17. poglavlje
G
odine su polako prolazile.
1997.
1998.
1999.
Aurora je bezbroj puta pokušala pomiriti svoju obitelj, ali Vivi Ann nije imala prostora za praštanje u svome stisnutom srcu, a istina je da se nije ni trudila napraviti mjesta. Otac i Winona suviše su je duboko povrijedili. Svake subote Vivi Ann bi ostavila Noaha s Aurorom i potom vozila dva i pol sata do zatvora, da bi ondje mo¬gla sjediti iza prljavog pleksiglasa i razgovarati s Dallasom preko crne telefonske slušalice. Roy je ulagao jednu žalbu za drugom, i svaka se poput zabludjelih brodova razbila u paramparčad. Osjećala se kao da je vezana uz strašnu klackalicu koja joj je svakim svojim pokretom odnosila dio duše. I kad ju je Roy apokon nazvao i rekao da je po¬sljednja žalba odbijena, brzo je dodao, „Ali ne brini, idem na Savezni sud.“ I tako je i dalje pokušavala vjerovati, a mjeseci su prolazili.
Jedini način da se održi na životu bio je da umrtvi sva svoja čula. Gutala je Xanaxe poput bombona tijekom dana, a oni su joj pomagali da izdrži, da se smije i da govori, da se pretvara da živi u stvarnom svi¬jetu. Aurora je bila njena čvrsta ruka, njen oslonac u tome. Međutim, kad je Vivi Ann noću bila sama, suviše je pila te je svoga sina ili stalno držala na rukama, ili potpuno ignorirala. Ponekad bi samo sjedila.
njišući se u ritmu glazbe u svojoj glavi, i slušala kako Noah plače ili je doziva, a ona bi se pokušavala sjetiti kako se osjećala kad je dodirivala Dallasa, kad je bila u njegovu naručju. Uspomene su polako blijedile, a bez njih nije imala ništa čime bi se oduprijela svome ništavilu, pa je priznavši poraz, utonula u dubok i nemiran san na sofi.
Za vrijeme svojih subotnjih posjeta propustila je nekoliko važ¬nih događaja — Noahovu prvu vožnju triciklom, njegovu predškol¬sku zimsku priredbu, čak i njegov četvrti rođendan. Govorila si je tada da je on još malen, i da će joj povjerovati ako mu kaže da je njegov rođendan u nedjelju — i povjerovao joj je — ali je primijetila kako ju je Aurora gledala puna sažaljenja, te je morala odvratiti po¬gled. Te noći, kad su svi rođendanski ukrasi bili u košu za smeće, popila je toliko tekile da je propustila svoju poduku sljedeće jutro.
Bio je listopad 1999. godine, subota. Gotovo četiri godine od Dallasova uhićenja.
Sjedila je u svom kamionetu na zatvorskom parkiralištu i kroz prednje staklo promatrala sive zidove. Kiša je padala svom silinom da je prozorsko staklo izgledalo živo, gotovo savitljivo. Kroz takvu distorziju, vidjela je impozantnu betonsku masu strogo čuvanog za¬tvora. Vidjela je zatvorske zgrade u različitim vremenskim uvjetima, no čak i na blještećem suncu, okružen zelenilom i plavim nebom, zatvor je izgledao sumorno i prijeteće. Kiša ga je učinila jadnim i izgubljenim, gotovo skvrčenim podno brda, različito od sunčanih dana kada se činilo da prkosno stoji na njegovim obroncima.
Prošla je uobičajen rutinski postupak, jedva još primjećujući kako je zastrašujuće biti unutra. Jedino što je uočavala tih dana bili su zvukovi — zveckanje vratiju, škljocanje brava, udaljeno brujanje podignutih glasova.
Sjela je na svoje uobičajeno mjesto s lijeve strane pregradka.
„Hej, Vivi“, rekao je kad je sjeo preko puta nje.
Napokon se nasmiješila. Usprkos tomu što je u svakodnevnom život bila apatična, nije mogla poreći da se ovdje, s njim, nije osjećala živom. Suludo kao što je i bilo, radovala se što ga vidi, što mu može biti blizu, iako se nisu mogli ni dotaknuti. „Dallas.“ Izgovorila je njegovo ime poput molitve, ono je gotovo postalo molitvom. Izvadila je iz džepa najnoviju Noahovu fotografiju. Na njoj je Noah izgledao kao vedar i nasmijan šestogodišnjak s bejzbol kapom i palicom.
Dallas je zurio u fotografiju, dotaknuvši rukom staklo kao da se nada da ono barem ovaj put neće zaustaviti njegovu ruku.
Vivi An je znala što je on vidio na slici: dječaka. Godine Dallasova utamničenja vidjele su se na licu njegova sina. Noah je bio viši, mršaviji, zasigurno je prestao biti beba. I prestao je pitati za tatu, kojeg se nije više sjećao.
„Nedostaješ mu“, rekla je Vivi Ann.
„Nemoj to raditi“, odgovorio je. „Nije nam mnogo preostalo. Budimo barem iskreni jedan prema drugome.“
Trebala je znati da mu ne može lagati. Iako su sada bili razdvo¬jeni bodljikavom žicom i pleksiglasom i betonom, njihov je odnos bio snažan kao i prije. „Kad bi mi samo dopustio da ga dovedem da te vidi...“
„Već smo o tome razgovarali. Ne želim da me vidi ovakvog. Bolje je da me zaboravi.“
„Nemoj to govoriti.“
Zašutjeli su, i gledali jedno u drugo kroz prljavu plastiku, drže¬ći ruku na velikoj crnoj slušalici, bez riječi. Nije bila sigurna koliko je to trajalo, ta tišina, ali kad se oglasilo zvono koje je najavilo kraj posjeta, ona se lecnula.
„Izgledaš umorno“, napokon je progovorio.
Htjela se pretvarati da ne zna o čemu govori, slagati mu opet - ovaj put sa zbunjenim osmijehom — ali je znala da on zna istinu, da ju je vidio na njenu licu, u njenim klonulim očima. Tijekom vre¬mena postalo je iznimno teško pretvarati se da ih čeka neka druga sudbina. Oboje su izgubili na težini, Roy je prošli mjesec rekao da izgledaju kao par hodajućih kostura. Dallasovo lice, uvijek oštro, postalo je upalo i prazno. Njegove vratne žile nalikovale su korijenju ispupčenom tik ispod zemlje.
Vrijeme je ostavilo traga i na njenu licu; vidjela je promjene svakog jutra u ogledalu. Čak joj je i kosa postala iskrzana i bez sjaja zbog premalo sisanja i previše brige. Imala je trideset dvije godine, ali je izgledala skoro deset godina starije.
„Teško je“, rekla je mekim glasom.
„Još uvijek uzimaš one tablete?“
„Rijetko.“
„Lažeš“, rekao je.
Pogledala ga je, ljubeći ga svom žestinom da ju je boljelo u grudima. „Kako preživljavaš?“
Naslonio se. Rijetko su razgovarali tako otvoreno, uglavnom su se pretvarali, dok su tvrdu stvarnost uglavnom izbjegavali. „Kad sam vani u dvorištu, obično nađem neko prazno mjesto, stanem i zatvorim oči. Ako mi se posreći, zvukovi koje čujem mogu nalikovati topotu kopita.“
„Renegade“, rekla je.
„Sjećam se kad sam ju jahao po noći... one noći.“
Pogledi su im se susreli; sjećanja su bila živa, naelektrizirana. „To nam je bilo prvi put...“
„Kako se snalaziš?“
Tablete. Alkohol? Pogledala je u stranu, nadajući se da nije pri¬mijetio. „Na terasi imam staklene zvončiće koje je načinila moja mama. Kad je bila bolesna, dala mi ih je i rekla da ću, budem li pažljivo slušala, čuti njezin glas u njihovu zveckanju, kad ih pokreće vjetar. I jesam. Zapravo, činim to i sada.“ Pogledala ga je. „Sad čujem i tvoj glas. Ponekad iščekujem da zapuše vjetar...“
Šutjela je. Tako je sa sjećanjima; bila su poput srušenih elek¬tričnih vodova. Najbolje je ne prilaziti im.
„Jesi li se čuo s Royem?“
„Ne.“
„Ubrzo će se javiti“, rekla je, želeći u to vjerovati, trudeći se da u to povjeruje. „Savezni sud će preuzeti tvoj slučaj. Vidjet ćeš.“
„Sigurno“, odgovorio je. A onda je ustao. „Moram ići.“
Gledala ga je kako spušta slušalicu i odlazi.
„Volim te“, rekla je.
Odgovorio joj je oblikujući ustima iste riječi, a onda je nestao. Vrata su se zatvorila za njim.
Sjedila je sama i buljila u njegov prazan pregradak tako dugo da joj je pristupila jedna žena i potapšala je po ramenu.
Promrmljajući ispriku, ustala je i otišla.
Vožnja prema kući činila se dužom nego obično. Prevaljuju¬ći milju za miljom, nastojala je ostati pribrana. Postojalo je toliko stvari o kojima nije mogla razmišljati proteklih dana, ali kad bi se zaista koncentrirala, uspijevala je suspregnuti strah. Barem tijekom dana. Noći su bile pakao za sebe, čak ni prekomjerna doza lijekova nije bila potpuno učinkovita.
Približivši se gradu, smanjila je pritisak na papučicu gasa i usporila. Gledajući naokolo mogla se osvjedočiti da je život u me¬đuvremenu nastavio svojim tokom, dok je ona živjela po strani u sivocrnom svijetu kaznenoga sustava. Među drvećem na glavnoj ulici vladalo je bujno šarenilo jesenskih boja; počelo je opadati i prvo lišće. Trgovina s opremom za konje oglašavala je godišnju ras¬prodaju, a izlog drogerije bio je pun duhova i bundevica.
Trick or treat, Mrs. Raintree?
Lecnula se na trenutak, a potom je udarila po gasu. Stari ka¬mionet se zakašljao, zanjihao i nastavio.
Na ranču je parkirala među drvećem i pogledala na sat. Bila su tri sata. Imala je taman sat vremena da nahrani konje i da na vrijeme pokupi Noaha.
Noah.
Postojala je još jedna istina koju je izbjegavala. Počela se pre¬tvarati u beskorisnog roditelja. Voljela je svoga sina poput sunca i zraka, ali svaki put kad bi ga pogledala, odlomio bi se novi komadić njenog srca.
Morala bi to promijeniti. Od sutra će prestati uzimati lijekove, i vratit će se životu. Mora to učiniti, bez obzira da li to želi ili ne.
Osjećajući se trunčicu bolje s novim ciljem u mislima (već je ranije bila odlučila da nešto mora promijeniti, ali ovaj put je mislila ozbiljno, ovaj put je to zaista namjeravala učiniti), krenula je pre¬ma suši, gdje su držali tjednu zalihu krmne hrane. Otvorivši vrata, izvukla je tačke i napunila ih sijenom.
U štaglju je upalila svjetlo i počela hraniti konje, idući od boksa do boksa. Tu je opet pronašla malo mira i utjehe, pa se gotovo na¬smijala otvarajući vrata Clemina boksa.
„Hej, djevojko, jesam li ti nedostajala?“
Nije začula poznato njištanje, niti zvuk mašućeg repa.
Vivi Ann je znala što se dogodilo čim je stala na svježe stru¬gotine.
Clementine je ležala sklupčana na tlu, njena krupna glava bila je ispružena prema naprijed.
Vivi Ann je stajala potpuno mirno, znajući da će, bude li se pokušala pomaknuti, pasti na koljena. Samo disanje iziskivalo je napor. U tom trenutku, u hladnoj i sjenovitoj prisnosti štaglja, koji je oduvijek bio njeno najdraže mjesto na cijelome svijetu, sjetila se svega u vezi svoje divne kobile. Njihovi su životi bili duboko prožeti.
Sjećaš se kad si stala u osinje gnijezdo... kad si preskočila jarak a ja sam odletjela u grmlje bobica... kad smo prvi put osvojile glavnu nagradu?
Progutavši slinu, pomakla se i pala na koljena kraj Clemina trbuha. Dodirnula je njen vrat i osjetila da je hladan. Toliko je toga željela reći ovoj divnoj životinji — koja je bila njena posljednja stvar¬na veza s majkom — ali to više nije bilo moguće. Imala je osjećaj da ne može gutati; oči su je pekle. Kako će živjeti bez Clem? Naročito sada, kad je toliko toga već bilo izgubljeno?
Počeškala je Clemine uši. „Trebala si biti vani na suncu, dje¬vojko. Znam koliko ti je mrzak ovaj mračni štagalj.“
To ju je podsjetilo na Dallasa i na njegovu ćeliju, a usamljenost i tuga su je preplavile. Legla je kraj svoje kobile, i sklupčala se u poziciju fetusa uz njen bok, i zatvorila joj oči.
Zbogom Clem. Red mami da joj šaljem pozdrav.
Vrijeme je prolazilo, doduše puževim korakom, ali se ipak pomicalo. 2000. je godina prohujala u magli sivih i praznih dana i beskonač¬nih noći. Noah je krenuo u vrtić s pet godina (isuviše rano, mislila je Vivi Ann, trebala ga je ostaviti kod kuće još godinu dana, tako bi i učinila da je Dallas bio kod kuće, ali nije); sa šest je počeo treni¬rati bejzbol, a sa sedam nogomet. Propustila je sve njegove subotnje utakmice, i to je bila samo još jedna stvar zbog koje se osjećala kri¬vom. Aurora je stalno nudila da ide s njom u zatvor, ali Vivi Ann to nije htjela. Mogla je ići samo sama.
I onda je napokon 2001. godine primila poziv koji je iščekivala.
„Gospodin Lovejoy bi vas htio danas vidjeti.“
Bile su to dobre vijesti. Vivi Ann je to znala. Za sve vrijeme Dallasova boravka u zatvoru Roy je nikad nije pozvao da dođe u njegov ured na razgovor.
Hvala ti, Bože, mislila je Vivi Ann, dok se spremala toga jutra. Ta joj se rečenica vrtila po glavi, sve brže i brže, sve dok više nije mogla razmišljati ni o čemu drugome.
Izlazeći iz grada, zaustavila se kod škole i pokupila Noaha. Nakon svega što su prošli, zasluživao je da bude uz nju kad čuje dobre vijesti.
„Propustit ću odmor“, rekao joj je Noah iza leđa. Igrao se s plastičnim dinosaurima koje je tjerao da se međusobno bore.
„Znam, ali saznat ćemo vijesti o tvom tati. Jako dugo smo čekali na ovo. Želim da pamtiš ovaj dan, da si bio uz mene.“
„O!“
„Jer ja nikad ne odustajem, Noah. To je također važno, iako je zaista bilo teško.“
Zvukovima je pratio epsku borbu dinosaura.
Vivi Ann je poglasnila radio i nastavila vožnju. U Belfairu, građu na ulazu u Kanal, dovezla se do Royeva ureda koji se nalazio u starijoj kući na maloj parceli kraj banke.
„Evo nas“, rekla je, dok se parkirala. Srce joj je tako brzo kucalo da je osjećala blagu nesvjesticu, ali nije uzela nikakav lijek, čak ni za smirenje. Nakon današnjeg dana više nikad neće uzimati lijekove. Neće biti potrebe za tim, nakon što njena obitelj ponovo bude na okupu. Oslobodila je Noaha iz sjedalice, i povela ga za ruku cementiranom stazom prošaranom travom do ulaznih vratiju.
Kad su ušli, nasmiješila se tajnici. „Zovem se Vivi Ann Raintree. Imam dogovoreno s Royem.“
„Tako je“, rekla je tajnica. „Uđite kroz ona vrata. On vas očekuje.“
Roy je sjedio za svojim stolom i razgovarao na telefon. Nasmi¬ješivši joj se kad je ušla, pokazao joj je kamo da sjedne, rekao nešto u slušalicu i poklopio.
Vivi Ann je spustila Noaha na sofu iza svojih leđa, rekla mu da se tiho igra, a potom je sjela nasuprot stola za kojim je sjedio Roy.
„Stigla si u rekordnom roku“, rekao je.
„Godinama sam čekala na ovaj poziv, nisam li? Nismo li
svi?“
„O“, odgovorio je Roy, mršteći se. „Trebao sam to predvidjeti.“
„Predvidjeti što?“
„Što ćeš odmah pomisliti.“
Vivi Ann je osjećala da postaje uznemirena. „Zvao si me da mi kažeš da je Savezni sud usvojio njegovu tužbu, zar ne?“
„Tehnički, to se zove sudski nalog da se krivac izvede pred sud, no to nije vijest zbog koje sam te zvao.“
Noah je postajao sve glasniji, i klopotanje njegovih dinosaura također, ali Vivi Ann ionako nije čula ništa od iznenadne grmljavine u svojoj glavi. „ Što mi imaš reći?“
„Žao mi je, Vivi Ann. Opet smo odbijeni.“
Polako je zatvorila oči. Kako je mogla biti tako naivna? Što ni¬je u redu s njom? Znala je da se ne može pouzdati u nadu. Duboko je udahnula, izdahnula i pogledala ga.
Znala je da izgleda smireno i sabrano, kao da je ovaj novi neuspjeh samo privremeno pogoršanje, samo još jedna rupa na lošem dijelu ce¬ste. Neće si dopustiti da se slomi do večeras. Godinama je uvježbavala čekanje, pretvaranje, skrivanje. „Mogu li dobiti čašu vode?“
„Naravno. Tamo na stoliću.“
Ustala je oprezno se uputivši do vrča s vodom. Napunila je čašu, izvadila iz džepa nekoliko tableta i progutala ih prije no što se ponovo okrenula.
„Da li Dallas zna?“
„Jučer“, odgovorio je Roy.
Vivi Ann je sjela, nadajući se da će tablete početi brzo djelo¬vati. Nije mogla podnijeti ono što je osjećala. „Sto sad? Komu se možemo žaliti?“
„Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći, stavljao prigovore, podnosio prijedloge, žalbe. Nisam više javni pravobranitelj, to znaš. Sve sam to radio pro bono, više ništa ne mogu učiniti. Možeš angaži¬rati drugog odvjetnika, reći da sam ja nesposoban, a možda i jesam, do vraga. Mogu ti pomoći da nekog pronađeš.“ Uzdahnuo je. „Ne znam, Vivi. Znam samo da je gotovo, što se mene tiče. Žao mi je.“
„Nemoj to govoriti.“ Čula je kako očaj vrišti iz njena glasa, i oštar bijes, koji je pokušala ublažiti osmijehom. „Slušam to go¬dinama, od svih. Umorna sam već. Trebamo te, Roy, da dokažeš njegovu nevinost.“
Roy je pogledao u stranu.
U tom skrivenom pogledu, Vivi Ann je nešto primijetila. „Roy? O čemu se radi?“
„Ništa. Samo... razgovarao sam otvoreno s Dallasom ovaj tjedan. Konačno.“
„Ti znaš da on nije kriv, zar ne Roy? Rekao si mi to milijun puta.“
„Zaista ne mogu više o tom.“
Sad ju je spopao strah. Je li joj Roy dao naslutiti da mu je Dallas rekao istinu? Ustala je i pogledala ga izravno u oči. „Ne mogu pod¬nijeti ovakava sranja, Roy. Molim te. Nemoj me izluđivati.“
Pogledao ju je tužnim pogledom. „Govori s Dallasom, Vivi Ann. Dogovorio sam da ga sutra možeš posjetiti.“
„I to je to? To je sve što mi imaš reći nakon tolikih godina?“
„Žao mi je.“
Okrenula se, došla do Noaha, ščepala ga za ruku, izgurala iz ureda niz stepenice i ugurala u kamionet.
Čitavim putem do kuće ponavljala je u glavi njegove riječi, pokušavajući ih promijeniti, ublažiti. Ostavila je Noaha kod Aurore, dobacivši, „Ne mogu se baviti s njim večeras.“
Čula je da Aurora viče za njom, zove je da se vrati, ali nije marila za to. Proganjao ju je strah poput velike crne zvijeri i imala je očajničku potrebu da pobjegne i umrtvi sva svoja čula.
Kad je napokon stigla kući, snažno je zalupila vratima i otišla ravno do ormarića s lijekovima. Uzela je puno tableta — koga briga? važno je da zatomi bol — i progutala ih s tekilom.
Upuzala je u krevet i pokrila se preko glave, nastojeći ne misliti ni o Dallasu, ni o Noahu, niti o budućnosti. Da je pokušala razmi¬šljati o njima, raspala bi se. I tako je ležala, smušena, zakukuljena, i gledala kroz prozor dok nije pala noć, a nakon toga je zurila u prazno sve dok nije potpuno obamrla.
Sljedeće jutro, osjećajući se iznureno i staro, ispuzala je iz kre¬veta, otuširala se u kipućoj vodi, i otišla u zatvor.
„Vivi Ann Raintree u posjeti Dallasu Raintreeju“, rekla je službeno, iako je sad već svima bila poznata.
Zena na prijemu — danas je to bila Stephanie — nasmiješila se. „Vaš odvjetnik je ugovorio za danas posjetu bez ograde.“
„Zaista. Nitko mi nije rekao.“
U drugim okolnostima to bi je bilo veselilo. Svih ovih godina odobrili su joj tek nekoliko takvih posjeta. Ali sad je shvaćala zašto je Roy zakazao posjetu bez ograde. Bio je to njegov oproštajni po¬klon, znak da je svemu došao kraj.
Prošla je kroz detektor za metale. Nakon toga joj se otresitim glasom obratio krupan čovjek u uniformi, „Ovuda.“ Udario joj je žig na ruku i stavio privjesak s osobnim podacima oko vrata.
Išla je za njim širokim, sivim hodnikom. Vrata su se otvarala i zatvarala automatski, teškim muklim zvukom. Zvuk se pojačavao kako je prolazila kroz nova i nova vrata, dok se Vivi Ann napokon nije našla u samom zatvoru, u dijelu gdje su boravili zatvorenici.
Konačno ju je čuvar uveo u prostoriju na kraju posljednjeg hodnika. Bila je mala, bez prozora i bez pregradaka. Uniformirani stražar stajao je u kutu nasuprot vratiju. Primijetio je njezin dolazak, ali se nije pomaknuo ni kimnuo.
U sredini prostorije nalazio se velik drveni stol, pun brazgotina i ogrebotina od dugogodišnje uporabe. Oko stola je bilo nekoliko plastič¬nih stolica. Prišla je k stolu, sjela i čekala. Zidni sat je okucavao vrijeme.
Napokon su se vrata u stražnjem dijelu prostorije otvorila. Stražar se okrenuo prema vratima.
Dallas je ušao u prostoriju, sputan lisicama na rukama i na nogama, koje su bile povezane lancem oko struka.
Ustala je i zastala, ne mogavši povjerovati da su ponovo jedan kraj drugog nakon tolikih godina.
Vukući noge došao je do nje, a ona ga je čvrsto zagrlila primi¬jetivši kako su oboje u međuvremenu postali mršavi i koščati.
„Bilo je dosta“, rekao je čuvar, „Sjednite za stol.“
Vivi Ann ga je nerado pustila. On se odvukao do suprotne strane stola i sjeo.
Skliznuo je u stolicu, pruživši jednu nogu prema naprijed. Kosa mu je bila sad već jako duga, te je padala preko ramena.
Vivi Ann je izvukla iz džepa najnoviju Noahovu fotografiju i pružila mu je preko stola. Na njoj je Noah sjedio u velikom sedlu na njihovu zajedničkom konju Renegadeu, i mahao u kameru. „Trebaš vidjeti kako on jaše. Znat će s konjima jednako dobro kao i ti.“
Dallas je uzeo fotografiju drhtećom rukom. „Mi nismo dobri jedan za drugog, Vivi.“
„Nemoj to govoriti. Molim te.“
„Trudio sam se biti dovoljno dobar za tebe“
Progutala je knedlu. „Što si rekao Royu?“
„To više nije važno.“ Bio je izuzetno miran, gotovo kao da nije disao, što nije imalo smisla budući da je ona teško disala, nes¬posobna da dođe do daha.
„Znaš li što najviše volim kod tebe, Vivi? Nikad me nisi pitala jesam li ubio Cat. Nikad.“
Došla je do njega, zagrlila ga, ljubila, htijući osjetiti njegovu blizinu, dodirnuti ga, no jedino što je okusila bile su njene suze. „Nemoj ni pokušati reći da si to učinio, Dallas. Neću ti vjerovati. I da se nisi usudio odustati. U ovom smo zajedno. Moramo nastaviti s borbom...“
„Odmaknite se“, doviknuo je stražar, krenuvši prema njima.
Kroz zamagljen pogled od svojih suza Vivi Ann je primijetila da se Dallas smiješi. Bio je to onaj isti seksi, opušten, „dođi ovamo“ osmijeh kojim joj se smiješio one večeri kad su se upoznali u taverni. „Trebala si se udati za Lukea.“
„Nemoj“, rekla je, ali to je bio jedva šapat, ta molba.
Stražar je otvorio vrata i propustio Dallasa.
A kad je spustila pogled, vidjela je da je Noahova fotografija ostala na stolu, i znala je. Odustao je od daljnje borbe.
Subotu za subotom, od rujna do listopada, od listopada do studenog, Vivi Ann je odlazila u zatvor, sjedila i čekala u svome pregradku, gledajući kako otkucavaju minute njezina života.
Dallas se nikad nije pojavio. Pisma koja je tjedno slala, vraćala su se neotvorena. U prosincu, šest godina od dana njegova uhićenja, poslao joj je razglednicu s tekstom: Daj Noahu moj kamionet i reci mu istinu.
Istinu.
Nije uopće znala što to znači. Kakvu istinu? Da su se njegovi roditelji voljeli, ili da ih je ta ljubav uništila, sve njih? Ili joj je dao naslutiti, kao i Roy, da je priznao da je ubio Cat (iako ona to nikad ne bi rekla svome sinu, i nikad ne bi u to sama povjerovala). Nije znala. Jedino što je znala jest da su je proteklih dana živci potpuno izdali. Bilo je grozno svih tih godina odlaziti u zatvor da bi ga vi¬djela. Ne viđati ga bilo je još groznije. Do danas je mislila da i ne može postati gore.
A onda je stigla pošta. Kad je vidjela veliku kovertu iz zatvora, razderala ju je, pomislivši, hvala Bogu.
Molba za poništenjem braka.
Ništa je dosad nije tako povrijedilo, čak ni kad je izgubila maj¬ku ili Clem. Ništa.
Otišla je ravno do ormarića s lijekovima i uzela gomilu tableta koje je progutala s tekilom. Potom se uvukla u krevet i zatvorila oči, moleći Boga da je sanjala...
„Mama. Je li vrijeme?“
„Mama?“
Podigla je tešku glavu s jastuka.
Noah je stajao kraj njezina uzglavlja. „Moramo ići do Sama, sjećaš se?“
„A?“
Počeo se mrštiti. „Zabava počinje u tri sata. Sve druge mame to znaju.“
„Oh...“ Posrćući je ustala iz kreveta. Kretala se polako... u glavi joj je tutnjalo, a tijelo kao da joj je bilo ispunjeno varom — po¬kušala se otuširati, no ruke su joj bile tako ukočene da nije mogla odvrnuti slavinu. Umjesto tuša, prstima je prošla kroz obješenu prlja¬vu kosu i napravila neuredan rep. Odijevanje se činilo kao vječnost, nije se mogla usredotočiti, prsti su joj se tresli i gubila je ravnotežu. Napokon je uspjela nabaciti staru sivu trenirku, kaubojske čizme i košulju od flanela. „Idemo, mali čovječe“, rekla je, pokušavajući se nasmijati.
„A gdje je poklon?“
„Ha?“
„Idem na rođendan, mama.“
„Da, dobro.“ Hodala je nemirno po kući nadajući se da će se magla u njezinoj glavi raspršiti. U kuhinji je našla skoro novi povo¬dac (što je uopće tu radio?) pa ga je zamotala u novinsku stranicu sa stripovima od prošlog vikenda. „Evo. On ima novog konja, zar ne?“
„To je glupi poklon.“
„Ili to ili ništa.“
Uzdahnuo je. „Dobro.“
Izašli su iz kuće, vani je padala kiša i uputili se prema kamio¬netu.
Trebalo joj je dosta vremena da ga smjesti u autosjedalicu, a kad je napokon završila, bila je mokra kao miš. Njeni drhtavi prsti bili su tako ljepljivi da je jedva držala volan.
Kiša je bubnjala po prednjem staklu s kojeg se slijevala rijeka vode. Brisači su polako popuštali.
Udarila je po gasu. Dok je vozila kroz grad pokušala se usredo¬točiti samo na cestu ispred sebe; ništa se nije vidjelo. Svijet je izgledao razvodnjeno i tmurno, gotovo nestvarno, kao kad je posljednji put išla u zatvor u posjet Dallasu... kad ga je ljubila i preklinjala da ne odustane od nje, od njih... i taj je dan pljuštala kiša...
„Mama!“
Pokušala se sabrati. Bila je u pogrešnoj traci; auto joj je jurio u susret i glasno trubio.
Skrenuvši naglo, osjetila je da se njen kamionet zanjihao, i sle¬tio preko pločnika. Naglo je kočila, ali bilo je prekasno, ili prejako. Kamionet je skliznuo na mokru travu i zabio se u drvo.
Udarila je glavom u volan takvom silinom da na trenutak nije znala gdje se nalazi. Usta joj je ispunio okus krvi.
A onda je čula da Noah vrišti.
Činilo joj se da njegov vrisak dopire iz daljine, čula je visok, histeričan zvuk. Negdje duboko u sebi odgovorila je na taj vrisak, ali je u glavi bila toliko zbunjena da nije mogla suvislo reagirati.
„Mama!“
Tresućim rukama odvezala je svoj sigurnosni pojas, a potom i njegovu autosjedalicu. Noah se bacio u njeno naručje i ridao.
Polako je počela osjećati njegov stisak, shvaćati što se dogodilo. Pripila se uz njega i udisala njegov miris malog dječaka. Toliko dugo je uzmicala od njega, bojala ga se, ali sad je njena Ijubav provalila svom žestinom, poput nabujale rijeke. „Oh, moj Bože“, uzviknula je. „Tako mi je žao...“
Pogledao ju je šmrcajući, očiju punih suza. „Jesi li dobro, ma¬ma?«
„Bit ću dobro, Noah. Obećajem.“
Vivi Ann je krenula unatraške, udaljavajući se od zastrašujućeg i udubljenog debla. Motor je radio na mjestu, počeo turirati kad je dodala gas, ali se ipak pokrenuo, pa se vratila na kolnik.
Podrhtavala je čitavim tijelom dok je vozila, nastojala je to sa¬kriti od svoga sina, koji se nastavio igrati s dinosurima kao da se ništa nije dogodilo. Ali bila je bolno svjesna da će pamtiti sve što se dogodilo.
Dovezla ga je na rođendan, i na rastanku zagrlila tako snažno da se počeo meškoljiti ne bi li se oslobodio.
„Volim te, Noah“, rekla je, pitajući se koliko je vremena prošlo otkad si je zadnji put dopustila izgovoriti te tri riječi.
„I ja tebe volim, mama.“
Uspravivši se, gledala je za njim dok je išao prema ulaznim vratima. U nekom drugom životu — kakvog si je nekad zamišljala
— ona bi ga otpratila do vratiju, držeći ga za ruku cijelo vrijeme, a onda bi se unutra pridružila ostalim majkama u organiziranju zabave i dijeljenju kolača.
Sad je samo stajala, sama i odvojena od svog vlastitog života.
To je moralo prestati.
Vratila se ulubljenom, zadimljenom kamionetu i uspela na vozačevo mjesto.
Pitala se što da radi. Što može učiniti ? Posljednjih je godina samo čekala da se nešto dogodi. Odgovori na ta pitanja činili su joj se isuviše velikim da bi ih mogla razumjeti, suviše dalekim da bi ih mogla jasno vidjeti.
Jedino što je pouzdano znala jest da joj je potrebna pomoć. Više nije mogla podnijeti da bude sama.
A Winonina kuća je bila preko puta. Još uvijek okićena božićnim ukrasima.
Izašla je iz kamioneta i uputila se prema sestrinoj kući, zastavši pred zatvorenom ogradom od bijelih stupića. Kiša je pljuštala po njoj, zamagljivala joj pogled, ali joj nije mogla zamutiti svijest o tome što treba učiniti. Noah je zasluživao više od nje.
Napokon, uzdahnuvši teško, krenula je prema Winoninim ulaznim vratima.
„Winona? Ja sam, Vivi Ann. Došla sam ti u posjetu.“
Winona je tako dugo čekala na tu rečenicu da je, kad ju je konačno dočekala, odmah ustala, gotovo zaboravivši reći Lisi da je pozove unutra.
Stajala je tako u nadi, nesigurna, uplašena, pokušavajući smi¬sliti što da kaže. I tad je Vivi Ann otvorila vrata i ušla, a Winona je bila toliko zapanjena da nije mogla izustiti ni riječi.
Vivi Ann nije samo plakala, jecala je. Krupne suze slijevale su se niz njeno blijedo, izmučeno lice, ramena su joj se tresla.
Winona joj je krenula ususret, nagonski raširivši ruke.
Vivi Ann je ustuknula, spotakla se preko kauča i srušila se u nj.
Winona je sjela u stolicu nasuprot Vivi Ann, ukočena i uspravljena, jedva dišući, i čekala. Bar jednom je morala šutjeti i ne progo¬voriti prva. Bila je to tortura. Toliko je toga željela reći svojoj sestri, riječi koje je gomilala godinama, i polirala poput komadića stakla s plaže koje je njihova majka voljela.
Tišina je trajala cijelu vječnost. A onda je Vivi Ann tiho rekla, „Danas sam zamalo ubila Noaha i sebe.“
„što se dogodilo?“
„To nije važno.“ Pogledala je u stranu. Kosa joj je beživotno visjela uz lice, suze su joj kapale iz zacrvenjenih očiju. „Želim otići odavde pod svaku cijenu, a zapravo nemam kamo.“
„Nemoj bježati od nas“, rekla je Winona. „Mi smo tvoja obitelj. Mi smo Noahova obitelj. Zajedno ćemo to preboljeti.“
„Dallas neće izaći iz zatvora. Bila si u pravu što se toga tiče. A sad još traži razvod od mene.“
„Bila sam u krivu u mnogim stvarima, Vivi“, rekla je Winona. Predugo je čekala da izgovori te riječi.
„Znam da misliš da sam luda što ga volim, i da me mrziš jer sam povrijedila Lukea, ali trebam savjet, Win.“ Winona ju je iznenađeno pogledala.
„Ne mrzim te što si povrijedila Lukea“, rekla je, uzdišući. „Mrzila sam te zato jer te je on volio.“
Vivi Ann se namrštila i obrisala suze. „Što?“
„Voljela sam Lukea Connellyja od svoje petnaeste godine. Trebala sam ti to reći.“
Prošlo je dosta vremena prije nego što je Vivi Ann progovorila, a kad je napokon počela govoriti, govorila je sporo, kao da nalazi riječi jednu po jednu u mraku.
„Ti si ga voljela. Izgleda da to svemu daje smisao. Mi iz obitelji Grey“, rekla je. „Nemamo baš sreće u ljubavi, zar ne? Dakle, što mi je činiti, Win?“
Winona je već godinama znala odgovor na to pitanje, čekala je da ga Vivi Ann napokon postavi, i stotinu je puta zamišljala svoj odgovor. A sad, kad je to vrijeme konačno došlo, shvatila je po prvi put da je istina isuviše okrutna i nije ju mogla izgovoriti.
„Reci mi“, zavapila je Vivi Ann, a Winona je iz njena slo¬mljenog glasa razabrala da Vivi već zna odgovor koji traži, te da je samo potrebno da joj njena starija sestra pomogne da ga prihvati.
„Trebaš prestati biti Dallasova žena i moraš početi biti Noa¬hova majka. Lijekovi koje uzimaš ubijaju te.
„Noah zavrjeđuje puno bolju majku nego što sam ja bila.“
Winona joj je prišla, zagrlila je i pustila da se isplače. „Prebo ljet ćeš ovo, obećajem ti. Svi ćemo pomoći. Jednog ćeš se dana čak ponovo zaljubiti.“
Vivi Ann je podigla pogled, a iz njega je izvirala tako duboka tuga da joj Winona nije mogla sagledati kraja. „Neću“, rekla je na kraju. „Nikada više.“
Kristin Hannah - Boje istine Uto Sep 25, 2012 6:37 pm
