Devetnaesto poglavlje
Udobnost u kampu
Francuski kamp bio je naoružana tvrdava koja je Tutsije držala unutra, a
Hutue vani. Vojnici su ispred školskih zgrada u polukrugu parkirali osam
oklopljenih vozila nalik tenkovima, a vanjskim rubom kampa danonocno je
patroliralo barem sto stražara. Boravili smo unutar polukruga od oklopnih
vozila sa trideset vojnika koji su bili zaduženi da nas štite dvadeset i cetiri sata
na dan i prate nas u šumu kad god smo morali na nuždu.
Francuski su se vojnici neprestano ispricavali zbog bijednih uvjeta u
kojima smo bili prisiljeni živjeti, što me je nasmijavalo. U usporedbi s onime
odakle smo došli, živjeli smo životom u potpunoj udobnosti. Za pocetak, mogli
smo ici po vodu s potoka te sapunom oprati sebe i svoju odjecu!
Spavali smo vani, za što su Francuzi takoder smatrali da je velika tegoba,
no ja sam to rado primila. Iako sam se cesto budila prekrivena prašinom i
grancicama te s bolovima od ležanja na kamenju i stijenama, voljela sam tonuti
u san gledajuci zvijezde — to je bilo kao da vidim Božje lice na kraju dana.
Nije nam bilo dopušteno kuhati, što doduše nije bilo ni bitno jer nismo
imali svježe hrane. Vojnici su nas hranili pakiranim sirom i krekerima,
konzervama mlijeka u prahu te konzerviranim vocem. To je bila ogranicena
prehrana, no polako sam se pocela malo popunjavati i prestala sam dodavati
rupice na svom pojasu. Francuzi su rekli da je njihov posao da nas štite, i cinili
su to dobro — nijednom se nisam osjetila ugroženom od ubojica dok sam bila u
kampu. Ipak, Hutui su se cesto okupljali duž vanjskog ruba, vireci izmedu
oklopnih vozila ne bi li nas nacas ugledali. Buljili su u nas kao da smo životinje
u zoološkom vrtu... jedini preživjeli iz vrste izlovljene do ruba istrebljenja.
»Gledaju vas kao da ste životinje, no oni su životinje,« rekao mi je satnik
francuskih snaga jednog jutra nedugo nakon mog dolaska. Kada je otkrio da
tecno govorim francuski, imali smo dug razgovor. Ispricala sam mu svoju pricu
i cinio se vrlo suosjecajan. Znao je što su Tutsiji bili prolazili u Ruandi i povijest
etnickih sukoba. »Medu nama receno, ne znam kako predsjednik moje zemlje
može živjeti sam sa sobom,« rekao je. »Francuska ima krv na svojim rukama
buduci da smo mnoge od ovih Hutua obucili kako da ubijaju.« To je bilo prvi
put da sam cula nekog stranca da prihvaca krivnju za ono što se dogodilo u
Ruandi, i to je bilo blagotvorno za moju dušu. Cesto sam ocajavala slušajuci
124
pastorov radio, shvacajuci da svijet zna što se dogada, ali da je odlucio
ignorirati to.
»Hvala Bogu što ste tako uvidavni,« odgovorila sam. »Ljudi koji to rade su
vrlo loši.«
»Loši? Loši! Immaculee, oni su zli. Oni su cudovišta! Želim da znaš da si
sigurna. Dokle god ja ovdje zapovijedam, nitko ti nece nauditi,« rekao je
tapšajuci pištolj koji mu je visio o boku. »Ucinit cu više od toga što cu te zaštititi
— dat cu ti malo pravde. Ovo je ponovno samo izmedu nas, no ako želiš osvetu,
trebaš samo zatražiti. Daj mi imena Hutua koji su te tražili, ili onih koji su ubili
tvoje roditelje i bracu, i ja cu ih dati ubiti za tebe.«
Njegova me je ponuda šokirala. To sam željela za vrijeme svojih ranih dana
u kupaonici, kada nam je pastor ispricao o zvjerstvima pocinjenima nad nama.
