Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 6:37 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Vdombo
Odrastajući na obiteljskom ranču, sestre Grey čeznu za ljubavi svoga oca nakon smrti majke. Winona ima sanjarsku prirodu i višak kilograma i ona zna da nikad neće osvojiti očevo srce jer nema snagu i sposobnosti koje otac cijeni. Za razliku od nje, prelijepa najmlađa sestra Vivi oličenje je dobre i uspješne kćeri. No, događaji koji će uslijediti nakon što Vivi Ann odluči poslušati svoje srce iznevjerivši na taj način očekivanja svojih najbližih, stavit će na kušnju sestrinsku ljubav i odanost, i cijelu obitelj uzdrmati do temelja.


Scan,obrada: Pompeasabina

http://www.book-forum.net

26Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:26 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
22. poglavlje

Ovo mi je bilo najljepše ljeto u životu. Cissy i ja smo izmi¬slili sto načina kako da se izvučemo iz kuće i budemo sami. Čak smo i na moj rođendan našli načina da se budemo zajedno, a da to nitko ne primijeti. Nije da ne želimo da drugi znaju da smo zajedno, ali nam tajnovitost pruža svu privatnost koja nam je potrebna. Nitko ne brine zbog toga koliko vremena provodimo zajedno jer nitko ne zna za nas pa Mark ne treba govoriti Cissy zašto nisam dovoljno dobar za nju. Znam da će saznati sve kad počne škola, ali zasad je bolje ovako.
Na Dan nezavisnosti 4. srpnja bilo je posebno napeto. Svi su se bavili svojim stvarima — mama je bila zaokuplje¬na paradom, a cure iz jahaćeg kluba prale su aute u dobro¬tvorne svrhe, teta Winona se bavila izbornom kampanjom, a Mark je čekao cijeli dan da bude gotova.
Uzeo sam novac koji sam uštedio ovog ljeta i potrošio ba¬rem pola na sajmu. Igrao sam igrice sve dok nisam osvojio divovsku žirafu za Cissy, i poljubio sam je na vrtuljku visoko pod zvijezdama sigurno deset puta. Kad sam ostao bez no¬vaca, otišli smo iza štaglja i tamo smo se ljubili i razgovarali. A najbolje od svega je bilo to što sam uspio ući u kuću deset sekundi prije mame. Našla me je u krevetu kako čitam i re¬kla je da joj je žao što sam propustio super provod na sajmu. Naravno, nije znala da sam bio obučen ispod pokrivača.
Srpanj i kolovoz bili su najbolji mjeseci u mome životu. Ne¬mam vremena sada pisati o tom (Cissy me čeka u parku), ali uskoro...
Mark i teta Winona idu na mali izlet u toplice Sol Duc, tamo će prenoćiti, i pozvali su mene i Cissy da idemo s njima! Znamo da su to učinili zato što ne žele da mislimo da se cijelo vrijeme seksaju. Kao da smo Cissy i ja slijepi i glupi, no baš nas briga. Kad su rekli da idu, pretvarao sam se da mi nije stalo, ali da sam spreman učiniti uslugu teti Winoni. Cissy je izvela isti trik sa svojim starim.
Jučer smo se svi ukrcali u Markov Cadillac Escalade. Mark i teta Winona su bili toliko udubljeni u svoj razgovor da nisu ni primijetili da smo se Cissy i ja držali za ruke. Kad smo stigli, pekli smo hot dog, pržili bijeli sljez i igrali karte. Svi smo spavali u vrećama u velikom narančastom ša¬toru. Najgore mi je bilo što sam bio samo tri metra udaljen od Cissy. Mogao sam čuti njeno disanje, ali je nisam mogao dodirnuti ni poljubiti ni zapravo razgovarati s njom.
U subotu smo se svi rano probudili i doručkovali u kući, i to je bilo super. Imaju OGROMAN bazen s ljekovitom, sko¬ro vrućom vodom. Možeš najprije plutati u vrućoj vodi a onda skočiti u pravi bazen, koji se čini leden. Teta Winona i Mark su tako dugo bili u vrućoj vodi da mislim da su se rastopili. Kad su izašli, pokušavali su se potajno dodirivati
— kao da Cissy i ja nismo točno znali što se događa. Došli su do ruba hladnog bazena i zazvali nas.
U svakom slučaju, Cissy je genijalna. Doplivala je do njih i rekla da se želi popesti da vidi slapove.
Ja sam plivao kraj nje i bunio sam se da su slapovi isuviše daleko, iako sam znao da to nije istina.
A onda je Mark rekao, Noah, zašto ne ideš sa Cissy do slapova, a Cissy je nešto progunđala, a teta Winona (koja mora riješiti svaki problem) je rekla da je to odlična ideja. Idite zajedno i bit će vam super.
I tako smo se Cissy i ja mogli cijeli dan držati za ruke i pješačiti po divljim stazama. Drveća oko nas bila su ogro¬mna. Sve je bilo veliko — kamenje, biljke, drveće. Iako je bio vruć dan u kolovozu, cijela je staza zapravo bila u hla¬du. Cissy je bilo hladno pa sam skinuo svoju košulju i dao njoj, a premda mi je bilo hladno, nisam mario za to.
Naslućivali smo da smo blizu. Bilo je bučno, kao da vlak juri kroz drveće, izazivajući podrhtavanje tla. Prešli smo preko klimavog mosta i nastavili hodati dok nismo ugledali slapove.
Čarobno je, rekla je Cissy, držeći me za ruku. Poljubio sam je i taj je poljubac dugo trajao, a bio je nešto najčude¬snije što sam doživio. Sve se treslo i voda je prskala u svim smjerovima i buka je bila zaglušujuća, ali kad smo se pre¬stali ljubiti, primijetio sam da stojimo obasjani suncem.
Rekao sam da je volim i ne razmišljajući o tome, a ona je počela plakati.
Rekao sam da mi je žao i počeo sam se povlačiti, no ona me nije htjela pustiti. Rekla je, ne budi idiot. Plačem zato jer i ja tebe volim.
Rekla je da je to sudbina, to što smo se sreli, i možda je bila u pravu. Naime, da se nismo poljubili kraj slapova, ili da si nismo rekli da se volimo, i da nas u tome trenutku nije obasjalo sunce, možda je ne bih bio uzeo za ruku i po¬vukao u sjenu divovskoga cedra, a da je nisam tamo odveo, možda to nikad ne bih vidio.
Čekalo je na mene. U smeđoj naboranoj kori bilo je urezano srce savršena oblika. U sredim su bili inicijali i datum.
D. R. voli V. G. R. 21/8/92.
Danas je bio dvadeseti.
Uspravio sam se tako naglo da je Cissy skoro pala.
Što ti je? pitala je.
Htio sam joj reći, zaista sam htio, ali nisam mogao govo¬riti, nisam mogao misliti. Cijeli sam život doživljavao svog oca kao običnog ubojicu. Praktički, kao životinju.
Ali sam iznenada u njemu vidio čovjeka koji je doveo svoju ženu na ovo isto mjesto na koje sam ja doveo svoju curu, i to me prestrašilo.
Što ako on nije bio životinja? Što ako je bio čovjek koji se jednog dana prestrašio i učinio glupost?
I po prvi put sam pomislio da su ljudi koji pričaju o meni možda u pravu. Možda ja baš jesam isti moj otac.
A on isti ja.
Pogledaj, rekla je Cissy, kad je vidjela ugravirana imena, kako romantično. Pitam se tko su oni bili?
Izvadio sam svoj mobitel i fotografirao urezano srce. Ne sjećam se što sam rekao Cissy zašto to radim. Ali od tog trenutka sam bio potpuno lud — ne znam uopće kako da se izrazim — sjedio sam kraj vatre, uznemiren, čekajući da se vratim kući i napokon pitam svoju mamu tko je zapravo bio Dallas Raintree.
Najgori dan u godini za Vivi Ann bio je 21. kolovoza. Ponekad joj se činilo da dolazi tjednima, i obrušava se na nju poput kamiona s lošim kočnicama, a ponekad je bila zapanjena njegovim iznenadnim dolaskom sredinom inače običnog tjedna; ali u jednom i u drugom slučaju učinak je bio isti: siva depresija. Prije više godina bol koju joj je donosio ovaj dan bila je oštra, gotovo neizdrživa, ali vrijeme je postupno izgladilo oštre rubove. Sad je od neizdržive postala pod¬nošljiva, to je bio njezin napredak. Nadala se da će živjeti dovoljno dugo da taj dan za nju postane običan dan u kalendaru.
Probudila se kasno i nahranila konje i junce, a potom se pri¬družila svome ocu uz kavu. Kratko su razgovarali o onome što treba napraviti, a onda su krenuli svaki svojim putem: on u Seabeck da razgleda rabljenu kosilicu, a ona svojim poslovima. Do kraja dana neumorno je radila, pazeći da ne posustane, dok je napori nisu is¬crpili. Konačno, kad se približio zalazak sunca, sjela je u ljuljačku na verandi i zaklopila oči.
Na trenutak je bila tamo gdje je željela biti: izgubljena u svijetu uspomena. U nekom racionalnom kutku svoje svijesti znala je da ne bi trebala biti tamo, ali taj je glas bio sitan i zanemariv. Danas si naprosto nije mogla pomoći.
„Vivi Ann?“ zazvala ju je Winona, dolazeći prema njoj. „Jesi li dobro?“
„Oprosti, mora da sam zadrijemala“, rekla je Vivi Ann. Po¬lako je ustala, osjećajući se pomalo klimavo. Uspomene su poput alkohola; ako nahrupe u velikom broju i naglo, mogu ozbiljno narušiti ravnotežu. „Gdje je Noah?“
„Tu sam, mama“, rekao je, izlazeći iz sjajnog crnog SUVa.
Mark je ustao s vozačeva mjesta. „Hej, Vivi Ann, rekao je, uzimajući Winoninu ruku. „Hvala ti što si nam dopustila da po vedemo Noaha. Bilo je jako zabavno s njim.“
„Hvala vam što ste ga poveli. Jako velikodušno od vas.“
Mark se nasmijao. „Mislili smo se zaletjeti do riblje zalogajnice pa poslije na sladoled.“
Bila sam u slastičarnici, dokasna, kad sam vidjela Dallasa kako izlazi iz uličice...
„Hoćeš li nam se pridružiti?“ pitala je Winona.
Vivi Ann se nasmiješila najsrdačnije što je mogla. „Ne, hvala. Ne osjećam se baš dobro“, dodala je na kraju.
„Mislim da ću ostati s mamom“, rekao je Noah. „Hvala za izlet.“ Vratio se do auta i nešto rekao djevojci koja je sjedila straga.
Winona je ispustila Markovu ruku i prišla Vivi Ann. „Jesi li stvarno dobro?“
Ponekad je Vivi Ann voljela to što su njih tri točno znale kako se koja osjeća, no bilo je dana kad joj je to išlo na živce. Jedina dobra stvar u svemu je bila ta da Winona nikad neće uspjeti otkriti važnost ovog dana.“ „Dobro sam. Samo idite i zabavite se.“
Gledala je za sestrom koja se vraćala prema skupocjenom automobilu. Kad su se Winona i Mark odvezli, Noah je odlučio progovoriti. „Danas je dvadeset i prvi kolovoza“, rekao je. „Da li ti to nešto znači?“
Cijeli njen život u trenutku se okrenuo naglavce. „K-kako to misliš?“
„Nemoj“, rekao je oštro.
Iako se Noah prije samo nekoliko trenutaka činio odlučnim, primijetila je da je postao nervozan.
„Bili smo do slapova Sol Duc“, rekao je, došavši bliže. „Cissy
i ja.“
Zakolutao je očima i nastavio. „Penjali smo se dugačkom sta¬zom do vodopada, a onda smo sjeli i uživali u pogledu. Tad sam ugledao ovu rezbariju na drvetu.“
„Rezbariju“, rekla je, nesposobna da ga pogleda u oči.
„Pisalo je, D. R. voli V. G. R. 21/8/92.“
Vivi Ann je osjetila da se više ne može odupirati. Bila je isuviše umorna od izbjegavanja njegovih pitanja. Bog zna da Noah ima pravo pitati. Potonula je duboko u stolicu. Bol koju je svim silama nastojala nadvladati sjela je do nje, zauzevši previše mjesta.
„Mama?“ rekao je preklinjućim tonom.
Napokon je kimnula glavom, razotkrivši po prvi put puninu svojih emocija, ne zadržavajući ništa. „Danas je naša godišnjica braka. Tvoj tata je to napisao na našem medenom mjesecu.“
„Nikad ga ne zoveš mojim tatom.“
„Previše me boli.“
„Hoćeš li odgovoriti na moja pitanja?“
„Budem li mogla. Hajde, idemo unutra. Ovo bi moglo potra¬jati.“ Ustala je i pošla za njim u kuću i tu si je natočila čašu bijelog vina, a potom je sjela na sofu, podvukavši noge ispod sebe.
Noah je sjeo na stolicu nasuprot njoj. „Pričaj mi o zločinu.“
„To ti je najvažnije od svega? Hmm. Dakle, žena je nađena ubijena — štoviše, prijateljica tvoga oca. Policija je odmah posum¬njala u njega.“
„Da li je on to učinio?“
Psihički se pripremila na to pitanje, znajući više od deset go¬dina da će se ono kadtad pojaviti, no sad kad je bilo tu, nije bila sigurna što da kaže. „Tvoj otac je imao poteškoća s obuzdavanjem svoje naravi.“
„Kao ja?“
„Ne kao ti“, rekla je odlučnim glasom.
„Da li je on ubio tu ženu?“ pitao je još jednom.
Znala je da će je ispitivati sve dok mu ne odgovori, pa je uz¬dahnula i rekla mu istinu. „Ne vjerujem da je on to učinio.“
„Jesi li ga voljela?“
Vivi Ann je osjetila kako joj se oči pune suzama. Nije mogla učiniti ništa da ih zaustavi. „Svim srcem svojim.“
„Zašto si se onda rastala od njega?“
„U biti se on rastao od mene, ali to nije ono što zapravo želiš znati. Pitao si me zašto sam... odustala od njega.“ Čak i nakon toliko vremena boljelo ju je sjetiti se, razmišljati o načinu na koji ga je pustila da ode.
„Bilo je neizrecivo teško izdržati, godinu za godinom, na¬dajući se. Svaki put kad bih dobila loše vijesti, slomila bih se. Ti se djelomično sjećaš tog vremena. Uzimala sam gomilu lijekova i previše sam pila. Bila sam loša majka. Mislim da me tvoj otac toliko silno volio da me prisilio da odustanem. I nakon što smo se zabili u ono drvo u parku Grey — sjećaš se tog? Prestravila sam se kad sam pomislila što se sve moglo dogoditi. Znala sam da moram krenuti dalje. Ti i ja.“
„Kako si mu to mogla učiniti?“
Zatvorila je oči. To je bilo pitanje koje ju je oduvijek poganjalo. Koliko puta je čeznula za tim da se vrati u prošlost i da mu kaže, Ne, Dallas, neću se povući. Neću potpisati tvoj zahtjev za rastavu. „Morala sam, i to je sve. Ali ako hoćeš istinu, mislim da si to nikad neću oprostiti.“
Ustao je i sjeo kraj nje, spustivši glavu u njeno krilo, kao što je to nekad činio. Ona ga je odmah počela milovati po njegovoj svilenkastoj kosi.“
Toliko je nalikovala kosi njegova oca...
„Je li me volio?“ pitao ju je tiho i oklijevajući, a ona je shvatila zašto je došao bliže. Nije htio da vidi da plače.
Oh, Noah“, rekla je šaptom, nagnuvši se prema naprijed, „vo¬
lio te neizmjerno. Zato nije želio da ga posjećuješ. Ubilo bi ga da te morao gledati kroz zatvorsko staklo.“
„To je bilo kukavički s njegove strane.“
„Ili ljudski.“
„Smijem li mu napisati pismo?“
„Mislim da ti neće odgovoriti. Hoćeš li moći izaći na kraj s tim?“
„Mislim da je to bolje nego niti ne pokušati.“
Vivi Ann je običavala razmišljati na takav način; sad je znala da pokušati ponekad može boljeti više odustajanja. „Onda dobro. Pokušaj. Volim te, Noah. I silno sam ponosna na tebe.“
„I ja tebe volim, mama.“ Obrisao je suze kako to inače čini, ponašajući se kao da ona nije primijetila da plače. „Baš je fora. Ono na drvetu.“
„Slažem se“, rekla je sjetno.
Mislio sam da će mi razgovor o mom tati odgovoriti na sva pitanja, no dogodilo se da pitanja ima još i više. Nastojao sam zaboraviti onu razbariju u drvetu, ali mi se stalno vra¬ća u pamćenje. Znam kako se osjećao kad je to napravio, i sad mi se čini kao da poznajem dio njega, a to me potiče da želim više.
Pokušao sam sve to sakriti od Cissy. Sljedeći put smo se vidjeli u utorak kad je mama vodila seminar o vještini ja¬hanja, a teta Winona i Mark su otišli u Seattle. Cissy i ja smo proveli cijeli dan na dekici u njenom stražnjem vrtu.
Ja sam se pretvarao da je sve kao prije, ali ona je osjetila da nešto nije u redu. Valjda ljubav daje sposobnost rendgena, ili slično. Sjedio sam i ispijao svoje piće kad mi je rekla da zna da nešto skrivam od nje i da joj se to ne sviđa.
Rekao sam da joj se ionako ne bi svidjela moja tajna, a ona je rekla da ako se zaista volimo, onda ne smijemo imati tajne.
Ja te zaista volim, rekao sam.
Dokaži.
Mogao sam nešto izmisliti, možda sam joj mogao reći da se bojim da neću proći engleski, ili neku drugu glupost, ali zapravo sam joj želio reći istinu. Bojim se, rekao sam.
Čega?
Rekao sam joj da ću joj prestati biti drag nakon što sazna istinu 0 meni, ali znao sam da škola počinje za deset dana, pa sam joj ipak odlučio reći.
U protivnom će to Brian i Erik Jr. i ostali učiniti umjesto
mene.
Rekla je da me voli i da se to neće promijeniti, ma što rekao.
Pa sam joj rekao sve, da je moj otac Dallas Raintree, poluindijanac, da je došao u Oyster Shores u potrazi za poslom, da je dobio posao na ranču, i da je oženio moju mamu, premda ga nitko nije htio u obitelji. Rekao sam joj i za njegovu narav i za sve tučnjave. Rekao samo joj i da je ubio jednu ženu i zbog toga išao u zatvor. Kad sam završio, nisam je bio u stanju pogledati. Nikad nisam duže govorio
0 svom ocu i bilo mi je zlo.
Primakla se bliže pokušavajući me navesti da je pogle¬dam u oči, no nisam mogao. Buljio sam u Kanal kao da ga nikad prije nisam vidio. Povukla me za rame i oborila na deku pa smo sada ležali, okrenuti jedan prema drugome.
Znam sve to, rekla je. Tata mi je davno ispričao. Jesi li znao da je moja baka svjedočila protiv tvog tate?
Zaista je čudno kako te jedna riječ može ponekad izne¬naditi. Cijeli sam život razmišljao o svom ocu u zatvoru. Zamišljao sam kako izgleda, kako živi iza rešetaka, i što misli 0 meni, ali dok Cissy nije spomenula to sa svojom bakom, nikad nisam mislio o tome kako je dospio u zatvor. Kako su dokazali njegovu krivicu.
Misliš li da je kriv?
Nisam znao što da joj kažem. Kako bih i znao? On je za mene poput utvare. Kad sam se pokušao sjetiti konkretnih
stvari, nije zapravo bilo ničega — par prljavih kaubojskih čizama, bijeli šešir s kojim sam se znao igrati, glas koji je nešto govorio na jeziku koji nisam razumio.
Trebaš ga posjetiti, rekla je.
I tad smo smislili Plan.
Zadnji dan sajma Vivi Ann je očistila štagalj i oprostila se s članica¬ma jahaćeg kluba, a onda se uputila niz travnati brežuljak.
Aurora ju je čekala kod štanda za prodaju karata. „Kasniš.“
„Cure su upravo otišle. A i dogovorile smo se u četiri. Stigla sam skoro na vrijeme.“
Odlomila je komadić ružičaste slatke vune od svoje sestre i strpala je u usta.“
„Za Winonu nema isprike“, rekla je Aurora, stavivši ruku na svoj vitki bok.
„Ona je zaljubljena. Za sve postoji isprika, kad je ljubav u pitanju.“
Aurora se namrštila. „Što je s tobom? Izgledaš sretno.“
„A to nije u redu? Imala sam dobar tjedan. Noah i ja smo konačno razgovarali o Dallasu. Pao mi je kamen sa srca.“
„Gdje je mali delikvent, negdje puši crack?“
„Zašto, je li Janie u gradu?“
Aurora se nasmijala preko volje. „Drago mi je da ste razgova¬rali o tom, i drago mi je da si sretna, ali gdje je ta gadura od naše sestre?“
„Evo je“, rekla je Vivi Ann, uočivši kako im se Winona i Mark približavaju.
„Dovela je njega? Na ženski izlazak? To je zbilja niski udarac“, rekla je Aurora bacivši ostatak svog sladoleda u koš za smeće.
„Hvala Bogu“, rekla je Winona, gotovo bez daha. „Zovem te već sat vremena, Vivi.“
„Nemam signala u štaglju. To znaš. Što se dogodilo?“
Mark se umiješao. „Ne mogu naći Cissy. Trebala je biti kod kuće cijeli dan. Win i ja smo bili na putu za Seattle, ali na trajektu je bila strašna gužva pa smo se odlučili vratiti. Kad sam došao kući, ulazna vrata su bila otvorena, a Cissy nije bilo.“
„Zvao si je na mobitel?“
„Naravno“, odgovorila je Winona. „Ne javlja se. A ovo smo pronašli u njenoj sobi.“ Ispružila je dlan i pokazala niz ekspresnih fotografija iz automata na kojima se Noah i Cissy smiju, zezaju, ljube. „To objašnjava zašto je moj dok još uvijek pokriven ptičjim govnima. Cijelo ljeto se druže. Bez nadzora.“
Mark je izgledao kao da će mu pozliti.
„Nemojmo odmah pomišljati na najgore“, rekla je Aurora, a Vivi Ann je poželjela poljubiti svoju sestru zbog razboritog stava. „Pronaći ćemo ih. To je prvo. A onda ih možemo preispitati dokle su došli.“
„Gdje da ih tražimo?“
„Ja sam znao voditi cure na plažu“, javio se Mark. „Tamo je na samom kraju bila ona ljuljačka. Ili na šumski put blizu Larsonovih.“
„Super“, rekla je Aurora. „Ja ću provjeriti drugu stranu saj¬mišta, naročito iza tribina.“
„Ja ću se raspitati putem, pregledat ću prazne štagljeve i idem kući“, rekla je Vivi Ann. Usput je nazvala Noaha na mobitel, ali joj se nije javio. Ostavila mu je poruku da se hitno javi, te je istu poruku ostavila i na kućnom telefonu.
„Ja ću pomoći Vivi Ann“, rekla je Winona Marku. „Moje ses¬tre imaju pravo. Dižemo paniku bez potrebe. Možda su na sajmu.“
Marku se to nije učinilo uvjerljivim, ali ipak je kimnuo glavom i dao im svoj broj mobitela.
„Naći ćemo se za sat vremena u tvojoj kući“, rekla je Winona. Potom su se raspršili u različitim smjerovima.
Winona i Vivi Ann su požurile središtem sajma, gledajući na sve strane i dozivajući njihova imena. Pošto su pretražile svaki pedalj, razdvojile su se i krenule iznova.
„Ovo je strašno“, rekla je Winona. „Mogu biti bilo gdje. Pa i mi smo se skrivali od mame i tate kad su nas došli tražiti na sajam, sjećaš se? Dovoljno je bilo da ih vidimo, pa da se povučemo u sjenu. Sto ako sad oni rade isto?“
„Moguće, posebno ako uzmemo u obzir da nisu htjeli da znamo da su zajedno.“
„A da jednostavno odemo kući i tamo sačekamo da se vrate?“
Vivi Ann se zamislila. „A zašto ti ne odeš do mene? Provjeri jesu li tamo i je li Noah ostavio kakvu poruku? Ja ću još jednom pročešljati teren. Ali, bit ću manje upadljiva.“
„Okay.“
Nakon što su se rastale, Vivi Ann je ponovo pregledala prazne štagljeve, no nije naišla ni na kakav trag. Na kraju se popela u svoj kamionet i odvezla kući.
Winona ju je čekala na verandi.
Vivi Ann je istog časa znala da nešto nije u redu. „Sto si do¬znala?“
Winona je izvadila brošuru. „Ovo je vozni red autobusa. Sa strane je Noah zapisao. Cissy/1:00.“
„Koji autobus polazi u jedan?“
„Nema načina da saznamo. Mason County tranzit se spaja sa Kitsapom i Jeffersonom. Od Belfaira, mogu kamo god.“
Vivi Ann je otrčala u Noahovu sobu i počela prekapati po njegovom ormaru i ladicama. „Sve stvari su mu ovdje.“
„Hvala Bogu“, rekla je Winona. „Znači da se namjeravaju vratiti.“ Posegnula je za mobitelom i nazvala Marka da mu javi vijesti. „Nije sretan“, rekla je poklopivši.
Vivi Ann je bila ljuta i razočarana. „Da“, nadovezala se. „Ni ja nisam sretna.“
„Budimo razumni. Gotovo je sigurno da su zajedno i da su otišli nekamo autobusom. Mora da su se planirali vratiti prije nas, a Mark je rekao Cissy da bude kod kuće do devet. Postoji autobusna stanica nedaleko moje kuće na plaži, ali kako se Noah mislio vratiti kući? Bi li on stopirao?“
„Budući da ja ne bih rekla da bi se on potajno nalazio s cu¬rom cijelo ljeto ili otišao iz grada autobusom prethodno ne rekavši ništa, očito moje mišljenje nije mjerodavno. Nema li Mark čamac?“
Winona je kimnula. „Cijelo smo ih ljeto učili upravljati čam¬cem.“
„Dakle, ona bi ga mogla odvesti do ranča i vratiti se za deset minuta.“
„Po mraku? Zar bi mogli biti tako glupi?“
„Na to pitanje nije teško odgovoriti. Dođi, idemo do Markove kuće. Nasmrt ćemo ih prestrašiti.“
Vivi Ann, Aurora i Winona dovezle su se jedna za drugom pred Winoninu kuću. Parkirale su na oskudnom travnjaku i krenule kroz živicu do susjedne kuće. Mark je hodao goredolje po stazi od skupocjena pločastog kamena u dvorištu.
„Prekrasna kuća“, uzdahnula je Aurora, razgledavajući brižno njegovane nasade i bakrenu vanjsku rasvjetu. „Sjećam se kad je Ed Sawyer imao ovdje onu prikolicu, prije nego što su Cavendishevi izgradili montažnu kuću.“
Mark se nije osvrnuo na njene opaske. Nastavio je koračati i mrmljati nešto sebi u bradu.
„Ovo je manjeviše obred zrelosti, Mark“, rekla je Aurora. „Svako dijete ode od kuće bar jednom. Janie se jednom iskrala i otišla u Tacomu na koncert Britney Spears. Nisam znala da Ii da je kaznim zato što je otišla od kuće bez pitanja, ili zbog lošeg glazbenog odabira.“
Mark se okrenuo prema njoj. „Da li zaista misliš da je to us¬poredivo s ovim?“
Aurora se namrštila. „Imaš pravo. Moje je dijete vozilo. Noah
i Cissy su bar bili dovoljno pametni da idu autobusom. Priča ima i dobru stranu, nisu ukrali auto.“
„Za Boga miloga, ona ima četrnaest godina. Trebali bismo zvati policiju.“
„Smiri se“, rekla je Winona.
Mark se otrgnuo od nje i ponovo nazvao Cissy na mobitel. Pošto nije odgovorila, izašao je na cestu i stražario. Toliko je dugo stajao pred kućom da se počeo spuštati mrak. Nebo je postalo naj¬prije narančasto, pa boje lavande.
„Njemu će teško biti roditelj“, rekla je Aurora, klimajući gla¬vom. „Već je izdubio brazdu od hodanja goredolje.“
„Zaveži“, zarežala je Winona. „Ima pravo biti uzrujan.“
„Da, ali... Bojim se da će mu se raspuknuti glava. Nadajmo se da Cissy nikad neće probati drogu. On se ne bi mogao nositi s tim.“
Mark se vratio k njima. Aurora je sjedila na verandi na prekra¬snoj stolici od kovanog željeza, Winona je stajala kraj fontane rađene po mjeri, a Vivi Ann u blizini živice. S njenog se mjesta pružao dobar pogled na cestu. „Sad je sedam i trideset devet“, rekao je. „Mislim da trebamo zvati policiju.“
„Doći će unutar jednog sata“, rekla je Winona smireno. „Ako ne dođu, zvat ćemo Ala.“
„Ljudi se nisu mogli suzdržati da mi ne kažu kako Noah po¬tječe od loše krvi, ali ja sam mu htio vjerovati i gle, kamo me je to dovelo. Odveo je moju Cissy Bog zna kuda. Bojim se...“
Gore na cesti autobus se kratko zaustavio pa nastavio dalje. Njegova su svjeda na trenutak rasvijetlila tamu.
Vivi Ann je zakoraknula. Primijetila je da je Mark učinio isto.
Noah i Cissy su bili toliko zaokupljeni razgovorom da nisu isprva primijetili da ih netko čeka. Držeći se za ruke, sišli su s ceste.
„Cecilia Marie Michaelian“, povikao je Mark. „Što ti je bilo na pameti?“
Noah i Cissy su se zaustavili na mjestu.
Winona im je prišla prva. „Brinuli smo se za vas, djeco.“
„Žao mi je“, rekla je Cissy, jedva čujnim glasom.
„Niste se baš pokazali bježeći ovako od kuće“, Winona je nastavila. „Kamo ste išli?“
Noah je duboko uzdahnuo i pogledao sad Vivi Ann sad Marka. „Išli smo u zatvor.“
U sljedećem trenutku nitko nije progovorio ni riječi. Jedino su se čuli valovi, koji su zapljuskivali šljunkovitu obalu.
„Nevjerojatno“, progovorio je konačno Mark. „Uđi u kuću, Cecilia. Razgovarat ćemo o ovom nasamo. »A ti«, obratio se Noahuljutito, „da joj se nikad više nisi približio, razumiješ me?“
„Tata“, rekla je Cissy, dolazeći bliže. „To je bila moja ideja. Ja sam ga nagovorila. Molim te, nemoj...“
„U kuću“, rekao je. „Odmah.“
„Mark“, umiješala se Winona, „to sigurno nije bilo mudro, ali...“
„Jesi li poludjela? Nije mudro voziti bicikl bez kacige na glavi
ili markirati jer si zaboravio na test. Ovo je bilo opasno i to je nje¬gova krivica, Cissy“, rekao je odlučno, „ulazi u kuću. A ti, Noah, nosi se odavde.“ Pogledao je Vivi Ann. „Žao mi je. Zaista. Ali ne mogu mu dopustiti da ugrožava moju kćer.“ Rekavši to, okrenuo se i ušao u svoju veliku novu kuću, tjerajući svoju uplakanu kćer ispred sebe. Vrata su se za njim treskom zatvorila.
„No“, rekla je Aurora, „baš je bio prijazan.“
„Zaveži, Aurora“, podviknula je Winona. A potom se obratila Noahu, „Gdje ti je bila pamet? I kako si mi mogao lagati cijelo ljeto? Vjerovala sam ti. Rekla sam Marku da je Cissy sigurna s tobom.“
„Nikad ne bih naudio Cissy“, odgovorio joj je u obrani.
Vivi Ann je prepoznala izraz njegova lica; potiskivao je emo¬cije, pripremajući se da odbije svaku riječ kojom su ga zasipavali. Štogod rečeno ovdje i sada ne bi moglo probiti taj štit. „Hajde, Noah“, rekla je. „Idemo kući.“
Nije se trudila pozdraviti sa svojim sestrama ili im zahvaliti. Bila je isuviše iscrpljena i prestrašena da bi trošila energiju više nego što je bilo nužno. Najgore je bilo to što se osjećala razočarano i glupo.
„Reci nešto“, rekao joj je Noah kad je sjela za volan. „Kako to da se ti ne dereš poput Marka?“
„Da li bi ti bilo draže da vičem?“
Slegnuo je ramenima. „Štogod.“
„Prestani s tim. Znaš da mrzim kad se ponašaš kao da ti nije stalo. Oboje znamo da to zapravo nije tvoj problem.“
„Ne, ali je tvoj.“
„Ovdje se ne radi o meni.“ Sišla je s glavne ceste i vozila kroz Oyster Shores.
„Dakle, čini se da ju voliš.“
Noah ju je pogledao. „Namjeravaš li se sprdati sa mnom? Ili mi reći da sam premlad da bih znao što je ljubav?“
„Ne.“ Zaustavila se pred njihovom kolibom. „Ljubav se može prepoznati. Kad si zaljubljen, to znaš. Tude mišljenje nema važnosti. No Noah, ovo je nešto što sam naučila na teži način: Ijubav ne eg¬zistira u vakuumu. Drugi ljudi jesu važni. A sad si zabrazdio. Otac tvoje djevojke izgubio je povjerenje u tebe. Mislim da neće dopustiti da se viđate.“
„Nitko nas ne može razdvojiti.“
„Okay, sad je trenutak kad ti moram reći da si mlad i da praviš budalu od sebe. Ukoliko je Cissy djevojka kakva mislim da jest, ona će htjeti učiniti svoga oca ponosnim.“
Noah je izgledao utučeno. „I što da radim?“
„Najprije mi ispričaj što je danas bilo, a onda ćemo razgovarati
o sutra.“
„Htjeli smo posjetiti tatu.“
Premda je Vivi Ann očekivala čuti upravo te riječi, one su je ošinule poput pljuske. „Je li pristao na susret s tobom?“
„Nisu nas htjeli pustiti. Moraš imati osamnaest godina ili netko punoljetan mora biti s tobom u pratnji.“
„Oh.“
„Ali želim opet pokušati. Znam da će pristati da se vidi sa mnom.“
Vivi Ann je čula svaku nijansu emocije u glasu svoga sina: hvalisanje, strah, bijes i, najgore od svega: nadu. Bilo joj je grozno pri pomisli što ga čeka, ali kako da mu ubije nadu?
„žao mi je zbog večeras. Trebao sam ti reći za Cissy. Ali nama se baš sviđalo da nitko ne zna osim nas.“
Vivi Ann je poznavala taj osjećaj. Ona je bila zadnja na svijetu koja bi nekom branila pravo na ljubav. Takva je emocija isuviše rijetka da bi se s njome grubo postupalo.
Vivi Ann ga je pogladila po glavi, i nastavila provlačiti prste kroz njegovu kosu. „Razumijem zašto si učinio to što si učinio. Mi¬slim da sam čak djelomično odgovorna za to. Ali primijetila sam da si se svladavao večeras. To je dobro.“
„Ali sam zajeb'o.“
Pogledala ga je prijekorno. „Lagao si meni, Marku i teti Winoni. Iskoristio si moje povjerenje. Najgore od svega, samo si pokazao Marku da je imao pravo što ti nije vjerovao.“
„Kako da to popravim?“
„Bio si dovoljno pametan da smisliš plan za zatvor. Sigurna sam da ćeš, ako se potrudiš, smisliti način kako da se iskupiš.“
„Hoću.“
„I dok smišljaš način kako da to učiniš, ne smiješ odlaziti od kuće, jer si u kazni dok ne počne škola. Možeš se maknuti s ranča samo ako ideš u crkvu ili ako se trebaš naći s gđom Ivers, i niti iz jednog drugog razloga.“
„Ali, mama...“.
„Vjeruj mi, za ljubav se treba žrtvovati. Najbolje da to naučiš što prije.“

http://www.book-forum.net

27Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
23. poglavlje

Kad sam bio mali, imali smo staru kobilu po imenu Cle¬mentine. Mama me je znala staviti u sedlo dok je čupala korov, a Clem bi samo mimo stajala sa mnom na leđima. Slijedila me posvuda kao malo štene, a ponekad bi noću doš¬la tik do mog prozora i njihala. Mama mi je govorila da je to konjski pozdrav za laku noć posebnom dječaku. A onda mi je mama jednog dana rekla da je Clem otišla u nebo. Umrla je. Otišao sam do njenog boksa, ali je bio prazan.
Tad sam naučio da možeš izgubiti ono što voliš
Tako se sada osjećam. Otkad sam pisao svom tati, bio sam — više ne znam ni koju riječ da upotrijebim. Ne tu¬žan, čak ni ljut. Možda prazan. Svaki dan provjeravam poštu, ali nikad ništa ne dođe.
Cissy me također nije ni nazvala, ni poslala email, ni SMS. Kao da je nestala s planeta. Znam što se dogodilo. Mama je bila u pravu. Stala je na tatinu stranu. Čak ra¬zumijem. Ali toliko me holi da ponekad ne želim upaliti svjetlo u mojoj sobi ili ustati iz kreveta.
Ona je sve o čemu razmišljam. Sjećam se kad joj je pao na pamet taj plan, kako mi je rekla da nitko nema pravo zabraniti mi da viđam svoga rođenog oca. Za vrijeme vo¬žnje do zatvora i natrag držala me za ruku. Cijelim putem do kuće govorila je kako bi bilo sjajno da jednog dana uspi¬jem govoriti s njim.
Znala je koliko mi je to bilo potrebno.
Možda ja upravo jesam takav, gđo Ivers, možda ja baš trebam ono što ne mogu dobiti. Trebam da me Cissy pono¬vo voli i trebam govoriti sa svojim tatom.
A to znači da sam prilično sjeban.
Danas sam se prijavio z,a srednju školu. Mrs Ivers je rekla mojoj mami da sam prošao engleski bez problema. Štogod to značilo. Mama je bila sretna, ja također, valjda. To znači da ču vidjeti Cissy u srijedu kad počne škola.
Kako da se ponašam a da ne ispadnem totalni idiot? Znam da će Erik Jr. poluditi za njom. Ona je tako seksi da će htjeti da bude njegova cura. Ako to vidim, što da učinim da totalno ne puknem?
Možda ču se praviti da sam bolestan cijele godine.
Namjeravao sam prestati voditi ovaj dnevnik, no danas je bio tako čudesan dan da ne želim zaboraviti niti najsitniji detalj
Dakle prvi dan škole, stajao sam kraj zastave kao totalan jadnik dok su se svi ostali derali i bili euforični što vide jedan drugoga. Biti sam u gomili je nešto najgore, bar mislim. Svi nekamo pripadaju, osim tebe. Prošle bi me godine to ljutilo. Gledao bih oko sebe sva ta nasmijana lica i mrzio ih. Ako bi me netko krivo pogledao, opalio bih mu šamar. Ima raznih načina kako započeti tučnjavu. To sam valjda naučio.
Dakle, stajao sam tamo žaleći što nisam obukao svoje omiljene vansice, umjesto glupih nikeica koje me mama natjerala da kupim, kad sam ugledao Cissy. Bila je s rav¬nateljem Jeeversom. Stajali su kraj plavih metalnih vrata i ravnatelj je neprestano blebetao. Bilo je bučno i gužvovito. Svi su se smijali, razgovarali, šutali loptu, slušali svoje iPode, govorili na mobitel. Sve obična sranja koja se događaju prvi dan škole.
No vidjela me je taj čas kad je došla.
Čekao sam da se nasmije. Budući da nije, otišao sam do prolaza između gimanastičke dvorane i gledališta, gdje je bilo tiho i mračno.
Bio sam tamo, zatvorenih očiju, naslonjen na topao cigleni zid kad sam je čuo kako izgovara moje ime. Htio sam je pitati što želi, glasom koji bi zvučao opako, kao da mi nije stalo, ali nisam mogao.
Nedostajao si mi, rekla je.
Čak se ni ne sjećam što sam rekao. Sve što znam je da sam u jednom trenutku bio sam u sjeni, a u sljedećem je ona bila pored mene.
JOŠ UVIJEK ME VOLI!!!!
Ne mogu vjerovati da sam sumnjao u nju. Rekla je da ju boli to što sam tako brzo odustao i ne znam što bih na to rekao. Pretpostavljam da kad ti je tata u zatvoru, naučiš lako odustajati. I moja mama je takva. Ali ja više neću biti takav. Od sad ću biti onaj koji vjeruje. Cissy kaže da je dovoljno odlučiti da budeš takav a ostalo će se dogoditi samo po sebi.
Tad mi je dala kopiju časopisa Seattle.
Odmah sam znao da će iz toga nastati problemi.
Winona je stajala u maloj kupaonici boje avokada, i buljila između dviju zavjesa s geometrijskim likovima. Otuda je mogla vidjeti stra¬žnje dvorište svoje kuće na plaži — trava je posmeđila od vrućine kolovoza i ranog rujna — i komadiće autoputa kroz drveće. Ljeti uopće nije mogla vidjeti cestu, no u prvim tjednima jeseni, kad su požutjeli listovi počeli padati s grana, pojavilo se nekoliko otvora.
Vidjela je kako Cissy stoji na kraju kolnog prilaza susjedne kuće i čeka. Kad se žuti školski autobus zaustavio, popela se stepe¬nicama i nestala u njegovoj nutrini.
Winona je izašla iz kupaonice, obula papuče koje su stajale kraj njena kreveta i otišla u susjedstvo. Našla je Marka gore u krevetu. „Kasniš“, rekao je, odlažući novine.

„Debela sam. Ne mogu brže trčati. A ti uvijek možeš doći k meni, znaš.“ Bacila je papuče i uvukla se k njemu u krevet. Privinuvši se bliže počela mu je otkopčavati gornji dio pidžame i ljubiti njegova dlakava prsa.
U tili su čas skinuli svoju odjeću i počeli voditi ljubav.
To je postala njihova tradicija ponedjeljkom ujutro, i Winona se tomu veselila cijeli tjedan. Nakon fijaska s Noahom i Cissy, bojala se da će je Mark ostaviti. On je to čak i pokušao, ali o tome nisu razgovarali. Nakon dva samotna tjedna, on joj se vratio i sad su bili bolje no ikad. Jedino nisu razgovarali o svojim obiteljima. Umje¬sto toga, izgradili su svoj svijet daleko od drugih. Subota navečer, ponedjeljak ujutro i četvrtak poslijepodne, to su bili njihovi dani.
Winona se grozničavo nadala da će Cissy početi trenirati no¬gomet.
Ležali su ovijeni jedno o drugo nakon seksa. Ona ga je poljubila u rame i zatvorila oči, umalo zaspavši.
„Daleko je četvrtak“, rekao je.
„Ti si nametnuo pravila“, promrmljala je. „Predlažem da kaže¬mo Cissy da smo još uvijek zajedno. Ovo skrivanje je zaista smiješno.“
„Nisi je vidjela u posljednje vrijeme. Izgleda poput hodajućeg zombija. Još se nikad dosad nije tako dugo ljutila na mene. Čak ni onda kad sam bio pijan.“
„Čujem da je s Noahom ista priča.“
„Ne spominji mi njegovo ime. Cissy je pitala moju mamu proš¬li tjedan je li potpuno sigurna da je vidjela Dallasa one večeri. Mama se bila toliko uzrujala da je morala popiti tabletu za spavanje.“
„Mladenačka ljubav. Prilično izdržljiva stvar, rekla bih.“
„Ljubav. Isuse. Imaju četrnaest godina. Oni su premladi da bi uopće znali što je ljubav.“ Odgurnuo je pokrivač i ustao iz kreveta. „Moram na posao.“
Ona je ostala ležati još neko vrijeme, gledajući kroz prozor suncem obasjani Kanal. Napokon je i sama ustala, navukla spavaćicu i papuče i otišla za njim u kupaonicu.

Odložio je svoj električni aparat za brijanje. „Bolje nam je kad ne razgovaramo o tome.“
„Znam. Vidimo se u četvrtak.“
„Obavezno.“
Sljedećih sedam sati bila je usredotočena na posao. Stranke su ulazile u njen ured, jedna za drugom, nadajući se da će ona pronaći najbolje rješenje za njihove pobrkane emocije i međusobne sukobe.
S posljednjom strankom je završila malo poslije četiri, nakon čega je skinula svoje štikle i mornarski sako te posegnula za svojim papirima za izbor gradonačelnika. Zbor birača je zakazan za rani studeni i ona je namjeravala poraziti svoju konkurenciju savršeno osmišljenim planom upravljanja gradom. Dopunjavala je svoj govor nekim bilješkama kad se oglasio interfon.
„Winona?“ rekla je Lisa kroz male crne zvučnike. „Tvoj nećak, Noah Raintree, te želi vidjeti.“
„Neka uđe.“
Noah je ušao u njen ured nasmiješivši se. Na jednom ramenu nemarno mu je visio poderani ruksak. Toliko se bio promijenio ovog ljeta da se ponekad našla zatečena njegovim izgledom, čak do te mje¬re da je bila ponosna na njega, sve dok se nije sjetila kako joj je lagao.
„Sjedni, Noah.“
Sjeo je nasuprot njoj, dopustivši da mu ruksak spuzne na pod. „Trebam odvjetnika.“
„ Što si učinio?“
„Isuse, teta Winona. Zašto uvijek misliš najgore o meni?“
„Ja sam ti nekad vjerovala, sjećaš se? A ti si napravio od mene budalu pred mojim momkom.“
„Da, znam. No, tvoj momak je kreten.“
„A Bog zna da je meni jako stalo do tvog mišljenja o njemu. Zašto trebaš odvjetnika?“
„Ako angažiram tebe, sve što kažemo je strogo povjerljivo, zar ne?“
„Proučavao si pravo?“
„Ja sam u kazni pa gledam televiziju. Zakon i red je odlična serija.“
„Okey, da. Sve što kažemo ostaje među nama.“
„Ako preuzmeš moj slučaj, moraš dati sve od sebe, jel’ tako?“
„To se razumije. No, morat ćeš mi, dakako, platiti za zastupanje. Obično tražim dvije tisuće dolara.“
Izvadio je iz džepa novčanicu od jednog dolara i stavio je na njen stol. Nadam se obiteljskom popustu.“
Gledala je u nevjerici sad zgužvanu novčanicu sad Noaha. O čemu god da se radilo, vidjelo se da je mislio ozbiljno. Znala je da bi ga trebala poslati van, ali njena je znatiželja bila prevelika. Postojalo je tek nekoliko stvari koje je mrzila više od neodgovorenih pitanja. Zato je uzela novčanicu od jednog dolara i stavila je u ladicu od stola. „Okay, Perry Mason. Da te čujem.“
Sagnuo se sa strane i izvadio časopis iz svog ruksaka. Stavio ga je na stol ispred nje.
Vidjela je naslov glavnog članka. Najbolji odvjetnici Seattlea. Bila je to godišnja lista najboljih odvjetnika u zemlji koju objavljuje časopis Seattle. „Je li ovo tvoj suptilan način da mi kažeš da nisam univerzalno hvaljena medu svojim kolegama? Jer, vjeruj mi, kad ne¬ki odvjetnik otvori ured u Oyster Shoresu, on prilično dobro zna svoje mjesto pod suncem. A za tvoju informaciju, moje je mjesto prilično nisko na ljestvici.“
„Otvori devedesetu stranu.“
Kraj reklame za jedan od najnovijih nebodera u gradu nalazila se tmurna fotografija čovjeka koji stoji ispred zatvorske stražarske kule. Naslov je glasio: Projekt dokazivanja nevinosti krivo optuženih.
„Radi se o DNK analizi“, rekao je.
„Noah“, rekla je nježno, „to je sve prekasno za tvog oca. Gotova stvar.“
„Ne, nije“, rekao je, tvrdoglavo isturivši bradu. „Nikad nisu testirali njegov DNK. Mama mi je rekla.“
„Ali, jesu.“
„Ne, nisu.“
Zastala je na trenutak pokušavajući se prisjetiti što je točno bilo. „Imaš pravo. Uzorak je bio premalen.“
„Možda su današnje metode savršenije.“
„ Slušaj, Noah
„Uspio sam te upoznati ovog ljeta“, rekao je, nagnuvši se prema naprijed. „Nema zabušavanja, uvijek si govorila, nema požurivanja. Sjećaš se? Ti mrziš sve što nije napravljeno kako treba.“
Zavalila se u stolicu, iznenađena. Bila bi se zaklela da nije obra¬ćao pažnju na njezine riječi. „Tvoj otac se ne bi složio s ovim, znaš. A zašto i bi? Krivci ne žele testirati svoj DNK.“
„Ne bude li pristao na analizu, imat ću svoj odgovor, zar ne?“
Winona je osjećala kako joj se iza očiju širi glavobolja. Iznenada su se našli na opasnom terenu. „Tvoja mama i ja smo imale... povijest s tvojim ocem...“
„Molim te, teta Winona“, rekao je. „Ti si jedina kojoj mogu vjerovati u vezi s tim. Ako mi kažeš da to nema smisla, vjerovat ću ti. Samo želim znati bi li mu novi testovi pružili ka¬kvu šansu.“
„Da li tvoja majka zna da si ovdje?“
„Ne.“
„Ne mogu joj tajiti takvo što.“
„Nisam te to ni tražio.“
Nije vidjela načina kako da ga odbije. Nije tražio mnogo, a kad mu jednom pribavi odgovor, možda će napokon — napokon — odustati. Bog zna da bi to bilo najbolje za Vivi Ann, za njega. Osim toga, bila je sigurna da Dallas ne bi pristao na to. „U redu. Pročitat ću članak i pregledati zapisnik. Ali ništa ne obećajem.“
Nasmijao se od uha do uha da se morala okrenuti. Koliko puta i na koliko različitih načina će Dallas Raintree nanijeti bol onima koji ga vole ?
Ponovila je još odlučnije, „Bez obećanja.“
Tjedan dana kasnije, dok je jesensko lišće otpadalo ispred njezina prozora, Winona je zatvorila vrata svog ureda, rekla Lisi da ne od¬govara na telefon i stala čitati kopiju spisa koji je naručila. Uzevši povećalo koje je počela rabiti u posljednje vrijeme počela je čitati sporo i uz velik napor sto sedamdeset stranica iskaza svjedoka na Dallasovu suđenju.
Kao da je otvorila vrata u prošlost. Riječi su je vratile u njeno iskustvo prisustvovanja suđenju, kad je sjedila i slušala kako su se nizali jedan dokaz krivnje za drugim ili pak promatrala Vivi Ann koja je pod svaku cijenu nastojala biti jaka, ili kad je vidjela da je tužiteljica posve sigurna da je istina na njenoj strani sudnice.
Winoni nisu bile potrebne bilješke. Sve je u potpunosti odgova¬ralo njezinu sjećanju — prijateljstvo između Cat i Dallasa, naivnost koju je Vivi Ann pokazala dopustivši da se to prijateljstvo nastavi, pogodna okolnost da je Dallas navodno bio u groznici iste noći kad se dogodilo ubojstvo. A tu su bili i rezultati forenzične analize, ne¬ovisno o DNK testiranju; dlake pronađene u krevetu Cat Morgan, mikroskopski podudarne s Dallasovim, i njegovi otisci na pištolju. Nije bilo nikakve dvojbe nakon svega ovog, razborite ili ne.
Noah nije shvaćao. Dallas nije bio lažno optužen ni izložen lo¬še vođenom krivičnom postupku ili neispravnim policijskim tehni¬kama. Porota ga je proglasila krivim na temelju ukupnosti iznesenih dokaza. Nije se radilo o krivoj presudi. Bila je to odluka utemeljena na dokazanim činjenicama, a svjedočenje Myrtle Michaelian svaka¬ko je bilo presudno.
Winona je ponovo pročitala taj dio, iako ga se prilično dobro sjećala.
HAMM: I gdje se nalazi slastičarnica u odnosu na kuću Cat Morgan?
MICHAELIAN: Niz ulicu. Morate proći kraj našeg lokala da biste došli do njene kuće.
HAMM: Molim Vas, govorite glasnije, gđo Michaelian.
MICHAELIAN: Naravno. Oprostite.
HAMM: Jeste li radili na Badnjak prošle godine?
MICHAELIAN: Jesam. Htjela sam napraviti posebnu tortu od sladoleda za večernju misu. I kasnila sam, kao obično.
Winona je preskočila dio.
HAMM: Jeste li koga vidjeli te večeri?
MICHAELIAN: Bilo je malo poslije osam. Bila sam pri kraju posla. Upravo sam stavljala šećernu glazuru kad sam podigla pogled i ugledala... kad sam vidjela kako Dallas Raintree izlazi iz ulice koja vodi do kuće Cat Morgan“
HAMM: Je li Vas vidio?
MICHAELIAN: Ne.
HAMM: I kako ste znali da je to bio optuženi?
MICHAELIAN: „Vidjela sam mu profil dok je prolazio ispod ulične lampe i prepoznala sam njegovu tetovažu. Ali već sam znala da je to on. I prije sam ga znala tamo vidjeti po noći. Mnogo puta. Čak sam rekla i Vivi Ann za to. Bio je to on. Žao mi je, Vivi Ann.
Winona je odložila hrpu papira sa strane i ustala, protežući se. „Hvala Bogu.“
Nikakva DNK analiza neće spasiti Dallasa ovako kasno. To je za nedužne ljude.
Osjećajući se bolje (mrzila je priznati, no Noah je ipak po¬sadio sićušno sjeme sumnje i to ju je smetalo), otišla je u kuhinju i zagledala se u frižider. Bilo je tu svakakve hrane, ali ništa je nije privlačilo. Bacivši pogled na sat, vidjela je da je osam sati.
Možda bi mogla prošetati do slastičarnice. Pomisao na Myrtleinu čuvenu tortu od čokolade, vanilije i jagode otvorila joj je apetit.
Ove ranojesenske večeri bilo je tiho u gradu. Prvi ponedjeljak rujna — Dan rada — bio je službeni kraj ljeta na ovim prostorima, dan kad turisti pakiraju svoje kampkućice i odlaze. Bez njihovih bučnih glasova ponovo se moglo čuti more i tužan zvižduk vjetra u krošnjama. Mještani su više od svega voljeli ove prve tjedne rujna: sunce je još uvijek sjalo, dani su i dalje bili topli, a Kanal je opet bio njihov.
Winona je naručila komad čuvene Myrtleine torte od djevojke bubuljičava lica, koja je posluživala „za van.“
Dok je čekala, Winona je zamišljala Myrtle koja je stavljajući glazuru na svoju sladolednu tortu pogledavala kroz prozor. Slastičar¬nica je bila na povišenom, dakle Myrtle je mogla imati dobar pogled na početak ulice.
Winona se okrenula prema ulici. Ulična svjetiljka od kovanog željeza stražarila je sa svoga mjesta, bacajući topio zlatasto svjetlo na pločnik.
Djevojka koja ju je posluživala vratila se s tortom i rekla, „Evo, izvolite, gđo Grey. To bi bilo tri dolara i devedeset dva centa.“
„Gospođica Grey“, promrmljala je, pružajući novac za tortu. Pošto joj je prodavačica uzvratila ostatak, Winona se ponovo okre¬nula prema lampi. Bila je na savršenom mjestu; Myrtle je lako mo¬gla prepoznati Dallasa kojeg je poznavala. Istina, on nikad nije bio okrenut prema slastičarnici, no njegov je profil bio dobro osvijetljen.
„Objasnit ću Noahu“, rekla je samoj sebi. „Možda ću ga čak dovesti ovdje da mu pokažem. Znat će da sam ga ozbiljno shvatila.“
Prešla je ulicu, i uzevši komadić torte počela razmišljati o Myr deinom svjedočenju.
I prije sam ga znala tamo vidjeti.
Prepoznala sam njegovu tetovažu.
Winona je zastala. Polako se okrenula i vratila natrag do slasti¬čarnice, prošavši pored suvenirnice i ribljeg bistroa.
S ovog mjesta Myrtle je mogla vidjeti Dallasovu desnu stranu.
Winona je oduvijek imala fotografsko pamćenje i primijetila je Dallasovu tetovažu kad ga je zaposlila. Mogla bi se zakleti da je bila na njegovoj lijevoj ruci.
Mora da se zabunila. Gomila ljudi je pregledala ove iskaze, tužiteljski tim, policija, čak i reporteri. Nemoguće je da su svi oni previdjeli ovakvu činjenicu.
Dakako, policija i tužiteljstvo se nisu trudili diskreditirati Myrtlein iskaz. Samo bi se od braniteljskog tima moglo očekivati da pomno prouči svaki detalj. Odnosno od branitelja, ispravila se. Nije postojao nikakav tim, no vjerujem da je Roy učinio sve što je trebalo.
Krenula je prema svojoj kući, no kad je došla do Viewcrest, umjesto da skrene u svoje dvorište, nastavila je hodati, i prošavši pokraj Muzeja povijesnog društva, uputila se prema rancu.
Na vratima kolibe napokon se zaustavila i razmislila o tome što radi.
Nije htjela reći Vivi Ann za Noahovu ideju o DNK testiranju, ukoliko nije morala.
Ali sjeme sumnje se vratilo i ona ga je morala iščupati.
Pokucala je, a Noah se istom javio.
„Hej, teta Winona“, rekao je. „Jesi ii pročitala članak?“
Iz kuhinje se začuo Vivin glas. „Tko je došao, Noah?“
„Teta Winona“, doviknuo je.
Winona se nagnula prema njemu i prošaptala, „Moram znati na kojoj je ruci Dallas imao tetovažu.“
„Nemam pojma.“
Vivi Ann je došla u dnevnu sobu. „Hej, Win. Ugodno izne¬nađenje. Hoćeš čaja?“
„Može.“ Dnevna je soba bila mala i udobna. Umjesto neka¬dašnjih musavih drvenih stijena sve je bilo bijelo — zidovi, strop, rubovi. Dva para ostakljenih vrata gledala su na pašnjake. Namještaj je bio presvučen u plavožutu tkaninu.
Što sad? pitao je Noah bez glasa.
Winona je slegnula ramenima. Pitaj ju.
Mene?
Vivi Ann je donijela šalicu čaja. Winona ga je polako ispijala dok je njezina sestra palila vatru u kaminu.
Noah se nakašljao. „Hej, mama. Razmišljao sam o nečemu.“
„Ne sluti na dobro.“
„Što misliš o tetovažama?“
Vivi Ann se odmaknula od kamina i okrenula. „Mislim da svi znaju da nisam protiv tetovaža... za odrasle.“
„A što kad bih se ja htio tetovirati?“
„Ja bih ti rekla da se po zakonu možeš tetovirati s osamnaest godina.“
„Sa šesnaest, uz dozvolu roditelja.“
„Dobro. A jesi li ti navršio šesnaest godina bez mog znanja?“
„Samo mislim unaprijed.“
„Zaista?“
„Kad bih se tetovirao, volio bih imati tetovažu na istom mje¬stu kao i tata. Na kojoj ruci je on imao tetovažu?“
Vivi Ann je postala sumnjičava. „Nikad dosad nisi spominjao tatinu tetovažu.“
„Na kojoj ruci?“
„Zašto želiš znati?“
„Vidiš, teta Winona?“ Izašao je iz dnevne sobe mrmljajući sebi u bradu nešto o španjolskoj inkviziciji i zalupio vratima svoje spavaće sobe.
„Što se događa?“ pitala je Vivi Ann.
„Gdje je bila Dallasova tetovaža?“ nastavila je Winona tihim glasom.
„Na lijevoj nadlaktici. Zašto?“
„Bolje ti je da mi kažeš o čemu se radi“, rekla je Vivi Ann. Iznenad¬na tišina postala je neugodna. I opasna. „Kakve Dallas ima veze?“
„Zapravo se radi o Noahu. Došao je u moj ured prije tjedan dana i rekao mi da želi da ga zastupam.“
„Ima li problema sa zakonom?“
„I ja sam to bila pomislila. Zato sam i preuzela njegov slučaj. Ali...“
„Ali što? „
„Ispalo je da ga zanima njegov otac.“
„Vivi Ann je kimnula glavom. „U posljednje vrijeme on je opsjednut Dallasom. Zašto mu je trebalo ono s tetovažom? Rekla bih mu da me je pitao. Ili ga je strah pitati? Radi li se o tome? Da, to je, zar ne? On misli da mu ja ne želim ništa reći o Dallasu.“
„Noah želi da podnesem molbu za novi DNK test. Sadašnje metode su pouzdanije. Ali obje znamo da Dallas neće na to prista¬ti“, brzo je dodala Winona.
Bilo je to poput udarca koji nisi očekivao. Vivi Ann je polako ustala, ne mogavši pogledati svoju sestru. Trebala joj je sva raspo¬loživa snaga da ne počne trčati. „Moram razgovarati s Noahom. Najbolje da odeš.“
„Sve je u redu s nama, zar ne“, pitala je Winona, ustajući.
„Naravno“,
Obje su znale da je to laž, ali nužna laž. Njihovo je pomirenje uvijek zahtijevalo određenu dozu pretvaranja, kao da ih Dallas to¬bože nije razdvojio. Sad je ponovo stao između njih, gotovo kao da je bio s njima u sobi.
Ne rekavši više ni riječi, uputila se prema Noahovoj sobi. Poku¬cala je na vrata nekoliko puta. Pošto nije bilo odgovora, ušla je unutra.
Sjedio je na svom krevetu, savinutih koljena i zatvorenih očiju, njišući se u ritmu glazbe s iPoda. Nije vidjela slušalice sakrivene iza njegovih ušiju, ali je čula odjekivanje preglasne muzike koju je slušao.
Došla je do njega i potapšala ga po ramenu.
Reagirao je kao preplašeni konj, odskočivši od njezine ruke, ali je prema izrazu njegovih očiju zaključila da ju je očekivao. Izvukao je slušalice i bacio tanki srebrni uređaj na krevet.
Sjela je na rub njegovog kreveta, naslonivši se na ogradu. „Mogao si doći k meni, znaš?“
„Kako?“
„Mogao si doći i reći, >Mama, moram nešto učiniti<.“
Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što ju je pogledao i rekao, „Većina djece pamti svoje majke po tome kako su ih uspavljivale či¬tajući im priče. Ja se sjećam kako sam trčao po toaletni papir i natrag u tvoje krilo da ti obrišem suze. Mislio sam da je to zbog mene, da sam ja bio kriv. Onda mi je teta Aurora rekla da ti je tata slomio srce i da moram biti jak za tebe. Imao sam šest godina kad mi je to rekla.“
„Oh, Noah.“ Vivi Ann je potisnula velik dio toga vremena, nije mogla drugačije: morala je zaboraviti i nastaviti dalje. „Nisam nikad znala da ste ti i Aurora razgovarali na takav način.“
„Njoj sam se uvijek obraćao kad sam imao kakvo pitanje. A ona je bila jedina koja mi je govorila istinu. Ti si se ponašala kao da je umro.“
„Morala sam“, nije znala što drugo da kaže.
„Ali on nije umro.“
„Ne, nije.“
„A ja imam pravo da mu pokušam pomoći.“
Vivi Ann se skoro nasmijala. Obično je vidjela Dallasa u Noahu; sad je vidjela sebe. „Znam kako se osjećaš, vjeruj mi. Trebala sam to predvidjeti i pomoći ti. Oprosti.“
„Nećeš sprečavati tetu Winonu?“
Njegovo je pitanje bilo poput iznenadnog vrtloga u mirnoj vodi, povuklo ju je naglo ispod površine da je jedva mogla disati. Gotovo ju je ubila nada koja joj je bila potrebna za borbu s pravnim sustavom. U početku je vjerovala u zakon. Ali ako opet pokuša i opet izgubi, bila je sigurna da će potonuti. „Neću ti braniti. Ali... ne želim da gajiš preveliku nadu. Razočaranja mogu postati toksična, ukoliko nisi oprezan. A tvoj tata... možda neće pristati na testiranje.“
„Dakle, ti misliš da je on kriv?“
Vivi Ann je pogledala svoga sina, očajna zbog patnje koja mu je kidala srce. Tiho je rekla, „Dallas vjeruje sudovima još manje od mene i još više strahuje od nade. Njegov je život prepun razočaranja. To je jedan od razloga zbog kojih bi mogao reći ne.“
Oboje su znali što je bio drugi razlog.
„To će biti kraj, zar ne?“ rekao je Noah.
Ako je Vivi Ann išta znala, znala je da gubitak, jednako kao i ljubav, ima svoj početak, ali ne nužno i kraj. „Da“, slagala je, „pret¬postavljam da će biti.“

http://www.book-forum.net

28Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:30 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
24. poglavlje

Vozeći se prema zatvoru, Winona je uvježbavala što će reći Dallasu. Došla sam u ime tvog sina. Sjećaš se... Idiot. Nemoj ga izazivati, upozoravala je samu sebe.
Došla sam u ime tvog sina. On želi podnijeti molbu sudu da testira DNK uzorke pronađene na mjestu zločina. Vjerujem da bi, ako nisi bio tamo te noći, ti htio učiniti isto.
Pogledala je na sat kad je stigla pred zatvor. Bilo je petnaest do dva. Ako sve dobro prođe, vratit će se Marku do večere.
Odvezla se do stražarske kule i otvorivši prozor, dala svoje ime na mikrofon. Čekajući na odobrenje, promatrala je žičanu ogradu i sive zidove zatvora. Vidjela je naoružane stražare u kuli i dok je prolazila kroz vrata uputivši se prema parkiralištu, nije mogla suzbiti osjećaj jeze. Vrata su se treskom zatvorila za njom.
Prisilila se držati uspravno, iznenađena količinom nelagode koja ju je obuzela od samog boravka u tom prostoru. Kako je Vivi Ann mogla izdržati svake subote i to godinama?
Ušla je u upravnu zgradu i odmah je primijetila da je unutra veoma bučno. Premda nije bilo puno ljudi, zidovi su vibrirali od zvu¬kova. Činilo joj se u isto vrijeme i sablasno prazno i bizarno krcato.
Upisala se u knjigu posjetitelja na recepciji, dobila značku sa svojim imenom i prezimenom, zaključala svoju torbicu i kaput u ormarić i prošla kroz metalni detektor.
„Odvjetnici obično dogovore privatan sastanak s klijentom“, komentirao je čuvar dok ju je pratio niz dugačak hodnik. Glas mu je neugodno odzvanjao. „Vi ste novi?“
„Ovaj sastanak neće dugo trajati.“
Napokon je došao do vrata i otvorio ih.
Winona je polako ušla u prostoriju za posjete, osjećajući se isuviše upadljivo u svom skupocjenom vunenom odijelu. Sjela je na praznu stolicu i gledala kroz zapackanu pregradu od pleksiglasa, ustručavajući se dodirnuti bilo što oko sebe. Mogla je čuti odlomke razgovora koji su se odvijali unaokolo, ali ništa određeno. Dužinom cijelog reda ljudi su pritiskivali dlanove na umjetno staklo, pokuša¬vajući se na neki način povezati, dotaknuti.
Napokon su se vrata otvorila i pojavio se Dallas u širokom narančastom kombinezonu i iznošenim japankama. Kosa mu je sad bila duža nego prije, dosta preko ramena, a lice upalo. Njegova tamna put donekle je izblijedjela; svejedno je izgledao zastrašujuće prodorno, kao da bi mogao proći kroz barijeru od pleksiglasa i ščepati je za vrat.
Podigao je slušalicu i rekao, „Jel' Vivi Ann okay?“
„Dobro je.“
„A Noah?“
Osjetila je nježnost u njegovu glasu, vidjela bol u njegovim sivim očima. „I Noah je dobro. Zapravo, zbog njega sam i došla. Sjedni.“
„Reci nešto zbog čega ima smisla sjesti.“
„Došla sam u ime tvog sina. On želi podnijeti molbu sudu...“
Dallas je svom silinom bacio slušalicu da je napukla. Okrenuo se i otišao. Čuvar mu je otvorio vrata i on je, ne osvrćući se više, nestao u muklom žamoru zatvorskog života.
„Mora da se šališ“, promrmljala je Winona. Sjedila je još dugo na svom mjestu i zurila u packe na umjetnom staklu, čekajući da se Dallas vrati.
Nakon nekog vremena prišla joj je žena, potapšala je po rame¬nu i pitala čeka li nekog zatvorenika.
„Izgleda da ne“, odgovorila je, ustajući sa stolice.
Kad je teta Winona došla kući iz zatvora, čekao sam je na stepenicama. Pljuštala je kiša i bio sam potpuno mokar, ali nije mi bih važno. Gledao sam je kako izlazi iz automobila i hoda puteljkom.
Upravo je prolazila pokraj glupe fontane sa sirenama kad me je opazila da stojim na kiši.
Žao mi je, rekla je.
Pitao sam je što je rekao, kakav izgovor je smislio, no teta Winona je rekla da uopće nije htio razgovarati o tom. Rekla je, rekla sam mu što ti hoćeš, a on je samo ustao i otišao.
Htio sam urlati ili plakati ili bubnuti nekoga šakom, ali znao sam da mi to neće pomoći. Zato sam joj samo zahvalio i otišao kući.
Na putu do kuće kiša je tako jako padala da sam gutao vodu udišući zrak. Otvorio sam ulazna vrata i ugledao svoju mamu. Sjedila je na malom stoliću trudeći se izgle¬dati opušteno, iako sam vidio da je zabrinuta. Ustala je i krenula prema meni, rekavši nešto o mojoj mokroj odjeći.
Sve što sam uspio čuti bila je riječ tata i tad sam, kao običan luzer, briznuo u plač
Grlila me i govorila da će sve biti u redu, kao što je to inače činila, premda sam znao da nije tako. Nedostaje mi moj tata, rekao sam, iako zapravo ne znam tko je on. Čak i ako je ubojica.
On je mnogo više od tog, rekla je mama. Rekla mi je da ne zaboravim da ga je voljela i da je on volio mene.
Rekao sam da neću zaboraviti makar je to sve sranje. Ne želim pamtiti da me je nekad volio. Želim to svim silama zaboraviti.
Listopad je bio mjesec sivih dana, hladnih noći i gustih neumornih kiša. Winona je bila vrlo zaposlena pripremajući se za nadolazeće izbore.
Tko god da ju je promatrao izvana tih dana, ne bi primijetio ništa neobično. Sjedila je za svojim stolom od osam sati ujutro, odgovarala na telefone i primala stranke. Za vrijeme pauze moglo ju se često vidjeti u zalogajnici ili u restoranu Waves, gdje bi častila radnim ručkom kakvog utjecajnog sugrađana. Nakon posla, kad je pala tama, obično je sjedila na krevetu, gledala televiziju i slala pro¬motivne letke. Na njenim otmjenim kovertama pisalo je: Stanite uz pobjednika! Glasajte za Winonu Grey u studenom!
Sve to, uključujući odlaske u crkvu, obiteljske večere jednom na mjesec, te viđanje s Markom ispunjavalo je njeno vrijeme. Nije se mogla sjetiti kad je bila tako zaposlena ili tako sretna. Voljela je svaku pojedinu stvar koja joj je zaokupljala vrijeme i pažnju i sve te stvari zajedno. Ona i Mark su se krajem rujna konačno počeli pojav¬ljivati u javnosti i otada su svi smatrali da je samo pitanje vremena kad će se njih dvoje vjenčati. Čak se i Winona počela nadati. Oni doduše nisu bili zaljubljeni preko ušiju, ali je ona bila dovoljno stara da prepozna priliku koja joj se pruža. Osim toga, već je jednom u životu bila ludo zaljubljena i kamo su je samo dovele greške koje je počinila u ime te nepouzdane emocije. Bolje je da igra na sigurno. Misleći o svemu tome, često bi se našla kako u supermarketu preli¬stava najnoviji broj časopisa za mladenke Brides.
Jedina smetnja u njenu lijepom životu bio je Dallas.
Nije se mogla pomiriti s tim da je nije htio vidjeti, da je čak nije htio saslušati. I Vivi Ann i Noah su odustali od svega kad im je Winona prepričala Dallasovu reakciju. Vivi Ann je uzdahnula i tužno rekla, „To je, dakle, to.“ Čak se i Noah pomirio, rekavši hvala na odlasku.
Ali Winona nije mogla odustati. Između početka rujna i sredi¬ne listopada odlazila je u zatvor jednom tjedno — uvijek subotom. Satima je sjedila u plastičnoj stolici ispred prljavog pleksiglasa. Tjedan za tjednom Dallas se nije pojavljivao.
Svaki put kad bi izlazila iz zatvora, Winona si je predbacivala što je i opet loše procijenila i zavjetovala se da se neće vratiti, no svaki bi tjedan ponovo prekršila dato obećanje.
Nije mogla sa sigurnošću odrediti porijeklo svoje opsjednutosti. Možda je to bila misteriozna tetovaža (no, najvjerojatnije se Vivi Ann ipak zabunila i Dallas ima tetovažu na desnoj nadlaktici; ništa drugo se nije činilo mogućim), ili način na koji se Noah nasmijao kad je pri¬stala preuzeti njegov smiješan predmet, ili pak način na koji je Dallas pitao za Vivi Ann i svog sina. Ili to što Vivi Ann nije rekla, premda je trebala: Molila sam te da mu pomogneš prije dvanaest godina.
Bilo kako bilo, znala je da ne može odustati dok od Dallasa ne dobije odgovor. To je sve što je tražila, jednostavan odgovor, Ne dolazi u obzir Win. DNK analiza nema puno smisla. Znaš već zašto.
Toliko je puta zamišljala upravo takav odgovor da se znala probuditi iz nemirna sna misleći da joj je on upravo to rekao.
„Okay“, rekla je glasno, „vrijeme je da se poduzme nešto drugo.“ Bacila je pogled na sat. Bilo je četiri i dvadeset, četvrtak poslijepodne. Mark će doći za sat i pol da idu na večeru i u kino. Izvadila je svoj poseban listovni papir s natpisom Winona Elizabeth Grey. Ispod otisnutog natpisa počela je pisati.
Dragi Dallas,
Pobijedio si. Ne sumnjam da bi ti bio u stanju nastaviti ovu našu malu igru do sudnjeg dana. Sigurna sam da ne misliš da se pokušavam ponovo vidjeti s tobom nakon tolikih godina samo iz šale. Očito je da moram s tobom razgovarati o nečem veoma važnom i ozbiljnom. Zasad ću reći samo toliko. Praviš od mene budalu, i to namjerno. A u našem je interesu — a zasigurno i u interesu tvoga, sina
— da prihvatiš moj poziv za razgovor. Doći ću u srijedu u vrijeme posjeta između četiri i šest. To će biti moj posljednji pokušaj da te vidim i razgovaram s tobom.
Srdačno,
Winona Grey
Presavinula je pismo i zatvorila ga u kovertu, udarila žig i istom ga odnijela u plavi poštanski sandučić na uglu.
Učinila je sve što je mogla. Sada je sve u Dallasovim rukama. U srijedu je Winona pažljivo pospremila svoj stol, sve je stvari stavila na svoje mjesto i obavijestila Lisu da će izbivati ostatak dana.
„Ako me tko bude zvao, reci da sam na sastanku. Preuzmi poruku, a ja ću se javiti sutra ujutro. I molim te, prije nego što odeš, zalij biljke. Izgledaju malo klonulo.“
„Bez brige.“
Winona je otišla do svog auta i odvezla se iz grada.
Radovala ju je misao da će danas završiti priču s Dallasom. Tek je nedavno spoznala koliko ju je Noahova molba opteretila. Sad se bliži trenutak kad će se osloboditi tog tereta. Koliko god da je po¬griješila ne učinivši ono što je trebala kod prvog suđenja, u ovih se šest tjedana zaista iskupila. Šest puta — zapravo sedam, uključujući danas — bila je u zatvoru, čekala čovjeka koji se nikad nije pojavio i otišla kući neobavljena posla. Svaki dolazak joj je oduzeo barem pet sati dragocjenog vremena.
Sad je već poznavala mnoga lica koja je susretala na putu do prostorije za posjete, pa se svakom nasmiješila ili čak zaustavila da kratko porazgovara. Sve se pretvorilo u rutinu pa kad joj je čuvar pružio značku s imenom i prezimenom, rekavši, „Privatan sastanak, ha? To je nešto novo“, bila je isuviše šokirana da bi mu odgovorila.
„Evo, izvolite. Ovo je jedna od prostorija za posjete namije¬njena odvjetnicima.“
Winona je kimnula glavom i ušla. Bila je to omanja prostorija s velikim išaranim stolom i nekoliko razbacanih stolica. Zidovi su bili obojeni u ružnu smeđu boju koja se na mnogim mjestima Iju štila otkrivajući betonsku pozadinu. Uniformirani čuvar stajao je u kutu prekriženih ruku na leđima i gledao ravno ispred sebe. Praćena njegovim podozrivim pogledom sjela je za stol.
Vrata su se otvorila i u prostoriju je ušao Dallas, okovan lan¬cima i pognute glave.
Sjeo je nasuprot nje, i stavio ruke na stol, lupajući lancima. „Što točno želi moj sin?“
Čula je kako mu se glas promijenio dok je izgovarao riječ „sin.“ „Htjela bih ti postaviti nekoliko pitanja. Smijem li?“
„Kao da bi te itko mogao ušutkati.“
Naježila se kad je to čula, sjetivši se na brzinu kako joj se Dallas nije nimalo sviđao. Sad kad je bila s njim, željela je što prije otići. „Na kojoj ruci imaš tetovažu?“
Pogledao ju je upitno. „Na lijevoj. Zašto?“
Winona je opsovala ispod glasa. „Je li Roy imao pomoćnog istražitelja, nekoga tko izlazi na teren i kopa, istražuje pojedinosti?“
„Nije bilo novaca, to znaš. Učinio je što je mogao.“
„Zašto ti nisi svjedočio?“
„Isuse, Win. Reci mi nešto što ne znam. Nisam svjedočio zbog mog kriminalnog dosjea.“
„Ljudi su željeli čuti i tvoju stranu.“
„Ne, nisu.“
„Tvoj sin želi da te nagovorim da daš dopuštenje da se provede nova DNK analiza uzorka koji je pronađen na mjestu zločina. Teh¬nologija se u međuvremenu dosta usavršila. Uzorak bi sad mogao biti dovoljan da te oslobodi krivnje.“
„Ti najednom misliš da sam nedužan?“
„Mislim da će nam test odgovoriti na to pitanje jednom za svagda.“
Winona se nagnula prema naprijed.
„Dallas, pročitala sam zapisnike. Myrtle Michaelian je rekla da te je vidjela kako dolaziš iz ulice. Pod svjetlom ulične lampe prepo¬znala je tvoj profil i tvoju tetovažu.“
„Aha.“
„Ali tetovaža koju je vidjela morala je biti na tvojoj desnoj ruci. Osoba koju je vidjela odlazila je od nje.“
„Da. I?“
„Nisi baš iznenađen. Zašto?“
Zurio je u nju bez riječi.
U tom trenutku je shvatila. „Nisi iznenađen jer nisi bio tamo te noći. Oduvijek si znao da je Myrtle vidjela nekog drugog.“
„Idi doma, Winona. Zakasnila si nekoliko godina.“
„Da li mi pokušavaš reći da nisi kriv?“ Pozlilo joj je od same pomisli.
„Odlazi, Winona.“
Po prvi put je to vidjela u njegovim sivim očima, bol koju je u njemu izazivala. „Zašto si prestao viđati Vivi Ann?“
Povukao se dublje u stolicu i pogledao prema vratima. „Jesi li je ikad vidjela kad bi dovela kući jednog od onih zlostavljanih konja?“
„Naravno.“
„Tako je počela izgledati kad bi mi došla u posjetu. Znao sam da ne spava, ne jede. Vjera u mene ju je ubijala i znao sam da nikad neće odustati.“
„Pa si ti odlučio umjesto nje.“ Winona je bila zaprepaštena. Kao da je najednom vidjela nešto što joj je oduvijek bilo pred očima. Razveo se od Vivi Ann jer ju je volio.
„Ja to nisam rekao. Ti si. Ja sam rekao, >Idi<. To sad više nije važno. Vivi Ann je nastavila sa svojim životom, a i Noah će jednog dana. Najbolje je da ih ostavimo na miru.“
„Ti misliš da je Vivi Ann nastavila sa životom?“ rekla je, zu reći u njega.
U njegovu je pogledu vidjela čežnju koju nije mogla usporediti ni sa čim što je dosad vidjela. „Zar nije?“
„Nije spasila nijednog konja od dana kad je dobila papire za razvod. Pretpostavljam da je za to potrebna određena doza optimiz¬ma, koji više nema. Zapravo, ona je sada poput jednog od tih konja; kad joj se zagledaš u oči, vidiš samo prazninu.“
Dallas je polako zatvorio oči. „Nikakva DNK analiza me ne može spasiti, Win. Recimo da rezultat bude negativan. Oni će samo tvrditi da nisam spavao s Cat prije no što sam je ubio.“
„Ali postoji šansa. Nije velika, imaš pravo — druge te činjenice osuđuju — ali sam sigurna da će dovesti do ponovnog suđenja.“
Pogledao ju je, i vidjela je neizreciv očaj u njegovim sivim oči¬ma. „I moj sin to želi.“
„On te treba, Dallas. Možeš samo zamisliti što mu govore. Butchieva i Erikova djeca mu se stalno rugaju. A on ima tvoju narav.“
Dallas je ustao i počeo hodati oko stola, a lanci su ružili po podu. „To je opasna ideja“, rekao je.
„Nije, ukoliko si nedužan.“
Nasmijao se.
Pošla je prema njemu, stala mu je iza leđa. Bila bi mu dodirnula rame, ali ih je čuvar sumnjičavo promatrao. „Vjeruj mi, Dallas.“
Okrenuo se. „Tebi da vjerujem? Mora da se šališ.“
„Pogrešno sam te procijenila. Žao mi je.“
„Nije se radilo o tome da si me ti krivo procijenila, Win. Bila si toliko ljubomorna na Vivi Ann da te ta ljubomora zaslijepila.“
Progutala je slinu, znajući da će je ta optužba pratiti još dugo vremena. „Imaš pravo“, rekla je. „Možda sam upravo zato sada ovdje. Da okajem svoje grijehe.“
Činilo se da ga je to iznenadilo. „Ne želim povrijediti ni nju ni Noaha.“
„Ne znam za ljubav, ni štetu ni bol, Dallas, ali znam da je vrijeme za istinu.“
Potrajalo je dosta dugo prije no što je rekao, „Okay“, ali je čak tada, nakon što je pristao, izgledao nesretan, a ona je znala zašto. On je imao više iskustva s pravnim sustavom — i s ljubavlju — od nje, i znao je kakvu bi cijenu svi zajedno mogli platiti nadajući se u uspjeh.

http://www.book-forum.net

29Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
25.poglavlje

Kiša je lagano rominjala dok se obitelj Grey vraćala kući iz crkve. Prve nedjelje u studenom grad je izgledao tmurno i otužno. Golo drveće redalo se uz prazne pločnike, njihova gruba smeđa debla bila su ovijena maglom koja se dizala s vode.
Gledajući iz daljine, obitelj je, skupljena pod kišobranima, na¬likovala na crnu gusjenicu koja je vijugala najprije uzbrdo, a potom niz njihov dugačak i neravan kolni prilaz.
To je uvijek bio najteži dio za Vivi Ann. Nije imala ništa protiv zajedničke šetnje do grada nedjeljom ujutro, Svete mise i male za¬kuske. Sve do sada, dok se nisu počeli spuštati niz kolni prilaz, nije razmišljala o tome da je upravo Dallas posadio drveće kraj kojeg su prolazili. Nekad je ono bilo sitno i krhko; ranč ih je s vremenom nahranio i osnažio. Nekad je za sebe mislila da je poput tog drveća, duboko ukorijenjena, posađena da raste i cvjeta zauvijek.
Kad su stigli do kuće, odložili su kabanice i gumene čizme kraj vratiju, a Vivino je raspoloženje postalo tmurno kao i vrijeme.
Nije se osjećala nesretno ni deprimirano, nego potpuno bez¬voljno. Bez snage.
I nije bila jedina koja se tako osjećala. Noah je također bio po¬tišten već tjednima, često bi samo zalupio vratima svoje sobe i nestao u glazbi.
Vivi Ann je nastojala ne razmišljati o svemu tome ovog ne¬djeljnog poslijepodneva kad se uputila u kuhinju i počela pripremati večeru.
„Jesi li svjesna da sos s parmezanom i vinom te tijesto za pitu poništavaju vrijednost zdravih namirnica?“ rekla je Aurora gledajući kako Vivi Ann stavlja u pećnicu tri mesne pite.
„To je recept Paule Deen“, odgovorila je Vivi Ann. „Budi sretna da nema majoneze ni kiselog vrhnja. Osim toga, dobro bi ti došlo par kila.“
„Imam više hrane medu zubima nego što ona pojede“, na¬dovezala se Winona.
„Hahaha“, nasmijala se Aurora, dok si je dolijevala drugu čašu vina. „Puknut ću od smijeha.“
Ova je primjedba bila iščupana direktno iz njihova djetinjstva, i Vivi Ann je primijetila da se nasmijala po prvi put nakon dugo vremena. Uzimajući svoju čašu, rekla je, „Idemo sjesti na verandu. Večera neće biti spremna još četrdeset minuta.“
Sve tri su izašle na verandu i sjele. Zavalivši se u trošnu pletenu stolicu, koja je nekad mami bila najdraža, Vivi Ann je stavila noge na ogradu i zagledala se u ranč. Sa strehe je padala srebrnkasta za¬vjesa od kiše, zamagljujući pogled na posjed, koji se, kao i sve ostalo, činio dalekim i nestvarnim. Svako malo čulo se milozvučno zvecka¬nje staklenih zvončića, podsjetnik na onu koja bi trebala biti ovdje, ali je nije bilo. Iznenada je počela je razmišljati o tome što bi bilo s njihovom obitelji da je mama još živa. Kad čujete zveckanje zvončića na vjetru, sjetite se moga glasa, rekla im je mama prije nego što je umrla. Vivi Ann nije pamtila mnogo od njenih posljednjih mjeseci, veliku većinu sjećanja je naprosto potisnula, no dobro se sjećala te noći kad su se sve tri okupile oko maminog kreveta, držeći se za ruke i susprežući suze. Moji voljeni cvjetci. Voljela bih da vas mogu gledati kako rastete.
Vivi Ann je ispustila dubok izdah. Što bi sve dala za još samo jedan dan s mamom. Potapšala je staklene zvončiće, osluškujući nji¬hovo milo zveckanje. Sljedećih pola sata razgovarale su o nevažnim stvarima; barem ona i Autora.
„Danas si jako tiha. Win“, rekla je Aurora, dolazeći Winoni iza leđa.
„I to te čudi“, odgovorila je Winona.
„Radi se o Marku, zar ne?“ pitala je Aurora. „Je li ti već rekao da te voli?“
Winona je odmahnula glavom. „Mislim da je prava ljubav iznimno rijetka.“
„Amen“, suglasila se Aurora.
Vivi Ann je jako smetalo što je Aurora nakon razvoda postala tako ogorčena, iako je bilo razumljivo. Ljubav te može skršiti; izgu¬bljena ljubav više od svega.
„Ti si pronašla pravu ljubav, Vivi Ann“, rekla je Winona, na¬pokon podigavši pogled. „Ti i Dallas ste se odrekli svega u korist svoje ljubavi.“
„Winona“, rekla je Aurora stiha, „Što ti je? Jesi li pijana? Mi ne spominjemo...“
„Znam“, rekla je Winona. „Pretvaramo se kao da ga nikad nije bilo, kao da nikad nije bio dio nas. Kad vidimo da Vivi Ann pati, pitamo je za konje ili joj prepričavamo sadržaj nove knjige koju čitamo. Kad vidimo da je Noah pun modrica i ožiljaka jer je Dallasov sin, govorimo mu o samokontroli i o tome kako nas ništa ne može slomiti. Ali može, zar ne, Vivi? Zašto nikad ne razgovaramo o tome?“
„Zakasnila si. Win“, rekla je Vivi Ann, boreći se da joj glas ostane miran.
„Definitivno“, nadodala je Aurora. „Neke stvari treba zabo¬raviti.“
„Ali što ako je čovjek još uvijek živ? Treba li ga i onda zabo¬raviti?“ pitala je Winona.
„Pusti, Win“, rekla je Vivi Ann. „Štogod da ti je na pameti, pusti. Oprostila sam ti još davno, ako se radi o tome.“
„Znam da jesi“, rekla je Winona. „Mislim da tada nisam bila svjesna koliko je velikodušan bio tvoj oprost.“
„Sve dok se i sama nisi zaljubila?“ rekla je Vivi Ann, pret¬postavljajući da se radi o tome. Njena sestra se napokon zaljubila i ta joj je emocija pomogla da shvati kako je duboko Vivi Ann bila povrijeđena.
Winona je duboko udahnula. „Ne, nego sve dok nisam otiš¬la...“
I tad je Noah naglo otvorio vrata. „Pećnica pišti, mama“, rekao je.
Vivi Ann je ustala, zahvalna što ih je Noah prekinuo. „Hvala, Noah. Okay, svi za stol.“ Požurila je u kuhinju i sve je brzo složila
— salatu, kukuruzne kruščiće i mesne pite.
Poslužila je večeru na vrijeme i sjela za stol.
Na čelu stola sjedio je njen otac, pognute glave u molitvi i svi su slijedili njegov primjer, izgovarajući poznate riječi zahvalne molitve.
Kad je molitva završila i kad je Vivi Ann ponovo otvorila oči, vidjela je kako Winona stoji sa strane i drži u rukama hrpu papira.
„Nemoj nas tjerati da ponovo slušamo tvoj govor“, rekla je Aurora. „Danas je moja rođendanska proslava.“
Winona je prišla bliže pomalo nespretno; kao da ju je netko gu¬rao. „Otišla sam u zatvor prošli tjedan i razgovarala sam s Dallasom.“
Svi su zašutjeli, izuzev Noaha, koji je uzviknuo, „Što?“
Winona je pružila papire Vivi Ann. „Sad je službeno. Predala sam na sud u petak.“
Vivi Ann su drhtale ruke dok je čitala. „Molba za novim te¬stiranjem DNK uzoraka pronađenih na mjestu zločina.“
„Pristao je na testiranje“, rekla je Winona.
Vivi Ann je pogledala svoga sina, vidjela kako se smije, i došlo joj je da zaplače.
„Znao sam!“ povikao je Noah. „Koliko dugo će trajati prije nego što se vrati kući?“
Vivi Ann je odgurnula svoju stolicu i ustala. „Ti misliš da je nevin Winona? Sada? A nisi rekla ni riječi kad je trebalo.“ Počela je jecati posrćući po sobi.
A onda je otac udario šakom po stolu takvom žestinom da je posuđe zaštropotalo. „Prestani, Winona.“
„Zaveži“, viknula je Aurora na oca i pogledala u Winonu. „Želiš li reći da smo pogriješili?“
Winona se okrenula prema Vivi Ann. „Ne svi. Ona je znala.“
„Znaš li koliko sam puta čula da bi ga neki prijedlog, test ili peticija mogli spasiti? Ne mogu to ponovo prolaziti. Reci joj, Aurora. Reci joj da odustane prije nego što Noah strada.“
„Ne misliš ozbiljno, mama.“
Aurora je ustala i stala uz Winonu. „Žao mi je, Vivi. Ako postoji šansa da smo bili u krivu...“
Vivi Ann je istrčala iz sobe, van u dvorište. Kiša joj je pljuštala po licu i miješala se sa suzama. Trčala je dok nije ostala bez daha, a onda se srušila na mokru travu.
Čula je kako joj se Winona približava. Usprkos simfoniji kiše, kapljama koje su udarale po ogradi, lišću, travi, čulo se teško disanje njezine sestre.
Winona je sjela kraj nje.
Vivi Ann se nije pomaknula. Sve o čemu je mogla razmišljati bilo je koliko želi u sve to vjerovati i koliko bi joj sestrina pomoć bila značila prije dvanaest godina. Na trenutak je mrzila Winonu, ali je i ta emocija ubrzo izblijedjela. Polako je ustala. „Neće uspjeti, znaš. Tebe će obuzeti nada, pa ćeš nas opet vući po blatu, a na kraju će Dallas ostati tamo gdje jest i Noah će spoznati koliko život može biti prazan.“ Glas joj se pretvorio u šapat. „Zato odustani, okay?“
„Ne mogu to učiniti.“
Premda je Vivi Ann znala kakav će odgovor dobiti, svejedno ju je boljelo. „Reci mi zašto? Što hoćeš od mene?“
„Tvoj blagoslov.“
Vivi Ann je uzdahnula. „Naravno da imaš moj blagoslov.“
„Hvala, i samo da znaš, ja...“
Vivi Ann je ustala i otišla. Došavši u kolibu, zaključala je vrata za sobom, otišla u kuhinju i strusila tri čiste tekile, a potom legla na krevet, ne mareći za mokru odjeću koju je još uvijek imala na sebi
ili za činjenicu da nije izula svoje prljave čizme.
„Mama?“
Čak nije čula ni kad je Noah ušao u kuću, ali sad je bio tu, kraj njenog kreveta.
„Kako to da nisi sretna?“ pitao ju je.
Znala je da bi mu trebala nešto reći, pripremiti ga za uništenje koje dolazi kao posljedica lažne nade. To bi dobra majka učinila.
Ali trenutno nije imala ničeg u sebi, ni kičmu, ni duh, ni srce.
Otkotrljala se na svoju stranu kreveta, i privukavši koljena na grudi, počela se sjećati svega što se dogodilo, osluškujući nestalne otkucaje svoga srca. Najviše ju je progonilo to što je potpisala papire za rastavu. Sto ga je tamo ostavila samog, bez ikoga tko bi vjerovao u nj. Godinama si je govorila da je ispravno postupila, da je to bio jedini način da preživi, ali sad joj se takvo opravdanje činilo bezvri¬jednim. Na kraju je ipak odustala od njega. Ostavila ga je samog jer joj je bilo isuviše teško ostati.
Kad je čula da Noah odlazi, zatvarajući vrata za sobom, i ostavlja je samu s njenim uspomenama, nije se obazirala.
Winona se vratila u kuću, ostavivši mokre tragove za sobom. Stajala je i promatrala svoju sestru kako pere suđe u kuhinji. Tata je bio u svojoj sobi, iza zatvorenih vratiju, dakako; bio je to znak da je ljut i da želi piti u miru.
Iza sebe je čula otvaranje vratiju, Noah je uletio u kuću.
„Ti si zakon, teta Win.“ Dotrčao je do nje i zagrlio je svom snagom kao da je sve gotovo i kao da mu se ispunila životna želja. Bilo im je hladno i oboje su bili mokri, a ona je razmišljala o izrazu Vivinih očiju kad je rekla, „Naravno da imaš moj blagoslov.“
Noah se odmaknuo i istom namrštio. „Što se događa?“
Winona nije znala što da kaže. Važnost onoga što je učinila počela je bujati, rasti. Sad je bila u stanju sagledati cjelinu i nadala se da čini pravu stvar s pravim razlogom.
„Moram razgovarati sa svojom sestrom, Noah“, rekla je Auro¬ra, došavši u dnevnu sobu. Sušila je ruke ružičastim ručnikom.
„Ali ja imam tisuću pitanja“, rekao je tvrdoglavo, „a moja mama samo leži u krevetu. Kao obično.“
„Pusti je na miru. Idi sad.“
Noah je pokazao da je silno razočaran, te je zalupivši vratima otišao.
Winona je bacila pogled na zatvorena vrata tatine sobe. „Je li nešto rekao?“
„Zarđala pipa proizvodi više zvukova od njega. On je zločest, prezira vrijedan starac i nije me uopće briga što misli. Šteta što je tebi stalo.“ Aurora se primakla bliže. „Želim znati sljedeće, Win. Je li to ozbiljno?“
„Kako to misliš?“
„Volim te. Znaš da je tako. Ali ti si oduvijek bila ljubomorna na Vivi Ann.“
Dallas je rekao u osnovi istu stvar. Stidjela se kad je spoznala što su ljudi o njoj mislili. Stidjela se tim više jer je znala da je to zaslužila. „Bojim se da je Dallas nedužan. Jesi li to htjela znati?“
„Misliš da bi ga stvarno mogla izvući iz zatvora?“
„Ne znam. Sve što mogu učiniti jest potruditi se.“
Aurora je dodala, „Nek ti Bog pomogne ako ne uspiješ, Win. Ona neće preživjeti reprizu.“
„Svjesna sam.“
„Okay“, rekla je Aurora naposljetku. „Kako mogu pomoći?“
„Budi s njom“, rekla je Winona. „Vjerojatno me neće htjeti vidjeti neko vrijeme, a ne želim da bude sama. I Aurora“, rekla je kad joj je Aurora okrenula leđa, „Moli se za mene.“
„Šališ se. Nakon ovog, moram se moliti za sve nas.“
Ne znam kako bih se zapravo trebao osjećati, ali nemam
koga pitati. Nikakvo čudo. Da sam bar u školi, mogao bih
razgovarati sa Cissy. Ona bi znala što treba reći.
Sve je počelo sinoć za vrijeme obiteljske večere. Sve je bilo totalno normalno dok teta Winona nije odbila sjesti za stol kad su se svi molili. Djed je zbog toga totalno pobijesnio.
Onda je ona dala mami neke papire i rekla joj da je tata pristao na DNK test. Nisam mogao vjerovati. Htio sam ur¬lati od veselja, ali je nastao urnebes. Djed je tresnuo šakom, a onda je mama totalno poludjela, ali su se teta Aurora i teta Winona složile.
Mama se nešto zaderala na tetu Winonu i izletjela van. Mislio sam da će tada biti kraj, ali je djed totalno šiznuo. Naglo je ustao i pritom srušio svoju čašu koja je pala na pod i razbila se i rekao, nećeš to učiniti, Winona. Što je previše je previše.
Onda mu je teta Aurora rekla da je zločesti starac i da bi trebao biti ponosan na Winonu koja je uvidjela grešku i sad je želi ispraviti.
Teta Winona je pokušala objasniti da ona nije samo tako donijela tu odluku, da neke stvari naprosto treba činiti, a on je otišao u svoju radnu sobu i zalupio vratima. Otrčao sam za mamom i pokušao razgovarati s njom, no ona se sklupčala na krevetu poput zmije i samo zurila u strop, a kad sam se vratio u kuću, teta Aurora me izbacila van. Nije čak htjela ni čuti moja pitanja. A teta Winona je izgledala kao da će zaplakati. Sve je to užasna zbrka. No nikoga nije briga kako se ja osjećam.
Ali nije me briga što bilo tko od njih misli ili kaže, ja ću vjero¬vati u svoga tatu i ukoliko to ljuti moju mamu, žao mi je.
Uoči debate kandidata za gradonačelnika Winona je ustala znatno prije zore, i više nije mogla spavati. Ostala je ležati u krevetu još dugo zureći kroz prozor staklenih vratiju u sivo novembarsko jutro.
U osam sati konačno je zbacila pokrivač i ustala iz kreveta. Bosih je nogu sišla dolje i napravila si veliku šalicu kave te odnijela kavu i svoje bilješke za sučeljavanje kandidata za gradonačelnika natrag u krevet.
Sljedeća četiri sata provela je sjedeći u krevetu i iščitavajući bilješke. Potrudila se da ne zaboravi nijednu važnu činjenicu — populacijska politika za Oyster Shores, ekološki problemi vezani uz zagađivanje vode u Hood Kanalu, socioekonomske poteškoće izazvane padom riblje i drvne industrije. Željela je da njeni sugra¬đani odu sa sučeljavanja potpuno uvjereni u njezine sposobnosti da upravlja njihovom zajednicom. Htjela je da ljudi kažu da će ona biti najbolji gradonačelnik u povijesti grada. To je bio njezin prvi cilj. Njezin drugi cilj bio je postati najboljim gradonačelnikom mo¬dernih vremena.
Oko dva sata pojavila se Aurora oboružana kovčegom za šminkanje i novom odjevnom kombinacijom za Winonu. Vivi Ann je na neki način dezertirala.
Ušavši u kuću, Aurora je dobacila, „Ne mogu te više gledati u jednom od tvojih glomaznih plavih sakoa s dvostrukim kopčanjem.“
„Nemoj tako. Oni su vrlo skupi.“
„To im naročito ne pomaže. Gledaj, kupila sam ti ovu divnu Eileen Fisher kombinaciju. Iako je lepršava, izgleda ozbiljno. A umje¬sto bakinih bisera, mogla bi staviti i malo moderniju ogrlicu.“
Winona je sjela na rub kreveta. „U tvojim sam rukama.“
„Odlično.“
„Kako je Vivi?“
Aurora je raščešljala njenu kosu i počela je ravnati peglom koju je donijela od kuće. „Tiha. Prestrašena, čini mi se. Noah je uvjeren da će se njegov tata vratiti kući za koji dan.“ Nagnula se nad nju. „Ti si sigurna u to što radiš, zar ne? Sud će usporediti Dallasov DNK s uzorkom koji imaju i onda će ga pustiti ukoliko se nalazi ne slažu, jel’ tako?“
Winona se počela vrpoljiti od težinom tog pitanja. „Jedino što mogu reći jest da ne spavam otkad sam saznala da bi Dallas mogao biti nedužan. Trebaš vidjeti taj zatvor... i njega. Izgleda skršeno kao i Vivi Ann.“
„Mogu misliti“, rekla je Aurora, skupljajući nježno Winoninu kosu u lijepu filigransku kopču. „Uvijek sam se pitala... naime, on je jako volio Vivi Ann. Nikad nisam povjerovala u to da je spavao s Cat. Trebala sam tada nešto učiniti.“
„Ne bih te bila poslušala. Nitko ne bi.“
„Ali bi Vivi Ann znala da nije bila sama.“
Winona se zamislila. Istina je da podrška samo jedne osobe ponekad može biti izuzetno važna.
Sljedećih sat vremena nisu više razgovarale o Dallasu. Razgo¬varale su o sučeljavanju i izborima sljedeći tjedan te o nadolazećim praznicima. Aurora je rogoborila protiv Rickyjevih rijetkih i kratkih telefonskih poziva, dok je Winona proučavala svoje bilješke.
Kad su napokon izašle iz kuće, Winona je znala da ne može izgledati ljepše. Aurora je ispeglala njenu kosu i našminkala je be¬sprijekorno, naglasivši njezine smeđe oči i blijedu put. Kombinacija koju joj je donijela sastojala se od lagane jakne boje vina i hlača iste boje te crnog topića dubokog okruglog izreza.
„Spremna?“ pitala je Aurora kad je došlo vrijeme polaska.
„Spremna.“
Izašle su i krenule prema srednjoj školi. Tamo su se sakrile u žensku svlačionicu, čekajući početak sučeljavanja.
„Hvala ti, Aurora“, rekla je Winona, zagrlivši svoju sestru. „Tvoja mi podrška zaista puno znači.“
„Obori ih s nogu, sestrice.“
Winona je gledala za svojom sestrom, a onda je sjela na drvenu klupu i zadnji put proučila svoje bilješke. Bila je toliko zadubljena u činjenice i brojke da se trgnula kad je netko došao po nju.
„Vrijeme je, Winona.“
Nasmijala se, osjećajući nervozu i uzbuđenje. Gotovo bunovna od iščekivanja. Nikad nije bila spremnija za nešto u svom životu.
Možda je to bio tek početak.
Senatorica Grey.
Zašto ne? Krenula je za članovima vijeća u gimnastičku dvora¬nu, gdje su već sjedile stotine njezinih prijatelja i susjeda u metalnim stolicama na sklapanje na košarkaškom terenu. Ispred njih bila su postavljena dva podija s mikrofonima.
Kad je ušla, nastala je tišina. Svi su je promatrali sa straho¬poštovanjem. To ju je ponijelo, dalo joj snagu. Uspela se na jedan od podija i sjela. Trenutak kasnije njen je protivnik velikim koraci¬ma ušao u dvoranu; smiješio se od uha do uha poput Cerigradske mačke. „Izgledaš prekrasno večeras, Winona“, rekao je, pruživši joj ruku.
„Hvala lijepa, Thad. No, izgled ovdje nije presudan, znaš.“
„Budući da sam bio gradonačelnik osam godina, mislim da bolje znam od tebe što je presudno, a što nije, no nemoj dopustiti da te neznanje spriječi u iskazivanju tvoga mišljenja.“
Winona se srdačno nasmijala, pomislivši. Jedva čekam da te pobijedim, i rekla, „Ubrzo ćemo vidjeti.“
Thad je, poput boksača u ringu, otišao u svoj kut — podij — a ona je ostala tamo gdje je bila. A potom je čovjek koji je bio gradona¬čelnik deset godina. Tom Trumball, pristupio mikrofonu i predstavio oba kandidata, objasnivši također sistem pitanja i odgovora u debati.
„Prvo pitanje ćemo uputiti gradonačelniku Olssenu. Thad, imate dvije minute da odgovorite, a vi Winona imate jednu minutu za protuodgovor. Možemo li početi?“
Erik Engstrom je odmah ustao. „Gradonačelniče Olssen. Svi znamo da je u nadležnosti Vašega ureda da nadzire lokalno provođe¬nje zakona. Sto ćete učiniti da bi se Vaši građani osjećali sigurnije?“
Bilo je to glupo pitanje koje je postavio idiot, ali tu nije mogla učiniti ništa. Smiješeći se, preletjela je pogledom preko okupljenog mnoštva u potrazi za prijateljskim licem. Aurora i Noah bili su sasvim sprijeda, i kimali glavama u znak ohrabrenja. Vivi Ann i tata sjedili su ukočeno iza njih; nisu se smijali. No morali su biti ovdje. Tata ne bi dopustio da itko sazna za njihove razmirice. Bilo bi govorkanja. Bar je jednom bila zahvalna na tome što toliko brine o vanjštini.
Mark i Cissy su sjedili straga, zajedno s Myrtle.
„Vrijeme je za Vašu repliku, Ms Grey“, rekao je Trumball.
Winona nije časila ni časka. „Za lokalno provođenje zakona potrebna su financijska sredstva i poman nadzor, ali im ni u kojem slučaju ne treba dodatan pritisak odozgo da njihov posao učini još težim. Kao gradonačelnica, nastojala bih pomoći šerifu Bailoru i njegovim pomoćnicima tako da ih ne ometam u radu.“
Aurora i Naoh su glasno zapljeskali.
Winona je osjetila tračak uznemirenosti bacivši pogled na ostatak publike; sjedili su s rukama u krilu.
Sad je ustala Myrtle Michaelian. „Winona“, rekla je zastaj¬kujući. „Htjela bih znati što ti to znači da ne bi ometala policiju u njihovu radu, a zapravo ih optužuješ da su glupo postupili.“
„Žao mi je, Myrtle. Zaista ne znam o čemu govoriš.“
„Čujem da odjednom misliš da je Dallas Raintree nedužan. To znači da su policija i porotnici postupili krivo ili glupo. A pret¬postavljam da mene smatraš lažljivicom.“
Winona je sad razumjela što znače ta smrknuta lica. Vijest o njenoj peticiji proširila se brže no što je očekivala.
Duboko je udahnula i počela tumačiti pomno oblikujući sva¬ku riječ, ali kad je pogledala u publiku, bilo joj je jasno. Njezine su riječi mogle biti savršeno odabrane i elegantno nanizane, no u konačnici su bile bez težine, kao komadići zvuka i udaha koji su se raspršili poput mjehurića od sapunice. Nikome nije bilo stalo do ispravljanja davnašnje pogreške.
Nitko nije mario za Dallasa Raintreeja.
Kad je bila na pola svoga izlaganja, Trumball ju je prekinuo rekavši, „Vaše vrijeme je isteklo, Winona.“
A publika je zapljeskala.

http://www.book-forum.net

30Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:33 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
26. poglavlje

Ovo je najgori Božić ikada. Išli smo u crkvu no mislim da su sve te priče o praštanju i vjeri obično sranje. Naime, skoro nitko u gradu ne želi razgovarati s tetom Winonom, a ona samo pokušava reći da su možda pogriješili u vezi s mojim tatom.
Ni on baš nije od pomoći jer me još uvijek NE ŽELI VIDJETI. Teta Winona kaže da ne želi da ga gledam u lisičinama i iza rešetaka, ali to zvuči jadno. Znam da bi sve bilo lakše da ga mogu čuti da kaže da nije ubio tu ženu.
Pokušavao sam razgovarati sa Cissy o svemu tome no ni to više nije isto. Mi se i dalje družimo, ali nas sada svi promatraju, upiru prstom u nas i šapuću. Na školskom okupljanju uoči Božića nisam je mogao nigdje pronaći. Znao sam da se skriva ne bi li izbjegla da je vide sa mnom. Najgore od svega je što to kužim. Znam kako je njen tata ljut na tetu Winonu. A Cissy kaže da njena baka plače po cijele dane. To me izluđuje. Zašto svi toliko žele da je moj otac ubojica. Kao da ih sama ideja da bi on mogao biti nedužan dovodi do ludila. Teta Winona kaže da je to zato što ljudi žele vjerovati u zakon i policiju a mi ih plašimo, no mislim da je to čista glupost.
Pokušao sam o tome razgovarati s mamom na Božić, nakon što smo se vratili od djeda. Vidio sam da je tužna
i da se ponaša kao i inače kad je nešto muči, jednostavno zašuti i gleda kroz prozor kao da nešto iščekuje. Ali sad ima priliku ponovo vjerovati u moga tatu, možda se čak i nadati njegovu povratku, a ona se ponaša kao da to što teta Winona pokušava pomoći uništava naše živote.
Zato sam je večeras odlučio pitati. Pitao sam je zašto ne želi da se tata vrati kući?
A ona mi NIJE REKLA NI RIJEČI. Samo je otišla u kuhinju kao da sam nevidljiv. A ja sam otišao u svoju sobu i tresnuo vratima za sobom.
Kakav divan Božić!
P. S. Teta Winona je doživjela velik poraz na izborima. Priča se da su samo teta Aurora i mama glasale za nju.
Vivi Ann je čula kad je Noah tresnuo vratima. Pognula je glavu i ispustila dah koji je bila zadržavala.
Ovo mora prestati.
Uspravila se, i pokušavajući simulirati snagu koju je odavno izgubila, krenula je hodnikom prema njegovoj sobi. Još dok je ku¬cala na vrata i čula njegov razdražljiv ton, „Uđi. Ionako te ne mogu spriječiti“, nije bila sigurna što da mu kaže. Otvorila je vrata i ušla unutra, pretvarajući se da proučava postere i slike pričvršćene na zidu. „Pitao si me zašto ne želim da se Dallas vrati kući.“
„A ti si buljila kroz prozor.“
Napokon se okrenula prema njemu. „Da. Mogu li sjesti kraj tebe?“
„Ne znam. Možeš li?“
Pošla je prema njegovom krevetu i rekla, „Pomakni se“, a po¬tom sjela kraj njega. „Sjećaš se kad si bio mali, prije nego što smo uveli struju u tvoju sobu? Znala sam tu sjediti s tobom i čitati ti uz pomoć džepne lampe. Volio si priču The Dark is Rising, sjećaš se?“
„Samo mi odgovori na pitanje, mama.“
Naslonila se na klimavu ogradu od kreveta i uzdahnula. „Ni¬kad ti nisam smjela dopustiti da se družiš s Win. Naučio si njene dobermanske tehnike.“
„Nemoj reći ništa loše o njoj. Ona je jedina u ovoj odvratnoj obitelji kojoj je stalo do mog tate.“
„Vjeruj mi, Noah. Meni je stalo do tvog oca.“
„Baš ti vjerujem. Nikad ne govoriš o njemu. Nigdje nema nje¬govih slika u kući. Da, jako ti je stalo. Ti se čak ni ne nadaš da bi on mogao izaći iz zatvora.“
„Ti si još mlad, Noah, i nada ti se čini kao nešto lijepo i sjajno,
i meni je drago da je tako. Zaista. Ali ja sam s vremenom naučila nešto drugo. Naučila sam da nada može biti i mračna.“
„Pa? Ne odustaješ od nekog samo tako.“
Vivi Ann je zatvorila oči od muke. „To je lako reći, Noah. Nemaš pojma što smo sve prošli, Dallas i ja.“
„Jesi li ga ikad pitala da li je to učinio?“
„Ne“, rekla je stiha. „Vjerovala sam u njega. Vjerovala i vje¬rovala i vjerovala... a onda, pošto je njegova posljednja žalba bila odbijena, nije više htio da dolazim u posjete. Bila sam tad u rasulu. Sjećaš se onog dana kad smo imali nesreću?“
„Da.“
„Iščekivanje njegova povratka kući zamalo me ubilo. Ne želim da prolaziš kroz sve što sam ja prošla.“
„Ja moram vjerovati, mama“, rekao je.
„Sin bi trebao vjerovati. Jer čovjek za kojeg sam se udala, čov¬jek kojeg sam voljela zaslužuje tvoje osjećaje. Taj je čovjek tvoj otac, a ne ubojica o kojem slušaš cijeli život. Ali pokušaj... razumjeti zašto ne mogu biti uz tebe u ovom. Nemam dovoljno snage. I stidim se zbog tog.“
Noah ju je uzeo za ruku. „Ti si bila sama. A ja imam tebe.“
Winona je stajala kraj prozora svoje kuće na plaži i promatrala ce¬stu. Bio je sedmi siječnja, hladan i vjetrovit dan koji je nagovještavao dolazak oluje. Nisko sivo nebo, koje je svemu pridavalo izblijedjeli
i raskvašen izgled, podudaralo se s njenim raspoloženjem. Prilično nepovoljan početak nove godine.
Kroz drveće je vidjela da se pri vrhu Markova kolnog prilaza nakratko zaustavio školski autobus. Kad je otišao, ona je i dalje sta¬jala na istom mjestu i zurila u ogolio zimski vrt, osjećajući navalu usamljenosti ovog ponedjeljka ujutro.
Sinoć je satima ležala u svome samotnom krevetu i razmišljala na koji način da nastavi Markom. Dala mu je vremena da se sabere, pretpostavljajući da će jedne večeri došetati i reći da mu je žao, ali to se nije dogodilo. Studeni se otkotrljao u prosinac, a onda i u novu godinu, a on još uvijek nije prošetao od svoje do njezine kuće. Tru¬dila se da provodi puno vremena u kući na plaži, ostavljala svjetla do kasno u noć, no ništa se nije dogodilo.
Sinoć se po prvi put pitala da li on čeka njezin potez. Ona je bila ta koja je pogriješila (nije mu rekla za peticiju, a trebala je, sad to vidi), pa je možda on čekao na njezinu ispriku.
Sto je više o tome razmišljala, to joj se više činilo da je na pra¬vom putu.
Pomno se odjenula, zamotala u svoj vuneni kaput i uputila u susjedstvo. Oklijevajući samo na trenutak, uspela se stepenicama i pozvonila.
Nije dugo čekala prije no što je otvorio vrata u šlapama i ogrta¬ču, kose još uvijek mokre od tuširanja. „Hej“, rekla je, smiješeći se nesigurno. „Mislila sam da možda čekaš da ja kažem da mi je žao.“
Smiješak koji je očajnički priželjkivala nije se dogodio. „Wi¬nona“, rekao je glasom koji je odavao nestrpljivost, „već smo o ovome razgovarali. Prečesto.“
„Znam da me voliš“, rekla je.
„Ne, ne volim te.“
„Ali...“
„Jesi li uopće razgovarala s mojom mamom? Jesi li je upozorila na nadolazeću lavinu? Novinari je svakodnevno nazivaju. Ona jedva da izlazi iz kuće, toliko je uzrujana.“
„Nikad nisam rekla da je Myrtle lagala na sudu.“
„Ma nemoj?“
„Očevici često griješe. Proučavala sam...“
„Bilo kako bilo, rekla si da je ona kriva i svi to znaju.“
„Ti ne razumiješ.“
„Ti ne razumiješ. Svima nanosiš bol svojim križarskim ratovima. Zar doista očekuješ da ćemo to samo tako prihvatiti.“
„Mislila sam da hoćeš, Mark. Znaš kakva sam. Ne bih sve ovo činila bez razloga. U pravu sam, ne griješim. Trebala sam to učiniti prije dvanaest godina.“
„O tome se i radi: Ne znam kakva si. Očito nikad nisam ni znao. Zbogom.“ To rekavši, zatvorio je vrata.
Cijelim putem do kuće, u autu, i natrag u gradu Winona je u sebi ponavljala njegove riječi: Ne znam kakva si. Nije znala što ju je više boljelo: spoznaja da je više ne voli ili pak uznemirujuća istina da je nikad nije ni volio. Po prvi put nakon mnogo godina poželjela je razgovarati s Lukeom, sjesti s njim kao što su to činili dok su bili djeca, i pitati ga što s njom nije u redu, zašto ju je tako lako napustiti a tako teško voljeti, ali kako je godinama izbivao, čak je i njihovo prijateljstvo iščeznulo. On je zvao jednom ili dvaput na godinu i onda bi uglavnom govorio o svojoj djeci i njenom poslu.
Lisa je sjedila za svojim stolom i tipkala na kompjuteru. „Tvoj otac čeka cijelo jutro da dođeš. Bio je već ovdje u osam sati kad sam došla. Sjedio je na verandi.“
„Hvala.“ Mršteći se, Winona je skinula kaput i uputila se prema salonu.
Sjedio je ukočeno na starinskoj pletenoj stolici, čizmama upr¬tim u pod. Njegove kvrgave koščate ruke položene u krilu povreme¬no bi izdajnički zadrhtale. Tanka bijela nepočešljana kosa izvirivala je ispod smeđeg kaubojskog šešira, zamrljanog znojem. Čak je gle¬dajući ga iz profila mogla opaziti napetost u njegovoj vilici.
„Zdravo, tata“, rekla je prilazeći bliže.
Skinuo je šešir i stavio ga u krilo, te prošao rukom kroz kosu. „Moraš prestati s ovim, Winona.“
Sjela je na plišanu sofu nasuprot njemu, znajući da je ovo prilika da mu objasni. „Sto ako smo pogriješili?“
„Nismo.“
„Možda ipak jesmo.“ Nagnula se prema njemu. Danas je imala vrlo težak dan i nikad joj kao upravo sada ljubav — ili barem naklonost — ovoga čovjeka nije bila potrebnija. Žudjela je za tim da joj kaže da čini pravu stvar.
„Odustani, Winona. Ljudi svašta pričaju.“
Winona je ustala. „To je ono do čega ti je jedino stalo. Slavna obitelj Grey i njen dragocjen ugled. Ti bi radije da nedužan čovjek trune u zatvoru nego da priznaš pogrešku. Nije te briga ni za kog drugog osim za sebe. I oduvijek je bilo tako.“
Uspravio se pomalo klimavo, što je postalo sasvim uobičajeno za njega, no u njegovim očima nije bilo ničeg slabašnog. Pogledao ju je hladnim i mračnim pogledom. „Nemoj razgovarati tako sa mnom.“
„Ne. Nemoj ti razgovarati tako sa mnom.“ Gotovo se nasmi¬jala, ali se bojala da bi mogla zvučati histerično. „Znaš li koliko sam dugo čekala da od tebe čujem kako si ponosan na mene?“ Glas joj je pritom zadrhtao, zapeo na oštrici potrebe koja se pojavila davno, davno prije. „Ali to se nikad neće dogoditi, zar ne? I znaš što? Više mi nije stalo. Činim ono što mislim da je u redu i ukoliko ustano¬vim da sam se prevarila, živjet ću s tim, ali neću provesti ostatak života misleći da sam počinila ogromnu grešku.“
Rekavši to, okrenula se i otišla iz salona gore u svoju spavaću sobu. Tamo je prišla prozoru i promatrala kako njezin otac vuče noge prema svom kamionetu. Otišao je, ne osvrnuvši se.

http://www.book-forum.net

31Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:34 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
27. poglavlje

Proljeće 2008. bilo je jedno od najkišovitijih u povijesti Oyster Shoresa. Kiša je gotovo bez prestanka padala od sredine veljače do kasnog ožujka, i pretvorila tlo u raskvašenu blatnu smjesu zelenog i smeđeg.
Winonin se život toliko promijenio u posljednjih pet mjeseci da se često činio neprepoznatljivim. Bitka koju je vodila imala je nesagledive posljedice.
Za nju to nije imalo smisla. Prema njenu mišljenju ona se ned¬vojbeno zalagala za pravu stvar i bilo koji drugi stav bio bi pogrešan i smiješan. Naime, ako je postojala i najmanja nada da je s Dallasom počinjena greška, onda je to trebalo istražiti. Kako je moguće da ljudi medu kojima je provela cijeli svoj život to ne uviđaju?
Istina je da je imala neku podršku za svoja nastojanja, no ona je uglavnom bila tiha. Aurora i Noah su bili u prvim borbenim re¬dovima; njena pješadija u ovoj borbi. Vivi Ann nije bila ni sasvim izvan ni sasvim unutra, i to je bila jedna od najgorih stvari u ovoj istrazi. Sićušan tračak nade spalio je njenu sestru do srži i i ona je opet postala malodušna i troma.
A tata je bio naprosto ljut. Smatrao je Winonina nastojanja javnom sramotom. Prošli tjedan je netko čuo da je rekao u društvu, „Ona je uvijek htjela biti u centru pažnje. Očekivao bih da će joj obitelj biti na prvom mjestu.“
To ju je najviše boljelo jer je sve to činila za Vivi Ann i Noaha, te je noću, dok je ležala u krevetu praznijem bez Marka nego što je to bio prije, razmišljala o tome kako je njezina čežnja da oslobodi Dallasa zapravo stvar otkupljenja. Za sve njih, možda, ali za nju najviše.
I odlučila se pomiriti s tim. Prihvatila je da se mnogi njeni prijatelji i susjedi ne slažu s njenom odlukom, da je njen otac pre¬zire, a da je se Vivi Ann boji. To su sve bili tereti koje je Winona dragovoljno nosila iščekujući odgovor suda.
U travnju je iščekivanje postalo teško. Izgubila je neke klijente i često je odlazila u Seattle gdje je po cijele dane volontirala na Sve¬učilištu Washington, radeći na projektu oslobađanja krivice nedužih osuđenika. Dobro se osjećala među ljudima koji su znali kako čekati pravdu. U tim gužvovitim uredima, prepunim pametnih pripravni¬ka, nitko ju nije gledao s nepovjerenjem niti pitao što ju je nagnalo da izazove pomutnju.
U srijedu, drugog travnja, cijeli je dan radila u Seattleu te se polako vraćala kući. Nikud joj se nije žurilo. Prošla je pokraj svoje morske kuće i bacila tek letimičan pogled na znak IZDAJE SE. Otkad je prekinula s Markom, provodila je najveći dio vremena u kući u gradu jer joj je bilo isuviše teško biti blizu, a ne viđati se s njim.
Umjesto da skrene prema svom kolnom prilazu, produžila je na ranč. Bila je umorna od samoće.
Kad je izašla iz auta, zakratko nije kišilo, a ljepota suncem oba¬sjanog ranča iznova ju je pogodila. Polja su bila bujna poput zelenog filca, sve su ograde odnedavna bile obojene u crno, a drveće uz kolni prilaz — Dallasovo drveće — bilo je u punom ružičastom cvatu. Ne¬koliko putujućih cvjetića plutalo je oko njih po zraku. U posljednjih deset godina ranč je silno napredovao, a zahvaljujući uspjehu obavili su se i nužni popravci. Baš sve, svaka zgrada je sad bila u dobrom stanju. Parkiralište, u međuvremenu asfaltirano, obično je bilo puno kamiona s prikolicama, ali sada, u kasno poslijepodne između dana i noći, izgledalo je prazno.
Winona je krenula prema svjetlu koje je vidjela u štaglju.
Vivi Ann je bila sama u areni. Borila se s velikom žutom bač¬vom koju je nespretno pokušavala otkotrljati na mjesto.
Winona je stala u prašinu i zazvala, „Hej. Trebaš li pomoć s tim?“
„Ostani gdje jesi. Uništit ćeš cipele.“ Vivi Ann je silom odgu¬rala bačvu na njeno mjesto na vrhu zamišljenog trokuta, potom je otresla prašinu s rukavica i uputila se prema Winoni. Pri blijedom svjetlu — prigušenom zbog prašine na desecima stropnih žarulja — izgledala je strašno umorno i istodobno neizrecivo lijepo. Godine su ostavile traga na Vivi Ann, malo se savila i lice joj je postalo upalo, no čak ni bore oko njenih očiju nisu mogle narušiti njenu ljepo¬tu. Ona je bila poput žena kao što su Audrey Hepburn ili Hellen Mirren koje su lijepe u svakoj dobi. Nekad bi Winona zbog toga bila ljubomorna, ali sad je vidjela nešto više od savršenog lica svoje sestre: vidjela je patnju u tim zelenim očima.
„Trening iz utrke oko bačvi?“
„Svakog četvrtka već petnaest godina.“ Vivi Ann je skinula svoje smeđe kožne rukavice i utaknula ih u remen.
Dok su odlazile, počela je padati kiša. Winona je osjetila kako joj hladne kapi udaraju o lice i zamagljuju pogled, no nisu ubrzale korak. Nisu se uzbuđivale zbog malo kiše.
Kad su došle u kolibu, Winona je skinula kaput i visoke pete te sjela na sofu u dnevnoj sobi. Prošlo je puno vremena otkad su bile zajedno u nekoj prostoriji, ona i Vivi Ann. Samo njih dvije. Od slanja peticije, valjda. Winona je razumjela zašto: Vivi Ann je bila isuviše krhka da bi razgovarala o samom postupku, a istodobno pre¬više zaokupljena konačnim ishodom da bi mogla razgovarati o bilo čemu drugome, i zato se držala podalje Winone. Kao što je to činila godinama, Vivi Ann je zakopala svoj strah i svoju tugu i svoju bol u smeđu zemlju arene i nastavila dalje.
Vivi Ann je gledala kroz prozor u kišu koja je padala. Staklo je odražavalo njeno lice, pridajući mu razvodnjen osmijeh. Lagano bubnjanje kiše po krovu nadomjestilo je razgovor. Winona je mo¬gla pustiti da ostane na tome, ne reći ništa i nastaviti slušati kišnu simfoniju, ali nije to mogla podnijeti.
„Trebala sam još onda preuzeti Dallasov slučaj, Vivi“, rekla je. Čekala je priliku da to kaže.
„To nije ništa novo, Win.“
„Žao mi je što te nova peticija toliko uzrujala, moram ti to reći.“
„Ali ne žališ što si preuzela slučaj?“
„Kako mogu žaliti zbog toga?“
Vivi Ann se napokon pokrenula. „Kako to da si uvijek tako prokleto sigurna u sebe? Čak i kad nisi u pravu?“
„Ja, sigurna u sebe?“ Winona se nasmijala. „Mora da se šališ.“
„Ti si kao slon u staklani.“
Winona je pogledala svoju sestru i vidjela ranjenost u njenim očima, bol. „I uvijek sve razbijem. To si htjela reći, zar ne?“
„Ne“, odgovorila je Vivi Ann, iako su njene oči govorile dru¬gačije.
Prije nego što je Winona uspjela odgovoriti, zazvonio je njen mobitel. Izvadila ga je iz džepa u kaputu i vidjela da je zovu iz ureda. „Ovdje Winona.“
U tom trenutku naglo su se otvorila vrata kolibe i Noah je banuo unutra, vukući svoj ruksak za sobom. S odjeće mu se cijedila kiša, kosa mu je bila potpuno mokra. „Auto tete Winone...“
„Cipele“, rekla je Vivi Ann iscrpljeno.
Noah je bacio ruksak i šutnuo svoje velike tenisice; odletjele su u blagovaonicu, udarile u zid i stropoštale se na pod. „Ima li kakvih vijesti?“
Winona je pokazala rukom da šute i slušala što joj govori Lisa s druge strane. „Hvala“, rekla je na kraju i poklopila.
„I?“ Noah je bio nestrpljiv.
Winonino je srce lupalo svom žestinom da je osjetila laganu slabost. Pogledala je svoju sestru i vidjela koliko je krhka u ovom trenutku. Ovo će sve promijeniti. „Usvojili su našu molbu“, rekla je radosno. „Testirat će DNK uzorak s mjesta zločina.“
Noah je kriknuo od oduševljenja. „Znao sam. Uspjela si, teta Win.“
„Mi smo uspjeli“, rekla je, još uvijek u nevjerici.
„Reci mu“, rekla je Vivi Ann glasom koji je bio hladan i krhak poput leda. Čvrsto se držala za stolić uz sofu.
„Što da mu kažem?“ pitala je Winona, mršteći se.
„Da se sve može izjaloviti. Da se nisi usudila dopustiti mu da ode u krevet misleći da je ovo bilo lako i maštajući o tome što će reći Dallasu kad ga oslobode.“
Winona je htjela zagrliti svoju ranjenu sestru i tješiti je kao što je to nekad davno znala činiti. Umjesto toga, ublažila je svoj glas. „Neka uživa u svojoj pobjedi.“
„Ne znaš što govoriš. Ali, čestitam“, rekla je. „Dallas je sretan što te ima.“ Prošla je pokraj njih, otišla u svoju spavaću sobu i zalu¬pila vratima.
„Ne obraćaj pažnju na nju“, rekao je Noah. „Sve je ovih da¬na ili ljuti ili tjera u plač. Baš jadno. Dakle, ako se pokaže da DNK nije Dallasov, pustit će ga kući, zar ne?“
„To nije sasvim sigurno. Ali šansa postoji.“
„Misliš da bi svejedno mogao ostati u zatvoru do kraja života? Čak ako to nije njegov DNK?“
„Da“, rekla je, gledajući u vrata sestrine sobe. Sve se promi¬jenilo ovom sudskom odlukom. Da je sud odbio peticiju, svi bi se vratili na početak; s vremenom bi se pomirili i nastavili dalje, kao što su i prije činili. Ovo je, međutim, bilo nešto drugo. Ovo je bio početak nove i specifične nade. I odjednom je razumjela svaku riječ koju joj je Vivi Ann rekla.
Prije nije pomno slušala; njena dvostruka pogreška, ambicio¬znost i sigurnost kao da su je oglušili. Bila je usredotočena na isprav¬ljanje svoje vlastite greške, na iskupljenje. Sad je uvidjela kako je Vivi Ann pokušavala zaštititi svoga sina. Njena sestra je od samog početka shvaćala da mogu dobiti bitku a izgubiti rat.
Wiona se često pitala sljedećih nekoliko mjeseci kako se Dallas drži u zatvoru. Čekanje na rezultate testiranja bilo je nalik na pipu koja neprestano kapa u pozadini tvoje svijesti. Znala je da se Noah živcira jednako kao i ona. I baš kao što je Vivi Ann predvidjela, on je svakim danom sve više propadao: zapadao je u nevolje, markirao i dobivao jedinice.
No najviše je brinula zbog Dallasa. Odlučila ga je posjećivati svaki drugi tjedan; sve češće i češće samo su sjedili i šutjeli. Travanj se slio u svibanj, koji se pomiješao s lipnjem. Turisti su se vratili u Oyster Shores, i donijeli sa sobom buku i novac i gužvu, ali u zatvo¬ru se nikad ništa ne mijenja. Život je mogao biti blistav i vedar izvan ovih zidina. No unutar njih uvijek je bio siv i mračan.
„Moraš se naspavati“, rekla mu je kad je posljednji put bila u posjeti. Tad se jedini put nasmijao tog dana.
„Pretpostavljam da sam trebao na to misliti prije nego što smo započeli s ovim.“
„Bojiš li se?“ pitala ga je.
„Strah je dio mog života“, odgovorio je, odmaknuvši prljavu kosu s očiju.
Winona nije znala što bi mu odgovorila. I zato je samo sjedila nasuprot njemu i stiskala zaraženu slušalicu nastojeći izbjeći razgovor o nadi kao još jednoj u nizu nepoželjnih tema.
Koliko se stvari mogu promijeniti u tjedan i pol? O tome je razmišljala ove srijede poslijepodne dok je išla za čuvarem na sastanak s Dallasom.
Kad je stigla, nestrpljivo je iščekivala njegov dolazak, premje¬štajući se s noge na nogu, isuviše uzbuđena da bi sjela.
Napokon se Dallas pojavio na vratima. Kosa mu je bila prljava
i obješena, lice blijedo, a kretao se nekako čudno, kao da ga je cijelo tijelo boljelo. Kao i obično, ruke i noge su mu bile u lancima. „ Hej, Winona“, rekao je.
„Zvučiš bolesno. Trebaš li doktora?
Nasmijao se. Smijeh se ubrzo pretvorio u kašalj. „To je lipanj. Mora da sam alergičan na nešto u blizini. Možda na bodljikavu žicu.“
„ Sjedni, Dallas .“
Prestao se kretati i samo je podigao bradu kako bi maknuo kosu s očiju. Znala je da to mrzi činiti rukama — mrzio je da mu lanci zvekeću pred nosom. Jednom ju je zamolio za pomoć i ona je drhtala popravljajući mu kosu. To je bio prvi i jedini put kad je, zagledavši se u Dallasove čelično sive oči, načas opazila sliku zlostav¬ljanog dječaka kakav je nekad bio. Stavila mu je kosu iza uha tako nježno kao što možda nikad prije nije dodirnula nekog muškarca. „Ostat ću stajati“, rekao je.
„Dobili smo rezultate DNK analize. Sjeme nije tvoje.“ Smije¬šila se, očekujući da on učini isto, no on je samo stajao. „Jesi li me čuo? DNK s mjesta zločina nije tvoj.“
„I što sad?“
Winona se namrštila. „Ne izgledaš baš sretno.“
„Zaboravljaš Winona. Ja sam oduvijek znao da to nije moj DNK.“
„Već sam zvala tužiteljstvo. Tražila sam od njih da mi se pri¬druže u dokidanju presude i odbacivanju slučaja.“
„Ti se šališ, zar ne?“
„Znam da i ja mogu staviti prijedlog, ali oni će se suprotsta¬viti. Ako ih natjeramo da pogledaju dokazni materijal, prihvate naš zaključak i priznaju krivu presudu, možemo sastaviti zajednički pri¬jedlog za oslobađanje. To bi bio zgoditak.“
„Ti si naivna kao Vivi Ann. Evo kako ja vidim stvari: oni će prihvatiti da nisam imao seksualni odnos s Cat, ali će i dalje tvrditi da sam je ubio. Možda će reći da sam imao suučesnika. Ono što zasigurno neće reći jest. Bravo Winona.“
Sjela je na tvrdu stolicu. „Ako si vjerovao da će biti tako, zašto si mi dopustio da započnem sa svim tim?“
„Zbog Noaha“, rekao je. „On je, izgleda, poput svoje mame. Znao sam da neće odustati samo tako.“
„Dakle, dopustio si Noahu i meni da pokrenemo cijelu stvar, vjerujući u svoju nedužnost, a onda kažeš hasta la vista i vratiš se zauvijek u svoju ćeliju? To je tvoj plan?“ „Tako stoje stvari, Win.
Da si pitala Vivi Ann, ona bi ti rekla što će se dogoditi. Sve smo to već prošli, sjećaš se?“
„Ne vjerujem. Ne prihvaćam. Nemaš pravo.“
„Kasnije“, rekao je nježno, „nakon što posložiš sve lončiće, učini mi uslugu, okay?“
„Što?“
„Reci Noahu da sam kriv. U protivnom me neće moći izbaciti iz glave. To mu ne treba.“
„Neću. Ne želim.“
Kimnuo je glavom i rekao, „Hvala, Win. Mislim ozbiljno. Ako ti je bilo potrebno iskupljenje, zaslužila si ga. A sad idi kući i brini se o mojoj obitelji.“ Potom je izašao iz sobe.
Gledala je za njim, osjećajući kako u njoj ključa nemoćan bijes.
„Nije u pravu“, rekla je čuvaru, koji joj nije ništa odgovorio. „Nisam sve ovo prošla zabadava.“
Izašla je iz zatvora i krenula prema autu mumljajući si u bradu. „On je cinik. Naravno da misli na najgore s obzirom na to što je sve prošao.“ Već je smišljala kako da dokaže da je ovo bila dobra vijest.
Noah će biti potresen.
Ona će se usredotočiti na ono pozitivno. Optimizam je uvijek mogućnost izbora, a njezin je neće iznevjeriti sad kad joj je najpo¬trebniji.
Bila je na pola puta do kuće kad joj je zazvonio mobitel. Bila je to Lisa koja ju je nazvala da joj kaže da se upravo čula s tužitelji¬com koja joj poručuje da je pogledala rezultate DNK analize te je spremna priznati da Dallas nije imao seksualni odnos s preminulom ali da i dalje stoji kod uvjerenja da ju je ubio. Ovaj tjedan će poslati svoj prijedlog za potvrdu presude.
Možda je Dallas imao suučesnika, iznijela je tužiteljica Lisi svoje mišljenje.
Vivi Ann je bila u kuhinji obiteljske kuće i pripremala složenac za večeru, kad se pojavila priča na televiziji. Ona zapravo i nije slušala, nego je pjevušila uz pjesmu u svojoj glavi (Mamas, Don’t Let Your
Babies Grow Up to Be Cowboys“, iako je bilo bolje da ne razmišlja
o toj pjesmi), kad je začula Dallasovo ime.
Polako se okrenula i bokom zalupila vrata pećnice. Prolazeći kroz dnevnu sobu, govorila je samoj sebi da joj se pričinilo, ali kad je ušla u sobu u kojoj je bio televizor i vidjela izraz očeva lica, znala je da je zakoračila u stvarnost.
Ne rekavši ništa, podigla je daljinski i isključila televiziju, za¬hvalna po prvi put što je Winona nagovorila tatu da nabavi uređaj s daljinskim upravljanjem.
Kad je ponovo stisnula „play“, na ekranu se pojavio lokalni izvjestitelj, koji je stajao ispred zabranjenih sivih zatvorskih zidova. U kutu je visjela Dallasova fotografija iz policijskog arhiva.
„... rezultati DNK analize su pokazali da Dallas Raintree nije bio posljednji muškarac koji je imao seksualni odnos sa žrtvom, Cat¬herine Morgan. Nismo uspjeli dobiti izjavu od braniteljice Winone Grey, ali s nama je tužiteljica Sara Hamm.“
Sara Hamm je svojom pojavom — izgledala je starije i još otmjenije — ispunila ekran. „Radi se samo o pravnom natezanju. Osuda gospodina Raintreea bila je rezultat podrobne analize dokaza na osnovi indicija. DNK analiza nije čak ni uzeta u obzir za vrije¬me suđenja, pa je suvišno reći da nije mogla biti temeljem sudske presude. U skladu s time, ona u osnovi ne mijenja ništa. Osim što lokalna policija istražuje mogućnost da gospodin Raintree nije bio sam one noći kad je ubio Cat Morgan.“
Televizijski izvjestitelj ponovo se vratio na ekran. „Bila je to Sara Hamm...“
Vivi Ann je isključila televizor i ekran se zacrnio.
Otac se vratio čaši. Kockice leda su zveckale dok je prinosio čašu ustima.
„To je, dakle, to“, rekla je, osjećajući kao da nešto otječe iz nje, a ona se smanjuje. Ali to je smiješno. Pa ona je to očekivala. Bila je spremna na to.
„Blagi Bože. On nas je uništio.“
„Što ako smo mi uništili njega?“
Otac je nestrpljivo mahao rukom. „Ubio je tu ženu, i tu se nema više što reći. A ni njegov sin nije puno bolji.“
Vivi Ann je bila šokirana kao kad joj je opalio šamar prije puno godina. Zurila je u tog čovjeka kojeg je nekad voljela kao Dallasa, kao Noaha, i činilo joj se kao da ga vidi prvi put. Je li mu nekad pridavala nepostojeće osobine ili se on toliko promijenio i postao ne¬prepoznatljiv zbog gubitka koji je pretrpio ili zbog razočaranja? Znala je da se to može dogoditi, znala je da praznina može preobraziti čov¬jeka. „Govoriš o mome sinu. Svom unuku.“ Prišla mu je bliže i proučavala ga. Lice mu je postalo izbrazdano dubokim brazdama; teški kapci visjeli su nad njegovim tamnim očima. „Kad je mama umrla, vidjela sam te da plačeš“, rekla je tihim glasom, prisjećajući se potanko te noći. „Bio si kraj njenog kreveta.“
Nije rekao ništa, nije potvrdio ni porekao njene riječi, i odjed¬nom se Vivi Ann pitala jesu li sjećanja koja je uzimala zdravo za gotovo uistinu nepobitna.
„Svih ovih godina mislila sam da je to bilo romantično, no istina mi je cijelo vrijeme bila pred očima. Aurora ju je spoznala prva. Winona nije htjela povjerovati. A naivna Vivi ju je vidjela tek danas. Ako si doista plakao, onda to nije bilo ono što sam mislila da jest. Ti nemaš pojma o ljubavi, jel’ da?“
„Ako govoriš o onom Indijancu...“
„Dosta“, Vivi Ann se izderala na njega, primijetivši s iznena¬đenjem da je ustuknuo pred jačinom njena glasa. „Ne dopuštam ti da govoriš o njemu.“
Prije no što je mogao odgovoriti, naglo su se otvorila vrata. Čuli su se užurbani koraci i glas koji je dozivao njeno ime.
Aurora je stupila u sobu. „Vivi Ann“, rekla je. „Upravo sam gledala vijesti. Jesi li dobro?“
Vivi Ann je pogledala svoga oca i u tom zadnjem letimičnom pogledu ispala je i posljednja cigla iz zida njezina djetinjstva. Po prvi put u životu nije ga samo gledala; vidjela ga je. „Žalim te“, rekla je, primijetivši da se lecnuo.
Prolazeći pokraj njega, uhvatila se s Aurorom ispod ruke. Za¬jedno su izašle iz kuće u blijedoružičastu večer.
„Što se pobogu dogodilo?“
„On je kreten“, rekla je Vivi Ann.
Aurora se nacerila. „Bilo je vrijeme da to spoznaš.“
„Kako mi je to promaklo?“
„Vidimo ono što želimo vidjeti.“
Vivi Ann je zagrlila svoju sestru i prošaptala, „Hvala što si došla.“
„Kako si?“
„Znala sam da će se to dogoditi. Iako sam se nadala, znala sam.“
„A Noah?“
Vivi Ann je uzdahnula. „Bit će mu teško. On je bio uvjeren u pobjedu.“
„Što ćeš mu reći?“
Pomisao na razgovor bila je poražavajuća. „Ne znam. Riječi neće pomoći...“ Zastala je, ne mogavši završiti misao. „Valjda ću mu reći da ga volim. Što drugo?“
Nisam se imao vremena uzbuđivati oko vijesti da tatin DNK ne odgovara uzorku s mjesta zločina dok teta Winona nije sve skršila rekavši da se tužitelji bore da ga zadrže u zatvoru.
Ali on je nedužan, rekao sam.
Da ga je DNK nalaz osudio, možda bi ga sad mogao osloboditi, rekla je, ali bilo je puno dokaza protiv tate.
Sve ide svojim putem. Teta Winona je podnijela svoj prijedlog, tužiteljstvo svoj a sljedeći tjedan svi ćemo biti na sudu pa ćemo vidjeti što će biti, ali ja znam kako stvari stoje.
Teta Winona je razgovarala s mnogim odvjetnicima i svi su joj rekli isto: nastavi se boriti, ali se nemoj previše nadati. Tužiteljica je rekla novinarima da je možda moj tata ubio tu ženu u napadu ljubomore jer ju je ševio neki drugi tip.
Kako god bilo, oni uvijek pronalaze načina da okrive mog tatu.
Čudno je, gospođo I, da iako niste čitali moj dnevnik već godinu dana, još uvijek imam osjećaj kao da jeste. Sve bih dao za jedno od Vaših glupih pitanja poput Tko sam? ili Što očekujemo od života? Ili kako nalaziš prijatelje?
O svemu tome mi je lakše razmišljati nego o mom stvar¬nom životu. Da bar mogu sjesti i razgovarati sa Cissy. S njom mi je sve nekako lakše. Ali šupčina od njenog oca još uvijek misli da sam terorist i ne dopušta nam da se viđamo poslije škole. Zbog toga mi vrijeme između odlaska u školu sporo prolazi.
Dobra vijest je da se više ne uzrujavam. Barem se ni¬sam uzrujavao kad sam očekivao da će moj tata izaći iz zatvora.
‘Ko zna što ću sad?
Večeras dok sam hranio konje, Renegade je došao do ograde i gurnuo me nosom na tlo. To je bilo totalno čudno jer on obično stoji sa strane i gleda me kako mu bacam sijeno. On je jedini konj kojeg imamo koji ne mari za hranu. Nakon što me srušio u blato, vikao sam na njega i bacio mu sijeno ravno u lice.
Tad je došla moja mama. Rekao sam joj da je taj konj idiotan, a ona je rekla, Jesam li ti ikad pričala o danu kad sam spasila Renegadea?
Rekla si da je bio sav jadan i izgladnio, rekao sam. Još uvijek sam bio ljut na sve, na ušljive sudove i na mog tatu koji me ne želi vidjeti i na konja koji me oborio na guzicu. I na mamu sam bio ljut zbog mnogo čega. Mislim da sam na nju bio ljut već dugo vremena.
Položila je ruke na ogradu i gledala u tog bijednog crnog konja kao da je nešto posebno. Tvoj je tata mogao natjerati ovog konja da pleše balet, da je htio, rekla je. Nikad nisam vidjela nikog tko bi bio bolji u sedlu od njega.
Volio bih da mogu smisliti pravu riječ za to kako sam se osjećao kad je to rekla. Znam samo da je to bilo kao da sam vidio novu video igricu prije svih ostalih. Rekao sam
da mi to nikad prije nije rekla, a ona je odgovorila da je puno toga trebala podijeliti sa mnom.
Rekla mi je da sam kao mali svako jutro plakao dok me tata ne bi uzeo u naručaj. Nešto bi ti šaputao i to bi te umirilo, rekla je. Nisam znala o čemu se radi, ali ti si na to čekao. Mama se smiješila kad je rekla da su svi znali govo¬riti da sam tatin sin, i da misli da se to nije promijenilo.
Rekao sam da se bojim da tata neće izaći iz zatvora i ona je samo kimnula glavom pa sam je pitao da li je to znala od samog početka. Rekla je da je to jedna od onih stvari za koje nikad nisi siguran, ali da je ponosna na mene što sam se toliko trudio.
Zašto se onda osjećam tako posrano, pitao sam, ako sam se borio za pravu stvar?
Mama me zagrlila i rekla mi da je život ponekad takav.
Stajali smo tako dugo vremena gledajući u Renegadea, koji se nije ni pomaknuo prema svome sijenu.
Zašto samo stoji? Napokon sam pitao. Zašto je tako lud?
Dugo je čekao na Dallasa da se vrati kući.
Bilo je totalno čudno, no kad je to rekla, učinilo mi se kao da sam već znao, i kad sam pogledao konja u lice, vidio sam nešto nalik na tugu u njegovim očima.
Zato je tako udaren, rekla je tiho. To je iscrpljujuće, to čekanje.
Rekao sam da bih htio da to mogu prekinuti.
Mama je rekla, i ja, čovječiću. I ja također.

http://www.book-forum.net

32Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:36 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
28. poglavlje

Winona je bila poput ruševine. Posljednja dvadeset i četiri sata radila je bez prestanka: ponovo je iščitavala zapisnike, uvjež¬bavala svoj nastup, pripremala se za možda najvažniji dan u svom životu.
Još prije mjesec dana bila je sigurna u ishod današnje rasprave. Tada je živjela u uvjerenju da svijet funkcionira na predvidiv način, da se svršeci mogu naslutiti na temelju događaja koji su im prethodili.
Sad je znala da nije tako. Nepopustljiva odlučnost tužiteljice da obrani presudu potvrdila je Vivino mišljenje. Čak su dometnuli i smiješan argument o tome da su konačne presude naprosto konačne, kao da je to važnije od pravednosti. Možda postoji nešto što se može nazvati apsolutnom istinom, no ona sasvim sigurno ne šeće palačom pravde. Istražujući Dallasov slučaj, saznala je da postoji više od sto¬tinu ljudi koji su u posljednjih pet godina bili oslobođeni zatvora na temelju DNK analize... i još više onih koji nisu. Ti su nesretnici bili vrlo često u Dallasovoj poziciji: rezultati DNK analize niti su ih ne¬pobitno povezivali sa zločinom niti su bili potpuno oslobađajući. U isto ju je vrijeme zapanjivalo — i posramljivalo — koliko tužiteljstvo i policija mogu biti neumoljivi nakon što jednom nekoga proglase krivim. Nerijetko ih nikakvi dodatni dokazi nisu mogli odvratiti od prvotne odluke pa su se nastavili boriti, izmišljajući tobožnje, smiješne argumente koji su desetljećima držali ljude u zatvorima.
„Diši“, komandirala je Aurora kraj nje.
„Onesvijestit ću se.“
„Ne, nećeš. Sad diši“, Aurora je ponovo rekla, ovaj put nježni¬je, dok ju je pratila do dugačkog niskog stola na lijevoj strani sudnice. „Sretno“, prošaptala je i otišla.
Winona je sjela i vlažnim očima promatrala žute blokove, kutije sa spisima i hrpe olovaka pred sobom. Otvoreni laptop zurio je prazno u nju. Čula je da se sudnica polako popunjava. Htjela se okrenuti i provjeriti, ali je znala da bi to samo pojačalo njezin nemir. Očekivala je da će doći puno njenih prijatelja i susjeda; doći će da se smire, da čuju da sustav u kojem žive dobro funkcionira.
A onda je čula otvaranje vratiju i zveckanje lanaca. Nastala je tišina u sudnici.
Winona je napokon ustala i okrenula se.
Dvojica uniformiranih stražara dovodila su Dallasa. Bio je odjeven u novo plavo odijelo koje mu je bila kupila, kose skupljene u labav rep. Iako je bio u lancima, skraćenih koraka i sputanih ru¬ku, uspio je izgledati prkosno. No, sve je bilo u njegovim blijedim sivim očima. Vidjela je kako je lutao pogledom po sudnici dok nije ugledao Vivi Ann; tek tad se njegov ljuti prkos omekšao.
Vivi Ann je stajala savršeno uspravno, spuštenih ramena, no kad je vidjela Dallasa, potpuno se rasplinula. Činilo se da su je samo Aurora i Noah, koji su je čvrsto držali svaki sa svoje strane, zadrža¬vali da ne sklizne na koljena.
Dallas se dovukao do Winone, zveckajući lancima, i sjeo na stolicu iza nje. „Ona izgleda...“ Glas mu je odlutao. „A Noah... moj Bože...“
„Hoćeš li da ih dovedem da razgovaraš s njima? Sigurna sam...“
„Ne.“ Rekao je jedva čujnim glasom. „Ne ovako.“
Winona je dotaknula njegovu ruku, no on je ustuknuo, što ju je podsjetilo na to da je moralo proći puno vremena otkad ga je posljednji put netko dodirnuo u namjeri da ga utješi.
u sudnicu je velikim korakom ušao sudac i zauzeo svoje mje¬sto. „Izvolite sjesti“, rekao je, i stavljajući naočale bacio pogled na spise pred sobom. „Okupili smo se ovdje na prijedlog optuženika radi ukidanja presude i kazne te odbacivanja slučaja.“
Sad je ustala Sara Hamm. „Sara Hamm u ime tužiteljstva. Poštovani Sude. Suglasna sam.“
„Riječ ima obrana“, rekao je sudac.
Winona je ispustila Dallasovu ruku i ustala. „Winona Grey u ime optuženika, Dallasa Raintreeja. Kao što možete vidjeti iz obraz¬loženja, naš se prijedlog temelji na novim dokazima, poglavito na rezultatima analize DNK uzorka pronađenog na mjestu zločina. Na suđenju...“
Gotovo jedan sat Winona je izlagala slučaj pozivajući se na pravne presedane kao moralne imperative. U zaključku je rekla, „To što je naš pravni sustav učinio Dallasu Raintreeju možemo smatrati lakrdijom od suđenja. Vrijeme je da ispravimo staru pogrešku i oslo¬bodimo ga krivnje.“
U sudnici je zavladala graja. Svi su govorili u isto vrijeme.
Sudac je udario čekićem i rekao, „Tišina.“ A onda je pogledao Saru Hamm. „Da čujemo Vas, gospođo Hamm?“
Tužiteljica je ustala, izgledala je staloženo za razliku od Wino ne koja je bila vrlo zabrinuta. „Poštovani Sude, ovaj slučaj je jasan i uvjerljiv, i nikakva interpretacija DNK analize ne može dovesti do oslobadajuće presude. Da je drugačije, mi bismo se bili pridružili pri¬jedlogu obrane. Tužiteljstvu nije u interesu zadržavati nedužne ljude u zatvoru. Naprotiv, no u ovom slučaju porota je pomno proučila sve dokaze i proglasila Dallasa Raintreeja krivim izvan svake sumnje. A što su sadržavali ti dokazi? Dopustite mi da nabrojim.“
Skoro dva sata Sara Hamm je mahala dokazima kao tupim predmetom. Kad je završila, pogledala je suca. „Kao što vidite. Poštovani Sude, pravog smo čovjeka osudili 1996. Tužiteljstvo za¬htijeva zadržavanje presude.“
Winonino grlo se osušilo. Bio joj je potreban izniman napor da bi sjedila u tišini i slušala suca dok čita obrazloženje.
Konačno, sudac je okrenuo posljednju stranicu i podigao pogled. „Ne vidim razloga da se ovaj slučaj ponovo preispituje. Činjenice i argumenti se čine jasnima. Prijedlog optuženika se odbija. Zatvore¬nik se upućuje natrag u zatvor.“ Udario je čekićem koji je odjeknuo poput grmljavine. „Sljedeća rasprava.“
U sudnici je i opet zavladala galama.
Winona je sjedila, osupnuta.
„Lijep pokušaj“, rekao je Dallas. „Reci Vivi...“
I već su se pojavili stražari, koji su ga ponovo odveli. Mogla je čuti kako ga Noah doziva; vjerojatno se pokušavao probiti kroz gomilu, no bilo je prekasno.
Polako se okrenula i vidjela Vivi Ann, koja je pridržavala Noaha. Oboje su plakali.
Winona je utonula u stolicu i ostala tako sjediti, zureći tupo ispred sebe. Iza sebe je čula kako se sudnica polako prazni, čula je povišene glasove koji su govorili Znao sam jedan drugome. Znala je da će Aurora sada biti zbunjena, njezina odanost podijeljena jer neće znati procijeniti koja je sestra u ovom trenutku više treba. Na kraju će to ipak biti Vivi Ann, koja se činila više ranjenom, i na temelju toga će Aurora donijeti svoju odluku. Tako i treba.
„Bila si sjajna.“
Osjećajući očajničku potrebu za utjehom učinilo joj se da je umislila njegov glas. Ne očekujući ništa, okrenula se lijevo.
Tamo je stajao Luke, bez pravog osmijeha na licu, i pružio joj ruku. „Dođi.“
Prije trideset godina učinio je isto i to je bio njihov početak. Bit će lakše, rekao je onda, i tih je nekoliko riječi poslužilo kao sti ropor koji joj je pomogao da ne potone. I opet je tu, baš kad joj je bio potreban prijatelj. Podigla je svoju tešku torbu za spise i zamolila Lukea da joj pomogne s kutijama. Ne izustivši ni riječi, skoro sat vremena preslagivali su beskorisne bilješke i spise koje je nakupila u svojoj potrazi za dokazima koji bi mogli dovesti do Dallasova oslo¬bođenja. Kad su završili, odvela ga je do svoje kuće, natočila dva pića i krenula za njim u vrt, gdje su sjedili na ljuljački.
„želiš li razgovarati o tome što se danas dogodilo?“ bilo je prvo što je rekao nakon što su se smjestili.
„Nema se što za reći. Vivi je bila u pravu. Kad se sve zbroji, samo sam ih sve dodatno povrijedila.“ Pogledala ga je.“ „Pretpo¬stavljam da ćeš reći da sam uvijek bila takva.“
„Ne.“
Nešto ju je u njegovu glasu iznenadilo; tuga, možda. „Zašto si došao, Luke?“
„Mislio sam da ti je potreban prijatelj.“
Sam pogled na njega odavao je da tu ima još nečeg. „I?“
Nasmijao se. „I meni je također bio potreban prijatelj.“
„Problemi sa ženom?“
„Bivšom ženom.“
Winona se namrštila. „Kad se to dogodilo?“
„Prije tri godine.“
„Nikad mi nisi rekao. Zašto?“
„Bilo mi je neugodno. Mislim da sam ti jednom rekao da je ona moja srodna duša.“
„Zapravo, više puta.“
Nasmiješio se žalosno, poput djeteta uhvaćenog na djelu. „Moja srodna duša je izgleda skitnica. Jednog je dana otišla u dućan i nije se više vratila. Prošli tjedan smo potpisali papire za rastavu. Najgore od svega je to što ona uopće ne želi vidjeti djevojčice.“
„O, Luke. Pa kako se snalaziš?“
„Ne baš najbolje. U dobi od četiri i šest godina one ne mogu razumjeti što se događa; stalno me pitaju kad će se mama vratiti. Možda i nije najbolja ideja ostati u kući s toliko duhova.“
„Ili u takvom gradu“, rekla je Winona, pitajući se koliko će potrajati prije nego što prestane razmišljati o Dallasu svaki put kad, primjerice, krene prema ranču. Naslonila se i promatrala svoj vrt. U noći koja se polako spuštala sve je izgledalo srebrnkasto i pomalo nestvarno. „Možda bi trebao posjetiti Vivi Ann. Ovih dana bi joj dobro došlo rame za plakanje.“
„Došao sam vidjeti tebe“, rekao je tihim glasom, i najednom je cijela njihova prošlost oživjela, i svijetla i mračna iskustva isto¬dobno. Posegnuo je za njenom rukom. „Bio sam danas ponosan na tebe.“
„Hvala“, rekla je, iznenađena kako joj jednostavan kompli¬ment mnogo znači. U metežu emocija i gubitaka koje je doživjela u posljednje vrijeme zaboravila je koliko je važno to što je napokon učinila nešto iz pravih pobuda. Na žalost, ta ju je spoznaja još više boljela.
Nikad neću uspjeti razgovarati s njim. Sve se tako brzo odigralo. U jednom trenutku smo svi sjedili na svojim mje¬stima i slušali što ta kuja govori o mom tati, a onda je sve bilo gotovo i svi su se muvali a njega su odveli u lancima.
Mama mi je rekla, ne brini Noah, prebrodit ćeš to, obe ćajem ti. Ali kako da ne brinem što je on tamo sami Mama je bila u pravu. Da bar nisam sve to pokrenuo. Previše boli.
„Kako je ona?“ upitala je Winona.
„Znaš Vivi. Iznimno je tiha i ne izlazi puno iz kuće. Čula sam da Noah opet ima problema u školi.“ Aurora je prestala raditi. Bila je zaposlena uređivanjem pulta u dućanu. „Ali bit će oni dobro. Prošlo je tek tjedan dana. Oporavit će se ona.“
Winona je odvratila pogled od nježnog razumijevanja u sestrinim očima. Hodala je besposleno po praznoj trgovini, praveći se da proučava dopadljive drangulije za prodaju — staklene zvončiće koje pokreće vjetar, naušnice od sedefa, oslikani prozori koji prikazuju Kanal i obližnje planine.
„Možda bismo je mogle natjerati da dođe u tavernu ovaj vikend“, rekla je Aurora, dolazeći joj s leđa.
To je bio pravi put oporavka; moraju se vratiti starim navikama pa će s vremenom zaboraviti i ovaj neuspjeh.
„Svakako.“
Najednom se začuo zvuk malog mesinganog zvonca nad ula¬znim vratima.
Aurora je gurnula laktom Winonu i ona se okrenula.
Mark je stajao kraj staklene vitrine pune lokalnih bisera. Izgle¬dao je isto kao i prije: odjeven poput turista, kose koja ćelavi, širokih ramena — i to je Winonu na neki način iznenadilo. S obzirom na to što se sve dogodilo u posljednje vrijeme, bilo je za očekivati da će svi izgledati unekoliko drugačije.
Vidjela je da se iznenadio i nije se pomakla, nije se čak ni na¬smijala. Neko čudno oklijevanje ispunilo je mali darovni dućan, a onda je Mark krenuo prema njoj, smiješeći se nelagodno.
Ona mu je krenula u susret, prisiljavajući se na smiješak, i re¬kla, „Hej, Mark.“
„Namjeravao sam te nazvati“, rekao je. „Više ne dolaziš u kuću na plaži.“
„Dala sam je u najam.“
„A da.“ Pogledao je Auroru, pa opet u nju. „Možemo li raz¬govarati?“
„Naravno.“
Uhvatila je Aurorin podsmješljiv pogled, slegnula ramenima i pošla za Markom.
Vani je bio prekrasan ljetni dan. Krenuli su obalnom cestom do parka i sjeli za prazni stol za piknik. Obično bi Winona ispunila tišinu nervoznim brbljanjem, govorila bi o svemu i svačemu samo da izbjegne prazninu, ali posljednjih je mjeseci naučila ponešto o riječima. Ponekad treba jednostavno pričekati.
„Pogriješio sam“, napokon je rekao. „I dalje mislim da si nas trebala upozoriti, mene i mamu, ali trebao sam znati da si morala učiniti to što si učinila.“
„Na kraju je završilo bez veze.“
Činilo se kao da nije znao što da kaže, pa nije rekao ništa.
„Cijenim ovo“, rekla je.
„Ako to išta znači, moja mama je sigurna da je to bio on.“
„A ja sam sigurna da nije. Ali ne mislim da tvoja mama laže. Molim te reci joj to. Ja samo mislim da je pogriješila.“
„Neće biti od koristi, ali ću joj reći.“
Winona je kimnula glavom. Nije znala što bi više rekla, pa je ustala. „Onda, ja sad...“
Primio ju je za ruku. „Nedostaješ mi. Da li bismo mogli po¬kušati ispočetka?“
Winona je bila prilično iznenađena. Polako se okrenula i za¬gledala mu se u oči, pomno se zagledala, i ono što je vidjela bio je čovjek koji joj se nekad sviđao i kojeg je željela voljeti, ali ga zapravo nikad nije zavoljela. Nešto se otkočilo u njoj nakon te neočekivane spoznaje. Vidjela je ljubav u sudnici kad je Dallas pogledao Vivi Ann i znala je da želi takvu ljubav. Nije htjela ponoviti ispranu ver¬ziju. „Ne“, rekla je, umekšanim glasom. „Nismo se zaljubili. Ali bih voljela da budemo prijatelji, ako to želiš.“
Nasmijao se, možda mu je čak malo laknulo. „Prijatelji s po¬vlasticama?“
Winona se na to nasmijala, pomislivši kako je dobar osjećaj biti poželjan, i kako je moćno reći, „Ne bih rekla.“
Winona je proučavala recentni sudski slučaj o nepouzdanosti testi¬ranja kose i pitala se je li to bilo dovoljno za žalbu.
Uto se oglasio njen interfon.
„Winona? Vivi Ann je ovdje.“
Winona je uzdahnula. „Neka uđe.“ Ustala je i uputila se pre¬ma prozoru. U vrtu se vidjela promjena godišnjeg doba. Duboki jesenski tonovi zamijenili su ljetni sjaj. Petunije su postale čupave i umorne, a ruže visoke i divlje. Ljeto je prošlo a ona to gotovo nije ni primijetila.
Nakon poraza u sudnici nije zapravo primjećivala ništa. No, umjesto da se njezina opsesija Dallasovom sudbinom smanji, gubi¬tak ju je još više rasplamsao. Nije se mogla otresti Dallasove slike u zatvoru. A njeni tjedni posjeti nisu pomagali. Dallas je potpuno odustao, ako je ikada uopće vjerovao u nadu.
„Hej, Win.“
Trebala je pospremiti stol. Sad je Vivi Ann mogla vidjeti otvo¬rene spise i hrpetinu bilješki.
„Sve je to u vezi s Dallasom?“
Winona je kimnula glavom. Među njima više nije smjelo biti laži. „Zapisnici, policijski izvještaji, iskazi pod zakletvom, bilješke sa saslušanja.“ Znala je da bi trebala zavezati, no to je bio problem s ovisnošću: ne možeš se kontrolirati ako si pod njenim utjecajem.“ „To je sve. I sve to sam iščitala milijun puta. Toliko je toga bilo krivo — tetovaža, nedostatak prave istrage, žurna osuda i Royeva sasvim neprimjerena obrana. DNK analiza — ali ništa od toga nije pravno valjano. Iako je iznimno važno.“
„Znam.“
„Cijelo vrijeme si znala.“
„Nisam samo odustala od njega“, rekla je tiho. „Provela sam godine vjerujući u dobar ishod.“
Winona je napokon pogledala svoju sestru. „Iznevjerila sam ga. I Noaha. I tebe.“
„Nisi ga iznevjerila“, odgovorila je Vivi Ann. „Ponekad na¬prosto ne možemo spasiti ljude koje volimo.“
Winona nije znala kako da živi u svijetu u kojem je to istina; no također je znala da baš i nema izbora. „Kako je Noah?“
„Nije dobro. Stalno izostaje iz škole. Prošli tjedan je pokazao srednji prst profesoru iz fizike.“
„Gospodinu Parkeru?“
„Upravo njemu. jako se dobro sjećam, Aurora je učinila isto.“
„Razgovarat ću s njim.“
„I reći mu što?“
„Da ja neću odustati.“
„Misliš li da je to ono što on treba čuti?“
„A što bi mu ti rekla? Da se preda? Da odustane i pusti da mu tata trune sam u zatvoru?“ Istog trena kad je to izgovorila, Winona je znala da je pretjerala. „Oprosti. Nisam tako mislila.“
„Tebi je uvijek poslije žao.“ Vivi Ann je duboko izdahnula. „Misliš li da ja ne sanjam o povratku u prošlost, o tome da sam kraj njega?“
„Znam da je tako.“
„Jednim dijelom sam zahvalna što nisam imala prilike razgo¬varati s njim u sudnici. Kako da mi oprosti?“
„On te voli“, rekla je Winona.
Vivi Ann se lecnula kad je to čula, ali je nastavila. „On je tamo unutra, a ti i ja i Noah smo vani. Tako stoje stvari. I tako će biti nadalje.“
Winona je predosjećala što se sprema pa je odmahnula glavom kao da će pokretom otkloniti nadolazeće riječi.
„Došla sam ti reći ono što si ti meni nekoć rekla: vrijeme je da odustanemo. DNK analiza je bila dobra ideja, ti si se toga prihvatila, ali nije uspjelo. Obje znamo da je za Dallasa već odavno sve svršeno. Nije važno čiji je DNK pronađen na mjestu zločina.“
„Ne mogu...“ Winona je iznenada zastala, uperivši pogled u Vivi Ann. „Što si rekla?“
„Vrijeme je da prestanemo. Nije važno čiji DNK je to bio.“
„Isuse“, uzviknula je Winona, i odjurila do svog stola. Počela je kopati po papirima tražeći laboratorijski nalaz DNK, Kad ga je pronašla, zgrabila je cijeli spis i zagrlila Vivi Ann poljubivši je u usta. „Ti si genije.“
„Što...“
„Moram ići. Hvala što si me nagradila. Reci Noahu da ću doći ovaj vikend.“
„Jesi li me čula? Pokušavam ti pomoći.“
„Ja pokušavam pomoći tebi“, rekla je Winona izletjevši iz ureda.
„Gus mi je rekao da je Noah loš radnik“ rekao je tata Vivi Ann dok su stajali jedan kraj drugog na verandi jednog prohladnog rujanskog jutra. Svitalo je, metalni krov arene bljeskao je na ranom suncu.
„Teško mu je. Iskreno se nadao da će Winona osloboditi Daliasa.“
„Winona“, procijedio je otac, a Vivi Ann je primijetila otrov¬nu primjesu u njegovu glasu. Je ii oduvijek bilo tako kad bi govorio
o svojoj najstarijoj kćeri? Što ga je više promatrala u posljednje vri¬jeme, to se više udaljavala od njega. Ponekad se dogodilo da cijeli dan nisu progovorili ni riječi. Nije se radilo o tome da se ljutila na njega, naprotiv. No otkako je upoznala njegovu gorčinu, nije mogla vidjeti ništa drugo u njemu.
Podigla je pogled i vidjela kako Noah izlazi iz njihove kolibe. Kretao se nizbrdo na štrkljast, raskliman način koji ju je podsjećao na Daliasa. Njen sin rastao je strelovitom brzinom. Otkad je navršio petnaest godina, gledao je svisoka na nju — ako ju je uopće gledao. Sad je odšetao do pašnjaka i zastao kraj ograde.
Renegade se okrenuo prema njemu, zanjištao, ali nije došao bliže iako mu je Noah nudio mrkvu.
„Nikad nisam vidio konja koji bi odbio hranu“, rekao je njen otac.
„Neka srca se mogu slomiti“, rekla je Vivi Ann pateći zbog svog sina, znajući što bi mu sada trebalo... i znajući da mu to ne može pružiti. Nijedna se majka ne bi smjela osjećati tako bespomoć¬no sa svojim djetetom. Odlučila je krenuti.
Bilo je vrijeme da kaže Noahu što je rekla Winoni.
„Uzimam slobodan dan, tata.“
„A što je s tvojom podukom?“
„Danas imam samo par sati. Otkazat ću.“ Ne čekajući njego¬vo odobrenje, promrmljala je nekakav pozdrav i uputila se uzbrdo kroz rosnu travu. Ubrzo se našla kraj Noaha, utaknuvši rukavice o remen.
„Kako da mu kažemo da se tata neće vratiti?“
Vivi Ann je pogladila svog sina po svilenkastoj crnoj kosi. „Mislim da bi Renegade da to zna legao na zemlju i umro.“
„Znam kako mu je.“
Vivi Ann je stajala sa svojim sinom i promatrala crnog konja. Ožiljci njegova davnašnjeg zlostavljanja polako su izblijedjeli, a mo¬gao ih je vidjeti samo onaj tko je znao gdje da ih traži. Ožiljci su takvi, razmišljala je, izblijede, ali nikad potpuno ne nestanu. „Uzmi kaput. Uskoro krećemo.“
„Ali škola počinje tek za sat i pol.“
„Znam. Uzmi kaput.“
„Ali...“
„Danas ne ideš u školu. Želiš se prepirati?“
„Nipošto.“
Svatko je otišao na svoju stranu na petnaest minuta, a onda su se ponovo našli kod kamioneta.
„Ovo je totalno cool“, rekao joj je dok su se vozili kraj škole.
Sljedeća dva sata razgovarali su o svemu i svačemu; o ranču,
o kobili koja se upravo treba oždrijebiti, o Noahovu referatu o gra¬đanskom ratu.
Sve dok Vivi Ann nije sišla s autoputa i krenula uzbrdo du¬gim i sporim putem prema nacionalnom parku Olympic, Noah nije obraćao pažnju na okruženje. Sad se uspravio u svom sjedalu i rekao, „Ovo je put za Sol Duc.“
„Točno.“
Okrenuo se prema njoj. „Ne želim to, mama.“
„Znam“, rekla je. „I ja sam bježala, no s nekim se stvarima treba suočiti.“
Kad su stigli do glavne lovačke kuće, bilo je malo iza devet ujutro. Parkiralište je bilo skoro prazno tog dana sredinom rujna.
Parkirala je i izašla, odjenuvši vjetrovku koju je bila zatvorila. U tom trenutku je doduše bilo sunčano, ali bili su u srcu prašume, gdje je vrijeme vrlo promjenjivo.
Noah je stajao kraj kamioneta i gledao je kako mu prilazi. „Ne mogu ići tamo gore.“
Vivi Ann ga je uzela za ruku, što je trebala učiniti davno prije. „Idemo.“ Vukla ga je, neko se vrijeme opirao, a potom je popustio.
Penjali su se uz planinu, s obje strane uzdizali su se golemi cedrovi a oni su postupno uranjali u svijet nevjerojatne ljepote. Sve je bilo raskošno i bogato i preveliko. Put je zalazio sve dublje i dublje u šumu; odvodeći je u njenu prošlost.
Na slapovima su bili sami, samo njih dvoje, majka i sin, kao nekad muž i žena. Tutnjanje vodopada razlijegalo se čitavim krajoli¬kom; kapljice vode prštale su na sve strane, bockajući njihove obraze i zamagljujući njihov vid.
Noah je stajao uz ogradu u zurio u slapove.
Vivi Ann ga je zagrlila. „Volio je ovo mjesto, baš kao i ti.“
Noah je isturio bradu u znak odgovora. Znala je da se boji da će ga izdati glas ako progovori.
Ispružila je ruku; kapljice su padale u njen dlan poput dijama¬nata i odmah se pretvarale u tekućinu. „On je nazivao ovo mjesto skukum lemenser. Moćan lijek.“ Mokrim vrškovima prstiju dotak¬nula je sinovljevu sljepoočnicu kao da ga dodiruje svetom vodom. „Trebala sam te naučiti mnogim stvarima o njemu i njegovom na¬rodu. Ali nikad nisam dovoljno naučila. Možda možemo poraditi na tome. Otići u rezervat ili tako nešto.“
Okrenuo se, brišući svoje oči — da li od suza ili od slapova, nije mogla reći — i krenuo prema malom skloništu ispod cedra.
Vivi Ann se bila pripremila za ovo tijekom duge vožnje, ali sad kad je taj trenutak došao, obuzeo ju je strah. Išla je za njim i sjela kraj njega. Kao i onda, slapovi su odjekivali poput teške artiljerije. Kapljice vode padale su s debelih grana.
D.R. voli V.G.R. 21/8/92. Zagledala se u rezbariju u drvetu, sje¬tivši se svega što je bilo toga dana. Djevojka koja je tada bila tu vjero¬vala je u ljubav i sretne završetke. Bila je jaka i sigurna u sebe, spremna da se uda za čovjeka kojeg je voljela makar je čitav svijet prezirao zbog toga. Ta bi se djevojka, kao i njezin sin, borila za DNK test i usudila vjerovati u istinu. „Ja sam bila u krivu, ti si bio u pravu. Ne možeš bježati od onog što ti je u srcu. To je greška koju sam ja počinila.“
„Znam zašto nisi htjela da Winona i ja ponovo otvaramo slu¬čaj. Sad razumijem.“ Noah se naslonio na drvo. „On nikad neće izaći, zar ne?“
Vivi Ann je stavila ruku na njegov obraz, vidjevši Dallasa na njegovu licu. „Ne. Noah. Nikad neće izaći iz zatvora.“

http://www.book-forum.net

33Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:38 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
29. poglavlje

Najveći dio svog života Winona je bila sigurna u jedno: svoju intelektualnu nadmoć. Znala je brinuti zbog svoje težine, ili strahovati od pomisli da je nijedan muškarac neće nikad iskreno voljeti, znala se pretrgavati da zadobije očev pristanak, ali otkad zna za sebe, osjećala se najpametnijom gdje god bi se našla.
Međutim, u posljednje vrijeme to i nije bilo tako. Mučile su je razne nedoumice, stalno je preispitivala svoje stavove pitajući se što je možda predvidjela, zašto je zabrljala. Izjedao ju je taj dan u sudnici, kad sudac nije bio dovoljno potaknut njenim argumentima da bi preispitao slučaj.
Cijeli život ljudi su joj govorili da juri prema naprijed, usmjere¬na prema pobjedi, ispruženih ruku da bi zgrabila ono što želi.
Ove se godine, međutim, naučila oprezu. I poniznosti. Čak i strahu. Ponekad se noću pitala što bi bilo da je ovo njen novi život, da oprez i tjeskoba postanu njeni pratioci odsad nadalje. Kako bi se nosila s tim da više nikad neće biti ni u što sigurna?
Sjedila je u svom autu i kroz pokislo prednje staklo promatrala zgradu županijskog suda. Američka zastava visjela je ravnodušno na stupu, jedina krpica boje usred sivila: neba, oblaka, zgrade. Magla se digla s ceste, koja je bila mokra i prljava. Jesenske su boje bile prigušene zbog lošeg vremena.
Winona je dohvatila svoju torbu sa spisima koja je ležala kraj nje. Zgrabivši njenu kožnu ručku, napustila je sigurnost svoga auta i krenula naprijed, osjećajući kao da svakim novim korakom zalazi sve dublje u neprijateljski teritorij. Pokušala je povratiti nešto od svoga prijašnjeg samopouzdanja, koje je bilo sklisko kao na kiši.
Na porti se predstavila, „Winona Grey, imam dogovoreni sastanak u deset sa Sarom Hamm.“
Službenica na porti potvrdno je kimnula glavom i uputila Winonu u niz sigurnosnih mjera koje su postale uobičajenom praksom u svim dijelovima zemlje. Stavila je posjetiteljski bedž, prošla kroz detektor metala, pokazala dvaput svoju osobnu iskaznicu a zatim su je otpratili do ureda tužiteljice Sare Hamm.
Bio je to vrlo službeno uređen prostor, bez biljaka u lijepim teglama ili obiteljskih fotografija na stolu. Veliki prozor gledao je na parkiralište.
Ali je žena koja je sjedila za stolom izazivala Winoninu pažnju.
Godine su bile nježne prema Sari Hamm. Bila je visoka i mrša¬va, izgledala je mišićavo poput trkača na duge staze. Winona je u njoj vidjela ženu koja, kad je pod stresom, poseže za svojim tenisicama za trčanje umjesto da se lati frižidera.
„Gospođo Grey“, rekla je, odgurnuvši se u svojoj stolici od stola. Kotačići njene stolice zaštropotali su po parketu. „Ovo je iznenađenje. Nisam očekivala da ćemo se ponovo vidjeti.“
Winona je sjela. „Cijenim vašu dobru volju što ste me primili u tako kratkom roku. Nisam ostavila baš najbolji dojam kad smo se prvi put srele.“
Čini se da je to iznenadilo Saru. Njene savršeno oblikovane obrve malo su se skupile. „Baš suprotno, dojmila me se vaša strastvenost, premda je bila upotrijebljena na krivom mjestu. Vi ste njegova šogorica. To sam i očekivala. Možete li mi reći zašto odmah niste preuzeli njegov slučaj? Budući da vam je očito jako stalo.“
„Jednostavan odgovor bio bi da nisam imala iskustva s kri¬minalom.“
„A u međuvremenu ste ga stekli.“
Nije nikakvo čudo da se ova žena probila u svom poslu; ništa joj nije moglo promaknuti.
„Ne.“ Winona se primaknula prema naprijed. „Što mislite
o Royevoj obrani?“
„Bila je stručna.“
„Jedva, i obje to znamo.“
„Mislite ga tužiti? To će biti teško. Čak da je zaspao za vrijeme rasprave, nisam sigurna da biste dobili spor.“
„Znam.“ Winona je uzdahnula. „Vjerujte mi, proučila sam svaku pojedinost.“
„I DNK je bio vaša najbolja zamisao?“
Winona nije bila sigurna da li je to uopće bilo pitanje. Možda. Bilo kako bilo, ovo je bio taj trenutak. Psihički se pripremila i rekla, „Mislim da nije. Hoću reći, to nije bila moja nabolja zamisao.“
Tužiteljica se jedva primjetno namrštila. „Zaista?“
Winona je pokušala duboko udahnuti, a da se to ne primijeti. Bože, molim te pomozi mi da kažem što treba na pravi način. Savje¬tovala se s odvjetnicima koji su radili na projektu oslobađanja krivo optuženih i oni su joj rekli da bude iznimno pažljiva. Ako uspije uvjeriti Saru Hamm — zaista uvjeriti — zajednička peticija bila bi najbolji put za rušenje Dallasove presude. U suprotnom, doći će ponovo do sukoba, a Winona je htjela izbjeći svađu s tužiteljicom, bude li to moguće. „Dopustite mi da najprije kažem što mislim. Roy je u najboljem slučaju bio neefikasan. Nikad nije unajmio istra¬žitelja da prouči nužne detalje. Da jest, onda bi zasigurno naišao na nedosljednosti u svjedočenju Myrtle Michaelian. Ona je, naime, rekla da je te noći prepoznala Dallasovu tetovažu, ali je zapravo nije mogla vidjeti. Njegova tetovaža je na lijevoj ruci...“
„Sve ste to već iznijeli u svojoj peticiji, gospođo Grey. Ne moram to ponovo slušati.“
„Znam. Samo želim da to imate na umu. Zajedno s činjeni¬com da DNK uzorak nije bio Dallasov. Osim toga, i vi i ja znamo da je ono vještačenje dlake bila besmislica. U posljednjih deset godi¬na bilo je dosta presedana oko toga. Dođe li do ponovnog suđenja, sigurna sam da ću to moći isključiti.“
„Novo suđenje? Jesam li što propustila? Pa tu nema ničeg novog. Odluka je donesena. Sud je podržao osudu.“
Winona je izvadila spis iz svoje torbe. Pružila ga je Sari, rekavši, „Ovo je novo.“
Sara je otvorila kartonski fascikl i počela čitati dokument koji je bio pri vrhu. „Druga peticija za ukidanje presude i kazne i od¬bacivanje slučaja? I uključili ste moj ured? Očekujete da ću vam se ja pridružiti u tome? Vi ste u zabludi, gospodo Grey.“
„Nastavite čitati“, dodala je Winona. „Molim vas.“ Njezina posljednja, najbolja šansa — možda njezina jedina šansa — jest uvje¬riti ovu ženu. Ako se tužiteljstvo složi s ukidanjem presude i kazne i odbacivanjem slučaja, sud će se tomu prikloniti.
Sara je okrenula stranicu i podigla ljutit pogled. „Kad je ovo došlo?“
Winona je točno znala što je privuklo tužiteljičinu pažnju. Bili su to rezultati testiranja na koje je čekala gotovo mjesec dana. „Jučer.“
„O moj Bože“, rekla je Sara.
„Palo mi je na pamet da sam testirala uzorak sjemena samo da bih saznala odgovara li on mome klijentu. Kao što znate, ne odgo¬vara. Bila sam neiskusna, trčala sam s tim rezultatom, misleći da je on dovoljan za oslobađanje od krivnje. I tada, otprilike prije mjesec dana, razgovarala sam sa svojom sestrom. Njegovom ženom. Ona je tad nešto rekla o DNK nalazu i ja sam shvatila da nikad nisam pro¬vjerila komu zapravo pripada. Pa sam poslala uzorak u saveznu bazu podataka i saznala da se slaže s čovjekom po imenu Gary Kirschner, koji je trenutno na odsluženju devetogodišnje kazne u zatvoru Spring Creek u Sewardu. Zbog silovanja. Kad smo doznali ime, provjerili smo i pištolj. Sjećate se onog neidentificiranog otiska prstiju?“
„Naravno“, rekla je Sara, mršteći se.
„Ispalo je da također pripada Garyju Kirschneru.“
„Zašto nije bilo njegovih otisaka 1996.“?
„Tad još nije bio uhićen. Bio je skitnica. Ovisnik o drogama, uspio se provući kroz više gradova u okolici na putu prema sjeveru.
I prije nego što pitate, reći ću vam da se Dallas Raintree nikad nije susreo s Garyjem Kirschnerom.“
Sara je zurila u papire, iščitavajući ih ponovo. „Moram to proučiti. Nećemo donositi brzoplete odluke. Vjerojatno će malo potrajati.“
Winona je ustala. „Hvala vam, gospođo Hamm.“
Sara je kimnula glavom i nastavila čitati.
Winona je sama pronašla put do vratiju.
Ovaj vikend je veliki maskenbal za Halloween na rancu. Hura. Nadam se da možete prepoznati moj sarkazam, gospodo I. Iako ne čitate više moj dnevnik. To je čudno. Ja ga još uvijek pišem za Vas. Kako to? Valjda je to jedno od onih Vaših velikih životnih pitanja. Možda ču Vas jednog dana pitati.
Dakle, poslije škole sam došao ravno kući kako bih pomo¬gao na ranču. Neke klince bi to razbjesnilo, ali to su klinci koji imaju prijatelje. Kad nemaš prijatelje, onda je sasvim u redu da ideš doma poslije škole. Nema ništa gore od deset minuta nakon zvona. Tad se svi sastaju. A to može biti teško ako cijelo vrijeme stojiš sam.
Jedino mi je stalo do Cissy. Danas mi se skoro nasmije¬šila, a meni je zastalo srce. Znam da sam totalno lud no ponekad mi se čini da me voli.
Ali kao da to išta mijenja. Ona se previše boji suprotsta¬viti svome tati luzeru. Koga više briga?
Winona je bila na telefonu s Lukeom, kad je netko pozvonio na vra¬tima. „Baš divno. Netko je došao“, rekla je podrugljivo. Upravo se jadala što tužiteljici treba toliko vremena da donese odluku. On je bio jedini s kim je mogla razgovarati o tom pa je ponekad znala pretje¬rati. Ništa iznenađujuće. Ono što je ipak bilo neobično jest to što ju je on i dalje nazivao. Skoro svake subote navečer u rujnu i listopadu.
točno u minutu, sjela bi na verandu ili ispred kamina i razgovarala s njim o životu. Ponovo su razgovarali s lakoćom, kao nekada.
„Moraš biti strpljiva“, rekao je Luke. To joj je govorio tjed¬nima. „Još traje listopad. Zvat će. Znam da hoće.“
„Čekanje me ubija“, rekla je. „Ustvari, prvi put mršavim od šestog razreda. Možda mi se posreći i postanem lijepa dok Dallas trune u toj ćeliji.“
„Uvijek si bila lijepa, Win.“
Ponovo se začulo zvono na vratima.
„No, dolazim“, promrmljala je. „I zato si se kraj mene zaljubio u moju sestru. Slušaj, Luke, moram ići. Čut ćemo se kasnije.“
„Okay, sad se zaista brinem za tebe.“
„To mi puno znači. Uistinu“, rekla je, i onda dodala: „Moram ići. Zovi me sutra navečer.“ Prije no što je mogao odgovoriti, spustila je slušalicu i krenula prema vratima. „Malo strpljenja. Dolazim.“ Otvorila je vrata i ugledala svoje sestre. Aurora je bila odjevena kao da ide na Sjeverni pol — traperice, zimske čizme, debela jakna od umjetnog krzna. U rukama je držala veliku srebrnu termosicu. Kraj nje je stajala Vivi Ann, držeći šalice za kavu.
„Ideš s nama. Obuci se toplo“, rekla je Aurora.
„Ne hvala“, odgovorila je Winona. Govoreći istinu, ona je u posljednje vrijeme bila isuviše uznemirena da bi se mogla normalno ponašati prema svojim sestrama.
„Zbunjena je“, rekla je Aurora, uputivši Vivi Ann pogled koji je značio jesamlitirekla. „To je vrlo često u zadnje vrijeme. Rekla sam ti da ideš s nama. Obuci se.“
„Što je u termosici?“
„Vruća kava s irskim viskijem i tučenim vrhnjem. A sad po¬žuri.“
„Dobro. Ali nosim svoj telefon“, rekla je Winona. Nije se odvajala od telefona duže od deset minuta otkad se našla sa Sarom Hamm.
„Tko si ti? Condoleezza Rice?“ promrmljala je Aurora.
Winona ih je ostavila u svom hodniku i otišla gore da se pre¬svuče. Pet minuta kasnije sišla je odjevena u stare traperice koje je ugurala u uggice boje leda, topao štrikani džemper i kaput. Torbicu (s telefonom unutra) prebacila je preko ramena.
„Gdje je Vivi Ann?“ pitala je Aurom dok je silazila niz ste¬penice.
„U kupaonici“ Aurora joj je domahnula rukom, šapćući, „Po¬žuri.“ Kad je Winona došla, rekla je, „Pljuni sad. Da čujem.“ „Što?“
„Već tjednima izbjegavaš mene i Vivi Ann. Dobro te poznajem. To znači da nisi odustala.“
„ Što to?“ Rekla je Winona, kolebajući se.
„Nemoj da te stavim na muke.“
Winona je duboko udahnula. „Našla sam neke nove dokaze. Čekam da čujem hoće li ih uzeti u obzir.“
„Ako da?“
„Mogao bi izaći.“
„A ako ne, ostaje unutra.“ Aurora je prekrižila ruke. „Hvala Bogu da joj nisi rekla. Trenutno visi o koncu. No nemoj pobogu mene isključivati. Ja želim pomoći.“
Winona je zagrlila svoju sestru. „Hvala.“
Vivi Ann se vratila upravo u trenutku kad su se njih dvije raz¬dvojile. „Okay“, rekla je, idemo.“
Winona je krenula za njima do Aurorinog auta i sjela na su¬vozačevo mjesto. Sad kad je bila van kuće, osjećala se dobro. Nije se mogla sjetiti kad se zadnji put išla zabavljati. „Kamo idemo?“
Aurora je skrenula prema ranču.
„Ovo je naš veliki izlazak s termosicom kave i alkohola?“
Aurora se zaustavila pred kućom. Izvadila je deku, dvije male kutije i kasetofon iz prtljažnika. I potom su sve tri počele hodati; prošle su pokraj štaglja ukrašenog duhovima i vješticama, prošle su pokraj kosilice, pokrivene lažnom paukovom mrežom.
Winona je odmah shvatila kamo idu. Bila je to mala uzvisina iza Renegadeova pašnjaka, travnati brežuljak ispod starog divovskog stabla. Otuda se mogao vidjeti skoro cijeli ranč, Kanal i udaljene planine. U blizini je tekao potok lososa koji je s promjenom go¬dišnjih doba mijenjao tok i snagu, iako je, kao i svaki drugi aspekt ranca Waters Edge, u osnovi ostao nepromijenjen.
Aurora je rasprostrla deku na travu i one su, kao što su to čini¬le kao djevojčice, posjedale jedna uz drugu. Stablo planike, ogoljelo od jesenske hladnoće, služilo im je kao baldahin nad glavama; splet crnih bodljikavih grana koje su nalikovale ispruženim rukama stršio je u nebo boje lavande. Ispod njih je ležao mali komadić zemlje koji je nekad bio vrt njihove majke. Nijedna od njih nije nikada imala hrabrosti dirnuti u taj vrt, pa je on naprosto postao divlji.
„Dugo nismo bile ovdje“, rekla je Vivi Ann, sipajući vruću kavu u šalice koje je potom pružila svojim sestrama.
„Mi smo sestre“, rekla je Aurora, u čijem se glasu čuo ne¬pogrešiv ton ozbiljnosti dok je govorila. „Ponekad se moramo na to podsjetiti.“ Posegnula je za dvjema kutijama koje je ponijela sa sobom. „Ovo je za vas dvije.“
Winona je uzela malu kutiju u krilo. Otvorivši ju, zagledala se u poklon. Bio je zgužvan, izgledao je zbunjujuće, ali je znala što je, i zbog tog je saznanja osjetila napetost u želucu. Polako je podignula staklene zvončiće. Bila je to zbirka prekrasnih svjetlucavih školjaka, spojenih gotovo nevidljivom srebrnom uzicom. Kad ih je uzela u ruku, milozvučno su zveckali.
Zvončići koje je dobila Vivi Ann bili su drugačiji, napravljeni od nepravilnih komadića stakla boje dragulja. Iako se mračilo, sta¬kalca su zabljesnula kao ispunjena nekim unutarnjim sjajem.
„Divni su“, rekla je Vivi Ann, sjetivši se majke i onog zadnjeg puta kad su njih tri stajale kraj njenog kreveta i držeći se za ruke crpile snagu jedna od druge. Ostanite zajedno., rekla je mama šap tom, a suze su joj curile niz lice po prvi put svih tih mjeseci. Moje cvjetne djevojke...
„Mi smo sestre“, ponovila je Aurora. „Samo vas želim pod¬sjetiti. Štogod da se dogodi, kakve god odluke donesemo — pritom je pogledala Winonu — ostajemo zajedno.“
Winona se kucnula sa sestrama i otpila gutljaj opojnog napit¬ka. A onda je iz torbe izvadila fotografiju i pokazala je Aurori i Vivi Ann. Na toj fotografiji njihov je otac, zgodan i nasmiješen, posesivno grlio njihovu majku.
Aurora i Vivi Ann su se stisle jedna uz drugu i napeto piljile u fotografiju, kao da se radilo o iznimnom arheološkom nalazu. Iako je to na neki način bila istina. Majčinih fotografija je bilo zaista malo. Winona je često mislila da je njihova mama uklonila svoje fotografije na kojima je izgledala staro, umorno ili debelo iz obitelj¬skih uspomena.
Ali njihovu pažnju na slici nije privukla mama, nego tata. Zračio je i izgledao naočito.
Sretno.
„Uopće ga se ne sjećam takvog“, rekla je Winona.
„Ni ja“, dodala je Aurora.
„Ja se sjećam“, rekla je Vivi Ann nježno. Zvučalo je kao da žali za tim vremenima kad je rekla, „Pogledajte kako je gleda.“
„Zašto nas ne voli na takav način?“ Winona je postavila pi¬tanje premda je znala da su sve tri pomislile isto. Dakako, odgovora nije bilo.
„Gdje si našla fotografiju?“ pitala je Aurora.
„Ti si trebala biti tužiteljica“, promrmljala je Winona. „Ništa ti ne može promaknuti.“
„Osim preljuba moga muža“, odgovorila je Aurora, srknuvši gudjaj. „Čak sam toj ženi donijela kolače kad je bila bolesna.“
Vivi Ann je zagrlila Auroru. „On je bio kreten.“
„I dosadnjaković“, dodala je Winona.
„Ne zaboravi ni to da je bio ćelav“, rekla je Aurora, i napo¬kon se nasmijala. Nakon još jednog gutljaja, upitala je, „Dakle, gdje si našla fotografiju?“
„Dao mi ju je Luke.“
Nastala je tišina. Winona je razumjela zašto. Luke je bio poput Tolkienova Zabranjenog jezera; iako je bilo lijepo, ispod površine vode vrebala je opasnost. Luke ih je već jednom uništio i nitko to nije zaboravio.
Aurora je prepustila Vivi Ann da prva progovori.
Winona je trebala učiniti isto, ali tišina joj je išla na živce. „Do¬šao je do mene poslije rasprave. Čitao je o svemu tome pa je pomislio da bi mi dobro došao prijatelj.“
„On je drag“, rekla je napokon Vivi Ann, gledajući u Winonu. „Da li ga još uvijek voliš?“
Winona nije znala kako da na to odgovori. „U usporedbi s to¬bom i Dallasom...“ Slegnula je ramenima ne nalazeći prave riječi.
„To nije natjecateljski sport“, rekla je Vivi Ann, dotaknuvši je rukom. „Ljubav naprosto... jest.“
„Ionako je prekasno. Propustili smo svoju priliku. A možda je nikad nismo ni imali. Ne znam.“
Vivin je izgled odavao istinsku tugu. „Ne znaš je li prekasno. Ako postoji bilo kakva šansa, Win, iskoristi je. Zahvaljujem Bogu na ljubavi za Dallasa, iako me boli.“
Winona je spustila svoju šalicu i legla na deku, zureći kroz ogoljenu krošnju u Mliječnu stazu. „Bojim se“, rekla je tiho. Vjero¬jatno nikad prije nije izrekla te riječi naglas. Uvijek joj se činilo da izgovaranje slabosti dovodi do njihova pogoršanja, ali sad joj je bila potrebna pomoć njenih sestara.
„Strah ubija um“, rekla je Vivi Ann, i premda je bio mrak, Winona je znala da se njena sestra nasmiješila.
„Krasno. Razotkrila sam svoju dušu a ti mudruješ.“
Vivi Ann se nasmijala. „Istina, ali to su sjajne, legendarne misli. A također i istinite. Ne možeš ići kroz život u strahu.“
„Prava se našla da to kaže“, rekla je Aurora.
„Imaš pravo“, odgovorila je Vivi Ann, i legla kraj nje.
„Što bi učinila da se možeš vratiti u prošlost i da dobiješ novu priliku s Richardom?“ pitala ju je Winona.
„Puno sam o tom razmišljala“, rekla je Aurora, povlačeći koljena prema prsima. „Ali čak i kad sam najusamljenija, znam da nisam Richarda dovoljno voljela. Želim to što je imala Vivi, i ako to ne mogu imati, radije ću biti sama. Nema više kompromisa.“
Winona je zatvorila oči i upijala zvukove svoga djetinjstva — čula je konjska kopita u poljima, valove koji zapljuskuju obalu, brza¬ke u potoku lososa. Po prvi put je uživala u nepromjenjivosti ovog mjesta, u njegovoj predvidivosti. Za mjesec ili dva orke će se ponovo vratiti u Kanal, i nekoliko čarobnih tjedana svi će pričati samo o njima. Auti će se iznenada zaustavljati na cesti koja prati Kanal, a njihovi će vozači pojuriti da vide crnobijele gigante kako se prevrću
i igraju. Kasnije, kad dođe proljeće, vratit će se žabe, koje će noću tako glasno kreketati da će ljudi u polusnu zatvarati prozore.
Na ovakvom mjestu uvijek znaš što možeš očekivati, a ako si pažljiv, ukoliko pažljivo promatraš sve oko sebe, možeš vidjeti svoju budućnost jednako jasno kao i svoju prošlost. „Nikad nisam dokučila kako da prestanem voljeti Lukea“, rekla je Winona. Trebalo joj je pu¬no hrabrosti da izgovori te riječi, ali joj je bilo drago što je to učinila.
„Da“, rekla je Vivi Ann. „Ljubav je takva. No, imaš sreće. Sve što trebaš učiniti je dohvatiti telefon i pozvati ga da se nađete. Najgore što se može dogoditi je da ti kaže ne.“
„Ima i gorih stvari“, složila se Aurora.
Winona je zamišljala što bi bilo da posluša njihov savjet, da ga pozove da izađu; nije si mogla pomoći a da ne misli o tome kako nekoć nije bila dovoljno hrabra da prizna Vivi Ann svoje osjećaje, i kako je taj propust promijenio njihov život a njihov odnos učinio krhkim.
Sad je to ponovo radila, zar ne? Premda su sad njeni motivi bili drugačiji, ipak se može reći da je skrivala istinu od svoje sestre. „Ti znaš da te volim, Vivi, zar ne? Nikad te ne bih željela ponovo povrijediti.“
„Znam to. I vjeruj mi, ništa me vezano uz tebe i Lukea ne bi moglo povrijediti.“
Winona je sjela. „Što se tiče Dallasa...“
Aurora ju je gurnula laktom. „Dosta smo govorile o muš¬karcima. Ovo je naša večer.“ Natočila je ponovo tri irske kave iz termosice i pružila svoju šalicu. „Za nas“, rekla je, i sve tri su se kucnule i ispile svoja pića.
U dugoj šutnji koja je uslijedila, dok su tako sjedile jedna uz drugu, na prostirki koja je jednom krasila bakin krevet, Winona je rekla, „Možda bismo trebale presaditi mamin vrt.“
„Da, da“, rekle su Aurora i Vivi Ann u isti glas. „Vrijeme je“, rekla je jedna od njih; Winona nije bila sigurna koja je od njih to rekla, ali je također kimnula glavom.
„Vrijeme je.“
NISAM ZNAO DA SE ŽIVOT MOŽE TAKO BRZO PROMIJENITI.
Moram na sekundu spustiti olovku. Ruka mi se trese. Okay, evo što se dogodilo. Sve ću napisati tako da NIKAD NE ZABORAVIM NI SEKUNDU.
Jučer je bio običan, dosadan dan za školu, i mama me rano probudila. Bio sam presretan. Bili smo u kuhinji i jeli doručak kad je došla teta Winona. Nije kucala niti slično. Samo je rekla da me treba cijeli dan.
Ali on mora u školu, rekla je mama, a Halloween ma¬skenbal je za dva dana. Trebam njegovu pomoć za tisuću stvari.
Molim te, rekla je Winona. Bit ću ti zahvalna. Mama je zakolutala očima kao što to obično čini i rekla dobro, vodi ga sa sobom. Ionako markira u školi.
I odjednom sam bio slobodan. Teta Winona me pogle¬dala i rekla mi da se odem otuširati i da obučem hlače koje mi nisu prevelike. Ne želim gledati tvoje gaće. Već sam se spremao reći da to ne dolazi u obzir no ona mi je rekla da mogu i ostati ovdje i ići u školu.
I zato sam se lijepo uredio.
Ušli smo u Winonin auto i odvezli se. Cijelim sam je putem ispitivao kamo idemo dok smo se vozili uz Kanal, no
ona mi nije htjela reći iako sam osjećao da bi mi rado rekla. No djelo se vrijeme smješkala.
Bio sam toliko zaokupljen zapitkivanjem da nisam ni primijetio kad smo sišli s autoceste. I tad sam ugledao pu¬tokaz za zatvor.
Šališ se? Rekao sam. Prije sam se smijao i gurkao je dok smo se vozili, no nakon što sam vidio znak, sledila mi se krv u žilama.
Nisam ništa htjela govoriti tvojoj mami, za slučaj da nešto pođe po krivu, rekla je teta Winona. A onda me značajno pogledala. Sve se uvijek može pokvariti u zadnji čas. To je jedna od stvari koje sam naučila.
Kako? Bih je sve što sam mogao reći.
Tražila sam da u laboratoriju naprave još neke testove i onda smo saznali tko je zaista bio te noći u kući Cat Mor¬gan.
Nije bio tvoj tata, rekla je. Pa je tužiteljica podržala moj prijedlog za odbacivanjem slučaja.
Do sutra će sve izaći u novinama, zato te vodim da ga vidiš prije nego što će te kamere pratiti u stopu.
Ali što ćemo s mamom?pitao sam.
Ne brini za nju, rekla je teta Winona. Aurora će biti s njom cijeli dan, zatvorit će vrata ranča i isključiti telefon. Ne želim da tvoja mama sazna za ovo dok on ne bude na slobodi. Za svaki slučaj. Ona ne bi mogla podnijeti novo razočaranje.
Dovezli smo se pred zatvor koji je izgledao isto kao i kad sam ga vidio prvi put, sivo i gnjusno. Zaustavili smo se na parkiralištu i izašli. U stražarevoj kuli čuvar je hodao gore dolje.
Zaboravio sam svoju đačku iskaznicu, rekao sam izne¬nada. Hoće li mi dopustiti da ga vidim? Prije nego što mi je teta Winona uspjela odgovoriti, začuo se zvuk otvaranja velikih crnih vrata.
I vidio sam ga. Mog tatu. Izlazio je iz zatvora u pratnji čitave garde; nosio je crne prevelike levisice i zgužvanu crnu košulju. Nisam mogao reći koliko mu je dugačka kosa jer je nosio rep.
Krenuo sam prema njemu, zureći u njegovo lice koje je toliko nalikovalo mojem.
Noah, rekao je, i tad sam shvatio da nikad dotad nisam čuo njegov glas.
Došao si, rekao je, i on je prvi od nas dvojice zaplakao. Rekao je nešto što nisam razumio, ali zvučalo je poznato: bilo je to nešto što mi je znao govoriti dok sam bio mali, nešto što mama nije znala. Bilo je to nešto naše, moje i tatino.
Rekao je da znači „Jaši poput vjetra“ na jeziku njegove mame. Bože, rekao je zatim. Ostavio sam malog dječaka u maminom naručju a vidi ga sad, pravi čovjek.
Onda me zagrlio i rekao mi. Nedostajao si mi, mali čovječiću.

http://www.book-forum.net

34Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Empty Re: Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 7:39 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
30. poglavlje

Bilo je doslovno tisuću stvari za obaviti do početka Halloween maskenbala u petak. Bez Noaha, Vivi Ann je imala posla preko glave. Otac je poslije doručka otišao po svoj traktor, a pomoćnik je krenuo nahraniti junce.
Aurora se pojavila oko podneva pa iako nije bila od velike pomoći, slijedila ju je kao sjena veći dio dana, a onda je u sumrak sjela s njom na verandu. Bijela je ograda bila ukrašena raznobojnim školjkama, kamenčićima i stakalcima; generacije žena i djece iz obi telji Grey obilježavale su svoj teritorij blagom koje su iskopale na svojim obalama. Vivi Ann je još uvijek imala zadnju školjku koju je dobila od mame, pa makar je više nije nosila sa sobom, ona je uvijek bila tu, čekajući je na verandi.
Sljedećih nekoliko sati provele su sjedeći na terasi i razgovaraju¬ći, često se smijući, a na trenutke u tišini. Zapravo je cijeli ranč danas bio iznenađujuće tih; nijedan kamion nije skrenuo prema kolnom prilazu, telefon također nije nijednom zazvonio. Napokon, oko devet sati, Aurora je pogledala na sat i rekla, „Mislim da sam dovoljno dugo ostala. Idem sad.“
Nakon što je Aurora otišla, Vivi Ann je ušla u kuću da nazove Noaha. Kako nije mogla dobiti slobodnu liniju, malo je istraživa¬la i ustanovila u čemu je problem: telefon je bio isključen. Bijesna, ponovo ga je uključila i nazvala Noaha na mobitel. Javio se nakon nekoliko zvona.
„Hej, mama. Pokušavao sam te nazvati.“
„Znam. Žao mi je. Telefon je, ni sama ne znam zašto, bio isključen. Jesi li na putu kući? Sutra imaš školu.“
„Hm... da... cijeli dan pomažem teti Winoni u raskrčivanju tavana i još nismo gotovi. Mogu prenoćiti kod nje? Ona će me odvesti sutra u školu.“
„Daj mi je.“
Winona je preuzela telefon. „Ne brini. Ja sam tu i sve je u redu. Bit će u školi na vrijeme.“
Vivi Ann je htjela reći ne, htjela je da se Noah vrati kući, ali sam zato jer je bila usamljena, pa je rekla, „Onda dobro. Reci mu da ga volim.“
„Naravno“.
Sklupćala se na sofi, stavila slušalice, pojačala ton i počela sluša¬ti glazbu na svom iPodu; kad su joj se oči počele sklapati, otišla je u krevet. Osjećala se čudno sama u kući. Čula je razne nove zvukove. Prvi put joj je palo na pamet kako će to biti kad Noah jednog dana odraste i ode iz kuće. Kako će ova koliba biti tiha.
Uzdahnuvši pri toj pomisli, utonula je u san.
Nešto kasnije probudilo ju je nekakvo kloparanje. Prigušeno, ali pravilno i jednolično, poput stolice za njihanje. Ili nalik na topot konja u tami.
Dallas. Prepustila se uspomenama koje su je odvele u daljinu...
A onda je shvatila da to nije bio san. Zvuk je bio stvaran. Probudila se, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, dohvativši ogrtač koji je bio prebačen preko ograde kreveta. Obukla ga je, pritegnula izlizani pojas i uputila se kroz kuću, osluškujući.
Otvorila je vrata, izašla na verandu i zatvorila vrata za sobom. Sedefasti Mjesec visio je iznad udaljenih planina. Njegovo je svjetlo rasvjetljavalo sve pod sobom, pretvarajući polja u krpice tamnoplavog baršuna.
Mjesečina je obasjala čovjeka koji je jahao bez sedla i uzda.
Činilo joj je da se napokon izgubila razum; nakon tolikih go¬dina napokon se dogodilo.
Krenula je prema ogradi, ne mareći za to je li konačno polu¬djela, ali zapravo je uživala. Odavde je jedino mogla vidjeti njegovu bijelu majicu; biještala je na mjesečini kao ispod reflektora. Ispod njega je bio Renegade, jedva prepoznatljiv u mraku, ali je uspjela opaziti njegovo skladno gibanje, njegove gipke korake kao nekad, kad je bio prvak. Još jedan znak njenog ludila: Renegade je opet bio zdrav. Dakako.
Pokušala je ostati tamo gdje je bila, no kao i prije šesnaest go¬dina nije se mogla oduprijeti zovu. Pod nogama joj je škripao drveni pod na verandi.
Krenula je niz travnati brežuljak, pazeći da se ne posklizne po rosnoj travi, i došla do ograde pašnjaka.
Prošli su pored nje, napravili krug i zaustavili se pred njom. Činilo se kao da se miljama daleko čuje samo Renegadeovo teško disanje, kao da se i samo more utišalo u iščekivanju.
„Vivi“, rekao je Dallas, a zvuk njegova glasa toliko ju je uz¬budio da je zateturala i čvsto se uhvatila za ogradu.
„.. .Ti nisi stvarno tu...“
Stala je. Trebalo joj je više snage nego što je imala da bi nešto rekla; činilo joj se kao da pokušava oblikovati riječi od djelića sebe koji su blijedjeli.
„Jesam.“
Sišao je s konja, pogladio ga po njušci i počešao po ušima, a potom je polako krenuo prema Vivi, te je provukavši se ispod ograde došao ispred nje.
Prvi put nakon tolikih godina nitko nije motrio njihove po¬krete, nije bilo prljavog pleksiglasa između njih. Izgledao je stariji i tužniji; crte na njegovu licu bile su duboko urezane. A njezina je bol bila toliko duboka da se otvorila i ona je upala u nju. „Ostavila sam te tamo samog. Znam da mi ne možeš oprostiti. Ni ja sebi ne mogu oprostiti, ali...“
Primaknuo se bliže, dotaknuo joj lice, pa vrat. Potom ju je privukao bliže.
Osjećala je kako se vraća u život u njegovim rukama. Priljubila se uz njega, strahujući da će nestati ako ga pusti, užasnuta od pomisli da će trepnuti i shvatiti da joj se sve samo pričinilo.
Dodirnula je njegovo lice, i vršcima prstiju brisala njegove suze. „Dallas“, rekla je, „Nemoj plakati...“
Uzeo ju je u naručaj i ponio uz klizavi brežuljak preko verande u kolibu, koja je nekad bila njihovo tajno ljubavno skrovište, potom njihov dom, a sad mu je bila strana. No njihova je spavaća soba bila na istom mjestu i on ju je odnio tamo, otvorivši vrata nogom.
Položio ju je na krevet i kleknuo. Mjesečina je provirivala kroz prozor i obasjavala bijele plahte. Okrenula se prema njemu i počela ga nastrpljivo svlačiti. Neobuzdanim kretnjama pokušala je skinuti njegovu majicu, otkopčati njegove hlače; on je razmotao njezin iznošeni ogrtač i spustio ga niz njena leđa.
Dodirivali su se strašću koja može proizaći samo iz dugogodiš¬njeg čekanja. Njihovo disanje je postalo nepravilno, a obrazi vlažni od suza. Na vrhuncu uzbuđenja ona je kriknula ime koje je držala u sebi tijekom dugih i praznih godina.
Winona, Aurora i Noah su sjedili za stolom u Winoninoj dnevnoj sobi i igrali neku društvenu igru s kartama. Dakako, ipak su najviše razgovarali o Vivi Ann i Dallasu. Svi su bili toliko uzbuđeni da su se teško mogli usredotočiti na igru. Winona je upravo bila na potezu kad je zazvonio njen mobitel.
Svi su spustili svoje karte na stol, a Winona je požurila da se javi. „Halo?“
„Hej, Winona. Oprosti što zovem tako kasno.“
Odmah je prepoznala glas posrednice za prodaju nekretnina i uzdahnula. „Hej, Candace.“
Noah i Aurora su sjeli natrag na svoja mjesta,
„Kako ti mogu pomoći?“ pitala je Winona, pokušavajući sa¬kriti razočaranje. Nije stvarno očekivala da će se Vivi Ann javiti još večeras, ali...“
„Upravo me zvao jedan liječnik koji želi iznajmiti tvoju kuću na obali. On je sad negdje vani i htio bi je vidjeti. Obično ostavim sve i odjurim, no djeca su u krevetu. A budući da dosad nije bilo puno interesenata...“
„Idem ja“, rekla je Winona. Upravo joj je tako što trebalo: da nečim zaokupi misli. „Hvala.“ Spustila je telefon, kratko se ispričala Noahu i Aurori i pošla prema svom autu.
Silno joj je prijala duga vožnja po mraku. Dok je prolazila po¬znatim ulicama i promatrala okolinu obasjanu prekrasnom srebrnkastom mjesečinom, ponavljala je u sebi što se sve danas dogodilo. Bio je to nesumnjivo nabolji dan u njenom životu. Nikad neće zaboraviti niti jedan trenutak, od Dallasova zagrljaja do njegova tiho izgovo¬renog Hvala i izraza Noahova lica kad se prvi put susreo sa svojim ocem.
Skrenula je prema svom zapuštenom kolnom prilazu i parkirala kraj velikog plavog kamioneta. Još je uvijek razmišljala o Dallasu kad je onaj koji ju je čekao izašao iz sjene.
Luke.
Najednom se stvorio kraj nje.
„Što radiš ovdje?“ rekla je. „Ti ne trebaš iznajmiti moju kuću.“
„Ne. Samo sam te htio vidjeti nasamo. Vozio sam cijelu noć.“
Nije shvaćala o čemu se radi. „Rekla sam da ću te nazvati sutra poslije...“
„Kad si mi rekla što si učinila za Vivi Ann i Dallasa, sve o čemu sam mogao razmišljati bilo je kako bi bilo imati te na svojoj strani.“
Zakoračila je prema natrag, mršteći se. Nije htjela krivo pro¬tumačiti to što se događalo, nije htjela pridavati značenje njegovim riječima, njegovom pogledu. „Ja sam uvijek bila na tvojoj strani, Luke. I onda kad nisam trebala biti.“
„Ali ja nisam bio na tvojoj strani, jel’ tako?“
„Ne.“ I to je bilo ono što nije valjalo medu njima. Iznenadilo ju je što je on to vidio.
„Žao mi je“, rekao je prostodušno.
Nije znala što da kaže na to. Ona mu je oprostila — i samoj sebi — već odavno. „Ništa nova, Luke.“
Došao joj je sasvim blizu, i kad ju je pogledao, ugledala je cijeli njihov život u njegovim očima, sve što je bilo njihovo — ono što se dogodilo između njih i ono što se nije dogodilo — i u tom jednom pogledu vidjela je da ona nije bila jedina koja se promijenila. „Vje¬ruješ li u drugu priliku?“
„Naravno.“
Uzeo ju je za ruku, kao što je to učinio u bezbroj kritičnih trenutaka u njenom životu. „Želiš li upoznati moje kćeri? Slušaju o tebi već godinama.“
„Kad možemo otići do njih?“
Winona je očekivala to pitanje od svog nećaka, znala je zapravo da je to prvo što će je ujutro pitati. Zagrlila ga je, smiješeći se još od sinoć. „Uskoro.“
„Moja tata je super, zar ne? rekao je Noah. U posljednja dva¬deset i četiri sata Winona je primijetila da se Noah naučio smijati od uha do uha. Potpuno je nestao mrzovoljan i prkosan izgrednik kojemu je kosa padala preko očiju; na njegovo je mjesto došao mla¬dić koji je prebrodio teška vremena. Mladić koji je naučio da unatoč tomu što se loše stvari događaju, dobro može pobijediti.
A to mu je poklonila Winona.
„Hvala, teta“, rekao je Noah kao da čita njene misli. A to nije bilo čudno jer je i ona znala što on misli proteklih dana.
„Ne. Hvala tebi, Noah.“ Zagledala mu se u lice. „Napravila sam veliku grešku s tvojim roditeljima. Najveću grešku u svom ži¬votu. Sve dok se nisi pojavio sa svojom izgužvanom novčanicom od jednog dolara, mislila sam da je isprika sve što trebam ponuditi. Sve što sam imala. Ti si mi pružio priliku da ispravim to što sam učinila.
I zato, hvala ti.“
Oko devet sati, prvo Je nazvao jedan novinar. Winona je rekla, „Nemam komentara“, i spustila slušalicu, ali nekoliko trenutaka kasnije, kad je telefon ponovo zazvonio, znala je da je njihovoj pri¬vatnosti došao kraj. Otišla je u gostinsku sobu i probudila Auroru, koja je sinoć bila budna do kasna, slušajući Winonine priče o Lukeu. „Dođi, sestrice. Vrijeme je za pokret. Objavili su vijest.“
Nekoliko minuta kasnije, kad je Noah sišao stepenicama u čistoj odjeći, oprane osušene kose, zataknute iza ušiju, znala je da je došao čas. „Idemo reći tati.“
Aurora je progunđala. „Radije bih se ponovo udala za Ric harda.“
Winona se nasmijala, i povela ih prema autu. Vožnja do ran ča prošla je u hipu, i kao što se moglo očekivati, novinari su stajali ispred zatvorenih vratiju.
„Privatni posjed“, podsjetila ih je Winona otvarajući vrata, prolazeći kroz njih i ponovo ih zatvorivši za sobom.
„Što će reći djed?“ pitao je Noah nekoliko trenutaka kasnije, kad su izašli iz auta.
„Bit će mu drago“, rekla je Winona, želeći da bude tako.
Aurora se nasmijala.
Uspeli su se stepenicama, pokucali na vrata i ušli unutra.
Otac je sjedio na sofi u dnevnoj sobi. Pogledao ih je stisnutim, gnjevnim očima. „Je li to istina?“
„Dallas je jučer pušten na slobodu. Trenutno je s Vivi u kolibi“, rekla je Winona.
Otac je duboko udahnuo i izdahnuo. „O, Bože. Što će reći ljudi?“
„Reći će da smo pogriješili“, rekla je Winona.
„I da je Winona ispravila grešku“, dodala je Aurora gubeći strpljenje.
„Ispravila? Misliš da nam je sad bolje.“
Winona je očekivala takvu reakciju. „Učinila sam dobru stvar, tata. Bez obzira što ti misliš, znam da je tako. A sad ćemo svi za¬jedno kao obitelj otići do kolibe i zaželjeti Dallasu dobrodošlicu.“
Otac je sjedio bez riječi, i stiskao šake. Vidjela je kako mu se usta skupljaju u bijesu, ali i kako također drhte, i nije mogao pogledati svoje kćeri u oči, i prvi put u životu ga je vidjela na način kako ga je vidjela Vivi Ann, kao čovjeka nesposobna da pokaže i najmanju emociju.
Došla je do njega, i kleknula. Cijeli se život osjećala slabom u njegovoj prisutnosti; sad je znala da je ona ta koja je jača. A možda je uvijek bilo tako. „Pođi s nama, tata. Mi smo obitelj Grey. To je važno. Pokaži nam svoje istinite boje, pokaži nam kakav si bio nekad.“
Nije je pogledao, možda nije mogao. Samo je ustao, otišao u svoju sobu i zalupio vratima. Nije morala otvoriti ta vrata da bi vidjela što sad radi: stajao je uvijek na istom mjestu i gledao kroz prozor u svoj vrt, svoj posjed i ispijao piće, premda je bilo jutro.
Je li se lomio iznutra ili se možda smijao? Je li ga mučilo sve što nije učinio, nije rekao, ili je bio prazan? Tragedija je bila u tome što nije znala odgovore na ta pitanja, što ih vjerojatno nikad neće ni saznati. Štogod da je osjećao ili nije osjećao, pripadalo je njemu samom. On je odabrao da bude otok, izdvojen i sam. „Idemo“, rekla je, izmjenjujući značajne poglede s Autorom. „Nemamo što više čekati.“
Vivi Ann i Dallas proveli su cijelu noć vodeći ljubav, ponovo upo¬znajući jedno drugog. Također su razgovarali o tome kako ih je Winona spasila. Konačno, nakon što se diglo sunce na narančasto plavom nebu, sjeli su na krevet ovijeni plahtama oko svojih golih tijela, i razgovarali o važnim stvarima.
„Noah je sjajan dečko, Vivi. Napravila si odličan posao s njim. Jučer sam proveo cijeli dan s njim.“
„Napravila sam grozan posao“, rekla je tiho, posramivši se i opet zbog toga što se slomila kad je ostala bez Dallasa.
„Nemoj“, rekao je. „Izgubili smo dovoljno vremena. Nema kajanja. Misliš da si ja ne predbacujem što te nisam htio vidjeti kad si dolazila u posjete? Bio sam isuviše ponosan.“
„Ali ja sam na kraju odustala.“
Nasmiješio se, maknuo joj znojnu kosu s očiju i ponovo je po¬ljubio. „A ja sam se predao. No ništa od toga više nije važno.“
Htjela ga je još nešto pitati kad su začuli kucanje na vratima.
„To je sigurno tata“, rekla je Vivi Ann. „Sigurno se pita koga vraga nisam pripremila doručak.“
Iskrala se iz kreveta, zaogrnula ogrtačem i otišla otvoriti vrata.
Na vratima je stajala cijela njena obitelj s osmijehom na licu. Zapravo, skoro cijela obitelj. Tate nije bilo. To ju je malo zaboljelo, podsjetilo na stvari koje bi radije zaboravila, na odnos koji je nestao ili nikad nije bio uspostavljen. Čak ni sada nije bila sigurna.
„Hej, mama“, rekao je Noah.
Vivi Ann je najprije pogledala u Winonu. Obuzela ju je Ijubav kojoj nije mogla sagledati granice. „Ti si moj heroj“, rekla je uzbu¬đeno. Zagrlila ju je svom žestinom i prošaptala, „Hvala ti.“ Kad se odmaknula, obje su plakale.
Dallas joj je došao iza leđa, obujmivši je posesivno oko struka. Ta ih je kretnja jednostavno oslobodila. Svi su se počeli međusobno grliti i ljubiti i plakati. Vivi Ann se odjednom našla kako stoji na travi ranca, drži svog muža za ruku i gleda kroz suze svoju obitelj Grey i zemlju koja ih je odredila. S mjesta na kojem je stajala mo¬gla je vidjeti goleme zimzelene koji su stršali ponad kolibe, duboko ukorijenjeni u plodnu zemlju, i prostrana zelena polja, uspavana za hladne jeseni, ali spremna za novi život s povratkom proljeća. Ispod štaglja nalazila se kuća u kojoj je odrasla, kao djevojka među drugim djevojkama, poznavajući dobro osjećaj pripadnosti. To je nešto što je namjeravala prenijeti drugima, ne samo svome sinu, nego i svo¬me mužu, koji još uvijek nije shvaćao da pripada ovom rancu, ovoj zemlji. Bit će to njihov dar, nešto što će sadašnja generacija obitelji Grey prenijeti budućim naraštajima: spoznaju da međe nečijeg posjeda nisu i granice njegova doma. Važno je ono što jesi, ljudi koje nosiš u srcu i s kojima ostaješ zauvijek, a naročito u teškim
vremenima.
Vi niti ne slutite, gđo I., da ste me spasili svojim glupim pitanjima.
Tko sam? To je bio okidač. Nisam znao tko sam u prvom srednje niti tko bih želio biti a sasvim sigurno se nisam htio ni pitati. Ali sad želim.

Kad je moj tata došao kući, sve se promijenilo. Čim smo se pojavili na rancu, ljudi su počeli dolaziti. Među prvima, Myrtle, Cissy i njen tata.
Svi smo neko vrijeme samo stajali i gledali se. Kao u ne¬koj čudnoj igri. A onda je Myrtle došla do mog tate i rekla: Izgleda da sam pogriješila.
U redu, rekao je vrlo tiho. Vidio sam koliko je to značilo Cissynoj baki, to što joj je oprostio, i po prvi put u životu sam osjetio kako je to biti ponosan na svoga tatu.
A onda je otišao do Cissy i rekao. Dakle ti si djevojka koju voli moj sin.
A Cissy je kimnula glavom i počela plakati rekavši. Na¬dam se.
Ti si sve ovo započela. Hvala ti.
Nakon toga je Cissy došla do mene i poljubila me i sve je izgledalo tako nestvarno, iako je bilo stvarno, a meni je bilo drago jer sam tada pomislio: To sam ja.
Ja sam Grey i Raintree i ova zemlja do koje mi nikad nije bilo stalo je mjesto kome pripadam, a ovaj grad nije takav kakvim sam ga smatrao. Neki ljudi ne vjeruju u mog tatu i mene — i možda nikad ni neće — ali nema veze. Jer mi vjerujemo u nas i mi smo zajedno. Mnop su ipak došli
i zaželjeli mom tati dobrodošlicu. Osim djeda, naravno. To me zbilja naljutilo, ali kad sam to rekao tati, on se samo nasmiješio i rekao. Pusti starca na miru. I poslušao sam ga.
Te večeri kad su svi otišli i u kući smo ostali samo mama, tata i ja, pogledao sam kroz prozor i vidio da nas Renegade gleda. Tata je došao do mene, stavio mi ruku na rame i rekao. Mislio sam na tebe svaku noč, Noah. Svaku noć
Onda nam se pridružila i mama rekavši. Što moji dečki rade ovdje sami?
A ja sam rekao ono što mi je jedino palo na pamet: Čekamo te.
Evo me, rekla je mama. Ova je obitelj dovoljno dugo čekala. Tko se hoće kartati?
A tata je rekao. Može. Vrijeme je da naučim svoga sina kako se igra poker.
Njegovog sina.
Tad sam napokon dobio svoj odgovor, tad sam napokon shvatio tko sam.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Kristin Hannah - Boje istine - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-