Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :


Lolita je roman ruskog pisca Vladimira Nabokova, napisan za vrijeme njegovog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama 1955. godine. To je intrigantna i šokantna priča o četrdesetogodišnjem pedofilu Humbertu koji iskorištava dvanaestogodišnju djevojčicu Dolores Haze. No, mala Lolita je zapravo jako napredna i iskusna za svoje godine; Humbert joj nije prvi ljubavnik...

Kao što pisac navodi u predgovoru, knjiga se ne smije prvenstveno čitati u društveno-moralnom kontekstu, već prije svega u književno-alegorijskom. Naljepša karakteristika ovog romana, ujedino i jedan od razloga njegove univerzalnosti, jeste izvanredna i čarobna proza.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

26 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:09 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
25.
Ovo je knjiga o Loliti i, sad kad dolazim do onog dijela koji bih najradije nazvao
(da me nije već preduhitrio jedan drugi patnik, također žrtva unutrašnjeg
sagorijevanja) Dolores DisparuenA, potanko opisivanje posijednjih triju
praznih godina, od početka srpnja 1949. do sredine studenog 1952., ne bi imalo
smisla. Premda treba pribilježiti neke važne pojedinosti, htio bih najprije
prenijeti opći dojam — bučno su se otvorila bočna vrata života u
punoj brzini i prodrla je huka crne vječnosti zaglušujući fijukom vjetra krik
usamljene opasnosti.
Ja, začudo, gotovo nikad nisam sanjao Lolitu onakvu kako je se sjećam —
kakva me je opsjedala u bolesnim mislima, u danjim halucinacijama i noćnim
nesanicama. Kad sam je i sanjao, nakon njena nestanka, javljala se u čudnim i
besmislenim likovima, kao Valeria ili Charlotte, ili kao mješavina njih dviju.
To mi se mješovito priviđenje približavalo skidajući sa sebe omotač za
omotačem, u atmosferi velike melankolije i odvratnosti. Ta pseudololita (i
pseudovaleria) mlitavo me je pozivala da legnem uz nju na tvrdi divan, ili
običnu usku dasku, ili nešto nalik na ginekološki ležaj na čemu je ona ležala
izvaljena, rastvorene puti poput otvora za dušicu nogometne lopte. Našao bih
se, slomljena ili beznadno zagubljena zubala, u jezivoj podstanarskoj sobi u
kojoj bi se priređivale neobične dosadne seanse vivisekcije, koje su se obično
svršavale tako da je Charlotte ili Valeria plakala u mojim krvavim rukama, a ja
sam ih nježno ljubio bratskim usnama usred nereda (kao u snu) bečke
starudije što se prodaje na dražbi sažaljenja, impotencije i smeđih vlasulja
tragičnih starica koje su upravo bili potrovali plinom.
Jednog sam dana izvukao iz kola i uništio čitavu gomilu časopisa za mlade.
Znate kakvi su to časopisi. Što se tiče osjećaja — kameno doba; što se tiče
higijene—u najmanju ruku mikensko doba. Lijepa, ali već prezrela glumica, s
golemim trepavicama i ispupčenom, mesnatocrvenom donjom usnom,
preporučivala je novi šampon. Zbrka reklama. Mlade učenice luduju za
naborima na suknjama — que c'etait loin, tout cela^ Kad koga poziva u goste,
domaćica treba imati u pripravnosti za svaku gošću kućnu haljinu. Nevezane
pojedinosti oduzimaju vašem govoru svaki sjaj. Svi smo već vidjeli na
veselicama "čeprkalo" — djevojku koja čeprka noktima po koži na licu. Samo
ako je vrlo star ili ako zauzima vrlo visok položaj, muškarac ne mora skinuti
rukavicu prije nego što će se rukovati s damom. Osvajaj srca noseći naš novi
potiskivač trbuščića — i nećeš više imati ni bokova ni trbuha! Tristan i tri
ženska stasa u filmu. Jest, gospodo, o braku Joea i Roe koješta se govorka.
Pretvori se u
romantičnu ljepoticu brzo i jeftino! Strip: ružna djevojčica (crnka), debeljko
otac (s cigarom); lijepa djevojčica (ridokosa), lijep tatica (potkresanih brčića).
Ili onaj drugi, odvratni strip o dugonji gorili i njegovoj ženi, patuljastoj gnjidi.
Et moi qui t'affrais mon genie...116 Sjetio sam se prilično zgodnih besmislenih
stihova koje sam bio za nju napisao dok je bila dijete. "Besmisleni je prava
riječ", govorila je ona podrugljivo.
Lete kolibrići u helikopterima, Ide zmija s rukama u džepovima...
Ili:
Zec i zečica se čudno nekako ponašaju, Uzgajivači se od smijeha za trbuh
hvataju.
Od nekih mi se njenih stvari bilo teško rastati. Do kraja 1949. godine čuvao
sam, i obožavao, i oskvrnjivao poljupcima, suzama i sluzi par njenih starih
gumenih papuča, dječačku košulju koju je nosila, izlizane traperice, zgužvanu
školsku kapicu i slično blago koje sam našao u prdjažniku automobila. Kad
sam shvatio da silazim s uma, sakupio sam sve te stvari, uzeo još koješta što se
sačuvalo u Beardslevju — škrinju s knjigama, njen bicikl, staru haljinu, kaljače
— i na njen petnaesti rođendan poslao sve to kao poklon nepoznatog
darovatelja nekom ženskom sirotištu na jezeru izloženu vjetru nedaleko od
kanadske granice.
Ne kažem da neki dobar hipnotizer, da sam otišao k njemu, ne bi bio izvukao
iz mene, a i pomogao mi da složim u logičnu cjelinu, stanovite slučajne
uspomene koje izbijaju iz tkiva moje knjige kudikamo jasnije nego što mi se
javljaju u pamćenju — čak i sad kad već znam što i koga treba tražiti u
prošlosti. U ono sam vrijeme samo naslućivao da gubim vezu sa stvarnošću.
Ostatak zime i dobar dio proljeća proveo sam u sanatoriju blizu Quebeca gdje
sam se i prije bio liječio, a onda sam odlučio srediti neke svoje poslove u |New
Yorku, pa se otisnuti u Kaliforniju radi temeljita traganja.
Evo pjesme koju sam sročio u sanatoriju:
Traži se, traži Dolores Haze. Kosa: smeđa. Usta: rumena. Starost: pet tisuća
tristo dana. Zanimanje: manekena.
Gdje li se skrivaš, Dolores Haze? Zašto se skrivaš, reci mi, reci! Buncam,
tumaram, 'Izići ne mogu"— Ponavlja čvorak u krleci.
Kuda se voziš, Dolores Haze? Koje je marke tvoj čarobni sag? Je li 'jaguar'—
posljednji krik? Gdje li si parkirana sad?
Tko ti je idol, Dolores Haze? Je li još neki strašni dasa? O, divni dani kad
bjesmo pjani O, Carmen moja nezaboravna!
Kako me bole uši od džeza! S kim li sadplešeš, draga? Sjedim u kutu i hvata me
jeza Gledajuć tebe i onog vraga!
Sretan je, sretan McFatum stari Putujućsa ženom malodobnom,
I gnječi Molly u svakoj državi
Gaje su i zvijeri pod zaštitom.
Moja Dolly, moja boli! Oči boje oker Kad ih gledam sasvim izbliza. Znate li stari
parfem Solei! Vert117? Šta, mister, vi ste iz Pariza?
L'autre soir un airJroidd'opera m'alita: Sonfele — bienfol est qui syfie!
II neige, le decor s'ecroule,
Lolita!Lolita, qu'aijefait de ta vie?ns
Mučim se, mučim, Lolito Haze, Muči me kajanje u mraku, / opet te gledam
kakoplačeš, I opet stežem kosmatu šaku.
Policajce, policajce, eno ih Na kiši, ondje uz prostor za ples! Čarapice su joj
bijele, i volim je, A zove se Dolores Haze.
Policajce, policajce, eno ih, Dolores Haze i ljubavnik njen! Izvadi kolt i tjeraj za
njima, Ne daj da ti pobjegne njihova sjeni
Traži se, traži Dolores Haze. Nikad stidljiva nije bila. Nije viša od šezdeset
palaca. I nema više od četrdeset kila.
Kola mi hramlju, Dolores Haze. Na kraju je nastupio krah. I mene će bacit na
smeće kraj puta Sve ostalo je hrđa i zvjezdani prah.
Pošto sam psihoanalizirao ovu pjesmu, zaključio sam da je ona zaista remekdjelo
luđaka. Krute, drvene, napadne rime prilično točno odgovaraju onim
krajolicima i likovima, i njihovim preuveličanim dijelovima, kakve crtaju
psihopati podvrgnuti testovima koje su izmislili njihovi dosjetljivi krotitelji.
Napisao sam još mnogo drugih pjesama. Udubljivao sam se u tuđu poeziju. Ali
me pomisao na osvetu nije prestajala ni časka mučiti.
Bio bih hulja kad bih rekao (a čitalac bluna kad bi mi povjerovao) da me je
udarac koji mi je zadao Lolitin nestanak zauvijek izliječio od sklonosti prema
djevojčicama. Lolitu sam sad zavolio drugačijom ljubavlju, to je istina, ali se
moja prokleta narav nije zbog toga promijenila. Na dječjim igralištima i
plažama moj je mrki, lupeški pogled i nehotice tražio bljesak golih nogu kakve
nimfice ili druge drage znakove Lolitinih službenica i družbenica s kitama
ruža. Ali je jedna bitna vizija bila izblijedjela; nikad više nisam snatrio o
mogućnosti sreće s nekom djevojčicom (određenom ili uopćenom) i nekom
zabačenom i sigurnom mjestu; nikad više nisam zamišljao i ću se unositi u
nježnu put Lolitinih sestrica negdje daleko, daleko,
u pješčanu skrovištu medu hridima dočaranih otoka. S tim je bil0 svršeno — ili
bar za neko vrijeme. S druge pak strane... jao, dvije godine čudovišna odavanja
pohoti ostavile su mi izvjesne navike u spolnom životu. Bojao sam se da me
praznina u kojoj sam se našao, ne natjera da iskoristim slobodu iznenadna
ludila i da ne podlegnem slučajnoj napasti pri susretu u nekoj uličici s kakvom
učenicom koja se vraća iz škole. Osamljenost me pekla. Osjećao sam potrebu
za društvom i njegom. Srce mi je bilo histeričan, nepouzdan organ. I tako je
Rita stupila u moj život.
26.
Ona je bila dvaput starija od Lolite i deset godina mlada od mene. Zamislite
odraslu crnku, vrlo blijedu, vrlo vitku (imala je svega pedesetak kilograma),
dražesnih asimetričnih očiju, oštra, reklo bi se nabrzinu skicirana profila i
neobično privlačna ensellure—uleknuća na gipkim leđima; čini se da je bila
španjolskog ili babilonskog podrijetla. Pokupio sam je u mjesecu svibnju, u
"potočnom svibnju", kako kaže Eliot, negdje između Montreala i New Yorka
ili, da suzimo granice, između Toylestowna i Blakea, u točionici koja je bila
sumorno osvijetljena u džungli moći pod znakom Medonjice, gdje se bila
dražesno napila — uvjeravala me da smo išli zajedno u školu, i neprestano je
stavljala svoju drhtavu ruku na moju orangutansku šapu. Jedva da me je
nadraživala, ali sam svejedno odlučio da učinim probu; proba je uspjela i Rita
je postala moja stalna pratilja. Ona je bila toliko dobra, ta Rita, toliko
druželjubiva da se iz puke samilosti mogla prodati bilo kojem jadnom biću —
starom slomljenom drvetu ili obudovjelom dikobrazu.
Kad sam se upoznao s njom (1950. godine), ona se bila nedavno rastala od svog
trećeg muža, a još nedavnije ju je bio ostavio sedmi po redu službeni
ljubavnik. Ostali, neslužbeni bili su suviše brojni i prolazni da bi se mogli
razvrstati. Njen brat, politikant, lica nalik na vime, s naramenicama i ručno
obojenom
kravatom, bio je gradonačelnik i duša grada Grainballa, poznatog po svojim
bejzbolistima, revnim čitaocima Biblije i trgovcima žitom. Posljednjih
nekoliko godina plaćao je svojoj dičnoj sestrici po sedamsto dolara na mjesec
pod strogim uvjetom da nikad, nikad ne dođe više u taj dični gradić. Kazala mi
je, jadikujući i u nedoumici, da ju je svaki njen novi ljubavnik, sam vrag zna
zašto, najprije odvukao u Grainball koji ih je kobno privlačio, i prije nego što
bi se snašla, već bi je usisala Mjesečeva orbita rodnog grada te bi se vozila po
raskošno osvijetljenom kružnom bulevaru i vrtjela se u krugu "kao kakav
prokleti noćni leptir oko lampe", kako je sama govorila.
Imala je zgodan mali dvosjed kojim smo krenuli u Kaliforniju, jer je mom
časnom Ikaru bio potreban odmor. Vozila je obično ona, a njoj je normalna
brzina bila sto četrdeset kilometara na sat. Draga Rita! Putovao sam s njom
dvije mutne godine s prekidima i ne mogu zamisliti slade, priprostije, nježnije
i tuplje Rite od nje! Prema njoj je Valeria bila Schlegel, a Charlotte Hegel! Da
vam pravo kažem, nemam ama baš nikakva razloga da se zabavljam njome na
marginama ovih mračnih memoara, ali bih ipak htio reći (zdravo, Rita, gdje
bila da bila, pijana ili trijezna, Rita, zdravo!) da me je ta moja prijateljica, koja
me je najbolje umirivala i najbolje razumjela, svakako spasila od luđačke
košulje. Rekao sam joj da bih htio potražiti odbjeglu ljubavnicu i ucmekati
njena frajera. Rita je svečano odobrila taj moj plan i, upustivši se sama u
nekakva istraživanja u okolici San Humbertina (iako nije imala pojma ni o
čemu), splela se s nekim lupežom, pa sam imao grdne muke da je izvučem iz te
kaše — iskorištenu i izubijanu, ali svejednako bodru. A jednog je dana našla
moj revolver i predložila mi da igramo "ruski rulet"; odgovorio sam joj da ne
možemo, jer revolver nema bubnjića; počeli smo se otimati za njega i napokon
je odjeknuo hitac, i metak se zabio u zid naše sobe, iz kojeg je potekao vrlo
tanak i vrlo smiješan mlaz vruće vode; sjećam se kako je ona vriskala od
smijeha.
Njena neobično udubljena djetinja leda, put rižine boje, polagani, rnlitavi,
golubinji poljupci — sve me je to sačuvalo od nesreće. Nije istina da je
umjetnička nadarenost sekundarno seksualno obilježje,
kako tvrde neki šamani i šarlatani, nego je, naprotiv, seks samo sluga
umjetnosti. Jedna naša prilično tajanstvena pijanka imala je smiješne
posljedice. Ja sam upravo bio odustao od daljnjeg traganja; zloduh je bio ili u
Tunguziji ili je veselo palucao u mom malom mozgu (gdje su mašta i jad
raspirivali plamen), ali u svakom slučaju nije imao nikakve veze s teniskim
turnirom u San Diegu gdje je medu ženama prvo mjesto osvojila
šesnaestogodišnja Dorothv Haas, neka muškobanjasta duksa. Na povratku iz
Kalifornije, u nekom groznom hotelu (onakvom u kakvima se održavaju
poslovne konferencije i po kakvima tumaraju posrćući marcipanski, rumeni i
debeli ljudi sa značkama, koji zovu jedan drugoga Joe ili Jim, sklapaju poslove i
loču viski), draga moja Rita i ja probudili smo se tek poslije podne i opazili da u
našoj sobi spava još jedan čovjek, blijed i plavokos mladić, gotovo albino,
bijelih trepavica i velikih prozirnih ušiju. Ni Rita ni ja nismo ga nikad prije
vidjeli u svojim tužnim životima. Sav uznojen, u prljavu flanelskom donjem
rublju, u starim vojničkim cokulama, hrkao je na pokrivaču naše bračne
postelje s druge strane moje čedne Rite. Nedostajao mu je jedan prednji zub, a
čelo mu bilo puno prišteva jantarne boje. Ritočka je zaogrnula svoju gipku
golotinju mojom kišnom kabanicom koja joj je prva došla pod ruku; ja sam pak
navukao gaće i tada smo uzeli proučavati naš položaj. Na pladnju je stajalo čak
pet upotrebljavanih čaša, što je još više zamrsivalo situaciju s obzirom na
višak putokaza. Vrata su bila samo pritvorena. Na podu su ležali muški
pulover i bezoblične vojničke hlače zaštitne boje. Dugo smo drmali njihova
vlasnika; napokon se nesretnik prenuo iza sna. Pokazalo se da je on sasvim
izgubio pamćenje. Zanoseći na "čisto bruklinski", kako je ustvrdila Rita, on je
uvrijeđeno natuknuo da smo mi (kako?) otuđili njegovu (bezvrijednu!) ličnost.
Brže-bolje smo ga obukli i zatim ostavili u najbližoj bolnici, a usput smo
ustanovili da smo nekim krivudanjima, kojih se više nismo sjećali, bili dospjeli
u prokleti Grainball. Nakon pola godine Rita je pisala tamošnjem liječniku koji
joj je odgovorio da Jack Humbertson, kako su neznanca bili neukusno nazvali,
još nije uhvatio vezu sa svojom prošlošću. O, Mnemozino, najslađa i
najnestašnija od svih muza!
Ne bih ni spominjao ovu zgodu da nije od nje potekao slijed misli kojih je
posljedica bila da sam u učenom časopisu Cantrip, što na škotskom znači
"čarolija", objavio studiju pod naslovom "Mimir i Mnemozina", u kojoj sam
iznio teoriju (koja se učinila originalna i značajna dobrohotnim čitaocima tog
vrsnog mjesečnika) o "percepcionalnom vremenu" zasnovanu na "osjećaju
krvotoka" i koncepcionalno zavisnu (najkraće rečeno) o posebnim osobinama
našeg razuma koji nije svjestan samo pojavnog svijeta nego i sama sebe, te
tako nastaje stalna veza između dvije točke: budućnosti (koja se može
pohraniti) i prošlosti (koja je već pohranjena). Jedna od posljedica
objavljivanja te studije, koja je bila kruna mojih prijašnjih radova koji isto tako
nisu bili prošli nezapaženi, bio je poziv da provedem godinu dana u koledžu
Cantrip, šeststo kilometara daleko od New Yorka, gdje sam s Ritom unajmio
jedan mali stan s pogledom na blistava tjelesa dječaka i djevojčica što su se
igrali pod tuševima daleko dolje, u dubravi Central parka punoj vodoskoka. U
Cantripu sam stanovao, u jednom od specijalnih stanova za pjesnike i filozofe,
od listopada 1951. godine do lipnja 1952., dokje Rita, koju radije nisam
pokazivao, životarila—pomalo nedolično, čini mi se — u jednom hotelu uz
cestu gdje sam je obilazio dva puta na tjedan. Zatim je nestala, ali ne onako
neljudski kao njena prethodnica — nakon mjesec dana pronašao sam je u
cantripskom zatvoru. Držala se vrlo dostojanstveno, izvadila je bila slijepo
crijevo u zatvorskoj bolnici i klela mi se prilično uvjerljivo da je lijepo
plavkasto krzno, za koje je neka ugledna dama, gospoda MacCrum, tvrdila da
joj ga je ona ukrala, zapravo dobila na dar od, doduše, malko nakresana
gospodina MacCruma. Uspio sam je izvući iz zatvora i bez pomoći njena
osjetljiva brata, a uskoro nakon toga vratio sam se s njom u New York, ponovo
na zapadnu stranu Central parka. Usput smo bili svratili u Briceland, kroz koji
smo, linače, Rita i ja već bili proputovali pretprošle godine.
Mene je tada obuzela neodoljiva želja da oživim svoj boravak idje s Lolitom.
Pošto sam bio izgubio svaku nadu da ću pronaći Ijegunicu i njena otmičara,
stupio sam u novu životnu fazu —
pokušavao sam se uteći starom dekoru i spasiti bar herbarij prošlostisouvenir,
souvenir, que me veux ft/?119 Verlenovska jesen zvonila je u zraku
koji kao da je bio od kristala. Na dopisnicu s molbom da mu rezerviraju jednu
dvokrevetnu sobu s kupaonicom, profesor Hamburger dobio je ubrzo uljudan,
ali negativan odgovor. Sve je navodno bilo zauzeto. Ostala im je samo jedna
četverokrevetna soba bez kupaonice u suterenu, ali teško da bi mi ona
odgovarala. Evo glave njihova pisma:
ZAČARANI LOVCI
SVA PIĆA
CRKVE
ZABRANJEN PRISTUP PSIMA
(osim alkoholnih) u blizini za vjernike
Posumnjao sam u istinitost prve tvrdnje. Sva? Imaju li, na primjer, grenadin
kakav se može dobiti na pločnicima u Evropi? Zanimalo me je i ne bi li se
lovac, začarani ili obični, svejedno, radije odrekao mjesta u crkvi nego psa — i
tada se odjednom sjetih, grčeći se od boli, prizora vrijednog velikog
umjetnika: Petite Nymphe Accroupie120; ali, možda je onaj svilasti koker
španijel bio kršten? Ne, osjećao sam da ne bih mogao podnijeti bolan posjet
onom poznatom predvorju. U blagom, jesenskom Bricelandu bogatom bojama
krile su se druge mogućnosti da uskrsnem prošlost. Ostavivši Ritu u najbližoj
krčmi, uputio sam se u gradsku knjižnicu. Cvrkutava usidjelica neobično mi je
spremno pomogla da pronađem brojeve od sredine kolovoza 1947. godine u
uvezanom kompletu bricelandskog Gazettea, i začas sam sjedio sam u jednom
kutku uz nezasjenjenu svjetiljku i prevrtao velike i krhke stranice sveska
crnog kao lijes i krupnog gotovo kao Lolita.
Čitaoče! Bruder!m Kako je glup Hamburg bio taj Hamburg! Budući da se
njegova pretjerano osjetljiva narav bojala stvarnosti, držao je da se može
nasladiti bar jednim njenim djelićem, što podsjeća na desetog ili dvanaestog
vojnika u redu silovatelja, koji pokriva ženino bijelo lice njenim crnim šalom
da joj ne vidi užasne
oči dok se napokon odaje svom vojničkom užitku u sumornom, opljačkanom
selu. Ja sam se pak htio domoći otisnute fotografije mog neumjesnog lika koji
je fotograf Briceland Gazette uhvatio u času kad se usredotočio na doktora
Braddocka i njegovu skupinu. Strastveno sam priželjkivao da se sačuvao
"Portret nepoznata izroda". Bezazleni fotoaparat koji me je ulovio na mom
mračnom putu do Lolitina loga — eto teme za Mnemozinu! Uzalud se trudim
da razjasnim bit tog poriva. Možda bi se on mogao usporediti s onom
bolesnom radoznalošću koja nas nagoni da razgledamo povećalom natmurene
sitne likove (praktički mrtva priroda, i svi samo što ne povraćaju) što su se bili
iskupili rano izjutra na stratištu, ali se pacijentov izraz lica ipak ne može
nikako razaznati. Bilo kako mu drago, doslovce sam se zadihao i jedan me je
ugao knjige sudbine neprestano bo u trbuh dok sam listao i prelijetao
pogledom po listovima. U nedjelju, 24. VIII., davao se u jednom od dva mjesna
kina film Opsjednuti, a u drugom Gruba sila. Gospodin Purdom, samostalni
duhanski akcionar, izjavio je da od 1925. godine puši samo Omen Faustum.
Kršni Kirsch, nogometaš, i njegova minijaturna ženica bit će na večeri kod
gospode Reginald G. Gore, Avenija Inchkeith 58. Postoji parazit čija veličina
iznosi cijelu jednu šestinu organizma od kojeg živi. Dunkerque je prvi put bio
utvrđen u X. stoljeću. Bijele čarapice za djevojčice 39 centa; sportske
oksfordske cipelice 3 dolara i 98 centa. Autor Mračnog doba, koji nije dopustio
našem fotografu da ga snimi, našalio se ovako: "Vino, vino, vino možda godi
perzijskom slavuju, ali ja uvijek kažem da je kiša, kiša, kiša koja bubnja po
krovu od šindre najbolji prijatelj ruža i nadahnuća". Jamice na obrazima
potječu od srašćivanja kože s dubljim tkivom. Grci su odbili snažan partizanski
napad. Ah, napokon — obris djevojčice u bijelom i pastor Braddock u crnom;
ali ako se nečije avetinjsko rame i dotaklo uzgred njegove gojazne prilike,
nisam tu mogao otkriti ništa svoga.
Neobičan parazit došao je za Ritom u krčmu. Smiješeći se
onako turobno kako se smiješila kad bi malo previše popila, ona
rni je predstavila nasrtljiva pijana starca i rekla da je on — opet sam
Zaboravila kako se vi ono zovete, golube — išao s njom u školu. On
ju je drsko pokušao zadržati, i u gužvi koja je nastala ozlijedio sam prst kad
sam ga udario u vraški tvrdu glavu. Zatim sam morao neko vrijeme šetati s
Ritom po parku "Začaranih lovaca" koji je bila obojila jesen. Ona je jecala i
jednako ponavljala da ću je ja uskoro, uskoro ostaviti kao što su je svi u životu
ostavili, pa sam joj otpjevao u pola glasa sjetnu francusku baladu i sastavio
spomenarsku pjesmicu ne bih li je zabavio.
Klenovi se u jezeru kao rana Odražavaju. Na klanje ih vodi U grimiznu ruhu
božica Dijana — Ispred plavog hotela krv u vodi.
Ona me upita: — Ama zašto plav kad je bijel? Zašto, za ime Božje?... — i iznova
zaplaka. Odlučno je odvedoh do kola. Nastavili smo put u New York, i uskoro
je opet bila razmjerno sretna visoko gore u izmaglici na našoj maloj terasi na
tridesetom katu.
Sad sam opazio da sam, ne znam ni sam kako, pobrkao dvije različite zgode —
svoj posjet knjižnici u Bricelandu na povratku u New York i šetnju u parku na
putu u Cantrip, ali takvih se miješanja boja što se razlijevaju ne smije libiti
umjetnik mnemozinist.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

27 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:12 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
27.
Na mom poštanskom sandučiću u predvorju kuće bila je zastakljena pukotina
kroz koju se moglo vidjeti ponešto od onoga što je tamo ubacio poštar. Već se
nekoliko puta bilo dogodilo da je harlekinska igra svjetla što je padalo kroz
staklo tako izobličila nečiji rukopis da je bio nalik na Lolitin, i tada bih malne
pao u nesvijest i morao se nasloniti na obližnju urnu koja umalo što nije
postala moja. Kad god bi se to dogodil°> kad god bi se njene drage, zavojite
svračje noge ponovo prometnule« užasno jednostavno, u dosadan rukopis
jednoga od malobrojnih ljudi s kojima smo se ja i Rita dopisivali, sjetio bih se,
smješeći se bolno,
svoje davne, lakovjerne, preddoloresovske prošlosti, kad bi me zaveo u
bludnju sjajno osvijetljeni prozor preko puta, gdje je moj potajni pogled
budni periskop sramotna poroka — nazreo napola golu, ukočenu
kao na filmskoj vrpci nimficu duge kose, poput kose Alise u zemlji čudesa
(male čarobnice sretnijeg kolege), koju je upravo počinjala ili prestajala
češljati. Zbog savršenstva tog ognjenog priviđenja postajalo je savršeno i moje
pomamno blaženstvo — jer je ta slika bila izvan mog dohvata i zato blaženstvo
nije mogla pokvariti spoznaja zabrane, koja je pritiskala sve ono što mi je bilo
nadohvat ruke. Tko zna, možda prava bit moje "izopačenosti" ne zavisi toliko
o neposrednoj draži prozračne, čiste, mlade, zabranjene, bajne ljepote
djevojčice koliko
0 spoznaji zanosne sigurnosti položaja u kojem beskrajna savršenstva
ispunjavaju jaz između ono malo što se poklanja i svega onoga što se
obećava, svega onoga što se skriva u čudesnim bojama varljivih ponora.
Mes ftnetnsP2 Lebdeći između oblaka oko Sunca na zalasku i noći što
je navirala, škrgućući zubima, okupio bih sve zloduhe svoje strasti uz
ogradu balkona što je već pulsirao — još malo pa će poletjeti pravo u
maglu vlažne večeri boje marelice; i polijetao je, ali bi se tada osvijetljeni
lik u dalekom prozoru pomaknuo i — Eva se ponovo pretvarala u rebro
koje je ponovo obrastalo meso, i u prozoru se još samo vidio napola
razodjeven ugojen muškarac koji čita novine.
Budući da sam katkad ipak i dobio utrku između uobrazilje i stvarnosti, bio
sam spreman pomiriti se s varkom, ali se nikako nisam htio pomiriti s
upletanjem mučitelja slučaja koji mi je oduzimao nasladu što je bila
namijenjena meni. — Savez-vous qu'a dix ans ma Hte etaitjblle cU vous?U3 —
rekla mi je jedna gospoda u razgovoru i čajem u Parizu — a mala se bila upravo
udala i živjela negdje iza tosta mora i planina, i ja se nisam čak mogao sjetiti
jesam li je ikad primijetio u onom parku, na terasi teniskog kluba, pokraj
skrovite pećine. I evo, sad upravo isto tako slučaj (a i stanovita promjena u
nešto sitnijem i nešto bljeđem rukopisu moje drage) nije mi htio udijeliti
prethodan pogled kroz sjajno staklo pukotine, taj predosjećaj užitka
1 obećanje koje me ne bi samo primamilo i zavaralo, nego bi se zaista
i velikodušno ispunilo. Kako vidite, moja je fantazija bila podvrgnuta
proustovskim kušnjama na Prokrustovoj postelji — jer toga jutra 22. rujna
1952., kad sam sišao po poštu, nagizdani i žučljivi vratar s kojim nisam bio
nipošto dobar, počeo se tužiti da je nedavno neki čovjek koji je dopratio Ritu
kući "zabljuvao kao pas" ulazne stube. Dok sam ga slušao i davao mu
napojnicu, pa onda slušao novu, uljudniju verziju istog događaja, pomislio sam
da je jedno od dva pisma što su stigla tom blagoslovljenom poštom zacijelo od
Ritine majke, prilično neuravnotežene sitne dame koju smo jednom bili
posjetili na Cape Codu i koja je otada u čestim pismima, što ih je moj ured u
New Yorku slao u različna moja prebivališta, neprestano ponavljala kako
divno njena kćerka i ja pristajemo jedno drugome, i kako bi bilo krasno kad
bismo se vjenčali; drugo pismo koje sam otvorio u liftu i na brzinu pročitao
bilo je od Johna Farlowa.
Višeput sam zapazio da smo skloni obdariti svoje prijatelje onom postojanošću
osobina i sudbine koje junaci iz književnosti stječu u čitaočevu duhu. Ma
koliko puta otvorili Kralja Leara, nikad nećemo zateći dobrog starca kako,
smetnuvši s uma svoje jade, diže čašu na velikom obiteljskom skupu sa sve tri
svoje kćeri i njihovim psićima. Nikad neće kneginja N. otputovati s Onjeginom
u Italiju. Nikad se Emma Bovarv neće oporaviti, spašena samilosnim solima u
autorovoj pravremenoj očinskoj suzi. Kroz kakvu god evoluciju ovaj ili onaj lik
prošao između korica knjige, njegova je sudbina utvrđena u našim glavama; a
upravo isto tako očekujemo da će naši prijatelji slijediti ovaj ili onaj logični i
konvencionalni program koji smo utvrdili za njih. Tako X neće nikad skladati
besmrtno glazbeno djelo koje bi protuslovilo prosječnim simfonijama na koje
nas je navikao. Y neće nikad počiniti ubojstvo. Z nas neće ni za što na svijetu
izdati. Sve je to kod nas raspoređeno po rubrikama i, što rjeđe viđamo neku
osobu, to nam je draže kad čujemo da se poslušno pokorava našoj predodžbi o
njoj. Svako odstupanje od sudbina koje smo sami zacrtali, čini nam se ne samo
nenormalno nego i nepošteno. Više bismo voljeli da nismo ni poznavali
susjeda, bivšeg prodavača hrenovki, kad bismo znali da je on netom objavio
najznačajniju zbirku pjesama u ovom stoljeću.
Govorim sve ovo zato da bih objasnio kako me je smelo histerično
pismo Johna Farlowa. Doznao sam bio za smrt njegove žene, ali sam, naravno,
očekivao da će neutješni udovac ostati do kraja života onaj dosadni, savjesni i
pouzdani čovjek kakav je uvijek bio. A sad mi je pisao da se nakon kratka
boravka u Sjedinjenim Državama vratio u Južnu Ameriku i da je odlučio
povjeriti sve poslove koje je vodio u Ramsdaleu jednom tamošnjem
odvjetniku, Jacku Windmulleru, našem zajedničkom znancu. Činilo se da mu
je osobito drago što se otarasio "komplikacija s Hazeovima". Upravo se bio
oženio nekom Španjolkom. Udebljao se petnaest kilograma otkako je prestao
puški. Njegova vrlo mlada žena bila je skijaška prvakinja. Spremali su se
provesti medeni mjesec u Indiji. Budući da je on sad "osnivao obitelj", kako se
sam izrazio, nije više imao vremena baviti se mojim poslovima, za koje je
smatrao da su "vrlo čudni i prilično nezgodni". Od nekih ljudi koji rado svuda
zabadaju nos, doznao je da je prebivalište male Dolly Haze nepoznato, a da ja
živim "s izvjesnom raspuštenicom" u južnoj Kaliforniji. Njegov je tast grof i
krupan bogataš. Obitelj koja je u posljednjih nekoliko godina držala u najmu
kuću Hazeovih želi je sad kupiti. Savjetovao mi je da što prije izvučem
djevojčicu na vidjelo. Slomio je nogu. Pismu je bila priložena fotografija u boji
Johna, još čitava, i tamnopute crnke u bijeloj vuni. Vedro su se smiješili jedno
drugome usred modrikastih snjegova Čilea.
Sjećam se kako sam ušao u stan i naglas pomislio: "E pa, sad ćemo im barem
ući u trag...", kad odjednom ono drugo pismo progovori poslovnim glasom:
Dragi tata!
Kako si? Ja sam se udala. Očekujem bebu. Mislim da će biti velika. Mislim da će
se roditi baš nekako za Božić. Teško mije pisati ovo pismo. Mislim da ću
poludjeti zato što nemamo čime isplatiti dugove, pa da se izvučemo odavde.
Dickuje obećan krasan posao na Aljaski iz njegove uske specijalnosti u
mehanici, to je sve što znam, ali perspektive su naprosto divne. Oprosti mi,
molim te, što ti ne dajem našu kućnu adresu, ali bojim se da se ti još strašno
srdiš na mene, a Dick ne smije ništa saznati. 1 ovo ti je nekakav grad!
Ne vidiš idiote od magle i dima. Molim te, pošalji nam ček, tata' Bilo bi nam
dovoljno i tri-ietiri stotine, pa i manje, bilo što bi nam dobrodošlo, mogao bi,
na primjer, prodati moje stare stvari, jer kad se jednom dočepamo Aljaske,
love će biti napretek. Piši mi, molim te! Iskusila sam mnogo zla i nedaća.
Očekujem tvoj odgovor.
Tvoja Dolly (supruga Richarda F. Schillera)
28.
Opet sam bio na putu, opet sam sjedio za upravljačem stare modre limuzine,
opet sam bio sam. Dok sam čitao pismo, dok sam se borio s grdnom mukom
koju je ono u meni izazvalo, Rita je još spavala kao zaklana. Kad sam je
pogledao, smiješila se u snu. Poljubio sam je u mokro čelo i zauvijek ostavio.
Neki dan me je sirotica htjela posjetiti ovdje, ali ja ne primam posjetioce s
onoga (za vas "ovoga") svijeta. Nježno oproštajno pisamce nalijepio sam joj na
pupak, jer ga inače možda ne bi našla.
Napisao sam "sam"? Ne, nisam bio posve sam. Sa mnom je bio moj crni drug i,
čim sam se našao na jednom pustom mjestu, obavio sam generalnu probu
nasilne smrti Richarda R. Schillera. U prtljažniku automobila — neiscrpnom
što se tiče blaga — našao sam svoj najstariji i najprljaviji pulover i objesio ga
na granu, na pustom proplanku do kojeg me je dovela šumska cesta što se
odvaja od autoceste. Izvršenje osude donekle je pokvario zastoj u okidanju.
Vjerojatno je trebalo predmet u koji sam se slabo razumio podmazati, ali
nisam htio gubiti vrijeme. Sivi mrtvi pulover, s nekoliko novih rupa na
različnim mjestima, vratio sam u automobil i, pošto sam ponovo napunio još
toplog druga, nastavio put.
Pismo je bilo od 18. rujna 1952. godine, a adresa na njemu glasila je "Coalmont,
Poste restante" (ne u Virginiji ni u Pennsvlvaniji ni u Tennesseeju — i uopće
ne Coalmont — sve sam zakrinkao, ljubavi
moja!). Pokazalo se da je to industrijski gradić na oko tisuću tristo kilometara
južno od New Yorka. Odlučio sam da se usput nigdje ne zaustavljam, ali nisam
izdržao i u zoru sam svratio u motel nedaleko od Coalmonta da se odmorim.
Bio sam uvjeren, ne znam ni sam zašto, daje taj Schiller u svoje vrijeme
trgovao rabljenim automobilima i da se vjerojatno upoznao s mojom Lolitom
kad ju je povezao u Beardslev
— na primjer, onoga dana kad joj je pukla guma na biciklu dok je išla
na sat glazbe; poslije je valjda zapao u neku gužvu. Les smaknutoga
pulovera što je iežao na stražnjem sjedalu neprestano je poprimao
— ma kako ga namještao — različne obrise Trappa-Shillera, njegova
krupnog, vulgarnog i bestidnog tijela, a da bih neutralizirao njegov
grubi i pokvareni ukus, odlučio sam da se što bolje dotjeram.
Probudio sam se s tom mišlju, pa sam i pritisnuo dugme na budilici
kako bih je spriječio da zazvoni u određeni sat. Zatim sam ozbiljno i
romantički brižljivo, kao čovjek koji se sprema na dvoboj, provjerio
jesu li mi u redu svi spisi, okupao se, namirisao, obrijao lice i prsa,
odabrao svilenu košulju i čiste gaće, navukao prozirne tamne čarape
i čestitao sam sebi što sam ponio sa sobom u velikom kovčegu
kojekakve vrlo otmjene predmete — na primjer, prsluk od jelenske
kože sa sedefastim pucetima i blijedu kašmirsku kravatu.
Nisam, nažalost, uspio zadržati u sebi doručak, ali me ta sitna lezgoda nije
uzbudila, otro sam usta batistenim rupčićem koji sam izvadio iz rukava, po
engleskoj modi, i s komadom modrikasta leda na mjestu srca, s tabletom na
jeziku i teškom smrću u stražnjem džepu, spretno ušao u telefonsku govornicu
u Coalmontu ("Ah-ah-i", oglasila su se rasklopna vrata) i okrenuo broj jedinog
Schillera 'u pohabanom imeniku: "Schiller, Paul; trgovina pokućstvom."
Promukli Paul mi odgovori da poznaje Richarda, da mu je to sinovac, a stanuje
— sad će pogledati — u Killerovoj ulici broj 10 (sve su ovo, ivno, izmišljena
imena). "Ah-ah-ah," oglasiše se ponovo vrata. Kuća broj 10 u Killerovoj ulici
bila je zapuštena zgrada s više stanova. Raspitao sam se kod nekoliko
potištenih staraca i dvije dugokose, rumenosmede, nevjerojatno prljave
nimfice (moram priznati da sam malo rastreseno, tek onako, tražio pogledom
kakvu lako odjevenu
djevojčicu koju bih mogao načas priviti uza se kad počinim ubojstvo i sve mi
postane svejedno i kad više ne bude nikakvih zabrana). Jest, zaista, Dick
Schiller je stanovao tu neko vrijeme, ali se odselio kad se oženio. Nitko nije
znao njegovu novu adresu.—Možda znaju u dućanu—reče nečiji dubok glas iz
otvora u pločniku (nešto su popravljali), nedaleko od mjesta gdje sam slučajno
stajao razgovarajući sa dvije neodređene starice i prelazeći pogledom po
tankim golim rukama njihovih bosih unuka. Nisam ušao u pravu trgovinu i
oprezan sijed Crnac zavrtio je glavom još prije nego što sam ga bilo što upitao.
Prešavši ulicu, ušao sam u bijednu sitnićariju gdje je jedna mušterija zazvala,
na moju molbu, ženski duh koji je glasno odgovorio iz podrumskog ponora
(ponavljajući temu muškog duha iz otvora u pločniku):
— Zadnja kuća u Hunterovoj ulici.
Hunterova je ulica bila vrlo daleko, u još sumornijem kraju, sred visokih hrpa
smeća i dubokih kanala, crvlj ivih povrtnjaka i naherenih potleušica, sive
rosulje i crvene ilovače i nekakvih tvorničkih dimnjaka što su se dimili u
daljini. Zaustavio sam se pred "zadnjom kućom" — daščarom iza koje su se,
podalje od ceste, vidjele još dvije-tri takve straćare i široka pustopoljina
obrasla suhim korovom. Iza daščare razlijegali su se udarci čekićem, i nekoliko
sam minuta sjedio u svojim starim kolima, star i slab, na kraju ovoga dugog
puta, pred sivim ciljem, finiš124, prijatelji,^?««, neprijatelji! Bilo je oko dva
sata. Bilo mi je udaralo čas četrdeset, čas sto puta na minutu. Sitna kišica
rominjala je po poklopcu motora. Premjestio sam bio revolver u desni džep na
hlačama. Kosmata psina, kojoj je na trbuhu visila dlaka mokra od blata,
dovuče se iza kuće, i zastade u nedoumici, a onda poče dobroćudno vauvaukati
na mene žmirkajući i zadižući njušku, pa se malo prošeta naokolo i još
jednom vauknu.
29.
Izidoh iz auta i zalupih za sobom vratima. Kako je prozaično, kako obično
odjeknula ta lupa u praznini oblačnog dana! — Vau
-— smatrao je pas potrebnim da to poprati. Pozvonih i sav ustreptali od
zvonca. Personne — nema nikoga. Je resonne, repersonne: ponovo zvonim,
ponovo nema nikoga. Odakle, iz kojih dubina ove ponovne besmislice? — Vau
— ubaci pseto. Netko se naglo približava stružući nogama po podu i vrata se
(vau) otvaraju.
Porasla je pet-šest centimetara. Naočale u ružičastu okviru. [.-Drukčija, visoka
frizura, drukčije uši. Kako je to jednostavno! Taj | čas, ta smrt — sve što sam
prizivao u mašti više od tri godine, sve [ je odjednom postalo jednostavno kao
suha trijeska. Nije prikrivala I poodmaklu trudnoću. Glava joj se smanjila
(prošle su svega dvije I sekunde, ali bih im htio pridati onoliko drvena trajanja
koliko život imože podnijeti); izblijedjele su joj pjege, upali obrazi; na golim I
rukama i goljenicama nije više bilo ni traga preplanulosti tako da su Ise
opažale dlačice; bila je u smeđoj pamučnoj haljini bez rukava i u tizgaženim
pustenim papučama.
— O, Bože! — izustila je nakon kraće stanke izražavajući sve
| svoje iznenađenje i srdačnost.
Ne vadeći šake iz džepa, graknuh: — Muž ti je kod kuće?
Ubiti nju, kako su neki očekivali, nisam, naravno, mogao. Ja ; sam nju, znate,
volio. To je bila ljubav na prvi pogled, na posljednji pogled, na pogled do
groba.
— Daj uđi — reče ona veselo i odlučno. Stisnuvši se uz
| treskovito mrtvo drvo vrata, Dolly Schiller se pokuša, koliko je god
I mogla, izravnati (čak je stala na prste) da prođem, i časak je tako
stajala raspeta, gledajući dolje, smiješeći se pragu, upalih obraza | i okruglih
jagodica, raširivši po drvu ruke bijele kao razrijeđeno ; mlijeko. Prošao sam a
da nisam zapeo za njeno ispupčeno dijete. j. Dolh/na toplina s lakom
primjesom kuhinjskih mirisa. Zubi su mi i cvokotali kao idiotu. — A ne, ti ćeš
ostati vani — (psu). Zatvori [vrata i pode za mnom i za svojim trbuhom u
bijednu majušnu sobu.
— Dick je tu — reče ona pokazujući nevidljivim teniskim
' reketom i pozivajući me da prijeđem pogledom kroz tu sobu,
j koja im je služila i kao salon i kao spavaonica, pa kroz kuhinjicu
i otvorena stražnja vrata do mjesta gdje je, u prilično primitivnoj perspektivi,
crnokos mlad neznanac u radničkom kombinezonu (smaknuće sam odmah
odgodio) stajao okrenut leđima na ljestvama prikucavajući nešto na straćaru
susjeda, krupnijeg momka od njega (ali samo s jednom rukom), koji gaje
odozdo gledao.
Tu sliku u okviru dalekih vrata popratila je uzdahom kao da se ispričava
("Muškarci uvijek nešto grade") i upitala me ne bi li pozvala muža.
Ne treba.
Stojeći nasred malko nagnuta poda i proizvodeći kratke upitne glasove, činila
je poznate havajske kretnje zglobovima na rukama i prstima nudeći mi tom
šablonom šaljive uljudnosti da odaberem između stolice za njihanje i divana
(na kojem su u noćne sate oni spavali). Kažem "poznate" zato što me je nekoć
bila pozvala istim takvim "plesom ruku" u naš salon u Beardslevju na svoj žur.
Oboje sjedosmo na divan. Zanimljivo — iako je u biti njena ljepota bila
uvenula, tek mi je sad postalo jasno — u taj beznadno kasni sat životnog dana
— koliko je nalik — koliko je oduvijek bila nalik — na Botticellijevu ridokosu
Veneru — isti onaj meki nos, ista ona zamagljena krasota! Pošto sam samo
malčice dublje gurnuo svoj neupotrijebljeni revolver u rupčić u koji sam ga
bio lijepo umotao, polako ga ispustih iz prstiju.
— To nije onaj koga tražim — rekoh.
Iz očiju joj nestade onog razlivenog izraza srdačnosti. Čelo joj se nabralo kao u
stare, gorke dane.
— Koji onaj?
— Gdje je? Samo brzo!
— Slušaj — reče ona obarajući glavu na stranu i vrteći je u tom
položaju. — Slušaj, nećeš sad valjda opet početi!
— Dabome da hoću — rekoh i časak (začudo, jedini ugodni,
snošljivi časak za cijelog našeg razgovora) gledasmo jedno drugo
narogušeni, baš kao da je još... moja.
Ona je, kao pametna djevojčica, prva ponovo zagospodarila sobom.
Iz njenih idućih riječi razabrao sam da Dick ne zna ništa o nama. )n je mislio
da je ona moja kćerka. Mislio je da se rodila u imućnoj jitelji i da je pobjegla od
kuće da pere sude u krčmi. Vjerovao je u i sve što bi mu se reklo. Čemu
otežavati ionako težak položaj, čemu [razgrtati svu tu prljavštinu?
Odvratih da ona treba biti razumna, da treba biti vrlo razumna I djevojčica (s
takvim golim bubnjem ispod tanke smeđe haljine), jer I mora shvatiti, ako
računa na moju pomoć, da moram sve doznati.
— Dakle, molim lijepo, njegovo ime!
Kako... pa ona je mislila da sam ja odavno pogodio... To je bilo takvo (tu se
osmjehnu lukavo i tužno) senzacionalno lime da naprosto neću nikad
povjerovati. I ona je sama jedva povjerovala.
— Ime njegovo, moja jesenska nimfo!
Ah, pa to više i nije važno. Bolje da se okanimo tog razgovora. 1 Ne bih li
možda zapalio?
— Ne bih. Njegovo ime!
Odmahnu glavom neobično odrješito. Držala je da je I kasno da pravim
skandal — i da ionako neću nikad povjerovati i nevjerojatnom,
najnevjerojatnijem...
Ustadoh i rekoh kako će biti bolje da pođem, pozdrav mužu, [ drago mi je što
smo se vidjeli.
Rekla je da uzalud navaljujem, da mi neće nikad reći ... ali, s I druge strane...
uostalom...
— Zbilja hoćeš znati tko je to bio? Pa dobro, to ti je bio...
I tiho, povjerljivo, uzvivši visoko uskim obrvama i napućivši ! suhe usne,
pomalo podrugljivo ali i nježno, i kao da prigušeno j fućka, izgovori ime koje je
pronicav čitalac već odavno pogodio.
"Nepromočiv je", rekla je Charlotte. Zašto mi je to beznačajno i sjećanje na
ljetni dan na jezeru promaklo tada glavom? I ja sam bio [ odavno pogodio to
ime, ali samo podsvjesno, a da nisam o tome vodio računa. Nisam se ni
zgranuo ni začudio. Polako se obavilo i stapanje, sve je došlo na svoje mjesto, i
pojavio se, kao na izrezanoj I slici što se sastavlja, onaj splet granja koji
postepeno slažem od sama
početka svoje pripovijesti s izričitim ciljem da sazreli plod padne u pravi čas;
jest, s izričitim i pokvarenim ciljem (ona je govorila, ali je ja nisam slušao,
onako zadubljen u svoj zlatni mir) da izrazim svoj zlatni i čudovišni mir onim
logičnim zadovoljstvom koje sad mora osjećati i najneskloniji mi čitalac.
Ona je, kako rekoh, još govorila. Naposljetku sam se uključio u njen govor koji
je slobodno potekao. On je bio jedini muškarac kojeg je ona ludo voljela.
Oprosti... a Dick? Ah; Dick je divan, ona je s njim vrlo sretna i tako dalje, ali to
nije isto. A ja—ja se, naravno, ne računam?
Neko me jevrijeme gledalakao daje teksadpojmilanevjerojatnu,i možda
prilično dosadnu, nezgodnu i sasvim nepotrebnu činjenicu da je
četrdesetogodišnji suzdržljivi, mršavi, otmjeni, osjetljivi i boležljivi gospodin u
baršunskom kaputu nekad poznavao i obožavao svaku poru, svaku i najmanju
dlačicu na njenu djetinjem tijelu. U njenim blijedosivim očima, iza razrokih
stakala nepoznatih naočala, naša je jadna ljubav bila načas odražena,
odvagnuta i odbačena kao dosadna večer u gostima, kao izlet u oblačan dan,
izlet na koji su došli samo najnezanimljiviji ljudi, kao svakodnevna vježba, kao
kora sasušenog blata što se prilijepilo za njeno djetinjstvo.
Jedva sam uspio grčevitom kretnjom maknuti koljeno iz radijusa djelovanja
šablonskog tapšanja — njene novostečene geste.
Zamolila me je da ne drobim koješta. Što je prošlo, prošlo je. Priznala je da sam
bio dobar otac — bar mi je na tome odala priznanje. Nastavi, Dolly Schiller!
Jesam li, na primjer, znao da je on poznavao njenu majku? Da je čak bio stari
prijatelj njihove obitelji? Da je dolazio k svom stricu u Ramsdale — ah, davno
nekad — i da je održao predavanje u maminu klubu, i da je najednom uhvatio i
povukao nju, Dolly, za golu ruku, i metnuo je sebi na koljena pred svim onim
gospođama, i poljubio je, a njoj je tada bilo svega deset godina i jako se rasrdila
na njega? Jesam li znao da je on opazio mene i nju u onom hotelu nekakvih
lovaca, gdje je pisao onaj isti komad — jest, začaranih — koji je ona dvije
godine kasnije uvježbavala u Beardslevju? Da
joj je svašta govorio dolje, u predvorju? Jesam li znao da... Ah, bilo je zbilja
ružno od nje što me je zavarala i uvjerila da je Clare stara baba -— njegova
rođakinja, što li, ili bivša životna družica— i, Bože, kako su za dlaku izmakli
kad su novine u Waceu donijele njegovu sliku! UBriceland Gazetteu nije bilo
njegove slike. Zbilja zanimljivo. Jest (produži ona), život se sastoji od niza
komičnih točaka. Kad bi kakav romanopisac opisao Dollvnu sudbinu, nitko mu
ne bi povjerovao.
U tom času dopriješe živi domaći zvukovi iz kuhinje, u koju su
; Dick i Bili upali u potrazi za pivom. Kroz otvorena vrata ugledaše gosta i Dick
ude u sobu.
— Dick, ovo je moj tata! — viknu Dolly zvonkim, snažnim
i glasom koji mi se učini posve stran, i nov, i radostan, i star, i žalostan, jer je
mladić, veteran iz dalekog rata, bio gotovo sasvim gluh.
Oči boje mora, crna kosa, rumeni obrazi, neobrijana brada. Rukovasmo se.
Obzirni Bili, koji se, očito, dičio time što umije stvarati čudesa jednom rukom,
donese limenke piva koje je otvorio. Htjede se povući. Pretjerana uljudnost
proletera. Prisiliše ga da ostane. Obiteljska slika na reklami za pivo. Zapravo
smo i ja i Schillerovi željeli društvo. Premjestili se na stolicu za njihanje koja
se nervozno pokrenu. Žvačući pohlepno, trudna Dolly me nutkaše kikirikijem
i prženim kriškama krumpira. Muškarci su pogledavali njena krhkog,
zimogroznog, minijaturnog, starosvjetskog, mladolikog, ali bolesnog oca u
baršunastom kaputu i prsluku bež boje — možda vikonta?
Stekli su dojam da sam došao k njima na nekoliko dana, pa je Dick nabrao čelo,
što je značilo da napregnuto razmišlja, i predložio da Dolly i on spavaju u
kuhinji na rezervnom madracu. Ovlaš odmahnuh rukom i objasnih Dolly (koja
to prenese dalje posebnim glasom) da sam samo svratio na trenutak na putu u
Readsburg gdje
[ me očekuju prijatelji i poštovaoci. Tada opazismo krv na jednom od
malobrojnih prstiju koji su još ostali Billu (koji, dakle, ipak nije bio savršen
čudotvorac). Kako je bilo ženstveno, i kako nisam nikad prije vidio iz ovog
kuta, sjenovito razmeđe njenih blijedih dojki u izrezu haljine kad se sagnula
nad bogaljevu ruku! Odvela ga je na popravak
u kuhinju (kupaonice nije bilo). Dick i ja ostadosmo sami, tri-četiri male
vječnosti koje su se upravo nadimale do umjetne topline uzajamnih osjećaja.
On je sjedio na stolici tarući svoje prednje udove i nabirući i dalje čelo. U meni
se probudila dokona želja da istisnem bubuljice na njegovu oznojenom nosu
svojim dugačkim sjajnim pandžama. Sviđale su mi se njegove dobre turobne
oči i vrlo bijeli zubi. Manje me privlačila krupna, kosmata Adamova jabučica.