Bila sam poželjela oružje — puške i topove da ubijem Hutue — jer sam toliko
žudjela za osvetom. Medutim, to je bilo prije nego što sam otvorila srce Božjem
opraštanju i pomirila se s ubojicama.
Satnik mi je ponudio savršenu osvetu: obucene i dobro naoružane vojnike
koji ce ubiti na moju zapovijed. Sve što sam trebala uciniti bilo je šapnuti ime i
mogla sam osvetiti svoju obitelj... i obitelji tisuca leševa što su trulili na
ulicama. Njegova je ponuda došla iz srca, no mogla sam cuti vraga u njegovom
glasu. Iskušavao me je s obecanjima ubojstva, a sve što sam ja željela bio je
mir. Uvukla sam ruku u džep i omotala prste oko oceve krunice. »Hvala vam što
ste mi ponudili...«
»Ubit cu kojeg god Hutua želiš!« Bio je toliko željan ubijanja da mi nije
dopustio da dovršim recenicu. »Ako je u ovom kampu neki Hutu za kojeg znaš,
reci mi i sam cu ga ubiti. Sve ih mrzim.« »Pa, satnice, nisu svi Hutui zli i samo
ubojice. Zavarao ih je vrag... Udaljili su se od Boga i...«
»Immaculee, Hutui jesu zli,« opet me prekinuo. »To što su ucinili je zlo.
Nemoj mi govoriti da je to Božja volja ili djelo vraga — to je djelo Hutua i oni ce
platiti za to. Javi mi ako se predomisliš. Ne nudim ovo baš svakome, znaš.«
Molila sam se da Bog dotakne satnikovo srce svojim opraštanjem i ponovno
sam se molila za ubojice da ostave svoje macete i mole za Božju milost.
Satnikova ljutnja navela me je na pomisao da se krug mržnje i nepovjerenja u
Ruandi nece lako prekinuti. Nakon što se ubijanje zaustavi, zasigurno ce biti
još više ogorcenosti, ogorcenosti koja bi lako mogla eruptirati u daljnje nasilje.
Sada samo Božje božansko opraštanje može sprijeciti da se to dogodi. Uvidjela
125
sam da ce, bez obzira na koji me put Bog postavi, pomaganje drugima da
oproste biti velik dio mojeg životnog djela.
Sutradan je satnik pokazao da je i mislio ono što je rekao — doista je mrzio
Hutue. Jedan okrvavljeni covjek dolutao je u kamp tvrdeci da je preživjeli iz
genocida te da je ranjen dok se borio s tutsijskim pobunjenicima, no satnik mu
nije vjerovao. Vojnici su covjeka prisilili da klekne, pritišcuci mu cijevi svojih
pušaka na glavu dok su ga ispitivali. Pitali su ga je li clan Interahamwea, što je
on isprva poricao. No, nakon daljnjeg ispitivanja slomio se i priznao. Satnik je
klimnuo svojim vojnicima, oni su ga odvukli i više ga nikad nismo vidjeli. Jedan
od vojnika kasnije mi je rekao da je covjek priznao da je špijun Interahamwea.
»Ne brini se za njega — taj više nikoga nece uznemirivati,« rekao je.
Brinula sam o svojim tetkama i sestricnama najbolje što sam mogla,
osiguravajuci da imaju dovoljno hrane, donoseci im lijekove od vojnika i
njegujuci im rane — cak sam se pobrinula da spavam blizu njih u slucaju da se
preplaše po noci. No, nisam s njima provodila toliko vremena kako bi se moglo
pomisliti. Bila sam sretna što su žive i na sigurnom, no nisu mi mogle
zamijeniti obitelj koju sam izgubila. Osjecala sam da moram zapoceti nov život.
Cak mi je bilo teško zbližiti se sa ženama s kojima sam bila u kupaonici. Živjele
smo na suprotnim stranama kampa i premda smo razmjenjivale osmijehe,
rijetko smo razgovarale. Toliko dugo proboravile smo u tako malom prostoru,
no nismo se uistinu poznavale. Sva naša komunikacija odvijala se preko
znakova rukom i citanja s usana, i gotovo uvijek je izražavala strah, užas i ocaj.
Možda bismo postale prijateljice da smo u kupaonici mogle razgovarati:
medutim, ovako kako je bilo, vidjeti se medusobno u kampu prizivalo je previše
bolnih sjecanja.
Pa ipak, bilo je mnogo prilika za sklapanje novih poznanstava. Svakog su
dana stizale nove skupine preživjelih Tutsija, od kojih je vecina bila zbunjena i
dezorijentirana te govorila samo kinjaruandu. Buduci da sam ja znala dva
jezika, satnik me je zamolio da popisujem sve novopridošle izbjeglice. Bila sam
sretna što mogu pomoci. Bilježila sam njihova imena i dob te izvještavala
francuske vojnike o njihovim ozljedama i medicinskim potrebama. Takoder,
zapisivala sam njihove osobne price i povijest onoga što su prošli. Tako sam
cula mnoge užasne price, ali i sklopila nekoliko trajnih prijateljstava. Jedna od
novih prijateljica bila je Florence, djevojka otprilike mojih godina s dragim,
nevinim osmijehom. Bila je vrlo lijepa, unatoc dubokom ožiljku što joj se pružao
niza lice od udarca macetom izmedu ociju. Zabilježila sam njenu pricu koja je,
na žalost, bila isto toliko strašna koliko i cesta.
126
Florence je bila iz gradica nedaleko od mog sela. Kada je genocid poceo,
njena obitelj i tristo njenih susjeda potražili su utocište u mjesnoj kapeli
vjerujuci da ce ubojice poštovati nepovredivost crkve. Medutim, pronalazak
Tutsija naguranih u jednu prostoriju ubojicama je samo olakšalo posao te su
jednostavno ušetali izmedu crkvenih klupa vitlajuci svojim macetama.
»Nismo imali oružje, nismo se imali cime braniti,« rekla je Florence dok su
se njene velike, dobre oci punile suzama. »Bilo je nešto vrištanja i preklinjanja,
no vecina nas je samo sjedila tamo, cekajuci na svoj red da budemo
raskomadani. To je bilo kao da smo zaslužili da budemo ubijeni — da je sve to
savršeno normalno. Došli su do mene i svega cega se sjecam je maceta koja se
spuštala na moje lice. Zatim sam se probudila u kamionu.«
Florenceina je rana bila duboka, ali ne i smrtonosna — no ubojice su je
ipak bacili na u stražnji dio velikog kamiona zajedno s ostalim truplima. Kada
se probudila, otkrila je da se nalazi na tijelima svojih roditelja, a njezina je
sestra bila na njoj.
»Sestra je još uvijek imala koplje zabodeno u prsa... Bila je gotovo mrtva,
no i dalje je proizvodila grgljave zvukove. Pokušala sam doprijeti do nje, no
jedan od ubojica me vidio kako se pomicem te me je poceo ubadati njenim
kopljem. Ubo me ovdje, ovdje i ovdje,« rekla je pokazujuci na svoja prsa, trbuh i
bedra. »Dok me je ubadao, nisam se trzala: umjesto toga, zamolila sam Boga da
uzme moju bol i spasi mi život. Ubojica je vjerojatno mislio da sam mrtva jer
sam mnogo krvarila.«
Kamion se zatim zaustavio na rubu litice, visoko iznad rijeke Akanyaru,
interahamweovskom omiljenom mjestu za istovarivanje leševa.
»Bacili su sva tijela s litice u rijeku,« nastavila je Florence. »Sjecam se kako
su me zgrabili za noge i zavitlali u zrak, i cula sam zvuk vode kako se ruši u
daljini, no ne sjecam se pada. Probudila sam se u blatu uz obalu rijeke
sljedeceg jutra. I moji roditelji i sestra takoder su tamo ležali, medutim svi su
bili mrtvi. Pogledala sam na liticu i nisam mogla shvatiti kako sam preživjela —
to je bio pad od barem šezdeset metara. Mogu jedino vjerovati da me je Bog
poštedio zbog necega.«
Florence je ležala uz obalu rijeke jedan dan prije nego što je mogla ustati i
udaljiti se. Dovukla se do najbliže kuce, gdje su je neki dobri Hutui primili,
obradili joj rane i sakrili je. »Iako su mi spasili život,« nastavila je, »njihov je sin
svakog jutra odlazio iz kuce, sastajao se s interahamweovcima i nastavio ubijati
Tutsije u mom gradu sve dok ih više nije bilo za ubijati. Više mi ništa nema
127
smisla, Immaculee. Što misliš, zašto sam ja preživjela, a moji roditelji i sestra
nisu?«
»Bog te je poštedio s razlogom,« odgovorila sam. »Ja zapisujem tvoju pricu i
jednog dana netko ce je procitati i znati što se dogodilo. Ti si poput mene —
ostavljena si da ispricaš.«
Mnogo sam prevodila izmedu izbjeglica i naših francuskih domacina.
