Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 3]

1 Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:30 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
First topic message reminder :



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

26 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:46 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
25. Poglavlje
Poslije tjedna provedenog u ljubavnim izjavama i planovima za buduću sreću, dolazak subote rastavio je Collinsa od ljupke Charlotte.
Međutim, bol zbog rastanka njemu su mogle ublažiti pripreme za doček nevjeste, jer je imao razloga za nadu da će se, odmah nakon njegova idućeg povratka u Hertfordshire, odrediti dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom. Oprostio se od rodbine u Longbournu isto onako svečano kao i prvi put; opet je poželio svojim lijepim rođakinjama zdravlje i sreću, a njihovu ocu obećao još jedno pismo zahvalnosti.
U ponedjeljak je gospođa Bennet imala zadovoljstvo primiti u goste svog brata i njegovu ženu, koji su došli kao i obično provesti Božić u Longbournu. Gospodin Gardiner je bio pametan, gospodski čovjek, daleko iznad svoje sestre po prirodi i po naobrazbi. Netherfieldske dame teško bi bile mogle povjerovati da čovjek koji živi od trgovine i stanuje u blizini svojih robnih skladišta može biti tako pristojan i ugodan. Gospođa Gardiner, nekoliko godina mlađa od gospođe Bennet i gospođe Philips, bila je ljubazna, pametna, otmjena žena; sve su je njezine longbournske nećakinje veoma voljele. Između dviju najstarijih i nje postojalo je posebno prijateljstvo. One su često bile u gostima kod nje u Londonu.
Prvi posao gospođe Gardiner, nakon dolaska, bio je da razdijeli darove i opiše najnoviju modu. Kad je završila s tim, imala je manje aktivnu ulogu. Sada je bio njezin red da sluša. Gospođa Bennet imala joj je pričati o mnogim nevoljama i požaliti joj se na štošta. Otkad se prošli put vidjela sa snahom, neprestano ju je pratila smola. Dvije su kćerke bile već pred vjenčanjem, a na kraju se opet sve izjalovilo.
- Ne krivim Jane - nastavi gospođa Bennet - jer bi ona uzela gospodina Bingleyja da je mogla. Međutim, Lizzy! Oh, snaho! Teško mi je kad pomislim da bi ona sada mogla biti žena gospodina Collinsa da nije bilo njezine tvrdoglavosti. Zaprosio ju je baš u ovoj sobi, a ona ga je odbila. Posljedica toga je što će ledi Lucas imati udatu kćer prije mene i što će longbournsko imanje biti sasvim otuđeno. Lucasovi su vrlo lukavi, snaho. Svi oni nastoje samo zgrabiti što više. Žao mi je što to kažem o njima, ali istina je. Ide mi na živce, a i šteti mi zdravlju što me ometa moja vlastita obitelj i što imam susjede koji misle na sebe prije nego na bilo koga drugog. No tvoj dolazak baš u ovo vrijeme velika mi je utjeha i vrlo mi je drago ono što si nam rekla o dugačkim rukavima.
Gospođa Gardiner je već znala skoro sve o tom iz Janeinih i Elizabethinih pisama, te kratko odgovori zaovi i, iz sažaljenja prema nećakinjama, skrene razgovor na druge teme.
Kad je poslije ostala nasamo s Elizabeth, govorila je više o tom.
- Čini mi se da bi to bio dobar brak za Jane - reče ona. - Žao mi je što se nije ostvario. No nešto takvo se događa vrlo često! Mladić, takav kakav je prema tvom opisu gospodin Bingley, lako se zaljubi za nekoliko tjedana u lijepu djevojku, a kad ih slučaj razdvoji, onda je lako zaboravi, pa su te nepostojanosti u ljubavi vrlo uobičajene.
- Izvrsna utjeha na svoj način - odvrati Elizabeth - ali ne vrijedi za nas. Uzrok našoj patnji nije nikakva slučajnost. Ne događa se baš često da se umiješaju prijatelji i nagovore mladića, novčano samostalnog, da više ne misli na djevojku u koju je bio strasno zaljubljen još prije nekoliko dana.
- Slušaj, taj izraz "strasno zaljubljen" tako je otrcan, tako sumnjiv i tako neodređen da mi ne da je nikakvu jasnu predodžbu. On se podjednako primjenjuje na osjećaje izazvane polusatnim poznanstvom kao i na pravu, snažnu ljubav. Molim te, koliko je strasna bila Bingleyjeva ljubav?
- Nikad nisam vidjela naklonost koja je više obećavala; sve manje su mu privlačili pozornost ostali i bio je sasvim zaokupljen njome. Sa svakim susretom postajalo je to sve nedvojbenije i sve uočljivije. Na svom vlastitom balu uvrijedio je dvije-tri mlade dame ne zamolivši ih da plešu s njim; i ja sam mu se dvaput obratila, a nisam dobila odgovor. Zar može biti boljih znakova? Zar nije opća neuljudnost bitno svojstvo ljubavi?
- O, da, one vrste ljubavi kakvu je, pretpostavljam, on osjećao. Jadna Jane! Žalim je, jer je njezina narav takva da ona to neće brzo preboljeti. Bolje bi bilo da se to dogodilo tebi, Lizzy; ti bi to brzo smijehom odagnala. Međutim, što misliš, bi li se ona mogla nagovoriti da pođe s nama u London? Promjena okružja mogla bi joj koristiti; dobro će joj doći da se malo odmori od kuće.
Elizabeth se oduševi tim prijedlogom, i čvrsto je vjerovala da će ga sestra rado prihvatiti.
- Nadam se - doda gospođa Gardiner - da nikakvi razlozi u vezi s tim mladićem neće utjecati na nju. Mi živimo u sasvim drugom dijelu grada, svi su naši znanci iz trgovačkog staleža i, kao što dobro znaš, izlazimo tako rijetko da je vrlo vjerojatno da se oni uopće neće sresti, ako je on ne posjeti.
- A to je sasvim nemoguće, jer je on sada pod nadzorom svog prijatelja; gospodin Darcy nipošto mu ne bi dopustio da ode k Jane u takav dio Londona! Draga moja ujna, kako si mogla i pomisliti na to? Gospodin Darcy je možda čuo za takvo mjesto kao što je Ulica Gracechurch, ali mislim da ni jednomjesečno pranje ne bi smatrao dovoljnim da ga očisti od prljavštine ako bi jednom ušao u taj kraj, a gospodin Bingley nikamo ne ide bez njega.
- Utoliko bolje. Nadam se da se njih dvoje uopće neće sresti. Međutim, zar se Jane ne dopisuje s njegovom sestrom? Ona će se svakako svratiti k njoj.
- Ma, ona će sasvim prekinuti to poznanstvo.
Ipak, iako je odlučno tvrdila da će Bingleyjeva sestra prekinuti poznanstvo sa Jane i da će Bingley biti spriječen da je vidi, Elizabeth se donekle zabrinula u vezi s tim, a to ju je uvjerilo, kad je pomnije razmislila, da ne smatra situaciju sasvim beznadnom. Činilo joj se mogućim, a katkad i vjerojatnim, da će njegovu ljubav ponovno razbuktati i utjecaj njegovih prijatelja potpuno suzbiti prirodniji utjecaj Janeinih draži.
Jane je prihvatila ujnin poziv sa zadovoljstvom; a o Bingleyjevima je mislila samo u vezi s nadom da će, budući da Caroline ne živi u istoj kući s bratom, moći pokatkad provesti jutro s njom bez opasnosti da vidi njega.
Gardineri su ostali tjedan dana u Longbournu; kako su se družili s Philipsovima, s Lucasovima i sa časnicima, nije bilo nijednog dana da nisu imali nešto zakazano. Gospođa Bennet se tako pažljivo brinula da joj se brat i snaha dobro provedu da nikad nisu sjeli za stol samo s obitelji. Kad su se gostili kod kuće, uvijek bi bili pozvani neki od časnika, a među njima je uvijek bio gospodin Wickham. Elizabeth ga je tako toplo hvalila da je gospođa Gardiner postala sumnjičavom, pa je pozorno promatrala njih dvoje u takvim prigodama. Iz onoga što je vidjela nije zaključila da su baš vrlo ozbiljno zaljubljeni, ali je, ipak, njihova uzajamna naklonost bila dovoljno očita da je uznemiri, te je odlučila razgovarati o tom s Elizabeth prije nego što napusti Hertfordshire i predočiti joj kako bi bilo neoprezno poticati takvu naklonost. Gospodin Wickham je bio u prilici da ugodi gospođi Gardiner neovisno o svojim općim dražima. Prije deset - dvanaest godina, još kao djevojka, boravila je ona prilično dugo baš u onom dijelu Derbyshirea iz kojeg je on potjecao. Stoga su imali dosta zajedničkih znanaca i Wickham joj je, iako je rijetko odlazio tamo poslije smrti Darcyjeva oca prije pet godina, ipak mogao dati svježije vijesti o njezinim tamošnjim prijateljima nego što ih je ona imala.
Gospođa Gardiner je bila u Pemberleyju i vrlo dobro je upoznala narav pokojnog gospodina Darcyja. Stoga su imali neiscrpnu temu za pričanje. Oboje su uživali u razgovoru u kojem je ona govorila o svojim sjećanjima i hvalila karakter pokojnog gospodina Darcyja, a Wickham je potanko opisivao Pemberley. Kad joj je ispričao kako je mladi gospodin Darcy postupio prema njemu, pokušala se sjetiti je li u onom što se govorilo o naravi toga gospodina dok je bio dječak bilo ičega što bi se slagalo s tim, i napokon je bila čvrsto uvjerena da se sječa kako se tada pričalo da je Fitzwilliam Darcy vrlo ponosan i mrzovoljan dečko.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

27 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:47 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
26. Poglavlje
Gospođa Gardiner je priopćila svoje upozorenje Elizabeth otvoreno i prijateljski u prvoj zgodnoj prilici kad su mogle razgovarati nasamo.
Rekavši joj pošteno što misli, nastavila je ovako: - Ti si prepametna djevojka, Lizzy, da bi se zaljubila samo zato što te netko opominje protiv toga, pa ti se stoga ne bojim govoriti otvoreno. Najozbiljnije želim da budeš oprezna. Nemoj se uplesti niti nastoj njega uplesti u ljubav koja bi bila nepromišljena zbog neimaštine. Nemam ništa protiv njega; on je vrlo zanimljiv mladić i, kad bi imao prihod kakav bi trebao imati, mislim da ne bi mogla odabrati boljeg momka. Međutim, budući da je tako kako je, ne smiješ dati mašti maha. Pametna si, pa svi očekujemo od tebe i da postupaš pametno. Tvoj se otac, uvjerena sam, veoma uzdaje u tvoje rasuđivanje i dobro ponašanje.
- Draga moja ujna, zaista si ozbiljna.
- Da, i nadam se da ću i tebe nagovoriti da budeš ozbiljna.
- Dobro, nemaš razloga za strah. Pripazit ću na sebe i na gospodina Wickhama. Neće se zaljubiti u mene ako to mogu spriječiti.
- Elizabeth, ti nisi ozbiljna.
- Oprosti, pokušat ću ponovno. Zasad nisam zaljubljena u gospodina Wickhama, doista nisam. No on je neusporedivo najugodniji mladić kojeg sam ikada vidjela; ako se uistinu zaljubi u mene… Vjerujem da bi bilo bolje da to ne učini. Uviđam kakva bi to ludost bila. Uh! Prokleti gospodin Darcy! Mišljenje mog oca o meni najveća mi je čast i bila bih nesretna ako bi ga promijenio. Međutim, moj otac sudi pristrano o gospodinu Wickhamu. Ukratko, draga moja ujna, bilo bi mi vrlo žao ako bih unesrećila bilo koga od vas. No, budući da vidimo svaki dan da se, ondje gdje je ljubav, mladi rijetko odriču braka zbog neimaštine, kako mogu obećati da ću biti mudrija od drugih ako se nađem u iskušenju, a i kako mogu znati da je mudro oduprijeti se? Stoga ti mogu obećati samo da se neću žuriti. Neću se žuriti da povjerujem kako sam ja za njega jedina. Kad budem u društvu s njim, neću se predavati željama. Ukratko, učinit ću sve što je u mojoj moći.
- Možda bi bilo dobro da se pobrineš da on ne dolazi ovamo tako često. Barem ne podsjećaj majku da ga poziva.
- Kao što sam učinila neki dan - reče Elizabeth, smiješeći se. - Tako je, pametnije je da se suzdržim od toga. No nemoj misliti da je on ovdje uvijek ovako često. Ovoga ga tjedna zovu tako često zbog tebe. Ti znaš majčino mišljenje da njezini gosti ne smiju nikada biti bez društva. Ali doista, časti mi, nastojat ću činiti ono što budem smatrala najmudrijim; nadam se da si sada zadovoljna.
Ujna odgovori potvrdno, a Elizabeth joj zahvali na ljubaznom savjetu, te se tada rastadoše. Bio je to divan primjer kako se savjet može prihvatiti bez negodovanja.
Gospodin Collins se vratio u Hertfordshire ubrzo nakon odlaska Gardinerovih i Jane; međutim, budući da je odsjeo kod Lucasovih, njegov dolazak nije bio nikakva velika smetnja za gospođu Bennet. Njegova se svadba sada brzo približavala; gospođa Bennet se napokon toliko pomirila s tom činjenicom da ju je smatrala neizbježnom, pa je čak nekoliko puta zlovoljno ponovila da im ona "želi da mogu biti sretni". Vjenčanje je bilo predviđeno za četvrtak, a u srijedu je gospođica Lucas došla u oproštajni posjet; kad se digla da se pozdravi na odlasku, Elizabeth je, posramljena majčinim neljubaznim i izvještačenim izražavanjem dobrih želja, a osobno iskreno ganuta, isprati iz kuće. Dok su išle niz stube, Charlotte reče: - Nadam se da ćeš mi vrlo često pisati, Lizzy.
- Zaista hoću.
- Htjela bih te još nešto zamoliti. Hoćeš li me posjetiti?
- Nadam se da ćemo se često viđati u Hertfordshireu.
- Vjerojatno se neću neko vrijeme micati iz Kenta. Stoga mi obećaj da ćeš ti doći u Hunsford.
Elizabeth nije to mogla odbiti, premda nije očekivala od tog posjeta nikakvo veliko zadovoljstvo.
- Otac i Maria doći će mi u ožujku - doda Charlotte - i nadam se da ćeš pristati da im se pridružiš. Bit ćeš mi dobrodošla koliko i oni.
Obavljeno je vjenčanje, te su mlada i mladoženja otputovali za Kent ravno sa crkvenih vrata. Elizabeth je uskoro dobila pismo od prijateljice; dopisivale su se redovito i često kao prije, ali više nije bilo negdašnje otvorenosti između njih. Elizabeth je, kad god bi joj se obratila, osjećala da je zauvijek svršeno s njihovom divnom prisnošću; iako odlučna da ustraje u dopisivanju, činila je to više zbog prošlosti nego zbog sadašnjosti. Prva je Charlottina pisma očekivala prilično nestrpljivo; zanimalo ju je kako će ona pisati o svom novom domu, kako joj se sviđa ledi Catherine i hoće li se usuditi kazati da je sretna. Međutim, čitajući pisma, uvidjela je da se Charlotte o svemu izražava onako kako je mogla i predvidjeti. Pisala je veselo, činilo se da je okružena udobnošću i nije spominjala ništa što ne bi mogla pohvaliti. Kuća, namještaj, susjedstvo i putovi, sve je bilo po njezinu ukusu, a držanje ledi Catherine bilo je vrlo prijateljsko i ljubazno. Bila je to Collinsova slika Hunsforda i Rosingsa, ali razumno ublažena. Elizabeth je spoznala da će ostalo doznati tek kad ode tamo u posjet.
Jane je već napisala nekoliko redaka sestri kako bi je obavijestila da su stigli bez ikakvih neugodnosti u London. Elizabeth se nadala da će Jane, u svom idućem pismu, moći kazati nešto o Bingleyjevima.
Elizabethina je nestrpljivost glede tog drugog pisma nagrađena onako kako se nestrpljivost obično nagrađuje. Jane je već tjedan dana bila u Londonu, a nije vidjela Caroline niti čula bilo kakve glase od nje. Objašnjavala je to slutnjom da joj se prošlo pismo iz Longbourna, upućeno Caroline, negdje zagubilo.
"Ujna", pisala je Jane sestri, "odlazi sutra u taj dio grada, pa ću iskoristiti priliku da se navratim u Ulicu Grosvenor."
Jane je, nakon tog posjeta gospođici Bingley, opet pisala Elizabeth.
"Stekla sam dojam da Caroline nije dobro raspoložena", napisala je ona, "ali se razveselila što me vidi i ukorila me zato što joj nisam javila o svom dolasku u London. Eto, bila sam u pravu; moje prošlo pismo nije stiglo do nje. Pitala sam ih, naravno, za njihova brata. On je dobro, ali je toliko zauzet gospodinom Darcyjem da ga vrlo rijetko viđaju. Rekle su mi da očekuju gospođicu Darcy na večeri. Rado bih je vidjela. Moj je posjet bio kratak, jer su Caroline i gospođa Hurst namjeravale izići. Vjerojatno ću ih uskoro vidjeti ovdje."
Elizabeth zatrese glavom nad tim pismom. Ono ju je uvjerilo da bi samo slučaj mogao otkriti gospodinu Bingleyju da je njezina sestra u Londonu.
Prošla su četiri tjedna, a Jane ga nije nijednom vidjela. Nastojala je uvjeriti sebe da joj nije žao; ali više nije bila slijepa glede neobzirnosti gospođice Bingley. Pošto ju je čekala kod kuće svako jutro i svake večeri izmišljala za nju nove isprike, gošća joj se napokon pojavila. No kratkoća njezina posjeta i još više promjena u njezinu držanju onemogućili su Jane da se i dalje zavarava. Pismo koje je tada napisala sestri pokazalo je što osjeća.
"Moja najdraža Lizzy, uvjerena sam, neće likovati na moj račun zato što je bolje prosuđivala od mene kad joj priznam da sam bila u potpunoj zabludi o naklonosti gospođice Bingley prema meni. Ali, draga moja sestro, premda su događaji dokazali da si Ti u pravu, nemoj me smatrati tvrdoglavom zato što i sada tvrdim da je, s obzirom na njezino prijašnje ponašanje, moje povjerenje bilo isto tako prirodno kao i Tvoja sumnjičavost. Nikako ne shvaćam zašto je željela biti tako prisna sa mnom; međutim, ako bi se ponovile iste okolnosti, nedvojbeno bih se opet prevarila. Caroline mi je tek jučer uzvratila posjet, a u međuvremenu mi nije poslala nijedno pisamce, nijednu riječ. Kad je došla, jasno se vidjelo da ne uživa u tom; ispričala se samo uzgred i reda radi što me nije već prije posjetila, nijednom riječi nije kazala da me želi opet vidjeti i u svakom je pogledu bila toliko drukčija da sam, čim je otišla, čvrsto odlučila prekinuti to poznanstvo. Sažalijevanje, iako je istodobno i krivim. Veoma je pogriješila što me toliko izdvajala od ostalih; mogu mirne duše reći da su poticaji za naše zbliženje uvijek dolazili s njezine strane. No sažalijevam je zato što je, zacijelo, svjesna da postupa naopako, a žalim je i zato što znam da je uzrok svega toga njezina briga za brata. Nije potrebno da Ti dalje objašnjavam; premda znamo da je ta briga sasvim suvišna, ipak se, ako je ona osjeća, njome može objasniti njezino ponašanje prema meni; a on je toliko zaslužio njezinu ljubav da je sva briga koju ona osjeća za njega sasvim prirodna i razumljiva. Međutim, ne mogu se načuditi zašto ona strahuje još i sada, jer bismo se, ako bi on iole hajao za mene, već odavno sreli. On zna da sam u gradu, uvjerena sam u to po nečemu što je i sama rekla, a ipak bi se, prema onom kako ona govori, mogao steći dojam da ona želi uvjeriti samu sebe kako je on uistinu naklonjen gospođici Darcy. Ne mogu to razumjeti. Kad se ne bih bojala prestroge prosudbe, gotovo bih bila u iskušenju da kažem kako je posrijedi dvoličnost. No nastojat ću otjerati sve bolne misli i misliti samo na ono što me usrećuje… na Tvoju ljubav i postojanu ljubaznost dragog ujaka i ujne. Piši mi što prije. Gospođica Bingley je rekla, iako ne baš osobito uvjerljivo, da se on nikad neće vratiti u Netherfield, da će napustiti tamošnju kuću. Bolje je da to ne spominjemo drugima. Drago mi je što imaš tako lijepe vijesti od naših prijatelja u Hunsfordu. Molim Te da ih posjetiš sa Sir Williamom i Marijom. Jamačno će Ti ondje biti vrlo ugodno.
Tvoja itd."
To je pismo zadalo poprilično bola Elizabeth, ali joj se dobro raspoloženje vratilo kad je zaključila da njegova sestra barem neće više zavaravati Jane. Više se nije imalo što očekivati od njezina brata. Elizabeth nije više ni željela da se on opet udvara Jane. što je više razmišljala o svemu, to je gore mislila o njegovu karakteru. Kao kaznu za njega i stanovitu zadovoljštinu za Jane, iskreno je željela da se on uskoro oženi Darcyjevom sestrom, jer je, sudeći prema Wickhamovu pričanju, ona takva da će se on gorko pokajali što je napustio Jane.
Otprilike u to vrijeme podsjetila je Elizabeth na njezino obećanje glede Wickhama gospođa Gardiner i zatražila je obavijesti. Elizabethine su vijesti mogle zadovoljiti više ujnu nego nju. Njegova je uočljiva naklonost splasnula, udvaranje je prestalo, obožavao je neku drugu. Elizabeth je bila dovoljno dobar promatrač da zapazi sve to, ali je mogla zapaziti da piše o tom bez velikog bola. Srce joj se samo malo rastužilo, a taština se zadovoljila uvjerenjem da bi ona bila njegov jedini izbor da je sudbina to dopustila. Iznenadan dobitak od deset tisuća funti glavna je draž dame kojoj se on sad udvara. Možda manje oštrovidna nego kad je bila riječ o Charlotti. Elizabeth mu nije zamjerila zbog njegove želje za materijalnom sigurnošću. Naprotiv, ništa nije moglo biti prirodnije; i, premda je slutila da ju je napustio bez prevelike borbe, ipak je bila spremna smatrati to mudrim i dobrim potezom za oboje i sasvim iskreno mu zaželjeli sreću.
Sve je ovo priznala gospođi Gardiner, i pošto joj je iznijela i ostale okolnosti, nastavila je ovako: "Sad sam uvjerena, draga moja ujna, da nikad nisam bila osobito zaljubljena; jer, da sam uistinu osjetila tu čistu i uzvišenu strast, sad bih mu mrzila čak i ime, te bih mu željela svakakva zla. Međutim, moji su osjećaji ne samo srdačni prema njemu nego su i nepristrani prema gospođici King. Ne zapažam da je imalo mrzim niti da se protivim da je on smatra vrlo dobrom djevojkom. U tom ne može biti ljubavi. Moj je oprez bio učinkovit. Premda bih bila mnogo zanimljivija svojim znanicama da sam ludo zaljubljena u njega, ne mogu reći da žalim zbog svoje razmjerne nevažnosti. Važnost se katkad plaća preskupo. Kitty i Lydiju pogodila je njegova nevjera mnogo više nego mene. Premlade su da bi znale kakav je svijet i još nisu spoznale neugodnu istinu da lijepi mladići, baš kao i ružni, moraju od nečega živjeti."



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

28 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:47 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
27. Poglavlje
Tijekom siječnja i veljače nije longbournska obitelj imala nikakvih većih događaja od već spomenutih niti većih promjena i mjena od odlazaka do Merytona katkad po blatu, a katkad po mrazu.
U ožujku je trebala Elizabeth otputovati u Hunsford. U početku nije ozbiljno namjeravala otići tamo, ali je ubrzo uvidjela da Charlotte računa s tim, pa je postupno počela gledati na to sa sve većim zadovoljstvom i sve većom izvjesnošću. Odsutnost joj je povećala želju da opet vidi Charlottu i oslabila njezino gnušanje prema gospodinu Collinsu. Taj je plan sadržavao u sebi i stanovitu draž nečega novog, a kako, uz takvu majku i takve nedruževne sestre, život u kući nije bio besprijekoran, mala bi joj promjena i inače dobro došla. Na putovanju će moći vidjeti i Jane; jedno s drugim, kako se približavalo vrijeme polaska, tako bi joj sve zalije bilo da se put odgodio. No sve je teklo glatko i u skladu sa Charlottinom zamisli. Trebala se pridružiti Sir Williamu i njegovoj drugoj kćeri. Na vrijeme je dodana pogodna promjena da se prenoći u Londonu, i tako je stvoren savršen plan.
Jedino ju je žalostio rastanak od oca, kojem će uistinu nedostajati i kojem je njezin odlazak bio tako mrzak da joj je rekao neka mu piše, te joj je umalo obećao da će joj odgovoriti na pismo.
Oproštaj s Wickhamom bio je vrlo prijateljski, s njegove strane čak i više nego s njezine. Sadašnje ga udvaranje nije moglo navesti da zaboravi da je Elizabeth bila prva koja ga je uzbudila i zaslužila njegovu pažnju, prva koja ga je slušala i žalila, prva kojoj se divio. I u načinu kako se oprostio od nje i zaželio joj da se što bolje zabavi, podsjetio je što može očekivati od ledi Catherine de Bourgh i izrazio nadu da će se njihovo mišljenje o njoj… njihovo mišljenje o svakomu … uvijek podudarati, bilo je stanovite brižnosti, stanovite zainteresiranosti koja će je, osjećala je, uvijek vezati uz njega iskrenim prijateljstvom. Rastala se s njim uvjerena da će on, oženjen ili ne, uvijek biti njezin uzor ljubaznog i ugodnog čovjeka.
Njezini suputnici sutradan nisu bili takvi da bi ga ona, uspoređujući ga s njima, smatrala manje ugodnim. Sir William Lucas i njegova kćerka Maria, dobroćudna djevojka, ali praznoglava kao i on, nisu znali kazati ništa što bi se isplatilo čuti, te ih je slušala otprilike onako zainteresirano kao i kloparanje kočije. Elizabeth je voljela besmislice, ali je Sir Williamove već odavno znala. Više joj nije mogao reći ništa novo o divotama njegova predstavljanja na dvoru i proglašenja vitezom, a njegove su uljudnosti bile otrcane kao i njegove obavijesti.
Put je bio dugačak samo četrdesetak kilometara, te su krenuli dovoljno rano da stignu u Ulicu Gracechurch oko podneva. Dok su se približavali vratima gospodina Gardinera, Jane je bila kraj salonskog prozora i promatrala je njihov dolazak; kad su ušli u hodnik, već je bila ondje i zaželjela im dobrodošlicu. Elizabeth joj se ozbiljno zagleda u lice i razveseli se vidjevši da je zdravo i lijepo kao uvijek.
Na stubištu je stajala skupina dječaka i djevojčica, kojima nestrpljivost da vide svoju rođakinju nije dopustila da čekaju u salonu, a stidljivost ih je, jer je nisu vidjeli cijelu godinu dana, spriječila da siđu i približe se. Opcije ugođaj bio radostan i ljubazan. Danje prošao ugodno u užurbanosti i obilasku trgovina, a večer su proveli u kazalištu.
Elizabeth se pobrine da u kazalištu sjedne kraj ujne. Odmah su započele razgovor o njezinoj sestri i više se ražalostila nego iznenadila kad je, na svoja iscrpna pitanja, dobila odgovor da Jane s vremena na vrijeme podlegne potištenosti, iako nastoji biti dobro raspoložena. No postojali su razlozi za nadu da ta povremena utučenost neće potrajati dugo. Gospođa Gardiner joj također ispriča pojedinosti o onom kratkom posjetu gospođici Bingley i ponovi joj razne svoje razgovore s Jane, koji su pokazivali da je Jane zauvijek prekinula to poznanstvo.
Gospođa Gardiner se potom našali sa svojom rođakinjom glede Wickhamove nevjere, ali joj i čestita što to podnosi tako dobro.
- Slušaj, draga moja Elizabeth - doda tada - kakva je djevojka ta gospođica King? Ne bih htjela pomisliti da je naš prijatelj gramziv.
- Molim te, draga ujna, kakva je razlika, što se tiče bračnih odnosa, između gramzivosti i promišljenosti? Gdje završava razboritost, a počinje pohlepa? Prošlog Božića plašila si se da se on ne oženi mnome jer bi to bilo nepromišljeno, a sada, zato što on pokušava osvojiti djevojku s pukih deset tisuća funti, nazireš u tom gramzivost.
- Rekneš li mi samo kakva je djevojka gospođica King, znat ću što treba misliti.
- Ona je, čini mi se, vrlo dobra djevojka. Ne znam ništa loše o njoj.
- Ali on joj nije obraćao nikakvu pozornost dok nije poslije djedove smrti naslijedila to bogatstvo.
- Nije, a i zašto bi? Ako mu je, zato što nisam imala novca, bilo nedopustivo da osvoji moju ljubav, kakav bi razlog imao da se udvara djevojci do koje mu nije stalo i koja je siromašna kao i ja?
- Ipak, nekako se čini neuljudnim što se usredotočio na nju odmah nakon tog događaja.
- Tko živi u teškim prilikama, nema vremena za sva ona pravila lijepog ponašanja kojima drugi obraćaju pozornost. Ako mu ona ne prigovara, zašto bismo mi?
- Njezino ga neprigovaranje ne opravdava. Ono samo pokazuje da joj nešto nedostaje… pamet ili osjećaji.
- Dobro - uzvikne Elizabeth - neka bude kako ti hoćeš. Neka on bude gramziv, a ona budalasta.
- Ne, Lizzy, nije to kako ja hoću. Bilo bi mi žao, znaš, da moram misliti loše o mladiću koji je tako dugo živio u Derbyshireu.
- Oh! Ako je to sve, onda ja imam vrlo loše mišljenje o mladićima koji žive u Derbyshireu, a ni njihovi prijatelji koji žive u Hertfordshireu nisu mnogo bolji. Sita sam ih svih. Hvala Bogu, sutra idem tamo gdje ću naći čovjeka koji nema nijednu lijepu osobinu, koji nije ni uljudan, ni pametan. Na kraju krajeva, isplati se poznavati jedino glupe ljude.
- Pazi, Lizzy, ono što si rekla jako miriše na razočaranost.
Prije rastanka nakon izlaska iz kazališta imala je neočekivanu sreću da dobije poziv da se pridruži ujaku i ujni na putovanju radi zadovoljstva, na koje su namjeravali krenuti u ljetu.
- Još nismo sasvim odlučili kamo ćemo otići - reče gospođa Gardiner - možda do Jezerske oblasti.
Nikakva zamisao nije mogla biti privlačnija za Elizabeth, pa je vrlo rado i zahvalno prihvatila poziv.
- Predraga moja ujna - uzvikne ona ushićeno - kakve li radosti! Kakva li uživanja! Daješ mi nov život i snagu. Svršeno je s razočaranjem i jetkošću. što su ljudi u usporedbi sa stijenama i planinama? Oh! Kakve ćemo zanosne trenutke doživjeti! A kad se vratimo, nećemo biti poput drugih putnika koji nisu sposobni dati jasnu predodžbu ni o čemu. Mi ćemo znati gdje smo bili… sjećat ćemo se onog što smo vidjeli. Jezera, planine i rijeke neće biti zbrkani u našoj mašti niti ćemo se, kad pokušamo opisati neko mjesto, svađati oko toga gdje se ono točno nalazi. Potrudit ćemo se da naši prvi oduševljeni opisi budu zanimljiviji nego kod većine putnika.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

29 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:48 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
28. Poglavlje
Sve na putu sutradan bilo je novo i zanimljivo za Elizabeth. Uživala je pogotovo zato što je bila dobro raspoložena; sestra joj je izgledala tako dobro da je prestala strahovati za njezino zdravlje, a pomisao na predivno putovanje po sjevernoj oblasti bila je neiscrpan izvor radosti.
Kad su skrenuli s glavnog puta prema Hunsfordu, sve su oči tražile župni dvor i očekivale da ga ugledaju poslije svakog zavoja. Duž puta je s jedne strane bila ograda od kolja Rosingskog parka. Elizabeth se smješkala prisjećajući se svega što je čula o stanovnicima tog imanja.
Napokon se i župni dvor pojavio na vidiku. Vrt što se na kosini protezao prema putu, dom u njemu, zelene ograde od kolja i lovorove živice, sve je to najavljivalo da su na cilju. Na kućnim se vratima pojaviše gospodin Collins i Charlotte, a kola se zaustaviše kraj malog kolnog ulaza, od kojeg je kratka pošljunčana staza vodila do kuće. Svi su kimali glavom i smiješili se. Čim su putnici izišli iz kočije, započne radosno pozdravljanje. Gospođa Collins zaželi vrlo srdačno dobrodošlicu prijateljici; vidjevši kako je prijateljski dočekana, Elizabeth se razveseli što je došla. Odmah je opazila da ženidba nije izmijenila ponašanje njezina rođaka. Njegova je ukočena uljudnost ostala ista kao prije i zadržao ju je nekoliko minuta na kolnom ulazu kako bi čuo njezine odgovore na pitanja o svima u obitelji. Zatim ih je Collins bez ikakva drugog odugovlačenja, osim što ih je zaustavio da bi im pokazao lijepa vrata, uveo u kuću. Čim su ušli u sobu za dnevni boravak, on im još jednom uglađeno, ali i razmetljivo zaželi dobrodošlicu u svom skromnom domu; a kad je njegova žena ponudila gostima da se okrijepe zakuskom i pićem, ponovio je od riječi do riječi njezine ponude.
Elizabeth je i očekivala da će se on nastojati pokazati u svem sjaju i jasno je zapazila da se, dok je svraćao pozornost na prostranost sobe, njezin izgled i namještaj, obraća posebno njoj, kao da joj želi dati na znanje što je izgubila zato što ga je odbila. Međutim, premda je sve bilo lijepo i udobno, nije mu udovoljila nijednim uzdahom kajanja, već je gledala prijateljicu čudeći se kako može biti tako vedra i raspoložena kraj takva muža. Kad god bi Collins rekao nešto čega se njegova žena mogla opravdano stidjeti, a to se nije događalo rijetko, ona je nehotice skretala pogled prema Charlotti. Jedanput ili dvaput opazila je da je Charlotte malo pocrvenjela, no ponajčešće se mudro trudila da ga i ne sluša. Kad su gosti sjedili već dovoljno dugo da su se mogli nadiviti svakom dijelu namještaja od ormara do zaštitne rešetke ispred kamina, opisati svoje putovanje i ispričati sve što im se dogodilo u Londonu, Collins ih pozove da prošeću kroz vrt, koji je bio velik i lijepo uređen, a o kojem se on posebno brinuo. Rad u vrtu smatrao je jednim od svojih najvećih zadovoljstava; Elizabeth se divila slušajući kako ozbiljno govori Charlotte da je rad u vrtu koristan za zdravlje i da ga ona zato potiče na nj. Dok ih je vodio svim glavnim i sporednim stazama, gotovo im nije ni davao vremena da izreknu pohvale koje je tražio, pokazivao im je sve vidike i potanko ih opisivao, ali njihovu ljepotu nije ni spominjao. Bio je kadar nabrojiti polja u svakom smjeru i kazati koliko stabala ima i u najudaljenijem šumarku. No, prema njegovu mišljenju, od svih vidika kojima su se njegov vrt i ovaj kraj mogli pohvaliti, nijedan se nije mogao usporediti s izgledom Rosingsa, koji se mogao vidjeti kroz prazninu među drvećem koje je obrubljivalo park s druge strane puta. Bila je to lijepa suvremena zgrada, divno smještena na maloj uzvisini.
Collins ih htjede iz vrta odvesti na svoje dvije livade, ali su se dame, budući da nisu imale obuću pogodnu za ostatke mraza, vratile u kuću. Dok je Sir William pratio Collinsa, Charlotte je provela sestru i prijateljicu po kući, vjerojatno vrlo zadovoljna što je dobila priliku da je pokaže bez muževe pomoći. Kuća je bila prilično mala, ali dobro sagrađena i udobna; sve je bilo namješteno i raspoređeno tako lijepo i skladno da je Elizabeth zaključila kako je sve to Charlottina zasluga. Kad god se mogao zaboraviti gospodin Collins, svuda se osjećao vrlo ugodan ugođaj, a vidjevši da Charlotte očito uživa u svemu tom, Elizabeth je zaključila da je on često zaboravljen.
Već je čula da ledi Catherine još nije otputovala za London. O tomu se govorilo i za vrijeme večere, kad se Collins umiješao u razgovor i kazao: - Da, gospođice Elizabeth, imat ćete čast da vidite ledi Catherine de Bourgh u nedjelju u crkvi, i suvišno bi bilo govoriti vam da ćete se oduševiti njome. Ona je vrlo pristupačna i društvena, te ne sumnjam da će vas poslije službe Božje udostojiti dijelom svoje pažnje. Gotovo se ne ustručavam tvrditi da će ona uključiti vas i moju svastiku Mariju u svaki poziv kojim nas bude počastila tijekom vašeg boravka ovdje. Njezino je ponašanje prema mojoj dragoj Charlotti divno. Mi večeramo u Rosingsu dvaput na tjedan, i nikad nam ne dopuštaju da se pješice vratimo kući. Uvijek su spremna za nas kola njezina gospodstva. Trebao bih reći: jedna od kola njezina gospodstva, jer ih ona ima nekoliko.
- Ledi Catherine je dobra, pametna žena - doda Charlotte - i vrlo ljubazna susjeda.
- Tako je, draga moja, i ja kažem isto. Ona je takva da zaslužuje svako poštovanje.
Večer su proveli razgovarajući o hertfordshirskim vijestima i prepričavajući ono o čemu su već pisali. Potom je Elizabeth, u samoći svoje sobe, razmišljala o stupnju Charlottina zadovoljstva i nastojala razumjeti njezinu ljubaznost i strpljivost prema mužu, te je na posljetku zaključila da je Charlottino držanje vrlo pametno. Ujedno se upustila u predviđanja kako će proteći njezin posjet; razmišljala je o mirnom tijeku njihovih uobičajenih zanimanja, o dosadnim primjedbama gospodina Collinsa, a i o smiješnoj strani općenja s onima u Rosingsu. Bujna joj je mašta ubrzo predočila sve to.
Oko podneva idućeg dana, dok se u svojoj sobi spremala za šetnju, iznenadna galama odozdo kao da je navijestila da je u cijeloj kući nekakva zbrka. Slušajući nekoliko trenutaka, začuje kako netko žurno trči uz stube i glasno je zove. Kad je otvorila vrata, srela je na stubišnom odmorištu Mariju, koja joj, sva zadihana, reče: - Oh, Lizzy! Požuri se u blagovaonicu, vidjet ćeš nešto vrlo neobično. Neću ti kazati o čemu je riječ. Požuri odmah dolje.
Elizabeth joj uzalud postavi nekoliko pitanja, jer Maria nije htjela kazati ništa drugo. Otrčale su u blagovaonicu, okrenutu prema putu, i Elizabeth je potražila pogledom to čudo. Pred vrtnim vratima zaustavile su se dvije dame u otvorenoj kočiji.
- Je li to sve? - uzvikne Elizabeth. - Očekivala sam da su, ako ništa gore, svinje provalile u vrt, a kad tamo, vidim samo ledi Catherine i njezinu kćer.
- Hej, draga moja - prozbori Maria, začuđena njezinom pogreškom - ono nije ledi Catherine. Ona stara dama je gospođa Jenkinson, koja živi s njima, a ona druga je gospođica de Bourgh. Pogledaj je samo. Kakva li sićušna stvorenja! Tko bi mislio da može biti tako mršava i malena!
- Vrlo je nepristojna što zadržava Charlottu vani na ovakvu vjetru. Zašto ne uđe?
- Ah, Charlotte veli da ona to rijetko čini. Velika je čast kad gospođica de Bourgh uđe u kuću.
- Sviđa mi se njezin izgled - reče Elizabeth, obuzeta drugim mislima. - Doima se bolešljivo i zlovoljno. Da, tako mu i treba. Takvu je ženu i zaslužio.
Collins i Charlotte stajali su na vrtnim vratima i razgovarali s damama, a Sir William je, kao što je Elizabeth veselo opazila, bio pred kućnim ulazom, ozbiljno promatrao tu veličinu pred sobom i klanjao se kad god bi gospođica de Bourgh pogledala prema njemu.
Na posljetku se više nije imalo što reći, pa se dame odvezoše, a ostali uđoše u kuću. Čim je Collins ugledao njih dvije, počeo im je čestitati na sreći, a Charlotte im je objasnila da su svi pozvani sutradan na večeru u Rosings.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

30 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:49 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
29. Poglavlje
Collins je likovao zbog tog poziva. Prilika da pokaže pokroviteljičinu veličinu svojim zadivljenim gostima i da im omogući da vide njezinu uljudnost prema njemu i njegovoj ženi bila je upravo ono što je želio; a činjenica da je tako brzo dobio tu priliku, bila je takav primjer ljubaznosti ledi Catherine da se nije mogao dovoljno nadiviti.
- Priznajem - reče on - da me ne bi nimalo iznenadilo da nas je njezino gospodstvo pozvalo u nedjelju u Rosings na čaj. To sam i očekivao poznajući njezinu ljubaznu društvenost. Međutim, tko bi mogao predvidjeti ovakvu pažnju? Tko bi mogao i zamisliti da ćemo tako brzo nakon vašeg dolaska dobiti poziv da večeramo ondje (i to poziv koji uključuje sve nas)!
- Ja nisam osobito iznenađen time što se zbilo - istakne Sir William - jer znam kako se ponašaju velike ličnosti; a to sam znanje stekao zahvaljujući svom položaju. U dvorskim krugovima nisu takvi primjeri pažnje rijetki.
Cijeli taj dan i sutradan ujutro nisu govorili gotovo ni o čemu drugom osim o svom posjetu Rosingsu. Collins ih je revno obavještavao što mogu očekivati, kako se ne bi sasvim zbunili kad ugledaju onakve sobe, onoliko slugu i onako raskošnu gozbu.
Kad su dame krenule u svoje sobe da se obuku za posjet, on reče Elizabeth: - Draga moja rođakinjo, nemojte se osjećati nelagodno zbog svoje odjeće. Ledi Catherine nipošto ne traži od nas onakvu otmjenost u odijevanju kakva dolikuje njoj i njezinoj kćeri. Savjetovao bih vam samo da obučete svoju najljepšu haljinu, pa vam ništa drugo ne treba. Ledi Catherine neće misliti ništa gore o vama zato što ste jednostavno obučeni. Njoj se sviđa da se čuvaju razlike u društvenom položaju.
Dok su se oblačile, dolazio je dva-tri puta do vrata svake od njih kako bi ih opomenuo da se požure, jer ledi Catherine nerado čeka za večerom. Takve strašne priče o njezinu visokom gospodstvu i načinu života grdno su preplašile Mariju Lucas, nenaviklu na društvo, pa je očekivala svoje predstavljanje u Rosingsu onako plašljivo kao što je njezin otac nekoć očekivao svoje predstavljanje na dvoru.
Kako je vrijeme bilo lijepo, ugodno su prošetali oko jedan kilometar kroz park. Svaki park ima svoju ljepotu i svoje vidike. Elizabeth je vidjela štošta što joj se svidjelo, iako je, ukupno uzevši, to nije oduševilo onoliko koliko je Collins očekivao niti su je osobito zadivili njegovo nabrajanje prozora na prednjoj strani zgrade i spominjanje svote koju je Sir Lewis de Bourgh potrošio na njihovo ostakljivanje.
Dok su se penjali po stubama, Marijino je uzbuđenje raslo svakog trenutka, a ni Sir William nije se doimao sasvim smireno. Elizabeth nije iznevjerila njezina hrabrost. Iz onog što je čula, zaključila je da ledi Catherine nema nikakve izvanredne sposobnosti ni čudesne vrline koje bi ulijevale strahopoštovanje, a što se tiče sjaja bogatstva i društvenog položaja, vjerovala je da to može gledati sasvim hladnokrvno.
Iz predvorja, gdje im je Collins ushićeno skrenuo pozornost na njegove skladne razmjere i lijepe ukrase, otišli su za slugama kroz predsoblje i ušli u sobu gdje su sjedile ledi Catherine, njezina kći i gospođa Jenkinson. Njezino gospodstvo vrlo milostivo ustane da ih primi; kako se gospođa Collins dogovorila s mužem da će ona obaviti predstavljanje, sve je učinjeno kako treba, bez onih ispričavanja i zahvaljivanja koje bi on smatrao potrebnima.
Usprkos činjenici da je nekoć bio na dvoru, Sir William je zbog raskoši oko sebe osjetio takvo strahopoštovanje da je imao samo toliko hrabrosti da se duboko naklonio i sjeo na stolac ne rekavši ni riječ; a njegova je kćerka, gotovo izvan sebe od straha, sjela na rub stolca i nije znala kamo bi gledala. Elizabeth je, nimalo se ne zbunivši, mimo promatrala tri dame pred sobom. Ledi Catherine je bila visoka, krupna žena, vrlo izraženih crta na licu, koje je nekoć, vjerojatno, bilo lijepo. Nije se držala pristupačno i goste je primila tako da ne zaborave da su nižeg ranga. Dok je šutjela, nije bila osobito dojmljiva, no što god je govorila, izrekla je tako zapovjedničkim tonom da je isticala svoju važnost, pa je to odmah podsjetilo Elizabeth na ono što je čula od gospodina Wickhama. Na temelju svojih zapažanja zaključila je da je ledi Catherine baš onakva kakvom ju je Wickham prikazao.
Pozorno gledajući neko vrijeme majku, u čijem je izgledu i držanju brzo uočila stanovite sličnosti s gospodinom Darcyjem, okrenula je pogled prema kćerki i iznenadila se gotovo koliko i Maria što je tako mršava i mala. Ni po stasu, ni po liku nije bilo nikakve sličnosti između majke i kćerke. Gospođica de Bourgh bila je blijeda i bolešljiva; njezine crte lica, premda ne ružne, bile su neupadljive; govorila je vrlo malo. Tihim se glasom obraćala gospođi Jenkinson, u čijem izgledu nije bilo ničega osobitog i koja je bila sasvim zauzeta slušanjem što joj ona govori i namještanjem zaklona da joj zaštiti oči od svjetla.
Pošto su sjedili nekoliko minuta, svi su prišli prozoru kako bi se divili pogledu; Collins je bio s njima da bi im istaknuo sve ljepote, a ledi Catherine ih je ljubazno obavijestila da je taj vidik mnogo ljepši ljeti.
Večera je bila bogata, a posluga i posuđe onakvi kako je Collins i obećao; on je, kao što je također predvidio, sjedio na začelju stola, po želji njezina gospodstva, i držao se tako kao da misli da mu život ne bi mogao dati ništa bolje. Rezao je meso, jeo i oduševljeno hvalio sve. Svako bi jelo najprije pohvalio on, a onda Sir William, koji se sada već dovoljno sabrao da je mogao ponavljati kao jeka sve što bi njegov zet kazao. Elizabeth se čudila kako ledi Catherine može to podnijeti. No ledi Catherine se doimala zadovoljnom njihovim prekomjernim divljenjem, te se vrlo ljupko smiješila, osobito kad bi se pokazalo da je neko jelo na stolu sasvim novo za njih. Društvo nije mnogo razgovaralo. Elizabeth je bila spremna govoriti kad god dobije priliku, ali je sjedila između Charlotte i gospođice de Bourgh; prva je bila zauzeta slušanjem ledi Catherine, a druga joj nije rekla ni riječ tijekom cijele večere. Gospođa Jenkinson je uglavnom bila zaokupljena promatranjem kako mala gospođica de Bourgh jede, nudila joj je ovo ili ono jelo i strahovala da joj nije dobro. Maria je smatrala neumjesnim da govori, a muškarci su samo jeli i divili se.
Kad su se dame povukle u salon, nisu mogle gotovo ništa drugo učiniti osim da slušaju riječi ledi Catherine, koja je govorila bez prekida sve dok nije stigla kava; izražavala je svoja mišljenja o svemu tako odlučno da je bilo očito kako se nije navikla da se njezini sudovi osporavaju. Raspitivala se o Charlottinim kućnim poslovima prisno i potanko i davala joj savjete o svima njima; govorila joj je kako treba voditi kućanstvo u tako maloj obitelji kao što je njezina i upućivala ju je kako da se brine o kravama i peradi. Elizabeth je zapazila da je za tu veliku damu vrijedno pažnje sve što joj može dati priliku da zapovijeda drugima. U stankama u svom razgovoru s gospođom Collins postavljala je razna pitanja Mariji i Elizabeth, osobito potonjoj, o čijoj je rodbini znala malo, a koja je, kao što je rekla gospođi Collins, bila uljudna, ljepuškasta djevojka. Pitala ju je, u raznim trenucima, koliko ima sestara, jesu li starije ili mlađe od nje, je li neka od njih pred udajom, jesu li lijepe, gdje su se školovale, kakva kola ima njezin otac i kakvo je djevojačko prezime njezine majke. Iako je osjećala svu drskost njezinih pitanja, Elizabeth je odgovarala na njih sasvim mirno. Tada ledi Catherine iznenada napomene: - Imanje vašeg oca naslijedit će, ako se ne varam, Collins. Vas radi - doda, okrenuvši se prema Charlotti - to me raduje, ali inače ne vidim razloga da se ženski potomci isključuju iz naslijeđa imanja. To se nije smatralo potrebnim u porodici Sir Lewisa de Bourgha. Svirate li i pjevate, gospođice Bennet?
- Malo.
- O! Onda ćemo jednom zgodom imati zadovoljstvo da vas čujemo. Naš glasovir je prvorazredan, vjerojatno je bolji nego… Iskušat ćete ga jednog dana. Sviraju li i pjevaju vaše sestre?
- Jedna od njih.
- Zašto niste sve učile? Trebale ste sve učiti. Sve gospođice Webbs sviraju, a njihov otac nema tako dobar prihod kao vaš. Crtate li?
- Ne, nimalo.
- Što? Nijedna od vas?
- Nijedna.
- Vrlo čudno. Valjda niste imale priliku. Trebala vas je majka odvesti u London svakog proljeća k tamošnjim učiteljima.
- Moja bi se majka složila s tim, ali otac mrzi London.
- Je li vas ostavila vaša odgojiteljica?
- Nikad je nismo ni imali.
- Nikad je niste imali! Kako je to moguće? Pet kćeri odgojenih kod kuće bez odgojiteljice! Nikad nisam čula nešto takvo. Zacijelo je vaša majka robovala vašem odgoju i izobrazbi.
Elizabeth jedva suzdrži osmijeh dok ju je uvjeravala da nije bilo tako.
- Pa, tko vas je onda učio? Tko je pazio na vas? Bez odgojiteljice ste, bez dvojbe, bile zanemarene.
- U usporedbi s nekim obiteljima, vjerojatno jesmo; međutim, one među nama koje su željele učiti nikad nisu oskudijevale u sredstvima. Uvijek su nas poticali na čitanje i imale smo sve potrebne učitelje. One koje su htjele ljenčariti, mogle su i to.
- Da, nema sumnje; no upravo to sprečava odgojiteljica; da sam upoznala vašu majku, odlučno bih joj savjetovala da uzme jednu. Uvijek govorim da se u izobrazbi ne može ništa bez postojane i redovite poduke, a nitko je ne može dati osim odgojiteljice. Mnogim sam obiteljima preporučila odgojiteljice. Uvijek mi je drago ako kakvoj mladoj osobi nađem dobro mjesto. Četiri nećakinje gospođe Jenkinson dobile su divna mjesta zahvaljujući meni; eto, i nedavno sam preporučila jednu mladu osobu koju mi je netko slučajno spomenuo, i obitelj je oduševljena njome. Gospođo Collins, jesam li vam pričala da se ledi Metcalf svratila jučer k meni da mi zahvali. Ona misli da je gospođica Pope prava dragocjenost. "Ledi Catherine", rekla je, "dali ste mi pravu dragocjenost." Je li neka od vaših sestara, gospođice Bennet, počela izlaziti u društvo?
- Da, gospođo, sve.
- Sve? Što, svih pet istodobno? Vrlo čudno! A vi ste druga po redu. Mlađe izlaze u društvo prije nego što su se starije udale! Vaše mlađe sestre jamačno su vrlo mlade?
- Da, najmlađa nije još navršila šesnaestu. Ona je, možda, premlada da bi često izlazila. Ali uistinu, gospođo, bilo bi vrlo nepravedno prema mlađim sestrama da ne sudjeluju u društvu i zabavama zato što starije nemaju mogućnosti ili sklonosti da se rano udaju. Posljednja rođena ima ista prava na mladenačka zadovoljstva kao i prva. Zar da bude lišena svega zbog takva razloga? Mislim da to ne bi potaklo sestrinsku ljubav ni plemenitost osjećaja.
- Oho - uzvikne njezino gospodstvo - vi govorite svoje mišljenje vrlo odlučno za tako mladu osobu. Koliko vam je godina?
- Budući da imam tri odrasle mlađe sestre - odgovori Elizabeth, smiješeći se - vaše gospodstvo teško može očekivati da to kažem.
Ledi Catherine se veoma iznenadi što nije dobila izravan odgovor, a Elizabeth zaključi da je ona, po svoj prilici, prvo stvorenje koje se usudilo našaliti s tom tako dostojanstvenom, ali i drskom osobom.
- Uvjerena sam da vam nije više od dvadeset, pa stoga nije potrebno da tajite svoje godine.
- Još nisam napunila dvadeset prvu.
Kad su im se pridružila gospoda i završilo se sa čajem, namješteni su stolovi za kartanje. Ledi Catherine, Sir William te gospodin i gospođa Collins sjeli su da zaigraju kadril, a budući da je gospođica de Bourgh željela igrati kasino, dvije su djevojke imale čast da pomognu gospođi Jenkinson da stvori svoju kartašku grupu. Za njihovim je stolom bilo vrlo dosadno. Nije se izgovorilo malone ništa što se nije ticalo igre osim kad bi gospođa Jenkinson izražavala svoje bojazni da je gospođici de Bourgh pretopio ili prehladno, ili da ima previše ili premalo svjetla. Za drugim je stolovima bilo mnogo življe. Ledi Catherine je imala glavnu riječ; isticala je pogreške ostalih troje ili je pričala anegdote o sebi. Collins se ograničio na izražavanje svog slaganja sa svim što bi njezino gospodstvo kazalo, na zahvaljivanje kad bi pobijedio u igri i na ispričavanje kad bi mu se činilo da je dobio previše. Sir William nije mnogo govorio. Nastojao je zapamtiti anegdote i imena važnih ličnosti.
Kartali su se dok se to sviđalo ledi Catherine i njezinoj kćeri, a onda su stolovi uklonjeni, ponuđena su kola gospođi Collins, zahvalno su prihvaćena i odmah naručena. Društvo se potom okupilo oko vatre kako bi čuli mišljenje ledi Catherine o tom kakvo će vrijeme biti sutra. Uto su stigla kola; uz brojne izjave zahvalnosti gospodina Collinsa i brojne naklone Sir Williama, zaputiše se van. Čim su se malo udaljili od vrata, Elizabeth zapita rođak što misli o svemu što je vidjela u Rosingsu; ona se, zbog Charlotte, u svom odgovoru izrazi povoljnije nego što je uistinu mislila. Međutim, njezina pohvala, iako ju je stajala podosta truda, ne zadovolji Collinsa, pa je odmah počeo sam hvaliti ledi Catherine.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

31 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:50 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
30. Poglavlje
Sir William je ostao samo tjedan dana u Hunsfordu, ali je njegov boravak bio dovoljno dugačak da ga uvjeri kako mu se kći vrlo dobro udomila i kako ima takva muža i takvu susjedu kakvi se rijetko mogu naći.
Dok je Sir William bio kod njih, Collins ga je svako jutro vozio svojim čezama i pokazivao mu okolicu. Međutim, kad je on otišao, cijela se obitelj vratila svom uobičajenom načinu života; na Elizabethinu veliku radost, ta promjena nije imala kao posljedicu da njezin rođak bude više s njima nego prije, jer je on sada najveći dio vremena između doručka i večere provodio ili radeći u vrtu, ili čitajući i pišući, ili gledajući kroz prozor svoje knjižnice, okrenute prema putu. Soba u kojoj su sjedile dame bila je u stražnjem dijelu kuće. Elizabeth se isprva čudila što Charlotte nije radije odabrala blagovaonicu za opću upotrebu, jer je bila veća i s ljepšim pogledom; no uskoro je uvidjela da prijateljica ima izvrstan razlog za svoj izbor, jer bi Collins nesumnjivo provodio mnogo manje vremena u svojoj sobi da je njihova bila podjednako zanimljiva. Bila je zahvalna Charlotti na domišljatosti. Iz salona nisu uopće mogle vidjeti put, ali su znale koja kola prolaze zahvaljujući Collinsu koji ih je izvješćivao o tom. Kad god bi se gospođica de Bourgh provezla svojim kolima, došao bi k njima i obavijestio ih o tom, iako se to događalo gotovo svaki dan. Ona se često zaustavljala kraj župnog dvora i razgovarala po nekoliko minuta sa Charlottom, ali se rijetko mogla nagovoriti da iziđe iz kočije.
Svaki drugi - treći dan odlazio je Collins do Rosingsa, a i njegova je žena išla tamo, samo malo rjeđe nego on. U početku se Elizabeth čudila takvu žrtvovanju vremena, ali je poslije shvatila da to oni čine iz materijalnih razloga. Pokatkad bi ih ledi Catherine počastila svojim posjetom i tada ne bi izmaknulo njezinu oku ništa od onoga što se zbivalo u kući. U sve je zavirivala, promatrala je njihov rad i savjetovala im da to rade drukčije; pronalazila je pogreške u rasporedu namještaja ili zapažala da je sluškinja nemarna u radu; a ako bi i pristala pojesti nešto, Činilo se da postupa tako samo zato da bi prigovorila Charlotti kako su joj komadi mesa preveliki za njezinu obitelj. Elizabeth je ubrzo opazila da je ta velika dama, iako nije oblasni mirovni sudac, vrlo poduzetan mirovni sudac u svojoj župi, čije joj je i najsitnije nevolje i probleme priopćavao Collins. Kad god bi se neki seljaci posvadili ili bi bili nezadovoljni i negodovali protiv svog siromaštva, ona bi otišla u selo kako bi riješila njihove sporove, utišala njihove prigovore i grdnjama ih natjerala da žive mirno i zadovoljno.
Na večeru u Rosings odlazilo se dvaput na tjedan; osim što tu više nije bilo Sir Williama i što se upotrebljavao samo jedan stol za kartanje, sva su ta sijela bila jednaka onom prvom. U druge su posjete odlazili rijetko, jer je način života u okolici bio uglavnom izvan dohvata Collinsovih. No to nije bilo nikakvo zlo za Elizabeth; ona je pretežito provodila vrijeme sasvim ugodno; imala je zanimljive polusatne razgovore sa Charlottom, a vrijeme je bilo izuzetno lijepo za to doba godine, te je često uživala vani. Omiljela joj je šetnja, u koju je često išla dok bi ostali bili u posjetu kod ledi Catherine, bila duž šumarka koji je obrubljivao s ove strane perivoj, a tu je bila jedna zaklonjena staza koju, čini se, nije birao nitko osim nje, te je tu osjećala da je izvan domašaja radoznalosti ledi Catherine.
Na taj je mirni način prošlo prvih četrnaest dana njezina boravka. Približavao se Uskrs i tijekom Velikog tjedna trebao je doputovati tamo još jedan član rosingske porodice, što je za tako mali krug moralo biti važno. Elizabeth je, još na početku svog posjeta, čula da oni očekuju za nekoliko tjedana dolazak gospodina Darcyja i, premda je među njezinim znancima bilo malo onih za koje je manje hajala, njegova prisutnost bit će nešto novo na sijelima u Rosingsu i možda će joj biti zabavno prosuditi po njegovu ponašanju prema njegovoj rođakinji, za koju ga je ledi Catherine očito predodredila, koliko su beznadni planovi gospođice Bingley u vezi s njim. Ledi Catherine je spominjala njegov očekivani dolazak s najvećim zadovoljstvom, govorila je o njemu s najvećim divljenjem i malone se razljutila kad je čula da su ga gospođica Lucas i Elizabeth vidjele već nekoliko puta.
Za njegov se dolazak odmah doznalo u župnom dvoru, jer je Collins šetao cijelo jutro u blizini raskrižja, pa se, čim je spazio da su kola skrenula prema Rosingskom parku, poklonio i odjurio kući noseći veliku vijest. Sljedećeg jutra požurio je u Rosings da iskaže svoje štovanje. Ondje je zatekao dva nećaka ledi Chaterine, jer je gospodin Darcy doveo pukovnika Fitzwilliama, mlađeg sina svog ujaka, lorda…; na veliko iznenađenje cijelog društva, kad je Collins krenuo kući, i ta su dva gospodina pošla s njim. Charlotte ih je vidjela kroz prozor iz muževe sobe kako prelaze preko ceste, te je odmah otrčala i izvijestila djevojke kakva ih čast očekuje, a zatim je dodala: - Tebi, Lizzy, trebam zahvaliti za ovu pažnju. Gospodin Darcy se nipošto ne bi došao tako brzo pozdraviti sa mnom.
Elizabeth je jedva stigla poreći da je to njezina zasluga kadli je već zvonce na vratima objavilo njihov dolazak; uskoro uđoše u sobu sva trojica. Pukovniku Fitzwilliamu, koji je išao na čelu, bilo je oko trideset godina, nije bio lijep, ali se po izgledu i ponašanju vidjelo da je pravi gospodin. Darcy se doimao jednako kao u Hertfordshireu. On pozdravi gospođu Collins na svoj uobičajeni suzdržljivi, uljudni način i, kakvi god bili njegovi osjećaji prema njezinoj prijateljici, sasvim mirno pozdravi i nju. Elizabeth mu se nakloni, ne prozborivši ni riječ.
Pukovnik Fitzwilliam odmah zapodjene razgovor, spremno i lako kao svaki dobro odgojen čovjek; govorio je vrlo zanimljivo; no njegov je rođak, kazavši gospođi Collins samo nekoliko riječi o kući i vrtu, sjedio neko vrijeme potpuno šutke. Napokon se probudila njegova uljudnost, te je zapitao Elizabeth o zdravlju njezine obitelji. Ona mu odgovori na uobičajeni način i nakon kratkog muka doda: - Moja je starija sestra u Londonu već tri mjeseca. Jeste lije slučajno vidjeli ondje?
Bila je uvjerena da nije, ali je htjela provjeriti hoće li odati bilo kakvim znakom da mu je poznato ono što se dogodilo između Bingleyjevih i Jane i učini joj se da se malo zbunio dok joj je odgovarao kako nije imao sreću da sretne gospođicu Bennet u Londonu. Više nisu govorili o tomu, i gospoda su uskoro otišla.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

32 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:50 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
31. Poglavlje
Ponašanju pukovnika Fitzwilliama veoma su se divili u župnom dvoru i sve su dame osjećale da će on znatno pridonijeti ugodnosti njihovih posjeta Rosingsu.
No prošlo je nekoliko dana prije nego što su dobili poziv da odu tamo, jer, dok je bilo mnogo gostiju u kući, oni nisu bili potrebni; tek na Uskrs, gotovo tjedan dana nakon dolaska gospode, iskazana im je ta pažnja, i tada su, jednostavno, pri izlasku iz crkve pozvani da dođu tamo uvečer. Tijekom proteklog tjedna viđali su vrlo malo ledi Catherine i njezinu kćer. Pukovnik Fitzwilliam se u tom razdoblju svratio nekoliko puta u župni dvor, ali gospodina Darcyja su vidjeli samo u crkvi.
Poziv je, naravno, prihvaćen i u predviđeno su se vrijeme pridružili društvu u salonu ledi Catherine. Ona ih je primila uljudno, ali se jasno vidjelo da joj njihovo društvo nije onako poželjno kao kad ne može dobiti nikoga drugog. Potpuno se usredotočila na svoje rođake; razgovarala je s njima, osobito s gospodinom Darcyjem, mnogo više nego s bilo kojom drugom osobom u sobi.
Pukovnik Fitzwilliam se istinski razveselio što ih vidi; sve mu je bilo ugodna promjena u Rosingsu; osim toga, prilično mu se sviđala ljepuškasta prijateljica gospođe Collins. Sjeo je sada pokraj nje i govorio je tako zanimljivo o Kentu i Hertfordshireu, o putovanju i boravku kod kuće, o novim knjigama i glazbi, da se Elizabeth nije još nikada u toj sobi ni upola tako dobro zabavljala. Razgovarali su tako duhovito i živahno da je to privuklo pozornost i ledi Catherine, čak i gospodina Darcyja. Njegove su ih oči često pogledavale znatiželjno; ubrzo je radoznalost obuzela i ledi Catherine, pa je bez sustezanja doviknula: - Što si to rekao, Fitzwilliame? O čemu to govoriš? što to pričaš gospođici Bennet? Da čujem.
- Govorimo o glazbi, gospođo - reče on kad više nije mogao izbjegavati odgovor.
- O glazbi! Onda, molim te, govori glasno. Od svih tema ta mi je najmilija. Moram sudjelovati u razgovoru ako je riječ o glazbi. Malo ih je u Engleskoj koji u muzici uživaju više od mene i koji imaju bolji prirođeni ukus. Da sam učila glazbu, bila bih velika umjetnica. I Ann bi to bila da joj je zdravlje dopustilo da vježba svirati. Uvjerena sam da bi ona krasno svirala. Kako napreduje Georgiana, Darcy? Gospodin Darcy veoma pohvali darovitost svoje sestre.
- Drago mi je što čujem takvu pohvalu o njoj - reče ledi Catherine. - Molim te, poruči joj od mene da ne može očekivati nikakav velik uspjeh ako ne bude mnogo vježbala.
- Uvjeravam vas, gospođo, da njoj nije potreban takav savjet. Ona neprestano vježba.
- To bolje. U tom se ne može pretjerati; kad joj budem pisala, savjetovat ću joj da nipošto ne zanemari vježbanje. često govorim mladim damama da se u glazbi ne može bez upornog vježbanja postići uspjeh. Rekla sam gospođici Bennet više puta da nikad neće svirati uistinu dobro ako ne bude više vježbala. Budući da gospođa Collins nema glasovir, kazala sam joj nekoliko puta da može dolaziti svaki dan u Rosings i svirati na glasoviru u sobi gospođe Jenkinson. Znate, u tom dijelu kuće ne bi nikomu smetala.
Darcy se doimao donekle postiđeno zbog tetkine grubosti, te nije prozborio ništa.
Kad su završili s kavom, pukovnik Fitzwilliam podsjeti Elizabeth da mu je obećala svirati; a ona odmah sjedne za glasovir. Tada je privukao svoj stolac blizu nje. Ledi Catherine sasluša pola pjesme, zatim počne opet kao i prije govoriti svom drugom nećaku, ali se on ubrzo udalji od nje, približi se glasoviru i stane tako da je mogao lijepoj sviračici gledati ravno u lice. Elizabeth opazi što je učinio i za vrijeme prve pogodne stanke okrene se prema njemu, vragolasto se osmjehne i reče: - Hoćete me uplašiti, gospodine Darcy, pa zato stojite tu i slušate me? No nećete me uznemiriti, iako vaša sestra svira tako dobro. Tvrdoglavost mi ne dopušta da se uplašim kada to drugi hoće. Hrabrost mi se poveća kad god me netko pokuša zastrašiti.
- Neću kazati da se varate - odgovori on - jer vi, zapravo, ne vjerujete da vas hoću zastrašiti; imam zadovoljstvo da vas poznam tako dugo da znam kako veoma uživate izražavajući pokatkad mišljenje koje, istini za volju, nije vaše.
Elizabeth se srdačno nasmije tom njegovu zaključku o njoj i reče pukovniku Fitzwilliamu: - Vaš će vam rođak dati vrlo lijepu predodžbu o meni i naučit će vas da mi ne vjerujete nijednu riječ. Nemam sreće, jer sam, eto, srela osobu koja je tako sposobna da je raskrinkala moju pravu narav, u ovom dijelu svijeta gdje sam namjeravala prikazati sebe kao biće sa stanovitim vrlinama. Doista, gospodine Darcy, nije nimalo velikodušno od vas što spominjete sve nepovoljno što znate o meni iz Hertfordshirea. Dopustite da kažem, to nije ni mudro, jer me izazivate da vam vratim milo za drago, a tada će se objelodaniti takve pojedinosti da će vam se zaprepastiti rodbina ovdje.
- Ne bojim vas se - reče on, smiješeći se.
- Molim vas, dajte da čujem za što ga optužujete - uzvikne pukovnik Fitzwilliam. - Zanima me kako se on ponaša u nepoznatom društvu.
- Onda ćete čuti istinu. No pripremite se za nešto vrlo strašno. Prvi put u životu vidjela sam ga u Hertfordshireu, i to, znate, na balu. A na tom balu, što mislite da je učinio? Otplesao je samo četiri plesa! Neugodno mi je što vam to moram kazati, no bilo je tako. Otplesao je samo četiri plesa, iako je bilo malo kavalira, i znam pouzdano da su mnoge mlade dame sjedile jer nisu imale partnera. Gospodine Darcy, ne možete poreći te činjenice.
- U to vrijeme nisam imao čast poznati nijednu damu na balu, izuzevši one u svom društvu.
- Tako je. U plesnoj dvorani ne može nitko biti predstavljen. Dobro, pukovniče Fitzwilliame, što da sviram sada? Moji prsti čekaju vašu zapovijed.
- Možda sam - reče Darcy - trebao zatražiti da me predstave, ali ja nisam snalažljiv u ophođenju s nepoznatim mi osobama.
- Da pitamo vašeg rođaka kakav je razlog tomu? - zapita Elizabeth, još se obraćajući pukovniku Fitzwilliamu. - Da ga pitamo zašto je pametan i izobražen čovjek, koji poznaje svijet, nesnalažljiv u ophođenju s nepoznatim mu osobama?
- Mogu odgovoriti na vaše pitanje - reče Fitzwilliam - bez njegove pomoći. Takav je zato što se neće potruditi.
- Ja uistinu nemam sposobnost koju imaju neki - reče Darcy - da lako razgovaram s onima koje nikad prije nisam vidio. Ne mogu se prilagoditi njihovu načinu razgovora niti se tobože zainteresirati za njihove brige, kao što to, vidim, često čine drugi.
- Moji prsti - reče Elizabeth - ne kreću se onako spretno po glasoviru kao što to čine prsti mnogih drugih žena. Nemaju istu snagu, ni istu brzinu i ne proizvode isti zvuk. Ali oduvijek mislim da je to moja vlastita pogreška, jer se nisam potrudila vježbati. To ne znači da ne vjerujem da su moji prsti podjednako sposobni kao i u bilo koje druge žene koja svira bolje od mene.
Darcy se nasmiješi i reče: - Potpuno ste u pravu. Iskoristili ste svoje vrijeme mnogo bolje. Tko god ima takvu povlasticu da vas čuje, ne može misliti da vam bilo što nedostaje. Ni vi, ni ja ne nastupamo za neznance.
U tom ih trenu prekine ledi Catherine, upitavši ih o čemu govore. Elizabeth odmah zasvira ponovno. Ledi Catherine priđe i, slušajući nekoliko trenutaka, reče Darcyju: - Gospođica Bennet ne bi uopće svirala loše kad bi više vježbala i kad bi mogla imati nekog londonskog učitelja. Ona dobro postavlja prste, ali joj ukus nije ravan Anninu. Ann bi divno svirala da je bolešljivost nije onemogućila da uči.
Elizabeth pogleda Darcyja kako bi vidjela koliko se on slaže s veličanjem svoje rođakinje; međutim, ni u tom trenutku niti i u bilo kojem drugom nije mogla otkriti nikakav znak ljubavi; iz njegova ukupnog ponašanja prema gospođici de Bourgh izvukla je ovu utjehu za gospođicu Bingley: podjednako je naklonjen jednoj i drugoj.
Ledi Catherine nastavi govoriti o Elizabethinu sviranju, dajući upute o izvođenju i ukusu. Elizabeth je slušala sve to sa strpljivom uljudnosću i, na molbu gospode, ostala je za glasovirom sve dok kočija njezina gospodstva nije bila pripremljena da ih odveze kući.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

33 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:57 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
32. Poglavlje
Sutradan ujutro sjedila je Elizabeth sama i pisala Jane, a gospođa Collins i Maria otišle su u selo zbog nekog posla kad ju je trgnulo zvonjenje vanjskog zvona… pouzdan znak da je pred vratima neki gost.
Budući da nije čula nikakva kola, pomislila je da je, možda, došla ledi Catherine, te je uplašeno uklonila polusvršeno pismo kako bi izbjegla razna drska pitanja, a onda se otvoriše vrata i, na njezino iznenađenje, ušao je u sobu Darcy, i to sam.
I on se iznenadio vidjevši da je sama, te joj se ispričao govoreći kako je mislio da su sve dame unutra.
Sjeli su i, kad joj je odgovorio na pitanja o Rosingsu, nastala je opasnost da zavlada potpuna šutnja. Stoga je trebalo smisliti nešto i u tom škripcu sjetila se one zgode kad ga je prošli put vidjela u Hertfordshireu, te je, radoznala što će on reći o njihovu naglom odlasku, kazala: - Vrlo ste iznenadno otišli iz Netherfielda u studenom! Valjda ste ugodno iznenadili gospodina Bingleyja kad je vidio da ste svi vrlo brzo došli za njim, jer on je, ako se dobro sjećam, otišao samo dan prije vas. On i njegove sestre osjećali su se dobro, nadam se, kad ste krenuli iz Londona?
- Sasvim dobro, hvala.
Ona nasluti da nikakav drugi odgovor neće ni dobiti, pa nakon kratke šutnje doda: - Ako se ne varam, gospodin Bingley se ne namjerava vratiti u Netherfield?
- Nikad ga nisam čuo da kaže nešto takvo. No vjerojatno je da će ubuduće provoditi ondje vrlo malo vremena. On ima mnogo prijatelja, a u njegovim se godinama broj prijatelja i pothvata neprestano povećava.
- Ako namjerava samo povremeno biti u Netherfieldu, onda bi za susjedstvo bilo bolje da sasvim napusti to mjesto, jer bismo tada možda dobili obitelj koja bi stalno živjela ondje. Međutim, gospodin Bingley vjerojatno nije zakupio tu kuću zato da bi ugodio susjedstvu nego sebi, pa će je prema istom načelu zadržati ili napustiti.
- Neću se iznenaditi - reče Darcy - ako je on napusti čim dobije priliku za dobru kupnju.
Elizabeth ne odgovori. Bojala se govoriti dalje o njegovu prijatelju; kako nije više imala što reći, odluči prepustiti njemu da pronađe temu za razgovor.
On to shvati i uskoro progovori: - Ova se kuća doima vrlo udobnom. Ledi Catherine je, čini mi se, štošta popravila otkad je gospodin Collins došao u Hunsford.
- Vjerujem da je tako i uvjerena sam da svoju ljubaznost nije mogla pokloniti zahvalnijem čovjeku.
- Gospodin Collins je, može se reći, bio vrlo sretne ruke pri odabiru žene.
- Da, uistinu je tako; njegovi se prijatelji mogu opravdano radovati što je upoznao jednu od vrlo malobrojnih pametnih žena koje bi pošle za njega i koje bi se u braku s njim trudile da ga usreće. Moja je prijateljica vrlo razumna, premda ne smatram njezinu udaju za gospodina Collinsa najmudrijim potezom u njezinu životu. Međutim, ona se doima savršeno sretnom i s gledišta razboritosti ovaj brak je vrlo povoljan za nju.
- Zacijelo joj je vrlo ugodno što je tako blizu svoje obitelji i svojih prijatelja.
- Tako blizu, kažete? Pa, udaljena je skoro osamdeset kilometara.
- A što je osamdeset kilometara ako je put dobar? Samo malo više od pola dana putovanja. Da, ja mislim da je to vrlo blizu.
- Nikad ne bih smatrala blizinu jednom od prednosti braka - reče Elizabeth. - I doista ne mislim da je gospođa Collins blizu svoje obitelji.
- To je dokaz koliko ste privrženi Hertfordshireu. Sve što je izvan longbournske okolice vama se, očito, čini dalekim.
Dok je govorio, na licu mu je bio osmijeh; Elizabeth pomisli da se on smiješi zato što pretpostavlja da ona misli na Jane i Netherfield, te je pocrvenjela i zatim rekla: - Ne velim da se žena mora nastaniti baš blizu svoje obitelji. Sasvim je relativno što je blizu, a što daleko, to ovisi o mnogim okolnostima. Ondje gdje, zahvaljujući bogatstvu, putni troškovi nisu važni, daljina nije nikakvo zlo. Ali ovdje nije tako. Gospodin i gospođa Collins imaju priličan prihod, no ne takav da mogu često putovati… uvjerena sam da bi moja prijateljica smatrala da je blizu svoje obitelji tek ako bi joj bila upola bliže nego sada.
Darcy privuče stolac malo bliže k njoj i reče: - Vi ne možete, čini mi se, biti tako privrženi svom rodnom kraju, jer ste počesto izbivali iz Longbourna.
Elizabeth se doimala iznenađeno. Njegovo držanje kao da se promijenilo; povukao je svoj stolac natrag, uzeo novine sa stola i, pogledavši ih, kazao: - Sviđa li vam se Kent?
Započne se kratak razgovor o toj grofoviji, miran i sažet s obje strane… ali ga uskoro prekine ulazak Charlotte i njezine sestre, koje su se upravo vratile iz šetnje. Taj razgovor udvoje iznenadio ih je. Darcy im objasni kako ne bi došao da je znao da je gospođica Bennet sama te, sjedeći još nekoliko minuta i ne govoreći mnogo ni s kime, ode.
- Što može ovo značiti? - prozbori Charlotte čim je otišao, - Draga moja Lizzy, zacijelo je zaljubljen u tebe, jer se inače ne bi zadržao ovdje kad je vidio da si sama.
Međutim, kad joj je Elizabeth rekla da to nije ničime navijestio, onda se to više nije činilo vjerojatnim ni Charlotti usprkos željama. Poslije raznih nagađanja, na posljetku su zaključile da je došao u posjet zato što nije imao nikakva drugog posla. U to doba godine već su se završili lov i ribolov. Kod kuće su imali ledi Catherine, knjige i biljarski stol; no gospoda ne mogu biti neprestano kod kuće. Otada su dva rođaka, zato što su bili blizu župnog dvora i godila im je šetnja do njega ili osobe koje su živjele u njemu, odlazili tamo gotovo svaki dan. Dolazili su u različito doba prije podne, katkad odvojeno, katkad zajedno, a kadšto u pratnji svoje tetke. Svima je bilo jasno da pukovnik Fitzwilliam dolazi zato što uživa u njihovu društvu; taj mu je zaključak pogotovo išao u prilog. Elizabeth su zadovoljstvo što ga je osjećala kad je bila s njim, a i njegovo očito divljenje prema njoj podsjećali na bivšeg ljubimca: Georgea Wickhama; uspoređujući ih, zaključila je da pukovnik Fitzwilliam ima manje neodoljive nježnosti u svom ponašanju, ali je obdaren većim znanjem.
Međutim, zašto je Darcy dolazio u župni dvor, to se već teže moglo razumjeti. Razlog nije mogla biti želja za društvom, jer je često sjedio ondje po čitavih deset minuta ne otvarajući usta; a i kad bi progovorio, činilo se da to čini po dužnosti, a ne po želji… kao da to za njega nije zadovoljstvo, već žrtva zbog pravila o lijepom ponašanju. Rijetko bi se zainteresirao i živnuo. Gospođa Collins nije znala što da misli o njemu. Činjenica da se pukovnik Fitzwilliam pokatkad smijao njegovoj tuposti pokazivala joj je da je on inače drukčiji nego kod njih; a kako je bila sklona pomisli da je ta promjena posljedica ljubavi i da je predmet te ljubavi njezina prijateljica Lizzy, ozbiljno je naumila otkriti što je posrijedi. Promatrala ga je kad god su bili u Rosingsu i kad god bi on došao u Hunsford, ali bez osobitog uspjeha. On je, uistinu, često gledao njezinu prijateljicu, ali je izraz njegova pogleda bio prijeporan. Bio je to ozbiljan, postojan pogled, no često je nazirala u njemu veliko divljenje, a katkad joj je sve nalikovalo samo na rastresenost.
Jedanput ili dvaput natuknula je ona Elizabeth da joj je naklonjen, ali se Elizabeth samo nasmijala na to; a ni gospođa Collins nije to baš mnogo isticala, bojeći se da ne probudi očekivanja koja bi mogla završiti razočaranjem, jer joj se činilo nesumnjivim da bi sva odbojnost njezine prijateljice iščeznula čim bi pomislila da je on u njezinoj vlasti.
U svojim je dobronamjernim planovima glede Elizabeth bila kadšto sklona njezinoj udaji za pukovnika Fitzwilliama. On je bio neusporedivo ugodniji čovjek, očito joj se divio i imao je dobar položaj; s druge strane, gospodin Darcy bijaše vrlo utjecajan u crkvenim krugovima, a njegov rođak nije imao nikakvu moć na tom području.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