Zašto se ti mladi kršni momci češće ne briju? On je sa svojom Dolly imao
neobuzdane spolne snošaje na ovom divanu najmanje sto osamdeset puta
otkako je ona začela. A prije toga — koliko su se dugo poznavali? Začudo,
nisam osjećao nikakva neprijateljstva prema njemu; ničega osim mučnine i
gađenja. Sad je trljao nos. Nisam sumnjao da će, kad napokon otvori usta, reći
(polako vrteći glavom): "Eh, sjajna je ta mala, gospodine Haze! Bogami jest. A
bit će i sjajna mama!" Siromah je otvorio usta i — otpio malo piva. To mu je
ulilo samopouzdanja pa je nastavio piti malim gutljajima dok mu se nije
pojavila pjena na ustima. Divan je, rekla je ona. Mogao je šakom obuhvatiti
njene firentinske dojke. Nokti su mu bili crni i izlomljeni, ali zglavci prstiju i
zapešća, i snažni skladni zglobovi na rukama, bijahu mu kudikamo, kudikamo
bolje građeni od mojih. Ja sam suviše mučio svoje ljudske žrtve svojim jadnim
iskrivljenim rukama da bih se mogao ponositi njima. Francuske fraze, krupni
ručni zglobovi dorsetskog seljaka, i plosnati prsti austrijskog krojača
— eto vam Humberta Humberta!
Dobro. Ako on šuti, šutjet ću i ja. Pa zaista, ne bi bilo na odmet da se malo
odmorim na ovoj utihloj, smrtno uplašenoj stolici za njihanje prije nego što
krenem u potragu za brlogom zvijeri
— ondje ću zguliti obrezak revolvera i nasladiti se orgazmom
pritisnutog okidača — oduvijek sam bio vjeran sljedbenik bečkog
vrača. Ali sam malo-pomalo počeo žaliti sirotog Dicka, kojeg sam,
na neki užasni, gotovo hipnotički način, ometao da izgovori jedinu
napomenu koju je mogao smisliti ("Sjajna je ta mala...").
— Vi se, dakle, spremate u Kanadu? — rekoh.
Dolly se u kuhinji smijala nečemu što je Bili kazao ili učinio.
—Vi se, dakle, spremate u Kanadu? — proderah se. —To jest, i ne u Kanadu —
proderah se ponovo — nego, ovaj, na Aljasku? On obuhvati čašu rukama,
zaklima mudro glavom i odgovori:
— Pa, mislim da se porezao na oštar rub. A ruku je izgubio u
Italiji.
Divni bademi u ljubičastoružičastu cvatu. Otrgnuta nadrealistička ruka što visi
u njihovu poantilističkom karminu, s j malom cvjećaricom utetoviranom na
donjoj strani zapešća zgloba. I Vratiše se Dolly i previjeni Bili. Načas pomislih
da njena dvosmislena | ljepota, njeno bljedilo s primjesom smeđe boje
uzbuđuju bogalja. i Dick ustade sa stolice cereći se od olakšanja. Mislio je da se
Bili i on \ moraju vratiti na posao. Mislio je da gospodin Haze i Dolly imaju f
još o mnogo čemu razgovarati. Mislio je da će me još vidjeti prije ' nego što
odem. Zašto ti ljudi toliko misle, a tako se rijetko briju i >toliko podcjenjuju
slušne aparate?
— Sjedi — reče mi ona i pljesnu se rukama po bokovima.
; Ponovo se zavalih u crnu stolicu za njihanje.
— Da se vratimo na stvar! Ti si me, dakle, iznevjerila. Kamo ste
otišli? Gdje je on sad?
Ona uze s kamina sjajnu ulubljenu fotografiju. Vremešna žena u bijelom,
debela, nasmijana, krivonoga, u vrlo kratkoj haljini, i muškarac u prsluku —
brkovi kao u morža, satni lančić. Muževi roditelji. Žive s obitelji njegova brata
u Juneauu.
— Zbilja nećeš zapaliti?
Ona zapuši. Prvi put sam vidio da puši. Streng verbotent125 \ za vladavine
Humberta Groznoga. Graciozno, u modrikastoj '. izmaglici, Charlotte Haze
ustala je iz groba. Naći ću ga, naravno, '. bez po muke, s pomoću strica zubara,
ako mi ne kaže.
— Iznevjerila te? Nisam.
Ona uperi u kamin strijelu svoje cigarete lupkajući brzo kažiprstom po njoj,
navlas isto onako kako je činila njena majka, i isto tako, Bože moj, skidajući
noktom komadić cigaretnog papira s donje usne. Ne, nije me iznevjerila. Sve
se to odigralo među prijateljima. Edusa ju je bila upozorila u svoje vrijeme da
Cue nije ravnodušan
prema djevojčicama — jednom umalo što nije dopao zatvora zbog toga, i on je
znao da ona to zna. Naslonivši lakat na dlan, puhnula je, osmjehnula se,
ispustila dim i ponovo sunula rukom prema kaminu. Utonula je u uspomene.
On je vidio skroz-naskroz (smiješeći se) sve i svakoga, jer on nije kao ja ili ona,
on je genij. Sjajan tip. I veliki veseljak. Valjao se od smijeha kad mu je priznala
o meni i sebi, pa kakva je to onda bila nevjera kad mu je mogla slobodno sve
ispričati?
— Eto tako. Cue — svi su ga zvali Cue...
Tako se, skraćeno, zvao i njen ljetni logor. Zanimljivapodudarnost. On j u je,
dakle, odvezao na jedan gala ranč, na oko petsto kilometara od... kako se ono
zvao... Elephanta (Elphinstone). A kako se zvao ranč? Ah, imao je nekakvo
šašavo ime — Duk Duk—nešto što ništa ne znači... ali to je sad ionako svejedno,
jer je taj ranč nestao, izdimio. A kakva je to bila divota — ja ne mogu zamisliti
raskoš toga ranca
— tu je bilo sve, ama baš sve — čak i vlastiti vodopad u kući! Možda
se sjećam onog ridokosog tipa s kojim smo (mi!) igrali jednom tenis?
Ranč je zapravo pripadao njegovu bratu, ali ga je on ustupio Cueu
preko ljeta. Kad je Cue doputovao s njom, priredili su im nešto kao
krunidbu, a onda su ih zagrlili i bacili u bazen, malne ih utopili,
onako kao kad prvi put prelaziš ekvator. Pa ti to bar znaš...
Zakolutala je očima u znak umjetnog pokoravanja sudbini.
— Nastavi, molim te!
Pa, eto tako. Trebalo je da je on odvede u rujnu u Hollywood
— da vide hoće li ona odgovarati za jednu sporednu ulogu u filmu
zasnovanom na njegovoj drami Zlatne strune. Nadala se i da će biti
dubleta jednoj od najpoznatijih zvjezdica na teniskom igralištu,
obasjanom reflektorima, ali do toga, nažalost, nije nikad došlo.
— A gdje je sad ta bitanga?
Zašto bitanga? Sjajan frajer u mnogočemu. Ali se život na onom rancu sastojao
od samog opijanja i uzimanja droga. I, naravno, on je bio pravo čudovište u
seksualnom pogledu, a prijatelji su mu bili robovi. Ne mogu zamisliti (ja,
Humbert, ne mogu zamisliti!) što su sve oni radili na tom rancu Duk Duk. Ona
je odlučno odbila u tome sudjelovati, pa ju je on tjerao.
— A što su to radili?
— Ma svašta čudno, gadno, fantastično. On je, znaš, tamo imao
i djevojčica i dječaka i nekoliko odraslih muškaraca, pa je tražia od
nas da svi skupa koješta goli radimo, a gospoda Damor je sve to
filmski snimala.
(Sadeovoj Justini bilo je na početku dvanaest godina.)
— A što su zapravo radili?
— Ma kojekakve gadarije... Maja, zbilja, ja... — izgovorila je to
"ja" kao prigušen krik, osluškujući izvor boli, a kako nije mogla naći
riječi, raširila je svih pet prstiju ruke kojom je nezgrapno sjekla zrak.
Ne, nije mogla, odbila je objašnjavati pojedinosti pred djetetom
koje nosi.
To je bilo razumljivo.
— A sad je sve to ionako svejedno — reče gužvajući šakom
jastuk i okrećući trbuh nagore na divanu. — Svašta ludo, gadno. Ja
sam rekla—neću, ni za što na svijetu neću — (bezazleno upotrijebi
ružnu šatrovačku riječ koja označava prohtjev koji smo oboje
dobro poznavali) — s tim tvojim prokletim balavcima, jer meni si
potreban samo ti. I onda mi je dao nogu.
Nije više bilo bogzna što da se kaže. Te zime (1949./1950.) Fay i ona jedva su
sastavljale kraj s krajem. Gotovo dvije godine potucale su se od mjesta do
mjesta i radile po malim restoranima uz cestu, a onda je upoznala Dicka. Ne,
ne zna gdje je on sad. Vjerojatno negdje u New Yorku. On je, naravno, toliko
slavan da ga je lako mogla pronaći, da je htjela. Fay se pokušala vratiti na onaj
ranč, ali njega naprosto nije više bilo — izgorio je do temelja, ništa nije ostalo,
samo crna gomila smeća. Njoj je to bilo čudno, zbilja čudno...
I McCoo se slično zvao, a i njemu je izgorjela kuća.
Ona zažmiri, zinu, zavali se na jastuk i spusti jednu nogu u pustu na pod. Pod
je bio malko nagnut, čelična kuglica otkoturala bi se bila sve do kuhinje. Sad
sam znao sve što sam želio znati. Nije mi bila namjera mučiti moje lane.
Negdje iza Billove straćare nečiji je radio zapjevao o ludoj kobnoj ljubavi, a
ona je, eto, bila preda mnom, već uvela, nabrekle žile na uskim rukama nisu
joj više bile
djetinje, blijeda koža na mišicama bila joj je naježena, uši joj bijahu široke,
"majmunske", pazuha neobrijana, ležala je, eto, preda mnom (moja Lolita!),
beznadno ocvala sa svojih sedamnaest godina, s tim djetešcetom u sebi koje
već sanjari kako će postati velika zvjerka i povući se u mirovinu 2020. godine
— i gledao sam je, i nisam je se mogao nagledati, i znao sam — isto tako
pouzdano kao što sam znao da ću umrijeti — da je volim više od svega što sam
ikad vidio ili mogao zamisliti na ovom svijetu, ili što sam sanjao da ću vidjeti
na ovom svijetu. Od nje je ostao samo slabašan miris ljubice, odjek opalog lišća
one nimfice na koju sam nekoć nalijegao vrišteći; odjek na rubu crvene jaruge,
s dalekom šumom pod bjeličastim nebom, sa smeđim lišćem što je zajazio
potok, s posljednjim cvrčkom u suhu korovu... Ali, hvala Bogu, nisam
obožavao samo taj odjek. Grijeh koji sam ljubomorno čuvao u zapletenoj
vriježi svog srca, mongrand peche radieuxm sveo se bio na svoju bit, na jalov i
sebičan porok, i njega sam čupao i proklinjao. Možete mi se čuditi i prijetiti da
ćete isprazniti sudnicu, ali dok god mi ne začepe usta i ne zaguše me, vikat ću
svoju bijednu istinu. Pomamno želim da cijeli svijet sazna koliko sam volio
svoju Lolitu, ovu Lolitu, blijedu i oskvrnutu, s tuđim djetetom pod srcem, ali
svejednako sivih očiju, svejednako čadastih trepavica, svejednako smeđu i
bademastu, svejednako Carmencitu, svejednako moju, moju... Changeonsde
vie, ma Carmen, allons vivre qulquepart ou nous ne serons jamais separes127.
U Ohio? U divljinu Massachusettsa? U Merrymay? Svejedno, sve da joj se te oči
pomute do riblje kratkovidnosti, i bradavice joj na dojkama nabreknu i
popucaju, a ono divno, baršunasto ušće oskvrnu i izderu trudovi—i tada ću se
još izbezumljivati od nježnosti čim pogledam tvoje drago, blijedo lice, čim
začujem tvoj grleni mladi glas, Lolito moja!
— Lolito — rekoh — ovo što ću ti sad reći možda nema smisla ni svrhe, ali ti
ipak moram reći. Život je kratak. Odavde do starog auta koji tako dobro
poznaješ ima dvadeset-dvadeset pet koraka. To je sasvim kratka šetnja. Prijeđi
tih dvadeset pet koraka! I živjet ćemo lijepo i sretno do kraja života!
Carmen, voulez-vous venir avec moi?128
— Hoćeš reći — reče ona otvarajući oči i pridižući se (zmija
koja se sprema da navali) — hoćeš reći da ćeš nam (nam!) dati pare
samo ako prespavam s tobom u hotelu? To hoćeš reći?
— Ma ni govora! Krivo si me shvatila. Htio bih da ostaviš svog
slučajnog Dicka, i ovu strašnu rupu, i da dođeš k meni, da živiš sa
mnom, da umreš sa mnom, sve, sve sa mnom. (Navodim samo
smisao svojih riječi).
— Pa ti nisi normalan — reče ona kreveljeći se kao dijete.
— Promisli dobro, Lolito! Ništa se neće dogoditi. Osim... jedne
stvari, ali tu nije važno (pomilovanja, htjedoh reći, ali ne rekoh). Kako
bilo da bilo, čak ako i odbiješ, svejedno ćeš dobiti svoj... trausseau129.
— Ne šališ se? — pripita me Lolita.
Pružih joj omotnicu u kojoj je bilo četiristo dolara i ček na tri tisuće i šest
stotina.
Nesigurno, oprezno primila je mon petit cadeaum i najednom joj čelo obli
čarobna rumen.
— Čekaj malo — reče mučno naglašavajućj riječi — daješ nam
četiri tisuće zelembaća}
Pokrih lice rukom i polih se suzama — najvrelijim suzama koje sam ikad
prolio. Osjećao sam kako mi cure između prstiju i niz bradu, i kako me pale, i
nos mi se začepio, i nikako da prestanem plakati, i tad mi je ona dotakla
zapešće.
— Umrijet ću ako me dotakneš — rekoh. — Jesi li sigurna da
nećeš poći sa mnom? Nema li bar malo nade da ćeš poći? Samo mi
na to odgovori!
— Nema — odgovori ona — nema, zlato moje!
Prvi put me je tako nazvala.
— Nema — ponovi. — O tome ne može biti ni govora. Prije
bih se vratila Cueu. Hoću reći...
Tražila je, očito, prave riječi. Ja sam ih joj u mislima prišapnuo ("... On mi je
slomio srce, a ti si mi slomio samo život!").
— Ovo je tako lijepo — proslijedi ona — hopa! — (Omotnica
je skliznula s divana na pod pa ju je podigla.) —Tako nevjerojatno
lijepo od tebe... tolika lova! Sad nemamo više problema.
Možemo već idućeg tjedna otputovati. Prestani plakati, molim te! Moraš me
shvatiti. Hoćeš li da ti donesem još piva? Ma nemoj plakati! Meni je zbilja žao
što sam te onako prevarila, ali što se sad može?
Obrisah lice i prste. Ona se smješkala gledajući cadeau. Likovala je. Htjela je
pozvati Dicka. Rekoh da ću uskoro morati poći i da ga nipošto, nipošto ne
želim vidjeti. Tražili smo neku temu za razgovor. Neprestano sam, ni sam ne
znam zašto, vidio pred sobom — lik je titrao i svjetlucao kao svila na vlažnoj
mrežnici — vedru dvanaestogodišnju djevojčicu kako sjedi na pragu i gada
kamenčićima praznu limenku. Već sam zaustio da kažem — tražeći neku
beznačajnu napomenu: "Zanima me što je s onom malom McCoovom, je li se
izvukla?...", ali sam se na vrijeme svladao, jer sam se pobojao da mi ne uzvrati:
"Zanima me što je s ono malom Hazeovom?" Napokon smo se morali vratiti
novčanim pitanjima. Ček koji sam joj dao predstavljao je čist prihod od
najamnine za kuću njene majke. Ona se začudila, jer je mislila da je kuća već
odavno prodana. Nije još (uostalom, zaista sam joj bio rekao usvoje vrijeme
daje prodana kako bih prekinuo svaku vezusRamsdaleom). Odvjetnik će joj
uskoro poslati potpun izvještaj o financijskom stanju. Stanje je izvrsno. Kuća
se može prodati za pristojnu cijenu. Vrijednost nekih jeftinih dionica koje su
pripadale njenoj majci bila je znatno porasla. Ama, zbilja moram poći. Vrijeme
je da pođem, i da ga pronađem, i da svršim s njim.
Budući da sam znao da ne bih preživio dodira njenih usana, prilično sam dugo
uzmicao, kao da se cifram u plesu, pri svakom pokretu koji su ona i njen trbuh
činili prema meni.
Ona i pas su me ispratili. Začudio sam se (ne, nisam se začudio, ovo je samo
retorička figura) što na nju nije uopće djelovao pogled na automobil u kojem
se bila toliko vozila, i kao dijete i kao nimfica. Samo je pripomenula da je
postao nekako lj ubičast od starosti. Rekoh da je njezin, a da se ja mogu
odvesti autobusom. Zamolila me neka ne pričam gluposti, oni će odletjeti
avionom na Jupiter ili Yukon i ondje će kupiti kola; rekoh da onda kupujem od
nje ova za petsto dolara.
— Ako nastavimo ovakvim tempom, uskoro ćemo postati
milijunaši! — uskliknu ona psu koji je radosno disao i kojeg nisu
kanili povesti sobom.
Carmencita, lui demandaisje...m
— Još jedna, posljednja riječ — rekoh onako grozno pravilno
engleski kako govorim. —Jesi li sasvim sigurna da nećeš... pa dobro,
ne mislim sutra ni prekosutra, nego bilo kada, svejedno kada, doći
živjeti sa mnom? Ja ću stvoriti posve novog boga i zahvaljivati mu
prodornim vriskovima ako mi samo daš tu mikroskopski sićušnu
nadu. (Opći smisao.)
— Neću — odgovori mi smiješeći se. — Neću.
—A time bi se mnogo što izmijenilo — reče Humbert Humbert.
Zatim izvadi pištolj... to jest, čitalac možda očekuje od mene taj
budalasti knjiški postupak. Ali meni nije to bilo ni na kraj pameti.
— Good by-aye! — propjevuši ona, moja američka, draga,
besmrtna, mrtva ljubav; jer, ona je mrtva i besmrtna ako vi čitate ove
retke (takav je, naime, službeni dogovor s takozvanim vlastima).
Odlazeći, čuo sam kako je pozvala Dicka gromovitim vriskom, a pas je zagrabio
za automobilom kao debeo dupin, ali je bio pretežak i prestar te je ubrzo
odustao od trke.
Dan se gasio, već sam se vozio autocestom po sitnoj kisici i, premda su dva
blizanca na vjetrobranu radila punom parom, nisu ništa mogli mojim suzama.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

28 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:16 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
30.
