IV
Čitao sam i prepravljao bilješke za raspravu dok mi svjetiljka nije dogorjela, a nakon toga sam nemirno spavao; u sobi je bilo hladno, a kiša je snažno udarala po oknu i grede su škripale. I tako, kad me iz kratkog sna prenula velika buka, isprva nisam bio siguran je li svanulo jutro ili haluciniram u snu. No buka je postupno bivala sve upornijom, pa kad sam se razbudio i vidio da još nije svanulo, razabrao sam da je ta paklena galama pod mojim prozorom zapravo pseći lavež. Umotao sam se u plahtu proklinjući rektora, odnosno onoga tko se sjetio takvu divlju životinju držati u krugu fakulteta, i sklupčao se nadajući se da ću uspje¬ti nastaviti prekinuti san, a onda se tom zvjerskom jutarnjem napjevu pridružio još jedan zvuk, zvuk koji još nisam zaboravio i koji još uvijek ponekad čujem u snovima. Bio je to krik od kojeg se ledi krv, bolni krik ljudskog bića u smrtnom strahu, koji je postajao to viši i mučniji što je beštijin lavež postajao bjesniji i opakiji.
Kad mi je ta jezovita kombinacija zvukova otjerala i posljednji tra¬čak sna, shvatio sam da se nedaleko od mojeg prozora netko boji za svoj život; pretpostavio sam da je riječ o nekom uljezu koji nije očekivao da će naići na psa čuvara, ali ipak to nisam mogao ignorirati pa sam užur¬bano navukao hlače i košulju te krenuo da pronađem izvor ove panike i da vidim mogu li kako pomoći.
Izašao sam iz stubišta u sjenovito dvorište; teški oblaci bili su proša¬rani tracima blijeda svjetla, a kiša je nakratko posustala i ostavila za so¬bom srebrnkastu izmaglicu koja je ispunjavala jutarnji zrak, tako da sam jedva mogao razabrati sat na sjevernoj zgradi na drugom kraju dvorišta i morao sam se približiti da vidim koliko je sati: gotovo pet. Ta strašna pseća galama i dalje se nastavljala pa su i iz ostalih stubišta oko glavnog dvorišta počele izlaziti figure mladića, koliko sam mogao razabrati kroz maglu; ispod noćnih košulja navukli su duge čarape, a kosa im je bila u neredu. Bojažljivo su se skupljali u grupicama i šaputali, ne znajući bi li prilazili ili ne. Buka je nesumnjivo dopirala iz hodnika istočne zgrade, koji je vodio do rektorova stana i Gaja, profesorskog vrta koji sam istražio prethodne večeri. Pribrao sam se i otrčao niz hodnik do željeznih vrata, gdje sam zatekao dvojicu mladića kako neuspješno povlače kvaku i zure u maglovitu unutrašnjost vrta. Na zvuk mojih koraka okrenuli su se, a lica su im bila potpuno blijeda.
„Netko je unutra, gospodine, s divljom zvijeri!” poviknuo je viši mla¬dić. „Baš sam bio ustao okupati se kad sam čuo njegove vapaje, ali odavde ništa ne vidimo.”
„Nemamo ključ!” mahnito je rekao drugi. „Samo ga profesori imaju, a vrata su čvrsto zaključana.”
„Onda moramo probuditi nekoga od profesora”, rekao sam, pitajući se kako je moguće da je rektor, čiji stan sigurno gleda na vrt, prespavao svu ovu graju. „Sigurno znate gdje su im sobe - brzo, probudite nekoga tko može otvoriti ova vrata. Postoji li koji drugi ulaz?”
„Postoje dva, gospodine”, rekao je visoki student, sav prestravljen, a prijatelj mu je odjurio niz hodnik potražiti pomoć. „Još jedna ovakva vrata vode u vrt iz hodnika s druge strane blagavaonice, kraj kuhinja, a postoje i vrata u zidu koji gleda na Ulicu Brasenose, ali i jedna i druga zaključana su noću.”
„Pa taj je čovjek morao nekako ući unutra”, rekao sam nestrpljivo, jasno čuvši prigušeni glas kako moli „Isuse, spasi me! Majko sveta, spasi me!” Još je jedan krik proparao zrak, a uslijedili su isprekidano dozivanje upomoć, a onda divlje rezanje i uistinu neljudski zvuk, prigušeno grglja- nje koje je trajalo nekoliko minuta, činilo se. Iza nas počela se skupljati grupica znatiželjnih i uznemirenih studenata, a onda se začuo rektorov glas kako viče: „Pustite me da prođem, čujete li!”
Lice mu je bilo naduto, a oči mutne od spavanja, preko spavaćice je navukao kaput, a u ruci je nosio svežanj ključeva. Iznenadio se kad me vidio.
„O - doktore Bruno - kakav je to strašan nered? Tko je unutra - vi¬dite li išta? Pokušao sam vidjeti kroz svoj prozor, ali od magle i drveća ništa se drugo ne vidi.”
„Ništa ne vidim, ali čini se da je nekoga u vrtu napala divlja životinja. Moramo mu pomoći, i to brzo!”
Rektor je zurio u mene kao da sam mu upravo rekao da je krdo krava proletjelo nebom iznad fakulteta; zatim se pribrao i prišao vratima no¬seći ključeve, ali onda je naglo stao i okrenuo se prema meni, a lice mu se ukočilo od straha. Ono stravično režanje i lavež i dalje su se čuli, ali ljudski je glas utihnuo. Bojao sam se najgorega.
„Ali — onda bi bilo ludo ući bez oružja ako je unutra divlji pas na slo¬bodi!” promucao je rektor. „Moramo ga ubiti - neka netko ode po stražara ili oružnika i neka ponesu samostrel. Netko od vas - brzo!” otresao se na hrpu polugolih dječaka koji su stajali na kraju hodnika i zabezeknuto zurili. „Dovedite stražara — smjesta!” Svi su se međusobno pogledali, a onda ih je nekoliko otrčalo u dvorište.
„Zar ne možemo naći neki štap ili žarač, bilo što? Moramo ući, rek¬tore - bojim se da je možda već prekasno da spasimo nesretnika koji je zarobljen unutra”, požurivao sam ga i tražio da mi da ključeve.
Rektor se panično osvrtao okolo.
„Ali - kako se pas našao u vrtu?” rekao je kao da pita sam sebe, a obrve su mu se nabrale od zbunjenosti.
„Zar to nije pas čuvar koji bi trebao tjerati uljeze?” upitao sam, sad već i sam pomalo zbunjen. „Možda je to kakav lopov koji se uzverao preko zida?”
„Ali mi nemamo psa čuvara”, rekao je rektor paničnim glasom. „Por¬tir ima psa, ali to je jedno staro i slijepo stvorenje koje ima samo tri do¬bre noge i spava u kućici kraj glavnih vrata. Nitko drugi na fakultetu ne smije držati životinje.” Odmahnuo je glavom ne mogavši naći nikakvo objašnjenje za ono što čuje; zvijer u vrtu i dalje je stvarala paklenu buku.
„Sklonite se”, rekao je mirni glas iza nas. Jato studenata naguranih u hodniku razmaknulo se, a iza njih se ukazao visok mladić s kosom do ramena, neprimjereno odjeven u hlače i otmjeni kaputić s prorezima u crnoj svili, koji su otkrivali grimiznu podstavu, upotpunjen kićenim ovratnikom - izgledao je kao da je upravo krenuo na ples ili u kazalište u London, a ne kao da se užurbano ustao poput svih nas ostalih usred ove strke. U jednoj mu je ruci bio engleski luk kakvim se plemstvo koristilo u lovu, duži i od njega sama i ukrašen rezbarijama s pozlaćenim intarzijama i zeleno-grimiznim ornamentima. U drugoj je ruci držao kožnati tobolac za strijele, ukrašen tim istim uzorkom zavojitih vriježa i pozlaćenog lišća.
„Gabriele Norris!” uzviknuo je rektor zureći u luk. „Što je to?”
„Morate otvoriti vrata, doktore Underhill”, naredio mu je mladić, „nemamo vremena za gubljenje, ljudski život je u opasnosti.”
Govorio je odmjerenim tonom usprkos hitnosti cijele situacije kao da je on tu glavni autoritet, a ne rektor; već napola ošamućen, rektor je otključao vrata i mladić je ušao unutra usput namještajući strijelu u luk.
Neodlučno sam krenuo za njim, a rektor me slijedio držeći se zida.
Među izvijena debla jabukovih stabala spustila se gusta magla, stvara¬jući varljive obrise koje nisam mogao jasno razabrati. Oprezno koračajući među plavim sjenkama, iznenada sam u najudaljenijem, sjeveroistočnom kutu zapazio kretanje velikog dugonogog psa - sudeći po obliku, mo¬gao je biti neka vrsta vučjaka, ali nisam ga mogao dobro vidjeti. Držao sam se zida, a dotični Gabriel u svojem se upadljivom gizdavom odijelu
mirnim korakom približavao životinji, koja je još uvijek režala i zubima povlačila mlohav crni predmet koji joj je ležao pod nogama. Kako sam prilazio bliže, magla je bivala sve tanja pa sam jasno mogao vidjeti životi¬nju; čeljust joj je bila krvava i umazana komadićima rastrgana mesa. Srce mi se stisnulo i želudac zgrčio jer sam znao da smo zakasnili. Mladić je zastao na nekoliko koraka od životinje; ometen mirisom ili zvukom, pas je prestao razdirati svoj plijen i podignuo je glavu. Rezanje je na trenu¬tak prestalo, a pas je krenuo na mladića, i u tom je trenutku ovaj odapeo strijelu. Gađao je precizno usprkos magli i životinja se srušila na tlo vrata probodena strijelom.
Čim je pala, Gabriel je spustio luk i obojica smo dotrčali do crne hrpe koja je ležala uza zid, kraj životinjskog leša. Bilo je to tijelo muškarca okrenuto licem nadolje, oko njega je ležala rasprostrta akademska odo¬ra, a trava oko tijela bila je sva počupana i natopljena velikom količinom krvi. Pomogao sam Gabrielu da okrene čovjeka i istog trenutka vrisnuo od užasa. Preda mnom je ležao Roger Mercer, glave savijene pod groznim kutom, očiju uprtih u nebo i potpuno rezderana grla — komad mesa visio je s vrata, a krvavo tkivo virilo je iz rane. Nagonski sam krenuo zaustaviti krv koja mu je još uvijek liptala niz vrat i prsa, ali bilo je prekasno - oči su mu bile nepomične, zauvijek zaleđene u pogledu punom strave. Gabriel Norris odskočio je od krvavog leša i zabrinuto počeo provjeravati da nije slučajno umrljao odjeću ugrušanom krvlju, kao da mu je to jedina briga. Ulickani napuhanko, pomislio sam s gađenjem - a onda sam se sjetio da sam njegovo ime već čuo; upravo ga je Mercer spominjao noć prije i opisao ga točno tim riječima. Kleknuo sam u nevjerici kraj tijela proma¬trajući njegove razderane ruke (dva su mu prsta gotovo potpuno odgrižena u borbi sa životinjom), komade mesa otkinute s nogu i gležnjeva za koje ga je pas ščepao da bi ga srušio na tlo, i taj jezoviti razderani grkljan.
Rektor nam je oprezno prišao pritišćući rupčić na usta.
„Jeli...”
„Stigli smo prekasno, Bog mu dao pokoj duši”, rekao sam više iz običaja nego iz pijeteta. Rektor je prišao dovoljno blizu da prepozna unakaženo tijelo čovjeka koji mu je još večer prije sjedio zdesna za stolom i istoga mu je časa pozlilo. Mladić zvan Gabriel došao je k sebi i sada je nogom gurkao pseći leš.
„Divovska zvijer”, rekao je s notom ponosa u glasu kao da pokazuje svoj lovački trofej. Kad sam ga bolje pogledao, uvidio sam da usporedba s lovom uistinu jest prikladna.
„Ovo je lovački pas”, rekao sam kleknuvši kraj njega. ,,A pogledajte ovamo” — pokazao sam na mjesto gdje su mu rebra bolno stršala ispod oštre sive dlake. „Vidite kako je mršav - izgleda da je skapavao od gladi. A pogledajte mu nogu.” Oko gornjeg dijela stražnje lijeve noge imao je otvorenu ranu, a činilo se da mu je kožu krvnički zgulio nekakav lanac. Krzno oko rane bilo je sastrugano i razderano, kao da je pas uporno po¬kušavao vlastitim zubima strgnuti okove. „Bio je vezan lancem, čini mi se - vidite? Nije ni čudo da je tako poludio.”
„Ali što je radio u vrtu?” upitao je mladić znatiželjno me gledajući. I zašto je doktor Mercer bio ovdje sa psom?”
„Možda je šetao svojeg psa i on se odjednom okrenuo protiv njega - psi znaju biti nepredvidljivi”, ponudio sam objašnjenje a da ni sam nisam vjerovao u tu hipotezu.
„Ali Roger nije imao psa”, slabašnim je glasom kazao rektor brišući ustra rupčićem. „Rekao sam vam - osim portiru, nikome drugom na fakultetu nije dopušteno držati životinje. Ne, ne, gospodo, ovdje nemate što vidjeti!” viknuo je odjednom jer su studenti navrli kroz uska vrata u vrt, u namjeri da vide što se dogodilo. „Vratite se u sobe, svi! U šest tre¬bate biti u kapelici kao i obično - vratite se u sobe i spremite se, čujete li!” Studenti su se nevoljko okrenuli i odgegali se natrag kroz vrata, po¬gledavajući preko ramena i živahno mrmljajući među sobom. Onda se rektor okrenuo prema mladiću koji je stajao i promatrao leševe, a tobolac mu je još visio s ramena; rektorovo lice poprimilo je izraz nevjerice kao da tek sada po prvi put jasno vidi mladića.
„Gabriele Norris!” eksplodirao je i počeo mahnito mahati rukama. „Za ime Božje, što to imate na sebi?”
„Norris je pogledao svoj kicoški kaputić i hlače pa je počeo pomicati stopala kao da se srami.
„Mislim da sad nije trenutak, doktore Underhill”, zaustio je, ali rek¬tor ga je prekinuo.
„Savršeno dobro znate da je grof od Leicestera izdao proglas o pravi¬lima odijevanja za studente! A ja sam zadužen za njihovu provedbu - že¬lite li da nas obojicu kazni Sveučilišni sud, nakon svega što se dogodilo?” Lice mu je poprimilo boju cikle, a glas mu se stegnuo; nisam se mogao oteti dojmu da mu je reakcija pretjerana s obzirom na situaciju. „Nema nabranih ovratnika, nema svile, nema baršuna, nema proreza na kaputu ili hlačama!” nastavio je, a glas mu je sa svakim spomenutim komadom odjeće postajao sve piskutaviji. „I nema oružja! Vi namjerno ismijavate svako pravilo o primjerenom odijevanju! Ovo je zajednica učenjaka, gos¬podine Norris, a ne kakav bal na dvoru gdje se možete razmetati svojim bogatstvom!”
Mladić je napućio usne i izgledao je mrzovoljno. No bez obzira na to drsko držanje, vidio sam da je iznimno naočit i da je očito naviknuo da sve bude po njegovu.
„Ova zajednica učenjaka ne bi opstala bez mojeg bogatstva i vi to vrlo dobro znate, rektore. A ionako nam previše naplaćujete — ovdje sam prisiljen jesti kao prosjak, moram li se tako i oblačiti?”
Nakon tog prijekora, rektor se stišao.
„Morate se odijevati onako kako grof od Leicestera smatra da priliči oxfordskim studentima”, rekao je. ,,A sad se, molim vas, požurite pre¬svući - ako vas prijave, obojica ćemo imati problema, a kako ću onda objasniti...” Tu se zaustavio i bespomoćno se zagledao u dva leša pred so¬bom; vidio sam da mu se ruke jako tresu, pretpostavio sam da je u šoku.
Gabriel Norris na trenutak se zagledao u mene, kao da ne želi napu¬stiti mjesto svojeg junaštva, ali onda je vjerojatno shvatio da nije pametno zadržavati se pa je užurbano pokupio luk i okrenuo se da ode.
„Gospodine Norris!” viknuo je rektor za njim.
Mladić se prkosno okrenuo.
„Da, rektore?”
„Engleski luk? Za ime Božje, što će vam uopće luk i strijele dok ste na fakultetu?”
Norris je slegnuo ramenima.
„Otac mi ih je ostavio. To mi je uspomena. Osim toga, sportski je lov dopušten nestipendistima koji imaju dozvolu.”
„Nije dopušteno držati luk u studentskoj sobi”, rekao je rektor sla¬bim glasom.
„Da ga nisam imao ovdje, vi biste se morali golim rukama hrvati s onim psom, rektore”, suho je odgovorio Norris. „Ali ne očekujem od vas da mi zahvalite.”
„Bez obzira na to, gospodine Norris, inzistiram da ga odnesete u trezor u tornju, gdje ga možete ostaviti na čuvanje. Zamolite gospodina Slythursta ili doktora Coverdalea da vam ga zaključaju unutra. Danas, molim vas!” dodao je, a Norris je nestao kroz otvorena vrata.
Rektor je duboko udahnuo, a onda su noge popustile pod njim; po¬nudio sam mu ruku da se osloni, a on ju je sa zahvalnošću prihvati.
„Rektore Underhill”, nježno sam rekao pokazujući na Mercerovo ti¬jelo, „čovjek je umro u stravičnoj nesreći i moramo pokušati razumjeti kako se ovo moglo dogoditi. Ako je uopće riječ o nesreći”, dodao sam, jer što sam više tražio objašnjenje, to su me okolnosti ovoga slučaja sve više zabrinjavale.
Rektor je tad posrnuo i umalo pao na mene, problijedjevši u licu. „O, Bože, u pravu ste, Bruno. Priče o ovome proširit će se među studentima poput požara. Ali kako da objasnimo što se dogodilo? Osim - ” Na licu mu se vidjela jeza i bilo mi ga je žao; njegovo se mirno i uređeno malo kraljevstvo srušilo u roku od nekoliko minuta.
„Pa, potražimo prvo najvjerojatnije uzroke”, rekao sam. „Ako na fakultetu nema drugih pasa, osim onog starog portirova, ovaj je morao nekako ući izvana, najvjerojatnije kroz ova vrata.”
„Da, da, tako je, divlji pas lutalica uspio se uvući kroz vrata.” Rektor je objeručke i sa zahvalnošću prihvatio moj prijedlog.
Mercer je pao i unakažen je samo nekoliko metara od drvenih vrata koja vode na ulicu iza fakulteta, ali kada sam ih pokušao otvoriti, bila su čvrsto zaključana. Rektor je stajao kao paraliziran, pogleda uprta u tijelo lovca i njegove lovine. U blizini na stražnjem zidu primijetio sam komadić crne tkanine koji je zapeo za rub cigle; ispod tog mjesta trava se pretvorila u blato prekriveno otiscima čizama i psećih šapa i bilo je obilno zaliveno Mercerovom krvlju.
„Izgleda da se jadni čovjek pokušavao uzverati uza zid”, rekao sam napola sebi u bradu. „To objašnjava zašto su mu noge bile razderane. Ali zid je visok kao dva čovjeka, zašto jednostavno nije potrčao prema vra¬tima da pobjegne? Osim ako je pas stajao između njega i vrata, što znači da je morao doći izvana. Ali kako to da su vrata onda zaključana?”
Pogledao sam rektora, koji je i dalje nepomično stajao, a onda sam otrčao da probam otvoriti druga vrata koja vode prema fakultetu kroz hodnik koji je prolazio između blagovaonice i kuhinja. I ta su bila za¬ključana. Ali kako je onda pas ušao u vrt, pokušavao sam odgonetnuti. A kad smo već kod toga, kako je Roger Mercer ušao?
Vratio sam se do mjesta gdje su ležala tijela.
„Je li moguće”, odvažio sam se pitati dok mi se prizor kojem sam svjedočio urezivao u mozak, „da je netko namjerno pustio psa u vrt?”
Rektor me pogledao s nevjericom.
„Iz šale, mislite?”
„Teško je to mogla biti šala. Tko god je unutra pustio izgladnjelog lovačkog psa, morao je znati da bi mogao nekoga ubiti.” Kleknuo sam kraj Mercerova unakažena tijela i pretražio mu džepove.
„Doktore Bruno!” uzviknuo je rektor. „Što to radite? Pa jadnik se još nije ni ohladio.”
Roger Mercer bio je potpuno odjeven, iako je bilo jako rano; a u jednom od džepova ušivenih u hlače pronašao sam ono što sam tražio.
„Evo”, rekao sam držeći dva ključa pričvršćena na jednu alku, od ko¬jih je jedan bio puno veći od drugoga. „Je li jedan od ovih ključ od vrta?”
Rektor mi je uzeo alku iz ruke i na svjetlu pregledao ključeve.
„Da, ovaj veći otvara sva troja vrata.”
„Onda je ili ušao sam i zaključao vrata za sobom ili je netko zaklju¬čao vrata kroz koja je ušao dok je on bio unutra”, zaključio sam. „Kako god bilo, bio je zatočen unutra s divljim psom.”
„Ali još uvijek ne znamo kako je pas ušao”, rekao je rektor zbunjeno.
„Pa, znamo da nije preskočio zid, a nije si ni sam otvorio vrata pa ih zaključao za sobom.” Gledao sam ga ravno u oči dok sam govorio čeka¬jući da počne shvaćati.
Rektor me zgrabio za ruku, a lice mu se izobličilo od panike; mogao sam mu namirisati žuč u dahu.
„Što želite reći, Bruno? Da je netko pustio psa unutra i onda zatvo¬rio sve izlaze?”
„Ne vidim drugo objašnjenje”, rekao sam, ponovno gledajući u straš¬ne pseće zube, preko kojih je sada visio mlohav jezik, a iz kutova čeljusti curila mu je slina. Norrisova strijela stršala mu je iz grkljana. „Netko tko je znao da će doktor Mercer biti ovdje u ovo vrijeme. Ali on sigurno nije ni slutio da bi mu se išta moglo dogoditi, inače bi se naoružao.”
Onda sam se sjetio Mercerove neobične opaske od prethodne večeri, o tome kako bismo svi živjeli drugačije ako bismo znali da nam se bliži smrt. Tada nisam obraćao pozornost na to, ali je li mi time želio reći da se boji za svoj život? Pretpostavio sam da je to ipak samo nesretna slu¬čajnost; osim toga, s pouzdanjem je govorio kako će doći na raspravu i kako ćemo kasnije razgovarati. Iznenada sam osjetio strašnu tugu; iako sam ga jedva poznavao, činio mi se toplim i iskrenim čovjekom, a ja sam ga slušao kako umire s nekoliko koraka udaljenosti. Kad samo pomislim da je mogao biti spašen da sam ja brže reagirao, da je netko imao ključ ili da je Norris brže stigao sa svojim lukom... Trenutak neodlučnosti može biti presudan za nečiju sudbinu, pomislio sam i shvatio da i ja drhtim.
„Je li on možda uvijek ovako rano šetao vrtom?” upitao sam. „Hoću reći, je li netko mogao znati da će biti ovdje?”
„Profesori često vole čitati u tišini Gaja”, odgovorio je rektor. „No uglavnom ne u ova doba, to je sigurno - premračno je. Studenti obič¬no ustaju u pet i pol kako bi se pripremili za bogoslužje u kapelici koje počinje u šest - jutarnja je služba obvezna. Prije toga teško da ćete ikoga zateći vani, pa čak ni kuhinjske radnike. Priznajem, nisam nikad u ta doba šetao vrtom pa ne znam ima li koji od mojih kolega tu naviku.” Ponovno sam se sagnuo do Mercerova tijela i počeo razmicati njegovu krvavu i razderanu odjeću ne bih li našao nešto što bi nam moglo razjasniti zašto je bio u Gaju tako rano, a onda sam se sjetio kako se šalio da je vrt popularno sastajalište. Je li se trebao naći s nekim tko se nije pojavio ili se pojavio i donio mu smrt? Nije imao knjigu kod sebe, ali izbočina na kaputu odavala je skriveni džep; posegnuo sam u nj i izvukao debelu kožnatu kesu u kojoj su zveckali novčići.
„Da je krenuo u mirnu kontemplativnu šetnju prije svitanja, ovo mu sigurno ne bi trebalo”, rekao sam odriješivši kesu i pokazavši rektoru nje¬zin sadržaj. Engleski mi novčići ništa nisu značili, iako je bilo očito da ih ima jako puno, no rektoru su oči ispale kad ih je vidio.
„Dobri Bože, ovdje ima barem deset funta!” uzviknuo je. „Zašto bi imao kod sebe toliko novca?”
„Možda se trebao sastati s nekim kome je bio dužan.”
,,I znajući da će biti ovdje, oni su nahuškali psa na njega!” uzviknuo je razrogačenih očiju. „Osveta zbog neplaćena duga, sigurno je to u pitanju.” Odmahnuo sam glavom.
„Zašto mu je onda novac još uvijek u džepu? Ako mu je netko htio nauditi zbog neplaćanja duga, ne bi li se onda prvo pobrinuo da mu uzme novac?”
„Ali tko bi uopće htio nauditi Rogeru?” upitao je rektor očajno.
„Ne znam. Ali divlji pas ne može slučajno ući u vrt kroz zaključana vrata.” Otresao sam odjeću shvativši da je umrljana Mercerovom krvlju. „Rektore, pretpostavljam da ćete nakon ovog stravičnog događaja otka¬zati večerašnju raspravu?”
Rektorovo lice opet je preplavio strah.
„Ne!” bijesno je rekao i zgrabio me za ramena. „Rasprava se mora održati. Ne možemo dopustiti da nam ovaj incident pokvari kraljevski posjet - možete li samo zamisliti kakve bi bile posljedice, doktore Bruno? Pogotovo ako bi se proučulo da je bilo - ” osvrnuo se oko sebe prije nego što je prošaptao tu riječ - „namjerno. Fakultet bi bio okaljan, zajedno s mojim ugledom, a ionako smo imali dovoljno problema u posljednje vri¬jeme. Ne mogu vam ni opisati koliko bi Leicester bio bijesan.”
„Ali čovjek je brutalno ubijen - možda čak i s predumišljajem”, ne¬godovao sam. „Ne možemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.”
„Pssst! Zaboga, ne spominjite tu jezivu riječ umorstvo, Bruno.” Rek¬tor je mahnito pogledao uokolo po vrtu i utišao glas, iako smo bili sami. „Objavit ćemo da je ovo bila tragična nesreća - reći ćemo...” zastao je na trenutak da smisli priču „... da, reći ćemo da su vrtna vrata ostala otvorena i da je pas lutalica ušao i napao Rogera koji se rano probudio i pošao u Gaj na molitvu i meditaciju.”
„Hoće li ljudi povjerovati u to?”
„Hoće ako ja kažem da se tako dogodilo - ja sam rektor, imenovan po grofovu nalogu”, rekao je Underhill, s tračkom svoje stare pompoznosti u glasu. „Osim toga, bilo je mračno i maglovito pa nitko nije mogao jasno vidjeti što se dogodilo”. Na licu mu se sada nazirala neka grubost i očaj; vidio sam koliko je odlučan da očuva dobar glas fakulteta pod bilo koju cijenu i pretpostavio sam da je bio jednako nemilosrdan i tijekom suđenja nesretnom Edmundu Allenu.
„Ali vrata su bila zaključana”, negodovao sam.
„Samo vi i ja znamo da su vrata bila zaključana, Bruno. Ne vidim kako bi nam koristilo da to sada spominjemo, nadam se da se slažete.” ,,A što je s portirom? Zar se on neće sjetiti da je navečer provjerio jesu li vrata zaključana?
Rektor se hladno nasmijao.
„Vidim da niste upoznali našeg portira. Bistra glava i dobro pamćenje nisu mu baš najjača strana. Ako kažem da su vrata ostala otvorena, on neće moći tvrditi suprotno. Ne, mislim da je ovo najsigurnije rješenje.” Ugledavši moj zabrinut pogled, stisnuo mi je rame i dodao veselijim tonom: „Ako zataškamo sve sumnje, bit će nam lakše istražiti što se ui¬stinu ovdje jutros dogodilo. Ali ako se oko toga digne velika buka i cijeli Oxford bude brujao o tome da se u Lincolnu dogodilo divljačko uboj¬stvo, krivac će se - ako uopće postoji krivac - sasvim sigurno izgubiti u toj strci. Ako želimo da pravda bude zadovoljena, najbolje ćemo učiniti ako ne stavimo ovu tragediju na sva zvona. Bio bih vam krajnje zahvalan ako biste mi pomogli oko ovoga, doktore Bruno.”
Nisam bio siguran misli li na pomoć pri skrivanju ili otkrivanju isti¬ne, ali strašno me mučila pomisao da sam ja vjerojatno zadnja osoba koja
je vidjela Rogera Mercera živa, a da krivac za njegov stravičan kraj sada slobodno šeta Oxfordom, a možda i likuje jer mu je plan uspio. Bio sam šokiran rektorovom hladnom žustrinom; njegovu ljudsku reakciju na koleginu strašnu smrt nadvladao je strah za vlastitu poziciju.
Nebo je postajalo sve bljeđe, magla se prorijedila i zadržala se samo u iskrzanim komadićima među drvećem. Dva leša koja su ležala u vlažnoj travi izgledala su sasvim ukrućeno na sivom svjetlu. Rektor je nervozno pogledao uvis.
„Bože dragi - uskoro počinje bogoslužje! Moram biti tamo da održim govor i ohrabrim zajednicu. Priča se već vjerojatno počela širiti.” Isprepletao je prste dok mu članci nisu pobijeljeli i govorio je sebi u bradu. „Prvo moram narediti kuhinjskim radnicima da donesu vreću za tu strvinu. Ne može ostati ovdje.”
Zurio sam u njega zaprepašteno dok nije primijetio moj izraz lica.
„Mislio sam na psa, Bruno! Ali u pravu ste - prije nego što pomaknemo tijelo, moram poslati po mrtvozornika. Uh, imam previše toga za obaviti! Morat ću zamoliti Rogera - ” Na to je pokrio rukama usta i okrenuo se prema lešu, kao da je tek sada shvatio da je izgubio zamjenika.
„O, Bože”, prošaptao je. „Roger je mrtav!”
„Tako je”, rekao sam promatrajući ga kako upija tu spoznaju.
„Ali to onda znači da ćemo ponovno morati sazvati vijeće profesora i održati izbor za novog prorektora, a nemamo vremena da se sastanemo - ali ja u međuvremenu moram imati nekoga tko će služiti poda mnom, a to će izazvati svu onu uobičajenu sitničavu ljubomoru i zamjeranje, baš sad kada nam to najmanje treba — o, zašto se ovo dogodilo?” Trudeći se suzbiti svoj sve veći strah, okrenuo se prema meni s ozbiljnim izrazom lica, a ruke su mu bespomoćno pale uz tijelo. „Doktore Bruno - znam da je grozno ovako nešto tražiti od gosta, ali biste li ostali ovdje s tijelom jadnog Rogera dok ne uspijemo dovesti mrtvozornika? Moram u kape¬lici objaviti tužnu vijest o tome što se jutros dogodilo, tako da suzbijem govorkanja, ako je to ikako moguće. Ne puštajte studente unutra - ne želimo da se skupljaju ovdje i zadovoljavaju svoju lešinarsku znatiželju kao da je riječ o borbi s medvjedima.”
„Naravno da ću ostati”, rekao sam u nadi da moje bdijenje neće dugo potrajati; iako nisam praznovjeran kad su mrtvi u pitanju, činilo mi se da me prazan pogled beživotnih očiju Rogera Mercera optužuje što mu nisam pomogao. Najviše se brinemo za naše jadno slabašno tijelo, rekao je noć prije. Sad je pogledao tom strahu ravno u zube; još sam uvijek čuo njegov hrapavi glas kako doziva Isusa i Mariju da ga spase.
Rektor je odjurio preko trave u smjeru dvorišta i ja sam ostao sam s tijelima i svojim uskovitlanim mislima. Dok sam čekao da se barem do¬nekle smire, ponovno sam se sagnuo do Mercerova leša, podignuo ono što je ostalo od njegove razderane odore i pokrio mu unakaženo lice. Praznovjerni ljudi kažu da u očima žrtve ostaje utisnuta slika njegova ubojice, ali dok sam posljednji put gledao taj Mercerov prestravljeni po¬gled, pomislio sam: da je ta budalaština točna, bih li vidio sliku velikoga psa? I dalje me progonila činjenica da su vrata bila zaključana; pas nije Mercerov pravi ubojica, samo njegov izvršitelj. Ponovno sam se odma¬knuo od prorektorova tijela i prišao psećem lešu da ga pregledam. Bila je to golema životinja, uspravna bi dosezala čovjeku do struka svojom dugačkom uskom glavom.
Opet sam primijetio kako je mršav, iako osim toga nije djelovao zlo¬stavljano. Tko je god pustio ovog psa ovamo, jako je to pomno isplanirao i pojačao je silinu napada izgladnjivanjem psa danima unaprijed, barem se tako činilo. A Mercerova prepuna kesa - koju je uzeo rektor - sugerirala je da se trebao s nekim sastati radi nekakve transakcije. Ali ako je novac bio povod nekom sporu u kojem se Mercer toliko sukobio s nekim da su ga poželjeli ubiti, nisam mogao pojmiti zašto su onda ostavili kesu. Čini se da novac nije bilo toliko važan koliko prorektorova smrt, iako je bio ključan za sastanak koji je ovaj očekivao.
Ponovno sam promotrio smještaj vrta. Sa sjeverne se strane dijelom naslanjao na kuhinju, ali nisam vidio nikakva vrata koja bi iz kuhinja vodila u vrt. S triju strana bio je ograđen zidom visine barem četiri metra, a s četvrte se naslanjao na istočnu zgradu fakulteta, na onoj strani dvori¬šta gdje je bila smještena blagovaonica i rektorov stan. Pretpostavio sam da je Mercer ušao u vrt kroz jedan od dvaju hodnika smještenih s jedne i s druge strane blagovaonice, a vrata je otključao vlastitim ključem. Je li tada zaključao vrata za sobom da mu nitko ne bi smetao ili je netko čekao da on uđe pa onda zaključao vrata izvana, sa strane fakulteta i ostavio ga zarobljena unutra a da ovaj ništa nije slutio? Je li to možda bila ista osoba koja je onda otvorila vrata koja gledaju na ulicu i kroz njih pustila psa, koji je vjerojatno do posljednjeg trena imao brnjicu, a onda za njim zaključala i ta vrata? Ali trebalo bi mu dobrih pet minuta da otrči kroz glavna vrata i oko zgrade, a svakoga tko bi to pokušao vidio bi portir - pod pretpostavkom da je bio budan.
Iz dvorišta se čuo umoran zvuk zvona koje je pozivalo studente u kapelicu, gdje će ih rektor dobrostivo ohrabriti i rastjerati njihove jezive maštarije.
Kad sam se uspravio, zapitao sam se hoće li James Coverdale napokon uspjeti ostvariti svoju ambiciju da postane prorektorom, a onda me jedna misao ošinula kao hladna oštrica. Rektor se retorički zapitao tko bi želio nauditi Rogeru Merceru, a ja sam odgovorio da nemam pojma. Ali sad kad sam razmislio o tome, shvatio da sam da sam čak i ja, stranac koji ni jedan čitav dan nije proveo na fakultetu, susreo dvoje ljudi koji su ga otvoreno mrzili. Ima li ih još? Možda je jedan od njih pokušao iznuditi od njega novac, a onda ga ipak odlučio ubiti. Meni je djelovao kao pri¬lično srdačan čovjek, ali čini se da je njegova uloga u suđenju nesretnom Edmundu Allenu izazvala dosta gnjeva; tko je mogao znati koliko si je još neprijatelja stvorio? Ali taj je gnjev sigurno već dugo tinjao, zašto bi netko čekao baš tjedan kraljevskog posjeta da nešto poduzme? Osim -
U ovom novom slijedu misli prekinuo me pogled na figuru koja je trčala prema meni kroz drveće iz smjera fakulteta; krenuo sam prema njoj u nadi da je to mrtvozornik koji me odlazi razriješiti dužnosti i izne¬nadio se ugledavši Sophiju Underhill odjevenu u tanku plavu haljinu, sa šalom oko ramena, i kosom koja se vijori za njom. Zaustavila se nekoliko metara od mene, jednako iznenađena što me vidi.
„Doktore Bruno! Što — što vi radite ovdje?”
„Pa - čekam vašeg oca”, rekao sam koraknuvši prema njoj ne bih li je udaljio od dvaju leševa.
„Priča se da je Gabriel Norris ubio uljeza", rekla je, a lice joj se za- crvenjelo od dramatičnosti cijele situacije. „Je li još uvijek ovdje?" Oči su joj sjale od nestrpljiva iščekivanja dok je mahnito gledala uokolo, ali primijetio sam da od uznemirenosti prepleće prste baš kao i njezin otac.
„Ne baš.” Umalo sam se osmjehnuo; usprkos svim rektorovim napo¬rima, činilo se da priča sa svakim novim prepričavanjem dobiva na težini. „Niste još razgovarali s ocem?”
,,U kapelici je na jutarnjem bogoslužju - Vijesti sam čula od dvojice studenata koji su kasnili”, rekla je zureći preko mene prema mjestu gdje su se nazirali obrisi u gustoj travi. „Naravno, s prozora smo čuli buku, ali ne bih nikad pomislila - je li ono kradljivčevo tijelo tamo?” Činilo se da ga žarko želi pogledati; čvrsto sam se ukopao i zapriječio joj put.
„Molim vas, gospo Underhill, povucite se natrag. Nije to prizor za vaše oči.”
Nagnula je glavu i prkosno me gledala.
„Već sam viđala smrt, doktore Bruno. Vidjela sam vlastita brata sa slomljenim vratom, ne tretirajte me kao kakvu razmaženu damu koja nikada nije izašla iz salona.”
„Takvo što ne pada mi na pamet, ali ovo je puno gore”, rekao sam i glupo ispružio ruke kao da tako mogu zakloniti taj prizor. „Zapravo, nije gore nego vidjeti vlastita brata, nisam to mislio - samo sam htio reći da je jako krvavo, takvo što žena ne bi trebala vidjeti. Molim vas, vjerujte mi, gospo Underhill.”
Na ovo je frknula i prekrila rukama usne.
„Zašto muškarci misle da su žene previše krhke da bi mogle gledati krv? Zar zaboravljate da mi krvarimo svaki mjesec? Istiskujemo djecu u velikim lokvama sukrvice, zar mislite da pritom zatvaramo oči da takav prizor ne bi naškodio našim nježnim osjetilima? Uvjeravam vas, doktore Bruno, bilo koja žena može gledati krv s više hrabrosti od vojnika, iako muškarci misle da s nama trebaju postupati kao s venecijanskim staklom. Nemojte biti još jedan koji me želi zamotati u tkaninu i čuvati u kutiji.” Bio sam iznenađen silinom njezinih argumenata i priznao sam da je u pravu; no bez obzira na to, zadužen sam da štitim Mercerovo tijelo
od gladnih očiju pa sam opet zakoračio naprijed i stao ravno pred nju, udaljen svega nekoliko centimetara. Malo sam se smeo kad sam shvatio da je visoka gotova koliko i ja.
„Ne pada mi na pamet. No bez obzira na to, gospo Underhill, pre¬klinjem vas da se više ne približavate - tijelo je užasno unakaženo. Bojim se da bi vas to uznemirilo, koliko god snažni bili.”
Još se trenutak zadržala tamo, a onda ju je njezina instinktivna pri¬stojnost nagnala da se povuče. Prkosni izraz lica zamijenio je izraz ne¬strpljive znatiželje.
„Pa što se dogodilo?”
„Čovjeka je izgrizao divlji pas. Norris je ubio psa, ne čovjeka.”
„Čelo joj se nabralo.”
„Pas? U vrtu?. Čekajte — ” uznemireno je stresla glavom, kao da je shvatila da pitanja postavlja posve krivim redom. „Kojeg čovjeka?”
„Rogera Mercera.”
„O, ne! Ne!” ponovila je, s jednom rukom na ustima, a drugom na prsima. „Ne!” Oči su joj divljački sijevale okolo, nigdje se ne zadržavajući, a onda je polako pala na tlo, valovi suknje prostrli su se oko nje, a ruka joj je još uvijek prekrivala usta; nisam bio siguran hoće li zaplakati ili se onesvijestiti, ali lice joj je izgubilo svaku boju. „O, Bože, to nije moguće.”
Čučnuo sam kraj nje i oprezno joj položio ruku na rame.
„Žao mi je. Bio vam je drag?”
Pogledala me s izrazom trenutačne zbunjenosti, a onda je značajno kimnula.
„Da - da, naravno - ovo je moj dom, ovdašnji su mi profesori bili kao dio obitelji ovih proteklih šest godina”, rekla je drhtavim glasom. „Ne mogu vjerovati da se nešto tako strašno moglo dogoditi ovdje na fakultetu, i to baš pod našim prozorom. Jadni, jadni Roger.” Pogledala je mimo mene prema hrpi u travi i stresla se. „Kamo sreće - ” zastala je i ponovno pritisnula rub palca na usta.
„Kamo sreće?”
„Ali samo je odmahnula glavom i ponovno počela mahnito pogle¬davati okolo. „Ali gdje je gospodin Norris?”
„Vaš ga je otac poslao da se presvuče. Izgleda da je bio neprimjereno odjeven.”
Na to se blago i mekano nasmijala, a ja sam osjetio iznenadan napa¬daj ljubomore. Sviđa li joj se taj mladi kicoš?
„Ali, pas!” rekla je zamišljeno provlačeći ruke kroz kosu kao da raz¬mišlja naglas, a lice joj je opet odavalo uznemirenost. „Odakle je došao?”
„Vrata koja izlaze na ulicu vjerojatno su ostala otvorena preko noći - izgleda da se neki pas lutalica uvukao unutra, a bio je toliko izgladnio da bi se namjerio na bilo što”, rekao sam što sam mirnije mogao.
Sophijine su se oči suzile.
„Ne. Ta vrata nikada nisu otključana. Otac se paranoično boji da bi skitnice i uljezi mogli po noći ući unutra ili da bi se studenti mogli tu sastajati s djevojkama koje rade u kuhinji - zato svaku večer u deset sati provjerava jesu li vrata zaključana prije nego što ode na počinak. Prije bi zaboravio na molitvu ili na svoj posao, nego na ta vrata. To je nemoguće.”
„Možda je sinoć to prepustio portiru jer se morao brinuti oko naše večere”, ponudio sam objašnjenje razmišljajući kako je ludo da branim tu neuvjerljivu laž, a zapravo želim usporediti njezine sumnje s vlastitima. „Čujem da je portir nepouzdana stara pijanica.”
Pogledala me kao da je razočarana mnome.
„Cobbett je star čovjek, da, i voli popiti koju kapljicu tu i tamo, ali on je na fakultetu još otkad je bio dječak i ako bi mu moj otac povjerio takvu zadaću, radije bi umro nego iznevjerio rektora. Za vas je on možda samo sluga, doktore Bruno, ali on je dobar starac i ne zavrjeđuje da se o njemu govori s nepoštovanjem.”
„Uistinu mi je žao, gospo Underhill”, rekao sam posramljeno. „Ni¬sam mislio — ”
„Izvolite me zvati Sophia. Kad god čujem da netko zove gospu Un¬derhill, osvrćem se da vidim gdje mi je majka.”
„Vaša majka nije čula onaj metež jutros?”
„Ne znam, u krevetu je.” Sophia je uzdahnula. „Većinu vremena pro¬vodi u krevetu, to joj je glavna zanimacija.”
„Mislim da onu nosi teško breme tuge od smrti vašega brata”, rekao sam blago.
„Svi mi nosimo teško breme tuge, doktore Bruno”, obrecnula se, a oči su joj sijevale. „Ali kada bismo se svi skrili ispod pokrivača i pravili se da sunce više niti izlazi niti zalazi, obitelj bi nam se raspala. Što vi uopće znate o smrti mojeg brata?”
„Vaš mi je otac sinoć ukratko ispričao što se dogodilo. To vam je si¬gurno bilo nepodnošljivo.”
„Gubitak brata nepodnošljiv je u svakom slučaju”, rekla je blažim to¬nom. „Ali dok je John bio živ, meni su davali neuobičajeno puno slobode jer se on zalagao za mene i inizistirao da mu se pridružim u svim njegovim aktivnostima i da me tretiraju kao ravnu njemu. Bez njega prisiljena sam ponašati se kao dama, a moram priznati da mi se to nimalo ne sviđa.” Tad se iznenada nasmijala i meni je uvelike laknulo, ali smijeh joj je zamro, a ona je počela smeteno čupkati travu.
„Pretpostavljam da će vaša današnja rasprava biti odgođena zbog ovo¬ga?” upitala je neodređeno pokazujući u smjeru humka koji je činilo tijelo Rogera Mercera, kao da je i nije previše zanimao odgovor na to pitanje.
„Ustvari neće - vaš otac nikako ne želi razočarati svojeg kraljevskoga gosta. Rekao je da ćemo nastaviti po planu.”
Lice joj se opet užarilo od bijesa - činilo se da joj je ćud promjenji¬va kao vrijeme nad Vezuvom - ustala je i stresla haljinu brzim, bijesnim pokretima.
„Naravno da ne želi. Nije važno što je netko umro groznom smrću - ništa ne smije omesti život na fakultetu. Svi se moramo pretvarati da je sve u redu.” Oči su joj gorjele od gnjeva. „Znate li da nikada nisam vidjela oca da je prolio ijednu suzu kada je moj brat John umro, ni jednu jedinu. Kada su mu priopćili vijest, samo je kimnuo, a zatim je rekao da će biti u svojem uredu i neka mu nitko ne smeta. Ostatak dana uopće nije izlazio - proveo ga je radeći.” Posljednju je riječ ispljunula.
„Čuo sam”, rekao sam neodlučno, „da je Englezima ta maska potreb¬na da bi skrili što osjećaju, možda zato što ih to plaši.”
Glavom je napravila malu gestu prezira.
„Majka mi se skriva među svojim plahtama, otac mi se skriva u svo¬jem uredu. Ako zbrojimo to dvoje, oni su vjerojatno već gotovo uspjeli zaboraviti da su imali sina. Kad barem ne bi bilo mene čija im je nazoč¬nost samo neugodan podsjetnik.”
„Siguran sam da nije tako - ” počeo sam, ali ona se okrenula na dru¬gu stranu i stisnula usnice. ,,U kakav se to posao vaš otac zakapa?” upitao sam da bih prekinuo tišinu.
„Piše tumačenje Foxeovih Djela i spomenika ovih opasnih dana, rekla je s dozom prezira.
„Ah, da - Knjiga mučenika ’, rekao sam sjetivši se kako je netko za večerom spominjao da rektor propovijeda o ovoj temi. „Treba li ona tu¬mačenje? Foxe je i sam po sebi dovoljno opširan koliko se sjećam.”
„Moj otac svakako misli da treba. Štoviše, moj otac misli da je po¬treba za njezinim tumačenjem hitnija od bilo kojeg drugog posla na svi¬jetu - osim možda beskonačnih sastanaka Fakultetskog odbora, koji su puka izlika za tračanje i ogovaranje.” Dok je ovo govorila, s posebnom je žestinom iščupala šaku lišća s grane koja joj je bila nad glavom, a zatim je podignula glavu i pogledala me. „To su navodno najpametniji ljudi u Engleskoj, doktore Bruno, ali kažem vam, uživaju u pakosnom govor¬kanju više od bilo koje pralje.”
„O, dovoljno sam vremena proveo na sveučilištima pa znam sve o tome”, osmjehnuo sam se.
Činilo se kao da je namjeravala još nešto reći, ali začula se buka iz smjera dvorišta odakle su nam se približavala dva kršna muškarca u ku¬hinjskim pregačama.
„Trebala bih poći”, rekla je Sophia, bacivši još jedan prestravljeni po¬gled prema kutu u kojem su ležala tijela. „Žao mi je što neću moći nazočiti raspravi, doktore Bruno. Nemam dopuštenje za to, ali voljela bih da vas mogu vidjeti kako nadmašujete mojeg oca u raspravi.”
Podignuo sam obrvu glumeći iznenađenje, a ona se tužno nasmiješila. „Sigurno mislite kako sam nelojalna. Možda je to istina - ali moj otac ima takve zadrte ideje o svijetu, njegovu bogomdanom poretku i svačijem mjestu u tom poretku, a ponekad mislim da vjeruje u to samo zato što je oduvijek vjerovao u to te mu je i lakše nastaviti tim istim pu¬tem.” Nervozno je zagrizla članak palca. „Uistinu bih rado vidjela da mu netko uzdrma uvjerenja i navede ga da si postavi neka pitanja. Kada bi samo prihvatio da postoji mogućnost da je svemir uređen drugačije, možda bi shvatio da ne mora sve u tom svemiru zauvijek ostati kakvo je oduvijek bilo. Zato želim da pobijedite, doktore Bruno.” Dok je izgova¬rala ove zadnje riječi, doslovno me zgrabila za košulju i lagano protresla. Kimnuo sam i nasmiješio se.
„Hoćete reći, ako ga se može uvjeriti da se Zemlja okreće oko Sunca, onda bi ga se moglo uvjeriti i da kći može studirati jednako kao i sin, te da bi joj mogao prepustiti i odabir vlastita supruga?”
Zacrvenjela se i uzvratila mi smiješak.
„Tako nešto. Izgleda da uistinu jeste pametni kako se priča, doktore Bruno.”
„Molim vas, zovite me Giordano”, dodao sam.
Bez glasa je pomaknula usne, a onda odmahnula glavom. „Ne znam to pravilno izgovoriti, jezik mi se sav zaplete. Morat ću vas jednostavno zvati Bruno. Pobijedite u raspravi za mene, Bruno. Bit ćete moj junak u ovom dvoboju umova.” Zatim je spustila pogled na zakrvavljenu travu i smiješak joj je brzo nestao. „Jadni doktor Mercer. Ne mogu vjerovati.”
Bacila je pogled na dva humka ispod drveća s neodređenim izrazom na licu, a onda se okrenula i lagano otrčala preko travnjaka u smjeru fa¬kulteta, dobacivši mi još jedan posljednji pogled preko ramena. Uto mi je prišao kršni muškarac i podignuvši veliku vreću upitao: „Dobro, gazda - kam’ bumo zakopali pesa?”
V.
Mrtvozornik me razriješio moje posljednje obveze prema jadnom Rogeru Merceru, a došao je u pratnji užurbanog doktora Jame- sa Coverdalea - koji se nije ni trudio prikriti da se osjeća jako važno jer je zamoljen da nadzire uklanjanje tijela njegova nekadašnjeg suparnika. Bio sam zahvalan što mogu napustiti Gaj i požurio sam hodnikom do glavnog dvorišta. Bogoslužje je završilo i skupine studenata u njihovim napuhanim odorama stajale su uokolo i živahno raspravljale. Mnogi od njih bili su očito oduševljeni što su se zatekli u blizini jedne takve nesreće, čak i dok su prekrivali rukama usta i širili oči od užasa.
Bilo je tek sedam sati, ali imao sam dojam da sam probdio većinu noći; samo sam se želio vratiti u svoju sobu, presvući se i pokušati nado¬knaditi nešto sna koji mi je nedostajao prije nego što pokušam pribrati misli prije večerašnje rasprave - koja mi više nije predstavljala nikakvo zadovoljstvo. Košulja i hlače bili su mi umrljani Mercerovom krvlju, što mi je Coverdale sa zadovoljstvom istaknuo kad sam se opraštao od nje¬ga i mrtvozornika. „Morat ćete naći neku čistu odjeću, doktore Bruno”, rekao je s lakoćom koja se činila neprimjerenom, „ili će ljudi pomisliti da ste vi ubojica!”
Pretpostavio sam da je bio ljut što me zatekao na mjestu zločina pa se glupo našalio kako bi razbio svaku iluziju moje korisnosti, ali dok sam promatrao taj prizor uzbuđene preneraženosti na dvorištu, pitao sam se zašto je čak i u šali upotrijebio riječ „ubojica” kad je službeno objavljeno da je prorektorova smrt rezultat tragične nezgode? Možda sam pridavao previše važnosti njegovim nepromišljenim riječima; u svakom slučaju, u pravu je što se tiče moje odjeće, pomislio sam gledajući hlače i zadižući tkaninu da vidim kolike su mrlje. Dok sam to činio, osjetio sam da mi je nešto u džepu i sjetio se da još uvijek imam ključeve koje sam uzeo s Mercereva tijela; vjerojatno sam ih bez razmišljanja gurnuo u hlače.
Okretao sam ključeve u ruci; pretpostavio sam da manji ključ vje¬rojatno otvara vrata prorektorove sobe jer je bio slične veličine kao ključ koji su dali meni za moju gostinsku sobu. Ponovno sam bacio pogled po dvorištu. Studenti su se počeli razilaziti, s knjigama u rukama, neki su krenuli prema stubištu koje je vodilo u knjižnicu u sjevernoj zgradi, a neki prema glavnim vratima; na mene se nitko nije obazirao. Pogledao sam Mercerov ključ. Pitao sam se krije li se možda u njegovoj sobi neka naznaka o tome s kime se trebao sastati u vrtu i zašto je ponio toliko nov¬ca. Mogao bih sada na brzinu pogledati dok su studenti zauzeti, a kasnije vratiti ključeve rektoru tvrdeći (iskreno) da sam ih nehotice stavio u džep.
Mercer je spomenuo da živi u sobi u tornju nad glavnim ulazom. Po¬gledao sam uvis prema visokim uspravnim lukovima prozora na prvom katu pretpostavljajući da je to mjesto koje tražim, a onda sam odlučnim korakom ušao u mrak prvog stubišta u zapadnoj zgradi, za koje mi se činilo da vodi u toranj.
Stigavši do prvog odmorišta, zaustavio sam se pred niskim drvenim vratima na kojima je je pisalo ,Doktor R. Mercer, prorektor’. Bacivši pogled nalijevo i nadesno, stavio sam ključ u bravu. S lakoćom sam ga okrenuo i tiho se ušuljao u sobu koju je Roger Mercer napustio samo
dva sata ranije ne pomišljajući da se više neće vratiti. Na trenutak mi se učinilo da čujem lagane korake kako mi brzo prolaze nad glavom; zale¬dio sam se napinjući uši, ali nisam čuo ni otvaranje ni zatvaranje vrata, a zvuk je nestao.
Nisam očekivao da ću ugledati prizor koji me dočekao kad sam njež¬no zatvorio vrata za sobom. Soba je bila u kaosu: knjige, papiri i karte s polica bili su razbacani posvuda uokolo bez ikakve brige za njihov sadržaj, odjeća je bila izvučena iz ladica i razasuta po podu. Debeo tepih koji je prije vjerojatno prekrivao pod bio je zgužvan i maknut ustranu, a otisci u prašini ukazivali su da je netko pokušavao podignuti podnu dasku. Ili je Mercer otišao iz sobe u velikoj žurbi nakon što je prevrnuo sobu tražeći neki izgubljeni predmet, ili je i netko drugi također tražio nešto povezano s njegovom smrću i pretekao me u dolasku ovamo.
Soba je bila dugačka, s visokim stropom, i protezala se uzduž cijele zgrade, a uski ukrasni prozori gledali su s jedne strane na dvorište, a s druge na ulicu. Na zidu okrenutom prema ulici bio je širok kamin od cigle, a nasuprot njemu stajao je velik hrastov stol s fino izrezbarenim nogama. Na drugom kraju prostorije, nasuprot vratima, bile su tri stube koje su vodile u još jedan hodnik, koji je bio otvoren. Na trenutak mi je dlanove probio znoj dok sam zadržavao dah i osluškivao čuje li se išta osim mahnita pumpanja moje krvi, sjetivši se koraka koje sam ranije čuo; možda nisu dopirali s gornjega kata i možda je netko još uvijek u sobi. Koračajući oprezno poput mačke, zgrabio sam prvu stvar u sobi koja mi je mogla poslužiti kao oružje — željezni žarač s rešetke kamina — zgrabio sam ga objema rukama, skupio hrabrost i natjerao se da priđem otvore¬nim vratima. Ušao sam unutra s podignutim žaračem - ali u malenoj sobi unutar samoga tornja bio je samo običan poljski krevet, umivaonik i težak hrastov ormar s izrezbarenom oplatom na vratima.
Ni ova malena spavaća soba nije pošteđena premetačine: plahte su grubo strgnute s kreveta, zemljani vrč srušen je s umivaonika i razbijen u komadiće, a za njim je ostala mokra mrlja na trstici koja je prekrivala pod. Kad sam se približo, vidio sam da je čak i slamarica rasparana nožem, a punjenje joj je bilo razasuto po krevetu. U kutu ove četverokutne sobe
u zid su bila ugrađena mala drvena vrata. Povukao sam kvaku, ali vrata su bila čvrsto zaključana, iako se začuo šupalj zvuk kad sam kucnuo o drvo; po jeci i propuhu koji je zviždao kroz pukotine zaključio sam da se tu nalazi stubište koje vodi na gornji kat tornja. Zgrabivši žarač, zavirio sam iza teških zavjesa i ispod kreveta, ali nisam našao nikoga; zadovoljan što sam ovdje sam, vratio sam se u glavnu sobu i tiho zaključao vrata za sobom da je mogu u miru istražiti.
S čim da započnem u tom kaosu? Soba je bila natrpana pokućstvom raznih veličina i oblika, a sve je bilo izrađeno od kvalitetna hrasta. Stolci su bili prevrnuti, sanduk odvučen nasred poda i nasilu otvoren - u nje¬mu je bilo tajno skladište knjiga. Bilo je očito da je soba pretraživana u očaju i nije bilo nikakve sumnje da je taj netko bio uvjeren da će među Mercerovim stvarima naći nešto jako važno; pitanje je bilo samo je li to i našao i bih li ja prepoznao o čemu je riječ ako bih naletio na to.
Okrenuo sam se prema lijepom pisaćem stolu, koji je sada bio pre¬kriven papirima i perima. Mali bakreni astrolab srušen je na pod u tom ludilu; sagnuo sam se da ga podignem i postavim natrag na stalak, ali ravnalo mu je bilo slomljeno. Kad sam čučnuo, primijetio sam pod stolom taman zavojiti predmet; oblik mu je bio neobičan, ali kad sam posegnuo da ga podignem i iznio ga na svjetlo, vidio sam da je to samo već odav¬no sasušena narančina kora i bacio sam je natrag na pod. Podignuo sam prvih nekoliko listova i letimično pregledao papire na stolu; trebalo bi uložiti jako puno truda da se pregleda cijela ta hrpa nagomilanih papira u potrazi za nekim slovom ili zabilješkom koja bi mogla rasvijetliti okol¬nosti smrti bivšeg stanara. Sve su ladice bile izvučene iz stola; posegnuo sam u svaku od njih pretražujući im dno ne bih li pronašao kakvu ručicu koja bi otvorila tajni pretinac, ali ništa nisam pronašao. Izvadio sam sadržaj ladica ostavljenih u neredu, ali već sam unaprijed bio obeshrabren; nisam imao pojma što tražim.
Iz gornje lijeve ladice izvukao sam finu kožnatu kutiju s priborom za pisanje pisama i na trenutak sam se ispunio nadom misleći da bi Mer¬cerova najnovija pisma još uvijek mogla biti unutra i otkriti s kim se nedavno sukobio, ili bilo kakve transakcije koje bi objasnile zašto je bio u vrtu. Napravio sam na stolu mjesta za kutiju, a kad sam je otvorio, iz nje je ispala tanka knjiga korica obloženih tkaninom. Podignuvši je, na¬sumce sam je otvorio i vidio da je to tiskani rokovnik za 1583. godinu, stranice su bile razdijeljene na dane u tjednu, a na vrhu svake stranice bila je oznaka mjeseca, popraćena relevantnim astrološkim predviđanji¬ma. Srce mi je bilo u grlu, užurbano sam ga listao dok nisam došao do današnjeg datuma, pitajući se postoji li ikakva mogućnost da je zapisao s kim se namjeravao jutros sastati.
Dok sam tražio stranicu označenu s 22. svibnja, primijetio sam nešto čudno u kalendaru: svaki odjeljak bio je označen dvama datumima: jed¬nim crnim tiskanim i drugim koji je bio ručno upisan crvenom tintom. Crveni je datum bio deset dana ispred crnoga. Odmah sam shvatio što to znači jer je moj domaćin, francuski veleposlanik, radio s takvim kalen¬darima u veleposlanstvu: crveni je broj pokazivao datum prema novom kalendaru, koji je prošlog listopada uveo papa Grgur, a koji je sada bio obvezan u katoličkim državama po nalogu papinske bule Inter gravissimas. U znak pobune protiv papinskog autoriteta, kalendar nije prihvaćen u Engleskoj ni ostalim europskim protestantskim zemljama i često sam čuo veleposlanika kako se žali da to čini prepiske između dužnosnika različitih država jako zbunjujućima jer nitko nije mogao biti siguran na koji se datum misli; on je uglavnom za svaki slučaj koristio oba.
Ali pitao sam se zašto bi engleskom protestantu kao što je bio Roger Mercer trebao kalendar s gregorijanskim datumima.
Našao sam stranicu koju sam tražio i ganulo me kad sam pročitao da je u odjeljak za 22. svibnja (1. lipnja) upisao vrijeme i mjesto moje rasprave svojim elegantnim ukošenim rukopisom — pisalo je G. Bruno protiv Underhilla, zgrada teologije 5- Potom sam, primaknuvši knjigu, vidio da je još nešto zapisano pod današnji datum; u gornjem lijevom uglu stajalo je slovo J. Zatreptao sam u nevjerici. Bi li slovo J moglo biti početno slovo imena osobe s kojom se trebao sastati? To bi zasigurno ograničilo broj mogućih kandidata. Pretražio sam datume nekoliko dana unatrag ne bih li našao još koji trag. Prethodni je dan, 21. (31.) svibnja, bio označen samo nekim čudnim simbolom, bio je to krug sa
žbicama, nalik na kotač. Listao sam unatrag kroz knjigu i primijetio da se taj simbol pojavljuje i na drugim stranicama u pravilnim razmacima; više-manje svakih deset dana, iako nikada na isti dan u tjednu. Možda je to šifra, ali nisam imao načina da je odgonetnem. Međutim, barem se slovo J činilo kao konkretan trag.
Ali kad sam knjigu približio tik do nosa, primijetio sam nešto drugo: blagi miris naranče. Prvo sam mislio da dolazi od mojih prstiju jer sam podignuo onu naračinu koru s poda, ali kad sam pomirisao, shvatio sam da miris dolazi iz samog rokovnika. Možda to nije bilo ništa neobično; ako je Roger Mercer volio jesti naranče, moguće je da je sokom poprskao stranice knjige; večer prije primijetio sam da i ne pazi previše kako jede. Ali nešto me kopkalo, i kad sam ponovno pomirisao knjigu, isti sam se čas opsovao što sam toliko glup.
U tom trenutku vrata ormara još su se malo odškrinula, zbog čega sam poskočio u zrak od straha, nagonski skrio knjigu u košulju koja je bila uvučena u hlače i brzo se okrenuo, ali činilo se da su se vrata orma¬ra pomaknula pod vlastitom težinom. Kad sam ih otvorio, isprva sam ugledao samo hrpu tkanine koja je bila napola izvučena tijekom užurba¬ne pretrage, a onda sam ugledao zdepasti tamni predmet gurnut u dno ormara i prekriven starom dekom. Kad sam je strgnuo, ugledao sam malenu drvenu škrinju sa željeznim okovima zaključanu jakim lokotom. Posegnuo sam unutra i izvukao je na svjetlo, ali nakrenula se i pala preko ruba ormara na pod i proizvela glasan tupi udarac. Zastao sam zadrža¬vajući dah da vidim je li itko čuvši buku shvatio da je netko u sobi, ali sve je bilo tiho. Kad je škrinja pala, bez sumnje sam razabrao metalni zveket novčića. Dakle, to je bio sef Rogera Merceta, njegov trezor, očito prepun zlata. Nije se previše potrudio da ga skrije, pa ipak ga je onaj tko je opustošio sobu ostavio netaknutim.
Ovo se uklapalo s onom prepunom kesom koja je ostala uz Rogerovo tijelo; bilo je očito da njegova ubojicu, tko god on bio, nije zanimao Rogerov novac. Ali iz kojih razloga čovjek ubija, ako u pitanju nije no¬vac? Ili iz osvete, pomislio sam, ili zato što se boji da bi mu žrtva mogla nauditi. Odlučio sam da moram posjetiti portira Cobbetta i vidjeti što
mi on može kazati o sustavu vrata i brava na fakultetu; osoba koja je okrenula ovu sobu naglavačke očito je vrata otvorila ključem, a onda ih opet zaključala na izlasku. Dok sam čučao kraj škrinje razmišljajući o ključevima, začuo sam jasno škljocanje i glatko okretanje brave u sobi iza mene i srce mi se gotovo sledilo u grudima. Nisam imao vremena da se skrijem; sve što sam mogao učiniti bilo je gledati bespomoćno kako se vrata otvaraju taman koliko je bilo potrebno da kroz njih prođe visoka mršava figura Waltera Slythursta, blagajnika. Gledao sam kako mu je pogled polako u nevjerici prelazio po kaosu u sobi, a onda se zaustavio na meni. Čak je nakratko i zastao dok mu se mozak trudio obraditi ono što su njegove lasičje oči vidjele, a onda je ispustio kratak krik i zagledao se u mene kao da sam priviđenje.
„Svemogući Bože!” uzviknuo je. „Vi! Što, dovraga — ?”
Pripremio sam se na pravi pothvat u izmišljanju kako bih mu objasnio zašto sam se zaključao u nedavno ispremetanu sobu svježega mrtvaca i zašto u krvlju natopljenom krilu držim njegov sef. Duboko sam odahnuo i odglumio bezbrižnost.
„Buongiorno, gospodine Slythurst.”
Slythurstovo lice, složeno od ravnih ploha i oštrih kutova, bilo je više stvoreno za podrugljivi cinizam nego za grimizni gnjev, ali u ovom se trenutku činilo da se toliko uspuhao da nije mogao ni suvislo govoriti.
„Što...” počeo je, a onda mu je nakupljeni dah pobjegao proizvevši pištavi šum. Udahnuo je da pokuša ponovno: „Što je ovo?”
„Pomažem rektoru”, objasnio sam s pretjerano izraženim naglaskom jer mi se u prošlosti pokazao korisnim za prikrivanje navodno ekscentrič¬nog ponašanja; ljudi to onda pripišu činjenici da ste stranac. „Bio sam s njim jutros, prvi smo stigli na mjesto one stravične nesreće. A odjeća mu je, znate, potpuno uništena pa sam morao doći po nešto u što ćemo odjenuti tijelo jadnog doktora Mercera za posljednji počinak.” Lice mi je poprimilo pobožan izraz; nikad prije nisam izustio tako neuvjerljivu laž. Da sam na njegovu mjestu, ne bih si ni na trenutak povjerovao.
Slythurstove su se oči sužavale dok nisu postale samo prorezi pod njegovim tankim obrvama.
„Razumijem. A jeste li imali problema da ih nađete?” Rukom je po¬drugljivo pokazivao na havariju koja je pogodila sobu.
Od njegova tona uvelo bi i proljetno lišće na drveću. Uzvratio sam mu njegov prezirni pogled što sam mirnije mogao.
„Soba je u stanju u kojem sam je i zatekao.”
„Zašto ste onda zaključali vrata?”
„Moć navike.” Nelagodno sam se nasmijao. „Glupo je, znam, ali u Italiji sam godinama živio u strahu za vlastiti život. Onuda kuda sam putovao nisi nikada smio ostaviti otvorena vrata za sobom.
Čak i sada to instinktvno radim, i ne primjećujući da sam to učinio.”
Činilo se da razmišlja koliko je to vjerojatno, a onda je prekrstio ruke kao da želi naglasiti da i ne vjeruje.
„Gdje ste našli ključ?”
„To su ključevi koje je doktor Mercer imao sa sobom. Kad je stigao mrtvozornik, došao sam ovamo da vidim kako mogu pomoći.”
„Hm.” Slythurst je zakoračio naprijed i površno pogledao papire ra¬zasute po stolu. „Usput budi rečeno, ja sam ovdje da popišem osobnu imovinu koju trebamo vratiti obitelji”, dodao je gledajući u mene.
Bilo je očito da laže, pogotovo zato što se kao fakultetski dužnosnik uopće nije trebao meni opradavati. Ustao sam i okrenuo se prema nje¬mu, pazeći da mi ne ispadne knjiga iz košulje; okrenuo se još uvijek prekrštenih ruku te smo se suočili jedan s drugim, znajući obojica da onaj drugi skriva svoje prave namjere, ali ne usuđujući se izravno pitati. Na¬kratko sam se zapitao tražimo li možda istu stvar, a onda sam se sjetio da ja i ne znam što točno tražim, osim da želim pronaći bilo što što bi moglo objasniti zašto je Mercer bio u vrtu. Ali jesu li Slythurst i onaj tko je ispremetao sobu prije nego što sam ja došao tražili istu stvar? S gađe¬njem sam promatrao njegovo blijedo i gotovo posve glatko lice, a on je s jednakim prezirom gledao u mene. Možda je on ispremetao sobu, ali ga je netko omeo prvi put pa se sad vratio da nastavi gdje je stao? To mi nije zvučalo vjerojatno; vidio sam njegov izraz lica kad je otvorio vrata - taj kaos šokirao ga je koliko i mene, bio sam uvjeren u to. Dakle više je ljudi vjerovalo da se to što im treba krije u sobi mrtvog čovjeka.
„Što je to?” Slythurst je naposljetku prekinuo tišinu pokazujući na škrinju pod mojim nogama.
„Pretpostavljam da je to sef doktora Mercera.”
„A što ste radili s njim?” Riječi su mu bile oštre kao da ih je urezao u staklo.
„Bio je u ormaru. Mislio sam da je u njemu možda odjeća pa sam ga izvukao da pogledam.”
Opet me pogledao ispod obrva kao što biste pogledali derište na trž¬nici koje vam pokušava ukrasti kruh.
„Prekriveni ste ugrušanom krvlju, doktore Bruno”, dometnuo je, a pogled mu se prebacio natrag na stol.
„Da, pokušavao sam pomoći čovjeku koji je krvario nasmrt”, tiho sam odgovorio.
„Vi jednostavno obožavate pomagati, je li?” Odšetao se do vrata male spavaće sobe i pogledao mimo mene. „Jeste li se uspinjali stubištem?” pi¬tao je oštro pokazujući prema malenim vratima.
„Ta su vrata zaključana”, rekao sam.
„Zaključana?” Izgledao je zbunjeno. „Čudno.”
Otišao je do vrata i sam ih pokušao otvoriti, kao da želi pokazati da mi ni u čem ne vjeruje. Opet je nastupila neugodna tišina. Znao sam da čeka da odem, a ja nisam želio napustiti sobu za slučaj da ono što on i onaj prvi istraživač traže još uvijek nije pronađeno. Ali nisam imao uvjerljiv razlog da i dalje ostanem tamo pa sam se kratko naklonio.
,,U redu, ostavit ću vas da obavite svoj tužni zadatak, gospodine Sl¬ythurst.”
On je samo kimnuo, ali kad sam već bio na vratima, viknuo je, „Dok¬tore Bruno - niste li nešto zaboravili?”
Na trenutak sam pomislio da misli na ključeve i da očekuje da mu ih predam. Pogledao sam ga zbunjeno, a preko lica mu je prešao zado¬voljan smiješak.
„Odjeću? Da obučete tijelo?”
,,Da, naravno.” Brzo sam otrčao natrag do ormara i skupio naramak odjeće i ne gledajući što uzimam, svjestan da se moja bijedna laž sada posve urušila.
„Siguran sam da će vam rektor biti nadasve zahvalan na vašoj po¬moći”, ljubazno je rekao Slythurst pridržavajući mi vrata dok sam se ja trudio izaći s rukama prepunim neželjene odjeće. Dok sam prolazio kraj njega, prosiktao je: „Imat ću vas na oku, Bruno.”
Uzvratio sam mu svojim najšarmantnijim smiješkom. Nekoliko tre¬nutaka kasnije čuo sam zvuk ključa kako se glatko okreće u bravi.