Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:23 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Engleska, 1583. Zemlja preplavljena paranojom i zavjerama – ali sigurno
utočište za radikalnog redovnika u bijegu. Giordano Bruno, sa svojim
teorijama o astronomiji i izvanzemaljskom životu, pobjegao je pred
inkvizicijom na dvor Elizabete I. Ovdje privlači pažnju Francisa
Walsinghama, glavnog špijuna i zakletog neprijatelja katoličkih
zavjerenika.


Bruna u tajnosti šalju u Oxford, čije se sveučilište
smatra leglom katoličke disidencije. Bruno ubrzo biva uvučen u
fakultetske intrige, a pozornost mu odvlači i prekrasna mlada žena.
Nedugo zatim istražuje niz stravičnih ubojstava, a uz svako od njih
vezano je pismo koje sadrži tragove. Iz pisama se može zaključiti da je
svaka od tih žrtava kriva za herezu.


Ali pomažu li Bruni, ili ga
navode na krivi trag – ili je upravo on sljedeća meta? Uhodeći lukavog i
odlučnog ubojicu kroz sjenovita dvorišta Oxforda, Bruno shvaća da čak
ni mudraci ne mogu uvijek razabrati istinu od hereze. Ali neki su radi
toga spremni i ubiti.


Živopisan povijesni triler s radnjom
smještenom u elizabetanskoj Engleskoj i s glavnim likom Giordanom
Brunom, filozofom, znanstvenikom i špijunom, svidjet će se svim
obožavateljima i C. J. Sansoma i Umberta Eca.


***

S.J.
Parris je pseudonim Stephanie Merrit. Rođena je u Surreyu 1974., a
radila je kao kritičar i kolumnist za mnoge novine i časopise, kao i za
radio i televiziju. Trenutačno piše za Observer.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PROLOG

Samostan San Domenico
Maggiore u Napulju, 1576.

Vanjska su se vrata širom otvorila uz tresak koji je odjeknuo hodnikom, a podne su se daske tresle od odrješita koračanja nekoliko pari nogu. Sjedio sam u malenoj prostorijici na rubu drvene klupice pazeći da se previše ne približavam otvoru septičke jame, a moja je svijeća zatreperila na iznenad¬nom propuhu od njihova ulaska, bacajući treperave sjenke koje su rasle i smanjivale se na kamenim zidovima. Allora , pomislio sam pogledavši uvis. Konačno su došli po mene.
Koraci su se zaustavili pred vratima prostorijice, a zamijenilo ih je mahnito lupanje šakom i priorov grleni glas, u kojem se čula napetost nesvojstvena njegovu obično smirenu diplomatskom tonu.
„Fra Giordano! Naređujem vam da iziđete istoga časa i pokažete mi to što držite u rukama!”
Čuo sam podsmjehivanje jednoga od redovnika iz njegove pratnje, a potom i strogo negodovanje priora fra Domenica Vite. Usprkos situa¬ciji, nisam mogao suspregnuti smiješak. Fra Vita je bio čovjek koji je u uobičajenim situacijama ostavljao dojam da ga sve tjelesne funkcije jako vrijeđaju. To što je jednog od svojih redovnika morao uhvatiti na tako sramotnu mjestu zasigurno ga je zaboljelo kao ništa prije.
„Samo trenutak, oče, molim vas”, doviknuo sam odvezujući habit tako da izgleda da sam zahod rabio za ono čemu je i namijenjen. Pogle¬dao sam knjigu koju sam držao u rukama. Na trenutak sam razmislio o tome da je skrijem negdje ispod habita, ali to ne bi ništa pomoglo - io¬nako bi me odmah pretražili.
„Ni trenutka više, brate”, kroz vrata je rekao fra Vita, a u njegovu se glasu čula tiha prijetnja. „Večeras ste u zahodu proveli više od dva sata, mislim da je to dovoljno dugo.”
„Nešto sam loše pojeo, oče”, rekao sam i s dubokim žaljenjem bacio knjigu u otvor glasno se zakašljavši kako bih prikrio zvuk koji je proizvela pljusnuvši dolje u hrpu otpada. A bilo je to izvrsno izdanje.
Otključao sam i otvorio vrata, a ispred njih stajao je moj prior - nje¬govo je glomazno tijelo gotovo vibriralo od suspregnuta bijesa, naglašena snažnim svjetlom iz baklji u rukama redovnika koji su stajali iza njega i buljili u mene s užasom i zanimanjem.
„Ne mičite se, fra Giordano”, strogo je rekao Vita, uperivši mi u lice prst upozorenja. „Prekasno je za skrivanje.”
Ušetao je u sobičak nabravši nos od smrada i svjetiljkom provjerio svaki kutak. Ne našavši ništa, okrenuo se ljudima iza sebe.
„Pretražite ga”, viknuo je.
Moja su se braća zgroženo pogledala, a potom je onaj prepredeni toskanski fratar Agostino da Montalcino krenuo prema meni s neugodnim osmijehom na licu. Nikad mu se nisam sviđao, ali njegova se nenaklonost pretvorila u otvoreno neprijateljstvo nakon što sam ga javno nadmašio u raspravi o Arijevoj herezi nekoliko mjeseci ranije, nakon čega je okolo pričao da osporavam Kristovu božansku narav. Nije bilo nikakve sumnje da je on nahuškao fra Vitu na mene.
„Ispričavam se, fra Giordano”, podrugljivo je izustio prije nego što me počeo prepipavati, krenuvši rukama prvo oko mojega struka, a onda i niz bedra.
„Nastojte ne uživati previše”, promrmljao sam.
„Samo slušam svojeg nadređenog”, odgovorio je. Kada je završio s pipanjem, ustao je i vidljivo razočaran pogledao fra Vitu. „Nema ničega skrivenog u habitu, oče.”
Fra Vita mi se približio i nekoliko me trenutaka promatrao bez riječi, a lice mu je bilo toliko blizu mojega da sam mu mogao prebrojiti dlake na nosu i osjetiti luk koji mu je bazdio iz usta.
„Grijeh našega prvog oca bila je želja za zabranjenim znanjem.” Sva¬ku je riječ pozorno izgovarao i pritom jezikom vlažio usnice. „Mislio je da može biti poput Boga. A to je i vaš grijeh, fra Giordano Bruno. Vi ste jedan od najdarovitijih mladih ljudi s kojima sam se susreo tijekom svih ovih godina u samostanu San Domenico Maggiore, ali vaša znatiželja i dičenje vlastitom pameću sprječavaju vas da svoj dar upotrijebite u slavu Crkve. Vrijeme je da vas ispita otac inkvizitor.”
„Nemojte, oče, molim vas - nisam ništa učinio”, negodovao sam dok se on spremao otići, ali u tom se trenutku oglasio fra Montalcino, koji je stajao iza mene.
„Fra Vita! Ovo morate vidjeti!”
Bakljom je obasjavao rupu u zahodu, a lice mu je poprimilo izraz pakosna zadovoljstva.
Vita je problijedio, ali nagnuo se da vidi što je to Toskanac otkrio. Okrenuo se prema meni, očito zadovoljan.
„Fra Giordano, vratite se u svoju sobu i ne izlazite dok vam ne pošaljem daljnje upute. Ovo zahtijeva neodgodivu pozornost oca inkvizi¬tora. Fra Montalcino, izvucite tu knjigu. Saznat ćemo kakvu to herezu i nekromanciju naš brat proučava s takvom revnošću kakvu nikad nisam vidio da posvećuje Svetom Pismu.”
Montalcino je u užasu skrenuo pogled s priora na mene. Toliko sam dugo bio u zahodu da sam se već bio naviknuo na smrad, ali od pomisli da gurnem ruku u rupu ispod daske, okrenuo mi se želudac. Pogledao sam Montalcina.
„Ja, gospodine priore?” upitao je podignutim glasom.
„Vi, brate - i požurite s tim.” Fra Vita je jače stegnuo svoj ogrtač da se zaštiti od hladnoga noćnog zraka.
„Uštedjet ću vam trud”, rekao sam. „To su samo Erazmova Tumače¬nja - nema tu nikakve crne magije.”
„Erazmova su djela na inkvizicijskom Popisu zabranjenih knjiga, što vi vrlo dobro znate, brate Giordano”, mrko je rekao Vita. Ponovno se za¬gledao u mene tim očima u kojima se nisu vidjele emocije. „Ali uvjerit ćemo se sami. Predugo ste nas pravili budalama. Vrijeme je da ispitamo čistoću vaše vjere. Fra Battista!” pozvao je drugog redovnika s bakljom, koji se pozorno nagnuo. „Obavijestite oca inkvizitora.”
Mogao sam u tom trenutku pasti na koljena i moliti za milost, ali u preklinjanju nema dostojanstva, a fra Vita je bio čovjek koji je volio postupati po proceduri. Ako je već odredio da se trebam suočiti s ocem inkvizitorom, možda kako bih poslužio kao primjer svojoj braći, onda ga u tom naumu ništa neće omesti dok ga ne provede do kraja - a bojao sam se da znam što to znači. Navukao sam kapuljaču preko glave i po¬šao van za priorom i njegovim pratiocima, zastavši samo na trenutak da bacim pogled na Montalcina, koji je zasukao rukave habita i pripremao se izvući mojega izgubljenog Erazma.
„Gledajte na to s ljepše strane, brate: imate sreće”, rekao sam nami¬gnuvši mu u znak pozdrava. „Moje govno uistinu miriše ljepše od svih ostalih.”
Dignuo je pogled, a usta su mu se iskrivila ili od gorčine ili od gađenja.
„Vidjet ćemo hoćete li i dalje biti tako domišljati s užarenim žaračem u šupku, Bruno”, rekao je uz očit nedostatak kršćanskog milosrđa.
Vani u dvorištu, na svježem noćnom napuljskom zraku, gledao sam oblak vlastita daha koji me okruživao, zahvalan što sam se izbavio iz za¬hoda. Sa svih strana okruživali su me golemi kameni zidovi samostanskih zgrada, a dvorište se utapalo u njihovim sjenama. Veličanstvena fasada bazilike nadvijala se nada mnom slijeva dok sam olovnim koracima hodao prema redovničkoj spavaonici, podignuvši glavu da vidim zvijezde razasute nad njom. Crkva je, prema Aristotelu, naučavala da su zvijezde smještene u osmoj sferi od Zemlje, da se sve nalaze na istoj udaljenosti i kreću zajedno u orbiti oko Zemlje, kao i Sunce i onih šest planeta, svaki u svojoj sferi. Bilo je i onih, kao što je Poljak Kopernik, koji su se usu¬dili zamisliti da je svemir drugačijega oblika, sa Suncem u središtu, oko kojega se kreće Zemlja u svojoj orbiti. Dalje od toga nije otišao nitko, pa čak ni u mašti: nitko osim mene, Giordana Bruna iz Nole. A za ovu tajnu teoriju, smioniju od bilo čega što se itko usudio formulirati, znao sam samo ja: da svemir nema fiksirano središte, nego je beskonačan, a svaka od ovih zvijezda, koje sam upravo gledao kako pulsiraju u baršu¬nastoj tami, bila je jedno sunce, okruženo bezbrojem svojih svjetova, na kojima čak i sada bića nalik na mene možda promatraju nebesa i pitaju se postoji li išta izvan granica njihova znanja.
Jednog dana napisat ću sve ovo u knjizi koja će biti moje životno djelo, knjizi koja će uzdrmati kršćanski svijet koliko i Kopernikova De Revolutionibus Orbium Coelestium , pa čak i više, knjizi koja će opovrgnuti sva uvjerenja, ne samo Rimske crkve, nego i cijeloga kršćanstva. Ali morao sam još puno toga razumjeti, previše sam još knjiga morao pročitati, knji¬ga o astrologiji i drevnoj magiji, a dominikanski ih je red sve zabranio i nikako do njih nisam mogao doći u knjižnici samostana San Domenico Maggiore. Ako se sada suočim sa Svetom rimskom inkvizicijom, znao sam da bi sve to iz mene izvukli usijanim željezom, škripom ili kotačem, dok ne bih povratio svoju nedokuhanu hipotezu, a onda bi me spalili zbog hereze. Bilo mi je dvadeset osam godina, još uvijek nisam želio umrijeti. Nisam imao drugog izbora osim pobjeći.
Upravo je bila završila večernja molitva; redovnici u San Domenicu spremali su se na počinak. Uletio sam u sobicu koju sam dijelio s fra Paolom iz Riminija, unijevši na kosi i habitu noćnu studen mahnito sam jurio po sobičku i skupljao ono malo svojih stvari u nepropusnu torbu. Paolo je ležao kontemplirajući na svojoj slamarici kad sam rastvorio vrata; sad se podupro na lakat i zabrinuto gledao moje mahnitanje. Nas dvo¬jica zajedno smo ušli u samostan kao novaci kad nam je bilo petnaest godina. Sada, trinaest godina kasnije, samo sam njega smatrao bratom u pravom smislu.
„Poslali su po oca inkvizitora”, objasnio sam hvatajući dah. „Nemam puno vremena.”
„Opet si propustio večernju molitvu. Rekao sam ti, Bruno”, kazao je Paolo odmahujući glavom. „Ako svaku večer tolike sate provodiš u zaho¬du, ljudi će nešto posumnjati. Fra Tomasso svima govori da imaš nekakvu gadnu crijevnu bolest - rekao sam da Montalcinu neće dugo trebati da zaključi što zapravo radiš i da o tome obavijesti priora.”
„Zaboga, samo sam čitao Erazma”, rekao sam iznervirano. „Moram otići noćas, Paolo, prije nego me ispitaju. Jesi li vidio moj zimski ogrtač?” Paolovo se lice naglo smrknulo.
„Bruno, znaš da dominikanac ne smije napustiti svoj red, pod prijet¬njom izopćenja. Ako pobjegneš, protumačit će to kao priznanje, izdat će tjeralicu za tobom. Proglasit će te heretikom.”
„Proglasit će me heretikom i ako ostanem”, rekao sam. „Manje će boljeti in absentia?’’
„Ali kamo ćeš otići? Kako ćeš živjeti?” Prijatelj mi je izgledao zabri¬nuto. Prestao sam tražiti i položio sam mu ruku na rame.
„Putovat ću noću, pjevat ću i plesati i moliti za kruh ako treba, a kada se dovoljno udaljim od Napulja, zarađivat ću podučavanjem. Doktorirao sam teologiju prošle godine, a u Italiji ima mnogo sveučilišta.” Nastojao sam biti veseo, ali srce mi je zapravo lupalo, a crijeva su mi se pretvorila u kašu; bilo je pomalo ironično što sada ne smijem ni prići zahodu.
„Nikada nećeš biti siguran u Italiji ako te Inkvizicija proglasi hereti¬kom”, tužno je rekao Paolo. „Neće stati dok te ne spale.”
„Onda moram pobjeći prije nego što im pružim priliku za to. Možda odem u Francusku.”

_________
' U odsutnosti (nap. prev.).

Okrenuo sam se i nastavio tražiti ogrtač. U pamćenju mi je sijevnula slika, jednako jasna kao i onoga dana kada se tamo usjekla, čovjeka ko¬jeg proždire vatra: glava mu je izvijena unatrag u agoniji dok uzaludno pokušava odvratiti lice od vrućine plamena koji pohlepno razdire nje¬govu odjeću. Ta me ljudska, uzaludna gesta pratila u godinama koje su uslijedile — taj pokret da zaštiti lice od vatre, iako mu je glava vezana za kolac - i od tada sam se trudio izbjeći bilo kakav prizor spaljivanja. Bilo mi je dvanaest godina kada me otac, koji je bio profesionalni vojnik i imao kruta i iskrena uvjerenja, odveo u Rim da vidim javno smaknuće, radi pouke i prosvjetljenja. Našli smo si dobro mjesto na Campo dei Fiori, u dnu uzburkane svjetine, i bio sam zapanjen koliko ih se skupilo da zarade nešto od toga događaja, kao da je riječ o borbi s medvjedima ili sajmu: prodavači brošura, fratri prosjaci, muškarci i žene koji su prodavali kruh i kolače ili prženu ribu, noseći pladnjeve obješene oko vrata. Nisam očekivao ni tu okrutnost gomile, koja je zatvorenika obasula uvredama, pljuvanjem i kamenjem dok je on u tišini pognute glave išao prema loma¬či. Pitao sam se je li njegova šutnja bila izraz poraza ili dostojanstva, ali otac mi je objasnio da su mu jezik proboli željeznim šiljkom kako ne bi pokušao obratiti gledatelje ponavljajući svoja prljava krivovjerja s lomače.
Bio je vezan za kolac, a oko njega su nagomilali granje tako da je bio gotovo skriven od pogleda. Kada su tom drvu primaknuli baklju, počelo je zastrašujuće pucketanje i granje se odmah zapalilo i gorjelo divljim ža¬rom. Otac je kimao s odobravanjem; katkad, objasnio mi je, ako su vlasti milostive, dopustit će da se za lomaču upotrijebi zeleno drvo, tako da se zatvorenik često uguši od dima prije nego što ga uistinu zahvati plamen. Ali kada su u pitanju najgori heretici - vještice, vračevi, bogohulnici, lu¬terani, benandanti - pobrinuli bi se da je drvo suho kao padine planine Cicale ljeti, tako da bi vrućina plamena proždirala prijestupnika dok ne bi zadnjim dahom zavapio Bogu u iskrenu pokajanju.
Želio sam odvratiti pogled dok je plamen jurio proždrijeti lice tog čovjeka, ali otac je stajao ukopan na mjestu kraj mene, nepokolebljiva pogleda, kao da je gledanje nesretnikove agonije sastavni dio njegove osobne dužnosti prema Bogu, a ja nisam želio ispasti manje muževan ili manje pobožan od njega. Čuo sam izmrcvarene krike koji su izlazili iz osuđenikovih rastrganih usta dok su mu oči iskakale iz duplji, čuo sam šištanje i pucketnje dok mu se koža nabirala i gulila, a krvavo se meso ispod nje stapalo s plamenom, osjećao sam smrad spaljena mesa, koji me strašno podsjećao na veprove pečene na ražnju na uličnim festivalima u Noli. Štoviše, navijanje i ushićenje gomile kada je heretik napokon iz¬dahnuo ponajviše je sličilo nekoj svetkovini ili državnom prazniku. Na putu kući pitao sam oca zašto je taj čovjek morao umrijeti tako strašnom smrću. Je li ubio nekoga? Otac mi je rekao da je bio heretik. Kada sam inzistirao da mi objasni što je to heretik, rekao je da je prkosio papinu autoritetu negirajući postojanje čistilišta. I tako sam naučio da se u Italiji riječi i ideje smatraju jednako opasnima kao mačevi i strijele te da filozof ili znanstvenik mora biti hrabar koliko i vojnik da kaže što misli.
Čuo sam kako su negdje u spavaonici snažno zalupila vrata.
„Stižu”, mahnito sam šapnuo Paolu. „Gdje mi je dovraga ogrtač?”
„Evo.” Dao mi je svoj ogrtač zastavši na trenutak da mi ga ogrne oko ramena. „Uzmi i ovo.” Ugurao mi je u ruku maleni bodež s koštanim drškom u kožnatim koricama. Pogledao sam ga u čudu. „Poklonio mi ga je otac”, prošaptao je. „Tebi će trebati više nego meni tamo kamo ideš. A sada sbrigati. Požuri.”
Uski prozor našega sobička bio je taman dovoljno velik da se provu¬čeni na izbočinu na zidu, nogu po nogu. Bili smo na prvom katu zgrade, ali oko dva metra ispod prozora virio je kosi krov nužnika braće laika, upravo toliko da sam mogao doskočiti na nj ako pomno odmjerim skok; odatle sam se mogao spustiti niz potporni luk i uz pretpostavku da ću uspjeti proći kroz vrt neprimijećen, mogao sam se uspeti uz vanjski zid samostana i nestati na ulicama Napulja pod okriljem tame.
Uvukao sam bodež pod habit, prebacio svoj svežanj preko jednog ramena i uspeo se na izbočinu, zastavši kad sam opkoračio prozorsku dasku kako bih pogledao van. Izbočeni mjesec, blijed i nabrekao, visio je nad gradom, a licem su mu prolazili magloviti traci oblaka. Vani je bila samo tišina. Na trenutak sam osjetio kao da visim između dva života. Trinaest godina bio sam redovnik; a kada provučem nogu kroz prozor
i padnem na krov ispod, zauvijek ću okrenuti leđa tom životu. Paolo je bio u pravu; izopćit će me zbog napuštanja reda, uza sve ostale optužbe kojima ću biti izložen. Podignuo je pogled prema meni, s licem prepunim nijeme tuge i posegnuo za mojom rukom. Nagnuo sam se da mu poljubim šaku kad sam ponovno čuo snažno koračanje mnogo nogu koje su tutnjale kroz hodnik.
„Dio sia con te” , prošaptao je Paolo dok sam se provlačio kroz maleni prozor i izvrtao tijelo tako da sam visio samo o prstima i usput poderao habit. Onda sam se predao u ruke Bogu i sreći i pustio se. Kad sam nespretno sletio na krov ispod, čuo sam zatvaranje malenog prozora i nadao se da je Paolo to učinio na vrijeme.
Mjesečina je bila i blagoslov i prokletstvo; držao sam se sjenki zidova dok sam prelazio vrt iza redovničkih prostorija, a uz pomoć divlje loze uspio sam se uspentrati preko vanjskog zida, granice samostana. Pao sam na tlo i otkotrljao se niz malu padinu do ceste. Istoga sam se časa morao baciti u sjenu nekog dovratka, uzdajući se da će me tama skriti jer je ko¬njanik na tamnom konju galopirao uskom ulicom u smjeru samostana, a ogrtač mu je vijorio za njim. Tek kad sam podignuo glavu, dok mi je krv tukla u grlu, i kad sam prepoznao okrugli obod njegova šešira dok je nestajao na uzbrdici prema glavnim vratima, shvatio sam da je kraj mene prošao mjesni otac inkvizitor, pozvan u moju čast.
Te sam noći spavao u jarku u predgrađu Napulja, kada više nisam mogao hodati, a Paolov ogrtač bio je slaba zaštita od noćnog mraza. Drugoga sam dana zaradio za prenoćište i pola štruce kruha radeći u staji nekog drumskog svratišta. Te me noći netko napao na spavanju i probudio sam se napuklih rebara, krvava nosa i bez kruha, ali barem se koristio šakama, a ne nožem, što je, kako ću uskoro saznati, bilo uobi¬čajeno među skitnicama i putnicima koji su zalazili u svratišta i krčme na putu za Rim. Do trećeg dana već sam postao oprezniji, a prešao sam i više od pola puta prema Rimu. Već mi je nedostajala poznata rutina samostanskog života koja je toliko dugo upravljala mojim danima, a istodobno me oduševljavala pomisao na slobodu. Više nisam imao drugoga gospodara osim vlastite mašte. U Rimu ću uletjeti u lavlje ralje, ali svi¬đala mi se ta odvažna oklada sa Sudbinom; ili ću započeti novi život kao slobodan čovjek, ili će mi Inkvizicija ući u trag i naložiti mnome vatru. Ali učinit ću sve što je u mojoj moći da se ne dogodi ovo potonje - ni¬sam se bojao umrijeti za svoja uvjerenja, ali ne prije nego što utvrdim za koja uvjerenja vrijedi umrijeti.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRVI DIO
London, svibanj 1583.


I

Na konju kojeg sam posudio od francuskog veleposlanika na dvoru engleske kraljice Elizabete, odjahao sam preko Londonskog mosta ujutro 20. svibnja 1583. Sunce je već bilo jako, iako još nije bilo podne; dijamanti svjetla bili su razasuti po nabranoj površini široke Temze, a topao povjetarac sklanjao mi je kosu s lica i donosio smrad odvoda s rije¬ke. Srce mi se nadimalo od iščekivanja kad sam prešao na južnu obalu i skrenuo desno uz rijeku prema kući Winchester, gdje sam se trebao naći s kraljevskom obitelji i krenuti na put u slavno Oxfordsko sveučilište.
Palača winchesterskih biskupa bila je sagrađena od crvene cigle u engleskom stilu, u sredini joj je bilo dvorište, a krov joj je bio ukrašen kićenim dimnjacima iznad aule, čiji su visoki uspravni prozori gleda¬li na rijeku. Ispred nje prostirala se tratina koja se spuštala do velikoga doka i pristaništa, a tamo sam, približavajući se, ugledao slikovit prizor: mnoštvo ljudi koje se gužvalo na travi. Djelići melodija širili su se okolo dok su glazbenici vježbali, a činilo se da se pola Londona pojavilo u svojoj najboljoj odjeći kako bi naočio toj svečanosti na proljetnom suncu. Sluge su kraj stuba pripremale veličanstvenu barku, ukrašenu bogatim svilenim zastorima i crvenim i zlatnim jastucima. Naprijed su bila sje¬dala za osam veslača, a straga je sjedala zaklanjao bogato ukrašen vezeni baldahin. Jarko obojeni barjaci vijorili su se na slabom vjetru dok se od njih odbijala sunčeva svjetlost.
Sjahao sam s konja i sluga ga je došao pridržati. Dok smo hodali pre¬ma kući, sumnjičavo su me promatrala razna otmjeno odjevena gospo¬da. Iznenada sam osjetio udarac šake među lopaticama, koji me gotovo srušio na zemlju.
„Giordano Bruno, kućo stara! Zar te još nisu spalili?”
Kad sam povratio ravnotežu, okrenuo sam se i ugledao pred sobom Philipa Sidneyja kako se smije od uha do uha, raširenih ruku stojeći u čvrstom raskoraku, a na glavi je imao svoju osebujnu kokoticu koja je naprijed stršala kao u školarca kojeg su upravo izvukli iz kreveta. Sidney je bio aristokratski vojnik i pjesnik, a upoznao sam ga u Padovi dok sam bježao kroz Italiju.
„Prvo me moraju uhvatiti, Philipe”, rekao sam široko se osmjehnuvši kad sam ga ugledao.
„Za tebe sam sir Philip, neotesanče — postao sam vitez ove godine, znaš.”
„Izvrsno! Znači li to da ćeš se napokon naučiti pristojno ponašati?”
Snažno me zagrlio i opet me srdačno udario po leđima. Čudno je to naše prijateljstvo, pomislio sam dok sam hvatao dah i uzvraćao mu za¬grljaj. Naša podrijetla nisu mogla biti različitija — Sidney je rođen u jed¬noj od najuglednijih obitelji na engleskome dvoru, na što me neumorno podsjećao — ali u Padovi smo vrlo brzo shvatili da se znamo međusobno nasmijati, što je rijetka i dobrodošla kvaliteta u tom ozbiljnom i često sumornom mjestu. Čak i sada, nakon šest godina, nije mi bilo nima¬lo neugodno u njegovu društvu; istog smo se časa vratili našem starom običaju prijateljskog zadirkivanja.
„Hajdemo, Bruno”, rekao je Sidney, zagrlio me i poveo niz tratinu prema rijeci. „Boga mi, stvarno mi je drago što te ponovno vidim. Ovaj kraljevski posjet Oxfordu bio bi nepodnošljiv bez tvojeg društva. Jesi li čuo za tog poljskog kneza?”
Odmahnuo sam glavom. Sidney je zakolutao očima.
„Pa, uskoro ćeš ga upoznati. Vojvoda Albert Laski - poljski dostojan¬stvenik s previše novca i premalo odgovornosti, koji zbog toga provodi vrijeme dosađujući ljudima na europskim dvorovima. Trebao je odavde otputovati u Pariz, ali francuski kralj Henrik odbio ga je pustiti u zemlju pa ga je Njezino Veličanstvo prisiljeno zabavljati još neko vrijeme. Zbog toga su organizirali ovu paradu - da ga sklone s dvora.”
Mahnuo je prema barci, a onda se osvrnuo okolo da provjeri čuje li nas itko. „Ne zamjeram francuskom kralju što je odbio njegov po¬sjet, čovjek je potpuno nepodnošljiv. Ali to je uistinu pravo dostignuće - pada mi na pamet nekoliko krčmi u koje više ne smijem ući, ali da bi ti zabranili ulazak u cijelu zemlju, moraš stvarno biti nadaren da se učiniš toliko nepoželjnim. A Laski je neizmjerno nadaren za to, kao što ćeš i sam vidjeti. Ali bez obzira na to, ti i ja zabavit ćemo se u Oxfor¬du — ti ćeš one tupane zaprepašćivati svojim idejama, a ja se veselim što ću uživati u tvojoj slavi i pokazati ti svoja stara mjesta”, rekao je, opet me srdačno lupivši po ruci. „No to nije sve što imamo u planu, kao što znaš”, dodao je ispod glasa.
Stajali smo jedan pored drugoga i gledali preko rijeke koja je tada vrvjela malim plovilima, čamcima i malim jedrenjacima što su presijecali vodu svjetlucavu od sunčeve svjetlosti. Proljetno sunce obasjavalo je lijepe zgrade od cigle i drveta uzduž suprotne obale, a one su tvorile veličan¬stvenu panoramu s velikim tornjem crkve svetog Pavla, uzdignutim nad krovovima daleko na sjeveru. Pomislio sam kako je veličanstven Lon¬don našega doba i kako sam sretan što uopće mogu biti tamo i u takvu društvu. Čekao sam da mi Sidney objasni što je mislio.
„Imam nešto za tebe od svojeg budućeg tasta, sir Francisa Walsinghama”, prošaptao je, očiju i dalje uprtih u rijeku. „Vidiš što mi je viteštvo donijelo, Bruno - da služim kao tvoj potrčko.” Uspravio se i pogledao uokolo, rukom si zaklonivši oči dok je zurio prema vezu naše barke, a onda je posegnuo za nepropusnom torbom koju je nosio i izvukao iz nje prepunu kesu. „Ovo ti šalje Walsingham. Mogao bi imati određene troš¬kove tijekom svoje istrage. Smatraj ovo predujmom.”
Sir Francis Walsingham. Glavni državni tajnik kraljice Elizabete, čo¬vjek zbog kojega sam uopće nazočio ovom kraljevskom posjetu Oxfordu; čak i od samog imena trnci su mi prošli leđima.
Malo smo se udaljili od gomile koja se okupila da se divi barci koju su kitili cvijećem prije našeg polaska. U blizini je skupina glazbenika počela svirati neku plesnu melodiju, a mi smo gledali kako ih gomila okružuje.
„Ali reci mi, Bruno — ti u Oxfordu ne namjeravaš samo raspravlja¬ti o Koperniku s hrpom tupavih akademika”, nastavio je Sidney ispod glasa. „Čim sam čuo da dolaziš u Englesku, znao sam da si na tragu ne¬čega važnoga.”
Brzo sam se osvrnuo okolo da se uvjerim da nas nitko ne može čuti. „Došao sam da pronađem jednu knjigu”, rekao sam. „Tražim je već neko vrijeme i sad sam uvjeren da je stigla u Englesku.”
„Znao sam!” Sidney me zgrabio za ruku i privukao bliže. ,,A što ima u toj knjizi? Neka mračna vještina koja će otkriti tajnu svemira? S takvim si se stvarima baktao u Padovi, ako se dobro sjećam.”
Nisam mogao razabrati ruga li mi se još uvijek, ali odlučio sam po¬uzdati se u naše prijateljstvo kakvo smo imali u Italiji.
„Što bi rekao, Philipe, kada bih ti kazao da je svemir beskonačan?” Djelovao je sumnjičavo.
„Rekao bih da to nadilazi čak i kopernikansku herezu i da bi se tre¬bao stišati.”
„Pa, ja u to vjerujem”, rekao sam tiho. „Kopernik je iznio samo pola istine. Aristotelova slika svemira, s fiksiranim zvijezdama i šest planeta koji kruže oko Zemlje - to je čista laž. Kopernik je umjesto Zemlje stavio Sunce u središte svemira, ali ja sam otišao i dalje — ja tvrdim da postoje mnoga sunca, mnoga središta - ima ih koliko je zvijezda na nebu. Sve¬mir je beskonačan, a ako je to tako, zašto ne bi bio pun drugih zemalja, drugih svjetova i drugih bića kao što smo mi? Odlučio sam posvetiti ži¬vot dokazivanju toga.”
„Kako se to može dokazati?”
„Vidjet ću ih”, rekao sam gledajući preko rijeke, ne usuđujući se gle¬dati njegovu reakciju. „Prodrijet ću u dubine svemira, iza sfera.”
,,A kako ćeš to točno učiniti? Naučit ćeš letjeti?” U glasu mu se sada čula skepsa; nisam mu to mogao zamjeriti.
„Pomoću tajnog znanja sadržana u izgubljenoj knjizi egipatskog mu¬draca Hermesa Trismegistusa koji je prvi shvatio ovaj misterij. Ako us¬pijem doći do nje, naučit ću tajne koje su mi potrebne da se izdignem iznad sfera pomoću svjetla božanske spoznaje i uđem u božanski um.” „Da uđeš u Božji um, Bruno?”
„Ne, slušaj. Otkad sam te posljednji put vidio, dubinski sam prouča¬vao drevnu magiju u hermetističkim spisima i hebrejskoj kabali i počeo sam shvaćati neke stvari koje bi ti smatrao nemogućima.” Zastao sam. „Ako uspijem naučiti da se uzdignem onako kako Hermes opisuje, ugle¬dat ću ono što leži izvan granica poznatog svemira — svemir bez kraja i univerzalnu dušu, koje smo svi dio.”
Mislio sam da će se nasmijati u tom trenutku, ali samo me zamišlje¬no gledao.
„To mi zvuči kao opasna vradžbina, Bruno. A što bi dokazao? Da Bog ne postoji?”
„Da smo svi Bog”, rekao sam tiho. „Božanstvo je u svima nama i u supstanciji svemira. S pravim znanjem možemo upravljati svim kozmič¬kim silama. Kada to shvatimo, postat ćemo jednaki Bogu.”
Sidney me gledao u nevjerici.
„Zaboga, Bruno!” Ne možeš se samo tako proglasiti jednakim Bogu. Ovdje možda nemamo Inkviziciju, ali nijedna kršćanska crkva neće to mirno primiti - poslat će te ravno na lomaču.”
„Zato što je kršćanska crkva iskvarena - svaka njezina frakcija - to je ono što želim prenijeti. Ona je samo bijedna sjena, razvodnjavanje drev¬ne istine koja je postojala puno prije nego što je Krist hodao zemljom. Kada bismo to shvatili, tek tada bi bila moguća istinska reforma religije. Ljudi bi se mogli izdići iznad podjela za koje je proliveno toliko krvi, i još uvijek se prolijeva, i uvidjeti da su u biti svi jedno.”
Sidney se smrknuo.
,,Čuo sam svojeg starog učitelja doktora Deeja da tako govori. Ali budi oprezan, prijatelju - prikupio je mnoge od tih rukopisa o drevnoj magiji tijekom uništavanja samostanskih knjižnica i zbog toga ga nazivaju prizivačem duhova i još gorim imenima, i to ne samo običan puk. A on je rođeni Englez i kraljičin osobni astrolog k tome. Nemoj da te proglase crnim magom - već si dovoljno sumnjiv kao katolik i stranac.” Malo se odmaknuo i gledao me sa zanimanjem. „Dakle, ta knjiga — misliš da ćeš je naći u Oxfordu?”
„Dok sam živio u Parizu, saznao sam da je krajem prošloga stolje¬ća donesena iz Firence i, ako je vjerovati mojem mentoru, engleski ju je kolekcionar odnio u jednu od velikih knjižnica ovdje, gdje stoji neprimijećena jer nitko tko ju je imao u rukama nije shvatio njezinu važnost. Mnogi Englezi koji su putovali u Italiju bili su ljudi sa sveučilišta i osta¬vili su im svoje knjige u ostavštinu, tako da je Oxford dobro mjesto da započnem potragu.”
„Trebao bi prvo pitati Johna Deeja”, rekao je Sidney. „On ima najve¬ću knjižnicu u zemlji.”
Odmahnuo sam glavom.
„Ako taj tvoj doktor Dee ima tu knjigu, znao bi što ima u rukama i već bi nekako proglasio svoje otkriće. Uvjeren sam da je još uvijek ne¬otkrivena.”
„U redu. Ali nemoj zanemariti ono što u Oxfordu trebaš obaviti za Walsinghama.” Opet me je lupio po leđima. „I za ime Božje, Bruno, nemoj zbog njuškanja po knjižnicama zanemariti mene - očekujem da budeš dobro raspoložen dok smo tamo. Dosta mi je što moram glumiti dadilju tom nadutom Poljaku Laskiju - ne planiram još i svaku večer provoditi u leglu pljesnivih starih teologa, hvala lijepa. Ti i ja ćemo ban¬čiti po gradu, a oxfordske će žene nakon nas ostati krivonoge!”
„Mislio sam da se ženiš Walsinghamovom kćeri?” Podignuo sam obrvu glumeći zaprepaštenost.
Sidney je zakolutao očima.
„Kad se kraljica udostoji dati svoj pristanak. U međuvremenu, ne smatram se obveznim poštovati ženidbene zavjete. A što je s tobom,
Bruno? Jesi li na putu kroz Europu nadoknadio one godine provedene u samostanu?” Značajno me ubo laktom u rebra.
Nasmijao sam se, trljajući si bok.
„Bila je jedna žena prije tri godine u Toulouseu. Morgana, kći hugenotskog plemića. Podučavao sam njezina brata metafizici, ali kada joj oca nije bilo kod kuće, molila me da ostanem duže i čitam s njom. Bila je gladna znanja, a znao sam da je to rijetkost kod žena iz bogatih obitelji.”
,,I lijepa?” upitao je Sidney, a oči su mu sjale.
„Iznimno.” Ugrizao sam se za usnicu sjetivši se Morganinih plavih očiju i kako me pokušavala nasmijati kad je mislila da postajem premelankoličan. „Udvarao sam joj se u tajnosti, ali mislim da sam od početka znao da neće potrajati. Otac joj je želio da se uda za hugenotskog aristokrata, a ne za talijanskog katolika bjegunca. Čak i kad sam postao pro¬fesor filozofije na Sveučilištu u Toulouseu i kada sam se napokon mogao sam uzdržavati, ni tada nije htio dati svoj pristanak i prijetio mi je da će upotrijebiti sav svoj utjecaj u gradu da mi uništi ugled.”
,,I, što se dogodilo?” upitao je Sidney sa zanimanjem.
„Preklinjala me da pobjegnem s njom”, uzdahnuo sam. Gotovo sam joj dopustio da me uvjeri, ali duboko u sebi znao sam da ni jedno ni dru¬go ne želimo takvu budućnost. I tako sam jedne noći otišao u Pariz, gdje sam svu energiju upregnuo u pisanje i napredovanje na dvoru. Ali često se pitam kakav bi bio taj život kojem sam okrenuo leđa i gdje bih bio sada.” Glas mi je postajao tiši i ponovno sam spustio pogled prisjećajući se.
„Onda ne bi bio ovdje, prijatelju. Osim toga, dosad je vjerojatno već udana za nekog ostarjelog vojvodu”, raspoloženo je rekao Sidney.
„Da, bila bi”, složio sam se, „da nije umrla. Otac joj je uredio da se uda za jednog od njegovih prijatelja, ali doživjela je nesreću netom prije vjenčanja. Utopila se. Njezin mi je brat pisao o tome.”
„Misliš da je to učinila namjerno?” upitao je Sidney razrogačenih očiju.
„To vjerojatno nikada neću saznati.”
Tada sam utihnuo i zagledao se preko vode.
„Žao mi je zbog toga”, rekao je Sidney nakon nekoliko trenutaka, potapšavši me po leđima onako suzdržano, tipično engleski, „ali žene na dvoru kralja Henrika sigurno su ti bile dobra razbibriga, zar ne?”
Promotrio sam ga na trenutak pitajući se je li englesko plemstvo stvar¬no toliko bezosjećajno kako se predstavlja ili se tako ponašaju samo kako bi izbjegli bolne emocije.
„O da, žene su tamo prekrasne, naravno, i isprva ti pružaju puno pozornosti, ali uvidio sam da se s njima ne može smisleno razgovarati”, rekao sam s usiljenim osmijehom. ,,A ja nemam ni bogatstva ni titule zbog kojih bi me one poželjele za bilo kakvu ozbiljnu vezu.”
„Eto, Bruno - osuđen si na razočaranje ako u ženama tražiš društvo za razgovor.” Sidney je kratko odmahnuo glavom, kao da je takva ideja apsurdna. „Poslušaj me - um oštri u društvu muškaraca, a u ženama traži samo nježnu ugodu.”
Značajno je namignuo i nacerio se.
„Sad moram nadgledati organizaciju ili nikad nećemo krenuti, a da¬nas trebamo večerati u dvorcu Windsor pa moramo požuriti. Najavljuju oluju za večeras. Kraljica neće biti tamo, naravno”, rekao je primijetivši moje čuđenje. „Bojim se da ćemo samo mi biti odgovorni za zabavljanje vojvode, Bruno, dok ne stignemo u Oxford. Pripremi se na to i pomoli se toj svojoj univerzalnoj duši da ti da hrabrosti.”

„Ne želim se hvaliti, ali prijatelji me smatraju svojevrsnim pjesnikom, sir Philipe”, govorio je vojvoda Laski piskutavim glasom, koji je uvijek zvučao kao da se na nešto žali, dok nam se barka približavala dvorcu Hampton Court. „Ako se umorimo od rasprava na sveučilištu - u ovom me trenutku prodorno pogledao - mislio sam da bismo vi i ja mogli po¬svetiti dio našeg boravka u Oxfordu čitanju naših pjesama i savjetovanju o njima, kao jedan pisac soneta s drugim, što kažete na to?”
„Onda u naše rasprave moramo uključiti i Bruna”, rekao je Sidney, dobacivši mi konspirativan osmijeh, „osim svojih učenih knjiga, napisao je i komičnu dramu u stihu za kazalište, zar ne, Bruno? Kako se ono zove?”
„Bakljonoše, promrmljao sam i okrenuo se promatrati pogled. Dramu sam posvetio Morgani i uvijek je bila vezana za uspomene na nju.
„Nisam čuo za nju”, rekao je vojvoda ravnodušno.
Prije nego što je naše društvo uopće stiglo do Richmonda, u potpu¬nosti sam razumio svojeg mecenu, francuskog kralja Henrika III.: voj¬voda Laski bio je nepodnošljiv. Debeo i crven u licu, imao je potpuno neutemeljeno mišljenje o vlastitoj važnosti i veliku Ijubav prema zvuku svojega glasa. Bez obzira na otmjenu odjeću i umišljeno držanje, očito nije bio upoznat s kupaonicom pa se pod toplim suncem oko njega širio žestok smrad, koji se miješao s parama iz smeđe Temze i odvraćao mi pozornost s putovanja koje bi inače bilo zabavno.
Krenuli smo s doka kuće Winchester uz velike fanfare; brod pun glaz¬benika poslan je da nas prati na putu pa je vojvodin beskonačni monolog pratilo cvrkutanje i pijukanje flautista nama s desna. Da bi moja neu¬goda bila veća, cvijeće kojim je barka bila izdašno okićena tjeralo me na kihanje. Utonuo sam među svilene jastuke i nastojao se koncentrirati na ritmično zapljuskivanje vesala dok smo dostojanstveno klizili kroz grad; manji brodovi prolazili su i s jedne i s druge strane, a kada bi prepoznali kraljevsku barku, njihove bi posade skidale šešir u znak poštovanja i zurile u nas dok smo prolazili. Sto se mene tiče, koncentrirajući se na vidike, gotovo sam uspio svesti vojvodino brbljanje na obično zujanje u pozadini, i vrlo bih se rado bio posvetio uživanju u pitomom zelenom i šumovitom krajoliku uz obale rijeke dok smo odmicali od grada, ali Sidney se baš namjerio zabaviti se zadirkivanjem Poljaka i trebala mu je moja suradnja.
„Evo, velika palača Hampton Court, koja je nekada pripadala mi¬ljeniku kraljičina oca, kardinalu Wolseyu”, rekao je svečano, pokazujući prema obali dok smo se približavali zadivljujućim zidovima od crvene cigle. „Doduše, nije dugo u njoj uživao - takva je ćud prinčeva. Ali čini se da tebe kraljica jako cijeni, Laski, ako je suditi po tome koliko se trudi oko tvojega posjeta.” Vojvoda se usiljeno nasmijao.
„Pa, nije na meni da to kažem, naravno, ali mislim da je dosad na engleskom dvoru već dobro poznato da vojvodu Laskija Njezino Veli¬čanstvo prima s najvećom gostoljubivošću.”
,,A sada kada je odbila anžuvinskog vojvodu, pitam se možemo li mi, njezini podanici, početi spekulirati o savezu s Poljskom?” nastavio je Sidney vragolasto.
Vojvoda je spojio vrhove svojih zdepastih prstiju kao da se moli i napućio vlažne usnice, a male svinjske oči zasjale su mu od samozado¬voljnog užitka.
„Nije na meni da govorim takve stvari, ali primijetio sam tijekom svojega boravka na dvoru da mi kraljica posvećuje posebnu pozornost, da se tako izrazim. Dakako, ona je skromna, ali mislim da svjetski ljudi kao što smo vi i ja, sir Philipe, koji nismo bili zatvoreni u samostanu, uvijek možemo razabrati kada nas žena promatra iz ženskih pobuda, zar ne?” U tom sam trenutku frknuo u nevjerici pa sam to morao prikriti napadajem kihanja. Trubaduri su završili još jednu nepodnošljivo veselu narodnu pjesmu i krenuli s malo melankoličnijom melodijom pa sam mogao utonuti u tihu zamišljenost dok su polja i šume klizile mimo nas, a rijeka je postajala uža i manje odvratna. Nagomilani oblaci zrcalili su se u potezu vode pred nama, a vrućina mi se nakupljala u nosnicama; činilo se da je Sidney bio u pravu najavljujući oluju.
,,U svakom slučaju, sir Philipe, bio sam toliko slobodan da sastavim so¬net u slavu kraljičine ljepote”, objavio je vojvoda nakon nekog vremena, ,,i pitao sam se bih li ga mogao izrecitirati vama prije nego što ga predstavim njezinim profinjenim ušima? Dobro bi mi došao savjet kolege pjesnika.” „Bolje bi vam bilo da pitate Bruna”, rekao je Sidney bezobzirno, provlačeći ruku kroz vodu, „njegovi su sunarodnjaci izmislili taj oblik. Nije li tako, Bruno?”
Uputio sam mu ubojit pogled i dopustio mislima da odlutaju prema horizontu, dok je vojvoda počinjao svoju dosadnu recitaciju.

U doba dok sam prosjačio od grada do grada duž cijelog Apeninskog poluotoka i kada sam prihvaćao bilo kakav posao učitelja na koji bih naišao, a ako ga nisam mogao naći, živio bih u drumskim svratištima i jeftinim prenoćištima za putnike, glumce i torbare - da je tada netko rekao da ću jednog dana biti blizak prijatelj kraljeva i dvorjana, cijeli bi ga svijet smatrao ludim. Ali ne i ja — uvijek sam vjerovao u vlastitu sposobnost ne samo da preživim, nego da vlastitim trudom i napredujem. Cijenio sam pamet više od povlastica stečenih rođenjem, a znatiželjan um i glad za učenjem više od statusa ili položaja, i bio sam čvrsto uvjeren da će jednoga dana i drugi uvidjeti da sam u pravu; to mi je davalo volju da savladavam prepreke koje bi obeshrabrile nekoga poniznijeg od mene. I tako sam se od putujućeg učitelja i heretika bjegunca do svoje trideset pete godine uzdignuo toliko visoko koliko filozof može samo sanjati: bio sam miljenik na dvoru kralja Henrika III. u Parizu, kojega sam osobno poučavao mnemotehnici, i pre¬davač filozofije na slavnom sveučilištu Sorbonni. Ali i Francuska je tada bila podijeljena religijskim ratovima, kao i svako drugo mjesto kroz koje sam prošao tijekom šestogodišnjeg izgnanstva iz Napulja, a katolička frakcija u Parizu pod vodstvom obitelji Guise sve je više nadjačavala hugenote - čak u tolikoj mjeri da su se pojavile glasine kako Inkvizicija stiže u Francusku. Istodobno sam zbog svojeg prijateljstva s kraljem i zbog popularnosti svo¬jih predavanja stekao neprijatelje među učenim doktorima na Sorbonni pa su iz kuloara procurile podmukle glasine i doprle do ušiju dvorjana: da je moj jedinstveni mnemotehnički sustav zapravo oblik crne magije i da se njime koristim za komunikaciju s demonima. Ovo mi je bio znak da trebam krenuti dalje, kao što sam učinio u Veneciji, Padovi, Genovi, Lyonu, Toulouseu i Ženevi kad god bi mi prošlost priprijetila da će me sustići. Kao i mnogi bjegunci prije mene, potražio sam utočište pod tolerantnijim nebom Elizabetina Londona, koji nije bio u nadležnosti Svetog ureda za inkviziciju, a nadao sam se i da ću tamo pronaći izgubljenu knjigu egipat¬skog velikog svećenika Hermesa Trismegistusa.


Kraljevska se barka usidrila kraj Windsora kasno popodne, a tamo su nas dočekali sluge u livreji i odveli nas u naše sobe u kraljevskom dvor¬cu kako bi večerali i prenoćili prije nego što rano ujutro nastavimo put za Oxford. Večera je protekla u prigušenoj atmosferi, vjerojatno dijelom zbog toga što se nebo već bilo jako naoblačilo kad smo stigli u dvorac pa su rano upalili svijeće, a počela je padati i jaka kiša; pred kraj večere voda se već u potocima slijevala niz prozore blagovaonice.
„Ništa od broda sutra ako se ovo nastavi”, primijetio je Sidney dok su sluge raspremale stol. „Morat ćemo put nastaviti cestom, ako uspije¬mo nabaviti konje.”
Vojvoda je izgledao mrzovoljno; očito je uživao u sporom putovanju barkom.
„Nisam neki konjanik”, požalio se, „trebat će nam barem kočija. Ili možemo pričekati ovdje dok se vrijeme ne poboljša”, predložio je malo veselijim tonom, zavalivši se u fotelju i lakomo promatrajući raskošan namještaj koji ga je okruživao u blagovaonici dvorca.
„Nemamo vremena”, odgovorio je Sidney. „Prekosutra Bruno ima veliku raspravu pred cijelim sveučilištem i moramo našem govorniku dati dovoljno vremena da pripremi svoje ubojite argumente, zar ne, Bruno?”
Odvratio sam pozornost s prozora i nasmiješio mu se.
„Ustvari, namjeravao sam se povući upravo iz toga razloga”, rekao sam.
Sidney se rastužio.
„Zar nećeš ostati i malo kartati s nama?” upitao je, a u glasu mu se čula zabrinutost jer bi mogao ostati sam s vojvodom cijelu večer.
„Bojim se da se večeras moram udubiti u knjige”, rekao sam odmi¬čući stolac, „ili ova velika rasprava, kako je nazivaš, neće biti vrijedna pozornosti.”
„Nisam ih čuo puno koje su bile vrijedne pozornosti”, pripomenuo je vojvoda. „Bez brige, sir Philipe, vi i ja ćemo ostati budni dugo u noć. Možda možemo čitati jedan drugome? Naručit ću još vina.”
„Sidney mi je uputio molećiv pogled utopljenika dok sam prolazio kraj njega, ali samo sam mu namignuo i zatvorio vrata za sobom. On je profesionalni diplomat, odgojen je da se nosi s ovakvim ljudima. Snažan udar groma odjeknuo je krovom dok sam se uspinjao kićeno obojenim Stubištem prema svojoj sobi.
Poprilično dugo nisam ni pogledao svoje studije, niti sam pokušao organizirati misli, samo sam ležao na krevetu, a um mi je bio nemiran kao olujno nebo, koje je poprimilo jezivu zelenu boju od munja i gromova što su se približavali sve više i udarali sve češće. Kiša je lupala po staklu i crjepovima na krovu, a ja sam se čudio tom osjećaju nelagode koji se probio kroz ono jutrošnje ushićeno iščekivanje. Moja budućnost u En¬gleskoj, a da ne spominjem budućnost mojega posla, uvelike je ovisila o ovome putu u Oxford, pa ipak me obuzimala čudna slutnja; tijekom svih ovih godina lutanja i nepripadanja nisam se oslanjao ni na koga osim na vlastiti nagon za preživljavanjem i naučio sam osluškivati bockanje svojih raspoloženja. Kada bih osjetio nagovještaj opasnosti, nadolazeći događaji obično bi dokazali da sam bio u pravu. Ali možda se radilo samo o tome da sam se opet pripremao postati nešto drugo, nešto što nisam.


U Londonu sam bio manje od tjedan dana, a odsjeo sam kao gost francuskog veleposlanika na zahtjev mojeg mecene kralja Henrika koji je, kada sam dobio poziv od sir Francisa Walsinghama, Glavnog državnog tajnika kraljice Elizabete, nevoljko udovoljio mojoj molbi da napustim Pariz do daljnjega. To nije bio poziv koji se odbija, ali iz načina na koji je stigao, nisam nikako mogao zaključiti kako tako važan državnik zna za moj dolazak ili što želi od mene. Sljedeći sam dan odjahao do njegove raskošne kuće u imućnoj ulici Seething Lane, blizu Londonskog tornja, u istočnom dijelu grada. Zlovoljni podvornik proveo me kroz kuću u li¬jep vrt, gdje je divlja trava nadvladavala geometrijske uzorke čempresa. U pozadini sam vidio hrpu niskih voćaka u punom cvatu, koje su činile veličanstvenu bijelo-ružičastu strehu, a medu njima, pogleda uprta u nji¬hove vijugave grane, stajala je visoka figura, odjevena sva u crno.
Na podvornikov znak krenuo sam prema čovjeku pod drvećem, koji je okrenuo lice prema meni — ili mi se tako učinilo jer je popodnevno sunce udaralo točno iza njega i pretvorilo ga u siluetu, u tanku crnu fi¬guru na zlatnoj pozadini. Nisam mu mogao razabrati izraz lica pa sam zastao metar ili dva od njega, duboko se naklonivši onako kako sam mi¬slio da je primjereno.
„Giordano Bruno iz Nole vama na službu, vaša milosti.”
„Buonasera, Signor Bruno, e benvenuto, benvenuto”5, rekao je toplo i zakoračio naprijed ispruživši desnu ruku da se rukujemo u engleskom stilu. Njegov talijanski bio je samo blago obojen odsječenom melodijom njegova materinskog jezika, a dok se približavao, po prvi put sam mu ja¬sno vidio lice. Bilo je duguljasto, a izgledalo je još strože zbog uske crne kape koja je pokrivala prorijeđenu kosu. Procijenio sam da ima oko pe¬deset pet godina, a u očima mu se vidio sjaj oštroumne inteligencije koja je i bez riječi davala do znanja da ne trpi budale. Pa ipak su mu se na licu vidjeli tragovi velikog umora; izgledao je kao čovjek koji nosi veliko breme i malo spava.
„Prije dva tjedna, doktore Bruno, primio sam pismo od našeg vele¬poslanika u Parizu, u kojem me obavijestio da stižete u London”, počeo je bez okolišanja. „Vrlo ste poznati na francuskom dvoru. Naš veleposla¬nik kaže da nema riječi hvale za vašu religioznost. Sto mislite da je time htio reći?”
„Možda je mislio na činjenicu da sam nekada bio zaređen, ili na či¬njenicu da više nisam”, rekao sam mirno.
„Ili je mislio na nešto potpuno drugo”, rekao je Walsingham pozor¬no me gledajući. „Ali o tome ćemo kasnije. Prvo mi recite — što znate o meni, Filippo Bruno?”
Trznuo sam glavom unatrag i zagledao se u njega preneraženo, a to mu je i bio cilj. Odrekao sam se svojega krsnog imena kada sam stupio u

________________________
Dobra večer, gospodine Bruno, i dobrodošli, dobrodošli! (nap. prev.).

samostan San Domenico Maggiore i uzeo svoje redovničko ime Gior¬dano, iako sam se opet njime kratko služio dok sam bio u bijegu. Walsingham me očito oslovio krsnim imenom zato da me bocne i pokaže mi dokle seže njegovo znanje, i bio je vidljivo zadovoljan učinkom. Ali došao sam k sebi i rekao:
„Znam dovoljno da bih shvatio kako bi samo budala pokušala išta ikriti od čovjeka koji me nikada nije upoznao, ali me oslovljava imenom koje su mi dali roditelji, imenom kojim se ne koristim već dvadeset go¬dina.”
Walsingham se nasmiješio.
„Onda znate sve što je u ovom trenutku važno. A ja znam da niste budala. Možda nepromišljen, ali ne i budala. A sada, želite li da vam ka¬žem što još znam o vama, doktore Giordano Bruno iz Nole?”
„Molim vas - dokle god mi vaša milost dopusti da razdvojim sra¬motnu istinu od samo uvredljivih glasina.”
„No dobro.” Nasmijao se popustljivo. „Rođeni ste u Noli, blizu Na¬pulja, otac vam je bio vojnik, a u samostan San Domenico Maggiore ušli ste kao tinejdžer. Red ste napustili kojih trinaest godina kasnije i bježali ste kroz Italiju tri godine pred Inkvizicijom, optuženi za herezu. Kasnije ste predavali u Zenevi i Francuskoj, a onda vas je u Parizu pod okrilje uzeo francuski kralj Henrik III. Podučavate mnemotehniku, koju mnogi smatraju vrstom magije, i strastveni ste zagovornik Kopernikove teorije da se Zemlja okreće oko Sunca, iako su tu ideju i Rim i luterani proglasili herezom.”
Pogledao me kako bih mu to potvrdio i ja sam mu smeteno kimnuo. „Vaša milost zna mnogo.”
Nasmiješio se.
„Nije to nikakav misterij, Bruno - kada ste se nakratko zadržali u Padovi, tamo ste se sprijateljili s engleskim dvorjaninom po imenu Philip Sidney, zar ne? Pa - on se uskoro ženi mojom kćeri Frances.”
„Vaša milost nije mogla dobiti dostojnijega zeta, uvjeren sam. Radu¬jem se što ću ga vidjeti”, rekao sam i stvarno sam to mislio. Walsingham je kimnuo.
„Znatiželjan sam - zašto ste napustili samostan?"
„Uhvatili su me kako čitam Erazma u zahodu.”
Zagledao se u mene na trenutak, a onda je zabacio glavu i prasnuo u smijeh; bio je to dubok i bogat zvuk, kakav bi možda proizveo medvjed kada bi se mogao smijati.
,,A imao sam i druge knjige s Popisa zabranjenih knjiga. Poslali bi me pred inkvizitora, ali pobjegao sam. Zato su me izopćili.” Sklopio sam ruke na leđima dok sam hodao razmišljajući o tome kako je neobično ponovno proživljavati te dane u ovom zelenom engleskom vrtu.
Pogledao me sa zagonetnim izrazom lica, a onda odmahnuo glavom kao da je zbunjen.
„Jako me intrigirate, Bruno. Pobjegli ste iz Italije pred Rimskom in¬kvizicijom zbog sumnje na herezu, a i kalvinisti u Zenevi uhitili su vas zbog vaših uvjerenja, zar ne?”
Nagnuo sam glavu u stranu napola se slažući.
,,U Ženevi je došlo do svojevrsnog nesporazuma. Shvatio sam da su kalvinisti samo zamijenili jedan skup slijepih dogmi drugima.”
Opet me pogledao s nečim nalik na divljenje i smijao se odmahujući glavom.
„Nisam nikada upoznao čovjeka koji je uspio postići da ga za herezu optuže i papa i kalvinisti. To je jedinstveno postignuće, doktore Bruno! Tjera me da se zapitam - koja je vaša religija?”
Nastupila je stanka puna iščekivanja, a on me gledao ohrabrujući me.
„Vaša milost zna da nisam prijatelj Rima. Uvjeravam vas da sam u potpunosti odan Njezinu Veličanstvu i rado ću joj se staviti u službu dok god sam u njezinu kraljevstvu.”
„Da, da, Bruno - hvala vam, ali to nije odgovor na moje pitanje. Pitao sam koja je vaša religija? Jeste li u srcu papist ili protestant?”
Oklijevao sam.
„Vaša milost već je istaknula da me obje strane smatraju problema¬tičnim.”
„Želite li reći da niste ni jedno ni drugo? Jeste li onda ateist?”
„Prije nego što na to odgovorim, smijem li znate kakve bi mogle biti posljedice mojega odgovora?”
Nasmiješio se. „Ovo nije saslušavanje, Bruno. Samo želim shvatiti vašu filozofiju. Budite iskreni prema meni i ja ću biti iskren prema vama. Zato šetamo među drvećem gdje nas nitko ne može čuti.”
„Onda vas uvjeravam da nisam ono što se uobičajeno podrazumijeva pod pojmom ,ateist’”, rekao sam toplo se nadajući da se nisam upravo osudio. ,,U Francuskoj i ovdje u njezinu veleposlanstvu, nazivam se ka¬tolikom jer je jednostavnije ne stvarati probleme. Ali, iskreno govoreći, ne smatram se ni katolikom ni protestantom - ti su pojmovi preuski. Vjerujem u višu istinu.”
Podignuo je obrvu. „Istinu višu od kršćanske vjere?”
„Drevnu istinu, a kršćanska je vjera samo njezino kasnije tumačenje. Ta istina, ako bismo je mogli ispravno shvatiti u ovomu našem mrač¬nom dobu, mogla bi prosvijetliti ljude umjesto da se stalno ponavljaju ove krvave podjele.”
Nastupila je napeta tišina. Sunce je sada bilo nisko na nebu i zrak je u sjenci drveća postajao sve hladniji. Kako je padao sumrak, pjev ptica postajao je snažniji. Walsingham je nastavio koračati travom, a ramena njegova kratkog kaputa bila su posuta bijelim laticama koje su lelujale s grana iznad nas.
„Vjera i politika sada su jedno te isto”, nastavio je. „Možda je to uvijek bilo tako, ali čini se da je sada dosegnulo nove ekstreme u ovo¬mu našem nemirnom stoljeću, ne mislite li tako? Nečija vjera govori mi komu je politički odan puno više od njegova mjesta rođenja ili nje¬gova jezika. Mnogo velikih Engleza u ovom kraljevstvu papu više voli nego vi, Bruno, i više nego što vole vlastitu kraljicu. Pa ipak, na kraju krajeva vjera nije samo politika. Ona je nadasve stvar osobne savjesti i čovjekova odnosa s Bogom. Ja sam u Božje ime činio stvari za koje ću mu se morati opravdavati na posljednjem sudu.” Okrenuo se i po¬gledao me, a na licu mu se vidjela tuga. Kada je ponovno progovorio, glas mu je bio tih i bezizražajan. „Gledao sam kako na moju zapovijed iz živog tijela čupaju srce koje još kuca. Hladnokrvno sam ispitivao
ljude dok su im trgali udove iz zglobova na škripu, a od samoga zvuka okreće ti se želudac. Čak sam i sam okretao kotač kada su tajne koje su mogle izaći iz čovjekovih usta tijekom rastezanja bile preosjetljive za uši profesionalnih mučitelja. Vidio sam ljudsko tijelo, napravljeno na sliku Božju, dovedeno do krajnjih granica boli. A sve te užase i još više od toga priuštio sam bićima kakvo sam i sam zato što sam vjero¬vao da tako sprječavam veće krvoproliće.” Prešao je tada rukom preko čela i nastavio hodati.
„Naš je narod tek usvojio novu religiju i mnogi u Francuskoj i Špa¬njolskoj namjeravaju uz pomoć Rima ubiti Njezino Veličanstvo i na njezino mjesto staviti onu prokletu kuju, Mariju Škotsku.” Odmahivao je glavom. „Ja nisam okrutan čovjek, Bruno. Nanošenje boli ne čini mi zadovoljstvo, za razliku od nekih mojih krvnika.” Stresao se; vjerovao sam mu. ,,A nisam ni Inkvizicija - ne umišljam si da sam odgovoran za besmrtne duše ljudi. To ostavljam onima koji su zaduženi za to. Radim to što radim samo radi sigurnosti ovoga kraljevstva i kraljice osobno. Bo¬lje zaklati jednog svećenika pred mnoštvom na Tyburnu, nego ga pustiti da preobrati još dvadesetoricu koji bi se s vremenom pridružili ostalima i pobunili se protiv kraljice.”
Kimnuo sam u znak slaganja; izgleda da nije očekivao raspravu. Ispod najvećeg i najstarijeg drveta u voćnjaku, oko debla je izrađena okrugla klupa. Ovdje mi je Walsingham pokazao da sjednem kraj njega.
„Vi ste čovjek koji iz prve ruke zna na koji način Rim progoni svo¬je neprijatelje. Engleskim ulicama tekla bi krv kad bi se Marija Škotska dokopala prijestolja. Razumijete li me, Bruno? Ali te urote koje je na nj nastoje postaviti kao Hidrine su glave - odrežemo jednu i deset novih naraste umjesto nje. Pogubili smo onog buntovnog isusovca Edmunda Campiona 81., a sada deseci misionara plove u Englesku potaknuti nje¬govim mučeništvom.” Odmahnuo je glavom.
„Ne zavidim vašoj milosti na zadaći koju ima.”
„Tu mi je zadaću dao Bog i moram tražiti ljude koji mi mogu u tome pomoći”, rekao je. „Recite mi, Bruno - skrbi li se francuski kralj o vama, osim što vam je osigurao smještaj u veleposlanstvu?”
„Više me podržava svojim dobrim mišljenjem, nego svojom lisnicom”, rekao sam. „Nadao sam se da ću svoju malu plaću povećati podučava¬njem. Zbog toga sam namjeravao posjetiti slavno sveučilište Oxford, da vidim mogu li im ponuditi svoje usluge tamo.
„Oxford? Zbilja?” rekao je, a u očima mu je sijevnula iskra zanimanja. „Eto, to je mjesto zaglibilo u mulju papizma. Sveučilišna uprava na sva zvona stavlja svoja nastojanja da iskorijeni štovatelje stare vjere, ali polovica starijih ljudi tamo zapravo su prikriveni papisti. Grof od Leicestera, rektor Sveučilišta, provodi neprestani nadzor i naređuje provođenje istraga, ali čim u njih uperi svjetlo razbježe se kao pauci pod kamenje. A onda, kad okrenemo leđa, počnu puniti glave mladih Engleza svojom idolatrijom - glave upravo onih mladih ljudi koji će postati pravnici ili crkvenjaci i ući u javni život. Našu buduću vladu i kler nama pod nosom potajno pretvaraju u poslušnike Rima. Njezino je Veličanstvo bijesno i rekao sam Leicesteru da se s time moramo oštrije pozabaviti.” Stisnuo je usnice kao da je želio pokazati da ne bi sve bilo toliko opušteno da se njega pita. „To je mjesto postalo utočište za one koji trguju buntovničkim knjigama, a većina tih svećenika misionara koji izlaze iz francuskih sjemeništa zapravo su ljudi s Oxforda, znate.” Onda je promislio na trenutak i ublažio ton. „Da, trebali biste poći u Oxford. Zapravo, rado ću vas preporučiti ako želite otići u posjet. Mnogo bi vam toga moglo biti zanimljivo.”
Zastao je kao da razmišlja o nekoj ideji, a onda su mu misli brzo otišle U drugom smjeru.
„Kada ste mi rekli da želite služiti Njezinu Veličanstvu kako god ona bude smatrala primjerenim - je li to bila iskrena ponuda?”
„Ne bih takvo što ponudio u šali, vaša milosti.”
„Njezino Veličanstvo u riznici ima sredstva namijenjena onima koji su spremni služiti poda mnom i pomagati u zaštiti nje osobno i njezina kraljevstva od neprijatelja. A pokazala bi zahvalnost i na druge načine - znam koliko je vama piscima važno pokroviteljstvo i napredovanje. Ovo bi bila najveća pomoć koju biste joj mogli pružiti, Bruno - dok živite u francuskom veleposlanstvu, nazočit ćete mnogim tajnovitim razgovorima, a čujete li nešto što se tiče zavjera protiv Njezina Veličanstva ili njezine
vlade, nešto vezano za škotsku kraljicu i njezine francuske urotnike” - raširio je ruke - „uspijete li vidjeti kakva pisma ili bilo što zanimljivo, bez obzira koliko sitno, bit će nam jako vrijedno.”
U tom trenutku pogledao me podignutih obrva očekujući odgovor. Oklijevao sam.
„Počašćen sam što vaša milost polaže toliku vjeru u mene”
„Imate neke dvojbe, dakako”, ubacio se nestrpljivo. „Imao bih loše mišljenje o bilo kome tko ih ne bi imao — od vas tražim da se lažno pred¬stavljate svojim domaćinima, a pošten čovjek i treba oklijevati prije nego što pristane na takvu ulogu. Ali zapamtite, Bruno - kada se god osjetite rastrganim između savjesti i dužnosti, trebali biste se odlučiti za više do¬bro. Oni nevini među njima nemaju se čega bojati.”
„Ne brine me to, vaša milosti.”
„Što onda?” Izgledao je zbunjen. „Philip Sidney rekao mi je da ste toliki neprijatelj Rima da biste se rado uključili u borbu protiv onih koji žele dovesti Inkviziciju na ove obale.”
„Ja jesam neprijatelj Rima, vaša milosti, isto kao što sam protiv svih onih koji ljudima naređuju u što da vjeruju i onda ih pogube ako se usu¬de propitivati i najmanji djelić toga.”
Utihnuo sam na trenutak, a on me promatrao suzivši oči.
„Mi ovdje ne kažnjavamo ljude zbog njihovih uvjerenja, Bruno. Nje¬zino Veličanstvo jednom je elokventno izjavilo da ne želi graditi pro¬zore u ljudske duše, a tako i ja mislim. U ovoj zemlji čovjeka na vješala neće odvesti njegova uvjerenja, nego ono što bi mogao učiniti u ime tih uvjerenja.”
„Ono što bi mogao učiniti ili ono što mu je dokazano da je učinio?” Upitao sam oštro.
„Namjera je izdaja, Bruno”, nestrpljivo je odgovorio. „Promidžba je izdaja. U ovim je vremenima čak i distribucija zabranjenih knjiga izdaja jer tko god to čini, čini to s namjerom preobraćenja onih kojima te knjige daje. A preobraćanje kraljičinih podanika podrazumijeva odvraćanje nji¬hove odanosti od kraljice i usmjeravanje k papi kako bi u slučaju invazije katoličkih snaga stali na stranu agresora.”
Nekoliko smo trenutaka sjedili u tišini, a onda je ruku položio na moju.
„Ovdje u Engleskoj ljudi naprednih ideja kao što su vaše, Bruno, mogu slobodno živjeti i pisati bez straha da će biti kažnjeni. Zbog toga Itc, pretpostavljam, i došli ovamo. Zar biste htjeli da Inkvizicija ponov¬no ugrozi te slobode?”
„Ne, vaša milosti, ne bih.”
„Onda ćete pristati služiti Njezinu Veličanstvu na ovaj način?”
Zastao sam, zapitavši se kako će mi odgovor na ovo pitanje promi¬jeniti sudbinu.
„Služit ću joj najbolje što mogu”, odgovorio sam.
Walsingham se tada široko osmjehnuo - opazio sam bljesak njegovih zubi u sumraku - i stisnuo mi šaku objema rukama, a koža mu je bila suha i nalik na papir.
„Neizmjerno mi je drago, Bruno. Njezino Veličanstvo nagradit će vašu odanost, kada je dokažete.” Oči su mu sjale. Oko nas vrt je bio go¬tovo u potpunoj tami, iako se nekoliko tračaka zlatnog svjetla probija¬lo iznad ljubičastih oblaka iza drveća; zahladilo je, a biljke su otpuštale slatki miris u večernji povjetarac. „Dođite, idemo unutra. Baš sam loš domaćin - niste još ni piće popili.”
Ustao je, očito ukočenih leđa i kukova i krenuo preko trave.
Sluga je zapalio niz malenih fenjera s obiju strana staze koja je vodila kroz vrt, pa nam je put prema kući bio obasjan dvama redovima trepe¬ravih svijeća; djelovalo je čarobno. Duboko sam udahnuo taj večernji zrak i ponovno osjetio nagovještaj novih mogućnosti, budućnosti koja mi je nadohvat ruke. Dugi dani putovanja kroz planine sjeverne Italije, odsjedanja u prljavim drumskim svratištima prepunim štakora, gdje bih se prisiljavao da ostanem budan cijelu noć, s jednom rukom na bodežu da me ne bi ubili radi tih nekoliko novčića koje sam imao uza se - sve se to činilo jako dalekim; radit ću za obavještajnu službu engleske kraljice. Bio je to još jedan od neočekivanih obrata u mojem životu, ali ucrtan na veliku kartu mojeg neobičnog putovanja ovim svijetom, pomislio sam.
Walsingham je zastao tik pred fenjerima i nagnuo se prema meni.
„Sredit ću vam sastanak s mojim asistentom, Thomasom Phelippe- rom”, rekao je. „On organizira logistiku - smišlja šifre, određuje mjesta za dostavu poruka, taj dio posla. On je najstručniji čovjek u Engleskoj za razbijanje kodova. Ne moram vam ni reći da o našem sastanku ne smijete reći ni slovca nikome osim Sidneyju”, dodao je ispod glasa.
„Vaša milosti, nekad sam bio svećenik — lažem jednako dobro kao i bilo tko drugi.”
Osmjehnuo se.
„Računam na to. Ne biste mogli ovako dugo nadmudrivati Inkvizi¬ciju da nemate barem malo glumačkoga dara.”
I tako sam postao dijelom nečega za što se kasnije ispostavilo da je golema i složena mreža obavještajaca koja se protezala od kolonija novoga svijeta na zapadu do turskih područja na istoku, a svi smo se mi vraćali Walsinghamu s malim darovima tajnoga znanja u ruci, kao što se golu¬bica vratila Noi noseći maslinovu grančicu.



Iznenadan udar groma trgnuo me iz sjećanja i vratio natrag u sobu gdje sam sjedio naslonjen na kišom okupan prozor kraljevske palače i gle¬dao dvorište osvijetljeno tracima svjetla. Nadao sam se da ću u Engleskoj mirno živjeti i pisati knjige za koje sam vjerovao da će do temelja potresi Europu, ali bio sam ambiciozan i to je bilo moje prokletstvo. Ambici¬ozan čovjek bez novca i statusa nužno postaje ovisan o pokroviteljstvu moćnika - ili, u ovom slučaju, moćnih žena. Sutra ću vidjeti slavni sve¬učilišni grad Oxford, gdje moram iskopati dva grumenčića zlata: tajne koje je Walsingham želio izvući od oxfordskih katolika i knjigu za koju sam vjerovao da je zakopana u jednoj od tamošnjih knjižnica.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
DRUGI DIO
Oxford, svibanj 1583.


II
Krenuli smo prema Oxfordu s prvim zrakama jutarnjeg sunca, na konjima koje je Sidney nabavio od podvornika u Windsoru. Bili su to dobri jahaći konji s kićenim grimizno-zlatnim baršunastim reme¬njem načičkanim mjedenim ukrasima koji su veselo zveckali dok smo jahali, no naša je povorka sada nesumnjivo djelovala mnogo svečanije nego prethodnoga dana kada smo krenuli na put niz rijeku uz svu onu glazbu i živahno obojene zastavice. Oluja je posustala, ali kiša je i dalje uporno padala, toplina je isparila iz zraka i činilo se da nebo lijeno visi nad nama, sivo i tmurno; bilo bi nemoguće nastaviti put rijekom a da nas napola ne potopi. Vojvoda je za doručkom bio mnogo tiši i sjedio je prstima pritišćući sljepoočnice, povremeno ispuštajući pokoji mali uzdah - Sidney mi je šapnuo da mu je to pokora za neprospavanu noć i golemu količinu porta koju je popio — a moje se raspoloženje zbog toga znatno popravilo. Sidney je bio veseo jer je njegov dobitak od sinoćnjeg kartanja rastao proporcionalno vojvodinu pijanstvu, ali vrijeme nam je pokvarilo naše veselo raspoloženje pa smo prvi dio pura proveli u tišini, koju bi tu i tamo prekinule Sidneyjeve opaske o uvjetima na cesti ili vojvodinu besramnu podrigivanju.
I s jedne i s druge strane mimo nas promicao je nepromjenjivi krajolik: gusto zelenilo izgužvano od kiše. Čuo se samo prigušen topot kopita na mokru tlu. Sidney mi se na svojem konju pridružio na čelu povorke, dok je vojvoda zaostajao za nama s glavom klonulom na prsima, a sa strana su mu bili dvojica slugu koji su se brinuli za njega. Na njihovim su konji¬ma bile goleme bisage s Laskijevom i Sidneyjevom otmjenom odjećom koju će nositi tijekom posjeta. Ja sam imao samo jednu kožnatu torbu s nekoliko knjiga i nešto odjeće, a držao sam je privezanu za sedlo. Do sre¬dine popodneva stigli smo do kraljevske Shotoverske šume u predgrađu Oxforda. Cesta je bila loše održavana na mjestima gdje je prolazila kroz šumu pa smo morali usporiti da se konji ne bi spoticali na lokve i rupe.
„Onda, Bruno”, rekao je Sidney tihim glasom kad smo se udaljili dovoljno da nas vojvoda i njegovi sluge ne mogu čuti, „'reci mi nešto više o toj knjizi koja te dovela ovamo čak iz Pariza.”
„Cijelo prošlo stoljeće smatralo se da je izgubljena”, tiho sam odgo¬vorio, „ali ja u to nikad nisam vjerovao i po cijeloj sam Europi sretao trgovce knjigama i kolekcionare koji su potiho prenosili glasine i napola upamćene priče o tome gdje bi se mogla nalaziti. Ali tek sam za svojeg boravka u Parizu našao pravi dokaz da je knjigu moguće pronaći.”
Rekao sam mu da sam u Parizu u krugu talijanskih iseljenika, koji su se okupljali oko dvora kralja Henrika, upoznao postarijeg firentinskog gospodina po imenu Pietro, koji se poznanicima neumorno hvalio da je on prapranećak slavnoga trgovca knjigama, i životopisca Vespasiana da Bisticcija, koji je izrađivao knjige za Cosima de Medicija i katalog vati¬kanske knjižnice. Taj Pietro, znajući da me zanimaju rijetka i ezoterična djela, prepričao mi je što je njemu ispričao njegov djed, Vespasianov ne¬ćak, koji je bio šegrt svojem ujaku pri izradi rukopisa tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, pred kraj Cosimova života. Vespasiano je Cosimu pomogao da izgradi svoju veličanstvenu knjižničnu zbirku - po njegovu nalogu izradio je više od dvjesto knjiga, a prepisivače je opskrbio klasičnim
tekstovima. I tako je trgovac knjigama postao blizak suradnik Medicijeva kruga te osobito dobar prijatelj Marsilija Ficina, velikog humanističkog filozofe i astrologa, kojeg je Cosimo postavio na čelo svoje Firentinske ikademije i koji je preveo Platona za Medicijevu knjižnicu. Prema priči Pietrova djeda, koji je tada bio mladi šegrt, jednoga jutra 1463-, godinu prije Cosimove smrti, Ficino je posjetio Vespasiana u njegovoj trgovini očito uznemiren, stišćući neki paket u rukama. Ficino je već bio zapo¬čeo raditi na rukopisima Platona kad mu je njegov mecena poručio da se ostavi toga i smjesta posveti pozornost hermetističkim spisima koje je tri godine ranije iz Makedonije donio jedan od redovnika koje je Cosimo uposlio da idu po svijetu u potrazi za knjigama iz bizantskih knjižnica, ali još ih nitko nije bio pregledao. Možda je Cosimo znao da umire pa mu je bilo više stalo da pročita Hermesa nego Platona u svojim posljednjim danima, no o tome mogu samo nagađati. U svakom slučaju, navodno je Ficino, tresući se i blijed kao krpa, rekao Vespasianu da je pročitao petnaest knjiga hermetističkog rukopisa i da zna da ne može ispuniti svoju dužnost. Prevest će za Cosima prvih četrnaest, ali posljednji je rukopis previše izuzetan, isuviše značajan da bi se smio prevesti na jezik ljudi željnih moći, zato što otkriva najveće tajne Hermesa Trismegistusa, izgu¬bljenu egipatsku mudrost, tajnu koja bi mogla uništiti autoritet kršćanske Crkve. Ta bi knjiga ljudima odala samu tajnu spoznaje Božanskog uma. Naučila bi ljude kako da postanu nalik na Boga.
Ficino je taj veličanstveni rukopis donio sa sobom u trgovinu pomno ga umotavši u nepropusno platno; tu ga je predao Vespasianu preklinjući ga da ga čuva do trenutka kada budu mogli odlučiti što s njim treba učiniti, a Ficino će reći Cosimu da petnaesta knjiga nije ni donesena iz Bizanta s ostalim originalnim rukopisima. To je bio njihov plan. Osta¬le knjige uredno su prevedene. Nakon Cosimove smrti, sljedeće godine Ficino i Vespasiano sastali su se da rasprave o sudbini petnaeste knjige. Vespasiano je u tome vidio priliku za zaradu i zagovarao je prodaju knji¬ge jednoj od imućnih samostanskih knjižnica, gdje bi iskusni učenjaci znali kako će je zaštiti od očiju onih koji bi je mogli krivo protumačiti ili zloupotrijebiti znanje koje sadržava. Ficino je, s druge strane, već požalio što je bio toliko osjetljiv i pitao se ne bi li možda bilo bolje da knji¬gu ipak prevede i iznese njezine tajne na svjetlo dana tako što će ih prvo otkriti znamenitim misliocima Firentinske akademije, koji bi bolje znali sagledati učinke te praktički najblasfemičnije heretičke filozofije o kojoj je itko ikad progovorio u Italiji.
,,I tko je pobijedio?” upitao je Sidney zaboravivši stišati glas, a oči su mu svijetlile kroz kišnicu koja mu je kapala s vrha šešira.
„Ni jedan ni drugi”, odgovorio sam tupo. „Kada su otišli uzeti ru¬kopis iz arhiva, otkrili su nešto strašno. Knjiga je pogreškom prodana nekoliko mjeseci ranije zajedno s hrpom drugih grčkih rukopisa koje je naručio engleski kolekcionar.”
„Tko?” pitao je Sidney.
„Ne znam. A nije znao ni Vespasiano.” Spustio sam pogled i nastavili smo jahati razmišljajući u tišini.
Ovdje Pietrova priča završava. Rekao je da njegov djed nije znao ni¬kakve druge detalje, osim toga da je engleski kolekcionar prolazeći kroz Firencu kupio taj rukopis i da mu Vespasiano nikada nije uspio ući u trag, iako se trudio nešto saznati preko svih svojih kontakata po Europi sve do kraja svojega dugog života, koncem prošloga stoljeća. Znao sam da mi te informacije neće puno pomoći; mnogi su engleski kolekcionari antikviteta i rijetkih knjiga putovali Italijom u prošlom stoljeću i nisam nikako mogao znati je li taj čovjek, koji je do takve knjige došao slučajno, možda rukopis prodao ili ga je samo ostavio da skuplja prašinu u kutu knjižnice ne shvaćajući kakvo mu je blago dospjelo u ruke.
„Pa zašto onda misliš da je u Oxfordu?” upitao je Sidney nakon ne¬kog vremena.
„Metodom eliminacije. Engleski kolekcionari koji su u to doba pu¬tovali Italijom bili su obrazovani ljudi, vjerojatno imućni, a koliko sam shvatio, engleska gospoda običavaju ostavljati knjige u ostavštinu svojim sveučilištima jer samo si nekolicina može priuštiti da imaju privatnu zbir¬ku kao tvoj doktor Dee. Ako je Hermesova knjiga završila u Engleskoj, najvjerojatnije je stigla do Oxforda ili Cambridgea. Meni jedino preo- staje da je potražim.”
,,A ako je nađeš.. zaustio je Sidney, ali prekinuo ga je konj koji je poskočio u stranu i prodorno zarzao; dvije figure stvorile su se nasred ceste bez ikakva upozorenja. Naglo smo zaustavili konje, a vojvoda i njegovi duge umalo su se zabili u nas dok smo mi gledali dvoje odrpane djece: djevojčicu od kojih deset godina i mlađeg dječaka, bosonoge u blatu. Djevojčica je na desnom obrazu imala ljubičastu masnicu. Ispružila je svoj maleni dlan i obratila se Sidneyju molećivim glasom, iako joj je iz pogleda izbijala bezobraština.
„Milostinju, gospodine, za dva jadna siročića?”
Sidney je tiho odmahnuo glavom kao da ga rastužuje stanje stvari U svijetu, a istodobno je posegnuo za kesom na svojem remenu i krenuo izvaditi novčić za dijete, kad je iza nas odjeknuo prodoran krik. Okrenuo sam se na vrijeme da vidim kako je jednog od vojvodinih slugu s konja zbacio krupan čovjek, koji je s još dvojicom tiho izašao iz sjenki drveća kraj puta. Vojvoda je ispustio kratak krik, ali iznenađujuće se brzo sabrao i potjerao konja naprijed u galop zabivši se između mene i Sidneyja i umalo pregazivši dvoje djece koja su se razbježala u grmlje na vrijeme da ga vide kako nestaje u zavoju. Skočio sam s konja i izvukao Paolov nož, skočivši na leđa jednog od napadača, koji je zamahnuo na drugog slugu debelom drvenom motkom da ga zbaci iz sedla. Sidney je reagirao trenutak ka¬snije, sjahao je s konja, izvukao mač i krenuo prema muškarcima koji su sada pokušavali prerezati remenje kojim su torbe bile privezane za konje.
Čovjek kojeg sam napao urlao je i zamahivao prema meni, a ja sam mu uhvatio ruku da mu ometem udarce kako bi sluga mogao potjerati konje naprijed i izbaviti ih od opasnosti. Drugi se napadač zaletio prema meni S primitivnim nožem i njime mi zakačio nogu dok sam ga pokušavao šutnuti. Razjaren sam skočio dolje i udario na njega svojim nožem, ali u tome me omeo pokret koji sam uhvatio krajičkom oka te sam se okrenuo taman na vrijeme da vidim kako veći muškarac podiže svoj štap u namjeri da me pogodi; zabio sam nož u donji dio njegove mesnate nadlaktice, on je ispustio bolan urlik, ruku je priljubio uz tijelo, a drugom se držao za ranu. Iskoristio sam njegovo posustajanje da ponovno zabijem nož, ovaj put u ruku sa štapom, koji je pao na tlo proizvevši tup zvuk, a ja sam se okrenuo prema njegovu prijatelju. On je stajao pogrbljen, uperivši u mene zahrđali nož, ali ovaj put nije djelovao toliko siguran u sebe. Psujući na talijanskom jurnuo sam na njega, ali zaustavio sam se u posljednji čas pa se on od iznenađenja spotaknuo i pao na zemlju još uvijek zamahujući nožem prema meni. Snažno sam ga šutnuo u trbuh, a onda ga opkoračio i prislonio mu oštricu na obraz dok je on stenjao sklupčan na tlu.
„Baci nož i gubi se odakle si i došao”, prosiktao sam, „prije nego što se predomislim.” Bez riječi je ustao, u brzini je ponovno zateturao i odjurio među drveće, a u tom je trenutku jeziv krik proparao zrak; podignuo sam pogled i vidio kako jedan od muškaraca s kojima se Sidney borio polako pada na koljena, a pjesnik izvlači mač koji mu je zario duboko u bok. Treći je napadač s užasom pogledao tijelo svojega prijatelja savijeno u blatu, a onda je pobjegao u grmlje što je brže mogao. Sidney je obrisao mač o mokru travu koja je rasla uz cestu i vratio ga u korice, a dah mu je bio isprekidan.
„Je li mrtav?”
Sidney je bacio ravnodušan pogled preko ramena.
„Preživjet će”, rekao je stisnutih usnica. „Ali dvaput će razmisliti prije nego što ponovno pokuša ovako nešto. Ova je cesta poznata po odmet¬nicima, trebali smo se bolje pripremiti. Iskazao si se, Bruno”, dodao je pogledavši me s divljenjem. „Nije loše za Božjeg čovjeka.”
„Nisam siguran da me Bog još uvijek smatra svojim čovjekom. Ali nisam proveo tri godine u bijegu kroz Italiju a da se nisam naučio bra¬niti.” Obrisao sam Paolov nož o mokru travu, šutke zahvaljujući svojem starom prijatelju na njegovoj dalekovidnosti; ovo nije bio prvi put da me ta oštrica izbavila od opasnosti.
Sidney je zamišljeno kimnuo.
„Sad se sjećam - kad smo bili u Padovi, spomenuo si mi da si imao problema zbog neke tuče u Rimu.” Gledao me u iščekivanju, a polusmiješak lebdio mu je na usnama.
Nisam mu odmah odgovorio, okretao sam nož u ruci, a kiša mi se nastavila slijevati niz vrat u košulju. To je bio jedan od mračnijih trenuta¬ka iz vremena dok sam bio u bijegu i najradije bih ga duboko zakopao. U Engleskoj sam želio biti poznat kao znameniti filozof s pariškoga dvora, a ne kao čovjek koji je živio u ilegali i kojega su gonili kroz Italiju pod optužbom za herezu i ubojstvo.
,,U Rimu me netko prijavio Inkviziciji za novac. Ali već sam bio pobje¬gao iz grada kada su mu našli tijelo kako pluta u Tiberu”, tiho sam rekao.
Sidney se lukavo nasmiješio.
„Jesi li ga ti ubio?”
„Koliko sam shvatio, taj je čovjek bio poznat po tome što se stalno tukao. Ja sam filozof, Philipe, ne ubojica”, odgovorio sam mu, a nož sam vratio u korice na remenu.
„Ti nisi tipični filozof, Bruno, to je sigurno. No dobro, kasnije ćemo nastaviti ovu priču. Pretpostavljam da bismo trebali potražiti Poljaka”, rekao je suzdržavajući uzdah.
Sluga kojeg sam spasio još uvijek je bio na konju malo ispred nas, i mučio se da zadrži uzde naših dvaju konja, koji su toptali i dahtali, izvrnuvši oči od uzbuđenja. Drugi je sluga dobio gadan udarac u glavu čim su nas pljačkaši napali i morali smo mu pomoći da se vrati u sedlo, gdje se nagnuo prema naprijed i uhvatio konja za vrat, a pogled mu je bio zamućen. Nasreću, otjerali smo ih prije nego što su uspjeli prerezati remenje na bisagama, ali jedna je vrlo nesigurno visjela sa sedla i trebalo ju je ponovno privezati prije nego što nastavimo put. Našli smo vojvo¬du kako drhti pod drvetom iza sljedećeg zavoja; Sidney je promumljao ispriku za taj brutalni prekid, a ja nisam mogao ne pomisliti kako bi se zapravo Poljak trebao ispričati zbog svojeg kukavičluka.
Jahali smo dalje, puni modrica i izgužvani; rana na mojem bedru bila je plitka, ali ipak me pekla, iziritirana mokrom tkaninom mojih hlača. Napad me potresao više nego što sam pokazivao Sidneyju; iako je točno da me moja uzbudljiva prošlost naučila kako ostati sabran u borbi, proš¬lu sam godinu proveo u lagodnu životu na dvoru kralja Henrika, zbog čega su mi reakcije djelovale sporo i neuvježbano. Voda mi se neumorno slijevala niz vrat i u oči pa čak i kada smo stigli na vrh brijega Shotover, odakle smo, prema Sidneyju, trebali imati veličanstven pogled na grad Oxford, kišni zastor gotovo ga je potpuno zaklonio.
Spustili smo se prema mostu koji je prelazio rijeku kraj Fakulteta sve¬te Marije Magdalene i ugledali malu grupu ljudi koja se tamo skupila; kad smo se približili, Sidney nam je rekao da je to delegacija sveučilišnih dostojanstvenika i vijećnika koja nas je došla pozdraviti. Konjanik je to jutro odjahao iz Windsora kako bi obavijestio ljude koji su se pripremali za vojvodin posjet da nećemo stići rijekom, ali dobar dio ceste bio je na¬topljen kišom pa smo napredovali jako sporo i činilo se da nas taj jadni odbor za doček već dugo čeka na kiši što je kapala s njihovih baršunastih šešira i rukava njihovih crno-grimiznih odora.
Pristupio nam je rektor sveučilišta i predstavio se uz duboki naklon, poljubivši prvo vojvodinu nakićenu ruku, a onda Sidneyjevu. Vidio sam kako je razrogačio oči kad je vidio kako smo neuredni i puni masnica, ali iz pristojnosti ništa nije spomenuo. Objasnio je Sidneyju i vojvodi da će biti gosti fakulteta Christ Church, najslavnijeg od svih fakulteta na Oxfordu prema kojem je i sama kraljica imala poseban odnos; Sidney je studirao na Christ Churchu pa je bilo logično da se vrati tamo. Ja sam trebao biti smješten na drugom mjestu. Pristupio mi je proćelav čovjek okrugla lica i pružio mi ruku u engleskoj maniri pokušavajući stoički ignorirati vodu koja mu se slijevala s vrha šešira.
„Doktore Bruno - ja sam John Underhill, rektor fakulteta Lincoln College. Dobrodošli u Oxford i nadam se da ćete nam učiniti čast i pri¬hvatiti naše gostoprimstvo na fakultetu.”
„Hvala, jako sam vam zahvalan.”
„Vi i ja bit ćemo suparnici u raspravi sutra navečer i suočit ćemo se u dvorani teološkog fakulteta, ali nadam se da do tada možemo biti pri¬jatelji.” Smješkao se dok je ovo govorio, ali osmijeh mu je ubrzo nestao s usana.
Dakle, to je moj aristotelijanski suparnik. Izgledao je nemirno, a nje¬gova gostoljubivost nije djelovala baš uvjerljivo, ali čvrsto sam odlučio da ću ostaviti dobar dojam u Oxfordu, pa sam se široko osmjehnuo i stisnuo njegovu ispruženu ruku.
,,I ja se nadam, doktore Underhill.”
Ušli smo u grad kroz Istočna vrata, maleni barbakan u visokim zidi¬nama koje su okruživale veći dio grada, a kada smo prošli ispod kruni- ita, zasvirao je orkestar, a njihovi su se instrumenti hrabro nadglasavali S kišom i vjetrom. Vojvoda je donekle suspregnuo svoju zlovolju pa je ravnodušno mahao dok je naša povorka prolazila High Streetom mimo redova malenih kuća s drvenom konstrukcijom, a kako smo se bližili centru, one su ustupale mjesto kićenim mramornim fasadama fakulteta. Pred njima su stajale grupe studenata različitih usmjerenja, odjevenih u svečanu odjeću; tresli su se od hladnoće i gurali pod nadstrešnicama kako bi nas pozdravili dok smo prolazili okruženi doktorima i vijećnicima.
Nakon nekog vremena zaustavili smo se kraj uske ulice koja je skretala na sjever i u koju smo rektor i ja trebali skrenuti. Nakon što sam sjahao s konja i predao ga mladom konjušaru koji će ga odvesti u rektorovu pri¬vatnu staju, prišao sam Sidneyju, koji se sagnuo i stisnuo mi ruku.
„Vidimo se sutra u tvojem trenutku slave, Bruno”, rekao je smješka¬jući se. „Ne dopusti da te išta odvede na krivi trag - ali nadam se da ćeš misliti na mene za večerom.” Kimnuo je u smjeru vojvode, koji se sveu¬čilišnim dužnosnicima na sav glas žalio da su mu rane od sedla sve gore i gore. Nije mi bilo žao što ću biti lišen njegova društva, ali bio sam ra¬zočaran što neću biti sa Sidneyjem. No večeras sam samo želio rano otići u sobu kako bih se pripremio za javnu raspravu i znao sam da ne bih bio baš dobro društvo. Kada rasprava završi, i nakon što uspješno obranim svoje stavove, moći ću se opustiti, uživati u veseloj atmosferi fakultetske blagovaonice i posvetiti se svojim drugim misijama.
Rektor je stajao na ulazu u usku uličicu, ogrtač mu je bio potpuno natopljen, ali smiješak mu je bio postojan. Podignuo sam ovratnik ogrtača dok smo prolazili između zgrada, a nakon nekoliko metara, zid nama s lijeva izrastao je u zdepast pravokutni toranj napravljen od istoga blijedožutog kamena. Rektor je gurnuo malena drvena vrata visine čovjeka koja su se nalazila unutar teške željezom okovane visoke drvene kapije. Pridržao ih je dok nismo prošli ja i sluga koji mi je nosio torbu.
„Nažalost, ovdje ću vas morati lišiti vašeg bodeža, doktore Bruno”, rekao je ispričavajući se i spustivši pogled na korice na mojem boku. „Je-
dan od prvih zakona Oxforda je da nitko ne smije unijeti oružje u krug sveučilišta. Moramo se brinuti i za sigurnost naših mladića, ne samo za njihove umove i duše. Ne brinite se, čuvat ćemo vam ga na sigurnom.” Nelagodno se nasmijao, a ja sam nevoljko odvezao nož i predao mu ga.
Prošao sam mimo njega kroz prolaz koji je vodio ispod tornja do uredna četverokutnog dvorišta popločena kamenom. Točno preko puta stražarnog tornja nalazila se zgrada s potpornim lukovima, za koju sam pretpostavio da je fakultetska blagovaonica sudeći po visokim bifornim prozorima i otvoru za dim nasred krova. Uz kameni zid uspinjao se bršljan, dok ga na zgradama meni zdesna i slijeva nije bilo. U kutovima svake od zgrada koje su okruživale dvorište bio je luk koji je vodio u uzak prolaz. Rektor se stvorio kraj mene i skinuo natopljen šešir prešavši ru¬kom preko svojeg sjajnog tjemena.
„Oprostite mi što ovako izgledam, doktore Bruno - ovaj nagli po¬vratak zimskog vremena sve nas je iznenadio, a upravo smo mislili da nam se bliži ljeto. Ali tako je to u Engleskoj, bojim se. Sigurno čeznete za plavim nebom svoje domovine.”
„Katkad. Iako moram priznati da sjevernoeuropska klima odgovara mojoj naravi”, odgovorio sam.
,,A tako. To znači da ste melankolik?”
„Kao i svi mi, doktore Underhill, i ja sam mješavina proturječnih ele¬menata. U meni je jednak omjer i zemlje i vatre, melankolika i kolerika, bojim se. Ali riječ je o tome da toplina i plavo nebo uzburkaju krv, zar ne? Lakše mi je pisati kada me ne mame neke druge težnje.”
Underhill je nesigurno kimnuo; izgledao je kao čovjek čija krv godi¬nama nije bila uzburkana.
,,U pravu ste, teško je natjerati studente da uče tijekom ljetnih mjese¬ci. Nego - pripremio sam vam sobu u južnoj zgradi, tako ćete biti blizu moje rezidencije.” U tom je trenutku mahnuo prema isturenim bifornim prozorima kraj blagovaonice. ,,A točno nasuprot, preko dvorišta, nalazi se naša izvrsna knjižnica, kojom se slobodno možete koristiti kada god poželite.
„Imate li mnogo knjiga?” upitao sam dok sam stresao vodu s ogrtača.
„Imamo jednu od najboljih zbirki među svim fakultetima”, rekao je prepun ponosa, ali oprostio sam mu to jer se odnosilo na njegove ruko¬pise. „Uglavnom su to djela iz skolastičke teologije, ali nećak našega osni¬vača dekana Flemynga dao je fakultetu u ostavštinu izvanrednu zbirku književnih i klasičnih tekstova, a mnoge je od njih vlastoručno prepisao. Studirao je u Italiji, znate, i donio natrag sa sobom mnoge rukopise iz svih kutova Europe krajem prošloga stoljeća”, dodao je.
„Stvarno? Jako bih rado vidio vašu zbirku”, rekao sam, a puls mi se ubrzao. „Znate li je li dekan Flemyng na svojim putovanjima prošao i kroz Firencu? Negdje oko šezdesetih godina prošlog stoljeća?”
Rektor je napravio kretnju ramenima kao da se šepuri. „Naravno da jest - nekoliko knjiga iz naše zbirke nosi ime velikoga firentinskog tr¬govca knjigama Vespasiana Basticcija, koji ih je prodavao i Cosimu de Mediciju, no siguran sam da to znate. To vas razdoblje posebno zanima?”
Duboko sam udahnuo nastojeći zadržati neutralan izraz lica, a ruke sam sklopio da njihovo drhtanje ne bi odalo koliko sam uzbuđen.
„Znate, svaki je talijanski učenjak zasigurno očaran Cosimovom knjižnicom - on je tada slao svoje izaslanike na putovanja po cijeloj Eu¬ropi i Bizantskom Carstvu ne bi li pronašli neotkrivene tekstove kojima bi povećao svoju zbirku. Poznavao sam Vespasianova potomka, u Pari¬zu”, ležerno sam dodao. „Bilo bi mi jako zanimljivo vidjeti koja je od tih rijetkih blaga dekan Flemyng donio sa sobom natrag u Oxford, ako mi dopuštate.”
Jesam li ja to umislio ili je rektor djelovao kao da mu je blago nela¬godno?
„Pa, morate zamoliti gospodina Godwyna, našeg knjižničara, da vam pokaže zbirku - siguran sam da će vrlo rado podijeliti svoje znanje s vama. Ali sada već sigurno jedva čekate da se presvučete i večerate. A ako se prvo želite obrijati” - ovdje je kritički promotrio moju kosu i bradu - „na fakultetu imamo brijača. Vratar će vam objasniti kako ćete ga naći. Profesori i ja uglavnom jedemo zajedno sa studentima u blagovaonici, ali tamo je jako bučno pa sam mislio da će vam prve večeri u Oxfordu više odgovarati nešto mirnije. Stoga bih vas želio pozvati da se pridružite
mojoj obitelji i nekoliko odabranih gostiju na večeri u mojem stanu - mo¬žete ga vidjeti tamo pokraj blagovaonice, naslanja se na južnu zgradu.” „Vašoj obitelji?” rekao sam iznenađeno. „Dakle, niste neženja?” „Oxford više nije svećeničko društvo, doktore Bruno”, rekao je bla¬go se nasmijavši. „Svećenici Engleske crkve smiju se ženiti - štoviše, Njezino Veličanstvo ih i potiče na to kako bi se što više razlikovali od svećenika rimske vjere — a to vrijedi i za dekane fakulteta ovdje, iako moram priznati da smo još uvijek u velikoj manjini. Pretpostavljam da ovakav život nije privlačan suprugama - damama je društvo na sve¬učilištu poprilično ograničeno - ali moja je draga Margaret iznimna žena i tvrdi da je sretna ovdje ovih proteklih šest godina ako izuzme¬mo” - ovdje se prekinuo i kao da mu je oblak prešao preko lica, a onda je nastavio u veselijem tonu. „Ona ne jede s nama u blagovaonici, pri¬mjereno pravilima, pa je uvijek oduševljena ako može nekoga ugostiti u našim prostorijama. Idem joj sada reći da ste stigli i pozvati slugu da vas odvede u vašu sobu. Možda biste mogli doći do nas za sat vremena - samo prođete kroz desni luk kraj blagovaonice i vidjet ćete drvena vrata pokraj prolaza.”
Tek što smo izašli iz zaklona ispod luka stražarnice i krenuli po kiši preko dvorišta, omela nas je vika.
„Rektore! Rektore Underhill - čekajte, molim vas!”
Sa sjeverne strane dvorišta prema nama je trčala figura za kojom se vijorila poderana studentska odora, a u ruci mu je bio papir kojim je mahao kao da je riječ o nečemu jako hitnom. Primijetio sam da je rektorovo lice na trenutak poprimilo zlovoljan izraz. Mladić je uklizao pred nas po mokrim kamenim pločama i vidio sam da mu je možda dvadeset godina. Bio je sav odrpan, u zakrpanoj košulji i hlačama i potpuno iznošenim cipelama s rupom na palcu. Pogledao je u mene i rektora, očito jako uznemiren, i bez daha prozborio: „Rektore Under¬hill, je li ovo vaš uvaženi gost s dvora? Preklinjem vas, dopustite mi da razgovaram s njim.”
„Thomase”, rektor je djelovao jako iznervirano, „ovo nije ni vrijeme ni mjesto. Budite ljubazni i pristojno se ponašajte pred našim gostom.”
Na moje iznenađenje, dječak se okrenuo prema meni, pao na koljena samo na ono mokro tlo i zgrabio rub mojeg ogrtača jednom rukom, a drugom mi je tutnuo onaj komad papira u ruku.
„Vaša milosti, preklinjem vas, smilujte se onome koga je i Bog zaboravio. Dajte ovo pismo svojem ujaku, preklinjem vas, i zamolite ga da po¬miluje mojeg jadnog oca i da ga pusti da se vrati, molim vas, vaša milosti, tko imate imalo kršćanske samilosti, učinite mi ovu uslugu i odnesite njegovu molbu grofu, recite mu da se Edmund Allen kaje za svoje grijehe.” Oči su mu bile divlje, a njegova me očita bol ganula. Pretpostavivši s kim me zamijenio, nježno sam mu položio ruku na glavu.
„Sine, rado bih pomogao, ali moj je ujak bio klesar u Napulju, ne vjerujem da bi ti bio od velike koristi. Dođi - ” uzeo sam ga za ruku i pomogao mu da ustane.
„Ali - ” začudio se mojem naglasku, a onda mu je lice strašno pocrvenjelo i pogledao me sav jadan i posramljen kada je uvidio svoju pogrešku. *Oh. Oprostite mi, vaša milosti. Vi niste sir Philip Sidney?”
„Nisam, nažalost”, rekao sam, „iako mi laska što ste nas zamijenili - on je cijelih petnaestak centimetara viši od mene i šest godina mlađi. Ali vidjet ću ga sutra najvjerojatnije - mogu li mu prenijeti kakvu poruku?” „Hvala vam, doktore Bruno, to je ljubazno od vas, ali neće biti potreb¬no, ovo je samo drska smetnja”, grubo se ubacio rektor. Zatim se okrenuo prema dječaku jedva suzdržavajući bijes. „Thomase Allene, pripazite malo na ponašanje. Ne dopuštam da napadate goste ovoga fakulteta. Treba li vas ponovno kazniti? Ne zaboravite koliko je vaš status ovdje nesiguran. Vratite se učenju, gospodine Alien - ili se posvetite dužnostima koje imate kao sluga, siguran sam da vas čekaju. Nećete više gnjaviti doktora Bruna tijekom njegova boravka ovdje, jeste li me razumjeli?”
Dječak je potišteno kimnuo, podignuvši nakratko pogled da vidi slažem li se ja s rektorovim grubim riječima. Nastojao sam izrazom lica pokazati svoje suosjećanje.
,,I vodite brigu o svojoj odjeći, dečko”, povikao je rektor za njim dok se udaljavao, poražen. „Sramotite svoje kolege tim svojim prosjačkim izgledom.”
Dječak se tada okrenuo, skupio ono malo dostojanstva što mu je ostalo i rekao visoko uzdignute glave: „Ne mogu si priuštiti novu odje¬ću, rektore Underhill, a vi vrlo dobro znate zašto i zato ne tražite da se ispričavam za nešto što nije moja krivnja.” Zatim je nestao u jednom od stubišta zapadne zgrade.
Rektor je još jedan trenutak gledao za njim, možda posramljen zbog svoje strogoće.
„Jadan dječak”, rekao je napokon, odmahujući glavom.
„Zašto jadan?” upitao sam znatiželjno. „Tko je on?”
„Uđimo u vaše stubište, ne bi vam koristilo da ponovno pokisnete”, rekao je pokazujući prema najdaljem luku na južnoj zgradi. Sklonili smo se od kiše u sjenovito stubište. „Tužna je to priča, taj je dječak propatio jako puno za nekoga tako mladog. Zao mi je što vas je gnjavio.”
Odmahnuo sam glavom; zaintrigirale su me dječakove riječi.
„Ime mu je Thomas Allen. Njegov otac, doktor Edmund Allen, bio je doktor teologije ovdje u Oxfordu i moj prorektor na fakultetu prošle godine.”
„Smiju li svi profesori živjeti sa svojim obiteljima?” upitao sam izne¬nađeno.
„Nikako, samo poglavari fakulteta. Edmund se odselio i nastanio u jednoj od londonskih crkava nakon što se oženio. U Oxford se vratio tek kad mu je žena umrla, a Thomas je živio kod neke obitelji u gradu jer je bio premlad da se upiše na fakultet. Ponovno je vrtio glavom, glumeći bogobojaznu tugu. „Edmund Allen bio je dobar čovjek - postavio ga je sam grof od Leicestera, znate, kao i mene.”
„Visoke dužnosnike ne biraju profesori na izborima?” upitao sam hineći naivnost.
,,U normalnim okolnostima da”, odgovorio je s dozom neugode. „Ali mnogi zadrti papisti bili su ovdje na visokim pozicijama - neke od njih imenovala je sama škotska kraljica Marija i nisu pokazivali da se kaju - zato je grof, da bi ih istrijebio, počeo postavljati svoje ljude kako bi osigurao odanost Engleskoj crkvi dok ne dođe vrijeme kad ćemo taj papistički tumor moći u potpunosti odstraniti. Bio sam njegov osobni
kapelan prije nego što sam došao na ovu poziciju.” Osmjehnuo se i nije mogao odoljeti da se malo ne šepuri.
,,A taj su izbor podržavali profesori na sveučilištu?”
„Kad već pitate, nisu. Ali svi smo na ovaj ili onaj način ovisni o pokro¬viteljima”, odgovorio je pomalo uznemireno. „Edmunda Allena također Je imenovao grof na moju preporuku - zajedno smo studirali ovdje. Pa možete zamisliti koliko smo bili potreseni kad je prošle godine otkriveno da i on potajno štuje staru religiju - čak ne ni toliko potajno jer su kod njega otkrivene zabranjene knjige, a već se neko vrijeme bio dopisivao s katoličkim sjemeništima u Francuskoj.”
„Je li to zločin?”
„Da su dokazali da je znao za svećenike misionare koji su u tajnosti dolazili iz Francuske i da im je u tome pomagao, završio bi na stratištu. Ali za to nije bilo dokaza, samo rekla-kazala, a od njega nisu uspjeli izvu¬ći priznanje.”
„Je li kažnjen?”
„Ispitivanja su mu bila teška, ali kazna mu je bila blaga s obzirom na okolnosti”, rekao je rektor napućivši usne. „Grof je bio bijesan, kao što pretpostavljate - Allenu je odmah oduzeta titula, ali grof je milo¬stiv i ponudio mu je da izađe iz zemlje i više se ne vrati, pod prijetnjom zatvora. Otišao je u Francusku i nastanio se na Engleskom fakultetu u Rheimsu.”
,,U Rheimsu? Čuo sam za nj. Osnovao ga je William Allen, zar ne?” „Njegov rođak, da. Oni su stara katolička obitelj. Ali sin Edmunda Allena, Thomas, kojega ste na nesreću upravo sreli, tada je bio na prvoj godini studija ovdje. Nije pošao s ocem u izgnanstvo - Thomas je želio završiti studij, ali mnogi na fakultetu smatrali su da bi trebao biti izbačen samo zato jer je povezan s očevom sramotom.”
„Bilo bi okrutno kazniti sina zbog očevih uvjerenja. Dijeli li on te stavove?”
„To ne možemo znati. Svi studenti moraju položiti zakletvu kraljici i priznati Njezino Veličanstvo kao poglavara svih religijskih tijela u kraljev¬stvu, ali znate jednako dobro kao i ja da čovjek može potpisati dokument rukom a da mu u srcu bude nešto posve drugo. Thomasa Allena oštro su ispitivali o njegovim doktrinama, u to možete biti sigurni.” Rektor je znakovito kimnuo.
„Bio je mučen?” rekao sam zgroženo.
Rektor me promatrao s užasom.
„Dobri Bože, ne - zar nas smatrate barbarima, doktore Bruno? Bilo je to samo ispitivanje - iako način na koji je provedeno nije bio ugodan, priznajem. Ispitivali su ga o teološkim pitanjima na koja bi čak doktor teologije teško odgovorio, a svaki aspekt njegovih odgovora pomno su razmatrali. Ali izopćenje njegova oca bilo je toliko javno, pa su fakul¬tetske vlasti morale biti jako temeljite - nismo si mogli dopustiti da nas optuže da smo zažmirili na jedno oko i zadržali poznatog papista među nama.”
„Pretpostavljam da je prošao taj test, budući da je još uvijek ovdje?”
„Na kraju je odlučeno da smije ostati, ali o svojem trošku - stipen¬dija mu je ukinuta.”
„Je li mu obitelj imala novca?”
Rektor je odmahnuo glavom.
„Gotovo im ništa nije ostalo nakon što je Edmund platio kaznu za religijski neposluh. Mladi je Thomas učinio ono što su mnogi siromaš¬ni studenti na sveučilištu prisiljeni učiniti - uzdržava se radeći kao slu¬ga jednom od bogatih nestipendista - gospodskih sinova i plemića koji plaćaju studij.” Prezirni smiješak pokazao je što misli o tim studentima.
„Dakle, u jednom trenutku Thomas je stipendist, prorektorov sin, a već sljedećeg trenutka živi od mrvica i radi kao sluga za jednog od svojih prijatelja? Težak obrat sudbine za bilo koga, a pogotovo nekog tako mla¬dog”, rekao sam suosjećajno.
„Život je takav”, rekao je rektor pompozno. „Ali tužno je to, on je pametan dječak i uvijek je bio tako veseo. Možda bi uspio u životu. A sada je u stanju u kakvu ste ga vidjeli. Piše beskrajne molbe Leicesteru da mu pomiluje oca - nalazim ih gurnute ispod vrata svojeg stana i osob¬nog ureda. Rekao sam mu da sam učinio sve što sam mogao kad je grof u pitanju, ali on samo postaje sve odlučniji. To mu je postala opsesija i gotovo da se bojim da će poludjeti zbog toga. A žao mi ga je, doktore Bruno - nemojte misliti da sam srca kamena. Nekad sam mislio da bi mogao biti dobra partija mojoj kćeri - otac mu je želio da studira pravo i činilo se da ima svijetlu budućnost. Naše su obitelji prijatelji i Thomasu se Sophia jako sviđala.”
Pitao sam se je li zbog toga rektor stalno izgledao tako iznervirano - zato što je imao kćer za udaju usred ovog samostana punog mladića. „Je Ii vaša kći bila zainteresirana?”
Rektor se namrštio.
,,Oh, uvijek je pravila probleme kad je brak u pitanju. Djevojke se zanose budalastim predodžbama o ljubavi - nisam joj trebao dopustiti da tako slobodno čita poeziju.”
„Dakle, obrazovana je?”
„Oba moja djeteta otprilike su iste dobi - razlika među njima manja je od godinu dana - i mislio sam da bi bilo nepošteno da sina poduča¬vam, a kćer ostavim da šije. Osim toga, mladom Johnu uvijek je bilo teško usredotočiti se na knjige i mislio sam da bi mu koristilo da se nadmeće sa sestrom jer je ona oduvijek bila bistrija, a on nije mogao podnijeti da ona bude bolja od njega. U tome sam bio u pravu. Ali sada mi se čini da sam je pokvario za brak - ništa joj nije draže od danugbljenja u knjižni¬ci i raspravljanja sa studentima kad se ukaže prilika za to, a u svojim je razmišljanjima previše smiona, što ne priliči dami i nijedan gospodin ne bi poželio takvu suprugu. I tako je sve bilo uzalud.”
Onda je odvratio lice od mene i pogledao prema nekoj točki s druge Strane dvorišta duboko uzdahnuvši.
„Zašto uzalud? Sin vam nije ustrajao u studiju?”
Lice mu se zgrčilo kao od iznenadna fizičkog bola i s mukom mi je odgovorio: „Moj jadni John umro je prije četiri godine, Bog mu dao po¬koj duši - pao je s konja. Ovoga ljeta navršio bi dvadeset jednu godinu, bio je vršnjak Thomasa Allena.”
„Moja sućut.”
,,A što se tiče Sophije”, brzo je nastavio, „Thomas joj je bio drag i smatrala ga je prijateljem, ali sada više ne mislim da je primjereno da se
druže, s obzirom na loš ugled njegove obitelji. Budućnost mu, naravno, više ne izgleda nimalo svijetlo.”
„Još jedan gubitak, uz sve ostale koje je taj dječak morao pretrpjeti.” „Da, šteta”, rekao je rektor bez puno suosjećanja. „Ali dođite, nemoj¬mo stajati ovdje i tračati kao kakve pučanke - sluga će vas odvesti u vašu sobu, a tamo je već naložena jaka vatra pa možete osušiti odjeću. Isuse, vjetar je sve hladniji, čini se kao da je studeni, a ne svibanj. Radujem se što ćemo se vidjeti za večerom.”
Stisnuo mi je ruku i ja sam pošao za slugom uz mračno drveno stu¬bište prema mojoj sobi.
„Doktore Bruno”, povikao je rektor za mnom kad sam mu već gotovo izmaknuo iz vida. Nagnuo sam se unatrag i vidio ga kako me nervozno gleda. „Molim vas, budite dobri i nemojte za večerom spominjati Tho¬masa Allena ili ovo što sam vam ispričao o svojem jadnom sinu Johnu - moju ženu i kćer obje te teme jako rastužuju.”
„Ne brinite se za to”, odgovorio sam, zaintrigiran mišlju da ću usko¬ro upoznati tu njegovu smionu samouvjerenu kćer. Pomisao da ću biti u društvu inteligentne mlade žene učinila mi je ideju večere s rektorom mnogo privlačnijom nego prije.




III

Za večeru sam obukao običan kratki crni kaput i hlače; zastao sam na trenutak da se promotrim u šarenom staklu koje je stajalo nad kaminom. Istina, kosa i brada bile su mi malo predugačke, a zbog ovog vremena izgledale su neurednije nego inače, ali ionako sam već davno na pariškom dvoru odlučio da nemam ni dovoljno vremena ni dovolj¬no taštine da se s mondenom gospodom natječem u odijevanju. Ali sad, u trideset petoj godini, mogao bih se potruditi da izgledam pristojno. Moj odraz gledao me velikim tamnim očima zakrivenima sjenom; ona naša drumska tučnjava ostavila mi je ogrebotinu na licu, ali to bi možda moglo i zaintrigirati mladu ženu zatvorenu u fakultetskom samostanu. Znao sam da se ženama sviđa kako izgledam, iako nisam bio materijal za ozbiljnu vezu, budući da nisam imao ni imanje ni titulu, nego samo nekakvu sumnjivu slavu. Što se mene tiče, dobro sam iskoristio sve prilike koje su mi se pružile u Parizu, ali od Morganine smrti nisam upoznao ženu koja bi imala takav um i duh koji bi mi osvojio i srce koliko i osjetila. Ali rektorova se kći činila intrigantnom i moram priznati da mi je pomisao da ću je upoznati pobudila zanimanje, iako sam znao da si ne smijem dopustiti da mi u Oxfordu išta odvlači pozornost jer tamo sam kratko, a toliko toga moram učiniti.
Nacerio sam se svojem odrazu u staklu, prošao rukom kroz kosu i odmahnuo glavom čudeći se vlastitoj ludosti, a onda sam se spustio niz stubište do prolaza u istočnoj zgradi gdje mi je rečeno da se nalazi rek¬torov stan. Kad sam ušao u sjenoviti prolaz, za oko mi je zapeo tračak nečega zelenog na drugom kraju hodnika koji se protezao čitavom duži¬nom zgrade; slijedeći ga, naišao sam na otvorenu kapiju napravljenu od željeznih šipki i ušao u zidom ograđen vrt sa stražnje strane fakulteta. Nije bio pretjerano uređen - služio je kao voćnjak, a pod stablima jabu¬ke rasla je visoka gusta trava i poljsko cvijeće. Kraj staze koja se protezala uza zid oko vrta postavljene su drvene klupe. Po ljepšem vremenu ovdje bi studenti mogli ugodno sjediti i čitati, pomislio sam, no sada je bilo prazno, a kiša je udarala po lišću. Vratio sam se do hodnika i našao vrata na kojima je bila pločica s rektorovim imenom, popravio sam odjeću i pripremio se da po prvi put okusim oxfordsku gostoljubivost.
Prvo što sam primijetio dok sam čekao da uđem, bilo je to da je ži¬vahan razgovor koji sam čuo kroz vrata bio malo preglasan, kao da se grupa muškaraca nadglasava kako bi zadivila ženu. Stari sluga stisnuta lica otvorio je vrata i uveo me u krasnu veliku prostoriju s visokim lučnim prozorima na dvama suprotnim zidovima, a na ostalima je bila tamna drvena oplata na kojoj su visjeli portreti i tapiserije. Istoga sam trena vidio odakle dopire ono hvaljenje. Na suprotnoj strani dugog stola ukrašenog veličanstvenim svijećnjacima sjedila je mlada žena od nekih devetnaest godina, odjevena u običnu golublje sivu haljinu s izvezenim gornjim dijelom, a tamna joj je kosa slobodno padala. Kao i većina drugih gostiju koji su već sjedili, prekinula je razgovarati i usmjerila pozornost na mene dok sam prilazio, a njezine su me oči preletjele od glave do pete s mješavinom znatiželje i zabave. Dakle, to je ta Sophia Underhill - sada sam shvatio želju njezina oca da je pod hitno uda: imala je dojmljivo mačkoliko lice s prodornim svijetlosmeđim očima i njezina je prisutnost na fakultetu zasigurno odvlačila pozornost mladića koji su se pokušavali posvetiti knjizi. Rektor je ustao od stola sav užurban i važan i pružio mi ruku.
„Dobrodošli, doktore Bruno, dobrodošli za moj stol. Sjednite, mo¬lim vas, pa ću vas upoznati s nekima od profesora našega fakulteta i sa svojom obitelji.
Pokazao je na mjesto njemu slijeva, a ja sam zadovoljno primijetio da me smjestio gotovo nasuprot svojoj kćeri. Pristojno sam joj kimnuo na pozdrav prije nego što sam prešao pogledom preko ostalih gostiju koji su se okupili za stolom. Bilo nas je deset, sve sami muškarci odjeveni u akademske odore, s izuzetkom te djevojke i sredovječne žene umorna izgleda koja je sjedila na drugom kraju stola, nasuprot rektoru.
„Dopustite mi da vam predstavim svoju suprugu, gospođu Margaret Underhill”, započeo je pokazujući prema njoj.
„Piacere di conoscerlai” rekao sam pognuvši glavu. Žena se slabašno osmjehnula; bez obzira na ono što mi je njezin muž ranije rekao, ona i nije izgledala pretjerano oduševljeno što ima goste.
,,I moja kći Sophia”, nastavio je rektor ne mogavši skriti ponos u svojem glasu. „Vidite, dao sam joj ime koje na grčkom znači mudrost.”
„Onda se njezini udvarači uistinu mogu zvati ,filozofima’”, odgovorio sam smješkajući joj se. „Ljubiteljima Sophije.”
S druge strane stola čuo se glasan uzdah njezine majke, a prisutni muškarci susprezali su smijeh, ali djevojka mi je uzvratila osmijehom i zadovoljno se zacrvenjela prije nego što je spustila pogled. Rektor se usi¬ljeno nasmiješio.
„Ah, da, upozorili su me da su vaši zemljaci vrhunski stručnjaci u umijeću laskanja damama”, rekao je kruto.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:28 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
„Pogotovo redovnici”, promumljao je stariji čovjek koji je sjedio po¬kraj Sophije i svi su se nasmijali.
„Bivši redovnici”, naglasio sam, zadržavajući djevojčin pogled.
Ovaj put nije ga skrenula, a nešto u iskrenosti toga pogleda tako me izrazito podsjetilo na Morganu da mi je ponestalo daha - ta me sličnost uhvatila nespremna.
„Moram stati u obranu svojih sunarodnjaka”, kazao je tamnokosi mladić meni slijeva, koji je uistinu imao taj karakterističan talijanski izgled, iako je govorio bez naglaska. „Bolje reći, sunarodnjaka mojega oca. Ne znam zašto nas Englezi smatraju velikim zavodnicima - ja sa¬svim sigurno taj talent nisam naslijedio, nažalost.” Ispružio je dlanove u znak poraza i društvo se nasmijalo. Pretpostavio sam da je to bila lažna skromnost - bio je blagoslovljen lijepim crtama lica i očito vrlo brižlji¬vo odjeven, a brada i brkovi bili su mu uredno podrezani. Okrenuo se prema meni i pružio mi ruku. „John Florio, sin Michelangela Florija iz Toskane - zadovoljstvo mi je upoznati vas, doktore Bruno iz Nole. Glas o vama stigao je do nas prije vas sama.”
„Koji glas?” upitao sam, na što su se svi opet nasmijali.
„Gospodin Florio jako je uvažen učenjak i predavač jezika, kao što mu je i otac bio”, rekao je rektor, ,,a bavi se sastavljanjem knjige poslovi¬ca iz različitih zemalja. Siguran sam da će nas kasnije spremno počastiti pokojom od njih.”
,,U ženskoj je naravi da vole križ, a prekriže ljubavni žar”, poslušno je rekao Florio.
„Istinu zbori”, rekla je Sophia hineći zaprepaštenost, a Florio ju je ozareno pogledao.
„Hvala vam”, rekao je rektor, a osmijeh mu je postajao sve usiljeniji. „Moram priznati, doktore Bruno, da nisam znao koliko se dobro spora¬zumijevate na engleskom pa sam mislio da ćete se osjećati ugodnije ako budete imali nekoga s kime možete razgovarati na talijanskom.”
„Vrlo ste ljubazni”, rekao sam. „Engleski sam tijekom godina učio od putnika i učenjaka, ali bojim se da nije savršen.”
,,I moj je otac pobjegao iz Italije u strahu od Inkvizicije nakon što se preobratio na reformiranu vjeru”, ubacio se Florio nagnuvši se prema meni. „Došao je u London i smjestio se u kućanstvo lorda Burghleyja, a kasnije je talijanskome podučavao lady Jane Grey i princezu Elizabetu.”
„Onda mu nije bilo tako loše u izgnanstvu”, rekao sam.
„Izgnanstvo je uvijek loše”, ubacio se stariji čovjek kraj Sophije s iznenađujućom žestinom. „To je okrutna sudbina za bilo kojeg čovjeka, slažete li se, Rogere?” Ovdje se nagnuo da uputi pogled čovjeku koji je sjedio sa Sophijine druge strane, točno nasuprot meni. Bio je to velik čovjek izražajnog lica u kasnim četrdesetima. Imao je gustu bradu koja je tek počela sijedjeti i rumenu kožu. S neugodom se okrenuo na drugu stranu. „Pogotovo ako se dogodi prijatelju”, dodao je starac. U društvu je zavladala napeta tišina.
„Moj je otac uistinu imao dobre pokrovitelje”, ubrzano je nastavio Florio nastojeći prikriti tu upadicu, „ali izgnani smo i iz Engleske dok Sam još bio dojenče, kad je Krvava Mary došla na prijestolje.”
„Pokoj joj duši”, smjerno je dodao onaj stariji čovjek. Ovaj se put rektor umiješao.
„Molim vas, doktore Bernard.”
„Što molite, rektore?” Doktor Bernard pokazao je prema meni, a nje¬gova divlja sijeda kosa raširila mu se oko glave kao ptičja krijesta. „Zar moram paziti što govorim zbog ovog odmetnutog redovnika? Zašto — prijavit će me grofu Leicesteru?” Okrenuo se i pogledao me, a ja sam shvatio da usprkos tome što mu je ostao još samo pokoji zub i što ima barem sedamdeset godina, njegove krmeljave oči još uvijek jako dobro vide. Udubine u njegovu licu bile su još naglašenije na treperavom svjetlu svijeća; to bi lice preplašilo djecu. „Imenovala me kraljica Marija osobno prije trideset godina kada su obraćenici na novu vjeru gotovo potpuno istrijebljeni sa sveučilišta; ostao sam ovdje i prebrodio sve nedaće, iako su mi prijatelji davno pomrli ili su razriješeni dužnosti, a ja sam se odav¬no odrekao starih običaja.” Ovdje se nasmijao kao da se ruga sam sebi, a onda pokazao na mene naglo se uozbiljivši. „Ali mislim da ste vi katolik, zar ne, doktore Bruno?”
„Ja sam Talijan”, odgovorio sam mirno, „odgojen kao pripadnik Rim¬ske crkve”
,,E, bojim se da ovdje nećete pronaći nikoga tko bi održao rimsku misu, gospodine. U Oxfordu više nema katolika, ne, ne. Nitko se ovdje
više ne drži stare vjere.” Svečano je odmahivao glavom, ali glas mu je bio prepun gorkog sarkazma. „Ovdje svi potpisujemo Ispovijest vjere kako bismo sačuvali glavu i po naredbi zaklinjemo se na odanost Engleskoj crkvi, jer svi smo mi poslušni podanici, nismo li, gospodo?”
Začulo se neugodno mrmljanje u znak suglasnosti; vidio sam da je rektor sve uzrujaniji.
„Williame, preklinjem vas.”
„Naizgled smo takvi. Ali nijedan čovjek u Oxfordu nije onakav ka¬kvim se čini, zapamtite to, doktore Bruno. Pa čak ni vi, pretpostavljam.” Podignuo sam oči i uhvatio pogled doktora Williama Bernarda. Ovaj agresivni i gnomični starac ostavljao je snažan dojam nekoga tko je u stanju pročitati nečije tajne misli, a bio je bliži istini nego što bih želio, pa sam samo nagnuo glavu tražeći nešto što će mu odvući pozor¬nost dok su me njegove svijetlosive oči i dalje probijale pogledom. Na- sreću, ušli su sluge noseći pladnjeve natovarene prvim slijedom večere: kuhanim kopunima sa šljivama i hladetinom od telećih nogu, uz koje je poslužen dobar klaret.
Dok su užurbano kružili oko stola, puneći nam tanjure hranom iz svake od posuda, nagnuo sam se prema naprijed namjeravajući započeti razgovor sa Sophijom Underhill, ali u istom tom trenutku obratio mi se bradati čovjek meni nasuprot i vidio sam kako je Florio iskoristio priliku da zaokupi djevojčinu pozornost.
„Roger Mercer, doktor teologije i prorektor fakulteta”, rekao je bradati čovjek dubokim baritonom, s naglaskom za koji sam vjerovao da pripada zapadnom dijelu Engleske. Pružio mi je ruku preko stola. „Uistinu nam je zadovoljstvo upoznati vas, doktore Bruno i željno iščekujemo vašu su¬trašnju raspravu s rektorom.”
„Stanite, Rogere”, brzo je rekao rektor, „za stolom nema razgovora ni o čemu vezanom za raspravu. Moj uvaženi gost i ja moramo sačuvati naše argumente za debatnu dvoranu, nije li tako, doktore Bruno? Mora¬mo, što bi se reklo, štedjeti streljivo.”
Kimnuo sam i potvrdio da se slažem. Roger Mercer podignuo je ruku u znak protesta.
„Ne bojte se, rektore - spomenuo sam to samo kao uvod; htio sam reći doktoru Brunu da sam ga želio upoznati još otkad sam pročitao njegovu knjigu O sjenama ideja, koja je izdana u Parizu prošle godine.
„Nije li onaj vještac Cecco d’Ascoli, koji je spaljen zbog prizivanja duhova, spominjao knjigu istoga naslova, knjigu o zabranjenoj magiji koju pripisuju Solomonu?”
Doktor Bernard još se jednom nagnuo preko Sophije da ubaci ovo pitanje, a njegov drhtavi ispruženi prst gotovo da je upirao njoj u lice, iako je bio namijenjen meni. Povukla je stolac unatrag da mu da prosto¬ra, prebacivši kosu preko ramena i nastavljajući razgovor s nepokolebljivo cntuzijastičnim Florijem. Iz djelića razgovora koje sam uspio čuti, činilo mi se da joj recitira rimovane aforizme. Nevoljko sam usmjerio pozor¬nost natrag na Bernarda.
„Knjiga koju spominje Cecco nije nikada pronađena”, rekao sam po- dignuvši glas da me starac jasno čuje. „Bilo bi šteta da tako dobar naslov propadne pa sam ga posudio. Ali moja je knjiga traktat o mnemotehnici, temeljenoj na mnemotehničkim sustavima starih Grka — nema tu nikakvog prizivanja duhova, gospodo.” Nasmijao sam se, možda malo preglasno.
Roger Mercer zamišljeno me promatrao.
„Pa ipak, doktore Bruno, vaš mnemotehnički sustav koristi se sli¬kama koje točno odgovaraju onim talismanskim figurama koje je opi¬sao Agrippa u svojem djelu De Occulta Philosophia, za koje tvrdi da mogu biti prizvani kroz rituale nebeske magije korištenjem sila anđela i demona.”
„Ali te slike odgovaraju znakovima zodijaka i mjesečevim kućama, a pojavljuju se u mnogim mnemotehničkim sustavima”, rekao sam nada¬jući se da se ne vidi koliko mi je neugodno. „Popularne su jer se temelje na pravilnim brojčanim podjelama, a to olakšava prisjećanje, ali na kraju krajeva to su samo slike.”
„Za čarobnjaka ništa nije samo slika”, Bernard mi je odbrusio. „Sve su to znakovi koji upućuju na skrivene stvarnosti, kao što i vaš naslov implicira. Pogotovo slike koje su izvedene iz drevne astrologije starih
Egipćana - a Agrippa je to dobro znao jer je citirao svojeg učitelja Her¬mesa Trismegistusa, kojega je sveti Augustin osudio zbog prizivanja demona!”
Povisio je glas dok je izgovarao posljednju riječ; hladna ruka zgrabila me za donji dio kralježnice. Pribrao sam se da mu odgovorim, ali prije nego što sam išta rekao, Sophia Underhill privukla je stolac bliže stolu, pogledala ravno u mene i upitala, prekinuvši Florija u pola rečenice - „Tko je Hermes Trismegistus?”
Društvo je ušutjelo; sve su oči bile uprte u mene.
„Vidjela sam da mu se ime usput spominje u nekim filozofskim dje¬lima”, nastavila je s nevinošću koja mi nije djelovala posve uvjerljivo, „ali ne mogu naći nijednu njegovu knjigu u našoj knjižnici, a nije mi dopu¬šteno ulaziti u sveučilišne knjižnice.”
,,I ne trebaš tamo ulaziti jer nisi student”, prekorio ju je otac, gledaju¬ći oko stola kao da se srami njezine smionosti. „Dopuštam ti da razvijaš svoj um čitanjem u našoj knjižnici dok god ograničavaš svoje učenje na ono što je primjereno razumijevanju jedne dame.”
Učinilo mi se da je to rekao radi društva; izgledalo je da će Sophia početi negodovati, ali zatomila je riječi i poprimila mrzovoljan izraz. Majka joj je opet glasno pucnula jezikom.
,,U Oxfordu više ne možete naći djela Hermesa Triput Najvećeg, re¬kao je Bernard zvonkim glasom, odmahujući glavom. „Ranije smo ih imali - prije velike čistke knjižnica ‘69. S grčkog ih je preveo Firentinac Ficino prije sto godina, prema posljednjoj želji Cosima de Medicija. Vi poznajete Ficinovu verziju, doktore Bruno?”
„Pročitao sam Ficinov prijevod”, odgovorio sam. „Ali pročitao sam i originalne grčke rukopise, iako je ta zbirka nepotpuna. Petnaesta je knjiga izgubljena. Citate li grčki, doktore Bernard?”
Bernard me fiksirao tim svojim sjajnim optuživačkim očima.
„Da, čitam grčki, mladiću, nismo svi sjeverno od Tibera barbari. Ali to o izgubljenoj knjizi mit je - nije nikada ni postojala”, brzo je dodao. Zatim je nastavio blažim tonom: „Pročitao sam i Ficina, u mladosti, Agrippu također. Tada nije postojao toliki strah od drevnih pisaca. Ali sada
je toliko knjiga izgubljeno, odnijela ih je plima reforme. Stoljeća učenja pretvorena su u prah.” Postajao je sve tiši i činilo se da je otputovao du¬boko u sjećanje.
„Doktore Bernard”, rekao je rektor, a u glasu mu se ponovno čuo ton upozorenja, „vi vrlo dobro znate da je Kraljevska komisija ‘69. bila zadužena da pronađe heretičke knjige stečene u starim samostanskim vremenima kako ne bi svojim bezbožnim idejama zatrovale umove na¬ših mladića - a od te se opasnosti mi profesori još uvijek moramo štititi. Siguran sam da se ne želite usprotiviti takvoj zabrani.”
Bernard se kratko, kreštavo nasmijao. „Zabraniti knjige učenjacima? Kako bi onda učeni ljudi trebali izoštravati svoj um ili kako će naučiti ra¬zlikovati istinu od hereze? I zar ti koji ih zabranjuju nisu dovoljno mudri da shvate kako zabranjene knjige mame čovjeka snažnije od najrazvratnije zavodnice?” Tu je postrance pogledao Sophiju. „O da - zabranjena će se knjiga uvijek nekako provući kroz rupe i pukotine, zar vam to nije jasno, rektore? Samo treba znati gdje tražiti.” Hihotao se sebi u bradu kao da je to neka sjajna šala, a primijetio sam kako se njegovi kolege nelagodno vrpolje na stolcima.
,,A što se dogodilo s knjigama koje su izbačene iz knjižnica?” upitao sam možda previše nestrpljivo jer je moje pitanje, čini se, kod Bernarda izazvalo navalu neprijateljstva; oči su mu se suzile i naglo se uspravio.
„Bilo je to davno”, rekao je osorno. „Spaljene su ili su ih vlasti zapli¬jenile - tko zna? Star sam i zaboravio sam to vrijeme.”
Nije me pogledao u oči i znao sam da laže; čovjek koji je tako stra¬stveno govorio o knjigama, sasvim bi se sigurno sjećao njihova javnog spaljivanja, čak i ako se to dogodilo prije mnogo godina. Ali ako zabra¬njene knjige nisu spaljene, morale su pasti u nečije ruke i pitao sam se zna li starac u čije.
„Doktore Bruno, još mi niste odgovorili na pitanje”, ubacila se So¬phia, nagnuvši se preko stola da me potapša po ruci i gledajući me svo¬jim razmaknutim zlatno-smeđim očima. Tračak smiješka plesao joj je na punim usnama, kao da i ona zna sjajnu šalu i razmišlja bi li nam je ispričala. „Tko je on bio?”
Duboko sam udahnuo i suočio se s njezinim nestrpljivim pogledom najmirnije što sam mogao, svjestan da je cijeli stol utihnuo u iščekivanju mojeg odgovora i da je vrlo izgledno da bi se moje riječi mogle smatrati blasfemijom.
„Hermes Trismegistus, poznat i kao Triput Najveći, bio je egipatski visoki svećenik u drevnim vremenima”, počeo sam vrteći komad kruha među prstima. Živio je poslije Mojsija, a puno prije Platona ili Krista. Neki tvrde da je on bio egipatski bog Thoth, bog mudrosti. U svakom slučaju, bio je izvanredno pronicljiv čovjek koji je dubinskim promišlja¬njem kozmosa i eksperimentiranjem sa svojstvima prirodnoga svijeta po¬stigao mudrost kojom može odgonetnuti tajne zapisane u knjizi prirode i nebesa. Tvrdio je da je ušao u Božji um i razumio ga.” Tu sam zastao. „Tvrdio je da može postati jednak Bogu”.
Društvo za stolom kolektivno je uzdahnulo; ti su ljudi bili svjesni da je ovo jako opasan teren pa sam brzo dodao: „Nazivaju ga prvim filozofom i prvim teologom, a bio je i prorok - Laktancije mu pripisuje nagovještaj pojave kršćanske vjere, i to točno riječima iz evanđelja.”
„A Augustin je rekao da je svoja predviđanja dugovao Đavlu”, rekao je Roger Mercer nestrpljivo, zacrvenjevši se u licu jer mu je poluprožvakano meso ispalo iz usta i zapetljalo se u bradu, iako se pra¬vio da ne primjećuje. „Zar Hermes ne piše o tome kako su Egipćani oživljavali idole svojih bogova prizivajući demonske sile u magijskim ritualima?”
„Nikada nisam vjerovao tim pričama o demonima i kipovima”, re¬kao sam blagim tonom. „Ljudi su oduvijek izrađivali mehaničke igračke i automate i tvrdili da su im podarili život, kao na primjer bakrena glava Rogera Bacona, koja je navodno proricala budućnost. Ali sve je to samo opsjena i umješnost u izradi.”
„Dakle, Hermes Trismegistus nije bio čarobnjak?” tiho je rekla So¬phia gledajući me i dalje . Činilo se da je razočarana.
„Puno je pisao o skrivenim svojstvima biljaka i kamenja te o uređe¬nju kozmosa”, odgovorio sam. „Neki to zovu alkemijom ili prirodnom magijom, a drugi to zovu znanstvenim istraživanjem.”
„Kada se to čini radi potrage za zabranjenim silama, onda se naziva vradžbinama”, strogo je dometnuo rektor.
„Ali je li otkrio kakvu magiju koja je stvarno funkcionirala?” bila je ustrajna, ignorirajući oca.
„Kako mislite funkcionirala?” upitao sam.
„Mislim, je li mogao upotrebom te prirodne magije utjecati na svijet - mijenjati ljudske misli ili djela, na primjer, i je li pisao o tome kako se to radi?” Nagnula se prema meni i vidio sam da joj oči sjaje od nestrpljenja.
„Mislite na upute za čarolije?” nasmijao sam se. „Nažalost, ne. Hermetistička magija, ako je tako želite zvati, bavi se poučavanjem sljedbenika kako da proniknu u tajne svemira pomoću svjetla intelekta. On vas ne može naučiti kako natjerati vašeg odabranika da se zaljubi u vas ili da vam bude vjeran - za takve se savjete trebate obratiti kakvoj seoskoj vračari.” Ovo se svidjelo društvu na našem kraju stola, ali djevojka se snažno zacrvenjela i naslutio sam da sam svojom šalom slučajno nabasao na isti¬nu. Da bih prikrio njezinu nelagodu, brzo sam nastavio dalje:
„Ali njemački alkemičar Heinrich Cornelius Agrippa ne govori o ta¬kvim stvarima u svojem traktatu o okultnim znanostima koji je doktor Mercer ranije spomenuo. On piše da osim nebeskih slika koje se koriste u magiji, možemo i sami izraditi svoje slike koje su sukladne našim ciljevima. Na primjer, prema njemu, da bismo pridobili Ijubav, trebamo izraditi sliku ljudi koji se grle.”
„Ali kako - ” zaustila je Sophia baš u trenutku kad je rektor glasno zakašljao, a sluge su došle raščistiti stol nakon prvog slijeda.
„Dakle, ovo je bila nadasve poučna rasprava, doktore Bruno — znao sam da će razgovori s vama i vaše neobične ideje oživjeti naše malo fa¬kultetsko društvo”, rekao je rektor potapšavši me po ramenu s velikom dozom neiskrenosti. „Ali isplanirao sam da ćemo za svaki slijed sjesti na drugo mjesto za stolom kako biste se mogli upoznati i s drugim važnim fakultetskim dužnosnicima. Iako bih ja rado nastavio razgovarati o ovoj temi..dodao je.
Zatim se ustao i počeo praviti zbrku oko stola revnosno razmještaju¬ći ljude tako da sam se našao na suprotnom kraju stola, okružen trima
muškarcima s kojima još nisam razgovarao. Sluge su unijele srebrne po¬sude iz kojih se širio snažan miris govedine i povrtnog variva, a za to je vrijeme rektorova žena, koja jedva da je išta progovorila, iskoristila pri¬liku da se povuče jer ima glavobolju, naveliko mi se ispričavajući što je tako loša domaćica. Izgledala je kao melankolična i boležljiva žena, ali prisjetio sam se što mi je rektor ispričao o njihovu sinu; viđao sam i ranije takve simptome kod žena koje su izgubile dijete, često i godinama nakon djetetove smrti, kao da im je um obolio od neke iscrpljujuće bolesti od koje se ne može oporaviti, i osjećao sam iskrenu tugu zbog nje. Bilo je teško zamisliti da je takvo bijedno stvorenje moglo stvoriti onu živahnu djevojku na drugom kraju stola.
Druga polovica večere bila je puno nezanimljivija od prve, sad kad su me maknuli iz Sophijine blizine. Moje se novo društvo predstavilo: nasuprot meni sjedio je gospodin Walter Slythurst, fakultetski blagajnik. Bio je to koščat čovjek tankih usana i otprilike mojih godina. Imao je uske sumnjičave oči i tanku kosu koja mu je u rezancima padala oko lica. Pored njega sjedio je doktor James Coverdale, punašan čovjek od četr¬desetak godina, sjajne tamne kose i kratko podrezane brade. Djelovao je nekako spokojno. Objasnio mi je da je on prokurator, osoba zadužena za studentsku disciplinu. Zdesna mi je bio gospodin Richard Godwyn, knjižničar, koji je djelovao stariji od druge dvojice, bilo mu je možda pe¬deset, a njegove su me dugačke obješene crte lica podsjećale na lovačkog psa. Koža kao da mu je bila prevelika za lice, no njegov se tmuran izraz izmijenio kad je dopustio da ga obasja kratak smiješak dok se rukovao sa mnom. Svi su bili vrlo uljudni, ali ipak bi mi bilo draže da su mi dopustili nastaviti raspravu sa Sophijom. Bilo je jasno da je tijek našeg razgovora razljutio njezina oca; sada je sjedila pokraj njega, na istoj strani stola kao i ja, tako da je nisam mogao vidjeti bez nepristojna naginjanja preko svo¬jeg susjeda Godwyna i privlačenja pozornosti na sebe.
„Nažalost, na onom ste kraju stola osjetili oštrinu jezika Williama Ber¬narda, doktore Bruno”, rekao je James Coverdale naginjući se preko stola.
„Čini se da je razočaran svojim viđenjem svijeta”, primijetio sam po¬gledavajući je li Bernard dovoljno daleko da me ne može čuti.
„To je često slučaj sa starim ljudima”, rekao je Godwyn neveselo kimnuvši. „Prebrodio je mnoge promjene u svojih sedamdeset godina, si¬gurno mu nije bilo lako.”
„Ako nastavi tako otvoreno iznositi svoje stavove pred studentima kao što to čini pred kolegama, uskoro će poći stopama svojega prijatelja”, rekao je Slythurst odsječenim tonom koji je otkrivao da ga takav ishod ne bi razočarao. Ne volim suditi o ljudima koje ne poznajem na temelju izgleda, ali bilo je nečega u tom blagajniku zbog čega mi se nije činio vri¬jednim poštovanja. Napeto me promatrao otkad sam sjeo za stol i osjetio sam da to nije prijateljski pogled.
„Svojega prijatelja?” upitao sam.
Coverdale je uzdahnuo.
„Tužna je to priča, doktore Bruno, i sramotna za fakultet - bivši pro¬rektor, doktor Alien, razriješen je dužnosti prošle godine nakon što je ot¬kriveno da se...” zastao je tražeći diplomatski izraz, „lažno zakleo na oda¬nost Njezinu Veličanstvu. Izgleda da je i dalje bio vjeran Rimskoj crkvi.” „Zbilja? Kako je razotkriven?”
„Prijavio ga je anonimni izvor”, rekao je Coverdale kao da uživa u toj intrigi. „Ali kada su mu pretražili sobu, našli su kod njega veliku količinu zabranjene papističke literature. Osim toga, prorektor je drugi po redu u fakultetskoj hijerarhiji i on je glavni kada je rektor odsutan pa možete zamisliti kakav je skandal izbio. Nekoliko je nas moralo svjedočiti protiv njega na Sveučilišnom sudu.”
„Sveučilište provodi vlastite pravne procese da nametne disciplinu”, objasnio je knjižničar Godwyn tugaljivim tonom. „Ali budući da se ra¬dilo o nečem tako važnom, uključilo se čak i Tajno vijeće. Grof od Leicestera — on je naš rektor, znate — u više je navrata naređivao poglavarima fakulteta da se riješe svega što miriše na papizam pa je rektor u Allenovu slučaju morao reagirati brzo i oštro.”
„Doktor Underhill nekada je bio privatni kapelan grofa Leicestera; siguran sam da vam se već pohvalio”, dodao je Slythurst. „Nije mogao pomilovati Allena i istodobno zadržati svoju poziciju.”
„A Alien se ipak nadao pomilovanju”, dobacio je Coverdale.
„A i većoj odanosti od svojih prijatelja. U to se jako razočarao.” „Mislim da je rektor svoju dužnost obavio teška srca, Jamese”, rekao je Godwyn uputivši Coverdaleu značajan pogled. „Štoviše, sve nas je ža¬lostilo što moramo javno svjedočiti o njegovim pogreškama.”
„Roger Mercer nije puno oklijevao sa svjedočenjem”, rekao je Cover¬dale, pogledavši s jedva prikrivenom ljutnjom niz stol prema Merceru, koji se veselo smijao s Florijem. Vidio sam kako je Slythurst prevrnuo očima, kao da je ovu jadikovku već puno puta čuo. ,,A on je navodno bio Allenov najbliži prijatelj. Doduše, dobio je svojih trideset srebrnja¬ka, zar ne?”
„Srebrnjaka?” upitao sam.
„Njegovo je svjedočenje bilo ključno za Allenovu osudu i zato je do¬šao na Allenovu poziciju kad je ovaj razriješen dužnosti”, gorko je rekao Coverdale.
„Možda bih doktoru Brunu trebao pojasniti da je uobičajeno da pro¬rektora naslijedi prokurator, isto kao što prorektor napreduje do rektorske pozicije”, objasnio je Godwyn. „Tako se to oduvijek radilo - naravno, tu je i vijeće profesora, ali njihovo je glasovanje zapravo samo formalna potvrda već uhodana nasljednog reda.”
„Ali budući da je sadašnjeg rektora postavio grof od Leicestera kako bi izvršavao njegove naredbe”, prosiktao je Coverdale, pognuvši se na stolcu da ga ne čuju, „on se ne obazire previše na tradiciju i imenuje ljude koje smatra najpovodljivijima. A svi znamo zašto je Leicester inzistirao na Underhillovu izboru”, dodao je značajno.
„James”, rekao je Slythurst, s tonom upozorenja u glasu.
„Koliko sam shvatio, zato da osigura ispravnost vjere”, rekao sam. „Da odstrani tumor papizma.”
„O, to je službeni razlog.” Coverdale je odmahnuo rukom. „Ali morate razumjeti da fakultet posjeduje podosta imanja i unosnih poljoprivrednih zemljišta u Oxfordshireu - a mnogi su od njih sada dani u najam po jako povoljnoj cijeni Leicesterovim prijateljima, zar ne, gospodine blagajniče?” „James, zanijeli ste se”, mirno je rekao Slythurst. „Doktor Bruno je prijatelj grofa od Leicestera.”
„Zapravo ga nikad nisam upoznao”, brzo sam rekao. „Samo putujem s njegovim nećakom.”
,,U svakom slučaju”, nastavio je Coverdale zagrijavši se za temu, „fa¬kultet gubi veliku dobit i jedva spaja kraj s krajem upisujući cijelu silu ove takozvane gospode nestipendista - studenata koji plaćaju studij, a nema¬ju ni sklonosti ni dara za studiranje, nego se skitaju po gradu i kockaju, dovodeći sveučilište na zao glas.”
„Nije primjereno da o ovome razgovaramo za večerom”, rekao je Sly¬thurst, glasom iz kojeg je izbijao hladan bijes, lagano lupivši dlanom po stolu u znak nezadovoljstva. ,,U tim najmovima nema nikakvih nepravil¬nosti, a osim toga, raspodjela fakultetskih sredstava našega gosta sigurno ne zanima. Budite malo diskretniji, gospodo, molim vas.”
Profesori su posramljeno pognuli pogled; zavladala je neugodna tišina. „Doktore Coverdale”, rekao sam uputivši prokuratoru diplomatski smi¬ješak, „pričali ste mi o suđenju Edmundu Allenu - nastavite, molim vas.” Coverdale i Slythurst razmijenili su poglede čije značenje nisam mo¬gao protumačiti, nakon čega je Coverdale prekrstio ruke.
„Samo sam govorio da je Mercerovo svjedočenje protiv Allena imalo veliku važnost za to suđenje, dobrim dijelom zato što je on bio Allenova osoba od povjerenja. Rektoru je trebala Mercerova suradnja, a zauzvrat mu je dao Allenovu poziciju.”
„Koja je trebala pripasti vama”, poticao sam ga da nastavi. Coverdale je stavio svoju punašnu ruku na prsa i neuvjerljivo odglumio skromnost.
„Ne govorim zbog sebe da je učinjena nepravda, doktore Bruno”, rekao je, „nego zbog kršenja tradicije. Ovo se sveučilište temelji na tra¬diciji i ako pojedinci smatraju da je ne moraju poštovati zato što njihovo pokroviteljstvo ima veću težinu, struktura naše zajednice će se urušiti.” „Edmund je mnogima od nas bio prijatelj”, rekao je Godwyn sa žalje¬njem u glasu. Našom je grupom zavladalo sumorno raspoloženje, a čuo sam kako su Sophia, Florio i Mercer opet prasnuli u smijeh. ,,I studenti su ga jako voljeli - prava je šteta što se u svojem srcu nije mogao odreći zabluda svojih starih uvjerenja.”
„Izgnanstvo se čini teškom kaznom za posjedovanje nekoliko knjiga”, odvažno sam izjavio, stavljajući si još govedine i luka u tanjur.
„Imao je sreće što je iz Engleske otišao čitave utrobe”, rekao je Sly¬thurst hladno. „Manje povlašteni ljudi dobivali su teže kazne za manje grijehe. Barem biste vi, doktore Bruno, trebali znati da je krivovjerje u religiji jako težak grijeh, i protiv Boga i protiv ustaljenog poretka.” Zna¬kovito me pogledao.
„Nisu knjige bile jedini problem”, ubacio je Godwyn povjerljivim to¬nom. „Sumnjičili su ga da služi kao kurir svojem rođaku Williamu Allenu u engleskom sjemeništu u Rheimsu. Odveli su ga u London i ispitivali ga uz teško mučenje, ali nije rekao ni riječ i na kraju su ga poslali izvan zemlje. Jadan Edmund.” Tužno je odmahnuo glavom i iskapio čašu.
„Danas sam mu upoznao sina”, dometnuo sam trgajući još jedan komad kruha.
Coverdale je prevrnuo očima.
„Onda vas žalim”, rekao je. „Sigurno vas je preklinjao da na dvor od¬nesete molbu za pomilovanje njegova oca.” Nije čekao moj odgovor, samo je ljutito pucnuo jezikom. „Tom dječaku nikako nisu smjeli dopustiti da ostane ovdje nakon što mu je otac onako osramoćen. Thomas Allen gaji opasna uvjerenja, zapamtite moje riječi. No nisam uspio uvjeriti rektora da posluša moj savjet - previše je meka srca prema tom dječaku.”
Pomislio sam kako Thomas Allen stvarno ima jako težak život ako je rektorovo ponašanje prema njemu izraz mekoće srca.
„Osjećam se dužnim ponoviti da naš uvaženi gost sigurno nije prešao cijeli taj put da bi nas slušao kako se jadamo o fakultetskim problemima”, prekinuo nas je Slythurst kao led glatkim glasom. Zataknuo je mlohavi pramen kose za uho, okrenuo se prema meni i nasmiješio mi se otkrivajući zube. „Ispričajte nam, doktore Bruno, nešto o vašim putovanjima Euro¬pom. Koliko sam shvatio, predavali ste na mnogim slavnim akademija¬ma diljem kontinenta. Kakav vam se čini Oxford u usporedbi s njima?”
Uzvratio sam mu osmijeh s jednakom neiskrenošću, a zatim do kra¬ja ovoga slijeda, a i uz kremu od badema i voćni žele koji su uslijedili, pričao sam im o svojim godinama lutanja dok su svijeće dogorijevale,
lukavo izostavljajući neke dijelove i suptilno laskajući svojim novim drugovima govoreći im ono što su željeli čuti — to jest, da nijedno eu¬ropsko sveučilište nije ni do koljena toj iznimnoj učenosti i mudrosti ljudi s Oxforda.
„Koliko dugo ostajete u Oxfordu, doktore Bruno?” upitao je Cover¬dale, sjedeći zavaljen u stolcu i brišući usta dok su sluge odnosile zadnje tanjure i čaše.
„Mislim da vojvoda s kojim putujem namjerava ostati tjedan dana”, odgovorio sam.
„Onda se nadam da ćete nam se pridružiti u fakultetskoj kapelici. Rektor će održati niz vrlo učenih propovijedi o knjizi Johna Foxea Djela i spomenici, jeste li upoznati s njom?”
,,S Knjigom mučenika? Naravno”, odgovorio sam, sluteći da je ovo nekakav test. „Mnogi je smatraju jako inspirativnim djelom.”
„Bojim se da divljenje koje doktor Bruno iskazuje nije iskreno”, rekao je Slythurst, skrenuvši pogled s mene na svoje kolege. „Još nisam naišao na katolika koji bi se divio Foxeovim jezivim pričama o tome što su radili protestantskim mučenicima.”
„Zar on ne navodi i brojne primjere kršćanskih mučenika iz najra¬nijih stoljeća vjere, kada su kršćani stradavali od ruke pogana i nevjerni¬ka, prije nego što su se počeli progoniti međusobno?” odgovorio sam. ,,I nisu li to mučenici koje svi kršćani mogu štovati i čije nas patnje mogu podsjećati na vrijeme kada smo živjeli u jedinstvu?”
„To nije bila Foxeova namjera”, započeo je Slythurst, ali Coverdale ga je prekinuo.
„Dobro ste to rekli, Bruno. Vjernici na objema stranama patili su zbog Krista, a samo On zna tko će stajati uz njega na Posljednjem sudu.” „Ovo je prvi put da te čujem da zagovaraš toleranciju, Jamese”, rekao je Slythurst, a oči su mu postale još uže. Coverdale je ignorirao njegovu provokaciju.
„Hej, donesite nam još vina!” viknuo je slugi i pljesnuo rukama. Od¬bio sam još jednu čašu jer sam želio razmisliti o svojim bilješkama za ra¬spravu prije nego što pođem na spavanje, a za to mi je trebala bistra glava.
Kad smo završili s večerom, vani je već bio potpuni mrak i svi su gosti krenuli ustajati i opraštati se uz puno rukovanja i pohvala rektoru za hranu, koja je, kako sam shvatio, bila puno bolja od uobičajene veče¬re u fakultetskoj blagovaonici. Svi su mi profesori srdačno stisnuli ruku ponovno mi zaželjevši dobrodošlicu u Oxford i poželjevši mi da se do¬bro naspavam prije sutrašnje velike rasprave, koju su navodno svi jedva čekali. Richard Godwyn pozvao me da se poslužim knjižnicom kada god budem htio, na čemu sam mu zahvalio; John Florio na savršenom je talijanskom izrazio veliku želju da provedemo nešto vremena zajedno prije nego što odem; čak se i doktor Bernard nesigurno ustao i sklopio obje svoje koščate ruke oko mojih prstiju.
„Sutra navečer, Vješče”, prosiktao je kroz bezubi smiješak, „osporavat ćete njihova bogobojazna uvjerenja, a ja ću vam pljeskati iz prvoga reda. Ne zato što podržavam vaše heretičke ideje, nego zato što se divim ljudi¬ma koji se ne boje. Premalo ih je takvih ovdje ostalo.”
Tu je upro pogled u rektora, koji se pravio da ne primjećuje. Samo se Slythurst nije udostojio poželjeti mi dobrodošlicu; samo mi je krat¬ko kimnuo prije nego što je nestao kroz vrata, i to samo zato jer sam ga uhvatio kako me promatra tim svojim hladnim očima. Opet sam osje¬tio da mu se ne sviđam, no trudio sam se to ne protumačiti kao osobnu uvredu; primijetio sam da je otišao a da ni kolegama nije poželio laku noć pa sam iz toga zaključio da je on jedan od onih ljudi, ne tako rijet¬kih u učenim društvima, koji jednostavno nisu blagoslovljeni nikakvim društvenim manirama.
Kada sam Sophiji poželio laku noć, smjerno mi je pružila ruku, a ja sam je uljudno poljubio pod budnim okom njezina oca, ali pozornost mu je odvukao doktor Bernard, koji je glasno kukao kako ne zna gdje je ostavio kaput i dok ga je rektor uvjeravao da kaput nije ni donio, Sophia se nagnula prema meni i položila mi na ruku svoj dlan.
„Doktore Bruno, jako bih željela da nastavimo razgovor koji smo za¬počeli - sjećate li se? Agrippina knjiga? Možda ćemo imati više vremena za razgovor kada rasprava završi. Često sam u fakultetskoj knjižnici”,
dodala je. „Otac mi dopušta da čitam tamo ujutro i predvečer, dok je većina studenata na predavanjima ili raspravama.”
„Da im ne odvučete pažnu od knjiga?” šapnuo sam joj. Zacrvenjela se i znakovito mi se nasmiješila.
„Doći ćete? Toliko vas toga želim pitati.”
Gledala je u mene s iznenađujućom nestrpljivošću u očima, a ruka joj je još uvijek bila na mojoj; kratko sam kimnuo jer se otac pojavio kraj nje i ispitivački me gledao. Stisnuo sam mu ruku, zahvalio mu na večeri i zaželio svima laku noć.


Godilo mi je što sam izašao u prohladan hodnik; kiša je prestala, noćni je zrak mirisao svježe i bio je ugodna promjena nakon teške topline u rektorovu stanu. Pomislio sam da bih se mogao prošetati voćnjakom da si razbistrim glavu i probavim večeru prije spavanja, ali prije nego što sam došao do kraja hodnika, shvatio sam da su željezna vrata zatvorena. Kada sam pokušao povući prsten koji je služio kao kvaka, shvatio sam da su čvrsto zaključana.
„Doktore Bruno!” povikao je netko iza mene, a kad sam se okrenuo, vidio sam Rogera Mercera kako stoji na drugom kraju prolaza, kraj vra¬ta rektorova stana. Napravio je nekoliko koraka prema meni. „Željeli ste skrenuti u Gaj?” Pokazao je na zatvorena vrata.
„Je li to zabranjeno?”
,,U Gaj smiju samo profesori”, odgovorio je, ,,i samo mi i rektor ima¬mo ključ. Po noći se zaključava da ga studenti ne bi koristili za nedolične sastanke svih vrsta. Ne sumnjam da pronađu alternativna mjesta, ako se uspiju iskrasti kroz glavna vrata”, dodao je s blagim osmijehom.
„Po noći ne smiju napuštati fakultet?” upitao sam. „To je uistinu okrutno ograničavanje muškaraca u cvijetu mladosti.”
„To bi ih trebalo naučiti samodisciplini”, rekao je Mercer. „No većina ih nađe način da zaobiđu pravila - i ja sam kad sam bio njihove dobi.”
Tiho se nasmijao. Stražar Cobett dobrodušan je starac, ovdje je već go¬dinama, ali spreman je za nekoliko novčića zažmiriti na jedno oko ako se mladići vrate iz grada kad su vrata već zaključana. Voli on i popiti - ponekad mislim da prigodno zaboravi zaključati vrata.”
„Zar ga rektor ne kažnjava?”
„Rektor je strog u nekim stvarima, ali kod nekih drugih pak pokazuje da jako dobro razumije kako treba upravljati zajednicom mladića. Že¬ljezna ruka nije uvijek najmudrije rješenje - dobar vođa mora znati kada treba zažmiriti na jedno oko. Mladići će odlaziti u krčme i javne kuće svi¬đalo se to nama ili ne, a što su strože zabrane, to je snažnija privlačnost.” „To je doktor Bernard rekao za zabranjene knjige”, pomislio sam. Mercer me postrance pogledao kad smo na drugom kraju prolaza izašli u otvoreno dvorište, gdje je sat na sjevernoj zgradi pokazivao da je gotovo devet sati.
„Nemojte zamjeriti doktoru Bernardu njegovu oštrinu”, rekao je ispri¬čavajući se. „Morao je tri puta mijenjati vjeru za vladavine četiriju različi¬tih monarha. U mladosti se zaredio za svećenika, znate, prije nego što se kraljičin otac odcijepio od Rima. Ali u posljednje vrijeme sve je glasniji i počinjem sumnjati da ga je pogodila ona staračka bolest jer se ponekad izgubi u sjećanju i nije siguran s kim razgovara.”
„Meni je djelovao potpuno lucidno. Ali ljutito.”
„Da.” Mercer je uzdahnuo. „Jest, ljutit je - na svijet, na sveučilište, na ono što zahtijevaju od njega, i na sebe sama zbog toga što je učinio. A sigurno se pitate zašto je toliko ljut na mene.” Opet me pogledao, go¬tovo bojažljivo.
,,S gorčinom je govorio o izgnanstvu.”
„Mislio je na nevolje koje smo prošle godine imali s našim prorek¬torom Edmundom Allenom, pretpostavljam da ste čuli za to. On je bio blizak s Williamom, kao i ja, ali ja sam morao svjedočiti protiv njega na Sveučilišnom sudu zbog nekih stvari koje su se ticale njegovih religijskih uvjerenja. William smatra da je to neoprostiva izdaja.”
,,A vi?” tiho sam upitao.
Mercer se kratko i gorko nasmijao.
„Oh, učinio sam što mi je bila dužnost i što sam morao učiniti da spasim vlastitu kožu, a sad imam prorektorsku odoru i lijepo uređenu sobu u tornju. William je bio u pravu. Izdao sam prijatelja. Ali nisam imao izbora, a nije ni on. Vidite kako živimo ovdje, Bruno?” Pokazao je prema prozorima rektorova stana, u kojima je još sjala žućkasta svjetlost svijeća. „Dobar je ovo život, ugodan život za učenjaka - na mnoge smo načine zaštićeni od svijeta. A ja - ja nisam stvoren ni za kakav drugi život osim ovoga ispunjenog knjigama i učenjem. Nedostaje mi ona svjetovna ambicija koja bi me tjerala naprijed. Da nisam javno osudio prijatelja zbog religijske izdaje, doživio bih njegovu sudbinu i sve bih izgubio. A u tom trenutku nismo znali što će se dogoditi s njim - Tajno vijeće dopustilo je sveučilištu da provede njegovo suđenje, ali postojala je velika mogućnost da će slučaj biti prepušten njima, i Edmundu je prijetila puno teža kazna od izgona.” Stresao se. „Ne ponosim se time što sam učinio, ali William Bernard nema me pravo napadati. Kada je Njezino Veličanstvo došlo na prijestolje i okončalo kratku pomirbu između njezine sestre Marije i Rima, na sveučilištu je došlo do velike čistke — svi katolički profesori i poglavari fakulteta koje je imenovala kraljica Marija razriješeni su dužnosti, osim ako su se odrekli papina autoriteta i zakleli se na odanost kraljici kao vrhovnom poglavaru. Williamu nije dugo trebalo da položi tu zakletvu, koja mu je osigurala dvadeset pet mirnih godina ovdje, dok su se njegovi postojaniji prijatelji rasuli na sve strane svijeta.”
„Pa ipak, u suton života srcem se vratio staroj vjeri i to je bilo jasno svakome tko ga je slušao.”
„Kako se primiče smrti, mislim da se sve manje brine za sudbinu svojega tijela, a sve se više boji za svoju dušu”, rekao je Mercer. „Možda bismo svi odabrali neki drugi put kad bismo vidjeli da nam se približa¬va smrt, ali nažalost, dok god dišemo, najviše se brinemo za naše jadno slabašno tijelo i naš ovozemaljski status.”
„Možda. Ali čini mi se da najviše pati Allenov sin”, primijetio sam. „Upoznali ste Thomasa? Jadan dečko. On je jako sposoban student, znate. Barem je bio.” Mercer je objema rukama prešao preko lica kao da se umiva - bio je to izraz beznađa. „Znam ga otkad je kao petnaestogodišnjak prvi put došao u Oxford - prije nego što je otišao u Rheims, njegov me otac zadužio da se o Thomasu brinem kao otac u njegovoj odustnosti. Edmund je shvatio zašto sam morao postupiti onako kako sam postupio - i oprostio mi je. Ali Thomas mi ne želi oprostiti moju ulogu u suđe¬nju njegovu ocu. Pokušavao sam mu pomoći — novcem, mislim, koliko je bilo u mojoj moći - ali on bi radije dopustio da ga onaj napuhanko Norris ponižava nego prihvatio novčića od mene. Kad se mimoiđemo u dvorištu, pravi se da me ne vidi, ali osjećam mržnju koja gori u njemu.” „Teška situacija”, odgovorio sam. „Ali mlad je, a strasti mladih ljudi često su jednako toliko kratke koliko su i žestoke. Možda vam s vreme¬nom oprosti.”
Zatim sam se naklonio i krenuo prema svojem stubištu jer sam se želio primiti posla prije nego što bude jako kasno. Mercer mi je prišao i uhvatio me za ruku.
„Nadam se da ćemo imati još prilike za razgovor, doktore Bruno”, rekao je. „Uistinu mi je drago što sam vas upoznao i nadam se da moja večerašnja osuda Agrippinih i hermetističkih traktata nije zvučala lice¬mjerno.
„O, poprilično sam naviknut na osude”, rekao sam i osmijehom mu dao do znanja da nema potrebe za isprikom.
„Niste me razumjeli. Rektor je bogobojazan čovjek i zna biti jako strog kad želi - i zato je mudro da oni čija pozicija ovisi o njegovoj volji izraža¬vaju stavove koji se slažu s njegovima, dok sjede za njegovim stolom. Ali ta me djela već dugo jako zanimaju - kao učenjaka, mislim, jer smatram da čovjek može objektivno proučavati okultne filozofije i istodobno biti dobar kršćanin. Nije li tako, Bruno?”
,,I Ficino je tako mislio”, odgovorio sam. ,,I nadam se da je bio u pra¬vu, doktore Mercer, jer inače sam proklet.”
„Molim vas - zovite me Roger”, toplo je rekao. „Pa, radujem se našoj sljedećoj raspravi o ovim temama.”
Zatim se naklonio i odšetao preko dvorišta. Krenuo sam prema svo¬joj sobi baš u trenutku kad su teške kapi kiše opet počele padati sa su¬mornoga neba.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:31 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
IV

Čitao sam i prepravljao bilješke za raspravu dok mi svjetiljka nije dogorjela, a nakon toga sam nemirno spavao; u sobi je bilo hladno, a kiša je snažno udarala po oknu i grede su škripale. I tako, kad me iz kratkog sna prenula velika buka, isprva nisam bio siguran je li svanulo jutro ili haluciniram u snu. No buka je postupno bivala sve upornijom, pa kad sam se razbudio i vidio da još nije svanulo, razabrao sam da je ta paklena galama pod mojim prozorom zapravo pseći lavež. Umotao sam se u plahtu proklinjući rektora, odnosno onoga tko se sjetio takvu divlju životinju držati u krugu fakulteta, i sklupčao se nadajući se da ću uspje¬ti nastaviti prekinuti san, a onda se tom zvjerskom jutarnjem napjevu pridružio još jedan zvuk, zvuk koji još nisam zaboravio i koji još uvijek ponekad čujem u snovima. Bio je to krik od kojeg se ledi krv, bolni krik ljudskog bića u smrtnom strahu, koji je postajao to viši i mučniji što je beštijin lavež postajao bjesniji i opakiji.
Kad mi je ta jezovita kombinacija zvukova otjerala i posljednji tra¬čak sna, shvatio sam da se nedaleko od mojeg prozora netko boji za svoj život; pretpostavio sam da je riječ o nekom uljezu koji nije očekivao da će naići na psa čuvara, ali ipak to nisam mogao ignorirati pa sam užur¬bano navukao hlače i košulju te krenuo da pronađem izvor ove panike i da vidim mogu li kako pomoći.
Izašao sam iz stubišta u sjenovito dvorište; teški oblaci bili su proša¬rani tracima blijeda svjetla, a kiša je nakratko posustala i ostavila za so¬bom srebrnkastu izmaglicu koja je ispunjavala jutarnji zrak, tako da sam jedva mogao razabrati sat na sjevernoj zgradi na drugom kraju dvorišta i morao sam se približiti da vidim koliko je sati: gotovo pet. Ta strašna pseća galama i dalje se nastavljala pa su i iz ostalih stubišta oko glavnog dvorišta počele izlaziti figure mladića, koliko sam mogao razabrati kroz maglu; ispod noćnih košulja navukli su duge čarape, a kosa im je bila u neredu. Bojažljivo su se skupljali u grupicama i šaputali, ne znajući bi li prilazili ili ne. Buka je nesumnjivo dopirala iz hodnika istočne zgrade, koji je vodio do rektorova stana i Gaja, profesorskog vrta koji sam istražio prethodne večeri. Pribrao sam se i otrčao niz hodnik do željeznih vrata, gdje sam zatekao dvojicu mladića kako neuspješno povlače kvaku i zure u maglovitu unutrašnjost vrta. Na zvuk mojih koraka okrenuli su se, a lica su im bila potpuno blijeda.
„Netko je unutra, gospodine, s divljom zvijeri!” poviknuo je viši mla¬dić. „Baš sam bio ustao okupati se kad sam čuo njegove vapaje, ali odavde ništa ne vidimo.”
„Nemamo ključ!” mahnito je rekao drugi. „Samo ga profesori imaju, a vrata su čvrsto zaključana.”
„Onda moramo probuditi nekoga od profesora”, rekao sam, pitajući se kako je moguće da je rektor, čiji stan sigurno gleda na vrt, prespavao svu ovu graju. „Sigurno znate gdje su im sobe - brzo, probudite nekoga tko može otvoriti ova vrata. Postoji li koji drugi ulaz?”
„Postoje dva, gospodine”, rekao je visoki student, sav prestravljen, a prijatelj mu je odjurio niz hodnik potražiti pomoć. „Još jedna ovakva vrata vode u vrt iz hodnika s druge strane blagavaonice, kraj kuhinja, a postoje i vrata u zidu koji gleda na Ulicu Brasenose, ali i jedna i druga zaključana su noću.”
„Pa taj je čovjek morao nekako ući unutra”, rekao sam nestrpljivo, jasno čuvši prigušeni glas kako moli „Isuse, spasi me! Majko sveta, spasi me!” Još je jedan krik proparao zrak, a uslijedili su isprekidano dozivanje upomoć, a onda divlje rezanje i uistinu neljudski zvuk, prigušeno grglja- nje koje je trajalo nekoliko minuta, činilo se. Iza nas počela se skupljati grupica znatiželjnih i uznemirenih studenata, a onda se začuo rektorov glas kako viče: „Pustite me da prođem, čujete li!”
Lice mu je bilo naduto, a oči mutne od spavanja, preko spavaćice je navukao kaput, a u ruci je nosio svežanj ključeva. Iznenadio se kad me vidio.
„O - doktore Bruno - kakav je to strašan nered? Tko je unutra - vi¬dite li išta? Pokušao sam vidjeti kroz svoj prozor, ali od magle i drveća ništa se drugo ne vidi.”
„Ništa ne vidim, ali čini se da je nekoga u vrtu napala divlja životinja. Moramo mu pomoći, i to brzo!”
Rektor je zurio u mene kao da sam mu upravo rekao da je krdo krava proletjelo nebom iznad fakulteta; zatim se pribrao i prišao vratima no¬seći ključeve, ali onda je naglo stao i okrenuo se prema meni, a lice mu se ukočilo od straha. Ono stravično režanje i lavež i dalje su se čuli, ali ljudski je glas utihnuo. Bojao sam se najgorega.
„Ali — onda bi bilo ludo ući bez oružja ako je unutra divlji pas na slo¬bodi!” promucao je rektor. „Moramo ga ubiti - neka netko ode po stražara ili oružnika i neka ponesu samostrel. Netko od vas - brzo!” otresao se na hrpu polugolih dječaka koji su stajali na kraju hodnika i zabezeknuto zurili. „Dovedite stražara — smjesta!” Svi su se međusobno pogledali, a onda ih je nekoliko otrčalo u dvorište.
„Zar ne možemo naći neki štap ili žarač, bilo što? Moramo ući, rek¬tore - bojim se da je možda već prekasno da spasimo nesretnika koji je zarobljen unutra”, požurivao sam ga i tražio da mi da ključeve.
Rektor se panično osvrtao okolo.
„Ali - kako se pas našao u vrtu?” rekao je kao da pita sam sebe, a obrve su mu se nabrale od zbunjenosti.
„Zar to nije pas čuvar koji bi trebao tjerati uljeze?” upitao sam, sad već i sam pomalo zbunjen. „Možda je to kakav lopov koji se uzverao preko zida?”
„Ali mi nemamo psa čuvara”, rekao je rektor paničnim glasom. „Por¬tir ima psa, ali to je jedno staro i slijepo stvorenje koje ima samo tri do¬bre noge i spava u kućici kraj glavnih vrata. Nitko drugi na fakultetu ne smije držati životinje.” Odmahnuo je glavom ne mogavši naći nikakvo objašnjenje za ono što čuje; zvijer u vrtu i dalje je stvarala paklenu buku.
„Sklonite se”, rekao je mirni glas iza nas. Jato studenata naguranih u hodniku razmaknulo se, a iza njih se ukazao visok mladić s kosom do ramena, neprimjereno odjeven u hlače i otmjeni kaputić s prorezima u crnoj svili, koji su otkrivali grimiznu podstavu, upotpunjen kićenim ovratnikom - izgledao je kao da je upravo krenuo na ples ili u kazalište u London, a ne kao da se užurbano ustao poput svih nas ostalih usred ove strke. U jednoj mu je ruci bio engleski luk kakvim se plemstvo koristilo u lovu, duži i od njega sama i ukrašen rezbarijama s pozlaćenim intarzijama i zeleno-grimiznim ornamentima. U drugoj je ruci držao kožnati tobolac za strijele, ukrašen tim istim uzorkom zavojitih vriježa i pozlaćenog lišća.
„Gabriele Norris!” uzviknuo je rektor zureći u luk. „Što je to?”
„Morate otvoriti vrata, doktore Underhill”, naredio mu je mladić, „nemamo vremena za gubljenje, ljudski život je u opasnosti.”
Govorio je odmjerenim tonom usprkos hitnosti cijele situacije kao da je on tu glavni autoritet, a ne rektor; već napola ošamućen, rektor je otključao vrata i mladić je ušao unutra usput namještajući strijelu u luk.
Neodlučno sam krenuo za njim, a rektor me slijedio držeći se zida.
Među izvijena debla jabukovih stabala spustila se gusta magla, stvara¬jući varljive obrise koje nisam mogao jasno razabrati. Oprezno koračajući među plavim sjenkama, iznenada sam u najudaljenijem, sjeveroistočnom kutu zapazio kretanje velikog dugonogog psa - sudeći po obliku, mo¬gao je biti neka vrsta vučjaka, ali nisam ga mogao dobro vidjeti. Držao sam se zida, a dotični Gabriel u svojem se upadljivom gizdavom odijelu
mirnim korakom približavao životinji, koja je još uvijek režala i zubima povlačila mlohav crni predmet koji joj je ležao pod nogama. Kako sam prilazio bliže, magla je bivala sve tanja pa sam jasno mogao vidjeti životi¬nju; čeljust joj je bila krvava i umazana komadićima rastrgana mesa. Srce mi se stisnulo i želudac zgrčio jer sam znao da smo zakasnili. Mladić je zastao na nekoliko koraka od životinje; ometen mirisom ili zvukom, pas je prestao razdirati svoj plijen i podignuo je glavu. Rezanje je na trenu¬tak prestalo, a pas je krenuo na mladića, i u tom je trenutku ovaj odapeo strijelu. Gađao je precizno usprkos magli i životinja se srušila na tlo vrata probodena strijelom.
Čim je pala, Gabriel je spustio luk i obojica smo dotrčali do crne hrpe koja je ležala uza zid, kraj životinjskog leša. Bilo je to tijelo muškarca okrenuto licem nadolje, oko njega je ležala rasprostrta akademska odo¬ra, a trava oko tijela bila je sva počupana i natopljena velikom količinom krvi. Pomogao sam Gabrielu da okrene čovjeka i istog trenutka vrisnuo od užasa. Preda mnom je ležao Roger Mercer, glave savijene pod groznim kutom, očiju uprtih u nebo i potpuno rezderana grla — komad mesa visio je s vrata, a krvavo tkivo virilo je iz rane. Nagonski sam krenuo zaustaviti krv koja mu je još uvijek liptala niz vrat i prsa, ali bilo je prekasno - oči su mu bile nepomične, zauvijek zaleđene u pogledu punom strave. Gabriel Norris odskočio je od krvavog leša i zabrinuto počeo provjeravati da nije slučajno umrljao odjeću ugrušanom krvlju, kao da mu je to jedina briga. Ulickani napuhanko, pomislio sam s gađenjem - a onda sam se sjetio da sam njegovo ime već čuo; upravo ga je Mercer spominjao noć prije i opisao ga točno tim riječima. Kleknuo sam u nevjerici kraj tijela proma¬trajući njegove razderane ruke (dva su mu prsta gotovo potpuno odgrižena u borbi sa životinjom), komade mesa otkinute s nogu i gležnjeva za koje ga je pas ščepao da bi ga srušio na tlo, i taj jezoviti razderani grkljan.
Rektor nam je oprezno prišao pritišćući rupčić na usta.
„Jeli...”
„Stigli smo prekasno, Bog mu dao pokoj duši”, rekao sam više iz običaja nego iz pijeteta. Rektor je prišao dovoljno blizu da prepozna unakaženo tijelo čovjeka koji mu je još večer prije sjedio zdesna za stolom i istoga mu je časa pozlilo. Mladić zvan Gabriel došao je k sebi i sada je nogom gurkao pseći leš.
„Divovska zvijer”, rekao je s notom ponosa u glasu kao da pokazuje svoj lovački trofej. Kad sam ga bolje pogledao, uvidio sam da usporedba s lovom uistinu jest prikladna.
„Ovo je lovački pas”, rekao sam kleknuvši kraj njega. ,,A pogledajte ovamo” — pokazao sam na mjesto gdje su mu rebra bolno stršala ispod oštre sive dlake. „Vidite kako je mršav - izgleda da je skapavao od gladi. A pogledajte mu nogu.” Oko gornjeg dijela stražnje lijeve noge imao je otvorenu ranu, a činilo se da mu je kožu krvnički zgulio nekakav lanac. Krzno oko rane bilo je sastrugano i razderano, kao da je pas uporno po¬kušavao vlastitim zubima strgnuti okove. „Bio je vezan lancem, čini mi se - vidite? Nije ni čudo da je tako poludio.”
„Ali što je radio u vrtu?” upitao je mladić znatiželjno me gledajući. I zašto je doktor Mercer bio ovdje sa psom?”
„Možda je šetao svojeg psa i on se odjednom okrenuo protiv njega - psi znaju biti nepredvidljivi”, ponudio sam objašnjenje a da ni sam nisam vjerovao u tu hipotezu.
„Ali Roger nije imao psa”, slabašnim je glasom kazao rektor brišući ustra rupčićem. „Rekao sam vam - osim portiru, nikome drugom na fakultetu nije dopušteno držati životinje. Ne, ne, gospodo, ovdje nemate što vidjeti!” viknuo je odjednom jer su studenti navrli kroz uska vrata u vrt, u namjeri da vide što se dogodilo. „Vratite se u sobe, svi! U šest tre¬bate biti u kapelici kao i obično - vratite se u sobe i spremite se, čujete li!” Studenti su se nevoljko okrenuli i odgegali se natrag kroz vrata, po¬gledavajući preko ramena i živahno mrmljajući među sobom. Onda se rektor okrenuo prema mladiću koji je stajao i promatrao leševe, a tobolac mu je još visio s ramena; rektorovo lice poprimilo je izraz nevjerice kao da tek sada po prvi put jasno vidi mladića.
„Gabriele Norris!” eksplodirao je i počeo mahnito mahati rukama. „Za ime Božje, što to imate na sebi?”
„Norris je pogledao svoj kicoški kaputić i hlače pa je počeo pomicati stopala kao da se srami.
„Mislim da sad nije trenutak, doktore Underhill”, zaustio je, ali rek¬tor ga je prekinuo.
„Savršeno dobro znate da je grof od Leicestera izdao proglas o pravi¬lima odijevanja za studente! A ja sam zadužen za njihovu provedbu - že¬lite li da nas obojicu kazni Sveučilišni sud, nakon svega što se dogodilo?” Lice mu je poprimilo boju cikle, a glas mu se stegnuo; nisam se mogao oteti dojmu da mu je reakcija pretjerana s obzirom na situaciju. „Nema nabranih ovratnika, nema svile, nema baršuna, nema proreza na kaputu ili hlačama!” nastavio je, a glas mu je sa svakim spomenutim komadom odjeće postajao sve piskutaviji. „I nema oružja! Vi namjerno ismijavate svako pravilo o primjerenom odijevanju! Ovo je zajednica učenjaka, gos¬podine Norris, a ne kakav bal na dvoru gdje se možete razmetati svojim bogatstvom!”
Mladić je napućio usne i izgledao je mrzovoljno. No bez obzira na to drsko držanje, vidio sam da je iznimno naočit i da je očito naviknuo da sve bude po njegovu.
„Ova zajednica učenjaka ne bi opstala bez mojeg bogatstva i vi to vrlo dobro znate, rektore. A ionako nam previše naplaćujete — ovdje sam prisiljen jesti kao prosjak, moram li se tako i oblačiti?”
Nakon tog prijekora, rektor se stišao.
„Morate se odijevati onako kako grof od Leicestera smatra da priliči oxfordskim studentima”, rekao je. ,,A sad se, molim vas, požurite pre¬svući - ako vas prijave, obojica ćemo imati problema, a kako ću onda objasniti...” Tu se zaustavio i bespomoćno se zagledao u dva leša pred so¬bom; vidio sam da mu se ruke jako tresu, pretpostavio sam da je u šoku.
Gabriel Norris na trenutak se zagledao u mene, kao da ne želi napu¬stiti mjesto svojeg junaštva, ali onda je vjerojatno shvatio da nije pametno zadržavati se pa je užurbano pokupio luk i okrenuo se da ode.
„Gospodine Norris!” viknuo je rektor za njim.
Mladić se prkosno okrenuo.
„Da, rektore?”
„Engleski luk? Za ime Božje, što će vam uopće luk i strijele dok ste na fakultetu?”
Norris je slegnuo ramenima.
„Otac mi ih je ostavio. To mi je uspomena. Osim toga, sportski je lov dopušten nestipendistima koji imaju dozvolu.”
„Nije dopušteno držati luk u studentskoj sobi”, rekao je rektor sla¬bim glasom.
„Da ga nisam imao ovdje, vi biste se morali golim rukama hrvati s onim psom, rektore”, suho je odgovorio Norris. „Ali ne očekujem od vas da mi zahvalite.”
„Bez obzira na to, gospodine Norris, inzistiram da ga odnesete u trezor u tornju, gdje ga možete ostaviti na čuvanje. Zamolite gospodina Slythursta ili doktora Coverdalea da vam ga zaključaju unutra. Danas, molim vas!” dodao je, a Norris je nestao kroz otvorena vrata.
Rektor je duboko udahnuo, a onda su noge popustile pod njim; po¬nudio sam mu ruku da se osloni, a on ju je sa zahvalnošću prihvati.
„Rektore Underhill”, nježno sam rekao pokazujući na Mercerovo ti¬jelo, „čovjek je umro u stravičnoj nesreći i moramo pokušati razumjeti kako se ovo moglo dogoditi. Ako je uopće riječ o nesreći”, dodao sam, jer što sam više tražio objašnjenje, to su me okolnosti ovoga slučaja sve više zabrinjavale.
Rektor je tad posrnuo i umalo pao na mene, problijedjevši u licu. „O, Bože, u pravu ste, Bruno. Priče o ovome proširit će se među studentima poput požara. Ali kako da objasnimo što se dogodilo? Osim - ” Na licu mu se vidjela jeza i bilo mi ga je žao; njegovo se mirno i uređeno malo kraljevstvo srušilo u roku od nekoliko minuta.
„Pa, potražimo prvo najvjerojatnije uzroke”, rekao sam. „Ako na fakultetu nema drugih pasa, osim onog starog portirova, ovaj je morao nekako ući izvana, najvjerojatnije kroz ova vrata.”
„Da, da, tako je, divlji pas lutalica uspio se uvući kroz vrata.” Rektor je objeručke i sa zahvalnošću prihvatio moj prijedlog.
Mercer je pao i unakažen je samo nekoliko metara od drvenih vrata koja vode na ulicu iza fakulteta, ali kada sam ih pokušao otvoriti, bila su čvrsto zaključana. Rektor je stajao kao paraliziran, pogleda uprta u tijelo lovca i njegove lovine. U blizini na stražnjem zidu primijetio sam komadić crne tkanine koji je zapeo za rub cigle; ispod tog mjesta trava se pretvorila u blato prekriveno otiscima čizama i psećih šapa i bilo je obilno zaliveno Mercerovom krvlju.
„Izgleda da se jadni čovjek pokušavao uzverati uza zid”, rekao sam napola sebi u bradu. „To objašnjava zašto su mu noge bile razderane. Ali zid je visok kao dva čovjeka, zašto jednostavno nije potrčao prema vra¬tima da pobjegne? Osim ako je pas stajao između njega i vrata, što znači da je morao doći izvana. Ali kako to da su vrata onda zaključana?”
Pogledao sam rektora, koji je i dalje nepomično stajao, a onda sam otrčao da probam otvoriti druga vrata koja vode prema fakultetu kroz hodnik koji je prolazio između blagovaonice i kuhinja. I ta su bila za¬ključana. Ali kako je onda pas ušao u vrt, pokušavao sam odgonetnuti. A kad smo već kod toga, kako je Roger Mercer ušao?
Vratio sam se do mjesta gdje su ležala tijela.
„Je li moguće”, odvažio sam se pitati dok mi se prizor kojem sam svjedočio urezivao u mozak, „da je netko namjerno pustio psa u vrt?”
Rektor me pogledao s nevjericom.
„Iz šale, mislite?”
„Teško je to mogla biti šala. Tko god je unutra pustio izgladnjelog lovačkog psa, morao je znati da bi mogao nekoga ubiti.” Kleknuo sam kraj Mercerova unakažena tijela i pretražio mu džepove.
„Doktore Bruno!” uzviknuo je rektor. „Što to radite? Pa jadnik se još nije ni ohladio.”
Roger Mercer bio je potpuno odjeven, iako je bilo jako rano; a u jednom od džepova ušivenih u hlače pronašao sam ono što sam tražio.
„Evo”, rekao sam držeći dva ključa pričvršćena na jednu alku, od ko¬jih je jedan bio puno veći od drugoga. „Je li jedan od ovih ključ od vrta?”
Rektor mi je uzeo alku iz ruke i na svjetlu pregledao ključeve.
„Da, ovaj veći otvara sva troja vrata.”
„Onda je ili ušao sam i zaključao vrata za sobom ili je netko zaklju¬čao vrata kroz koja je ušao dok je on bio unutra”, zaključio sam. „Kako god bilo, bio je zatočen unutra s divljim psom.”
„Ali još uvijek ne znamo kako je pas ušao”, rekao je rektor zbunjeno.
„Pa, znamo da nije preskočio zid, a nije si ni sam otvorio vrata pa ih zaključao za sobom.” Gledao sam ga ravno u oči dok sam govorio čeka¬jući da počne shvaćati.
Rektor me zgrabio za ruku, a lice mu se izobličilo od panike; mogao sam mu namirisati žuč u dahu.
„Što želite reći, Bruno? Da je netko pustio psa unutra i onda zatvo¬rio sve izlaze?”
„Ne vidim drugo objašnjenje”, rekao sam, ponovno gledajući u straš¬ne pseće zube, preko kojih je sada visio mlohav jezik, a iz kutova čeljusti curila mu je slina. Norrisova strijela stršala mu je iz grkljana. „Netko tko je znao da će doktor Mercer biti ovdje u ovo vrijeme. Ali on sigurno nije ni slutio da bi mu se išta moglo dogoditi, inače bi se naoružao.”
Onda sam se sjetio Mercerove neobične opaske od prethodne večeri, o tome kako bismo svi živjeli drugačije ako bismo znali da nam se bliži smrt. Tada nisam obraćao pozornost na to, ali je li mi time želio reći da se boji za svoj život? Pretpostavio sam da je to ipak samo nesretna slu¬čajnost; osim toga, s pouzdanjem je govorio kako će doći na raspravu i kako ćemo kasnije razgovarati. Iznenada sam osjetio strašnu tugu; iako sam ga jedva poznavao, činio mi se toplim i iskrenim čovjekom, a ja sam ga slušao kako umire s nekoliko koraka udaljenosti. Kad samo pomislim da je mogao biti spašen da sam ja brže reagirao, da je netko imao ključ ili da je Norris brže stigao sa svojim lukom... Trenutak neodlučnosti može biti presudan za nečiju sudbinu, pomislio sam i shvatio da i ja drhtim.
„Je li on možda uvijek ovako rano šetao vrtom?” upitao sam. „Hoću reći, je li netko mogao znati da će biti ovdje?”
„Profesori često vole čitati u tišini Gaja”, odgovorio je rektor. „No uglavnom ne u ova doba, to je sigurno - premračno je. Studenti obič¬no ustaju u pet i pol kako bi se pripremili za bogoslužje u kapelici koje počinje u šest - jutarnja je služba obvezna. Prije toga teško da ćete ikoga zateći vani, pa čak ni kuhinjske radnike. Priznajem, nisam nikad u ta doba šetao vrtom pa ne znam ima li koji od mojih kolega tu naviku.” Ponovno sam se sagnuo do Mercerova tijela i počeo razmicati njegovu krvavu i razderanu odjeću ne bih li našao nešto što bi nam moglo razjasniti zašto je bio u Gaju tako rano, a onda sam se sjetio kako se šalio da je vrt popularno sastajalište. Je li se trebao naći s nekim tko se nije pojavio ili se pojavio i donio mu smrt? Nije imao knjigu kod sebe, ali izbočina na kaputu odavala je skriveni džep; posegnuo sam u nj i izvukao debelu kožnatu kesu u kojoj su zveckali novčići.
„Da je krenuo u mirnu kontemplativnu šetnju prije svitanja, ovo mu sigurno ne bi trebalo”, rekao sam odriješivši kesu i pokazavši rektoru nje¬zin sadržaj. Engleski mi novčići ništa nisu značili, iako je bilo očito da ih ima jako puno, no rektoru su oči ispale kad ih je vidio.
„Dobri Bože, ovdje ima barem deset funta!” uzviknuo je. „Zašto bi imao kod sebe toliko novca?”
„Možda se trebao sastati s nekim kome je bio dužan.”
,,I znajući da će biti ovdje, oni su nahuškali psa na njega!” uzviknuo je razrogačenih očiju. „Osveta zbog neplaćena duga, sigurno je to u pitanju.” Odmahnuo sam glavom.
„Zašto mu je onda novac još uvijek u džepu? Ako mu je netko htio nauditi zbog neplaćanja duga, ne bi li se onda prvo pobrinuo da mu uzme novac?”
„Ali tko bi uopće htio nauditi Rogeru?” upitao je rektor očajno.
„Ne znam. Ali divlji pas ne može slučajno ući u vrt kroz zaključana vrata.” Otresao sam odjeću shvativši da je umrljana Mercerovom krvlju. „Rektore, pretpostavljam da ćete nakon ovog stravičnog događaja otka¬zati večerašnju raspravu?”
Rektorovo lice opet je preplavio strah.
„Ne!” bijesno je rekao i zgrabio me za ramena. „Rasprava se mora održati. Ne možemo dopustiti da nam ovaj incident pokvari kraljevski posjet - možete li samo zamisliti kakve bi bile posljedice, doktore Bruno? Pogotovo ako bi se proučulo da je bilo - ” osvrnuo se oko sebe prije nego što je prošaptao tu riječ - „namjerno. Fakultet bi bio okaljan, zajedno s mojim ugledom, a ionako smo imali dovoljno problema u posljednje vri¬jeme. Ne mogu vam ni opisati koliko bi Leicester bio bijesan.”
„Ali čovjek je brutalno ubijen - možda čak i s predumišljajem”, ne¬godovao sam. „Ne možemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.”
„Pssst! Zaboga, ne spominjite tu jezivu riječ umorstvo, Bruno.” Rek¬tor je mahnito pogledao uokolo po vrtu i utišao glas, iako smo bili sami. „Objavit ćemo da je ovo bila tragična nesreća - reći ćemo...” zastao je na trenutak da smisli priču „... da, reći ćemo da su vrtna vrata ostala otvorena i da je pas lutalica ušao i napao Rogera koji se rano probudio i pošao u Gaj na molitvu i meditaciju.”
„Hoće li ljudi povjerovati u to?”
„Hoće ako ja kažem da se tako dogodilo - ja sam rektor, imenovan po grofovu nalogu”, rekao je Underhill, s tračkom svoje stare pompoznosti u glasu. „Osim toga, bilo je mračno i maglovito pa nitko nije mogao jasno vidjeti što se dogodilo”. Na licu mu se sada nazirala neka grubost i očaj; vidio sam koliko je odlučan da očuva dobar glas fakulteta pod bilo koju cijenu i pretpostavio sam da je bio jednako nemilosrdan i tijekom suđenja nesretnom Edmundu Allenu.
„Ali vrata su bila zaključana”, negodovao sam.
„Samo vi i ja znamo da su vrata bila zaključana, Bruno. Ne vidim kako bi nam koristilo da to sada spominjemo, nadam se da se slažete.” ,,A što je s portirom? Zar se on neće sjetiti da je navečer provjerio jesu li vrata zaključana?
Rektor se hladno nasmijao.
„Vidim da niste upoznali našeg portira. Bistra glava i dobro pamćenje nisu mu baš najjača strana. Ako kažem da su vrata ostala otvorena, on neće moći tvrditi suprotno. Ne, mislim da je ovo najsigurnije rješenje.” Ugledavši moj zabrinut pogled, stisnuo mi je rame i dodao veselijim tonom: „Ako zataškamo sve sumnje, bit će nam lakše istražiti što se ui¬stinu ovdje jutros dogodilo. Ali ako se oko toga digne velika buka i cijeli Oxford bude brujao o tome da se u Lincolnu dogodilo divljačko uboj¬stvo, krivac će se - ako uopće postoji krivac - sasvim sigurno izgubiti u toj strci. Ako želimo da pravda bude zadovoljena, najbolje ćemo učiniti ako ne stavimo ovu tragediju na sva zvona. Bio bih vam krajnje zahvalan ako biste mi pomogli oko ovoga, doktore Bruno.”
Nisam bio siguran misli li na pomoć pri skrivanju ili otkrivanju isti¬ne, ali strašno me mučila pomisao da sam ja vjerojatno zadnja osoba koja
je vidjela Rogera Mercera živa, a da krivac za njegov stravičan kraj sada slobodno šeta Oxfordom, a možda i likuje jer mu je plan uspio. Bio sam šokiran rektorovom hladnom žustrinom; njegovu ljudsku reakciju na koleginu strašnu smrt nadvladao je strah za vlastitu poziciju.
Nebo je postajalo sve bljeđe, magla se prorijedila i zadržala se samo u iskrzanim komadićima među drvećem. Dva leša koja su ležala u vlažnoj travi izgledala su sasvim ukrućeno na sivom svjetlu. Rektor je nervozno pogledao uvis.
„Bože dragi - uskoro počinje bogoslužje! Moram biti tamo da održim govor i ohrabrim zajednicu. Priča se već vjerojatno počela širiti.” Isprepletao je prste dok mu članci nisu pobijeljeli i govorio je sebi u bradu. „Prvo moram narediti kuhinjskim radnicima da donesu vreću za tu strvinu. Ne može ostati ovdje.”
Zurio sam u njega zaprepašteno dok nije primijetio moj izraz lica.
„Mislio sam na psa, Bruno! Ali u pravu ste - prije nego što pomaknemo tijelo, moram poslati po mrtvozornika. Uh, imam previše toga za obaviti! Morat ću zamoliti Rogera - ” Na to je pokrio rukama usta i okrenuo se prema lešu, kao da je tek sada shvatio da je izgubio zamjenika.
„O, Bože”, prošaptao je. „Roger je mrtav!”
„Tako je”, rekao sam promatrajući ga kako upija tu spoznaju.
„Ali to onda znači da ćemo ponovno morati sazvati vijeće profesora i održati izbor za novog prorektora, a nemamo vremena da se sastanemo - ali ja u međuvremenu moram imati nekoga tko će služiti poda mnom, a to će izazvati svu onu uobičajenu sitničavu ljubomoru i zamjeranje, baš sad kada nam to najmanje treba — o, zašto se ovo dogodilo?” Trudeći se suzbiti svoj sve veći strah, okrenuo se prema meni s ozbiljnim izrazom lica, a ruke su mu bespomoćno pale uz tijelo. „Doktore Bruno - znam da je grozno ovako nešto tražiti od gosta, ali biste li ostali ovdje s tijelom jadnog Rogera dok ne uspijemo dovesti mrtvozornika? Moram u kape¬lici objaviti tužnu vijest o tome što se jutros dogodilo, tako da suzbijem govorkanja, ako je to ikako moguće. Ne puštajte studente unutra - ne želimo da se skupljaju ovdje i zadovoljavaju svoju lešinarsku znatiželju kao da je riječ o borbi s medvjedima.”
„Naravno da ću ostati”, rekao sam u nadi da moje bdijenje neće dugo potrajati; iako nisam praznovjeran kad su mrtvi u pitanju, činilo mi se da me prazan pogled beživotnih očiju Rogera Mercera optužuje što mu nisam pomogao. Najviše se brinemo za naše jadno slabašno tijelo, rekao je noć prije. Sad je pogledao tom strahu ravno u zube; još sam uvijek čuo njegov hrapavi glas kako doziva Isusa i Mariju da ga spase.
Rektor je odjurio preko trave u smjeru dvorišta i ja sam ostao sam s tijelima i svojim uskovitlanim mislima. Dok sam čekao da se barem do¬nekle smire, ponovno sam se sagnuo do Mercerova leša, podignuo ono što je ostalo od njegove razderane odore i pokrio mu unakaženo lice. Praznovjerni ljudi kažu da u očima žrtve ostaje utisnuta slika njegova ubojice, ali dok sam posljednji put gledao taj Mercerov prestravljeni po¬gled, pomislio sam: da je ta budalaština točna, bih li vidio sliku velikoga psa? I dalje me progonila činjenica da su vrata bila zaključana; pas nije Mercerov pravi ubojica, samo njegov izvršitelj. Ponovno sam se odma¬knuo od prorektorova tijela i prišao psećem lešu da ga pregledam. Bila je to golema životinja, uspravna bi dosezala čovjeku do struka svojom dugačkom uskom glavom.
Opet sam primijetio kako je mršav, iako osim toga nije djelovao zlo¬stavljano. Tko je god pustio ovog psa ovamo, jako je to pomno isplanirao i pojačao je silinu napada izgladnjivanjem psa danima unaprijed, barem se tako činilo. A Mercerova prepuna kesa - koju je uzeo rektor - sugerirala je da se trebao s nekim sastati radi nekakve transakcije. Ali ako je novac bio povod nekom sporu u kojem se Mercer toliko sukobio s nekim da su ga poželjeli ubiti, nisam mogao pojmiti zašto su onda ostavili kesu. Čini se da novac nije bilo toliko važan koliko prorektorova smrt, iako je bio ključan za sastanak koji je ovaj očekivao.
Ponovno sam promotrio smještaj vrta. Sa sjeverne se strane dijelom naslanjao na kuhinju, ali nisam vidio nikakva vrata koja bi iz kuhinja vodila u vrt. S triju strana bio je ograđen zidom visine barem četiri metra, a s četvrte se naslanjao na istočnu zgradu fakulteta, na onoj strani dvori¬šta gdje je bila smještena blagovaonica i rektorov stan. Pretpostavio sam da je Mercer ušao u vrt kroz jedan od dvaju hodnika smještenih s jedne i s druge strane blagovaonice, a vrata je otključao vlastitim ključem. Je li tada zaključao vrata za sobom da mu nitko ne bi smetao ili je netko čekao da on uđe pa onda zaključao vrata izvana, sa strane fakulteta i ostavio ga zarobljena unutra a da ovaj ništa nije slutio? Je li to možda bila ista osoba koja je onda otvorila vrata koja gledaju na ulicu i kroz njih pustila psa, koji je vjerojatno do posljednjeg trena imao brnjicu, a onda za njim zaključala i ta vrata? Ali trebalo bi mu dobrih pet minuta da otrči kroz glavna vrata i oko zgrade, a svakoga tko bi to pokušao vidio bi portir - pod pretpostavkom da je bio budan.
Iz dvorišta se čuo umoran zvuk zvona koje je pozivalo studente u kapelicu, gdje će ih rektor dobrostivo ohrabriti i rastjerati njihove jezive maštarije.
Kad sam se uspravio, zapitao sam se hoće li James Coverdale napokon uspjeti ostvariti svoju ambiciju da postane prorektorom, a onda me jedna misao ošinula kao hladna oštrica. Rektor se retorički zapitao tko bi želio nauditi Rogeru Merceru, a ja sam odgovorio da nemam pojma. Ali sad kad sam razmislio o tome, shvatio da sam da sam čak i ja, stranac koji ni jedan čitav dan nije proveo na fakultetu, susreo dvoje ljudi koji su ga otvoreno mrzili. Ima li ih još? Možda je jedan od njih pokušao iznuditi od njega novac, a onda ga ipak odlučio ubiti. Meni je djelovao kao pri¬lično srdačan čovjek, ali čini se da je njegova uloga u suđenju nesretnom Edmundu Allenu izazvala dosta gnjeva; tko je mogao znati koliko si je još neprijatelja stvorio? Ali taj je gnjev sigurno već dugo tinjao, zašto bi netko čekao baš tjedan kraljevskog posjeta da nešto poduzme? Osim -
U ovom novom slijedu misli prekinuo me pogled na figuru koja je trčala prema meni kroz drveće iz smjera fakulteta; krenuo sam prema njoj u nadi da je to mrtvozornik koji me odlazi razriješiti dužnosti i izne¬nadio se ugledavši Sophiju Underhill odjevenu u tanku plavu haljinu, sa šalom oko ramena, i kosom koja se vijori za njom. Zaustavila se nekoliko metara od mene, jednako iznenađena što me vidi.
„Doktore Bruno! Što — što vi radite ovdje?”
„Pa - čekam vašeg oca”, rekao sam koraknuvši prema njoj ne bih li je udaljio od dvaju leševa.
„Priča se da je Gabriel Norris ubio uljeza", rekla je, a lice joj se za- crvenjelo od dramatičnosti cijele situacije. „Je li još uvijek ovdje?" Oči su joj sjale od nestrpljiva iščekivanja dok je mahnito gledala uokolo, ali primijetio sam da od uznemirenosti prepleće prste baš kao i njezin otac.
„Ne baš.” Umalo sam se osmjehnuo; usprkos svim rektorovim napo¬rima, činilo se da priča sa svakim novim prepričavanjem dobiva na težini. „Niste još razgovarali s ocem?”
,,U kapelici je na jutarnjem bogoslužju - Vijesti sam čula od dvojice studenata koji su kasnili”, rekla je zureći preko mene prema mjestu gdje su se nazirali obrisi u gustoj travi. „Naravno, s prozora smo čuli buku, ali ne bih nikad pomislila - je li ono kradljivčevo tijelo tamo?” Činilo se da ga žarko želi pogledati; čvrsto sam se ukopao i zapriječio joj put.
„Molim vas, gospo Underhill, povucite se natrag. Nije to prizor za vaše oči.”
Nagnula je glavu i prkosno me gledala.
„Već sam viđala smrt, doktore Bruno. Vidjela sam vlastita brata sa slomljenim vratom, ne tretirajte me kao kakvu razmaženu damu koja nikada nije izašla iz salona.”
„Takvo što ne pada mi na pamet, ali ovo je puno gore”, rekao sam i glupo ispružio ruke kao da tako mogu zakloniti taj prizor. „Zapravo, nije gore nego vidjeti vlastita brata, nisam to mislio - samo sam htio reći da je jako krvavo, takvo što žena ne bi trebala vidjeti. Molim vas, vjerujte mi, gospo Underhill.”
Na ovo je frknula i prekrila rukama usne.
„Zašto muškarci misle da su žene previše krhke da bi mogle gledati krv? Zar zaboravljate da mi krvarimo svaki mjesec? Istiskujemo djecu u velikim lokvama sukrvice, zar mislite da pritom zatvaramo oči da takav prizor ne bi naškodio našim nježnim osjetilima? Uvjeravam vas, doktore Bruno, bilo koja žena može gledati krv s više hrabrosti od vojnika, iako muškarci misle da s nama trebaju postupati kao s venecijanskim staklom. Nemojte biti još jedan koji me želi zamotati u tkaninu i čuvati u kutiji.” Bio sam iznenađen silinom njezinih argumenata i priznao sam da je u pravu; no bez obzira na to, zadužen sam da štitim Mercerovo tijelo
od gladnih očiju pa sam opet zakoračio naprijed i stao ravno pred nju, udaljen svega nekoliko centimetara. Malo sam se smeo kad sam shvatio da je visoka gotova koliko i ja.
„Ne pada mi na pamet. No bez obzira na to, gospo Underhill, pre¬klinjem vas da se više ne približavate - tijelo je užasno unakaženo. Bojim se da bi vas to uznemirilo, koliko god snažni bili.”
Još se trenutak zadržala tamo, a onda ju je njezina instinktivna pri¬stojnost nagnala da se povuče. Prkosni izraz lica zamijenio je izraz ne¬strpljive znatiželje.
„Pa što se dogodilo?”
„Čovjeka je izgrizao divlji pas. Norris je ubio psa, ne čovjeka.”
„Čelo joj se nabralo.”
„Pas? U vrtu?. Čekajte — ” uznemireno je stresla glavom, kao da je shvatila da pitanja postavlja posve krivim redom. „Kojeg čovjeka?”
„Rogera Mercera.”
„O, ne! Ne!” ponovila je, s jednom rukom na ustima, a drugom na prsima. „Ne!” Oči su joj divljački sijevale okolo, nigdje se ne zadržavajući, a onda je polako pala na tlo, valovi suknje prostrli su se oko nje, a ruka joj je još uvijek prekrivala usta; nisam bio siguran hoće li zaplakati ili se onesvijestiti, ali lice joj je izgubilo svaku boju. „O, Bože, to nije moguće.”
Čučnuo sam kraj nje i oprezno joj položio ruku na rame.
„Žao mi je. Bio vam je drag?”
Pogledala me s izrazom trenutačne zbunjenosti, a onda je značajno kimnula.
„Da - da, naravno - ovo je moj dom, ovdašnji su mi profesori bili kao dio obitelji ovih proteklih šest godina”, rekla je drhtavim glasom. „Ne mogu vjerovati da se nešto tako strašno moglo dogoditi ovdje na fakultetu, i to baš pod našim prozorom. Jadni, jadni Roger.” Pogledala je mimo mene prema hrpi u travi i stresla se. „Kamo sreće - ” zastala je i ponovno pritisnula rub palca na usta.
„Kamo sreće?”
„Ali samo je odmahnula glavom i ponovno počela mahnito pogle¬davati okolo. „Ali gdje je gospodin Norris?”
„Vaš ga je otac poslao da se presvuče. Izgleda da je bio neprimjereno odjeven.”
Na to se blago i mekano nasmijala, a ja sam osjetio iznenadan napa¬daj ljubomore. Sviđa li joj se taj mladi kicoš?
„Ali, pas!” rekla je zamišljeno provlačeći ruke kroz kosu kao da raz¬mišlja naglas, a lice joj je opet odavalo uznemirenost. „Odakle je došao?”
„Vrata koja izlaze na ulicu vjerojatno su ostala otvorena preko noći - izgleda da se neki pas lutalica uvukao unutra, a bio je toliko izgladnio da bi se namjerio na bilo što”, rekao sam što sam mirnije mogao.
Sophijine su se oči suzile.
„Ne. Ta vrata nikada nisu otključana. Otac se paranoično boji da bi skitnice i uljezi mogli po noći ući unutra ili da bi se studenti mogli tu sastajati s djevojkama koje rade u kuhinji - zato svaku večer u deset sati provjerava jesu li vrata zaključana prije nego što ode na počinak. Prije bi zaboravio na molitvu ili na svoj posao, nego na ta vrata. To je nemoguće.”
„Možda je sinoć to prepustio portiru jer se morao brinuti oko naše večere”, ponudio sam objašnjenje razmišljajući kako je ludo da branim tu neuvjerljivu laž, a zapravo želim usporediti njezine sumnje s vlastitima. „Čujem da je portir nepouzdana stara pijanica.”
Pogledala me kao da je razočarana mnome.
„Cobbett je star čovjek, da, i voli popiti koju kapljicu tu i tamo, ali on je na fakultetu još otkad je bio dječak i ako bi mu moj otac povjerio takvu zadaću, radije bi umro nego iznevjerio rektora. Za vas je on možda samo sluga, doktore Bruno, ali on je dobar starac i ne zavrjeđuje da se o njemu govori s nepoštovanjem.”
„Uistinu mi je žao, gospo Underhill”, rekao sam posramljeno. „Ni¬sam mislio — ”
„Izvolite me zvati Sophia. Kad god čujem da netko zove gospu Un¬derhill, osvrćem se da vidim gdje mi je majka.”
„Vaša majka nije čula onaj metež jutros?”
„Ne znam, u krevetu je.” Sophia je uzdahnula. „Većinu vremena pro¬vodi u krevetu, to joj je glavna zanimacija.”
„Mislim da onu nosi teško breme tuge od smrti vašega brata”, rekao sam blago.
„Svi mi nosimo teško breme tuge, doktore Bruno”, obrecnula se, a oči su joj sijevale. „Ali kada bismo se svi skrili ispod pokrivača i pravili se da sunce više niti izlazi niti zalazi, obitelj bi nam se raspala. Što vi uopće znate o smrti mojeg brata?”
„Vaš mi je otac sinoć ukratko ispričao što se dogodilo. To vam je si¬gurno bilo nepodnošljivo.”
„Gubitak brata nepodnošljiv je u svakom slučaju”, rekla je blažim to¬nom. „Ali dok je John bio živ, meni su davali neuobičajeno puno slobode jer se on zalagao za mene i inizistirao da mu se pridružim u svim njegovim aktivnostima i da me tretiraju kao ravnu njemu. Bez njega prisiljena sam ponašati se kao dama, a moram priznati da mi se to nimalo ne sviđa.” Tad se iznenada nasmijala i meni je uvelike laknulo, ali smijeh joj je zamro, a ona je počela smeteno čupkati travu.
„Pretpostavljam da će vaša današnja rasprava biti odgođena zbog ovo¬ga?” upitala je neodređeno pokazujući u smjeru humka koji je činilo tijelo Rogera Mercera, kao da je i nije previše zanimao odgovor na to pitanje.
„Ustvari neće - vaš otac nikako ne želi razočarati svojeg kraljevskoga gosta. Rekao je da ćemo nastaviti po planu.”
Lice joj se opet užarilo od bijesa - činilo se da joj je ćud promjenji¬va kao vrijeme nad Vezuvom - ustala je i stresla haljinu brzim, bijesnim pokretima.
„Naravno da ne želi. Nije važno što je netko umro groznom smrću - ništa ne smije omesti život na fakultetu. Svi se moramo pretvarati da je sve u redu.” Oči su joj gorjele od gnjeva. „Znate li da nikada nisam vidjela oca da je prolio ijednu suzu kada je moj brat John umro, ni jednu jedinu. Kada su mu priopćili vijest, samo je kimnuo, a zatim je rekao da će biti u svojem uredu i neka mu nitko ne smeta. Ostatak dana uopće nije izlazio - proveo ga je radeći.” Posljednju je riječ ispljunula.
„Čuo sam”, rekao sam neodlučno, „da je Englezima ta maska potreb¬na da bi skrili što osjećaju, možda zato što ih to plaši.”
Glavom je napravila malu gestu prezira.
„Majka mi se skriva među svojim plahtama, otac mi se skriva u svo¬jem uredu. Ako zbrojimo to dvoje, oni su vjerojatno već gotovo uspjeli zaboraviti da su imali sina. Kad barem ne bi bilo mene čija im je nazoč¬nost samo neugodan podsjetnik.”
„Siguran sam da nije tako - ” počeo sam, ali ona se okrenula na dru¬gu stranu i stisnula usnice. ,,U kakav se to posao vaš otac zakapa?” upitao sam da bih prekinuo tišinu.
„Piše tumačenje Foxeovih Djela i spomenika ovih opasnih dana, rekla je s dozom prezira.
„Ah, da - Knjiga mučenika ’, rekao sam sjetivši se kako je netko za večerom spominjao da rektor propovijeda o ovoj temi. „Treba li ona tu¬mačenje? Foxe je i sam po sebi dovoljno opširan koliko se sjećam.”
„Moj otac svakako misli da treba. Štoviše, moj otac misli da je po¬treba za njezinim tumačenjem hitnija od bilo kojeg drugog posla na svi¬jetu - osim možda beskonačnih sastanaka Fakultetskog odbora, koji su puka izlika za tračanje i ogovaranje.” Dok je ovo govorila, s posebnom je žestinom iščupala šaku lišća s grane koja joj je bila nad glavom, a zatim je podignula glavu i pogledala me. „To su navodno najpametniji ljudi u Engleskoj, doktore Bruno, ali kažem vam, uživaju u pakosnom govor¬kanju više od bilo koje pralje.”
„O, dovoljno sam vremena proveo na sveučilištima pa znam sve o tome”, osmjehnuo sam se.
Činilo se kao da je namjeravala još nešto reći, ali začula se buka iz smjera dvorišta odakle su nam se približavala dva kršna muškarca u ku¬hinjskim pregačama.
„Trebala bih poći”, rekla je Sophia, bacivši još jedan prestravljeni po¬gled prema kutu u kojem su ležala tijela. „Žao mi je što neću moći nazočiti raspravi, doktore Bruno. Nemam dopuštenje za to, ali voljela bih da vas mogu vidjeti kako nadmašujete mojeg oca u raspravi.”
Podignuo sam obrvu glumeći iznenađenje, a ona se tužno nasmiješila. „Sigurno mislite kako sam nelojalna. Možda je to istina - ali moj otac ima takve zadrte ideje o svijetu, njegovu bogomdanom poretku i svačijem mjestu u tom poretku, a ponekad mislim da vjeruje u to samo zato što je oduvijek vjerovao u to te mu je i lakše nastaviti tim istim pu¬tem.” Nervozno je zagrizla članak palca. „Uistinu bih rado vidjela da mu netko uzdrma uvjerenja i navede ga da si postavi neka pitanja. Kada bi samo prihvatio da postoji mogućnost da je svemir uređen drugačije, možda bi shvatio da ne mora sve u tom svemiru zauvijek ostati kakvo je oduvijek bilo. Zato želim da pobijedite, doktore Bruno.” Dok je izgova¬rala ove zadnje riječi, doslovno me zgrabila za košulju i lagano protresla. Kimnuo sam i nasmiješio se.
„Hoćete reći, ako ga se može uvjeriti da se Zemlja okreće oko Sunca, onda bi ga se moglo uvjeriti i da kći može studirati jednako kao i sin, te da bi joj mogao prepustiti i odabir vlastita supruga?”
Zacrvenjela se i uzvratila mi smiješak.
„Tako nešto. Izgleda da uistinu jeste pametni kako se priča, doktore Bruno.”
„Molim vas, zovite me Giordano”, dodao sam.
Bez glasa je pomaknula usne, a onda odmahnula glavom. „Ne znam to pravilno izgovoriti, jezik mi se sav zaplete. Morat ću vas jednostavno zvati Bruno. Pobijedite u raspravi za mene, Bruno. Bit ćete moj junak u ovom dvoboju umova.” Zatim je spustila pogled na zakrvavljenu travu i smiješak joj je brzo nestao. „Jadni doktor Mercer. Ne mogu vjerovati.”
Bacila je pogled na dva humka ispod drveća s neodređenim izrazom na licu, a onda se okrenula i lagano otrčala preko travnjaka u smjeru fa¬kulteta, dobacivši mi još jedan posljednji pogled preko ramena. Uto mi je prišao kršni muškarac i podignuvši veliku vreću upitao: „Dobro, gazda - kam’ bumo zakopali pesa?”
V.

Mrtvozornik me razriješio moje posljednje obveze prema jadnom Rogeru Merceru, a došao je u pratnji užurbanog doktora Jame- sa Coverdalea - koji se nije ni trudio prikriti da se osjeća jako važno jer je zamoljen da nadzire uklanjanje tijela njegova nekadašnjeg suparnika. Bio sam zahvalan što mogu napustiti Gaj i požurio sam hodnikom do glavnog dvorišta. Bogoslužje je završilo i skupine studenata u njihovim napuhanim odorama stajale su uokolo i živahno raspravljale. Mnogi od njih bili su očito oduševljeni što su se zatekli u blizini jedne takve nesreće, čak i dok su prekrivali rukama usta i širili oči od užasa.
Bilo je tek sedam sati, ali imao sam dojam da sam probdio većinu noći; samo sam se želio vratiti u svoju sobu, presvući se i pokušati nado¬knaditi nešto sna koji mi je nedostajao prije nego što pokušam pribrati misli prije večerašnje rasprave - koja mi više nije predstavljala nikakvo zadovoljstvo. Košulja i hlače bili su mi umrljani Mercerovom krvlju, što mi je Coverdale sa zadovoljstvom istaknuo kad sam se opraštao od nje¬ga i mrtvozornika. „Morat ćete naći neku čistu odjeću, doktore Bruno”, rekao je s lakoćom koja se činila neprimjerenom, „ili će ljudi pomisliti da ste vi ubojica!”
Pretpostavio sam da je bio ljut što me zatekao na mjestu zločina pa se glupo našalio kako bi razbio svaku iluziju moje korisnosti, ali dok sam promatrao taj prizor uzbuđene preneraženosti na dvorištu, pitao sam se zašto je čak i u šali upotrijebio riječ „ubojica” kad je službeno objavljeno da je prorektorova smrt rezultat tragične nezgode? Možda sam pridavao previše važnosti njegovim nepromišljenim riječima; u svakom slučaju, u pravu je što se tiče moje odjeće, pomislio sam gledajući hlače i zadižući tkaninu da vidim kolike su mrlje. Dok sam to činio, osjetio sam da mi je nešto u džepu i sjetio se da još uvijek imam ključeve koje sam uzeo s Mercereva tijela; vjerojatno sam ih bez razmišljanja gurnuo u hlače.
Okretao sam ključeve u ruci; pretpostavio sam da manji ključ vje¬rojatno otvara vrata prorektorove sobe jer je bio slične veličine kao ključ koji su dali meni za moju gostinsku sobu. Ponovno sam bacio pogled po dvorištu. Studenti su se počeli razilaziti, s knjigama u rukama, neki su krenuli prema stubištu koje je vodilo u knjižnicu u sjevernoj zgradi, a neki prema glavnim vratima; na mene se nitko nije obazirao. Pogledao sam Mercerov ključ. Pitao sam se krije li se možda u njegovoj sobi neka naznaka o tome s kime se trebao sastati u vrtu i zašto je ponio toliko nov¬ca. Mogao bih sada na brzinu pogledati dok su studenti zauzeti, a kasnije vratiti ključeve rektoru tvrdeći (iskreno) da sam ih nehotice stavio u džep.
Mercer je spomenuo da živi u sobi u tornju nad glavnim ulazom. Po¬gledao sam uvis prema visokim uspravnim lukovima prozora na prvom katu pretpostavljajući da je to mjesto koje tražim, a onda sam odlučnim korakom ušao u mrak prvog stubišta u zapadnoj zgradi, za koje mi se činilo da vodi u toranj.
Stigavši do prvog odmorišta, zaustavio sam se pred niskim drvenim vratima na kojima je je pisalo ,Doktor R. Mercer, prorektor’. Bacivši pogled nalijevo i nadesno, stavio sam ključ u bravu. S lakoćom sam ga okrenuo i tiho se ušuljao u sobu koju je Roger Mercer napustio samo
dva sata ranije ne pomišljajući da se više neće vratiti. Na trenutak mi se učinilo da čujem lagane korake kako mi brzo prolaze nad glavom; zale¬dio sam se napinjući uši, ali nisam čuo ni otvaranje ni zatvaranje vrata, a zvuk je nestao.
Nisam očekivao da ću ugledati prizor koji me dočekao kad sam njež¬no zatvorio vrata za sobom. Soba je bila u kaosu: knjige, papiri i karte s polica bili su razbacani posvuda uokolo bez ikakve brige za njihov sadržaj, odjeća je bila izvučena iz ladica i razasuta po podu. Debeo tepih koji je prije vjerojatno prekrivao pod bio je zgužvan i maknut ustranu, a otisci u prašini ukazivali su da je netko pokušavao podignuti podnu dasku. Ili je Mercer otišao iz sobe u velikoj žurbi nakon što je prevrnuo sobu tražeći neki izgubljeni predmet, ili je i netko drugi također tražio nešto povezano s njegovom smrću i pretekao me u dolasku ovamo.
Soba je bila dugačka, s visokim stropom, i protezala se uzduž cijele zgrade, a uski ukrasni prozori gledali su s jedne strane na dvorište, a s druge na ulicu. Na zidu okrenutom prema ulici bio je širok kamin od cigle, a nasuprot njemu stajao je velik hrastov stol s fino izrezbarenim nogama. Na drugom kraju prostorije, nasuprot vratima, bile su tri stube koje su vodile u još jedan hodnik, koji je bio otvoren. Na trenutak mi je dlanove probio znoj dok sam zadržavao dah i osluškivao čuje li se išta osim mahnita pumpanja moje krvi, sjetivši se koraka koje sam ranije čuo; možda nisu dopirali s gornjega kata i možda je netko još uvijek u sobi. Koračajući oprezno poput mačke, zgrabio sam prvu stvar u sobi koja mi je mogla poslužiti kao oružje — željezni žarač s rešetke kamina — zgrabio sam ga objema rukama, skupio hrabrost i natjerao se da priđem otvore¬nim vratima. Ušao sam unutra s podignutim žaračem - ali u malenoj sobi unutar samoga tornja bio je samo običan poljski krevet, umivaonik i težak hrastov ormar s izrezbarenom oplatom na vratima.
Ni ova malena spavaća soba nije pošteđena premetačine: plahte su grubo strgnute s kreveta, zemljani vrč srušen je s umivaonika i razbijen u komadiće, a za njim je ostala mokra mrlja na trstici koja je prekrivala pod. Kad sam se približo, vidio sam da je čak i slamarica rasparana nožem, a punjenje joj je bilo razasuto po krevetu. U kutu ove četverokutne sobe
u zid su bila ugrađena mala drvena vrata. Povukao sam kvaku, ali vrata su bila čvrsto zaključana, iako se začuo šupalj zvuk kad sam kucnuo o drvo; po jeci i propuhu koji je zviždao kroz pukotine zaključio sam da se tu nalazi stubište koje vodi na gornji kat tornja. Zgrabivši žarač, zavirio sam iza teških zavjesa i ispod kreveta, ali nisam našao nikoga; zadovoljan što sam ovdje sam, vratio sam se u glavnu sobu i tiho zaključao vrata za sobom da je mogu u miru istražiti.
S čim da započnem u tom kaosu? Soba je bila natrpana pokućstvom raznih veličina i oblika, a sve je bilo izrađeno od kvalitetna hrasta. Stolci su bili prevrnuti, sanduk odvučen nasred poda i nasilu otvoren - u nje¬mu je bilo tajno skladište knjiga. Bilo je očito da je soba pretraživana u očaju i nije bilo nikakve sumnje da je taj netko bio uvjeren da će među Mercerovim stvarima naći nešto jako važno; pitanje je bilo samo je li to i našao i bih li ja prepoznao o čemu je riječ ako bih naletio na to.
Okrenuo sam se prema lijepom pisaćem stolu, koji je sada bio pre¬kriven papirima i perima. Mali bakreni astrolab srušen je na pod u tom ludilu; sagnuo sam se da ga podignem i postavim natrag na stalak, ali ravnalo mu je bilo slomljeno. Kad sam čučnuo, primijetio sam pod stolom taman zavojiti predmet; oblik mu je bio neobičan, ali kad sam posegnuo da ga podignem i iznio ga na svjetlo, vidio sam da je to samo već odav¬no sasušena narančina kora i bacio sam je natrag na pod. Podignuo sam prvih nekoliko listova i letimično pregledao papire na stolu; trebalo bi uložiti jako puno truda da se pregleda cijela ta hrpa nagomilanih papira u potrazi za nekim slovom ili zabilješkom koja bi mogla rasvijetliti okol¬nosti smrti bivšeg stanara. Sve su ladice bile izvučene iz stola; posegnuo sam u svaku od njih pretražujući im dno ne bih li pronašao kakvu ručicu koja bi otvorila tajni pretinac, ali ništa nisam pronašao. Izvadio sam sadržaj ladica ostavljenih u neredu, ali već sam unaprijed bio obeshrabren; nisam imao pojma što tražim.
Iz gornje lijeve ladice izvukao sam finu kožnatu kutiju s priborom za pisanje pisama i na trenutak sam se ispunio nadom misleći da bi Mer¬cerova najnovija pisma još uvijek mogla biti unutra i otkriti s kim se nedavno sukobio, ili bilo kakve transakcije koje bi objasnile zašto je bio u vrtu. Napravio sam na stolu mjesta za kutiju, a kad sam je otvorio, iz nje je ispala tanka knjiga korica obloženih tkaninom. Podignuvši je, na¬sumce sam je otvorio i vidio da je to tiskani rokovnik za 1583. godinu, stranice su bile razdijeljene na dane u tjednu, a na vrhu svake stranice bila je oznaka mjeseca, popraćena relevantnim astrološkim predviđanji¬ma. Srce mi je bilo u grlu, užurbano sam ga listao dok nisam došao do današnjeg datuma, pitajući se postoji li ikakva mogućnost da je zapisao s kim se namjeravao jutros sastati.
Dok sam tražio stranicu označenu s 22. svibnja, primijetio sam nešto čudno u kalendaru: svaki odjeljak bio je označen dvama datumima: jed¬nim crnim tiskanim i drugim koji je bio ručno upisan crvenom tintom. Crveni je datum bio deset dana ispred crnoga. Odmah sam shvatio što to znači jer je moj domaćin, francuski veleposlanik, radio s takvim kalen¬darima u veleposlanstvu: crveni je broj pokazivao datum prema novom kalendaru, koji je prošlog listopada uveo papa Grgur, a koji je sada bio obvezan u katoličkim državama po nalogu papinske bule Inter gravissimas. U znak pobune protiv papinskog autoriteta, kalendar nije prihvaćen u Engleskoj ni ostalim europskim protestantskim zemljama i često sam čuo veleposlanika kako se žali da to čini prepiske između dužnosnika različitih država jako zbunjujućima jer nitko nije mogao biti siguran na koji se datum misli; on je uglavnom za svaki slučaj koristio oba.
Ali pitao sam se zašto bi engleskom protestantu kao što je bio Roger Mercer trebao kalendar s gregorijanskim datumima.
Našao sam stranicu koju sam tražio i ganulo me kad sam pročitao da je u odjeljak za 22. svibnja (1. lipnja) upisao vrijeme i mjesto moje rasprave svojim elegantnim ukošenim rukopisom — pisalo je G. Bruno protiv Underhilla, zgrada teologije 5- Potom sam, primaknuvši knjigu, vidio da je još nešto zapisano pod današnji datum; u gornjem lijevom uglu stajalo je slovo J. Zatreptao sam u nevjerici. Bi li slovo J moglo biti početno slovo imena osobe s kojom se trebao sastati? To bi zasigurno ograničilo broj mogućih kandidata. Pretražio sam datume nekoliko dana unatrag ne bih li našao još koji trag. Prethodni je dan, 21. (31.) svibnja, bio označen samo nekim čudnim simbolom, bio je to krug sa
žbicama, nalik na kotač. Listao sam unatrag kroz knjigu i primijetio da se taj simbol pojavljuje i na drugim stranicama u pravilnim razmacima; više-manje svakih deset dana, iako nikada na isti dan u tjednu. Možda je to šifra, ali nisam imao načina da je odgonetnem. Međutim, barem se slovo J činilo kao konkretan trag.
Ali kad sam knjigu približio tik do nosa, primijetio sam nešto drugo: blagi miris naranče. Prvo sam mislio da dolazi od mojih prstiju jer sam podignuo onu naračinu koru s poda, ali kad sam pomirisao, shvatio sam da miris dolazi iz samog rokovnika. Možda to nije bilo ništa neobično; ako je Roger Mercer volio jesti naranče, moguće je da je sokom poprskao stranice knjige; večer prije primijetio sam da i ne pazi previše kako jede. Ali nešto me kopkalo, i kad sam ponovno pomirisao knjigu, isti sam se čas opsovao što sam toliko glup.
U tom trenutku vrata ormara još su se malo odškrinula, zbog čega sam poskočio u zrak od straha, nagonski skrio knjigu u košulju koja je bila uvučena u hlače i brzo se okrenuo, ali činilo se da su se vrata orma¬ra pomaknula pod vlastitom težinom. Kad sam ih otvorio, isprva sam ugledao samo hrpu tkanine koja je bila napola izvučena tijekom užurba¬ne pretrage, a onda sam ugledao zdepasti tamni predmet gurnut u dno ormara i prekriven starom dekom. Kad sam je strgnuo, ugledao sam malenu drvenu škrinju sa željeznim okovima zaključanu jakim lokotom. Posegnuo sam unutra i izvukao je na svjetlo, ali nakrenula se i pala preko ruba ormara na pod i proizvela glasan tupi udarac. Zastao sam zadrža¬vajući dah da vidim je li itko čuvši buku shvatio da je netko u sobi, ali sve je bilo tiho. Kad je škrinja pala, bez sumnje sam razabrao metalni zveket novčića. Dakle, to je bio sef Rogera Merceta, njegov trezor, očito prepun zlata. Nije se previše potrudio da ga skrije, pa ipak ga je onaj tko je opustošio sobu ostavio netaknutim.
Ovo se uklapalo s onom prepunom kesom koja je ostala uz Rogerovo tijelo; bilo je očito da njegova ubojicu, tko god on bio, nije zanimao Rogerov novac. Ali iz kojih razloga čovjek ubija, ako u pitanju nije no¬vac? Ili iz osvete, pomislio sam, ili zato što se boji da bi mu žrtva mogla nauditi. Odlučio sam da moram posjetiti portira Cobbetta i vidjeti što
mi on može kazati o sustavu vrata i brava na fakultetu; osoba koja je okrenula ovu sobu naglavačke očito je vrata otvorila ključem, a onda ih opet zaključala na izlasku. Dok sam čučao kraj škrinje razmišljajući o ključevima, začuo sam jasno škljocanje i glatko okretanje brave u sobi iza mene i srce mi se gotovo sledilo u grudima. Nisam imao vremena da se skrijem; sve što sam mogao učiniti bilo je gledati bespomoćno kako se vrata otvaraju taman koliko je bilo potrebno da kroz njih prođe visoka mršava figura Waltera Slythursta, blagajnika. Gledao sam kako mu je pogled polako u nevjerici prelazio po kaosu u sobi, a onda se zaustavio na meni. Čak je nakratko i zastao dok mu se mozak trudio obraditi ono što su njegove lasičje oči vidjele, a onda je ispustio kratak krik i zagledao se u mene kao da sam priviđenje.
„Svemogući Bože!” uzviknuo je. „Vi! Što, dovraga — ?”
Pripremio sam se na pravi pothvat u izmišljanju kako bih mu objasnio zašto sam se zaključao u nedavno ispremetanu sobu svježega mrtvaca i zašto u krvlju natopljenom krilu držim njegov sef. Duboko sam odahnuo i odglumio bezbrižnost.
„Buongiorno, gospodine Slythurst.”
Slythurstovo lice, složeno od ravnih ploha i oštrih kutova, bilo je više stvoreno za podrugljivi cinizam nego za grimizni gnjev, ali u ovom se trenutku činilo da se toliko uspuhao da nije mogao ni suvislo govoriti.
„Što...” počeo je, a onda mu je nakupljeni dah pobjegao proizvevši pištavi šum. Udahnuo je da pokuša ponovno: „Što je ovo?”
„Pomažem rektoru”, objasnio sam s pretjerano izraženim naglaskom jer mi se u prošlosti pokazao korisnim za prikrivanje navodno ekscentrič¬nog ponašanja; ljudi to onda pripišu činjenici da ste stranac. „Bio sam s njim jutros, prvi smo stigli na mjesto one stravične nesreće. A odjeća mu je, znate, potpuno uništena pa sam morao doći po nešto u što ćemo odjenuti tijelo jadnog doktora Mercera za posljednji počinak.” Lice mi je poprimilo pobožan izraz; nikad prije nisam izustio tako neuvjerljivu laž. Da sam na njegovu mjestu, ne bih si ni na trenutak povjerovao.
Slythurstove su se oči sužavale dok nisu postale samo prorezi pod njegovim tankim obrvama.
„Razumijem. A jeste li imali problema da ih nađete?” Rukom je po¬drugljivo pokazivao na havariju koja je pogodila sobu.
Od njegova tona uvelo bi i proljetno lišće na drveću. Uzvratio sam mu njegov prezirni pogled što sam mirnije mogao.
„Soba je u stanju u kojem sam je i zatekao.”
„Zašto ste onda zaključali vrata?”
„Moć navike.” Nelagodno sam se nasmijao. „Glupo je, znam, ali u Italiji sam godinama živio u strahu za vlastiti život. Onuda kuda sam putovao nisi nikada smio ostaviti otvorena vrata za sobom.
Čak i sada to instinktvno radim, i ne primjećujući da sam to učinio.”
Činilo se da razmišlja koliko je to vjerojatno, a onda je prekrstio ruke kao da želi naglasiti da i ne vjeruje.
„Gdje ste našli ključ?”
„To su ključevi koje je doktor Mercer imao sa sobom. Kad je stigao mrtvozornik, došao sam ovamo da vidim kako mogu pomoći.”
„Hm.” Slythurst je zakoračio naprijed i površno pogledao papire ra¬zasute po stolu. „Usput budi rečeno, ja sam ovdje da popišem osobnu imovinu koju trebamo vratiti obitelji”, dodao je gledajući u mene.
Bilo je očito da laže, pogotovo zato što se kao fakultetski dužnosnik uopće nije trebao meni opradavati. Ustao sam i okrenuo se prema nje¬mu, pazeći da mi ne ispadne knjiga iz košulje; okrenuo se još uvijek prekrštenih ruku te smo se suočili jedan s drugim, znajući obojica da onaj drugi skriva svoje prave namjere, ali ne usuđujući se izravno pitati. Na¬kratko sam se zapitao tražimo li možda istu stvar, a onda sam se sjetio da ja i ne znam što točno tražim, osim da želim pronaći bilo što što bi moglo objasniti zašto je Mercer bio u vrtu. Ali jesu li Slythurst i onaj tko je ispremetao sobu prije nego što sam ja došao tražili istu stvar? S gađe¬njem sam promatrao njegovo blijedo i gotovo posve glatko lice, a on je s jednakim prezirom gledao u mene. Možda je on ispremetao sobu, ali ga je netko omeo prvi put pa se sad vratio da nastavi gdje je stao? To mi nije zvučalo vjerojatno; vidio sam njegov izraz lica kad je otvorio vrata - taj kaos šokirao ga je koliko i mene, bio sam uvjeren u to. Dakle više je ljudi vjerovalo da se to što im treba krije u sobi mrtvog čovjeka.
„Što je to?” Slythurst je naposljetku prekinuo tišinu pokazujući na škrinju pod mojim nogama.
„Pretpostavljam da je to sef doktora Mercera.”
„A što ste radili s njim?” Riječi su mu bile oštre kao da ih je urezao u staklo.
„Bio je u ormaru. Mislio sam da je u njemu možda odjeća pa sam ga izvukao da pogledam.”
Opet me pogledao ispod obrva kao što biste pogledali derište na trž¬nici koje vam pokušava ukrasti kruh.
„Prekriveni ste ugrušanom krvlju, doktore Bruno”, dometnuo je, a pogled mu se prebacio natrag na stol.
„Da, pokušavao sam pomoći čovjeku koji je krvario nasmrt”, tiho sam odgovorio.
„Vi jednostavno obožavate pomagati, je li?” Odšetao se do vrata male spavaće sobe i pogledao mimo mene. „Jeste li se uspinjali stubištem?” pi¬tao je oštro pokazujući prema malenim vratima.
„Ta su vrata zaključana”, rekao sam.
„Zaključana?” Izgledao je zbunjeno. „Čudno.”
Otišao je do vrata i sam ih pokušao otvoriti, kao da želi pokazati da mi ni u čem ne vjeruje. Opet je nastupila neugodna tišina. Znao sam da čeka da odem, a ja nisam želio napustiti sobu za slučaj da ono što on i onaj prvi istraživač traže još uvijek nije pronađeno. Ali nisam imao uvjerljiv razlog da i dalje ostanem tamo pa sam se kratko naklonio.
,,U redu, ostavit ću vas da obavite svoj tužni zadatak, gospodine Sl¬ythurst.”
On je samo kimnuo, ali kad sam već bio na vratima, viknuo je, „Dok¬tore Bruno - niste li nešto zaboravili?”
Na trenutak sam pomislio da misli na ključeve i da očekuje da mu ih predam. Pogledao sam ga zbunjeno, a preko lica mu je prešao zado¬voljan smiješak.
„Odjeću? Da obučete tijelo?”
,,Da, naravno.” Brzo sam otrčao natrag do ormara i skupio naramak odjeće i ne gledajući što uzimam, svjestan da se moja bijedna laž sada posve urušila.
„Siguran sam da će vam rektor biti nadasve zahvalan na vašoj po¬moći”, ljubazno je rekao Slythurst pridržavajući mi vrata dok sam se ja trudio izaći s rukama prepunim neželjene odjeće. Dok sam prolazio kraj njega, prosiktao je: „Imat ću vas na oku, Bruno.”
Uzvratio sam mu svojim najšarmantnijim smiješkom. Nekoliko tre¬nutaka kasnije čuo sam zvuk ključa kako se glatko okreće u bravi.




Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kad sam se vratio u dvorište, ugledao sam Gabriela Norrisa, koji je sada bio umjerenije odjeven, u crno odijelo i običnu odoru, što je još više naglasilo njegovu naočitost. Stajao je na ulazu u stubište zapadne zgrade s druge strane tornja i činilo se da zabavlja grupu studenata pričama o svo¬jem junaštvu; jedna mu je ruka bila ispružena u visini prsa, pokazujući, s velikim pretjerivanjem, koliki je bio pas i nisam se mogao ne nasmijati u sebi toj mladenačkoj razmetljivosti. Spazio me i prekinuo priču u pola rečenice, sumnjičavo gledajući hrpu Mercerove odjeće u mojim rukama, a onda prema ulazu iz kojeg sam upravo izašao.
„Što, zar je pljačkanje već počelo, doktore Bruno?” viknuo je, malo preveselo.
„Pomažem rektoru”, ponovio sam jer se ovoj obrani, izgleda, nitko nije mogao usprotiviti.
„Aha.” Kimnuo je, ostavio prijatelje i došetao do mene. Ovako izbliza primijetio sam da izgleda starije od ostalih dječaka koji su tamo stajali i čekali ga; dao bih mu barem dvadeset pet godina, ako ne i više. „Ono jutros bilo je poprilično uzbudljivo, zar ne?”
„Nisam siguran da bih upotrijebio baš taj izraz.”
„Ne, ne, naravno." Lice mu je poprimilo dostojanstven izraz. „Htio sam reći - život u Oxfordu obično je tako dosadan, a sad odjednom imamo i kraljevski posjet i tragediju, ne znamo o čemu bismo prvo razgovarali.” „Jutros ste bili vrlo sabrani”, rekao sam. „Nisam siguran da bih ja imao tako mirnu ruku u žaru tog trenutka. Sreća je da dobro gađate.” Norris je nagnuo glavu, prihvaćajući kompliment.
„Otac me naučio da lovim još dok sam bio dječak”, rekao je. „Žao mi je samo što nisam stigao dovoljno brzo da spasim doktora Mercera.” Prešao je rukom preko čela; pretpostavio sam da ga je ispod sveg tog nje¬gova šepurenja ovo iskustvo duboko potreslo.
„Jeste li ga dobro poznavali?” upitao sam.
„Bio mi je tutor otkad je doktor Alien razriješen dužnosti prošle go¬dine.” Čudan izraz prešao mu je preko lica, kao da se bori da nadvlada neki osjećaj. „Bili smo bliski, valjda. U svakom slučaju poštovao sam ga.” „Pas koji ga je ubio bio je lovački, zar ne?” rekao sam.
„Irski vučjak. Oni su vrlo učinkoviti lovci - uvijek prvo slome vrat žrtvi, znate”, rekao je živahnijim tonom, zadovoljan što može pokazati svoje znanje. Onda se namrštio. „Ali to su obično i nježni psi - ljudi ih drže kao ljubimce. Nisu toliko nepredvidljiva raspoloženja kao na primjer mastifi - rijetko napadaju ako nisu istrenirani da to učine.”
„Ali bio je izgladnio - zar niste vidjeli kako je bio mršav?”
Polako je kimnuo.
„Vjerojatno je bio lutalica - ako je toliko očajno žudio za mesom, pretpostavljam da bi napao prvo živo stvorenje na koje bi naišao.”
„Zar nije čudno da se vučjak lutalica smuca noću Oxfordom?” pi¬tao sam.
Znatiželjno me gledao, kao da mu je moje pitanje bilo čudno, ali je slegnuo ramenima.
,,U kraljevskoj Shotoverskoj šumi istočno od grada može se loviti - od čuvara možete iznajmiti psa za dan lova. Neki od nas nestipendista povremeno odlaze tamo u lov, kada dobijemo dopuštenje. Možda se jedan od njihovih pasa oslobodio i dolutao u grad.” Zvučao je kao da je izgubio interes za tu temu i pogledavao je okolo da vidi čeka li ga još
uvijek njegova grupa obožavatelja. „Pa, doktore Bruno - moram po¬kupiti knjige i krenuti na predavanja. Nadam se da jutrošnja pustolo¬vina neće previše okaljati vaš boravak u Oxfordu.” Kratko se naklonio i ušao u stubište.
„Ovdje imate sobu?” upitao sam pokazujući palcem.
„Tako je”, rekao je nehajno. „Jednu od najboljih na fakultetu. Dijelim je sa svojim slugom, Thomasom.”
„Onda — ” bacio sam pogled preko dvorišta prema hodnicima s jed¬ne i s druge strane blagovaonice koji su vodili prema vrtu, procjenjujući udaljenost. „Imate uistinu iznimno dobar sluh ako vas je uspjela probu¬diti buka iz Gaja, jer ove su sobe najudaljenije od njega.”
Kratko me promotrio, a lice mu je bilo bezizražajno, zatim mi je prišao, uhvatio me za lakat i nagnuo se da mi nešto povjerljio prišapne.” „Uhvatili ste me, doktore Bruno - priznajem da nisam bio u krevetu kad sam čuo buku, ali molim vas da to ostane među nama.”
Podignuo sam obrvu; znakovito me gurno laktom u rebra, a iz toga sam, pretpostavljam, trebao zaključiti da se bavio nekim muževnim noć¬nim aktivnostima. Tako izbliza mogao sam osjetiti da uopće nije miri¬sao po alkoholu, a muškarac koji je cijelu noć bančio sigurno ne bi imao onako mirnu ruku kakvu sam vidio da je on imao s lukom i strijelom; pretpostavio sam, dakle, da je bio u krevetu s nekom ženom i da mu je potajno drago što može s nekim podijeliti taj svoj uspjeh. To bi objasnilo onu njegovu komičnu odjeću u rano jutro, pomislio sam.
„Nisam spavao na fakultetu - razumijete što vam želim reći”, rekao je namignuvši mi, ,,a na povratku sam prolazio Ulicom St. Mildred pored fakulteta Jesus College kad sam čuo one stravične vapaje. Shvatio sam da dopiru iz Gaja i smjesta sam otrčao po svoj luk, a onda do vrata, gdje sam vas sve zatekao kako promatrate što se zbiva.”
Njegov me prijekor zapekao pa sam mu uzvratio istom mjerom. „Zar niste pokušali otvoriti vrata iz ulice Brasenose? Mogli ste stići ranije.”
„Ali nemam ključ od tih vrata”, rekao je zbunjeno. „Samo ga profe¬sori imaju. Nisam mogao znati da su ostala otvorena - profesori se ponašaju kao da je Gaj sveto mjesto. Djelovao sam najbrže što sam mogao, doktore Bruno.”
,,A jeste li vidjeli ikoga blizu fakultetskih zidova dok ste dolazili?” upitao sam što sam ležernije mogao.
Norris je nakrenuo glavu pokušavajući se prisjetiti.
„Sad kad ste to već spomenuli — u jednom mi se trenutku učinilo da čujem korake u trku ispred sebe, ali zvuk im se izgubio u buci iz vrta, a nakon svega što je uslijedilo potpuno sam zaboravio na njih. Zašto pitate?”
„Samo me zanimalo je li u to doba dana bilo mnogo ljudi vani”, rekao sam okrenuvši se za odlazak. „Stvarno bih ovo trebao odnijeti rektoru.”
Znatiželjno me promatrao nekoliko trenutaka, a onda me potapšao po ramenu.
„Svi se veselimo vašoj večerašnjoj raspravi. Zapravo me ne zanima kozmologija, ali pljeskat ću vam ako uspijete rektora učiniti budalom. Iako pretpostavljam da će to i on sam uspješno obaviti.” Nacerio se i okrenuo da ode, a onda se osvrnuo i pogledao me s ozbiljnim izrazom lica. „Pretpostavljam da ćemo nas dvojica morati dati iskaz ako dođe do istrage. Imat ću problema zbog luka i strijela, to je sigurno - ni¬kome nije dopušteno držati oružje u krugu sveučilišta. Možda biste mogli spomenuti da psa ne biste mogli svladati bez moje intervencije, doktore Bruno?”
„Svakako ću reći istinu o tome što se dogodilo najbolje što budem mogao, ako to budu tražili od mene”, odgovorio sam naklonivši se.
„Hvala vam. Arrivederci, ii mio dottore!" viknuo je, okrenuo se na peti i krupnim koracima brzo pošao prema glavnim vratima. Gledao sam ga kako odlazi, zaintrigiran. Gabriel Norris možda jest nepodno¬šljivi napuhanko, ali pogreška bi bila podcijeniti britkost njegova uma.


Stajao sam u dvorištu s rukama prepunim odjeće Rogera Mercera i pitao se što sljedeće uraditi. Sunce je bilo zakriveno redovima tamnosivih oblaka, koji su se u valovima protezali preko krovova kao preokrenuti oce¬an; drhtao sam u svojoj tankoj košulji. Slythurst će sigurno reći rektoru da sam prekapao po mrtvačevoj sobi i da sam čak iz skrovišta izvukao i njegovu škrinju s novcem; jedini način na koji sam mogao dokazati ne¬vinost bio je da ponovim svoju apsurdnu laž da sam pokušavao pomoći s odjećom. Spustio sam pogled na hrpu koju sam nosio u rukama, na odjeću koja je još uvijek imala mošusan miris vlasnikova tijela, i odlučio da je što prije moram odnijeti rektoru, prije nego što mu Slythurst uspi¬je u uho ubaciti bilo kakvu neugodnu insinuaciju. Reći ću mu da je to stari nolski običaj kojim se iskazuje poštovanje pokojniku; možda će me smatrati smiješnim, ali nadao sam se da neće posumnjati da sam lopov. Pitat će se i zašto sam uzeo mrtvačeve ključeve; njih moram vratiti što je prije moguće, iako bih ih rado zadržao za slučaj da mi se pruži prilika da nastavim pretraživati toranj. Ali do sada je Slythurst sigurno već našao što je tražio, ako već onaj prvi nije.
Vrtjelo mi se u glavi; samo sam želio vratiti se u krevet i ležati, ali krenuo sam ponovno prema stražarnici i naišao na vrata u zidu prolaza desno od velike drvene kapije, na kojima je pisalo da je to portirnica.
Zavirio sam iza vrata; debeli starac s grmom oštre sijede kose na glavi sjedio je kraj drvena stola, glava mu je padala na prsa i duboko je disao. Na prsluku je imao mrlje od piva, a pod nogama mu je ležao crni pas umorna izgleda čija je njuška bila posuta sijedim dlakama. Kad je čuo moje korake, napola je podignuo glavu i promotrio me svojim mut¬nim očima, a onda se vratio u spavaći položaj kao da je taj mali napor najviše što on može ponuditi. Nakašljao sam se i pokucao istodobno; starčeva se glava smeteno trznula prema gore i slina mu je zasjala na prosijedoj bradi.
„Oprostite, gospodine, čini se da sam zadrijemao na trenutak”, pro¬mrmljao je.
„Gazda Cobbett? Ime mi je Giordano Bruno - "
„Znam tko ste, gospodine, vi ste naš uvaženi gost koji je došao da ukrsti mačeve s rektorom večeras - mislim na mačeve od riječi, naravno, jer vaš pravi mač ne biste smjeli unijeti na fakultet, gospodine. Baš ste se na grozan dan zatekli ovdje, gospodine, jer ne možete ni zamisliti kakva se nesreća jutros dogodila.” Teatralno je stresao glavom, a obrazi su mu se zanjihali lijevo-desno.
„Da, jako mi je žao”, rekao sam vadeći ključeve iz džepa. „Bio sam u Gaju i pomagao rektoru - zamolio me da se pobrinem da ključevi dok¬tora Mercera budu vraćeni, pretpostavljam da je mislio vama?”
Lice starog portira obasjalo je olakšanje kad je ugledao ključeve.
„O, hvala nebesima! Sad bar imamo jedne ključeve. Počinjem misliti da ključevi u ovim krajevima imaju noge.”
„Zar nemate rezervne?” upitao sam, pomno zatvarajući vrata za so¬bom.
„Imamo, gospodine, ali rezervni su nestali iz ormarića s ključevima prije nekoliko dana, što mi se tada činilo čudnim jer ih doktor Mercer nikada nije tražio, a ja rijetko napuštam portirnicu. Pomislio sam da su možda trebali blagajniku da brzo stigne do trezora - morate proći kroz prorektorovu sobu da biste došli do tornja, znate - ali on kaže da ni on ne zna ništa o tome.” Opet je stresao glavom. „Profesori su gori od stu¬denata, ako mene pitate - stalno gube ključeve. Izgleda da ne shvaćaju da novi ključevi koštaju.”
„Imate li rezervne ključeve svih soba na fakultetu?”
„Naravno, gospodine - pokazat ću vam.” Starac se podignuo na noge teško hropćući i odgegao se do plitkog drvenog ormarića koji je visio na stražnjem zidu iza njegova stola. Ponosno je rastvorio oboja vrata i otkrio redove željeznih ključeva raznih oblika i veličina, koji su visjeli na kuki¬cama i svaki je bio označen kombinacijom slova i brojeva.
„Kako uopće znate koji je koji?” nevino sam upitao.
„Pa”, rekao je Cobbett, lupkajući postrance po svojem okruglastom grimiznom nosu. „Imam sustav koji sam razvio kako bih spriječio da pad¬nu u krive ruke, znate. Kada bih samo stavio oznake kao ,soba u tornju’, ,knjižnica’ i tako dalje, mladima bi bilo lako ušuljati se i jednostavno ih uzeti dok ja spavam ili obavljam nuždu ili što god. Zato sam, prije dosta godina, izmislio kod. Kad netko izgubi ključ, dođu k meni i ja im dam rezervni, ali ne mogu ih ukrasti da bi ušli negdje gdje im nije mjesto i spremali podvale ili što već sve ne.”
„Dakle, imate sve ključeve za sva vrata i kapije na fakultetu?” „Imam, gospodine, osim kad ih netko izgubi”, smrknuto je rekao. „Nemam jedino ključeve od fakultetskog trezora. Do tamo možete stići samo kroz prorektorovu sobu, kao što sam rekao, pa uz stubište, a jedino rektor i blagajnik imaju ključ. To je tako napravljeno da nitko ne bi mo¬gao ući u trezor sam a da barem još jedna osoba nije prisutna”, dodao je. ,,I samo vi imate ključeve ostalih soba?”
„Ne, gospodine—i rektor ima cijeli komplet ključeva svih soba u svojem stanu, ali nikome ih ne daje. I studenti i profesori moraju doći k meni i samo meni.” Odgegao se natrag do svojega stolca i znatiželjno me promotrio. „Ima li blagajnik ključ prorektorove sobe?”
„Blagajnik?” Cobbett je izgledao iznenađeno. „Ne, gospodine - ima svoj ključ od trezora, ali prorektor mora biti nazočan da ga pusti da se popne u toranj. To je zaštita protiv krađe, znate.”
„Ali što ako prorektor nije ovdje, a blagajnik mora do trezora?”
„Pa, u tom bi slučaju morao doći k meni ili zamoliti rektora da mu otvori. Zašto vas uostalom ključevi toliko zanimaju?”
,,Oh, samo sam se pitao kako je pas lutalica uspio ući u Gaj”, odgovo¬rio sam, iako sam se sad pitao i kako je Slythurst došao do ključa privatne sobe Rogera Mercera. Je li mu nekako uspjelo ukrasti rezervni ključ iz Co- bbettova ormarića? I ako je to bio slučaj, kako je osoba koja je prva ispremetala Mercerovu sobu ušla unutra? Tko je imao treći ključ, osim rektora?
„Aha.” Stari portir protrljao je svoju čekinjastu bradu. „Pa sad - usu¬dio bih se reći da je to moja krivnja, gospodine - vjerojatno sinoć nisam pozorno provjerio vrata koja izlaze na ulicu Brasenose.”
Nastupila je tišina; bilo je očito da je starcu neugodno iznositi laži koje u tako lošem svjetlu prikazuju njegovu stručnost, i da to čini po naredbi, iako nevoljko.
„Teško mi je u to povjerovati", rekao sam ohrabrujućim tonom. „Jer ovdje su mi svi rekli da od djetinjstva služite fakultetu i da nikada niste zanemarili dužnost.”
Portirovo lice poprimilo je izraz zahvalnosti; pozvao me da priđem bliže. Nagnuo sam se; dah mu je bazdio na ustajalo pivo.
„Hvala vam, gospodine! Rekao sam ja to rektoru. Rekao sam mu,
,Gospodine, znate da ću učiniti onako kako vi želite, ali ne vjerujem da će itko povjerovati da je stari Cobbett zaboravio provjeriti bilo koji ku¬tak ovog fakulteta na svojem obilasku.’ Ljudi ovdje znaju da dobro radim svoj posao, gospodine.” Raširio je svoja velika bačvasta prsa i uhvatio ga je napadaj kašlja.
„Pa, nadam se da vas neće kazniti za ono za što niste krivi”, rekao sam. „Hvala vam, gospodine, jako ste ljubazni.”
„Recite mi, gazda Cobbett”, ležerno sam rekao okrećući se da odem, „ako bi netko želio izaći u grad i vratiti se nakon što zaključate glavnu kapiju, bi li to bilo moguće?”
Portirovo se lice razvuklo u široki osmijeh koji je otkrivao desni. „Sve je moguće, doktore Bruno”, rekao je namignuvši mi. „Možda ste čuli da se ponekad dogovorim sa studentima oko zaključavanja kapi¬je. Ali vama takvi dogovori nisu potrebni - profesori i gosti mogu dobiti ključ od glavne kapije.”
„Stvarno?” pitao sam iznenađeno. „Dakle, profesori smiju izaći iz fa¬kulteta i vratiti se kroz glavnu kapiju u koje god doba požele?”
„Nije baš preporučljivo”, oprezno je rekao Cobbett, „ali da, smiju. No malo tko od njih to čini - svi su previše ozbiljni da bi se skitali po gradu. Studenti su ti koji žele izlaziti, ali nemaju tu slobodu. Ali i ja sam nekad bio mlad i znam da lišavanje mladića njihovih užitaka čini više štete nego koristi. Mrav možda nikada neće ostati gladan, ali bez cvrčka svima bi bilo dosadno.”
Pognuo sam se i provirio kroz mali prozor koji je gledao u prolaz u tornju. Dva studenta u crnim odorama prošla su mimo nas pritišćući kožnate torbe na prsa.
„Možete li onda odavde vidjeti svakoga tko noću ulazi i izlazi?” upi¬tao sam.
„Ako sam budan, mogu”, rekao je Cobbett hrapavo se nasmijavši, što je ubrzo prešlo u još jedan napadaj kašlja.
Htio sam ga još toga pitati, ali osjetio sam da ga moja pitanja čine sumnjičavim pa sam krenuo prema vratima.
„Hvala vam na pomoći, Cobbette - a sad moram ići.”
„Doktore Bruno”, viknuo je za mnom dok sam otvarao vrata. Okre¬nuo sam se. „Molim vas, nemojte nikome govoriti što sam rekao za Gaj, je li tako da nećete? Koliko god mi to bilo teško, moram postupiti po rektorovoj naredbi i reći da sam ja kriv.”
Obećao sam mu da nikome neću spominjati naš razgovor. Na licu mu se vidjelo olakšanje.
„Rado ću vam još govoriti o bravama i ključevima neki drugi put ako vas zanima”, dodao je, ležerno okrećući Mercerove ključeve na zde¬pastim prstima. Onda je posegnuo ispod stola, izvukao zemljani bokal i značajno mahnuo njime u mojem smjeru. „Ožedni čovjek od sveg ovog brbljanja. Razgovor lakše teče kad se čovjek malo okrijepi, ako me razu¬mijete što želim reći.
Osmjehnuo sam se.
„Potražit ću nekakvu okrepu za naš sljedeći razgovor, Cobbette”, re¬kao sam. „Radujem se tome.”
,,I ja, doktore Bruno, i ja. Budite dobri i ostavite vrata otvorena.”
Sagnuo se i razbarušio psu krzno među ušima; dok sam izlazio iz portirnice, čuo sam ga kako se smijucka sam sa sobom. Stao sam pred visoku glavnu kapiju i razmišljao.


Vratio sam se u sobu, sretan što se napokon mogu riješiti košulje koja se već skorila od krvi Rogera Mercera i izvaditi iz hlača knjigu, čiji su mi se kutovi neudobno ukopali u trbuh. Odjeven samo u rublje i ne osjećajući hladnoću sobe, uzeo sam s kamina kresivo i zapalio jednu od jeftinih lojanica koje su bile u sobi; soba se ubrzo ispunila jetkim dimom, a ja sam uzeo Mercerov rokovnik i otvorio ga, ovaj put odostraga. U korice je bilo uvezano i nekoliko praznih stranica, jedna od njih bila je neobično kruta, a papir je bio malo izobličen kao da se smočio pa ponovno osušio. Pomirisao sam ga izbliza; tu se miris naranče najviše osjetio. Pozorno, da ga ne bi zapalio, približio sam stranicu plamenu svijeće i gledao kako se na njoj polako pojavljuje niz tamnosmeđih oznaka. Pomicao sam papir gore-dolje iznad plamena koji je postupno otkrio tajni zapis: niz slova i simbola u kojima nisam mogao razabrati nikakav logičan uzorak. Ispod toga bio je kraći niz istih simbola, ali drugačije poredanih: bili su podijeljeni u dvije grupe od po tri različita simbola i još jednu grupu od njih pet. Bila je to očito nekakva šifra, iako nisam znao puno o kriptografiji i nisam imao pojma kako da je uopće počnem odgonetavati. Pitao sam se bi li Sidney imao neku ideju, budući da se s takvim stvarima susretao više nego ja pa sam uzeo komad papira i pero i precrtao simbole točno ona¬ko kako su se pojavljivali na stranici, misleći kako ću mu dati da radi na tome. Ali kad sam precrtao prva tri reda, postalo mi je jasno da su simboli raspoređeni u nizovima od dvadeset četiri, a taj se niz ponavlja tri puta.
Zastao sam. U engleskoj su abecedi dvadeset četiri slova, ali za¬sigurno ni jedna šifra ne bi bila toliko očita. Bez obzira na to, mislio sam da vrijedi pokušati pa sam na svoju kopiju ispisao abecedu ispod prvog niza od dvadeset četiri simbola. Ako je ovo bila jednostavna šifra zamjene, onda bi prema ovom sistemu one skupine slova mogle nešto značiti. Prepisao sam prvu skupinu od tri simbola zamijenivši ih slo¬vima na način abecedne zamjene i kada sam ugledao rezultat, O-R-A, osjetio sam kako mi se puls ubrzava. Užurbano sam prepisao i ostala slova te kratke fraze i snažno uvukao dah. Napisao sam riječi Ora pro nobis. Moli za nas.
Pomno sam savio kopiju, skrio je ispod jastuka i zahvalno spustio glavu na nj, pokušavajući shvatiti zašto je Roger Mercer zapisao te riječi - refren iz katoličke Litanije svih svetih - nevidljivim pismom na kraju svojeg rokovnika. Ali morao sam izbaciti tu zagonetku iz
glave; bilo je puno prečih stvari kojima sam se trebao posvetiti. Na¬mjeravao sam zatvoriti oči samo na nekoliko trenutaka prije nego što priberem misli i usredotočim se na večerašnju raspravu, koja bi trebala biti vrhunac mojeg prvog posjeta Oxfordu, ali iznenada me probudilo mahnito lupanje po vratima; uspravio sam se, sav zbunjen, pogleda zamućena od spavanja.
„Za ime Krista, otvarajte!” urlao je muški glas i na trenutak utroba mi se stisnula: je li se dogodila još jedna nasilna smrt? Kvaka na vratima nestrpljivo je zveketala dok sam se ja izvlačio iz kreveta i oblačio čistu košulju, a kad sam je napokon povukao i otvorio vrata, tamo je stajao Sidney, s kokoticom na glavi i nestrpljiv, od glave do pete odjeven u zele¬ni baršun, s nabranim ovratnikom zbog kojeg mu je glava izgledala kao da stoji na pladnju.
„Isuse, Bruno, došao sam čim sam čuo!” Prošao je kraj mene i ušao u sobu, skidajući rukavice u maniri poslovnjaka. „Samo što sam doruč- kovao jutros i što čujem od slugu? Po cijelom Christ Churchu kao požar proširila se vijest da se divlja zvijer šulja po Lincoln Collegeu i nevine ljude odvlači pred posljednji sud.” Pogledao me od glave do pete, očiju razrogačenih od lažnog straha. „Pa - barem još uvijek imaš sve udove, hvaljen budi Bože.”
„Philipe - čovjek mi je jutros umro pred očima”, rekao sam umorno. „Znam - želim čuti sve o tome”, rekao je. „Hajde, obuci se, čovječe — došao sam te izvesti na ručak.”
„Koliko je sati?” upitao sam uspaničivši se; očito sam spavao puno duže nego što sam namjeravao i želudac mi je zavijao od gladi, ali nisam se još ni počeo pripremati za raspravu u pet sati.
„Tek je prošlo jedan.” Sidney je šetao po sobi, uzimajući knjige i gle¬dajući ih s dosadom dok sam ja tražio čiste hlače i običan kaputić. „Jedan momak u Christ Churchu rekao mi je da je vuk ušao unutar fakulteta - to mi se činilo nevjerojatnim. Jesi li ti vidio što se dogodilo?”
„Do sutra će već govoriti da je to bio lav”, rekao sam. „Čini se da su ovdašnji studenti gladni zanimljivih događanja, izmislit će priču o bilo čemu. Ali bit će mi drago sve ti ispričati jer me mnogo toga muči, a moram ti i pokazati nešto. Ali potražimo prvo neku hranu." Uzeo sam rokovnik ispod jastuka i ugurao ga u kaputić prije nego što sam ga za¬kopčao, a Sidney me znatiželjno promatrao.
Zrak je još uvijek bio vlažan, iako se nebo malo razvedrilo. Prošli smo ispod stražarnice i izašli na Ulicu St. Mildred, a onda krenuli na jug pokraj visokog tornja crkve Svih svetih. Na High Streetu zastali smo da propustimo dva konjanika, a onda smo prolazili između hrpa izmeta i slame razasute po blatnom putu, izrovanom nakon onolike kiše. Bilo mi je drago što sam obuo jahaće čizme. Mladići u kratkim crnim odo¬rama žurno su nas obilazili u skupinama brbljajući svi u isto vrijeme. Na uglu uske ulice uz koju su stajale niske kuće s drvenom konstrukcijom, Sidney je skrenuo i poveo me prema dvokatnici sa zabatom na krovu, na kojem je visio šareni natpis i klatio se iznad vrata; na njemu je pisalo: Peckwaterova krčma.
Prošavši kroz kapiju, ušli smo u krcato kameno dvorište; muškarci su vodili konje preko dvorišta do staja, dok su drugi istovarivali teške bačve s visokih kola. Zgrada je s triju strana uokvirivala dvorište i imala je po dva reda balkona sa svake strane, s pogledom na dvorište.
U krčmi je bilo mračno, a u kamenom ognjištu na jednom kraju prostorije gorjela je vatra. Dugački, grubo tesani stolovi i klupe stajali su uz rubove prostorije, a mnogi od njih već su vrvjeli gostima koji su istodobno i jeli i pričali; okno za posluživanje bilo je ugrađeno u zid nasuprot kamina, a žena crvenih obraza i u pregači jurila je između okna i stolova tegleći drvene pladnjeve i mjedene vrčeve, zastajući povremeno da makne vlažan pramen kose s lica gornjim dijelom dlana. Kad nas je primijetila, njezin iznerviran izraz lica pretvorio se u oduševljenje i po¬žurila je do nas, brišući ruke o pregaču.
„Sir Philipe! Kakvo zadovoljstvo - čuli smo da ste ponovno u gradu”, rekla je namignuvši. „Rekli su da će se održati veliki mimohod vama u čast.
„Bio je to vrlo mokar mimohod, a čast nije bila moja, Lizzy”, rekao je Sidney skidajući šešir i svečano se naklonovši. „Smijem li vam predstaviti svojeg dragog prijatelja iz Italije, doktora Giordana Bruna?”
„Buongiorno, signorina”H, rekao sam oponašajući Sidneyjevu pretje¬ranu uglađenost.
„Drago mi je”, krčmarica se zahihotala, a njezine su pozamašne gru¬di podrhtavale.
„Dakle, Lizzy - želimo miran stol, vrč piva kad uhvatiš vremena, tvoju najbolju pitu od divljači i malo svježeg kruha, molim te.”
„Najbolje bi bilo da sjednete za stol u kutu, tamo vam neće smetati”, rekla je i odjurila prema kuhinji.
„Ranije sam stalno dolazio ovamo”, objasnio je Sidney. „Krčma je tik do Christ Churcha, a ovdje se moglo naći raznovrsnije društvo nego unutar fakulteta dok sam ja studirao, ako znaš na što mislim. U svakom slučaju, lijepo će se ponašati prema nama, znaju da ostavljam velikodušne napojnice. Dakle, Bruno - ispričajte mi svoju priču.”
Naslonio se i prekrstio ruke kao netko tko očekuje da ga zabave. Ni¬sam se mogao oduprijeti osjećaju da čovjekovu smrt shvaća poprilično olako, tretirajući je kao građu za zanimljivu anegdotu; u tome me je pod¬sjećao na Gabriela Norrisa. Možda je to karakteristika mladih bogataša, pomislio sam: žude za pustolovinom jer im je život dosadan u nedostatku svakodnevnih briga. Upravo sam namjeravao početi priču kad je stigla Lizzy s bokalom piva, dva vrča i s kruhom, koji je Sidney isti čas razlo¬mio i dao mi prvi komad.
S polupunim ustima ispričao sam mu sve što se dogodilo otkad me u zoru probudila strašna galama onoga psa. Kada sam stigao do dijela o zaključanim vratima, njegovo je mirno držanje nestalo i znatiželjno se nagnuo naprijed živahnih očiju.
„Nešto ti je tu sumnjivo?” upitao je, a krčmarica je opet stigla s plad¬njem debele pite od divljači.
Kad je otišla, ispričao sam mu da sam bio u sobi Rogera Mercera, kako me Slythurst omeo te o čemu sam nakon toga razgovarao sa starim portirom. Kad sam završio, Sidney je fijuknuo kroz zube.

__________________
Dobar dan, gospođice (nap. prev.).

„Nevjerojatne stvari", rekao je odmahujući glavom u nevjerici. „Da¬kle zaključuješ da je netko namjerno pustio toga psa »a njega, a onda ispremetao njegovu sobu u potrazi za nečim vrijednim?”
„To je pravi misterij”, rekao sam. „Sigurno nije riječ o nečemu vrijed¬nom u klasičnom smislu jer onoga tko je to učinio nije zanimalo ni deset funta koje je Mercer imao kod sebe ni škrinja puna zlata u njegovoj sobi. Ali to je ono što ne mogu shvatiti - netko ga je namamio u vrt pod izli¬kom sastanka, očito netko kome je dugovao novac. Pa zašto onda nisu uzeli novac i tek ga tada ubili?”
„Nije riječ nužno o dugu”, rekao je Sidney punih usta. „Možda je to bio netko od koga je htio nešto kupiti?”
Namrštio sam se.
„Ali što bi kupovao u to doba u Gaju? Krijumčarenu robu, to misliš?” Sidney me veselo promatrao, a na usnama mu je titrao znakovit smi¬ješak.
„Razmisli, Bruno - što bi čovjek kupovao pod okriljem noći?”
Tupo sam ga pogledao, a onda shvatio što želi reći. „Kurve, misliš? Ali u tom bi slučaju bilo puno jednostavnije - i toplije - otići u grad i naći jav¬nu kuću.” Odmahnuo sam glavom. „Čak i da se jest kurvao - još je netko znao da će ga pronaći tamo u to doba, netko tko je imao ključ od Gaja. A i to ne objašnjava tko mu je pretraživao sobu i zašto. Sto god su tražili, sigurno je bilo od velike vrijednosti za osobu koja je do toga htjela doći - soba mu je bila potpuno uništena, kao da im je bilo jako hitno da to nađu.” „Ali kažeš da je barem dvoje ljudi željelo pronaći to, što god to bilo - blagajnik i taj drugi tip koji je stigao tamo prije tebe.” Sidneyjevo se čelo na trenutak naboralo i popio je velik gutljaj piva. „Ali jedna je stvar tu čudna. To je tako kukavički način da se ubije čovjeka, a i jako nepreci¬zan. Ako želiš nekoga ubiti, zašto ga jednostavno ne probodeš mačem? Pogotovo ako znaš gdje ga možeš pronaći sama i nenaoružana. Psi su jako nepredvidljivi.”
„Ti se razumiješ u lov”, rekao sam režući još jedan komad pite. „Je li takvog psa moguće istrenirati da napadne određenu osobu, da slijedi njezin miris?”
Sidney je razmislio.
„Pretpostavljam da jest - ako ga se može istrenirati da slijedi miris ve¬pra ili vuka, zašto ne bi i čovjeka? Možda ako bi mu dali komad njegove odjeće. Irci su ih koristili u bitkama - navodno su mogli viteza u oklopu zbaciti s konja. A ti kažeš da su ga izgladnjivali pa bi mu nagoni bili puno snažniji.” Naslonio se laktovima na stol i spustio bradu na stisnute šake. „Čini se kao da je pas dio nekakve predstave, kao da su željeli izvesti to na što teatralniji način. A na koji je samo način umro - zaključan s kr¬voločnom životinjom. Podsjeća me na to”, rekao je stavljajući još jednu komadinu kruha u usta, „kako su Rimljani ubijali prve svece, tako što bi ih bacili u arenu s divljim zvijerima. Onako kako je to John Foxe opisao u onoj groznoj Knjizi mučenika.”
Zastao sam s komadom mesa u zraku i zagledao se u njega razjaplje¬nih usta.
„Što je?” Sidney je prestao žvakati.
„Foxeova Knjiga mučenika. Rektor Lincolna jako je zainteresiran za njega - propovijedao je o tome na bogoslužju, a Foxe mu je poslužio kao predložak.”
Sidney se namrštio.
„Misliš da se netko želio riješiti Mercera, a za metodu kojom će to obaviti inspirirao ga je Foxe?”
Na licu mu se vidjela skepsa.
„Ne zvuči previše vjerojatno. Možda previše učitavam u cijelu situa¬ciju.” Prešao sam rukama preko lica. ,,U pravu si - vjerojatno je bila riječ samo o nevraćenom dugu ili nevoljama oko kurve. Nije ni čudo da rektor želi sve to zataškati dok su kraljevski gosti u gradu.”
Sidney je utihnuo na trenutak. A onda je udario dlanom po stolu.
„Ne, Bruno — mislim da s pravom sumnjaš. Psa je u vrt pustio netko tko ima ključ, dakle, vjerojatno netko od profesora ili netko tko je imao pristup ključevima fakulteta. A i barem je dvoje ljudi željelo nešto iz nje¬gove sobe, a to nije bio novac. Možda nešto što bi moglo biti opasno po njih. A ako su zahvaljujući rektoru svi na fakultetu nedavno čuli priče iz Foxeove knjige o jezivoj smrti svetaca, možda je Mercerova smrt namjerno izvedena tako da oponaša te priče. Ali pitanje je zašto. Zar ništa nisi pronašao u njegovoj sobi?"
„Samo ovo. Pogledaj”, rekao sam i izvukao tanki rokovnik. „Što prvo primjećuješ?”
Sidney je prelistao nekoliko stranica, a onda me pogledao ozbiljna lica. „Gregorijanski kalendar. Da nije ipak bio prikriveni papist kao i nje¬gov prijatelj Alien?”
,,I sam sam se to zapitao. Čuo sam ga kako zaziva Mariju prije nego što je umro.”
,,I ja bih zazivao Mariju ako bi me toliki pas zgrabio za guzicu”, izvalio je Sidney prevrćući knjigu po rukama. „To ništa ne znači. Ali ovaj kalen¬dar - ovo ti treba samo ako se dopisuješ s nekim u katoličkim zemljama. Pogotovo ako se morate u nečemu uskladiti. Edmund Allen otišao je u Rheims, zar ne? Nije li on u rodu s Williamom Allenom, koji je tamo osnovao engleski fakultet?”
„Kažu da mu je rođak. Misliš da je Mercer možda još uvijek bio u kontaktu s njim?”
Sidney je pogledao lijevo-desno i utišao glas.
„Sjeti se zašto smo ovdje, Bruno. Ta sjemeništa u Rheimsu i Rimu trenutačno su Walsinghamu najveći trn u oku - Vatikan ih izdašno fi¬nancira i oni tamo obučavaju desetke svećenika za misiju u Engleskoj, a mnogi su od njih bivši oxfordski studenti.”
Povlačio se za bradu razmišljući, a onda je ponovno uzeo knjigu. „Kakav je ovo mali krug ovdje?” upitao je pokazujući na simbol kotača kojim je bio označen jučerašnji dan u Mercerovu kalendaru.
„Ne znam. Cesto se pojavljuje. Mislio sam da bi možda mogla biti neka šifra.”
Sidney je pogledao izbliza, a onda odmahnuo glavom.
„Poznat mi je, ali ne mogu se sjetiti odakle. Izgleda kao jedan od tvojih magičnih simbola, Bruno.”
Nisam to htio izgovoriti, ali palo mi je to na pamet; Mercer mi se potajno povjerio da ga zanima magija. Pa ipak, ovaj mi simbol nije bio poznat i zato me intrigirao.
„Sigurno je da to nije astrološki simbol”, rekao sam. „Ali nije to naj¬važnija stvar. Pomiriši knjigu.”
Sidney se blago namrštio, ali ipak je približio knjigu licu.
„Naranče?”
„Da. Pogledaj otraga.”
Brzo je prelistao rokovnik do kraja, a onda podignuo pogled prema meni i počeo gotovo zadivljeno kimati.
„Svaka čast, Bruno. Ovo je stari trik, nevidljivo pisanje narančinim sokom. Jesi li pronašao kakvu skrivenu poruku?”
„Pronašao sam šifru. Evo, napravio sam kopiju.” Gurnuo sam mu list papira preko stola. „Vidiš što je napisao na dnu?”
„Ora pro nobis. Tako, dakle.” Sidney je pomno presavio papir i vratio mi ga natrag. „Možda je to neka lozinka ili tajni znak.”
„To sam i ja pomislio. Trebamo li obavijestiti Walsinghama?”
Sidney je na trenutak razmislio, a onda odmahnuo glavom.
„Još uvijek nemamo ništa što bismo mu rekli, osim da čovjeka koji je već mrtav sumnjičimo da je bio povezan s katolicima. Ne bi nam baš bio zahvalan što mu tratimo vrijeme, a ja ne želim plaćati glasnika do Londona dok ne budemo imali nešto bolje. Ne - mislim da bi trebao ovo istražiti što je diskretnije moguće”, nastavio je, zatvorio knjigu i vratio mi je natrag. „Pogotovo ako kažeš da je rektoru Underhillu stalo da to zataška - možda o tome zna više nego što pokazuje. Iako ga je imeno¬vao moj ujak, to ne znači nužno da mu se može vjerovati - grof je i prije znao pogriješiti u procjeni.”
Usne su mu se stisnule u usku liniju. ,,A tko je taj J - možeš li pret¬postaviti?”
„Upoznao sam trojicu muškaraca čija imena počinju sa J”, rekao sam. „Johna Florija, Jamesa Coverdalea i rektora Johna Underhilla. Ali možda to slovo ne stoji umjesto imena, možda je to još jedan kodirani simbol.” Sidney je mrgodno kimao.
„Možda. Imat ćemo o čemu razmišljati. Ali sada, dragi moj Bruno”, rekao je s iznenadnim osmijehom, „trebaš razmišljati samo o večerašnjoj raspravi. Moraš cijeli Oxford zapanjiti novom kozmologijom, a ovo si
zasad izbij iz glave. Lizzy - daj da platim!" viknuo je kad je krčmarica pogledala u našem smjeru. ,,A uzet ću i veliku bocu vašega najjačeg piva za put”, dodao je veselo vadeći novac iz kese. Kad je otišla donijeti ga, na¬gnuo se prema meni i namignuo. „To ti je dar za tvojega novog prijatelja portira. Zapamti da na Oxfordu portiri čuvaju više tajni nego bilo tko drugi na sveučilištu. Sprijatelji se s portirom i on će ti doslovno otvoriti sva vrata. A sad, Bruno”, rekao je tapšajući me po leđima, „morate riješiti onaj problemčić oko toga okreće li se Zemlja oko Sunca ili ne.”
Upravo kad sam se mislio ustati i otići, zapuhnula nas je provala smijeha i brbljanja kroz otvorena vrata krčme, a unutra su ušla četiri vi¬soka mladića odjevena u skupe prsluke od bikove kože, svilene kaputi- će, podstavljene na prsima i trbuhu, i kratko odrezane hlače koje su im otkrivale noge u svilenim čarapama, a svi su imali blještave uštirkane ovratnike i kratke baršunaste ogrtače prebačene preko jednog ramena. Svi su se šepurili na identičan način, glasno govorili neprirodnim glasom i dobacivali konobarici primitivne šale, a kad sam se okrenuo, shvatio sam da je najviši među njima Gabriel Norris. Prepoznao me i podignuo ruku u znak pozdrava.
„Ah, il gentile dottore!" povikao je, pozivajući prijatelje za naš stol. „Dođite, dečki, upoznajte mojega novog prijatelja, znamenitog talijanskog filozofa doktora Giordana Bruna i - ” iznenada se zaustavio ugledavši Sidneyja po prvi put i elegantno se duboko naklonio, a onda pogledao u mene kao da nešto očekuje i ja sam shvatio da bih ga trebao predstaviti.
„Ovo je gospodin Gabriel Norris”, obznanio sam, a Norris se opet naklonio, „koji je tako vješto pogubio onoga pomahnitalog psa jutros u vrtu. Ovo je moj prijatelj sir Philip Sidney.”
„Dakle, vi ste taj hrabri lovac?” rekao je Sidney, podigavši obrvu sa zanimanjem.
„Ne zaslužujem baš previše hvale za taj pothvat, gospodine - pas je bio svega nekoliko metara udaljen od mene. Draže mi je kad smo moj luk i ja suočeni s većim izazovom”, odgovorio je Norris i samokritično se

________________________
9 O, dobri doktor! (nap. prev.).

nasmijao. „Ali u Shotovcrskoj šumi može se dobro loviti, sir Philipe, ako se želite baviti sportom dok ste ovdje.”
„Vrlo rado, ako se vrijeme poboljša”, rekao je Sidney. „Norris, kažete? Tko vam je otac?”
„Gospodin George Norris, od Buckinghamshirea”, rekao je Norris i ponovno se naklonio. „Ali dobar dio svojih kasnijih godina proveo je u Francuskoj i Flandriji.”
Činilo se kao da Sidney prolazi kroz neki svoj mentalni registar da vidi znači li mu išta to ime. Naposljetku je odmahnuo glavom.
„Ne poznajem ga. U Francuskoj, je li? U izgnanstvu?”
„O, ne, sir Philipe.” Norris se ponovno nasmijao. „Bio je trgovac. Tkaninom i luksuznom robom. Bio je jako uspješan u svojem poslu.” Znakovito je namignuo Sidneyju i protrljao prstima pokazujući interna¬cionalni znak za novac. Njegovo me ponašanje počelo iritirati.
„Hoćete li ostati i popiti nešto s nama?” živahno je nastavio već po- segnuvši za kesom s novcima. „Požuri, curo - dođi ovamo!” viknuo je bahato gestikulirajući prema Lizzy. „Moji mi prijatelji planiraju oteti nešto toga novca u nekoliko partija ajnca, ali ovaj me semestar još nitko nije pobijedio. Volite li kockati, sir Philipe? A vi, doktore Bruno?”
Dignuo sam ruke u znak isprike, ali vidio sam da je u Sidneyjevim očima zasjala pustolovna iskra te je protrljao ruke pomaknuvši se niz klupu da napravi mjesta za Norrisa.
„Filozofi su poznati po tome što loše kartaju”, rekao je Sidney ma¬šući mi da se pomaknem i napravim mjesta pokraj sebe za Norrisove prijatelje.
„To je razlog više da doktor Bruno ostane i pridruži nam se u igri”, rekao je Norris široko mi se osmjehnuvši. Posegnuo je u kaputić, izvukao špil karata i počeo ih vješto miješati, s lakoćom koja je odavala da to već jako dugo radi. S nelagodom sam shvatio zašto me on nervira: nije mi toliko smetala ta vesela i prekomjerno srdačna ljubaznost pripadnika en¬gleske više klase jer sam to uspješno podnosio i kod Sidneyja. Smetalo mi je što se Sidney tako lako uklopio u ovu razmetljivu grupu mladića, a ja to nisam mogao i bojao sam se da će mu se njihovo društvo svidjeti više od mojega. I opet sam osjetio onaj osebujan ubod samoće koji samo izgnanik može uistinu osjetiti: osjećaj da nigdje ne pripadam i da nikada i neću.
Norris je udario špilom po dlanu i počeo brzo dijeliti po tri karte svakom igraču, dvije licem nadolje, a jednu licem nagore.
„Hoćemo li za početak svaki uložiti po šiling? Ako se nadaš da ćeš zadržati išta svojeg novca, Tobie”, dobacio je tamnokosom mladiću koji mu je sjedio nasuprot, „bolje ti je da se odmah počneš moliti sv. Bernardinu Sijenskom, zaštitniku kockara, jer mi se čini da mi je da¬nas sretan dan.”
„Molitve svecima, Gabe?” rekao je Tobie s lukavim smiješkom na usnama uzimajući svoje karte i promatrajući ih. „Nemoj da netko čuje da to potičeš ili će pomisliti da si prešao na stranu Rima.”
Norris je frknuo nosom.
„Šalim se, tupane. Gospoda nikada ne raspravljaju o teologiji za kar¬taškim stolom. Ali nisam li u pravu, doktore Bruno - vaš se zemljak navodno zalaže za kockare? Kažu oni koji vjeruju u takve budalaštine”, dodao je bacivši šaku kovanica nasred stola.
„Zapravo, u Italiji je poznatiji po svojim tiradama protiv sodomista”, odgovorio sam dižući se od stola. Norris je brzo podignuo pogled sa svo¬jih karata i gledao me sa zanimanjem.
„Stvarno?”
„Jadikovao je kako su u posljednjih sto godina Talijani poznati diljem Europe kao najveća nacija sodomista.”
,,A jeste li?” upitao je, a smiješak mu je titrao u kutu usana.
„Mi smo u svemu najveća nacija, moj prijatelju”, rekao sam uzvrativši s polusmiješkom.
„Bruno je većinu života proveo u samostanu”, rekao je Sidney na¬gnuvši se da gurne Norrisu lakat u rebra. „On najbolje zna.”
Grupa je prasnula u promukao smijeh, a Lizzy je spustila dva velika bokala piva na stol. Odlučio sam da je vrijeme da odem.
„Eto, ostavit ću vas da se međusobno pljačkate s blagoslovom svetog Bernardina”, rekao sam pokušavajući zvučati bezbrižno. „Ja imam pre¬čega posla.”
„Bruno do pet sati mora preurediti kozmos", rekao je Sidney, iako je bio usredotočen na karte koje je imao u rukama.
„Svi jedva čekamo da to čujemo”, rekao je Norris još uvijek pognuto gledajući u karte, a onda je s trijumfalnim uzvikom bacio as karo i po¬kupio sve novčiće sa stola, a ostali su počeli bijesno psovati. Nitko nije podignuo pogled dok sam odlazio.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:32 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VI

Teološki fakultet imao je najveličanstveniju zgradu od svih koje sam vidio u Oxfordu; iza visokih drvenih vrata prostirao se prekrasan lepezasti svod od svijetložutog mramora nadvijen nad jednostavno ure¬đenom prostorijom dugačkom tridesetak metara, okupanom prirodnom svjetlošću koja je dopirala kroz deset prekrasnih lučnih prozora što su se protezali od poda do stropa cijelom dužinom sobe, tako da se činilo da su sjeverni i južni zid napravljeni gotovo u potpunosti od stakla. Iznad prozora protezala se ukrasna rezbarija, a stakla su im bila ukrašena ša¬renim grbovima i heraldičkim simbolima dobročinitelja i sveučilišnih dostojanstvenika, kako je bio i običaj.
Od potpornih lukova nad prozorima svodom su se širila rebra i tvorila simetrične uzorke, a onda se skupljala u vrhove ukrašene bogato izrezba¬renim reljefnim i visećim ornamentima sa skulpturama, što je neprestano odvlačilo pogled uvis i prema sredini. Osjetio se žestok miris topla voska koji se širio od silnih svijeća, lampi i baklji koje su gorjele duž zidova, a
njihovo je svjetlo bilo dobrodošlo usprkos golemim prozorima jer je nebo još uvijek bilo oblačno, a dan je bio na izmaku.
U zapadnom dijelu dvorane podignuta je pozornica i na nju su po¬stavljeni stolci visokih naslona s ispupčenim baršunastim jastucima za najuvaženije osobe — vojvoda je sjedio u sredini, Sidney mu je bio slijeva, a rektor sveučilišta zdesna, u odori čiji su rubovi bili ukrašeni lasičjim krznom. Njih su dalje okruživali ostali sveučilišni dostojanstvenici u grimizno-crnim odorama i s baršunastim profesorskim kapama, poredani prema svojem statusu. Ispod svega toga izgrađene su tribine koje su gle¬dale niz dvoranu u smjeru istočnog ulaza, a sad su bile prepune ljudi u profesorskim odorama, a u drugom od pet velikih udubljenja gledano sa zapadne strane postavljene su dvije izrezbarene drvene propovjedaonice jedna nasuprot drugoj na sjevernom i južnom zidu, gdje smo se doktor Underhill i ja sada pripremali suočiti se u raspravi.
Malo dalje prema istočnom kraju dvorane, postavljeni su redovi niskih klupa za studente, koji su se još uvijek slijevali u dvoranu, naguravajući se i pokazujući jedan drugome da sjednu uz glasan mrmor živahnih raz¬govora. Na trenutak mi se želudac stisnuo dok sam se uspinjao stubama prema govornici za kojom ću provesti sljedećih sat vremena, ali kad sam prešao pogledom preko redova znatiželjnih lica, opet me obuzela ona po¬znata ushićenost zbog javnog nastupa, a ovo mi je bio prvi u Engleskoj, i shvatio sam da iščekujem nadolazeću raspravu baš kao što sportaš uživa u izazovu dobre partije mačevanja.
Pogledao sam na pozornicu meni slijeva i uhvatio Sidneyjev pogled; namignuo mi je u znak podrške. Kraj njega je bio vojvoda, zavaljen u stolac raširenih koljena i čačkao noktom zube proučavajući ono što bi iz njih iščeprkao s više zanimanja nego što je bio spreman posvetiti nado¬lazećoj raspravi. Primijetio sam Coverdalea, Slythursta i Williama Ber¬narda kako sjede u sredini u drugom redu; Coverdale me samo kratko pogledao, potpuno smiren, a Slythurst je prešao po meni svojim hladnim pogledom, a onda se odrješito okrenuo. Bernard je kršio svoje koščate ruke i jednom mi kimnuo; protumačio sam ovo kao znak podrške. Doktor Underhill uspeo se na podij nasuprot meni, nagnuo se nad govornicu i
uperio u mene ratoboran pogled. Tišina je zavladala okupljenom gomi¬lom. Nakašljao sam se da pročistim grlo.


Nešto ranije toga popodneva, u petnaest do pet, poslali su studen¬ta da me otprati od moje sobe do Teološkog fakulteta. Bio je to zdepast mladić tamne kose i djelovao je razumno; predstavio mi se kao Lawren¬ce Weston i objasnio da ga je rektor poslao da mi pokaže put do mjesta naše rasprave, jer je on već bio otišao. To mi se učinilo kao ljubazna gesta i krenuo sam za mladim Westonom preko dvorišta do ulaznog tornja. Kad smo prišli bliže, primijetio sam dvojicu slugu kako izlaze iz stubišta koje je vodilo u sobu u tornju i nose sa sobom veliku drvenu škrinju; za njima je izašao još jedan, ruku natrpanih knjigama.
„Već iznose stvari doktora Mercera?” upitao sam Westona nastojeći skriti uznemirenost u svojem glasu. Dječak je slegnuo ramenima kao da nije na njemu da se pita ovakve stvari.
Vani, u Ulici St. Mildred, sreli smo portira Cobbetta, koji je stajao i promatrao psa kako obilno zapišava zid fakulteta.
„Dobar dan, doktore Bruno!” veselo je viknuo podignuvši ruku u znak pozdrava. „Idete se nabacivati riječima s rektorom?”
„Buona sera”10, Cobbette.” Ležerno sam pokazao na stražarnicu iza nas. „Vidim da raščišćavaju sobu u tornju.”
Cobbett se tiho nasmijao.
„Nikad ne otežu s takvim stvarima, ovdje su profesorske sobe jako poželjan plijen. Doktor Coverdale želi se useliti što je prije moguće.” „Dakle, on će preuzeti dužnost prorektora?”
„Još ništa nije službeno, ali ne smeta to njemu. Dođi, Bessie, idemo kući.” Stara je kuja obavila što je imala i bolno je šepala prema kapiji, a
_________
10 Dobra večer (nap. prev.).

Cobbett ju je nježno požurivao. „E da, doktore Bruno - evo vam usput još jedna zagonetka." Nacerio se otkrivajući trule desni.
„Koja?” okrenuo sam se prema njemu željan informacija.
„Rekao sam vam da je iz portirnice netko uzeo rezervni ključ sobe doktora Mercera - e, pa, gospodin Slythurst mi ga je donio jutros. Na¬šao ga je na sjeverozapadnom stubištu točno ispred sobe u tornju, tako kaže. Vjerojatno je jučer tamo ispao onome tko ga je uzeo, a ovaj to nije primijetio — tamo je uvijek mračno. Eto, sad mi je komplet opet potpun i spremno čeka novog prorektora.”
„Na stubištu? Ali kako ga je blagajnik tamo pronašao?” upitao sam jer me zanimalo kako je Slythurst upakirao ovu laž.
„Pretpostavljam da je išao do trezora.” Odgegao se do kapije, otvo¬rio je, a onda se opet okrenuo prema meni. „Sretno s vašom raspravom, gospodine”, dodao je. ,,I neka bolji pobijedi.”
„Hvala vam”, rekao sam, ali pozornost mi je zaokupila ova nova in¬formacija. Sad se činilo gotovo sigurnim da je Slythurst uzeo taj ključ i pomoću njega ušao u Mercerovu sobu: da je tamo uistinu bio po službe¬noj dužnosti, ne bi morao portiru složiti ovakvu priču.
„Gospodine, stvarno moramo ubrzati korak, očekuju vas tamo u pet”, rekao je Weston s nelagodom u glasu. Kimnuo sam i prošao ruka¬ma kroz kosu kao da želim raspetljati misli; nije zgodno da mi se po glavi vrte brave i ključevi dok bih trebao raspravljati o kozmičkim zakonima pred cijelim Oxfordom.
„Da — žao mi je. Požurimo — vi vodite”, rekao sam.
„Priča se da ste bili prisutni kad je Gabe Norris jutros ustrijelio psa. Jeste li sve vidjeli? Weston je govorio s dječačkim uzbuđenjem i željno me gledao dok je skretao u Ulicu Brisenose, usku uličicu uzduž sjeverne strane fakulteta. Ovdje je tlo bilo blatnjavo i uličica je smrdjela kao da je to omiljeno mjesto za pišanje. Duboko sam udahnuo i slijedio ga.
„Da, bio sam tamo. Ali svi smo stigli prekasno - nikada si to neću oprostiti. Mladi Norris pravi je strijelac - da smo stigli samo nekoliko trenutaka ranije, jadni doktor Mercer možda bi i imao priliku preži¬vjeti.”
Weston je napućio usne.
,,Da - takvi kao Gabe nemaju što raditi pa se bave sportom po cijele dane. Ni mrvu ga ne zanima hoće li uopće diplomirati - Oxford je za takve kao što je on samo još jedna vrsta zabave; taj se samo šepuri okolo u svojem finom londonskom ruhu. Ali nažalost, ne zato što mi studenti moramo ići u crkvu.” Gorko se nasmijao.
„Zaključujem da ga ne volite?” rekao sam nasmiješivši se.
Weston je malo omekšao.
„Ma, dobar je on. Smetaju mi nestipendisti općenito - u zajednici učenjaka svi bi trebali biti jednaki, a njihova nazočnost naglašava razli¬ku u statusu. I bolno mi je gledati kako većinu njih nije uopće briga za studij. Ali Gabe Norris nije najgori među njima - on je zapravo jako ve¬likodušan sa svojim bogatstvom, a nije ni glup kao neki od njih. Znate li da ima vlastita konja, gospodine?” Weston je zastao i odmahnuo glavom s mladenačkom zavisti. „Šarca, najljepše stvorenje koje ste ikad vidjeli. Drži ga u staji izvan gradskih zidina jer studenti ne smiju držati vlastite konje. Ali on radi što god hoće, jer tko bi njega kaznio?”
„Uistinu djeluje dosta siguran u sebe”, složio sam se. „A pretpostav¬ljam i da je ženama neodoljiv, s takvim licem.”
Weston je okrenuo glavu i pogledao me, a u kutovima usana nazirao mu se lukav smiješak.
„Da, to bi se moglo pretpostaviti”, rekao je, a ta neobično istaknu¬ta riječ u kombinaciji s njegovim vragolastim smiješkom privukla mi je pozornost.
„Aha”, rekao sam pretpostavljajući što je time mislio. „Želite reći da žene nisu primarno područje interesa gospodina Norrisa?”
„Ne želim ga ogovarati, gospodine. Nemam pojma što radi iza za¬tvorenih vrata, ali tako se priča.”
„Mnoge se stvari izgovore iz zavisti”, napomenuo sam dok smo ho¬dali. ,,A zašto se to o njemu priča, znate li?”
Weston je posramljeno pognuo pogled.
„Pa, kao prvo, ne voli posjećivati javne kuće, gospodine.”
„To ne znači da je sodomist.” Doduše, osobno me ne bi iznenadilo da ovo jest istina, s obzirom na njegovo kicoško držanje. Sjetio sam se onog neobičnog pogleda koji mi je uputio kad sam spomenuo tiradu svetog Bernardina protiv sodomista. „Trebali biste pripaziti s takvim tračevima - zbog sodomije se u ovoj zemlji ide na vješala, zar ne?”
„Da, gospodine. U pravu ste, naravno.” Weston je djelovao posra¬mljeno. „Ali svi smo to primijetili. Ako vas prekrasna djevojka pogleda srnećim pogledom, a vi na to ostanete potpuno ravnodušni, nemoguće je da vašim venama teče krv muškarca, ne mislite li tako, gospodine?” Obrazi su mu se zacrvenjeli i iz ovog ispada zaključio sam da govori o njemu bliskim stvarima. Budući da je u neposrednoj blizini mladih stude¬nata bila samo jedna ženska osoba, nije bilo teško dokučiti što je htio reći.
„Govorite o rektorovoj kćeri?” Ne bi me to iznenadilo; budući da je bila jedina djevojka na fakultetu, zašto se ne bi zagledala u najnaočitijeg među tamošnjim bogatim mladićima? Pa ipak bio sam razočaran ovom spoznajom jer sam mislio da djevojku tako britka uma kao što je Sophia ne mogu zaslijepiti takve površne stvari. „Povjerila vam se?”
„O ne, gospodine - a ionako sam već previše rekao.”
Pokušao je promijeniti temu, ali u tom sam trenutku naglo zastao shvativši da se nalazimo na kraju Ulice Brasenose a da je zid nama zdesna zapravo zid Gaja u Lincolnu. Debela drvena vrata u zidu bila su čvrsto zatvorena. Ovuda je vjerojatno pas pušten u vrt.
„Samo trenutak”, rekao sam i čučnuo dolje da pregledam blato u dnu vrata. Bilo je očito izgaženo, ali ljudi koji su ovuda od jutros pro¬lazili zatrli su sve jasne tragove otisaka i proklinjao sam se što jutros ni¬sam bio dovoljno pametan i odmah otišao potražiti dokaze. Ustao sam se i povukao kvaku; vrata su bila zaključana. Upravo sam namjeravao krenuti kad mi je pozornost privuklo nešto među busenima trave koji su rasli u dnu vrata. Ponovno sam čučnuo i izvukao tanak kožnati re¬men, poderan na jednom kraju - remen kakav bi mogao poslužiti kao brnjica za psa. Nisam znao hoće li mi biti od koristi, ali stavio sam ga u džep za svaki slučaj.
„Gospodine, zakasnit ćemo." Weston je djelovao nervozno, ali vidio sam da me sa zanimanjem promatrao dok sam stavljao remen u džep. „Još da dođemo do kraja ulice i samo što nismo stigli.”
Došli smo na prostran trg omeđen s desne strane crkvom Svete Marije, a s lijeve strane, iza zida koji je okruživao vrt Exeter Collegea, ukazali su se tornjevi Teološkog fakulteta. Ispred sebe vidio sam masivne gradske zidine, a njihovo nazubljeno krunište ocrtavalo se na nebu. Skrenuli smo iza ugla i nad nas se nadvilo veličanstveno pročelje Teološkog fakulteta. Zastao sam načas kako bih mu se divio, istežući vrat u smjeru tornjića iznad golema lučnog prozora. Inače su samo crkvene građevine bile tako raskošne, ali ovo svjetovno zdanje nalikovalo je na katedralu, posvećenu potrazi za znanjem, i bila je ravna veličanstvenoj crkvi samostana San Domenico Maggiore u Napulju, gdje sam naučio umijeće raspravljanja. Pomisao da će se moje ideje pridružiti jeci pod njezinim veličanstvenim svodom u meni je gotovo izazivala strahopoštovanje i htio sam nešto u tom smislu dometnuti svojem vodiču, ali u tom trenutku obuzeo me ne¬ugodan osjećaj da me netko gleda. Okrenuo sam se i vidio visoka čovjeka koji se prekrštenih ruku naslanjao na pocrnjeli kamen gradskih zidina i gledao me poprilično napadno. Bio je odjeven u star kožnati prsluk i izlizane smeđe hlače, kosa mu je na tjemenu bila jako rijetka, ali straga je bila duga, a veliko čelo ostalo je nepokriveno; lice mu je bilo prekri¬veno ožiljcima od boginja. Mogao je biti mojih godina, a moglo mu je biti i pedeset, ali na njemu je najdojmljivije bilo to što nema uši. Tamo gdje su nekada bile, ružni ožiljci okruživali su rupe, što je značilo da su mu nekad sudili kao sitnom kriminalcu. Nastavio me gledati mirnim, hladnim pogledom u kojem nisam vidio zlobe, samo neku vrstu drske znatiželje. Pitao sam se zuri li baš u mene ili je samo džepar koji iskori¬štava situaciju i čeka da mu se ukaže kakva prilika u toj gomili koja se skupila da čuje raspravu. Tijekom putovanja po Europi primijetio sam kako sitni lopovi uvijek pretpostavljaju da su učeni ljudi nužno i bogati ljudi; a sudeći po mojem iskustvu, to se dvoje rijetko može naći zajedno. Ako je moja druga pretpostavka točna, onda je stvarno hrabar - uhite li ga još jednom zbog krađe, prijeti mu vješanje.
U drugim okolnostima možda bih ga pitao zašto tako drsko bulji, ali nisam imao vremena za to pa sam se okrenuo prema veličanstvenu ulazu Teološkog fakulteta i upravo kad sam se htio uspeti stubama, vidio sam doktora Jamesa Coverdalea kako žuri niz njih, probijajući se kroz bujicu mladića u crnim odorama koji su se gurali da uđu. Primijetio me i stao, s izrazom olakšanja na licu. Kutkom oka vidio sam kako se smeđa figu¬ra kraj zida uspravila i zakoračila naprijed. I Coverdale je to primijetio; zaledio se na trenutak i zagledao u čovjeka bez ušiju, koji je gledao ravno u njega i činilo se da je kimnuo. Bilo je očito da su se prepoznali; Coverdale se na trenutak zabuljio u njega, djelujući napola razdraženo, a na¬pola zabrinuto, a onda je radi mene nabacio osmijeh i nježno me za lakat povukao desno od ulaza, izvan dometa čovjekova ispitivačkog pogleda.
„Hvala vam, Westone, što ste sretno doveli našega gosta — sad se mo¬žete pridružiti prijateljima ”, rekao je Coverdale ljubazno mojem mladom vodiču, iako mu je lice bilo potpuno blijedo. Weston mi se naklonio, a onda potrčao uz stube i upao u mnoštvo.
„Doktore Bruno, bismo li možda mogli nakratko porazgovarati prije nego uđemo?” promrmljao je Coverdale. „Ne brinite se, imamo vreme¬na - naš kraljevski gost još nije stigao, a bez njega ne možemo početi.” Kimnuo sam; za vojvodu je bilo tipično da se nije potrudio doći na vrijeme radi mene. Poprimio sam držanje ljubazne pozornosti; činilo se da je Coverdaleu neugodno zbog onoga što želi reći.
„Bit će provedena istraga o smrti jadnog doktora Mercera, znate, a oni koji su prvi stigli na mjesto zločina morat će dati iskaz”, počeo je, a rukom mi je još uvijek stezao lakat; nisam mogao razabrati je li to bila ohrabrujuća ili prijeteća gesta. „Koliko sam shvatio, vi ste tamo stigli rano, zajedno s rektorom i gospodinom Norrisom.”
„Da, i rado ću prepričati što sam vidio u svrhu istrage, ali nadam se da će to biti prije nego li se moja grupa bude morala vratiti u London”, rekao sam naslućujući da to nije sve.
„Riječ je o tome — ah...” Tu se spleo i nervozno se nasmijao. „Rektor mi je spomenuo da mislite da su vrata vrta prema Ulici Brasenose bila zaključana kad ste našli jadnog Rogera.”
,,Da, pokušao sam ih otvoriti i bila su čvrsto zaključana. Kao i ostala dvoja vrata.”
„Pa, kad sam to čuo, palo mi je na pamet da ne poznajete dobro naš fakultet pa niste mogli znati da se vrata na ulicu jako teško otvaraju s unutarnje strane.”
Podignuo sam obrvu da pokažem skepsu.
„Da”, nastavio je ne gledajući me u oči, „kvaka se uistinu teško okreće i morate je okrenuti udesno na vrlo specifičan način.
Spominjem to zato što bi istragu uvelike zakompliciralo ako biste sugerirali da su vrata bila zaključana, a objašnjenje je zapravo vrlo jed¬nostavno i tragično. Portir je zaboravio zaključati vrata, ušao je divlji pas lutalica i jadni je Roger platio cijenu tuđeg nemara. To je strašno, uistinu strašno — ” pritisnuo je dlan na prsa, a njegovo debelo lice pretvorilo se u tužnu masku, „ali bojim se da će te priče o zaključanim vratima samo probuditi strah da je u pitanju neka zavjera, a ona ne postoji.”
Nisam vjerovao svojim ušima. Oslobodio sam ruku njegova stiska i pomaknuo se tako da budemo licem u lice; studenti su se još uvijek nagurivali uz stube oko nas pa sam utišao glas.
„Doktore Coverdale, vrata su bila zaključana - u to ni najmanje ne sumnjam. Sam sam ih pokušao otvoriti. A čak i da su bila samo zatvo¬rena, sigurno ih nije zatvorio pas nakon što je zalutao unutra.”
„Mogao ih je zalupiti vjetar”, hladno je rekao Coverdale.
Na trenutak sam zastao u nevjerici; zar je stvarno mislio da će me tako lako uvjeriti da posumnjam u ono što sam vidio vlastitim očima?
„Takva teška drvena vrata? Bio sam tamo, doktore Coverdale - s rek¬torom sam prošao kroz sve moguće scenarije”, negodovao sam, sotto voce .
„Rektor je u međuvremenu trezveno razmislio o jutrošnjim doga¬đajima”, rekao je Coverdale ravnim tonom, ,,i zaključio je da usred one magle i panike čovjek ne može ni u što biti siguran. Upravo se on sje¬tio koliko je kruta kvaka s unutarnje strane i kako bi to moglo zbuniti stranca. Bilo koji mrtvozornik koji bi provodio očevid zasigurno bi uzeo
u obzir činjenicu da ne poznajete dobro fakultet. Spominjem to jer bi vaše inzistiranje na tome da se tu krije neka tajna moglo jako produžiti i zakomplicirati cijeli proces, koji će ionako biti jako bolan za prijatelje i kolege doktora Mercera. Nema nikakve koristi od uplitanja lažnih ma¬štarija i sumnji u tragičnu nesreću.”
Gledao sam ga nekoliko trenutaka. Dakle, odlučili su revidirati okol¬nosti Mercerove smrti tako da izbjegnu bilo kakav skandal na fakulte¬tu — a ubojica će se izvući. Jesu li štitili nekog određenog ili je to za njih jednostavno bilo kolektivno spašavanje obraza? Pitao sam se hoće li rek¬tor održati svoje obećanje da će privatno istražiti cijelu stvar, ali nisam vjerovao da hoće; njega je najviše od svih brinuo javni ugled fakulteta.
„Mislim da istražiteljima moram prijaviti ono što mislim da sam vi¬dio jutros”, rekao sam. „Ako se varam, ispast ću budala, u pravu ste, ali spreman sam prihvatiti taj rizik. Ne bih mogao mirno spavati znajući da nisam iznio sve dokaze.”
Coverdale je suzio oči, a onda naizgled prihvatio moju izjavu.
,,U redu, doktore Bruno, morate postupiti u skladu sa svojom savjesti. Hoćemo li ući?” Pokazao je prema stubama na ulazu u Teološki fakultet, gdje se gomila razrijedila i sad su kapali jedan po jedan; većina publike već je bila unutra. ,,E, da - dogodilo se nešto poprilično neobično”, ležerno mi je dobacio preko ramena zakoračivši na prvu stubu. „Gospodin Slythurst rekao mi je da je jutros krenuo u trezor kad je začuo buku iz sobe doktora Mercera - a kad je ušao unutra vidio je da je sve ispremetano. U sobi je bio nitko drugi nego naš uvaženi talijanski gost. Prekapao je po Mercerovim stvarima, a čak je pokušao i otvoriti njegovu škrinju s novcem. A portir nam je rekao da ste vratili ključeve koje ste uzeli s Mercerova tijela.” Proklinjao sam se što sam bio toliko glup da zaspim to jutro; zabora¬vio sam odnijeti odjeću rektoru s onom svojom bijednom izlikom, a sad je Slythurst, kako sam se i pribojavao, prikrio vlastite tragove sugerirajući da sam ja jedan običan lopov. Primijetio sam da je iz svoje verzije izosta¬vio jedan detalj - da je i on imao ključ Mercerove sobe.
„Za to postoji objašnjenje”, počeo sam, ali Coverdale je podignuo ruku da me preduhitri.
„O, ne sumnjam da postoji, doktore Bruno, uopće ne sumnjam. Ali sucu bi se takvo ponašanje moglo učiniti jako neobičnim - da ne kažem sumnjivim - a mještani ovdje imaju takvu averziju prema strancima, zna¬te, pogotovo prema onima rimske vrste”, rekao je hineći ton isprike, „da im je moć rasuđivanja često pomućena slijepim predrasudama. A ako se istraga zakomplicira više nego što je potrebno, upravo ovakvi neugodni detalji mogli bi ugledati svjetlo dana.
Bili smo na pragu Teološkog fakulteta; pogledao sam unutra i vidio da je dvorana prepuna i da studenti pokušavaju naći mjesta na prozor¬skim daskama, a stoje i u dnu dvorane. Coverdale se smješkao gledajući ravno u mene i očekujući reakciju nakon što mi je uputio izravnu prijet¬nju. Kratko sam mu promotrio lice, a onda kimnuo.
„Razumijem što želite reći, doktore Coverdale, i svakako ću o tome dobro razmisliti.”
„Tako treba”, rekao je Coverdale odobravajući. „Siguran sam da ćete uvidjeti da to ima smisla. Hoćemo li ući?”
Zastao sam na ulazu i pogledao preko ramena u smjeru gradskih zidina; čovjek bez ušiju još uvijek je bio tamo i povremeno nas gledao. Dotaknuo sam Coverdaleov lakat.
„Tko je onaj čovjek?” pokazao sam glavom u njegovu smjeru. Cover- dale je pogledao, trepnuo, a onda odmahnuo glavom.
„Nitko važan”, naprasito je rekao i pridržao mi vrata da prođem.




Nastojao sam ne misliti na ovaj razgovor dok sam se pripremao za govor; dvoranom je zavladala velika tišina, koju je prekidalo samo uo¬bičajeno komešanje, kašljanje i šuškanje odora u publici. Nakašljao sam se, nagnuo nad propovjedaonicu i započeo svoj govor.
„Ja, Giordano Bruno iz Nole, doktor sofisticiranije teologije, profesor čistije i nevinije mudrosti, poznat na najboljim europskim akademijama, dokazani i poštovani filozof, stranac samo među barbarima i huljama, buditelj uspavanih duhova, krotitelj drske i tvrdoglave neukosti, koji propovijeda sveobuhvatnu Ijubav prema čovječanstvu u svim njegovim djelima, koji u druženju ne daje prednost ni Britancu ni Talijanu, ni muš¬karcu ni ženi, ni biskupu ni kralju, talaru ili oklopu, ni fratru ni laiku, nego samo onima koji su u razgovoru miroljubiviji, civiliziraniji, vjerniji i vrjedniji, koji ne štuju pomazanu glavu, označeno čelo, oprane ruke ili obrezan penis, nego duh i kulturu uma koji se mogu pročitati na licu prave osobe; koju promicatelji gluposti i sitni licemjeri mrze; koju razbo¬riti i marljivi vole te kojoj najplemenitiji umovi kliču - nadasve izvrsnom i slavnom rektoru Oxfordskog sveučilišta, upućujem puno pozdrava.”
Duboko sam se naklonio prema pozornici gdje je sjedio rektor, oče¬kujući pljesak kakav bi ovakav uvod izazvao na europskim akademija¬ma i jako sam se iznenadio kad sam napokon shvatio da je žamor koji je dopirao do mene zapravo podrugljivi smijeh. Kutkom oka vidio sam Sidneyja; napravio je grimasu i napravio pokret rukom kao da si reže vrat implicirajući da mi je govor bio pretjeran. Nisam to mogao shvatiti; u Parizu rasprava ne bi bila rasprava ako retorika ne bi dosegnula apsurdne visine grandioznosti, ali izgleda da je i u ovome, kao i u mnogim drugim stvarima, Englezima bilo draže skrivati se iza jednostavnog, skromnog stila. Čuo sam kako se sad već vrlo otvoreno hihoću - i tu mislim na profesore, ne na studente, iako su i oni polako slijedili primjer svojih au¬toriteta; nekoliko ih je oponašalo moj naglasak kao da su kakvi školarci. Na drugoj strani dvorane rektor Underhill naslanjao se na govornicu sa smiješkom koji je odavao da uživa u ovoj predstavi; očito je mislio da je već pobijedio. Vojvoda je zijevnuo glasno i razmetljivo.
,,U potpunosti odbacujem”, uzviknuo sam prvo udarivši šakom po govornici pa onda podignuvši ruku da naglasim svoje riječi, a smijeh je zamro i pretvorio se u preneraženu tišinu, „gledište da zvijezde stoje ne¬pomično na nebeskoj tapiseriji! Zvijezde nisu ni više ni drugačije fiksirane u svemiru od ove zvijezde koju zovemo Sunce, a područje Medvjedova repa ne zaslužuje zvati se osmom sferom ništa više nego Zemlja na kojoj živimo. Oni koji imaju dovoljno mudrosti shvatit će da je prividno kre¬tanje svemira zapravo rezultat Zemljine rotacije jer puno je manje razloga za to da se Sunce i cijeli svemir s bezbroj zvijezda okreću oko ovoga glo¬busa, nego što, s druge strane, ima razloga da se on okreće u odnosu na svemir. Pustimo da nam razum izađe iz okova osam ili devet izmišljenih sfera jer postoji samo jedno nebo, neizmjerno i beskonačno, na kojem je moguće da postoji bezbroj svjetova sličnih ovom našem, koji se kreću po svojoj orbiti kako se i Zemlja kreće po svojoj.”
Zastao sam da uhvatim dah, zadovoljan ovim uvodnim napadom, a Underhill je iskoristio priliku da uskoči.
„Zbilja, gospodine?” uzvratio je, a samozadovoljan smiješak igrao mu je na usnama. „Čini mi se da se ipak ne vrti Zemlja oko Sunca koje miruje, nego je vaša glava ta koja se vrti uokolo, a vaš mozak ne može biti na miru!”
Okrenuo se publici očekujući pohvale i nije ostao razočaran; prolo¬mio se grohotan smijeh i bilo je potrebno nekoliko trenutaka da se smiri kako bi se moj odgovor čuo.
Žao mi je što to moram reći, ali rasprava nije prošla uspješno pa neću čitatelja dalje zamarati njezinim sadržajem. Nastavila se u istom tonu; rektor Underhill iznosio je samo stare, dosadne argumente u pri¬log Aristotelu - ne nudeći nikakve znanstvenije dokaze od snage skolastičkog autoriteta koji je Zemlju smjestio u fiksno središte svemira, kao da autoriteti nikad prije nisu bili u krivu, a u jednom je trenutku izjavio i da Kopernik nikad nije htio da njegova teorija bude shvaćena doslovno, nego ju je razvio kao metaforu koja će olakšati matematičke izračune. Sve sam te argumente čuo i pobio već puno puta, u boljem društvu od ovoga, ali to popodne jedva da sam uopće dobio ikakvu priliku za to jer Underhillova glavna briga nije bila uvjeriti publiku svo¬jim umijećem raspravljanja (većina ih se ionako već otvoreno slagala s njegovim mišljenjem i nisu čak ni iz pristojnosti htjeli poslušati moje argumente), nego ismijati me i izvrgnuti me ruglu svojih kolega. Tako su oni, čini se, zamišljali zabavu, a gomila je bila toliko neodgojena da su gotovo tijekom cijele rasprave brbljali i komentirali dok smo nas dvojica govorili. Bio sam usred strastvenog argumenta koji je uklju¬čivao složene matematičke teoreme kad me prekinula uznemirujuća
buka koja je zvučala kao režanje psa; nakon jutrošnjih događaja bio sam pretjerano osjetljiv na taj zvuk pa sam se naočigled stresao i okrenuo, samo kako bih utvrdio da je to zapravo vojvodino bučno hrkanje, ali tada je nit koju sam slijedio u argumentaciji bila već dobrano iskrzana. Nekoliko trenutaka kasnije prekinulo nas je glasno komešanje kad se student krenuo probijati kroz redove u kojima su sjedili profesori da bi privukao pozornost jednoga od njih; ispostavilo se da traži doktora Coverdalea, koji je, očito reagirajući na neki poziv, istoga časa napustio svoje mjesto u sredini reda, ispričavajući se teatralnim šaptanjem svima koji su sjedili između njega i vrata i koji su morali ustati da bi ga pro¬pustili. Nisam ni očekivao da će se Coverdale zbog mene suzdržavati, ali iznenadilo me što je pokazao tako malo poštovanja prema vlastitom rektoru otišavši usred rasprave.
Bližili smo se kraju mučne rasprave, koji nimalo nije nalikovao na zaključak; ja sam izložio svoje složene izračune relativnog promjera Mje¬seca, Zemlje i Sunca na način koji bi i idiot razumio, a Underhill je uz¬vratio pukim ponavljanjem starih skolastičkih zabluda svojstvenih svima onima koji poistovjećuju znanost i teologiju i vjeruju da je Sveto pismo vrhovni autoritet u znanstvenom istraživanju. Također je često na za¬jedljiv način spominjao da sam ja stranac, implicirajući da to nužno po¬drazumijeva intelektualnu inferiornost, a i više je puta spomenuo da je i Kopernik stranac pa se stoga od njega ne može očekivati da ima takvu moć rasuđivanja kakvu imaju Englezi — očito zaboravljajući da je povod ovom bijednom pokušaju rasprave bio iskazivanje časti Kopernikovu kraljevskom sunarodnjaku.
Bilo mi je drago kad smo završili; elegantno sam se naklonio nakon površnog i neiskrenog pljeska i spustio se s govornice osjećajući se izubi¬jano i podcijenjeno.
Nakon toga, dok se dvorana praznila, nitko od profesora nije me htio pogledati u oči dok su izlazili. Ostao sam zlovoljno sjediti pod prozorom namjeravajući pričekati da svi odu kako bih izbjegao daljnju porugu - ili, što bi bilo još gore, sažalijevanje - a onda sam ugledao Sidneyja kako se trudi sići s podija. Probio se do mene i počeo odmahivati glavom.
„Večeras sam se posramio svojeg sveučilišta, Bruno", eksplodirao je, a obrazi su mu gorjeli od gnjeva. „Underhill je prva lasica - nijednom se nije osvrnuo na sadržaj tvojih argumenata! To je sramotno - pokazao je samo slijepu aroganciju.” Odmahivao je glavom stišćući usne kao da sam sebe prekorava. „To je najgora karakteristika našeg naroda, to što smo uvjereni u vlastitu superiornost.”
„Imao sam veliku sreću što sam upoznao tebe i Walsinghama”, rekao sam odmahujući glavom. „Mislio sam da su svi Englezi jednako tako slobodoumni i željni učiti o svijetu. Vidim da sam se grdno prevario.” „No imaj na umu”, filozofski je rekao, „da si ti sam nimalo ne olak¬šavaš, Bruno - kakav je ono bio uvodni govor?
„Dobro me služio u Parizu.”
„Ne sumnjam u to. Ali mi ovdje to ne radimo tako. Uglavnom nismo skloni onima koji sami sebe pretjerano hvale.
Mislim da si tada izgubio podršku. A sljedeći bi put mogao izostaviti onaj dio o obrezanom penisu.”
„Imat ću to na umu”, ukočeno sam rekao. „Iako sumnjam da će biti sljedećeg puta.”
„Dosad ti ovo i nije bio neki posjet, stari prijatelju, zar ne?” rekao je, nježno me udarivši u rame. „Prvo si bio u društvu onog poljskog derišta, onda je čovjek brutalno ubijen ispod tvojeg prozora, a sad si morao trpjeti ovo poniženje pred budalama koje ne mogu doći ni blizu razumijevanju tvoje vizije. Zao mi je zbog toga, uistinu. Ali možda se od sad nadalje možemo usredotočiti na našu pravu zadaću”, dodao je utišavši glas. ,,U svakom slučaju, svi smo pozvani na večeru u Christ Churchu večeras pa hajde da ispraznimo njihove vinske podrume, zaboravimo na ove sumor¬ne stvari i dobro se provedemo noćas — što kažeš na to?”
Podignuo sam pogled prema njemu, zahvalan što se toliko trudi, ali misleći kako je njegovo veselo društvo posljednja stvar koja mi večeras treba.
„Hvala ti, Philipe, ali bojim se da ne bih bio baš neko društvo za stolom. Pusti me da se povučem i poližem rane i obećavam ti da ću do sutra biti spreman za bilo kakvu pustolovinu koju predložiš.”
Izgledao je razočarano, ali kimnuo je s razumijevanjem.
„Držim te za riječ. Ustvari, vojvoda je poželio ići u lov ili sokolarenje u Shotoversku šumu ako ova kiša prestane, a ja se naravno moram po¬koravati svakom njegovu hiru. Ali ne vjerujem da ću to podnijeti ako i ti ne budeš s nama.”
„Vidjet ću kako ću se osjećati. Zašto ne povedeš svojeg novog prija¬telja Gabriela Norrisa?”
,,Oh, pozvao sam ga, ali sutra ima drugu obvezu”, ležerno je rekao Sidney ne osjetivši podbadanje u mojem tonu. „Nije da mi je previše žao zbog toga - taj mladi hvalisavac odnio mi je pola novca. Podsjeti me da više nikad ne kartam s njim.”
,,U redu, pridružit ću ti se ako budem odmoran”, rekao sam.
Norris je spomenuo da je vučjak mogao odlutati iz Shotoverske šume; ja nisam lovac, ali to bi mi bila prilika da vidim postoji li neka poveznica između toga dvoga. Sidney mi je stisnuo ruku i još me jednom glasno zviznuo između lopatica - tako su Englezi iskazivali prijateljstvo među muškarcima - i ostavio me da sam prijeđem taj kratki put do fakulteta.
„Dio fiulmini questi inglesi!”12 povikao sam kad sam zašao iza ugla u Ulicu Brasenose, bijesno šutnuvši kamen koji mi se našao na putu. „Si comportano come cani di strada’ — ne, gori su od pasa! Postoji li igdje tako arogantna, uskogrudna i samozadovoljna rasa kao što su ljudi na ovom bijednom otoku? Sposobni su razmišljati o novim filozofijama i znano- sti koliko i jesti hranu koja ima okus! Sigurno im je ova beskonačna kiša mozgove pretvorila u kašu. Rugati se čovjeku, ne zbog onoga što govori, nego zato što je imao sreću roditi se daleko od ovih sumornih obala! I kako se samo usuđuju i pomisliti da se rugaju mojem izgovoru - što, za¬boga, misle odakle je uopće latinski jezik potekao? Asini pedanti!”'4 Pso¬vao sam slobodno ovako na talijanskom sve do ulaza u Lincoln, a dotad mi je bijes donekle ispario; nasreću nije bilo prolaznika da ih prestrašim.

_______________________
12 Bože, ošini munjom ove Engleze! (nap. prev.).
13 Ponašaju se kao ulični psi (nap. prev.).
14 Sitničavi magarci! (nap. prev.).

Teška sam srca otvorio glavnu kapiju i stao kraj portirnice da upitam Cobbetta mogu li posuditi fenjer da ga odneseni u sobu. Stari je portir blago drijemao u stolcu, na stolu je bio vrč piva, a pas mu je položio glavu na koljeno. Nakašljao sam se, a on se prenuo iz sna i poravnao odjeću.
„O, oprostite, doktore Bruno, nisam vas čuo kad ste ušli. Bio sam zadubljen u misli.” Namignuo mi je, a ja sam se nasilu nasmiješio.
„Dobra večer, Cobbette. Smijem li vas zamoliti za još jedan fenjer?”
„Naravno, gospodine.” Cobbett je uz puno truda uspravio svoje ma¬sivno tijelo i odgegao se do jednog od drvenih ormarića koji su visjeli duž zidova. „Rano ste se vratili, gospodine, ako smijem primijetiti - mislio sam da je večeras velika zabava u Christ Churchu povodom kraljevskog posjeta?”
„Bio sam umoran”, rekao sam u nadi da ću izbjeći bilo kakva pita¬nja o raspravi.
Cobbet je suosjećajno kimnuo.
„Ne čudi me to, s obzirom na sve što se jutros događalo. Nadajmo se da ćemo noćas svi čvrsto spavati u svojim krevetima. Čudno”, do¬metnuo je otvarajući stakleni cilindar fenjera kako bi svojom svijećom zapalio onu unutra, ,,i doktor Coverdale se večeras rano vratio. I bio je u strašnoj žurbi. Vidio sam ga kako hita kroz kapiju i pomislio u sebi, izgleda da su večeras neuobičajeno brzo završili raspravu. Inače tim nji¬hovim debatama nema kraja jer se zaljube u zvuk vlastita glasa - i to kažem s najdubljim poštovanjem, gospodine. Ali kad nitko nije došao za njim, zaključio sam da je imao nekog svojeg posla.” Rečenicu je za¬vršio grlenim smijehom.
„Bojim se da je doktor Coverdale imao pametnijeg posla od slušanja mojeg bijednoga govora”, rekao sam ne mogavši skriti ogorčenje u glasu.
„Pa, dao Bog da se noćas dobro odmorite, gospodine”, rekao je Co¬bbett pružajući mi fenjer čiji je plamen ustitrao od tog pokreta. „Pretpo¬stavljam da ćete ostati kod nas do istrage? Uskoro ćete se ovdje osjećati kao kod kuće.”
„Siguran sam da hoću”, odgovorio sam bezvoljno i poželio Cobbettu laku noć, shvaćajući značenje njegovih riječi. Koliko će me dugo zadržati ovdje? Pitao sam se i hoću li po sili zakona morati ostati duže kako bih svjedočio čak i ako Sidney i vojvoda odu kada je i planirano?
U prozorima oko malenog dvorišta gorjele su svijeće smećkastom svje¬tlošću, koja im je davala prijateljski sjaj, ali nisam se mogao riješiti osjećaja nelagode koja me slijedila ovamo iz Londona. Ovdje se događalo nešto grozno, a imao sam užasan predosjećaj da to još uvijek nije gotovo. Kad sam zastao pogledati te prazne prozore koji su me okruživali, iznenada me obuzeo osjećaj da me netko gleda.
Stubište je bilo tiho i toliko tamno da bih bez Cobbettova fenjera morao poput slijepca napipati put; toliko tamno da bi mi promaknuo papir koji mi je bio umetnut ispod vrata da slučajno nisam stao na njega i čuo neočekivano šuškanje dok sam ulazio u sobu. Sagnuo sam se da ga podignem; bio je to jedan list, uredno savijen popola, a kad sam ga ra¬stvorio, iz njega je odlepršao manji papirić, ne širi od vrpce, i pao na pod. Uz prigušenu svjetlost fenjera razabrao sam niz koncentričnih krugova na većem listu papira; to me zaintrigiralo pa sam nestrpljivo počeo paliti svijeće na zidnim držačima po cijeloj sobi kako bih imao dovoljno svjetla da proučim ovo neobično pismo. Kad sam jasno vidio što je na papiru, moja zbunjenost postala je još veća: sadržaj dijagrama bio je jasan, ali ne i njegovo značenje. Ovo je bez sumnje bio crtež kopernikanskog svemira, nacrtan vještom rukom, sa sedam planeta koji kruže po svojim orbitama oko Sunca; barem se tako isprva činilo, ali u središtu crteža, tamo gdje je trebalo biti Sunce, nije bio crtež Sunca nego maleni krug sa žbicama, identičan onome kakav sam nalazio po rokovniku Rogera Mercera.
Potpuno zbunjen, posegnuo sam za drugim komadićem papira, koji je zamalo bio upao među podne daske. Na njemu je bilo nešto otisnuto; kad sam bolje pogledao, postalo mi je jasno da je papirić jako precizno izrezan iz knjige, a rečenica koja je bila tako pomno izrezana ostavila me bez daha:
Ja sam žito ili zrnje Kristovo, samljet će me zubi divljih zvijeri kako bih postao čisti kruh.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VII

Moje lupanje po vratima rektorova stana bilo je toliko mahnito da je sluga dotrčao otvoriti ih s izrazom jeze na licu kao da se pribojava Vijesti o još jednoj tragediji.
„Moram smjesta razgovarati s rektorom”, zadihano sam rekao mašući mu onim papirima pred nosom.
„Na večeri je u Christ Churchu, gospodine, sa svim profesorima.” Zabrinuto me pogledao, ruka mu je blago drhtala dok je približavao svijeću da mi vidi lice, a sjenke su skakutale po zidovima. „Je li se nešto dogodilo?”
Naravno - zaboravio sam da je još uvijek rano; Underhill sada sla¬vi svoju večerašnju pobjedu i vjerojatno se neće vratiti još nekoliko sati.
„Stvar je jako hitna”, rekao sam hvatajući dah. „Mogu ga pričekati, ali moram razgovarati s njim večeras.”
Sluga, ozbiljan čovjek, vjerojatno u kasnim pedesetima, sumnjičavo me promatrao.
„Možete se vratiti kasnije, gospodine, ali ne bi bilo primjereno da vam dopustim da čekate u rektorovu stanu dok su dame same kod kuće.”
„Ne želim im nauditi - samo želim biti siguran da se neću mimoići s njim.”
„Adame, tko je to?” začuo se Sophijin glas iznutra, a onda se pojavila iza sluge, svijeće su obasjavale njezine vitke prste, a u ruci je držala knjigu.
„Onaj strani gospodin, gospo Sophia, došao je k vašem ocu. Rekao sam mu da dođe ponovno kasnije.”
„Glupost - pusti ga da čeka u toplom, sigurna sam da se otac neće dugo zadržati. Druželjubivost mu nije jača strana”, rekla je osmjehnuvši mi se preko slugina ramena. „Doktore Bruno, dobra večer - uđite, molim vas.”
Sluga je preneraženo prebacio pogled s mene na nju.
„Ne mislim da bi se vaš otac s tim složio, gospo - ” zaustio je, ali Sophia ga je prekinula pokretom ruke.
„Doktor Bruno gost je mojega oca, Adame, i filozof iznimna ugleda — sigurna sam da bi otac bio zgrožen ako mu ne bih pružila primjereno gostoprimstvo. Budite ljubazni i uzmite ogrtač doktora Bruna i donesite malo vina.”
Adam je izgledao jako iznervirano, ali poslušao je naredbu, naprasno mi se naklonio i pomaknuo se u stranu kako bi me pustio da uđem, a na licu mu je i dalje bio izraz gađenja. Sophia se opet nasmiješila i pokazala mi da je slijedim kroz blagovaonicu visokog stropa u kojoj smo sjedili prethodne večeri do vrata na drugom kraju prostorije. Imala je na sebi jednostavnu zelenu haljinu, tamna kosa padala joj je u valovima niz leđa dok je hodala s takvim samopouzdanjem koje izvire iz prirodne ljepote. Uvelike me oraspoložila ova neočekivana prilika za druženje s njom. Sli¬jedio sam je u sobu s tamnom oplatom na zidovima. Grijala ju je slaba vatra, a sobom je dominirao veliki hrastov stol pod prozorom, pretrpan knjigama i papirima.
„Ovo je očeva radna soba - možete ga ovdje pričekati”, rekla je pri¬stojno i dovela me do jednog od tapeciranih stolaca kraj kamina. Pro¬matrala me nekoliko trenutaka. „Dakle, niste željeli slaviti s profesorima u Christ Churchu večeras, Bruno?”
„Nisam bio raspoložen za slavlje. Bojim se da je vaš otac pridobio publiku za sebe večeras.” Polako sam se spustio na stolac i nagnuo se bli¬že rasplamsaloj vatri. „Barem po tome može se smatrati pobjednikom."
„Je li gazio po svim vašim argumentima a da se nije ni potrudio po¬slušati što govorite?” upitala je, smiješeći se s gorkim suosjećanjem. „Moj otac nije vješt u raspravama, Bruno”, nastavila je ne čekajući da odgovo¬rim, „on ima samo nepokolebljivo uvjerenje da je on u pravu, a to zna biti iznenađujuće učinkovito u osporavanju argumenata. Nekad sam mislila da je to pokazatelj arogancije, ali što sam starija, to mi se sve više čini da je ipak riječ o strahu.”
Upitno sam podignuo obrvu razmišljajući kako je jako pronicava za tako mladu ženu.
„Cijeli život ovisan je o naklonosti moćnika kao što je grof od Leicestera, kao i svi ostali akademici i kler”, nastavila je sa sažalnim tonom u glasu, ,,i on vrlo dobro zna koliko takvo napredovanje može biti hirovi¬to. I zato živi u stalnom strahu od gubitka pozicije - a na sveučilištu je u posljednjih nekoliko godina bilo toliko razdora, toliko je ljudi prokazano jer su viđeni da se druže s pogrešnim ljudima, čitaju pogrešne knjige ili zato što su slučajno rekli nešto što se može zlonamjerno interpretirati.” Uzdahnula je. „Sudbina jadnog Edmunda Allena strašno ga je potresla.” „Zašto - je li i on potajno naklonjen Rimu?”
„O, ne! Zaboga, ne, on je zadnja osoba - ” Snažno je odmahivala gla¬vom kao da želi naglasiti koliko je apsurdna ta ideja. „Ali vidio je kako su profesori brzo zbili redove protiv Allena, usprkos svim prijateljskim vezama, da ne bi i oni bili okaljani zbog veza s njim. Znate, u ovim vre¬menima optužba ne mora biti točna da bi se zadržala. Moj otac od sve¬ga najviše žudi za stabilnošću i vjeruje da je svaka promjena - promjena nagore. Nije on loš čovjek, ali stalno se osvrće preko ramena i zato svoja uvjerenja brani kao što medvjedica brani svoju mladunčad. Mislim da zbog toga djeluje tako neprirodno.”
Nacerila se i nagnula naprijed da raspiri vatru. Na vratima se začulo tiho kucanje i sluga Adam je ušao noseći vrč vina i dvije čaše i ostavio ih na nisku drvenu šamlicu blizu vatre.
„Hvala, Adame. Molim vas naručite iz kuhinje malo kruha i sira i kakvu god hladnu pitu imaju - pretpostavljam da bi naš gost mogao biti gladan.”
Složio sam se i zahvalno kimnuo, shvativši tek sad da je moje uvrije¬đeno odustajanje od večere u Christ Churchu značilo da sam propustio večeru, a želudac mi se počeo buniti.
Adam se naklonio, ošinuo me još jednim pogledom da naglasi svo¬je neodobravanje, a onda znakovito ostavio otvorena vrata na izlasku. Sophia se ustala da ih zatvori, poravnavajući haljinu. Oboma sam nam natočio po čašu vina.
„Tako ste lupali po vratima da biste i mrtve probudili, Bruno”, rekla je ponovno se smjestivši u stolac nasuprot meni i uredno gurnuvši noge poda nj kao mačka, ,,a lice vam je bilo sivo kao grob — pobojala sam se da nam nosite Vijesti o novim užasima.”
„Nije ništa tako strašno, uvjeravam vas”, rekao sam otpivši veliki gutljaj.
„Zašto ste onda došli ovamo u takvoj žurbi? Je li vam pala na pamet kakva briljantna dosjetka koju ste zaboravili upotrijebiti tijekom raspra¬ve pa ste došli ovamo kako bi je moj otac mogao čuti - bolje ikad nego nikad?” Vragolasto se smiješila, pokazujući na papir koji sam još uvijek stiskao u ruci.
„Ne - to će mi doći tijekom noći”, rekao sam, samo napola u šali i dodao joj papir. „Što mislite o ovome?”
Brzo ga je preletjela pogledom, a onda me zbunjeno pogledala.
„Ali ovo je karta nebesa prema tom vašem Koperniku, zar ne?”
Kimnuo sam.
„Ali zašto ste mu to sada tako žurno donijeli kad je rasprava već za¬vršena?”
„Ništa vam tu nije čudno?”
Namrštila se ponovno gledajući papir, a onda su joj se oči raširile, samo na trenutak, prije nego što je podignula glavu.
„To je čudan prikaz Sunca”, rekla je ležerno.
„Da.”
„Kao kotač. Ali jako je lijepo nacrtan”, dodala je vraćajući mi papir. „Jest, ali to nije moja zasluga nisam ja to crtao.”
„Onda - tko jest?” Glas joj je zadrhtao na trenutak. „Gdje ste to našli?” „Poslano mi je. Tko mi je poslao, ne znam, ali možda ima skriveno značenje. Htio sam zatražiti savjet od vašeg oca.”
Čudan smijeh skotrljao joj se s usana, kao od olakšanja.
„Dotrčali ste ovamo i stali lupati po vratima kao da je kraj svijeta samo da mu pokažete ovo? Ako želite čuti moj savjet, Bruno - ja pretpo¬stavljam da se netko šali na vaš račun ismijavajući Kopernika. Mojem se ocu ne bi svidjelo što mu tratite vrijeme takvim tričarijama.”
„Možda ste u pravu”, rekao sam neutralnim tonom i savio papir izrav¬navši ga među rukama. „Ali ipak ću ga pričekati ako smijem?”
Kratko je kimnula. Pitao sam se kakav je to bio izraz koji joj je malo¬prije na trenutak preletio preko lica kad je ponovno pogledala dijagram? Je li to bilo prepoznavanje, ili čak strah? Činilo se nevjerojatnim da bi ona mogla išta znati o skrivenom značenju tog malog simbola, ali — raz¬mišljao sam — životi ljudi na fakultetu toliko su usko povezani da ovdje možda i nema tajni. Ako je taj simbol značio nešto Rogeru Merceru i mojem nepoznatom pošiljatelju, zašto i drugi ne bi znali za njega, a iz¬među ostalih i Sophia?
„Recite mi - ” naslonio sam se u stolcu i pokazao na velike škrinje koje su stajale uza zid - „ima li vaš otac primjerak Foxeove knjige?” Sophia je prevrnula očima.
„To je, dragi moj Bruno, kao da pitate ima li papa raspelo. Moj otac ima primjerke svih triju izdanja majstora Daya, a posljednja dva imaju po dvanaest knjiga. Mislim da će ove godine biti tiskano i novo izdanje i sigurna sam da će uskoro i to dodati u svoju kolekciju. Foxea nam u ovoj kući ne manjka. Koje vas izdanje točno zanima?”
„Ne znam.” Zastao sam i preletio pogledom preko knjiga na stolu, a onda se opet okrenuo prema njoj. ,„Ja sam žito ili zrnje Kristovo, samljet će me zubi divljih zvijeri kako bih postao čisti kruh.”’
Pogledala me s izrazom uljudne zbunjenosti.
„Molim?”
„Je li to Foxe, znate li?”
„O, to je bio citat. Uistinu ne bih znala - moj otac je martirolog, ne ja. Da budem iskrena, Bruno, samo sam letimično pogledala Foxeovu knjigu i zgadilo mi se što sam tamo vidjela - kakav to čovjek posveti ži¬vot bilježenju beskonačnih popisa mučenja i zvjerstava kojima su izložena druga ljudska bića? I to tako detaljno? Stekla sam dojam da istinski uživa u svojim opisima. Od nekih njegovih drvoreza imala sam noćne more.” Stresla se i izobličila lice.
„Pretpostavljam da je želio potaknuti vjernike pa je tražio one naj¬snažnije slike, kojima će to moći učiniti.”
„To je obična propaganda i nema nikakvu drugu svrhu osim potica¬nja mržnje prema katolicima!” frknula je Sophia, a ja sam ostao zapanjen silinom njezina glasa. Primijetivši moj iznenađen pogled, zacrvenjela se i dodala mirnijim tonom: „Kao da već nema dovoljno nesloge i podje¬la među kršćanima i bez takvih knjiga koje raspiruju plamen mržnje.”
Gledao sam je s ponovno probuđenom znatiželjom, a ona je, možda posramljena zbog svojeg ispada, opet usmjerila pozornost na vatru. Bila je tako neobično rječita i nepredvidljiva u svojim stavovima da se nisam čudio što ju je otac očajno želio dobro udati; takva neovisnost uma proti¬vila se svemu što se očekivalo od skromne supruge, a upravo je to njezino gorljivo odbijanje da ostane tamo gdje joj je mjesto bilo ono čemu sam se kod nje najviše divio. Što li je mislila reći ovim posljednjim protestom, na primjer? Dok sam razmišljao o tome da je nastavim ispitivati o Foxeu, vrata su se opet otvorila, a sluga Adam s naglašenom je sporošću iznio pladanj s kruhom i hladnim narescima i stavio ga kraj vrča s vinom.
„Ne vjerujem da bi se vašem ocu svidjelo što se hrana unosi u njegov ured”, započeo je neprirodno, ali Sophia je već lomila kruh.
„On stalno ovdje večera”, rekla je. „Hvala, Adame, to bi bilo sve za sada.”
Oklijevao je.
„Gospo Sophia, pitam se je li vaša majka - ”
„Moja je majka otišla u krevet jučer tijekom večere i otada se nije mrdnula iz njega. Želi da je ostavimo na miru kad je muče živci. Hvala, Adame.” Ljubazno se nasmiješila, ali u glasu joj se osjećala krutost.
Činilo se da se Adam, koji se očito smatrao službenim zaštitnikom Sophijine časti, upravo sprema naći novi prigovor nastavku naše zajednič¬ke prisutnosti u rektorovu uredu, ali samo je na trenutak zastao, a onda se naklonio glavom i povukao, ovaj put zatvorivši vrata za sobom tako da su mekano škljocnula.
„Poslužite se”, rekla je Sophia pokazujući na hranu. „Poslije toga mo¬žemo proučavati Foxea, ako želite.”
Zauzeo sam svoje mjesto na stolcu kraj vatre i zahvalno otrgnuo velik komad punozrnatog kruha.
„Dakle, Bruno”, započela je utišavši glas i značajno se nagnuvši na¬prijed, kao da me ona pozvala, „obećali ste da ćete mi reći nešto više o Agrippinoj knjizi magije, a sad smo, evo, dobili neočekivanu priliku za poduku.”
„Da, obećao sam”, odgovorio sam punih usta, „ali najprije mi morate reći zašto toliko žarko želite učiti o čarolijama i ljubavnim talismanima? Te su knjige ovdje zabranjene, a čak i samo posjedovanje toga znanja smatra se opasnim.”
„Nisam nikada rekla da želim naučiti ljubavne čarolije”, rekla je glu¬meći oholost, „to je bila vaša pretpostavka.” Ali boja koja joj je navrla u obraze razotkrila je njezino lažno negodovanje.
„Samo sam se pitao zašto bi se mlada dama iz dobre obitelji zanimala za praktičnu magiju.”
„Fascinira me pomisao da bi čovjek mogao svladati sile koje su izvan dometa naše spoznaje i onda ih upotrijebiti za svoje ciljeve. Nije li to svi¬ma zanimljivo? Jer uvijek sam bila uvjerena da magija ima neizmjernu moć, nije li tako? Hoću reći, sigurno je djelotvorna jer inače Crkvi ne bi bilo toliko stalo da je drži podalje od običnih ljudi.”
Oklijevao sam s odgovorom.
„Nema sumnje da u svemiru postoje jako snažne sile, ali njihovo ko¬rištenje zahtijeva dugačko i temeljito istraživanje. U hermetičkoj magiji o kojoj Agrippa piše nije riječ o miješanju nekoliko trava i mrmljanju čarobnih riječi kao što to rade seoske vračare - ona zahtijeva poznavanje astronomije, matematike, glazbe, metafizike, filozofije, optike, geometrije - mogao bih nastaviti. Da biste postali sljedbenikom, na tome morate raditi cijeli život.”
„Shvaćam.” Usta su joj se stisnula, a ruke je sklopila na koljenima. ,,A želite reći da nisam dovoljno pametna za to, budući da sam samo žena?”
„Ne mislim ništa slično tome.” Podignuo sam ruku u znak nego¬dovanja; kako U se samo lako uvrijedi kad je ova tema u pitanju! Onda sam se sjetio onog bespomoćnog gnjeva koji sam osjećao na Teološkom fakultetu dok je njezin otac ponavljao da je moja nacionalnost sinonim za glupost; ja sam barem mogao pronaći dijelove Europe u kojima takve predrasude nisu uvriježene, ali koliko ja znam, ne postoji mjesto u kr¬šćanskom svijetu gdje bi ženi kao što je Sophia dopustili da uči ili raz¬govara s muškarcima kao sa sebi ravnima, bez obzira na to koliko ona oštroumna ili načitana bila. Takva se inteligencija može tolerirati samo kraljici. „Samo sam htio reći da posvećivanje života proučavanju hermetičke magije zahtijeva golemu žrtvu i ne bih to baš olako preporučio. Za početak, zbog toga bi vas mogli spaliti kao vješticu.”
Činilo se da je na trenutak razmislila o tome, a onda je naglo podi¬gnula glavu i pogledala me, a iz očiju joj je isijavala snažna strepnja.
„Onda, zar ne postoji način da se nauči neka magija koja bi bila učin¬kovita?” provalila je.
„Učinkovita za što?” rekao sam zaprepašten silovitošću njezina izri¬čaja. „Čini mi se da imate nešto vrlo konkretno na umu, ali ako mi ne želite reći što je to, ne mogu vas savjetovati.”
Okrenula je lice natrag prema vatri i neko vrijeme sjedila ne govore¬ći ništa. Odrezao sam grumen sira i čekao da vidim hoće li mi odlučiti vjerovati.
„Zar nikada niste voljeli nekoga tko vam nije uzvraćao Ijubav?” „Ne”, rekao sam iskreno. „Ali volio sam nekoga koga nisam mogao imati pa vas možda donekle razumijem.”
Kimnula je, još uvijek zureći u rasplamsalu vatru, a onda je podignula glavu i uprla u mene te svoje bistre svijetlosmeđe oči.
„Tko je ona?”
„Francuska plemkinja, bilo je to dok sam živio u Toulouscu. I ona je prezirala ženske zanimacije i bila gladna knjiga. Ustvari, bila je jako nalik na vas duhom i ljepotom”, dodao sam blago.
Sramežljivo se nasmiješila.
„Jeste li se željeli oženiti njome?”
Oklijevao sam.
„Želio sam je nastaviti voljeti, to je sigurno. Želio sam moći razgova¬rati s njom i grliti je. Ali brak - to je bilo tako daleko od mogućeg. Otac joj je namjeravao naći muža koji bi odgovarao njegovim ambicijama, a ne njezinim.”
„Kao i moj otac”, rekla je kimnuvši ponovno. Podbočila je glavu ru¬kom i nastavila me napeto gledati, a kosa joj se rasula oko lica. „Dakle, bili ste se prisiljeni rastati?”
„Njezin nas je otac želio rastaviti. A uza sve to, Toulouse je tada bio poprište vjerskog sukoba između katolika i hugenota i za mene je bilo sigurnije da odem. Takav je bio moj život proteklih nekoliko godina, bo¬jim se. Morao sam se toliko seliti i sam se snalaziti, i to me možda učinilo nesposobnim za miran život sa suprugom i obitelji.”
„Tužno. Ali sigurna sam da vam ovdje ne bi nedostajalo obožavate¬ljica, Bruno. Nijedan Englez nema oči poput vaših.”
Toliko me iznenadio ovaj kompliment da se nisam mogao odmah dosjetiti odgovora. Sophia je djelovala posramljeno i brzo se opet okre¬nula prema vatri.
„Vi ste toliko putovali, ne možete ni zamisliti koliko vam zavidim. Sigurno ste doživjeli mnoge pustolovine. Ja nisam napustila Oxford šest godina. Nekad osjećam takav nemir — ” energično je raspirivala vatru, „bojim se da nikada neću vidjeti ništa od svijeta, osim ako nešto drastič¬no ne promijenim. Oh, ponekad poželim ovaj svoj život sasuti u koma¬diće! Osjećate li se vi ikada tako?” Iskreno me pogledala, a oči su joj bile prepune osjećaja.
„Naravno. Trinaest godina svoje mladosti proveo sam u samostanu - znao sam o nemiru i toj žudnji za novim horizontima više od ikoga drugoga. Ali pazite što želite, Sophia. Naučio sam i da ne treba uvijek ići za pustolovinom radi nje same. Čovjek ne shvaća vrijednost doma dok bez njega ne ostane”, dodao sam tiho.
„Otac mi je rekao da ste živjeli na dvoru kralja Henrika u Parizu - pretpostavljam da ste tamo sigurno upoznali mnogo prekrasnih i otmje¬nih dama?”
„Bilo je lijepih lica, svakako, a i mnogo lijepih kostima, ali na dvoru nikada nisam pronašao puno ljepote uma.”
„Pa ipak, pretpostavljam da ste ih očarali svojim idejama”, rekla je Sophia, a u očima joj se odražavao pucketavi plamen.
„Nisam siguran da su moje ideje previše zanimale dame na dvoru.” Snuždeno sam se nasmiješio. „Malo je tamo bilo žena koje su voljele čitati ili zamarati se idejama. Većina ih ništa nije znala ni o politici u vlastitu gradu, a bojim se da nikad nisam znao hiniti zanimanje za ženu s kojom je razgovor ograničen na dvorske tračeve i modu. Previše sam nesnošljiv prema gluposti.”
Tad se uspravila na stolcu i znatiželjno me gledala.
„Dakle, kod žene cijenite sposobnost formiranja vlastitih mišljenja i njihova izražavanja?”
„Naravno, ako su dobro informirane. Inače nije ništa više od ukrasa, koliko god lijep on bio. Bolje je kupiti sliku ako samo želite imati nešto lijepo u kutu salona. A vrijednost slike raste s godinama.”
Sophia se nasmiješila i odmahnula glavom.
„Vi niste kao većina Engleza, Bruno. Ali to mi je bilo jasno kad sam vas prvi put vidjela. Otac me uvjerava da nijedan muškarac ne cijeni oštar um kod žene i ako želim muža da bi mi bilo bolje da se lijepo smješkam, a razmišljanja zadržim za sebe.”
„Onda je njegovo shvaćanje drugih muškaraca jednako naopako kao i njegova kozmologija.”
Nasmijala se na to, ali to joj se nije odrazilo u očima.
,,A vaš innamorato?" upitao sam. „Što on cijeni?” Kad nije odgovo¬rila, nastavio sam: „Jer ne mogu vjerovati da mlada žena koju je priroda tako bogato obdarila mora uopće pomisliti na upotrebu magije kako bi
osigurala naklonost bilo kojeg muškarca. S dužnim štovanjem, mogu samo zaključiti da je vaš innamorato ili slijep ili budala.”
„Ne postoji nikakav innamorato”, obrecnula se prekrstivši ruke i odrje¬šito se okrenuvši na drugu stranu. „Ne rugajte mi se, Bruno. Mislila sam da ste drugačiji.”
„Oprostite mi.” Natočio sam još jednu čašu vina i naslonio se prikri¬vajući osmijeh. Ako mi se želi povjeriti - razmišljao sam - učinit će to kad njoj bude odgovaralo. Neko vrijeme sjedili smo u tišini, a društvo su nam pravili samo pucketanje drva i uspavljujući ritam plamena.
„Da vam odgovorim na pitanje. Agrippa je o praktičnoj magiji učio iz drevnog rukopisa koji je u Europi poznat kao Picatrix”, započeo sam kako bih razbio tišinu kad mi se učinilo da neće progovoriti. „Njegov je pravi naslov Ghayat al Hakim, Cilj mudraca, a transkribirali su ga Arapi iz Harrana prije otprilike četiristo godina. Zapravo je to prijevod puno starijega djela, iz vremena prije uništenja Egipta, a smatra se da je inspiri¬rano samim Hermesom Trismegistusom.” Zastao sam da otpijem gutljaj vina, uvjeren da sam ponovno pridobio njezinu pozornost; ushićeno je zurila u mene, brade podbočene rukama. „Ovu je knjigu zabranila Rim¬ska crkva i ona nikada nije bila tiskana - bilo bi preopasno to učiniti - ali prevedena je na španjolski po nalogu kralja Alfonsa Mudrog, a onda i na latinski, pa tako već neko vrijeme postoji jedan mali broj rukopisa koji su u optjecaju. Jedan od njih je kralj Henrik potajno uvezao u Pariz prije deset godina. Voli skupljati opskurne knjige o ezoteriji, ali ne zna kako se njima koristiti kad ih nabavi.”
,,A vi ste ga pročitali?” upitala je šapćući i nestrpljivo se naginjući naprijed.
„Njegovo Veličanstvo naposljetku mi je dopustilo da pogledam ruko¬pis, nakon što sam se svečano zakleo da neću prepisati nijedan njegov dio. Očito je zaboravio da sam jedan od najvećih stručnjaka za mnemotehniku u cijeloj Europi.” Dopustio sam si blagi smiješak; Sophia ga je ignorirala.
,,I što je u tome Picatrixu?" zahtijevala je znati.
„To je priručnik astralne magije, traktat o umijeću iskorištavanja sila koje pokreću zvijezde i planete pomoću talismana i simbola.” Još sam više utišao glas i pogledao okolo da provjerim jesu li vrata zatvorena. „Temelji se na načelu da je beskonačna raznolikost materije u svemiru međusobno povezana, da je dio Jednog Jedinstva, koje pokreće Božanstvo, pa sljed¬benik koji ima potrebno znanje može stvarati veze između elemenata prirodnoga svijeta i nebeskih sila kojima ti elementi odgovaraju.”
Sophia se namrštila.
„Ali kako to funkcionira!” bila je uporna.
„Vi ste baš odlučili to saznati”, rekao sam sa smiješkom. „Pa, na pri¬mjer - zamislite, hipotetski, da želite pridobiti Ijubav neke druge osobe.” Promatrao sam njezinu reakciju; obrazi su joj se zacrvenjeli, a usne su joj se blago razmaknule u iščekivanju, ali gledala me u oči gotovo prkosno. „Tada biste trebali iskoristiti moć planeta Venere pa morate znati koje biljke, kamenje i metali pripadaju utjecaju Venere. Također biste trebali naučiti koji su najmoćniji simboli Venere i ucrtati ih u talisman naprav¬ljen od odgovarajućih materijala, u dan i sat najpogodniji za iskorišta¬vanje astrološkog utjecaja Venere, s odgovarajućim zazivima, imenima i brojevima - vidite da je neizmjerno složeno.”
„Možete li me podučiti?” prošaptala je.
„Znate li što tražite od mene?” odgovorio sam još tišim glasom. „Da vas podučim nečemu što mnogi smatraju đavolskim vradžbinama - zna¬te li što bih riskirao time? Osim toga, moram priznati da nikada nisam pokušao upotrijebiti ovu praktičnu magiju - uvijek me više zanimala hijeratična, intelektualna komponenta. Ali, Sophia”, raširio sam dlanove prizivajući zdrav razum, „ako objekt vaše ljubavi tu Ijubav ne uzvraća, ne bi li bilo jednostavnije samo preusmjeriti pozornost drugamo?”
Ispružila je ruku i položila je na trenutak na moju, a tužni smiješak lebdio joj je na usnama.
„Da, bilo bi jednostavnije”, složila se blagim tonom. „Ali srce ne sluša razum uvijek, zar ne? Vi biste to trebali znati, Bruno.”
Dugo sam je promatrao, a moje srce počelo je iznenada lupati i shvatio sam da sam u velikoj opasnosti da se vežem za ovu misaonu, energičnu mladu ženu vatrenih očiju. Nisam mogao razabrati privlačim li i ja nju ili me vidi samo kao nekoga tko će je slušati i shvaćati ozbiljno; u istom trenutku osjetio sam naglu nerazumnu ljubomoru pomislivši da bi svi ovi njezini duboki osjećaji mogli biti protraćeni na napuhanka kao što je Gabriel Norris.
Razmišljao sam bih li je pitao nešto o onome traču i kako započeti tu temu kad se s druge strane vrata na drugom kraju sobe začuo jasan tup udarac, kao da se netko s druge strane spotaknuo i zaletio u dovratak. Sophia je brzo povukla ruku, prevrnula stolac i skočila na noge ljutito zureći u vrata, ali kad je zakoračila prema njima, noge su joj iznenada popustile i ona je ispustila tih vrisak, hvatajući se za stolac da održi rav¬notežu. Zabrinuto sam skočio i ispružio ruku da je pridržim; zahvalno me zgrabila za rame i naslonila se na mene na trenutak teško dišući.
„Nije vam dobro?” upitao sam - posve nepotrebno - jer joj je lice poprimilo boju pepela.
„Ja - ja ne znam što se dogodilo, žao mi je”, promucala je. „Vjerojatno sam prenaglo ustala, odjednom me uhvatila slabost. Možda je ovo vino jače nego što sam mislila. Proklet bio Adam, to staro njuškalo — mogla sam znati da će prisluškivati kroz ključanicu.”
„Govorili smo jako tiho - nije mogao čuti o čemu smo razgovarali”, prošaptao sam, iako nisam mogao suzbiti trnce straha koji su mi prola¬zili leđima.
„Sigurno je čuo dovoljno da prenese mojem ocu”, promrmljala je kroz stisnute zube.
Činilo se da je prošlo dosta vremena prije nego što se itko od nas dvoje pomaknuo. Nastavila je držati tkaninu mojega kaputića lijevom rukom, a ja sam joj nježno pridržavao desnu; kosa joj je gotovo dodiri¬vala moje lice, toplo mirišući na dim i kamilicu. Čuo sam kako mi krv udara u ušima i grlu, jedva se usuđujući udahnuti, dok naposljetku nije podignula glavu i glasno uzdahnula.
„Oprostite mi, Bruno - moram sjesti.” Glas joj je bio prigušen, još je uvijek bila jako blijeda.
Pomogao sam joj da se vrati do stolca, a iz hodnika se začulo kako su se vrata čvrsto zalupila, a onda i razgovor dvojice muškaraca.
Sophia je podignula glavu.
„Evo, otac se vratio. Trebala bih mu otići objasniti zašto ste ovdje pri¬je nego što mu Adam napuni glavu sumnjama.” Duboko je udahnula i ponovno ustala, zastavši da uspostavi ravnotežu.
„Je li vam još uvijek slabo?” upitao sam pruživši joj ruku. Prošla je kraj mene ne prihvativši je i okrenula se prema vratima.
„Bit ću dobro. Laku noć, Bruno, i hvala što ste slušali moje budala¬štine. Razgovarat ćemo ubrzo ponovno.” Nasmiješila se i izašla u hodnik zatvorivši vrata za sobom.
Uzeo sam kopernikansku kartu i ponovno je proučio. Bio sam sigu¬ran da je Sophia vidjela nešto u tom tajnovitom simbolu, a onda instin¬ktivno zaklopila papir; možda bi bilo pametnije da ne obavijestim nje¬zina oca prije nego što steknem njezino povjerenje u dovoljnoj mjeri da bih mogao izvući iz nje što god zna o tome. Iz hodnika sam čuo glasove - Sophijin i rektorov - bili su glasni i gorljivo su raspravljali, ali mogao sam razabrati samo pokoju riječ: ,neprimjereno’ i ,papist’ s njegove strane i ,apsurdno’ i .gostoljubivost’ s njezine. A onda je Sophia eksplodirala, s tonom bijesna ogorčenja:
,,A kako da se ne ponašam kao gazdarica ove kuće kad tebe nikad nema, a prava gazdarica ne želi izaći iz spavaće sobe? Tko će se drugi brinuti za domaćinstvo?”
„Otiđi u svoju sobu, kćeri, i razmisli gdje ti je mjesto i kakve su ti dužnosti - ili želiš da te pošaljem tetki u Kent? Ili bih možda trebao zaposliti još jednu guvernantu da ispuni tvoje dokone sate i poduči te pravoj ženskoj poslušnosti?” bijesno je profrfljao rektor, širom otvorivši vrata ureda i ušetavši unutra. Okrenuo se prema meni, a lice mu je bilo crveno od gnjeva (a pretpostavljam i od dobra vina u blagovaonici Christ Churcha). Ponašanje mu se smjesta promijenilo; sklopio je ruke i blago se naklonio, ne gledajući me u oči.
„Ah, doktore Bruno, poprilično ste me iznenadili posjetom u ovo doba.” Činilo se da je nestao svaki trag njegove prijašnje superiornosti i nije me htio pogledati u oči, a to me učinilo barem donekle zadovoljnim; jedna je stvar rugati se čovjeku pred pet stotina ljudi koji će sigurno stati na vašu stranu, pomislio sam, a nešto je posve drugo kad ste prisiljeni
stajati sami na metar od njega. Djelovao je obrambeno, pribojavajući se možda da sam došao nastaviti raspravu. „Uvjeravam vas da večeras - ” „Rektore Underhill - ” nisam znao odakle bih počeo - „moram vas zamoliti za savjet u vezi s nečim drugim - smrti Rogera Mercera.”
Istog mu je časa sva boja nestala iz obraza, a oči su mu poprimile oprezan izgled. Obrisao je čelo rukavom.
„Da. U Christ Churchu gotovo da i nismo ni o čemu drugome razgo¬varali, ali uvjeren sam da smo ušutkali sve zlonamjerne glasine.” Zamislio se. „Možda bi sutra jutarnje bogoslužje u kapelici trebalo biti njemu u spomen, pogotovo s obzirom na to da ćemo s pogrebom morati pričekati dok istraga ne završi - a na večeri sam saznao da će to biti tek za nekoli¬ko dana jer je mrtvozornik na putu. Pretpostavljam da ćete moći ostati u Oxfordu kako biste svjedočili, doktore Bruno?”
Nisam mu ništa odgovorio. Umjesto toga pružio sam mu list papira s citatom izrezanim iz knjige.
„Prepoznajete li ovo?”
Pomno je proučavao sitna slova, a onda je polako podignuo glavu i zagledao se u mene s izrazom zbunjenosti i straha.
„Žito Kristovo”, rekao je tiho. „Ignacije. Sto je ovo?”
„Dakle, to je citat iz Foxea?”
Polako je kimnuo.
„Mučeništvo svetog Ignacija- bolje rečeno, Ignacija, biskupa antiohijskog, koji je mučen za vrijeme vladavine cara Trajana. Foxe ovo navodi kao njegove posljednje riječi nakon što su ga bacili divljim zvijerima.” Vratio mi je papir s izrazom koji je nalikovao na bijes, iako mu je ruka drhtala.
„Ovaj mi je papir gurnut ispod vrata dok sam bio na raspravi. Čini se da mi netko želi skrenuti pozornost na način na koji je doktor Mer¬cer umro.”
„Izrezivanjem knjige? Tko bi učinio takvo što? Bojim se da uopće ne pratim vaše rasuđivanje, doktore Bruno.”
„To nije prvi put danas”, promrmljao sam, ali prisilio sam se da bu¬dem pristojan. „Obojica smo jutros vidjeli da je Roger Mercer bio za¬ključan u vrtu s divljim psom. Pitam se, rektore Underhill, je li njegovu
smrt isplanirao netko tko ga jc namamio tamo pod izlikom sastanka, a onda pustio zvijer na njega kao u nekoj izopačenoj parodiji mučeništva. A čini se da mi je ova poruka poslana kao jasan znak da netko ovdje zna zašto je ubijen, a možda čak i tko ga je ubio.”
Underhill mi je mahnito gestikulirao da se stišam, pogledavajući u strahu prema vratima ureda. Bio je nesumnjivo šokiran, ali ubrzo se sa¬brao pa se prigušeno i nervozno nasmijao.
„Bože dragi, kakvu ludu maštu imate vi Talijani, Bruno!” Odma¬hivao je glavom. „Bojim se da smo si jutros usred one strke i užasa do¬pustili da donesemo preuranjene i pomalo histerične zaključke. Ne smi¬jemo dopustiti da zbog šoka i tuge, koji su prirodna reakcija, počnemo konstruirati nevjerojatne priče iz ove tragične nesreće. A što se tog papira tiče, izgleda mi kao da se netko poigrava s vama i hrani tu vašu divlju maštu želeći vas napraviti budalom. Nemojte im priuštiti to zadovoljstvo da zagrizete udicu.”
Okrenuo sam se da odem, svim snagama pokušavajući smiriti uza¬vrelu krv. Dok sam govorio, kontrolirao sam se koliko god sam mogao, zarivajući nokte u dlanove u tom naporu.
„Ja sam očevidac te nesreće, rektore Underhill. Pregledavao sam ti¬jelo Rogera Mercera i mjesto njegove nasilne smrti dok ste vi povraćali po cipelama kao kakva žena. Moje će svjedočanstvo u bilo kojoj istrazi imati veću težinu od vašega.”
Na ovo se narogušio i ton mu je bio otvoreno neprijateljski. „Stvarno to mislite? Riječ stranca? Katolika? Čovjeka optužena za čarobnjaštvo, koji otvoreno vjeruje da se Zemlja vrti oko Sunca?”
Duboko sam udahnuo i pričekao dok me nije prošao poriv da ga udarim, a onda sam otvorio vrata koja su iz ureda vodila u blagovaonicu. „Hvala vam na vremenu, rektore. Neću vam više smetati.”
„Još jedna stvar, Bruno. Ne znam kakav je običaj u Italiji, ali u En¬gleskoj se ne smatra primjerenim da ugledna neudana žena razgovara s muškarcem nasamo, pa bio on i gospodin. Stoga vam zabranjujem bilo kakve daljnje privatne razgovore s mojom kćeri.” Pompozno je prekrstio ruke. Zastao sam u dovratku.
,,S dužnim poštovanjem, rektore, nemojte misliti da mi možete nare¬đivati kao da sam jedan od vaših studenata. Ali ako želite, možete poslati guvernantu da me nauči poslušnosti. Mogao bih imati koristi od toga”, dodao sam namignuvši i zatvorio vrata za sobom, a srce mi je lupalo od gnjeva. Sluga Adam mi je dodao ogrtač i poželio mi laku noć s pokrovitelj¬skim podsmijehom; zgrabio sam ogrtač ne zahvalivši mu i požurio prema vratima, razmišljajući kako bi tog dana lako moglo doći do još jednog ubojstva ako provedem još jedan trenutak s tim nepodnošljivim ljudima.

VIII

Probudio sam se prije zore i ležao na usku drvenom krevetu gledaju¬ći uzorke blijedog svjetla kako se iz proreza na zastorima postupno šire po stropu. Spavao sam nemirno, obuzet gnjevom zbog toga kako su se Underhill i njegovi kolege ponašali prema meni. Tijekom dugih besa¬nih sati zaključio sam da nema smisla ostajati u Oxfordu, bez obzira na istragu i kraljevski posjet; potražit ću svojeg konja u rektorovoj staji čim svane i stići u London kako god znam i umijem. Bio sam svjestan da još nisam saznao ništa što bi koristilo Walsinghamu, a njemu se sigurno neće svidjeti objašnjenje da sam otišao u napadaju srdžbe jer su me javno ponizili, ali ovdje sam bio toliko očito nedobrodošao i nije se činilo ni¬malo vjerojatnim da ću uspjeti provesti Walsinghamov plan da steknem povjerenje profesora i tako saznam nešto korisno.
Uzdahnuo sam i okrenuo se na bok, čvrsto se umotavši u plahtu da se zaštitim od propuha i dopustio da mi misli odlutaju natrag k Sophiji. Prethodne sam noći ležao budan, a misli su mi bile prepune nje. Ona je bila dovoljno dobar razlog da ostanem u Oxfordu, ali i jednako toliko dobar razlog da odem. Shvatio sam da je prošlo dosta vremena otkad sam bio toliko blizak sa ženom kao što sam bio s njom prethodne veče¬ri kad mi se gotovo onesvijestila u naručje, a napadaj žudnje koji me u tom trenutku obuzeo ostavio me potpuno zbunjenim. Pitao sam se je li i ona to osjetila; tijekom našeg razgovora bilo je trenutaka kad bi se njezin iskreni pogled sreo s mojim i činilo bi se kao da želi da nešto pročitam u njemu, ali znao sam da se kao gost njezina oca moram prema njoj jako pomno ophoditi.
Osim toga, podsjećao sam se, nije li ona nekako sažalno govorila o tome kako je njezin otac cijeli svoj život proveo ovisan o pokroviteljstvu moćnika? Nisam li i ja u istom položaju? Nemam sredstava za ženidbu, nemam novca ni vlastite imovine, ne mogu ništa ponuditi jednoj mla¬doj dami osim vlastite ljubavi, a iz iskustva sam znao da očevima Ijubav ne znači mnogo kad su u pitanju prosci njihovih kćeri. Dakle, nisam joj mogao dostojno udvarati, a iako je onaj kratki dodir prethodne noći snažno pobudio moju strast, već sam znao da mi se previše sviđa da bih se upustio u romansu bez obveza. Hitno sam je želio ponovno vidjeti, no nisam imao pojma što želim da se među nama dogodi. Misli su mi se stalno vraćale na njezin izraz lica dok sam joj pokazivao onaj kopernikanski dijagram; taj kratkotrajni sjaj prepoznavanja u njezinim očima u trenutku kad je ugledala simbol kotača. Što je to Sophia znala i kako sam je mogao uvjeriti da mi se povjeri?
Ptičji zbor postajao je sve uporniji. Maknuo sam plahtu sa sebe i oti¬šao razmaknuti zastore i pogledati van na dvorište Lincolna dok se rano ružičasto svjetlo protezalo nebom u procijepima između iskrzanih oblaka. Kiša je odlučila pustiti Oxford da malo predahne, ali nisam mogao biti siguran da će cesta do Londona biti prohodna nakon ovakva vremena kakvo je bilo posljednja dva dana. Kamene ploče u dvorištu svjetlucale su od sinoćnje kiše, a u lokvama su se odražavali komadi blijedo ružiča¬stog neba. Sa svojeg prozora nisam mogao razabrati kazaljke na satu, ali pomislio sam da bih se u svakom slučaju mogao obući; čim se fakultet razbudi, moći ću pitati Cobbetta kako da dođem do svojega konja. Pitao sam se bih li se trebao službeno oprostiti s rektorom i reći mu da se zbog nečega moram hitno vratiti, ali onda bi mi on mogao reći da imam zakonsku obvezu ostati i svjedočiti u istrazi. Bolje je da najprije odem, a poslije se pozovem na neznanje, pomislio sam. Osim toga, nisam htio Underhillu priuštiti zadovoljstvo da vidi da me otjerao. Možda bih mo¬gao ostaviti poruku za Sidneyja na izlasku iz grada.
Upravo sam se htio okrenuti od prozora kad mi je za oko zapelo naglo kretanje u dvorištu; figura u crnom ogrtaču s kapuljačom navučenom preko glave dojurila je iz jugozapadnog ugla dvorišta i nestala u ulaz u toranj. Smjesta sam osjetio kako mi se mišići stežu; nisam uspio razabrati tko je to, ali ako požurim za njim, možda bih mogao vidjeti tko to potajice juri okolo u to doba. Zgrabio sam košulju, a onda zastao, prekorivši sam sebe. Nisam li već odlučio da se sve te skrovite aktivnosti ovoga mjesta mene ne tiču? Danas odlazim i ako je na ovom fakultetu ubojica, morat će to sami riješiti. Moji pokušaji traženja istine dočekani su s prezirom i prijetnjama i ja više nisam htio imati posla s time.
Dok sam navlačio košulju i hlače, usamljeno zvono započelo je svoj sjetni zov na jutarnju službu i s tugom sam se sjetio da je danas nedjelja. Sluge će vjerojatno imati slobodan dan; neću moći naći nikoga tko bi mi pomogao da pronađem svojeg konja, a u svakom slučaju morao bih ga vratiti u staju u Windsoru i nisam imao pojma kako ću se odande uspjeti sam vratiti u London, i to u nedjelju. Na nemilosrdnome danjem svjetlu moj se plan počeo činiti i brzopletim koliko i kukavičkim.
Izlio sam ono malo vode što je ostalo u vrču na malom stolu i polako se umio; ako već moram ostati još jedan dan, mogu ga barem pametno iskoristiti, a počet ću odlaskom na bogoslužje. Nisam imao želju čuti en¬gleski obred radi njega samog - iako nisam pronalazio nikakvu duhovnu hranu u rimskoj misi, oni su se barem potrudili da je učine teatralnom, a engleski je molitvenik bio toliko bezukusan koliko i ono polusirovo tijesto pored njega. No bit će to dobra prilika da promotrim cijelu fa¬kultetsku zajednicu okupljenu na jednom mjestu. Ako mi je netko od njih sinoć poslao onu čudnu poruku, što je bilo vrlo vjerojatno, mogao bi se odati pogledima ili gestama. Razmišljao sam o njemu umivajući
se, iznerviran; ako mi je htio dati neku korisnu informaciju, zašto to nije učinio na jasniji način?
James Coverdale spominjao je tijekom one prve večere da rektor drži niz propovijedi temeljenih na Foxeovoj knjizi. Ako je ubojstvo Rogera Mercera nekakva izopačena parodija mučeništva, kao što je netko očito želio da mislim, moguće je da je ubojica inspiraciju crpio iz rektorovih propovijedi. Bilo je moguće i da on bude u tom mnoštvu jutros. Stresao sam se, navukao čizme i dok je zvono nastavljalo svoj svečani jek, požu¬rio sam se pridružiti figurama u crnim odorama, koje su kretale prema središnjem prozoru sjeverne zgrade, ispod sata koji je pokazivao da je gotovo šest sati.




Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Kapelica je zauzimala veći dio prvog kata sjeverne zgrade nadesno od prolaza. Poslušno sam se svrstao u kolonu studenata i profesora, a jedino je svjetlo dopiralo od fenjera koji je visio s gornjeg odmorišta. Dok smo ulazili u skromnu, okrečenu prostoriju s drvenim gredama u stropu i po¬dom prekrivenim trstikom, pored vrata sam primijetio posudu za svetu vodu, odavno presušilu. Maleni oltar stajao je na drugom kraju prosto¬rije, nasuprot vratima, a zdesna mu je bila govornica; svijeće su gorjele s jedne i s druge strane kapelice i na oltaru. Ljudi su se smještali u redove tvrdih hrastovih klupa, koje su očito napravljene tako da u njima bude što neugodnije sjediti kako nitko ne bi zadrijemao tijekom propovijedi. Uski lučni prozori od običnoga stakla s obiju strana kapelice ispunjavali su je ranim jutarnjim svjetlom koje se presijavalo na bijelim zidovima i u dugoj tamnoj kosi Sophije Underhill, koja je sjedila u prvoj klupi kraj govornice, gdje ju je otac mogao držati na oku. Čudio sam se što ju je uopće pustio da dolazi na bogoslužje sa studentima; njezina je nazočnost sasvim sigurno odvlačila pozornost mladića od pobožne molitve. Onda sam primijetio da joj majka sjedi pored nje; mršava ramena bila su joj po¬grbljena ispod bijele kape kojom je podvezala kosu. Oko nje u prednjim klupama sjedili su profesori, iza njih bili su stariji studenti - oni koji rade na magisterijima ili doktoratima, a dodiplomski studenti sjedili su u dnu prostorije. Dok sam stajao kraj vrata pitajući se gdje da se smjestim, imao sam priliku vidjeti koliko je ova fakultetska zajednica malena. Ovdje nije bilo više od trideset ljudi, uključujući i profesore, koji su živjeli toliko blizu jedni drugima da je netko od njih morao znati nešto o tome što se zapravo dogodilo u Gaju prethodnog jutra. Preletjevši sobu pogledom, uočio sam Thomasa Allena i Lawrencea Westona među studentima, ali nije bilo traga Norrisu i njegovu glasnom društvu nestipendista koje je bio doveo u krčmu; pretpostavio sam da je jutarnja služba još jedna od fakultetskih obaveza iz kojih se uspijevaju izvući novcem. William Ber¬nard i knjižničar Richard Godwyn sjedili su u prvoj klupi, a u sredini sam primijetio Johna Florija kako nešto živahno šapuće svojem susjedu. To su bili jedini ljudi na fakultetu koje sam osobno upoznao, iako je po¬stojala velika mogućnost da je moj tajanstveni pošiljatelj netko koga tek trebam upoznati. Ali sigurno je bio netko s fakulteta, budući da je znao gdje mi je soba. Opet sam se okrenuo da pogledam mladiće koji su sjedili iza mene, a oni koji su se susreli s mojim pogledom reagirali su blagom znatiželjom; ti engleski dječaci svi su izgledali jednako - blijedi, neuhra¬njeni i nervozni. Jedan od njih znao je nešto i to mi je želio prenijeti, no bojao se reći mi izravno - ali koji?
Namjeravao sam pronaći mjesto s kojega bih mogao vidjeti sve ov¬dje okupljene, ali vidjevši me da sam zastao kraj vrata, Godwyn mi se nasmiješio i pokazao na mjesto kraj sebe u prvoj klupi. Nisam ga mo¬gao odbiti. Svjestan da su sve oči uprte u mene, uključujući i Sophijine, prošao sam kratkim središnjim prolazom i sjeo kraj Godwyna, koji me šapćući pozdravio dok smo spuštali glave da se pomolimo. Nisam mogao ne primijetiti da su i Walter Slythurst i James Coverdale odsutni. Kad su svi sjeli na mjesta, opet su se kao jedan ustali dok je rektor prelazio kratku udaljenost od vrata do oltara u pratnji četvorice mladića u bijelim zborskim haljinama.
Podignuvši glavu, uhvatio sam rektorov pogled; ako se i iznenadio što me vidi među okupljenim ljudima ili se možda pokajao zbog svojih sinoćnjih teških riječi, na licu mu se to nije vidjelo. Umjesto toga samo je pognuo glavu i zapjevao psalam.
„Otvori, Gospodine, usne moje”, započeo je, a skup je poslušno od¬govarao: ,,i usta će moja naviještati hvalu tvoju.”
Nisam dovoljno dobro znao kojim redoslijedom idu odgovori da bih ih mogao tečno pratiti pa sam utišao glas do šapta kako ne bih privlačio neželjenu pažnju na svoje pogreške. Godwyn se ustao pročitati prvo či¬tanje iz Matejeva evanđelja, a kad se vratio na mjesto, mali zbor otpjevao je četveroglasnu verziju Te Deum Laudamus na engleskome, koja je bila neobično slatka u svoj svojoj jednostavnosti.
„Jučer je, gospodo”, nastavio je rektor odlučno gledajući preko gla¬va vjernika, očito isključivši svoju kćer iz svojeg obraćanja, „iznenadna i nasilna smrt uznemirila našu malu zajednicu na najstrašniji mogući način. Znam da nas je sve do srži potresao taj tragični napad na našega dragog prijatelja Rogera Mercera dok je šetao po Gaju i molio, a isto tako znam i da nam se nakon takve jezive nesreće svima lako može dogoditi da nam mozak uzavrije od šoka i počne stvarati kojekakve mahnite te¬orije.” Tu me prostrijelio znakovitim pogledom takvom brzinom da je gotovo ostao nezamijećen. Krckanje prstiju doktora Bernarda prekinulo je tišinu u prostoriji.
„Bilo bi bolje”, nastavio je rektor isuviše glasno, kao da govori pred mnogo većim skupom, „da umjesto izmišljanja beskorisnih glasina izvu¬čemo nešto pozitivno iz ove tragedije i usredotočimo se na to koliko je naš život kratak u odnosu na vječnost i pobrinemo se za svoje mjesto pred Bogom. Oplakujmo Rogera kako i priliči, ali izvucimo i pouku iz njegove smrti i zapitajmo se bismo li bili sigurni u vlastito spasenje kad bismo tako iznenadno bili suočeni sa smrću?”
„Ovo zvuči gotovo kao nagovještaj nove tragedije”, šapnuo sam Godwynu. Underhill je podignuo pogled s govornice i ljutito se namr¬štio iako nije mogao čuti moje riječi.
„Okrenimo se sada, kao i proteklih tjedana, Foxeovim opisima pro¬gona prvih vjernika, naših predaka u vjeri u danima kad je Crkva bila neiskvarena. Ne radi idolopoklonstva prema njima kao svecima kao što to čini Rimska crkva, jer i oni su bili obični muškarci i žene kakvi smo i mi sami, nego zato da bismo mogli slijediti njihov primjer u vjeri i da bismo bolje razumjeli dugu i časnu povijest patnje za Krista i nepokole¬bljivosti kakvu su imali protestantski mučenici u ovome našem nemirnom stoljeću. Zapitajmo se, dok razmišljamo danas o pripovijesti o Albanu, prvome engleskom mučeniku, vjerujemo li uistinu da je očuvanje vjere najviše dobro. Jer ovo su turbulentna vremena, prijatelji”, nastavio je, a glas mu je postajao viši dok se naginjao preko govornice kako bi upro strog pogled u slušatelje. „Našu Englesku crkvu sa svih strana opsjedaju oni koji bi nas htjeli odvući natrag k Rimu. Vi, mladi ljudi, koji danas sjedite preda mnom, budući ste vođe Crkve i države i ne znate na koje ćete se sve načine trebati boriti za njih u nadolazećim godinama. Hoćete li biti nepokolebljivi čak i ako budete suočeni sa smrću? Hoćete li braniti naše slobode od idolopoklonika i tirana koji nam ih žele oduzeti? Molim se za to da bude tako.”
Iz klupa iza mene začulo se kolektivno kretanje, zvuk nekoliko re¬dova mladića kako ponosno ustaju u znak odgovora na ovaj bojni po¬klič. Bilo je nešto uznemiravajuće u Underhillovu tonu; čuo se u njemu jedva potisnuti fanatizam, ali njegove su me riječi podsjećale na one Walsinghamove.
Rektorova homilija više je sličila predavanju nego propovijedi, iako sam s olakšanjem primijetio da je nadareniji za tumačenje tekstova nego za raspravljanje o idejama. Ali dok je govorio, toliko sam se izgubio u vlastitim razmišljanjima da nisam ni primijetio kad je izrekao zaključnu molitvu. Iz sanjarenja sam se prenuo tek kad me Godwyn ispričavajući se podbo laktom, a svi su oko mene ustali. Rektor i njegov zbor izašli su jedan za drugim van, a mnoštvo se komešalo i rastezalo pripremajući se za odlazak. Jedan mladić divlje riđe kose i lica posuta pjegama, koji je izgledao jedva dovoljno star da bude odvojen od majke, bio je zaokupljen poslom u prednjem dijelu kapelice - pospremio je opremu za bogoslužje, zatvorio veliku Bibliju na govornici i ugasio svijeće oko nas. Dok mi je prilazila, Sophia mi se nasmiješila i zaustila da nešto kaže, ali primijetivši kako smo se pogledali, majka ju je čvrsto uhvatila za lakat i odvela prema izlazu. Sophia sc još jednom osvrnula preko ramena, a učinilo mi se da joj na licu vidim molećiv izraz, no možda sam to umislio.
„Žao mi je što sam vas tako nepristojno podbo, doktore Bruno”, ša¬pnuo je Godwyn, a crvenokosi nam je dječak prišao i dao Godwynu za¬dnju treperavu svijeću, „ali mislio sam da vam je teško slijediti našu Knjigu zajedničkih molitava — naši vam se obredi vjerojatno čine jako čudnima.”
„Nisu toliko čudni”, odgovorio sam gledajući Sophiju kako mi izlazi iz vidokruga, a onda se sa smiješkom okrenuo natrag prema njemu, „na kraju krajeva, puno ste toga posudili od nas.”
Iz pristojnosti se kratko nasmijao.
„Ali recite mi, jeste li čuli kako dobro pjeva naš mali zbor?” veselo je upitao dok smo išli prema vratima, rukom štiteći svijeću od navale pro¬puha iz stubišta.
„Čuo sam i dvostruko veće zborove koji su pjevali psalme lošije od njih”, rekao sam iskreno.
„Aranžman je napravio maestro Byrd, osobni skladatelj Njezina Ve¬ličanstva”, rekao je zadovoljan pohvalom.
„I on je katolik, zar ne?”
Godwyn je izgledao užasnuto.
„Pa - da, jest, ali ne divim mu se zbog toga”, brzo je rekao. „Ako kraljica može tolerirati njegovu vjeru radi njegove glazbe, ne vidim zašto i mi ne bismo mogli.”
„Upravo tako. A i vaše je čitanje evanđelja zvučalo uistinu pjesnički”, dodao sam pobožnim tonom.
„Hvala. To je inače prorektorova dužnost, ali doktor Coverdale nije došao na jutarnje bogoslužje pa me rektor u posljednji čas zamolio da ga zamijenim.”
Nije pošao za gomilom studenata niz stubište, nego je otišao preko odmorišta do niskih drvenih vrata nasuprot ulazu u kapelicu, s rukom još uvijek savijenom oko svijeće, i pokazao mi da ga slijedim.
„Sjećam se da ste izrazili zanimanje za našu knjižnicu, doktore Bru¬no - želite li je sada pogledati kad ste već ovdje? Osim ako ne žurite na doručak, naravno”, dodao je. „Biste li pridržali ovo na trenutak?”
Dodao mi je svijeću i skinuo s remena svežanj ključeva te odabrao najveći.
„Bit će mi jako drago”, rekao sam slijedeći ga, iako me više zanimalo što mi može reći o Coverdaleu. „Dakle, doktor Coverdale je otputovao?”
„Pa, ako jest, nije me obavijestio o tome”, rekao je Godwyn nervo¬znim tonom te snažno okrenuo ključ u bravi i otvorio teška vrata, koja su zastenjala kao da se bune što ih uznemiravamo.
Sjetio sam se dječaka koji je došao po Coverdalea usred rasprave prethodne večeri i Cobbetove priče da se Coverdale vratio na fakultet kao da je u strašnoj žurbi. Bilo je čudno što Cobbett nije spomenuo da je ovaj opet izašao - osim ako se nekako iskrao tijekom noći ili rano uju¬tro. Pitao sam se ima li njegov nestanak ikakve veze s istragom ubojstva Rogera Mercera i s njegovim prijetnjama vezanim za moje svjedočenje.
„Čudno. Primijetio sam da je i blagajnik, gospodin Slythurst, također odsutan”, ležerno sam dodao.
Godwyn je odmahnuo rukom zatvarajući vrata za mnom.
„Slythurst je često na putu, to mu je u opisu posla — mora redovito obilaziti fakultetska imanja, a ona su razasuta po cijeloj zemlji; neka su udaljena i nekoliko dana jahanja. Vjerojatno je jutros otišao u Bucking¬hamshire jer ondje ima nekakvog posla, ali sutra bi se trebao vratiti. Evo - stigli smo.” Raširio je ruke nastojeći obuhvatiti svoje carstvo i uputio mi ohrabrujući smiješak, kao da me želi potaknuti da mu se divim ko¬liko i on.
Knjižnica je zauzimala prvi kat sjeverne zgrade s desne strane sre¬dišnjeg stubišta, točno nasuprot kapelici, ali malo manja od nje. Kao i u kapelici, pod joj je bio prekriven trstikom, a na stropu su bile drvene grede. Bila je uređena u stilu prošlog stoljeća, s dugačkim, povišenim stolovima za čitanje, za kojima su čitatelji stajali i proučavali velike ru¬kopisne knjige pričvršćene mjedenim lancima za mjedenu šipku koja je prolazila ispod stolova. Bila su po četiri takva stola na objema stranama knjižnice, pričvršćena za zid između lučnih prozora. Na obama krajevima prostorije uza zid su stajale drvene klupe, a u dnu je stajao malen pisaći stol, smješten ispod zadnjeg prozora koji je gledao na dvorište; Godwyn mu je prišao i pažljivo stavio ključeve kraj tintarnice, a onda se okrenuo prema meni da uzme svijeću.
„Koje vas knjige najviše zanimaju, doktore Bruno? Ili da vam najpri¬je pokažem naše najvrjednije rukopise?” upitao me preko ramena dok je smjerno prolazio uzduž prostorije, paleći svijeće u držačima na kraju svakog stola i u udubinama u zidu između prozora.
„Ovo zasigurno nije cijela vaša zbirka?” upitao sam pokazujući na knjige koje su bile lancima pričvršćene za stolove.
„O, ne, nikako - ovo su samo starije knjige koje, nažalost, moraju biti pričvršćene zbog straha od krađe te one kojima se studenti najčešće koriste. To su uglavnom djela skolastičke teologije i iznimno su vrijedne, a mnoge su od njih dar našega prvog dobročinitelja.”
„Dekan Flemyng; donio ih je sa svojih putovanja po Italiji”, rekao sam zamišljeno kimajući. ,,A gdje držite zabranjene knjige?”
Godwyn je problijedio i zagledao se u mene, a čelo mu se naboralo od zbunjenosti. Izgledao je gotovo prestravljeno.
„Ali mi ovdje ne držimo nikakve zabranjene knjige, doktore Bruno. Sto ste time mislili?”
„Ma dajte, gospodine Godwyn”, rekao sam ispruživši dlanove da po¬kažem kako ga nisam namjeravao uvrijediti. „Sve sveučilišne knjižnice u kojima sam bio drže neke knjige daleko od znatiželjnih studentskih očiju. Knjige za koje se smatra da ih samo profesori mogu razumjeti?” Bilo je očito da je Godwynu laknulo.
„O! Da, naravno - imamo nekoliko knjiga koje su dostupne samo profesorima i koje mogu posuditi i čitati u svojim sobama. Držimo ih u škrinjama u ovoj sobi ovdje.” Otišao je do vrata u zidu iza svog stola i otvorio ih, otkrivši malenu prostoriju pripojenu knjižnici. Iako je unutra bilo mračno, uz pomoć slabašna svjetla njegove svijeće uspio sam razabra¬ti nekoliko velikih sanduka koji su stajali uza zidove. „Na trenutak sam pomislio da pitate za heretičke knjige”, dodao je, nelagodno se nasmijavši.
„Ne, ne - shvatio sam da su ih prije nekog vremena iskorijenili kra¬ljičini delegati.”
Kimnuo je pomalo tužno.
„Godine 1569. dogodila se velika čistka sveučilišnih knjižnica. Od¬neseno je sve što je preživjelo prethodne čistke za vladavine oca Njezina Veličanstva, a onda i njezina brata i sestre. Govoreći među nama, doktore Bruno, te knjige nisu bile ništa više heretične od bilo koje druge knjige, ali velika se sumnja nadvila nad sveučilište nakon katoličkog preporoda za vladavine Krvave Mary i fakulteti su morali izbaciti sve što je u sebi imalo i trunku krivovjerja. Ovdašnje su zbirke tada, nažalost, opustošene.” „Pojam hereze mijenja se u predvidivim intervalima, ovisno o tome tko se zatekne na vlasti”, složio sam se. „Ali što se dogodilo s knjigama koje su proglašene opasnima?”
Blijedo me pogledao, kao da o tome nikada nije razmišljao. „Pretpostavljam da su spaljene, a ako jesu, to nije učinjeno javno. Sumnjam da su se mogle otvoreno prodavati nakon što su završile na popisu zabranjenih knjiga. Tada sam bio student pa sam bio samo ma¬glovito svjestan što se događa - bio sam previše zaokupljen znojenjem nad grčkim i pokušajima da ne razmišljam o djevojkama. Ali da sam vidio spaljivanje knjiga, toga bih se sjećao.” S dragošću se nasmiješio pri pomisli na mladoga sebe. „Trebali biste pitati Williama Bernarda - on je bio knjižničar u to vrijeme.”
„Stvarno?” Ovo mi je uistinu bila vrijedna informacija i učinilo mi se čudnim što Bernard to nije spomenuo tijekom naše rasprave o knjigama za rektorovim stolom moje prve večeri ovdje. Krv mi se ubrzala; je li taj naprašiti starac možda negdje imao tajno skrovište knjiga koje su pro¬glašene preopasnima za umove mladih ljudi predodređenih da oblikuju budućnost Engleske? I ima li ikakve šanse da je gotovo stotinu godina ranije dekan Flemyng od izvjesnoga firentinskog knjižara između osta¬log kupio i rukopis čije vrijednosti nije bio svjestan, ali čije je postojanje William Bernard jako gorljivo osporavao?
Duboko sam disao pokušavajući ne odati koliko sam uznemiren. Vjerojatno bi bilo previše nadati se da je rukopis koji tražim ovdje, ali nije bilo izvan granica mogućega. Ako je itko znao je li neka nepopisana grčka knjiga bila dio dekanove originalne ostavštine, to je bio William Bernard, koji je na fakultetu bio dulje od ikoga i koji je čitao grčki pa bi
točno znao što drži u rukama ako bi na nju naišao. Bio bi izazov uvjeriti ga da se povjeri strancu; starac je bio lukav kao lasica, a već sam mu bio sumnjiv zbog svojega očitog neposluha prema svim vjerama.
Godwyn je završio s paljenjem svijeća i okrenuo se prema meni, skla¬pajući ruke kao nervozan domaćin.
„Možda biste željeli vidjeti naš primjerak Ciceronove De Officiiss! koju je dekan Flemyng vlastoručno prepisao?” započeo je, pokazujući na jedan od stolova u dnu prostorije. „Palim svijeće iako je nedjelja zato što je mnogi studenti i profesori vole provesti ovdje učeći u tišini. Studenti ne smiju nositi knjige u svoje sobe, znate.”
„Imate li kojim slučajem primjerak Foxeove knjige u svojim zbirkama za posudbu?” upitao sam dok sam išao za njim, što ležernije sam mogao.
„Djela i spomenike?” Izgledao je iznenađeno. „Da, imam izdanje iz 1570., drugo po redu, iako je možda trenutačno posuđena - jeste li je željeli vidjeti?”
„Smijem li? Poželio sam je nastaviti čitati nakon rektorove jutrošnje propovijedi.”
„Slobodno je pročitajte”, rekao je sa sumnjom u glasu, „ali bojim se da Foxe nije previše naklonjen pripadnicima vaše vjere. No morat ću vas za¬moliti da je pogledate ovdje u knjižnici — samo profesori smiju posuđivati knjige, znate. Tako imamo barem neko jamstvo za slučaj da se oštete.”
„Knjige ili profesori?” upitao sam.
Godwyn se pristojno nasmijao i odveo me do jednog od velikih dr¬venih sanduka u maloj stražnjoj sobi. Kad je čučnuo da izvadi hrpu knji¬ga, primijetio sam manju škrinju uguranu u kut i zaključanu lokotom. Godwyn je pažljivo poslagao knjige na pod, a onda ponovno posegnuo u škrinju i dao mi debelu knjigu s jednostavnim platnenim uvezom.
„Vidio sam primjerak u knjižnici u Parizu”, rekao sam vrteći knjigu u rukama, „ali nisam je detaljno pročitao. Rektorova propovijed pobu¬dila mi je apetit. A pripovijetka o Ignaciju - je li i ona među pričama o prvim mučenicima?”

________________
15 O dužnostima (nap. prev.).

„Jest, svakako - prvih deset progona pod Rimljanima”, rekao je blago nagnuvši glavu kao da mu je moje pitanje čudno. „Svi su u prvoj knjizi.”
U tom su se trenutku otvorila vrata i sve su svijeće na stolovima zatreperile, a riđokosi mladić koji je ranije pospremao kapelicu provirio je unutra i nervozno se nakašljao.
„Gospodine Godwyn? Rektor Underhill želi razgovarati s vama o jednoj privatnoj stvari ako imate vremena.”
Godwyn je nervozno pogledao prema meni, a onda opet prema dje¬čaku.
„Neće vam smetati ako na trenutak izađem, doktore Bruno? Siguran sam da se mogu pouzdati u vas da nećete ukrasti knjige.” Nervozno se nasmijao.
Odmahnuo sam rukom, jedva čekajući da proučim Foxea.
„Knjige su vam sigurne u mojim rukama, gospodine Godwyn.”
„Smijem li vas onda zamoliti da pričekate dok se ne vratim?” Izgle¬dao je zabrinuto. Obećao sam mu da ću čuvati to mjesto životom i on je pošao za riđokosim dječakom, nervozno se osvrnuvši pri izlasku i polako zatvorivši vrata za sobom.
Smjestio sam se za Godwynov veliki stol i otvorio Foxeovu Knjigu prvu, ali u tom sam trenutku uočio da je knjižničar zaboravio svoj sve¬žanj ključeva. Na pamet mi je pala ideja. Bacio sam pogled na vrata, a zatim zgrabio ključeve i među njima našao mali željezni ključ koji je po veličini mogao biti ključ za lokote. Otišao sam do stražnje sobe, kleknuo kraj zaključane škrinje i ugurao ključ u lokot; na moje iznenađenje, glat¬ko se otvorila i otkrila hrpu crne tkanine. Izvadio sam je i ustanovio da je to akademska odora koja je služila da skrije knjige ispod nje. Uzeo sam knjigu s vrha; bila je uvezana u staru teleću kožu i krhka na dodir, a kutovi su joj bili iskrzani. Ugledavši naslovnicu, naglo sam udahnuo i instinktivno opet provjerio jesam li sam.
Bio je to primjerak knjige Deset razloga pogubljenog isusovca Edmun¬da Campiona, a tiskarska oznaka pokazivala je da je stigla iz Rheimsa. Nije bilo nikakve sumnje da je ova knjiga, Campionova čvrsta obrana katoličke vjere, zabranjena u Engleskoj, a pogotovo u Oxfordu. Ispod nje pronašao sam druge tekstove i knjižice jednako tako odbojne engle¬skim vlastima, koje su napisali Robert Parsons, William Allen i ostali europski katolički pisci. Bilo mi se ubrzavalo dok sam ih listao, a onda me prenulo škripanje drveta u knjižnici iza mene i sjetio sam se da će se Godwyn uskoro vratiti. Brzo sam pretražio škrinju do dna, ali nije bilo knjiga na grčkom; ovo su bile zabranjene knjige druge vrste. Brzo sam ih vratio unutra i pokrio ih odorom, a onda užurbano zaključao lokot i vratio ključeve pa brzo sjeo za Godwynov stol u slučaju da se vrati.
Usredotočio sam pozornost na Foxea, brzo listajući stranice tražeći pripovijest o Ignaciju. Nije mi je bilo teško pronaći; na četrdeset še¬stoj stranici pronašao sam što sam i očekivao - rupu u papiru dužine dvaju tiskanih redaka, toliko uredno izrezanu da je okolni tekst ostao netaknut.
Nedostajao je samo tekst koji mi je gurnut ispod vrata, a rez je bio tako precizan da je mogao biti napravljen samo knjigovežnim nožem ili nekim sličnim sredstvom. Ili perorezom, palo mi je iznenada na pamet kad sam ugledao Godwynovo pero i tintarnicu na stolu pred sobom. Ali to i ne bi previše ograničilo potragu; svi na fakultetu sigurno imaju po jedan takav nož.
Kvaka je škljocnula i Godwyn se ponovno pojavio. Zatvorio je vrata za sobom odmahujući glavom.
„Žao mi je što sam vas napustio, doktore Bruno — rektor Underhill želio je razgovarati o tome koje bismo knjige jadnog Rogera Mercera trebali dati u knjižničnu zbirku. Jeste li pronašli što ste tražili?” ljubazno je upitao.
„Bojim se da su vam se štakori dokopali knjiga, gospodine Godwyn”, odgovorio sam mahnuvši mu da priđe bliže. Otvorio sam knjigu na uni¬štenoj četrdeset šestoj stranici i držao je rastvorenu pred njim. Skrenuo je pogled s mene na knjigu ne shvaćajući odmah što mu pokazujem, a onda mu je mlohavo lice preplavio bijes.
„Ali tko bi učinio ovakvo nešto?” uzviknuo je, a onda se osvrnuo preko ramena kao da ga je netko mogao čuti. „Kako ste znali...”
„Retke koji nedostaju pronašao sam sinoć ispod svojih vrata.”
„Ali - zašto?" Godwyn je nastavio buljiti u mene kao da se boji da sam sišao s uma.
„Pogledajte odlomak”, šapnuo sam.
Primaknuo je knjigu očima i preletio stranicu. Kad je podignuo glavu i ponovno me pogledao, izgledao je potpuno šokirano.
„Ignacije”, šapnuo je. „Ja sam žito Kristovo - ne znam kako točno ide, ali taj dio nedostaje, zar ne? Nešto o zubima divljih zvijeri.”
Kimnuo sam. Ponovno je pogledao knjigu i oprezno izdahnuo, kao da pokušava kontrolirati svoju reakciju.
„Aha. Mislite da se to odnosi na Rogerovu smrt?”
„Mislim da me onaj tko mi je poslao te retke želi navesti na taj za¬ključak, da.”
Zatvorio je knjigu i namrštio se, a bore na čelu pretvorile su mu se u duboke brazde.
„Zašto vi, doktore Bruno, ako nisam previše nepristojan?”
Ponovno sam zastao, nesiguran koliko da mu otkrijem.
„Ja sam među prvima stigao u Gaj jučer ujutro nakon što je doktora Mercera napao onaj pas.” Još sam više utišao glas dok nije postao jedva čujan. „Na temelju onoga što sam vidio, sugerirao sam da njegova smrt možda nije nesreća.”
Godwynove su se oči širile dok mu obrve gotovo nisu nestale s lica.
„Ali - rekli su da su vrata bila otključana - da je divlji pas zalutao unutra - ”
„Vaši kolege nisu oduševljeno prihvatili moju teoriju. Ali čini se da me netko drugi želi učvrstiti u uvjerenju da je ova smrt isplanirana.” Pokazao sam na knjigu u njegovim rukama. Godwyn je promotrio korice s takvom nevjericom kao da su naglas progovorile, a onda je upro pogled u mene.
„Vi mislite da netko želi reći da je Roger mučeni"
„Ne znam”, rekao sam. „Netko zasigurno želi da primijetim da je umro na sličan način, ali zašto bi doktor Mercer bio smatran mučeni¬kom?”
Godwyn me dugo gledao u tišini, a pitanje koje sam prošaptao vi¬sjelo je u zraku.
Naglo je odmahnuo glavom. „Ne znam."
„Tko ima pristup knjigama u stražnjoj sobi?" pitao sam.
„Pa, svi profesori imaju ključ od knjižnice, ali ne bi trebali posuđi¬vati knjige, a da me ne obavijeste i upišu se u glavnu knjigu. Studenti se knjižnicom mogu koristiti samo kad sam ja nazočan da ih držim na oku, ali - pa, nisam u tome uvijek onoliko savjestan koliko bih mogao biti.” Na trenutak je izgledao kao da se osjeća krivim. „Ako moram nakratko izaći, a ovdje nekoliko studenata marljivo radi, čini se okrutno izbaciti ih van, makar i nakratko. Ionako ne mogu baš tako lako ukrasti knjigu pa bih im povjerio da pripaze na knjižnicu.”
„Pa izgleda da je vaše povjerenje u nekoga bilo promašeno”, rekao sam.
Godwynovo se lice smrknulo, kao da je tek sada shvatio težinu po¬vrede knjižnične imovine.
„Ali bio sam u knjižnici do petnaest do pet jučer popodne, a onda sam zaključao i otišao na raspravu zajedno sa studentima koji su bili ovdje.”
,,I niste ostavljali knjižnicu bez nadzora prije tih petnaest do pet?”
„Svatko bi pomislio da ste sudac, doktore Bruno, sa svim tim vašim pitanjima”, rekao je nastojeći se nasmiješiti, ali u očima mu se vidio oprez. „Možda sam morao otići na zahod tijekom tog vremena, stvarno se ne sjećam, ali siguran sam da nisam izbivao dovoljno dugo da bi netko us¬pio napraviti ovo? Lupio je dlanom po koricama Foxeove knjige. „Ovo je napravljeno vrlo pomno, ne mislim da je netko to napravio na brzinu pogledavajući preko ramena cijelo vrijeme.”
„Nije”, složio sam se. ,,A nitko nije mogao ući dok ste vi bili na ra¬spravi?”
„Pa, kao što rekoh, svi profesori imaju ključeve, ali i oni su bili na raspravi”, rekao je, ali dok je to govorio, maknuo je pogled u stranu.
Svi osim Jamesa Coverdalea, pomislio sam, ali njega sam već isključio jer se on najviše trudio da me odgovori od teorije o ubojstvu.
„Više nitko nema ključ?”
„Samo rektor. Oh - i dakako - ” Ovdje je zastao i činilo se kao da mu je neugodno.
„Tko?” inzistirao sam.
„Gospa Sophia ponekad se koristi očevim ključevima”, rekao je sta¬vivši šaku na usta kao da će zakašljati. „Ona si umišlja da može biti jed¬nako dobar student kao i bilo tko drugi, a on joj ugađa u tome. Zato što je izgubio sina, pretpostavljam - ali to je, naravno, njegova stvar.” Od¬mahnuo je glavom. „Da se razumijemo, kad bih imao kćer, ne bih joj davao takvu slobodu jer ženski um nije stvoren za učenje i priznajem da se brinem za njezino zdravlje - ali zahvalan sam što joj dopušta da dolazi samo onda kad studenti najvjerojatnije nisu ondje. Inače bi svi slinili za njom kao psi kad se tjeraju, doktore Bruno, a ne želim da se knjižnicom koriste za takve stvari. No budući da ima svoj ključ, može dolaziti dok su mladići na predavanjima.”
„Dolazi li u knjižnicu dok vas nema ovdje da je nadgledate?”
„Pa, pretpostavljam da dolazi”, rekao je Godwyn kao da on nad tim nema nikakve kontrole. „Ako ima očevo dopuštenje, ne mogu mu ja proturječiti. Osim toga, ona neće krasti knjige, zar ne?”
Ne, pomislio sam, ali je li možda sinoć upotrijebila ključ i ušla unutra znajući da će svi biti na Teološkom fakultetu više od sat vremena? Nije ni na koji način pokazala da prepoznaje citat kad sam joj ga spomenuo, ali to samo po sebi ne dokazuje da ništa nije znala. Ali zašto bi mi, pobogu, Sophia pisala anonimno, a onda hinila da ništa ne zna kad je imala pri¬liku sa mnom nasamo o tome razgovarati? Osobi koja mi je pisala očito je bilo jako stalo da ne bude identificirana kao izvor tih informacija, ko¬liko god oskudne bile. Je li moguće da je Sophia znala nešto o nekome na fakultetu, ali ga nije mogla otvoreno prokazati? Je li taj netko možda njezin vlastiti otac?
„Hvala vam, gospodine Godwyn”, rekao sam i ustao sa stolca u na¬mjeri da odem.
,,Oh, ali još vam nisam pokazao naš ilustrirani rukopis pisama svetog Ciprijana, koje je dekan Flemyng također donio iz Firence”, započeo je, a u očima mu se vidjela sjenka razočaranja. Promotrio sam mu lice dok sam se ispričavao što odlazim, razmišljajući kako mu te velike melanko¬lične oči licu daju izraz razoružavajuće iskrenosti. Ali sad sam znao da i Godwyn krije neke svoje tajne i podsjetio se da ne smijem vjerovati licu
koje bilo tko od njih pokazuje preda mnom ili pred svijetom. Kako mi je William Bernard one prve večeri znakovito rekao: nitko u Oxfordu nije onakav kakvim se čini.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:36 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
IX

Pokušavajući srediti misli, izašao sam u dvorište, koje je sada bilo oba¬sjano nesigurnom treperavom sunčevom svjetlošću - prvom koju sam vidio od odlaska iz Londona. Pruge oblaka još uvijek su se razvlačile po nebu, ali činilo se da je ona odlučna kiša od protekla tri dana privremeno posustala. Sat iznad ulaza u stubište prema kapelici i knjižnici pokazi¬vao je da je prošlo tek osam i pol; fakultet se doimao zloslutno mirnim.
Zastao sam pogledati prema prozorima rektorova stana, pitajući se koja bi soba mogla biti Sophijina i kako da nađem načina da je danas opet vidim usprkos izravnoj zabrani njezina oca, a onda sam opsovao iznenada se sjetivši da sam napola obećao Sidneyju da ću poći s njim i vojvodom Laskijem u lov u Shotoversku šumu. Odlučio sam otići do Christ Churcha i osobno mu se ispričati. Znao sam da će biti ljut i uistinu sam suosjećao s njim što će imati Poljaka za vratom od jutra do mraka, ali teško da bih bio od koristi bilo kojoj lovačkoj družini, čak i da nisam toliko zaokupljen pokušajima da pronađem ubojicu. Nisam bio nadaren za muške sportove, a nisam ni imao prilike naučiti ih u mladosti kao on. Sidney se može raspitati o lovačkim psima dok je ondje; zaključio sam da će za napredak istrage biti korisnije da ostanem u gradu. Dvojica ljudi čije sam povjerenje najviše želio steći bili su Thomas Allen i doktor William Bernard; obojica su, pretpostavljao sam, znala barem nešto o tajnoj kato¬ličkoj mreži, koja bi mogla biti povezana s Mercerovom smrti, no bilo mi je jasno da mi, ako imaju takvih kontakata, njih neće tako olako odati.
Nevoljko sam se vratio u svoju sobu i ondje se temeljito oprao hladnom vodom, budući da na Oxfordu nisu imali ništa tako civilizirano kao što je kupaonica, a onda sam se prisjetio da bih trebao pitati Cobbetta gdje mogu naći fakultetskog brijača da mi skrati bradu i pralju da mi opere košulje jer se činilo da ćemo ostati ovdje još barem tri dana. Crijeva su mi krčala dok sam se oblačio; glad mi se prišuljala dok sam se prao pa sam uzeo Walsinghamovu kesu iz putne torbe i objesio je o remen od¬lučivši izaći u grad i pokušati pronaći mjesto gdje će mi htjeti poslužiti jelo u ova doba u nedjelju.
Kad sam izašao iz stubišta, dvorište je bilo prazno i činilo se neobič¬no mirnim; izgleda da studenti ne izlaze previše nedjeljom. Upravo sam htio otići do stražarnice kad je iz svojeg stubišta u zapadnoj zgradi izašao Gabriel Norris noseći kožnatu torbu prebačenu preko jednog ramena. Instinktivno sam koraknuo natrag u sjenu kako bih izbjegao daljnje ra¬sprave s njime o tome što se smije, a što se ne smije reći u istrazi. Bio je sav odjeven u crno, ali i ovako izdaleka bilo je očito da su mu kaputić i hlače od satena skupoga kroja, a oko ramena je nosio kratak ogrtač koji je svjetlucao baršunastim sjajem. Na trenutak se osvrnuo po dvorištu, ali činilo se da me nije primijetio još uvijek napola skrivena, a onda je brzim korakom nastavio prema glavnoj kapiji. Njegova žurba bila mi je neobična; prisjetio sam se da je odbio Sidneyjev poziv da danas odu u lov i pitao sam se koja bi druga obveza mladom čovjeku mogla biti privlačnija od toga? Tad sam zaključio da bi ga bilo zanimljivo pratiti jer sam ionako plani¬rao poći u grad. Nakon njegova priznanja o noćnim izletima i glasina o njegovim sklonostima, koje mi je prenio Lawrence Weston, napola sam se nadao da ću ga uhvatiri na nekom zabranjenom sastanku i dokazati da je Westonova teorija točna. A onda, ako bi se pojavio pravi trenutak, mogao bih te dokaze upotrijebiti da zauvijek odvratim Sophiju od njega - ako je on uistinu taj ravnodušni objekt njezine ljubavi.
Dao sam mu nekoliko trenutaka da se dovoljno udalji kako ne bi pri¬mijetio da ga slijedim. Mahnuvši Cobbettu kroz njegov maleni prozor, provirio sam oprezno kroz glavnu kapiju u Ulicu St. Mildred i vidio da je Norris već dosta odmaknuo, hodajući brzim korakom prema sjeveru u smjeru Jesus Collegea. Morao sam napola poskakivati da bih držao korak s njim, hodajući uza zid Exeter Collegea dok smo prolazili kraj njega, ali ne toliko blizu da bi izgledalo da radim išta drugo osim što se ležerno šetam ako bi se slučajno okrenuo i zapazio me.
Ulica je bila zatrpana blatom nakon one kiše prethodnih dana, a Norris je s gađenjem zaobilazio najgore rupe i lokve, zastavši u jednom trenutku da iznervirano obriše blato koje ga je poprskalo po finim kožnatim čiz¬mama. Na križanju Ulice St. Mildred i Ulice Sommer bez oklijevanja je skrenuo desno, a nakon što sam na trenutak zastao, krenuo sam i ja za njim držeći se sjene starih gradskih zidina koje su mi se izdizale slijeva poput kakve tvrđave. Na ulici je bilo malo ljudi, samo dva ili tri para koji su u svojoj najboljoj odjeći vjerojatno krenuli u jednu od mnogih gradskih župnih crkava. Zvona su ječala negdje ispred nas, najavljujući bogoslužje.
Moja je lovina hodala odlučno kao da ima zakazan sastanak, ali u njegovu držanju nije bilo ničega sumnjivog, ničega što bi navodilo na pomisao da je njegovo odredište imalo neobično ili da nije želio da ga netko vidi; nije ni hodao kao da je torba koju nosi teška, koliko god ve¬lika bila. Potisnuo sam jezu dok smo prolazili uza zid Teološkog fakul¬teta nama zdesna, a samo malo dalje, nasuprot ulazu u ulicu na čijem je natpisu stajalo Ulica Catte, skrenuo je prema malenoj kapiji u gradskim zidinama, pored male kapelice. Zadržavši se u sjenkama kuća nasuprot kapiji, počeo sam se osjećati pomalo budalasto zbog svoje tajne potjere.
Izvan gradskih zidina protezala se široka avenija s malobrojnim ku¬ćama koje su stajale uz cestu, niske i otrcane, svaka okružena zaraslim komadom zemlje i voćnjakom koji se protezao dalje nego što sam mogao vidjeti. Tlo je bilo izrovano kotačima kola i konjskim potkovama. Gledao sam Norrisa kako prelazi cestu i skreće lijevo, s torbom preko ramena, mimo reda bijednih nastambi prema otvorenim poljima. Ovdje je bilo teže pronaći zaklon pa sam zaostajao kako bi se među nama stvorila veća udaljenost i držao se sjenki gradskih zidina; ipak, da se okrenuo, ne bih se mogao skriti. Nakon kojih deset minuta Norris je opet skrenuo lije¬vo niz široku cestu okruženu voćnjacima i poljima i tu sam razmišljao da se okrenem i vratim natrag jer sam bio prisiljen izaći iz sjene zida, ali znatiželja mi se rasplamsala. Uz cestu gotovo da i nije bilo zgrada; jedina građevina koja se vidjela naprijed bio je zdepast toranj male crkve, a kad sam se približio, vidio sam da je jako stara. Norris je zaobišao crkvu, a iza nje se uzdizao blijedi kameni zid impresivne farmerske kuće na tri kata, s prozorima sa zabatom na krovu, a posjed je bio ograđen visokim zidom od istog tog žućkastog kamena. Stajao sam iza ugla crkve i gledao Norrisa kako prilazi vratima u tom zidu sa strane kuće; ubrzo ga je netko pustio unutra, ali nisam vidio tko.
Tada nisam imao drugog izbora nego okrenuti se i vratiti se istim putem natrag, koreći se što sam prešao taj uzaludni put. Priznajem da bi me oduševilo da sam vidio Norrisa kako se sastaje s nekim mladim seoskim momkom, ali na tom se putu ništa zanimljivo nije dogodilo; bilo je za očekivati da mladi bogataš ima poznanstva među uglednim oxfordskim porodicama, a ova je kuća izgledala kao da pripada bogatim ljudima. Nisam saznao ništa korisno i tek kad sam u povratku prolazio kraj polja, ovaj put bez žurbe i upijajući mirise mokre zemlje i svježeg li¬šća koji su dopirali do mene iz voćnjaka, sjetio sam se da mi je Lawrence Weston rekao da Norris drži konja izvan gradskih zidina. Vjerojatno je krenuo na jahanje, a ja sam bio uistinu zahvalan što me nije uhvatio kako ga uhodim i što nisam morao objašnjavati vlastitu glupost.
Ali godio mi je ovaj zrak nakon kiše i osjećaj slobode u seoskom kraju izvan gradskih zidina nakon tjeskobne skučenosti Lincoln Collegea, sa svim njegovim intrigama i prikrivenom zlobom, koji su doveli do smrti jadnog Rogera Mercera. Nije mi se žurilo vratiti u to zazidano dvorište sa svim tim prozorima nalik na neprijateljske oči koje prate svaki moj potez pa sam odlučio poći natrag duljim putem oko gradskih zidina kako bih vidio Što više okolice dok tražim gostionicu gdje bih mogao pojesti nešto toplo.
Bio sam gotovo u ravnini sa starom crkvom Svete Marije Magda¬lene kad sam se našao pokraj nakrivljene kuće koja je izgledala kao da je nekada možda bila krčma, ali sada je bila potpuno oronula. Snažan udar vjetra prohujao je ulicom i razasuo posljednje preostale cvjetove s obližnjeg drveća. Trznula me snažna škripa odozgor i ugledao sam sta¬ri natpis kako se silovito ljulja na zahrđalim šarkama, ječeći kao da će se svaki čas otkvačiti. Tad sam ustuknuo kriknuvši od užasa - iako je boja na znaku bila izblijedjela i već toliko oljuštena da je bilo teško ra¬zabrati sliku, ona je prikazivala kotač sa žbicama, identičan simbolu iz kalendara Rogera Mercera i s astronomskog dijagrama koji su mi ugu¬rali ispod vrata.


Nisam očekivao ni da će se vrata moći otvoriti jer kuća je sprijeda izgledala potpuno zapušteno, ali kad sam okrenuo kvaku, uz škripu su se otvorila. Ugledao sam prostoriju niska stropa koja je mirisala na plijesan i vlagu, a u njoj se nalazilo nekoliko klimavih stolova i klupa. Jeza je prožimala zrak; kamin koji je ispunjavao jedan zid bio je zatrpan hladnim pepelom, a šačica gostiju prigušeno je razgovarala zgrbljena nad vrčevima piva kao da su napola posramljeni što su na ovakvom jednom mjestu. Nije to bilo svratište za putnike. Nježno sam zatvorio vrata za sobom i sjeo za stol u prljavom kutu pokraj otvora za posluživanje. Krv mi je lupala u prsima jer sam bio svjestan da sam svojim ulaskom pri¬vukao pažnju ostalih gostiju. S drugog kraja prostorije u mene su zurila četvorica muškaraca i došaptavala se prekrivajući usta rukama. Iznena¬đeno sam primijetio da se među njima nalazi i onaj boginjavi čovjek bez ušiju kojeg sam vidio ispred Teološkog fakulteta prije rasprave i za kojeg sam bio siguran da ga je James Coverdale prepoznao. „Nitko bitan”, rekao je tada Coverdale. Bezuhi čovjek nije sudjelovao u tom mrmljanju njegova društva, samo me netremice promatrao preko njihovih glava, hladnim, drskim pogledom kao da me poznaje. Na trenutak se moj po¬gled susreo s njegovim, a onda sam ga brzo skrenuo u stranu primijetivši da su mu i oči jednako dojmljive kao i lice: toliko svijetloplave i prozirne da se činilo kao da su osvijetljene iznutra, kao što sunce sja kroz vodu u Napuljskom zaljevu.
Bio sam tako zbunjen njegovim pogledom da sam pognuo oči u stra¬hu da ne izazovem kakav sukob, ali bilo je očito da ovo nije mjesto na kojem stranac može u miru popiti piće a da njegova nazočnost ne po¬budi prešutnu, ali ipak opipljivu reakciju. Kad sam ponovno podignuo pogled, kršna žena od kojih četrdeset godina u umrljanoj pregači stajala je preda mnom prekriženih ruku. Prosijeda kosa u rezancima bila joj je začešljana unatrag otkrivajući četvrtasto lice i sumnjičave oči.
„Što biste željeli, gospodine?”
„Vrč piva?”
Kratko je kimnula, ali nastavila je stajati preda mnom i odmjeravati
me.
„Niste mi poznati, gospodine. Što vas je dovelo u Katarinin kotači” „Bio sam gladan, vidio sam vaš natpis i svratio nešto pojesti.”
Oči su joj se još više suzile.
„Čini mi se da niste odavde.”
„Rođen sam u Italiji”, rekao sam, uputivši joj najiskreniji mogući po¬gled. Napućila je usnice i kimnula.
„Papin prijatelj?”
„Ne osobni”, rekao sam, a lice joj se napokon malo smekšalo i goto¬vo se nasmiješila.
„Znate što želim reći, gospodine.”
„Ovisi li o mojem odgovoru hoćete li mi donijeti pivo?”
„Samo želim biti sigurna da nam ovamo dolaze pravi ljudi.” Osvrnuo sam se po krčmi; teško bi bilo zamisliti nezdraviju hrpu lju¬di. Podsjetilo me to na ona drumska svratišta kojima sam se bio prisiljen koristiti dok sam bježao iz San Domenica.
„Odgojen sam kao pripadnik Rimske crkve", rekao sam mirno. „Ne znam čini li me to pravom osobom, ali uvjeravam vas da ne utječe na stanje moje lisnice.”
Činilo se da se slaže s time i napola se okrenula kao da će otići. „Kako se zovete?” upitala je kao da se toga tek sad sjetila.
„Filippo”, rekao sam, iznenađen lakoćom s kojom sam ga izgovorio, gotovo automatski. Možda mi je to ostalo od godina koje sam proveo kao bjegunac i predstavljao se krsnim imenom, znajući da bi za mene bilo kobno da odam svoj pravi identitet. Ovdje, u ovoj sumornoj krčmi gdje su me gledali postrance i mrmljali, nagonski sam osjetio tu istu potrebu za oprezom. „Filippo Nolano.”
Činilo se da je gazdarica zadovoljna. Kimnula je, spustila ruke i blago se nagnula, što je izgledalo gotovo kao naklon.
„Joan Kenney, udovica, vama na usluzi. Hoćete li nešto pojesti, gos¬podine?”
„Što nudite?”
„Varivo”, rekla je odrješito.
Tada sam već dovoljno dugo bio u Engleskoj da bih znao kako je varivo zapravo muljava mješavina zobene kaše i soka koji je ostao od pir¬janja mesa - nešto čime bi se trebala hraniti stoka, ali u Engleskoj je to bio nezaobilazan dodatak svakom jelu.
„Nemate mesa?” optimistično sam upitao. „Nedjelja je.”
„Imamo varivo, gospodine. Uzmite ili ostavite.”
Nevoljko sam rekao da ću je uzeti.
„Humphrey!” viknula je i otvorila su se vrata pokraj otvora za po¬služivanje, a kroz njih je ušao mladić svijetle kovrčave kose s prljavom krpom u rukama. Iako je bio u dvadesetima i visok barem metar i osamdeset, pogledao je prvo gazdaricu, a onda i mene onim praznim otvorenim pogledom djeteta koje vam želi udovoljiti pa sam pretpo¬stavio da je zaostao.
„Donesi gospodinu Nolanu varivo i vrč piva što brže možeš i nemoj da ti padne na pamet smetati mu svojim dosadnim brbljanjem”, okosila se, a Humphrey je mahnito kimao glavom pretjerano je pomičući gore-
dolje kao što djeca rade i gledao gazdaricu vrteći krpu u rukama. „On je Velšanin”, mrko je dodala gazdarica, kao da će time nešto objasniti.
Dječak je nestao u kuhinji, a žena je otišla na drugi kraj sobe i na¬gnula se nad stol kako bi nešto prišapnula bezuhom čovjeku, koji joj je primaknuo glavu i mudro kimao ne skidajući pogled s mene.
Humphrey se ubrzo vratio sa zdjelom mlakog sivog mulja, kojim je poprskao pola stola, i drvenom čašom piva s tankim slojem masti na vrhu. Stao je kraj stola i energično mi se smiješio.
„Hvala”, naposljetku sam rekao, a budući da ni tad nije otišao, pitao sam se trebam li mu dati napojnicu.
„Vi ste iz Italije?” upitao je veselim glasom, čučnuvši kako bi mi bio u razini očiju i promatrajući me glave nagnute na stranu.
„Tako je”, rekao sam prčkajući po sadržaju zdjele komadićem kruha. Jelo se već bilo zgrušalo.
„Recite onda nešto na talijanskom”, rekao je Humphrey tražeći da ga zadivim, kao što bi dijete moglo tražiti od uličnog opsjenara. Razmi¬slio sam jedan čas.
„Non darei questo cibo nemmeno al mio caneA”, rekao sam ljubazno se smiješeći, ali ispod glasa, za svaki slučaj. Oči su mu zasjale u čudu kao da sam iz zraka izvukao novčić i lice mu se raširilo u osmijeh.
„Sto to znači?”
,,Oh - teško je prevesti doslovno. Bila je to pohvala vašoj slasnoj hrani.”
Nagnuo mi se toliko blizu da mi je dahom škakljao uho. Snažno je smrdio na luk.
„Ne znam talijanski”, šapnuo je, „ali znam latinski.”
„Svaka čast”, ugađao sam mu očekujući hrpu besmislica jer je ne¬moguće da je priglupi konobar uistinu učio latinski. Snažno je zakimao ozbiljna lica.
„Ora pro nobis17”, prosiktao mi je u uho, a onda se povukao i proma¬trao me sav ponosan na sebe očekujući da ga pohvalim.
__________________________________
16 Ovu hranu ne bih ni svom psu dao (nap. prev.).
17 Moli za nas (nap. prev.).

Osjetio sam kako su mi se oči raširile i trudio sam se da zadržim mi¬ran izraz lica; blijedo svjetlo razumijevanja počelo je obasjavati pitanja koja su mi se vrtjela po glavi.
„Odlično, Humphrey - znaš li još nešto?” šapnuo sam mu. Zasjao je i ponovno se nagnuo, ali u tom je trenutku odjeknuo gazdaričin kreštavi glas.
„Humphrey Pritchard! Jesam ti rekla da ostaviš jadnog gospodina na miru? Nemaš niš’ za radit’? Ne želi on slušat’ tvoje budalaštine — pusti ga da u miru uživa u jelu.”
Nakon ovog izraza neutemeljenog optimizma, iznenada se pojavila Humphreyju kraj ramena, lagano ga lupila po zatiljku i gurnula ga prema kuhinji. Iako je bio dvostruko veći od nje, lice mu se zgužvalo od krivnje i odjurio je, bijedno pogrbivši svoje veliko tijelo.
Gazdarica je obrisala ruke o pregaču i usiljeno se nasmiješila.
„Nije govorio ništa, uh - uvredljivo, nadam se?” upitala je, ali učinilo mi se da sam joj osjetio trunku nervoze u glasu.
„Ni najmanje”, rekao sam. „Samo me pitao je li hrana u redu.”
Oči su joj se suzile.
,,I, je li?”
„Mhm. Hvala.”
Gledala me nekoliko trenutaka kao da želi još nešto dodati, a onda je kratko kimnula i nestala u kuhinju, odakle sam čuo prigušene glasove - nju kako kudi jadnog Humphreyja, a njega kako negoduje.
Ručak mi nije protekao ugodno; kroz stisnute zube gurao sam u usta što je manje moguće toga groznog variva, a cijelo sam vrijeme bio svje¬stan nepopustljiva pogleda bezuhog čovjeka i njegovih pajdaša u kutu. Napola sam priželjkivao da mi priđe i suoči se sa mnom, a možda i obja¬sni zašto me gleda s tolikim zanimanjem ili bezobraštinom, no ostao je sjediti i samo bi se s vremena na vrijeme nagnuo i promrmljao nešto nekome iz društva.
Pogled mi je bio uprt u tanjur, a glavom su mi prolazili djelići raz¬govora. Ora pro nobis. Moli za nas. Te su riječi u šiframa bile zapisane u rokovniku Rogera Mercera. Molitva za zagovor - dio Zdravo Marije ili Litanija svih svetih - gdje bi drugdje neobrazovan čovjek poput Hum- phreyja naučio latinski osim iz odgovora na misi? Dakle, mladi je Hum¬phrey Pritchard sudjelovao u katoličkoj liturgiji ili načuo nešto iz nje. Je li te riječi čuo preko ljudi koje je poznavao iz krčme?
To bi objasnilo zašto je njegovoj poslodavki bilo toliko stalo da ga drži podalje od stranaca. A zašto je Mercer u šiframa zapisao tu istu frazu? Možda je to kakva lozinka ili znak raspoznavanja među urotni¬cima. Je li Katarinin kotač nekakvo sastajalište ili utočište prikrivenih katolika - je li me k tome nastojao usmjeriti moj tajni dopisnik u Lin¬coln Collegeu?
Shvatio sam da buljim u bezuhog čovjeka dok sam razmišljao o ovo¬me. I kao da su ga moje misli potaknule, u tom se trenutku ustao, po¬ravnao kaput i pozvao gazdaricu da joj plati račun.
„Nažalost, udovice Kenney, morat ću vas zasad napustiti - iako je sabat, posao čeka kao i uvijek”, rekao je, a ja sam se iznenadio kad sam čuo da zvuči obrazovano. To je bilo u zbunjujućoj suprotnosti s njegovim izgledom običnog kriminalca. Ponovno sam se morao prekoriti sto na¬prečac zaključujem na temelju čovjekova izgleda ili ponašanja. Pričekao sam dok se vrata nisu zatvorila za njim, a onda slijedio njegov primjer. Ako je udovica Kenney i primijetila nešto neobično u mojoj žurbi, to joj se nije vidjelo u ponašanju. Bacio sam nešto novca na stol, ona mi je rav¬nodušno zahvalila, a ja sam odjurio van i stao istezati vrat u oba smjera u nadi da ću ugledati bezuhog čovjeka.
Imao sam sreće; već je bio gotovo stigao do raskrižja kraj crkve. Po¬novno sam se držao sjenki zgrada meni slijeva i sam sebi govorio kako je ova potjera puno važnija od izvršavanja dužnosti Walsinghamova agenta, a shvatio sam i da uživam u dramatičnosti tog trenutka i navali adrena¬lina u venama.
Bezuhi je čovjek prešao široku ulicu i prošao kroz Sjeverna vrata, kraj crkve Svetog Mihaela i zatvora Bocado. Slijedio sam ga sa sigurne udaljenosti niz Ulicu Sommer, mimo ulaza u Exeter College i stražnjeg zida Teološkog fakulteta. U jednom sam trenutku imao osjećaj da net¬ko i mene prati pa sam se naglo okrenuo, ali na ulici je bila samo šačica
ljudi i svi su išli za svojini poslom ne obazirući se na me. Pripisao sam taj osjećaj osjetljivim živcima i usredotočio se na bezuhog čovjeka.
Na uglu kod Sveučilišnih škola skrenuo je desno u usku Ulicu Catte, u kojoj su kuće stajale blizu jedna drugoj. Gornji katovi s drvenom konstrukcijom nadvili su se nad ulicu pa je ona bila u sjeni, a tlo je još bilo mokro. Iz mnoštva obojenih natpisa koji su stršali na tim zgradama i lagano škripali na vjetru bilo je jasno da je to trgovačka ulica. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da su to obrti koji služe akademskoj zajednici: tiskare, papirnice, proizvođači akademskih odora te cijeli niz knjižara i knjigovežnica. Svi su bili zastrti i zatvoreni.
Bezuhi je čovjek usporio korak i ja sam učinio isto. Uto sam primi¬jetio figuru kako nam se približava iz drugog smjera, odjevenu u crnu akademsku odoru i baršunastu kapu. Držao se ukočeno, kao star čo¬vjek, a hodao je s oklijevanjem kao da mu to stvara velik napor. Bezuhi čovjek zastao je ispred uskog pročelja trgovine s prljavim prozorima i podignuo ruku u znak pozdrava; figura s kapom na glavi uzvratila mu je kratkom gestom. Zavukao sam se u dovratak u trenutku kad je došao do trgovine i skinuo kapu, osvrćući se po ulici kao da se boji da ga netko ne vidi. Shvatio sam da je to doktor William Bernard. Bezuhi je čovjek bez riječi skinuo svežanj ključeva s remena i otključao prljavu trgovinu; uvukao sam se još dublje da me ne vide dok je on, posljednji put pogle¬davši u oba smjera ulice, pridržavao vrata doktoru Bernardu i ušao za njim kroz niski dovratak. Vrata su se zatvorila i čuo sam kako je za njima škljocnula brava. Trgovina nije imala natpis na sebi, ali kad sam izašao iz dovratka i približio se koliko sam se usudio, iako nije bilo vjerojatno da mogu vidjeti puno toga na ulici kroz debeli sloj prljavštine kojim su bila obložena romboidna stakla jedinoga prozora, vidio sam da je iznad dovratka malim, ali preciznim slovima napisano R. Jenkes, knjigoveža i prodavač pisaćeg pribora.
Okrenuvši se od trgovine, zabio sam se ravno u visoka čovjeka sa še¬širom nabijenim duboko na lice i gotovo ga srušio.
"Scusi'", nagonski sam rekao, a on je promrmljao ispriku i odjurio uz ulicu. Pogled na njega s leđa neobično me uznemirio; čudio sam se što ga nisam ranije primijetio na ulici. Je li izašao iz neke od trgovina? To se činilo nevjerojatnim, sve su bile zatvorene. Sjetio sam se trenutka pri¬je nego što sam ušao u Ulicu Catte kad sam osjetio da me netko slijedi. Čovjek je skrenuo u pokrajnju uličicu bez osvrtanja. Nisam mu gotovo uopće vidio lice, osim da ima tamnu bradu; nisam se mogao sjetiti da je itko iz društva bezuhog čovjeka imao tamnu bradu, ali nisam ih ni toliko pozorno promotrio, a i sjedili su mi okrenuti leđima. Zašto bi me netko slijedio iz krčme, pitao sam se, osim ako moja nazočnost ondje nije pobudila njihovu sumnju ili zato što je bilo jako očito da sam požurio kako bih slijedio bezuhog čovjeka?
Ulicom Catte vratio sam se do gradskih zidina, a misli su mi bile uskomešane. Tko je taj bezuhi čovjek koji poznaje i one probisvijete u krčmi i doktore s Lincoln Collegea? Ako je on sam knjigoveža Jenkes, to bi moglo objasniti vezu s akademicima, ali bilo je čudno što je Bernard odabrao baš nedjelju da obavi što treba u papirnici. Štoviše, stari je dok¬tor izgledao kao da mu je jako stalo da ga nitko ne vidi. Ako bih tražio najjednostavnije moguće rješenje, pretpostavio bih da je Katarinin kotač poznato sastajalište disidenata. Bernard je bio naklonjen staroj vjeri, a jedini čovjek koji je povezivao njega i krčmu bavio se trgovinom knjiga - nije li bilo vrlo vjerojatno da sam nabasao na nešto vezano za grad¬sku nezakonitu trgovinu zabranjenim knjigama o kojoj je Walsingham s takvim gnjevom govorio? Osim što nisam ja na to nabasao, razmišljao sam; netko me namjerno potajice usmjerio k ovom otkriću, netko tko se pobrinuo i da to povežem sa smrću Rogera Mercera. Morao sam saznati tko je izvor tih informacija i zašto se bojao otkriti.
Prošao sam kraj Teološkog fakulteta i skrenuo lijevo u Ulicu St. Mil¬dred. Ulazni toranj Lincoln Collegea nadvio se nada me slijeva; zdepast i blijed ocrtavao se na nebu. Dok sam prolazio kroz glavnu kapiju i nadsvođeni prolaz u tornju, začuo sam kuckanje na prozoru portirnice i ugledao Cobbetta kako mi maše da uđem.
„Tražio vas je neki momak, doktore Bruno”, rekao je dišući toliko teško kao da je on sam donio tu hitnu poruku. „Sluga iz Christ Churcha. Želio je znati idete li u lov u Shotover danas popodne.”
Opsovao sam u sebi; u svom tom uzbuđenju zaboravio sam na svoje obećanje Sidneyju i namjeru da se osobno ispričam. Ako imam sreće, sada je već prekasno da im se pridružim.
„Ne mogu”, rekao sam napola sebi u bradu. „Pretpostavljam da bih trebao ostaviti poruku za svojeg prijatelja.”
„Ne”, rekao je suosjećajno Cobbett. „Nisam ni mislio da izgledate kao netko tko ide u lov. Malo ste preniski za engleski luk, ako smijem. primijetiti.”
Samo sam kimnuo i okrenuo se da odem. Onda sam se iznenada sjetio Sidneyjeva savjeta o fakultetskim portirima i njihovim skladištima informacija te boce piva koju smo donijeli da potaknemo Cobbetta na priču, a koja je još uvijek bila u mojoj sobi.
„Hoćete li nešto popiti, Cobbette?” upitao sam.
„Kao da ste mi pročitali misli, doktore Bruno.” Uputio mi je onaj svoj znakoviti osmijeh pokazavši desni. „Baš sam razmišljao kako sam mrtav žedan. Kao da ste vještac.”
18 Oprostite (nap. prev.).

„Nisam vještac, budite sigurni. Prepoznajem žedna čovjeka kad ga vidim. Pričekajte me trenutak”, rekao sam nasmiješivši se, a on se zava¬lio u stolac.
„O, nikamo neću otići, bez brige. Mogao bih pogledati imam li čistu čašu. Nismo navikli na goste, zar ne, Bess?” rekao je i nježno počešao starog psa iza ušiju. Tiho je zagrgljao.
Kad sam se vratio s bocom, Cobbett je nestrpljivo izvukao čep i velikodušno natočio u dvije drvene čaše koje je za tu priliku postavio na stol. Trudio sam se ne gledati previše pozorno u kakvom je stanju čaša koju mi je dodao; njegovo se okruglo lice razvuklo u osmijeh i pokazao mi je da privučem nizak stolac koji je stajao u kutu malene prostorije.
„Dobro pivo u dobrom društvu”, rekao je nakon što je otpio dugi gutljaj iz čaše i promućkao ga u ustima prije nego što ga je bučno progu¬tao. „Dakle. Imam osjećaj da me nešto želite pitati. I ja znam čitati misli, znate.” Namignuo mi je.
Zaključio sam kako je najbolje da prema Cobbettu budem iskren koliko je i on prema meni; on bi smjesta prozreo bilo kakvu glumu.
„Jeste li ikada naletjeli na knjigovežu u Ulici Catte po imenu Jen¬kes?” upitao sam.
Cobbett je zabacio glavu i prasnuo u takav smijeh da sam se uplašio za njegovo zdravlje.
„Sveti Bože i svi sveci njegovi, što smo vam učinili, doktore Bruno?” Odmahivao je glavom i dalje se smijući. „Došli ste u Oxford u društvu najuglednijih ljudi u zemlji, a već nekoliko dana kasnije šurujete s najve¬ćim lupežom u gradu! Klonite se Rowlanda Jenkesa, samo ću vam to reći.”
„Što, ozloglašen je? Običan knjigoveža?”
„Rowland Jenkes nije ništa obično. Papist i vještac.”
„Zbilja?” Pobudio mi je znatiželju; Cobbett je znao prepoznati želj¬nu publiku.
„Zar nikada niste čuli za Crni sud?” rekao je kobnim tonom.
Odmahnuo sam glavom.
Cobbett se nagnuo prema meni uživajući kao djed koji se sprema pričom preplašiti malu djecu.
„Dakle”, rekao je, a nakon toga je uslijedila frustrirajuće duga stanka dok je on iskapio čašu i velikodušno si natočio drugu. „Prije šest godi¬na, u ljeto 1577. - koje je bilo prokleto vruće - Rowland Jenkes uhićen je zbog pobune i zatvoren u Oxfordskom dvorcu, gdje drže zatvorenike dok ih ne izvedu pred sud.”
„Kakve pobune?”
„Doći ću do toga, strpite se”, progunđao je Cobbett. „Pa tog su ga puta ulovili da trguje pobunjeničkim knjigama, znate - papističkim knji¬gama, onima koje je ovdje zabranjeno tiskati. Nezakonito ih je nabavljao iz Francuske i Nizozemske - rekli su da ima nešto flamanske krvi, ali to je možda bio samo trač, a ja nikada ne posvećujem pozornost tračevima.”
„Ne”, rekao sam, iskreno kimajući.
„Ne. Dakle, uhićen je zbog tih knjiga, a pojavili su se i neki svjedo¬ci koji su tvrdili da su ga čuli kako izdajnički govori protiv kraljice. Ali tijekom njegova suđenja dogodilo se nešto strašno. Doveli su ga u Shire Hali, odmah izvan zatvorskih zidina, sa svim ostalim zatvorenicima ko¬jima su trebali suditi Glavni šerif i Veliki sudac. Naravno, proglašen je krivim, a u trenutku proglašenja kazne sudnicu je ispunio najgori smrad koji možete zamisliti, takav da su svi ondje mislili da će se ugušiti ili onesvijestiti od njega.”
Zastao je da se okrijepi, a ja sam se uhvatio kako nestrpljivo cupkam na rubu stolca.
,,I onda?”
„Pa, u ovo ćete teško povjerovati, ali ja poznajem ljude koji su to vi¬djeli vlastitim očima, doktore Bruno”, šapnuo je Cobbett, a oči su mu se širile kako se priča zahuktavala. „Svi koji su sjedili u toj poroti umrli su u roku od nekoliko dana. I ne samo oni, nego svi koji su se zatekli u toj sudnici — svi su bili mrtvi do kraja tjedna. Šerif, sudac, čuvari - ama baš svi. Tristo je ljudi umrlo u Oxfordu u mjesec dana. A onda je presta¬lo jednako naglo kako je i počelo. Ali, riječ je o tome... Nagnuo se još bliže i brada mu je gotovo upala u pivo. „Nije umro nijedan zatvorenik koji se tog dana našao na sudu, a ni žene ni djeca. Pa ne možete mi reći da je to bila obična kuga.”
„Kletva, dakle?”
„Kletva Rowlanda Jenkesa”, smjerno je rekao Cobbett. „Dok je bio zatvoren čekajući suđenje, smio je izlaziti s čuvarom, znate. Pa priča se da je Jenkes otišao kod ljekarnika s popisom sastojaka. Ljekarnik je primije¬tio da su svi jako otrovni i upitao zašto mu trebaju. Jenkes je odgovorio da su mu štakori napali knjige u trgovini dok je on u zatvoru, razumi¬jete? Dakle, uspio je nabaviti te sastojke i smatra se da je napravio fitilj natopljen tim gadnim otrovom i zapalio ga u trenutku kad je osuđen.”
„Kako bi osuđena osoba mogla prokrijumčariti kresivo i kremen u sudnicu?” upitao sam. „Nije li vjerojatnije da je to bio tifus koji su doni¬jeli zatvorenici?”
Cobbett je bio razočaran što nisam bio oduševljen legendom.
„Ne znam, gospodine. Znam samo da pošteni kršćani prelaze na drugu stranu ceste ako ugledaju Rowlanda Jenkesa, a ako si želite dobro, i vi ćete učiniti isto.”
,,A što je s pobunjeničkim knjigama? Prodaje li ih još uvijek?”
„Tko zna čime se on bavi, gospodine - rekao sam vam, sad ga se svi klone. Vjerojatno se bavi kojekakvim mutnim poslovima, ali koja bi ga porota sad smjela osuditi?”
Ponovno si je napunio čašu i ponudio da i meni natoči, ali bilo mu je očito drago kad sam odbio.
„Kakvu je kaznu dobio?” upitao sam.
„Pribili su ga za uši na stup srama”, rekao je Cobbett naslađujući se. ,,A znate li što je učinio?”
Već sam pretpostavio što, ali nisam ga htio lišiti ovog dijela priče pa sam odmahnuo glavom i gledao ga nestrpljivo.
„Stajao je ondje sat vremena, a onda je neki njegov poznanik donio nož, kojim si je on mrtav hladan odrezao uši ondje pred svim okupljenim pukom i slobodno odšetao. Priča se da nije ispustio ni glasa. Ostavio je uši da vise na stupu, možete li to uopće zamisliti?”
Ustuknuo sam; Cobbett je mudro kimao.
„To vam je Rowland Jenkes. Ne petljajte se s takvima, doktore Bruno.” ,,S kakvima? Mislite li na krčmu Katarinin kotači”
Cobbet se zabuljio u mene kao da sam mu opsovao cijelu porodicu u lice.
„Zaboga — čime ste se vi bavili, doktore Bruno? Ozbiljno vam go¬vorim, gospodine - i sam spomen toga mjesta uvalit će vas u nevolje.” „Kako to mislite?” rekao sam, pomislivši da mi je u ovom slučaju najpametnije glumiti neukog stranca.
„Slušajte”, Cobbett je utišao glas do šapta i pozvao me bliže. „Ljudi koji zalaze u Katarinin kotač ne idu tamo radi hrane ili piva, ako razu¬mijete što hoću reći.”
„To sam i sam vidio”, suosjećajno sam rekao. „Ali znate li zalazi li onamo netko od profesora ili studenata Lincoln Collegea?”
Cobbett je suzio oči, uvukao mlohave obraze i promotrio me na tre¬nutak kao da važe što smije otkriti ovome smiješnom, glasnom strancu. Spremao se odgovoriti, ali onda su se širom otvorila vrata portirnice i ušao je rektor Underhill u nabujaloj odori. Na licu mu je nakratko zati- tralo iznenađenje kad je ugledao svojeg gosta kako pije pivo s portirom, ali brzo se pribrao i nasmiješio.
„Dobar dan, doktore Bruno”, rekao je s opreznom pristojnošću. „Co¬bbette, jeste li možda vidjeli doktora Coverdalea danas? Nigdje ga ne možemo pronaći, a nije me obavijestio da će otputovati.”
„Nisam mu vidio ni traga, gospodine, još od sinoć”, rekao je Co¬bbett sklonivši bocu i čaše na pod ispod stolca, no prekasno da ih skrije od rektora.
Underhill je iznervirano širio nosnice.
,,E, pa čim ga ugledate da prolazi ovuda, molim vas, recite mu da dođe ravno u moju sobu, moram hitno razgovarati s njim.”
,,U redu, gospodine”, poslušno je rekao Cobbett.
„Mogu li nakratko porazgovarati s vama vani, doktore Bruno?” rekao je Underhill uputivši mi znakovit pogled.
„Naravno.” S malo muke ustao sam s klimavog stolca, kimnuo Co- bbettu koji mi je zauzvrat znakovito namignuo i pošao za rektorom u prolaz u tornju.
„Cijenio bih ako ne biste poticali sluge da piju na dužnosti. A ovome pogotovo ne treba nikakva pomoć u tome.” Napućio je usne. Krenuo sam negodovati, ali podignuo je ruku da me preduhitri. „Nadam se da ćete nam se pridružiti na večeri u fakultetskoj blagovaonici večeras? Svi smo poprilično potišteni od smrti jadnog Rogera, a vaša bi nazočnost oživjela profesorski stol.”
„Hvala, bit će mi zadovoljstvo”, odgovorio sam oponašajući njegov neiskreno ljubazni ton.
„Odlično. Večeramo u šest i trideset, ali vjerojatno ćete čuti zvono.” Prije nego što je nestao u hodnik kraj blagovaonice koji je vodio do njegova stana, pozvao sam ga natrag.
„Rektore Underhill? Zanima me - pošao sam u šetnju jutros poslije bogoslužja udahnuti malo svježeg zraka i bolje se upoznati s vašim pre¬krasnim gradom.”
Prekrižio je ruke i pozorno me gledao.
„Nadam se da ste uživali?”
„O, da. Ali izašao sam izvan gradskih zidina i malo sam se izgubio, bojim se. Izašao sam kroz vrata kraj Marijine kapelice, skrenuo desno i nakon što sam kratko prolazio kraj polja i voćnjaka, cesta je skrenula li¬jevo i ugledao sam prekrasnu rezidenciju kraj malene crkvice koja mi se učinila jako starom. Zanima me što bi to moglo biti?”
Rektor je razmislio nekoliko trenutaka, a onda je izgleda procijenio da je pitanje dovoljno bezopasno i da mi može iskreno odgovoriti.
„Kod Smythgatea? Vjerojatno mislite na crkvu Svetog križa, ona je uistinu jako stara. Kuća o kojoj govorite jest dvorac Holywell, to je je¬dina veća rezidencija u tom smjeru. Samo vrelo navodno je sasko. To je nekad bilo mjesto hodočašća, ali taj je papistički običaj, naravno, ukinut.” „Aha. Pa hvala vam što ste mi zadovoljili turističku znatiželju! To je sjedište lokalnog plemstva, pretpostavljam?”
Underhill je napućio usne.
„Pa, nekakvo plemstvo jesu, pretpostavljam; jako su cijenjeni u oxfordskom društvu. Vlasnik je obitelj Napper - otac je nekad bio profesor na fakultetu Svih svetih, ali već je odavno mrtav, a mlađi sin George sjedi u zatvoru Wood Street Counter u Cheapsideu.”
„Zbilja? Zbog kojeg zločina?”
Namrgodio se, sad već možda sumnjičav što me to toliko zanima. „Zato što je odbio ići u crkvu, mislim. Ali uistinu ne mogu stajati ovdje i tračati kao kakva pralja, moram se pripremiti za večernju molitvu u crkvi Svih svetih.” Na ulazu u stan ponovno se okrenuo pema meni. ,,E, da, doktore Bruno? Večeras ću se sastati sa sucem Barnesom u crkvi pa se nadam da ćemo do sutra znati kada možemo očekivati istragu o nesreći jadnog doktora Mercera. Nadajmo se da će biti ubrzo”, dodao je hladno se smiješeći. „Ne želim vas zadržavati u Oxfordu duže nego što je potrebno.”
,,A ni ja ne želim predugo iskorištavati vaše gostoprimstvo”, rekao sam jednako hladno. „I molim vas, prenesite pozdrave gospođi Under¬hill i svojoj kćeri.”
„Svakako”, rekao je i na trenutak sklopio vrhove prstiju kao da se pita treba li još nešto dodati, ali umjesto toga okrenuo se na peti i nestao u sjeni hodnika.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:37 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
X.

Zvono koje je pozivalo na večeru bilo je jednako turobno kao i ono jutarnju službu. Trgnulo me iz rastrojenih misli koje sam zapisi¬vao na papiriće razasute po cijelom stolu u svojoj sobi. Nakon razgovora s rektorom otišao sam do Christ Churcha i tamo s olakšanjem saznao da je Sidneyjeva lovačka družina već otišla. Ostavio sam mu poruku u kojoj sam mu se ispričao i objasnio da su me zadržali drugi neodgodivi poslo¬vi. Zatim sam se vratio u Lincoln i povukao se u sobu, gdje sam oko sat vremena ležao na krevetu pokušavajući uklopiti ove nove dijelove u slagalicu. Ako su one neoprezne riječi Humphreyja Pritcharda i Cobbettovo zlokobno upozorenje značili da je Katarinin kotač stjecište oxfordskoga tajnog katoličkog bratstva, bilo bi logično zaključiti da je Roger Mercer znao nešto o toj skupini - dani u rokovniku obilježeni kotačem mogli bi označavati sastanke u krčmi. Je li ih Mercer planirao razotkriti, baš kao što je svjedočio i protiv svojega bivšeg prijatelja i kolege Edmunda Alle¬na, pa je zbog toga morao biti ušutkan? Ako je to bilo u pitanju, onda je onaj tko mu je ispremetao sobu vjerojatno tražio dokaz za koji su znali da ga je Richard planirao upotrijebiti protiv njih. A tu je bio i Richard Godwyn, tihi knjižničar; on je očito bio upetljan u krijumčarenje kato¬ličkih knjiga, ali je li ga to dovodilo u vezu s Rowlandom Jenkesom, a time i s Katarininim kotačem? Je li ga Mercer možda otkrio?
Odlučan da za večerom studente i profesore motrim pozornije od so¬kola, navukao sam kaputić i samo što nisam otvorio vrata kadli je netko s druge strane počeo bjesomučno kucati, zbog čega sam umalo iskočio iz kože. Oprezno sam ih odškrinuo i kroz otvor ugledao uznemireno lice Sophije Underhill, koja se u strahu osvrtala preko ramena.
„Pustite me unutra, Bruno, brzo, prije nego što me netko vidi - mo¬ram razgovarati s vama”, prosiktala je i ponovno pogledala niz stubište.
„Naravno”, rekao sam otvorivši vrata šire da može ući. Brzo ih je za¬lupila za sobom i naslonila se na njih svom težinom, a obrazi su joj gorjeli. Zabrinuto sam primijetio da njezinoj uobičajenoj pribranosti nije bilo ni traga. Umjesto blago ciničnog osmijeha, usnica joj je drhtala iako se trudi¬la smiriti je, a oči su joj se caklile kao da će svaki trenutak briznuti u plač.
„Oprostite mi, Bruno”, počela je, a glas joj je bio tiši i od šapta. „Otac mi je zabranio da razgovaram s vama, ali moram to prekršiti - ovo ne mogu reći nikome drugom!” Zastala je, a dah joj je bio isprekidan kao da je trčala ili plakala. „Oprostite mi - ” ponovila je, a zatim zateturala naprijed kao da će se onesvijestiti, kao i prethodnog dana. Ovaj sam put na vrijeme prišao da je uhvatim i zahvalno mi je pala uz rame, a iznena¬dan jecaj uzdrmao je njezina slabašna rebra; zagrlio sam je i gladio po kosi dok je pokušavala obuzdati ovu provalu osjećaja. Nisam ni slutio što mi je došla reći, ali Sophia mi nije izgledala kao žena koju će obuzeti ovakva tuga zbog nekog beznačajnog razloga; mogao sam samo pretpo¬staviti da je ono što mi želi kazati nešto vrlo ozbiljno.
Kada se dovoljno oporavila da podigne glavu s mojeg ramena, naslo¬nila se i pogledala me ravno u lice takvim strahovitim intenzitetom da sam pomislio kako mi kroz oči želi istražiti dubine duše. Prije nego što sam uopće osvijestio odluku da se pomaknem, gotovo sam se nagonski nagnuo i poljubio je. Na trenutak sam osjetio kako mi uzvraća poljubac;
njezino je toplo tijelo omekšalo i prionulo uz moje u zagrljaj, a dlanovi su joj bili na mojim prsima. No jednako iznenada osjetio sam kako se trznula unazad, odgurnula mi ruke i zagledala se u mene smetenim i užasnutim pogledom.
„Ne - o, ne, ne mogu — ne razumijete”, izvalila je bespomoćno lupa¬jući rukama o bokove kao da joj se nemir ustostručio.
„Žao mi je - ”, zaustio sam zbunjeno, ali silovito je odmahnula glavom.
„Ne, meni je žao, Bruno - nisam smjela — ali nisam znala komu se drugom obratiti.” Lomila je prste i gledala me molećivim očima. „Mi¬slim da sam u opasnosti.”
Srce mi se sledilo; nesigurno sam pokazao na stolac kraj stola te brzo sklonio rokovnik Rogera Mercera i svoje bilješke o njegovoj smrti pod knjigu.
„Sve mi morate reći”, kazao sam. ,,U kakvoj opasnosti? Ima li to veze s doktorom Mercerom?”
Razrogačila je oči na spomen njegova imena; zastala je, duboko udah¬nula i činilo se kao da će upravo početi govoriti, kad se na vratima začulo još jedno užurbano kucanje. Sophia se munjevito okrenula i prestravljeno se zagledala u vrata prekrivši usta rukom. Oklijevao sam bojeći se da ju je otac možda vidio kako ulazi u moje stubište i došao za njom. Nakon nekoliko trenutaka kucanje se nastavilo.
„Doktore Bruno? Jeste li unutra?”
Bio je to glas mlada čovjeka, ne rektorov; no ipak ne bi bilo pa¬metno da itko vidi Sophiju u mojoj sobi, a nisam se mogao pretvarati da nisam ovdje jer sam za nekoliko minuta morao krenuti na večeru u blagovaonicu.
„Samo trenutak, molim vas, upravo se odijevam”, viknuo sam od- vodeći Sophiju iza jednog od dugačkih zastora. Situacija je bila toliko apsurdna da joj je na usne izvukla slabašan smiješak.
Stisnuo sam joj ruku i dobro je skrio, a onda otišao do vrata i otvorio ih. Na pragu je stajao John Florio sa znatiželjnim izrazom na licu.
„Gospodine Florio!” rekao sam trudeći se zvučati veselo. „Što vas dovodi ovamo?”
„Smetam li vam, doktore Bruno?" upitao je gledajući mimo mene da promotri sobu koliko je to bilo moguće. „Mogu doći kasnije ako imate društvo - učinilo mi se da sam čuo glasove.”
„Imam nezgodnu naviku da razgovaram naglas sam sa sobom”, rekao sam. „Samo tako mogu biti siguran da ću pobijediti u raspravi.”
Toplo se nasmijao i odmahnuo glavom.
„Što se toga tiče, ono nije bila poštena borba, Bruno, i mi koji nismo zaslijepljeni predrasudama to znamo. Došao sam provjeriti hoćete li ve¬čerati za profesorskim stolom? Gotovo da uopće nismo imali vremena za razgovor pa bih vas želio rezervirati za večeras.”
„O - da, naravno.” Oči su mi pobjegle prema zastoru i potrudio sam se vratiti ih na Florija. „Ali, biste li bili ljubazni - moram prvo - ah - na zahod — prije nego što krenem.”
„O - naravno. Čekat ću vas dolje.”
Kad sam zatvorio vrata, čuo sam kako još nekoliko trenutaka vuče korake po odmorištu, a onda se spustio niz stube. Kad sam bio siguran da je stigao do dna stubišta, povukao sam zastor i Sophia je izašla na svjetlo, sa smiješkom na licu i protiv svoje volje.
„Prepala sam se da ću cijelu noć provesti ovdje”, nacerila se.
„Ima i gorih stvari u životu”, rekao sam i smjesta požalio kad mi je uzvratila tužnim, posramljenim osmijehom.
„Zao mi je”, rekao sam zbunjeno, „mislio sam da ni vašem ni mojem ugledu ne bi koristilo ako bi vas pronašli ovdje. No ispričajte mi prvo o toj opasnosti. Je li vam netko prijetio? Zbog nečega što znate?”
Naglo je podignula pogled.
„O čemu? Što bih ja to znala?”
„Samo sam mislio — zato što se na fakultetu već dogodila jedna na¬silna smrt - ”
„To nema veze sa mnom”, rekla je iznenađujuće oštro, a zatim uz¬dahnula i maknula pramen kose s lica. „Previše je komplicirano, Bruno - ne mogu vam ispričati sada ako ste u žurbi. Pričekat ću i objasniti vam drugom prilikom.”
„Ali - ”, nježno sam jc uhvatio za ramena i pogledao ravno u oči, „bojite li se da će vam netko nauditi?”
Ugrizla se za usnu i izmaknula se.
„Sjećate li se da sam vam rekla kako sanjam o nekoj velikoj avanturi koja bi sve promijenila? Rekli ste mi da pripazim što želim.” Utihnula je na trenutak. „Kako znate možete li nekomu vjerovati, Bruno? Mislim, ako je u pitanju vaš život?”
„Odgovor na to pitanje je da ne možete nikako znati dok se ne doka¬žu. Ali što vam se dogodilo, Sophia? Kome se to bojite vjerovati?”
„Ma ovo su gluposti.” Ispreplela je prste i pogledala me kao da joj je neugodno. „Žao mi je, Bruno - nisam vam trebala smetati.”
„Nije to nikakva smetnja - ”, naglo sam se okrenuo čuvši škripu na odmorištu, iako nisam čuo korake da se uspinju stubama.
„Idite vi”, rekla je gurajući me prema vratima. „Otići ću kad se uvje¬rim da je sigurno. Naviknula sam već šunjati se po fakultetu.” Usiljeno se nasmiješila. ,,I, Bruno — žao mi je zbog - znate već čega.”
„Ja sam taj komu treba biti žao. Nisam vam se želio nametati.” Za¬stao sam i počeo smeteno trljati palcem donju usnu ne znajući što bi bilo najbolje reći.
„Niste se nametali”, šapnula je sramežljivo. „Ja sam kriva. Privlačite me od početka, ali tu sad više ništa ne mogu učiniti. Sad to ne može¬te razumjeti, Bruno. Možda će biti prilike da vam sve objasnim, ali sad morate poći inače će otac poslati još nekoga po vas.”
Još jednom sam joj nježno stisnuo rame ne znajući što drugo učiniti, a ona se protegnula i lagano me poljubila u obraz.
„Sigurni ste da ćete biti dobro?” upitao sam zastavši na vratima. Kimnula je.
„Pričekat ću nekoliko trenutaka pa se iskrasti. Dotad će već svi biti u blagovaonici.”
„Mislio sam na opasnost koju ste spominjali?”
Stavila je prst na usta i kimnula pokazujući mi da odem. Još sam je jednom pogledao i zatvorio vrata za sobom, u sebi bijesan na Florija jer nas je tako nezgodno prekinuo.
Vani je zvono utihnulo, a dvorište je bilo prazno; žamor je dopirao kroz biforne prozore blagovaonice obasjane svjetlom brojnih svijeća dok sam ja nevoljko išao za Florijem prema ulazu, misleći na Sophiju.

Nakon večere vratio sam se u sobu smisliti kako bih mogao ponov¬no razgovarati sa Sophijom. Njezin me je emotivni ispad jako brinuo. Ako je, kako sam pretpostavljao, znala više nego što je htjela priznati o okolnostima smrti Rogera Mercera, onda je vrlo vjerojatno bila u velikoj opasnosti, pogotovo ako su Mercera ubili da ga ušutkaju. Ali tko je bila ta tajanstvena osoba koja je od nje tražila da joj povjeri svoj život? A bio je tu i onaj poljubac. Stajao sam pred kaminom i zurio u čovjeka u sta¬klu, njegovu neobrijanu bradu i neurednu kosu; namrštio sam mu se s negodovanjem. Ponio sam se kao prostak, rekao sam sam sebi; došla mi je u nevolji jer je vjerovala da ću je znati saslušati, a umjesto toga ja sam navalio na nju kao sivonja.
Moj me odraz gledao velikim tamnim očima koje su izgledale kao da mi proturječe: željela je da je zagrlim, isprva mi je uzvratila poljubac, a tek ju je onda prekinuo neki napadaj savjesti ili časti i natjerao da se po¬vuče. Rekla je da je privlačim, ali nije željela objasniti zašto se tako naglo predomislila; je li je spriječilo to što nisam mogao razumjeti njezinu već postojeću naklonost prema nekom drugom? Je li to bilo povezano s nje¬zinim strahovima? Prokleti Florio, gorko sam pomislio, iako mi je godilo prijateljsko raspoloženje tog mladog talijanskog Engleza i ležerni razgovor s njim dok su drugi profesori bili zadubljeni u svoje misli i večeru proveli bacajući zloslutne poglede na Mercerov prazan stolac.
Još sam uvijek snuždeno zurio u zrcalo kad su se vrata moje sobe ši¬rom otvorila bez ikakva uvoda, a ja sam se okrenuo i ugledao Sidneyja, koji je svojom visokom građom ispunio dovratak. Na jednom mu je ramenu visio kratki zeleni ogrtač, a u podignutoj desnoj ruci držao je bocu vina.
„Pobjegao sam od Poljaka samo na jednu večer!" pobjednički je izja¬vio, zalupio za sobom vrata i počeo zubima izvlačiti čep iz boce dok je tražio čaše po sobi.
Ne našavši ih, naposljetku je sjeo na stolac kraj pisaćeg stola pod pro¬zorom i dobro povukao iz boce.
„Kao da smo ponovno studenti, Bruno”, nasmiješio se zamahnuvši bocom prema meni kao da nazdravlja. „Dakle.” Strogo je upro prstom u mene. „Ostavio si me cijeli dan s Laskijem i bolje ti je da mi imaš nešto zanimljivo ispričati, Bruno, inače ću ti zamjeriti ovo. Čime si se, pobo¬gu, bavio?”
Dodao mi je bocu i zahvalno sam otpio, a zatim mu ukratko ispričao što mi se sve dogodilo od prethodne noći. Pokazao sam mu papire koje sam zatekao ispod vrata, rekao mu što sam otkrio u knjižnici, ispričao kako sam nenadano nabasao na krčmu Katarinin kotač, zatim o Cobbetovu proklinjanju Rowlanda Jenkesa, Coverdaleovim prijetnjama i kasnijem nestanku te, naposljetku, o Sophijinu strahu da bi mogla biti u opasnosti. Trudio sam se ovo posljednje izgovoriti neutralnim tonom i ne spominjati da me ona zanima niti da sam je nepromišljeno pokušao poljubiti, ali na Sidneyjevu je licu ipak zatitrao smiješak i oči su mu po¬primile onaj stari pohotni sjaj.
„Nije ni čudo da si me se htio riješiti, Bruno, ti lukava lijo”, rekao je lupivši me po ramenu dok je ustajao da uzme bocu. „Dakle, rektor ima kćer, je li? Ja nisam bio te sreće u Christ Churchu - jedino u što ja mogu gledati mlohavi su starci i prištavi dječaci. Jesi li upotrijebio na njoj staru talijansku magiju?”
Nasmiješio sam se pa skrenuo pogled.
„Jedina mi je briga to što ona misli da bi mogla biti u opasnosti”, re¬kao sam, ignorirajući njegovo podrugljivo frktanje. „Nije htjela priznati, ali pretpostavljam da bi to moglo biti povezano sa smrti Rogera Merce¬ra, a ako je ona povezana s tim leglom katoličkih urotnika u Katarininu kotaču — ”
„Onda prvom prilikom moraš istražiti Katarinin kotač ”, rekao je Sid¬ney dodajući mi bocu natrag, znatno lakšu. „Taj posao ne mogu ja obaviti- imam previše poznato lice. Zbog toga je Walsingham želio tebe, Bruno- možeš se pretvarati da si jedan od njih. Steći njihovo povjerenje i uvući se medu njih. Moram priznati da si našao odlične tragove. Knjige, tog dječaka koji recitira Litaniju svih svetih. Možda se sastaju samo da održe misu, a možda uz podršku Francuske ili Španjolske kuju zavjeru protiv vlade. Saznaj što možeš.”
Kimnuo sam, iako mi se nije pretjerano svidjela pomisao na to da pokušam nasamariti Jenkesa i njegove surove ortake u Katarininu kotaču.
,,A sada”, nastavio je Sidney, ustavši i ispruživši svoje dugačke ruke iznad glave, „imam Vijesti za tebe. Čuvaru Shotoverske šume uistinu ne¬dostaje jedan lovački pas. Jedan od pet irskih vučjaka koje je unajmila jedna lovačka družina prije tjedan dana — dotični je gospodin prijavio da je psa prestrašila neka buka i da je pobjegao. Navodno su pretražili šumu, ali bez uspjeha.”
„Je li ti rekao ime toga gospodina?” nestrpljivo sam upitao. „Naravno da jest”, rekao je Sidney i ležerno se naslonio na kamin, ponosan na tu informaciju. „Bio je to gospodin William Napper iz dvor¬ca Holywell u Oxfordu. Ali bilo koji lovac reći će ti da dresiran lovački pas ne bi samo tako pobjegao - oni su discipliniraniji od većine kralji¬činih vojnika.”
„Napper?” iznenađeno sam trznuo glavom. „Čudno.”
„Zašto?”
„Tvoj novi prijatelj, gospodin Norris - mislim da drži konja u dvorcu Holywell. Vidio sam ga jutros kako ide tamo.”
Sidney je nagnuo glavu da razmisli i u tom sam trenutku primijetio nešto zbog čega mi se srce stegnulo.
„To je slučajnost. Ta je obitelj jako poznata, naravno”, nastavio je i odšetao natrag do prozora kako bi gledao u dvorište, „ali William Napper uvijek je bio takozvani crkveni papist - poštuje pravila i ide u crkvu kao savjestan građanin, iako svi znaju da mu je druga vjera u srcu. No njegov je mlađi brat George izazivao nevolje. Studirao je u Rheimsu, a trenutačno je zatvoren u Wood Street Counteru u Cheapsideu. Čudno je što se mladi Norris druži s njima. Pretpostavljam da
i njega trebamo držati na oku.” Okrenuo se prema meni. „Bruno, jesi li me uopće slušao?”
„Samo trenutak, Philipe.” Nisam bio najuredniji čovjek na svijetu, ali sasvim sigurno nisam ostavio knjige i papire na stolu u takvom neredu kakav sam sada primijetio. Brzo sam ustao s kreveta i podignuo nekoli¬ko papira da potvrdim svoje sumnje, a onda počeo mahnito premetati po ostatku.
Netko mi je već pretražio stol; rokovnik Rogera Mercera nestao je zajedno sa svim teorijama o njegovoj smrti koje sam zapisao.
„Sophia”, prošaptao sam u nevjerici.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XI

Postojan ritam kiše na prozorskom staklu probudio me rano ujutro u ponedjeljak, čak i prije nego što je zvono s kapelice pozvalo stanov¬nike Lincolna na jutarnju službu. Preko noći se vratila debela naoblaka i nebo je bilo plavo-sive boje, a dvorište sklisko od lokvi. Opet sam bio previše zaokupljen mislima da bih dobro spavao. Sidney i ja ostali smo budni dokasna i razmjenjivali teorije, ali imali smo samo klupko pret¬postavki i ništa pouzdano čime bismo raspetljali te niti. Morao sam naći načina da razgovaram sa Sophijom Underhill prije nego što dan previše odmakne; ili je ona uzela Mercerov almanah i moje bilješke sa stola ili ju je netko vidio kako odlazi iz moje sobe i iskoristio priliku znajući da će vrata biti otključana.
Prebacivši noge preko ruba kreveta, spazio sam nešto bijelo na podu. Sagnuo sam se i podignuo list papira. Okrenuo sam ga i vidio da je na njemu moj rukopis; bila je to kopija one čudne šifre s kraja Mercerova kalendara i moji pokušaji da pomoću nje napišem neke jednostavne rečenice, što sam si zadao prije negoli sam preksinoć zaspao. Papir je vje¬rojatno pao pod krevet i promaknuo onomu - a nisam želio povjerovati da je to mogla biti Sophia - tko je uzeo sve ostale bilješke s mog stola dok sam bio na večeri. Barem sam, dakle, imao kopiju šifre, ali nisam bio ništa bliže pronalasku pisama koje je Roger Mercer možda pomoću nje pisao ili primao. Sad sam bio siguran da je osoba koja je pretražila Mercerovu sobu prije mene tražila takva pisma ili dokumente. Možda je istu stvar tražio i Slythurst nakon mene. Ono što nisam znao bilo je je li ih itko od njih i pronašao.
Sidney je danas bio zaokupljen zabavljanjem vojvode, ali obećao mi je da će istražiti vezu između Gabriela Norrisa i obitelji Napper te vidjeti što može saznati o Napperovoj lovačkoj družini koja je bila prisutna kad se izgubio taj pas. Moja je zadaća bila da posjetim Jenkesovu trgovinu u Ulici Catte pod izlikom da želim kupiti knjige i da vidim što mogu saznati o njegovu nezakonitom poslu, a onda sam se trebao pripremiti da podnesem još jedan obrok u Katarininu kotaču, u nadi da ću uspjeti još razgovarati s Humphreyjem Pritchardom. Blago me grizla savjest pri pomisli da ću zloupotrijebiti povjerenje priglupa konobara, ali imao sam zadaću koju sam trebao obaviti i trudio sam se usredotočiti na dugoročnu sliku, kako me uputio Walsingham. Doduše, za razliku od svojeg poslo¬davca, ja nisam bio rođeni političar, a pomisao o žrtvovanju pojedinaca radi maglovita pojma višeg dobra nije mi previše dobro sjedala. Među¬tim, prije nego što pozornost usmjerim na bilo što od ovoga, morao sam pronaći načina da razgovaram sa Sophijom.
Odlučio sam ne otići na jutarnju službu - zaključio sam da je jedan iskaz pobožnosti tijekom mojeg posjeta Oxfordu sasvim dovoljan - i umjesto toga proveo sam rano jutro pokušavajući čitati kraj prozora u nadi da ću ugledati Sophiju dok bude prelazila dvorište na svojem redo¬vitom putu u fakultetsku knjižnicu. Znao sam da me rektor nikada ne bi primio ako bih izravno tražio da razgovaram s njom pa sam najveće nade polagao u to da pričekam i vidim hoće li izaći iz stana dok svi studenti budu na predavanjima — uz pretpostavku da joj otac to još uvijek dopušta.
Želudac mi je stenjao jer nisam doručkovao, ali nisam se usuđivao ići tražiti hranu da se ne mimoiđem sa Sophijom.
Tek je bilo prošlo devet kad sam je vidio kako izlazi iz rektorova stana; srce mi je samo od sebe poskočilo i brzo sam zgrabio ogrtač da je sustignem, ali nije prešla dvorište u smjeru knjižnice. Bila je odjevena formalnije nego inače, u haljinu boje bjelokosti s izvezenim rukavima, kapuljaču kratkog ogrtača navukla je preko glave da se zaštiti od kiše i odlučno je hodala prema glavnoj kapiji. Užurbano sam zaključao vrata svoje sobe, iako nisam ništa vrijedno ostavio unutra, za svaki slučaj, a papir sa šifrom smotao sam i spremio u kaput. Teška Walsinghamova kesa visjela mi je na remenu. Ako me napadnu na ulici, sve ću izgubiti, pomislio sam smrknuto, ali barem neće biti važno ako pretraže sobu u mojoj odsutnosti. Sjurio sam se niz stube i krenuo ravno prema prolazu u tornju, skližući se po mokrim kamenim pločama, ali kad sam stigao do glavne kapije i izašao u Ulicu St. Mildred, nije joj bilo traga ni u jed¬nom smjeru. Nije se mogla kretati baš toliko brzo da bi već umaknula iz ulice, mislio sam. Zaključio sam da sam krivo procijenio kamo ide, vratio se na fakultet i zatvorio kapiju za sobom kad sam čuo tihi šumor ženskog glasa kako dopire iz portirnice.
Nježno sam pokucao i otvorio vrata, a tamo je Sophia u svoj toj ot¬mjenoj odjeći čučala na vlažnome podu, a u krilu joj je bila glava starog psa. Kad sam ušao, pognula je glavu i uljudno mi se nasmiješila kao da se tek površno znamo, a onda se nastavila razdragano igrati psećim ušima. Iz Bessina grla dopiralo je tiho zadovoljno režanje, a glavu je zarila du¬boko u Sophijinu suknju. Ah, da sam barem pas, pomislio sam i smjesta se prekorio zbog toga.
„’Jutro, doktore Bruno”, ljubazno je rekao Cobbett iz svoje pozicije autoriteta iza stola. „Danas izgledate kao da ste u žurbi.”
„O - ne, ja - dobro jutro, gospo Underhill”, rekao sam i blago se naklonio.
Sophia je nakratko dignula pogled, ali ovaj put lice joj je izgledalo zabrinuto i nije se smiješila.
„Doktore Bruno. Mislim da jadna Bess gubi vid, Cobbette”, rekla je jedva me i pogledavši. Pretpostavio sam da je posramljena zbog onoga što se dogodilo noć prije.
„Da, neće još dugo”, složio se Cobbett, kao da se već pomirio s time. „Sophia obožava tog psa”, dodao je radi mene. Trepnuo sam iznenađen koliko se prisno taj sluga odnosi prema rektorovoj kćeri u njezinoj pri¬sutnosti. Sophia je primijetila moj pogled i nasmijala se.
„Iznenađeni ste što me Cobbett ne zove gospo, je li, doktore Bruno? Kad sam stigla u Lincoln, imala sam trinaest godina, a moj brat četr¬naest. Nismo imali društva svoje dobi, a profesori na fakultetu nisu bili naviknuli na djecu i vrlo su jasno pokazivali da im se ne sviđa naša pri¬sutnost. Cobbett i njegova žena jedini su bili ljubazni prema nama. Pola smo svojeg vremena provodili ovdje brbljajući i igrajući se s Bess, zar ne, Cobbette?”
„Da - i ometali me u poslu”, rekao je stari portir grubo, ali s očitom privrženošću.
„Nisam znao da imate ženu, Cobbette”, rekao sam.
„Više nemam, gospodine. Dobri Gospod uzeo ju je k sebi prije pet godina. Godinama je bila fakultetska pralja, i to vraški dobra. No život je takav. A uskoro neću imati ni svoju staru Bess.” Snažno je šmrcnuo i okrenuo lice k prozoru.
„Ne govorite tako, Cobbette, čut će vas”, rekla je Sophia pretvarajući se da psu pokriva uši.
„Krasno ste odjeveni jutros, gospo Underhill”, odvažio sam se.
Namrštila se.
„Majka mi je dovoljno živnula da može ići u goste”, rekla je tonom koji je točno pokazivao što misli o tome. „Posjetit ćemo njezine poznanike u gradu čija se kći nedavno zaručila, iako je dvije godine mlađa od mene. Nas dvije zasigurno ćemo se zabavljati svirajući lutnju i čembalo dok naše majke budu raspredale o mnogim blagoslovima i blagodatima braka i svi ćemo slaviti njezin uspjeh. Možete pretpostaviti da jedva obuzdavam uzbuđenje.” Rekla je ovo savršeno ozbiljnog lica, ali Cobbett je pogrešno protumačio njezin sarkazam.
„Ali, Sophia, ne moraš se osjećati zakinutom - znaš da bi mogla pronaći muža kakvog poželiš, samo kad bi se posvetila tomu”, rekao je. Htio ju je ohrabriti, ali nije mi promakla sjena koja joj je u tom trenutku prošla licem, kao da su joj te riječi izazvale neku tajnu bol.
No nisam imao vremena više o tome razmišljati jer su u tom trenutku odjeknuli koraci na dvorišnim pločama, a vrata portirnice otvorila su se uz tresak takvom silinom da su udarila u zid i zadrhtala toliko snažno da sam pomislio da će se rascijepiti. Na dovratku je stajao blagajnik Walter Slythurst i tresao se kao list na vjetru, lica toliko blijeda i očiju izbuljenih od užasa da je izgledalo kao da mu netko drži nož iza leđa. Izgledao je potpuno pokisnulo i prljavo, a na sebi je imao debeli ogrtač i jahaće čiz¬me, koji su bili prekriveni blatom. Sjetio sam se da je bio na putu i pitao sam se je li možda napadnut.
„Idite - ” ostao je bez daha, a u pokušaju govora izbile su mu vene na vratu, koje su izgledale kao zapetljane strune pod blijedom kožom. „Idite po rektora. Trezor - mora to vidjeti - strava - ” Naglo se nagnuo i povratio po kamenom podu, držeći se jednom rukom za zid da se održi na nogama.
Cobbett i ja smo se pogledali, a onda se stari portir tromo ustao sa stolca. Tu sam ja uskočio jer je bilo jasno da situacija zahtijeva više žurbe nego što je u Cobbettovoj moći.
„Ja ću otići po rektora”, kazao sam, „ali što da mu kažem o čemu je riječ?“
Slythurst je mahnito tresao glavom, a usne su mu bile stisnute u blijedu crtu jer se bojao da opet ne povrati. Trznuo je glavom prema Sophiji.
„Stravičan zločin - ne mogu o tome govoriti pred damom. Rektor Underhill mora vidjeti - ” Opet je zastao, dah mu je postao isprekidan, a koljena su mu popustila i počeo je snažno drhtati kao da je ciča zima. Viđao sam i prije ovakve učinke teškog šoka i znao sam da ga moramo smiriti.
„Posjednite ga i dajte mu jako piće”, rekao sam Cobbettu. „Ja ću pronaći rektora.”
„Mogu ja otići po njega ako želite, jutros radi u svojem uredu”, po¬nudila je Sophia i hitro se dignula na noge. Kad je ustala, primila se za čelo i zateturala kao što joj se i ranije događalo. Uhvatio sam je za ruku i zahvalno mi je stisnula rame, a onda brzo povukla ruku kad smo sc pogledali, prisjećajući se našeg sinoćnjeg trenutka bliskosti. Naslonila se na zid, ali lice joj je problijedjelo gotovo kao Slythurstovo. Snažan smrad njegove bljuvotine širio se malenom sobom i Sophia se, možda potaknu¬ta smradom, uhvatila za vrata, ali otvorila ih je samo dopola, a onda se i ona nagnula i povratila po dovratku.
Cobbett je blago zakolutao očima kao da mu je to sve dio posla.
„Hoćete li sada i vi, gospodine Bruno, prije nego što odem po kantu vode?” rekao je umorno.
Iskreno govoreći, osjećao sam kako mi se želudac diže od tog smrada i bilo mi je drago što ću izaći.
„Ne mičite se — vratit ću se s rektorom za sekundu”, rekao sam s vrata.
„Neka se nitko ne približava tornju”, graknuo je Slythurst. Njegovo mahnito drhtanje posustalo je. Cobbett je izvukao bocu piva i obilno ga natočio blagajniku u drvenu čašu.
Divljački sam zalupao na vrata rektorova stana i sluga Adam dotrčao je otvoriti ih. Kad me ugledao, lice mu je poprimilo otvoreno odbojan i podrugljiv izraz.
„Opet vi, doktore Bruno?”
„Moram hitno vidjeti rektora”, dahtao sam ignorirajući njegov ton.
„Rektor Underhill ne može vas jutros primiti, jako je zaposlen. A dame su izašle”, dodao je tonom koji je implicirao kako zna po što sam zapravo došao.
„Zaboga, čovječe, zar me niste čuli? Hitno je — sam ću otići po njega ako baš moram.” Progurao sam se kraj njega u blagovaonicu i zalupao na vrata ureda.
„Što je ovo?” pobjesnio je rektor širom otvorivši vrata. „Doktore Bruno?
„Ušao je na silu, gospodine”, gunđao je Adam, uzaludno mašući ru¬kama za mnom.
„Morate smjesta poći sa mnom", rekao sam. „Gospodin Slythurst otkrio je nešto u trezoru - nazvao je to stravičnim zločinom. Bio je u strašnom šoku od toga što je vidio. Poslali su me da vas hitno dovedem.”
Rektor je razrogačio oči od straha, a vilica mu je zadrhtala.
„Krađa, mislite?”
„Ne vjerujem”, rekao sam tiho. „Zbog krađe odrastao čovjek ne bi povratio doručak. Pretpostavljam da je Slythurst vidio nešto više - uznemiravajuće - da mu se želudac tako okrenuo.”
Rektor je zurio u mene.
„Ne još jedno...”
„Nećemo znati dok ne dođete i vidite.”
Underhill je šutke kimnuo, a onda mi pokazao da krenem.
Kad smo došli do zapadne zgrade, Slythurst je već čekao kraj ulaza u prorektorovo stubište; nešto boje vratilo mu se u obraze, ali još se nije pribrao.
„Rektore, pripremite se”, rekao je još uvijek hrapavim glasom. „Vra¬tio sam se jutros iz Buckinghamshirea - krenuo sam u zoru i maloprije sam stigao na fakultet. Htio sam prihode koje sam donio s naših imanja odnijeti ravno u trezor prije nego što se presvučem. Pokucao sam Jame- su, ali nije bilo odgovora pa sam otišao do Cobbetta po rezervni ključ njegove sobe. Unutarnja vrata trezora bila su zaključana kao i obično, ali kad sam ih otvorio, našao sam - ” Oči su mu opet nabrekle i odmahnuo je glavom, čvrsto stisnutih zubi.
„Što ste našli?” upitao je rektor, kao da ne želi čuti odgovor.
Slythurst je samo stresao glavom i pokazao na stubište. Rektor se zbunjeno okrenuo prema meni.
„Doktore Bruno, biste li vi... Već ste pokazali da imate hladnu glavu u takvim situacijama.”
Kimnuo sam; rektor je bio kukavica u duši, uljuljkan u svoje carstvo knjiga, gdje ljudi neprijatelje napadaju retorikom, ali našao se potpuno nespreman kad je bila riječ o stvarnom nasilju. Očito se bojao onoga što će vidjeti i iznenada Talijan više nije bio toliko smiješan - želio me kraj sebe. Slythurst me postrance pogledao suženim očima; činilo se da usprkos šoku nije zaboravio da mu se ne sviđam i bilo bi mu draže da nisam uključen u ovo, ali nije bio u stanju prepirati se s rektorom.
Stube su iznenada zaškripale pod mojim nogama i rektor je posko¬čio od straha; iako na stubištu gotovo uopće nije bilo svjetla, uspio sam razabrati tragove na pragu sobe doktora Coverdalea dok sam ulazio kroz vrata koja je Slythurst ostavio otvorena. Ispruživši ruku iza sebe, sagnuo sam se bolje pogledati i vidio da su to razmrljani otisci stopala koji vode prema sobi u tornju. Prstom sam dotaknuo jedan od otisaka i ostao je umrljan nečim ljepljivim i crvenkastim, a kad sam ga pomirisao, bio sam siguran da je to krv, iako ne svježa. Okrenuo sam se i namrgođeno po¬gledao ostale; ispod sam vidio rektorovo bijelo lice, blijedo poput mjeseca u mračnom stubištu — trznuo se, ali kimnuo mi je da nastavim.
Niska vrata u dnu sobe u tornju također su bila otvorena; iza njih bilo je usko zavojito stubište, jedva dovoljno široko da čovjek može tuda proći, a uspinjalo se do vrha tornja. Na pola puta bio je mali lučni dovra¬tak, a okovana hrastova vrata bila su širom otvorena, kako ih je ostavio Slythurst pobjegavši od prizora koji je ugledao unutra. Sad sam-već ne¬pogrešivo osjećao miris smrti kako mi nagriza nosnice dok sam prilazio pragu; rektor je prigušeno kriknuo skrivajući se iza mene. Duboko sam udahnuo, gurnuo vrata i ušao u fakultetski trezor. Ugledavši taj prizor, istog mi je časa pozlilo i kriknuo sam. Osjetio sam kako me rektor iza zgrabio za prsluk dok se gurao pogledati unutra. Pred nama je bilo rje¬šenje zagonetke gdje je nestao doktor James Coverdale.
Trezor se činio više klaustrofobičnim od prorektorove sobe ispod, ali na to je vjerojatno uvelike utjecao i taj smrad; dimenzije zidova bile su gotovo iste, ali strop s drvenim gredama bio je niži, a dva prozora - jedan koji je gledao na dvorište i drugi na Ulicu St. Mildred - bila su manji i uži: jednostruki visoki lukovi, koji su unutra propuštali malo svjetla od ovog oblačnog dana. Uzduž zidova stajalo je nekoliko teških drvenih škrinja različitih veličina; sve su po sebi imale heraldičke simbo¬le, bile su okovane željezom i zaključane čvrstim lokotima — u škrinjama su bili fakultetski prihodi. Lijevo od prozora koji je gledao u dvorište bio je James Coverdale. Zglobovi su mu bili svezani i pričvršćeni iznad glave za željezni zidni držač svijeća. Na sebi je imao samo lanenu potkošulju, a glava mu je pala tako da mu je brada na prsima bila natopljena krvlju koja je već potamnila i sasušila se - činilo se da nije umro u proteklih nekoliko sati. No najčudnije od svega bilo je ono zbog čega sam užasnuto kriknuo: bio je izbliza pogođen s nekoliko strijela. Devet ili deset stršalo ih je iz njegova torza, na raznim mjestima i izgledao je kao jastučić za igle - ili ikona. Odmah sam znao o čemu je riječ, a činilo se da zna i rektor, koji me jače stisnuo za rukav pa sam osjetio kako mu ruka drhti. Pogledao sam ga postrance kako užasnuto netremice gleda leš drugog kolege u dva dana. Usne su mu se brzo micale pa sam isprva mislio da se tiho moli, ali onda sam shvatio da pokušava govoriti, ali glas ga ne sluša. Kad je konačno uspio izgovoriti tu riječ, bila je to ona ista koja mi je prva pala na pamet:
„Sebastijan"
„Kakav Sebastijan?” nestrpljivo je rekao Slythurst. Još je uvijek zaosta¬jao iza nas na stubištu i zaklanjao oči kao da ne želi ući u sobu i drugi put.
„Sveti Sebastijan”, tiho sam rekao.
Rektor je odsutno kimnuo, kao da je u transu.
„Naredili su da ga zarobe i dovedu u polje gdje će ga vlastiti vojnici prostrijeliti mnoštvom strijela”, izrecitirao je hrapavim glasom. Bio sam siguran da su to Foxeove riječi. „Pogledajte - ” Podignuo je drhtavu ruku i pokazao na zid pored prozora, na kojem je prstom umočenim u krv grubo nacrtan simbol kotača sa žbicama.
,,A evo i oružja”, odlučno je rekao Slythurst ušavši u sobu i pokazujući na zid ispod prozora gdje se lijep engleski luk, ukrašen zelenim i grimi¬znim rezbarijama, naslanjao na prazan, slično ukrašen tobolac, kao da ga je ubojica ondje mirno i pažljivo postavio kad je obavio posao.
„Ali to je luk Gabriela Norrisa”, graknuo je rektor u nevjerici. „Re¬kao sam mu neki dan da ga zaključa ovdje, nakon što je ustrijelio psa.”
„Onda znamo tko je ubojica”, ustvrdio je Slythurst kimnuvši kao da potvrđuje to što je rekao.
Prišao sam nekoliko koraka bliže tijelu i čučnuo da mu pogledam lice.
„Nisu ga ubile ove strijele”, rekao sam.
„A da? Mislite da je umro od groznice?" Činilo se da je Slythurst nevjerojatno brzo uspio povratiti svoje staro držanje. Osjetio sam da ne podnosi moju prisutnost na onome što je smatrao svojim teritorijem.
„Tišina, Waltere”, oštro je rekao Underhill, a ja sam mu barem ovaj put bio zahvalan. „Nastavite, doktore Bruno.”
„Grlo mu je prerezano”, rekao sam i stisnuo zube da uhvatim Coverdaleovu bujnu kosu i podignem mu glavu kako bismo vidjeli njegovo jezivo lice. Rektor je zacvilio u rupčić. Slythurst je ustuknuo i okrenuo se na drugu stranu. Mrtvačeve oči bile su napola otvorene, u usta mu je ugurana krpa, a grlo mu je prerezano cijelom duljinom. Kad sam mu podignuo glavu, rana se rastvorila i po ljepljivim sam rubovima vidio da je rez nevješto napravljen, iako je naposljetku urodio plodom. Vrat mu je bio prepun malih rezova i ogrebotina, kao da je ubojica nekoliko puta pokušavao umiriti nož i zarezati na pravom mjestu, što je značilo da nije profesionalac.
„Tko ima takvo oružje?” upitao je rektor drhtavim glasom. „Svim čla¬novima sveučilišta zabranjeno je nositi bodeže unutar gradskih zidina - ” „Ovo je moglo biti učinjeno i britvom”, mrko sam rekao. „Ili malim nožem ako je dovoljno oštar.”
,,A zašto su ga nakon toga ustrijelili kao vepra?” upitao je Slythurst odvaživši se pristupiti bliže. ,,I ta slika - je li to nekakva poruka?”
„Rektor vam je već objasnio”, rekao sam. „Radi predstave. Ovo je parodija mučeništva svetog Sebastijana, kao što je i smrt Rogera Mercera trebala oponašati mučeništvo svetog Ignacija. Mislim da ovo ne možete proglasiti nesrećom, rektore”, dodao sam okrenuvši se k Underhillu, koji se spustio na jednu od čvrstih škrinja i zario lice u ruke.
„Kakva bezočna besmislica!” uzviknuo je Slythurst, koji je izgledao kao da je već potpuno nadišao svoj prvotni šok. „Rogera napadne pas, a vi to protumačite kao oponašanje mučeništva? Koji bi se ubojica toliko trudio? Prije bih rekao da vi bulaznite, doktore Bruno. Ovo je, s dru¬ge strane”, pokazao je na izbodeni leš Jamesa Coverdalea koji je visio s držača za svijeće, „očito stravičan zločin koji je neki luđak počinio nad jadnim Jamesom, ali vaše maštarije neće nam pomoći da uhvatimo tog opasnog uljeza! Pretpostavljani da je netko htio provaliti u trezor, James ga je pokušao zaustaviti i ovako je završilo.”
Zastao je ostavši bez daha, a ruke je stavio na bokove kao da me iza¬ziva da osporim njegovu teoriju.
„Kradljivac koji se potrudio nacrtati sliku krvlju umirućeg čovjeka?” rekao sam i uzvratio mu bezobrazni pogled. ,,A nijedna vrata nisu pro¬valjena niti je itko dirao ove škrinje. Sami ste rekli da su i vrata trezora i vanjske sobe bila zaključana kad ste se jutros vratili”, podsjetio sam Slythursta. „Tko je mogao imati ključ trezora?”
„Nas trojica”, rekao je Slythurst, pokazujući na rektora i krvavo truplo u kutu sobe. „Svi imamo ključ od trezora, ali glavne škrinje imaju po tri lokota, tako da i rektor i blagajnik i prorektor moraju biti prisutni da bi ih otvorili. Zovemo ih škrinjama triju ključeva. U njima je većina fakul¬tetskih sredstava. Škrinje u kojima su računovodstvene knjige i ugovori mogu otvoriti samo ja.”
„Osiguranje od pronevjere”, dodao je rektor.
„Dakle, doktor Coverdale je vjerojatno sam otključao vrata i pustio ubojicu unutra”, razmišljao sam, ,,a ubojica ih je kasnije mogao zaključati Coverdaleovim ključem.”
„Pljačkaš ga je vjerojatno nožem prisilio da ih otvori”, pretpostavljao je Slythurst.
„Ali to bi bilo uzaludno ako kasnije ne bi mogao sam otvoriti škri¬nje”, rekao sam.
„Pljačkaš to ne bi znao. Možda ga je zato i ubio”, rekao je Slythurst. „Lopov je pobjesnio jer nije vjerovao da James ne može otvoriti škrinju. Sigurno je o tome riječ!”
Pomislio sam kako mu je nevjerojatno stalo da ospori moju teoriju da je Coverdaleova smrt povezana sa smrti Rogera Mercera i pitao sam se je li to samo zato što ne može podnijeti da ja u bilo čemu budem u pravu ili zato što mu je odgovaralo da nas navede na krivi trag. Naposljetku, on je jedan od dvojice živih ljudi koji imaju ključ trezora.
„Kada je netko od vas posljednji put bio ovdje?” upitao sam. Slyt¬hurst je zabrinuto pogledao rektora koji se činio izgubljenim u vlastitim mislima i trudio se ne gledati u tijelo.
,,S dužnim poštovanjem, doktore Bruno, zar ste vi zaduženi da istra¬žite ovaj zločin pa nas zato ispitujete poput suca?”
„Ma odgovori mu, Waltere, pokušava nam pomoći”, kazao je rektor malaksalo, na moje iznenađenje. „Što se mene tiče, nisam bio ovdje od prošlog utorka, kad smo došli po novac i dokumente za fakultetskog od¬vjetnika. Je li tako, Waltere, to je bilo u utorak?”
„Tad smo posljednji put svi bili ovdje”, složio se Slythurst i ošinuo me gadljivim pogledom. „Ja sam posljednji put bio ovdje u subotu navečer, netom prije rasprave, kad me James pustio unutra da uzmem dokumente koji su mi trebali u vezi s upravljanjem našim imanjima u Aylesburyju te nešto novca za put i sitne troškove kad stignem tamo. Krenuo sam u Buckinghamshire u nedjelju rano ujutro i nisam bio ni blizu trezora do svojeg povratka maloprije, što ste i sami vidjeli. Eto - jesam li se izvu¬kao?” dodao je, a u očima mu je sjao sarkazam.
„Nije na meni da to kažem”, slegnuo sam ramenima. ,,U koje ste doba u subotu navečer uzeli te dokumente?”
„Netom prije rasprave, rekao sam vam. Dakle, pretpostavljam oko četiri i pol. Htio sam pripremiti sve za put sljedećeg dana jer sam znao da će večera u Christ Churchu završiti kasno i nisam želio smetati Jamesu kad se vratim.” Bacio je kratak pogled na Coverdaleovo bizarno truplo i pognuo glavu.
Otišao sam natrag do tijela probodenog strijelama i promotrio ga iz različitih kutova, pipajući mrlje od krvi na košulji, od kojih mi je ostajao gust talog na prstima.
„Ovo tijelo ovdje možda leži i od subote navečer”, rekao sam. „Krv se već osušila, a ukočenost koja nastupa nakon smrti već je prošla - počinje trunuti. Da je vrijeme bilo toplije, bio bi u još raspadnutijem stanju, ne bismo mogli ni disati u ovoj sobi. Ali nešto mi je palo na pamet - doktor Coverdale je rano otišao s rasprave nakon što mu je student donio hitnu poruku. Pitam se je li ga netko namamio u smrt.”
„Sjećam se da nije bio na večeri u vojvodinu čast poslije toga”, pro¬mrmljao je rektor, ,,i to mi je bilo čudno jer se radovao tome - voli se dodvoravati državnicima. Volio je." Brzo se ispravio odmahujući glavom. „O, Bože sveti!” Bio je to krik iskrene agonije, iako ne i tuge za svojim kolegom, činilo mi se, a glas mu je bio izbezumljeno visok. ,,U pravu ste, doktore Bruno, nećemo moći zataškati način na koji je umro. Bit će provedena cijela istraga, pozvat će mrtvozornika i suca - fakultet će biti uništen! Već mi pada na pamet nekoliko naših dobročinitelja koji neće htjeti da im se ime veže uz takvo grešno mjesto - povući će sredstva i dati ih drugim ustanovama, koje nisu toliko okaljane zločinom. Ovo je uistinu đavolsko djelo! Ismijavati kršćanske mučenike na tako strašan način.” Zario je lice u ruke i na trenutak sam pomislio da jeca, ali samo je pokušavao smiriti disanje.
„Pa, djelo je to nekoga tko zna baratati engleskim lukom”, rekao sam praktično. „Iako mislim da bih s ove udaljenosti čak i ja uspio pogoditi metu svezanu za zid i već otprije mrtvu, tako da ne tražimo nužno ne¬koga tko je vješt strijelac. Tko god on bio, jako je pomno isplanirao ovo ubojstvo kako bismo ga povezali s prethodnim.”
„Kako biste ga vi povezali”, rekao je rektor. „Foxe, lažno mučeništvo - sve su to vaše teorije, doktore Bruno.”
„Sugerirao mi ih je netko nepoznat”, podsjetio sam ga.
„Da, zar ne vidite? Onaj papirić koji ste mi pokazali, izrezan iz Foxea. Ovo”, mahnito je pokazao na truplo u kutu, „je učinjeno radi vas, jer su znali da ćete vi to znati protumačiti.” Zurio je u mene u nevjerici kao da je moja teorija odvela Coverdalea u smrt.
„Ali ubojica nije mogao znati da ću ja biti ovdje baš u pravom trenutku da svjedočim ovom prizoru”, prigovorio sam. „No uistinu izgleda kao da je htio biti siguran da vam ovaj put neće promaknuti motiv mučeništva i da ćete ga uspjeti povezati sa smrti Rogera Mercera.”
„Onda je to vjerojatno ista osoba?” Rektor je upro pogled u mene, očiju ispunjenih tjeskobom.
„Znate, Norris ima britvu”, progovorio je Slythurst iznenada. „Brije se svaki dan.”
Promislio sam, trljajući bradu.
„Britva i luk. Nekome je jako stalo do toga da dokazi upućuju na Norrisa, to je očito.”
„Mislite da možda nije on?” upitao je rektor, još uvijek gledajući u mene odozdo kao dijete željno ohrabrenja.
„Na temelju onoga što malo znam o Norrisu ne vjerujem da bi on počinio tako upadljivo ubojstvo, a onda i ostavio oružje koje izravno upućuje na njega. Osim toga, koji bi on imao motiv?”
„James je mrzio nestipendiste, uvijek ih je ogovarao. I sami ste ga čuli na večeri kod rektora”, rekao je Slythurst.
„To nije razlog da ga netko ubije”, uzvratio sam. ,,S druge strane, net¬ko tko je bio ogorčen zbog prisutnosti nestipendista možda je odlučio ubiti dvije muhe jednim udarcem, kako biste rekli vi Englezi - pogubiti doktora Coverdalea iz nekog još nepoznatog razloga i istovremeno pod¬metnuti dokaze koji optužuju Norrisa. Na stubištu su bili neki tragovi, otisci - da je bilo više svjetla, mogao sam ih pregledati, ali bojim se da je kiša dosad isprala svaki trag vani.”
„Waltere, biste li otišli dolje i zamolili Cobbetta da vam da fenjer? Doktor Bruno je u pravu - moramo pozorno pregledati sobu prije nego nešto naprečac zaključimo, a ovdje je tako mračno. I lavor s vodom”, do¬dao je rektor. „Moramo oprati taj crtež sa zida prije nego što pozovemo mrtvozornika.”
Slythurst je razrogačio oči.
„Rektore, zar nije i taj crtež dio dokaza? Možda ima neku važnost - ne smijemo se
miješati - ”
„To su moje upute, Waltere. A sad vas molim da učinite kako sam rekao.”
Slythurst je pogledao mene pa rektora obuzet gnjevom što mu nare¬đuje kao kakvom slugi, ali ne mogavši se sjetiti bilo kakva razloga da mu proturječi, okrenuo se na peti i u sljedećem smo trenutku čuli njegove korake kako tutnje niz stube.
„Doktore Bruno?” Rektor Underhill s velikim se naporom osovio na noge i zgrabio me za oba zgloba. Njegova je pompoznost potpuno splasnula i izgledao je staro i prestrašeno; shvatio sam da ga žalim zbog skandala koji će izbiti nakon ove druge smrti. „Predvidjeli ste ovo, a ja nisam. Odbacio sam vašu teoriju o Foxeu - činila mi se izopačenom i odgovaralo mi je da izbjegnem potencijalnu štetu za fakultet pa sam dopustio da drugi, a ponajviše James, utječu na mene te sam predstavio Rogerovu smrt kao nesreću. No ponizno priznajem da ste bili u pravu - čini se da neki luđak napada profesore parodirajući na odvratan način kršćansko mučeništvo. Da James i ja nismo ismijali vašu ideju, možda on sada ne bi bio mrtav.”
„Ako vas to tješi, rektore”, rekao sam nježno ga tapšajući po ruci, „mi¬slim da je doktor Coverdale već bio mrtav u trenutku kad ste se rugali mojoj teoriji u subotu navečer. Ali ponovit ću vam - netko u Lincolnu zna tko je ovo učinio. Vjerojatno je to netko od vas.”
„Uvjereni ste da je isti ubojica?” Još uvijek mi se držao za rukav. „Čini se da je tako.”
„Onda bi moglo biti još žrtava ako ga ne zaustavimo?”
„Ne znam, rektore. Dok ne budemo znali zašto su od ove dvojice na¬pravili mučenike, ne možemo previdjeti ubojičine namjere ili što on želi postići takvom razmetljivošću u svojem djelovanju.”
„Doktore Bruno — ”, rekao je rektor napuklim glasom, a onda zastao trudeći se uravnotežiti disanje. „Znam da fakultet ovo neće moći skri¬ti od javnosti, ali ova će ubojstva okončati moju rektorsku karijeru - a možda i zatvoriti fakultet. Nismo bogati kao neki i ako donacije presuše, bogati će studenti otići drugamo. A ne bojim se ja samo za sebe, dokto¬re Bruno - kakvu će budućnost imati moja kći ako ja više ne budem u Leicesterovoj
milosti? Je li?”
Silovito mi je tresao ruku kao da će tako brže izvući odgovor iz mene. „Vaša kći ima kvalitete koje govore u njezinu korist, imala ona grofovo pokroviteljstvo ili ne.”
Underhill je odmahnuo glavom.
„Društvo ne funkcionira tako, zasigurno to znate. Među uglednim oxfordskim obiteljima poznata je kao neukrotiva. Samo joj moj status kod grofa daje nekakve izglede za budućnost - bez toga je nijedan ugledan čovjek neće uzeti za ženu. Ne bi smjela biti na ovakvom mjestu bez stalne majčine pratnje, ali ja sam blesav i popustljiv otac i ne mogu ni pomisliti da je pošaljem nekamo od kuće. No svaki dan koji provede na ovom fakultetu dodatno šteti njezinu ugledu.” Duboko je udahnuo i bilo mi je jasno da je ovaj šok potjerao sve njegove emocije na površinu. Napola sam očekivao da brižne u plač, ali sabrao se i nastavio: „Grof od Leicestera mora saznati ove jezive Vijesti, naravno, ali ne bi li bilo bolje za nas da ih sazna tek nakon što uhvatimo ubojicu. Razumijete?”
„Onda se nadajte da će mrtvozornik i sudac brzo prionuti na posao”, rekao sam pretvarajući se da ne razumijem što mi želi reći.
„Upravo je o tome riječ - neće. A nedostaje im i pronicavosti da shvate ovakav zločin. Bojim se da bi se spoticali o dijelove fakultetskog života koji se čine čudnima svima osim učenim ljudima, kao što smo mi. Dok biste vi...” Ostavio je tu posljednju misao da visi u zraku promatrajući me pogledom punim oprezne nade.
„Ja, gospodine?” Podignuo sam obrvu prenaglašavajući svoje iznena¬đenje. „Stranac? Katolik? Čovjek optužen za čarobnjaštvo, koji otvoreno vjeruje da se Zemlja vrti oko Sunca?”
Underhill je pognuo pogled i popustio stisak oko mojih ruku.
„Molim vas da mi oprostite moje prenagljene riječi, doktore Bruno. Iz straha se rađaju takve predrasude, a u ovim je vremenima cijela nacija u strahu. Sad nam je strah zašao i u ovo sveto mjesto znanja...” Glas mu je zamro i bespomoćno je gledao prema udaljenom prozoru, izbjegavajući pogled na Coverdaleovo truplo.
„Tražite li da vam pomognem u pronalasku ovog ubojice?” oštro sam rekao.
Okrenuo se prema meni, a u malim suznim očima tinjala mu je bli¬jeda nada.
,,U normalnim okolnostima nikad ne bih smetao gostu, ali čini se kako ubojica želi da se vi uključite. Onaj papir koji ste mi pokazali - mi¬slio sam da se netko šali s vama, ali nakon ovoga”, ponovno je podignuo ruku iza sebe u smjeru tijela, „možda ga vi možete razotkriti prije nego što se prolije još krvi.”
„Dakle, vi smatrate da će on naći nove žrtve?” rekao sam, možda preoštro.
Pogledao me brzo trepćući i odmahujući glavom.
„Samo sam mislio - jer čini se očitim da imamo posla sa zlotvorom koji je ili opsjednut ili lud - ”
U tom se trenutku iza nas začulo grebanje i tup udarac; krajičkom oka zapazio sam nagli pokret, brzo se okrenuo i vidio da se Coverdale trznuo i pomaknuo. Rektor je kriknuo i opet me zgrabio za ruku; čuo sam vlastite dahtaje i na jedan užasan trenutak obuzela me tiha jeza jer sam pomislio da možda još nije mrtav i da čitavo ovo vrijeme visi ondje u smrtnoj agoniji. No kad sam umirio disanje i oprezno mu se primaknuo, shvatio sam da je popustio čvor kojim je bio vezan za držač.
,,U redu je, doktore Underhill”, blago sam rekao. Po drhtanju njegovih ruku kojima se držao za moje bilo mi je jasno da je u stanju odgođenog šoka i da bi i njemu dobro došlo Cobbettovo jako pivo. „Samo je uže popustilo, ali moramo spustiti tijelo.”
„Zašto je došao ovamo samo u rublju?” tiho je upitao rektor i dalje odmahujući glavom dok sam mu pomagao da opet sjedne na najveću škrinju.
„Pa očito je da je došao ovamo pod prisilom - možda ga je uboji¬ca iznenadio dok se presvlačio”, ponudio sam objašnjenje, a onda mi je za oko zapelo nešto pokraj prozora. Pokraj luka na podu bila je uredno smotana hrpa crne tkanine. Prišao sam i podignuo je. Bila je to dugačka akademska odora; po kroju i ukrasima izgledala je kao odora doktora teo¬logije, a bila je skorena od osušene krvi, pogotovo sprijeda i na rukavima.
„To je Jamesova odora”, rekao je Underhill odvraćajući pogled.
„Mislim da ju je ubojica odjenuo preko vlastite odjeće prilikom samog čina”, razmišljao sam. ,,I pitao sam se kako je netko mogao proći fakul¬tetom u odjeći poprskanoj tolikom krvlju od ovog ubojstva.”
Dolje na stubištu odjekivali su koraci, a trenutak kasnije pojavio se Slythurst s fenjerom u ruci. Kratko me ošinuo pogledom, a onda dodao fenjer rektoru, koji je još uvijek drhtao i lomio prste. Uzeo sam fenjer prije nego što mu je ispao i kratak mu je smiješak zatitrao na suhim usnama.
Blagajnik je, čini se, Underhillovu inertnost protumačio kao poziv da preuzme odgovornost za situaciju.
„Najprije moramo poslati po mrtvozornika da makne tijelo, tako da se trezor može očistiti i vratiti svojoj pravoj namjeni, a onda treba prove¬sti istragu kako bi jadni James mogao imati kršćanski pokop. Moramo obavijestiti njegovu obitelj - mislim da ima brata koji živi negdje na isto¬ku, je li tako, rektore?” Ne dobivši odgovor, nastavio je kao da ga nije ni očekivao: „I mislim da bi bilo mudro kad bismo uz vijest o smrti objavili da ga je napao nepoznat kradljivac koji je pokušavao provaliti u trezor - ne želimo da se studenti upuštaju u još više dokonih spekulacija.” Uputio mi je pogled upozorenja.
„Mudro zboriš, Waltere”, rekao je rektor ponovno usmjerivši pozor¬nost na Slythursta s odsutnim, zbunjenim izrazom lica, kao da ga jedva prepoznaje. „To će vam dati još malo vremena, zar ne, Bruno?” Okrenuo se prema meni s istim pogledom strepnje i smetenosti.
Slythurst je trgnuo glavom.
„Vremena za što?”
„Rektor Underhill zamolio me da istražim okolnosti ovih dviju smrti i vidim mogu li naći kakvu poveznicu”, rekao sam, uzvrativši mu mir¬nim pogledom.
Slythurstovo lice problijedjelo je od bijesa, a usnice je stisnuo toliko čvrsto da su gotovo nestale.
,,S dužnim štovanjem, rektore”, zamucao je grcajući od gnjeva, „je li to pametno? Doktor Bruno možda ima živu maštu, ali nikako nije mu¬dro upletati stranca , izgovorio je tu riječ ledenim prezirom, ,,u nešto što toliko duboko utječe na život fakulteta. Ono što bi se moglo otkriti...” Zastao je promatrajući me dok mu se mišić na licu trzao, a zatim je pro¬mijenio strategiju. „Osim toga, on odlazi za nekoliko dana.”
„Već je upleten, Waltere”, tužno je rekao rektor. „Doktor Bruno pri¬mio je poruku koja se odnosila na Rogerovu smrt od nekoga tko izgleda zna nešto - možda i od samog ubojice.”
»To vjerojatno studenti zbijaju šale”, odbrusio je Slythurst, a oči su mu sijevnule od rektora prema meni s neskrivenim bijesom. „Radije bih razgovor o tome koliko je ovo mudro nastavio u četiri oka.”
Underhill je izmučeno kimnuo.
„Razgovarat ćemo, Waltere, ali sad moramo puno toga učiniti i mo¬ramo surađivati. Donesite vodu - ja ću sam očistiti zid. Ne želim da na njemu ostane ni traga, a vjerujem da ni vi to nikome nećete spominjati? Možda biste mogli potražiti prikladnoga glasnika koji će pismo odnijeti mrtvozorniku”, rekao je Slythurstu. „Otići ću sad u svoju knjižnicu i na¬pisati ga. Doktore Bruno, što vi mislite da bi trebalo učiniti?”
Bilo bi mi draže da rektor nije spominjao moje tajanstveno pismo; još uvijek nisam vjerovao Slythurstu. Morali smo mu vjerovati na riječ da je dokumente iz trezora uzeo u subotu navečer prije rasprave, a nisam bio siguran koliko ta njegova riječ vrijedi nakon onih svjesnih laži o pre¬traživanju sobe Rogera Mercera. Ako je itko imao pristup prorektorovoj sobi i trezoru u tornju, onda je to bio blagajnik. Sto god moj dopisnik znao, bilo je bolje da što manje ljudi zna kako je to pokušao podijeliti sa mnom. A sada je i sam ubojica želio da ubojstvo bude izravno pove¬zano s Katarininim kotačem, no rektor je htio da se ta poveznica izbriše. Nisam znao odakle početi. Jedino što mi se činilo jasnim bilo je to da je Coverdaleov rani odlazak s rasprave ključ njegova ubojstva.
„Htio bih pronaći studenta koji je doktoru Coverdaleu dostavio po¬ruku tijekom rasprave kako bih saznao zbog čega se tako hitno vratio na fakultet.”
Underhill je kimnuo.
„Raspitat ću se. No obojicu vas molim - nemojte ništa o ovome go¬voriti studentima prije nego što to objavim na večeri. Do tada ću smisliti kako da im to objasnim, a da ih ne uznemirim previše - ako je to uopće moguće.”
„Prije toga, rektore Underhill”, dodao sam, „mislim da bih trebao posjetiti Gabriela Norrisa. Ako je on uistinu donio svoj luk i strijele u trezor kako ste mu naredili, moramo saznati kada je to učinio i je li ga doktor Coverdale pustio unutra. A mislim i da biste trebali otići u svoj ured, popiti veliki čašu najjačeg pića koje imate i pribrati misli na trenu¬tak, prije nego što odlučite što dalje učiniti.”
„Lijepa su vremena došla kad rektoru oxfordskog fakulteta talijanski papist naređuje što da učini”, promrmljao je Slythurst, ali rektor se na¬kašljao izgledajući istovremeno posramljeno i zahvalno.
Oprezno smo sišli niz stube, a ja sam bio na čelu s fenjerom i zastaj¬kivao da pregledam tragove krvavih otisaka koji su se još uvijek vidjeli na kamenim stubama. Blijedi su tragovi ostali i na podu Coverdaleovih soba ispod trezora, ali osim toga i glavna soba i susjedna spavaća sobica bile su čiste i uredne. Došao sam do vrata koja su vodila na stubište pre¬ma dvorištu i pregledao ih.
„Soba je bila zaključana jutros kad ste stigli?” ponovno sam upitao Slythursta.
Nestrpljivo je frknuo.
„Rekao sam vam to već tri puta. Pretpostavljam da je James izašao, a ja sam želio pohraniti u trezor novac i ugovore koje sam donio iz Aylesburyja pa sam posudio rezervni ključ od Cobbetta i ušao unutra. Što vi to implicirate, doktore Bruno?”
„Samo to da nema nikakva traga provale na vratima stubišta u tor¬nju ili glavnim vratima sobe doktora Coverdalea”, rekao sam. „Dakle, morao je svojevoljno pustiti ubojicu unutra - ili ga je ubio netko tko je već imao ključ.”
Slythurst me ošinuo toliko otrovnim pogledom da bi mi bilo lako povjerovati da je sposoban za ubojstvo. Okrenuo sam se Underhillu, ko¬jem su po licu prelazile jezive sjenke titravog svjetla fenjera.
„U svakom slučaju, toranj treba zapečatiti dok tijelo ne bude uklo¬njeno”, rekao sam. „Ako postavite nekog od fakultetskih sluga na dno stubišta, ubrzo ćemo saznati ako mu se netko pokuša približiti. Ubojica će se možda pokušati vratiti, potražiti nešto u sobi, recimo. No želio bih je i sam pregledati da vidim je li ubojica ostavio kakav trag za sobom.”
„Da. Da, to zvuči pametno.” Rektorovo je lice bilo izduženo i usplahi¬reno. „Moram poslati po mrtvozornika. Waltere - sad ste najviši dužno¬snik nakon mene, trebat ću vašu pomoć u odluci što ćemo reći fakultetskoj zajednici. Možda biste mogli doći do mojeg stana? I recite Cobbettu da postavi nekog od kuhinjskih sluga kraj stubišta u tornju.”
Slythurst je kimnuo i odjurio niz stube do portirnice. Underhill se okrenuo i osjetio sam neku prešutnu poruku u dugom pogledu koji mi je uputio.
„Prostrijeljen je nakon što je umro, kažete?”
„Teško možemo biti sigurni, ali čini mi se da je najviše krvario iz vrat¬ne rane. Ako i nije bio mrtav, bio je blizu - mislim da nije bio svjestan što se događa, ako ste me to htjeli pitati.”
„Dakle, smrt je nastupila brzo?” upitao je rektor gotovo s nadom. Oklijevao sam načas, ali zaključio sam kako je bolje da se ne zadr¬žavam previše na onim porezotinama koje sam vidio na Coverdaleovu vratu. Mrtvozornik će to ionako kad-tad otkriti.
„Stravična je to smrt, neću se pretvarati da nije, ali viđao sam ljude s prerezanim grlima — ne zadržavaju se dugo na ovom svijetu.”
Underhill me promatrao glave nagnute u stranu. Svijeća u fenjeru dogorijevala je i sobu su obavile sjenke iako je bilo rano; činilo mi se da se smrad truleži diže iz stubišta u tornju iza nas.
„Vodili ste neobičan život za jednog filozofa, doktore Bruno”, rekao je tiho. „Naš vam se sigurno čini mirnim i zaštićenim. I ja sam mislio da je tako, sve do ovog tjedna. Skrio sam se ovamo od svijeta, smatrajući oxfordske fakultete svetim mjestima, a sada sam se već toliko dugo pravio slijepim da će to uništiti i mene i moju obitelj.”
„Rektore Underhill”, rekao sam naginjući se prema njemu, „ako išta znate ili sumnjate, išta što ima ikakve veze s ovim smrtima, nemojte to skrivati. Prema čemu ste se pravili slijepi?”
Nervozno se osvrnuo i pogledao prema vratima, brzo poput kakva glodavca, zatim se nagnuo bliže, a okruglo mu je lice odozdo obasjao fenjer. „Vaš prijatelj, sir Philip - ”
„Što s njim?”
„On za ovo ne smije saznati. Obećajte mi, doktore Bruno, da mu ne¬ćete pričati o tome što se događa unutar ovih zidina. On je Leicesterov nećak, osjećao bi se dužnim reći mu sve.”
U tom su trenutku odozdo odjeknuli koraci i Slythurst se ponovo pojavio. Underhill je čvrsto stresao glavom kako bi me upozorio da ništa dalje ne govorim, a zatim uplašeno skrenuo pogled s mene na blagajnika i okrenuo se prema vratima.
„Waltere?”
„Palo mi je na pamet, rektore”, započeo je Slythurst naglašeno prekri¬živši ruke, „ako doktor Bruno bude pretraživao ovu sobu, bilo bi najbolje da mu ja pomognem. Naposljetku, dva para očiju vide bolje od jednoga.”
,,U redu. No trebate mi, Waltere - kad završite, što prije dođite do mojeg stana.”
Uputio mi je još jedan molećiv pogled prije nego što je zatvorio vra¬ta za sobom. Koraci su mu odjekivali stubištem dok je teškim korakom silazio prema dvorištu.
Slythurst je nakrivio glavu i letimično pogledao sobu.
„Dakle, što mislite da ćete ovdje pronaći?”
„Mislio sam, gospodine Slythurst, da ćete vi bolje znati što bi čovjek mogao naći u ovoj sobi”, glatko sam mu odgovorio.
Okrenuo se prema meni, a usne su mu bile nabrane i odavale neskriveni prezir.
,,A ja bih vas mogao pitati što ste vi uzeli iz ove sobe, Bruno, posljednji put kad smo se nas dvojica zatekli među mrtvačevim stvarima? Kakav ste suvenir tada ponijeli sa sobom?”
„Ništa nisam uzeo”, rekao sam mirno, ali ipak sam odvratio pogled i prišao prozoru. Kiša je snažno udarala o staklo, slijevajući se u potocima i zamućujući pogled.
,,A je li?” Sad je već govorio kroz zube i čuo sam da mi se primaknuo ramenu. „Možda ste rektora nasamarili da vam pokloni povjerenje, Bru¬no, ali ja vidim tko ste vi zapravo.”
„Tko sam?” upitao sam, prekriživši ruke na prsima kao da me nije briga što će mi reći.
„Vi ste jedan od onih ljudi koji se smatraju dovoljno nadarenima da bi živjeli isključivo od svojeg šarma i domišljatosti, umjesto od poštena rada. Nastojite zadobiti povjerenje ljudi na visokim položajima tako da možete
živjeti u zlatnom okrilju njihove naklonosti. Stigli ste ovamo razmećući se slavom i pokroviteljstvom dvorana i kraljeva, ali ovo je Oxfordsko sveuči¬lište, gospodine - nas ovdje ne zadivljuju takve tričarije.” Dok je govorio, u kutovima usana nakupila mu se slina pa je zastao da se pribere, a iz očiju mu je još uvijek sijevala mržnja koja me iznenadila svojom silinom.
„Vi mislite da se ja nastojim uhljebiti ovdje?” ponovio sam u nevjerici.
„Ne znam zašto biste se inače toliko trudili postati nezamjenjivim rektoru tako što se uplećete u ove smrti”, okosio se.
„Ne - naravno da vi ne znate jer ne možete zamisliti da se trudite iz bilo kojeg drugog razloga osim vlastitog dobitka.” Spustio sam ruke i prišao mu na svega nekoliko centimetara od lica, izazivajući ga da me pogleda ravno u oči. „Nešto ću vam reći, gospodine blagajniče. Ja sam tri godine proveo kao bjegunac u vlastitoj zemlji. Vidio sam ljude ubije¬ne takvom lakoćom kakvom dječaci gađaju ptice, izbodene zbog cipela koje su imali na nogama ili nekoliko novčića koje su nosili sa sobom. I vidio sam vlasti kako se prave da to ne vide jer je privođenje licu pravde iziskivalo previše truda — jer vlastima je mrtav čovjek jednako bezvrije¬dan kao i oni koji su ga ubili, a koji će vjerojatno sutra i sami biti ubije¬ni. A ja vjerujem da ničiji život nije toliko bezvrijedan da bi, u slučaju da bude okončan nasiljem, taj zločin trebalo zanemariti, a ubojicu ostaviti nekažnjena. Zato se uplećem, gospodine Slythurst - zbog nečega što se zove pravda.” Silina mojeg odgovora bila je barem jednaka njegovoj, no iako je ustuknuo, pogled koji je upro u mene bio je suptilno podrugljiv i ja sam prvi pogledao u stranu, svjestan da su sve moje plemenite riječi uvelike prenapuhane. Želio sam pronaći ubojicu prije svega da se dokažem Walsinghamu i grofu od Leicestera jer ovo mi je bila prva misija i ako bude uspješna, zaradit ću nagradu i naklonost. „No sada imamo prečeg posla”, oštro sam rekao. „Moramo držati jedan drugoga na oku.”
Iako je soba bila urednija nego prošli put kad sam bio ondje, bila je u procesu promjene vlasnika i iznenada sam osjetio bol zbog gubitka Jamesa Coverdalea, koji je jedva jedan dan uživao kao prorektor prije nego što ga je sustigla jednako grozna sudbina kao i njegova prethodnika. Mnogo mi se toga nije sviđalo na njemu, ali strašno je da mu je takva smrt pokucala na vrata sobe za kojom je toliko dugo žudio, upravo u trenutku dok je raspremao svoje stvari. Slythurst se odmah pozabavio svežnjevima papira na Coverdaleovu stolu. Nije mi se to svidjelo jer sam pretpostavio da će trag o tome što se dogodilo Coverdaleu u subotu navečer vjerojatno biti među njegovim dokumentima pa sam upravo htio predložiti da podijelimo taj posao pregledavanja dokumenata kad sam spazio razmazanu mrlju od krvi gotovo s unutarnje strane kamina.
Čučnuo sam da bolje pogledam i vidio da je jedna cigla u kaminu malo pomaknuta; izvirivala je iz zida kao da nije učvršćena žbukom. Uspio sam je uhvatiti vrhovima prstiju, ali nisam imao dovoljno snage da je izvučem van. Prsti su mi popustili tako da sam ogrebao članke i tiho jauknuo.
„Što je to?” Slythurst se trgnuo, ispustio knjigu koju je proučavao pa dotrčao i čučnuo kraj mene. Polizao sam krv s ogrebanih prstiju i po¬kušao ponovno. Strpljivo sam pomicao ciglu s jedne strane na drugu, osjećajući kako sve više popušta svaki put kad se zbije uz cigle s jedne ili druge strane.
„Hajde, čovječe!” promrmljao je Slythurst. „Hoću li ja pokušati?”
„Ja ću”, okosio sam se i za nekoliko trenutaka cigla je bila vani, ot¬krivajući tamno udubljenje ugrađeno u zid kamina. Gurnuo sam ruku unutra i pročeprkao što sam dublje mogao, no u dnu rupe napipao sam samo ciglu. „Ništa”, rekao sam gorko i sjeo na pete.
„Sklonite se”, graknuo je Slythurst grubo me gurnuvši laktom u stra¬nu. Njegova mršava ruka zavukla se dublje u udubinu, ali iako mi je od¬lučio dokazati da sam u krivu, i on je izvukao ruku praznu. ,,Nek’ ide dovraga, taj kučkin sin!” opsovao je trljajući članke na prstima.
„Tko god je ovaj put došao ovamo, znao je gdje treba tražiti”, rekao sam mrgodno, a koljena su mi krčkala dok sam ustajao. ,,I čini se da je našao što je tražio.”
„Dovraga!” provalio je Slythurst. Izgledalo je kao da ovo otkriće pra¬znog skrovišta smatra osobnom uvredom. Pitao sam se je li se u šupljini u kaminu nalazilo ono što je Slythurst tražio nakon smrti Rogera Mercera - nije to bio velik prostor, ali u njega se lako mogao skriti svežanj pisama ili dokumenata - i ljuti li se on to sad na sebe što ga nije pronašao tijekom prve pretrage. No ovog puta nije bilo tragova mahnitog premetanja po Coverdaleovim stvarima; tko god je ubio Coverdalea, očito je znao za pomičnu ciglu i odmah uzeo ono što je ondje bilo skriveno, nakon što je oprao Coverdaleovu krv s ruku. No to je moglo značiti samo to da onaj tko je pretraživao toranj prije nego što sam ja došao u subotu ujutro, dok je Mercera još uvijek u vrtu razdirao pas, nije znao za to skrovište i prema tome nije mogao biti ista ona osoba koja je ubila Coverdalea. Prema toj logici, to nije mogao biti ni Slythurst, osim ako nije vrhunski glumac. Naposljetku, on je bio jedina osoba koja je s pravom mogla zatražiti ključ prorektorove sobe i nitko ne bi mogao potvrditi ili osporiti točno vrijeme njegova odlaska i povratka iz Buckinghamshirea.
Činilo se da se Slythurstu žuri da ode; očito je zaključio da više ništa korisno neće pronaći.
„Ne znam što još ovdje možemo učiniti”, promrmljao je, krećući prema vratima i zveckajući ključevima kao da mi daje znak da mi je vri¬jeme isteklo. „Rektor me treba i moram zaključati ovu sobu pa ako ste završili - ”
„Recite mi, gospodine Slythurst”, rekao sam, „vjerujete li da je ubojica našao ono što ste se vi nadali pronaći ovdje nakon smrti Rogera Mercera?”
Pogled koji mi je uputio bio je prepun prezira.
„Ne znam o čemu govorite. Nisam ja čovjeku uzeo ključ iz džepa dok je ispuštao smrtni hropac, kao neki”, rekao je Slythurst, a lice mu je bilo toliko blizu mojemu da sam osjećao njegov kiseli zadah.
„Pitam samo zato što mi se čini da je dvoje ljudi umrlo zbog nečega što je bilo skriveno u toj rupi, a pretpostavljam da vi znate o čemu je ri¬ječ”, rekao sam.
„Čovjek bi pomislio da će to biti dovoljno upozorenje pretjerano znatiželjnima”, odgovorio je sa smiješkom koji mu je poput žice presje¬kao mršavo lice. „Moram poći rektoru. Bilo bi vam bolje da potražite vlasnika oružja kojim je ubijen. To se čini kao dobar početak vaše istra¬ge, doktore Bruno, kad ste već bili toliko ljubazni da fakultetu ponudite svoje usluge.”
Dok sam se mimoilazio s njim pored vrata, dobacio sam mu još jedan prezirni pogled, shvativši da žarko želim da se ispostavi da je Slythurst ubojica tako da mogu sa zadovoljstvom gledati kako mu taj sarkastični osmijeh nestaje sa žućkastog lica, no smjesta sam se nastojao otarasiti ta¬kve opasne predrasude.
U dnu stubišta stajao je velik zdepast muškarac kojemu se vrat go¬tovo nije ni vidio, i blokirao je prolaz prema dvorištu; trgnuo se kad je čuo buku iza sebe i brzo posegnuo prema remenu. Nisam mogao suspregnuti smiješak kad sam vidio da nosi nekakvu kuhinjsku vilicu kao improvizirano oružje; to je, dakle, taj stražar koji bi trebao čuvati zatvoreni toranj.
„Mir, Dick”, rekao je Slythurst podignuvši ruku. Muškarac je s po¬štovanjem pognuo glavu i maknuo se u stranu da nas propusti da izađe¬mo na kišu, koja je još uvijek lijevala u postojanim naletima i prskala po sve većim lokvama među kamenim pločama u dvorištu. Povukao sam prsluk oko ušiju i krenuo izaći na taj potop kad su iz susjednog stubišta istrčala trojica studenata smijući se i držeći kožnate torbe nad glavom da se zaštite od kiše. Prepoznao sam jednoga od njih - bio je to Lawrence Weston, dječak koji me otpratio na raspravu u subotu navečer zaustavio sam ga da porazgovaram s njim.
„Gospodine Weston, bih li vas mogao zamoliti za pomoć?” počeo sam užurbano. Izgledao je pomalo iznenađen i shvatio sam da sam ga u žurbi snažno zgrabio za rukav odore.
„Pomoći ću ako budem mogao, doktore Bruno”, rekao je nesigurno jer moje mu se ponašanje očito činilo jako čudnim. „No sklonimo se s kiše.” Pokazao mi je prema zaklonu stubišta iz kojeg sam upravo izašao. Primijetio sam da Slythurst sumnjičavo promatra naš razgovor; kad sam mu uhvatio pogled, brzo je stegnuo odoru oko sebe i odjurio prema rektorovu stanu na drugom kraju dvorišta.
„Jedan dječak, student”, rekao sam Westonu kad smo se sklonili, „do¬stavio je poruku doktoru Coverdaleu tijekom rasprave u subotu navečer i on je otišao čim ju je pročitao. Znate li tko je bio taj dječak?”
„Kako bih ja to znao, gospodine?” odgovorio je i možda zazvučao neljubaznije nego što je namjeravao jer zatim je rekao: „Mislim, mogao bih se raspitati ako je važno.”
„Hvala vam”, rekao sam i okrenuo se da odem. „Dobit ćete šiling ako ga pronađete.”
Weston je na trenutak izgledao zadivljeno i kimnuo mi je prije nego što se ponovno pridružio prijateljima. Pripremao sam se istrčati u dvorište.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:51 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XII

Soba Gabriela Norrisa bila je u prizemlju zapadne zgrade, uvučena iza stubišta, a vrata su mu bila označena natpisom s njegovim imenom. Snažno sam pokucao i bio sam siguran da sam unutra čuo nekakvo kre¬tanje, ali prošlo je nekoliko trenutaka i nitko nije otvarao. Ponovno sam pokucao i zazvao Norrisovo ime; začulo se žurno povlačenje nogu po podu, vrata su se širom otvorila, a pred njima je stajao Thomas Allen. Očito je bio zaokupljen dužnostima koje je imao kao sluga jer su mu ru¬kavi bili zasukani do lakata te je u rukama držao prljavu krpu.
„O - doktore Bruno”, uzviknuo je; lice mu se snažno zacrvenjelo i zgužvao je krpu u loptu djelujući zbunjeno.
„Žao mi je što vam smetam, Thomase - vidim da ste u poslu. Tra¬žim gospodina Norrisa.”
„Nije ovdje”, rekao je Thomas, još uvijek izgledajući uznemireno, a onda se osvrnuo preko ramena kao da je želio provjeriti govori li istinu. Kroz otvorena vrata vidio sam ugodnu sobu, namještenu poput salona, s drvenom klupom visokog naslona ispred vatre. U usporedbi sa skro¬mnošću većine studentskih soba, ova je odisala izrazitim luksuzom. Na objema su stranama bili prozori koji su gledali na ulicu i na dvorište te obasjavali sobu svjetlom čak i u ovakvom tmurnom danu.
Ispod vanjskog prozora bio je težak sanduk okovan željezom i zaklju¬čan čvrstim lokotom.
„Na predavanju je, pretpostavljam. Upravo sam mu čistio cipele”, rekao je Thomas kao da se brani.
„Zar ne idete i vi na predavanja?”
„Ne kada imam posla”, okosio se. Iznenadilo me takvo ponašanje, ali pretpostavio sam da ne voli da ga ljudi vide dok radi kao sluga.
„Dakle, trebalo mu je hitno očistiti cipele?” upitao sam sjetivši se ne¬čega. Thomas je vjerojatno načuo nešto u mojem tonu jer se namrštio, a ramena su mu se zategnula.
„Svaki dan mu čistim cipele”, rekao je s oprezom u glasu. „Zašto ste trebali Gabriela?”
„Htio sam ga pitati kad je odnio luk u trezor.”
Thomas je izgledao pomalo iznenađen tim pitanjem, ali samo je nemarno slegnuo ramenima, a onda obrisao ruke o prednji dio košulje.
„Ja sam ga odnio u subotu ujutro. Gabriel je bio bijesan - rekao je da mu je rektor zapovjedio da preda luk, i to nakon što mu je učinio uslugu ustrijelivši onoga bijesnog psa.”
„Dakle, vi ste ga tamo odnijeli?”
Žmirnuo je čuvši moj ton, a onda odmahnuo glavom.
„Otišao sam to učiniti, ali dok sam prelazio dvorište, vidjeli su me doktor Coverdale i doktor Bernard, koji su stajali kraj stuba prema ka¬pelici. Zaustavili su me i upitali što radim s takvim oružjem na fakul¬tetu. Kad sam im objasnio, doktor Coverdale mi je rekao da ga mogu ostaviti pred njegovim vratima na odmorištu i da će se on pobrinuti da ga zaključa na sigurno.”
„Je li doktor Bernard čuo taj razgovor?”
„Stajao je odmah pokraj doktora Coverdalea pa pretpostavljam da jest.” Thomas je izgledao zbunjeno.
„Je li vas još tko mogao čuti?”
„Ne znam. Nekoliko je ljudi prolazilo dvorištem, ali ne sjećam se da je netko zastao kraj nas. U čemu je problem, doktore Bruno, ako smijem pitati?” Svijao je prljavu krpu u rukama i pozorno mi promatrao lice.
,,Oh - nema nikakvih problema”, rekao sam ležerno. Nekoliko smo se trenutaka gledali u neugodnoj tišini.
„Doktore Bruno”, rekao je Thomas, prišavši mi i spustivši glas, „na¬dam se da ovo neće zazvučati drsko, ali htio bih o nečemu hitno s vama razgovarati. Riječ je o nečemu prilično važnom, a ne znam komu dru¬gom da se ovdje povjerim.”
Naježila mi se koža na vratu; je li moguće da Thomas zna nešto o ubojici?
„Izvolite - slobodno recite.”
„Mislio sam - negdje nasamo.”
„Zar ovdje nismo sami?” upitao sam osvrćući se po praznoj sobi.
Odmahnuo je glavom i stisnuo usnice, svijajući krpu među rukama.
„Negdje izvan fakulteta, gospodine. Ne želim da nas netko čuje.”
Oklijevao sam. Zapravo nisam imao previše vremena - prioritet mi je bila potraga za dječakom koji je Coverdalea pozvao s rasprave - ali bolan izraz hitnosti na Thomasovu licu uvjerio me da je to što sa mnom želi podijeliti vrlo ozbiljno.
,,U redu. Jeste li doručkovali jutros? Možda bismo mogli naći krčmu gdje možemo nešto pojesti i slobodnije razgovarati.” Tad sam shvatio da ništa nisam jeo od preneraženosti Coverdaleovim ubojstvom.
Lice mu se objesilo.
„Gospodine - bojim se da nemam sredstava za posjećivanje krčmi.”
„Ali ja imam”, rekao sam, ,,a pretpostavljam da smijete jesti sa mnom ako vas pozovem?”
„Bojim se da vašem ugledu u Oxfordu neće koristiti ako vas vide sa mnom, gospodine”, rekao je sjetno.
„Iskreno govoreći, gospodine Alien, moj ugled u Oxfordu sad ne vri¬jedi koliko je crnog pod noktom”, rekao sam. „No dovraga s tim - idemo
uživati u dobru doručku, ako ga uspijemo naći, a posljedice ćemo trpjeti kasnije; ondje mi možete ispričati što vam je na umu.”
„Jako ste ljubazni, gospodine”, rekao je pošavši za mnom kroz vrata, a zatim je zastao da ih zaključa za sobom.
Dok smo se bližili prolazu u tornju, protegnuo sam se da promotrim prazni prozor Jamesa Coverdalea, iako je bio previsoko da bih išta vidio.
„Je li vam dobro, doktore Bruno?” upitao je Thomas prateći moj pogled, a na koščatom licu vidjela mu se uljudna zabrinutost. „Djelujete uznemireno jutros. Je li se nešto dogodilo?”
Pogledao sam ga, nastojeći pribrati razasute misli. Thomas još nije čuo vijesti o Coverdaleovu ubojstvu, ali dok se mi vratimo, fakultetom će brujati glasine i pretpostavke. Ako zna išta korisno, morat ću iskoristiti ovih nekoliko trenutaka njegove nespremnosti.
„Ne. Ne, dobro sam. Idemo.”
U tišini smo prolazili Ulicom St. Mildred prema High Streetu. Iako je Thomas bio dobrih deset centimetara viši od mene, hodao je tako pogrbljeno kao da se trudi biti što neprimjetniji pa se činilo kao da smo iste visine. Zbog njegova izmučena lica na kojem se ocrtavao poraz bilo je nemoguće ne sažaliti se nad tim dječakom. Kao da mi je pročitao mi¬sli, okrenuo je načas lice prema meni, ruku duboko uvučenih u rukave izlizane odore.
„Lijepo je od vas što ste odvojili vremena da me saslušate, gospodine. S obzirom na našu razliku u statusu, mislim.”
„Ako razgovaramo o statusu, Thomase, ne zaboravimo da ste vi sin ofxordskog profesora, a ja sin vojnika. No ne zanimaju me takve razlike - još uvijek se nadam da će doći dan kad će se o ljudima suditi na teme¬lju osobnosti i postignuća, a ne očeva imena.”
„To je smiona nada”, složio se. „No za većinu ljudi u ovom gradu, gospodine, ja ću uvijek biti sin izgnana heretika.”
,,E, pa ja jesam izgnani heretik, dakle ja pobjeđujem.”
Pogledao me u oči i pošteno se nasmijao po prvi put otkako sam ga upoznao, a onda mu se lice opet smrknulo.
„Bez obzira na to, vi ste prijatelj kraljeva i dvorana, gospodine”, pod¬sjetio me.
„Samo donekle, Thomase. Ako mislite na francuskog kralja Henrika, on se voli okruživati filozofima, to laska njegovoj intelektualnoj taštini. Kraljevi nemaju prijatelje na način na koji ih imamo vi ili ja.”
„Ja uopće nemam prijatelja, gospodine”, odgovorio je prigušenim glasom. Nastupila je dugačka stanka jer smo obojica smišljali što bi¬smo rekli. ,,U svakom slučaju, prijatelj ste sir Philipu Sidneyju, a to je nešto.”
„Da”, složio sam se, „sretan sam što Sidneyja mogu ubrojiti među svoje prijatelje. Jeste li zato željeli razgovarati sa mnom - da biste se kod njega mogli založiti za svojeg oca?”
Thomas je na trenutak ušutio, a onda prestao hodati i upro u mene ozbiljan pogled.
„Ne za svojeg oca, gospodine. Za sebe. Moram vam nešto reći, ako mi obećate da ćete to držati u tajnosti?”
Kimnuo sam, probuđena zanimanja. Na mjestu gdje se Ulica St. Mil¬dred sastajala s High Streetom zastali smo i pogledali nalijevo i nadesno duž redova nejednakih kuća s drvenom konstrukcijom i blijedih kame¬nih pročelja fakultetskih zgrada; u ovo doba ulica je bila gotovo pusta, a nebo se nesmetano odražavalo na mirnim lokvama u rupama od kola.
„Ljiljan je samo malo niže”, rekao je Thomas pokazujući nalijevo, „ali tamo je skupo, gospodine.” Nervozno je povlačio rub odore.
„Pa nema veze”, veselo sam rekao posegnuvši za remenom kako bih na dlan uhvatio onu ohrabrujuće tešku Walsinghamovu kesu te smo krenuli u smjeru koji je bio pokazao.
„No ja ne poznajem oxfordske krčme. Recite mi, znate li išta o go¬stionici zvanoj Katarinin kotač?"
Dok sam ovo govorio, nedužno sam pogledao Thomasa; na licu mu je nesumnjivo zatitrao strah, ali ubrzo je poprimio neutralan izraz.
„Mislim da je to loše mjesto, gospodine. U svakom slučaju, nama studentima nije dopušteno izlaziti izvan gradskih zidina. Bili bismo oštro kažnjeni da nas uhvate.”
„Zbilja? Ali to je čudno - jučer sam bio u šetnji i siguran sam da sam vidio mladića u studentskoj odori kako prolazi kroz jedna od onih vrata.”
Thomas je slegnuo ramenima.
„Vjerojatno je to onda bio netko od gospode nestipendista.” Glas mu nije zvučao ogorčeno, samo rezignirano, kao da je već odavno prihvatio da bogati žive po drugačijim zakonima i da je uzaludno nadati se promjeni.
„Kao vaš gospodar Gabriel Norris?” upitao sam.
„Bilo bi mi draže da ga ne zovete mojim gospodarom, gospodine. Mi¬slim, on to jest, pretpostavljam, ali ponižavajuće je kad me podsjete na to.”
Stao je ispred okrečene dvokatnice koja je gledala na High Street, a izvana je bila očito dobro očuvana i čista. Iznutra je krčma bila jed¬nako tako uredna i vesela, sve ono što Katarinin kotač nije bio, a sna¬žan slastan miris pečenoga mesa zagolicao nam je nosnice čim smo zatvorili vrata za sobom. Nasmiješeni gazda, s pregačom rastegnutom preko tolikoga trbuha da je izgledao kao da će se uskoro poroditi, po¬žurio je do nas i odveo nas do stola istovremeno recitirajući popis jela toliko raznovrsnih da sam već zaboravio što je prvo rekao dok je stigao do posljednjeg. Na kraju smo naručili sir i ječmeni kruh te vrč piva za svakoga. Thomas je gledao okolo s takvom nevjericom kao da su mu iznenada dali ključeve grada.
„Dakle, Thomase”, nježno sam rekao, „što ste mi željeli povjeriti?”
Konačno je podignuo glavu i promotrio me umornim pogledom.
„Prije tri noći, onoga dana kad sam vam sramotno pristupio u dvo¬rištu čim ste stigli, gospodine, saznao sam nešto o svojem ocu.” Tu je zastao i teško uzdahnuo, a mladi konobar pojavio se s vrčevima piva i kruhom. Pomislio sam na Humphreyja Pritcharda i njegove komadiće latinskoga sjetivši se da moram smisliti način kako da ponovno razgova¬ram s njim. Thomas je zakopao lice u vrč s pivom kao da danima ništa nije popio. Pričekao sam da ga spusti, a onda nastavio s pitanjima što sam ležernije mogao.
„Dakle, čujete se sa svojim ocem?”
„Dopisujemo se”, rekao je Thomas, „no kao što vjerojatno pretpo¬stavljate, sva nam pisma pregledavaju po grofovu nalogu. Otac mi boravi na Engleskom fakultetu u Rheimsu, gdje se svi sjemeništarci obučavaju za misiju u Engleskoj pa se sva pisma koja dolaze odande smatraju vri¬jednima pozornosti. A budući da za mene misle kako dijelim njegove stavove, samo čekaju da se odam u jednom od svojih pisama koja mu šaljem. Gledaju svaki moj korak — svakoga s kim se sretnem ili s kim razgovaram. Vjerojatno će me ispitivati i o ovome”, pokazao je na naš stol, „kad saznaju.”
„Tko su ,oni’?” upitao sam i zastao kako bih otpio iz čaše. „Tko vam presreće pisma?”
„Rektor. I doktor Coverdale. On je htio da me se izbaci s fakulteta kad mi je otac izgnan - svim je snagama pokušavao dokazati da moj ostanak implicira da fakultet tolerira papiste.”
Ton mu je bio ogorčen, ali pozorno sam mu promatrao lice i na nje¬mu se nije moglo razabrati da zna kako je čovjek o kojem govori nedav¬no umro.
„Ali vi niste papist?” poticao sam ga da nastavi.
„Ja sam sin papista pa pretpostavljaju da je time moja odanost En¬gleskoj ugrožena. Naposljetku je rektor odlučio da mogu ostati, ali Co¬verdale je tvrdio da ne bih smio studirati na račun fakulteta pa sam tako izgubio stipendiju. Ne zavaravam se da se rektor sažalio nada mnom - pretpostavljam da je mislio kako će mu moje dopisivanje s ocem kori¬stiti.” Gorko se nasmijao. „To im je sigurno bilo veliko razočaranje — on mi piše samo o vremenu i svojem zdravlju, a ja njemu o svojem studiju. Ne usuđujemo se spominjati ništa osim toga. A onda je puknuo glas da je grof od Leicestera već postavio špijuna na fakultet, toliko se boje taj¬nih utjecaja papista.”
„Špijuna? Ima li istine u tome?” upitao sam, naginjući se još znati¬željnice.
„Ne znam, gospodine. No ako je iole dobar špijun, ja ne bih znao za njega, zar ne?”
„Dakle, vi ne dijelite očevu vjeru?”
Thomas me promotrio mirnim pogledom kao da me izaziva da mu proturječim.
„Ne, gospodine, ne dijelim. Pljujem na papu i Rimsku crkvu. No već sam promukao zaklinjući se u to, a ipak me sumnjiče. Što mi to onda vrijedi?”
Pričekao sam trenutak dok ne sažvače i gledao ga; nalaktio sam se na stol, a bradu naslonio na sklopljene ruke.
„Što ste to prije tri dana saznali o ocu?” upitao sam. „Je li bolestan?” Thomas je odmahnuo glavom, prepunih usta.
„Još gore od toga”, gorko je rekao kad je opet mogao govoriti. „On je - ” Prekinuo se i zastao s komadom kruha na pola puta do usta, gleda¬jući me kao da je tek sada shvatio tko sam. Njegove nervozne oči revno su mi prebirale po licu kao da procjenjuje može li mi vjerovati. „Kunete se da ovo nećete živoj duši ponoviti?”
„Kunem se”, rekao sam iskreno kimajući i gledajući ga u oči što sam mirnije mogao. Razmislio je na trenutak još uvijek mi gledajući u oči, a onda je čvrsto kimnuo.
„Moj se otac neće vratiti u Englesku - ni sada ni ikada, čak i ako mu kraljica bude osobno pisala obećavajući mu pomilovanje.”
„Ali zašto neće?”
„Zato što je sretan ’, rekao je Thomas izgovorivši posljednju riječ s neskrivenim bijesom. „On je sretan, doktore Bruno, zato što je pronašao svoj poziv. Ponekad pomislim da je želio da ga otkriju u Lincolnu da bi napokon mogao otvoreno ispovijedati svoju vjeru. Sada kad mi piše mora diktirati pisma pisaru - znate li zašto?”
Kratko sam odmahnuo glavom i on je nastavio, ne čekajući odgovor. „Zato što ga je ispitivalo Tajno vijeće. Objesili bi ga za dlanove u metalnim rukavicama tako da mu noge ne bi doticale tlo i ostavili bi ga tako po osam sati dok se ne bi onesvijestio, a ipak im ništa nije rekao. Gotovo je potpuno izgubio funkciju desne ruke. No mislim da bi radije bio umro, smatrajući se mučenikom. Prije tri dana saznao sam da će se moj otac zarediti i postati isusovac”, rekao je tonom koji je zvučao gotovo kao izopačeno veselje. „Crkva će ga imati u potpunosti i zaboravit će da je ženu ili sina uopće imao.”
„Siguran sam da jedan otac to ne bi mogao napraviti”, rekao sam.
„Ne poznajete vi njega”, odgovorio je i usne oblikovao u ljutitu gri¬masu. „Mi potječemo iz stare katoličke obitelji, gospodine. Ali pitam ja vas - kako religija koja propovijeda Ijubav može istovremeno tako okrut¬no tjerati ljude da odbace te prirodne veze ljubavi i prijateljstva? Da se izvrgnu mučeništvu radi obećanja o nekom neviđenom svijetu i ostave za sobom tugujuće obitelji! Ne želim imati nikakva posla s Bogom koji zahtijeva takve žrtve.”
Dok je govorio, svojim je nervoznim prstima mrvio ostatke kruha u sitne komadiće. Nagnuo se uzeti još jedan komad, ali pritom je zadignuo izlizani rukav svoje odore i ugledao sam mu natopljeni improvizirani zavoj oko zapešća i gornjeg dijela desne ruke, prekriven smećkastim mrljama kroz koje su nedavno probile svježe grimizne točkice.
„Što vam se dogodilo s rukom?” upitao sam.
Smjesta je povukao rukav preko zavoja i nelagodno protrljao zapešće.
„Nije to ništa.”
„Ne izgleda kao ništa - jako je krvavo. Mogu vam to pogledati ako želite.”
„Jeste li vi doktor?” okosio se i brzo povukao ruku kao da se boji da bih mu mogao strgnuti zavoj bez njegova pristanka.
„Samo teologije”, priznao sam, „ali naučio sam ponešto o spravljanju melema dok sam bio redovnik. Rado ću vam to pregledati.”
„Hvala, ali nije potrebno. Bila je to glupa nezgoda. Oštrio sam Gabrielovu britvu i ruka mi je poskliznula.” Spustio je pogled i usmjerio svu pozornost na kruh kao da smo s tom temom završili. Osjećao sam kako napetost u meni raste, ali pokušavao sam ničim ne pokazati da su mi njegove riječi značajne.
„Vaš prijatelj gospodin Norris ne ide kod fakultetskog brijača, dakle?” upitao sam neutralnim tonom.
Thomas se osmjehnuo.
„Mislite fakultetskog koljača? Tako ga barem on zove. Ne, više to voli sam obaviti.”
„Kad ste mu naoštrili britvu?”
Thomas je trenutak promislio.
„Vjerojatno u nedjelju jer se želio obrijati prije rasprave.”
,,I je li otada na svom uobičajenom mjestu?”
„Pa - ne znam, gospodine. Nisam gledao. Zašto ne bi bila?” Pogledao me čela naborana od znatiželje i zaključio sam kako je bolje da mu više ne izazivam sumnju. „Samo sam se pitao posuđuje li ikada gospodin Norris britvu prijateljima.”
„Nikada, gospodine. Brižno čuva svoje stvari. Mnoge su od njih vri¬jedne ili ih je dobio od oca.”
Nije me više ništa pitao, ali nastavio me znatiželjno promatrati. Na¬kon što smo neko vrijeme sjedili u tišini, spustio sam kruh i obrisao prste.
„Ali ova vijest o vašem ocu — niste to saznali izravno od njega ako mu pisma presreću? Sigurno vam ne bi pisao o tome kako se namjerava zarediti.”
„Ne, dopisivao se još s nekim”, rekao je Thomas punih usta.
„Dopisivao?”
Zastao je i pogledao me s krivnjom u očima kad je shvatio što je rekao. „Mislite na doktora Mercera?” nastavio sam uporno. Ako je čuo tu vijest prije tri dana, postojala je samo jedna osoba za koju bi sad morao upotrijebiti prošlo vrijeme.
Thomas je kimnuo.
„Nastavili su se dopisivati. Moj se otac uvijek više povjeravao Rogeru Merceru; bili su jako bliski prijatelji.”
„Ali Mercer ga je prokazao.”
„Ne vjerujem. Moj otac nikad nije saznao tko ga je prokazao, ali bio je siguran da to nije bio Mercer. On je samo svjedočio protiv njega na suđenju.”
„Nije li to dovoljno da okonča prijateljstvo? Vaš otac zasigurno ima iznimnu sposobnost oprosta.”
Thomas je odložio nož i nestrpljivo me pogledao.
„Vi to ne razumijete. Upravo sam na to mislio kad sam govorio o vjeri - bitan je viši cilj. Prirodni zakoni prijateljstva tu ne vrijede. Moj otac nije ni očekivao da će Roger Mercer postupiti drugačije - a i on bi svjedočio protiv Rogera da je situacija bila obrnuta. Obojica su bili odani nečemu važnijem od prijateljstva. Da je Roger stao u njegovu obranu, obojicu bi ih zatvorili ili izgnali, a tko bi onda nastavio njihovu borbu?”
Zurio sam u njega.
„Želite reći da je i Roger Mercer bio katolik?” šapnuo sam.
Thomas se nagnuo preko stola.
„Pretpostavljam da mu sada više ne može naškoditi i ako vam ka¬žem”, rekao je, „ali preklinjem vas, nemojte to nikome govoriti. To bi samo naškodilo njegovoj obitelji.”
„Ne, ne, naravno. No ako je Roger bio katolik”, razmišljao sam, a um mi se trudio pohvatati sve, ,,i vaš mu je otac pisao iz Rheimsa, je li mu možda govorio o pojedinostima misije u Engleskoj? Možda je Roger igrao i neku ulogu u tome?”
„Ne znam kakav je bio sadržaj njihovih pisama, gospodine”, rekao je Thomas nelagodno se vrpoljeći na stolcu. „Doktor Mercer samo mi je prenio one Vijesti za koje je mislio da mogu izravno utjecati na mene.”
„Ali nisu li i njihova pisma presretale fakultetske vlasti? Nije li im bilo sumnjivo što se Mercer nastavio dopisivati s čovjekom kojeg je po¬mogao osuditi?”
„Doktor Mercer nije slao pisma fakultetskom poštom, gospodine.” Thomasov je glas postao jedva čujan. „Plaćao je za privatno slanje preko nekoga u gradu tko je mogao prenijeti pisma preko granice.”
„Aha. Trgovac knjigama, možda?”
„Možda. Nisam pitao, to su bila njegova posla”, mirno je rekao Tho¬mas, ali oči su mu bježale. Onda se iznenada nagnuo naprijed toliko da je gotovo ležao preko stola i zgrabio me za rukav.
„Ja nisam odgovoran za svojeg oca, gospodine, a ni za bilo kakva pisma koja je on možda poslao, kao što svima pokušavam reći već go¬dinu dana. Samo želim mirno živjeti, napustiti Oxford i studirati pravo u Odvjetničkoj komori u Londonu, ali bojim se da nikad neću imati pravničku karijeru, a ni ženu iz dobre obitelji, dokle god na mene gledaju kao na sina mojega oca. Pogotovo nakon što postane isusovac”, dodao je s još većim samosažaljenjem. „Tajno vijeće ima svoje špijune čak i u sjemeništima i saznat će za to prije ili kasnije. Osim ako se netko utjecajan ne založi za mene.”
Gledao me molećivim očima, ali ja to nisam primjećivao jer su mi misli bile zaokupljene drugim stvarima. Ako se Edmund Allen sprema zarediti u Rheimsu, onda je sigurno na neki način povezan s misijom u Engleskoj. To bi svakako objasnilo premetanje Mercerove sobe; Allenova pisma, ako su sadržavala išta vezano za ovu temu, njemu bi bila dovoljan dokaz za osudu bilo koga tko je povezan s njima. No to još ne objašnjava zašto je Mercer ubijen. Je li prijetio da će izdati njihov cilj? Je li se komu zamjerio? Jesu li pisma između Rogera Mercera i Edmunda Allena spo¬minjala nekoga tko se želio zaštititi pod svaku cijenu? Ono ,,J” u njegovu kalendaru upisano kraj datuma njegova ubojstva moglo je vrlo lako značiti Jenkes, razmišljao sam. Bilo tko sposoban odrezati vlastite uši, a da i ne tržne, sigurno ne bi oklijevao ukloniti čovjeka koji prijeti njegovu poslu. A možda sam samo pod dojmom Cobbettovih legendi. Previše je tu bilo pitanja, a svi mogući odgovori bili su frustrirajuće nejasni. Naslonio sam glavu na ruke i zagledao se u stol.
„Jeste li dobro, doktore Bruno?”
„Razmišljao sam je li Mercera ubio katolik”, promrmljao sam, gotovo nesvjestan da razmišljam naglas; tek kad je već bilo kasno pogledao sam Thomasa, a on me u čudu promatrao.
„Doktora Mercera ubio je pas”, podsjetio me.
„Molim vas, Thomase - zar vi vjerujete u to? Koliko ste puta čuli da je divlji pas napao čovjeka na ulicama Oxforda, a kamoli još zaključana u vrtu?”
„Ne znam, gospodine”, rekao je izbjegavajući moj pogled. „Znam samo što nam je rektor kazao. Vrata su ostala otvorena i pas je zalutao unutra.”
Napadno je gledao u svoj prazni vrč kao da se nada da će se odnekud stvoriti još piva samo ako bude dovoljno uporno zurio.
„Još jedno piće, Thomase?”
Željno je kimnuo pa sam pozvao konobaricu da nam donese još dva vrča piva. Kad je otišla, nagnuo sam se preko stola i čekao da me pogleda u oči.
„Je li to ono što ste mi željeli povjeriti, ono što ne možete nikom dru¬gom reći - ove Vijesti o vašem ocu?”
Thomas je nastavio strugati po daskama stola.
„Prvoga dana, kad sam pomislio da ste sir Philip”, tiho je rekao, „bili ste ljubazni kad me rektor Underhill pokušao posramiti. Pomislio sam - možda je to bilo glupo, ali pomislio sam da će te se, ako vas već slušaju ljudi kao što je sir Philip, možda htjeti zauzeti za mene.”
„Što želite da mu kažem?”
Duboko je udahnuo i polako izdahnuo, očiju uprtih u ruke.
„Želim napustiti Oxford, gospodine. Bojim se. Kad je moj otac ra¬zriješen dužnosti, dvaput me ispitao Sveučilišni sud. Nisu mi vjerovali da ne znam ništa o njegovu tajnom životu, a ispitivanje je bilo surovo - nisu prihvaćali ništa što bih rekao i stalno su me iznova ispitivali iste stvari dok ne bih počeo proturječiti sam sebi.”
Primijetio sam da mu ruke drhte i da mu se disanje ubrzalo; očito mu je bilo jako teško prisjećati se toga.
„Jesu li upotrebljavali silu?”
„Nisu, gospodine. No prosuđivali su kako to odvjetnici čine, izvrtali svaki moj odgovor dok ne bi poprimio posve suprotno značenje, a ja bih se toliko zbunio i uplašio da bih se počeo slagati s tvrdnjama za koje sam znao da nisu točne. Čudno je kako vas netko kome je stalo da vas proglasi krivim može natjerati da i sami počnete vjerovati u vlastitu krivnju, čak i ako znate da ste nevini. Bojao sam se da ću nehotice osuditi sam sebe, gospodine. Bilo je to užasno iskustvo.”
„Mogu zamisliti”, rekao sam suosjećajno, prisjećajući se straha koji sam osjetio u utrobi prije svih onih godina kad mi je prior rekao da će me ispitati Inkvizicija.
,,A bojite se da će vas ponovno ispitivati ako se sazna da će vam otac postati isusovac?”
Kimnuo je i napokon me izravno pogledao.
„Ako mi prije nisu vjerovali, koliko će tek gore biti kad saznaju da je on dio isusovačke misije? Sto ako me odvedu u London na ispitivanje?
Čuo sam priče o tome što ondje ljudima rade kako bi izvukli željene in¬formacije. Mogu vas natjerati da kažete što god oni žele.”
Sjetio sam se svojeg razgovora s Walsinghamom u njegovu vrtu i ne¬svjesno zadrhtao. Thomasovo usko, šiljasto lice bilo je ukočeno od stra¬ha, a koža mu je bila tako blijeda da su mu se na sljepoočnicama isticale isprepletene plave žilice nalik na riječno ušće ucrtanom na karti. Nije bilo nikakve sumnje da je njegov strah stvaran i snažan.
„Vlasti bi mislile kako znate dovoljno da bi se surovo ispitivanje ispla¬tilo?” upitao sam.
„Ništa ja ne znam, gospodine!” usprotivio se, a obrazi su mu opet gorjeli od uzbuđenja. „Ali nisam hrabar — ne znam što bih bio sposoban izgovoriti ako me ozlijede!”
„Recite mi istinu, Thomase”, rekao sam oštro. „Ne mogu vam pomo¬ći ako mi ne kažete. Bojite li se da ćete odati očeve tajne i tajne njegovih saveznika ako vam zaprijete mučenjem?”
„Ja to nikad nisam želio znati, gospodine”, šapnuo je napuknulim glasom, a oči su mu se napunile suzama. „Rekao sam to ocu, ali želio je da budem upućen. Odlučio me privesti k rimskoj vjeri, želio je da odem s njime u Francusku kako ne bi morao birati između svojeg sina i svoje Crkve. Pretpostavljam da je mislio da ću se, ako mi bude govorio o tim svojim sastancima, osjetiti suučesnikom i razviti odanost prema njego¬vim prijateljima. Umjesto toga uhvaćen sam u klopku svih tih tajni koje nikad nisam želio znati. Patim zbog vjere koju čak i ne slijedim!” zavapio je i lupio šakom o stol.
„Nikada niste razmišljali o tome da dobrovoljno odate te tajne?” od- važno sam upitao. „Znajte da bi grof od Leicestera sasvim sigurno bogato nagradio bilo koga tko bi mu mogao odati takve informacije o katolič¬kom otporu u Oxfordu kakve vi zasigurno imate.”
Thomas se zagledao u mene kao da mu treba neko vrijeme da shvati značenje mojih riječi.
„Naravno da sam razmišljao o tome. Jeste li ikada vidjeli pogubljenje katolika u Engleskoj, doktore Bruno?”
Priznao sam da nisam.
„Ja jesam. Otac me odveo u London da vidim smrt Edmunda Campi¬ona i još nekoliko isusovaca u prosincu 1581. Mislim da je želio da shvatim što on točno riskira.” Prošao je rukom preko čela i čvrsto zatvorio oči, kao da će to izbrisati prizore kojima je svjedočio. „Rasporili su ih kao svinje u klaonici i iščupali im crijeva iz još živih tijela, motajući ih na vreteno kako bi ih što sporije izvlačili. Mogli ste čuti njihove vapaje Bogu dok su im utrobu podizali uvis da zadovolje gomilu, a srca im bacali u kotao. Nisam to mogao gledati, doktore Bruno, ali gledao sam u očevo lice i on je bio opčinjen, kao da je to najdivniji prizor kojemu je ikada svjedočio. Nisam mogao nikome namjerno priuštiti takvu sudbinu. Ne želim tuđu krv na svojim rukama, gospodine, samo želim da me ostave na miru!” Glas mu je postao mahnito visok i ponovno se uhvatio za zamotano zapešće.
„Thomase”, započeo sam i zaustavio se kad je konobarica došla s no¬vim vrčevima piva. Kad ih je odložila, nagnuo sam se i oprezno spustio glas. „Ima li na Oxfordu još katolika koji znaju da vam je otac govorio o njima? Hoću reći, ljudi koji su svjesni da ne dijelite njihovu vjeru i možda se boje da ćete ih izdati ako budete ispitivani?”
Smjesta je skrenuo pogled.
„Bojite li se da će vas ti ljudi pokušati ušutkati prije nego što im us¬pijete nauditi? Kao što su učinili s Rogerom Mercerom?”
„Ne mogu vam ništa više reći, doktore Bruno.” Glas mu je sad već drhtao. „Kunem vam se, i ne želite to znati. Samo sam vas želio zamoliti ako biste mogli naći vremena da se zauzmete za mene kod sir Philipa, da zamolite za njegovo pokroviteljstvo i uvjerite ga da sam istinski Englez, odan kraljici i Engleskoj crkvi.”
„Mislio sam da ste prestali vjerovati u Boga”, rekao sam sa smiješkom. „Kakve veze Crkva ima s Bogom?” usprotivio se, gotovo mi uzvrativši smiješak. Kroz prozore je iz daljine dopro jek crkvenih zvona. Thomas je poskočio kao da ga je nešto ubolo. „Doktore Bruno - nadam se da se ovo neće činiti nezahvalnim, ali trebao bih se vratiti na fakultet. Gabriel će se uskoro vratiti s predavanja, a moram još štošta obaviti.”
Činilo mi se da mu se odjednom žurilo okončati naš razgovor; mož¬da nije očekivao da ću mu postaviti toliko pitanja nakon što me zamoli za uslugu. Iskapio sam ostatke piva i platio gazdi, osjetivši malu grižnju savjesti kad sam vidio s kakvom me neskrivenom zavisti Thomas gleda kako vadim novac iz Walsinghamove nabrekle kese. Kad bi znao da sam taj novac dobio upravo od ljudi čijih se namjera bojao i upravo zato da bih iščeprkao tajne kakve je krio njegov otac, i posljednji trag njegova poštovanja prema meni nestao bi poput lanjskog snijega.
Kad smo izašli iz tople krčme, hladan nam je vjetar postrance no¬sio kišu u lice. Thomas je čvršće stegnuo odoru dok smo u tišini hodali High Streetom zaklonjeni nadstrešnicama s kojih je kapala kiša. Bio je zadubljen u misli, a ja sam nastojao uklopiti ovo što sam upravo čuo u kontekst Mercerove i Coverdaleove smrti. Gotovo smo stigli do skreta¬nja u Ulicu St. Mildred kad sam se sjetio da sam ga želio još nešto pitati.
„Rekli ste da ovdje nemate prijatelja, Thomase, ali zar ste zaboravili na gospu Sophiju Underhill?” rekao sam usporavajući korak da ne bismo stigli do fakulteta prije nego što mi uspije odgovoriti.
Pogledao me pomalo iznenađeno.
„Pretpostavljam da sam je nekada smatrao prijateljicom. Ali mislim da ona gleda na mene kao na svoje lutke - nešto što ju je zabavljalo u djetinjstvu, ali onda je to prerasla i ostavila.”
„Zbog sramote vašega oca?”
„Ne.” Thomas je zaobišao lokvu koja se stvorila u izrovanoj cesti, a potplat na jednoj od njegovih cipela rastvarao se pri svakom koraku. „Pre¬rasla me davno prije toga. Kad mi je umrla majka i otac se odlučio vratiti u Oxford na grofov poziv, smjestio me kod jedne obitelji u gradu - zna¬te da samo rektor smije živjeti sa suprugom i obitelji na fakultetu, ostali profesori navodno bi trebali biti neženje. No rektorova se obitelj sažalila nada mnom pa su mojeg oca i mene često pozivali da večeramo s njima - ja sam trebao biti društvo mladom Johnu, njihovu pokojnom sinu, ali naravno da sam primijetio Sophiju.” Uzdahnuo je i činilo se kao da se još više zgurio, kao da mu sjećanje na te dane djeluje kao stvaran teret na ramenima. „Onda je John poginuo i Sophiju je otac odlučio zauzdati. Silno je želio da se dobro uda, a majka ju je trebala pripremiti uvodeći je u društvo. Međutim, gospođi Underhill popustili su živci nakon Johnove smrti i Sophia je ostala prepuštena samoj sebi bez ikakva drugog društva osim ljudi s fakulteta. Imala je guvernante, ali one nikada ne bi dugo izdržale.” Snuždeno se nasmijao. „Ne krivim ih - ni ja ne bih želio podučavati Sophiju nečemu protiv njezine volje.”
Kimnuo sam, prisjetivši se kako se odnosila prema Adamu, prije¬kornom slugi.
„Da, nikako. Čini mi se da vam je još uvijek draga?”
Pogledao me, a lice mu je iznenada poprimilo oprezan izraz.
„Zašto je to bitno? Više me ne želi.”
„Želi li nekoga drugoga?”
Lice mu se skamenilo, a iz očiju mu je bljesnulo nešto nalik na bijes. „Što god ste čuli, sve je laž! Ona je po prirodi nježna, ali lako ju je zavarati - ” Naglo se zaustavio, a glas mu je bio prepun emocija; na tre¬nutak sam mislio da bi mogao zaplakati, no duboko je udahnuo i pribrao se. „Ako baš želite znati, onda da - uvijek će mi biti draga i učinio bih sve da je zaštitim. Sve.”
Naglo sam stao kad sam čuo s kakvim je to bijesom izgovorio i okre¬nuo se prema njemu.
„Da je zaštitite od čega? Je li u opasnosti?”
Thomas se povukao korak unatrag vidno uznemiren silovitošću moje reakcije.
„Nisam mislio — to jest, mislio sam samo to da bi se uvijek mogla osloniti na mene ako bi se našla u nevolji.”
Zgrabio sam ga za zapešće i on je kriknuo; zaboravio sam na njegovu ozljedu. Pustio sam mu ruku i uhvatio ga za odoru, naginjući se dok mi lice nije bilo na manje od trideset centimetara od njegova.
„Thomase, ako znate da Sophiji prijeti neka opasnost, morate mi reći!” Oči su mu se suzile i vidio sam kako mu se čeljust ukrutila; opet se povukao korak unatrag, ali ovaj put s više sabranosti, a onda mu je glas postao neobično hladan.
„Moram li, doktore Bruno? Što biste joj vi ponudili - svoju zaštitu? Ili nešto drugo? A kad se sa svojim društvom za nekoliko dana vratite u London, što će onda imati?”
„Mislio sam samo da ste dužni prijaviti bilo kakvu opasnost onima koji joj mogu pomoći", rekao sam nastojeći zvučati suzdržano i ispustio mu odoru iz šake, ali znao sam da je prekasno; odao sam svoju naklonost prema Sophiji i otkrio mu se kao suparnik.
Thomas je popravio odoru, a onda se okrenuo i pošao niz Ulicu St. Mildred prema stražarnici Lincoln Collegea, ruku omotanih oko mrša¬va torza.
„Nemate pojma o čemu govorite”, naposljetku je rekao gledajući rav¬no preda se kao da uopće ne razgovara sa mnom nego razmišlja naglas.
Potom je pokunjeno spustio pogled i stisnuo mi ruku između svojih dviju. „Hvala vam što ste me saslušali, doktore Bruno. I žao mi je ako sam rekao nešto što nisam trebao - još uvijek se bojim da ću reći nešto pogrešno. Sjetit ćete se moje molbe, ako vam nije teško?”
„Hoću, Thomase. Drago mi je da smo razgovarali.”
„Moram napustiti Oxford”, rekao je nestrpljivo me zgrabivši za ruku. „Kad bih barem mogao otići u London i tamo započeti život - reći ćete to sir Philipu? S njegovom preporukom bilo bi mi puno lakše i zakleo bih se na odanost njemu i grofu.”
„Učinit ću za tebe sve što budem mogao”, obećao sam iskreno, iako sam bio siguran da mi nije rekao sve što zna. ,,I pobrinite se za tu ranu na zapešću.”
Blago se naklonio, a onda odjurio kroz vrata kako bi se posvetio svo¬jim dužnostima.


Kiša je nastavila udarati po dvorištu u beskrajnim dijagonalnim na¬nosima, a nebo je sada bilo tamnije nego kad sam izašao. Pogledao sam uvis prema malenom prozoru na vrhu tornja i stresao se od pomisli na Coverdaleovo krvlju natopljeno tijelo kako visi sa zidnog svijećnjaka i one strijele koje mu podrugljivo strše iz prsa i trbuha. Bio sam jednom u Bazilici svetog Sebastijana izvan zidina u Rimu, u čijim su katakombama pokopani svečevi ostaci. Veličanstvena ikona, koja je prikazivala njegovo lice s izrazom pobožne agonije i strijele što su mu stršale iz tijela kao dikobrazove bodlje, rada mi se činila kao pretjeran i nestvaran prikaz njegove patnje, kao blještavo obojen prizor iz kakve predstave. Shvatio sam da sam jednako tako reagirao i kad sam ugledao tijelo Jamesa Coverdalea. Taj jezivi prizor izgledao je gotovo kao kakva podvala; jedva da sam uop¬će povjerovao da je mrtav prije nego što sam mu vidio onu golemu ranu na vratu. Ponovno sam navukao prsluk oko lica i pripremao se pognute glave izaći na kišu, a onda sam se iznenada sjetio dijela rektorova citata iz Foxea: njegovi vlastiti vojnici. Sebastijana, zapovjednika pretorijanske stra¬že, smaknuli su po naredbi cara Dioklecijana vlastiti vojnici. Je li ubojica imao taj detalj na umu? Je li Jamesa Coverdalea također ubio netko tko je navodno bio na njegovoj strani? I koja bi to strana mogla biti u ovom mjestu isprepletenih odanosti?
Tek što sam izašao u dvorište iz stražarnice, ugledao sam rektora kako izlazi iz prolaza na drugom kraju, a u stopu ga je slijedio Slythurst. Obojica su navukla kapuljače svojih odora na lice i žurila u mojem smje¬ru. Kad me rektor spazio, žurno me pozvao da im se pridružim. Ušavši u zaklon stražarnice, primaknuo se bliže da ga ne bi čuli studenti koji su se ondje sklonili od kiše.
„Jutros ste vidjeli moju kćer u portirnici, zar ne, Bruno?” upitao je Underhill.
„Da - čekala je majku da izađu u grad”, rekao sam zatečen tim to¬nom hitnosti u njegovu glasu.
„Jeste li je vidjeli da odlazi?”
„Ne - gospodin Slythurst stigao je s onim stravičnim vijestima i oti¬šao sam po vas.”
„Onda je vjerojatno - ” Underhill je odmahnuo glavom s izrazom bla¬ge zbunjenosti na licu. „Nema veze. Uvijek je bila neposlušna. Vratit će se.”
„Što se dogodilo?” navaljivao sam.
„Kad mi je supruga stigla u stražarnicu, Sophia više nije bila ondje”, rekao je pogledavajući po dvorištu kao da se nada da će se svakog trena pojaviti. „Margaret je mislila da je vjerojatno sama otišla do kuće njezinih poznanika pa je i ona pošla tamo, ali kad je stigla, ni ondje Sophiji nije bilo traga. Margaret se brine, kao i obično, ali ja vjerujem da je Sophia odlučila otići u šetnju a da nikom ne kaže - često se žali kako je zatvore¬na ovdje. Misli da bi trebala imati slobodu po cijeli dan lutati ulicama i poljima izvan grada, kao što je nekoć radila sa svojim bratom. E, pa to je bilo nešto drugo. Naučit će ona kako se prava mlada dama ponaša, čak i protiv svoje volje.” Lice mu se na trenutak smrknulo. Potom se ponovno smeteno osvrnuo okolo, kao da se nada da su današnji događaji možda nestali sami od sebe.
„Sigurno ne bi po ovakvom vremenu odlučila poći u šetnju”, rekao sam pokazujući na nemilosrdno nebo i pokušavajući umiriti glas. Samo noć prije Sophia mi je sama rekla kako misli da je u opasnosti, a i Tho¬mas Allen je upravo spomenuo nešto slično. A sad je nestala. Žarko sam se nadao da je rektor u pravu, ali osjetio sam da je ispričao tu priču ne bi li sam sebe uvjerio u nju jer se nije mogao nositi s dodatnim brigama povrh Coverdaleova ubojstva i svega što je ono značilo za fakultet.
„Da, da - siguran sam da će se vratiti na ručak i prije nego što misli¬mo”, rekao je odmahujući rukom. „Sada će gospodin Slythurst odnijeti moje pismo mrtvozorniku, a ja moram smisliti što ću reći cijeloj zajednici u blagovaonici. Uskoro će kucnuti taj čas.”
Pogledao me i uzdahnuo. Činilo se kao da je u posljednjih sat vre¬mena ostario deset godina.
„Bit ću u svom uredu, doktore Bruno. Razgovarat ćemo kasnije. Želio bih da budete nazočni u blagovaonici za ručkom kad budem obavijestio fakultet o ovoj tragediji. Bilo bi dobro da točno znate kako sam obliko¬vao taj izvještaj o današnjim događajima za fakultetsku zajednicu kako ne biste poslije govorili ništa više od toga. Želio bih ograničiti ogovaranje što je to više moguće.”
Kimnuo sam u znak razumijevanja.
„Bilo bi također pametno, rektore, da nikome drugom ne kažete kako ste me zamolili da ovo istražim”, rekao sam ispod glasa. „Neki bi mi ljudi vjerojatno uskratili informacije ako bi mislili da ih tražim u vaše ime.”
„Razumijem. Pođite kamo želite, doktore Bruno, a ja neću spominjati vaš angažman. No saznajte tko je odgovoran za ovu tragediju - za ove tragedije”, ispravio se, ,,i fakultet će vas nagraditi kako god poželite. Pod uvjetom da ja još uvijek budem u poziciji to odobriti”, dodao je sumorno, a onda se okrenuo i istim putem vratio do stana.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XIII

Zvono koje je pozivalo fakultet na ručak bez prestanka je odzvanjalo još dugo nakon što su se profesori i studenti okupili u blagovaonici. Odmjeravalo je vrijeme nad svim tim žamorom i užurbanim šaputavim razgovorima koji su odavali pucketav naboj u zraku nalik na napetost pred oluju. Vani je kiša toliko snažno udarala o prozore da smo morali povisiti glas kako bi nas mogli čuti čak i oni koji su nam sjedili blizu.
Uznemirilo me kad sam vidio da me čeka mjesto za stolom gdje su sje¬dili svi profesori. Smjestili su me između knjižničara Richarda Godwyna i Slythursta, koji se nije trudio skriti da mu se nimalo ne sviđa što sjedim ovdje među njegovim kolegama. Bio sam svjestan da je mjesto na kojem sjedim zasigurno pripadalo jednom od dvojice mrtvaca.
Profesorski stol bio je izdignut na niskom podiju i odande mi se pru¬žao pogled na cijelu blagovaonicu. Bila je to lijepa prostorija zidova okrečenih i ukrašenih tapiserijama u francuskom stilu prošloga stoljeća, koje su očito bile skupe, ali s vremenom su već izblijedjele. Blagovaonicom je dominirao otvoreni kamin, koji je stajao nasred poda ispod osmerokat¬nog dimnjaka, uglavljen u visoki drveni krov s gredama crnima od čađi kako bi dim mogao izlaziti.
Oko kamina bila je drvena ograda, dovoljno široka da na nju sjedne nekoliko ljudi i grije se. S obiju strana ispod prozora postavljen je dugački stol, gdje su se studenti sada naguravali u klupama, često pogledavaju¬ći prema podiju i mrmljajući među sobom o rektorovu izobličenu licu i drugom praznom stolcu za profesorskim stolom.
Mršavi mladić neuredne crvene kose odjeven u nekoliko brojeva pre¬veliku odoru stao je za govornicu kraj profesorskog stola i, s obzirom na njegovu sitnu građu, iznenađujuće zvonkim glasom započeo molitvu. Prepoznao sam ga kao dječaka kojeg sam prethodnoga dana gledao kako rasklanja opremu za jutarnju službu u kapelici. Svečana zvonjava utihnula je čim je otvorio usta.
„Benignissime Pater, qui providentia tua regisvp, započeo je; rektor je pokorno pognuo glavu i sklopio ruke, a ostali su profesori slijedili njegov primjer. Kroz poluspuštene vjeđe primijetio sam da većina studenata još uvijek gleda prema profesorskom stolu s nekom mješavinom znatiželje i straha. „Liberalitate pascis et benedictione conservas omnia quae creaveris20”, nastavio je dječak, a ja sam iznenada osjetio olakšanje kad sam vi¬dio da Gabriel Norris sjedi na čelu jednog od dugačih stolova, okružen drugim mladićima koji su se kvalitetom i krojem odjeće razlikovali od svojih kolega studenata. Nisam ozbiljno shvatio Slythurstovu sugestiju da oružje ubojstva upućuje na to da je ubojica Norris — više mi se činilo da je upotreba njegova luka implicirala njegovu nevinost, ali sad ću barem imati priliku razgovarati s njime nakon objeda. Nastavio je odlučno zu¬riti preda se, kao da mu je to pokazivanje poštovanja pognutom glavom ispod časti, a učinilo mi se da je na njemu nešto drugačije, iako nisam mogao odrediti što točno. Na udaljenom kraju drugoga stola spazio sam Thomasa Allena, glave toliko pognute da mu je nos gotovo dodirivao

____________________________
19 Milosrdni Oče, koji vladaš po svojoj providnosti (nap. prev.).
2(1 Svojom velikodušnošću hraniš i svojim blagoslovom čuvaš sve što si stvorio (nap. prev.).


stol, a pred licem je sklopio ruke toliko čvrsto da su mu članci na prstima bili bijeli poput kosti.
„ Per lesum Christum Dominum nostrum, Amen"11, završio je crvenoko¬si dječak, a promrmljani odgovor „amen” odjeknuo je od stolova. Rektor se s naporom ustao i prostoriju je obuzela suzdržana tišina.
„Gospodo”, počeo je rektor Underhill bez uobičajene pompoznosti u glasu, ,,u životu svakog kršćanina dođe trenutak kada Bog, u svojoj božanskoj i beskrajnoj mudrosti, odluči testirati našu slabašnu vjeru ne¬voljama i tugama. Upravo je tako u životu naše male kršćanske zajednice odabrao ove dane da nam pošalje bolne kušnje kako bismo bolje učvrstili vjeru u Njegovu providnost.” Duboko je udahnuo i sklopio ruke ispred sebe u znak poniznosti. „Žalosti me što vas moram obavijestiti, gospo¬do, tako brzo nakon stravične nesreće koja je uzela život našega dragog prorektora doktora Mercera, da je i druga tragedija potresla naše jadno društvo. Doktor James Coverdale smrtno je ranjen, izgleda u pokušaju obrane fakultetskog trezora od nasilnih pljačkaša.”
Pognuo je glavu; uslijedila je kratka stanka, a onda je u tišinu prova¬lila tutnjava šaputanja i špekulacija. Rektor ih nije pokušavao ušutkati, nego je pričekao da se slegne prvi val šoka i nevjerice, a onda podignuo ruku i zadržao je u zraku dok žamor nije posustao.
„Hoćemo se kladiti tko će biti dovoljno hrabar da bude sljedeći pro¬rektor?” šapnuo je Norris svojem prijatelju, taman dovoljno glasno da se pronese dvoranom, a val napetog smijeha proširio se studentskim stolo¬vima. Rektor se strogo nakašljao.
„Ako je netko tijekom vikenda vidio išta što bi moglo imati veze s ovim stravičnim činom ili što bi nas moglo dovesti do uhićenja ovih zlo¬tvora, neka se javi u moj stan”, objavio je.
Norris se okrenuo prema rektoru i podignuo ruku.
„Rektore Underhill - možemo li znati koliko je novca odneseno iz trezora?”
___________________________
21 Po Isusu Kristu Gospodinu našem, amen (nap. prev.).


Otmjeno obučeni mladići među kojima je sjedio užurbano svi kima¬li. Pitao sam se drže li gospoda nestipendisti i svoju privatnu imovinu tamo pod ključem.
Rektor je oklijevao nekoliko trenutaka.
„Pa - sad - izgleda da ništa zapravo nije odneseno, koliko smo uspjeli vidjeti. Vjerojatno je sukob s doktorom Coverdaleom preplašio kradljivce i natjerao ih u bijeg.”
„Neka čudna pljačka”, dometnuo je Norris, pomno važući riječi. „Tako uzeti ljudski život, a sve ni za što.”
„Uistinu”, dostojanstveno je kazao rektor. „Strašna šteta.”
Mi koji smo sjedili za profesorskim stolom veći dio objeda proveli smo u tišini, ali dolje među studentima nije nedostajalo gorljivih hipoteza. Meni zdesna, gospodin Godwyn držao je oči uprte u tanjur i nije govorio gotovo ništa, ali primijetio sam da mu se, kad bi podignuo vrč da otpije, ruke tresu kao čovjeku s paralizom. Slythurst, meni slijeva, povremeno bi odložio nož kako bi između zalogaja komentirao loše osiguranje koje je krivio za smrt svojih kolega, kao da nije vrlo dobro znao da je u oba slučaja ubojica imao ključ.
„Fakultet bi trebao imati pravog stražara na kapiji”, rekao je glasno usta punih kruha. „Cobbett je prestar i prepijan da bi bio od ikakve ko¬risti - pa, cijela bi četa naoružane vojske mogla proći kraj njegova prozora i on ne bi primijetio. A što se tiče one njegove stare džukele - fakultetu treba pravi pas čuvar, dresiran za tjeranje uljeza. A glavna bi se kapija uvijek trebala zaključavati, tako da mogu ući samo oni koji imaju ključ.” „Waltere, mislim da fakultetu u ovom trenutku uistinu ne treba okru¬tan pas”, rekao je Godwyn umorno, podignuvši glavu na trenutak. „Mi smo zajednica učenjaka, ne zatvor. Ne možemo se zaključati i ne puštati svijet unutra, a mladiće van. Osim toga, sjetite se samo koliki bi to tro¬šak bio kada bismo svim studentima morali dati ključ glavne kapije.” Odmahnuo je glavom i činilo se kao da se opet povlači u vlastite misli.
„Gospodine Slythurst, kao blagajnika vas vjerojatno često zapadne zadaća izrade novih ključeva za razne brave po fakultetu?” ljubazno sam rekao pokušavajući zarezati komad kuhane ovčetine.
Slythurst me postrance ošinuo bijesnim pogledom, kao da mi želi reći da je shvatio što impliciram, ali za uši ostalih profesora rekao je samo:
„Tako je. To su znatni troškovi - ljudi ih stalno gube ili lome.”
,,A mora li ta teška dužnost uvijek spasti na vas ili nekad naložite i nekom drugom da posjeti bravara?” nastavio sam istim nevinim tonom.
„Tu dužnost obavljam sam”, odgovorio je, sada već napetijim glasom. „Kad je sigurnost fakulteta u pitanju, ne možete biti preoprezni.”
,,A ponekad je možda potrebno napraviti više primjeraka ključa za određena vrata, da biste ih imali pri ruci u slučaju da se izgube?” Pose¬gnuo sam za vrčem piva.
Slythurst je odmaknuo stolac i naprasno ustao.
„Ako me želite nešto pitati, doktore Bruno”, rekao je kroz zube, „bu¬dite toliko pristojni i govorite otvoreno. No pokažite barem malo diskre¬cije - ili mislite da ste imenovani našim inkvizitorom?” Okrenuo se na¬lijevo kako bi i rektoru uputio bijesni pogled, a zatim se grubo progurao iza mog stolca i bez osvrtanja išetao iz blagovaonice duboko uvrijeđen, dok se odora vukla za njim. Šaputanje je oko nižih stolova utihnulo, a znatiželjne su oči pratile Slythursta do vrata da bi ih zatim zahvatio novi val razgovora.
„Što ga je ubolo?” upitao je Richard Godwyn podignuvši pogled s mesa na Slythurstov naprasni odlazak.
„Možda je uznemiren zbog tragičnih Vijesti”, ponudio sam objaš¬njenje.
Godwyn je žmirnuo.
„Tko bi znao? Ljude je teže čitati nego knjige. Možda Waltera muči grižnja savjesti.”
„Grižnja savjesti?” upisao sam usredotočivši se na svoj tanjur da ne odam koliko me to zanima.
„On i James su se prezirali ”, povjerio se Godwyn ispod glasa. „Mož¬da se sada nakon Jamesove strašne smrti "Walter kaje zbog riječi koje više ne može povući.”
„Zašto su se mrzili?”
Godwyn je uzdahnuo i tužno odmahnuo glavom.
„Nikad to nisam saznao. Imao sam dojam da su jedan o drugome znali nešto što bi im moglo naštetiti te da su i protiv svoje volje jedan drugome čuvali tajnu. No, naravno, uvijek je opasno sklopiti takav do¬govor s neprijateljem.”
„Ima li to ikakve veze s najmom zemlje?” upitao sam, iznenada se sjetivši prekinutog razgovora na večeri kod rektora moje prve noći ovdje, kad je Coverdale insinuirao da je blagajnik upleten u rektorove poslove s Leicesterom, kojima se fakultet odricao velikih prihoda. „Možda je dok¬tor Coverdale znao za neki takav pokvareni plan?”
Godwyn je samo svoje velike tužne oči polako okrenuo prema meni. „Pretpostavljam da je to moguće. Znam da je James mislio kako ima razloga ne vjerovati Walteru - dovoljno da je pokušao uvjeriti rektora da ne bi trebao ostati na tom položaju.”
„Coverdale se pokušao riješiti Slythursta?” šapnuo sam odmaknuvši se od rektora što sam dalje mogao.
„Kazao je rektoru kako misli da Walter nije dostojan povjerenja - znam to samo zato što me rektor pitao što mislim o njemu. Rekao sam mu da nikad u tom čovjeku nisam vidio topline, ali da nisam imao ra¬zloga vjerovati da loše obavlja svoju dužnost.”
,,A u to je Coverdale sumnjao - da mu ne treba povjeriti fakultetsku imovinu?”
„Pretpostavljam”, rekao je Godwyn nevino. „Ne znam što bi drugo moglo biti.”
„Možda nešto vezano za njegovu vjeru?”
Godwyn mi je dotaknuo ruku kao da me želi upozoriti. „Neka je pitanja najbolje ne postavljati, doktore Bruno. Nemam razloga vjerovati da Walter Slythurst nije odan Engleskoj crkvi. No u svakom slučaju, sada je siguran - mrtvi tajne nose sa sobom u grob.” Na trenutak je podignuo glavu prema prozoru, a onda se okrenuo prema meni, odložio nož i još više spustio glas. „Ali ova priča o pljačkašima u trezoru - jako me muči.” „Ne vjerujete u nju?”
„Da je bilo tko drugi u pitanju, mogao bih povjerovati, ali James, znate - ne želim govoriti loše o pokojnom kolegi, no svatko tko je poznavao Jamesa reći će vam da je bio strašna kukavica. On je zadnji čovjek na svijetu koji bi pokušao svladati naoružane lopove sam samcat. Zbog toga je to tako - čudno.”
„Koje je vaše objašnjenje?” upitao sam primaknuvši glavu bliže nje¬govoj.
„Ne znam”, rekao je oprezno. „No u dva dana umrla su dvojica naših ljudi. To je dovoljno da se čovjek uplaši.”
Upravo kad sam ga htio upitati što je mislio pod tim „naših”, Godwynu se zdesna nagnuo William Bernard i zagledao se u mene za¬magljenim očima.
„Postavljate jako puno pitanja, doktore Bruno.”
„Dvije tragedije u dva dana, doktore Bernard - takve slučajnosti iza¬zivaju mnoga pitanja, ne mislite li tako?” odgovorio sam.
„Očito je. Bog kažnjava fakultet zbog njegova izdajstva vjere. On ne dopušta da mu se rugaju”, rekao je Bernard tonom koji nije trpio pro¬tivljenje.
„Želite reći da je doktor Coverdale trebao biti kažnjen?”
U Bernardovim očima zasjao je bijes.
„Ne želim reći ništa takvo, čarobnjače. Samo to da se na nas zbog neposluha obrušio gnjev Gospodnji. Sručio je na nas svoj sud i tko zna gdje će Njegova pravedna ruka sljedeće udariti.”
„Što vi predviđate, doktore Bernarde?” rekao sam nagnuvši se bliže. „Dosta pitanja!” rekao je Bernard lupajući koščatom šakom po stolu tako da mu se pivo prelilo preko ruba čaše.
„Williame”, rekao je Godwyn umirujućim tonom položivši ruku pre¬ko Bernardove. Bernard se bijesno otrgnuo i povukao u tinjajuću tišinu. Rektor se nagnuo meni slijeva, naborana čela.
„Diskrecija je ključna, Bruno.” Nervoznim je pogledom promatrao razgovor mladića oko nižih stolova. „Razgovarajte s njima dok studenti nisu u blizini. Ne dajmo im još povoda za tračanje. Ono najgore u svemu ovome moramo što dulje držati u tajnosti.”
Mahnuo je rukom nadesno i crvenokosi se dječak opet uspeo za govor¬nicu da pročita odlomak iz velike Biskupske Biblije koja je ondje bila privezana mjedenim lancem. Čitanje je bilo iz, Ezekijela, ali dječakovo recitiranje nije omelo razgovor medu studentima, lako nisam mogao razabrati poje¬dinačne rasprave, iz njihovih povišenih glasova i sjaja u očima bilo je jasno da je druga nasilna smrt na fakultetu uzrokovala više uzbuđenja nego jeze.
Nakon objeda, kad su studenti počeli izlaziti, prekršivši sva pravila po¬našanja skočio sam na noge i progurao se da dostignem Gabriela Norrisa koji je vikao Thomasu da ga čeka vani. Norris je tek prošao kroz vrata blagovaonice u uski hodnik prema dvorištu kad sam ga udario među lo¬patice. Ispustio je oštar bolni urlik - potpuno pretjeran, pomislio sam, jer sam ga udario samo dlanom, ali kad se okrenuo, vidio sam da je čvr¬sto stegnuo čeljust kao da suspreže vapaje. Položio sam ruku na njegovu.
„Oprostite mi - nisam vas mislio preplašiti.”
„Doktore Bruno!” rekao je sileći se da mirno izdahne, a onda je iz¬maknuo ruku i pomno stresao svileni rukav za slučaj da sam na njemu ostavio kakav trag. „Što li sad mislite o našem fakultetu - postaje prava grobnica, zar ne? Barem si nas dvojica ne možemo predbacivati što nismo spasili ovaj život - ionako su mi uzeli luk pa nisam mogao opet glumiti junaka. A još i ovo vrijeme? dodao je jednakom intonacijom kao da su kiša i Coverdaleovo ubojstvo slični primjeri svakodnevnih briga. Tad sam shvatio zašto izgleda drugačije: činilo se da pušta bradu. Lijepo mu je lice obraslo trodnevnim čekinjama. Na svijetloj koži brada mu je postajala sve tamnija i uskoro će biti debela i gusta.
„Puštate bradu, gospodine Norris?” primijetio sam.
„Pa, ne namjerno”, rekao je iznervirano trljajući rukom čekinjavu bradu. „No već dva dana ne mogu naći britvu, a svoje lice više neću po¬vjeriti fakultetskom brijaču. On umije odsijecati udove na bojištu i čini mi se da je tamo i stekao obrazovanje, ali jednom sam mu dopustio da me obrije i skoro ostao bez nosa. Sto mislite, Bruno - hoće li mi brada pristajati? Na vama dobro izgleda, ali vi ste tamni - ”
„Baš nezgodno što ste izgubili britvu, gospodine Norris, i to nakon što vam ju je Thomas naoštrio”, rekao sam mirno, prekinuvši njegovo br¬bljanje. Smjesta sam osjetio kako se ukočio kraj mene. Kad je progovorio, glas mu je bio grublji kao da je odustao od kicoškog držanja.
„Što? Je li to možda zločin? I što se to vas tiče?" Prišao je korak bliže tako da mu je lice bilo svega nekoliko centimetara od mojega, a u licu mu se čula tiha prijetnja.
„Mir, gospodine Norris. Samo se u rektorovo ime raspitujem tko bi mogao držati oružje na fakultetu.”
„Britva nije oružje”, rekao je prezirno, a onda se nekoliko trenutaka zagledao u mene i iznenada mu je svjetlo razumijevanja obasjalo lice. Pu¬stio mi je odjeću, još uvijek je zurio, ali sada kao da je gledao mimo mene, kao da je objašnjenje koje samo on može pročitati napisano na zidu iza mojega ramena. „Želite li reći da je Coverdale ubijen takvim oružjem?”
Kad nisam odgovorio, kimnuo je, a lice mu se odjednom stegnulo.
„Razumijem. A vi ste ispitivali Thomasa o mojoj britvi”, rekao je, a oči su mu se suzile. „Dakle, moram razgovarati s Thomasom. Kasnije me možete potražiti u sobi, Bruno, sad nemam vremena”, rekao je i osta¬vio me kratko mi kimnuvši, te pognuvši glavu izašao na kišu da prijeđe dvorište. Mislio sam krenuti za njim, ali tad sam osjetio ruku na svojem rukavu i nestrpljivo se okrenuo. Preda mnom je stajao Lawrence Weston s gorljivim sjajem u očima. Kraj njega je stajao crvenokosi dječak koji je čitao iz Biblije za ručkom.
„Rekao sam vam da ću ga pronaći, doktore Bruno, i evo jesam”, re¬kao je Weston pobjedničkim tonom. „Bio je to bogoslov Ned.” Laktom je pogurnuo mršavog dječaka naprijed. Blijedo sam pogled od Westona usmjerio prema njegovu prijatelju.
„Što je bio?” upitao sam.
„Ned”, ponovio je Weston nestrpljivo. „On je bio taj koji je donio po¬ruku doktoru Coverdaleu tijekom rasprave. Obećali ste mi šiling”, dodao je optužujućim tonom kao da sam ga pokušavao prevariti.
„Jesam”, rekao sam posegnuvši za kesom na remenu. Nedovo se pje¬gavo lice razvuklo u ogorčenju.
„Zašto bi ti dobio šiling, Westone”, negodovao je, „kad ti nemaš pojma o tome?”
,,I vi ćete dobiti šiling”, rekao sam da ga umirim, priželjkujući da sam naučio više o vrijednosti ovih engleskih novčića prije nego što sam ih
počeo tako velikodušno dijeliti; imao sam osjećaj da sam si odredio pre¬visoku cijenu. „Dakle? Tko vas je zamolio da odnesete poruku doktoru Coverdaleu u subotu navečer i da ga ranije izvučete s rasprave?”
Shvatio sam da sam u iščekivanju zgrabio dječaka za ramena i napola ga tresao. Zbunjeno me promatrao.
„Pa - on sam, gospodine. Doktor Coverdale, mislim.”
„Molim? To nema smisla.”
Ned je slegnuo ramenima.
„To je sve što znam, gospodine. Prije nego što smo u subotu napustili fakultet uhvatio me i dao mi groš - nije toliko velikodušan kao vi, gospo¬dine. .. hoću reći, nije bio - da ga pozovem na pola rasprave i pretvaram se da imam hitnu poruku.”
„Je li rekao zašto?”
Ned je odmahnuo glavom.
„Samo to da se mora vratiti na fakultet ranije i da mu treba izgovor da ode.”
„Nije rekao sastaje li se s nekim?”
Ned mi se nestrpljivo vrpoljio pod rukama.
„Nije ništa drugo rekao, gospodine. Uzeo sam svoj groš i učinio kako mi je rečeno. To je sve što sam o tome znao do sada.” Iznenada su mu se oči dramatično raširile. „Mislite li da su ga tada napali, gospodine, kad se ranije vratio na fakultet?”
„Niste vidjeli je li se sastao s nekim pred Teološkim fakultetom nakon što ste mu dostavili poruku? S čovjekom bez ušiju možda?”
„Ne, gospodine, ali znam na kojeg čovjeka mislite”, rekao je Ned, a pjegavo mu je lice zasjalo kao da je odgovorio na teško ispitno pitanje. „Ali s njim se ispred Teološkog fakulteta sastao gospodin Godwyn, ne doktor Coverdale.”
„Godwyn?” ponovio sam ne shvaćajući.
„Da, vidio sam ga kako se s čovjekom kojeg ste spomenuli, knjižarom Jenkesom, sastaje ispred Teološkog fakulteta dok sam čekao da predam lažnu poruku doktoru Coverdaleu. No nakon toga otišao sam s doktorom Coverdaleom natrag na fakultet. Pomislio sam da bih mogao iskoristiti priliku i sam otići ranije - bez uvrede, gospodine", dodao je iznenada poprimivši izraz krivnje. Kratko sam odmahnuo glavom.
„Niste ništa propustili, uvjeravam vas. No vidjeli ste da Coverdale ide ravno u svoju sobu?”
„Da, gospodine. To jest, vidio sam da ulazi u svoje stubište.”
,,I niste vidjeli ništa neobično? Nikoga nije bilo vani?”
„Ne, gospodine. Samo - ”
„Što?” upitao sam, a glas mi se dizao sve više dok sam ga nestrpljivo tresao.
„Pa - ja imam sobu iznad knjižnice budući da obavljam neke dužnosti i tamo i u kapelici. Tako plaćam studij, gospodine”, objasnio je pomalo smeteno. „Dakle, dok sam se uspinjao stubama do svoje sobe, čuo sam glasove iza vrata ”
,,U knjižnici? Čije glasove?”
„Ne znam, ali čuo sam muški glas povišen u ljutnji. No nisam uspio razabrati riječi. Samo sam se odšuljao odmorištem i uspeo na tavan što sam tiše mogao, ali sigurno su me čuli oni na stubama jer su utihnuli na trenutak. Kad sam nakon nekoliko minuta čuo da su se vrata knjižnice zatvorila, nastojao sam s prozora vidjeti tko je to bio da ih mogu prijaviti gospodinu Godwynu.”
„Je li se to možda samo gospodin Godwyn vratio ranije?” upitao sam. „Ne znam. Oboje su imali ogrtače i kapuljače navučene na glavu pa nisam mogao razabrati tko su.” Slegnuo je ramenima kao da to nije previše bitno.
„Hvala, Nede.”
Pustio sam mu ramena i ponovno pročeprkao po kesi da nađem još jedan šiling. Sljedeći put kad mi bude trebala informacija, pomislio sam, morat ću se sjetiti da za nju ponudim groš. Ned ga je radosno zgrabio i nacerio se stisnuvši ga u šaku. Pogledao sam preko dvorišta i vidio Slythursta kako izlazi iz stubišta koje je vodilo u knjižnicu i kapelicu. Ošinuo me pogledom punim čistog prezira i požurio kroz nanose kiše u smjeru rektorova stana. Dakle, i Godwyn je ranije otišao s rasprave da bi se sa¬stao s Jenkesom. Jesu li se možda zajedno vratili na fakultet u potrazi za Coverdaleom? Ili su možda imali drugog posla u knjižnici, koji je možda imao veze s onim nezakonitim knjigama?
Ljudi su se i dalje gurali i stiskali oko nas vireći u dvorište i pokuša¬vajući odlučiti bi li pričekali da kiša posustane. Odvažio sam se i po plju¬sku odskakutao preko dvorišta zaobilazeći raspršenu gomilu studenata. Pod lukom tornja okupila se mala grupa i sa zanimanjem gledala dolazak trojice muškaraca u dugim ogrtačima i trorogim šeširima, koji su otre¬sali vodu s ramena. Jedan je nosio naizgled služben štap s izrezbarenom mjedenom glavom i pretpostavio sam da su to pozornici i mrtvozornik koji su došli po tijelo. Iza njih je stajao rektor Underhill nervozno lomeći prste, a Slythurst je nastojao studente držati na sigurnoj udaljenosti. Pitao sam se hoće li rektor reći mrtvozorniku za mučeništvo svetog Sebastijana ili će mu prepustiti da sam donosi vlastite zaključke.
„Dio buono, amico mio22 - kakav dan!” začuo se glas iza mene. Okre¬nuo sam se i ugledao Johna Florija kako čvrsto steže ogrtač oko ramena kao da se planira suočiti s vremenom. „Kladim se da u Napulju nikad niste vidjeli ovakvu kišu?”
„Ni Noa nije vidio ovakvu kišu”, mrko sam odgovorio pogledavši prema nebu.
„Izlazite li nekamo?” upitao je uzevši me za ruku i zureći u mene po¬gledom punim očekivanja dok sam izlazio za njim kroz vrata u Ulicu St. Mildred. „Možda bismo mogli zajedno dio puta”, nestrpljivo je nastavio ne čekajući odgovor, „ja idem u Ulicu Catte da se raspitam za neke fran¬cuske knjige koje sam naručio od ovdašnjeg trgovca i moram priznati da će mi goditi da se maknem od fakulteta barem na sat vremena, usprkos ovoj kiši. Zašto ne biste pošli sa mnom? Mislim da će vas ova trgovina zanimati, njegov je pravi zanat knjigoveštvo, ali ima dobre veze s tiska¬rama u Francuskoj i Nizozemskoj pa se kod njega mogu naći zanimljive uvezene knjige i opskurni tekstovi koje nigdje drugdje ne možete naći, ako možete podnijeti samog vlasnika.”

____________________________
22 Dobar dan, prijatelju moj (nap. prev.).

Išli smo ukorak kroz prljave ulice; Florio je na talijanskome mahnita špekulirao o napadu na Coverdalea, gestikulirajući rukama dok je govo¬rio, a ja sam kimao i mrmljao slažući se kad bi se on zaustavio da udah¬ne. Na uglu Ulica St. John i Catte iznenada sam čuo viku i odjekivanje hrapavog smijeha koji su se razlijegali ulicom. Obojica smo se okrenuli i ugledali grupu naučnika kraj Smythgatea kako se međusobno veselo gurkaju i podrugljivo upiru prstom izvikujući uvrede. Florio me primio za lakat i odvukao od njih dok su oni vikali: „Papistički kurvini sinovi! Gubite se iz Engleske!”
„Ignorirajte ih”, promrmljao je Florio ubrzavši korak dok se jedan od dječaka spremao baciti kamen, a drugi je pljuvao u našem smjeru. Slijedili su nas nekoliko koraka, ali nisu se usudili učiniti ništa više od vikanja i naposljetku su se umorili od tog izazivanja.
„Ovdje strance ne vole baš previše”, primijetio sam kad smo se za¬hvalno sklonili pod slabašan zaklon od isturenih gornjih katova kuća u Ulici Catte. Florio me snuždeno pogledao.
„To je samo izlika za izazivanje nereda. Neznalicama su svi stranci katolici koji ih žele ubiti na spavanju. Živim s time cijelo vrijeme, a ro¬đen sam ovdje. Ne brinite se za to, amico mio2i. Vidite, skoro smo stigli.” „Kako se zove taj trgovac knjigama?” upitao sam, iako sam već po¬godio.
„Rowland Jenkes”, povikao je Florio preko ramena jer nije bilo do¬voljno prostora da hodamo jedan uz drugoga i istovremeno ostanemo u tom slabašnom zaklonu pod nadstrešnicom. „Uskoro ćete čuti za njega, siguran sam. Svašta govore o njemu u gradu - zovu ga negromantom - ali vi znate kako ljudi ogovaraju.
Jenkes će vam pronaći knjige koje ne biste mogli naći čak i kad biste sami otputovali u Francusku - a ja to posebno cijenim. Ima ljudi koji ne bi kročili nogom u njegovu trgovinu i šire zlonamjerne glasine o svakom profesoru koji to učini, ali trudim se ne slušati sve to. Imam ovdje već dovoljno problema kao un inglese italianato2A, kao što ste već vidjeli. Stigli

________________________________
23 Prijatelju moj (nap. prev.).
24 Talijanski Englez (nap. prev.).

smo”, završio je i pokazao na nisko pročelje trgovine u koju sam dan prije vidio da ulaze William Bernard i Jenkes. Kapci su sada bili otvoreni, ali prozori nisu izgledali ništa manje mračni i nepristupačni.
Florio je zastao, a onda ruku položio na moju.
„Oprostite, ali prije nego što uđemo, moram vas pitati, doktore Bru¬no, jeste li pročitali moju poruku?” šapnuo je, a u očima su mu sjali nada i strah.
Gledao sam ga bez riječi.
„Vašu poruku?”
„Da. Ostavio sam vam poruku. Zar je niste primili?”
„Pa - da, ali - nisam znao da ste mi je vi napisali.” Još sam ga uvijek gledao u nevjerici; ako je tajanstveno pismo poslao Florio, to može samo značiti da ima neke bitne informacije o ubojstvima. Zašto onda neko- me iz uprave ili vlasti nije rekao što zna? Onda sam se prisjetio što mi je Thomas Allen rekao o glasinama da je na fakultetu vladin špijun. Florio bi, sa svojim poznavanjem jezika i uglednim poznanstvima, bio savršena osoba za Walsinghamove poslove. Onda se vjerojatno bojao da se ne ra¬zotkrije i čekao je da stupi u kontakt sa Sidneyjem i sa mnom. I dalje sam zurio u njega čekajući dodatno pojašnjenje. Izgledao je pomalo zbunjeno.
,,Oh. Mislio sam da će biti jasno od koga je, iz očitih razloga. Žao mi je zbog zabune.”
„Ali, Florio”, rekao sam zgrabivši ga za ruku i privukavši ga bliže. Voda s isturenih greda iznad nas slijevala se u potocima na natopljeno tlo i morao sam podići glas da me čuje. „Zašto niste došli i razgovarali sa mnom o tome oči u oči?”
Pognuo je pogled kao da je posramljen.
„To su osjetljive stvari, doktore Bruno - mislio sam da bi bilo najbolje da vam pristupim na formalniji način. Čovjek se mora ponašati dolično kad su takve stvari u pitanju.”
„Dovraga i doličnost, Florio - dvojica su umrla, a možda ih slijedi još!” Isprva je djelovao preneraženo, ali ubrzo mu je lice poprimilo izraz straha.
„Ali Bruno - mislite da će biti još ubojstava? Zašto to kažete?”
„Ne možemo biti sigurni dok ne otkrijemo što povezuje ove dvije žrtve i saznamo ubojičin motiv, ne slažete li se? A mislim da biste vi tu mogli nešto reći što bi rasvijetlilo cijelu stvar. Jesam li u pravu?”
Florio me gledao s izrazom posvemašnjeg nerazumijevanja, ali prije nego što je uspio odgovoriti, vrata su se pored nas otvorila, a Rowland Jenkes stajao je na pragu svoje trgovine promatrajući nas s uobičajenim izrazom vesele nezainteresiranosti.
„Buongiorno, signori”25, rekao je prepredenim obrazovanim nagla¬skom koji mu se nikako nije slagao s licem, a istovremeno se i blago naklonio, što sam protumačio kao sarkazam. „Nije najbolje vrijeme da stojite vani, gospodine Florio. Uđite, molim vas, i povedite svojeg prija¬telja.” Pomaknuo se unatrag i grandioznom nam gestom ruke pokazao da uđemo. Florio me još nekoliko trenutaka gledao, a onda skinuo nato¬pljeni ogrtač i ušao unutra.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:53 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XIV

Soba u koju smo upravo ušli bila je sagrađena ispod razine ulice pa smo se trima kamenim stubama morali spustiti na kamene ploče prekrivene trstikom, koja je brzo upijala kišnicu što nam se cijedila s odjeće. Zbog niskog stropa izbrazdanog tamnim gredama trgovina se činila ugodnom i intimnom. Budući da smo Florio i ja bili niskog ra¬sta, mogli smo se uspraviti, ali Jenkes je morao pogrbiti ramena kako ne bi zapinjao glavom, a to mu je držanje davalo pomalo ponizan izgled, kao da se stalno napola klanja. Soba je bila oskudno osvijetljena, prljavi ukrasni prozori na vratima propuštali su malo dnevnog svjetla po ovom tmurnom vremenu, no dvije su svijeće gorjele u zidnom svijećnjaku iza visokog stola nasuprot vratima. Svijeće su bile od dobroga voska i nisu otpuštale onaj gadni smrad jeftinih lojanica kakve su osvjetljavale moju sobu u Lincolnu. Zapravo mi je ta uska trgovina mirisala na dom više nego ijedno mjesto na kojem sam bio otkako sam stigao u Oxford jer je mirisala na knjige. Topao miris nove kože i papira te ustajale primjese starog pergamenta i tinte - ta mi je opojna mješavina iznenada probu¬dila nostalgiju za pisarnicom u San Domenicu Maggiore gdje sam u mladosti proveo duge sate.
Izrezbarene drvene police s knjigama prekrivale su obje strane tr¬govine pokazujući knjigovežino umijeće: sve su bile od poda do stro¬pa popunjene knjigama uvezanima u obojenu kožu, poredanima po veličini i okrenutima hrptom prema van tako da su mjedene kopče svjetlucale na rasutom plamenu svijeća. Uzduž visokog stola, kraj ko¬jeg je Jenkes sad stajao trljajući ruke i gledajući od mene prema Floriju s izrazom pohlepna iščekivanja, bili su poredani uzorci različitih vrsta uveza i veličina, od staromodnih drvenih ploča omotanih telećom ko¬žom, koje su sprečavale gužvanje rukopisa na pergamentu, do novijih pariških uveza od dvostrukog kartona za lakše papirnate knjige kojima nisu trebale mjedene kopče već su bile uvezane kožnatim remenjem ili trakama. Sve su bile pričvršćene mjedenim lancem privezanim za šipku koja se protezala uzduž stola. Iza njega, nasuprot ulaznim vratima bila su druga vrata koja su vodila u veću unutrašnju sobu, ništa svjetliju od ove, koja je, koliko sam mogao vidjeti, izgledala kao radionica. Mislio sam da sam uočio nečiju sjenu da se miče i pretpostavio sam da tamo rade Jenkesovi naučnici.
,,A ovo je signor Filippo Nolano, zar ne?” Jenkes me dočekao s pod¬muklim osmijehom i ispružio iznenađujuće nježnu ruku, koju sam ne¬voljko stisnuo osjećajući kako me Florijeve znatiželjne oči promatraju sa strane. „Pitao sam se kad ćemo vas vidjeti ovdje nakon što ste me neki dan slijedili iz Katarinina kotača.”
„Pa — to je - ” Nisam znao kako odgovoriti na tu optužbu, pogotovo s obzirom na to da me probijao Florijev zapanjeni pogled.
Jenkes je odmahnuo rukom kao da mi oprašta moj mali prijestup.
„Nema veze. No, signor Nolano, ne mogu ne primijetiti da je naš pri¬jatelj, signor Florio iznenađen što vam se tako obraćam. Možda vas on zna pod drugim imenom?” Teatralno je podignuo jednu obrvu i skupio vrške prstiju. Imao je naviku govoriti gotovo bez micanja usnica pa mu je svaka rečenica odisala nekom neizrecivom smjelošću.
Pogledao sam ga u oči, osjećajući da sam u nepovoljnom položaju; ne samo da sam u njegovoj trgovini, promočen do kože, nego se on oči¬to pobrinuo saznati ponešto o meni iako sam mislio da ja pratim njega.
„Dugo sam godina putovao mjestima gdje nije bilo sigurno otkriti svoje pravo ime”, rekao sam izravnavši ramena i nastojeći zauzeti do¬stojanstven stav. „Naviknuo sam se tako postupati među strancima, to je sve.”
Jenkes se nasmiješio.
„Čovjek će učiniti bilo što da izbjegne Inkviziciju, siguran sam u to, doktore Bruno.”
Oprezno sam kimnuo, pokušavajući ne odati svoje iznenađenje. Florio se i dalje odsutno mrštio.
„Nadam se da nas nećete dugo smatrati strancima. No ima mjesta čak i u našemu slavnome slobodnom kraljevstvu gdje čovjek mora paziti što govori. Sto vas je dovelo u Katarinin kotač, pitam se?”
Slegnuo sam ramenima.
„Bio sam gladan. Vidio sam natpis i ušao unutra potražiti topao obrok.”
Na ovo je Jenkes zabacio glavu i grohotom se nasmijao, otkrivajući krive zube.
„Mislim da ste brzo naučili lekciju. No bilo je vragolasto od vas što ste rekli Humphreyju da ne biste tu hranu dali ni svojem psu.” Prestao se smijati jednako naprasno kako je i počeo, ostavivši iznenadnu tišinu da visi u zraku.
„Govorite talijanski?”
„Govorim sedam jezika, doktore Bruno, iako to ne biste pomislili kad me pogledate, zar ne? Nemam izgled učenjaka, znam. No vi znate da ne smijete suditi o čovjeku prema izgledu. Mislim da ste i vi jedan od onih u kojima se krije više nego što se čini. Znate li što o meni govore u Oxfordu?”
„Ne znam”, rekao sam drsko. Očito se ponosio time što je na zlu glasu i nisam mu htio dalje hraniti taštinu. Bilo mi je drago vidjeti da djeluje pomalo razočarano.
„Zovu me đavoljim sljedbenikom, Bruno”, priopćio mi je, a na tan¬kim usnama titrao mu je polusmiješak. „O meni pišu narodne pjesme za plašenje male djece. Kažu da sam jednom jedinom kletvom ubio tristo ljudi. Što kažete na to?”
„Kažem da se zatvorska groznica jako brzo širi u određenim uvjeti¬ma”, mirno sam odgovorio.
,,U pravu ste, naravno, ali kako se onda i ja nisam zarazio?”
„Očito imate građu vola”, rekao sam pogledavši uvijene i kvrgave ožiljke na koži gdje su mu nekad bile uši. „Vi niste ništa veći čarobnjak od mene ili ovdje prisutnog Florija.” •
„Nisam veći čarobnjak od vas?” Jenkes me nekoliko trenutaka pro¬matrao, a onda opet naglo prasnuo u smijeh. „Sviđa mi se vaš prijatelj, signor Florio, pravi je lakrdijaš”, rekao je kao da mi povlađuje. Jadnom je Floriju bilo neugodno zbog ovog prikrivenog antagonizma između mene i Jenkesa pa je nastavio nervozno prebacivati pogled s jednoga na drugoga.
„Jeste Ii dobili mojeg Montaignea, gospodine Jenkes?” blago je upi¬tao. „Nadam se da jeste jer sam radi njega došao ovamo po ovom izdaj¬ničkom vremenu.”
„Doista izdajničkom”, rekao je Jenkes i sijevnuo prema meni najkra¬ći mogući tajanstveni smiješak. „Dva su sveska stigla u pošiljci krajem prošlog tjedna, dragi moj Florio. I usprkos ovom apokaliptičnom vreme¬nu, kola su se uspjela probiti iz Plymoutha u subotu. Neka nitko ne kaže da ja razočaravam one koji imaju povjerenja u moje sposobnosti. Ako se strpite načas, pronaći ću ih.” Još se jednom kratko naklonio i, ostavši pognute glave, prošao kroz vrata u radionicu iza sebe.
Florio se okrenuo prema meni.

„Moram vas zamoliti da se zakunete na šutnju, Bruno”, prošaptao je položivši ruku na moju, širokih i iskrenih očiju.
Kimnuo sam bez daha misleći da još uvijek govori o onoj poruci, u čemu smo bili prekinuti.
„Odlučio sam preuzeti na sebe veliku i uzvišenu dužnost, zbog koje će mi ime pamtiti budući naraštaji, kao i ime velikog humanističkog genija kojemu služim, a čija su djela daleko važnija nego što će ove moje buda¬laste zbirke izreka ikada biti.” Čvršće mi je stegnuo rukav, a oči su mu sjale. „Donijet ću eseje Michela de Montaignea engleskim čitateljima!”
„Zna li on za to?” upitao sam.
Spustio je pogled pomalo snuždeno.
„Pisao sam tom velikom čovjeku i ponizno mu ponudio svoje prevo¬diteljske usluge, ali dosad, istina je, još nisam primio njegovo odobrenje”, rekao je. „Zamolio sam gospodina Jenkesa da mi naruči francuska izdanja kako bih mogao monsieuru de Montaigneu poslati uzorak u nadi da ću tako steći njegovo odobrenje. No kao što i sami možete zamisliti, dok ga ne završim, to je djelo ljubavi koje će zahtijevati puno bremena i novca i sad razumijete zašto sam vam morao onako pisati — ”
„Ako želite bilo kakvu knjigu iz bilo koje zemlje - samo pitajte Ro- landa Jenkesa i ako je on ne može naći, onda i ne postoji”, obznanio je Jenkes iskočivši iz sjene kao cirkusant i držeći u svakoj ruci po jedan tanki svezak, oba umotana u smeđu teleću kožu i uvezana kožnatim tra¬kama. Uputio mi je urotnički pogled. „Bilo koju knjigu, doktore Bruno, po odgovarajućoj cijeni.” Oči su mu znakovito skrenule na moj remen gdje je visjela Walsinghamova kesa, skrivena ispod prsluka. Nisam niči- me pokazao da sam uočio taj pogled, ali iznenada sam se osjetio ranji¬vim; već je znao o meni više nego što sam mislio i pitao sam se je li to saznao od Bernarda.
Dao je knjige Floriju, koji ih je smjestio na podlaktice i gledao u njih s takvom ljubavlju kao da su novorođeni blizanci.
„Dakle, dosta knjiga donosite iz Nizozemske?” upitao sam što sam ležernije mogao.
„Francuske, Nizozemske, ponekad Španjolske i Italije ako ima po¬tražnje. Mnogi u Oxfordu žude za nekim spisima koje se može nabaviti samo u inozemstvu. A povremeno se pojavi i prilika za izvoz u obrnutom smjeru.” Nastavio me promatrati istim onim napola značajnim i napola podrugljivim pogledom kao da me razmatra za kakvu službu. „No to ste vjerojatno već čuli, Bruno. Možda to objašnjava zašto ste me slijedili?” Nisam odgovorio. Florio je počeo nervozno cupkati s jedne noge na drugu, a lice mu je bilo toliko napeto kao da bi svaki čas mogao briznuti u plač.
„Što vam je, dragi moj Florio?” upitao je Jenkes.
„Ma - samo nisam očekivao da će oba sveska stići odjednom, gos¬podine Jenkes, i bojim se da ne mogu - to jest, možda ću jedan morati povjeriti vama na čuvanje na mjesec ili dva, ali preklinjem vas da ga ne prodate jer imat ću ja taj novac kad-tad, ali - ”
Jenkes je odmahnuo kao da ne želi slušati tu ispriku.
„Nemam prostora za čuvanje nepreuzetih knjiga, Florio - radije sad uzmite obje i platite mi kad budete mogli.”
Florijevo lice zasjalo je od iznenađenja kao lice djeteta kojem daju slatkiše.
„Hvala vam, gospodine Jenkes - uvjeravam vas da nećete morati pre¬dugo čekati da vam platim, pogotovo ako se neke stvari razviju kako se nadam.” Tu mi je dobacio ohrabrujući pogled kao da želi implicirati da sam razumio što je htio reći. Međutim, varao se jer ja sam još uvijek ži¬vio u neznanju. Ako je ovime upućivao na zagonetnu poruku, je li želio reći kako se nada da će profitirati od smrti u Lincolnu? Mogao sam mu uzvratiti samo praznim pogledom dok je on prtljao po remenu tražeći novčiće koje je donio.
„Dakle, Bruno - obavili smo što smo trebali”, rekao je nakon što je platio i kad mu je Jenkes netom kupljene knjige pomno zamotao u nepro¬pusno platno da ih zaštiti od kiše. „Hoćemo li se opet suočiti s poplavom?” „Samo trenutak, molim vas”, prekinuo nas je Jenkes kad sam se okre¬nuo pogledati potoke koji su se još uvijek slijevali niz prozorska stakla. Nebo se, izgleda, još više smračilo. „Ne želim vas zadržavati, gospodine Florio, ali htio bih porazgovarati o poslu s doktorom Brunom ako može odvojiti malo vremena za mene?” Ponovno je podignuo vijugavu obrvu da mi pokaže kako je mislio više nego što je bio spreman reći pred Florijem, koji je nekoliko trenutaka oklijevao, a potom se izgleda sjetio velikodušna kredita koji mu je Jenkes dao i odlučio je shvatiti mig.
„Naravno - ionako se moram vratiti na fakultet. Doktore Bruno, ako se ne utopimo usput, hoćemo li nastaviti razgovor večeras?”
Kimnuo sam. Florio je privio paketić na prsa, navukao kapuljaču ogrtača i, uputivši mi još jedan znakovit pogled, izašao na pljusak.
Ostavši sam u maloj trgovini s Jenkesom nehotice sam se stresao kad su se vrata za Florijem zalupila. Promrzao sam od propuha stojeći u mokroj odjeći, ali još i više od knjigovežina pogleda koji je upro u mene među treperavim sjenkama svijeća.
„Dođite, uhvatit će vas groznica budete li tu stajali, a onda će svijet reći da sam vas prokleo”, rekao je sa suhim smiješkom pokazujući mi da prođem kroz vrata iza visokog stola. „Ovdje možete slobodno govoriti, doktore Bruno i možete se ugrijati. Skuhat ću slatkog vina.” Otišao 'je do ulaznih vrata, uzeo svežanj ključeva s remena i zaključao ih. Vidjevši me kako oklijevam, okrenuo se, jednom se rukom oslonivši o dovratak. „Možete prvo mene pustiti da popijem ako vam je tako draže, ali mislio sam da ne vjerujete u moje dijabolične moći?”
Oprezni sjaj u njegovu oku na trenutak je zamijenila samoporuga. Protiv volje sam mu uzvratio smiješak i pošao za njim dok je on sagnuvši se prošao kroz vrata u stražnju prostoriju. Možda sam se trebao više bojati, ali iako nisam vjerovao praznovjernim tračevima o Crnom sudu, zatekao sam se kako toliko razmišljam o Rowlandu Jenkesu da sam bio spreman biti zaključan sam s njim u sobi nadajući se da ću saznati ne¬što više o njemu. No nismo bili sami. Kad sam prešao prag, krajičkom sam oka uhvatio kretanje sjene. Uz vatru koja je gorjela u kaminu na lijevom zidu stajao je doktor William Bernard, a tanke je ruke prekri¬žio na prsima.
„Ovo je moja radionica - a doktora Bernarda poznajete, naravno”, re¬kao je Jenkes obuhvaćajući sobu širokim pokretom ruke i ne obraćajući na Bernarda više pozornosti nego na komad namještaja. Uzduž triju zidova bile su dugačke klupe prekrivene papirima i rukopisima u raznim fazama propadanja; komadi kože i tkanine bili su rašireni s ucrtanim uzorcima za rezanje. Na nekim su knjigama bile platnene košuljice, vanjski omo¬ti koji štite kožnati uvez od prljanja, a nekima su bili napola postavljeni novi mjedeni ukrasi i kutovi koji su prekrivali izlizane ili oštećene rubove. Neki od rukopisa koji su mi zapeli za oko izgledali su drevno; knjigoveža ih je sada konzervirao i obnavljao i bili su spremni nastaviti svoje puto¬vanje svijetom kako bi ih vidjele nadolazeće generacije. U kutu nasuprot kaminu stajale su dvije velike okovane škrinje međusobno pod pravim kutom, obje zaključane teškim lokotima.
„Poslujete s mnogim profesorima s Lincolna, vidim”, dometnuo sam kimnuvši Bernardu u znak pozdrava.
„Ja sam knjigoveža i trgovac pisaćim priborom, doktore Bruno, na¬ravno da poslujem s doktorima sa sveučilišta. Kako bih inače zarađivao za život?”
„Gospodin Godwyn, knjižničar u Lincolnu - i on je vaša mušterija?” „Naravno”, glatko je odgovorio Jenkes, a njegove čudne prozirne oči nisu skretale s mojih. „Cesto me zaduži da obnavljam knjige iz njegove zbirke kad se pokaže potreba za tim.”
,,A James Coverdale?”
Jenkes je izmijenio poglede s Bernardom.
„Ah, da. Jadni doktor Coverdale. William mi je baš pričao da je bio žrtvom krvničkog napada. Tko bi pomislio da će se tako nešto događa¬ti u Oxfordu.” Pritisnuo je dlan na prsa i snuždeno odmahnuo glavom; nešto u njegovu ponašanju dalo mi je naslutiti da mi se ruga. Želio sam ga još ispitivati o njegovoj povezanosti s Godwynom i Coverdaleom, ali oklijevao sam zbog Bernardova sokolskog pogleda.
„Od ovog će vam prizora duša zaplakati, doktore Bruno”, rekao je Jenkes okrenuvši se u stranu i uzevši malen svezak s jedne od klupa, koji mi je potom stavio u ruke. Bio je to mali Časoslov u francuskom stilu s početka stoljeća, koji je nekada očito bio jako skup. Pažljivo sam okre¬nuo nekoliko stranica i ugledao bogato obojene iluminacije u kobaltnim, grimiznim i zlatnim nijansama, a rubovi svake stranice teksta bili su ukrašeni detaljnim ornamentima s motivima lišća, cvijeća i leptira na blijedožutoj pozadini.
„Pogledajte.” Jenkes mi je uzeo knjigu iz ruke i otvorio je na stranici gdje su i tekst i slika nasuprot njemu bili izgrebeni oštrim alatom, možda nožem ili kamenom u pokušaju da ih izbrišu s pergamenta. Iluminacija je ostala gotovo netaknuta. Prikazivala je svetog Tomu Becketta kako kleči pred oltarom i biva proboden, a samo mu je lice bilo izbrisano. Molitva uz sliku bila je potpuno izgrebena. „Zločin, zar ne?” dometnuo je Jenkes. „Ovo je izdanje kralja Henrika od prije gotovo pedeset godina, ali ona mi vrlo često dođu u ruke, sa svim svecima i oproštajnicama poslušno izrezanima ili izgrebenima. Ako je uspijem obnoviti, postići će veliku ci¬jenu u Francuskoj. Vidite, kvalitetna francuska izrada. Zaboga, mrzim vidjeti tako oskvrnutu knjigu, a sve zbog hira heretičkog princa! Oca još jednog heretičkog kopileta.” Usnica mu se nabrala kad je ovo izgovorio i otkrila smeđe zube, ali njegovi dugi bijeli prsti gladili su stranicu kao da je tješe. Ovo pokazivanje osjećaja prema knjigama nije Jenkesa činilo ništa privlačnijim.
„Hoćete li me prijaviti zbog pobunjeničkih riječi, doktore Bruno?” Osmjehnuo se onim svojim tankim smiješkom, a oči su mu nepre¬stano bile uprte u moje. „Nemam više ušiju koje mogu izgubiti, kao što vidite.”
„Nijednog čovjeka neću prijaviti zbog njegovih riječi”, rekao sam mirno, uzvraćajući mu pogled da mu pokažem da se ne bojim. „Došao sam u vašu zemlju kako bih mogao slobodno misliti, govoriti i pisati - pretpostavljam da svaki građanin ovdje želi isto.”
„Ali o čemu biste slobodno pisali?” Bernard se odlijepio od zida kraj vatre, spustio ruke i zagledao se u mene blijedim očima.
„O čemu god poželim”, odgovorio sam, okrećući se prema njemu. „To je značenje slobode, zar ne?”
Jenkes je pažljivo vratio Casoslov na radnu klupu pored malenih no¬ževa i alata koji će mu trebati za restauraciju. Palo mi je na pamet gleda¬jući kako je uredno, gotovo opsesivno posložio alate, da bi knjigovežin nož zasigurno bio dovoljno oštar da prereže čovjeku grlo.
„Šaljete li mnogo knjiga na prodaju u Europu?” upitao sam pokazu¬jući na Časoslov i pokušavajući zvučati ležerno. Jenkesu ništa nije pro¬maknuto; oštro me pogledao, a potom razmijenio poglede s Bernardom.
„Ponekad se dogodi da mi u ruke dospiju knjige zbog kojih bi u ovoj zemlji čovjeka zatvorili ili još gore”, rekao je trljajući rub palca uzduž donje usne. „Tada ih lako mogu prodati u inozemstvu. No iskreno go¬voreći, ne manjka mi mušterija ni u Oxfordshireu ni Londonu. To su ljudi kao vi, koji ne prihvaćaju zabranu knjiga, koji vjeruju da nam je Bog dao razum i moć rasuđivanja da možemo procijeniti što čitamo, i koji su radi znanja spremni riskirati.” Blago se nasmijao te ponovno podignuo glavu i pogledao Bernarda. „Bili ste u pravu, Williame. Doktor Bernard mi je rekao da vas posebno zanimaju rijetke knjige. Pogotovo one koje se smatraju izgubljenima.”
Bernard se vratio na svoje mjesto kraj vatre i nepomično stajao, upu¬tivši nam samo najkraći mogući osmijeh stisnutim usnama.
Naravno: Bernard je bio fakultetski knjižničar u Lincolnu u vrijeme velike čistke oxfordskih knjižnica, kad su vlasti pokušale maknuti sve heretičke tekstove izvan dohvata prijemčivih mladića, baš kao i moj prior u San Domenicu.
„Osjećam da nešto želite pitati, doktore Bruno?” rekao je Jenkes, naginjući glavu.
„Knjige koje su izbačene iz fakultetskih knjižnica - jesu li prošle kroz vaše ruke?”
Mnoge od njih jesu, da.” Jenkes je kratko pogledao Bernarda, a onda se naslonio na radnu klupu i prekrižio ruke. „Neki revniji knjižni¬čari spalili su to uvredljivo štivo da bi zadovoljili delegate, ali oni koji su imali više poštovanja prema vrijednim knjigama donijeli su ih meni da ih preraspodijelim.”
Pogledao sam preko prema Bernardu, koji je još uvijek bio nepomičan. ,,A knjige koje su u velikoj čistki izbačene iz Lincolna - jesu li i ti svesci došli k vama?”
„Sjećam se svake knjige koja mi prođe kroz ruke, doktore Bruno. Izgledate sumnjičavo, ali uvjeravam vas da se ne hvalim bez pokrića.

Ono što sam rekao signoru Floriju, da mogu nabaviti bilo koju knjigu po odgovarajućoj cijeni - i to je bila istina.” Oči su mu opet željno poletjele prema kesi na mom remenu, a ovaj sam put instinktivno pomaknuo ruku da je pokrijem, kao da sam gol i pokrivam intimne dijelove. „Recite mi, dakle, tražite li neku određenu knjigu?”
Poigravao se sa mnom, a zbog njegovih višekratnih aluzija na novac koji nosim osjećao sam se neugodno. Proklinjao sam se što na fakultetu nisam bio diskretniji s Walsinghamovom kesom. Dopustio sam mu da me zaključa u trgovinu i ako me odlučio opljačkati, ne mogu tu puno učiniti osim boriti se. Pogledao sam radnu klupu pored sebe da vidim koliko brzo mogu zgrabiti neki od noževa ako se pokaže potreba za tim. Kao da mi čita misli, Jenkes je ležerno posegnuo za oštricom sa srebrnim drškom i počeo vrškom čistiti prljavštinu pod noktima.
„Ne morate se bojati govoriti ovdje, Bruno - kakav god bio naslov i koliko god ga vlasti ili Crkva, koja god Crkva, smatrati opasnim, mene ne možete šokirati.”
„Vi, dakle, ne vjerujete u pojam hereze?” upitao sam držeći oči na nožu u njegovoj ruci.
,,Oh, krivo ste me shvatili”, rekao je zakoračivši prema meni toliko naglo da sam nehotice ustuknuo, uznemiren prijetećim bljeskom u tim čudnim svijetlim očima. „Neupitno vjerujem u taj pojam. Postoji apsolut¬na istina, a sve je ostalo hereza. Postoji ispravna Crkva, koju je utemeljio Božji Sin po apostolu Petru, a postoji i bogohulna grozota koju je osno¬vao debeli hromi preljubnik koji nije mogao zadržati kurac u gaćama, a njome sada vlada njegovo heretičko kopile. Ne vjerujem da ijedna knjiga treba biti zabranjena čovjeku dovoljno mudru da je razumije, Bruno, ali to ne znači da mi nije jasno gdje počiva istina. Pitanje je - je li vama?” „Ne razumijem što želite reći”, rekao sam, ali ramena su mi se stegnula.
„Mislim da razumijete”, rekao je laganim i ljubaznim glasom, ali oči su mu još uvijek bile nalik na čelik i polako se kretao kako bi stao između mene i vrata trgovina. Znoj mi je probio pazuhe usprkos hladnoći moje odjeće. Pogledao sam prema Bernardu koji je nepomično stajao kraj vatre kao da ne sudjeluje u sceni koja se odigrava pred njim. Zamotan u dugu crnu odoru, s tankim vratom i mlohavom kožom, izgledao je kao ptica grabežljivica koja čeka da vidi što će moći ugrabiti kad se prašina slegne.
„Samo me zanima na čijoj ste strani, Bruno”, nastavio je Jenkes.
„Nisam znao da moram odabrati stranu”, odgovorio sam okrenuvši lice prema njegovu. „Možda mi je cijela ta ideja odviše pojednostavljena.”
Prasnuo je ponovno u iznenadan smijeh, čiji je zvuk odjekivao zi¬dovima.
„Hoćete li to reći anđelu bilježniku na sudnji dan? Kada se Sin Čo¬vječji vrati razdijeliti ovce od jaraca, hoćete li se usprotiviti da niste htjeli biti ni jedno ni drugo, da vam je taj izbor bio odviše pojednostavljeni” Na¬glo je bacio nož od sebe; sletio je uz zveket među raznu opremu izloženu na klupi. Pristupio je bliže i nježno stavio ruku na moje rame. Pripremio sam se, ali se nisam micao. „Vi ste zagonetka, doktore Bruno, znate li to?” Njegove bistre oči opetovano su prelazile preko mojeg lica, kao da pokušava razbiti šifru. „Vi ste izopćeni, a ipak, imate potporu katoličkog vladara. Odbacujete papin vrhovni autoritet i propovijedate heretičke te¬orije onog Poljaka Kopernika, a ipak, čujem da se javno deklarirate kao katolik. Koja je vaša vjera, Bruno?”

Pogledao sam ga u oči. „Ja sam sin Rimske Crkve, gospodine Jenkes. Vi ste valjda jedini čovjek u Oxfordu koji sumnja u moju vjeru. Vaši su¬građani će prijeći cestu samo da bi me mogli pljunuti.”
„Prisustvujete li misi i ispovijedi?”
„Zar mi se sudi? Vi ste mi inkvizitor?”
Nastavio je zuriti svojim kamenim pogledom, samo su mu se usta lagano iskrivila u izraz prezira. Uzdahnuo sam.
„Da, pristustvujem misi.”
„A ipak, putujete u društvu Sir Philipa Sidneyja, psetanca kopileta Elizabete te protivnikom katoličkog cilja.”
„Isto se može red i za vojvodu Laskija. Preispitujete li i njegovu vjeru?” „Laski je princ”, Jenkes će nestrpljivo. ,,Vi ste odbjegli redovnik, filozof-plaćenik. Doduše, uspješni ste, ako je vjerovati glasinama o količini novca kojim se razbacujete po gradu”, dodao je, očima tražeći moju kesu. „Kako ste se uopće zatekli u društvu čovjeka kakav je Sidney? Je li vas on potražio? Ili njegovi prijatelji?”
„Sreli smo se u Padovi. On je kolega pisac. Za što me točno optu¬žujete, Jenkes?” Bio sam sve umorniji od ove igre. Jedino mogućnost da Jenkes zna nešto o knjigama dekana Flemynga i da je možda vidio izgu¬bljeni traktat o grčkim hermetističkim spisima, knjizi koju Ficino nije želio prevesti - jedino me to zadržavalo da ne izjurim van.
„Ne optužujem vas ni za što”, rekao je, tapšajući me po ramenu umirujuće, posve mijenjajući stav. „Samo sam očekivao da ćete možda upravo vi bolje razumjeti da treba prvo znati s kime se razgovara prije nego što razgovor postane suviše slobodan. Prijatelji i ja nismo navikli na strance u Katarininu kotaču, pogotovo ne one koji putuju s prijateljima dvora i daju lažna imena - takve nas stvari čine znatiželjnima. Pa sad ponavljam pitanje: što vas je dovelo onamo?”
Oklijevao sam. Kada bih barem mogao uvjeriti Jenkesa u svoju iskre¬nost, postojala bi mogućnost da me on uvede u tajni svijet oksfordskih katolika, čije bi mi veze s europskim sjemeništima i poznavanje engleske misije vrijedilo više nego Walsinghamu zlato. No osjetio sam da bi me se Jenkes, ako makar posumnja da sam ga prevario, riješio uz znatno manje umješnosti negoli je to ubojica u Lincolnu pokazao.
„Rečeno mi je da je to mjesto gdje bih mogao upoznati istomišljeni¬ke”, rekao sam potiho.
Jenkes je kimnuo u znak ohrabrenja.
„Tko je to rekao?”
„Jedna veza.”
,,U Londonu ili Oxfordu? Ili u inozemstvu?”
„Oxfordu”, rekao sam bez oklijevanja.
„Njegovo ime? Ili njezino”, dodao je usputno.
„Radije ne bih rekao.”
„Bruno, kako bih onda mogao znati lažete li mi?” upitao je, lica samo nekoliko centimetara od mojega, toliko blizu da su njegovi ožiljci od ko¬zica bili znatno izraženi.
„Vrlo brzo zbližio se s mladim Allenom, već sam ti to rekao. Viđeni su zajedno jutros u Ljiljanu ’, Bernard se ubacio s druge strane prostori¬je. Jenkes je skupio oči, gotovo sam mogao vidjeti kako se kotačići vrte dok važe ovu novost.
„Izgleda da vam je Thomas Allen udijelio svoje povjerenje, je li? Pla¬šim se da vam je možda prenio pogrešan dojam o našoj maloj skupini, Bruno. Je li vas Thomas uputio k nama?”
Shvatio sam da bi Thomas mogao biti u opasnosti ako Jenkes po¬misli da mi je pričao o tajnama Edmunda Allena. Morao sam zanijekati njegovu umješanost, iako nisam imao ni približno ideju kako će moje riječi utjecati na ovu dvojicu.
„Nije on predložio da posjetim Katarinin kotač”, rekao sam. „Bio je to Roger Mercer.”
Jenkes se namrštio i skinuo ruku s mojega ramena. Činio se posve izbačen iz takta.
„Mercer?”
„Vidio sam ga da vodi ozbiljan razgovor s Mercerom u dvorištu noć prije nego što je Roger umro”, potvrdio je Bernard. „Pratio sam sa svojeg prozora.” „Kako je Katarinin kotač postao tema vašeg razgovora?”upitao je Jen¬kes i upro mi prst u lice.
Podignuo sam ruku i lagano odmahnuo njegov prst prije nego što sam počeo govoriti.
„Pitao sam ga zna li gdje bih u Oxfordu mogao sudjelovati u misi.” „Jednostavno ste pitali? I on vas je, samo tako, uputio u Katarinin kotač?” Jenkes je izgledao kao da dvoji treba li biti bijesan ili u nevjerici. Skupio je ruke i stiskao ih dok mu hrskavice nisu popucketale.
„Dao mi je do znanja da ću ovdje naći prijatelje, ali i da trebam biti na oprezu”, rekao sam.
„Na oprezu. Nije imao pojma što bi to uopće trebalo značiti! Oduvijek je bio prokleta budala. Njegov labavi jezik sve bi nas otpratio na stratište. Reći strancu, Williame, strancu koji putuje s kraljevskom pratnjom. Možeš li to pojmiti?” Jenkes je rukom obrisao čelo. „Iako mi je jako žao zbog okrutna načina na koji je skončao.”
„Više nije važno”, rekao je Bernard prije nego što je pobožno dodao: „Bože, smiluj mu se duši.”
Jenkes me još jednom prezirno pogledao i onda odlučio u moju korist. „U redu onda, doktore Bruno, neka Mercer bude u pravu. Našli ste se među prijateljima. Dođite večeras u dvanaest i pol. Uđite na stražnja vrata, kroz dvorište krčme, ne na ulaz s ulice. Humphrey će vas dočekati. Recite mu lozinku i pustit će vas. Ponesite ogrtač s kapuljačom, kapuljaču navucite preko lica i pripazite da vas nitko ne slijedi.”
„Neće li biti stražara na Sjevernim vratima? Sigurno će ih zanimati kamo sam pošao u to doba.”
„Dajte im srebrnjak i bolit će ih đon za to kamo idete”, rekao je, očiju ponovno prikovanih za moj remen. „Pripazite na kesu dok šetate u to doba dana. Imate li oružje?”
Odgovorio sam da ne nosim oružje. Uzeo je maleni nož sa srebrnim drškom s radne klupe i pružio mi ga.
„Uzmite ga za večeras. Malen je, ali dobro siječe kroz kožu. Siguran sam da bi pustio krv kada bi vas netko napao. U svakom slučaju, bolji je nego prazne korice.”
„Hvala vam, ali mislio sam da mi kesa za ovaj sastanak neće trebati. Hoće li?” odgovorio sam.
„O, ali morate ponijeti kesu večeras”, rekao je Jenkes, sada gotovo zabrinuta izraza lica. Kada je primijetio moju sumnjičavost, nagnuo se s lukavim osmijehom na usnama. „Naime, ja ne dajem svoje knjige zaba¬dava, doktore Bruno, pa čak ni braći katolicima.”
Bilo mi se ubrzalo.
„Knjige?”
„Zanima vas knjiga, zar ne? Grčka knjiga koju je iz Firence prije sto¬tinu godina donio dekan Flemyng, oporučno ostavljena knjižnici Lincoln Collegea, a odande ju je sklonio naš prijatelj doktor Bernard za vrijeme čistke kraljevskog povjerenstva ‘69. Jesam li u pravu?”
„Vi imate tu knjigu?” prošaptao sam, jedva se usuđujući disati. Odgovorio je uz isti lijeni, izluđujući smiješak.
„Nemam je ovdje, no držao sam je u rukama. I mogu vas uputiti k njoj. Siguran sam da ćemo moći doći do obostrano zadovoljavajućeg sporazuma, doktore Bruno. Ponesite lisnicu.”
„Rekli ste da knjiga ne postoji”, rekao sam, okrećući se Bernardu pomalo trijumfalno.
„To sam rekao radi onih budala koje su se skupile oko rektorova stola one noći”, rekao je u obrani. „Bilo bi previše pitanja. Underhill je marioneta rektora sveučilišta i Tajnog vijeća. On ne bi znao cijeni¬ti takvu knjigu, a ja nisam htio dirati u njegovu staru tjeskobu. Kada bi bilo po njegovu, napravio bi čistku u knjižnici sve dok u njoj ne bi ostala samo biskupska Biblija i tomovi Knjige Mučenika Johna Foxea.” U jednom mi se trenutku činilo da će Bernard pljunuti na pod - s to¬likim je prezirom izgovorio to ime, ali ipak se obuzdao. Zanimalo me na što je Jenkes točno mislio kad je rekao da bi ih Mercerov labavi je¬zik otpratio na stratište.
„Ne smijemo vas više zadržavati, doktore Bruno”, Jenkes je rekao, okrećući se prema radionici i posežući za ključevima na pojasu. „Željet ćete nadoknaditi vrijeme s prijateljem Florijem. Usput - nijedna riječ našeg razgovora ne smije doći ni do koga. Ja sam jedini tko vam može reći tko je vrijedan povjerenja u ovome gradu što se vjerskih pitanja tiče. Siguran sam da razumijete opasnost.”
Kimnuo sam, a on je otključao ulazna vrata. S olakšanjem sam pri¬mijetio da je kiša počela posustajati.
Okrenuo sam se i vidio ga kako stoji na dovratku, ruku prekriženih preko prsa, odišući zadovoljstvom.
»A knjiga?”
„Sve o knjizi reći ćemo kada se sljedeći put sretnemo.”
„Zaboravili ste jednu stvar”, rekao sam ispod glasa. „Lozinku.” Jenkesovo se hrapavo lice iskrivilo u nesimetričan smiješak.
„Ta, doktore Bruno, već je znate”, prošaptao je prije nego što je usti¬ma oblikovao riječi: „Orapro nobis"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:56 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XV

Hladan je vjetar nebom gonio nanose mračnih kišnih oblaka otkri¬vajući viši sloj biserno-sivih oblaka, dok je kiša rominjajući jenja¬vala te naposljetku stala. Koračao sam blatnjavim stazama natrag pre¬ma Lincolnu jedva svjestan promočene odjeće koja mi je žuljala kožu, glave uronjene u vrtloge misli. Dok sam prolazio ispod luka tornja, čuo sam kako odjekuju melankolični pozivi zvona na večernju molitvu, no bio sam nespreman za prizor koji me dočekao kad sam ušao u dvorište. Skupine studenata i profesora stajale su natiskane oko ulaza na stubište koje je vodilo ka knjižnici i kapelici, očiju uprtih u prozore, svi naizgled nečime skamenjeni. Jeziva se tišina nadvila nad dvorištem; okupljeni su razmjenjivali tek prigušene šapate i smrznute poglede. Zrak je bio napet od neizgovorena straha. Usporio sam hod i prišao najbližoj grupici stude¬nata da bih saznao povod ovome sumornom okupljanju kad se Richard Godwyn progurao da me pozdravi. Bio je nenasmijan, a na licu mu se ocrtavalo olakšanje.
„Doktore Bruno, rektor je pitao za vas”, rekao je prigušenim glasom. „Dođite.”
Primivši me za lakat, poveo me kroz zagledanu rulju do ulaza koji je vodio prema knjižnici i kapelici.
Pri dnu stuba stajao je zdepasti kuhinjski sluga koji je ranije poslan da čuva stubište do Coverdaleove sobe; odmjerio nas je i odrješito kimnuo. Godwyn nas je odveo do kapelice i nježno pokucao na vrata koja je Slythurst smjesta otvorio mrko me odmjerivši, no pomaknuo se u stranu kako bih prošao. Smjesta sam prepoznao miris krvi. Rektor Underhill ustao je s jedne od drvenih klupa kraj vrata, zgrabio me za zapešća objema rukama i sav u očaju zagledao mi se u oči, dok su njegove bile obrubljene crvenilom ponad upalih obraza.
„Bog nas kažnjava, Bruno”, šapnuo je napuklim glasom. „On sasipa užaren ugljen na moju glavu zbog grijeha propusta. Čak i ovdje, u našoj posvećenoj kapelici.” Zakoračio je u stranu još uvijek mi čvrsto stežući zapešća, a onda sam ugledao uzrok ovoga najnovijeg rektorova jada. U dnu malog oltara ležalo je zgrčeno tijelo. Polako sam prišao bliže; krv je bila rasprskana po trstici na podu i po bijeloj tkanini na oltaru, i čak sam sa suprotnog kraja kapelice mogao vidjeti da tijelo ima gustu crvenu kosu.
„Ništa nije dirano”, graknuo je rektor. „Htio sam da i vi vidite. Došao sam u kapelicu nešto prije pet kako bih pripremio sve za večer¬nju molitvu te pronašao - ” Glas mu je zadrhtao i teška je tijela sjeo na obližnju klupu.
Kleknuo sam kraj tijela, čvrsto stisnutih zubi. Ned, mladi bogoslov, ležao je na leđima u košulji i hlačama, neprirodno nabreknulih očiju upr¬tih u strop i pogleda zaleđena od užasa. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što sam shvatio zašto mu je pogled toliko gnjusan: kapci su mu bili odrezani. Sagnuo sam se bliže, zadržavši dah u nevjerici. Ovo nije bilo jedino što je unakaženo na dječakovu licu; oba su mu obraza bila razre¬zana, toliko duboko da se činilo kao da mu je oštrica potpuno probola lice. Usta su mu bila natekla i okrvavljena, a gusti potoci krvi oblijevali su mu paperjastu bradu. Dječak je jedva bio dovoljno star da bi se brijao.
„Oltar”, Underhill je prošaptao, pokazujući mi glavom prema njemu.
Podignuo sam pogled i smjesta ustuknuo; tamnocrvena mesnata na¬kupina ležala je nasred oltara i krv je kapala iz nje tvoreći gadnu mrlju na bijeloj tkanini.
„O, Bože”, uzdahnuo sam znajući u što gledam. Pažljivo sam odškrinuo Nedovu donju čeljust i ugledao batrljak njegova jezika. Ta je kretnja oslobodila nov mlaz krvi koji mu se slio niz bradu i instinktivno sam poskočio iako sam bio svjestan da nipošto ne može biti živ.
„Ovo se jako nedavno dogodilo”, primijetio sam okrećući se prema rektoru. Kimnuo je i uronio lice u dlanove.
„Ned je dolazio svaki dan oko četiri da pripremi kapelicu za večernju molitvu u pet”, rekao je jedva čujnim glasom. „To je glavna odgovornost bogoslova. Bilo tko mogao je znati da će biti ovdje. Kapelica se ne za¬ključava. Vjerojatno su se skrili i čekali ga. Jadni dječak.” Odmahivao je glavom. „No vidiš li što su mu napravili, Bruno?”
Podignuo je pogled prema meni u očekivanju.
„Ponovno Foxe?”
Kratko je kimnuo.
„Mislim da bi ovo trebao biti Romanus. Njegovo je mučeništvo opi¬sano u prvoj knjizi Foxeova djela, odmah poslije priče o svetom Albanu
o kojoj sam govorio jučer na bogosložju. Romanusa su mučitelji osaka¬tili kako bi prestao pjevati hvalospjeve, no kad su mu prorezali rane na licu, zahvalio im je što su mu otvorili još mnoga usta kojima može hva¬liti Boga.”
„Ti su sveci uvijek bili brzi na jeziku”, progunđao sam.
„Onda su mu odrezali jezik. Na kraju su ga zadavili.” Underhill je ispustio čudan zvuk nalik na štucanje i rukom čvrsto prekrio usta.
Olabavio sam tkaninu Nedove košulje koja mu se nagužvala oko vra¬ta. I uistinu, na njegovoj blijedoj koži vidjele su se tamne masnice gdje su prsti stezali vrat.
„Odrezali su mu jezik da ga ušutkaju”, pomislio sam napola u sebi. Samo nekoliko sati ranije Ned mi je rekao što je vidio u subotu navečer. Je li zbog toga umro? Prizvao sam u misli naš susret poslije večere dok smo izlazili iz blagovaonice. Tko je mogao čuti naš razgovor? Lawrence Weston? No prolaz je bio krcat studentima i profesorima u zaklonu od kiše; bilo tko od njih mogao me vidjeti kako Nedu dajem šiling koji nije stigao potrošiti. Pri pomisli da sam možda nehotice prouzročio da se ova osveta sruči na jadnoga dječaka na trenutak me obuzela jeza, no moje je misli prekinulo nestrpljivo nakašljavanje.
„Sad kad je doktor Bruno bio tako dobrostiv i dao nam svoj struč¬ni sud”, rekao je Slythurst hladnim tonom prezira, „možda bih trebao obavijestiti stražare, rektore? Tko god je ovo učinio nije mogao pobjeći daleko u tako kratkom vremenu. Ako sada dignu hajku - ”
„On je najvjerojatnije još uvijek ovdje na fakultetu”, rekao sam, okrenuvši se rektoru. „Ako jest, jedva je imao vremena sprati krv s ruku - morate smjesta sazvati cijelu zajednicu u blagovaonicu. Netko je morao nešto vidjeti.”
Rektor je kimnuo i okrenuo se Slythurstu.
„Waltere, siđite dolje i sazovite sve studente i profesore kako doktor Bruno predlaže”, naredio mu je. „Pobrinite se da svi dođu i da dođu onakvi kakve ih zateknete - kucajte na sva vrata, izvlačite ih iz soba ako morate.”
Slythurst me ošinuo gnjevnim pogledom, ali ipak se okrenuo na peti i napustio kapelicu.
„Što ste učinili nakon što ste pronašli tijelo?”, upitao sam.
„Pa - pa pozvao sam upomoć — bio sam izbezumljen”, zamuckivao je. „Richard je bio u knjižnici i dotrčao je ovamo. Nakon toga sam ja ostao uz tijelo, a on je otišao naći Waltera.”
„Vi ste bili u knjižnici cijelo vrijeme?” upitao sam, okrenuvši se uzne¬mirenom Godwynu koji je stajao kraj vrata.
„Pa, da”, rekao je pomalo obrambeno, „radio sam ondje cijelo po¬podne.”
Gledao sam ga u nevjerici.
„I ništa niste čuli? Dok su dječaka ubijali ovdje s druge strane odmorišta?”
,,I vrata knjižnice i kapelice od debele su hrastovine, doktore Bruno”, rekao je Godwyn, povisivši glas u negodovanju. „Ranije sam čuo korake na stubama, ali nisam to smatrao neobičnim. No nisam čuo ni glasa dok rektor Underhill nije otvorio vrata kapele i povikao.”
Opet sam pogledao prema tijelu.
„Ako ga je netko čekao u zasjedi i iznenadio ga, pretpostavljam da su ga vjerojatno zadavili prije nego što im se stigao oduprijeti ili zavapi- ti.” Ta je pomisao bila donekle utješna, ali ipak sam sumnjičavo gledao Godwyna. Je li znao da ga je Ned vidio kad se sastao s Jenkesom pred Teološkim fakultetom?
„To bi značilo da je bio mrtav prije svega ovoga?”, rektor je pokazao prema dječakovu unakaženu licu.
„Nadajmo se da jest”, promumljao sam, osovivši se na noge.
„Ali Ned”, rekao je Godwyn gledajući njegovo izubijano truplo, a čelo mu se naboralo kao da ne vidi nikakva smisla u tom prizoru. „Zašto Ned?” Odmahivao je glavom kao da će tako odagnati zbunjenost. Iznenada sam se prisjetio nečega što mi je Ned rekao u našem sudbonosnom razgovoru.
„Je li Ned imao kakvih dužnosti i u knjižnici uz ove koje je obavljao u kapelici?” upitao sam.
Godwyn se okrenuo i uputio mi prodoran pogled.
„Ponekad bi mi pomogao oko nekih sitnica”, rekao je s oprezom u očima. „Uglavnom oko pospremanja i održavanja - nije radio s knjiga¬ma. Zašto pitate?”
„Gospodine Godwyn”, rekao sam, „netko je bio u knjižnici u subotu navečer, kad je glavnina fakulteta bila na raspravi, one večeri kad je ubijen James Coverdale. Ned ih je čuo, no nije znao tko je to.”
Godwyn se ugrizao za članak palca i uznemireno me promatrao.
„Pa, kao što sam vam rekao, svi profesori imaju vlastite ključeve. Pret¬postavljam da je moguće da se netko vratio ranije, no stvarno ne znam. Ili...” Krišom je pogledao prema rektoru i pustio tu rečenicu da zamre. Sjetio sam se što mi je rekao o tome kako se Sophia koristi očevim ključem da uđe u knjižnicu. Ned je rekao da je čuo ljutit muški glas, no kome se taj čovjek obraćao? Godwynova pribranost očito je bila poljuljana. Nisam se mogao ne zapitati je li Ned obavljajući svoja zaduženja u knjižnici možda nabasao na Godwynovu skrivenu zalihu nezakonitih katoličkih knjiga.
,,A vi?” upitao sam gledajući ga ravno u oči, „niste nikoga vidjeli kad ste se vratili ranije?”
„Ja?” Godwyn je skrenuo pogled, a njegove velike obješene oči po¬primile su izraz povrijeđenosti. „Ja sam bio na raspravi, doktore Bruno.” Nelagodno se uzvrpoljio i prekrižio ruke na prsima.
„Ali otišli ste ranije da se s nekim sastanete, koliko sam shvatio.” Rektor je podignuo pogled; na trenutak je blago iznenađenje smije¬nilo izraz izmučena očaja na njegovu licu. Godwynu se krv slila u obraze i više se nije trudio braniti svoju laž.
„Istina je - iskrao sam se na početku zbog nekih osobnih svari”, dodao je, a glas mu je postajao sve napetiji. „Nije imalo nikakve veze s fakultetom. No vratio sam se malo prije šest, kada sam našao knjižnicu zaključanu i praznu kakvu sam je i ostavio. To je istina i u nju se kunem pred Bogom.”
Gledao sam u Godwynove ruke dok ih je isprepletao, sklapajući i rasklapajući prste. Bile su to široke ruke umrljane tintom na vršcima prstiju, ali koliko sam uspijevao uočiti, ne i krvlju. Rektor je gledao od mene do Godwyna kao da više nije znao u što da vjeruje.
„Čekajte - što je ono?” Hrpa nečega tamnoga zapela mi je za oko u dnu oltara. Sagnuo sam se pregledati je. Kad sam bolje pogledao, isposta¬vilo se da je to hrpa složene crne tkanine. Podignuvši je oprezno za jedan rub palcem i kažiprstom, vidio sam da je to studentska odora, izlizana na rukavima i ljepljiva od svježe krvi.
„Opet ovo”, rekao sam pokazujući rektoru odoru. „Ovo je zasigurno Nedova odora. Ubojica navlači odore svojih žrtava preko svoje odjeće kako bi poslije mogao jednostavno otići bez primjetnih tragova krvi na sebi.” Vrata su se odškrinula i sva smo trojica poskočili. Blizina ubojstva učinila nas je strašljivima. Slythurstovo se lice pojavilo u procijepu.
„Fakultet je okupljen u blagovaonici, rektore, čekamo vas. No bo¬jim se da nisu svi na broju.” Pogledao me. „Ne mogu pronaći Williama Bernarda. Ni Gabriel Norris i Thomas Allen nisu u svojim sobama. A Johna Florija nitko nije vidio od popodneva.”
Rektor je kimnuo i s naporom se osovio na noge.
„Krenite vi, Waltere, i vi, Richarde”, rekao je. „Doći ću za vama usko¬ro. Nakon što se obratim ljudima, uvest ću policijski sat. Večeras će svi morati ostati u svojim sobama sve dok ne uspijemo pretražiti fakultet.”
,,I gosti također, pretpostavljam?” rekao je Slythurst, omotavši ruke oko torza.
„Svi”, odvratio je rektor nepokolebljivo. „A sad bih htio nasamo po¬razgovarati s doktorom Brunom.”
Slythurst je nevoljko napustio prostoriju za Godwynom. Underhill se okrenuo prema meni toliko polako kao da taj pokret iziskuje velik trud, a na licu mu se ocrtavao posvemašnji jad.
„Moja kći još nije došla kući, Bruno.”
Te su riječi imale takav prizvuk konačnosti da sam na trenutak po¬mislio kako ću se i ja svinuti pod težinom njegova očaja. Odmahnuo sam glavom.
„Možda je otišla kod nekog prijatelja. Ne pada li vam nitko na pa¬met?”
Polagano je prešao rukama preko lica, a onda podignuo oči prema mojima.
„Sophia nije imala prijatelja u klasičnom smislu. Odbijala je društvo drugih mladih dama svojih godina. Da ste me prije nekoliko dana pitali o njezinim prijateljima, odgovorio bih da nema nijednoga za kojeg znam. Ali sada...” Zašutio je i okrenuo se prozoru, kao da ga je nešto mamilo kroz staklo.
„Što sada? Nešto ste otkrili?”
„Bio sam slijep, Bruno. Iznevjerio sam djecu na isti način na koji sam iznevjerio fakultet.”
Iako se nisam mogao oduprijeti osjećaju da je ovo vjerojatno istina, žalost ovog čovjeka ponukala me da mu priđem i položim ruku na rame.
„Ne možete sebe kriviti za te smrti. A Sophiju ćete pronaći zdravu
i na sigurnom, vidjet ćete - pa makar ja morao jahati cijelu noć da je pronađem.”
Nisam namjeravao govoriti s toliko strasti; Underhill mi je uputio pogled blage znatiželje, a onda mu se očaj opet vratio na lice.
„Jako ste ljubazni što tako govorite”, rekao je potapšavši ruku koju sam mu prislonio na rame kao da mi želi zahvaliti. „No u krivu ste. Kada se nije vratila danas popodne, pretražio sam njezinu sobu. Pronašao sam ovo ušiveno u njezin madrac.”
Posegnuo je u džep kaputa i izvukao knjižicu u trošnom kožnatom uvezu i dodao mi je. Prelistao sam nekoliko stranica i odmah shvatio da je to mali Časoslov, nalik na onaj koji sam vidio u Jenkesovoj radionici, slične starosti i izrade, iako manji i jednostavniji. Stranice su bile u do¬brom stanju i nisam uočio da su slike svetaca ili oproštajnica izblijedjele. Srce mi je otežalo; činjenica da Sophia posjeduje jednu takvu neosporno katoličku knjigu i pomno je skriva od roditelja može značiti samo jedno.
„Pogledajte prvi list”, rekao je Underhill, pokazujući glavom prema knjizi.
Otvorio sam prednje korice. Na prvome praznom listu rukom je bila ispisana posveta iz Biblije: Jer mudrost dragocjenija je od bisera; sve dragocjenosti tvoje ne mogu se s njom izjednačiti. Ispod ovoga je, ispisano kićenim rukopisom, stajalo Ora pro nobis26. Vaš u Kristu,
Underhill me promatrao s iščekivanjem.
„Stih je iz Mudrih izreka, zar ne?”, upitao sam.
„Zar ne vidite?” planuo je nestrpljivo. „Koja je grčka riječ za mudrost? Sophia\ Papistički molitvenik s posvetom napisanom njoj. Preobratili su je ovdje pod mojim nosom dok sam se ja zakapao u Foxea i nastojao očuvati mir radi Leicestera!” Opet je odmahivao glavom i gledao u pod.
„Rektore Underhill - tko ju je preobratio?” upitao sam oštro. „Tko je taj J, znate li? Koga to štitite?”
„Nikoga osim sebe”, reče tugaljivo, jedva čujnim glasom. ,,I svoje obitelji — barem sam tako mislio. Ne bih nikad pomislio da će doći do ovoga.” Jenkes - smrknuo sam se pri samoj pomisli. Samo se on mogao do¬kopati tako krasna francuskog Casoslova, a praktički se i odao inicijalom. Osjetio sam kako mi ruke stišću knjigu dok sam ponovno čitao posvetu. Biblijski stihovi bili su poprilično nevini, no ako bi se riječ „mudrost”

__________________
Moli za nas (nap. prev.).
zamijenila Sophijinim imenom, postali bi neugodno lascivni. Zaškrgutao sam od pomisli na Jankesa, na njegovo izbrazdano lice, glavu punu ožiljaka i bez ušiju, kako daje Sophiji tako osoban, intiman poklon - koji uostalom implicira da je ona donekle naklonjena njegovoj vjeri. Potom mi je sinula druga pomisao, zaustavivši mi srce na tren: što ako je upravo Jenkes bio ta opasnost o kojoj mi je govorila? Sto ako je ona bila u neka¬kvom odnosu s njim koji je završio njegovim prijetnjama? I je li išta od ovog povezano s unakaženim truplom podno oltara?
Ruka mi je zalutala prema remenu gdje sam zakačio nožić sa srebre¬nim drškom koji mi je dao. Odlučio sam da ću iste noći izvući istinu iz Jenkesa, makar mu morao zaprijetiti njegovim vlastitim oružjem. Un¬derhill je gledao prema meni tužnim očima punima nade, kao da čeka da predložim kako da postupimo.
„Je li James Coverdale bio katolik?” upitao sam.
Underhill je stegnuo ruke i kimnuo.
„A vi ste znali za to? Je li to razlog zašto niste mogli ostaviti crtež Katarinina kotača da ga mrtvozornik vidi?”
Rektor se se borio s uzdahom toliko silnim da se činilo da će mu se prsni koš rasprsnuti, a potom mi se obratio pogledom punim nečeg na¬lik na rezignaciju.
„Uvijek sam vjerovao da je, ako čovjek može štovati svoju vjeru u pri¬vatnosti i ne miješati je u politiku i posao, to stvar između njega i Boga. Bojim se da mnogi u Tajnom vijeću ne dijele moj stav, no laskam si da je blizak osjećajima Njezina Veličanstva.” Nagnuo se prema meni i za¬počeo tišim glasom. „No pravila se mijenjaju. Lord Burghley svaki dan uvodi nove propise o katolicima tako da je sada prekršaj i prešućivanje informacija o znanim papistima. Čovjek može izgubiti imovinu ili biti zatvoren samo zbog toga što nije rekao vlastima sve što zna o svojim su¬sjedima ili kolegama, i svi žive u strahu od svojih prijatelja.” Zadrhtao je i skupio ruke među koljena.
„Znači”, polako sam započeo, pokušavajući povezati ova njegova raz¬mišljanja, „ne želite da se istina o ubojstvima ovih ljudi javno obznani jer se bojite da se netko okomio na ljude u Lincolnu za koje se zna da su katolici? I ako se ovo otkrije, Leicester će možda pitati kako je moguće da ih je toliko ovdje ostalo pod vašom upravom a da nisu zlostavljani?” rekao sam, a moje suosjećanje prema njemu brzo je kopnilo. „Bilo vam je draže poslati suca i mrtvozornika da naganjaju kojekakve priče o pljač¬kašima i psima lutalicama kako bi pravi ubojica mogao opet nesmetano napasti.” Pokazao sam na Nedovo tijelo.
„Možda se potajno nadate da će završiti što je započeo i iskorijeniti tvrdoglave katolike iz Lincolna, a da se vama pritom obraz ne ukalja?” „Zaboga, Bruno, ne - kako možete pomisliti takvo što?” zavapio je izgledajući iskreno zgranut. „Ne mislite valjda da bih priželjkivao ičiju smrt? Što mislite zašto već odavno nisam jednostavno prijavio te kato¬like na fakultetu? Naravno da znam tko su”, prosiktao je spustivši glas, „i oni su većinom dobri ljudi koji dobro rade. Koliko sam upoznat, ne kuju zavjeru protiv Njezina Veličanstva ili njezine vlade. A kad bih ih izručio, znam što bi im se dogodilo. No ne čineći to, riskirao sam da iz¬gubim sve što imam.”
,,A sada ih netko ubija jednog po jednog, slijedeći primjere mučeništva rane crkve koje je opisao Foxe”, rekao sam napola u sebi prilazeći kaminu. „Ali tko - netko tko im se protivi ili pak netko od njihovih? I zašto su ubojstva baš tako teatralna, ako ne zato da privuku pozornost na Lincoln i na kažnjavanje njegovih nepokajanih katolika? Kad bismo barem mogli razumjeti njegove motive, možda bi nam sve postalo jasno.” „Isprva nisam htio prihvatiti vašu teoriju o Foxeu”, Underhill reče blago, podignuvši glavu. „Nisam mogao vjerovati da bi netko mogao smisliti nešto tako nečovječno i bogohulno. A nisam htio prihvatiti ni da su moje propovijedi o Foxeu mogle nadahnuti takva đavolska djela. No u pravu ste — to više ne možemo ignorirati.”
,,A ovaj jadni dječak?” Osvrnuo sam se natrag na Nedovo izmrcva¬reno lice. „Je li on bio jedan od njih?”
„Koliko ja znam, nije”, zajecao je Underhill, bacivši letimičan pogled na truplo koje je ležalo na podu. „Nije bio iz ugledne obitelji, ali bio je iznimno predan student. Ne mogu zamisliti tko bi želio nauditi Nedu - to je čisto zlo.” Slegnuo je ramenima.
„Mislim da je Ned vidio ili čuo nešto što nije trebao”, rekao sam mrko. „Jeste li obavijestili pozornike ili stražare da je Sophia nestala?”
„Ne”, rekao je i ponovno objesio glavu. „Nije se još smračilo - nadao sam se da će se vratiti do večere ili barem prije mraka. Supruga mi se razboljela od brige - naravno, ona je uvjerena da je Sophia ili mrtva ili da negdje umire. A još i ne zna za Neda. Pokušavam zauzeti neki racio¬nalniji stav, no nije lako.” Duboko i odmjereno udahnuo je kao da time želi pokazati da se bori sa svojom malodušnosti.
„Ako se ne vrati kući do sutra ujutro, učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pomognem da je pronađete, kunem se”, rekao sam sve¬čano. Rektor se doimao kao da će nešto odgovoriti, ali naglo sam po- dignuo ruku da ga utišam; čuo sam jedva čujan zvuk koji je dopirao iz hodnika. Moglo je to biti tek škripanje greda, ali mojim napetim živci¬ma zvučalo je poput koraka na podnim daskama. Čekali smo nekoliko trenutaka suspregnuta daha, no čulo se samo prigušeno zujanje insekta na staklu prozora.
„Moram otići u blagovaonicu i obavijestiti ih o ovoj najnovijoj tra¬gediji”, rekao je Underhill uzevši mi Časoslov iz ruke i spremivši ga u kaput. Izveo me kroz vrata i sagnuo se zaključati ih za nama. „Mislim da sada više ne možemo odgađati da pozovemo pozornike jer izgleda da je ubojica doista među nama. No ako vas budu ispitivali, doktore Bruno, možda bi bilo mudro da zadržimo Foxea za sebe”, šapnuvši je nadodao.
Kimnuo sam glavom i pogledom pratio kako silazi niza stube, rame¬na svinutih pod teretom za koji sam sumnjao da će ikada uspjeti stresti.

Cobbett je ostavio vrata portirnice otvorenima i stajao je leđima okre¬nut prema njima, slažući ključeve u mali zidni ormarić. Soba je još uvijek žestoko vonjala na bljuvotinu. Pogledao me preko ramena kad sam ulazio.
„Još jedna smrt, kažu”, progunđao je. ,,I to baš u kapelici ovaj put. Naređeno mi je da držim vrata zaključana. Bio je dobar i radišan mladić taj Ned. Tko bi napravio takvo nešto? Počinjeni se pitati nije li ovo uistinu možda đavolsko djelo, doktore Bruno.”
„Sophia Underhill”, rekao sam naslonivši se na vrata i zatvorivši ih, „jeste li je vidjeli da izlazi iz fakulteta jutros, Cobbette?”
„Jesam”, rekao je Cobbett ležerno, okrećući se natrag svojem orma¬riću s ključevima. „Izašla je tijekom općeg meteža, odmah nakon što je gospodin Slythurst otišao natrag u toranj. Kad je njezina majka sišla nekoliko minuta kasnije, rekao sam joj daje gospođica Sophia najvjero¬jatnije već krenula u grad.”
,,I niste vidjeli da se vratila?”
„Ne. Zar se nije vratila?”
„Nitko je nije vidio cijeli dan”, rekao sam. „Je li vam rekla kamo ide?” „Ne”, šturo je odgovorio. „No zasigurno nije predaleko odmaknula.” „Ne po ovakvu vremenu”, složio sam se.
„Ne u njezinu stanju.”
S naporom se odgegao natrag do svog stolca za radnim stolom i gle¬dao me u iščekivanju. Promatrao sam ga u nevjerici, osjećajući kao da se vrijeme usporilo gotovo do mrtve točke.
„U kakvom stanju? Mislite da je bolesna?”
Cobbett je podignuo obrvu da pokaže što misli o mojoj naivnosti. „Ma dajte, doktore Bruno, niste bili u samostanu baš toliko dugo.” „Hoćete reći da je... Ne.” Odmahivao sam glavom u nevjerici; zasi¬gurno je to nekakav zlonamjeran trač koji je stari portir pokupio od ne¬kog sluge. „Zašto ste tako sigurni u to?”
„Moja je žena rodila desetero djece, gospodine, nek’ joj je mirna ze¬mlja, a posljednje ju je odvelo u raj sa sobom. Mislite da ne mogu primije¬titi znakove? Trudna je već dobra tri mjeseca, rekao bih. Jadna djevojka.” Zavrtjelo mi se u glavi od veličine ovoga otkrića. Ako Sophia doista nosi dijete, bojazan koju mi je povjerila činila se tim ozbiljnijom. No koga se onda zapravo bojala - svojeg oca ili djetetova? Je li to bila ta opasnost koju je spominjala?
„Ali s kime? Je li vam povjerila čije je dijete?” Čuo sam kako mi u riječima bujaju primjese panike.
„Nije mi ništa povjerila, doktore Bruno, samo sam upotrijebio oči koje mi je Bog podario, za razliku od većine ovdje. Vidio sam je da se sastaje s nekim u knjižnici u subotu navečer dok je fakultet bio na raspravi. Odno¬sno, vidio sam je kako se uspinje gore, a nedugo za njom i neki momak.”
„Ali tko?” zavapio sam ogorčeno.
Cobbet je slegnuo ramenima, zamišljena lica.
„Imao je na sebi plašt s kapuljačom. Mogao je to biti bilo tko. Znam da ga nisam vidio da je došao kroz kapiju na fakultet, tako da je, tko god bio, sigurno već bio na fakultetu.”
Zastao sam pritišćući korijen nosa između palca i kažiprsta dok sam pokušavao nekako uklopiti ove posljednje informacije. Znači da je Sop¬hia ipak bila jedna od osoba u knjižnici čiji je razgovor Ned načuo. No s kim se ondje sastala kad je fakultet bio gotovo prazan?
„Zna li njezin otac?” upitao sam Cobbetta.
„Pa vi se šalite, zar ne? Njezin bi otac jedva primijetio kad bi rađala pred njim, a kamoli ovo. A ni gospođa Underhill nije ništa bolja. Ako mene pitate, oni mogu samo sebe kriviti - oboje se ponašaju kao da je nastupio smak svijeta otkad je mladi John poginuo, kao da im njegova sestra ništa ne znači. Doduše”, rekao je, naginjući se bliže, „zanimalo me kako će skrivati trudnoću od ostatka svijeta kada više ne bude mogla pritegnuti korzet, a taj dan i nije tako daleko. Moguće je da je baš zato i odlučila sad pobjeći.”
„Nisam znao da imate desetero djece, Cobbette”, rekao sam zastavši na vratima i promatrajući čovjeka s obnovljenim poštovanjem.
„Pa, više i nemam”, filozofski je odgovorio. „Gospod Bog smatrao je primjerenim većinu uzeti natrag sebi. Ostale su mi dvije kćeri. Jedna je udana za zemljoradnika tamo onkraj Abingdonške ceste, a druga je pralja.”
„Žao mi je”, rekao sam, iako se to činilo suvišnim.
„Nema vam zbog čega biti žao. Život je takav. Nego, tako sam se ra¬spričao da sam zamalo zaboravio - imam pismo za vas.” Otvorio je ladi¬cu stola i prebirao neko vrijeme po njoj, izvadivši naposljetku presavijen komad papira i dodavši mi ga.
Zaintrigirano sam pogledao poleđinu papira. Ondje je bilo moje ime napisano elegantnim i meni nepoznatim rukopisom. Brzo sam otvorio pismo i vidio da je napisano na savršenome talijanskom.
„Ostavio ga je kod mene jutros”, rekao je Cobbett, ,,i u svoj strci oko jadnog doktora Coverdalea, pa i oko ovog najnovijeg, jednostavno sam ga zaboravio ga uručiti. Duboko se ispričavam.”
Srce mi je klonulo kad sam preletio pismo; vrlo kićenim stilom zamoljen sam da preporučim autora pisma za službu kod francuskog veleposlanika kao podučavatelja jezika njegove djece. Htio se uskoro oženiti, a njegov slab položaj na fakultetu ne omogućava mu da uzdr¬žava suprugu.
„Ovo je od gospodina Florija?” upitao sam s uzdahom, bacivši po¬gled na dno pisma gdje je stajao samo inicijal tako vijugav i kićen da je mogao biti bilo što.
„Naravno. Zar ne piše da jest?”
Znači to je ono pismo koje mi je ranije krišom spomenuo. Znači da Florio ipak nije bio onaj tajanstveni dopisnik koji me prvi usmjerio na trag Katarinina kotača. Još jedna slijepa ulica. Nisam bio ništa bliže pronalasku osobe na fakultetu koja je znala za poveznicu s Foxeom prije ikoga od nas.
„Proklet bio”, progunđao sam, gužvajući pismo u šaci, iako nisam bio siguran jesam li proklinjao Florija zbog njegove nevinosti ili anoni¬mnog pisca pisma zbog njegove tajanstvenosti. „Cobbette, mogu li vas zamoliti za uslugu?”
„Dat ću sve od sebe da vam budem od koristi, gospodine.”
„Kasno noćas moram otići s fakulteta. Moram nešto obaviti. Biste li mi mogli ostaviti otvorenu ulaznu kapiju oko pola dvanaest, recimo?” Starom se portiru čelo nabralo od zaprepaštenja.
„Rado bih vam pomogao, gospodine, no rektor je dao izričit nalog da kapija ostaje zaključana zbog ovih nedavnih smrtnih slučajeva te da se nikoga ne pušta van ni unutra nakon što se smrkne. Ne usuđujem kršiti njegovu naredbu - ako bi se dogodio još jedan napad, letio bih isti čas zbog zanemarivanja dužnosti.”
„Razumijem”, brzo sam rekao. „Možda bih vam onda mogao poku¬cati i vi biste me mogli pustiti van i zaključati vrata za mnom?”
Izgledao je sumnjičavo.
„Pa, mogao bih, gospodine - a bih li trebao ostati budan dok se ne vratite?”
„Nisam siguran koliko će dugo potrajati, no mogao bih vam pokucati na prozor da me pustite natrag?”
„Možemo učiniti tako ako želite, gospodine”, rekao je zazvučavši neuvjereno. „No morate prisegnuti da nitko u Lincolnu neće znati za to ili ću nagrabusiti.”
„Prisežem. Nestat ću poput lopova u noći.” Zahvalio sam mu i izašao van na vlažno dvorište, još uvijek u sjeni teškog sivog neba, a glava me boljela od svih ovih novih spoznaja.

XVI

Zrak u dvorištu bio je vlažan i hladan kad sam provirio sa stubišta dvadeset minuta do ponoći. Teški oblaci koji su nas kažnjavali da¬našnjom kišom najzad su se raspršili kako bi tankim tracima mjesečine dopustili da osvijetle glatke kamene ploče. Bio sam zahvalan na blije¬dom svjetlu koje mi je omogućavalo da sa svojeg prozora vidim vrijeme na satu na sjevernoj zgradi. Hodao sam uzduž i poprijeko sobe s iščeki¬vanjem koje se gomilalo u meni otkako smo završili s večerom. Sad me pak brinulo da ne budem osvijetljen kao kakva senzacija dok pokušavam neprimjetno otići sa fakulteta. Šuljao sam se sjenkama duž zida južne zgrade, a zatim duž zapadne prema tornju, moleći se da je Cobbett još uvijek budan. Dvaput sam se prenuo na neke zvukove misleći da se ne¬što komeša u suprotnom kutu, čvrsto se prislanjajući uz vlažan kamen. S vremenom sam se uvjerio da zvukovi koje sam čuo nisu ništa drugo nego noćne nepodopštine kakve lisice ili sove s druge strane zidina, a zvukove mi je prigušilo bučno naviranje krvi u uši. Svi prozori okrenuti prema dvorištu bili su mračni osim titravog svjetla na gornjem katu rektorova stana. Ako se Sophia još nije vratila kući, nije ni čudo što jadan čovjek ne može zaspati, pomislio sam. Dok sam prolazio pokraj zapadne zgrade, pitao sam se jesu li se Gabriel Norris i Thomas Allen vratili. Nijedan se nije pojavio na večeri i bilo je čudno što su obojica nestala nakon što je otkriveno Nedovo tijelo. William Bernard također je nestao, a njegova je odsutnost bila još primjetnija jer se na nju nitko nije ni osvrnuo za profesorskim stolom, unatoč čestim pogledima na njegovo prazno mjesto. U prolazu ispod tornja lagano sam pokucao na Cobbettov lučni prozorčić. Drago mi je bilo vidjeti da svijeća unutra gori i, na moje iznenađenje, vrata su se gotovo odmah otvorila. Prislonivši uprljani prst na usne, stari se portir bolno sporo odgegao prema kapiji s malim fenjerom u desnoj ruci, osvrćući se pritom u strahu prema sjenama u dvorištu. Predao mi je fenjer i promatrao sam kako artritičnim prstima stručno prebire po ogro¬mnom svežnju ključeva obješenom o remen te gotovo bešumno uzima jedan od njih. Kapija je prijekorno zaškripala dok se otvarala, a zvuk joj je bio sličan svijanju drevnog stabla u oluji i obojica smo se na trenutak smrznuli dok se nismo uvjerili da se ništa ne kreće između zgrada i nas.
Cobbett mi je gestikulirao da zadržim fenjer.
„Pokucajte na prozor koji gleda prema ulici kad se vratite”, podsjetio me prošaptavši hrapavo. „Ne brinite se, čut ću vas. I pazite se vani na ulicama, gospodine. Budite stalno na oprezu.” Osvijetljeno svjetlošću svi¬jeće njegovo je lice bilo neobično ozbiljno pa sam podjednako službeno kimnuo glavom dok sam izlazio kroz kapiju u blato Ulice St. Mildred. Šarke su opet silno zastenjale kad je Cobbett zatvarao kapiju za mnom. Trenutak nakon toga čuo sam kako se njegov ključ okreće u bravi zvu¬kom neke zloslutne konačnosti.
Upravo sam prošao kraj zida Jesus Collegea i skoro stigao do mjesta gdje se Ulica St. Mildred sastaje s Ulicom Sommer kad sam se naglo okrenuo na peti s rukom na dršku noža, uvjeren da sam čuo nedvojben zvuk koraka u lokvi negdje iza leđa. Podignuo sam fenjer, mahnito zu¬reći u crnilo ulice kojom sam hodao, no svjetlost koju je pružao jedva se prostirala dalje od dužine moje ruke, zbog čega se tmina činila još neprobojnijom. Bio sam na rubu da onom tamo, tko god da jest, povičem da se pokaže. Obuzdao sam se u posljednji čas, misleći da bi ipak bilo bolje da ne privlačim pozornost na sebe.
Povlačio sam se kroz blatnjavu ulicu, držeći se čvrstog crnila gradskih zidina zdesna dok sam ih slijedio niz Ulicu Sommer prema Sjevernim vratima. Ponovno se čulo tiho zapljuskivanje koraka iza mene, slično onom koje su moje čizme proizvodile u nabujalim lokvama na cesti koje su preostale od današnje kiše. I opet sam se okrenuo, ovaj put s izvučenim nožem, prosiktavši jedva čujnim glasom: „Tko je tamo?” Ovog sam puta bio siguran da sam spazio nešto u dubokim sjenama. Nije to bila kretnja već strujanje zraka, prohladna izmaglica koja se vraćala u prostor, gdje je nekoliko trenutaka ranije stajao čovjek. Više nisam ni sumnjao da me netko slijedi, ali tek nekoliko metara dalje vidio sam utješni oblik crkve Svetog Mihovila pored gradskih zidina, a kraj nje svjetla na stražarnici iznad gradskih vrata. Duboko sam udahnuo i, zadjenuvši nož natrag za remen, posegnuo u džep svojih hlača tražeći nekoliko novčića koje sam ranije pripremio da podmitim stražara jer sam mislio da je bolje da ne vide punu kesu koju sam nosio sa sobom.
Dva mladića s kopljima i snažnim zadahom piva istupila su bezvoljno dok sam prilazio gradskim vratima.
„Što vas dovodi ovamo?” rekao je ovaj viši kao da ga to zapravo i ne zanima. Razmetljivo je grizao srebrni novčić koji sam mu dao dok sam se osvrtao preko ramena ne bih li spazio neki trag svojeg progonitelja, no nisam uspio vidjeti dalje od onoga što su obasjavale lampe. Kad su utvrdili da je moje mito pravo, proveli su me kroz vrata i našao sam se izvan gradskih zidina.


Dvorište krčme bilo je ovijeno sjenom i natkriljeno prigušenom ti¬šinom koja kao da je bila napeta od iščekivanja. Nijedan prozor nije bio osvijetljen; moj je fenjer bio jedini izvor svjetlosti. Odnekud iz gusta mraka, negdje blizu zdesna, dopiralo je blago rzanje konja i njegovo sneno meškoljenje. Podignuo sam svjetlo da vidim kamo trebam ići.
„Ugasi to, budalo. Želiš možda pozvati stražare da svrate k nama ovamo?” na uho mi je prosiktao muški glas i osjećao sam njegov topao dah na obrazu. Umalo mi je srce iskočilo i malo je nedostajalo da od šoka ispustim svjetiljku, no uspio sam zavući ruku unutar stakla i ugasiti svi¬jeću. Figura koja je maloprije govorila prestigla me i prešla dvorište bez oklijevanja. Ogrtač mu je lelujao oko nogu dok je hodao. Traka mjeseče¬ve svjetlosti probila se kroz oblake i u toj blagoj rasvjeti vidio sam kako druge sjene oživljavaju. Bilo je još figura koje su nečujno klizile mirnim zrakom prema stražnjoj strani krčme, svi u ogrtačima i kapuljačama. Na trenutak me prizor podsjetio na ustajanja u rane sate za zornicu u San Domenicu; figure u kapuljačama bile su slika i prilika redovnika među kojima sam proveo mladost. Slijedio sam oblike koje sam uspijevao ra¬zabrati do malenih vrata koja su se zatvorila kad sam im prišao. Jedva sam uspio razabrati male rešetke u visini glave. Nagnuo sam se prema njima i prošaptao: „Ora pro nobis11”. Nekoliko trenutaka čula se samo tišina, no vrata su se potom odškrinula i iz sjene mi je blijeda ruka dala znak da uđem unutra.
Provukao sam se kroz procijep u uzak prolaz koji se, sudeći po smra¬du ustajale hrane, protezao kraj kuhinje u krčmi. Po visini osobe koja me pustila unutra zaključio sam da je to bio mladi konobar Humphrey Pritchard. Nisam znao je li on mene prepoznao. Proveo me prolazom do trošnog stubišta koje se zavojito uzdizalo do sljedećeg kata. Lojanica je izgarala u zidnom svijećnjaku na pola puta prema gore, ispunjavajući usko stubište gorkim dimom. Koraci su škripali na stubama iza mene pa sam ubrzao uspon, popevši se na odmorište s niskim stropom od greda i neravnim podom. Primijetio sam da je preko prozora izvješena crna tkanina kako se svjetlost svijeća ne bi vidjela izvana. Još uvijek nesiguran kamo krenuti, išao sam dalje hodnikom do njegova kraja gdje su jedna niska vrata stajala odškrinuta. Neodlučno sam ih otvorio do kraja i našao se u sobici punoj ljudi zakrivenih kapuljačama koji su stajali pognutih glava u iščekivanju; svi su bili okrenuti prema improviziranom oltaru na jednom kraju prostorije, gdje su tri voštane svijeće u visokim svijećnjaci¬ma od kovanog srebra jasno gorjele pred tamnim drvenim raspelom sa srebrnim likom raspetog Krista.
Iz anonimnosti koju su nam pružale naše kapuljače mi koji smo se ovdje okupili potajno smo promatrali jedni druge, iako je slabašna svjetlost svijeća na svim licima koje sam uspio pogledati oslikavala istu igru plamena sto je poput maske izduživala crte lica i oči prikrivala sjenkama. Potom se iznenada jedna visoka figura na drugom kraju prostorije okre¬nula prema meni. Svjetlost mu je na tren zahvatila lice i u trenutku kad su nam se oči susrele, trznuvši se prepoznao sam Richarda Godwyna, knjižničara Lincoln Collegea. Iznenađenje i strah vidjeli su mu se na licu trenutak prije nego što je skrenuo pogled prema podu, sklopivši ruke pred sobom u molitvi. Pitao sam se koliko bih ovih ostalih još prepoznao da ih mogu jasno vidjeti, njih što se šuljaju usnulim gradom u okrilju tame da bi živjeli svoj tajni, zabranjeni život. Nisam mogao ne diviti se njiho¬voj hrabrosti iako više nisam dijelio njihovu vjeru. Naposljetku, nisam li se i ja jednom kockao životom prkoseći vjerovanjima koje su mi vlasti propisale? Ne činim li to i sad na neki način? U tom trenutku, osvrćući se po ovom malom skupu od četrnaest duša, obuzela me pomisao o pod¬losti moje zadaće. Bio sam vuk među ovcama, onaj koji nosi istu odoru i koji će odgovarati istim riječima, no pod svojom lijevom rukom osjećao sam težinu kese sir Francisa Walshinghama - novac koji mi je povjeren kako bih ove prkosne vjernike poslao u zatvor ili možda u smrt. Lako je bilo Walsinghamu poopćeno govoriti o prijetnji kraljevini, ali može li se stvarno ova misa smatrati izdajom? Teško mi je bilo vjerovati da itko od običnih ljudi, okupljenih ovdje u noći kako bi održali obred zabranjen pod prijetnjom osude na smrt, kuje kakvu zavjeru da ubije kraljicu ili da odaje informacije francuskim snagama. Pitao sam se je li njihova vjera sama po sebi dovoljan razlog da ih dovedem pred ono što Tajno vijeće naziva pravdom i bih li to mogao opravdati pred svojom savjesti? Prisjetio sam se Thomasa Allena i njegova opipljiva straha od metoda ispitivanja koje su kraljičinih ministri primjenjivali na onima optuženima za izdaju. Najednom sam se osjetio stravično izloženim, kao da bi moja izdajnička nakana mogla biti vidljiva onima oko mene. U tom trenutku nečija je ruka čvrsto stegnula moje zapešće; podignuo sam pogled te ugledao sjaj¬ne plave oči Rowlanda Jenkesa. Kruto me pogledao, a onda mi kimnuo. Protumačio sam to kao svojevrsno potvrđivanje. Nešto nalik na smiješak zatitralo mu je na usnama i pustio mi je ruku okrenuvši se u iščekivanju prema vratima kroz koja smo ušli.
Spokoj se spustio na nas. Kad su se vrata počela otvarati, mogli su se razabrati čujni udisaji, i u toj sam sobici osjetio, onako kako već godina¬ma nisam, kako mi trnci prolaze niz kralježnicu pred starom magijom mise. Ovi zamaskirani ljudi među kojima sam stajao istinski su vjerovali da su u blizini svetog otajstva, vjerovali su u to čistom vjerom koju sam odavno zaboravio. To je ono, pomislio sam, što čovjek poput Walsinghama nikad neće moći shvatiti. Ovamo ih svaki put iznova dovodi vjera u ovo čudo, unatoč svim prijetnjama smrću i kaznama, i daje im snagu da prkosno održe ovaj plamen živim; iskrenost njihove vjere činila je čo¬vjeka poniznim.
Svećenik koji je ušao nosio je bijelu halju nalik na albu koja mu je sezala do stopala, ali imala je kapuljaču koju je navukao na lice. Zelena mu je stola visila oko vrata. Zakoračio je nekoliko koraka prema oltaru uzvišena držanja, očiju uprtih prema zemlji no uspravna hoda, držeći prekriven kalež pred sobom. Kad je došao do oltara, duboko se naklonio. Prema načinu na koji je to napravio, vidio sam da nije riječ o mladu čo¬vjeku i da mu je taj pokret stvarao napor. No nisam mogao suspregnuti glasan uzdah kada se uspravio i povukao kapuljaču unatrag - svećenik koji je slavio misu bio je doktor William Bernard.
Smjerno je položio kalež na lijevu stranu oltara, podignuo zelenu baršunastu bursu s vrha te kažiprstom i palcem izvadio krhki korporal iz nje, razmotao ga i položio bijeli platneni kvadrat na sredinu oltara. Zatim je prekriveni kalež pomno položio na njega. Ministrant koji ga je pratio nervozno se vrpoljio. Nagađao sam da nije mogao imati više od devetnaest, vjerojatno student. Ministrant je uznemireno pogledavao oko sebe dok je gologlav stajao kraj Bernardova ramena. Uz svu ovu družbu ukapuljačama kao da je bio gol.
Okrenut prema oltaru, Bernard je desnom rukom načinio znak kri¬ža od čela do prsne kosti te od lijevog ramena prema desnom ramenu.
„In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen. ”
Zrak u sobici bio je naelektriziran. Svi smo se držali kao na oštrici noža; živci su nam bili napeti zbog opasnosti koju ovaj obred pred nama podrazumijeva, a svi smo bili dio njega - čak i ja, koji sam bio izvan sve¬ga toga, i ja sam bio umiješan. Svaki nagao i nepoznat zvuk — glasanje sove, škripaj starih dasaka u krčmi - sve je uzrokovalo grčenje među oku¬pljenima, jedan nevidljivi val straha koji bi nas zahvatio i držao nekoliko trenutaka, a onda bismo oprezno ispustili tihi šum daha.
„Introibo ad altare Del9”, izgovarao je Bernard s tihim autoritetom u glasu.
Najednom je vjetar zapuhao kroz drvene kapke, zavijorio crna plat¬na na prozorima i natjerao svijeće da snažno zatrepere. Mladi ministrant okretao je glavu u panici, kao da je netko možda ušao, no Bernard je na¬stavio s obredom koji je izvodio, skrušen i nepokolebljiv, kao da je svaka njezina riječ i kretnja bila sastavni dio njegova bića.
Nije bilo glazbe i odgovori okupljenih vjernika bili su prigušeni, jedva prošaptani, kao da netko prisluškuje na vratima. Kleknuli smo kao jedno kako se misa odvijala prema propisanom slijedu, i proboden nostalgijom prisjetio sam se kako su te riječi i kretnje cijeli niz godina oblikovale moj život. Sada, dok sam ponavljao fraze, zvučale su kao da u njima više nije bilo života. Bernard je uzeo hostiju iz malog mjedenog ciborija i nakon što ju je podignuo i popio iz kaleža, okrenuo se prema vjernicima.
„Ecce Agnus Dei, ecce qui tollit peccata mundiw, intonirao je; pridignuo sam glavu kako bih vidio njegove oči uprte ravno u mene. Dah mi je zastao u grlu. U tom se trenutku činilo kao da je prodro kroz moju masku te vidi kroz mene sve do najdubljih tajni u mojoj duši. Ako sam i pomislio da sam pogrešno shvatio taj pogled, Jenkes je odagnao svaku sumnju položivši mi ruku na rame u znak upozorenja. Shvatio sam što to znači. Iako sam te noći pripušten među vjernike, Jenkes i Bernard nisu zaboravili da sam izopćenik. Nije mi smjelo pasti na pamet pričestiti se s ostalima. Nisu se trebali pribojavati; nisam se pričestio otkako sam napu¬stio samostan - možda su u pitanju neki ostaci poštovanja, praznovjerje ili oboje. No kako je mala zajednica vjernika pohrlila naprijed, rušeći se na koljena usta gladno razjapljenih kao u ptića, povukao sam se natrag prema zidu, zabrinut da bi me moje nesudjelovanje moglo jasno prokazati kao uhodu. Ovo je naposljetku bila srž obreda te bi suzdržavanje auto¬matski izazivalo sumnju. No možda ih je Jenkes prethodno upozorio. Iako je moje povlačenje privuklo nekoliko znatiželjnih pogleda, bili su kratkotrajni i uklopio sam se natrag u grupu, mrmljajući „Deo gratia^1” na Bernardovo „Benedicamus Dominoyp
Kad je misa završila, ozračje iščekivanja naizgled se istopilo, i činilo se da okupljeni nervozno čekaju da odu. Zadržao sam svoje mjesto kraj vrata kad su počeli izlaziti u nizu, zagledajući se što sam pomnije mogao u lica pod kapuljačama kad su prolazila kraj mene, spuštajući pogled ako bi nam se oči susrele. Jenkesovi dugi prsti obuhvatili su me oko zapešća signalizirajući mi da ostanem kad drugi odu. Jedan od zadnjih što je izla¬zio, niska figura redovničkog držanja s rukama uvučenima pod ogrtač, zaustavio se i pogledao ravno u mene. U tom trenutku svijeće su ponovno zatreperile i glasno sam uzdahnuo kad mu je iznenadan val svjetla otkrio lice. Adam, rektorov sluga, gledao je u mene zrcaleći moju nevjericu. Oklijevao sam nekoliko trenutaka, nesiguran bih li trebao progovoriti, no Jenkes ga je oštro pogledao na što je požurio kroz vrata s ostalima.
Konačno sam ostao sam s Jenkesom, koji je skinuo kapuljaču, i s vi¬sokom čvrstom figurom Humphreyja Pritcharda koji je krenuo pospre¬mati sobu i sklanjati obredne rekvizite. Ostavio je svijeće na oltaru koje su sada gorjele slabije i bacale nježno svjetlo. Jenkes me odmjerio pogledom.
,,Da prijeđemo na stvar", kazao je blago. „Skinite ogrtač, molim vas. Sad ste među prijateljima. Jeste li ponijeli svoju kesu, doktore Bruno?” Spustio sam kapuljaču smireno uzvraćajući njegov pogled.
,,A jeste li vi ponijeli knjigu, gospodine Jenkes?”
Njegovo uništeno lice lagano se iskrivilo u smiješak.
„Knjigu, kažete. Prvo mi recite koliko ste spremni platiti za ovaj ru¬kopis?”
„Za to bih je trebao prvo pregledati”, rekao sam odmjereno. „Koliko tražite za nju?”
„To je teško pitanje, Bruno. Vrijednost nekog predmeta, bilo kojeg predmeta, ovisi u cijelosti o želji nekoga drugog da ga posjeduje, zar ne? Ova knjiga, naprimjer. Upoznao sam samo još jednog čovjeka koji ju je želio jednako toliko koliko se čini da je vi želite. A on je bio spreman platiti mi pozamašnu svotu. Više, vjerojatno, nego što vi nosite u svojoj nabrekloj kesi.” Promatrao je moj kaput s gladnim bljeskom u oku.
,,A tko je to bio?” pitao sam, a hladan se strah širio mojom utrobom. „Niste je prodali?”
U tom su se trenutku otvorila vrata. Trgnuo sam se, no bio je to samo William Bernard, ne noseći više misno ruho nego svoju odrpanu aka¬demsku odoru i tanak ogrtač, ruku isprepletenih na leđima.
„Baš sam govorio doktoru Brunu o čovjeku koji je htio kupiti grčki rukopis iz zbirke dekana Flemynga, onaj koji ste spasili od spaljivanja ’69.”, priopćio mu je Jenkes. Bernard je polako kimnuo.
„Otkrio sam rukopis zakopan u starom sanduku kada sam postao knjižničar Lincolna”, objasnio je. „Moji prethodnici ga nisu znali pročitati ili nisu bili svjesni što je to, no odmah sam ga prepoznao i shvatio da u pravim rukama može biti jako vrijedan — i iznimno opasan.”
„Znači, ukrali ste ga?” upitao sam.
Bernard se namrštio.
„Naravno da nisam. Fakultet svake godine radi popis knjiga u knjiž¬nici — svaki nestanak bio bi primjećen. No Gospodin pomaže svojim vjernicima. Godine 1569. kraljičini su delegati, kao što znate, napravili čistku fakultetskih knjižnica i u žurbi da uklone nepoželjne rukopise bilo je lako postići da se poneki rukopis zametne. Već sam rekao Rowlandu da sam pronašao izgubljene zapise Hermesa Trismegistusa, knjigu koju je Ficino odbio prevesti jer nije htio biti odgovoran za posljedice koje bi imala po kršćanstvo. I nisam siguran je li mi vjerovao dok mu je nisam dao u ruke.”
Jenkes je podignuo ruku kao da se želi odriješiti grijeha.
„Čim sam pročitao knjigu, nisam više sumnjao u njezinu autentič¬nost”, rekao je. „Ovo je bila knjiga na koju je Cosimo de Medici potrošio bogatsvo kako bi je izvukao iz ruševina Bizanta, no nikad je nije stigao pročitati. Znao sam da će naići čovjek koji će mi dati što god tražim kako bi je imao u svojoj knjižnici.”
„A možda ga i poznajete”, nastavio je podmuklo. „Podučavao je va¬šeg velikog prijatelja Philipa Sidneyja. Govorim o magu Johnu Deeju, astrologu heretične kuje Elizabete.”
„Znači da”, pogledao sam prema jednome i drugome, a nade su rpi se urušavale dok sam govorio, „John Dee onda ima tu knjigu? Prodali ste mu je?”
„Ne i da”, Jenkes je odvratio, koraknuvši naprijed raširenih dlanova kao da želi reći da je u tom slučaju bio bespomoćan. „Prodao sam mu knjigu za ogromnu svotu, razmijenili smo pisma i Dee je osobno otpu¬tovao do Oxforda obaviti tu transakciju. No dogodila se nesretna inter¬vencija - Providnosti ili neke druge sile.”
„Kako to mislite?” Sad sam već bio nestrpljiv i dosta mi je bilo ove igre mačke i miša. Krajičkom oka vidio sam Humphreyja Pritcharda naslonje¬na uza zid kraj zamračenog prozora kako iščačkava mrvice hostije između zuba. Pitao sam se zašto je on uopće još ovdje, zašto nas gleda s hladnom znatiželjom i zašto Jenkesu i Bernardu ne smeta njegova prisutnost.
„Na povratku u London Deeja su napali pljačkaši i to brutalno. Imao je sreće da je ostao živ, no sve su njegove stvari ukradene, uključujući i rukopis koji je nosio sa sobom.”
Jenkes je govorio o ovome bez ikakva suosjećanja. Istovremeno je na¬pravio gotovo neprimjetnu kretnju prstima i Humphrey se odmaknuo od prozora.
„A to je bilo vaše maslo?" upitao sam, okrećući se kako bih Humphreyja zadržao u vidnom polju. „Jeste li pronašli rukopis?”
„Ja?” upitao je uvrijeđeno. „Smatrate da sam ja sposoban za takve sumnjive poslove, Bruno? Uvjeravam vas da su svi moji poslovi potpuno pošteni. A i nisam tolika budala da nekog toliko bliska kraljici učinim neprijateljem.” Neobično me je promatrao dok je ovo govorio, a zatim se pogledao s Bernardom.
„Ne - ispostavilo se da doktor Dee nije jedina osoba zainteresira¬na za taj rukopis niti jedina osoba spremna napraviti bilo što da ga se dočepa.”
,,A gdje je onda sad taj rukopis?” pitao sam okrenuvši se prema njemu. „Ako ga nemate, čemu cijela ta predstava oko moje kese s novcem?” Još dok sam govorio, spoznaja o tome što će se dogoditi proširila mi se ve¬nama poput ledene vode. Trgnuo sam se prema Humphreyju, no nisam bio dovoljno brz. Stegnuo mi je obje ruke na leđima prije nego što sam uspio umaknuti njegovu stisku. Istodobno je, barem se tako činilo, Jen¬kes skočio prema meni i istrgnuo nož sa srebrnim drškom što mi je bio za remenom i, prislonivši mi ga uz vrat, posegnuo u moj kaput, prebirući po jednoj pa onda i po drugoj strani dok nije pronašao Walsinghamovu kesu. Kad ju je iznio na svjetlo, zavitlao ju je ležerno u zrak i ponovno je uhvatio, mjereći težinu. Bernard je samo stajao ruku prekriženih na leđima i gledao ga nepomična lica.
„Samo probaj vikati i rasporit ću te k’o svinju prije nego glasa ispu¬stiš”, Jenkes je siktao pritisnuvši mi nož još bliže vratu.
„Znači da je sve bila izmišljotina, je li?” pitao sam kroz stisnute zube dok sam bezuspješno pokušavao umaknuti čeličnom stisku Humphreyja Pritcharda. „Cijela ta priča o knjizi?”
„Ni najmanje.” Jenkes je izgledao gotovo povrijeđen. „Priča je istinita do posljednjeg detalja, Bruno. Deeju je knjigu ukrao netko tko je znao da je nosi sa sobom. No tko god da je to bio, nije bio nitko od mojih i ne mislim da je Dee ikad saznao gdje je knjiga završila ili zašto. No to više nije moja briga. I ne, nisam vam lagao, doktore Bruno, ali uvjeren sam da za vas ne vrijedi isto.”
„Ne znam o čemu pričate”, rekao sam uspaničenim glasom dok mi je vršak Jenkesova noža bockao kožu. „O čemu mislite da sam lagao?” „Odakle vam ovaj novac, tko vam ga je dao?” siktao je tresući vreći¬com u zraku. Sva dosadašnja kurtoazija kao da je nestala bez traga. „Kako je moguće da jedan izgnani, putujući pisac dođe u Oxford s ovako teškom kesom, pitam se? Tko vas plaća?”
„Imam stipendiju francuskog kralja Henrika”, frknuo sam, pokuša¬vajući osloboditi ruke. Humphrey ih je još čvršće prikliještio iza mene i shvatio sam da bih daljnjim hrvanjem jedino iščašio ramena. Prestao sam se kretati i srušio se prema naprijed, pogleda još uvijek uprta u Jenkesa. „Putujem pod njegovim pokroviteljstvom — to vam svatko može reći.” „Putujete sa sir Philipom Sidneyjem koji je pod pokroviteljstvom svo¬jeg ujaka Roberta Dudleyja, grofa od Leicestera, ljubavnika one kurve Elizabete. A Dudleyjev je jedini interes, kao i interes cijelog Tajnog vije¬ća, riješiti se svih u Oxfordu koji su još uvijek odani papi, a vas je ovamo poslao da kopate za njima kao svinja za tartufima. Nije li tako?” Prišao je korak bliže i podignuo lakat tako da sam morao zabaciti glavu unatrag koliko sam mogao kako mi nož ne bi probio kožu vrata.
„Ne znam ništa o grofovim interesima - nikad ga nisam ni vidio!” kreštao sam, a oštra mi je bol pulsirala vratom od tog napora.
„Izvrsno se pretvarate, Bruno — to sam od vas i očekivao. Ta ne bi bilo tko uspijevao izmicati inkviziciji već sedam godina. No niste me prevarili. Vi ste šizmatik i heretik koji se želi okoristiti i osvetiti Katoličkoj crkvi izdajom onih čiju ste vjeru prezreli.”
„Zar sam vam dao ikakva razloga da tako mislite?” negodovao sam, dubinski uznemiren bijesnim sjajem u Jenkesovim očima. „Na temelju čega me optužujete?”
„Na temelju čega?” Britko se nasmijao i zakoraknuo unatrag opu¬stivši ruku, no nije mi maknuo nož s vrata. „Mislite, osim na temelju vašeg intimnog poznanstva sa Sidneyjem i novca kojim ste plaćali svoje doušnike?
Objasnite mi onda svoju zainteresiranost za smrti na fakultetu? Zbog koga vam je tako jako stalo da pronađete ubojicu?”
„Kakvi doušnici?” nehotice sam zateturao naprijed i osjetio oštru bol u ramenu kad mi je Humphrey još čvršće stegnuo ruku unatrag. „Služ¬beno izvješće o smrti doktora Mercera nije mi bilo uvjerljivo, to je sve. Mislio sam da će drugi biti u opasnosti ako se ubojica ne pronađe. Tako se i ispostavilo”, dodao sam značajno.
„Kakva dirljiva plemenitost”, rekao je Jenkes gotovo ne otvorivši usne. „Dobro, pokušajmo onda odgovoriti na drugo pitanje - zašto ste pozvali Thomasa Allena na ručak?”
Lice mi je zasigurno odalo iznenađenje jer se blago smješkao i nakri¬vio glavu ustranu.
„Bruno, zar nikada niste vidjeli kako slijepac može razviti pseći sluh da bi nadoknadio gubitak vida? Tako i ja koji nemam uši nadoknađujem svoj gubitak tako što imam mnogo očiju koje vide u svaki kutak.” Suho se nasmijao na ovo, kao da je unaprijed uvježbao taj odgovor i jako mu se svidio. Kako je s moje strane izostalo oduševljenje, nagnuo se opet, pritisnuvši vršak noža još bliže. „Što ste ispitivali Allena? Sto vam je rekao?” „Nije mi rekao ništa vrijedno spomena”, rekao sam teško uzdišući, po¬kušavajući sviti vrat dalje od oštrice noža. „Pričao je o svojem studiju, pro¬blemima sa ženama i sličnim sitnicama koje se mladićima vrte po glavi.” „Da nisam čuo još ijednu laž, Bruno”, Jenkes je promrmljao kroza zube, glasa mirna i hladna. „Namjerno si našao jedinog čovjeka u Oxfor¬du koji bi nas najradije sve uništio.” Brzo je trznuo nožem u stranu i ne¬koliko trenutaka nakon toga oštra mi je bol sijevnula vratom. Podignuo mi je nož do očiju; oštrica mu je bila umrljana krvlju. „Pogledaj kako drhtiš pri pogledu na svoju krv. A to je tek ogrebotina”, rekao je ne pri¬dajući tome važnost. „Sigurno si se znao gore porezati brijući se. No vidi kako krvariš, čak iz ovakve ranice. Pomisli samo kako će ti krv natopiti tlo kad ti razrežem grkljan.”
Zatvorio sam oči i misli su mi nekontrolirano letjele ukrug dok sam pokušavao smisliti kako bih mogao pobjeći. Ništa mi nije padalo na pa¬met.
„Ako Thomas Allen želi uništiti vašu skupinu, zašto ne bi jednostav¬no prijavio to što zna?”
„Eh”, Jenkes me promatrao nekoliko trenutaka. „Vidim da ima dosta toga što još ne znate, Bruno. Nije to tako jednostavno. Ne može on to sam napraviti. No ne mogu vam dopustiti da prenesete dalje što god da vam je rekao o nama.”
„Ako ste me odlučili ubiti”, rekao sam pokušavajući govoriti ujedna¬čenim glasom koliko god sam mogao, „recite mi onda barem zašto ste ubili one ljude na fakultetu? Zadovoljite mi barem tu znatiželju.”
Jenkes se namrštio, a onda pogledao prema Bernardu kao da traži odobrenje.
„Jako neobična posljednja želja, Bruno. Ali ne mogu joj udovoljiti jer nisam ubio ni Mercera ni Coverdalea, a ni dječaka, i nisam siguran tko jest. Odgovor na to pitanje zanima me koliko i vas.”
„Pa zašto onda želite spriječiti da ga itko sazna? Dolazili su ovamo na misu, zar ne? Coverdale i Mercer - oni su bili dio vaše grupe. Zar vas nije briga što su krvnički ubijeni i što su još neki od vas možda u opa¬snosti?” upitao sam ih, zbunjeno gledajući od jednog do drugog. Rez na vratu strašno me pekao.
„Njihove su smrti izazvale previše pitanja”, odvratio je Bernard istim jasnim, svečanim tonom kojim je govorio misu. „Ljudi u Oxfordu znaju jako dobro da ta pitanja valja ostaviti neodgovorenima, no vi niste čovjek iz Oxforda i vaše ustrajanje na istjeravanju istine na kraju bi nas sve razotkrilo. Zao mi je što vam to moram reći, ali vaša je znatiželja uzrok vaše propasti.” Zvučao je istinski žalostan dok je ovo govorio. Na trenutak mi se uči¬nilo da se soba vrti oko mene, srce kao da mi je prestalo kucati i izgubio sam sav osjećaj u rukama i nogama shvativši da su me nesumnjivo na¬kanili ubiti i da ih vrlo vjerojatno neću moći riječima odvratiti od toga. Istovremeno sam osjetio grč u crijevima, no upregnuo sam svaki mišić da ih umirim. Barem se neću tako osramotiti za kraj.
„Ali”, zahroptao sam boreći se za dah, „onda je ubojica vaš neprijatelj. On je taj zbog kojeg se ova pitanja postavljaju! Nacrtao je znak Katarinina kotača na zidu Coverdaleovom krvlju. On kao da želi uperiti prst u vas i u vašu skupinu i to dok ubija vaše ljude! Pa onda bi vam sigurno pomoglo ako ga pokušam pronaći?”
Na spomen simbola izmijenili su značajan pogled. Bernardovo se lice ukrutilo od gnjeva, a Jenkes se prvi put doimao pokoleban otkako se okomio na mene.
„Što si to rekao?” siktao je, pritišćući nožem ranu koju je ranije otvorio tako da sam zacvilio od boli i zagrizao usnu da zaustavim vapaje. Bernard je prišao korak bliže i gotovo nezamjetno odmahivao glavom. Jenkes je malo odmaknuo nož. „Na zidu, kažeš? Koliko je ljudi to vidjelo?”
„Osim mene samo rektor Underhill i blagajnik Slythurst”, rekao sam gotovo šapćući. „Rektor ga je dao ukloniti prije nego što je mrtvozornik došao.
„Dobro.” Bernard je kimao za sebe. „Nego, Rowlande, svršimo s ovim i pođimo odavde ili ćemo riskirati da nas netko vidi.”
„Ne, čekajte!” zavapio sam što sam tiše mogao. „Mogu vam pomo- ći da ga pronađete. Pustite da se vratim na fakultet i nastavim potragu. Dajte, pa na istoj smo strani.”
Jenkes je prasnuo u smijeh.
„Nismo mi na istoj strani, Bruno”, odvratio je. „Zar ti nije jasno? Ti misliš da ganjaš ovog ubojicu, no zapravo on cijelo to vrijeme tebe isko¬rištava da nas izda. Hoće te dovesti k nama, natjerati te da povežeš ove smrti s nama i da prodreš u tajne naše mreže pa da ta saznanja možeš odnijeti Sidneyju i svojim prijateljima u Londonu, a da na kraju još i mi¬sliš da si sve to sam zaključio.”
„Vi govorite kao da znate o kome je riječ”, rekao sam, osjećajući da bih ga mogao odgovoriti od ubojstva ako ga samo navedem da i dalje priča. No Jenkesu je, čini se, bilo dosta priče; kimnuo je prema Ber¬nardu koji je konačno pružio ruke naprijed, a u njima je bio komad tankog užeta.
„Čuo si i vidio previše, Bruno”, hladno je rekao Jenkes dok mu je nož još uvijek drhtao uz moj vrat. Bernard je nestao iza mene, grubo mi povukao zapešća i svezao ih zajedno. „No saznat ću ja što ti je Thomas Allen rekao i jesi li to prenio ikome prije nego što te pošaljem vragu. Mo¬žeš mi reći svojevoljno ili ćemo naći drugačiji način, odluka je na tebi.” ,,A zašto ne pitate Thomasa Allena?”
„Zato što nije ovdje. No ne brini se - ne vjerujem da će Thomas Allen dočekati sutrašnje svitanje, kao ni ti.”
„Ubit ćete i njega?” uzdahnuo sam.
„Ne ja, Bruno.” Jenkes je odmahnuo glavom i samo se zagonetno nasmiješio. „Ne ja. Ja nisam taknuo Thomasa Allena upravo zbog nje¬gova oca koji je sačuvao vjeru čak i kad je bio podvrgnut ogromnome mučenju. No Thomas nije trebao razgovarati s tobom. Sada ostali neće biti toliko obazrivi.”
„Ali ja sam ovdje gost u kraljevskoj družini”, profrfljao sam hvatajući se za slamku, „moje bi ubojstvo izazvalo skandal. Dovelo bi suca ravno ovamo.”
Jenkes je lagano odmahivao glavom.
„Jako podcjenjuješ moju inteligenciju, Bruno, gotovo da sam uvri¬jeđen. Čak i pripadnik kraljevske družine može osjetiti potrebu za po¬sjetom bordelu usred noći. Naposljetku, tako nešto može se i očekivati od stranca i papista. Ne poznavajući koje su loše ulice u tom dijelu grada, mogao bi lako završiti kao žrtva nasilnih pljačkaša — posebice' ako izlazi van noseći tako debelu kesu. To će nesumnjivo biti sramota za cijelu kraljevsku družinu, ali sigurno će se brzo ograditi od tebe. Sto vi mislite, Williame?” upitao je, podignuvši glavu prema Bernar¬du koji mi je još uvijek vezao ruke dok ih je Humphrey pridržavao. „Hoćemo li ostaviti njegovo truplo ispred bordela s dječacima ili je to preveliko poniženje?”
Kada Bernard nije odgovorio, samo je slegnuo ramenima i nastavio: „Vratit ću se prije zore, kada sve sredim. Ostavit ću te s Humphreyjem da razmisliš što ćeš mi reći o svom razgovoru s Thomasom Allenom.” „Ubili biste me da zaštitite sebe?” upitao sam; uto me je Humphrey položio na pod začudnom nježnošću, a Bernard me obišao da mi sveže gležnjeve drugim komadom užeta. Jenkes me strogo promatrao.
„Da zaštitimo vjeru, Bruno”, naposljetku je odgovorio prijekornim tonom. „Sve što činim, činim zato da zaštitim i očuvam našu progonjenu vjeru i zbog toga to u Božjim očima nije grijeh.”
,,A što je sa šestom Božjom zapovijedi?" glas mi je bio zagušen i ne¬obično visok. „Ne ubij?"
„Počinjem s prvom zapovijedi. Nemoj imati drugih bogova do mene. Ne pravi sebi lika urezana.” Oči su mu se suzile i približio je lice mojemu tako da sam mu gotovo mogao izbrojiti tamne pore na nosu. „Ova ze¬mlja - moja zemlja, Bruno, jer sam rođen ovdje i još uvijek sam Englez - moja je idolopoklonička zemlja, prema tome, prekršila ovu zapovijed. Heretičko kopile one kurve Anne Boleyn suprotstavilo se samom Svetom Ocu i duše njezina naroda u smrtnoj su opasnosti. Boriti se protiv takve hereze sveti je rat, a ne ubojstvo.
Ali da ti pokažem da nisam barbar, Bruno, otac William ispovjedit će te prije nego što umreš, ako se odlučiš vratiti Svetoj Majci Crkvi.”
„Neću se ja vama ispovijedati”, rekao sam kroz zube.
Jenkesa to nije previše dirnulo.
„Nema veze - to je stvar tvoje savjesti i tvojeg Boga”, slegnuo je ra¬menima, odmotavši s vrata prljavi platneni rubac. Uhvatio me za nos i snažno ga prikliještio prstima dok nisam bio primoran otvoriti usta da bih disao. Čim sam to učinio, ugurao mi je rubac u usta dok mi se čeljust nije bolno razjapila i dok se od tkanine nisam počeo gušiti, ne mogavši proizvesti ikakva zvuka. U jednom groznom trenutku panike mislio sam da me namjerava ugušiti i počeo sam se opirati, no onda mi je pustio nos i uputio mi dug pogled pun gađenja.
„Svakako pretraži njegovu sobu na fakultetu”, rekao je otresito Bernar¬du koji je na to samo kimnuo glavom. Jenkes mi je još jednom prekopao po prsluku i pronašao ključ zakačen za remen. Na brzinu ga je otkinuo i bacio Bernardu. Nije mi to bila velika utjeha, ali barem sam još uvijek imao papir s prijepisom šifre iz Mercerova rokovnika uguran u košulju, a u mojoj sobi na fakultetu nije bilo ničega što bi me moglo povezati s Walsinghamom. Proklinjao sam vlastitu glupost što Sidneyja nisam oba¬vijestio o svojim planovima. Samo je Cobbett znao da sam izišao, no on neće znati ništa o tome kamo sam otišao ili da sam uopće u opasnosti dok mi ne nađu tijelo sutra ujutro u nekoj uličici kraj bordela. Drhtao sam, bol u čeljusti se pogoršavala i mučio sam se da progutam vlastitu slinu, a da se ne ugušim rupcem.
Jenkes mi je dobacio još jedan ispitivački pogled, sagnuo se provjeriti jesam li dovoljno čvrsto svezan, a onda kimnuo Bernardu.
„Vidimo se uskoro, Bruno. Dobro razmisli o tome što mi želiš reći. Moje lice izgledat će kao lice anđela u usporedbi s tvojim ako te budem morao natjerati da progovoriš. Nadam se da to neće biti potrebno.” Bernard je odozgo zurio u mene neumoljiva lica, no ipak s daškom žaljenja. Nakon toga navukao je kapuljaču i napustio prostoriju ostavivši me nasamo s Humphreyjem Pritchardom.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:57 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XVII

U sobi je vladalo napeto zatišje. Odozdo se čuo zvuk zatvaranja vrata. Na oltaru su dogorijevale svijeće, a s ostataka se podizao crni dim; njihov podrhtavajući plamen bacao je golemu i prijeteću Humphreyjevu sjenu na zid iza njega. Nije pokazivao namjeru da zamijeni svijeće niti je izgledao posve zadovoljan svojim novim zaduženjem. Teško se spustio da sjedne na pod pored prozora, leđima okrenut zidu. Tamo je čekao promatrajući me izrazom brige i žaljenja. Jedini zvuk koji se čuo bilo je moje ubrzano i plitko disanje. Trudio sam se disati ujednačeno i ne paničariti zbog hrpe tkanine koja mi je ugurana u usta. Vidio sam da Humphrey ima nož zataknut za remen, a prsti bi mu svako malo kliznuli prema njemu. Bio sam siguran da je taj mladić, unatoč veliku rastu, nježne prirode te da je nevoljko prihvatio biti Jenkesov snagator. Pitao sam se bi li mogao povući nož na mene kada bih pokušao pobjeći. Zaključio sam da vjerojatno bi; njegovo suosjećanje nadjačao bi strah od Jenkesa.
Nalet vjetra zatresao je prozorske kapke. Humphrey se prenuo, za- tresao glavom te se smeteno nasmijao svojim tankim živcima. Upućivao sam mu molećive poglede, nadajući se prizvati njegovu dobrodušnost prije nego što se Jenkes vrati. Iako, nisam polagao previše nade u to; Humphrey je bolje od ikoga znao što Jenkes radi onima koji ugroze cilj.
Ramena su me počela boljeti zbog neprirodnog položaja ruku. Poku¬šao sam micati zglobovima, ali uže je bilo previše stegnuto i urezivalo mi se u meso kada bih se pokušao izvući. Razmišljao sam ponovno o licima koja sam vidio na misi. Bio je tamo Richard Godwyn, koji je raspačavao Jenkesove tajnovite knjige, i Adam, perceptivni sluga rektora Underhilla. Obojica su povezana s Katarininim kotačem i Lincoln Collegeom. Obojica bi mogla imati razloga ušutkati profesore. Posebice Adamu, kako sam i ranije razmatrao, nije nedostajalo prilike da ugrabi ključeve iz rektorova stana. No kako su ovdje prisustvovali misi, nisam vidio razloga da skreću pozornost na skupinu iz Katarinina kotača. Zatvorio sam oči i naslonio glavu na zid. Morao sam se usredotočiti na bijeg. Sve moje pretpostavke bile bi bezvrijedne ako bi zoru dočekao prerezana vrata u nekoj uličici. Ta pomisao utjerala mi je strah u kosti i počeo sam shvaćati ozbiljnost situacije u kojoj sam se nalazio. Bilo je i ranije trenutaka kada sam bio u strahu za svoj život, ali nikada se nisam osjećao ovako bespomoćno.
Istezao sam vrat pokušavajući umanjiti bol u čeljusti i time otvorio ranu na vratu, koja je počela opako peći. Od boli sam naglo udahnuo zrak, a s njime i komadić tkanine koji mi se zaglavio u grlu. Gušeći se, zabacivao sam glavu s lijeva na desno, ispuštao zvukove gušenja dok su mi oči naticale u pokušaju da izbacim tkaninu. Humphrey je shvatio što se događa tek kada sam uz tup udarac pao postrance. Poletio je pre¬ma meni i počeo čupati tkaninu iz mojih usta. Kada ju je u potpunosti uklonio, klonuo sam mu na rame dahćući, a oči su mi suzile u potocima.
„Zasad ću ostaviti ovako, doktore Bruno, ali ako počnete vikati upo¬moć, bit ću vas prisiljen istući”, prošaptao je Humphrey kao da se ispri¬čava. Pridignuo me uza zid i zabrinuto promatrao.
„Planira li me stvarno ubiti?” promuklo sam upitao nakon što sam konačno mogao progovoriti.
Humphrey me nesigurno pogledao; njegovo dobroćudno lice bilo je u grču, kao da je rastrzan između dužnosti i sažaljenja.
„Kaže da ćete navesti grofa od Leicestera i kraljevske vojnike na nas”, kazao je šapćući, širom raširenih očiju. „Oni će nas odvesti u Toranj i tamo nas mučiti. Čak i žene. Čak i udovicu Kenney, a to vam neću do¬zvoliti”, dodao je s iznenadnom odlučnošću.
„Draga vam je udovica Kenney?” upitao sam nježno.
Humphrey je potvrdno kimnuo glavom.
„Uzela me k sebi kada sam došao u Oxford”, rekao je iskreno, pjev- nim glasom. „Prije šest godina. Nisam imao ni penija. Sada imam dom i dobar posao, a gotovo da imam i obitelj.”
„Siguran sam da vas vrlo cijeni. Je li vaša obitelj bila katoličke vjere?” upitao sam između dva bolna kašlja.
Odmahnuo je glavom, prenaglašenim pokretima poput djeteta, čvr¬sto stisnutih usnica.
„Udovica Kenney i gospodin Jenkes naučili su me pravoj vjeri. Zato znam da se moramo boriti kako bismo je sačuvali od heretika.”
„Rekli ste žene?", rekao sam nakon nekog vremena. „Ima li mnogo žena koje nazoče tim sastancima?”
Humphrey me oklijevajući pogledao.
„Čujte, za nekoliko sati bit ću mrtav. Nikako ne može škoditi da kra¬tite vrijeme u razgovoru sa mnom. Učinili biste mi uslugu.”
To ga je, izgleda, ohrabrilo. Privukao se na stražnjici i počeo govoriti urotničkim glasom.
„Ima nekoliko žena iz grada. Doduše, ne dama - one misu slušaju u nekoj od ladanjskih rezidencija zajedno sa svojom vrstom — osim jedne.” Licem mu se proširila blagost, tako da sam znao da sam na pravom tragu.
„Sophia?”
Iznenađeno je trepnuo.
„Vi znate Sophiju?” Ozario se kada sam kimnuo. „Više ne dolazi tako često, ali ja uvijek znam kada je to ona. Usprkos tome što ima kapuljaču. Hoda poput — poput drveta na povjetarcu. Znate na što mislim? Poput vrbe uz rijeku.”
„Znam. Recite mi, ima li Sophia prijatelja u ovoj skupini? Mislim na prijatelje kojima bi se mogla obratiti u slučaju da je u nevolji?”
„Zašto bi ona bila u nevolji, gospodine?” upitao je nevino. Učinilo mi se gotovo dirljivo što me i dalje zove „gospodine” iako s nožem stražari nada mnom. Kada mu nisam odgovorio, samo se namrštio i odmahnuo glavom. „Ne poznajem njezine prijatelje. Otac Jerome jedini je s kime je bila bliska, ali oca Jeromea svi vole. On ju je i doveo ovamo.”
„Tko je otac Jerome?” upitao sam zainteresirano, uspravljajući se. „Mislio sam da je otac William Bernard vaš svećenik.”
„Ne”, rekao je Humphrey, ponosan što može pokazati svoje znanje. „Otkako je došao otac Jerome, otac William drži misu samo kada je otac Jerome odsutan. Znate, često ide do Hazeley Courta u Great Hazeleyju, na cesti prema Londonu. Ondje drži misu za velike katoličke obitelji. Vjerujem da je i večeras onamo otišao.”
Mozak mi je užurbano radio, ali pokušavao sam zadržati smireno lice i govor kako ne bih odao što mislim.
„Otac Jerome, on je oxfordski student?”
Ponovno je prenaglašeno odmahnuo glavom.
„Došao je s fakulteta u Francuskoj.” Izgledao je ošamućen. „No to je velika tajna, koju vam nisam trebao reći. Nemojte reći gospodinu Jenkesu, preklinjem vas, nećete valjda?”
„Naravno da neću. Kakav je otac Jerome?”
Humphreyjevo lice poprimilo je zanesen izraz.
„Kao... Kao što zamišljam da bi Gospod naš Isus bio da ga upoznam. Uz njega se osjećate... ne mogu to objasniti... kao da vas smatra najvaž¬nijom osobom koju je ikada sreo. Znate na što mislim? Ne razumijem previše na misi - nisam nikada učio čitati - ali volim slušati kada je on drži. Draže mi je nego kada dođe otac William”, dodao je, lagano se dureći. „Kada otac Jerome govori, to zvuči kao glazba.” Sretno je uzdahnuo, jednom se rukom igrajući nožem za remenom.
„On je mlad čovjek?” pitao sam naginjući se naprijed i prebacuju¬ći se na koljena, ne bih li si olakšao ukočenost u nogama. Taj je pokret Humphreyja prenuo iz sanjarija. Trgnuo se na noge, no kada je vidio da ne pokušavam ništa poduzeti, ponovno se naslonio na zid.
„Otac Jerome ima lice anđela”, kazao je pun poštovanja. „Vidio sam anđela na jednoj slici”, dodao je, pretpostavljam zato kako ne bih pomi¬slio da je usporedba neutemeljena.
„Lice anđela”, polako sam ponovio, trudeći se biti što mirniji. Otkrio sam da uže oko mojih gležnjeva nije napeto koliko je oko zapešća. Sjedeći na petama, uspio sam ubaciti prst u čvor koji mi je gležnjeve držao za¬vezanima. Ako bih Humphreyja uspio navesti da nastavi pričati, možda ne bi primijetio moje skrivene namjere. „Pričajte mi o Hazely Cpurtu”, rekao sam ležerno. „Zvuči kao sjajno mjesto.”
„O, ja nikada nisam bio ondje, ali mislim da je jako lijepo. Sir Fran¬cis Tolling je vlasnik. Sada se nalazi u zatvoru Bridewell zbog pohađanja privatne mise. Njegova je žena od kuće napravila utočište za sve kojima je to potrebno. To je sve što znam.”
„Mislite na misionare?”
„Mislim na sve one koji obrađuju engleski vinograd, a trebaju si¬gurno utočište, daleko od pogleda”, uzbuđeno se uzvrpoljio. „Gospodin Nicholas Owen, jedan od nas, on je majstor tesar. Bio je večeras ovdje, ali ne biste ga prepoznali ispod kapuljače. Kažu da radi u svim velikim kućama vjernika. Gradi tajne sobe.” Nagnuo se naprijed, bacio oprezan pogled lijevo i desno te nastavio ispod glasa. Na tavanima, u dimnjaci¬ma, kanalizaciji, stubištima pa čak i unutar zidova. Sve kako bi se Božji radnici mogli skriti od progonitelja. Nije li to lukavo?” Trljao je ruke u zadovoljstvu. „Ni to vam nisam trebao reći. Nećete me odati Jenkesu, zar ne? Jeste li dobro gospodine?”
„Što? O, da, nije mi ništa. Samo me rame malo boli.” Shvatio sam da sam stisnuo čeljust i napravio grimasu koncentrirajući se na utiskivanje prsta u jedan kraj čvora. Tako je malo nedostajalo da se razveže. Nikako ne bi valjalo kada bi Humphrey nešto posumnjao.
„Razmišljam bih li vam mogao malo olabaviti uže, gospodine”, re¬kao je, promatrajući vrata u strahu da Jenkes ne bane. „Ne mislim posve, samo toliko da vas ne boli. Naposljetku, ne biste daleko stigli. Vi tako mali, a ja još s nožem." Nasmijao se. Ipak, osjetio sam kod njega određenu nelagodu pa sam se pridružio u smijanju toj apsurdnoj ideji da ja njega nadvladam. Iskreno, nisam znao što dalje. Kada bih i oslobodio noge, ne bih imao previše koristi bez slobodnih ruku, a čak su mi i sa slobodnim rukama izgledi protiv Humphreyja mali - imao on nož ili ne. Dok je on odlučivao hoće li olabaviti uže, ja sam nastavio sa svojim pokušajem iza leđa. No tada se začuo nepogrešivi zvuk škripe koraka izvana te smo se obojica ukipili. Grlo mi se stegnulo.
Nisam očekivao da će se Jenkes tako brzo vratiti. Plan o bijegu ra- splinuo se prije negoli je do kraja oblikovan. Sa srcem u grlu duboko sam udahnuo. Znači, to je to, pomislio sam. U Italiji, u samostanu San Do¬menico Maggiore prizvao sam smrtnu kaznu zbog knjige. Nakon toliko godina bježanja od nje, sada sam opet suočen sa smrću. Sve zbog priglupe pohlepe za knjigom. U redu, pomislio sam, učinit ću sve u svojoj moći i boriti se. A ako već moram umrijeti, barem neću umrijeti kao kukavica pred Rowlandom Jenkesom i njegovim prezirnim pogledom.
Humphrey se pribrao kako su se koraci približavali. Zgrabio je Jeinkesov laneni rubac i nagurao mi ga natrag u usta, doduše, nešto labavije nego prije. U tom trenutku osjetio sam kako uže popušta kroz čvor te se pod mojim prstima olabavljuje oko gležnjeva. Koraci su zastali pred vratima. Uslijedilo je kucanje, a zatim i ženski glas.
„Humphrey? Jesi li to ti?”
Na Humphreyju se vidjelo olakšanje. Ustao se i požurio otvoriti vra¬ta. S druge strane stajala je udovica Kenney u spavaćici, sa svijećom u ruci i vunenim šalom koji joj je prekrivao ramena. Pogledala je u Hum¬phreyja, zatim u mene sklupčana na podu u kutu, u bijednom stanju, te ojađeno uzdahnula.
„Joj taj Jenkes”, kazala je, gledajući me prijekorno, kao da je Jenkes nestašni mačak, a ja mrtvi miš kojega je ostavio na njezinu čistom podu. „Humphrey, na što te sada natjerao?”
Mladić je objesio glavu, a udovica Kenney pozvala ga je da priđe vratima.
„Dođi da popričamo na minutu." Bacila je kratak pogled na mene, valjda procjenjujući kolika bih prijetnja mogao biti ako me ostavi bez nad¬zora. Zaključila je da sam bezopasan. „Rekla sam mu da u svojoj krčmi ne želim prolijevanje krvi”, prosiktala je vodeći Humphreyja u hodnik, ,,a i ti, Humprey Pritcharde, mislila sam da si pametniji.” Nisam uhvatio njegovo negodovanje, ali šumovi njihove rasprave mogli su se čuti kroz zatvorena vrata.
Morao sam brzo djelovati. Bez Humphreyja pred kojim bih se trebao skrivati povukao sam labavi dio čvora koji mi je vezivao gležnjeve i lako se odriješio. Oslobodio sam noge što sam brže mogao i bolno se uspravio te odšepao do malog priručnog oltara, na kojem su svijeće dogorjele gotovo do držača. Leđima okrenut oltaru, pokušao sam namjestiti čvor svezan na zapešćima iznad plamena u nadi da će ga progoriti. Iako sam mogao osjetiti miris osmuđena užeta, ono je bilo čvršće nego Što je izgledalo, a plamen slabašan. Nisam bio siguran hoće li se čvor prekinuti prije nego što se Humphrey vrati. Glasovi koji su dopirali iz hodnika postajali su glasniji kako je rasprava postajala žučnijom. Budući da nisam mogao vi¬djeti što radim, bio sam zahvalan na tkanini u ustima koja je prigušivala moje krikove kada bih opržio ruke na plamenu. Najviše sam se bojao da ću prevrnuti svijeću i zapaliti odjeću. Dok sam prevrtao čvor malo na jednu, malo na drugu stranu, istežući ruke što dalje od tijela, razmišljao sam kakva bi to vrhunska ironija bila - pobjeći od inkvizicijske lomače da bih se sam slučajno zapalio. Uže je iznenada zapucketalo i osjetio sam snažnu vrućinu na desnoj ruci. Čvor se zapalio. Urlao sam u tkaninu dok je plamen pržio moju ruku i rukav, ali čvor je popustio dovoljno da izvučem ruku. Plamteći ostaci užeta pali su na pod, gdje sam ih bijesno ugasio nogom. Privio sam oprženu ruku na prsa i u nosnicama osjetio miris spaljenoga mesa. Glasovi pred vratima naprasno su utihnuli i znao sam da ću imati samo jednu priliku da prođem. Zanemarujući mjehure i viseću kožu, zgrabio sam srebrni svijećnjak s oltara, ugasio tinjajući pla¬men i podignuo ga iznad glave u trenutku kada je Humphrey rastvorio vrata i na trenutak zastao razjapljenih usta.
Trenutak oklijevanja bio je dovoljan. Prije nego što je mogao podignuti ruke u obrani, zamahnuo sam punim dijelom svijećnjaka prema njegovoj sljepoočnici. Dobro sam naciljao. Čulo se drobljenje koje mi je okrenulo želudac; Humphrey je pao unatraške, a iz rane mu je liptala krv i natapala mu kosu. Njegovo krupno tijelo složilo se na podu u nesvijesti. Udovica je u strahu podignula ruke i silovito odmahivala glavom, a usta su joj se bez zvuka iskrivila u grimasu negodovanja. Ponovno sam podignuo svijećnjak kako bih udovicu natjerao da se skrije u kut te zgrabio nož s Humphreyjeva pojasa. Svijećnjak sam bacio pred njezine noge, dobacio joj posljednji pogled upozorenja i šmugnuo u hodnik. Spuštajući se niz nakrivljene stube i prolazeći dvorištem krčme, očekivao sam u svakom trenutku vidjeti Jenkesa pa sam nož, stoga, držao u pripravnosti ispred sebe, osvrćući se tu i tamo za slučaj da se Humphrey probudio i da me progoni. Izgleda da je sreća napokon bila na mojoj strani. Izašao sam iz dvorišta kroz kapiju na cestu a da nisam vidio žive duše.
Nebo je još uvijek bilo tamno, prošarano mjesečinom koja je provi¬rivala kroz oblake. Oslonio sam se na zid neke kuće kako bih došao do daha. Tek sam tada shvatio da sam u svoj toj žurbi zaboravio izvaditi ru¬bac zguran u usta. Izvukao sam ga te, pridržavajući ga, jedan kraj zubima oprezno namotao oko spaljene ruke. Počelo mi se vrtjeti u glavi od boli i imao sam dojam da će mi se noge presjeći. Kada je ushit zbog uspješnog bijega jenjao, primijetio sam da mi je kesa ukradena i da nemam čime podmititi stražare na Sjevernim vratima. Još gore, što ako stražari znaju Jenkesa, a on ih je podmitio da pripaze na mene? Ne možeš znati tko ti je prijatelj u ovome gradu.
Na Sjevernim vratima četvrtasti toranj crkve svetog Mihovila nadvio se nad kruništem gradskih zidina. Njegovi obrisi bili su mi orijentir dok sam se šuljao ispod kućnih nadstrešnica, sve dok nisam bio prisiljen izaći iz zaklona i pretrčati preko široke ulice koja ide usporedo sa zidinama. Mahnito sam gledao posvuda, očekujući Jenkesa da iskoči svaki tren, no ulica je bila prazna. Na kapiji sam zastao, ali nisam se mogao dosjetiti ni jednog drugog načina ulaska u grad. Zid je previsok i strm, a i sva ostala vrata bila bi čuvana u ovo doba noći. Jedine mogućnosti bile su pričekati zoru, kada se vrata otvaraju trgovcima, kad bi me Jenkes ili Humphrey već dostigli, ili pokušati nagovoriti stražare, kojima sam već ranije platio, da me puste unutra. Udario sam dlanom zdrave ruke po malenim vratima ugrađenima u visoku hrastovu kapiju, ali nije bilo odgovora. Lupao sam sve jače i dozivao, sve dok se naposljetku kroz željeznu rešetku nije poka¬zalo mutno lice. Konačno se čulo struganje zasuna i vrata su se otvorila.
Promrmljao sam nešto u znak zahvalnosti, osvrćući se oko sebe, tra¬žeći znakove kretanja u mračnim uličicama, a čim sam se našao izvan stražareva vidokruga, pružio sam korak i potrčao uz Ulicu St. Mildred, cijelo vrijeme čvrsto stežući držak Humphreyjeva noža. Nikad nisam bio sretniji što sam ugledao toranj Lincoln Collegea kako se nadvija nada mnom. Pokucao sam nježno na prozor portirnice. Nakon kratkog vre¬mena, pokucao sam opet.
„Cobbette!” prosiktao sam najglasnije što sam se usudio. „Ja sam, Bruno - otvori vrata!”
Tišina je bila jedini odgovor. Podignuo sam se do prozorske daske i pogledao unutra. Stari je portir bio izvaljen na stolcu, na prsima mu je po¬čivala brada, a iz širom otvorenih usta preko donje se usnice cijedila slina.
„Cobbette!” zazvao sam ponovno, kucajući jače po prozoru, no on se nije pomaknuo. Psujući ispod glasa, zakoračio sam unazad i pogledao zidove fakulteta. Ni u jednom prozoru nije bilo svjetla pa sam se pitao smijem li riskirati i probuditi nekoga drugog vičući glasnije. Nikako ni¬sam htio ostati na ulici pred fakultetom. Ovdje bi me Jenkes prvo tražio. Upravo kada su se oblaci razmaknuli i zraka se mjesečeve svjetlosti probila, sjetio sam se još jedne mogućnosti i nadao se da nisam u krivu. Najdalji prozor zapadnog dijela pripadao je Norrisovoj sobi. Iako je izgledao za¬tvoren, uspješno sam ugurao prste zdrave ruke unutar okvira i utvrdio da je prozor ostao otključan. Ulica je izgledala pusto u oba smjera, koliko sam mogao vidjeti u mraku. Pridignuo sam se i uglavio se postrance u uski otvor, stisnuvši zube kada sam ozlijeđenom rukom očešao prozorski okvir. Molio sam se da se nitko od stanara sobe nije vratio tijekom večeri.
Prevrnuo sam se kroz prozor i nezgodno pao na veliku drvenu škri¬nju ispod. Ukipio sam se, osluškujući hoću li čuti zvukove disanja ili komešanja iz spavaće sobe preko, ali soba je bila prazna. Slabašno svjetlo, koje je dopiralo kroz prozor okrenut prema dvorištu, ocrtavalo je obrise pokućstva. Po podu je bilo nekakvog smeća, a nakon malo bauljanja i spoticanja, pronašao sam kresivo ostavljeno na ukrasnom stoliću ispod prozora. Pripalio sam ostatak svijeće na stolu i osvrnuo se po sobi u stanju posvemašnjeg kaosa. Upravo tako izgledala je soba Rogera Mercera onog jutra kada je ubijen. Odjeća izbačena iz garderobe, razasute knjige i pa¬piri, ladice iz Norrisova elegantnoga pisaćeg stola izvučene i ispražnjene.
Srušio sam se pored odavno ugasnulog kamina na klupu čiji su jastuci razbacani po ognjištu i pokušao se natjerati da dišem mirno - po prvi put u posljednjih nekoliko sati, kako mi se činilo. Pribrao sam misli. Rame¬na su me uporno boljela, opečena ruka je pulsirala, a rana na vratu, iako plitka, pekla me. Sada, kada sam bio izvan izravne opasnosti, mogao sam razmišljati znatno jasnije i oštroumnije. Daleko od toga da je opasnost bila iza mene; Jenkes je već odlučio da znam previše da bi me pustio na miru, a kada otkrije moj bijeg, sigurno će htjeti doći do mene prije nego što i s kime budem imao priliku razgovarati. U primozgu mi se po£ek stvarati teorija o ubojstvima nakon razgovora s Humphreyjem, iako je bila još vrlo nejasna, kao da likove promatram kroz maglu. Mislio sam da znam gdje mogu potražiti odgovore na svoja pitanja, pod uvjetom da su moja nagađanja ispravna, a ako je vjerovati Jenkesu, morao sam tamo stići prije zore, prije nego što trajno ušutkaju Thomasa Allena.
No prvo sam morao poslati poruku Sidneyju, kako bi znao gdje sam otišao i čime sam bio ponukan. Nadao sam se da bi on mogao nastaviti u slučaju da se ne vratim - iako bi tada moglo biti prekasno.
Bez gubljenja vremena, prošao sam kroz nered knjiga i papira na Norrisovu stolu u potrazi za perom kako bih Sidneyju mogao zapisati svoje misli te krenuti natrag u potjeru. Tintu nisam uspio naći. U prvoj otvorenoj ladici pronašao sam štapić crvenoga pečatnog voska i nekoli¬ko listova finog papira. Svijeća koju sam pripalio već je dogorijevala pa sam se osvrnuo po sobi ne bih li pronašao drugu. Pogled mi je zastao na škrinji ispod prozora. Njezin čvrsti lokot bio je otvoren, očito na silu. Uzeo sam svijeću na izmaku i otvorio teški poklopac, no u škrinji su se, izgleda, nalazile samo lanene potkošulje. Unatoč tome, prošao sam kroz hrpu odjeće dok mi prsti nisu zastrugali po drvenome dnu škrinje, gdje sam prepipao sva četiri kuta. Bez uspjeha. Opsovao sam potiho. Činilo se da je, ako je i bilo nečega vrijednog, već odneseno. Približio sam svije¬ću i izbacio sav sadržaj van na pod te svijećom prošao kroz unutrašnjost škrinje i konačno potvrdio da je posve prazna.
„Merde!" Krenuo sam zatvoriti poklopac kada sam primijetio ko¬madić drveta izrezan iz dna škrinje, širok jedva da u njega stane nokat. Spustio sam svijeću i s remena izvukao Humphreyjev nož, naslonio se na škrinju i vrh noža utisnuo u prazninu pritišćući prema gore. Čuo se tihi škljocaj nakon kojega sam osjetio kako je drvo popustilo. Pritisnuo sam nadolje i lažno se dno lagano podignulo. U skrivenom odjeljku prstima sam napipao svežanj papira, a zatim i nešto oštro što me ubolo. Povukao sam ruku bojeći se zamke. Vratio sam ruku, ovog puta opreznije, i izvu¬kao spornu stvar. Potiho sam zazviždao kada sam vidio što držim u ruci.
Bio je to bič s kratkom drškom i otprilike četrdeset ili pedeset konopa svezanih na kraju. Svaki od konopa bio je dug pola metra i na sebi imao uvezane čvoriće. U svaki od tih čvorića uveden je komad žice savijene u oblik kuke. Mnoge takve kuke po sebi su imale tragove sasušene krvi i otkinuta mesa. Okrutnost instrumenta stresla me. No, s druge strane, kao da su mi ljuske spale s očiju i moje sumnje koje su se nazirale u magli iznenada su izronile gotovo savršeno bistre.
Posegnuo sam opet u tajni odjeljak i izvadio snop papira. Ispostavilo se da su to stara pisma, požutjela i povezana izlizanom vrpcom. Najgornji papir na sebi je imao otisak krvava palca. Pogled na izblijedjelu tintu prvoga pisma potvrdio je da su pisana kombinacijom simbola i brojeva. Nisam ih morao dešifrirati da bi znao da su to pisma zbog kojih je pre¬tražena soba Rogera Mercera i Jamesa Coverdalea. S pismima je povezan još jedan dokument, napisan na finom pergamentu i zapečaćen voskom. Pečat je još uvijek bio čitav, ali znak na pečatu nije se mogao pročitati na sve slabijem svjetlu.
Oklijevao sam trenutak, a potom slomio pečat i raširio dokument, držeći ga prema svjetlu ostatka svijeće. Plamen je sada bio toliko slab da je jedva osvjetljivao kićena vijugava slova. No samo je prvi redak bio do¬voljan da mi zastane dah.
Pio, rimski biskup, sluga slugu Božjih, na trajan spomen: Regnans in excelsis, tako počinje. Ruke su mi se počele toliko tresti da mi je umalo ispao. Odmah sam znao što imam u rukama. Bio je to možda najopa¬sniji papir koji bi Englez mogao posjedovati: kopija papinske bule koju je prije kojih trinaest godina izdao papa Pio V. U njoj kraljicu Elizabe¬tu proglašava heretikom i izriče joj kaznu izopćenja iz Katoličke crkve. Završava zabranom kraljičinim podanicima da je priznaju ili služe kao monarhu. Tim riječima Pio samo što nije pozvao na svrgavanje kraljice. To je bula koju ekstremni katolici u europskim sjemeništima doživljavaju kao dozvolu za ubojstvo kraljice u Božje ime. Samo donijeti kopiju bule u zemlju jest veleizdaja i donositelju bi donijela izdajničku smrt. Izdah¬nuo sam polagano te se ukipio kada sam čuo komešanje pod prozorom. Jesam li opet ušetao u zamku? Tko god je prevrnuo ovu sobu, nesumnji¬vo je tražio ove papire, kao što ih je tražio u Mercerovoj sobi. Ipak nije pronašao tajni pretinac u škrinji. Moguće da još uvijek promatra sobu i da je vidio moju svijeću. Zadržao sam dah i čuo još zvukova kretanja vani. Odjednom je visok nezemaljski vrisak zaparao zrak, a nakon njega još jedan, zvuk najsličniji vrisku ozlijeđena dojenčeta. Tresući se spustio sam se na pod i smijao se svojoj plašljivosti. Bile su to samo dvije lisice koje su se potukle na cesti.
No ipak, nemir koji su izazvale osvijestio me da ne smijem gubiti vrijeme. Umotao sam pisma u košulju koju sam našao u škrinji, a tamo sam pronašao i putni ogrtač koji sam ogrnuo oko ramena, budući da je moj ostao u Katarininu kotaču. Nakon kraće potrage pronašao sam tintu ispod nereda na Norrisovu stolu i nabrzinu Sydneyju napisao poruku u kojoj sam mu objasnio gdje su predmeti pronađeni i kamo sam pošao. Kad sam završio, posegnuo sam u košulju i izvukao papir s prijepisom šifre iz Mercerova rokovnika. Šifru sam umetnuo u poruku za Sidneyja i zapečatio najbolje što sam mogao voskom koji sam pronašao u ladici.
Doduše, nisam imao pečatnjak kojim bih utisnuo otisak. Tada sam zgra¬bio smotuljak, ugasio svijeću na umoru te podignuo zasun na vratima, ali bila su zaključana. Tko god da je prevrnuo Norrisovu i Allenovu sobu u njihovu odsustvu, morao je imati svoj ključ. Osim, dakako, ako nisu kao i ja ušli kroz prozor. Ponovno sam uz psovku rastvorio prozor nad stolom koji gleda na dvorište, uspeo se na dasku opterećen zavojem na jednoj i smotuljkom u drugoj ruci, progurao se kroz prozor, ali na nesre¬ću ogrtačem zapeo o prozorski zasun, te se uz prigušen krik stropoštao postrance na zemlju.
Ležao sam kratko, nadajući se da moje kretnje nisu zapažene, pro¬matrajući nebo prošarano oblacima iznad krovova kako mijenja nijansu iz baršunasto crne u tamnu indigo boju. Budući da je počelo svitati, tre¬bao sam što prije obaviti što sam morao i požuriti izvan grada prije zore. Još je bilo premračno da bi se mogle razaznati kazaljke na satu. Dvorište je i dalje bilo obavijeno mirom ranih sati. Ništa se nije micalo. Negdje u daljini lisica je opet zavijala. U trenutku kada sam se mislio podignuti, ugledao sam svjetiljku; približila mi se žustrim tempom od nasuprotne zgrade. Svjetiljku je nosila osoba zavijena u ogrtač s kapuljačom. Stala je nadvijajući se na mene i unoseći mi svjetiljku u lice.
„Oho, doktore Bruno. Opet smo se malo poslužili? Ovo vam polako prelazi u naviku. Koje ćete objašnjenje ovog puta dati, pitam se, pitam? Jedva čekam da i to saznam.”
Nisam mogao vidjeti lice Waltera Slythursta, ali njegov podsmijeh bio je očit u svakoj njegovoj riječi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:58 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XVIII

Slythurst me pokušao grubo podignuti za ruku, ali izmaknuo sam mu se, tijelom štiteći smotuljak kako mi ga ne bi oteo.
„Ovog ćete puta morati objasniti svoje ponašanje, Bruno”, rekao je, a ljutnja je zamijenila njegov uobičajeni hladni sarkazam dok mi je po¬kušavao oteti smotuljak. Prevelika je bila slučajnost da je u ove sate bio budan i odjeven. Vjerojatno je motrio Norrisovu sobu. „Sto ste uzeli iz te sobe? Moram znati. Zahtijevam da mi to predate.” U glasu mu se čula grozničava hitnost, a u očima mu se vidjela istinska strepnja kada bi po¬gledao moj smotuljak. Je li moguće da je znao kolika je točno vrijednost toga što nosim?
„Zahtijevajte koliko želite”, dahtao sam, mašući umotanom rukom, „ne mogu vam ovo dati.”
„Ja sam profesor na ovom fakultetu”, rekao je, pokušavajući sačuvati dostojanstvo, ,,i morate priznati moj autoritet. Ako ste uzeli nešto vri¬jedno iz studentske sobe, moramo to pokazati rektoru.” Glas mu je bio panično kreštav. Još jednom mi ga je pokušao oteti i ponovno sam ga izmaknuo. Odlučio mi ga je uzeti pod svaku cijenu, ali znao sam da ne smije pasti u rektorove ruke.
I Slythurst i Underhill bili su sposobni uništiti bilo kakve dokaze koji bi ugrožavali fakultet. Moj plijen iz Norrisove sobe značio bi Underhillov kraj ako bi dospio u javnost. Slythurst me promatrao nekoliko trenutaka, usana oblikovanih u mrgodnu grimasu, a zatim je odložio fenjer na tlo i zaletio se prema meni objema slobodnim rukama. Bio je iznenađujuće snažan za tako mršava čovjeka i umalo me srušio u nastojanju da dođe do smotuljka. Odskočio sam unazad, objema rukama prekrio svežanj i nogom ga snažno udario u trbuh. Ostavši bez zraka, presavio se i prije nego što sam mu dopustio da dođe k sebi; zamahnuo sam prema njemu desnom, ozlijeđenom rukom i zahvatio ga po bradi. Bol mi se proširila rukom. On je posrnuo unazad i onda neočekivano nasrnuo i bacio mi se u noge, rušeći me na tlo. Pao sam na kamene ploče i čulo se kako mi je u leđima nešto kvrcnulo. Pokušavao sam smotuljak osigurati ispod sebe, ali Slythurst je bio teži od mene i prikovao me za tlo pod svojom težinom. Lice mu je gotovo bilo na mojem kada je zgrabio papire. Bojao sam se da ih ne podere pokušavajući mi ih oteti. Misao da će ih poderati toliko me naljutila da sam udvostručio napore ne bih li ih zaštitio.
„Predajte mi ih, Bruno. Miješate se u stvari koje ne razumijete”, prosiktao je kroz zube, a njegov kiseli zadah ispunjavao mi je nosnice.
„Ne znate ni što je ovo”, dobacio sam, držeći papire čvrsto na prsima.
„Što god da ste uzeli iz studentske sobe u njegovoj odsutnosti, vla¬sništvo je fakulteta”, prošaptao je arogantno, pokušavajući mi skloniti ruke.
„Zašto to tako hitno trebate?” prosiktao sam. „Možda zato što to niste sami uspjeli naći kada ste prevrnuli sobu? Poslužite li se svaki put ključevima kada Cobbett spava?”
„Pravo je pitanje, Bruno”, kazao je raširenih nosnica, „kako ste vi znali što i gdje treba tražiti? Jedini je odgovor da ste i vi dio papinske zavjere. Ali tko bi od Talijana išta drugo mogao očekivati? Rektor je naivna bu¬dala, ali mene nikad niste prevarili.”
„Vi ne znate u što ste se upustili”, progunđao sam izmičući leđa i po¬kušavajući ga zbaciti „ali ja nisam papist, oni koji išta vrijede to i znaju.” „Dat ćete mi te papire, Bruno”, rekao je uspuhano, prebacujući težinu, tako da je sada bio nagnut nada mnom, a njegov je nos umalo doticao moj, „ili ću uzbuniti cijeli fakultet. S tri naša člana odnedavno mrtva, zatvorit će vas u tamnicu u dvorcu prije nego što uspijete raspresti još jednu nevjerojatnu priču.”
Znači Slythurst je bio protiv papista. Razmišljao sam o tome dok mi je gurao koljeno u prsa. No zašto bi onda bio tako spreman prikrivati do¬kaze o ubojstvima? Što je htio od papira za koje sam se sada borio da mu ne padnu u ruke? Prvo je premetao Mercerovu, a sada i Norrisovu sobu u potrazi za njima. Što god da mu je bio cilj, nitko nije smio doći do tih pa¬pira osim Walsinghama i znao sam da ih moram osobno predati Sydneyju. Osjetio sam kako mi smotuljak klizi iz ozlijeđene ruke pa sam skupio svu preostalu snagu. Stisnuo sam čeljust i sjeo uspravno koliko sam mogao. Lice mi je bilo toliko blizu njegovu da bi promatraču izgledalo kao da ga želim poljubiti. Povukao sam glavu unazad, a onda je naglo izbacio na¬prijed i prema gore. Čelom sam ga udario posred nosa, uz zadovoljavajući zvuk drobljenja. Počeo je zavijati objema se rukama držeći za nos pa sam iskoristio priliku i izbacio ga iz ravnoteže i on se otkotrljao. Osjećao sam tupu bol u glavi, a i vid mi je bio zamagljen, ali Slythurst je ipak izvukao deblji kraj. Kada je maknuo ruku s nosa, vidjelo se da obilato krvari. Iznad moje glave pojavilo se još jedno njišuće svjetlo, praćeno zvukovima koraka.
„Za ime Božje, što —” Cobbet je krenuo, podignuo svjetiljku i zastao u čudu vidjevši mene i Slythursta kako se nasred dvorišta mlatimo kao dva pijanca.
Primijetio sam da u drugoj ruci drži čvrst štap.
„Doktore Bruno? Gospode, kako izgledate. Kako ste ušli?”
„Duga priča, Cobbette”, rekao sam pridižući se na noge. „Trebam vašu pomoć.”
„Zgrabite ga, Cobbette!” povikao je Slythurst, a ruka kojom je držao slomljeni nos prigušivala mu je riječi. „Krao je. Kao profesor ovog fakul¬teta, zahtijevam da ga uhvatite!”
Cobbettov zabrinuti pogled lutao je sa Slythursta prema meni. Zgrabio sam ga za rukav i odveo podalje od Slythursta, gdje nas nije mogao čuti.
„Cobbette, morate mi vjerovati, ovo je izuzetno hitno. Mislim da znam gdje se ubojica nalazi, i ako nešto ne poduzmemo još bi netko mo¬gao umrijeti večeras.” Kako nije izgledao uvjereno, prošaptao sam još: „Sophia je u opasnosti. Moram krenuti istog trena. Recite, gdje ću naći svojeg konja? U rektorovoj je staji ako se ne varam.”
„Cobbette, ne otvarajte vrata! On ne smije napustiti fakultet s tim smotuljkom, jasno?”
Slythurst je sada već zvučao očajno. Pridignuo se na noge i nesigurno nasrnuo na mene. Iako mi se još vrtjelo od posljednjeg udarca, poletio sam prema njemu iskešenih zuba.
„Ne vuoi di piu ? Fatti sotto ”, zarežao sam, izvlačeći kuhinjski nož koji sam otuđio od Humphreyja Pritcharda i pružio ga ispred sebe. „Haj¬de onda ako želite još.”
Slythurst možda nije razumio moje riječi, ali nije bilo moguće krivo razumjeti nož. Zakoračio je unazad, nekoliko je trenutaka samo prkosno stajao, a onda podignuo glavu i punim plućima povikao: „Ubojstvo!” S dviju strana dvorišta otvorilo se nekoliko prozora i sjenovite su prilike izvirile uznemirene događanjima.
„Moram istog časa krenuti”, prošaptao sam Cobbettu, još uvijek držeći nož prema Slythurstu, koji je procijenio da su mu najbolji izgledi da probudi cijeli fakultet i natjera ih na mene.
„Nahuškat će stražu na vas”, Cobbet je promrmljao, a Slythurst je opet povikao: „Umorstvo!” „Morat ćete jahati najbrže što možete ako se nadate izaći iz grada. Rektorova staja gotovo je odmah nasuprot nama, na Ulici Cheney. Hajdemo.” Stari me portir doveo do glavnih vrata, ho¬dajući tempom bržim nego što sam ikad od njega vidio.
„Moram odnijeti ove papire do Christ Churcha”, protisnuo sam dok je on otključavao vrata. Slythurst nas je promatrao, ali ovog puta ništa nije poduzeo. Odlučio je pričekati pojačanje. „Koji mi je najbolji put?”
Cobbett zatrese glavom.
„Ako sada krenete prema Christ Churchu, uhvatit će vas prije negoli napustite grad”, prošaptao je jedva čujno. „Dajte meni papire, poslat ću ih po tekliću kojemu vjerujem.”
Pogledao sam natrag prema Slythurstu, koji je sada dozivao nekoga s prozora na prvom katu. Cobbett se namjestio tako da su me njegova široka leđa skrivala od Slythurstova pogleda i gestikulirao mi je da mu dam papire.
„Neodgodivo moraju doći u ruke sir Philipu Sidneyju”, rekao sam. „Nitko osim njega ne smije ih vidjeti. Ljudi su umirali zbog ovih papi¬ra, Cobbette. Možeš li se zakleti da je tvoj teklič pouzdan?” „Životom”, progunđao je, „ali sad, za ime Božje, krenite, Bruno, i neka vas Bog prati. Dovedite Sophiju.”
Zvuk koraka odzvanjao je po kamenim pločama. Cobbett je od- škrinuo vrata, a ja sam mu predao papire zamotane u Norrisovu košulju i smotuljak je ubrzo nestao u Cobbettovu prostranom starom kaputu.
„Je li se gospodin Godwyn vratio?” upitao sam prelazeći prag. Namrštio se.
„Osim vas nisam vidio nikoga da napušta fakultet. Vrata su cijelo vrijeme bila zaključana.”
„Onda je zasigurno otišao nekim drugim putem, možda kroz Gaj.” Izgleda da bi i Godwyn još uvijek mogao biti na slobodi, a znao sam i gdje bih ga mogao naći.
Cobbett je kimnuo pa me užurbano gurnuo na ulicu. Čuo sam bravu kako se brzo zaključava iza mene.





Nisam se usudio gledati iza leđa trčeći kroz ulicu Cheney, usku Uli¬cu koja je išla uz Jesus College. Srećom, nije bilo puno zgrada, a staju od opeke nije bilo teško pronaći čak ni u mraku, zahvaljujući mirisu i zvukovima koje su proizvodili konji. Mahnito sam lupao, bojeći se da će svaki tren Slythurstova potjera stići da me uhiti zbog krađe, a s druge strane, Jenkes i njegovi prijatelji žele me vidjeti mrtvog. Nakon nekoliko trenutaka, mladi konjušar, zamršene kose i sa svijećom u ruci, otvorio je vrata; oči su mu bile pospane, ali i uplašene.
„Gospodine?” promrmljao je, no ja sam ga gurnuo na stranu i pro¬dužio pokraj njega do dvorišta staje.
„Trebam svojeg konja, sinko, ovog časa. To je onaj sivac koji je dove¬den prošlog petka. Ja sam doktor Bruno i pripadam kraljevskoj pratnji.”
Dječak je raširio oči i ugrizao se za usnicu.
„Ne smijem nikoga pustiti da ode s konjem dok nema gospodina Claytona. A vaš konj je krasan.”
„Jest. Iz kraljičinih staja. I kunem ti se, ne kradem ga. A sad ga, mo¬lim te, dovedi.”
„Tući će me, gospodine”, rekao je molećivo. Nisam ga mogao krivi¬ti za oprez. Čak i da nije bilo ovo doba dana, sumnjam da bih mogao izgledati kao da manje pripadam u kraljevsku pratnju - izudarana lica i s krvavom ranom na grlu. Nisam želio pribjeći ovome, ali još sam jednom podignuo nož s remena da ga malo zaplašim. Jadno se dijete osvrtalo, u nadi da bi mu netko mogao priskočiti u pomoć.
„Molim te”, rekao sam nježno, nadajući se time malo popraviti si¬tuaciju.
Oklijevao je na trenutak, a onda je izgleda odlučio da su mu batine koje će dobiti ipak privlačnije od alternative.
„Trebat će mi nekoliko minuta da ga osedlam.”
„Onda nemoj, samo uzde. Ali požuri, molim te. Ne smijem gubiti vrijeme.”
Okrenuo sam se prema vratima jer mi se učinilo da sam čuo korake. No jedini zvukovi koji su dopirali do mene bili su oni iz staje. Dječak je primijetio moj strah i požurio je namjestiti konju povodac. Stajao sam, premještao se s noge na nogu i grizao usnicu promatrajući vrata prema dvorištu. Nisam se obazirao na bolove u ruci, ramenima, grlu i leđima nakon borbe sa Slythurstom. U ovom je trenutku jedino bilo važno da me ne zaustave. Nadao sam se da nisam pogriješio vjerujući Cobbettu, ali znao sam da je u pravu. Čak i kada bih sam odjahao do Christ Churcha, svejedno ne bih u ovo doba mogao doći do Sidneyja, nego bih samo mogao ostaviti svežanj kod portira. A za to bi vrijeme Slythurst obavije¬stio stražu i pozornika da je lopov pobjegao iz Lincolna i ne bih mogao proći gradska vrata. Molio sam se da Slythurst ne uspije doći do papira prije negoli ih Cobbettov teklić odnese.
Dječak se pojavio, nervozno vodeći mojeg konja za baršunaste uzde, a na njemu su zveckali mjedeni ukrasi. Konj je izgledao tromo i ne pre¬tjerano zadovoljan što mu smetamo po mraku. Poveo sam ga do klupe za uzjahivanje i uspeo mu se na leđa. Iznenađeno je zaplesao i nezadovoljno frknuo, ali čvrsto sam držao uzde pa se pokorio. Dječak je otvorio vrata, a ja sam zabio pete u konjske slabine, okrenuo ga i usmjerio ulijevo, su¬protno od Lincoln Collegea.
Na svojem je drugom kraju Ulica Cheney ulazila u North Street; odande me blago svjetlo koje se naziralo na horizontu povelo prema istoku. Sada je bilo taman dovoljno svjetla da mogu razaznati natkrivene štandove Cornmarketa. Konja sam ubrzao do kasa iako nije pokazivao želju da ubrza korak. Kopita su mu klizala po blatnom putu. Na raskriž¬ju Carfax okrenuo sam ga nalijevo na High Street i ispred sebe vidio Istočna vrata, kroz koja smo uz veliku pompu ušli prije jedva pet dana, i maleni barbakan koji čuva cestu prema Londonu. Svjetlo svjetiljaka podrhtavalo je na kruništu tornja. Znao sam da sve ovisi o tome hoću li uspjeti proći stražu a da me ne zaustave. Slythurst je vjerojatno do sada dignuo cijeli fakultet na noge, i oni koji su krenuli u potjeru nisu mogli biti daleko iza mene.
Zaustavio sam konja, a čovjek u odori gradske straže, držeći koplje, izašao je iz stražarnice.
„Tko ide?” podviknuo je i uperio koplje u mene. Konj je usplahire¬no zanjištao.
„Kraljevski glasnik”, zadahtao sam. „Nosim hitnu poruku od sir Philipa Sidneyja.”
„Šiling da te pustim prije zore.”
„Nemam šiling. Zapovjeđeno mi je da odnesem poruku Tajnom vije¬ću u London, bez odgode.” Uspravio sam se na konju kako bih držanjem skrenuo pozornost od svojeg izgleda. „Ako poruka ne stigne, grof od Leicestera zakucat će ti muda na ova vrata kao upozorenje, kunem ti se.” Ponovno sam se osvrnuo, siguran da čujem zvukove malo dalje uz High Street. Stražar je nakratko oklijevao, a zatim počeo skidati zasun i otvarati masivna drvena vrata dok sam ja držao konja na čvrstoj uzdi. Osjetio je moje nestrpljenje i napetost pa je i on postao nemiran.
Dok sam prelazio gradsku među, za sobom sam čuo jasan povik: „Brzo! Zaustavite tog konjanika!”
Zabio sam konju pete u slabine i natjerao ga u žustar kas. Iako je zemlja još bila premekana za njegova kopita, barem je cesta bila široka, budući da je to bila glavna cesta do Londona. Tama je nestajala, a zvi¬jezde su blijedjele dok se jutarnje svjetlo širilo preko istočnog horizonta. Vjetar je konju mrsio grivu dok je ovaj jurio preko tragova kola i nerav¬nina na cesti, a mene je štipao za oči i nos. Pogrbio sam se uz konjski vrat, pokušavajući se držati stabilno bez sedla, bacajući pogled tu i tamo iza sebe da vidim prate li me. Konj je bio brz i uskoro sam imao dojam da smo se dovoljno udaljili da bi nas netko dostigao. Sad, kad sam imao vremena odahnuti, počeo sam sumnjati u ispravnost svojeg plana. Kada sam razgovarao s Humphreyjem, činilo mi se očito da ću preostale od¬govore naći u Hazeley Courtu. No sada kada sam bio izvan grada i bez ideje kako uopće naći to mjesto, pitao sam se jesam li uopće na pravom tragu, dok se ova drama raspleće sasvim drugim smjerom.
Jahao sam otprilike pola sata; nebo je postajalo svjetlije iz minute u minutu, praćeno pjevom ptica. Jutarnja se izmaglica dizala sa živica i za¬klanjala pogled na daleka polja. Miris mokre zemlje punio mi je nosnice. Nije bilo traga nikakvom naselju i počeo sam se plašiti da sam napravio užasnu pogrešku: ne samo da možda neću uspjeti naći Thomasa i Sophiju prije nego što bude prekasno nego se sad više ne mogu ni vratiti. Ako su Jenkes ili Slythurst krenuli iz grada u potjeru za mnom i ako me dostignu na ovoj samotnoj cesti, nitko mi neće moći priskočiti upomoć.
Postojanim kasom ušao sam u zavoj na cesti između živica i konj je umalo naletio na stado ovaca koje je u smjeru Oxforda tjerao starac s iskrivljenim štapom u ruci.
„Gospodine — možete li mi reći gdje bih mogao naći dvorac Hazeley Court? Jesam li na pravoj cesti?” povikao sam.
Gonič stada sumnjičavo me pogledao.
„Što kažete?”
Duboko sam udahnuo i ponovio pitanje najjasnijim engleskim ko¬jim sam mogao.
Pokazao je u smjeru iz kojeg je došao.
„Još pola milje ili tu negdje - slijeva ćete vidjeti dva velika hrasta, a među njima kolni put. Slijedite ga do dvorca. Kojim poslom idete ona¬mo?” upitao je znatiželjno me odmjeravajući.
„Službenim”, rekao sam jer me taj odgovor i prije dobro poslužio.
„Oni su tamo svi papisti, znate”, promrmljao je dok mi se konj pro¬bijao kroz ovce. Zahvalio sam mu na upozorenju i čim smo se oslobodi¬li stada, podbo sam konja da ubrza. Leđa i noge sad su me već užasno boljele, a uzde su mi derale opečenu ruku, ali ohrabrilo me to što sam čuo da je kuća u blizini. Možda ću ondje pronaći odgovore koje tražim.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 12:59 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XIX

Kolni put lagano se spuštao nizbrdo i postupno se širio što je bio bliže pročelju rezidencije. S vrha brda, kroz slabu izmaglicu nad drvećem zavijenim u sjene, nazirao sam visoke dimnjake od crvene cigle, kule i kruništa. Kuća je s triju strana bila okružena šumom, a iza nje se uzdizao strm i pošumljen brijeg. Pod okriljem šume samoj se rezidenciji moglo prići jako blizu. No ući u nju bila je posve druga stvar. Zasad sam mogao ići samo naprijed. Protivno njegovoj prirodi, natjerao sam konja da siđe s kolnog puta i uđe u šumu. Sjahao sam na čistinu i svezao mu uzde za nisku granu kako bi mogao spustiti glavu do trave. Potapšao sam ga da ga umirim i naznačim mu kako ću se uskoro vratiti. Počeo sam se šuljati niz padinu prema imanju Hazeley Court što sam tiše mogao.
Na rubu šume, ondje gdje je prelazila u ledinu, sagnuo sam se u sjeni drveća i promatrao nasuprotnu zgradu. Izmaglica je ovdje bila rjeđa, tako da sam imao čist pregled kuće u polusvjetlu. Bilo je očito da je građena tako da bi mogla odoljeti napadima, iako su joj utvrde izgledale više kao stilski ukrasi, više elegantne nego prijeteće. Izgrađena je u četverokutnom obliku oko središnjeg dvorišta. Ulaz je čuvala veličanstvena stražarnica s dvije osmerokutne kule visoke barem trideset metara, dvaput više od zidova, s kruništem na vrhu. Podsjetio sam se da sva ta divna utvrđenja na kraju nisu vlasnika spasila od tamnice. Kada je kraljevska riznica pra¬zna, prisvajanje kuća i posjeda katoličkih obitelji čini se kao jednostavan način stjecanja prihoda. Ako bi svećenik misionar bio pronađen unutar ovih zidova, cijelo bi imanje bilo predano Kruni, a ova krasna kuća zapa¬la bi trenutačnog kraljičina miljenika. Pod krinkom čuvanja vjere cijela bi bogatstva bila oduzeta i onda raspačana među onima čiju je odanost potrebno kupiti. Stresao sam se i bolje se zaogrnuo. Riskirao sam život, ali za čiju korist? Svoju? Walsinghamovu? Za nekog dvoranina čije napre¬dovanje ovisi o propasti ljudi unutar ovih krasnih zidova? Sada sam bio uvjeren da je Sophia unutra te da su joj ljudi na koje se najviše oslanjala za pomoć spremni učiniti najviše zla.
Sa zorom je došla hladnoća i ustanovio sam da mi se noge tresu od jahanja bez sedla. Polako sam se uspravio, protegnuo bolne ruke i noge i opet čučnuo pokraj debelog debla starog hrasta. Pročelje je bilo ukrašeno divno izrezbarenim zatvorenim balkonima, no svi bočni prozori koje sam vidio bili su mračni. Neću moći proći kroz stražarnicu na ulazu. Ovakva rezidencija sigurno zapošljava mnogo slugu bez obzira na to što je vla¬snik u zatvoru. Prednji je dio previše izložen. Najbolja mi je mogućnost, odlučio sam, držati se ruba šume i proći do začelja kuće, gdje bih mogao naći stražnji ulaz ili ulaz za poslugu koji bi bio manje čuvan. Napipao sam Humphreyjev kuhinjski nož za remenom i razmišljao kako mi je on najbolji argument kod nagovaranja posluge da odgovara na moja pitanja.
Prignut, počeo sam se šuljati uz rub drveća, pomno promatrajući kuću, pazeći na bilo kakvo kretanje ili trag svjetla u prozorima. Odjed¬nom sam čuo kako se grančica lomi iza mene. Okrenuo sam se i izvukao nož, no nisam mogao vidjeti nikakvo kretanje u šumi. Debla i raslinje još uvijek su bili prekriveni plavičastom izmaglicom. Dah mi je ispara¬vao, skupljajući se u oblačcima oko lica dok sam se kretao postrance, glavu držeći okrenutu prema izvoru zvuka. Potreba da se brzo krećem nadjačala je potrebu da se krećem tiho. Naćulio sam uši, ali osim zvuka vlastitih koraka, nisam više ništa čuo. Ipak, imao sam snažan dojam da nisam sam u šumi.
U tom trenutku čuo sam škripanje kopita po šljunku i zastao u sjeni širokog hrasta da provjerim. Ispod mene malena su se teretna kola, u koja je bio upregnut pogrbljeni poni, vukla prema stražarnom tornju, a na nji¬ma je sjedio čovjek nadvijen nad uzde. Gledao sam kako u luku skreće iza kuće kad je odjednom zaogrnuta figura izletjela iz šume, trčeći niz ledinu prema kolima koja samo što nisu zamaknula iz vidokruga. Potrčao sam što sam brže mogao, pokušavajući držati na oku i kola i zaogrnutu figuru ne mareći za svoj zaklon. Kada se figura približila kolima, skoči¬la je na neslutećeg vozača, izbacila ga iz sjedala i prikovala ga za zemlju. Poni, koji nije izgledao kao da može stići do kraja prilaza, gotovo nije ni primijetio komešanje glave pognute prema travi. Istrčao sam iz šume usprkos boli u nogama i došao do njih upravo kada je zaogrnuti čovjek, koji je jednu ruku držao na ustima vozača, izvukao nož.
Bacio sam se na njega i odbacio ga u stranu čvrsto držeći ruku u kojoj je imao nož. Uz bijesan krik zaogrnuti se čovjek okrenuo prema meni i tada sam vidio, u zaprepaštenju, da je to Thomas Allen. Na njegovu se licu također ocrtavalo čuđenje.
„Vi?” rekao je. „Ali - ”
Srušeni vozač pokušao se maknuti od meteža. Bio je to čovjek u pedesetima, okrugla lica, i sasvim prestravljen. Odmahivao je glavom i jecao, gledajući me molećivim očima.
„Tko je to?” šapnuo sam Thomasu. „Zašto si ga napao nožem?”
Namrštio se. Pogledao sam mu u ruku koju sam mu snažno uhvatio za zapešće i vidio da ustvari nema nož već britvu.
„Došao je po Sophiju”, rekao je Thomas kroz stisnute zube. „Zadužen je da joj pomogne pobjeći. Ali ona ne smije otići s njim. To je zamka.”
„Znači, ona je ovdje?” Pustio sam mu ruku, osjećajući ujedno i olak¬šanje i strah. Ako sam bio u pravu, opasnost još nije prošla.
Čovjek je kimnuo glavom, gledajući malo jednog, malo drugog, očiju ispunjenih strahom.
„Samo malo, znam ovog čovjeka”, rekao je Thomas, stežući britvu i pomno promatrajući prestravljenog vozača. „On služi kod Napperovih. Ne smijemo mu dopustiti da se vrati jer će dignuti uzbunu.”
Čovjek se trznuo i počeo snažnije odmahivati glavom. Izvukao sam Humphreyjev nož i prinio mu ga licu.
„Prijatelju, tvoje usluge ovdje više nisu potrebne”, rekao sam. „Oti¬đi kući i reci da su te napali drumski razbojnici. Odmah!” dodao sam i gurnuo ga jer je samo nastavio ležati, smrznut od straha. To ga je pota¬knulo da se sredi, ustane na noge i otrči u šumu, nervozno se osvrćući. Thomas se okrenuo prema meni, a iz očiju mu je sijevalo.
„Niste to trebali učiniti, Bruno. Vratit će se u Oxford i poslati još ljudi za nama.”
„Smiri se, Thomase. Trebat će mu barem sat vremena da pješice dođe do grada. Uostalom, već je podosta ljudi krenulo u potjeru za mnom. Reci mi što se događa.”
Thomas je duboko udahnuo, kimnuo, stao na noge i uspravio glavu ponija.
„Došao sam spasiti Sophiju”, rekao je, a njegovo koščato lice odisalo je odlučnošću. U očima sam mu vidio čudan, divlji sjaj, a ruke mu nisu mogle mirovati.
„Od koga?”
„Od onih kojima je prijetnja.”
„Zbog djeteta koje nosi?”
Trznuo je glavom i pogledao me.
„Znate za to? Sto vas je dovelo ovamo, doktore Bruno?” „Nagađanje”, rekao sam, namještajući čeljust. „Mislim da ste i vi u opasnosti, Thomase.”
Nasmijao se kratko i jetko.
„Nisam li vam to već rekao?”
„Mislim u neposrednoj opasnosti. Već ove noći.”
Otvorio je usta da odgovori, ali u taj tren otvorila su se vrata sa stra¬žnje strane kuće i miran glas je upitao:
„Tko je tamo?”
„Navucite kapuljaču i spremite oružje", prosikta Thomas, navlačeći ogrtač preko glave. „Nemojte govoriti prije nego što uđemo, ako je ika¬ko moguće.”
Nisam vidio drugog izbora nego poći za njim. Uzeo je ponija za uzde i poveo ga prema ulazu za poslugu. Vrata su bila odškrinuta, a visok, po¬gnut čovjek rijetke kose promatrao nas je kroz otvor sumnjičavim očima.
„Došao sam prevesti putnika do obale, na zahtjev lady Eleanor”, rekao je Thomas ispod glasa, s kapuljačom navučenom preko lica. Nastupila je malo duža stanka, kao da obojica čekaju da onaj drugi nešto kaže.
„Postoji znak”, rekao je čovjek iza vrata, kašljući.
„Ah. Ora pro nobis”, Thomas se ugrizao za usnu.
„Nisam znao da će doći dvojica”, rekao je sluga, još uvijek sumnjajući u nas. ,,E, pa, uđite.” Otvorio je vrata malo šire i uveo nas u uzak hodnik.
„Čekajte ovdje, reći ću lady Eleanor da ste stigli.” Naglo se okrenuo i odšetao uz prolaz sa svijećom u ruci, ostavljajući nas u polumraku. Po¬gledao sam Thomasa, no on se samo premještao s noge na nogu i izbje¬gavao pogledati me. Pitao sam se što nas tamo čeka i potražio nož ispod ogrtača; to me malo ohrabrilo. Uskoro se visoki sluga vratio, još uvijek rezervirana držanja. Izgleda da ga Thomasova izvedba nije uvjerila.
„Za mnom”, rekao je suho, pokazujući prema prolazu ispred nas. „Tražili su da vas vide. Žele još jednom proći plan puta.”
Prije će biti da je lady Eleanor čula da su došla dvojica i da je postala sumnjičava. Dobacio sam Thomasu nelagodan pogled. Unutar ovog la¬birinta bili smo u zamci. Sluga sa svijećom poveo nas je kroz kamenom popločen prolaz, uz uske stube u mnogo raskošniji, drvom obloženi hodnik, gdje je po daskama postavljeno mirisno cvijeće, a ranojutarnje se svjetlo slijevalo kroz niske prozore. Hodali smo toliko dugo da sam bio uvjeren kako se hodnik proteže duljinom cijele kuće. Konačno smo stignuli do malenih stuba, na kraju kojih su stajala masivna drvena vra¬ta. Sluga je pokucao i nakon slabašnog odgovora iznutra rastvorio vrata i dao nam znak da uđemo.
Našao sam se u sobi s visokim stropom koja je spajala dva tornja stražarnice. Kraj jednog prozora stajala je žena u četrdesetima, visoka i elegantna u tamnocrvenoj satenskoj haljini s gusto protkanim steznikom i širokom suknjom, kose utegnute pod kapicom. Iza nje bila su zatvorena vrata iza kojih se nalazio osmerokutni toranj. Na drugoj strani istovjet¬na su vrata otkrivala zavojite stube koje su vodile na vrh tornja. Sluga je prešao sobu odzvanjajući cipelama o cigleni pod i šapnuo nešto ženi u uho. Ona je kimnula i nagnula se iza njega da nas promotri, ne odajući ništa osim potpune smirenosti.
„Šalje vas William Napper?” upitala je mirno. Thomas je samopo¬uzdano kimnuo, no ja sam mu bio dovoljno blizu da osjetim kako mu se ruka trese ispod ogrtača.
„Gdje je Simon?” Pogled je oštro prebacila s Thomasa na mene.
„Razbolio se, vaša milosti”, procijedio je Thomas, jedva otvarajući usta.
„Zatvorite vrata za sobom”, reče zakoračivši naprijed. „Želimo biti sigurni da su vam upute jasne. Bartone, ostani”, dodala je, kimajući gla¬vom pogrbljenom slugi, koji se strateški smjestio između nas.
„Vaša milosti”, promrmljao je.
Pogledao sam uokolo, svjestan da nas lady Eleanor pomno proučava.
„Bila bih vam zahvalna, prijatelji, kada biste skinuli ogrtače dok ste unutra”, rekla je mirno. „Znam da moramo biti oprezni kome se poka¬zujemo, ali u ovome kućanstvu možemo si vjerovati. Sophia!” napola se okrenula kako bi je dozvala preko ramena.
Otvorila su se mala vrata na istočnome tornju i kroz njih je ušla So¬phia Underhill upravo kada je Thomas skinuo ogrtač. Sophia je uzviknula i pogledala od Thomasa prema meni; usta je pokrila rukama. Nevoljko sam skinuo ogrtač, a njezino se lice sledilo u potpunoj nevjerici, širom otvorenih usta.
„Bruno?" naposljetku je prošaptala dok su joj oči odavale potpunu zbunjenost. „Kako to da ste vi ovdje? I Thomas?” Okrenula je glavu pre¬ma Thomasu. Primijetio sam da je visoka gospođa zakoračila naprijed i signalizirala Bartonu da stane pokraj nje, mirna u licu, ali svjesna na¬petosti situacije.
Prije nego što sam mogao odgovoriti Sophiji okrenula se prema Tho¬masu molećivim izrazom lica.
„Thomase, znam što misliš, ali u krivu si. Ako ti je stalo do mene, pustit ćeš me da odem. Molim te", dodala je kada je vidjela njegov neslo¬mljivi pogled, a glas joj je lagano drhtao.
„Sophia, tko su ovi ljudi?” upitala je starija žena pomalo oštro. „Po¬znaješ li ih? Jesu li došli zaustaviti te?”
Thomas se okrenuo prema njoj i izveo kratak, neiskren naklon. „Lady Tolling, došli smo samo kako bismo sigurno vratili Sophiju njezinoj obitelji, koja je veoma potresena zbog njezine odsutnosti. Ako mirno pođe s nama, o ovome više ništa ne moramo reći.”
„To je ona ista obitelj koja joj prijeti životom zbog njezine vjere?” jed¬nolično je odgovorila, promatrajući Thomasa od glave do pete. „Nismo toliko naivni, mladiću.”
„Bojim se da ste bili, lady Tolling”, rekao je Thomas, savršeno ljuba¬zan i s opasnim sjajem u očima. „Bojim se da vam gospođica Underhill nije u potpunosti obrazložila razloge zbog kojih tako hitno želi napustiti Englesku.”
„Thomase, ne!” viknula je Sophia, krećući prema njemu ispruženih ruku. „Ne znaš što činiš! Nemoj nam stati na put, ništa dobro neće izaći iz toga. Nećeš dobiti ono što želiš i sve će biti izgubljeno.”
Visoki sluga Barton zakoračio je bliže Thomasu, koji ga je nakratko promotrio, a zatim se okrenuo Sophiji i počeo se smijati; zabacio je gla¬vu unazad i ispustio divlji, luđački zvuk koji je odzvanjao oko drvene oplate na stropu.
„Sophia, Sophia”, rekao je nježnim, ali prijekornim tonom, kao da se obraća nevaljalom djetetu. „Kakve si laži ispričala ovim dobrim ljudima? Jesi li uvjerila lady Tolling da ti pomogne pobjeći kako bi mogla otići u francuski samostan jer bi te tvoja obitelj progonila zbog preobraćenja?”
Sophia je problijedjela. Lice joj se stegnulo i u očima sam joj vidio istinski strah. Izbezumljeno je pogledala u lady Tolling i tada sam vidio da joj se noge tresu, zbog čega je posrnula. Instinktivno sam krenuo pomoći joj, ali Barton se našao između nas, prostrijelivši me pogledom; tek sam sada vidio da za remenom nosi nešto što je nalikovalo na žarač.
„Pođi s nama”, rekao je Thomas, ovaj put nježnijim glasom. „Ovo neće završiti onako kako se nadaš, Sophia, u sebi znaš da neće. On te planira ubiti.”
Sophia je bjesomučno odmahivala glavom, usana čvrsto stisnutih.
„Slijep si i tvrdoglav, Thomase, i uvijek si bio takav!” viknula je i za¬koračila prema njemu. „Oduvijek si nagao, uvijek uvjeren da si u pravu! Ali ovaj put si gadno u krivu, što sam ti već pokušala reći.”
Lady Tolling nestrpljivo je sklopila ruke, a njezin je pogled skakao sa Sophije na Thomasa, no glas joj je bio miran.
„O čemu je ovdje riječ? Tko su ovi ljudi, Sophia? Tko je planira ubiti?”
„Obmanut je, vaša milosti, nije čist u glavi, ne zna što govori”, Sophia se ubacila, a osjećaji su je stezali u grlu.
Thomas se okrenuo prema lady Tolling s prkosom u očima, nezastrašen njezinim statusom; krotkost koju je pokazivao na Oxfordu u potpunosti je iščeznula.
„Vaš putujući svećenik”, rekao je, izgovarajući riječi razgovijetno. .
„Otac Jerome Gilbert.”
Ako je lady Tolling i bila uznemirena, bilo optužbom da skriva sve¬ćenika, bilo time da on planira ubojstvo, nije to pokazivala osim jedva primjetnim trzanjem usta.
,,U redu, pitajmo ga”, rekla je, mirnim glasom kao i uvijek. Prešla je preko sobe praćena zvukom šuštanja satena i ušla u malu prostoriju na desnoj strani iz koje je došla Sophia. Čuli smo kako unutra s nekim kratko razgovara i ubrzo se vratila s mladićem koji mi je bio poznat kao Gabriel Norris.
Bio je odjeven kao i inače, u dobro skrojen kaput i tamne, crne hlače od skupe tkanine; na nogama je imao kvalitetne kožnate čizme sa srebr¬nom kopčom, a plava kosa bila mu je začešljana s lica. Lijep i samopo¬uzdan, nije nimalo odudarao od sina ladanjskog gospodina. Nitko tko bi ga mimoišao ne bi posumnjao da je tajni misionar. Gledao je od Tho¬masa preko Sophije pa do mene opreznim i nepokolebljivim pogledom. Polako je kimnuo glavom.
,,U redu", rekao je raširivši ruke dlanovima prema gore. „Recimo ono što treba reći. Lady Eleanor, s dužnim poštovanjem, zamolio bih vas da nas napustite. Stari prijatelji trebaju razriješiti neke stvari prije nego što možemo krenuti dalje.”
Lady Tolling nije izgledala kao da je voljna bilo kome prepustiti uprav¬ljanje dramom koja se odigravala pod njezinim krovom.
„Ali vaša sigurnost, oče”, promrmljala je, gledajući mene i Thomasa. „Nismo ih pretražili.”
„Poznajem ih”, rekao je Norris smirujući je. „Sve će biti u redu.” Kada su se vrata zatvorila za njom, Norris - ili Jerome, kako bih ga odsad tre¬bao zvati - pogledao me svojim bistrim zelenim očima.
„Doktore Bruno”, rekao je, mršteći se upitno. „Mislio sam da - ” „Mislili ste da će me Rowland Jenkes sinoć ubiti?” rekao sam umje¬sto njega.
„Ustvari - da. Iako nisam posve iznenađen što ste ga se uspjeli riješiti. Rekao sam mu da vas ne smije podcijeniti. Naposljetku, vi ste pobjegli Inkviziciji.” Usta su mu se nakrivila u natruhu smiješka, otkrivajući bijele zube. „Jeste li vi i Thomas osnovali vlastitu antikatoličku ligu?” Zastao je kako bi se nasmijao svojoj šali. Ponašanje mu je bilo neobično opušteno i ležerno s obzirom na okolnosti, a kako više nije morao glumiti svoj živo¬pisni alter ego, govorio je odmjerenije i zrelije. Kada se ponovno okrenuo prema meni da me pogleda u oči, podsjetio me na Hupmhreyjeve riječi: uz oca Jeromea osjećate se kao da ste najvažniji na svijetu.
,,U redu”, nastavio je mirno, „sad znate istinu. Jeste li me došli uhititi?”
„Došao sam jer sam vjerovao da je Sophia u opasnosti”, rekao sam, pokušavajući ga gledati mirno, ali bilo je nešto uznemirujuće u intenzitetu njegova pogleda. Odlučio sam da neću prvi skrenuti pogled.
„Opasnosti od mene?” upitao je, kao da je sama ta ideja besmislena. „Zašto bih htio nauditi Sophiji, koja je nedavno, kroz moju službu, pri¬mljena u jedinu pravu Katoličku crkvu?”
„Tvoju službu? Tako to nazivaš?” Thomas je planuo.
„Zato što nosi vaše dijete”, rekao sam jednostavno.
„To je kleveta”, kazao je Jerome i napravio korak prema meni, a oči su mu sjajile od bijesa.
„To vam je Thomas rekao?” Sophia je uzviknula zažarenih obraza. „Zar ne znate da je sve što on kaže laž?”
„Nitko mi nije rekao”, rekao sam; ovoga sam puta ja lagao kako Co¬bbett ne bi upao u neprilike.
„Ja jesam bio redovnik, ali odrastao sam u malenom selu. Znam pre¬poznati takve stvari.”
Sophia nije ništa rekla, samo je stavila ruku na usta. Thomas se pod¬smjehivao, a Jerome je uvukao obraze i izgledao kao da razmišlja.
„Mislim da vi, Bruno”, počeo je ozbiljno, „najbolje znate kako pravila reda mogu zatočiti čovjeka. Da, zgriješio sam, ali ne bih počinio još veći grijeh da bih to prikrio. Sophia će u sigurnosti biti prebačena do Rouena, gdje će se brinuti o njoj dok joj se ne budem mogao pridružiti.” Dok je govorio, skrenuo je oči na Sophiju, a ona ga je zahvalno pogledala. No njegov je pogled bio pomalo nesiguran, zbog čega sam bio uvjeren da laže, i to zbog nje.
„Također iz iskustva znam, oče”, rekao sam, „da vjerski redovi ne puštaju svoje članove tako lako. A pogotovo ne isusovci.”
Jerome je kimnuo kao da je nevoljko zadivljen time.
„Izvrsno, Bruno, dobro ste obavili posao. Da, zaređen sam za isu¬sovca u Rimu i pridružio sam se engleskoj misiji preko sjemeništa u Rheimsu. Thomasov me otac doveo u Oxford - njegova je zadaća bila koordinirati dolazak svećenika u Oxfordshire, pronaći nam siguran smještaj, brinuti se o našim potrepštinama i paravanima. To je uloga koju je Roger Mercer preuzeo nakon što je Edmund izgnan. No pret¬postavljam da to već znate.”
„To sam tek nedavno počeo povezivati”, priznao sam. ,,A vaš je pa¬ravan bio izvrstan.”
„Paravan” Thomas kao da je ispljunuo tu riječ, a oči su mu djelovale hladno. „Nije to bio nikakav paravan. Ponašao se kao ono što jest - sin bogate obitelji koji od drugih očekuje da plešu kako on svira. Isusovač¬ki red bio je samo jedna od njegovih avantura. Njegov paravan, kako ga nazivate, bio je toliko prirodan dio njegu da mu je na kraju bilo lako zaboraviti na misiju."
Thomas je očima upirao u Sophiju. Jerome je barem bio toliko pri¬stojan da izgleda posramljeno.
„I podleći iskušenju”, razmišljao sam gledajući od Jeromea prema Sophiji i prisjećajući se Časoslova koji je rektor pronašao ušiven u njezin madrac i one sugestivne intimne posvete. ,,J.” To, dakle, nije bio Jenkes, nego Jerome. A vjerojatno se onda i Roger Mercer trebao sastati upravo s Jeromeom u vrtu u subotu ujutro, no susreo se ipak samo sa svojom smrti.
„Ali Roger Mercer vas je otkrio”, rekao sam suočivši se s mirnim po¬gledom oca isusovca. Osjetio sam stezanje u grudima pri samoj pomisli da stojim na korak od ubojice. ,,A ja sam mislio da je ubijen zbog onih papira.”
Jeromeove su se oči u trenu proširile; prišao je korak bliže, a njegovo je spokojno držanje nestalo.
„Kako znate za te papire?” upitao je i prvi put od našeg dolaska izgle¬dao istinski potresen.
„Vidio sam ih”, rekao sam trudeći se zvučati mirnije nego što sam se osjećao.
„Gdje?”
„U kovčegu u vašoj sobi, Tamo gdje ste ih i skrili.”
,,U mojoj - ?” Sad se okrenuo i zurio u Thomasa s nevjericom. „Ali, rekao si mi - ”
„Roger Mercer ih je uhvatio u Gaju jedne noći”, Thomas se ubacio s primjesom pakosti u glasu. Zamijetio sam da mu je desna ruka uvu¬čena pod ogrtač. „Sophia bi noću uzimala ključ iz očeve radne sobe. Mercer je bio užasnut, kao što možete i zamisliti. Sljedećeg je dana došao u našu sobu pucajući od bijesa. Podsjetio je ovoga našeg oca Je¬romea kako mnogi katolici u Oxfordu riskiraju živote zbog njega i da on nema namjeru pričešćivati se iz ruke svećenika koji živi u smrtnom grijehu. Nije mogao dopustiti ni da ostali u njihovu krugu to ne znajući čine. Rekao je da nema drugog izbora nego prijaviti Jeromea Poglavaru isusovačkog reda.”
„Čuo sam da isusovci nemaju milosti za one koji stoje na putu njiho¬ve misije”, rekao sam napravivši korak unatrag, no Jerome je svoje zelene od okrenuo prema Thomasu. „Jednako su spremni ubiti za svoju vjeru i umrijeti za nju — kao što ste vi već pokazali.”
„Kao što sam pokazao?” Jerome me pogledao na trenutak, a onda se britko nasmijao u nevjerici. „Vidim, odvagnuli ste dokaze, Bruno, i zaključili da sam zasigurno ja ubojica iz Lincolna jer imam najviše toga što moram zaštititi. Jesam li u pravu?”
„Roger Mercer prijetio vam je da će obznaniti vaše kršenje celibata”, rekao sam, nastojeći se držati činjenica koje su se prije nekoliko trenu¬taka činile očiglednima, a sad su prijetile da mi izmaknu. „Htjeli ste ga ušutkati.”
„Ne poričem to. Spomenuo sam Jenkesu da je Rogeru glava na¬punjena lažnim svjedočanstvima o meni i da su njegove sumnje ugro¬žavale moju sigurnost. Očekivao sam da će Jenkes po svojem običaju samo porazgovarati s njim. No napravio sam jednu pogrešku.” Zastao je glatku kosu skloniti s lica. „Možda vam je poznata priča o našem svecu Tomi Becketu, Bruno - našem najslavnijem canterburyjskom nadbi¬skupu. Priča se da je kralj Henrik II., u trenutku frustracije, u nazoč¬nosti svojih plemića zavapio: „Tko će me osloboditi ovoga buntovnog svećenika?” Bilo je to retoričko pitanje, no oni su to odlučili shvatiti kao naredbu. I zato je Becket, na kraljev užas, proboden mačem dok se molio. Takva je bila i moja pogreška. Promrmljao sam nešto slično za Rogera Mercera i ovaj moj vjerni sluga”, pogledao je Thomasa po¬gledom koji je bio podjednako pun prezira kao i njegov glas, „odlučio je to protumačiti na svoj način.”
„Niste se puno bunili, oče”, rekao je Thomas tiho. „Tada ste mi bili zahvalni na pomoći.”
Jerome je nepostiđeno slegnuo ramenima.
„Ne poričem da me privlačila pomisao da poštedim sebe i Sophiju sramote kojom nam je prijetio Mercer.”
Okrenuo se natrag prema meni. „No budući da ste se vi imenovali i pozornikom i sucem u ovom slučaju, Bruno, trebali biste pažljivije pro¬učiti dokaze. Thomas je jednako toliko dobar glumac koliko i ja - čini se da vas je u najmanju ruku obmanuo. Možda izgleda praznoglavo i nervozno kao kakav zec, ali prepreden je kao sam vrag.”
Thomas mu je samo uzvratio pogled, a lice mu ništa nije odavalo.
„Predložio je da će pronaći rješenje za našu nepriliku”, nastavio je Je¬rome. „Tako je to sročio. Prihvatio sam ponudu i rekao da ne želim više ništa znati dok ne bude riješeno. Nisam imao pojma da je Nappersa na¬govorio da mu pomogne ukrasti psa. Te noći vraćao sam se s mise kad sam čuo komešanje u Gaju i odjurio po svoj luk. Tek sam tada vidio što je izveo.” Usne su mu se iskrivile od gađenja.
„Ali zašto?” upitao sam, okrenuvši se Thomasu dok sam pokušavao preispitati sve zaključke koje sam mislio da sam donio. „Sto vas je na¬velo da čovjeka ubijete na takav način da uopće ne možete biti sigurni u ishod?”
„Mučenici”, frknuo je Thomas, kao da se gnušao same riječi. „Postali su opsjednuti time. Svi su htjeli biti mučenici za svoju vjeru ili su barem tvrdili da to žele. Najveća slava.” Glas mu se manično povisio. Gnjevno je odmahivao glavom. „Čak i moj otac priželjkuje mučeničku krunu, čini se. Kakva je to vjera, doktore Bruno, koja ljude navodi da smrt vole više od života? A gdje je onda ljubav? Gdje je ljudska dobrota?”
Mogao sam istaknuti da čovjek koji nahuška izgladnjela lovačkog psa na očeva najprisnijeg prijatelja možda i nije najprimjerenija osoba da govori o ljudskoj dobroti, ali ipak sam šutio. Thomas je pokazao prema Sophiji. „Imati ljubav žene kao što je Sophia i nadu novog života u nje¬zinoj utrobi - ”
„Thomase!” zavapila je Sophia. Jerome je ispružio ruku da je obuzda.
„Ali ova, ova nakaza, eksplodirao je Thomas, upirući prstom prema Jeromeu, „odbacuje sve to i sve svoje želje usmjerava na krvnikovu oštri¬cu!” Njegov ispruženi prst drhtao je od potisnute strasti. „Pa dobro onda, neka kušaju mučeništvo, pomislio sam, pa neka vide kako je to. Rektor je baš bio održao propovijed o smrti svetog Ignacija. Rastrgan zubima divljih zvijeri. Učinilo mi se to kao dobar način da pošaljem Rogera na sastanak s njegovim Bogom.” Čudno se nasmijao, takvim visokim gla¬som od kojeg mi se ledila krv u žilama. „Nakon sve one boli koju je moj otac pretrpio zbog njega bilo je to najmanje što je zaslužio.”
Nervozna tišina uslijedila je nakon ovog ispada, nakon što je jeka nje¬govih riječi zamrla. Sophia, Jerome i ja na trenutak smo se u dubokom užasu zagledali u Thomasa.
,,A budući da su svi članovi fakulteta bili pod pojačanim nadzorom, bojao sam se da ću biti razotkriven. A to je cijelo vrijeme i bila vaša na¬mjera, zar ne, prijatelju?” blago je nadodao Jerome, podignuvši glavu da pogleda Thomasa koji mu je netremice uzvraćao pogled. Promatrao sam ih obojicu, osjećajući da su mi živci nategnuti kao tetive luka. Nisam znao je li me Thomas više uznemiravao kad je prštao maničnom energijom ili ovako čudno miran, kao mačka spremna na skok.
,,I onda ste otišli u Mercerovu sobu dokopati se onih papira prije Thomasa?” upitao sam ponovno se okrenuvši Jeromeu. Nestrpljivo je trznuo glavom.
„Nisam imao pojma da Thomas zna za njih. Nakon što je Mercer zaprijetio da će me razotkriti, znao sam da ću uvijek biti ranjiv dokle god ta pisma - cijela korespondencija Edmunda Allena s Rheimsom o mojoj misiji i bula Regnans in Excelsis — nisu u mojim rukama. No nisam još ni stigao pretražiti sobu kad sam vas vidio kroz prozor kako idete dvorištem prema stubištu u tornju. Morao sam se skriti na krov prije nego što ste ušli. Tada sam shvatio kakvim ste poslom zapravo ovdje.” Značajno je kimnuo, položivši ruke na kukove.
„Nisam bio tamo ni zbog kakva posla”, odvratio sam, a srce mi je bjesnilo u prsnom košu, „samo me zanimalo zašto je taj čovjek umro takvom strašnom smrću - a činilo mi se da to nije zanimalo nikoga od njegovih kolega. Htio sam samo pronaći bilo kakav trag o tome s kime se kanio naći i zašto je uza se imao punu kesu novca.”
Jerome je oborio pogled, lica puna krivnje.
„Thomas me samo tražio da tog jutra namamim Mercera u Gaj. Re¬kao sam mu kako mislim da se s obzirom na okolnosti trebam vratiti u Francusku. Zamolio sam ga da se sastanemo kako bi mi vratio dio novca koji je čuvao za potrebe moje misije kako bih mogao otputovati.”
„Ali što je bilo s Coverdaleom?” zapitao sam promatrajući ih obojicu. „Je li i on saznao za Sophiju?"
„Bolje bi vam bilo da o Coverdaleu pitate Thomasa”, odvratio je Je¬rome ukrutivši čeljust.
„Ta zmija”, prošaptao je Thomas blagim glasom koji me uznemirio nakon duge tišine. „Coverdale je tražio od rektora da me otjera s fakul¬teta. Bilo ga je strah da znam previše i mislio je da ću ih izdati iz osvete. Rektor je barem imao nešto suosjećanja i dopustio mi da ostanem, ali Coverdale je kriv što sam izgubio školarinu i postao ovisan o njegovoj milostinji.” Trznuo je glavom prema Jeromeu. ,,E, pa, James Coverdale je naučio kako izgleda osveta. Uvijek je bio kukavica. Rasplakao se kao djevojčica kada je vidio britvu; na kraju se i upišao.”
„Odlučili ste i od njega učiniti mučenika jer ste prezirali njegovu vjeru:
Thomas se nasmiješio, gledajući me krajičkom oka kao dijete koje je ulovljeno u nekoj nepodopštini.
„Kada me Jerome poslao da odnesem luk i strijele u trezor, pao mi je na pamet sveti Sebastijan. Mislio sam da će ih još više prestrašiti ako smrti budu slijedile nekakav uzorak. Zamolio sam doktora Coverdalea da porazgovaramo u četiri oka. Rekao mi je da će ranije otići s raspra¬ve. Bojao se da sam došao pogađati se s njime, ali ono što je uslijedilo nije očekivao.” Obgrlio se čvrsto lagano se njišući, usta razvučenih u nijemom smijehu. „Trebala su mi ona pisma i znao sam gdje ću ih naći. Sjetite se, ta je soba pripadala mojem ocu. Mislio sam, ako ih dostavim u prave ruke, s njim će biti svršeno”, zamahnuo je pokazujući prema Jeromeu.
„Ne razumijem”, rekao sam, „ako ste htjeli prokazati Jeromea, zašto niste jednostavno sve rekli rektoru ranije? Mogli ste spasiti dva nedužna života.
,,I da izgubim svoj? Mislio sam da ste pametniji, doktore Bruno. Ne vidite li da sam ovisio o njemu? Nisam mogao poduzeti ništa sve dok ne osiguram neko drugo namještenje. Vi vjerojatno ne poznajete zakone ove zemlje. Pomaganje, potpora i uzdržavanje isusovca težak je zločin koji se kažnjava smrću. Raditi za njega kao sluga, primati plaću da bi on održa¬vao svoj paravan - zar to nije pomaganje? A čak i da me zakon poštedi smrti, ne bi onaj kurvin sin Jenkes kad bih izdao Gabriela. Gabriel — ha! Uzeo je ime arhanđela - nije li to oholost?”
„Lice anđela”, promrmljao sam, sjetivši se riječi Humphreyja Pritcharda. „No ako bi ga netko drugi otkrio, vi ne biste bili umiješani. Tre¬bali ste ih svojim citatima i dijagramima samo usmjeriti na pravi trag.” Ostavio sam te riječi da vise u zraku. Thomas me samo gledao, nesvjesno škrgućući zubima. ,,A jadni Ned? Je li i on izdao vašeg oca?”
„Ned?” Sophia koja je do sada sa sve većom jezom slušala Thomasovu ispovijed, odjednom je pružila ruke i zgrabila Jeromeovu ruku. „Mali Ned Lacy, bogoslov? I on je mrtav?”
Smrknuto sam kimnuo, promatrajući Thomasa. Sophia je rukama prekrila lice.
„Vidio me sa Sophijom u knjižnici kada su svi ostali bili na raspravi, prije nego što sam otišao u Coverdaleovu sobu”, Thomas je rekao i sle¬gnuo ramenima. „Pokušavao sam je odgovoriti od bijega s Jeromeom.'” Čelo mu se nakratko namreškalo i protrljao je oči. „Kada sam vidio da Nedu dajete novac, nisam znao što bih. Ne bi bio mrtav da se nije ranije vratio. Sam si je kriv.”
„No niste mogli odoljeti da i na njemu ne prikažete mučeništvo?” rekao sam pun gađenja promatrajući njegovu bezosjećajnost. Thomas se polako nasmiješio.
„Tako sam kaznio rektora. Nisi li ti, Sophia, govorila kako tvoj otac više voli Foxeove knjige od svoje obitelji? Zakleo sam se da će zamrziti tu knjigu. Za tebe”, dodao je, promatrajući je sjajnim očima. „Sve je to bilo za tebe. Jednog ćeš dana shvatiti.”
„Dosta!” povikala je Sophia glasom napuklim od osjećaja. „Dosta razgovora, svi vi - gotovo se potpuno razdanilo. Straža me već zasigurno traži. Moramo ići, Jerome. Sto je bilo, bilo je i bit će uzalud ako ne odemo sada dok još možemo.” Užurbano ga je povlačila za rukav.
Thomas je iznenada poskočio, kao da mu je netko potpalio vatru pod nogama.
„Nećeš otići u smrt, Sophia”, protisnuo je, ukopavajući noge i pro¬matrajući je bijesnim pogledom; ruka mu je podrhtavala, još uvijek uprta prema Jeromeu. „Misliš da će te odvesti na sigurno, u Francusku? Pet se godina pripremao i dao dobar dio nasljedstva za ovu misiju - stvarno misliš da će se svega odreći radi tebe? Ne, i on žudi za slavom mučeništva poput svih njih. A tebi je odredio da doživiš nesreću na moru.”
„Um ti je poremećen, Thomase”, Jerome je zakoračio prema njemu, ispružene ruke u umirujućem pokretu. Thomas je odskočio.
„Neću to dopustiti”, povikao je visokim stegnutim glasom, ,,a ako nećeš poslušati upozorenje — ”
Ostavio je prijetnju neizgovorenom, a umjesto toga izvukao bri¬tvu ispod ogrtača i u istom pokretu nasrnuo na Jeromea. Izvukao sam Humphreyjev nož iz pojasa, ali isusovac je bio izvrsno uvježban. Prije nego što sam se uopće pomaknuo, odgurnuo je Sophiju iza sebe i nogom udario u Thomasovu ispruženu ruku. Thomas nije ispustio britvu, ali je nakratko izgubio ravnotežu, što je Jeromeu omogućilo da izvuče nož iz čizme. Kružili su oprezno, licem u lice, pogleda prikovanih jedan za drugoga s oružjem spremnim u ruci. Sophia je prigušila krik, a ja sam beskorisno stajao kraj dvoboja, razmišljajući kako da se umiješam, ali nisam imao prilike. U tom trenu vrata su se rastvorila i sluga Barton utrčao je u sobu s podignutim žaračem. Thomas se okrenuo i s vatrom u očima u djeliću sekunde britvom divlje zarezao po Bartonovoj ruci prije nego što je ovaj mogao udariti. Barton je kriknuo od boli i primio se za ranu, a žarač mu je ispao. Sluđeni Thomas skočio je na njega i počeo ga opetovano sjeći britvom po vratu. Skočio sam na Thomasova leđa i po¬tegnuo ga za ruku. Bio je neobično snažan za tako suhonjava mladića i izgledalo je da mu bijes daje natprirodnu snagu. Pokušavao me zbaciti, a ja ga nisam uspijevao zauzdati; Bartonovi posljednji grleni vapaji uta¬pali su se u Sophijinim kricima, a krv mu je iz rane liptala po podu od opeke. Posljednji dah ispustio je držeći se za Thomasov ogrtač, nakon čega se stropoštao na pod.
Pustio sam Thomasa i okrenuo se očekujući da ću vidjeti Sophiju izbezumljenu prizorom kojemu je svjedočila, ali vidio sam samo da je
Jerome iskoristio metež, zgrabio Sophiju straga i držao je jednom rukom oko prsa, a drugom prislonio nož uz meku i bijelu kožu njezina vrata.
„Spusti britvu, Thomase”, rekao je polako i razgovijetno, istim mir¬nim tonom kakav bi imao učitelj koji se obraća razredu nestašnih dječa¬ka. Thomas je samo zurio širom otvorenih usta, ruku i lica prekrivenih sluginom krvlju. Napravio je korak naprijed, a Jerome je trznuo nož bli¬že Sophijinu vratu. Ona je suspregnula krik i stisnula oči, odmahujući glavom sitnim pokretima.
„Pustite je”, rekao sam, pokušavajući oponašati Jeromeov ton smi¬renog autoriteta.
„Da je pustim? A što ćeš učiniti ako to ne učinim, Bruno?” Držao joj je nož uz grlo, odnoseći se prema meni kao prema dosadnoj smetnji. „Jeste li pozvali pojačanje?”
„Nitko ne zna da sam ovdje”, rekao sam, ne znajući govorim li istinu ili ne. Ako je Cobbettov teklič uspio dostaviti pisma Sidneyju, hoće li on skupiti ljude i potražiti me u Hazeley Courtu? Koliko će mu trebati da stigne? No vjerojatnost da je Slythurst ikoga nesmetano pustio da ode sa fakulteta bila je minimalna.
Jerome je nestrpljivo odmahnuo glavom, kao da mi čita misli.
„Nije važno. Doći će prekasno. Ponavljam, spustite oružje na pod ili će vam potraga biti uzalud.” Podignuo je lakat ruke u kojoj je držao nož kao da ga namjerava zariti. Thomas me kratko pogledao, a britvu zatim bacio ispred sebe; zazveketala je u tišini sobe. Pogledao sam Sophiju koja je sada imala otvorene oči i gledala me s izrazom straha, očaja i nevjerice. Tada sam i ja bacio nož.
Jerome je kimnuo.
,,U redu. Sada ćete pričekati ovdje i biti tiho, da ne bi još netko na¬stradao.” Pomicao se sa Sophijom prema vratima koja su vodila prema stubama zapadnog tornja, držeći nož i dalje na njezinu vratu. Grubo ju je pogurnuo naprijed i nogom zatvorio vrata iza sebe; dok su se vrata za¬tvarala, Thomas je ispustio bijesan urlik i potrčao prema njima.
„Nećeš uspjeti”, vikao je Thomas, isprekidano dišući u trku da ih stigne. Na moje iznenađenje, Jerome je tjerao Sophiju uza stube umjesto prema dolje i upravo kadu ih je Thomas dostigao, nogom ga je udario u čeljust; Thomas se srušio na mene, krvareći iz usta.
Odlučno se pridignuo i poletio uz usko stubište pokušavajući zgrabiti Jeromea za petu, dok ga je ovaj pokušavao šutnuti. Ja sam ih slijedio u stopu, zastavši tek da pokupim nož s poda. Iznad nas kroz kameni se prolaz začula jeka Sophijina bolna krika i ja sam odozdo potapšao Thomasa po gležnju. „Uperio joj je nož u leđa”, procijedio sam. „Za Boga miloga, nemojte uraditi ništa naglo.”
Uspon je bio nemilosrdan. U jednom trenutku učinilo mi se da ču¬jem kako Sophia uzvikuje „Ne mogu”, a Jerome odgovara „Vjeruj mi”, ali glasove je prigušivala jeka. Moje izubijane noge počele su se tresti kako smo se uspinjali sve više, prolazeći pored križnih prozora koji su gledali na okolno imanje i šumu. Jerome je tjerao Sophiju sve više, a mi smo ih pratili. Osjetio sam hladan propuh na licu i shvatio da nas vodi na samo krunište tornja. Želudac mi se stegnuo dok sam razmišljao o tome što Jerome planira i hoćemo li se svi vratiti živi.
Izašao sam za Thomasom kroz niska vrata na terasu široku oko četiri metra, okruženu s osam nazubljenih zidova u visini prsa. Preko zida se vidio prilaz i kolni put kojim sam došao do kuće. Suma koja je rasla uz put prostirala se u daljinu poput zelene nadstrešnice, a iza šume vidio se obris udaljenih plavih bregova, vrhova zamagljenih na jutarnjem svjetlu. Više od trideset metara iznad zemlje vjetar mi je zavijao u ušima, udara¬jući preko vrha tornja. Na suprotnoj strani Jerome je držao nož uperen u Sophijina leđa dok mu je vjetar nanosio kosu na lice. Pozvao je Tho¬masa očima.
„Hajde, Thomase”, rekao je, „hoćeš li je spasiti?”
Thomas je oklijevao, a tijelo mu se napelo dok je skupljao hrabrost; možda je pokušavao procijeniti koliko brzo nešto može poduzeti i hoće li Jerome biti brži. Sophia je tiho jecala, gledajući malo Thomasa, malo mene, a malo u čovjeka koji ju je sada držao blizu, ne po prvi put, ali sada s potpuno drugom nakanom. Iz njezina ustrašena i zbunjena izraza zaključio sam da ne zna je li Jerome ozbiljan ili se pretvara kako bi na¬mamio Thomasa. Pružio sam ruku da zauzdam Thomasa, ali upravo je u tom trenutku odlučio baciti se na bivšeg gospodara, saginjući se kako bi punom težinom udario u Jeromeov trup. Svećenik je grubo odgurnuo Sophiju i pokušao ubosti Thomasa nožem, ali Thomas se u posljednjem trenutku izmaknuo i u zraku zgrabio Jeromeovu ruku. Na trenutak su njihove podignute ruke činile luk, spojene u borbi i drhtave od silovitosti njihovih suprotstavljenih napora; nož je srebrnkasto bljeskao pomičući se u zraku. Tada je Thomas koljenom trgnuo u Jeromeove slabine, od čega je Jerome zajauknuo i zgrčio se te mu je ruka popustila. Iskoristivši nje¬govo posustajanje, Thomas ga je ugrizao za zapešće pa je Jerome ispustio nož. Prije nego što ga je Thomas mogao uzeti, Jerome ga je zgrabio za kosu, potegnuo mu glavu unazad i udario ga snažno u lice. Thomas je pokušao uzvratiti dok mu je krv curila iz nosa, ali prije nego što je uspio, Jerome ga je snažno udario šakom u čeljust; Thomas je zateturao unazad, opasno blizu rubu tornja.
Sophia je otpuzala do zida i ondje se sklonila; čučnuo sam pored nje i rukom joj pokazivao da krene prema stubištu; ona je samo odmahnula glavom, a u očima joj se zrcalio strah zbog borbe na život i smrt koja se odigravala pred nama. Polako sam, da ne bih privukao pozornost, pru¬žio ruku i dohvatio Jeromeov nož, promatrajući borbu cijelo vrijeme. Poprilično izudarani i raskrvavljeni Thomas skupio je snage, ispružio ruku i zgrabio Jeromea za grlo. Jerome, lica iskrivljena od bijesa, pustio je Thomasovu kosu i obje ruke stegnuo oko mladićeva vrata. Njihali su se, gotovo u intimnom plesu, prateći jedan drugome korak; prvo bi jedan gurao naprijed, onda drugi, gušeći se i boreći se za zrak stisnutih zubi. Izgledalo je kao da će klonuti u isto vrijeme, toliko je bijesa i odlučnosti bilo u njihovim grimiznim licima. Tada je Jerome, koji je bio teži i jači, uspio pogurnuti Thomasa nekoliko koraka unatrag do zida, do udubljenja u kruništu. Thomas je osjetio zid za svojim leđima i naizgled pojačao stisak na Jeromeovu vratu. Jerome se nagnuo naprijed svom težinom i gurnuo Thomasa, tako da je ovaj sada visio unatrag kroz tu udubinu i na trenutak sam pomislio kao da će se zajedno sunovratiti u smrt. Sophia je odjednom poskočila, zgrabila Jeromeov nož iz moje ruke prije nego što sam shvatio što se događa, dotrčala do njih dvojice i nož jednim ubodom zabila u Thomasovu desnu ruku, kojom je ovaj držao Jeromeov vrat.
Thomas je zajauknuo i nehotice otpustio stisak; Jerome je istodobno pustio Thomasov vrat i podupirući se o krunište snažno gurnuo Tho¬masa u prsa. Uz strašan vrisak mladić je zamahao rukama, mahnito se pokušavajući uhvatiti za bilo što i prevalio se unazad preko ruba nestavši nam iz vidokruga, a njegov je vrisak odjekivao sve tiše kako je niz sedam katova padao na tlo. Udar je bio tup i jedva smo ga čuli s krova. Želio sam se nagnuti i pogledati, ali bojao sam se približiti rubu i okrenuti leđa Jeromeu. Sophia mu se srušila u naručje, jecajući i nekontrolirano se tre¬sući. Nježno joj je izvukao nož iz ruke i oslonio svoju bradu na njezinu glavu, teško i isprekidano dišući. Pogledao me; bijes mu se istopio s lica, ostao je samo izraz posvemašnje iscrpljenosti. Trljao si je vrat i pomicao ga lijevo-desno kako bi si olakšao bol.
„Moralo je ovako završiti”, zahroptao je jedva čujno. „Otkrili bi ga, a tada bi i mene povukao za sobom.”
„Ubili smo ga”, Sophia je zajecala, podižući svoje suzno lice s Jeromeova ramena. „O Gospode, ubili smo ga! Jadni Thomas - nekoć mi je bio jedini prijatelj. Hoće li nam Bog ikada oprostiti njegovu krv?” Po¬gledala je u nebo prošarano plavim trakama, a kišni oblaci valjali su se prema obzoru.
„On je ubio trojicu ljudi, Sophia”, kazao je Jerome promuklo, još uvi¬jek trljajući vrat. „Ubio bi i mene. Sjeti se da vodimo sveti rat. Ubiti one koji se protive kraljevstvu Božjem nije umorstvo.”
„Zar vas tako uče u Rheimsu?” upitao sam podižući se i krećući prema stubama. Sada kad je Jerome opet imao nož, shvaćao sam koliko sam ranjiv. Nikako nisam želio poći Thomasovim stopama preko ruba, a očito nisam mogao računati na Sophiju da će poduzeti išta protiv Je¬romea i nije bilo izgledno da ću odavde odšetati.
,,A što je sa Sophijom?” dodao sam. „Bi li bilo umorstvo kad bi bila ubijena prije nego što dođe do Francuske? Stoji li ona na putu kraljev¬stvu Božjem?”
Jerome se naprasno nasmijao, trznuvši se jer ga je od toga zaboljelo ozlijeđeno grlo.
„Sami ste vidjeli da je mladić bio poremećena uma, doktore Bruno. Kada je prvi put ukaljao ruke umorstvom počeo je vjerovati da i osta¬tak svijeta misli samo na ubijanje. Ostao je u zabludi do samoga kraja.” Zakoračio je prema meni, i prije nego što sam uspio doći do stubišta, sudario sam se s nekim. Okrenuvši se, vidio sam dvojicu sluga u kućanskim odorama. Jedan od njih, kršan čovjek za glavu viši od mene, zgrabio me za ruku i savinuo mi je na leđima, od čega mi je ramenom sijevnula užarena bol. Nisam se opirao jer sam shvatio da se borbom neću izvući odavde. Za mene više nije bilo nade, osim ako isusovac ne odluči pokazati milost.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

21 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 1:00 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XX

Ponovno vas pitam, Bruno - tko još zna da ste ovdje?” Jerome je kru¬žio oko mene, a u očima mu je sjalo bezgranično strpljenje.
„Nitko”, rekao sam kroz stisnute zube.
„Gdje su papiri koje ste uzeli iz moje sobe? Oni koje je Thomas osta¬vio da ih pronađete?”
Odmahnuo sam glavom.
„Skrio sam ih u svoju sobu. Nitko ne zna da su ondje.”
Namrštio se.
„Laže”, rekao je slugama nakon stanke. „Slušajte - nemamo puno vremena. Ti - ”, pokazao je na drugog slugu, „reci lady Eleanor da usko¬ro možemo očekivati isljednike i zatraži od nje da brzog jahača pošalje Rowlandu Jenkesu u Ulicu Catte u Oxfordu i da ga dovede ovamo što je prije moguće. Moram Sophiju otpraviti na put - njezin je otac već si¬gurno poslao ljude da je traže. Nakon toga vraćam se u Oxford. Ovaj čovjek”, glavom je mahnuo prema meni, „trebao bi ostati živ dok Jenkes ne dođe. On putuje s kraljevskom družinom i njegova smrt ne smije ba¬cati sumnju ni na koga od nas. No Jenkes će morati razgovarati s njime prije nego što umre. Bit će mu drago ponovno se sastati s vama, zar ne, doktore Bruno?”
„Sophia, planira te ubiti”, ispalio sam, a Jerome je slugama dao znak da me odvedu niz stube. „Možda vjeruješ da te voli”, vikao sam u oča¬ju, „ali i sama si čula da misli kako ima dopuštenje od samoga Boga da ukloni one koji mu stanu na put! Ne idi s njim — nećeš stići do Francu¬ske. Vrati se obitelji, siguran sam da će razumjeti.”
Sluga me potegnuo u znak upozorenja i pogurnuo me nazad prema stubama.
„Ne mogu, Bruno!” Sophia je povikala promuklim glasom, a sluga me uveo kroz vrata na stubište. „Ne mogu se više vratiti. Ne samo da nosim dijete nego sam i preobraćena na rimsku vjeru - mučili bi me u prljavoj tamnici kako bih izdala prijatelje, a dijete bi vrlo vjerojatno umrlo. A tada bih i ja željela umrijeti.”
„To se neće dogoditi”, povikao sam uz stube, a glas je odjekivao iznad mene. Sluga me gurnuo u potiljak. „Ja bih ti pomogao - Imam prijatelje - ” „Vi, Bruno?” Jeromeov posprdni glas spustio se do mene. „O, da, si¬guran sam da imate utjecajne prijatelje. Ali oni nisu ovdje, niti vi možete do njih, bez obzira na to što ste im već dosad rekli.”
Kada smo se spustili do kata gdje je stubište izlazilo u veliku dvoranu u stražarnici, sluga koji me držao izvukao me van i čekao da se Jerome pojavi. Sophia ga je pratila u neurednoj haljini, blijeda i umazana lica. Kratak pogled koji mi je uputila bio je pun boli.
„Vežite ga”, rekao je Jerome suho. Pružio je nož prema meni. „Idite po užad i krpu kojom ćemo mu začepiti usta — možete ga ostaviti sa mnom; ako i pokuša pobjeći, neće daleko stići.”
Sluga je zagunđao i pustio moju ruku koju sam jedva ispravio od bo¬lova. Kada je sluga nestao, Jerome mi se približio držeći nož ispred sebe.
„Dođite, Bruno, rado bih vam nešto pokazao”, rekao je gotovo se smiješeći. „Molim vas da si ne otežavate situaciju pokušajem bijega. Mo¬rao bih vas ozlijediti, a to ne želim.”
Pozvao me do vrata istočnoga tornja gdje su se on i Sophia skrivali kad smo mi stigli.
Umjesto na stubište, vrata su vodila do sobe osvijetljene visokim pro¬zorima na šest vanjskih zidova. Osim vrata koja vode do velike dvorane, bila su ovdje još jedna, na drugom unutarnjem zidu i uža od prvih, koja su vodila do malene sobe niskog stropa. Ta je soba bila ugrađena u zid gdje se toranj spajao s istočnim krilom kuće i pretpostavljam da je prije korište¬na kao garderoba ili zahod. Sada je bila potpuno prazna, zidovi od opeke bili su osvijetljeni dvjema svijećama u zidnim svijećnjacima, a pod je bio prekriven glinenim pločicama. Na kraju sobička u zidu nalazila se udu¬bina veličine vrata, a oblik je sugerirao da je prije sadržavala omanji oltar. Naslanjajući se na zid unutar udubine Jerome je petom snažno pritisnuo najbližu pločicu i zakoračio unazad. Tajni poklopac skriven ispod pločica nečujno se podignuo, a težinu mu je podupirala drvena osovina. Poklopac debeo trideset centimetara bio je napravljen od dva spojena masivna dijela hrasta; kada je bio spušten, pločice koje su prekrivale gornji dio činile su ga nevidljivim i lovac na svećenike kuckajući po površini ne bi čuo šupalj zvuk.
„Dobro došli u moj dom daleko od doma”, Jerome je mahnuo no¬žem. „Ni pet sluga ne zna da je ovo skrovište ovdje. Urezano je u samu strukturu kuće i ne može se otkriti ni s jedne strane. Vidjet ćete da je iznenađujuće udobno.”
„Rad majstora Owena?” upitao sam.
Jerome me pogledao postrance.
„Jako dobro. Vidim da ste mnogo toga saznali, Bruno. Pitanje je — koliko ste toga prenijeli drugima?”
„Ne razumijem”, rekao sam. Jerome je nestrpljivo pucnuo jezikom, ali prije nego što je progovorio, čuli smo odjekivanje užurbanih koraka, a onda se pojavio zdepasti sluga noseći uže. Želudac mi se pobunio.
„Zaveži mu ruke sprijeda”, Jerome je zapovjedio, prinoseći mi nož licu. „Čvrsto ga sveži. Ovaj se može izvući i kroz mišju rupu. Bruno, bilo bi bolje da se ne opireš.”
I nisam. Nakon prošle noći nisam više imao snage za otpor. Lijevo mi je rame sluga ranije toliko istegnuo da gotovo više i nije bilo dio mene.
Ispružio sam ruke i kad su mi po drugi put zavezali zapešća, taj mi sc položaj učinio gotovo prirodnim.
„Daj mi uže i idi. Skrijte sve znakove naše prisutnosti i pripremite se za dolazak isljednika”, rekao je Jerome slugi, rukom mu pokazujući da požuri. „Ja ću ovo završiti. Sophia, pođi do lady Eleanor i reci joj da mo¬ramo pripremiti konje. Odjahat ću s tobom do Abingdona - ondje imam ljude koji će te možda moći otpratiti do broda. A vi ”, rekao je okrećući se prema meni i snažno me gurnuo među lopatice prema udubini, „unutra.” Sophia je oklijevala, kao da me nije htjela ostaviti samog njemu na milost i nemilost.
„Jerome, nemoj ga ozlijediti. Bio je dobar prema meni.”
„Siguran sam da jest”, odgovorio je kamenog lica.
Nesigurno sam sjedio na rubu rupe u podu, slabo držeći ravnotežu zavezanih ruku. Bacio sam posljednji pogled prema njezinu licu, bije¬lom poput vapna, a potom svezanim rukama napipao utore urezane u okvir iznad skrovišta što sam bolje mogao. Nespretno sam se provukao kroz otvor i ispod zida, a Jerome mi je pomogao gurnuvši me, tako da sam bolnim ramenom teško udario o cigleni pod skrovišta. Uzeo je svijeću sa zida i provukao se kroz otvor za mnom, okretan poput mačke, štiteći plamen desnom rukom. Preko ramena je namotao uže i komad tkanine.
Pri treperavu svjetlu svijeće vidio sam da smo sletjeli u iznenađujuće prostranu jamu koja je bila izdubljena u kutu zida, tamo gdje se istočno krilo kuće spaja s istočnim stražarskim tornjem. Bilo je dovoljno mjesta da se čovjek uspravi, u niši na suprotnoj strani stajala je drvena klupa, a ispod nje bila je malena hrastova škrinja opasana željeznim obručima. Prislonio sam leđa uza zid i osovio se na noge. Jerome je spustio svijeću na pod i uputio me prema klupi. Odšepao sam preko da sjednem, zahva¬lan na kratkom odmoru, ali zatvorenost u malome i skučenom prostoru već je pobudila moju tjeskobu. Disanje mi je postalo brže i pliće i bio sam svjestan da ću zaboraviti normalno disati ako zatvori tajni poklopac i ovdje me ostavi samog. Pogledao me s izrazom za koji sam se nadao da je sažaljenje i prebacivao uže iz ruke u ruku, razmišljajući kako nastaviti.
„Ne sviđa vam se ovdje", primijetio je, gledajući kako mi se nosni¬ce šire u nastojanju da ostanem miran. „Ni ja ne volim biti zatvoren, ali morao sam se na to naviknuti. Jednom sam ovdje proveo četiri sata za vrijeme racije.” Zadrhtao je pri samoj pomisli.
„Kada je alternativa da ti iščupaju utrobu, pretpostavljam da se na¬učiš nositi s time”.
Jerome je blijedim smiješkom potvrdio da se slaže s tim, a zatim čuč¬nuo pred mene i ozbiljno me pogledao u oči.
„Sto ste uradili s pismima, Bruno? Moram znati. Kome ste još rekli za mene?”
„Već sam vam rekao - pisma su u mojoj sobi. Sto se vas tiče, tek si¬noć sam pogodio vaš identitet, a u međuvremenu nisam nikoga vidio.” „Tvrdim da lažete”, rekao je, ustajući nestrpljivo. „Dobro, nije važno. Jenkes će izvući istinu iz vas. U tom jezivom zanatu vješt je poput nekih kraljičinih ljudi. Jeste li znali da je u mladosti bio plaćenik? Ne postoji puno toga što on ne zna o boli - i njezinu nanošenju i trpljenju.” Znako¬vito me pogledao i okrenuo se. „Ljudi su morali umrijeti kako bi moja tajna bila sačuvana, Bruno. Ako ste nahuškali nekoga drugog da me lovi, ja i moji prijatelji trebali bismo barem znati s koje strane prijeti opasnost.” „Tri čovjeka ubijena su mi pod nosom u Oxfordu - samo me zanima¬
lo što se dogodilo. Nisam došao ovdje u potragu za tajnim svećenicima.” „Ne?” Dugo me gledao, a svijeća mu je odozdo osvjetljavala visoke jagodice, tako da je nalikovao na izrezbarenu masku kojoj se crte pomi¬ču u plesu plamena. „Katolička crkva ugrozila vam je život - ne želite li se osvetiti? Niste li svoju mržnju iskoristili u svrhu protestantskog cilja kako biste radili protiv Crkve koja vas je progonila?”
„Ne”, rekao sam jednostavno. „Ne mrzim nikoga. Samo želim da me ostave na miru kako bih mogao na svoj način kontemplirati o tajnama svemira.”
„Bog nam je već izložio tajne svemira u onoj mjeri u kojoj nam do¬pušta da ih shvatimo. Mislite da je vaš način bolji?”
„Bolji od dogmatskih ratova, koji po cijeloj Europi tjeraju ljude da pale i režu jedni druge posljednjih pedeset godina? Da, mislim.”
„U što onda vi vjerujete?”
Pogledao sam ga.
„Vjerujem da, u konačnici, čak i vragovima može biti oprošteno.” „Ah. Snošljivost”, Jerome je izgovorio tu riječ kao da je pojeo nešto pokvareno. „Kompromis. Da, mnogo ih u sjemeništima zagovara to isto. No ne shvaćaju da snošljivost briše razliku između dobra i zla, istine i hereze. Hvala Bogu, moj se red snažno opire razvodnjavanju vjere. Znate
li, Bruno, da nam, što nas više proganjaju u Engleskoj, sljedba sve više cvjeta? Vaša snošljivost u dvadeset bi dana uništila ono što je dvadeset godina patnje učvrstilo.”
„Znači sveto se krvoproliće nastavlja”, rekao sam. „Muškarci i žene koji hitaju u zagrljaj krvniku. Je li riječ o mučeništvu ili samoubojstvu?” Jerome se nježno nasmiješio.
„Znate li kako u misiji zovemo Englesku?” Zastao je da postigne jači učinak „Predsoblje smrti. Uvijek sam znao kako ću skončati, ali ne prije nego što skupim još duša. Možda čak i vašu, Bruno.”
Posegnuo je u košulju i iz nje izvukao srebrni lančić na kojemu je stajao maleni ključ, kleknuo pored mojih' nogu i posegnuo ispod klupe dohvatiti drvenu škrinju. Otvorio je lokot i izvadio dvije posudice sa sve¬tim uljem. Sjeo je nazad na pete, gledajući me napeto.
„Moram nešto raščistiti”, rekao je podignuvši bočicu da je mogu vidjeti. „Umrijet ćete. Sto god ste dosad rekli ili niste rekli, ono što ste sinoć vidjeli ugrožava Božje planove ovdje. No neću vas u posljednjim trenucima ostaviti bez utjehe, Bruno.” Ispružio mi je ruku. „Ispovjedite se, pokajte se za svoju herezu, sjedinite se ponovno s Crkvom u svojim posljednjim trenucima, a ja kao isusovac mogu vas odriješiti grijeha.” Na licu sam mu vidio da je iskren i unatoč svemu sam se nasmijao. „Vi, oče Jerome, vi biste htjeli odriješiti mene? Vi koji ste napravili dijete i spremni ste mu ubiti majku i još dva čovjeka kako bi se očuvala svetost vašeg ugleda. Vi biste odriješili mene! Moja se hereza sastoji od čitanja knjiga o astronomiji i filozofiji. Ako ste u pravu i ako Bog uistinu bude vagao naše grijehe na Sudnji dan, čiji će prevagnuti?”
Jerome je spustio oči na trenutak, a zatim ih ponovno prkosno upe¬rio u mene.
„Kada je Lucifer iskušavao Krista u pustinji, je li ga mamio ženama i putenim grijesima? Ne. Mamio ga je grijehom oholosti. Izazvao ga je da se pokaže jednakim Bogu. Ja jesam griješio, ali moji su grijesi grijesi puti, zbog kojih put trpi tešku pokoru. Dok biste vi, u oholosti svojeg in¬telekta, htjeli ponovno stvarati svemir i izbaciti Zemlju iz središta Božjeg stvorenja, kamo su je Njegova riječ i nauk otaca postavili! Vi ste istinski nasljednik pobunjenih anđela, Bruno.”
„Draže mi je i takvo rodoslovlje, nego ono Kainovo”, odgovorio sam. „Čak i kada bih se želio pomiriti s Crkvom, odrješenje ne bih uzeo od vas.” „Kako god želite”, slegnuo je ramenima vraćajući ulje u škrinju. Kada ju je zaključao, vratio je ključ u košulju i okrenuo se k meni držeći ruke na bokovima. „Čudno je što vam se divim, Bruno, ali osjećam neobič¬no srodstvo s vama. Da su druga vremena, uživao bih u raspravama s vama. Ipak sam prvenstveno školovan za učene rasprave, a vi biste mi bili dostojan protivnik.” Tužno se nasmiješio. „Mislim da smo vi i ja slični ljudi iako stojimo na različitim stranama velikog raskola. Bez obzira na vašu priču o snošljivosti, niste vi ništa spremniji na kompromis od mene. Izdržali ste velike nevolje zbog svojih uvjerenja, kao i ja, i otići ćete nepokolebani u smrt, kao što ću i ja kad dođe moje vrijeme. Poštujem vas zbog toga i žalim što niste jedan od nas.”
„Onda bih vas, oče, u duhu srodništva, zamolio nešto, umjesto odrješenja”, brzo sam izgovorio. Upitno me pogledao pa sam nastavio: „Pu¬stite Sophiju da se vrati kući. Nemojte nastaviti pravcem koji ste zacrtali. Spasite barem jedan nedužan život.”
Jerome je uzdahnuo; cijelo tijelo mu je zadrhtalo.
„Još ne razumijete, Bruno? Ona nema kuće. U Oxfordu se nema čemu vratiti. Obitelj će je prezreti zbog preobraćanja na staru vjeru, a katolici će je odbaciti jer je posrnula žena.”
„Oboje je zbog vas”, procijedio sam kroz zube, pridižući se na noge iako nisam mogao napraviti ništa osim mahati zavezanim rukama. „Zar je u redu da se riješite nje kako biste se vi izvukli? Njezini su grijesi vaši grijesi, oče"
„Mislite da ne znam?” Zgrabio me za zapešća i približio svoje lice mojemu, tako da sam mu po prvi put ispod mirne vanjštine vidio komešanje osjećaja.
„Ne izgleda da se pretjerano kajete”, dometnuo sam.
„Kajanje?” Gledao je u mene i odjednom mi pustio ruke pa se nasmi¬jao u očaju. „Oh, pokazat ću vam kajanje, Bruno.” Počeo je otkopčavati kaputić, a ja sam sjeo nazad na klupu promatrajući ga kako skida svoju svilenu košulju ispod koje je bila kostrijet od grube životinjske dlake. Odvezao ju je na vratu i polagano skinuo s ramena, trzajući se od boli.
„Evo mojega kajanja”, rekao je okrećući mi leđa.
Promatrao sam mu široka gola leđa, gledao u grozotu pokidane i krvave kože. Neke su rane još bile svježe i cijedile se na mjestima gdje su se metalne kuke biča žarile i otrgnule komade mesa, a na nekima su novi ožiljci prekrivali stare. Cesto sam viđao pokajnike tijekom svojih putovanja po Italiji i svaki bih se put nanovo iznenadio što pod izlikom okajanja čovjek može biti tako okrutan prema vlastitom tijelu. Snažno sam udahnuo i okrenuo se od njega, no on je opet stao preda me. Nešto se u njemu prelomilo, a oči su mu bile ispunjene bijesom i suzama.
„Je li vam ovo dovoljno kajanja? Mislite da je nisam volio? Znate li koliko mi je razdiralo dušu što sam morao birati između zavjeta koje sam položio i onoga što sam osjećao prema njoj?”
„Ako je volite, nemojte je žrtvovati”, rekao sam blago.
„Za ime Krista, Bruno, neću je žrtvovati!” zaplakao je, prolazeći obje¬ma rukama kroz kosu. ,,U Francuskoj će biti sigurna.”
„Mislim da lažete”, rekao sam.
Duboko je udahnuo, potiskujući burne osjećaje, a onda me strogo pogledao.
„Onda smo u tome jednaki.” Opet je navukao kostrijet, stišćući zube kad mu je dotaknula izranjenu kožu. Zakopčao je košulju i nabacio ka¬putić, promatrajući me cijelo vrijeme. Sagnuo se kako bi uzeo uže s poda, a onda mi njime zavezao gležnjeve, ne bolno ali čvrsto. „Zbogom, Bru¬no”, rekao je promatrajući me tužno prije nego što je energično obrisao tragove suza s obraza. „Iskreno mi je žao što završava ovako. Molim se da Bog progovori vašoj duši u ovim posljednjim trenucima.”
Uzeo je komad tkanine koji je ponio i počeo mi ga namještati na usta.
„Poklopac se ne može otvoriti iznutra”, dobacio je dok je to radio, „i zidovi su predebeli da vas itko čuje da vičete, ali za svaki slučaj.”
„Jerome - čekajte”, rekao sam podižući ruku dok je on bio zabavljen tkaninom.
„Da?” Oči su mu se raširile, dirljivo čeznutljive, možda se nadao da sam se predomislio oko pokajanja.
„Ostavite mi svjetlo”, prošaptao sam, osjećajući da mi glas drhti.
Kimnuo je i postavio mi tkaninu na usta, nakon čega se okrenuo otvoru koji je vodio prema malenoj garderobi. Promatrao sam kako nje¬gove elegantne kožnate čizme nestaju gore u kvadratu dnevnog svjetla, prije nego što se poklopac spustio uz jedva čujan škljocaj. Bio sam ostav¬ljen sam, zatvoren unutar zida kuće, nisam mogao govoriti ni micati se i osjećao sam se kao da sam živ zakopan.
Posljednje čega se sjećam bilo je da sam pomislio kako bi čak i vidjeti Jenkesa bilo olakšanje te da sam se borio s osjećajem da će mi prsa eksplo¬dirati od nadimanja. Dah mi je bio zarobljen pod rebrima isto kao što sam i ja zarobljen u svećeničkom skrovištu, a ono malo što sam mogao vidjeti uz svjetlost svijeće maglilo mi se i drhtalo pred očima. Izgubio sam sav osjet u rukama i nogama i preplavila me neobična, dobrodošla nesvjestica, gotovo kao da sam pod vodom, pa me kroz treperavo svjetlo povela do potpune tame.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

22 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 1:02 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XXI

Iznenada sam se osvijestio kad sam postrance teško udario o cigleni pod. Svijeća je već odavno dogorjela, ali slabašni kvadrat svjetlosti dopirao je kroz otvorena vrata u podu; snažno sam stisnuo oči, no u tami sam mogao razabrati samo sjene. Par snažnih ruku nespretno me dohvatio i povukao prema otvoru, gdje su me druge ruke zgrabile za pazuhe, uspravile me i gurnule u garderobu. Ošamućen i polusvjestan, škiljio sam i pokušavao otvoriti oči očekujući da ću ugledati trijumfal¬ne oči Rowlanda Jenkesa, ali čovjek koji me izvukao iz skrovišta bio je odjeven u vojnu odoru koja mi nije bila poznata. Grubo me gurnuo niza stube u sobu, svijetlu od sunca koje je bilo visoko na nebu. Posrnuo sam i pao na koljena pred noge niska čovjeka svijetle kose s lisičjim licem, urednom šiljastom bradom i širokim brkovima, odjevena u zeleni kaputić. Gladio je bradu i nekoliko me trenutaka zadovoljno proma¬trao, a zatim kimnuo. Čovjek u vojnoj odori posegnuo je za bodežom i približio mi ga licu. Pokušao sam izmaknuti glavu uzaludno vrišteći kroz. krpu u ustima, ali vojnik je vješto ugurao oštricu iza tkanine, prorezao je i strgnuo s usta.
„To je on, gospodine”, začuo se drugi glas. Podignuo sam pogled i ugledao čovjeka koji me propustio kroz Istočna vrata Oxforda, još uvijek odjevena u stražarsku livreju.
„Dakle”, rekao je čovjek lisičjeg lica. „Gdje ti je ortak?”
Zurio sam u njega ništa ne shvaćajući.
„Odgovori mi, ti papističko pseto”, rekao je, snažno me udarivši u trbuh.
„Ne razumijem”, zahroptao sam, a ono malo daha što sam uspio uhvatiti opet je izbijeno iz mene.
„Što si rekao?” Čovjek lisičjeg lica prišao mi je s iznenadnim zanima¬njem te čučnuo tako da mu je lice bilo blizu mojem. „Govori ponovno, kraljičinim engleskim, govno jedno smrdljivo.”
„Nemam ortaka”, uspio sam zahroptati.
„Kakav ti je to naglasak?”
„Ja sam Talijan. Ali - ”
„Kao što sam i mislio. Sigurno su te poslali rimski isusovci. E, pa sad smo našli gdje se skrivaš, oče. Bojim se da nisu svi sluge lady Tolling toliko odani kao što se nadala. Znate li tko sam ja?”
„Ne, ali ja nisam isusovac - ”, započeo sam, ali čovjek je dignuo ruku i snažno me ošamario po licu.
„Tišina! Kasnije ćeš imati dovoljno vremena iznijeti svoju obranu, ali tek kad nam kažeš gdje ti je prijatelj. Ja sam gospodin John Newell, isljednik okruga Oxfordshire. Reci kako se zoveš - i nemoj nam tratiti vrijeme nekim od svojih pseudonima. Izvući ćemo istinu iz tebe prije ili kasnije.”
Usprkos bolnom licu, preplavilo me olakšanje. Čovjek je bio odvratan, ali u tom sam ga trenutku mogao zagrliti i poljubiti. Njegova prisutnost, kao i prisutnost ovih vojnika, mogla je značiti samo da je moja poruka došla do Sidneyja i da je obavijestio vlasti — iako se iz isljednikovih riječi dalo zaključiti da su stigli prekasno da bi spriječili Jeromeov i Sophijin odlazak.
„Ja sam doktor Giordano Bruno iz Nole”, rekao sam nastojeći sjesti kako bih povratio barem malo dostojanstva, „gost Ofxordskog sveučilišta i član kraljevske družine.”
„Lažeš”, hladno je rekao. „Ti si jedan od svećenika lady Tolling. Ali gdje je onaj drugi? Sluga kojeg smo uvjerili da progovori rekao nam je da ima i jedan Englez, visok i svijetle puti. Gdje se skriva?”
„Pobjegao je”, rekao sam, a jezik mi se petljao od žurbe, „putuje s mladom ženom, Sophijom Underhill, prema obali. Ukrcat će se na brod za Francusku i na putu će je ubiti. Požurite, morate ih zaustaviti!” Isljednik se nelagodno nasmijao.
„Ne treba ti puno da procviliš, je li, isusovče?” rugao mi se. „Moji će ljudi lako izaći na kraj s tobom. Eto, to ti je papistička odanost”, dodao je pogledavši uvis, a ljudi koji su stajali uokolo ulizivački su se nasmijali.
„Nisam ja isusovac”, bio sam uporan. „Gdje je Sidney? On će vam reći tko sam - dajte mi da vidim Sidneyja.”
„Tko je Sidney?” upitao je isljednik.
„Sir Philip Sidney, nećak grofa od Leicestera”, rekao sam pokoleban u svojoj smjelosti. „Zar vas nije on pozvao ovamo, prema mojim uputa¬ma? Nije li s vama?”
„Sir Philip Sidney?” Isljedniku je ovo izgleda bilo jako zabavno. „Oho! A pretpostavljam da bi i Njezino Veličanstvo trebalo svaki čas stići da se založi za tebe? Ne, moj katolički prijatelju, nije me ovamo pozvao sir Philip Sidney ni itko drugi tako slavan, nego gospodin Walter Slythurst iz Lincoln Collegea, koji je imao osnovane sumnje da zloglasni papist i ubojica bježi iz Oxforda u smjeru Great Hazeleyja, najvjerojatnije kako bi potražio zaštitu.”
„O, Bože, Slythurst”, zastenjao sam i zario lice u čvrsto svezane ruke. „Sve je pogrešno shvatio, morate mi vjerovati - nisam ni ubojica ni papist. Živim kod francuskog veleposlanika u Londonu, za Boga miloga! Poku¬šavao sam spasiti Sophiju, ali me pravi svećenik bacio u ono skrovište.” „On jest svezan, gospodine”, istaknuo je pomalo nervozno mladi voj¬nik koji me izvukao iz skrovišta.
„Što?” osorno je frknuo Newell.
„Bio je unutra svezanih ruku i nogu s povezom preko usta", rekao je mladić drhtavim glasom. „Mislim - zašto bi si to sam napravio?”
„Oni se koriste takvim lukavstvima kakve ne možeš ni zamisliti”, rekao je Newell i čvrsto stisnuo usnice. Opet se okrenuo prema meni. „Imat ćeš priliku iznijeti svoju obranu na sudu kad za to bude vrijeme. Neko vrijeme provedeno u zatvoru u dvorcu razbistrit će ti glavu. U međuvremenu mi možeš reći sve što znaš o Sophiji Underhill. Njezin je otac jučer uzbunio stražu i rekao da je oteta. Je li to učinio taj papist?” „Na putu su prema obali”, zahroptao sam, „ali prvo su pošli u Abing¬don. Svaki trenutak koji protratite ovdje njemu će dobro doći - morate poslati ljude za njima.”
„Ne govori mi kako da zapovijedam svojim ljudima, pseto jedno”, pljunuo mi je u lice. Rukom je pozvao vojnika. „Uhitite ovog čovjeka zbog ubojstva dvojice uglednih profesora i jednog studenta Lincoln Collegea i pod sumnjom ubojstva mladića koji je s tornja stražarnice bačen u smrt.” Kad sam otvorio usta da se usprotivim, dodao je: „I pod sum¬njom ulaska u ovu zemlju s izdajničkom nakanom namamiti kraljičine podanike u Rimsku crkvu te miješanja u državne poslove.”
„Ne! Preklinjem vas, pošaljite po sir Philipa Sidneyja na fakultet Christ Church, on će vam reći da sam nevin”, zavapio sam, a mladi mi je vojnik odvezao gležnjeve, uzeo me za lakat i osovio na noge.
,,E, da - i pod sumnjom krađe konja”, dodao je Newell s pakosnim zadovoljstvom u glasu. „Našli smo plemenitu životinju s opremom kra¬ljevskih boja svezanu u šumi kraj kolnog puta.”
„Konj je moj - posudili su mi ga u kraljevskoj staji u Windsoru.” „Ma, je li?” Trznuo je brkovima s okrutnim zadovoljstvom. „Čudim se što ti Njezino Veličanstvo nije posudilo i svoju najbolju kočiju. Dosta je budalaština.”
Odrješito je koračao velikom prostorijom iznad stražarnice. Zaustavio se kod stubišta u zapadnom tornju i okrenuo.
„Neka ti sir Philip Sidney plati da te puste iz zatvora ako ti je uistinu prijatelj”, rekao je kao da ga se to ne tiče, a onda se obratio vojniku: „Do¬vedite ovog čovjeka u dvorište - vratit ćemo ga natrag u Oxford. Ostavi ovdje nekoliko svojih ljudi da razvrstaju sluge na one koji će dobrovoljno progovoriti i one koje će trebati prisiliti.”
Vojnik je kimnuo i gurnuo me naprijed prema zavojitom stubištu. Dok sam se borio da održim ravnotežu na uskim stubama, ovog puta spuštajući se prema dvorištu, nastojao sam sagledati ovu situaciju u naj¬boljem svjetlu. Nije djelovala baš sjajno, ali sigurno bi mogli pozvati Sidneyja ili rektora Underhilla da jamče za mene. Onda sam se prisjetio svežnja pisama i Bernardova upozorenja kad sam stigao u Oxford, da nitko nije onakav kakvim se čini. Vjerovao sam Cobbettu, ali što ako je i on naklonjen katolicima? Ako nije proslijedio dalje ona skrivena pisma između Edmunda Allena i Jeromea Gilberta, neće biti nikakvih dokaza koji optužuju Jeromea, već samo moja riječ protiv njegove. Moja nacio¬nalnost i moja bivša vjera dovoljan su razlog da u očima mnogih budem kriv, na što su me često podsjećali otkako sam stigao u Oxford. A ne bi li Underhillu bilo zgodnije da me pusti da preuzmem krivnju, nego da prizna da mu je isusovac više od godinu dana bio pod nosom? Sidney mi je bio jedina nada, ali ako nije dobio moju poruku, neće imati pojma gdje sam, ni nakon što me bace u smrdljivi zatvor. S ljepše strane, govorio sam sam sebi dok sam izlazio kroz prolaz stražarnice u blještavo dvorište, da me se Jenkes dočepao prije isljednika, sad bih već sigurno ležao u jarku uz cestu prerezana grkljana, tako da je još uvijek postojala nada.
Sunce je bilo visoko na nebu, a povremeno bi ga zaklanjali nanosi oblaka. Uokolo dvorišta stajale su male grupe sluga koji su se nervozno gužvali i došaptavali gledajući što se događa, a svaku od njih čuvala su dva ili više naoružanih vojnika. Osvrnuo sam se oko sebe i uočio zdepa¬stog čovjeka koji me doveo dolje iz tornja, ali on je brzo skrenuo pogled. Pitao sam se je li on možda uputio isljednika prema skrovištu. Ako je netko iz kuće i znao da je isljednik uhvatio krivog čovjeka, nisu to htjeli reći. Pretpostavljam da su bili odani ocu Jeromeu i sretni što sam uhićen ja, a ne on.
Dali su mi klupu za uzjahivanje i pomogli mi da se popnem na sme¬đeg konja dok su mi ruke još uvijek bile vezane sprijeda. Nedostatak sna i hrane, a i sve ozljede koje sam noćas pretrpio, ostavili su traga; činilo mi se da mi je glava napunjena olovom i jedva sam mogao sjediti usprav¬no. John Newell primijetio je kako padam prema naprijed i udario me u trbuh drškom mača.
„Možda bih trebao dati napraviti natpis koji ću ti objesiti oko vrata, ti talijanski kurvin sine?” upitao je pogledavši me i škiljeći od sunca. „Pisalo bi Pobunjenički isusovac -kao i na onom koji je nosio Edmund Campion dok su ga vodili natrag u London. Pazi da sjedi uspravno”, graknuo je na vojnika koji je držao konja za uzde. „Ili će pasti prije nego što stignemo do kraja prilaza i nikad ga nećemo dovesti u Oxford.”
„Možda bi trebao nešto popiti da ostane budan, gospodine, čini mi se da je žedan”, odvažio se vojnik, a ja sam mu zahvalno kimnuo; on je očito imao više samilosti od ostalih.
„Popiti?“, Newell ga je pogledao kao da je vojnik upravo predložio da mi dovedu glazbenike i kurtizane. „Aha, razumijem - da pošaljem po najbolje vino hazeleyskih podruma za našega dragog gosta? Možda da mu i gusku ispečemo? Gledajte svoja posla, vojniče, i nemojte me učiti mojemu.”
Vojnik je pokunjeno pognuo oči i dobacio mi kratak pogled isprike.
Bez glasa sam mu napuklim usnicama rekao „hvala” kad se Newell okrenuo da uzjaše svojeg konja. Upravo ga je doveo na čelo povorke koja me, izgleda, trebala trijumfalno vratiti u Oxford kad je tišinu prekinuo mahnit topot kopita. Podignuvši glavu da pogledam u daljinu, na po¬četku prilaza vidio sam dvojicu konjanika kako predvode skupinu od tridesetak naoružanih vojnika u drugačijim bojama od onih u dvorištu. Priznajem da me začudilo što su mislili da im treba tolika sila da pokore šačicu svećenika, ali onda sam vidio okružnog isljednika kako je zgroženo pogledao zapovjednika svojih vojnika; očito nije očekivao ove došljake.
Tek kad je konjanik s čela povorke dogalopirao do Newella i zauz¬dao konja uz njisak i frcanje kamenja, shvatio sam što se događa i srce mi je zaigralo.
„Za ime Krista, što ste to učinili mojem prijatelju, prostačino jedna?” zavapio je Sidney, skočio s konja i dotrčao do mene s izvučenim mačem. „Boga mi, vlastitim ću rukama izbičevati onoga tko je ovo učinio! Odvežite ga, vojniče”, povikao je na čovjeka koji mi je držao konja i on ga je smjesta krenuo poslušati. Mislio sam da će Newell negodovati, ali kad sam ga pogledao, vidio sam da drugog konjanika koji je stigao sa Sid¬neyjem promatra s mješavinom ljutnje i poštovanja.
„Gospodaru šerife”, promrmljao je Newell skidajući šešir. „Zarobio sam opasnog isusovca iz Italije koji je naumio širiti papizam i kvariti oda¬ne podanike Njezina Veličanstva.”
„Bojim se da niste, gospodine Newell”, mirno je rekao drugi konjanik. Nosio je širok šešir s perom i imao prosijedu bradu. Na grimiznom kapu¬tu isticao mu se izvezen grb. Imao je blage oči i držanje koje je izazivalo poštovanje. „Taj je čovjek znamenit filozof i prijatelj ovdje prisutnog sir Philipa Sidneyja. Pustili ste pravog svećenika da pobjegne.”
„Gospodaru šerife”, zameketao je Newell, ali šerif je odmahnuo rukom. „Nije važno - moji su mu vojnici već na tragu, zahvaljujući sir Philipu i ovom našem talijanskom prijatelju. Neće daleko stići.”
Sidney mi je pružio ruku i pomogao da siđem s konja. Protrljao sam zapešća jedva mičući rukama. Sidney mi je prebacio ruku preko svojeg ramena i odveo me do svojeg pratioca pridržavajući me rukom oko struka.
„Sir Henry Livesey, glavni šerif Oxfordshirea”, izgovorio je Sidney pokazujući na čovjeka na konju. „Dopustite da vam predstavim doktora Giordana Bruna iz Nole — nažalost, ne u najboljem izdanju.”
Pokušao sam se nakloniti još uvijek se držeći Sidneyju oko vrata, a čovjek na konju se nasmiješio.
„Ali - imao sam razloga vjerovati da lady Tolling skriva isusovač¬kog svećenika”, promucao je Newell nervozno gledajući svoje nadređe¬ne. „Našao sam ga u svećeničkom skrovištu - a i Talijan je”, dodao je obrambenim tonom.
„Sveti ured mrzi ovog čovjeka gotovo koliko mrzi i Njezino Veličan¬stvo”, rekao je Sidney ošinuvši Newella pogledom. „Nije li tako, Bruno?” Srdačno me lupio po ozlijeđenom ramenu i ja sam jauknuo od boli.
„Oprosti”, rekao je i protrljao mi bolno mjesto s ništa manje snage, ali s namjerom da me utješi, pretpostavio sam. „Zaboga, Bruno, izgledaš užasno. Naći ćemo nekoga da ti to pogleda." Odveo me do svojeg konja, podignuo u sedlo i u/jahao ispred mene držeći se za uzde.
„Ostavit ću vam svoje ljude da vam pomognu, Newelle”, rekao je šerif sišavši s konja i dao znak zapovjedniku svojih vojnika da krenu naprijed. „Želim da ispitate sve sluge. Ja ću sam razgovarati s lady Tolling. Budite ljubazni i odvedite me k njoj. Sir Philipe”, rekao je okrenuvši se prema nama i kratko se naklonivši, „petorica mojih ljudi otpratit će vas i dok¬tora Bruna natrag u Oxford.
Jako mi je žao, gospodine”, dodao je obraćajući se meni, „što je okruž¬ni isljednik tako loše postupao s vama. Molim vas, primite moje isprike i budite sigurni da će biti kažnjen.”
Newell je problijedio; nisam imao snage učiniti išta drugo osim za¬hvalno kimnuti šerifu. Sidney je okrenuo konja, a ja sam mu se uhvatio za leđa i odjahali smo prilazom u pratnji petorice naoružanih konjanika glavnog šerifa, koji su nas slijedili na diskretnoj udaljenosti.
„Iskazali ste se, Bruno”, tiho mi je rekao Sidney preko ramena. „Ri¬skirali ste život da pronađete ubojicu i svećenika, a niste se razotkrili. Šerif će preuzeti zasluge za uhićenja, ali Walsingham će biti obaviješten da je zapravo vaša ustrajnost zaslužna.”
„Već sam bio izgubio nadu da ću te ikad više vidjeti”, promrmljao sam mu u leđa, a on je konja natjerao u brzi kas. Iznenada me preplavila malaksalost. „Mislio sam da nisi dobio moju poruku.”
„Kuhinjski sluga iz Lincolna donio je tvoj smotuljak prije zore”, od¬govorio mi je preko ramena, a glas mu se gubio u vjetru. „Navodno je lupao na vrata Christ Churcha kao da su vrata pakla. Portiru je rekao da je hitno i svim je snagama pokušavao doći do mene, ali portir nije htio buditi dekana prije zore, a dekan nije htio buditi mene prije jutarnje službe. Budale. Zato sam kasnio. Dječak je bio dovoljno mudar i smo¬tuljak nije htio dati nikome osim meni, koliko ga je god dekan nagova¬rao. Čim sam vidio što je unutra, znao sam da si u ozbiljnoj opasnosti i rekao dekanu da uzbuni glavnog šerifa. Nismo imali pojma da će nas isljednikovi ljudi preduhitriti.”
„Slythurst ih je poslao za mnom”, rekao sam ne mogavši suspregnuti gorčinu u glasu. „Jako je želio doći do tih pisama”.
„Pretpostavljam da je sitni doušnik koji se nastoji dokazati”, rekao je Sidney. „Walsingham ih je postavio po cijelom sveučilištu, ali njegovi ljudi obično ne znaju jedni za druge. Misli da će tako stalno biti u pripravnosti.” „Gdje su sada ta pisma?” upitao sam ispod glasa.
„Na sigurnom su i na putu u London, u rukama dekanova najpo¬uzdanijeg tekliča”, rekao je Sidney. „Ondje će ih dešifrirati i upotrijebiti kao dokaz na suđenju. No iz onoga što sam malo uspio pročitati, mislim da će to biti dovoljno da Jeromea Gilberta osudi na vješanje zbog veleiz¬daje.” Zastao je i skrenuo konja s kolnog puta na cestu koja je vodila u grad. „Državni tužitelj vjerojatno će to okrenuti u našu korist i dodati još tri optužbe za ubojstvo. Bit će to koristan podsjetnik puku na to koliko su isusovci surovi.”
„No onu trojicu u Lincolnu ubio je Thomas Allen”, usprotivio sam se. „Priznao je. A sad je i on mrtav.”
„Kako je umro?”
„Gilbert ga je gurnuo s tornja.”
Sidney se trznuo i oštro udahnuo kroza zube.
„Dakle, sad više ništa ne može priznati, zar ne? A takav bi ishod imao puno slabiji odjek u javnosti, nego kad bi za ubojstva bio okrivljen kato¬lički svećenik”, rekao je. „Jerome Gilbert. On je mlađi sin bogate obitelji iz Suffolka - njegov je brat George osigurao sva sredstva za misiju Edmunda Campiona. Pobjegao je u Francusku kad je Campion pogubljen, a brat je vjerojatno pošao s njim.” Ljutito je odmahivao glavom. „Trebali smo ih pozornije motriti.”
„Hoće li uhvatiti Jeromea, što misliš?”
„Šerif je dignuo hajku za njim na svim cestama koje vode iz Oxforda. Neće daleko stići.”
„A Sophia?” zabrinuto sam šapnuo.
,,I nju će uhititi s njim”, dobacio mi je Sidney preko ramena kao da ga to puno ne zanima. „Sve ostalo ovisi o njoj. Ako izjavi da mu je oda¬na, vjerojatno će je odvesti na ispitivanje.”
„Mučit će je?" Sjeo sam uspravno i nagnuo mu se do uha. „Ali ona je u blaženom stanju."
Osjetio sam kako sliježe ramenima.
„Onda može tražiti odgodu kazne zbog trudnoće ako joj obitelj bude voljna platiti da je puste dok se dijete ne rodi. To će joj dati dovoljno vreme¬na da vidi hoće li i dalje biti odana Gilbertu i nakon što ga smaknu. Njega će odvesti u London kako bi iz njega izvukli sve što zna. Gdje si uopće pronašao ta pisma?” ležerno je upitao nagnuvši se unatrag prema meni.
Oklijevao sam znajući da ću ugroziti svoju vjerodostojnost u Walsinghamovoj službi ako Sophia kaže istinu. No pri pomisli na to da će ona trpjeti onakvo mučenje o kakvom mi je govorio Walsingham, shvatio sam da nemam izbora.
„Sophia mi ih je dala”, rekao sam začuvši u svojem glasu šuplji zvuk obmane. Pitao sam se je li ga uočio i Sidney jer sam pod rukama osjetio kako su mu se ramena napela.
„Sophia? Zbilja? Dakle, svojevoljno ga je izdala?”
„Da. Otkrila je da je isplanirao nesreću koja bi joj se trebala dogoditi na putu u Francusku. Zamolila me da joj pomognem.”
Nekoliko se trenutaka čulo samo mekano šljapkanje konjskih kopi¬ta po blatnom tlu i klepetanje naoružanih konjanika iza nas. Činilo se da Sidney važe moje riječi. Nakon nekoliko trenutaka istegnuo je glavu unatrag prema meni.
„Je li to istina, Bruno?”
„Naravno.”
„Onda se tim postupkom vjerojatno spasila. No bit će jako nezgodno ako se njezina priča bude razlikovala od tvoje. Trebao bi razmisliti o tome prije nego što je ponoviš bilo komu drugom.” Ostavio je tu rečenicu da visi u zraku. Nije mi promaknuo taj ton upozorenja.
„Što će se dogoditi s lady Tolling?” upitao sam u želji da promijenim temu prije nego što me još nešto pita.
„Bit će lišena plemićkih prava i posjedi će joj biti oduzeti. Ona i ka¬tolici iz njezina kućanstva bit će zatvoreni. Ako progovori, možda joj poštede život.”
Prisjetio sam se visoke, elegantne žene koja nas je onako mirno pri¬mila u veliku dvoranu svoje stražarnice - zbog mene ta soba neće pripasti njezinim nasljednicima. Od šestero ondje prisutnih ljudi možda ću jedino ja ostati živ, nakon što lady Tolling, Jeromea i Sophiju uhite i privedu na suđenje. Nadao sam se samo da će Sophia biti dovoljno pametna i da neće poći za Jeromeom u mučeništvo kako bi dokazala svoju odanost nakon što ga uhite. To bi značilo da sam je u pokušaju da je spasim osudio na još goru smrt, a Sidney i Walsingham vidjeli bi da sam previše suosjeća¬jan i da mi srce može dovesti iskrenost u pitanje.
,,A što s nama?” upitao sam, a cesta je postajala sve čvršća pa je Sidney potjerao konja u laki galop, zbog čega sam skliznuo postrance i panično ga zgrabio za ramena da ne padnem.
„Rijekom ćemo se vratiti u London kad se odmoriš”, rekao je. „Voj¬vodi je dosadio Oxford, ali uvjerio sam ga da ostanemo još jedan dan kako bismo se mogli vratiti brodom. Kad uhite Gilberta, više neće biti potrebe da sutra svjedočiš u istrazi o smrti Rogera Mercera. Bilo bi ti do¬bro da se malo pritajiš - što manje budeš javno povezivan s okolnostima Gilbertova pronalaska i uhićenja, to je manja mogućnost da te razotkri¬ju. No bez brige, prijatelju - bit ćeš bogato nagrađen”, dodao je kao da mi je to glavna briga.
Bogato nagrađen, pomislio sam dok su se u daljini nažirali rubni dijelovi Oxforda. Za dlaku sam izmaknuo smrti, ali drugi neće biti te sreće, a prije nego što stignem u London morat ću odlučiti koliko ću od onoga što znam reći Walsinghamu. Još uvijek sam vjerovao da se Jero¬me Gilbert namjeravao riješiti Sophije jer je bila zapreka njegovoj misiji, usprkos njegovu gorljivu poricanju i njezinoj nepokolebljivoj vjeri u nje¬ga. No bilo mi je teško povjerovati da on ugrožava državu isto kao što nisam vjerovao ni da je lady Eleanor Tolling zbog svoje revne brige za svećenike misionare izdajica svoje zemlje. I dok mi ne bi bilo žao da uhite Jenkesa, bih li želio da u ruke mučiteljima padnu i dobrodušni priglupi Humphrey Pritchard ili iskreni knjižničar Richard Godwyn? Walsingham me upozorio da njegova služba uključuje donošenje ovakvih odluka, a morao sam opravdati njegovo povjerenje ako sam želio steći kraljičino
pokroviteljstvo. Politikantsko poigravanje s tuđim životima dio je puta k napredovanju, ali upravo sam počeo shvaćati da je upravo to prava here¬za. Jedina nagrada koju sam sada želio bila je da Sophia iskoristi priliku za bijeg koju joj pruža moja laž, a ne da mučeništvo shvati kao zamjenu za ljubav.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

23 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 1:03 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
XXII

Sljedećeg me jutra probudio tresak vrata moje sobe, koja je Sidney, odjeven u kaputić boje šljive i kratke hlače s bijelim svilenim čarapa¬ma, otvorio bez kucanja. Široko se cereći prešao je preko sobe i rastvorio zavjese u jednom zamahu kako bi unutra pustio svu snagu podnevno¬ga proljetnog sunca. Inzistirao je da se vratim s njim na njegov fakultet, tako da sam sada bio u Christ Churchu, u sobi obloženoj hrastovinom nedaleko od Sidneyjeve, koja je bila daleko luksuznija od one na kakvu sam bio naviknuo u Lincolnu. Ovdje sam imao mekan krevet, vunene deke, svježu vodu za pranje i malen vrč piva kraj kreveta. No nisam baš imao prilike uživati u tom novom blagostanju jer otkad smo se prethod¬nog dana vratili iz Hazeley Courta nisam se bavio ničime drugim osim spavanjem.
,,I, kako si danas, u ovo krasno popodne, moj pustolovni prijatelju?” upitao me Sidney ulijevajući si čašu piva. Primijetio sam da je sada već prilično otvoreno nosio bogato ukrašeni mač za remenom, unatoč potpunoj zabrani nošenja oružja na sveučilištu. Očito je smatrao da su okol¬nosti dopuštale kršenje pravila.
Naprezao sam se da ustanem, osjećajući okrutno probadanje u rame¬nu dok sam se oslanjao na ruku.
„Zar je već popodne? Rame me još boli, ali osjećam se odmorno, barem mislim.”
,,I trebao bi, spavao si gotovo cijeli dan. Propustio si koješta uzbud¬ljivo.”
„Zašto, što se dogodilo?” upitao sam nestrpljivo, grčeći se kada' sam se ponovno pokušao poduprijeti ozlijeđenom rukom.
„Gilbert i Sophia uhićeni su nedugo nakon što smo tebe jučer našli. Bili su u nekoj kući u Abingdonu”, rekao je vadeći naranču iz džepa i zabijajući nokat u koru, ,,a Jenkes je pobjegao. Sinoć su upali u njegovu trgovinu i sve pretražili, ali ništa nisu našli, zamisli. Njegov je naučnik odveden na ispitivanje, ali rekao je samo da je njegov gospodar morao poslovno otputovati. Ta nam se zmija ovog puta provukla kroz prste, ali barem ti više neće smetati u Oxfordu.” Ogulio je naranču u jednom za¬vojitom potezu i pustio koru da padne na ormarić kraj mojega kreveta. Miris mi je prizvao jasno sjećanje na ono prvo jutro u sobi Rogera Mercera: kora pod stolom, blag miris na stranicama rokovnika. Bi li možda sve bilo bolje da sam ostavio tu knjigu, da nisam nikada osjetio miris narančina soka na koricama?
„Sophia i Jerome — gdje su oni?” upitao sam.
„Otac Jerome je na putu za London na malo neugodnog ispitivanja”, odgovorio je, iako je pridavao više pozornosti pomnom odvajanju kriške naranče da bi je pružio meni. Njegova mi je nezainteresiranost izazivala nelagodu. „Sophia je”, Sidney je nastavio, stavljajući komad voća u usta, „trenutačno pod očevim nadzorom. Čini se da su dopustili da bude pu¬štena uz jamčevinu.” Znakovito me pogledao s podignutom obrvom, što sam protumačio kao znak neodobravanja. Zatim je pomno polizao prste i okrenuo se prema prozoru. „Inače, došao sam ti reći da je u portirnicu upravo stigao glasnik rektora Underhilla, koji te poziva da ga posjetiš u njegovu stanu prije nego što napustiš Oxford.”
„Krećem odmah”, rekao sam, oprezno se podižući iz kreveta, nestr¬pljiv da razgovaram sa Sophijom. Htio sam se barem uvjeriti da je odlučila potvrditi moju priču o pismima. To što su je pustili na čuvanje ocu upu¬ćuje na to da nije gorljivo ustrajala u svojoj vjernosti Jeromeu, ali možda je samo tražila odgodu suđenja zbog trudnoće. Sigurno me mrzila kada je vidjela kako ga stražari odvode u okovima. Više od ičega želio sam priliku da je zamolim za oprost, da je uvjerim da sam sve učinio za nje¬zino dobro. Bilo je malo vjerojatno da će mi povjerovati, ali nisam želio napustiti Oxford a da joj to ne kažem.
„Poći ću s tobom”, rekao je Sidney dok sam oblačio hlače i zakop¬čavao košulju u takvoj žurbi da je bila sva nakrivo, i morao sam početi ispočetka. „Čak i ako Jenkes nije na slobodi, on ima prijatelje kojima je vjerojatno rečeno da se pobrinu za to da se ne vratiš u London i ne propjevaš. Dok sutra ne krenemo, ne smiješ nikamo bez pratnje i ne¬naoružan.”
Zastao sam usred navlačenja čizme.
„Ali htio bih vidjeti rektora nasamo.”
„Ne brini se, neću ometati tvoj nježni oproštaj. Ćaskat ću s portirom dok čekam.”
„Cobbett!” uzviknuo sam kad sam se sjetio da bez njegova hrabrog neposluha Sidney nikada ne bi dobio moju poruku i bio bih ili ubijen ili uhićen, ovisno o tome koji bi me od mojih progonitelja prvi susti¬gli. Okrenuo sam se prema Sidneyju i pogledao ga s isprikom u očima. „Bojim se da ću te morati zamoliti za predujam one nagrade koju mi je tvoj tast obećao. Jenkes mi je ukrao kesu, a želio bih zahvaliti Cobbettu. On je taj koji je poslao dječaka i pozvao te da mi pomogneš, na vlastitu štetu.”
,,U tom slučaju, vidjet ćemo Što fakultetski podrum može ponuditi čovjeku tako hrabra srca”, Sidney je odvratio uz smiješak, otvarajući mi vrata. „Nikada nisam mislio da ću ovo reći, Bruno, ali ovaj put mi neće biti žao ostaviti ove tornjeve.”
„Ni meni”, odvratio sam, sjećajući se uz grozan pritisak melankolije kako sam nekoć sanjao o tome da ću se proslaviti na Oxfordu.



Kada smo stigli do stražarnice u Lincolnu, noseći bocu španjolskog vina koje je Sidney kupio u podrumu Christ Churcha, u portirnici Cobbettu nije bilo ni traga. Na njegovu mjestu bio je čovjek uska lica i ra¬ščupane smeđe kose, koji nas je sumnjičavo pogledao, a onda opet spustio pogled kad je uočio Sidneyjevu odjeću.
„Gdje je Cobbett?” upitao sam, otresitije nego što je bilo potrebno.
Čovjek je slegnuo ramenima, očito ne odobravajući moj ton.'
„Znam samo da je smijenjen s dužnosti. Cuo sam da će ga umiro¬viti. Koga trebate?
„Rektora Underhilla. Očekuje me. Ja sam doktor Bruno.”
Sidney me udario po ramenu s neobičnom nježnošću.
„Mislim da ću popiti nešto u gostionici Mitre na uglu High Streeta. Potraži me ondje kad završiš. Ni ne pomišljaj ići ikamo dalje bez mene”, dodao je upozoravajući me pogledom. Novi se portir zagledao u mene, a onda pokazao rukom prema dvorištu.
„Naći ćete ga u njegovu stanu”, progunđao je odmjeravajući bocu vina. Čvrsto sam je stisnuo pod rukom i krenuo preko dvorišta, okrenuvši se na pola puta i bacivši pogled pun jeze na prozor u tornju i ulazna vrata sobe koja je nekad pripadala Gabrielu Norrisu i Thomasu Allenu.
Rektorov stari sluga Adam otvorio je vrata kad sam pokucao i goto¬vo se onesvijestio kad me ugledao. Njegov uobičajeni mrzovoljan izraz lica zamijenio je razrogačen pogled istinskog užasa. Pritvorio je vrata za sobom kako ga unutra ne bi čuli i izašao u hodnik.
„Platit ću vam, gospodine”, prosiktao je, panično me uhvativši za kaput. „Spremio sam novac za stare dane. Nije to nikakvo bogatstvo, ali moglo bi vam poslužiti. Bila je to samo zla sreća što ste me one noći vi¬djeli jer gotovo uopće više i ne idem tamo, otišao sam samo radi prijatelja. Ako morate napraviti izvještaj ili popis imena, molim vas, uzmite novac koji imam u sanduku, samo da se moje ime ne pojavi — ”
„Smirite se, Adame”, šapnuo sam, skidajući njegove drhtave ruke s odjeće i osjećajući se neobično uvrijeđenim. „Ne treba mi vaš novac niti me itko pitao za imena. Ali ako već štujete zabranjenu vjeru, budite ba¬rem dosljedni u tome. Koja je inače svrha svega toga?”
Mlako se nasmiješio u znak zahvalnosti i otvorio mi vrata. „Gospodar je unutra”, promumljao je naklonivši glavu.
U prostranoj sobi za prijeme, u kojoj smo tako druželjubivo večerali moje prve večeri u Oxfordu, rektor je stajao okrenut prozoru koji gleda na Gaj, ruku prekriženih iza leđa. Bacio sam pogled na prazan stol, pri¬sjećajući se gdje su Roger Mercer i James Coverdale sjedili na toj večeri i sjećajući se duboka tutnjanja Mercerova smijeha. Možda se i rektor pri¬sjećao gledajući vrt gdje je Mercera zadesila grozna smrt samo nekoliko sati nakon toga. Adam je zatvorio vrata za mnom uz škljocaj i diskret¬no kliznuo u drugu sobu. Underhill se još nije bio okrenuo od prozora. Kada je progovorio, bio mi je okrenut leđima, a glas mu je bio ravan i neprirodan.
„Moja bi kći htjela razgovarati s vama u drugoj sobi, doktore Bruno.” Čekao sam, ali ništa više nije rekao pa sam otišao za Adamom kroz vrata u rektorov ured, gdje smo Sophia i ja nekoć razgovarali o magiji. Činilo se kao da je to bilo neko drugo vrijeme.
Sada je stajala sama kraj kamina, ruku položenih na jedan od stolaca visokog naslona. Njezina duga tamna kosa bila je čedno svezana, iako je nekoliko uvojaka pobjeglo i visjelo uz lice. Ništa na njezinoj vitkoj figuri u tamnosivoj haljini sa steznikom još uvijek nije odavalo njezino stanje, osim možda punoće grudi, ali lice joj se činilo mršavije, više upalo i isci¬jeđeno, a oči su joj bile nateknule od iscrpljenosti i suza.
„Stražari su nas sustigli u kući u Abingdonu”, počela je bez uvoda i iako joj je lice djelovalo tako krhko, glas joj je bio jasan i snažan kao i uvijek. „Pitali su Jeromea tko je on. Odgovorio je da je gospodin i kr¬šćanin. Tada su mu strgnuli košulju i vidjeli kostrijet.” Na trenutak je zastala, progutala knedlu i duboko udahnula te nastavila ne gledajući me, ponovno smirenim glasom. „Uhitili su ga kao izdajnika, okovali ga i odveli. Preklinjala sam da me povedu s njim, ali odveli su me na¬trag u Oxford.”
„Okovali su vas?” upitao sam užasnuto.
„Ne. Bili su neočekivano nježni. No nisam se ni opirala. Odveli su me u zatvor u dvorcu”, rekla je napokon podižući glavu i gledajući me u oči, gotovo prkosno. Zatim je zatresla glavom i činilo se da se slomila. „Ne možete to zamisliti, Bruno, dok ne vidite. Ili namirišete. Ljudi ne bi ni životinje držali u takvim uvjetima. Imaju jednu nisku sobu za siromašne žene, s podovima prekrivenim prljavom slamom koja zaudara na mokraću i izmet. Zidovi su toliko vlažni da po njima raste plijesan, a hladnoća ti prodire do kostiju. Mislim da ću tu hladnoću osjećati do kraja života.” „Stavili su vas na takvo mjesto? Ali zar im niste rekli za...” zamucao sam i pokazao na svoj trbuh. Gorko se osmjehnula.
„Da, rekla sam im, unatoč šteti po moju čast. Jerome je rekao da ne smijem govoriti ako me uhite, osim reći svoje ime, ali mislila sam da će tako bolje postupati sa mnom. No, čini se da je sve to smišljeno da me zastraši. Ostavili su me u toj rupi dva sata, među bezumnima i siromaš¬nima koji su vrvjeli oko mene i čupali mi kosu i odjeću. Svuda oko mene bile su žene prekrivene ušima i ranama te smrad trulog mesa i ljudske prljavštine - ” Naposljetku joj je glas puknuo i instinktivno sam krenuo prema njoj želeći je zagrliti, no odmah se uspravila i ošinula me pogle¬dom. Osjetio sam udarac krivnje i shvatio da joj ja ne mogu ponuditi nikakvu utjehu. Ja sam bio neprijatelj.
„Što se tada dogodilo?” brzo sam nastavio pokušavši prikriti svoj ne¬promišljeni izljev osjećaja.
„Stigao je moj otac”, rekla je zabacivši kosu. „Poslali su po njega. Čini se da su mu rekli da sam uhićena u društvu zloglasnog isusovca, ali da sam potajno predala određene optužujuće dokumente vlastima, što upućuje na to da sam ipak odana kraljičinu zakonu. S obzirom na tu okolnost i moje osjetljivo stanje”, tu se sarkastično osmjehnula i potapšala po trbuhu, „otac je mogao jamčiti za moje oslobađanje.”
„Znači - niste im proturječili?”
„Pretpostavljam da ste im vi rekli za pisma”, odgovorila je blago, ne odajući glasom ni zahvalnost ni ljutnju. „Pružili ste mi priliku da po¬bjegnem, i to u posljednji čas. A šerif mi je, mislim, čak učinio uslugu inzistirajući na tome da me prvo bace u tamnicu. Da to nisam vidjela, možda bih bila dovoljno tvrdoglava da ustrajem na istini, zbog Jero¬mea. No dva sata u toj rupi - ” zastala je i protrnula, ruku odsutno vraćajući na trbuh kako bi ga zaštitila. „Bojala sam se da bih čak i u tako kratkom vremenu dobila zatvorsku groznicu - zrak je bio toliko mokar i kužan. I bojala sam se za dijete”, dodala je tako tiho da sam jedva razaznao riječi. „Ako mu otac mora umrijeti, barem bi ono tre¬balo dobiti priliku za život.”
„Drago mi je”, rekao sam suosjećajno.
„Sigurna sam da jest”, odvratila je. „Ne bi bilo dobro da su vaši gos¬podari saznali kako ste lagali da spasite katoličku kurvu, zar ne? Vrlo ste dobro odigrali svoju ulogu, Bruno, nikada nisam posumnjala u vas. No, s druge strane, ni vi niste posumnjali u mene, zar ne? Možda ipak niste toliko lukavi koliko mislite.”
„Ne očekujem vašu zahvalnost”, prošaptao sam. „Imate me razloga mrziti. No sve što sam ikada napravio bilo je zbog brige za vas. On bi vas dao ubiti, Sophia, na putu za Francusku, siguran sam u to.”
„To kažete samo zato što vam je Thomas time napunio glavu. Jerome me nikada ne bi ozlijedio. On me voli.” Jecaj joj je zastao u grlu i okrenula se kako bi ga prikrila, ne želeći pokazati slabost i suze.
„Svoje je poslanje volio više”, rekao sam. „No sreća je što nismo mo¬rali saznati što bi se dogodilo, i što ste još živi.”
„Sreća? O da, vrlo sam sretna”, rekla je glasom punim gorčine. „Vla¬stita me se obitelj mora odreći, čovjek kojeg volim umrijet će u groznim mukama i nikada ga više neću vidjeti, dijete koje nosim oduzet će mi prije nego što mu nadjenem ime, a vlasti će me nakon toga ispitivati. Ako im bude po volji da me puste, poslat će me da živim s tetkom i možda s vremenom udati za kakva nepismena seljaka ili krčmara, ako se uspije naći takav koji će prijeći preko mojih grijeha. I tko je zaslužan za svu tu sreću? Pa vi, Bruno.” Bijes joj je na trenutak sijevnuo u očima, ali bila je preslaba da ga održi i divlji se plamen brzo ugasio.
„Možda ćete me, dok budete držali svoje dijete u rukama, barem na trenutak manje mrziti”, rekao sam gledajući je nepomično. Odmaknula je pramen kose s lica i pogledi su nam se sreli.
„Ja vas ne mrzim, Bruno", rekla je iscrpljeno. „Mrzim svijet. Mrzim Boga. Mrzim religiju i to što ljudi zbog nje misle da su jedini u pravu.” „Zvučite poput Thomasa Allena”, rekao sam i u istom trenutku po¬žalio zbog neprimjerenosti te izjave. Na moje iznenađenje, slabašno se osmjehnula.
,,A vidjeli smo kamo to može odvesti. Jadni, jadni Thomas. Ne, život je prekratak za mržnju.”
„Vaša vjera, dakle, neće preživjeti ispitivanja?”
Gotovo se nasmijala, a lice joj je nakratko zasjalo.
„Moja vjera, kako je vi zovete, nikada nije bila ništa više od pokušaja da mu ugodim. Štovala bih i Mjesec i Sunce i žrtvovala pijevca vragu u ponoć ako bi me on zbog toga više volio.”
„Sjećam se - jednom ste tražili moj savjet za to. No savjetovao bih vam da to ne spominjete kad vas budu ispitivali.
„Ne, Bruno”, odmahnula je glavom. „Ne bojim se za sebe što se toga tiče. Kad sam vidjela onu tamnicu danas, znala sam da nikada ne bih mogla izdržati godine robije na takvom mjestu iz ljubavi prema papi. Za Jeromea bih, ali on neće biti tu da bi mu to nešto značilo, zar ne? A dijete mora preživjeti. To je sada jedino važno.” Tada je utihnula i dugo zurila u svoje sklopljene ruke. Nisam se usudio pomaknuti. Ko¬načno je posegnula u džep i izvukla presavijen komadić papira. Prešla je preko sobe do mene, uhvatila me za ozlijeđenu desnu ruku i u nju mi ugurala papir pa zadržala moju ruku među svojima trenutak-dva napeto me gledajući u oči. Unatoč svemu, srce mi je glupavo poskočilo i obuzela me želja da je zagrlim. Okrutnost sudbine koju mi je ispri¬čala još me jednom bolno podsjetila na Morganu - mladu ženu punu duha i ljepote koju sam prepustio žrvnju doličnosti i ta mi je nepravda stezala srce. Još sam se uvijek držao uvjerenja da sam joj spasio život, ali zauvijek ću živjeti s tračkom sumnje. Što ako ju je Jerome stvarno htio odvesti na sigurno u Francusku? Nikada neću biti potpuno sigu¬ran, a neće ni ona. Ta nas je nesigurnost povezivala i osjećao sam silnu odgovornost za nju. Ako joj sada ikako mogu pomoći, odlučio sam da je neću ponovno razočarati.
„Pišite mi”, prošaptala je, pogledavajući nesigurno prema vratima u strahu da je otac ne čuje. „Napišite mi kako je umro i što je rekao na stratištu. To mi je jedina želja. Ovo je adresa moje tete u Kentu. Sutra će me onamo odvesti i sumnjam da ću se ikada vratiti u Oxford.”
„Vaš vas otac sigurno ne bi zauvijek otjerao.”
Odmahnula je glavom čvrsto stisnutih usnica.
„Ne poznajete mojega oca. Kad biste mi to učinili...” Pustila je re¬čenicu da zamre i nježno mi stisnula ruku, a ja sam se trudio ne trznuti se od boli.
„Hoću.”
„Hvala vam, Bruno.” Njezine široke oči prelazile su preko mojih kao da nešto traže. „Da ste barem došli u Oxford dvije godine ranije - sve je moglo biti drugačije. Možda bismo... Nema smisla razmišljati o tome što je moglo biti. Za mene je sada prekasno.” Nagnula se naprijed i njež¬no me poljubila u obraz, toliko blago da mi se učinilo da sam umislio njezine usne na svojoj koži. Stisnula mi je ruku još jednom prije nego što ju je pustila.
Okrenuo sam se prema vratima, srca toliko teška da mi se činilo da se svijam pod njegovim teretom, a ona je prošaptala: „Pišite!” Pogledao sam je kako na dlanu oponaša pisanje, a lice joj se rastegnulo u hrabar osmijeh. Kimnuo sam i okrenuo joj leđa posljednji put.
Kada sam zatvorio vrata, rektor je i dalje stajao u istom položaju, obris mu se ocrtavao na svjetlosti prozora, ali sada je bio okrenut prema sobi, ruku prekriženih preko prsa, a njegove su sitne mišje oči bile uprte u mene.
„Doktore Bruno, moram vam zahvaliti što ste fakultet spasili od zvjerskog ubojice i isusovačkog pobunjenika.” Glas mu je bio neobično lišen emocija, kao da je izgubio svaku sposobnost osjećanja. Nisam mogao ocijeniti je li mu doista drago zbog toga, a zbog dvosmislenosti njegovih riječi na trenutak sam zastao.
„Rektore, znate da to dvoje nisu ista osoba?”
„Znam da će Gabriela Norrisa - ne mogu o njemu nikako drugačije razmišljati - optužiti za ubojstva Rogera Mercera, Jamesa Coverdalea, Neda Lacyja i Thomasa Allena te za izdajničke namjere protiv osobe Njezina Veličanstva. Saznao sam da ima i drugih optužbi protiv njega, nebitnih Tajnome vijeću, ali poprilično važnih za moju obitelj.”
Snažno je udahnuo i zadrhtao do dubine duše. Oči su nam se na¬kratko srele i u njima sam vidio more tuge za koju sam znao da će ga pratiti ostatak života. U tom sam trenutku shvatio da je Sophia govorila istinu; rektor je odisao hladnoćom koja mu dopušta da kćer potpuno isključi iz života ako zaključi da je to potrebno. U očima sam mu vidio tugu čovjeka koji je već izgubio oba djeteta. Želio sam se založiti za nju, moliti umjesto nje, ali odlučio sam zauzdati jezik. Vjerojatno sam se već dovoljno umiješao u rad fakulteta, a u njihovu obitelj pogotovo.
„Ne mislim da ćemo vas ponovno vidjeti u Oxfordu, doktore Bru¬no”, rekao je kruto, pružajući mi ruku da se rukujemo i prilazeći vratima. U tišini se čula samo škripa dasaka pod njegovim nogama. ,,S obzirom na ove nedavne događaje, žalim što vam se nisam ranije povjerio, ali u Oxfordu nemamo običaj strance doživljavati kao... Ma, shvaćate što želim reći.” Još je upornije ispružio ruku pa sam je prihvatio, a on me uhvatio i drugom rukom i molećivo pogledao. Gledajući ga, pomislio sam kako je Sophia srećom naslijedila izgled od majke. No možda to i nije bila tolika sreća; da je bila manje lijepa, mogla bi sada biti u znatno drugačijoj situaciji.
„Doktore Bruno”, nastavio je, uvlačeći se u sebe i čvrsto mi držeći ruku, „žalim što vam nisam bio bolji domaćin i prijatelj. Da sam znao za vaše veze - ali ima previše stvari za koje bi me trebalo prekoriti. Nadam se da ne tražim previše ako vas zamolim da, kad budete imali priliku, grofu od Leicestera prenesete da sam nastojao služiti njemu i sveučilištu što sam bolje mogao. Očekujem da će mi se javiti povodom ovih događaja i nisam siguran kako će primiti te novosti.” Razrogačio je oči od straha i nesvjesno mi stiskao ruku.
„Pomogao bih vam da mogu, ali bojim se da ste pogrešno procijenili moju bliskost s grofom. Nisam ga nikada upoznao.” Prateći razočaranje na njegovu licu, brzo sam dodao: „Ali siguran sam da vaša odanost neće ostati neprimijećena nakon što sa sir Philipom raspravim ove događaje.” Rektor jc znakovito kimnuo i pustio mi ruku.
„Hvala vam. To je više nego što zaslužujem. Bili ste mi ravnopravan protivnik u raspravama, doktore Bruno. Žalim što nismo imali više pri¬lika za to.”
Imate slabo pamćenje, pomislio sam, pristojno se smiješeći. Bio sam bolji i stilom i sadržajem, a vas je zabavljalo da me ismijavate pred cijelim sveučilištem. No sada se to poniženje činilo kao sitnica.
„Zauzvrat bih ja vas zamolio za uslugu”, rekao sam dok smo se pri¬bližavali vratima. Pogledao me pomalo iznenađeno. „Čuo sam da je Co¬bbett razriješen dužnosti.”
„Točno”, rekao je. „Gospodin Slythurst ga je optužio da je namjerno zanemario naredbu da preda osjetljive dokumente i da je dopustio krad¬ljivcu da pobjegne s fakulteta prije nego što su ga uspjeli uhvatiti.”
Gledao sam ga u nevjerici.
„Vi zasigurno znate, rektore, da sam ja taj lopov? Da je Cobbett po¬slušao Slythursta i da sir Philipu nije poslao hitnu poruku, ja bih bio mrtav, a i vaša kći također!”
„Bez obzira”, rekao je monotonim glasom, praveći se daje zaokupljen končićem koji mu je virio iz odore. „Gospodin Slythurst profesor je na ovom fakultetu, a Cobbett je sluga i bila mu je dužnost poslušati njegove naredbe, a ne naredbe gosta koji je viđen da uzima stvari iz studentske sobe. Kažnjen je zbog zanemarivanja dužnosti.”
„Ti papiri koje je sir Philip primio spasili su život vašoj kćeri”, rekao sam spustivši glas. „Da su bili kod Slythursta, to se vjerojatno ne bi do¬godilo. Cobbett je postupio u skladu sa savjesti i zbog toga bi ga trebalo nagraditi.”
Underhill je prestao navlačiti končić iz odore i prikovao je pogled na mene.
„To vi mislite”, odgovorio je, pomno i precizno izgovarajući svaku riječ.
Nisam vjerovao vlastitim ušima.
„Svojim postupcima spasio je Sophiju od ubojstva”, ponovio sam ovaj put sporije, u slučaju da me prvi put nije razumio. Budući da to nije iza¬zvalo nikakvu reakciju, namjerno sam dodao: ,,I vaše unuče. Ne smatrate da je to vrijedno nagrade?”
Neko vrijeme nije odgovarao, ali me nastavio promatrati pomalo sažalnim pogledom.
„Nije vam palo na pamet da bih možda radije nagradio čovjeka koji bi mi poštedio obitelj svega ovoga?”
Trebao mi je trenutak da shvatim što je rekao, a kad sam shvatio, ni¬sam mogao vjerovati što čujem.
„Radije biste da se nisam umiješao?” Odmahivao sam glavom u nevjerici. „Razumijete li da ju je želio ubiti? Jerome Gilbert - Gabriel Norris, kako god ga želite zvati. Isplanirao je da se ona utopi na putu do Francuske kako bi izbjegao sramotu. Vi i vaša supruga dobili biste pismo u kojem bi pisalo da je pobjegla kako bi se zaredila i ne biste ni¬šta o tome znali.”
„Ne smatrate da bi joj to majka lakše podnijela?” Zakoračio je prema meni, a sva njegova pribranost gotovo je nestala. Ruke su mu se snažno tresle i sklopio ih je toliko čvrsto da su mu članci prstiju pobijeljeli. „Barem bismo ostarjeli u blaženom neznanju. Umjesto toga, moja je kći uhićena u društvu isusovačkog misionara i šerifovi su je ljudi doveli u Oxford. Osobno sam morao poći u zatvor u dvorcu kako bih platio da je puste, a tamo sam je našao u društvu lopova i kurvi. Zatim sam je morao od¬vesti do fakulteta, tako da nas je cijeli grad vidio, i usput trpjeti njihove poruge i šaputanja kao što će i moja žena trpjeti ako ikada izađe iz sobe, što nije vjerojatno. Bio bih budala kada bih mislio da glasine nisu već u punom zamahu. Od sada će me znati kao oca isusovačke kurve i djeda papističkog kopileta. S mojim sveučilišnim ugledom je svršeno i bojim se da njezina majka neće podnijeti novi udar na živce.”
Gledao sam ga prezirno.
„Bolje bi bilo da je potiho ubijena, a da je vaš ugled ostao neukaljan?” procijedio sam kroz zube.
„Sigurno me smatrate čudovištem jer tako razmišljam”, odgovorio je bez traga isprike. „Nemate djece, ne znate što je to izgubiti dijete. Za mene je moja kći mrtva, Bruno, bez obzira na sve. Bolje bi bilo da je nestala na moru, a da joj majka bude pošteđena sramote. Da, stvarno tako mislim. Bolje bi bilo i za nju. Kakav će joj život biti nakon ovoga?”
„I radije biste da vam je prikriveni isusovac i dalje na fakultetu i da dobro živite od njegove školarine. Tako bi vam život bio lakši? A možda ste cijelo vrijeme znali za Norrisa?”
„Ne! To nije istina!” povikao je poletjevši naprijed. „Moj je veliki propust što nisam znao za Norrisa. No nikada ne bih dopustio misio¬naru da djeluje na fakultetu, smiješno je uopće takvo što tvrditi. Molim vas, nemojte to spominjati sir Philipu. Norris je plaćao studij i imao iste povlastice kao i ostali nestipendisti.”
„Norrisa je preporučio Edmund Allen”, rekao sam, „čovjek za kojega ste znali da je prikriveni katolik. A Norrisa nikada niste vidjeli u fakul¬tetskoj kapelici - to vam se nije učinilo sumnjivim?”
„Sinovi bogataša nisu naviknuli rano ustajati. Jedna od njihovih po¬vlastica jest da se to od njih ne očekuje.”
„I ovdje se može kupiti oprost”, rekao sam gledajući ga s porugom. „Podsjeća me na Rim. No znali ste i za druge, zar ne?”
Uzdahnuo je.
„Znao sam za Williama Bernarda. Svi u Oxfordu su znali. Nije bila tajna da se pridržavao stare vjere iako se zakleo na odanost kraljici. On je tvrdoglav starac i nije bio nikakva prijetnja. Pobjegao je, ali ne vjeru¬jem da će organizirati potjeru za njim. Ljudima se ne bi svidjelo kada bi sijedog profesora bacili u tamnicu ili poslali na stratište, a Tajno vijeće to zna. A drugi - pretpostavljam da ću morati odati njihova imena kada me budu ispitivali o Norrisu?”
„Ne vjerujem da će biti potrebno”, rekao sam, još uvijek prevrćući u glavi njegove bešćutne riječi o Sophiji. „Imena najgorih prekršitelja već su im poznata.”
Promatrao me, posežući za kvakom.
„Previše ste suosjećajni, doktore Bruno, da biste se bavili ovakvim stvarima. Znam da ste lagali kako biste mi kćer poštedjeli javnog suđe¬nja. Isto kao što ja nisam odavno predao ove naše katolike isljednicima jer sam smatrao da zajedno možemo normalno živjeti. Sada znam da čovjek mora biti nemilosrdan, a nama to nije u naravi. Vi i ja smo slični u tom pogledu”, rekao je lagano samodopadno.
„Ne, gospodine", rekao sam tiho dok mi je on držao otvorena vrata da prođem. „Nismo nimalo slični. Kada bih imao kćer, nadam se da bih njezin život stavio ispred svoje časti.” Otvorio je usta kako bi prigovorio, ali sam ga prekinuo. „Nije kurva. Hrabra je žena koja zaslužuje vašu bri¬gu i zaštitu, a ne prezir.”
Ostavio sam ga na vratima da otvara i zatvara usta poput ribe i po posljednji put odlučno prešao preko dvorišta Lincoln Collegea. Kod stražarnice sam se okrenuo baciti posljednji pogled i vidio Sophijin obris iskrivljen u ukrasnom staklu prozora rektorova stana na prvom katu, ruke podignute u pozdrav.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

24 Re: S.J. Parris - Krug heretika taj Uto Sep 25, 2012 1:03 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
EPILOG

London, srpanj 1583.


Pod nebom koje su jedva dotaknuli prvi traci zore i kroz tanku iz¬maglicu koja mi se hvatala po kosi i konjskoj grivi, odjahao sam iz veleposlanikove rezidencije u Salisbury Courtu i krenuo na zapad Ulicom Fleet prema izlazu iz Londona. Ogrtač sam zamotao oko sebe da me štiti od vlage, a prsa su me stezala kao da su svezana željeznim okovima. Nije bio moj izbor da krenem na ovo putovanje, ali Walsingham mi je poslao poruku da me očekuje i zaključio sam da je bolje ne proturječiti mu. Oblak pare izašao je iz konjskih nosnica u hladni jutarnji zrak kad sam ga okrenuo na sjever kraj veličanstvenog spomenika na križanju Charing Cross i potjerao ga pokrajnjom cestom koja je vodila iz Londona prema otvorenim predjelima na sjeverozapadu. Ovdje je cesta postala prometnija. Male skupine ljudi pješice su išle u istom smjeru živahno brbljajući i pijući iz kožnatih ploški, a prodavači pita brzo su se kretali uz njih nudeći svoju robu željnoj gomili koja se uputila na jutarnju predstavu. Bliže našem odredištu ljudi su se nagurali uz cestu, a djeca su na ramenima svojih očeva čekala da vide prolazak povorke.
Na mjestu zvanom Tyburn podignuta je drvena platforma u razini glave kako bi cijela ta gomila mogla dobro vidjeti. Na tom je stratištu postavljen krvnikov stol - ogroman mesarski pult prepun raznih noževa i instrumenata, a kraj njega je gorjela vatra i grijala vodu u velikom kotlu. Oni na čelu gomile gurali su se još bliže i pružali ruke prema toplini pla¬mena; iako je bio srpanj, ranojutarnji zrak bio je hladan od vlage i ljudi su nestrpljivo toptali nogama i trljali ruke dok su čekali. Pokraj stratišta podignuta su drvena vješala, a pod njima su stajala prazna kola. Okrenuo sam konja i prošao iza gomile. Na drugom kraju, odmah pokraj vješa¬la, vidio sam nekoliko gospode na konjima koji su se držali podalje od uzburkane rulje i pretpostavio sam da je među njima i Sidney. Dok sam obilazio gomilu, kroz nju su prolazili gradski činovnici s kopljima i ra¬ščišćavali put ispred vješala. Pronašao sam Sidneyja blizu vješala u grupi mladih dvorana na konjima. Iako su mu drugovi bili dobro raspoloženi i međusobno su glasno razgovarali, Sidney je čvrsto zauzdao konja, koji je zbog toga nestrpljivo toptao u mjestu i namrgođeno promatrao gomilu. Ugledavši me, kimnuo je bez osmijeha.
„Pomaknimo se u stranu, Bruno”, tiho je rekao. „Ne želim biti među onima koji ovo smatraju seoskim vašarom.”
„Ja najradije ne bih uopće bio ovdje”, priznao sam kad smo zauzeli mjesto malo dalje od grupe mladića.
„Walsingham je zahtijevao da budeš ovdje. Smatra da je važno da njegovi ljudi u potpunosti razumiju svaki vid njihova posla. Oni koji se bore u ratovima nisu pošteđeni gledanja ugrušane krvi, a nismo ni mi dječaci koji se igraju vojnika. Naša borba je stvarna, a posljedice su kr¬vave.” Okrenuo se i pogledao me ozbiljna lica. „Ovo je smaknuće tvoj trijumf, Bruno. Walsingham je jako zadovoljan tobom.”
„Moj trijumf”, tiho sam ponovio, a onda se iz gomile začuo glasan krik i svi su se propeli na prste da vide dolazak povorke.
Već se gotovo bilo razdanilo kad su se pojavila dva crna konja u pro¬storu između vješala i prvog reda gomile. Skupina žena dotrčala je na¬prijed kako bi pred konje bacala ruže i ljiljane, cvjetove mučeništva, a činovnici su kopljima ubadali one koji su se nagurali preblizu i ometali prolazak. Kao da su se dogovorili, gomila se dostojanstveno povukla na¬trag, brbljanje je prestalo i mogao se čuti tihi topot konjskih kopita po tlu, a skela koju su vukli urezivala se u vlažnu zemlju. Podignuo sam se na stremenima i nagnuo naprijed, a želudac mi se grčio od prizora koji sam ugledao.
Jerome Gilbert bio je svezan za skelu naglavce, ruku prekriženih na prsima, a glava mu je gotovo doticala zemlju pa su mu lice i kosa bili po¬prskani blatom. Kad je skela došla do vješala, dvojica muškaraca prišli su odvezati ga i tijelo mu se stropoštalo na zemlju kao dječja krpena lutka. Ona su ga dvojica zgrabila ispod ramena i uzdigla ga na kola. Sad je već bio samo u donjem rublju, a dok su ga podizali uz uzbuđen žamor gomile, posegnuo je u potkošulju i izvukao rupčić da barem donekle obriše blato s lica. Trznuo sam se kad sam vidio da mu je lijevo oko toliko izubijano i natečeno da ga nije mogao ni otvoriti, ali zdravim je panično pogledao gomilu, a potom rupčić bacio u zrak gdje ga je spretno uhvatio sjedokosi čovjek žalosna lica u prvom redu.
„Držite tog tipa na oku”, šapnuo je Sidney. „Najvjerojatnije je i on isusovac ili njihov pristaša koji mu je došao pružiti utjehu u njegovu po¬sljednjem času. Gilbert je ciljao da on uhvati rupčić.”
„Hoćemo li ga slijediti?” upitao sam zabrinuto. Sidney je odmahnuo glavom.
„Walsingham je sigurno rasporedio ljude u gomili da prate sve one koji kasnije krenu po ostatke njegove odjeće ili bilo što slično.” Naglo je zastao; Jeromea su podignuli, krvnik se uspeo na kola i stavio mu omču oko vrata, a zatim je privezao za gredu i provjerio je li dovoljno dobro pričvršćena. Shvatio sam da ona dvojica još uvijek stoje uz njega zato jer je preslab da bi sam stajao i čeljust mi se čvrsto stegnula; vjerojatno su ga toliko rastezali da su mu noge sada neupotrebljive. „Što su mu učinili s rukama?” šapnuo sam Sidneyju, pokazujući mu nakupinu zgrušane krvi kad je Jerome podignuo slabašnu ruku da makne zamršenu kosu s lica.
„Iščupali su mu nokte”, Sidney je odgovorio stegnutim glasom i ni¬sam mogao pročitati ništa ispod njegove vanjske pribranosti.
Krupan čovjek odjeven u kraljevske boje popeo se na stratište i od¬motao komad pergamenta.
„Jerome Gilbert, isusovac”, deklamirao je jasnim glasom koji se pro¬nosio utihnulom svjetinom, „proglašen krivim za četiri ubojstva i od¬vlačenje naroda od odanosti kraljici, za urotništvo u Rheimsu i Rimu u pokušaju ubojstva kraljice te za skrivanje planova o stranoj invaziji. Kako se izjašnjavate?”
Uz golem napor, s omčom još labavom oko vrata, Jerome je skupio ono malo snage što je ostalo u njegovu slomljenu tijelu, dignuo glavu i neočekivano snažnim glasom odgovorio:
„Kriv sam jedino za pokušaj vraćanja izgubljenih duša njihovu Stvo¬ritelju. Molim Boga da oprosti svima koji su doprinijeli mojoj smrti. Bože čuvaj kraljicu.” Na to je počeo pogledom ponovno pretraživati svjetinu i zastao na meni - na trenutak smo zurili jedan u drugoga, a onda je uzvišenim glasom koji se prenosio preko čistine dodao:
„Jednog ćete dana stajati gdje ja sada stojim.”
„Tišina!” uzviknuo je dužnosnik, misleći da je to bila prijetnja engle¬skim protestantima, ali mene je prošla grozna strepnja - nisam se mogao otresti neugodna osjećaja da se obraćao izravno meni.
Sjećao sam se njegovih riječi u Hazeley Courtu; „Ja i vi smo slični ljudi... Vi idete prkosno u smrt, kao što ću i ja kada mi za to kucne čas.” Bio je u pravu barem što se sebe tiče, pomislio sam. Iako su mučitelji uništili njegovo lijepo lice i nije bez pomoći mogao stajati, u ovim posljednjim trenucima bio je veličanstven, divlje prkosan.
Činovnik ga je promatrao s gađenjem dok je okupljeno mnoštvo za¬državalo dah.
„Kazna za osuđenog izdajnika je jasna. Bit ćete obješeni, ali ne do smrti, intimni dijelovi bit će vam odrezani jer niste dostojni da iza vas ostanu potomci, vaša utroba bit će izvađena i spaljena pred vama, vaša glava, koja je začela zlo, bit će odrezana, a vaše tijelo raščetvoreno i dano kraljici da njime raspolaže po vlastitu nahođenju. Neka se Bog smiluje vašoj duši.”
Jerome je zabacio glavu tako da mu je ljetna kiša koja je sada ustrajno padala punila od i usta, a on je kriknuo prema nebu:
,,In manus tuas, Domine, commendo spiritum meum!”35 Konje su ošinuli bičem i kola su se udaljila, ostavljajući ga da se previja od boli na kraju užeta.
Bio je jedva pri svijesti kada su ga skinuli i dva su ga krupna čovjeka odvukla na stratište - barem će mu skratiti muke, pomislio sam, no tada mu je krvnik bacio vedro hladne vode u lice, a on se počeo gušiti i privid¬no oživio, prskajući i divlje mlateći rukama dok su ga dizali na krvnikov stol i svlačili mu odjeću. Kao što je Sidney bio predvidio, mnogi ljudi iz gomile bacili su se naprijed ne bi li ugrabili komad mučenikove odjeće, a ljudi s kopljima snažno su ih odgurivali od stratišta.
Kao i mnogi u gomili, i ja sam morao odvratiti pogled kada je krvnik podignuo nož da odsiječe Jeromeove genitalije, ali jauk koji je proparao zrak natjerao me da zasuzim dok mi je cvrčanje njegova odrezana mesa bačena u kotao dizalo želudac. No u tom trenutku, svjedočeći možda najstrašnijem događaju u svojem životu, pomislio sam na Sophiju. „Ni¬ste dostojni da iza vas ostanu potomci” - pa ipak, negdje u Kentu raslo je dijete koje nikada neće znati istinu o svojem ocu, ali koje će njegovu ljepotu prenijeti u budućnost. Opet sam se zapitao, po tisućiti put otkako sam se vratio s Oxforda, jesam li trebao slušati mahnite optužbe Thomasa Allena. Bi li Jerome stvarno dao utopiti Sophiju ili bi možda i sada oboje bili živi i zdravi u Francuskoj da se ja nisam umiješao?
„On bi te dao ubiti, Bruno, zapamti to”, Sidney mi je rekao u uho, kao da mi je pročitao misli. „Ali bio je vraški dobar kartaš”, dodao je, jedva čujno, a ja sam shvatio da je ispod svojeg profesionalnog vojničkog držanja i on bio duboko potresen ovom smrću. Kimnuo sam teško i, dignuvši pogled u tom trenutku, ugledao Walsinghama na crnom konju
_____________________________________________________
35 U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj! (nap. prev.).

na drugoj strani mnoštva. Lice mu je bilo namrgođeno dok jc promatrao ono klanje na stratištu. Kada je krvnik zario nož u Jeromeovu prsnu kost kako bi ga rastvorio, a njegovi umirući krikovi odjeknuli prema prazno¬me bijelom nebu, Walsingham se okrenuo i pogledi su nam se sreli pre¬ko glava ljudi koji su stajali u zastrašujućoj, prijetećoj tišini. Kimnuo je jednom, kao u odobravanju, a onda se opet usredotočio na stratište, gdje je krvnik držao Jeromeovo srce u zraku, a jedini zvukovi koji su se čuli bili su zavijanje vjetra i postojano bubnjanje tople kiše.


„Popijte još jedno piće, Bruno - izgledate kao da bi vam dobro došlo.”
Walsingham se nagnuo i natočio mi čašu vina, ali kad sam ga prinio ustima, grlo mi se stisnulo. Nisam mogao sprati miris krvi i spaljenog mesa iz nosnica, a iako nam je Walsinghamova supruga ponudila hranu, shvatio sam da nisam sposoban išta pojesti.
Sjedili smo u privatnoj radnoj sobi u njegovoj ladanjskoj kući u Varn Elmsu, nekoliko kilometara od Londona.
Nebo je još bilo oblačno, a soba zbijena i sumorna, s uskim prozo¬rima i obložena tamnim drvetom. Sidney je stajao i gledao na vrt, ruku prekriženih iza leđa. Bio je neobično potišten nakon smaknuća i prema Mortlakeu smo jahali gotovo u potpunoj tišini, svaki zaokupljen vlastitim mislima. Walsingham je sada sjedio nasuprot meni, brade naslonjene na ruke, i pozorno me gledao.
„Iskazali ste se, Bruno”, polako je izgovarao pružajući noge preda se. „Kraljica je obaviještena o vašem sudjelovanju u zaustavljanju još jednog potencijalnog ubojice. Jednog će vam se dana možda poželjeti osobno zahvaliti.”
„Bio bih počašćen”, rekao sam, oblizujući suhe usne.
„Nešto vas muči”, rekao je ljubazno. Gledao sam u Sidneyja, ali još mi je bio okrenut leđima. „Ovdje možete slobodno govoriti, Bruno”, brzo će Walsingham kad nisam odgovorio.
„Jeste li uistinu vjerovali da je namjeravao ubiti kraljicu?” upitao sam. Pogledao me s velikom težinom u očima, dugo ne odgovarajući i sje¬tio sam se kako je na našem prvom sastanku govorio o svojoj dužnosti prema kraljevstvu.
„Ne, nisam”, konačno je rekao. Vidio sam da je Sidney naglo okre¬nuo glavu i naslonio se na prozorsko okno, gledajući nas sa zanimanjem.
„Onaj primjerak bule Regnans in Excelsis bio je star - ne vjerujem da ju je Jerome donio sa sobom. Uostalom, po naredbi isusovačkog poglavara misionari ne nose nikakve predmete koji bi ih mogli kompromitirati - Gilbert ne bi bio tako nesmotren. Možda je pripadala Edmundu Allenu ili nekome od profesora. Više nije ni važno.”
,,I znate da nije ubio ona dva katolička profesora i dječaka u Lincolnu:
„Znam i to.”
„Znači — ” pogledao sam prema njemu tražeći potvrdu. „Pogubljen je zbog zločina koje nije počinio.”
„Vlada Njezina Veličanstva ne progoni nikoga isključivo zbog njegove vjere”, rekao je Walsingham s dozom nestrpljenja. „To je službeno staja¬lište i važno je da ljude često podsjećamo na to ili ćemo samo stvoriti još više mučenika. Ako vjeruju da su isusovci sposobni ubiti za svoju vjeru, to neizmjerno pomaže našem cilju.”
„Znači, to je sve propaganda”, rekao sam umorno.
„Ovo je prije svega rat za odanost. Moramo ljude uvjeriti da im je bolje biti odan nama, na koji god način možemo. Vidjeli ste njihovu reakciju danas, niste li? Inače kada osuđeniku odrežu glavu iz gomile se začuju povici „Izdajnik! Izdajnik!” jer ih to zabavlja. No Gilbertovo su obezglavljenje pratili u potpunoj tišini, a to je sigurno jako zabrinu¬lo Tajno vijeće. To znači da mnoštvo nije odobravalo ono što se danas odvijalo, smatrali su to barbarskim. Još jedan poput njega i okrenut će se protiv nas.” Odmahnuo je glavom. „Mnogo sam puta predlagao da bi ih trebalo samo vješati, ali nadglasan sam. Možda će se nakon ovoga Vijeće urazumiti.”
„Strašna je to smrt”, složio sam se.
Walsingham jc uzrujana lica napravio krug oko mene. „Gora od spaljivanja i masakra protestanata? U svakom slučaju, rekli ste mi da ste vidjeli kako je hladnokrvno ubio onog dječaka Thomasa Allena i da ste bili sigurni da namjerava ubiti i djevojku iako je bila u drugom stanju. A Philip kaže da bi i vas bio ubio. Nije on, dakle, bio nevin čovjek, Bruno. Nemojte ga žaliti zbog toga.”
„Ne.” Prihvatio sam njegove riječi spuštajući pogled.
„Teško je tomu svjedočiti”, Walsingham je rekao blaže, stavljajući svoju ruku na moju. „Zasigurno smatrate okrutnim što sam vas tjerao da to gledate. Ali upozorio sam vas da ulazak u službu Njezina Veličanstva neće biti lak. Htio sam da se u to sami uvjerite.”
„Dobro je umro”, Sidney se ubacio kao da je o tome razmišljao već neko vrijeme. „Dostojanstveno.”
„Dobro se držao i u Tornju”, složio se Walsingham, s poštovanjem u glasu. ,,U Rheimsu su ga dobro obučili da podnosi bol. Nismo iz njega izvukli nijedno ime, usprkos satima truda.”
Trznulo me sjećanje na Jeromeove krvave prste i pokušao sam ne mi¬sliti na to na koje su se još načine „trudili” oko njega.
„Sto je bilo sa Sophijom?” upitao sam oklijevajući, pokušavajući ot- piti gutljaj.
„Underhillovom kćeri? Kad se oporavi nakon porođaja, ponovno ćemo je ispitivati.” Vidjevši moj izraz lica, dodao je: „Vjerujem da će svojevoljno odgovarati, kao što je i predala ona pisma. A mogli bismo od nje saznati još pokoje ime da ga dodamo onima koje ste prikupili vi i Walter Slythurst.”
Intenzivno se zagledao u mene i spustio sam oči na pod. Pitao sam se je li mu Sidney rekao da sam lagao da mi je Sophia predala pisma ili je možda znao da sam zatajio neka imena kada me ispitivao nakon po¬vratka iz Oxforda. Možda je ta imena - Richard Godwyn, Humphrey Pritchard, udovica Kenney - saznao od Slythursta ili Underhilla kada ih je ispitivao, ali sumnjao sam u to.
„Ma, molim te - taj Slythurst je beskoristan”, kritično će Sidney, ustavši i pošavši na drugi kraj sobe kako bi si natočio čašu vina. „Sve¬ćenik mu je promaknuo ravno pred nosom i pokušao je predati Bruna stražarima. Ne dajte mu više ni novčića, kažem vam.”
Walsingham je uzdahnuo.
„Nije bio moj najučinkovitiji oxfordski doušnik”, priznao je. „Ponu¬dio mi je svoje usluge prije nekoliko godina kako bi se izvukao iz duga. Razotkrio je Edmunda Allena na surov način, ali to je samo potaknulo ostale papiste u Lincolnu da postanu još tajnovitiji. Previše je omražen među kolegama da bi ikad stekao njihovo povjerenje, tako da su sve njegove informacije bile uglavnom nagađanja utemeljena na tračevima iz krčme. Štoviše, netom prije nego što ste vi stigli, upozorio sam ga da ne može ostati u mojoj službi ako mi ne donese neke značajnije Vijesti - možda je zato bio toliko zapeo da se dokaže upiranjem prsta u bilo ka¬kvog sumnjivca.”
„Bilo bi mi lakše da sam znao da je vaš čovjek”, rekao sam nastojeći suspregnuti prijekor u glasu. „Isprva sam mislio da je on ubojica.”
Walsingham se nasmiješio, ali uočio sam ton upozorenja u njegovu glasu.
„Najbolje je da svi zadržimo svoje tajne za sebe, Bruno. Moglo se is¬postaviti da je on ubojica. Ne bih htio da vam naklonost prema nekome utječe na rasuđivanje.”
„To se neće dogoditi, vaša milosti”, promrmljao sam ne gledajući ga u oči.
„Vjerujem da neće”, rekao je veselo. „Za sada vas, Bruno, trebam u Francuskom veleposlanstvu. Dobivam zabrinjavajuća izvješća iz Pariza da je skupina okupljena oko obitelji Guise ponovno ojačala i da kuju urotu protiv našeg kraljevstva. Približite se veleposlaniku i saznajte što možete.” „Hoću, vaša milosti, napravit ću sve što je u mojoj moći”, uvjeravao sam ga.
,,A sada”, rekao je polako se dižući na noge, „Philip ima Vijesti koje će vam se, nadam se, svidjeti.”
S iščekivanjem je pogledao Sidneyja, koji mi je prebacio ruku preko ramena.
„Moj stari učitelj John Dee izrazio je veliku želju da te upozna, Bru¬no, i da ti pokaže sva blaga svoje knjižnice. Njegova kuća na Mortlakeu nije udaljena ni kilometar odavde i poći ćemo tamo danas popodne ako ti je to po volji.”
„Ako mi je po volji?” Po prvi put u posljednjih nekoliko dana osjetio sam kako se vraćam u život. Iako je Sidney nazvao Jeromeovo smaknu¬će mojim trijumfom, otkako sam se vratio iz Oxforda, nisam se osjećao ispunjenim. Štoviše, nisam osjećao ništa osim snažne melankolije pri pomisli koliko je ljudi izgubilo živote ni za što, i čak me ni moje knjige nisu uspijevale nadahnuti. Cesto sam razmišljao o Sophiji i o tome kako joj život sada izgleda. Počeo sam se bojati da možda više nisam sposoban ni u čemu uživati. A sada mi je znatiželju ponovno pobudila ova najava odlaska u knjižnicu doktora Deeja i mala mogućnost da će on znati nešto o tome tko mu prije toliko godina je ukrao izgubljenu knjigu Hermesa Trismegistusa.
Sidney je uzeo ogrtač, a Walsingham mi je prišao, uhvatio mi ruku između svojih i ispitivački me promatrao nedokučivim pogledom.
„Iskazali ste se, Bruno”, rekao je s tonom očinskog ponosa u glasu. „Philip mi je rekao da ste riskirali vlastiti život da dovedete tog svećenika pred lice pravde i Tajno vijeće vam je zahvalno za to. Nadam se da ćemo dugo i sretno surađivati.”
Zaključio sam da ne bi bilo mudro reći mu kako sam život zapravo riskirao radi knjige i djevojke. Budući da sam se vratio i bez jednog i bez drugog, zašto ne bih tvrdio da sam sve to učinio za Englesku? Prihvatio sam njegovu hvalu mirno kimnuvši, a Sidney mi je pridržao vrata na izla¬sku. Ako je išta dobro proizašlo iz onih krvavih događanja kojima sam svjedočio u Oxfordu, to je bilo moje učvršćeno uvjerenje da kršćanski svijet sada više nego ikada prije treba usvojiti novu filozofiju, koja bi nas približila jedne drugima i potaknula da izađemo iz sjene vjerskih ratova na svjetlo naše zajedničke čovječnosti i naše zajedničke božanske prirode. Ja, Giordano Bruno iz Nole, napisat ću knjige koje će zapaliti taj plamen u Europi, a uz Walsinghamovu pomoć planirao sam ih povjeriti vladaru koji ih je sposoban razumjeti. Kad budem pisao Sophiji o Jeromeovoj hrabrosti, kazat ću joj da još uvijek nije prekasno za nadu u bolji svijet.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu