Bila sam šokirana. Došlo mi je da vrištim od zadovoljstva, mada se ništa nije dogodilo, osim što je eto
jedan starac, pustinjak, rekao da ču uskoro videti svoje roditelje, da cu stiči kuči. Teškom mukom sam
se suzdržala da ne napravim neku glupost neki gest koji bi otkrio naglu promenu raspoloženja. Možda
me Ismar i isprobava na taj način. Neka, neka je i to, ali bar na čas vratila mi se nada da može i biti
bolje. I dalje sam gledala kroz prozor. Vozili smo se još uvek sporednim putem i tako je automobil
dobio ubrzanje, počeo je da pleše po putu i onda smo osetili snažan udarac od kojeg sam poletela
napred i udarila glavom u sedište ispred mene. Ismar je takode pao, a ja sam, dižuči glavu, videla da je
staklo ispred vozača otišlo u paramparčad. Ismar je stenjao, držeči se za glavu. U tom času otvorila su
se moja vrata i stražar sa prvog sedišta, koji se držao za usta, uhvatio me za ruku i izveo napolje. Tada
sam videla da smo se zabili pod jedan kamion.
U blizini je bio restoran, radilo se o mestu spajanja glavnog i sporednog puta, naš vozač je bi
nepažljiv i došlo je do nesreče. Oprali smo Ismara, kojem je iz usta izlazila krv Kasnije se ispostavilo
da nije bilo ništa u smislu teže povrede. Nažalost, govorila sam u sebi. Mobilnim telefonom Ismar je
pozvao druga kola i ubrzo smo napustili mesto nesreče, ne čekajuči policiju. Ostao je samo vozač,
bez obzira na lakšu povredu glave, mislim da je bilo u pitanju oko. Ismar je bio strašno Ijut na njega,
nije ga tukao, ali ja sam očekivala da če ga svakog trenutka udariti šakom. U Istanbulu smo se razišli
svako na svoju stranu. Posle tuširanja u garsonjeri legla sam da se odmorim i tada se oglasilo zvono
na vratima. Otvorila sam i zapanjila se - na vratima je opet bio onaj čovek sa plavim očima. Zatražio
je da udje. Seo je na fotelju, a ja na dvosed. Opet je imao onaj začuden pogled, ali sada sa primesama
zadovoljstva što me vidi.
- Doneo sam vam svežeg voča i nekoliko knjiga koje bi vas mogle interesovati.
Ostala sam kao prikovana za fotelju zanemela od iznenadenja. Čovek je to izgovorio na čistim
srpskom jeziku. Sada sam ja vec, njega gledala izbezumljena:
- Ko ste vi? - jedva sam izustila.
- Zovem se Safet, roden sam pre pedeset četiri godine u Srbiji. Poreklo vučem iz Sandžaka. Moja
rodena sestra udata je za Ismara, dakle, što bi se po naški reklo, on mi je zet. A sada ču ti ispričati
zaštosam ustvari došao do tebe, dete.
Sedela sam i gledala u Safeta. Strah je lagano klizio niz mene i nije se vračao. Opuštala sam se pred
čovekom koji je govorio mojim jezikom, koji je pokazivao razumevanje za mene, koji, bilo je
očigledno, ili ima potrebu da nešto kaže ili igra neku igru. Ovo drugo mi se učinilo daleko i nisam
želela da tu pretpostavku prihvatim. Uostalom, zašto da i rneni jednom ne krene, možda je ovo šansa,
ona presudna, možda , ču uskoro kuči - razmišljala sam.
- Ne mogu da objasnim zašto sam od prvog trenutka njegove priče poverovala u svaku reč. Slušala
sam otvorenih usta, gotovo bez prekidanja, a on je pričao. - Kao što sam ti rekao, roden sam pre 54
godine u Sandžaku, tačnije u Novom Pazaru. Nije to bila velika porodica, za one uslove čak mala,
pošto je tada, a čujem i danas, bilo normalno u tom kraju da muslimanske porodice imaju po šestoro
dece, pa i više. Moj otac je nastavio porodičnu tradiciju, bavio se nekim zanatom koji nije bio
posebno profitabilan. Vremena su bila takva, socijalističko društvo nije dozvoljavalo razvoj privatne
inicijative, a on je imao potrebu da se dokazuje, da stvara. Otac mi je bio sandžački musliman, vukao
je lozu od jedne crnogorske pravoslavne porodice, a majka mi je bila Turkinja. Safet je pričao polako,
polutiho, tonom koji je obavezivao slušanje. Vezivala sam se za priču sve jače.
- Jednoga dana - nastavio je Safet - otac nas je skupio u sobu i zaključao vrata. Nije dugo govorio.
Saznali smo da napuštamo Pazar i da se selimo u Tursku. Plan je bio da najpre ode majka i da izvidi
mogučnost za posao kod nekih njenih rodaka, a da posle krenemo svi za njom. Tako je i bilo. Uskoro
smo svi, tih pedesetih godina, došli u Tursku. Cela porodica. Živelo se teško, bilo je za hranu i odeču i
ništa više od toga. Svi smo radili, otac, majka, sestra i ja. Onda smo počeli da osečamo rezultate očeve
sposobnosti. Kao da je želeo da nas ubedi što pre i što snažnije u ispravnost odluke da se iselimo iz
Srbije i Jugoslavije, u njegove priče kako če za sve nas život u Turskoj biti lepši. Ja sam završio ovde
i nekakve škole, ali od toga nisam živeo, bavili smo se pekarskim zanatom i držali malu prodavnicu sa
vočem i povrčem. Išlo nam je dobro. Zamomčio sam se i počeo da gledam devojke - pričao je Safet sa
malim pauzama u kojima je povlačio dimove, strasno pušeči.
Kada sam imao dvadeset i neku godinu upoznao sam svoju sadašnju suprugu Zinaidu, takode
poreklom iz Srbije. Njeni su se u Tursku doselili iz Kosovske Mitrovice, mada su pre toga živeli u
Prizrenu.
Bila je izuzetno lepa, a i sada se vide ostaci te lepote, medutim slomila nas je velika tragedija
i tu leži odgovor na pitanje zašto sam onako sa čudenjem gledao u tebe kada sam te prvi put video.
Sigurno si mislila, dete moje, da sam neki manijak ili nenormalan čovek. Ne, ja sam se sledio kada
sam te prvi put video, jer ti neverovatno ličiš na moju kčerku Selmu, moju pokojnu kčerku koja je
izgubila život pre pet godina.
Na torn mestu Safet je prekinuo priču. Oči su mu se napunile suzama i nije bio u stanju da prevali reč
preko usta. Gledao je u stranu, izvukao maramicu iz sakoa, obrisao suze i dalje čutao.
- Oprosti mi dete - rekao je i nastavio.
- Imala je osamnaest godina i bila je prava lepotica. Nema onoga ko se za njom nije okrenuo. Vitka,
visoka, lepa, plava kosa i plave oči, tvoja slika i prilika. Čak je nekako izgledala kao ti. I onda se
dogodilo ono o čemu nismo sanjali, ono sto smo mislili da se dogadja drugima, onima koji nemaju
sreče, a dogodilo se menii i mojoj porodici. Selma je izgubila život u saobračajnoj nesreči sa još dvoje
mladih ljudi. Jurili su kolima kao da niko drugi na putu ne sedi za volanom i njen momak, a tek
kasnije smo saznali da je imala momka, izgubio je kontrolu nad kolima. Sve je bilo gotovo u jednoj
sekundi. Mislio sam da neču preboleti taj trenutak, da ču umreti od tuge. Imam još dvoje dece, volim
ih više od života, oči bih dao za njih, ali Selma je za mene bila nešto posebno. To je razlog što sam
bio možda i neugodan u nastupu prema tebi. Neodoljivo si me podsetila na kčerku i zato sam ovde,
zato želim da ti pomognem, i pored toga što takva aktivnost može da me skupo košta. Rekao sam ti,
Ismar je oženio moju sestru, ali to nije kao kod vas u Srbiji, ovde u Turskoj žena je nešto drugo. Nije
na ženi da pita, da naručuje, da bude ravnopravni član. Ja znam da Ismar prema mojoj sestri postupa
nekorektno, ali to je ovde sasvim normalno. To su ostaci bivše Turske, onoga vremena kada se zivelo
izvan okvira sadašnje civilizacije. Znam za sve njegove, izlete izvan braka, za njegove ljubavnice i
tako sam saznao da je našao jednu izuzetno lepu Srpkinju. Čim sam čuo došao sam da te vidim, našao
sam razlog da dodem i tad smo se videli prvi put. Interesovalo me je, pošto sam mislio da si došla
direktno iz Srbije, ali sam u meduvremenu saznao za tvoju sudbinu.
Uspeo sam da se detaljno informišem i tako sam došao podataka vezanih za tvoj boravak u Dubaiju.
Veoma mi zao što se to dogodilo. U ovom delu sveta važe druga pravila a ti si mlada i naivna i nisi to
znala. Moja je velika želja ti pomognem da pobegneš iz Istanbula, da odeš svojoj porodici. To sam
odlučio onoga časa kada sam te prvi put video. Kada sam se spuštao liftom, rekao sam sebi - Safete,
ovo češ izvuči odavde, pa koliko te god koštalo.
Nemojte se ljutiti, ali ja još uvek zadržavam pravo da sumljam u vaše dobre namere. Mnogo toga
ružnoga dogodilo se poslednjih godina i sumnjam u sve. Plašim se da ovo nije igra - rekla sam Safetu.
- Ni govora, dete drago. Ako hočeš, rnogu da ti se zaku nem u moju pokojnu Selmu. Tvoje
pojavljivanje me je trglo iz snova. Od Selmine smrti živim drugim životom, živim u strahu da mi se
ostaloj deci ne desi nešto i da im obezbedim egzistenciju. Zato sam ostavio ranije poslove i sada, več
dve godine radim kod Ismara. Imam status njegovog zamenika za odredene grane posla. Svašta on
radi, bavi se i dozvoljenom i nedozvoljenom trgovinom, ali ja pokušavam da se u svemu tom držin
po strani. U glavnom mu pomažem organizaciono. Kada sam tebe video, kao da sam se vratio pet
godina u prošlost. Biče mi največe zadovoljstvo da ti pomognem i zato sam došao.
- Šta mislite da se može učiniti? - pitala sam Safeta.
- Razmišljao sam. Možda bi bilo dobro za početak da izmislimo neku bolest i da te hitno prebacimo u
bolnicu. Možda odglumiš nesvesticu, da kažeš kako si dobila iznenadnu glavobolju, koju nisi u stanju
da trpiš i slično. Tako čemo otvoriti proces koji čete u Ismarovim projektima staviti u drugi ili treči
plan. Neče te mnogo koštati, a to če nam dati vremena da smišljamo ili realizujerno bekstvo -
odgovorio je.
Razgovarali smo još sat vremena. O svemu, o mom životu o Srbiji, načinu života u Turskoj, njegovoj
porodici...
Dogovori smo se da po njegovom izlasku, najviše za dva sata, pozovem stražara i zatražim
intervenciju hitne medicinske pomoči. Tako je i bilo. Kada sam zazvonila, pojavio se stražar iz
hodnika i ja sam mu rekla da mi se vrti u glavi, da jedva stojim na nogama, a onda se pred njim srušila
na patos. Zatvorila sam oči glumila da sam u nesvesti. On me je prskao vodom, lagano pljuskao po
obrazima, a kada je video da ne otvaram oči, izjurio je na hodnik i telefonom stupio u kontakt sa
nekim. Za samo desetak minuta došla su kola hitne pomoči. Prebacilu su me nekakvu ambulantu, gde
sam, kao, došla sebi. Jedan od lekara pitao me je šta se dogodilo, a ja sam rekla da sam iznenada
dobila vrtoglavicu, da sam nekoliko puta gubila svest i da u jednom trenutku više nisam znala šta se
dogada. Tako sam se, rekla sam, probudila u bolnici.
Taj lekar me je još neko vreme posmatrao, gledao mi je u oči, merio puls, beležio nešto i nakraju
rekao mojim stražarima, onima koji su me dovezli da me vrate nazad. Meni je na engleskom dao do
znaja da ne izlazim napolje, da budemu zarnračenoj prostoriji i da uzimam što više tečnosti i voča. Ja
sam samo klimnula glavom i na kraju ga zamolila da isto to kaže stražarima. On je rekao da je i to
sredeno.
Sledečih nekoliko dana provela sam u sobi, a onda došao jedan stražar i rekao mi da se spremim;
pošto Ismar želi da me vidi. Ismara sam zatekla u njgovom kabinetu, nešto je prevrtao po svom
radnom stolu. Kada sam ušla samo mi je rukom pokazao da sednem i dalje tražeči po fiokama. Plašila
sam se da je nešto u vezi Safeta, da je Ismar saznao za naš razgovor, a pomislila sam i to da možda
Safet nije sjajno odigrao svoju rolu, samo da me navuče na tanak led, da ispita jesam li lojalna novom
gospodaru ili nisam.
Dva-tri minuta čutanja prekinuta su Ismarovim pitanjem koje sam jedva čula, tako je bio tih. - Šta se
to sa tobom dogada? Cujem da si bila bolesna i da su te vozili hitno kod lekara.
- Imala sam nesvesticu, skoro sat vremena. Ne znam o , čemu se radi - odgovorila sam.
- Da li si ranije imala tako nešto, dok si bila u Dubaiju? E- nastavio je ispitivanje Turčin.
- Samo jedanput, ali to je trajalo nekoliko minuta - slagala sam u želji da svojoj "bolesti" učvrstim
autentičnost.
- Sutra ču poslati moga lekara da te detaljno pregleda. Možda je nešto opasno, nešto što može da se
otvoreno pokaže tek kroz nekoliko meseci ili godina.
U tom trenutku jedan od Ismarovih Ijudi, iz njegove telesne zaštite, ušao je u kabinet, i to bez kucanja,
bez najave, sto se nikada nije dogadalo. Brzo je prišao njegovom stolu, krenuo meni leda i nešto
pričao, pokazujuči rukama prema vratima. Ismar se brzo podigao iz fotelje i obojica su krenula ka
vratima. Kao nekom nevidljivom rukom vodjena i ja sam se podigla da vidim o čemu se radi. Oni više
nisu obračali pažnju na mene.
Kroz otvorena vrata videla sam da je ona soba, u kojoj su gosti čekali da ih Ismar primi i gde sam ja,
prvi put kada sam došla kod njega, provela gotovo pola sata, puna policajaca.
Dvojica Ismarovih momaka stajala su prislonjena uza zid raširenih nogu i jedan od policajaca ih je
pretresao. Onaj što je ušao u Ismarov kabinet dobio je izgleda naredenje da podigne ruke uvis i več u
sledečem trenutku videla sam da mu oduzimaju revolver. Ismar je stajao ispred vrata svoga kabineta,
nemočan da bilo šta učini.
Jedan od policajaca prišao je meni i zatražio da se odmaknem prema stolu, posle čega je pregledao
kabinet. Dosta površno, ali verujem da i nije imao šta da nade. Čovek za kojeg se moglo reči da je bio
šef te grupe razgovarao je sa Ismarom i to prilično oštro. Ismar je samo širio ruke. Posle kračeg
vremena naredeno nam je da svi, u pratnji policije, sidemo u prizemlje. Kada smo se našli u jednoj
sobi, u visini ulice, ja sam upitala, na engleskom naravno, govori li neko od policajaca engleski. Jedan
je odmah okrenuo glavu, ali ništa nije rekao.
Njegov šef je, bilo je očigledno, razumeo šta sam rekla, ali je samo mahnuo rukom, što je trebalo da
znači da začutim.
Ubrzo je do ulaza stigao jedan veliki kombi u koji smo svi ušli i posle desetak minuta bili smo u
policijskoj stanici. Ne znam šta se tamo dogadalo, pošto je komunikacija bila na turskom jeziku, ali
Ismar je dobio pravo da telefonira što nas je, pretpostavljam, izvuklo. Uskoro je stigao njegov
mecedes, koji nas je vratio nazad u zgradu. U stvari, mene su prebacili u moju garsonjeru.
Kasnije sam od Safeta čula da je ta "poseta" bila povezana sa jednom anonimnom prijavom o
navodno večoj količini droge koja se, prema toj prijavi, nalazila u sobi Ismarove sekretarice. Nisu
ništa našli. Ismar je povukao neke svoje veze, verujem da je dao i novac, tako da srno brzo izašli na
slobodu.
Sutradan je Safet ponovo došao u moju garsonjeru. Rekao mi je da je nagovorio Ismara da mu da
odrešene ruke grupu poslova vezanih za Istanbul, što je značilo da Ismar može otiči nekoliko dana na
planirano putovanje.
Pričao sam mojoj ženi za tebe, rekao sam joj da se kod Ismara zaposlila jedna devojka koja neodoljivo
podseča na našu Selmu. Iskren da budem, nije ni želela da sluša, a rekla je da ne bi podnela da se
susretne sa tobom, ako toliko podsečaš na našu Selmu. No, dobro. Ovo ti pričam uzgred. Ono glavno
vezano je za naše planove. Ismar je otišao na put i ovo je dobra prilika da nešto pripremimo. Ja imam
neke ideje, ali najbolje bi bilo da ih oboje pretresemo, da vidimo koliko u sve to možeš da se uklopiš.
- Pravo da vam kažem, Safete, mene je pomalo strah od pokušaja bekstva. Ismar mi je, prilikom prvog
susreta, rekao da ču, ako tako nešto pokušam, biti sigurno kažnjena.
Spominjao mi je čak i mogučnost prodaje nekom seljaku kojem ču biti obavezna da radam decu a, i to
je kazao, može se desiti da me u Istanbulu, za vreme pokušaj bekstva, uhvate i prodaju kao belo
roblje.
- To je sve moguče, ali samo ako se odlučiš na bekstvo bez ičije pomoči. Rekao sam ti, ja sam
odlučio, bez obzira na posledice, i što se toga tiče nemoj da brineš. Sve je u mojim š rukama, tvoje je
samo da se odlučiš.
- Znači li to da če taj pokušaj biti ovih dana - pitala sam safeta.
- Ne, ni govora. Od danas samo počinjemo da radimo na planu. On mora da bude savršeno
pripremljen sa najmanjim stepenom rizika i, kada to postignemo, krečemo u akciju, a sve to nije
moguče za nekoliko dana. Zato te molim da se strpiš - odgovorio je Safet i na polasku upitao želim li
nešto da mi donese.
- Molila bih da mi omogučite da stupim u telefonsku vezu sa mojima u Beogradu, samo da im čujem
glas, da oni mene čuju. Ništa više mi nije potrebno.
Safet je zastao na vratima izmedu moje male sobice i hodnika, koji vodi od izlaznih vrata. Razmišljao
je, gledajuči koliko trenutaka u pod, a onda klimnuo glavom.
- Rešičemo to. Možda več sutra. Doneču telefon, budi bez brige, samo češ morati da budeš tiha da te
ovaj u hodniku ne čuje. Vratila sam se, legla na krevet i počela da udaram nogama od sreče. Ništa se
nije još dogodilo, ali moj život je u tim trenucima dobio novi smiso. Nisam znala kako ču od
uzbudenja da dočekam novi dan.
Sat ili dva nakon što je Safet napustio moju sobu čulo se zvono na vratima. Nisam, da budem iskrena,
ni pretpostavljala ko može da bude, mislila sam na poslednji razgovor sa Safetom, sanjala sam o
Beogradu i telefonskom razgovoru sa roditeljima, koji mi je čovek iz Sandžaka obečao.
Otvorila sam vrata i ostala ukopana. Ispred mene je bila grupa policajaca, dvojica pred samim
vratima, a još pet-šest uokolo. Onaj najbliži progovorio je na turskom, ali kada sam slegla ramenima,
želeči na taj način kako ništa ne razumem, on je uspeo da nešto procedi na engleskom. Razumela sam
da su došli u nameri da pregledaju moj stan. Imali su i neki papir koji je, verovatno, predstavljao
dozvolu za petres.
Pomakla sam se u stranu, držeči bespomočno papir koji su mi dali. Trojica policajaca stajala su u
hodniku, jedan na ulaznim vratima, dok su ostali ušli u sobu. Počeli su, prilično pažljivo, da traže
nešto, a kada je, posle grubog pretresa počela faza zavirivanja u knjige, u moj pribor za ličnu higijenu,
pretresanje odeče, bilo mi je jasno da traže drogu.
Sve to je trajalo oko 45 minuta. Ja sam samo čutala i povremeno se pomicala u stranu, ostavljajuči im
prostora za pretres. Onaj policajac koji je razgovarao samnom sve držao je ruke na ledima i gledao šta
ostali rade. Davao je povremeno neka upustva, ali nije ništa sam preduzimao. Videlo se da nisu ništa
našli njihov šef dao je znak ostalima da napuste garsonjeru. Ostali smo smo nas dvoje u sobi.
- Molim vas da mi pokažete svoj pasoš - rekao mi je. Uzela sam pasoš sa jedne od polica i pružila mu,
sva u strahu da me ne upita nešto o Švedskoj, "mojoj rodnoj grudi", pošto je u pasošu pisalo da sam
Švedanka, da se zovem Brigit Johanson, sa Malmeom kao mestom rodenja. On je dugo prelistavo
pasoš, zapisivao nešto i, na kraju, pružajuči mi ga nazad upitao kako to da sam se zadržala baš u
Turskoj.
Drugim rečima, interesovalo ga je šta ja radim u njegovoj zemlji, pošto je u pasošu pisalo da sam
student.
Počela sam priču o nekom studijskom putovanju, upoznavanju zemalja sa islarnom kao dominantnom
religijom, kako ja to spremam gradu za diplomski i još neke gluposti, kojih se više i ne sečam. Da je,
kojim slučajem, zatražio samo jedan papirič, kao rezultat tih mojih istraživanja, verujem da bih
podigla ruke i rekla da lažem.
Naravno, nekoliko puta mi je na pamet pala misao da mu sve ispričam, potražim pomoč, da kažem
kako sam samo roba u rukama jednog bogataša, da sam u stvari neka vrsta prostitutke, ali sam u startu
odbacila taj plan, s obzirom na to da je tako nešto bilo krajnje rizično. Ko mi je garantovao da Ismar
nema uticaja u policiji, u ostalom, bila sam prisutna kada ga je policija, za vreme moje posete u
njegovom kabinetu, privela i pustila posle samo jednog njegovog tefonskog poziva. Možda če mu
dojaviti posle sat vremena i posle toga samo bi Bog mogao da mi pomogne.
Na izlazu iz garsonjere šef te policijske patrole okrenuo se pitao od koga sam iznajmila garsonjeru.
Bilo je to svakako najteže pitanje koje mi je mogao postaviti. Medutim, pre nego sto sam i pokušala
da kažem, čula sam glas stražara sa hodnika, veka koji, zajedno sa još trojicom, 2 sata održava stražu
pred moje garsonjere. On mu je govorio nešto na turskom, ovaj je samo čutao i gledao u njega, a onda
dao znak rukom ostalima da krenu. Posle nekoliko koraka okrenuo se prema njemu , rekao nekoliko
reči, vrteči glavom.
Stražar je zatvorio vrata za njim. Ja sam i dalje stajala na ulazu u garsonjeru, ni sama ne znajuči šta da
uradim. Onaj tip iz hodnika bio je bled kao krpa. Samo je otpuhivao, dajuči mi znak rukom da udem u
sobu. Samo što sam zaključala vrata čula sam njegov glas. Telefonirao je nekome. Najverovatnije
Ismaru.
Cele noči oka nisam sklopila. Brzo sam zaboravila policiju i opet se prepustila slatkim snovima,
vezanim za sutrašnji dan i obečani razgovor sa Beogradom. Ležala bih pola sata ili sat, onda odlazila
do prozora i tamo stajala dugo, dugo gledajuči Istanbul koji je spavao. Vračala sam se u krevet i opet
bezuspešno pokušavala da zaspim.
Pogledala sam na sat. Bilo je četiri ujtro. Grad se budio tu pred mojim očima. Ogroman grad o kome
sam samo slusala, zamišljajuči ga kao nešto daleko, orijentalno, tako različito od mene. Odozgo sa
dvanaestog sprata videlo se da na ulice izlazi sve više automobila. Dan je lagano smenjivao noč, a ja
naslonjena na zid pored prozora vračala sam se u život. Kao da sam slutila detalje koji če se odigrati
toga dana počela sam, prvi put za četiri godine, da razmišljam kako ce me primiti kada dodem u
Beograd. Hej, kada dodem u Beograd. Nikada pre nisam tako nešto ni pomislila. Sanjala sam kevu i
čaleta, brata Čedu, užasno jako sam ih želela, ali nikada do tog jutra ni pomislila nisam šta ču raditi
onoga dana kada se vratim u moj rodni grad. Bila je to velika promena.
Doručak je malo kasnio. Videči kako izgledam, odmah sam se našminkala i sredila kao da me čeka
bal, stražar, ne bez duha i smisla za šalu, upitao izlazim li možda ne. Nasmejala sam se, odgovorivši
da je današnji dan nesto posebno u mom životu, jedan datum koji ču proslaviti sama sa sobom i da
sam se zbog toga našminkala.
- Ako postoji razlog da vam čestitam, onda pr: moje čestitke - rekao je stražar i napustio sobu.