34 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 6:59 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
33. Poglavlje
U svojim šetnjama kroz perivoj Elizabeth je nekoliko puta srela neočekivano gospodina Darcyja.
Kad se to dogodilo prvi put, uočila je svu hirovitost slučaja koji ga je doveo tu gdje nitko drugi ne dolazi, a kako se to ne bi ponovilo, obavijestila ga je odmah da je to njezino omiljelo šetalište kad želi biti sama. Stoga joj se činilo vrlo čudnim kako se to moglo dogoditi i drugi put! A, eto, dogodilo se i drugi, pa i treći put. Imala je dojam da to potječe ili iz namjernog inata, ili iz želje za kažnjavanjem samog sebe, jer se ti susreti nisu sastojali samo od nekoliko uljudnih pitanja, kratke nelagodne šetnje i odlaska, već je smatrao potrebnim da se vrati i odšeta s njom. Nikad nije govorio mnogo niti se ona trudila govoriti mnogo ili ga poticati na razgovor. Međutim, zapazila je, za vrijeme njihova trećeg susreta, da joj on postavlja čudna nepovezana pitanja… je li zadovoljna što je u Hunsfordu, šeće li rado sama, što misli o sreći gospodina i gospođe Collins; a kad je govorio o Rosingsu i o tomu kako ona još ne pozna tu kuću potpuno, činilo se kao da očekuje da će ona odsjesti i ondje kad bude ponovno došla u Kent. Njegove riječi kao da su to podrazumijevale. Misli li on to na pukovnika Fitzwilliama? Pretpostavila je da on, ako je uopće mislio na nešto, smjera na ono što bi se moglo zbiti u vezi s pukovnikom. To ju je oneraspoložilo, te se obradovala kad je stigla do vrata u ogradi od kolja pred župnim dvorom.
Jednog dana, dok je šetala, čitala je ponovno posljednje Janeino pismo i zadržavala se na onim mjestima koja su odavala da je Jane pisala u potištenom raspoloženju, a kad je podigla glavu, opazila je, na svoje iznenađenje, da joj u susret ne dolazi Darcy već pukovnik Fitzwilliam. Odmah je spremila pismo, izvještačeno se nasmiješila i rekla: - Nisam znala da ikad šećete ovuda.
- Obišao sam cijeli perivoj - odgovori on - kao i svake godine, te namjeravam taj obilazak završiti posjetom župnom dvoru. Idete li još daleko?
- Ne, upravo sam se kanila vratiti.
Ona se okrene, pa su zajedno pošli prema župnom dvoru.
- Odlazite li, uistinu, iz Kenta u subotu? - zapita ona.
- Da, ako to Darcy opet ne odgodi. Ja sam mu na raspolaganju. On uređuje sve onako kako se njemu sviđa.
- A ako mu se ne svidi tijek događaja, ostaje mu barem veliko zadovoljstvo da je imao slobodu izbora. Ne znam nikoga tko više od gospodina Darcyja uživa u moći da čini što ga je volja.
- On doista voli postupati po svojoj volji - složi se pukovnik Fitzwilliam. - No svi mi to volimo. Samo što on ima veću mogućnost nego mnogi drugi da to i ostvari, jer je bogat, a mnogi drugi su siromašni. Govorim iz iskustva. Mlađi se sin, znate, mora naviknuti na samoodricanje i ovisnost.
- Prema mojem mišljenju, mlađi sin jednog grofa ne može znati mnogo o tom. Ozbiljno govoreći, što vi znate o samoodricanju i ovisnosti? Kad vas je pomanjkanje novca spriječilo da idete kamo hoćete ili da nabavite ono što vam se sviđa?
- Vaša pitanja pogađaju cilj; možda ne bih mogao reći da sam iskusio mnogo teškoća takve vrste. Međutim, kad je posrijedi nešto važnije, može se dogoditi da patim zbog novčane oskudice. Mlađi se sinovi ne mogu ženiti onom koju bi htjeli.
- Osim ako žele bogatu ženu, a mislim da vrlo često i biraju takve.
- Naša navika da trošimo čini nas previše ovisnima; nema ih mnogo u mojem položaju koji se mogu oženiti ne misleći na novac.
"Je li ovo", pomisli Elizabeth, "upućeno meni?" Pocrveni zbog te pomisli, ali se brzo sabere i veselo reče: - Molim vas, kolika je uobičajena cijena mlađeg grofovskog sina? Ako stariji brat nije osobito bolešljiv, vjerojatno ne biste tražili više od pedeset tisuća funti?
On joj također odgovori veselim tonom, pa napustiše tu temu. Kako bi prekinula šutnju koja bi ga mogla navesti na pomisao da je pogođena onim o čemu su govorili, Elizabeth odmah reče: - Pretpostavljam da vas je rođak doveo sa sobom uglavnom zato da bi imao nekoga na raspolaganju. Čudim se što se ne oženi, onda bi trajno zadovoljio tu svoju potrebu. Možda ga zasad njegova sestra zadovoljava u tom pogledu, te može, budući da je ona samo pod njegovim skrbništvom, činiti s njom što hoće.
- A, ne - odgovori pukovnik Fitzwilliam - tu povlasticu mora podijeliti sa mnom. Obojica smo skrbnici gospođice Darcy.
- Tako? Recite mi, molim vas, kakvi ste kao skrbnici? Zadaje li vam vaša štićenica mnogo muke? Katkad je teško upravljati mladim damama njezinih godina, a ako ona ima pravi darsijevski duh, onda možda provodi rado svoju volju.
Govoreći to, opazila je da on gleda ozbiljno u nju; način na koji je odmah zapitao zašto ona misli da im gospođica Darcy stvara bilo kakve teškoće, uvjerio ju je da je vrlo blizu istine. Smjesta mu je odgovorila: - Ne bojte se. Nikad nisam čula ništa loše o njoj; možda je vrlo poslušna. Veoma je omiljela kod nekih mojih znanica… gospođe Hurst i gospođice Bingley. Ako se ne varam, rekli ste da ih poznajete.
- Poznajem ih površno. Njihov brat je prijazan, dobar čovjek… on i Darcy su veliki prijatelji.
- Oh, da - izusti kiselo Elizabeth - gospodin Darcy je neobično ljubazan prema gospodinu Bingleyju i veoma se brine o njemu.
- Brine se o njemu! Da, doista vjerujem da se Darcy brine o njemu ondje gdje je Bingleyju i najpotrebnija tuđa briga. Sudeći prema onom što mi je kazao kad smo putovali ovamo, imam razloga za pomisao da je on Bingleyja nečime veoma zadužio. No možda se i varam, možda on tada nije mislio na Bingleyja. Sve je to samo moja pretpostavka.
- Što je posrijedi?
- Nešto što Darcy, naravno, ne bi htio da se pročuje, jer ako bi glas o tom stigao do djevojčine obitelji, bilo bi vrlo nezgodno.
- Možete mi vjerovati da to neću spomenuti nikomu.
- Imajte na umu da nemam baš mnogo razloga za pretpostavku da se to tiče Bingleyja. Darcy mi je samo rekao kako je zadovoljan što je nedavno spasio prijatelja od vrlo nepromišljene ženidbe, ali nije spomenuo imena ni bilo kakve druge pojedinosti; a ja sam pretpostavio da je to Bingley samo zato što ga smatram mladićem koji upada u takve nezgode što znam da su njih dvojica proveli zajedno cijelo prošlo ljeto.
- Je li vam gospodin Darcy priopćio razloge za to svoje uplitanje?
- Razabrao sam da su postojali neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke.
- A kako ih je uspio razdvojiti?
- O tom mi nije govorio - odgovori Fitzwilliam, smiješeći se. - Rekao mi je samo ovo što sam vam sad ispričao. Elizabeth ne prozbori ništa; šetala je i dalje, a srce joj se nadimalo od srdžbe. Gledajući je nekoliko trenutaka, Fitzwilliam je upita zašto je tako zamišljena.
- Razmišljam o onom što ste mi ispričali - odgovori ona. - Ne sviđa mi se ponašanje vašeg rođaka. Zašto je on trebao prosuditi o tom?
- Skloni ste smatrati njegovo miješanje nametljivim?
- Ne vidim kakvo je pravo imao gospodin Darcy suditi o prikladnosti prijateljeve naklonosti niti zašto je, samo na temelju svoje osobne procjene, odlučio i odredio kako da taj prijatelj stekne sreću. Ali - nastavi ona sabravši se - budući da ne znamo nikakve pojedinosti, nije pošteno da ga osuđujemo. Vjerojatno nije tu ni bilo nikakve velike ljubavi.
- Ta pretpostavka nije neprirodna - reče Fitzwilliam - ali ona ozbiljno slabi rođakov razlog za likovanje.
Izrekao je to u šali, ali se njoj učinilo da to stvara tako vjernu sliku gospodina Darcyja da se nije usudila odgovoriti, bojeći se da će odati svoje uzbuđenje; stoga je odmah promijenila temu razgovora i govorila o nevažnim stvarima dok nisu stigli do župnog dvora. Ondje je, zatvorivši se u svoju sobu čim je gost otišao, mogla razmišljati neometano o svemu što je čula. Nije ni za trenutak pomislila da bi se to moglo ticati nekih drugih osoba, a ne onih koje su nju zanimale. Na svijetu ne može postojati još jedan čovjek na kojeg Darcy ima tako neograničen utjecaj. Nikad nije ni sumnjala da je on upleten u nastojanje da se gospodin Bingley odvoji od Jane, ali je uvijek pripisivala gospođici Bingley glavnu ulogu u stvaranju i provođenju tog plana. Međutim, ako ga njegova vlastita taština nije prevarila, onda je on uzrok, njegov ponos i hirovitost uzrok su svega što je Jane propatila i zbog čega još pati. Zasad je upropastio svaku nadu u sreću najnježnijeg, najplemenitijeg srca na svijetu, i nitko ne može predvidjeti koliko će potrajati zlo koje je učinio.
"Postojali su neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke", glasile su riječi pukovnika Fitzwilliama; a ti jaki razlozi svode se, vjerojatno, na činjenicu da je tetak provincijski odvjetnik, a ujak trgovac u Londonu.
- Jane osobno - uzvikne ona - ne može se ništa prigovoriti; ona je sušta ljepota i dobrota! Prosuđivanje joj je izvrsno, um izobražen, a vladanje ljupko. Ništa se ne može zamjeriti ni mom ocu koji, iako je pomalo čudak, ima sposobnosti na koje ni gospodin Darcy ne može gledati svisoka i uživa poštovanje kakvo on, po svoj prilici, neće nikada steći. - Kad je pomislila na majku, pouzdanje joj se donekle smanjilo, ali je vjerovala da nikakve zamjerke na njezin račun ne bi bile osobito važne za gospodina Darcyja, čiju bi gordost, bila je uvjerena, dublje ranio nedovoljan ugled prijateljeve tazbine nego nedovoljan razbor; na posljetku je zaključila da je njime upravljala djelomice ta najgora vrsta ponosa, a djelomice želja da zadrži gospodina Bingleyja za svoju sestru.
Uzbuđenje i suze što ih je izazvala ta tema, donijeli su joj glavobolju, koja se toliko pogoršala pred večer da je, istodobno nesklona da vidi gospodina Darcyja, odlučila da ne pođe sa svojim rođacima u Rosings, kamo su bili pozvani na čaj. Gospođa Collins je zapazila da joj uistinu nije dobro, pa je nije nagovarala da ide i, koliko god je mogla, sprečavala je muža da je salijeće; no gospodin Collins nije mogao sakriti bojazan da će ledi Catherine biti prilično nezadovoljna zbog njezina nedolaska.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

35 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:01 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
34. Poglavlje
Kad su otišli, Elizabeth se, kao da se htjela što više razljutiti na Darcyja, upusti u pregledavanje svih pisama što joj ih je napisala Jane otkako je u Kentu.
Nisu sadržavala nikakve izričite prigovore niti je u njima bilo ikakva spominjanja prošlih događaja ili bilo kakvih priopćenja o sadašnjoj patnji. No u svima njima, gotovo u svakom retku, nedostajala je ona vedrina kojom se njezin stil prije odlikovao i koja, izvirući iz spokojnosti duha pomirenog sa samim sobom i ljubazne naklonosti prema svakomu, još nikad nije bila zamućena. Elizabeth je sada, pozornije nego pri prvom čitanju, zapažala svaku rečenicu koja je izražavala nemir. Darcyjevo sramotno hvalisanje time što je uspio nanijeti toliki jad navelo ju je da još dublje osjeti sestrinu patnju. Pomisao da će se njegov posjet Rosingsu završiti prekosutra davala joj je stanovitu utjehu, a još više ju je tješila misao da će za nepuna dva tjedna biti opet uz Jane, pa će tada moći pridonijeti oporavku njezina duha svim onim što ljubav može dati.
Kad god bi pomislila na Darcyjev odlazak iz Kenta, sjetila bi se da i njegov rođak odlazi s njim; no pukovnik Fitzwilliam je jasno pokazao da nema nikakvih namjera, pa se, koliko god on bio ugodan, nije osjećala nesretnom zbog njegova odlaska.
Iz tih je misli iznenada trzne zvuk zvonca na vratima. Usplahiri se malo pri pomisli da je to pukovnik Fitzwilliam, koji se već jedanput svratio kasno na večer, a sada se, možda, došao raspitati o njezinu zdravlju. No ta pomisao odmah iščezne i raspoloženje joj se sasvim promijeni kad je, na svoje veliko čuđenje, ugledala gospodina Darcyja kako ulazi u sobu. On je odmah užurbano zapita za zdravlje i objasni svoj dolazak željom da čuje kako joj je bolje. Odgovorila mu je hladnom uljudnošću. Sjedio je nekoliko trenutaka, zatim je ustao i počeo šetati po sobi. Elizabeth se iznenadi, ali ne prozbori ni riječ. Poslije šutnje od nekoliko minuta prišao joj je uzbuđeno i započeo ovako: - Uzalud sam se borio. Ništa ne pomaže. Moji se osjećaji ne mogu potisnuti. Morate mi dopustiti da vam kažem koliko vas žarko volim i obožavam.
Elizabeth se neizrecivo iznenadi. Gledala ga je, crvenjela, sumnjala i šutjela. Smatrajući to dovoljnim ohrabrenjem, odmah joj je počeo opisivati sve što osjeća, sve što već odavno osjeća prema njoj. Govorio je dobro. No htio joj je izraziti i druge osjećaje, a ne samo osjećaje srca, i nije bio nimalo rječitiji kad je govorio o ljubavi nego kad je govorio o ponosu. O tom kako je svjestan njezine inferiornosti… kako zna da je posrijedi poniženje… kako je svjestan obiteljskih zapreka koje razum uvijek suprotstavlja osjećajima… raspričao se sa žestinom koja je potjecala iz njegova ranjenog ponosa… a to nije nimalo išlo u prilog njegovoj prosidbi.
Unatoč svojoj duboko ukorijenjenoj mržnji, nije mogla biti ravnodušna prema počasti koju joj je iskazala ljubav takva čovjeka i, premda se njezine namjere nisu kolebale ni za trenutak, isprva joj bijaše žao zbog boli koju će mu zadati: međutim, njegove posljednje riječi probudiše u njoj negodovanje, pa se u gnjevu izgubilo svako sažaljenje. Ipak, pokušala se smiriti kako bi mu odgovorila strpljivo kad bude završio. Na kraju je istaknuo snagu svoje ljubavi koju, usprkos svim svojim pokušajima, nije uspio svladati i izrazio je nadu da će mu ljubav sada biti nagrađena njezinim pristankom da se uda za njega. Dok je to govorio, vidjela je da on i ne sumnja u povoljan odgovor. Spomenuo je strepnju i zabrinutost, ali je njegovo lice odražavalo savršeno pouzdanje. Ta ju je okolnost mogla samo još više naljutiti, pa su joj se, kad je zašutio, zarumenjeli obrazi i rekla je: - U ovakvim je zgodama, mislim, uobičajeno da se izrazi zahvalnost na iskazanim osjećajima, čak i kad se na njih ne odgovara podjednakom mjerom. Prirodno je što se u takvim slučajevima osjeća zahvalnost, i ja bih vam zahvalila kad bih zahvalnost mogla osjetiti. Ali ne mogu… nikad mi nije bilo stalo do vašeg lijepog mišljenja o meni, a vi ste ga, uistinu, vrlo nerado i izražavali. Žalim ako sam zadala bol. Učinila sam to potpuno nenamjerno, i nadam se da će bol biti kratkotrajna. Nakon ovog objašnjenja neće biti teško razumu… koji vas je, kao što rekoste, dugo sprečavao da priznate svoju naklonost… tu naklonost napokon i pobijediti. Naslonjen na kaminski okvir i uperivši oči u nju, Darcy je slušao njezine riječi koliko ljutito toliko i iznenađeno. Lice mu je problijedjelo od gnjeva, a svaka je crta odražavala duševnu uznemirenost. Nastojao se doimati mirno i nije otvorio usta dok nije pomislio da je uspio u tom. Ta je šutnja bila za Elizabethine osjećaje strašna. Napokon je progovorio glasom u koji je unio lažnu mirnoću: - To je jedini odgovor koji imam čast dobiti! Možda bih htio čuti zašto sam odbijen s tako malo uljudnosti. No to i nije osobito važno.
- I ja bih mogla pitati - odvrati ona - zašto ste mi, s tako očitom namjerom da me omalovažite i uvrijedite, izvoljeli kazati da me volite protiv svoje volje, protiv svog razuma, pa čak i protiv svog karaktera! Nije li to bilo stanovito opravdanje za moju neuljudnost, ako sam uopće bila neuljudna? No ja imam i drugih razloga za ljutnju. Vi znate da imam. Da moji osjećaji i nisu odlučili protiv vas… da su bili ravnodušni ili čak vam skloni… mislite li da bi me ikakav obzir doveo u iskušenje da pristanem da me isprosi čovjek koji je, možda zauvijek, upropastio sreću moje drage sestre?
Kad je izrekla te riječi, Darcy promijeni boju. Međutim, njegovo je uzbuđenje bilo kratkotrajno i slušao je ne pokušavajući je prekinuti.
- Imam sve razloge na svijetu da mislim loše o vama. Nikakva pobuda ne može opravdati nepravednu i neplemenitu ulogu koju ste tu odigrali. Vi ne smijete niti možete poreći da ste glavni, ako ne i jedini krivac što su se njih dvoje razišli… što ste jedno od njih izvrgnuli osudi sviju zbog ćudljivosti i nepostojanosti, a drugo općem ruglu zbog razočaranih nada… i što ste ih oboje izložili i te kakvoj patnji.
Ona zastane i opazi, poprilično zgranuta, da je on sluša s izrazom na licu koji je pokazivao da se nimalo ne kaje. Čak se, gledajući je, smiješio tako kao da tobože ne vjeruje.
- Možete li poreći da ste to učinili? - ponovi ona. Prividno miran, on joj odgovori: - Ne želim poreći da sam učinio sve što je u mojoj moći da odvojim prijatelja od vaše sestre i da se radujem svom uspjehu. Prema njemu sam bio dobrostiviji nego prema sebi.
Elizabeth se prezirno suzdrži da ne pokaže kako je shvatila tu uglađenu napomenu, ali joj njezino značenje nije promaknulo niti ju je udobrovoljilo.
- Međutim, moje se negodovanje ne temelji samo na tom. Davno prije nego što se to dogodilo, već sam stvorila sasvim jasno mišljenje o vama. Vaš mi je karakter prije mnogo mjeseci otkrila ispovijed gospodina Wickhama. što možete kazati o tome? Kakvim se tobožnjim prijateljskim činom možete braniti? Možda ćete, pogrešno prikazujući zbivanja, pokušati prevariti druge?
- Vas veoma zanimaju poslovi toga gospodina - reče Darcy manje mirnim glasom, crven od bijesa.
- Koga ne bi on zanimao ako se zna kakve je nevolje proživio?
- Nevolje! - ponovi Darcy prezirno. - Da, njegove su nevolje doista bile velike.
- Vi ste mu ih nanijeli - uzvikne uzrujano Elizabeth. - Vi ste ga doveli do njegova sadašnjeg siromaštva… razmjernog siromaštva.
Uskratili ste mu pogodnosti koje su mu, dobro znate, bile namijenjene. Vi ste ga, u njegovim najboljim godinama, lišili položaja koji mu je pripadao koliko po pravu, toliko i po zasluzi. Učinili ste sve to, a ipak ste kadri spominjati njegove nevolje prezirno i porugljivo.
- Dakle - uzvikne Darcy, brzo koračajući kroz sobu - vi tako mislite o meni! To je vaš sud o meni! Hvala vam što ste mi ga tako temeljito objasnili. Moje su pogreške, prema vašoj procjeni, uistinu velike! No možda biste - reče on, zastane i okrene se prema njoj - prešli preko tih pogrešaka da vam ponos nije uvrijedilo moje pošteno priznanje da su me obziri dugo sprečavali da stvorim presudnu odluku. Možda biste se suzdržali od tih ogorčenih optužbi da sam bio lukaviji, da sam prešutio svoju unutrašnju borbu i uvjerio vas laskavim riječima kako sam potaknut čistom, ničim nepomućenom ljubavlju, pa i razumom, razmišljanjem i cijelim svojim bićem. No meni je mrsko svako prenemaganje. I ne stidim se osjećaja koje sam vam opisao. Oni su bili prirodni i opravdani. Zar biste mogli očekivati da se veselim što je vaša rodbina nižeg ranga od moje? Da čestitam sebi što ću steći tazbinu čiji je položaj tako daleko ispod mojeg?
Elizabeth je osjećala kako joj sa svakim trenutkom raste gnjev, ali je nastojala govoriti što mirnije: - Griješite, gospodine Darcy, ako mislite da je način vaše izjave utjecao na mene bilo kako drukčije osim što me poštedio nelagode koju bih, da ste se čovječnije ponijeli, možda osjetila pri odbijanju vaše ponude.
Vidjevši da se trznuo na to, ali nije ništa rekao, ona nastavi: - Da ste me zaprosili i na bilo koji drugi način, to me ipak ne bi dovelo u iskušenje da pristanem.
Njegovo je iznenađenje opet bilo očigledno, te ju je pogledao sumnjičavo i uvrijeđeno. Elizabeth prozbori tada: - Već od samog početka, gotovo bih mogla reći od prvog trenutka mog poznanstva s vama, vaše mi je ponašanje jasno otkrilo vašu drskost, uobraženost i sebično preziranje tuđih osjećaja, te je tako stvorilo onaj temelj neodobravanja na kojem su kasniji događaji sagradili nepokolebljivu odbojnost prema vama. Nije protekao ni mjesec dana otkako smo se upoznali, a već sam znala da me ništa na svijetu ne bi moglo natjerati da se udam za vas.
- Rekli ste sasvim dovoljno, gospođice. Potpuno shvaćam vaše osjećaje, i sada se mogu samo stidjeti svojih. Oprostite što sam vam oduzeo toliko vremena i primite moje najbolje želje za zdravlje i sreću.
Izrekavši te riječi, on brzo napusti sobu i u idućem trenu Elizabeth začu kako otvara vrata i izlazi iz kuće.
Njezina je uzbuđenost bila sada velika i bolna. Nije imala snage da stoji, sjela je i plakala pola sata. što duže je razmišljala o onom što se dogodilo, to više se čudila. Da nju zaprosi gospodin Darcy! Da je on već toliko mjeseci zaljubljen u nju! Da je toliko zaljubljen da se želi oženiti njome usprkos svim zamjerkama zbog kojih je spriječio prijatelja da se oženi njezinom sestrom, a koje vrijede barem isto toliko i za njegov slučaj… sve je to bilo gotovo nevjerojatno! Laskalo joj je što je i nehotice izazvala tako duboku ljubav. No njegov ponos, njegov odvratni ponos, njegovo bestidno priznanje onog što je učinio u vezi sa Jane, njegova neoprostiva umišljenost iako ga ništa ne opravdava i bezosjećajan način na koji je spomenuo gospodina Wickhama, i ne pokušavajući da porekne svoju okrutnost prema njemu, sve je to odmah nadvladalo sažaljenje, privremeno izazvano promišljanjem o njegovoj ljubavi. Nastavila je razmišljati vrlo uzrujano dok nije, začuvši kola ledi Catherine, osjetila da nije sposobna izdržati Charlottin pomnjivi pogled, pa je žurno otišla u svoju sobu.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

36 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:01 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
35. Poglavlje
Probudivši se sutradan ujutro, Elizabeth je imala na umu iste misli s kojima je sinoć napokon zaspala.
Još se nije mogla oporaviti od iznenađenja zbog onog što se dogodilo; nije mogla misliti ni na što drugo; potpuno nesposobna za bilo kakav rad, odluči izići odmah poslije doručka na svjež zrak i prošetati. Zaputi se ravno prema svojoj omiljeloj stazi, ali se sjeti da i Darcy katkad prolazi onuda, te promijeni smjer i ode putom duž čije je jedne strane bila ograda parka.
Kad je prošetala dva-tri puta tuda, lijepo je jutro dovede u iskušenje da se zaustavi kraj vrata i pogleda preko ograde u park. Tijekom pet tjedana otkad je došla u Kent, krajolik se veoma promijenio, drveće je svaki dan bilo sve zelenije. Upravo je htjela produžiti kad je ugledala nekog gospodina u šumarku što je obrubljivao perivoj; išao je prema njoj. Uplašivši se da je to Darcy, odmah se počela povlačiti. No taj je čovjek spazi, te požuri i zazove je po imenu. Kad je čula da je zove, iako je po glasu prepoznala Darcyja, vratila se prema vratima. Stigavši istodobno do vrata, on joj pruži pismo, koje je bez razmišljanja uzela, i, držeći se oholo i sabrano, reče joj: - Šetam već neko vrijeme ne bih li vas vidio. Hoćete li mi učiniti čast i pročitati to pismo? - Zatim joj se kratko pokloni, vrati se u perivoj i uskoro nestane s vidika.
Ne očekujući nikakvo zadovoljstvo, ali vrlo radoznala, Elizabeth otvori omotnicu i izvadi iz nje dva lista ispisana sitnim rukopisom. Hodajući puteljkom, počne čitati. Pismo je bilo napisano u Rosingsu u osam sati ujutro i glasilo je ovako:
"Nemojte se uplašiti, gospođice, kad dobijete ovo pismo, da ono sadrži ponavljanje onih osjećaja i ponude koji su Vam sinoć bili onako odvratni. Pišem bez ikakve namjere da Vam zadam bol i da sebe ponizim razglabanjem o onim željama koje je, radi Vaše i moje sreće, najbolje što prije zaboraviti. Trud oko pisanja i čitanja ovog pisma bio bi suvišan kad moja narav ne bi zahtijevala da se ovo pismo napiše i pročita. Stoga mi morate oprostiti što sam tako slobodan da tražim od Vas da posvetite pažnju ovom pismu; Vaši će osjećaji, znam, nerado na to pristati, ali ja to zahtijevam od Vašeg smisla za pravednost.
Sinoć ste mi pripisali dvije krivnje, međusobno vrlo različite i vrlo nejednake po važnosti. Prva optužba je da sam ja, ne obazirući se na njihove osjećaje, odvojio gospodina Bingleya od Vaše sestre, a druga je da sam ja, ogriješivši se o razna prava, ogriješivši se o čast i čovječnost, upropastio gospodina Wickhama za cijeli život. Ako bih ja namjerno i svojevoljno odbacio svog druga iz mladosti, priznato g ljubimca mog oca, mladića čija je gotovo jedina nada bila naše pokroviteljstvo i koji se naviknuo uzdati u nas, to bi bila takva izopačenost da se s njom ne bi moglo usporediti ni razdvajanje dvoje mladih čija je ljubav trajala samo nekoliko tjedana. Kad pročitate ovaj opis mojih djela i pobuda, nadam se da ću ubuduće biti pošteđen onih strogih osuda kojima ste me onako neštedimice obasuti sinoć glede tih dvaju slučajeva. Budem li pri ovom objašnjavanju svojih djela i pobuda, što ga dugujem samom sebi, morao spomenuti osjećaje koji su možda uvredljivi za Vas, mogu samo reći da žalim zbog toga. Ono što se mora ne može se izbjeći, pa je to sasvim dovoljno oopravdanje.
Bio sam tek kratko vrijeme u Hertfordshireu kad sam zapazio, kao i ostali, da je Bingleyju Vaša starija sestra draža od svih drugih djevojaka u tom kraju. Prije bala u Netherfieldu nisam ni slutio da se ozbiljno zaljubio. često sam ga i prije toga viđao površno zaljubljenog. Na tom balu, dok sam imao čast plesati s Vama, prvi put sam doznao iz slučajne napomene Sir Williama Lucasa da je Bingleyjevo udvaranje Vašoj sestri izazvalo opću uvjerenost da će se oni vjenčati. Govorio je o tom kao o sigurnom događaju za koji treba samo odrediti dan. Od tog sam trenutka pozorno promatrao ponašanje svog prijatelja; tada sam uočio da njegova naklonost prema gospođici Bennet premašuje sve što sam ikad prije vidio kod njega. Promatrao sam i Vašu sestru. Njezin pogled i držanje bili su otvoreni, vedri i ljupki kao i uvijek, ali bez ikakvih znakova zaljubljenosti; na temelju tih zapažanja zaključio sam da ona, iako prihvaća njegovo udvaranje sa zadovoljstvom, ne sudjeluje u njemu s osjećajem ljubavi. Međutim, ako Vaše mišljenje o tom nije pogrešno, onda sam, valjda, ja bio u zabludi. Budući da Vi bolje poznate svoju sestru nego ja, to je vjerojatno. Ako je tako, ako me takva pogreška navela da joj zadam bol, onda Vaše negodovanje nije bezrazložno. No ne ustručavam se tvrditi da je mir na licu i u držanju Vaše sestre bio takav da bi i najpozorniji promatrač zaključio kako, usprkos njezinoj ljupkosti, ne bi bilo lako osvojiti njezino srce. Činjenica je da sam želio vjerovati da je ona ravnodušna, ali se usuđujem kazati da sam u prosudbama ponajčešće nepristran. Vjerovao sam da je ona ravnodušna ne zato što sam želio da je takva, već zato što sam bio nepristrano uvjeren u to. Moje zamjerke njihovu braku nisu bile samo one koje je u mom slučaju… kao što sam sinoć priznao… mogla odbaciti samo vrhunska snaga ljubavi; položaj tazbine nije za mog prijatelja tako važan kao za mene. No bilo je i drugih razloga za protivljenje. Te druge razloge, iako oni još postoje, i to podjednako u oba slučaja, pokušao sam zaboraviti, jer mi u novije vrijeme nisu bili pred očima. Međutim, ti se razlozi moraju iznijeti, premda ukratko. Položaj porodice vaše majke, iako mu se može prigovoriti, nije ništa u usporedbi s potpunim nedostatkom uljudnosti koji se tako često očituje kod Vaše majke i Vaših triju mladih sestara, a pokatkad i kod Vašeg oca. Oprostite mi. Boli me što Vas vrijeđam. Ali u Vašem nezadovoljstvu zbog tih nedostataka Vaše najbliže rodbine i Vašem negodovanju što sam ih ovako opisao, neka Vas tješi činjenica da ste se vas dvije ponašale tako da ni najmanji djelić ove osude nije pao na vas, već ste, naprotiv, zaslužile opću pohvalu razumu i karakteru. Reći ću još samo da je ono što se dogodilo te večeri, potvrdilo moje mišljenje o svima i pojačalo moju uvjerenost da moram zaštititi svog prijatelja od onog što sam smatrao nesretnim brakom. On je, kao što se zacijelo sjećate, sutradan napustio Netherfield i otputovao za London, namjeravajući se uskoro vratiti.
Sada ću objasniti ulogu koju sam odigrao. Uznemirenost njegovih sestara bila je velika kao i moja; ubrzo smo otkrili tu podudarnost osjećaja i, podjednako svjesni da moramo smjesta pokušati da odvojimo njihova brata od nje, odlučili smo odmah krenuti za njim u London. Tako smo i postupili; ondje sam se smjesta latio zadatka da prijatelju skrenem pozornost na neizbježna zla takva izbora. Ozbiljno sam mu ih opisao i istaknuo. Međutim, koliko god je to upozorenje moglo pokolebati ili odgoditi njegovu odluku, ne vjerujem da bi ono konačno spriječilo taj brak da ga nije poduprla uvjerenost, koju mu se nisam ustručavao priopćiti, da je Vaša sestra ravnodušna prema njemu. Dotad je mislio da mu ona na njegovu ljubav uzvraća iskrenom, ako ne i podjednakom ljubavlju. No Bingley je po prirodi vrlo skroman i više se uzdaje u moj sud nego u svoj. Stoga ga nisam baš teško uvjerio da je u zabludi. Kad sam ga naveo na taj zaključak, onda sam ga vrlo lako nagovorio da se ne vraća u Hertfordshire. Ni za jedan svoj potez ne mogu kriviti sebe. Samo o jednom svom postupku u svemu tom ne mislim sa zadovoljstvom, a riječ je o činjenici da sam se spustio tako nisko i poslužio lukavstvom kako bih mu zatajio da je Vaša sestra u Londonu. Ja sam to znao kao i gospođica Bingley, ali njezin brat ne zna to još ni sada. Možda su se mogli sresti bez ikakvih loših posljedica; no njegova mi se ljubav nije činila dovoljno ugaslom da bi je mogao vidjeti bez opasnosti. Možda je to skrivanje bilo ispod moje razine, no učinio sam sve u najboljoj namjeri. Povodom toga nemam više što reći i ne mogu ponuditi nikakvo drugo opravdanje. Ako sam ranio osjećaje Vašoj sestri, nisam znao da to činim; osim toga, premda se pobude kojima sam se rukovodio mogu Vama, sasvim prirodno, činiti nedovoljnima, ja ih još ni danas ne mogu osuditi.
Što se tiče one druge, teže optužbe da sam nanio nekakvu nepravdu gospodinu Wickhamu, mogu je pobiti samo ako Vam izložim u cijelosti njegovu vezu s mojom porodicom. Ne znam za što me on posebno okrivio, ali u prilog onomu što ću ispričati mogu se pozvati na više svjedoka, nedvojbeno vjerodostojnih.
Gospodin Wickham je sin vrlo čestita čovjeka koji je mnogo godina upravljao cjelokupnim pemberleyjevskim imanjem i obavljao povjerenu mu dužnost tako dobro da je sasvim prirodno što mu je moj otac bio sklon pomoći; on je tom svojom ljubaznošću darežljivo obasipao i Georgea Wickhama, svoje kumče. Moj ga je otac uzdržavao dok je bio đak, pa i poslije na Cambridgeu. To je uzdržavanje bilo vrlo važno za njega, jer mu njegov otac, uvijek siromašan zbog ženine rasipnosti, ne bi bio mogao priuštiti srednjoškolsku i sveučilišnu naobrazbu. Moj otac ne samo što je volio društvo tog mladića, čije je ponašanje uvijek bilo ljubazno, nego je i imao vrlo visoko mišljenje o njemu, te mu je, nadajući se da će on otići u svećeničku službu, namjeravao osigurati položaj u crkvi. što se mene tiče, ja sam već prije mnogo, mnogo godina počeo drukčije misliti o njemu. Poročne sklonosti i pomanjkanje načela, što je on brižljivo skrivao pred svojim najboljim prijateljem, nisu mogli promaknuti mladiću gotovo istih godina kao on, a koji je imao prilike, kakve stari gospodin Darcy nije mogao imati, da ga promatra u neopreznim trenucima. Ovdje ću Vam opet zadati bol… a kakva će biti, to samo Vi možete znati. Međutim, kakvi god bili osjećaji što ih je gospodin Wickham probudio u Vama, moje naslućivanje njihove prirode neće me odvratiti od razotkrivanja njegova pravog karaktera… dapače, to je još jedan razlog više da postupim ovako.
Moj dobri otac umro je prije pet godina; njegova naklonost prema gospodinu Wickhamu bila je sve do posljednjeg časa tako postojana da mi je u svojoj oporuci posebno preporučio da pripomognem njegovu napredovanju na najbolji način koji njegov poziv bude dopuštao… a ako ode u svećenike, htio je da mu se osigura unosna župa čim bude slobodna.
Osim toga, namijenio mu je kao nasljedstvo svotu od tisuću funti. Njegov otac nije mnogo nadživio mojeg; pola godine nakon tih događaja, gospodin Wickham me pismeno obavijestio da je napokon odustao od svećeničkog poziva i da se nada kako neću smatrati nerazumnim od njega što očekuje da mu se što prije dade stanovita svota u zamjenu za župničko mjesto koje mu ne bi moglo ništa koristiti. Dodao je da namjerava studirati pravo i da je uvjeren kako i ja znam da bi svota od tisuću funti bila nedovoljna za tu svrhu. Više sam želio da je iskren nego što sam vjerovao u to; uglavnom, bio sam voljan pristati na njegov prijedlog. Znao sam da gospodin Wickham nije pogodan za svećenički poziv, pa smo sve brzo sredili… on se odrekao svakog prava na pomoć u svećeničkoj službi ako ikad postane svećenik i kao naknadu za to primio je tri tisuće funti. Tada se činilo da su sve veze između nas zauvijek prekinute. Suviše sam loše mislio o njemu da bih ga zvao u Pemberley i primao u svoje društvo u Londonu. Mislim da je najviše živio u Londonu, ali njegovo je studiranje prava bilo samo izgovor, i kako je tada bio oslobođen svake stege, provodio je život u ljenčarenju i rasipništvu! Otprilike tri godine čuo sam malo o njemu; međutim, kad je umro župnik u onoj župi koja je prije bila namijenjena njemu, opet mi je pisao i tražio da dobije tu župu. Uvjeravao me, a meni nije bilo teško povjerovati u to, da je u vrlo teškom položaju. Zaključio je kako studiranje prava nije probitačno, pa je sada čvrsto odlučio zarediti se ako mu osiguram župnički položaj. Dodao je kako ne sumnja da ću to učiniti, jer mu je poznato da nemam nikoga drugog o komu bih se brinuo, a i uvjeren je da nisam mogao zaboraviti namjere svog poštovanog oca. Ne vjerujem da ćete me osuditi zato što mu nisam udovoljio molbi i što sam odbio sve njegove ponovne zahtjeve u tom smislu. Njegova je mržnja bila razmjerna njegovoj nevolji… i vjerojatno me klevetao u razgovoru s drugima isto onako žestoko kao što mi je predbacivao u pismima. Poslije toga bilo je kao da se nismo nikad ni poznavali. Kako je živio, ne znam. No prošlog mi se ljeta, na vrlo mučan način, ponovno nametnuo. Sad moram spomenuti okolnost koju bih i sam najradije zaboravio, i nikakva obveza manja od ove prema Vama ne bi me mogla natjerati da je otkrijem bilo kojem živom biću. S obzirom na ovo što sam Vam sada rekao, ne sumnjam da ćete čuvati ovu tajnu. Moja sestra, koja je više od deset godina mlađa od mene, potpala je pod skrbništvo nećaka moje majke, pukovnika Fitzwilliama, i moje. Otprilike prije godinu dana izišla je iz škole i za nju je uređena kuća u Londonu; prošlog je ljeta otišla u Ramsgate s damom koja je vodila tu kuću; tamo je otišao i gospodin Wickham, nesumnjivo s određenom namjerom, jer se pokazalo da su se još otprije poznali on i gospođa Younge, u čiji smo se karakter pogrešno uzdali; zahvaljujući njezinoj popustljivosti i pomoći, uspio se tako predstaviti Georgiani… čije je osjećajno srce zadržalo jak dojam njegove ljubaznosti prema njoj još iz djetinjstva… da je povjerovala kako se zaljubila u njega i pristala je pobjeći s njim. Tada joj je bilo tek petnaest godina…pa je to i opravdava. Spomenuvši tu njezinu nepromišljenost, sretan sam što mogu dodati da sam za to doznao od nje osobno. Pridružio sam im se na nekoliko dana prije namjeravanog bijega i tada mi je Georgiana sve priznala, jer nije mogla podnijeti pomisao da ražalosti i uvrijedi brata u kojem je gledala gotovo oca. Možete zamisliti šta sam osjetio i učinio. Iz obzira prema sestrinu ugledu i osjećajima, nisam poduzeo ništa javno, ali sam pisao gospodinu Wickhamu, koji je odmah napustio to mjesto, a i gospođa Younge je, naravno, odmah otpuštena. Glavni je cilj gospodina Wickhama nesumnjivo bio da se dočepa imetka moje sestre koji iznosi trideset tisuća funti; no vjerujem da mu je snažan poticaj bila i želja da mi se osveti. Njegova bi osveta doista bila potpuna.
Ovo je, gospođice, vjeran opis događaja koji se tiču Vas i mene; ako ga ne odbijete kao lažan, više me, nadam se, nećete okrivljavati za okrutnost prema gospodinu Wickhamu. Ne znam na koji Vas je način i kakvim lažima obmanuo, ali se njegovu uspjehu možda i ne treba čuditi, jer dotad niste znali ništa o nama dvojici. Istinu niste mogli otkriti, a sumnjama nije bilo mjesta u Vašoj naklonosti prema njemu.
Možda ćete se čuditi što Vam sve ovo nisam rekao sinoć, ali tada nisam dovoljno vladao sobom da bih znao što bi se moglo ili što hi se trebalo otkriti. Radi potvrde da je sve što sam izložio ovdje istina, mogu se pozvati na pukovnika Fitzwilliama koji je, kao moj bliski rođak i prisan prijatelj, a još više kao jedan od izvršitelja oporuke mog oca, bio upoznat sa svim pojedinostima spomenutog događaja. Ako Vaša mržnja prema meni učini moje tvrdnje bezvrijednima, nemate isti razlog da ne vjerujete mom rođaku; kako biste ga mogli ispitati prije nego što otputujemo, nastojat ću Vam uručiti ovo pismo još ovog jutra. Dodajem samo: Bog Vas blagoslovio.
Fitzwilliam Darcy"