Pošto sam krenuo iz Coalmonta pred večer (cestom X — ne sjećam joj se više
broja), mogao sam stići do Ramsdalea u zoru da me nije primamilo tobožnje
skraćenje puta. Trebalo sam se dočepati autoceste Y. Na karti se lijepo vidjelo
da mogu odmah iza Woodbinea, do kojeg sam stigao u sumrak, skrenuti s ceste
X i dohvatiti se autoceste Y neasfaltiranom poprečnom cestom.
Trebalo sam voziti njome svega sat vremena (šezdesetak
kilometara). Inače bih morao produžiti autocestom X još oko sto pedeset
kilometara i tek tada okrenuti vijugavom, dokonom cestom Z da bih izbio na
cestu Y.
Neasfaltirana je cesta, međutim, bivala sve gora, rupčage sve užasnije, blato
sve gušće i, kad sam iza petnaestak kilometara pokušao okrenuti natrag, moj
je stari slabi Ikar zaglibio u duboku ilovaču. Svuda naokolo bio je mrak, sve
bijaše natopljeno vlagom i beznadnošću. Farovi su mi lebdjeli nad širokim
jarkom punim vode. Okolica, ako je i postojala, bila je crna pustoš. Ma koliko
da sam se trudio da se iskobeljam, zadnji su mi kotači samo zavijali u
bijuzgavici i tjeskobi. Proklinjući udes, svukao sam svoje kicoško odijelo,
obukao radničke hlače i pulover prorešetan mecima, navukao kaljače i pošao
natrag po blatu do farme uz cestu, do koje je bilo šest-sedam kilometara.
Usput je počela lijevati kiša kao iz kabla, ali nisam imao snage da se vratim po
kabanicu. Ovakve su me nezgode uvjerile da u biti imam zdravo srce, unatoč
nedavnim dijagnozama. Oko ponoći mi je dizalica izvukla auto. Nekako sam se
vratio na autocestu X i krenuo dalje. Nakon sat vožnje bio sam potpuno
iscrpljen. Zaustavio sam se uz rubnjak u nekom nepoznatom gradiću i u
mraku dobrano potegao iz vjerne čuturice.
Kiša je bila odavno prestala. Crnjela se topla noć negdje u Apalačima. Kadikad
su prolazili pored mene automobili — rubini što se udaljuju, briljanti što se
primiču, ali je gradić spavao. Nije bilo na trotoarima one vesele gužve građana
što se rashlađuju, kakve vidiš obnoć kod nas u slatkoj, zreloj, truloj Evropi. Ja
sam jedini tu uživao u nevinoj noći i svojim strašnim mislima. Žičana košarica
na trotoaru bila je neobično izbirljiva: "Za smeće i papir, ali ne i za otpatke" —
pisalo je na njoj. Slova crvena kao šeri-vino svijetlila su se nad trgovinom fotoaparata.
Golem toplomjer s imenom nekog purgativa tavorio je na pročelju
ljekarnice. U izlogu Rubinovljeve draguljarnice umjetni dragulji su se
odražavali u crvenu zrcalu. Fosforescentni sat sa zelenim kazaljkama plutao je
u platnenim dubinama praonice rublja "Moment". Na drugoj strani ulice
automobilski je servis govorio u snu: "Autora ubili" (zapravo
"Automobili"). Avion koji je onaj isti Rubinov ukrasio dragim kamenjem
prohujao je baršunastim nebom. Koliko sam se nagledao gradića što spavaju
mrtvačkim snom! Ovaj još nije bio posljednji.
Dopustite da još malo poćaskam — ta njegova je sudbina ionako zapečaćena.
Ritam neonskih svjetala što su svjetlomrcala na drugoj strani ulice bio je
dvaput sporiji od kucanja moga srca — obris velikog kavnika iznad restorana
planuo bi svake dvije sekunde smaragdnim životom, a čim bi se ugasio,
zamijenila bi ga ružičasta slova "Prvorazredna kuhinja", ali je kavnik još
dražio oko latentnom sjenom prije novog smaragdnog uskrsnuća. Pravili smo
rendgenske snimke i to se smatralo nečim strašno zabavnim. Rubinovosmaragdni
gradić nije bio daleko od "Začaranih lovaca". Opet sam plakao,
pijan od nemoguće prošlosti.
31.
Na tom osamljenom zastanku između Coalmonta i Ramsdalea (između
nedužne Dolly Schiller i žovijalnog strica Ivora) pretresao sam sve pojedinosti
svog položaja. Izvanredno jednostavno i jasno vidio sam sad i sebe i svoju
ljubav. Prijašnja su mi se moja gledanja činila prema ovome izvan fokusa.
Dvije godine prije toga, u času metafizičke radoznalosti, obratio sam se bio
jednom pametnom svećeniku koji je govorio francuski i u čije sam ruke
predao svoje sivo protestantsko bezvjerje radi staromodne papinske kure
liječenja, u nadi da ću iz svog osjećaja grijeha izvesti postojanje Svevišnjeg
Bića. U ta mrazovita jutra, u Quebecu čipkastom od inja, dobri me je opat
obrađivao profinjeno, nježno i uviđavno. Beskrajno sam zahvalan i njemu i
velikoj organizaciji koju je zastupao. Nažalost, nisam se uspio izdići iznad
jednostavne ljudske činjenice da ništa, ma kakvu duhovnu utjehu našao, ma
kakva mi litofanijska vječnost bila osigurana, ne bi moglo djelovati na moju
Lolitu da zaboravi sve ono sramotno i prljavo u što ju je moja pohota bila
uvukla. Dok mi se ne dokaže (meni kakav sam sad, ovako natrulom, sa svojim
sadašnjim
srcem i bradom koju sam pustio) da vladanje manijaka koji je oduzeo
djetinjstvo sjevernoameričkoj djevojčici Dolores Haze nema ama baš nikakve
težine na vagi vječnosti, dok mi se to ne dokaže (a ako se to može dokazati,
onda je život najobičnija farsa), ne vidim ništa što bi mi moglo ublažiti muke
osim neveselog i posve lokalnog palijativa umjetnosti riječi. Završit ću ovo
poglavlje citatom iz starog pjesnika koji jedva da je i postojao:
Moralni osjećaj u smrtnika je dažbina Što je plaća svak tko osjećaj za ljepotu
ima.
32.
Sjećam se jednog dana na našem prvom putovanju — u našem prvom krugu
raja — kad sam, da bih mogao na miru uživati u svojim dapnjama, bio čvrsto
odlučio da se ne obazirem na to (iako je to bilo bjelodano!) da ja njoj nisam ni
dragan, ni čaroban muškarac, ni dobar prijatelj, pa čak ni čovjek, nego samo
par očiju i debeo falus dugačak tridesetak centimetara — da spomenem samo
ono što se može spomenuti. Sjećam se dana kad sam, povukavši obećanje koje
sam joj bio dao iz pukog računa prethodne večeri (u vezi s nečim što je moja
smiješna djevojčica strašno poželjela, na primjer, da posjeti novo koturalište u
kojem je pod bio od neke posebne plastične mase, ili da pode bez mene u kino
na matinej u), načas opazio iz kupaonice, zahvaljujući slučajnoj kombinaciji
dvaju zrcala i odškrinutih vrata, izraz na njenu licu — teško opisiv izraz takve
potpune nemoći da se činilo da već prelazi u nekakvu bezbrižnu slaboumnost
— baš zato što je osjećaj nepravde i razočaranja dosegao krajnju granicu, a
svaka granica pretpostavlja da iza nje ima još nešto — odade i neutralno
osvjetljenje. Kad uzmete u obzir da su one uzvijene obrve i napola otvorena
usta pripadala djetetu, moći ćete još bolje procijeniti kakvi su me ponori
promišljene pohote, kakav ponovo odraženi očaj spriječili da joj padnem pred
drage noge, i istopim se u ljudske suze,
i žrtvujem svoju ljubomoru za ono meni nepoznato zadovoljstvo, za koje se
Lolita nadala da će ga naći u druženju s pokvarenom i opasnom djecom u
vanjskom svijetu koji se njoj činio pravim.
Imam i drugih zapretanih uspomena koje se sad dižu kao nerazvijena
čudovišta i muče me. Jednom u Beardslevju, na ulici koja se svršavala suncem
na zalasku, ona se okrenula maloj Evi Rosen (pratio sam obje nimfice na
koncert i, u gužvi pred blagajnom, bio im neprestano za petama tako da sam
ih dodirivao) i najednom sam čuo kako moja Lolita, na Evine riječi daje "bolje
umrijeti nego slušati Miltona Pinskog (gimnazijalca kojeg su obje poznavale)
kako naklapa o glazbi", odgovara neobično mirno i ozbiljna: "Znaš, užasno je
kod smrti to što je čovjek potpuno prepušten sam sebi"; i meni je tada sinulo,
dok sam kao automat pomicao vataste noge, da ja nemam pojma što se zbiva u
glavi moje dragane i da možda negdje, iza nesnosnih šiparičkih klišeja, postoje
u njoj i vrt u cvijeću, i suton, i ulaz u dvorac — maglovito i čarobno područje u
koje ja nemam pristupa, sa svojim zagađenim prnjama i jadnim grčevima; jer,
višeput sam zapazio da smo mi, živeći kao što smo živjeli, u izdvojenu svijetu
apsolutna zla, bili nekako čudno sputani kad god bih pokušao porazgovarati s
njom o nečemu apstraktnom (o čemu bi mogle razgovarati ona i neka njena
starija prijateljica, ona i roditelj, ona i normalni dragan, ja i Annabel, Lolita i
oplemenjeni, pročišćeni, analizirani i obogotvoreni Harold Haze), o slikarstvu,
o pjesništvu, o pjegama na Hopkinsovoj pastrvi ili Baudelairevoj obrijanoj
glavi,
0 Bogu i Shakespeareu, o bilo kojoj pravoj temi. Bože sačuvaj! Ona
je štitila svoju osjedjivost oklopom od tričave drskosti i dosade, a
ja sam, služeći se za svoje nespretne učene komentare neprirodnim
tonom, od kojeg su mi i samom trnuli posljednji preostali zubi,
izazivao u svog slušateljstva takve izljeve osornosti da nisam mogao
nastaviti, o, moje siroto, izmučeno dijete!
Volio sam te. Bio sam čudovište s pet nogu, ali sam te volio. Bio sam okrutan,
podao, što god hoćeš, maisje t'aimais,je t'aimaisl132
1 bilo je trenutaka kad sam znao kako ti je, i neizmjerno sam patio
zbog toga, bebice moja, Lolitice moja, hrabra Dolly SchillerL.
Sjećam se nekih od tih trenutaka — nazovimo ih ledenjacima u raju—kad sam
je, zasitivši je se, iznemogao od fantastičnih, luđačkih napora, ležeći bezvoljno
pod ažurnom zrakom što mi je presijecala tijelo, grlio i prigušeno jecao od
ljudske (napokon!) nježnosti.
Put joj se ljeskala na neonskoj svjetlosti što je dopirala iz dvorišta motela kroz
rebrenice, trepavice, crne kao Čada, bijahu joj slijepljene, sive, nenasmijane
oči činile su se još bešćutnije nego inače — slika i prilika male pacijentice koja
se još nije sasvim povratila od narkoze nakon vrlo teške operacije; i tada se
moja nježnost pretvarala u stid i užas, pa sam tješio i tetošio osamljenu,
laganu Lolitu što mi je ležala na mramorastim prsima, i, ječeći, zarivao lice u
njene tople uvojke, i milovao je nasumce, i kao Lear preklinjao je da me
blagoslovi, i na samu vrhuncu te patetične nesebične nježnosti (u času kad mi
je duša takoreći bila nadnesena nad njenom golotinjom i spremna da se
pokaje), iznenada, podrugljivo,užasno, požuda bi ponovo nabujala... — Ma
nemoj! — rekla bi Lolita uzdišući i dižući pogled put neba, a u idući tren i
nježnost i ažurna zraka — sve bi se raspalo.
Naša suvremena shvaćanja o odnosima između oca i kćeri neobično su
iskvarena skolastičnim besmislicama i standardiziranim simbolima iz
psihoanalitičke kuhinje; ipak se nadam da ove retke pišem za nepristrane
čitaoce. Jednom, kad je otac jedne njene kolegice (debeljuškaste Avis
Chappman) glasno zatrubio na ulici javljajući svom čedu da je došao po nju,
osjetio sam se obveznim da ga pozovem u salon; on je sjeo načas i, dok smo
razgovarali, Avis mu se umiljavala i napokon, onako teška, sjela mu na koljena.
Ne sjećam se jesam li već gdje spomenuo da se Lolita uvijek upravo čarobno
smiješila neznancima—stisnula bi oči nalik na krzno i cijelo bi joj lice zasjalo
milo i sanjarski — taj smiješak nije, naravno, ništa značio, ali je bio toliko lijep,
toliko umiljat da ga je teško protumačiti atavizmom, magičnim genom, koji i
nehotice ozaruje lice u znak nekog drevnog obreda dobrodošlice (dočekljive
prostitucije, reći će možda neki grublji čitalac). Stajala je malo podalje kad je
gospodin Chappman sjeo i zapodjeo sa mnom razgovor vrteći u ruci šešir, a
onda — ah, eto vidite kako sam glup, nisam spomenuo najvažniju osobinu
Lolitina
čuvena smiješka, naime, njena kao nektar slatka igra sjajnim jamicama na
obrazima nije nikad bila upućena gostu, nego je takoreći ostajala u vlastitoj
dalekoj cvjetnoj praznini ili je bludjela kratkovidno i nježno po slučajnim
predmetima — a tako je bilo i ovaj put. U trenutku kad se debela Avis
približavala svom tati i počela mu smetati, Lolita je tiho sjela razgledajući i
gladeći nož za voće, što je ležao na rubu stola na koji se ona naslonila daleko,
daleko od mene. Zatim, kad se Avis uhvatila za očev vrat i uho, a on vičnom
rukom napol obujmio svoje nezgrapno i krupno čedo, najednom sam opazio
da se Lolitin smiješak počeo gasiti i pretvarati u ukočenu sjenu smiješka, i da
je nož za voće spuznuo sa stola i slučajno je udario srebrnim drškom o gležanj,
i to tako snažno da je jauknula, presamitilase i odmah zatim, poskakujući na
jednoj nozi, lica izobličena od one užasne početne grimase koju dijete
zadržava na razvučenim usnama prije nego što će se rasplakati, Lolita je
pobjegla iz sobe, a za njom je otrčala i uzela je tješiti u kuhinji dobra Avis, koja
je imala takva krasna, ugojena i rumena oca, i malog bucmastog bracu, i
nedavno rođenu seku, i dom, i dva škotska ovčara koji se znaju ceriti, a Lolita
nije imala ništa.
Spremio sam jednu lijepu dopunu ovom prizoru — još smo u Beardslevju,
Lolita sjedi s knjigom u ruci pokraj kamina, proteže se, stenje i pita me: — A
gdje je ona zapravo pokopana? — Tko?
— Ma znaš, moja zaklana majka! — Ti dobro znaš gdje je njezin
grob — odgovorih svladavajući se, i imenovah groblje nedaleko od
Ramsdalea, između željezničke pruge i brijega s kojeg se vidi jezero.
— A osim toga — nadodah — tragediju njene slučajne smrti ne
bi trebalo banalizirati epitetom kojim si smatrala za potrebno da se
poslužiš. Ako zaista želiš nadvladati u sebi pomisao na smrt...—Samo
ti verglaj — reče Lolita i izađe mlitavo iz sobe. Dugo sam gledao u
vatru kroz suze koje su me žegle. Zatim sam digao s poda njenu knjigu.
Nekakva budalaština "za mlade". Mračna mala Marion nije očekivala
da će njena maćeha biti vesela, uviđavna, riđokosa mlada žena, koja
je objasnila Marion da je njena pokojna majka izvršila junačko djelo
time što namjerno nije iskazivala nikakvu ljubav prema kćeri koju je
uistinu obožavala. Junačka majka umirala je od neizlječive bolesti i
nije željela da djevojčica poslije tuguje za njom. Netko bi drugi na mom mjestu
bio odjurio jecajući gore za Lolitom, ali sam ja uvijek odabirao moralnu
higijenu nemiješanja. Ali sad, dok se previjam kao crv i preklinjem prošlost,
sjećam se da se u toj prilici i u mnogim drugim prilikama nisam obazirao na
Lolitino raspoloženje, da ne bih ražalostio podloga Humberta. Kad je moja
majka, u mokroj haljini koju je osvjetljavala oluja usred magle što je naglo
padala (tako sam zamišljao njenu smrt), potrčala predišući uz onu kosu više
Moulineta gdje je grom udario u nju, ja sam bio dječarac, a naknadno nikako
nisam mogao usaditi u sebe općepriznatu čežnju siročeta, ma kako me
nesmiljeno natezali psihoterapeuti u mojim kasnijim razdobljima potištenosti.
Ali priznajem da čovjek koji je obdaren toliko bujnom maštom kao ja ne može
tvrditi da ne poznaje općeljudske osjećaje. Možda sam bio isto tako suviše
računao na nenormalno hladne odnose između Charlotte i njene kćeri. Ali evo
u čemu je užasna srž cijelog tog problema. Moja je konvencionalna Lolita u
toku našeg neobičnog i nemoralnog suložništva bila došla malo-pomalo do
zaključka da je čak i najbjedniji obiteljski život bolji od parodije rodoskvrnuća,
a ja, u krajnjoj liniji, nisam mogao ništa bolje ponuditi svojoj maloj beskućnici.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

29 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:21 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
33.
Povratak u Ramsdale. Približavao sam mu se s jezerske strane. Sunčano podne
bilo se sve pretvorilo u oko. Prolazeći u blatnom automobilu, opazio sam
dijamantne iskre medu dalekim borovima. Skrenuo sam nagroblje, izišao
izkola i prošetao se medu spomenicima različitih kalibara. Bonjour, Charlotte.
Na nekim grobovima bile su pobodene napola prozirne nacionalne zastavice
koje su nepomično visile u hladovini čempresa bez vjetra. Eh, Ede, nije ti se
posrećilo, pomislio sam obraćajući se u duhu nekom Edwardu Grammaru,
tridesetpetogodišnjem poslovođi iz New Yorka, koga su nedavno bili uhitili
pod optužbom da je ubio svoju tridesetogodišnju ženu
Dorotliy. Sanjajući o savršenu zločinu, Ed je razbio ženi lubanju i leš posjeo za
upravljač automobila. Dva prometnika iz tog rajona opazili su izdaleka kako
veliki novi modri Chrvsler, koji je Grammar bio poklonio ženi za rođendan,
juri luđački brzo nizbrdo na samoj granici njihove nadležnosti (čuvaj, Bože,
naše dobre policajce — i rajonske i državne!). Auto je zapeo za stup, uspeo se
uz nasip, obrastao bocom, šumskim jagodama i petolistom, i prevrnuo se.
Kotači su se još polagano vrtjeli na suncu kad su policajci izvadili tijelo
gospode G. U početku im se činilo da je poginula uslijed obična pada. Nažalost,
rane koje su izazvale smrt nisu odgovarale neznatnim oštećenjima koje je
pretrpio auto. Ja sam bio sretnije ruke.
Krenuo sam dalje. Obuzeo me čudan osjećaj kad sam ugledao tanki toranj
bijele crkve i goleme brijestove. Smetnuvši s uma da u američkom predgrađu
osamljen pješak više udara u oči nego osamljen automobilist, ostavio sam auto
u aveniji namjeravajući da prođem, kao da šetam, Ulicom Lawn pored kuće
broj 342. Uoči velika krvoprolića imao sam pravo na kratak predah, na
katartičan grč duševna podriga. Bijeli zastori na vili bivšeg prnjara bili su
navučeni, a netko je objesio pronađenu crnu baršunsku vrpcu za kosu o bijeli
natpis "Prodaje se", što se bio nagnuo na stupu pokraj trotoara. Nije više bilo
psa koji je napadao kola. Vrdar nije više nikome telefonirao. Bolesna starica
Vizavi nije sjedila na verandi obrasloj vinovom lozom, koju su sad, na veliko
nezadovoljstvo osamljenog pješaka, dvije mlade žene s konjskim repovima, u
jednakim pregačama s crnim točkama, prestale čistiti i zagledale se u njega.
Ona je zacijelo već odavno umrla, a ovo su valjda njene nećakinje iz
Philadelphije?
Da uđem u svoju nekadašnju kuću? Kao u Turgenjevljevoj pripovijesti, kroz
otvoreni je prozor salona tekla bujica talijanske glazbe. Kakva je to
romantična duša svirala na klaviru ondje gdje nikakve tipke risu ronile ni
bućkale one začarane nedjelje, kad je sunce milovalo gole noge moje
djevojčice? Odjednom opazih da me s travnjaka koji sam nekad kosio, gleda
tamnoputa smedokosa nimfica od desetak godina, u bijelim hlačicama, s
nečim divijim u očaranom pogledu crnosivih očiju. Rekoh joj dvije-tri nježne
riječi,
potpuno bezazlene — staromodan kompliment kao, na primjer, "Kako imaš
lijepe oči curice!", ali je ona brže-bolje ustuknula, i glazba je umuknula, i
nekakav plahovit muškarac crne kose i lica sjajna od znoja istrčao je u vrt i
prostrijelio me pogledom. Htjedoh mu se predstaviti, ali tada opazih, onako
naglo smućen kao u snu, da sam u blatnim modrim radničkim hlačama i
dozlaboga prljavom izrešetanom puloveru, i osjetih da sam zarašten i da su mi
skitničke oči krvave... Bez riječi se okrenuh i podoh natrag do automobila.
Kržljav cvijetak, nalik na lijepu katu, rastao je iz poznate pukotine u pločniku.
Gospođica Vizavi je sasvim mirno uskrsnula i nećakinje su je izvezle na
verandu, baš kao da je ta veranda loža a ja glumac. Preklinjući je u sebi neka
me ne zovne, ubrzah korak. Sto je strma ta uličica! Dođoh do duboke
hladovine avenije. Crvena cedulja koja označava globu zbog nepropisna
parkiranja, bila je zataknuta za jednu šapicu na vjetrobranu. Brižljivo sam je
razderao na dva, četiri, osam komadića. Srdeći se na sama sebe što tratim
vrijeme, uputih se u hotel — onaj isti u koji sam bio svratio s novim kovčegom
prije pet godina. Uzeo sam sobu s kupaonicom, ugovorio telefonom dva
sastanka — poslovan i medicinski — obrijao se, okupao, obukao crno odijelo i
sišao u točionicu. Tu se nije bilo ništa promijenilo. Uska je prostorija bila
oblivena onom istom mutnom, nemogućom granatnom svjetlošću kakva je
nekad bila uobičajena u zloglasnim lokalima u Evropi, ali je ovdje ta svjetlost
naprosto "stvarala ugođaj" u pristojnu, solidnu hotelu. Sjeo sam za onaj isti
stolić za kojim sam sjedio na samom početku svog boravka u Ramsdaleu, onog
dana kad sam postao Charlottin podstanar, te sam smatrao za potrebno
proslaviti useljenje tako da otmjeno popijem s njom pola boce šampanjca,
čime sam sudbonosno osvojio njeno jadno, prepuno srce. Kao i onda, konobar
mjesečasta lica raspoređivao je po zvjezdanoj shemi pedeset čašica serija na
velikom pladnju za svadbeni pir (ovaj put se Murphy vjenčao s Fantasijom).
Osam minuta do tri. Prolazeći kroz predvorje, htio sam zaobići skupinu dama
koje su se s mille gmcesm opraštale i razilazile nakon klupskog ručka. Jedna se
od njih okomila kriješteći na mene. Bila je to debela, niska žena,
sva u bisernosivom, s dugačkim, sivim perom na šeširu. Prepoznah u njoj
gospodu Chatfield. Saletjela me je smješkajući se prijetvorno i goreći sva od
pakosne radoznalosti (da nisam ja možda uradio s Dolly ono što je Frank
Lassale, pedesetogodišnji mehaničar, uradio s jedanaestogodišnjom Sally
Horner 1948. godine?). Ubrzo sam posve obuzdao tu pohlepnu zluradost.
Mislila je da ja živim u Kaliforniji.
A kako je... Neobično sam joj radosno priopćio da se moja pastorka upravo
udala za darovita inženjera rudarstva, koji obavlja strogo povjerljiv posao za
vladu u jednoj sjeverozapadnoj državi. Ona je, zatečena, uzvratila da ne
odobrava takve rane brakove, da nikad ne bi dopustila svojoj Phyllis, kojoj je
sad osamnaest godina...
— Ah; pa naravno — rekoh mirno. — Naravno da se sjećam
Phvllis. Phyllis i logor Cue. Pa naravno. Da, zbilja, je li vam vaša
kćerkica ikad pričala kako je Charlie Holmes kvario ondje male
pitomice svoje odurne matere?
— Sram vas bilo! — uzviknu gospoda Chatfield. — Sram vas
bilo, gospodine Humberte! Taj je jadni dečko upravo nedavno
poginuo u Koreji.
— Ma nemojte! — rekoh (koristeći se onom divnom slobodom
' kao u snovima). — Eto što vam je sudbina! Taj je jadni dečko
probijao sasvim nježne, neobnovljive opnice i uštrcavao zmijski I otrov — i
nikom ništa, lijepo je živio i još je dobio posmrtno odlikovanje! Oprostite,
moram poći k odvjetniku.
Windmullerova je pisarnica bila svega dvije ulice dalje. Njegov I je stisak ruke
bio vrlo spor, vrlo temeljit, vrlo snažan, ali nekako upitan. On je mislio da ja
živim u Kaliforniji. Nisam li ja predavo neko vrijeme u koledžu u Beardsleyju?
Njegova se kćerka baš ondje upisala. A kako je... Podnio sam mu potpun
izvještaj o gospodi Schiller. Naš je poslovni razgovor bio neobično ugodan.
Prenio sam sav svoj imetak na nju i izišao na rujansku žegu kao bezbrižan
siromašak.
Pošto sam posvršavao sve svoje poslove, mogao sam se posvetiti I glavnom
cilju svog posjeta Ramsdaleu. Sve do tada, pridržavajući
se one metodičnosti kojom se ne ponosim uzalud, nisam skidao krinku s lica
Clarea Quiltija; on je sjedio u mojoj tamnici i čekao da ja dođem sa svećenikom
i brijačem: "Reveillez-vous, Tropman, U est temps de mourirf134 Sad nemam
vremena raspravljati o tome kako se pamte fizionomije (hitam k njegovu
stricu), ali ću dopustiti sebi da napomenem da sam u špiritu mutnog sjećanja
sačuvao nečije žablje lice. Vidio sam letimice to lice nekoliko puta i zapazio na
njemu stanovitu sličnost s mojim veselim i prilično odbojnim rođakom koji je
živio i umro u Švicarskoj. Sjećam se njegovih utega, smrdljivog trikoa, debelih
dlakavih ruku i ćele, i njegove služavke i priležnice nalik na svinju, ali je, sve u
svemu, ta stara vucibatina bila prilično bezazlena; suviše bezazlena, zapravo,
da bih je pobrkao sa svojom žrtvom. U onom čudnom raspoloženju u kojem
sam bio, nekako sam izgubio vezu s likom Gustava Trappa — njega je bilo
potpuno progutalo lice dramskog pisca Clarea Quiltija, kako je bilo umjetnički
vjerno prikazano na reklamama za cigarete "Dromedar" i na uokvirenoj
fotografiji što je stajala na pisaćem stolu njegova strica.
Dok sam još bio pacijent drugog zubara u Beardslevju, vrlo simpatičnog
doktora Molnara, podvrgao sam se bio ozbiljnoj operaciji nakon koje mije
ostalo prilično malo zuba. Umjetni zubi što su popunili praznine, držali su se
pomoću plastičnih pločica i neprimjetne žice na gornjim desnima. Što se tiče
udobnosti, bilo je to pravo malo remek-djelo, pogotovo što su mi očnjaci bili
još sasvim zdravi. Međutim, da bih tajni cilj svog posjeta zaodjenuo
vjerodostojnim izgovorom, kazao sam doktoru Ivom Quiltiju da sam odlučio
povaditi sve zube, u nadi da ću tako olakšati neuralgiju lica. Koliko će stajati
čitavo zubalo? Koliko će to sve oduzeti vremena ako se dogovorimo da ću mu
prvi put doći, recimo, na početku studenoga? Gdje je sad njegov slavni
sinovac? Hoće li moći sve odjednom povaditi?
Doktor Ivor Quilty, debeljko u bijelu ogrtaču, sijede, kratko podšišane kose i
velikih ravnih obraza politikanta-masona, sjeo je na ugao svog pisaćeg stola
njišući jednom nogom zaneseno i primamljivo, i počeo mi izlagati svoj velebni
i dalekosežni plan. Rekao je da će mi najprije staviti "provizorno" zubalo koje
ću nositi
dok mi se desni ne slegnu. Zatim će mi izraditi stalno zubalo. Ne bi bilo
zgorega da mi već sad pregleda usnu šupljinu. Nosio je dvobojne rupičaste
cipele. Nije vidio onu "ništariju" od 1946. godine, ali je uvjeren da se može naći
u njegovu obiteljskom dvorcu u Grimmovoj cesti, na kraju Parkingtona. San je
umjetnika-zubara i dalje rastao. Njihao je nogom. Oči su mu sjale od
nadahnuća. To će me stajati oko šesto dolara. Predložio je da odmah uzme
potrebne mjere kako bi napravio provizornu protezu. Moja su usta bila za
njega čarobna pećina, puna neprocjenjiva blaga, ali ga ja nisam pustio u nju.
—Ne—rekoh.—Predomislio sam se. Sve će mi to napraviti doktor Molnar. On je
skuplji, ali je, naravno, mnogo bolji zubar od vas.
Ne znam hoće li moj čitalac ikad imati priliku izgovoriti ovakvu rečenicu. Ja
sam već bio osjetio onu slatku slobodu kao u snu dok sam razgovarao s
gospodom Chatfield. Stric je moga Clarea ostao sjediti na stolici s onim istim
zanesenim izrazom na licu, ali je prestao nogom gurati i njihati kolijevku
ružičastih nada. Međutim, njegova tehničarka koja je sve to čula, blijeda i
mršava djevojka tragičnih očiju kakve imaju neuspjele plavuše, pohitala je da
zalupi vrata za mnom.
Gurnite magazin u kundak. Pritiskujte ga dok ne čujete ili osjetite da ga je
zahvatilo pero. Divno pristaje. Kapacitet: osam naboja. Potpuno bruniran.
Jedva čeka da opali.
34.
Na prvoj benzinskoj stanici u Parkingtonu vrlo su mi lijepo objasnili kako ću
doći do Grimmove ceste. Želeći da budem siguran da ću naći Ojuiltija kod
kuće, pokušao sam mu telefonirati, ali sam doznao da mu je telefon nedavno
isključen. Je li to značilo da je nekamo otputovao? Krenuo sam tamo —
osamnaest kilometara na sjever od grada. Dotle je noć već bila uklonila dobar
dio krajolika i, kad sam krenuo uskom, vijugavom cestom, red sablasno bijelih
stupova s mačjim očima počeo je uzajmljivati od mene svjetlo da me upozori
na ovaj ili onaj zavoj. S jedne se strane nazirala riječna
dolina, s druge obronci obrasli šumom, a sprijeda su noćni leptiri, poput
izgubljenih snježnih pahuljica, navirali iz crnog mraka na ispitivačko svjetlo
mojih farova. Na osamnaestom kilometru pojavio se, kako su mi i rekli,
čudnovat natkriven most vermontskog tipa, koji se navukao na mene kao
navlaka. Iza njega je zdesna izronila obijeljena stijena; nekoliko automobilskih
dužina dalje skrenuo sam desno na pošljunčanu Grimmovu cestu. Minutudvije
vozio sam se kroz vlažnu, mračnu i gustu šumu. Napokon, usred okrugla
proplanka, izniknu sablasni dvorac — drvena kućerina s tornjem. Prozori
bijahu osvijetljeni crvenim i žutim svjetlom, a pet-šest automobila bilo je
zakrčilo prilaz. Zaustavio sam se pod drvećem, ugasio svjetla i počeo mirno
razmišljati o idućem potezu. Gospodin Cue je zacijelo okružen svojim
ulizicama i droljama. I nehotice sam gledao u duhu unutrašnjost toga svečano
rasvijedjenog i neobično zapuštenog dvorca kroz prizmu "Mladenačkih
nemira", pripovijesti iz jednog Lolitina časopisa o prilično mutnim "orgijama",
odraslom zlotvoru s prijapskom cigarom, drogama i tjelohraniteljima. Glavno
je daje Cue tu. Ništa, vratit ću se ujutro, u doba snene miline.
Polako sam se vratio u Parkington svojim starim vjernim kolima koja su me
vrlo mirno i vrlo dobro služila. Moja Lolita! Još se od 1949. godine duboko u
pretincu za rukavice krila njena ukosnica. Još su tekli blijedi leptiri koje je iz
noći izvlačila natega mojih farova. Još su se ovdje-ondje uz cestu držali na
štakama tamni hambari. Još su ljudi išli u kino. Tražeći prenoćište, prošao sam
pored kina pod vedrim nebom. Obasjano mjesečastom bjelinom, upravo
mističnom prema noći bez mjesečine i oblika, divovsko se platno ukošavalo i
gubilo u sumraku dremovnih, posve nedužnih polja, a na njemu je uska
prikaza dizala pištolj rastapajući se kao u vodi pod sve oštrijim kutom svijeta
što se udaljavao — a već u idućem trenu red jablanova sakrio je bestjelesnu
gestikulaciju.
35.
Krenuo sam iz "Motela besanice" oko osam sati izjutra i zadržao se još neko
vrijeme u gradu. Progonila me je misao da sam neiskusan krvnik i da mogu
promašiti. Pomislio sam, na primjer, da su meci u magazinu možda ishlapjeli
za tjedan dana mirovanja, pa sam ih zamijenio novima. Svog sam druškana
tako temeljito okupao u ulju da se više nisam mogao osloboditi peckavosti.
Previo sam ga krpom kao osakaćeno udo, a u drugu sam krpu umotao pregršt
rezervnih metaka.
Putem me je pratila oluja, ali kad sam stigao do zlokobnog dvorca, sunce je već
gorjelo kao mučenik na lomači i ptice su kričale u mokrim krošnjama što su se
pušile. Gosti su se bili razišli. Bogato ukrašena i trošna kuća stajala je kao u
nekoj izmaglici odražavajući moje stanje, jer sam i nehotice osjetio, kad sam
stao na opružljivu i nepouzdanu zemlju, da sam pretjerao u okrepi.
Na moje zvonjenje odgovorila je oprezna i podrugljiva tišina. Ipak, u otvorenoj
garaži stajala su domaćinova kola — ovaj put crna, nalik na pogrebničku
limuzinu. Okušah sreću zvekirom. I opet nikoga. Režeći nestrpljivo, gurnuh
vrata i — gle čuda! Otvoriše se kao u srednjovjekovnoj bajci. Zatvorivši ih
polagano za sobom, podoh kroz veliko i vrlo ružno predvorje, zavirih desno u
salon i opazih nekoliko upotrijebljenih čaša što su rasle iz saga. Zaključih da je
domaćin još u spavaćoj sobi.
Pa ništa, da se uspentramo gore! Desnom sam rukom stezao u džepu svog
druškana omotanog krpom, a lijevom sam lupkao po ljepljivoj ogradi. Netko
je, očito, spavao noćas u posljednjoj od tri spavaće sobe koje sam pregledao.
Biblioteka je bila puna cvijeća. Bila je tu i neka posebna soba, gotovo
nenamještena, ali sa širokim i dubokim zrcalima i krznima bijelih medvjeda na
skliskom parketu. Bilo je i drugih soba. Pade mi na um sretna misao. Ako se, i
kad, domaćin pojavi (možda je otišao prošetati po parku ili je pak u nekoj
svojoj tajnoj jazabini), trebalo bi da, s obzirom na moju opću slabost i na to što
se može otegnuti proces likvidacije, spriječim svog
dragog partnera da se zaključa u neku sobu. Stoga sam najmanje pet minuta
išao od sobe do sobe—bistar luđak, luđački miran, začaran i dobrano nakresan
lovac — i okretao ključeve u bravama i trpao ih slobodnom rukom u lijevi
džep. Kako je kuća bila stara, bilo je u njoj više skrovitih kutaka nego u
suvremenim elegantnim kutijama gdje se bračni par mora skrivati u nužnik —
koji se jedini može zaključati — radi diskretnih potreba planirane proizvodnje
djece.
Kad već govorimo o nužnicima — upravo sam htio zaključati treću spavaću
sobu kad domaćin iziđe iz susjednog zahoda i ostavi za sobom kratkotrajnu
huku slapa. Zavijutak hodnika nije me bio potpuno zaklonio. Usprkos sivu
licu, velikim podočnjacima i razbarušenim vlasima oko ćele, prepoznao sam
bez po muke zubarova rođaka, koji dostojanstveno prođe mimo mene u
grimiznu kućnom kaputu, vrlo sličnom jednom od mojih. Bilo da me nije
primijetio, bilo da je smatrao da sam nekakvo bezopasno priviđenje koje nije
vrijedno pažnje, pošao je pokazujući dlakave listove na nogama, kao mjesečar,
niza stube. Sišao sam za njim u predvorje. Otvorivši napola usta i ulazna vrata,
on pogleda kroz sunčanu pukotinu, kao čovjek kojem se pričinilo da je čuo
nekog malodušnog posjetioca kako je pozvonio i otišao. Zatim, ne obazirući se
uopće na priviđenje u kišnoj kabanici, koje se zaustavilo nasred stuba, moj
dragi domaćin uđe kroz predvorje u zgodan budoar što se nalazio nasuprot
salonu. Znajući da je sad moj, i ne želeći se žuriti, ostavio sam ga i otišao kroz
salon u polubar-polukuhinju, gdje sam gadljivo razmotao svog malog
zamazanca pazeći da ne ostavim mrlja od ulja na kromu — sve mi se čini da
nisam upotrijebio pravi proizvod, ulje je bilo nalik na katran i užasno ljepljivo.
Na svoj uobičajeni savjestan način premjestio sam svog golog druškana u
prazan džep i vratio se kroz salon u predvorje. Korak mi je bio, kako sam već
napomenuo, gibak — možda isuviše gibak za uspješno okončanje posla, ali mi
je srce lupalo od grabežljive radosti, i sjećam se kako mi je koktelska čaša
prsnula pod nogom.
Domaćin me dočekao u svom istočnjačkom budoaru.
— A ja sve mislim tko ste vi? — reče on visokim promuklim glasom, pošto je
duboko gurnuo ruke u džepove na kućnom
kaputu i zapiljio se u jednu točku sjeveroistočno od moje glave. | — Da niste
slučajno Brevvster?
Sad mi je bilo jasno da je omamljen i da je potpuno u mojoj i vlasti. Mogao sam
dopustiti sebi da se poigram s ovim mišem.
—Tako je—odgovorih uljudno. —JesuisMonsieurBrustere.135 Hajde da malo
počavrljamo prije nego što počnemo.
To mu se svidjelo. Packavi mu brk zaigra. Svukoh kabanicu. Bio sam sav u
crnom — crno odijelo, crna košulja bez kravate. Zavalismo se u duboke
naslonjače jedan sučelice drugome.
— Znate — reče on grebući glasno svoj mesnati, hrapavi, sivi
obraz i obnažujući iskrivljenim smiješkom svoje sitne biseraste zube
— baš mi ne nalikujete na Jacka Brewstera. Hoću reći da sličnost
nije osobito velika. Čuo sam da on ima brata koji radi u istoj
telefonskoj kompaniji.
Napokon mi je dopao šaka, nakon toliko godina kajanja i bješnjenja... Gledati
mu crne dlake na tustim rukama... prelaziti po stoti put pogledom po
grimiznoj svili i kosmatim prsima uživajući unaprijed u rupama, i rusvaju, i
muzici muka... znati da mi je u rukama taj napola živi, napola ljudski lakrdijaš,
taj zlotvor koji se sodomski naslađivao mojim janjetom — o, janje moje, bijaše
to nepodnosivo blaženstvo!
— Ne, ja, nažalost, nisam Brewsterov brat, a nisam ni Brevvster.
On još zadovoljnije nagnu glavu na stranu.
— Hajde, pogađaj dalje, lakrdijašu!
— Sjajno — reče lakrdijaš — vi, dakle, niste došli u ime
telefonske kompanije da me gnjavite zbog onih neplaćenih
fantastičnih razgovora?
— A što, vi nikad ne telefonirate?
— Molim?
Rekoh da mi se učinilo da je rekao da on nikad...
—Ama, ja govorim o drugima—o ljudima uopće. Ja ne krivim osobno vas,
Brewstere, ali je zbilja užasno glupo kako ljudi ulaze u ovu šašavu kuću a da i
ne pokucaju. Služe se mojim klozetom, služe se mojom kuhinjom, služe se
mojim telefonom. Phil telefonira u
Philadelphiju, Pat u Patagoniju. Ja to neću plaćati. Vi imate čudan naglasak,
sinj ore!
— Quilty — rekoh — sjećate li se djevojčice koja se zvala
Dolores Haze? Dolly Haze? Dolores u Koloradu? Hazena u
Wyomingu?
— Jest, jest, lako je moguće da je ona telefonirala u sva ta
mjesta. Ali zar to nije svejedno?
— Meni nije svejedno, Quilty! Ja sam, znate, njen otac.
— Koješta! Niste vi njen otac. Vi ste strani književni agent.
Jedan je Francuz preveo moje Živo meso kao LaViede la Chair*56.
Kakva glupost!
— Ona je bila moje dijete, Quilty!
U stanju u kojem se nalazio, ništa ga nije moglo smesti, ali je njegova
nasrtljivost bivala sve neuvjerljivija. Nekakvo mu se oprezno razumijevanje
zaiskrilo u očima pridajući im nešto slično životu. Međutim, ubrzo su
zgasnule.
— Pa i ja volim dječicu i imam mnogo prijatelja medu očevima
— reče mi.
Okrenu se tražeći nešto. Poče se udarati po džepovima. Pokuša ustati.
— Sjedite! — rekoh očito mnogo glasnije nego što sam kanio.
— Ne morate se derati na mene — potuži se čudnim ženskim
glasom. — Samo tražim cigarete. Umirem od želje za cigaretom.
— Pa ionako ćete uskoro umrijeti.
— Ama, dajte prestanite — reče. — Već mi je dosta toga! Što
hoćete od mene? Jeste li vi, mister, Francuz? Vule-vu-boar? Hajdemo
u bar da trgnemo...
Uto opazi mali crni revolver koji sam držao na dlanu, baš kao da mu ga nudim.
— O-ho! — otegnu on (oponašajući sad tip "glupog gangstera"
iz filmova). — Kako imate zgodan revac! Pošto ga prodajete?
Pljesnuh gapo ispruženoj ruci, a on uzgred sruši nekakvu kutiju s niskog
stolića pokraj svog naslonjača. Iz kutije ispade desetak cigareta.
— Evo ih! — veselo će on.—Sjećate li se kako kaže Kipling:" Une
femme est unefemme, mais un Caporalest une cigarette"137. Sad nam
trebaju šibice.
— Quilty — rekoh. — Pokušajte se sabrati! Za jednu minutu
ćete umrijeti. Tko zna, možda je zagrobni život vječno stanje
najmučnijeg ludila. Jučer ste popušili svoju posljednju cigaretu.
Saberite se! Pokušajte shvatiti što vam se događa!
Dotle je potrgao cigaretu "Dromedar" i uzeo žvakati komadiće duhana.
— Voljan sam pokušati — reče. — Vi ste ili Australac ili
njemački izbjeglica. Kako je uopće došlo do toga da ja razgovaram
s vama? Ovo je arijevska kuća, nemojte zaboraviti! Najbolje bi bilo
da se pokupite odavde! I molim vas da mi prestanete mahati tim
revcem pred nosom! Imam i ja revolverčinu u susjednoj sobi.
Naperih svog druškana u vrh njegove papuče i pritisnuh okidač. Zatajio je. On
pogleda u svoju nogu, pa u pištolj, pa opet u nogu. Ponovo se grozno upeh i
pištolj opali nekako smiješno tiho i djetinje. Tane se žabi u debeli ružičasti sag,
a ja se ukočih pri pomisli da se samo otkotrljao tamo i da može još odskočiti
natrag.
— Što sam vam rekao? — reče Quilty. — Morali biste biti malo
oprezniji. Dajte mi tu stvarčicu, za miloga boga!
On posegnu za revolverom. Gurnuh lakrdijaša natrag u naslonjač. Silni je
užitak slabio. Bilo je zaista vrijeme da ga likvidiram, ali sam htio da prije toga
shvati zašto ga likvidiram. Zarazilo me njegovo raspoloženje. Oružje u mojoj
ruci činilo mi se tromo i nespretno.
— Usredotočite misli — rekoh — na Dolly Haze koju ste
ugrabili...
— Nije istina! — viknu on. — Vi lupetate koješta. Ja sam je
spasio od jednog pokvarenjaka. Pokažite mi svoju značku ako ste
detektiv, umjesto da mi pucate u noge, majmune! Gdje vam je
značka? Ja ne odgovaram za tuda silovanja. Kakve gluposti! Ono je
turističko putovanje bilo, priznajem, glupa šala, ali zar vam se mala
nije vratila? A sad dosta — hajde da trgnemo koju!
Upitah ga želi li da ga smaknem dok sjedi ili stoji.
— O tome moram malo razmisliti — odgovori on. — To je
ozbiljno pitanje. Uzgred budi rečeno, ja sam pogriješio. Zbog čega
ozbiljno žalim. Ja, znate, nisam ni najmanje uživao s tom vašom
Dolly. Ma koliko to bilo žalosno, znate, ja sam impotentan. A osim
toga, omogućio sam joj divne ferije. UTeksasu se upoznala s nekim
izvanrednim ljudima. Jeste li čuli, na primjer...
I on se neočekivano nagnu naprijed i navali na mene tako da mi pištolj odletje
pod komodu. Srećom, nije bio toliko snažan koliko nagao, pa sam ga bez po
muke gurnuo natrag u naslonjač.
Predahnuvši, prekriži ruke na prsima i reče:
— E pa, dotjerali ste cara do duvara! Vous voila dans de beaux
draps, mon vieux.138
Prignuh se. On se i ne pomaknu. Još se niže prignuh.
— Dragi moj gospodine, prestanite se poigravati životom i smrću
— reče mi. — Ja sam dramski pisac. Napisao sam mnogo tragedija,
komedija i fantazija. Snimio sam privatne filmove po Sadeovoj Justine i
drugim seksapadama osamnaestog stoljeća. Autor sam pedeset i dvaju
uspješnih scenarija. Ja znam kako se to radi. Dopustite da uzmem stvar
u svoje ruke! U susjednoj sobi ima, čini mi se, žarač, dopustite da ga
donesem, pa ćemo s njegovom pomoću dokučiti vašu svojinu.
Užurbano, poslovno, lukavo, ponovo ustade svejednako govoreći. Opipah pod
komodom nastojeći u isto vrijeme da ga ne pustim s oka. Odjednom opazih da
moj druškan viri ispod radijatora uz komodu. Ponovo se uhvatismo u koštac.
Valjali smo se po sagu, zagrljeni kao dvoje velike nemoćne djece. Bio je gol
ispod kućnog kaputa i zaudarao je kao jarac, tako da sam se počeo gušiti dok
se valjao preko mene. Ja sam se valjao preko njega. Mi smo se valjali preko
mene. Oni su se valjali preko njega. Mi smo se valjali preko sebe.
Ova će knjiga biti objavljena, mislim, tek na početku dvadeset i prvog stoljeća
(dodajem 1935. godini još devedeset godina, pozivi dugo, ljubavi moja!), pa će
se stariji čitaoci zacijelo prisjetiti na ovom mjestu "obavezne" scene u
kaubojskim filmovima koje su gledali u ranom djetinjstvu. Našoj je tučnjavi,
međutim, nedostajalo udaraca šakama koji mogu oboriti bika, i pokućstva što
leti po zraku. On i ja bili
smo dvije krupne lutke nabijene prljavom vatom i krpama. Bijaše to nijemo,
bezoblično natezanje dvaju literata od kojih se jedan raspadao od droge, a
drugi patio od neuroze srca i uz to još bio pijan. Kad mi je, napokon, pošlo za
rukom da se dočepam svog dragocjenog oružja i posjednem ponovo scenarista
u njegov duboki naslonjač, obojica smo dahtali kao što kralj krava i barun
brava nikad ne dašću nakon borbe. Odlučih pregledati pištolj — naš mu je znoj
mogao, ne daj Bože, naškoditi — i predahnuti prije nego što prijeđem na
glavnu točku programa. Da bih popunio nečim stanku, ponudio sam mu da
pročita svoju osudu — u pjesničkom obliku koji sam joj bio dao. Izraz
"pjesnička odmazda" neobično dobro pristaje u ovoj prigodi. Pružih mu
uredno otipkan tekst na listu papira.
— Dobro — reče on — izvrsna ideja! Samo da odem po
naočale — i pokuša ustati.
— Nemojte!
— Dobro, kako hoćete. Da pročitam naglas?
—Jest.
— Evo odmah! Aha, to je u stihovima.
"Zato što si zaskočio grešnika.
Zato što si zaskočio,
Zato što si
Zato što si me zaskočio u skoku..."
— Pa ovo je, bogami, dobro! Vraški dobro!
"... Dok sam, gol kao Adam, stajao Pred zakonom federalnim I zvijezdama
bodljikavim...
— Zbilja sjajno!
"Zato što si iskoristio Grijeh moj dok sam Nemoćno linjao, vlažan, nježan,
Nadajučse svemu dobrom, Snatrećo braku u gorskom kraju, I cijelom leglu
Lolita..."
— Hm, ovo nisam potpuno shvatio.
"Zato što si iskoristio
Tu moju suštinsku nevinost,
Zato što si mi naprevaru..."
— Malo se ponavljate, a? Gdje sam ono stao?... Aha!
"Zato što si mi naprevaru Oduzeo mogućnost iskupljenja, Zato što sije uzeo U
dobi kad se dječaci Igraju svojompuškicom..."
—Aha, prva prostota!
"Ona bješe maljava djevojčica, Još je nosila makov vjenčić, Još je rado jela
kokice Iz vrećice u šarenu mraku Gdje za novac s konja Padaju narančasti
Indijanci, Zato što sije ukrao Njenu zaštitniku Dičnom, voštana čela, Pljunuvši
mu u oko Pod teškom vjedom, zderavli mu Togu šafranove boje, I u zoru
ostavio vepra Da se valja po novoj muci, Sred užasa ljubica i ljubavi, Kajanja i
očaja, a ti si, Zasitivši se lutke, Rastavio je na komadiće I glavu odbacio. Zato,
Za sve što si uradio, Za sve što nisam uradio ja — Moraš umrijeti!"
— Pa bogami, gospodine, reći ću vam otvoreno, ovo vam je izvrsna pjesma!
Vaše najbolje djelo, koliko ja znam.
Složi list papira i vrati mi ga.
Upitah ga hoće li reći što ozbiljno prije smrti. Revolver je ponovo bio
"prikladan za osobe". On ga pogleda i duboko uzdahnu.
— Slušajte, striček — reče. — Vi ste pijani, a ja sam bolestan čovjek. Dajte da
ovo odgodimo! Meni je potreban mir. Moram njegovati svoju impotenciju.
Danas će doći po mene prijatelji da pođem s njima na utakmicu. Ova farsa s
pucanjem iz pištolja postaje strašno dosadna. Vi i ja smo svjetski ljudi u
svakom pogledu — u erotskom ukusu, slobodnom stihu, gađanju. Ako vi
smatrate da sam vas uvrijedio,
jasamvamspremandatineuobičajenurekompenzaciju. Ne isključujem čak ni
staromodni dvoboj, sabljama ili pištoljima, u Brasiliji ili bilo gdje drugdje. Moje
pamćenje i rječitost nisu baš danas na visini, ali zbilja, dragi moj gospodine
Humberte, vi nipošto niste bili uzoran očuh, a ja uopće nisam prisiljavao vašu
malu štićenicu da dođe k meni. Ona je mene prisilila da je sklonim u sretnije
utočište. Ova kuća nije tako dobro opremljena kao onaj ranč na kojem smo bili
mi s našim dragim prijateljima; ipak je prostrana, i prohladna i ljeti i zimi —
jednom riječju, udobna, i zato, budući da se ja ionako spremam zauvijek
povući u Englesku ili Firencu, predlažem vam da se preselite ovamo. Ova je
kuća vaša, poklanjam vam je. Pod uvjetom da prestanete upirati u mene taj (tu
nešto gadno opsova) pištolj. Inače, ne znam volite li rijetkosti, ali ako volite,
mogu vam ponuditi, odnosno također pokloniti, kao kućnu životinju, prilično
uzbudljivo malo čudovište, djevojku s tri dojke od kojih je jedna prava divota,
a i inače je to rijetko i čarobno čudo prirode. A sad, soyons misonnablesli9l
Samo biste me gadno ranili, a poslije biste trunuli u zatvoru dok bih se ja
oporavljao u nekom tropskom kraju. Jamčim vam, Brewstere, da ćete ovdje
lijepo živjeti, ostavljam vam krasan podrum i sve tantijeme od svoje nove
drame —sad nemam bogzna što u banci, ali ništa zato, živjet ću od dugova,
kako je Pjesnik rekao da mu je otac živio. Ima tu još jedna prednost, a to je
izvanredno pouzdana i podmitijiva dvorkinja, gospoda Vibrissa — zanimljivo
prezime — koja dolazi sa sela dva puta na tjedan, ali, nažalost, ne dolazi danas,
i koja ima kćeri i unuke, a ja koješta znam o
šefu mjesne policije tako da on pleše kako ja sviram. Ja sam dramski pisac.
Prozvali su me američkim Maeterlinckom. Moj odgovor na to: Maeterlinck-
Schmetterling. Dosta! Sve me ovo strašno ponižava i nisam uvjeren da
postupam pravilno. Savjetujem vam da nikad ne uzimate herkulanit s rumom.
A sad budite razumni i maknite taj pištolj! Ja sam se upoznao jednom s vašom
nezaboravnom suprugom. Cijela vam moja garderoba stoji na raspolaganju. Pa
i koješta drugo. E, ovo će vam se svidjeti! Imam gore jedinstvenu skupocjenu
zbirku erotike. Da spomenem samo raskošan folijant Bagmtionov otok
poznate svjetske putnice i psihoanalitičarke Melanije Weiss — izvanredna
žena, izvanredno djelo — maknite taj pištolj — s fotografijama više od osamsto
muških spolnih organa koje je ona pregledala i izmjerila 1932. godine na tom
otoku u Bardskom moru, i s vrlo poučnim dijagramima izrađenim s velikom
ljubavlju pod milostivim nebesima — maknite taj pištolj — a osim toga, mogu
vam ishoditi da prisustvujete smaknućima, ne zna svatko da je električna
stolica obojena žuto...
Okinuh. Ovaj put je tane pogodilo u nešto tvrdo, u naslon crne stolice za
njihanje (donekle slične Schillerovoj), koja je stajala u kutu i koja se odmah
zanjihala tako brzo i živo da bi se čovjek koji bi u tom trenutku ušao u sobu
prenerazio zbog dvostruka čuda — njihanja same stolice u kutu i praznog
naslonjača u kojem je još časak prije sjedila moja grimizna meta. Prebirući
prstima u zraku i vrteći munjevito trticom, šmugnuo je u susjednu sobu, a u
idućem trenu vukli smo, predišući, svaki na svoju stranu vrata čiji sam ključ
bio previdio. Opet sam ga nadjačao, a Clare Nepredvidljivi još je hitrije sjeo za
klavir i odsvirao nekoliko užasno snažnih, u biti histeričnih, gromoglasnih
akorda — podvoljci su mu podrhtavali, raširene ruke napregnuto lupale, a
nosnice ispuštale grčevito frktanje kakvo nije zabilježila zvučna vrpca naše
filmske tučnjave. Pjevušeći i dalje mučno kroz nos, uzalud je pokušao otvoriti
nogom nekakvu mornarsku škrinju pokraj klavira. Idući metak pogodio ga je u
bok, pa se počeo dizati sve više i više sa stolice, kao stari Nizinski u ludnici,
kao "Vjerni gejzir" u Wyomingu, kao neka moja davna
mora, do fenomenalne visine, ili se bar tako činilo, i parajući zrak, tresući se
još od tamne sočne glazbe, zabačene glave, vrišteći, jednu je ruku pritisnuo na
čelo, a drugom se uhvatio za pazuho kao da ga je ujeo strvljen; nakon toga se
opet spustio na do, opet postao debeo muškarac u kućnom kaputu i utekao u
predvorje.
Kao da sad gledam kako trčim za njim kroz predvorje gdje sam nekakvim
dvostrukim, trostrukim, klokanovskim skokom, ostajući posve uspravan na
ravnim nogama pri svakom skoku, najprije iza njega, zatim između njega i
glavnog ulaza, izveo usiljen, krut ples da ga spriječim da iziđe, jer vrata, kao u
snu, nisu bila dobro zatvorena.
Ponovo se preobrazivši, postavši nekako dostojanstven i pomalo mračan, poče
se penjati uz široke stube, ja ne pođoh za njim, nego samo promijenih položaj i
opalih za njim tri-četiri puta, a svaki put kad bih mu to učinio, učinio tu
strahotu, njemu bi lice smiješno, klaunovski, zadrhtalo i nakreveljilo se, baš
kao da preuveličava bol; usporavao je korak, prevrtao napola zatvorenim
očima, ispuštao žensko "Ah!" i drhtao kad god bih ga pogodio, kao da ga
škakljam, i dok su se moje nespretne, slijepe kugle zabijale u njega, kulturni je
Cue izgovarao potiho, oponašajući britanski izgovor:
— Ah, to jako boli, gospodine, nemojte više... Ah, to naprosto užasno boli,
dragi moj gospodine! Molim vas da se svladate! Ah, kako to boli... Bože mili!
Uh! Užasno... Znate, ne biste zbilja smjeli...
Kad je došao do odmorišta, glas mu je zamro, ali je i dalje hodao neobično
sigurnim korakom, uza sve ono olovo koje sam mu bio sasuo u nabuhlo tijelo, i
odjednom pojmih, beskrajno očajan i ojađen, da ne samo što ga nisam uspio
dotući, nego da sam ulio u tog jadnika novu snagu, baš kao da su ti meci
kapsule u kojima vri eliksir mladosti.
Ponovo napunih prazni revolver crnim i krvavim rukama — dodirnuo sam bio
nešto što je bilo umrljano njegovom gustom krvlju. Zatim pohitah za njim na
kat.
On je išao iz sobe u sobu, zakrvavljen i dostojanstven, tražeći otvoren prozor, i
vrtio glavom i svejednako me odgovarao od ubojstva. Naciljah mu u
sljepoočnicu i on se povuče u svoju ložnicu s purpunom masom umjesto uha.
— Napolje, napolje! — rekao je kašlj ući i pljujući. I ja, preneražen kao u
košmaru, vidjeh kako se taj krvlju poprskani, ali još pokretan čovjek zavlači u
postelju i umata u kaos od plahti i pokrivača. Opalih još u njega iz neposredne
blizine i tada se on zavali, a na ustima mu se pojavi velik rumen mjehur koji
me podsjeti na djetinjstvo, i koji naraste do veličine dječjeg balona, pa puknu.
Možda sam na dvije-tri sekunde izgubio vezu sa stvarnošću, ali to nipošto nije
nalikovalo na ono pomračenje razuma na koje se pozivaju obični zločinci;
naprotiv, htio bih istaknuti da sam odgovoran za svaku prolivenu kap njegove
mjehuraste krvi; ipak, pukao mi je film — sjedio sam u bračnoj ložnici, a u
postelji je ležala bolesna Charlotte. Quilty je umirao. Umjesto pištolja (na
kojem sam sjedio) držao sam u ruci njegovu papuču. Prenuo sam se, namjestio
se u naslonjaču i pogledao na svoj ručni sat. Stakla nije više bilo, ali je sat išao.
Cijela je ta žalosna priča trajala nešto dulje od jednog sata. On je napokon
utihnuo. Nisam osjećao nikakva olakšanja; naprotiv, tištalo me je neko breme
još teže od onoga kojeg sam se želio otresti. Nisam se mogao prisiliti da ga
dotaknem kako bih se uvjerio da je mrtav. Bilo kako mu drago, činilo se da je
mrtav — nedostajala mu je dobra četvrtina lica i već su sa stropa sletjele dvije
muhe koje jedva da su mogle vjerovati svojoj nečuvenoj sreći. Moje ruke nisu
bile naoko ništa bolje od njegovih. Oprao sam se nekako u obližnjoj kupaonici.
Sad sam mogao otići. Kad sam došao na vrh stuba, dočekalo me je iznenađenje
— živahan žamor koji sam već i prije čuo i za koji sam mislio da je zujanje u
mojim ušima, bijaše uistinu mješavina glasova i glazbe s gramofonskih ploča,
koja je dopirala iz salona u prizemlju. Tu sam zatekao skupinu ljudi koji su,
očito, bili netom stigli i koji su bezbrižno pili domaćinovo piće. U naslonjaču je
sjedio zavaljen golem debeljko; dvije crnokose, blijede mlade ljepotice, zacijelo
sestre, jedna veća, druga manja (gotovo dijete), skromno su sjedile jedna uz
drugu na rubu otomana. Rumen tip sjajnih plavih očiju upravo im je bio donio
dvije čaše nečega iz kuhinje-bara, u kojem su dvije-tri žene
čavrljale i zveckale komadićima leda. Stadoh na vratima i rekoh:
— Gospodo, upravo sam ubio Clarea Ojiiltija.
— Dobro ste uradili — reče rumeni tip nudeći piće starijoj od
one dvije ljepotice.
— Već je odavno trebalo da ga netko ucmeka — pripomenu
debeljko.
— Sto taj govori, Tony? — zapita uvela plavojka ispod svoda
bara.
— Kaže da je ubio Cuea — odgovori joj onaj rumeni.
— Pa, da—izusti treći nepoznati gospodin ustajući u kutu gdje
je čučao i prebirao po gramofonskim pločama. — Pa, da, trebalo bi
da se svi jednog lijepog dana složimo i to izvedemo.
— Kako bilo da bilo — reče Tony — bilo bi vrijeme da side.
Nećemo moći dugo čekati ako hoćemo da stignemo na početak
tekme.
— Dajte tom čovjeku da nešto popije — reče debeljko.
— Hoćete li piva? — zapita me žena u hlačama pokazujući mi
izdaleka vrč.
Samo su ljepotice na otomanu, obje u crnom, šutjele; mlada je neprestano
gladila medaljon na bijelom vratu, ali su obje šutjele, tako mlade, tako
pristupačne! Glazba je načas umuknula jer su mijenjali ploču, i tada je od stuba
doprla potmula buka. Tony i ja pohitasmo u predvorje. Quilty, kojeg nikako
nisam očekivao, dovukao se bio nekako do vrha stuba i tu se, onako težak,
koprcao i udarao perajama, ali se ubrzo složio na grimiznu hrpu i ukočio
— ovaj put zauvijek.
— Požuri se, Cue — doviknu muTony smijući se, pa nadoda:
— Sve bih rekao da poslije onog sinoć neće tako skoro... — i vrati
se u salon gdje glazba zagluši ostatak njegove rečenice.
Eto, rekoh u sebi, to je kraj duhovito smišljene predstave koju je za mene
postavio na scenu Clare Quilty. Teška srca iziđoh iz tog drvenog dvorca i
pođoh kroz splet sunčanog sjaja do svojih kola. Dva druga automobila bijahu
parkirana tik uz njega s obje strane tako da sam se jedva izvukao.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

30 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:23 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
36.
Sve što zatim slijedi prilično je nezanimljivo i blijedo. Polako sam krenuo
nizbrdo i nakon nekog vremena opazio da uopće ne idem prema Parkingtonu.
Kišnu sam kabanicu bio ostavio u budoaru, a svog druškana u kupaonici. Ne, to
nije bila kuća u kojoj bih rado stanovao. Promakla mi je glavom dokona misao
da će možda neki genijalni kirurg izmijeniti svoju karijeru, a s njom — tko zna
— i sudbinu cijelog čovječanstva time što će oživiti Ojuiltija, Clarea-
Dromedara. Meni je zapravo bilo svejedno; htio sam zaboraviti na svu tu
gadariju—a kad sam poslije doznao da nije oživio, obradovao sam se samo
nečemu — da neću morati mjesece i mjesece u mislima pratiti mučan i
odvratan proces njegova ozdravljenja, koji bi bio isprekidan svakojakim
nezgodnim pogoršanjima i operacijama i možda okrunjen mojim posjetom
njemu, kojem bi cilj bio da ga osobno promaknem iz položaja duha u fizičku
realnost. Apostol Toma nije bio baš tako glup. Ali, nije li čudno što se osjetilo
opipa, koje čovjek kudikamo manje cijeni nego vid, ne samo najrjeđe gubi
nego je u kritičnim časovima naš glavni, ako ne i jedini, kriterij stvarnosti. Bio
sam sav prožet nesretnim Ojuiltijem — osjećanjem naše borbe prije
krvoprolića.
Sad se cesta protezala kroz polja. Pade mi na pamet (ne u znak nekakva
prosvjeda, ne kao neki simbol ili bilo što slično, nego jednostavno kao
mogućnost novog doživljaja), kad sam već jednom prekršio ljudski zakon,
zašto ne bih prekršio i propise cestovnog prometa? I tako sam prešao na lijevu
stranu ceste da vidim kako je to. Nije bilo loše. Kao da mi se nešto ugodno
topilo ispod rebara i kao da sam osjećao "rasprostranjeni opip", a tu je još bila
i pomisao da nema ničega bližeg opovrgavanju osnovnih fizikalnih zakona od
namjerne vožnje krivom stranom ceste. Općenito je taj divni svrbež bio zaista
uzvišen. Polagano, sanjarski, ne prelazeći brzinu od trideset kilometara na sat,
ulazio sam u taj čudni svijet zrcala. Promet je bio slab. Rijetki automobili koji
su prolazili onom stranom koju sam im bio prepustio, trubili su mi iz sve
snage. A oni koji su mi
dolazili u susret ševrdali su, skretali i derali se od straha. Uskoro sam se počeo
približavati naseljenim mjestima. Prolazak kroz crveno svjetlo podsjetio me
na gudjaj zabranjena burgundca iz djetinjstva. Međutim, javile su se
poteškoće. Pratili su me odostraga i sa strane. Zatim su dvoja policijska kola
stala preda mnom tako da su mi potpuno prepriječila put. Graciozno sam
skrenuo s ceste i, pošto sam dva-tri puta jako poskočio, uspeo sam se uz
travnatu padinu, medu iznenađene krave, i tu sam, ljuljajući se polagano, stao.
Ovdje nešto kao brižljiva hegelijanska sinteza povezuje dvoje pokojnika.
Tada su me morali izvući iz automobila (zbogom, Ikare, hvala ti na svemu,
starino!), i zapravo sam se obradovao što ću se predati u mnogobrojne ruke, i
što im neću ni najmanje pomagati dok me budu nosili, posve mirna, lijepo
izvaljena, što ću se lijeno svemu pokoravati, kao bolesnik, i što ću nekako
jezivo uživati u svojoj mlitavosti i sasvim pouzdanoj podršci koju će mi pružiti
policajci i bolničari hitne pomoći. I, dok sam čekao da oni dotrče do mene na
visoku padinu, dozvao sam u sjećanje posljednju iluziju, sliku punu čuda i
beznađa. Jednog dana, uskoro nakon njena nestanka, užasna mučnina
natjerala me bila da zaustavim kola na staroj, napola zarasloj planinskoj cesti
koja je čas pratila, a čas presijecala nov autoput i sva se šarenjela od lijepih
kata što su se kupale u razrijeđenoj toplini blijedoplava dana potkraj ljeta.
Nakon grčeva povraćanja od kojih umalo što nisam ispustio dušu, sjeo sam na
velik oblutak da se odmorim, a zatim sam, misleći da će mi svježi planinski
zrak dobro činiti, pošao prema niskoj kamenoj ogradi iznad strme padine.
Sitni cvrčci vrcali su iz suhoga korova uz cestu. Posve lak oblak kao da je širio
ruke približavajući se malo-pomalo nešto krupnijem oblaku koji je pripadao
drugom, tromijem sustavu natopljenom plavetnilom. Kad sam prišao
prijaznom ponoru, do mene je doprla melodiozna mješavina glasova što se
dizala kao para iz rudarskog gradića koji mi je ležao do nogu, u naboru doline.
Mogao sam razabrati geometriju ulica medu kvadratima crvenih i sivih
krovova, i zelene oblačiće drveća, i vijugavu rječicu, i bogat bljesak gradskog
smedišta, i iza grada križanja cesta što su dijelile
tamne i svijetle zakrpe polja, a iza svega toga šumovite gromade gorja. Ali još
življe od tih boja što su se nijemo radovale pri susretu — jer ima boja i preljeva
što razdragano slave svoje susrete — življe i zanosnije za uši nego za oči, bijaše
parovito treperenje nagomilanih glasova, što se nisu ni na časak stišavali
penjući se do granitne police na kojoj sam stajao otirući mrska usta. I
odjednom pojmih da svi ti glasovi pripadaju istoj vrsti i da se nikakvi drugi
glasovi ne dižu s ulica prozračnog grada. Čitaoče! Napjev koji sam slušao
sastojao se od glasova djece što su se igrala, samo od njih, a zrak je bio toliko
bistar da je u toj pari smiješanih glasova, i velebnih i sićušnih, i dalekih i u isti
mah čarobno bliskih, i prostodušnih i božanski zagonetnih, uho ponekad
moglo razabrati gotovo razgovijetan prasak vedra smijeha koji kao da se
oslobodio, ili udarac palicom po lopti, ili štropot dječje željeznice, ali je sve to
bilo suviše daleko dolje da bi oko moglo razaznati bilo kakav pokret na tanko
ugraviranim ulicama. Stojeći na tom visokom obronku, nisam se mogao
naslušati tog muzikalnog treperenja, tih prasaka zasebnih usklika na pozadini
ravnomjerna brujanja, i tada mi je puklo pred očima da sva beznadna strahota
nije u tome što Lolita nije sa mnom, nego u tome što u tom zboru nema njena
glasa.
Eto vam, dakle, moje pripovijesti! Ponovo sam je pročitao. Za nju su prionuli
komadići moždine, na njoj se usirila krv, po njoj su popadale lijepe
smaragdnozelene muhe. Na ovom ili onom zavoju osjećam kako mi izmiče
moje sklisko Ja gubeći se u dubokim i mračnim vodama koje radije nisam
istraživao. Zakrinkao sam sve ono što bi moglo povrijediti koga od živih ljudi.
Premetnuo sam mnogo pseudonima prije nego što sam smislio pseudonim koji
mi najbolje odgovara. U mojim bilješkama spominju se i "Otto Otto", i
"Mesmer Mesmer", i "German German"... ali mi se nekako čini da ime koje
sam izabrao najbolje izražava traženu poganost.
Kad sam, prije pedeset i šest dana, počeo pisati Lolitu, najprije na
psihijatrijskom odjelu gdje sam bio na promatranju, a onda u ovoj dobro
zagrijanoj tamnici koja ipak nalikuje na grobnicu, mislio sam da ću
upotrijebiti sve svoje zapise na sudu, ne zato, naravno, da
spasim glavu, nego dušu. Usred posla sam, ipak, uvidio da ne mogu iznijeti na
vidjelo živu Lolitu. Možda ću iskoristiti ponešto iz svoje pripovijesti na
zatvorenim raspravama, ali ću morati odgoditi njeno objavljivanje.
Iz razloga koji se mogu učiniti bjelodanijim nego što uistinu jesu, ja sam protiv
smrtne kazne; nadam se da će i moji suci biti istog mišljenja. Kad bih
odgovarao pred samim sobom, osudio bih sebe na trideset pet godina zbog
silovanja, a ostalo ne bih uzeo u obzir. Ali i ovako će me zacijelo Dolly Schiller
nadživjeti za mnogo godina. Odluka koju sam donio, ima svu zakonsku
vrijednost i podršku potpisane oporuke — želim da se ovi zapisi objave tek
nakon Lolitine smrti.
Tako neće biti više ni tebe ni mene medu živima kad čitalac otvori ovu knjigu.
Ali, dok god mi krv još kola u ovoj ruci kojom pišem, ti si isto tako neotuđiv
dio blagoslovljene materije kao i ja, i mogu razgovarati s tobom, iako sam ja u
New Yorku, a ti na Aljaski. Budi vjerna svom Dicku! Ne daj drugim
muškarcima da te diraju! Ne razgovaraj s nepoznatim ljudima! Nadam se da
ćeš voljeti svoje dijete. Nadam se da će biti dječak. Nadam se da će tvoj muž
uvijek dobro postupati s tobom, jer će ga inače stići moj duh, kao crn dim, kao
pomahnitao div, i razderat će ga na komadiće, živac po živac. I nemoj žaliti za
C. Q. Valjalo je izabrati između njega i H. H., a željelo se da H. H. ostane dva-tri
mjeseca dulje u životu kako bi ti mogla živjeti u svijesti budućih naraštaja.
Mislim na turove i anđele, na tajnu trajnih pigmenata, na proročanske sonete,
na utočište umjetnosti. A to je jedina besmrtnost koju mogu podijeliti s tobom,
Lolito moja!
KRAJ



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu