Vlak klopara pod nama dok brzamo kroz noć. Prozori postoje, ali nema svrhe
gledati kroz njih. Već sam pokušala i mračno je kao u rogu.
Isprva se brinem da će mi pozliti, kao što mi se tako često dogodi u kočiji
kad ne mogu gledati kroz prozore, ali ovaj mi je put zibanje i ljuljanje ugodno.
Mislim, kad bismo bar mogli ostati u ovome vlaku, dovijeka se zibajući i ljuljajući,
sve bi bilo dobro. Ne onako kao što je nekoć bilo, ali možda ipak dobro.
Topla ruka poseže, prekrivši moju. Kada dižem pogled, dočekuje me Sonijin
smiješak, istodobno uzbuđen i zabrinut. Nije bilo tako teško nagovoriti je da me
prati kao što sam mislila.
Svoju jedinu torbu nagurala sam ispod sjedala. U njoj je druga haljina,
nekoliko potrepština i nož iz Aliceine sobe. Ostatak mojih stvari unaprijed je poslan
u London. Teta Virginia je sve uredila, pismom javivši posluzi ondje da dolazim.
Milthorpe House, kao i Birchwood, u obiteljskom je vlasništvu već čitavu vječnost.
Bit će nam udobno, Soniji i meni, dok me Sonia upućuje u umijeće naših darova.
Dok stupamo u kontakt s Philipom Randallom i tragamo za preostalim ključevima.
Dok ja ne ojačam dovoljno, u ovome svijetu i drugima, da vodim bitku koja se vrti
oko mene.
Luisa će nam se pridružiti nešto poslije, kada se domisli kako da je iz
Wycliffea udalje a da njezin otac u Italiji što manje posumnja i da se što manje
razočara. Bilo je teško oprostiti se. Ali u zvijezdama i u biljezima na našim
zapešćima pisano je da ćemo se ponovno sresti.
Sonia mi stišće ruku, a spustivši pogled, vidim medaljon što se zapet i ravan
presijava na njezinu zapešću. To je pogodba koju smo sklopile. Ne znam hoće li
medaljon ostati na njezinu zapešću ili će se vratiti meni onako kao što je to dosad
običavao. Nadam se da će biti zauzdan, da će ga snaga duše kojoj je povjeren na
brigu spriječiti da dospije natrag meni. Sonia nije Dveri. Samael ne može doći
preko nje, premda me upozorila da će je Duše pokušati obmanuti, prestrašiti,
maltretirati kako god znaju i umiju sve dok ne uspiju u svom naumu da se
dočepaju mene. Ali ona je jača od mene u običajima Drugosvjetova. Ako će ih itko
odbiti, ako će mi itko dati vremena koje trebam da bih se pripremila za
predstojeću bitku, to će biti Sonia.
Hoće li uspjeti? Ili će medaljon naći put do mog zapešća tijekom neke
nemirne noći, odnijevši me u Drugosvjetove i k Zvijeri koja će me upotrijebiti za
svoje dveri, kao prolaz u bitku što će početi sa Sedam zala?
Nemam odgovore. Ne još.
Ne preostaje mi ništa drugo nego da otputujem u svoju budućnost, tu
mračnu i bezobličnu sjenu što vreba iz prikrajka. U budućnost koja je mojoj majci
ostala izvan dosega, nadajući se da ću nekako ostvariti vlastitu ulogu u toj
pripovijesti. Da ću nekako naći nestale stranice i preostale ključeve. Postoje oni
koji će uvijek biti uz mene – moja majka i otac, teta Virginia, James, čak i Alice.
I Henry. Henry je moj talisman tijekom svake mračne noći.
Prisjećam se njegova sumornog pogleda za vrijeme onog posljednjeg
razgovora nasamo. Njegova pogleda i riječi, odveć mudrih za desetogodišnjeg
dječaka: samo će vrijeme pokazati, Lia.
Na kraju vjerojatno i hoće.