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

37 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:03 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
36. Poglavlje
Kad joj je Darcy dao pismo, Elizabeth nije očekivala da ono sadrži ponavljanje njegove ponude niti je mogla naslutiti bilo što o njegovu sadržaju.
Međutim, ono je bilo takvo da ga je čitala s nestrpljivom radoznalošću i velikim uzbuđenjem. Njezini osjećaji, dok ga je čitala, teško su se mogli odrediti. Najprije je začuđeno opazila kako on misli da se može opravdati i čvrsto je vjerovala da on ne može dati nikakvo objašnjenje kojeg se pravedan čovjek ne bi postidio. Imajući jake predrasude prema svemu što bi on mogao kazati, počela je čitati njegov opis onog što se dogodilo u Netherfieldu. Čitala je tako pohlepno da je jedva shvaćala sadržaj; nestrpljiva da dozna što će naći u sljedećoj rečenici, nije se mogla usredotočiti na smisao rečenice koja joj je bila pred očima. Njegovu uvjerenost u bezosjećajnost njezine sestre odmah je odbila kao neistinitu; njegovo iznošenje stvarnih, najgorih zamjerki protiv tog braka previše ju je naljutilo da bi htjela biti pravedna prema njemu. Za ono što je učinio nije pokazao nikakvo kajanje koje bi je moglo zadovoljiti; stil mu nije bio pokajnički, već ohol. Sve je to samo ponos i drskost, mislila je.
Međutim, kad je poslije te teme došao na red opis gospodina Wickhama, kad je počela pozornije čitati izvještaj o događajima, koji je, ako je istinit, trebao srušiti bilo kakvo povoljno mišljenje o Wickhamovoj vrijednosti i koji je užasno sličio njegovoj vlastitoj priči o samom sebi, njezini osjećaji postadoše još bolniji i neodređeniji. Ispunili su je iznenađenje, strah, pa čak i užas. Nije željela ni u što povjerovati, te je često uzvikivala: - To je jamačno laž! To je nemoguće! To je najgrublja laž! - A kad je pročitala cijelo pismo, iako nije shvatila gotovo ništa što je bilo na posljednjoj stranici, brzo ga je spremila i odlučila je da se više neće obazirati na njega, da ga više nikad neće pročitati. U tom uznemirenom duševnom stanju, obuzeta mislima koje se nisu mogle zadržati ni na čemu, produžila je svojim putom; no za pola minute otvorila je opet pismo i, sabravši se koliko je mogla, ponovno je počela postiđeno čitati sve ono što se odnosilo na Wickhama; prigušila je uzrujanost kako bi mogla shvatiti značenje svake rečenice. Opis njegove veze s pemberleyjevskom porodicom sasvim se slagao s onim što joj je i sam ispričao, a i sve izneseno o ljubaznosti pokojnog Darcyja, iako prije nije znala njezine razmjere, slagalo se s njegovim riječima. U tom se pogledu, morala je priznati, izvještaj jednoga manje - više podudarao s pripovijedanjem drugoga, ali kad je došla na red oporuka, razlika je bila velika. Ono što joj je Wickham rekao o župi bilo joj je još svježe u pamćenju; sjetivši se doslovce njegovih riječi, zaključila je da je posrijedi grubo iskrivljavanje istine s jedne ili druge strane; za nekoliko je trenutaka polaskala sebi da njezine želje ne griješe. Međutim, kad je ponovno pročitala vrlo pozorno sve o događajima nakon Wickhamove izjave da se odriče svih zahtjeva glede župe i nakon njegova primitka znatne svote od tri tisuće funti kao protunaknade, pokolebala se. Spustila je pismo, ocjenjivala svaku okolnost što je nepristranije mogla i razmišljala o vjerojatnosti svake izjave, ali ne baš uspješno. Na objema su stranama postojale samo tvrdnje. Opet je čitala, ali je svaki redak dokazivao sve jasnije da bi taj sukob… za koji je vjerovala da se nikakvim lukavstvom ne može izvrnuti tako da se ponašanje gospodina Darcyja prikaže drukčije nego kao sramotno… mogao imati obrat koji će Darcyja osloboditi bilo kakve krivnje.
Rasipništvo i raskalašenost, što ih je Darcy bez sustezanja pripisao Wickhamu, veoma su je zapanjili, pogotovo zato što nije imala nikakav protudokaz. Nikad nije čula za Wickhama dok nije stupio u vojsku, na što se odlučio na nagovor mladića kojeg je slučajno sreo u Londonu, pa su tako obnovili svoje staro, površno poznanstvo. O Wickhamovu dotadašnjem načinu života nije se u Hertfordshireu znalo ništa osim onog što je osobno ispričao. A što se tiče njegova pravog karaktera, ona nije, ako bi i mogla prikupiti neke podatke, nikad osjetila želju da se raspita. Njegovo lice, glas i držanje očito su pokazivali da on ima sve vrline. Pokušala se prisjetiti nekog primjera dobrote, nekog istaknutog znaka čestitosti i dobrodušnosti… nečega što bi ga moglo spasiti od Darcyjevih napada; pokušala se sjetiti barem neke njegove vrline koja bi isključila one slučajne pogreške među koje je nastojala svrstati ono što je Darcy nazvao dugogodišnjom lijenošću i poročnošću. No nije se mogla prisjetiti ničega takvog. Njega je u mašti mogla odmah vidjeti sa svim dražima njegova držanja i rječitosti, ali se nije mogla sjetiti nikakva boljeg znaka njegove dobrote od opće naklonosti susjedstva i simpatija što ih je svojom društvenošću stekao u časničkoj menzi. Zadržavši se na toj prijepornoj točki prilično dugo, ona nastavi čitati. Ali, jao! Slijedila je priča o njegovim planovima u vezi s gospođicom Darcy, a ona je dobila stanovitu potvrdu u onom što se jučer dogodilo između nje i pukovnika Fitzwilliama. Na kraju ju je Darcy, radi potvrde svake pojedinosti, uputio na pukovnika Fitzwilliama… koji ju je već obavijestio da je upoznat sa svim rođakovim poslovima, a u čiji karakter nije imala razloga sumnjati. U prvi se tren umalo odlučila obratiti njemu, ali se pokolebala jer bi joj to bilo neugodno, te je napokon sasvim odbacila tu zamisao, zaključivši da se gospodin Darcy nipošto ne bi usudio predložiti nešto takvo ako ne bi bio siguran da će njegov rođak potkrijepiti njegove tvrdnje.
Vrlo dobro se sjećala svega što se izreklo u razgovoru između nje i Wickhama tijekom njihove prve večeri kod gospodina Philipsa. Mnogi su joj njegovi izrazi bili još svježi u pamćenju. Sada je zapazila koliko je neumjesno bilo što joj je to govorio iako su se tek upoznali, te se čudila što to nije već prije uočila. Shvatila je da je bilo neuljudno od njega što je onako isticao samog sebe, spoznala je da je bilo nedosljednosti između njegovih tvrdnji i njegova držanja. Sjetila se kako se hvalio da se ne boji susreta s gospodinom Darcyjem… da gospodin Darcy može otići iz tog kraja, ali će on ostati tu gdje je; pa ipak, već idućeg je tjedna izbjegao netherfieldski bal. Također se sjetila da o svojoj prošlosti nije pričao nikomu osim njoj dok netherfieldska porodica nije napustila taj kraj, a poslije njihova se odlaska pričalo o tom posvuda; tada se nije više nimalo ustručavao govoriti bez ikakve obzirnosti o gospodinu Darcyju, iako ju je prije uvjeravao kako će ga poštovanje prema ocu uvijek sprečavati da raskrinka sina.
Koliko je drukčije izgledalo sada sve u što je on bio upleten! Njegovo udvaranje gospođici King sada je bilo samo posljedica niskog, odvratnog koristoljublja; a osrednjost njezina miraza više nije dokazivala umjerenost njegovih želja, već njegovu gramzivost da se dočepa bilo čega. Njegovo ponašanje prema njoj osobno nije sada moglo imati nikakvu prihvatljivu pobudu; on je ili bio u zabludi glede njezina imovnog stanja, ili je zadovoljavao svoju taštinu poticanjem njezine naklonosti koju je, kao što se sada vidi, vrlo neoprezno pokazala.
Njezina borba u njegov prilog sve više je slabila. A kao još jednu činjenicu u korist gospodina Darcyja morala je, htjela ili ne htjela, priznati da je gospodin Bingley, na Janeino pitanje o tom, potvrdio njegovu nevinost u svemu. Premda se Darcy drži ponosno i odbojno, ona nije tijekom njihova poznanstva… poznanstva koje je u novije vrijeme dovelo do čestog druženja, što joj je omogućilo da bolje upozna njegova stajališta… nikada vidjela ništa što bi odalo da je on bez načela i nepravedan, ništa što bi pokazalo da je bezbožan i nećudoredan. Njegovi znanci ga cijene i poštuju. Čak je i Wickham priznao da je on dobar brat.
Osobno ga je čula kako često govori nježno o svojoj sestri, što dokazuje da je sposoban za plemenite osjećaje. Kad bi njegova djela bila onakva kakvima ih je prikazao Wickham, takve grube povrede pravde teško bi se mogle sakriti pred svijetom; prijateljstvo između čovjeka koji je sposoban za takva djela i čovjeka tako ljubaznog kao što je gospodin Bingley bilo bi nepojmljivo.
Duboko se postidjela sama sebe. O Darcyju i Wickhamu nije mogla misliti bez dojma da je bila slijepa, pristrana, puna predrasuda i nerazumna.
- Kako sam ružno postupila - uzvikne ona - ja koja sam se ponosila svojom pronicavošću! Ja koja sam cijenila sebe zbog svojih sposobnosti! Ja koja sam često omalovažavala sestrinu velikodušnu prostodušnost i zadovoljavala svoju taštinu beskorisnim i neopravdanim nepovjerenjem. Koliko me ponizilo ovo otkriće! Pa ipak, kako je pravedno ovo poniženje. Da sam bila i zaljubljena, ne bih mogla biti toliko slijepa. No zaludila me taština, a ne ljubav. Polaskana pažnjom jednoga, a uvrijeđena zanemarivanjem drugoga, već na početku našeg poznanstva, ja sam se u oba slučaja priklonila predrasudama i neznanju, a oglušila o razum. Do ovog trenutka nisam poznavala samu sebe.
Krećući se u mislima od sebe do Jane te od Jane do Bingleyja, prisjetila se da joj se Darcyjevo tumačenje učinilo nedovoljnim, pa je ponovno pročitala taj odlomak. Sada kad ga je ponovno čitala, učinak je bio sasvim drukčiji. Kako je mogla ne vjerovati u njegove tvrdnje u jednom slučaju kad je bila prisiljena vjerovati u njih u drugom slučaju. Izjavio je kako nije ni slutio da je njezina sestra zaljubljena; pritom se, htjela ili ne htjela, sjetila što misli cijelo vrijeme Charlotte. Nije mogla poreći da je pravilno opisao Jane. Znala je da se Janeini osjećaji, koliko god svesrdni bili, nisu vidljivo očitovali i da je u njezinu izgledu i držanju uvijek bilo stanovitog samozadovoljstva koje nije baš često bilo popraćeno velikom osjećajnošću.
Stigavši do onog mjesta u pismu gdje se o njezinoj obitelji govorilo vrlo uvredljivo, ali i sa zasluženim prijekorom, duboko se posramila. Pravednost optužbe bila je suviše očita da bi je mogla poreći, a pojedini događaji koji su se zbili za vrijeme netherfieldskog bala, a koje je posebno istaknuo jer su potvrdili njegovo početno nepovoljno mišljenje, svakako su je se dojmili snažno koliko i njega.
Pohvala upućena njoj i sestri ugodno ju je iznenadila. Godila joj je, ali je nije mogla utješiti glede prezira što su ga ostali članovi njezine obitelji navukli na sebe. Razmišljajući o tom da je Janeinu razočaranju i te kako pridonijela njezina najbliža rodbina i svjesna koliko takvo neuljudno ponašanje šteti ugledu njih obiju, bila je potištenija nego ikad prije.
Kad je hodala puteljkom već dva sata, prepuštajući se svakakvim mislima… ponovno razmatrajući događaje, ocjenjujući razne mogućnosti i mireći se, što je bolje mogla, s tako iznenadnom i važnom promjenom… umor i pomisao da već odavno šeće naveli su je da se napokon vrati kući. Ulazeći u kuću, željela se doimati vedrom kao obično i odlučila je potisnuti one misli koje bi je onesposobile za razgovor.
Odmah su joj rekli da su za vrijeme njezina izbivanja došla oba gospodina iz Rosingsa; gospodin Darcy je došao samo na nekoliko minuta kako bi se oprostio, a pukovnik Fitzwilliam je sjedio s njima najmanje jedan sat, nadajući se da će se ona vratiti, i umalo ju je otišao potražiti. Elizabeth je samo odglumila žaljenje zbog toga što ga nije zatekla tu; zapravo joj je bilo drago što se sve zbilo tako. Pukovnik Fitzwilliam više nije bio važan, mislila je samo na pismo.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

38 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:03 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
37. Poglavlje
Oba su gospodina napustila Rosings idućeg jutra, te je Collins, dočekavši ih blizu čuvarske kućice kako bi im se poklonio na rastanku, donio kući veselu vijest da su se doimali vrlo dobro i da su bili raspoloženi koliko se može očekivati poslije tužnog rastanka u Rosingsu.
Potom je Collins požurio u Rosings kako bi utješio ledi Catherine i njezinu kćer; vrativši se, priopćio vrlo zadovoljno poruku ledi Catherine da se osjeća tako turobno da bi htjela da svi dođu na večeru k njoj.
Pri susretu s ledi Catherine, Elizabeth pomisli protiv volje kako joj je mogla, da je htjela, sada biti predstavljena kao buduća nećakinja i zamisli, smiješeći se, kakav bi gnjev spopao njezino gospodstvo. "Što li bi rekla? Kako bi se ponašala?" bila su pitanja kojima se zabavljala. Prva je tema razgovora bilo smanjenje rosingskog društva.
- Uvjeravam vas da me to duboko pogađa - prozbori ledi Catherine - mislim da nikoga ne žalosti rastanak s prijateljima toliko koliko mene. Ja sam posebno naklonjena njima dvojici, a znam da su i oni veoma privrženi meni. Bilo im je i te kako žao što idu. Uvijek im je žao kad idu odavde. Dragi je pukovnik uspio biti dobro raspoložen sve do posljednjeg trenutka; no Darcy se doimao vrlo tužno; mislim da je bio tužniji nego lani. Sve je privrženiji Rosingsu.
Collins tu ubaci jedan kompliment i jednu aluziju, na što se majka i kćerka ljubazno nasmiješiše.
Ledi Catherine opazi, poslije večere, da se gospođica Bennet doima neraspoloženo, pa to odmah objasni pretpostavkom da joj se ne vraća kući tako brzo i doda: - Ako je tomu tako, morate pisati majci i zamoliti je da ostanete malo duže. Uvjerena sam da će gospođi Collins biti vaše društvo vrlo ugodno.
- Veoma sam zahvalna vašem gospodstvu na tom ljubaznom pozivu - odgovori Elizabeth - ali nije u mojoj moći da ga prihvatim. Moram biti u Londonu iduće subote.
- Zašto? Onda ćete ovdje navršiti samo šest tjedana. Ja sam očekivala da ćete ostati dva mjeseca. Tako sam rekla i gospođi Collins prije vašeg dolaska. Nema razloga da idete tako brzo. Gospođa Bennet bi nedvojbeno mogla izdržati bez vas još dva tjedna.
- Ali ne bi mogao moj otac. Pisao mi je prošlog tjedna neka se vratim što prije.
- O! Vaš će otac, zacijelo, moći izdržati bez vas ako vaša majka može. Kćerke nisu nikad osobito potrebne ocu. Ostanete li još cio mjesec, moći ću povesti jednu od vas čak u London, jer idem tamo na tjedan dana početkom lipnja; budući da je Dawson spreman sjediti na fijakerskom boku, bit će dovoljno mjesta u fijakeru za jednu od vas… a ako ne bude pretopio, rado ću vas povesti obadvije, jer nijedna od vas nije krupna.
- Vrlo ste ljubazni, gospođo, no mislim da moram ostati pri svom prvobitnom planu.
Ledi Chaterine se vidljivo pomiri s tim.
- Gospođo Collins, morat ćete poslati slugu s njima. Vi znate da uvijek kažem ono što mislim; ne slažem se da dvije djevojke putuju same poštanskim kolima. To se nimalo ne pristoji. Morate poslati nekoga s njima. Odlučno se protivim da putuju same. Mlade žene trebaju uvijek imati pratnju koja odgovara njihovu položaju. Kad je moja nećakinja Georgiana išla u Ramsgate ljetos, pobrinula sam se da je prate dvojica slugu. Gospođici Darcy, kćerki gospodina Darcyja od Pemberleyja, i ledi Anne ne bi dolikovalo da putuju drukčije. Veoma pazim na sve te okolnosti. Morate poslati Johna s mladim damama, gospođo Collins. Drago mi je što sam se sjetila to spomenuti; jer bi uistinu štetilo vašem ugledu ako biste ih na put pustili same.
- Moj ujak će poslati slugu po nas.
- O! Vaš ujak! On ima slugu, je li? Vrlo mi je drago što imate nekoga tko misli na te stvari. Gdje ćete promijeniti konje? U Bromleyju, naravno. Spomenete li moje ime u gostionici "Zvono", bit ćete dobro uslužene.
Ledi Catherine im je postavila još brojna druga pitanja glede putovanja i, budući da nije sama odgovarala na sve, trebalo ju je pozorno slušati, a to je Elizabeth smatrala sretnom okolnošću, jer bi inače, pretjerano zamišljena, zaboravila gdje je. Razmišljanje je ostavila za trenutke samoće; kad god je bila sama, predavala mu se kao najvećem olakšanju; nije bilo dana da ne bi krenula u samotnjačku šetnju, za vrijeme koje se potpuno prepuštala neugodnim sjećanjima.
Darcyjevo je pismo uskoro znala skoro na pamet. Proučavala je svaku rečenicu; a njezini su se osjećaji prema pošiljatelju veoma razlikovali u raznim trenucima. Kad bi se sjetila kako joj je govorio, bila je još vrlo gnjevna; međutim, kad je mislila o tom kako ga je nepravedno osudila i izgrdila, gnjev bi se okrenuo protiv nje osobno, a njegovi bi razočarani osjećaji postajali predmet sažaljenja. Njegova je ljubav izazivala zahvalnost, a njegov opći karakter poštovanje; pa ipak, nije joj se sviđao i nije se ni za trenutak pokajala što ga je odbila niti je osjećala i najmanju želju da ga opet vidi. Njezino vlastito ponašanje u nedavnoj prošlosti bilo joj je stalan izvor nezadovoljstva i žaljenja, a nesretne mane njezine porodice bile su uzrok još veće gorčine. Tim manama nije bilo lijeka. Otac, zadovoljno im se smijući, neće ni pokušati obuzdati lakoumnost najmlađih kćerki, a majka, koja se i sama neprikladno ponaša, nije ni svjesna da je to nekakvo zlo. Elizabeth se često udruživala sa Jane ne bi li prigušila Catherininu i Lydijinu lakomislenost; međutim, kako da ih poprave kad im majka neprestano povlađuje? Catherine, malodušna, razdražljiva i potpuno pod Lydijinim utjecajem, uvijek bi se uvrijedila kad bi joj davale savjete; a Lydia, samovoljna i nemarna, nije ih gotovo ni htjela saslušati. Bile su neznalice, a usto i lijene i tašte. Dokle god je u Merytonu bio barem jedan časnik, bile su spremne očijukati s njim, a kako se udaljenost od Longbourna do Merytona lako mogla prijeći pješice, ništa ih nije moglo spriječiti da idu tamo.
Mučile su je brige zbog Jane. Darcyjevo joj je objašnjenje, vrativši joj prijašnje dobro mišljenje o Bingleyju, još jasnije otkrilo kolik je Janein gubitak. Pokazalo se da je njegova ljubav bila iskrena, a njegovo ponašanje besprijekorno ako se neograničena vjera u prijatelja ne smatra manom. Kako bi bolna bila misao da je Jane, ludošću i neuljudnošću svoje obitelji, lišena mogućnosti da stupi u taj brak koji je obećavao sreću i sve najljepše.
Doda li se tim sjećanjima i mislima spoznaja o Wickhamovu pravom karakteru, onda se može lako shvatiti da je Elizabeth, prije tako sretna da je rijetko bila potištena, sada bila toliko tužna da se gotovo i nije mogla doimati koliko - toliko vedro.
Tijekom posljednjeg tjedna njezina boravka odlazili su u goste u Rosings onako često kao i prvog tjedna. Posljednju su večer proveli ondje; ledi Catherine se opet raspitivala potanko o svemu u vezi s njihovim putovanjem, davala im je upute o najboljem načinu pakiranja i toliko isticala potrebu da se haljine slažu na jedini dobar način da je Maria, kad su se vratile, izvadila sve što je spakirala tog jutra i počela ponovno slagati u kovčeg.
Na rastanku im je ledi Catherine vrlo pokroviteljski zazeljela sretan put i pozvala ih da dođu u Hunsford opet iduće godine, a gospođica de Bourgh im se poklonila i pružila ruku objema.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

39 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:04 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
38. Poglavlje
U subotu ujutro došli su Elizabeth i Collins u blagovaonicu nekoliko minuta prije ostalih, te je on iskoristio priliku da joj na rastanku kaže ono što je smatrao da mu uljudnost nalaže.
- Ne znam, gospođice Elizabeth - reče on - je li vam gospođa Collins već kazala kakvu ste nam ljubaznost učinili svojim posjetom; no uvjeren sam da nećete otići iz ove kuće prije nego što vam ona zahvali na tom. Vaše nam je društvo bilo vrlo ugodno. Znamo da naš skromni dom nije osobito privlačan za goste. Naš jednostavni način života, naše male sobe, malobrojna služinčad i rijetki izlasci u društvo, sve to čini Hunsford vrlo dosadnim za mladu damu poput vas, ali se nadam da ćete nam vjerovati da smo vam zahvalni na vašoj blagonaklonosti i da smo učinili sve što je u našoj moći kako vam boravak ovdje ne bi bio neugodan.
Elizabeth mu srdačno zahvali i izjavi da se tu osjećala sretnom. Provela je tih šest tjedana vrlo zadovoljno. Zbog užitka što je bila sa Charlottom i zbog ljubazne pažnje koju su joj iskazivali, treba ona biti zahvalna. Collinsu je to laskalo, pa je još svečanije odgovorio: - Vrhunsko mi je zadovoljstvo što čujem da vam boravak ovdje nije bio neprijatan. Mi smo se uistinu trudili koliko smo mogli; a budući da smo, na sreću, bili u mogućnosti da vas uvedemo u vrlo visoko društvo i da, zahvaljujući svojoj vezi s Rosingsom, skromnu domaću scenu često zamijenimo boljom, mislim da možemo laskati sebi kako vaš boravak u Hunsfordu nije bio sasvim dosadan. Naša je veza s obitelji ledi Catherine doista izvanredna povlastica i blagodat kojima se malo ljudi može pohvaliti. Vidjeli ste kakav je naš položaj ovdje. Vidjeli ste kako nas često zovu u goste. Istini za volju, moram priznati da, unatoč skromnosti ovog župnog dvora, ne smatram da itko tko je u gostima u njemu može biti predmet sažaljenja dokle god sudjeluje u našim prijateljskim odnosima s onima u Rosingsu.
Riječi su bile nedovoljne za njegovo oduševljenje, pa je šetao po sobi, dok je Elizabeth nastojala spojiti uljudnost i istinu u nekoliko kratkih rečenica.
- Možete, uistinu, odnijeti vrlo povoljan izvještaj o nama u Hertfordshire, draga moja rođakinjo. Barem laskam sebi da ćete to moći. Bili ste svakodnevni svjedok velike pažnje koju ledi Catherine iskazuje gospođi Collins; i, uzevši jedno s drugim, mislim da se vaša prijateljica ne može potužiti što je… Ali o tome je možda bolje šutjeti. Samo mi dopustite da vas uvjerim, draga moja gospođice Elizabeth, da vam od sveg srca želim istu takvu sreću u braku. Moja draga Charlotte i ja smo jedna duša i jedno mišljenje. Među nama postoji vrlo velika sličnost u karakteru i sklonostima. Kao da smo stvoreni jedno za drugo.
Elizabeth je mirne duše mogla reći da je velika sreća kad se nešto takvo dogodi i dodala je s podjednakom iskrenošću kako je njegov bračni život ispunjen mnogim zadovoljstvima i kako se raduje što je tako. No, ipak joj nije bilo žao što je nabrajanje tih zadovoljstava prekinuo ulazak dame od koje su ona potjecala. Jadna Charlotte! Bilo je tužno ostaviti je u takvu društvu! Međutim, ona ga je odabrala otvorenih očiju i, premda je očito žalila što joj gošće odlaze, nije se doimala tako kao da joj je potrebna bilo čija sućut. Njezin dom i njezino vođenje kućanstva, njezina župa i njezina živad nisu izgubili svoje draži.
Napokon su stigla kola, privezani su kovčezi, paketi su stavljeni unutra i sve je bilo spremno za polazak. Kad su se prijateljice srdačno oprostile, Collins ode ispratiti Elizabeth do kola, te je, dok su išli kroz vrt, zamoli da prenese njegovo duboko poštovanje i pozdrave cijeloj svojoj obitelji i, ne zaboravivši izraziti zahvalnost na ljubaznosti koja mu je zimus iskazana u Longbournu, poslao je pozdrave gospodinu i gospođi Gardiner iako ih ne poznaje. Zatim joj je pomogao da uđe u kola; Maria je ušla za njom; no, prije nego što se zatvoriše vrata, on ih iznenada podsjeti, donekle zaprepašteno, da su zaboravile ostaviti poruku za dame u Rosingsu.
- Ali - doda on - vi, naravno, želite da im izrazim vaše veliko štovanje i vašu zahvalnost na njihovoj ljubaznosti prema vama dok ste bile ovdje.
Elizabeth se složi s tim, pa se tada zatvoriše vrata i kola krenuše.
- Oh! - uzvikne Maria poslije nekoliko minuta šutnje. - Čini mi se kao da su prošla tek dva-tri dana otkad smo doputovale ovamo! A u međuvremenu se štošta dogodilo.
- Da, štošta - složi se njezina suputnica i uzdahne. - Devet puta smo večerale u Rosingsu i dvaput bile na čaju. Koliko ću imati pričati!
- A koliko ću ja imati skrivati - doda u sebi Elizabeth. Putovale su bez mnogo razgovora i bez ikakvih nezgoda; četiri sata nakon odlaska iz Hunsforda stigle su do kuće gospodina Gardinera, gdje su namjeravale ostati nekoliko dana.
Jane je izgledala dobro. Elizabeth je imala malo prigoda ispitati njezino raspoloženje, jer je ljubazna ujna pripremila razne razonode za njih, pa im je cijelo vrijeme bilo ispunjeno. No Jane će se vratiti kući s Elizabeth, a u Longbournu će biti dovoljno slobodna vremena za promatranje.
Elizabeth se jedva prisilila da pričeka do Longbourna prije nego što će ispričati sestri o ženidbenoj ponudi gospodina Darcyja. Spoznaja da može otkriti nešto što bi veoma iznenadilo Jane, a u isto vrijeme godilo njezinoj vlastitoj taštini ako je još nije uspjela razumom sasvim suzbiti, dovodila ju je u takvo iskušenje da bude otvorena da se suzdržala od toga samo zbog neodlučnosti koliko smije kazati, a i zbog bojazni da će, počne li pričati, u žurbi izreći nešto o Bingleyju što bi joj samo još više rastužilo sestru.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

40 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:04 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
39. Poglavlje
Drugog tjedna u svibnju krenule su tri djevojke zajedno iz Ulice Gracechurchu grad… u Hertfordshireu.
Dok su se približavale gostionici gdje su ih trebala čekati Bennetova kola, opazile su, kao znak kočijaševe točnosti, da kroz blagovaonički prozor na prvom katu gledaju Kitty i Lydia. Te su dvije djevojke bile tu već više od jednog sata; to su vrijeme lijepo provele: otišle su u kitničarski dućan s druge strane ulice, promatrale su stražara na dužnosti i pripremile salatu od krastavaca.
Pozdravivši se sa sestrama, pobjedonosno su im pokazale stol na kojem su bile hladne pečenke kakve se obično nude u gostionicama i uzviknule: - Zar nije ovo lijepo? Nije li ovo ugodno iznenađenje?
- Namjeravamo vas sve počastiti - doda Lydia - ali nam morate pozajmiti novac, jer smo maloprije potrošile svoj u onoj trgovini prijeko. - Zatim, pokazujući im što su kupile, reče: - Pogledajte, kupila sam ovaj šeširić. Ne mislim da je osobito lijep, ali, eto, kupila sam ga! Rasparat ću ga kad dođem kući, pa ću ga pokušati prepraviti.
A kad joj sestre rekoše da je šešir ružan, odgovorila je sasvim ravnodušno: - Pa, bila su u dućanu dva ili tri mnogo ružnija; kad kupim saten ljepše boje i nanovo ukrasim šešir, mislim da će biti prilično zgodan. Uostalom, nije baš važno što ćemo nositi ljetos, kad vojska napusti Meryton, a otići će za dva tjedna.
- Doista? - upita Elizabeth osjetivši veliko zadovoljstvo.
- Utaborit će se blizu Brightona; žarko želim da nas tata odvede sve tamo na ljetovanje. To bi bilo divno, i mislim da bi stajalo vrlo malo novca. Zamislite, molim vas, čak bi i mama htjela ići tamo! Kad samo pomislim kako bi nam inače užasno bilo ljeto!
"Da", pomisli Elizabeth, "to bi uistinu bilo divno. Lijepo bismo se sve provele! Bože mili, Brighton i pun vojnički logor, za nas koje su već zbunili jedna mala pukovnija i mjesečni balovi u Merytonu."
- A sad imam neke novosti za vas - objavi Lydia kad su sjele za stol. - što mislite? Divne vijesti… važne vijesti, i to o nekomu koga sve volimo!
Jane i Elizabeth se pogledaju, zatim rekoše konobaru da može ići jer više nije potreban. Lydia se nasmije i prozbori: - A, uvijek ste oprezne. Mislile ste da konobar ne smije čuti. Kao da ga to zanima! često čuje i štošta gore od ovog što ću vam ja kazati. No doista je ružan mladić; drago mi je što je otišao. Nikad u životu nisam vidjela tako dugačku bradu. A sada čujte vijest, tiče se dragog Wickhama; vijest je prelijepa za konobara, zar ne? Nema opasnosti da će se Wickham oženiti onom Mary King. Eto! Otišla je k svom ujaku u Liverpool i ostat će ondje. Wickham je izvan opasnosti.
- I Mary King je izvan opasnosti! - doda Elizabeth. - Izbjegla je brak koji bi bio loš glede novca.
- Velika je budala što je otišla, ako ga voli.
- Nadam se da to nije bila duboka ljubav ni s jedne strane - napomene Jane.
- S njegove doista nije. Ja vam to jamčim, nikad nije nimalo hajao za nju… a tko bi i mogao hajati za takvu ružnu, sitnu pjegavicu?
Elizabeth pomisli da se, iako nikad ne bi upotrijebila tako grube izraze, Lydijini grubi osjećaji ne razlikuju mnogo od onih koje je ona prije gajila u grudima.
Čim su se sve najele i starije platile, rekoše kočijašu neka pripremi kola, te se nakon kratkog dogovora cijelo društvo, sa svim svojim kovčezima, torbicama s priborom za ručni rad, paketima i neželjenim Kittynim i Lydijinim kupljenim stvarima, smjestilo u njih.
- Kako smo se lijepo natiskale u kolima! - uzvikne Lydia. - Drago mi je što sam kupila šeširić ako ni zbog čega drugog, a ono zbog zadovoljstva što imam jedan paket više! A sad, kad smo se smjestile ovako udobno i zgodno, razgovarajmo i smijmo se cijelim putom do kuće. Da čujemo najprije što se događalo vama otkako ste otišle od kuće. Jeste li viđale zanimljive ljude? Jeste li očijukale? Toplo sam se nadala da će jedna od vas pronaći muža prije povratka. Jane će, vidim, ubrzo postati usidjelica. Još malo, pa će joj biti dvadeset i tri! Uh, kako bih se stidjela kad se ne bih udala do dvadeset treće godine! Ne možete ni zamisliti koliko teta Philips želi da nađete muževe. Ona veli da bi bilo bolje da je Lizzy pristala udati se za gospodina Collinsa; ali ja ne mislim da bi to bilo baš zabavno. Bože, kako bih se rado udala prije svih vas!
Onda bih vas ja vodila po svim balovima. Oh, kako smo se lijepo zabavile nedavno kod pukovnika Forstera. Kitty i ja smo bile pozvane da provedemo ondje cijeli dan, a gospođa Forster je obećala da će prirediti malenu plesnu zabavu na večer (gospođa Forster i ja smo jako dobre prijateljice!), pa je pozvala obje Harringtonice, ali je Harriet bila bolesna, te je Pen došla sama. Znate što smo tada učinile? Obukle smo Chamberlayneu žensku odjeću kako bi izgledao kao žena… divne li zamisli! Nitko nije znao ništa o tom osim pukovnika i gospođe Forster, Kitty i mene, te osim tete, jer smo morale posuditi od nje haljinu; ne možete ni zamisliti kako je dobro izgledao! Kad su došli Denny, Wickham, Pratt, te još dvojica ili trojica, nitko ga nije prepoznao. Bože moj, kako sam se smijala! A i gospođa Forster. Mislila sam da ću umrijeti od smijeha. Međutim, to je navelo ljude da posumnjaju, pa su ubrzo otkrili što je posrijedi.
Takvim pričama o zabavama i sličnim šalama nastojala je Lydia, uz pomoć Kittynih primjedbi i dodataka, razonoditi svoje suputnice cijelim putom do Longbourna. Elizabeth je slušala što je manje mogla, ali je protiv volje čula da se često spominje Wickhamovo ime.
Kod kuće su ih dočekali vrlo srdačno. Gospođa Bennet se razveselila kad je opazila da se Janeina ljepota nije smanjila, a Bennet je više puta tijekom večere rekao Elizabeth: - Drago mi je, Lizzy, što si se vratila.
Društvo u blagovaonici bilo je veliko, jer su gotovo svi Lucasovi došli vidjeti Mariju i čuti vijesti. Govorilo se o raznim temama. Ledi Lucas je preko stola ispitivala Mariju o zdravlju i živadi svoje najstarije kćerke; gospođa Bennet je bila dvostruko zauzeta, slušala je izvještaj svoje kćerke Jane, koja je sjedila podalje od nje, o sadašnjoj modi i zatim ga prepričavala mladim gospođicama Lucas koje su sjedile s njezine druge strane, a Lydia je, glasom jačim od ostalih, nabrajala razna zadovoljstva toga jutra svakomu tko ju je htio slušati.
- O, Mary - uzvikne Lydia - baš mi je žao što nisi pošla s nama, jer smo se divno provele. Na putu smo Kitty i ja spustile sve zastore i hinile kao da nema nikoga u kolima; produžila bih tako cijelim putom da se Kitty nije smučilo; a kad smo došle u gostionicu, ponijele smo se, mislim, vrlo lijepo, jer smo njih ostale tri častile izvrsnim ručkom od hladnih pečenki; da si i ti bila ondje, počastile bismo i tebe. A kad smo se pripremile za polazak, bilo je vrlo smiješno. Mislila sam da se nikako nećemo utrpati sve u kola. Umalo sam puknula od smijeha. Bile smo veselo raspoložene cijelim putom do kuće. Pričale smo i smijale se tako glasno da nas je mogao svatko čuti deset kilometara uokolo.
Na to Mary odgovori vrlo ozbiljno.
- Ja nipošto, draga sestro, ne podcjenjujem takva zadovoljstva. Ona bi, bez sumnje, godila većini ženskih pameti. No priznajem da za mene nemaju nikakvih draži; meni bi neusporedivo milija bila knjiga.
Međutim, Lydia nije čula ni riječ od tog odgovora. Rijetko je slušala ikoga duže od pola minute, a onom što je govorila Mary nije nikad obraćala pozornost.
Poslije podne je Lydia navaljivala da odu u Meryton i vide što se događa ondje, ali se Elizabeth odlučno usprotivila. Ne smiju dopustiti da se priča kako gospođice Bennet ne mogu biti kod kuće ni pola dana da ne jure za časnicima. Imala je još jedan razlog za protivljenje tom prijedlogu. Bojala se da će opet vidjeti Wickhama, a odlučila je to izbjegavati što duže. Za nju je bilo neizrecivo zadovoljstvo što pukovnija uskoro odlazi. Trebali su otići za dva tjedna, a kad jednom odu, neće je više ništa, nadala se, uznemirivati u vezi s Wickhamom.
Bila je tek kratko vrijeme kod kuće kad je već opazila da je brightonski plan, koji je spomenula Lydia dok su bile u gostionici, postao predmetom čestih rasprava između njezinih roditelja. Odmah je uočila da otac nema ni najmanju namjeru popustiti, ali su njegovi odgovori bili tako neodređeni i dvosmisleni da majka, iako često obeshrabrena, nije nikako gubila nadu da će na posljetku uspjeti.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

41 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:05 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
40. Poglavlje
Elizabeth više nije mogla svladati nestrpljenje da ispriča Jane ono što joj se dogodilo; napokon joj je, odlučivši da prešutisve što se tiče sestre i pripremivši je za iznenađenje, ispripovijedala sutradan ujutro glavne događaje što su se zbili između nje i gospodina Darcyja.
Janeinu je začuđenost ubrzo smanjila jaka sestrinska pristranost, zbog koje se njezino divljenje Elizabeth činilo sasvim prirodnim; ubrzo su drugi osjećaji sasvim potisnuli iznenađenost. Bilo joj je žao što je gospodin Darcy izjavio svoju ljubav na ne baš preporučljiv način, ali je još više žalila zbog patnje koju mu je, zacijelo, nanijelo sestrino odbijanje.
- Pogriješio je što je bio tako uvjeren u uspjeh - reče ona - i zaista to nije smio pokazati; no zamisli koliko se time povećalo njegovo razočaranje.
- Uistinu mi ga je od srca žao - odgovori Elizabeth - ali ima on i druge osjećaje, koji će brzo otjerati njegovu ljubav prema meni. Ti me ne osuđuješ što sam ga odbila?
- Da osuđujem tebe? Ma, ni govora.
- Ali me osuđuješ zato što sam govorila onako vatreno o Wickhamu?
- Ne, ne mislim da si pogriješila što si tako govorila.
- Promijenit ćeš mišljenje kad ti ispričam što se dogodilo već sutradan.
Zatim joj je pričala o pismu; ponovila je cijeli njegov sadržaj što se tiče Georgea Wickhama. Kakav je to udarac bio za jadnu Jane! Ona je bila sklonija pomisli da u cijelom ljudskom rodu nema toliko zloće koliko je ima u tom jednom jedinom čovjeku. Premda joj je godilo što se gospodin Darcy uspio obraniti, ipak je ni to nije moglo utješiti u njezinoj tuzi što je Wickham takav. Ozbiljno je nastojala istaknuti vjerojatnost da je posrijedi nekakva zabluda i pokušavala je obraniti jednoga ne kriveći drugoga.
- Uzalud se toliko trudiš - reče joj Elizabeth - nikako ne možeš dokazati da su obojica dobri. Odluči koga ćeš od njih smatrati dobrim. U njihovu slučaju ima dovoljno dobrote samo za jednog čovjeka; neko sam se vrijeme i ja kolebala, ali sam sada sklona zaključku da sva dobrota pripada gospodinu Darcyju; no ti prosudi sama.
Još je dugo govorila prije nego što je uspjela navesti Jane da se nasmiješi.
- Ne znam kad sam se ovako prenerazila kao sada - prozbori Jane. - Wickham je tako zao! To je gotovo nevjerojatno. Jadni gospodin Darcy! Draga Lizzy, pomisli samo koliko je propatio. Koliko se razočarao! Zatim je doznao za tvoje nepovoljno mišljenje o njemu! A onda je morao ispričati ono o svojoj sestri! To je, doista, vrlo žalosno. Uvjerena sam da i ti osjećaš tako.
- O! Ne, moje žaljenje i sažaljenje iščeznuli su sada kad vidim da je tvoje srce prepuno jednog i drugog. Znam da ćeš ti biti tako darežljivo pravedna prema njemu da svakog trenutka postajem sve ravnodušnija i nezainteresiranija. Tvoja me velika darežljivost čini štedljivom; nastaviš li jadikovati zbog njega, moje će srce postati lako kao perce.
- Jadni Wickham! Lice mu je izvanredno dobroćudno! A ponašanje vrlo otvoreno i nježno!
- Nedvojbeno se grdno pogriješilo negdje u odgoju te dvojice mladića. Jedan ima svu dobrotu, a drugi sav privid dobrote.
- Ja nisam nikad mislila da gospodinu Darcyju nedostaje dobroćudan izgled toliko koliko si ti uvijek tvrdila.
- Eto, mislila sam da sam neobično oštroumna zato što sam bila tako odlučno protiv njega, i to bez ikakva razloga. Takva odbojnost potiče umne sposobnosti i omogućuje veliku duhovitost. Čovjek može neprestano grditi nekoga i bez opravdanog razloga; no ne može se stalno smijati nekomu da se pokatkad ne spotakne o neku duhovitost.
- Lizzy, kad si prvi put pročitala ono pismo, jamačno si drukčije gledala na sve to nego sada.
- Tako je. Bilo mi je nelagodno; mogu reći da sam bila nesretna. A nisam mogla nikomu reći što osjećam, nisam imala Jane da me tješi i da mi govori kako nisam bila onako slaba, tašta i nerazumna kao što mislim! Oh! Bila si mi i te kako potrebna!
- Vrlo je nezgodno što si upotrijebila onako jake riječi kad si gospodinu Darcyju govorila o Wickhamu, jer sada se čini da nisu bile nimalo opravdane.
- Tako je. No, na žalost, moje su ogorčene riječi bile prirodna posljedica mojih predrasuda. Želim tvoj savjet glede jedne pojedinosti. Kaži mi bi li trebalo otkriti našim znancima Wickhamov pravi karakter.
Jane se malo zamisli, a onda odgovori: - Nema potrebe da ga izlažeš takvoj sramoti. što ti misliš?
- Da se ne bi trebalo upustiti u to. Gospodin Darcy me nije ovlastio da objavim njegovo priopćenje. Naprotiv, vjerovao je da ću sve pojedinosti glede njegove sestre zadržati za sebe; a ako pokušam razuvjeriti ljude u pogledu njegovih ostalih postupaka, tko će mi vjerovati? Opća je predrasuda protiv gospodina Darcyja tako duboko ukorijenjena da bi polovina stanovnika u Merytonu ogorčeno negodovala ako bih ga pokušala prikazati u povoljnom svjetlu. Nisam dorasla tomu. Wickham će uskoro otići, a onda neće više nikomu ovdje biti važno kakav je on zapravo. Jednog će se dana sve to objelodaniti, pa ćemo se tada smijati njihovoj gluposti što to nisu znali već prije. Zasad neću govoriti ništa o tom.
- U pravu si. Objavljivanje njegovih pogrešaka moglo bi ga zauvijek upropastiti. Možda se on sada kaje zbog onog što je učinio i želi se popraviti. Ne smijemo ga natjerati u očaj.
Taj je razgovor donekle stišao uzburkanost Elizabethina duha. Oslobodila se dviju tajni koje su je tištale za proteklih dvaju tjedana i bila je uvjerena da će u Jane imati pozornu slušateljicu kad god zaželi opet govoriti o njima. No ostala je još jedna tajna, čije je objelodanjivanje zabranjivala mudrost. Nije se usudila ispričati drugu polovicu Darcyjeva pisma niti priopćiti sestri da joj se gospodin Bingley istinski divio. Tu spoznaju nije mogla nikomu otkriti; bila je svjesna da bi priopćenje te tajne bilo opravdano samo ako bi se moglo pretpostaviti da će ono dovesti do potpunog razumijevanja između Bingleyja i Jane. "A ako se", pomisli Elizabeth, "taj nevjerojatni događaj ikada zbije, onda bih, ionako, mogla kazati samo ono što će Bingley osobno moći reći na mnogo ugodniji način. O tom ću smjeti govoriti tek onda kad vijest izgubi svu svoju vrijednost."
Sada kad su obje bile kod kuće, Elizabeth je često imala priliku promatrati sestrino pravo raspoloženje. Jane bijaše nesretna. Još je osjećala duboku ljubav prema Bingleyju. Kako nikad prije nije ni zamišljala da je zaljubljena, njezina je ljubav prema njemu imala svu toplinu prve ljubavi i, zbog njezinih godina i naravi, veću postojanost od one kojom se prve ljubavi obično mogu pohvaliti; osim toga, toliko je cijenila uspomenu na njega i toliko ga je izdvajala od svih ostalih mladića da su joj bili potrebni sav razum i sva obzirnost prema osjećajima svojih prijatelja kako bi se svladala i oduprla dubokoj tuzi koja bi narušila kako njezino zdravlje tako i njihov mir.
- Dakle, Lizzy - reče jednog dana gospođa Bennet - što misliš sada o Janeinoj nesreći? Što se mene tiče, odlučila sam da neću više nikada nikomu govoriti o tom. Tako sam neki dan rekla i svojoj sestri Philips. No ne mogu doznati je li ga Jane viđala u Londonu. On se vrlo nedostojno ponio… mislim da ne postoji ni najmanja mogućnost da će ga ona ikada dobiti. Ništa se ne govori o njegovu dolasku u Netherfield ljetos; uzalud sam se raspitivala kod svih koji bi to mogli znati.
- Ne mislim da će više ikada živjeti u Netherfieldu. - Ah, kako ga je volja. Nitko i ne želi da on dođe. Nikad neću prestati tvrditi da je postupio vrlo ružno prema mojoj kćeri; da sam ja na njezinu mjestu, ne bih tako lako prešla preko toga. Tješi me pomisao da će Jane umrijeti od slomljenog srca, a onda će mu biti žao zbog onog što je učinio.
Međutim, budući da Elizabeth nije takvo očekivanje moglo nimalo utješiti, nije rekla ništa.
- Onda, Lizzy - nastavi majka - Collinsovi žive vrlo udobno, je li? Nadam se da će to potrajati. Kako se hrane? Charlotte je izvrsna kućanica, uvjerena sam. Ako je i upola štedljiva kao njezina majka, podosta će uštedjeti. Vjerojatno vode kućanstvo bez ikakva rasipništva.
- Da, tako je.
- Vode računa o svakoj pari. Da, da. Paze da ne prekorače svoj prihod. Oni nikad neće oskudijevati u novcu. Neka im bude sretno! Po svoj prilici govore često o tom kako će naslijediti Longbourn kad vam umre otac. Znam, gledaju na imanje kao da je već njihovo.
- Tu temu nisu mogli spominjati preda mnom.
- Uistinu bi bilo čudno da su je spomenuli; no ne sumnjam da često govore o njoj kad su sami. Ako ih ne grize savjest što će dobiti imanje koje im po pravdi ne pripada, neka im bude. Ja bih se stidjela ako bih tako naslijedila tuđi imetak.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

42 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:05 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
41. Poglavlje
Prvi je tjedan nakon njihova povratka brzo prošao. Počeo je i drugi. Bio je to posljednji tjedan boravka pukovnije u Merytonu, pa se svim mladim damama u okolici naglo kvarilo raspoloženje.
Potištenost je bila gotovo opća. Samo su starije gospođice Bennet mogle jesti, piti, spavati i obavljati svoje uobičajene poslove. Zbog te su ih ravnodušnosti često korile Kitty i Lydia, čiji je jad bio golem i koje nisu mogle shvatiti takvu bezosjećajnost ni kod koga u obitelji.
- Za ime Božje! što će biti od nas? što da se radi? - često su uzvikivale u gorčini svoje tuge. - Kako možeš biti tako nasmijana, Lizzy?
Njihova je nježna majka tugovala s njima; sjećala se što je osobno propatila u sličnoj prigodi prije dvadeset i pet godina.
- Plakala sam dva dana bez prestanka kad je otišla pukovnija pukovnika Millera. Mislila sam da će mi puknuti srce.
- Moje će, čvrsto sam uvjerena, prepuknuti - reče Lydia.
- Kad bi se barem moglo otići u Brighton! - napomene gospođa Bennet.
- Ah, da! Kad bismo mogle otići u Brighton. No tata se odlučno protivi.
- Malo kupanja u moru pomoglo bi mi za cio život.
- Moja teta Philips misli da bi i meni more veoma koristilo - doda Kitty.
Takve su se jadikovke stalno čule u longbournskoj kući. Elizabeth pokuša sve to gledati kao razonodu, ali joj se zadovoljstvo brzo pretvori u stid. Ponovno je osjetila opravdanost Darcyjevih zamjerki; i nikad dotad nije mu bila sklonija oprostiti što je utjecao na gledišta svog prijatelja Bingleyja.
Međutim, Lydijino se turobno raspoloženje uskoro razvedrilo, jer ju je gospođa Forster, pukovnikova žena, pozvala da pođe s njom u Brighton. Ta je dragocjena prijateljica bila vrlo mlada i tek nedavno se udala. Slične po blagoj naravi i veselosti, zbližile su se i za tri mjeseca poznanstva postale prisnim prijateljicama.
Lydijina oduševljenost takvom prilikom, njezino obožavanje gospođe Forster, radost gospođe Bennet i Kittyno razočaranje teško se mogu opisati. Nimalo se ne obazirući na sestrine osjećaje, Lydia je letjela po kući, nemirna i zanesena, tražila je od svakoga da joj čestita, smijala se i govorila glasnije nego ikad, dok je nesretna Kitty sjedila u salonu i proklinjala svoju sudbinu koliko bezrazložno toliko i svadljivo. - Ne shvaćam zašto gospođa Forster nije pozvala i mene - reče ona - iako joj nisam nikakva osobito bliska prijateljica. Imam isto toliko prava da budem pozvana kao i Lydia, čak i više, jer sam dvije godine starija od nje.
Uzalud ju je Elizabeth pokušavala urazumiti, a Jane utješiti. što se tiče Elizabeth, taj poziv nipošto nije mogao u njoj izazvati iste osjećaje kao kod njezine majke i Lydije i smatrala ga je smrtnom presudom za ono malo preostalog Lydijina zdravog razuma. Iako bi taj potez, ako bi se doznao, izazvao zgražanje, morala je potajno savjetovati ocu da ne dopusti Lydiji da otputuje. Istaknula mu je svu nepristojnost Lydijina općeg ponašanja, napomenula je da će joj malo koristiti prijateljstvo takve žene kao što je gospođa Forster i naglasila je vjerojatnost da će postati još nepromišljenijom uz takvu prijateljicu u Brightonu, gdje su iskušenja veća nego u njezinu zavičaju. On je pažljivo sasluša, a onda reče: - Lydia se neće smiriti dok se ne pokaže u nekom mjestu gdje ima mnogo svijeta, a ne možemo se nadati da će to ikada moći učiniti uz manje troškove i manje nezgode za svoju obitelj nego sada.
- Da si svjestan - reče Elizabeth - velikih neugodnosti kojima ćemo svi biti izloženi kad šira javnost uoči Lydijino neobuzdano i nepromišljeno ponašanje… uostalom, neke su se neugodnosti već i dogodile… ti bi, uvjerena sam, drukčije mislio o svemu tom.
- Već su se dogodile? - ponovi Bennet. - što je, zar je rastjerala neke tvoje obožavatelje? Jadna mala Lizzy! Ne očajavaj! Takvi preosjetljivi mladići koji ne mogu podnijeti da budu u srodstvu s malo bezumlja nisu vrijedni žaljenja. Hajde, pokaži mi popis tih kukavnih mladića koje je Lydijina ludost rastjerala.
- Uistinu griješiš. Meni osobno nije nanesena nikakva takva šteta protiv koje bih negodovala. Ne žalim se ni na što posebno, već na opće zlo za sve nas. Našoj važnosti, našem ugledu u okolici, neizbježno će štetiti lakoumnost, pretjerano samopouzdanje i potpuna neobuzdanost kojima obiluje Lydijin karakter. Oprosti… ali moram govoriti otvoreno.
Ako joj ti, dragi oče, ne pokušaš ukrotiti nemirni duh i objasniti joj da je ovo što sada radi neozbiljno i štetno, ona će uskoro postati nepopravljivom. Njezin će se karakter već oblikovati i ona će, u šesnaestoj godini, postati razuzdana namiguša koja će sebe i svoju obitelj izvrgnuti podsmijehu… i to namiguša čije je koketiranje najgore i najniže vrste, namiguša bez ikakve privlačnosti osim mladosti i ljepuškasta izgleda, a koja će, u svom neznanju i praznoglavosti, svojom neobuzdanom željom da se svidi navući na sebe opći prezir. Ta opasnost ugrožava i Kitty. Ona će ići kamo god je Lydia vodi. Tašta je, neupućena, lijena i sasvim neobuzdana! Oh! Dragi oče, zar možeš misliti da one neće naići na osudu i prezir gdje god se pojave i da njihova sramota neće pasti i na njihove sestre?
Vidjevši da ona sve to uzima pretjerano ozbiljno, Bennet je nježno uhvati za ruku i odgovori joj: - Ne brini, kćeri mila. Svi koji poznaju tebe i Jane, zacijelo vas poštuju i cijene… i neće vas gledati u gorem svjetlu zato što imate dvije ili, bolje rečeno tri, vrlo budalaste sestre. Nećemo imati mira u Longbournu ako Lydia ne ode u Brighton. Pa, onda neka ide. Pukovnik Forster je pametan čovjek, te će je čuvati od svakog ozbiljnog zla; a ona je, na sreću, presiromašna da bi bila žrtva bilo čije gramzivosti. U Brightonu će imati manju važnost čak i kao obična namiguša nego ovdje. Časnici će ondje naći žene koje će im više privući pozornost. Nadajmo se stoga da će joj boravak ondje pokazati koliko je beznačajna. Uglavnom, ne može postati mnogo gorom nego što je sada, a da nam ne dade opravdanje da je zaključamo do kraja života.
Elizabeth se morala zadovoljiti tim odgovorom, ali je ostala pri svom mišljenju, te je otišla od oca razočarana i tužna. No nije bilo svojstveno njezinoj naravi da svoju zabrinutost poveća stalnim razmišljanjem o onom što je muči. Bila je uvjerena kako je izvršila svoju dužnost i nije se htjela izjedati zbog neizbježnog zla ili ga još povećavati tjeskobom.
Da su Lydia i majka znale o čemu se Elizabeth savjetovala s ocem, njihovo negodovanje ne bi mogla izraziti ni njihova udružena govorljivost. U Lydijinoj je mašti odlazak u Brighton sadržavao u sebi sve mogućnosti zemaljske sreće. Vidjela je, stvaralačkim okom mašte, ulice tog šarolikog kupališta, preplavljene časnicima. Vidjela je sebe okruženu desecima zasad nepoznatih udvarača. Vidjela je sve divote logora… njegove šatore razapete u pravilnim usporednim redovima i prepune mladih, veselih ljudi u blistavim grimiznim odorama; i, kako bi upotpunila sliku, vidjela je sebe kako sjedi pod šatorom i nježno očijuka barem sa šestoricom časnika istodobno.
Da je znala kako ju je sestra pokušala otrgnuti od takvih mogućnosti i takvih situacija, kakvi bi bili njezini osjećaji? Njih bi mogla razumjeti samo majka, jer je i ona slično osjećala. Lydijin odlazak u Brighton bio joj je jedina utjeha nakon tužnog zaključka da njezin muž ne namjerava otići tamo.
Međutim, nisu znale o čemu su Elizabeth i Bennet razgovarali, te je njihovo ushićenje potrajalo sve do Lydijina odlaska.
Elizabeth je sada čekala da se vidi s Wickhamom posljednji put. Budući da je nakon povratka često bila u društvu s njim, njezino je uzbuđenje već gotovo sasvim splasnulo, a potpuno je iščeznula i njezina prijašnja naklonost. Čak je počela zapažati u njegovoj blagosti, koja ju je isprva očaravala, izvještačenost i jednoličnost koje su joj bile odvratne i dosadne. Štoviše, njegovo sadašnje ponašanje prema njoj bilo je za nju nov izvor nezadovoljstva, jer ju je njegova uskoro pokazana želja da obnovi udvaranje, svojstveno početku njihova poznanstva, mogla samo razljutiti poslije svega što se dogodilo. Prestala je imati bilo kakve obzire prema njemu čim je vidjela da ju je odabrao za cilj tako neozbiljnog udvaranja i uvrijedila se zbog njegove uvjerenosti da će on, koliko god dugo i zbog kakva god razloga joj uskratio svoju pažnju, moći osvojiti njezinu naklonost čim joj se bude htio ponovno udvarati.
Posljednjeg dana boravka pukovnije u Merytonu on je, s ostalim časnicima, večerao u Longbournu. Elizabeth je bila tako nesklona ljubaznom rastanku s njim da je, na njegovo pitanje kako je provodila vrijeme u Hunsfordu, odgovorila da su u Rosingsu boravili tri tjedna pukovnik Fitzwilliam i gospodin Darcy i zapitala ga poznaje li prvoga.
Doimao se iznenađeno, nezadovoljno i uplašeno. No brzo se sabrao, nasmiješio i odgovorio kako ga je nekoć viđao često i, napomenuvši da je pukovnik vrlo otmjen čovjek, zapitao je kako joj se on sviđa. Ona se toplo izjasni u Fitzwilliamov prilog. Držeći se ravnodušno, Wickham uskoro doda: - Koliko je vremena, rekoste, proveo u Rosingsu?
- Skoro tri tjedna.
- I često ste ga viđali? - Da, gotovo svaki dan.
- On se vlada sasvim drukčije od svog rođaka.
- Da, sasvim drukčije. No mislim da je Darcy, što duže ga čovjek poznaje, sve bolji.
- Doista? - uzvikne Wickham i čudno je pogleda. - A, molim vas, smijem li pitati…? - Međutim, zaustavi se i doda veselijim glasom: - Ponaša li se bolje? Je li izvolio dodati malo uljudnosti svom uobičajenom načinu ponašanja? Naime, ne nadam se - nastavi on tišim i ozbiljnijim tonom - da je bolji u biti.
- O, ne! - odgovori Elizabeth. - U biti je, mislim, onakav kakav je uvijek bio.
Dok je govorila, Wickham se držao tako kao da ne zna bi li se radovao ili ne, jer nije bio nacistu jesu li te njezine riječi povoljne za Darcyja ili nisu. Nešto u izrazu njezina lica natjeralo ga je da je sluša uplašeno i zabrinuto kad je dodala: - Rekavši da je sve bolji što duže ga čovjek poznaje, nisam mislila na poboljšanje ni njegova duha, ni njegova ponašanja, već da se, ako ga čovjek dulje poznaje, bolje može razumjeti njegova narav.
Wickhamova se zabrinutost sada odrazi u crvenilu lica i uznemirenom pogledu; šuteći nekoliko minuta, napokon se sabere, opet se okrene prema njoj i prozbori vrlo blagim glasom: - Budući da veoma dobro znate moje osjećaje prema gospodinu Darcyju, lako ćete shvatiti koliko se iskreno radujem što je on tako mudar da se barem nastoji doimati dobro. Njegov ponos u tom smjeru može biti koristan, ako ne njemu, a ono mnogim drugima, jer će ga odvratiti od onakvih podlosti zbog kakvih sam ja stradao. Međutim, bojim se da se toj opreznosti, na koju ste mislili, priklonio samo za vrijeme boravka kod tetke, prema čijem povoljnom mišljenju i sudu osjeća veliko strahopoštovanje. Njegov strah od nje uvijek je, znam, djelovao kad su bili zajedno, a veći dio tog straha mora se pripisati njegovoj velikoj želji da se svidi gospođici de Bourgh kako bi se oženio njome.
Elizabeth se protiv volje nasmiješi tomu, ali mu odgovori samo gotovo neprimjetnim kimanjem glavom. Naslutila je da se on želi upustiti u svoje stare jadikovke, no nije bila raspoložena za njih. Do kraja večeri nastojao se držati vedro kao i obično, ali više nije pokušavao svojom pažnjom izdvojiti Elizabeth od ostalog društva. Na posljetku su se rastali uljudno, ali vjerojatno s obostranom željom da se više nikad ne sretnu.
Kad se društvo razišlo, Lydia je otišla u Meryton s gospođom Forster, jer su odande trebale krenuti rano ujutro. Njezin je rastanak s obitelji bio više bučan nego ganutljiv. Jedino je Kitty ronila suze, no plakala je od ljutnje i zavisti. Gospođa Bennet je opširno izražavala lijepe želje za kćerkinu sreću i najozbiljnije joj je savjetovala da ne propusti priliku da se što bolje zabavi… a moglo se pouzdano očekivati da će se taj savjet poslušati; zbog Lydijine bučne sreće dok se opraštala, tihi pozdrav njezinih sestara, iako izrečen, nije se ni čuo.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

43 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:06 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
42. Poglavlje
Da se Elizabethino mišljenje temeljilo samo na braku njezinih roditelja, ona ne bi mogla imati baš ugodnu predodžbu o bračnoj sreći i kućnom miru.
Njezin se otac, osvojen mladošću i ljepotom te onim izgledom veselosti koji mladost i ljepota obično daju, oženio djevojkom čija su nerazumnost i uskogrudnost vrlo rano u njihovu braku dokrajčile pravu ljubav prema njoj. Poštovanje, uvažavanje i povjerenje iščeznuli su zauvijek; srušila su se sva njegova gledišta o kućnoj sreći. Međutim, Bennet nije bio takve naravi da bi utjehu zbog razočaranja, izazvanog njegovom vlastitom nepromišljenošću, potražio u onim zadovoljstvima koja vrlo često tješe nesretnike u njihovoj ludosti ili poročnosti. Volio je prirodu i knjige; iz tih dviju sklonosti ponikli su njegovi glavni užici. Sa ženom nije imao gotovo ništa zajedničko, osim što su ga uveseljavali njezino neznanje i budalaštine. To nije ona vrsta sreće kakvu čovjek obično želi u vezi sa ženom; no, ako nema drugih razonoda, pravi će filozof iskoristiti ono što može.
Međutim, Elizabeth nije nikad bila slijepa glede nepriličnog ponašanja svog oca kao muža. Uvijek je gledala na to s boli u srcu; no, poštujući njegove sposobnosti i zahvalna za njegove ljubazne postupke prema njoj, nastojala je zaboraviti ono Što je, htjela ili ne htjela, morala vidjeti, a i otjerati iz misli njegovo stalno kršenje bračnih obveza i pristojnosti, koje je, budući da je ženu izvrgavao preziru vlastite djece, bilo za najveću osudu. No nikad nije osjećala tako duboko kao sada nepovoljnosti koje neizbježno prate djecu iz tako neskladnog braka niti je ikad bila toliko svjesna zla koje izvire iz tako nepromišljeno primijenjenih očevih sposobnosti; sposobnosti koje bi, pravilno iskorištene, bar sačuvale ugled njegovim kćerkama, ako i ne bi mogle povećati mudrost njegove žene. Elizabeth se obradovala Wickhamovu odlasku, ali je inače imala malo razloga za zadovoljstvo što je pukovnija otišla. Njihove su zabave izvan kuće bile manje raznolike nego prije, a kod kuće su majčini i sestrini prigovori zbog dosade koja ih okružuje oneraspoložili sve. Moglo se predvidjeti da će se Kitty s vremenom vratiti zdrav razum, jer su uznemiritelji njezina mozga otišli, no njezina će se sestra, od čije se naravi moglo očekivati veće zlo, samo još više učvrstiti u svojoj ludosti i samouvjerenosti jer je otišla u mjesto koje je dvostruko opasno: kao kupalište i kao vojnički tabor. Stoga je Elizabeth, jedno s drugim, zaključila ono što su spoznali i drugi prije nje: da događaj koji je nestrpljivo priželjkivala nije, kad se ostvario, donio onakvo zadovoljstvo kakvo je očekivala. U skladu s tim, trebala je odabrati neko drugo vrijeme za početak prave sreće… pronaći nešto drugo na što će usredotočiti svoje želje i nade, pa se, uživajući u iščekivanju, utješiti glede sadašnjosti i pripremiti za buduće razočaranje. Oko putovanja u Jezersku oblast vrtjele su joj se sada najsretnije misli; to joj je bilo najbolja utjeha za sve nelagodne sate što ih je majčino i Kittyno nezadovoljstvo učinilo neizbježnima; da je mogla uključiti i Jane u taj plan, onda bi sve bilo savršeno.
"Ipak, sretna je okolnost", mislila je, "što mogu još nešto poželjeti. Da je cijeli plan savršen, moje bi razočaranje bilo neizbježno. No ovako, budući da ću u srcu neprestano nositi tugu zbog sestrine odsutnosti, mogu očekivati da će mi se ostale lijepe nade ostvariti. Onaj plan koji u cijelosti obećava radost nikad ne može biti uspješan; jedina su obrana od općeg razočaranja male nevolje.
Lydia je na odlasku obećala da će pisati često i opširno majci i Kitty, no njezina su se pisma uvijek morala dugo čekati i uvijek su bila vrlo kratka. Pisma majci nisu sadržavala gotovo ništa osim obavijesti da su se maloprije vratile iz knjižnice, kamo su ih pratili ti i ti časnici i gdje je vidjela tako lijepe ormare i stolove da naprosto luduje za njima… da ima novu haljinu ili nov suncobran koji bi rado opisala opširnije, ali mora odmah prekinuti jer je gospođa Forster zove da idu u tabor. A iz njezina se dopisivanja sa sestrom moglo još manje doznati, jer su njezina pisma Kitty, premda prilično duža, bila strogo povjerljiva.
Dva ili tri tjedna nakon njezina odlaska, u Longbourn su se počeli vraćati zdravlje, dobro raspoloženje i veselje. Sve se doimalo sretnije. Obitelji koje su zimovale u Londonu vratile su se i došlo je vrijeme ljetnih haljina i ljetnih priredbi. Gospođi Bennet se vratila uobičajena svadljiva vedrina. Sredinom lipnja se Kitty već toliko oporavila da je bila kadra ući u Meryton bez suza. Taj je sretni događaj ulio Elizabeth nadu da će se Kitty do Božića dovoljno opametiti da ne spominje časnike više nego jedanput na dan, ako se, po nekom okrutnom i zlobnom rasporedu vojnog ministarstva, ne nastani u Merytonu neka druga pukovnija.
Već se brzo približavalo vrijeme određeno za početak putovanje na sjever. Do njega su ostala još samo dva tjedna kad je od gospođe Gardiner stiglo pismo koje je ne samo odgodilo njegov početak nego je i skratilo njegovo trajanje. Gospodin Gardiner nije zbog poslova mogao krenuti na put prije sredine srpnja i morao se vratiti u London za mjesec dana, a kako im to ostavlja premalo vremena da idu tako daleko i vide sve što su prvobitno namjeravali, odnosno da to vide bez žurbe, prisiljeni su odustati od odlaska u Jezersku oblast i zadovoljiti se mnogo kraćim putovanjem, te stoga, prema sadašnjem planu, neće ići na sjever dalje od Derbyshirea. U tom se kraju može dovoljno vidjeti da bi se ispunilo vrijeme od oko tri tjedna; a za gospođu Gardiner je to imalo osobitu draž. Grad u kojem je ona prije provela nekoliko godina, a u kojem će oni sada boraviti nekoliko dana, izazivao je u njoj radoznalost koliko i čuvene ljepote Matlocka, Chatswortha, Dovedalea i Peaka.
Elizabeth se duboko razočarala; i te kako je željela vidjeti jezera i vjerovala je da je ipak bilo dovoljno vremena za to. No morala se zadovoljiti promijenjenim planom, a kako je bila vedre naravi, sve je uskoro bilo u redu.
Spominjanje Derbyshirea izazvalo je razne misli kod nje. Čim je vidjela tu riječ, morala je pomisliti na Pemberley i njegova vlasnika. "Ali", mislila je, "valjda mogu nekažnjeno ući u njegov zavičaj i uzeti nekoliko fluorita da me on ne opazi."
Razdoblje čekanja sad se udvostručilo. Trebala su proći četiri tjedna do ujakova i ujnina dolaska. No napokon su prošli, te u Longbourn stigoše gospodin i gospođa Gardiner sa svojih četvero djece. Odlučeno je da djeca, dvije djevojčice, jedna od šest i druga od osam godina, i dva mlađa dječaka, ostanu pod posebnim nadzorom svoje rođakinje Jane, koja je, zbog svoje razboritosti i dobre naravi, a i zato što im je bila ljubimica, bila najpogodnija za brigu o njima u svakom pogledu… da ih uči, da se igra s njima i da ih voli.
Gardineri su samo prenoćili u Longbournu, i već ujutro su otputovali s Elizabeth u potragu za novim predjelima i zabavom. Jedan im je užitak bio zajamčen, užitak koji donosi društvo dobrih suputnika. Svi su bili takva zdravlja i takve naravi da su mogli podnijeti nezgode, imali su dovoljno vedra duha da povećaju svako zadovoljstvo, a njihova razboritost i ljubav mogle su im, ako zatreba, nadoknaditi vanjska razočaranja.
Nije cilj ovog djela da opiše Derbyshire niti bilo koje od znamenitih mjesta kroz koja ih je vodio put; Oxford, Blenheim, Warwick, Kenilworth, Birmingham itd. dovoljno su poznati. Ovdje nas zanima samo malen dio Derbyshirea. Vidjevši sve glavne ljepote te oblasti, zaputili su se u gradić Lambton, gdje je gospođa Gardiner nekoć živjela i gdje je, kako je nedavno čula, bilo još i sada nekoliko njezinih starih znanaca. A Elizabeth je doznala od ujne da je Pemberley udaljen samo osam kilometara od Lambtona. Nije bio baš na njihovu putu, ali ne ni više od kilometra i pol od njega. Kad su sinoć razgovarali o putovanju, gospođa Gardiner je izrazila želju da opet vidi to mjesto. Gospodin Gardiner je rado pristao, pa su upitali Elizabeth slaže li se s tim.
- Mila moja, zar ne bi htjela vidjeti mjesto o kojem si tako mnogo slušala - zapita njezina ujna - mjesto koje je zavičaj mnogih tvojih znanaca? Wickham je, znaš, proveo cijelu mladost ondje.
Elizabeth se snuždi. Smatrajući da nema što tražiti u Pemberleyju, morala je hiniti da ga ne želi vidjeti. Mora priznati da su joj velike kuće već dosadile, kazala je; budući da ih je razgledala već mnogo, više ne uživa u lijepim sagovima i satenskim zavjesama.
Gospođa Gardiner je ukori zbog gluposti: - Kad bi bila riječ samo o lijepoj kući, bogato namještenoj, ni meni se ne bi išlo tamo; no imanje je divno. Na njemu su neke od najljepših šuma u grofoviji.
Elizabeth nije znala što da kaže… ali nije mogla pristati. Odmah je pomislila na mogućnost da se sretne s Darcyjem dok budu razgledavali to mjesto. To bi bilo strašno! Pocrvenjela je i pri pukoj pomisli, te se pitala ne bi li bilo bolje da otvoreno razgovara s ujnom umjesto da se izloži takvoj opasnosti. No bilo je razloga i protiv toga, te je napokon odlučila da joj to ostane kao posljednje sredstvo ako dozna da porodica ne izbiva odande.
U skladu s tim, kad je uvečer otišla u spavaću sobu, pozvala je sobaricu i upitala je li Pemberley lijepo mjesto, kako se zove vlasnik i, s popriličnim strepnjama, je li porodica doputovala iz Londona kako bi na imanju provela ljeto. I te kako joj je laknulo kad je na posljednje pitanje dobila niječan odgovor. Kako više nije imala razloga za strahovanje, sada je i ona veoma željela vidjeti tu kuću; kad se ujutro opet poveo razgovor o tom i upitali su je što misli, odmah je odgovorila, tobože ravnodušno, da se potpuno slaže s prijedlogom. Tad odlučiše otići u Pemberley.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