Slijedom toga, upoznala sam i nemali broj vojnika. Jedan od njih, Pierre,
pokazivao je posebno zanimanje za mene. Tijekom dana bio je na dužnosti
patroliranja unutarnjim krugom, no nocu bi kratio vrijeme caskajuci sa mnom
dok sam sjedila i promatrala zvijezde. Pierre je bio vrlo drag mladic: nekoliko
godina mladi od mene, pristojan, suosjecajan i dobar slušatelj. Ispricala sam
mu što se dogodilo mojoj obitelji i našem selu, a on mi je ispricao o svojim
roditeljima, svom životu u Francuskoj te o djevojci s kojom je prekinuo prije
odlaska u Ruandu. Kada me upitao imam li momka, ispricala sam mu o Johnu
i ispraznom stanju našeg odnosa kada smo se razišli. Osjecala sam se vrlo
ugodno u Pierreovoj blizini i uživala u njegovom društvu. Razgovarajuci s njim
prestala bih misliti na svoju svakodnevnu stvarnost, barem privremeno. Kako
su dani prolazili, Pierre je poceo pronalaziti izlike da bude blizu mene. Donosio
mi je hranu, pratio me do potoka kada sam išla po vodu i navracao s knjigama
za mene. Njegovi su ga prijatelji zadirkivali zbog toga, medutim meni nije
smetalo. Imati bliskog prijatelja koji nije neposredno trpio zbog genocida bilo je
olakšanje, a pricajuci mu o svojim nadama i planovima ponovno sam se osjetila
kao ljudsko bice. Jednog mi je dana Pierreov prijatelj Paul rekao da je mladi
vojnik ocaran sa mnom, što me je natjeralo na smijeh. Nisam bila promijenila
odjecu niti se istuširala kako treba više od tri mjeseca. »Ne, Pierre stalno prica o
tebi,« uvjeravao me Paul. »Kaže da je usprkos svemu što si prošla tvoje srce
otvoreno i da imaš odlican smisao za humor.«
»S obzirom na to kako se vi momci šalite sa mnom, moram imati smisao za
humor,« rekla sam. No uskoro sam shvatila da se Paul ne šali — Pierre se
doista bio zaljubio u mene.
Bila sam polaskana, ali nezainteresirana. Upravo sam bila izgubila svoju
obitelj i nisam bila sigurna hocu li doživjeti da vidim kraj rata. Takoder,
odustala sam od sentimentalne ljubavi nakon što me je John bio tako jako
iznevjerio. Bez obzira na to, Pierre me naveo da se zapitam hoce li moje
slomljeno srce ikada više moci voljeti drugu osobu.
Kada me je te veceri došao potražiti i pozvao me u šetnju, odlucila sam mu
reci da ne trati svoju naklonost na mene. No, poceo je pricati s tolikim
128
uvjerenjem i strašcu da sam bila potpuno zatecena. »Immaculee, postala si mi
mnogo više od prijateljice,« rekao mi je usrdno. »Ti si vrlo posebna osoba. Znam
da je uza svu smrt, bol i nasilje oko nas to posljednja stvar koju želiš cuti, ali
mislim da te volim. Želim biti s tobom.« Iako sam ocekivala da ce reci nešto
takvo, svejedno sam bila iznenadena koliko je iskreno zvucalo. »Pierre,«
odgovorila sam blago, »moje je srce puno tuge i trenutacno u njemu ima mjesta
jedino za Boga. Zaljubljivanje mi ne pada na pamet... i ne smijem izgubiti fokus
s bitaka koje su preda mnom. Moram se pobrinuti za sebe.«
Primio me je za ruku. »Ali ja doista mislim to što govorim... Volim te i
brinut cu se za tebe. Želim biti s tobom, ne želim te izgubiti.« Bila sam pomalo
svladana njegovim intenzitetom, no osjecala sam da su nas spojile prilike, a ne
Bog. On mi je dao do znanja da John nije bio muškarac kojeg mi je namijenio, a
sada mi je davao do znanja da to nije ni Pierre. Jednostavno, to nije bio pravi
osjecaj — i znala da ce mi, kada budem spremna, Bog dovesti ljubav. A kada to
ucini, nece biti sumnji ni bojazni.
»Ne, Pierre... ne. Trenutacno moje srce pripada više mrtvima nego živima —
nisam cak ni pocela tugovati. Tvoje mi prijateljstvo mnogo znaci i želim ga
zadržati. Zato, molim te, budimo samo prijatelji.«
»Shvacam,« rekao je tužno. »Ako ne mogu imati tvoje srce, pustit cu te.
Pozdravit cu se , i... laku noc, srce.« Sagnuo se prema meni i iznenadio me
poljupcem u usta. Zatvorila sam oci i, na nekoliko trenutaka, dok su njegove
usne dodirivale moje, osjetila kako toplina poljupca odnosi moju bol i tugu.
Pierre je otišao kod drugih vojnika, ostavivši me s rezigniranim osmijehom na
licu. Predala sam svoje povjerenje Bogu, što mi je jedino bilo preostalo.
Ocajnicki sam željela razgovarati sa svojim bratom Aimablom i javiti mu da
sam živa, no nije bilo poštanske službe, telefoni nisu radili — a nisam ni imala
broj na koji bih ga mogla nazvati, kao ni novac da platim poziv. Aimable je bio
udaljen pet tisuca kilometara, na školovanju u Senegalu, i molila sam se da je
ostao tamo. Ako se vratio u Ruandu, bez sumnje je mrtav kao i ostatak moje
obitelji. Dakle, rat ce morati završiti prije nego što uspijem doci do njega. No
kada ce se rat okoncati? Francuzi nam nisu prenosili vijesti i nismo imali radio
koji bismo slušali. Jedine vijesti koje smo dobivali dolazile su od novopridošlica
u naš sve krcatiji kamp.
Negdje krajem srpnja saznala sam da su tutsijski pobunjenici iz RPF-a
ostvarili pobjedu na sjeveru, no da se borbe nastavljaju na istoku i jugu.
Francuzi su kontrolirali zapadnu Ruandu, gdje smo se mi nalazili, ukljucujuci
obalu jezera Kivu i granicu sa Zairom. To su bile dobre vijesti za nas, no
129
situacija je i dalje bila krajnje opasna. Stotine tisuca hutuskih izbjeglica bile su
na našem podrucju pokušavajuci doci do jezera Kivu i pobjeci u Zair.
Novi preživjeli Tutsiji svakog su dana ostavljani pred našim vratima. U tri
tjedna otkako sam došla u kamp, naš broj je narastao od nekoliko desetaka do
gotovo sto pedeset — i ja sam nastavila bilježiti njihove price i medicinska
stanja. Mnoge izbjeglice bile su teško ranjene, odsjecenih udova ili osakacene
nekom drugom vrstom mucenja. Njihove su rane cesto postajale jako inficirane
te sam znala da nece preživjeti. A oni koji nisu bili izgubili svoje udove, cesto su
bili izgubili razum, izludjeli od gubitka, tuge ili užasa zarobljenog u svojem
pamcenju. Medu najtežim stvarima s kojima sam se trebala nositi u kampu bila
su sirocad. Na primjer, nikad necu zaboraviti dva brata, u dobi od tri i cetiri
godine, koji su nam došli iz Kigalija.,Njihovi su ih roditelji bili sakrili u strop
njihove kuce kada su im ubojice došli pred vrata. Roditelji su im bili ubijeni, a
djecake su nekoliko dana kasnije izvukli dobrostivi susjedi Hutui koji su ih
doveli na jug kada su pobjegli iz glavnog grada kako bi izbjegli borbe. Predali su
djecake nekim francuskim vojnicima, objasnivši im da namjeravaju prijeci u
Zair, što je preopasno putovanje za djecu.
Iz nekog razloga vojnici nisu zapisali ni imena djece ni imena susjeda.
Nadalje, kada su stigli u kamp, oba su djecaka imala vrlo visoku temperaturu.
Bili su najmlada djeca u kampu, bez roditelja ili rodaka da paze na njih, pa
sam ih privremeno usvojila i brinula se za njih. Uz pomoc francuskog satnika
namjestila sam im mali krevet u školskoj zgradi i nabavila lijek da im snizim
temperaturu. Slušanje kako govore slomilo mi je srce. Bili su vidjeli mrtva tijela
svojih roditelja, no tako mladi nisu shvacali trajnost smrti. Stariji djecak se
pokušao brinuti za svog mladeg brata podsjecajuci ga da bude pristojan sa
strancima. Trogodišnjak je stalno gnjavio svog brata tražeci pomfrit i gazirani
sok, a stariji bi mu brat uvijek odgovarao s nježnom strpljivošcu.
»Moraš se sjetiti da nismo kod kuce... Ovdje ne možemo dobiti pomfrit ili
gazirani sok. Moramo cekati mamu i tatu da dodu po nas — tada cemo
ponovno moci fino jesti i piti. Ne smijemo se ponašati razmaženo, ili ce se
dogoditi još loših stvari.« Kada je njegov mladi brat zaplakao, njihao ga je
govoreci, »Ne placi. Mama i tata ce uskoro biti ovdje i onda ceš moci jesti
pomfrita koliko god poželiš. Moramo cekati, ali mama i tata ce se pobrinuti za
sve.« Znala sam da ti djecaci nikada više nece vidjeti svoje roditelje te da su, po
svoj prilici, svi njihovi rodaci mrtvi. Bojala sam se da ce imati buducnost
ispunjenu tugom, zlostavljanjem i uskracenim mogucnostima — vrstu života
koja je plodno tlo za ogorcenost i mržnju. Vidjela sam kako se krug mržnje i
nepovjerenja formira u tim nevinim ocima i znala sam da mi Bog pokazuje još
130
jedan razlog zbog kojeg me je poštedio. Zavjetovala sam se da cu jednog dana,
kada budem dovoljno jaka i sposobna, uciniti sve što je u mojoj moci da
pomognem djeci koja su u genocidu ostala bez roditelja, da cu pokušati unijeti
nadu i radost u njihove živote te ih odvratiti od prihvacanja mržnje koja im je
oduzela njihove roditelje i njihovu ljubav.
Pocetkom kolovoza satnik mi je rekao da je kamp toliko krcat da ce
preseliti vecinu izbjeglica. Novi kamp bio je u zatvorenom prostoru, u srednjoj
školi u gradu Kibuye, s vodom iz vodovoda, boljom hranom i pravim krevetima.
Pobrinula sam se da »moji« djecaci budu prvi koji ce ici, tako da im bude
udobnije. Takoder sam se pobrinula da se moje tetke i sestricne presele — da,
bilo im je bolje, ali trebale su krov nad glavama i zidove oko sebe kako bi se
osjecale sigurnijima. Planirala sam i sama ici kako bih se brinula za sve, no
satnik me je preklinjao da ostanem i pomažem voditi kamp. I dalje su trebali
prevoditelja, a stalno su dolazili novi preživjeli. »Pomoci ceš da spasimo živote
ako ostaneš,« rekao mi je. Kako sam mogla odbiti? Ostala sam u kampu i nikad
više nisam vidjela dva mala brata. Ali nisam zaboravila na svoje obecanje da cu
se brinuti za drugu djecu ostalu bez roditelja zbog nasilja, kojeg u Ruandi
nikad nije nedostajalo.
U starom je kampu ostalo oko trideset izbjeglica, ukljucujuci osmero koji
su mi bili prijatelji, kao na primjer Florence i Jean Paul. U stvari, naša je veza
bila toliko cvrsta da smo svih devetero odbili biti prebaceni iz kampa, osim ako
nam se ne dopusti da odemo kao skupina. Nastavili smo primati tutsijske
izbjeglice, no kamp je sada funkcionirao kao tranzitna postaja. Popisivala sam
preživjele, a oni su za dan ili dva bili prebacivani u veci kamp u gradu. A onda
sam, pocetkom kolovoza, doživjela nešto što nisam bila cula mjesecima: dubok,
grohotan, srdacan smijeh. Dolazio je od žene koja je stigla s novom skupinom
izbjeglica. Sjedila je u svojim invalidskim kolicima, a vojnici su je spuštali s
kamiona. Bila je teška žena, a noge su joj bile toliko usahnule da sam mogla
vidjeti da nikada više nece moci hodati. Pitala sam se zbog cega se, za Boga
miloga, imala smijati usred toliko tuge. Kako se ispostavilo, smijala se od srece
što je živa. Promatrala sam kako su vojnici pažljivo položili njena kolica na tlo
te joj zatim predali njeno dvoje male djece. Djeca su je ljubila posvuda po licu, a
ona se pocela ponovno smijati — i odzvanjalo je citavim kampom.
»To je Aloise,« rekao je Jean Paul. »Imamo slavnu osobu u kampu.« Doista,
bila sam cula za Aloise. Dok sam bila dijete, moji su je roditelji hvalili kao
primjer koliko mnogo osoba može postici u životu napornim radom i
odlucnošcu. Pricali su mi da je Aloise s devet godina oboljela od djecje paralize i
da nikada više nije hodala, ali da je zadržala visoke ocjene u školi te da su je
131
smatrali jednim od najnadarenijih ucenika u Ruandi. To je bilo sve cega sam se
mogla sjetiti da sam cula o njoj, no ocito je bila postala dosta slavna u državi —
mnogo ljudi u kampu bilo je culo za nju.
Jean Paul mi je rekao da je njen suprug radio u Ujedinjenim narodima u
Kigaliju te da je Aloise tako upoznala sve diplomate i veleposlanike. »Ima dobre
veze posvuda i svakome može pronaci dobar posao,« rekao je s divljenjem.
»Ljudi govore da bi postala premijerka da nije hendikepirana. Znam da je Tutsi,
no prije više godina je kupila hutusku osobnu iskaznicu kako bi mogla raditi za
državnu upravu... Ona je vrlo pametna gospoda.«
»Pa, mislim da cu otici popisati našu slavnu gošcu,« rekla sam i zaputila se
sa svojom bilježnicom prema kamionu. Aloise me je pogledala iz svojih kolica.
Njeno veselje je naglo prestalo i briznula je u plac. »O moj Bože, mogu vidjeti oci
tvoje majke u tvojima... i oci tvog oca takoder. Uvijek sam željela posjetiti tebe i
tvoju obitelj, ali nisam mogla, ne s ovim nogama.« Mislila sam da je žena luda ili
da me je zamijenila s nekim drugim. Nisam je nikada upoznala, kako je onda
mogla znati tko sam ja? »Ne gledaj me kao da sam izgubila razum, Immaculee
Ilibagiza. Jako dobro znam tko si ti. Tvoji roditelji — pokoj im duši — bili su
moji dobri prijatelji.« Aloise je spustila svoju djecu, obrisala suze i pružila ruke
prema meni.
Prišla sam joj nesigurno, pružajuci joj ruku da se rukujemo, no ona je
zgrabila moju ruku, povukla me k sebi i vrlo snažno prigrlila. Nije me htjela
pustiti. »Tvoja majka mi je spasila život — kladim se da to nisi znala! Kada sam
imala osam godina, tvoja je majka cula da volim školu, no moji roditelji nisu si
mogli priuštiti da me i dalje šalju u nju. Pa, ona je platila jednu citavu godinu
mog školovanja... i nastavljala je placati, cak i nakon što sam se razboljela i više
nisam mogla hodati. Bila sam toliko zahvalna da sam obecala da cu uciniti
nešto od svog života te sam ucila više od ikoga koga poznajem. Sve što danas
imam dugujem tvojoj majci, Immaculee. Ona je bila svetica!« Aloise me konacno
oslobodila iz svog dugog zagrljaja i pomakla se sa svojim kolicima malo unatrag.
Bila sam zabezeknuta neobicnim susretom s tom neodoljivom ženom i morala
sam se udaljiti da dodem k sebi. »Dajte da odem po nešto hrane i vode za vas i
vašu djecu,« rekla sam. »Odmah cu se vratiti, i onda cu vas moci popisati.« Dok
sam se udaljavala, Aloise je viknula za mnom, »Immaculee, mislim da me je
duh tvoje majke doveo ovdje zbog tebe! Dugujem joj i odužit cu joj se tako što
cu pomoci tebi. Samo da razmislim... Pronaci cu nacin kako da ti pomognem.«
Mahnula sam joj i nastavila hodati, pitajuci se kako bi mi izbjeglica u
invalidskim kolicima s dvoje male djece za koje se treba brinuti ikako mogla
132
pomoci. Još jedanput cu nauciti da su cudni putovi Božji. Kada sam sutradan
popisala Aloise, rekla mi je da je, iako je ona legalno bila Hutu, njen muž, Fari,
Tutsi. To je znacilo da su njena djeca Sami i Kenza takoder smatrana Tutsijima.
Bojala se za sigurnost djece te je pobjegla iz Kigalija u svoj rodni kraj kako bi se
sakrila u kuci svojih roditelja. Muž joj je bio skriven u stropu kada je otišla i
nije imala saznanja je li živ ili mrtav.
»Smislila sam što mogu uciniti da se odužim za dobrotu tvoje majke,« rekla
je Aloise. »Cim borbe potpuno prestanu, odvest cu te sa sobom kuci u Kigali.
Možeš živjeti s nama kao moja rodena kci.« Bilo je nešto kod Aloise cemu nisam
potpuno vjerovala. Nasmiješila sam joj se i zahvalila na ponudi, no rekla sam
joj da imam malu obitelj prijatelja u kampu te da smo obecali da cemo se držati
na okupu. Slegnula je ramenima i rekla da sam mudra što sam s ljudima
kojima vjerujem. Mislila sam da je s tim svršeno, no sutradan je došla do mene
dok sam sjedila s prijateljima.
»Immaculee, promislila sam i odlucila da cu te, ako si zabrinuta, oteti;
možeš sa sobom u Kigali povesti sve svoje prijatelje. Smjestit cu vas svih
devetero u svoju kucu! Napravit cemo mjesta i bit ce udobno.«
Pogledali smo jedni druge i nasmijali se. Nismo znali kako da odgovorimo
na tako neobicnu i velikodušnu ponudu. »Razmislite o tome,« rekla je Aloise
odlazeci u svojim kolicima. »Ne znam što drugo mislite da biste mogli uciniti
nakon rata. Zacijelo ste svi istraumatizirani... Djeco, ne mogu vjerovati da vas
trebam moliti da dodete živjeti u lijepu kucu u gradu. Rat je skoro gotov —
pocnite razmišljati o svojoj buducnosti!«
Aloise je bila u pravu. Glavni su grad bili preuzeli pobunjenici i bilo je
samo pitanje vremena kada ce borbe prestati. Mi smo bili izgubili svoje obitelji,
svoje domove, cak i svoju odjecu, te nismo svi skupa imali ni lipe. Nije nam
trebalo dugo da odlucimo da bi bilo dobro da prihvatimo Aloisinu ponudu.
Sutradan smo, kao skupina, otišli da joj to kažemo i zahvalimo joj.
»Nemojte zahvaljivati meni, zahvalite Immaculeeinoj majci,« rekla je. »Ja to
radim za Rose, ne za vas!«
Pocela se smijuljiti i nastavila sve dok, još jedanput, sretan, grohotan
smijeh nije odjekivao širom kampa.
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Pet Sep 21, 2012 5:23 pm
