Tajlerovih. Već sam bio gore i
uključio gas i vodu. Biće prilično toplo dok ne stignete tamo ali ćcte ipak
morati da upalite vatru.
,.Veoma Ijubazno s vaše strane, rcče Koten.
Sin Ovcna Tajlera mi reče da vara je poirebno da pobegnete na neko vreme.
Pa, svakako ste izabrali pravo mesto.
Nadam se.
Bićete saini gore?
Ne, i Džon dolazi.
Onda neću morati da dolazim da proveravam kako stc.
Sigurna sam da će mi biti dobro.
Gore nema telefona, tako da ćete, ako vam nešto bude bilo potrebno, morati
da sidete da biste ga nabavili. U Cimni Roku imamo bakahiicu, a i gasnu
stanicu.
To ću zaparatiti. Pogledala je na sat. Zaista bi trebalo da krenem. Prilično
sam iscrpljcna. Koten ustade i krenu ka vratima.
,.Stiglo vas je. Hoće to od putovanja. Idite tamo i odmorite se. Put je malo
nezgodan, samo vozite polako i oprezno. Džons ju je ispratio do vcrande.
Kad krenete odavde, vratite se putera kojim ste došli do belog znaka na
kojem crvenim slovima piše Riverslon. Tako se zove imanje Tajlerovih.
Skrenite na zemljani put. Skretanje je na sever. Prilično je strm, ali vozite
uz planinu. To je jedina kuća tamo. Svetlo pred kućom bi trebalo da je
upaljeno. Založite vatru čim stignete i dok se raspremite, biće toplo i
ugodno.
Hvala vam još jednom, gospodine Džons, reče Koten, rukujući se s njim.
Uključila je ventilator grejača na najjače i okrenula iznajmIjeni auto,
vraćajući se ka glavnom autoputu. Ledena kiša se u meduvremenu pretvorila
u sneg. Uskoro se pojavio i znak sa natpisom Riverston.
Kad je skrenula na uzani put, šljunak zagreba pod točkovima dok se pela uz
uzbrdicu.
Šuma je sa obe strane bila gusta od zimzelenog i listopadnog drveća. Tu i
tamo su se ukazivale ploče golih stena dok se put probijao kroz planinu. U
blizini vrha, vetar je podigao smetove na putu. Džons je bio u pravu, jeste
strm. Nekoliko puta je morala da nagazi gas. Gume su šlajfovale u blatu i
proklizavale po ledenim pločaraa.
Koliba je u svetlosti farova izgledala avetinjski. Žuta sijalica na prednjoj
verandi svetlucala je poput nejakog svetionika kroz sneg koji je padao.
Unutra je nad sudoperom u maloj kuhinji sa desne strane bilo uključeno
svetlo. Ustajali miris zatvorene kuće uvukao joj se u nos dok je obilazila
kolibu i uključivala svetlo i lampe. U frižideru je pronašla pakovanje od šest
flaša badvajzera sa dugim grlićem i nekoliko konzervi gaziranog soka. U
kredencima je bilo nekoliko tegli domaćeg povrća i džema i još nekoliko
konzervi svinjetine i pasulja, mešanog voća, i nekih začina.
Pošto je pregledala sve prostorije, Koten založi vatru koristeći cepljike koje
je našla u korpi kraj kamina drvca za potpalu, kako ih je zvao njen otac.
Nije prošlo mnogo, a već je ubacila i cepanicu i vatra se razgorela, šaljući
toplotu u dnevnu sobu.
Za večeru je uzela konzervu mešanog voća i pivo. Koten se svali na klupu
pored stola. Sjajan obrok, pomisli, pijuckajući badvajzer.
Vetar se pojačao i ledena kiša je poput klinova udarala u prozorska okna.
Pomislila je na Toratona i Vanesu svog bivšeg ljubavnika i svoju najbolju
prijateljicu.
Ubijeni.
Život joj se urušavao. Džon joj je jedini preostao kome je verovala. A možda
je ugrožavala i njegov život.
Stara koliba je cvilila na vetru, a drveće je napolju krckalo kao drveni
brodovi u oluji. Ležeći na kauču, posmatrala je vatru dok nije zaspala.
Sanjala je da čuje muziku njen ritam je udarao jače od vetra. Bilo je i
smeha, uzvika i pevanja. Osećala je kao da je guraju i vuku, stešnjenu u
plimi tela.
Iznenada, osetila je miris zapaljenih sveća i tamjana. Glasovi koji su
izgovarali molitvu zujali su kao pčele. Osetila je topao dah na obrazu, nečije
usne su joj šaputale u uvo.
Geh el crip ds adgt quash. Ti si jedina koja može da zaustavi...
Koten se u trenutku uspravi. Pokušavajući da san odagna iz glave, rukora je
začešljala kosu unazad i zagledala se u vatru od koje je ostala samo poneka
žeravica. Ali probudilo ju je još nešto osim reči stare sveštenice. Bat na
verandi. Kroz prozor je videla narandžastu svetlost iz kolibe kako pada na
bele snežne smetove. U daljini, kola su joj bila zatrpana snegom.
Odškrinula je vrata i ledeni talas je uleteo unutra. Na ono malo svetlosti što
se provuklo kroz otvorena vrata, videla je obrise stopa na tremu. Jesu li to
njeni od pre nekoliko sati, ili su sveži? Jesu li je već našli?
Koten zalupi vrata, zaključa ih i stavi lanac. Išla je od prozora do prozora i
proveravala brave. Zadovoljna što je svaki ulaz zaključan, založi vatru dok
se nije razgorela i zapucketala prigušujući jauke oluje.
Jedno po jedno, pogasila je sva svetla, a onda je počela da šeta i gviri kroz
zavese i žaluzine tražeći znake prisustva uljeza. Ali, videlo se samo kako
vetar nanosio sneg i kako se grane drveća povijaju u tami.
Koten pogleda na sat tri sata. Zora neće tako skoro.
Pronašla je neki stari pištolj i kuliju metaka na gornjoj polici orraana u
spavaćoj sobi. Pošto je napunila pištolj, vratila se na kauč i sela sa oružjem
kraj sebe, gledajući u vrata. Cekala je. Spremna.