Naravno, nisam mogla da mu kažem kako je sve sto sam uradila podstaknuto očekivanjem da mi Safet
dc telefon preko kojeg ču razgovarati sa mojima u Beogr da sam se, iz razloga koje ni sama ne mogu
da obja; zbog toga našminkala i obukla.
Negde oko ručka došao je Safet. Čula sam ga razgovara sa čovekom. u hodniku. To je potrajalo
nekoliko, minuta, a onda je pokucao na vrata garsonjere. Iako sam stajala pred vratima, sačekala sam
nekoliko sekundi i onda otvorila. On je u rukama imao nekakav notes i olovku i zatražio je, tu pred
stražarom, moje lične podatke, i dalje stoječi pred vratima. Shvatila sam u trenutku da je to samo deo
njegove igre, vodjene kako bi dolazak dobio i javno opravdanje i nekoliko rečenica izmenili smo
onako stoječi. Potom sam ga pozvala da udje unutra. Zaključala sam vrata. Poslednji pagled po
hodniku govorio je da onaj stražar, potpuno nezainteresovano, okrenut ledima, stoji u dnu hodnika,
gledajuči kroz prozor.
Zatvorila sam i druga vrata. Safet je iz unutrašnjeg džepa sakoa izvukao mobilni telefon.
Prišao je prozoru i ukucao nekoliko brojeva, malo sačekao, poništio poziv, pa opet ukucao brojeve,
posle čega mi je pružio aparat i rekao da biram broj svoga stana u Beogradu.
Ruke su mi drhtale, ali nekako sam uspela da pritisnem tastere na aparatu. Telefon je zanemeo i
krenuli su trenuci duži od večnosti. Posle dve-tri sekunde, možda i više, čula sam da telefon zvoni.
Jedanput, dva puta, tri... drhtala sam kao prut. I onda: - Molim...
- Mama, jesi li to ti, čuješ li me, počela sam da vičem, našta je Safet prstom pokazivao da budem tiša.
- Slabo vas čujem, ko je to, halo - dolazilo je sa druge strane žice.
- Mama, ja sam, mama da li me čuješ, ja sam... tvoja... - Ti, ti... ti si... Dete moje, jesi li to ti?
- Mama, ja sam, volim te najviše na svetu, počela sam da pričam, više buncajuči nego suvislo
sastavljajuči rečenice, dok su mi suze navirale na oči. Odjednom na drugoj strani veze više nije bilo
nikoga, ali zvuk u telefonu bio je takav da se nije moglo zaključiti da je veza prekinuta. Nešto se
dogadalo. Čula sam glasove koje nisam mogla da razumem, ali nešto se dogadalo sa druge strane žice.
Osetila sam po zvuku da je slušalica pala i da je sada neko ponovo uzima.
- Halo, halo, jesi li ti... sunce tatino?
- Da, tata, ja sam. Tata, volim te puno i tebe i mamu, Čedu. Ja sam dobro i nemojte više da brinete za
mene. Kako ste vi, kako je Čeda, jeste li zdravi, kako živite...? – prosula sam bujicu pitanja, ne
čekajuči da dobiiem odgovore.
- Dobro sam, sada smo dobro. Cetiri godine nismo znali gde si, jesi li živa. Otkuda se javljaš? Kada
dolaziš, reci nešto, počeo je sada moj čale da postavlja pitanja.
Onda sam.ponovo čula mamu da nešto govori. Kasnije, kada sam došla u Beograd, pričali su mi da je
keva skoro pala u nesvest. Izgubila je na trenutak moč govora, zanemela slušalica je pala na pod.
- Dete moje, gde se nalaziš, kada čemo te videti, opet sam čula glas moje majke.
- Ne znam, javiču se uskoro. Verujem da čemo se za kratko vreme i videti. Tada čemo pričati o
svemu. Reci kako je Čeda, šta on radi - pitala sam.
- On je dobro, radi nešto privatno, a veliki deo vremena provodi u potrazi za tobom. Dolazio je do
nekih informacija, do tragova koji su navodno vodili do tebe, zvao je ambasade, ali...ma pusti to.
Pričaj mi nešto, ne mogu da verujem da te čujem.
Videla sam Safeta da odlazi prema vratima i prisluskuje. Verovatno je čuo nešto na hodniku ili je to
radio iz prevencije. Ja sam i dalje pričala sa majkom, uglavnom suvislo, rastrgano, sa rečenicama koje
nisu imale bog zna kakav smisao. Ali to je bilo najmanje važno. Sve je nevažno pred činjenicom da
razgovaram sa mojim roditeljima, posle četiri godine, da znam da su živi, da je moj Ceda dobro...
Safet se vratio do prozora i prstima mi pokazivao da bi bilo dobro prekinuti vezu.
- Mama, čučemo se ponovo. Ne mogu da ti dam broj telefona i nije važno zašto, ali čučemo se opet.
Ljubim te i tebe i tatu. Volim vas najviše na svetu. Poljubi mi Cedu. Zdravo mama.
- Zdravo dete, i Bogu velikom hvala što si se javila, što si živa - rekla je mama posle čega sam
prekinula vezu. Vratila sam aparat polusvesno Safetu, sela na krevet i počela histerično da plačem, da
ridam. Nisam mogla da kontrolišem emocije. U nekim trenucima hvatala me je euforija, širila sam
ruke i smejala se, pa opet plakala.
Safet je gledao u mene, sa rukama na licu, očiju punih suza.
- Hvala vam, neizmerno vam hvala, Safete. Nemam reči da vam zahvalim za ovo - rekla sam, podigla
se i poljubila tog čoveka koji mi je omogučio da posle četiri godine čujem one koje najviše volim. On
me je očinski milovao po glavi.
Prošlo je dobrih petnestak minuta dok sam se smirila. Otišla sam u kupatilo, da popravim šminku, a
kada sam se vratila zatekla sam Safeta koji stoji pored prozora i puši.
- Još jednom, hvala vam od srca - rekla sam.
- Ništa, ništa dete. Sada moramo da napravimo plan bekstva. Okvirni plan, a posle čemo o detaljima.
Bilo bi opasno da to sve radimo u žurbi. Ismar nije glup čovek. Vrlo je intelegentan i svaka, pa i
najmanja greška može nas otkriti. Zato češ se ponašati prema mojim uputstvima. Pokušaču, za
početak, da ti što pre omogučim lekarski pregled i to, ako budem mogao, u klinici čijeg direktora
dobro poznajem...
- Kada sam poslednji put bila kod Ismara i on mi je spominjao lekarski pregled pošto je čuo za moje
"padanje" u nesvest - upala sam u reč Safetu.
- Bolje da je tako. Siguran sam da če Ismar i meni reči da treba da ideš kod lekara. Verujem da če on
predložiti svog ličnog...
- U pravu ste, rekao je čak da če poslati lekara ovamo u garsonjeru, ali onda se dogodio policijski
upad u njegov kabinet, odvedeni smo svi u policijsku stanicu, tako da verujem da se on više i ne seča
šta je rekao - ponovo prekinuvši svog sagovornika.
- Budi strpljiva. Ja ču izmisliti nešto, nekakav razlog, da dodjem večeras ponovo do tebe. U
meduvremenu ču, popodne, imati jedan poslovni dogovor, tu u blizini, a čuču se i sa Ismarom. On nije
u Istanbulu, ali smo u vezi - rekao je Safet i uskoro otišao.
Ponoč je bila blizu kada se vratio. Rekao je da ču najverovatnije iči kod lekara i to na kliniku koju je
spominjao. Navodno, čuo se sa Ismarom, rekao mu da je bio kod mene i da ne izgledam dobro, da mi
je neophodan lekarski pregled. Dogovorili su se da odem na detaljan pregled.
Sutradan, posle doručka, ispred zgrade čekao me je automobil za čijim je volanom sedeo Safet.
Najverovatnije da su kola bila njegova, ali na prednjem sedištu bio je još jedan čovek. Iz stražarske
službe. Sela sam i krenuli smo prema klinici.
Več na ulazu, dočekao nas je lekar sa kojim se Safet, bilo je izvesno, zna od ranije. Srdačno su se
pozdravili i razgovarali nekoliko minuta sa strane. Za to vreme onaj stražar je mirno šeto po holu
bolnice. Onda su mi dali znak.da krenem za njima i uskoro smo se, na drugom spratu, našli u sobi
toga lekara: on, Safet i ja. Opet su njih dvojica razgovarali i bilo mi je žao što ništa ne razumem, pošto
je razgovor, u to nije bilo sumnje, bio vezan za mene.
- Ostačeš ovde danas i sutra. Omar je moj veliki prijatelj. Ti si zdrava devojka i neče biti nikakvog
detaljnijeg pregleda. Možda če ti samo izvaditi krv, forme radi, a rezultat je več poznat, je li tako
Omere - rekao je Safet na engleskom jeziku, okrečuči se na kraju prema lekaru. ovaj se skrštenih ruku
smešio i gledao u mene.
Posle toga Safet je još neko vreme ostao na klinici. Nosio je nekakve papire po sobama, dok je stražar
mirno sedeo na hodniku. Na kraju su me ostavili na klinici. Bila sam smeštena a u sobi sa još jednom
starijom ženom, Turkinjom, što mi je odgovaralo, s obzirom na to da nisam osečala potrebu za
razgovorom, posebnv sa nekim nepoznatim.
lstoga dana lekar, Safetov prijatelj, došao je kod mene, uzeo osnovne podatke, tražio od sestre da mi
izmeri temperaturu i pritisak. Posle sam išla da mi vade krv a kada sam, vračajuči se u sobu na
hodniku, susrela doktora Omara, on je samo klimnuo glavom i šapatom mi rekao da če sve biti uredu.
Vratila sam se u sobu i legla na krevet. Sestra mi je donela sok i jednu jabuku. Ona žena je nekako
čudno gledala u mene. Soba u kojoj sam ležala bila je opremljena standardno za bolničke uslove. Po
odnosu lekara i osoblja prema meni nisam mogla da zaključim radi li se o privatnoj ili državnoj
bolnici, ali to me pitanje i nije posebno interesovalo. Moj krevet bio je do prozora, a drugi, na kojem
je ležala Turkinja bio je odvojen od mene dva metra.Od prvog trenutka, kada sam ugledala tu ženu,
nije mi se dopala. Nešto hladno bilo je u njenim očima, a što je pomalo delovalo uznemirujuče ni ona
u meni, izgleda nije videla ništa lepo. Posle odlaska sestre iz sobe proteklo je oko pola sata u tišini. Ja
sam pijuckala sok i razgledala neke lokalne novine, obračajuči pažnju na fotografije, pošto tekst
nisam razumela. Šta vi radite u Turskoj - u jednom trenutku začula sam glas one žene sa drugog
kreveta, glas koji me je presekao i višestruko iznenadio. Izgovorila je to na čistom engleskom jeziku,
tonom koji je, pre bi se reklo, dolazio iz usta nekog policijskog islednika nego od jedne žene u
godinama.
- Vi govorite engleski - progovorila sam, više spontano, .tek da nešto kažem, nego što me je stvarno
interesovalo.
- Kao što vidite govorim, zar je to nešto čudno?
- Ne samo pitam, pretpostavljam da ste odavde iz Istanbula - odgovorila sam.
- Da, živim u Istanbulu, a šta je sa vama. Otkud vi u Turskoj?
- Oprostite, kako ste znali da sam stranac? - interesovalo me je.
- Devojko, jeste li skoro bili pred ogledalom. Šta vi u svom izgledu imate zajedničko sa ovom rasom.
Evidentno je da niste iz Turske. Ako ne želite da odgovorite na pitanje, neču insistirati. Pitala sam vas
iz prostog razloga da razbijem ovu tišinu- rekla je Turkinja i okrenula glavu na drugu stranu. Osečala
sam se pomalo neugodno. Sada je ona opet imala inicijativu i trebalo je mnogo sposobnosti da
razgovor podignem na nivo u kojem ču ja da kontrolišem temu i diktiram tempo.
- Oprostite, nisam nameravala da vas uvredim. Ja sam iz Švedske. Ovde sam na studijskom putovanju.
Proučavam vašu zemlju i mogu reči da je vrlo interesantna - pokušavala sam da lažem i premestim
priču u drugi okvir.
- A šta to studirate i gde studirate - upitala je. - Bila sam zatečena. U Beogradu nisam ništa studirala.
Znala sarn naravno fakultete, tu sam mogla da se izvučem, ali nekako mi je bivalo sve neugodnije
pred tom ženom koja je postavljala pitanja tonom koji je riašu komunikaciju pretvarao u odnos
profesora i studenta. Osečala sam se inferiornom. Uostalom, trebalo je spomenuti neki fakultet u
Švedskoj, a šta ja o tome znam. Ko je ta žena? - proletelo mi je kroz glavu. - Studiram sociologiju u
Malmeu - rekla sam. - Nisam nikada bila u Malmeu, a ja sam studirala u Parizu i taj grad je
zadovoljavao sve moje prohteve, bar u mladosti. Završila sam arhitekturu, ali nikada nisam radila ono
što sam studirala. Sticaj okolnosti. Posle toga Turkinja je začutala i tišina je trajala nekoliko minuta.
Osečala sam da nešto moram da kažem, kako bih stvorila utisak da želim razgovor, i da mi nije drago
što smo ga završili. Plašila sam se da nešto ne posumnja.
- A jeste li voleli arhitekturu ili ste je upisali po nečijem nagovoru ili ne daj bože naredenju -
prekinula sam čutanje, i moje i njeno. - To je, devojko, duga priča, a ne verujem da bi bila interesantna
za jednu Švedanku. Ostavimo to, nego recite mi kako ste dospeli na ovu kliniku? Ne
izgledate mi kao bolesna osoba. Naprotiv, dugo nisam bila u prilici da vidim tako lepu i privlačnu
ženu kao što ste vi - iznenadila me je pomalo svojom reakcijom, Turkinja.
- I to je duga priča. U najkračem, osetila sam neku malaksalost, laganu nesvesticu. To me je pratilo
nekoliko dana i tako sam dospela ovde - slagala sam u trenu.
Ona je posle toga začutala, zatvorivši oči, i meni je izgledalo da je razgovor priveden kraju.
Zaspala sam, verujem, iza pola noči. U sobi je svetlo, a san mi je došao na oči tek kada sam bila
sigurna da je ona žena sa susednog kreveta več u dubokom snu. U hodniku su se čuli koraci i
povremeno glasovi. U bolnici je postajalo sve tiše. Probudila sam se samo jednom i to pošto sam
sanjala, i danas se toga sečam, kako me nosi bistra reka čije su obale na mestima gotovo dodirivale
drugu, ali matica je bila tako jaka da se ja nikako nisam uspela dokopati obale. Bilo je kovitlaca i
virova, pa sam jednom od njih potonula i videla sebe u dubini vode kako se davim, kako hvatam
vazduh i tonem sve dublje. Trgla se sva u znoju, turkinja je spavala je spokojno, okrenuta na stranu.
Svuda je vladala tisina i ja sam ponovo legla. Ubrzo sam i zaspala.
- Probudila me je medicinska sestra sa pitanjem jesam li za doručak. Naravno, rekla sam, pošto sam
zaista bila gladna. Doneli su mi sendvič, čaj i umesto voča nekakav suvi kolac, koji nisam mogla ni da
okusim. Sat vremena kasnije došao je lekar, Safetov prijatelj. Rekao mi je da če u toku dana nalazi bit
gotovi, pitajuči kako se osečam, da li mi je nešto potrebno. Bilo je izvesno da on zna ko je i šta.
Turkinja, koja je ležala zajedno sa mnom u sobi, tako da je u razgovoru bio veoma služben iz jednog
gesta iz kojeg bi se moglo zaključiti kako je sve vezano za mene, u stvari, farsa.
Došlo je i veče, a ja papire nisam dobila. Daleko bilo, ostaču i sledeču noč u bolnici, što mi nije teško
padalo. Povremeno sam izmenila poneku rečencu sa Turkinjom koja se nije predstavljala, a ja, ni
sama ne inam zašto, poželela da saznam kako se ona zove. Uostalom, i da je znala šta bi mi to
značilo? Medutim, u jednom trenutku kada smo ostale same, posle večere, ona je rekla:
- Devojko, nemoj da se ljutiš, ali moram da ti kazem da ne verujem u tvoju priču o studijskom
putovanju.
- U Turskoj iz drugih razloga - kazala je.
- Ne razumem, otkuda takav zaključak i čemu sve to? - reagovala sam.
- Ništa, ništa, samo glasno razmišljam - odgovorila je Turkinja uz osmeh, koji mi se ni malo nije
dopadao. Počela sam da osečam strah. Razmišljala sam šta sve može da uradi ta žena i kome može da
me prijavi. To bi, pretpostavljala sam, moglo da dovede u veliku nevolju i Safeta i njegovog prijatelja
lekara koji pokušava da mi pomogne. Turkinja je i dalje čutala.Ni meni se nije razgovaralo.
Gledala sam u zid ispred sebe i proklinjala vreme što tako sporo prolazi. Snagu mi je davala činjenica
što ta žena nije ni sa kim razgovarala, što dakle nije imala šansu da me nekome prijavi. Ali, to nije
bilo dovoljno za spokojan san.
Probudili su me prvi zraci sunca. Pogledala sam na stranu i videla Turkinju da mirno leži i čita
novine. Nisam imala ni snage ni volje da joj poželim dobro jutro. Uskoro je u sobu ušla sestra, a
nekolko minuta kasnije i lekar.
- Molim vas da za nekoliko minuta podete sa sestrom u moju sobu. Tamo čete dobiti na uvid nalaze, a
posle toga čete najverovatnije napustiti bolnicu, pošto ne vidim razloga da i dalje ostanete ovde, bez
obzira na to što nalazi nisu najbolji - rekao je doktor.
Tako je i bilo. Izlazeči iz sobe okrenula sam se i slavodobitnički saopštila Turkinji da odlazim,
poželela joj prijatan ostanak. Ona je samo klimnula glavom, opet sa onim osmehom na licu koji mi se
nije dopadao.
Doktor me je dočekao u sobi zajedno sa sestrom. Posle kračeg vremena sestra je izašla, a on je, bez
mnogo uvijanja, rekao.
- Sve je u redu. Vi ste potpuno zdravi, kao što smo i pretpostavljali. Ja sam, razume se, u dogovoru sa
mojim i vašim prijateljem Safetom, delimično izmenio nalaz medicinskih pregleda tako da se iz
papira može zaključiti da imate veoma lošu krvnu sliku, da ste skloni brzom zamaranju organizma i
čestim promenama krvnog pritiska. Takav nalaz ce vam, ubeden sam, koristiti kod ljudi od čije dobre
volje zavisite. Safet mi je nešto pričao i meni je veoma žao što vas je zadesila takva sudbina, ali
zahvalite Bogu što ste živi. Sada čemo sačekati Safeta - rekao mi je lekar, nudeči kafu ko sam sa
zadovoljstvom prihvatila.
Ubrzo je stigao i Safet. Oprostili smo se sa lekarom i napustili bolnicu. U kolima su opet bila dvojica
čuvara i Safet je, po ulasku u automobil, promenio odnos prema meni, samo da oni ne otkriju igru.
Ostavio me je u garsonjeri i obečao da če naveče doči kod mene. Samo dvadesetak minuta po
njegovom odlasku, pola sata najviše, čula sam zvono na vratima. Kada sam otvorila, ispred je stajao
jedan od Ismarovih telohranitelja.
- Molim vas da se spremite i krenete sa mnom kod gospodina Ismara - rekao mi je.
- Šta je, da se nije nešto dogodilo? Ja sam, znate, bila bolnici i ne osečam se najbolje. Da li baš moram
da idem - pokušavala sam da izbegnem odlazak i svojoj "bolesti" pojača utisak.
- Verujem vam, ali ja imam naredenje da vas dovedem , Nemojte, molim vas, da pravite neugodnosti i
meni i sebi. Spremite se, imate desetak minuta vremena. Ja ču da vas sačekam ovde u hodniku i
krenučemo do gospodinovog kabineta - bio je vrlo odreden taj momak.
Nisam imala izbora. Zatvorila sam vrata i rekla da priček Oblačeči jednu od novih haljina koja mi, u
to sam bila ubedel nije dobro stajala i u njoj sam izgledala nekao nezgrapn počela je da me opseda
misao vezana za taj iznenadni poziv S to može da znači, možda Ismar nešto sumnja, zašto me zo~
samo nekoliko sati posle izlaska iz bolnice, zna li on uopšte da sam ja bila u bolnici? Više pitanja
nego odgovora, ali ja vi nisam imala vremena da se bakčem sa njima. Obukla sam diskretno
našminkala i krenuli smo. U gradu je bila velil gužva i automobil se brzinom pešaka probijao ulicama
Istanbula.
Pred Ismarovim kabinetom čekala sam nekoliko minuta, a onda mi je jedan od njegovih ljudi dao
znak da udem Otvorio je vrata i ja sam videla Ismara u dubini sobe kako sedi za stolom i telefonira,
duboko zavaljen u svoju fotelju. Ustala sam i zatvorila vrata iza sebe. On je i dalje telefonirao. Kao da
se nisam pojavila. Nije me udostojio ni pogledom. To je trajalo gotovo desetak minuta. Naravno, nije
mi ni na pamet padalo da protestujem. Stajala sam ispred vrata i čekala. Napokon je spuštio slušalicu i
dalje ne obračajuči pažnju na mene.
- Kako je bilo kod lekara? - napokon se oglasio Ismar. - Ne mogu reči da je dobro jer onaj ko ide kod
lekara ;nije dobro - odgovorila sam.
- Kakvi su nalazi?
- Ne razumem se u njuh, ali rečeno mi je da imam veoma lošu krvnu sliku, te da je to osnovni uzrok
povremenih nesvestica i napada slabosti organizma.
- Samo su ti to rekli - nastavljao je Ismar sa pitanjima, uglavnom gledajuči kroz prozor.
- Samo to, jedino ako postoji još nešto o čemu nisam obaveštena - upitala sam pomalo iznenadena.
- Devojko, u prvom trenutku, kada su mi javili da imaš nesvesticu, pomislio sam da foliraš, da nešto
izvodiš, da me bojkotuješ, ali Safet mi je poslao papire, a ja mislim da si upoznala Safeta...
- Jesam.
- Dakle, iz tih papira i onoga što mi je rečeno vidi se da uprkos izgledu koji je za svaku pohvalu nisi
baš u najboljem zdravstvenom stanju. Tačno je da imaš slabu krvnu sliku, ali igleda da ti nisu rekli
ono osnovno. Ti imaš, draga moja, jedan blaži oblik epilepsije i to je ono što me u ovom času
zabrinjava. Znam šta je epilepsija, ona je u ovom delu sveta uobičajena pojava, negde je čak ne
smatraju bolešču, to se mene ne tiče. Ti si od danas jedan od mojih problema. Dao sam novac za tebe
kao lepu i zdravu devojku. Po ovome sam danas saznao ostaješ samo lepa - zdrava nisi.
U prvi mah bila sam šokirana, pošto sam pomislila da Safet i onaj lekar nisu hteli da mi kažu nešto što
meni nije poznato, a onda sam se opet u trenutku smirila, shvativši da je Ismar naseo na laž, da
stvarno veruje u priču o mojoj bolesti i padanju u nesvest. Ja kao da sam u tim trenucima zaboravila
da nisam bila u nesvesnom stanju, da je sve to bi dogovor sa Safetom, onaj pad u garsonjeri, dolazak
hitne pomoči i put do bolnice na kojem mi je bilo najteže da držim oči zatvorene. Bilo mi je jasno da
sada, tu pred Ismaron moram nastaviti igru, nastaviti da glumim i tako je i bilo. Prišla sam fotelji i
sela, gledajuči ispred sebe. Kao, nisam mogla ništa da kažem od iznenadenja.
- Znam da je to neugodno otkriče za tebe, ali budi razumna. To jeste bolest, ali bolest sa kojom možeš
da živiš stotinu godina. Što se našeg odnosa tiče još nisam ništa odlučio, dok to ne rešim, nečemo se
vidjati. Od tebe tražim da ne padas u očajanje i da budeš prisebna. Javiču ti se - rekao je Ismar pozvao
svoje stražare da me izvedu iz njegovog kabineta.
Naravno, i dalje sam glumila osobu koja ne zna za sebe, osobu koja je saznala poražavajuču istinu o
sebi. Verujem da sam bila veoma ubedljiva, pošto su ona dvojica stražara prema meni tada bila
neuobičajeno pažljiva. Odvezli su me do garsonjere, što sam jedva dočekala, a kada sam okrenula
ključ sa unutrašnje strane bacila sam se na krevet, pokrila glavu jastukom i počela da vrištim od
radosti.
Sat vremena posle večere čulo se zvono na vratima znala sam da je Safet. Službeno me je pozdravio i
ušao unutra. Krajičkom oka videla sam stražara na hodniku, duboko zavaljenog u fotelju, kako drema.
Odmah sam ispričala Safetu za razgovor sa Ismarom i on je zadovoljno trljao ruke.
Rekao mi je da su se i on i lekar dogovorili oko dijagnoze moje "bolesti", a da im je epilepsija pala
napamet pošto se radi o bolesti koju, ako zatreba, čovek uz dobru vežbu moze čak verodostojno i
simulirati, a teško je otkriti radi li se stvarno o epilepsiji ili je u pitanju laž, pošto ona kazao je napada
čoveka bez ikakvih najava i bez ustaljene periodike.
- To je u redu, a sada da vidimo kako da organizujemo bekstvo odavde, odnosno da utvrdimo
polazište za taj plan.
Moje mišljenje je da bi sve trebalo da se odvija u četiri faze o kojima čemo kasnije da pričamo. Prva
faza je završena, utvrdjeno je da si bolesna i sada Ismar neče obračati pažnju na tebe, neče te
angažovati. Druga faza je tvoje izvlačenje iz Turske, treče prebacivanje preko Bugarske i četvrta
prelazak iz Bugarske u Srbiju - rekao je Safet.
Dugo sam razgovarala sa Safetom o načinu kako da pobegnem iz Turske, uz njegovu pomoč, naravno.
Videlo se da je čovek odlučio da me po svaku cenu izvuče iz pakla u kojem sam se našla. Cetiri
godine nisam videla čaleta i kevu i onda sam kod sebe registrovala osečaj koji je ličio na potrebu za
roditeljima. U Safetu sam videla svoga oca, čoveka koji brine o meni, bori se za mene. Osetila sam
ponovo da nisam sama, a to je davalo veliku snagu i do tada potopljenu sigurnost.
Sve što je Safet obrazlagao vezano za bekstvo, ja sam prihvatala, pošto od mene ništa nije zavisilo, ali
on je imao potrebu da upita da li se slažem. Samo sam klimnula glavom. Posebno je bilo uzbudljivo
kada je govorio o načinu mog prebacivanja preko bugarsko-jugoslovenske granice, mom ulasku u
Srbiju. Podilazila me jeza od uzbudenja, iako je sve to još bilo veoma, veoma daIeko.
Safet mi je obečao da če mi uskoro ponovo omogučiti da se čujem sa roditeljima i, pre nego što smo
se rastali, pitao me imam li neku želju.
- Ništa Safete, hvala vam za sve do sada, ništa mi ne treba osim odlaska kuči - rekla sam.
Dan koji je osvanuo bio je posebno lep. Stajala sam pred prozorom i gledala Istanbul. Mnoštvo
automobila i Ijudi na ulicama, svi su imali svoje živote, razmišljala sam, svoje probleme, ali meni se
činilo da je moj problem poseban, da je iznad ostalih. Znam, varala sam se, nikada ne može čovek da
zna šta nosi neko u sebi, koliko je povredjen ili žalostan, za čime čezne, čemu se nada i koliko ga boli.
Meni je toga jutra, bar u mislima, bilo lepo.
Slutila sam da ču uskoro napustiti Tursku i doči u moj Beograd. Ali... Negde posle doručka jedan od
Ismarovih stražara došao je po mene i rekao da se spremim, pošto gazda, kako je kazao želi da me
vidi. Za desetak minuta bila sam spremna, izašli smo 'i automobilom se relativno brzo probili kroz
gradsku gužvu. Rekli su mi da pričekam u onoj sobi koja se moze 'smatrati prijemnim odeljenjem
Ismarovog kabineta. Cekala sam možda pola sata, a onda se osetila čudna, užurbana nervoza medu
Ismarovim ljudima. Telefoni su zvonili, dvojica od njih su često ulazili u Ismarov kabinet i još brže se
vračali noseči neke papire. Ismara nisam uspevala da vidim, sama sam sedela na fotelji desno od vrata
i nisam mogla da vidim unutrašnjost kabineta.
Nešto se dešavalo. U jednom trenutku se pojavio Ismar. Pogledao me je i rekao da čekam i dalje, kao,
on če se brzo vratiti. Potom su svi otišli, samo je jedan mladi momak ostao da me čuva. Tišina, koja je
osvojila sobu, dobro mi je došla, čutala sam i gledala u jednu tačku. Nastojala sam da se isključim iz
onoga što se dešava. To je potrajalo možda petnestak minuta, a onda se na vratima pojavila Ismarova
sekretarica, koja je sedela u sobi u koju se ulazilo iz lifta.
- Devojko, jeste li možda za kafu ili neko piče? - obratila mi se i to me je pomalo iznenadilo. Ta žena
je bila strarija od mene možda petnestak godina i kad god bih dolazila kod Ismara imala je prema
meni nekako hladan i odbojan odnos.
- Da, bila bih vam zahvalna ako mogu da dobijem kafu i djus - rekla sam.
Ona je samo klimnula glavom i zatvorila vrata. Posle odredenog vremena pojavila se na vratima i
rekla nešto na turskom onom stražaru. On se bez reči digao iz fotelje i otišao u hodnik; a sekretarica je
meni rekla da predem u njenu sobu, gde me čekaju kafa i sok.
Sela sam na fotelju, koja je stajala izmedu prozora i vrata. Ta žena je oslonila glavu na skrštene ruke i
gledala direktno u mene. Bilo mi je pomalo neprijatno. Skrenula sam pog1ed i krenula da popijem
gutljaj soka, kada sam začula njene reči.
- Devojko, kako ti je u Istanbulu?
- Dobro, imam manjih problema sa zdravljem, ali sve u svemu nije loše - rekla sam, verujuči da se
radi o provokaciji, njenoj nameri da nešto izvuče iz mene. Opet je nastao period čutanja. Ona je i dalje
gledala u mene. Osečala sam i to, iako nisam imala snage da podignem glavu. Tumačila sam sebi da
ona nastavlja neku vrstu ispitivanja u ime svog šefa Ismara.
- Zašto lažeš da ti je dobro, kada ja znam kako je. Ja sve znam, devojko, i nema razloga da me lažeš.
Pretpostavljam da bar imaš potrebu da razgovaraš sa nekim otvoreno, da ti bude lakše. Ne treba da se
plašiš, nisam nikakav provokator - rekla je.
I dalje nisam verovala, a nisam ni znala šta da kažem. Situacija je bila veoma delikatna. Kako mogu
da verujem u dobronamernost žene koja radi na tako osetljivom mestu kod Ismara, čoveka koji me je
praktično kupio? I zašto bih joj verovala, razmišljala sam, Ostaču na svojoj priči, bez obzira na to što
se krilo iza njenih reči.
- Žao mi je zbog svega što ti se dešava. Znam da te neko negde čeka, da se nada tvom dolasku.
Sigurno imaš roditelje, rodake, koji te vole i čekaju. Tu ne mogu da ti pomognem, ali ako nešto drugo
mogu da uradim za tebe, kaži mi. Ima načina da ti pomognem, bez rizika da to bude otkriveno, da radi
toga budem kažnjena - bila je uporna Ismarova sekretarica.
- Ne, hvala. Nema potrebe, dobro mi je, imam dobar smeštaj, zadovoljna sam i ne vidim u čemu
možete da mi budete od koristi - nadovezala sam se, odbijajuči i dalje njenu ponudu.
Potom je ustala i odšetala prema drugom delu sobe, gde je pretraživala po nekim papirima. Bila je to
prilika da je malo bolje osmotrim. Mogla je biti visoka oko 165 santimetara, imala je gustu crnu kosu,
malo talasastu, koja joj je padala do ramena. Sada sam videla da je bilo veoma zgodna žena, sa
istaknutim uskim strukom, bujnim grudima i malo jačim nogama. Možda je imala malo muškiju facu,
sa jakim obrvama, ali sve se to uklapalo u njenu figuru. Dobro, nije bila rasna lepotica, ali je bez
ikakve sumnje spadala medu zgodne žene.
Kada je pronašla papir za kojim je tragala, ponovo je sela za sto, pogledala u mene, a onda okrenula
telefon. Uskoro je počeo razgovor koji, naravno, nisam razumela, ali mi se činilo da sam ja predmet
razgovora. Ona je povremeno, u toku razgovora, bacala pogled prema meni, zagonetno se smeškajuči.
Postajalo mi je neprijatno i nastojala sam da se isključim, da bar ne gledam u nju, medutim, ubedenje
da se razgovara o meni, a to me ubedenje nije napuštalo, držalo je moju pažnju i prosto me
prisiljavalo da gledam u njenom pravcu. Uskoro je razgovor bio završen. Ona je nešto pisala i posle
nekoliko minuta čutanja rekla:
- Dobro, sada je tako.
Razumem što ne možeš da imas poverenja u mene, ali stvari če doči na svoje mesto, vrlo brzo.
Počela sam da se brinem. Ona žurba u kojoj je Ismar napustio svoj kabinet kazivala je da se nešto
dešava. Posebno kada je on otišao da sreduje situaciju. Nisam imala izbora, sedela sam u sobi njegove
sekretarice, koja je sada naš razgovor prevela u apsolutno konvencionalne vode, i čekala da se nešto
desi.
U jednom trenutku u sobu je ušao jedan od ljudi koji su, za vreme dogadaja od pre sat dva vremena,
često ulazii u Ismarov kabinet. Za njim je ušao momak kojeg su ostavili da me čuva. Prešli su u
srednju sobu, bliže Ismarovom kabinetu, i zatvorili vrata. Sve to uradeno je u velikoj brzini, što je
samo potvrdivalo očiglednu činjenicu da se nešto dešava, nešto što nije u skladu sa Ismarovim
planovima.
Posle desetak minuta zadržavanja njih dvojica su izašli iz sobe, stali ispred mene i onaj koji je u
njihovoj hijerarhiji očigledno bio stariji rekao mi je da krenem sa njima.
Mogu li znati kuda me vodite - bila sam radoznala.
- Ne možete, i nemojte mnogo da zapitkujete - čula sam prilično hladan i upozoravajuči odgovor. Nije
bilo druge nego da krenem sa njima, bez suvišnih pitanja. Ona žena se podigla sa stolice i kada sam se
na vratima okrenula da joj kažem do videnja ona je samo klimnula glavom uz smešak, koji je bio
prilično ohrabrujuči. Tek kasnije sam otkrila ko je u stvari ta žena i koji joj je zadatak bio, kada sam ja
u pitanju.
Vozili smo se gradom najviše petnestak minuta, a onda su kola stala ispred jednog restorana. Nije to
bila periferija, IstanbuI je ogroman grad i teško se kroz gust saobračaj dolazi do njegovih rubova, ali
ovo mesto gde smo došli bilo je prilično tiho. Saobračaj nije bio gust, a po izgledu okolnih zgrada
pretpostavljala sam da se nalazimo u jednom od elitnih delova Istanbula.
Ušli smo unutra. Bila je to velika sala, sa možda pedesetak stolova. Restoran je bio nacionalnog
karaktera, tako je bio ureden enterijer, a verovatno je i kuhinja bila u tom duhu. Mi smo se smestili u
jedan separe. Njih dvojica su razgovarali prilično žustro a ja sam, kako ništa nisam razumela,
iskoristila poziciju koju su mi dodelilil za stolom - i gledala prema centralnoj sali. Unutra je bilo
najviše dvadesetak gostiju, ali se po njihovom izgledu videlo da pripadaju višim socijalnirn slojevima
toga grada.
Ponudili su me pičem, a kada sam odbila njih dvojica su nastavili da razgovaraju, povremeno
telefonirajuči sa mobilnih telefona.
- Mogu Ii nešto da vas pitam? - odvažila sam se da im prekinem razgovor.
- Izvolite - kazao je jedan od njih.
- Ja sam gladna i molila bih da mi naručite nešto za jelo. - Naravno, izvinite što mi to nije odmah palo
na pamet rekao je onaj stariji i pozvao konobara. Izabrala sam neko meso koje su mi, u stvari, oni
poručili zajedno sa konobarom i kada je to stiglo videla sam da se radi o veoma ukusnoj hrani. Pojela
sam skoro sve, posle toga popila dve koka-kole i kada sam pomisliala da poručim kafu videla sam da
kroz salu, prema našem separeu, ide Ismar, u pratnji dvojice telohranitelja.
Kada je ušao kod nas ona dvojica su se podigla bez pozdrava, ja sam se malo ustezala, ali da ne bih
komplikovala sebi život videči da je Ismar veoma zabrinut, podigla sam se i klimnula glavom. Oni su
počeli sa razgovorom. Posle samo minut-dva trojica stražara napustili su separe. Ostao je samo jedan
iz Ismarove lične pratnje. Ismar je pogledao u mene i upitao : Jesam li sam gladna, a kada sam rekla
da je ručak upravo završen. Gledajuči čas u mene čas u sto, procedio kroz zube:
- Imam jedan posao za tebe.
- Kakav posao, pa zar ja nisam več u nekoj vrsti pritvora? - pitala sam ga.
- Nema razloga da te lažem. Bičeš na neko vreme izvan Istanbula, kod jednog od mojih poznanika.
Osetila sam u trenutku veliki strah, ali mozak mi uvek nije bio sposoban da registruje suštinu onoga o
čemu je govorio Ismar. Čekala sam da kaže još nešto, ali je čutao, paleči mirno cigaretu.
- Znači li to da me sklanjate iz Istanbula ili me posudujete? Možda je u pitanju prodaja? - počela sam
prilicno nekontrolisano da govorim, uzbudenje je bilo sve vece.
Osečala sam da se dešava nešto veliko, još jedan ogroman proces u mom životu.
- Nemoj da histerišeš i dižeš ton, jer nisi u situaciji, pazi sta radiš. Moram li da te podsečam na tvoju
poziciju? – uzvratio je Ismar, i nastavio: - Ja sam za tebe dao prilično veliki novac ali ti nisi ono što
sam kupio, nisi potpuno zdrava devojka, meni tako nešto ne treba.
Covek kod kojeg češ iči nije u rangu, on je na nižim nivoima poslova kojima se povreno bavim i ti
češ mu biti kao glavni dobitak na lutriji.
- Znači li to da čete me prodati? - upitala sam, več ne uspevajuči da sakrijem svoje veliko uzbudenje.
- Otprilike tako, ali za utehu reči ču ti da nečeš biti samo njegova, on neče dobiti pravo da raspolaže
sa tobom.
Drugim rečima, neče imati mogučnost da te proda nekom drugom, pošto sam zadržao pravo da te
posečujem i odzavam kontakte sa tobom, naravno, ne fizičke, več preko mojih ljudi, koji če te
povremeno obilaziti.
Začutala sam. Opet se sve u meni lomilo. Opet je nada nestala i sve je izgledalo zauvek izgubljeno.
Dobre namere mog potencijalnog spasioca Safeta pokazale su se kao kontraproduktivne. Naša igra sa
mojom navodnom bolešču, sa epilepsijom, dala je najgori moguči rezultat. Ismar je odlučio da me
proda, da me ustupi nekom sitnom trgovcu i ko zna šta me sada čeka, gde ču da završim. Podilazila
me jeza, osetila sam da znoj curi niz moja leda. Nisam imala više ni atom snage da nastavim razgovor.
Nisam mogla ništa da pitam. Cutala sam i gledala ispred sebe. Ismar je telefonirao. Uskoro je dao
znak da krenemo.
Dok smo prolazili kroz veliku salu, zastali smo pored jednog stola gde su sedela četvorica starijih
ljudi, prilično dobro obučenih sa zlatnim lancima i narukvicama na sebi.
Ispred njih su stajali mobilni telefoni, a nekoliko metara dalje, :prilično diskretno, pet-šest momaka
sedelo je osmatrajuči salu. Očigledno, bili su iz njihove pratnje i sve je govorilo da .se radi o
značajnim ljuduma, najverovatnije iz sveta biznisa, što se Ismar zaustavio da razgovara sa njima.
Ubrzo smo izašli iz restorana. Kola su nas čekala napolju i samo što smo seli, jedan od onih momaka
koji su , uvali grupu biznismena istrčao je i dao nam znak da krenemo. Obratio se Ismaru i on je
napustio automobil. Mi smo ostali da čekamo. Vreme je prolazilo, a Ismar se nije pojavljivao. Imala
sam neku vrstu groznice, počela sam da se tresem i bivalo mi je čas toplo, čas hladno. Moj organizam
je izgleda reagovao na Ismarovu priču. Bila sam potpuno slomljena. Pred očima mi je bilo sve crno.
Nisam videla svoju dučnost, nisam znala šta če biti sa mnom i jedini tračak nade se javljao se pri
pomisli na Safeta, ali kako doči do njega? Da li on zna šta je Ismar naumio sa mnom?
Onaj momak koji je sedeo za volanom, postajao je sve ~'' ozniji. Čovek do njega pogledavao je na sat,
Ismar je i dalje bio unutra. Njih dvojica su se pogledali i onda je onaj prednjeg sedišta napustio
automobil i krenuo prema ulazu, restorana. Ništa se nije dogadalo. Videla sam da su u jednom
mercedesu ispred nas trojica ljudi. Samo što je naš stražar ušao u restoran, oni su napustili kola i
krenuli unutra. Odjednom sam sve svoje crne misli odbacila i počela da pratim razvoj dogadaja ispred
restorana, pošto je bilo očigledno da če se nešto dogoditi. Naš vozač je laganim pokretom otvorio
svoja vrata i izbacio jednu nogu napolje. Videla sam kada je izvukao pištolj ili tako nešto. Oružje u
svakom slučaju. Niko nije ni ulazio ni izlazio iz reštorana. Pritisnuta osečanjem da bi moglo uslediti
nešto veoma opasno, lagano sam se spuštala sve dublje u sedište. Samo , mi je glava virila iznad nivoa
prozora.