Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Glen Kuper - Karta sudbine Empty Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 5:49 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Glen Kuper - Karta sudbine Slika_241565v
Srednjovekovni rukopis otkriven je iza stare police za knjige. Pošto je bio prilično
oštećen, poslat je u Pariz na restauraciju, gde istoričar književnosti Igo Pino počinje da čita ovaj zapanjujuci tekst iz četrnaestog veka. Rukopis donosi priču o oslikanoj pećini u blizini opatije i tajnama koje ona skriva. Zaintrigiran, Igo poziva u pomoć arheologa Lika Simara i njih dvojica započinju istragu.

Kada otkriju složenu mrežu preistorijskih pećina koja se nalazi u obližnjim brdima, dvojica naučnika shvataju da su na tragu nečeg neverovatnog. U samom središtu lavirinta nalazi se blistava odaja, baš kao što se u rukopisu i govorilo. Svesni značaja otkrića, Simar i Pino rešeni su da ono što znaju podele sa svetom. Međutim, kako počinju da razotkrivaju drevne tajne pećine, obreće se usred opasne igre moći.

Jedna slučajna smrt vodi ka drugoj, a čini se da neko ne preza ni od čega kako bi sačuvao zagonetku deset odaje...

Sken i obrada - DPJ



Poslednji izmenio Margita dana Sub Okt 27, 2012 5:51 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

http://www.book-forum.net

2Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 5:50 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PROLOG
PERIGOR, FRANCUSKA, 1899.
Koprcajući se preko klizavog terena, dva čoveka su teško disala trudeći se da
shvate ono što su upravo videli.
Iznenadio ih je pljusak koji se tokom kasnog leta u trenu provalio iz oblaka.
Dok su istraživali pećinu oluja je malo odmak natapajući usput litice od
krečnjaka, zatamnjujući vertikalno lice stena i obavijajući dolinu reke Vezer
velom niskih oblaka. Samo sat vremena ranije, sa uzvišenog položaja na litici,
učitelj Eduar Lefevr je svom mlađem rođaku Paskalu pokazivao obeležja
krajolika. Tornjevi crkve daljini jasno su se videli nasuprot blistavog neba.
Zraci sunca odbijali su se o površinu reke, a ječmena polja su se prostirala
preko ravnice. Međutim, kad su trepćući izašli iz pećine potrošivši poslednju
šibicu delovalo im je kao da je slikar odlučio da počne ispočetka i prefarba
žarki krajolik sivom bojom.
U dolasku su hodali opušteno i ležerno, međutim, povratno putovanje je bilo
prilično dramatično dok su se bujice slivale u slapovir između stena,
pretvarajući put u blatnjavu i nesigurnu stazu. Oboji su bili sposobni penjači, a
imali su i dobru obuću. Međutim, nijedan nije bio dovoljno iskusan da voljno
odabere boravak na visokoj, klizavoj litici dok kiša šiba. Ipak, nisu se vratili u
pećinu kako bi se sklonili sa nevremena.
4
„Moramo ovo da prijavimo vlastima!" insistirao je Eduar, brišući čelo.
Sklonio je granu da bi Paskal bezbedno prošao.
„Ako požurimo, bićemo u hotelu pre nego što padne mrak."
Neprestano su se hvatali za grane drveća ne bi li stabilnije koračali. Eduaru
je srce u jednom trenutku zastalo od straha, te je zgrabio Paskala za okovratnik
pomislivši da je njegov rođak izgubio oslonac i da će pasti.
Kad su stigli do kola, bili su potpuno mokri. Bilo je to Paskalovo vozilo,
zapravo pripadalo je njegovom ocu, pošto je samo neko poput bogatog bankara
mogao sebi da priušti raskošan i neobičan automobil poput pežoa, tip 16. Mada
su kola imala krov, kiša je ipak dobro natopila otvorenu kabinu. Ćebe ispod
sedišta je bilo relativno suvo, ali pri brzini od dvadeset kilometara na sat oba
čoveka su uskoro drhtala. Zbog toga su lako doneli odluku da stanu kod prve
kafane na koju naiđu i popiju nešto da se utople.
Malo selo Rijak je imalo samo jednu kafanu u kojoj je u ovo doba dana za
drvenim stolovima sedelo desetak mušterija. Bili su od grube fele, prosti seljaci
i svi do jednog su ućutali kad su stranci ušli. Neki od njih su bili u lovu na ptice
i puške su im bile naslonjene na zid. Jedan starac je pokazivao ka automobilu
kroz prozor i zakikotao se, prošaputavši nešto barmenu.
Eduar i Paskal su seli za prazan sto, izgledajući poput udavljenih pacova.
„Dva velika konjaka!", naručio je Eduar obrativši se barmenu. „Što pre to bolje,
gospodine, inače ćemo pocrkati od upale pluća!"
Barmen je posegnuo ka flaši i odvrnuo čep. Bio je to sredovečan čovek, zift
crne kose, dugih zalizaka i žuljevitih dlanova. „Je li to vaše?" pitao je Eduara,
pokazujući kroz prozor.
„Moje", odvrati Paskal. „Jeste li ikad ranije videli nešto slično?"
Barmen je odmahnuo glavom sa izrazom lica kao da će svakog trenutka
pljunuti na pod. Umesto toga je postavio novo pitanje. „Odakle dolazite?"
5
Posetioci kafane su pažljivo pratili razgovor. Za njih je to bila prava večernja
zabava.
„Na odmoru smo", odvrati Eduar. „Odseli smo u Sarlau."
„Ko to dolazi u Rijak na odmor?", usiljeno se osmehnuo barmen sipajući im
konjak.
„Ubrzo će mnogo ljudi dolaziti", odvrati Paskal uvređen njegovim tonom.
„Kako to mislite?"
„Kad se pročuje za naše otkriće, ljudi će dolaziti čak iz Pariza", hvalio se
Paskal. „Verovatno i iz Londona."
„Otkriće? Kakvo otkriće?"
Eduar je pokušao da ućutka svog rođaka, ali nije mogao da obuzda mladića
snažne volje. „Šetali smo kroz prirodu, duž litica. Tražili smo ptice. Pronašli
smo pećinu."
„Gde?"
Dok je opisivao put, Eduar je ispio piće i pokazao da mu sipa još jedno.
Barmen j e nabrao čelo. „Ovde ima puno pećina. Zašto je ova posebna?"
Kad je Paskal progovorio, Eduar je osetio da svi prisutni ljudi zure u usne
njegovog rođaka, posmatrajući kako mu se reči odvajaju od jezika. Kao učitelj,
oduvek se divio Paskalovoj moći opisivanja. Slušajući ga kako pripoveda,
iznova se divio čudu na koje su nabasali.
Zatvorio je oči i na trenutak se prisetio slika osvetljenih treperavim svetlom
šibica i nije video kako barmen klima glavom čoveku koji je sedeo iza njih
dvojice.
Metalni škljocaj ga je naterao da podigne pogled. Barmen je izvio usnu.
Da li se on to smešio?
Kad je iz Paskalove plave glave počela da šiklja krv, Eduar je imao tek toliko
vremena da izusti „Oh!" pre nego što je metak prozujao i kroz njegov mozak.
Kafana je smrdela na barut.
6
Nastupila je duga tišina sve dok čovek sa lovačkom puškom najzad nije
progovorio: „Šta da radimo sa njima?"
Barmen je počeo da izdaje naređenja. „Odnesite ih na Divalovu farmu.
Isecite ih na komade i nahranite svinje. Kad se smrači, uzmite konja i odvucite
njihovu mašinu daleko odavde."
„Znači postoji pećina", rekao je starac tiho.
„Zar si sumnjao u to?", prosiktao je barmen ka njemu. „Uvek sam znao da će
jednog dana biti pronađena."
Sad je mogao da pljune a da ne zaprlja svoj pod. Eduar mu je ležao pod
nogama.
Pljuvačka je sletela na krvav obraz.
1
očelo je sa varnicom iz žice za struju koju je miš izgrickao duboko u debelom
zidu od maltera.
Varnica je dosegla gredu od kestenovog drveta i vatra je počela da tinja.
Kad je staro, suvo drvo planulo u punom jeku severni zid crkvene kuhinje je
počeo da bljuje dim.
Da se ovo dogodilo tokom dana uzbunu bi podigao kuvar ili neka od časnih
sestara ili opat Meno lično da je svratio po čašu vruće vode sa limunom. Ili bi
pak posegli ka aparatu za gašenje požara ispod sudopere. Međutim, to se
dogodilo tokom noći. Biblioteka opatije imala je zajednički zid sa kuhinjom. Uz
jedan izuzetak, u njoj se nije nalazila posebno veličanstvena niti vredna
kolekcija. Međutim, ona je predstavljala deo opipljive istorije tog mesta, koliko
i grobnice i kripta ili obeležja na groblju.
Uz standardne crkvene tekstove i Biblije iz proteklih pet vekova, tu su se
nalazile hronike sa svetovnim aspektima života opatije: rođenja, smrti, popisi
stanovništva, medicinske knjige i knjige o poznavanju bilja, računi o trgovini,
P
7
pa čak i priznanice za pivo i izvesne sireve. Jedini vredan tekst bila je zbirka
Pravila Svetog Benedikta iz trinaestog veka. Takozvana dižonska verzija, jedan
od prvih prevoda sa latinskog na starofrancuski. Za ruralnu opatiju reda
cistercita u srcu Perigora, stari francuski prevod dela njihovog sveca zaštitnika
predstavljala je nešto zaista posebno. Knjiga je zauzimala centralno mesto na
polici koja se naslanjala na zapaljen zid. Biblioteka je bila smeštena u
pozamašnoj prostoriji sa visokim prozorima od obojenog stakla i kamenim
podom od kvadratnih i trouglastih komada spojenih malterom, što znači da je
bio daleko od ravnog. Središnjem stolu za čitanje bili su potrebni podmetači da
se ne bi klimao, a monasi i monahinje koji su sedeli za stolom nisu smeli
mnogo da se pomeraju kako ne bi uznemiravali ostale kloparanjem nogu od
stolica.
Police koje su se pružale duž zidova od poda do plafona napravljene su od
stare orahovine boje čokolade i bile su uglačane od koriščenja. Talasi dima su
nadirali sa vrha police načetog zida. Da nije bilo uvećane prostate brata
Marsela, ishod bi te noći možda bio drugačiji. U monaškoj spavaonici, sa druge
strane dvorišta od biblioteke, stari monah se probudio, krenuo u svoju
uobičajenu noćnu posetu toaletu i osetio dim. Teturao se niz hodnike na
artritisom iskrivljenim udovima uzvikujući: „Vatra!" Ubrzo su članovi
dobrovoljne vatrogasne brigade zatutnjili niz šljunkovit prilaz trapističkoj
opatiji u Rijaku u svom vozilu za gašenje požara.
Brigada je opsluživala predeo duž reke Vezer u oblasti Perigor Noar.
Komandant brigade Bone bio je iz Rijaka i dobro je poznavao opatiju. Danju je
bio gazda kafane. Stariji od ostalih članova svoje ekipe imao je zapovedno
držanje i neustrašivost vlasnika male firme i visokog oficira vatrogasne brigade.
Na ulazu u krilo u kojem se nalazi biblioteka, projurio je kraj opata Menoa koji
je delovao poput uplašenog pingvina u na brzinu obučenom belom ogrtaču sa
crnim skapularem preko plećki, kršeći kratke ruke i grčevito mrmljajući
grlenim glasom: „Požurite! Požurite! Biblioteka!" Komandant je osmotrio
8
dimom ispunjenu prostoriju i naredio ekipi da postave creva i da ih dovuku
unutra.
„Ne smete da koristite creva!", molio ga je opat. „Knjige!"
,,U tom slučaju, kako nam predlažete da ugasimo vatru oče?", odvrati
komandant. „Molitvom?"
Bone je potom doviknuo svom poručniku, mehaničaru sa dahom koji se
osećao na vino: „Vatra je nastala u ovom zidu. Srušite policu!"
„Molim vas!", preklinjao je opat. „Budite pažljivi prema mojim knjigama."
A zatim je sa užasom shvatio da se dragoceni tekst Svetog Benedikta nalazi
direktno na putu plamena. Projurio je pored Bonea i ostalih i zgrabio ga sa
police, držeći ga u naručju poput odojčeta.
Kapetan je melodramatično doviknuo za njim: „Ne mogu da radim dok se
meša. Neka ga neko izvede. Ovde ja zapovedam!"
Grupa okupljenih monaha je uzela opata za ruke. Izveli su ga tiho ali odlučno
na noćni vazduh obojen dimom. Bone je lično rukovao sekirom, zarivajući
zašiljeni kraj u policu u visini očiju, baš tamo gde se dižonska verzija Pravila
nalazila pre par trenutaka i povukao je unazad što je snažnije mogao. Sekira je
presekla hrbat još jedne knjige na putu do drveta i papir se razleteo unaokolo.
Ogromna polica se nagnula pet- šest centimetara i nekoliko rukopisa je palo.
Ponovio je ovaj manevar više puta, a članovi ekipe su radili to isto na drugim
tačkama duž zida. Boneu čitanje nikad nije išlo od ruke. Gajio je blagu mržnju
prema knjigama, tako da mu je ovaj poduhvat pružao sadističko zadovoljstvo.
Kad su četiri čoveka u isto vreme udarila i povukla sekire velika polica se
nagnula, knjige su popadale u bujici koja nalikuje odronu kamenja na lokalnom
planinskom putu a polica se prevrnula.
Ljudi su pojurili da se sklone dok se drvena konstrukcija stropoštavala na
kameni pod. Bone je poveo svoje ljude zakoračivši na zadnji zid police oborene
na gomilu rukopisa. Njihove teške čizme su treskale, i u Boneovom slučaju,
probijale orahove daske dok su se kretali ka zapaljenom zidu.
9
,,U redu", doviknuo je Bone, brekćući od napora. „Hajde da otvorimo zid i
brzo ga zaspemo vodom!"
Kad je svanulo, vatrogasci su i dalje gasili par preostalih plamenova. Konačno
su pustili opata unutra. Teturao se poput starca; bio je u ranim šezdesetim
godinama, ali ove noći je naglo ostario i delovao je pognuto i krhko.
Suze su mu krenule kad je ugledao štetu. Skrhane police, gomila natopljenih
knjiga, čađ na sve strane. Izgoreli zid je u najvećoj meri bio srušen i kroz njega
je video kuhinju. Zašto nisu mogli da se bore protiv vatre iz kuhinje, zapitao se?
Zar je bilo neophodno da unište njegove knjige? Međutim, opatija je spasena i
nijedan život nije izgubljen. Zbog toga treba da bude zahvalan. Nastaviće dalje.
Kao i uvek.
Bone mu je prišao kroz krš i pomirljivo rekao. „Žao mi je što sam bio grub
prema vama, oče Meno. Obavljao sam svoj posao."
„Znam, znam", rekao je opat tupo. „Samo... oh, šteta je velika."
„Plašim se da požar nije naivna stvar. Uskoro ćemo krenuti. Znam firmu koja
vam može pomoći sa čišćenjem. Vodi je brat jednog od mojih ljudi iz
Montinjaka."
„Taj posao ćemo obaviti sami", odvrati opat. Pogled mu je lutao po knjigama
posutom podu. Zastao je da podigne mokru Bibliju. Njen kožni povez iz
šesnaestog veka već je smrdeo na plesan. Upijao je vlagu pregibom rukava, ali
je ubrzo shvatio uzaludnost svog čina i jednostavno je spustio na sto za čitanje,
odgurnut do netaknute police.
Odmahnuo je glavom i upravo hteo da krene na jutarnju molitvu kad mu je
nešto privuklo pažnju.
U ćošku, nedaleko od gomile srušenih knjiga, nalazio se karakterističan
povez koji nije prepoznao. Opat je bio naučnik, diplomirao je teologiju na
Pariškom univerzitetu. Tokom tri decenije ove knjige su postale njegovi prisni
10
prijatelji. Bilo je to kao da ima nekoliko hiljada dece a zna sva njihova imena i
rođendane. Međutim, ovu knjigu nikad ranije nije video; bio je siguran u to.
Jedan od vatrogasaca, prijatni mršavi čovek pažljivo je posmatrao opata kako
prilazi knjizi i saginje se da joj pogleda povez.
„Čudna je, zar ne, oče?"
„Zaista jeste."
„Ja sam je pronašao", rekao je vatrogasac ponosno.
„Pronašli ste je? Gde?"
Vatrogasac je pokazao ka delu zida koji više nije postojao. „Tamo. Bila je
unutar zida. Zamalo da je pogodim sekirom. Radio sam brzo tako da sam je
samo bacio u ćošak. Nadam se da je nisam suviše oštetio."
„Unutar zida, kažete."
Opat ju je podigao i odmah shvatio da težina nije odgovarala veličini. Mada
raskošna, ova mala knjiga bila je veličine moderne džepne knjige i prilično
tanka. Bila je teška zbog toga što je bila puna vode. Natopljena i zasićena poput
sunđera. Voda mu je curila niz ruke i kroz prste.
Korica je bila povezana neverovatnim komadom kože, izrazito crvene
nijanse. Na centru se nalazila divno izrezbarena slika sveca u lepršavoj odori i
sa oreolom oko glave. Povez je ulepšavao fino izbočen hrbat, potamneli srebrni
ćoškovi i ivice poveza i pet srebrnih ispupčenja veličine graška, po jedan u
svakom uglu i jedan na sredini tela sveca. Mada nije bila ukrašena rezbarijom
zadnja korica je imala pet identičnih ispupčenja. Knjigu je zatvorenom držao
par srebrnih kopči, čvrsto stisnutih oko mokrih listova pergamenta.
Opat je prebirao po prvim utiscima: trinaesti ili četrnaesti vek, vrlo verovatno
ilustrovana, vrhunski kvalitet.
I bila je skrivena. Zašto?
11
„Šta je to?" Bone se našao kraj njega isturajući neobrijanu bradu napred
poput pramca broda. „Dajte da vidim."
Opat se trgao na ovo prekidanje njegovih misli i mehanički predao knjigu.
Bone je zario debeli nokat kažiprsta u jednu kopču i lako je otvorio. Druga
kopča je bila tvrdoglavija, ali samo neznatno. Povukao je prednju koricu i baš
kad se činilo da je na pragu otkrića, korica je odbila da se pokori. Zbog
natapanja u vodi slepila se sa stranama kao da su zalepljene lepkom.
Iznervirano je povukao snažnije, ali korica se nije dala.
„Ne! Prekini!", vrisnuo je opat. „Pocepaćeš je. Vrati mi je!"
Komandant je šmrcnuo i predao knjigu. „Mislite li da je Biblija u pitanju?",
upita.
„Mislim da nije."
„Pa šta je?"
„Ne znam, ali od jutros treba obaviti neke hitnije stvari. Knjiga će morati da
sačeka neki drugi dan."
Međutim, prema knjizi se ponašao pažljivo. Stavio ju je pod ruku, odneo u
svoju kancelariju i položio belo platno na sto. Spustio je knjigu na platno i
nežno dotakao lik sveca pre nego što je odjurio u crkvu da održi službu.
Tri dana kasnije, unajmljena kola su prošla kroz kapiju opatije i parkirala se na
mestu za posetioce. Na vozačkoj tabli se nalazio GPS koji je vozača obavestio
da je stigao na odredište. „Hvala, znam", frknuo je vozač na ženski glas.
Igo Pino je izašao iz kola i trepnuo iza markiranih naočara za sunce ka
podnevnim zracima koji su lebdeli nad crkvenim tornjem kao tačka iznad slova
i. Uzeo je akten-tašnu sa zadnjeg sedišta i trzao se pri svakom koraku po
šljunku, zato što će prerano izgrebati nove kožne donove.
Užasavao se ovih obaveznih poseta selu. Obično bi mogao takve poslove da
dodeli Isaku, svom menadžeru za poslovni razvoj, ali prokletnik je već bio na
godišnjem odmoru. Zahtev je firmi Pino restauracija stigao direktno od
12
nadbiskupa Bordoa, važnog klijenta kojem se morala obezbediti prvoklasna
usluga.
Opatija je bila velika i prilično impresivna. Smeštena u zelenu enklavu šuma
i pašnjaka, prilično daleko i od regionalnog puta, obilovala je čistim
arhitektonskim linijama. Mada je crkveni toranj izgrađen u desetom veku ili
nešto ranije, sama opatija onakva kakva danas postoji, izgrađena je u
dvanaestom veku. Izgradili su je pripadnici strogog cistercitskog reda i do
sedamnaestog veka je u fazama periodično proširivana. Naravno, opremljena je
dostignućima dvadesetog veka u vidu električnih instalacija i vodovoda, ali
čitav kompleks se začuđujuće malo promenio tokom proteklog veka. Opatija
Rijak predstavljala je lep primer romanske arhitekture. Izgrađena je od belog i
žutog krečnjaka izvađenog iz lokalnog kamenoloma koji dominira Vezerskom
ravnicom.
Katedrala je dobrih proporcija, izgrađena na temeljima u obliku krsta.
Serijom prolaza i dvorišta bila je povezana sa drugim zgradama opatije - sa
spavaonicama, kapitularem, opatovom kućom, uređenim atrijumom, drevnom
saunom, starom pivarom, golubarnikom i kovačnicom. I bibliotekom. Igoa je
jedan od monaha otpratio direktno u biblioteku, mada bi je on i slep pronašao;
namirisao se zgarišta tokom svoje karijere. Njegov mlak pokušaj da ćaska o
lepom letnjem danu i tragičnom plamenu mladi monah je učtivo odbio, doveo
ga do dom Menoa, naklonio i otišao. Opat je čekao okružen gomilama natopljenih,
nadimljenih knjiga.
Igo je coknuo jezikom pri pogledu na štetu i predao mu svoju podsetnicu. Igo
je bio sitan, nabijen čovek četrdesetih godina, bez trunke sala. Nos mu je bio
širok, ali osim tog detalja, preostale crte lica su mu bile kao isklesane i prilično
zgodne. Izgledao je veoma elegantno i urbano sa savršenom frizurom, u uskoj
smeđoj sportskoj jakni sa dugmićima, žutomrkim pantalonama i beloj košulji
sašivenoj od najfinijeg egipatskog pamuka koja je svetlucala na njegovoj koži.
Blago je mirisao na kvalitetnu kolonjsku vodu. Sa druge strane, opat je nosio
13
tradicionalni široki ogrtač i sandale i odavao je miris znoja i kobasice koju je
pojeo za ručak. Kao da njihov susret bio posledica putovanja kroz vreme.
„Hvala vam što ste došli čak iz Pariza", reče dom Meno.
„Nema na čemu. To mi je posao. Kad nadbiskup pozove, ja dotrčim."
„On je dobar prijatelj našeg reda", odvrati opat. „Zahvalni smo zbog njegove
i vaše pomoći. Veoma malo knjiga je skroz izgorelo", dodao je pokazujući
unaokolo po prostoriji. „Štetu je uglavnom nanela voda i dim."
„Za vatru nema pomoći, ali voda i dim: ta šteta se može popraviti ako čovek
ima odgovarajuće znanje i alate."
„I novac."
Igo se nervozno nasmejao. „Pa, da, novac je takođe bitan faktor. Ako mi
dopustite, dom Meno, drago mi je što sa vama mogu normalno da razgovaram.
Nisam ranije sarađivao sa monasima. Pomislio sam da je ovde možda na snazi
zavet ćutanja. Zamislio sam da ćemo razmenjivati ceduljice."
„Zabluda, gospodine Pino. Mi nastojimo da održimo određenu disciplinu, da
govorimo samo kad je neophodno kako bismo izbegli isprazne i nepotrebne
rasprave. Smatramo da nas zaludno ćaskanje odvlači od duhovnog
usredsređivanja i monaških težnji."
„Taj koncept mi odgovara, dom Meno. Jedva čekam da se bacim na posao.
Objasniću vam kako radimo u firmi Pino restauracija. Zatim možemo da se
pozabavimo zadatkom i napravimo plan delovanja. Kako vam se to čini?"
Seli su za radni čitanje i Igo se upustio u predavanje o spasavanju
bibliotečkog materijala oštećenog vodom. Što je knjiga starija, objasnio je,
upija više vode. Drevni materijali opatije mogu upiti do dve stotine procenata
svoje težine. Ako treba obraditi, na primer, pet hiljada vodom natopljenih
knjiga, znači da se mora ukloniti osam tona vode!
Najbolji metod za restauraciju natopljenih knjiga jeste liofilizacija* u
kontrolisanim uslovima. Rezultat što se tiče pergamenta i papira može biti
izvanredan, ali u zavisnosti od specifičnosti materijala i količine bubrenja,
14
povez će možda morati da se zameni. Primenjivanje sredstava protiv gljivica
veoma je bitno za borbu protiv buđi, ali njegova firma je usavršila uspešan
pristup uništavanja mikroba tokom procesa sušenja unutar svojih velikih
tankova za liofilizaciju, uvođenjem gasa etilen-oksida.
*Smrzavanje, praćeno stvaranjem visokog vakuuma pri čemu zaleđena tečnost prelazi iz čvrstog
stanja u gasovito (bez prolaska kroz tečno stanje) i najzad sušenje laganim zagrevanjem da bi se
uklonili Doslednii tragovi vode. (Prim, prev.)
Igo je odgovorio na opatova razumna pitanja, a zatim pristupio delikatnom
problemu plaćanja. Napravio je uvod standardnim govorom da je neuporedivo
jeftinije prosto zameniti knjige koje se i dalje mogu naći u prodaji, a
restauraciju primeniti samo na starije i nezamenjive knjige. Zatim je dao grubu
procenu tipične cene za hiljadu knjiga i po- smatrao opatovo lice u potrazi za
reakcijom. Kurator ili bibliotekar bi obično u ovom trenutku počeo da psuje,
međutim opat je ostao ravnodušan i svakako nije počeo da bljuje kletve.
„Naravno, moraćemo da napravimo listu prioriteta. Ne možemo sve da
restauriramo ali moramo da spasemo najsvetiju istoriju opatije. Pronaći ćemo
način da vam platimo. Postoji fond za obnovu krova u koji možemo da
posegnemo. Imamo neke manje slike koje možemo da prodamo. Postoji jedna
knjiga, ranofrancuski prevod Pravila Svetog Benedikta od koje nam se ne mili
rastanak, ali..." Tužno je uzdahnuo. „A i vi nam možete pomoći gospodine tako
što ćete ponuditi cenu koja je u skladu sa našim svešteničkim statusom." Igo se
nasmešio. „Naravno, dom Meno, naravno. Šta kažete na to da pogledamo
knjige?"
Proveli su popodne razgledajući gomile mokrih knjiga, praveći grub inventar
i određujući listu prioriteta zasnovanu na opatovoj proceni istorijske vrednosti.
Najzad im je mladi monah doneo poslužavnik sa čajem i biskvitima i opat je
15
iskoristio priliku da pokaže malu knjigu umotanu u platno. Bila je odvojena od
ostalih i postavljena na drugi kraj stola za čitanje.
„Voleo bih da čujem vaše mišljenje o ovoj knjizi, gospodine Pino."
Igo je žedno popio čaj pre nego što je navukao nove rukavice od lateksa.
Odmotao je platno i pregledao elegantan povez od crvene kože. „Pa, ovo je
nešto zaista posebno! Šta je u pitanju?"
„Iskreno, ne znam. Nisam ni znao da je imamo. Jedan od vatrogasaca ju je
pronašao unutar zida. Korica se zalepila. Nisam pokušavao da je otvorim na
silu."
„Dobra odluka. To je glavno pravilo u slučaju kad ne znate šta radite.
Prepuna je vlage, zar ne? Pogledajte zelene mrlje na ivicama strana ovde i
ovde. A evo i crvene tačke. Ne bi me iznenadilo da ima ilustracije u boji.
Pigment sa biljnom bazom može da procuri."
Blago je povukao koricu i primetio. „Ove strane se neće odvojiti bez dobrog
sleđivanja i sušenja, ali možda bih mogao da podignem koricu da vidimo prvu
praznu stranu. Slažete li se?"
„Ako to možete bezbedno izvesti."
Igo je uzeo kožnu torbicu iz tašne i otkopčao je. Unutra se nalazio asortiman
preciznih, zašiljenih alata, klinova i kuka, veoma sličnih zubarskim
instrumentima. Odabrao je majušnu lopaticu sa ultrafinim sečivom i počeo da
radi na korici, napredujući milimetar po milimetar sigurnom rukom obijača
sefova ili stručnjaka za deaktiviranje bombi.
Proveo je dobrih pet minuta opipavajući čitavu koricu, umećući lopaticu
otprilike po centimetar dubine oko ivice a zatim je nežno povukao i korica se
odvojila od prve strane i otvorila.
Opat se nagnuo preko Igoovog ramena i glasno uzdahnuo dok su obojica
zajedno čitala krupan natpis ispisan tečnim i sigurnim latinskim pismom:
16
RIJAK, 1307.
Ja, Bartomju, fratar opatije Rijak, imam dve stotine i dvadeset godina i ovo je
moja priča.
2
Na pola puta između Bordoa i Pariza u prvoj klasi brzog voza, Lik Simar je
vodio ljutu borbu oko toga kojem od svoja dva nepresušna interesovanja da se
prepusti: radu ili ženama.
Sedeo je sa desne strana vagona u redu pojedinačnih sedišta radeći na reviziji
jednog od svojih radova koji je trebalo da izađe u časopisu Priroda. Zelene,
seoske ravnice su promicale kraj njegovog zatamnjenog prozora, ali nije
primećivao krajolik dok se mučio da pronađe ispravnu englesku frazu kojom će
naglasiti zaključak. Pre četiri godine, dok je živeo u Sjedinjenim Državama, ova
jezička blokada bi bila nezamisliva; smatrao je da je neverovatno koliko takve
veštine zarđaju kad ih čovek ne koristi, mada je odlično govorio dva jezika.
Primetio je dve ljupke dame koje sede jedna pored druge sa leve strane
vagona, par redova dalje od njega. Neprestano su se okretale, smeškale i
ćaskale među sobom dovoljno glasno da ih čuje.
„Mislim da je filmska zvezda."
„Ko tačno?"
„Nisam sigurna. Možda je pevač."
„Idi da ga pitaš."
„Idi ti."
Bilo bi nepodnošljivo lako skupiti papire i pozvati ih da mu se pridruže u
vagon restoranu. Neizostavno bi usledila razmena telefona pre nego što izađu
17
na stanici na Monparnasu. Možda će jedna od njih, ili obe, biti kasnije popodne
slobodna da popiju piće sa njim, nakon što večera sa Igom Pinoom.
Međutim, obavezno je morao da završi referat i da se pripremi za predavanje
pre nego što se vrati u Bordo. Nije imao vremena za ovaj sastanak, organizovan
na brzu ruku. To je i rekao Igou, ali stari školski drug ga je molio - bukvalno
preklinjao - da pronađe vreme. Morao je nešto da mu pokaže i morao je to da
obavi lično. Obećao je Liku da se neće razočarati. U svakom slučaju će zajedno
večerati prisećajući se dobrih starih vremena. I da, Igoova firma mu je takođe
platila kartu prve klase i finu sobu u hotelu Rojal Monso.
Lik se vratio referatu, studiji o kinetici populacije među evropskim lovcimaskupljačima
tokom glacijala* u poznom paleolitu. Neverovatno je da je pre
trideset hiljada godina bilo samo pet hiljada ljudi u čitavoj Evropi, ako su
proračuni njegovog tima tačni. Pet hiljada duša, broj opasno blizak nuli! Da ovi
srčani ljudi nisu pronašli odgovarajuće utočište od ledene hladnoće u
skrovištima Perigora, Kantabrije i Iberijske obale, nijedna od nasmejanih
mladih dama - niti bilo ko drugi - ne bi postojao.
Međutim, žene su neumoljivo šaputale i gledale ga. Ili im je bilo dosadno ili
je prosto bio suviše neodoljiv sa gustom, crnom kosom koja mu se prelivala
preko okovratnika, cigaretom na usnama, kaubojskim čizmama koje su se
raskalašno pružale od njegovih farmerki ka prolazu između sedišta.
*Glacijal je period tokom kojeg se led protezao najdalje na jug u toku određenog ledenog doba.
(Prim, prev.)
Delovao je znatno mlađe, ali naočare za čitanje su ga ipak približavale stvarnom
godištu četrdesetčetvorogodišnjeg profesora.
Novi poluskriveni osmeh lepše devojke, one koja je sedela do prolaza,
slomio je njegov otpor. Uzdahnuo je, sklonio papire i u tri duga koraka se našao
kraj njih. Bilo je dovoljno da prijateljski kaže: „Zdravo."
18
Devojka kraj prolaza je ushićeno zacvrkutala: „Zdravo. Moja prijateljica i ja
se baš pitamo ko ste vi."
Nasmešio se. „Ja sam Lik, eto ko sam."
„Da li ste iz sveta filma?"
„Ne."
„Pozorišta?"
„Ni to."
„Čime se onda bavite?"
„Ja sam arheolog."
„Kao Indijana Džons?"
„Upravo tako. Baš kao on."
Devojka do prolaza je bacila pogled ka svojoj prijateljici i pitala: „Da li biste
popili kafu sa nama?"
Lik je slegao ramenima i na trenutak pomislio na nezavršen posao.
„Da, naravno", odvratio je. „Zašto da ne?"
3
General Andre Gatino je krenuo u kratku šetnju kroz groblje Per Lašez, što je
bila njegova uobičajena rutina u vreme ručka - kad je dan bio lep. Pokazalo se
da je teško održati vitkost u pedesetim i sve češće je morao da preskače ručak i
šeta par kilometara umesto toga.
Groblje, najveće u Parizu, bilo je veoma posećeno i verovatno najpoznatije
na svetu. Tu su sahranjeni Prust, Šopen, Balzak, Oskar Vajld i Molijer. Na
Gatinoovu žalost, groblje je takođe bilo počivalište Džima Morisona. Lično se
žalio upravniku groblja kad god bi primetio da je neki od fanova Dorsa sprejom
na kamenu napisao znak ZA DŽIMA uz neizbežnu strelicu.
19
Groblje se nalazilo na samo kilometar od njegove kancelarije na Bulevaru
Mortije u dvadesetom arondismanu, ali da bi produžio boravak u zelenilu,
naložio bi vozaču da ga odveze do glavne kapije i čeka tamo dok završi sa
vežbom. Broj registracije njegovog službenog pežoa 607 garantovao je da
policija neće dosađivati zaludnom vozaču.
Groblje je bilo ogromno, obuhvatalo je nekih pedeset hektara i Gatino je
mogao da menja rutu bezbroj puta. Ovog sunčanog popodneva tokom kasnog
leta, lišće iznad njegove glave je tek počelo da menja boju i ugodno je šuškalo
na povetarcu. Koračao je kroz navalu posetilaca, mada su ga lepo plavo odelo,
vojnička frizura i krut stav odvajali od farmerki i majica koje je većina otrcanih
posetilaca nosila. Izgubljen u mislima, zašao je nešto dublje nego što bi obično
otišao. Ubrzao je korale kako bi se vratio na vreme za nedeljni sastanak
osoblja. Posebno velika i ukrašena grobnica na brežuljku navela ga je da na
trenutak uspori i stane. Otvorenih zidova u vizantijskom stilu, štitila je dva
sarkofaga položena jedan kraj drugog i bila je ukrašena skulpturama muškarca i
žene u srednjovekovnom stilu. Grobnica Eloize i Abelara, ukletih ljubavnika iz
dvanaestog veka koji u tolikoj meri otelovljuju pojam prave ljubavi, da su
njihove kosti u devetnaestom veku poslate u Pariz sa prvobitnog mesta
njihovog počinka kako bi cela nacija mogla da im iskaže poštovanje.
Gatino je istresao nos u maramicu. Večna ljubav, namrštio se. Propaganda.
Mitologija. Pomislio je na svoj brak bez ljubavi i podsetio sam sebe da kupi
neki sitan dar ljubavnici. Umorio se i od nje, ali pošto se nalazio na takvoj
poziciji morao je svaku koketeriju da podvrgne sigurnosnoj proveri. Mada su
njegove kolege bile diskretne, osećao se ograničenim: nije mogao suviše često
da menja ljubavnice i da zadrži dostojanstvo. Vozač je prošao kroz
bezbednosni kordon i ostavio Gatinoa u unutrašnjem dvorištu. Ušao je u zgradu
kroz velika vrata od hrastovine, dostojanstvena i postojana poput samog
Ministarstva odbrane.
La piscine.
20
To je bio nadimak DGSE* kompleksa. Bazen. Mada se ime odnosilo na obližnji
bazen Francuske plivačke federacije, ideja o plivačkim krugovima, ulaganje
silnog napora samo da bi ostali na istom mestu, često mu se činila više nego
prigodnom.
*DGSE - Direction Generale de la SecuriteExterieure, Francuska obaveštajna služba. (Prim, prev.)
Gatino je predstavljao neku vrstu anomalije unutar organizacije. Niko unutar
DGSE-a nije imao viši čin, a opet njegova jedinica je bila najmanja i unutar
agencije gde je nedostatak transparentnosti bio način života, Jedinica 70 je bila
najmanje transparentna. S obzirom na to da su njegove kolege istog ranga
unutar DGSE-a imali na raspolaganju ogromne fondove i ljudstvo, stajali rame
uz rame sa CIA i drugim obaveštajnim agencijama širom sveta i imali zvezdani
status u svojim redovima, njegova jedinica je predstavljala bledu senku u
poređenju sa tim. Gatino je imao znatno manji budžet, samo trideset zaposlenih
i radio je u relativnoj povučenosti. Nije da mu je ikad nedostajalo sredstava -
već je prosto količina novca koja mu je bila potrebna bila neznatna u poređenju
na primer sa Operativnim odeljenjem i njihovom globalnom mrežom špijuna i
agenata. Ne, Gatino je postizao ciljeve upotrebljavajući samo delić onoga što je
drugim odeljenjima bilo potrebno. Zapravo, većinu posla su obavljali
preduzimači iz vladinih i univerzitetskih laboratorija koji nisu imali pojma na
čemu zapravo rade.
Gatino se morao zadovoljiti saznanjem koje mu je sa pouzdanjem preneo
nadređeni, direktor DGSE-a, da su ministar odbrane i pred- sednik Francuske
često više zainteresovani za izveštaje o radu Jedinice 70, nego za bilo koje
drugo pitanje u vezi sa državnom obaveštajnom službom.
Jedinica 70 je imala kancelarije unutar kompleksa iz devetnaestog veka.
Gatinou se to zdanje više dopadalo od jednoličnih modernih zgrada i uvek se
21
opirao preseljenju. Voleo je visoke plafone, raskošne gipsane ukrase i drvene
zidne obloge a i toaleti su bili znatno prostraniji od modernih ekvivalenata.
Njegova soba za sastanke bila je grandioznih proporcija i posedovala je
blistavi kristalni luster. Nakon kratke posete ličnom kupatilu kako bi se sredio,
ušao je, klimnuo osoblju i seo na svoje mesto u čelu stola gde su ga čekali
dokumenti.
Jedan od rituala kojima je udovoljavao svojoj sujeti bilo je primoravanje
zaposlenih da u tišini čekaju dok on čita nedeljni izveštaj. Svaki upravnik
odeljenja je nakon toga podnosio usmeni izveštaj, ali Gatino je voleo da zna šta
sledi. Njegov prvi pomoćnik, pukovnik Žan-Klod Marol, nizak, nadmen čovek
sa urednim, malim brkovima, sedeo je desno od njega kotrljajući olovku
između palca i kažiprsta na svoj tipično snebivljiv način i čekao da Gatino
pronađe nešto što će kritikovati. Nije morao dugo da čeka.
„Zašto nisam obavešten o ovome?", upita Gatino, skidajući naočare za
čitanje kao da ima nameru da ih baci.
„O čemu, generale?", odvrati Marol uz primesu zamora kao da ga izdaje
strpljenje zbog čega se Gatino razbesneo.
„O požaru! Kako to misliš - o čemu?"
„To je bio samo mali požar u opatiji. Ništa se nije desilo u selu. Nije
delovalo naročito bitno."
Gatino nije bio zadovoljan. Ne trepćući je pogledao svakog čoveka za stolom
sve dok nije stigao do Šabona, zaduženog za doktora Pelea. „Ali, Šabone, ovde
ste naveli da vam je Pele rekao da je Bone lično prisustvovao požaru i da je
pomenuo kako je unutar zida pronađena mala knjiga. Da li je to vaš izveštaj?"
Šabon je odgovorio potvrdno.
„Koja je to knjiga?", upitao je ledenim glasom.
„Ne znamo", odvrati Šabon krotko. „Nisam smatrao da je bitna za naš
posao."
22
Gatino je sa dobrodošlicom dočekao ovu priliku za glumatanje. Inspirisao ga
je luster, podsetivši ga na vatromet. Njihov posao je često podsećao na čekanje
da se boja osuši. Lako su se uljuljkivali u opuštenost. On se lako uljuljkivao u
opuštenost. Prošlo je dobrih šest meseci od poslednjeg otkrića i njegov gnev
zbog tromog ritma kojim zadatak napreduje a samim tim i unapređenje na bolji
posao u ministarstvu koje je odavno trebalo da dobije, samo što nije prekipeo.
Započeo je tihim glasom koji je lagano narastao sve dok se nije uzdigao u
moćan krešendo i tako glasno urlanje da su ga čuli i u hodniku. „Rijak jeste naš
posao. Sve što ima veze sa Rijakom. Ništa što se dešava u Rijaku nije nebitno
dok ja ne kažem da je nebitno. Ako dete dobije boginje, želim to da znam! Ako
u kafani nestane struje, želim to da znam! Ako se prokleti pas iskenja na ulici,
želim to da znam! Stara knjiga je pronađena u zidu opatije i prva reakcija mog
osoblja jeste da to nije bitno? Ne budite idioti! Ne smemo sebi da dozvolimo da
budemo opušteni!" Ljudi su spustili poglede, podnoseći njegovo šibanje kao
dobri vojnici.
Gatino je ustao, pokušavajući da odluči da li da izjuri napolje i ostavi ih da
razmišljaju o svojim sudbinama. Nagnuo se i udario pesnicom po uglačanom
drvetu. „Zaboga ljudi, u pitanju je Rijak! Prestanite da zabušavate i bacite se na
posao!"
4
Kompanija Pino restauracija imala je kancelarije u Ulici Božon, nedaleko od
Avenije Oš i samo nekoliko blokova od Trijumfalne kapije. U tom kraju je bilo
skupo iznajmljivati prostorije, ali Igo ga je odabrao upravo zbog prestižne
vrednosti. Da bi mogao da se nosi sa rashodima iznajmljivao je mali apartman
za sedište svoje firme. On je živeo u sedmom arondismanu i imao je lep pogled
23
na Senu. Ako bi bio lep dan, prošetao bi do firme, pućkajući malu cigaru.
Podsticao je klijente da svrate kako bi se razmetao sa ukusom odabranim
antikvarnim predmetima i slikama, da ne pominjemo zapanjujuće zgodnu
crvenokosu sekretaricu. Kao čistokrvni kosmopolita nije mogao da podnese da
bude odvojen od srca Pariza osim na kratko i uvek se osećao pomalo tužno kad
je morao da poseti središte operacija u zgradi od metala, niskog plafona u
industrijskoj oblasti blizu aerodroma Orli. Tamo su firmi isporučivane slike,
druga umetnička dela, knjige i rukopisi iz čitave zapadne Evrope i dalje. Tamo
je radilo trideset radnika koji su se marljivo i strpljivo bavili unosnim poslom
uklanjanja tragova vode, vatre i drugih ljudskih i prirodnih nepogoda.
Igo je izjurio iz kancelarije kad je čuo Lilcov bariton na recepciji.
„Tačno na vreme!", doviknu, stežući prijatelja u medveđi zagrljaj. Lik je bio
za glavu viši, mišićav i preplanuo zbog rada na terenu. Igo je u poređenju sa
njim delovao bledunjavo i dečački onako doteran i izveštačen. „Eto, konačno si
upoznao Margo. Rekao sam ti da je lepa!" Zatim se obratio sekretarici: ,,A ti si
konačno upoznala Lika. Rekao sam ti da je lep!"
„Uspeo si da nas oboje postidiš", odvrati Lik uz smešak. „Margo, ako uspevaš
da se nosiš sa njim sigurno si veoma snažna žena." Margo je drsko klimnula u
znak slaganja. „Moj dečko je ragbista tako da sam osigurana po pitanju
njegovog nedoličnog ponašanja."
„Ovo je Isak Mansijon, šef odseka za poslovni razvoj i moja desna ruka",
reče Igo predstavivši čoveka koji se pojavio pored njega u odelu sa kravatom,
kratke kovrdžave kose i uredno podrezane brade.
Isak je toplo pozdravio Lika i zaverenički upitao: „Još ne znaš zbog čega si
ovde, zar ne?"
„Ćuti!", oglasio se Igo nestašno. „Nemoj mi upropastiti zabavu. Idi i zaradi
nam nešto novca!"
24
U svojoj kancelariji Igo je smestio Lika u udobnu fotelju, teatralno otvorio
bocu burbona i sipao pozamašnu količinu u par kristalnih čaša. Kucnuli su se i
otpili po gutljaj.
„Firma deluje sjajno, kao i ti", primetio je Lik.
„Koliko je prošlo otkako si bio u poseti, pet godina?", upita Igo.
„Tako nešto."
„Baš jadno sa tvoje strane. Češće sam te viđao dok si živeo u inostranstvu."
„Pa, znaš kako je", Lik se zamislio. „Nikad dovoljno vremena."
„Kad smo se poslednji put sreli imao si devojku, Amerikanku."
„Ta veza je propala."
Igo sleže ramenima. „Tipično", a zatim dodade praktično bez pauze:
„Gospode, baš mi je drago što te vidim!"
Neko vreme su razgovarali o prijateljima iz fakultetskih dana i Igovom
komplikovanom društvenom životu kad je Margo diskretno pokucala na vrata i
obavestila ga da policija ponovo na vezi.
„Da izađem?", upita Lik.
„Ne, ostani. Razgovor neće dugo trajati."
Lik je slušao jednu stranu razgovora. Igo je uzdahnuo kad je spustio
slušalicu. „Uvek nešto. Sinoć su nam provalili u prostorije. Noćni čuvar je
pretučen. U bolnici je sa napuklom lobanjom. Sve su ispreturali."
„Da li je nešto ukradeno?"
„Ništa. Idioti verovatno nisu znali da restauriramo knjige. Šta je poslednja
stvar za šta bi neki neuki lopov bio zainteresovan? Knjige! A njih su i pronašli i
to u velikim količinama. Poetska pravda, međutim napravili su haos."
Lik je saosećao sa stresom svog prijatelja, ali je ipak na kraju podigao oba
dlana ka plafonu i rekao: „Pa? O čemu se radi? Šta je tako bitno da sam morao
sve da bacim i dovučem se u Pariz?"
25
„Potrebne mi je tvoja stručna pomoć."
„O čemu se radi?"
„O ovome."
Igo je prišao kredencu i uzeo paketić umotan u muslin. Seli su zajedno na
sofu. Igo je raščistio prostor na stočiću, a zatim teatralno i polako odmotao
knjigu. Kožni povez je bio crveniji i raskošniji nego onog dana kada ju je Igo
prvi put ugledao u opatiji. Na prednjoj korici svetac sa oreolom je delovao
trodimenzionalno. Srebrne loptice, ćoškovi i krajevi poveza kao i dve kopče
sijali su kao u vreme kad su napravljeni. Naravno, knjiga je sad bila znatno
svetlija i suva kao barut. „Dobio sam je pre par nedelja. Bila je veoma
natopljena vodom, ali moji ljudi su to sredili."
,,U redu..."
„Iz Dordonje je, Perigor Noar - tvoj teren."
Lik je podigao obrvu, blago zainteresovan.
„Jesi li ikad čuo za malo selo Rijak?"
„Na reci Vezer? Možda sam se par puta motao po okolini. Šta ima tamo?"
Igo mu je ispričao o opatiji i požaru uz dramatične detalje i trudeći se da
izgradi atmosferu pre nego što stigne do klimaksa priče. Nakon što je završio sa
razmetljivim pripovedanjem o izvrsnoj restauraciji koju je njegova firma
obavila na rukopisu, najzad je rekao: „Voleo bih da je prelistaš i da mi kažeš
kakav ti je prvi utisak, u redu?"
„Naravno. Daj da pogledam."
Lik je podigao tanku, laganu knjigu svojim žuljevitim rukama, otvorio
koricu, primetio datum iz četrnaestog veka na prvom listu i počeo da okreće
stranice.
Ispustio je glasan zvižduk. „Ne mogu da verujem!", uzviknuo je.
„Pomislio sam da ćeš se zainteresovati", reče Igo. „Nastavi."
Lik je zastajao na svakoj strani tek toliko da baci pogled. Mada nije mogao
da pročita tekst, procenio je da ga je napisala sposobna i uvež- bana ruka.
26
Rukopis je bio ispisan stilskim pravougaonim pismom, po dva stupca na svakoj
strani, mastilom boje rđe koje je zadržalo fin bakarni sjaj. Duž ivice strana su
bili vidljivi ubodi korišćeni kao oznake da bi redovi bili pravi.
Međutim, nije ga tekst zainteresovao. Oduševile su ga jasne i smele ilustracije
na marginama nekih strana.
Posebno slike koje su predstavljale smisao njegovog života.
Crni bikovi. Srna. Bizon.
Divlje, živopisne i divno izrađene u crnim, zemljanim, smeđim i žutomrkim
tonovima.
„Bez ikakve sumnje je u pitanju polihromatska pećinska umetnost", mrmljao
je. „Pozni paleolit, po stilu i izradi su veoma slični crtežima u pećini Lasko, ali
nisu iz te pećine niti sa bilo kog drugog lokaliteta koji sam ja ikad video."
„Pretpostavljam da si obišao sve poznate lokalitete", rekao je Igo.
„Naravno! To mi je posao! Međutim, ovde je zapravo najneverovatniji
datum: 1307. godina! Apsolutno prvi verodostojan pomen pećinske umetnosti u
istoriji jeste onaj iz Altamire u Španiji, 1879. godine. Ovo se desilo pet vekova
ranije! Ne kažem da ljudi nisu znali za ove pećine pre devetnaestog veka, ali
niko nije pisao o tome, niti precrtavao slike. Jesi li siguran daje knjiga zaista iz
1307. godine?"
„Pa, nisam je podvrgao forenzičkom datiranju, ali sve - najfiniji pergament,
povez, mastilo i pigmenti - ukazuje da je u pitanju četrnaesti vek."
„Jesi li siguran?"
Igo se nasmejao podražavajući ga: „To mi je posao!"
Lik je ponovo zabio nos u knjigu. Potražio je određenu stranu i obrnuo
rukopis ka svom prijatelju.
Igo je frknuo. „Znao sam da će te to zainteresovati. Kakva slika, veoma je
izazovna! Da li si ikad video nešto slično?"
Na margini se nalazila primitivna kontura čoveka u stojećem stavu, ništa više
od čiča Gliše naslikanog potezima četkice umočene u crnu boju. Umesto glave,
27
figura je imala kljun ptice, a na središnjem delu tela, dugačkim potezom četkice
bio je predstavljen falus u erekciji.
„Da! Sećam se! Nije identična, ali je veoma slična. U Laskou postoji slika
čoveka-ptice poput ove. To je neka vrsta mistične figure. I sa sličnim penisom.
Neverovatno."
Okrenuo je stranu i pokazao ka marginalijama, raskošno ukrašenim bogatim
pigmentima - bujnom zelenim tonovima, zemljano-smeđim i vatreno crvenim.
„Pogledaj sve ove crteže! Ove biljke." Okrenuo je još jednu stranu. „Ovo je
neka vrsta loze." Zatim još jednu. „Ovo je trava. Poput knjige iz biologije!"
Najzad je okrenuo jednu od poslednjih strana. „Zaboga Igo, ovo je mapa!"
Duž margine ove strane plava linija je krivudala kroz zelene, smeđe i sive
zavoje, očigledno topografski. Krajolik je bio posut sitnim, naslikanim
simbolima: žutomrki toranj, vijugava plava linija - verovatno reka - jato kuća sa
sivim krovovima, drvo sa granama izvijenim pod čudnim uglovima, paralelni
nizovi vijugavih plavih linija na sivoj pozadini nedaleko od drveta i majušno,
neoznačeno, crno slovo X koje je plutalo bez konteksta.
Igo se složio. ,,I meni se učinilo da je mapa u pitanju."
Lik je popio piće i odmahnuo Igou kad je krenuo da mu dopuni čašu. „Reci
mi šta piše. Ti znaš latinski. Ja nikad nisam odmakao dalje od veni, vidi, vici."
Igo se nasmešio, dopunio svoju čašu i nastavio sa teatralnim zanosom: „Pa,
na prvoj strani piše, 'Ja, Bartomju, monah opatije Rijak, imam dve stotine i
dvadeset godina i ovo je moja priča.'"
Lik je zbunjeno naborao nos. „Nastavi..."
„Prva rečenica na narednoj strani glasi, 'U večnu slavu najizvrsnijeg čoveka
kojeg sam ikad upoznao, Svetog Bernara iz Klervoa.'"
Lik je prešao prstom preko slike sveca na korici. „To je on?"
„Verovatno."
„Postoji li veza sa rasom pasa?"
28
„Zapravo, psi su dobili ime po njemu, ali u međuvremenu sam saznao da je
bio znatno poznatiji."
„Ispričaj mi ostatak."
„Ne mogu."
Lik je gubio strpljenje. „Zašto?"
Igo je uživao. „Ne mogu da pročitam."
Arheologu je bilo dosta ove igre. „Slušaj, ispljuni šta imaš i ne budi
drkadžija. Zašto ne možeš da pročitaš?"
„Zato što je ostatak teksta šifrovan!"

http://www.book-forum.net

3Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 5:52 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
5
Za Lika je poseta Perigoru delovala poput povratka kuci. Zelena i plodna
zemlja uvek ga je dočekivala poput majke sa raširenim rukama. Od najranijeg
detinjstva i odmora u porodičnoj kući u Sent Oleu gde je provodio leta gacajući
po seoskim plažama duž Drone, Lik je bio najsrećniji kad se nađe u prirodi.
Valoviti teren, strmi rečni kanjoni, krečnjačke litice, suncem oblivene terase
koje se pružaju iza padina obraslih vinovom lozom, gusti šumarci, obilje šljiva i
hrastova koji rastu po peskovitom tlu, drevnih sela i varoši sa kućama
izgrađenim od peščara posejanih duž vijugavog puta - sve te slike su mu se
kovitlale u duši i privlačile ga nazad. Ali ništa nije bilo tako bitno kao duh
daleke prošlosti Perigora, udaljene duše koje su mu se javljale kao da sanja na
javi, senovite figure koje jure kroz šumu uvek na korak van domašaja.
Njegove detinje vizije ranih ljudi koji tumaraju zemljom, podsticane izletima
do mračnih oslikanih pećina te oblasti i romanom Džin Oel, Pleme pećinskog
medveda, koji je prerano sazreli jedanaestogodišnjak praktično gutao, usmerili
29
su ga ka akademskoj stazi koja ga je odvela do Pariškog univerziteta, Harvarda
i najzad profesorskog položaja u Bordou.
Lik je pokupio Igoa na glavnoj železničkoj stanici u Bordou, odakle su
krenuli na zapad u njegovom razdrndanom landroveru. Lik je ovaj put prelazio
rutinski, maltene je bio u stanju da to radi zatvorenih očiju. Landrover, kojem je
šaljivi engleski postdiplomac nadenuo nadimak „glandrover''*, prešao je par
stotina hiljada kilometara. Po danu, dok se obavljalo iskopavanje, prevozio je
na svojim grubim amortizerima studente i opremu do lokaliteta, a noću pivom
založene i hormonima nabijene mlade kopače od i do lokalnih kafana.
Stigli su pre ručka u opatiju i sada su sedeli sa dom Menoom u opatskoj kući,
prašnjavim knjigama prepunoj sobi koja je više nalikovala stanu nekog
profesora nego sveštenika. Igo ih je upoznao i izvinio se zbog toga što su
neformalno obučeni. Pošto je pomno pratio modu bilo mu je neugodno zbog
toga što je na sastanak došao kao da je krenuo u šetnju kroz prirodu.
* Gland (eng.) - žlezda. (Prim, prev.)
Igo je opata redovno obaveštavao o tome kako teče restauracija. Utvrđen je i
raspored vraćanja svih knjiga. Međutim, dom Meno je sad veoma nestrpljivo
očekivao da lično vidi Bartomjuov rukopis. Kad ga je Igo izvadio iz torbe,
zgrabio ga je poput proždrljivog deteta kojem je neko ponudio čokoladu.
Opat je pet minuta u tišini prelistavao stranice, proučavajući tekst kroz
naočare pre nego što je odmahnuo glavom u čudu. „Zaista neverovatno. Sveti
Bernar, od svih ljudi! Zašto je Bartomju smatrao da je neophodno skrivanje iza
šifre? I sve te fantastične ilustracije! Priznajem da sam ushićen i zbunjen u isto
vreme. Pomalo me plaši značenje svega toga."
,,I mi se slažemo", reče Igo uz potpun nedostatak emocija, ponašajući se pred
klijentima uvek krajnje profesionalno. „Zbog toga smo ovde. Željni smo da
otkrijemo objašnjenje i profesor Simar se ljubazno ponudio da pomogne."
30
Opat se okrenuo ka Liku, zaštitnički položivši šake na rukopis. ,,Cenim to,
profesore. Jedan od braće je za mene obavio pretragu preko interneta. Prilično
ste slavni za tako mladog čoveka. Završili ste isti fakultet u Parizu kao i ja,
doktorirali na Harvardu, gde ste neko vreme radili i najzad dobili ste prestižno
mesto profesora u Bordou. Čestitam vam na dostignućima."
Lik je sa zahvalnošću klimnuo glavom.
„Zašto Harvard, ako smem da pitam?"
„Moja majka je Amerikanka, a otac Francuz. U detinjstvu sam pohađao
internat dok su roditelji živeli na Bliskom istoku, mada smo se vraćali u
Francusku tokom leta. Kad su se razveli, bilo je prirodno da podele stvari. U
ovom slučaju to sam bio ja. Išao sam u američku srednju školu da bih bio sa
majkom, a zatim sam studirao u Parizu da bih bio sa ocem, i onda sam otišao na
Harvard da bih ponovo bio blizu majke. Komplikovano je, ali se sve dobro
završilo."
„Međutim, većinu istraživanja ste obavili u ovoj oblasti?"
„Da, bar devedeset procenata, rekao bih. Učestvovao sam na većini važnih
iskopavanja na paleolitskim lokalitetima tokom dve poslednje decenije,
uključujući pećinu Šove u Ardešu. Već nekoliko sezona proširujem stare
rovove koje je u Lez Eziju prokopao profesor Movijus sa Harvarda. Imam dosta
posla."
„Niste suviše zaposleni da se pozabavite ovim pitanjem?", pitao je opat,
pokazavši ka knjizi.
„Naravno da nisam! Kako da okrenem leđa velikoj zagonetki?"
Dom Meno je klimao glavom zureći u koricu.
„Sveti Bernar iz Klervoa je veoma bitan za naš red, svesni ste toga, zar ne?"
Igo je to potvrdio.
Obučen u jednostavnu monašku odeždu, opat je iznenada zabrinuto skupio
usne. „Koliko god da sam uzbuđen zbog toga što posedujem dokument na neki
način povezan sa njim, moramo biti svesni osetljivosti ove situacije. Ne znamo
31
šta je ovaj Bartomju napisao. Sveti Bernar je bio jedan od velikana našeg reda."
Nabrajao je na prste: „Osnivač je cistercitskog reda. Učestvovao je na saboru u
Troju gde su templari potvrđeni za zvaničan red. Propovedao je polazak u
Drugi krstaški pohod. Ustanovio je skoro dve stotine manastira širom Evrope.
Njegov teološki uticaj je neizmeran. Pape su cenile njegov savet i on je taj koji
je prijavio Pjera Abelara papi Inokentiju Drugom." Pošto je Lik delovao kao da
ne prepoznaje o čemu se radi, opat je dodao: „Znate za čuvenu romansu između
Abelara i Eloize? Čuvena, tragična priča iz srednjeg veka?"
„Ah, da!", reče Lik. „Svi smo u školi morali da čitamo njihova ljubavna
pisma."
„Kasnije tokom Abelarovog života, dugo nakon njegove fizičke tragedije,
Bernar mu je ponovo zagorčao život ali ovog puta zbog teološkog pitanja, a ne
ljubavnih jada! Sigurno je u pitanju samo interesantna fusnota. Ipak, zbog
svojih velikih dela, Bernar ne samo što je bio kanonizovan, već ga je papa
1174. godine, samo dvadeset godina nakon smrti, proglasio za crkvenog
naučitelja.* Ono što želim da kažem, gospodo, jeste to da mada je ovaj
Bartomju posvetio traktat svecu skoro dve stotine godina nakon njegove smrti,
moramo da vodimo računa o ugledu Svetog Bernara. Ako vam dozvolim da
istražite ovo pitanje, insistiraću da budete diskretni i obaveštavate me o svakom
otkriću kako bih mogao o tome da obaveštavam svoje pretpostavljene i primam
njihova uputstva. Po ovom pitanju, kao i svemu drugom u životu, ja sam samo
sluga."
*Titula koja se dodeljuje svecima koji su u velikoi meri doprineli teologiji i doktrini. (Prim, nrev.)
Na osnovu grube mape u knjizi, Lik je zaključio da je najbolje mesto za početak
pretrage bilo južni obod Rijaka, na istočnoj obali reke Vezer. Rijak je bilo
32
drevno selo koje je, za razliku od susednih sela bilo potpuno neprivlačno za
turiste, zbog čega je u njemu mirno i tiho tokom čitave godine. Nije bilo muzeja
i galerija, postojala je samo jedna kafana i nije bilo znakova koji bi upućivali
posetioce ka preistorijskim pećinama ili skrovištima u stenama. Postojala je
samo jedna, glavna, kaldrmisana ulica oivičena kamenim kućama ofarbanim u
limun-žuto. Dobar deo njih i dalje je imao krovove sačinjene od nemoguće
teških sivih kamenih ploča, uobičajenih u ovoj oblasti u prošlosti. Ovih dana su
brzo nestajali, zamenjivali su ih znatno praktičniji krovovi od terakota. Bila je
to uredna enklava sa skromnim vrtovima i saksijama za cveće u koje je posađen
mak. Dok se Lik polako vozio kroz centar, tražeći mesto za parkiranje, izrekao
je par idiličnih komentara u vezi sa njegovom nepomućenom autentičnošću.
Igoa to nije dotaklo i trgao se kad je ugledao zgrbljenu ženu koja se mrštila na
automobil dok se provlačio kraj nje na uskom putu. Na kraju niza kuća, dok se
Lik pitao u kom pravcu da krene, koza privezana blizu šupe za alat, na malom
pašnjaku sa niskim zidom, spektakularno se olakšala i Igo više nije mogao da
ćuti.
„Gospode, kako mrzim selo!", uzviknuo je. „Kako si uspeo da me nagovoriš
da krenem sa tobom?"
Lik se nasmešio i skrenuo ka reci.
Nije bilo zgodnog mesta za parkiranje, tako da je zaustavio landrover na
travnatoj livadi na obodu sela. Reka se nije videla od šume, ali se čula. Ostavio
je kartonski znak na šoferšajbni koji je obaveštavao da su došli po zvaničnom
poslu univerziteta u Bordou, što je moglo ali nije moralo sprečiti pisanje kazne.
Sve je zavisilo od revnosti lokalnih žandarma. Pomogao je Igou da namesti
ranac a zatim su se uputili u šumu.
Bilo je toplo i insekti su zujali kroz vazduh. Nije bilo staze, međutim, nisko
žbunje, paprat i korov nisi bili suviše gusti. Imali su par problema dok su se
probijali kroz granje kestenja, oraha i bukvi koje su tvorile kupole nalik
kišobranima, zaklanjale podnevno sunce i hladile vazduh. U pitanju nije bila
33
potpuno netaknuta teritorija. Gomila zdrobljenih konzervi piva ležala je ispod
jednog bagrema i svedočila o noćnim posetiocima. Lik je bio ozlojeđen zbog
povrede prostora. Ovo đubre je kvarilo inače savršenu sliku visećih cvetnih jata
kremaste boje na zelenoj pozadini i on je gunđao sebi u bradu kako će zastati da
to počisti kad se budu vraćali. Igo je zakolutao očima na tu izviđačku
osetljivost i nastavio dalje.
Kako su se približavali reci, zvuk tekuće vode ih je sve više okruživao sve
dok nisu izbili iz gustiša i iznenada se našli na litici, dobrih dvadeset metara
iznad reke. Pružao se divan pogled preko njene široke, blistave površine ka
plodnom tlu na suprotnoj obali. Široka ravnica, asimetrična polja pšenice,
pasulja i pašnjaka kao da su bledeli i nestajali na maglovitom horizontu.
„Kuda ćemo sad?", upita Igo dok je nelagodno nameštao ranac.
Lik je uzeo primerak mape i pokazao. ,,U redu, pretpostaviću da ova grupa
zgrada predstavlja Rijak, zbog toga što se ova kula savršeno poklapa sa
romanskom kulom opatije. Očigledno nije nacrtano u odgovarajućoj proporciji,
ali relativna pozicija ima smisla, vidiš?"
Igo je klimnuo. „Znači, misliš da je to negde ovde?"
Pokazao je prstom tačku na mapi, blizu vijugave plave linije.
„Nadam se. Ako nije, čeka nas dug dan. Predlažem da krenemo duž litice
dok ne pronađemo nešto što izgleda ovako." Potapšao je prstom prvi niz
talasastih plavih linija. „Mislim da ne možemo da se oslonimo na ovo čudno
drvo koje je nacrtao. Iznenadio bih se ako bih ga zatekao nakon šest stotina
godina!" Zatim se nasmejao i dodao: „Molim te budi pažljiv, nemoj da padneš.
To bi se tragično završilo."
„Ne za mene", izustio je Igo mračnim glasom, „ali dve žene koje unovčavaju
čekove za alimentaciju bi me zdušno oplakale."
Zbog geografskih odlika ove strme doline, litica na kojoj su se nalazili bila je
niža od stena nešto dalje niz vodu. Dok su hodali, površina koju su prelazili
preobratila se u gusto obraslu stenu iznad njih. Krečnjak se pružao nekih
34
dvadeset metara iznad njihovih glava. To nije bila opasna staza. Ispupčena ivica
je bila dovoljno široka i stabilna, a pogled koji se ispod njih pružao bio je kao
sa razglednice. Ipak, Lik je bio svestan toga da je za njegovog prijatelja potraga
pod vedrim nebom novina tako da je lagano koračao i odabirao najbezbedniji
mogući put kojim bi se Igo za njim kretao korak po korak.
Poznavao je ovaj deo litice, ali ne tako dobro. Prošlo je petnaest godina od
kako je istraživao ovu deonicu, ali čak i tada ju je samo površno proučio, tek da
ispuni vreme bez neke posebne motivacije. Čitava dolina reke bila je prošarana
preistorijskim pećinama i skloništima. Bila je opšteprihvaćena činjenica da su
važne, čak spektakularne lokacije, i dalje neotkrivene. Neke od njih će pronaći
profesionalni arheolozi ili geolozi, druge će otkriti istraživači pećina u potrazi
za novim uzbuđenjima, a pojedine će pronaći šetači ili kao što se već jednom
dogodilo - porodični pas.
Pre današnje ekspedicije sa Igom, Lik je prelistao svoje stare dnevnike o
liticama Rijaka. Beleške su bile šture. Nije proveo više od dan- dva motajući se
po ovoj oblasti tokom leta nakon što je dobio titulu doktora nauka. Njegove
naškrabane beleške su raspredale o mišarima i sokolovima koji jedre na toplim
vazdušnim strujama i uživanju u ukusnom, zapakovanom ručku. Međutim,
nijednom rečju se nije pominjalo arheološko nalazište. Gledajući unazad, ono
čega se najbolje sećao kad je to leto bilo u pitanju bila je opuštenost koju
donosi zaključivanje jednog perioda života i početak novog. Njegovi studentski
dani su bili gotovi a još nije postao profesor. Još je mogao da prizove taj
blaženi osećaj slobode.
Istražujući pre putovanja, otkrio je da je pre nekoliko godina kolega iz Liona
obavio helikopterski pregled slojevitih stena boje ovsene kaše doline reke
Vezer. Što je verovatno znatno korisnije od beležaka koje je sam napravio.
Zamolio gaje da mu imejlom pošalje fotografije i mape. Pažljivo ih je proučio
fotografskom lupom postavivši ih uz mapu koju je nacrtao Bartomju, tražeći
35
korisne orijentire - vodopade, pukotine, ulaze u pećine - međutim, poput
arheologa iz Liona, nije uočio ništa interesantno.
Nakon sat vremena koračanja, zastali su da popiju malo vode. Igo je skinuo
ranac sa ramena i čučnuo na kukove naslonivši leđa na stenu da ne bi isprljao
pantalone. Zapalio je čerut cigaru i lice mu je sinulo prvi put tog popodneva.
Lik je i dalje stajao i žmirkao ka popodnevnom suncu. Izvukao je mapu iz
zadnjeg džepa farmerki, bacio pogled i ponovo je savio.
Igo se durio. „Pre nego što sam se popeo nisam shvatao koliko je ovo
uzaludno. Jedva vidimo stene ispod sebe! Maltene je nemoguće razabrati stene
iznad nas! Kad bi se na ovom ispustu tačno pred nama nalazio ogroman ulaz u
stenu, možda bismo ga pronašli. Nisi mi rekao koliko će ova potraga biti
besmislena."
Lik je slegao ramenima na ovaj komentar svog prijatelja. „Mapa je ključ.
Ako je prava, možda ćemo nešto pronaći. Međutim, ako ju je ovaj monah
izmaštao onda ćemo se osunčati i rekreirati i to je sve. I malo se družiti."
„Ne želim da se družim sa tobom", odvrati Igo iznervirano. „Vruće mi je,
umoran sam, nove čizme me žuljaju i hoću kući."
„Tek smo krenuli. Opusti se i uživaj. Jesam li ti rekao da su ti čizme sjajne?"
„Hvala što si primetio. Šta kaže mapa, profesore?"
„Još ništa. Kao što rekoh", objašnjavao je Lik strpljivo, „kad nas je uputio ka
opštoj oblasti orijentišući se prema poziciji opatije, sela i reke, jedine oznake
pravca koje su nam preostale jesu čudno drvo i par vodopada. Pošto drveta
verovatno odavno nema, ako pronađemo vodopade to će značiti da smo možda
na pravoj stazi. Ako ih ne pronađemo verovatno ostajemo praznih šaka. Šta
kažeš da nastavimo?"
Kako je dan napredovao, probijali su se sve teže. Povremeno bi se ispust
kojim su se kretali suzio i nestajao i Lik bi morao da pronađe pouzdan oslonac
nešto više ili niže na litici. Uspinjanje i spuštanje nije bilo tako teško da bi
podrazumevalo poznavanje alpinističke tehnike, ali se ipak brinuo zbog Igoove
36
sposobnosti da pronađe oslonac. Par puta je svom prijatelju naložio da prvo
podigne ranac na kratkom konopcu pre nego što počne da traži oslonac za ruke
i noge na vertikalnoj steni. Igo je gunđao i izigravao smetnju, ali Lik je blago
odmahivao na njegovo stenjanje i vodio ih napred polaganim, postojanim
ritmom.
Ispod njih, grupa kajakaša na čamcima veslala je nizvodno u tako šarenoj
opremi da su iz daljine izgledali kao dečje igračke. Jato sokolova se obrušavalo
u suprotnom pravcu visoko gore na bledoplavom nebu. Sunce se spuštalo i
bogata ravnica je dobila nijansu dobrog piva. Lik je pogledao na sat. Ako
uskoro krenu nazad stići će do kola po dnevnom svetlu, ali je ipak odlučio da
nastave još neko vreme. Približavali su se ispupčenju. Kad se nađu sa druge
strane moći će lepo da osmotre dugačak deo litice. Tu će odlučiti da li da idu
dalje ili ne. Na žalost, kad su stigli do ispupčenja, ispust je iščeznuo i mogli su
samo da se popnu uz krševitu liticu prekrivenu retkim žbunjem. To nije bila
laka odluka. Igo je bio razdražljiv i umoran, a Lik je znao da će dodatno
uspinjanje usporiti njihov povratak. Međutim, avanturista u njemu je uvek želeo
da zna šta je sa druge strane, tako da je smestio Igoa na ispust, ostavio svoj
ranac i rekao da će se vratiti za petnaestak minuta. Igo se više nije brinuo zbog
toga da li će ostati čist. Potišteno je seo prekrštenih nogu na stazi i zagrizao
jabuku.
Uspon nije bio preterano težak, ali Liku je bilo drago što je ostavio prijatelja
na stazi te je mogao da se kreće sopstvenim ritmom. Pljosnati ispust od
krečnjaka predstavljao je vrh ispupčenja, trećinu puta uz liticu. Odatle se pružao
veličanstven pogled na dolinu, maltene zahtevajući da bude fotografisan, ali
sunce se već spustilo nisko i nije bilo vremena, tako da je ostavio aparat da visi
oko vrata i krenuo nešto dalje nizvodno ne bi li osmotrio raspored terena. Tad je
ugledao nešto zbog čega je ispustio nevoljan, grleni uzdah iznenađenja.
Ispod njega, na širokom ispustu nalazilo se visoka, usamljena smreka
okružena žbunjem. Njeno ogromno, suvo, grubo i izvijeno stablo boje pepela
37
širilo je grane nalik vadičepu u svim pravcima. Zelenila jedva da je bilo, svega
par četinastih čuperaka tu i tamo, poput starog psa sa šugom.
Lik je spustio što je brže mogao a da to ne bude opasno i potrčao ka njemu.
Kad se približio dovoljno da ga dotakne, ponovo je izvadio mapu, pogledao
nemoguće prepletene grane drveta i klimnuo. Sličnost je bila neverovatna -
nakon šest stotina godina! Ako bi neko drvo bilo u stanju da preživi vekove na
ovom golom terenu, to bi svakako bila nesavladiva smreka, čuvena po
dugovečnosti. Poneki primerak bi pre- živeo čak dva milenijuma ili više.
Lik je u tom trenutku odlučio da se neće vraćati. Znao je da će se Igo žestoko
pobuniti, ali to nije bilo bitno. Večeras će kampovati. Ako nešto dalje ne
pronađu dobro mesto, uvek mogu da se vrate i spavaju pod zaštitom ovog
drevnog drveta.
Igo se bunio.
To zaista jeste bilo drvo, složio se, ali potrebna je velika doza vere da bi se to
drvo smatralo onim drvetom. Bio je skeptičan do krajnjih granica. Lik mu je
najzad saopštio da će on nastaviti a Igo može, ako želi, da se vrati do
landrovera i pronađe hotel.
Igoa nije privlačila ni jedna ni druga mogućnost. Podjednako je gunđao zbog
spavanja pod vedrim nebom i vraćanja do kola bez društva. Na kraju je
popustio i krotko krenuo za Likom duž novog ispusta u potrazi za, kako je to
nazvao, „mitskim vodopadima i jednorozima".
Ponestajalo im je dnevne svetlosti. Temperatura je naglo opadala i nebo je
dobilo tamnoružičastu boju. Mada se pomirio sa tim da će provesti noć pod
zvezdama, Igo je zahtevao odmor za svoja bolna ramena. Zastali su na
bezbednom grebenu i žedno gutali vodu. Zatim je Igo otkopčao rajsferšlus i
pomokrio se preko ivice. „Evo ti vodopad", rekao je krajnje ozbiljnim glasom.
Lik je takođe skinuo ranac. Naslonio je leđa i glavu na stenu i upravo hteo da
mu dobaci šaljiv komentar u znak odgovora, ali je umesto toga ispustio jedno
„Hej!" Osetio je vlagu na potiljku. Okrenuo se i položio obe šake na stenu. Bila
38
je mokra. Zakoračivši unazad koliko god je mogao, a da pritom ne padne preko
ivice, podigao je pogled i pokazao ka širokoj tamnoj prugi. „Pogledaj! Pruža se
sve do vrha. To je naš vodopad!"
Nimalo zadivljen, Igo je podigao pogled. „Ako je to vodopad, ja sam papa."
„Leto je bilo suvo. Kladim se da će se nakon par pljuskova pretvoriti u pravi
vodopad. Hajdemo pre nego što ostanemo bez svetla. Ako pronađemo i drugi,
ja plaćam večeru."
Koračali su pri sve slabijem svetlu još dobar deo sata. Umesto da gleda, Lik
je neprestano dodirivao stenu kako bi napipao vlagu.
Sumrak ih je sustigao. Lik je upravo hteo da prekine potragu kad su obojica
začuli isto: kapanje, kao kad česma curi. Pak koraka dalje, stena je bila potpuno
mokra i voda se slivala preko ivice, pravila bare i tekla dole ka reci. U pitanju je
pre bilo kapanje nego vodopad, ali što se Lika tiče, bili su na pravom putu. Čak
se i Igo osokolio i složio da nastave dok sunce potpuno na zađe. Lik je ponovo
uzeo mapu i pokazao ka dva vodopada i slovu X koje je označavalo pećinu.
„Ako je ovaj deo mape u odgovarajućoj razmeri to znači da je pećina blizu, ali
nemoguće je znati da li se nalazi ispod ili iznad nas. Mislim da imamo još
petnaest minuta pre nego što potraga postane besmislena."
Iskoristili su čitavih četvrt sata koristeći Likove male i moćne baterije kako
bi nadoknadili nedostatak prirodnog svetla. Imali su dobar pogled iznad sebe.
Istražujući stene ispod sebe, Lik se povremeno spuštao na stomak i obasjavao
svetlom preko ivice, pretražujući površinu litice snopom lampe. Osim
uobičajenih slojeva i pukotina, ni iznad ni ispod njih nije bilo ničega što bi
nagoveštavalo postojanje ulaza u pećinu.
Sad je postalo prosto suviše mračno da bi mogli da nastave. Nalazili su se na
dovoljno širokom ispustu na kojem su mogli da se ulogore tako da nisu morali
da se vraćaju - što je bilo dobro pošto su bili gladni i umorni.
Igo se presavio i uz tresak smestio zadnjicu na ranac. „Gde je večera?"
„Evo stiže. Nećeš se razočarati."
39
Lik je ubrzo spremio odličan obrok uz pomoć rešoa na gas: zabibereni bifteci
i prženi krompiri, hrskav hleb, kremasti lokalni koziji sir i boca sasvim
pristojnog vina, za koje je smatrao da je vredelo da ga vuče čitav dan sa sobom.
Jeli su i pili dok je nebo postajalo sve tamnije i dok najzad nije pao mrkli mrak
bez mesečine. Onako ispruženim na litici, činilo im se da su sami na rubu
univerzuma. To, kao i puna boca vina, usmerilo je razgovor na melanholične
teme. Ušuškan u vreću za spavanje zbog toplote, Igo je ubrzo počeo da
lamentira nad svojim životom.
„Koliko muškaraca poznaješ", pitao je, „koji su bili oženjeni sa dve žene, ali
razvedeni tri puta? Moram reći da je u pitanju bila privremena neuračunljivost
kad smo se Martina i ja ponovo venčali. I znaš šta? Zbog ta tri meseca ludila
bio sam nagrađen novim napadom na novčanik. Njen advokat je bio bolji od
mog, a meni je advokat moj rođak Alan tako da ne mogu da ga otpustim."
„Viđaš li se sada sa nekim?" pitao je Lik.
„Pa, sa bankarkom Adelom koja je ledenija od zaleđenog graška, sa
umetnicom po imenu Lorentina koja ima bipolarni poremećaj, čini mi se, i..."
,,I sa kim još?"
Igo je uzdahnuo. „I ponovo se viđam sa Martinom."
„Neverovatno!", maltene je uzviknuo Lik. „Ti si potpuni idiot."
„Znam, znam..." Igoov glas se izgubio u noći. Iskapio je svoje vino, a zatim
ponovo napunio čašu od aluminijuma. ,,A šta je sa tobom? Jesi li ti ponosniji od
mene na svoje uspehe?"
Lik je odmotao svoj dušek od pene i stavio vreću za spavanje na njega. „Ne
gospodine, nisam ponosan. Ostajem sa devojkom jednu noć, možda dve i tako u
krug. Izgleda da nisam stvoren za duže veze."
„Kako se zove ona Amerikanka? Pre par godina si definitivno bio u vezi sa
njom."
„Sara."
40
„Šta se dogodilo?"
Lik se uvukao u vreću za spavanje. „Bila je drugačija. Tužna je to priča."
„Ostavio si je?"
„Naprotiv. Ona je ostavila mene, ali zaslužio sam to. Ponašao sam se kao
budala."
„Pa dobro, budala si. Ja sam idiot. Obojica spavamo na litici, na korak od
ambisa, što potvrđuje naš nivo inteligencije." Zakopčao je vreću i izjavio: „Sad
ću da zaspim kako bih prekratio sebi muke. Ako sutra ne budem ovde, znači da
sam krenuo na pišanje i zaboravio gde se nalazim."
Za neverovatno kratko vreme Igo je već hrkao i Lik je ostao sam. Pokušavao
je da raspozna pojedine zvezde i planete kroz oblake i vinom izazvanu
izmaglicu.
S vremenom je zatvorio oči ili mu se bar učinilo da je to uradio, pošto je bio
svestan crnih oblika koji su se brzo kretali iznad njega, poput početnih taktova
sna. Međutim, bilo je nečeg poznatog u divljem, ne- predvidivom cik-cak
kretanju i munjevitoj brzini. Tada mu je sinula racionalna misao: šišmiši.
Žurno je otkopčao vreću, zgrabio baterijsku lampu i uperio snop iznad svoje
glave. Na desetine šišmiša je lepršalo oko litice.
Usmerio je svetio ka stenama i čekao. Šišmiš je poleteo pravo ka litici i
nestao. Zatim još jedan, pa još jedan.
Gore se nalazila pećina.
Lik je probudio Igoa i umirio ga dok se s mukom orijentisao i pridizao. Kad
je zakoračio iz vreće za spavanje Igo je potpuno zbunjeno mrmljao: „Šta? Šta
je?"
„Mislim da smo je pronašli. Idem gore. Ne mogu da čekam jutro. Potrebno mi
je da paziš na mene, to je sve. Za slučaj da nešto pođe po zlu, mada verujem da
neće."
„Lud si", izgovorio je Igo najzad.
41
„Bar delimično", složio se Lik. „Osvetli lampom tamo gore. Ne deluje suviše
teško."
„Isuse, Lik. Sačekaj jutro."
„Nema šanse."
Pokazao je Igou gde da osvetli lampom i pronašao dobar oslonac za početak
uspona. Izrazita slojevitost stena pravila je neku vrstu stepenica tako da nije bio
u neposrednoj opasnosti. Međutim, kretao se polako za svaki slučaj, svestan
toga da noćno penjanje i vino nisu baš idealna kombinacija.
Za par minuta se našao tamo gde mu se učinilo da šišmiši nestaju u steni,
mada nije bio sasvim siguran. Na vidiku nije bilo ničeg što je podsećalo na ulaz
u pećinu. Imao je dovoljno dobar oslonac da izvadi bateriju iz džepa na jakni i
osmotri malo bolje. U tom trenutku, šišmiš je izleteo iz litice i prozujao mu kraj
uha. Trgnuo se i zastao na trenutak da dođe do daha i uveri se da se nije
okliznuo.
Ugledao je pukotinu u litici. Bila je široka svega par centimetara. Nakon što
je prebacio bateriju u levu ruku uspeo je da uvuče desnu u pukotinu. Prsti su mu
utonuli sve do članaka. Povukao je šaku nadole i osetio da se nešto klima.
Pažljivije je opipao i shvatio da se klima pljosnata stena uglavljena u zid. Istog
trenutka mu je sinulo. Zurio je u zid od pljosnatog kamenja ugrađen u liticu,
izgrađen tako da podseća na slojevitu stenu.
Uz nešto napora je uspeo da izvuče kamen. Zatim ga je pažljivo položio na
uski ispust, dozivajući Igoa kako bi ga upozorio da se pomeri za slučaj da
kamen padne. Kamen je bio veličine knjige i samim tim dovoljno smrtonosan.
Narednih nekoliko komada je lakše izvukao, ali ponestalo mu je mesta za
odlaganje tako da ih je gurao nazad u sve širi otvor. Ubrzo ga je dovoljno
proširio da se kroz njega provuče.
„Ulazim", doviknuo je.
„Jesi li siguran da je to dobra ideja?", preklinjao je Igo.
42
„Ništa me ne bi sprečilo", odvratio je Lik prkosno pre nego što je posegao
preko ivice i provukao glavu i ramena kroz pukotinu. Dole sa ispusta, Igo je
posmatrao kako mu ramena nestaju, zatim torzo i najzad noge. Doviknuo je:
„Jesi li dobro?"
Lik ga je čuo, ali nije odgovorio.
Bio je na ulazu u pećinu i puzio je na sve četiri dok nije shvatio da je svod
dovoljno visok da ustane. Obasjao je lampom prostor ispred sebe, a zatim i
levo-desno.
Osetio je kako mu kolena klecaju i zamalo izgubio ravnotežu.
Krv mu je jurnula u glavu.
Kolonija šišmiša je lepršala krilima proizvodeći šuštav zvuk.
Začuo je sopstveni napukli glas: „Gospode!"
6
Lik je bio svestan pokreta.
Imao je osećaj da je okružen, da se nalazi usred krda u stampedu.
U isto vreme je ostao bez daha i bio je dezorijentisan, usled brzog ritma
kojim je pomerao lampu zbog čega se svetio pod uglom odbijalo o žutomrke
zidove i stalaktite. Činio je to u pokušaju da upije čitavu sliku, pomerajući snop
svetlosti od crteža do crteža i stvarajući na taj način stroboskopsku zbrku u
mračnoj, skučenoj unutrašnjosti pećine.
Levo od njega jurišalo je krdo konja. Ogromne životinje iscrtane smelim
potezima ugljena preklapale su se jedna preko druge, usta otvorenih od
iscrpljenosti, guste grive, sa crnim prodornim diskovima umesto ženica i plutale
u bledim ovalima neobojene stene.
43
Desno od njega tutnjali su bizoni podignutog repa i rascepljenih kopita,
energični i opasni. Za razliku od konja koji su oslikani crnim tačkama, njihova
masivna tela bila su predstavljena punom linijom crnih i braonkastocrvenih
boja.
Iznad glave mu je lebdela slika gigantskog bika u punom trku kako
strmoglavo uleće u pećinu. Dve noge u punom galopu bile su mu podignute od
zemlje. Glava mu je bila spuštena, rogovi agresivno ispruženi napred, nozdrve
razbuktale a mošnice nabrekle. Napred, levo i desno od sebe, ugledao je
masivne jelene. Rogovi sa parošcima granali su se do polovine njihovih tela.
Glave su im bile zabačene unazad, oči izvrnute, a usta razjapljena kao da riču.
Bilo je još mnogo više fantastičnih stvorenja koje se napinjao da osmotri pri
slabom svetlu baterijske lampe - masu lavova, medveda, srna, boja, toliko boja!
Da li je ono trup mamuta?
Mada je svuda unaokolo vladao osećaj brzine, stopala su mu bila čvrsto
posađena na zemlju. Sigurno je nemerljivo dugo stajao na istom mestu pre nego
što je postao svestan preklinjućih povika odozdo.
Takođe je postao svestan toga da se grozničavo trese i da su mu oči vlažne.
Ovo je više od prostog trenutka otkrića. Ovo je Karter u Dolini kraljeva, ovo je
Šliman u Troji. Samo na ulazu u pećinu nalazilo se desetak najlepših ikad
viđenih preistorijskih crteža, životinja oslikanih maltene u punoj veličini
samouverenim, majstorskim, naturalističkim stilom. U pećini Lasko se nalaze
crteži nekih devet stotina zveri. Koliko je baterijom mogao da osvetli, ovde je
već ugledao maltene četvrtinu toga. A to je bio samo vrh ledenog brega. Šta je
ležalo iza ograničene svetlosti lampe?
Lik je bio u potpunosti svestan toga koliko je ovaj trenutak bitan - ovaj
lokalitet je potencijalno bitniji od Laskoa ili Šovea. Lik nikad nije planirao
svoju budućnost. Uvek je dopuštao da mu se u ličnom i profesionalnom životu
stvari prosto dešavaju. Puštao je da ga nosi reka sudbine. Ali u tom
44
uzbudljivom i zastrašujućem trenutku je shvatio da će ostatak života provesti
ovde, u ovoj pećini na obodu Rijaka.
Zakoračio je nazad na svež vazduh, isturio glavu napolje i čvrsto zatvorio oči
kad ga je Igo obasjao snopom baterijske lampe.
„Dobro si, hvala bogu!", doviknuo je Igo. „Zašto mi nisi odgovorio?"
„Moraš da se popneš", bilo je sve što je Lik uspeo da prozbori.
„Zašto? Šta si pronašao?"
„Ovo je Bartomjuova pećina!"
„Jesi li siguran?"
„Da, mora biti. Popni se istim putem kojim sam se ja popeo. Pažljivo. Usput
možeš da razmišljaš o ovome: tvoj život, prijatelju moj, više nikad neće biti
isti."
7
reme je postalo veoma čudno za njih.
Najpre su zapeli u mestu, a zatim pojurili svetlosnom brzinom. Ova
noć je bila najduža i najkraća noć u Likovom životu. Kasnije, kad god bi pričao
o tome, ljudi bi nabirali obrve ne shvatajući, i Lik bi morao da doda: „Verujte
mi, upravo tako sam se osećao."
Strogo je naredio Igou da stoji mirno i drži ruke u džepovima dok je dva puta
silazio dole na ispust da donese njihove rančeve. Kad je završio sa tim, uperio
je baterijsku lampu nagore da bi ih ravnomernije osvetlio odrazom i održao
mali, svečani govor. „Ovo je arheološko nalazište, nacionalno blago. Imamo
odgovornost prema nauci, prema Francuskoj i prema čitavom svetu da ovo
uradimo kako valja. Nećemo ništa dodirivati. Koračaj samo tamo gde ja
koračam. Ne pali svoje pogane cigare. Ako ne znaš šta da radiš, pitaj."
„Gospode, Lik, pa nisam idiot."
„Mislio sam da smo već ustanovili da jesi. Hajdemo", nestašno odvrati Lik.
V
45
Nije im bilo potrebno mnogo vremena da neopozivo dokažu da je ovo pećina
iz rukopisa. Brzo su pronašli tri karakteristične slike - konja, jelena i tačkastog
bika - identične Bartomjuovim ilustracijama u svakom detalju.
Lik je pažljivo koračao ka unutrašnjosti pećine, osvetljavajući lampom tlo
posuto ptičijim izmetom pre svakog koraka, pobrinuvši se na taj način da ne
zgazi čizmom nešto dragoceno. Nad glavom su im šišmiši neprestano cičali
visokim kricima, parajući im uši. Atmosfera je bila nezdrava, ne toliko
nepodnošljiva, ali definitivno neugodna. Igo je uzeo maramicu i stavio je preko
usta i nosa kako bi se zaštitio od jetkog smrada urina slepih miševa.
„Da li je ovo smrtonosno?", žalio se Igo, drhteći u vlažnoj tami.
Lik nije bio zainteresovan za distrakcije. „Korišćenje maramice je dobra
ideja", reče.
Svakih par koraka Lik je skidao poklopac objektiva sa lajke i pravio seriju
snimaka, proveravajući fotografije na LCD ekranu kako bi se uverio da nije sve
ovo umislio. „Igo, pogledaj kako su ovi konji kvalitetno urađeni! Kakvo
razumevanje anatomije. Pokret je uhvaćen. Veoma prefinjeno. Vidiš li
prekrštene noge na jednom od njih? U pitanju je potpuno razumevanje
perspektive. Ovo daleko nadilazi umešnost slika iz Laskoa. Apsolutno
neverovatno. A tek ovi lavovi! Vidiš li strpljenje i mudrost na njihovim
licima?"
Amonijak je delovao poput mirišljave soli. Igo se potpuno otreznio i upitao
trezveno, poput studenta: „Šta misliš koliko su crteži stari?"
„Teško je reći. Lasko je oslikan pre osamnaest hiljada godina. Ovi crteži mi
deluju naprednije. Tu je čitava paleta pigmenta: ugljen, grafit, glina, crveni i
žuti oksid gvožđa, mangan. Ako bih morao da nagađam, rekao bih da je
oslikana posle Laskoa."
Kraj prve odaje kao da je bio obeležen nestvarnom slikom mamuta toliko
velikog trupa da mu je dopirao do ispod nogu. Iza se nalazio uži, strmiji deo
pećine, ne toliko skučen da bi morali da puze, ali ipak prilično stisnut. Taj kanal
46
je krasio samo jedan ukras - otisak dve ljudske šake bio je urađen u nizu u visini
pogleda. U ovom slučaju, crveni oker je dunut na ispružene šake, ostavivši bled
negativ na steni, maltene boje kože.
„Ruke umetnika?", upita Lik sa strahopoštovanjem. Baš je hteo da objasni
tehniku kad mu je pažnju privuklo nešto što je Igo slučajno osvetlio lampom.
„Pogledaj tamo! Gospode, samo pogledaj!"
Pećina se otvarala u drugu kružnu odaju, veću od prethodne.
Stajali su u središtu nečeg čudesnog. Bile su to desetine, bukvalno desetine
crnih i braon bizona u trku, svaki oko metar dužine. Noge su im bile u pokretu,
grive i brade su im vijorile, oči poput svetlih krugova koji plivaju na crnim,
zdepastim glavama. Krdo je bilo nepregledno i prostiralo se po zidovima sa obe
strane, poput stereoskopskog trika, tako da su Lik i Igo imali osećaj da trče
zajedno sa krdom. Nije im bilo nemoguće da zamisle tutnjavu, da osete kako
zemlja podrhtava pod njima i iskuse vreo dah koji su ispuštala bradata usta ovih
bizona.
„Ovo je potpuno jedinstveno, potpuno...", mrmljao je Lik i tada je levo od
sebe ugledao ljudsku figuru, usamljenog humanoida u moru goveda.
I Igo ga je video i uzviknuo kroz maramicu: „To je naš čovek!"
Primitivna figura, tako verno preslikana u Bartomjuovom rukopisu, stajala je
pticolike glave, ispruženih vretenastih ruku sa po četiri prsta, duguljastog,
jednostavnog tela, tankih nogu sa preterano velikim stopalima u obliku kanua i
ogromnim penisom u erekciji uperenim poput oružja ka jednom od bizona u
trku. Iznad glava zveri približavao se roj oštrih kopalja. Jedno je pronašlo metu.
Žarilo se u stomak bizona, prosipajući koncentrične krugove drobi.
Lik je napravio desetak fotografija, a zatim pustio da mu aparat visi oko
vrata. „Jedan usamljen čovek protiv čitavog krda. Zar ti se ne čini da je to prvi
heroj na svetu?"
„Izgleda da ga posao veoma uzbuđuje", našalio se Igo.
47
„To je znak snage, a ne uzbuđenja", rekao je Lik ozbiljnim tonom, nastavivši
napred.
„Da, profesore", odvratio je Igo, „kako vi kažete."
Činilo se da je pećina linearna, niz odaja ukopanih u stenu poput segmenata
nekog insekta. Svaka odaja je sadržala nova čuda, preistorijski bestijarijum
sočno nacrtane divljači. Lik je sve to upijao poput mačke koja pohlepno lapće
mleko tako da je Igo najzad objavio da je napolju verovatno svanulo. Osim
toga, amonijak ga je gušio. Imao je glavobolju i borio se sa mučninom. Lik nije
bio voljan da izađe dok ne obavi bar površan pregled čitavog kompleksa, mada
je to bio zastrašujući zadatak. Činilo se da neprestano izvire još jedna niša, još
jedna odaja i galerija ulepšana stvorenjima svežim kao i onog dana kad su
naslikana. Međutim, što su dublje zalazili to su više morali da se nadmeću sa
slepim miševima, izbezumljenim zbog svetlosti.
Lik je ubedio Igoa da ga prati još malo, da istraže još jednu odaju i još jednu
galeriju, sve dok naizgled nisu naišli na ćorsokak, potpuno neoslikanu odaju
prepunu izmeta šišmiša. Smrad ih je maltene ugušio. Lik je baš hteo da objavi
kraj noćne šetnja i možda čak da se preda iscrpljenosti i sopstvenoj mučnini
izazvanoj smradom amonijaka, kad je osvetlio mali otvor sa desne strane. Rupa
u zidu je bila tek tolika da čovek može da puzi kroz nju, ako ima smelosti.
Skinuo je ranac i ostavio ga. Igo je znao da nema svrhe pokušavati da ga
zaustavi. Odbio je da krene za njim, mada nije želeo da ostane sam ispod
pokretne tavanice od slepih miševa, nadraženih zbog upada, koji su s vremena
na vreme proletali. Maltene je osećao kako mu kožasta krila dotiču lice i mučio
se da kontroliše disanje. Nije bio u stanju da uperi svetio ka mutnoj masi iznad
glave, međutim nije mu se mililo ni da sedi u mraku. Zato je uperio svetio ka
rupi. Mogao je samo da preklinje Lika da se vrati što pre i da čvrsto drži
maramicu preko lica. Zadrhtao je kad su tabani njegovog prijatelja nestali u
tami.
48
Lik je oprezno puzao nekoliko metara kroz uski procep. Imao je jeziv osećaj
da puzi kroz porođajni kanal. Iznenada je bio u stanju da se uspravi u maloj
zasvođenoj odaji, veličine omanje dnevne sobe. Obasjao je lampom lukove i
trepnuo od strahopoštovanja. Dok je vlažio usne da dozove Igoa, shvatio je da
se nalazi u nekoj vrsti predsoblja. Napred se nalazila veća odaja, sa kupolom u
obliku iglua koja gaje bukvalno ostavila bez daha.
„Igo, moraš da uđeš!"
Nakon jednog minuta, Igo se mu se pridružio na sve četiri, gunđajući i
stenjući, ali kad je ustao ispustio je oduševljen uzvik: „Gospode!"
Čitavo predsoblje je bilo venčano otiscima šaka crvene boje. Trista šezdeset
stepeni otisaka, levo i desno, iste veličine, davalo je prostoriji izgled planetarij
uma sa rukama umesto zvezda.
„Dođi ovamo!", pozvao je Lik.
Zidovi poslednje prostorije bili su raskošno oslikani - što i nije neko
iznenađenje - ali nije bilo životinja. Ni jedne jedine. „Baš sam se pitao", rekao
je Lik, „šta je sa ostalim slikama iz Bartomjuove knjige - šta je sa biljkama?
Pogledaj!"
Nalazili su se u vrtu, u raju. Tu su bili čitavi paneli zelene loze zvezdastog
lista i žbunolikog rastinja sa crvenim bobicama. Najednom zidu se talasalo
čitavo more visokih oker i smeđih pašnjaka, svaka stabljika posebno nacrtana,
sve nagnute u istom pravcu kao da ih šiba vetar. U središtu ove savane nalazio
se čovek u prirodnoj veličini, predstavljen crnom konturom. Mišićavija verzija
pticolikog čoveka iz lova na bizone, sa ispruženim, nabildovanim rukama. Bio
je okrenut u pravcu kretanja nevidljivog vetra, otvorenog kljuna. Kao da nekog
doziva.
„To je naš heroj", rekao je tiho Lik, petljajući oko poklopca za objektiv.
Definitivno je bilo vreme za polazak. Nije preostalo ništa za istraživanje. Lik i
Igo su bili fizički i mentalno istrošeni i trpeli su posledice kužnog vazduha. Lik
je na bezbroj načina ponovio da su upravo iskusili nešto bez presedana.
49
Životinje su bile izvanredno naturalističke i na mnogo načina jedinstvene zbog
svojih osobina i brojnosti, ali u preistorijskoj umetnosti se ništa ne može
uporediti sa slikama flore.
Nakon još jednog izraza divljenja, Igo je počeo da gubi strpljenje. „Da, da,
već si to rekao, ali sad stvarno moramo da izađemo odavde. Osećam kako mi
život izmiče."
Lik je stajao oči u oči sa pticolikim čovekom i poželeo da mu se naglas
obrati, ali zbog Igoa je taj razgovor obavio u sebi: Uskoro ću se vratiti. Ti i ja
ćemo se dobro upoznati.
Nije bio siguran zbog čega je spustio pogled, ali na nejasnoj periferiji svetla
lampe, pokraj levog stopala, ugledao je nešto što nije mogao da ignoriše.
Bled treptaj crnog kremena naslonjen na zid pećine.
Kleknuo je iznad njega i opsovao. Mistrija mu je bila u rancu koji se ostavio
u prethodnoj prostoriji.
Imao je hemijsku olovku u džepu na grudima. Uzeo je poklopac i počeo da
sklanja zemlju i izmet plastičnim šiljkom.
„Zar nisi rekao da ne smemo ništa da diramo", požalio se Igo.
„Ne brini. Ja sam arheolog", odvratio je Lik. „Ovo je važno."
Ubrzo je sklonio dovoljno okolne zemlje da otkrije vitko sečivo odlomljenog
kremena, dugačko maltene koliko i njegov kažiprst. Bilo je uspravno
naslonjeno uz zid, kao da je namerno ostavljeno tu. Lik je spustio glavu
dovoljno blizu da može da ga poljubi i oduvao preostalu prašinu sa površine, a
zatim uzbuđeno zumirao aparatom i fotografisao.
„Zašto je to bitno?", upita Igo.
„Pripada orinjačkoj kulturi!"
„Stvarno?", odvrati Igo nezadivljeno. „Možemo li sad da krenemo?"
„Ne, slušaj. Vidi ovu centralnu hrbat, pahuljastu šaru i oblik peščanog sata.
Ova alatka je definitivno orinjačka. Napravio ju je prvi Homo sapiens u Evropi.
Ako je, naglašavam to 'ako', savremena ovim slikama, ova pećina je stara
50
trideset hiljada godina! Preko deset hiljada godina je starija od Laskoa a opet -
naprednija je od Laskoa prema svakom umetničkom i tehničkom kriterijumu!
Jednostavno ne razumem. Ne znam šta da kažem."
Igo ga je povukao za rukav jakne. „Smislićeš nešto za vreme doručka. A sad,
zaboga, krenimo već jednom!"
Jutarnje sunce je preobrazilo reku Vezer u svetlucavu traku. Okružio ih je svež
vazduh i pesma ptica. Osećali su se pročišćeno dok su udisali čist, hladan
vazduh.
Pre nego što su ostavili pećinu za sobom, Lik je ponovo izgradio zid,
pomučivši se da sakrije ulaz delotvorno poput prvobitnih graditelja, ko god da
su oni bili. Bio je mrtav umoran, ali razdragan. Unutrašnji glas ga je upozoravao
da pod ovim okolnostima moraju da budu dodatno pažljivi dok se kreću po
litici.
Ipak, postojano su napredovali krećući se nazad istim putem i ubrzo su
ugledali staru smreku. Igo je morao da podesi ranac i široka polica pod njenim
grubim, ljuspavim stablom bila je bezbedno mesto za zaustavljanje.
Lik je sanjario pijuckajući poslednje gutljaju vode iz flaše dok je zurio preko
reke. Da li se ova noć zaista dogodila? Da li je spreman za situaciju u kojoj se
našao? Da li je spreman za to da mu se život nepovratno izmeni, da postane
javna osoba, lice ovog luđačkog otkrića?
Slabašan zvuk, nagoveštaj grebanja iz pravca iz kojeg su upravo došli,
prekinuo ga je u razmišljanju. Bio je skriven od pogleda, iza žbunja i isturenih
stena. Maltene ga je zanemario, ali čula su mu bila napeta i nije bio u stanju to
da učini. Izvinio se i krenuo nekoliko metara unazad. Baš je hteo da obiđe
ispupčen kamen kad mu se učinilo da ponovo čuje grebanje, ali kad je dobro
osmotrio ispust preko kojeg su upravo prešli, tamo ničeg nije bilo. Stajao je
tako neko vreme, pokušavajući da odluči da li da ide još malo unazad.
Uznemiravalo ga je nešto u vezi sa tim grebanjem; osetio je nalet zabrinutosti -
51
ili je to bio strah? - kako mu kola kroz telo. Međutim, Igo ga je dozivao, glasno
objavivši da je spreman za pokret i osećaj je minuo. Brzo mu se pridružio ispod
smreke i nije ništa pomenuo.
Kasno tog jutra iscrpljeno su se dovukli do landrovera. Veran onome što je
rekao, uprkos uzbudljivoj noći, Lik je insistirao da zastanu i pokupe đubre.
Prvi je ugledao štetu i opsovao naglas. „Sranje, Igo, vidi ovo!"
Sa vozačke strane prozor je bio razbijen. Zaobljene kuglice stakla bile su
rasute po sedištu. Karton na kojem piše Univerzitet u Bordou bio je iscepan i
zataknut ispod brisača, što je predstavljalo jasnu porugu.
„Lokalci su prijateljski nastrojeni", podrugljivo se osmehnuo Igo. „Da vratimo
konzerve za pivo na mesto koje im sa pravom pripada?"
„Neću dopustiti da mi ovo pokvari raspoloženje", insistirao je Lik, mada
kroz stegnute zube. Počeo je da čisti staklo pocepanim kartonom. „Ništa mi
neće pokvariti raspoloženje."
Pre nego što je ubacio kola u brzinu, pretražio je kasetu automobila i ponovo
počeo da psuje.
„Mislio sam da ti ništa neće pokvariti raspoloženje", primetio je Igo.
„Moja saobraćajna dozvola je nestala. Dođavola, zašto bi je neko ukrao?"
Zalupio je vrata kasete i krenuo mrmljajući sebi u bradu. U centru Rijaka su se
parkirali ispred male kafane. Nije imala ime, samo znak na kojem piše:
KAFANA, DUVAN. Kad je Igo pokušao da zaključa kola, Lik je pokazao
razbijen prozor i ismejao ga. Međutim, upozorio ga je pre nego što su ušli:
„Pazi šta pričaš. Moramo da čuvamo veliku tajnu."
Kafana je bila slabo osvetljena i imala je šest stolova sa plastičnim
stolnjacima. Samo jedan je bio zauzet. Vlasnik je stajao za šankom. Lice kao da
mu je bilo uštavljeno, kosa potpuno seda, brkovi prosedi, a stomak okrugao i
ispupčen. Dvoje posetilaca, mladić i žena, prekinuli su razgovor i zurili kao da
je u kafanu ušao par vanzemaljaca.
„Da li je otvoreno?" upitao je Igo.
52
Vlasnik je pokazao ka jednom od stolova, nabusito spustio dva papirna
menija i povukao se ka kuhinji, vukući teške noge po podnim daskama.
Lik ga je dozvao raspitujući se o lokaciji najbliže žandarmerijske stanice.
Vlasnik se polako okrenuo i pitao: „Zašto?"
„Neko mi je slomio staklo na kolima."
„Dok ste vozili?"
„Ne, kola su bila parkirana."
„Gde ste ih parkirali?"
Suočen sa saslušavanjem Lik je sa nevericom pogledao Igoa pre nego što je
odvratio: „To nije bitno."
„Verovatno nepropisno", odvratio je starac sebi u bradu, ali dovoljno glasno
da ga čuju. Zatim je glasno rekao: „Ima jedna stanica u Sarlau."
Igo je onjušio vazduh. Uvek bi prepoznao taj miris. Aroma hleba i putera.
„Da li je u blizini izbio požar?", pitao je starca.
„Požar? Nešto ste namirisali?"
„Da."
„Verovatno je u pitanju moja odeća. Ja sam komandant lokalnih vatrogasaca.
To ste osetili."
Igo je slegao ramenima i počeo da odmerava lepu crnokosu ženu za stolom u
uglu. Nije imala više od četrdesetak godina. Kosa joj je bila prirodno kovrdžava
i zdrava, imala je pune usne i lepe, maslinaste noge ispod vrećaste haljine. Njen
prijatelj je bio mlađi bar za jednu deceniju, širokih ramena i rumenih
zemljoradničkih obraza. Pošto je malo verovatno da joj je to suprug ili dečko,
Lik je nagađao da će Igo moći nesmetano da bude Igo. Veran samom sebi, Igo
se okrenuo ka njoj, klimnuo i rekao: „Lep je dan."
Odvratila je maltene neprimetnim izrazom. Ako je to bio osmeh, trajao je
samo jednu sekundu. Da bi stavio tačku na tu rečenicu, njen prijatelj je
potapšao po ruci i ponovo započeo razgovor.
53
„Prijateljsko mestašce", obratio se Igo Liku. „Oni jedu omlet. I ja ću ga
naručiti. Kao što sam uvek govorio, treba se ugledati na lokalce."
Lik se izvinio. Nakon par minuta se vratio i otkrio da je Igo naručio pivo.
„Da li je čisto?", upita Igo. „Ne naročito." Odvratio je i položio mobilni na sto.
,,U naše zdravlje", nazdravio je Lik pivom.
Tiho su razgovarali dok su gladno gutali omlet sa sirom i tri jaja i uštipke od
jabuka.
„Znaš da ću morati sve da batalim", čežnjivo je izjavio Lik. „Moram da
prekinem sve svoje projekte. Nijedan od njih nikad neće biti završen."
„Pa, to je očigledno", odvratio je Igo. „Ali to ti je u redu, zar ne?"
„Naravno! Prosto me je sve ovo iznenada nadvladalo. Čovek nikad nije
spreman za situacije poput ove."
„Drago mi je zbog tebe", odvratio je Igo širokogrudo uz blagu notu
sarkazma. „Bićeš veoma zaposlen i poznat, a ja ću se vratiti aljkavom,
poslovnom životu i izlaziti samo povremeno da se ogrejem na suncu tvoje
slave. Molim te da u budućnosti ne zaboraviš svoje stare prijatelje. Možda ćeš
je nazvati Pino-Simar, ili Simar-Pino ako baš moraš i dobaciti mi s vremena na
vreme neku kost kad gostuješ na televiziji."
„Nemoj tako brzo nestati iza zavese", nasmejao se Lik. „Imaš ti još posla."
„Zaista?"
„Rukopis. Ti si čovek zadužen za rukopis, sećaš se?"
„Zar nije rukopis sad manje bitan?"
„Nikako", insistirao je Lik šapatom. „Rukopis je deo čitave priče. Moramo
da razumemo njegovu ulogu pre nego što dođe vreme da tu priču ispričamo
čitavom svetu. Postoji neki bitan istorijski kontekst koji ne smemo da
zanemarimo. Knjiga mora biti dešifrovana", prošaputao je.
„Pretpostavljam da bih mogao da se raspitam", uzdahnuo je Igo.
„Kod koga?"
„Jesi li ikad čuo za Vojničev rukopis?"
54
Lik je odmahnuo glavom.
„Da skratim priču - to je bizaran rukopis verovatno iz petnaestog veka.
Pronašao ga je poljski trgovac retkim knjigama po imenu Vojnič, oko 1910.
godine. Apsolutno je fantastičan, zapravo to je najluđa kolekcija nestvarnih
ilustracija biljaka, astronomskih znakova, bioloških procesa, medicinskih
napitaka, pa čak i recepata. Napisana je predivno čudnim pismom i jezikom koji
vekovima prkosi pokušajima da bude dešifrovan. Neki smatraju da su ga
napisali Rodžer Bejkon ili Džon Di, matematički geniji svog vremena, koji su
se takođe kretali u alhemijskim krugovima. Drugi misle da je sve to velika
prevara iz petnaestog ili šesnaestog veka. U svakom slučaju, pominjem ga zbog
toga što mnogi amateri i profesionalni kriptografi i dan danas pokušavaju da ga
dešifruju. Neke od njih sam upoznao na seminarima i konferencijama. To su
osobenjaci sa sopstvenim jezikom. Treba da čuješ kako raspravljaju o
Boforovoj šifri, Zifovom zakonu i ostalim sranjima, ali mogu da kontaktiram
jednog od manje ludih i vidim da li bi pogledao našu knjigu."
,,U redu", klimnuo je Lik. „Učini to. Ali budi krajnje diskretan."
Ljudi za drugim stolom su krenuli i ne pokušavajući da plate. Mladić se prvi
progurao kroz vrata. Iza njega, žena je bacila pogled preko ramena, pogledala
pravo u Igoa i ponovila hitar poluosmeh. Narednog trenutka vrata su se
zatvorila i ona je nestala.
„Jesi li video?", pitao je Igo. „Možda selo i nije tako loše."
Ušla su tri čoveka. Po izgledu bi se reklo da su dvojica pomoćnici na farmi.
Ruke su im bile prljave, a cipele okovane blatom. Treći, nešto stariji, bio je
uredan i obučen u odelo bez kravate. Vlasnik kafane im je klimnuo iza šanka i
obratio se starijem čoveku po imenu. „Dobar dan, Pele. Kako si?"
„Isto kao za vreme doručka", odvratio je čovek osorno, zureći bez stida u
Lika i Igoa. Trio je seo za sto za to na uglu u drugom redu, razgovarajući
međusobno.
55
Lik se osetio izrazito neugodno. Pošto je vlasnik iza njihovih leđa komunicirao
pogledom sa njima, imao je osećaj da se nalazi u dečjoj igri - između
dve vatre. Svaki put kad bi se okrenuo da pogleda iza sebe, ljudi bi skrenuli
pogled i nastavili da razgovaraju. Igo je bio potpuno nesvestan ove male drame.
Ili je on sam, pomisli Lik, bio preterano osetljiv.
„Hej Pele, želiš li kasnije malo slanine?", doviknuo je vlasnik iznad njihovih
glava.
„Samo ako je od Divala", odvratio je čovek. „Jedem isključivo Divalovu
slaninu."
„Ne brini, biće Divalova."
Lik je primetio da vlasnik na prozoru okreće znak da je radnja otvorena.
Čuo je kako stolica klizi po drvenom podu.
Imao je snažan osećaj da zure u njegova leđa.
Vlasnik je počeo da lupka čašama, bučno ih slažući na policu.
Liku se nije dopalo peckanje koje je osetio i baš je hteo da se okrene i suoči
se sa pogledima kad je čuo škripu kočnica.
Plavo-beli kombi žandarmerije naglo se zaustavio iza njegovog landrovera i
Lik je radosno skočio na noge. „Pozvao sam ih zbog svog automobila", rekao je
Igou. „Izađi kad završiš." Iskoristio je priliku da mrko pogleda muškarce u
ćošku, ali oni su odbili da mu uzvrate pogled.
Vlasnik je izašao iz šanka i nabusito udario računom o sto. „Ionako
zatvaram."
Lik je prezrivo osmotrio papir, bacio par evra na sto i obratio se Igou:
„Nemoj tako lako da menjaš mišljenje o selu."
8
Lik je dugo zurio u telefon pre nego što je podigao slušalicu i ukucao broj koji
je pronašao na veb-stranici. Nije mu bilo lako da obavi taj poziv, zapravo to
56
uopšte nije ličilo na njega, ali u pitanju su ipak bile izuzetne okolnosti. Bili su
mu potrebni najbolji stručnjaci, a ona je bila najbolja u svojoj oblasti. Prosto je
odbijao da pravi kompromise.
Sedeo je u svojoj kancelariji na Univerzitetu u Bordou i posmatrao brzu
atlantsku oluju kako natapa blok zgrada. Poznat, uporan ton biranja broja u
Velikoj Britaniji odjeknuo mu je u uhu. Zatim je, tek tako, začuo njen nežni,
meki glas.
„Zdravo, Saro?"
„Lik?"
„Da, ja sam."
Nastupila je tišina koja ga je podstakla da pita da li je još na vezi.
„Ovde sam. Samo pokušavam da odlučim da li da ti zalupim slušalicu."
Prošlo je dve godine od kako su se upoznali.
Provela je leto u Parizu, radeći na svojoj knjizi, Palinološka perspektiva
prelaza magdalenijena u mezolit, kojoj sigurno nije bilo suđeno da završi na
listi bestselera, ali dodatno učvrstila njene akreditive.
Bio je u Lez Eziju, vršio premeravanja i kopao prvi rov onoga što će postati
višegodišnja kampanja. Dve godine su bili, kako je ona govorila „par". Slušao
je kako drži predavanje na lošem francuskom na konferenciji o pleistocenu na
Pariškom univerzitetu i nakon toga joj se ulagivao na koktelu. Ona će kasnije
pričati prijateljima da ga je videla kako prilazi, vešto manevrišući kroz skup
poput atentatora i da se ponadala da je krenuo ka njoj. Potpuno ju je razoružao
otvorenim komplimentima o njenom radu savršenim američkim akcentom.
Otišli su na večeru. Kao i naredne večeri.
Rekla je svojim prijateljima, čak i majci koja živi u Kaliforniji, da je pobeđena;
prihvatila je njegove laži i tražila je još. Govorili su istim jezikom, u
profesionalnom smislu, što je lepo ali nije dovoljna osnova za međusobnu
privlačnost. Bila joj je poznata njegova reputacija, međutim u sebi je nosio
nešto divlje i neukrotivo što je posmatrala kao izazov. Bio je maltene deset
57
godina stariji i želela je da veruje kako divljao dovoljno dugo i da bi sad mogao
da se zadovolji nečim nalik monogamiji. Ulivala je energiju u taj odnos poput
ložača starih parnih mašina koji neprestano ubacuju novu lopatu uglja. Toliko
puta je podrugljivo naglasio da je to najduža veza u njegovom životu, da joj se
smučilo. Premostila je geografsku provaliju između svog nameštenja u Parizu i
njegovog u Bordou tako što je praktično živela u vozu. Očekivala je poziv da
mu se pridruži na iskopavanju tog leta, ali to se nije dogodilo. Čula je glasinu o
tome da je razvio poseban odnos sa lepom mađarskom geološkinjom iz svog
tima.
Sve zabrinutija zbog nestašice poruka i poziva, iznajmila je auto i jednog
petka popodne nenajavljena stigla na lokalitet. Sudeći po nategnutom izrazu
zadovoljstva što je vidi i poprekih pogleda Mađarice koja je, na Sarinu žalost,
bila prava lepotica, glasine su bile istinite. Njena poseta je potrajala do
narednog jutra. Gnevno je raskinula njihov odnos negde oko tri ujutru i provela
ostatak noći na samoj ivici njegovog kreveta. Pustila ga je da spava i iskrala se
u zoru. Za par meseci je prihvatila posao u Arheološkom institutu u Londonu i
potpuno nestala iz njegovog života.
„Molim te ne spuštaj slušalicu. Ovo je važno."
„Jesi li dobro?" Zvučala je zabrinuto.
„Da, da, dobro sam, ali moram da razgovaram sa tobom o nečemu. Jesi li
pred kompjuterom?"
„Da."
„Mogu li da ti pošaljem neki materijal koji ćeš pregledati dok sam na vezi?"
Oklevala je na trenutak, a zatim mu dala svoju imejl adresu.
Osluškivao je kako diše u slušalicu dok je kačio fajlove i slao ih. „Jesi li
dobila poruku?", pitao je.
„Da."
„Otvori prvo fotografiju broj 93."
58
Čekao je zureći u svoj primerak, i dalje opčinjen sadržajem, i pokušavao da
zamisli njen izraz u trenutku kad je ugleda. Dve godine nije mnogo. Nije mogla
toliko da se promeni. Bilo mu je drago što je konačno imao izgovor da je
nazove.
Zvučala je zapanjeno, kao da je neko ispustio poslužavnik sa porculanskim
šoljicama iza njenih leđa. „Gospode! Odakle je ovo?"
„Iz Perigora. Kako ti se čini?"
Bila je to fotografija zbijenog krda malih bizona sa pticolikim čovekom u
sredini.
„Veličanstveno je. Da li je to nešto novo?"
Uživao je osluškujući uzbuđenje u njenom glasu. „Veoma novo."
„Ti si ga otkrio?"
„Da, drago mi je što mogu to da potvrdim."
„Zna li iko za to?"
„Ti si među prvima."
„Zašto si javio meni?"
„Otvori fotografije pod brojem 211 i 215."
Načinjene su u poslednjoj od deset odaja, u Dvorani biljaka, kako ju je Lik
prozvao.
„Jesu li prave?", pitala je. „Da nije fotošop u pitanju?"
„Nedotaknute, neretuširane, potpuno prirodne", odvratio je.
Ćutala je par trenutaka, a zatim tiho progovorila: „Nikad nisam videla ništa
slično."
„Nisam ni sumnjao. Oh, još jedna stvar. Pronašao sam orinjačko sečivo u
direktnoj vezi sa slikama."
„Čoveče...", prošaputala je.
„Potreban mi je stručnjak za biljke. Želiš li da dođeš i da se igraš sa mnom?"

http://www.book-forum.net

4Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:02 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
9
Gatino je kruto sedeo za svojim starinskim stolom, držeći članke, kolena i
kukove pod uglovima od devedeset stepeni. Nikad se nije grbio, čak ni kod
kuće ili u svom klubu. Tako je odgojen, bila je to jedna od društvenih normi
trgovačke porodice koja se maglovito pridržavala svog aristokratskog nasleđa.
U kancelariji je prizor uspravnog stava doprinosio pažljivo gajenom
zapovednom imidžu.
U rukama je držao dosije pod naslovom: „Predlog profesora Lika Simara sa
Univerziteta u Bordou za pokretanje obimnog iskopavanja u Rijačkoj pećini u
Dordonji." Marljivo ga je pročitao, pažljivo posmatrajući fotografije i upijajući
implikacije nefiltrirane od strane njegovog osoblja.
Nakon devet dugih godina na čelu Jedinice 70, ovo je njegova prva prava kriza
i pokrenula je različite emocije. Sa jedne strane, to je naravno bila prava
katastrofa. Ugrožena je šezdesetpetogodišnja misija Jedinice. Ako dođe do
narušavanja bezbednosti, nastaće pravi pakao. Njegova glava će se sigurno
zakotrljati, ali neće biti jedina. Da li će ministar odbrane uspeti da se spase? A
predsednik?
Međutim, strah od lošeg ishoda je bio ublažen blagim parfemom mogućnosti.
Najzad, biće u središtu ministrovih misli. Instinkt mu je govorio da treba da
podiže prašinu. Da uzbuni pretpostavljene, da održava haotično stanje. Ako na
kraju uspe da zadrži situaciju pod kontrolom u Jedinici, sigurno će biti
nagrađen. Najzad mu je na dohvatu ruke visoka pozicija unutar ministarstva.
Prešao je prstima preko prozirne, akrilne korice dosijea. Da li je ovo put do
raja ili do pakla?
Marol je došao kad ga je pozvao i sad je stajao u stavu 'mirno', trzajući
brkovima i čekao da mu se šef obrati. Gatino mu pokaza da sedne.
„Pročitao sam ga. Od korice do korice", reče general ravnomernim glasom.
60
„Da, gospodine. Svakako je u pitanju problem."
„Problem? Ovo je katastrofa!"
Sitni čovek je ozbiljno klimnuo. „Da, gospodine."
„Reci mi, od kako postoji ova jedinica, da li je iko bio unutar pećine?"
„Ne, ne. Proverio sam arhivu, a Šabon je ispitao Pelea. Zatvorena je 1899.
Nismo dirali lava dok spava. Koliko znamo, niko je nije otkrio."
„Do sad", primetio je Gatino ledenim glasom.
„Da, do sad."
„Šta znamo o Liku Simaru?"
„Pa, on je profesor arheologije na Univerzitetu..."
„Marol, pročitao sam njegovu biografiju. Šta znamo o njemu? O njegovoj
ličnosti? O njegovoj motivaciji?"
„Upravo radimo na njegovom profilu. Imaćete ga za nedelju dana."
„Šta možemo da učinimo da zaustavimo čitavu stvar pre nego što izmakne
kontroli?", pitao je Gatino tako smireno da se pukovnik iznenadio. Duboko je
udahnuo i izrekao nepovoljnu procenu. „Plašim se da je projekat već stekao
simpatije u Ministarstvu kulture. Zao mi je što moram to da prijavim, ali
nesumnjivo će biti odobren i finansiran."
„Ko ti je izvor?"
„Ah, jedna svetla tačka na sumornom nebu", odvrati Marol sa puno nade.
„Rođak moje supruge radi u tom odeljenju. Sladunjav tip po imenu Abenhajm.
Uvek mi se ulaguje na porodičnim skupovima i daje prepredene primedbe u
vezi sa svojim verovanjem da radim za tajnu službu. Trudio sam se da ga
izbegavam."
„Sve do sad, pretpostavljam."
,Tako je."
Gatino se nagnuo napred i konspirativno stišao glas, kao da se još neko
nalazi u prostoriji. „Iskoristi tog čoveka. Nagovesti mu da je neko unutar
DGSE-a zainteresovan za Simara i njegov rad. Nagovesti nešto negativno, ali
61
nemoj reći tačno šta je u pitanju. Reci mu da te obaveštava o svemu i da se
uključi u projekat što je više moguće. Kaži mu da će mu izvesni ljudi iz
državnog aparata biti zahvalni ako dobro odradi posao. Drži stvari na tom
nivou."
„Razumem, gospodine."
Gatino se vratio u uobičajen položaj i ispravio leđa. „Bone će sigurno rešiti
situaciju do kraja dana. On je nemilosrdni kučkin sin. Možda nećemo morati da
radimo ništa osim da se zavalimo i gledamo pokolj."
10
Lik je zaobišao uobičajene kanale i otišao pravo na vrh. Ulog je suviše velik.
Ako će time u živac dirnuti nekog na svom univerzitetu ili regionalne birokrate
u dordonjskom odeljenju, neka tako bude.
Pećina je morala biti zaštićena.
Iskoristio je uticaj svoje akademske pozicije i prijateljstvo sa senatorom iz
Liona kako bi u Pale Rojalu obezbedio sastanak lice u lice sa ministarkom
kulture i njenim savetnicima, uključujući direktora Nacionalnog centra za
preistoriju, uglednog arheologa po imenu Moris Barbije, koji je na sreću bio u
srdačnom odnosu sa Likom. Učešće Barbijeovog zamenika, Marka Abenhajma
nije bilo tako povoljno. Lik se godinama sukobljavao sa Abenhajmom i
nenaklonost je bila obostrana.
Uz pomoć dosijea, raskošno ilustrovanog njegovim fotografijama, Lik je
zahtevao hitnu naredbu o zaštiti, ubrzan proces izdavanja dozvole i dovoljno
sredstava od ministarstva kako bi započeo arheološko istraživanje pećine.
Prema savetu senatora, zabašurio je postojanje enigmatskog rukopisa iz
Rijaka kako bi ovaj skup na visokom nivou bio usredsređen na jedno pitanje.
Po njegovom savetu je takođe veoma širokogrudo koristio izraz „spektakularni
novi nacionalni spomenik". Bitnost po- sedovanja novog Laskoa i Šovea iz
62
perspektive internacionalnog prestiža i razvoja lokalne ekonomije nije izmakla
grupi. Moris Barbije se toliko uzbudio da je delovao bolesno. Crven u licu i na
ivici drhtavice, objavio je da će hitna naredba odmah biti sastavljena i pećina
označena kao istorijski spomenik. Biće oformljena komisija koja će utvrditi
ispravnu proceduru i metodologiju i odabrati predvodnike istraživačke
kampanje.
Na to je Abenhajm, koji se tiho mrštio tokom Likove prezentacije,
progovorio u korist direktnog učešća ministarstva, nagoveštavajući da bi on
lično trebalo da predvodi komisiju i preuzme vodstvo nad istraživanjem pećine.
Lik je kipeo zbog ove prepredene predstave.
Abenhajm je bio Likova generacija, samo par godina stariji. Bio je
univerzitetski obrazovan arheolog koji za razliku od Lika nije izlazio na teren.
Lik ga je smatrao aristokratskim birokratom, bledim, koščatim računovođom a
ne pravim arheologom. Lik je voleo lopate, ašove i zrake sunca na leđima.
Pretpostavljao je da Abenhajm oseća blagonaklonost prema telefonima,
tabelama i vladinim kancelarijama osvetljenim neonskim svetlom. Abenhajm je
bez sumnje posmatrao Lika kao razmetljivca u potrazi za slavom.
Barbije je vešto odgodio raspravu o vodstvu i podstakao grupu da razmišlja o
hitnijim pitanjima. Ministarka je preuzela inicijativu i odlučno dala svoj
pristanak za naredbu o zaštiti i obezbeđivanju sredstava. Naložila je Barbijeu da
preporuči članove komisije i zamolila ga da je obaveštava o napredovanju.
Time je sastanak završen.
Lik je napustio prostoriju razdragano zviždeći u mermernim hodnicima moći.
Napolju, na suncu je strgao kravatu, stavio je u džep i krenuo da se sastane sa
Igom nedaleko od Luvra na slavljeničkoj večeri.
Za vizantijsku birokratiju kakvu je ministarstvo kulture posedovalo, naredbe
su izvršene vrtoglavom brzinom. Lik je lakše disao kad ga je Barbije dve
nedelje kasnije izvestio da je oformljena Komisija za pećinu Rijak i da je Lik
određen za direktora istraživanja, uz samo jedan glas protiv. „Ne moraš da
63
pogađaš ko je u pitanju", šalio se Barbije, ali je ipak podstakao Lika da
obaveštava Abenhajma o svemu i pokuša da ga usreći, makar samo zbog toga
da bi Barbijeu život bio malo lakši.
Zatim je dodao glasom punim ljubomore: „Znaš da ćeš dobiti orden viteza
reda literature i umetnosti. To je samo pitanje vremena."
„Ako ću zbog toga morati da nosim kravatu i odelo, to me neće naročito
usrećiti", odvratio je Lik zajedljivo.
U roku od nedelju dana na dolinu reke Vezer se stuštila operacija u vojnom
stilu. Odred francuske inžinjerije, podržan od strane lokalnih žandarma pratio je
Lika do rijačkih litica, gde je masivna kapija od titanijuma ugrađena u stenu na
ulaz u pećinu. Električni kablovi su spušteni sa vrha litice, instalirane su
kamere, postavljene stražarske kućice i toaleti u šumi iznad lokaliteta, a čvrste
aluminijumske lestvice sa ogradom nameštene su povrh ivice radi lakšeg prilaza
nego što pruža sama litica. Kad je konvoj bučno projezdio kroz Rijak, Lik je
osmotrio lica koja su sumnjičavo zurila iza zavesa. Ispred kafane, sedokosi
vlasnik je zastao u čišćenju i naslonio se na dršku metle. Prepoznao je Likov
landrover koji se polako kretao i odmerio ga mrkim, razdraženim pogledom.
Lik je uspeo da se odupre dečačkom nagonu da starcu pokaže srednji prst, ali
mu je zločesto namignuo zbog čega će kasnije zažaliti.
Nakon što je pećina zatvorena i zaključana, Lik je dobro spavao prvi put
nakon otkrića. Bio je bolestan od brige plašeći se curenja informacija,
vandalizma i pljačke. Sad je sve to iza njega.
Mogao je da počne da radi.
Ipak, godina je zašla duboko u jesen pre nego što je kampanja širokih
razmera mogla da počne. Nije bilo dovoljno prosto pucnuti prstima. Morao je
da okupi tim, raščisti raspored, nabavi opremu, otvori račune, pronađe smeštaj.
Pokazalo se da je ovu poslednju stavku, koliko god da je zvučala jednostavno,
bilo veoma teško sprovesti u delo. Lik je bio rešen da pronađe
smeštaj u blizini, najbolje bi bilo u Rijalcu. Ništa ga nije toliko nerviralo kao
64
gubljenje vremena na putu do iskopine. Savetovali su mu da se obrati
gradonačelniku Rijaka, gospodinu Boneu i sazna ima li kuća koje se izdaju.
Ako ih nema, da traži dozvolu da postavi karavane na poljani nekog
zemljoradnika sa pristupom vodi. Nije imao ništa protiv oskudnih uslova.
Zapravo, smatrao je da kampovanje pospešuje drugarstvo kod sličnih
poduhvata. Nedostatak udobnosti obično stvara korisnu vrstu zbližavanja.
Malo je reći da je bilo neugodno u poslednjem trenutku saznati da su
gradonačelnik i sedokosi vlasnik kafane jedan te isti čovek.
Bone je namerno poseo Lika za isti sto prekriven plastičnim stolnjakom i bez
reci saslušao njegovu molbu sa mesnatim rukama pre- krštenim preko grudi kao
da sprečava creva da se izliju napolje. Lik je upotrebio svaku retoričku strelu iz
svog tobolca: gradonačelnik će na taj način pomoći svojoj kafani, svom gradu,
svojoj zemlji. Obećao je da će njegovi kopači biti dobri i poštovani susedi. Da
će mu obezbediti lični obilazak ove čudesne nove pećine; ako postoji gospođa
Bone i ona obavezno mora poći. Naravno, gradonačelnik se sigurno pita o čemu
se radi? Naravno. Dok je Lik uporno istrajavao u ovom jednosmernom
razgovoru, gradonačelnikova neobrijana vilica je ostala čvrsto zatvorena.
Lik je poželeo da može da povuče ono namigivanje.
Kad je završio Bone je odmahnuo glavom i frknuo: ,,U Rijaku volimo mir i
tišinu. Niko nije zainteresovan za tu vašu pećinu. Ne interesuje nas vaš naučni
rad. Ne želimo turiste. Gospodine, za vas ovde nema mesta." Zatim je ustao i
otišao u kuhinju.
„To je baš dobro prošlo", promrmljao je Lik sebi u bradu na putu ka vratima.
Par tupoglavih tinejdžera nisu hteli da se pomere sa pločnika tako da je Lik
morao da zakorači na put. Kikotali su se zbog toga što su ga naterali da ih
obiđe.
Bio je raspoložen za svađu i već je zamišljao kako ih prebija na mrtvo ime.
Međutim, držao je jezik za zubima, kontrolisao svoju plahovitu narav i gnevno
65
ušao u landrover. Bar mu nisu ponovo razbili prozor, pomislio je gorko, dok je
selo nestajalo u retrovizoru.
Na svu sreću, opat Meno im je priskočio upomoć. Opatija je u okviru svog
poseda imala suvo, ravno polje iza stare štale, dovoljno zabačeno da monasi i
arheolozi jedva primećuju jedni druge. Nije želeo da primi nikakvu nadoknadu,
mada je ponizno zamolio za dozvolu da vidi pećinu kad to bude zgodno.
Jedne vetrovite nedelje u oktobru, članovi tima istraživača pećine u Rijaku
počeli su jedan po jedan da pristižu u logor u opatiji. Lik je već nedelju dana
bio tu sa dvojicom svojih postdiplomaca. Pjer je studirao u Parizu i došao je iz
Sijera Leonea, a Džeremi je bio Britanac sa izraženim mančesterskim
akcentom. Bili su neobičan par, Pjer crn kao gar, visok i atletski građen i
Džeremi, bezbojan i slabašan. Međutim, delili su dečački smisao za humor i bili
su zahvalni što učestvuju u ovom istorijskom događaju. Neumorno su radili na
postavljanju logora i pripremali dobrodošlicu za tim.
Karavani su postavljeni u širokom krugu, poput starih kola na Divljem
zapadu kad je to bilo neophodno radi zaštite od napada. Svi viši članovi tima će
imati sopstvene karavane, po dva pripadnika nižeg osoblja će deliti karavan, a
postdiplomci će spavati po troje u jednom. Studenti će morati da se zadovolje
šatorima na ivici kampa. Karavani su imali umereno udobne krevete, a oni
luksuzniji su imali čak i male ugrađene stolove za sedenje. Nije bilo struje, ali
svaki je imao par lampi na gas. Sve je bilo dobro promišljeno i raspoređeno po
hijerarhiji.
Međutim, Lik je u duhu egalitarizma insistirao da boravi u identičnom
karavanu kao i njegovi zamenici. Pažljivo je razmislio o tome gde da smesti
Saru. Odlučio je da joj dodeli treći karavan od svog. U centru kruga su podigli
kuhinju i špajz, a pored njih veliki šator sa stolovima za piknik gde će zajedno
obedovati kad je loše vreme. Najzad, tu je bio prenosivi kontejner u kojem se
nalazila kancelarija i laboratorija. Kontejner je bio opremljen generatorom koji
je napajao kompjutere i satelitsku antenu za internet. Nedaleko od njega su
66
iskopali veliku rupu za logorsku vatru koja će se uveče obavezno paliti i
opkolili je sanducima za vino koji će poslužiti umesto stolica.
Jedan odeljak oronule štale je bio opremljen prenosivim klozetima za
muškarce. U drugom su se nalazili nužnici za žene. Postavljena su dva niza
tuševa sa hladnom vodom. U ovim okolnostima bolje nije moglo.
To je bilo to - ovo će biti njihovo selo i Lik je bio prilično siguran da se tim
neće žaliti na životne uslove nakon što pogledaju pećinu.
U zoru dotičnog dana, Lik je priznao sam sebi da je nervozan zbog Sarinog
dolaska. Obično je više razmišljao o poslu nego o emocijama. Zbog čega onda
ima tremu? Imao je čitave legije bivših devojaka. Kad bi se slučajno ili namerno
susreo sa starom ljubavi, obično bi to bezbrižno prebrodio. Međutim, ovog jutra
dok je sedeo za stolom i pio kafu, osećao je tupu prazninu. Godine koje su
proveli kao „par" delovale su mu beskrajno daleko i isprano kao fotografija sa
predugom ekspozicijom. Nekih stvari se jasno sećao, uglavnom toga kako je
izgledala i mirisala, ali druge je zaboravio. Uglavnom je zaboravio razloge zbog
kojih je otišao.
Pošto je bila bolesno tačna, stigla je medu prvima. Kad je Pjer pokucao na
vrata da ga obavesti da je Sara Malori doputovala, osetio je treperenje u
stomaku, poput školarca. Delovala je sićušno, blistavo i divno.
I ona je bila oprezna i hladna. Shvatio je to kad je ugledao čvrsto stisnute
usne namazane sjajem boje breskve i nategnut osmeh. Dočekao je i poljubio u
oba obraza veoma zvanično, kao da nikad nisu bili intimni. Koža joj je bila fina,
maltene providna, ružičasti kapilari su se nazirali ispod površine.
Pre nego što se povukla, osetio je miris njene kose. Nije bilo veštačke arome;
miris je bio samo njen. Setio se koliko je voleo da otkopča šnalu i pusti
svetlosmeđu kosu da se prospe preko grudi gde bi ovu svilenkastu reku
priljubio uz njene dojke.
„Dobro izgledaš", rekao je.
„Kao i ti."
67
Imala je sopstveni stil. Preobrazila je crnu mušku motociklističku jaknu od
kože u veoma ženstven komad odeće stavivši oko vrata tirkizni šal koji se
slagao sa bojom njenih očiju. Uz kestenjaste helanke je bila pripijena suknja od
meke kože i čizme do pola listova.
„Kakav je bio let?"
„Nezanimljiv." Pogledala je unaokolo. „Mogu li negde da spustim torbe?"
Koračao je tamo-amo po krugu, čekajući da izađe iz karavana. Podnevno
sunce je jasno sijalo ali tokom ovog godišnjeg doba nije uspevalo mnogo da
ugreje zemlju. Nije se presvukla; bilo mu je drago zbog toga. Izgledala je
dobro, poput Sare koju je poznavao.
„Da lije smeštaj u redu?", pitao je.
„Bolji nego obično."
„Za promenu imamo ozbiljna sredstva."
„Čula sam."
Nasmešio se i pokazao ka opatiji. „Želim da ti pokažem rukopis pre nego što
ostali stignu."
Dom Meno je rado izvadio knjigu iz ukrašene kutije od ružinog drveta na
svom stolu. Međutim, starom monahu kao da je bilo neugodno zbog Sarine
lepote tako da se brzo i usplahireno izvinio i otišao na molitvu.
Nakon njegovog odlaska sedeli su u foteljama okrenutim jedna prema
drugoj. Lik je posmatrao kako okreće strane i uživao svaki put kad bi podigla
obrvu ili iskrivila lice od čuđenja. Držala je knjigu u krilu. Uska suknja je
držala njene noge čedno pripijene jednu uz drugu.
Najzad je podigla pogled. „Sve je potpuno neverovatno."
„Kao što sam obećao?"
Klimnula je. „Još nije prevedena?"
„Radimo na tome. Kako ti se čine biljke?"
68
„Pomalo su stilizovane. Nije baš kamera lucida.* Imam neke ideje, ali radije
ne bih još ništa govorila. Moram prvo da vidim slike u pećini. Da li je to u
redu?"
„Naravno! Nisam želeo da te dovedem u nepriliku. Tek smo na početku
dugačkog procesa."
Zatvorila je knjigu i vratila je izbegavajući da ga pogleda u oči, a zatim
iznenada dodala: „Hvala ti što si me uključio u tim. To je baš lepo od tebe."
„Čitava komisija je podržala tu odluku. Izgradila si finu reputaciju."
„Ipak, mogao si da pozoveš nekog drugog."
„Nisam želeo nekog drugog. Želeo sam tebe."
Zažalio je zbog nepažljivo odabranog komentara, ali nije mogao da ga
povuče. Nagradila ga je ledenim, nemim pogledom.
Kroz opatov prozor Lik je video da se približava taksi i odmah mu je
laknulo. „Ah, nova pridošlica."
Uređaj koji su u prošlosti koristili umetnici i amateri kao pomoć pri crtanju. (Prim, prev.)
Do večeri su pristigli svi viši članovi tima. Poslednji se pojavio Izraelac Zvi
Alon u iznajmljenom automobilu. Kad su ga odveli do njegovog karavana
odmah se požalio da mu nije potreban sav taj prostor.
Na insistiranje ministarke kulture, tu je bio i urednik kulturne rubrike Le
Monda. U zamenu za ekskluzivni materijal sa prvog dana iskopavanja, izdavač
se složio da odloži reportažu dok ne dobije odobrenje ministarstva.
Lik je smatrao da to veče zavređuje notu svečanosti tako da je nakon obeda
koji se sastojao od gustog jagnječeg gulaša okupio sve prisutne oko vatre,
otvorio nekoliko flaša pristojnog šampanjca i održao kratak govor dobrodošlice
na engleskom.
69
Podigavši čašu, izjavio je da mu je čast što im je rukovodilac na ovom
projektu. Pohvalio je francusku vladu i Nacionalni centar za naučna istraživanja
zbog brze reakcije i objavio da je zadovoljan zbog punog angažovanja tokom
prve probne godine istraživanja uz verovatnoću da će se program terenskog
istraživanja nastaviti nakon preliminarnog izveštaj a.
Zatim ih je predstavio jedne drugima. „Rijak tim", kako ga je nazvao, činili
su najbolji stručnjaci u svojim oblastima, međunarodna grupa geologa,
stručnjaka za pećinsku umetnost, stručnjaka za stene, kosti i polen,
konzervatora i speleologa poznatih jedni drugima usled dugog niza godina
saradnje i debate. Imali su čak i stručnjaka za slepe miševe, sitnog čoveka po
imenu Denoje, koji se stidljivo naklonio kad je predstavljen, a zatim se povukao
na periferiju poput malog letećeg sisara.
Lik je na kraju odao priznanje svojim studentima. Mnogi od njih su studirali
kod njega na Univerzitetu u Bordou. Zatim je rekao Pjeru i Mišelu da podele
članovima Rijak tima tople dukserice sa zvaničnim logom iskopavanja -
stilizovanim bizonom.
U tom trenutku je nastala neka gungula nedaleko od štale. Nizak,
debeljuškast čovek predvođen pomoćnikom sa lampom je doviknuo: „Zdravo!
Zdravo! Žao mi je što kasnim. Ja sam gospodin Telifer, gradonačelnik Perigea!
Gde je profesor Simar? Da li je prekasno da se obratim grupi?"
Lik je pozdravio zadihanog političara iz lokalne prefekture, dao mu
šampanjac i sanduk na koji je mogao da se popne i učtivo slušao kako guši
okupljene dugačkim govorom -preterano kitnjastim i preterano očiglednim.
Nakon toga su Lik i gospodin Telifer ćaskali pokraj vatre ispivši još po jednu
čašu. Političar je odbio poziv da poseti pećinu izgovarajući se da je suviše
klaustrofobičan da ulazi pod zemlju, ali da bi bio izvrstan „nadzemni" promoter
njihovog rada u ovoj oblasti. Pomenuo je da već razmišlja o budućoj turističkoj
atrakciji - „Rijaku II" replici pećine sličnoj Laskou II i veoma ga je interesovalo
šta Lik misli o tome. Lik je strpljivo primetio da nisu još počeli da istražuju ni
70
„Rijak I", ali da je u budućnosti sve moguće. Kad je Telifer pitao zašto kampuju
na teritoriji opatije, Lik mu je ispričao zabavnu priču o neljubaznosti
gradonačelnika Rijaka. Kad je to čuo, političar je coknuo jezikom.
„Taj Bone je bruka, pravi glupan ako mogu tako da kažem, ali molim vas
nemojte me citirati", žustro je odvalio. „Ne poznajem ga dobro, ali ga znam.
Znate li šta se priča o tome zbog čega su on i njegovi seljani tako neprijateljski
nastrojeni?"
Lik nije znao.
„Legenda kaže da se gradić silno obogatio gusarenjem! Nikad to niste čuli?
Ne? Verovatno je u pitanju obična bajka, međutim, činjenica je da se u Perigoru
dogodila čuvena otmica tokom leta 1944. godine. Nacisti su prevozili dragocen
tovar vojnim vozom, ogromnu količinu bogatstva opljačkanu iz Francuske
banke, umetnička dela, antikvitete i slično. Prevozili su sve to blago u Bordo
kako bi ga predali nemačkoj mornarici. Pokret otpora je izvršio napad na
glavnu železničku liniju nedaleko od Rijaka i utekao sa bogatstvom čija je
današnja vrednost oko dve stotine miliona evra i nekim veoma poznatim
slikama, uključujući, kako se priča, Rafaelov Portret mladića. Sve je to bilo na
putu ka Geringu lično. Nešto plena je dospelo do De Gola u Alžiru i bilo je
upotrebljeno u korisne svrhe, siguran sam u to. Međutim, većina novca i
umetnina je nestala. Rafaelovo delo više nikad nije viđeno. Uvek se govorkalo
da su stanovnici Rijaka razvili svoju šarmantnu prirodu zbog toga što još uvek
prikrivaju krađu, ali znate kako ide sa takvim pričama. Ipak, nemojte nikad
pitati stanovnike sela o pokretu otpora i pljački voza da vas ne bi pogodio neki
metak!" Pomoćnik je podsetio Telifera da ima još jedan sastanak i čovek je
žurno ispio piće, predao Liku praznu čašu i izvinio se.
Lik je pokušao da pronađe Saru u gomili, ali su ga zadržali stručnjak za
umetnost paleolita Zvi Alon i Karin Velcer, stručnjak za geologiju pleistocena.
Želeli su da razgovaraju o logistici posla koji sutra treba obaviti. Lik nije mogao
71
da se odluči ko je napadniji, ćelavi Izraelac špicaste glave ili debeljuškasta
Nemica u pantalonama na tregere.
Dok ih je smirivao i uveravao da će sve njihove potrebe biti ispunjene,
primetio je da Sara ćaska sa mladim španskim arheologom Karlosom Fererom.
Baš je hteo da im se pridruži kad mu je prišao urednik iz Le Monda,
flegmatični stariji novinar po imenu Žerar Žiro, kako bi saznao njegove utiske o
ovom značajnom događaju. Lik mu je ljubazno udovoljio i čovek je počeo
žustro da hvata beleške u svoj notes.
Krajičkom oka, Lik je primetio kako se Sara i Ferer iskradaju sa svetla ka
tami.
Još je imao nešto šampanjca u čaši i sasuo ga je u grlo.
11
Izgledali su više poput astronauta nego arheologa. Ekosistem pećine
zapečaćene vekovima bio je veoma osetljiv. Mešavina uslova - temperatura,
vlažnost, pH vrednost i gasna ravnoteža odaje koju su obezbedili slepi miševi -
doprinosila je stvaranju okruženja koje je u ovom slučaju dovelo do
izvanrednog očuvanja zidne umetnosti.
Najgore što bi Lik mogao da učini jeste da poremeti tu ravnotežu i započne
lančanu reakciju uništenja, kao što se na drugim mestima dogodilo. U Laskou
su godine nesmetanog ulaska učenjaka i turista najpre dovele do pustošenja
zelene budi, a kasnije i do stvaranja belih fleka od kalcita usled viška CO,, što
ugrožava opstanak slika. Pećina Lasko je trenutno zatvorena za javnost, sve dok
naučnici ne pronađu neko rešenje. U Rijaku je bilo bolje sprečiti nego lečiti.
72
Mada je Denoje, stručnjak za šišmiše, bio najpopularniji član tima, Lik je
smatrao da je konzervatorka Elizabet Kutar najbitniji član. Biće velikih
problema ako se pojavi plesan ili neka druga katastrofa vezana za sredinu.
U ponedeljak, čim je svanulo, Lik, Kutarova, Denoje i stručnjak za pećine
Žil Moran, postrojili su se u kolonu na litici ispod ulaza u pećinu. Zauzeli su
položaj za spuštanje niz gvozdene stepenice koje su inžinjeri ukopali u
krečnjak. Tik iza njih, Likovi postdiplomci Pjer i Džeremi bili su pretovareni
Moranovim podnim prostiračima za pećine, gumastim, polukrutim pločama,
osmišljenim da zaštite osetljiva blaga koja bi im možda mogla ležati pod
nogama.
Moran je imao gipko, žilavo telo, idealno za provlačenje kroz pećinske
prolaze. Bio je odgovoran ne samo za zaštitu pećine i bezbednost istraživača
nego i za detaljno, lasersko mapiranje arhitekture odaja.
Kutarova je bila graciozna žena, maltene dvorskog držanja. Skupljala je
dugu, belu kosu u praktičnu punđu. U rancu je nosila delikatnu elektronsku
opremu, a Lik je teglio ostatak. Denoje je bio opremljen infracrvenom lampom
zavezanom za čelo i noćnim naočarima, a dok je koračao razvrstane zamke su
mu zveckale na pojasu.
Obukli su bele kombinezone sa kapuljačama, gumene rukavice, rudarske
kape i respiratore za jednu upotrebu kako bi se odbranili od otrovnih gasova i
zaštitili pećinu od svojih klica. Nakon što je čitav tim pozirao za arhivsku
fotografiju na merdevinama poput alpinista koji se penju na Everest, Lik je
otključao tešku kapiju i otvorio je.
Ekspedicija je zvanično započela.
Rani jutarnji zraci nežno su osvetljavali prvih par metara zasvođenog ulaza.
Lik je neizmerno uživao u reakciji Kutarove na freske. Kad je uključio seriju
lampi koje su živopisno osvetlile čitavu odaju, ukopala se u mestu, poput
biblijskog stuba soli, i ostala bez reči. Samo je udi- sala i izdisala kroz masku
73
opčinjena lepotom konja u galopu, moćnom vizijom krda bizona i
veličanstvenošću velikog bika.
Moran se ponašao znatno pribranije. Bacio je brz pogled unaokolo kako bi se
orijentisao a zatim se bacio na posao, pažljivo polažući prvi podni prostirač.
Denoje se žurno smestio na jedan i okrenuo noćne naočare ka plafonu.
„Pipistrellus pipistrellus", rekao je mahnuvši rukama ka par letećih oblika
iznad glava, ali potom se uzbudio i uzviknuo „Rhinolophusferrumequinuml", i
krenuo da zakorači sa prostirke kako bi pratio veću krilatu senku ka tami.
Moran ga je oštro ukorio i insistirao da sačeka postavljanje novih prostirki.
„Rekao bih da je pronašao nešto lepo", primetio je Lik obrativši se
Kutarovoj.
Odvratila je divnim, teškim uzdahom, savladana uzbuđenjem, naizgled i
sama iznenađena dejstvom koje je pećina imala na nju. Lik ju je potapšao po
ramenu i dodao: „Znam, znam." Dodir ju je vratio u sadašnji trenutak. Pribrala
se i bacila na posao paleći čitavu lepezu monitora koji prate mikroklimu i
uslove sredine: temperaturu, vlagu, alkalnost, kiseonik, ugljen-dioksid i veoma
bitnu kulturu za bakterije i gljivice. Morala je obaviti osnovna očitavanja pre
nego što ostali započnu svoj posao.
Crpeći lekcije iz prošlosti, protokol je utvrđen. Rad na terenu mora biti
ograničen na dva puta po petnaest dana godišnje. Samo dvanaest ljudi može u
isto vreme biti u pećini i mora se raditi u smenama po naizmeničnom rasporedu.
Oni koji trenutno nisu u pećini obavljaće analitičke poslove u logoru.
Veći deo prve smene je posvećen polaganju zaštitnih prostirki duž čitave
pećine i postavljanju analitičke opreme doktorke Kutar na različitim tačkama.
Moran je koristio svoj LaserRace 300 kako bi izmerio linearnu dužinu svih
deset odaja. Pećina je bila dugačka 170 metara, tek nešto kraća od Laskoa i
Šovea.
Pakovanja prostirki su sa vrha litice spuštali studenti poredani u lanac, kao da
postavljaju nasip od peščanih vreća. Lik je morao da sačeka da prostirke budu
74
postavljene u svaku sekciju pre nego što ponovo poseti dublje odaje. Na neki
način, već mu je nedostajala blagoslovena sloboda prvog dana otkrića kad je
mogao slobodno da luta i dopusti talasu adrenalina da ga nosi. Danas je više
naučnik nego istraživač. Mora se postupati u skladu sa protokolom.
U glavi mu se komešalo milion tehničkih i logističkih pitanja - ovo je bio
monumentalan projekat, većih razmera od bilo čega za šta je ranije bio
odgovoran. Međutim, kad je ponovo ugledao slike, raskošan bestijarijum i
pticolikog čoveka, predivno oslikane svežim i bogatim bojama, misli o
sitnicama vezanim za projekat izbledele su poput pahulja koje padaju na vrelo
čelo. Dok je sam stajao u Odaji lova na bizone, prepao ga je zvuk sopstvenog
glasa prigušenog respiratorom. Obraćao se naglas sam sebi: „Kod kuće sam.
Ovo je moj dom."
Pre nego što je krenuo na pauzu za ručak, Lik je zamolio Denojea da proceni
situaciju sa šišmišima. „Ne vole ljude", rekao je čovečuljak, kao da se slaže sa
njima. ,,U pitanju je mešana populacija, ali najviše ima Pipistrellusa. Kolonija
jeste velika, ali ne i ogromna. Prilično sam siguran da će sami otići i smestiti se
na nekom drugom mestu."
„Što pre to bolje", odvratio je Lik. Nakon što ga je Denoje počastio ledenim
pogledom, dodao je: „Šta mislite o slikama?"
„Nisam obratio pažnju", odvratio je šišmišar.
Tokom ranog popodneva druga smena se okupila na ispustu željno iščekujući
ulazak. Zatim je Lik poveo ostale više članove tima i urednika Le Monda u
obilazak, ponašajući se kao umetnik na otvaranju svoje izložbe. Svaki uzdah,
promrmljan komentar i gugutanje slali su talas ugodnosti uz njegovu kičmu.
„Da, neverovatno je. Da, znao sam da ćete se zadiviti", ponavljao je iznova i
iznova.
Zvi Alon ga je sustigao između Odaje lova na bizone i prolaza koji su
nazvali Galerijom medveda, zbog slike tri velika smeđa medveda sa izraženim,
75
razjapljenim čeljustima i kvadratnim njuškama koje su se preklapale. „Slušaj
Lik", rekao je uzbuđeno, „ne mogu da prihvatim tvoju procenu da je u pitanju
orinjačka kultura. Slike prosto ne mogu biti toliko stare! Polihromatsko
senčenje je suviše napredno."
„Ništa ne tvrdim, Zvi. To je prosto opažanje na osnovu jedne alatke od
kremena. Pogledaj konture ovih medveda. Ovo je drveni ugljen, zar ne? Uskoro
ćemo izvršiti datiranje ugljenikom C14 i više nećemo morati da nagađamo.
Znaćemo."
„Ja već znam", insistirao je Alon nabusito. „Iz istog je perioda kao Lasko,
možda čak i kasnijeg. Suviše je napredno. Ipak, dopada mi se. Fantastična
pećina."
Lik je ostavio Saru na miru sve do pred kraj obilaska. Stigli su maltene do
kraja pećine, do neukrašene Devete odaje. Poslao je ostale na posao, a Saru
zadržao kraj sebe. Svi ostali su u zaštitnim odelima delovali glomazno i
bezoblično. Njen veoma mali broj zaštitnog odela joj je stajao kao saliven.
Neverovatno, ali delovala je elegantno, ne kao na modnoj pisti, ali ipak
neobjašnjivo otmeno.
„Kako si?", pitao je.
„Odlično." Oči su joj bile sjajne od posmatranja umetničkih dela. „Zaista
dobro."
„Za tebe imam jednu privatnu turu. Jesi li spremna da se spustiš na ruke i
kolena kako bi videla Desetu odaju?"
„Zbog toga bih puzila i čitavu milju. Ali čisto da budem pripravna, ima li
mnogo slepih miševa?"
„Ne. Izgleda da im se tamo ne dopada. Moraću Denojea da pitam zašto."
Krišom je osmotrila ustalasalu koloniju iznad glave. ,,U redu, hajde malo da
puzimo."
Zbog Moranovih prostirki prolaz je bio malo blaži prema kolenima. On je
vodio i ona je išla za njim, blago zabavljena time što u stopu prati njegovu
76
zadnjicu. Ušli su u Desetu odaju i uspravili se. Lik je odmah video da je Saru
zaslepio bujan prizor ljudskog prisustva na kupolastim zidovima. Otisci šaka
svuda unaokolo, blistavi poput zvezdane noći. „Videla sam tvoje fotografije
Lik, ali ovo je neverovatno."
„To je samo zagrevanje. Hajdemo."
Poslednja odaja je bila osvetljena jednom tronožnom lampom žestokog,
halogenog bleska. Video je da se povija i instinktivno je uhvatio oko struka
kako bi je pridržao. Povukla se i razdraženo prošaputala: „Dobro sam", a zatim
umirila kolena. Počela je polako da se okreće uz sitne pokrete stopala, najzad
napravivši pun krug. Podsetila je Lika na balerinu iz muzičke kutije koju je
njegova majka imala kad je bio mali. Okretala se na podlozi od ogledala uz
zvuke neke orijentalne melodije. Konačno je ponovo progovorila. „Tako je
zeleno."
„Osim toga što je u pitanju prva slika flore u poznom paleolitu, to je jedini
slučaj upotrebe zelenog pigmenta u ovoj eri. U pitanju je najverovatnije
malahit, ali videćemo. Smeđe boje i crvene bobice su nesumnjivo rađene
gvozdenim oksidom."
„Pašnjak", divila se. „Potpuno se poklapa sa suvim stepama koje bismo
očekivali u orinjačkom periodu tokom toplih godišnjih doba. Pogledaj ovog
fantastičnog čoveka sa kljunom koji stoji u travi poput gigantskog strašila."
„To mi je novi najbolji prijatelj", odvratio je Lik suvo. „Kako ti se čine ostale
biljke?"
„Evo šta je interesantno. Ilustracije u rukopisu deluju realističnije od slika u
pećini, ali izgleda da postoje dve razlike", rekla je i pomerila se nadesno. „Na
ovoj ploči je žbun sa crvenim bobicama. Oblik lista je sasvim impresionistički i
neprecizan, vidiš li ovo? I ovo? Međutim, žbunje iz rukopisa očigledno ima
lišće sa pet latica spiralno raspoređeno na stabljici. Ako bih morala da nagađam,
rekla bih da je u pitanju Ribes rubrum. Žbun ribizle. Domaća vrsta zapadne
Evrope." Zatim se pomerila u levu stranu. „Zatim, ove loze. Ponovo je slika u
77
rukopisu znatno jasnija. Duge stabljike i izduženo lišće u obliku vrha strele. Nagađam
da je u pitanju Convolvulus arvensis, međutim to je samo moja procena.
Evropski ladolež. Krajnje dosadan korov ali leti ima lepe male ružičaste i bele
cvetove. Međutim, ovde kao što vidiš nema cvetova."
„Znači, trava, korov i ribizle, to je presuda?"
„Teško da je presuda u pitanju", rekla je. „Prvi utisak. Kad mogu da počnem
da radim na polenu?"
„Sutra ujutru. Da li ti je drago što si došla?"
„Na profesionalnom planu, da."
„Samo na profesionalnom?"
„Gospode, Lik! Da. Samo na profesionalnom."
Nelagodno se okrenuo i pokazao ka Svodu šaka. „Kreni prva. Ja ću isključiti
svetio."
U vazduhu se osećalo slavljeničko raspoloženje poput baruta nakon
vatrometa. Bilo je prohladno, međutim, pošto nije bilo opasnosti od kiše, ljudi
su izneli stolice na preklapanje, obroke i sanduke od vina i jeli na otvorenom.
Lik je poslednjih par minuta proveo sa novinarem, pre nego što je Žiro krenuo
nazad u Pariz. Srdačno su razmenili vizitkarte pre nego što je pošao i Lik ga je
još jednom zamolio da članak ne izađe do daljnjeg.
„Ne brinite", odvratio je Žiro. „Dogovor je dogovor. Bili ste fanta stični
profesore. Možete mi verovati."
Alon ga je pronašao i privukao stolicu. Odbio je kuvarevo glavno jelo koje se
sastojalo od jagnjećih odrezaka u sosu od ružmarina i pečenih krompira i
odlučio za hleb namazan puterom i malo voća. Lik je osmotrio njegov tanjir.
„Izvini, Zvi, nismo se pobrinuli za tvoje potrebe?"
„Ne držim se košera", odvratio je. „Prosto ne volim francusku kuhinju."
Lik se nasmejao zbog njegove otvorenosti. „Pa? Kako ti se čini pećina?"
„Čini mi se da si pronašao jedan od najizvanrednijih preistorijskih lokaliteta.
Biće potreban čitav život da se prouči. Znaš Lik, ja nisam emotivan čovek, ali
78
ova pećina me je dotakla. Prepun sam strahopoštovanja, bez obzira na njenu
starost. Lasko je nazvan paleolitskom Sikstinskom kapelom. Međutim, Rijak je
bolji. Ovi umetnici su pravi majstori. Boje su izuzetno živopisne, što nam
govori da je njihova tehnologija za pravljene pigmenata bila fantastična.
Životinje deluju prirodnije nego u Laskou, Altamiri, Fon de Gomu ili Šoveu.
Korišćenje perspektive je veoma napredno. Kao da su je oslikali Da Vinči i
Mikelanđelo svog vremena."
„Ja se isto tako osećam. Slušaj, Zvi, imamo priliku da proučimo ovo kako
valja i možda izvršimo proboj kad je u pitanju tema o kojoj si tako rečito pisao:
zašto su slikali?"
„Znaš da imam čvrste stavove."
„Zbog toga sam te odabrao."
Alon je bez trunke skromnosti dodao: „Napravio si pravi izbor. Žestoko sam
napadao Luis-Vilijamsa i Klota zbog njihovih šamanističkih teorija, kao što
znaš."
„Obojica su mi uputila poruke saučešća", odvratio je Lik. „Ali te poštuju."
„Oduvek sam smatrao da suviše ističu opažanja o modernom šamanizmu u
Africi i Americi. Teško je progutati čitavu priču o tome kako je pećina
membrana između stvarnog sveta i sveta duhova i da je šaman neka vrsta
paleolitskog Timotija Lirija na halucinogenima i lobanjom punom pigmenata.
Da, ljudi Rijaka i Laskoa su bili Homo sapiensi, kao mi, ali njihova društva su
bila u stanju stalne transformacije. Nisu bila statična poput modernih kultura
kamenog doba. Zbog toga ne mogu da prihvatim ekstrapolacije savremene
etnografije. Možda ne postoje neurološke razlike između njihovih i naših
mozgova, ali tako mi boga, postoje kulturološke razlike koje jednostavno nismo
u stanju da pojmimo. Svestan si mog stanovišta Lik. Ja sam pobornik stare
škole, direktan sledbenik Laming Ampererove i Leroa Gurana. Smatram da arheološka
analiza govori sama za sebe. Pogledaj tipove životinja, parove, jata,
asocijacije. Zatim možeš da nagađaš o opštim mitološkim pričama, značaju
79
klanova i da pokušaš sve to da shvatiš. Razmisli o tome, tokom perioda od bar
dvadeset pet hiljada godina, što je ogroman vremenski razmak, koristili su
bazični skup životinjskih motiva: konj, bizon, jelen, bik i tek pokoja velika
mačka i medved. Nisu slikali irvase, koje su jeli, ni ptice, ni ribe - u redu, ima
par komada tu i tamo - nisu slikali drveće i biljke, bar ne dosad. Nisu slikali šta
god im padne napamet. Ovi motivi postoje iz određenih razloga. Ali..."
Zastao je, skinuo naočare i protrljao umorne oči.
„Ali?", pitao je Lik.
„Ali Rijak me uznemirava."
„Na koji način?"
„Postao sam više statističar nego arheolog, Lik. Zatrpan sam do grla
kompjuterskim modelima i algoritmima. Mogu i ispričati više o korelaciji
između pozicije pećine i konjima okrenutim na levu stranu od bilo kojeg drugog
čoveka na planeti. Ali danas! Danas sam se osetio kao arheolog, što je dobro.
Ali takođe sam se osetio poput osobe koja ništa ne zna, što je uznemirujuće."
Lik se složio sa njim i dodao: „Ovde imamo masu materijala koji otkriva
nove horizonte. Nećeš samo ti morati da preispitaš svoja uverenja. Svi će to
morati. Na primer Odaja biljaka. Ako je u pitanju orinjačka kultura, što ja
prihvatam a ti ne, šta onda?"
„Da, biljke, naravno da je u pitanju nešto potpuno novo. Ali i više od toga.
Čitav geštalt ovog mesta me uznemiruje. Posebno pticolika figura čoveka. Sa
bizonima, među vegetacijoim. Gledam ga i ona prokleta reč šaman mi
neprestano pada napamet." Udario je Lika po kolenu. „Ako kažeš Luis
Vilijamsu da sam to rekao, ubiću te!"
„Neću ni pisnuti."
Pjer je doskakutao i stao iznad njih. „Imaš li par trenutaka, Lik?"
Alonu su kolena krenula dok je ustajao. Podigao se na prste, povratio
ravnotežu pridržavši se za Likovo rame i toplim dahom mu prošaputao u uho:
80
„Da li bi mi dozvolio da se vratim u pećinu noćas, samo na par minuta? Moram
da je iskusim sam, sa malim svetlom, kao što su to oni činili."
„Mislim da moramo da se držimo protokola, Zvi."
Alon je tužno klimnuo i otišao svojim putem.
Lik se okrenuo ka Pjeru. „Šta se dešava?"
„Par ljudi iz sela Rijak želi da razgovara sa tobom."
„Jesu li došli sa vilama i bakljama?"
„Doneli su kolač."
Lik ih je video i ranije. Bio je to par iz kafane u Rijaku.
„Ja sam Odil Bone", rekla je žena. „Ovo je moj brat Žak."
Odil je očigledno primetila izraz prepoznavanja na Likovom licu.
„Da, gradonačelnik je naš otac. Smatram da je bio nepristojan prema vama i
eto - doneli smo kolač."
Lik se zahvalio i pozvao ih u svoj karavan na čašicu konjaka. Imala je blistav
osmeh i vatreni izgled zvezde zlatnog doba filmske umetnosti koja je zašla u
godine. Nije bila njegov tip, delovala je suviše jednostavno i ruralno. Ali
definitivno je bila žena za Igoa. Mada je bilo hladno, volela je da prikaže noge.
Njen tupi brat bezizražajnog lica izgleda nije bio srećan što je ovde. Ćutao je,
pomalo tajanstven, verovatno na silu nateran da dođe, pomislio je Lik.
Ona je pijuckala konjak dok je njen brat ispijao velike gutljaje kao da pije
pivo. „Moj otac nije moderan čovek", objašnjavala je. „Voli tih, staromodan
način života. Ne voli turiste i došljake, posebno Nemce i Amerikance. Smatra
da su oslikane pećine, posebno Lasko, promenile karakter ove oblasti uz sav taj
saobraćaj i prodavnice razglednica i majica. Znate na šta mislim."
„Naravno", odvrati Lik. „Potpuno ga razumem."

http://www.book-forum.net

5Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:03 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
„On odražava mišljenje većine stanovnika sela zbog čega je gradonačelnik
otkako pamtim. Međutim, moj brat i ja smo otvoreniji, čak smo veoma
81
uzbuđeni zbog vašeg otkrića. Nova pećina! Pred našim nosom! Verovatno smo
prošli pored nje na desetine puta."
„Mogu da vam organizujem obilazak", ponudio je Lik oduševljeno. „Ne
mogu vam opisati koliko bi mi značila podrška sela. Da, u pitanju je nacionalno
blago, ali to je pre svega lokalno blago. Mislim da će uključivanje lokalne
zajednice od početka oblikovati budućnost pećine Rijak kao javne institucije."
„Voleli bismo da je vidimo, zar ne, Žak?"
Žak je mehanički klimnuo.
„Takođe bismo voleli da volontiramo. Možemo da radimo šta god želite: Žak
može da prenosi stvari - snažan je kao bik. Ja mogu da se bavim papirologijom,
prilično dobro crtam. Mogu da kuvam. Bilo šta."
Neko je par puta snažno pokucao na vrata Likovog karavana i otvorio ih. Bio
je to Igo. Nosio je ogroman šampanjac sa crvenom mašnom oko grlića.
„Zdravo!" Zatim je primetio da Lik nije sam i dodao: „Oh, izvini. Da se vratim
kasnije?"
„Ma ne, slobodno uđi! Dobrodošao! Sećaš li se finog para iz kafane u
Rijaku? Došli su u posetu."
Igo je ušao i istog trenutka usredsredio pažnju na ženu. Kad je ustanovljeno
da joj je muškarac pokraj kojeg sedi brat, našalio se da je šampanjac za nju.
Ćaskali su neko vreme sve dok Odil nije rasplela noge i objavila da je vreme da
krenu.
„Odgovor je potvrdan", obratio joj se Lik. „Rado ću prihvatiti vašu pomoć u
logoru. Ulazak u pećinu je veoma ograničen, ali ovde će biti dosta posla. Dođite
bilo kad. Sve će vam objasniti momak koji vas je večeras doveo, Pjer."
Ovog puta je osmeh upućen Igou na rastanku bio nedvosmislen. Liku se
učinilo da oseća zujanje kao pokraj žice pod visokim naponom.
„Da sam znao da će ona biti ovde, došao bih juče", reče Igo. Osmotrio je
skučeni karavan. „Znači, ovde je odsedao Lik Simar, čovek koji je zajedno sa
mnom otkrio pećinu Rijak? Nije baš Versaj. Gde ću ja spavati?"
82
Lik je pokazao ka rezervnom krevetu na drugom kraju karavana, pretrpanog
vešom. „Eno tamo. Uzmi malo konjaka i da se nisi usudio da kukaš."
Zvi Alon je uhvatio Džeremija u kuhinji, gde je student otišao da skuva šoljicu
čaja.
„Lik mi je dao dozvolu da sam nakratko posetim pećinu", rekao mu je. „Daj
mi ključ." Džeremi je bio silno zastrašen Alonom i njegovom reputacijom.
Koščata kolena su mu maltene klecala. „Naravno profesore. Želite li da ja
krenem sa vama i da je otključam? Nezgodno je silaziti tamo po mraku."
Alon je ispružio ruku. „Sa mnom će biti sve u redu. Kad sam bio tvojih
godina komandovao sam tenkom na Sinaju."
Lik je obaveštavao Igoa o događajima tokom prvog dana, ali dok je govorio
osetio je nemir svog prijatelja i naglo zastao. „Šta se dešava?", zahtevao je da
zna.
„Kako to da me ne pitaš za rukopis?"
„Ima li napretka?"
„Pretpostavljam da nisi čuo za Cezarovu šifru?"
Lik je nestrpljivo odmahnuo glavom.
„To je smešno laka šifra koju je Cezar koristio za slanje tajnih poruka. Tako
ju je lako dešifrovati da protivnik mora da bude nepismen da je ne provali.
Samo pomeriš, na primer, tri slova levo ili desno. Doduše, većina njegovih
neprijatelja nije znala da čita ni običan latinski tako da mu je šifra radila posao.
Tokom vremena su ljudi koji prave i dekodiraju šifre razvili prefinjenije
metode."
Lik je pocrveneo od razdražljivosti.
„Dobro, dobro, prema mom čoveku iz Brisela, jednom od Vojnič genija, naš
rukopis je kodiran nečim što se zove Vižnerova šifra. To je samo po sebi
neverovatno pošto se smatra da je izmišljena u šesnaestom veku. Izgleda da je
naš Bartomju ili njegov kolega bio par stotina godina ispred svog vremena.
83
Neću ti dosađivati sitnicama. U pitanju je znatno komplikovanija varijanta
Cezarove šifre uz dodatak tajnih reči koje predstavljaju ključ za dekodiranje."
„Ako ne pređeš na stvar, ubiću te golim rukama", uzviknuo je Lik.
„Jutros, pre nego što sam krenuo za Pariz, belgijanski frik mi je saopštio da je
na pragu dešifrovanja par strana. Misli da postoje bar tri sekcije sa zasebnim
ključnim rečima. Obavljao je proračune ili šta već ti zaluđenici za kompjutere
rade i rekao mi da će mi poslati imejl kad bude saznao nešto konkretno. Mogu li
negde ovde da proverim poštu?" Lik ga je praktično zgrabio za jaknu. ,,U
kancelariji. Hajdemo."
Dok su prolazili pored logorske vatre, Lik mu je pokazao ženu i rekao:
„Usput, ono je Sara."
Istog trenutka je zažalio što nije držao jezik za zubima pošto je Igo odjurio ka
njoj i predstavio se kao jedan od Likovih najstarijih prijatelja i onaj koji je sa
njim otkrio pećinu.
„Čula sam za tebe", zaiskrila je. „Ne mogu da verujem da se nismo upoznali
dok smo, znaš, Lik i ja..."
,,I ja sam čuo za tebe!", uzviknuo je Igo. „Tako divna, tako inteligentna. Lik,
dolazi ovamo!"
Lik je prišao odmahujući glavom, naslućujući šta sledi. „Nemoj praviti
probleme, Igo."
„Probleme? Ja? Saro, biću otvoren, evo šta je u pitanju. Večeras sam
upoznao jednu damu i želim da je pozovem na sastanak. Možda će lakše pristati
ako nas bude četvoro. Šta misliš o tome da nam se Lik i ti pridružite u toku
nedelje? Biću ovde samo nekoliko dana."
„Gospode, Igo", zastenjao je Lik.
„Volela bih", odvratila je Sara, zbog čega se Lik iznenadio, ali Igo se
znalački nasmešio.
„Znači dogovorili smo se. Sad još samo da pozovem damu i sve je sređeno.
Lik će ti reći šta mislim o provinciji. Ovako će mi boravak biti pikantniji."
84
Lik je upalio svetio u kancelariji. Pod čvrste male prostorije je vi- brirao uz
tutnjavu generatora. Konektovao se na internet i pustio Igoa da se uloguje.
Kicoš je isturio grudi i ponosno objavio da ima dvadeset novih poruka, od čega
je izvestan broj primio od svojih prijateljica. Zatim je ugledao onu bitnu. „Ah,
evo našeg dešifratora!"
Otvorio je imejl. „Fantastično! Kaže da je preveo šest strana. Tajna reč za
ovaj odeljak je NIVAR, šta god to značilo. Poslao je dešifrovane strane u
prilogu i obećao da će uskoro početi da radi na sledećem odeljku."
„Šta piše u prevodu?", upita Lik.
„Čekaj da ga otvorim. Mislim da ga nije ni pročitao. Zainteresovan je samo
za šifru, a ne za tekst! Osim toga, kaže da je na latinskom, koji je za mog
Belgijanca predstavlja samo običnu dosadnu šifru." Igo je po- smatrao
dokument ne bi li stekao osećaj za jezik. Sa Likom koji mu je visio iznad glave,
polako je počeo naglas da preleće preko teksta. Ubrzo je odbacio nepristrasan
ton prevodioca. Jezik je bio suviše nestalan i Igo je počeo revnosno da prenosi
reči starog monaha.
Siguran sam da me čeka užasna i bolna smrt. Za razliku od mučenika koji
umire zbog svojih verovanja i pobožnosti, ja ću umreti zbog znanja koje
posedujem. Krv je prolivena i biće prolivena ponovo. Nije lako izgubiti
prijatelja. Izgubiti brata je užasno. Izgubiti brata koji vam je takođe bio
prijatelj maltene dve stotine godina potpuno je nepodnošljivo. Pokopao sam
tvoje kosti, dragi Nivare. Ko će pokopati moje? Nisam svetac, Gospode, već
sirota duša koja gaji preteranu ljubav prema saznanju. Jesam li time istisnuo
svoju ljubav prema Tebi? Nadam se da nisam, ali o tome će moj Gospod suditi.
Svoje grehe ću platiti krvlju. Ne mogu da se ispovedim svom opatu zbog toga
što je mrtav. Dok ne dođu po mene, pisaću svoju ispovest. Skriću njeno
značenje iza šifre koju je osmislio brat Žan, učenjak i nežna duša koja mi
neizmerno nedostaje. Znanje sadržano u mojoj ispovesti nije za svakog čoveka i
85
nestaće kad mene više ne bude. Ako ikad bude ponovo pronađeno, biće to zbog
toga što je Hrist odlučio da ga objavi iz razloga znanih samo Njemu. Pisar sam
i knjigovezac. Ako mi Gospod podari vremena da je završim, ova knjiga će biti
posvećena Svetom Bernaru. Ako knjiga izgori, neka tako bude. Ako je pocepaju
nadvoje, neka tako bude. Ako je neki čovek pronađe u skrovištu koje sam joj
namenio i razluči njene reći, poželeću mu da Gospod bude milostiv prema
njegovoj duši jer će platiti visoku cenu.
Igo je zastao da trepne i ovlaži usne.
„Ima li još?", upita Lik.
„Da", prošaputao je. „Ima još."
„Onda, zaboga, nastavi."
Alon je iznajmljen automobil vozio kao što je činio sve u životu: veoma
borbeno. Snažno je ubrzavao, snažno kočio i kratku udaljenost od logora prešao
je skrećući pod punim gasom. Nedaleko od vrha litice napravljen je parking
posut šljunkom. Kad je stigao, agresivno je zakočio i kamenčići su se razleteli
na sve strane. Oblaci su zaklanjali mlad mesec i noćno nebo je bilo prošarano
crnim viticama, poput vena na šakama. Privremeno stražarsko sklonište
podignuto pre postavljanja kapije, davno je uklonjeno. Kamere su sliku sada
slale direktno u kancelariju u logoru.
Zaključao je kola i zakopčao letačku jaknu do grla. Hladan vazduh je strujao
preko doline. Opipao je džep u potrazi za ključem pećine. Bila je to velika i
teška alatka, maltene srednjovekovna. Radije bi uživao u potpuno autentičnom
iskustvu sa treperavom uljanom lampom, ali mala baterija će morati da posluži.
Uperio je snop ka stazi i krenuo ka merdevinama na litici.
Silno je želeo da provede pola sata sam, lutajući prolazima uz minimalno
osvetljenje. Ujutru će se izviniti Liku na svoj način i izgovarati se privremenim
ludilom, ali prosto je morao ovo da uradi. Lik će zvanično protestovati, ali
86
incident će se s vremenom zaboraviti. Bio je siguran u to. Pećina ga je
dozivala. Morao je da obavi privatan razgovor sa njom. Opisaće ovu noć.
Oblikovaće njegovo razmišljanje, možda čak i uzdrmati neka uverenja kojih se
dugo i tvrdoglavo držao.
„Prokleti šamani", prošaputao je naglas, kad mu misao otrgla sa usana. Da li
je moguće da sam pogrešio?
Usporio je korak kad se približio merdevinama. Dug je put do dole a on nije
više bio planinska koza kakva je bio u mladosti. Užurbani koraci! Neko je
trčao.
Počeo je da se okreće, ali nije uspeo da napravi pun krug.
Nije video cepanicu koja ga je udarila po glavi, nije osetio da ga odvlače do
ivice i u poslednjem trenutku dok je prolazio kroz membranu, nije čuo lepet
krila dve bele lunje, uplašene zvukom njegovog tela koje pada kroz hrastove
grane.
12
OPATIJA KLERVO, FRANCUSKA, 1118. GODINA
Tog kristalno jasnog zimskog jutra ogromna šuma koja okružuje novi manastir
bila je mirna. Na poljima je vladalo zatišje, horizont je bio nepokretan.
Unutar ledene prostorije u kojoj se nalazio samo dušek napunjen slamom,
sud za mokrenje i lavor okovan ledom, mladi opat je odbacio grubo ćebe jer je
osećao da mu telo gori uprkos hladnoći. Koža mu je bila skliska, kao da je
upravo bio potopljen u vodu. Kašalj zbog kojeg nije spavao čitave noći sad se
malo stišao. Međutim, znao je da će se svakog trenutka vratiti, razdirući mu
telo i trzajući glavu. Trudio se da diše na nos kako bi sprečio novi grč.
87
Dok je Bernar bio privilegovano dete, kad bi se razboleo o njemu bi se
brinula ugledna gospođa - tetka ili rođaka. Međutim, zabranio je ženama
pristup bratstvu i zbog toga je bio primoran da se osloni na ne tako nežno
milosrđe muškaraca. U groznici se prisećao svoje voljene majke, odavno
mrtve. I dalje se nejasno sećao kako je tokom ranog detinjstva ležao u krevetu
bolnog grla. Umirivala ga je pesmom, čajem sa medom i svojim lepim licem.
Sad je bio čovek. Imao je dvadeset osam godina i nalazio se na čelu opatije
Klervo. Za njega nije više postojala majka i nežna ruka. Morao je stoički da
podnese bolest i veruje da će mu Hristova blagonaklonost doneti spas.
Da je njegova majka poživela sigurno bi pucala od ponosa zbog toga kako se
njen pobožni plan razvio. Na porođaju bi svako od svoje dece - šest sinova i
jednu kćer - ponudila bogu i u potpunosti se posvetila njihovom hrišćanskom
vaspitanju.
Kad je Bernar završio sa obrazovanjem, majke više nije bilo. Tutori su ga
proglasili za posebno talentovanog mladića kojeg je osim plemenitog porekla i
prirodnog intelekta krasila krotka narav, britak um i šarm kakav retko
blagoslovi čoveka. Uprkos kratkom flertu sa svetovnom literaturom i poezijom,
nikad se ozbiljno nije sumnjalo da će Bernar postati sluga božji.
Staza manjeg otpora bi ga odvela u obližnju benediktinsku opatiju Fonten,
međutim vatreno je odbio taj izbor. Kad je u pitanju bila filozofija, već se
svrstao sa novim ljudima crkve - Robertom, opatom Molema i Alberikom
opatom Sitoa, cistercitima koji su smatrali da je pridržavanje Pravila Svetog
Benedikta Nursijskog odbačeno od strane iskvarenih opata i njihovog
sveštenstva. Cisterciti su bili rešeni da strgnu višak mesa i duha koji je inficirao
benediktince. Odbaciće fine, pamučne košulje, donji veš, krzno, čaršave i
pokrivače. Njihove opatije i manastire neće krasiti gargojli i himere. Ješće hleb
bez masti i meda. Neće naplaćivati sahrane, neće uzimati desetak, gradiće
zajednice daleko od gradova i sela i zabraniće prisustvo žena kako bi izbegli
sva svetovna iskušenja. Prekidače molitvu i kontemplaciju samo radi teškog
88
fizičkog rada neophodnog za opstanak. Sa tim spartanskim idealima na umu,
mladi Bernar se jednog dana molio u maloj crkvi kraj puta, tražeći savet od
boga. Kad se podigao sa kolena, imao je odgovor. Duboko dirnut jasnoćom
svoje odluke, uverio je svoju braću Bartomjua i Andrea, ujaka Godrija, a ubrzo
i trideset drugih burgundskih plemića, da krenu sa njim u Sito, da prepuste
Franačku kraljevinu Svetom rimskom carstvu i da ostave stare živote za sobom.
Njegova braća Žerar i Gi bili su u vojnom pohodu, ali s vremenom će mu se i
oni pridružiti. Samo je najmlađi Nivar bio isključen.
„Zbogom, Nivare", doviknuo je Bernar svom omiljenom bratu onog dana kad
su odjahali. „Imaćeš čitavo imanje za sebe."
Sa očima punim suza, dečak je uzviknuo: „Znači uzimaš Nebo i ostavljaš mi
samo zemlju! Ta podela je daleko od ravnopravne!"
Ove reči su dirnule blagog Bernarda i mučiće ga sve dok se Nivar i on
ponovo ne sretnu.
Godine 1112. opatija Sito je još bila izgrađena od drveta, bez ijednog
kamena. Osnovana je petnaest godina ranije, međutim energični opat Stiven
Harding iz Engleske već neko vreme nije stekao nove iskušenike. Bio je
presrećan zbog ovog priliva ljudi i raširenih ruku je dočekao Bernara i njegovu
pratnju. Te prve hladne noći u spavaonici, Bernar je blaženo ležao budan dok je
prepuna soba odjekivala od hrkanja iscrpljenih muškaraca. Tokom narednih
dana i nedelja, što je napornije radio bio je sve zadovoljniji. U budućnosti će
iskušenike dočekivati na kapiji rečima: „Ako želite da živite u ovoj kući,
ostavite svoja tela za sobom; ovde može da uđe samo duh."
Bio je izuzetno sposoban i radio je tako energično da je Stiven za dve godine
zaključio kako je Bernar više nego spreman da osnuje novu sestrinsku opatiju.
Rukopoložio ga je za opata i poslao sa braćom Andreom i Žerarom kao i
dvanaestoricom drugih monaha u kuću u dijecezi Langr u Šampanji.
Izgradili su jednostavno stanište na ravnoj čistini i otpočeli život žestokog
lišavanja, čak i po njihovim strogim standardima. Zemlja je bila neplodna, hleb
89
su pravili od divljeg ječma i prve godine su morali da jedu divlje bilje i kuvano
lišće bukve. Međutim, opstali su i izgradili manastir. Dali su mu ime Klervo.
Zbog Bernarove harizmatične ličnosti, sledbenici su se sjatili u Klervo. U
trenutku kad se razboleo, u manastiru je obitavalo preko stotinu monaha.
Nedostajalo mu je da spava sa ostalima u dugačkoj, otvorenoj spavaonici,
međutim dobro je što je pristao da se prebaci u malu opatsku odaju pored crkve.
Napadi kašlja koji traju već mesec dana lišili bi monahe i ono malo sna koliko
su sebi dozvoljavali.
Žerar je uvek bio najotporniji od sve braće. Osim kad je ranjen u butinu i
tako zaradio pravi vojnički trofej, u životu nije bolovao ni dana.
Brinuo se o bratu i trudio se da ga hrani čorbicama, međutim Bernar se
pretvorio u vreću kostiju i kopnio mu je pred očima. Suviše slab da predvodi
ljude u molitvi, dodelio je tu dužnost svom igumanu, ali je i dalje insistirao da
ga vode u crkvu kako bi mogao da prisustvuje službi i časovima.
Jednog dana, Žerar je odlučio da odjaše i obavesti uticajnog sveštenika,
Gijoma iz Šampoa, biskupa Salona u Šampanji, o Bernarovom zdravstvenom
stanju. Gijom je otvoreno cenio Bernara i priznavao njegov potencijal da u
budućnosti postane jedan od crkvenih vođa. Kad je čuo za njegovu bolest,
dobio je dozvolu cistercitskog reda iz Sitoa da godinu dana bude pretpostavljen
Bernaru. Sa tim dekretom u ruci, naredio je mladom opatu da se oslobodi svih
svešteničkih dužnosti i surovih pravila reda dok mu se telo ne oporavi. Bernara
su na konjskoj zaprezi odvezli na jug gde je klima toplija, u bogatiju i ugodniju
opatiju gde je pre par godina poslat njegov brat Bartomju. Tako se dogodilo da
Bernar od Klervoa obitava u opatiji Rijak.
Rijak je bio benediktinska zajednica koja je sporo uklanjala neumerenost
protiv koje se Bernar borio. Još nije bila spremna da postane deo cistercitskog
reda. Mada nisu prihvatali nove monahinje, dobroćudni stari opat nije imao srca
da izbaci stare. Niti se odrekao vinskog podruma i pivare, niti je ispraznio
ambare i spremište masti. Bartomju i drugi novi monasi su poslati u Rijak kao
90
prethodnica reforme, međutim počeli su da uživaju u udobnosti koju su tu
pronašli nakon teških godina u Klervou. Rijak je više promenio njih, nego što
su oni promenili Rijak. Kad je stigao, Bernar je bio suviše bolestan da primeti
duhovne nedostatke svog novog okruženja, a kamoli da se pobuni protiv toga.
Dodeljena mu je jednosobna kamena kuća na obodu opatije, sa ognjištem,
udobnim krevetom, stolom za čitanje, stolicom presvučenom konjskom kožom i
obilje debelih sveća. Bartomju je podsticao vatru i obletao oko njegovog
kreveta poput zabrinutog ljubavnika, a stara monahinja, sestra Klotilda kljukala
ga je svežom hranom i dobrim pićem.
Najpre se činilo da Bernar neće preživeti. Gubio je svest, na mahove
prepoznavao brata, svaki put ga iznova blagosloveći slabom rukom. Monahinju
je zvao „majkom", što je nju beskrajno radovalo.
Dvadesetog dana, Bernarova groznica je popustila i postao je svestan svog
okruženja.
Pridigao se i seo u krevetu dok mu je brat nameštao prekrivač. „Ko me je
doveo ovamo?", pitao je.
„Žerar i nekoliko monaha iz Klervoa."
Bernar je obrisao krmelje iz očiju i vesto uvio prekor u kompliment. „Vidi ti
njega! Izgledaš dobro, Bartomju!" Njegov stariji brat je bio punačak i stamen,
ružičast u licu poput praseta, a bilo mu je potrebno i
šišanje.
„Malo sam se ugojio", odvratio je Bartomju, potapšavši stomak kroz finu
pamučnu odoru.
„Kako se to dogodilo?"
„Ovdašnji opat nije tako strog kao ti!"
„Ah, čuo sam da tako pričaju o meni", odvrati Bernar. Zbog oborenog
pogleda nije bilo moguće proceniti da li žali zbog strogosti koju je nametnuo
svojoj zajednici ili zbog Bartomjuovog odbacivanja. „Kakav ti je ovde život,
brate? Da li si potpuno predan Hristu?"
91
„Verujem da jesam, ali se plašim da ćeš moje zadovoljstvo posmatrati sa
sumnjom. Zaista mi se dopada ovde, Bernare. Osećam da sam pronašao svoje
mesto."
„Šta radiš osim što se moliš i meditiraš? Jesi li pronašao životni poziv?"
Setio se koliko je njegov brat prezirao manuelni rad. Bartomju je priznao da
radije provodi vreme baveći se poslovima u zatvorenom. Opat ga je oslobodio
sađenja i žetve. Rijak je posedovao mali skriptori- jum u kojem su se pisale
kopije Pravila Svetog Benedikta i manastir je na taj način sticao pristojan profit.
Bartomju je bio šegrt dostojanstvenom monahu uvežbane ruke. Takođe je bio
umešan u brizi o bolesnima, kao što je Bernar iskusio iz prve ruke. Pomagao je
bolničaru, bratu Žanu, i provodio po sat vremena dnevno u ambulanti,
podstičući vatru, paleći sveće za prvu jutarnju molitvu, čisteći činije korišćene
za puštanje krvi, perući stopala bolesnicima i istresajući buve iz njihove odeće.
Podigao je Bernara na noge i dopustio tom skeletu od čoveka da se nasloni
na njegova leđa dok mu je pridržavao posudu za mokrenje. Oduševljeno je
komentarisao poboljšanje u boji i toku urina svog brata. „Hajde", reče Bartomju
kad je Bernar završio, „zakorači par puta sa mnom."
Tokom narednih nedelja, par koraka se pretvorilo u mnoge korake i Bernar
je bio u stanju da ide u kratke šetnje po svežem prolećnom vazduhu i da
prisustvuje misi. Stari opat Etjen i iguman Luj čvrsto su se držali drevnih
benediktinskih običaja i kao što su jedan drugom priznavali, bili su u priličnom
strahu od ovog poštovanog mladića. Bernar je bio vatreni reformator, a njihovi
provincijalni umovi nisu mogli da se mere sa njegovim intelektom i moći
ubeđivanja. Nadali su se da će sebe smatrati poniznim gostom i da će im
dopustiti da zadrže burad sa vinom i monahinje poput drage stare sestre
Klotilde.
Jednog dana dok su šetali po livadi pokraj bolnice, Bartomju mu je pokazao
nisku zgradu i primetio: „Znaš, Bernare, tu je jedan sveštenik kojeg su prijatelji
poslali u Rijak da se oporavi od užasne povrede. To je jedini čovek kojeg sam
92
ikad upoznao koji ti je ravan u besedništvu, znanju i učenosti. Kad malo ojača,
možda bi voleo da ga upoznaš, a i on tebe. Zove se Pjer Abelar i mada ćeš
sigurno energično osuditi izvesne aspekte njegovog burnog života, sigurno će
na tebe delovati stimulativnije od dosadnog brata."
Nakon što je seme posejano, Bernar se često pitao kakav li je taj Abelar. Kad
se proleće pretvorilo u leto i snaga mu se vratila, svaki put kad bi šetao
opatijom, gvirnuo bi ka lučnim prozorima bolnice, nadajući se da će bar na
trenutak ugledati tog tajanstvenog čoveka. Najzad, jednog jutra nakon prve
molitve, Bartomju mu je rekao da ga je Abelar zamolio za posetu. Međutim, pre
nego što do toga dođe, smatrao je da njegov brat treba da čuje Abelarovu priču,
kako se nijedan od njih dvojice ne bi osećao neugodno.
U mladosti, Abelara su poslali u Pariz da studira u čuvenoj školi katedrale
Notr Dam, kod Gijoma iz Šampoa, sadašnjeg Bernarovog pretpostavljenog.
Ubrzo je mladi učenjak bio u stanju da porazi svoje učitelje retorike i debate.
Već u dvadeset drugoj godini je otvorio svoju školu izvan Pariza u koju su
dolazili studenti iz svih delova zemlje i laktali se da budu uz njega. Za deset
godina je držao katedru na Notr Damu, a do 1115. postao kanonik. Bernar ga je
u tom trenutku prekinuo i rekao da je čuo za tog briljantnog učenjaka i da se
pitao šta se sa njim dogodilo!
Odgovor je glasio: dogodila se žena po imenu Eloiza.
Abelar ju je upoznao kad joj je bilo petnaest godina. Bila je mlada i sićušna a
već je bila učen i čuven poznavalac klasične književnosti. Živela je u Parizu u
raskošnom domu svog ujaka, bogatog kanonika Fulbera. Abelar je bio do te
mere opčinjen da je sredio da mu njen ujak obezbedi smeštaj kako bi tobože
bio privatni tutor ovoj oštroumnoj devojci.
Ko je koga zaveo, postaće tema rasprave, ali niko nije mogao da porekne da
je usledila strasna romansa. Abelar je zanemario svoje profesorske dužnosti i
indiskretno dozvolio da pesme koje je napisao u njenu čast budu pevane u
93
javnosti. Njihova romansa je tragično kulminirala trudnoćom. Abelar ju je
poslao kod svojih rođaka u Britaniju. Tamo je rodila sina kojem je nadenula
ima Astrolab po astronomskom instrumentu, ime koje je mnogo toga govorilo o
njenoj zapanjujućoj naprednosti.
Dete je ostavila na brigu sestri, a ljubavnici su se vratili u Pariz gde je Abelar
uspeo da postigne nategnut sporazum sa njenim ujakom. Pristao je da se oženi
njome, ali je odbio da brak bude javan kako ne bi ugrozio svoju poziciju u Notr
Damu. Fulber i on zamalo da se pobiju zbog neslaganja oko ove tačke. Tokom
te gungule, Abelar je ubedio Eloizu da ode u ženski manastir u Aržanteju, gde
je kao devojčica pohađala školu.
Otišla je protiv svoje volje, pošto je bila okrenuta svetu i nije naginjala
religioznom životu. Pisala je Abelaru ispitujući ga zašto mora da se potčini
životu prema kojem ne oseća naklonost, posebno ako to znači da će biti
odvojeni. Bilo je to 1118. godine, par meseci nakon što je Bernar stigao u
opatiju Rijak. Njen ujak se razbesneo zbog toga što se Abelar nosio sa
problemom tako što ju je poslao u manastir umesto da se javno prikloni
poštenoj bračnoj zajednici. Fulber nije bio u stanju da dopusti da se stvar mirno
svrši. Naredio je trojici svojih ulizica da napadnu Abelara u hotelu. Dvojica su
ga držala na krevetu, a treći ga je kastrirao kao životinju. Ubacili su odrezane
testise u lavor za umivanje i ostavili ga da stenje u usirenoj lokvi krvi.
Abelar se nadao da će umreti, ali nije. Sad je bio nakaza, grozota. U agoniji
je razmišljao o svojoj sudbini: zar nije Bog odbacio evnuhe, isključujući ih iz
svoje službe kao nečiste stvorove? Nastupila je groznica i slabost zbog gubitka
krvi. Venuo je u ovom opasnom stanju dok se Gijom iz Šampoa, očinski
zaštitnik britkih umova, nije umešao i poslao ga u Rijak da se o njemu brine
bolničar, brat Žan. U mirnoj provinciji, nakon dugog fizičkog i duhovnog
oporavka, bio je spreman da se upozna sa drugim znamenitim bolesnikom,
Bernarom iz Klervoa.
94
Bernar će se dugo sećati njihovog prvog susreta. Čekao je ispred bolnice tog
letnjeg jutra i odande je izašao opasno mršav čovek, pognutih ramena,
kupolastog čela sa borama koje je urezala briga i stidljivim, maltene dečačkim
osmehom. Koračao je teško i sa mukom. Bernar se trzao od saosećanja. Abelar
je imao četrdeset godina i bio je star, i upr- kos svojoj bolesti Bernar se osećao
snažnije od ove sirote duše.
Abelar mu je pružio ruku: „Opate Bernar, silno sam želeo da vas upoznam.
Dobro mi je poznat vaš ugled."
,,I ja sam želeo da upoznam vas."
„Imamo mnogo toga zajedničkog."
Bernar je izvio obrvu.
„Obojica volimo Gospoda", odvratio je Abelar, „obojicu nas je le- čila zelena
čorbica sestre Klotilde i smeđi napici brata Žana. Hajde da prošetamo, ali ne
suviše žustro."
Od tog dana, dva čoveka su postali nerazdvojni družbenici. Bernar jedva da
je mogao da poveruje u svoju sreću. Abelar mu je bio više nego ravan u
učenosti po pitanju teologije i logike. Uz debate i govore, vežbao je um koliko i
telo.
Dok su šetali, razgovarali su o Platonu i Aristotelu, realizmu i nomi- nalizmu,
moralnosti čoveka, pitanjima konkretnim i apstraktnim. Verbalno su
sparingovali, razmenjujući uloge učitelja i učenika, ponekad satima izgubljeni u
raspravi. Bartomju bi ponekad podigao pogled sa svojih poslova i pokazao kroz
prozor bolnice ka dva čoveka na livadi: „Pogledaj, brate Žan. Tvoji pacijenti
divno napreduju."
Bernar je oduševljeno razgovarao o budućnosti - o svojoj želji da se ponovo
angažuje u crkvenim pitanjima, o svom žaru prema širenju cistercitskih
principa. Abelar je, sa druge strane, odbijao da gleda na- pred. Insistirao je na
tome da obitava u sadašnjosti, kao da nema ni prošlost ni budućnost. Bernar mu
je to dozvolio. Nije bilo koristi od insistiranja na iskrenosti od ove sirote duše.
95
Jednog jutra, nešto dalje od opatije, zastali su na svom omiljenom vidikovcu
iznad reke. Seli su na stenu i zaćutali. Kombinacija prve toplote proleća i prvih
latica stvarala je opojan miris. Abelar je iznenada rekao: „Poznaješ moju
prošlost, zar ne, Bernare?"
„Čuo sam ponešto."
„Znači da znaš za Eloizu."
„Znam za nju."
„Voleo bih da je upoznaš, jer ako upoznaš nju, upoznaćeš bolje mene."
Bernar ga je pogledao sa nerazumevanjem.
Abelar je posegao u svoje odelo i izvadio savijen pergament. „Njeno pismo.
Učinio bi mi čast da ga pročitaš i kažeš mi šta misliš. Ona neće zameriti."
Bernar je počeo da čita, jedva u stanju da poveruje da je to napisala
osamnaestogodišnja devojka. Bilo je to ljubavno pismo, ne jeftino već uzvišeno
i čisto. Dotakla ga je melodija njenih reči i strast njenog srca. Nakon par minuta
je morao da zastane i obriše suzu iz oka.
„Reci mi, koji je to pasus?", pitao je Abelar.
Bernar ga pročita naglas. „Ovi samostani ne duguju ništa javnim
dobrotvornim ustanovama; naše zidove nisu podigli zelenaški carinici, niti su
njihovi temelji položeni na nedostojnoj iznudi. Bog kojem služimo vidi samo
nevine bogataše i bezazlene kaluđere koje ste ovde poslali. Šta god da ovaj
mladi vinograd jeste, dužan je samo vama i vaša je dužnost da uposlite čitavo
svoje biće kako biste ga negovali i poboljšali; to treba da bude jedna od
osnovnih dužnosti vašeg života. Mada nas naše sveto odricanje, naše zakletve i
naš način života čuvaju od svih iskušenja."
Abelar je tužno klimnuo. „Da, molim te pročitaj do kraja."
Kad je završio, Bernar je presavio pergament i vratio pismo. „Izuzetna žena."
„Hvala ti. Mada smo venčani, ona mi više nije supruga. Mrtav sam iznutra,
sva radost je nestala. Ipak, posvetiću ostatak života njoj i Bogu. Živeću kao
jednostavan monah. Ona će živeti kao jednostavna monahinja. Bićemo kao brat
96
i sestra u Hristu. Iako ću živeti sa večnom bedom svoje sudbine, kroz našu
ljubav prema Bogu moći ćemo da volimo jedno drugo."
Bernar mu dotače koleno. „Hajdemo, brate. Dan je lep. Hajde još malo da
šetamo."
Koračali su nizvodno, uz reku daleko dole. Obilne kiše su padale tog leta, a
odronjavanje obale uzburkalo je reku i dalo joj blatnjavosmeđu boju. Međutim,
na širokom ispustu zemlja je bila suva i čvrsta. Sandale su im puckale udarajući
ih po petama sa svakim korakom. Približili su se najdaljoj tački na ispustu do
koje su ikad išli, ali vreme je bilo savršeno i obojica su imala snage da nastave.
Nisu osećali potrebu da razgovaraju; postidelo bi ih nadmetanje sa zvukom
vetra koji se probija kroz lišće. Visoko na litici osećali su se privilegovano što
obitavaju u kraljevstvu sokola, kraljevstvu Boga.
Najzad je Bernar rekao. „Vidi! Hajde ovde da se odmorimo."
Na prostranom ispustu, sa veličanstvenim pogledom na dolinu, nalazila se
čvornovata smreka koja kao da je izrastala iz stene. Uvijene grane su pružale
debelu hladovinu. Seli su, naslonivši leđa na grubo stablo i nastavili da uživaju
u tišini.
„Da se vratimo?" upitao je Abelar nakon nekog vremena.
Bernar je ustao i osmotrio stazu koja je vodila napred, zaklanjajući oči od
sunca, pretražujući vrhove litica. „Verujem da ćemo se vratiti u opatiju ako
nastavimo napred, pronađemo lakši uspon do vrha i pređemo preko livade
severno od crkve. Imaš li dovoljno snage?"
Abelar se nasmešio. „Ne toliko kao ti, brate, ali dovoljno za taj poduhvat."
Staza je bila nešto strmija i njihova oznojena stopala su klizila u sandalama.
Baš kad je Bernar pomislio da nije mudro nastaviti, čuli su divan zvuk prskanja
vode. Iza okuke ih je čekao mali vodopad. Svetlu- cao je na suncu popu trake
od dragulja. Voda je šibala ispust i padala u slapovima preko litice.
Žedno su šakama skupljali hladnu, čistu vodu i pili je. Zaključili su da je to
znak da treba da nastave.
97
Kretali su se polako a ispust je bio opasan, međutim, bili su odlučni da
pronađu prečicu i srećni zbog toga što su im tela spremna za taj zadatak. Pre
nekoliko meseci su bili tako slabi da su jedva mogli da ustanu iz kreveta.
Zahvalno su se predali tegobnom pešačenju.
Drugi vodopad im je preprečio put i omogućio im da se ponovo osveže.
Bernar je obrisao ruke o odeću i ispružio vrat. „Eno tamo", pokazao je. „Ako
odemo samo još malo napred, verujem da ćemo pronaći bezbednu stazu do
vrha."
Na odabranom mestu, Bernar je spustio ruke na kukove i pitao Abelara da je
spreman za uspon.
„Spreman sam, mada deluje kao da je u pitanju dug put."
„Ne brini. Bog će nas držati prikačenim za nebeski svod", reče Bernar veselo.
„Ako jedan od nas poleti, neka to budem ja a ne ti", odvrati Abelar.
Bernar je predvodio, tražeći put koji najviše nalikuje stepenicama. Znojeći se
dok su mu se grudi napinjale od napora, podigao se na naredni nivo i ukopao u
mestu. „Abelare!", viknuo je. „Pazi na ovu klimavu stenu i popni se! Ovde je
nešto veličanstveno!"
U litici je zjapila rupa, široka kako krevet, visoka kao dete.
Bernar je ispružio ruku da pomogne starijem čoveku da se popne. „Pećina!",
uzviknuo je Abelar dahćući.
„Hajde da je pogledamo", reče Bernar uzbuđeno. „U najmanju ruku ćemo se
malo rashladiti."
Nisu imali baklje tako da su morali da se oslone na sunčeve zrake kako bi
bilo šta videli unutar svoda. Žuti sjaj se prostirao samo par stopa unutar pećine
pre nego što se izgubio u tami. Nakon što su se uvukli unutra, otkrili su da
mogu da se isprave. Bernar je načinio par opreznih koraka i ugledao nešto na
obodu svetlosti. „Gospode, Abelare! Vidiš li ono? Tu su neke freske!"
Konji u trku.
Bizon koji juriša.
98
Glava ogromnog, crnog bika iznad njihovih glava.
Stvorenja su nestajala u tami.
„Ovde je bio neki slikar", izlete Abelaru.
„Genije", složio se Bernar. „Ali ko je to bio?"
„Misliš li da je iz antičkih vremena?", upita ga Abelar.
„Možda, ali ne mogu biti siguran."
„Rimljani su obitavali ovde u Galiji."
„Da, ali ovo ne nalikuje na rimske statue ili mozaike koje sam viđao", odvrati
Bernar. Osmotrio je dolinu. „Koliko god da je staro, ovo je veličanstveno
mesto. Umetnik nije mogao da pronađe bolje platno za slikanje. Moramo se
vratiti sa osvetljenjem i videti šta ima dublje u pećini." Spustio je ruke na
Abelarova ramena. „Hajdemo, prijatelju. Kako je ovo bio divan dan! Hajde da
se vratimo u opatiju na misu."
Bernar je nagovorio Bartomjua da se vrati u pećinu sa njim i Abelarom, a on je
zauzvrat poveo brata Žana koji je bio učen po pitanju prirodnog sveta i
fasciniran njime. Četiri čoveka su krenula od opatije nakon jutarnje molitve.
Želeli su da se vrate pre molitve u podne. Moraće da požure, ali ako propuste
molitvu činiće pokoru. To neće biti kraj sveta. Da je Bernar bio opat Rijaka, ne
bi bili tako opušteni, ali ovog lepog dana se osećao više kao istraživač nego kao
monah. Sredinom jutra četvorica muškaraca su stigla pred pećinu, razdragani
kao dečaci koji smišljaju neku lakrdiju. Bartomjua je bodrila bratova
obnovljena energija i dobro raspoloženje. Žan, debeljuškasti dobrodušni
iscelitelj i najstariji član grupe, nestrpljivo je iščekivao da vidi freske. Bernar i
Abelar su radosno negovali svoju sve snažniju vezu.
Poneli su dobre baklje od grana ariša sa vrhovima obmotanim krpama. Na
ispustu ispod pećine, Žan je klekao, ne da se pomoli već da otvori torbu sa
materijalima za paljenje vatre: kremen, gvozdeni cilindar napravljen od
99
slomljene drške starog ključa opatije i ugljenisani komad platna sa prahom, suv
i pripremljen na poseban način.
Radio je brzo, krešući kremen o gvožđe i za par trenutaka je blesnuo plamen.
Nakon što je upalio baklju, ostali su razbuktali svoje. Ubrzo su četvorica ljudi
stajala na ulazu u pećinu i podigavši baklje zurili bez reči u najlepša umetnička
dela koja su ikad videli.
Unutra su potpuno izgubili svest o vremenu. Kada se budu vratili podnevna
molitva će se odavno završiti, a imaće sreće ako stignu i na večernju. Divili su
se ovoj menažeriji pri svetlu cvrčavih baklji. Neke životinje poput bizona i
mamuta delovale su izmišljeno, mada su konji i medvedi bili prilično realni.
Trgli su se kad su ugledali čudnog pticolikog čoveka sa izraženim falusom i
počeli da cokću jezikom. Na kraju pećine, nakon što su puzali kroz uzan prolaz,
zapanjili su ih crveni otisci prstiju koji su ih okružili u maloj odaji.
Od prvog trenutka su raspravljali o tome ko bi mogao biti umetnik odnosno
umetnici. Rimljani? Gali? Kelti? Neki drugi davni varvari? Pošto nisu bili u
stanju da odgovore, prešli su na drugo pitanje. Zašto? Zašto bi neko okitio
odaju otiscima šaka? Kakvoj bi to svrsi služilo?
Žan je ušao u poslednju odaju i uzviknuo: „Braćo, evo konačno nečeg što
mogu bolje da razumem! Biljke!" Žan je oštrim pogledom pregledao slike. Bio
je strastan travar, jedan od najveštijih lekara u Perigoru, nije mu bilo ravnog u
lečenju. Njegovi oblozi, kreme za trljanje, praškovi i smese bile su legendarne.
Za njega se čulo čak i u Parizu. U ovoj regiji ljudi su se dugo bavili travarstvom
i znanje o biljkama i lekovitim svojstvima pažljivo je prenošeno sa oca na sina,
sa majke na ćerku i u slučaju Rijaka, sa monaha na monaha. Žan je imao
poseban dar za poboljšavanje i eksperimentisanje. Čak i kada oblog za sipljivost
deluje, zar ne bi delovao bolje uz dodatak stabljike zdravca? Ako se labava
utroba može učvrstiti uobičajenim napicima, zar ne bi smesa bila snažnija uz
dodatak soka od maka i mandragore?
100
Dok su mu se prijatelji tiskali oko njega, Žan je uperio baklju ka slici žbunja
sa crvenim bobicama i lišćem sa pet latica. „Tako mi svega, to je žbun ogrozda.
Sok tih bobica je dobar za malaksalost. Pogledajte ovu lozu ovde. Izgleda kao
da potiče od ladoleža za koji se priča da leči groznicu."
Bartomju je posmatrao velikog pticolikog čoveka na suprotnom zidu. „Jeste
li videli ovo stvorenje, braćo?" Uperio je prst ka uzdignutom penisu figure.
„Zgodan je poput onog drugog. Inače, čak i ja prepoznajem vrstu vegetacije
koja ga okružuje. To je livadska trava."
„Slažem se", frknuo je Žan. „Obična trava. Od ograničene je vrednosti kao
medikament, mada je s vremena na vreme koristim za vezivanje obloga."
Bernar se polako kretao po odaji, razgledajući zidove sam za sebe. „Umoriću
se od ponavljanja, ali nisam video ništa slično u hrišćanskom svetu. Čini mi
se..."
Nešto mu je krenulo pod nogama i Bernar je izgubio ravnotežu. Pao je,
ispustio baklju i ogrebao kolena.
Abelar je pojurio ka njemu i ispružio ruku. „Jesi li dobro, prijatelju?"
Bernar je posegnuo ka baklji, ali je povukao ruku kao da će ga zmija napasti i
prekrstio se. „Pogledaj! Gospode bože!"
Abelar je spustio baklju da bolje vidi šta je toliko prepalo Bernara. Uz zid se
nalazila gomila ljudskih kostiju boje slonovače. Brzo se prekrstio.
Žan im se pridružio i započeo inspekciju. „Ove kosti nisu sveže", primetio je.
„Ne mogu reći koliko dugo ovaj sirotan leži ovde, ali svakako nije u pitanju
kratko vreme. Pogledajte lobanju!" Iza rupe za levo uho lobanja je bila
razbijena i videlo se duboko ulegnuće. „Nasilno je završio, neka mu je laka crna
zemlja. Pitam se da li je to naš slikar?"
„Nema načina da to saznamo", odvrati Bernar. „Ko god da je, treba da
pretpostavimo da je hrišćanin i da ga kao takvog sahranimo. Ne možemo ga
ostaviti ovde."
101
„Slažem se, ali moraćemo da se vratimo drugog dana sa vrećom za
prenošenje njegovih ostataka", dodao je Abelar. „Ne želim da ga obeščastim
time što ću neke kosti ostaviti ovde i razbacati ih unaokolo."
„Hoćemo li ga sahraniti sa njegovom činijom?", uzviknuo je Bartomju poput
deteta.
„Sa kakvom činijom?" upita Žan.
Bartomju je ispružio baklju toliko da je maltene dotakao činiju od krečnjaka
veličine skupljenih šaka čoveka. Ležala je na podu između dve gomile kosti
stopala. „Tamo!", reče. „Hoćemo li ga sahraniti sa njegovom starom činijom za
jelo?"
Dugo nakon što su kosti sahranjene na groblju a u crkvi održana služba za
mrtve, Žan se vraćao kamenoj činiji boje mesa koju je držao na stolu za čitanje
pokraj kreveta. Bila je teška, glatka i hladna na dodir. Držeći je u rukama nije
mogao a da ne razmišlja o čoveku iz pećine. I sam je imao avan i tučak koje je
koristio da melje biljke za lekove. Jednog dana je impulsivno uzeo avan sa
klupe u bolnici i položio ga kraj čovekove činije. Nisu bili tako različiti.
Njegov pomoćnik, mladi monah po imenu Mišel, sumnjičavo ga je
posmatrao sa stolice u ćošku.
„Zar nemaš nekog posla?", pitao je Žan iznervirano. Mladić duguljastog lica
nije bio u stanju da gleda svoja posla.
„Ne, oče."
„U tom slučaju ću ti objasniti kako da provedeš vreme do večernje molitve.
Promeni slamu u svim dušecima u bolnici. Buve su se vratile."
Mladi monah se odgegao sa kiselim izrazom lica, mrmljajući nešto sebi u
bradu.
Žanova ćelija je zidom bila odvojena od dugačke bolničke prostorije. Obično bi
zaspao čim skine sandale i spusti glavu na slamu, potpuno nesvestan hrkanja i
stenjanja svojih pacijenata. Međutim, otkako je posetio pećinu, spavao je
102
grčevito, sanjajući slike na zidovima pećine i skelet u odaji. U jednom snu,
skeletu su se zglobovi spojili, ustao je i postao pticoliki čovek. Probudio se u
znoju.
Ove večeri ostao je budan zureći u malu sveću koju je ostavio upaljenu na
stolu između dve kamene činije.
Neodoljivi nagon ga je potpuno obuzeo.
Nije se dao lako utišati.
Neće minuti dok ne odvuče Bartomjua, Bernara i Abelara sa sobom na rosnu
livadu i bujnu šumu koja okružuje opatiju.
Neće minuti dok ne sakupe pune korpe livadske trave, ogrozda i ladoleža.
Neće minuti dok Žan ne izmrvi bobice, ne iseče i ne samelje biljke u avanu i
ne ukuva sve u gustu kašu.
Neće minuti dok jedne noći četvorica muškaraca u Žanovoj ćeliji ne budu
jedan po jedan popili opori, crvenkasti čaj.

http://www.book-forum.net

6Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:04 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
13
To je sve?", uzviknuo je Lik.
Igo je prestao da prevodi. Zatvorio je imejl i okrenuo dlanove nagore
mireći se sa sudbinom. „To je sve što je dešifrovao do sad."
Lik je nestrpljivo lupkao stopalom, potresajući prenosivi objekat. „Znači,
napravili su čaj od tih biljaka. Šta se zatim dogodilo?"
„Nadajmo se da će naš prijatelj iz Belgije uskoro poslati još teksta. Poslaću
mu ohrabrujuću poruku. Ne bi bilo dobro da ga omete nešto poput konvencije
ljubitelja Zvezdanih staza i da izgubi interesovanje."
„Postojao je skelet Igo, i artefakti! Međutim, sad nema površinskih nalaza u
desetoj odaji, niti na bilo kom drugom mestu. Kakav gubitak!"
103
Igo je slegao ramenima. „Pa, verovatno su uradili ono što su namerili.
Obezbedili su hrišćansku sahranu prehrišćanskom čoveku!"
„Kao da sam pronašao egipatsku grobnicu koju su pljačkaši počistili. In situ*
skelet iz tog perioda bio bi od neizmerne vrednosti."
„Ostavili su ti slike, ne zaboravi to."
Lik je krenuo ka vratima. „Pošalji imejl svom prijatelju i nagovori ga da
požuri sa ostatkom rukopisa. Ja ću razgovarati sa Sarom o biljkama."
„Da sam na tvom mestu, učinio bih i više od razgovora."
„Zaboga, Igo. Odrasti već jednom."
U Sarinom karavanu nije bilo upaljeno svetio, ali je Lik ipak pokucao. „Ko
je?", začuo se prigušen glas.
„Lik. Imam veoma važne novosti."
Nakon par trenutaka, Španac Ferer je otvorio vrata nag do pojasa i veselo
rekao: „Ona će odmah doći, Lik. Želiš li nešto da popiješ?"
Sara je upalila lampu na gas i pojavila se na vratima, crvena u licu od stida
poput tinejdžerke uhvaćene na delu. Promašila je jedno dugme zakopčavajući
bluzu i kad je to primetila mogla je samo da zakoluta očima samoj sebi.
Ferer ju je poljubio u obraz i otišao, primetivši bez gorčine da je posao uvek
na prvom mestu. Lik je pitao da li bi joj bilo ugodnije da razgovaraju napolju,
ali ona ga je pozvala unutra i upalila lampu u odeljku za sedenje. Njeno šištanje
je prekinulo neugodnu tišinu. „Deluje kao fin momak", najzad je rekao.
„Karlos? Veoma je fin."
„Znaš ga od ranije?"
Namrštila se. „Lik, zašto imam osećaj kao da me otac ispituje? Pomalo je
neprijatno, zar ti se ne čini?"
„Meni nije. Žao mi je ako je tebi neprijatno. To mi nije bila namera."
„Sigurna sam da nije." Otpila je malo vode iz flaše. „Šta si hteo da mi
kažeš?"
*Na originalnom mestu. (Prim, prev.)
104
„Nešto o našim biljkama. Izgleda da imaju posebnu namenu."
Nagnula se napred nesvesno izloživši blistavi dekolte. „Nastavi", rekla je i on
je ponovio priču iz Bartomjuovog rukopisa dok je ona opsesivno vrtela uvojak
kose, tako snažno da joj je prst pobeleo. Zaboravio je na tu nervoznu naviku sve
do sad. To je često činila tokom njihove poslednje zajedničke večeri.
Nije bio siguran da li taj stres izaziva njegovo prisustvo ili Bartomjuova
priča. Kako god bilo, kad je završio priču i nakon što su oboje komentarisali rad
koji ih čeka, rekao joj je da se opusti i dobro naspava.
Po njenom zbunjenom izrazu je shvatio da to zvučalo više kao prekor nego
kao prijateljski savet.
Drugi dan iskopavanja razmotavao se i vezivao poput upetljanog najlona za
pecanje.
Zvi Alon se nije pojavio na doručku. Pronašli su njegova kola parkirana
iznad litice. Kapija pećine je bila zaključana. Džeremi je zabrinuto ispričao
Liku o Alanovom zahtevu da dobije ključ, na šta je Lik gnevno porekao da mu
je dao dozvolu.
U panici su pretražili ispust ispod litice, ali nisu ništa pronašli. Zatim je Lik
doneo odluku da jutarnja smena započne posao u pećini dok on kontaktira
vlasti.
S obzirom na profil iskopavanje u Rijaku, poručnik lokalne žandarmerije po
imenu Bijter lično je odgovorio na poziv. Kad je procenio da je stvar složene
prirode, pozvao je svog pretpostavljenog iz Žandarmerijske grupe za Dordonju
iz Perigea, pukovnika Tukaa i mobilisao policijski čamac iz Lez Ezija da se
doveze rekom Vezer.
Sredinom jutra, Liku su radijom u pećinu javili da je Tuka stigao. Pukovnik
je bio čovek prilično mangupskog izgleda, malo puniji, ćelav, krupnih crta lica
i oborenih, nabranih ušnih školjki. Brkovi su mu bili potkresani suviše kratko u
odnosu na široko prostranstvo između nosa i gornje usne, ostaviviši golu liniju
105
kože. Poput mnogih muškaraca slabe kose, nedostatak je nadomestio jarećom
bradicom. Nasuprot izgledu, imao je baršunast, elegantan glas i kulturan pariški
akcenat. Lik bi imao više poverenja u njega da su razgovarali preko telefona.
Sastali su se kod Alonovog iznajmljenog automobila. Tek su započeli
razgovor kad je mladi poručnik dotrčao i uzbuđeno ih obavestio da je telo
pronađeno nedaleko od obale reke.
Lik se toga dana neće vraćati u pećinu.
Najpre je morao da identifikuje leš. Ta dužnost ga je veoma potresla. Alon je
bio krvav i izlomljen. Polomljena grana drveta probila mu je stomak napravivši
jezivu ranu. Pri padu je udario lice i iskrenuo ruke i noge pod bizarnim
uglovima poput udova stare smreke visoko gore na litici. Mada je vreme bilo
hladno i suvo, insekti su ga već načeli.
Bilo je potrebno uzeti izjave. Lik je morao da prepusti kancelariju Tukau i
njegovim ljudima kako bi obavili razgovore. Kasno tog popodneva Džeremi je
poslednji dao izjavu i izašao je iz prenosivog kontejnera beo poput Alonovog
leša. Pjer ga je čekao. Dobronamerno ga je zagrlio preko ramena i odveo na
piće.
U logoru je vladala smrknuta atmosfera. Nakon večere Lik je osetio potrebu
da se obrati grupi. Tuka ga je obavestio da će biti obavljena autopsija i da se
Alon najverovatnije okliznuo dok je pokušavao da siđe u mraku; nema razloga
za drugačiji zaključak. Može se povući prava linija od merdevina do mesta gde
je telo pronađeno. Povrede su bile u skladu sa padom sa velike visine. Lik je
ovu procenu preneo tmurnoj grupi.
Nakon što se osvrnuo na doprinos profesora Alona u svom polju, zatražio je
minut tišine i zaključio govor zamolivši sve da prihvate činjenicu da je ulaz u
pećinu van protokolom određenih sati strogo zabranjen i da će on lično od sad
kontrolisati ključeve. Jedan će nositi sa sobom, a drugi zaključati u stolu.
Lik jedva da je nešto okusio. Igo ga je odveo nazad u karavan, napojio
burbonom i pustio mu džezere iz Nju Orleansa preko mp3 plejera na baterije.
106
Lik je najzad zaspao onako obučen. Igo je tad isključio muziku i osluškivao
huktanje sove dok nije i sam utonuo u san.
Uprkos tragediji, u Rijaku se rad nastavio. Neko će morati da zameni Alona, ali
ta praznina u timu neće biti popunjena do sledeće radne sezone.
Napredovali su sa planom za prvu kampanju. Tokom prvog iskopavanja
usredsrediće se na dve odaje: pod u ulaznoj odaji, odnosno Prvoj odaji, kako je
glasilo njeno zvanično ime i Odaji biljaka, odnosno Desetoj odaji.
U Desetoj odaji je bilo prilično tesno i Lik je ograničio pristup na samo par
ljudi odjednom. U glavnoj grupi su bili Sara, Pjer, Krejg Morison, stručnjak za
stene iz Glazgova i Karlos Ferer, stručnjak za mikrofaunu, kosti malih sisara,
reptila i vodozemaca. Lik je smatrao da im je time što je upario Saru sa
Špancem jasno stavio do znanja kako ne mari za njihov odnos, međutim, osećao
je bol u stomaku svaki put kad bi ih video kako rade jedno kraj drugog dok im
se tela maltene dotiču. Na sreću, Denoje je bio u pravu. Populacija slepih
miševa je maltene odmah počela da se proređuje. Nekoliko tvrdoglavih
primeraka je lepršalo krilima po zadnjim odajama ali timu je veoma laknulo kad
je plafon prestao da se pomera.
Sara se usredsredila na kvadratni metar zemlje uz obod jugozapadnog zida
Desete odaje gde je Lik pronašao sečivo od kremena. Gornji slojevi su bili
prekriveni izmetom iz modernog vremena, komplikujući joj posao, pošto je
izmet šišmiša bogat polenom za kojim ona traga. Njen cilj tokom prve sezone,
bio je da pronađe sloj bez izmeta i napravi preliminarnu procenu tipa i
učestalosti polena i spora. Tokom običnog iskopavanja, njena nadležnost kao
paleobotaničara bila bi procenji- vanje flore i klime tokom perioda koji se
izučava. Slike i Deseta odaja predstavljali su konstantan podsetnik da je Rijak
daleko od običnog.
107
Desetak centimetara od površine, zemlja je od crnog prešla u žuto- mrke
tonove a izmeta je nestalo. Prelazna zona se nalazila na istom nivou gde se
nalazilo Likovo uspravljeno sečivo pre nego što je sklonjeno.
Grupa za Desetu odaju je stajala i posmatrala kako Pjer razdragano skida
poslednje ostatke crne zemlje sa tog kvadratnog metra. Nakon serije fotografija,
odlučili su da krenu dublje. Pre nego što su nastavili, obukli su nova odela,
čizme i maske, i zamenili sve mistrije, četke i lopatice kako bi izbegli
kontaminaciju starijeg sloja mlađim polenom. Sara je ušla u kvadratni metar i
počela mistrijom da uzima uzorak za kolekciju. Jedva da je i počela kad joj se
otela reč „Neverovatno!" i prestala je da radi.
Ferer se nagnuo preko njenih leđa i razvikao na svoj prenaglašeni način:
„Vidi, vidi, vidi!"
„Da li je to kremen?", pitao je Pjer.
Morison je pitao da li može da uđe i zameni mesto sa Sarom. Dva metra
visoki sedi Škotlanđanin se spustio u čučanj i razmahao četkom za uzorke.
Objekat je bio gladak i žućkast, ali nije bio od kamena. „Plašim se da nije iz
mog domena", rekao je. „Izgleda da je kost u pitanju. Možeš da se baciš na
posao, Karlose."
Ferer je četkom uklonio još malo zemlje i pročeprkao po objektu zubarskom
alatkom. „Ne, ne, nije kost u pitanju. Večeras ćemo ponovo piti šampanjac. To
je slonovača!"
Nakon što su pažljivo otkrili čitav objekat ostavili su ga na mestu kako bi ga
fotografisali, a Pjer je otišao po Lika koji je radio u najudaljenijoj tački Prve
odaje.
„Zbog čega si tako uzbuđen?", upita ga Lik.
Mada je nosio masku, Lik je po borama oko Pjerovih očiju znao da je mladić
razvukao širok, dečiji osmeh preko lica. „Zaljubio sam se, šefe."
,,U koga?"
„Ne u koga, već u šta." Pjer se ludo zabavljao.
108
„Dobro, u šta si se zaljubio?"
„U najlepše stvorenje od slonovače koje ste ikad videli."
Kad je stigao do Desete odaje, iz Lika je pokuljalo: „Odlično obavljeno!
Divno je. Upotpunjuje sliku. Sad možemo da kažemo da Rijak poseduje sve,
čak i manje umetničke artefakte. Voleo bih da je Zvi ovo video. Deluje
orinjački, kao i sečivo."
Bio je to bizon izrezbaren od slonovače visok oko dva centimetra, uglačan
poput rečnog kamička. Životinja je stajala uspravno na ravnim stopalima.
Debeli vrat je držao visoko podignutu, ponosnu glavu. Oba mala roga bila su
čitava. Videla se desna očna duplja a bok je bio oslikan paralelnim linijama u
pokušaju da se predstavi krzno.
„Kad je zavedemo i fotografišemo", rekla je Sara, „uzeću prvi uzorak polena
ispod nje."
„Kad ćeš znati?", upita Lik.
„Počeću da radim čim se popodne vratim u laboratoriju. Nadam se da ću
večeras imati preliminarnu procenu."
„Dogovoreno. Vidimo se večeras u laboratoriji." Učinilo mu se da je Ferer
frknuo ispod maske, ali nije mogao da bude siguran.
Frktaj se pretvorio u neku vrstu rafalne paljbe na španskom. Sara je dozivala
Lika da se vrati. Fererove oči obučene za pronalaženje kostiju ugledale su nešto
što je svima promaklo. Par centimetara od figure od slonovače nalazila se braon
mrljica. Ferer je pao na sve četiri sa zubarskom alatkom u rukama. „Isuse",
stenjao je. „Mislim da smo klečali na njemu."
„Na čemu?", zahtevao je Lik da zna.
„Sačekaj malo, pusti me da radim."
Bio je to sitan komad, ne tako majušan kao iz carstva mikrofaune na koje je
Ferer navikao, ali prilično sićušna, dugačka oko pola centimetra, široka manje
od četvrtine centimetra. Zbog toga mu nije bilo potrebno mnogo vremena da
otkrije kost.
109
„Pa?", pitao je Lik, viseći mu iznad glave poput oca koji očekuje ishod
porođaja.
„Moraćeš da nabaviš bolji, šampanjac, prijatelju. U pitanju je vrh prsta,
phalanx distalis."
„Koje vrste?", upita Lik zadržavši dah.
„Ljudske vrste! To je vrh prsta odojčeta! Pala nam je sekira u med!"
Sara je skupila uzorke polena a ostatak tima je mistrijama i lopaticama
pretraživao ostatak kvadratnog metra u potrazi za kostima. Nisu ništa pronašli
do kraja smene, međutim, već su otkrili glavni zgoditak. Ljudske kosti iz
poznog paleolita veoma se retko sreću. Pronalazak je izazvao pravu senzaciju u
logoru. Ferer je svima dodavao kost u plastičnoj kutiji za uzorke poput relikvije
nekog sveca. Niko od njih nije bio dovoljno stručan za kosti ljudskog odojčeta
da bi mogao definitivno da proceni godište, a kamoli pol ili vrstu. Moraće da
konsultuju naučnike sa strane.
U devet sati te večeri, Lik je ušao u prenosivi kontejner i zatekao Saru kako
radi na laboratorijskoj klupi. Odil je takođe bila tu i sređivala je račune za
Džeremijevim i Pjerovim zajedničkim stolom.
Brzo je za sebe pronašla nišu, baveći se papirologijom vezanom za nabavku
namirnica i pribora, sličan posao koji je radila za oca. Njen brat je provodio
manje vremena u logoru, samo po sat vremena tokom večeri, pomažući kuvaru
da secka povrće i slično.
Sara i Odil su ćaskale na francuskom i kikotale se poput devojčica kad je Lik
bučno ušao. Pod je ulegao pod njegovim teškim, kaubojskim čizmama.
Odil je ućutala i nastavila posao u tišini. Sara ga je obavestila da je skoro
spremna da pregleda uzorke pod mikroskopom. Nije prekinula posao ni za
vreme večere, propuštajući materijal kroz sito i pripremajući uzorke fluoridnom
kiselinom za rastvaranje silikatnih minerala.
110
Posmatrao je njene vitke prste dok pripremaju prvi staklenu pločicu,
spuštaju kap glicerola pipetom i stavljaju drugo staklo preko.
Podesila je svetio, počela da posmatra kroz mali objektiv i uz olakšanje
objavila da je u pitanju „dobar materijal". Pod većim objektivom je pomerala
staklo napred-nazad i duboko udahnula. Nije primetio da je do sada zadržavala
dah. „Ovo ne može da se isfabrikuje."
„Šta je u pitanju?"
Glas joj je bio hrapav od uzbuđenja. „Tu je uobičajena pozadina od paprati i
četinara, ali vidim tri obilne i veoma jedinstvene populacije polena. Pogledaj."
Pomerio je mikroskop da pronađe oslonac i ponovo ga fokusirao. Nije bio
stručnjak ali video je tri preovlađujuće vrste mikroskopskih šupljih sfera. Jedna
je izgledala poput dlakave lopte za ragbi, druga poput automobilskih guma, a
treća poput četvoroćelijskog embriona.
„Šta je u pitanju?", pitao je.
Pogledala je ka Odil koja je radila nesvesna njihovog razgovora. Nije
govorila engleski, ali je Sara očima pokazala ka vratima. „Hajde da
razgovaramo napolju, u redu?"
Izvinili su se i prošetali ka logorskoj vatri koja je prijatno krčkala i puckala.
„U redu", insistirao je, „šta je u pitanju?"
„To je polen tri biljke nacrtane u Desetoj odaji i opisane u rukopisu: Ribes
rubrum, žbunje ribizle koju Bartomju naziva ogrozdom, Convolvulus arvensis,
ladolež i Hordeum spontaneum, divlji ječam. Koncentracija je zapanjujuća!"
Lik se ubacio izgovarajući ono što je Sara upravo htela da kaže. „To znači da
su velike količine ove tri biljke bile unete u pećinu! Korišćene su u određenu
svrhu. Nikad ranije nismo videli sličnu aktivnost u po- znom paleolitu!"
Lice joj je sijalo. Narandžasti sjaj vatre osvetlio je njen poluprofil. Iznenada se
setio koliko se ranije divio oštrim crtama njene vilice i tome kako se odvaja od
dugačkog, nežnog vrata. To nije bila uobičajena erogena zona, ali pokrenula je
nešto u njemu i poljubio je njene usne pre nego što je uspela da odreaguje.
111
Držao ju je za ramena i u prvom trenutku je pomislio da će mu uzvratiti
poljubac. Međutim, umesto toga je na grudima osetio ruke koje ga odguruju.
Više se nije smešila. Osmotrila je grupu da vidi da li ih neko posmatra. „Lik, ti i
ja smo imali svoju priliku. Odabrao si da je uništiš. Prebolela sam te i to je to.
Ne pada mi napamet da ovo ponovo radim."
Polako je udahnuo osećajući ukus njenog karmina. „Izvinjavam se. Nisam
ovo planirao. Previše sam uzbuđen zbog svega ovoga. Ali u pravu si, ne treba
to da radimo. Uostalom, izgleda da se stvari između Karla i tebe fino razvijaju."
Na to se nasmejala. „Znaš kako je Lik. Arheologija je poput romanse na
krstarenju. Kad se iskrcaš - romansa je završena."
„Priznajem da mi je taj sindrom poznat."
Prepredeno ga je osmotrila i rekla da želi da proveri još neke uzorke i
zabeleži otkrića. Dok je posmatrao kako odlazi proklinjao je sebe. Nije bio
siguran da li je ljut zbog toga što ju je poljubio ili zbog toga što nije bolje
objasnio svoje postupke, što nije pokušao da se iskupi za stare grehe. Kako god
bilo, nije se osećao dobro zbog toga, ali se osećao prokleto dobro po pitanju
Rijaka.
Ponovo ga je opseo stari problem - posao i žene. Kao dve noge stolice, bez
treće da održava ravnotežu. Možda mu je bio potreban hobi, pomislio je, ali je
odmahnuo glavom kad je pokušao da zamisli komičnu sliku Lika Simara koji
zamahuje štapom za golf.
Morao je da pronađe Igoa i popije piće kraj vatre.
Uprkos ukradenom poljupcu, Sara je održala reč i prisustvovala je dvostrukom
sastanku koji je Igo organizovao. Za tu priliku, Igo se zaista potrudio. Odabrao
je spektakularno naselje Dom, drevni utvrđeni grad na vrhu brda, netaknutih
bedema. Pre večere u L'Esplandi, najboljem restoranu o ovoj oblasti, njih
četvoro su prošetali zidinama uživajući u zadivljujućem pogledu na dolinu reke
Dordonje u sumrak.
112
Odil je sve to upijala poput turiste i zamolila je prolaznika da ih slika njenim
mobilnim telefonom. Vetar se igrao njenom kratkom, koprena- stom haljinom.
Nosila je taj letnji komad odeće iako je bilo prohladno jesenje veče. Izgledala je
mračno i senzualno, poput starih holivudskih zvezda. Igo je pažljivo pratio
nalete vetra i bio nagrađen pogledom na njene butina i više od toga. Međutim,
tom prilikom je primetio i velike crno-plave mrlje, masnice koje su delovale
veoma bolno.
Lik se ponašao učtivo i džentlmenski, zapodevajući neutralan razgovor sa
Sarom o ostacima prvobitne gradske arhitekture iz trinaestog veka. Kasnije, kad
mu je Igo pomenuo masnice na Odilinim nogama, slegao je ramenima i rekao
mu da se njih to ne tiče.
Večera je sama po sebi bila veoma raskošna, a Igo se razmetao i skupim
bocama. Svi su neumereno pili, osim Lika koji je drage volje prihvatio ulogu
vozača i disciplinu koja ide uz to. Najzad, dok se iskopavanje za nedelju dana
ne završi on je Sarin šef i treba odgovorno da se ponaša.
Igo nije imao tu vrstu odgovornosti. Odil i on su sedeli jedno kraj drugog i
posmatrali zalazak sunca za stolom okrenutim ka dolini. Odmeravali su jedno
drugo, razmenjivali sugestivne šale i doticali se rukama kad god bi se nasmejali.
Sara im se pridruživala u razdraganosti što je bolje mogla, ali Lik je osećao
nevidljivu barijeru, polje negativne energije koje je lično stvorio.
Igo je upravo pričao loš vic koji je Lik već čuo i misli su mu odlutale
izazivajući ludu pomisao: ako bi samo jednom mogao da se vrati u prošlost, gde
bi otišao? Do one noći sa Sarom u Lez Eziju pre dve godine ili u Rijak pre
trideset hiljada godina? Odluku je odložio dolazak glavnog jela.
Odil nije delovala kao tip žene koji voli da priča o sebi zbog čega je savršeno
odgovarala čoveku poput Igoa koji je sebe stavljao u centar svake anegdote i
priče. Smejala se njegovim šalama i postavljala pod- sticajna pitanja. Igo je
beskrajno uživao i želeo je da sačuva uspomenu na ovo veče tako da je
113
neprestano fotografisao mobilnim telefonom i dodao ga Sari ne bi li ga slikala
kako nazdravlja sa Odil.
Tek kad je Igo zaćutao tek koliko da sažvaće govedinu, Sara je mogla da
uskoči sa pitanjem za Odil. „Baš me interesuje kako je to živeti u malom selu?"
Odil je stisla usne sa izrazom „tako je kako je" i odvratila: „To je sve što
znam. Bila sam u Parizu tako da znam kako je u velikom gradu. Ali ja nemam
čak ni pasoš. Živim tri kuće niže od kuće u kojoj sam se rodila - iznad kafane
svog oca. Rastem u Rijaku poput jedne od vaših biljaka. Ako me iščupate iz
korena, verovatno ću umreti."
Igo je progutao na vreme da se oglasi: „Možda ti je potrebno đubrivo."
Odil se nasmejala i ponovo ga dotakla. „U Rijaku ima dovoljno đubriva.
Možda mi samo treba malo vode i sunca."
„Sigurno je teško upoznati nove ljude u malom selu", pitala se Sara. Odil je
mrdnula prstima leve ruke. „Nema prstena. U pravu si. Zato i želim da radim sa
vama. Ne da bih se udala! Već da bih upoznala nove ljude."
„I kakvi su ti utisci", pitao je Lik.
„Svi ste tako pametni! Okruženje je veoma podsticajno." ,,I za mene", reče
Igo, dopunivši njenu čašu sa vinom uz maltene pohotan pogled.
Tokom vožnje nazad, Sara je ćutala ali dvoje pripitih na zadnjem sedištu nisu
zaklapali. Tu i tamo, Lik bi u retrovizoru uhvatio poljubac ili milovanje. Kad su
se približili opatiji, čuo je Igoa kako šapuće, preklinjući je da mu dozvoli da
svrati. „Ne", odvratila je šapatom. „A sutra?" „Ne!"
„Zašto, živiš li sa nekim?" „Ne."
„Molim te."
„Staromodna sam. Hajde da izađemo još koji put."
114
Igo je sedeo na krevetu i posmatrao Lika kako se skida u donji veš i pere zube.
Ostao je u odelu. „Zar nećeš u krevet?", upita Lik. „Moram do nje", zastenjao je
Igo. ,,Oh, zaboga!" „Jesi li video te noge?"
„Kao da sam se vratio u dane studiranja. Stalno si se tako ponašao." „Kao i
ti." „Odrastao sam." „Jesi li?"
Igo je ustao i počeo da petlja prstima u potrazi za ključevima od kola.
„Slušaj, suviše si popio", opomenuo ga je Lik.
„Dobro sam. Voziću polako sa otvorenim prozorom. Svež vazduh je moj
prijatelj. Jesi li ti moj prijatelj?" Suviše je zaplitao jezikom.
„Da Igo, ja sam tvoj prijatelj. Treba da te odvezem."
„Ne, veruj mi kad ti kažem da sam dobro. Ti moraš da rukovodiš
iskopavanjem."
Nastavili su tako neko vreme dok Lik nije konačno popustio.
„Budi pažljiv."
„Hoću. Nemoj me čekati."
Kad je stigao do sela Igo je bio već dovoljno trezan da se zapita da li je
normalan. Znao je samo da ona živi tri kuće dalje od kafane. Ali u kom pravcu i
sa koje strane ulice?
Ako će ići od vrata do vrata i kucati, velika je verovatnoća da će od sebe
napraviti budalu. Izvinite što vas budim, gospođo, znate li gde živi
gradonačelnikova ćerka? Došao sam da je pojebem.
Glavna ulica je bila prazna, nikog nije bilo na vidiku, što nije čudno s
obzirom na to da je bila ponoć. Polako je vozio ka kafani brojeći ulazna vrata.
Tri kuće dalje, na istoj strani ulice, u kućici su svetla bila pogašena. Ispred se
nalazio veliki motor. Ovu mogu da precrtam sa spiska, pomislio je. Verovatno.
Nastavio je da broji vrata sa druge strane kafane. U ovoj kući su gorela svetla
na oba sprata. Zaustavio se da bolje pogleda. Šta je ono rekla o voćnjaku? Rekla
je nešto dok je bio na vrhuncu pijanstva, pre deserta. Koje je drveće imala u
115
voćnjaku - jabuke, trešnje, kruške? Kako će to znati u ovo doba godine kad
nema plodova? Sa svojim skupom gradskih veština jedva je bio u stanju da
razlikuje žbun od drveta. Parkirao se kraj puta i prikradao uz zid da baci pogled
na dvorište iza kuće. Mesec mu je pomagao. Bio je pun i obezbedio je dovoljno
svetla da vidi bar dvanaestak stabala posađenih u nizovima.
Izgledalo je poput voćnjaka i to mu je ulilo malo nade. Vrata su bila plava, a
mala kuća od žutog peščara. Tiho je pokucao i sačekao.
Zatim je pokucao snažnije.
Na prozorima u prizemlju bile su navučene zavese. U dnevnoj sobi su bile
razmaknute tek toliko da vidi unutra, ali nije bilo ni traga ni glasa od nje, niti
bilo koga drugog.
Zakoračio je unazad da osmotri prozor spavaće sobe. Zavese su bile
osvetljene iznutra. Uzeo je par kamičaka iz lehe za cveće i bacio ih ka prozoru
poput tinejdžera koji se trudi da ne probudi roditelje.
Ponovo ništa.
Razumno bi bilo da se vrati u kola i odveze; nije čak bio ni siguran da je
pronašao pravu kuću. Međutim, obuzeo ga je talas pariške naglosti i poveo ga
nazad do ulaznih vrata. Uhvatio se za kvaku.
Okrenula se i vrata su se otvorila.
„Zdravo?", dozvao je s puno nade. „Odil? Igo je!"
Ušao je i pogledao unaokolo. Dnevna soba je bila uredna i lepa, kao što
čovek i očekuje od žene koja živi sama.
„Ima li koga?", ponovo se oglasio.
Bacio je pogled u kuhinju. Bila je mala i besprekorno čista, nije bilo sudova
u sudoperi. Baš je hteo da uđe kako bi bolje pogledao kad je primetio poštu na
stočiću u hodniku, a račun za struju je bio na vrhu. Odil Bone. Osetio se bolje.
„Odil?"
Zastao je na dnu stepeništa oklevajući. Samo se silovatelji bez poziva i
najave penju u spavaće sobe žena.
116
„To sam ja, Igo! Jesi li gore?"
Bio je siguran da čuje prigušenu muziku. Pratio je zvuk do kuhinje.
Zatim ga je ugledao iznad kuhinjskog stola, glavom i bradom. „Isuse
Hriste!", otelo mu se dok je nehotice širio ruke. „Isuse Hriste!"
Pogledao je unaokolo kako bi se uverio da je sam i uzeo mobilni telefon da
žurno fotografiše.
Muzika se pojačala. Pomislio je da treba da se okrene i ode, da pogleda
fotografiju ujutru i razmisli o svemu da dnevnom svetlu, ali upr- kos tome je
pratio melodiju.
Pored ostave su se nalazila vrata. Kad ih je otvorio ugledao je stepenice koje
vode u podrum. Muzika je sad bila još glasnija, gitare, ručna harmonika i
bubnjevi - muzika za ples iz osamnaestog veka nije mu bila među omiljenih
deset pravaca. Prljava sijalica je osvetljavala stepenice.
Spustio se do pola puta kad se sijalica ugasila i ostavila ga u mraku. „Odil?"
14
Lik se na doručku pojavio sa kezom na usnama. Igo nije spavao u svom
krevetu. Bitanga je očigledno uspela u svom naumu i nesumnjivo će se uskoro
pojaviti sa pričom o osvajanju.
Nakon što je poslao prvu smenu u pećinu, krenuo je sa Sarom na staromodno
terensko istraživanje, sa kesama za uzorke i beležnicama. U vlažnoj izmaglici
ranog jutra, započeli su sa poslom iza zidova opatije i koračali preko
natopljenog pašnjaka u pravcu reke.
Džeremi i Pjer su stajali pored kancelarije i gledali ih kako odlaze. „Šta
misliš, gde su pošli?", pitao je Džeremi.
„Nemam pojma", odvratio je Pjer i namignuo. „Ali šef deluje srećno."
117
Koračali su u tišini, udišući miris plodnog seoskog obilja. Prethodne noći
kiša je pljuštala sat vremena ili malo duže pa su im se čizme sijale od vlažne
trave. Kad je sunce najzad uspelo da se promoli, zemlja je zablistala pod
njegovim zracima i oboje su posegli ka naočarima za sunce.
Do prvog otkrića su došli na kilometar od logora. Sara je primetila da je
granica između šume i livade kojom koračaju šarena, mešavina zelenih i žutih
boja. Uočila je visoke, žute mladice iznad zelene trave i počela da trči ka njima.
Lik ju je lako pratio dugim nogama u ravnomernom trku. Ostavljali su stazu od
izgažene trave za sobom.
„Divlji ječam", rekla je. „Hordeum spontaneum, ima ga na tone."
Liku je delovala poput domaćeg ječma ali ona je otkinula vrh i pokazala mu
da ima dva reda semenki, a ne šest kao kod kultivisane žitarice.
Ponela je makaze za potkresivanje i džepni nož tako da su zajedno metodično
posekli punu veliku torbu zlatnih vrhova. „Ovo je verovatno predak domaćih
vrsta", razdragano je objašnjavala dok su radili. „Tokom neolita je došlo do
prelaza na gajene žitarice, ali ništa ne ukazuje na to da ljudi iz mezolita ili
poznog paleolita nisu tražili divlji ječam i koristili ga za hranu, pa čak i za
spravljanje piva."
„Ili u druge svrhe", dodao je Lik.
„Ili u druge svrhe", složila se. „Mislim da nam je to dovoljno." Ispravila je
leđa. „Pronašli smo jedno, ostaje još dvoje."
Nosio je vreću sa ječmom i pratio je ka šumi. Blaga sunčeva svetlost nije
ugrejala šumu i postajalo je sve hladnije što su zalazili dublje među stabla. Nije
se trudila da izbegava čestare i trnje; upravo suprotno, tražila ih je, a to ih je
veoma usporavalo. Lik se probijao za njom, dopustivši mislima da lutaju. Ona
je znala šta traži pogledom, a on je znao šta želi da gleda njene savršene kukove
u kao salivenim kaki pantalonama. Ramena su joj bila sitna i ženstvena čak i u
debeloj kožnoj jakni. Mučio se sa sve snažnijom potrebom da je zgrabi
otpozadi, okrene i privuče sebi. Poljubili bi se. Ovoga puta ona se ne bi opirala.
118
Zatražio bi oproštaj. Rekao bi joj da je ona oduvek bila ona prava. Tada to nije
znao, ali sada jeste. Spustio bi je na zemlju. Oprao bi grehe. Vlažno tlo šume bi
ih spralo.
„Tražimo prepletenu puzavicu koja se penje uz nisko drveće i drveće srednje
veličine", progovorila je i prekinula čaroliju. „Lišće izgleda poput izduženog
vrha strele. Jesen je, pa ne očekuj ružičaste i bele pupoljke, mada bi moglo da
bude par zakasnelih cvetova." Začuo se mljackav zvuk i čizme su počele da im
propadaju u blato. Lik se upitao da li ovaj potok čini jedan od Bartomjuovih
vodopada. Uz obalu je rasla mešovita populacija koja se uglavnom sastojala od
hrasta, bukve i gustog šiblja prepletenog korova i bodljikavog bagrema. Jedan
trn mu se zakačio za farmerke i kad se sagnuo da se oslobodi, začuo ju je kako
uzvikuje na latinskom, euforično kao da započinje pevanje himne:
„Convolvulus armensisl Ovamo!"
Ladolež bez cvetova napadao je mladice i mlado drveće baš kao što je i
predvidela. Obavijao je lozu oko kore u čvrstom stisku, spiralno se penjući
iznad njihovih glava.
Bilo ga je u izobilju. Količina nije predstavljala problem, već prikupljanje.
Loza je bila tako pripijena da je bilo nemoguće odvojiti je od stabala. Morali su
da se bace na mukotrpan poduhvat zbog kojeg su ih prsti silno boleli -
presecanje i odmotavanje, presecanje i odmotavanje - sve dok nisu napunili
drugu torbu stabljikama i lišćem.
„Pronašli smo dva, ostaje još jedno", objavila je.
Ponovo je predvodila a on je ponovo pratio. Pred njima su se našle litica i
reka. Krenula je nazad ka livadi. Proučavala je topografsku mapu i znala da se u
blizini nalazi pruga koja više nije u upotrebi, davno napušten ogranak. Njihova
poslednja meta volela je zemljište koje je nekad bilo obrađivano, a potom
zapušteno. Tražili su žbunje. Opisivala ga je, ali on nije upijao lekciju iz
botanike. Osećao je bol u utrobi i počeo da se ljuti na sebe zbog onoga u šta se
pretvorio.
119
Otac mu je bio izvršni direktor naftne kompanije, stereotip čoveka svoje
generacije. Išao je u privatne klubove, pio, bio samoljubiv i arogantan i
insistirao je na tome da zadrži svoju mladu ljubavnicu uprkos tome što je imao
posve divnu ženu. Da nije doživeo fatalni srčani napad i dalje bi se odavao piću
i preljubi, poput nekog sažaljenja vrednog sedamdesetogodišnjeg razvratnika.
Geni ili okruženje - večito pitanje. Šta je bilo odgovorno za to što je sada bio
poput svoga oca? Video je kako ponašanje njegovog oca deluje na njegovu
majku. Na sreću, uspela je da povrati dostojanstvo razvodom, da se preseli
nazad u Sjedinjene Države i nastavi život koji je četvrt veka bio privremeno
obustavljen dok je izigravala krhku suprugu čoveka zaposlenog u naftnoj
kompaniji, pržila se na pustinjskoj vrelini zatvorena unutar kantri klubova Dohe
i Abu Dabija, i čeznula za svojim jedinim detetom poslatim na školovanje u
Švajcarsku.
Majka mu se ponovo udala, ovog puta za bogatog dermatologa iz Bostona,
mekušca blage naravi. Lik ga je tolerisao, ali mu nije bio naklonjen.
Um mu je iznenada zaslepelo očigledno pitanje. Zašto je oterao Saru od
sebe? Zar sa njom nije imao najpotpuniji odnos u životu? Zar ga taj odnos nije
ispunjavao više od svih ostalih? Zašto nikad ranije nije sebi postavio to pitanje?
Stare šine su se pružale paralelno sa rekom i bile su potpuno obrasle. Sara je
pokazala ka ravnoj traci na obodu polja i krenula najkraćim putem ka njoj. Lik
je ćutke gacao za njom, dok su mu se misli filtrirale poput kafe. Šine su se
videle samo kad se stoji direktno iznad njih. Sara je njuhom lovačkog psa
osetila da je bolje da krenu na sever nego na jug. Pratili su šine, prilagođavajući
korake tako da staju na pragove. Sa rečne strane šina rasla je divlja glogova
živica i Sara mu je rekla da će tu najverovatnije pronaći ono što traže.
Oblaci su otplovili i sunce je sijalo. Pola sata kasnije i dalje su koračali
prugom i Lik je počeo da brine zbog iskopavanja. Mobilni telefon ovde nije
imao domet i nije mu se dopadalo što nije dostupan. Baš su odlučili da se vrate
120
kad je počela da poskakuje poput devojčice i ponovo da ciči na latinskom:
„Ribes rubrum, Ribes rubruml"
Bokor žbunova koji je rastao iz živice imao je bledozelene listove sa pet
latica i, kao što je objasnila, rodio je bobice tako kasno zbog toga što je leto
dugo trajalo a vreme je sve do skora bila blago. Bobice su blistale na suncu
poput perli boje rubina. Probala je jednu i zatvorila oči od zadovoljstva. „Opore
su, ali divne", uzviknula je. Lik je nestašno otvorio usta i ona mu je gunđajući
udovoljila ubacivši mu bobicu među usne.
„Treba malo šećera", rekao je, a zatim su brali sve dok nisu bobicama
napunili vreću od litre i umazali vrhove prstiju crvenom bojom.
Isterali su kuvara iz kuhinje i konfiskovali dasku za seckanje, pribor i najveću
šerpu. Ugledajući se na površan opis iz rukopisa, iseckali su lozu i travu kao da
seku salatu, izmrvili sve u improvizovanom avanu - drvenoj činiji za salatu uz
pomoć čekića za meso - i stavili da se kuva sa vodom i zgnječenim bobicama.
Kuhinja je zamirisala na voće i baštu. Oboje su stajali iznad šerpe sa rukama na
kukovima, posmatrajući smešu kako vri.
„Šta misliš koliko dugo treba da kuva?", pitao je Lik.
„Mislim da ne treba da se prekuva, već kao da kuvamo čaj. To je obično
ispavan etnobotanički pristup", odvratila je Sara, nasmejala se i dodala:
„Zapravo, nemam pojma. Potpuno je ludo, zar ne?"
„Suviše ludo da javno raspravljamo o tome, to je sigurno", odvratio je.
„Zadržaćemo ovo za sebe. Hoćeš li poslati uzorak na Kembridž?"
Sara je imala svoju termos bocu u karavanu, napravljenu od nerđajućeg
čelika i stakla i koristila je za čaj. Nakon što je još jednom promešala sadržaj
šerpe, malo je smanjila vatru i otišla po njega.
Pre nego što se vratila, ušao je opat Meno lupkajući sandalama, suviše rumen
u licu za tako prohladan dan.
„Tu si, Lik. Tražio sam te. Zvao sam te čak i na mobilni."
121
Lik ga je izvadio iz džepa. Imao je nekoliko propuštenih poziva.
„Izvinite, tamo gde sam bio nije bilo dometa. Kako mogu da vam
pomognem?"
Opata je na trenutak omeo čudan slatkasti miris koji se širio kolibom. „Šta je
to?", pitao je pokazujući ka šporetu. Lik je mrzeo što mora da vrda u razgovoru
sa čovekom koji je bio toliko velikodušan ali je ipak izbegao odgovor.
„Profesorka Malori kuva nešto. Ja pazim da ne zagori."
Opat se odupro nagonu da proba ono što se krčkalo na šporetu kao što je
često činio u svojoj kuhinji. Setio se zašto je tražio Lika. Mladi komandant
lokalne žandarmerije, poručnik Bijter zasuo je opatiju pozivima. Ostavio je svoj
broj više puta i postajao je sve uporniji. Lik mu se zahvalio i naglas se zapitao
da li je bilo nekog napretka u istrazi nesreće koju je doživeo Zvi. Kad se Sara
zamalo sudarila sa opatom na dovratku odskočili su jedno od drugog poput
magneta istog pola. Stari monah je osmotrio termos i dok je užurbano odmicao
promrmljao je kako jelo divno miriše i kako bi jednom voleo da ga proba.
Držala je jezik za zubima, a Lik je namignuo stavivši time tačku na situaciju.
Uzvratio je poziv poručniku dok je Sara cedila vrelu smešu u čistu posudu.
Očekivao je da čuje Zvijevo ime u prvoj rečenici, ali policajac ga je zapanjio
postavivši mu neočekivano pitanje. „Poznajete li čoveka po imenu Igo Pino?"
Veoma strma krivina na putu vodila je od opatije ka selu Rijak. Nije se smatrala
posebno opasnom, ali u kombinaciji sa mračnom noći, pljuskom i preteranom
brzinom, a možda i malo vina, rezultat se lako mogao zamisliti.
Tačka udara nalazila se dobrih deset metara od puta, skrivena od pogleda
vozača koji prolaze. Kao da se šuma rastavila da primi automobil, a zatim
ponovo zatvorila nakon sudara. Nešto nakon devet sati tog jutra, oštrooki
motociklista je ugledao neke slomljene grane i pronašao ga.
Kola i stablo su bili stopljeni u čvor od drveta i metala. Slomljena, urušena,
izvrnuta masa. Snaga udara je bila tolika da se stablo žarilo duboko u putnički
122
odeljak i izbacilo motor iz ležišta. Prednje gume su bile na sasvim drugom
mestu. Šoferšajbna kao da je isparila. Mada se osećao snažan miris benzina,
vatra se nije upalila mada to vozaču nije bilo od pomoći. Cisterna je prala put
od ulja koje je curilo nizbrdo. Dva žandarma su regulisala saobraćaj otvarajući
naizmenično saobraćaj ka jugu pa ka severu.
Poručnik Bijter i Lik su neko vreme proveli u tmurnom razgovoru unutar
poručnikovog automobila. Lik ga je pratio do lica mesta koracima čoveka
osuđenog na vešala. Pre nego što je stigao do tamo, Pjer je parkirao svoj
automobil i Sara je istrčala napolje. Nakon telefonskog poziva, izbezumljeno je
završila šta je imala u kuhinji. Dok nije stigla znala je samo to da je Igo doživeo
nesreću.
Pogledala ga je u oči i shvatila sve. „Lik, žao mi je." Prizor njegovih suza
pokrenuo je i nju i ubrzo su oboje jecali dok su silazili sa asfalta na vlažnu
ivicu. Kao arheolog, Lik se često susretao sa ljudskim ostacima. Skeleti su
delovali čisto, maltene antiseptično bez neprijatnog prizora tkiva i krvi i čovek
je mogao da ih posmatra naučnim, nepristrasnim pogledom. Morao bi da se
napregne da pronađe emociju gledajući skeletne ostatke.
Međutim, u kratkom razmaku, Lik je bio primoran da se suoči sa nedavnom
smrću ne jednom, već dva puta i nije bio spreman da se nosi sa tim, pogotovo u
ovom slučaju.
Igoovo telo je bilo gadno osakaćeno. Lik nije mogao da kaže koliko gadno,
pošto je skrenuo pogled nakon jednog trenutka. Sasvim dovoljno vremena da
gvirne kroz prozor ka vozačkom sedištu i identifikuje Igoovu modernu jaknu
maslinaste boje i kovrdžavu kosu, uredno ošišanu oko krvavog levog uha.
Sa druge strane olupine, Lik je iznenada ugledao čoveka kako gleda kroz
prozor sa putničke strane. Bilo je to starije lice sa tamnim, prodornim očima,
lice uredno obučenog čoveka kojeg je pre par nedelja video u kafani u Rijaku.
123
Lik i čovek su se u isto vreme uspravili i zurili jedan u drugog preko
ulubljenog krova vozila.
„Ah, to je doktor Pele", objasnio je Bijter. „Poznajete li ga profesore? On je
doktor u Rijaku. Bio je ljubazan da dođe i proglasi smrt."
„Nastupila je trenutno", obratio se Pele odsečno Liku. „Čist prelom vrata,
C1/C2. To se ne može preživeti."
Peleov izraz i glas su razbesneli Lika. Bio je hladan kao led i bez trunke
saosećanja. Lik je želeo da se o Igou brine prijatna osoba, bez obzira na to što je
mrtav. Kad se uspravio u potpunosti i pokušao da zakorači unazad, ravnoteža ga
je izdala. Policajac i Sara su ga pridržali i naslonili na kombi žandarmerije dok
se ne povrati. „Razgovarali smo sa njegovom sekretaricom. Rekla nam je da je
odseo kod vas", rekao je Bijter, pokušavajući da pronađe neutralnu temu.
„Sutra je trebalo da krene kući", odvratio je Lik, brišući nos rukavom.
„Kad ste ga poslednji put videli?"
„Sinoć oko pola dvanaest, u logoru."
„Znači, otišao je iz opatije?"
Lik je klimnuo.
„Zašto?"
„Da poseti jednu ženu u Rijaku."
„Koga?"
„Odil Bone. Nas četvoro smo sinoć izašli na večeru", rekao je pokazavši ka
Sari. „Insistirao je da se vidi sa njom."
„Da li je ona znala da on dolazi?"
„Nije imao njen broj. Mislim da nije znao čak ni adresu. Međutim, Igo je bio,
znate, motivisan."
„Nije stigao do sela. Ako je iz logora krenuo u pola dvanaest, nesreća se
verovatno dogodila oko jedanaest i četrdeset", izgovorio je policajac
monotonim glasom. „Deluje kao da je vozio prilično brzo. Nije kočio. Nema
124
tragova. Jurio je kroz drveće dok ga veliko stablo nije zaustavilo. Recite mi,
profesore Simar, da li je sinoć pio?"
Lik je izgledao žalosno. Nije mario za to da se oslobodi krivice koju oseća.
Ali pre nego što je odgovorio, Sara se zaštitnički ubacila.
„Svi smo pili za vreme večere, osim Lika. On nas je dovezao nazad iz Doma.
Mislim da smo se svi otreznili tokom povratka."
„Slušajte", odvratio je Bijter. „Islednik je već uzeo uzorak iz tela. Uskoro
ćemo znati koliko je popio."
„Nisam smeo da ga pustim da krene sam", izustio je Lik sa mukom. „Trebalo
je da ga odvezem."
Policajac se udaljio bez reči.
Sara nije znala šta da kaže ili uradi.
Oprezno je spustila dlan na Likovo rame i nije ga sklonila.
Stigla su još jedna kola, ovog puta iz pravca sela. Iz njih su izašli Odil i njen
brat. Pogledala je Lika i Saru i potrčala ka olupini, ali jedan od Bijterovih ljudi
ju je zaustavio i nešto joj rekao.
Počela je da vrišti.
Sara je rekla Liku da će otići do nje, ali pre nego što je uspela to da uradi,
jedan od vatrogasaca je prišao iza cisterne i zgrabio Odil za ruku. Bio je to njen
otac gradonačelnik, u vatrogasnoj uniformi.
Bone je odveo svoju ćerku u stranu a Sara je isto učinila sa Likom, povlačeći
ga prema kolima. „Hajdemo", rekla je. „Ne moraš da budeš ovde."
Popodnevno svetio se probijalo kroz prozore Likovog karavana. Ispružen na
krevetu, bio je više u tami nego na svetlu. Sara je sedela pored njega na stolici
na preklapanje. Delili su poslednju bocu Igoovog burbona.
Lik je zaplitao jezikom otežalim od pića. Izvukao je ruke koje su mu do tad
bile ispod vrata i krenuo prstima. „Imaš li mnogo prijatelja?", pitao je.
125
„Kakvih prijatelja?"
„Istog pola. U tvom slučaju, prijateljica."
Nasmejala se zbog podrobnog objašnjenja. „Da, priličan broj."
„Ja nemam prijatelja istog pola", odvratio je tužno. „Mislim da je to bio samo
Igo. Šta misliš zašto? Mislim, poznaješ me."
„Nekad sam te poznavala." I sama je popila dovoljno da bude druželjubiva.
„Ne, ne, i dalje me poznaješ", tvrdoglavo je insistirao.
„Mislim da provodiš suviše vremena sa ženama i na poslu da bi imao
prijatelje. To je moje mišljenje."
Okrenuo se na bok i pogledao je sa izrazom iznenadnog shvatanja na licu.
„Mislim da si u pravu! Žene i posao, posao i žene. To nije zdravo. Stolici su
potrebne bar tri noge, zar ne?" Zapinjao je u govoru. „Mislim da bi Igo bio
moja treća noga. Počeli smo ponovo da se družimo, zaista smo se slagali, a sad
ga više nema. Kučkin sin se zakucao u drvo." Posegao je ka njoj sa obe ruke.
„Ne, Lik", odvratila je, sabrala se i ustala. „Instinkti su ti u haosu. Potrebna ti
je emotivna podrška, a ne fizička ljubav."
„Ne, ja..."
Već je bila na vratima. „Poslaću kuvara da ti donese nešto za jelo, a zatim ću
spakovati termos i poslati ga popodnevnim ekspresom. Želim da stigne na
Kembridž sutra popodne. Očekuju ga u PlantaGenetiku."
„Hoćeš li se vratiti?" Zvučao je ucveljeno, poput deteta.
„Vratiću se kad zaspiš!", odvratila je umirujućim glasom. „Zatvori oči i
odlutaj. Vratiću se da proverim kako si. Samo da proverim kako si."
Kad je otišla, pridigao se na nesigurne noge i isprskao lice vodom iz lavaboa.
Stao je iznad Igoovog praznog kreveta i počeo da se trese od nemoćnog bola
koji je potiskivao čitavog dana. Zatvorio je oči i video narandžastu boju. Bilo
mu je potrebno nasilje, neka vrsta nasilja. To mu je um poručivao. Zato je
udarao pregradu između dela za spavanje i dela za sedenje sve dok nije
napravio krater u dasci. Trgao se od bola koji je sam sebi naneo i ugledao krv
126
na zidu. Četvrti čukalj mu je bio ozbiljno posečen. Umotao ga je maramicom,
seo na krevet krvareći po materijalu i nastavio da pije burbon.
Sara ga je štitila te noći žestokim, maltene majčinskim instinktom. Otkrila je
povredu, ugledala ulubljenje u obliku pesnice na zidu, coknula jezikom i previla
ga. Odlučila je da niko ne sme da ga uznemirava. Ljudi bar jedan dan mogu
sami da rešavaju pitanja vezana za iskopavanje. Zalepila je poruku na vrata
njegovog karavana kako bi se pobrinula da ga ostave na miru.
Ponovo je svratila kasnije tog popodneva i poželela da se setila da odnese
bocu burbona. Bila je prazna. Hrana je ostala netaknuta na poslužavniku.
Skinula mu je čizme i navukla pokrivač preko njega, onako obučenog.
Kasnije, kad se smrklo, ponovo je svratila. Nije se ni pomakao. Odlučila je
da te večeri radi za njegovim stolom da bi ga držala na oku. Bdela je do kasno u
noć, čitajući beleške i kucajući na laptopu dok se logor stišavao i umirivao.
Zrak svetla se polako pomerao kroz tamu kancelarije. Likov sto se nalazio u
uglu, najdalje od vrata. Svetio je klizilo niz fioke i zaustavilo se na najdonjoj.
Bočne fioke nisu mogle da se otvore dok se centralna fioka ne otključa. Na
stoluje stajala šolja za kafu prepuna olovaka i hemijski. Izvađene su i šolja je
bila okrenuta. Iz nje je ispao mali ključ.
Ključ je otključao centralnu fioku i kad je otvorena, bočna fioka je takode
skliznula. Unutra su se nalazili spisi o različitim administrativnim pitanjima,
poslagani po abecedi.
Ruka je krenula pravo ka slovu R i otvorila fasciklu pod naslovom RAZNO,
za raznovrsna pitanja. Medu papirima se nalazila i jedna koverta, zatvorena ali
ne i zapečaćena.
Unutra se čuvao duplikat ključa titanijumske kapije koja je zatvarala i štitila
pećinu Rijak.

http://www.book-forum.net

7Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:06 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
15
OPATIJA RIJAK, 1118. GODINA
Bernar je koračao napred-nazad unutar kamene kuće, pokušavajući da odagna
crni oblak iznad svoje glave. Nije mogao da se seti kad je poslednji put bio
ovoliko zabrinut. Događaj od prethodne večeri duboko ga je potresao i činilo
mu se da će poludeti.
Jedini lek bili su molitva i post, bio je siguran u to. Već se tri puta snažno
molio u crkvi, tokom molitve u zoru, jutarnje molitve i molitve sredinom jutra.
U međuvremenu je odlazio direktno kući i padao na kolena ponovo se predajući
molitvi. Izbegavao je ostale. Želeo je da bude sam.
Poželeo je da zanemari kucanje na vratima, ali njegov osećaj za učti- vost to
nije mogao da istrpi. Bio je to njegov brat, Bartomju. „Možemo li da
razgovaramo?", pitao je pognute glave.
„Da, uđi. Sedi."
„Jutros nisi ništa jeo."
„Postim."
„Primetili smo tvoje odsustvo tokom doručka i tvoje držanje u kapeli. Vidim
bes na tvome licu."
„Veoma sam uznemiren. Zar ti nisi?"
Bartomju je podigao glavu i iskreno ga pogledao. „Zamišljen sam. Zapanjen.
Zbunjen, ali ne, nisam uznemiren."
Bernar je podigao glas. Nije mogao da se seti kad je poslednji put viknuo na
nekoga. „Verujem da treba da budeš uznemiren! Sinoć si bio veoma neobuzdan.
Sećaš li se?"
„Sećam se", prigušeno se nasmejao Bartomju. Čukljevi su mu bili ranjavi.
„Nadam se da nisam udario tebe, brate! Veoma netipično za mene, ali prošlo
je."
128
„Zaboga, pokušao si da uradiš Žana, ali si umesto toga pogodio lonac za
kuvanje!"
„Pa", dodao je Bartomju zamišljeno, „dobro je u velikoj meri nadvladalo zlo,
po mom skromnom mišljenju."
Ponovo se začulo kucanje.
„Gospode, zar je nemoguće da budem ostavljen na miru?", uzviknuo je
Bernar.
Žan i Abelar su bili na vratima i u maloj, kamenoj kolibi je ubrzo postalo
tesno.
„Zabrinuo sam se za tebe", reče Abelar.
„Treba da se brinemo za svoje duše", odvratio je Bernar otrovno. „Sinoć nas
je posetio Nečastivi. Sumnjate li u to?"
„Samo sam o tome razmišljao i siguran sam da je to slučaj sa svima nama.
Ali Nečastivi?"
„Ko drugi?"
„Možda Bog."
Bernar je tako divljački kršio ruke da je izgledalo kao da pokušava da ih
odbaci od tela. „Bog sinoć nije bio sa nama! Bog ne želi da njegova deca
propate nešto slično."
„Pa, nismo patili", insistirao je Žan. „Upravo suprotno. Meni je to iskustvo
donelo... prosvetljenje."
„Priznajem da ni ja nisam patio, brate", reče Bartomju.
„Ni ja", složio se Abelar. „Možda je bilo par trenutaka koji se mogu smatrati
uznemirujućim, ali rekao bih da je iskustvo u celini bilo neverovatno."
„Pitam se da li smo imali isto iskustvo?", uzviknuo je Bernar. „Recite mi šta
vam se dogodilo, a ja ću vam ispričati šta sam ja iskusio." Bernar se uvek
oslanjao na molitvu da osnaži akciju. To je učinio kad je odlučio da napusti
udoban život i priključi se cistercitima u Klervou, to je učinio i sada.
129
Vatreno se prepustio večernjoj molitvi i pevanju u zasvođenoj crkvi.
Pronašao je odgovor u 139. psalmu:
Eripe me, Domine, ab homine malo;
A viro imquo eripe me;
Qui cogitaverunt iniquitates in corde,
Tota die constituebant praelia.
Acuerunt linguas suas sicut serpentis;
Venenum aspidum sub labiis eorum.
Izbavi me, Gospodine, od čovjeka zloga;
Sačuvaj me od nasilnika
Koji pomišljaju zlo u srcu
I svaki dan podižu rat;
Oštre jezik svoj kao zmija;
Jed je aspidin u ustima njihovijem.
Custddi me, Domine, de manu peccatoris;
Et ab hominibus iniquis eripe me.
Qui congitaverunt supplantare gressus meos:
Absconderunt superbi laqueum mihi.
Etfunes extenderunt in laqueum;
Juxta iter scdndalum posuerunt mihi.
Sačuvaj me, Bože, od ruku bezbožničkih;
Od nasilnika sahrani me
130
Koji misle da otkinu noge moje.
Oholi mi namestiše zamke i prugla;
Metriuše mi mrežu na put,
Pređu razapeše mi.
Svaki put kad bi izgovorio reči „zli", „nasilni" i „bezbožni", bacio bi pogled
ka Abelaru, Žanu, čak i svom bratu, koji su sedeli zgureni poput zaverenika na
susednoj klupi, zbog toga što nije mogao da pomiri svoje viđenje sa njihovim.
Sa istom sigurnošću koja mu je govorila da je Hrist njegov spasitelj, znao je
da je u pravu, a da oni greše. Takođe je znao da mora da ode iz Rijaka, zbog
toga što su mu objavili svoje namere. Čvrsto su odlučili da se ponovo prepuste
smesi koju su hvalili a koju je on smatrao đavoljim pićem.
Narednog jutra je krenuo. Zbog bezbednosti i društva, Bartomju ga je
nagovorio da povede dva mlada monaha na dug put do Klervoa. Jedan od njih
je bio Mišel, Žanov pomoćnik iz bolnice. Primetio je talog čaja i dosađivao
svom učitelju pitanjima. Bolje da ga pošalju na put kako bi se izlečio od
radoznalosti. Bernar i Bartomju se zagrliše, mada je Bartomjuov stisak bio
snažniji.
„Nećeš se predomisliti?", upita Bartomju.
„Hoćeš li se ti predomisliti povodom toga da ponovo piješ tu zlu tekućinu?",
odvrati Bernar.
„Neću", odgovori Bartomju nedvosmisleno. „Verujem da je u pitanju dar. Od
Boga."
„Neću ponavljati svoje argumente brate. Dovoljno je reći da odlazim i da se
nadam da će Gospod biti milostiv prema tebi."
Udario je petama bokove smeđe kobile i polako krenuo.
131
Abelar je čekao kraj vrata opatije. „Nedostajaćeš mi, Bernare", doviknuo je
jahaču.
Bernar je spustio pogled i udostojio se da odgovori. „Priznajem da ćeš i ti
meni nedostajati, odnosno nedostajaće mi Abelar kojeg sam poznavao, ali ne i
Abelar kojeg sam video preksinoć."
„Ne sudi o meni previše strogo brate. Postoji samo jedan put ka pravednosti,
ali na njemu se ukrštaju mnoge staze."
Bernar je tužno odmahnuo glavom i odjahao.
Te noći, tri čoveka su se sastala u Bernarovoj praznoj kući, upalila sveće i
razgovarala o prijatelju koji je otišao. Da li je moguće, pitao je Bartomju, da je
Bernar u pravu a da oni greše?
Bartomju je bio čovek jednostavnog govora. Zan je bio umešniji kao
iscelitelj i travar nego kao crkveni učenjak. Abelaru je palo u deo da odgovori.
Slušali su njegovu elegantnu tezu na temu borbe dobrog protiv zla, Boga protiv
Satane, ispravnog protiv pogrešnog i zaključili da je Bernar bio uskogrud i
kratkovid, a ne oni.
Uverivši se u svoju čestitost, Žan je izneo zemljane čaše i svakom od
prisutnih sipao crvenkasti čaj.
Abelar je bio sam u svojoj sobi.
Samo jedna sveća je gorela na njegovom stolu, ali je davala dovoljno svetla
za pisanje po pergamentu. Njegovo pismo voljenoj čekalo je nedelju dana,
započeto ali nezavršeno. Iznova je pročitao uvod:
Najdraža Eloiza,
Proveo sam mnoge dane i noći sam u manastiru ne zatvarajući oči. Moja
ljubav gori još jače podstaknuta veselom ravnodušnošću onih koji me okružuju
a srce mi slama moja i tvoja tuga. Oh, shvatam kakav sam gubitak pretrpeo kad
razmišljam o tvojoj postojanosti! U kakvim zadovoljstvima nisam uživao! Ne
132
treba da ti priznam ovu slabost; svestan sam toga da grešim. Kad bih bio u
stanju da pokažem više čvrstine uma možda bih izazvao tvoj prezir i tvoj bes bi
tada izazvao dejstvo koje tvoja vrlina ne dopušta. Ako sam u spoljnom svetu
objavljivao svoju slabost u ljubavnim pesmama i stihovima, zar mračne ćelije
ove kuće ne bi bar mogle da sakriju tu slabost pod senkom pobožnosti? Avaj!
Ostao sam isti!
Umočio je pero i započeo nov paragraf.
Prošlo je nekoliko dana od kako sam napisao ove reči. Za to kratko vreme
mnogo se šta promenilo, mada ne i moja ljubav koja gori sve snažnije. Bog je
odabrao da mi pokloni dar u koji jedva mogu da poverujem, a ipak, njegova
istina se jasno ispoljava. Oh, mada se plašim zapisivanja ovih reči da njihova
moć ne bi izbledela činom stavljanja na pergament, verujem, draga Eloiza, da
sam pronašao način da nas dvoje ponovo budemo zajedno kao čovek i žena.
16
Poslednji dan rada u pećini Rijak je došao i prošao.
Poslednje večeri, priređena je neka vrsta slavljeničke večere, mada su
duhovi bili uznemireni zbog dvostruke tragedije koja je zadesila ekspediciju,
zbog para nesrećnih slučajeva koji su izazivali šaputanja o kletvama, zlehudoj
sudbini i slično.
Nakon Igoove sahrane u Parizu, Lik se vratio u Rijak i bacio na posao poput
derviša koji se pomamno vrteo u krug. Anestezirao se teškim radom, spavajući
tek toliko da bude u stanju da funkcioniše. Postao je ravnodušan i bezvoljan,
govorio je samo kad mu se neko obrati i održavao profesionalnu delotvornost
kad je tim u pitanju, ali to je bilo to. Igoova smrt je sprala njegov duhoviti šarm
kao što voda spira slova ispisana prutom na pesku plaže.
133
Situacija se pogoršala kada se u Rijaku neočekivano pojavio Mark Abenhajm
iz Pariza, rešen da iskoristi ovu tragediju. Obučen u crno, Mark je odmah nakon
dolaska strogim glasom zahtevao da svi izađu iz kancelarije kako bi mogao
nasamo da razgovara sa Likom. Zatim je, poput statističara, izazvao Lika da
proceni kolika je verovatnoća da se ekspediciji dogode dve nezgode tokom
jedne sezone.
„Na šta ciljaš?", lanuo je Lik.
Abenhajmov glas je poprimio razdražljiv nazalni ton. „Na nedostatak
discipline. Nedostatak dobre uprave. Nedostatak zdravog razuma zbog poziva
prijatelju da poseti zvanično iskopavanje ministarstva. Na to ciljam."
To što je Lik uspeo da ga najuri bez razbijenog nosa, bilo je pravo čudo
samokontrole. Kad se nametljiva budala odvezla, Lik je počeo otvoreno da
peni. Prigušivao je bes tokom Abenhajmove posete, ali sad kad je otišao,
povukao se u svoj karavan i zalupio vrata. Prvo mu je pažnju privuklo
ulubljenje u zidu koje je napravio noć nakon Igoove smrti.
Osetio je snažnu potrebu da ga ponovo udara dok ne probije krvavi zid, ali
kad je skupio prste u pesnicu setio se koliko je to užasna ideja. Posečeni čukalj
mu se inficirao i naduo, a gornja strana šake bila mu je išarana crvenim
prugama. Nije imao vremena ni volje da ode kod doktora. Jednom studentu je
preostala bočica eritromicina nakon plućne infekcije i Lik je pre neki dan počeo
da ih guta. Opustio je bolne prste i umesto toga šutnuo stolicu.
Što se Sare tiče, ako je gajio nameru da ponovo započne odnos sa njom, onda
je tu nameru potisnuo, zaboravio ili je nikad zaista nije ni imao. Ni sam nije
mogao da se seti.
Dala mu je prostora i nije ga primoravala da se nosi sa gubitkom. Što se više
povlačio, ona se sve više približavala, obletajući po ivici njegovog života,
zabrinuta za njegovo zdravlje i dobrostanje zajedno sa Džeremijem i Pjerom.
Znala je ponešto o kliničkoj depresiji. Jednom ju je proživela zbog njega.
134
Jesenje noći su bile hladne, privlačeći ljude vatri na veoma sličan način kao
njihove preistorijske pretke. Lik je smatrao da treba poslednji put da se obrati
grupi, ali nije imao želju da drži dug govor.
Zahvalio se svima na neumornom radu i preleteo spisak njihovih postignuća.
Precizno su mapirali čitav kompleks od prve do desete odaje. Fotografisali su
svaki centimetar kompleksa. Izvršili su prvo datiranje ugljenikom C14 na
ugljenu kojim su iscrtane konture jednog od bizona i potvrdili svoju
pretpostavku da je pećina stara 30.000 godina. Počeli su da shvataju geološke
sile koje su oblikovale stvaranje pećine. Izvršili su obimna iskopavanja poda u
Prvoj i Desetoj odaji. U Prvoj su pronašli ostatke ognjišta, mnoštvo kostiju
irvasa i dokaze da je pećina dugo korišćena. U Desetoj odaji su pronašli još
orinjačkih sečiva i tesanog kamenja, divnog medveda od slonovače i
fenomenalan vrh prsta ljudskog deteta. Mada je to bila jedina ljudska kost koju
su otkrili, to je ipak čudesno otkriće koje će tokom narednih nedelja biti iscrpno
istraženo. Sara Malori je takođe uzela mnoštvo uzoraka polena koje će analizirati
tokom zime. Nije ništa rekao o sakupljanju biljaka i kuhinjskom
eksperimentu. Za sad niko ne mora da zna za taj rad na granici nauke.
Zaključio je govor podsetivši ih da je ovo bio tek početak, a ne kraj. Već su
bila odobrena sredstva za još tri sezone i ponovo će se sastati na proleće da
uporede beleške koje će sastaviti van sezone. Naglasio je da će svi verovatno
dolaziti u pećinu Rijak dok ne ostare i ne osede, na šta je Krejg Morison svojim
škotskim akcentom dobacio da su neki već i stari i sedi, hvala lepo! Zatim je
Lik podigao čašu u čast sećanja na Zvi Alona i Igoa Pinoa i zamolio ih da se
čuvaju na putu do kuće. Ljudi iz tima su pili i ćaskali do duboko u noć, ali se
Lik povukao u svoj karavan. Sara je tražila izgovor da krene za njim. Dobila ga
je nakon što je proverila imejl.
„Zdravo", izgovorila je nežno kad je otvorio vrata. „Jesi li za društvo?"
„Naravno, uđi."
135
Bila je upaljena samo jedna slaba sijalica. Nije čitao, nije pio. Izgleda da je
samo sedeo i zurio.
„Veoma sam zabrinuta za tebe", rekla je. „Svi smo zabrinuti."
„Dobro sam."
„Ne, mislim da nisi. Možda bi mogao da potražiš pomoć kad se vratiš u
Bordo?"
„Šta? Da idem kod psihijatra? Šališ se."
„Ne šalim se. Prolaziš kroz težak period."
Povisio je glas. „Rekao sam da mi je dobro!" Međutim, video je da joj se
usne grče pa je nastavio nešto tiše: „Slušaj, kad se vratim na univerzitet vratiću
se u uobičajen ritam i biću zdrav zdravcat što bi rekli Britanci. Zaista. Hvala ti
što brineš."
Saopštila mu je novosti i tako olakšala situaciju za oboje. „Večeras sam
dobila imejl od Freda Prentisa. On mi je kontakt u PlantaGenetiku. Završili su
analizu."
„Da?"
„Zvučao je prilično uzbuđeno, ali nije želeo ništa da kaže preko imejla -
samo da pitanje intelektualne svojine i prava na patent mora da se reši. Želi da
lično dođemo u Kembridž."
„Kad?"
„Predložio je ponedeljak. Hoćeš li poći sa mnom?"
„Moram da zatvorim lokaciju."
„Pjer, Džeremi i ostali savršeno su sposobni za to. Mislim da treba da pođeš.
Prijaće ti."
Lik je nekako uspeo da se nasmeši. „Ako moram da biram između posete
psihijatru i posete Ujedinjenom Kraljevstvu, onda pristajem."
Umesto da ode na spavanje, Lik je prekršio sopstveno pravilo i otišao u
poslednju posetu pećini.
136
To je povlastica direktora, rekao je sebi.
Silazeći niz merdevine u mraku, dok je rudarski šlem osvetljavao zid litice,
odjednom mu je pred očima blesnula neprijatna slika trenutka u kojem se Zvi
okliznuo i poleteo u smrt. Međutim, odmahnuo je glavom da je odagna i
nastavio da se spušta.
Na ispustu je obukao zaštitno odelo u mraku, otključao tešku kapiju i
pritisnuo prekidač. Halogeno svetio je oštrim, žarkim bleskom osvetlilo pećinu,
izgledala je veoma drugačije nego što je izgledala u preistoriji.
Polako je koračao ka svom omiljenom mestu, ka desetoj odaji. Slepi miševi
su otišli i u pećini je bilo zaista tiho.
Na najdaljoj tački je stao lice u lice sa pticolikim čovekom u polju divljeg
ječma. Imao je sveću. Upalio ju je upaljačem i ugasio električna svetla. Zvi
Alon je želeo ovo, da iskusi pećinu na prirodan način. Bio je to ispravan
instinkt.
Pri treperavoj svetlosti sveća, ječam kao da se talasao. Kljun pticolikog
čoveka kao da se pomerao.
Šta li je govorio?
Lik se napinjao da čuje.
Šta bih dao, pomislio je, da stojim pokraj čoveka koji je nacrtao ove slike, da
ga posmatram, da ga razumem, da pričam sa njim.
Ugasio je sveću i stajao par trenutaka u najpotpunijoj tami koju je ikad
iskusio.
137
17
PEĆINA RIJAK, 30.000 PRE NOVE ERE
Prvo koplje se odbilo o čvrstu kožu i razgnevilo životinju, ali joj nije naudilo.
Lovci su kružili oko nje. Zver je bila prilično krupna. Verovali su da lakoća sa
kojom su je odvojili od krda potvrđuje da želi da bude žrtvovana. Ogromna
životinja je sinoć sigurno čula njihovu pesmu i odlučila da im se preda u tu
svrhu.
Međutim, suviše je bilo plemenito pasti bez borbe.
Nago, Talov jedini brat, krenuo je da zada smrtni udarac.
Bizon je bio priteran uz obalu brze reke, kopita su mu tonula u blato.
Nozdrve su mu buktale ispuštajući paru. Morao je da krene u juriš. Nije imao
izbora. Eto kako ljudi ginu, pomislio je Tal.
Imao je sedamnaest godina i bio je odrastao čovek, najviši u svom klanu
zbog čega je njegov brat bio sumnjičav. Klan bizona je već generacijama
predvodio najviši čovek u plemenu. Njihov otac je još bio poglavica, međutim,
njegova slomljena noga nikad nije zacelila. Smrdela je poput trulog mesa. Noću
je stenjao u snu. Uskoro će imati novog poglavicu. Svaki član klana je znao da
će se nešto dogoditi jednom od braće. Sitniji Nago nije mogao biti vođa ako
visoki Tal poživi. Mlađi Tal nije mogao biti poglavica ako stariji Nago poživi.
Takav je bio običaj.
Nago je pažljivo postavio tupi kraj koplja u bacač koplja od kosti.
Čovek je mogao da zavitla koplje bez bacača i ubije irvasa, ali je za obaranje
bizona bila potrebna dodatna pomoć. Ubijali su samo dva bizona godišnje.
Jednom tokom tople sezone, kao sad, i jednom tokom hladne. To je bilo
njihovo pravo, njihov sveti zadatak, ali ubiti više od jednog bilo je zabranjeno.
138
Jedna životinja im je obezbeđivala dovoljno kože za popravku zimske odeće
i pravljenje nove odeće za decu. Jedna životinja im je obezbeđivala dovoljno
kostiju za pravljenje bacača kopalja, alatki za kopanje i alatki za cepanje. Jedna
im je obezbeđivala dovoljno mesa da dugo hrane klan, pre nego što se meso
ukvari.
Poštovali su bizone i bili su sigurni da bizoni poštuju njih.
Nago je ispustio urlik smrtonosnog udarca i zabacio ruku napred. Koplje je
poletelo nisko i pravo i pogodilo bizona u grudi, tačno između prednjih nogu.
Međutim, kremeni vrh je sigurno pogodio kost, pošto koplje nije prodrlo
duboko.
Vrišteći od agonije i straha, životinja je skočila napred, spustila glavu i zarila
jedan od svojih debelih rogova u Nagovo rame.
Talov povik ostalim ljudima da se skupe ugušilo je Nagovo zavijanje. Morao
je sam da spase brata. Potrčavši napred, napeo je bacač što je snažnije mogao i
koplje je pronašlo bizonov bok. Žarilo se duboko, ali ipak nije rizikovao.
Pritrčao je zveri, zgrabio ručku i zario koplje još dublje sve dok prednje noge
životinje nisu popustile i dok se bizon nije izvrnuo na bok, krvareći iz usta.
Nago je ležao na zemlji i dahtao, rame mu se pretvorilo u masu krvi i iskidanih
mišića.
Tal je klekao iznad njega i počeo da cvili. Ostali muškarci su se okupili,
pokazujući ka rani, šapćući među sobom. Tal je i ranije viđao rane od roga.
Nisu se zatvarale, niti isceljivale same od sebe. Da je Nago nosio kožnu
košulju, možda rana ne bi bila tako duboka, ali dan je bio topao pa je lovio
nagih grudi, zavezavši je oko struka. Nago je bio predvodnik lova, ali je sada
Tal morao da preuzme njegovo mesto. Da bi zaustavio krvarenje, uzeo je
Nagovu košulju i vezao je što je čvršće mogao oko rane, zatim je rekao dvojici
rođaka da ga odnesu nazad u logor.
Tada je stao iznad bizona i zahvalio mu se za opskrbljivanje klana. Nikad
ranije nije imao tu privilegiju da isporuči pesmu ubistva bizona, ali znao je reči
139
i izrekao ih je veoma izražajno. Drugi muškarci su klimnuli sa odobravanjem, a
zatim su prišli svežem lešu i započeli ritualno kasapljenje.
Tal se odvojio i potrčao što je brže mogao ka visokoj travi savane. Otac ga je
naučio da lovi i peva. Sad je bilo vreme da iskoristi znanje koje mu je prenela
majka.
Majka je bila mrtva već dve godine. Napustila je svet zajedno sa novorođenom
ćerkom nakon mučnog i teškog porođaja. Nije bila iz Klana bizona.
Svoju rodbinu je nazivala imenom Ljudi od Medveđe planine. U ranoj mladosti,
iznenadna poplava ju je odvojila od plemena. Možda su se spasli, možda su
izginuli. Nikad nije saznala. Talov otac je tada bio mladić. Loveći sa starijima,
pronašao je u šumi smrznutu i gladnu i prihvatio je. Dopala mu se. Mada je to
dovelo do ljubomore i sukoba unutar klana, odabrao ju je za suprugu.
Njeni su bili iscelitelji. Bila je umešna u pravljenju obloga i znala je koje
lišće, korenje i koru treba žvakati za koje bolesti. Tal se sećao gorkog lista koji
mu je u detinjstvu izlečio bolne desni i ukusne kore koja mu je ohladila vrelo
telo.
Čim je prohodao, gegao se za majkom skupljajući bilje po šumi i livadama i
pomagao joj da ga nosi nazad u logor u torbama sašivenim od kože irvasa.
Oduvek je imao čudesnu sposobnost pamćenja. Bilo je dovoljno da jednom čuje
zov ptice ili pesmu klana i zauvek bi je zapamtio. Pomirisao bi laticu cveta,
ugledao trag životinje ili bokor lišća, samo jednom poslušao objašnjenje nekog
fenomena - i nikad to više ne bi zaboravio.
Nije samo njegov um bio aktivan. Od najranijeg doba je imao veoma vešte
ruke. Naučio je kako se prave duga, tanka sečiva od kremena. Čak i pre nego
što je dostigao punoletstvo, bio je najbolji izrađivač oruđa u klanu. Rezbario je
drvo i kost vešto kao starac, pravio koplja koja su letela pravo i oblikovao
savršeno uravnotežene bacače koplja. Nago je godinama kipeo od besa zbog
umešnosti svog brata, ali Tal nikad nije prestao da ga poštuje zato što je
verovao da će Nago jednog dana postati vođa klana.
140
Majka ga je takođe naučila da slika. Ljudi od Medveđe planine dugo su
poštovali tradiciju ukrašavanja stenovitih skloništa i pećina crtežima velikih
životinja ugljenom i okerom. Crtala bi naturalističke konture medveda, konja i
bizona u blatu ili prašini, a dečak bi uzeo štap iz njene ruke i precrtavao ih.
Kad je malo porastao, uzimao bi šareno kamenje i glinu i mrvio ih praveći
pigment koji bi razmazivao po sopstvenom telu zabavljajući odrasle.
Nikad nije bio besposlen. Neprestano je bio u pokretu, jureći da nešto obavi.
Sad su ga pluća bolela od napora. Nije imao mnogo vremena. Krv se cedila iz
Nagovog tela sa svakim sledećim korakom.
Majka ga je naučila kako da pravi mnoge obloge. Neki su se koristili za
bolove, drugi za krvarenje, masnice, čireve, glavobolju i zubobolju. Bilo je i
onih kojima se leče rane, stare rane koje cure i smrde, poput očeve rane ili
sveže rane koje još krvare, poput Nogove.
Ključni sastojak za zaustavljanje svežeg krvarenja bila je svetloze- lena loza
koja se penjala uz koru mladog drveća. Na sličan način kao što guši drveće,
objašnjavala je majka, ugušiće i oticanje krvi. Znao je gde može da je pronađe,
na proplanku blizu reke.
Takođe mu je bila potrebna posebna vrsta bobica, koje ranu održavaju
čistom. Rasle su u velikom broju u žbunju nedaleko od proplanka.
Najzad, kako bi povezao oblog i dao mu dovoljno obima da obuhvati čitavu
ranu i poveže njene ivice, bila mu je potrebna znatna količina žute trave. Nje je
svuda bilo u izobilju.
Bilo je toplo i Klan bizona je bio u logoru na otvorenom, na dva dana puta ka
zalasku sunca od stenovitog skloništa kojem su se priklanjali tokom hladnih
meseci. Međutim, jedina zaštita koja im je bila potrebna tokom ove sezone bile
su kožne kolibe sa kosim krovom i tri zida, napravljene od kože irvasa i
mladica koje su lepršale na popodnevnom vetru. Nago je položen u hlad jednog
141
od tih skloništa. Stezao je zube od bola. Krv se probijala kroz povez od košulje.
Tal je dotrčao do njega. Skinuo je sopstvenu košulju i iskoristio je da prenese
biljke i bobice koje su mu potrebne za oblog. Oko njega su se okupili svi članovi
klana, dvadeset dvoje muškaraca, žena i dece. Međutim, razmakli su se
kad je Talov otac hramajući izašao napolje. Preklinjao je jednog sina da spase
drugog.
Tal se bacio na posao. Doneli su mu staru činiju od krečnjaka koju je majka
koristila za mešanje. Počeo je žurno da seče lozu u manje komade sečivom od
kremena. Jedna od njegovih tetaka je zgnječila bobice između dva sjajna lista
korenom dlana i sipala sok u činiju. Tal je dodao komadiće loze i pomešao ih sa
bobicama glatkim kamenom iz reke. Zatim je isekao busene žute trave i dodao
punu šaku u crvenkastu kašu.
Gotov oblog je bio gust i lepljiv.
Tal je rekao bratu da mora biti snažan poput bizona kojeg su ubili. Uzeo je
oblog šakama i položio ga na otvorenu ranu puneći duboku rupu sve dok više
nije bilo mesta. Nago je bio hrabar, međutim, savladao ga je napor koji je
ulagao da ne jaukne i oči mu se zatvoriše.
Tal je bdeo nad njim te, kao i naredne dve noći.
Napuštao je brata tek toliko koliko mu je potrebno da sakupi još sastojaka
kako bi oblog uvek bio svež.
Sam je odlazio na ta kratka putovanja, ne zbog toga što drugi nisu želeli da
mu se pridruže, već zato što je uživao u samoći. Njegova rođaka, devojka po
imenu Uboas, bila je naročito željna da ga prati. Kao i njen mali brat Gos, koji
joj se motao pod nogama gde god da krene.
Uboas je bila brza i lepa i Tal je znao da im je suđeno da budu zajedno, ali
ipak je želeo da bude sam. Kad je odbila da se vrati u logor, prosto je potrčao
brže od nje, kao što je ona trčala brže od svog brata. Kad joj je umakao, osvrnuo
se. U daljini je ugledao kako se ponovo sastaje sa detetom i uzima ga za ruku.
142
Bio je na proplanku i sekao lozu kada ih je ugledao. Zapravo, najpre je čuo tiho
brbljanje. Neku vrstu reči. Naprezao se da čuje, ali ništa nije razumeo.
Na ivici proplanka dva drveta su bila dovoljno razmaknuta da vidi jednog, a
zatim obojicu.
Čuo je za njih, za Ljude senke, Ljude noći, Druge - klan je za njih imao
nekoliko imena - ali nikad ih ranije nije video. Prvi susret je bio kratak, potrajao
je samo par otkucaja srca.
Jedan je bio star, poput njegovog oca, drugi mlad, poput njega. Međutim,
obojica su bili niži i zdepastiji od njegovih rođaka i brade su im bile crvenije i
duže. Mladić je imao gustu bradu, a ne paperje poput Tala. Stariji je izgledao
kao da nikad nije potkresivao bradu sečivom od kremena kao što je bio običaj u
Klanu bizona. Nosili su debela koplja, dobra za direktne udarce, ali beskorisna
za bacanje. Odeća im je bila od grube medveđe kože opšivene krznom, koja mu
je delovala veoma neudobno na ovoj vrućini.
Nakon što su razmenili veoma kratak međusoban pogled, ne više od
prećutnog priznanja Talovog prisustva, nestali su u trenutku.
Nagova poslednja noć je bila burna.
Nije bilo sumnje da je Talov oblog delovao - rana je ostala čista i nije
smrdela, a oticanje krvi je zaustavljeno do sporog curenja. Međutim, izgubio je
suviše krvi nakon ranjavanja i nijedan lek ili pesma nisu mogli da preokrenu
ishod.
Tokom poslednjih sati telo mu se nadulo i protok urina je prestao. Kapljice
vode koje su mu sipali u usta koristeći presavijen list samo su se izlivale. U
zoru mu se disanje usporilo, a zatim prestalo.
Istog trenutka kad su žene počela da jauču, nebo se otvorilo i topla kiša je
počela da pada, znak da preci sa dobrodošlicom dočekuju poglavičinog sina u
svoje carstvo. Njihove logorske vatre su jasno gorele na noćnom nebu, ali
predaleko da bi Klan bizona čuo njihovu pesmu.
143
Talu je otac položio ruke na ramena i obratio mu se pred svim svojim
ljudima. Tal će biti sledeći poglavica. Starac je umorno objavio da će njegovo
vreme uskoro doći. Kad se bude završio ritual oplakivanja Nagoa, Tal će morati
da ode do najviše tačke na zemlji kako bi bio što bliže precima i čuo njihovu
pesmu.
Kiša je nastavila da pada i uskoro se majčina činija od krečnjaka, dopola
puna neiskorišćenim oblogom, prepunila kišnicom.
Tal se nije plašio uspona.
Korak mu je bio siguran i mada je litica bila vlažna od kiše, dobro je
napredovao. Naučio je stari penjački trik od jednog starca pre više godina i
obmotao je svoje komotne krznene čizme uskim kožnim remenima kako bi ih
čvrsto pribio uz stopala. Preostalo mu je još nekoliko sati dnevnog svetla pre
nego što je morao da stigne na vrh, tako da nije žurio. Nosio je dve torbe na
pojasu, jednu sa suvim mesom irvasa i jednu sa oruđem za paljenje vatre. Kad
se smrkne, zapaliće logorsku vatru, pevati i osluškivati pesmu odgovora sa
nebeskih vatri iz daljine. Možda će, ako je bio dovoljno čist, čuti pesmu sa
logorske vatre svoje majke.
Nije se opterećivao mešinom za vodu. Znao je da vodopad teče preko litica i
da će stići do njega na vreme da ugasi žeđ.
Na pola puta uz liticu zastao je na bezbednom ispustu i okrenuo se ka
moćnoj reci. Sa velike visine nije delovala tako neukrotivo. Zemlja se prostirala
u daljinu dokle god mu je pogled dopirao, beskrajno more trave. Daleko, dva
smeđa obrisa su se kretala kroz savanu, par runastih mamuta. Tal se nasmejao
tom prizoru. Znao je da su to najveće životinje na zemlji, ali sa visoke litice je
delovalo kao da može da ih podigne prstima i stavi u usta.
Kod vodopada je popio nešto vode i sprao znoj. Potražio je dobar put do vrha
i pogledom pronašao stazu.
144
Popeo se do novog bezbednog ispusta i kad se smestio gore, zastao je i
gledao.
Znak!
Nema sumnje!
Pred sobom je ugledao mračnu pukotinu u steni.
Pećina! Nikad je ranije nije video.
Prišao je polako. Postoje stvorenja kojih se treba plašiti. Medvedi. Ljudi
senke.
Oprezno je zakoračio u hladnu tamu i pregledao ulaz u pećinu do tačke do
koje je dopiralo sunčevo svetio. Tlo je bilo drevno. Zidovi glatki. On je bio prvi
koji je ovde ulazio. Bio je ushićen.
Ovo je Talova pećina!
Suđeno mi je da postanem poglavica!
Kad moje vreme dođe, dovešću svoj klan ovde!
Narednog dana, kad je sunce visoko odskočilo, Tal se vratio u svoj logor.
Doviknuo je ljudima da je čuo pesmu predaka i da je pronašao novu pećinu u
litici. Nije razumeo zašto su bili okupirani nečim drugim, i svi su pokazivali na
zemlju blizu logorske vatre. Žene su plakale.
Uboas je dotrčala do Tala i povukla ga za rukav.
Njen brat Gos je ležao na zemlji, izgovarajući besmislice, povremeno
zamahujući udovima u pokušaju da udari one koji su mu bili najbliži.
Tal je zatražio da zna šta se dogodilo i Uboas mu je ispričala. Činija njegove
majke je stajala pokraj vatre. Njen sadržaj je počeo da cvrči i ključa zbog vrelog
sunca i blizine plamena. Gos je jutros prolazio pored nje. Radoznao kao i uvek,
umočio je prst i probao crvenu tečnost. Dopala mu se dovoljno da proba još
jednom, pa još jednom sve dok mu brada nije bila potpuno crvena. Zatim je
počeo da se ponaša sumanuto, vrišteći nepovezane reči. Otimao se i borio, ali
sada se polako smirivao.
145
Tal je seo pokraj njega, položio dečakovu glavu na svoje krilo i dotakao mu
obraz. Dodir ga je umirio i njegove male oči se otvoriše. Tal ga je pitao kako se
oseća i rekao mu da se ne plaši i da će ostati sa njim dok mu ne bude bilo bolje.
Dečak je ovlažio usne jezikom i tražio vodu. Nakon nekog vremena se
uspravio i pokazao ka činiji.
Tal ga je pitao šta želi i dečakov odgovor je šokirao one koji su prisustvovali
njegovom napadu.
Želeo je još crvene tečnosti.
18
SUBOTA UVEČE.
Ljubavnica generala Gatinoa je bila pred orgazmom ili je u najmanju ruku na
svoj način objavila da on može da razmišlja o svršavanju i skotrljavanju sa nje.
Shvatio je poruku i udvostručio napore. Izbile su mu graške znoja i klizile niz
fine, sede dlake na grudima gde su se mešale sa njenom vlagom.
„Ah, ah, ah, ah", cičala je. Iznenada je njegov mobilni telefon zazvonio
visokim tonom i kadencom zapanjujuće sličnom zvuku koji je ona ispuštala.
Posegao je ka telefonu zbog čega se ona naljutila, odgurnula ga i otapkala u
kupatilo ružičasta i naga, tiho psujući.
„Generale, da li vas uznemiravam?", pitao je Marol.
„Ne, šta je u pitanju?", odvratio je Gatino. Nije mario zbog toga što nije
dostigao vrhunac. Ionako je sve to bilo predvidivo i dosadno.
146
„Uspeli smo da provalimo u server PlantaGenetika i dočepamo se izveštaja
koji doktor Prentis u ponedeljak namerava da uruči profesoru Simaru i
profesorki Malori."
„Da?"
„Veoma je uznemirujući. U pitanju je naravno preliminarni izveštaj, ali je
doktor Prentis došao do nekih značajnih opažanja. Jasno je da je na putu da
otkrije više, ako odluči da nastavi."
„Pošalji izveštaj na moj imejl. Trenutno nisam kod kuće, ali uskoro ću biti."
„Da, gospodine."
„Ali, Marole, nemamo puno vremena. Ne čekaj da ga pregledam. Obavesti
naše ljude da mogu da nastave sa planom."
Marol je zvučao kao da mu je neugodno. „Jeste li sigurni, generale?"
„Da, siguran sam!" Gatino se iznervirao zbog ovog pitanja. „Takođe sam
siguran da nemam nameru da budem pozvan u Jelisejsku palatu da objašnjavam
predsedniku zašto je najveća tajna Francuske razotkrivena dok sam ja navodno
pazio na nju!"
19
NEDELJA
Te nedeljne večeri logor u opatiji Rijak bio je sumorno mesto.Članovi tima su
se uglavnom spakovali i otišli tokom jutra;
Lik i Sara su krenuli tokom popodneva da uhvate let za London. Ostao je
samo minimalan broj ljudi koji da zatvore pećinu za tu sezonu. Petnaest dana,
logor je predstavljao pravu košnica naučne aktivnosti, nultu tačku sveta
paleolitske arheologije. Praštao je od uzbuđenja i bio mesto na kojem treba biti.
Sad je delovao prazno i pomalo tužno.
147
Džeremi i Pjer su bili zaduženi za postepeno rasklapanje i čišćenje.
Zapovedali su grupom studenata koji su žudeli da se vrate u barove i klubove
Bordoa. Od svih viših članova tima, samo je Elizabet Kutar ostala do kraja.
Postavljala je protokole za praćenje i procenu uslova unutar pećine tokom
godine.
Kuvar je takođe otišao, tako da je kvalitet obroka opao.
Nakon večere za koju je svako morao sam da se pobrine, Džeremi i Pjer su
lagano koračali prema kancelariji da pakuju kutije, ponevši par flaša piva sa
sobom.
Kad je veče već prilično odmaklo, Pjer je krajičkom oka ugledao nešto.
Ukrutio se i žustro okrenuo ka kompjuterskom monitoru.
„Jesi li video?", upita.
Džeremi je delovao kao da mu je dosadno. „Šta?"
„Mislim da je neko u pećini!"
„Nemoguće", zevnuo je Džeremi. „Zaključana je."
Pjer je skočio na noge i pustio snimak sigurnosne kamere, vrativši sat unazad
za trideset sekundi. „Dođi ovamo, pogledaj." Zajedno su posmatrali snimak.
Čovek sa rancem je bio potpuno osvetljen.
„Isuse!", uzviknuo je Pjer. ,,U Devetoj odaji je i kreće se ka Desetoj! Zovi
policiju! Požuri! Ja odoh dole!"
„To nije dobra ideja", upozorio ga je Džeremi. „Nemoj!" Pjer je zgrabio
čekić sa stola i potrčao ka vratima. „Samo ih ti nazovi!"
Pjerova kola su bila parkirana uz karavan, tako da mu nije bilo potrebno puno
vremena da uskoči i odjuri ka pećini. Džeremi je slušao pisak motora kako se
gubi u daljini. Unezvereno je osmotrio monitor. Ili je nametljivac otišao ili je
bio negde između uglova kamere. Podigao je slušalicu, ukucao prvi broj, a
zatim ga je obavila tama.
148
Pjer se brzo spuštao niz merdevine, prosto gutajući prečke svojim atletskim
telom sa čekićem zadenutim za pojas.
Kapija je bila širom otvorena, svetla su bleštala. Nikad nije ušao u pećinu bez
zaštitne opreme, međutim, sad nije imao vremena za oprez. Utrčao je u ulaz i
uzeo čekić sa pojasa.
Pjer je bio prilično dobar fudbaler u školi i mogao je da trči kroz pećinu
znatnom brzinom a da ipak održi ravnotežu na neravnim prostirkama. Šibao je
kroz odaje pećine dok su mu se crteži stapali u nejasne mrlje na ivici vidnog
polja. Delovalo mu je kao da trči kroz krdo životinja, krivudajući, izbegavajući
kopita i kandže.
Srce mu je bilo u grlu kad je stigao do Devete odaje. Nije bilo ni traga od
nametljivca.
Sigurno je bio u Desetoj odaji.
Pjeru nikad nije bilo lako da se provuče kroz taj uzani prolaz. Noge su mu
bile suviše duge da bi mogao lako da ih presavije i puzi. Trudio se da bude što
tiši i molio se da ne natrči na čoveka usred tunela - klaustrofobični košmar.
Ustao je u Odaji šaka i nastavio da se prikrada. Čuo je zvuke aktivnosti iz Odaje
biljaka.
Nametljivac je bio na rukama i nogama, okrenut na drugu stranu usredsređen
na žice i cigle koje je vadio iz ranca. Nije video Pjera.
„Ko si ti?", uzviknuo je Pjer.
Nametljivac se trgao i preko ramena pogledao visokog i mišićavog mladića
sa čekićem u ruci. Nije delovao naročito preteče pošto je Pjer imao izraz
uplašenog zeca priteranog u ćošak.
Čovek je polako ustao. Imao je debele, moćne ruke i neurednu, šarenu bradu.
Šok što vidi Pjera brzo je nestao, a zamenio ga je ledeni izraz.
Mladić je bolje osmotrio opremu na tlu pećine, kalem, detonatore, baterije i
žućkastosmeđe cigle. Već je video sličnu opremu u rudnicima Sijera Leonea.
„To je eksploziv!", uzviknuo je. „Ko si ti, dođavola?!"
149
Čovek je ćutao.
Spustio je prosedu glavu kao da će se učtivo nakloniti, ali je umesto toga
skočio napred i udario Pjera temenom glave u grudi, oborivši ga na pticolikog
čoveka koji je stajao na zidu sa otvorenim kljunom i besmisleno velikim
penisom.
Pjer je zamahnuo čekićem, pokušavajući da se odbrani od čoveko- vih
pesnica i prstiju koji su mu se rojili po najosetljivijim delovima tela,
preponama, očima, vratu. Čovek je pokušavao mu da nanese što više bola i da
ga što više onesposobi.
Udarci čekića ga nisu previše usporavali zbog toga što je Pjera osećaj
humanosti sprečavao da ga udari po glavi. Zato ga je udarao po ramenima i
leđima, ali to nije bilo dovoljno: čovek je i dalje napadao.
Zatim je udario Pjera po grlu što ga je silno zabolelo i bacilo u paniku. Počeo
je da se guši i da kašlje i prvi put u životu pomislio da će možda umreti. U
očaju je zamahnuo čekićem još jednom, što je snažnije mogao, ciljajući ovog
puta čovekovu glavu.
U logoru su bila tri muškarca sa sačmarama i puškama. Pomamno su jurili od
karavana do karavana, poput čopora divljih pasa, upadajući unutra i izvlačeći
uplašene studente napolje.
Elizabet Kutar je čula gungulu i izašla iz svoje prikolice. Jednog studenta su
nosili za udove sa licem nadole, uperivši pušku u njega. Potrčala je ka opatiji
dok joj je sedi rep šibao po ramenima, nespretno opipavajući po džepu u potrazi
za telefonom. Stigla je samo do štale.
Pjer je na raspolaganju imao samo trenutak da se nosi sa užasnim prizorom
čoveka koji mu je ležao pred nogama. Ispuštao je grlene zvuke, a krv mu je
curila iz rane koju je čekić naneo njegovoj lobanji. Krv je lila u koncentričnim
krugovima pa je izgledalo kao da nosi crvenu kapu.
150
Tada je Pjer osetio najgori mogući bol - kao da mu je grom udario u bubreg -
zbog čega je ostao bez daha i nije bio u stanju da vrisne.
Četiri studenta su bila šćućurena sa Elizabet Kutar u prenosivom kontejneru.
Džeremi je nepokretno ležao na podu. Jedina devojka medu studentima, Mari iz
Bretanje, nekontrolisano se tresla i Elizabet se po- merila kako bi je zagrlila,
prkoseći jednom od muškaraca koji su im pretili podignutim oružjem.
„Šta hoćete od nas?", neustrašivo je zahtevala da zna. „Džeremiju je
potreban lekar. Zar ne vidite?"
Jedan od njih je delovao poput vođe. Ignorisao ju je i podviknuo trojici
studenata da sednu na pod. Krotko su poslušali i on je uperio svoju dvocevku
ka njima i zauzeo „spreman sam za akciju" stav. Klimnuo je u pravcu žena. Bio
je to unapred određen znak.
Dva njegova čoveka su grubo povukla žene ka vratima, urlajući na njih poput
pomamnih, zatvorskih stražara: „Mrdajte! Mrdajte! Hajde!"
Kod ugašene logorske vatre, Kutarovu i Mari su razdvojili i pod pretnjom
oružjem odveli u zasebne karavane.
Starac sa nožem je posmatrao Pjera kako krvari na smrt na hladnom tlu desete
odaje.
Bone je poznavao veštinu ubistva. Dugo sečivo kroz bubreg preseca
bubrežnu arteriju. Žrtva brzo pada i umire usled unutrašnjeg krvarenja.
Presecanje karotide bilo je suviše neuredno za njegovu ukus.
Bio je zadihan od probijanja kroz pećinu, provlačenja kroz tunel i ubistva.
Kolena su mu bila izgrebana, a kukovi su ga boleli. Zastao je da obriše nož o
Pjerovu majicu i da mu se malo uspore otkucaji srca. Zatim je obratio pažnju na
svog oborenog druga. Okrenuo ga je i pokušao da ga osvesti drmusajući ga.
151
„Probudi se!", viknuo je. „Samo ti znaš kako se postavlja ovaj prokleti
eksploziv!"
Pogledao je splet žica i eksploziv i odmahnuo glavom. Nije imao pojma kako
se prokletinja postavlja, a to ne znaju ni ostali. Nije imao vremena da pozove
nekog drugog. Mogao je samo da niže psovke i vrišti u svoj voki-toki.
Odgovorila mu je samo statika; setio se da se nalazi duboko u pećini i
ponovo opsovao.
Zatim je primetio pticolikog čoveka na zidu iza sebe i umesto da se divi ovoj
slici, reagovao je krajnje prozaično.
„Jebi se", rekao je i skrenuo pogled.
Zatim je sa prezirom pljunuo Pjerovo telo.
20.
NEDELJA UVEČE
Odseli su u malom hotelu u srcu univerzitetskog grada. Putovanje od Rijaka do
Kembridža je podrazumevalo vožnju avionom, vozom i taksijem. Kad su stigli i
ušli u svoje zasebne sobe, bili su potpuno iscrpljeni.
Ipak, Sara je pristala na Likov predlog da krenu u šetnju i uživaju u
prohladnom, noćnom vazduhu. Oboje su voleli ovaj grad i Lik je imao naviku
da svrati na pintu piva u pab pokraj reke po imenu Sidro svaki put kad bi se
zadesio u gradu. Pre mnogo godina, britanski arheolog Džon Vajmer ga je posle
konferencije odvukao tamo na par pinti opatskog piva. Nije se sećao svih
detalja, ali završio je do struka u reci Kem, a Vajmer je bio na obali presamićen
od smeha. Svaki odlazak u Sidro na čašu opatskog za njega je predstavljao
152
odavanje pošte ovom ekscentričnom Englezu. Bilo je kasno i u pabu je vladala
pripita atmosfera uobičajena za nedelju uveče. Seli su za sto pored prozora.
Nisu videli reku jer je napolju bilo mračno kao u rogu, ali ih je tešilo saznanje
da je tu. Kucnuli su se kriglama tri puta, nazdravljajući Rijaku, Zviju i najzad
Igou.
,,I, šta sada?", pitala je Sara umorno.
Bila je to čudna vrsta otvorenog pitanja i Lik nije bio siguran na šta je ona
mislila, niti kako da joj odgovori. Šta će on sada uraditi? Šta sada kad je Rijak u
pitanju? Šta sada za njih dvoje? „Ne znam", odvratio je neodredeno. „Šta ti
misliš?"
„Mislim da su to bile dve luđačke nedelje", odvratila je. Pila je jako pivo
brže od njega. „Ne znam za tebe, ali meni je potrebna vruća kupka i par
slobodnih dana kako bih pročitala neki petparački roman - bilo šta samo da ne
razmišljam o polenu i pećinskoj umetnosti."
„Misliš, nakon što prođe sutrašnji dan."
Složila se. „Nakon toga, da. Pitam se šta je Fred otkrio i zašto je tako
tajanstven."
Lik je slegnuo ramenima. „Ništa me neće iznenaditi. Saznaćemo uskoro."
Konačno je stigla do pitanja koje je zapravo postavila. „Šta ćeš raditi nakon
sutra?"
„Pretpostavljam isto što i uvek. Vratiću se u Bordo, svojoj kancelariji, svojoj
laboratoriji, svojim izveštajima. Došli smo do neverovatne količine podataka.
Sve to mora da se razvrsta, uskladi." Pogledao je kroz prozor, prema reci.
„Ministarstvo očekuje izveštaj. Moramo da planiramo zvanično objavljivanje
postojanja pećine. Moja glasovna pošta je prepuna poruka francuskih,
britanskih i američkih televizijskih kompanija koje žele ekskluzivna prava za
prvi dokumentarac. Zatim, tu je i rukopis koji još nije u potpunosti preveden.
Moram da nazovem Igoovu sekretaricu i otkrijem kako da stupim u kontakt sa
tim belgijskim razbijačem šifri. Ima milion stvari o kojima treba razmišljati."
153
I ona je zurila kroz prozor. Lakše je bilo posmatrati odraze jedno drugog.
„Treba da pokušamo da ostanemo u kontaktu. Profesionalno. Znaš na šta
mislim."
Rastužio se zbog načina na koji je to izgovorila. Da li su se ta vrata otvarala
ili zatvarala? Naravno da ju je želeo. Bila je divna. Međutim, već ju je imao i
oterao od sebe nemilosrdnom efikasnošću. Zašto bi ovog puta bilo drugačije?
Pobegao je iz tog trenutka tako što je popio pivo i predložio da se odmore pre
jutarnjeg sastanka.
U centru Kembridža ulice su bile maltene prazne. Koračali su bez reči uz Mil
lejn ka uličnoj strani Pembruk koledža. Kad su skrenuli u Ulicu Trampington
Lik je primetio da su se upalili farovi automobila parkiranog nekih stotinak
metara dalje.
To mu nije bilo čudno dok kola nisu ubrzala ka njima i prešla u pogrešnu
traku.
Hladna noć i nalet adrenalina isprali su pivo iz njegovih vena. Mada je
događaj trajao samo pet-šest sekundi, video je sve savršeno jasno, maltene
usporeno - i ta čudna jasnoća im je najverovatnije spasla život.
Kola su se kretala pravo prema njima u ubilačkoj dijagonali.
Dok su se pela uz ivičnjak udaljena od njihovih nogu za tri dužine
automobila, sa prednjim točkovima na trotoaru, Lik je već zgrabio rukav Sarine
kožne jakne i zavitlao je u stranu svom svojom snagom. Zavrtela se ka ulici
poput čigre.
Dopustio je da njegovo telo bude poneto tom inercijom i u trenutku udara
branik automobila mu je okrznuo kuk. Razlika od tri-četiri centimetra, ili od
delića sekunde, ili kako god odabrali da opišemo blisku opasnost čitave
situacije, predstavljala je razliku između masnice i smrskane karlice.
Zateturao se preko ulice, okrenuo i pao dovoljno blizu Sare kako bi oboje
instinktivno posegli jedno ka drugom i pokušali da se dotaknu vrhovima prstiju.
154
Kola su varničeći zagrebala zid Pembruk koledža, okrznula odvod oluka,
skrenula nazad na ulicu i odjurila škripeći gumama.
Ležeći nasred ulice, Lik i Sara su prepleli prste.
Oboje su u isto vreme pitali: „Jesi li dobro?", i oboje su u isto vreme
odgovorili: „Jesam."
Još četiri sata neće stići do kreveta. Morali su da daju izjave policiji, da prime
prvu pomoć od strane bolničara koji su se pobrinuli za manje posekotine i
Likovu ogrebotinu od asfalta. Lik je takođe morao da snimi kuk za svaki slučaj
u odeljenju za hitnu pomoć bolnice Nufild. Mladu doktorku azijskog porekla
više su brinuli Likovi crveni čukljevi na šakama nego nedavne povrede.
„Ova rana je inficirana", rekla je. „U pitanju je celulitis, upala potkožnog
vezivnog tkiva. Kad ste se povredili?"
„Pre nedelju dana, možda desetak."
Pažljivije mu je pregledala šaku i ugledala ožiljak na četvrtom prstu.
„Posekli ste se?"
Klimnuo je. „Pio sam eritromicin. Nije mi pomogao."
„Uzeću uzorak kulture za testiranje, ali zabrinuta sam zbog stafilokoka.
Veoma otporne bakterije. Prepisaću vam druge tablete, takođe antibiotike. Evo
moje vizitkarte, nazovite me za tri dana da vam kažem rezultate testova."
Policija se ozbiljno pozabavila incidentom, međutim policajac koji se
odazvao na poziv odbacio je Likov i Sarin osećaj da su namerno napadnuti i
krenuo u potragu za automobilom plave boje i pijanim vozačem. Morao je da
izda poternicu preko policijskih frekvencija i pregleda snimke video nadzora u
centru grada. Obavestiće Lika i Saru ako pronađe počinioca i slično. Nemi od
umora i veoma uzdrmani napadom, zurili su jedno u drugo u pustom predvorju.
Poželeo je da je zagrli, ali nije hteo dodatno da je uznemirava.
Pretekla ga je.
155
Voleo je osećaj koji izazivaju njene ruke oko njegovog struka, ali to nije
dugo potrajalo. Već za par trenutaka su hramali ka svojim zasebnim sobama.
Gatino se maltene nadao da će mu telefon ponovo zazvoniti i tako mu
obezbediti izgovor da se ispetlja iz društva svog šuraka. Bogati hvalisavac sa
kitnjastim stanom bavio se trgovinom stranim valutama. Opisivao je pojedinosti
svog posla već sto puta, ali Gatino bi zatvorio um čim bi ovaj otvorio usta i
počeo da trabunja o evrima, snažnom dolaru i slično. Ideja o zarađivanju novca
tako što elektronskim putem prebacuješ gomilu valute sa jednog na drugo
mesto delovala mu je parazitski. Šta taj čovek radi? Kako doprinosi opštem
dobru? Svojoj državi?
Njihove supruge su delovale veoma zainteresovano za ono što je govorio,
pažljivo pijuckajući konjak, poslednju rundu pića nakon nedeljne večere kojom
su proslavljali njegovo unapređenje u šefa odeljenja u banci.
Gatino je tačno znao šta on lično čini za svoju državu. Danas je proveo sate
na telefonu, čak je uradio i nešto nečuveno - iako je nedelja, otišao je do
centrale kako bi mu osoblje lično podnelo izveštaj.
Bio je apsolutno u pravu kad je u pitanju Boneova nemilosrdnost i
popustljivo je podsetio Marola na svoje predviđanje. Tokom protekle dve
nedelje upijao je svaku vest iz Rijaka sa mračnim divljenjem. Sada i logor.
Matori zaista voli krv. Pa, dobro za njega.
Kao da je uspeo voljom da ga natera, telefon mu je zazvonio. Zahvalno je
skočio, izvinio se i otišao da obavi razgovor u biblioteci.
Njegova supruga se obratila svojoj sestri: „Ceo dan je telefonirao u
kancelariji!"
Bankar je delovao žalosno što mu se publika smanjila. „Oh, pa dobro.
Pretpostavljam da nikad nećemo saznati šta Andre zapravo radi, ali siguran sam
da bdi nad našom bezbednošću. Još konjaka?"
156
Gatino je potonuo u jednu od bankarevih stolica u biblioteci. Police su bile
prepune knjiga u staromodnim kožnim povezima, dotaknutim brisačem za
prašinu i ničim drugim.
Marol je zvučao umorno. „Bone se ponovo razmahao."
„Da li se on ikad odmara?", upita Gatino s nevericom. „Šta je sad?"
„Neko je pokušao da pregazi Simara i Malorijevu na ulici u Kembridžu.
Jedan od naših ljudi je to gledao svojim očima. Nisu ozbiljno povređeni. Vozač
je pobegao."
Gatino je frknuo. „Znači, njegovi pipci dopiru sve do Engleske! Zapanjujuće.
Čovek ima jaja, to priznajem."
„Šta da radimo?" upita Marol.
„Povodom čega?"
„Povodom naših planova."
„Apsolutno ništa!", uzviknuo je Gatino. „Ovo nema nikakve veze sa našim
planovima. Ne menjaj nijedan detalj operacije. Nijedan detalj!"
PONEDELJAK UJUTRU
Sastanak sa Sarinim prijateljem Fredom Prentisom u PlantaGenetiku bio je
zakazan za devet sati ujutru. Glavni posao biotehnološke kompanije koju je
osnovao profesor botanike sa Kembridža bilo je otkrivanje novih biološki
aktivnih molekula iz ekstrakata biljaka. Njihove laboratorije su dvadeset četiri
sata dnevno zujale od pokreta stotina robotičkih ruku koje se spuštaju i podižu
uzimajući pipetom uzorke biljaka sakupljenih širom sveta i poslatih u Kembridž
na analizu.
Sara i Fred su se kretali u istim botaničkim krugovima i mada nikad nisu
imali priliku da sarađuju, pratili su jedno drugom karijeru i sretali se na
konferencijama. Istina je bila da mu se ona dopadala. Jednom ju je stidljivo
157
pozvao na večeru tokom kongresa u Nju Orleansu. Prihvatila je poziv zato što
je on bio divan čovek i delovao je usamljeno. Saru je od poljupca za laku noć
spasla njegova alergijska reakcija na začin iz jela.
Tog jutra u taksiju, oboje su delovali poput zombija iz filmova B produkcije.
Likova podlaktica i šaka su bile uvijene u zavoj, a kuk ga je peckao. Sara je tu i
tamo imala poneki flaster. Preskočili su doručak i sastali se u holu hotela. Oboje
su kasnili. Žurno su uhvatili taksi. Kad su konačno osmotrili jedno drugo na
zadnjem sedištu morali su da se nasmeju.
„Koliko će nam trebati da stignemo?", pitao je Lik vozača.
„Samo desetak minuta, uz Milton roud do Sajens parka. Kasnite?"
„Malo", odvrati Sara. Već je bilo devet.
„Možda ne bi bilo loše da ga nazoveš?", pitao je Lik.
Sara ga je poslušala.
„Zdravo Frede, Sara ovde", rekla je trudeći se da zvuči veselo. „Izvini,
zakasnićemo par minuta..."
U daljini je nešto blesnulo zaslepljujućim sjajem. Zatim se zemlja zatresla.
Kupola od dima se uzdigla iznad drveća.
„Gospode!", zakevtao je vozač taksija. „Izgleda da je to nedaleko od mesta
na koje smo se uputili!"
Sara je i dalje držala slušalicu na uhu. „Frede? Frede?"
Nisu stigli do Sajens parka. Služba za hitne slučajeve je blokirala ulicu i
saobraćaj je preusmeren.
Mogli su samo da se vrate u hotel, uključe televizor u holu, i na vestima
gledaju izveštaj uživo, praćen bukom helikoptera i zavijanjem sirena.
Eksplozija je opustošila jedno krilo Sajens parka. U jedanaest sati pre podne,
reporter je na vestima pročitao listu kompanija smeštenih u toj zgradi. Među
njima je bila i PlantaGenetik.
158
Govorilo se o tome da je došlo do curenja gasa ili hemijske eksplozije.
Pomenuta je mogućnost da je u pitanju bio teroristički napad. Krilo zgrade
pretvorilo se u tinjajući krš. Bilo je dosta žrtava. Popunjena su sva bolnička
odeljenja za opekotine u Kembridžširu i šire. Bili su potrebni donatori krvi.
U podne, Sarin telefon je zazvonio.
Pogledala je broj i uzviknula: „Gospode, Lik, to je Fred!"
Vratili su se na odeljenje za hitnu pomoć u Nufildu. Prethodne noći je u
čekaonici bilo nekoliko pacijenata sa sitnim povredama.
Danas kao da su se našli u ratnoj zoni. Bolnica je bila mala, sa samo pedeset
kreveta i zapala je u pravi haos tokom krize.
Nakon što su se probili unutra, Lik i Sara su najzad uspeli da privuku pažnju
sestre i da joj kažu da su prijatelji jedne od žrtava. „Samo trenutak, srećo", rekla
im je i ostavila ih da čekaju pola sata dok su ljudi haotično zujali oko njih.
Nakon par pokušaja, mladić koji je gurao prazna kolica sažalio se na njih,
poveo ih kroz vrata hitne pomoći i tako im omogućio da sami pretraže
pretrpane hodnike u potrazi za gospodinom Prentisom.
Neverovatan prizor - bolnica na ivici sloma. Lik je pratio Saru koja je
zagledala svaku žrtvu tražeći Fredovo lice. Pronašla ga je nedaleko od odeljenja
za radiologiju. Ruka i rame su mu bili u gipsu, kao i oba stopala do listova. Bio
je u ranim četrdesetim godinama, kosa mu je rasla u vidu špica ka sredini čela i
bio je bled poput gipsa. Žmirkao je kao čovek koji je izgubio naočare.
„Tu si!", obratio se Sari.
„Oh, Frede! Vidi na šta ličiš! Bila sam tako zabrinuta."
Bio je divan i brižan kao i obično. Insistirao je na tome da se učtivo upozna
sa Likom, kao da se sreću za konferencijskim stolom. „Hvala nebesima što ste
kasnili", rekao je. „Inače biste nastradali u ovoj zbrci."
On je u tom trenutku bio u toaletu. Postideo se zbog toga što su mu pantalone
bile oko članaka kad je nazvala.
159
Ne seća se više ničeg do trenutka kad su ga vatrogasci položili na nosila i
nepodnošljivog bola u stopalima i ramenu. Injekcija morfijuma na parkingu
beskrajno ga je razveselila. Uveravao ih je da je sasvim dobro, osim što ga je
mučilo to što nije znao šta se dogodilo sa nekoliko njegovih kolega i prijatelja.
Sara ga je držala za ruku i pitala da li može nešto da učini za njega.
Odmahnuo je glavom. „Došla si čak iz Francuske da se vidiš sa mnom. Ne
mogu da ti dopustim da odeš pre nego što čuješ šta sam otkrio."
„Ne budi lud, čoveče!", uzviknuo je Lik. „Preživeo si pakao. Razgovaraćemo
za par dana. Molim te!"
„Napravio sam PowerPoint prezentaciju za vas", rekao je Fred čežnjivo.
„Sve je eksplodiralo. Moj kompjuter, moja laboratorija, sve... Oh, pa dobro. Ali
dopustite mi bar da vam kažem nešto o rezultatima. Možda ćemo jednog dana
uspeti da ih ponovimo. Pravnica se naljutila na mene pošto sam analizirao vaš
uzorak bez odgovarajuće papirologije i sporazuma. Vidite, došli smo do važnih
podataka i nije bilo jasno ko je vlasnik intelektualne svojine. Nije mi dopustila
da bilo šta napišem u pismu ili imejlu. Prošle nedelje sve to je delovalo vrlo
važno." Glas mu se utišao. „Rekli su mi da je jutros poginula... Ta pravnica.
Zvala se Džejn."
„Žao mi je, Frede", rekla je Sara i stisnula mu ruku.
Zamolio ju je da mu doda čašu sa vodom i slamčicom. „Pa, ta vaša tečnost je
imala veoma zanimljivu biologiju. Monitori su nam zasvetleli kao božične
jelke. Odakle da počnem? U redu, da li ste znali da je prepuna alkaloida
ergota?"
„Šališ se!", uzviknu Sara. Zatim je ugledala Likov zbunjeni izraz i objasnila:
„To su psihoaktivna jedinjenja. Prirodni LSD. Kako je ergot dospeo tamo? Dala
sam ti listu biljaka, Frede." Odgovor joj je sinuo istog trenutka i odmah joj je
izletelo: „Claviceps purpurea!"
„Upravo tako!", odvratio je Fred.
160
Usporila je zbog potrebe da sve objasni Liku. „To je gljiva. U stanju je da
zarazi divlju i kultivisanu travu, poput našeg divljeg ječma. Gljiva proizvodi
jedinjenja ergota. Tokom srednjeg veka na desetine hiljada Evropljana je
obolelo od ergotizma od prirodno zaražene raži koja je izazivala halucinacije,
ludilo, a ponekad i smrt. Asteci su žvakali seme ladoleža koje sadrži prirodan
ergot. Na taj način su komunicirali sa bogovima. Gospode, proučavala sam
ergotizam na postdiplomskim studijama! I danas se dešava da ergot zarazi
žitarice kojima se hrani stoka i to predstavlja veliki problem."
„Potpuno sam siguran da potiče iz Clavicepsa", izjavio je Fred sa uzbuđenim
pogledom, kao da je zaboravio na okolnosti u kojima se nalazi. „Preovlađuju
ergoti agroklavina i elimoklavina."
S nevericom je odmahnula glavom. „Jesi li otkrio još nešto?"
„Naravno da jesam. Ergoti su samo početak. Čekaj da čuješ ostatak!"
Liku je zazvonio mobilni telefon. Kad ga je otvorio, neko od zaposlenih mu
je rekao da ne može da ga koristi u bolnici.
Lik se izvinio i odšepao niz hodnik ka odeljenju hitne pomoći. „Halo?"
„Da li je to profesor Simar?"
„Da, sa kim razgovaram?"
„Ovde otac Meno iz Rijaka. Moram da popričam sa vama."
„Da, samo trenutak, da izađem."
U hodniku je ugledao kako se dva krupna čoveka kreću ka njemu, rame uz
rame. Učinilo mu se da je čuo kako jedan od njih govori: „Oui", što mu se
učinilo čudnim u hodniku bolnice Nufild. Jedan je nosio duksericu, a drugi
postavljenu jaknu. Obojica su delovala ispijeno. Kad ih je osmotrio imao je
utisak da su namerno skrenuli pogled, ali sve se dogodilo veoma brzo i već je
prošao kroz vrata.
Dvorište ispred hitne pomoći bilo je prepuno ambulantnih kola, policijskih
automobila i kombija sa satelitskim antenama. Lik je pokušao da pronađe neko
relativno tiho mesto.
161
„Kako mogu da vam pomognem, dom Meno?"
Veza je bila loša. Glas se gubio i pojačavao. „Plašim se da su svi mrtvi.
Nema drugog načina da vam to saopštim."
Lik je bio zbunjen. „Žao mi je, ali ne razumem. Kako to mislite mrtvi?"
„Vaši ljudi u logoru. Svi su mrtvi. Užasna tragedija. Molim vas, profesore,
dođite čim budete mogli!"

http://www.book-forum.net

8Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:08 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
22
PONEDELJAK
Sara je ostala bez reči i tresla se od glave do pete pored Freda Prentisa kad joj je
u samo par žurno izgovorenih reči preneo da se u Francuskoj dogodila nesreća.
Možda je bilo okrutno što je otišao tako naglo, ali njegov um je bio
usredsređen na nešto što se dogodilo sa druge strane Lamanša. Pozvao je taksi i
uverio vozača da ga odveze sve do aerodroma Hitrou za količinu gotovine koju
je imao u novčaniku. Ostavio je torbu u hotelu; nije mario za to. Koristio je
mobilni telefon dok se baterija nije ispraznila a zatim je sedeo u taksiju
spustivši glavu na šake. Ostatak putovanja predstavljao je dugu, šibajuću
maglinu, poput puta u pakao.
Pakao je bio oivičen žutom policijskom trakom.
Imanje opatije bilo je lice mesta velike žandarmerijske istrage, jedan od
policajaca je prepoznao Lika na parkingu i proveo ga kroz forenzički kordon. U
daljini, Lik je ugledao monahe koji se kreću ka crkvi. Koja služba je bila u
pitanju? Izgubio je pojam o vremenu. Zatim je primetio da sunce zalazi.
Večernja služba. Ništa nije prekidalo krug molitve.
162
Lik je bio poput fetusa, lebdeo je u pomrčini, svestan otkucaja sopstvenog
srca i disanja, ali potpuno nesvestan onog što se dešava van materice.
Pukovnik Tuka se prsio unaokolo, držeći stvari pod kontrolom. Pokraj
hladnog pepela logorske vatre odmah je zasuo Lika pitanjima i obavestio ga o
užasnim činjenicama. Njegova energičnost, maltene razdraganost usred ove
nesreće, razbesnela je Lika i vratila ga u sadašnjost. Međutim, nije bio u stanju
da gleda Tukaovo živahno lice kad je policajac počeo da opisuje položaj tela i
prirodu rana. Umesto toga je gnevno zurio ka objektima koji su krasili
pukovnikovu nebesko plavu košulju - epolete, oznake i tamnoplava kravata.
Počeo je u potpunosti da shvata razmere užasa. Tri studenta i Džeremi su
streljani u kancelariji. Pogubljeni. Mari je silovana i ubijena u jednom od
karavana. Elizabet Kutar je silovana i ubijena u drugom. Lik je najzad uspeo da
pogleda Tukaove mesnate usne. ,,A Pjer?", pitao je glasom tek nešto glasnijim
od šapata.
„Ko je Pjer?", odvratio je policajac.
Nakon što je Lik objasnio ko je Pjer i rekao da je sigurno bio tu u nedelju
uveče, Tuka je zarežao na svoje ljude, zahtevajući objašnjenje za nepotpun zbir
tela, podstičući ih da ponovo pretraže logor. Lik ih je obavestio o modelu
Pjerovog automobila i jedan od policajaca je krenuo ga pronađe.
Tuka ga je maltene naterao da uđe u kancelariju i utvrdi šta je nestalo. Na
svu sreću, tela su bila pokrivena, ali pokrov nije mogao da sakrije krv.
„Gospode", mrmljao je Lik. „Gospode. Ko bi ovo učinio?"
„Zaista, ko", reče Tuka. „Pronaći ćemo ih, možete biti sigurni u to."
Kancelarija je bila potpuno ispreturana. Nestali su kompjuteri, kao i naučna
oprema, mikroskopi i monitori za nadziranje sredine. Ormari i fioke su bili
ispražnjeni na gomilu, kako se činilo, a sadržaj je zapaljen. Četvrtina
dokumenata je potpuno izgorela ili je bila spržena.
„Zašto bi palili dokumente?", pitao je Lik tupo.
163
Tuka je pokazao ka ugljenisanim ostacima. „Možda su iskoristili papir u
pokušaju da zapale zgradu i unište dokaze. Vatra se sigurno sama ugasila. Ove
plastificirane fascikle ne gore tako lako. Nema znakova da su koristili nešto za
podsticanje vatre. Kresnuli su šibicu, zapalili vatru, pobegli i ona se ugasila.
Eto šta ja mislim."
Jedan od policajaca je proturio glavu kroz vrata. „Kola mu nisu tu
pukovniče."
„Gde li je Pjer? Kako se on preziva, profesore?"
„Bereva."
„Kakvo je to prezime?"
„On je iz Sijera Leonea."
„Ah", izustio je Tuka sumnjičavim tonom. „Afrikanac."
„Ne, Francuz", odvratio je Lik.
Tuka je odvratio poluosmehom. „Pa, moramo da pronađemo Pjera Berevu.
Imate li broj njegovog mobilnog telefona? Možete li da ga nazovete?"
Baterija mu je bila prazna. Upotrebio je pukovnikov telefon, ali nije bilo
koristi. Iznenada je pogledao svoj sto. Fioke su bile izvrnute. ,,U ovoj fioci smo
čuvali rezervni ključ od pećine."
„Vidite da li možete da ga pronađete", reče Tuka. „Ali najpre navucite
rukavice." Pokazao je ka kutiji sa rukavicama od lateksa koje su ostavili
forenzičari. „Zbog otisaka prstiju."
Počeo je da prebira po dokumentima.
„Koliko je bilo ključeva?" pitao je Tuka.
„Dva. Moj je bio kod Pjera."
„Ah, ponovo Pjer."
Nakon zamorne potrage, Lik je objavio da je rezervni ključ nestao i rekao:
„Mislim da treba da proverimo pećinu."
„Hajde da to učinimo."
164
Vozio je poručnik Bijter. Tuka je usput primio poziv. Uglavnom je slušao.
Kad je završio razgovor okrenuo se ka Liku na zadnjem sedištu. „Islednik mi je
upravo javio nešto interesantno o uzorcima koje je uzeo od žrtava silovanja."
Lik nije želeo da čuje, ali Tuka nije obraćao pažnju na njegovu osetljivost.
„Silovatelj ima abnormalnu spermu. Kratki repovi, nisu dobri plivači. Doktor
je upotrebio termin 'nepokretna. Možda će nam to pomoći, videćemo."
Lik je zamislio likove Mari i Elizabet i suze su počele da mu klize niz lice.
Na kraju staze su ugledali Pjerov crveni automobil na šljunku parkinga. Potrčao
je, a Bijter ga je upozorio. „Ne dotičite ništa!"
Pogledali su unutra, ali kola su bila prazna.
Lik ih je poveo niza stepenice. Razbesneo se kad je na ispustu litice ugledao
širom otvorenu kapiju. „Neko je bio unutra! Gospode!"
Bijter je voki-tokijem pozvao pojačanje.
„Uvedite nas profesore", reče Tuka, otkopčavši futrolu za pištolj.
Na ulazu u pećinu je i dalje stajala kutija sa zaštitnim prostirkama. Lik je
uključio prekidač i čitava pećina je blesnula.
„Treba da koristimo zaštitnu odeću", mrmljao je Lik.
„Radi svoje zaštite?", upita Tuka.
„Ne, radi zaštite pećine."
,,U ovim okolnostima nećemo brinuti o tome", zapovedio je pukovnik.
Tuka i Bijter su se ponašali kao da ih je uznemiravala pećinska umetnost, kao
da je tu da bi stvarala zabunu na mestu zločina. Lik se oprezno kretao napred,
proveravajući svako blago, plašeći se grafita ili nekog drugog čina
upropašćavanja. Onaj kome ljudski život ništa ne znači, svakako je sposoban za
to.
„Kakve su ovo oznake?", pitao je Tuka pokazavši ka rimskom broju III na
zidu.
165
„U pećini ima deset odaja. Ovo je treća, Odaja crvenog jelena."
„Koja je najvažnija?"
„Sve su važne! Ali ako bih morao da odgovorim, rekao bih da je to Deseta
odaja."
„Zašto?"
„Videćete."
Najzad su stigli do Devete odaje. Lika je delimično utešilo to što je umetnost
bila netaknuta, savršena kao i uvek.
Ušli su u tunel na rukama i kolenima.
Kad su izašli u desetu odaju i Svod šaka, Lik je odmah ugledao Pjerovu dugu
ruku u Odaji biljaka.
Uzviknuo je „Pjer!", i potrčao ka njemu.
Pjer je ležao licem nadole.
Njegova crna koža bila je hladna poput tla pećine. Bijter je opipao puls i
objavio da je rigor mortis već nastupio.
„Pretraži ga", naredio je Tuka. Bijter je stavio rukavice i bacio se na zadatak.
Lik se sručio na bok posmatrajući košmarnu scenu.
Još jedan ubijeni student.
Pod nogama pticolikog čoveka.
Na ovom mističnom mestu.
U glavi mu je odzvanjao glas opata Menoa: „Plašim se da su svi mrtvi."
Bijter je rekao nešto što mu je promaklo. Lik je podigao pogled i zamolio ga
da ponovi. „Rekao sam da je u džepu imao jedan ključ. Da li je original ili
rezerva?"
„Original. To je moj privezak."
Bijter je nastavio sa pretragom. „Ima ubodnu ranu na desnom boku.
Videćemo šta će islednik reći, ali to je vrlo verovatno uzrok smrti."
„Šta znači sve ovo, biljke i čovek ili šta god da je, sa erekcijom?" upita Tuka.
166
„Ne znam da li ćemo ikad saznati bilo šta o njihovom značenju", odvratio je
Lik umorno. „Ali sam siguran da će ljudi imati svoje teorije o tome."
„Koja je vaša teorija?"
,,U ovom trenutku to ne mogu reći. Moj najbolji student je mrtav. Moje
osoblje je mrtvo.
Žene..."
Tuka se nije pretvarao da saoseća sa njim. „Ovo nije zaludno ćaskanje
profesore. Ja sprovodim istragu! Želite li pravdu? Siguran sam da želite!
Koliko dobro ste poznavali ovog čoveka?" Pokazao je bradom ka Pjeru.
„Veoma dobro. Radio je sa mnom četiri godine. Bio je dobar arheolog.
Mogao je da postane veoma istaknut naučnik."
„Gde je studirao pre nego što je postao vaš student?"
,,U Parizu. Studirao je na Pariškom univerzitetu. Bio je Parižanin."
„Iz Afrike."
Lik se uznemirio zbog načina na koji je policajac ispljunuo te reči. „Pa šta?"
„Da li su ga ikad posećivali prijatelji ili rođaci?"
»Ne."
„Da li je imao loših navika, da li se drogirao?"
„Ne. Koliko znam."
„Da li je imao novčanih problema?"
„Osim onih koje imaju svi studenti? Ne znam. Na šta ciljate?"
Tuka je protrljao mesnate obraze korenom dlanova što je mogao biti znak
zamora ili razdraženosti. „Počinjen je zločin. Veliki zločin.
Svi zločini imaju motiv i priliku za izvršenje. Šta mislite, zašto je Pjer Bereva
bio u ovoj pećini profesore?"
„Ne znam. Ne bi trebalo da bude tu."
„Eto. Imamo motiv. Izvršena je krađa. Vaša oprema je nestala, odnete su
torbe i novčanici žrtava. Izvršen je seksualni napad. Možda spontano. Žene su
bile tu. Počinioci su bili muškarci. Dešava se. Pjer je imao ključ za kapiju
167
pećine. Možda..." Zastao je tek toliko da odre- aguje na Likov sve snažniji bes.
Ustao je iz čučnja i stao iznad pukovnika crven u licu. „Profesore, molim vas
saslušajte me, možda je ovaj student bio umešan u sumnjive poslove sa lošim
ljudima. Možda je on bio njihova prilika. Moramo biti otvoreni prema svim
mogućnostima."
„Postojao je još jedan ključ!", uzviknuo je Lik. Reči su odzvanjale u pećini.
„Nestao je. Možda je Pjer pokušavao da ih spreči da... ne znam šta!"
„Možda. Naravno, postoje i druga objašnjenja. Banda narkomana. Putnici.
Cigani. Vaše prisustvo nije bilo tajno. Naučnici su bogati. Imaju skupu opremu.
Znam kako kriminalci razmišljaju. Naučnici su laka meta, bez obzira na to da li
je Pjer Bereva bio upetljan u napad ili ne."
Lik je delimično slušao, a delimično posmatrao kako poručnik podiže Pjera
za kruta ramena kako bi video da li ima nečeg ispod tela. Ugledao je nešto
oštrim pogledom arheologa. „Šta je to?"
„Gde?", upita Bijter.
„Pored njegove leve ruke."
Tuka se primakao i pridržao Pjerovo rame i gornji deo tela. Bijter je
baterijskom lampom osvetlio tlo ispod njega i izvukao blok stvrdnutog braon
materijala veličine desetak slepljenih olovki.
Tuka je navukao rukavicu, podigao ga i omirisao. „Šta je ovo, profesore?"
Lik nije imao pojma, ali nije imalo nikakve veze sa iskopavanjem.
„Ja imam par ideja, ali za sad radije ništa ne bih rekao. Sačekaćemo analizu.
Sve ćemo analizirati, budite sigurni u to", reče Tuka.
„Morate nešto da znate", iznenada se oglasio Lik.
„Nastavite."
„Sinoć sam bio u Engleskoj, u Kembridžu. Neko je pokušao da me pregazi
automobilom. Utekao je."
„Šta policija misli?"
„Kažu da je to verovatno bio pijani vozač."
168
Tuka je slegao ramenima.
„Jutros sam krenuo na sastanak sa naučnikom sa kojim sarađujem. Došlo je
do eksplozije u kancelariji pre nego što sam stigao tamo. Bilo je mnogo žrtava."
„Čuo sam nešto o tome na radiju. Danas sam imao posla", frknuo je Tuka.
„Osim činjenice da vas prati maler, zašto mi sve to pričate profesore?"
„Zato što možda postoji neka veza. Takve stvari se ne dešavaju tek tako."
„Zašto to mislite? Da, dešavaju se neprestano. Teoretičari zavere žive od
nizanja nasumičnih događaja, poput perli različite veličine, u jednu ružnu
ogrlicu. U mom odeljenju drugačije pristupamo stvarima."
„Zar ne možete bar da porazgovarate sa engleskom policijom?", upita Lik. Iz
novčanika je izvadio posetnicu jednog od policajaca iz Kembridža. Tuka ju je
uzeo i stavio u džep na grudima, kao da nema nameru da je ikad ponovo
pogleda. Neko ih je dozivao sa drugog kraja pećine.
„Uprkos svemu", izgovorio je Lik tužnim glasom, „moraćemo da zaštitimo
integritet pećine. Ljudi ne mogu ulaziti bez zaštite."
„Da, da", odvratio je Tuka odmahujući. „Možete nam pomoći da nekako
uskladimo naše i vaše potrebe, siguran sam u to. Možda možete da osmislite
neki protokol."
Glava je izbila iz tunela u Svod šaka, ali to nije bio pripadnik žandarmerije.
Bio je to Mark Abenhajm.
Njegovo nametljivo lice krasio je slatko-kiseli izraz. U čitavom užasu, nečim
je očigledno bio zadovoljan.
„Tu si!" Lik se zgrčio kad je čuo njegov nazalni, uobraženi glas. „Rekli su mi
da si sišao do pećine." Pogledao je unaokolo, nervozno trepćući i frknuo „O,
bože!", kad je ugledao Pjerovo telo. Lik se setio da Mark nije bio u stanju da ga
gleda u oči kad je bio u poseti tokom iskopavanja. Sad je sevao kao laserskim
zracima. „Nisam očekivao da se tako brzo vratim. Dobro je ponovo videti
pećinu, ali ne u ovim okolnostima. Kakva tragedija! Ministarka ti šalje
saučešće."
169
„Hvala ti, Mark. Nisi morao da dolaziš čak iz Pariza. Policija će se
pozabaviti ovim slučajem."
Abenhajm se trudio da ne gleda Pjerovo telo. Lik je znao da su se upoznali.
Pjer ga je vodio u obilazak pećine. „Plašim se da sam morao da dođem.
Možemo li da razgovaramo nasamo?"
Povukli su se u susednu odaju. Svetle, maltene vesele oslikane šake bile su u
neskladu i delovale su maltene apsurdno s obzirom na okolnosti.
„Izgleda da se srećemo samo neprijatnim povodom", reče Abenhajm.
„Tako izgleda."
„Ovakvi događaji su bez presedana u francuskoj arheologiji. Toliko smrti
tokom jednog iskopavanja. Situacija je veoma ozbiljna."
„Svestan sam toga, Mark, uveravam te u to."
„Profesor Barbije je zabrinut. Ministarka je zabrinuta. Postoji opasnost da
sliku ovog veličanstvenog nacionalnog spomenika naruše ove ljudske
tragedije."
Lika skoro da je zabavljalo to što je Abenhajm ponavljao njegove reči sa
prvog sastanka u ministarstvu - „veličanstveni nacionalni spomenik". „Siguran
sam da će se u budućnosti to pominjati u svakom izveštaju i članku o Rijaku",
odvratio je Lik. „To je neizbežno. Takođe sam siguran i da sad nije pravi
trenutak da se razmišlja o tome."
„Ministarstvo se oslanja na mene da razmišljam o tim stvarima!"
„Šta želiš da učinimo Mark? Šta želiš da ja učinim?"
„Želim da daš ostavku na poziciju direktora iskopavanja."
Liku se činilo da se šake na zidovima lagano kreću u krugovima.
Čuo je sebe kako odgovara tom balavom kučkinom sinu. „Zvi Alonova
nesreća. Automobilska nesreća Igoa Pinoa. Napad na logor. To su slučajnosti.
Užasne slučajnosti." Zastao je na trenutak da sasluša sopstvene argumente. Pre
par minuta je pokušao da uveri pukovnika da prihvati postojanje veze. „Kako
170
će moja ostavka objasniti bilo šta i pomoći da se slučaj zaključi?", ogorčeno je
pitao.
„Slučajnosti? Možda. Međutim, postoji jedna veza koju ne možemo da
zanemarimo."
„Koja veza?"
„Sve se to dogodilo dok si ti bio na dužnosti. Moraš da preuzmeš
odgovornost. Moraš da se povučeš. Komisija me je proglasila za novog
direktora i ta odluka odmah stupa na snagu."
23
PEĆINA RIJAK, 30.000 PRE NOVE ERE
Tal je crvenu tečnost nazvao Vodom uzvinuća. Niko nije mogao da tvrdi da je
čovek rođen da leti, ali nakon što bi popio Vodu uzvinuća, niko nije mogao da
proceni gde se čovek završava, a ptica počinje.
Koliko puta je podigao pogled ka pticama u letu i zapitao se kako one vide
svet i kako se osećaju?
Sad je znao.
Strah je brzo popustio pred uzbuđenjem i osećanjem neodoljive moći.
Uvek se sa putovanja vraćao tamo gde su i počinjala - pokraj vatre. Bio je
siguran da je doživeo neverovatnu avanturu, premošćujući vreme i prostor.
Međutim, ljudi su ga uveravali da mu je telo ostalo na mestu, mada se trzao i
cimao izgovarajući čudne koještarije, ali da se s mesta pomerio nije. I svi su
naučili kako da se nose sa posledicama, sa burnim periodom koji su nazivali
Talovim gnevom.
Čitav klan je bio uznemiren i zabrinut kad se prvi put vinuo u let. Talovu
sudbinu je odredila smrt brata. Otac je svakog dana sve više slabio i opstanak
171
Klana bizona je zavisio od njegove sposobnosti da se uzdigne na položaj i
povede ih u budućnost.
Njegovo insistiranje da proba crvenu tečnost izazvalo je oštru debatu. Tal je
tvrdio da su preci nagnali dečaka Gosa da popije tečnosti kako bi klanu ukazali
na novi put. Veliki plan se odvijao pred njihovim očima. Najpre se Talov otac
razboleo i oslabio nakon nesreće. Zatim je Naga ubio sveti bizon. Gos je popio
moćnu tečnost koju je Tal pripremio da izleći Naga.
To nisu bili nepovezani događaji.
Tal je tvrdio da mu je suđeno da crpi saznanja Vode uzvinuća. Kad mu otac
premine, on je trebalo da postane novi vođa klana.
Starci su imali drugačije mišljenje. Ako se Talu nešto dogodi, šta će biti sa
klanom? Rizik je bio prevelik. Svet je bio opasno mesto. Ljudi senke vrebali su
iz šume. Najzad je Talov otac doneo odluku, verovatno poslednju veliku u
svom životu. Telo mu je bilo slabo, ali ne i um.
Tal je mogao da započne potragu.
Kad je prvi put popio Vodu uzvinuća, Uboas je rekla da će sedeti pokraj
njega i ostati budna sve dok se ne vrati. Do duboko u noć mu je mazila kosu,
pokušavala da odgovori na grlene zvuke i vlažila mu suve usne prstima
umočenim u vodu.
Kad joj se najzad vratio u cik zore, prve ljudske oči koje je ugledao bile su
njene.
Posegnuo je da joj dotakne lice i ona ga je pitala gde je bio i šta je video.
Evo šta joj je ispričao.
Osetio je kako mu se telo menja. Najpre su mu se šake pretvorile u kandže,
zatim mu se lice izdužilo u čvrst kljun. Par puta je blago zamahnuo rukama i
našao se u vazduhu. Lagano je preletao iznad vatre i posmatrao svoje ljude,
zaštitnički kružeći, navikavajući se na naginjanje i skretanje. Veselilo ga je
fijukanje vetra i lagani let bez napora. Srce mu je pevalo. Da li je on bio prvi
pripadnik klana koji je iskusio nešto slično, prvi čovek?
172
U daljini je ugledao crne konje kako pasu u savani i poleteo je ka njima,
privučen njihovom gracioznošću i moći. Obrušio se iznad njihovih širokih,
divnih leđa nateravši ih da jurnu u galop i oznoje se. Leteo je među njima, u
visini njihovih glava, podjednakom brzinom. Naravno da je i ranije video konje.
Prikradao im se, pogađao ih kopljem u bokove i prolivao njihovu krv. Jeo je
njihovo meso, nosio njihovu kožu. Ali nikad ih ranije nije video. Ne na ovaj
način.
Njihove krupne smeđe oči bile su bistre poput barica na tamnom kamenju
nakon oluje. U njima nije bilo straha, samo životne snage kakvu nikad nije
iskusio. Ugledao je sopstveni odraz u tim smeđim sferama - ramena i ruke
čoveka, glavu sokola. Zatim je iza svog odraza ugledao srce životinje. Osetio je
njenu slobodu i divlju razuzdanost. Osetio je njenu životnu silu, njenu
odlučnost da opstane.
Osetio je komešanje na preponama i spustio pogled. Bio je velik i uzdignut,
spreman za parenje. Osetio se življim nego ikad.
Izvio je vrat i uzleteo još više, ostavivši konje za sobom. Ugledao je nešto
oštrim očima sokola. Na horizontu. Tamnu masu u pokretu.
Nagnuo se i jahao vetar preko vazdušne reke ka širokoj ravnici.
Bizoni.
Ogromno krdo, najveće koje je ikad video, kretalo se kao jedna zver, grmeći
kopitima po zemlji u moćnom stampedu. Da li će ga pustiti među sebe?
Spustio je glavu i ponirao sve dok nije okrznuo zemlju, prateći ih otpozadi,
pristižući ih. Bedra i repovi dokle god dopire pogled. Uši mu se ispuniše
zvukom kopita u vihoru.
Razdvojili su se.
Pustili su ga unutra.
Bizon sa leve strane, bizon sa desne. Zamahnuo je rukama i uskladio brzinu
sa kretanjem dve zveri na čelu, dva krupna mužjaka sa glavama poput velikog
kamena i rogovima dugim poput čovekove podlaktice.
173
Dok su oči konja bile pune slobode i duha, crne oči bizona prelivale su se od
mudrosti. Obraćao im se, ne rečima već znatno moćnijim jezikom. Bio je krdo i
krdo je bilo on. Pričali su mu o njegovim precima i njihovim običajima. On je
njima pričao o svojoj ljubavi i poštovanju. Rekao im je da je on Tal iz Klana
bizona.
Učinili su mu čast dopustivši mu da trči s njima, zahtevali su da i on njima
zauzvrat učini čast.
Nakon što joj je sve ispričao, zaspao je, ali se ubrzo probudio u raspoloženju
mračnom poput noći. Urlao je na nju da se skloni. Odbacio je kože kojima je
bio pokriven. Vikao je u šlepom besu, proklinjući noć, zahtevajući od sunca da
svane. Kad su povici probudili pripadnike klana, jedan od njegovih rođaka je
prišao da ga smiri. Napao je mladića i pokušao da ga uguši pre nego što su ga
drugi muškarci odvukli i pribili uz tlo. Uboas se uplašila njegovih divljih očiju,
ali se vratila kraj njega i protrljala mu ramena iako se napinjao da odgurne
njene ruke i kolena ljudi koji su ga držali svom snagom.
Bes je najzad prošao i on je ponovo bio onaj stari tako da su ga muškarci
oprezno pustili. Razgovarajući među sobom, vratili su se pod svoje kože. Uboas
je ostala sa njim, privijajući se uz njegovo sad smireno telo do jutra.
Nakon prvog Uzvinuća, Talov um nikad nije bio aktivniji. Pristupio je svojim
obavezama prema Klanu bizona u vihoru svrhovite akcije. Njegova odlučnost
bila je izvor strahopoštovanja i inspiracije. Delovalo je maltene kao da urasta u
ulogu vođe pred njihovim očima. Plašio ih je bes koji je ispoljavao posle
uzvinuća, ali znali su da je vođa morao biti neustrašiv. Svet je bio opasno mesto
i njima je bio potreban ratnik.
Tal je postao izvor aktivnosti, više nego inače. Jednog dana bi predvodio lov,
usmrtivši dobrog irvasa jednim ubodom koplja. Narednog dana bi sam krenuo
da skuplja biljke. Zatim bi napravio oštra sečiva i učio Uboas kako da secka
174
travu, gnječi bobice i stavi kamenu činiju njegove majke u žar vatre dok crvena
tečnost vri i pretvara se u Vodu uzvinuća.
Osetio je da ga privlači magično mesto koje je pronašao kad se peo na liticu
da razgovara sa precima - Talova pećina. Uboas je krenula sa njim kako bi
pazila na njega da mu se nešto ne desi. Zapalio je vatru na ulazu u pećinu a
zatim su sedeli u tišini sve dok noć nije stigla u dolinu. Upozorio ju je da ga
ostavi na miru kad počne bes.
Zatim se vinuo.
Bdela je nad njim i drhtala kasnije kad se razgnevio i jurnuo duboko u tamnu
pećinu, urlajući precima da se pokažu.
Narednog jutra ga je nahranila komadima irvasovog želuca pečenog iznad
vatre. Bio je pun zgnječene trave koja je životinji bila poslednji obrok. Ispričao
joj je o vinuću i stvorenjima koje je posetio kao polu- čovek, poluptica. Kad se
najeo, ustao je i šetkao se po ulazu u pećinu dok mu noge nisu osnažile i korak
ponovo postao čvrst.
Bledi, kameni zidovi pećine, najisturenije zone do koje su dopirali zraci
sunca, zaslepljivali su mu oči. Par koraka dublje je vladala potpuna tama.
Ponovo je bio sa bizonima. I konjima. I jelenima. I medvedima. Na zidovima
pećine, pred očima je ugledao slike koje su videle njegove oči sokola. Životinje
u punoj slavi i moći. Zahtevale su poštovanje. Bizon je zahtevao čast.
Pojurio je ka vatri i uzeo štap čiji je kraj bio nagoreo. Dok ga je Uboas
posmatrala, vratio se do osunčanog zida i počeo da crta dugu, oblu liniju u
nivou očiju, paralelnu sa tlom. Linija od ugljena je bila tanka i slabo se
zadržavala na zidu, rezultat nije bio prijatan za oko, ništa bolji od kontura koje
je crtao kraj majčinih nogu. Požalio se naglas.
U blesku inspiracije je izlio ostatke Vode uzvinuća iz kamene činije i sipao u
nju komad masti irvasa. Uzeo je drugi ugarak čiji je kraj bio prilično ugljenisan
175
i mešao njime mast dok nije dobila crnu boju. Zatim je ponovo povukao liniju.
Ovog puta je bila debela i crna. Dobro je prianjala za površinu stene.
Radio je u tišini čitavo jutro, umakao ugarke i slikao u istoj meri rukom
koliko i srcem. Kad je završio, promumlao je nešto i pozvao Uboas da stane
pored njega. Ostala je bez daha zbog onog što je ugledala. Savršen konj,
stvaran i prelep poput živog stvora. Galopirao je otvorenih usta uvlačeći
vazduh, šiljate uši bile su mu okrenute napred. Tal mu je podario gustu grivu
koja je delovala tako stvarno da je bila u iskušenju da je pomazi kako bi osetila
njenu svilenkastu mekoću. Imao je čarobno ovalno oko sa crnim diskom u
sredini, prodorno i sveznajuće. Bio je to najlepši neživi stvor kojeg je ikad
videla.
Počela je da jeca.
Tal je pitao šta nije u redu. Dotakla ju je veličanstvenost životinje, ali plašila
se.
Čega?
Te nove moći koju je Tal posedovao. Sada je bio drugačiji čovek od onog
kojeg je ona poznavala. Voda uzvinuća ga je preobrazila u osobu koja se
stapala sa svetom duhova i predaka, u šamana. Stari Tal je nestao, možda
zauvek. Sad ga se plašila. A zatim je ono što ju je najviše mučilo eruptiralo u
gejziru suza. Da li ju je i dalje želeo za ženu? Da li ju je i dalje voleo?
Odgovorio joj je. Da.
Kad je otac najzad preminuo od njega je ostala samo mršava vreća kostiju.
Odneli su ga na sveto mesto. Na obalu reke gde je trava bila visoka a blaga
padina obrasla trskom nežno se spuštala do vode. Na to mesto je dolazio
čitavog života da osluškuje glasove brzaka. Telo su ostavili na padini. Iz
daljine, Tal se poslednji put osvrnuo. Delovalo je kao da se starac odmara. Ako
bi se vratio za dan, pronašao bi samo kosti. Za tri dana ne bi bio ničega.
176
Talovo zauzimanje mesta vođe prosto se dogodilo. Nije bilo ceremonije niti
govora. To nije bio njihov običaj. Da su pripadnici klana sumnjali u njegovu
sposobnost da ih predvodi, možda bi se čuli šapati, međutim starci koji su se
sećali Talovog dede i jedna mudra stara duša koja se sećala njegovog pradede,
složili su se da će on biti moćan poglavica. Da, bio je mlad, ali bio je iscelitelj i
letač sposoban da komunicira sa svetom prirode i carstvom predaka. Takođe su
se veoma plašili njegovog Gneva, perioda kad mu se nije moglo prići i kad je
bio zlobno nasilan. Osim toga, ljudi su krišom pričali o magičnoj pećini i litici
koju niko osim Tala i njegove žene Uboas nikad nije video.
Jednog dana, Tal je objavio da će povesti klan uz liticu da vide ono što ga
toliko privlači. Mada je vreme bilo lepo sporo su napredovali jer su stariji ljudi
morali da hodaju sa štapovima, a Uboas je bila trudna. Stigli su kad je sunce
bilo u zenitu, zasipajući reku zlatnim zracima. Tal je založio vatru na ispustu i
upalio baklju natopljenu medveđim lojem kako bi gorela dugo i polako.
Zakoračio je u pećinu a klan ga je u stopu pratio. Svetio baklje je olakšalo
prelaz sa svetla u tamu. Pod njenim crvenim sjajem, ljudi su bili zapanjeni.
Jedna mlada žena je ciknula od straha zato što joj se učinilo da će je konji
izgaziti sa leve, a bizon sa desne strane. Mali dečak se oduševio kad je ugledao
velikog crnog bika iznad glave i počeo je da poskakuje gore-dole da bi majka
pogledala ono što on gleda. Tal je postojano radio kako bi pripremio ovo mesto.
Uz očev blagoslov uzeo je Uboas za ženu i njih dvoje su uspostavili radostan
ritam. Kad nije bio u lovu na divljač ili ribu i nije razrešavao sukobe među
članovima klana, pripremao bi Vodu uzvinuća i peo se u pećinu sa njom. Popio
bi oporu crvenu tečnost, proveo noć izgubljen u svetu snova i kad bi se vratio,
pun energije i bolnih prepona, legao bi sa njom na bizonsko krzno svog oca
položeno na tlo pećine i gurao kukovima dok oboje ne ostanu bez snage. Nakon
što bi odspavao, neko vreme bi besneo poput divlje životinje, dok mu se telo ne
opusti iscrpljeno demonskim naporima. Zatim bi se pročišćen vratio sebi i
počeo da slika.
177
Crpeći znanje iz detinjstva kad je radi razonode mešao pigmente od
smrvljenih stena i gline, pripremao je divne, bogate boje koje je putem pokušaja
i pogreške prilagođavao tako da prianjaju uz hladne, vlažne zidove.
Nije mu bilo dovoljno da crta konture životinja kao što su ljudi činili u
prošlosti. Video ih je u živopisnim bojama i tako je želeo i da ih predstavi.
Odabirao je mesto pri svetlosti lampi. Bili su to izumi koji su mu sinuli u
određenom trenutku. Koristio je svoju veštinu oštrača kamena da od krečnjaka
napravi plitku lampu u obliku varjače. U nju bi stavljao komade medveđeg loja
pomešanog sa grančicama smreke. Kad se zapale, davale su žut, dugotrajan
plamen koji mu je Uboas držala dok bi radio.
Uzimao je u obzir i topografiju zidova. Ako je ispupčenje podsećalo na
zadnjicu konja, onda bi to i nacrtao. Ako je ulegnuće delovalo poput oka nekog
stvorenja, tu bi postavio oko. Uvek je oduševljeno posmatrao kako svetlost
lampe igra po površini stene. Uživao je u osećaju pokreta koji je postizao
svetlom i senkama.
Crtao bi konture životinja lojem i ugljenom ili grumenom mangana, međutim
želja da predstavi pravu boju zveri nagnala ga je da osmisli način da nanese
oker i glinu na zidove tako da verno prekriju površinu. Nakon što razmazivanje
pigmenta rukama nije dovelo do odgovarajućeg efekta, osmislio je radikalno
rešenje zasnovano na verovanju da putem vizija treba da udahne život zidovima
pećine.
Dah.
Uboas je pokušala da ga spreči prvi put kad je pokušao da izvede taj
manevar, pomislivši da je poludeo. U kamenoj činiji je pomešao oker i glinu a
zatim dodao vodu i pljuvačku kako bi povezao sastojke. Zatim je smesu stavio
u usta. Žvakao je i prebacivao od obraza do obraza i kad mu se učinilo da je
odgovarajuće čvrstine, napućio je usne, stao malo dalje od zida i ispljunuo boju
u oblaku finih kapljica, koristeći šake kao matricu kako bi oblikovao mlaz
prema konturama svojih obrisa. Kad je poželeo da predstavi teksturu i punoću
178
krzna životinje, dobio je inspiraciju da duva boju kroz rupu u koži kako bi
koncentrisao mlaz u stvaranje tačaka. Bio je to spor, mukotrpan posao, ali on je
bio srećan. Čak i kad ga je Uboas zadirkivala zbog crvenog jezika ili crnih
usana.
Pripadnici klana su šaputali i mrmljali dok ih je vodio od slike do slike, od
zida do zida. Talove životinje su imale životnost i boju životinja koje su oni
tako dobro poznavali. Konji su bili crni i šareni, bizoni su se prelivali u crnim,
crvenim i smeđim nijansama, ogromni bik je bio taman poput noći.
Držao je lampu levom rukom dodirujući svoje ponosno srce desnom i
objavio da je ovo tek početak dugog putovanja za Klan bizona.
Pećina je bila ogromna, veća nego što mogu da zamisle, tamnija i hladnija od
bilo kog mesta na svetu. Rekao im je da su mu pećinu darovali preci i svet
duhova, a on kao voda želi da je daruje svojim ljudima kako bi od nje napravili
sveto mesto. Nastaviće da slika sve bitne životinje do kraja svojih dana.
Podučavaće mladiće. Od sad će se njihov prelazak u muževno doba odvijati u
pećini. Mladići će piti Vodu uzvinuća da bi naučili slobodno da lutaju među
zemaljskim stvorenjima i uče od njih. Naučiće ih kako da slikaju ono što vide.
To će biti najsvetije mesto na svetu i pripadaće samo Klanu bizona.
Starci su klimnuli u znak odobravanja i svi ljudi su se složili. Voleli su
njegovog oca, ali Tal je bio vođa kakvog nikad nisu imali tokom duge istorije
klana.
Tal i Uboas su poslednji krenuli. Baš kad je hteo da ugasi lampu šakom
zemlje, Uboas je posegnula u torbu koja joj je visila na pojasu od konjske
dlake, izvukla nešto prstima i predala mu. Bila je to mala statua bizona koju je
izrezbarila od roga bizona koji mu je ubio brata. Držao ga je u ruci i približio
lampu da bolje pogleda. Zatim je spustio široku šaku na njenu glavu i držao je
tako dok se nije nasmejala i rekla mu da će ljudi popadati sa litice bez njihove
pomoći.
179
Klan se rasporedio na ispustu čekajući da Tal izađe. Trepnuo je zbog jakog
sunca i sačekao par trenutaka da mu se oči priviknu. Dečak Gos je iznenada
pokazao ka dolini, preko reke. Tal je usredsredio pogled na figure u pokretu,
sitne poput mrava, ali očigledno dvonoge. Pleme se kretalo kroz savanu, prateći
nekoliko irvasa naizgled nesvesnih njihovog prisustva.
Majušne figure u daljini su sigurno nešto videle ili osetile. Jedan je počeo da
pokazuje kopljem ka litici. Zatim je, koliko je Tal mogao da proceni, čitavo
pleme od bar deset ljudi počelo da pokazuje svojim kopljima i da poskakuje
poput buva. Mada su bili predaleko da bi se čuli, sigurno su povikali jer su
irvasi poskočili i potrčali nazad ka zelenoj šumi. Jedan od mladića iz Klana
bizona, lovac usijane glave od kojeg je samo Tal bio bolji bacač koplja, počeo
je da zagovara rat. Irvasi pripadaju klanu. Moraju da oteraju nametljivce
jednom za svagda.
Tal je klimnuo i rekao da su predaleko da bi sada nešto preduzeli, ali u srcu
je bio zadovoljan time da ih ignoriše. Danas je radostan dan, dan duhovne
predaje. Drugi put će brinuti o Ljudima senke.
Mnoge su godine prošle.
Svaki dan kad nije lovio, iscelivao ili pomagao klanu, Tal je bio u pećini,
leteo i slikao. Dva puta godišnje, pre svakog lova na bizona, pozivao je dečake
koji su postali punoletni. Pod žutim sjajem lampe od smreke, klan bi se okupio
u Odaji lova na bizona, kod Talovog mističnog murala koji se prostirao na dva
zida, gde je polučovek, poluptica stajao otvorenog kljuna među krdom bizona u
trku i obarao kopljem jednu životinju prosuvši joj drob. Odabrani dečaci bi
pevali molitvu precima. Zatim bi uzviknuli svoju molbu visokim glasovima, a
pripadnici klana bi, preuzevši ulogu predaka odgovorili dubokim, udaljenim
glasom.
180
Tal bi potom dečacima dao da piju Vodu uzvinuća i klan bi bdeo nad njima
pevajući, sve dok ne bi bili u stanju da ustanu i u transu prate Tala dublje u
pećinu, pored fantastičnih lavova, medveda, jelena i runastih mamuta obojenih
žarkim bojama. Dečaci bi zurili sa zapanjenim pogledom u očima i Tal bi znao
da lete uz stvorenja, dovoljno blizu da osete toplotu njihovih tela i da se stope
sa njihovim dušama. Pećina bi nestala, zidovi bi nestali, dečaci bi prošli kroz
njih kao što se prolazi kroz vodu do mesta sa druge strane vodopada. Kasnije,
kad bi se njihove vizije pretvorile u bes, dečaci bi zavijali jedni na druge i borili
se neko vreme, ali Starci bi pazili na njih. Uboas je rodila samo dvoje dece, dva
sina. Tad je, uprkos Talovoj želji da bude otac brojnog potomstva, postala
jalova. Nikakav podsticaj upućen precima nije njenu matericu učinio plodnom.
Ipak, oba sina su preživela rano detinjstvo i izrasli su u zdrave i snažne dečake.
U njegovom životu nije bilo ponosnijeg trenutka od onog kad je uveo sopstvene
sinove u muževno doba i prvi put ih poveo u pećinu. Stariji sin Mem bez
sumnje je bio njegov ljubimac. Ulivao je učenja u tog dečaka kao što žena hrani
novorođenče svojim mlekom. Dečak će biti šaman, sledeći vođa klana.
Mem je brzo učio i postao je skoro isto tako dobar slikar kao i njegov otac.
Radili su zajedno, jedan kraj drugog, slikajući mlazevima boje divna stvorenja.
Dan za danom, mesec za mesecom, otac i sin su gradili platforme od grana
drveća i loze i stajali na njima kako bi dosegli najviše zidove i tavanice u svakoj
narednoj odaji.
Jednog dana, tokom prvih godina učenja, dečak je napravio grešku. Pljuvao
je crveni oker ispred ispruženog dlana, koristeći ugao palca i zgloba kako bi
nacrtao nežnu oblinu jelenove zadnje noge. Na trenutak ga je omela nesigurnost
i pomeranje drvene platforme i umesto da boja završi na zidu, najveći deo se
našao na njegovom dlanu, obojivši ga narandžastocrvenom bojom. Kad je
sklonio ruku sa zida, na njemu je ostao savršen otisak šake sa razmaknutim
prstima. Dečak se trgao, čekajući očevu grdnju, ali Tal je bio oduševljen.
Smatrao je da je otisak dlana divan i odmah se okušao u toj tehnici.
181
Jedan otisak se pretvorio u dva i s vremenom će čitava pećina biti ispunjena
ovim radosnim tragovima ljudskosti i očevog ponosa na sina.
Mnogo godina kasnije, nakon što je Tal otkrio kristale malahita i naučio da
ih melje u zeleni pigment, Mem i njegov brat su se pridružili ocu u poslednjoj
odaji. Provukli su se kroz uski prirodni tunel u poseban deo pećine koji je Tal
dugo koristio kao svoje svetilište, najsvetije od svih mesta, gde će naslikati
biljke koje ih uzdižu i povezuju sa svetom duhova. Među biljkama, Tal je
naslikao pticolikog čoveka u punoj veličini, svoj uzvinuti duh, svoju drugu
ličnost.
24
UTORAK
Lik je nazvao Saru jednom, drugi put, treći put. Zatim je pokušavao da je dobije
svakih sat vremena. Zatrpao je njen mobilni telefon porukama. Pronašao je njen
londonski kućni broj u telefonskom imeniku i okrenuo ga. Nazvao je
kancelariju. Zatim je počeo da spušta slušalicu nakon signala jer više nije znao
kakvu poruku da ostavi.
Vratio se u svoj stan u Bordou, u uredne momačke odaje u višespratnici
nedaleko od univerziteta. Borio se sa nemirnim morem emocija, jedva
uspevajući da održi glavu iznad vode. Bes. Frustracija. Tuga. Čežnja.
Lik nije bio tip čoveka koji se mnogo premišljao kad su osećanja u pitanju,
ali nije mogao da ih izbegne. Udarala su ga u glavu, prodirala mu u stomak,
terala ga da udara nameštaj, da vrišti u jastuk i da guši poriv da zaplače.
Izbegavao je pozive. Ako ne bi prepoznao broj, pustio bi telefon da zvoni
dok ne prestane. Novinari, uključujući Žerara Žiroa iz Le Monda, neprestano su
182
ga zvali, ali dobio je naređenje iz ministarstva da ne razgovara sa njima; odnosi
sa medijima bili su u rukama Marka Abenhajma.
Sa kim bi mogao da razgovara - osim sa Sarom?
Nazvao bi Igoa, ali Igo je bio mrtav.
Otišao bi sa Džeremijem i Pjerom na pivo, ali oni su bili mrtvi.
Nema žena kojima je mogao da se obrati. Sve njegove veze bile su mrtve.
Kopile od njegovog oca je bilo mrtvo.
Geografski i neurološki njegova majka je bila u drugom svetu, u kandžama
Alchajmerove bolesti i nije bilo svrhe da je uznemirava. Osim toga, možda bi
imao tu nesreću da mu se javi dermatolog.
Ostala mu je samo Sara. Zašto ne diže slušalicu i ne odgovara na imejlove i
poruke? Ostavio ju je u paklu Nufild bolnice, odjurivši u sle- poj panici
nesvestan njenih potreba. „Dogodila se nesreća", to je bilo sve što je rekao pre
nego što je nestao. Nagovestio je obim krize u porukama. Sve je već dospelo u
novine. Drugi članovi tima sigurno su je kontaktirali. Sigurno je znala šta se
dešava.
Gde li je?
Nije voleo da pije sam, ali tokom popodneva je iskapio bocu haićanskog
ruma koja mu je preostala nakon neke žurke. U pijanoj izmaglici je došao do
zaključka: Sara je završila sa njim. Ovo je bilo više od prostog odbijanja, u
pitanju je nešto trajno. Most je spaljen do stubova. Loše stvari joj se događaju
kad je on u blizini. Jednom ju je povredio. Verovatno ju je ponovo povredio
kad ju je ostavio u Kembridžu. Otrovan je. Automobili naleću na njega na
trotoaru. Ljudi oko njega umiru. Sa njom će naredni kontakt imati tek kad mu
pošalje imejl sa izveštajem o svojim otkrićima o polenu u Rijaku, potpisan sa
„Srdačan pozdrav, Sara". Možda čak ni to. Abenhajm ju je sigurno već
kontaktirao i rekao joj da od sad komunicira samo sa njim. Možda joj je
zabranio da priča sa Likom.
Abenhajm može da se nosi. Rijak je bila njegova pećina.
183
Napunio je kadu i dok se opuštao trudio se da ne zatvara oči. Svaki put kad bi
to učinio, ugledao bi tela na podu kancelarije, ili Igoa zdrobljenog u kolima, ili
Zvija slomljenog na obali reke. Skupio je šake u pesnice i shvatio da mu je
desna ruka bolje. Manje je crvena i manje ga boli. Nije mario, ali je ipak
uzimao lekove. Telefon se oglasio par puta. Pustio ga je da zvoni.
Umotao se u peškir i preslušao nove glasovne poruke. Prva je bila od Žerara
Ziroa koji je još jenom hitno zahtevao komentar. Drugu je ostavio Pjerov otac
koji je zvao iz Pariza.
25
SREDA
Lik je imao samo jedno odelo koje je na sreću bilo tamno, prigodno za sahrane.
Dve su se desile veoma brzo jedna za drugom, Džeremijeva u
Mančesteru i Pjerova u Parizu.
Između postdiplomaca i mentora se razvija interesantna veza. Delom
roditeljska, delom bratska, delom drugarska. Nije uvek tako. Neki profesori su
nedruželjubivi. Neki studenti su nezreli. Međutim, Džeremi i Pjer su bili dobri
studenti i bliski prijatelji i smatrao je da se nikad neće u potpunosti oporaviti od
njihovih ubistava.
Tog jutra je teške glave, suvih usta i sa bolom u grudima, uhvatio direktan let
iz Bordoa za Mančester.
Džeremijeva sahrana je predstavljala prilično malodušan akt anglikanske
crkve. Porodica i parohijani su sve podneli ćutke. Nije bilo jasno da li je
sveštenik, visoki Irac, ikad upoznao Džeremija, sudeći prema uopštavanju i
otrcanim frazama o tome kako je prerano otrgnut od stada.
184
Ispred crkve, u tmurnom delu centralnog Mančestera, padala je hladna kiša i
niko nije želeo dugo da se zadržava. Lik je sačekao svoj red i predstavio se
Džeremijevoj porodici, starijem paru koji je očigledno začeo dečaka na samom
rubu ženine plodnosti. Delovali su zbunjeno, kao da su doživeli potres mozga i
Lik nije od njih mnogo očekivao. Džeremi im je pričao o njemu i otac mu se
zahvalio što je došao čak iz Francuske. Zatim je majka pitala: „Jeste li bili
tamo, profesore Simar?"
„Ne, gospođo. Bio sam u Engleskoj."
„Šta se to zaboga dogodilo?", pitala je. Bilo je jasno po njenom staklastom
pogledu da je zaista želela da zna.
„Policija misli da je pljačka u pitanju. Tako mi je rečeno. Smatraju da nije
patio."
„Bio je dobar mladić. Drago mi je zbog toga. Sad je spokojan."
„Da, siguran sam u to."
„Voleo je arheologiju", oglasio se otac, prenuvši se iz ošamućenosti tek
toliko da počne da plače.
Umesto da krene direktno za Pariz, odleteo je na Hitrou i uskočio u taksi. Sara
mu se još nije javila, ali nije mogao da dopusti da to tek tako prođe. Bio je u
Engleskoj. Potrudiće se da se iskupi.
Živela je u Sent Pankrasu, nedaleko od Britanske biblioteke, a samo kratka
šetnja ju je delila od posla u Arheološkom institutu. U Ulici Osulston je izašao
iz taksija na olujnu kišu koja se slivala iz smrknutog večernjeg-neba. Nije imao
kišobran i sako mu se natopio dok je otkrio koji je njen ulaz u zgradu. Prema
spisku stanara, stan broj 21 se nalazio na trećem spratu. Ulaz je bio uvučen i
zaštićen od kiše, što je bilo dobro pošto niko nije odgovarao na njegovu upornu
zvonjavu.
185
Baš je hteo da odustane kad je neka žena prišla vratima. To nije bila Sara.
Bila je Sarinog godišta, imala je gustu kosu i nije nosila šminku. Dugački,
vrećasti džemper skrivao je njenu figuru.
„Izvinite, da li ste zvonili Sari Malori?"
Lik je klimnuo.
„Ja sam njena komšinica Viktorija. Zidovi su užasno tanki. Zapravo,
zabrinuta sam za nju. Znate li gde je?"
„Ne, zbog toga sam ovde."
„Vi ste Francuz, zar ne?", pitala je.
„Tako je."
Pogledala ga je pogledom crvendaća koji se sprema da iščupa crva iz rupe.
„Jeste li vi Lik?"
Odvela ga je do stana 22, dala mu peškir i skuvala čaj. Ona je bila honorarni
pisac i radila je od kuće. Ispričala mu je kako su se sprijateljile čim se Sara
doselila. Kad je Sara bila u gradu, večerale bi jedna kod druge i dva puta
nedeljno u lokalnom kari restoranu. Tokom iskopavanja su povremeno pisale
imejlove jedna drugoj i slale poruke. Bilo je očigledno da zna mnogo toga o
Sarinom životu i posmatrala je Lika znalačkim pogledom koji kao da je
govorio: Znači to je taj čuveni Lik! Oko njega se digla sva halabuka!
Sipala je čaj i rekla: „Poslala mi je poruku u subotu iz Francuske. Rekla je da
se vraća u London u ponedeljak uveče. Sad je sreda. Na ve- stima sam videla
šta se dogodilo u Rijaku. Izbezumila sam se od brige, ali niko mi ništa ne
govori. Molim te reci mi da ona nije bila tamo."
„Ne, ne, nije bila tamo, hvala bogu. Bila je sa mnom u Kembridžu u
ponedeljak ujutru", objasnio je Lik. „Bili smo u poseti jednom čoveku u bolnici
kad sam primio poziv o toj tragediji. Vratio sam se u Francusku i ostavio je u
tamo. Od tada se nismo čuli."
„Gospode", izustila je sa uplašenim pogledom na licu.
186
„Jesi li sigurna da se nije vratila u London bez tvog znanja?"
Priznala je da nije mogla biti sigurna i rekla mu da ima ključ od Sarinog
stana. Možda bi mogli zajedno da ga provere.
Sarin stan je po rasporedu i veličini bio identičan stanu njene komšinice, ali
je atmosfera bila veoma različita. Za razliku od Viktorijinog jednoličnog dekora
od glomaznog nameštaja u sivim i belim nijansama, Sarino obitavalište je
treperilo od boje i energije. Odmah je shvatio da je veoma sličan njenom starom
stanu u Parizu koji je tako dobro poznavao. Vodili su ljubav na toj crvenoj sofi.
Spavali su pod plavim prekrivačem.
Viktorija se motala unaokolo, proveravajući svaku prostoriju i na kraju
objavila: „Nije se vraćala, sigurna sam u to."
Lik je u novčaniku imao još jednu posetnicu kembričkog detektiva.
„Nazvaću policiju."
26
ČETVRTAK UJUTRU
Pariz je delovao besprekorno na hladnom svetlu jesenjeg jutra.Dok se Lik iz
hotela u centru grada vozio taksijem ka istoku i Periferijskom bulevaru, okolina
je postajala sve sumornija. Najzad su se našli u predgrađu Montrej. Odavde ste
mogli, ako napregnete oči, da ugledate Ajfelov toranj kako svetluca na
zapadnom horizontu.
Skrenuvši sa Bulevara Ruže de Lil, vozili su kroz kraj u kojem je bilo isto
toliko crnih lica koliko i belih. Ispred stare katoličke crkve u središtu prepunog
bloka, crnci su navirali uza stepenice.
Lik nije upoznao Pjerovog oca, ali Filip Bereva ga je očigledno očekivao,
zato što je pojurio niza stepenice čim je Lik izašao iz taksija.
187
Zagrlili su se. Visok koliko i Lik, Filip je bio malo viši od svog sina, ali je
imao istu atletsku građu. Nosio je trodelno odelo i sat sa zlatnim lancem,
elegantan detalj iz drugog vremena. Lik je znao da je nekada bio doktor u Sijera
Leoneu i da nikad nije dobio sertifikat za rad u Francuskoj zbog čega je bio
primoran da obavlja posao bolničkog tehničara. Ipak, Lik mu se obraćao
titulom doktora.
Crkva je već bila puna. Lika su odveli do prve klupe gde je za njega bilo
rezervisano počasno mesto pored Pjerove majke, dežmekaste žene u tamnoj
haljini sa malim, crnim šeširom na glavi koja je otvoreno jecala.
Tokom rekvijemske mise je postalo očigledno koliko se Pjerova razlikovala
od Džeremijeve sahrane. Ožalošćeni nisu bili emotivno ukrućeni poput
Džeremijevih rođaka i prijatelja. Ljudi su otvoreno jecali i plakali.
U trenutku kad je sveštenik poprskao Pjerov kovčeg svetom vodicom i počeo
da čita De Profundis, cunami tuge je proleteo kroz crkvu.
Nakon toga niko nije postavljao pitanja o onome što se dogodilo, kao da je
„volja božja" univerzalno objašnjenje, umirujući melem. Njegovi roditelji i
braća i sestre prosto su želeli da saopšte Liku da je Pjer preminuo radeći nešto
što je voleo najviše na svetu i da mu je bila čast da bude student čuvenog
profesora Simara.
Lik nije mogao da učini ništa drugo osim da ih privije u naručje i kaže par
reči o tome koliko je Pjer bio poseban i da će ploča sa njegovim imenom biti
postavljena na ulazu u pećinu Rijak. Ponovo se našao u taksiju i krenuo nazad u
grad, slab od žalosti. Proverio je glasovnu poštu; nije imao poruka. Nazvao je
inspektora iz Kembridža sa kojim je prethodne večeri razgovarao, pošto mu je
obećao da će proveriti da li se u policijskim izveštajima o nesrećama i prijemu
lokalnih bolnica pominje Sara Malori.
Inspektor se javio na mobilni. Delovao je užurbano i rastrojeno, kao da je
usred nekog posla. Rekao je da nema policijskih, ambulantnih niti bolničkih
188
izveštaja o profesorki Malori, ali da će ga obavestiti ako dođe do nekih
promena. Lik nije bio siguran da li je policajac zapravo bilo šta uradio. Možda
laže kao pas. Kad ga je pitao da li ima novosti u vezi sa slučajem eksplozije u
Sajens parku, detektiv je ledenim glasom primetio da može doći do informacija
na veb-sajtu policije. I to je bilo to.
Lik se video sa Igoovim radnicima na njegovom pomenu te nije bilo potrebe da
ponavlja reči žalosti i gubitka kad je svratio u kancelarije Pino restauracije u
Ulici Božon. Svima su se na licima mogla pročitati osećanja - nisu morali da
govore o tome. Čak ni inače živahna Margo nije uspela da mu ponudi više od
bledog osmeha. Išao je za njom pokraj Igoove kancelarije, zapečaćene poput
mauzoleja, do kancelarije Isaka Mansijona u dnu hodnika. Isak će ubrzo stići,
obavestila ga je i ponudila mu kafu.
Kad se vratila sa poslužavnikom, pitao je kako stvari stoje.
*Psalam 130. (Prim, prev.)
„Ne tako dobro. Isak će ti ispričati." Držala je nešto u ruci i otvorila je šaku
da mu pokaže, kao da je u pitanju dragulj ili relikvija. Igoov mobilni telefon.
Mali, tanak i moderan, baš kao i on sam. „Policija ga je poslala. Možda nije
trebalo, ali pregledala sam ga. Tu su neke lepe fotografije Igoa i tebe sa nekim
ženama."
„Ah", izustio je Lik slabašno, „naša večera u Domu. Njegovo poslednje
veče."
„Delujete tako srećno. Želiš li ih?"
Razmislio je o tome. Sigurno će ga rastužiti, ali ipak je rekao da bi voleo da
ih ima.
„Poslaću ti ih imejlom, ako je to u redu", a zatim je otišla, ponovo se
rasplakavši.
189
Isak je kasnio par minuta. Ušao je sa zabrinutim izrazom lica. Uz minimum
ćaskanja, upustio se u uzrujano izvinjavanje zbog lošeg raspoloženja.
„Ti si mu bio prijatelj Lik, tako da mogu da ti kažem da je sve otišlo
dođavola. Morao sam da preuzmem vođenje knjiga i mogu ti reći da posao nije
išao tako dobro kao što je Igo želeo da verujemo. Podigao je velike kredite
zbog svog načina života, znaš. Posao jedva da je donosio profit, a sad bez njega
propada. U crvenoj smo zoni. Firma ne može da se održi."
„Žao mi je. Mogu li ja nešto da učinim?"
„Osim toga da mi se pridružiš u poslu restauracije? Ne, samo dajem sebi
oduška. Moraćemo da prodamo firmu i sredimo njegovu ostavštinu.
Razgovarao sam sa bankarima. To je moj problem. Ti imaš svoje. Žao mi je što
svoje izjednačavam sa tvojima."
„Ne izvinjavaj se", odvratio je Lik. „Za obojicu bi bilo bolje da je Igo i dalje
sa nama. Lepo je od tebe što si izdvojio malo vremena. Šta iACmaš za mene?"
„Kao što sam ti rekao u poruci. Imam nastavak rukopisa. Igoov Belgijanac je
dešifrovao još jedan deo."
„Da li je rekao koja je ključna reč?"
Isakov sto je bio u haosu, dokumenta i papiri na sve strane. Dobar minut je
tražio i psovao sve dok se nije dočepao dosijea. „ELOIZA".
„Nisam iznenađen", reče Lik. „Na latinskom je, zar ne?"
„To nije problem. Čitam latinski, grčki, pa čak i po malo hebrejskog i
aramejskog. Igo me izabrao zbog moje biografije. Nije želeo čoveka koji će
samo praviti tabele."
„Imaš li vremena da ga sad prevedeš?"
„Za Igoovog prijatelja uvek imam vremena!", počešao se po bradi. „Takođe
sam i ja pomalo radoznao i to će mi biti zabavnije nego da sortiram neplaćene
račune."
Likuje zazvonio telefon. Izvinio se kad je prepoznao broj.
„Lik, ovde otac Meno." Glas mu je drhtao.
190
„Dobar dan, dom Meno. Jeste li dobro?"
„Budalasto je biti uznemiren zbog takve sitnice nakon svih onih užasnih
ubistava, ali..." Glas mu je utihnuo.
„Ali šta, oče?"
„Upravo sam otkrio da je rukopis nestao! Bio je u kutiji na mom stolu.
Sećate se?"
„Naravno."
„Otvorio sam je jutros da ga pogledam i nije bio tu! Da li slučajno znate
nešto o tome?"
„Ne, ništa. Kad ste ga poslednji put videli?"
„Verovatno pre nekih nedelju dana. Pre nedavne tragedije."
„Da li je neko mogao da uđe u vaše prostorije i da ga ukrade u subotu
uveče?"
„Da. Ovde ništa nije zaključano. Braća i ja smo bili na molitvi kad su vaši
ljudi napadnuti."
„Žao mi je, oče. Ne znam šta da kažem. Imamo vernu kopiju rukopisa,
naravno, ali to ne može da zameni original. Treba da nazovete pukovnika i da
mu ispričate. Čujte - imam jednu dobru vest. Dešifrovan je još jedan deo
rukopisa. Poslaću vam informacije čim dođem do njih."
Lik je stavio telefon u džep i video da Isak zuri u njega.
„Povrh svega, Isače, ukraden je i rukopis iz Rijaka i to možda iste one noći
kad su počinjena ubistva. Ne verujem da se sve to desilo slučajno. Ni na
trenutak. Zbog toga je još bitnije da saznamo šta piše u rukopisu. Verovatno je
ključan za čitavu stvar, zato molim te počni."
Isak je odštampao dugačak imejl koji je dobio od Belgijanca. Stavio je
naočare za čitanje i počeo žurno da prevodi sa latinskog izvinjavajući se zbog
zastajkivanja, čežnjivo primećujući da je Igo bolje poznavao jezik.
191
Za mene je prava misterija kako istomišljenici, ujedinjeni u veličanju Hrista,
mogu imati tako suprotne zaključke o zajedničkom iskustvu. Dok Žan, Abelar i
ja čvrsto verujemo da nas crveni napitak koji smo pripremili vodi ka duhovnom
prosvetljenju i fizičkoj snazi, Bernarje suprotnog mišljenja. Mi napitak
nazivamo Čajem prosvetljenja, a on ga proglašava đavoljim pićem. Bernarov
prekor nas je sve snažno pogodio, ali najviše Abelara koji je duboko poštovao i
voleo mog brata kao da su rod rođeni. Bernarje napustio Rijak i vratio se u
Klervo kad smo nas trojica izjavili da se nećemo odreći zadovoljstva koje pruža
napitak. Nismo to želeli i osećali smo da to ne možemo.

http://www.book-forum.net

9Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:10 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
27
MANASTIR SEN MARSEL, 1142. GODINA
Za skroman manastir poput onog u Sen Marselu, bio je to izvanredan skup.
Podalje od reke Saone, udobno smešten u gustom cestaru, manastir nije bio u
stanju da se nosi sa prilivom hodočasnika. Stizali su iz svih delova Francuske.
Kako je tako raznolika populacija saznala da se jednom čoveku bliži smrt, nije
bilo moguće reći.
Abelar, veliki učitelj, filozof i teolog ležao je na samrti. Došli su studenti,
sledbenici i obožavaoci iz svakog perioda njegovog života - iz Pariza, Nožan sir
Sena, Rijaka, opatije Sen Deni i Sen Žilda de Ruj, škole Paraklet u oblasti Fere-
Kensi i najzad iz ovog prijateljskog svetilišta blizu Klinija. Proveo je život
putujući i podučavajući, razmišljajući i pišući. Da nije te užasne pošasti, sušice
koja mu je razdirala pluća, privukao bi još mnogo sledbenika, jer je bio veoma
harizmatična ličnost.
192
Bolnica je bila smeštena u običnu kolibu sa slamnatim krovom. Na ugaženoj
čistini između kolibe i kapele četrdesetak muškaraca je podiglo logor kako bi se
molili, razgovarali i posećivali ga pojedinačno ili u paru.
Put od Rijaka do Sen Marsela predstavljao je dvadesetčetvorogodišnje
istraživanje života i ljubavi. Abelar je napustio Rijak kad je povratio zdravlje i
snagu i otišao u opatiju Sen Deni gde pristupio benediktinskom redu i započeo
veoma bogat period kontemplacije i pisanja. Ne samo što je proizveo
kontroverznu raspravu o Svetom trojstvu, veoma uznemirivši ortodoksne
crkvene elemente, već je nastavio da piše pisma prepuna strasti svojoj voljenoj
Eloizi, i dalje smeštenoj u opatiji Aržantej. Bio je veoma naprasit. Njegova
radoznala priroda, oštra inteligencija i bezgranična energija vodile su ga u
prepirku, ispitivanje i potresanje ustanovljenih činjenica iz temelja. Kad bi mu
duh posustao ili mu korak usporio, krenuo bi sa pletenom korpom u polja i
livade da sakuplja biljke i bobice, zabavljajući time svoju braću monahe koji
nisu znali šta on sa tim biljem radi.
Imao je svoje lično trojstvo koje mu je okupiralo misli: teologija, filozofija i
Eloiza. Kad su prve dve stvari u pitanju, samo par ljudi je imalo dovoljno
sposobnosti da lomi koplja sa njim ili da deli njegove intelektualne sklonosti.
Kad je u pitanju poslednja, svi muškarci su bili u stanju da razumeju njegovu
čežnju.
Eloiza, slatka Eloiza, ostala je ljubav njegovog života, svetionik na dalekom
brdu koji ga priziva kući. Međutim, zamonašila se kao i on. Hrist je zauzeo
prvo mesto kao objekat njihove ljubavi i posvećenosti. Mogli su samo da
razmenjuju pisma koja su žarila jedno drugo količinom strasti.
Ni Abelar, ni Bernar iz Klervoa nisu mogli da zamisle da će njihovo
neprijateljstvo stvoriti most za ujedinjenje ukletih ljubavnika.
Kad je Bernar napustio Rijak i vratio se u Sito izlečenog tela, ali veoma
uznemirenog uma, gorko je žalio zbog odluke svog brata Bartomjua da se ne
odrekne đavoljeg pića. Prisećajući se, krivio je Abelara zbog takvog razvoja
193
događaja jer je od svih učesnika događaja upravo taj evnuh posedovao
najsnažniji um i bio najubedljiviji govornik. Njegov siroti brat je bio običan
pion. Pravi zločinac je bio Abelar.
Iz tog razloga je upotrebio svoj sve snažniji crkveni uticaj kako bi pratio rad
ovog monaha otpadnika i kad mu je Abelarova studija o Trojstvu dopala šaka,
proglasio ga je za jeretika i pozvao ga pred crkveni sabor u Soasonu 1121.
godine da odgovara za svoje postupke. Zar on nije proklamovao triteistički
koncept da su Otac, Sin i Sveti duh odvojena božanstva, sa odvojenim
egzistencijama, penio je Bernar? Zar je za njega „jedan bog" samo apstraktan
pojam? Zar je izgubio razum od đavoljeg pića?
Sa nemalim zadovoljstvom Bernar je saznao da je papa primorao Abelara da
spali sopstveno delo i da se osramoćen povuče u Sen Deni. Međutim, gorko
seme je posejano. Monasi te opatije su odlučili da se oslobode Abelara i
njegove jeresi. Osamio se u napuštenom mestu nedaleko od Troa, u selu po
imenu Fere-Kensi. Tamo je sa malom grupom sledbenika osnovao novi
manastir kojem su nadenuli ime Molitvište Paraklet. Paraklet - Sveti Duh. Trn u
oku svojih tužitelja.
Mesto je odgovaralo Abelaru. Bilo je zabačeno, imalo je dobar izvor u
blizini, plodno tlo i obilje stabala od kojih se mogla izgraditi crkva. Na njegovo
osobito zadovoljstvo, u okolini je bilo dosta ladoleža, divljeg ječma i ogrozda.
Kad su izgrađene osnovne stvari neophodne molitvštu - kapela i zgrade za
smeštaj, uradio je nešto što nije učinio otkako je postao opat ovog novog
manastira: pozvao je Eloizu da dođe.
Došla je iz Aržanteja na kolima u koje su bili upregnuti konji u pratnji
nekoliko monahinja.
Mada je nosila jednostavnu monašku odeću, bila je zanosna kao što je
pamtio.
Okruženi sledbenicima, nisu mogli da se zagrle. Dodir ruku - to je bilo sve.
To je bilo dovoljno.
194
Primetio je da je njeno raspeće veće od raspeća koje nose njene pratilje. „Sad
si igumanija", reče.
„A vi ste opat, gospodine", uzvrati ona.
„Uzdigli smo se na visoke položaje", našalio se.
„Kako bi bolje služili Hristu", odvratila je, oborivši pogled. Došao je tokom
noći kod nje u malu kuću koju je izgradio. Protestvovala je. Svađali su se. Sa
divljim pogledom u očima, pričao je suviše brzo na sanjalački način, ubedljivo
ali tečno, bez pauza kao u normalnom razgovoru. Nešto ranije te večeri popio je
Čaj prosvetljenja. Nije morala to da zna. Nije imao dovoljno vremena.
Raspoloženje će mu se ubrzo pokvariti i nije želeo da ona tome prisustvuje.
Njen um i jezik bili su oštri kao i uvek. Koža bela kao najfiniji mermer u salonu
njenog ujaka Fulbera i uglavnom skrivena ispod grube monaške odeće. Gurnuo
ju je dole na krevet i pao na nju, ljubeći je po vratu i obrazima. Odgurnula ga je
i grdila, ali zatim se predala i poljubila ga. Povukao je grubo platno koje ju je
pokrivalo do članaka i otkrio njene butine.
„Ne smemo", zastenjala je.
„Supružnici smo", dahtao je on.
„Više nismo."
,,I dalje jesmo."
„Ali ti nisi u stanju", rekla je i tad osetila njegovu krutost uz svoju nogu.
„Kako je to moguće?", zadahtala je. „A tvoja... nezgoda?"
„Rekao sam ti da postoji način da ponovo budemo muž i žena", odvratio je i
povukao joj haljinu iznad struka.
Licemerje.
Teško ih je pritislo. Ona je bila udata za Hrista. On se zamonašio i ta
zakletva je podrazumevala čednost. Oboje su imali snažan intelekt i bili svesni
195
religioznih, etičkih i moralnih posledica svojih dela. Ipak, nisu bili u stanju da
se zaustave.
Nekoliko puta nedeljno, nakon večernje molitve, Abelar bi se povukao u
opatsku kuću, popio Čaj prosvetljenja i odlazio kod nje usred noći. Ponekad bi
se na početku opirala. Ponekad ne bi rekla ni reč. Ali svaki put kad bi došao,
pokorila bi se i legli bi zajedno kao muž i žena. Svaki put bi je nakon tog čina
ostavio da u suzama omalovažava samu sebe. I on bi se, kad ostane sam, usrdno
molio za oproštaj grehova.
Njihov odnos je mogao da se nastavi bez posledica. Bio je evnuh. To su svi
znali. Čudnim obrtom sudbine, njihov odnos je bio van sumnje i besprekoran.
Ipak, nije mogao da opstane. Na kraju, Hrist je bio snažniji od njihove požude.
Krivica ih je izjedala i pretila njihovom duševnom zdravlju. Tajni susreti su ih
uništavali. Rekla je da se oseća kao lopov i on to nije mogao da porekne. Uvek
je insistirao da je ostavi nakon što su vodili ljubav i upozorio je na tamnu stranu
koja ga drži u kandžama, čega je želeo da je poštedi. Zatim bi otrčao u šumu
pre nego što ga bes obuzme. Dok taj tamni oblak ne mine, tamo bi granom
udarao stabla i mlatio zemlju pesnicama sve dok ga bol ne zaustavi.
Neprekidni ciklus greha i pokajanja pretvorio ih je u volove koji pod jarmom
pokreću vodenički točak, stalno idu u krug i nigde ne stižu. Zar nisu imali,
pitali bi jedno drugo iscrpljeni nakon vođenja ljubavi, neku višu svrhu?
S vremenom, uprkos neodoljivoj želji i ljubavi, rekao joj je da se vrati u
Aržantej i ona se složila.
Nastavili su da pišu jedno drugom na desetine pisama, izlivajući duše na
pergament. Abelara je najviše dotakla jedna poruka koju je iznova čitao svaki
dan do kraja života:
Moliš me da se predam dužnosti i u potpunosti pripadnem Bogu kojem sam
posvećena. Kako da to učinim, kad me plašiš slutnjama koje mi danju i noću
pritiskaju um? Kad nam zlo preti i kad je nemoguće odvratiti ga, zašto da se
196
prepustimo strahu koji nam ne može pomoći, koji nas muči više nego samo zlo?
Čemu mogu da se nadam nakon što tebe izgubim? Šta me može vezati za zemlju
nakon što smrt uzme sve što mi je na zemlji drago? Bez teškoća sam se odrekla
svih draži života, sačuvavši samo ljubav i tajno zadovoljstvo da neprestano
mislim na tebe i da znam da živiš. Ali avaj! Ti ne živiš za mene i ne usuđujem se
da laskam sebi nadom da ću te ponovo videti. To je moja najveća patnja. Nebo
mi zapoveda da se odreknem fatalne strasti koju osećam prema tebi, ali moje
srce nikad neće pristati na to. Adieu.
Nakon što je otišla, Abelar se bacio na pisanje, podučavanje i usrdnu
molitvu. Oduvek je privlačio najoštroumnije studente i oni su ga pronašli u
Parakletu.
Međutim, sad čvrsto ušančen u ulogu neprijatelja, pronašao ga je i Bernar ili
je bar pronašao njegova nova dela. Nekoliko godina je podučavao i pisao, ali
stanovište o Trojstvu ga je ponovo dovelo u sukob sa ortodoksijom. Godine
1125. pokleknuvši pod Bernarovom udaljenom ali moćnom rukom, njegova
pozicija na Parakletu je postala neodrživa.
Abelar je još jednom pozvao Eloizu u Paraklet uveravajući je da to čini zbog
veoma bitnog posla, a ne strasti. To je samo delimično bila istina, jer njegova
strast nikad nije popustila. Rekao joj je da mu je ponuđena dužnost opata
manastira Sen Žilda de Ruj u Bretanji i da je prihvatio. Da, Bretanja je bila
daleko, ali je tamo mogao da počne iznova, daleko od sfere uticaja svojih
protivnika. Trebalo je još mnogo toga da napiše, još mnogo toga da nauči.
Njegova snaga i ambicija nikad nisu bile veće. Takođe će moći da posećuje
njihovog sina Astrolaba koji je od rođenja živeo u Bretanji sa Eloizinom
sestrom.
Ovo je sačuvao za kraj. Položio je obe šake na njena ramena u isto vreme
nežno i autoritativno i dodelio joj titulu igumanije Molitvišta Paraklet. Manastir
je sada bio njen. On će se u Paraklet vratiti samo u smrti.
197
Plakala je.
Lila je suze zbog njihove izgubljene ljubavi, zbog ćerke koja nije upoznala
svoju majku.
Takođe je lila suze radosnice zbog Abelarovog čudesnog trijumfa nad njenim
okrutnim ujakom i zbog njegovog nesavladivog duha i snage. Njene monahinje
su pozvane da dođu iz Aržanteja i da joj se pridruže. Abelarova braća će otići
kako bi Paraklet postao ženska zajednica.
Na misi u crkvi, zvanično ju je postavio za igumaniju i predao joj primerak
manastirskih pravila i skiptar, pastirski štap koji je čvrsto stegla, gledajući ga
duboko u oči.
Kasnije, kad je odjahao na zapad, smatrajući da je više nikad neće videti,
ugušila je suze i smireno krenula ka kapeli gde su je monahinje čekale da ih
prvi put povede u večernju molitvu.
Abelar je kratko vreme boravio u Bretanji. Svoju tugu i frustraciju je pretočio u
autokratski stil i ubrzo je otuđio pripadnike svog novog stada koji su od njega
očekivali da će biti popustljiv gospodar. Pisao je furiozno, molio se sa besom u
očima, surovo smanjivao obroke monaha i gonio ih da rade kao teretna marva.
Oslobođenje je nalazio samo u periodičnoj upotrebi Čaja prosvetljenja koji bi
mu olakšao muke i podstakao revnost. Međutim, ponovo je shvatio da je vreme
za odlazak kad su njegova braća iz Sen Žil de Risa izrazila nezadovoljstvo
njegovom autokratijom pokušavši da ga otruju.
Tako je započelo novo poglavlje u njegovom životu, petnaest peripatetičkih
godina koje su ga odvele u Nant, na brdo Svete Genoveve i nazad u Pariz, gde
je sakupljao učenike kao što veverica sakuplja žirove. Gde god bi išao, pobrinuo
bi se da ima zalihu dragocenih biljaka i bobica - ne bi prošlo ni nedelju dana da
se ne prepusti uživanju.
Zbog zlehude sudbine nije mogao da živi u bračnom blaženstvu sa svojom
jedinom pravom ljubavi i smatrao je da nema šta da izgubi ako slobodno izlaže
198
svoje stavove. U raspravi za raspravom, knjizi za knjigom, davao je sebi oduška
protiveći se tradicionalnoj crkvi moćnom inteligencijom. Svaka publikacija je
nalazila put do Bernarovog stola koji je malo-pomalo postao najuticajniji teolog
posle pape.
U tekstu Sic et Non, Abelar je maltene napravio parodiju od ortodoksnih
vođa i predstavio crkvene oce kao nesposobne da se jasno izraze. Bernar je
škrgutao zubima ali rad sam po sebi nije bio kažnjiv. Abelar je najzad prešao
granicu, bar što se Bernara tiče. Smatrao je da njegovo delo Expostitio in
Epistolam ad Romanos, pljuje pred stopala crkve poričući temelje pokajanja.
Zar nije Hrist lično preminuo na krstu kako bi okajao grehe ljudi umirući
umesto njih? Ne prema Abelaru! On je smatrao da je Isus preminuo kako bi
osvojio srca ljudi primerom ljubavi pomirene sa sudbinom. Ljubavi! To je bilo
previše.
Bernar se sav svoj uticaj usmerio na zadatak slamanja Abelara jednom za
svagda. Gotovo je bilo sa privatnim upozorenjima. Bernar je stvar predočio
biskupima Francuske. Abelar je pozvan na Koncil u Šansu 1141. godine, kako
bi branio svoj slučaj. Smatrao je da će moći otvoreno da se sretne sa tužiteljem,
da debatuje sa svojim starim prijateljem i razgovara kao što su činili tokom
oporavka u Rijaku.
Kad je Abelar stigao u Sans saznao je, na svoj užas, da se Bernar prethodne
večeri sastao privatno sa biskupima i da je o presudi već odlučeno. Neće biti
javne debate niti bilo čega sličnog, ali Koncil se složio da mu podari slobodu
kako bi mogao lično da moli za milost u Rimu.
Nikad nije stigao tamo.
Bernar se pobrinuo da papa Inokentije II potvrdi presudu Koncila u Šansu pre
nego što je Abelar uspeo da napusti Francusku. Mada to ionako nije bilo od
značaja. Par meseci ranije, jedan od studenata se nakašljao Abelaru u lice i
zarazio mu pluća sušicom.
199
Razboleo se samo par nedelja nakon odlaska u Sans. Najpre je krenula
groznica i noćno preznojavanje. Zatim suv kašalj koji se pretvorio u prave
napade. Ružičasta tečnost koja mu se cedila iz pluća postala je crvena i najzad
počela da šiklja u tamnocrvenom mlazu. Apetit mu je presušio kao istrošen
bunar. Smršao je.
Napustila ga je čak i želja za crvenim čajem.
Stari kolega i dobrotvor, prečasni Pjer, opat Klinija, umešao se kad je Abelar
prošao kroz njegovu kapiju istrajavajući u pokušaju da stigne do Rima na
audijenciju kod svetog oca.
Pjer mu je zabranio da nastavi putovanje i smestio ga u krevet. Izdejstvovao
je ublažavanje presude iz Rima i uspeo da navede Bernara da se povuče javivši
mu da Abelar umire. Zar nije besmisleno i okrutno i dalje progoniti ovog
monaha, pitao je. Bernar je duboko udahnuo i složio se.
Prošla je zima i stiglo je proleće. Abelar je postajao sve slabiji. Pjer je
smatrao da će sestrinska kuća, manastir Sen Marsel, biti tiše obitavalište sa
nežnijim rukama. Tamo je poslao Abelara da dočeka svoje poslednje dane.
Povorka monahinja na konjima izbila je na čistinu. Bilo je vetrovito aprilsko
jutro. U logoru, muškarci su prestali sa kuvanjem i podigli se na noge. Začuo se
žamor. Nalet vetra je zbacio kapuljaču žene koja je jahala uspravno u sedlu i
skinuo joj veo. Imala je dugu sedu kosu upletenu u pletenicu.
Jedan monah je doneo veo i pomogao joj da sjaše.
„Dobro došla, igumanijo", rekao je, kao da su se mnogo puta sreli.
„Poznajemo li se, brate?", pitala je.
„Prijatelj sam vašeg prijatelja", odvrati on. „Ja sam Bartomju iz opatije
Rijak."
„Ah, od pre mnogo godina." Radoznalo ga je osmotrila ali nije više ništa
rekla.
„Želite li da vas odvedem kod njega?", pitao je Bartomju.
200
Uzdahnula je. „Znači nisam zakasnila."
Prekrivač je bio navučen do Abelarove brade. Spavao je. Mada mu je sušica
istopila meso sa lica, Eloiza je prošaputala da izgleda bolje nego što je
očekivala. Zatim je klekla kraj njegovog kreveta i skupila dlanove u molitvi.
Abelar je otvorio oči. „Eloiza." Sa slabih usana, bio je to više šapat nego reč.
„Da, dragi moj."
„Došla si."
„Da. Da budem sa tobom."
„Do kraja?"
„Naša ljubav nema kraja", prošaputala mu je u uho.
Uprkos šapatu, Bartomju je to čuo, izvinio se i izašao kako bi par mogao da
provede neko vreme nasamo.
Čekao je ispred kolibe čitavo veče i noć, poput stražara. Eloiza je ostala do
zore, a zatim se na kratko povukla. Vratila se sveža i odlučnija nego ikad da
istraje u bdenju. Kad je Bartomju pitao da li joj je potrebna pomoć bolničara,
odmahnula je i rekla da je savršeno sposobna da se pobrine za sve njegove
potrebe.
Kasnije u toku dana, nastala je pometnja kad je grupa kraljevih vojnika
agresivno ujahala u dvorište manastira. Bartomju je izašao pred njih, razmenio
par reči sa kapetanom i prebledeo.
„Kad stiže?", pitao je.
„Nije daleko iza nas. Možda za sat. A ko ste vi?"
„Njegov brat", promrmljao je Bartomju. „Ja sam brat Bernara iz Klervoa,"
Vojnik mu je otvorio vrata i Bernar je izašao iz svoje prekrivene kočije bled i
iznuren. Imao je pedeset dve godine, ali izgledao je starije. Pritisak visokog
položaja i godine spartanskog života učinile su da mu koža postane mlitava i
žućkasta, a udovi artritični i kruti. Osmotrio je loše uslove koji vladaju u logoru
u enklavi hodočasnika i skup sveštenika i učenjaka, žena i muškaraca.
201
Da li ću ja izazvati toliko dodvoravanja u trenutku svoje smrti, pomislio je.
Zatim je zapovednim glasom uzviknuo: „Ko će me odvesti do Abelara?"
Prišao mu je Bartomju. Dva čoveka su se na trenutak pogledala u oči,
međutim Bernarje odmahnuo glavom i skrenuo pogled na trenutak pre nego što
se ponovo usredsredio na čoveka.
„Zdravo, Bernare."
Na trenutak ga je naljutila ova neformalnost. On je bio opat Sitoa. Papski
legati su od njega tražili pomoć. Sedeo je pokraj papa, a sveti otac koji trenutno
stoluje u Rimu ceni njegov savet više od saveta bilo kog drugog čoveka. Bio je
osnivač i dobrotvor vitezova templara. Njegovo ime su uzvikivali krstaši.
Zalečio je velike crkvene šizme. Ko je bio ovaj monah koji ga je prosto zvao
imenom?
Ponovo ga je pogledao u oči. Ko je bio ovaj čovek?
„Da, to sam ja", reče Bartomju.
„Bartomju? To ne može biti. Ti si mlad."
„Ovde je jedan još mlađi." Uzviknuo je u pravcu logorske vatre. „Nivare,
dođi!"
Nivar je dotrčao. Bernar ga nije video polovinu života, ali njegov najmlađi
brat je duboko zagazio u četrdesete godine i ovaj visoki, snažni čovek pred njim
sigurno nije bio Nivar. Tri čoveka su se zagrlila, međutim Bernarovi zagrljaji su
bili oprezni.
„Ne plaši se. Sve ćemo ti objasniti, brate", rekao je Bartomju. „Ali požuri da
vidiš Abelara dok još diše."
Kad su Bernar i Bartomju ušli u kolibu bolesnika, Eloiza se okrenula da otera
nametljivce i shvatila da je ušao crkveni velikodostojnik.
Ustala je i krenula ka Bernarovom prstenu, ali on je odmahnuo pokazavši joj
da se vrati kraj Abelara.
„Vaša ekscelencijo, ja sam..."
202
„Ti si Eloiza. Igumanija Parakleta. Čuo sam za tebe. Poznat mi je tvoj
intelekt i tvoja pobožnost. Kako je on?"
„Kopni. Dođite. Još ima vremena."
Dotakla je Abelarovo koščato rame. „Probudi se, dragi. Došao ti je neko u
posetu. Tvoj stari...", pogledala je Bernara.
„Da, nazovi me starim prijateljem."
„Tvoj stari prijatelj, Bernar iz Klervoa je došao da te vidi."
Slabašan, ljut kašalj najavio je njegovo buđenje. Bernar se šokirao kad ga je
ugledao, ne zbog toga što je bio sama kost i koža, već zbog toga što je delovao
veoma mladoliko. ,,I Abelar!", prosiktao je.
Bartomju je stajao u ćošku sa rukama čvrsto prekrštenim preko grudi.
Klimnuo je.
Abelar je uspeo da se nasmeši. Da bi mogao da govori bez izazivanja napada
kašlja, naučio je da šapuće koristeći grlo više nego dijafragmu. „Jesi li došao da
mi spustiš teg na glavu i da me dokrajčiš?", šalio se.
„Došao sam da izrazim svoje poštovanje."
„Nisam bio svestan toga da me poštuješ."
„Kao osobu, beskrajno te poštujem."
„Šta je sa mojim gledištima?"
„To je druga stvar. Ali završili smo sa tim raspravama."
Abelar je klimnuo. „Jesi li upoznao Eloizu?"
„Pre par trenutaka."
„Dobra je igumanija."
„Siguran sam u to."
„Dobra je žena."
Bernar je ćutao.
„Volim je. Uvek sam je voleo."
Opat se nelagodno premestio s noge na nogu.
203
Abelar je zamolio ostale da izađu kako bi ostao sam sa Bernarom. Kad su se
Eloiza i Bartomju povukli, pozvao je Bernara bliže. „Mogu li nešto da ti kažem,
kao prijatelj prijatelju?"
Bernar je klimnuo.
„Ti si veliki čovek, Bernare. Vršiš sve teške religiozne dužnosti. Postiš, bdiš,
patiš. Ali ne istrajavaš u lakim dužnostima - ne voliš."
Starac je skliznuo na stolicu pokraj kreveta i suze su mu ispunile oči.
„Ljubav." Izgovorio je tu reč kao da stranog porekla. „Možda si u pravu, stari
prijatelju."
Abelar mu prepredeno namignu. „Opraštam ti."
„Hvala ti", uzvratio je Bernar blago zabavljen.
„Želiš li da te ispovedim?"
„Nisam siguran da imam dovoljno vremena da ispovedim sve svoje grehe.
Nismo se videli od one noći u Rijaku kad smo svi zajedno pili čaj."
„Da, čaj."
Abelar je dobio napad kašlja i obojio maramicu crvenom bojom. Kad je
doveo disanje pod kontrolu, rekao je: „Dopusti mi da ti pričam o čaju."
Dva dana kasnije, Abelar je preminuo.
Eloiza je odnela njegovo telo u Paraklet i sahranila ga na brežuljku blizu
kapele.
Doživela je duboku starost i prema želji sahranjena kraj njega 1163. godine,
uverena da će zauvek ležati jedno kraj drugog.
204
28
ČETVRTAK, PODNE
Vožnja taksijem do Pale Rojala trajala je kratko i Lik nije imao vremena da
dobro razmisli o onome što je upravo čuo. Da li je bilo moguće da je postojala
veza između rukopisa iz Rijaka i haosa i krvoprolića u sadašnjosti? Kako su
izmišljene priče monaha iz dvanaestog veka o napicima i manastirskim
intrigama mogle kroz vekove da utiču na njegov život?
Kad je Isak završio prevod sa latinskog veoma se uzbudio. „Znaš, Lik, ne znam
ništa o toj smesi, o tom piću o kojem Bartomju piše, ali nezavisna priča u
prvom licu o aferi i završetku romanse između Abelara i Eloize je neprocenjiva.
Moram da razmišljam kao trgovac. Ako rukopis bude pronađen, voleo bih da
organizujem prodaju muzeju ili državi."
„Nadam se da će biti pronađen. Ali odluku će doneti opatija. To je njihova
imovina."
Isak je klimnuo i obećao Liku da će ga kontaktirati čim stigne novi imejl od
Belgijanca. Doduše, večeraće zajedno. Te noći će jesti i piti Igou u čast. Obojici
je bilo potrebno emotivno razrešenje.
Ponovo je okrenuo Sarin broj. To mu je postala opsesivna rutina. Saobraćajna
gužva je bila umerena u podne. Trg Konkord je bio širom otvoren i
veličanstven kao i uvek. Odsutno je pogledao čukljeve. Bili su manje crveni;
nove tablete su definitivno delovale. Maltene je osetio krivicu zbog toga što ih
pije. Ljudi su mrtvi. Sara je nestala, a on brine sitnu brigu oko infekcije ruke.
Naljutio se na sebe, a zatim kao da je neko okrenuo prekidač, bes se preobrazio
u melanholiju. Spustio je lice u šake i bukvalno protresao glavom, pokušavajući
205
da odagna demone. Nije mogao sebi da dozvoli da se prepusti bolu. Imao je
posla.
Moris Barbije se složio da ga vidi na kratko. Eto čoveka koji se potpuno
uživeo u sopstvenu izveštačenost. Mada je zbog ajnštajnovske frizure i leptirmašne
u svojim srednjim godinama delovao poput kicoša, to mu je u starosti
prilično pristajalo. Njegova kancelarija u ministarstvu takođe je bila studija
kitnjastog stila, pretrpana izborom drevnih predmeta i pretklasične umetnosti
pozajmljenih iz skladišta Luvra, ekstravagantan spektakl koji je delovao manje
komično što je čovek bio stariji. Barbije je bio smiren i ozbiljan. Spustio je
Liku šaku na rame i poveo ga ka ormarića sa pićem.
Lik se opustio kad je shvatio da će ostati sami.
„Mislio si da ću pozvati Marka Abenhajma da nam se pridruži?", pitao je
Barbije.
„Palo mi je na pamet."
„Suviše te poštujem da bih pred tobom izigravao političara. On ne zna da si
ovde."
„Potrebna mi je tvoja pomoć", reče Lik.
„Učiniću sve što mogu."
„Vrati mi moju pećinu."
Barbije je otpio gutljaj šerija i pogledao veliku etrursku urnu u uglu kao da
traži snagu na slici ratnika sa kopljima u rukama. „Na žalost, ne mogu to da
učinim."
Lik je u tom trenutku shvatio da je izgubio. Mada tužan, Barbije je delovao
rešeno. Međutim, nije mogao tek tako da odustane, popije piće i ode. Morao je
da se bori. „Moris, ne veruješ valjda u budalaštinu da sve ono što se dogodilo
tokom iskopavanja predstavlja zanemarivanje dužnosti ili neuspeh
rukovodstva!"
„Želim da znaš da ne verujem u to."
,,U tom slučaju, zašto?"
206
„Zbog toga što je u pitanju problem percepcije nasuprot stvarnosti. Slika Rijaka
je ukaljana pre nego što smo uspeli da je definišemo. Nijedan članak u časopisu
i novinama neće propustiti da pomene smrti koje ovaj lokalitet okružuju. Na
internetu će osvanuti idiotske priče o prokletstvu Rijaka. Nesreće zasenjuju
vrednost arheologije i teško mi je da to podnesem. Ministarka je naredila da se
izvrši zdravstvena i bezbednosna procena uslova na lokalitetu, i usput, tebe će
ispitivati više advokata i funkcionera nego što možeš da zamisliš. Pokušavam
da ti kažem da je percepcija postala stvarnost. Ti si u neodrživoj poziciji."
„Siguran sam da je Abenhajm oblikovao diskusiju unutar ovih hodnika",
primetio je Lik zgađeno.
„Naravno da jeste. Neću te lagati o tome. Takođe ću ti reći, bez obzira na to
da li ćeš mi poverovati ili ne, da sam se borio za tebe - sve dok mnoga druga
mišljenja nisu prevagnula tas. Da, na kraju sam glasao za tvoje uklanjanje sa
položaja. Zabrinut sam za budućnost ovog otkrića. Pećina je bitnija od jednog
čoveka, pa makar on bio njen otkrivač."
„Hajde da ne brkamo jedno tragediju sa drugom. Srce mi je već slomljeno.
Gubitak Rijaka će ga uništiti."
Još malo šerija i potom se čaša spustila na sto. „Žao mi je."
Lik je ustao i podigao svoju tašnu. „Šta treba da uradim da bi se
predomislio?"
„Potrebno je čudo."
Lik se vratio u hotelsku sobu ranije nego što je planirao i morao je da ubije
dosta slobodnog vremena pre večere. Ispružio se na krevetu i uzeo beleške koje
je zapisao tokom Isakovog prevoda. Pominjanje crvenog čaja.
Ogrozd, ječmena trava i ladolež.
Iznova i iznova.
Poput čoveka koji izranja iz magle amnezije, prisetio se razgovora u
ponedeljak ujutru, pre nego što mu se život u potpunosti raspao. U hodniku
207
bolnice Nufild, pored odeljenja za radiologiju. Fred Prentis. Razgovarali su o
divljem ječmu i nekoj vrsti gljivica. Zatim je nazvao opat Meno. Zatim je
nastao pakao.
Šta je još Prentis saznao o tim biljkama?
Broj bolnice se nalazio na bočici njegovih tableta. Nazvao ga je i zamolio da
prebace vezu u sobu doktora Prentisa. Sudeći po njegovim povredama, Lik je
pretpostavljao da je čovek i dalje u bolnici.
„Rekli ste Prentis?", pitao je operater.
„Da, doktor Fred Prentis."
„Da li ste član njegove porodice?"
Slagao je. „Da, ja sam njegov zet."
Nakon dužeg čekanja, telefon je ponovo zazvonio. Žena se predstavila kao
sestra na odeljenju za ortopediju i pitala da li se on raspituje za doktora
Prentisa.
Uznemirio se zbog zaštitničkog tona njenog glasa. Ponovo ga je pitala da li je
rođak.
„Zet."
„Shvatam. Imate francuski akcenat. Ne možemo da razgovaramo sa bilo
kim."
„Naravno. Sestra mu je udata za Francuza. To se dešava i najboljim
porodicama."
Zakikotala se. „Sigurno sam vas upoznala u ponedeljak uveče kad je
primljen."
„Ne. Video sam ga samo u odeljenju hitne pomoći."
„Pitam zbog toga što je u ponedeljak došao da ga vidi jedan gospodin iz
Francuske."
„To nisam bio ja. Ima nas kao kusih pasa. Mogu li da razgovaram sa njim?"
„Zar vaša supruga nije već zvala?"
„Ne. U Aziji je. Zamolila je mene da nazovem."
208
„Žao mi je što moram da vas obavestim da je doktor Prentis preminuo u
utorak, u ranim jutarnjim časovima."
Njegov um je pobrkao sve što je nakon toga rekla. Sumnjalo se na plućnu
emboliju. To je bilo vrlo uobičajeno kod pacijenata kojima su povređene noge i
koji su nepokretni. Delovao je kao fin čovek. Pitao je da li je videla
Amerikanku po imenu Sara Malori na odeljenju, ali nije mogla da je se seti.
Prekinuo je vezu i ponovo okrenuo Sarin broj. Okrenuo ga je toliko puta da
ga je naučio napamet. Grlo mu se steglo od panike.
Prentis.
Još jedna smrt.
Još jedna nepovezana, odvojena smrt?
Ko je bio taj „Francuz"?
Gde je, dođavola, bila Sara?
Nije proveravao imejl od jutros. Možda je dobio neku poruku od nje, poruku
sa nekim nevinim objašnjenjem. Kako je morala da ode.
Kako je u poseti porodici u Americi. Bilo šta. Inboks mu je bio prepun
neotvorenih poruka, ali nijedna nije bila od Sare ili njene komšinice. Zatim je
ugledao jednu od njenog šefa, Majkla Mofita, direktora Arheološkog instituta.
Uzbuđeno ju je otvorio.
Mofit je dobio Likovu poruku. Nije imao pojma gde je Sara, ali mu je
laknulo što se njeno ime nije nalazilo na spisku žrtava iz Rijaka koji je
objavljen na vestima. Zabrinut je koliko i Lik i raspitaće se kod osoblja
Instituta.
Znači, ništa.
Lik je pregledao ostale poruke. Jedna je bila od Margo. U naslovu je pisalo
IGOOVE FOTOGRAFIJE. Nije bio u stanju da je otvori, niti bilo koju od
fotografija. Baš kad je hteo da se izloguje, jedna poruka mu je neodoljivo
privukla pažnju. JEDNA DOBRA VEST DA MALO RAZBIJE
SUMORNOST. Poruka od Karin Velcer. U pitanju je bila majušna ljudska kost
209
koju su pronašli u Odaji biljaka. Vrh prsta odojčeta. Poslali su ga jednom od
njenih kolega, paleontologu iz Ulma. Izvinjavala se što mu piše dok je osećaj
gubitka među preživelim članovima tima još uvek svež i bolan, mada je
priznala da joj je Mark Abenhajm naložio da komunicira direktno sa njim.
Profesor Šnajder je završio ispitivanje i došao do neverovatnog otkrića. Bio je
apsolutno siguran, sto posto siguran kako je napisala, da nije u pitanju bilo
odojče kromanjonca.
U pitanju je bio neandertalac.
Ostatak imejla sadržao je Šnajderovo popisivanje razlika između morfologije
vrhova prstiju Homo neanderthalensisa i Homo sapi- ensa po tačkama.
Obeležene su sve tačke u koloni koja se odnosi na neandertalce.
Neandertalac?
Lik se na trenutak ponovo našao u svetu koji voli - u paleolitu. Pećina je
orinjačka. Kromanjonska. Umetnost pećine je umetnost Homo sapiensa. Otkud
odojče neandertalca u desetoj odaji?
Dve vrste su živele zajedno u šumama i savanama poznog paleolita u
Perigoru, ali u arheologiji nije zabeležen nijedan slučaj mešanja njihovih
predmeta ili ljudskih ostataka. Da li je neki predator, poput medveda mogao da
ga donese u pećinu? Sve do najdalje odaje? Možda, ali malo verovatno.
Rijak je na toliko načina bio jedinstven. Ovo je samo još jedan primer
njegove posebnosti.
Telefon je prekinuo njegovo razmišljanje.
Bio je to uglađen, kulturan glas - pukovnik Tuka. „Jeste li u Bordou?", pitao
je i delovao razočarano kad mu Lik to nije potvrdio. „Došao sam u Bordo
poslom i nadao sam se da mogu da svratim da porazgovaramo o nečemu."
„Vratiću se sutra sredinom dana", reče Lik. „Imam dogovorenu večeru u
Parizu. Možete li mi reći o čemu se radi?"
„Pa, dobro, ali govorim vam ovo u poverenju. Ne prenosite drugima, a
pogotovo ne pripadnicima štampe."
210
„Naravno."
„Sećate se onog materijala koji smo pronašli ispod tela Pjera Bereve?
Analizirali smo ga. Zove se pikratol. To je vojni eksploziv. Međutim, niko ga
godinama nije video. U pitanju je maltene obična fusnota u istoriji. Obe strane
su ga često koristile tokom Drugog svetskog rata."
Liku se zavrtelo u glavi. „Eksploziv?"
„Plašim se da to nije sve. Nazvao sam policiju u Engleskoj, kao što ste
predložili. Zapravo, u kontaktu sam sa Skotland jardom. Vaša eksplozija u
Kembridžu? Šta biste pomislili ako bih vam rekao da je u zgradi koja je
odletela u vazduh pronađen ostatak eksplozivne naprave?"
„Gospode!"
„Pazite, nije pikratol u pitanju već moderan materijal, neka varijanta vojnog
C-4. Veoma čudan razvoj događaja. Smatram da treba podrobnije da
porazgovaramo, profesore Simar. O vama, Pjeru Berevi, o svima koji imaju
neke veze sa vašom pećinom."
„Otkazaću večeru i vratiti se popodne u Bordo."
„Ne, ne, to mi ne odgovara. Večeras se vraćam u Perige. Možete li da dođete
u moju kancelariju recimo sutra u podne?"
„Doći ću. Ali pukovniče molim vas, nestao je jedan član mog tima, profesorka
Sara Malori, Amerikanka koja radi u Londonu. Bila je sa mnom u Kembridžu u
ponedeljak ujutru, krenuli smo u zgradu koja je odletela u vazduh. Posetili smo
žrtvu u bolnici. Tamo sam je ostavio. Niko je od tada nije ni čuo ni video.
Čovek kojeg smo posetili povezan je sa Rijakom. Neočekivano je preminuo u
utorak ujutru nakon što ga je posetio čovek sa francuskim akcentom. Sve je
povezano, ali ne znam na koji način! Policija u Kembridžu zna da je Sara
nestala, ali nisu ništa učinili tim povodom. Molim vas, pozovite Skotland jard.
Molim vas!"
„Nazvaću ih", rekao je a zatim dodao čvrstim glasom: ,,U podne, profesore.
U mojoj kancelariji."
211
Lik je preklopio telefon i upiljio se u jednu tačku.
Nekoje želeo da raznese njegovu pećinu.
29
PEĆINA RIJAK, 30.000 PRE NOVE ERE
Tal se probudio, prekriven znojem od glave do pete, sa ukusom Vode uzvinuća
na jeziku. Pokušao je da se seti šta se upravo dogodilo, ali nije mogao.
Osetio je nabrekli ud među nogama i pomazio ga. Uboas se nalazila pola
metra dalje, ležala je na lepoj bizonskoj koži. Životinja je ubijena tokom
poslednjeg lova. Spavala je umotana u ćebe od kože irvasa. Nije joj bilo dobro.
Mogao je da je probudi i da se zadovolji, ali je odabrao da je pusti da spava dok
jutarnje svetio ne obasja ulaz u pećinu.
Mazio je samog sebe dok se nije zadovoljio a zatim se umotao u kože kako
bi se utoplio na prohladnom noćnom vazduhu. Prešao je prstima preko kože
bizona koja je počela da se tanji i cepa. To je bila koža bizona kojeg je ubio kao
mladić. Ne prvog - taj trofej je pripao njegovom ocu, već drugog. Tu kožu je
mogao da zadrži. Sećao se kako baca koplje koje je usmrtilo životinju. Još je
video kako leti brzo i pravo, kako se vrh od kremena savršeno zariva između
rebara i duboko uranja. Sećanje je bilo živopisno, mada se sve to dogodilo
veoma davno.
Dok je osećao kako mu krzno životinje klizi kroz prste, iznenada mu se, u
blesku svetla kao da je pogledao u sunce, javilo nešto slično uzvinuću. Zadrhtao
je.
212
Leteo je iznad krda bizona, dovoljno blizu da posegne i dotakne moćno,
mišićavo rame jedne od zveri. Kao i uvek, osetio je likovanje zbog toga što leti
bez napora, čast zbog kretanja sa krdom, zbog toga što je jedno sa životinjama.
Iz čistog zadovoljstva raširio je ruke što je više mogao i otvorio prste ka vetru.
Zatim je postao svestan nekog čudnog, stranog prisustva koje mu se
približava. Uvek bi se uzvinuo sam, ali sad je osetio da se neko ili nešto nameće
njegovom carstvu. Okrenuo se i ugledao ga.
Usamljena figura se obrušavala ka njemu, poput sokola koji se usmerio ka
plenu.
Imao je glavu lava i telo čoveka. Ruke su mu bile priljubljene uz telo zbog
čega je sekao vazduh poput koplja. Ciljao je njega.
Zamahnuo je rukama kako bi ubrzao, ali nije mogao da leti brže. Krdo bizona
se razmaklo. Polovina je krenula desno, a druga polovina levo. Želeo je da
skrene kako bi ih pratio, ali nije uspeo da promeni pravac. Leteo je sam, nisko,
visoka trava visoravni bockala mu je nago telo. Čovek lav se približavao. Video
je njegove razjapljene čeljusti, čuo režanje i znao kakav će osećaj izazvati
njegova vrela pljuvačka na koži trenutak pre nego što su mu se zubi sklope oko
noge.
Litice su se približavale, a iza njih reka. Nije znao zašto, ali verovao je da će
biti bezbedan ako uspe da prede preko reke. Morao je nekako da pređe reku.
Čovek lav je već gotovo bio na njemu. Usta su mu bila otvorena, vilica spremna
da zagrize.
Bio je kod litica.
Eno je reka, srebrna pod zracima sunca.
Osetio je kap pljuvačke na članku.
I vratio se u pećinu.
Razmišljao je o značenju ovog iskustva. Nema sumnje da su ga preci
upozoravali. Moraće da bude na oprezu. Doduše, uvek je bio oprezan. To je bila
odgovornost vođe Klana bizona. Morao je da zaštiti svoje ljude. Ali ko će
213
zaštititi njega? Posegao je da dotakne Uboas, ali prstima je dosegao samo njenu
bizonsku kožu. Čast ubistva tog bizona pripala je sinu Talovog sina Mema.
Ovaj izuzetni mladić, koji je u čast svog dede dobio ime Tala, bio mu je sličniji
nego što je Mem ikad bio.
Tala se zainteresovao za biljke i lečenje, lepo je obrađivao kremen i imao je
Talovu sposobnost da predstavi moć i veličanstvenost konja u galopu ugljenom
i grafitom. Tal je uvek voleo dečaka kao da mu je drugi sin. Na žalost, njegov
drugi sin Kek je jednog dana otišao sam u lov, jer je voleo da se izlaže
opasnosti kako bi dokazao ocu koliko je hrabar. Neprestano je bio gnevan i
frustriran, sklon da vređa starijeg brata pa čak i oca pošto njegova narav nije
odgovarala položaju drugog sina. Nikad se nije vratio. Tražili su ga i nisu ništa
pronašli. To je takođe bilo veoma davno.
U tišini pećine i mrkloj noći, Tal je želeo da spava mrtvim, dubokjm snom
bez snova. Da pobegne u ništavilo. Predah od strahova i briga bio bi
dobrodošao dar, ali ipak nije mogao da zaspi. Uskoro će morati da ode kako bi
poštedeo Uboas besa. Trudio se da razmišlja o lepim stvarima, o ponosu koji je
osećao prema svom sinu Memu, o ljubavi prema unuku, o uverenosti da će
Klan bizona ostati u sigurnim rukama proizvoda njegovih slabina. Međutim,
stare misli su mu nagrnule u um, mračne misli su ga poklopile, preteče Talovog
besa.
Prikrao mu se, kao što se čovek prikrada irvasu dok pije vodu iz jezera.
Jednog dana, pre mnogo godina, shvatio je da Uboas stari, ali da se on sam
ne menja. U početku je bilo lako odbaciti tu pomisao, ali kako je vreme
prolazilo njena kosa se prošarala sedim vlasima, a njena koža, nekad glatka kao
ptičje jaje, sad je bila naborana. Grudi, nekad čvrste, počele su da se opuštaju.
Korak joj je postao šepav, često je štedela kolena i mazala ih kašom koju joj je
Tala pravio.
I njegov sin Mem je stario. Kako su se godišnja doba smenjivala i godine
prolazile, Mem je sve više delovao poput njegovog brata nego poput sina, a sad
214
je izgledao još starije. Pomislio je da će s vremenom izgledati kao da je vršnjak
svom unuku.
Zapravo, svi njegovi ljudi su mu starili pred očima. Starci su preminuli,
mladi su starili, novi su se rađali. Ciklus života se nastavljao, ali ne za njega.
Kao da se reka vremena zaustavila za Tala, ali je nastavila da teče za sve
druge.
Starci iz klana su razgovarali o toj misteriji u malim grupama, a mladi su
ćaskali o tome kad odu u lov. Žene su šaputale dok su zajedno šile kože,
kasapile zaklane životinje ili čistile ribu. Tal je bio vođa drugačiji od svih
ostalih. Voleli su ga zbog snage i sposobnosti, zbog toga što je štitio klan.
Plašili su ga se zbog moći koju je naizgled posedovao nad vremenom.
Uboas je postala tužna i povučena. Bila je žena vođe klana ali njen status je
sa godinama opadao otkako je postala jalova, a kasnije je potpuno oronuo.
Mlađe žene bez partnera, željno su posmatrale Talovo mišićavo telo i
pretpostavljala je da se možda iskrada kako bi spavao sa njima.
Međutim, niko nije bio zabrinutiji od Mema. Njemu je bilo suđeno da
postane vođa i očajnički je to želeo. Uvek je voleo i poštovao Tala, ali tokom
vremena je počeo da ga posmatra kao rivala. Sad je izgledao starije od svog oca
i pretpostavljao je da će umreti pre njega i da nikad neće postati vođa klana.
Otac i sin jedva da su razgovarali. Razmenili bi tek pokoju reč ili progunđali
nešto jedan drugom. Talovu potrebu za pažnjom i ljubavlju deteta ispunjavao je
unuk i sad je sa njim oslikavao pećinu. To je vređalo Mema. U mladosti je on
bio odabran da slika rame uz rame sa ocem, on je načinio prvi od mnogih
otisaka ruku koji su toliko oduševili Tala. Sada je Tali pripala ta čast. Mogao je
da bude ponosan, ali bio je ljubomoran.
Kad bi došlo vreme da budu uvedeni u muževno doba, dečaci iz Klana
bizona bi i dalje bili odvođeni u pećinu, dobijali bi činiju Vode uzvinuća i kad
bi bili u stanju da ustanu, Tal bi ih odveo još dublje kako bi odali počast
stvorenjima koja zaslužuju njihovo poštovanje.
215
Pre svega bizonima, njihovim duhovnim rođacima u svetu životinja, njihovoj
braći.
Zatim konjima, koji zbog svoje brzine i lukavstva nikad ne mogu biti
osvojeni.
Mamutu, koji grmi zemljom, koji može da uništi neprijatelja jednim udarcem
kljove i koji se ne plaši ničega, uključujući čoveka.
Medvedu i lavovima, vladarima noći, koji će pre ubiti čoveka nego dozvoliti
da budu ubijeni.
Tal nikad nije crtao irvase. Njih je bilo mnogo, bili su glupi i bilo ih je lako
ubiti. Nisu zasluživali poštovanje. Bili su hrana. Nije ukazivao poštovanje ni
niskim stvorovima zemlje: miševima, voluharicama, šišmišima, ribama i
dabrovima. Oni su bili za jelo, a ne za pohvalu.
Tal je redovno uzimao Vodu uzvinuća, čak pet ili šest puta tokom svakog
mesečevog ciklusa. Uzvinuće mu je obezbeđivalo mudrost. Davalo mu utehu.
Donosilo zadovoljstvo. Tokom vremena je došao do neizbežnog zaključka.
Pretpostavio je da ga voda održava mladim i snažnim dok ostali stare. Čak je
počeo da uživa i u osećaju koji donosi Bes. Dok je urlao od gneva, smatrao je
da ga preci čuju. Bio je moćan i svi su ga se plašili.
Neće prestati sa tom navikom, niti će je učiniti univerzalnom. On je iznad
svih drugih. On je bio Tal, vođa Klana bizona i čuvar svete pećine. Dokle god
raste trava, dokle god se loza svija oko stabala, dokle god bobica zri, praviće
vrelu crvenu vodu u činiji svoje majke. I leteti.
Klan je podigao novi letnji logor pored široke okuke reke gde je bilo dosta ribe
i gde se zemlja brzo sušila nakon pljuska. Na tom mestu se litica uzdizala iza
njih, štiteći im leđa od svih uljeza, osim najspretnijih medveda. Njihove glavne
brige su se nalazile uzvodno i nizvodno. Tokom noći, mladići su držali stražu.
Da bi stigli do dobrog lovišta morali su da koračaju dva sata nizvodno do tačke
216
gde se litica postepeno gubila. Ali sve u svemu, bilo je to dobro mesto i nije
bilo daleko od Talove pećine.
Prvi znak nevolje najavio je soko kad je prestao da leti napred-na- zad od
vrha litice ka reci i počeo da se spušta nizvodno u zbijenim krugovima.
Tal je to primetio. Kačio je šiljak od kremena za rog kako bi napravio nož.
Spustio je traku od tetive kako bi posmatrao pticu. Zatim je, ne tako daleko, jato
jarebica iznenada poletelo. Spustio je alat i ustao. Otkako je postao vođa, broj
članova klana je umereno narastao. Sad ih je bilo pedeset. Pozvao ih je da izađu
iz skloništa i da ga saslušaju. Možda je dolazila nevolja. Mem će povesti
najbolje ljude i proveriti šta se dešava.
Mem se maltene iznenadio što je taj zadatak dodeljen njemu a ne Tali, ali je
to shvatio kao znak naklonosti i zgrabio koplje sa oduševljenjem. Odabrao je
šest mladića i svog sina, ali se Tal pobunio i zah- tevao da Tala ostane u logoru.
Mem se naljutio. Ovim se klanu stavlja do znanja da je Mem potrošan, a Tala
nije. Ipak, poslušao je i otišao sa svojim ratnicima.
Tala je pitao zašto mu nije dozvoljeno da ode. Tal se okrenuo odbijajući da
odgovori. U pitanju je bila njegova vizija, naravno. Nešto će se dogoditi.
Osećao je to. Nije želeo da mu i sin i unuk budu u opasnosti.
Klanu će biti potreban vođa i Tal je smatrao da taj vođa treba da potiče iz
njegove loze.
Svi su obustavili aktivnosti i čekali da se vrate izviđači. Muškarci su spremili
koplja i sekire, a žene su držale decu uz sebe. Tal je šetkao gore-dole kroz
logor, posmatrajući sokola, slušajući zov ptica, njušeći vazduh.
Nakon nekog vremena začuo se krik. Krik čoveka. Nije to bio krik besa niti
bola, već uzvik objave. Muškarci su se vraćali i donosili vesti!
Najpre se pojavio Mem, prilazeći brzo, u dugim skokovima. Ubrzano je
disao, a koplje mu je bilo kraj boka, a ne na ramenu kao tokom napada.
Doviknuo je nešto što je zapanjilo ljude i zbog čega se Tal zateturao.
217
Kek se vratio!
Njegov brat. Talov mlađi sin. Vratio se!
Zatim su stigli i ostali izviđači. Ali njihova koplja su bila podignuta i
nervozno su se osvrtali preko ramena.
Kek se vratio, objasnio je Mem, ali nije bio sam.
Sa njim su bili Ljudi senke.
Tal je pitao da li njihov zarobljenik, ali Mem je rekao da nije. Tal je pitao
zašto se vratio. I šta je radio sa Drugima.
Mem je odvratio da će mu Kek to lično saopštiti. Ponudio je da dođe sam.
Ljudi senke neće ulaziti u logor.
Tal se složio i Mem je jurnuo nazad u visoku travu i nestao.
Otac je proveo ono malo vremena što je imao na raspolaganju pripremajući
se za povratak izgubljenog sina.
Kad se Mem vratio, sa njim je bio čovek kojeg je Tal odmah prepoznao, ali u
isto vreme nije.
Imao je plave oči, zaobljeno lice i izražen nos koji odlikuje Talove rođake.
Međutim, kosa mu je bila drugačija, masa crnih, umršenih pacovskih repova.
Brada mu je bila duga i žbunasta i štrčala je u svim pravcima, zbog čega mu je
lice delovalo veće nego što je bilo. Zatim njegova odeća. Muškarci Klana
bizona su nosili pantalone i košulje od meke kože jelena ušivene tetivama. Kek
je nosio grubu kožu irvasa, odeću iz jednog komada vezanu oko struka pletenim
pojasom. Koplje mu je bilo teško, debelo i teže od onog sa kojim je otišao pre
toliko godina.
Postao je jedan od njih.
Kek je imao priču i pričao je bez osvrtanja na svoj neverovatan povratak.
Najpre je zapinjao kod nekih reči, što je bila posledica toga što dugo nije
koristio maternji jezik. Kad mu se jezik opustio izbrbljao je priču u kratkim
taktovima, klik, klik, klik, poput čoveka koji čepa komad kremena.
218
Tog dana, pre mnogo godina.
Lovio je sam.
Prikradao se srni dok se medved prikradao njemu.
Medved je napao i počeo da ga ozleđuje.
Izbio mu je koplje iz ruku.
Nož od belog kremena koji mu je Tal napravio spasao mu je život. Iskopao je
medvedu oko prosuvši želatinastu masu i životinja je pobegla.
Ležao je ranjen, krvareći od povrede. Uzviknuo je u pokušaju da dozove
pomoć i zaspao.
Probudio se u logoru Ljudi senki - saznao je da sebe zovu Šumskim ljudima.
Ljude iz Klana bizona zvali su Visokim ljudima. Bio je veoma slab. Tokom
mnogih meseci jedna mlada žena je ostala kraj njega, hraneći ga, nanoseći blato
na njegove rane.
Naučio je njihov jezik i saznao da je vođa sa ostalima raspravljao o tome da
li ga ubiju ili ne. Njegova negovateljica je bila vođina ćerka i ona se zauzela za
njega.
Kad je ojačao, vođa mu je rekao da može da ostane i da ih nauči običajima
Visokih ljudi, ili da ode. Neće ga ubiti. Žene su bile zdepaste i ne tako lepe kao
žene Klana bizona, ali nju je zavoleo. Bio je umoran od toga da bude drugi
Talov sin.
Zato je ostao.
Nisu imali dece. Bila je jalova, ali ostao je sa njom i šumskim ljudima iako
su mu bili čudni. Nisu verovali da njihovi preci žive na nebu. Smatrali su da
prosto umru i da ih više nema. Nisu poštovali bizone. Bili su hrana poput svake
druge, samo ih je bilo malo teže ubiti. Nisu pevali i smejali se kao neki iz Klana
bizona. Nisu rezbarili male životinje od kosti i drveta. Pravili su dobre sekire,
ali sečiva njihovih noževa bila su loša.
219
Razmenili su znanje. On ih je naučio kako Klan bizona pravi drške koplja,
oni su njega naučili kako da okruži i blokira irvasa i natera ga da padne sa litice
bez bacanja koplja.
Bio je srećan sa njima, postali su njegov klan.
Ali sad je njegov vođa u krizi. Stario je. Dobijao je samo ćerke i plašio se da
će umreti bez sina. Kad je sin konačno rođen, bio je srećan i ceo klan se
radovao. Pre nedelju dana, dečak se razboleo i stanje mu se nije popravljalo.
Kek je pričao vođi o Talu i o tome kako leči svoje ljude biljkama. Ispričao mu
je o svetoj pećini. Šumski ljudi su krenuli ka logoru Visokih. Kek će zamoliti
Tala da izleći dečaka.
Tal je slušao i žvakao komad suvog mesa irvasa. Nije bilo po običaju da
puste pleme Ljudi senki u svoj logor. To je bilo opasno. Preci će se buniti.
Međutim, Kek ga je preklinjao nazivajući ga mudrim ocem. Rekao je da mu je
žao što je otišao da živi sa Drugima. Rekao je da će njihovi muškarci položiti
koplja kad uđu u logor. Molio ga je da izleći vođinu bebu.
Neandertalci su ušli u logor, polako i sumnjičavo, sašaptavajući se na
odsečnom, nepoznatom jeziku. Guste obrve su im zaklanjale živahne oči. Bili
su niži od ljudi iz Klana bizona, sa neverovatno snažnim rukama, svaka poput
batine. Kosa im je bila divlja i neukrotiva, brade nepodšišane kremenom. Žene
su imale krupne grudi i široka ramena i zurile su u visoke, vitke pripadnice
Klana bizona sa upletenom kosom. Tal je rasporedio svoje ljude u formaciju, sa
kopljima na gotovs i klimnuo glavom kad su Ljudi senke odložili koplja na
gomilu, kao što su obećali.
Njihov vođa je istupio, držeći u naručju nemo odojče. Nosio je divnu ogrlicu
od medveđih zuba.
Kek je prevodio. Ja sam Osa. Ovo je moj sin. Ozdravi ga.
Tal je zakoračio napred i zatražio da pogleda dečaka. Sklonio je ćebe od kože
i ugledao mlitavu, tromu bebu, staru nekoliko meseci, zatvorenih očiju i grudi
220
koje su se grčile sa svakim udahom. Uz dozvolu oca, dotakao je kožu deteta -
bila je vrela i suva kao stara kost. Video je da mu creva cure. Pustio je kožu.
Zatim je vođa skinuo ogrlicu i predao je Talu.
Tal je prihvatio i stavio oko vrata.
Pokušaće da izleči odojče.
Preko Keka, Tal je naložio neandertalcima da se okupe pokraj obale i čekaju.
Zatim je rekao Memu da organizuje najbolje bacače koplja da ih čuvaju dok
Tala i on odu da pronađu odgovarajuće biljke. Vratili su se sa torbom punom
dve vrste kore, šakom sočnog okruglog lišća i vrpčastim korenom gomolja. Kad
je Tala napunio kožu vodom iz reke, Tal je saopštio da su spremni da počnu.
Zbog toga što je dečak bio veoma bolestan, Tal je odlučio da ga odnese u
najdublju, najsvetiju odaju za lečenje. Biće mu potrebna sva moć koju je imao
na raspolaganju. Osa je nosio dete snažnim rukama i išao je za Talom ka pećini
u pratnji trojice pripadnika svog klana, grubih momaka koji su se iskreno plašili
da uđu u tamu uz osvetljenje koje je pružala lampa. Mem, Tala i jedan od
Talovih nećaka predstavljali su Klan bizona. Kek je bio poslednji član grupe.
Palo mu je u zadatak da opkorači oba sveta i premosti jezički jaz. Neandertalci
su uzviknuli kad su videli iscrtane zidove. Pokazivali su ka slikama i brbljali.
Kek je govorio njihovim grlenim jezikom i pokušavao da ih umiri pokazujući
im da mogu slobodno da dotaknu slike bez straha od toga da će biti pregaženi
ili povređeni.
Morao je dugo da nagovara posetioce da se provuku kroz tunel do Odaje
biljaka. Plašeći se zamke, jedan od grubijana je insistirao da uđe poslednji.
Zbijeni u odaji ukrašenoj otiscima šaka, mrmljali su i treptali ka šarama,
podigavši sopstvene ruke da ih pregledaju pri svetlu lampe od loja i smreke.
221
Tu je većina grupe čekala u napetoj učtivosti. Stajali su fizički odvojeni
koliko god je to prostor dozvoljavao. Tal, Mem, Kek, vođa i jedan od njegovih
rođaka ušli su u desetu odaju sa dečakom.
Tal je odmah počeo da peva jednu od majčinih pesmi za isceljenje i da
priprema lek. Svojim dugačkim sečivom isekao je lišće i vrpčasto korenje na
sitne komade. Kad je završio, spustio je sečivo i naslonio ga na zid. Skupio je
bilje u kamenu činiju. Zatim je dodao komade kore, smrvivši ih grubim
dlanovima. Na kraju je dodao svežu vodu iz kože.
Mešao je i gnječio smesu rukama dok nije dobila boju mahovine i dodao još
malo vode da bude dovoljno tečna za piće.
Pri treperavom svetlu lampi, nastavio je da peva a zatim je uspravio dečaka.
Otac mu je otvorio suva usta dovoljno da unutra uliju malo tečnosti. Dečak se
refleksno zakašljao i pljunuo. Tal je sačekao i dao mu još malo. Pa još malo.
Sve dok dete nije popilo priličnu količinu.
Dečak je položen na zemlju i umotan u kožu. Muškarci su stajali iznad njega,
dve vrste, deleći istu zemlju, ujedinjeni oko zajedničkog interesa da spasu ovo
majušno biće.
Tal je pevao satima.
Morali su da donesu nove lampe.
Tokom čitave noći, prenošene su vesti pripadnicima dva klana zgurenim u
opreznom miru na ispustu sa obe strane ulaza u pećinu. Tala bi izašao i saopštio
Klanu bizona da dete stenje, povraća i najzad da je zaspalo. Uboas bi mu
pružila trake suvog mesa pre nego što bi pojurio da bude kraj oca.
Kad su prvi zraci sunca obasjali pećinu, delovalo je kao da se odojčetu stanje
popravilo. Podiglo je glavu i popilo malo vode. Tal je oglasio da će izaći iz
pećine pošto lečenje deluje. Detetov otac je groknuo u znak slaganja.
Zatim se dogodila katastrofa.
222
Iz detetovog stomaka se začuo vlažni, klokotavi zvuk a odaju je ispunio
odvratan smrad pošto se dete iznenada ispraznilo, izbacujući veći deo svoje
težine. Začuo se pisak i malo telo je jednostavno prestalo da diše.
Muškarci su posmatrali beživotno telo u zapanjenoj tišini. Dečakov otac je
kleknuo i prodrmao ga, kao da pokušava da ga probudi. Nešto je uzviknuo, a
Kek mu je odvratio povikom. Tal je po tonu glasa shvatio da njegov sin
pokušava da spreči nesreću.
Osa je polako ustao. Pri slabom svetlu šištave lampe njegove upale oči bile
su najsjajnije tačke u odaji.
Zatim je ispustio krik koji kao da je bio sa drugog sveta, amalgam
čovekovog uzvika i rike zveri, tako glasan i snažan da je sledio sve ostale
muškarce koji su nepokretno stajali.
Bio je nezgrapan, ali se kretao poput lava. U treptaju oka je zgrabio Talovu
kamenu činiju masivnom šakom. Tal, niti bilo ko drugi, nije stigao da reaguje.
Video je samo tamnu mrlju kad je neandertalac zamahnuo rukom i udario ga
činijom iza uha.
Zatim je neko vreme video samo svetlost kao da se sunce spustilo sa neba i
probilo kroz sve odaje pećine do poslednje.
Našao se na zemlji, na sve četiri.
Bio je svestan povika u daljini, zvuka kremena koji cepa meso, uzvika bola i
rata. Čuo je zvuk tela koja padaju, tup udarac smrti. Podigao je glavu.
Pticoliki čovek je stajao nad njim, ponosno otvorenog kljuna. Uzvinuću se,
pomislio je. Leteću zauvek.
Glava mu je bila suviše teška. Šta je to na zemlji? Mučio se da vidi kroz bol i
maglu u glavi, a osvetljenje je bilo slabo.
Bio je to mali bizon od slonovače, ispao mu je iz torbe na pojasu. Posegnuo
je ka njemu dok je oblikovao svoje poslednje misli.
Klan bizona.
Uboas.
223
Samo je Tala živ napustio pećinu. On je ubio Osu razbivši mu glavu o zid.
Keka je oborio brat Mem, a onda je i sam pao od ruke neandertalca. U uskoj
odaji muškarci su probadali i gazili i udarali dok nije preostalo ništa osim
krvave hrpe ljudskog mesa. Tali je ruka bila slomljena od udarca koji je naneo
ili pretrpeo, nije tačno znao. Istrčao je na sunce i kriknuo pozivajući na uzbunu.
Tal je bio mrtav. Ljudi senke su ih napali. Osveta je morala uslediti.
Brzo i brutalno, muškarci Klana bizona bacili su se na uplašene neandertalce.
Pošto su morali da ostave koplja u logoru, ubrzo su svaki čovek, žena i dete
probodeni kopljem ili bačeni sa visoke litice.
Nazivali su sebe Šumskim ljudima. A sada ih više nije bilo.
Tala je postao vođa. Biće vremena za ceremoniju. Usred krize, klan je prosto
prihvatao njegove komande. Uboas je stoički zanemarila sop- stvenu tugu i
uposlila se praveći udlagu od drveta i tetiva za ruku svog unuka.
Svi mrtvi i slomljeni ljudi su izvučeni napolje. Osim Tala. Novi vođa je
naredio da se Osinom sinu iseče ruka pre nego što bude iznet napolje. Jedan od
članova klana je iskoristio Talovo sečivo da odvoji male kosti prstiju na krvavu
gomilu, a zatim je pažljivo naslonio sečivo na zid gde ga je Tal ostavio. Od
kostiju će napraviti trofejnu ogrlicu za Tala, ali je u brzini ispustio jedan od
majušnih članaka na tlo i nikad neće završiti oko Talinog vrata.
Neandertalci, bez obzira na to da li su živi ili mrtvi, bačeni su preko ivice
ispusta na stene da se pridruže svojoj braći. Lavovi, medvedi i sokolovi će imati
gozbu.
Pažljivo su spustili tela svojih mrtvih niz liticu kako bi ih sahranili u mekoj
zemlji pored reke. Takav je bio njihov običaj. Klan je čekao da Tala donese
odluku šta da se učini sa Kekom. Da li je Kek bio pripadnik njihovog klana ili
je pripadao Drugima?
Bio je moj brat, objavio je, jedan od nas. U smrti će biti tretiran kao član
Klana bizona.
224
Mladićeva odluka je dobro primljena i bili su uvereni da će znati kako
dostojno da oda poštu ostacima njihovog izuzetnog vode. Povukao se u pećinu.
Sešće pored mrtvog oca, popiti Vodu uzvinuća i nakon toga će znati šta treba da
se uradi.
Bio je maltene sumrak kad je klan uspeo da povrati red u svoj svet. Ponovo
su se popeli na liticu i okupili oko ulaza u pećinu.
Tala je izašao i obratio im se jasnim i rešenim glasom, mašući zdravom
rukom radi naglašavanja. Uzvinuo se sa krdom bizona i u daljini je ugledao
pticolikog čoveka kako uleće u pećinu i nestaje.
Dobio je odgovor.
Tal će biti ostavljen u Odaji biljaka, na svetom mestu koje je stvorio. Cinija
za uzvinuće će biti ostavljena sa njim, kao i bizon od slonovače. Njegovo
najbolje sečivo od kremena. Pticoliki čovek će mu praviti društvo. Niko više
nikad neće ući u tu odaju.
Dok drugi preci žive oko velikih logorskih vatri na nebu, veliki Tal će zauvek
boraviti unutar svoje oslikane pećine.

http://www.book-forum.net

10Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:11 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
30
ČETVRTAK POPODNE
Lik je i dalje imao par sati do večere sa Isakom. Ležao je na hotelskom krevetu
sa ugrejanim kompjuterom na stomaku, spreman da zadrema i potone u
zaborav. Inboks imejla mu je zurio u lice. Kolebao se da li da zatvori laptop i
batali čitanje pošte.
Umesto toga je kliknuo na poruku od Margo.
Jednom će morati to da učini, zašto ne sad? Da popije malo meda sa žuči, da
baci pogled na poslednji srećni predah u životu. U naslovu je prosto pitalo:
225
IGOOVE FOTOGRAFIJE. Duboko je udahnuo gušeći se u emocijama i
kliknuo. Sa interneta je preuzeo niz od desetak fotografija.
Upijao je svaku ponaosob pomerajući miša.
Fotografije Lika, Sare i Odil, šetnja kroz Dom.
Snimci za stolom u restoranu - Sara i Lik, Igo sa širokim osmehom i rukom
zabačenom preko Odilinog ramena i šakom nemarno položenom na njenu
dojku.
Zatim je sledila grupna fotografija koju je snimio konobar. Na njoj su svo
četvoro sa raznim kolačima na stolu pred sobom. Skoro da je mogao da čuje
smeh.
Na dnu niza se nalazila još jedna fotografija.
Zurio je u nju. Nije se uklapala njeno prisustvo nije imalo smisla.
Kliknuo je na nju da je uveća.
Šta, dođavola?
Bila je to neka slika, ulje na platnu, na žutom zidu. Mladić, verovatno iz
perioda renesanse, sedi i sumnjičavo posmatra umetnika. Lice mu je bilo
izduženo i feminizirano, kosa mu se prelivala preko ramena. Nosio je crn,
kicoški šešir, belu košulju sa neverovatno napufkanim rukavima i što je
najupadljivije od svega, preko ramena mu je bio prebačen raskošan, krzneni
ogrtač od tufnaste kože leoparda.
Otkud on na Igoovom telefonu? Da li ga je neko koristio nakon Igoove
smrti? Ko bi odneo telefon mrtvog čoveka u muzej da fotografiše sliku?
Čekaj! Vreme i datum!
Vreme snimanja fotografije jasno se videlo na digitalnom displeju: 23:53
časova.
Šta mu je ono žandarm rekao na mestu sudara?
„Nije stigao do sela. Krenuo je iz vašeg logora u pola dvanaest, nesreća se
verovatno dogodila oko jedanaest i četrdeset."
226
Lik je sad već sedeo na ivici kreveta, provlačeći prstima kroz kosu, iznova i
iznova, kao da će mu statički elektricitet upaliti dodatne sinapse u mozgu.
23:53! Trinaest minuta nakon što je navodno već bio mrtav, Igo je
fotografisao ulje naplatnu?
A onda se setio još jednog razgovora. Ovaj dostupan komadić prošlosti koji
je njegov um obeležio za buduću upotrebu nagrnuo mu je u svest zapanjujuće
jasno.
Tokom zabave povodom otvaranja iskopavanja, gospodin Telifer,
predsednik veća iz Perigoa, pričao je o lokalnom predanju.
„Pokret otpora je izvršio napad na glavnu železničku liniju nedaleko od
Rijaka i utekao sa bogatstvom čija je današnja vrednost oko dve stotine miliona
evra i nekim veoma poznatim slikama, uključujući, kako se priča, Rafaelov
Portret mladića. Sve je to bilo na putu ka Geringu lično. Nešto plena je dospelo
do De Gola u Alžiru i bilo upotrebljeno u korisne svrhe, siguran sam u to.
Međutim, većina novca i umetnina je nestala. Rafaelovo delo više nikad nije
viđeno."
Lik je počeo teško da diše, kao da je upravo pretrčao fudbalski teren i ostao
bez vazduha, grcajući za kiseonikom. Kliknuo je na Google images i ukucao
RAFAELOV PORTRET MLADIĆA.
I ugledao ga. Ista slika se nalazila na veb-sajtu posvećenom opljačkanim
umetninama.
Ispod je pisalo: OVO REMEK-DELO JOŠ NIJE PRONAĐENO.
Lik je bio od onih ljudi koji su se dobro snalazili u muzejima, štaviše obožavao
ih je. U drugim okolnostima bi uživao u tome što je otkrio novi muzej posebno
ako se nalazi u šarmantnom hotelu iz devetnaestog veka smeštenom na lepom
brdašcetu na obali Marne.
Udisao bi ustajao vazduh izložbenih dvorana i bio očaran složenošću
skladišta koja nisu dostupna običnim posetiocima. Muzej nacionalnog otpora u
227
Šampinji sir Marnu posedovao je skoriju kolekciju od onog što ga je obično
zanimalo, ali svi muzeji su delili ugodne zajedničke crte.
Međutim, ovo nisu bile obične okolnosti i stoga je projurio kroz ulaz jedva
primećujući okolinu.
Na šalteru je bez daha izustio „Profesor Simar za gospodina Rubija", a zatim
se šetkao dok je poslužitelj obavljao poziv.
Razgovarali su pre manje od sat vremena. Uspeo je da dobije upravnika
muzeja nakon serije frenetičnih poziva tokom kojih su ga šaltali od muzeja do
muzeja, od arhiva do arhiva, širom Francuske. Imao je veoma specifičan
zahtev, što je pomoglo, ali ništa nije postigao dok nije porazgovarao sa starijom
ženom iz Muzeja nacionalnog otpora „Anri Kej" u Korezu koja je imala
strpljenja i koja je pomenula da je tridesetak kutija materijala koji bi ga mogli
zanimati poslato u Šampinji sir Marn radi katalogizacije i prezervacije.
Na sreću, Šampinji sir Marn se nalazio jedva dvanaestak kilometara od centra
Pariza.
Maks Rubi je bio šarmantan čovek koji je na mnogo načina podsećao na
stariju verziju Igoa i Lik je morao da se otrese tog uznemirujućeg utiska. Bio je
spreman da mu učini profesionalnu uslugu i da mu kao kolegi stavi na
raspolaganje svoje ne naročito brojno osoblje. Lik je dobio sto u prostorijama
arhiva koje nisu bile dostupne javnosti, a ružnjikava devojka po imenu Šantel
počela je na kolicima da dovozi kutije.
,,U redu", rekao je, „tražimo dokumentaciju o napadu pokreta otpora na
nemački voz u blizini Rijaka u Dordonji, tokom leta 1944. Voz je prevozio brdo
novca i možda neka umetnička dela. Postoji li indeks?"
„Zbog toga su dokumenti ovde, ali na žalost još nismo stigli to da obavimo.
Neće ništa škoditi ako danas prelistam sve to, to će mi kasnije samo olakšati
posao", dodala je uslužno.
228
Zaronili su u papire. Dok su razvrstavali ratne memorandume, dnevnike,
isečke iz novina, crnobele fotografije i lične dnevnike, Šantel mu je ispričala
sve što zna o muzejskim pozajmicama.
Anri Kej je bio važan političar nakon rata, aktivan u pokretu otpora u oblasti
Korez tokom okupacije. Kad je preminuo, porodica je zaveštala njegovu kuću
državi kako bi se pamtio i slavio napor pokreta otpora u ovoj regiji. Godine
1989. Miteran i Širak su prisustvovali otvaranju muzeja. Porodična arhiva je
poslužila kao osnova, ali je tokom godina kolekcija muzeja narasla zahvaljujući
darovima drugih lokalnih muzeja i porodičnih nasledstava.
Napredovali su polako. Lik je bio zadivljen činjenicom da je pokret otpora
tako precizno dokumentovao svoje aktivnosti. Da li zbog ponosa ili osećaja
vojne discipline, ali neki od lokalnih operativaca su obimno pisali o planovima i
rezultatima, ostavljajući na taj način podatke za potomstvo.
U prvih dvadeset kutija se nije pominjao napad u Rijaku. Šantel je pregledala
dvadeset prvu kutiju, a Lik dvadeset drugu, kad je objavila: „Ovo deluje
obećavajuće!", i donela dokumente Liku.
Bila je to beležnica sa pečatom srednje škole iz Perigea, iz 1991. godine.
Delovalo je kao da je preduzimljivi student napisao projekat o ratu,
razgovarajući sa lokalnim članom pokreta otpora. Klod Benesteb je imao skoro
sedamdeset godina tokom razgovora i prisećao se napada na nemački voz par
kilometara od stanice u Lez Eziju. Od prve strane se činilo da je u pitanju
događaj koji je interesovao Lika. Počeo je da lista Benestebov usmeni prikaz
istorije dok je Šantel skidala poklopac sa nove kutije.
Imao sam jedva sedamnaest godina 1944. godine, ali rekao bih da sam već
bio muškarac i to avanturistički nastrojen. Zapravo, rat se pobrinuo za to da ne
proživim normalan kraj detinjstva. Sve beznačajne stvari koje današnji
tinejdžeri rade, pa, ja nisam radio ništa do toga. Nije bilo igara, nije bilo žurki.
229
Da, bilo je romanse i terevenki, ali u sve u kontekstu borbe za slobodu i
postojanje. Naredni dan nikad nije bio izvestan. Ako ne pogineš tokom misije,
Švabe su uvek mogle da te odaberu iz gomile i uzmu za taoca ili streljaju iz
ovog ili onog razloga.
Nismo očekivali da preživimo napad na tovar iz Pariške banke u junu 1944.
Znali smo da je napad važan. Od službenika banke iz Liona dobili smo
informaciju, možda dve nedelje unapred, da će velika količina francuskog
novca i nacističkog plena biti poslata prugom za Bordo iz glavne filijale u
Lionu, kako bi bila dalje transportovana za Berlin. Dobili smo obaveštenje da
je čitav voz od šest vagona pun do vrha i pripremili se da pobegnemo sa
čitavim plenom u slučaju da napad uspe. Rečeno nam je da dva vagona sadrže
samo umetnička dela i slike opljačkane u Poljskoj i da je to bilo namenjeno
Geringu lično. Ž,eleo je najbolje komade za sebe. Pa, mogu ti reći da je u
pitanju bila velika operacija. Kao što znaš, gerila je delovala na svoju ruku, da
upotrebim učtiv opis. Da, postojala je neka vrsta koordinacije od strane De
Gola i njegovih iz Alžira, ali pokret otpora je u najvećoj meri bio lokalna stvar
i gerilci su rešavali stvari usput. Različite grupe se nisu naročito dobro slagale.
Neki su bili nacionalisti desničari, neki su bili komunisti, neki anarhisti, bilo ih
je raznih. Moja grupa sa kodnim imenom Odred 46 imala je sedište u Nuviku.
Mi smo prosto mrzeli Švabe. To je bila naša filozofija. Međutim, na ovoj akciji
je surađivalo šest grupa kako bi uspeli da je izvedemo. Najzad, bilo nam je
potrebno stotinu ljudi, mnogo kamiona, eksploziv, mašinke. Tačka napada se
nalazila između Lez Ezija i Rijaka tako da smo morali da ume- šamo i pokret
otpora iz Rijaka, Odred 70, mada im niko nije verovao. Ogrtali su se zastavom
pokreta otpora, ali su svi znali da se oni bore samo za sebe. Bili su to najveći
lopovi u Francuskoj, posle nacista i to veoma opaki lopovi. Oni Švabe nisu
samo ubijali. Kidali bi ih na komade kad bi im se ukazala prilika za to.
Obično bi stvari kretale po zlu i ljudi bi ginuli ili bivali povređeni, međutim,
napad u noći 26. jula 1944. odvio se po planu. Možda su Švabe pametno
230
zaključile da će preveliko obezbeđenje privući pažnju, ali voz je bio slabo
zaštićen. Tačno u sedam i trideset osam, napali smo sa svih strana, razneli šine
i izbacili lokomotivu sa koloseka. Nemačke trupe su brzo masakrirane. Nisam
imao priliku da ispalim metak, tako se brzo završilo. Dva Francuza, čuvari iz
Pariške banke, predali su pištolje našem komandantu koji je ispalio par metaka
i vratio im oružje kako bi mogli da kažu da su pokušali da se bore. Do osam i
trideset voz je bio istovaren. Napravili smo kolonu do kamiona na putu i
prenosili vreće sa novcem i sanduke sa umetninama do njih.
Tek sam godinama kasnije saznao da je u današnjem novcu u tom vozu bilo na
desetine miliona francuskih franaka. Koliko je stiglo do Andrea Malroa i Šarla
de Gola? Ne znam, ali priča se da milioni franaka i priličan broj umetničkih
predmeta nikad nisu napustili Rijak. Ko zna da li je to istina. Ja znam samo da
je to bila dobra noć za pokret otpora i dobra noć za mene. Preživeo sam, napio
se i dobro proveo.
Lik je pregledao ostatak dokumenta, ali nije bilo više ničeg zanimljivog, niti
bilo čega o Rafaelovoj slici. Međutim, otkriće opipljive veze sa Rijakom
obezbedilo mu je oduševljenje da nastavi potragu u sledećoj kutiji.
Tokom kasnog popodneva, Šantel je izašla da donese dve šolje kafe.
Fluorescentno osvetljenje sijalo je snažnije od zraka koji su se ulivali kroz
prozor. Ostale su samo još dve kutije i kad završe uzeće taksi do Pariza kako bi
se našao sa Isakom. U dvadeset devetoj kutiji se nalazila foto-arhiva, stotine
svetlucavih fotografija odštampanih na debelom papiru koji se tad
upotrebljavao. Brzo ih je pregledao, kao da deli karte za poker. U trenutku kad
se devojka vratila sa kafom ugledao je fotografiju sa rukom ispisanim natpisom,
crnim mastilom na belom obodu fotografije: GENERAL DE GOL U RIJAKU
ČESTITA LOKALNOJ JEDINICI POKRETA OTPORA, 1949.
De Gol je nadvisivao ostale. Obučen u tamno poslovno odelo, žmirkao je ka
suncu iznad fotografovog ramena. Iza njega, seoska kafana je izgledala maltene
231
isto kao i sad. Okruživalo ga je šestoro ljudi, pet muškaraca i jedna žena.
Rukovao se sa najstarijim čovekom. Liku je starac odmah zapao za oko. Zatim
mladić, pa žena.
„Kafa?", pitala je Šantel.
Nije bio u stanju da odgovori.
Šantel je nestala.
Prostorija je nestala.
Postojali su samo on i fotografija. Ništa više.
Starac je zapanjujuće podsećao na gradonačelnika Bonea. Mladić na Zaka
Bonea, a žena je ličila na Odil Bone.
Zurio je još neko vreme, prelazeći pogledom sa lica na lice.
Zbunjeno je odmahivao glavom. Sličnost je bila neverovatna.
Pariz je svetlucao u suton. Iz taksija, Lik je jedva primećivao osvetljeni Ajfelov
toranj u daljini. Zbog gužve u saobraćaju jedva je imao vremena da se vrati u
hotel pre nego što će Isak doći po njega, ali sad je poželeo da se nije ništa
dogovorio sa njim.
Morao je da razmisli, da razvrsta činjenice, da uklopi delove zagonetke. Nije
bio raspoložen za dokono ćaskanje. Radije bi sedeo u sobi bistre glave i sa
praznim papirom pred sobom. Narednog dana će se videti sa pukovnikom
Tukaom. Želeo je da mu izloži koherentnu teoriju, a ne da deluje poput luđaka.
Želeo je da se vrati kući; ako nije propustio poslednji voz radije bi putovao
noćas.
Trebalo je da otkaže.
Nazvao je Isaka.
„Zar si postao telepata?", reče Isak. „Upravo radim na prevodu za tebe."
„Već si mi prevodio. Kako to misliš?", upita Lik.
232
„Stigao je novi tekst!", uzviknu Isak. „Belgijanac nije besposličario. Završio
je! Margo mi je prosledila njegov imejl pre sat vremena. Hteo sam da ga
završim pre večere."
„Slušaj, što se tiče večere. Da li bi ti smetalo da je odložimo? Imam nekog
hitnog posla."
„Nema problema. Šta da radim sa prevodom?"
„Zaglavio sam se u saobraćaju. Možeš li da mi ga pročitaš preko telefona?
Da li je to u redu?"
„Kako god želiš, Lik. Hajde da to obavimo odmah."
„Hvala ti. Isače, pre nego što počneš, koja reč je ključ?"
„Zbog toga sam toliko uzbuđen. To je jedna od reči zbog kojih
proučavaocima srednjeg veka srce brže zakuca. TEMPLARI."
31
RIJAK, 1307.
Bernar iz Klervoa je odavno bio mrtav, ali ne bi prošao ni jedan dan da neko iz
opatije Rijak ne spomene njega ili njegovo ime kako bi naglasio poentu ili
potkrepio molitvu. Poslednji put je udahnuo 1153. godine, u šezdeset trećoj
godini života i vrlo brzo je kanonizovan kad ga je papa Aleksandar Treći proglasio
za Svetog Bernara 1174. godine. Ta čast je oduševila i rastužila njegovog
brata Bartomjua, koji je još bio uznemiren zbog toga što je sada živeo u svetu
bez Bernarovog moćnog prisustva.
Da bi prisustvovao činu proglašenja svog brata za sveca, Bartomju je
otputovao u Klervo sa Nivarom, svojim jedinim preostalim bratom, kako bi se
pomolili kraj Bernarove grobnice. Činili su to uz veliku strepnju. Da li je neko
233
od Bernarovih savremenika iz Klervoa još bio među živima i da li će ih
prepoznati? Da li će njihova tajna biti otkrivena?
Smatrali su da neće, ali da ih neki stari monah ne bi sumnjičavo gledao ili
pokušao da razgovara sa njima, za svaki slučaj će se držati rezervisano i držati
kapuljače na glavi kako bi zadržali anonimnost.
Ovakav razgovor nisu želeli:
„Dobri monasi, podsećate ovog starca na braću Svetog Bernara! Upoznao
sam ih jednom pre mnogo godina."
„Mi nismo ti ljudi, brate."
„Ne, kako biste to mogli biti? Oni su sigurno mrtvi. Ako nisu, imaju preko
osamdeset godina!"
„Kao što vidiš, mi smo mladi."
„Da, biti ponovo mlad. Kako bi to bilo čudesno! Ipak, gospodine, vi veoma
ličite na Bartomjua, a vi, gospodine, na Nivara. Um se sigurno poigrava sa
mnom."
„Hajde da te sklonimo sa sunca, brate. Donećemo ti malo piva."
„Hvala vam. Recite mi, kako se zovete?"
Ne, neće dozvoliti razgovor tog tipa.
Njihova tajna je bila strogo čuvana. Niko izvan opatije Rijak nije znao za to.
Tokom godina, opatija se okrenula samoj sebi, pretvorila u ostrvo. Delimično
zbog svoje doktrinalne promene ka cistercijanizmu, u čast učenja i porodičnih
veza sa sve uticajnijim Bernarom. U spoljnom svetu postojalo je samo
iskušenje i greh. Bernar je podučavao da su dobroj manastirskoj zajednici
neophodni samo znoj sopstvenih članova kako bi se pobrinuli za svoje potrebe i
molitve upućene Hristu i Devici Mariji kako bi očuvali svoju duhovnost. Ali
monasi Rijaka su u sve većoj meri gubili sličnost sa svojom svetovnom braćom
iz sela Rijak i zbog toga im je bilo neophodno da se odvoje.
Jednom nedeljno, možda dva puta, pili bi Čaj prosvetljenja i povlačili se u
samoću svojih ćelija ili, ako bi veče bilo toplo, na ćebe ispod omiljenog hrasta.
234
Tu bi odlutali na drugo mesto, drugo vreme, drugu ravan postojanja koja ih je
zasigurno približavala Bogu.
Neko vreme, Bartomju se plašio Bernarovog neprijateljstva. Reci koje je
davno izgovorio još su mu bile sveže u sećanju. „Sinoć nas je posetio Nečastivi.
Sumnjate li u to?"
Mahao je prstom optužujući ih. Poročni ste! Poročni!
Bernar je bio izuzetno obrazovan čovek, znatno učeniji od njega. Sa
Abelarom je delio čast najinteligentnijeg čoveka kojeg je Bartomju ikad
upoznao. Pape su se njemu obraćale da razreši sporove. Kraljevi. Međutim, u
ovoj stvari, uverio je Bartomju sebe, on je bio u pravu - a Bernar je bio
kratkovid.
Čaj nije oslabio Bartomjuov žar prema Hristu. Niti je iscrpeo njegovu
odlučnost da se moli i teži duhovnoj čistoti. Zapravo, osnažio je njegovu fizičku
i duhovnu vitalnost. Budio se svako jutro uz zvuk crkvenih zvona sa ljubavlju u
srcu i živahnog koraka. Podnosili su svoj upad u rastrojstvo stoički, uzimajući
dobro sa lošim, trudeći se da ne povrede jedni druge.
Bartomju je zajedno sa Žanom, lekarom i travarem, propovedao vrline čaja
među monasima opatije i ubrzo je bio u širokoj upotrebi kao tonik vitalnosti i
duhovna kočija. Monasi nisu slobodno razgovarali o ličnim iskustvima, ali onih
dana kada bi se pripremala velika količina čaja željno bi stali u red da dobiju
svoju porciju. Čak bi i opat pružio svoj pehar pre nego što se povuče u
privatnost opatske kuće.
Kako su godine prolazile, Bartomju i ostali su primetili da im se nešto
prikrada, u početku maltene neprimetno, ali neizbežno sa protokom vremena.
Brade su im ostale crne ili smeđe, mišići zategnuti, vid oštar. Što se tiče
delikatnog pitanja prepona, uprkos zavetovanju na celibat, zadržali su
ekstravagantnu potentnost mladosti. S vremena na vreme monasi iz Rijaka su
imali potrebu da trguju sa strancima ili bi se slučajno susreli sa nekim
235
meštaninom Rijaka koji bi lutao unaokolo. Tokom tih susreta konačno im je
sinulo. Vreme je osvajalo strance, ali zaobilazilo monahe.
Izvan manastira, ljudi su starili.
Oni nisu.
U pitanju je bez sumnje bio čaj.
Postao je nešto što je trebalo ljubomorno čuvati. Ništa dobro nije moglo
proizaći iz otkrivanja ovog običaja strancima. Vremena su bila burna i optužbe
za jeres su se lako izricale. Da, bilo je glasina. Uvek ima glasina o tajnim
dešavanjima unutar zidina opatije. Šapatom izgovorene teorije od strane seljana
koji su živeli blizu opatije obično su se svodile na razvrat i opijanje, čak i na
crnu magiju s vremena na vreme. Da, bilo je glasina o monasima iz Rijaka koji
naizgled nikad ne umiru, ali to su i ostale - obične glasine.
Zbog toga su se držali po strani. Kad se to nije moglo izbeći, na primer kad
su neki od njih morali da otputuju u manastir Sen Marsel povodom bdenja
nakon smrti Pjera Abelara, skrivali su lica koliko god je to bilo moguće. Pokraj
njegove samrtne postelje, Bartomju je zbog ljubavi i poštovanja prema svom
bratu bio primoran da otkrije Bernaru ovu tajnu, ali samo njemu.
Bernar se ponovo razgnevio i u privatnosti govorio protiv čaja i njegove
uvrede prema zakonima prirode. Ali radi svoje preostale braće se zakleo da će
tajnu odneti sa sobom u grob, ako se Bartomju i Nivar slože da ga više nikad ne
vide.
Mada bolan, dogovor je načinjen. Bartomju je tad poslednji put u životu
video Bernara.
Nivar, najmlađi od šestoro braće iz Fontena, došao je okolnim putem u Rijak
da se pridruži Bartomjuu. Postojala su dve tradicionalne porodične staze koje je
mogao da prati: sveštenstvo i put mača. Najpre nije odabrao nijednu.
Dva brata, Žerar i Gi, ratovali su za kralja. Ostali, Bernar, Bartomju i Andre,
nosili su monašku odoru. Andre je preminuo kao mladić. Pokosile su ga boginje
236
tokom prve hladne zime u opatiji Klervo. Žerar i Gi su napustili kraljevu vojsku
i došli u Klervo nakon što je manastir osnovan. Postali su monasi, ali vojnički
duh ih nikad nije napustio. Zbog toga nije čudno što su nakon sabora u gradu
Troa 1128. postali Vitezovi crkve. Kad je započeo Drugi krstaški pohod, obukli
su bele mantije sa crvenim krstom i pridružili se templarima u zlosrećnoj opsadi
Damaska. Obojica su pala pod smrtonosnim rojem kojim su ih zasuli
Nuradinovi strelci i nestali su u krvavoj masi.
Kao mladić Nivar je bio veoma pobožan i nadao se da će otići kod svog
poznatog brata u Klervo, ali to je bilo pre nego što je susreo pogled mlade dame
iz Fontena. En nije bila plemenite krvi, bila je mesareva ćerka. Otac mu je
pomodreo od gneva, ali Nivara je ova oštroumna, vesela devojka toliko opčinila
da nije mogao da jede, spava niti da se moli ako nije sa njom. Najzad se
odrekao plemenitih tradicija svoje porodice i oženio se njome. Nakon što ga je
otac razbaštinio postao je trgovac i obučavao se zanatu svog tasta na pijaci, na
mesarskoj tezgi prepunoj iznutrica.
Tri godine sreće su zbrisane kad je kuga stigla u Fonten, a Nivar izgubio
ženu i dete. Postao je utučena lutalica, pijanac i putujući mesar. Godine 1120.
našao se u bezbožnoj izmaglici u Ruanu gde je u gostionici koja smrdi na urin
čuo da traže mesara za novi jedrenjak. Zvao se Beli brod i bio je najveća lađa
ikad izgrađena u Francuskoj. Smatrao se toliko pouzdanim i moćnim da je
tokom mirne novembarske noći isplovio iz Barflera noseći najdragoceniji tovar.
Na brodu se nalazio Vilijam Adelin, jedini legitimni sin Henrija I od Engleske u
pratnji velikog broja britanskih plemića.
Načinjene su greške u navigaciji - ili je u pitanju bila sabotaža? To nikada
nije otkriveno. Nedaleko od luke, brod je naleteo na stenu koja mu je pokidala
trup. Brzo je potonuo. Nivar je bio duboko u tovarnom delu, osnažen vinom za
svoje prvo putovanje, obučen u kasapsku kecelju od ovčije kože. Čuo je kako
drvo puca, čuo je vriske posade, šištanje nadiruće vode. Naredna stvar koje je
bio svestan jeste to da je brod nestao i da se nalazi sam u mračnom moru,
237
plutajući u ovčijoj koži. Narednog jutra ribarski čamac ga je pokupio iz kanala
kao jedinog preživelog brodolomnika. Izgubljene su stotine života. Izgubljen je
naslednik engleske krune.
Zašto je on preživeo?
To pitanje je zbunjivalo Nivara, mučilo ga, navelo ga da ostavi piće i vratilo
ga Bogu. Stid zbog mladalačkih greha sprečio ga je da prođe kroz Bernarovu
kapiju u Klervou. Kako da objasni svoj život i svoje izbore tako krutoj,
zapovednoj osobi? To je bilo nemoguće. Zato se uputio ka umerenijoj klimi
Rijaka, gde ga je Bartomju dočekao raširenih ruku.
„Ti si moj brat u Hristu i po krvi!", izjavio je. „Osim toga, potreban nam je
monah koji zna kako se kasapi prase!"
Godine su prolazile. Nivar je postao revnosni korisnik čaja, sadrug koji vara
vreme.
Monasi iz Rijaka su shvatili da njihov napitak može mnogo toga, ali da ne
predstavlja štit nepobedivosti. Nije štitio od pošasti tog perioda: od sušice -
sudbina sirotog Abelara - crne kuge, boginja. Tela su mogla da se slome i
smrskaju. Žan je pao sa mazge i slomio vrat. To je bila priča. Skandalozno, u to
je bila umešana i jedna žena.
Uprkos sličnim trikovima nečastivog, većina braće je živela i živela i živela.
Prava je ironija što je Bernarov najčuveniji čin, onaj koji će odjekivati kroz
istoriju, doveo do Bartomjuove i Nivarove propasti.
Godine 1118. Ig de Pejen, pripadnik nižeg plemstva iz Šampanje, stigao je u
Jerusalim sa malom grupom pratilaca i stupio u službu Balduina II. Uz
Balduinov blagoslov proveo je čitavu deceniju štiteći hrišćanske hodočasnike
koji su dolazili da posete Hramsku goru. Zatim je De Pejen 1128. godine pisao
Bernaru, najuticajnijem čoveku crkve, blistavoj zvezdi monaštva, moleći ga da
podrži stvaranje viteškog monaškog reda koji će se boriti za Jerusalim, za
hrišćanski svet.
238
Bernar je spremno prihvatio ideju i uposlio pero pišući raspravu De Laudibus
Novae Militiae koju je poslao u Rim i u kojoj energično brani ideju o svetim
ratnicima. Na crkvenom saboru u gradu Troa, u Šampanji, dobio je odobrenje i
papa Inokentije II je zvanično prihvatio stvaranje Reda siromašnih vitezova
Hrista i Solomonovog hrama.
Templari su bili rođeni.
Neki od prvih vitezova koji su se priključili Igu de Pejenu bili su Bernarovi
rođaci, uključujući ujaka Andrea Monbara i braću Žerara i Gija. Jato vitezova iz
Šampanje pristupilo je redu. Od trenutka osnivanja, templari su poštovali
Bernara i u tome nisu posustali sve do sudbonosne 1307. Zbog Bernarovog
moćnog patronata, templarima je plemstvo upućivalo darove koji će im pomoći
u svetoj misiji: novac, zemlju i svoje plemenite sinove. Mogli su slobodno da
prelaze granice. Nisu plaćali porez. Bili su izuzeti od svakog autoriteta, osim
papskog.
Mada nisu postigli nijednu veliku pobedu tokom Bernarovog života, zapravo
pretrpeli su stravičan poraz kod Damaska tokom Drugog krstaškog pohoda, u
godinama koje su usledile red je procvetao. Pet stotina templara je 1177. godine
učestvovalo u slavnoj pobedi nad Saladinovom armijom od dvadeset hiljada
ljudi u bici kod Mont Žisara. Jedan od tih vitezova bio je Nivar od Fontena,
monah iz Rijaka i čovek na koga su drugovi mogli da računaju da iskasapi kozu
ili kamilu.
Njihov ugled bio je besprekoran i tokom narednog veka njihovo bogatstvo je
naraslo. Putem vešte mešavine donacija i poslovnih odnosa, moć templara se
vinula do nebeskih visina. Stekli su pozamašna imanja na Bliskom istoku i u
Evropi, uvozili su i izvozili robu širom hrišćanskog sveta, gradili crkve i
zamkove, posedovali sopstvenu flotu brodova. Zatim se dogodilo neizbežno -
jer sve što visoko leti, nisko pada.
Izuzetih od kontrole zemalja i vladara, čineći zapravo državu unutar države,
templara su se plašili i prezirali ih. Kad je životinja ranjena, druge zveri je
239
napadaju. Tokom godina templari su bili ranjeni. Pretrpeli su vojne poraze u
Svetoj zemlji. Jerusalim je izgubljen. Povukli su se na Kipar, svoje poslednje
uporište na Bliskom istoku. Zatim je i Kipar izgubljen. Njihov prestiž je opao i
vladari zemalja, moćni neprijatelji, ustremili su se na plen.
Filip Lepi, kralj Francuske, dugo je gajio neprijateljstvo prema Redu, još
otkako je kao mladić podneo zahtev da im se pridruži i bio odbijen. Takođe je
nagomilao silne dugove prema Redu koje nije imao nameru da plati. Kralj je
kidisao. Crkvu je vređalo to što je templarima dozvoljeno da se bogu mole
direktno, bez posredništva crkve. Papa je kidisao.
Kralj Filip i papa Kliment zajedno su optužili templare za razne užasne
zločine. Optuženi su za odricanje Hrista, ritualna ubistva, obožavanje idola -
bradatog stvora po imenu Bafomet. Sudski nalozi su napisani, vojska stavljena
u pripravno stanje.
Zamka se zatvorila.
U oktobru 1307. godine kraljevi ljudi su izveli koordinisan napad. Bio je petak
trinaesti, datum koji će zauvek imati zao prizvuk.
Veliki majstor templara, Zak de Mole, zatvoren je u Parizu sa šezdeset svojih
vitezova. Širom Francuske i Evrope, hiljade templara i njihovih sledbenika
pohvatani su i pohapšeni. Usledila je orgija mučenja i iznuđenih priznanja. Gde
je skriveno njihovo neizmerno blago? Gde je njihova flota, donedavno
ukotvljena u La Rošelu? U Rijaku su napadnuti sredinom dana, dok su monasi
izlazili iz crkve nakon molitve u šesti sat nakon svanuća. Kontigent vojnika
predvođeni niskim, zdepastim kapetanom odurnog daha po imenu Gijar de
Šarne nagrnuo je kroz kapiju i okupio braću.
„Ovo je kuća templara!", urlao je. „Po naređenju kralja i pape Klimenta, svi
vitezovi reda moraju nam se predati. Sav templarski novac i zlato ćemo
oduzeti, po kazni."
240
Obratio mu se opat, visoki čovek špicaste brade: „Dobri čoveče, ovo nije
kuća templara. Ovo je skromna cistercitska opatija, kao što dobro znaš."
„Bernar od Klervoa je osnovao ovu kuću!", zaurlao je kapetan. „Svojom
poganom rukom je osnovao templare. Dobro je poznato da je tokom godina
ovo bilo utočište za vitezove i njihove simpatizere."
Iz zadnjih redova okupljenih monaha začuo se glas. „Pogana ruka? Da li si
rekao da je Bernar, naš poštovani svetac, imao poganu ruku?"
Bartomju je pokušao da povuče Nivara za ogrtač kako bi ga sprečio da
zakorači napred, ali bilo je prekasno.
„Ko je to rekao?", uzviknuo je kapetan.
Ja."
Nivar je visoko uzdignute glave zakoračio napred. Izborivši se sa nagonom
da se sakrije, Bartomju je krenuo za bratom ka prednjim redovima. Kapetan je
ugledao dva stara monaha pred sobom. Pokazao je ka Nivaru. „Ti?"
„Naređujem ti da povučeš podlu izjavu o Svetom Bernaru", izgovorio je
Nivar čvrstim glasom.
„Ko si ti da naređuješ meni, starče?"
„Ja sam Nivar od Fontena, vitez templar, branitelj Jerusalima."
„Vitez templar!", uzviknuo je kapetan. „Izgledaš kao moj gluvi deda!" Na to
su kraljevi ljudi prsnuli u smeh. Nivar se ukrutio. Bartomju je gledao kako mu
bes pretvara lice u kamen. Nije mogao da spreči ono što se potom dogodilo,
kao što je uvek bio bespomoćan da spreči tvrdoglavog Nivara da učini ono što
je naumio tokom svog dugog, živopisnog života. Bartomju je uvek bio
zadovoljan bitisanjem unutar zidova opatije, ali Nivar je bio avanturista.
Spakovao bi zalihe Čaja prosvetljenja u torbu i nestajao na duže vreme.
Polako je prišao dovoljno blizu da oseti smrad kapetanovih trulih zuba.
Vojnik mu se oprezno iskezio, nesiguran u to šta će monah uraditi.
Iznenađujuće oštar šamar nanet zadnjom stranom Nivarove šake opekao mu je
usta. Osetio je krv na usni.
241
Izvukao mač.
Opat i Bartomju su pojurili da povuku Nivara unazad ali bilo je prekasno.
Začuo se užasan zvuk probijanja mesa.
Kapetan je delovao iznenađen sopstvenim činom. Nije imao nameru da ubije
starog monaha, ali krvavi mač mu je bio u ruci, a siroti sveštenik na kolenima.
Držeći se za stomak okrenuo se ka nebu i izustio svoje poslednje reči: „Bernare.
Brate moj."
Kapetan je u gnevu naredio da se opatija pretraži i opljačka. Srebrni pehari i
svećnjaci su konfiskovani. Podne daske su podignute u potrazi za blagom
templara. Monasi su izloženi prostotama i šutirani kao psi.
U bolnici, brat Mišel je drhtao kao uplašeni zec dok su vojnici bacali krevete
i pretresali police. Nebrojene decenije se mučio kao Žanov pomoćnik i kad je
drevni monah prerano nastradao pod mazgom, najzad je postao opatski
iscelitelj. Sto pedeset godina je previše vremena za čekanje da napreduješ u
službi, zajedljivo je primetio u vreme svog uzdizanja.
Mišel je pokušao da se dodvori vojnicima pokazujući im gde se nalazi
draguljima optočeno raspeće i srebrni pehar koji je pripadao njegovom bivšem
gospodaru. Kad su otišli, seo je na jedan od kreveta teško dišući.
Kad su se vojnici umorili od napora, kapetan je objavio da će pod- neti
izveštaj kraljevom savetu i povesti opata sa sobom i nikakvi protesti monaha
neće promeniti njegovu odluku. Mogli su biti sigurni da će doći do istrage. Ako
je ovaj Nivar zaista bio templar u mladosti, manastir će platiti skuplju cenu od
onog što je danas sakupljeno. Bartomju nije smeo da dotakne mrtvog brata dok
vojnici nisu otišli. Sedeo je kraj njega, podigavši mu glavu u svoje krilo i mazio
njegovu sedu kosu. Kroz suze je šaputao: „Zbogom, brate moj, prijatelju moj.
Bili smo braća dve stotine i dvanaest godina. Koliko braće može da kaže to
isto? Plašim se da ću ti se uskoro pridružiti. Moliću se da se sretnemo na Nebu."
U nedeljama koje su usledile, povremeni posetioci opatije Rijak izveštavali su
o sličnim događajima. Širom Francuske templari su mučeni i spaljivani na
242
lomačama. Orgije nasilja carevale su zemljom. Templarska zdanja i zemlje su
konfiskovane. Nije pošteđen niko za koga se sumnjalo da je povezan sa redom.
Za dve stotine i dvadeset godina Bartomju se nikad nije usrdnije molio.
Strancima je delovao poput čoveka u šestoj deceniji života, možda sedmoj.
Izgledao je kao da mu je u venama preostalo još dosta života. Međutim, znao je
da proživljava svoju poslednju godinu. Papa je otvorio predstavništvo
inkvizicije u Bordou i priče o mučenjima širile su se zemljom. Čuli su da je
njihov opat slomljen i spaljen.
Šta da radi? Ako se dokopaju opatije Rijak, ako monasi budu mučeni zbog
vernosti Bernaru, šta će biti sa njihovom tajnom? Da li je trebalo da dopusti da
ta tajna umre sa njima? Ili da je sačuva za naredna pokolenja? Nije preostao
više niko mudriji od njega. Zan je odavno bio mrtav. Nivar je bio mrtav. Opat je
bio mrtav. Morao je da se osloni na sopstveni savet.
Tokom decenija je stekao mnoge veštine od kojih je najbolja bila veština
pisanja i knjigovezanja. Iz grčevite molitve je ustao čvrsto rešen da uposli te
veštine. Nije na njemu da odluči o sudbini ove velike tajne. Ta odluka je bila na
Bogu. Biće ponizan božji pisac. Zapisaće priču o pećini i Čaju prosvetljenja i
ostaviti je tako da je drugi pronađu. Ili ne pronađu. Prepustiće tu odluku Bogu.
Za slučaj da padne u ruke inkvizicije, obaviće tekst đavolski pametnom
šifrom koju je brat Žan iscelitelj osmislio pre mnogo godina kako bi sakrio
svoje recepte od radoznalih očiju. Ako rukopis pronađu ljudi za koje Bog želi
da ga pronađu, onda će ih On prosvetliti i skloniti veo šifre sa njihovih očiju.
Bartomju će biti mrtav i zakopan, njegov posao obavljen.
I tako je počeo.
Uz sunčevo svetio i treptaj sveća, ispisao je rukopis.
Pisao je o Bernaru.
Pisao je o Nivaru.
Pisao je o Abelaru i Eloizi.
243
Pisao je o pećini, Žanu, Čaju prosvetljenja, templarima, o svom dugom,
dugom životu u službi Gospoda.
Kad je završio, njegove prave reči je sakrila Žanova šifra. Koristeći svoju
veštinu iluminatora ilustrovao je rukopis biljkama koje su bile bitne za priču i
slikama koje su pre toliko godina privukle pažnju dva krhka monaha dok su
šetali liticama Rijaka tokom oporavka.
Da bi osvežio svoje sve slabije pamćenje, Bartomju je poslednji put otišao u
pećinu. Krenuo je sam sa dobrom bakljom u ruci i srcem koje se prelivalo od
emocija. Nije bio tamo više od sto godina, ali stazu je jasno video u umu i ulaz
u pećinu ga je dočekao dobrodošlicom, kao starog prijatelja.
Proveo je unutra sat vremena i kad je izašao odmorio se na ispustu i poslednji
put uživao u pogledu na beskrajno zeleno prostranstvo rečne doline. Zatim je
polako krenuo nazad ka opatiji.
Vrativši se za pisaći sto, Bartomju je po sećanju nacrtao slike iz čudesne
pećine i završio ilustraciju jednostavnom mapom koja će hodočasniku objasniti
kako može da pronađe skrivenu pećinu. Knjiga je bila spremna za povezivanje.
Izveo ga je osećajući u srcu ljubav prema braći, posebno Bernaru. Na polici
skriptorijuma je čekala posebna crvena koža. Nikad joj nije pronašao dovoljno
uzvišenu svrhu; taj trenutak je konačno došao. Tokom narednih dana,
mukotrpno je povezivao knjigu i na korici je šilom urezao lik Svetog Bernara,
svog dragog brata, sa nebeskim oreolom koji mu pluta iznad lepe glave.
Knjiga je izgledala dobro. Bartomju je bio zadovoljan, ali ne potpuno.
Nedostajao joj je detalj koji će je činiti vrednom teme. Ispod dušeka je držao
malu srebrnu kutiju, porodično nasledstvo, jednu od par lepih stvari koja nije
bila opljačkana onog oktobarskog dana.
Istopio ju je iznad vrele vatre i pozvao brata Mišela da mu pomogne.
U opatiji maloj poput Rijaka, monasi bi iz potrebe često naučili više od jedne
veštine. Tokom dugog asistiranja bolničaru Žanu, takođe je stekao veštinu
obrade metala od kovača i postao prilično vešt u obradi srebra. Bartomju mu je
244
pokazao rukopis uvezan crvenom kožom i zatražio od njega da ga ukrasi
srebrom najbolje što može i ostavi knjigu u Mišelovim radoznalim rukama,
nesvestan toga da je Žan svog pomoćnika podučio šifri. Nezabrinut, Bartomju
je ispisao tri reči koje predstavljaju ključ, NIVAR, ELOIZA i TEMPLARI na
komadu pergamenta ostavljenom među stranama knjige.
Par dana kasnije, Mišel mu je predao knjigu sa sjajnim srebrnim uglovima i
ivicama, pet ispupčenja na obe korice i dve spone koje ih zatvaraju. Bartomju je
bio zadovoljan. Zagrlio je Mišela i toplo ga poljubio zbog odlično obavljenog
posla. Svestan Mišelovog dugogodišnjeg interesovanja prema svim poslovima
monaha, pitao ga je zašto se nije raspitivao o prirodi rukopisa. Mišel je
promrmljao da ga trenutno okupiraju drugi problemi i vratio se nazad u bolnicu.
Pričalo se da je obližnji templarski vinograd ispražnjen, da su radnici oterani
a plemići pohapšeni. Bilo je samo pitanje vremena kad će se kraljevi ljudi
vratiti. Bartomju je bio siguran u to. Jedne noći dok je u manastiru vladao mir i
svi su spavali, izdubio je zid od pruća i veziva u prostoriji za okupljanje i
napravio dovoljno veliku rupu da sakrije dragoceni rukopis. Pre nego što ga je
ubacio, pogledao je poslednju stranu. Mada je bila šifrovana, sećao se reči koje
je zapisao.
Tebi koji budeš u stanju da pročitaš ovu knjigu i shvatiš njeno značenje,
primi vesti od sirotog monaha koji je živeo dve stotine dvadeset godina i koji bi
živeo duže da se kraljevi i pape nisu zaverili protiv dobrih templara, Svetog
reda plemenito osnovanog od strane mog voljenog brata, Svetog Bernara iz
Klervoa. Koristi ovu knjigu kao što sam je koristio i ja, kako bi živeo dugim
životom u službi našeg Gospoda, Isusa Hrista. Slavi Ga kao što sam Ga ja
slavio. Voli Ga kao što sam Ga ja voleo. Želim ti dug i dobar život. Izgovori
molitvu za tvog sirotog slugu Bartomjua, koji napušta ovaj svet kao starac
mladalačkog srca.
245
Kad je završio sa malterisanjem zida čuo je kako psi divlje laju i konji njište
u štalama.
Ljudi su dolazili.
Dolazili su po njega. Dolazili su po sve njih.
Požurio je u kapelu da se još jednom pomoli pre nego što ga odnesu ka
neumitnoj sudbini.
Dok su vojnici provaljivali kapije opatije, jedan od monaha je trčao što je brže
mogao preko mesečinom osvetljene livade obrasle visokom travom, iza opatije.
Odbacio je odoru i raspeće i sada je bio obučen kao bilo koji kovač, u
jednostavnu košulju, pantalone i bluzu. Sakriće se pored reke i sa prvim zracima
zore se predstaviti dobrim seljanima Rijaka kao pobožan i radan čovek.
Ako ne budu hteli da ga prime, otkriće im tajnu koja će ih sigurno
zainteresovati. U to je Mišel Bone, bivši brat Mišel iz opatije Rijak, bio sasvim
siguran.
32
ČETVRTAK UVEČE
Kada je Isak završio čitanje poslednjih redova rukopisa dočekala ga je tišina sa
druge strane žice. „Jesi li još tu, Lik?"
Lik je bio u taksiju, par blokova od hotela. Trotoari su bili puni ljudi koji su
hitali kući ili u izlazak. „Da, ovde sam."
Njegov um je bljuvao fragmente sećanja.
Bizon iz Rijaka.
Sarin vrat.
246
Automobil koji juri ka njima u mračnoj ulici u Kembridžu.
Pjer koji leži na tlu pećine sa licem nadole.
Dve stotine i dvadeset godina.
Templari.
Lik Svetog Bernara na crvenom kožnom povezu.
Potres eksplozije i dim u daljini.
Pikratol.
Igo koji se smeje.
Mrtvi Igo.
Zvijevo polomljeno telo na stenama.
Boneovo iskeženo lice.
Deseta odaja.
Sara.
Iznenada su se svi komadići uklopili. Poput trenutka u kojem matematičar
rešava teoremu i uz naklon piše na tabli:
QED. Qvod erat demonstrandum.
Što je i trebalo dokazati. „Imaš li kola?", pitao je Lik.
„Da, naravno." „Mogu li da ih pozajmim?"
Liku je telefon zavibrirao u ruci. Primao je novi poziv.
Na trenutak je pomerio slušalicu od uha da pogleda broj.
Sara Malori.
Srce mu je jače zakucalo. Javio se ne upozorivši Isaka da prelazi na drugu
liniju.
„Sara!"
Tišina. Zatim se začuo muški glas. Stari glas.
„Imamo je."
247
Lik je znao ko je to. „Šta želite?"
„Da razgovaramo. Ništa više. Zatim ćemo je pustiti. I tebe. Postoje stvari
koje morate da shvatite."
„Želim da je čujem."
Začuli su se prigušeni zvuči. Čekao je.
„Lik?" Bila je to Sara.
„Jesi li dobro?"
Bila je uplašena. „Molim te, pomozi mi."
Čovek se vratio na vezu. „Eto. Čuo si je."
„Ako je povrediš ubiću te. Ubiću te."
Taksista je bacio pogled ka Liku u retrovizoru, međutim, bio je rešen da
gleda svoja posla.
Sa druge strane veze čovek mu se rugao. „Siguran sam u to. Hoćeš li doći da
porazgovaramo?"
„Da li ste je povredili?"
„Ne, samo smo je uznemirili. Ponašamo se kao džentlmeni." „Kunem se
nećeš se dobro provesti ako me lažeš."
Čovek ga je ignorisao. „Reći ću ti gde da dođeš."
„Znam gde ste."
„Dobro je. Nama to ne predstavlja problem. Ali evo u čemu je stvar. Moraš
doći sam. Budi ovde u ponoć. Ni trenutak kasnije. Ako dovedeš žandarme,
policiju, bilo koga, umreće na veoma neugodan način, ti ćeš umreti, pećina će
biti uništena. Ništa neće preostati. Nemoj nikom pričati o ovome. Veruj mi, ovo
nije prazna pretnja."
Isak je ostavio Lika samog u svojoj radnoj sobi na pola sata dok je pomagao
svom detetu sa domaćim zadatkom. Isakova žena je promolila glavu unutra da
mu ponudi kafu, ali Lik je tako furiozno pisao da je jedva imao vremena da
odbije. To nije bilo uglađeno pismo, već grubo batrganje sa poludovršenim
rečenicama i gomilom skraćenica. Voleo bi da sredi misli u razumne fraze ali i
248
ovako je bio u stisci sa vremenom. Ovo će morati da posluži. Napravio je
kopiju na Isakovom skeneru-štampaču kao i kopije Isakovog rukopisa iz Rijaka.
Stavio je kopije svog pisma i rukopisa u dve prazne koverte koje mu je Isak
dao. Na prvoj je napisao, PUKOVNIK TUKA, ŽANDARMERIJA
DORDONJE, PERIGO, a na drugoj GOSPODIN ŽERAR ŽIRO, LE MOND.
Položio je zatvorene koverte u Isakove ruke i rekao mu da ih pošalje ako se
ne budu čuli tokom naredna dvadeset četiri sata.
Isak je zabrinuto protrljao čelo i složio se bez reči. Imao je dobra kola,
mercedes kupe. Čim je Lik sišao sa Periferijskog bulevara i izašao na A20,
nagazio je na gas i počeo da guta kilometre. Automobil je imao GPS sa
radarom. Saopštio mu je da treba da pređe još 470 kilometara i da će stići na
odredište u jedan čas i osam minuta ujutru. Moraće da nadoknadi više od
jednog sata.
Svaki put kad bi detektor radara zacvrkutao, smanjio bi brzinu od vratolomne
ka dozvoljenoj. Nije imao vremena da ćaska sa žandarmerijom. Pola sata glupe
rasprave kraj puta može činiti razliku između života i smrti. Ljudi iz Rijaka
poseduju okrutnost kakvu nikad nije iskusio.
Nije nikad bio u vojsci. Nije nikad bio u izviđačima. Nije znao kako da udari
čoveka niti kako da ga obori. Nije imao nikakvo oružje osim džepnog noža. Od
kakve mu je to bilo koristi? Poslednji put se potukao u školskom dvorištu i
obojica su završila krvavih noseva, prisećao se.
Za borbu mu je na raspolaganju stajao samo um.
Ponovo je bio u Perigoru. Teren mu je bio poznat. Nadoknadio je nešto
vremena, ali ne onoliko koliko mu je bilo potrebno. Moraće da doda gas na
sporednim putevima. Doduše, bilo je kasno i saobraćaj nije bio gust. Još je imao
vremena da uputi poziv pukovniku Tukau. Možda je bilo pametnije da prepusti
stvar profesionalcima. Bio je na selu, ali bi tim specijalaca verovatno mogao da
se okupi za sat vremena. Viđao ih je u akciji u televizijskim emisijama. Čvrsti
mladići. Otkud sredovečnom arheologu ideja da juriša na barikade?
249
Odbacio je tu pomisao. On je uvalio Saru u sve ovo. Morao je da je i izvuče.
Škrgutao je zubima i pritiskao papučicu za gas a automobil je odgovarao
bolnim tonovima.
Stigao je na obod Rijaka u 11:55. Kako god bilo, neće zakasniti. Instinktivno je
usporio na krivini gde je Igo poginuo, a zatim odvezao mercedes ka glavnoj
seoskoj ulici, sada potpuno pustoj.
Noć je bila oblačna i vetar je zavijao. Selo nije imalo uličnu rasvetu i sve
kuće su bile u mraku. Jedino osvetljenje je poticalo od plavkastih, halogenih
farova kola.
Dalje niz ulicu, svetla jedne kuće su se upalila, jedno po jedno. Najpre na
prizemlju, zatim na prvom spratu. Bila je to treća kuća od kafane.
Lik je usporio i zaustavio se kraj ivičnjaka.
Instinktivno je pogledao u retrovizor. Video je dva čoveka u tamnoj odeći
kako zauzimaju pozicije sa obe strane ulice. Kroz prednje staklo je video da se
to isto događa i ispred njega.
Bio je okružen.
Izašao je iz automobila i protresao utrnule noge.
Ulazna vrata osvetljene kuće su se otvorila. Ukrutio se. Možda će ga dočekati
pucanj iz sačmare. Kao njegov tim. Možda će se tako završiti.
Bila je obučena kao za zabavu. Svečana bluza sa velikim dekolteom i uska
crna suknja do sredine listova, maltene zavodnički. Činilo se kao da je provela
mnogo vremena šminkajući se. Usne su joj bile veoma crvene u pokušaju da
postigne privid sočnosti.
„Zdravo, Lik", rekla je. „Stigao si na vreme." Izgovorila je to maznim glasom
kao da su ga očekivali na večeri. Osetio je snažan nalet mučnine, poput onog
koji cepa utrobu pri prvom naletu gripa.
Primorao je sebe da progovori. Glas mu je zazvučao napeto i suvo. „Zdravo,
Odil."

http://www.book-forum.net

11Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:13 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
33
PETAK, PONOĆ
Jastučići u njenoj dnevnoj sobi upili su decenije dima iz kamina i od cigareta.
Povrh te dimljive ustajalosti težak miris njenog parfema visio je u vazduhu. Bili
su sami. Pokazala je ka fotelji pored prozora. Bila je tapacirana damaskom sa
ružičastim ružama i zelenim, trnovitim stabljikama, staromodna poput svih
ostalih stvari u prostoriji. Lik je maltene očekivao da ušeta neka baka sa
štapom.
„Gde je Sara?"
„Molim te sedi. Želiš li piće?"
Stajao je prekrštenih ruku. „Želim da vidim Saru."
„Videćeš je, veruj mi. Ali prvo moramo da razgovaramo."
„Da li je bezbedna?"
„Jeste. Hoćeš li sesti?"
Pristao je, krutog stava i sa izrazom skamenjenog gneva na licu.
„Neko piće?" ponovila je.
„Ne, ništa."
Uzdahnula je i sela preko puta njega na sofu. Skupila je noge i zapalila
cigaretu. „Želiš li jednu? Nikad te nisam videla da pušiš."
Ignorisao ju je.
Duboko je udahnula dim. „Užasna navika, ali koliko mogu da procenim nije
mi naškodila."
„Šta želiš?", pitao je. „Interesuje me Sara, a ne ti."
Ako ju je ta rečenica zapekla, nije to ničim pokazala. „Želim da razgovaram
o Igou."
251
Šta li želi, zapitao se. Oprost? „Nije bila nesreća u pitanju, zar ne?"
Igrala se cigaretom. „Bila je nesreća."
„Ali nije preminuo u svojim kolima."
Iznenađeno je izvila obrve. „Kako si znao?"
„Zato što je nešto fotografisao mobilnim telefonom nakon što je navodno
već bio mrtav."
„Šta je fotografisao?"
„Sliku."
„Ah." Ispustila je oblak dima koji joj je na trenutak zaklonio lice. „Kad su
upetljaš u slične stvari uvek ima toliko detalja. Jedan ili dva ti lako promaknu."
„Znači to je Igo bio? Detalj?"
„Ne! Dopadao mi se. Zaista mi se svideo."
„Pa šta se dogodilo?"
„Došao je neočekivano. Ušao je. Zamalo da vidi nešto što nije smeo da vidi.
Zak ga je udario. Suviše snažno. Udario ga je suviše snažno - bio je to nesrećan
slučaj. Dopao mi se. Mogli smo lepo da se provedemo zajedno, da se zabavimo,
možda i više od toga. Nadala sam se tome."
„Pa si ga vratila u kola i zabila ih u drvo."
„Da, naravno. Ne lično, muškarci su to obavili."
„Ubila si mog prijatelja."
Prešla je preko toga. „Nije patio, znaš. Ako već moraš da umreš, to je
najbolji način. Čisto, bezbolno. Stvarno mi se dopadao, Lik. Žao mi je što je
mrtav."
Lik je posegao ka džepu jakne. Pažljivo je pratila njegovu ruku, očekujući
možda nož ili pištolj. Bio je to komad papira, nekakva fotokopija. Odmotao ga
je i poravnao na kolenu, a zatim je pridigao i pružio joj ga.
Ugasila je cigaretu i pažljivo ga osmotrila, lutajući očima od jedne do druge
osobe, upijajući svaki lik, naizgled izgubljena u sećanju.
„Veoma liči na tebe", rekao je Lik zajedljivo, vrativši je u sadašnjost.
252
Nasmešila se. „Pogledaj kako je De Gol bio visok! Kakav čovek. Poljubio
me je tri puta. Još osećam njegove usne. Bile su čvrste."
Lik se nagnuo napred. ,,U redu, hajde da ne igramo više ove igrice. Koliko
imaš godina?"
Odgovorila je time što je uzela novu cigaretu i posmatrala vijugavi oblak dima
kako se podiže ka tavanici. „Znaš, po godinama nisam baš mlada. Ali starost se
računa po tome kako se osećaš. Ja se osećam mlado. Zar to nije bitnije?"
Ponovio je pitanje. „Koliko imaš godina, Odil?"
„Lik, reći ću ti. Reći ću ti sve što želiš da znaš. Zato sam ovde. Da te navedem
da razumeš. Činili smo neke loše stvari, ali samo iz potrebe. Nisam
čudovište. Važno je da to shvatiš. Učinili smo krupne stvari za Francusku. Mi
smo patriote. Zaslužujemo da budemo ostavljeni na miru."
Počela je da govori, pušeći i pričajući u mahovima. Nakon nekog vremena
mu je ponovo ponudila piće i ovog puta je prihvatio, tupo krenuvši za njom u
kuhinju delimično zbog toga kako bi se uverio da su i dalje sami. Nije se
usprotivila. Iznad kuhinjskog stola se nalazio veliki, čist pravougaonik na zidu.
Nešto je tu dugo visilo. Videla je da zuri ka praznom prostoru, ali nije mu
objasnila o čemu se radi. Samo je sipala dva konjaka, ponela flašu i povela ga
nazad u dnevnu sobu. Smestivši se ponovo u fotelju, ostao je na oprezu i okusio
piće tek kad je video da je ona otpila gutljaj.
Pre nego što je završila priču, dopustio je da mu ponovo napuni čašu.
Njeno prvo jasno sećanje iz detinjstva, najranije koje se zadržalo, bio je ulazak
u očevu kafanu iz stana na spratu.
Stepenice su povezivale kuhinju stana sa kuhinjom kafane. Uvek se sećala
čarobnog osećaja koji je izazivala činjenica da imaju dve kuhinje, zbog čega se
osećala posebnom. Niko od ostale dece iz Rijaka nije imao dve kuhinje.
Bila je gore u svojoj sobi i igrala se sa porodicom krpenih lutaka kad je
začula dva oštra zvuka koja su je uplašila, ali i privukla. Bila je sićušno dete,
253
mala crnokosa lepotica i niko od muškaraca je nije spazio pre nego što je uspela
da provede neko vreme nemo posmatrajući scenu.
Videla je mnogo mrtvih životinja, iskasapljenih životinja, pa čak i ubijenih
starih konja, kojima je metak prosuo mozak. Zato je krvavoj sceni na tlu kafane
prišla uz više radoznalosti nego odvratnosti.
Privukao je mladić plave kose čije lice metak nije dotakao. Oči su mu bile
otvorene i još uvek blistavo plave, zadržavši poslednje tragove života. Bile su to
prijateljske oči. Imao je srdačno lice. Rado bi se igrala sa njim. Drugi čovek je
izgledao staro i grubo, poput muškaraca iz sela. Osim toga, lice mu je bilo
groteskno zbog gadne izlazne rane metka kroz očnu duplju.
Otac ju je prvi spazio. „Odil! Dođavola, izlazi odavde!"
Ostala je na mestu i zurila.
Bone je pojurio napred, zgrabio je svojim debelim, žuljevitim šakama i
odneo je gore. Sećala se kako je mirisala njegova kosa namazana pomadom i
zavoja njegovih crnih zalizaka. Bacio ju je na krevet, ošamario je zadnjom
stranom dlana dovoljno snažno da je zaboli i pozvao svoju suprugu da se
pobrine za nju.
Bila je 1899. i ona je imala četiri godine.
Sećala se da su je odveli u posetu pećini ubrzo nakon što su stranci ubijeni.
Otac i nekoliko drugih su već bili tamo. Dok su stražari stajali duž litice za
slučaj da neki šetač naiđe, seljani su dobili priliku da je pogledaju. Otac ju je
nosio preko najstrmijih delova, ali držao ju je nežnije nego ranije, pričajući joj
usput kako će videti lepe slike u mraku.
Sećala se šištavog zvuka koji su ispuštale kerozinske lampe, raznobojnih
životinja koje se propinju u tami i velikog pticolikog čoveka. Odrasli su je
upozorili da će se uplašiti od njega, ali nije.
254
Sećala se da ju je majka držala za haljinu kako bi je sprečila da padne preko
ivice dok su muškarci podizali zid od pljosnatog kamenja kako bi sakrili ulaz u
pećinu i zatvorili je zauvek.
Bila je buntovno dete. Neke devojke su lako prihvatale ritam i tok seoskog
života bez postavljanja pitanja. Ali ne i Odil. Rano je otkrila knjige i časopise.
Bila je jedna od retke dece koju su štampane strane interesovale. Šuškalo se o
crnokosom Kanađaninu koji je zalutao u Rijak devet meseci pre nego što se
Odil rodila. Zar on ne beše neki profesor? Šta li mu se dogodilo? Na to bi
muškarci frknuli i skrenuli razgovor na Di- valove debele svinje i kanadsku
začinjenu slaninu.
Kad joj je bilo osamnaest godina, baš pred inicijaciju, pobegla je u Pariz. Da
živi, da bude slobodna. Imala je snažan osećaj da će nakon inicijacije sloboda
biti nedostižna poput leptira koji je odleteo preko litice. Bone je krenuo u
potragu za njom sa svojim najboljim prijateljem Edmonom Peleom, seoskim
doktorom. Međutim, grad je bio ogroman a oni nisu imali nikakvu ideju gde bi
se ona mogla nalaziti. Osim toga, spremale su se velike nevolje i oni su morali
da potisnu brigu oko toga da li će Odil razvezati jezik i da se vrate u Rijak kako
bi se pripremili za oluju.
Niko nije znao gde će tačno sevnuti varnica, ali čitava Evropa je bila poput
suvog drveta, sa nestalnim savezima, otimačinom zemlje, prepuna besa i
nepoverenja. Desilo se da je 28. juna 1914. Gavrilo Princip, srpski student iz
Bosne, ubio austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu. Da rat nije
počeo zbog toga, počeo bi iz nekog drugog razloga. Bilo je neke tužne
neizbežnosti u tome.
Odil se družila sa boemskom grupom umetnika i pisaca sa Monmartra i kad
su mladići iz njenog društva otišli u rat, uselila se u prljavi studio nešto starijeg
slikara sakate noge, pijanca koji se izdržavao vozeći taksi. Bio je to opasan,
zloslutan period. Nemci su krenuli u ofanzivu i Pariz im je bio cilj. Ipak, za
255
seosku devojku iz malog mesta u Perigoru, urbani haos je donosio uzbuđenje i
ona ga je pila poput vina.
Dok kraja avgusta 1914. francuska vojska i britanske ekspedicione snage su
naterane na povlačenje do Marne na periferiji Pariza. Dve glavne nemačke
armije koje su upravo pregazile Belgiju napredovale su ka glavnom gradu.
Šestog septembra, Nemci su bili na pragu probijanja kroz redove izmučene
Šeste francuske armije. Garnizoni u Parizu su dobili obaveštenja da su na Marni
potrebna pojačanja. Sedma divizija je bila u pripravnom stanju ali sva vojna
transportna vozila su već bila u upotrebi, a železnički sistem zagušen do tačke
totalnog zastoja. Tad je vojni guverner Pariza izrekao sudbonosnu izjavu:
„Zašto ne bismo koristili taksije?" Poziv se proneo kroz redove pariških taksista
i za par sati se formirao konvoj kod Palate invalida. Odil je čula poziv. Njen
momak je bio usred terevenke, mrtav pijan. Bacila se u akciju; dođavola sa
njim! Nemci dolaze, a ona zna da vozi kola - toliko je naučila od tog bednika.
Crveni reno sa žutim točkovima, jedan od oronulijih primeraka sa ulica Pariza
bio je spreman, tako da je sela za volan i pridružila se konvoju.
Možda jeste, a možda i nije bila jedini ženski vozač tog dana; volela je da o sebi
razmišlja kao o usamljenom ratniku. Kolona praznih taksija se probila do
Damartena. Tu su se, u sumrak kod sporednog koloseka, sastali sa pešadincima
koji su se nagurali po petoro u jedno vozilo. Zatim su krenuli po mraku, bez
uključenih farova. Momci koji su ušli u Odilin taksi, urlali su i trubili zbog
svoje dobre sreće na putu ka frontu. Poljubila je svakog od njih u usta i
dopustila im da joj stisnu grudi. Počela je da se okreće kako bi dovezla novu
rundu kad je nemačka artiljerija ispalila plotun a kiša granata zasula okolinu.
Eksplozije su cepale uši i svetio je sevalo. Gomila vlažne zemlje sletela je na
njen taksi, prekrivajući joj odeću i kosu lepljivom masom. Spustila je pogled.
Na krilu je ugledala krvav dlan. Kad ga je podigla bilo je to kao da drži toplu
ruku mladića sa kojim je izašla na sastanak. Bacila ju je na zemlju pomolivši se
256
da ne pripada nijednom od momaka koje je upravo dovezla i krenula nazad u
Pariz.
Te noći taksisti su prevezli četiri hiljade vojnika koji su preokrenuli bitku i
spasli Pariz, a možda i Francusku.
Odil je želela da Lik to zna.
Nakon te noći, Odil je nedeljama ostala na frontu, pomažući medicinskim
sestrama, čineći sve što je mogla za ranjenike. Ostala je sve dok je neka vrsta
groznice zamalo nije ubila. Iscrpljena i šokirana bedom rata, othramala je nazad
u Rijak i dozvolila majci da je smesti u stari krevet, gde je pod mekim
pokrivačima zaplakala prvi put za mnogo godina. Otac je došao da razgovara sa
njom nakon što su ga uverili da se neće slomiti. Nije podnosio žensku
emotivnost. Postavio joj je samo dva osorna pitanja: „Jesi li sad spremna da
nam se pridružiš? Jesi li spremna za inicijaciju?"
Videla je dovoljno sveta da joj potraje za čitav život. Rijak je bio daleko od
ludila rovova.
„Spremna sam", odvratila je.
Ubrzo je ponovo došlo do rata.
Ovog puta Nemci su bili uspešniji napadači i okupirali su čitavu Francusku.
Seljani Rijaka nisu mogli da ih izbegnu. Bone je postao gradonačelnik. Njegov
otac, prethodni gradonačelnik, preminuo je na početku Drugog svetskog rata.
Novi gradonačelnik je ispisao umrlicu svog oca starčevim debelim
nalivperom, falsifikujući datum rođenja, kao što je prethodni gradonačelnik
generacijama činio. Njegov otac je dostojno pokopan na seoskom groblju koje
je imalo iznenađujuće malo nadgrobnih ploča s obzirom na svoju starost.
Štaviše, u skladu sa njihovim običajem, na pločama su bila ispisana samo
imena preminulih. Nije bilo uklesanih datuma rođenja i smrti. Pošto je groblje
bilo skriveno, do njega se stizalo niz stazu koja je vodila kroz privatnu farmu,
257
niko nije primećivao njegovu čudnovatost. Selo Rijak je formiralo svoj gerilski
odred koji se nalazio pod okriljem pokreta otpora, ali ta kontrola je bila veoma
labava. De Golovo osoblje u Alžiru je pokušavalo da uvede red i dodelilo je
Boneovoj grupi kodno ime Jedinica 70. S vremena na vreme su dobijali
šifrovane poruke. Usred noći bi se sastali u podzemnom skrovištu. Gradonačelnik
je predsedavao okupljanjem a doktor Pele je bio njegov zamenik. Bone bi
uvek ponavljao: „Ovo su naši prioriteti: Rijak na prvom, Rijak na drugom i
Rijak na trećem mestu." Neko bi uvek izazvao smeh dodajući: „A Francuska na
četvrtom." Zbog iskustva iz prethodnog rata Odil je bila od koristi gerili i otac
joj je nevoljno dopustio da učestvuje u nekim akcijama sa bratom Žakom.
Oboje su bili snažni i zdravi, brzi i atletski građeni. Da joj Bone to nije
dozvolio, Odil bi ionako pobegla i priključila se nekoj drugoj partizanskoj
grupi.
Bone i doktor Pele su bili dobar par. Bone je bio ćutljiv, ali veoma odlučan
čovek. Pele je bio znatno pričljiviji i stanovnici sela su znali da će ih ugušiti
pričom ako odu kod njega u ordinaciju. Njihova grupa je uskoro stekla
reputaciju zbog delotvornosti i krajnje okrutnosti. Pričalo se da skaču u borbu
sa maltene natprirodnom žestinom i okrutnošću. Jedinica 70 je bila poznata po
tome što je svoje nacističke žrtve pretvarala u neprepoznatljive komade krvavog
mesa. SS pancer divizija Rajha zadužena da uguši otpor u Dordonji, plašila se
ove gerilske grupe više od svih ostalih.
Jedna od Boneovih znamenitijih ludorija odvila se kad je uvrteo sebi u glavu da
njegova jedinica mora da osveti masakr nad francuskim civilima u obližnjem
selu Sen Zilijen. Pancer jedinica je opkolila naselje tražeći gerilce za koje se
sumnjalo da se kriju u okolnim šumama. Svi muškarci su bili okupljeni u
dvorištu seoske škole. Od njih se zahtevalo da otkriju informacije o
pripadnicima pokreta otpora. Pošto ih nisu dobili, svih sedamnaest muškaraca
je pogubljeno metkom u potiljak, uključujući i četrnaestogodišnjeg dečaka koji
je držao oca za ruku.
258
Dve nedelje kasnije, pokret otpora je uhvatio grupu od osamdeset dva Nemca
pedeset kilometara zapadno od Beržeraka i prebacio ih u njihovo uporište u
vojnim barakama u Beržeraku.
U nedelju, Bone i Pele su ušli u barake i pod lažnim izgovorom izveli
sedamnaest nemačkih zarobljenika iz ćelija. Utovareni su u kamione koje su
vozili muškarci iz Rijaka koji su putem od Beržeraka do Sen Žilijena režećim
glasovima mučili zatvorenike opisujući im potanko ono što će im se uskoro
dogoditi. Kad su okupljeni u istom dvorištu gde su civili masakrirani, Nemci su
već znali kakva im je sudbina i praktično su se upišali od straha. Prisustvo lepe
Odil nije ih ohrabrilo pošto je i ona poput muškaraca u rukama držala sekiru
duge drške. Bone se lično obratio osuđenicima, besneći zbog njihovih zločina i
rekao im da će patiti pre nego što umru.
Orgijaškim udarcima sekirom, počevši od odsecanja ruku i nogu, svih
sedamnaest muškaraca je po kratkom postupku isečeno na komade.
Do Bonea je stigla vest da je Jedinica 70 privukla pažnju vođa Slobodne
Francuske i generala De Gola. Izražena je želja za ličnom audijencijom. Bone
je mrzeo da putuje, tako da je poslao doktora Pelea u Alžir koji se divno proveo
u gostima kod dva predsednika Komiteta nacionalnog oslobođenja, generala De
Gola i Anrija Žiroa. Hvalili su rad odreda iz Rijaka, najsvirepijeg gerilskog
odreda u Francuskoj. Pele se vratio kući sa medaljom. Odil je smatrala da je
odlikovanje trebalo da pripadne njenom ocu, ali Pele ga je ponosno nosio
svakog dana na prsluku.
U julu 1944. Bone i Pele su nestali na nedelju dana kako bi se sastali sa
grupom komandanata gerilskih odreda u Lionu. Po povratku su obavestili svoj
odred o velikoj akciji planiranoj za noć 26. jula. Ako sve bude dobro prošlo,
nastradaće brojne Švabe, a mogli su i zaraditi gomilu novca.
Bone im je najpre ispričao koja je bila njihova planirana uloga u napadu.
Zatim im je rekao šta će umesto toga učiniti.
259
Odil se sa grupom iz Rijaka sakrila u šumi pokraj pruge. Dobro se sećala
kako joj je srce dobovalo u grudima dok je voz prilazio. Bilo je rano veče i još
je bilo svetla. Ona i ostali bi bili srećniji da krenu u akciju pod okriljem tame,
ali nisu mogli da kontrolišu red vožnje nacističkih vozova.
Nešto dalje, šezdeset kilograma pikratola je postavljeno ispod akvadukta.
Odred iz Rijaka je imao jednu mašinku i dve automatske puške. Svi ostali,
uključujući Odil, imali su pištolje. Ona je koristila stari poljski mitraljez od
devet milimetara koji se redovno zaglavljivao. Njen otac i brat su spremili
granate.
Lokomotiva koja se uputila iz Liona za Bordo prošla je pored njihove
pozicije i Odil je počela da broji vagone. Stigla je do pet kad je eksplozija
raspolutila lokomotivu. Voz se zaustavio uz jezivu buku, dok su vagoni udarali
jedan u drugi. Pred njima su se otvorila klizeća vrata. Tri ošamućena nemačka
vojnika, izubijana i zbunjena od udara, zurila su u nju. Počela je da puca i
ispraznila ka njima čitav okvir od osam metaka na udaljenosti od samo desetak
koraka. Videla je kako meci pogađaju metu i osetila nalet uzbuđenja svaki put
kad bi iz izlazne rane šiknula krv. Čula je kako joj otac govori: „Dobro
obavljeno."
Odred iz Rijaka je obezbedio poslednja dva vagona dok su ostali vodili
računa o prednjim. Plan je podrazumevao pretovarivanje sadržaja u teške
kamione parkirane na proširenju puta, koji će prebaciti plen u štab pokreta
otpora u Lionu.
Bone je imao drugačiju ideju. U njihovim vagonima su se nalazile novčanice,
zlatne poluge i jedan sanduk sa provokativnim natpisom: ISPORUKA ZA
MARŠALA GERINGA. Pele i on su bacili granate u šumu kako bi delovalo
kao da se u zadnjem delu vodi bitka. U opštoj zbrci, svaki krvlju isprskan
sanduk i kutija iz ta dva vagona stigli su do transportnih vozila kojima su
upravljali članovi pokreta otpora iz Rijaka.
260
Za manje od pola sata, plen se našao u Rijaku, a vođe pokreta otpora o tome
ništa nisu znale.
U podzemnoj odaji, Bone je ćuskijom pokidao drvo i otvorio sanduk. Unutra
je bila slika. Prelep mladić blede kože obučen u krzno.
„Debeloguzi Gering je želeo ovo." Objavio je Bone raširivši ruke i podigao
sliku prema meštanima. „Verovatno je veoma vredna. Odil, ovo je za tebe. Lep
dečko kojeg možeš da gledaš. Zaradila si to večeras."
Istog trenutka se zaljubila u portret. Nije joj bilo bitno da li je vredan ili ne.
Mladić sa slike je sada bio njen. Zakačila ga je iznad trpezarijskog stola kako bi
mogla da doručkuje, ruča i večera sa njim.
Bio je lep.
Pod svetlom golih sijalica su prebrajali novac i poredali zlatne poluge.
Razdragani od pobede i pića, slušali su Boneov konačan zbir, koji je naglasio
izjavom: „Ovde ima dovoljno da nas obezbedi za čitav život." Podigao je čašu.
„Prijatelji i članovi porodice, nazdravljam dugom životu!"
Prošlo je jedan ujutru. Uprkos beskrajno dugom danu, Lik nije bio umoran.
Zanemeo je, ali nije bio umoran. Zurio je u ženu koja je imala sto šesnaest
godina. Međutim, delovala je gipko i lepo poput zgodne
četrdesetogodišnjakinje.
„Od rata smo živeli u miru", rekla je. „Ne uznemiravamo nikog i niko ne
uznemirava nas. Želimo da živimo svoje živote. To je sve. Ali onda si došao ti i
sve se promenilo."
„Znači, ja sam kriv?", pitao je s nevericom. „Da li pokušavaš da mi kažeš da
na svojim rukama nosim krv ljudi koje ste pobili?"
Začuli su se teški koraci iz kuhinje. Lik se brzo okrenuo kad je čuo taj zvuk.
Bone je ispunio dovratak svojim krupnim telom. Neko vreme se nije brijao tako
da su mu obraze prekrile sede čekinje.
261
„Imamo pravo da se zaštitimo!", maltene je bljuvao reči. „Imamo pravo da
budemo slobodni. Imamo pravo da nas ostave na miru. Neću dozvoliti da nas
proučavaju, bodu i čačkaju i da se prema nama ponašaju kao prema životinjama
u zoološkom vrtu. A to će se dogoditi ako nastaviš sa istragom proklete pećine."
Njegov sin je bio iza njega, rukava majice zategnutih preko napetih bicepsa.
Obojica su ušla u dnevnu sobu. Čizme su im bile blatnjave.
Lik je ustao i okrenuo se ka njima. ,,U redu, saslušao sam Odil. Znam
ponešto o vama. Lepo. Sad me pustite da vidim Saru i da je odvedeni kući."
„Najpre moramo da razgovaramo", insistirao je Bone.
„O čemu?"
„O tome ko još zna za ovo? Kome si ispričao o nama?"
Ako su imali nameru da ga zastraše mrkim pogledima i telesnim pokretima,
uspeli su u tome. Lik je bio krupan, ali nije bio borac. Ovi ljudi su bili sposobni
za ekstremno nasilje, to je bar bilo jasno.
„Niko drugi ne zna, ali ako se meni nešto dogodi, svi će saznati. Ostavio sam
pismo koje će biti otvoreno ako umrem ili nestanem."
„Gde je to pismo?", zahtevao je Bone da zna.
„To je sve što ću reći. Gde je Sara?"
Žak se podrugljivo osmehnuo. „Nije daleko. Bacio sam oko na nju."
Lika je razbesnelo to tupavo lice obasjano seksualnim nagoveštajima. Nije
bilo bitno što će izvući deblji kraj. To nije bio racionalan potez, ali skočio je
napred i dobro zakačio Žaka po jagodičnoj kosti pesnicom desne ruke.
Činilo se da je više povredio svoju pesnicu nego njegovo lice jer je Žak
uspeo da otrese udarac i snažno ga zavali kolenom u prepone, oborivši ga na
sve četiri. Potonuo je u duboko jezero bola i mučnine.
„Žak, ne!", vrisnula je Odil kad je njen brat zamahnuo nogom kako bi ga
ponovo šutnuo u prepone.
„Ne tamo!", naredio je Bone i njegov sin se povukao. Gradonačelnik je stao
iznad Lika i udario ga pesnicom u vrat kao čekićem. „Ovako!"
262
34
Lik se probudio uz tupo pulsiranje u glavi i oštar bol u vratu. Opipao je bolno
mesto. Bilo je osetljivo i modro, ali mogao je da mrda prstima i ništa mu nije
bilo slomljeno. Ležao je na boku na buđavom, starom poljskom krevetu,
okrenut ka kamenom zidu. Hladan, sivi krečnjak, kičma Perigora. Okrenuo se
na leđa. Iznad njega je gola sijalica visila na gajtanu. Ponovo se okrenuo, ovog
puta na desni bok i ugledao to lice.
Koža mu je bila bela i čista, maltene avetinjska. Mladić je zurio u njega
postojano kao što Mona Liza zuri u svoje obožavaoce u Luvru.
Rafaelova slika. Portret mladića je stajao na sanduku sa nemačkim natpisom,
naslonjen na vlažni kameni zid kao da je u pitanju bilo bezvredno platno koje
će završiti u kontejneru ili na dvorišnoj rasprodaji. Zamahnuo je nogama i
uspravio se. Glava mu je pucala, ali je uspeo da se pridigne. Soba je bila
veličine Odiline dnevne sobe, prepuna sanduka, uvijenih tepiha i koještarija:
svećnjaka, vaza, lampi. Tu je bio čak i jedan srebrni servis za čaj.
Podigao je svećnjak. Bio je veoma težak.
Gospode, pomislio je, čisto zlato.
Začulo se škljocanje brave i vrata su se otvorila.
To su ponovo bili Bone i njegov sin.
Videli su da drži svećnjak. Bone je izvadio mali pištolj iz džepa. „Spusti ga",
zahtevao je. Lik je frknuo ka njemu i bacio svećnjak na pod iskrivivši ga. „Eto,
vrednost mu se upravo srozala za pola."
„Kod koga je pismo koje si napisao?", ponovo je pitao Bone. Lik je isturio
vilicu. „Neću reći više ništa dok ne vidim Saru."
„Moraš da mi kažeš", odvratio je Bone.
,,A ti moraš da se nosiš."
263
Bone je prošaputao nešto sinu na uho. Izašli su i ponovo zaključali vrata. Lik
je bolje osmotrio prostoriju. Zidovi su bili kameni, pod od betona. Vrata su
delovala čvrsto. Plafon je bio od gipsa. Možda je tu čučala neka mogućnost. Ne
bi bilo teško popeti se na sanduk i opipati situaciju. Zatim je u uglu, pored
nekih kartonskih kutija primetio gomilu opreme i kablova. Naglas je opsovao.
Njegovi kompjuteri!
Vrata su se ponovo otvorila.
Ovog puta je to bila Sara. Odil je stajala iza nje. „Imate deset minuta", rekla
je i blago gurnula Saru. Vrata su se zalupila i ostali su sami.
Delovala je tako sićušno i krhko, ali sinula je kad ga je ugledala. „Lik!
Gospode, to si ti!"
„Nisi znala da dolazim?"
Odmahnula je glavom i spustila je da sakrije suze.
Prišao je i privukao je na grudi kako bi mogla da se isplače. Osetio je njene
jecaje pod dlanovima pritisnutim uz njena uzdrhtala leđa. ,,U redu je", rekao je.
„Sve će biti u redu. Više nisi sama. Tu sam."
Povukla se da obriše oči i uspela ponovo da se nasmeši.
„Jesi li dobro?", pitala je. „Jesu li te povredili?"
„Dobro sam. Gde smo?"
„Nisam sigurna. Nisam videla ništa osim unutrašnjosti veoma slične sobe i
majušnog klozeta. Mislim da smo ispod zemlje."
„Izludeo sam od brige zbog tebe", reče Lik. „Nestala si sa lica zemlje. Nisam
imao pojma šta se dogodilo. Otišao sam do tvog stana. Nazvao sam tvog šefa.
Pokušao sam da navedem policiju da istraži slučaj."
„Nisam uspela da odem iz Kembridža", odvratila je slabim glasom.
Sara je ostala kraj Freda Prentisa u užurbanom hodniku bolnice Nufild. Lik joj
je upravo saopštio da se u Francuskoj dogodila nesreća. Rekao joj je samo da je
264
nešto zaista loše u pitanju, da mora da ide i da mu je žao. Nazvaće kad bude
znao sve činjenice. Zatim je otišao.
Fred je video da je potresena i mada je bio u slomljenom stanju, on je tešio
nju.
„Siguran sam da će sve biti u redu", rekao je.
„Zaboga, Frede, nemoj brinuti zbog mene!"
„Ali uznemirena si. Voleo bih da imam stolicu. Možda mogu da nam donesu
jednu."
„Dobro sam." Naslonila se na ogradu njegovog kreveta i potapšala ga po
ramenu, maltene jedinom nepovređenom mestu na njegovom telu. „Zašto mi ne
bi ispričao šta si otkrio?"
„U pravu si", odgovorio je. „Odvratićemo sebi pažnju naukom. Jesi li ikad
čula za F0X03a gen?"
„Ne, žao mi je."
„A za SIRT1?"
„Plašim se da ni njega nemam u svom rečniku."
„Ne brini. U pitanju je nešto usko specijalizovano. Ni ja nisam stručnjak, ali
čitao sam nešto o tome otkako je tvoj uzorak osvetlio naš panel za testiranje kao
da je u pitanju Pikadili."
„Znači bilo je dodatne aktivnosti, osim alkaloida ergota?"
„Ergoti su samo početak. Tvoja smesa ima interesantna svojstva. Opisao bih
je kao farmakološki rog izobilja. Čak sam upotrebio tu frazu u PowerPoint
prezentaciji. Pomislio sam da je veoma prigodna."
Želela je da ga vrati na temu. „Geni..."
„Da, geni. Evo šta znam. Zovu se geni preživljavanja. SIRTl je Sirtuin 1 gen
koji popravlja DNK. Deo je porodice gena koji kontrolišu starenje. Ako ga
aktiviraš, oživljavajući ga hemijskim aktivatorom ili, što je interesantno,
lišavanjem životinje kalorija, postižu se izvanredni rezultati po pitanju
dugovečnosti. Oni popravljaju štetu nanetu DNK tokom habanja prilikom
265
normalnog ćelijskog procesa. Znaš kako ljudi kažu da onaj ko pije crno vino
duže živi?"
„Ja sam poklonik te ideje", zakikotala se.
,,U crnom vinu, pogotovo u pino noaru, ima hemikalije po imenu
resveratrol."
Klimnula je. „Čula sam za to."
„Pa, ta hemikalija aktivira SIRTl gen. Teško je eksperimentisati na ljudima,
ali ako daš mišu dovoljnu količinu, udvostručićeš mu dužinu života. To čak nije
specijalno potentna hemikalija. Verovatno neke jače čekaju da budu otkrivene.
Usput, kao osobi koja se bavi biljkama, možda će ti biti interesantno to da je
koren biljke Fallopia japonica znatno bogatiji izvor resveratrola od vina."
„Ipak ću se držati vina", šalila se, međutim, uspeo je da je zainteresuje.
,,A onaj drugi gen, FOX nešto?"
,,F0X03a. To je drugi član porodice gena za preživljavanje, možda čak i
bitniji od SIRTl. Neki za njega kažu da je sveti gral starenja. Nema mnogo
poznatih aktivatora F0X03a gena, osim polifenola iz ekstrakta zelenog čaja i
acetilcisteina, tako da nije bilo neposrednih eksperimentalnih studija o
manipulaciji gena. Međutim, postoji nešto interesantno kad je epidemiologija u
pitanju. Studija o japanskim muškarcima koji su doživeli devedeset pet ili više
godina za razliku od onih koji su preminuli u prosečnim godinama starosti,
pokazuje da su starci imali dodatne kopije F0X03a gena."
Zmirnula je. „Znači ako se veštački podstakne ovaj gen, može se postići
dugovečnost."
„Da, verovatno."
„Može li čovek da doživi dvesta dvadeset godina?"
„Pa, ne znam. Možda ako bi pio tvoj napitak!"
,,U redu, Frede", izgovorila je prilično uzbuđeno. „Zašto si to rekao?"
„Kao što sam ti već objasnio, napitak je upalio silne lampice na našim
ekranima. Nisam genije za testiranje na SIRTl i F0X03a. Naši robotizovani
266
ekrani testiraju stotine potencijalnih bioloških meta odjednom. Kad sam dobio
rezultate, uradio sam serijsko razblaživanje tečnosti i ponovo je testirao da
utvrdim ima li aktivnosti. Evo šta je zaista uzbudljivo Sara: hemikalija koja
poseduje svojstva za aktiviranje gena, veoma je jaka. Mnogo, mnogo puta jača
od resveratrola. Ekstrakt zelenog čaja nije čak ni u istoj ligi. Šta god da se u
napitku nalazi, apsolutno je neverovatno."
„Ne znaš šta je u pitanju?"
„Gospode, ne! Naši ekrani detektuju samo aktivnost. Verovatno će biti
neophodna prava armija pametnih organskih hemičara da bi se identifikovala
hemikalija ili hemikalije odgovorne za aktiviranje SIRTl i F0X03a. Strukturalna
objašnjenja mogu biti đavolski teška, ali akademsko i komercijalno
interesovanje će biti ogromno. Šta bih dao...", glas mu je utihnuo.
Ponovo ga je pomazila po zdravom ramenu. ,,Oh, Frede..."
„Moja laboratorija je uništena. Sve je uništeno."
Pronašla je maramicu u tašni i nežno mu obrisala oči.
„Misliš li da potiče od ribizle? Od ladoleža?"
„Nemoguće je reći bez užasno mnogo testiranja. Možda jedno hemijsko
jedinjenje aktivira oba gena. Možda dva, a možda i više jedinjenja. Možda
molekul ili molekuli ne potiču od biljaka već od hemijske reakcije koju izaziva
zagrevanje svih sastojaka u supi. Možda ergot iz Clavicepsa igra neku ulogu.
Biće potrebne godine da se sve to razluči."
„Da vidim da li sam shvatila", reče Sara. „Imamo tečnost bogatu
halucinogenim alkaloidima ergota koja u sebi takođe ima neidentifikovane
supstance koje mogu izazvati ekstremnu dugovečnost."
„Da, tako je. Ali ima tu još začkoljica. Zasijala su mi još dva podatka na
ekranu."
Odmahnula je glavom i podigla pogled, nespremna da primi nove
informacije. „Šta je u pitanju?"
267
„Pa, jedno je 5-HT2A receptor. To je receptor serotonina u mozgu koji
kontroliše impulsivnost, agresiju, bes i slično. Nešto u tvom napitku je veoma
snažan agonist, odnosno stimulator tog receptora. To i nema neku naročito
pozitivnu medicinsku vrednost. Takvom farmakologijom nekog možeš
pretvoriti u prilično neprijatnu osobu. Druga supstanca je znatno lekovitija."
„A šta je to?" pitala je.
„Fosfodiesteraza, tip 5", odvratio je sa sjajem u oku, kao da će ona razumeti.
„Izvini", rekla je, „kako to deluje?"
„PDE5 je enzim vezan za aktivnost glatkih mišića. Nešto u tvom napitku je
moćan PDE5 inhibitor. Znaš za šta su oni dobri?"
„Frede, to nije moja oblast."
Iskezio se poput školarca. „To je nešto poput supervijagre!"
„Šališ se!"
„Nimalo. Napitak će te drogirati, pretvoriti u seks-mašinu veoma plahovite
naravi i obezbediti veoma, veoma dug život."
Lik ju je posmatrao dok mu je prepričavala Prentisov jezgroviti zaključak. Pred
očima mu je sevnula slika faličkog pticolikog čoveka iz desete odaje, koju je
potom uz bolno žiganje zamenila slika pitomog naučnika koji nije dočekao
svitanje. Nije imao srca da joj kaže da je Fred mrtav. Morala je da ostane
snažna.
„Zatim si otišla?", pitao je.
„Ne odmah. Ostala sam dok mu nisu pronašli krevet na odeljenju, nakon
toga sam se vratila u hotel da uzmem torbu. Neko je pokucao na vrata. Otvorila
sam ih i dva muškarca su uletela unutra. Nisam uspela čak ni da vrisnem. Jedan
me stegao za vrat." Počela je da plače. „Onesvestila sam se."
Lik ju je ponovo zagrlio dok je plakala i završavala priču naslonjena na
njegove grudi.
268
„Probudila sam se u mraku sa trakom zalepljenom preko usta. Teško sam
disala. Sigurno su me drogirali zato što mi je vreme delovalo iskrivljeno. Čini
mi se da sam bila u prtljažniku automobila. Nisam sigurna. Mogli su da me
odnesu na trajekt. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali kad smo stigli ovde
dehidrirala sam i bila sam u potpunom haosu. Odil je bila tu i pobrinula se za
mene, ako mogu tako da kažem. Ovo je zatvor. Šta žele od nas Lik? Nisu mi
rekli šta žele."
„Nisam siguran." Uhvatio ju je za ramena i odvojio od sebe kako bi mogao
da je pogleda u lice. „Da su želeli da nas ubiju, već bi to učinili.
Potrebno im je nešto od nas. Videćemo, ali moraš mi verovati da će sa nama
biti sve u redu. Neću im dozvoliti da te povrede."
Poljubila ga je zbog toga. Nije to bio strastan poljubac, već poljubac
zahvalnosti. Uzela ga je za ruke i osmotrila njegovu levu šaku. „Infekcija se
povlači."
Nasmejao se. „Uspela si da primetiš pravu sitnicu."
„Bila sam zabrinuta za tebe", coknula je.
Nasmešio se. „Hvala ti. Tablete su odradile posao."
Začuo se tup udarac reze i vrata su se otvorila. Bone je ponovo stajao pred
njima sa pištoljem. ,,U redu, vreme je", rekao je.
Lik je pomerio Saru iza sebe i zakoračio napred prkosnim i pretećim
korakom. „Vreme za šta?" reče. „Šta želite od nas?"
Bone ga osmotri tupim pogledom. Delovao je poput veoma umornog i
iscrpljenog čoveka, ali odlučnog da ostane budan. „Videćete."
35
Nalazili su se u hladnoj prostoriji bez prozora, veličine školske sale za
fizičko ili gradskog bioskopa. Bila je suviše velika da bude podrum jedne od
269
kuća. Ako su i dalje u selu, kao što je Lik pretpostavljao, onda se odaja nalazi
ispod ulice i može joj se pristupiti iz nekoliko kuća. Duž zidova, nekoliko
hodnika je vodilo na različite strane i pretpostavljao je da svaki vodi ka nekoj
od kuća. Zidovi su bili od sveprisutnih blokova krečnjaka. Međutim, pod je bio
obložen daskama, uglačanim od korišćenja i prekrivenim mnoštvom ćilima,
uglavnom orijentalnih, velikih i luksuznih u različitim nijansama zelene, plave,
crvene i ružičaste boje. Prostorija je bila osvetljena jeftinim industrijskim
neonkama pričvršćenim za gipsani plafon. Niz zidove su se spuštale bakarne
cevi.
Lik i Sara su sedeli jedno pored drugog na drvenim stolicama postavljenim
uz jedan od dužih zidova. Njegov desni i njen levi zglob bili su lisicama vezani
za par bakarnih cevi.
Kraj suprotnog zida stari fonograf je okretao ploču od vinila. Odajom je
brujala starinska plesna muzika, brzog ritma i lepa, odsvirana na harmonici.
Na sredini prostorije se nalazio čvrst sto na preklop. Bone i doktor Pele su se
vrzmali oko velike šerpe od aluminijuma na usijanom električnom kalemu.
Šerpa je podsećala na nešto što bi vojni kuvar koristio da napravi paprikaš za
dvesta ljudi. Kutlača je takođe bila velika. Para se dizala sa suda ispunjavajući
prostoriju slatkim, maltene voćnim mirisom. Lik i Sara su ga već osetili ranije,
u kuhinji svog logora.
Bone je držao usporeni monolog, govoreći glasno preko prostrane sobe,
pokušavajući da bude glasniji od muzike. Scena je podsećala na uvrnutu
televizijsku emisiju o kuvanju u kojoj kuvar sprema jelo pred publikom koja je
vezana lisicama.
„Ne moram da vam govorim da ove biljke nisu dostupne tokom čitave
godine", reče Bone. „Moramo da ih beremo kad ih ima u izobilju i skladištimo
za zimu. Ovde dole je fino i hladno, tako da ostaju očuvane dokle god su suve.
Bobice i ladolež su izuzetno pouzdani. Sa njima nikad nemamo problema.
270
Divlji ječam je problematičan. Ako nema crne ili purpurne izrasline, onda ne
valja. Kako se zovu te izrasline? Stalno zaboravljam."
„Sclerotia", odvratila je Sara mehanički, glasom suvoparnim od straha.
„Ne čujem te. Govori glasnije", odvratio je Bone.
„Ražane glavice", oglasi se doktor Pele.
„Da! Tako je, ražane glavice", reče Bone. „Bez njih je napitak pravo smeće.
Beskoristan. Zato moramo da pronađemo travu sa purpurnim izraslinama na
vrhu. Ta je dobra. Mora dobro da se skuva, ali ne da ključa. Krčka se, kao dobar
paprikaš. Kad to radite tako dugo kao Pele i ja, steknete osećaj tako da svaki put
bude savršeno."
„Bone, koliko imaš godina?", doviknuo je Lik.
Gradonačelnik je prestao da meša i protrljao bradu. „Uvek moram da
razmislim", odvratio je. Pele se zakikotao posmatrajući predstavu. „Nisam
najstariji, znate. Svinjar Dival je najstariji. Ja imam dve stotine i četrdeset dve
godine, ali moja supruga kaže da ne delujem ni dan starije od sto osamdeset!"
Peleu je to iz nekog razloga bilo silno smešno, te se zacerekao poput žene.
„Naučio sam da pravim čaj od svog oca Gustava. On je to naučio od mog dede
Bernara. A ovaj od mog pradede Mišela Bonea, koji je, kako mi je rečeno, u
mladosti bio monah opatije Rijak, pre nego što je napustio manastirski život
1307. godine, kad su templari zbrisani. Nije loše, a? Samo četiri generacije
Bonea za sedam stotina godina!"
Na stolu je bila plastična torba. Bone je iz nje izvadio knjigu uvezanu u
crvenu kožu, rukopis iz Rijaka.
Lik je odmahnuo glavom kad je ugledao. „Imaš li problema sa čitanjem,
Bone?"
„Zapravo da, osim malog pasusa na latinskom koji je čovek ispisao 1307. što
se slaže sa datumom iz naše porodične istorije koji sam pome- nuo. Možda
ćemo vas ubediti da nam ispričate o čemu se radi. Ali nije bitno ako u tome ne
uspemo. Mislim da znam već dovoljno o sadržaju. Slika govori hiljadu reči.
271
Pretpostavljam da je ovaj Bartomju koji ima dvesta dvadeset godina dobro
poznavao mog pradedu."
„Koliko često ga pijete?", pitao je Lik.
„Naš čaj? Jednom nedeljno. Uvek kasno, usred noći, ne želimo da nas
uznemirava neki idiot koji je zalutao u selo. Možda bi mogli i rede da ga
pijemo, ali u pitanju je tradicija. Osim toga, uživamo u tome. Ja sam ga pio više
od hiljadu puta i nikad mi ne dosadi. Videćete."
„Nema šanse da pristanemo na vašu igru", reče Lik.
„Ne?", odvrati Bone slegnuvši ramenima. Umočio je prst u šerpu. Kad ga je
izvadio vrh prsta mu je bio crven. Polizao je tečnost i objavio: „Eto, spreman je.
Pravi čaj iz Rijaka. Kako ti se čini, Pele?" Doktor je probao malo iz kutlače.
„Ne sećam se bolje berbe", nasmejao se. „Žao mi je što moram da čekam."
„I meni, stari prijatelju. Večeras smo čuvari. Posebni čuvari za posebne
goste." Pogledao je unaokolo po prostoriji.
„Žak!", uzviknuo je. „Gde si, dođavola?"
Njegov sin se pojavio iz jednog od hodnika.
„Spremni smo", reče mu Bone. „Obavesti ih."
Lik i Sara su dlanovima jedno drugom dodirnuli lica. Njen dlan je bio hladan
i mlitav. Nije mogao da kaže bogzna šta osim: „Sve će biti u redu. Budi
snažna." Uskoro se začuo prigušen zveket zvona. Zvuk je potrajao pola minuta,
a zatim se prekinuo.
Seljani su počeli da pristižu u grupama od troje i četvoro.
Niko od njih nije izgledao mlađe od dvadeset godina. Uglavnom su to bili
muškarci i žene zašli u godine. Koliko tačno godina, Lik nije mogao da proceni.
Stigla je i Odil, posmatrajući sa krivicom vezani par kraj zida. Bilo je trideset ili
četrdeset ljudi njenih godina. Okupljali su se po grupama sličnog godišta,
šetkali unaokolo, sašaptavali. Bilo im je naizgled neugodno zbog stranaca. Bilo
je bar dve stotine ljudi, ali Lik se zabrojao dok se prostorija punila.
272
Bone je udario u šerpu kutlačom kako bi svima privukao pažnju. „Dobri
ljudi", uzviknuo je. „Priđite da budete posluženi. Nemojte se stideti zbog naših
gostiju. Znate ko su. Ne obraćajte pažnju na njih. Hajde, ko će večeras biti
prvi?"
Postrojili su se u savršenom redu i svako je dobio papirnu čašu punu vrelog
crvenog čaja. Neki su ga pijuckali sa uživanjem, kao da je običan čaj u pitanju.
Drugi su ga brzo gutali, posebno mlađi meštani.
Liku su nalikovali na parohijane koji stoje u redu čekajući da se pričeste.
Međutim, Bone nije bio sveštenik. Kezio se i šegačio dok je sipao čaj i ludo
zabavljao svaki put kad bi malo prosuo po stolu. Kad je poslednja meštanka,
zgrbljena starica duge sede kose vezane u punđu, dobila svoje sledovanje i
šapnula mu nešto, Bone je glasno odgovorio: „Ne, ne. Ja ću kasnije piti. Moram
večeras nešto da radim. Ali dođi sa mnom, upoznaću te."
Bone je doveo ženu do Lika i Sare. „Ovo je moja supruga Kamij. To su
arheolozi o kojima sam ti pričao. Zar profesor nije zgodan momak?"
Gradonačelnikova žena ga je osmotrila i progunđala nešto. Bone ju je lupio
po zadnjici i rekao joj da uživa bez njega. Privukao je stolicu i seo, tikvan
Likovog domašaja.
„Znate, umoran sam", uzdahnuo je. „Kasno je. Nisam više mlad kao što sam
nekad bio. Posedeću malo sa vama."
Sarin pogled je lutao prostorijom. Ljudi su završavali čaj, uredno bacajući
čaše u korpu, sve je delovalo veoma civilizovano. Zatim je usledila graja
razgovora, učtiv smeh, veoma banalno.
„Šta će se sad dogoditi?", pitala je.
„Sačekaj i videćeš. Nekima je potrebno petnaest minuta, nekima dvadeset.
Gledaj. Sigurno ćeš primetiti." Pozvao je Pelea koji je potom krenuo od stola sa
dve šolje čaja u rukama.
Sara ih je pogledala i počela da plače.
273
„Ne, dopašće ti se!", insistirao je Bone. „Ne pravi probleme. Veruj Peleu. On
je dobar doktor!"
„Ostavi je na miru", zapretio je Lik. Ustao je sa stolice i zategao spone,
nateravši Bonea da se instinktivno nagne unazad iako je bio na bezbednoj
udaljenosti.
Bone je umorno odmahnuo glavom i izvukao pištolj. „Edmone, dodaj joj
šolju." Zurio je u Saru i održao joj malo predavanje, kao da je direktor škole a
ona učenica. „Ako je baciš, upucaću profesora u stopalo. Ako ispljuneš čaj,
upucaću ga u koleno. Neću ga ubiti zato što mi je potrebna njegova pomoć, ali
proliću mu krv."
„Saro, ne slušaj ga!", uzviknu Lik.
„Ne, Saro", odvrati Bone. „Definitivno treba da me poslušaš."
Uzela je šolju drhtavom rukom i počela da je primiče drhtavim usnama.
„Saro!", vrisnuo je Lik. „Nemoj."
Pogledala ga je, odmahnula glavom i popila čaj u nekoliko gutljaja.
„Odlično!", reče Bone. „Vidiš da je ukus prilično dobar. A sad je red na tebe,
profesore."
„Neću ga popiti", izgovorio je Lik čvrstim glasom. „Saro, ako to učinim neću
moći da te zaštitim."
„Ovo je zamorno", odvratio je Bone i okrenuo pištolj ka Sari. ,,Moraću da je
ubijem ako ne budeš sarađivao. Hajde lepo popij čaj i da završimo sa tim."
Lik je krivio lice od muke. Kako da zna da Bone neće povući oroz? Svakako
je bio sposoban za nasilje. Ali ako se pokori i popije čaj, odreći će se jedinog
oružja koje ima, svog uma. Proklinjao je sebe što nije doveo žandarmeriju.
Ispostaviće se da je to bila tragično loša odluka.
Sara je posegla ka njemu slobodnom rukom i on je prihvatio. Čvrsto mu je
stegla prste i iznenada podigla pogled kao da se zbog nečeg uplašila. „Pusti me
da porazgovaram sa njim", obratila se Boneu. „Ubediću ga. Samo nam daj par
trenutaka nasamo."
274
,,U redu, par trenutaka. Zašto da ne?" Ustao je, zakoračio par koraka unazad i
stao kraj Pelea koji je pohotno zurio u Saru.
Nagnula se pokušavajući da priđe što bliže Liku, ali oni će čuti šta god bude
pokušala da kaže Liku.
„Šta to radiš?", pitao je Lik.
„Slobodno popij čaj", prošaputala je.
„Zašto mi to govoriš?", pitao je šapatom.
„Zar mi ne veruješ kao osobi?"
„Naravno da ti verujem."
„Veruješ li mi kao naučniku?"
„Da, verujem ti kao naučniku."
„Onda ga popij."
Pele se prikrao dovoljno blizu da doda Liku šolju, a zatim se brzo povukao.
Sara mu je klimnula i Lik je zabacio glavu i iskapio čaj.
,,U redu, Edmone, idi i pazi na stado. Ja ću ostati ovde sa našim prijateljima."
Seo je, a Lik je takođe skliznuo na stolicu sa poraženim izrazom na licu.
„Znate li šta je čudno?", rekao je Bone. „Morali smo da vas nateramo da
uradite nešto što mi radimo drage volje i uz zahvalnost. Svet je baš čudno
mesto, zar ne?"
Lik se nakostrešio od prezira. „Čudno je to, Bone, što si u stanju da se
pretvaraš da si civilizovan, a u stvari si obično ubilačko đubre."
Starac je izvio obrvu. „Đubre? Ja? Ne. Radim ono što radim da bih zaštitio
svoju porodicu i svoje selo. Živeo sam veoma dugo, gospodine i usput sam
naučio nešto veoma bitno. Čovek se brine o svojima. Ako to znači da mora da
skloni druge sa puta, tako mora biti. Rijak je posebno mesto, poput retkog,
osetljivog cveta u staklenoj bašti. Ako se termo- stat poremeti, ako temperatura
poraste ili opadne za jedan stepen, cvet vene. Došao si ovde sa svojim
naučnicima, sa svojim studentima, sa svojim kamerama i svojim beležnicama i
remetiš nam termostat. Ako ti dozvolimo da to učiniš, naš način života će
275
nestati. Mi ćemo nestati. Znači, za nas je to pitanje opstanka. Ubiti ili biti
ubijen."
„Gospode", promrmljala je Sara zgađeno.
„To su bili nevini ljudi", prosiktao je Lik.
„Žao mi je. Sa naše tačke gledišta svi su predstavljali pretnju. Onaj Izraelac
nas je iznenadio dok smo pregledali bravu koju si postavio na svoju dragocenu
pećinu. Igo je imao smelosti da provali u kuću moje ćerke i da side ovamo
tokom večeri čaja! Šta je očekivao? A oni što su u nedelju uveče ostali u
logoru? Morali smo da uzmemo tvoje kompjutere i uništimo fajlove. Morali
smo da raznesemo pećinu i sprečimo ljude da dolaze u Rijak jednom za svagda.
To bismo i uradili da ono crno kopile nije ubilo mog minera."
„Pjer je mrtav?" pitala je Sara tužnim glasom.
„Žao mi je", odvratio je Lik. ,,I Džeremi. I Mari. I Elizabet Kutar. I..."
Briznula je u plač, ponavljajući šapatom „Užasno, užasno", iznova i iznova.
„Kako opravdavate silovanje žena?" Kad je ugledao Sarin izraz poželeo je da
ništa nije rekao. Ispričao je ostatak priče. „Žandarmi su rekli da silovatelji imaju
nepokretnu spermu."
Bone je slegao ramenima. „Deca kao deca."
„Kakav si ti govnar", odvrati Lik prosto.
To je samo oraspoložilo Bonea. Počeo je oduševljeno da maše rukom. „Pele
je rekao da bi bilo bolje da su vas moji ljudi spljeskali kao bube u Kembridžu!
Ja kažem da će ono što će vam se večeras dogoditi biti bolje."
,,A kompanija?", pitao je Lik. „I nju ste digli u vazduh?"
„Sa tim nismo imali nikakve veze", slegao je Bone ramenima. „Srećna
podudarnost. Jurili smo vas. Šta mi znamo o dizanju zgrada u vazduh? Pele me
je ubedio da imamo priliku da vas se otarasimo pre nego što nam nanesete
ozbiljnu štetu. Ako se to dogodi u stranoj državi, trag ih neće odvesti do nas. Pa
rekoh, zašto da ne? Kad je pokušaj propao i nakon što ste se razdvojili narednog
276
jutra, odlučili smo da je otmemo kako bi ti došao do nas. Koliko si nam samo
problema napravio!"
Lik nije bio siguran da li da mu poveruje kako nije imao veze sa eksplozijom
u PlantaGenetiku. Njegova teorija se krunila. „A Prentis? Niste ga vi ubili?"
„Fred je mrtav?", vrisnula je Sara.
„Žao mi je", odvrati Lik. „Preminuo je u bolnici."
„Ni o tome ne znam ništa", lanuo je Bone. „Ali znaš šta?", nastavio je. „Niko
od tvojih ljudi ne bi umro da sam lepo upucao tebe i tvog drugara Igoa kad ste
prvi put zakoračili nogom u moju kafanu. Kao što sam uradio sa one dve budale
koje su pronašle pećinu 1899. godine."
Sara je izvila usne u prezriv osmeh. „Imate još jednu tajnu, zar ne?"
,,Oh, a šta bi to moglo biti?"
„Neplodni ste, zar ne? Svi muškarci su neplodni kučkini sinovi", nasmejala
se ugledavši njegov povređen izraz. „Lik, to je sigurno prateća pojava čaja. Svi
ispaljuju ćorke!"
Lik je uspeo da se nasmeši. „Mislim da nisam video decu u Rijaku. Koliko
dece imate?"
Bone je ustao sa nelagodnim izrazom na licu. „Ne mnogo, svakako ne
dovoljno. To je problem, to je oduvek bio problem. Muškarci par godina piju
čaj i naše male ribice prestanu da plivaju. Ali snalazimo se. Opstajemo."
Lik je razmišljao par trenutaka. „Matrilinearni ste, zar ne?", pitao je.
„Šta smo?", trgao se Bone kao da mu je upravo opsovao majku.
„Muškarci ne mogu da se razmnožavaju", odvratio je Lik. „Loza se
produžava preko žena. Što znači da morate da dovodite strance da bi se loze
održale. Ko je otac tvoje proklete dece, Bone? Koristite li priplodnu službu kao
odgajivači konja?"
„Zaveži!", uzviknuo je Bone, a zatim izvukao pištolj i mahnuo njime ka
Liku.
277
Lik mu se rugao; nije imao šta da izgubi. „Da li i tvoj mali pištolj ispaljuje
ćorke?"
Bone je sad već urlao, ugušivši neprekidni ritam muzike sa ploče. Meštani su
prestali da razgovaraju, okrenuli su se i upiljili u njega.
„Misliš da si prokleto pametan. Dolazite iz Pariza, dolazite iz Bordoa, dolazite
u naše selo i pokušavate da uništite naš način života! Reći ću vam šta će vam se
večeras dogoditi!" Uperio je pištolj u Saru. „Moj sin će dobro pojebati ovu
kučku, a zatim će joj prosvirati mozak! A nju neće biti briga za to pošto će se
za par minuta zaljubiti u čaj. A ti, ti ćeš biti pastuv. Poći ćeš sa Odil. Bićeš tako
drogiran da ćeš lebdeti na sedmom nebu i podarićeš mi unuče, hvala lepo.
Zatim ću te lično upucati u glavu! Tada ću otići na vrh litice i aktivirati
eksploziv koji smo večeras postavili. Uz novu kapiju, brave i kamere koje su
postavili ne možemo da uđemo unutra, ali to ne znači da ne možemo da
raznesemo liticu odozgo i urušimo je u pećinu! Nakon toga ću spaliti prokleti
rukopis! Niko nikada neće saznati našu tajnu! Ne verujem da si bilo kome napisao
pismo. To je glupi blef. Niko drugi nikad neće saznati! Zatim ću se vratiti
svojoj kafani, vatrogasnom odredu, gomili nacističkog zlata, svom tihom selu,
svom čaju, svojoj zabavi i nastaviti da živim sve dok ne zaboravim da ste vi
prokletnici ikad postojali!"
Bio je plav u licu od tirade, dahtao je i šištao.
Međutim, Lik nije gledao njega, gledao je meštane. Nije bilo bitno da li su
bili mladi ili stari. Počeli su da ignorišu gradonačelnikov bes. Vrteli su se u
ritmu muzike, trljali jedni uz druge i izdvajali u parove. Odeća je odbačena.
Začulo se stenjanje i mumlanje. Zvuči parenja. Stariji parovi su odlazili u
hodnike, podalje od glavne prostorije. Mlađi su padali na tepihe, raskalašno
uzimajući jedni druge na otvorenom.
„Eto šta radimo", rekao je Bone ponosno. „Radimo to stotinama godina! I
profesore, pogledajte svoju prijateljicu!"
Lik je skrenuo pogled i uzviknuo: „Sara!"
278
Kolutala je očima. Ležala je mlitavo u stolici i stenjala u kratkim, dahtavim
navratima.
Bone joj je otključao lisice i povukao je gore na nesigurne noge. „Odvešću je
Žaku. Kad se vratim bićeš spreman za Odil. Napravi mi unuče ako si u stanju.
Zatim možeš da se nosiš u pakao."

http://www.book-forum.net

12Glen Kuper - Karta sudbine Empty Re: Glen Kuper - Karta sudbine Sub Okt 27, 2012 6:15 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
36B
Bone je vodio Lika za ruku. Nije imao potrebu za oružjem niti za zaštitom. Lik
se kretao kao robot, hladan, pasivan i popustljiv, osmatrajući okolinu. „Eto
tako", mamio ga je Bone, kao da se obraća psu. „Ovuda, prati me, dobar si ti
momak."
Bone je krenuo niz jedan od hodnika koji vode van glavne odaje. Otvorio je
vrata.
Bilo je to nečije shvatanje fantazije.
Prostorija bez prozora je bila obložena teškim, tapaciranim materijalom crvene i
zlatne boje, zbog čega je soba delovala poput harema. Jedino svetio je poticalo
od dve prigušene lampe u ćoškovima. Providan materijal boje breskve talasao
se preko plafona skrivajući malter. Veliki krevet je zauzimao veći deo poda.
Metalni madrac je bio postavljen na tepih i prekriven narandžastim satenom.
Svuda unaokolo su bili pobacani sjajni crveni jastučići.
Na sredini kreveta, Odil je bila naga i polako se uvijala poput zmije koja traži
mesto za sunčanje. Bila je meka, glatka i senzualna, lepog, zategnutog tala.
Stidne dlake bile su crne poput njenih dugih uvojaka.
„Evo, Odil", rekao je njen otac ponosno. „Pripremio sam ga za tebe. Ostani
sa njim koliko god želiš, uzmi ga koliko god puta možeš. Vratiću se da
proverim kako stvari stoje."
279
Činilo se da je bila suviše sanjiva da shvati, ali kad je očima pronašla Lika,
počela je da se dotiče i da stenje. Bone je ćušnuo Lika napred. ,,U redu, dobro
odradi posao. Zabavi se pre odlaska na dalek put. I uživaj u rijačkom čaju,
profesore."
Zatim ga je tako snažnu gurnuo u leđa da je Lik pao na krevet.
Odil je posegnula ka njemu, grabeći ga za odeću, kidajući dugmiće košulje
snažno i bez inhibicija. Zatim je prešla na farmerke. Bone je posmatrao par
trenutaka, srdačno se nasmejao i otišao. Pogledao je na ručni sat i vratio se u
glavnu odaju da promeni ploču na fonografu. Potom je seo i posmatrao putenu
golotinju parova koji su odabrali udobnost tepiha na podu.
Za sat vremena će dokusuriti Lika i Saru i iseći ih kako bi Dival mogao
ujutru da počasti svoje svinje. Gde li je taj stari osobenjak? Bone je pregledao
pod, tražeći posebno naboranu i mršavu nagu figuru. Nije tu. Verovatno je
otišao u jednu od privatnih soba. Gde li je Boneova žena? Potražio je veliku,
ružičastu zadnjicu do koje se spušta duga, seda kosa. „Nije valjda otišla sa
Divalom!", obratio se sam sebi uz osmeh. „Taj starac je prava bitanga!" Zatim
je ugledao suprugu seoskog pekara, crvenokosu ženu sto godina mladu od njega
koja je pomalo ličila na Marlenu Ditrih u najboljim godinama.
Opkoračila je jednog od muškaraca, farmera po profesiji. Čoveka koji je
zabrljao pokušaj ubistva kolima u Kembridžu, a zatim kidnapovao Saru. Bio je
čvrst momak kojem je Bone poveravao prljave poslove. Ubio je više Nemaca
tokom dva rata nego bilo ko drugi iz Rijaka. Sad su mu oči bile zatvorene i zubi
stisnuti. Njene grudi su poskakivale gore-dole uz ritam bubnjeva.
„Hej, Helen", doviknuo je Bone crvenokosoj, pokušavajući da bude glasniji
od muzike. „Malo kasnije. Ti i ja! Pronaći ću te."
Odil je naizmenično grebala Lika, mazila ga i klizila šakama preko njegovih
širokih leđa do struka pokušavajući da mu svuče uske farmerke.
280
Pogled joj je bio staklast, pomerala je usne kao da govori, ali zvuk se nije
čuo. Zatim je uspela da oformi reč, pa još jednu: „Dragi, dragi."
Lik je naglo otvorio oči.
Osmotrio je prostoriju a zatim obuhvatio njenu glavu širokim šakama i rekao:
„Nisam ja tvoj dragi i ne pada mi napamet da jebem prababu."
Pokušao je da je odgurne, ali ga je ona zgrabila još čvršće, zarivajući mu
nokte u leđa.
„Nikad ranije nisam ovo uradio", izgovorio je gnevno.
Mrko ju je pogledao i zviznuo pesnicom po vilici.
Na sreću, odmah se onesvestila tako da nije morao da je udari ponovo.
Ustao je sa kreveta i sredio odeću posmatrajući kako naga žena tiho diše.
„Izgledaš prilično dobro za nekog ko ima sto šesnaest godina", rekao je. „To ti
moram priznati." Potražio je mobilni po džepovima, ali kao što je očekivao, nije
ga bilo.
Pritisnuo je kvaku i vrata su se otvorila. Bone je mislio da je njegova ćerka
toliko privlačna da nije morao da zaključa sobu, zaključio je Lik.
Hodnik je bio prazan, iz velike dvorane je dopirala muzika. Jasno je
razmišljao. Misli su mu bile jasne kao i u trenutku dok je pio čaj. Bile su jasne
dvadeset minuta kasnije. Jasne su i sad.
Pretvarao se. Glumio je da je ošamućen. Posmatrao je Saru i me- štane i
imitirao ih što je bolje mogao. Prevario je Bonea, to je najhitnije.
Zašto čaj nije delovao na njega?
Nije halucinirao, nije imao osećaj da se nalazi van ovog sveta, ništa. Osećao
je samo glavobolju.
Sara je nekako bila ubeđena da je on bio imun? Kako je znala?
Sara.
Morao je da je pronađe. Pripala mu je muka pri pomisli da je Žak dotiče i
obuzeo ga je užasan bes.
Počeo je da otvara vrata.
281
Svuda je video istu sliku: stari, gojazni ljudi usred posla, potpuno nesvesni
njegovog upada. Više nego neukusno. Nakon što je proverio sve privatne sobe
u ovom hodniku, prikrao se glavnoj dvorani. Bone je sedeo na stolici kraj zida
preko puta, sanjivo zavaljen u naslon. Od Pelea nije bilo ni traga ni glasa.
Između njega i Bonea se odvijalo dovoljno koprcanja na podu. Smatrao je da će
uspeti da se došunja do sledećeg hodnika, ako se pogne.
Spustio se i počeo da se kreće uza zid, poput žabe. Stigao je do nivoa stola za
služenje čaja. Rukopis iz Rijaka mu se našao na dohvatu ruke.
Nije razmišljao, samo je delovao. Spustio se na stomak i počeo da puzi.
Plivao je u moru nagih tela, nesvesnih njegovog prisustva. Stezao je zube i
nastavljao dalje. Bacio je pogled ka Boneu.
Nije bio na stolici.
Gospode, pomisli Lik. Gospode.
Sledećeg trenutka se našao ispod stola.
Posegnuo je nagore i osetio kako mu se dlan sklapa oko knjige.
Saro, dolazim.
Brzo se promigoljio nazad do zida. Bonea nije bilo na vidiku tako da je
smelo ustao i otrčao u naredni hodnik, zavukavši rukopis ispod košulje.
Otvorio je prva vrata na koja je naišao.
Par starijih ljudi - oznojeni i bez daha.
Druga vrata.
Na krevetu je ugledao čoveka dlakavih leđa i otkopčanih pantalona. Žak je
nezgrapno pokušavao da ih skine slobodnom rukom. Skrivenoj ispod zveri, Sari
se videla samo svilenkasta smeđa kosa, prosuta preko jastuka.
Pored je stajala lampa, teška i gvozdena.
Pokrenuo ga je ubilački bes kakav nikad u životu nije osetio. Naveo ga je da
zgrabi lampu iščupavši utikač iz zida. Naterao ga je da zamahne nesrećnim
predmetom kao sekirom i skrši podnožje na čovekovu kičmu.
282
Kad je Žak izvio leđa od bola, podigavši glavu sa Sarinih grudi zavijajući
poput ranjenog psa, zamahnuo je podnožjem lampe ka njegovoj lobanji, lomeći
je poput oraha, odbacujući njegovo telo na drugu stranu kreveta.
Sara je stenjala. Privukao je njeno nago telo sebi i rekao joj da će sve biti u
redu. Nije uspevala da usredsredi pogled. Nastavio je da priča, šapćući joj u
uho, hladno na dodir. Najzad je tiho, dahtavo izgovorila: „Lik."
Nije imao vremena da je obuče. Odgurnuo je Žakov leš sa kreveta i umotao
je u krvlju poprskan prekrivač. Baš je hteo da je podigne u naručje kad mu je
nešto sinulo. Opipao je Žakove džepove. Divno je bilo osetiti čvrst oblik
njegovog mobilnog telefona pod prstima. Bacio je pogled na displej.
Nijedna crta. Naravno. Bili su ispod zemlje.
Stavio je telefon u džep, podigao Saru i noseći je u naručju gurnuo vrata
kolenom.
Hodnik je bio prazan.
Počeo je da trči, udaljavajući se od muzike.
Osećao se veoma snažno, a ona je bila veoma lagana.
Hodnik je postajao sve mračniji što se više udaljavao od glavne dvorane.
Naprezao je oči da vidi šta ima napred.
Stepenice.
Bone je ponovo pogledao na sat, podigao teške kukove sa stolice i krenuo nazad
do Odiline sobe da vidi kako napreduju stvari sa ljubavnikom.
Prošlo je četiri godine od rođenja deteta u Rijaku. Morali su da ubrzaju
tempo ako su želeli da održe populaciju. Odil je bila suviše izbirljiva. Privlačne
žene poput nje treba da izbacuju bebe kao mašina. Međutim, ona je bila trudna
samo tri puta tokom svog dugog života. Jednom za vreme Prvog svetskog rata,
ali je izgubila bebu. Zatim za vreme Drugog svetskog rata. Dečak, čiji je otac
bio borac pokreta otpora iz Ruena, preminuo je od groznice. Najzad, tokom
283
ranih šezdesetih, nakon seksa za jednu noć sa momkom iz Pariza koji je
putovao kroz Perigor.
Ovog puta je rodila devojčicu, koja je izrasla u lepu mladu damu, noseći
nade Bonea i čitavog sela na svojim krhkim ramenima. Međutim, preminula je
u čudnom nesrećnom slučaju u podrumu. Penjala se po starim nemačkim
sanducima, pokušavajući da dosegne vrh planine od kutija. Jedan od sanduka se
srušio, pao na nju i ubio je.
Odil je potonula u depresiju i uprkos očevim molbama izgubila interesovanje
da traži muškarce van okrilja sela. Sve dok arheolozi nisu stigli u grad.
Jedina svetla tačka čitave stvari, što se Bonea tiče.
Otvorio je vrata, očekujući da vidi dvoje prelepih ljudi kako vode ljubav.
Međutim, Odil je bila sama i hrkala je natečene vilice.
„Gospode bože!", uzviknuo je.
Nije bilo potrebe da pretražuje sobu. U njoj nije bilo mesta za skrivanje.
Pojurio je napolje i potrčao ka Žakovoj sobi koliko su ga artritični kukovi
nosili. Tamo ga je dočekala znatno groznija scena. Njegov sin je ležao u lokvi
krvi, najverovatnije mrtav, a Sara je nestala.
„Gospode, gospode!", mrmljao je.
Nešto je krenulo po zlu.
Gde je bio Simar?
„Pele!", vrisnuo je. „Pele!"
Lik je nosio Saru uz mračne stepenice. Na vrhu su ga čekala nezaključana
vrata.
Našli su se u kuhinji, običnoj kuhinji u običnoj kući.
Odneo ju je kroz hodnik u dnevnu sobu, tamnu i praznu, veoma sličnog
rasporeda kao u Odilinoj kući. Spustio je Saru na kauč i pomerio pokrivač da je
lepo pokrije. Zatim je razmakao zavese.
Bila je to glavna ulica u Rijaku.
284
Isakov automobil je bio parkiran ispred Odiline kuće.
Sve kuće su bile povezane. Kao što je i pretpostavio, podzemna dvorana je
bila iskopana ispod puta.
Brzo je proverio Žakov telefon. Imao je dobar signal. Otvorio je listu poziva.
Otac - mobilni.
Dobro, pomislio je, ali sad nije imao vremena.
Ključevi Isakovog automobila davno su mu oduzeti.
Na brzinu je pretražio kuću; trudio se da bude što tiši, pretpostavio je da su
vlasnici negde pod zemljom, ali nije mogao da bude siguran.
U hodniku je pronašao dva korisna predmeta: ključeve od kola i staru
sačmaru jednocevku. Proverio je pušku. Jedan metak je bio u cevi i još par
komada u futroli.
Bone se gegao kroz podzemni kompleks, dozivajući Pelea. U kandžama čaja,
ostali muškarci neće biti od koristi još dobrih sat ili dva. Sudbina sela je bila u
njegovim rukama.
Ja sam gradonačelnik, pomislio je.
Neka tako bude.
Pronašao je Pelea u jednom od hodnika kako se iskrada iz sobe. „Gde si,
dođavola?", vrisnuo je Bone.
„Proveravam. Posmatram. Održavam red", odvratio je Pele. „Kao što i treba
da radim. Šta se događa?"
Doviknuo je Peleu da krene za njim, a zatim su oba starca potrčala i Bone mu
je kroz dahtanje ispričao šta se dogodilo. Pronašao je prekidač za svetio u
hodniku. Ništa.
Upalio je svetio i u narednom hodniku i pokazao. „Tamo!" Na podu su ostale
krvavi tragovi tamo gde se Sarin prekrivač vukao po tlu. Hodnik je vodio ka
pekarevoj kući. Izvukao je pištolj i oba čoveka su krenula ka stepenicama.
285
Lik je nespretno spustio Saru na pretrpano zadnje sedište pekarevoga pežoa
206 parkiranog ispred kuće. Automobil je predusretljivo zacvrkutao i otvorio se
kad je Lik iz dnevne sobe pritisnuo dugme za otključavanje. Uključio je motor,
ubacio u brzinu i pojurio. U retrovizoru je video kako Bone i Pele izleću kroz
vrata pekareve kuće. Hitac je odjeknuo. Ubacio je u drugu brzinu i nagazio gas
do daske.
Bone je potrčao ka kafani da uzme ključeve svog automobila.
Morali su biti zaustavljeni.
Morali su biti ubijeni.
Doviknuo je ova naređenja Peleu.
Lik je govorio brzo i glasno, gurajući mali automobil do krajnjih granica na
mračnom i praznom seoskom putu. Upravo je zastrašivao operatera na centrali
za hitne slučajeve ne bi li mu prebacio vezu. Morao je da razgovara sa
pukovnikom Tukaom u Perigeu.
Morali su odmah probuditi pukovnika!
Dođavola, on je bio profesor Simar iz Bordoa!
Počinioci masakra u opatiji Rijak su mu bili za petama!
Bone je držao ključeve u ruci i baš je hteo da zatvori vrata kafane kad mu je
zazvonio telefon.
Lik je urlao na njega. „Gotovo je, Bone. Gotovo je! Žandarmi su na putu ka
Rijaku. Sa tobom je svršeno!"
Bone je bljuvao gnev poput vulkana. „Misliš da je gotovo? Misliš da je
gotovo? Gotovo je kad ja kažem da je gotovo! Nosi se dođavola i pozdravi sa
svojom prokletom pećinom! Hajde, pokušaj da me zaustaviš! Hajde! Pokušaj!"
286
Boneov automobil je bio kraj ivičnjaka ispred kafane. Uvukao se na vozačko
mesto, a Pele se smestio kraj njega onoliko brzo koliko je starac bio u stanju da
se kreće.
„Puška mi je u prtljažniku", reče Bone.
„Još uvek sam dobar strelac", mrmljao je Pele.
Bone je parkirao automobil uz ivicu puta na tački najbližoj litici. Pele je uzeo
pušku i pregledao je. Bio je to Ml karabin sa snajperskim nišanom, oduzet
mrtvom američkom vojniku 1944. godine. Pele je bio tamo. Sećao se tog dana.
Bone i on su mladiću takođe uzeli novčanik i čizme. Bila je to dobra puška i
njome su ubili mnogo Švaba. Bone ju je održavao u dobrom stanju, čistio je i
mazao uljem.
Dva čoveka su potrčala u šumu, dok su ih grane šibale po licima.
Nakon nekog vremena su se odvojili.
Bone je krenuo pravo ka litici. Pele je pošao obilaznim putem kroz šumu.
Lik se dovezao do zemljanog puta koji je vodio do parkinga iznad pećine. Nije
želeo da ide kolima do kraja. Šta god da se dogodi, Sara je morala biti
bezbedna. Zato se parkirao pola kilometra dalje i nagnuo preko sedišta.
Postepeno je dolazila svesti.
„Ostaviću te ovde, Saro. Bićeš bezbedna. Moram da spasem pećinu.
Razumeš li?"
Otvorila je oči, klimnula i ponovo zadremala. Nije bio siguran da je shvatila, ali
to nije bilo bitno. Nadao se da će poživeti kako bi kasnije mogao sve da joj
objasni.
Bone je čuo sopstvene korake i šuškanje po tlu šume, kao i šištavo disanje.
Pred njim je bila čistina, šljunkoviti parking koji su arheolozi napravili. Bio je
blizu.
287
Veliki hrast se nalazio preko puta parkinga, lično je odabrao taj orijentir i uvek
mu je bilo drago što je lako mogao da se uoči u mraku. Šljunak se razletao pod
njegovim teškim vatrogasnim čizmama.
Lik je poželeo da ima baklju kojom bi osvetlio put. Vladao je mrkli mrak ali
držao se staze. Teško je bilo trčati sa sačmarom. Činilo mu se da je Sara bila
lakša u njegovom naručju.
Ispred njega se nazirala siva traka, horizont iznad litice.
Nešto se kretalo u tom sivilu.
Bone.
Bone je već bio kraj podnožja drveta. Na metar od stabla se nalazila gomila
kamenja koje je Žak postavio da obeleži mesto.
Bone se spustio na kolena i počeo da ih razbacuje. Kožna futrola je bila
položena na zemlju u plitkoj rupi.
Polako ju je podigao, trudeći se da ne pomeri bakarne žice koje su vodile do
izolovanog priključka. Bio je to detonator vafen-SS M39, oduzet diviziji vojnih
inženjera 1943. godine. Teška cigla izlivene legure i bakelita bila je u
besprekornom stanju i izgledala je još uvek vrlo efikasno. Bone je bio uveren da
će savršeno odraditi posao. To je bio težak posao, ali bio je uveren da ga je
njegov stari miner dobro obavio, bušeći liticu na pet-šest mesta, trpajući velike
količine pikratola duboko u zemlju. Ogroman deo litice će se srušiti u reku i
odneti pećinu sa sobom.
Pećina koja je njegovom selu donela život, a sad pretila da ga uništi,
pretvoriće se u prah. Ako Pele dobro obavi svoj deo posla, Simar će se takođe
pretvoriti u prah. Pronaći će Saru i od nje će preostati samo prah.
288
Okrenuo je drvenu ručicu i čuo krckanje zupčanika. Kad više nije mogla da
se okreće, spustio je debeli palac na dugme na kojem piše ZUNDEN: upali.
Najpre je čuo korake, a zatim i povik: „Stani!"
Lik je bio deset metara dalje, prikradajući se Boneu preko šljunka. Ugledao
ga je sagnutog kako nešto radi.
Podigao je sačmaru do ramena.
Bone je podigao pogled i promrmljao: „Nosi se u pakao!"
Lik je čuo krckanje zupčanika.
Krckanje je prestalo i Bone je pomerio ruku.
U tom trenutku, Likova glava se našla na nišanu snajpera, u savršenom
kontrastu prema sivom horizontu.
Pele je čučao na jednom kolenu u niskom žbunju. Ruke su mu bile izuzetno
smirene za čoveka njegovih godina. Fokusirao je Likovu glavu.
„Nećeš srušiti moju pećinu!", urlao je Lik ka Boneu.
Pele je čuo povik i kroz nišan video kako se Likove usne pomeraju.
Nanišanio je slepoočnicu. Oroz mu se zarivao u kažiprst. Počeo je da ga stiska.
Lik se zateturao kad je čuo pucanj iza sebe.
Očekivao je da oseti oštar bol, ali nije osetio ništa.
Ponovo se okrenuo ka Boneu. Starac je sad bio udaljen samo pet metara.
Pogledao je Likovu sačmaru. „Pele! Požuri!", doviknuo je.
Palac mu je bio na dugmetu.
Lik je viknuo. Ali to nije bila reč. Bila je to primitivna rika, drevni poklič
smrti koji je potekao iz dubine njegovog bića.
Zrno iz sačmare je eksplodiralo i sevnulo u tami.
Osetio je trzaj. Drvo, kamen, blesak. Bila je to sačma za lov na ptice.
Lik je polako krenuo napred, napinjući se da vidi šta se dogodilo.
Bone je ležao na boku. Lice mu je krvarilo, a oči su i dalje tragale. Desni
palac mu je bio na dugmetu. Leva ruka se pomerala. Stezao je bakarnu žicu
koju je sačma odvojila od detonatora. Namerio je da dotakne žicom priključak.
289
Ruka mu je bila udaljena samo jedan centimetar.
Lik nije imao vremena da ponovo napuni pušku. Nije imao vremena da
Boneu razbije glavu kundakom.
Nije imao vremena.
Zatim je odjeknuo novi pucanj.
37
Lik je bio dezorijentisan. Košulja mu je bila mokra. Instinktivno je dotakao
materijal. Krv i želatinasta masa.
Okružili su ga ljudi koji su uperili u njega automatsko oružje i grubo mu
dovikivali da ispusti pušku.
Pola Boneove glave je nedostajalo. Detonator je ostao na centimetar od
priključka.
Liku su se ruke opustile. Sačmara mu je ispala. Iz kruga ljudi, jedan čovek je
istupio napred. Visok, uspravan i nenaoružan, bio je obučen u tamnu civilnu
odeću i crni džemper sa epoletama u stilu komandosa.
„Profesore Simar", izgovorio je akcentom pripadnika najviše klase. „Pitao
sam se kad ćemo se upoznati."
Lik ga je osmotrio pogledom. Sigurno nije bio iz sela.
„Ko ste vi?"
„General Andre Gatino."
Lik je delovao zbunjeno. „Vojska?"
„Na neki način", glasio je zagonetni odgovor. Gatino je prišao bliže i
pogledao leš gradonačelnika. „Bone je prilično dugo imao sreće. Moralo je i to
jednom da se završi. Čak i za njega."
„Ubili ste ga", primetio je Lik.
290
„Tek nakon što vi to niste uspeli." Gatino je primetio sitan osip na
Boneovom telu. „Sačma za ptice nije baš delotvorno sredstvo za ubistvo
čoveka."
„Samo sam to imao. Hteo je da raznese moju pećinu."
Nastala je gungula kad su dva čoveka u crnom dovukla ječavo telo čoveka
unutar zaštitnog kruga koji su oformili njihovi drugovi.
Bio je to Pele. Krvario je iz rane na grudima i borio se za vazduh. Jedan od
dvojice je dodao Ml karabin nižem čoveku koji se iznenada pojavio kraj
generala. Bio je to njegov pomoćnik Marol.
„Imao vas je na nišanu", rekao je Gatino, a zatim prozaično dodao: „Spasao
sam vam život."
„Hoćete li mi reći šta se dešava?", zahtevao je Lik da zna.
Gatino je zastao da razmisli. „Da, nema razloga da vam ne kažem. Šta ti
misliš Marole, ima li razloga?"
„To u potpunosti zavisi od vas, generale."
„Da, pretpostavljam da je tako. Gde je Amerikanka?"
Marol je izgovorio par reči u voki-toki prikačen za prsluk i usledio je
pucketav odgovor. „Donećemo je", reče Gatino.
Pele je ispustio žalostan, grgoljav zvuk.
„Zar nećete pozvati doktora?", upita Lik.
„Jedini doktor kojeg će videti je on lično", odvratio je Gatino odbijajući tu
ideju. „Bio je od koristi, ali nikad mi se nije dopadao. A tebi, Marole?"
„Nikad."
„Njegov poslednji koristan čin bilo je to što nam je javio da večeras dolazite
u Rijak."
Pekarev pežo je stigao na šljunkoviti parking. Vozio ga je jedan od
generalovih ljudi koji je pomogao Sari da izađe iz kola još uvek umotana u
krvav čaršav. Delovala je zbunjeno i nesigurno na nogama, ali kad je ugledala
291
Lika u centru kruga, smogla je snage da se otrgne laganom stisku svog čuvara i
potrči ka njemu.
„Lik, šta se dogodilo?", pitala je slabim glasom. „Jesi li dobro?"
Zagrlio ju je. „Dobro sam. Ne znam ko su ovi ljudi. Nisu iz sela."
Ugledala je Pelea kako sklupčan u fetusnoj poziciji na zemlji ispušta užasne
zvuke. „Gospode", rekla je.
„Ne, nismo iz Rijaka", rekao je Gatino. „Ali već mnogo godina se bavimo
samo Rijakom. Odani smo Rijaku. Svoje postojanje dugujemo Rijaku."
„Šta ste vi?", pitao je Lik. „Šta vam je posao?"
„Zovemo se Jedinica 70", odvrati Gatino.
Marol je spustio pogled i odmahnuo glavom. Taj gest je privukao Likovu
pažnju i ponukao ga na oprez. Gatino je očigledno prekoračio neku crtu.
Opasnu crtu.
„Znate, tokom rata, mada je rukovodstvo pokreta otpora bilo labavo, dalo je
gerili iz Rijaka kodno ime radi uspostavljanja komunikacije. Zvali su ih Odred
70. To je bila posebno efikasna i nemilosrdna grupa. Nemci su ih se plašili.
Drugi gerilski odredi im nisu verovali. Kad je naša jedinica oformljena 1946.
godine, ime je odabrao njen osnivač general Anri Žiro, jedan od De Golovih
poverenika. Nije naročito kreativno, ali se zadržalo."
„Znam sve o ulozi Rijaka u pokretu otpora", reče Lik. „Ispričajte mi nešto
što ne znam."
„Da, siguran sam da znate mnogo toga. Otkrićemo tačno koliko." Pokazao je
ka Peleu. „Šta znate o ovom čoveku?"
„Ništa", odvratio je Lik.
„Taj Pele je prilično mator momak. Ima oko dve stotine i trideset, dve stotine
četrdeset godina. Čak ni on sam nije siguran. Postao je doktor tokom tridesetih
godina dvadesetog veka. Poslali su ga u Lion na obuku. Morali su imati doktora
u svojim redovima. Nikad ne bi dozvolili strancu da ih leči. Međutim, Pele je
oduvek bio pijanac i laprdalo. Tokom rata je bio Boneov zamenik u Odredu 70.
292
Žiro ga je pozvao u Alžir na razgovor. Jedne večeri se opako napio i ispričao
sve De Golu i Žirou! Stotine godina tajnosti, a ova budala se napila i sve odala.
O njihovoj dugovečnosti, o čaju, o razlozima agresivnosti. Sve. Nakon rata, De
Gol se, naravno, setio toga i odlučio da je neophodno paziti na Rijak. Zaključio
je da najbolji umovi treba da ga proučavaju."
Sari kao da se razbistrilo u glavi. Stajala je uspravno i napokon uspela da
fokusira pogled. „To je ono što vi radite?", pitala je pomalo gnevnim glasom.
Gatino je klimnuo. „Da, već šezdeset pet godina proučavamo čaj iz Rijaka.
Zaista je neverovatno, profesorka Malori, i pravo je čudo moderne nauke to što
ste za tako kratko vreme uspeli da saznate tolike osobine čaja, sve ono za šta su
nama bile potrebne decenije zbog toga što smo morali da čekamo da nauka
dostigne stepen razvoja koji odgovara našim potrebama. Na primer, verujem da
bi vam doktor Prentis ispričao sve o aktivnostima takozvanih gena
dugovečnosti, receptorima serotonina i drugim dejstvima."
„Zato ste ubili Freda?", pitala je besno.
„Nismo imali izbora." Izgovorio je to nonšalantno, sasvim opušteno.
„Gospode!", uzviknuo je Lik. „Razneli ste laboratoriju u Engleskoj!
Poginulo je više od četrdesetoro ljudi! To je akt državnog terora!"
Gatino je uzdahnuo. „Ne bih to tako opisao. Imamo nadležnost da čuvamo
najveću tajnu Francuske. Naš metod ne podleže razmatranju i odobrenju. Na
višim instancama se ne zna ništa o tome. Ništa nije zvanično. Dokle god smo
apsolutno diskretni, sve je u redu."
Lik je osetio kako mu narasta strah. Ovaj čovek mu je previše govorio.
Implikacije su bile jasne, ipak, želeo je da zna, pa ga je podsticao. „Vi i Bone
ste pobili moje ljude i pokušali da ubijete Saru i mene u Kembridžu."
Gatino se nasmejao. „Marole, jesi li čuo! Kakav vic! Ne, profesore. Bone
nije znao da postojimo. Niko od njih to nije znao, osim Pelea. Pele je bio naš
čovek. Naš doušnik. Žiro i De Gol su ga obratili nakon rata, nakon što su
preuzeli kontrolu nad vladom. Dali su mu novac. Dali su mu tajna odlikovanja i
293
status koji nikad nije dobio pod Boneovom čizmom. Laskali su mu do
iznemoglosti, a zatim su mu pretili. Pretili su da će reći Boneu da je progovorio.
Znao je da bi ga Bone iseckao na komade i nahranio svinje. Toga se najviše
plašio. Od tada koristimo isti pristup prema dobrom doktoru. Tako da nam je
Pele davao informacije šezdeset pet godina. Svaki put kad bi neko od meštana
došao zbog nekog problema kod njega u ordinaciju, dobili bismo uzorak krvi,
urina, brisa, čega god. Dobijali smo redovne izveštaje. To je sve. Ono što je
Bone uradio - sva ta ubistva - uradio je na svoju ruku."
„Vi ste mu to dozvolili!", vrisnula je Sara. „Znači da ste odgovorni!"
Gatino je ponovo slegnuo ramenima. „Možda. U pravnom smislu, ko zna?
Ali ovaj slučaj nikad neće stići do suda. Ono što radimo veoma je tajno i veoma
zaštićeno. Verovatno je lakše doći do francuske šifre za lansiranje nuklearnog
oružja! Ali u pravu ste, pustili smo Bonea da bude Bone."
Sara je napela mišiće i skočila napred. Njeno sićušno telo se pretvorilo u
oružje, ispustila je krik od kojeg se ledila krv u žilama. „Prokleto kopile!"
Prešla je razdaljinu između sebe i Gatinoa, čaršav joj je spao i onako naga je
počela da ga grebe po licu i očima.
Gatino je bio suviše iznenađen da bi se branio, tako da ju je Marol odvukao.
Drugi su je savladali dok je Marol držao pištolj uperen u Lika i upozoravao ga
da ne mrda.
Lik je bio zapanjen onim što je Sara uradila, time kako je divljački i
razuzdano vrištala i šutirala ljude koji su pokušavali da je savladaju. „Nemojte
je povrediti!", doviknuo je.
Gatino je maramicom brisao krv sa obraza. „Vidite, profesore. To je savršen
primer jednog od problema sa drogom. Odloženo dejstvo, možda sat ili dva
nakon što opijenost popusti. Rečeno mi je da je su za to odgovorni 5-HT2A
receptori." Grohotom se nasmejao. „Znate, ovaj posao me je pretvorio u
naučnika, šta ti misliš, Marole?"
294
Pomoćnik je nešto progunđao i rekao ljudima da joj zavežu ruke i noge,
ponovo je pokriju čaršavom i stave u kola dok se ne smiri. Divljački je urlala i
psovala, ali uspeli su da je odnesu dok su sve puške bile uperene u Lika
sprečavajući ga da se umeša.
„Dobro je", reče Gatino. „Sad je znatno tiše."
„Izvukli ste drogu iz napitka?", pitao je Lik najzad.
„Ne jednu, već tri. Imamo ih od sedamdesetih, ali kao što sam rekao, tek sad
smo počeli da shvatamo biološke karakteristike najhitnijeg jedinje- nja, R-422.
Geni dugovečnosti, SIRTl i F0X03a su tek nedavno otkriveni. Verovatno će
naučnici otkriti i druge važne stvari u budućnosti. U nekom trenutku ćemo
shvatiti kako 422 deluje. Druge su bolje definisane. Glavna ergot droga, R-27,
opija. Snažan je halucinogen, izaziva neverovatne tripove. Međutim, droga R-
220 je veoma interesantna. Podstiče potenciju i libido. Zapravo, tokom kasnih
osamdesetih smo imali pravi skandal. Spoljni sa- radnik je radio na jedinjenju,
hemičar sa univerziteta koji nije imao pojma odakle stvar potiče - odgovara
nam da radimo na taj način - preneo je neke informacije o hemijskoj strukturi
svom poznaniku iz jedne farmaceutske kompanije. Tako je nastala vijagra.
Smatram da smo time vratili deo duga društvu, zar ne? Međutim, mada je
droga R-220 snažnija od vijagre, ima gadno sporedno dejstvo. Skraćuje i
umrtvljuje repove sperme, zbog čega muškarci postaju neplodni."
Lik je klimnuo.
„Znali ste to?", upita Gatino.
„Da, znao sam. Zbog silovatelja."
„Ah. Ali sa naše tačke gledišta, R-422 je pravi dragulj. Oko toga se diže sva
halabuka. Zbog toga postoji Jedinica 70. Zamislite samo! Pravi izvor večne
mladosti! Živeti dve stotine godina! Tri stotine! I to u dobrom zdravlju! Šta to
znači za srčane napade? Za rak? Šta sve ovaj lek može da učini za
čovečanstvo? Razmislite o tome."
„Ali", reče Lik.
295
„Da, ali", složio se Gatino. „U tome je problem. Zbog toga postoji potreba za
tajnošću. Nasilje, agresija, impulsivnost. To nisu beznačajni efekti. Ova droga
vas može pretvoriti u divlju životinju i ako su okolnosti odgovarajuće može vas
pretvoriti u ubicu. A šta je sa dugoročnim efektima na ličnost, na um? Uz
Peleovu pomoć, stanovnici Rijaka su bili naši zamorčići šezdeset pet godina.
Treba razlučiti gomilu podataka. Epidemiolozi to nazivaju longitudinalna
metoda. Što je još bitnije, naporno smo radili na tome da naši naučnici
modifikuju drogu, da promene strukturu kako bi se zadržao efekat
dugovečnosti a eliminisao efekat serotonina. Za sad, nismo imali sreće. Ako
izbacimo bes, izbacili smo i dugovečnost - laički rečeno. U stvari je znatno
komplikovanije. Shvatate?"
„Shvatam da je Sarin i moj dolazak veoma nezgodan za vas."
„Nezgodan. Da, dobra reč, mada nedovoljno snažna", rekao je mah- nuvši
rukom kojom je stezao krvavu maramicu. „Vaše otkriće pećine za nas
predstavlja katastrofu, možda i za čitavo čovečanstvo. Možete li to da shvatite?
Ovih biljaka ima svuda. Svako ko ima lonac može da napravi čaj. Možete li da
zamislite šta bi se dogodilo kad bi hiljade, stotine hiljada, milioni ljudi počeli
da piju čaj iz Rijaka? Zar zbog komadića preistorijskih studija želite da bacite
svet u haos? Milioni drogiranih, razuzdanih, nasilnih likova koji pustoše sve
oko sebe? Scena iz horor filma, zar ne? Mi smo sve to zadržali unutar Rijaka.
Zamislite šta će se dogoditi kad taj duh izađe iz lampe zauvek. Ne, na nama je
da zaštitimo svet od toga." Povisio je ton. „Kad otkrijemo bezbedan način za
kori- šćenje R-422, Francuska će ga posedovati, Francuska će ga kontrolisati i
Francuska će uraditi ono što je dobro za čovečanstvo."
Lik je ćutao.
Gatino je zakoračio ka detonatoru i izvukao žicu iz Boneovih mrtvih prstiju.
„Da li vam je večeras dao čaj?", upitao je Lika.
„Da."
296
„Ne ponašate se kao da ste ga pili. Zašto?"
„Ne znam."
„Možda i vas treba da proučimo", zakikotao se Gatino. Rekao je jednom od
svojih ljudi da osvetli baterijom detonator dok ga je pažljivo pregledao.
„Šta to radite?", doviknuo mu je Lik.
Gatino je ustao i otresao zemlju sa kolena. „Dobro će obaviti posao. Bone je
imao par ljudi iz starih dana, dobrih vojnika. Ako su rekli da mogu da raznesu
liticu, onda sigurno mogu da raznesu liticu. Videćemo." Pozvao je jednog od
svojih ljudi po imenu. „Kapetane, odvedite ljude par stotina metara unazad i
aktivirajte eksploziv."
„Ne možete to da uradite!", zaurlao je Lik. „Ovo je najvažnija pećina u
istoriji Francuske! Ovo je zločin neizmernih razmera!"
„Mogu", odvratio je Gatino bez uzbuđivanja. ,,I učiniću to. Okrivićemo
Bonea. Do svitanja ćemo imati uverljivu priču o svemu što se večeras dogodilo.
Bone, trgovac ukradenim nacističkim plenom. Bone, zaštitnik ratnih zločinaca
iz Rijaka. Bone, spreman da ubije kako bi oterao arheologe i turiste. Bone,
skupljač velikih količina pikratola iz rata. Prava fantazija, ali delimično istinita
fantazija. Istina je ono što priču čini zaista dobrom."
„Šta će biti sa mnom?", uputio mu je Lik izazov. „Šta će biti sa Sarom?
Mislite da ćemo se složiti sa svim tim?"
„Ne, verovatno nećete. Žao mi je što moram da vam kažem, ali to uopšte nije
bitno. Već ste to znali, zar ne? Moramo da završimo posao koji je Bone
započeo. Vašu priču je oduvek čekao takav kraj."
Lik je skočio napred, odlučan da mu razbije glavu pesnicom. Nije mogao da
mu dopusti da to učini Sari. Ni njemu. Ne bez borbe.
Kundak ga je udario po leđima. Osetio je kao mu rebro puca i srušio se u
agoniji, pokušavajući da dođe do daha. Kad je uspeo ponovo da progovori,
osetio je koricu rukopisa pod košuljom, srebrni ukrasi knjige su mu se usecali u
kožu. „A šta je sa rukopisom iz opatije Rijak?" pitao je, trzajući se od bola.
297
„Želeo sam da vas pitam o tome", odvrati Gatino. „Potražili smo ga u fabrici
Igoa Pinoa, ali ga nismo pronašli. Šta je u pitanju?"
,,Oh, ništa bitno", napravi Lik grimasu. „Samo čitava istorija čaja i njegov
recept, što je sve zapisao jedan monah 1307. Fascinantno štivo."
Samouveren izraz je nestao sa generalovog lica. „Marol! Zašto ne znamo
ništa o tome?"
Marolu se vezao jezik. Venuo je pod Gatinoovim otrovnim pogledom. „Ne
znam šta da kažem. Naravno, pratili smo sve komunikacije između Pinoa i
Simara, Malori i Simara. Ništa. Nismo videli ništa o tome."
Lik se nasmešio kroz oštar bol. „Rukopis je bio šifrovan. Igo ga je poslao na
dekodiranje. Da ste pregledali dolazeće imejlove, videli biste to."
U daljini su se začule sirene.
Svi su ih čuli.
„Pozvao sam žandarmeriju", reče Lik. „Stižu. Pukovnik Tuka iz Peigea stiže.
Gotovo je za vas."
„Žao mi je, ali niste u pravu", odvratio je Gatino pomalo napetim glasom.
„Marol će porazgovarati sa njima. U istom smo timu sa žandarmima, ali imamo
veće ingerencije. Odstupiće."
Pele koji je neko vreme ćutao, iznenada je počeo ponovo glasno da stenje,
kao da je izgubio, a zatim povratio svest.
„Gospode!", uzviknu Gatino. „Ne mogu da razmišljam uz ovu buku! Marole,
dokrajči ga. Možda ćeš ti to uspeti da obaviš kako valja."
Dok se Lik podizao na kolena, ugledao je Marola kako odlučno hoda ka
Peleu i bez oklevanja mu ispaljuje metak u glavu. Kad je zvuk hica utihnuo,
krugom je ponovo zavladala tišina - osim sirena u daljini.
„Ti si običan ubica", siktao je Lik na Gatinoa.
„Mislite šta god želite. Ja znam da sam patriota."
298
Lik se uspravio i iskoristio čvrstinu skrivene knjige kao udlagu za grudi,
gurnuvši je laktom ka grudnom košu. „Neću se raspravljati sa tobom, kučkin
sine. Reći ću ti samo to da nećeš ubiti Saru i da nećeš ubiti mene."
„Zašto?", upitao je Gatino odbrambenim tonom kao da je osećao Likovo
samopouzdanje.
„Zato što će, ako se meni nešto dogodi, štampa dobiti pismo. Možda u njemu
neće pisati ništa o tebi, ali o svemu ostalom hoće. O Rijaku. O čaju. O
ubistvima. A dobiće i primerak rukopisa iz Rijaka - sa prevodom."
Sirene su se približavale, prolamajući se kroz noćnu tišinu.
„Marole", naredio je Gatino. „Idi da se pobrineš za žandarmeriju. Presretni
ih. Drži ih podalje od sela. Idi i nemoj da zajebeš stvar." Gatino je polako prišao
Liku, dovoljno blizu da mogu da udare jedan drugog. Zurio je u njega punih
petnaest sekundi bez reči. „Znate, pročitao sam vaš profil, profesore. Pošten ste
čovek, a ja uvek mogu da procenim kad pošten čovek laže. Verujem da mi
govorite istinu."
„Govorim istinu", odvrati Lik.
Gatino je odmahnuo glavom i podigao pogled ka nebu. ,,U tom slučaju
predlažem da pronađemo rešenje. Rešenje koje će odgovarati meni, vama i, što
je najvažnije, Francuskoj. Jeste li spremni da se nagodite, profesore?"
Lik je zurio u njegove hladne oči.
Gatinou je zazvonio telefon. Izvukao ga je iz džepa pantalona. „Da", reče.
„Da, nastavite po mom ovlašćenju." Vratio je telefon u džep i ponovo se obratio
Liku. „Samo trenutak, profesore."
Najpre je ugledao blesak.
Bio je tako snažan da je delovalo kao da je dan došao da poseti noć, kao
prevremeno svitanje, blistavo i usijano.
Zatim je začuo zvuk. Nalik grmljavini. Talas je putovao kroz zemlju,
podigao šljunak i na trenutak zaljuljao sve prisutne.
299
Gatino je jednostavno rekao: „Uvek je postojala ta mogućnost. Sad je došlo
vreme da se i to okonča. Naš posao se nastavlja, ali Rijak više ne postoji."
38
Dok je Lik ujutru, kroz sitne kapi kiše posmatrao krater tamo gde se nekad
nalazilo selo Rijak, slika ga je podsetila na fotografije Lokerbija nakon rušenja
Pan Amovog aviona.
Glavne ulice više nije bilo. Nije bilo kuća, kalane, tu je bio samo ogroman,
crn, kršem posut, kolima ispunjen ponor iz kojeg se dizao dim boje uglja.
Vatrogasci su vodom iz creva prskali zapaljene tačke duž rova, ali zbog straha
od nestabilnosti zemljišta, nije bilo dozvoljeno da se dovoljno približe. Vatra
će morati sama da se ugasi. Tu je bio dobar deo službi za hitne slučajeve iz
čitave Dordonje. Ulaz u selo bio je zakrčen vozilima žandarmerije,
ambulantnim kolima, televizijskim kombijima i opremom vatrogasne službe.
Obično bi Bone bio tu, gacao unaokolo teškim čizmama u tesnoj uniformi i
naređivao ljudima, ali ovaj put će morati da se snađu bez njega.
Pukovnik Tuka je komandovao operacijom i režao je na helikoptere koji su
pripadali medijima zbog toga što su mu zujali iznad glave i otežavali korišćenje
mobilnog telefona.
U zoru je saopštio Liku da je deo pikratola, eksploziva iz Drugog svetskog
rata, koji su Bone i njegove bitange sigurno držale u podrumu, verovatno
slučajno eksplodirao i pokrenuo lančanu reakciju sa drugim skladištima
skrivenim u drugim podrumima.
Tihim glasom je dodao da je iz pouzdanog izvora saznao da je Bone trgovao
ukradenim predmetima i da su ga tajne vladine agencije nadzirale. Šuškalo se o
300
zlatu vrednom stotine miliona evra i nacističkom ratnom plenu koji će možda
naći pod kršem.
Lik ga je bezizražajno posmatrao, pitajući se da li je u potpunosti progutao
priču koju mu je Gatino servirao.
Tuka je pretpostavljao da nema preživelih; osakaćeni, nagoreli leševi koji su
izvlačeni iz ruševina, svedočili su o tome. Ali proći će dani pre nego što budu
mogli zvanično da promene namenu misije iz spašavanja života u iskopavanje
tela.
Tuka je katastrofu zaokružio ličnim gledištem. „Ovo će narednih godinu ili
dve okupirati čitavo moje postojanje", rekao je Liku. „Vi i ja ćemo provoditi
dosta vremena zajedno. Naravno, po sopstvenom priznanju sinoć ste ubili dva
čoveka, ali ja ne bih brinuo zbog toga. Bićete opravdani. Ti ljudi su pokušavali
da spreče prodiranje spoljnog sveta u Rijak, da spreče mešanje u svoje poslove.
Pribegli su ubistvu. Imali su nameru da sruše vašu pećinu. Štitili ste sebe i štitili
ste nacionalno blago."
Opat Meno je stigao sredinom jutra i ponudio teritoriju opatije za bilo koju
svrhu neophodnu vlastima, ali Tuka nije imao vremena za njega.
Monah je ugledao Lika pored mobilnog komandnog centra i proveo par
minuta jadikujući. Uz sve živote koji su izgubljeni, činilo se trivijalnim to što je
Bartomjuov rukopis verovatno izgoreo duboko u krateru, ali čovek je ipak
delovao snuždeno. Lik ga je povukao u stranu i delimično otkopčao košulju.
„Imate ga!", uzviknuo je opat.
„Brzo ću vam ga vratiti", uveravao ga je Lik. „Čim budem siguran da će biti
bezbedan."
Lik je pozajmio mobilni od vozača ambulantnih kola. Verovatno više nikad
neće koristiti svoj telefon a da se na zapita da li ga Jedinica 70 prisluškuje.
Izvinio se Isaku zbog toga što mu je automobil nastradao i zamolio ga da
koverte stavi negde na sigurno. Kasnije će odlučiti šta da radi sa njima.
301
Zatim je pozajmio kola od prijatelja arheologa iz muzeja u Lez Eziju.
Odvezao se u Beržerak da pokupi Saru iz bolnice u kojoj je provela ostatak te
noći.
Kad je stigao čekala ga je na odeljenju za hitne slučajeve u rezervnoj odeći
jedne od sestara koja se sažalila na nju. Bila je bleda i slaba, ali kad su se
zagrlili osetio je snagu njenih mladih ramena oko svog vrata.
Otišli su u pećinu.
Vojni stručnjaci su čitav dan čistili eksploziv iz rupa u steni i oblast je
proglašena bezbednom.
Moris Barbije je stigao iz Ministarstva kulture helikopterom kako bi se lično
sastao sa Likom na mestu starog logora na imanju opatije i predao mu nove
ključeve i sigurnosne šifre. Promrmljao je nešto o tome da Mark Abenhajm nije
bio na raspolaganju, ali da je siguran da će Lik, nakon završetka istrage, biti
ponovo postavljen za direktora pećine Rijak.
Očinski je saslušao priču koju su Sara i Lik odabrali da mu ispričaju,
zvaničnu verziju koju je na brzinu sklepao uz pomoć generala Gatinoa usred
noći. Kad je Barbije čuo dovoljno da izvesti ministarku, poljubio je Sarinu ruku
i odleteo preko čelično sivog neba.
Na ulazu u pećinu Lik je povukao kapiju pećine i uključio glavno osvetljenje.
„Bez zaštitnih odela", rekao joj je. ,,U pitanju je specijalna prilika."
Polako su koračali kroz odaje, sa rukom u ruci kao na prvom sastanku.
„Kako si znala?" najzad je upitao.
„Da čaj neće delovati na tebe?"
Klimnuo je.
„Piješ pilule za infekciju. Rafampin. On podstiče enzim u jetri po imenu
CYP3A4. Znaš li šta taj enzim radi?"
Pogledao ju je zbunjeno.
302
„Uništava ergot alkaloide. Deaktivira ih. Ako si bio dobar dečko i redovno
uzimao pilule, kao što si rekao, znala sam da ergot iz čaja neće delovati. A
možda ni druge hemikalije."
„Ja sam uvek dobar dečko. Pa, obično. Ali hajde da pričamo o tebi. Ti si baš
pametna devojka, zar ne?"
„Poznajem biljke."
Zatim se uozbiljio. „Pa, kako je bilo?"
Zadržala je dah, a zatim polako izdahnula u potpunosti. „Slušaj, znam šta mi
se dogodilo i šta mi se nije dogodilo. Doktori su mi rekli da nisam silovana.
Hvala ti. Na sreću, ne sećam se tog dela. Ono čega se sećam je veličanstveno.
Bila sam svetlost, plutala sam, imala sam osećaj da se nalazim na vetru. Bilo je
veoma prijatno. Iznenađen si?"
„Nimalo. To sam i pretpostavio. Da li bi ga ponovo popila?"
Nasmejala se i odvratila: „Za tren oka", a zatim mu čvršće stegla ruku. „Ne,
verovatno ne. Više volim staru dobru prirodnu opijenost."
Nasmešio se.
„Lik, osećam se tako loše zbog svih mrtvih ljudi - Pjer, Džeremi i ostali - a
smrt Freda Prentisa me je duboko rastužila. Taj dragi čovek bi silno uživao
radeći na hemijskoj strani problema i svemu što ima bilo kakve veze sa genima
preživljavanja."
„Užasno je što je čovek poput Gatinoa zadužen za napredovanje nauke",
odvrati Lik. „Ne verujem da će on uraditi pravu stvar."
Uzdahnula je. „Jesmo li mi učinili pravu stvar? Trgujući svojim ćutanjem?"
„Živi smo. Pećina još postoji. Možemo u miru da je proučavamo do kraja
života. Saro, ubili bi nas i okrivili Bonea za to."
„Ali ne možemo sve da proučavamo", rekla je. „Moramo da se pravimo glupi
kad su biljke u pitanju, da potisnemo znanje iz rukopisa, da učestvujemo u
zataškavanju. Sva ona ubistva u Kembridžu i Rijaku će proći nekažnjeno."
303
Ponovio je stiskajući je za ruku. „Slušaj, ni ja se ne osećam besprekorno, ali
živi smo! Mrzim što moram da se složim sa Gatinoom, ali bilo bi strašno ako bi
se recept za čaj pročuo. Morali smo da napravimo izbor. Uradili smo ono što
smo morali da uradimo. Ispravno smo postupili."
Uzdahnula je i klimnula glavom.
Uzeo ju je za ruku i povukao. „Hajde, znaš gde želim da odem."
U desetoj odaji su stajali ispred velikog pticolikog čoveka sa kljunom
otvorenim u trijumfalnom osmehu, veoma ljudskom izrazu radosti. „Imam
osećaj da je ovo naše mesto", rekao je Lik. „Želim zauvek da dolazim ovde, da
radim i učim. Mislim da je ovo najneverovatnije mesto na svetu."
Poljubila ga je. ,,I ja to mislim."
„Ovog puta ću biti dobar prema tebi", obećao je.
Pogledala ga je u oči. „Koga je zmija ujela taj se i guštera boji. Jesi li
siguran?"
„Da, siguran sam. Dugo ću biti dobar prema tebi. Dokle god živim."
Zbog njenog ironičnog osmeha nije bio siguran da li mu je poverovala.
304
Epilog
ROUŠEL, PENSILVANIJA
Nikolas Djurant je brisao posuđe dok ga je njegova supruga prala.
Verno joj je pomagao sa sudovima otkako su se venčali. Pošto su bili
stvorenja navike, uvele su ih prali ručno. Nije mogao da se seti da li su ikad
koristili mašinu za pranje sudova koju im je ćerka kupila. Muž i žena su bili
sedi i pognuti od starosti. Dok su obavljali kućne poslove kretali su se polako i
odmereno.
„Umoran si?", pitala ga je supruga.
„Ne, dobro se osećam", odvratio je.
Bila je noć. Večerali su nakon popodnevne dremke, što im je bila uobičajena
rutina kad je bilo vreme za okupljanje u ambaru.
Roušel je bio mali grad u centralnoj Pensilvaniji, zemljoradničko mesto
ugodno smešteno među zaobljenim brdima. Osnovali su ga hugenoti 1698.
godine, francuski protestanti koji su odbili da se pokore katoličkoj crkvi.
Nalazio se daleko od utabanih staza, kao što su osnivači i želeli. Nikad nije bilo
više od par stotina stanovnika, ni tada ni kasnije.
Pjer Diran, osnivač grada, napustio je svoje selo u Francuskoj i otišao u La
Rošel, središte hugenota u Biskajskom zalivu, tokom osamdesetih godina
sedamnaestog veka. Nije želeo da ode iz svog sela u Perigoru, ali došlo je do
užasne svađe oko novca sa članovima vodeće seoske porodice i u vazduhu se
osećalo nasilje. Mada nikad nije bio religiozan, odlučio se za ženu iz redova
305
hugenota i ona ga je privolela svojoj veri. Otplovili su za Severnu Ameriku
1697. godine.
Par je završio sa slaganjem tanjira i vraćanjem escajga u fioku. Seli su za
kuhinjski sto i neko vreme posmatrali pomeranje kazaljki na satu. Na radnoj
površini su stajale presavijene dnevne novine USA Today. Nikolas je posegnuo
ka njima i stavio naočare za čitanje.
„Još ne mogu da poverujem", rekao je svojoj supruzi.
Naslovna strana novina bila je posvećena eksploziji koja je uništila selo po
imenu Rijak u Francuskoj. „Jesi li siguran da je tvoj otac bio poreklom
odande?", pitala je.
„Tako sam shvatio", odvratio je starac. „Nikad nije želeo da priča o tome.
Bio je u svađi sa čovekom po imenu Bone iz Rijaka. Bone ga je očigledno
pobedio i to je bilo to."
„Misliš li da su oni bili poput nas?", pitala je.
Čovek je slegao uskim ramenima. „Prema novinama nije preostao niko koga
bismo mogli da pitamo."
Kroz kuhinjski prozor su ugledali svetla farova u daljini. Niz njihov prilaz
dugačak kilometar i po, prilazila su jedna, za njima druga kola, a potom
neprekidan niz.
„Stižu", rekao je i odgurnuo stolicu.
„Kakav je čaj večeras?", pitala je.
„Dobar i jak", odvrati on. „Dobra berba. Hajdemo u ambar."

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Similar topics

-

» Kolacic sudbine

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Glen Kuper - Karta sudbine Beautiful-girl-look-up2-