22. poglavlje
Ovo mi je bilo najljepše ljeto u životu. Cissy i ja smo izmi¬slili sto načina kako da se izvučemo iz kuće i budemo sami. Čak smo i na moj rođendan našli načina da se budemo zajedno, a da to nitko ne primijeti. Nije da ne želimo da drugi znaju da smo zajedno, ali nam tajnovitost pruža svu privatnost koja nam je potrebna. Nitko ne brine zbog toga koliko vremena provodimo zajedno jer nitko ne zna za nas pa Mark ne treba govoriti Cissy zašto nisam dovoljno dobar za nju. Znam da će saznati sve kad počne škola, ali zasad je bolje ovako.
Na Dan nezavisnosti 4. srpnja bilo je posebno napeto. Svi su se bavili svojim stvarima — mama je bila zaokuplje¬na paradom, a cure iz jahaćeg kluba prale su aute u dobro¬tvorne svrhe, teta Winona se bavila izbornom kampanjom, a Mark je čekao cijeli dan da bude gotova.
Uzeo sam novac koji sam uštedio ovog ljeta i potrošio ba¬rem pola na sajmu. Igrao sam igrice sve dok nisam osvojio divovsku žirafu za Cissy, i poljubio sam je na vrtuljku visoko pod zvijezdama sigurno deset puta. Kad sam ostao bez no¬vaca, otišli smo iza štaglja i tamo smo se ljubili i razgovarali. A najbolje od svega je bilo to što sam uspio ući u kuću deset sekundi prije mame. Našla me je u krevetu kako čitam i re¬kla je da joj je žao što sam propustio super provod na sajmu. Naravno, nije znala da sam bio obučen ispod pokrivača.
Srpanj i kolovoz bili su najbolji mjeseci u mome životu. Ne¬mam vremena sada pisati o tom (Cissy me čeka u parku), ali uskoro...
Mark i teta Winona idu na mali izlet u toplice Sol Duc, tamo će prenoćiti, i pozvali su mene i Cissy da idemo s njima! Znamo da su to učinili zato što ne žele da mislimo da se cijelo vrijeme seksaju. Kao da smo Cissy i ja slijepi i glupi, no baš nas briga. Kad su rekli da idu, pretvarao sam se da mi nije stalo, ali da sam spreman učiniti uslugu teti Winoni. Cissy je izvela isti trik sa svojim starim.
Jučer smo se svi ukrcali u Markov Cadillac Escalade. Mark i teta Winona su bili toliko udubljeni u svoj razgovor da nisu ni primijetili da smo se Cissy i ja držali za ruke. Kad smo stigli, pekli smo hot dog, pržili bijeli sljez i igrali karte. Svi smo spavali u vrećama u velikom narančastom ša¬toru. Najgore mi je bilo što sam bio samo tri metra udaljen od Cissy. Mogao sam čuti njeno disanje, ali je nisam mogao dodirnuti ni poljubiti ni zapravo razgovarati s njom.
U subotu smo se svi rano probudili i doručkovali u kući, i to je bilo super. Imaju OGROMAN bazen s ljekovitom, sko¬ro vrućom vodom. Možeš najprije plutati u vrućoj vodi a onda skočiti u pravi bazen, koji se čini leden. Teta Winona i Mark su tako dugo bili u vrućoj vodi da mislim da su se rastopili. Kad su izašli, pokušavali su se potajno dodirivati
— kao da Cissy i ja nismo točno znali što se događa. Došli su do ruba hladnog bazena i zazvali nas.
U svakom slučaju, Cissy je genijalna. Doplivala je do njih i rekla da se želi popesti da vidi slapove.
Ja sam plivao kraj nje i bunio sam se da su slapovi isuviše daleko, iako sam znao da to nije istina.
A onda je Mark rekao, Noah, zašto ne ideš sa Cissy do slapova, a Cissy je nešto progunđala, a teta Winona (koja mora riješiti svaki problem) je rekla da je to odlična ideja. Idite zajedno i bit će vam super.
I tako smo se Cissy i ja mogli cijeli dan držati za ruke i pješačiti po divljim stazama. Drveća oko nas bila su ogro¬mna. Sve je bilo veliko — kamenje, biljke, drveće. Iako je bio vruć dan u kolovozu, cijela je staza zapravo bila u hla¬du. Cissy je bilo hladno pa sam skinuo svoju košulju i dao njoj, a premda mi je bilo hladno, nisam mario za to.
Naslućivali smo da smo blizu. Bilo je bučno, kao da vlak juri kroz drveće, izazivajući podrhtavanje tla. Prešli smo preko klimavog mosta i nastavili hodati dok nismo ugledali slapove.
Čarobno je, rekla je Cissy, držeći me za ruku. Poljubio sam je i taj je poljubac dugo trajao, a bio je nešto najčude¬snije što sam doživio. Sve se treslo i voda je prskala u svim smjerovima i buka je bila zaglušujuća, ali kad smo se pre¬stali ljubiti, primijetio sam da stojimo obasjani suncem.
Rekao sam da je volim i ne razmišljajući o tome, a ona je počela plakati.
Rekao sam da mi je žao i počeo sam se povlačiti, no ona me nije htjela pustiti. Rekla je, ne budi idiot. Plačem zato jer i ja tebe volim.
Rekla je da je to sudbina, to što smo se sreli, i možda je bila u pravu. Naime, da se nismo poljubili kraj slapova, ili da si nismo rekli da se volimo, i da nas u tome trenutku nije obasjalo sunce, možda je ne bih bio uzeo za ruku i po¬vukao u sjenu divovskoga cedra, a da je nisam tamo odveo, možda to nikad ne bih vidio.
Čekalo je na mene. U smeđoj naboranoj kori bilo je urezano srce savršena oblika. U sredim su bili inicijali i datum.
D. R. voli V. G. R. 21/8/92.
Danas je bio dvadeseti.
Uspravio sam se tako naglo da je Cissy skoro pala.
Što ti je? pitala je.
Htio sam joj reći, zaista sam htio, ali nisam mogao govo¬riti, nisam mogao misliti. Cijeli sam život doživljavao svog oca kao običnog ubojicu. Praktički, kao životinju.
Ali sam iznenada u njemu vidio čovjeka koji je doveo svoju ženu na ovo isto mjesto na koje sam ja doveo svoju curu, i to me prestrašilo.
Što ako on nije bio životinja? Što ako je bio čovjek koji se jednog dana prestrašio i učinio glupost?
I po prvi put sam pomislio da su ljudi koji pričaju o meni možda u pravu. Možda ja baš jesam isti moj otac.
A on isti ja.
Pogledaj, rekla je Cissy, kad je vidjela ugravirana imena, kako romantično. Pitam se tko su oni bili?
Izvadio sam svoj mobitel i fotografirao urezano srce. Ne sjećam se što sam rekao Cissy zašto to radim. Ali od tog trenutka sam bio potpuno lud — ne znam uopće kako da se izrazim — sjedio sam kraj vatre, uznemiren, čekajući da se vratim kući i napokon pitam svoju mamu tko je zapravo bio Dallas Raintree.
Najgori dan u godini za Vivi Ann bio je 21. kolovoza. Ponekad joj se činilo da dolazi tjednima, i obrušava se na nju poput kamiona s lošim kočnicama, a ponekad je bila zapanjena njegovim iznenadnim dolaskom sredinom inače običnog tjedna; ali u jednom i u drugom slučaju učinak je bio isti: siva depresija. Prije više godina bol koju joj je donosio ovaj dan bila je oštra, gotovo neizdrživa, ali vrijeme je postupno izgladilo oštre rubove. Sad je od neizdržive postala pod¬nošljiva, to je bio njezin napredak. Nadala se da će živjeti dovoljno dugo da taj dan za nju postane običan dan u kalendaru.
Probudila se kasno i nahranila konje i junce, a potom se pri¬družila svome ocu uz kavu. Kratko su razgovarali o onome što treba napraviti, a onda su krenuli svaki svojim putem: on u Seabeck da razgleda rabljenu kosilicu, a ona svojim poslovima. Do kraja dana neumorno je radila, pazeći da ne posustane, dok je napori nisu is¬crpili. Konačno, kad se približio zalazak sunca, sjela je u ljuljačku na verandi i zaklopila oči.
Na trenutak je bila tamo gdje je željela biti: izgubljena u svijetu uspomena. U nekom racionalnom kutku svoje svijesti znala je da ne bi trebala biti tamo, ali taj je glas bio sitan i zanemariv. Danas si naprosto nije mogla pomoći.
„Vivi Ann?“ zazvala ju je Winona, dolazeći prema njoj. „Jesi li dobro?“
„Oprosti, mora da sam zadrijemala“, rekla je Vivi Ann. Po¬lako je ustala, osjećajući se pomalo klimavo. Uspomene su poput alkohola; ako nahrupe u velikom broju i naglo, mogu ozbiljno narušiti ravnotežu. „Gdje je Noah?“
„Tu sam, mama“, rekao je, izlazeći iz sjajnog crnog SUVa.
Mark je ustao s vozačeva mjesta. „Hej, Vivi Ann, rekao je, uzimajući Winoninu ruku. „Hvala ti što si nam dopustila da po vedemo Noaha. Bilo je jako zabavno s njim.“
„Hvala vam što ste ga poveli. Jako velikodušno od vas.“
Mark se nasmijao. „Mislili smo se zaletjeti do riblje zalogajnice pa poslije na sladoled.“
Bila sam u slastičarnici, dokasna, kad sam vidjela Dallasa kako izlazi iz uličice...
„Hoćeš li nam se pridružiti?“ pitala je Winona.
Vivi Ann se nasmiješila najsrdačnije što je mogla. „Ne, hvala. Ne osjećam se baš dobro“, dodala je na kraju.
„Mislim da ću ostati s mamom“, rekao je Noah. „Hvala za izlet.“ Vratio se do auta i nešto rekao djevojci koja je sjedila straga.
Winona je ispustila Markovu ruku i prišla Vivi Ann. „Jesi li stvarno dobro?“
Ponekad je Vivi Ann voljela to što su njih tri točno znale kako se koja osjeća, no bilo je dana kad joj je to išlo na živce. Jedina dobra stvar u svemu je bila ta da Winona nikad neće uspjeti otkriti važnost ovog dana.“ „Dobro sam. Samo idite i zabavite se.“
Gledala je za sestrom koja se vraćala prema skupocjenom automobilu. Kad su se Winona i Mark odvezli, Noah je odlučio progovoriti. „Danas je dvadeset i prvi kolovoza“, rekao je. „Da li ti to nešto znači?“
Cijeli njen život u trenutku se okrenuo naglavce. „K-kako to misliš?“
„Nemoj“, rekao je oštro.
Iako se Noah prije samo nekoliko trenutaka činio odlučnim, primijetila je da je postao nervozan.
„Bili smo do slapova Sol Duc“, rekao je, došavši bliže. „Cissy
i ja.“
Zakolutao je očima i nastavio. „Penjali smo se dugačkom sta¬zom do vodopada, a onda smo sjeli i uživali u pogledu. Tad sam ugledao ovu rezbariju na drvetu.“
„Rezbariju“, rekla je, nesposobna da ga pogleda u oči.
„Pisalo je, D. R. voli V. G. R. 21/8/92.“
Vivi Ann je osjetila da se više ne može odupirati. Bila je isuviše umorna od izbjegavanja njegovih pitanja. Bog zna da Noah ima pravo pitati. Potonula je duboko u stolicu. Bol koju je svim silama nastojala nadvladati sjela je do nje, zauzevši previše mjesta.
„Mama?“ rekao je preklinjućim tonom.
Napokon je kimnula glavom, razotkrivši po prvi put puninu svojih emocija, ne zadržavajući ništa. „Danas je naša godišnjica braka. Tvoj tata je to napisao na našem medenom mjesecu.“
„Nikad ga ne zoveš mojim tatom.“
„Previše me boli.“
„Hoćeš li odgovoriti na moja pitanja?“
„Budem li mogla. Hajde, idemo unutra. Ovo bi moglo potra¬jati.“ Ustala je i pošla za njim u kuću i tu si je natočila čašu bijelog vina, a potom je sjela na sofu, podvukavši noge ispod sebe.
Noah je sjeo na stolicu nasuprot njoj. „Pričaj mi o zločinu.“
„To ti je najvažnije od svega? Hmm. Dakle, žena je nađena ubijena — štoviše, prijateljica tvoga oca. Policija je odmah posum¬njala u njega.“
„Da li je on to učinio?“
Psihički se pripremila na to pitanje, znajući više od deset go¬dina da će se ono kadtad pojaviti, no sad kad je bilo tu, nije bila sigurna što da kaže. „Tvoj otac je imao poteškoća s obuzdavanjem svoje naravi.“
„Kao ja?“
„Ne kao ti“, rekla je odlučnim glasom.
„Da li je on ubio tu ženu?“ pitao je još jednom.
Znala je da će je ispitivati sve dok mu ne odgovori, pa je uz¬dahnula i rekla mu istinu. „Ne vjerujem da je on to učinio.“
„Jesi li ga voljela?“
Vivi Ann je osjetila kako joj se oči pune suzama. Nije mogla učiniti ništa da ih zaustavi. „Svim srcem svojim.“
„Zašto si se onda rastala od njega?“
„U biti se on rastao od mene, ali to nije ono što zapravo želiš znati. Pitao si me zašto sam... odustala od njega.“ Čak i nakon toliko vremena boljelo ju je sjetiti se, razmišljati o načinu na koji ga je pustila da ode.
„Bilo je neizrecivo teško izdržati, godinu za godinom, na¬dajući se. Svaki put kad bih dobila loše vijesti, slomila bih se. Ti se djelomično sjećaš tog vremena. Uzimala sam gomilu lijekova i previše sam pila. Bila sam loša majka. Mislim da me tvoj otac toliko silno volio da me prisilio da odustanem. I nakon što smo se zabili u ono drvo u parku Grey — sjećaš se tog? Prestravila sam se kad sam pomislila što se sve moglo dogoditi. Znala sam da moram krenuti dalje. Ti i ja.“
„Kako si mu to mogla učiniti?“
Zatvorila je oči. To je bilo pitanje koje ju je oduvijek poganjalo. Koliko puta je čeznula za tim da se vrati u prošlost i da mu kaže, Ne, Dallas, neću se povući. Neću potpisati tvoj zahtjev za rastavu. „Morala sam, i to je sve. Ali ako hoćeš istinu, mislim da si to nikad neću oprostiti.“
Ustao je i sjeo kraj nje, spustivši glavu u njeno krilo, kao što je to nekad činio. Ona ga je odmah počela milovati po njegovoj svilenkastoj kosi.“
Toliko je nalikovala kosi njegova oca...
„Je li me volio?“ pitao ju je tiho i oklijevajući, a ona je shvatila zašto je došao bliže. Nije htio da vidi da plače.
Oh, Noah“, rekla je šaptom, nagnuvši se prema naprijed, „vo¬
lio te neizmjerno. Zato nije želio da ga posjećuješ. Ubilo bi ga da te morao gledati kroz zatvorsko staklo.“
„To je bilo kukavički s njegove strane.“
„Ili ljudski.“
„Smijem li mu napisati pismo?“
„Mislim da ti neće odgovoriti. Hoćeš li moći izaći na kraj s tim?“
„Mislim da je to bolje nego niti ne pokušati.“
Vivi Ann je običavala razmišljati na takav način; sad je znala da pokušati ponekad može boljeti više odustajanja. „Onda dobro. Pokušaj. Volim te, Noah. I silno sam ponosna na tebe.“
„I ja tebe volim, mama.“ Obrisao je suze kako to inače čini, ponašajući se kao da ona nije primijetila da plače. „Baš je fora. Ono na drvetu.“
„Slažem se“, rekla je sjetno.
Mislio sam da će mi razgovor o mom tati odgovoriti na sva pitanja, no dogodilo se da pitanja ima još i više. Nastojao sam zaboraviti onu razbariju u drvetu, ali mi se stalno vra¬ća u pamćenje. Znam kako se osjećao kad je to napravio, i sad mi se čini kao da poznajem dio njega, a to me potiče da želim više.
Pokušao sam sve to sakriti od Cissy. Sljedeći put smo se vidjeli u utorak kad je mama vodila seminar o vještini ja¬hanja, a teta Winona i Mark su otišli u Seattle. Cissy i ja smo proveli cijeli dan na dekici u njenom stražnjem vrtu.
Ja sam se pretvarao da je sve kao prije, ali ona je osjetila da nešto nije u redu. Valjda ljubav daje sposobnost rendgena, ili slično. Sjedio sam i ispijao svoje piće kad mi je rekla da zna da nešto skrivam od nje i da joj se to ne sviđa.
Rekao sam da joj se ionako ne bi svidjela moja tajna, a ona je rekla da ako se zaista volimo, onda ne smijemo imati tajne.
Ja te zaista volim, rekao sam.
Dokaži.
Mogao sam nešto izmisliti, možda sam joj mogao reći da se bojim da neću proći engleski, ili neku drugu glupost, ali zapravo sam joj želio reći istinu. Bojim se, rekao sam.
Čega?
Rekao sam joj da ću joj prestati biti drag nakon što sazna istinu 0 meni, ali znao sam da škola počinje za deset dana, pa sam joj ipak odlučio reći.
U protivnom će to Brian i Erik Jr. i ostali učiniti umjesto
mene.
Rekla je da me voli i da se to neće promijeniti, ma što rekao.
Pa sam joj rekao sve, da je moj otac Dallas Raintree, poluindijanac, da je došao u Oyster Shores u potrazi za poslom, da je dobio posao na ranču, i da je oženio moju mamu, premda ga nitko nije htio u obitelji. Rekao sam joj i za njegovu narav i za sve tučnjave. Rekao samo joj i da je ubio jednu ženu i zbog toga išao u zatvor. Kad sam završio, nisam je bio u stanju pogledati. Nikad nisam duže govorio
0 svom ocu i bilo mi je zlo.
Primakla se bliže pokušavajući me navesti da je pogle¬dam u oči, no nisam mogao. Buljio sam u Kanal kao da ga nikad prije nisam vidio. Povukla me za rame i oborila na deku pa smo sada ležali, okrenuti jedan prema drugome.
Znam sve to, rekla je. Tata mi je davno ispričao. Jesi li znao da je moja baka svjedočila protiv tvog tate?
Zaista je čudno kako te jedna riječ može ponekad izne¬naditi. Cijeli sam život razmišljao o svom ocu u zatvoru. Zamišljao sam kako izgleda, kako živi iza rešetaka, i što misli 0 meni, ali dok Cissy nije spomenula to sa svojom bakom, nikad nisam mislio o tome kako je dospio u zatvor. Kako su dokazali njegovu krivicu.
Misliš li da je kriv?
Nisam znao što da joj kažem. Kako bih i znao? On je za mene poput utvare. Kad sam se pokušao sjetiti konkretnih
stvari, nije zapravo bilo ničega — par prljavih kaubojskih čizama, bijeli šešir s kojim sam se znao igrati, glas koji je nešto govorio na jeziku koji nisam razumio.
Trebaš ga posjetiti, rekla je.
I tad smo smislili Plan.
Zadnji dan sajma Vivi Ann je očistila štagalj i oprostila se s članica¬ma jahaćeg kluba, a onda se uputila niz travnati brežuljak.
Aurora ju je čekala kod štanda za prodaju karata. „Kasniš.“
„Cure su upravo otišle. A i dogovorile smo se u četiri. Stigla sam skoro na vrijeme.“
Odlomila je komadić ružičaste slatke vune od svoje sestre i strpala je u usta.“
„Za Winonu nema isprike“, rekla je Aurora, stavivši ruku na svoj vitki bok.
„Ona je zaljubljena. Za sve postoji isprika, kad je ljubav u pitanju.“
Aurora se namrštila. „Što je s tobom? Izgledaš sretno.“
„A to nije u redu? Imala sam dobar tjedan. Noah i ja smo konačno razgovarali o Dallasu. Pao mi je kamen sa srca.“
„Gdje je mali delikvent, negdje puši crack?“
„Zašto, je li Janie u gradu?“
Aurora se nasmijala preko volje. „Drago mi je da ste razgova¬rali o tom, i drago mi je da si sretna, ali gdje je ta gadura od naše sestre?“
„Evo je“, rekla je Vivi Ann, uočivši kako im se Winona i Mark približavaju.
„Dovela je njega? Na ženski izlazak? To je zbilja niski udarac“, rekla je Aurora bacivši ostatak svog sladoleda u koš za smeće.
„Hvala Bogu“, rekla je Winona, gotovo bez daha. „Zovem te već sat vremena, Vivi.“
„Nemam signala u štaglju. To znaš. Što se dogodilo?“
Mark se umiješao. „Ne mogu naći Cissy. Trebala je biti kod kuće cijeli dan. Win i ja smo bili na putu za Seattle, ali na trajektu je bila strašna gužva pa smo se odlučili vratiti. Kad sam došao kući, ulazna vrata su bila otvorena, a Cissy nije bilo.“
„Zvao si je na mobitel?“
„Naravno“, odgovorila je Winona. „Ne javlja se. A ovo smo pronašli u njenoj sobi.“ Ispružila je dlan i pokazala niz ekspresnih fotografija iz automata na kojima se Noah i Cissy smiju, zezaju, ljube. „To objašnjava zašto je moj dok još uvijek pokriven ptičjim govnima. Cijelo ljeto se druže. Bez nadzora.“
Mark je izgledao kao da će mu pozliti.
„Nemojmo odmah pomišljati na najgore“, rekla je Aurora, a Vivi Ann je poželjela poljubiti svoju sestru zbog razboritog stava. „Pronaći ćemo ih. To je prvo. A onda ih možemo preispitati dokle su došli.“
„Gdje da ih tražimo?“
„Ja sam znao voditi cure na plažu“, javio se Mark. „Tamo je na samom kraju bila ona ljuljačka. Ili na šumski put blizu Larsonovih.“
„Super“, rekla je Aurora. „Ja ću provjeriti drugu stranu saj¬mišta, naročito iza tribina.“
„Ja ću se raspitati putem, pregledat ću prazne štagljeve i idem kući“, rekla je Vivi Ann. Usput je nazvala Noaha na mobitel, ali joj se nije javio. Ostavila mu je poruku da se hitno javi, te je istu poruku ostavila i na kućnom telefonu.
„Ja ću pomoći Vivi Ann“, rekla je Winona Marku. „Moje ses¬tre imaju pravo. Dižemo paniku bez potrebe. Možda su na sajmu.“
Marku se to nije učinilo uvjerljivim, ali ipak je kimnuo glavom i dao im svoj broj mobitela.
„Naći ćemo se za sat vremena u tvojoj kući“, rekla je Winona. Potom su se raspršili u različitim smjerovima.
Winona i Vivi Ann su požurile središtem sajma, gledajući na sve strane i dozivajući njihova imena. Pošto su pretražile svaki pedalj, razdvojile su se i krenule iznova.
„Ovo je strašno“, rekla je Winona. „Mogu biti bilo gdje. Pa i mi smo se skrivali od mame i tate kad su nas došli tražiti na sajam, sjećaš se? Dovoljno je bilo da ih vidimo, pa da se povučemo u sjenu. Sto ako sad oni rade isto?“
„Moguće, posebno ako uzmemo u obzir da nisu htjeli da znamo da su zajedno.“
„A da jednostavno odemo kući i tamo sačekamo da se vrate?“
Vivi Ann se zamislila. „A zašto ti ne odeš do mene? Provjeri jesu li tamo i je li Noah ostavio kakvu poruku? Ja ću još jednom pročešljati teren. Ali, bit ću manje upadljiva.“
„Okay.“
Nakon što su se rastale, Vivi Ann je ponovo pregledala prazne štagljeve, no nije naišla ni na kakav trag. Na kraju se popela u svoj kamionet i odvezla kući.
Winona ju je čekala na verandi.
Vivi Ann je istog časa znala da nešto nije u redu. „Sto si do¬znala?“
Winona je izvadila brošuru. „Ovo je vozni red autobusa. Sa strane je Noah zapisao. Cissy/1:00.“
„Koji autobus polazi u jedan?“
„Nema načina da saznamo. Mason County tranzit se spaja sa Kitsapom i Jeffersonom. Od Belfaira, mogu kamo god.“
Vivi Ann je otrčala u Noahovu sobu i počela prekapati po njegovom ormaru i ladicama. „Sve stvari su mu ovdje.“
„Hvala Bogu“, rekla je Winona. „Znači da se namjeravaju vratiti.“ Posegnula je za mobitelom i nazvala Marka da mu javi vijesti. „Nije sretan“, rekla je poklopivši.
Vivi Ann je bila ljuta i razočarana. „Da“, nadovezala se. „Ni ja nisam sretna.“
„Budimo razumni. Gotovo je sigurno da su zajedno i da su otišli nekamo autobusom. Mora da su se planirali vratiti prije nas, a Mark je rekao Cissy da bude kod kuće do devet. Postoji autobusna stanica nedaleko moje kuće na plaži, ali kako se Noah mislio vratiti kući? Bi li on stopirao?“
„Budući da ja ne bih rekla da bi se on potajno nalazio s cu¬rom cijelo ljeto ili otišao iz grada autobusom prethodno ne rekavši ništa, očito moje mišljenje nije mjerodavno. Nema li Mark čamac?“
Winona je kimnula. „Cijelo smo ih ljeto učili upravljati čam¬cem.“
„Dakle, ona bi ga mogla odvesti do ranča i vratiti se za deset minuta.“
„Po mraku? Zar bi mogli biti tako glupi?“
„Na to pitanje nije teško odgovoriti. Dođi, idemo do Markove kuće. Nasmrt ćemo ih prestrašiti.“
Vivi Ann, Aurora i Winona dovezle su se jedna za drugom pred Winoninu kuću. Parkirale su na oskudnom travnjaku i krenule kroz živicu do susjedne kuće. Mark je hodao goredolje po stazi od skupocjena pločastog kamena u dvorištu.
„Prekrasna kuća“, uzdahnula je Aurora, razgledavajući brižno njegovane nasade i bakrenu vanjsku rasvjetu. „Sjećam se kad je Ed Sawyer imao ovdje onu prikolicu, prije nego što su Cavendishevi izgradili montažnu kuću.“
Mark se nije osvrnuo na njene opaske. Nastavio je koračati i mrmljati nešto sebi u bradu.
„Ovo je manjeviše obred zrelosti, Mark“, rekla je Aurora. „Svako dijete ode od kuće bar jednom. Janie se jednom iskrala i otišla u Tacomu na koncert Britney Spears. Nisam znala da Ii da je kaznim zato što je otišla od kuće bez pitanja, ili zbog lošeg glazbenog odabira.“
Mark se okrenuo prema njoj. „Da li zaista misliš da je to us¬poredivo s ovim?“
Aurora se namrštila. „Imaš pravo. Moje je dijete vozilo. Noah
i Cissy su bar bili dovoljno pametni da idu autobusom. Priča ima i dobru stranu, nisu ukrali auto.“
„Za Boga miloga, ona ima četrnaest godina. Trebali bismo zvati policiju.“
„Smiri se“, rekla je Winona.
Mark se otrgnuo od nje i ponovo nazvao Cissy na mobitel. Pošto nije odgovorila, izašao je na cestu i stražario. Toliko je dugo stajao pred kućom da se počeo spuštati mrak. Nebo je postalo naj¬prije narančasto, pa boje lavande.
„Njemu će teško biti roditelj“, rekla je Aurora, klimajući gla¬vom. „Već je izdubio brazdu od hodanja goredolje.“
„Zaveži“, zarežala je Winona. „Ima pravo biti uzrujan.“
„Da, ali... Bojim se da će mu se raspuknuti glava. Nadajmo se da Cissy nikad neće probati drogu. On se ne bi mogao nositi s tim.“
Mark se vratio k njima. Aurora je sjedila na verandi na prekra¬snoj stolici od kovanog željeza, Winona je stajala kraj fontane rađene po mjeri, a Vivi Ann u blizini živice. S njenog se mjesta pružao dobar pogled na cestu. „Sad je sedam i trideset devet“, rekao je. „Mislim da trebamo zvati policiju.“
„Doći će unutar jednog sata“, rekla je Winona smireno. „Ako ne dođu, zvat ćemo Ala.“
„Ljudi se nisu mogli suzdržati da mi ne kažu kako Noah po¬tječe od loše krvi, ali ja sam mu htio vjerovati i gle, kamo me je to dovelo. Odveo je moju Cissy Bog zna kuda. Bojim se...“
Gore na cesti autobus se kratko zaustavio pa nastavio dalje. Njegova su svjeda na trenutak rasvijetlila tamu.
Vivi Ann je zakoraknula. Primijetila je da je Mark učinio isto.
Noah i Cissy su bili toliko zaokupljeni razgovorom da nisu isprva primijetili da ih netko čeka. Držeći se za ruke, sišli su s ceste.
„Cecilia Marie Michaelian“, povikao je Mark. „Što ti je bilo na pameti?“
Noah i Cissy su se zaustavili na mjestu.
Winona im je prišla prva. „Brinuli smo se za vas, djeco.“
„Žao mi je“, rekla je Cissy, jedva čujnim glasom.
„Niste se baš pokazali bježeći ovako od kuće“, Winona je nastavila. „Kamo ste išli?“
Noah je duboko uzdahnuo i pogledao sad Vivi Ann sad Marka. „Išli smo u zatvor.“
U sljedećem trenutku nitko nije progovorio ni riječi. Jedino su se čuli valovi, koji su zapljuskivali šljunkovitu obalu.
„Nevjerojatno“, progovorio je konačno Mark. „Uđi u kuću, Cecilia. Razgovarat ćemo o ovom nasamo. »A ti«, obratio se Noahuljutito, „da joj se nikad više nisi približio, razumiješ me?“
„Tata“, rekla je Cissy, dolazeći bliže. „To je bila moja ideja. Ja sam ga nagovorila. Molim te, nemoj...“
„U kuću“, rekao je. „Odmah.“
„Mark“, umiješala se Winona, „to sigurno nije bilo mudro, ali...“
„Jesi li poludjela? Nije mudro voziti bicikl bez kacige na glavi
ili markirati jer si zaboravio na test. Ovo je bilo opasno i to je nje¬gova krivica, Cissy“, rekao je odlučno, „ulazi u kuću. A ti, Noah, nosi se odavde.“ Pogledao je Vivi Ann. „Žao mi je. Zaista. Ali ne mogu mu dopustiti da ugrožava moju kćer.“ Rekavši to, okrenuo se i ušao u svoju veliku novu kuću, tjerajući svoju uplakanu kćer ispred sebe. Vrata su se za njim treskom zatvorila.
„No“, rekla je Aurora, „baš je bio prijazan.“
„Zaveži, Aurora“, podviknula je Winona. A potom se obratila Noahu, „Gdje ti je bila pamet? I kako si mi mogao lagati cijelo ljeto? Vjerovala sam ti. Rekla sam Marku da je Cissy sigurna s tobom.“
„Nikad ne bih naudio Cissy“, odgovorio joj je u obrani.
Vivi Ann je prepoznala izraz njegova lica; potiskivao je emo¬cije, pripremajući se da odbije svaku riječ kojom su ga zasipavali. Štogod rečeno ovdje i sada ne bi moglo probiti taj štit. „Hajde, Noah“, rekla je. „Idemo kući.“
Nije se trudila pozdraviti sa svojim sestrama ili im zahvaliti. Bila je isuviše iscrpljena i prestrašena da bi trošila energiju više nego što je bilo nužno. Najgore je bilo to što se osjećala razočarano i glupo.
„Reci nešto“, rekao joj je Noah kad je sjela za volan. „Kako to da se ti ne dereš poput Marka?“
„Da li bi ti bilo draže da vičem?“
Slegnuo je ramenima. „Štogod.“
„Prestani s tim. Znaš da mrzim kad se ponašaš kao da ti nije stalo. Oboje znamo da to zapravo nije tvoj problem.“
„Ne, ali je tvoj.“
„Ovdje se ne radi o meni.“ Sišla je s glavne ceste i vozila kroz Oyster Shores.
„Dakle, čini se da ju voliš.“
Noah ju je pogledao. „Namjeravaš li se sprdati sa mnom? Ili mi reći da sam premlad da bih znao što je ljubav?“
„Ne.“ Zaustavila se pred njihovom kolibom. „Ljubav se može prepoznati. Kad si zaljubljen, to znaš. Tude mišljenje nema važnosti. No Noah, ovo je nešto što sam naučila na teži način: Ijubav ne eg¬zistira u vakuumu. Drugi ljudi jesu važni. A sad si zabrazdio. Otac tvoje djevojke izgubio je povjerenje u tebe. Mislim da neće dopustiti da se viđate.“
„Nitko nas ne može razdvojiti.“
„Okay, sad je trenutak kad ti moram reći da si mlad i da praviš budalu od sebe. Ukoliko je Cissy djevojka kakva mislim da jest, ona će htjeti učiniti svoga oca ponosnim.“
Noah je izgledao utučeno. „I što da radim?“
„Najprije mi ispričaj što je danas bilo, a onda ćemo razgovarati
o sutra.“
„Htjeli smo posjetiti tatu.“
Premda je Vivi Ann očekivala čuti upravo te riječi, one su je ošinule poput pljuske. „Je li pristao na susret s tobom?“
„Nisu nas htjeli pustiti. Moraš imati osamnaest godina ili netko punoljetan mora biti s tobom u pratnji.“
„Oh.“
„Ali želim opet pokušati. Znam da će pristati da se vidi sa mnom.“
Vivi Ann je čula svaku nijansu emocije u glasu svoga sina: hvalisanje, strah, bijes i, najgore od svega: nadu. Bilo joj je grozno pri pomisli što ga čeka, ali kako da mu ubije nadu?
„žao mi je zbog večeras. Trebao sam ti reći za Cissy. Ali nama se baš sviđalo da nitko ne zna osim nas.“
Vivi Ann je poznavala taj osjećaj. Ona je bila zadnja na svijetu koja bi nekom branila pravo na ljubav. Takva je emocija isuviše rijetka da bi se s njome grubo postupalo.
Vivi Ann ga je pogladila po glavi, i nastavila provlačiti prste kroz njegovu kosu. „Razumijem zašto si učinio to što si učinio. Mi¬slim da sam čak djelomično odgovorna za to. Ali primijetila sam da si se svladavao večeras. To je dobro.“
„Ali sam zajeb'o.“
Pogledala ga je prijekorno. „Lagao si meni, Marku i teti Winoni. Iskoristio si moje povjerenje. Najgore od svega, samo si pokazao Marku da je imao pravo što ti nije vjerovao.“
„Kako da to popravim?“
„Bio si dovoljno pametan da smisliš plan za zatvor. Sigurna sam da ćeš, ako se potrudiš, smisliti način kako da se iskupiš.“
„Hoću.“
„I dok smišljaš način kako da to učiniš, ne smiješ odlaziti od kuće, jer si u kazni dok ne počne škola. Možeš se maknuti s ranča samo ako ideš u crkvu ili ako se trebaš naći s gđom Ivers, i niti iz jednog drugog razloga.“
„Ali, mama...“.
„Vjeruj mi, za ljubav se treba žrtvovati. Najbolje da to naučiš što prije.“