44 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:06 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
43. Poglavlje
Dok su se vozili, Elizabeth je, donekle uznemireno, očekivala da se na vidiku pojave pemberleyske šume i, kad su se napokon provezli mimo vratarske kućice, sva je ustreptala od uzbuđenja.
Perivoj je bio vrlo velik i veoma raznolika izgleda. Ušli su u njega s njegove najniže točke i vozili se neko vrijeme kroz lijepu šumu što se protezala daleko.
Elizabeth je bila previše uzbuđena za razgovor, ali je vidjela sve i divila se svemu. Postupno se penjući oko pola kilometra, našli su se na vrhu brežuljka gdje je šuma prestajala i gdje su im oči odmah ugledale Pemberleysku kuću na suprotnoj strani doline u koju je put naglo skretao. Bila je to velika, lijepa, kamena zgrada, istaknuta na uzvisini, iza nje se pružao lanac visokog šumovitog gorja, a ispred nje je tekla nabujala rječica bez ičega umjetnog oko sebe. Njezine obale nije čovječja ruka ni preuredila, ni lažno ukrasila. Elizabeth se oduševila. Još nikada nije vidjela mjesto kojem je priroda bila blagonaklonija i gdje se prirodna ljepota tako malo pokvarila lošim ukusom. Svi su se zaneseno divili; u tom je trenutku spoznala da biti gospodaricom Pemberleyja znači nešto posebno!
Spustiše se niz brdo, prijeđoše most i dovezoše se pred kućna vrata; dok su gledali kuću izbliza, vrati joj se svom snagom prijašnji strah da će susresti vlasnika. Bojala se da je, možda, ona sobarica pogriješila. Kad su zatražili da razgledaju kuću, pustili su ih u predvorje; dok su čekali kućepaziteljicu, Elizabeth je imala vremena da se čudi gdje se to našla.
Tada je došla kućepaziteljica, postarija žena čestita izgleda, prirodnija i mnogo uglađenija nego što je Elizabeth očekivala. Uđoše za njom u blagovaonicu. Bila je to velika prostorija skladnih razmjera, s lijepim namještajem. Prelazeći pogledom DO njoj kratko vrijeme, Elizabeth priđe prozoru kako bi uživala u vidiku. Sumom okrunjen brežuljak s kojeg su se maloprije spustili doimao se iz daljine mnogo strmijim i svojom je ljepotom godio oku. Cijela je okolica bila prekrasna, te je sve promatrala zadivljeno… rijeku, drveće na njezinim obalama, vijugavu dolinu, sve dokle joj je pogled sezao. Kad su prešli u druge sobe, izgled okolice se mijenjao s promjenom točke promatranja i sa svakog se prozora vidjela drukčija ljepota. Sobe su bile visoke i velike, a njihov je namještaj odgovarao bogatstvu njihova vlasnika. Elizabeth je opazila, diveći se Darcyjevu ukusu, da pokućstvo nije ni neukusno upadljivo, ni pretrpano beskorisnim ukrasima; iako manje raskošno, bilo je otmjenije nego namještaj u Rosingsu.
"Eto", pomisli ona, "mogla sam postati ovdje gospodaricom! Sad sam mogla već dobro poznavati ove sobe. Umjesto što ih razgledavam kao tuđinka, mogla sam uživati u njima kao u svojima i primiti u njih kao svoje goste ujaka i ujnu. Ma, ne", sabere se ona, "to se ne bi moglo dogoditi; ujak i ujna bili bi izgubljeni za mene; ne bih ih smjela pozvati u goste."
Ta je misao bila baš dobrodošla… spasila ju je od kajanja.
Željela je pitati kućepaziteljicu je li joj gospodar doista odsutan, ali nije imala hrabrosti za to. Na posljetku izrekne to pitanje njezin ujak, te se uplašeno okrenula na drugu stranu dok je kućepaziteljica, gospođa Reynolds, odgovorala da je odsutan i dodala: - No očekujemo ga sutra, s velikom skupinom prijatelja. Elizabeth se veoma razveseli što nisu svoj put nekim slučajem odgodili za jedan dan.
Tada je ujna pozove da pogleda neku sliku. Prišla je i ugledala Wickhamov portret… obješen, s još nekoliko minijatura, iznad kamina. Ujna je, smiješeći se, zapita kako joj se sviđa. Uto im se približi kućepaziteljica i reče im da je to slika jednog mladog gospodina, sina nadzornika imanja pokojnog gospodara, kojeg je on školovao o svom trošku.
- Sada je stupio u vojsku - doda ona - ali se, na žalost, previše raspustio.
Gospođa Gardiner pogleda s osmijehom nećakinju, ali joj Elizabeth ne odgovori na smiješak.
- A ovo je - reče gospođa Reynolds, pokazujući jednu drugu minijaturu - slika moga gospodara; vrlo je vjerna. Naslikana je u isto doba kad i ona druga… otprilike prije osam godina.
- Mnogo sam slušala o otmjenom izgledu vašeg gospodara - izjavi gospođa Gardiner gledajući sliku. - Ima lijepo lice. No ti nam, Lizzy, možeš reći sliči li mu.
Poštovanje gospođe Reynolds prema Elizabeth kao da se povećalo čim je čula da ona pozna njezina gospodara.
- Zar mlada dama pozna gospodina Darcyja? Elizabeth pocrveni i odgovori: - Malo.
- Ne mislite li da je on vrlo lijep gospodin, gospođice?
- Da, vrlo je lijep.
- Ja uistinu ne znam ljepšeg od njega; gore na galeriji vidjet čete njegovu ljepšu i veću sliku nego što je ova. Moram istaknuti da je ova soba bila najmilija mom pokojnom gospodaru, a ove su minijature bile tu već u njegovo vrijeme.
To je objasnilo Elizabeth zašto je i Wickhamova slika među njima. Gospođa Reynolds im tada skrene pozornost na sliku gospođice Darcy, napravljenu kad joj je bilo tek osam godina.
- Je li gospođica Darcy lijepa kao i njezin brat? -zapita gospođa Gardiner.
- Oh, da! Ona je najljepša mlada dama koju sam ikad vidjela: I veoma je izobražena! Svira i pjeva po cio dan. U susjednoj je sobi nov glasovir, nedavno nabavljen za nju… dar mog gospodara; ona dolazi sutra s njim.
Gospodin Gardiner, čije je ponašanje bilo prirodno i prijazno, poticao je njezinu govorljivost pitanjima i primjedbama, a gospođa Reynolds, zbog ponosa ili iz odanosti, očito je vrlo rado pričala o svom gospodaru i njegovoj sestri. - Boravi li vaš gospodar dugo u Pemberleyju tijekom godine?
- Ne onoliko koliko bih željela, gospodine; ali otprilike polovinu svog vremena provodi ovdje; a gospođica Darcy je uvijek ovdje za vrijeme ljetnih mjeseci.
"Osim", pomisli Elizabeth, "kad ide u Ramsgate."
- Kad bi se vaš gospodar oženio, više biste ga viđali.
- Da, gospodine; ali ne znam kad će se to dogoditi. Ne znam koja je dovoljno dobra za njega.
Gospodin i gospođa Gardiner se nasmiješe. Elizabeth nije mogla prešutjeti riječi: - Ide mu u prilog što tako mislite.
- Što sam rekla, istina je, to mogu potvrditi svi koji ga znaju - odgovori kućepaziteljica. Elizabeth pomisli da ona ipak pretjeruje, te s velikim iznenađenjem sasluša njezine riječi: - Nikad u životu nisam čula od njega ljutitu riječ, a znam ga od njegove četvrte godine.
Ta joj se pohvala činila vrlo čudnom i najviše je odudarala od njezinih zaključaka. Čvrsto je vjerovala da on nije dobre naravi. Postavši vrlo radoznalom, željela je čuti što više i bila je zahvalna svom ujaku kad je kazao: - Malo je onih o kojima se to može reći. Sretni ste što imate takva gospodara.
- Da, gospodine, znam da jesam. Nigdje na svijetu ne bih mogla nadi boljega. Odavno sam zapazila da oni, koji su dobrodušni kao djeca, ostaju dobrodušni i kad odrastu, a on je bio najbolji i najplemenitiji dječak na svijetu.
Elizabeth se zagleda u nju. "Zar je Darcy takav?" pomisli.
- Njegov je otac bio izvrstan čovjek - reče gospođa Gardiner.
- Da, gospođo, doista je bio. I njegov će sin biti takav… isto tako susretljiv prema siromašnima.
Elizabeth je slušala, čudila se, sumnjala i bila nestrpljiva da čuje još štogod. Gospođa Reynolds je nije mogla zainteresirati ni za što drugo. Uzalud je pričala o slikama, o veličini soba i cijeni namještaja. Zabavljajući se na račun porodične pristranosti kojoj je pripisivao njezino pretjerano hvaljenje njezina gospodara, gospodin Gardiner uskoro navede opet razgovor na prijašnju temu; gorljivo se upustila u isticanje njegovih raznih vrlina dok su išli zajedno uz široko stubište.
- On je najbolji veleposjednik i najbolji gospodar - istakne ona - koji je ikad postojao. Nije poput današnjih razuzdanih mladih ljudi koji ne misle ni na što osim na sebe. Među njegovim zakupcima i slugama nema nijednog koji ga neće pohvaliti. Neki kažu da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila njegovu gordost. Mislim da to govore zato što ne brblja kao drugi mladići.
"Ovo ga prikazuje u vrlo lijepom svjetlu", pomisli Elizabeth.
- Te lijepe riječi o njemu - šapne joj ujna dok su išle jedna kraj druge - ne slažu se baš s njegovim postupkom prema našem jadnom prijatelju.
- Možda smo mi u zabludi.
- Ne vjerujem. Naš je izvor potpuno pouzdan.
Kad su stigli gore u prostrano predsoblje, kućepaziteljica ih uvede u vrlo lijep salon, nedavno opremljen otmjenijim i lakšim namještajem nego donje odaje. Rekla im je da je taj salon tek neki dan uređen kako bi se ugodilo gospođici Darcy, kojoj se ta soba svidjela kad je prošli put bila u Pemberleyju.
- On je uistinu dobar brat - zaključi Elizabeth krenuvši prema jednom od prozora.
Gospođa Reynolds je već zamišljala koliko će se gospođica Darcy razveseliti kad uđe u salon.
- On je uvijek takav - doda ona. - Sve što može priuštiti zadovoljstvo njegovoj sestri, mora se odmah učiniti. Nema ničega na svijetu što on ne bi napravio za nju.
Ostalo im je još da vide galeriju slika i dvije-tri glavne spavaće sobe. U galeriji je bilo mnogo dobrih slikarskih radova, ali Elizabeth nije znala ništa o toj umjetnosti. Vidjela je razne porodične portrete, ali su oni teško mogli privući pozornost strane osobe. Tražila je jedino lice čije su joj crte poznate. Na posljetku ga je pronašla; ugledala je portret neobično sličan Darcyju, s takvim osmijehom na licu kakav je viđala ponekad kad bi on gledao u nju. Stajala je nekoliko minuta pred portretom i ozbiljno ga promatrala, te mu se vratila još jedanput prije nego što su napustili galeriju. Gospođa Reynolds ih obavijesti da je taj portret napravljen još za vrijeme života Darcyjeva oca.
U tom su trenu postojali u Elizabethinu srcu nježniji osjećaji prema originalu nego što ih je ćutjela i na vrhuncu njihova poznanstva. Pohvale kojima ga je obasula gospođa Reynolds nisu bile nevažne. Koja pohvala ima veću vrijednost nego ona razumnog sluge? Razmišljala je o tom koliko je onih čija sreća ovisi od njegova pokroviteljstva kao brata, veleposjednika i gospodara! Kako su velika zadovoljstva i boli koje on može izazvati! Koliko dobra i zla zavisi od njegove volje! Sve što je kućepaziteljica rekla navodilo je na povoljne zaključke o njegovu karakteru, i Elizabeth je, dok je stajala pred platnom na kojem je bio prikazan i s kojeg su je gledale njegove oči, razmišljala o njegovoj ljubavi s dubljim osjećajem zahvalnosti nego ikad prije; sjećala se topline njegove naklonosti i ublažavala je neuljudnost načina na koji ju je iskazao.
Kad su razgledali cijeli onaj dio kuće koji je bio otvoren za posjetitelje, sišli su niz stube i, kad su se oprostili od kućepaziteljice, preuzeo ih je vrtlar, dočekavši ih na vratima predvorja.
Dok su išli preko tratine prema rijeci, Elizabeth se okrene i pogleda još jedanput kuću iza sebe, a ujak i ujna također zastadoše; dok je on nagađao kad je sazidana kuća, iznenada se, hodajući putom što je vodio iza nje prema stajama, pojavi njezin vlasnik.
Elizabeth i on bili su dvadesetak koraka jedno od drugoga, a iskrsnuo je tako naglo da nije mogla izbjeći susret s njim. Odmah im se sretoše oči i jako im pocrvenješe obrazi. Trgnuo se i za trenutak ukočio od iznenađenja; no brzo se sabrao, prišao im i obratio se Elizabeth, ako ne baš potpuno mirnim glasom, a ono barem vrlo uljudnim riječima.
Elizabeth se instinktivno okrenula na drugu stranu, ali je zastala kad im se približio i uzvratila je na njegov pozdrav pokazujući zbunjenost koju nije mogla svladati. Čak i da njegova sličnost portretu koji su maloprije promatrali nije bila dovoljna da uvjeri Elizabethina ujaka i ujnu kako je to gospodin Darcy, odalo bi im vrtlarovo iznenađenje, kad je ugledao svog gospodara, o komu je riječ. Stajali su malo po strani dok je on razgovarao s njihovom nećakinjom, koja se, iznenađena i smetena, gotovo nije usudila podići oči prema njegovu licu i nije bila ni svjesna što mu odgovara na uljudna pitanja o njezinoj obitelji. Začudila ju je promjena u njegovu držanju otkad su se prošli put vidjeli i svaka je njegova rečenica povećavala njezinu zbunjenost, a uznemirivala ju je i pomisao da ju je zatekao tu. Taj kratki razgovor s njim bio joj je najnelagodniji u životu. A ni on se nije doimao mnogo spokojnije; dok je govorio, glas mu nije bio staložen kao inače; svoja pitanja o tom kad je krenula iz Longbourna i o boravku u Derbyshireu ponavljao je tako često i tako užurbano da se jasno vidjelo koliko je rastresen.
Najzad se činilo da ne može smisliti što bi kazao, te se, stojeći nekoliko trenutaka i ne govoreći ni riječ, iznenada sabrao i oprostio s njom.
Tada joj priđoše ujak i ujna i izraziše divljenje njegovu stasu. No Elizabeth nije čula ni riječ i, sasvim obuzeta svojim osjećajima, išla je s njima šutke. Stidjela se i ljutila. Njezin dolazak ovamo je nešto najnesretnije i najnepromišljenije što je mogla učiniti! Kako se to čudnim, bez dvojbe, čini njemu! Kako ružno misli, zacijelo, o tom tako tašt čovjek! Mogao bi se steći dojam da je namjerno došla kako bi mu se nametnula! Oh! zašto je došla? Zašto se on pojavio dan prije nego što su ga očekivali? Da su otišli samo deset minuta ranije, bili bi izvan njegova vidokruga, jer je jasno da je stigao baš tog trenutka… baš tog je trenutka sjahao s konja ili izišao iz kočije. Neprestano je crvenjela zbog tog njihova nezgodnog susreta. A njegovo ponašanje, tako uočljivo izmijenjeno… što li ono znači? Čudno je što je uopće razgovarao s njom! No još je čudnije što je razgovarao tako uglađeno i toliko se raspitivao o njezinoj obitelji. Nikad mu držanje nije bilo manje dostojanstveno, nikad nije govorio tako nježno kao za vrijeme tog neočekivanog susreta. Koliko se drukčije vladao nego prošli put u Rosingskom parku kad joj je uručio ono svoje pismo! Nije znala što da misli ni kako da to protumači.
Sad su bili na lijepoj stazi duž riječne obale, i svaki im je korak otkrivao novu, veličanstveniju padinu ili krasniji ogranak šume, no Elizabeth nije neko vrijeme bila svjesna krajolika; premda je automatski odgovarala na ujakova i ujnina opetovana pitanja i usmjeravala pogled na ono što su joj oni pokazivali, nije zapažala ništa oko sebe. Sve su joj se misli usredotočile na ono mjesto u Pemberleyju, gdje god ono bilo, na kojem se Darcy nalazio u tom času. Žarko je željela znati što mu je u mislima u tom trenutku… što misli o njoj i je li mu draga još i sada, usprkos svemu. Možda je bio uljudan samo zato što je smiren; doduše, glas mu nije zvučao baš spokojno. Je li osjetio više bol ili zadovoljstvo kad ju je spazio, to nije mogla ocijeniti, no doista nije bio sabran kad ju je ugledao.
Napokon se trgnula zbog primjedbi svojih suputnika da je odsutna duhom, pa se pokušala pribrati.
Ušli su u šumu, privremeno se rastali od rijeke i penjali se uz strminu, s koje su, gdje god je to čistina u šumi omogućavala, mogli vidjeti divne dijelove doline, šumovita brda na drugoj strani i pogdjekoju riječnu okuku. Gospodin Gardiner poželi obići cijeli park, ali se bojao da ta šetnja ne bi bila kratka. Vrtlar im, slavodobitno se osmjehnuvši, reče da je kružna staza dugačka petnaest kilometara. To riješi dvojbe, pa su pošli kraćom stazom kojom su se kroz šumu spustili opet do rijeke, ondje gdje je ona najuža. Prešli su preko nje po vrlo jednostavnom mostu, prilagođenom općem izgledu tog kutka prirode. Taj je predio bio još nedirnutiji nego ostali koje su dotad vidjeli; a u dolini, tu suženoj u sutjesku, bilo je mjesta samo za rijeku i usku stazu kroz šiprag koji ju je obrubljivao. Elizabeth je željela da produže uz krivudavu rijeku, ali su, prešavši most, vidjeli koliko su se udaljili od kuće, pa je gospođa Gardiner, koja nije bila vična pješačenju, rekla da ne može dalje i mislila je samo na to kako da se vrate do kola što kraćim putom. Nećakinja se morala pokoriti tomu, pa su krenuli prema kući najkraćom stazom s druge strane rijeke. No sporo su napredovali jer je gospodin Gardiner veoma volio ribolov… iako je rijetko imao priliku za nj… pa je zastajkivao kako bi promatrao pastrve u rijeci i razgovarao o njima s vrtlarom. Dok su polako šetali, opet ih je iznenadila… Elizabeth gotovo isto kao i prvi put… pojava gospodina Darcyja, koji im se približavao s nevelike daljine. Staza je tu bila manje zaklonjena nego na drugoj strani, pa su ga mogli vidjeti i prije nego što su se sreli. Premda iznenađena, Elizabeth je ipak bila spremnija za susret nego prije i odlučila se držati i govoriti sabrano, ako se on uistinu namjerava sresti s njima. Nekoliko joj se trenutaka činilo da će on, vjerojatno, krenuti nekom drugom stazom. Ta je misao trajala dok je bio skriven od njihovih pogleda zavojem staze; međutim, kad je prošao kroz tu okuku, našao se pred njima. Već na prvi je pogled vidjela da nije izgubio ništa od svoje maloprijašnje uljudnosti; oponašajući njegovu uglađenost, počela mu je, čim su se sreli, govoriti kako se divi tom mjestu, ali tek što je izrekla riječi "divno" i "čarobno", neka je nesretna asocijacija navede da pomisli kako bi se njezino hvaljenje Pemberleyja moglo pogrešno shvatiti, te je pocrvenjela i nije kazala više ništa.
Gospođa Gardiner je stajala malo otraga; kad je Elizabeth zašutjela, on je zapita hoće li mu učiniti čast i predstaviti ga ostalima. Za taj je uljudni potez bila sasvim nepripremljena; jedva je suzdržala osmijeh zato što on sada hoće upoznati baš neke od onih osoba protiv kojih se njegov ponos bunio kad ju je pokušao zaprositi. "Kako li će se iznenaditi", pomisli ona, "kad sazna tko su! On misli da pripadaju otmjenijem staležu."
Predstavljanje je odmah obavljeno; spomenuvši što su joj oni, kriomice ga je pogledala da vidi kako on to podnosi i ne bi se bila jako začudila da se udaljio što je brže mogao od takva sramotnog društva. Očito ga je to srodstvo iznenadilo, ali je sve hrabro podnio i ne samo što nije otišao nego se počeo vraćati s njima i zapodjenuo je razgovor s gospodinom Gardinerom. Elizabeth je bila zadovoljna i protiv volje je likovala u sebi. Bilo je utješno što će on sada znati da ona ima i takvih rođaka zbog kojih se ne mora crvenjeti. Slušala je njihov razgovor vrlo pozorno i oduševljavala se svakim izrazom, svakom rečenicom svog ujaka, jer su pokazivale njegovu inteligenciju, ukus i uljudnost.
Razgovor je brzo prešao na ribolov, čula je gospodina Darcyja kad ga je vrlo uglađeno pozvao da peca tu kad god hoće dok bude u tom kraju; istodobno mu je ponudio da ga opskrbi ribičkim priborom i pokazao mu mjesta u rijeci gdje obično ima najviše ribe. Gospođa Gardiner, koja je išla pod ruku s Elizabeth, zadivljeno je pogleda. Elizabeth ne reče ništa, ali je bila vrlo zadovoljna takvim komplimentom. I dalje je bila vrlo iznenađena i stalno je u sebi ponavljala: - Zašto se on tako promijenio? Odakle to? Nije moguće da se to dogodilo zbog mene, nije moguće da je njegovo držanje tako omekšalo zbog mene. Moji prijekori u Hunsfordu ne bi mogli izazvati takvu promjenu. Nije moguće da me on još voli.
Pošto su išli tako stanovito vrijeme, dame na čelu, njih dvojica otraga, te pošto su se spustili do ruba rijeke kako bi bolje vidjeli neku neobičnu vodenu biljku, taj se raspored promijenio. Izmjenu je izvršila gospođa Gardiner kojoj, umornoj od šetnje, Elizabethina ruka više nije bila dovoljan oslonac, pa je uhvatila muža pod ruku. Darcy zauzme mjesto kraj njezine nećakinje, pa produžiše zajedno. Poslije kratke šutnje, Elizabeth progovori prva. Željela ga je uvjeriti da su joj, prije nego stoje došla ovamo, rekli kako je on odsutan, te je počela napomenom da je njegov dolazak bio sasvim neočekivan. - Naime, vaša nas je kućepaziteljica - dodala je - obavijestila da vi jamačno nećete biti ovdje do sutra. - Potvrdio je da je sve to istina i rekao da je zbog nekog posla s nadzornikom imanja požurio i došao prije ostalih koji su pošli ovamo s njim. - Oni će doći ovamo sutra ujutro - nastavi on - a među njima su i neki koji bi htjeli obnoviti poznanstvo s vama: gospodin Bingley i njegova sestra.
Elizabeth u znak odgovora samo kimne kratko glavom. Misli su joj se odmah vratile onom vremenu kad su njih dvoje posljednji put spomenuli Bingleyjevo ime; ako je mogla suditi po njegovu licu, i on je mislio o tom.
- Ima još jedna osoba u tom društvu - prozbori on poslije kratkog muka - koja vas osobito želi upoznati. Hoćete li mi dopustiti, ili možda tražim previše, da vam predstavim svoju sestru dok ste u Lambtonu?
Ta ju je molba iznenadila toliko da nije bila ni svjesna na koji je način dala pristanak. Odmah je naslutila da je želja gospođice Darcy da se upozna s njom zapravo djelo njezina brata i to ju je obradovalo. Godila joj je spoznaja da ga ogorčenost nije navela da misli ružno o njoj.
Sad su hodali šutke, oboje duboko zamišljeni. Elizabeth nije bilo ugodno; nije ni moglo biti; no osjećala se polaskanom i bila je zadovoljna. Njegova želja da joj predstavi sestru bila je kompliment najviše vrste. Brzo su odmaknuli ostalima, te su, kad stigoše do kola, gospodin i gospođa Gardiner zaostali oko trista metara iza njih.
On joj ponudi da uđe u kuću, ali mu je odgovorila da nije umorna, pa su ostali stajati na tratini. U takvim se trenucima moglo štošta reći, a šutnja je bila vrlo neugodna. Htjela je progovoriti, ali su joj se sve teme činile nepogodnima. Napokon se sjeti putovanja, te su vrlo ustrajno razgovarali o Matlocku i Dovedaleu. Međutim, vrijeme i ujna bijahu spori… pa su se njezino strpljenje i ideje već gotovo iscrpili prije nego što se taj razgovor udvoje završio. Kad su gospodin i gospođa Gardiner stigli, svi su srdačno pozvani u kuću da se osvježe zakuskom i pićem, ali su to odbili i rastali su se s najvećom uljudnošću s obiju strana. Darcy je pomogao damama da se popnu u kola, a kad su se kola malo udaljila, Elizabeth ga vidje kako polako ide prema kući.
Ujak i ujna sad počeše nizati svoja zapažanja; oboje izjaviše da je mnogo bolji nego što su mislili. - Ponaša se savršeno, uglađen je i neuobražen - reče ujak.
- Ima nečega dostojanstvenog u njemu, to je istina, - izjavi ujna - ali to je samo u njegovu općem držanju, i ne pristaje mu loše. Sada mogu kazati kao i njegova kućepaziteljica: možda neki vele da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila njegovu gordost.
- Nikad me ništa nije toliko iznenadilo kao njegovo ponašanje prema nama. Bilo je više nego uljudno, bilo je vrlo pažljivo, iako nije postojala nikakva potreba za takvom pažnjom. Njegovo je poznanstvo s Elizabeth vrlo površno.
- Dakako, Lizzy - reče ujna - on nije tako lijep kao Wickham ili, bolje rečeno, njegova je ljepota drukčije vrste. Međutim, kako si mi mogla kazati da je vrlo neugodan?
Elizabeth se opravdavala što je bolje mogla; rekla je da joj se više sviđa otkako su ga sreli tu i da nikad nije bio tako ljubazan kao danas.
- Možda je malo ćudljiv u svojoj uglađenosti - napomene ujak. - Ta su velika gospoda često takva; stoga ga neću hvatati za riječ glede pecanja, jer bi se mogao nekog drugog dana predomisliti i reći mi neka se tornjam s njegova imanja.
Elizabeth zaključi da se grdno varaju u pogledu njegova karaktera, ali ne reče ništa.
- Sudeći po onom što smo vidjeli - reče gospođa Gardiner - ne mogu zamisliti da je on u stanju biti onako nesmiljen prema ikome kao što je bio prema jadnom Wickhamu. Ne doima se opako. Naprotiv, ima nešto vrlo simpatično oko usana kad govori. Lice mu je tako dostojanstveno da se ne može nepovoljno misliti o njegovu srcu. Doduše, ona dobra žena što nam je pokazala kuću malo je pretjerala hvaleći njegov karakter! Pokatkad sam jedva obuzdala smijeh. Ali on je, pretpostavljam, darežljiv gospodar, a to u očima posluge sadrži sve vrline.
Elizabeth osjeti da treba kazati nešto u obranu njegova ponašanja prema Wickhamu i stoga im dade na znanje, što je opreznije mogla, da se njegova djela, sudeći po onom što je čula od njegovih rođaka u Kentu, mogu sasvim drukčije tumačiti i da njegov karakter nije ni približno onako loš niti Wickhamov onako dobar kao što se mislilo u Hertfordshireu. Kao potvrdu toga, ispričala im je sve pojedinosti o novčanim poslovima u kojima su njih dvojica bili povezani i istaknula je da je njezin izvor vjerodostojan, ali ga nije otkrila.
Gospođa Gardiner se iznenadila, a i zabrinula; no, kako su se sad približavali mjestu u kojem je nekoć ugodno živjela, sve misli ustuknuše pred dragim uspomenama. Pokazivala je mužu sve zanimljivosti u toj okolici i nije mislila ni na što drugo. Iako umorna od jutarnje šetnje, otišla je odmah poslije ručka potražiti stare znance i večer je provela u ugodnom razgovoru s onima koje nije odavno vidjela.
Događaji toga dana bili su previše zanimljivi da bi se Elizabeth mogla usredotočiti na te nove prijatelje. Neprestano je razmišljala, i to začuđeno, samo o Darcyjevoj uljudnosti i, prije svega, o njegovoj želji da se ona upozna s njegovom sestrom.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

45 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:07 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
44. Poglavlje
Elizabeth je zaključila da će Darcy dovesti svoju sestru u posjet sutradan nakon njezina dolaska u Pemberley; stoga je odlučila da tog jutra neće izlaziti iz gostionice.
No zaključak joj je bio pogrešan, jer su je posjetili već sutradan pošto su Elizabeth i njezini doputovali u Lambton. Njih troje su šetali s nekima od svojih novih prijatelja i, tek što su se vratili u gostionicu kako bi se presvukli za ručak s njima, privukao ih je k prozoru zvuk kola i odande su ugledali nekog gospodina i damu u lakim kolima na dva kotača. Elizabeth odmah prepozna livreju, nasluti što to znači i veoma iznenadi ujaka i ujnu rekavši im kakvu čast očekuje. Ujak i ujna u prvi se tren jako začudiše, no kad su povezali njezinu sadašnju zbunjenost s njezinom jučerašnjom zbunjenošću i s okolnostima koje su ih prouzročile, odmah su sve gledali u drukčijem svjetlu. Prije im nije nešto takvo padalo na pamet, ali sad naslutiše da se takva pažnja od takva čovjeka može objasniti samo tako što mu se sviđa njihova nećakinja. Dok su se bavili tom novom mišlju, Elizabeth je bila sve uznemirenija. I sama se čudila toj svojoj usplahirenosti, no među ostalim uzrocima tog nemira bila je i bojazan da je Darcy, podlegnuvši pristranosti, govorio sestri suviše pohvalno o njoj, pa je strahovala da će je, baš zato što joj je veoma stalo do toga da se dopadne, iznevjeriti sposobnost da se svidi.
Udalji se od prozora, bojeći se da će je vidjeti; dok je hodala gore-dolje po sobi, trudeći se da se smiri, ujak i ujna gledali su je tako znatiželjno i upitno da je to još pogoršalo situaciju.
Uto dođoše gospođica Darcy i njezin brat, te se obavi upoznavanje kojeg se toliko plašila. Na svoje veliko iznenađenje, Elizabeth zapazi da je njezina nova znanica zbunjena barem koliko i ona. Otkad je doputovala u Lambton, slušala je da je gospođica Darcy vrlo gorda, ali je, gledajući je tek nekoliko minuta, zaključila da je samo izvanredno plaha. Teško je mogla izvući iz nje išta osim jednosložnih riječi.
Gospođica Darcy bila je visoka i krupnija od Elizabeth; premda je napunila tek šesnaest godina, već je potpuno stasala i izgledala je ženstveno i ljupko. Nije bila lijepa poput brata, no lice joj se doimalo razborito i dobroćudno, a vladala se skromno i obzirno. Elizabeth je očekivala da će u njoj naići na oštrog i nezbunjenog promatrača, sličnog Darcyju, pa joj je i te kako laknulo kad je opazila da ona nije takva.
Ubrzo nakon dolaska reče joj Darcy da će je i Bingley posjetiti. Tek što je izrazila zadovoljstvo i pripremila se za takva gosta, začuju se na stubama Bingleyjevi brzi koraci i on uđe u sobu. Sav Elizabethin gnjev protiv njega odavno je iščeznuo, ali i da je ostalo nešto od tog gnjeva, odmah bi nestalo pred iskrenom srdačnošću s kojom ju je pozdravio pri tom susretu. Raspitivao se prijateljski, iako uopćeno, o njezinoj obitelji, doimao se i govorio je dobroćudno i prirodno kao i uvijek.
Za gospodina i gospođu Gardiner bio je gotovo podjednako zanimljiva ličnost kao i za Elizabeth. Odavno su ga željeli vidjeti. Cijelo to društvo veoma ih je zanimalo. Zbog slutnji koje su se rodile glede gospodina Darcyja i njihove nećakinje, promatrali su njih oboje vrlo znatiželjno; to ih je promatranje sasvim uvjerilo da bar jedno od njih zna što je zaljubljenost. U pogledu daminih osjećaja još su malo dvojili, ali da je gospodim očaran, to je bilo sasvim očito.
Elizabeth je, pak, bila zaokupljena koječime. Htjela je doznati osjećaje svakoga gosta; htjela je smiriti svoje osjećaje i biti ugodna svima; iako se glede ovog potonjeg cilja najviše bojala da će iznevjeriti, uspjeh joj je bio zajamčen, jer su joj oni kojima je nastojala ugoditi bili unaprijed naklonjeni.
Kad je ugledala Bingleyja, misli su joj odmah odletjele k sestri; oh, kako je žarko željela doznati jesu li i njegove usmjerene tamo! Povremeno joj se činilo da govori manje nego prije, i jedanput ili dvaput razveseli je pomisao da on pokušava, dok gleda u nju, otkriti sličnost s Jane. Međutim, ako je to i moglo biti samo plod mašte, nipošto se nije mogla prevariti glede njegova ponašanja prema gospođici Darcy, koja je bila određena kao Janeina suparnica. Nijedan pogled ni s jedne ni s druge strane nije otkrivao nikakvu osobitu naklonost. Između njih se nije događalo ništa što bi moglo opravdati nadu njegove sestre. U to se brzo uvjerila. Prije nego što su se rastali, dvije-tri male okolnosti su, prema njezinu brižnom tumačenju, pokazale da se on sjeća Jane, i to ne bez nježnosti, i da bi, kad bi se usudio, kazao nešto što bi skrenulo razgovor na nju. Dok su ostali razgovarali među sobom, rekao joj je, i to glasom u kojem se odrazio prizvuk istinskog žaljenja, kako je "prošlo već mnogo vremena otkako nije imao zadovoljstvo da je vidi"; zatim je, prije nego što mu je mogla odgovoriti, dodao: - Ima tomu već više od osam mjeseci. Nismo se vidjeli još od 26. studenoga, kad smo svi plesali u Netherfieldu.
Elizabeth je bilo drago što on to tako dobro pamti. Poslije je iskoristio priliku, kad ostali nisu slušali, da je upita jesu li sve njezine sestre u Longbournu. Ničega osobitog nije bilo u tom pitanju, pa ni u prethodnoj napomeni, ali su im njegov pogled i glas dali posebno značenje.
Nije mogla često skretati pogled prema Darcyju, ali mu je, kad god bi ga pogledala, vidjela na licu izraz zadovoljstva, a u svemu što je govorio čula je prizvuk tako dalek od gordosti ili preziranja nazočnih da je bila uvjerena kako je jučerašnje poboljšanje u njegovu ponašanju, koliko god kratkotrajno bilo ubuduće, potrajalo bar jedan dan. Vidjevši kako se trudi da produbi to poznanstvo i da se svidi osobama s kojima bi bilo kakvo općenje prije nekoliko mjeseci smatrao sramotom… gledajući ga tako uljudnog ne samo prema njoj već i prema njezinim rođacima koje je prije otvoreno prezirao i sjećajući se njihove posljednje uzbudljive scene u hunsfordskom župnom dvoru… bila je svjesna goleme razlike i promjene i jedva je prikrivala začuđenost. Još nikad ga, čak ni u društvu njegovih dragih prijatelja u Netherfieldu ili njegove dostojanstvene rodbine u Rosingsu, nije vidjela tako spremnog da ugodi, tako skromnog i tako pristupačnog kao sada kad ništa važno nije moglo proizići iz njegovih nastojanja da se svidi i kad bi čak i puko poznanstvo s onima kojima iskazuje pažnju izazvalo podsmijeh i osudu dama iz Netherfielda i Rosingsa.
Gosti su ostali više od pola sata, a kad su se digli, spremni za polazak, Darcy predloži sestri da zajedno izraze želju da gospodin i gospođa Gardiner te gospođica Bennet večeraju s njima u Pemberleyju prije odlaska iz tog kraja. Gospođica Darcy ga rado posluša, premda bojažljivo, jer se još nije navikla zvati goste. Gospođa Gardiner pogleda nećakinju da vidi je li ona, budući da je poziv ponajviše upućen njoj, spremna ga prihvatiti, ali Elizabeth je okrenula glavu u stranu. Zaključivši, međutim, da to namjerno izbjegavanje prije pokazuje trenutačnu zbunjenost nego neslaganje s prijedlogom i zapazivši kod muža, koji je volio društvo, veliku pripravnost da prihvati poziv, ona dade svoj pristanak, te su se dogovorili da to bude prekosutra.
Bingley pokaže veliko zadovoljstvo zato što će opet vidjeti Elizabeth, jer joj je htio još štošta kazati i pitati je o svim njihovim hertfordshireskim prijateljima. Elizabeth se obraduje, protumačivši sve to kao njegovu želju da mu priča o svojoj sestri. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, Elizabeth je, kad su gosti otišli, bila zadovoljna tim posjetom iako nije tijekom njega baš osobito uživala. Želeći da bude sama i bojeći se ujakovih i ujninih pitanja i aluzija, ostala je s njima samo toliko da čuje njihovo povoljno mišljenje o Bingleyju, a onda se žurno otišla obući.
Međutim, nije imala razloga da se plaši znatiželje gospodina i gospođe Gardiner; oni je nisu željeli natjerati da se ispovijeda. Bilo je očito da se ona poznaje s gospodinom Darcyjem mnogo bolje nego što su prije mislili; bilo je očito da je on veoma zaljubljen u nju. Vidjeli su štošta zanimljivo, ali su se ipak ustručavali ispitivati.
Misliti povoljno o gospodinu Darcyju postalo je gotovo obvezom; koliko su ga poznali, nisu mu mogli naći nikakve mane. Njegova ih se uljudnost ugodno dojmila; da su ocrtali njegov karakter na temelju svojih vlastitih osjećaja i pričanja njegove kućepaziteljice, ne osvrćući se ni na kakve druge opise, hertfordshireski krug njegovih znanaca ne bi prepoznao gospodina Darcyja. Sad su bili skloni vjerovati kućepaziteljici; zaključili su da ne treba olako odbiti tvrdnje te žene koja ga pozna od četvrte godine i čije držanje pokazuje da je čestita. Ni obavijesti dobivene od njihovih lambtonskih prijatelja nisu se ni u čemu bitnom kosile s njezinim tvrdnjama. Nisu ga mogli okriviti ni za što osim za ponos; ponosan je vjerojatno bio, a i da nije, stanovnici tog trgovačkog gradića, u kojem Darcyjevi nisu posjećivali nikoga, svakako bi mu pripisali pretjeran ponos. Ali su priznali da je velikodušan i da pomaže sirotinji.
O Wickhamu su ubrzo doznali da ga tu ne cijene baš mnogo; iako se nisu potpuno znali njegovi novčani odnosi sa sinom njegova pokrovitelja, ipak je bilo općenito poznato da je pri odlasku iz Derbyshirea ostavio brojne dugove iza sebe, te ih je poslije gospodin Darcy isplatio.
Što se tiče Elizabeth, njezine su misli bile u Pemberleyju ove večeri više nego prošle, a večer, premda je sporo prolazila, nije za nju bila dovoljno duga da bi mogla čvrsto odrediti kakvi su joj osjećaji prema jednoj osobi na tom imanju. Puna dva sata ležala je budna, trudeći se da shvati što osjeća prema njemu. Nedvojbeno ga nije mrzila. Ne, mržnja je odavno iščeznula i otada se sramila što je ikad gajila prema njemu osjećaj koji se može nazvati tim imenom. Poštovanje stvoreno vjerovanjem u njegove vrijedne osobine, iako ih je isprva nerado priznavala, već neko joj vrijeme nije više bilo mrsko, a sada se spojilo i sa stanovitom prijateljskom naklonosti što ju je izazvalo jučerašnje povoljno očitovanje njegova karaktera. No iznad svega, iznad poštovanja i uvažavanja, postojao je u njoj poriv za naklonost prema njemu koji se nije mogao zanemariti. Riječ je bila o zahvalnosti… zahvalnosti ne samo zato što ju je nekoć volio već i zato što je još voli toliko da joj može oprostiti svu žučljivost i gorčinu s kojima ga je odbila i sve nepravedne optužbe kojima je popratila to svoje odbijanje. Iako bi je, prema njezinu mišljenju, trebao izbjegavati kao najveću neprijateljicu, pokazao je, kad su se slučajno sreli, veliku želju da sačuva njihovo poznanstvo i, bez ikakva nametljivog očitovanja svojih osjećaja prema njoj, bez ikakvih hirova u ophođenju s njom, nastojao se svidjeti njezinim rođacima i odlučio ju je upoznati sa svojom sestrom. Takva promjena kod tako ponosnog čovjeka izazvala je u njoj ne samo iznenađenje nego i zahvalnost… jer se morala pripisati ljubavi, žarkoj ljubavi. Ta je promjena pobudila kod nje neodređene, ali ugodne osjećaje. Poštovala ga je i cijenila, bila mu je zahvalna, i istinski ju je zanimala njegova dobrobit; no htjela je utvrditi koliko ona želi da ta dobrobit ovisi o njoj i bi li usrećilo njih oboje ako bi ga, a vjerovala je da je to još u njezinoj moći, navela da obnovi svoje udvaranje.
Te su večeri ujna i nećakinja zaključile da na tako veliku uljudnost gospođice Darcy, koja ih je posjetila istog dana kad je doputovala u Pemberley, treba odgovoriti, ako ne podjednakim, a ono bar sličnim znakom uglađenosti, pa su se, shodno tomu, složile da bi bilo najbolje da je sutradan ujutro posjete u Pemberleyju. Elizabeth je bilo drago što će ići tamo, iako nije ni sama baš jasno znala zašto se raduje tomu.
Gospodin Gerdiner ih je napustio uskoro poslije doručka. Prethodnog se dana opet pričalo o pecanju, pa se dogovorio s nekima od gospode da se sastanu prije podne u Pemberleyju.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

46 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:07 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
45. Poglavlje
Uvjerena sada da je mržnja gospođice Bingley prema njoj potekla iz ljubomore, Elizabeth je slutila koliko će toj gospođici biti mrzak njezin dolazak u Pemberley, pa ju je zanimalo s koliko će uljudnosti ta dama obnoviti njihovo poznanstvo.
Kad su stigle do kuće, uvedene su kroz predvorje u salon, koji je zbog svog sjevernog položaja bio vrlo ugodan ljeti. Kroz njegove se prozore pružao divan pogled na visoka šumovita brda iza kuće i na lijepe hrastove i pitome kestene, raštrkane po tratini u blizini kuće.
U tom ih je salonu primila gospođica Darcy, sjedeći tu s gospođom Hurst i gospođicom Bingley te gospođom s kojom je živjela u Londonu. Primila ih je vrlo uljudno, ali i suzdržljivo, što je, iako je izviralo iz stidljivosti i straha da u nečemu ne pogriješi, u onima koji se osjećaju po položaju nižima od nje lako moglo stvoriti pogrešan dojam da je gorda i nepristupačna. No gospođa Gardiner i njezina nećakinja pravilno su je razumjele i sažalijevale su je.
Gospođa Hurst i gospođica Bingley pozdraviše ih samo naklonom. Kad su sjele, nastao je za nekoliko trenutaka muk, nelagodan kao što takav muk i mora biti. Prva ga je prekinula gospođa Anneslev, otmjena žena simpatična izgleda, čiji je pokušaj da započne razgovor pokazao da je pristojnija od gospođe Hurst i gospođice Bingley. Tako su ona i gospođa Gardiner vodile razgovor, a Elizabeth im je pokatkad pomagala. Gospođica Darcy se držala tako kao da bi rado, kad bi imala dovoljno hrabrosti, sudjelovala u tom; s vremena na vrijeme bi se osmjelila izreći poneku rečenicu kad je postojala najmanja opasnost da će je čuti.
Elizabeth uskoro opazi da je gospođica Bingley pomnjivo promatra i da ne može prozboriti nijednu riječ, osobito s gospođicom Darcy, da ne privuče njezinu pozornost. Međutim, ta je činjenica ne bi spriječila da razgovara s gospođicom Darcy da nisu sjedile predaleko jedna od druge; istini za volju, nije joj bilo žao što nije mnogo govorila. Bila je obuzeta svojim mislima. Očekivala je svakog trenutka da će ući u sobu netko od gospode. Željela je da to bude gospodar kuće, no istodobno se i bojala toga; a je li to više željela ili se više bojala, ni sama nije sasvim znala.
Kad je sjedila tako već četvrt sata ne čuvši nijednom glas gospođice Bingley, trgne je njezino hladno pitanje o zdravlju njezine obitelji. Elizabeth odgovori isto tako ravnodušno i kratko, te gospođica Bingley ne reče više ništa.
Sljedeći je događaj za vrijeme njihova posjeta bio ulazak posluge s hladnim pečenkama, kolačima i raznim vrsnim voćem iz tog godišnjeg doba. Gospođa Anneslev napokon uspije brojnim značajnim pogledima i osmijesima podsjetiti gospođicu Darcy na njezinu domaćinsku dužnost. Sada se cijelo društvo imalo čime zabaviti… jer, ako se nije svima razgovaralo, svima se jelo; privlačne piramide grožđa, nektarina i bresaka brzo su ih okupile oko stola.
Dok su jele voće, Elizabeth je dobila priliku da prosudi želi li da gospodin Darcy dođe ili se plaši toga, jer je, kad je Darcy ušao, mogla osjetiti koji osjećaj ima prevagu: želja ili strah. Za trenutak je njezina radost bila jača od straha, ali je odmah potom požalila što je došao.
Neko je vrijeme proveo s gospodinom Gardinerom, koji je, s dvojicom-trojicom gospode iz kuće, bio na riječnoj obali, i ostavio ga je tek kad je čuo da Elizabeth i njezina ujna namjeravaju posjetiti Georgianu tog jutra. Čim je ušao, Elizabeth mudro odluči da bude sasvim prirodna i sabrana. Ta je odluka bila pogotovo potrebna, premda ne baš lako ostvarljiva, zato što je opazila da je cijelo društvo postalo sumnjičavo prema njima dvoma i da gotovo sve oči pozorno prate njegovo ponašanje otkad je ušao u salon. No nijedno lice nije pokazivalo veću znatiželju od lica gospođice Bingley, usprkos osmijehu na njemu kad god je govorila gospodinu Darcyju, jer je još nije natjerala u očaj ljubomora i još mu se nije prestala udvarati. Gospođica Darcy se, otkad joj je ušao brat, posebno trudila da bude razgovorljiva; a Elizabeth je uočila da on želi da se njih dvije što bolje upoznaju i da zato potiče njihov razgovor. Sve je to zamijetila i gospođica Bingley, pa je u nepromišljenom gnjevu iskoristila prvu priliku da kaže porugljivo uljudno: - Recite mi, gospođice Elizabeth, je li vojska otišla iz Merytona? Zacijelo je to velik gubitak za vašu obitelj.
U Darcyjevoj nazočnosti nije se usudila spomenuti Wickhamovo ime, ali je Elizabeth odmah shvatila da ona misli u prvom redu na njega, te su je razne uspomene na njega za tren oneraspoložile, ali se brzo sabrala toliko da je mogla odbiti taj zlonamjerni napad, i odgovorila je na to pitanje vrlo ravnodušnim glasom. Dok je govorila, letimičnim pogledom opazi da je Darcy, zacrvenjevši se u licu, ozbiljno promatra i da se njegova sestra toliko zbunila da ne može podići oči. Da je gospođica Bingley znala kakvu će bol zadati svojoj dragoj prijateljici, nedvojbeno bi se odrekla tog pitanja, no htjela je samo zbuniti Elizabeth natuknicom o čovjeku kojem je ona, prema njezinu mišljenju, naklonjena i natjerati je da pokaže osjetljivost koja bi joj mogla štetiti u Darcyjevim očima, a možda i njega podsjetiti na sve ludosti i budalaštine koje su vezale neke članove Elizabethine obitelji s tom pukovnijom. O namjeravanom bijegu gospođice Darcy nije doprla do nje nijedna riječ. Ta tajna nije bila povjerena nijednom živom stvoru osim Elizabeth. Darcy ju je posebno nastojao sakriti pred Bingleyjevom rodbinom, i to zbog želje, koju mu je Elizabeth odavno pripisala, da s vremenom ta rodbina uđe u srodstvo s njegovom sestrom. Skovao je takav plan i, premda ga nije dovodio u vezu sa svojim nastojanjima da odvoji Bingleyja od Jane, ipak je ta zamisao, po svoj prilici, pojačala njegovu zainteresiranost za Bingleyjevu sreću.
Elizabethino sabrano držanje brzo stiša njegovo uzbuđenje, a kako gospođica Bingley, ljuta i razočarana, nije smjela izričito govoriti o Wickhamu, Georgiana se također pribere, ali ne toliko da bi mogla opet progovoriti. Njezin brat, u čije se oči nije usudila pogledati, gotovo se nije ni sjetio da je i ona upletena u to, i upravo činjenica koja mu je trebala odvratiti misli od Elizabeth kao da ih je još više usredotočila na nju, i to na povoljan način.
Njihov posjet nije više trajao dugo nakon spomenutog pitanja i odgovora. Dok je Darcy pratio gošće do kola, gospođica Bingley je dala oduška svojim osjećajima tako što je prigovarala Elizabethinoj ličnosti, ponašanju i odjeći. No Georgiana joj se nije htjela pridružiti. Bratova je preporuka bila dovoljna da stvori u njoj naklonost; on se nije mogao prevariti u svom sudu, a govorio je o Elizabeth tako da ju je, htjela ili ne htjela, smatrala divnom i ljupkom. Kad se Darcy vratio u salon, gospođica Bingley se nije mogla suzdržati i ponovila mu je ponešto od onog što je rekla njegovoj sestri.
- Kako bolesno izgleda jutros Elizabeth Bennet, gospodine Darcy - uzvikne ona - nikad u životu nisarn vidjela da se netko može toliko promijeniti kao što se ona promijenila od prošle zime. Postala je vrlo mrka i gruba! Louisa i ja smo se maloprije složile da je ne bismo prepoznale.
Koliko god se takve riječi nisu svidjele gospodinu Darcyju, on se zadovolji hladnim odgovorom da ne vidi kod nje nikakvu promjenu osim što je preplanula od sunca… a to nije nikakvo čudo kad se putuje ljeti.
- Što se mene tiče - reče ona - moram priznati da nikad nisam mogla zapaziti kod nje nikakvu ljepotu. Lice joj je premršavo, koža joj nema sjaja, a crte lica nisu joj nimalo zgodne. Nos joj ne odražava nikakav karakter, nema ničega izražajnog u svom obliku. Zubi su podnošljivi, ali ništa osobito; a što se tiče njezinih očiju, o kojima se katkad govorilo da su divne, nisam zamijetila da su po bilo čemu izuzetne. Pogled im je oštar, svadljiv, i nimalo mi se ne sviđa; zapravo, cijelo njezino držanje odaje priprostu uobraženost koja je nepodnošljiva.
Budući da je gospođica Bingley bila uvjerena da Darcy obožava Elizabeth, trebala je izabrati neki bolji način da mu se nametne; no gnjevni ljudi nisu uvijek mudri; kad je vidjela da se napokon poprilično rasrdio, to joj je bio jedini uspjeh koji je postigla. Međutim, uporno je šutio; odlučna da ga natjera da progovori, ona doda: - Sjećam se, kad smo se prvi put vidjeli s njom u Hertfordshireu, kako smo se svi začudili čuvši da se o njoj priča da je ljepotica, a posebno se sjećam kako ste vi rekli jedne noći, pošto su bile na večeri u Netherfieldu: "Ona je ljepotica! Prije bih proglasio njezinu majku duhovitom." No poslije vam se više svidjela, pa ste je neko vrijeme smatrali prilično ljepuškastom.
- Da - reče Darcy kad se više nije mogao suzdržati - ali to se događalo na početku mog poznanstva s njom; već mjesecima je smatram jednom od najljepših žena koje znam.
Nakon toga je izašao, a gospođici Bingley je ostalo zadovoljstvo da ga je natjerala da kaže ono što je samo njoj zadalo bol.
Gospođa Gardiner i Elizabeth razgovarale su na povratku o svemu što se zbilo za vrijeme njihova posjeta osim o onom što ih je obje osobito zanimalo. Raspravljale su o izgledu i ponašanju svih koje su vidjele osim osobe koja im je bila u središtu pozornosti. Govorile su o njegovoj sestri, njegovim prijateljima, njegovoj kući i njegovu voću… o svemu osim o njemu; međutim, Elizabeth je žarko željela doznati što gospođa Gardiner misli o njemu, a gospođi Gardiner bi bilo vrlo drago da je nećakinja povela o njemu razgovor.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

47 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:08 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
46. Poglavlje
Elizabeth se poprilično razočarala što je nije dočekalo Janeino pismo kad su doputovali u Lambton; to se razočaranje ponavljalo svakog jutra otkako su bili tu, ali trećeg jutra više nije bilo razloga za žaljenje; sestra se opravdala u njezinim očima, jer su od nje stigla dva pisma istodobno: na jednom se vidjela napomena da je bilo pogrešno poslano nekamo drugdje. Elizabeth se ne začudi tomu, jer je Jane napisala adresu vrlo loše.
Upravo su se spremili za šetnju kad su stigla pisma, te su je ujak i ujna ostavili da ih čita u miru, a oni su otišli sami. Najprije je trebalo pročitati pogrešno adresirano pismo, jer je ono bilo poslano prije pet dana. Početak je pisma sadržavao izvještaj o svim njihovim malim društvenim skupovima i priredbama i uobičajene provincijske vijesti. No druga je polovica pisma, datirana dan kasnije i napisana u očitom uzbuđenju, davala mnogo važnije obavijesti. Taj je dio pisma glasio ovako:
"Kad sam Ti već napisala prethodni dio pisma, draga Lizzy, dogodilo se nešto sasvim neočekivano i vrlo ozbiljno, no ne bih Te htjela uplašiti… svi smo zdravi. Ono što Ti hoću priopćiti tiče se jadne Lydije. Sinoć u dvanaest sati, baš kad smo već svi legli, stiglo je hitno pismo od pukovnika Forstera, u kojem nas izvješćuje da je ona otputovala u Škotsku, s jednim njegovim časnikom; iskreno govoreći, s Wickhamom! Zamisli naše iznenađenje. Za Kitty to, čini se, nije bilo tako neočekivano. Jako, jako mi je žao. To je vrlo nepromišljeno s obiju strana. No nadam se najboljem i vjerujem da je njegov karakter pogrešno shvaćen. Znam da je on nerazborit i neoprezan, ali ovaj potez (radujmo mu se) ne pokazuje da mu je srce loše. Može se reći da barem nije koristoljubiv, jer zacijelo zna da mu naš otac ne može dati ništa. Naša je jadna majka vrlo tužna. Otac to bolje podnosi. Zahvalna sam Bogu što im nikad nismo rekle ono što se govorilo protiv njega. I mi to moramo zaboraviti. Pretpostavlja se da su otputovali u subotu oko ponoći, ali se zapazilo da ih nema tek jučer ujutro u osam sati. Odmah nam je poslano ekspresno pismo. Draga moja Lizzy, po svoj prilici su prošli samo petnaest kilometara od nas. Pukovnik Forster je navijestio da ga uskoro možemo očekivati ovdje. Lydia je napisala nekoliko redaka za njegovu ženu i obavijestila je o njihovoj namjeri. Moram završiti, jer ne mogu jadnu majku ostaviti dugo samu. Ne znam hoćeš li moći razumjeti sve ovo, ali ni ja gotovo ne znam što sam napisala."
Čim je pročitala to pismo, ne razmišljajući ni za trenutak i skoro ne znajući što osjeća, Elizabeth odmah uzme drugo pismo… napisano dan kasnije… otvori ga vrlo nestrpljivo i počne čitati.
"Draga moja sestro, zacijelo si već primila ono moje užurbano pismo; nadam se da će ovo biti razumljivije; međutim, premda se sada ne žurim, u glavi mi je tako mutno da nisam sigurna hoću li biti jasna. Draga Lizzy, gotovo ne znam kako da počnem, no moram Ti priopćiti lošu vijest, i to bez odgađanja. Koliko god brak između gospodina Wickhama i naše jadne Lydije bio nepromišljen, mi sada želimo čuti da je doista zaključen, jer ima previše razloga za bojazan da oni nisu otišli u Škotsku. Jučer je došao pukovnik Forster, otputovavši iz Brightona prethodnog dana, ubrzo pošto je poslao ekspresno pismo. Premda je Lydia u svom kratkom pismu gospođi Forster priopćila da idu u Gretna Green, Denny je natuknuo da W. uopće ne namjerava ići tamo niti se oženiti Lydijom. Tu su tvrdnju ponovili pukovniku F., koji se odmah uznemirio i otišao iz B. kako bi im ušao u trag. Lako ih je slijedio do Claphama, ali ne i dalje; naime, čim su stigli u to mjesto, unajmili su fijaker i vratili čeze kojima su se dovezli iz Epsoma. Poslije toga se zna samo da su viđeni na cesti za London. Ne znam što da mislim. Pošto se raspitao posvuda na toj strani Londona, pukovnik F. je došao u Hertfordshire i brižno se raspitivao na svim raskrižjima i u gostionicama u Barnetu i Hatfieldu, ali bez ikakva uspjeha… nitko nije vidio da su prošle takve osobe. Veoma se zabrinuvši, došao nam je u Longbourn i otrio nam svoja strahovanja na način koji služi na čast njegovoj čestitoj čovječnosti. Iskreno mi je žao njega i gospođe F., ali nitko ih ne može okriviti ni za što. Naša je nevolja, draga moja Lizzy, vrlo velika. Otac i majka vjeruju da se dogodilo ono najgore, no ja ne mogu misliti tako loše o njemu. Zbog mnogih bi im okolnosti moglo biti pogodnije da se vjenčaju potajno u Londonu nego da postupe prema prvobitnom planu. Uostalom, čak i ako bi on imao tako zlu namjeru u vezi s mladom djevojkom iz poštene obitelji kao što je Lydia, a to nije baš vjerojatno, zar je moguće da je ona toliko smušena da bi dopustila nešto takvo? Ne, nije moguće. Međutim, žalosna sam što se gospodin F. ne uzdaje u njihovo vjenčanje; zavrtio je glavom kad sam mu izrekla svoje nade i rekao je kako se boji da W. nije čovjek kojem se može vjerovati. Jadna nam je majka doista bolesna i ne izlazi iz sobe. Kad bi se malo napregnuta, bilo bi bolje, ali se to ne može očekivati. A što se tiče oca, još nikad ga nisam vidjela tako uznemirenog. Jadna je Kitty navukla na sebe srdžbu zato što je skrivala njihovu naklonost, no budući da je riječ o povjerenju, ne treba se čuditi. Uistinu mi je milo, draga Lizzy, što si bila pošteđena ovih žalosnih prizora; no sada, kad je početno zaprepaštenje prošlo, smijem li Ti priznati da jedva čekam da se vratiš? Ipak, nisam tako sebična da navaljujem da to učiniš ako Ti to ne odgovara. Zbogom!…
Evo, opet uzimam pero da učinim ono što sam baš sad rekla da neću učiniti; međutim, okolnosti su takve da vas moram sve ozbiljno zamoliti da dođete ovamo što prije. Dragog ujaka i ujnu znam tako dobro da se ne ustručavam to zatražiti, no ujaka bih htjela zamoliti još nešto. Otac odmah odlazi u London s pukovnikom Forsterom kako bi je pokušali pronaći. što on namjerava učiniti, doista ne znam; no velika mu patnja neće dopustiti da bilo što učini na najbolji i najsigurniji način, a pukovnik Forster mora sutra uvečer biti u Brightonu. U takvoj bi nevolji ujakov savjet i pomoć bili neprocjenjivo vrijedni; on će odmah shvatiti moje osjećaje, i uzdam se u njegovu dobrotu."
- On! Gdje je, gdje je ujak? - uzvikne Elizabeth čim je pročitala pismo i pohita u potragu za njim, ne gubeći ni trenutak dragocjenog vremena. Međutim, kad je stigla do vrata, otvori ih sluga i pred njom se pojavi gospodin Darcy. Trgnuo se vidjevši njezino blijedo lice i užurbanost i, prije nego što se dovoljno sabrao da bi progovorio, Elizabeth, kojoj je sve druge misli potisnula Lydijina nevolja, brzo uzvikne: - Oprostite, ali moram vas napustiti. Moram smjesta pronaći gospodina Gardinera zbog nečega neodgodivog; ne smijem izgubiti ni trenutak.
- Zaboga, što se dogodilo? - uzvikne on s više osjećaja nego uglađenosti, zatim se sabere i reče: - Neću vas zadržavati ni minutu, ali dopustite da ja ili sluga odemo po gospodina i gospođu Gardiner. Vama nije dobro… vi ne možete ići.
Elizabeth je oklijevala, no klecala su joj koljena i osjećala je da bi bilo besmisleno da ih ona pokuša potražiti. Stoga pozove slugu i reče mu, tako zadihano da ju je jedva razumio, neka odmah dovede kući svoga gospodara i gospodaricu.
Kad je sluga izišao, sjela je, jer više nije mogla stajati, i doimala se tako bolesno da je Darcy nije mogao ostaviti niti se mogao suzdržati da ne kaže nježnim i sažaljivim glasom: - Dopustite da vam pozovem sobaricu. Ima li štogod čime biste mogli brzo olakšati sebi stanje? Hoćete čašu vina… da vam je donesem? Vrlo ste bolesni.
- Ne, hvala - odgovori ona, trudeći se da se oporavi. - Nije mi ništa. Sasvim mi je dobro, samo sam uzdrmana jednom strašnom viješću koju sam maloprije dobila iz Longbourna.
Brižne u plač kad je to spomenula i nekoliko minuta nije mogla progovoriti ni riječ. Darcy je, u tužnoj neizvjesnosti, mogao samo kazati nešto neodređeno o svojoj zabrinutosti i promatrati je suosjećajno i šutke. Na posljetku ona prozbori: - Upravo sam dobila pismo od Jane s tom strašnom vijesti. To se ne može sakriti ni od koga. Moja najmlađa sestra ostavila je sve svoje prijatelje, pobjegla je, predala se vlasti jednog čovjeka… gospodina Wickhama. Otišli su zajedno iz Brightona. Vi ga znate predobro da vam ne bi sve ostalo bilo jasno. Ona nema ni novca, ni moćnih rođaka niti bilo čega drugog što bi ga dovelo u iskušenje da… i stoga je zauvijek izgubljena.
Darcy se ukoči od zaprepaštenja.
- Kad pomislim - doda ona još uzbuđenijim glasom - da sam ja to mogla spriječiti! Ja koja sam znala kakav je on. Da sam samo otkrila dio toga… dio onog što sam doznala… svojoj obitelji! Da su znali njegov karakter, ovo se ne bi moglo dogoditi. No za sve je… za sve je sada prekasno.
- Zaista mi je veoma žao - uzvikne Darcy - žao mi je… zapanjen sam. Međutim, je li baš to pouzdano tako… sasvim pouzdano?
- O, da! Zajedno su otputovali iz Brightona u subotu, noću, i zna im se trag gotovo do Londona, ali ne dalje; nedvojbeno nisu otišli u Škotsku.
- Što se napravilo, što se poduzelo da se ona pronađe?
- Moj je otac otišao u London, a Jane mi je napisala neka zamolim ujaka da mu odmah pritekne u pomoć; nadam se da ćemo krenuti za pola sata. No ništa se ne može učiniti, znam vrlo dobro da se ništa ne može učiniti. Kako da se utječe na takva čovjeka? Kako da se pronađu njih dvoje? Nemam nikakvih nada. To je strašno u svakom pogledu!
Darcy kimne glavom u znak slaganja.
- A oči su mi bile otvorene glede njegova pravog karaktera! Ah! Da sam barem znala što trebam… što moram učiniti! Ali nisam znala… bojala sam se da ne učinim previše. Strašna, strašna pogreška!
Darcy ne odgovori. Gotovo je nije ni čuo, šetao je gore-dolje po sobi, duboko zamišljen, namršten i zlovoljan. Elizabeth to brzo opazi i odmah shvati. Njezina je moć tonula; sve mora potonuti pod takvim dokazom porodične slabosti, pod takvom sramotom. Nije se mogla čuditi, a ni osuđivati. Uvjerenost da ga je osvojila nije donijela ništa utješno njezinu srcu, nikakvo olakšanje njezinoj tuzi. Naprotiv, ova nesreća ju je navela da shvati svoje vlastite želje; još nikada nije tako iskreno osjetila da bi ga mogla voljeti kao sada kad je sva njezina ljubav, zacijelo, bila uzaludna.
No njezini vlastiti interesi, koliko god joj se nametali, nisu joj mogli zaokupiti pozornost. Lydia… poniženje, jad koji je zadala svima njima, ubrzo su progutali sve osobne brige. Elizabeth pokrije lice maramicom i uskoro zaboravi sve oko sebe. Poslije šutnje od nekoliko minuta vrati je u stvarnost glas sugovornika, koji joj reče suojećajno, ali i suzdržljivo: - Vi ste, bojim se, odavno željeli da odem, i ja nemam ništa čime bih opravdao svoje zadržavanje osim istinske, premda jalove, zabrinutosti. Kamo srede kad bi vas bilo kakva moja riječ ili djelo mogli utješiti u toj tuzi! No neću vas mučiti uzaludnim željama, koje se mogu doimati tako kao da namjerno traže vašu zahvalnost. Bojim se da zbog ove nesreće moja sestra neće imati zadovoljstvo da vas vidi danas u Pemberleyju.
- Oh, da. Budite tako dobri, pa nas ispričajte kod gospođice Darcy. Kažite da nas hitan posao zove odmah kući. Krijte nesretnu istinu dokle god bude moguće. Znam da se to ne može dugo skrivati.
On joj obeća da će čuvati tajnu, opet izrazi žaljenje zbog njezine nesreće, poželi da se to završi sretnije nego što se zasad može očekivati, zamoli je da pozdravi svoje, pogleda je ozbiljno na rastanku i ode.
Kad je izišao iz sobe, Elizabeth nasluti koliko je mala vjerojatnost da će njihovi susreti ikad više biti opet ovako srdačni kao što su bili u Derbyshireu. Bacivši pogled unatrag na cijelo njihovo poznanstvo, puno proturječnosti i raznolikosti, uzdahne zbog nastranosti svojih osjećaja koji su sad željeli produžiti to poznanstvo, a prije bi se veselili njegovu prekidu.
Ako su zahvalnost i poštovanje dobra osnova za ljubav, onda promjena u Elizabethinim osjećajima nije bila nevjerojatna ni izopačena. Međutim, ako nisu… ako je ljubav, potekla iz takvih izvora, nerazumna ili neprirodna u usporedbi s ljubavlju na prvi pogled, čak i prije bilo kakva razgovora, onda se ne bi moglo ništa reći u Elizabethinu obranu osim što je ona donekle odražavala taj drugi način svojom naklonošću prema Wickhamu i što je nju pretrpljeni neuspjeh ovlastio da traži onaj prvi, manje zanimljivi način zaljubljivanja. Bilo kako bilo, žalila je što je otišao; već u tom prvom primjeru neizbježnih posljedica Lydijine bruke našla je razloga za još veću bol zbog te nesreće. Otkako je pročitala Janeino drugo pismo, nije više nimalo vjerovala da se Wickham namjerava oženiti Lydijom. Nitko osim Jane, pomisli ona, ne bi se mogao zavaravati takvom nadom.
Elizabeth nije očekivala nikakav povoljan obrat. Dok je još čitala Janeino prvo pismo, iznenadila ju je i začudila mogućnost da se Wickham oženi djevojkom bez miraza, i bilo joj je nerazumljivo kako ga je Lydia mogla privezati uz sebe. Međutim, sada je sve sjelo na svoje mjesto. Za takav odnos ima Lydia dovoljno draži; iako nije smatrala da je sestra pristala na bijeg bez namjere da se uda, nije joj bilo teško povjerovati da je ni njezina vrlina, ni njezin razum neće sačuvati da ne postane lak plijen.
Nikad nije opazila, dok je pukovnija bila u Hertfordshireu, da Lydia osjeća bilo kakvu naklonost prema njemu; no vjerovala je da je Lydiji potreban samo malen poticaj da se veže uz bilo koga. Katkad je ovaj, katkad onaj časnik bio njezin miljenik, a to je ovisilo o tom tko joj se više udvarao. Osjećaji joj bijahu nepostojani, no uvijek je imala nekog ljubimca. Elizabeth je sada osjećala svu težinu pogreške što se nije više utjecalo na takvu djevojku i što joj se previše puštalo na volju.
Nestrpljivo je čekala da ode kući… da čuje, da vidi, da sa Jane podijeli brige koje su sada sve pale na nju, jer je obitelj sasvim zbunjena, otac je odsutan, majka nesposobna za ikakav napor, a i potrebna joj je neprestana pažnja; iako gotovo uvjerena da se za Lydiju ne može ništa učiniti, ujakovu je posredovanju pridavala vrlo veliku važnost i, dokle god nije ušao u sobu, gorjela je od nestrpljenja. Gospodin i gospođa Gardiner dojurili su natrag uplašeni, jer su, prema sluginim riječima, pomislili da im se nećakinja ozbiljno razboljela. Ona ih odmah umiri u tom pogledu, otkrije im razlog zbog kojeg ih je pozvala i pročita im oba pisma. Dodatak posljednjem pismu pročitala je drhtavim, ganutim glasom. Premda im Lydia nikad nije bila ljubimica, gospodin i gospođa Gardiner bijahu duboko potreseni. Ta je nesreća zahvatila ne samo Lydiju već sve njih; nakon početnih izraza iznenađenosti i preneraženosti, gospodin Gardiner odmah obeća da će pomoći koliko god može. Elizabeth nije ni očekivala ništa manje, te mu zahvali suznih očiju. Kako su svi bili nadahnuti istim duhom, brzo su se dogovorili o svemu u vezi s putovanjem. Odlučiše krenuti što prije.
- Ali što da učinimo s Pemberleyjem? - zapita gospođa Gardiner.
- John nam je rekao da je gospodin Darcy bio ovdje kad si ga poslala po nas. Je li to istina?
- Da. Kazala sam mu da ne možemo doći. Sve je sređeno.
"Što je sređeno?" pomisli gospođa Gardiner kad je otrčala u svoju sobu da se spremi. "Jesu li njih dvoje u takvim odnosima da mu je otkrila istinu o Lydiji? O, kako bih to rado znala!"
No te su želje bile uzdaludne ili su je, u najboljem slučaju, mogle samo zabaviti u žurbi i zbrci tijekom sljedećeg sata. Da je Elizabeth mogla biti besposlena, ostala bi u uvjerenju kako je bilo kakav posao nemoguć za onoga tko je utučen poput nje, no morala je sudjelovati u pripremama za put kao i ujna; između ostaloga, trebalo je napisati pisma svim njihovim znancima u Lambtonu i smisliti lažno opravdanje za iznenadni odlazak. Ipak, za jedan sat je sve bilo gotovo. Gospodin Gardiner je u međuvremenu platio račun gostionici, pa su mogli odmah krenuti; Elizabeth se, poslije svih patnji toga jutra, nađe brže nego što je očekivala u kolima na putu za Longbourn.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

48 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:08 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
47. Poglavlje
Opet sam razmislio o svemu, Elizabeth - progovori ujak kad su izašli iz gradića - i doista sam, nakon ozbiljnog razmatranja, mnogo skloniji nego prije suditi o tom kao i tvoja starija sestra.
Čini mi se tako nevjerojatnim da bi ijedan mladić smislio takav plan protiv djevojke koja nije zaštićena, niti je bez prijatelja, i koja je gošća njegova pukovnika, da se ipak nadam najboljem. Zar bi on mogao očekivati da se neće umiješati njezini rođaci? Zar bi mogao očekivati da ga pukovnija i dalje poštuje poslije takve uvrede nanesene pukovniku Forsteru? Njegovo iskušenje nije ravno riziku!
- Misliš li uistinu tako? - uzvikne Elizabeth, razvedrivši se za trenutak.
- Časna riječ - reče gospođa Gardiner - i ja počinjem misliti kao tvoj ujak. To je doista prevelik prijestup protiv čovječnosti, časti i interesa, i zato ne mogu vjerovati da bi on to učinio. Ne mogu misliti tako nepovoljno o Wickhamu. Možeš li ga ti, Lizzy, smatrati tako lošim da bi bio kadar to učiniti?
- Možda ne bi zanemario svoj vlastiti interes, ali inače, vjerujem, nema nikakvih obzira. Ako je barem tako kako mislite! No ne usuđujem se ponadati. Ako je po vašem, zašto nisu otišli u Škotsku?
- Prije svega - odgovori gospodin Gardiner - nema nepobitnog dokaza da nisu otišli u Škotsku.
- Oh! Pa, dovoljan je dokaz činjenica da su prešli iz čeza u unajmljeni fijaker. Osim toga, nema im ni traga na cesti za Barnet.
- Dobro, pretpostavimo da su u Londonu. Mogu biti ondje zato da se sakriju, a ni zbog kakva goreg razloga. Vjerojatno nemaju novca baš na pretek, pa im je, možda, palo na pamet da se mogu jeftinije, iako ne i brže, vjenčati u Londonu nego u Škotskoj.
- Ali čemu onda sva ta tajnovitost? Zašto se uopće boje otkrića? Zašto se moraju vjenčati potajno? A, ne, ne… to nije vjerojatno. Njegov najbliži prijatelj, kao što ste vidjeli iz Janeina pisma, uvjeren je da se on nikad nije ni namjeravao oženiti njome. Wickham se neće oženiti djevojkom bez ikakva novca. Nije dovoljno imućan za nešto takvo. A što ima Lydia? Kakve privlačne osobine ima, osim mladosti, zdravlja i dobre naravi, koje bi ga navele da se, nje radi, odrekne svake mogućnosti da se obogati dobrom ženidbom? A što se tiče pretpostavke da bi ga strah od bruke u pukovniji mogao spriječiti da je sramotno iznevjeri, o tom ne mogu suditi, jer ne znam kako časnici gledaju na takva djela. A tvoja druga primjedba, mislim, nije točna. Lydia nema braće koja bi se umiješala; a iz držanja mog oca, iz njegova nehaja i njegove ravnodušnosti prema onom što se događa u njegovoj obitelji, Wickham je mogao zaključiti da će on povodom toga poduzimati i razmišljati manje nego ijedan drugi otac u takvoj prigodi.
- Dobro, zar možeš zamisliti da je Lydia zanesena njime toliko da će zaboraviti sve ostalo i pristati živjeti s njim nevjenčana?
- Čini mi se, a to je doista strašno - odgovori Elizabeth, sa suzama u očima - da sestrina pristojnost i krepost u tom pogledu nisu baš nedvojbene. Uistinu ne znam što da kažem. Možda nisam pravedna prema njoj. Vrlo je mlada, nikad je nisu učili da razmišlja o ozbiljnim problemima; za proteklih šest mjeseci… ne, za proteklu godinu dana… prepustila se samo zabavljanju i taštini. Bilo joj je dopušteno da besposličari i provodi svoje vrijeme lakomisleno te da se bavi svakakvim mislima. Otkako se vojska nastanila u Merytonu, po glavi su joj se vrzmali samo ljubav, očijukanje i časnici. Činila je sve što je u njezinoj moći, razmišljanjem i pričanjem, da poveća… kako da to nazovem?… svoju podložnost zaljubljivosti, koja je ionako bila velika. A svi znamo da je Wickham vrlo privlačna izgleda i vičan osvajanju žena.
- Ipak, vidiš da Jane - napomene ujna - nema tako loše mišljenje o Wickhamu da bi mogla povjerovati kako će on pokušati nešto takvo.
- O komu je Jane ikada imala loše mišljenje? I za koga bi ona, kakvo god bilo njegovo prijašnje ponašanje, vjerovala da je sposoban za takav potez dok se uistinu ne dokaže da ga je učinio? No Jane zna, kao i ja, kakav je Wickham. Obje znamo da je bio raspusan u svakom smislu te riječi, da u njemu nema čestitosti ni časti, da laže i vara i da se spretno ulaguje.
- Pa, zar ti doista znaš sve to? - upita gospođa Gardiner, radoznala da čuje kako je sve to doznala.
- Znam - odgovori Elizabeth, zarumenjevši se. - Pričala sam ti onomad o njegovu sramotnom ponašanju prema gospodinu Darcyju; uostalom, i ti si ga, kad si bila prošli put u Longbournu, čula kako govori o čovjeku koji se vladao vrlo trpeljivo i darežljivo prema njemu. A ima i drugih okolnosti koje nisam slobodna da… koje se ne isplati pričati; no njegovim lažima o cijeloj pemberleyskoj porodici nema kraja. Prema onom što je rekao o gospođici Darcy, očekivala sam da ću vidjeti gordu, nepristupačnu, neljubaznu djevojku. A znao je da je ona potpuno drukčija. Znao je da je prijazna i skromna, kao što to sada i mi znamo.
- Zar Lydia ne zna ništa o tom? Je li moguće da njoj nije poznato to što ti i Jane, čini se, znate vrlo dobro? - Da! Ta je okolnost… ta je okolnost najgora. Dok nisam boravila u Kentu, gdje sam često viđala gospodina Darcyja i njegova rođaka, pukovnika Fitzwilliama, ni ja nisam znala istinu. A kad sam se vratila kući, vojska je trebala napustiti Meryton za tjedan-dva. Zbog tog skorog odlaska pukovnije, ni Jane, kojoj sam sve ispričala, ni ja nismo smatrale potrebnim da objelodanimo svoje znanje, jer komu bi koristilo da se tada opovrgne lijepo mišljenje koje je naš kraj imao o njemu? Pa, čak i kad se odlučilo da Lydia otputuje s gospođom Forster, nije mi padalo na pamet da bih joj trebala otvoriti oči i otkriti joj njegov pravi karakter. Nisam ni slutila da bi ona mogla biti prevarena. Možeš mi vjerovati da je takav razvoj događaja bio daleko od mojih misli.
- Kad su svi otputovali u Brighton, nisi, dakle, imala nikakvih razloga da pomisliš kako su oni zaljubljeni jedno u drugo?
- Baš nikakvih. Ne sjećam se nijednog znaka ljubavi ni s njegove, ni s njezine strane; a da se išta takvo moglo zapaziti, ti znaš da to našoj obitelji ne bi moglo promaknuti. Kad je došao u pukovniju, bila je sklona da mu se divi, ali kao i sve mi ostale. Sve djevojke u Merytonu i okolici ludovale su za njim prva dva mjeseca; ali on nije izdvajao Lydiju nikakvom osobitom pažnjom; stoga se, poslije kratkotrajnog pretjeranog i neobuzdanog divljenja, njezino zanimanje za njega ugasilo, te su joj drugi časnici, koji su joj se više udvarali, postali opet ljubimcima.
Iako daljnje razglabanje o toj zanimljivoj temi nije moglo dodati ništa novo njihovim strahovanjima, nadama i nagađanjima, ipak ih, tijekom cijelog putovanja, nijedan drugi razgovor nije mogao dugo odvojiti od te teme. Ona nije ni za tren bila izvan Elizabethinih misli. Najoštrija od svih boli, samoprijekor, usadila joj je Lydijinu nesreću u dušu, te nije mogla imati nijedan predah zaborava ni spokojnosti.
Putovali su što su brže mogli, prenoćili su u gostionici uz cestu i stigli u Longboum u podne idućeg dana. Za Elizabeth je bilo utješno što su doputovali tako brzo, kako ih Jane ne bi morala dugo čekati.
Mali Gardineri, privučeni pojavom kola, stajali su na kućnim stubama kad su kola ušla u dvorište; a kad se kočija zaustavila pred stubištem, radosno iznenađenje, što im je ozarilo lica i odrazilo se u njihovu poskakivanju, bilo je prvi ugodan znak njihove dobrodošlice.
Elizabeth iskoči iz kola, brzo poljubi svako dijete i požuri u predvorje, gdje je srela Jane, koja je upravo dotrčala niz stube iz majčine sobe.
Njih dvije se, sa suzama u očima, nježno zagrliše, i Elizabeth je, ne gubeći ni trenutak, zapita jesu li čuli štogod novo o bjeguncima.
- Još ništa - odgovori Jane. - Ali sada, kad je došao dragi ujak, nadam se da će sve biti dobro.
- Je li otac u Londonu?
- Da, otišao je u utorak, kao što sam ti javila.
- Piše li vam često?
- Samo jedanput. Napisao mi je nekoliko redaka u srijedu, samo da bi javio kako je stigao zdrav i kako bi mi dao upute za koje sam ga posebno zamolila. Dodao je da neće ponovno pisati dok ne bude mogao javiti nešto važno.
- A majka… kako je ona? Kako ste svi vi?
- Majka je prilično dobro, iako je jako potresena. Gore je i bit će joj vrlo drago da vas vidi sve. Još ne izlazi iz sobe. Mary i Kitty su, hvala Bogu, sasvim dobro.
- A ti, kako si ti? - uzvikne Elizabeth. - Blijeda si. Jamačno si mnogo propatila.
Sestra joj odgovori da je sasvim dobro, i time se završi njihov razgovor, koji su vodile dok su gospodin i gospođa Gardiner bili zauzeti oko svoje djece; naime, sada su im se svi približavali. Jane pritrči ujaku i ujni i zaželi im dobrodošlicu, zahvaljujući im čas osmijesima, čas suzama.
Kad su svi ušli u salon, pitanja koja je Elizabeth već postavila sada su, naravno, ponovili ostali i odmah su uvidjeli da Jane nema nikakvih novih podataka. Nada u dobro, koja je izvirala iz plemenitosti njezina srca, još je nije napustila, te je sada očekivala da će se sve završiti povoljno i da bi svakog jutra moglo stići pismo od Lydije ili od oca koje će objasniti njihove postupke i možda objaviti vjenčanje. Gospođa Bennet, u čiju su sobu svi ušli poslije nekoliko minuta zajedničkog razgovora, dočeka ih onako kako su mogli i očekivati: sa suzama i kuknjavom, pogrdama na račun Wickhamove pokvarenosti i jadikovkama zbog svojih patnji. Optuživala je sve izuzevši osobu koja je snosila najveću krivnju za pogreške njezine kćerke jer joj je uvijek puštala na volju.
- Da sam uspjela - reče ona - u svojoj želji da odem u Brighton sa cijelom obitelji, ovo se ne bi dogodilo; no jadna mila Lydia nije imala nikoga da se brine o njoj. Zašto su je Forsteri puštali bilo kamo samu? Uvjerena sam da je posrijedi neki velik nemar s njihove strane, jer ona nije djevojka koja bi učinila nešto takvo da se više brinulo o njoj. Uvijek sam mislila da su vrlo nepogodni za skrb o njoj; no, kao i uvijek, moje se mišljenje odbacilo. Jadno drago dijete! I, eto, sada je i Bennet otišao, te znam da će se potući s Wickhamom čim ga sretne; i poginut će, a što će biti s nama svima? Collins će nas otjerati iz kuće prije nego što se on ohladi u grobu i, ako nam se ti ne smiluješ, brate, ne znam što ćemo učiniti.
Svi su prosvjedovali protiv tako strašnih misli; a gospodin Gardiner, pošto ju je neko vrijeme uvjeravao da voli nju i cijelu njezinu obitelj, reče joj da namjerava biti u Londonu već sutradan kako bi pomogao gospodinu Bennetu da vrati Lydiju.
- Nemoj se predavati beskorisnom strahovanju - doda on. - Premda je dobro biti pripravan i na najgore, nema razloga da se to smatra neizbježnim. Nema još ni tjedan dana otkako su otišli iz Brightona. Za nekoliko ćemo dana, možda, dobiti neke vijesti o njima; a dokle god ne budemo znali da se nisu vjenčali i da se i ne namjeravaju vjenčati, ne smijemo smatrati stvar izgubljenom. Čim stignem u London, otići ću k zetu, odvest ću ga svojoj kući u Ulicu Gracechurch, pa ćemo se ondje posavjetovati što da se radi.
- O, mili brate - odvrati gospođa Bennet - to je baš ono što bih najviše željela. Kad odeš u London, oronađi ih, ma gdje bili; a ako se nisu vjenčali, prisili ih da se vjenčaju. što se tiče vjenčane haljine, ne daj im da čekaju zbog toga, već reci Lydiji da će dobiti koliko god hoće novca da je kupi poslije vjenčanja. I, iznad svega, ne dopusti Bennetu da se potuče s njim. Kaži mu da sam u užasnom stanju, da sam se izbezumila od straha, da imam groznu drhtavicu, grozno podrhtavanje u cijelom tijelu, strašne grčeve u slabinama i bolove u glavi, te takvo lupanje srca da se ne mogu odmoriti ni noću, ni danju. I kaži mojoj miloj Lydiji da ne naručuje haljine dok se ne vidi sa mnom, jer ona ne zna koje su trgovine najbolje. Oh, brate, kako si ljubazan! Znam da ćeš ti sve to srediti!
No gospodin Gardiner, iako ju je opet uvjeravao kako će se truditi oko toga što najbolje bude mogao, ipak joj je savjetovao umjerenost kako u nadama tako i u strahovanjima. Razgovarao je s njom u tom smislu sve dok nije stigao na stol ručak, a onda su je ostavili da iskali svoju srdžbu na domaćici, koja ju je dvorila kad su kćerke bile odsutne.
Premda su njezin brat i nevjesta vjerovali kako ne postoji nikakav istinski razlog da se ona tako izdvoji iz obitelji, nisu se ni pokušali usprotiviti, jer su znali da ona nije dovoljno mudra da obuzda svoj jezik pred poslugom koja služi u blagovaonici za vrijeme objeda, pa su smatrali da je najbolje da samo jedna osoba od kućne posluge, i to najpouzdanija, sluša sva njezina strahovanja i brige u vezi s tim događajem.
U blagovaonici im se ubrzo pridružiše Mary i Kitty, koje su bile prezauzete svaka u svojoj sobi da bi se pojavile već prije. Jedna je došla od svojih knjiga, a druga od svog toaletnog stolića. Objema su bila lica prilično mirna, i ni na jednoj od njih nije se mogla opaziti nikakva promjena osim što je u Kittynu glasu bilo više nezadovoljstva nego obično, zbog nestanka najmilije sestre i zbog ljutnje što ju je, povodom toga događaja, navukla na sebe. A što se tiče Mary, ona je dovoljno vladala sobom da šapne Elizabeth, držeći se duboko zamišljeno, čim su sjele za stol: - Ovo je velika nesreća, o kojoj će se, po svoj prilici, mnogo pričati. Ali mi moramo zaustaviti plimu zlobe i jedna drugoj uliti u ranjena srca balzam sestrinske utjehe.
Zatim, opazivši da Elizabeth ne kani odgovoriti, ona doda: - Iako je ovaj događaj nesretan za Lydiju, mi iz njega možemo izvući ovu korisnu pouku: gubitak vrline je za ženu nepovratan; jedan pogrešan korak odvlači je u vječnu propast; njezin je ugled divna stvar, ali se lako gubi; žena nikad ne može biti preoprezna u svom ponašanju prema nedostojnim muškarcima.
Elizabeth začuđeno podigne obrve, ali je bila previše potištena da bi joj odgovorila. Mary se, međutim, nastavi tješiti takvim moralnim poukama, izvučenima iz zla koje ih je snašlo.
Poslije podne su dvije najstarije sestre dobile mogućnost da budu nasamo pola sata. Elizabeth odmah iskoristi priliku da postavi razna pitanja, na koja je Jane rado odgovarala. Pošto su se izjadale jedna drugoj zbog strašnog ishoda tog događaja, ishoda koji je Elizabeth smatrala gotovo nedvojbenim, a za koji Jane nije mogla tvrditi da je potpuno nemoguć, Elizabeth reče: - Ispričaj mi o tom sve što još nisam čula. Daj da čujem ostale pojedinosti. što je kazao pukovnik Forster? Zar nisu ništa naslutili prije bijega? Valjda su ih često viđali zajedno.
- Pukovnik Forster je priznao da je naslutio stanovitu naklonost, osobito s Lydijine strane, ali ništa što bi ga iole uznemirilo. Veoma mi ga je žao! Njegovo je ponašanje bilo pažljivo i ljubazno do krajnosti. Namjeravao nam je doći i izraziti svoje žaljenje i prije nego što je pomislio da nisu otišli u Škotsku, ali kad se ta vijest prvi put čula, to je ubrzalo njegov dolazak.
- A je li Denny bio uvjeren da se Wickham neće oženiti? Je li znao za njihovu namjeru da pobjegnu? Je li pukovnik Forster osobno vidio Dennvja?
- Da, vidio ga je, ali kad ga je ispitivao, Denny je porekao da zna bilo što o njihovoj zamisli i nije htio kazati svoje pravo mišljenje o tom. Nije ponovio svoju uvjerenost da se oni neće vjenčati, pa sam, na osnovi toga, sklona nadi da su ga, možda, prvi put pogrešno razumjeli.
- Dakle, dok nije došao pukovnik Forster, nitko od vas nije posumnjao da se nisu vjenčali?
- Kako nam je takva misao uopće mogla pasti na pamet? Bila sam pomalo nemirna… strahovala sam pomalo za sreću svoje sestre u braku s njim, jer sam znala da njegovo vladanje nije uvijek bilo sasvim pravilno. Otac i majka nisu znali ništa o tom; oni su samo smatrali da je taj brak vrlo nepromišljen. Tada je Kitty priznala, s prirodnim likovanjem što zna više od nas ostalih, da joj je Lydia u svom posljednjem pismu navijestila što će se dogoditi. Ona je, čini se, već nekoliko tjedana znala da su oni zaljubljeni jedno u drugo.
- Ali ne prije nego što su otišli u Brighton?
- Mislim da je tako.
- Ima li pukovnik Forster loše mišljenje o Wickhamu? Zna li on njegov pravi karakter?
- Moram priznati da nije govorio o Wickhamu tako dobro kao prije. Sad ga smatra nepromišljenim i rasipnim. I, otkad se dogodila ova nesreća, priča se da je prezadužen otišao iz Merytona; no nadam se da to nije istina.
- Oh, Jane, da smo manje tajile, da smo rekle što smo znale o njemu, ovo se ne bi dogodilo.
- Možda bi bilo bolje - odvrati Jane. - No činilo mi se nepravednim iznositi nečije prijašnje pogreške ako se ne znaju njegovi sadašnji osjećaji. Postupile smo u najboljoj namjeri.
- Je li vam pukovnik Forster mogao, prema sjećanju, ponoviti Lydijino pismo njegovoj ženi?
- Donio ga je sa sobom i dao nam ga.
Jane ga izvadi iz svoje novčarke i pruži ga Elizabeth. Glasilo je:
"Draga moja Harriet!
Smijat ćeš se kada doznaš kamo sam otišla, a i ja se već smijem Tvom iznenađenju sutra ujutro kad se opazi da me nema ovdje. Odlazim u Gretna Green, a ako ne možeš pogoditi s kime idem, smatrat ću Te glupačom, jer postoji samo jedan čovjek na svijetu kojeg volim, i on je anđeo. Ne bih mogla biti sretna bez njega, i zato ne smatram nikakvim zlom svoj odlazak. Ako Ti nije ugodno, ne moraš obavijestiti one u Longbournu o mom odlasku, jer će za njih iznenađenje biti veće kad im budem pisala i potpisala se kao "Lydia Wickham". Kakva će to šala biti! Jedva pišem od smijeha. Molim Te, ispričaj me Prattu zato što neću održati obećanje i plesati s njim večeras. Kaži mu kako se nadam da će mi oprostiti kad bude znao sve; i reci mu da ću s velikim zadovoljstvom plesati s njim na prvom balu na kojem se budemo sreli. Poslat čupo svoje haljine kad budem u Longbournu; molim Te, reci Sallj neka mi zakrpa veliku razderotinu na mojoj staroj muselinskoj haljini prije nego što je spakira. Zbogom. Prenesi moje pozdrave pukovniku Forsteru. Nadam se da ćeš ispiti jednu čašicu za naš sretni put.
Tvoja odana prijateljica Lydia Bennet"
- Oh! Lakomislena, lakomislena Lydia! - uzvikne Elizabeth kad je pročitala pismo. - Zar se ovako piše u takvu trenutku? No njezino pismo barem pokazuje da je ona ozbiljno shvatila cilj svoga puta. Bez obzira na ono na što ju je on poslije možda nagovorio, plan nije s njezine strane bio sramotan. Jadni otac! Kako ga je to, bez dvojbe, potreslo!
- Nikad nisam vidjela nikoga tako preneraženog. Nije mogao progovoriti ni riječ punih deset minuta. Majka se odmah razboljela i u cijeloj je kudi nastala pometnja.
- Oh, Jane - uzvikne Elizabeth - je li bilo ijednog sluge u kući koji do večeri nije doznao sve o tom?
- Ne znam. Nadam se da je bilo. No vrlo je teško biti oprezan u takvim trenucima. Majka je dobila histeričan napadaj i, premda sam joj nastojala pomoći koliko je moguće, bojim se da nisam baš uspjela u tom. Malone sam se izbezumila od užasne pomisli što bi se moglo dogoditi.
- Dvorenje majke bilo je prenaporno za tebe. Ne izgledaš dobro. Oh, šteta što nisam bila s tobom! Sva je briga pala samo na tebe.
- Mary i Kitty bile su vrlo ljubazne, i rado bi sudjelovale u svemu, uvjerena sam, ali sam mislila da ih ne smijem opteretiti. Kitty je suhonjava i nježna, a Mary uči toliko da je ne treba uznemirivati u trenucima odmora. U utorak je došla u Longbourn teta Philips, postoje otputovao otac, i bila je tako ljubazna da je ostala sa mnom do četvrtka. Svima nam je pružila veliku pomoć i utjehu. I ledi Lucas je bila vrlo ljubazna; došla je ovamo u srijedu ujutro da suosjeća s nama u našoj nesreći i ponudila je svoje usluge i usluge svojih kćeri ako bi nam mogle imalo koristiti.
- Bolje bi bilo da je ostala kod kuće - odbrusi Elizabeth. - Možda je imala dobru namjeru, ali u ovakvoj nesreći… što manje viđamo susjede, to bolje. Pomoći si ne može, a sažaljenje je nepodnošljivo. Neka likuju nad nama iz daljine i neka se zadovolje time.
Zatim se raspitivala o tom što otac kani poduzeti, dok je u Londonu, da bi pronašao Lydiju.
- Namjeravao je, ako se ne varam - odgovori Jane - otići u Epsom, mjesto gdje su posljednji put promijenili konje, da vidi konjušare i da pokuša doznati nešto od njih. Bitno mu je da pronađe broj unajmljenog fijakera kojim su se odvezli iz Claphama. Tim fijakerom se bio dovezao neki putnik iz Londona; a budući da otac smatra kako je Wickhamov i njezin prijelaz iz jednog prometala u drugo morao opaziti netko, namjerava se raspitati u Claphamu. Uspije li doznati pred kojom je kućom kočijaš ostavio svog putnika, raspitat će se i ondje u nadi da pronađe postaju i broj fijakera. Ne znam ni za kakve druge njegove planove; naime, žurilo mu se odavde i bio je tako rastresen da sam i ovo jedva doznala.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

49 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:09 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
48. Poglavlje
Sutradan ujutro svi su se nadali pismu od gospodina Benneta, ali je pošta došla, a nije donijela nijedan redak od njega.
Obitelj je znala da je on, u svim običnim prigodama, vrlo nehajan i lijen za pisanje, ali su se nadali da će se ovaj put potruditi. Svi su zaključili da nema nikakvih ugodnih vijesti, ali bi i to bili rado doznali pouzdano. Gospodin Gardiner je samo dočekao poštu i odmah potom krenuo je na put. Kad je otišao, bili su uvjereni da će ih barem redovito izvješćivati o onom što se događa. Ujak im je obećao, na rastanku, da će nagovoriti gospodina Benneta da se što prije vrati u Longbourn; to mu je veoma obradovalo sestru, jer se bojala da će joj muž, ako ostane u Londonu, poginuti u dvoboju.
Gospođa Gardiner i djeca ostali su u Hertfordshireu još nekoliko dana, jer je ona mislila da će, možda, biti od koristi nećakinjama. Pomagala im je u njegovanju gospođe Bennet i bila im je velika utjeha u slobodno vrijeme. Tetka ih je često posjećivala i to, kao što je uvijek govorila, zato da bi ih razvedrila i osokolila, no rijetko se događalo da na njezinu odlasku nisu bili još potišteniji nego što ih je zatekla, jer bi im, kad god bi došla, donijela neku novu vijest o Wickhamovoj raspusnosti i rasipnosti.
Cijeli je Meryton nastojao ocrniti čovjeka koji je, prije samo tri mjeseca, bio gotovo anđeo svjetlosti. Pričalo se da je dužan svim mjesnim trgovcima i da su njegova udvaranja, sva počašćena nazivom zavođenja, doprla do svih trgovačkih porodica. Svi su govorili da je on najpokvareniji mladić na svijetu i svi su se počeli prisjećati da su uvijek sumnjali u njegovu prividnu dobrotu. Elizabeth je vjerovala samo pola onoga što se govorilo, ali i to je bilo dovoljno da se još više pojača njezina uvjerenost u sestrinu propast. Čak je i Jane, koja je još manje vjerovala u sve to, izdubila gotovo svaku nadu, pogotovo zato što su, ako su oni doista otišli u Škotsku, u što nije nikad sasvim sumnjala, dosad morali već dobiti neku vijest o njima.
Gospodin Gardiner je otputovao iz Longbourna u nedjelju; u utorak je njegova žena dobila pismo od njega. Pisao im je da je, po svom dolasku, odmah našao zeta i nagovorio ga da prijeđe u Ulicu Gracechurch; gospodin Bennet je prije njegova dolaska bio u Epsomu i Claphamu, ali nije dobio nikakav određen podatak, pa se sada odlučio raspitati u svim glavnim londonskim hotelima, jer smatra vjerojatnim da su oni, došavši u London, odsjeli u jednom od njih prije nego što su našli stan. Gospodin Gardiner nije očekivao nikakav uspjeh od tog poteza, ali će zetu, budući da je tako odlučio, pomoći. Dodao je da gospodin Bennet ne namjerava zasad napustiti London i obećao je da će uskoro opet pisati. Pismo je imalo i ovaj dodatak:
"Pisao sam pukovniku Forsteru i zamolio ga da dozna, ako je moguće, od nekog Wickhamova prijatelja u pukovniji ima li on ikakve rođake ili znance koji bi mogli znati u kojem se dijelu Londona on sada skriva. Ako bismo tako doznali komu da se obratimo, to bi moglo imati presudnu važnost. Zasad nemamo nikakav putokaz. Pukovnik Forster učinit će sve što može kako bi nam pomogao u tom. Međutim, upravo mi je palo na pamet da bi nam Lizzy mogla reći, bolje nego itko drugi, koje on žive rođake ima."
Elizabeth je odmah shvatila odakle potječe to uvažavanje njezina autoriteta, ali nije mogla dati nikakvu obavijest koja bi zaslužila takav kompliment. Nikad nije čula ni za kakve njegove rođake osim oca i majke, koji su umrli prije mnogo godina. No možda su neki njegovi prijatelji u njegovu zavičaju mogli dati neke podatke o tom, pa je, iako se nije baš previše uzdala u to, smatrala da bi se moglo nešto poduzeti u tom pravcu.
Svaki je dan u Longbournu bio sada ispunjen brigama, a ponajviše onaj dio dana kad se očekivala pošta. Jutro je prolazilo u nestrpljivom raspoloženju sve do prispijeća pošte. Pismo je trebalo donijeti vijesti, bile dobre ili loše; svakog su se dana očekivale važne novosti.
Međutim, prije nego što im je ponovno pisao gospodin Gardiner, stiglo je pismo za njihova oca od gospodina Collinsa, koje je Jane pročitala, jer joj je otac rekao neka otvori sve što stigne za njega za vrijeme njegova izbivanja. Dok ga je Jane čitala, i Elizabeth ga je (znajući da su njegova pisma neobična) pročitala gledajući u njega preko njezina ramena. Ono je glasilo:
"Dragi moj gospodine!
Osjećam se pozvanim, zato što smo rod, a i zbog svog položaja, da Vam izrazim svoje žaljenje zbog velike nesreće koja Vas je snašla, a o kojoj smo jučer obaviješteni pismom iz Hertfordshirea. Budite uvjereni, dragi moj gospodine, da gospođa Collins i ja iskreno suosjećamo s Vama i Vašom poštovanom obitelji u Vašoj velikoj nevolji, koja mora biti velika jer je potekla iz uzroka koji vrijeme ne može otkloniti. Neću štedjeti riječi koje bi Vam mogle ublažiti duboku tugu i utješiti Vas u nevolji koja je za svakog roditelja, zacijelo, najbolnija. Smrt vaše kćerke bila bi blagoslov u usporedbi s ovim. Taj je slučaj pogotovo za žaljenje zato što postoji razlog za pretpostavku, kao što me moja draga Charlotte obavijestila, da je razuzdanost Vaše kćeri posljedica prevelike popustljivosti prema njoj; doduše, za utjehu Vama i gospodi Bennet, sklon sam misliti da je ona loša već po svojoj naravi, jer inače ne bi tako mlada učinila takvu gnusnost. Međutim, bilo ovako ili onako, svakako Vas treba duboko žaliti; s mojim se mišljenjem slaže ne samo gospođa Collins već i ledi Catherine i njezina kći, kojima sam ispričao što se zbilo. One, kao i ja, smatraju da će taj pogrešni korak jedne kćerke naškoditi sreći svih ostalih, jer tko bi se, kao što je ledi Catherine izvoljela kazati, srodio s takvom obitelji? Ta me okolnost navodi da mislim, s povećanim zadovoljstvom, na stanovit događaj prošlog studenoga; naime, da je tada ispalo drukčije, sada bih i ja bio obuhvaćen Vašom tugom i sramotom.
Dopustite mi, dragi moj gospodine, da Vam savjetujem da se utješite koliko god možete, da iz svog srca zauvijek izbacite svoju nedostojnu kćer i da je ostavite da sama bere plodove svoga gnusnog prijestupa.
Poštuje Vas, dragi gospodine" itd.
Gospodin Gardiner nije ponovno pisao dok nije dobio odgovor od pukovnika Forstera; a tada nije imao nikakve ugodne vijesti. Nitko nije znao ni za kakva rođaka s kojim bi Wickham održavao veze, a bilo je nedvojbeno da mu nijedan bliski rođak nije živ. Nekoć je imao brojne znance, no činilo se da se, otkad je u vojsci, ne druži više ni s jednim od njih. Stoga se nije moglo uputiti ni na koga tko bi mogao dati nekakve nove podatke o njemu. Sada se morao skrivati ne samo iz straha od Lydijine rodbine nego i zato što se našao u teškom novčanom položaju; nedavno se doznalo da ima velike kockarske dugove. Pukovnik Forster je procijenio da je potrebno više od tisuću funti za podmirenje njegovih troškova u Brightonu. Dugovao je prilično u gradu, ali su mu najveći dugovi bili kockarski. Gospodin Gardiner nije zatajio te činjenice pred longbournskom obitelji. Jane ih je primila užasnuto. - Kockar! - uzviknula je. - Ovo je neočekivano. Nisam imala ni pojma o tom.
Gospodin Gardiner je dodao u pismu da se mogu nadati ocu sutradan, a taj dan je bio subota. Potišten neuspjehom svih njihovih pokušaja, popustio je šurjakovoj molbi da se vrati obitelji i da prepusti njemu da učini ono što okolnosti budu nalagale. Kad su obavijestile o tom gospođu Bennet, nije pokazala onakvo zadovoljstvo kakvo su njezina djeca, s obzirom na njezinu dotadašnju zabrinutost za njegov život, očekivala.
- Što, zar dolazi kući bez jadne Lydije? - uzviknula je ona. - Valjda neće napustiti London dok ih ne nađe. Tko će se boriti s Wickhamom i natjerati ga da se oženi njome ako on dođe ovamo?
Budući da se gospođa Gardiner zaželjela vratiti kući, odlučilo se da ona s djecom krene za London u isto doba kad se Bennet bude zaputio odande. Tako su ih kola odvezla prvu dionicu puta i dovezla odande gospodara u Longbourn.
Gospođa Gardiner nije na odlasku bila nacistu glede Elizabeth i njezina derbvshireskog prijatelja kao ni u njegovu zavičaju. Nećakinja nije spominjala njegovo ime, a nije se ispunilo ni njezino poluočekivanje da će za njima stići njegovo pismo za Elizabeth. Nije došlo nijedno pismo iz Pemberleyja.
Sadašnja nesreća koja je snašla obitelj bila je dovoljno objašnjenje za njezinu potištenost, te se na osnovi te utučenosti nije moglo ništa zaključiti, premda je Elizabeth, već prilično svjesna što osjeća prema Darcyju, dobro znala da bi, kad ga ne bi poznavala, donekle lakše podnijela strah da ih je Lydia sve osramotila. Imala bi, mislila je, manje neprospavanih noći.
Kad je Bennet doputovao, doimao se, kao i obično, filozofski mirno. I, kao i uvijek, govorio je malo; nije ni spomenuo ono zbog čega je otišao u London, a kćerke su se usudile progovoriti o tom tek nakon nekog vremena.
Tek poslije podne, kad im se pridružio na čaju, Elizabeth se osmjelila povesti razgovor o tom. Kad je ukratko izrekla žaljenje zbog onog što je morao propatiti, on odgovori: - Nemoj govoriti o tom. Tko bi drugi i trebao patiti osim mene? Ja sam kriv za to, pa trebam i patiti.
- Ne budi prestrog prema sebi - reče Elizabeth.
- Prirodno je što me opominješ protiv takva zla. Čovječja mu je narav previše sklona. Ipak, Lizzy, pusti da jedanput u životu osjetim koliko sam kriv. Ne bojim se da će me taj osjećaj dotući. Brzo će proći.
- Misliš li da su oni u Londonu?
- Da. Gdje bi se drugdje mogli tako dobro sakriti?
- Lydia je baš i željela otići u London - doda Kitty.
- Onda može biti sretna - reče kiselo otac. - Njezin će boravak ondje potrajati, vjerojatno, prilično dugo.
Zatim, nakon kratke šutnje, on nastavi: - Eto, Lizzy, pokazalo se da si bila u pravu kad si mi dala onaj savjet u svibnju; sada se vidi da si bila pametna.
Razgovor im prekine Jane, ušavši kako bi odnijela čaj majci.
- Ovo kočoperenje godi čovjeku - reče on. - Da je otmjenost nesreći. Sutra ću i ja postupiti tako: sjedit ću u svojoj knjižnici u noćnoj kapici i kućnom ogrtaču i stvarat ću drugima što više teškoća… ili je, možda, bolje da to odgodim dok Kitty ne pobjegne.
- Ja neću bježati, tata - prozbori jetko Kitty. - Ako bih ja otišla u Brighton, vladala bih se bolje od Lydije.
- Da ti odeš u Brighton! Ma, ne bih te, ni za pedeset funti, pustio čak ni do Eastbournea. Ne, Kitty, napokon sam se naučio biti oprezan, a ti ćeš osjetiti posljedice toga. Nijedan mi časnik više neće ući u kuću niti će proći kroz selo. Balovi će biti potpuno zabranjeni, osim kad te povede neka od sestara. I ne smiješ se više ni maknuti iz kuće dok ne dokažeš da si svakog dana provela pametno bar deset minuta.
Shvativši sve te prijetnje ozbiljno, Kitty se rasplače.
- Hajde, hajde - reče on - ne žalosti se. Budeš li dobra djevojka sljedećih deset godina, odvest ću te poslije toga na vojnu smotru.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

50 Re: Jane Austin - Gordost i predrasude taj Pon Okt 08, 2012 7:09 pm

LostSoul

avatar
Elite member
Elite member
49. Poglavlje
Dva dana nakon Bennetova povratka šetale su Jane i Elizabeth po vrtu iza kuće i vidjele domaćicu kako ide prema njima, pa su joj, misleći da ih hoće pozvati k majci, pošle u susret.
No umjesto očekivanog poziva, ona, kad su joj se približile, reče Jane: - Oprostite, gospođice, što vas uznemiravam, ali se nadam da ste dobili neku dobru vijest iz Londona, pa sam tako slobodna da sam vas došla pitati o čemu je riječ.
- Otkud vam ta pomisao, Hill? Nismo dobili nikakvo pismo iz Londona.
- Draga gospođice - reče gospođa Hill vrlo iznenađeno - zar ne znate da je za gospodara stiglo hitno pismo od gospodina Gardinera? Ima već pola sata otkad je to pismo predano gospodaru.
Podlegnuvši nestrpljenju, djevojke odmah otrčaše ne rekavši joj više ni riječ. Projurile su kroz predvorje u blagovaonicu, a odande su otrčale u knjižnicu, no otac im nije bio unutra, i upravo su ga htjele potražiti gore kod majke, kad ih je susreo glavni sluga i kazao im: - Ako tražite gospodara, gospođice, on je otišao prema šumarku. Tada su odmah istrčale iz kuće i požurile preko tratine za ocem, koji je zamišljeno išao prema šumarku s druge strane dvorišta.
Budući da nije bila tako laka ni brza kao Elizabeth, Jane je uskoro zaostala, a njezina je sestra, sva zadihana, napokon sustigla oca i nestrpljivo ga zapitala: - Oh, tata, što ima novo… kakve su vijesti? Jesi li dobio štogod od ujaka?
- Da, dobio sam od njega hitno pismo.
- Onda, kakve vijesti ono donosi… dobre ili loše?
- Kakvo se dobro može očekivati? - odgovori on i izvadi pismo iz džepa. - No, možda ga želiš pročitati.
Elizabeth ga nestrpljivo uzme iz njegove ruke. Uto stigne i Jane.
- Pročitaj ga na glas - reče joj otac - jer gotovo i ne znam što piše u njemu.
"Ulica Gracechurch, ponedjeljak, 2. kolovoza
Dragi moj zete!
Napokon Ti mogu poslati neke vijesti o svojoj nećakinji, i to takve da će Te uglavnom, nadam se, zadovoljiti. Ubrzo nakon Tvog odlaska u subotu imao sam sreću doznati u kojem su dijelu Londona njih dvoje. Pojedinosti ostavljam za naš susret; bitno je da znaš da su pronađeni. Vidio sam ih oboje…"
- Onda je sve onako kako sam se od početka nadala - uzvikne Jane. - Vjenčali su se!
Elizabeth nastavi čitati:
"Vidio sam ih oboje. Nisu se vjenčali, a nisam mogao utvrditi ni da su imali takvu namjeru; međutim, ako si voljan ispuniti obveze koje sam se usudio primiti u Tvoje ime, nadam se da će se uskoro vjenčati. Od Tebe se traži samo da zajamčiš svojoj kćeri, ugovorom, njezin podjednaki udio u svoti od pet tisuća funti namijenjenih Tvojoj djeci poslije Tvoje smrti i smrti moje sestre, i da se obveze š da ćeš joj davati, tijekom svog života, stotinu funti na godinu. To su uvjeti koje sam, s obzirom na sve, bez kolebanja prihvatio u Tvoje ime. Ovo ću Ti pismo poslati ekspresno kako bih što prije dobio Tvoj odgovor. Na osnovi ovih pojedinosti lako ćeš shvatiti da Wickham nije tako beznadan slučaj kao što se obično misli. Ljudi su se prevarili u tom pogledu i sretan sam što mogu reći da će, kad se isplate svi njegovi dugovi, ostati i nešto novca za moju nećakinju. Ako me budeš ovlastio, a nadam se hoćeš, da Te zastupam u svemu, odmah ću dati upute Haggerstonu da pripremi ugovor. Nemaš baš nikakvih razloga da dođeš opet u London, stoga ostani spokojno u Longbournu i uzdaj se u moju revnost i savjesnost. Odgovori mi što prije i nastoj pisati jasno i određeno. Zaključili smo kako bi bilo najbolje da moja nećakinja ode na vjenčanje iz ove kuće; nadam se da ćeš se složiti s tim. Ona će nam doći danas. Pisat ću čim se donese neka nova odluka. Tvoj itd.
Edw. Gardiner"
- Je li moguće? - uzvikne Elizabeth čim je prestala čitati. - Je li moguće da će se on oženiti njome?
- Onda Wickham nije tako loš kao što smo mislili - reče Jane. - Dragi oče, čestitam ti.
- A jesi li odgovorio na ovo pismo? - zapita Elizabeth.
- Nisam, ali to moram uskoro učiniti.
Najozbiljnije ga je zamolila da ne gubi vrijeme, nego da odmah otpise.
- Oh! Dragi oče - uzvikne ona - vrati se i odmah piši. Imaj na umu da je u ovakvu slučaju svaki trenutak važan. - Dopusti da ti ga ja napišem - predloži Jane - ako ti je mrzak takav posao.
- Veoma mi je mrzak - odgovori on - ali se mora obaviti. Rekavši to, okrene se i pođe s njima prema kući.
- Smijem li pitati… - prozbori Elizabeth. - Na te se uvjete, pretpostavljam, mora pristati.
- Pristati! Stidim se što traži tako malo.
- Oni se moraju vjenčati! Iako je on takav čovjek.
- Da, da, moraju se vjenčati. Ništa im drugo ne ostaje. No veoma me zanima dvoje: prvo, koliko je novca uložio tvoj ujak da bi došlo do toga i, drugo, kako ću mu se ikada odužiti.
- Novca! Ujak! - uzvikne Jane. - što hoćeš kazati time?
- Hoću kazati da se nijedan čovjek pri zdravoj pameti ne bi oženio Lydijom za takav mali mamac kao što su stotinu funti na godinu tijekom mog života i pedeset svake godine poslije moje smrti.
- To je prava istina - reče Elizabeth - iako mi to prije nije palo na pamet. Da mu se isplate dugovi, a ipak da ostane nešto novca! Oh! Očito je to ujak sredio! Taj je velikodušni dobri čovjek, bojim se, osiromašio samog sebe. Malom se svotom ne bi moglo sve to postići.
- Ne bi - potvrdi otac. - Wickham je budala ako se oženi njome i za jednu paru manje od deset tisuća funti. Ne bih htio steći tako loše mišljenje o njemu već na početku našeg orođenja.
- Deset tisuća funti! Za ime Božje! Kako bi se i pola te svote moglo vratiti?
Bennet ne odgovori. Svi su, duboko zamišljeni, produžili šutke prema kući. Otac je potom otišao u knjižnicu kako bi napisao pismo, a djevojke su ušle u blagovaonicu.
- Dakle, ipak će se vjenčati! - uzvikne Elizabeth čim su ostale same. - Kako je to čudno! I na tomu trebamo biti zahvalne. Moramo se veseliti što će se oni vjenčati, premda ne postoje baš velike nade da će biti sretni i premda je njegov karakter nevaljao. Eh, Lydia!
- Tješim se mišlju - reče Jane - da se on ne bi oženio Lydijom ako ne bi osjećao ljubav prema njoj. Iako je naš ljubazni ujak učinio nešto da ga oslobodi dugova, mislim da je ta svota kudikamo manja od deset tisuća funti. Ujak ima djecu i još ih može imati. Kako bi mogao žrtvovati i polovinu od deset tisuća funti?
- Ako ikad doznamo koliki su bili Wickhamovi dugovi - prozbori Elizabeth - i koliko je s ujakove strane određeno za našu sestru, onda ćemo točno znati što je naš ujak učinio za njih, jer Wickham nema ni pare. Nikad se nećemo moći odužiti ujaku i ujni za njihovu dobrotu. To što su je primili u svoju kuću i dali joj zaštitu i potporu, takva je žrtva radi nje i njezina ugleda da zaslužuje našu vječnu zahvalnost. Ona je sada već kod njih. Ako je takva dobrota ne potakne da se sada pokaje, onda nije zaslužila da ikad bude sretna! Što li je osjećala kad se srela s ujnom?
- Moramo se potruditi da zaboravimo sve što se zbilo - zaključi Jane. - Nadam se i uzdam da će oni ipak biti sretni. Njegov pristanak da se oženi njome dokazuje da je on sad zauzeo pravilno stajalište. Njihova će ih uzajamna naklonost učvrstiti; vjerujem da će se sada tako smiriti i živjeti tako razumno da će se s vremenom njihova prošla nepromišljenost zaboraviti.
- Njihovo je ponašanje bilo takvo - odgovori Elizabeth - da ga nitko ne može zaboraviti, pa ni ja, ni ti. Ne isplati se govoriti o tom.
U tom se trenu djevojke sjetiše da majka ne zna što se dogodilo. Stoga odoše u knjižnicu i upitaše oca smiju li joj reći novost. On je baš pisao pismo te je, ne podigavši glavu, hladno odgovorio: - Kako god hoćete.
- Možemo li uzeti ujakovo pismo da joj ga pročitamo?
- Uzmite što god hoćete i idite.
Elizabeth uzme pismo s pisaćeg stola, pa odoše k majci.
Budući da su kod nje zatekle Mary i Kitty, mogle su ih izvijestiti sve tri odjednom. Poslije kratke pripreme za dobre vijesti, pročitano je pismo na glas. Gospođa Bennet se gotovo nije mogla suzdržati. Čim je Jane pročitala Gardinerov navještaj da će se Lydia uskoro vjenčati, njezina radost nije znala za granice, te ju je svaka daljnja rečenica sve više veselila. Sada je bila izvan sebe od oduševljenja kao prije od straha i ljutnje. Vijest da će joj se kćerka vjenčati potpuno ju je izbacila iz ravnoteže. Nije ju uznemirivala bojazan hoće li kći biti sretna niti su je ponižavala sjećanja na njezino loše vladanje.
- Moja mila, mila Lydia! - uzvikne gospođa Bennet. - Ovo je zaista divno! Vjenčat će se! Opet ću je vidjeti! Udat će se u šesnaestoj godini! Moj dobri, ljubazni brat! Znala sam kako će to biti. Znala sam da će on sve srediti. Jedva čekam da je vidim, pa i dragog Wickhama. Ali haljina, vjenčana haljina! Odmah ću pisati o tom svojoj nevjesti Gardiner. Lizzy, draga moja, otrči dolje k ocu i pitaj ga koliko će joj dati. Čekaj, čekaj, idem sama. Kitty, pozovi zvoncem Hill. Odmah ću se obući. Moja mila, mila Lydia! Kako ćemo se veseliti nas dvije kad se budemo ponovno vidjele!
Najstarija kći pokuša ublažiti žestinu njezina oduševljenja skrenuvši joj misli na to koliko su svi obvezni gospodinu Gardineru zbog njegove dobrote.
- Jer ovaj sretni završetak - doda Jane - moramo uvelike pripisati njegovoj ljubaznosti. Uvjereni smo da se on obvezao novčano pomoći gospodinu Wickhamu.
- Pa - uzvikne majka - sve je to potpuno pravilno; tko bi drugi to i učinio ako ne njezin ujak? Da on nema svoju obitelj, sav bi njegov novac pripao meni i mojoj djeci; a ovo je prvi put da smo nešto dobili od njega, izuzevši nekoliko malih darova. O, kako sam sretna! Uskoro ću imati udanu kćerku. Gospođa Wickham! Kako to lijepo zvuči! A tek u lipnju je napunila šesnaestu godinu. Draga moja Jane, toliko sam uzbuđena da ne mogu pisati; zato ću ti diktirati, a ti piši. Oko novca ćemo se dogovoriti s tvojim ocem poslije; no odjeću treba odmah naručiti.
Zatim se upustila u razne pojedinosti glede pamučnog platna, muselina i lanenog platna; bila bi odmah izdiktirala razne narudžbe da je Jane nije, doduše ne bez teškoća, nagovorila da pričekaju kad otac bude slobodan, pa da se o tom posavjetuju s njim. Ako to odgodimo za jedan dan, rekla je, nije važno; majka joj je bila previše sretna da bi bila uporna kao inače. Padale su joj na pamet i druge zamisli.
- Otići ću u Meryton čim se obučem - reče ona - i ispričat ću ove divne vijesti svojoj sestri Philips. A na povratku ću se svratiti k ledi Lucas i gospođi Long. Kitty, otrči dolje i naruči kola. Godit će mi vožnja po čistom zraku. Djevojke, želite li štogod iz Merytona? Oh! Evo, dolazi Hill! Draga moja Hill, jeste li čuli dobru vijest? Gospođica Lydia će se udati; i svi ćete dobiti zdjelu punča da se proveselite na dan njezine svadbe.
Gospođa Hill odmah počne izražavati svoju radost. I Elizabeth je, između ostalih, primila njezine čestitke, a onda se, sita ludosti, povukla u svoju sobu kako bi mogla u miru razmišljati.
Položaj jadne Lydije je, i u najboljem slučaju, ipak loš; no bila je zahvalna što nije gori. Premda, gledajući u budućnost, nije mogla očekivati ni sreću, ni bogatstvo, ni ugled za svoju sestru, ipak je u usporedbi s onim čega su se bojali još prije dva sata, imala razloga da bude zadovoljna ukupnim ishodom.



http://lifeisfullofmemories.wordpress.com/

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 3]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu