Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1 Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:24 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Lolita je roman ruskog pisca Vladimira Nabokova, napisan za vrijeme njegovog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama 1955. godine. To je intrigantna i šokantna priča o četrdesetogodišnjem pedofilu Humbertu koji iskorištava dvanaestogodišnju djevojčicu Dolores Haze. No, mala Lolita je zapravo jako napredna i iskusna za svoje godine; Humbert joj nije prvi ljubavnik...

Kao što pisac navodi u predgovoru, knjiga se ne smije prvenstveno čitati u društveno-moralnom kontekstu, već prije svega u književno-alegorijskom. Naljepša karakteristika ovog romana, ujedino i jedan od razloga njegove univerzalnosti, jeste izvanredna i čarobna proza.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Predgovor
"Lolita ili Ispovijed udovca bijele rase", tako je glasio dvostruki naslov čudnog
teksta koji je došao u ruke autoru ove napomene. Sam je "Humbert Humbert"
umro u zatvoru od srčanog infarkta, na dan 16. studenoga 1952., nekoliko
dana prije početka sudskog procesa. Njegov branitelj, moj rođak i dobri
prijatelj Clarence Clark (koji je sad član Odvjetničke komore okruga
Columbia), zamolio me je da pregledam i ispravim rukopis, jer je taj klijent
ovlastio u svojoj oporuci moga dičnog bratića da poduzme sve mjere koje bude
smatrao potrebnima da pripremi Lolitu za tisak. Možda je na odluku
gospodina Clarka utjecala činjenica što je urednik kojeg je izabrao bio netom
nagrađen Polingovom nagradom za svoje skromno djelo {Može li se suosjećati
s osjećajima?), u kojem se raspravlja o nekim patološkim stanjima i
nastranostima.
Moj je zadatak bio jednostavniji nego što smo i on i ja mislili. Izuzmu li se
ispravke očitih pogrešaka i brižljivo uklanjanje nekih tvrdokornih pojedinosti
koje su se, unatoč nastojanjima sama H. H., još održale u tekstu kao putokazi i
spomenici (upućujući na mjesta i ljude koje je iz pristojnosti trebalo prešutjeti,
a iz čovjekoljublja poštedjeti), može se smatrati da su ovi značajni zapisi ostali
netaknuti. Autor je sam izmislio svoj čudnovati pseudonim; i razumije se samo
po sebi da se ta krinka — kroz koju kao da se krijese dva hipnotička oka — nije
smjela, po želji njena nosioca, skinuti. "Haze" se samo rimuje s pravim
junakinjinim prezimenom,
ali je njeno ime suviše duboko utkano u tkivo knjige da bi se moglo zamijeniti;
uostalom (kao što će se čitalac sam uvjeriti), to nije bilo ni potrebno.
Znatiželjnici mogu naći podatke o ubojstvu, koje je počinio "H. H." u
novinama iz rujna i listopada 1952. godine; razlozi i cjjj toga ubojstva ostali bi i
dalje tajna da nisu ovi memoari dospjeli na svjetlo moje stolne svjetiljke.
Za volju staromodnim čitaocima koji se zanimaju za daljnju sudbinu
"prototipova" onkraj "istinite pripovijesti", mogu navesti nekoliko podataka
koje mi je dao gospodin "Windmuller" iz "Ramsdalea", koji nije želio da se
spominje njegovo ime kako ne bi "dugačka sjena tog žalosnog i prljavog
slučaja" doprla i do gradića u kojem on ima čast živjeti. Njegova je kći "Louise"
sad na drugoj godini studija. "Mona Dahl" studira na sveučilištu u Parizu.
"Rita" se nedavno udala za vlasnika nekog hotela u Floridi. Žena "Richarda
Schillera" umrla je pri porodu rodivši mrtvu djevojčicu, na Božić 1952. godine,
u Gray Staru, dalekom mjestu na sjeverozapadu. Gospoda Vivian Damor-Blok
(Damor po glumačkoj karijeri, a Blok po jednom od prvih muževa) napisala je
biografiju svoga bivšeg druga pod kalamburskim naslovom Kumir moj koja
treba uskoro izići iz tiska; kritičari koji su već pročitali knjigu u rukopisu tvrde
da je to njena najbolja knjiga. Čuvari groblja koja su spomenuta u memoarima
"H. H." nisu javili da je tko ustao iz groba.
Ako se Lolita gleda naprosto kao roman, situacije i osjećaji koji su opisani u
njoj ostali bi nejasni i ogorčili bi čitaoca kad bi se izblijedili s pomoću tričavih
okolišanja. U cijelom se djelu, doduše, ne može naći ni jedna jedina
nepristojna riječ; štoviše, neotesan filistar, kojeg su suvremeni običaji naučili
da mu se nimalo ne gade brojne prostačke riječi u najobičnijim američkim i
engleskim romanima, zgranut će se kad ih ne nade u Loliti. A kad bi redaktor,
da umiri toga paradoksalnog licemjera, pokušao ublažiti ili izbaciti te prizore
koji se nekim ljudima mogu učiniti "sablažnjivim" (vidi historijsku odluku
poštovanog suca Johna Woolseyj a od 6. prosinca 1933. godine o jednoj drugoj,
kudikamo slobodnijoj knjizi), valjalo bi posve odustati od objelodanjivanja
Lolite, jer su baš ti prizori,
koje bi dokoni bestidnik mogao proglasiti proizvoljnom putenošću, zapravo
prijeko potrebni toku tragične pripovijesti koja neprestano teži za nečim što
se može nazvati samo moralnom apoteozom. Cinik će reći da za tim ide i
profesionalni pornograf, ali će erudit na to uzvratiti da se strastvena ispovijed
"H. H." svodi na buru u čaši vode, da svake godine najmanje 12% odraslih
Amerikanaca muškog spola — po skromnom proračunu, ako je vjerovati dr.
Blanche Schwarzmann (usmeno priopćenje) — proživljava ono isto što "H. H."
tako očajnički opisuje; i, da je naš ludi memoarist otišao onog kobnog ljeta
1947. godine mjerodavnu psihopatologu, ne bi se bila dogodila nikakva
nesreća. Sve je to istina — ali tada ne bi bilo ni ove knjige.
Neka se oprosti ovom komentatoru što će još jednom ponoviti ono što je već
višeput ustvrdio u svojim djelima i predavanjima, a to je da je "nedolično"
počesto isto što i "neuobičajeno". Veliko umjetničko djelo uvijek je izvorno;
ono mora samom svojom naravi potresti i zaprepastiti, to jest "šokirati". Ja
nemam namjere veličati gospopdina "H. H.". Nema sumnje daje on kukavan,
da je nepošten, da može poslužiti kao sjajan primjer moralne nakaze, da su u
njemu udružene okrutnost i obijest koje možda svjedoče
0 veoma dubokoj patnji, ali ne bude naklonost prema njemu.
Njegovo je čudaštvo, naravno, nespretno. Mnoge su njegove
napomene o stanovnicima i prirodi Amerike smiješne. Očajnička
iskrenost koja izbija iz njegove ispovijedi nipošto ga ne oslobađa
odgovornosti za njegovu đavolsku prepredenost. On nije normalan.
On nije džentlmen. Ali, kako čarobno njegove gusle bude u nama
nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu,
iako nam se njen autor gadi!
Kao opis kliničkog slučaja, Lolita će svakako ostati jedno od klasičnih djela na
području psihijatrije, i može se slobodno ustvr¬diti da će se za desetak godina
izraz "nimfica" naći u rječnicima
1 novinama. Kao umjetničko djelo, Lolita daleko prelazi granice
pokajničke ispovijedi; ali moramo priznati daje kudikamo važnije
od njena naučnog značenja i umjetničke vrijednosti njeno moralno
djelovanje na ozbiljna čitaoca, jer ta mučna analiza pojedinačnog slučaja
sadrži i opću pouku. Zanemarena djevojčica, samoživa ma¬jka i manijak
zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene pripovijesti;
oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje
mogu snaći. Lolita bi nas sve — roditelje, socijalne radnike, pedagoge —
morala ponukati da budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg
naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
PRVI DIO
Dne 5. kolovoza 1955.
John Ray, dr. phil. Widworth, Massachusetts
1.
Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-lita:
vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o
zube. Lo. Li. Ta.
Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom
čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je
bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita.
A je li imala prethodnica? Pa dakako daje imala... Dapače, Lolite ne bi ni bilo da
se nisam jednog davnog ljeta prvi put zaljubio u jednu djevojčicu. U jednom
kraljevstvu kraj mora (gotovo kao u Poea).
A kad je to bilo?
Otprilike isto toliko godina prije nego što se Lolita rodila koliko je meni toga
ljeta bilo ljeta. Uvijek se možete pouzdati u ubojicu da će pisati kitnjastim
stilom.
Poštovane gospode i gospodo porotnici! Izložak broj jedan prika¬zuje ono na
čemu su toliko zavidjeli Edgarovi serafi — neupućeni, priprosti serafi
prekrasnih krila... Pogledajte malo taj splet trnja!
2.
Rodio sam se 1910. u Parizu. Otac mi je bio meka srca i blage ćudi, mješavina
gena: švicarski podanik, polufrancuz-poluaustrijanac, s primjesom Dunava u
krvi. Sad ću vam pokazati nekoliko divnih jarkoplavih razglednica.
Posjedovao je luksuzni hotel na Rivijeri. Njegov otac i oba djeda trgovali su
vinom, draguljima i svilom (rasporedite ih sami). U svojoj tridesetoj godini
oženio se jednom Engleskinjom, kćerkom alpinista Jeromea Dunna, unukom
dvaju dorsetskih pastora, stručnjaka za zakučaste predmete: paleopedologiju i
Eolove harfe (rasporedite ih sami). Okolnosti i uzrok smrti moje veoma
fotogenične majke bili su prilično originalni (piknik, grom); meni su tada bile
svega tri godine i, osim nekakva topla kutka u najmračnijoj prošlosti, nije mi
ostalo ništa od nje u udolinama i udubinama sjećanja, iza kojih je — ako još
možete podnijeti moj stil (pišem pod nadzorom) — zašlo sunce moga
djetinjstva; svi vi zacijelo poznajete one mirišljave ostatJce dana, koji se
zadržavaju s rojem mušica nad nekom živicom u cvatu i na koje iznenada
nabasate u šetnji i prođete kroz njih, podno brda, u ljetni suton — sparina i
zlaćane mušice.
Majčina starija sestra Sybil, koja se bila udala za bratića mog oca — koji ju je,
uostalom, uskoro ostavio — živjela je s nama kao besplatna guvernanta i
domaćica. Poslije sam čuo da je bila zaljubljena u mog oca i da je on jednom,
jednog kišnog dana, lakoumno iskoristio njene osjećaje, a onda, čim se
izvedrilo, zaboravio na sve to. Ja sam joj bio neobično privržen, uza svu
krutost — kobnu krutost — nekih njenih pravila. Možda je ona htjela napraviti
od mene boljeg udovca od mog oca. Tetka Sybil imala je modre oči s
ružičastim rubovima i lice voštane boje. Pisala je pjesme. Bila je pjesnički
praznovjerna. Govorila je da zna kad će umrijeti — upravo kad ja navršim
šesnaest godina — i tako je i bilo. Njen muž, spretan trgovački putnik neke
kozmetičke tvrtke, provodio je veći dio vremena u Americi gdje je na kraju
osnovao vlastito poduzeće i stekao nešto imetka.
Ja sam rastao kao sretno i zdravo dijete u sjajnom svijetu ilustriranih knjiga,
čistog pijeska, narančinih stabala, dobroćudnih pasa, morskih daljina i
nasmiješenih lica. Oko mene se velebni Hotel Mirana vrtio kao zaseban
svemir, obijeljen kozmos usred drugog, plavog, golemog, svjeducavog
kozmosa. Svi su me, od sudopera s pregačom pa do kralja u ljetnom odijelu,
voljeli i mazili. Vremešne
12
Amerikanke saginjale su se, odupirući se o štap, nada mnom kao kosi toranj u
Piši. Propale ruske kneginje nisu mogle platiti mom ocu, ali su meni kupovale
skupe slatkiše. A on, mon cherpapa1, vodio me je na veslanje i vožnju
biciklom, učio me plivati, roniti, skijati na vodi, čitao mi Don Quijotea i
LesMiserableš1, a ja sam ga obožavao i poštovao i radovao se kad bih slučajno
čuo kako sluge razgovaraju o njegovim različitim ljubavnicama — ljubaznim
ljepoticama koje su se veoma mnogo bavile mnome, gugutale mi i prolijevale
dragocjene suze nad mojim posve veselim sirotovanjem.
Išao sam u englesku školu koja je bila nekoliko kilometara daleko od kuće;
ondje sam igrao rackets i Fives (udarao loptu o zid reketom ili dlanom),
dobivao odlične ocjene i divno se slagao i s drugovima i s nastavnicima. Iz
razdoblja do svoje trinaeste godine (to jest do susreta s mojom malom
Annabelom) sjećam se svega dvaju svojih izrazito spolnih doživljaja: svečanog,
pristojnog i posve teoretskog razgovora o nekim neočekivanim pojavama u
dječaštvu, razgovora koji sam vodio u školskom ružičnjaku s nekim američkim
dječakom, sinom poznate filmske glumice koju je on malokad viđao u
trodimenzionalnom svijetu; i prilično zanimljive reakcije svog organizma na
biserastomutne fotografije, s beskrajno nježno osjenčanim udubinama puti, u
Pichonovu raskošnom albumu La Beaute Humaine1, koji sam jednom krišom
izvukao ispod brda mramorastih svezaka Graphica u hotelskoj knjižnici.
Poslije mi je otac protumačio, onako dobrohotno kako je umio, sve o tome što
je smatrao da bi mi moglo biti potrebno; to je bilo u jesen 1923. godine, prije
nego me je poslao u gimnaziju u Lyon (gdje sam imao provesti tri godine); ali,
jao, baš toga ljeta mog oca nije bilo — putovao je po Italiji sMme de R. i njenom
kćerkom — tako da se nisam imao kome izjadati niti se s kim posavjetovati.
3.
Annabel je bila, kao i autor, miješanog podrijetla — u njenu slučaju, engleskog
i nizozemskog. Sad se mnogo slabije sjećam crta njena lica nego što sam se sjećao prije nego što sam upoznao Lolitu. Dvije su
vrste vizualnog pamćenja: jedno, kad se u laboratoriju mozga vješto obnovi lik
a da se ne zažmiri (i tada vidim Annabelu u glavnim crtama, recimo, "put boje
meda", "velika sjajna usta"); i drugo, kad sklopiš oči i učas izazoveš na tamnoj,
unutrašnjoj strani vjeda objektivnu, optičku, potpuno vjernu sliku voljenih
crta, mali duh u prirodnim bojama (tako vidim Lolitu).
Dopustite mi stoga da se u opisivanju Annabele ograničim na šturu napomenu
da je bila bajna djevojčica, nekoliko mjeseci mlada od mene. Njeni roditelji bili
su stari prijatelji moje tetke i isto tako ćudoredni kao i ona. Bili su unajmili
vilu nedaleko od Mirane. Kako sam samo mrzio ćelavog, preplanulog
gospodina Leigha i debelu, napudranu gospodu Leigh (rođenu Vanessa van
Ness)! Isprva smo Annabel i ja razgovarali o nevažnim stvarima. Ona je
neprestance grabila šakom sitan pijesak na plaži i prosipala ga kroz prste.
Umovi su nam bili podešeni s umovima pametnih evropskih žutokljunaca iz
našeg doba i naše okoline, i sumnjam da bi se mogla otkriti kakva individualna
nadarenost u našem zanimanju za broj naseljenih svjetova, teniska natjecanja,
beskonačnost, solipsizam i slične predmete. Nježnost i krhkost mladunčadi
budile su u nama iste snažne i bolne osjećaje. Ona je željela biti bolničarka u
nekoj gladnoj zemlji, a ja sam htio biti glasovit špijun.
Najednom smo se zaljubili jedno u drugo — ludo, nespretno, bestidno, bolno,
rekao bih i beznadno, jer se naša pomamna težnja da se uzajamno
posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako da svako od nas upije i usvoji i
najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga, a nismo mogli naći mjesta ni da
se obljubimo, ono što djeca iz gradskih jazbina pronalaze bez po muke. Nakon
jednog neuspjelog sastanka noću kod nje u vrtu (o tom potom), jedino što nam
je od prisnosti bilo dopušteno bijaše da ležimo na onom dijelu plaže gdje je
bilo najviše svijeta, gdje nas odrasli nisu mogli čuti, ali su nas mogli vidjeti. Tu
smo se, na mekom pijesku, na nekoliko koraka od starijih, valjuškali po cijelo
prijepodne, obamrli i izbezumljeni od ljubavne muke, i iskorištavali svaku
božju rupu u tkivu vremena i
14
prostora da bismo se dotakli; njena ruka provlačila se kroz pijesak prema
meni, sve mi se više primicala sa svojim uskim opaljenim prstima, a zatim bi
se njeno sedefasto koljeno otiskivalo na taj isti dugi, oprezni put; katkad bi
nam kakav slučajni bedem koji su podigla djeca mlađa od nas poslužio kao
zaklon da se na brzinu poljubimo slanim usnama; ti su nam nepotpuni dodiri
toliko nadraživali zdrava i neiskusna tijela da nas nije mogla smiriti ni
prohladna modra voda, u kojoj smo i dalje težili za svojim ciljem.
Medu blagom koje sam pogubio na svojim kasnijim skitnjama, bila je i mala
fotografija koju je snimila moja tetka, a na kojoj je bila skupina ljudi što sjede
za stolićem u kavani na pločniku: Annabel, njeni roditelji i veoma
dostojanstveni doktor Cooper, hrom starac koji se tog ljeta udvarao mojoj
tetki Sybili. Annabel nije bogzna kako ispala, jer se baš bila sagnula nad svoj
cbocolatglace4, i mogla se poznati samo po mršavim golim ramenima i po
razdjeljku kose (koliko se sjećam tog snimka) sred mrlje od sunca u kojoj se
polako i nepovratno izgubila njena ljepota; ja sam pak sjedio sa strane, podalje
od ostalih, i ispao nekako dramatski reljefno — mrzovoljan dječak gustih
obrva, u tamnoj sportskoj košulji i bijelim, lijepo skrojenim hlačicama, koji
gleda u stranu prebacivši nogu preko noge. Ta je fotografija snimljena
posljednjeg dana našeg kobnog ljeta, svega nekoliko minuta prije našeg
drugog i posljednjeg pokušaja da nadmudrimo sudbinu. Pod nekim posve
prozirnim izgovorom (pred nama nije više bilo druge prilike, a ionako nije
više ništa bilo važno) otišli smo iz kavane na plažu, gdje smo napokon našli
jedno pusto mjesto i tu smo se u ljubičastoj sjeni ružičastih stijena, koje su
tvorile nešto nalik na pećinu, uskoro počeli požudno milovati, a jedini su nam
svjedok bile nečije zaboravljene tamne naočale. Ja sam klečao i samo što
nisam obljubio svoju draganu kad najednom iziđoše iz vode dva bradata
kupača — morski djed i njegov brat — i uzeše nas nepristojno bodriti, a nakon
četiri mjeseca ona je umrla od tifusa na otoku Krfu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:30 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Neprestance prebirem te jadne uspomene i jednako se pitam nije li se tu, u
bljesku toga dalekog ljeta, prvi put javila pukotina u mom životu? Ili je možda
moja žarka žudnja za tim djetetom bila tek prvi znak urođene izopačenosti?
Kad pokušavam raščlaniti svoje negdašnje želje, namjere i postupke,
prepuštam se nekom nakna¬dnom maštanju koje hrani analitičku sposobnost
neograničenim mogućnostima, tako da se svaka staza koja mi izlazi pred oči
grana bez kraja i konca u perspektivi sjećanja što me izluđuje svojom
složenošću. Ipak sam uvjeren da je na neki čudesni i kobni način Lolita počela
od Annabele.
Isto tako znam da je Annabelina smrt učvrstila frustriranost toga stravičnog
ljeta i postala zapreka svakoj drugoj ljubavi u toku hladnih godina moje
mladosti. U našoj ljubavi bijahu duhovno i tjelesno stopljeni tako savršeno da
to ne bi mogli ni pojmiti današnji priprosti, sirovi šiparci svojim
uniformiranim mozgovima. Još dugo nakon njene smrti osjećao sam kako
njene misli teku s mojima. Mnogo prije nego što smo se upoznali, sanjali smo
iste snove. Uspo¬redili smo svoje bilješke. Pronašli smo crte čudne srodnosti.
U lipnju iste godine (1919.) doletio je i k njoj i k meni, u dvjema razdalekim
zemljama, nečiji kanarinac. O, Lolito, da si me bar ti tako voljela!
Ostavio sam za kraj kazivanja o Annabeli opis našeg prvog neuspjelog
sastanka. Jednom kasno navečer ona je uspjela izigrati opaku budnost svojih
roditelja. Smjestili smo se u guštiku nervoznih mimoza tankih listova iza vile,
na ostacima niska kamena zida. U mraku, kroz nježne stabljike, nazirale su se
arabeske osvijetljenih prozora vile, koje bih danas, ovlaš retuširane
raznobojnim tuševima čuvstvenog sjećanja, usporedio s igraćim kartama
(djelomice i zato što je neprijatelj ondje igrao bridž). Ona je podrhtavala i
trzala se dok sam je ljubio u kut poluotvorenih usana i u vrelo uho. Roj
blijedih zvijezda sjao je iznad nas kroz obrise dugih listova — taj treperavi
bezdan činio se isto toliko gol koliko i ona pod svojom tankom haljinicom.
Njeno se lice neobično jasno razabiralo na pozadini
16
neba, baš kao da je samo zračilo nekakvo slabašno svjetlo. Njene noge, njene
divne živahne noge nisu bile odviše stisnute, a kad sam napipao ono što sam
tražio, na njenu se djetinjem licu pojavio nekakav zanesen i vilinski izraz,
napola od boli, napola od užitka. Sjedila je malo više mene i, u svom
usamljenom zanosu, pružala mi usne sagibajući glavu dremovnim, tromim
pokretom, a golim koljenima mi hvatala, stezala šaku i ponovo je otpuštala.
Uzdrhtala usta krivila su joj se od gorčine nekog tajanstvenog napitka i
primicala se mom licu predišući ovlaš. Nastojala je ublažiti ljubavne muke
tarući grubo svoje suhe usne o moje, pa bi se najednom odmaknula zabacujući
naglo kosu, a onda bi se opet privila uza me i dala mi da se napajam na njenim
otvorenim ustima, dok sam joj ja, velikodušno spreman da joj podarim sve —
svoje srce, grlo, utrobu — davao da drži u svojoj nespretnoj šaci žezlo moje
strasti.
Sjećam se mirisa nekakva pudera — koji je ona, čini mi se, krala sobarici svoje
majke, nekoj Španjolki — slatkast, jeftin, mošusni mi¬ris, koji se stapao s
njenim osobnim biskvitnim mirisom, i odjednom se čaša mojih osjećaja
napunila do vrha, ali ju je nenadan sušanj ispod obližnjeg grma spriječio da se
prelije. Sledila nam se krv u žilama dok smo osluškivali taj šum koji je zacijelo
proizvela mačka što se naokolo šunjala. U isti je mah, jao, od kuće dopro glas
gospode Leigh koja je zvala kćerku sve bjesomučnijim tonom, a doktor Cooper
je teško došepesao s verande u vrt. Ali onaj cestar mimoza, zvjezdana maglica,
drhtavica, vatra, medljika i moja muka ostadoše sa mnom, a djevojčica s
preplanulim nogama i plamenim jezikom neprestano me od tada progonila —
dok se nisam napokon, nakon dvadeset i četiri godine, oslobodio njenih čari
uskrsnuvši je u drugoj.
5.
Čini mi se da dani moje mladosti, kad se osvrnem na njih, lete od mene u
kovitlacu blijedih podjednakih papirića nalik na jutarnju mećavu od
upotrijebljenih komadića papira, koje putnik američkog
17
ekspresa može vidjeti kroz stražnji prozor posljednjeg vagona za kojim se viju.
U svojim higijenskim odnosima sa ženama bio sam praktičan, podrugljiv i brz.
Dok sam studirao u Londonu i Parizu, zadovoljavao sam se plaćenim damama.
Bio sam marljiv i uporan student, iako ne osobito plodan. U početku sam kanio
biti psihijatar, kao i mnogi zlosretnici; ali sam ja bio poseban zlosretnik;
obuzeo me bio nekakav čudnovat zamor (trebam poći liječniku — tako sam
nekako potišten), pa sam uzeo proučavati englesku književnost kojoj se utječu
mnogi propali pjesnici pretvarajući se u profesore s lulom u zubima i u kaputu
od tvida. Pariz tridesetih godina bio mi je po volji. Raspravljao sam s
američkim književnicima o sovjetskim filmovima. Sjedio sam s uranistima u
kavani Deux Magots. Objavljivao sam zamršene eseje u opskurnim časopisima.
Pisao sam parodije — na Eliota, na primjer:
Možda će se Fraulein von Kulp Okrenuti, s rukom na vratima... Al Neću poći za
njom ni za Freskom. Ni za galebom...
Jedan moj rad pod naslovom "Proustovska tema u Keatsovu pismu Benjaminu
Bailevju" izmamio je osmijeh petorici-šestorici učenih ljudi koji su ga
pročitali. Prihvatio sam se da pišem Kratki pregled engleske poezije za nekog
poznatog nakladnika, a zatim sam počeo sastavljati onaj priručnik francuske
književnosti (s usporednim primjerima iz engleske književnosti) za američke i
britanske čitaoce, koji će me zaokupljati tijekom četrdesetih godina, a kojega
je posljednji svezak bio takoreći pripremljen za tisak kad su me uhitili.
Našao sam namještenje — predavao sam engleski jezik skupini odraslih
Parižana iz Šesnaestog okruga. Zatim sam dvije zime bio profesor na muškoj
gimnaziji. Ponekad sam se koristio poznanstvima medu psihijatrima i
socijalnim radnicima da s njima obilazim različne ustanove, kao na primjer
sirotišta i škole za malodobne prijestupnice, gdje sam mogao promatrati
blijede djevojčice slijepljenih trepavica potpuno nekažnjeno, kao u snovima.
18
A sad bih htio iznijeti ovu misao. Ima djevojčica u dobi između devete i
četrnaeste godine koje nekim očaranim putnicima, što su dvaput i višeput
stariji od njih, pokazuju svoju pravu narav koja nije ljudska nego nimfinska (to
jest demonska); predlažem da se takva mala izabrana stvorenja zovu
"nimfice".
Čitalac je zacijelo zapazio da zamjenjujem vremenske oznake prostornim.
Štoviše, htio bih da čitalac vidi te granice, devet i četrnaest, kao vidljive obrise
— ljeskave žalove i ružičaste hridi
— začaranog otoka koji nastavaju te moje nimfice i koji je okružen
širokim zamagljenim morem. Jesu li sve djevojčice u tom uzrastu
nimfice? Dakako da nisu. Inače bismo mi, posvećeni, mi, usamljeni
moreplovci, mi, nimfolepti, odavno šenuli pameću. Ali ni ljepota
nije kriterij, a ni vulgarnost (ili bar ono što se smatra vulgarnošću u
ovoj ili onoj okolini) ne isključuje sasvim one tajanstvene značajke
— onu čudesnu ljupkost, onu neulovljivu, promjenljivu, potresnu,
varljivu draž—kojima se nimficarazlikuje odsvojih vršnjakinja, koje
kudikamo više zavise od prostornog svijeta istodobnih pojava nego
od onog neopipljivog otoka ukletog vremena na kojemu se Lolita
igra sa sebi sličnima. Unutar tih starosnih granica ima mnogo manje
pravih nimfica nego ružnih, ili naprosto "dragih", ili čak "slatkih", ali
posve običnih, debeljuškastih, nezgrapnih djevojčica hladne puti,
ljudskih po svojoj naravi, s okruglim trbuščićima, s pletenicama,
djevojčica koje će se možda poslije pretvoriti u takozvane lijepe žene
(pogledajte samo neke od onih jezivih buhtla u crnim čarapama i
bijelom šeširu koje su se prometnule u divotne filmske zvijezde).
Zamolite li nekog normalnog čovjeka da vam pokaže najzgodniju
učenicu ili skautkinju na nekoj skupnoj fotografiji, on neće uvijek
izabrati nimficu. Treba biti umjetnik i luđak, igračka beskrajnih
jada, s mjehurom vrela otrova u preponama i s prebludnim
plamenom što vječito gori u osjetljivoj hrptenjači (o, kako se katkad
moramo skrivati i čuvati!), da bi se odmah poznalo, po neiskazivim
znacima — po pomalo mačjem obrisu jagodičnih kosti, po tankim
i svilastim zglavcima i još po nekim drugim obilježjima koje mi
očaj, stid i suze od nježnosti brane da dalje nabrajam — malog
19
smrtonosnog zloduha sred obične djece; ona, nimfica, stoji među njima
neprepoznata i nesvjesna i sama svoje silne moći.
Nadalje, budući da je vrijeme u tom nečistom poslu najvažnije, znanstvenik
mora uzeti u obzir da je prijeko potrebna razlika od nekoliko godina (ja bih
rekao najmanje deset, ali obično trideset-četrdeset, pa i do devedeset, u nekim
rijetkim poznatim slučajevima) između djevojčice i muškarca da bi muškarac
podlegao nimfičinim čarima. Tu je riječ o prilagođivanju očne leće, o
stanovitoj udaljenosti koju duhovno oko svladava osjećajući ugodno
uzbuđenje, i o stanovitoj suprotnosti koju razum poima grčeći se od poročne
slasti. "Kad ja bijah dijete, i ona bješe dijete" (opet prežvakavam Edgara), moja
Annabel nije za me bila nimfica; ja sam bio njen vršnjak pa sam, prema tome,
bio i sam mali faun na onom istom začaranom vremenskom otoku; ali danas,
pošto je odonda minulo dvadeset i devet godina, čini mi se da prepoznajem u
njoj onog pravog kobnog vražićka. Mi smo se voljeli preuranjenom ljubavlju
koja se odlikuje pomamom što veoma često upropaštava živote odraslih ljudi.
Ja sam bio snažan dječak i preživio sam; ali je u rani ostao otrov, i eto, već sam
pomalo sazrijevao u krilu naše civilizacije koja dopušta muškarcu da se udvara
šesnaestogodišnjoj djevojci, ali ne i dvanaestogodišnjoj djevojčici.
I zato nije nikakvo čudo što sam u Evropi, kad sam odrastao, vodio čudovišan
dvostruk život. Održavao sam takozvane normalne odnose sa zemaljskim
ženama kojima su dojke nalik na bundeve ili kruške, a u sebi sam sagorijevao u
paklenskoj peći određene pohote što ju je u meni budila svaka nimfica koja bi
prošla pored mene, a kojoj se ja, kao kukavica koja poštuje zakone, nisam
usudio pristupiti. Glomazne ljudske ženke koje sam smio milovati služile su mi
samo kao palijativ. Sklon sam vjerovati da su osjećaji koje sam crpao iz
prirodnog bludničenja bili manje-više isti kao osjećaji koji obuzimaju
normalne velike muškarce kad opće s normalnim velikim ženama u onom
uobičajenom ritmu od kojeg se potresa svijet; ali je nevolja u tome što se toj
gospodi nije dogodilo, kao što se dogodilo meni, da okuse neusporedivo veće
blaženstvo. I
20
najmutniji od mojih snova koji su izazvali poluciju bio je tisuću puta življi od
preljuba koji bi mogao zamisliti najmuževniji genijalni pisac ili najdarovitiji
impotentan čovjek. Moj je svijet bio podvojen. Nisam ćutio jedan spol nego
dva, od kojih nijedan nije bio moj, za anatoma su oba bila ženska, a za mene,
koji sam ih gledao kroz posebnu prizmu osjećaja, "bili su toliko različiti medu
sobom kao mast i čast". Sve ovo ja sad tumačim razumom, ali kad mi je bilo
dvadeset ili dvadeset i pet godina, nisam ovako dobro shvaćao svoje muke.
Tijelo je dobro znalo za čim žudi, ali je razum odbijao svaku njegovu molbu.
Cas su me obuzimali strah i stid, a čas nerazuman optimizam. Sputavale su me
društvene zabrane. Psihoanalitičari su me mamili pseudooslobodenjem od
pseudolibida. To što su mi jedini predmeti ljubavne ustreptalosti bile
Annabeline sestre, njene družbenice i pratilje, činilo mi se predznakom ludila.
Katkad sam govorio sam sebi da sve ovisi o tome kako čovjek na to gleda, i da
u biti nema nikakva zla u tome što me prekomjerno uzbuđuju malodobne
djevojčice. Napominjem čitaocu da se u Engleskoj, otkako je godine 1933.
prihvaćen "Zakon o djeci i mladim osobama", termin girl-child(to jest
djevojčica) upotrebljava za "osobu ženskog spola kojoj je više od osam, a
manje od četrnaest godina" (a osobu između četrnaest i sedamnaest godina
zakon označava kao "mladu osobu"). S druge strane, u Americi, a napose u
državi Massachusetts, izraz way-ward child (raspušteno dijete) odnosi se
tehnički na djevojčicu između sedam i sedamnaest godina, koja "opći s
poročnim i nemoralnim osobama". Hugh Broughton, polemičar iz doba
Jamesa I., dokazao je da je Rahab bila bludnica u svojoj desetoj godini. Sve je to
neobično zanimljivo, i rekao bih da vi već vidite kako mi pjena izbija na usta —
ali ne, ne izbija, naprosto ubacujem šarene pločice sretnih misli u određenu
šalicu na stolu. Evo vam još nekoliko slika! Eto vam Vergilija koji je (citiram
jednog starog engleskog pjesnika) "pjevao nimficu u jednom tonu", iako je po
svoj prilici više volio periton dječaka. Eto vam dviju od još nedozrelih kćeri
kralja Amenhotepa i kraljice Nefretete, koji su imali šest takvih nilskih,
obrijanih glava, golih (bez ičega na sebi osim silnih
21
perla), mekih smeđih trbuščići kao u štenadi, duguljastih ebanovih očiju,
mirno ispruženih na jastucima i posve čitavih nakon tri tisuće godina. Eto vam
desetogodišnjih nevjesta koje su silili da sjednu na fascinij, muški ud od
bjelokosti u hramovima našeg klasičnog obrazovanja. Brak i suložništvo s
djecom nije ni dandanas rijetkost u nekim krajevima Indije. Tako se
osamdesetogodišnji Lepčanci pare s osmogodišnjim djevojčicama, pa nikom
ništa. I, najposlije, Dante se ludo zaljubio u svoju Beatrice kad je njoj bilo svega
devet godina, kad je bila vedra, naličena, ljupka djevojčica, u grimiznoj
haljinici, posutoj dragim kamenjem, i to se dogodilo 1274. godine u Firenci, na
privatnoj gozbi, u veselom mjesecu svibnju. A kad se Petrarca ludo zaljubio u
svoju Lauru, ona je bila dvanaestogodišnja plavokosa nimfica koja je trčala po
vjetru, po prašini i peluđu, i sama cvijet što leti, sred divne ravnice koja se vidi
s brda u Vaucluseu.
Ali, hajde da budemo fini i kulturni! Humbert Humbert se svojski trudio da
bude dobar. Bogme se trudio. Bio je neobično obziran prema običnoj djeci,
prema njihovoj čednosti i osjedjivosti, i ni za što na svijetu ne bi dirnuo u
nevinost djeteta kad bi postojala i najmanja mogućnost sablazni. Ali, kako bi
tom siromahu zalupalo srce kad bi usred skupine nevine djece opazio dječjeg
zloduha, "enfant charmantetfourbe"*—sanjarske oči, sjajne usne, i devet
godina robije ako joj samo pokažeš da je gledaš. Tako je tekao život. Humbert
je bio potpuno sposoban da ima snošaj s Evom, ali je čeznuo za Lilit. Pupanje
djevojačkih grudi nastupa rano (u dobi od /0,7godina) kao posljedica tjelesnih
promjena koje prate spolno sazrijevanje. A idući znak koji poznajemo jest
pojava prvih pigmentiranih dlačica (u dobi od 11,2 godine). Moja je šalica do
vrha puna pločica.
Brodolom. Koraljni otok. Ostao sam sam s prozeblom kćerkicom putnika koji
se utopio. Pa, dušice, mi se samo igramo! Kakve li sam prekrasne zgode
izmišljao sjedeći na tvrdoj klupi u gradskom perivoju i hineći da sam
zadubljen u knjigu koja mi je drhtala u ruci! Oko mirnog erudita slobodno su
se igrale nimfice, kao da je on kakav poznati kip u perivoju ili dio hladovine
prošarane suncem pod starim drvetom. Jednom je jedna savršena mala
ljepotica u škotskoj
suknjici stavila uz tresak svoju teško opremljenu nogu na klupu pored mene,
da zarije u mene svoje gole ruke i pritegne remen na koturaljci — a ja sam se
rastopio na suncu, s knjigom umjesto smokvina lista, dok su joj smeđi uvojci
padali niz izgrebeno koljeno, a hladovina koju sam dijelio s njom damarala i
topila se na listu njene noge koji je blistao tik do mog kameleonskog obraza.
Drugi put se neka ridokosa učenica bila nadnijela nad mene u metrou, a
narančasta malja pod njenim pazuhom bijaše otkriće koje mi je ostalo još
mnogo tjedana u krvi. Mogao bih vam ispričati više takvih jednostranih
minijaturnih romana. Neki su od njih bili bogato začinjeni paklenskim
okusom. Događalo se, na primjer, da opazim s balkona noću, kroz osvijedjen
prozor preko puta, nimficu kako se svlači pred uslužnim zrcalom. Taje slika,
tako izdvojena, tako udaljena, poprimala takav neodoljiv čar da sam brže-bolje
posezao za svojom jedinom utjehom. Ali bi se vraški nenadano nježni nagi lik,
kojem sam već bio prinio žrtvu, pretvorio u odvratni goli lakat muškarca u
donjem rublju, koji je čitao novine kraj otvorenog prozora u vrućoj, vlažnoj i
beznadnoj ljetnoj noći.
Skakanje preko konopca. "Školica". Ona nezaboravna baba u cr¬nini koja je
sjedila pored mene na klupi, na mojoj klupi za mučenje i radovanje (nimfica je
poda mnom tražila svoju staklenku) i koja me je upitala—bezobrazna vještica
—boli li me trbuh. Ah, ostavite me u mom procvjetalom perivoju, u mom vrtu
obraslom mahovinom! Neka se one vječno igraju oko mene, neka nikad ne
odrastu!
6.
Uzgred budi rečeno, često sam se pitao što je bilo poslije s njima, s tim
nimficama. Nije li možda u ovom našem gvozdenom svijetu isprepletenih
uzroka i posljedica grč koji su mi one bile izmamile utjecao na njihovu
budućnost? Bila je, eto, moja a da nikad to neće ni znati. U redu. Ali, neće li se
to poslije odraziti na njoj, nisam li ja na neki način djelovao na njenu daljnju
sudbinu time što sam uvukao njen lik u svoj potajni blud? Ah, to je bilo i bit će predmet velikih i
užasnih sumnji!
Ipak sam vidio u što se pretvaraju kad odrastu, te čarobne nimfice što izluđuju
čovjeka. Sjećam se kako sam jednom predvečer, u proljeće, šetao jednom
prometnom ulicom u središtu Pariza. Pored mene je prošla brzim, sitnim
korakom tanka niska djevojka na visokim petama; oboje smo se osvrnuli u isti
mah; ona je stala i ja sam joj prišao. Glava joj je jedva dopirala do dlaka na
mojim prsima; lice joj bijaše okruglo, s jamicama, kao u mnogih mladih
Francuskinja. Svidjele su mi se njene duge trepavice i biserastosivi tailleur6
koji joj je obavijao mladenačko tijelo, što je još bilo sačuvalo (a to je baš bio
nimfičin odjek, žmarak naslade, poskok u preponama) nešto djetinje,
izmiješano s profesionalnim fretillemenf njene male okretne stražnjice. Pitao
sam je za cijenu, a ona mi je odmah odgovorila muzikalnim, srebrnim i
odmjerenim glasom (ptica—prava ptica!): — CenČ. — Pokušao sam se cjenkati,
ali je ona pročitala divlju pritajenu žudnju u mojim očima koje su s visine
gledale na njeno okruglo čelo i zametak šešira (vrpca i kitica). — Tantpis9 —
izustila je, namignula mi i tobože pošla dalje. Pomislih da sam je možda prije
svega tri godine vidio kako se vraća iz škole! Ta je slika odnijela prevagu.
Odvela me je uz obične strme stepenice i, kao i obično, pozvonila da očisti put
gospodinu koji zacijelo ne želi sresti nekog drugog gospodina — sumorni put
do kukavne sobe u kojoj nema ničega drugog doli postelje i bidea. Kao i
obično, najprije je zatražila svoj petit cadeau10, a ja sam je, kao i obično,
zapitao kako se zove (Monique) i koliko joj je godina (osamnaest). Dobro sam
poznavao banalne navike prostitutki — od svih ćeš njih čuti to dvchuit11 —
jasan cvrkut s primjesom čeznutljive obmane, koji proizvode, jadnice, i po
deset puta na dan. Ali je u ovoj prilici bilo jasno da je Monique prije dodala
nego oduzela sebi godinu-dvije. To sam zaključio iz mnogih pojedinosti njena
jedrog, kao isklesanog i neobično nerazvijenog tijela. Pošto se strašno brzo
svukla, stajala je časak kraj prozora, napola zaodjevena potamnjelim
muselinskim zastorom, i slušala dječji radosno (što bi
u knjizi bilo neoprostivo) vergl koji je svirao u dvorištu što bijaše već
preplavljeno sumrakom. Kad sam joj pregledao ruke i upozorio je na prljave
nokte, prostodušno se namrštiia i kazala: — Oui, ce n'estpas bien12 — i pošla
do umivaonika, ali sam joj rekao da to nije važno, ni najmanje važno. Bila je
upravo čarobna sa svojom kratkom tamnom kosom, svijedosivim očima i
blijedom puti. Nije bila šira u kukovima od kakva dječaka kad čuči. Štoviše,
mogu mirne duše ustvrditi (i baš se zato ovako zahvalno zadržavam s malom
Monique u muselinski sivoj komorici sjećanja) da mi je od onih osamdesetdevedeset
drolja s kojima sam imao posla, ona jedina pružila pravi bolni
užitak. — // etaitmalin,celuiquiainventecetruc-lali—pripomenula je ljubazno i
obukla se isto onako brzo, u velikom stilu, kako se bila i svukla.
Zamolio sam je za još jedan, dulji sastanak te iste večeri, i obećala mi je da će
me čekati u kavani na uglu, i nadodala da za cijelog svog kratkog života nije
nikad nikoga prevarila. Vratili smo se u tu istu sobu. Nisam se mogao
suzdržati da joj ne kažem kako je zgodna, na što je ona skromno odgovorila: —
Tu es bien gentil de dire ca14—a onda, kad je opazila ono što sam i sam opazio
u zrcalu u kojem se ogledao naš tijesni eden, to jest užasnu grimasu nježnosti
od koje su mi se iskrivila usta, brižljiva Monique (ona je nesumnjivo u svoje
vrijeme bila nimfica) upita me ne bi li obrisala, avantqu'on se couche 5, sloj
crvenila s usana ako je želim poljubiti. Dakako da sam želio. S njom sam dao
sebi više maha nego s bilo kojom drugom mladom heterom, i posljednji dojam
koji je Monique sa svojim dugim trepavicama ostavila te večeri na mene
obojen je nečim veselim, čega uopće nema u drugim uspomenama iz mog
gorkog, kukavnog i sumornog spolnog života. Bila je neobično zadovoljna kad
sam joj dao pedeset franaka više nego što smo se bili dogovorili. Tada je izišla
sitnim koracima na noćnu travanjsku kišicu, a Humbert Humbert se teško
gegao za njenim uskim leđima. Zastavši pred jednim izlogom, rekla je
ushićeno: —Je vais macheter des bosi16
Ne daj Bože da ikad zaboravim kako su djetinje usne te mlade Parižanke
pucnule pri riječi "bas", koju je izgovorila tako sočno da a umalo što se nije
pretvorilo u kratko prpošno "o".



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:33 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ponovo smo se sastali sutradan, u dva sata i četvrt, u mom stanu, ali ovaj put
nije bilo tako lijepo. Kao da je preko noći bila porasla, prešla u viši razred, a uz
to je još bila strašno prehlađena. Pošto sam od nje dobio hunjavicu, odgodio
sam četvrti sastanak — a nisam imao ništa protiv ni da prekinem rast osjećaja
koji su prijetili da me opterete tlapnjama što razdiru dušu, i da se izduše u
tupom razočaranju. Neka radije ostane ona glatka vitka Monique, kakva je bila
u one dvije-tri minute kad je kroz poduzetnu mladu prostitutku prosijavala
razuzdana nimfica!
Moje kratkotrajno poznanstvo s njom navelo me je na misli koje zacijelo neće
iznenaditi čitaoca koji se razumije u te stvari. Pročitavši oglas u nekom
pornografskom listu, našao sam se jednog poduzetnog dana u uredu izvjesne
Mile Edith koja mi je najprije ponudila da odaberem sebi životnu družicu
između prilično pristojnih fotografija u prilično prljavu albumu {"Regardezmoi
cette belle brund"17 — a već u vjenčanoj haljini). A kad sam odgurnuo
album i nekako nespretno, na jedvite jade, iskazao svoju zločinačku želju, ona
me pogledala kao da će me otjerati. Ipak, pošto me upitala koliko sam
spreman platiti, udostojila se da mi obeća da će me upoznati s osobom koja bi
"mogla urediti tu stvar". Sutradan me neka astmatična, strašno namazana i
brbljava žena, koja je zaudarala po češnjaku i zanosila na provansalsku gotovo
kao u kakvoj farsi, s crnim brčićima iznad ljubičaste usne, odvela u, očito,
vlastito prebivalište i tu, cmoknuvši skupljene vrškove svojih debelih prstiju
da bi me upozorila na kvalitetu svoje djevičanske i dragocjene robe, teatralno
odgrnula zastor i otkrila dio prostorije koji je, po svemu sudeći, služio kao
spavaonica velikoj i neizbirljivoj obitelji; ali na sceni nije bilo nikoga osim
jedne čudovišno ugojene, crnomanjaste, odbojne i ružne djevojke, kojoj je bilo
najmanje petnaest godina, s crvenim vrpcama u teškim crnim pletenicama,
koja je sjedila na stolici i tobože se igrala ćelavom lutkom. Kad sam zavrtio
glavom i pokušao se izvući iz klopke, svodnica je, govoreći nešto brzorečicom,
počela svlačiti prljavosivu vunenu potkošulju s poprsja gorostasne djevojke, a
onda je, kad se uvjerila da sam nakanio otići, zatražila
"son argent"18. Otvoriše se vrata u dnu sobe i dva muškarca dođoše iz
kuhinje, gdje su večerali, i umiješaše se u našu raspru. Bili su nekako čudno
razvijeni, golih vratova i tamnoputi; jedan je od njih nosio tamne naočale.
Negdje za njima skrivahu se neki dječak i zamazan, krivonog mališan. Nekom
drskom logikom kao u košmaru, razjarena svodilja pokazala je na čovjeka s
naočalama i kazala daje on prije služio u policiji — pa će, tobože, biti bolje da
razdriješim kesu. Pristupio sam Mariji (to joj je bilo umjetničko ime), koja je
dođe bila sasvim mirno prebacila svoje teške butine sa stolice u spavaonici na
stolicu bez naslona za kuhinjskim stolom i tu nastavila kusati juhu, a mališan
je digao s poda svoju lutku. Obuzet sažaljenjem koje je pridalo mojoj idiotskoj
gesti nekakvu dramatičnost, tutnuo sam pare u njenu ravnodušnu ruku. Ona
je predala moj dar bivšem policajcu i tada sam tek smio otići.
7.
Ne znam je li svodiljin album bio nova karika u vjenčiću od tra¬tinčica, ali, bilo
kako mu drago, uskoro nakon toga naumio sam se oženiti. Mislio sam da bi mi
sređen život, domaća kuhinja, svi uvjeti bračnog života, profilaktična
jednoličnost djelatnosti u postelji i, tko zna, budući procvat nekih moralnih
vrijednosti, nekih duho¬vnih nadomjestaka, mogli pomoći, ako ne da se
oslobodim grešnih i opasnih želja, a ono bar da nekako mirno izlazim s njima
na kraj. Izvjestan imutak koji sam naslijedio nakon očeve smrti (ništa oso¬bito
— "Miranu" je već bio davno prodao), te moja lijepa, iako do¬nekle gruba
vanjština, omogućili su mi da mirno i samopouzdano počnem tražiti ženu.
Pošto sam dobro pogledao oko sebe, odabrao sam kćerku jednog poljskog
liječnika. Taj me je dobričina liječio od ubrzanog lupanja srca i napadaja
nesvjestice. Ponekad sam igrao s njim šah; njegova me kćerka gledala iza
slikarskog stalka i umetala moje oči i zglobove u kubističku besmislicu kakve
su naobražene gospođice tada slikale umjesto jorgovana i ovčica. Dopustit ću
sebi da ponovim mirno ali odlučno: ja sam bio i još sam, uza sve svoje nevolje,
izuzetno lijep muškarac, suzdržljivih kretnji, meke tamne kose i pomalo
mrzovoljna, ali zato još privlačnijeg držanja krupna tijela. Crte takvih
muževnih ljudi često odražavaju nešto zlovoljno i uspaljeno što se odnosi na
ono što moraju skrivati. Tako je bilo i sa mnom. Ja sam, jao, dobro znao da
trebam samo pucnuti prstima pa da mi dođe u postelju svaka odrasla žena
koju zaželim; čak sam se navikao da ne iskazujem ženama mnogo pažnje, baš
zato što sam se bojao da mi ne bi koja od njih pala u hladno krilo kao prezreo
plod. Da sam bio ono što se naziva "prosječnim Francuzom" koji pati na
nagizdane dame, lako bih bio našao medu raspomamljenim ljepoticama što su
zapljuskivale moju sumornu stijenu kudikamo čarobnije stvorenje od moje
Valerije. Ali su mene u tom izboru vodili razlozi koji su se u biti svodili — što
sam kasno pojmio — na bijedan kompromis. A sve to samo pokazuje kako je
Humbert bio dozlaboga glup u ljubavnim poslovima.
8.
Premda sam govorio sam sebi da meni treba samo oplemenjeni pot-au-feu19 i
žive korice, ono što me je privlačilo kod Valerije bilo je njeno oponašanje
djevojčice. Ona nije izigravala curicu zato što je možda prokljuvila moju tajnu,
nego zato što je to naprosto bio njen stil — a ja sam zagrizao. Zapravo je toj
djevojčici bilo bezmalo tride¬set godina (nikad nisam mogao točno ustanoviti
koliko je stara, jer joj je čak i putovnica lagala) i ona se već odavno bila rastala
sa svojim djevičanstvom, u prilikama koje su se mijenjale prema raspoloženju
njena sjećanja. Ja sam pak bio naivan kao što može biti naivan samo nastran
čovjek. Ona je bila nekako maljava i nestašna, oblačila se a lagamine10, rado je
pokazivala svoje glatke noge, umjela je istaknuti bjelinu nožnog svoda
papučom od crnog baršuna, i pućila je usne, i pokazivala jamice u obrazima, i
vrtjela se u tirolskoj suknjici, i zaba¬civala kratku plavu kosu najbanalnije što
je mogla.
Nakon kratke ceremonije u vijećnici odveo sam je u svoj novi stan i malko
iznenadio time što sam je, prije nego što sam je i taknuo, natjerao da obuče
običnu dječju spavaćicu koju sam bio drpio iz jednog ormara u sirotištu. Prva
bračna noć bila je prilično zabavna i, zahvaljujući mojim nastojanjima, moju je
ludu pred jutro obuzela histerija. Ali je uskoro stvarnost pokazala svoje pravo
lice. Obijeljeni uvojak pokazao je svoje crnkasto korijenje; malje su se
pretvorile u strnjiku na obrijanim goljenicama; pokretljiva vlažna usta otkrila
su, ma koliko da sam ih punio ljubavlju, bijednu sličnost s istim dijelom tijela
na voljenom portretu njene pokojne žabolike majčice; i uskoro je Humbert
Humbert, umjesto blijede šiparice s ulice, imao na vratu krupnu, debelu,
kratkonogu, prsatu i potpuno šupljoglavu babu.
Tako je to potrajalo od 1935. do 1939. godine. Jedina je Vale-rijina vrlina bila
blagost zbog koje je, ma koliko to bilo čudno, bilo ugodno u našem kukavnom
stančiću — dvije sobice, zadimljen vidik kroz jedan prozor, zid od opeka ispred
drugog, maj usna kuhi-njica, kada nalik na cipelu, u kojoj sam se osjećao kao
Marat, samo što nije bilo bjelovrate djevojke da me zakolje. Proveo sam
mnogo ugodnih večeri sa svojom ženom — ona je obično bila zadubljena u svoj
Pariš Soir, a ja sam radio za klimavim stolom. Išli smo u kino, na biciklističke
utrke i na boksačke susrete. Malokad sam posezao za njenom bljutavom puti,
samo u časovima najveće nužde, najve¬ćeg očaja. Sitničar preko puta nas imao
je kćerkicu čija me je sjena izluđivala; uostalom, s pomoću Valerije sam ipak
pronalazio neka¬kve dopuštene oduške za svoju golemu nevolju. Što se tiče
domaće kuhinje, prešutno smo se odrekli pot-au-feua i uglavnom se hranili u
tijesnom restoranu u rue Bonaparte, gdje je bio jedan dugačak stol na kojem je
zajednički stolnjak bio pun vinskih mrlja i gdje se najviše govorilo na stranim
jezicima. A u susjednoj kući je trgovac umjetninama izložio u pretrpanom
izlogu krasan, šaren — zelen, crven, zlatan i kao tinta plav — stari američki
estamp, na kojemu bijaše prikazana lokomotiva s divovskim dimnjakom,
velikim ču¬dnovatim fenjerima i golemom ralicom, koja je vukla vagone slje-zove boje u olujnu prerijsku noć, a silan crn dim prošaran iskrama miješao se s
runastim oblacima.
U njima je nešto sijevnulo. U ljeto 1939. godine umro je moj tetak u Americi i
ostavio mi godišnji prihod od nekoliko tisuća dolara pod uvjetom da se
preselim u Sjedinjene Države i preuzmem poslove njegove tvrtke. Ta mi je
perspektiva baš odgovarala. Slutio sam da je mom životu potreban potres. A
bilo je tu još nešto — u plišu bračne udobnosti pojavile su se rupe od moljaca.
U posljednje sam vrijeme bio primijetio da se moja debela Valerija nekako
pro¬mijenila — obuzimao ju je čudan nemir, a katkad čak i nešto nalik na
razdražljivost, što se nikako nije slagalo s određenom ulogom koju je trebala
igrati. Kad sam joj rekao da ćemo uskoro otploviti u New York, sneveselila se i
zamislila. Bilo je dosadnog okapanja oko njenih dokumenata. Ona je imala
Nansenovu (ili bolje reći Non-sensovu) putnicu, a muževo švicarsko
podaništvo nije joj, tko zna zašto, nimalo pomoglo da dobije vizu. Zaključio
sam daje ona tako bezvoljna zato što smo morali stajati u repovima u
prefekturi i zbog nekih drugih neugodnosti, iako sam joj strpljivo opisivao
Ameriku, zemlju rumene djece i gorostasnog drveća, gdje će biti mnogo ljepše
živjeti nego u dosadnom, sivom Parizu.
Jednog jutra, kad su joj papiri bili već gotovo u redu, izlazili smo iz neke
ustanove kad opazih kako Valerija, koja se gegala uza me, snažno i šutke vrti
svojom pudlovskom glavom. Isprva se nisam osvrtao na to, ali sam je zatim
upitao zašto joj se zapravo čini da ima nešto u njoj. Ona mi je odgovorila
(prevodim nekakvu slavensku banalnost s njena francuskog prijevoda):
— U mom životu postoji još jedan muškarac.
Ne treba valjda ni reći da se mužu ne mogu baš svidjeti takve ri¬ječi.
Priznajem da su me ošamutile. Ipak, da je istučem odmah tu na ulici, kao što bi
uradio svaki čestit građanin, nisam mogao. Godine tajnih patnji naučile su me
da se nadljudski svladavam. I zato sam brže-bolje sjeo s njom u taksi, koji se
već neko vrijeme primamljivo vukao uz rubnjak, i tu, na tom razmjerno
skrovitom mjestu, mirno je zamolio da mi objasni svoje nepromišljene riječi.
Gušio sam se
od sve jačeg bijesa — ne zato što su me obuzimali bilo kakvi nježni osjećaji
prema toj smiješnoj figuri zvanoj Mme Humbert, nego zato što je na meni bilo
da rješavam probleme zakonitih i nezakonitih veza, a sad se najednom tu
našla Valerija, moja burleskna supruga, da drsko raspolaže i mojom
udobnošću i mojom sudbinom. Za¬tražio sam da mi kaže kako joj se zove
ljubavnik. Ponovio sam to svoje pitanje, ali je ona i dalje blebetala kao klaun,
naklapala nešto
0 tome kako je nesretna sa mnom i kako želi da se odmah razvedemo.
— Mais qui est-cei21 — zaurlao sam napokon i lupio je šakom
po koljenu, ali se ona nije čak ni namrštila nego se samo zagledala
u mene, baš kao da je odgovor toliko jasan da nije potrebno ništa
objašnjavati. Zatim je brzo slegla ramenima i pokazala prstom u šoferovu
zadriglu šiju. Šofer je zaustavio taksi pred nekom kavanicom
1 predstavio mi se. Ne mogu se sjetiti njegova smiješnog prezimena,
ali mi i sad, nakon toliko godina, njegova slika jasno izlazi pred oči
— zbijen Rus, bivši pukovnik Bijele armije, brkat i kratko podšišan.
(Tisuće se takvih kao on bavilo u Parizu tim blesavim poslom.) Sjeli
smo za jedan stolić, bjelogardejac je naručio vina, a Valerija je stavila
vlažan ubrus na koljeno i nastavila govoriti — ne toliko meni koliko
u mene; sipala je riječi u tu dostojanstvenu posudu tako nezadrživo
kako nisam ni sanjao da bi mogla, a uz to je neprestance zasipala
svog spokojnog ljubavnika poljskim i ruskim rečenicama. Situacija
je bila apsurdna, a postala je još apsurdnija kad je taksi-pukovnik
prekinuo Valeriju osmjehujući se vlasnički, i počeo izlagati svoje
životne nazore i planove. Govoreći jezivo francuski, ocrtao je svijet
ljubavi i rada u koji se spremao stupiti, ruku pod ruku, sa svojom
ženicom. Ona se pak počela dotjerivati sjedeći između njega i mene;
crvenila je napućene usne, popravljala prstima bluzu utrostručujući
podbradak i tako dalje, a dotle je on govorio o njoj, ne samo kao
da ona nije s nama, nego kao da je nekakva sirotica koju, radi njena
dobra, predaju iz ruku jednog mudrog skrbnika u ruke drugog, još
mudrijeg; i premda je nemoćni gnjev koji me obuzimao možda
preuveličavao i iskrivljavao sve moje dojmove, mogao bih se zakleti
da se pukovnik sasvim mirno savjetovao sa mnom o takvim stvari ma kao što su njena dijeta, perioda, garderoba i knjige koje je već; pročitala i
koje bi trebala pročitati.
— Ja bih rekao — govorio je on — da će se njoj svidjeti Jean-Christophe12, što
vi mislite? — Eh, bio je načitan taj gospodin Taksovič!
Prekratio sam to njegovo lupetanje time što sam predložio Va-leriji da odmah
pokupi svoje prnje, na što se plitkoumni pukovnik udvorno ponudio da ih sam
odnese u svoja kola. Vrativši se na svoju dužnost, povezao je Humbertove
kući. Valerija je cijelim putem pri¬čala, a Humbert Grozni je raspravljao s
Humbertom Dobrim koga će zapravo ubiti Humbert Humbert — nju, if njena
dragana, il' oboje, ili nikoga? Sjećam se da sam jednom imao u rukama pištolj
je¬dnog svog kolege studenta, u ono doba (čini mi se da nisam govorio o tome,
ali ništa zato) kad sam se bavio mišlju da se osladim njegovom malom sestrom
(neobično prozračnom nimficom s velikom crnom vrpcom u kosi), pa da se
ustrijelim. Sad sam se pak pitao vrijedi li Valječka (kako ju je zvao pukovnik)
toliko daje ustrijelim, ugušim ili utopim. Ona je imala veoma osjedjive ruke i
noge, pa sam odlučio daje samo izubijam čim ostanem s njom nasamo.
Ali nije bilo tako suđeno. Valječka, koja je dođe već bila prolila more suza što
bijahu obojene dugom njene kozmetike, uzela je trpati stvari u jednu škrinju,
dva kovčega i u kartonsku kutiju koja samo što nije pukla, pa nisam, naravno,
mogao ostvariti svoju želju da obujem gojzerice i da je iz trka raspalim po
trtici, dok god se prokleti puko¬vnik motao u blizini. Ne mogu reći da se on
vladao drsko ili nekako slično tome, naprotiv, pokazivao je (kao na pokrajnjoj
pozornici kazališta u koje su me bili silom dovukli) diskretnu staromodnu
uljudnost popraćajući svaki svoj pokret krivo izgovaranim isprikama (j'ai
demannde pardonne, est-ce que j'ai puis23), i veoma se taktično okrenuo na
drugu stranu kad je Valječka skidala svoje ružičaste gaćice s užeta nad kadom;
ali se činilo da je taj gad svuda u isti mah, prilago-davajući svoju priliku
anatomiji stana, čitajući moje novine u mom naslonjaču, razvezujući čvorove
na užetu, motajući sebi cigaretu, bro¬jeći kavene žličice, odlazeći u kupaonicu,
pomažući svojoj djevojčuri
da zamota električni aparat za sušenje kose (dar njena oca) i iznoseći joj
prdjagu na ulicu. Ja sam sjedio prekrštenih ruku, jednim bedrom na
prozorskoj dasci, umirući od dosade i mržnje. Napokon su oboje izišli iz
uzdrmanog stana — treperenje vrata koja sam zalupio za njima dugo je još
odjekivalo u svakom mom živcu, što je bio slab nadomjestak onog zasluženog
udarca granom šake po jagodici, koji bi Valječka dobila na filmskom platnu po
svim pravilima suvremene kinematografije. Igrajući nespretno svoju ulogu,
otabao sam u kupa¬onicu da vidim nisu li mi odnijeli englesku toaletnu
vodicu; ne, nisu je odnijeli; ali sam se zgrčio od žestoka gađenja kad sam
primijetio da je bivši carev savjetnik temeljito ispraznio svoj mjehur a da nije
pustio vodu. Ta svečana lokva tuđe mokraće, u kojoj se rastvarao raskvašeni
tamnožuti opušak, učinila mi se kao najgora uvreda te sam unezvije-renim
pogledom potražio oko sebe kakvo oružje. A zapravo, po svoj prilici, ništa
drugo doli ruska malograđanska pristojnost (možda s primjesom nečega
azijatskog) nije potakla dobroga pukovnika (Ma-ksimoviča! Ovaj čas mi se
njegovo prezime dokoturalo u sjećanje), veoma uglađena čovjeka kakvi već
jesu Rusi, da obavi nuždu dolično i tiho, ne upozoravajući na majušnost tuđeg
stana puštanjem gromo¬glasnog vodopada na svoj tanki prigušeni mlaz. Ali mi
to nije palo na pamet u tom času dok sam, stenjući od jarosti, prekopavao po
kuhi¬nji tražeći kakvo bolje oružje od metle. Najednom sam odustao od
traženja i izjurio iz stana u junačkoj namjeri da ga napadnem golim rukama.
Uza svu svoju fizičku snagu, ja ipak nisam nikakav boksač, a niski ali plećati
Maksimovič kao da je bio odvaljen od stijene. Prazna ulica, na kojoj odlazak
moje žene nije bio ničim obilježen osim puce-tom od umjetnog dijamanta što
je svjetlucao u blatu (pošto ga je bila nepotrebno čuvala pune tri godine u
raspucanoj kutiji), zacijelo me je spasila od razbijenog i krvavog nosa. Ali ništa
zato. Bio sam ipak nakon nekog vremena osvećen. Neki čovjek iz Pasadene
rekao mi je jednom da je Mrs Maksimovič rođena Zborovska umrla pri porodu
1945. godine. Ona je bila s mužem nekako dospjela iz Francuske u Kaliforniju;
tu su punu godinu dana služili, za dobru plaću, kao pokusni kunići znamenitog
američkog etnologa. Cilj je tog pokusa bio da se ustanove individualne i rasne reakcije ljudi koji se hrane samo
bananama i datuljama i neprestano hodaju četveronoške. Taj se čovjek,
liječnik, kleo daje svojim očima vidio obadvoje—gojaznu Valječku i njena
pukovnika, koji se u međuvremenu bio također sil¬no udebljao i posijedio —
kako revno puze po ulaštenu podu jarko osvijedjenih prostorija (u jednoj je
bilo voće, u drugoj voda, u trećoj prostirke itd.), u društvu s nekim drugim
najamnim četveronošcima pokupljenim iz siromašnih i ugroženih društvenih
slojeva. Odmah sam potražio u antropološkom časopisu rezultate tih
ispitivanja, ali oni još tada, očito, nisu bili objavljeni. Dakako daje tim
znanstvenim plodovima potrebno izvjesno vrijeme da potpuno sazru. Nadam
se da će izvještaj biti ilustriran dobrim fotografijama, iako ne bih baš rekao da
zatvorske knjižnice primaju takve znanstvene radove. Knji¬žnica kojom se
sad, silom prilika, služim izvrstan je primjer glupog eklekticizma koji vlada u
izboru knjiga u ovakvim ustanovama. Tu je, naravno, Biblija, ima i Dickensa
(staro izdanje u mnogo svezaka, na¬kladnik Dillingham, New York,
MDCCCLXXXVII); tu je i Dječja enciklopedija (u kojoj se nade prilično zgodnih
fotografija skautkinja zlaćane kose, u hlačicama), tu je i detektivski roman
Agathe Christie Najavljeno umorstvo; ali uz to ima i takvih trica kao što su
Skitnica u Italiji Percvja Elephinstonea, autora knjige Ponovo u Veneciji,
Boston, 1868., i razmjerno svježi (1946.) Whos Who in the Limelight— popis
glumaca, redatelja, dramskih pisaca i snimci statičnih scena. Pregle¬davajući
jučer ovu posljednju knjigu, bio sam nagrađen jednom od onih fantastičnih
slučajnosti koje logičar ne trpi, a pjesnik obožava. Prepisujem veći dio
stranice:
Pym Roland. Rođen u Lundyju, Massachussetts, 1922. Stekao scensku
naobrazbu u kazalištu Elsinore, u Derbjju, država New York. Debitirao u
Probijanju sunca. Nastupio, između ostaloga, u komadima: U susjednoj četvrti,
Djevojka u zelenom, Ispremiješani muževi, Čudna gljiva, O niti, John Lovely i
Sanjao sam te. Quilty Clare. Američki dramatičar. Rođen u Ocean Cityju,
država Newjersey, 1911. Diplomirao na sveučilištu Columbia. Započeo si
trgovačku karijeru, ali se zatim latio pisanja drama. Napisao Malu nimfu,
Damu koja je voljela munje (u suradnji s Vivian Damor-Blok), Mračno doba,
Čudnu gljivu, Očinsku ljubav i druge drame. Vrijedno je spomenuti njegove
brojne igrokaze za djecu. Mala nim¬fa je proputovala 14.000 milja i davala se
280 puta u pokrajini u toku jedne zime prije nego stoje stigla u New York.
Hobiji: sportski automobili, fotografija i domaće životinje. Ouine Dolores.
Rođena 1882. godine u Dajtonu, država Ohio. Studi¬rala scensku umjetnost na
Američkoj akademiji. Debitirala u Ottauii 1900. godine. UNew Yorku prvi put
nastupila 1904. godine u Ne razgovarajs neznancem. Zatim se izgubila u ovim
komadima...
Kako me još razdire nemoćna muka pri samu pogledu na ime moje drage
ljubavi, čak i uz prezime neke odvratne stare glumice! Možda je ona mogla biti
glumica! Rođena 1935. godine, nastupila (sad sam opazio svoju omašku u
prethodnom pasusu — ali, molim vas, nemojte je ispravljati, poštovani
nakladnice) u Umorenom dra¬matičaru. Quine Schwein. Ubila Quiltija usred
birtije. O, Lolito moja, sad se još mogu igrati samo riječima.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:40 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
9.
Brakorazvodni postupak nagnao me je da odgodim putovanje, a pomrčina još
jednog svjetskog rata bila je već obavila kuglu zemalj¬sku kad sam se
naposljetku, nakon dosadne zime u Portugalu gdje sam prebolio upalu pluća,
dohvatio obala Amerike. U New Yorku sam objeručke prihvatio laku službu
koju mi je ponudila sudbina, a koja se sastojala uglavnom u izmišljanju i
sastavljanju reklama za kozmetičke proizvode. Odgovarala mi je površnost i
pseudoliterar-na žica toga posla i obavljao sam ga kad god nisam imao nikakva
pametnijeg posla. S druge strane, jedno novo, ratno sveučilište u New Yorku
poticalo me je da dovršim svoju komparativnu povijest francuske
književnosti. Rad oko prvog sveska oduzeo mi je dvije
godine, za kojih sam malo koji dan radio manje od petnaest sati.
Kad se sad osvrnem na to razdoblje, vidim ga lijepo podijeljena na
široku svjetlost i usku sjenu; svjetlost se odnosi na radost čeprkanja
po raskošnim knjižnicama, a sjena na mučne žudnje, na nesanicu
— jednom riječju, na ono o čemu sam već dovoljno govorio. Či¬
talac me sad već poznaje pa mu neće biti teško zamisliti kako sam
revno, po prašini i žezi, motrio — svagda, jao, izdaleka — nimfice
što su se igrale u Central parku, i kako su mi se gadile draži
dezodoriranih tajnica i službenica koje mi je neki šaljivac u uredu

neprestano gurao u zagrljaj. Ali ostavimo sad to! Opasna duševna
klonulost odvela me je na godinu i pol u sanatorij; zatim sam se
vratio na posao, ali sam uskoro ponovo zanemogao.
Ozdraviti sam mogao samo negdje na svježem zraku. Moj najdraži liječnik,
šarmantan cinik kratke tamne bradice, upoznao me sa i svojim bratom koji se
spremao povesti ekspediciju u polarne predjek Kanade. Bio sam pridodan toj
ekspediciji kao "promatrač psihičkih reakcija". S vremena na vrijeme dijelio
sam (uostalom, ne osobito uspješno) s dvojicom mladih botaničara i jednim
starim tesarom pm \ našne draži jedne naše dijetetičarke, doktorice Anite
Johnson—koju su, hvala Bogu, uskoro poslali avionom natrag. Meni nije bio
posve jasan cilj naše ekspedicije. Sudeći po velikom broju meteorologa koji su
sudjelovali u njoj, moglo se pomisliti da slijedimo trag lutajućeg i klimavog
sjevernog magnetnog pola do njegova brloga (zacijelo negdje na otoku Princa
od Walesa). Jedna je skupina osnovala, uz pomoć Kanađana, meteorološku
stanicu na rtu Pierre u Melvilleo-vu tjesnacu. Druga, isto tako dezorijentirana
skupina sakupljala je planktone. Treća je proučavala vezu između tuberkuloze
i tundre. Bert, filmski snimatelj, vrlo labilan čovjek, s kojim sam morao neko
vrijeme obavljati naporne fizičke poslove (i on je imao psihičke sme¬tnje),
uvjeravao me je da je cilj "budža" u našoj ekspediciji, njenim pravim vodama
koje mi nismo nikad ni vidjeli, da provjere utjecaj poboljšanja klime na krzno
sjevernih lisica.
Stanovali smo u montažnim barakama usred prekambrijskog granitnog
svijeta. Imali smo svu silu zaliha -— komplet Reader's
Digesta, mikser za sladoled, aseptične nužnike i šarene papirne kape za
proslavu Nove godine. Ja sam se izvanredno oporavio, premda mi je bilo
neopisivo dosadno i pusto. Okružen neveselim arktičkim raslinjem, kržljavim
vrbama i lišajevima, propuhan, pa valjda i pročišćen vjetrom što je zavijao,
sjedio sam tako na nekom okruglom kamenu pod sasvim prozirnom kapom
nebeskom (kroz koju ipak nije prosijavalo ništa važno) i osjećao se čudnovato
tuđ sam sebi. Uhranjene, ljeskave male Eskimke s glavama nalik na morsku
prasad, s ribljim vonjem i ružnom, kao ugljen crnom ravnom kosom budile su
u meni još manje žudnje nego doktor Johnson. Nema nimfica u polarnim
krajevima.
Prepustio sam učenijim ljudima od sebe da analiziraju ledene nanose, grebene,
kose i rtove, i trudio se neko vrijeme da bilježim ono što sam prostodušno
smatrao "psihičkim reakcijama" (zapazio sam, na primjer, da ljudi, kad u
ponoć sja sunce, sanjaju u jarkim bojama, što mi je potvrdio moj prijatelj
snimatelj). Osim toga sam trebao ispitivati svoje drugove o kojekakvim
predmetima, primjerice
0 nostalgiji, o strahu od nepoznatih zvijeri, o gastronomskim
1 ljubavnim snatrenjima, o najdražim razonodama, najdražim
radioemisijama, o promjenama u načinu mišljenja i tako dalje.
Svima je to bilo toliko dodijalo da sam digao ruke od svega — i
tek sam potkraj svoje dvadesetomjesečne "polarne robije" (kao što
se u šali izrazio jedan naš botaničar) slupao posve izmišljen i vrlo
slikovit izvještaj; čitalac kojeg zanima taj moj izvještaj može ga naći
uAnnah ofAdult Psychophysics iz 1945. i 1946. godine, a i u onom
broju Arctic Ecpbrations koji je posvećen našoj ekspediciji, koja, da
kažem na kraju, nije imala u zbilji nikakve veze s nalazištima bakra
na Viktorijanskim otocima i sličnim glupostima, kao što sam poslije
saznao od svoga dobrodušnog liječnika, nego je pravi cilj ekspedicije
bio, kako se ono kaže, "tajne naravi", pa ću još samo dodati da je taj
cilj, ma kakav bio, bio na kraju potpuno ostvaren.
Čitaocu će biti zacijelo žao kad mu kažem da sam se uskoro nakon povratka u
civilizaciju opet morao boriti s ludilom (ako se °vaj okrutni izraz može
primijeniti na melankoliju i nepodnosivu potištenost). Što sam konačno ozdravio, imam zahvaliti jednom svom otkriću
dok sam se liječio u vrlo skupom sanatoriju. Otkrio sam neiscrpan izvor
zdrave zabave u tjeranju šege s psihijatrima; lukavo sam im odobravao, nikad
im nisam pokazao da znam sve njihove profesionalne tajne, izmišljao sam
zamršene snove u posve klasičnom stilu (snove od kojih su oni sami, otimači
snova, ružno sanjali i budili se noću vrišteći), dražio ih tobožnjim sjećanjima
na "iskonske prizore" iz roditeljskog suložništva, a da im nikad nisam dao ni
najmanju priliku da se dosjete što zapravo muči njihova pacijenta. Podmitivši
jednu sestru, stekao sam uvid u kartoteku lječilišta i obradovao se kad sam
našao kartice na kojima je pisalo da sam "profesionalni homoseksualac" i
"apsolutno impotentan". Ta mi je zabava toliko godila i toliko povoljno na
mene djelovala da sam ostao mjesec dana dulje nego što je bilo potrebno
(izvrsno sam spavao i jeo kao vuk). A onda sam produljio boravak za još tjedan
dana samo zato da bih se mogao ogledati s novim glasovitim profesorom,
"raseljenim licem" (i svakako raspamećenim), koji se proslavio time što je
umio uvjeriti svakog bolesnika da je prisustvovao vlastitom začeću.
10.
Kad sam izišao iz bolnice, odlučio sam potražiti kakvo mjestašce u Novoj
Engleskoj ili kakav učmali gradić (brijestovi, bijela crkva), gdje bih mogao
provestiljeto u književnom radu, obrađujući bilješke kojih sam bio nakupio
cijelu kutiju, i u kupanju u obližnjem jezeru. Ponovo me počeo privlačiti rad
oko onog priručnika, a poslove oko tetkovih posmrtnih parfema sveo sam bio
na minimum.
Jedan od njegovih bivših službenika, izdanak ugledna roda, predložio mi je da
provedem nekoliko mjeseci kod nekih njegovih osiromašenih rođaka,
McCoovih, koji žele iznajmiti prvi kat na kojem je povučeno živjela do svoje
smrti neka njihova stara tetka. Rekao je da imaju dvije kćeri, jednu sasvim
malu a drugu od
dvanaest godina, i krasan vrt nedaleko od krasna jezera, na što sam ja rekao
da sve to nagovještava savršeno, savršeno ljeto.
Izmijenio sam pisma s gospodinom McCoom i uvjerio ga da se neću
opoganjivati po zakucima. Noć u vlaku bila je fantastična, jer sam nastojao
predočiti sebi u svim pojedinostima tajanstvenu nimficu koju ću učiti
francuski i milovati humbertski. Nitko me nije dočekao na minijaturnoj stanici
na kojoj sam sišao sa svojim novim skupim kovčegom, i nitko se nije odazvao
na moj telefonski poziv. Ipak, nakon nekog vremena pojavio se u jednom
hotelu zelenoružičastog Ramsdalea izbezumljeni, mokri McCoo i rekao mi da
mu je kuća noćas do temelja izgorjela — možda od istodobnog požara koji je
svu noć bjesnio u mojim žilama. McCoo mi reče da je njegova žena otišla s
kćerima obiteljskim automobilom na njihovu farmu, ali da je ženina
prijateljica, neka gospoda Haze, iz Ulice Lawn 342, spremna iznajmiti mi sobu.
Neka starica koja stanuje baš preko puta gospode Haze posudila je McCoou
svoju limuzinu, pretpotopnu krntiju s četvrtastim krovom kojom je upravljao
veseo Crnac. Ja sam pomislio da je sad, kad je nestalo jedinog razloga radi
kojeg sam došao u Ramsdale, taj novi prijedlog naprosto besmislen. Što je
mene bilo briga što će on morati ponovo graditi sebi kuću — ta zacijelo mu je
stara kuća bila dobro osigurana. Bio sam ljutit i razočaran i bilo mi je dosadno,
ali kao pristojan Evropljanin nisam mogao odbiti da se odvezem u Ulicu Lawn
u onoj pogrebnoj limuzini, a osim toga sam slutio da bi McCoo inače izmislio
još neki zamršeniji način da me se otrese. Vidio sam kako je otišao brzim
korakom i kako je šofer zavrtio glavom smješkajući se ovlaš. Cijelim putem
sam se zaricao da ni za što na svijetu neću ostati u Ramsdaleu i da ću još istog
dana odletjeti na Bermudske ili Bahamske, ili bogtepitaj koje otoke. Još su mi
nedavno bile prolazile kičmom kao srsi neke umilne mogućnosti u vezi sa
šarenim fotografijama primorskih ljetovališta, i zapravo je baš McCoo naglo
skrenuo taj tok mojih misli svojim dobronamjernim, ali, kako se pokazalo,
posve nerealnim prijedlogom.
Kad već govorimo o naglom skretanju, umalo što nismo
pogazili dosadna psa iz predgrađa (jednog od onih što postavljaju zasjede
automobilima) upravo kad smo skretali u Ulicu Lawn; Ubrzo nakon toga
ukazala se kuća Hazeovih—daščana, obijeljena, užasna, potamnjela od starosti,
više siva nego bijela — ona vrsta kuća u kojoj znaš da ćeš umjesto tuša u
kupaonici naći gumenu cijev nataknutu na slavinu. Dao sam napojnicu šoferu
nadajući se da će odmah otići, pa da ću moći neopazice klisnuti natrag u hotel
i pokupiti svoj kovčeg; ali je on naprosto prešao na drugu stranu ulice gdje ga
je s verande dozivala neka starica. Što sam mogao? Pritisnuo sam dugme na
vratima.
Tamnoputa služavka otvorila mi je vrata i ostavila me da stojim na otiraču,
dok je ona otrčala natrag u kuhinju gdje je nešto gorjelo ili, bolje reći,
zagorijevalo.
Predsoblje bijaše ukrašeno grozdom zvonaca, bjelookim drvenim strašilom
meksičke proizvodnje namijenjene turistima i van Goghom (Arležanka)—tim
banalnim ljubimcem izvještačenog dijela buržoaske klase.
Zdesna se, kroz odškrinuta vrata, mogao vidjeti kutak salona s još jednom
meksičkom drangulijom u vitrini i s prugastim divanom uza zid. Sprijeda, u
dnu predsoblja, nalazilo se stubište ii dok sam stajao otirući rupčićem čelo (tek
sam tada pojmio koliko je vani vruće) i gledajući predmet koji se tu slučajno
našao, staru sivu tenisku loptu na škrinji od hrastovine, dopro je odozgo glas
(kontraalt) gospode Haze koja se nagnula preko ograde i upitala me umilno: —
Jeste li vi gospodin Humbert? — Usput je odozgo palo malo pepela od cigare.
Zatim je sama dama (sandale, zagasitocrvene hlače, žuta svilena bluza,
ponešto četvrtasto lice — tim redom) sišla niza stube otresajući svejednako
kažiprstom pepeo s cigarete.
Najbolje da odmah opišem gospodu Haze, kako bismo svršili s njom. Toj je
jadnoj gospi moglo biti trideset i pet godina, čelo joj je bilo glatko, obrve
počupane, a crte lica posve obične, iako prilično privlačne, tip žene koji bi se
mogao opisati kao razblažena otopina Marlene Dietrich. Gladeći dlanom
brončanosmeđu pundu na zatiljku, odvela me je u salon gdje smo
porazgovarali
0 izgorjeloj kući McCooovih i prednostima života u Ramsdaleu.
Njene razdaleko usađene oči obično su obuhvaćale pogledom
cijelog sugovornika zazirući samo od njegovih očiju. Smiješak joj
se svodio na upitno uzvijanje jednom obrvom, a dok je govorila,
izvijala se s divana čineći grčevite sitne pokrete prema tri pepeljare
1 otvorenom kaminu (u kojem je ležala smeđa ogrizena jabuka), a
onda se ponovo zavaljivala i prebacivala nogu preko noge. Očito
je bila jedna od onih žena čije brušene riječi možda odražavaju
klub prijatelja knjige ili klub igrača bridža, ali ne odražavaju dušu,
žena koje nemaju ni truna smisla za humor, žena koje su u biti
potpuno ravnodušne prema desetak poznatih predmeta salonskih
razgovora, ali pomno paze na pravila takvih razgovora, kroz čiji
sjajni celofan jasno izbijaju neke pritajene, zatomljene i ne osobito
poželjne stvari. Bilo mi je potpuno jasno da bi ona, kad bih nekim
nevjerojatnim stjecajem okolnosti postao njen podstanar, počela
sustavno praviti od mene ono što je smatrala da znači "podstanar"
— i da bi me uvukla u jednu od onih dosadnih ljubavnih afera koje
su mi bile dobro poznate.
Ali nije moglo biti ni govora o tome da se ja tu nastanim. Mislio sam da ne bih
mogao biti sretan u kući u kojoj na svakoj stolici leži po koji pohaban časopis, i
u kojoj je odvratno izmiješana komedija suvremenog "funkcionalnog"
pokućstva s tragedijom prastarih stolica za njihanje i rasklimanih stolića na
kojima stoje mrtve svjetiljke. Gospoda me je povela gore pa lijevo, u "moju
sobu". Razgledao sam je kroz maglu svog odbijanja, ali sam ipak razabrao
iznad "moje postelje" reprodukciju Kreutzerove sonate Renea Prineta. I tu je
služinsku sobicu ona zvala "kabinetom"! "Van odavde, što prije van", vikao
sam u sebi gradeći se da razmišljam o smiješno niskoj cijeni koju je domaćica
tražila za puni pansion odajući sanjarsku i zlokobnu nadu.
Moja starosvjetska uljudnost ipak me je silila da i dalje podnosim tu muku.
Prešli smo preko odmorišta na desnu stranu kuće ("Ovdje spavam ja, a ovdje
Lo" — zacijelo služavka, pomislih), i podstanar-»jubavnik jedva se nekako
suzdržao da se ne naježi kad je načas ugledao, on, veoma uredan čovjek,
jedinu kupaonicu u kući,
tijesnu prostorijicu (između odmorišta i sobe spomenute Lo), gdje je
deformirano, mokro rublje visilo nad sumnjivom kadom u kojoj je ostao
upitnik od jedne dlake; a tu sam odmah spazio i očekivano gumeno crijevo i
još jedan sličan predmet — ružičasti pokrov što je čedno pokrivao zahodsku
dasku.
—Vidim da niste baš oduševljeni—reče moja dama dodirujući načas rukom
moj rukav. U nje je bila udružena hladnokrvna po¬duzetnost (višak onoga što
se, čini mi se, naziva "spokojnom ljupkošću") s nekakvom snebivljivošću i
turobnošću, zbog čega se njeno pomno biranje riječi doimalo isto tako
neprirodno kao i intonacije profesora retorike. — Moram priznati da moja
kuća nije osobito uredna — nastavi ta mala jadnica osuđena na neuspjeh
— ali vas uvjeravam (pogled joj kliznu niz moje usne) da će vam
ovdje biti lijepo, dapače, veoma lijepo. Hajde da vam još pokažem
blagovaonicu i vrt.
Ove jeposljednje riječi izgovorila življe, baš kao da je primamljivo mahnula
glasom. Nevoljko podoh za njom ponovo niz stepenice, pa kroz predsoblje i
kuhinju koja je bila na desnoj strani, gdje su bile i blagovaonica i salon (lijevo
od predsoblja, ispod "moje sobe", bila je samo garaža). U kuhinji je kršna
mlada Crnkinja upravo skidala veliku sjajnu crnu torbicu s kvake na vratima
što su vodila u dvorište, i rekla: — Ja sad idem, gospodo Haze. — Dobro, Louise
— odgovori gospoda uzdišući. — Platit ću vam u petak. — Prošli
smo kroz sobicu za ostavu i našli se u blagovaonici koja je bila do
salona kojemu smo se maloprije divili. Opazih bijelu čarapicu
na podu. Gospoda Haze nešto progunda, pokupi je usput i baci
u ugrađeni ormar. Na brzinu smo razgledali stol od mahagonija
posred kojeg je stajala zdjelica za voće, u kojoj je bila samo jedna,
još sjajna koštica od šljive. Dotle sam bio napipao u džepu vozni
red i neprimjetno ga pripremio da ga izvadim čim budem mogao.
Još sam išao za gospodom Haze kroz blagovaonicu kad odjednom
na njenu kraju buknu zelenilo. — A ovo je veranda — propjevuši
moja vodilja, i tada, bez ikakva upozorenja, dignu mi se pod srcem
modar morski val, i s rogožine na verandi, iz sunčana kruga, napol
gola, na koljenima, okrećući se na koljenima prema meni, zirnu pozorno na
me iznad tamnih naočala moja ljubav s Rivijere.
Bilo je to ono isto dijete — ista ona krhka ramena boje meda, ista ona svilasta,
gipka, obnažena leda, ista ona kestenjasta duga kosa. Crni rubac s bijelim
točkicama povezan oko njenih prsa krio je od mojih ostarjelih majmunskih
očiju — ali ne i od pogleda mladenačkog sjećanja — propupale dojke koje sam
bio požudno milovao onog besmrtnog dana. I, kao da sam dadilja male
princeze iz bajke (izgubljene, otete, pronađene, obučene u ciganske prnje,
kroz koje se njena golotinja smiješi kralju i njegovim psima hajkašima),
prepoznao sam tamnosmeđi madež na njenu boku. Obuzet strahopoštovanjem
i ushićenjem (kralj plače od radosti, trube trube, dadilja je pjana), ponovo sam
ugledao njen divni upali trbuh, na kojem su se moje usne što su putovale na
jug bile na trenutak zadržale, i ona dječačka bedra na kojima sam bio izljubio
nazubljen otisak gumilastike na njenu kupaćem kostimu — onoga ludog,
besmrtnog dana podno "Ružičastih stijena". Četvrt stoljeća koliko sam od tada
bio proživio, suzilo se do treperave oštrice i izgubilo.
Neobično mi je teško iskazati dovoljno snažno taj bljesak, taj drhtaj, taj šok
strastvenog prepoznavanja. U tom trenu prožetom suncem, kad sam
obuhvatio pogledom djevojčicu što je klečala (i treptala iznad onih strogih
tamnih naočala — o, mali moj Herr Doktor2-4 kojem bijaše suđeno da me
izliječi od svih mojih boljki) i kad sam prolazio pored nje s krinkom zrelosti na
licu (kao stasit muževan ljepotan, filmska zvijezda), vakuum moje duše uspio
je usisati sve pojedinosti njene blistave divote i usporediti ih s crtama moje
pokojne nevjeste. Poslije je, naravno, ona, ta nova, ta Lolita, moja Lolita,
potpuno zasjenila svoj prototip. Želim samo istaknuti da je to otkriće na
američkoj verandi bilo tek posljedica onog kraljevstva kraj mora" iz mog
patničkog dječaštva. Sve ono što se zbilo između ta dva događaja bilo je samo
niz sljepačkih traženja i zabluda i lažnih zametaka radosti. Sve ono što je bilo
zajedničko njima dvjema činilo ih je u mojim očima jednom.
Uostalom, nemam više nikakvih iluzija. Moji će suci smatrati
sve ovo samo za prenavljanje jednog luđaka koji, prostački rečeno, voli lefruit
veri15. Na kraju krajeva, meni je to potpuno svejedno. Ja samo znam da su mi,
dok sam s Hazetinom silazio niz stepenice u vrt koji je bio pritajio dah, koljena
bila nalik na odraz koljena u lelujavoj vodi, a usne kao pijesak.
—To je bila moja Lo — reče ona — a ovo su moji ljiljani.
—Jest — rekoh — jest. Divni su, divni, divni.
11.
Izložak broj dva je džepna bilježnica uvezana u crnu umjetnu kožu, s ukoso
otisnutom zlatnom godinom (1947.) u gornjem lijevom kutu. Opisujem taj
kvalitetni proizvod kompanije Blank Blank iz Blanktona, Massachussetts, kao
da zaista leži preda mnom a zapravo je uništen prije pet godina, i ovo što sad
razgledamo (zahvaljujući ljubaznosti fotografskog pamćenja) samo je
trenutno utjelovljenje, goluždravo ptice iz Feniksova gnijezda.
Sjećam se toga svog dnevnika ovako dobro zato što sam ga dva¬put pisao.
Isprva sam pisao olovkom (često brišući i ispravljajući) na odvojenim
listovima velika notesa, a poslije sam sve to, skraćujući neke riječi, prepisao
svojim najsitnijim i najđavolskijim rukopisom u onu crnu bilježnicu.
Dan 30. svibnja službeno je proglašen posnim danom u New Hampshireu, ali
nije, na primjer, u Carolinama. Toga dana 1947. godine gradska uprava u
Ramsdaleu zatvorila je već bila sve škole zbog epidemije takozvane "trbušne
gripe". Nekoliko dana prije toga bio sam se nastanio kod Hazeovih, i mali
dnevnik s kojim sad želim upoznati čitaoca (kao što špijun kazuje napamet
sadržaj poruke koju je progutao) odnosi se na veći dio mjeseca lipnja. Čitalac
može provjeriti moje napomene o vremenskim prilikama u lokalnim
novinama iz 1947. godine.
Četvrtak. Veoma je vruće. Sa svoje promatračnice (prozor kupaonice) vidio
sam Dolores kako skida rublje s užeta iza kuće
na svjetlu zelenom kao jabuka. Izišao sam kao da ću se prošetati, gila je u
kariranoj košulji, trapericama i gumenim papučama. Svakom svojom
kretnjom u sjeni prošaranoj suncem pogađala je u najskrovitiju i najosjetljiviju
žicu moga nedostojnog tijela. Malo zatim sjela je do mene na najnižu
stepenicu stražnjeg ulaza i uzela skupljati kamenčiće što su joj ležali medu
nogama, oštre kamenčiće, pa onda i krhotinu boce za mlijeko nalik na
iskešenu gubicu, i gađati njima u limenku nedaleko od sebe. Dzink! Drugi put
ne možeš, ne možeš — kakve li muke — ne možeš pogoditi i drugi put. Dzink!
Prekrasna put, i nježna i preplanula, bez najmanje greške. Sladoled sa sirupom
izaziva osip. Prejako lučenje lojnica koje hrane kesice vlasi u koži prouzročuje
razdražljivost koja pak krči put zarazi. Ali nimfice nemaju prišteva, iako jedu
do mile volje svakakva masna jela. Bože, kakve li kušnje — taj adasni preljev
iza sljepoočnice koji postupno prelazi u sjajnu kestenjavu kosu! A ona koščica
što joj podrhtava sa strane na prašnom gležnju...
— Kćerka gospodina McCooa? Ginny McCoo? Uh, jeziva naka¬za! I podmukla.
šepa. Umalo što nije umrla od dječje paralize.
Dzink! Blistava pruga malja na ruci, niže lakta. Kad je ustala da odnese rublje u
kuću, ispratio sam izdaleka zadivljenim pogledom izblijedjelo plavetnilo na
turu njenih posuvraćenih traperica. Odjednom je iz travnjaka iznikla, kao
kakvim hokus-pokusom, umilna gospoda Haze naoružana fotoaparatom i,
nakon izvjesnog heliotropskog pedjanja — žalostan pogled uvis, zadovoljan
pogled dolje — drznula se snimiti smetenoga Humberta le Bela kako sjedi na
stepenici.
Petak. Vidio sam je kako odlazi nekamo s Rose, svojom crnokosom
prijateljicom. Zašto me tako užasno uzbuđuje njen dječji — ama prostonaprosto
dječji — hod? Da analiziramo! Jedva primjetno uvučeni vrhovi
stopala. Nekako razlabavljene noge ispod koljena sve do kraja koraka. Malčice
kao da vuče noge. A sve to beskrajno mladenački, beskrajno raskalašeno. Osim
toga, Humberta Humberta duboko dira malin šatrovački govor i njen °stri
visoki glas. Nešto kasnije sam čuo kako je obasula Rose preko
ograde pogrdnim besmislicama. Sve je to odjekivalo u meni u brencavom
uzlaznom ritmu. Stanka.
— Hajd' bog, mala!
Subota. (Autor je ovdje zacijelo koješta preinačio.) Znam da sam lud što pišem
ovaj dnevnik, ali mi on pruža neobičan užitak; a i tko bi — osim žene koja voli
— mogao dešifrirati moj mikroskopski rukopis? Dopustite mi da jecajući
objavim da se danas L. sunčala na otvorenoj verandi, ali su se, nažalost, njena
majka i neke druge dame neprestano motale oko nje. Mogao sam, naravno,
sjesti u stolicu za ljuljanje i graditi se da čitam. Ali sam odlučio ostati u svojoj
sobi, jer sam se pribojavao da, zbog strašne, lude, smiješne i jadne groznice
koja me tresla, ne bih mogao uopće hiniti ravnodušnost.
Nedjelja. Val vrućine još nije prošao; blagoslovljeni tjedan! Ovaj put sam
pravovremeno zauzeo strateški položaj, s debelim nedjeljnim novinama i
novom lulom u stolici za ljuljanje. Nažalost, došla je s majkom. Bile su u crnim
kupaćim dvodijelnim kostimima, isto tako novim kao i moja lula. Moja dušica,
moja golubica zastala je načas pokraj mene—htjela je humorističku stranicu—
a mirisala je gotovo isto onako kao ona druga, s Rivijere, samo jače, s
primjesom nečega grubljeg — bio je to nekakav žestok miris koji je odmah
probudio moju muškost; ali mi je ona već bila istrgla iz ruku željenu stranicu i
povukla se na rogožinu do svoje tuljanolike mamice. Tu je
mojaljepoticaleglapotrbuške pokazujući mi, pokazujući nebrojenim izbečenim
očimau mojoj okatoj krvi, svoje ponešto izdignute lopatice, i mašak na
savijenoj kralješnici, i ispupčenja napetih uzanih guzova u crnom, i stražnju
stranu svojih djetinjih bedara. Sedmoškolka je nijemo uživala u
zelenocrvenomodrim stripovima. Ljupkije nimfice nije mogao zamisliti ni
zelenocrvenomodri Prijap. Gledajući je, suhih usana, kroz raznobojne slojeve
svjetla, usredotočujući svoju žudnju i ljuljajući se ovlaš ispod novina, znao sam
da bih mogao, kad bih se koncentrirao kako treba, odmah dosegnuti vrhunac
svoga bijednog blaženstva. Međutim, kao što grabežljiva zvijer više voli plijen
koji se miče nego plijen koji miruje, htio sam da se taj kukavni ushit poklopi s
jednom od različnih kretnja koje je začitana
djevojčica pokatkad činila češući se po leđima i otkrivajući istočkano pazuho,
ali je debela Hazeovka odjednom sve pokvarila time što se okrenula meni i
zamolila me da joj pripalim cigaretu, nakon čega je zapodjenula razgovor o
diletantskom romanu nekog popularnog književnog varalice.
Ponedjeljak. Delectatio morosa26.
"Vuku se dani Sumorni i sivi...'
Mama Haze, Dolores i ja trebali smo nakon doručka poći na jezero Glass da se
kupamo i sunčamo; ali se sedefasto jutro izrodilo u kišno podne i Lo je
napravila scenu.
Utvrđeno je da djevojčice u New Yorku i Chicagu u prosjeku spolno sazrijevaju
s trinaest godina i devet mjeseci; individualno se taj prosjek kreće između
deset (pa i manje) i sedamnaest godina. Maloj Virginiji nije bilo ni četrnaest
kad ju je obljubio Edgar. Davao joj je satove iz algebre. Bar tako ja zamišljam.
Proveli su medeni mjesec u Petersburgu, na zapadnoj obali Floride. "Monsieur
Poe-poe", kako je jedan učenik Humberta Humberta u pariškom liceju zvao
poetu-poetu.
Ja imam sve one osobine koje, po mišljenju stručnjaka za seksualne interese
djece, pobuđuju kod djevojčica spolne reakcije: jasno ocrtanu donju čeljust,
mišićave ruke, dubok glas, široka ramena. Osim toga, kažu da sam sličan
nekom glumcu ili nekom unjkalu s gitarom za kojim Lola luduje.
Utorak. Kiša. Ništa od jezera (samo lokve). Mamica je otišla u kupovinu. Znao
sam da je Lo negdje u blizini. Nakon stanovitih potajnih manevara našao sam
je u sobi njene majke. Rastezala je pred ogledalom očni kapak ne bi li izvadila
iz oka neki trun. Karirana haljinica. Premda obožavam njen opojni kestenjasti
miris, ipak mi se čini da bi morala od vremena do vremena oprati kosu. Načas
smo oboje zaplivali u toplom zelenilu ogledala u kojem se s nama i nebom
ogledao i vrh jablana. Uhvatio sam je grubo za ramena, pa nježno za
sljepoočnice, i okrenuo je prema svjetlu.
— Ma evo, tu je — reče ona—osjećam ga...
— Švicarska seseljanka bi ga vrvrhom jezika...
— ...Izvadila?
—Aha. Da probam?
— Pa dobro, probajte!
Nježno sam prevukao svojim treperavim žalcem po njenoj slanoj očnoj
jabučici što se okretala.
— Bravo, bravo — rekla je trepćući — vani je!
—A sad drugo oko!
— Tikvane jedan — počne ona — pa nema ni... — Ali je
tada opazila moje naškubljene usne koje su joj se primicale, te je
pomirljivo rekla: — U redu.
Nadnijevši se nad njeno toplo, uzdignuto, rideružičasto lice, ozbiljni Humbert
pritisnuo je usne na njen ustreptali kapak. Ona se nasmjehnula i šmugnula
pored mene iz sobe. Činilo mi se da mi srce lupa posvuda u isti mah. Nikad
otkako znam za sebe — čak ni dok sam milovao onu djevojčicu na Rivijeri —
nikad...



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:42 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Noć. Nikad nisam proživljavao ovakve muke. Htio bih opisati njeno lice, njene
kretnje — a ne mogu jer, kad je ona blizu, strast me zaslijepi. E, do vraga —
nisam navikao na društvo nimfica! Ako pak zatvorim oči, vidim samo ukočeni
djelić njena lika, reklamni bljesak divne glatke kože ispod bedra kad, sjedeći,
visoko zadigne koljeno ispod karirane suknjice zavezujući vrpce na cipelama.
— Dolores Haze, ne montrezpas voszhambes 27. — To govori njena majka koja
misli da zna francuski.
Kako sam a mes heures18 pjesnik, napisao sam madrigal o njenim trepavicama
crnim kao Čada, o njenim blijedosivim bezizražajnim očima, o pet
asimetričnih pjega na njenu prćastu nosiću i o bjeličastim maljama na njenim
opaljenim udovima. Samo najbanalnijim izrazima (vraćamo se opet dnevniku)
mogao bih opisati crte lica moje Lo; rekao bih, na primjer, da joj je kosa
tamnosmeđa, a usne rumene kao oblizani bombon; donja joj je usna čarobno
ispupčena — ah, da sam bar spisateljica pred kojom bi pozirala gola na golom
svjetlu! Ali sam samo Humbert Humbert,
koščati dugajlija s kosmatim prsima, gustim crnim obrvama i stranim
naglaskom, zahodska jama puna gnjilih čudovišta pod maskom lijenog
dječačkog osmijeha. Ali ni ona nije nimalo nalik na krhku djevojčicu iz kakva
ženskog romana. Izbezumljuje me dvojna narav moje nimfice — pa, možda, i
svake nimflce — ona smjesa nježne sanjarske djetinjastosti i nekakve jezovite
vulgarnosti, koja je svojstvena prćastoj dražesti reklama i slika iz časopisa i
koja me podsjeća na mutnoružičaste maloljetne služavke kod nas u Evropi (što
mirišu na izdrobljenu kamilicu i vonjaju po znoju), i na one mlade bludnice
koje u provincijskim bordelima oblače kao djecu. Ali uza sve to — uza sve to,
naslućujem nekakvu neizrecivu, neporočnu nježnost koja izbija iz mošusa i
nečisti, iz kala i smrti, o, Bože, Bože... I, napokon, što je najčudnije od svega,
ona, ta Lolita, moja Lolita, toliko je individualizirala autorove negdašnje snove
da iznad svega i pored svega postoji samo — Lolita.
Srijeda. "Nagovorite mamu da nas (nas!) sutra povede na jezero Glass." To mi
je od riječi do riječi rekla strastvenim šapatom moja dvanaestogodišnja ljubav
s kojom sam se slučajno sudario na ulazu — ja sam izlazio, a ona je trkom
ulazila. Odbljesak popodnevnog sunca svjetlucao je, kao blistavi bijeli
dijamant s nebrojenim zrakastim žbicama, na okruglom krovu parkirana
automobila. Sjena krošnje bujna brijesta meko je padala, prelijevajući se, na
daščani zid kuće. Dva jablana treperila su i zibala se. Izdaleka s ulice dopirali
su neodređeni zvuči prometa. Nečiji je dječji glas dozivao: — Nancy! Nan-cy! —
Lolita je u kući stavila svoju najdražu gramofonsku ploču Mala Carmen koju ja
uvijek zovem Patuljasta Carmen, na što ona uvijek reži, tobože se rugajući
mojoj tobožnjoj duhovitosti.
Četvrtak. Sinoć smo sjedili na otvorenoj verandi Hazetina, Lolita i ja. Hvatao se
topao mračak i prelazio u raznježen mrak. Stara luda mi je upravo potanko
ispričala sadržaj filma koji su ona i Lo gledale pnje pola godine. Neki boksač je
već bio veoma nisko pao kad je upoznao nekog dobrog popa (koji je i sam
nekoć, dok je bio snažan i mlad, bio boksač, pa i sad je mogao oboriti grešnika
udarcem šaka). ojedili smo na jastučićima na podu; Lo je sjedila između babe i
mene
(sama se ugurala medu nas, lane moje!). Ja sam opet uzeo šaljivo pripovijedati
o svojim pustolovinama na Arktiku. Muza izmišljanja dodala mi je pušku
kojom sam ustrijelio bijelog medvjeda koji je samo sjeo i izustio: "Oh!"
Međutim sam dobro osjećao blizinu Lo i, dok sam govorio i gestikulirao u
milosrdnoj tami, koristio sam se tim nevidljivim kretnjama da joj dotaknem
čas ruku, čas rame, čas lutku-balerinu s kojom se igrala i neprestano je gurala
meni u krilo; i, napokon, kad sam potpuno obavio svoje usplamtjelo zlato tom
mrežom od bezazlenih milovanja, odvažio sam se da je pogladim po nozi, po
naježenoj koži na njenoj goljenici, i smijao se sam svojim šalama, i drhtao, i
prikrivao svoje drhtanje, i dva puta osjetio na usnama toplinu njenih uvojaka
dok sam je njuškao govoreći nešto smiješno za se i milujući njenu igračku. I
ona se nešto mnogo meškoljila tako da joj je majka na kraju oštro rekla neka
se prestane vrtjeti, i lutku joj najednom hitnula u tamu, a ja sam se svejednako
kikotao i obraćao se Hazetini preko nogu Lo i uzgred prolazio rukom po
mršavim leđima nimfice osjećajući joj put kroz dječačku košulju.
Ali sam znao daje sve to beznadno. Bilo mije mučno od žudnje, odjeća mi je
bila tijesna, pa mi je čak bilo drago kad je njena majka kazala u tami: — A sad
mislimo da je vrijeme da Lo pođe na spavanje. — A ja mislim da ste vi prasci —
reče Lo. — Dobro, znači da sutra ne idemo na izlet — reče Hazetina. — Valjda
živimo u slobodnoj zemlji — reče Lo. Pošto je još glasno izrazila svoje
negodovanje, Lo je otišla, a ja sam iz puke inercije ostao na verandi s
Hazetinom koja je pušila desetu cigaretu ie večeri i tužila se na Lo.
Lo je, zamislite, bila prkošljiva kad joj je bilo svega godinu dana, bacala je,
prokleto derište, iz krevetića preko mreže igračke samo da ih njena jadna mati
mora neprestano skupljati! A sad, kad joj je dvanaest godina, to je prava
napast, po Hazetinim riječima. Jedino sanja o tome kako će jednog dana đipati
uz džez-muziku i predvoditi parade visoko dižući noge i žonglirajući štapom.
U školi dobiva slabe ocjene, ali se ipak bolje snašla u ovoj novoj školi nego u
Piskvju (Pisky je njihov rodni grad u sredini Sjedinjenih Država,
a ova kuća u Ramsdaleu je prije pripadala njenoj pokojnoj svekrvi; u Ramsdale
su se doselili prije otprilike dvije godine). — A znate li zašto je Lo bila
nezadovoljna u onoj prvoj školi?-Ah — reče udovica
kako ne bih znala! I ja sam to, sirota, prošla u djetinjstvu, oni
prokleti balavci koji ti zavrću ruke, namjerno se zalijeću u tebe s hrpom
knjiga, čupaju te za kosu, štipaju za grudi, hoće da ti zadignu suknju. Naravno,
hirovitost redovito prati normalan razvoj, ali Lo prevršuje svaku mjeru.
Mrzovoljna je i prefrigana. Vlada se drsko i izazovno. Neki dan se Viola, jedna
mala Talijanka u njenu razredu, pritužila da ju je Lolita ubola nalivperom u
tur. Znate što bih voljela? Kad biste vi, monsieur, slučajno još ostali ovdje
preko jeseni, zamolila bih vas da je podučavate — meni se čini da vi znate
naprosto sve — i zemljopis, i matematiku, i francuski. — Sve, sve—potvrdi
monsieur. — Aha — prihvati Hazetina — znači da ćete još ostati? — Umalo što
nisam kliknuo da bih ostao zauvijek kad bih se mogao nadati da ću kadikad
smjeti pomilovati svoju buduću učenicu. Ali nisam vjerovao Hazetini. Stoga
sam samo nešto promrsio, protegao se i, ne obvezujući se ni na što {le
motjuste)29, ubrzo otišao u svoju sobu. Ali udovica, očito, nije smatrala da se
dan završio. Već sam ležao na svom hladnom logu pritiskujući uz lice dlan s
Lolitinom mirisavom sjenom kad začuh kako se moja neumorna gazdarica
prikrada vratima i šapće mi kroz njih: — Samo sam vas htjela pitati jeste li
pročitali Pogledi uzdah? (Ilustrirani časopis koji sam bio posudio od nje.) U taj
čas Lo je iz svoje sobe viknula da je časopis kod nje. Ovo nije kuća, sto mu
gromova, ovo je javna knjižnica!
Petak. Zanima me što bi rekao solidni direktor sveučilišnog izdavačkog
poduzeća koje izdaje moj priručnik kad bih u njemu naveo Ronsardove riječi o
"malenoj rumenoj pukotini", ili stihove Remvja Belleaua "onaj mali humak
obrastao mahovinom nježnom i presječen linijom skerletnom" i tako dalje.
Bojim se da ću ponovo doživjeti živčani slom ako ostanem u ovoj kući,
neprestano izložen nepodnosivoj napasti, pokraj mog zlata, mog i Edgarova
zlata
mog života, nevjeste moje". Je li je majčica Priroda već uputila u veliku tajnu
menarha? Osjećaj napuhanosti. "Prokletstvo", kako
to nazivaju Irkinje ... Figurativno rečeno: "pala s krova" ili "tetka joj došla u
goste". "Gospoda Maternica (citiram iz časopisa za djevojčice) počinje graditi
debelu meku stijenku — da ima gdje ležati djetešce ako dođe". Sićušan luđak u
svojoj ćeliji obloženoj pustom.
Uzgred budi rečeno, ako jednom zaista ubijem nekoga —obratite pažnju na
ovo "ako" — pobuda bi morala biti mnogo snažnija od onoga što sam osjetio
prema Valeriji. Dobro upamtite da sam tada postupio prilično nerazumno. Kad
zaželite — i ako zaželite — da me spržite na električnoj stolici, uzmite u obzir,
molim vas, da mi je samo napadaj ludila mogao uliti onu primitivnu energiju
bez koje se čovjek ne može pretvoriti u zvijer (ovo je sve možda preinačeno).
Ponekad u snu pokušavam nekoga ubiti. I znate li što se događa? Držim, na
primjer, u ruci pištolj. Ciljam, na primjer, u svog bezbrižnog neprijatelja koji
pokazuje hladnokrvno zanimanje za sve što radim. I ispravno potežem okidač,
ali jedan metak za drugim mlitavo pada na pod iz blesaste cijevi. U tim svojim
snovima jedina mi je želja da prikrijem neuspjeh od protivnika koji se ipak
pomalo počinje ljutiti.
Danas za ručkom stara j e guj a iskosa bacila materinski podruglj iv pogled na
Lo (ja sam upravo opisao u šaljivu tonu divne četkaste brčiće koje sam gotovo
bio nakanio pustiti) i rekla mi: "Bolje da ih ne pustite, jer ćete inače nekome
dokraja zavrtjeti glavom". Lo je odmah odgurnula svoj tanjur s kuhanom
ribom, umalo što nije prevrnula čašu mlijeka, i izletjela iz blagovaonice.
— Bi li vam bilo jako dosadno — upita me Hazetina — da pođete sutra s nama
na jezero, ako se Lo ispriča za ovo što je učinila?
Nakon nekog vremena čuo sam u svojoj sobi zaglušno lupanje vratima i druge
zvukove koji su dopirali iz uzdrmanih duplji gdje su se suparnice žestoko
svađale.
Nije se ispričala. Izlet je odgođen. A moglo je biti zabavno.
Subota. Već nekoliko dana ostavljam vrata odškrinuta kad radim u svojoj sobi,
ali je tek danas taj trik upalio. Prenemažući se mnogo, stružući i vukući
papučama po podu (da prikrije zbunjenost što mi dolazi u posjet bez poziva),
Lo je ušla, prošvrljala po sobi i uzela razgledati stravične kovrčice koje sam
našarao na listu papira. O ne,
to nije bio plod esejistova nadahnuta odmora između dva pasusa, nego su to
bili ružni hijeroglifi (koje ona nije mogla odgonetnuti) moje kobne požude.
Kad se nadnijela smeđim uvojcima nad stol za kojim sam sjedio, Humbert
Promukli obujmio ju je jednom rukom
bijedna imitacija rođačke veze. Držeći list u ruci i proučavajući
ga i dalje malko kratkovidnim očima, moja bezazlena mala gošća polako mi je
napola sjela na koljeno. Njen divni profil, poluotvorena usta i topla kosa
bijahu svega pet-šest centimetara daleko od mojih obnaženih očnjaka, a kroz
grubu tkaninu njene dječačke odjeće osjećao sam vrelinu njena tijela.
Odjednom mi je sinulo da je mogu potpuno nekažnjeno poljubiti u vrat ili u
kut usana — sinulo mi je da će mi ona to dopustiti i da će čak zažmiriti, po
svim holivudskim pravilima. To će njoj biti isto tako obično kao i dvostruka
porcija sladoleda od vanilije s vrućim čokoladnim preljevom. Ne bih umio
objasniti svom učenom čitaocu (kome su se obrve zacijelo već toliko uzvile da
su stigle do potiljka ćelave glave) kako sam to pojmio; možda sam nekim
zvjerinjim ćutilom osjetio neku sitnu promjenu u ritmu njena disanja, jer sad
ona više nije toliko razgledala moju drljotinu — o, moja prozračna nimfica! —
koliko je čekala, mirno i radoznalo, da čarobni podstanar učini ono za čim
gine od želje. Kao suvremeno dijete koje guta filmske časopise i zna sve o
polaganom snimanju u krupnom planu, ona zacijelo ne bi smatrala nimalo
čudnim daje odrasli prijatelj, stasit ljepotan... Ali kasno! Najednom je cijela
kuća zabrujala od glasa govorljive Louise koja je pričala gospodi Haze, što se
bila netom vratila, o nekakvoj mrtvoj zvjerci što su je ona i Leslie Thomson
(susjedin šofer) našli u podrumu — i, naravno, moja Lolita nije mogla
propustiti takvu zanimljivu priču. Nedjelja. Ona je varljiva, hirovita,
nespretna, ona je puna opore dražesti nestašna curička. Nesnosno je privlačna
od glave do pete (dao bih cijelu Novu Englesku za pero kakve popularne
spisateljice!), od crne vrpce i ukosnica u kosi pa sve do malog ožiljka na
donjem dijelu lijepo građenog lista na nozi (gdje ju je udario koturaljkom neki
dječak u Piskvju), tik iznad bijele vunene čarapice. Upravo je °tisla s mamom k
Hamiltonovima—na proslavu rođendana, što li.
Pamučna kockasta široka haljinica. Čini se da su joj dojke već lijepo razvijene.
Suviše se žuriš, srce moje!
Ponedjeljak. Kišno jutro. "Ces matinsgris si doicc..."50 Na meni je bijela
pidžama s izvezenim ljiljanom na leđima. Nalik sam na jednog od onih
nabuhlih paukova biserne boje kakvi se mogu naći u starim vrtovima. Sjedi
usred blistave paučine i pomalo poteže sad ovu, sad onu nit. Moja je mreža
razapeta po cijeloj kući, a ja sjedim u naslonjaču, kao prepreden čarobnjak, i
osluškujem. Gdje je Lo? U svojoj sobi? Polako odižem svilenu zavjesu. Nema je,
izišla je; upravo sam čuo isprekidan tresak valjka s toaletnim papirom što se
okreće; ali slušna nit koju sam pustio za njom nije uhvatila njene korake od
kupaonice donje sobe. Možda još pere zube (jedina higijenska radnja koju
Lolita zaista usrdno obavlja). Ne pere. Upravo su se zalupila vrata kupaonice;
treba, dakle, njuškati dalje po kući za tim divnim plijenom. Hajde da pustim
svilenu nit u prizemlje. Uvjeravam se da nije u kuhinji, da ne zatvara, na
primjer, bučno vrata hladnjaka niti sikće na mrsku mater (koja se zacijelo
naslađuje cvrkutavim, suzdržljivo veselim telefonskim razgovorom, trećim od
jutros). Pa ništa, pipajmo dalje i nadajmo se! Poput zrake prodirem u salon i
utvrđujem da radio šuti (a mama još govori s gospodom Chatfield ili
gospodom Hamilton, veoma tiho, smješka se, rumeni, pokriva dlanom
slobodne ruke slušalicu, poriče i nagovještava da baš ne poriče zabavna
govorkanja o podstanaru, ama prestanite, a sve to šapuće tako prisno kako
inače nikad ne čini ta odrješita dama u običnu razgovoru). Moje nimfice,
dakle, naprosto nema kod kuće! Otprhnula je! Pokazalo se da je moje tkanje
duginih boja obična stara siva paučina, kuća je pusta, mrtva. Iznenada kroz
poluotvorena vrata dopire Lolitino nježno smijuljenje: — Pojela sam vam svu
slaninu, ali nemojte reći mami! —Ali kad izjurim iz sobe, nje više nema. Gdje
si, Lolito? Pladanj s doručkom, koji je pomno pripremila domaćica i koji čeka
da ga unesem u sobu, gleda me keseći se bezubo. Lolo! Lolito!
Utorak. Opet su oblaci spriječili izlet na ono nedostupno jezero. Nisu li to
smicalice Sudbine? Jučer sam isprobavao pred ogledalom nove kupaće gaćice.
Srijeda. Danas mi je Hazetina, u kostimu i cipelama s niskim petama, rekla da
ide u grad da kupi neki dar prijateljici svoje prijateljice, i pozvala me da
pođem s njom, jer se ja, tobože, odlično razumijem u tkanine i parfeme. —
Izaberite svoje najdraže čari!
propjevuši ona. Kako se mogao izvući Humbert, kao vlasnik
kozmetičke tvrtke? Stjerala me je u škripac—između kućnog ulaza i
automobila. — Požurite se! — viknula mi je kad sam počeo odviše brižljivo
presamićivati svoje krupno tijelo da bih se uvukao u kola (svejednako se
očajnički domišljajući kako da se spasim). Ona je već bila upalila motor i stala
pristojnim riječima proklinjati neki teretnjak koji je išao natraške i okretao se,
pošto je bio dovezao starici preko puta nova invalidska kolica; ali se tada iz
salona razlegnu oštar glasić moje Lolite: — Hej, vi! Kamo ćete? Idem i ja!
Čekajte me! — Nemojte je slušati! — prokriči Hazetina (i nehotice ugasi
motor). Lo je, međutim, na nesreću moje lijepe vozačice, već potezala za kvaku
na vratima s moje strane. — Ovo je zbilja previše
— poče Hazetina, ali se Lola već bila ugurala, sva ustreptala od
radosti: — Maknite malo tu svoju stražnjicu — reče mi. — Lo!
— uzviknu Hazetina i pogleda me isprijeka nadajući se da ću
istjerati grubijanku napolje. — Bit će zlo! — reče Lo (ne prvi put) i
trgnu se unazad, kao i ja, pošto su kola jurnula naprijed. — Ovo je
zbilja previše — reče Hazetina prebacujući bijesno u drugu brzinu.
— Nisam još vidjela ovako neodgojeno dijete. I ovako nametljivo.
A dobro zna da nije poželjna. I da je vrijeme da se okupa.
Prsti moje desne ruke bijahu pripijeni uz Lolitine traperice. Bila je bosa, na
nožnim noktima bilo je tragova laka trešnjeve boje, a na jednom palcu flaster.
Bože, što bih sve dao kad bih sad odmah mogao izljubiti te majmunske noge
sitnih kostiju i dugih prstiju! Najednom je njena ruka kliznula u moju, pa sam
cijelim putem do trgovine držao i gladio i stiskao tu vrelu šapicu, a da naša
gardedama nije ništa ni slutila! Nosnice naše marlenolike šoferke sjale su,
pošto su bile posijale ili potrošile svoju porciju pudera, a °na je neprekidno
držala prpošan monolog o gradskom prometu, 1 srniješila se u profilu, i pućila
usne u profilu, i treptala obojenim
trepavicama u profilu; ja sam se pak molio — uzalud, nažalost — da nikad ne
stignemo do trgovine.
Nemam više ništa drugo dodati osim daje Hazetina, prvo, kad smo se vraćali
kući, zapovjedila maloj da sjedne otraga i, drugo, da je odlučila zadržati miris,
koji sam ja izabrao, za svoje lijepe uši.
Četvrtak. Skupo plaćamo, burom i tučom, tropski početak mjeseca. U jednom
svesku Enciklopedije mladih našao sam kartu Sjedinjenih Država i list tanka
papira na kojem je nečija dječja ruka počela precrtavati tu kartu, a na
poleđini, na drugoj strani nedovršenog obrisa Floride, nalazio se
šapirografirani popis razreda škole u Ramsdaleu. To lirsko djelo znam već
napamet.
Angel Grace Austin Floyd Beale Jack Beale Mary Buck Daniel Byron Marguerite
Campbell Alice Carmine Rose Chatfield Phvllis Clark Gordon Cowan John
Cowan Marion Duncan Walter FalterTed Fantazia Stella Flashman Irving Fox
George Glave Mabel Goodale Donald Green Lucinda Hamilton Mary Rose Haze
Dolores Honeck Rosaline Knight Kenneth McCoo Virginia McCrystal Vivian
McFate Aubrey Miranda Andionv Miranda Viola Rosato Emil
Schlenker Lena Scott Donald Sheridan Agnes Sherva Oleg Smith Hazel Talbot
Edgar Talbot Edwin Wain Luli Williams Ralph Windmuller Louise
Pjesma, prava pravcata pjesma! Kako je bilo čudno i slatko naći "Haze
Dolores" (nju!) u toj živoj sjenici imena, s tjelesnom stražom ruža, kako stoji
kao kraljevna iz bajke između dvije družbenice! Pokušavam raščlaniti srke
ushita u kralješnici koji obuzeli su me kad sam ugledao to ime medu drugim
imenima. Što me to tu uzbuđuje gotovo do suza (vrelih, opalnih, debelih suza
koje prolijevaju pjesnici i ljubavnici) — što zapravo? Nježna anonimnost pod
crnom čipkastom mantiljom ("Dolores")? Apstraktnost zamjene redoslijeda
imena i prezimena, što podsjeća na par dugačkih crnih rukavica ili krinku? Ne
krije li se odgonetka u toj riječi "krinka"? Ili je svagda užitak u čipkastoj tajni,
u lepršavoj kopreni kroz koju se oči koje poznaješ samo ti, odabranik,
mimogred smiješe samo tebi? A osim toga, mogu sasvim lijepo predočiti sebi
ostatak toga šarenog razreda oko moje pepeljastoružičaste, dolorozne
golubice. Vidim Grace Angel i njene zrele prišteve; Ginny McCoo i nogu koju
vuče za sobom; Clarka iscrpena od onanije; Duncana, smrdljiva klauna; Agnesu
i njene izgrizene nokte; crnokosu Rosu, bajnu Stellu koja daje daje diraju
nepoznati muškarci; Wiliamsa, svadalicu i lopova; Flashmana kojeg žalim kao i
svakog drugog otpadnika. A usred njih ■— ona, izgubljena medu njima, gricka
olovku, nastavnici je ne trpe, svi je dječaci gutaju očima, njenu kosu i vrat,
moja Lolita!
Petak. Priželjkujem nekakvu užasnu katastrofu. Potres. Strahovitu eksploziju.
Njena je majka neukusno ali brzo i zauvijek Gonjena sa zemlje, sa svim ostalim
ljudima na nekoliko kilometara unaokolo. Lolita cvili u mom zagrljaju.
Napokon slobodan, °bljubljujem je usred razvalina. Ona se čudi, ja joj sve
objašnjavam,
zorno pokazujem, urličem. Puste i budalaste tlapnje! Da Humbert nije
kukavica, mogao bi se grdno poigrati njome (iskoristiti njene posjete—jučer,
na primjer, kad je opet bila u mojoj sobi, pokazivala mi svoje crteže, tipične
školske radove). Humbert Hrabri mogao bi joj bez ikakve opasnosti ponuditi
mito. A priprostiji, i praktičniji, čovjek lijepo bi se zadovoljio komercijalnim
nadomjescima, ali za to treba čovjek znati kome da se obrati, a ja ne znam. Uza
svu svoju muževnu vanjštinu, strašno sam bojažljiv. Moja se romantična duša
sva trese od nekakve ljepljive drhtavice pri samoj pomisli da bi se mogla izleći
kakva prljava jeziva afera. Dolaze mi u sjećanje ona bestidna morska čudovišta
koja nam dovikuju: "Maisallez-y, allez-y'm, Annabel kako skakuće na jednoj
nozi navlačeći gaćice i ja kako je nastojim zakloniti, obuzet bijesom i
mučninom.
Istoga dana, ali kasnije, mnogo kasnije. Upalio sam svjetlo da pribilježim što
sam sanjao. Porijeklo sna mi je jasno. Za ručkom je Hazetina velikodušno
izjavila da ćemo u nedjelju nakon mise, ako Meteorološki zavod obeća sunčan
vikend, otići na jezero. Ležeći u postelji i raspaljujući sam sebi maštu prije
spavanja, razmatrao sam konačni plan kako da što bolje iskoristim taj izlet.
Potpuno mi je jasno da mama Haze ne trpi moju golubicu zato što je mala
zagrijana za mene. Zamišljao sam kako ću na jezeru udobrovoljiti i mamicu.
Odlučio sam da ću razgovarati samo s njom, ali da ću u zgodan trenutak reći
da sam ostavio sat ili tamne naočale ondje, u onom šumarku, te ću odmah poći
u šikaru sa svojom nimficom. Tu je stvarnost izblijedjela i potraga za
naočalama pretvorila se u malu orgiju s nebično iskusnom, veselom i
poslušnom Lolitom, koja se vladala tako kako je moj razum znao da se nipošto
ne bi vladala u zbilji. U zoru sam progutao tabletu za spavanje i usnio san koji
nije toliko bio nastavak mog snatrenja koliko njegova parodija. Vidio sam
posve jasno, što je itekako značajno, jezero na kojem nisam još nikad bio; bilo
je pokriveno tankom plohom leda smaragdne boje, koji je uzalud pokušavao
probiti trnokopom neki kozičavi Eskim, iako su na šljunkovitoj obali cvjetali
uvezani oleandri i mimoze. Uvjeren sam da bi mi doktorica Blanche
Schwarzmann dala punu vreću austrijskih
šilinga za ovaj libidosan koji bi odmah unijela u svoj libidosje. Ostatak je sna,
nažalost, bio očito neoriginalan. Hazeta i Hazica jahale su oko jezera, a jahao
sam i ja revno poskakujući, raskrečenih nogu, iako među njima nije uopće bilo
konja, nego samo elastičan zrak—sitna omaška za koju je kriva rastresenost
režisera sna.
Subota. Još mi lupa srce. Još se grčim i potiho kukam zbog neugodnosti koju
sam doživio.
Pogled s leđa. Pruga zlaćane puti između bijele majice i bijelih hlačica.
Nagnuta kroz prozor, ona makinalno kida lišće s jablana, zaokupljena živim
razgovorom s dječakom koji raznosi novine (Kennethom Knightom, čini mi se)
i koji stoji dolje, pošto je upravo vrlo točno i bučno bacio smotani Ramsdale
Journal na ulazne stube. Počeo sam joj se prikradati iza leda "kao ubogi Lazar",
štono kažu pantomimičari. Ruke i noge su mi bile izbočene površine između
kojih sam — više nego na koljenima — polagano puzio pomoću nekog
neutralnog prijevoznog sredstva: ranjeni pauk Humbert. Trebalo mi je vrlo
mnogo vremena da dopuzim do nje. Kao da sam je gledao dogledom s krive
strane, primicao sam se njenu napetu dupencetu kao kakav paralitičar s
mekanim, iskrivljenim udovima koje pokreće užasnim naporom volje.
Naposljetku sam se obreo tik iza njenih leda, ali mi je tada pala na um
nesretna misao da se tobože našalim—daje zgrabim za šiju, što li—ne bih li
prikrio svoju pravu igru, ali mi je ona kratko i oštro dobacila: — Ostavite me
na miru! — (suviše grubo), na što se Humbert Ponizni povukao cereći se
jezovito, a ništavna djevojčica, nadnesena nad ulicu, nastavila ćeretati.
Ali čujte sad što se poslije dogodilo! Nakon ručka sam se zavalio u nizak vrtni
naslonjač i pokušavao čitati. Najednom su mi dvije hitre ruke prekrile oči; to
mi se ona prikrala s leđa, kao da ponavlja, u nizu baletnih scena, moj jutrošnji
manevar. Prsti kojima mi je nastojala zakloniti sunce bili su grimizni, a ona se
grčevito kikotala 1 trzala amo-tamo dok sam pružao ruku čas u stranu, čas
natrag ne Pokušavajući se, Međutim, pridići. Pošao sam rukom po njenim
""rim i nekako kikotavim nogama, knjiga mi je spuznula s krila ° saonice, a
gospoda Haze se došetala i milostivo rekla: — Samo
je dobro odalamite ako vam smeta u vašim razmišljanjima. Kako ja volim ovaj
vrt — nastavila je bez uzvičnika. — A ovo sunce, zar nije božanstveno (ovaj put
opet bez upitnika). — I nesnosna gospa uzdahnu tobože blaženo, svali se na
travu i zagleda u nebo poduprijevši se raširenim rukama za leđima, a tada
najednom stara siva teniska lopta preskoči preko nje i iz kuće dopre Lolitin
ponešto uznosit glas:—Pardonne, mamarv12. Nisam tebe gađala. — Dakako da
nisi, žarko moje, pahuljasto janje!



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:45 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
12.
Tu je kraj zapisaka u dnevniku.
Iz njih proizlazi da je, uza svu vragovu domišljatost, njegov plan bio vazda isti.
Najprije me je sablažnjavao, a onda osujećivao moje namjere i ostavljao me s
tupom boli u samu korijenu mog bića. Ja sam točno znao što hoću i kako da to
postignem a da ne okrnjim njenu čednost. Uostalom, bio sam stekao neka
iskustva u toku dugih godina druženja sa svojom manijom. Obljubio sam
očima više nimfica prošaranih suncem u javnim parkovima; probijao sam se
višeput, oprezno i odvratno kao kakav razvratnik, u najnatrpaniji i najtopliji
kut gradskog autobusa u kojem je visilo o remenju mnoštvo učenica. Ali sad, u
ova tri tjedna, sve moje bijedne lukavštine bile su uzaludne. Obično je tome
bila kriva Hazetina (koja se, kao što je čitalac zacijelo zapazio, više bojala da
Loliti ne bude lijepo sa mnom nego da se ja osladim Lolitom). Divlja strast koja
se bila razbuktala u meni prema toj nimflci — prvoj nimfici u mom životu koju
sam mogao dohvatiti svojim nespretnim, bolnim i bojažljivim pandžama —
zacijelo bi me opet bila otjerala u sanatorij, da vrag nije shvatio da mi treba
dati izvjesno olakšanje, ako želi da se i dalje poigrava sa mnom.
Čitalac je jamačno zapazio još nešto, zanimljivu fatamorganu jezera. Bilo bi
logično da mi je Mr McFatum (kako bih najradije okrstio tog svog vraga)
priredio kakvu malu čast na obećanom
žalu, u predviđenom boriku. Međutim, u Hazetininoj zamisli krila se podvala;
ona mi nije rekla da će s nama na izlet poći i fvlarv Rose Hamilton
(crnomanjasta mala ljepotica) i da će se nimfice došaptavati po strani, i igrati
se po strani, i zabavljati posve odvojeno od nas, dok gospoda Haze i njen
naočiti podstanar budu ozbiljno razgovarali, onako golišavi, daleko od
radoznalih očiju. Pa ipak su tuđe oči zavirivale, a jezici klepetali.
Kako je čudnovat život! Trudimo se da odbijemo od sebe upravo one snage
sudbine koje smo htjeli pridobiti za se. Prije nego što sam ja došao k njima,
moja je gazdarica kanila pozvati neku staru usidjelicu, gospodu Phalen (čija je
majka služila u Hazetininoj obitelji kao kuharica), da stanuje s Lolitom i sa
mnom, a ona je sama, činovnica u duši, htjela potražiti neko namještenje u
obližnjem velegradu. Ona je vrlo jasno predviđala cijelu situaciju; dolazi
pogrbljeni Herr Humbert s naočalama na nosu, sa svojim srednjoevropskim
velikim kovčezima, i počinje ga pokrivati prašina u njegovu kutu, onako
zatrpana gomilom knjiga starostavnih; omražena, ružna kćerkica pod strogim
je nadzorom gospođice Phalen, koja je već jednom, 1944. godine, držala Lo pod
svojim jastrebinjim krilom (Lo bi zadrhtala od ogorčenja kad bi se sjetila tog
ljeta), a gospoda Haze radi u jednoj otmjenoj tvrtki. Ali je jedan prilično običan
događaj poremetio cijeli taj plan. Gospoda Phalen slomila je kuk u Savannahu
(država Georgia) onog istog dana kad sam ja stigao u Ramsdale.
13.
U nedjelju, nakon spomenute subote, bilo je zaista onako lijepo vrijeme kako
su meteorolozi bili predvidjeli. Vrativši na stolac za vratima pladanj s
ostacima svog doručka, koji je moja dobra gazdarica trebala odnijeti kad joj
bude zgodno, prišuljao sam se °gradi na odmorištu u svojim iznošenim
papučama (jedino što je u rtlene bilo iznošeno), oslušnuo i razabrao ovo.
Opet je bilo gužve. Gospoda Hamilton je telefonirala da njena
kćerka "ima temperaturu". Gospoda Haze je kazala svojoj kćeri da će morati,
prema tome, odgoditi izlet. Prijeka mala Haze kazala je velikoj mirnoj Haze da
onda ne ide s njom u crkvu. Majka je na to rekla: — Dobro — i otišla sama.
Na odmorište sam bio izašao odmah nakon brijanja, sa sapunicom u ušima, još
uvijek u bijeloj pidžami s izvezenim različkom (a ne ljiljanom) na leđima.
Brže-bolje sam otro sapunicu, namirisao kosu i pazuha, obukao skerletni
svileni kućni kaput i, pjevušeći nervozno sebi u bradu, pošao u potragu za Lo.
Želim da moji učeni čitaoci sudjeluju u prizoru koji ću sad ponovo odigrati,
želim da razmotre svaku pojedinost i da se sami uvjere kakvom je obzirnošću i
čednošću prožeta cijela ta muškatnoslatka zgoda, ako se na nju gleda
"nepristojno i samilosno", kako se izrazio moj branitelj u privatnom
razgovoru sa mnom. Pa, da počnemo! Preda mnom je teška zadaća.
Glavna osoba: Humbert Pjevuckavi. Vrijeme radnje: lipanjsko nedjeljno jutro.
Mjesto: salon obasjan suncem. Rekviziti: stari prugasti otoman, ilustrirani
časopisi, gramofon, meksičke drangulije (pokojni Harold E. Haze—Bog mu duši
dao lako! — začeo je moju dušicu u doba sijeste, u plavoj sobi, na svadbenom
putovanju u Vera Cruzu, pa je sad po cijeloj kući bilo suvenira, medu njima i
Dolores). Toga je dana imala na sebi krasnu pamučnu haljinicu koju sam već
bio jednom vidio, ružičastu, s tamnoružičastim kockama, kratkih rukava, usku
u struku a dolje široku, a da bi raspored boja bio potpun, nacrvenila je bila
usne i držala u rukama lijepu, banalnu, edenski rumenu jabuku. Samo što nije
bila obuvena za izlazak, nego je imala na nogama čarapice i papuče, a bijela
svečana torbica ležala je, odbačena, pokraj gramofona.
Srce mi je zalupalo kao bubanj kad je sjela na divan do mene (haljina joj se bila
nadula pa splasnula) i počela se igrati blistavom jabukom. Bacala ju je uvis, u
čestice prašine na suncu, i hvatala je uz pljeskav, gladak i šupalj zvuk.
Humbert Humbert joj uhvati jabuku u zraku. — Vratite mi je! — molila me je
pokazujući mramoraste
ružičaste dlanove. Vratio sam joj je. "Delišez". Zgrabila ju je i zagrizla u nju, a
meni je srce bilo kao snijeg pod tankom grimiznom kožicom. Onako
majmunski hitro kako je već umjela ta američka nimfica, istrgla mi je iz ruku
časopis koji sam bio mehanički otvorio (šteta što filmska vrpca nije zabilježila
neobične šare, monogramsku isprepletenost naših istodobnih ili podudarnih
pokreta). Držeći u jednoj ruci nagrizen plod koji joj nije nimalo smetao, Lolita
uze brzo i silovito prelistavati časopis tražeći sliku koju je htjela pokazati
Humbertu. Napokon ju je našla. Hineći zanimanje, približio sam joj se toliko
da mi je njena kosa dotakla sljepoočnicu, a gola ruka načas očešala obraz dok
je zapešćem brisala usta. Zbog sjajne omaglice kroz koju sam gledao sliku,
sporo sam reagirao na nju, pa je Lolita nestrpljivo protrljala jedno koljeno o
drugo i lupila se. Slika se probila kroz maglu: poznati slikar-nadrealist leži
poleduške na plaži, a uz njega, također poleduške, leži sadreni odljev Venere
Miloske, napola prekriven pijeskom. Ispod slike je pisalo: "Slika tjedna".
Munjevito sam joj oteo taj mrski časopis. U idućem trenu ona se sva navalila
na mene pokušavajući mi tobože preoteti časopis. Uhvatih je za tanki zglob na
ruci. Časopis otprhnu na pod kao usplahirena kokoš. Lolita se istrgnu,
odmaknu i obrete u kutu divana desno od mene. Zatim mi to drsko derište
jednostavno prebaci noge preko koljena.
Do tada sam već bio gotovo izludio od nadraženosti; ali sam bio i lukav kao
luđak. Sjedeći i dalje na divanu, uspio sam nekako, s pomoću cijelog niza vrlo
opreznih kretnji, dogurati svoju zakrabuljenu požudu do njenih bezazlenih
nogu. Nije bilo baš lako odvući pozornost djevojčice dok sam se namještao u
najpovoljniji položaj. Govoreći brzorečicom, gubeći dah i ponovo dolazeći do
njega, hineći nenadanu zubobolju da bih objasnio prekide u blebetanju, i
neprekidno gledajući u duhu kao manijak svoj daleki Zarki cilj, krišom sam
pojačao ono čarobno trenje koje je uklanjalo, u iluzornom ako ne u stvarnom
smislu, fizički neodstranjivu ali psihološki sasvim beznačajnu zapreku
(tkaninu pidžame i skut kućnog kaputa) postavljenu između težine dviju
preplanulih nogu, sto su mirovale na mom krilu, i skrivenog tumora moje
neizrecive
strasti. Pošto sam u toku svog blebetanja slučajno natrapao na riječi koje sam
mogao lako ponavljati, počeo sam recitirati, ponešto krivo, neku glupu
pjesmicu koja je te godine bila u modi: — O, Carmen, mala moja Carmen, sjeti
se tara... i gitara, i bara, i žara, tratata — automatska besmislica koju sam
iskrivljavao i baš time — to jest posebnim čarima frfljanja — opčinjavao moju
Carmen, a za sve sam to vrijeme bio u smrtnom strahu da me iznenada ne
omete kakva stihijska nesreća, da mi ne oduzme moje zlatno breme, u
osjećanje kojega se usredotočilo cijelo moje biće, i taj me je strah tjerao da se u
početku suviše žurim, što se ne slaže s ujednačenošću svjesnog uživanja. Ona
je uskoro počela preuzimati od mene barove i barmene, gitare i gitariste,
prihvaćala je i popravljala napjev koji sam ja izokretao. Bila je muzikalna i
puna jabučnog soka. Noge su joj se malko trzale na mom živom krilu, a ja sam
ih gladio. I tako je napola ležala u desnom kutu divana, učenica u bijelim
čarapicama, i gutala svoj iskonski plod, pjevala kroz njegov sok, papuča joj
spala na pod pa je trljala petom, na kojoj se još jedva držala čarapica, po hrpi
starih časopisa naslaganih lijevo od mene na divanu — a svaki njen pokret,
svaki potez i njihaj pomagali su mi da prikrijem i unaprijedim sustav taktilnog
odnosa između ljepotice i zvijeri, između moje sputane, razjarene zvijeri i
ljepote onog ustreptalog tijela u djevičanskoj pamučnoj haljinici.
Pod hitrim vršcima prstiju osjećao sam kako se lagano kostriješe dlačice na
njenim goljenicama. Bio sam sav u jetkoj, ali zdravoj jari koja je obavijala Dolly
Haze kao ljetna izmaglica. Ah, neka samo ostane tako, neka zauvijek ostane
tako... Ali se ona izvila da baci u kamin ostatak izjedene jabuke, i njena
mladenčka težina, njena bestidna nevina bedra i okruglo dupence promijeniše
malko položaj prema mom napregnutom krilu što se mučilo i u potaji radilo,
te su se i moji osjećaji iznenada tajanstveno izmijenili. Bio sam u stanju u
kojem ništa nije bilo važno osim plime radosti što je vrila u mom tijelu. Ono
što je počelo kao slasno rastezanje moga skrivenog korijena pretvorilo se u
žarku ustreptalost koja je sad dosegla stanje potpune sigurnosti,
samopouzdanja i spokojnosti, stanje koje inače
postoji u svjesnom životu. Pošto se duboki, žestoki užitak bio učvrstio i već se
primakao konačnom grču, mogao sam nastaviti nolakše da bih produljio
blaženstvo. Realnost Lolite bila je uspješno ukinuta. Zamišljeno sunce
damaralo je u izmišljenim jablanima. Bili smo sami, kao u kakvoj božanstvenoj
tlapnji. Gledao sam je, onako ružičastu, u zlaćanoj prašini, onkraj koprene
zanosa kojim sam gospodario, koji ona nije osjećala i koji je njoj bio tuđ, i
sunce joj je poigravalo na usnama, i usne su joj, očito, još izgovarale riječi o
Carmen i barmenu, koje više nisu dopirale do moje svijesti. Sad je sve bilo
spremno. Živci uživanja bijahu obnaženi. Krauzeove čestice ulazile su u fazu
raspomamljenosti. I najmanji bi pritisak bio dovoljan da izbije rajska bura. Ja
više nisam bio Humbert Lovački Pas, pseto tužnih očiju koje je zagrlilo cipelu
što će ga sad na udariti. Bio sam iznad smiješnih nezgoda, izvan dohvata
kazne. U haremu što sam ga bio sam podigao bio sam moćan, zadovoljan
Turčin koji navlas, slobodno, potpuno svjestan svoje slobode, odgađa čas kad
će izvoljeti uistinu obljubiti svoju najmlađu i najkrhkiju robinjicu. Viseći na
rubu te razbludne provalije (izvanredan položaj fiziološke ravnoteže koji se
može usporediti s nekim tehničkim postupcima u književnosti i glazbi),
svejednako sam ponavljao za Lolitom slučajne, besmislene riječi — Carmen,
karmin, kamin, kamen, amen — kao kad čovjek govori i smije se u snu, a dođe
se moja presretna ruka kradom penjala uz njenu nogu obasjanu suncem, sve
do granice koju dopušta minimalna pristojnost. Dan prije se bila udarila u
glomaznu škrinju u predsoblju, pa sam joj sad govorio predišući: — Gledaj,
gledaj što si uradila, pogledaj samo! — jer se, kunem se, zaista žućkasta
masnica ocrtavala na njenu dražesnom nimfičanskom bedru koje sam svojom
kosmatom ručetinom masirao i polagano obuimao — a kako su joj gaćice bile
minijaturne, ništa nije priječilo mom mišićavom palcu da se Probije do vrele
udubine njenih prepona — baš kao što čovjek škaklja i miluje zasmijano dijete
— eto tako, i samo tako, a ona je na to iznenada nekako prodorno uzviknula: —
Ma nije to ništa! i počela se previjati i grčki i zabacila glavu, i ugrizla se za
vlažnu
i blistavu donju usnu, i napola se okrenula od mene, a moja jecava usta,
gospodo porotnici, malne su joj dotakla goli vrat dok sam gasio o njenu lijevu
butinu posljednji drhtaj najduljeg zanosa koji je ikad osjetilo ijedno ljudsko ili
demonsko biće.
Odmah nakon toga — baš kao da smo se do tada hrvali i kao da je sad moj
stisak popustio — ona se skotrljala s otomana i skočila na noge — bolje reći na
jednu nogu — da digne slušalicu strahovito bučnog telefona, koji je možda
zvonio već cijelu vječnost dok je moj sluh bio isključen. Stajala je i treptala
očima, zajapurena i raščupana, a pogled joj je klizio po meni isto kao što je
klizio po pokućstvu i, za sve vrijeme dok je slušala ili govorila (s majkom koja
joj je nalagala da dođe na ručak k Chatfieldovima — a ni Lo ni Hum nisu još
znali što smjera to nesnosno zanovijetalo), lupkala je po rubu telefonskog
stolića papučom koju je držala u ruci. Hvala Bogu dragom, ništa nije
primijetila!
Izvadivši šareni svileni rupčić na kojem se njen lutajući pogled načas zaustavi,
obrisah znoj s čela i, obuzet blaženstvom rasterećenja, dovedoh u red svoje
kraljevske haljine. Ona je još razgovarala s majkom, nagađala se s njom (moja
mala Carmen je tražila da dođu po nju autom) dok sam ja, pjevajući sve
glasnije i glasnije, ustrčao uza stube i pustio u kadu debeo mlaz vode obavijene
parom.
A sad ću biti toliko slobodan da navedem riječi spomenute
pomodne pjesmice, ili barem ono što sam upamtio od nje, jer mi se
čini da je nikad nisam pravo ni znao. Evo, dakle, tih riječi: j
O, Carmen, mala moja Carmen, sjeti se tara ,,
Tatatatam — taraba oko fontane,
I gitara, i bara, i žara, i para. "
I svih svojih nevjera ispod platane!
I onog grada gdje na glavi dubih,
I posljednje svode tarata — tuci,
I onog metka kojim te ubih,
Koltom koji mi sad je u ruci...
(Bit će da je tip izvadio kolt i prosvirao mozak svojoj dragani).



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:51 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
14.
Ručao sam u gradu — odavno nisam bio tako gladan. Kad sam se vratio, kuća je
još bila obezlolićena. Proveo sam poslijepodne u snatrenju, razmišljanju i
blaženom prežvakavanju svojih jutrošnjih doživljaja.
Bio sam ponosan. Ukrao sam med orgazma a da nisam okaljao maloljetnicu.
Nisam joj učinio ama baš ništa nažao. Mađioničar mi je nalio mlijeka, melase i
pjenušava šampanjca u novu bijelu torbicu mlade dame — jedan, dva, tri, i
torbica je ostala netaknuta. Tako sam i ja obzirno ostvario svoj sramotni,
žarki, grešni san, a Lolita je ostala živa i zdrava — i ja isto tako. Stvorenje koje
sam onako pomamno obljubio nije bila ona, nego plod moje mašte, druga,
izmišljena Lolita, koja je bila možda još stvarnija od prave, koja se poklapala s
njom i sadržavala je, koja je lebdjela između mene i nje, bez volje i svijesti, pa
čak i bez vlastita života.
Djevojčica nije ništa ni slutila. Ja joj nisam ništa učinio. I ništa me nije priječilo
da ponovim taj čin koji je na nju tako slabo djelovao kao da je ona fotografski
lik što titra na platnu, a ja krotak grbavac što onanira u mraku. Dan je polako
prolazio, miran i zreo, i činilo se da je visoko sočno drveće upućeno u tajnu.
Žudnja me za njom počela ponovo još jače mučiti. "Neka se što prije vrati" —
molio sam se u sebi pozajmljenom Bogu — "i neka se, dok mamica bude u
kuhinji, ponovi prizor na otomanu, tako je grozno obožavam!"
Ne, "grozno" nije prava riječ. Radost koju je u meni budila pomisao na nove
zanose nije bila grozna, nego dirljiva. Dirljiva zato što sam, usprkos
neugasivom žaru svoje požude, najiskrenije i najobzirnije kanio sačuvati
čednost toga dvanaestogodišnjeg djeteta.
A sad da čujete kako sam bio nagrađen za svoje muke. Lolita se lije vratila s
majkom, nego je otišla s Chatfieldovima u kino. Stol je bio prostrt za dvoje,
raskošnije nego inače — na njemu su gorjele ^'jece, molim vas lijepo! U toj
izvještačenoj atmosferi Hazetina Je ovlaš dodirivala srebrni pribor s obje
strane tanjura kao da svira
na klaviru, i smiješila se svom praznom tanjuru (držeći se dijete), i pitala me
kako mi se sviđa salata (koju je pripravila po receptu iz nekog ženskog
časopisa). Zanimalo ju je također prija li mi hladna govedina. Rekla je da je
prekrasno provela dan. Divna je osoba ta gospoda Chatfield. Phvllis (kćerka)
odlazi sutra na ljetovanje. Na tri tjedna. Odlučeno je da i Lolita ode za njom u
četvrtak. Umjesto da čeka do srpnja, kako je prije bilo planirano. I ostat će
dulje od Phvllis. Sve dok ne počne škola. Krasna perspektiva, sirotice moja!
Ah, kako me je to potreslo! Pa to je značilo da mi otimaju moje zlato baš kad je
u potaji postalo moje! Da bih nekako objasnio svoje neraspoloženje, morao
sam se ponovo poslužiti onom istom zuboboljom koju sam već jutros bio
simulirao. Mora da je taj zub bio neki golem kutnjak, a proces veličine trešnje!
— Mi imamo u gradu izvrsnog zubara — reče Hazetina. — I još nam je k tome
susjed, doktor Quilty, rođak onog poznatog dramatičara. Mislite da će proći?
Pa dobro, kako hoćete! Na jesen ću dati da stavi Lo na prednje zube "kvačicu",
kako je govorila moja majka. Možda će je to malo obuzdati. Bojim se da vam je
ovih dana strašno dosađivala. A sve bih rekla da ćemo imati još dva-tri burna
dana dok ne ode. Isprva je odlučno odbila ići, i moram priznati da sam je
ostavila kod Chatfieldovih samo zato što sam se bojala ostati s njom nasamo
dok je tako raspoložena. Možda će je film umiriti. Phvllis je slatka curica i
Lolita nema ama baš nikakva razloga da je ne trpi. Vjerujte mi, monsieur, da
mi je zbilja žao što vas boli zub. Bilo bi mnogo pametnije da mi dopustite da
sutra ujutro nazovem Ivora Ojuiltija, ako vas još bude bolio. I, znate, ja mislim
da je za djevojčice ljetno logorovanje mnogo korisnije — i mnogo pametnije,
kako ja obično kažem — nego lješkariti na travnjaku u predgrađu i mazati se
maminim ružem, i dosađivati stidljivom gospodinu u njegovu poslu, i još uz to
praviti scene zbog najmanje sitnice.
—A jeste li sigurni da će ona biti zadovoljna ondje?—prozborih napokon
(bijedno, strašno bijedno!)
— Neka samo pokuša biti nezadovoljna! Uostalom, ondje se život ne sastoji
samo u zabavljanju. Logor vodi Shirlev Holmes
sigurno ste čuli za nju — ona je napisala onu knjigu Učenice
oko logorske vatre. Život u ljetnom logoru pomoći će Dolores Haze da se
razvije u svakom pogledu — u pogledu zdravlja, karaktera, obrazovanja, a
osobito u pogledu osjećaja odgovornosti prema drugima. Hoćete li da
prenesemo svijeće na verandu? Ili ćete radije leći i uzeti nešto protiv bolova?
Uzeti nešto protiv bolova...
15.
Sutradan su one otišle u grad da kupe potrebne stvari za ljetno logorovanje.
Svaki novi dio odjeće ili obuće djelovao je na Lo čarobno. Za večerom je opet,
čini se, bila zajedljivo raspoložena, kao i obično. Odmah nakon večere otišla je
u svoju sobu da se zadubi u stripove nabavljene za kišne dane u logoru Cue. Do
četvrtka ih je pregledala tako temeljito da ih nije ni ponijela sa sobom.
I ja sam se povukao u svoj brlog i sjeo da pišem pisma. Moj je plan sad bio da
odem na more i da se vratim do početka školske godine i nastavim živjeti kod
Hazeovih, jer sam već znao da ne mogu bez te djevojčice.
U utorak su opet otišle u kupovinu, a mene su zamolile da se javim na telefon
ako nazove upraviteljica logora. Ona je zaista nazvala, a nakon nekoliko
tjedana imali smo priliku prisjetiti se tog našeg ugodnog razgovora. Toga je
utorka Lo večerala u svojoj sobi. Pošto se opet porječkala s majkom,
proplakala je i, kao što se već i prije događalo, nije htjela da je vidim uplakanu;
kako je imala posebno nježnu put, crte lica bi joj se, nakon gorka plača,
raskvasile 1 nabuhle i postale pretjerano zamamne. Njena pogrešna
predodžba 0 mom estetskom ukusu neobično me je žalostila, jer ja naprosto
obožavam onu primjesu botičelijevske ružičaste boje, onaj jarki obrub oko
upaljenih usana, one mokre, slijepljene trepavice, a osim toga, taj njen
sramežljivi hir oduzimao mi je, naravno, mogućnost daje tobože tješim...
Ipak, nije sve bilo tako jednostavno kako sam mislio. Dok sam sjedio s
gospodom Haze u mraku na verandi (neotesani je vjetar pogasio njene crvene
svijeće), ona se turobno nasmiješila i rekla:
— Moram vam priznati da sam rekla Loli ti da njezin obožavani I Humbert
potpuno odobrava plan o logorovanju, i tada je, eto, ona napravila cijeli
skandal pod izlikom da se tobože želimo otresti nje. Ali je pravi razlog taj što
sam joj rekla da ćemo sutra zamijeniti nekakve suviše moderne stvari, koje me
je natjerala da joj kupim, za nešto skromnije. Ona, znate, smatra sebe za
filmsku zvjezdicu, a ja je smatram za zdravo, snažno, ali ružno derište. U tome
je, mislim, korijen naših poteškoća.
U srijedu sam uspio uloviti Lolitu nasamo na nekoliko sekundi; to se zbilo na
odmorištu gdje je ona, u tijesnoj majici i bijelim hlačicama umrljanim straga
nečim zelenim, prekopavala po škrinji. Rekao sam joj nešto što je trebalo biti
prijazno i smiješno, ali je ona samo prezirno otpuhnula a da me nije ni
pogledala. Zdvojni, umirući Humbert nespretno ju je pogladio pa trtičnoj
kosti, a ona ga je snažno odalamila kalupom za cipele pokojnog Hazea. —
Izdajico — rekla je, na što sam se odvukao niza stube držeći se veoma
uvrijeđeno. Nije se udostojila večerati s Humbertom i mamom; oprala je kosu i
legla sa svojim budalastim knjižicama. A u četvrtak ju je njena ravnodušna
mati odvezla u logor Cue.
Kao što su pisali malo veći pisci od mene: "Čitaocu neće biti teško zamisliti..." i
tako dalje. Uostalom, možda ću tom famoznom zamišljanju dati nogom u tur.
Ja sam znao da ću ostati zaljubljen u Lolitu do kraja života; ali sam isto tako
znao da ona neće dovijeka ostati Lolita. Na Novu godinu bit će joj trinaest
ljeta. Za dvije-tri godine neće više biti nimfica, nego "mlada djevojka", a
poslije "studentica" — užas nad užasima! Riječi "do kraja života" odnose se
samo na moju strast, samo na onu Lolitu koja se postojano održavala u mojoj
krvi. A Lolitu koja je sad bila dostupna mom opipu i vidu, njuhu i sluhu, Lolitu
prodorna glasa i blistave smeđe kose, ravne sprijeda, valovite sa strane, s
uvojcima straga, Lolitu kojoj vrat bijaše vreo i ljepljiv, a rječnik vulgaran —
"jezivo", "gala",
"perfa", "seljo", "kit" — tu Lolitu, moju Lolitu morao je bijedni j^atul zauvijek
izgubiti.
I kako sam onda mogao živjeti bez nje dva ljetna, besana mjeseca? Puna dva
mjeseca od dvije preostale godine njena nimfičanstva! Možda ne bi bilo
zgorega, mislio sam, da se prerušim u sumornu, staromodnu djevojku,
nezgrapnu Mademoiselle Humbert, pa da razapnem svoj šator u blizini logora
Cue, i da se nadam da će tamošnje nimfice, riđe od sunca, zagrajati: "Oh, hajde
da primimo k sebi ovu izbjeglicu duboka glasa!" i odvući do svoje vatre
žalosnu, snebivljivu i nasmiješenu Berthe au GmndPieeP3. Berthe će spavati s
Dolores Haze!
Puste, isprazne sanje! Dva mjeseca divote, dva mjeseca nježnosti bit će
zauvijek protraćeni, a ja nisam mogao ništa učiniti protiv toga, mais nV«34!
Ipak je taj četvrtak čuvao za me kap rijetka meda u svojoj žirnoj kapici.
Gospoda Haze trebala je odvesti kćerku u logor rano ujutro, i kad su do mene
doprli različiti glasovi povezani s odlaskom, skotrljao sam se s postelje i izvirio
na prozor. Dolje pod jablanovima već je brektao automobil. Na pločniku je
stajala Louise zaklanjajući rukom oči, kao da se mala putnica već gubi u
niskom sjaju jutarnjeg sunca. Pokazalo se da je ta gesta bila preuranjena. —
Požuri se! — viknula je Hazetina sjedeći za upravljačem. Moja Lolita, koja se
već bila napola uvukla u kola i taman htjela zalupiti vratima, spustiti prozor i
mahnuti rukom Louisi i jablanovima (ni nju ni njih nije joj više bilo suđeno
vidjeti), prekinula je načas tok sudbine; pogledala je gore i pojurila natrag u
kuću (dok se majka derala za njom kao luda). Cas kasnije začuo sam korake
svoje ljubljene na stubama. Srce mi je bilo toliko naraslo da umalo što nije
zaklonilo cijeli svijet. 1 otegao sam gore hlače pidžame i otvorio širom vrata; u
isti mah )e Lolita dotrčala do mene, topćući, predišući, u svojoj najtanjoj
haljinici, i već je bila u mom zagrljaju, i nevina su joj se usta topila Pod
žestokim pritiskom tamnih muških čeljusti — o, drhtavo ^oje lane! U idućem
trenu čuo sam je — živu, nesilovanu — kako bučno trči niza stube. Tok sudbine
se nastavio. Zlaćana se goljenica
i uvukla, vrata se na automobilu zalupila — ponovo se otvorila i još jače zalupila
— i vozačica je naglo odvezla moje zlato upravljajući oštro volanom i
popraćujući krivljenjem usana crvenih kao guma svoje gnjevne nečujne riječi,
a dotle je, neopažena ni od koga osim mene, gospođica Vizavi, bolesna starica,
slabašno ali u pravilnim razmacima mahala sa svoje verande obrasle vinovom
lozom.
16.
Dlan mi je još bio pun osjećaja glatkoće, nalik na dodir bjelokosti, Lolitinih
djetinjih udubljenih leda, njene skliske glatke kože pod laganom haljinicom
koju sam pomicao rukom gore-dolje dok sam je držao u naručju. Odjurio sam
u njenu nepospremljenu sobu, otvorio vrata ormara i zaronio u hrpu rublja
koje je bila nosila. Posebno se dobro sjećam neke ružičaste tkanine, iznošene i
poderane, koja je duž šava vonjala po nečemu jetkom. U nju sam zamotao
Humbertovo golemo, prepuno srce. U meni je već bio uzavro ognjeni kaos —
ali sam morao sve to ostaviti i brže-bolje se sabrati, jer mi je u tom trenutku
dopro do svijesti baršunasti glas služavke koja me je tiho zvala sa stuba. Rekla
mi je da ima poruku za mene i, pošto je na moje automatsko "Hvala" uzvratila
prijaznim "Nema na čemu", ostavila mi u drhtavoj ruci neobično čisto pismo
bez marke i bez ispravaka.
"Ovo je priznanje: volim Vas (tako je počinjalo pismo i ja sam u jednom
iskrivljenom času pomislio da je ta histerična škrabotina učenička črčkarija).
Neki dan, u nedjelju, u crkvi — sram Vas bilo, nevaljalče, što niste htjeli doći
da vidite krasne nove oslikane prozore na njoj —jest, teku ovu posljednju
nedjelju, kad sam upitala Gospoda Boga što da radim, rečeno mi je da
postupim ovako. Drugog izlaza nemam. Volim Vas od prvog trenutka kad sam
Vas ugledala. Ja sam strastvena i osamljena žena, a Vi ste ljubav moga života.
Sada ste, dragi moj, najdraži moj, mon cher, cher Monsieur1'', ovo pročitali;
sada sve znate. Stoga Vas molim da smjesta spremite svoje stvari i otputujete.
Ovo Vam nalaže Vaša stanodavka. Odlazite!
Napolje! Departezl36 Ja ću se vratiti do večere ako budem vozila sto trideset
kilometara na sat tamo i natrag, ako se ne slupam (uostalom, što bi koga bilo
briga?), i ne želim vas naći u kući. Molim Vas, molim Vas, otputujte smjesta,
sad odmah, nemojte ni čitati do kraja ovo smiješno pisamce! Idite! Zbogom!
Situacija je, mon cherP7, posve jednostavna. Ja, naravno, znam sasvim
pouzdano da za Vas ne značim ništa, baš ništa. Ma dobro, Vi rado ćaskate sa
mnom (i šalite se sa mnom, sirotom), zavoljeli ste naš gostoljubivi dom, moje
najmilije knjige, moj lijepi vrt, pa čak i nestašluke moje bučne kćerkice; ali ja
Vama nisam — ništa. Je li tako? Tako je. Baš ništa. Ali, ako Vi, kao Evropljanin i
mračni romantičar, zaključite, pošto pročitate ovo moje "priznanje", da sam
dovoljno privlačna da se okoristite ovim pismom i da se upustite u "avanturu"
sa mnom, onda znajte da će to biti zločin—veći zločin nego da ste silovali oteto
dijete. Vidite, dragi, kad biste odlučili ostati, kad bih Vas još našla ovdje—što
se, naravno, neće dogoditi pa zato i mogu ovako fantazirati — sama činjenica
da ste ostali mogla bi značiti samo jedno, da želite postati za me ono isto što ja
želim postati za Vas—životni drug—i da ste spremni zauvijek vezati svoj život
s mojim i biti otac moje kćerke.
Dopustite mi, najdraži moj, da još časak buncam i bulaznim; ta znam da ste već
razderali ovo pismo, a njegove ostadce (nečitljivo) u vrdog klozeta. Najmiliji
moj, mon tres, tres cher, da znaš kakvo sam Ti brdo ljubavi podigla tijekom
ovoga čarobnog mjeseca lipnja! Znam kako ste Vi suzdržljivi i koliko u Vama
ima nečega "britanskog". Možda će Vaša starosvjetska zakopčanost, Vaš
osjećaj za doličnost biti povrijeđeni otvorenošću jedne bijedne Amerikanke!
Vi koji krijete svoje najsnažnije porive, zacijelo smatrate da sam ja bestidna
budala sto Vam ovako otvaram svoje nesretno ranjeno srce. U prošlosti sam
doživjela mnoga razočaranja. Gospodin Haze je bio krasan čovjek, dobra duša,
ali, jao, dvadeset i pet godina stariji od mene tako da... ali. ostavimo prošlost
na miru! Dragi moj, Tvoja je radoznalost sad valjda potpuno zadovoljena, ako
me nisi poslušao i ako si pročitao °vo pismo do njegova gorkog kraja.
Uostalom, to i nije važno. Uništi §al — otputuj! Nemoj zaboraviti ostaviti
ključeve na stolu u svojoj
sobi! I neku adresu da ti mogu poslati poštom dvanaest dolara koje si platio za
sobu do kraja mjeseca! Zbogom, mili moj! Moli se za mene — ako se ikad moliš!
C. H."
Svega se ovog sjećam, i to od riječi do riječi (uključujući i iskrivljene francuske
izraze). Pismo je bilo u najmanju ruku dvaput duže. Izostavio sam lirsko
mjesto koje sam tada uglavnom preskočio, a koje se odnosilo na Lolitina brata
koji je umro kad mu je bilo dvije godine, a Loliti četiri; iznosila se pretpostavka
da bih ga ja veoma zavolio da je ostao živ. Čekajte da se sjetim što je još bilo. A,
da! Dopuštam da su riječi "u vrtlog klozeta" (gdje je pismo zaista i završilo)
moj prozaični dodatak. Ona me je vjerojatno molila da naložim nekakvu
posebnu vatru da spalim tu njenu poslanicu.
Prvo što sam osjetio bilo je gađenje, a onda se javila želja da kidnem. Zatim
sam osjetio kao da mi se nečija mirna prijateljska ruka spustila na rame i
upozorila me neka se ne žurim. Poslušao sam je. Oporavio sam se od
zaprepaštenja i opazio da sam još u Lolitinoj sobi. Reklama preko cijele
stranice istrgnuta iz nekog luksuznog časopisa bila je prikucana na zid iznad
postelje, između njuške nekog pjevača zabavne glazbe i dugih trepavica neke
filmske glumice. Ta fotografija u boji prikazivala je crnomanjastog mladog
muža u čijim je irskim očima bilo nečega izmoždenog. On je reklamirao kućni
kaput (te i te "kuće") i držao pred sobom za oba kraja pladanj nalik na most
(neke druge tvrtke) na kojem se nalazio zajutrak za dvije osobe. Riječi ispod
slike bile su uzete iz crkvene pjesme ocaThomasa Morella: "Evo ide on, junački
pobjednik". Trebalo je valjda zaključiti da hametice pobijeđena mlada (koja se
nije vidjela na slici) sjedi na jastucima bračne postelje spremna da prihvati
pladanj za jedan kraj, ali nije bilo jasno kako će se njen partner iz postelje
dovući do nje ispod mosta a da ne počini lom. Lolita je nacrtala šaljivu strelicu
koja je pokazivala u ispijenog mladog supruga i ispisala velika slova: "H. H."; i
zaista je, usprkos razlici od nekoliko godina, sličnost bila neobično velika.
Ispod te slike bila je još jedna, također u boji. Na njoj
je neki poznati dramski pisac svečano pušio cigaretu "Dromedar". On je
navodno uvijek pušio samo te cigarete. Nije baš mnogo nalikovao na H. H.
Ispod slike je bila Lolitina djevičanska postelja, puna stripova. Caklina je bila
spala ovdje-ondje sa željeznih šipaka kod uzglavlja i ostale su okrugle crne
mrlje na bijeloj pozadini. Pošto sam se uvjerio da je Louise otišla, zavukao sam
se u Lolitinu postelju i ponovo pročitao pismo.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:54 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
17.
Gospodo porotnici! Ne bih se mogao zakleti da mi već i prije nisu došle na um
neke misli koje su se odnosile, da tako kažem — oprostite na izrazu — na
vrapca u ruci. Um ih nije sačuvao u nekom logičnom obliku. Ali, ponavljam, ne
bih se mogao zakleti da nisam njegovao takve misli (ako dopuštate da se
poslužim i ovakvim izrazom) u magli snatrenja, u mraku strasti. Bilo je možda
časova, moralo je biti časova (ta poznajem ja valjda Humberta!) kad sam
temeljito i hladnokrvno razmatrao mogućnost da se oženim nekom prezrelom
udovicom (recimo, Charlottom Haze), baš takvom koja nema ni jednog jedinog
rođaka na širokom sivom svijetu, jedino zato da bih se domogao njene
kćerkice (Lo, Lole, Lolite). Cak sam spreman priznati svojim mučiteljima da
sam možda koji put bacio hladan, ispitivački pogled na Charlottine koraljne
usne, na njenu brončanu kosu i suviše dubok izrez na prsima, i pokušavao je
nekako smjestiti u kakvo vjerodostojno snatrenje. Priznajem ovo pod
mukama, možda izmišljenim, ali zato još užasnijim. Htio bih ovdje malo
zastraniti i ispripovijedati vam malo potanje opavor nocturnuć8 koji me je
noću grdno mučio i još me muči, kad mi u glavi ostane neki slučajni izraz iz
nesustavnog čitanja u mom dječaštvu — na primjerpeine fort et dure® (kakav
li je genijalan mučitelj to izmislio!), ui takve strašne, tajanstvene, podmukle
riječi kao što su "trauma", traumatski doživljaj" i "traverza". Uostalom, moja
je pripovijest dostatno nesuvisla i bez zastranjivanja.
Pošto sam uništio pismo i vratio se u svoju sobu, premišljao sam neko vrijeme,
mrsio sebi kosu, defilirao u svom skerletnom kućnom kaputu, stenjao kroz
stisnute zube i — najednom... Najednom sam, gospodo porotnici, osjetio da
kroz onu istu grimasu, od koje su mi se krivila usta, sviće podrugljiv smiješak
iz Dostojevskoga kao neka daleka i užasna zora. U novim uvjetima poboljšane
vidljivosti počeo sam predočivati sebi sva ona milovanja kojima bih uzgred
mogao obasipati Lolitu kao muž njene majke. Mogao bih je priviti uza se po tri
puta na dan — svaki dan. Raspršile bi se sve moje brige. Potpuno bih ozdravio.
"Lako i oprezno bih držao te Na koljenima, i očinski (jelov Utiskivao ti na
nježni obraz"
— kako ono reče onaj engleski pjesnik. O, načitana li Humberta!
Zatim sam, sa svim mogućim mjerama opreza, polako, kao da hodam na
prstima, zamislio Charlottu kao životnu družicu. Zar se zbilja ne bih mogao
prisiliti da joj dadem u postelji onaj ekonomično raspolovljeni grejpfrut,
dijetni doručak?
Obliven znojem pri nesmiljenom svjetlu gole žarulje, gažen uznojenim
policajcima, Humbert Humbert je sad spreman da još koješta "izjavi u
zapisnik" {cjuel moti)40 dok prevrće svoju savjest i dere njenu najskriveniju
podstavu. Nisam se namjeravao oženiti sirotom Charlottom zato da bih je
uklonio na neki nedostojan, jeziv i pogibeljan način, kao na primjer s pomoću
pet tableta živina biklorida rastopljenih u čašici serija prije ručka ili nečim
sličnim; ali je u mojoj akustičnoj i pomućenoj glavi ipak zveckala misao koja je
bila tijesno povezana s farmacijom. Zašto da se ograničim na onaj skromni
tajni užitak koji sam već bio okusio? Pred oči su mi izlazile druge slike bluda
provijajući se i smiješeći se. Vidio sam u duhu kako dajem jako sredstvo za
spavanje i materi i kćeri u isto vrijeme da bih mogao nesmetano milovati svu
noć ovu potonju. Kuća se orila od Charlottina hrkanja, a Lolita jedva da je
disala u
snu, nepomična, kao naslikano djevojče. — Mama, kunem ti se da me Kenny
nije ni taknuo! —Ti ili lažeš, Dolores, ili je to bio noćni vampir- — Uostalom,
pazio bih da ne napumpam malu.
Tako je Humbert Vukodlak snovao i snatrio — a rumeno sunce žudnje i
odlučnosti (koje stvaraju sav živi svijet!) dizalo se sve više dok je na nizu
balkona niz razvratnika nazdravljalo, s čašom u ruci, blaženstvu prošlih i
budućih noći. Zatim sam, u prenesenom smislu, razbio čašu i smiono zamislio
(jer sam već bio pijan od priviđenja te sam obescijenio svoju blagu narav) kako
malo-pomalo prelazim na ucjenjivanje — ama sasvim nedužno, beznačajno
ucjenjivanje — i prisiljavam Hazetinu da mi dopusti da općim s malom, jer ću
zaprijetiti svojoj jadnoj zatreskanoj dami da ću je ostaviti, ako mi ne da da se
igram sa svojom zakonitom pastorkom. Jednom riječju, pred takvom
senzacionalnom "ponudom", pred takvim širokim i raznolikim
perspektivama, bio sam nemoćan kao Adam koji unaprijed vidi ranu
maloazijsku povijest kao fatamorganu u svom voćnjaku.
A sad pribilježite ovu važnu napomenu: umjetnik u meni nadvladao je
džentlmena. Zato je bio potreban još veći napor volje da u ovim zapisima
prilagodim svoj stil nedostojnom tonu dnevnika koji sam vodio dok je gospoda
Haze stajala na putu mojim željama. Tog dnevnika više nema, ali sam smatrao
za svoju umjetničku dužnost da sačuvam onaj ton, ma koliko mi se on sad
činio lažan i grub. Srećom, moje je pripovijedanje sad došlo do točke na kojoj
mogu prestati vrijeđati sirotu Charlottu radi naknadne vjerodostojnosti.
Želeći prištedjeti sirotoj Charlotti dva-tri sata mučne neizvjesnosti na
vijugavoj cesti (i spriječiti, eventualno, sudar koji bi porušio naše različite
snove), pokušao sam obzirno, ali uzaludno stupiti s njom u telefonsku vezu;
nazvao sam logor Cue, ali sam doznao da je ona već prije sat vremena krenula
kući. Dobivši na telefon umjesto nje Lolitu, rekao sam joj — dršćući i
naslađujući se v'ašću nad sudbinom — da ću se oženiti njenom majkom. Morao
sam joj to ponoviti, jer joj je nešto smetalo da me pažljivo sluša. ~"~ Pa to je
perfa — rekla je smijući se. — Kad će biti svadba?
Čekajte malo... tu je jedno štene... zgrabilo me za čarapu. Halo... — Dodala je da
će joj ondje po svoj prilici biti vrlo zabavno... I ja sam shvatio, pošto sam
objesio slušalicu, da je dva sata u dječjem logoru bilo dovoljno da novi dojmovi
potpuno istisnu iz glave male Lolite lik neodoljivoga gospodina Humberta.
Uostalom, to sad i nije bilo važno. Dobit ću je svakako natrag pošto protekne
doličan rok nakon svadbe. "Kita vjenčana na grobu jedva da je uvenula", kako
bi rekao pjesnik. Ali ja nisam pjesnik. Ja sam tek savjestan historiograf.
Razmislivši malo, pogledao sam što ima u kuhinjskom hladnjaku i, ustanovivši
da je njegov sadržaj isuviše asketski, otišao sam u grad i nakupovao brdo
samih poslastica. Osim toga sam kupio dobra žestoka pića i nekoliko vrsta
vitamina. Bio sam prilično siguran da ću s pomoću tih stimulansa i svojim
vlastitim snagama uspjeti spriječiti izvjesnu, da tako kažem, "zabunu", koja bi
mogla nastati zbog pomanjkanja osjećaja kad dođe vrijeme da zasvjedočim
silan i nestrpljiv žar. Dosjedjivi Humbert neprestance je predočivao sebi
Charlottin lik kroz ključanicu muške mašte. Tijelo joj je bilo dobro očuvano i
skladno razvijeno, o tome nije bilo spora, a možda mi je mogla dobro doći
misao da je ona tobože Lolitina starija sestra—da nisam suviše jasno
predočivao sebi njena teška bedra, okrugla koljena, bujna prsa, grubu
ružičastu kožu na vratu ("grubu" prema svili i medu) i sve ostale crte toga
bijednog i dosadnog stvora što se naziva "lijepom ženom".
Sunce je opisalo svoj uobičajeni krug oko kuće. Dan je sazrio i počeo se kloniti
večeri. Popio sam jednu čašicu. Pa drugu. Pa treću. Moje najdraže piće,
džinanas-mješavina džina i ananasova soka — uvijek mi udvostručuje snagu.
Naumih da pokosim zapušten travnjak u našem vrtu. Unepetite attention41.
Bio je zarastao u maslačke, a nečiji prokleti pas — ne trpim pse—zagadio je
kamene ploče koje je nekad ukrašavao sunčani sat. Gotovo su se svi maslačci
već bili prometnuli iz sunaca u mjesece. Džin i Lolita bili su mi u krvi pa umalo
što nisam pao preko rasklopnih stolica koje sam htio pospremiti. Zebre
crvenih pruga! Poneko podrigivanje zvuči kao klicanje — bar je moje tako
zvUčalo. Stara ograda iza vrta razdvajala ga je od susjedskog smeća i
jorgovana, ali između prednjeg dijela našeg travnjaka (ondje gdje se on blago
spuštao niz jednu stranu kuće) i ulice nije bilo nikakve prepreke. Zbog toga
sam morao vrebati (smijuljeći se kao čovjek koji se sprema učiniti neko dobro
djelo) povratak Charlotte; taj je zub valjalo odmah iščupati. Klateći se za
ručnom kosilicom koja me je vukla za sobom, dok su podsječene vlati trave
poskakivale i takoreći cvrkutale odsijevajući na niskom suncu, nisam odvajao
očiju od onog dijela ulice u predgrađu koji sam mogao vidjeti. Ulica je zavijala
prema nama ispod svoda golema sjenovita drveća, a onda se naglo spuštala
pored kuće od opeke, obrasle vinovom lozom, stare Vizavi i njena polo-žena
travnjaka (mnogo urednijeg od našeg), te se napokon gubila iza naših ulaznih
stuba koje nisam vidio s onog mjesta gdje sam radosno podrigivao i radio.
Maslačci izgiboše. Miris sočne trave miješao se s mirisom ananasa. Dvije
djevojčice, Marion i Mabel, koje sam obično pratio makinalnim pogledom dok
su prolazile amo-tamo (ali tko bi mi mogao zamijeniti moju Lolitu?), odoše
prema aveniji (odakle se spuštala naša Ulica Lawn); jedna je od njih gurala
bicikl, a druga je u hodu zobala iz papirnate vrećice, i obje su govorile u sav
glas, sunčano i zvonko. Simpatični Thomson, adetski građen Crnac, koji je kod
starice preko puta služio kao vrdar i šofer, široko mi se izdaleka osmjehnuo i
viknuo mi dva puta, popraćujući povike gestama, da sam danas tobože
neobično energičan. Budalasti pas našeg susjeda, bogatog prnjara, pojurio je
za nekim modrim automobilom — ali ne Charlottinim. Ona zgodnija od one
dvije djevojčice (čini mi se Mabel), u hlačicama, s grudnjakom koji nije imao
što držati, sjajne kose (nimfica, tako mi Pana!), ponovo je protrčala gužvajući
u ruci praznu papirnatu vrećicu i iščezla iz očiju zelenog jarca zamaknuvši za
pročelje vile gospodina i gospode Humbert. Automobil-karavan izbio je
izhladovite avenije noseći još neko vrijeme ostatke hladovine, dok se nisu
raspali, na krovu za koji se golišavi vozač držao lijevom rukom ispruženom
kroz prozor; auto je mahnito brzo projurio, a uz njega pas bivšeg prnjara.
Nastala je nježna stanka, a onda me nešto presjeklo u prsima jer sam ugledao
modru limuzinu. Skliznula je niz brdo i
izgubila se za uglom kuće. Razabrao sam načas njen mirni, blijedi profil.
Pomislio sam da neće znati jesam li otišao ili nisam dok se ne popne na kat.
Nakon jedne minute izvirila je kroz prozorčić Lolitine sobice s izrazom silne
tjeskobe na licu. Tako sam brzo ustrčao uza stube da sam uspio stići u sobicu
prije nego što je ona izišla iz nje.
18.
Kada je mlada — udovica, a mladoženja — udovac, kad je ona proživjela u
"našem dičnom gradiću" nepune dvije godine, a on nepunih mjesec dana,
kadMonsieur jedva čeka da se sve skupa što prije svrši, a Madame pristaje na
to smiješeći se milostivo, onda je svadba obično prilično "skromna". Mlada
može biti i bez tijare od narančina cvijeta koja drži kratak veo, i bez bijele
orhideje zataknute u molitvenik. Mladina bi kćerkica možda unijela u
ceremoniju vjenčanja H. i H. primjesu živa rumenila, ali sam slutio da bi bilo
opasno iskazivati suviše nježnosti Loliti stjeranoj u škripac, pa sam se složio da
ne vrijedi dovlačiti djevojčicu iz njena omiljenog logora Cue.
Moja takozvana "strastvena i osamljena" Charlotte bila je u svakidašnjem
životu praktična i društvena žena. Povrh toga, otkrio sam da je ona, premda
nije mogla obuzdati ni porive srca u svakidašnjem životu ni krikove na
ljubavnom logu, principijelna žena. Čim je postala manje-više moja ljubavnica
(unatoč stimulansima i njenim "nervoznim, nestrpljivim cherf, junački cheri
nije mogao izbjeći neke početne poteškoće, što je, inače, obilato nadoknadio
najbiranijim asortimanom starosvjetskih umiljavanja), draga Charlotte me je
preslišala o mojim odnosima s Gospodinom Bogom. Mogao sam joj reći da u
tom pogledu nemam nikakvih predrasuda, ali sam joj umjesto toga kazao —
plaćajući danak nabožnom općem mjestu — da vjerujem u izvjestan kozmički
duh. Pregledavajući svoje nokte, ona me upitala nema li u mom rodu kakvih
primjesa sa strane. Odgovorio sam protupitanjem bi li ona ipak pošla za me da
je, recimo, majčin djed mog oca bio
Turčin. Rekla je da to ne bi bilo ni najmanje važno; ali da bi ona, kad bi jednom
ustanovila da ne vjerujem u našeg dragog kršćanskog Boga, svršila sa samom
sobom. Kazala je to toliko svečano da sam se naježio. Tada sam pojmio da je
doista principijelna žena.
O, bila je to dobro odgojena malogradanka! Govorila je "Oprostite" kad bi joj i
najmanji podrig prekinuo tečni govor, izgovarala je prvi slog riječi envelope
(omotnica) kroz nos na francuski način, a u razgovoru s kakvom znanicom
nazivala je mene "gospodin Humbert". Pomislio sam da bih joj ugodio kad bih
se pojavio u mjesnom društvu s nekom romantičnom aureolom. Na dan našeg
vjenčanja izišao je u društvenoj rubrici Ramsdale Journala intervju sa mnom i
fotografija Charlotte s jednom uzvijenom obrvom i pogrešno otisnutim
prezimenom — Hazer. Usprkos toj nezgodi, taje reklama podgrijala
porculanske klijetke njena srca i izazvala podrugljivo čegrtanje mojih zmijskih
čegrtaljki. Kako je sudjelovala u dobrotvornom radu crkve i upoznala se s
boljim majkama Lolitinih školskih drugarica, Charlotte je u godinu i pol
uspjela postati, ako ne ugledan, a ono bar priznat član mjesnog društva, ali još
nikad nije bila upala u tu čarobnu novinsku rubriku, a sad je upala u nju
zahvaljujući meni, gospodinu Edgaru H. Humbertu ("Edgara" sam ubacio iz
puke razmetljivosti), "piscu i istraživaču". Reporter, brat mog McCooa, kad je
to zapisivao, upitao me je što sam zapravo napisao. Ne sjećam se što sam mu
odgovorio, ali je kod njega ispalo ovako: "nekoliko djela o Verlaineu,
Rimbaudelaireu i nekim drugim pjesnicima". U intervjuu je bilo također
spomenuto da poznajem Charlottu već nekoliko godina i da sam dalji rođak
njena prvog muža. Natuknuo sam i da sam vodio s njom ljubav prije trinaest
godina, ali o tome lije bilo u novinama ni spomena. Charlotti sam rekao da
društvenu rubriku krase tiskarske pogreške.
Nego, da nastavimo ovu neobičnu pripovijest! Jesam li ja, kad je trebalo da
uberem plodove svog promaknuća iz podstanara u suložnika, osjećao samo
gorčinu i gađenje? Nisam. Humbert mora Poznati da mu je taština bila malo
polaskana, da je bio malčice
raznježen i da se čak stanovito otmjeno kajanje cijedilo niz čelik njegova
zavjereničkog bodeža. Nisam ni sanjao da bi se ona prilično smiješna, iako i
prilično zgodna gospoda Haze, sa svojom slijepom vjerom u mudrost svoje
crkve i svoga kluba prijatelja knjige, sa svojim izvještačenim govorom i
osornim, hladnim i prezirnim držanjem prema bajnoj, golorukoj i maljavoj
dvanaestogodišnjoj djevojčici, mogla pretvoriti u onakvo dirljivo nemoćno
stvorenje čim sam je dotaknuo — što se dogodilo na pragu Lolitine sobice u
kojoj je uzmicala mrmljajući isprekidanim glasom:
— Nemojte, nemojte, molim vas, nemojte...
Ta je promjena povoljno djelovala na njenu vanjštinu. Njen osmijeh, koji je do
tada bio onako neprirodan, prometnuo se u sjaj beskrajnog obožavanja — sjaj
pun nečega mekog i vlažnog, u kojem sam, zapanjen, prepoznavao sličnost s
Lolitinim čarobnim, tupim i izgubljenim pogledom kad bi uživala u nekakvoj
novoj smjesi sirupa u mliječnom restoranu ili se nijemo divila mojim
skupocjenim, uvijek lijepo izglačanim odijelima. Gledao sam kao začaran
Charlottu kad bi, dijeleći svoje roditeljske brige s nekom drugom damom,
pravila onu tipičnu američku grimasu mirenja sa sudbinom (prevrćući očima i
otoboljujući jednu stranu usta), čiju sam dječju varijantu viđao na Lolitinu
licu. Prije spavanja bismo uvijek nešto popili, viski ili džin, i to bi mi pomoglo
da zamišljam kćerku dok milujem majku. Evo onog bijelog trbuha u kojemu je
moja nimfica ležala kao skvrčena ribica 1934. godine. Ta pomno obojena kosa,
što uopće ne djeluje na moj opip i njuh, poprimala je katkad (pri svjetlu
svjetiljke u bračnoj postelji s četiri stupa na uglovima) preljev, ako ne i
mekoću, Lolitinih uvojaka. Dok sam rukovao svojom novopečenom ženom
prirodne veličine, neprestano sam ponavljao u sebi da je ona u biološkom
smislu najbliža Loliti; da je u Lolitinim godinama Lotte bila isto tako zamamna
učenica kao što je sad njena kći i kao što će jednog dana biti Lolitina kći.
Natjerao sam ženu da izvuče ispod cijele zbirke cipela (čini se da je pokojni
gospodin Haze imao upravo patološku pasiju da sakuplja cipele) album star
trideset godina da bih mogao vidjeti kakva je Lotte bila
kao dijete; i, usprkos lošem osvjedjenju i nezgrapnoj odjeći, uspio sam
razabrati mutnu prvu verziju Lolitinih obrisa, njenih nogu, jagodičnih kostiju,
prćasta nosića. Lottelita! Lolitchen!
Tako sam potajno zavirivao preko živica godina u tuđe mutne prozorčiće. I
kad me je, s pomoću jadnih, žarkih, naivnih i pohodjivih milovanja, ona, ta
žena s velebnim bradavicama na dojkama i teškim butinama, pripravljala da
obavim svoju svakonoćnu dužnost, još sam njuškao za mirisom nimfice jureći i
lajući kroz šiblje prašume.
Jednostavno vam ne mogu iskazati riječima kako je krotka i dirljiva bila moja
sirota supruga! Za doručkom, u sumornoj kuhinji koja je sva blistala od kroma,
s njenim velikim kalendarom (darom tvornice lonaca) i zgodnim kutkom za
doručkovanje (namještenim u stilu kafeterije u kojoj su Charlotte i Humbert
tobože udvoje gugutali u davnim studentskim danima), ona je sjedila u
crvenoj haljini nalakćena na stolić pokriven plastičnom masom, poduprijevši
glavu rukom, i piljila u mene nesnosno nježno dok sam gutao šunku s jajima,
lako se Humbertu lice trzalo od neuralgije, ono je u njenim očima bilo ravno
sunčanom sjaju i sjeni krošnje što se zibala na bijelom frižideru. Moju
natmurenost i razdražljivost pripisivala je mojoj nijemoj ljubavi. Moji skromni
prihodi udruženi s njenim još neznatnijim dohocima doimali su je se kao silno
bogatstvo, i to ne zato što je to sve skupa bilo dovoljno za potrebe
srednjoburžoaske obitelji, nego zato što su njoj čak i moji novci odražavali čar
moje muževnosti, tako da je zamišljala nas zajednički račun kao kakav bulevar
na jugu u podne, s gustom hladovinom na jednoj strani i glatkim suncem na
drugoj, i tako sve do kraja perspektive, gdje se dižu ružičaste planine.
Charlotte je uspjela tih pedeset dana našeg suložništva ispuniti djelatnošću od
isto toliko godina. Sirota se bavila koječime što je bila odavno zanemarila ili
što je nikad nije osobito ni zanimalo, Kao da sam ja (da produžim u ovom
proustovskom tonu), samim tune sto sam se oženio majkom voljenog djeteta,
pomogao ženi da Se Posrednim putem pomladi. Sa žarom kakve najobičnije
"mlade
domaćice", ona se prihvatila da "oplemeni domaće ognjište". Ja sam napamet
znao svaki kutak tog "ognjišta", upoznao sam ga dok sam sjedio za stolom u
svojoj sobi i u mislima unosio na kartu Lolitinu maršrutu kroz cijelu kuću;
odavno sam se srodio s njim — s njegovom ružnoćom i neurednošću, i sad sam
upravo osjećao kako se, jadnik, ježi od užasnog predosjećaja da će ga Charlotte
okupati u bežu, okeru i smeđeriđem kitu. Nije, hvala Bogu, dotle dotjerala, ali
je zato utrošila silne količine energije u pranje zastora, mazanje rebrenica
voskom, kupovanje novih zastora i novih rebrenica, vraćanje istih trgovini,
zamjenjivanje drugima i tako dalje, u neprestanu smjenjivanju svjeda i sjene,
osmijeha i mrštenja, dvojbe i durenja. Baktala se s kretonom i perkalinom,
mijenjala je boju divana—onoga svetog divana na kojem je u ono nezaboravno
jutro puknuo u meni usporenim tempom mjehur rajskog blaženstva.
Razmještala je pokućstvo i obradovala se kad je doznala iz nekog traktata o
kućanstvu daje "dopušteno raspariti par noćnih ormarića i svjetiljke koje im
pripadaju". Povodeći se za autoricom knjige Vaš dom — to ste vi, zamrzila je
male slabašne stolice i tankonoge stoliće. Držala je da je soba sa širokim
staklenim površinama i obiljem raskošnih lakiranih ploha muškog tipa, a da se
ženski tip odlikuje nježnijim prozorima i krhkijom drveninom. Romane koje je
čitala kad sam se doselio k njoj istisnuli su sad ilustrirani katalozi i savjeti o
uređenju kuće. Od tvrtke u Philadelphiji, Rooseveltov bulevar 4640, naručila je
za našu bračnu postelju poseban "madrac na opruge presvučen damastom,
model 312" — iako se meni stari činio dovoljno elastičan i izdržljiv za sve ono
što je imao izdržati.
Bila je sa Srednjeg zapada, kao i njen prvi muž, i nije dovoljno dugo živjela u
čednom Ramsdaleu, biseru jedne istočne države, da bi se bolje upoznala sa
svim uglednijim ljudima. Poznavala je donekle veselog zubara koji je stanovao
u nekoj vrsti napola razrušenog drvenog dvorca iza našeg vrta. Upoznala se
bila na čaju u crkvenom klubu s nadutom suprugom bivšeg staretinara koji je
bio vlasnik jezive bijele kućerine sagrađene u takozvanom "kolonijalnom
stilu" na uglu avenije. Od vremena do vremena "išla je u posjete" staroj
Vizavi; ali one uglednije matrone koje je posjećivala ili susretala na "vrtnim"
sijelima ili zabavljala dugim telefonskim razgovorima — takve fine dame kao
što su gospoda Sheridan, gospoda McCrvstal, gospoda Knight i druge —
nekako su rijetko navraćale k mojoj zapostavljenoj Charlotti. Jedino se uistinu
bila sprijateljila, bez ikakvih primisli i praktičnih razloga, s bračnim parom
Farlow, koji se bio vratio s poslovnog putovanja u Čile baš na vrijeme da
prisustvuje našoj svadbi, zajedno s Chatfieldovima, McCoovima i nekim
drugima (ali ne i s gospodom Staretinarkom ni s još uznositijom gospodom
Talbot). John Farlow bio je sredovječan, miran, mirno-mišićav i mirnouspješan
trgovac sportskim rekvizitima, koji je imao svoj ured u Parkingtonu,
sedamdesetak kilometara daleko od nas; on me je i opskrbio municijom za
onaj prokleti kolt i naučio me kako se rukuje njime (na jednoj nedjeljnoj šetnji
po boriku kraj jezera); bio je i "honorarni advokat" (kako je sam govorio
smješkajući se) i u svoje vrijeme je sredio neke Charlottine poslove. Jean,
njegova mlađahna žena i sestrična, bila je krakata dama koja je nosila naočale
s okvirom ukošenim prema sljepoočnicama; imala je dva psa boksera, dvije
šiljaste dojke i velika crvena usta. Slikala je pejzaže i portrete — dobro se
sjećam kako sam jednom za čašom koktela slučajno pohvalio njen portret
njene male nećakinje, Rosaline Grace, graciozne, ružičaste ljepotice u
skautskoj uniformi (zelena beretka od češljane vune, zeleni pleteni pojas,
dražesne kovrče sve do ramena), i kako je John izvadio iz usta lulu i rekao da
je šteta što se Dolly (moja Dolita) i Rosaline tako slabo slažu u školi, ali je
dodao da se nada, kao što smo se i svi mi nadali, da će se bolje slagati kad se
vrate svaka iz svog ljetnog logora. 1 orazgovarali smo malo o toj školi. Ona je
imala svoje nedostatke 1 svoje prednosti. "Naravno, medu našim trgovcima
ima previše Talijana — rekao je razboriti John — ali smo zato dosad bili
pošteđeni Ži... —Jean ga naglo presiječe u riječi: — Kako bi bilo "Jepo da su
nam djevojčice zajedno na ljetovanju! — Iznenada Zarrrislih kako se vraća s
logorovanja — opaljena od sunca, topla, snena, omamljena— i umalo zaplakah
od strasti i nestrpljenja.
19.
Htio bih dodati još dvije-tri riječi o gospodi Humbert kad već pišem o njoj
(uskoro će se dogoditi teška nesreća). Od prvog dana bilo mi je jasno da ona
ima razvijen osjećaj posjedovanja, ali nipošto nisam mislio da bi mogla biti
tako užasno ljubomorna na sve što se u mom životu nije ticalo nje. Moja
prošlost budila je u njoj gorljivu, nezasitnu radoznalost. Zahtijevala je od
mene da uskrsnem sve žene koje sam ikad volio samo zato da bi me prisilila da
ih ismijem, da ih zgazim i odreknem ih se jednom zauvijek, te tako zbrišem
svu svoju prošlost. Natjerala me je da joj ispričam sve o mom braku s
Valerijom, koja je, naravno, bila dozlaboga smiješna osoba; ali sam povrh toga
morao izmisliti ili grozno iskititi cio niz ljubavnica da bi se Charlotte mogla
zlurado naslađivati njima. Njoj za ljubav, morao sam predočiti cijeli ilustrirani
katalog tih dama, lijepo razvrstanih, po tradiciji američkih reklama u kojima
su školska djeca raspoređena po pravilima rasne proporcije, to jest tako da se
svagda usred bjelolike djece nalazi jedan — samo jedan ali zato neobično
sladak— mališan okruglih očiju i čokoladne puti, gotovo, ali ne sasvim, u
sredini prvog reda klupa. Predstavljajući ih svojoj dami, tjerao sam ih da se
smješkaju i njišu u hodu — mlitava plavuša, vatrena crnkinja, ridokosa
razvratnica—baš kao na kakvoj paradi u javnoj kući. Što su bile pristupačnije i
vulgarnije, to se gospodi Humbert moj vodvilj više sviđao.
Nikad se u životu nisam toliko napriznavao niti se naslušao toliko priznanja.
Iskrenost i prostodušnost koje je pokazivala govoreći o onome što je nazivala
svojim "ljubavnim životom", od prvog drpanja do bračnog hrvanja u
slobodnom stilu, oštro su odudarale, u moralnom smislu, od mog bezočnog
laganja; ali su u tehničkom smislu te dvije serije bile istovrsne, jer je na obje
utjecao isti materijal (radiomelodrame, psihoanaliza, jeftini romančići), iz
kojega sam ja crpio svoje osobe a ona jezik i stil. Prilično su me zabavili neki
neobični seksualni prohtjevi poštovanoga Harolda Hazea o kojima mi je
pričala Charlotte, koja je držala da je moje kikotanje nedolično;
općenito pak govoreći, njena je ispovijed bila isto tako nezanimljiva kao što bi
bila i njena autopsija. Nikad nisam vidio zdravije žene od nje — ma koliko da je
gladovala držeći se dijete.
O mojoj Loliti govorila je rijetko — rjeđe, na primjer, nego o onom muškom
djetetu svijetle kose, mutnih crta lica, čija je fotografija bila jedini ukras naše
tmurne spavaće sobe. Snatreći neukusno, ona je jednom predvidjela da će se
duša njena pokojnog čeda vratiti na zemlju u liku djeteta koje će roditi u svom
sadašnjem braku. I, premda nisam osjećao bogzna kakvu potrebu da popunim
rodoslovlje obitelji Humbert kopijom Haroldova djela (Lolitu sam se bio
navikao, osjećajući nekakav rodoskvrnilački užitak, smatrati svojim djetetom),
pomislio sam da bi mi dugotrajno porađanje, s temeljitim carskim rezom i
raznim ostalim komplikacijama, u zabačenu rodilištu, tamo negdje na
proljeće, omogućilo da ostanem nasamo s Lolitom nekoliko tjedana — i da
kljukam razbuđenu nimficu tabletama za spavanje.
Oh, kako je ona mrzila svoju kćerku! Osobito mi se ružno činilo što je potpuno
nepotrebno, ali vrlo revno odgovarala na blesava pitanja iz knjige Upoznaj
svoje dijete koja je objavljena u Chicagu. Ta se budalaština vukla iz godine u
godinu, a mama je morala praviti nešto kao inventar nakon svake godine u
djetetovu životu. Na Lolitin dvanaesti rođendan, 1. siječnja 1947. godine,
Charlotte Haze rođena Becker podvukla je od četrdeset epiteta ovih deset (u
rubrici "Karakter djeteta"): agresivan, plahovit, nemaran, negativistički
(dvaput podcrtano!), nepovjerljiv, nestrpljiv, prepreden, razdražljiv i
mrzovoljan. A uopće nije obratila pažnju na ostalih trideset pridjeva među
kojima su bili i takvi kao što su "veseo", "uslužan", "energičan" 1 drugi. To je
bilo naprosto nesnosno! Okrutno, kako ne bih nikad očekivao od svoje inače
blage i nježne žene, napadala je i progonila kojekakve Lolitine stvarčice koje
su se zavlačile u različne kutove u kući i tu premirale od straha kao
hipnotizirani zečići. Moja bolja polovica nije ni sanjala da sam je jednom, u
nedjelju ujutro, kad zbog pokvarena želuca (posljedice mog pokušaja da
popravim njene Umake) nisam išao s njom u crkvu, prevario s jednom
Lolitinom
bijelom čarapicom. A kako se ružno odnosila prema pismima mog mirisavog
cvijeta, moje đurđice!
"Draga mamice i Humice!
Nadam se da ste dobro. Puno hvala na bombonima. Ja (precrtano i ponovo
napisano) Ja sam izgubila svoj novi džemper u šumi. Ovih je dana ovdje
nekako svježe. Menije jako ovdje.
Voli vas vaša Dolly."
— Guska jedna — reče gospoda Humbert — izostavila je jednu riječ iza "jako".
A taj je džemper bio od čiste vune. I, znaš, molim te da se ubuduće
posavjetuješ sa mnom prije nego što joj pošalješ bombone.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 10:58 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
20.
Na nekoliko kilometara od Ramsdalea bilo je u šumi jezero — takozvani
Pješčani Sat — koje sam već spomenuo i na koje smo odlazili svaki dan za
jednog neobično vrućeg tjedna potkraj mjeseca srpnja. Sad moram opisati
prilično dosadne pojedinosti našeg posljednjeg kupanja u tom jezeru, jednog
tropski vrućeg utorka prije podne.
Pošto smo ostavili auto na parkiralištu nedaleko od glavne ceste, zaputili smo
se na jezero stazom kroz borik kad Charlotte reče da je Jean Farlow, u potrazi
za rijetkim svjetlosnim efektima (Jean je pripadala staroj slikarskoj školi), u
nedjelju vidjela Leslieja Thomsona kako se kupa "crnog Adama" (Johnova
dosjetka) u pet sati izjutra.
— Mora da je voda bila vraški hladna — rekoh.
— Nije o tome riječ — odvrati moja racionalna golubica
osuđena na propast. — On je, znaš, slabouman. A imam pouzdan
osjećaj — nastavi (izražavajući se na onaj svoj brižljivi način koji
je već počeo potkopavati moje zdravlje) — da je naša Louise
ljubljena u tog kretena.
Osjećaj. "Imamo osjećaj da Dolly ne uči kako bi mogla..." (iz starog školskog
izvještaja).
Humbertovi su i dalje hodali u sandalama i kućnim kaputima.
— Znaš, Hum, imam jedan smion san — prozbori Lady Hum
obarajući glavu kao da se stidi tog sna ili kao da se obraća za savjet
crvenoj zemlji. —Voljela bih uzeti neku pravu, izvježbanu služavku kao
što je ona Njemica o kojoj su govorili Talbotovi; i da stanuje kod nas.
— Nema mjesta — rekoh.
— Ma kako nema! — reče ona smiješeći se tobože zagonetno.
— Ti, cheri, zbilja potcjenjuješ mogućnosti Humbertova doma.
Smjestili bismo je u Lolitinu sobu. Ionako sam namjeravala
napraviti gostinsku sobu od te rupe. To je najhladnija i najgadnija
soba u cijeloj kući.
— O čemu to zapravo govoriš? — upitah je osjećajući kako
mi se napinje koža na jagodičnim kostima (potrudio sam se da to
napomenem samo zato što se to isto događalo mojoj kćeri kad bi je
obuzeli slični osjećaji — nedoumica, gađenje ili razdražljivost).
— Da te možda ne smetaju neke romantične uspomene?
— pripita me žena ciljajući na naš prvi cjelov.
— Ma kakvi — odgovorih — nego bih naprosto htio znati
kamo ćeš smjestiti kćer kad dobiješ gosta ili djevojku?
— O! — izusti gospođa Humbert smiješeći se zaneseno,
otežući taj "O!" i u isto vrijeme uzvijajući jednom obrvom i nježno
izdišući zrak. — Čini mi se da mala Lo nema s tim ama baš nikakve
veze. Mala Lo će nakon logorovanja pravo u internat — dobar
internat gdje vlada stroga disciplina i gdje će steći temeljito vjersko
obrazovanje. A onda — Beardslev College. Sve sam ja to vrlo točno
isplanirala, budi bez brige!
Nadodala je da će ona, Humbertovka, morati nadvladati svoju ''jenost i pisati
sestri stare Phalenovke koja predaje u internatu Sv. Algebre. Između borova se
pojavi ljeskavo jezero. Rekoh da sam ^boravio u autu tamne naočale i da ću
doći brzo za njom.
Oduvijek mi se činilo da je kršenje ruku izmišljena gesta ili,
možda, mutan ostatak nekog srednjovjekovnog obreda; ali kad sam sad zašao
u šumu da se predam očaju i strašnim mislima, upravo je ta gesta ("Pogledaj,
Bože, ove lance!") najbolje mogla bez riječi izraziti moje raspoloženje.
Da je Charlotte bila Valerija, znao bih kako da postupim u ovoj prigodi — da
"postupim" je prava riječ; u dobra stara vremena bilo je dovoljno da počnem
iskretati debeloj Valječki krhki zglob na ruci (onaj isti koji je ozlijedila kad je
pala s bicikla) pa da ona odmah promijeni mišljenje; ali je to sa Charlottom
bilo nezamislivo. Hladnokrvna Charlotte ulijevala mi je strah. Ništa nije bilo
od onog mog lakoumnog sna da ću pomoću njene ljubavi zavladati njenom
voljom. Nisam smio učiniti ništa što bi moglo nauditi liku koji je ona stvorila
od mene da bi mu se mogla klanjati.
Ja sam joj se dodvoravao dok je bila grozna gardedama mog janjeta, i nešto od
tog ulizivanja sačuvalo se još u mom odnosu prema njoj. Imao sam samo jedan
adut — to što ona nije imala pojma o mojoj čudovišnoj ljubavi prema njenoj
curici. Njoj je bilo krivo što se ja sviđam djevojčici, ali u moje osjećaje nikako
nije mogla proniknuti. Valeriji bih bio rekao: "Slušaj ti, debela lucprdo, c'est
moi qui decide^2 što je dobro za Dolores Humbert". Charlotti čak nisam smio
reći (ropski mirno): "Oprosti, dušo, ali se ja ne bih složio s tobom. Hajde da
damo djevojčici još jednu priliku. Ja sam spreman da je poučavam kod kuće
godinu-dvije. Sama si jednom rekla ..." Stvar je u tome što nisam mogao ništa
reći Charlotti o djevojčici a da se ne odam. Ah, vi nemate pojma (kao što ni ja
nisam imao) kakve su one, te principijelne žene! Charlotte koja nije
primjećivala lažnost svakidašnjih konvencionalnosti i pravila vladanja,
stereotipnih jela i knjiga i ljudi za kojima je ludovala, začas bi ipak raspoznala
nepravilnu intonaciju, ma što ja rekao da bih zadržao Lolitu uza se. Ona je bila
kao glazbenik koji je možda u životu strašno banalan tip, bez intuicije i ukusa,
ali ima vraški dobar sluh kojim ulovi svaku pogrešno odsviranu notu u
orkestru. Da bih slomio njenu volju, morao sam joj slomiti srce. Da sam joj
slomio srce, slomio bih u njemu i svoj lik. Da sam joj rekao:
"Ili ću ja raditi s Lolitom što hoću, a ti ćeš mi pomagati da se to ne razglasi' ili
ćemo se odmah razvesti", ona bi problijedjela, kao da se pretvorila u mutno
staklo, i polagano rekla: "Dobro, ma što još rekao ili povukao, ovo je kraj." I bio
bi kraj.
Eto, dakle, u kakvu sam kašu upao. Sjećam se kako sam došao do parkirališta i
kako sam iz crpke natočio u dlanove vode što je imala okus hrđe, i kako sam
pohlepno srknuo kao da će mi ta voda podariti čarobnu mudrost, mladost,
slobodu i nejaku priležnicu. Zatim sam načas sjeo, u svom skerletnom kućnom
kaputu, na rub grubo sklepana stola ispod borova što su šumili. Malo dalje od
mene dvije su djevojčice, u hlačicama i grudnjacima, izišle iz nužnika
prošaranog suncem, na kojem je pisalo: "Ženske". Žvačući gumu za žvakanje,
Mabel (ili njena dvojnica) opkročila je polako, rastreseno bicikl, a Marion se,
tresući glavom ne bi li odagnala muhe, široko raskrečila i sjela otraga; i,
klateći se, one se polako, rastreseno stopiše sa svjetlom i sjenom. Lolita! Otac i
kći što se gube u toj zabiti. Najprirodnije bi rješenje bilo likvidirati gospodu
Humbert. Ali kako?
Nijedan čovjek ne može sam za se počiniti savršeno umorstvo, ali slučaj može.
Kriminalisti se, na primjer, sjećaju čuvenog ubojstva neke Mme Lacour u
Arlesu, u južnoj Francuskoj, potkraj prošlog stoljeća. Nepoznat bradat
gorostas, koji je možda s tom damom potajno vodio ljubav, prišao joj je na
prometnoj ulici, nekoliko dana nakon njena vjenčanja s pukovnikom
Lacourom, i triput joj zario nož u leđa, iako mu se pukovnik, mali buldog od
čovjeka, bio objesio zubima o ruku. Čudesnim i divnim slučajem, upravo u
času kad se zločinac stao oslobađati čeljusti srditog malog muža (a svijet se
sjatio sa svih strana), neki je zanesenjak Talijan u kući najbližoj mjestu
zbivanja sasvim slučajno aktivirao eksplozivni naboj kojim Se baktao, i začas
se ulica pretvorila u pakleni kaos dima, opeka što su padale i ljudi što su
bježali. Ipak, nitko nije bio povrijeđen od eksplozije (osim što je junački
pukovnik Lacour bio nokautiran), Osvetoljubivi ljubavnik nagao je bježati kad
i ostali — i doživio je ljjepu i duboku starost.
A da vidimo sad što se događa kad zlikovac pokuša izvrši savršeno umorstvo.
Sišao sam na jezero. Mjesto na kojem smo se mi i još nekoliko "boljih" obitelji
(Farlowovi, Chatfleldovi) obično kupali bila je jedna mala uvala; mojoj se
Charlotti ona sviđala zato što je bila takoreći "privatna plaža". Javno se pak
kupalište, sa svim pogodnostima za kupače (ili utapljače, kako je Ramsdale
Journal imao priliku da se izrazi), nalazilo u lijevom (istočnom) dijelu
Pješčanog Sata i nije se vidjelo iz naše uvale. Desno od nas borik je prelazio u
močvaru koja je na drugoj strani ponovo ustupala mjesto šumi.
Sjeo sam pored žene tako tiho da se ona lecnula.
— Hoćemo li u vodu? — priupita me.
— Hoćemo, za koji čas. Samo da smislim jednu kombinaciju.
Nastavio sam razmišljati. Prođe minuta-dvije.
— Dobro. Hajdemo!
— A jesam li i ja sudjelovala u toj kombinaciji? — Još kako!
— Tako da! — reče Charlotte ulazeći u vodu. Uskoro joj je
voda doprla do debelih, naježenih bedara; zatim je ispružila preda
se sklopljene ruke, čvrsto stisnula usne, nekako priprosta u crnoj
gumenoj kapi, i bućnula u vodu.
Polako smo plivali u sjaju jezera.
Na suprotnoj obali, najmanje tisuću koraka daleko od nas (kad bi se moglo
koračati po vodi), razabrao sam dvije sićušne siluete ljudi koji su zdušno nešto
radili na svom dijelu obale. Točno sam znao tko su oni — bivši policajac
poljskog podrijeda i bivši limar koji je bio vlasnik velikog dijela šume na
drugoj obali. Znao sam i čime su zaokupljeni — gradnjom drvena pristaništa
radi vlastite blesave zabave. Lupa koja je dopirala do nas činila se mnogo
većom nego što se moglo očekivati od njihovih patuljastih ruku i alata; moglo
se pomisliti da se stručnjak za zvučne efekte nije dobro dogovorio s lutkarom,
pogotovo zato što je silan tresak svakog sitnog udarca kasnio za svojim
vizualnim utjelovljenjem.
"Naša" kratka plaža, pokrivena svijedim pijeskom, od koje smo se sad udaljili—
bili smo već u dubokoj vodi — bijaše pusta u radne
. Nikog nije bilo u blizini osim onih dviju prilika zaokupljenih slom na drugoj
obali i tamnocrvenog privatnog aviona koji je prohujao visoko iznad nas i
iščeznuo u nebeskom plavetnilu. Nije se mogla ni zamisliti bolja scena za brzo
klokotavo ubojstvo, a najveća je lukavština bila u tome što su čuvar zakona i
vodoinstalater bili upravo dovoljno blizu da budu svjedoci nesretna slučaja, i
upravo dovoljno daleko da ne vide zločin. Bili su toliko blizu da su mogli čuti
kako se izbezumljeni kupač koji mlatara rukama i nogama očajno dere
dozivajući u pomoć ljude da mu spase ženu što se utapa; a bili su opet toliko
daleko da nisu mogli razabrati (kad bi pogledali prije vremena) kako nimalo
izbezumljeni kupač dokrajčuje svoju ženu gazeći je pod vodom. Ja nisam još
bio stigao do te faze; htio bih samo objasniti jednostavnost postupka,
prikladnost dekora! I tako je, dakle, Charlotte nespretno i brižljivo plivala (bila
je sasvim prosječna sirena), ali je nekako svečano uživala (ta valjda je njen
triton bio uz nju!); i, gledajući sve to hladno i jasno kao buduću uspomenu
(znate, kao što gledate stvari nastojeći da ih vidite onako kako ćete ih se
poslije sjećati) — ljeskavu bjelinu njena mokra lica, koje nije bilo, usprkos svim
njenim nastojanjima, bogzna kako preplanulo, i blijede usne, i golo izbočeno
čelo, i tijesnu crnu kapu, i tusti mokri vrat — znao sam da treba samo da malo
zaostanem, da udahnem nešto više zraka, pa da je ščepam za gležanj i
munjevito zaronim s uhvaćenim truplom. Kažem "truplom" zato što bi zbog
iznenađenja, straha i neiskusnosti jadna sirena namah progutala cijelo vjedro
smrtonosne jezerske vode; a ja bih mogao izdržati najmanje jednu minutu pod
vodom ne zatvarajući oči. Sudbonosna kretnja prošla je kao repatičin rep kroz
crninu zamišljenog umorstva. Bijaše to kao neki nijemi zlokobni balet u kojem
plesač drži partnericu za nogu i strelovito nestaje u podvodnoj magli. Izronio
bih da udahnem zrak "ržeći je svejednako pod vodom, i zaronio bih toliko
puta koliko bi "° potrebno, i tek kad bi se nad njom zauvijek spustio zastor,
usudio m se zovnuti u pomoć. A kad bi se, nakon dvadesetak minuta, ona Va
čovjeka s druge obale, ravnomjerno se povećavajući, približila Carncu kojem
jedna strana bijaše svježe obojena, sirota gospođa
Humbert, žrtva grča ili srčanog napadaja, ili i jednog i drugog, stajala bi već na
glavi u mulju boje crnila, desetak metara ispod nasmijane površine jezera
Pješčani Sat.
Kako jednostavno, je li? Al eto, ljudi božji, ja se nikako nisam mogao prisiliti da
to uradim!
Ona je plivala pored mene kao povjerljiv, nezgrapan tuljan, i sva logika strasti
vikala mi je u uho: "Sad je čas!" A ja, ljudi božji, ne mogu pa ne mogu! Šutke
sam zaplivao natrag prema obali, a ona poslušno za mnom. Promukli je vrag
još ponavljao svoj savjet, ali se ja nikako nisam mogao prisiliti da utopim to
nesretno, sklisko, krupno stvorenje. Vika je sve više zamirala dok sam poimao
žalosnu istinu da ni sutra, ni u petak, ni u bilo koji drugi dan neću moći
prisiliti sama sebe daje ubijem. Međutim, mogao sam zamisliti kako strašnim
udarcima remetim simetriju Valječkinih dojki ili kako joj inače nanosim bol —
i isto sam tako mogao jasno predočiti sebi kako ispaljujem metak u trbuh
njena ljubavnika, a on samo sjedi i veli "Oh!" Charlottu nisam mogao ubiti —
pogotovo kad položaj, sve u svemu, nije možda bio tako beznadan kako se
činilo na prvi pogled toga užasnog jutra. Da sam je zgrabio za njenu snažnu
nogu kojom bi se ritala, da sam vidio njen zaprepašteni pogled, da sam čuo
njen strašni glas i da sam ipak podnio sve te muke, njen bi me duh progonio
do kraja života. Da je bila 1447. godina, a ne 1947., možda bih i zavarao svoju
blagu narav i usuo joj neki klasični otrov iz šupljeg ahata na prstenu, napojio
je nekim sudbonosnim slatkim napitkom. Ali u ovo naše buržoasko doba kad
svatko zabada nos u tuđe poslove, to se ne bi svršilo onako kako se svršavalo u
tapeciranim palačama u prošlosti. U ove naše dane ubojica mora biti kemičar.
A ja nisam bio ni jedno ni drugo. Gospodo porotnici, milostiva gospodo i isto
tako milostive gospode! Većina seksualnih prijestupnika koji žude za nekim
drhtavim, slatkoplačnim, tjelesnim, ali ne bezuvjetno i spolnim dodirom s
nekim curičkom, jesu bezazleni, nesposobni, pasivni i bojažljivi čudaci koji
ništa drugo ne traže od društva nego da im dopusti da se odaju svojim
praktički potpuno nedužnim, takozvanim nastranim sklonostima, da mogu
obavljati svoje male, privatne, ugodno vrele i neugodno vlažne
"nove spolne izopačenosti, a da se policija i susjedi ne okomljuju Aiaah grubo
na njih. Mi nismo seksualni manijaci! Mi ne silujemo w> što siluju dobri vojaci.
Mi smo nesretni, mirni, dobro odgojeni ljudi psećih očiju koji su se toliko
prilagodili svom položaju da umiju obuzdati svoje porive pred odraslima, ali
su spremni dati godine i godine svoga života samo da bi mogli dotaknuti neku
nimficu. ponovo ističem da mi nismo nikakve ubojice. Pjesnici ne ubijaju. O,
sirota moja Charlotte, nemoj me poprijeko gledati iz svog vječnog raja, usred
vječne alkemijske smjese betona, gume, kovine i kamena — ali ne i vode, hvala
Bogu, ne i vode!
Ipak sam, sasvim objektivno govoreći, bio za dlaku izmakao propasti. I sad
dolazimo do srži moje parabole o savršenom umorstvu.
Sjeli smo na čupave ručnike izlažući se žednom suncu. Ona se osvrnula,
raskopčala grudnjak i legla na trbuh da se sunčane zrake naslađuju njenim
leđima. Reče da me voli. Duboko uzdahnu, pruži ruku do svog kućnog kaputa i
napipa u džepu cigarete. Sjede i zapuši. Pregleda svoje desno rame. Otvorivši
zadimljena usta, nagradi me snažnim poljupcem. Najednom se iza nas, ispod
grmlja, zakotrljaše niz padinu dva-tri kamenčića.
— Ta prokleta djeca zabadaju svuda svoj nos — reče Charlotte
pridržavajući na prsima pozamašni crni grudnjak i liježući ponovo na
trbuh. — Morat ću porazgovarati o tome s Peterom Krestovskim.
Na kraju staze razlegnu se sušanj i koraci i pojavi se Jean Farlow sa štafelajem i
ostalim slikarskim priborom.
— Prestrašila si nas — reče Charlotte.
Jean reče da je bila gore u šumi, u zelenom skrovištu, da je uhodila prirodu"
(uhode obično strijeljaju) pokušavajući dovršiti Pejzaž, ali ništa, veli, od toga,
nema talenta (što je bila živa istina).
— A vi, Humberte, jeste li vi kad pokušali slikati?
Charlotte, koja je bila malko ljubomorna na Jean, zapita hoće
11 doći John.
Hoće, doći će. Danas će ručati kod kuće. Povezao ju je kad je 1Sao u Parkington
i svratit će uskoro opet po nju. Kakva li krasna
dana! Uvijek se osjeća kao izdajica kad u ovakav prekrasan dan ostavi Cavalla i
Melampusa zavezane kod kuće. Sjede na bijeli pijesak između Charlotte i
mene. Njene dugačke smeđe noge otprilike su me isto toliko privlačile koliko i
noge kakve doruše. Kad se smijala, obnaživala je desni.
— Zamalo sam vas oboje ubacila u moje jezero — reče ona.
— Čak sam nešto primijetila što vi niste. Vi ste (obraćajući se
Humbertu) zaboravili skinuti svoj ručni sat, jest, gospodine, bogme
ste zaboravili!
— Nepromočiv je — izusti tiho Charlotte i naškubi usne kao
riba.
Jean me uhvati za ruku i stavi je sebi na koljena da vidi Charlottin dar, a onda
je vrati na pijesak okrenutu dlanom nagore.
— Mogla si svašta vidjeti odande — pripomenu Charloti
pomalo koketno.
Jean uzdahnu.
— Jednom sam, pred večer, vidjela dvoje klinaca kako se i
baš ovdje pare — reče ona. — Sjene su im bile divovske. A čini i
se da sam vam već pričala kako se Leslie Thomson kupa ovdje
u samu zoru. Sad samo čekam da se nakon crnog atlete pojavi onaj debeli
kotlet, Ivor Quilty (naš zubar), bez ičega na sebi. Uostalom, taj je stari zbilja
pravi čudak. Kad sam prošli put bila kod njega, ispričao mi je nešto vrlo
nepristojno o svom nećaku. Čini se...
— A evo i mene — začusmo Johnov glas.
21.
Navika da šutim kad se srdim, ili bolje reći hladna i, rekao bih krljušasta
osobina moje srdite šutnje, ulijevala je obično Valerij' nevjerojatan strah: "Ja
ne znam što ti misliš kad si takav, poludjet ću zbog toga", tužila se ona.
Pokušao sam kažnjavati Charlottu šutnjom, ali je ona i dalje cvrkutala kao da
ništa i ne primjećuje, i" je pak škakljala šutljivca po bradi. Nevjerojatna žena!
Mrmljajući
da moram P'sati svoj znanstveni rad, otišao bih u svoju bivšu sobu, a
Charlotte bi nastavila uljepšavati naš dom, cvrkutati na telefonu i pisati pisma.
Sa svog prozora, kroz ljeskavo treperenje jablanova lišća, vidio sam je kako
prelazi preko ulice i zadovoljno ubacuje u poštanski sandučić pismo za sestru
gospođice Phalen.
Kišoviti, tmurni tjedan koji je slijedio nakon našeg netom opisanog posjeta
mrtvom pijesku jezera, bio je jedan od najsumornijih tjedana u mom životu.
Zatim su sinula dva-tri mutna tračka nade — prije nego što je konačno granulo
sunce.
Sjetio sam se da imam dobru glavu koja izvrsno radi i da trebam malo mućnuti
njome. Ako se nisam usuđivao plesti u ženine planove u vezi s Lolitom (koja je
svaki dan bivala sve toplija i opaljenija pod vedrim nebom beznadne daljine),
mogao sam barem pronaći neki osnovni način kako da steknem izvjestan opći
autoritet koji bih poslije mogao iskoristiti u pojedinim slučajevima. Jedne
večeri mi je Charlotte sama dala priliku za to.
— Imam iznenađenje za tebe — rekla mi je gledajući me nježno
iznad žlice juhe. — Na jesen ćemo nas dvoje u Englesku.
Polako sam progutao žlicu juhe, otro usta ružičastim papirom (o, kad se samo
sjetim onog hladnog, tankog stolnog rublja u hotelu Mirana!) i rekao:
— I ja imam iznenađenje za tebe, draga moja! Nas dvoje
nećemo u Englesku.
— Zašto? Što je na stvari? — priupita ona gledajući mi
začuđenije nego što sam računao — u ruke (i nehotice sam
presavijao, trgao, gužvao i ponovo trgao ružičastu "salvetu" koja nije °ila ništa
kriva). Ipak, moj ju je smiješak donekle umirio.
— Stvar je vrlo jednostavna — rekoh. — Čak ni u
najnarmoničnijem braku kakav je, na primjer, naš, ne odlučuje
svemu žena. Ima nekih pitanja o kojima treba da odluči muž. "ogu lijepo
zamisliti radosno uzbuđenje koje tebe, kao normalnu Arnerikanku, sigurno
obuzima kad ploviš preko oceana na istom P^obrodu s Lady Bimbom,
sestričnom engleskog kralja, i Billom
lnibom, kraljem smrznutog mesa, ili s kakvom holivudskom
droljom. Ne sumnjam da bismo nas dvoje mogli poslužiti kao odlična reklama
turističkoj agenciji dok, na primjer, gledamo u Londonu, ti ne skrivajući
divljenja a ja obuzdavajući zavodljivo ushićenje, dvorsku stražu, one gardiste
u skerletnim uniformama, "dabrove mesoždere" ili kako ih ono zovu. A ja sam
baš alergičan na Evropu, pa i na Englesku. Kao što ti dobro znaš, mene vežu
samo vrlo žalosne uspomene za onaj Stari i posve truli svijet. Tu ne mogu
ništa izmijeniti šarene reklame iz tvojih časopisa...
— Srce moje — reče Charlotte — pa ja zbilja...
— Čekaj, čekaj malo! Ovo nije ništa, ovo je tek slučajnost, a ja
zapravo govorim u širem smislu. Kad se tebi prohtjelo da se ja po
cijele dane pržim na jezeru, umjesto da se bavim svojim poslom,
rado sam se pokorio i pretvorio .zbog tebe u predstavnika brončane
mladeži umjesto da ostanem literat i... pa, recimo, odgojitelj. Kad
me vodiš na bridž k svojim dragim Farlowovima, ja pokorno idem
za tobom. Čekaj, molim te, čekaj malo! Kad ukrašavaš svoj dom, ja
se ne petljam u tvoje zamisli. Kad odlučuješ — pa, kad odlučuješ o
koječemu, ja sam možda suprotnog mišljenja, sasvim suprotnog ili,
recimo, ponešto suprotnog, ali šutim. Ja ne pazim na pojedinačne
slučajeve, ali ne mogu ne paziti na opći princip. Ja volim da mi ti
komandiraš, ali svaka igra ima svoja pravila. Ne, ne ljutim se. Uopće
se ne ljutim. Ma prestani s tim! Ali ja predstavljam polovicu ovoga
kućanstva i imam svoj slabi, ali jasan glas.
Ona je dotle bila prešla na moju stranu stola, kleknula i polako, ali uporno
vrtjela glavom i prebirala svojim odnjegovanim noktima po mojim hlačama.
Rekla je da nije ni sanjala da bih ja mogao tako misliti. Rekla je da sam ja njen
bog i njen gospodar. Rekla je da je Louise već otišla i da se možemo odmah
posvetiti ljubavi. Rekla je da joj moram oprostiti jer će inače umrijeti.
Ova sitna zgoda uvelike me ohrabrila. Mirno sam joj odgovorio da nije riječ o
praštanju, nego o promjeni držanja; i odlučio sam učvrstiti stečenu prednost i
ubuduće se držati kiselo i suzdržljivo, raditi oko knjige ili se bar pretvarati da
radim.
"Kombinirani kauč" u mojoj bivšoj sobi bio je već odavno
tetvoren u običan kauč, što je, uostalom, uvijek u biti i bio, a Charlotte me je
već na samom početku našeg suložništva upozorila da & malo-pomalo od te
sobe napraviti pravi književnički kabinet. Dva Jana nakon "britanske zgode"
sjedio sam u novom i vrlo udobnom naslonjaču s velikim sveskom na
koljenima kad Charlotte pokuca na vrata prstenom na ruci i ušeta u sobu.
Kako su njeni pokreti bili različiti od pokreta moje Lolite kad bi ova svratila k
meni, u svojim dragim, prljavim trapericama donoseći sa sobom miris
voćnjaka iz zemlje nimfka, onako nespretna i bajna, i nekako razbludna,
nezakopčanih donjih puceta na dječačkoj košulji! Ali dopustite da vam nešto
kažem. I ispod žustrine Hazice, i ispod dostojanstvenosti Hazetine, prezavo je
tekao isti (i po okusu i po šumu) životni potočić. Jedan glasoviti francuski
liječnik jednom je rekao mom ocu da u najbližih rođaka i najmanje krčanje u
crijevima ima isti muzikalni ton.
I tako je Charlotte ušetala u sobu. Slutila je da medu nama nije sve u redu. Dan
prije, i dan prije toga, pretvarao sam se da sam zaspao čim smo legli, a ustao
sam prije nego što se ona probudila. Ljubazno me upitala smeta li mi.
— Ovaj mi čas ne smetaš — odgovorih okrećući svezak
Enciklopedije za djevojčice što bijaše otvoren na slovu "K", da bih
bolje razgledao sliku kojoj se donji kraj protezao duž stranice.
Ona priđe stoliću koji je bio od imitacije mahagonija i imao jednu ladicu. Stavi
šaku na njega. Stolić je svakako bio ružan, ali joj nije bio ništa kriv.
— Već sam te odavno htjela pitati — reče ona (poslovno,
nimalo šaljivo) — zašto ga zaključavaš? Hoćeš li da ovaj stolić ostane
u kabinetu? Nekako je strašno ružan.
— Ostavi ti taj stolić na miru — procijediti. Upravo sam bio sa
skautkinjama u Kambodži.
— Gdje je ključ?
— Sakrio sam ga.
— O.Hum...
— U njemu su zaključana moja ljubavna pisma.
me pogleda kao ranjena gazela, što me je obično
droljom. Ne sumnjam da bismo nas dvoje mogli poslužiti ka0 odlična reklama
turističkoj agenciji dok, na primjer, gledamo u Londonu, ti ne skrivajući
divljenja a ja obuzdavajući zavodljivo ushićenje, dvorsku stražu, one gardiste
u skerletnim uniformama, "dabrove mesoždere" ili kako ih ono zovu. A ja sam
baš alergičan na Evropu, pa i na Englesku. Kao što ti dobro znaš, mene vežu
samo vrlo žalosne uspomene za onaj Stari i posve truli svijet. Tu ne mogu
ništa izmijeniti šarene reklame iz tvojih časopisa...
— Srce moje — reče Charlotte — pa ja zbilja...
— Čekaj, čekaj malo! Ovo nije ništa, ovo je tek slučajnost, a ja
zapravo govorim u širem smislu. Kad se tebi prohtjelo da se ja po
cijele dane pržim na jezeru, umjesto da se bavim svojim poslom,
rado sam se pokorio i pretvorio zbog tebe u predstavnika brončane
mladeži umjesto da ostanem literat i... pa, recimo, odgojitelj. Kad
me vodiš na bridž k svojim dragim Farlowovima, ja pokorno idem
za tobom. Čekaj, molim te, čekaj malo! Kad ukrašavaš svoj dom, ja
se ne petljam u tvoje zamisli. Kad odlučuješ — pa, kad odlučuješ o
koječemu, ja sam možda suprotnog mišljenja, sasvim suprotnog ili,
recimo, ponešto suprotnog, ali šutim. Ja ne pazim na pojedinačne
slučajeve, ali ne mogu ne paziti na opći princip. Ja volim da mi ti
komandiraš, ali svaka igra ima svoja pravila. Ne, ne ljutim se. Uopće
se ne ljutim. Ma prestani s tim! Ali ja predstavljam polovicu ovoga
kućanstva i imam svoj slabi, ali jasan glas.
Ona je dotle bila prešla na moju stranu stola, kleknula i polako, ali uporno
vrtjela glavom i prebirala svojim odnjegovanim noktima po mojim hlačama.
Rekla je da nije ni sanjala da bih ja mogao tako misliti. Rekla je da sam ja njen
bog i njen gospodar. Rekla je da je Louise već otišla i da se možemo odmah
posvetiti ljubavi. Rekla f da joj moram oprostiti jer će inače umrijeti.
Ova sitna zgoda uvelike me ohrabrila. Mirno sam joj odgovorio da nije riječ o
praštanju, nego o promjeni držanja; i odlučio sam učvrstiti stečenu prednost i
ubuduće se držati kiselo i suzdržljivo-raditi oko knjige ili se bar pretvarati da
radim.
"Kombinirani kauč" u mojoj bivšoj sobi bio je već odavno
etvoren u običan kauč, što je, uostalom, uvijek u biti i bio, a rharlotte me je
već na samom početku našeg suložništva upozorila da će malo-pomalo od te
sobe napraviti pravi književnički kabinet. Dva Jana nakon "britanske zgode"
sjedio sam u novom i vrlo udobnom naslonjaču s velikim sveskom na
koljenima kad Charlotte pokuca na vrata prstenom na ruci i ušeta u sobu.
Kako su njeni pokreti bili različiti od pokreta moje Lolite kad bi ova svratila k
meni, u svojim dragim, prljavim trapericama donoseći sa sobom miris
voćnjaka iz zemlje nimfica, onako nespretna i bajna, i nekako razbludna,
nezakopčanih donjih puceta na dječačkoj košulji! Ali dopustite da vam nešto
kažem. I ispod žustrine Hazice, i ispod dostojanstvenosti Hazetine, prezavo je
tekao isti (i po okusu i po šumu) životni potočić. Jedan glasoviti francuski
liječnik jednom je rekao mom ocu da u najbližih rođaka i najmanje krčanje u
crijevima ima isti muzikalni ton.
I tako je Charlotte ušetala u sobu. Slutila je da medu nama nije sve u redu. Dan
prije, i dan prije toga, pretvarao sam se da sam zaspao čim smo legli, a ustao
sam prije nego što se ona probudila. Ljubazno me upitala smeta li mi.
— Ovaj mi čas ne smetaš — odgovorih okrećući svezak
Enciklopedije za djevojčice što bijaše otvoren na slovu "K", da bih
bolje razgledao sliku kojoj se donji kraj protezao duž stranice.
Ona priđe stoliću koji je bio od imitacije mahagonija i imao jednu ladicu. Stavi
šaku na njega. Stolić je svakako bio ružan, ali joj nije bio ništa kriv.
— Već sam te odavno htjela pitati — reče ona (poslovno,
nimalo šaljivo) — zašto ga zaključavaš? Hoćeš li da ovaj stolić ostane
u kabinetu? Nekako je strašno ružan.
— Ostavi ti taj stolić na miru — procijedili. Upravo sam bio sa
skautkinjama u Kambodži.
-— Gdje je ključ?
— Sakrio sam ga.
— O,Hum...
— U njemu su zaključana moja ljubavna pisma.
Ona me pogleda kao ranjena gazela, što me je obično
ozlovoljavalo; a onda, budući da joj nije bilo sasvim jasno šalir li se ili ne šalim,
i budući da nije znala kako da nastavi razgovotj ostala je stajati dok sam ja
polako prelistao nekoliko stranica (Kanada, Karamela, Kazalište, Kino), i
gledala je više u prozor nego kroz njega i bubnjala po njemu svojim oštrim,
svijetlocrvenim i bademolikim noktima.
Napokon (kod Konja ili na Kupanju) priđe mom naslonjaču i sjede, onako
teška, u tvidu, na priručje naslonjača i zapahnu me mirisom parfema koji je
upotrebljavala i moja prva žena.
— Ne bi li vašoj svjetlosti bilo po volji da provede jesen evo
ovdje? — upita me upirući malim prstom u sladunjav krajolik u
jednoj istočnoj državi.
— A zašto? — izustih polako i razgovijetno.
Ona slegnu ramenima. (Vjerojatno je Harold odlazio na odmor u to doba.
Lovačka sezona. Bablje ljeto. Uvjetni refleks.)
— Čini mi se da znam gdje je to — reče ona upirući svejednako
prstom u sliku. — Sjećam se da tamo ima hotel s romantičnim
imenom: "Začarani lovci". A hrana je božanstvena. I nitko nikom
ne smeta.
Ona protare obraz o moju sljepoočnicu. Valječku sam bio vrlo brzo odučio od
toga.
— Imaš li kakvu specijalnu želju za večeru, mili moj? Poslije će
doćijohnijean.
Promrmljah nešto. Ona me poljubi u donju usnu, veselo reče da će napraviti
tortu (još iz vremena kad sam bio njen podstanar sačuvala se legenda da sam
ja lud za njenim tortama) i prepusti me mojoj dokolici.
Pošto sam pomno odložio knjigu na mjesto gdje je ona sjedila (knjiga se
pokušala zatalasati, ali je umetnuta olovka zaustavila okretanje stranica),
provjerio sam je li ključ još tu. Ležao je na prilično neudobnu mjestu, to jest
ispod starog ali skupog aparata za brijanje, kojim sam se služio dok mi žena
nije kupila drugi, bolji i jeftiniji. Je li ključ bio dobro sakriven ispod tog aparata
za brijanje, u kutiji podstavljenoj baršunom? Kutija je ležala u škrinji, u kojoj
sam držao poslovne spise. Ne bih H
mogao naći kakvo bolje skrovište? Čudo kako je teško bilo što sakriti
osobito kad ti žena ništa drugo i ne radi nego premeće stvari.
22.
Prošlo je, ako se ne varam, točno tjedan dana od našeg posljednjeg kupanja
kad je podnevnom poštom stigao odgovor od druge gospođice Phalen. Pisala je
da se upravo vratila u internat Sv. Algebre sa sestrina sprovoda. "Euphemia se
nije bila nikad posve oporavila od loma onog kuka." Što se pak tiče kćerke
gospode Humbert, čast joj je izvijestiti je da je za upis u ovu školsku godinu
već kasno, ali da je ona (preživjela Phalenka) gotovo uvjerena da će Dolores
biti primljena u školu ako je gospodin i gospođa Humbert dovedu u siječriju.
Blažena odgoda!
Sutradan sam nakon ručka svratio k "našem" liječniku, simpatičnom neznalici
čije su vješto postupanje s bolesnicima i slijepo povjerenje u dva-tri
stereotipna lijeka uspješno kamuflirali njegovu ravnodušnost prema medicini.
Činjenica što se Lo morala vratiti u Ramsdale čudesno je ozarivala budućnost.
Htio sam biti potpuno spreman za taj događaj. Zapravo sam bio započeo
kampanju još prije nego što je Charlotte donijela onu svoju okrutnu odluku.
Morao sam biti siguran da ću moći, kad se moja dražesna curica vrati, iste
noći, pa onda noć na noć, sve dok mi je ne oduzme Sv. Algebra, uspavljivati
dva živa stvora tako dobro da im nikakav zvuk i nikakav dodir neće poremetiti
san. U toku srpnja sam obavljao pokuse različnim sredstvima za spavanje na
Charlotti koja je vrlo rado uzimala pilule. Posljednja doza koju sam joj dao
(ona je mislila da je to slab preparat kroma koji će joj smiriti živce) djelovala je
na nju puna četiri sata. ^tvorio sam do kraja radio. Upravljao sam joj u lice
trak svjedosti džepne svetiljke nalik na falus. Gurao sam je, trljao, štipao,
bockao ~~ ali ništa nije poremetilo ritam njena smirena i snažna disanja. Pa
'Pak, od tako nečega jednostavnog kao što je poljubac u ključnu kost Probudila
se odmah, svježa i orna kao hobotnica (jedva sam se spasio).
Ne valja, dakle, pomislio sam; treba nabaviti nešto još pouzdanije. \] početku
doktor Byron kao da mi nije vjerovao kad sam mu rekao da njegov posljednji
lijek nije svladao moju nesanicu. Savjetovao mi je da ga iskušam još nekoliko
puta, i načas mi odvratio pažnju pokazujući mi obiteljske slike. Imao je bajnu
djevojčicu Dollvnih godina; ali sam prozreo njegovu namjeru i zatražio da mi
prepiše najjače sredstvo za spavanje. Savjetovao mi je da igram golf, ali je na
kraju ipak pristao da mi dade sredstvo koje "mora djelovati". Prišavši
ormariću, brbljavac izvadi iz njega staklenu cjevčicu s ljubičastomodrim
kapsulama koje su na jednoj strani bile obavijene tamnopurpurnom trakom.
To je, po njegovim riječima, bilo novo sredstvo koje je tek nedavno pušteno u
prodaju i koje nije za neurastenike što se mogu smiriti i gudjajem vode ako im
se da kako treba, nego samo za one velike besane umjetnike koji moraju
umrijeti na nekoliko sati da bi živjeli stoljeća i stoljeća. Ja rado vučem liječnike
za nos i, premda sam u sebi likovao, strpao sam kapsule u džep sliježući
skeptično ramenima. Morao sam, inače, biti oprezan s njim. Jednom sam se, u
jednoj sasvim drugačijoj zgodi, blesavo izlanuo — spomenuo sam svoj
posljednji sanatorij i učinilo mi se da je on napeo uši. Budući da mi nije bilo
nipošto stalo do toga da Charlotte ili tko drugi dozna za to razdoblje moje
prošlosti, požurio sam se da mu objasnim da sam morao izvršiti neka
istraživanja u ludnicama zbog romana koji sam pisao. Ali neka ide k vragu;
sigurno je samo to da je ta stara hulja imala prekrasnu kćerkicu. A čudno je
kad pomisliš da su one sve sad već stare, sedamnaestogodišnjakinje... Otišao
sam od njega izvrsno raspoložen. Zadovoljno sam se vraćao kući upravljajući
ženinim autom samo jednim prstom. Ramsdale je ipak imao svoje čari. Zrikali
su zrikavci; avenija je bila netom polivena. Glatko, gotovo svilasto, skrenuo
sam niz našu strmu ulicu. Nekako mi je sve toga dana išlo kao po loju. Sve je
bilo nekako modro i zeleno. Znao sam da sunce sja po tome što se poniklovani
ključ startera odražavao u prednjem staklu; i znao sam da je točno tri i pol
sata, jer je časna sestra koja je svaki dafl dolazila masirati staru Vizavi hitala
sitnim koracima niz uski trotoar u svojim bijelim čarapama i cipelama. Kao i
obično, histerični seter
hivšeg staretinara napao je automobil dok sam se spuštao niz ulicu, • kao i
obično, lokalne novine ležale su na ulaznim stubama kamo ih je Kenny bio
netom bacio.
Dan prije sam bio prekinuo režim suzdržljivosti koji sam bio sam sebi
propisao, i sad sam, otvarajući vrata salona, ispustio veseo usklik najavljujući
svoj povratak kući. Okrenuta vratima kestenjastom pundom i vratom bijelim
kao vrhnje, u onoj istoj žutoj bluzi i u onim istim zagasitocrvenim hlačama
koje je imala na sebi na dan našeg prvog susreta, Charlotte je sjedila u kutu za
pisaćim stolom i pisala pismo. Ne ispuštajući još kvake iz ruke, ponovio sam
svoj srdačni uzvik. Prestala je pisati. Časak je nepomično sjedila, zatim se
polako okrenula na stolici i naslonila lakat na grbavi naslon. Lice joj bijaše
izobličeno zbog onog što je osjećala, i nije bilo ugodno gledati ga. Uprvši
pogled u moje noge, ona progovori:
— Odvratna Hazetina, debela mrcina, stara vještica, opaka mamica, stara...
stara luda... ta stara luda sad sve zna... Ona...
ona...
Moja lijepa tužiteljica zastade u riječi gutajući svoj otrov i suze. Sto god je
Humbert Humbert rekao — ili pokušavao reći — nije uopće važno. Ona
produži:
— Vi ste monstrum! Vi ste odvratna, podla varalica, zlikovac! Ako mi priđete,
vikat ću da će me sva ulica čuti. Dalje od mene!
Tu se opet, mislim, može izostaviti ono što je mrmljao H. H.
—Ja ću još danas otputovati. Sve vam ovo ostavljam. Ali nikad više nećete
vidjeti ono nevaljalo derište. Gubite se iz ove sobe!
Pokorio sam se, čitaoče! Otišao sam gore, u svoj eks-kabinet. Ustobočivši se,
stajao sam potpuno nepomično, potpuno sabrano, promatrajući s vrata obijeni
stolić; ladica je bila izvučena, iz ^jučanice je visio ključ koji je napokon
pristajao, a na stolu su ležali ikakvi otpirači. Prešao sam preko odmorišta u
bračnu ložnicu ttumbertovih, hladnokrvno izvukao svoj dnevnik ispod njena
Jastuka i strpao ga u džep. Tada sam pošao dolje, ali sam stao na pola Puta; ona
je razgovarala s nekim preko telefona koji je toga dana Ucajno bio uključen u
blagovaonici, pokraj vrata što su vodila u
salon. Htio sam čuti što govori. Otkazala je neku narudžbu i vratila se u salon.
Odahnuo sam i otišao kroz predsoblje u kuhinju. Tu sam odčepio bocu
škotskog viskija (skoču nije mogla nikad odoljeti). Zatim sam otišao u
blagovaonicu i odade, kroz poluotvorena vrata, pogledao u Charlottina široka
leda.
— Upropaštavaš život i sebi i meni — rekoh mirno. — Hajde
da porazgovaramo kao kulturni ljudi! Sve su to tvoje halucinacije.
Ti, Charlotto, nisi pri sebi. Te bilješke koje si našla samo su skice za
roman. Tvoje i njezino ime uzeo sam sasvim slučajno. Samo zato
što su mi prva pala na pamet. Razmisli malo o tome, a ja ću ti dotle
donijeti nešto da popiješ.
Nije odgovorila niti se okrenula, nego je samo još pomamnije nastavila pisati.
Očito već treće pismo (na dva pisma što su ležala pred njom na stolu bile su
već nalijepljene marke). Vratio sam se u kuhinju.
U kuhinji sam uzeo dvije čaše (Sv. Algebri? Loliti?) i otvorio hladnjak. Bijesno
je urlao na mene doksam mu iz srca vadio led. Treba sve ponovo napisati. Dati
joj da pročita. Neće se sjećati pojedinosti. Preinačiti, krivotvoriti. Napisati
odlomak romana i pokazati joj ga, ili ga ostaviti na vidnom mjestu? Zašto
slavine ponekad tako užasno cvile? Užasan položaj, zapravo. Jastučići leda —
jastučići za tvog bijelog medu, Lo! — ispuštali su praskave, prodorne glasove
dok ih je vruća voda oslobađala iz metalnih ćelija. Postavio sam čaše jednu do
druge, natočio u njih viskija i uštrcao u svaku malo sode. Šteta što je stavila
zabranu na moj omiljeni džinanas. Hladnjak je zakevtao i prasnuo. S čašama u
rukama, ušao sam u blagovaonicu i kroz vrata salona, koja sad jedva da bijahu
odškrinuta, tako da nisam mogao proturiti lakat, rekao:
— Pripravio sam ti skoč.
Nije se odazvala, luda mrcina, pa sam odložio čaše na ormar uz telefon koji je
upravo zazvonio.
— Ovdje Leslie — Leslie Thomson — reče Leslie Thomson,
onaj isti koji se rado kupao u zoru. — Gospodine, gospoda
Humbert je pala pod auto, najbolje da odmah dođete.
Odgovorio sam — možda pomalo razdražljivo — da je moja Žena zdrava i
čitava i, držeći još slušalicu u ruci, odgurnuo nogom vrata i rekao:
.— Evo ovaj ovdje tvrdi, Charlotto, da si ti poginula.
Ali u salonu nije bilo Charlotte.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:01 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
23.
Istrčao sam van. Suprotna strana naše strme uličice pružala je neobičnu sliku.
Veliki crni sjajni Packard bio se uspeo na položit travnjak gospođice Vizavi
ukoso od trotoara (gdje je na hrpi ležao kockast pled) i stajao tu svjeducajući
na suncu, raskriljenih vrata, s kotačima duboko u šimširu. Desno od
automobila, na urednoj kosoj tratini, ležao je na leđima starac sijedih brkova,
vrlo pristojno odjeven (sivo dvoredno odijelo, leptir-mašna s bijelim
točkicama), skupljenih dugih nogu, nalik na voštanu figuru veličine
normalnog mrtvaca. Moram izraziti šok trenutnog dojma nizom riječi, a
njihovo fizičko nagomilavanje na stranici kvari sam sijev, oštro jedinstvo
slike: pled na hrpi, kola, stara mumija, babina maserka što trči šušteći
uštirkanom odjećom, s napola praznom čašom u ruci, natrag na verandu gdje
je zatočena, oronula gospoda Vizavi, poduprta jastučićima, zacijelo vriskala,
ali nedovoljno glasno da bi nadjačala ravnomjerno kevtanje staretinareva
setera koji je išao od jedne skupine ljudi do druge—čas do susjeda što su se već
bili sjatili na pločniku, oko kockaste tkanine, čas natrag do automobila (koji je
napokon uspio ukebati), a čas do skupine na tratini koja se sastojala °d
LesliejaThomsona, dvojice policajaca i zdepasta gospodina što je nosio naočale
s rožnim okvirom. Ovdje moram napomenuti da se prometna patrola tako
brzo pojavila (ni dvije minute nakon nesreće) zato što su prometnici baš u to
vrijeme zadijevali obavijesti 0 globi na automobile koji su bili nepropisno
parkirani u našoj bičići, nedaleko od nas; da je tip s nočalima bio Frederick
Beale tfi, vozač Packarda; da njegov sedamdesetdevetogodišnji otac,
koga je maserka bila upravo napojila na pokošenom travnjaku gdje je ležao
kao pokošen bankar, da tako kažem, nije bio u dubokoj nesvjestici, nego se
lijepo i metodički oporavljao od lakog srčanog napadaja, ili mogućnosti
srčanog napadaja; i, napokon, da je pled na trotoaru, gdje me je žena često
nezadovoljno upozoravala na krive zelene pukotine, pokrivao unakaženi leš
Charlotte Humbert koju je pregazio (a zatim još vukao nekoliko koraka)
Bealeov automobil u trenutku kad je trčala preko ulice da baci tri pisma u
poštanski sandučić na uglu tratine gospođice Vizavi. Ta je pisma digla sa
zemlje i predala mi zgodna djevojčica u prljavoj ružičastoj haljinici, a ja sam ih
razderao na komadiće u džepu na hlačama.
Uskoro su na mjesto nesreće stigla tri liječnika i bračni par Farlow i uzeli stvar
u svoje ruke. Udovac je bio čovjek koji je izvrsno vladao sobom, nije ni jecao ni
čupao kosu. Malčice je, doduše, glavinjao, ali je otvarao usta samo da dade
podatke i objašnjenja koji su bili prijeko potrebni radi identifikacije, pregleda i
otpreme pokojnice, čije je tjeme bilo kaša od kostiju, mozga, kose brončane
boje i krvi. Sunce je još žeglo kad su prijatelji, dobri John i uplakana Jean,
spremili udovca u postelju u Dollvnoj sobi, i sami se, da bi ostali u njegovoj
blizini, povukli u spavaću sobu Humbertovih da tu provedu noć — ne znam
jesu li je proveli onako kreposno kako je zahtijevala ta svečana prigoda.
Ne vidim razloga da se zadržavam, u ovim osebujnim zapisima, na
formalnostima oko sprovoda koje sam morao obaviti, i na samu sprovodu koji
je bio isto onako skroman kao što je bila i nedavna svadba. Svejedno, neće biti
zgorega da opišem neke epizode iz tih četiri-pet dana.
Prve noći svog udovištva bio sam tako pijan da sam spavao čvrsto kao dijete
koje je inače spavalo u toj postelji. Sutradan ujutro najprije sam pregledao
komadiće pisama koji su mi bili ostali u džepu. Oni su se, međutim, bili toliko
ispremiješali da ih nikako nisam mogao podijeliti na tri potpuna teksta.
Mislim da su riječi: »... pa ga radije ti potraži jer ja ne mogu kupiti..." bile iz
pisma # Lo. Neki odlomci kao da su upućivali na Charlottinu namjeru da
bježi s Lo u Parkington, ili čak natrag u Pisky, da ne bi orlušina ulovila njeno
dragocjeno janješce. Drugi komadići i ostaci (nisam ni slutio da imam takve
snažne pandže) odnosili su se, očito, na molbu da djevojčicu prime, ne u
internat Sv. Algebre, nego u neku drugu školu, također zatvorenog tipa, o
kojoj se govorilo da su njene odgojne metode tako surove, suhoparne i
sumorne (iako se u prospektu spominjao kroket pod brijestovima) da su
priskrbile školi naziv "Popravni zavod za mlade dame". Najposlije, treća je
poslanica bila nesumnjivo upućena meni. Odgonetnuo sam ove djeliće
rečenica "...možda ćemo nakon godinu dana razdvojenog života...", "...o,
najdraži moj, o mili...", "...ili ću, možda, umrijeti..." A i, sve u svemu, ti moji
pabirci nisu imali mnogo smisla; različni odlomci tih bitnih poruka bili su isto
toliko zbrkani na mojim dlanovima koliko su im osnovni dijelovi bili zbrkani u
glavi sirote Charlotte.
John je toga dana imao sastanak s nekim svojim kupcem, a Jean je morala
nahraniti pse, tako da sam neko vrijeme ostao bez svojih prijatelja. Ti su se
dobri ljudi pribojavali da ne oduzmem sebi život, ako ostanem bez nadzora, a
kako nisu imali drugih znanaca koji bi ih mogli zamijeniti (gospođica Vizavi je
pala u krevet, McCoovi su gradili novu kuću negdje daleko, Chatfieldovi su
upravo bili pozvani u jednu sjevernu državu zbog nesreće koja je snašla nekog
njihovog rođaka), dodijelili su mi Louisu i Leslieja pod izgovorom da mi je
potrebna pomoć da razvrstam i spremim mnoštvo osirotjelih stvari. U
trenutku božanskog nadahnuća, pokazao sam dragim i lakovjernim
Farlovrovima (s kojima sam čekao Leslijea da dođe na plaćen! sastanak s
Louisom) amatersku fotografijicu koju sam našao među Charlottinim
stvarima. Ona je stajala na veliku oblutku i smiješila se kroz kosu razbarušenu
vjetrom. Fotografija je bila iz travnja 1934. godine, iz onog nezaboravnog
proljeća! Doputovavši te godine poslovno u Ameriku, proveo sam nekoliko
mjeseci u uskvju. Upoznao sam se sa Charlottom i doživio s njom ludi jubavni
roman. Ja sam, nažalost, bio oženjen, a ona je bila zaručena ^ Hazea... Kad sam
se vratio u Evropu, dopisivali smo se preko Jednog zajedničkog prijatelja koji
više nije živ. Jean je prošaptala
da su do nje bili doprli neki glasovi — i pogledala ponovo sliku i, gledajući je
svejednako, pružila je Johnu, a John je izvadio lulu iz usta i također pogledao
dražesnu, lakoumnu Charlottu Becker i vratio mi fotografiju. Zatim su oni
otišli na nekoliko sati. Zadovoljna je Louise u podrumu grdila svog kavalira
smijući se gugutavo.
Tek što su Farlowovi bili otišli, posjetio me je svećenik plave brade, s kojim
sam nastojao što prije obaviti razgovor a da ga ne uvrijedim i ne pobudim
njegove sumnje. Jest, spremam se posvetiti cijeli život djetetovu dobru. Evo
baš križića koji mi je Charlotte Becker poklonila kad smo oboje bili mladi.
Imam sestričnu u New Yorku, čestitu staru djevojku. Ondje ćemo naći neku
dobru privatnu školu za Dolly. O, kakav je Humbert bio lukavac!
Za Leslieja i Louisu, koji su po mom računu (koji se pokazao ispravan) morali o
tome izvijestiti Johna i Jean, izvrsno sam odglumio neobično glasan
međumjesni telefonski razgovor sa Shierlev Holmes, upraviteljicom logora
Cue. Kad su se John i Jean vratili, bez po muke sam ih zavarao rekavši im,
mucajući tobože nesuvislo od uzbuđenja, da je Lolita otišla sa skupinom mlade
djece na petodnevni izlet i da nikako ne mogu uspostaviti s njom vezu.
— Bože moj — uskliknula je Jean — pa što da radimo?
John reče da se tome može lako doskočiti — on će zamoliti
tamošnju policiju da odmah pronađe izletnike — to će biti čas posla. Uostalom,
on i sam dobro poznaje taj kraj i...
— Slušajte — nastavi on—ja bih mogao sad odmah otići tamo
kolima, a vi dotle prespavajte s Jean... — Ove posljednje riječi nije
zapravo rekao, ali je Jean tako usrdno prihvatila njegov prijedlog da
se to moglo tako shvatiti.
Ja sam odigrao histeričnu scenu. Počeo sam preklinjati Johna da ništa ne
poduzima. Rekao sam da ne bih mogao sad podnijeti prisutnost djevojčice koja
bi plakala i prilijepila se uza me — ona je vrlo osjedjiva i ovakav bi šok mogao
nepovoljno djelovati na njenu budućnost, psihijatri su već analizirali ovakve
slučajeve... Nastade tajac.
— Pa dobro, na vama je da odlučite — progovori napokon
Tohn prilično hladno. — Samo, znate, ja sam ipak bio Charlottin prijatelj i
savjetnik. I, uopće, zanima me što vi zapravo kanite uraditi s malom.
—Johne!—uzviknu Jean.—Pa ona je njegova kći, a ne kći Harolda Hazea. Zar ti
to nije jasno? Jadni je Humbert Dollyn pravi otac!
— Razumijem — reče John obraćajući se meni. — Molim vas da mi oprostite.
Razumijem. Tako je to, dakle. Nisam odmah shvatio... To, naravno,
pojednostavnjuje sve skupa. Uradite onako kako vam govori srce i bit će
dobro.
Otac, satrven jadom, reče da će odmah nakon sprovoda otići po svoju nježnu
kćerkicu, i da će se zatim potruditi da je razonodi u sasvim drugoj okolini — da
će se odvesti s njom, možda, u New Mexico ili Kaliforniju — ako se ne ubije,
naravno.
Tako sam majstorski odglumio smirenost krajnjeg očaja, zatišje pred nastup
ludila, da su me čestiti Farlowovi odveli k sebi. Imali su, za američke prilike,
prilično pristojan podrum koji mi je dobro došao, jer sam se bojao nesanice i —
priviđenja.
A sad treba da kažem pravi razlog radi kojeg sam htio privremeno držati
Dolores dalje od sebe. Razumije se samo po sebi da sam isprva, čim se pokazalo
da je Charlotte likvidirana i ja se vratio kući kao slobodan otac, nadušak popio
jednu za drugom one dvije čaše viskija koje sam bio pripremio, a za njima još
pintu-dvije svog omiljenog džinanasa, te sam se zaključao u kupaonicu
spašavajući se od susjeda i prijatelja — samo mi je jedno bilo na pameti i u
krvi, a to je spoznaja da će za svega nekoliko sati topla, smedokosa i čitava,
čitava moja Lolita u mom zagrljaju liti suze, koje ću ja otirati poljupcima prije
nego što joj one napune oči. Ali, dok sam stajao pred zrcalom, sav zajapuren,
raširenih zjenica, John Farlow je obzirno pokucao na vrata i upitao me je li mi
dobro — i ja sam učas pojmio da bih učinio ludost kad bih dopustio da se ona
vrati u ovu kuću, gdje se mota toliko njuškala spremnih da mi je oduzmu. Pa 1
sama razmažena Lo mogla bi — tko zna? — pokazati neko glupo nepovjerenje,
neočekivanu odbojnost, nejasan strah — i zbogom ^uvijek, u času najvećeg
trijumfa, čarobna nagrado!
Kad već govorim o namedjivim ljudima, došao mi je u pohode još jedan čovjek,
ljubazni Beale, onaj koji je likvidirao moju ženu. Uštogljen i ozbiljan, nekako
nalik na krvnikova pomoćnika, s čeljustima kao u buldoga, s crnim sitnim
očima, debelo uokvirenim naočalama i širokim nosnicama. Uveo ga je John,
koji nas je zatim ostavio i neobično taktično zatvorio vrata za sobom. Pošto mi
je umilno rekao da su njegovi blizanci u istom razredu s mojom pastorkom,
moj je groteskni posjetilac rasprostro velik crtež u koji su bile unesene sve
pojedinosti nesreće. Bio je to pravi "šećer", kako bi rekla moja pastorka, sa
svom silom dojmljivih strelica i isprekidanih crta u različnim bojama. Put
gospode H. H. ilustrirao je nizom malih silueta, nalik na figurice pripadnica
pomoćnog vojnog osoblja kakve se crtaju u statistici radi bolje preglednosti.
Taj se put vrlo jasno i uvjerljivo sukobljavao sa smiono povučenom krivuljom
koja je prikazivala dva skretanja jedno za drugim, od kojih je jedno Bealeov
automobil izvršio da bi izbjegao staretinareva setera (koji nije bio prikazan na
crtežu), a drugo, koje je bilo jednako ali veće, da bi spriječio nesreću. Crni
križić označavao je mjesto na kojem je lijepo nacrtana mala silueta konačno
pala na trotoar. Potražio sam pogledom kakav prikladan znak na padini gdje je
otpočivao golemi voštani otac mog posjetioca, ali ga nije bilo. Starac se,
međutim, bio potpisao na tom spisu, kao svjedok, ispod potpisa
LesliejaThomsona, gospođice Vizavi i nekih drugih.
Frederickova je olovka prelijetala, točno i lako kao kolibrić, s jedne točke na
drugu dok je demonstrirao svoju potpunu nedužnost i ludu neopreznost moje
žene. U trenutku kad je on bio obišao psa, Charlotte se poskliznula na netom
polivenom pločniku i pala naprijed umjesto da je uzmaknula (Fred je pokazao
kako je trebalo uzmaknuti trgnuvši snažno ramenom podstavljenim vatom).
Ja rekoh da on, naravno, nije kriv, a istraga je potvrdila moje mišljenje.
Dišući snažno kroz napete crne nosnice, on je potišteno zatresao svojom
glavom i mojom rukom. Zatim je, iskazujući savršenu otmjenost i
džentlmensku širokogrudnost, ponudio da plati pogrebne troškove. Očekivao
je da ću ja to odbiti, ali sam ja prihvatio njegovu ponudu jecajući od pijanstva i
zahvalnosti. Ne
vjerujući svojim ušima, on je razgovijetno ponovio svoje rijeci, a ja sam mu
ponovo zahvalio, još usrdnije nego prije.
Nakon ovog jezovitog razgovora moja je duševna obamrlost malo popustila. A
nije ni čudo! Vidio sam svojim očima oruđe sudbine. Opipao sam samu kožu
sudbine — i njeno podstavljeno rame. Zbila se sjajna i čudovišna promjena, a
ovo je bilo njeno oruđe. Sred složenih pojedinosti scenarija (užurbana
kućanica, skliski pločnik, nesnosni pas, strma nizbrdica, velik automobil,
tikvan za volanom), nejasno sam razabrao vlastitu neslavnu ulogu. Da nije bilo
moje gluposti (ili intuitivne genijalnosti!) zbog koje sam bio sačuvao svoj
dnevnik, Charlottu ne bi bila zaslijepila zamagljenost pogleda koja je potjecala
od osvetoljubive srdžbe i duboko povrijeđene taštine, dok je hitala do
poštanskog sandučića. Ali možda se svejedno ne bi bilo ništa dogodilo da nije
nepogrešiva kob, sinkronizator i duh, izmiješala u svojoj retorti automobil,
psa, sunce, hladovinu, vlažnost, slabost, snagu i kamen! Zbogom, Marleno!
Rukovanje sa sudbinom (u liku Bealea na rastanku) izvuklo me je iz
obamrlosti. I tada sam proplakao. Jest, gospodo i gospode porotnici, proplakao
sam!
24.
Brijestovi i jablanovi okretali su iznenadnom naletu vjetra svoja uzbibana
leđa, a tmasti oblak izranjao je iznad bijelog tornja ramsdaleske crkve kad sam
posljednji put pogledao oko sebe. Napuštao sam, radi neznanih pustolovina,
mrtvački blijedu kuću u kojoj sam prije samo dva i pol mjeseca bio unajmio
sobu. Već su oili spušteni zastori — jeftini, praktični zastori od bambusovine.
Njihov raskošni materijal pridaje verandama i unutrašnjosti kuća Moderni
dramatski karakter", pisalo je u prospektu. Prema njima Se rajski dvori
moraju činiti prilično goli. Kap kiše pala mi je na ^cni zglob. Vratio sam se po
nešto u kuću, dok mi je John spremao Prtljagu u auto, i tada se dogodilo nešto
zanimljivo. Ne znam jesam
1 dovoljno istaknuo u ovim svojim neveselim bilješkama poseban,
upravo čaroban dojam koji je autorova interesantna vanjština —
pseudokeltska, privlačno majmunska, muževna, s primjesom nečega
dječačkog — budila u žena svih godina i iz svih sredina. Ovakve izjave u prvom
licu mogu se, naravno, učiniti smiješne, ali ja moram s vremena na vrijeme
podsjetiti čitaoca na svoju vanjštinu, kao kakav profesionalni romanopisac
koji je dao jednoj svojoj osobi neku osobitost ili nekog psa, pa mora spomenuti
tog psa ili tu osobitost kad god se ta osoba pojavi u romanu. U mom slučaju
ima, možda, još nešto više od toga. Čari mojih sjetnih crta lica moraju biti
neprestano čitaocu pred očima ako zaista želi shvatiti moju pripovijest.
Malodobna Lo topila se od Humbertovih draži kao što se topila od grčevite
glazbe; odrasla Lotte voljela me je gazdinskom zrelom strašću zbog koje
dandanas žalim i koju dandanas cijenim više nego što smijem iskazati.
Tridesetjednogodišnja Jean Farlow, koja je svakako bila neurastenična, očito
se bila zatreskala u mene. U njenoj je ljepoti bilo nečega oštrog, indijanskog.
Put joj je bila boje pečene zemlje. Usne su joj bile nalik na grimizne polipe, a
kad bi prasnula u lajav smijeh, obnažila bi krupne, mutne zube i beskrvne
desni. Bila je veoma visoka, nosila je ili sandale i uske hlače, ili široke suknje i
baletne papučice, pila je skoč u svim količinama, dvaput je pobacila, pisala je
za mladež priče o životinjama, slikala, kao što je čitaocu već poznato, poglede
na jezero i nosila u sebi zametak raka od kojeg je umrla nakon dvije godine.
Nije mi se činila ni najmanje privlačna. Zamislite onda kako sam se uplašio kad
me je nekoliko trenutaka prije mog odlaska (stajao sam s njom u predsoblju)
Jean uhvatila svojim uvijek drhtavim prstima za sljepoočnice i, sa suzama u
sjajnim plavim očima, pokušala se, prilično neuspješno, upiti u moje usne.
— Čuvajte se — reče mi — i poljubite kćerku mjesto mene.
Grmljavina zatutnja u cijeloj kući, a Jean nadoda:
— Možda ćemo se još jednom sresti negdje, u prilikama koje
neće biti ovako grozne.
(Jean! ma što sad bila, i ma gdje bila, u minus prostoru ili u plus vremenu,
oprosti mi sve, pa i ovu zagradu!)
Čas kasnije već sam se rukovao na rastanku i s njom i s njim, na jci, na onoj
strmoj ulici, i sve se kovitlalo i letjelo pred najezdom oluje* i teretnjak s
madracem iz Philadelphije samopouzdano se kotrljao prema opustjeloj kući, i
prašina je jurila i vila se po onoj asfeltnoj ploči na kojoj je Charlotte, kad su
odigli pled da je vidim, ležala skvrčena, posve netaknutih očiju, s još mokrim
crnim trepavicama, slijepljenim kao tvoje, Lolito!
25.
Reklo bi se da sam se sad, pošto su sve zapreke bile uklonjene i preda mnom
pukao pogled na beskrajno blaženstvo, mogao u duhu zavaliti i zadovoljno
odahnuti. Eh bien, pas du touft. Umjesto da se protežem na zrakama
nasmiješene sudbine, bio sam opsjednut posve etičkim sumnjama i bojaznima.
Na primjer, neće li ljudima biti čudno što nismo Loliti dopustili da sudjeluje ni
u radosnim ni u žalosnim obiteljskim prigodama? Kao što se sjećate, ona nije
prisustvovala našoj svadbi. Ili pak ovo. Ako se i uzme da se odnekud ispružila
dugačka kosmata ruka Slučajnosti da ukloni nedužnu ženu, nije li Slučajnost
mogla isto tako, u jednom poganskom trenutku, zaboraviti što je uradila
desnica, pa ljevicom predati Loliti nečije preuranjeno pismo s izrazima sućuti?
Vijest o nesreći izišla je bila, doduše, samo u ramsdaleskom/o«rw^/w; nije se
pojavila ni u parkingtonskom Recorderu ni u climaxovskom Heraldu. Lokalne
smrti ne privlače interes cijele zemlje, a logor Cue nije bio u našoj saveznoj
državi, ali nisam mogao da ne mislim kako je Dolly Haze već na neki način
izviještena o svemu i da je, u isto vrijeme dok ja Kiem po nju, neki nepoznati
prijatelji voze kući u Ramsdale. Još me Je više od svih tih nagađanja i briga
uznemiravalo to što Humbert Humbert, novopečeni američki građanin
mutnog evropskog Podrijetla, nije bio poduzeo nikakve korake da postane
zakoniti skrbnik djevojčice (kojoj bijaše dvanaest godina i sedam mjeseci) koja
mu je ostala od pokojne žene. Hoću li se usuditi poduzeti
te korake? Nisam mogao svladati drhtavicu kad god bih zamislio svoju
golotinju stiješnjenu tajanstvenim propisima na nesmiljenom oštrom svjetlu
običajnog prava.
Moj je plan bio remek-djelo primitivne umjetnosti. Odlučio sam nazvati logor
Cue i kazati Loliti da joj se majka mora podvrgnuti ozbiljnoj operaciji u nekoj
izmišljenoj bolnici, pa onda putovati sa svojom pospanom nimficom od hotela
do hotela dok joj se majka bude polako, ali sigurno oporavljala i napokon
umrla. Ali me na putu u logor sve više obuzimao nemir. Mučila me pomisao da
je neću ni naći ondje, ili daću, umjesto bezbrižne Lolite, nad prestrašeno
siroče koje će plakati i tražiti neke dobre obiteljske prijatelje. Farlowove,
hvala Bogu, jedva da je poznavala, ali nije li moglo biti i drugih ljudi koje ja i
ne poznajem? Naposljetku sam odlučio zaista obaviti onaj međumjesni
telefonski razgovor koji sam nedavno bio onako uspješno odglumio. Kiša je
padala kao iz kabla kad sam se zaustavio pored trotoara u blatnom predgrađu
Parkingtona, upravo pred raskršćem od kojeg je jedna cesta vodila oko grada
do autoputa što je prolazio kroz brda prema jezeru Climax i logoru Cue.
Ugasivši motor, sjedio sam najmanje jednu minutu u autu sabirući se i
gledajući kišu, preplavljeni trotoar i hidrant koji je zaista bio ružan, debelo
premazan crvenom i srebrnom bojom, pružajući svoje crvene batrljke da ih
ulašti kiša koja je kao stilizirana krv curila po njegovim heraldičkim lancima.
Nije čudo što je zabranjeno zaustavljati automobile pokraj tih stravičnih malih
bogalja. Ponovo sam upalio motor i dovezao se do telefonske govornice. Kad je
napokon i posljednji novčić zvecnuo i omogućio drugom glasu da se odazove
na moj, doživio sam iznenađenje.
Shirlev Holmes, upraviteljica logora, rekla mi je da je moja Dolly u ponedjeljak
(dakle prije dva dana) otišla sa svojom skupinom na izlet u planine i da će se
vratiti tek navečer. Predložila mi je da dođem sutradan. Upitalame je nijeli se
što dogodilo. Ne ulazeći u pojedinosti, odgovorio sam joj da mi je žena
prevezana na kliniku, da je situacija ozbiljna, da djevojčici ne treba reći da je
ozbiljna, ali da sutra bude spremna da se sa mnom vrati popodne kući. Glasovi
su nam se rastali
sred eksplozije srdačne dobrohotnosti, a zbog nekog hirovitog kvara
mehanizmu, svi su mi se novčići vratili iz automata zvečeći isto onako kako
zveče krupni dobici u kockarskim automatima u Nevadi. Nasmijao sam se
tome, iako sam bio razočaran što moram odgoditi jvoje blaženstvo. Pitam se
nije li to nenadano ispaljivanje, to grčevito vraćanje novca bilo na neki način
povezano u McFatumovoj glavi s tim što sam izmislio izlet prije nego što sam i
doznao za njega!
I što sad? Svratio sam u trgovački centar Parkingtona i proveo ostatak dana
(izvedrilo se, cijeli se grad prelijevao nekim staklenastim bljeskom) kupujući
dražesne stvarčice za Lo. Bože, kakve je lude predmete nagnala Humberta da
kupi slabost koju je osjećao tih dana prema kockastim tkaninama, sjajnom
cicu, volanima, nabuhlim kratkim rukavima, mekim naborima, haljinicama
koje su gore tijesne, a dolje široke!
Zavoljeh Lolitu ko Virginiju Poe I kao Dante svoju Beatrice; Zavrtješe se curice
šireći suknjice: Gaćice — vrhunac nepristojnosti!
Ljubazni su me glasovi pitali što zapravo želim? Kupaće kostime? Imamo ih u
svim nijansama, "Ružičasti san", "Mutni akvamarin", "Ljubičina glavica",
"Crveni tulipan", "Crni kan-kan". A odjeća za plažu? A kombinei? Ne trebam
kombinea. Lo i ja nismo nikad trpjeli kombinee.
U tom mi je poslu najviše pomogao antropometrijski zapis koji je njena majka
bila unijela na Lolitin 12. rođendan (čitalac se valjda sjeća one knjige Upoznaj
svoje dijete). Imao sam dojam da je Charlotte, pod nejasnim utjecajem zavisti i
nesnošljivosti, dodala ponegdje po koji centimetar i po koji kilogram; ali
kako )e nimfica svakako bila porasla za proteklih osam mjeseci, računao satn
da se uglavnom mogu pouzdati u te siječanjske mjere. Širina u kukovima 73
centimetra; opseg bedra (ispod samog guza) 43 Centimetra; opseg lista na nozi
i vrata 28 centimetara; opseg prsa ° centimetara; opseg ruke iznad lakta 20
centimetara; struk 58
centimetara; visina 1 metar i 45 centimetara; težina 35 kilograma' građa
izdužena; kvocijent inteligencije 121; slijepo crijepo - neizvadeno (hvala
Bogu!).
Pored tih mjera, vidio sam, naravno, u duhu Lolitu jasno kao u priviđenju; a
kako me je još svrbjelo ono mjesto na prsnoj kosti gdje je njeno svilasto tjeme
dvaput doseglo visinu mog srca, i kako sam svejednako osjećao njenu toplu
težinu na svojim koljenima (te tako uvijek "nosio" Lolitu kao što žena "nosi"
dijete), nisam se začudio kad se poslije pokazalo da sam uglavnom dobro
računao. Osim toga sam nedavno bio proučio katalog ljetne mode, pa sam kao
pravi znalac odabirao razne zgodne stvarčice, sportsku obuću, gumene
papuče, cipelice od prešane kozje kože za male koze i slično. Naličena
prodavačica u crnom koja mi je pomagala da zadovoljim sve te nasušne
potrebe pretvarala je roditeljsku znanost i precizne opise mjera u
komercijalni eufemizam "nešto manje od srednjega". Druga, postarija, u
bijeloj haljini, nafrakana kao glumica, kao da je bila pomalo dirnuta mojim
temeljitim poznavanjem mode za mladi naraštaj; možda je mislila da živim s
cirkuskom patuljčicom; zato sam, kad su mi pokazale suknjicu s dva
"pikantna" džepića sprijeda, namjerno postavio naivno muško pitanje i bio
nagrađen smiješcimai zornim pokazivanjem kako otraga radi patentni
zatvarač. Mnogo sam uživao i u svakojakim gaćicama i hlačicama u kojima su
priviđenja malih Lolita plesala, padala i vozila se na turu po cijeloj tezgi. Na
kraju sam kupio dvije čedne pamučne pidžame s okruglim ovratnikom
popularnog kroja "Mesarski pomoćnik". Pomoćnik popularnog mesara
Humberta.
Ima nečega mitološkog, začaranog u tim velikim trgovinama u kojima se, ako
je vjerovati reklamama, jedna činovnica može obući i obuti za svako doba
dana — od jutarnjeg dolaska na posao do večernjeg izlaska s kavalirom — i u
kojima se njena sestrica može diviti vunenom džemperu snatreći o danu kad
će u njemu doći u školu, pa će zalupati srca učenicima u posljednjim klupama.
Sa svih strana su me okruživale plastične lutke prirodne veličine koje su
prikazivale djecu prćastih nosića i žućkastosmedih, maslinastih>
Aunskih lica sa smeđim pjegama. Odjednom sam opazio da sam edini kupac na
ovom prilično tajnovitom mjestu gdje se krećem kao riba u zelenkastu
akvariju. Slutio sam da se čudne misli roje u glavama mlitavih gospođica što
me prate od tezge do tezge, od podvodne hridi do morskih alga, i činilo se da
pojasevi i narukvice koje sam birao nadaju iz sirenskih ruku u prozirnu vodu.
Napokon sam još kupio otmjen kovčeg, dao da mi strpaju u njega sve što sam
kupio, te se uputio u najbliži bircuz, zadovoljan time kako sam proveo dan.
Nekako u vezi s tim tihim poetskim svijetom birane robe sjetio sam se hotela s
primamljivim imenom "Začarani lovci", koji je bila spomenula Charlotte
nedugo prije mog oslobođenja iz ropstva. Iz vodiča sam razabrao da se on
nalazi u Bricelandu, zabačenu gradiću na četiri sata vožnje od Lolitina logora.
Mogao sam telefonirati tamo, ali sam se bojao da me ne izda glas i da ne
počnem izvještačeno kreketati na nepravilnom engleskom jeziku, pa sam
odlučio brzojavno rezervirati dvokrevetnu sobu za sutradan navečer. Kako
sam bio nesretan, neodlučan i smiješan princ iz bajke! Kako će mi se nasmijati
neki moji čitaoci kad im kažem kakve sam teškoće imao u sastavljanju
brzojava! Kako da napišem? Humbert s kćerkom? Humbert s kćerkicom?
Homberg s maloljetnom djevojčicom? Homburg s djetetom? Smiješna omaška
koja mi se na kraju potkrala u brzojavci — slovo "g" na kraju prezimena — bila
je kao neki telepatski odjek mog kolebanja.
A zatim, u baršunastu mraku ljetne noći, kako sam premišljao o čarobnom
napitku koji sam nosio sa sobom! O, škrti Hamburg! Nije li on sam bio pravi
"začarani lovac" u tim trenucima dok je razmišljao nad svojom kutijicom
punom čarobne municije? Je li smio dopustiti sebi da sam iskuša jednu od tih
ametistnih kapsula ne bi li rastjerao zle duhe nesanice? Bilo je svega četrdeset
kapsula ~- četrdeset noći s krhkim stvorenjcem koje će spavati uz moje srce
sto će ludo lupati... Jesam li smio, žudeći za snom, oduzeti sam sebi takvu
jednu noć? Dakako da nisam! Odviše je bila dragocjena svaka °d tih sićušnih
šljiva, svaki taj mikroskopski planetarij sa svojom Zlvom zvjezdanom
prašinom. O, dopustite mi da se bar jednom raspekrnezim! Dodijalo mi je biti
ciničan!



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:10 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
26.
Ne popušta mi glavobolja u zagušljivu zraku ove tamniCe grobnice, ali moram
izdržati! Napisao sam već preko sto stranica, a nisam još ništa rekao. Počinju
mi se brkati datumi. Otišao sam po nju negdje usred kolovoza 1947. godine.
Ne, čini mi se da ne mogu dalje, Srce, glava — ništa mi ne valja. Lolita, Lolita,
Lolita, Lolita, Lolita, Lolita, Lolita, Lolita. Nastavi dalje, slagaru, dok ne ispuniš
stranicu!
27.
Još sam u Parkingtonu. Jedva sam nekako odspavao sat vremena. Probudio
sam se od besmislenog i užasno napornog koitusa s nekim malim, kosmatim,
posve nepoznatim hermafroditom. Bilo je već šest sati izjutra i odjednom mi je
palo na pamet da ne bi bilo zgorega da dođem u logor ranije nego što sam se
bio dogovorio. Preda mnom je još bilo sto pedeset kilometara do logora, a
onda se valjalo dohvatiti Hazy Hillsa i Bricelanda. Rekao sam bio da ću doći po
Dolly popodne samo zato što je moja nestrpljiva uobrazilja tražila da što prije
padne milostiva noć, ali su mi sad počele dolaziti na um kojekakve
komplikacije te sam se sav tresao pri pomisli da bi ona mogla i zbog najmanjeg
zakašnjenja telefonirati u Ramsdale. Međutim, kad sam u devet i pol pokušao
upaliti motor, ustanovio sam da je akumulator ispražnjen, i bilo je već podne
kad sam napokon krenuo iz Parkingtona.
Stigao sam na odredište u dva i pol, ostavio auto u boriku gdje se rid balavac u
zelenoj košulji igrao, natmuren i osamljen, stare igre — bacanja potkove na
poboden kolac. Šutke mi je pokazao na kućicu oblijepljenu štukom u kojoj se
nalazila uprava logora. Morao sam, premirući od uzbuđenja, nekoliko minuta
slušati bezobzirne i sažaljive riječi upraviteljice logora, zapuštene, ispijene
žene kose boje hrde. Reče mi da je Dolly spremila svoje stvari i da je spremna
za put, da mala zna da joj je majka bolesna, ali da ne zna koliko je ta
jena bolest ozbiljna. Ne bi li se gospodin Haze, odnosno gospodin Hurnbert,
želio upoznati s logorskim odgojiteljicama? Ili pogledati kućice u kojima su
smještene djevojčice? Svaka od tih kućica nosi ■me neke zvjerke iz Walta
Disnevja. Ili da razgleda Društveni dom? Ili da odmah pošalje Charlieja po nju?
Djevojčice upravo ukrašavaju blagovaonicu za večernju priredbu (možda je
poslije Shirley Holmes kazala kome: "Siromah je bio više mrtav nego živ.")
Htio bih se još časak zadržati na toj sceni, sa svim njenim beznačajnim i
kobnim pojedinostima. Stara vještica ispisuje priznanicu, češe se po glavi,
izvlači ladicu stola, sipa sitniš na moj nestrpljivi dlan, zatim uredno
rasprostire preko sitniša nekoliko novčanica i bodro uzvikuje: "I još deset!";
fotografije djevojčica — još živ šaren leptir, čvrsto priboden uza zid
("Poznavanje prirode"); uokvirena diploma logorske dijetetičarke; moje
drhtave ruke; revna je upraviteljica pripravila karton s ocjenom vladanja
Dolly Haze za mjesec srpanj ("između dovoljnog i dobrog; voli plivanje i
veslanje"); šumorenje drveća i pjev ptica, i lupanje mog srca...
Stajao sam leđima okrenut otvorenim vratima i najednom sam osjetio kako mi
je krv udarila u glavu, jer sam čuo za sobom njen dah i glas. Došla je vukući
svoj teški kovčeg koji joj je poskakivao u ruci. — Zdravo! — rekla je i mirno
stala gledajući me lukavim, radosnim očima, malo rastvorenih nježnih usana
na kojima je poigravao ponešto budalast, ali neobično čaroban osmijeh. Bila je
mršavija i viša nego prije, i načas mi se učinilo daje poružnjela u licu kad sam
je usporedio s onom slikom koju sam nosio u sebi dulje od mjesec dana; obrazi
su joj bili nekako upali, a odviše guste pjege kao da su joj potisnule seljačko
rumenilo. Taj prvi dojam (uski ljudski razmak između dva otkucaja ^jerinjeg
srca) jasno je upućivao na to da je sve što je obudovjeli Hurnbert trebalo
učiniti, sve što je htio i kanio učiniti, bilo to da pruži tom oslabljelom, iako
suncem opaljenom siročetu auxyeux battus44 Icak su joj ioni olovni kolobari
ispod očijubili posuti pjegama) čestitu naobrazbu, zdravo, sretno djetinjstvo,
čist dom i drage prijateljice, kojima će (ako se sudenice udostoje nagraditi
nesretnika)
žda naći zgodno djevojče koje će pripasti samo Herr Doktoru
Humbertu. Ali je "u tren oka", kako kažu Nijemci, to anđeosko životno pravilo
bilo zbrisano, i ja sam se dočepao svog plijena (vrijeme je brže od naših
tlapnji!), i ona je opet bila moja Lolita — i to još više nego ikad prije. Metnuo
sam ruku na njenu toplu smeđu glavicu i uzeo od nje njen kovčeg. Bila je sva
od ruža i meda; na njoj je bila njena najsjajnija cicana haljina s uzorcima od
crvenih jabuka; ruke i noge bile su joj zlaćanokestenjaste od sunca; ogrebotine
na njima nalikovale su na točkastu crtu od sićušnih zgrušanih rubina, a
rebrasti posuvraci bijelih vunenih čarapica dopirali su joj do iste visine kao i
prije; i, bilo zbog njena dječjeg hoda, bilo zbog toga što sam se sjećao da je
uvijek nosila cipele niskih peta, učinilo mi se da su joj smeđebijele cipele
prevelike, a pete previsoke. Zbogom ostaj, logore Cue, veseli logore Cue,
zbogom ostaj, obična nezdrava hrano, zbogom ostaj, prijatelju Charlie! Sjela je
do mene u vruća kola, spljeskala hitru muhu na svom ljupkom koljenu, zatim
je, energično žvačući gumu za žvakanje i brzo okrećući ručku, spustila prozor
na svojoj strani i ponovo se zavalila. Jurili smo kroz prugastu i pjegastu šumu.
— Kako je mami? — priupita me reda radi.
Odgovorih da liječnici nisu još načisto što joj je. Svakako nešto u utrobi nije u
redu.
— U torbi?
— Ne, nego u utrobi.
Rekoh joj da ćemo morati ostati još neko vrijeme u ovom kraju; bolnica je
nedaleko od veselog gradića Lepingvillea, gdje je na početku devetnaestog
stoljeća živio jedan znameniti pjesnik i gdje ćemo gledati sve filmove koji
igraju. Ona je držala da je taj plan super, i upitala me hoćemo li stići u
Lepingville do devet sati.
— Bit ćemo u Bricelandu za večeru — odgovorih. — -A
sutra ćemo u Lepingville. A kako je bilo na izletu? Jesi li se dobro
zabavljala u logoru?
— Aha.
— Je li ti žao što odlaziš?
— A-a.
— Govori, Lo, nemoj stenjati! Ispričaj mi štogod.
A što, ta-ti-ce?
Posljednju je riječ izgovorila posve razgovijetno i pomalo
podrugljivo.
. Svejedno što.
Mogu vas zvati tata i govoriti vam "ti"?
Priškiljila je gledajući cestu.
— Možeš.
— Za krepati! Kad ste se to uspjeli zacopati u mamu?
— Jednog ćeš dana, draga moja Lo, shvatiti mnoge osjećaje
i situacije kao, na primjer, harmoniju i ljepotu posve duhovnih
veza.
— Makar što! — odvrati gruba nimfica.
U dijalogu nastade neodređena stanka ispunjena slikovitim krajolikom.
— Pogledaj, Lo, koliko krava ima ondje na onom brdu!
— Mislim da ću povraćati ako budem vidjela još koju kravu.
— Znaš, Lo, da si mi mnogo nedostajala.
— A, vidiš, ti meni nisi nedostajao. Štoviše, gadno sam te
iznevjerila, ali to ništa ne znači jer si ti ionako zaboravio na mene.
Vi dobro šajbate, gospodine! Puno brže od mame.
— Zašto misliš da sam zaboravio na tebe?
Smanjio sam sa slijepe brzine od sto deset kilometara na ćoravu od osamdeset.
— Zašto misliš da sam zaboravio na tebe?
— Pa, prvo i prvo, nisi me još ni poljubio.
Zamirući u sebi, ginući u sebi, nejasno sam razabrao pred nama Prilično široku
izbočinu ceste pa sam zatjerao kola u travu tako da snio se zaljuljali i
poskočili. Nemoj zaboraviti da je dijete, nemoj ^boraviti daje...
Tek što se automobil zaustavio, Lolita mi je pala u zagrljaj. Ne ludujući se, ne
usuđujući se dati sebi maha — ne usuđujući se čak 111 povjerovati da je
upravo ovo (slatka vlažnost, treperava vatra) Početak onog neiskazivog života
koji sam napokon snagom volje, 112znalačku pomoć sudbine, uspio ostvariti
— ne usuđujući se ni da
je pošteno poljubim, dotakao sam joj vrele usne što su se rastvarale osjećajući
silno strahopoštovanje, srčući pomalo i sasvim bezgrešno! Ali se ona
nestrpljivo trgla i pripila usta uz moja tako snažno da sam joj osjetio krupne
prednje zube i okus metvice u slini. Znao sam naravno, da je to za nju samo
nedužna igra, djetinjarija, oponašanje neke krivotvorine iz nekog lažnog
romana. Svaki nepristrani psihoterapeut i svaki nastrani psihopat potvrdit će
vam da su granice i pravila tih dječjih igara magloviti ili, u svakom slučaju,
suviše djetinje suptilni da bi ih mogao dokučiti odrastao partner, te sam se
zato užasno bojao da ne pretjeram i da ona ne ustukne, preplašena i
ozlojeđena, a kako sam najviše i najtjeskobnije želio da je što prije
prokrijumčarim u hermetičku izolaciju "Začaranih lovaca", do kojih je još bilo
sto trideset kilometara, božansko nas je nadahnuće razdvojilo — desetinku
sekunde prije nego što je automobil prometne policije zakočio pokraj nas.
Rumeni vozač gustih obrva zagleda se u mene.
— Čujte, nije li vas možda pretekla plava limuzina, iste marke
kao i vaša? Niste li je primijetili?
— Nismo je vidjeli — reče Lo nagnuvši se uslužno preko mene
i metnuvši svoje nevine ruke na moja koljena. — A jeste li sigurni
da je bila plava, jer...
Policajac (kakvu je to našu sjenu progonio?) nagradi krasoticu svojim
najljepšim osmijehom i okrenu kola.
Krenusmo dalje. ii
— Kakav tupan! — uskliknu Lo. — Tebe je trebao hapati.
— Ma zašto mene, zaboga?
— Zato što je u ovoj blesavoj državi najveća dopuštena brzina
osamdeset kilometara na sat, a mi... Ma nemoj sad usporavati, i ti
si glup k'o noć. Gdje ti je on sada!
— Pred nama je još dobar komad puta, a ja bih htio da tarno
stignemo prije mraka. Zato budi sad dobra curica!
— Zločesta, zločesta curica—bezbrižno će ona. — Maloljetna
prijestupnica, ali otvorena i simpatična. Sad smo prošli kroz crveno
svjetlo. Nisam još nikoga vidjela da tako fura.
Mijemo smo se provezli kroz nijem gradić.
Ala bi se mama raznjupala kad bi znala da sam ti ljubavnica!
Bože, Lolita, kako možeš tako što reći!
__ Pa zar ti nisam ljubavnica, je li?
Ni govora! Opet se nešto kvari vrijeme. Nećeš li mi nešto
ispričati o tim svojim nepodopštinama u logoru?
Nekako se strašno knjiški izražavaš, dragi moj tatice!
—Je li tebe lako šokirati?
.— Nije. Nastavi!
Lijepo te molim da mi odgovoriš na pitanje.
Daj stani tu negdje na mirnoj sporednoj cesti pa ću ti sve
ispričati!
— Lo, ozbiljno te molim da se prestaneš zezati! Dakle?
— Dakle — aktivno sam sudjelovala u logorskom životu.
— Ensuite^
—Ansuit, navikavali su me na kolektivni život, na sretan i pun život, i učili su
me kako da razvijem vlastitu harmoničnu ličnost. Ukratko, da budem andelak.
— Da, pročitao sam tako nešto u onoj vašoj brošuri.
— Rado smo pjevali zborske pjesme uz veliko ognjište ili pod
pospanim zvijezdama, i glas vlastite sreće u svakoj od nas slijevao se
s glasom cijele skupine.
— Imaš izvrsno pamćenje za citate, Lo, ali te molim da ne
upotrebljavaš prostačke riječi.
— Geslo skautkinja je i moje geslo — nastavi Lolita ushićeno.
— Ja ispunjavam život vrijednim djelima kao, na primjer... ma
°°lje će biti bez primjera! Dužnost mi je da budem koristan član
c"UŠtva. Prijatelj sam svih životinja muškog spola. Udovoljavam
njihovim prohtjevima. Uvijek sam vesela. Evo, prošla su još jedna
Policijska kola. Štedljiva sam i uvijek griješim mišlju, riječju i djelom.
— Nadam se da je to sad sve, duhovito moje dijete!
— Jest, sve. Ali, čekaj malo! Pekli smo kolače reflektorom na
SUtlcu. Sjajno, a?
To već da.
— Dotle smo oprali zilijun tanjura. "Zilijun", znaš, znači "puno
puno" u odgojiteljskom tepanju. Ah, da, skoro sam zaboravila ono
najvažnije, kako kaže mama. Pravili smo rendgenske snimke. To se
smatralo za nešto strašno zabavno.
— C'estbientout?46
— C'est. Ako ne računamo jednu malenkost o kojoj ti ne bih
mogla pričati a da ne pocrvenim kao rak.
— Hoćeš li mi poslije ispričati?
— Hoću — ako budemo sjedili u mraku, i ako budem smjela
šaptati. A što, spavaš li ti još u svojoj staroj sobi ili na kupu s mamom?
— U svojoj staroj sobi. Tvoja će se mama, Lo, možda morati
podvrgnuti ozbiljnoj operaciji.
— Daj stani tamo kod onog mliječnog restorana — reče Lo.
Sjedeći na visokoj stolici bez naslona, s prugom sunca na goloj
smeđoj ruci, Lolita je dobila brdo različitih vrsta sladoleda preliveno nekakvim
sintetičkim sirupom. Sladoled joj ga je digao i dao neki krepki, pristavi momak
s masnom leptir-mašnom, koji je piljio u moju krhku, lagano obučenu
djevojčicu požudno i bestidno. Bio sam sve nestrpljiviji da što prije stignemo u
Briceland i "Začarane lovce". Srećom, ona je, kao i uvijek, začas smazala
sladoled. Upitah je:
— Koliko imaš kod sebe novaca?
— Ni pare — odgovori ona turobno uzvijajući obrvama i
pokazujući mi svoj prazni novčanik.
— To ćemo urediti kad bude vrijeme za to — pripomenuh
visokoparno. — Što je, da krenemo?
— Slušaj, gdje im je tu klozet?
— Nemoj ići tamo. Tu je sigurno sve prljavo. Hajde idemo!
Ona je zapravo bila poslušna djevojčica, pa se nisam mogao
suzdržati daje ne poljubim u vrat kad smo opet sjeli u automobil-
— Nemoj mi to više raditi! — reče ona gledajući me iskren"
začudna. — Ja ne volim da bilo tko slini po meni. Odurni
pokvarenjak!
Ona odignu rame i otare njime vrat.
Oprosti — promrmljah. —Ja sam ti samo veoma privržen.
J^astavismo put pod natmurenim nebom, uspinjući se vijugavom cestom, pa
se onda opet spuštajući.
Pa i ja sam tebi nekako privržena — reče Lolita polagano i
nježno, i kao da uzdahnu, kao da se primaknu bliže meni.
(O, Lolito moja, nikad da stignemo!)
Sumrak je već počeo prožimati ljupki mali Briceland, njegovu arhitekturu u
pseudokolonijalnom stilu, trgovine suvenirima i evropske lipe kad smo
krenuli njegovim škrto osvijedjenim ulicama u potragu za "Začaranim
lovcima". Uzduh, sav orošen ravnomjernom biserastom rosuljom, bijaše topao
i zelen, a dugačak red ljudi, mahom djece i staraca, stajao je već pred
blagajnom kina s kojeg su se cijedili električni dragulji.
— Uh, taj bih film baš voljela gledati! Hajdemo odmah poslije večere! Molim te,
hajdemo!
— Pa, možemo — otegnu Humbert, iako je taj lukavi,
raspomamljeni vrag dobro znao da će u devet sati navečer, kad
počinje njegova predstava, ona već spavati kao zaklana u njegovu
zagrljaju.
— Lakše malo! — uzviknu Lo, koja se nagnula naprijed kad
se prokleti teretnjak pred nama, sa svojim treptavim čirevima na
stražnjici, zaustavio na raskršću.
Pomislih da ću, ako ne stignemo do hotela, nekim čudom, odmah tu, iza prvog
ugla, izgubiti svaku vlast nad Hazeovom krntijom s njenim beskorisnim
brisačima i mušičavim kočnicama. Ali, jao, prolaznici koje sam pitao za put, ili
nisu ni sami poznavali svoj grad, •u su pripitivali mršteći se: — Začarani što?
Baš kao da imaju posla s luđakom; ili su se pak upuštali u tako zamršena
tumačenja popraćena Š^metrijskim gestama, geografskim razmatranjima i
posve lokalnim Putokazima (...onda skrenite na jug... i prije Suda...) da sam
morao gutati u labirintu njihovih dobronamjernih besmislica. Lolita, čija |e
'jupka šarena utroba već bila probavila pojedenu poslasticu, jedva ^kala
obilatu večeru i počela se vrpoljiti. Meni su pak, iako sam se ec °io odavno
pomirio s činjenicom da postoji još neka sekundarna
sudbina (McFatumova nesposobna tajnica, da tako kažem), koj zanovijeta i
ometa velebne planove svog velikodušnog šefa, u škrgutava zaustavljanja, to
kretanje nasumce po bricelandskim bulevarima bili možda najteža kušnja
kojoj sam do tada bio izvrgnut Poslije sam se smijao kad sam se sjetio svoje
neiskusnosti—kako sam dječački tvrdoglavo tražio upravo taj hotel s tim
neobičnim imenom
— a duž cijelog našeg puta nebrojeni moteli obasjani neonskim
svjetlima nudili su slobodne sobe, spremni da prime svakoga
— trgovačke putnike, odbjegle robijaše, impotentne, velike obitelji,
pa i najpokvarenije i najnezasitnije parove. O, blagi automobilisti što
klizite kroz crninu ljetne noći, kakve biste igre, kakva grčenja pohote
ugledali kad bi te udobne kolibe iznenada izgubile svoje pigmente i
postale prozirne kao staklene kutije!
Čudo za kojim sam žudio ipak se dogodilo. Muškarac i djevojka, koji su bili
manje-više spleteni u mraku automobila ispod drveća s kojeg su padale kišne
kapi, rekoše nam da smo usred gradskog parka, ali da treba samo kod prvog
semafora skrenuti lijevo pa ćemo biti na cilju. Ni na kakav semafor nismo
naišli — park je bio crn kao grijeh koji je prikrivao — ali smo uskoro, očarani
jednim blagim, lijepo projektiranim zavojem, razabrali u magli dijamantno
prelijevanje svjetala, a zatim noćni bljesak jezera, i pred nama se ukazao,
čudesno i neumoljivo, pod sablasnim drvećem, na vrhu prilaza posuta
šljunkom — bijeli dvorac "Začaranih lovaca"!
Isprva mi se učinilo da parkirani automobili, poredani kao svinje na valovu,
priječe pristup, ali se odjednom, kao nekim čudom, golema otvorena limuzina,
što se prelijevala trešnjevim sjajem na osvijetljenoj kiši, pomaknula — odlučno
krenula natraške pod rukama plećata gospodina — i mi smo zahvalno uklizali
u ispražnjeni prostor. Ubrzo sam se pokajao zbog svoje hitnje, jer sam opazio
da se moj prethodnik poslužio nekakvim zaklonom nalik na garažu, gdje je
bilo mjesta za još jedan automobil, ali sam bio odveć nestrpljiv da se povedem
za njegovim primjerom.
— Ovo je, bogme, šik! — napomenu moja vulgarna ljepoti^ škiljeći na pročelje
od štuka. Izvuče se iz automobila na romon kus£
• Okretom svoje dječje ručice popravi haljinu koja joj se bila uvukla
e(Ju pola breskve — da parafraziram Roberta Browninga. Pri -etju koje je
obasjavalo zabat, plesali su i njihali se na bijelim mpovima uveličani obrisi
kestenova lišća. Otvoreni prtljažnik. Sijed grbav Crnac u nekakvoj traljavoj
livreji natovari na tačke našu nrtljagu i polako je odveze u predvorje.
Predvorje je bilo puno starih gospoda i svećenika. Loli ta čučnu da obaspe
draganjima koker španijela blijede njuške, posute modrim pjegama, crnih
klempavih ušiju, koji se na cvjetnom sagu upravo topio pod njenim dlanom __
a tko se i ne bi topio, o moje jadno srce...
Ja sam se dotle iskašljavao probijajući se prema recepciji. Tu me je neki ćelav
starac svinjske njuške — svi su bili stari u tom starom hotelu — odmjerio
pogledom smiješeći se uljudno, zatim je polako izvukao moju brzojavku (s
greškom), ne uspijevajući svladati izvjesne mračne sumnje, okrenuo se da
pogleda na zidni sat i napokon rekao da mu je veoma žao, ali da je čuvao jednu
dvokrevetnu sobu do šest i pol, a onda ju je izdao.
Vjerska je skupština, vidite, pala u isto vrijeme kad i izložba cvijeća u
Bricelandu.
—Ja se ne zovem Humberg ni Humberger, nego Herbert, hoću da kažem
Humbert, i svejedno mi je, može biti i jednokrevetna soba, samo mi dajte još
jedan pomoćni ležaj za moju kćerkicu, njoj je deset godina i strašno je umorna.
Rumeni starac dobroćudno pogleda Lolitu, koja je još čučala napola otvorenih
usta i slušala, iz profila, što joj govori iz dubine naslonjača presvučena
kretonom vlasnica psa, stara dama obavijena ljubičastim koprenama.
Ma kakve sumnje mučile staru hulju, one su se raspršile pri P°gledu na moju
arijevsku ružu. Reče da će se možda naći nešto, da ^aju zapravo jednu sobu s
bračnim krevetom. A što se tiče ležaja...
— Gospodine Bezhai, imamo li još koji pomoćni ležaj?
Bezhai, također rumen i ćelav, kome su bijele dlake rasle iz ^ju i drugih
šupljina, priđe i prozbori, a ja već odvih naliv-pero. ^strpljivi Humbert!
— Naši su bračni kreveti zapravo za tri osobe — reče on
spokojno, spremajući oca i kćer na spavanje. — Sjećam se da sm0
jednom, kad je bila velika navala, smjestili u jedan krevet tri dam{
i jednu djevojčicu, takvu kao što je vaša. Čak mi se čini da je jednj
od tih dama bio prerušen muškarac (moj dodatak). Uostalom
nemamo li jedan pomoćni ležaj na broju 49, gospodine Swine?
— Mislim da smo je dali obitelji Swoon — reče Swine, prvi o
dva klauna.
— Pa već ćemo se nekako snaći — rekoh. — Poslije će nam se
možda pridružiti moja žena — ali ćemo se, vjerujem, i tada nekako
snaći.
Dotle su već obje rumene svinje bile zaboravile na svoju humbergofobiju.
Polako i čitljivo, kao zločinac, napisao sam: "Dr. Edgar H. Humbert s kćerkom,
Ulica Lawn 342, Ramsdale". Pokazaše mi ključ (broj 342!) samo načas (kao što
mađioničar pokazuje novčić koji će umah nestati) i predadoše ga čičiTomi.
Lolita ostavi psa (tako će i mene ostaviti) i uspravi se; kišna kap pade na
Charlottin grob; ljepuškasta Crnkinja spusti se s nebesa i iznutra otvori vrata
lifta, u koji uđe dijete osuđeno na propast, a za njom njen otac koji je pomalo
kašljucao, i Toma s kovčezima kao razapet rak.
Parodija hotelskog hodnika. Parodija tišine i smrti.
— Gle, pa to je naš kućni broj — uskliknu Lolita.
Bračna postelja, zrcalo, bračna postelja u zrcalu, zrcalo na vratima ugrađena
ormara, ista takva vrata kupaonice, prozor modar kao crnilo, postelja koja se
ogleda u njemu, ista ta postelja u ormarskom zrcalu, dva naslonjača, stol
pokriven staklom, dva noćna ormarića i među njima bračna postelja, bolje reći
velika postelja od poliranog drva s purpurnim baršunastim pokrivačem i
parom noćnih svjetiljaka pod nabranim crvenim sjenilima.
Poželio sam da tutnem novčanicu od pet dolara na onaj sivkastosmeđi dlan, ali
sam se bojao da takva darežljivost ne bude krivo protumačena, pa sam dao
samo četvrt dolara. Dodao sam j°s četvrt. On ode. Škljoc. Enfin seuls47.
. Pa kako... zar ćemo spavati u istoj sobi? — pripita Lolita
krijući se onako dinamično kako je umjela, ni srdito ni gadljivo (iako vrlo blizu
tome), nego baš dinamično, kao svagda kad je feljela nabiti pitanje snažnim
smislom.
— Zamolio sam ih za jedan pomoćni ležaj. Na kojem ću, ako
hoćeš, spavati ja.
—Ti si poludio — reče Lolita.
— Zašto misliš, draga?
— Zato, dra-gi, što će se dra-ga mama, kad za ovo sazna, rastati
od tebe, a mene će zadaviti.
Naprosto dinamično, ne shvaćajući ništa ozbiljno.
— Pazi malo — rekoh sjedajući. Ona je stajala na dva koraka
od mene i zadovoljno gledala svoj odraz, ugodno iznenađena njime,
ispunjavajući vlastitim ružičastim svjetlom iznenađeno i zadovoljno
zrcalo na vratima ormara, — Pazi malo, Lolito! Hajde da riješimo
neke stvari jednom zauvijek. Ja sam u posve praktičnom smislu tvoj
otac. Veoma sam ti odan. Dok nema tvoje majke, odgovoran sam
za tvoje dobro. Mi nismo bogati i morat ćemo na putu, htjeli-ne
htjeli, biti mnogo zajedno. Kad dvoje ljudi stanuju u jednoj sobi,
neminovno dolazi... kako da kažem... dolazi do nekog...
— Rodoskvrnuća — umetnu Lolita, uđe u ormar pa izađe iz
njega smijući se mladenačkim zlatnim kikotom, otvori druga vrata
i. oprezno zavirivši kroz njih svojim čudnim zamagljenim očima,
uđe u kupaonicu.
Otvorih prozor, strgoh sa sebe košulju natopljenu znojem, presvukoh se,
opipah jesu li mi tablete u džepu na kaputu, te otključah kovčeg.
Ona se došeta iz kupaonice. Pokušah je zagrliti — tek onako, malko suzdržljive
nježnosti prije večere.
Ona mi reče:
Predlažem da obustavimo paljbu poljupcima i da poklopamo
Tada sam joj pokazao iznenađenje koje sam bio priredio za nju. O, milo moje
janje! Pođe do otvorenog kovčega kao da vreba
izdaleka plijen, kao u usporenom filmu, piljeći u ono daleko blap0 na stalku za
prtljagu (što je to s njenim očima, pomislih, s tiij krupnim, sivim očima, ili da
nismo možda oboje utonuli u istu začaranu maglu?). Primicala se tom blagu
prilično visoko dižući noge na prilično visokim petama i savijajući svoja lijepa
dječačka koljena tako polako, u prostoru koji se širio, baš kao da hoda pod
vodom ili kao kad u snu letiš; zatim je uhvatila za rukave dražesni, vrlo skupi
kaputić bakrene boje, isto onako polako, isto onako šutke, i raširila ga pred
sobom kao zgranut lovac kojem je zastao dah pred nevjerojatnom pticom
kojoj je raširio plamena krila. Zatim je počela izvlačiti (dok sam ja stajao i
čekao) polaganu zmiju od sjajnog pojasa i isprobala je na sebi.
Potom se, vedra i razdragana, uvukla u zagrljaj koji ju je čekao, i pomilovala
me svojim nježnim, tajanstvenim, poročnim, ravnodušnim, sumračnim očima
— baš kao najobičnija flička. Eto koga oponašaju nimfice — dok mi uzdišemo i
ginemo.
— Nisam te dobro poljubio? — promrmljah joj u kosu (nisam
više vladao jezikom).
— Pa ako baš hoćeš znati — reče ona—ne radiš to kako treba.
— Pokaži mi kako treba!
— Sve u svoje vrijeme — odvrati ona koja bijaše kriva za moje
frfljanje.
Ševa ascendes, pulsata, brulans, kitzelans, dementissima. Ekvator clatterans,
pausa, clatterans, populus in corridoro. Hane nisi mors miti
adimetnemo!'Juncea puellula, jo pensavo fondissime, nobserva nih»
quidquam; ali, naravno, već u idućem trenutku mogao sam učinio neku
užasnu pogrešku; srećom, ona se vratila svom blagu.
Iz kupaonice, gdje sam se morao prilično dugo naprezati rai male nužde, čuo
sam (stojeći, ne pogađajući u školjku, susprežu# dah) usklike "ah" i "oh"
dječjeg ushita.
Ruke je oprala samo zato što joj se svidio sapun neobičn3 oblika.
—Vrijeme je da pođemo, draga; vjerujem da si ogladnjela .
I tako podosmo do lifta, kćerkica mašući svojom starom
bicom. a otac korak ispred nje (nota bene, nikad za njom, jer ona Dak nije
dama). Doksmo stajali (sad već jedno uz drugo) i čekali lift, zabacila je glavu,
bez ustručavanja zijevnula i zatresla uvojcima.
. U koliko ste sati ustajali u logoru?
U pola — ona se suzdrža da ponovo ne zijevne — sedam
zijevnu do kraja i sva se strese. — Sedam — ponovi, a grlo joj se
poče opet nadimati.
Hotelska blagovaonica dočeka nas mirisom vruće masti i staklenim
osmijehom. Bijaše to velika i pretenciozna dvorana sa sladunjavim freskama
po zidovima, na kojima bijahu naslikani lovci začarani u različnim položajima
usred mnoštva nezanimljivih životinja, drijada i drveća. Po dvorani bijaše
raštrkano nekoliko starih dama, dva svećenika i plećat gospodin u kockastu
kaputu, koji samo što nisu povečerali. Blagovaonica se zatvarala u devet sati
pa su se konobarice kamenih lica, obučene u zeleno, očajnički žurile
— na moju sreću — da nas se što prije otarase.
— Pogledaj kako je sličan, kako je nevjerojatno sličan Quiltiju
— progovori Lolita u pola glasa ne pokazujući, ali goreći od želje
da pokaže šiljastim preplanulim laktom osamljena gospodina u
sportskom kaputu koji je sjedio u suprotnom kutu dvorane.
— Kome... našem debelom zubaru?
Lolita zadrža u ustima netom ispijen gudjaj vode i vrati na stol čašu koja joj
zaplesa u rukama.
— Ma kakvi — reče i poškropi se smijući se. — Mislim na onog
književnika s reklama za cigarete.
O, slava! O, žene!
Kad su nam donijeli i tresnuli na stol zasladu — za gospođicu S°lemu krišku
pite od trešanja, a za njena zaštitnika sladoled od vanilije (kojeg je ona dobar
dio bez razmišljanja prebacila na
j pitu), izvadio sam iz džepa cjevčicu s TATINIM tabletama, ^ći se sad na
blijedu nemoć onih fresaka, na taj čudni, Cudovišni trenutak, mogu objasniti
tadašnje svoje vladanje jedino ^haničkim djelovanjem zrakopraznog prostora
svojstvenog Oyirna u kojem se vrti poremećeni um; ali mi se u tom času sve
činilo posve jednostavno i neizbježno. Pogledao sam oko sebe uvjerio se da je i
posljednji gost otišao, odčepio cjevčicu i potpuno je hladnokrvno nagnuo na
dlan. Više puta sam bio ponovio pred ogledalom tu kretnju kojom se brzo
prinosi ustima prazna šaka i ubacuje u njih nepostojeća tableta. Kao što sam i
očekivao, ona je zagrizla na cjevčicu s krupnim, primamljivim, sjajnim
kapsulama nabijenim opojnom "Uspavanom ljepoticom".
— Plave! — uskliknula je. — Ljubičastoplave! Od čega su
napravljene?
— Od ljetnog neba — odgovorili — od šljiva i smokava, i od
groždane krvi careva.
— Ma ne, ozbiljno... Molim te!
— Pa to su ti obične ljubikapsule. Vitamin iks. Od toga postaješ
jak kao bik ili štrik. Hoćeš li probati?
Lolita pruži ruku žustro klimajući glavom.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:11 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Nadao sam se da će napitak brzo djelovati. I bogme je djelovao. Rano je bila
ustala, ujutro je veslala s Barbarom (čija je sestra vodila brigu o sportovima na
vodi, kao što mi je moja božanstvena i dostupna nimfica sad počela pričati
između napola suspregnutih, silnih zjevova koji su se sve više širili) i još
koješta radila. Kino o kojem je nejasno sanjarila bila je, naravno, smetnula s
uma kad smo izlazili iz blagovaonice. Stojeći sa mnom u liftu, naslonila se na
mene smiješeći se ovlaš ("Da ti kažem što sam radila?"), napola sklopljenih
tamnih vjeda. — Spava ti se, a? — pripita je čiča Toma, koji je upravljao liftom
što je dizao uvis mirnog gospodina francusko-irskog porijekla i njegovu
pospanu kćerkicu, i još dvije uvele žene, stručnjakinje za ruže, koje su također
sažaljivo gledale moju krhku, preplanulu, rumenu, omamljenu dušicu što je
posrtala. Umalo što je nisam morao na rukama odnijeti u sobu. Sjela je na rub
postelje njišući se lagano i progovorila nekakvim gugutavim i otegnutim
glasom:
— Ako ti kažem... ako ti kažem, obećavaš li mi (kako je
pospana! Glava joj se klati, oči gasnu...), obećavaš li mi da neće5
tužiti logor?
Poslije, Lolito! A sad lezi! Ostavit ću te samu da legneš.
pajem ti deset minuta vremena.
. Oh, kako sam bila odurna — nastavi ona tresući kosom i
skidajući s nje crnu baršunastu vrpcu. —Ajde da ti ispričam...
Sutra, Lolito! Lezi, Lezi! Lezi, zaboga! Strpah ključ u džep i
sidoh niza stube.
28.
Milostive gospođe porotnice! Budite strpljive sa mnom! Dopustite mi da vam
oduzmem djelić vašeg dragocjenog vremena. Nastupio je, dakle,
legrandmoment. Kad sam izlazio iz sobe, Lolita je još sjedila na rubu bezdane
postelje, sneno dizala nogu, mlitavo se baktala s vrpcom na cipeli pokazujući
donju stranu golog bedra sve do šava gaćica na preponama — uvijek je bila
neobično rastresena ili bestidna, ili i jedno i drugo, što se tiče takva
razgolićivanja. Takav je, dakle, bio njen skroviti lik koji sam zaključao u sobi,
pošto sam se prethodno uvjerio da iznutra na vratima nema nikakva zasuna.
Ključ s numeriranim privjeskom od izrezbarena drva namah se pretvorio u
težak "Sezame — otvori se!", u čaroban otpirač kojim se može otvoriti blažena
i strašna budućnost. On je bio moj, on je bio dio moje vrele, dlakave šake. Za
nekoliko minuta — recimo, dvadeset, recimo pola sata (sicher ist sicherA<),
kako je govorio moj ujak Gustave) — otključat ću vrata sobe broj 342 i naći
svoju flimfku, svoju krasoticu i nevjestu, zatočenu u tamnici kristalna sna.
Porotnici! Da je moj zanos mogao govoriti, on bi bio ispunio °naj buržoaski
hotel zaglušnom cikom. I jedino zbog čega dandanas šalim jest što nisam bez
riječi ostavio ključ sobe broj 342 na recepciji 'što nisam te iste noći napustio
grad, zemlju, kontinent, hemisferu, Pa i kuglu zemaljsku.
Dopustite mi da vam razjasnim! Mene nisu odviše zabrinjavali Vni pokajnički
nagovještaji. Bio sam tvrdo naumio da i dalje Cuvam njenu čednost, da radim
samo pod okriljem noći oko
duboko uspavane nage ljepotice. "Suzdržljivost i poštovanje* bijahu oduvijek
moje geslo. Namjeravao sam ga se pridržavati čak i ako je ta čednost (kojoj je,
inače, suvremena znanost oduzela svaki nimbus) bila donekle okrnjena nekim
dječjim erotskim doživljajima (po svoj prilici homoseksualnog karaktera) u
tom njenom prokletom logoru. Naravno, ja, Jean-Jacques Humbert, uzeo sam
za gotovo, na svoj staromodni evropski način, kad sam je prvi put ugledao,
prije dva i pol mjeseca, da je ona neporočna kao što se smatra da treba biti
"normalno dijete" otkako je iščezao onaj nezaboravni antički svijet i njegovi
čarobni običaji. U ovo naše prosvijećeno doba nismo okruženi malim
robovima, nježnim cvjetićima, koji se mogu ubrati prije kupanja, kao što su
činili stari Rimljani; i ne slijedimo primjer veličanstvenog Istoka iz još
mekušnijeg doba, ne milujemo sprijeda i straga uslužnu djecu, između
ovčetine i ružičasta šerbeta.
Riječ je o tome da su staru kariku koja je spajala svijet odraslih s dječjim
svijetom izgrizli novi običaji i zakoni, lako sam se neko vrijeme zanimao za
psihijatriju i socijalnu skrb, nisam zapravo imao ni pojma o djeci. A ipak je
Loliti bilo svega dvanaest godina i, ma što ja mislio o okolini i dobu (čak i
vodeći računa o razuzdanosti američke djece školskog uzrasta), činilo mi se da
se ta obijesna dječurlija počinje igrati bluda ipak kasnije, i u drugoj okolini.
Stoga je (da nastavim nit svojih razmatranja) moralist u meni zaobilazio
problem povodeći se za konvencionalnim shvaćanjima o tome kakve su
dvanaestogodišnje djevojčice. Dječji psihijatar u meni (šarlatan, kao što i jest
većina njih, ali to sad nije važno) prežvakavao je neofrojdovski gulaš i
zamišljao sanjarsku i zanesenu Lolitu u "latentnoj" fazi djevičanstvi I,
napokon, pohotljivac u meni (veliko i ludo čudovište) ne bi ništa imao protiv
stanovite poročnosti kod svoje žrtve. Ali negdje iza moje pomamne sreće
vijećale su smućene sjene — kako mi je sad žao što se nisam obazirao na njih!
Slušajte, ljudi! Ja sam morao shvatiti daje Lolita već pokazala da je sasvim
drugačija od nevine Annabele, i <& će zbog nimfinskog zla, kojim je odisala
svaka pora uklete djevojčice koju sam bio pripremio za svoju tajnu nasladu,
tajna biti nemoguća«
naslada — smrtonosna. Morao sam znati (po znacima koje mi je javalo nešto u
Loliti—prava djetinja Lolita ili možda neki izmoždeni anđeo za njenim leđima)
da mi očekivano blaženstvo neće donijeti ništa drugo doli muke i užas. O,
krilata gospodo porotnici!
Ona je moja, moja, ključ mi je u šaci, šaka je u džepu, ona je moja! S pomoću
prizivanja i snovanja kojim sam bio posvetio mnoge svoje nesanice, malopomalo
sam uklonio sav onaj suvišni tnutljag i, nanoseći sloj za slojem
prozirne boje, dobio konačnu sliku. Na toj slici je ona bila gola — ničega nije
bilo na njoj osim jedne čarapice i narukvice s privjeskom. Ležala je izvaljena
ondje gdje ju je oborio moj čarobni napitak; u jednoj je ruci još grčevito držala
baršunsku vrpcu skinutu s kose; njeno tijelo, smeđe poput medenjaka, s
bijelim negativom kratkog kupaćeg kostima otisnutim na preplanuloj koži,
pokazivalo mi je svoje blijede bradavice na mladim dojkama; pri ružičastu
svjetlu svjetiljke blistalo je prvo paperje na punašnom humku. Veliki ključ s
mrkim privjeskom od orahovine bio mi je u džepu.
Lutao sam po različnim dvoranama, ozaren iznutra, a mrk izvana; ta lice
požude svagda je mrko; požuda nije nikad potpuno sigurna — čak ni onda kad
ti je nježna žrtva zatočena u tamnici — da neće neki vrag suparnik ili neko
moćno božanstvo osujetiti njeno slavlje. Govoreći običnim jezikom, trebalo je
nešto popiti, ali se pokazalo da nema točionice u tom starom uglednom hotelu
punom uznojenih malograđana i stiliziranih predmeta.
Zabasao sam u muški nužnik. Iz njega je upravo izlazio čovjek u svećeničkom
crnom odijelu, prosta duša, comme on dit50, koji je provjeravao šlic (gesta
koju bečki mudrac tumači željom da se vidi Je U još sve tu) i upitao me kako
mi se svidjelo predavanje pastora ^taughama, i pogledao me u nedoumici kad
sam mu ja (Žigmund ^rugi) odgovorio daje Maugham momak i pol. Zatim sam
smotao u kuglicu papirnatu servijetu kojom sam bio obrisao vrške prstiju—
k°ji su mi vrlo osjetljivi — i spretno je hitnuo u određenu košaricu 1 °dšetao u
predvorje. Naslonivši se udobno objema laktovima na rub tezge, zapitah
gospodina Bezhaia je li siguran da moja žena nije
telefonirala; i što je s pomoćnim ležajem? Bezhai odgovori da nije telefonirala
(a i kako bi kad je bila mrtva), a da će pomoćni ležaj ako ostanemo još koji dan,
postaviti sutra. Iz velike, dupkom pmje prostorije nad čijim je vratima pisalo
"Lovačka dvorana" dopirali su glasovi ljudi koji su raspravljali o vrtlarstvu ili o
besmrtnosti duše. Druga prostorija koja se zvala "Malinova dvorana" i bila
sjajno osvijetljena, s blistavim stolićima i jednim dugačkim stolom na kojem
bijahu voćni sokovi i biskviti, bila je još prazna ako ne računamo domaćicu
(uvelu ženu koja se staklenasto smješkala kao i sve domaćice i govorila poput
Charlotte), koja je došetala do mene i upitala me nisam li ja možda gospodin
Braddock, jer ako jesam, onda me je upravo tražila gospođica Brada. — Kakvo
ime za ženu! — pripomenuh i odoh bez žurbe.
Usrce mi jepritjecalaiiznjegaotjecala krv duginih boja. Odlučih pričekati do
devet i pol. Vrativši se u dvoranu, opazih promjenu; izvjestan broj ljudi, u
šarenoj svili ili crnom suknu, podijelio se bio u zasebne skupinice, a vražji
slučaj zabavio me je pogledom na ljupko dijete Lolitinih godina, u haljini
Lolitina kroja, ali bijeloj is bijelom vrpcom u kosi. Nije bila osobito zgodna, ali
je bila nimfica, i njene gole noge boje blijeda porculana i ljiljanski vrat tvorili
su u jednom nezaboravnom trenutku izvanredno ugodnu antifonu (ako se
može muzičkim terminom izraziti osjećaj u kičmenoj moždini) mojoj žudnji za
Lolitom, rumenom i preplanulom, zažarenom i oskvrnutom. Bljedunjava
djevojčica osjetila je moj pogled (koji je, inače, bio posve nehajan i
dobroćudan) i, kako je bila upravo smiješno snebivljiva, strašno se zbunila,
počela prevrtati očima i stiskati ruku uz obraz i cupkati haljinicu, te mi je
napokon okrenula svoje mršave pomične lopatice razgovarajući usiljeno sa
svojom kravolikom mamicom.
Izidoh iz bučne dvorane van; neko sam vrijeme stajao na bijelim stubama
gledajući vrtuljak od bjeličastih noćnih leptira što su se vrtjeli oko svjetiljke u
nabubreloj crnini lelujave nemirne noći,' mislio: sve što ću učiniti, sve što ću
se usuditi učiniti, bit će zapravo puka malenkost... Odjednom opazih da u
sumraku, nedaleko od
mene, netko sjedi u naslonjaču između stupova trijema. Nisam zapravo mogao
raspoznati tog čovjeka u tami, ali ga je izdalo odvajanje čepa na čuturici, te
obzirno klokotanje i napokon mirno zavrtanje. Htjedoh već otići kad mi se
obrati nepoznati glas:
— Otkud ti ta mala?
— Molim?
— Kažem, kiša je prestala.
—Jest, čini se da je prestala.
— Vidio sam negdje tu malu.
—To mi je kći.
— Lažeš, nije ti kći.
— Molim?
— Kažem, lijepa noć. Gdje joj je mati?
— Umrla je.
— A, tako. Šteta. Recite, kako bi bilo da sutra ručamo utroje?
Dotle će se razići sva ova bagra.
— I ja ću s njom otići. Laku noć!
— Šteta. Ja sam se dobro nakresao. Laku noć. Ta vaša curica treba
mnogo spavati. San je ruža, kako kažu u Perziji. Hoćete li zapaliti?
— Hvala, neću sada.
On kresnu šibicom, ali, bilo da je on bio pijan, bilo da je vjetar bio pijan,
plamen ne osvijetli njega nego nekog starca (kakvi provode ostatak života u
takvim starim hotelima) i njegovu bijelu stolicu za njihanje. Nitko više ne reče
ni riječi i tama se vrati na svoje mjesto. Zatim začuh kako se hotelski
starosjedilac zakašlja i °tpljunu potmulo kao u grobu.
Odoh s verande. Prošlo je sve u svemu pola sata. Šteta što ga tisam zamolio za
gutljaj viskija. Napetost se počela očitovati. Ako stfuna na guslama može
patiti, patio sam kao struna. Ipak bi bilo nedolično da pokažem da se žurim.
Dok sam se probijao kroz ^iježde ljudi što su se bili sabili u jedan kut dvorane,
zaslijepio me )e pješak magnezija i — nasmijani pastor Braddock, dvije
matrone s neizbježnim orhidejama na prsima, djevojčica u bijeloj haljinici i Po
svoj prilici obnaženi zubi Humberta Humberta, što se porebarke
provlači između začaranog popa i one djevojčice koja se doimala kao
malodobna nevjesta, bijahu u istom času ovjekovječeni — ako se papir i tekst
malih provincijskih novina mogu smatrati vječnima. Pred liftom je stajala
druga cvrkutava skupina. Opet sam radije pošao stubama. Soba broj 342
nalazila se blizu vanjskih ljestvica za spašavanje od požara. Još sam se mogao
spasiti — ali se ključ okrenuo u bravi i već sam ulazio u sobu.
29.
Vrata osvijetljene kupaonice bijahu odškrinuta; osim toga, kroz rebrenice je
prodirala kosturasta svjetlost vanjskih svjetiljaka; te ukrštene zrake
potiskivale su tamu i omogućavale da se u sobi
razazna ovo.
Moja Lolita u jednoj od svojih starih noćnih košulja ležala je na boku, okrenuta
meni leđima, nasred bračne postelje. Njeno tijelo zaodjeveno lakom tkaninom
i goli udovi protezali su se u cik-cak liniji. Stavila je bila pod glavu oba jastuka
— i svoj i moj; uvojci joj bijahu razbarušeni; pruga blijeda svjetla prelazila joj
je preko gornjih kralješaka.
Zbacih odjeću sa sebe i obukoh pidžamu onako fantastično brzo kao u filmu u
kojem je skraćena scena presvlačenja; i već sam bio stavio koljeno na rub
postelje kad Lolita iznenada okrenu glavu i zagleda se u mene kroz prugastu
sjenu.
Eto što uljez nije očekivao! Svrha cijele zamisli s kapsulama kao kapitalom
(prljava rabota, entre nous soit dit5X) bila je san koji će biti tako čvrst da ga ni
cijela regimenta ne bi mogla pomutiti, a eto, vidite, ona se zapiljila u mene i
teškim jezikom me nazvala Barbarom! Barbara u mojoj pidžami, koja joj je bila
tijesna, ukočila se nad djevojčicom što je govorila u snu. Polako, uzdišući
nekako beznadno, Dolly se okrenu i zauze prijašnji položaj. Minutu-dvije
stajao sam, napet, uz rub postelje, kao onaj pariški krojač s početka ovog
stoljeća koji je bio sašio sebi padobran i spremao se skočiti s
Eiffelova tornja. Napokon sam se uspentrao na uski dio postelje koji mi je
preostao, i oprezno privukao krajeve plahti sklupčanih na jugu od mojih peta
hladnih kao kamen; Lolita je digla glavu i ponovo se zagledala u mene.
Kako sam poslije doznao od jednog uslužnog farmaceuta, ljubičasta kapsula
nije pripadala čak ni velikom i uglednom rodu barbiturata; mogla je pomoći
neurasteniku koji vjeruje u njenu moć, ali je bila suviše slaba da uspava na
dulje vrijeme žustru, iako umornu nimficu. Nije važno je li liječnik u
Ramsdaleu bio šarlatan ili lukavac. Važno je da sam bio prevaren. Kad je Lolita
ponovo otvorila oči, shvatio sam da je sigurnost na koju sam bio računao
lažna, čak ako sredstvo za spavanje i počne djelovati za sat ili sat i pol. Ona je
polako okrenula glavu na drugu stranu i spustila je na jastuk — na onaj koji mi
je bio nepravedno oduzet. Ostadoh nepomično ležati na rubu ponora zureći u
njenu raščupanu kosu i u ljeskavu nimfičansku golotinju, tamo gdje se
nazirala polovica bedra ili ramena, i pokušavajući odrediti dubinu njena sna
po tempu disanja. Prođe neko vrijeme, ništa se nije promijenilo, pa sam skupio
svu svoju hrabrost i malko se primaknuo tom krasnom svjetlucanju što me je
izbezumljivalo. Ali tek što sam stupio u njenu toplu blizinu, njeno je
ravnomjerno disanje zastalo, i mene je obuzela užasna sumnja da se mala
Dolores sasvim probudila i da će zavrištati ako je dotaknem bilo kojim dijelom
svoga jadnog, izmučenog tijela. Molim te, čitaoče, ma koliko te ozlojeđivao
bolesno osjedjivi i beskrajno oprezni autor °ve knjige, koji je još i meka srca,
nemoj preskakati ove veoma važne stranice! Zamisli me! Mene neće biti ako
me ti ne zamisliš; pokušaj razabrati u meni srnu što dršće u šikari moje
vlastite opačine; hajde °^ se čak malo i nasmiješimo! Nisam, na primjer, imao
kamo staviti glavu (umalo što ne napisan glavicu), a općenitoj neudobnosti
Pridružila se i grdna žgaravica (i oni se onaj krumpir pečen na masti usuđuju
zvati "pommesfrites a lajrancaise"52).
Opet je čvrsto spavala moja nimfica; ipak se nisam usuđivao otisnuti na
čarobno putovanje. La Petite Dormeuse ou l'Amant Hid3. Sutra ću je nakljukati
onim starim tabletama od kojih je
njena majka ležala kao klada. Gdje li su samo — u prednjem pretincu
automobila ili u velikoj putnoj torbi? Da pričekam sat vremena pa da se
ponovo pokušam prikučiti? Nimfblepsija je egzaktna znanost Može se i u
jednoj sekundi ako se stisne. Pri razmaku od jednog milimetra treba računati
na deset sekundi. Pričekajmo!
Nema ničeg bučnijeg na svijetu od američkog hotela; a, pazite, naš se hotel
ubrajao medu tihe, prisne, starosvjetske, domaće hotele, s pretenzijama na
"otmjeno življenje" i slične stvari. Lupanje vratima lifta, koji se nalazio
dvadesetak koraka sjeveroistočno od moje glave, ali sam ga tako dobro čuo
kao da su mu željezna vratašca bila u mojoj lijevoj sljepoočnici, izmjenjivalo se
sa zveketom i tutnjavom različnih manevara toga stroja i oteglo se do duboko
u noć. Od vremena do vremena, upravo istočno od mog lijevog uha (ležao sam
na leđima, jer se nisam više usuđivao okrenuti svoju sramniju stranu prema
maglovitom kuku moje drugarice u postelji), hodnik bi se sav ispunio
radosnim, glasnim i besmislenim uzvicima koji su se završavali salvom
pozdrava na rastanku. Kad je to napokon prestalo, proradio je nečiji nužnik
duboka glasa, kojim se služila velika obitelj. Od njegova klokotanja, naglih
izljeva i dugotrajnog naknadnog curenja tresao se zid iza mog uzglavlja.
Zatim, negdje južno od mene, netko je počeo strašno povraćati — čovjek je
dušu istresao s popijenim viskijem, a voda u njegovu nužniku, tik iza naše
kupaonice, počela se rušiti kao slapovi Nijagare. Kad su naposljetku svi
vodopadi utihnuli i začarani lovci pozaspali, bulevar pod prozorom moje
nesanice, zapadno od mog bdjenja — lijepo uređen, veličanstven, bez trgovina,
s drvoredom krošnjata drveća — izrodio se u bijedan prolaz za divovske
teretnjake što su tutnjali u magli vlažne i vjetrovite noći.
A dotle je, na manje od četvrt metra od mene i mog usijanog života, ležala
maglovita Lolita! Nakon dugog nepomičnog bdjenja, počeo sam joj se ponovo
privlačiti svojim ticalima i ovaj put je nije probudila škripa madraca. Pošlo mi
je za rukom da joj primakneB1
svojupohlepnumješinutolikoblizudasamnaobrazuosjetiozračenje njena naga
ramena, baš kao topao dah. Tada se pridigla, uzdahnula«
nrornrmljala brzorečicom kao u bunilu nešto o čamcima, povukla plahtu i
ponovo zapala u svoju mračnu, rascvjetanu mladenačku besvijest. Bacakajući
se u silnoj bujici sna, prebacila je jednu golu juku, koja je nedavno bila smeđa a
sad mjesečinasta, preko mog lica. Časak sam držao zatočenicu u rukama, ali se
ona izvukla iz mog labavog zagrljaja. Nije to učinila svjesno ni odlučno, niti je
pokazala bilo kakvo osobno gađenje, nego je naprosto promrmljala nešto
bezbojno i žalosno, kao dijete koje traži svoj prirodni mir. I sve se vratilo u
prijašnje stanje; Lolita bijaše okrenuta Humbertu svojom iskrivljenom
hrptenjačom, a Humbert je bio stavio ruku pod glavu, mučen požudom i
žgaravicom.
Ova potonja me nagnala da pođem u kupaonicu popiti malo vode koja je za
mene najbolji lijek, osim, možda, mlijeka s rotkvicama; a kad sam ponovo
stupio u čudnovatu tamnicu išaranu blijedim prugama, u kojoj je Lolitina stara
i nova odjeća ležala začarana u različitim položajima na komadima pokućstva
koji kao da su lebdjeli, moja je nemoguća kćerka podigla glavu i kazala jasno i
glasno da je i ona žedna. Sjenovitom je rukom uzela od mene elastičnu i
hladnu papirnatu čašu, upravila na njen rub svoje duge trepavice i nadušak je
ispila; zatim je mladenačkom kretnjom, u kojoj je bilo više draži nego u
najputenijem milovanju, mala Lolita otrla usta o moje rame. Zavalila se na svoj
jastuk (ja sam svoj izvukao dok je ona pila) i odmah ponovo usnula.
Nisam joj se usuđivao ponuditi još jednu kapsulu, a nisam bio ni izgubio nadu
da će joj ona prva ipak na kraju učvrstiti san. Svejednako sam joj se privlačio,
spreman na svako razočaranje; znao sam da bi bilo bolje čekati; ali nisam bio
kadar čekati. Jastuk mi je mirisao na njenu kosu. Primicao sam se svom
svjetlucavom ztatu, zastajući i uzmičući kad god bi se pomakla ili se spremala
Pomaknuti. Vjetrić iz zemlje čudesa počeo je već djelovati na moje misli, pa mi
se sad činilo da su ispisane kurzivom, kao da površina koja ih je odražavala
leluja od tog avednjskog pirkanja. Na mahove mi se svijest naopako pregibala,
a puzavo tijelo stupalo u sferu sna i Ponovo se iskradalo iz njega; dvaput sam
se ulovio kako počinjem
melankolično hrkati. Magla nježnosti obavila je planine čežnje, U više mahova
mi se pričinilo da će začarani plijen izići u susret začaranom lovcu; da mi se
njeno bedro od svoje volje primiče kroz sipki pijesak dalekog, bajoslovnog
žala; ali bi se onda maglovitost s jamicom u obrazu iznenada trgla, a ja sam
pojmio da je Lolita dalje od mene nego ikad.
Zadržavam se ovako dugo na trzajima i prikradanjima te davno minule noći
zato što želim dokazati da nikad nisam bio niti sam mogao biti brutalna hulja.
Nježni i sanjarski kraj kojim sam potajno kročio bio je pjesnička baština, a ne
razbojnička jazbina. Kad bih stigao na cilj, moj bi se zanos pretvorio u puku
milinu, sveo na unutrašnje sagorijevanje, čiji bi vlažni žar ona jedva osjetila,
čak i kad ne bi spavala. Ipak sam se još nadao da će malo-pomalo tako
obumrijeti da se neću naslađivati samo ljeskanjem njene golotinje. I tako sam,
između pokusnih približavanja i izmiješanog osjećaja, koji su je pretvarali čas
u skup mjesečevih pjega, a čas u pahuljast grm u cvatu, sanjao da ne spavam,
sanjao da ležim u zasjedi.
Pred jutro je nastalo izvjesno zatišje u burnom životu hotela. Zatim, oko četiri
sata, začuo sam kaskadu u nužniku na hodniku i lupanje vratima. Tek što je
prošlo pet sati, počeo je dopirati do mene, u nastavcima, da tako kažem,
glasan monolog odnekud iz dvorišta ili s parkirališta. To zapravo nije bio
monolog, jer je onaj koji je govorio zastajao na nekoliko trenutaka u riječi da
sasluša svog subesjednika, čiji glas nije stizao do mene, tako da nisam mogao
izvući nikakav pravi smisao iz polovice razgovora koji sam slušao. Ipak,
prozaične intonacije tih riječi prokrčile su put svitanju i soba se već bila
napunila jorgovanskom mutnom svjetlošću kad je nekoliko revnih nužnika
počelo raditi jedan za drugim, a gromoglasni, škripavi lift počeo se opet
penjati i spuštati; nekoliko sam minuta turobno dremuckao, i Charlotte je bila
sirena u zelenkastoj cisterni, a negdje na hodniku neki pastor ranoranilac
rekao je nekome sočnim glasom: — Dobro vam jutro želim! — i ptice su se
uskomešale u krošnji i — evo, Lolita je zijevnula.
Frigidne gospode porotnice! Mislio sam da će proći mjeseci i
mjeseci, ako ne i godine, prije nego što se budem usudio povjeriti se maloj
Dolores Haze; ali se ona do šest sati bila posve probudila, a već u šest i četvrt
postala moja ljubavnica u punom smislu te riječi. Sad ću vam reći nešto vrlo
čudno: ona je mene zavela.
Kad sam začuo kako je prvi put ujutro zijevnula, gradio sam se da spavam
okrenuvši joj svoj lijepi profil. Da vam pravo kažem, nisam znao kako bih se
držao. Neće li se zgranuti kad me ugleda pored sebe, a ne na pomoćnom
ležaju? Hoće li zatražiti da je odmah odvedem u Ramsdale? Ili u bolnicu k
majci? Ili natrag u logor? Alije moja Lolitica bila nestašna djevojčica i, kad se
onako prigušeno i milo zasmijuljila kako je umjela, shvatio sam da me je do
tada promatrala svojim nasmijanim očima. Prevrnula se na moju stranu i njeni
topli smeđi uvojci pali su mi na desnu ključnu kost. Prilično sam slabo
odglumio buđenje. Isprva smo mirno ležali. Nježno sam joj gladio kosu i
nježno smo se ljubili. Njen me je poljubac razgalio i zbunio zato što se
odlikovao pomalo smiješnim finesama, treperenjem ispitivačkog žalca, iz čega
sam zaključio da ju je izrana vježbala neka mala lezbijka. To je nije mogao
naučiti nikakav Charlie! Kao da želi vidjeti jesam li se zasitio, i jesam li naučio
lekciju, malo se odmaknu i uze me promatrati. Obrazi joj se zažarili, ispupčena
donja usna se sjala, a ja samo što se nisam raspao. Iznenada provali iz nje
grubo veselje (znak nimfice!), prinese usta mom uhu — ali mi um nije mogao
dugo rastaviti na riječi vrelu huku njena šapata isprekidana smijehom, pa je
zabacivala uvojke s lica i iznova šaputala, a mene je malo-pomalo obuzimao
neobičan osjećaj da živim u nekom fantastičnom, netom stvorenom svijetu u
kojem je sve dopušteno, jer mi je počelo svitati sto mi to ona predlaže.
Odgovorili da ne znam o kakvoj je igri riječ — ne znam čega se ona igrala s
Charliejem. — Hoćeš reći da nisi nikad?... — poče ona gledajući me uporno i
kreveljeći se od gađenja 1 fievjerice. — Nisi, kažeš, nikad?... — poče iznova.
Iskoristili predah da joj malo protrljam nosom neka nježna mjesta. — Prestani!
— vrisnu ona gadljivo i brže-bolje odmaknu svoje smeđe rame od mojih usana.
(Bilo je doista čudno kako je Lolita držala — još dugo nakon t(>ga — da je svaki
dodir osim poljupca u usta i običnog spolnog čina
"slinava romantika" ili "patologija").
— Hoćeš reći da nisi nikad — salijetaše me dalje ona (klečeći
sad nada mnom) — nikad to nisi radio kad si bio klinac?
— Nikad — odgovorih posve iskreno.
— Pa, dobro — reče Lolita — onda gledaj kako se to radi!
Ipak, neću dosađivati svom učenom čitaocu potankim izlaganjem
Lolitine nadobudnosti. Bit će dovoljno da kažem da izobličeni promatrač nije
mogao otkriti ni traga čednosti u te lijepe, još nerazvijene djevojčice koju su
do srži bile pokvarile navike suvremene djece, mješovite škole, raspuštenost
oko logorskih vatara i tome slično. Za nju je posve mehanički spolni čin bio
neotuđiv dio tajnog svijeta pubertedija, nepoznat odraslima. Što rade odrasli
da bi dobili djecu, to nju uopće nije zanimalo. Lolitica je baratala žezlom moga
života energično i poslovno kao da je to neka bezosjećajna sprava koja nema
nikakve veze sa mnom. Ona je, naravno, žarko željela da me zadivi efektnim
potezima malodobna ološa, ali nije dovoljno računala na stanovite razlike
između dječjih razmjera i mojih. Samo joj taština nije dopuštala da odustane
od onoga što je započela, jer sam ja, u svom neobičnom položaju, izigravao
pravu budalu i dao joj da radi što hoće — bar dok sam još mogao izdržati. Ali
sve to zapravo i nije važno; mene ne zanimaju spolni problemi. Svatko može
sam zamisliti ova ili ona očitovanja naše životinjske naravi. Mene privlači
jedan drugi, veliki pothvat — da odredim jednom zasvagda pogibeljne čari
nimfica.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:19 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
30.
Moram oprezno napredovati. Moram šaputati. O, ti, iskusni izvjestitelju
kriminalnih slučajeva, ti, stari i dostojanstveni sudbeni pristavu, ti, nekoć
omiljeni policajce što sad sjediš u osamljenu zatočeništvu (a koliko si godina
bio ures raskrižja kod škole!), ti, umirovljeni profesore koji živiš u strahu i
kojem jedan dječak čita knjige i novine! Ne bi valjalo, je li, kad biste se mojom
krivnjom ludo zaljubili u moju Lolitu! Da sam slikar pa da nekim slučajem
direktor "Začaranih lovaca" šene pameću i povjeri mi zadaću da . nova
ukrasim zidove u blagovaonici njegova hotela, evo što bih naslikao (opisujem
samo neke fragmente).
Bilo bi tu jezero. Bila bi tu sjenica u plamenu cvijeću. Bilo bi tu studija prirode
—tigar progoni rajsku pticu, zmija se guši ukoričujući debela oguljena mošusa.
Bio bi tu sultan kome bi lice bilo unakaženo od nesnosne patnje (kojoj bi
proturječilo njegovo milovanje nalik na modeliranje) dok bi pomagao
ljepoguzoj robinjici da se popne na oniksov stup. Bilo bi tu onih blistavih
kuglica gonadskog žara koje se penju uz opalescentne strane muzičkih
automata. Bilo bi ru svakojakih logorskih zabava za srednju skupinu, Kajak,
Kakao, Koljena, Košarka, Kovrče na suncem obasjanoj obali jezera. Bilo bi tu
jablanova, jabuka, nedjeljno jutro u predgrađu. Bio bi tu ognjevit dragulj koji
bi se rastapao u prstenastoj namreškanosti, posljednji drhat, posljednji namaz
boje, bockavo crvenilo, bolno rumenilo, uzdah, dijete što se okreće na drugu
stranu.
31.
Nipošto ne pišem sve ovo zato da bih ponovo proživio prošlost u svojoj
sadašnjoj beskrajnoj nevolji, nego zato da razlučim pakleno od rajskoga u
čudnom, strašnom, ludom svijetu nimfolepsije. Čudovišno i čudesno stapali su
se u jednoj točki; tu bih granicu htio odrediti, ali slutim da mi to baš ne polazi
za rukom. Zašto?
Prema Rimskom pravu osoba ženskog spola može stupiti u brak u dobi od
dvanaest godina, poslije je taj zakon odobrila crkva ' on se sve dosad sačuvao,
u izvjesnoj tajnosti, u nekim američkim državama. A petnaestogodišnjim
djevojčicama dopušta svagdje zakon da stupe u brak. Nema ničega lošeg u
tome (tvrde u jedan glas obje hemisfere) što četrdesetogodišnji grubijan,
blagoslovljen mjesnim svećenikom i podbuhao od alkohola, zbacuje sa sebe
blagdansko ruho skroz-naskroz natopljeno znojem i zabija ga oj ženi do
balčaka. "U stimulativnim podnebljima umjerenog
pojasa (piše u jednom starom časopisu iz zatvorske knjižnice) ka0 što su
krajevi oko St. Louisa, Chicaga i Cincinnatija, djevojčice spolno sazrijevaju
potkraj dvanaeste godine života." Dolores Haze rodila se najviše petsto
kilometara od stimulativnog Cincinnatija, Ja samo slušam Prirodu. Ja sam
vjerni pas Prirodin. Pa otkud onda ovaj mračni užas kojeg se ne mogu otresti?
Jesam li je ja razdjevičio? Milostive dame, osjetljive gospode porotnice, ja joj
čak nisam bio ni prvi ljubavnik!
32.
Pričala mi je kako su je pokvarili. Jeli smo u postelji bljutave brašnaste banane,
natučene breskve i vrlo ukusne pržene kriške krumpira, i die Klein£A mi je sve
ispričala. Njeno rječito ali nevezano kazivanje bijaše popraćeno brojnim
smiješnim moues5i. Kao što sam već, mislim, napomenuo, u osobito živu
sjećanju ostala mi je grimasa koju je činila dok je izgovarala "Uh!" kriveći
hladetinaste usne i prevrćući očima što su izražavale šablonsku smjesu
komičnog gađenja, pokornosti i snošljivosti prema mladenačkim zabludama.
Započela je svoju neobičnu priču uvodnom napomenom o drugarici s kojom je
spavala u šatoru prethodnog ljeta, u jednom drugom logoru, "strašno nobl",
kako se sama izrazila. Ta ju je drugarica ("strašna fakinka", "luckasta", ali
"sjajna cura") naučila svakakve manipulacije. Isprva je lojalna Lolita odbijala
da mi kaže kako se zove ta djevojčica.
— Nije li to možda bila Grace Angel? — pripitah je
Ona odmahnu glavom.
— Nije, jedna sasvim deseta. Stari joj je velika budža. On je...
— Onda je možda Rose Carmine?
— Ma ni govora! Stari joj je...
— Da nije slučajno Agnes Sheridan?
Ona proguta pljuvačku i zavrtje glavom — a onda se trgnu. '■
Čuj, otkud ti kužiš sve te djevojke?
Razjasnihjoj.
— Ukratko, to je jedna druga — reče. — U našoj školi ima
masa nevaljalica, ali je ta gora od svih. Pa ako baš hoćeš znati, zove
se Elizabeth Talbot. Njezina braća idu u našu školu, a ona je prešla
u jednu skupu privatnu školu; stari joj je neki diša.
Sjetih se, osjećajući smiješan bol u srcu, kako je sirota Charlotte uvijek, kad je
bila u gostima, nastojala ubaciti u razgovor takve kaćiperske fraze kao što su:
"To je bilo onda kad je moja kćerka bila na izletu s malom Talbotovom..."
Zapitah je jesu li majke ikad saznale za te sapfinske zabave.
— Ma kakvi! — dahnu Lolita mlitavo, pritišćući tobože
drhtavu ruku na bijelu dojku da izrazi stravu i olakšanje.
Mene su, ipak, više zanimali njeni heteroseksualni doživljaji. Upisala se u
gimnaziju u svojoj jedanaestoj godini, pošto se bila doselila s majkom u
Ramsdale sa Srednjeg zapada. Što su zapravo radili ti njeni "nevaljali" kolege i
kolegice?
— Pa zna se šta... Blizanci Anthonv i Viola Miranda nisu
badava spavali cijeli život u istom krevetu, a Donald Scott, koji
je najtuplji frajer u cijeloj školi, radio je to isto s Hazel Smith u
ujakovoj garaži, a onaj sportaš Kenneth Knight pokazuje svoju
meštriju svima i svakome...
— Vratimo se u logor Cue — reče sportaš Humbert — ali
najprije da predahnemo...
A nakon predaha doznao sam sve potankosti.
Barbara Burke, kršna plavuša, dvije godine starija od mog zlata 1 svakako
najbolja plivačica u logoru, imala je nakakav poseban k u koji je primala samo
Lo "zato što sam ja jedina od svih djevojčica mogla doplivati do Willow
Islanda" (valjda nekakvo sportsko natjecanje). U toku cijeloga mjeseca srpnja,
^ako jutro — upamti, čitaoče, svako božje jutro — Barbari i Loliti pomagao je
prenositi kajak iz Onyxa u Eryx (dva jezerceta u šumi) trinaestogodišnji
Charlie Holmes, sinak upraviteljice logora i jedini Predstavnik muškog spola
na pet-šest kilometara uokrug (ako se ne
računa oronuli, blagi i gluhi radnik i susjed farmer koji je pokatkad dolazio u
logor svojim starim fordom nudeći jaja na prodaju, kako to već čine farmeri);
svako jutro — dragi moj čitaoče! — to je troje djece udaralo prečacem, kroz
lijepu, nedirnutu šumu prepunu svih amblema mladosti, rose, gljiva,
borovnica, cvrkuta ptica, i na jednom određenom mjestu, usred bujna raslinja,
Lolita je ostajala na straži dok su se Barbara i dječak parili iza jednog žbuna.
U početku je moja Lolita odbijala da "proba"; ipak, pobijedile su radoznalost i
kolegijalnost i uskoro su se ona i Barbara naizmjence podavale šutljivom,
grubom i neumornom Charlieju, koji teško da je bio spolno privlačniji od
prijesne mrkve, ali se zato mogao pohvaliti lijepom zbirkom prezervativa koje
je obično lovio u trećem jezeru, što je bilo veće i posjećenije od drugih, a zvalo
se Climax po susjednom industrijskom gradu koji se u posljednje vrijeme bio
naglo razvio. Premda je priznavala da je to bilo "uglavnom zabavno" i "dobro
protiv bubuljica na licu", drago mi je što mogu reći da se Lolita neobično
prezirno izražavala o Charliejevoj pameti i manirima. Dodajem u svoje ime da
taj pohotljivi balavac nije u njoj razbudio ženstvenost, nego ju je, možda,
naprotiv, zapretao, usprkos svoj "zabavnosti".
Bilo je već oko deset sati. Strast se smirila, a užasna spoznaja
0 nesreći spustila se na mene kao pepeo, pojačana svakidašnjom
stvarnošću mutna, neuralgična dana od kojega me boljelo u
sljepoočnicama. Smeđa, gola, mršava Lolita, okrenuta meni uskim
bijelim guzovima, a licem zrcalu na vratima, stajala je ustobočena
1 široko raskrečenih nogu (u novim papučama opšivenim mačjim
krznom) i kroz pali uvojak nabirala nos pred tmurnim staklom-
Iz hodnika su dopirali gugutavi glasovi tamnoputih sobarica i
nedugo zatim netko je obzirno pokušao otvoriti vrata naše sobe,
što sam osujetio gromoglasnim uzvikom. Rekoh Loliti neka ode u
kupaonicu i dobro se nasapuna pod tušem, što joj je bilo prijeko
potrebno. Postelja je bila u strašnom neredu i puna prženih krišaka
krumpira. Djevojčica je probala najprije kostimić od modre vune,
pa onda jedan drugi, koji se sastojao od bluze bez rukava i prozračne
kockaste suknjice, ali joj je prvi bio tijesan, a drugi prevelik; a kad sam ie
zamolio neka se požuri (naš položaj me počeo zabrinjavati), srdi10 je bacila
moje drage darove u kut i obukla haljinu koju je nosila dan prije. Napokon je
bila gotova; naposljetku sam joj dao krasnu torbicu od imitacije boksa (u koju
sam bio strpao punu šaku centa i dva sasvim nova novčića od po deset centa) i
rekao joj neka kupi sebi kakav časopis u predvorju hotela.
— Ja ću doći odmah za tobom — nadodah — i, da sam na tvom mjestu, ne bih
razgovarao s nepoznatim ljudima.
Osim mojih bijednih malih darova nije bilo gotovo ničega da se pospremi, ali
sam morao posvetiti nešto vremena (što je bilo opasno jer je ona mogla svašta
dolje uraditi) tome da dovedem postelju u kakav-takav red, koji će prije
djelovati kao napušteno gnijezdo nervozna oca i njegove nestašne kćerkice,
nego kao razbojište bivšeg robijaša i dvije debele stare flundre. Zatim sam se
obukao i pozvao hotelskog slugu da dođe po prtljagu.
Svejebilouredu.Onajesjediladoljeupredvorju,ukrvavocrvenom kožnom
naslonjaču, zadubljena u nekakav jeftin filmski časopis. Jedan čovjek mojih
godina u kaputu od tvida (atmosfera u hotelu bila se preko noći pretvorila u
nekakvu sumnjivu imitaciju britanskog vlastelinskog života) sjedio je sučelice
mojoj djevojčici i netremice je gledao iznad jučerašnjih novina i ugašene
cigare. Ona je imala na sebi svoje gotovo uniformne bijele čarapice, šarene
cipelice i onu dobro poznatu haljinicu od sjajnog cica s kvadratnim izrezom;
pri žućkastom svjetlu svjetiljke bolje su se zapažale zlaćane malje na
preplanulim rukama i listovima na nogama. Prebacila je bila nogu preko noge,
visoko i lakoumno; blijede oči klizile su joj po recima ^epćući neprestance.
Billova je žena obožavala svog Billa mnogo Prije nego što su se bili upoznali;
potajno se divila tom glasovitom '"niskom glumcu dok je jeo sladoled za
tezgom u Schwobovoj ^geriji. Ništa nije moglo biti djetinjije od njena pjegava
lica i prcasta nosića, ili ljubičaste masnice na goloj šiji iz koje je nedavno pio ^
vukodlak iz bajke, ili nehotičnog plaženja jezika kojim bi opipala ti osip oko
nabubrelih usana; ništa nije moglo biti bezazlenije
nego čitati o Jill, marljivoj filmskoj zvjezdici koja sama sebi šije sv^ garderobu
i proučava "ozbiljnu književnost"; ništa nije moglo bitj nevinije od razdjeljka u
njenim blistavim smeđim uvojcima i svilasta preljeva na sljepoočnici; ništa
nije moglo biti nedužnije... Ali, kakva bi mučna zavist obuzela eno onog
razvratnog tipa, ma tko on bio (a nalikovao je, između ostalog, na mog
švicarskog ujaka Gustava kojije isto tako veoma volio le decouverč6) kad bi
znao daje svaki moj živac još uvijek kao prstenovan i pomazan dodirom njena
tijela — tijela besmrtna demona u liku djevojčice.
Je li gospodin Swine siguran da moja žena nije telefonirala? Jest — siguran je.
Ako ipak telefonira, hoće li biti tako dobar da joj kaže da smo mi krenuli dalje,
k tetki Clare? Hoće, naravski. Platili račun i, vrativši se do Lolite, natjerah je da
ustane iz naslonjača. Čitala je i dalje svoj časopis dok smo išli do automobila.
Čitala je i na cijelom putu do kavanice u predgrađu. Tu je dobro doručkovala,
nema što; čak je odložila časopis da jede; ali je, inače onako vesela, bila
neobično dosadna. Znao sam da je Lolitica ponekad vrlo neugodna, pa sam se
zato napeo i čekao buru smiješeći se hrabro. Nisam se bio okupao ni obrijao i
bio sam začepljen. Živci su mi poigravali. Nije mi se sviđalo kako moja mala
ljubavnica sliježe ramenima i širi nosnice dok je nastojim zabaviti nedužnim
ćaskanjem. Blago sam je upitao, na primjer, je li Phvllis Chatfield znala što o
njihovim igrama u šumi prije nego što je otišla k roditeljima u Maine?
— Slušaj — reče Lolita kreveljeći se kao da će zaplakati — hajde da radije
razgovaramo o nečemu drugom!
Zatim sam je pokušao — bez uspjeha, ma koliko da sam coktao jezikom —
zainteresirati za auto-kartu. Dopustit ću sebi da podsjetim strpljivog čitaoca (u
čiju bi se blagu narav Lolita trebala ugledati!) da je naše odredište bio veseli
gradić Lepingville koji se nalazio negdje u blizini izmišljene bolnice. Taj je
plan bio posve proizvoljan (kao što su, jao, bili i mnogi moji kasniji planovi).'
meni su klecala koljena dok sam se pitao kako da cijelo putovanje učinim
vjerodostojnim, i kako da izmislim drugu vjerodostojnu maršrutu pošto
pogledamo sve filmove u Lepingvilleu. Drugi111
ječima, Humbert se sve nelagodnije osjećao. To je bio sasvim bujan osjećaj —
tjeskobna, mrska sputanost, baš kao da sjedim
malim duhom nekoga koga sam ubio.
Pri pokretu koji je Lolita učinila uvlačeći se ponovo u automobil, licem joj
preletje izraz boli. Preletje ponovo, još značajnije, kad sjede do mene. Zacijelo
je ovaj drugi put to bilo samo zbog mene. Kako sam glup> upitah je što joj je.
— Ništa, životinjo — odgovorila je.
Nisam je razumio pa sam je ponovo pripitao. Ona je šutjela. "Upravo napuštate
Briceland" — pisalo je na ploči pokraj ceste. Govorljiva je Lolita šutjela. Hladni
pauci puzili su mi uz leda. Siroče. Osamljeno dijete, predano na milost i
nemilost sudbini, s kojim je snažno građeni, smrdljivi muškarac tri puta
obavio naporan spolni čin toga istog jutra! Možda je ostvarenje dugogodišnjeg
sna i nadmašilo sva moja očekivanja, ali će prije biti da je prebacilo cilj i
izrodilo se u košmar. Postupio sam neoprezno, glupo i nečasno. A ako već
treba sve priznati, reći ću da sam negdje na dnu mračnog vrtloga ponovo
osjećao kiptanje pohote — tako je čudovišna bila strast koju je u meni budila ta
zlosretna nimfica! Grižnji savjesti pridružila se mračna pomisao da će me
njena zlovolja možda omesti daje ponovo obljubim, čim nađem neku mirnu
seosku cestu gdje bismo se mogli načas zaustaviti. Jednom riječju, jadni je
Humbert bio strašno nesretan i, dok je uporno i besmisleno vozio prema
Lepingvilleu, uzalud je nastojao smisliti neku dosjetku pod čijim bi se
nestašnim okriljem usudio obratiti svojoj suputnici. Međutim, 0Jia je prva
prekinula šutnju:
— Ah — uskliknula je — pregažena vjeverica! Kako je to
—Jest, je li da jest? — požuri se da podrži razgovor dodvorljivi
pun nade.
— Stani kod prve benzinske stanice — proslijedi Lolita. Moram u zahod.
"— Stat ćemo gdje god hoćeš — rekoh. * zatim, ■ kad je lijep, osamljen,
veličanstven šumarak (hrastovi,
pomislih, u to se vrijeme još nikako nisam snalazio u američkom drveću)
pratio kola svojom zelenom jekom i odjednom se sa strane pješčana staza
obrubljena paprati osvrnula na nas prije nego što je zamakla u šumu,
predložili joj da...
— Tjeraj dalje! — podvrisnu Lolita.
— Razumijem. Nemoj se ljutiti! — (Kuš, bijedni stvore, kuš!)
Zirnuh na nju. Mala se, hvala Bogu, smješkala!
— Kreten! — reče smiješeći mi se slatko. — Gad! Bila sam
pupoljak, a gledaj što si napravio od mene! Trebala bih, zapravo,
pozvati policiju i reći im da si me silovao. Uh, ti, odvratni, odvratni
stari klipane!
Nije se šalila. U njenu je glasu zvučala zlokobna histerična nota. Nedugo zatim
počela se tužiti šištavim glasom da je "sve unutra boli", da ne može sjediti, da
sam je razglavio. Znoj mi je curio niz vrat i umalo što nismo pregazili nekakvu
životinjicu — nije bila vjeverica — koja je trčala preko ceste uzdignuta repa, i
opet me moja srdita suputnica nazvala gadom. Kad smo se zaustavili na
benzinskoj stanici, ona se bez riječi iskobeljala iz auta i dugo je nije bilo.
Polako, prijazno, postariji prijatelj slomljena nosa obrisao mi je vjetrobran —
to na svakom mjestu drukčije rade služeći se svakojakim sredstvima, od
jelenjske kože do nasapunane četke; ovaj je upotrebljavao ružičastu spužvu.
Napokon se ona vratila.
— Slušaj — reče mi onim bezbojnim glasom kojim mi je
uvijek nanosila bol — daj mi nekoliko petica i desetica. Htjela bih
telefonirati mami u bolnicu. Koji je broj?
— Sjedi u kola — odvratih. — Ne možeš nazvati taj broj.
— Zašto?
— Udi i zatvori vrata!
Ona ude i zalupi vratima. Stari joj se čistač vedro osmjehnu.
— Zašto ne bih mogla telefonirati mami ako hoću?
— Zato što je tvoja majka umrla — odgovorili.
33.
U veselom Lepingvilleu kupio sam joj četiri knjižice stripova, kutiju slatkiša,
kutiju higijenskih uložaka, dvije boce Coca-Cole, pribor za manikiranje,
budilicu sa svijetlećim brojčanikom, prsten s pravim topazom, teniski reket,
koturaljke na visokim bijelim cipelama, dalekozor, tranzistor, gume za
žvakanje, šuškavac, tamne naočale i još mnogo odjevnih predmeta —
modernih pulovera, hlačica i kojekakvih ljetnih haljina.
U hotelu smo imali svako svoju sobu, ali je ona usred noći došla jecajući k
meni, pa smo se lijepo pomirili. Ona, znate, nije više imala kome otići.

Kraj prvog dijela




Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:20 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Tada, u kolovozu 1947. godine, počela su naša duga putovanja po SjedinjenimDržavama. Uskoro sam više od svakih drugih turističkih prenoćišta zavoliomotele — čista, uredna, pouzdana utočišta što se sastoje od zasebnih kućica iliod soba pod istim krovom, idealna mjesta za spavanje, svađu, pomirbu inezasitnu nedopuštenu ljubav. S početka sam, iz straha da ne pobudimsumnju, rado plaćao obje sobe pod jednim krovom, iako je u svakoj od njih bilabračna postelja. Nije mi jasno za kakav je uopće kvartet bio predviđen takavraspored, jer se time što je pregrada, koja nije dopirala ni do stropa, dijelilaprostoriju na dva povezana ljubavna gnijezda nije postizalo ništa više dolifarizejska parodija intimnosti. Malo-pomalo su me, međutim, ohrabrile samemogućnosti koje su proistjecale iz tog časnog promiskuiteta (mogla su se, naprimjer, zamisliti dva mlada para kako veselo izmjenjuju partnere, ili dijete ^ose pretvara da spava prisluškujući zvukovne efekte koji su pratili ijegovozačeće), pa sam sasvim mirno uzimao jednosobnu kućicu s Posteljom ipomoćnim ležajem, ili s dvije postelje i pomoćnim 'ezajem, rajsku ćeliju ukojoj žuti zastori bijahu spušteni do kraja ne bi li stvorili jutarnju iluziju suncai Venecije, a zapravo su za prozorom bili Pennsvlvania i kiša.Upoznali smo — nous connumes, da se poslužim floberovskomdonacijom — bungalove ispod divovskog šatobrijanskog/^ća, bungalove od kamena, pečene opeke, prijesne opeke iu*a, podignute na parcelama koje vodič što ga izdaje Američkotoniobilističko društvo naziva "hladovitim", "prostranim" i"planiranim". Bilo je kućica seljačkog tipa, od kvrgave borovine čija su brvnapodsjećala Lolitu svojim zlaćanosmeđim sjajem na kožn pečene kokoši.Prezirali smo obične kolibe od obijeljenih dasaka prožete slabašnim zadahomnečisti ili kakvim drugim mračni^ stidljivim vonjem, kolibe koje se nisu mogleničim pohvaliti (osim "udobnim posteljama"), a čija je nenasmiješenagazdarica bila uvijek spremna da njen dar ("pa, mogla bih vam dati...") budeodbijen.Nous connumes (ovo je vraški zabavno) njihova jednolična imena koja bitrebala biti primamljiva— sve one "Zalaske sunca", "Zelene dvore", "Šumskedvore", "Rajske dvore", "Zelena gorja", "Zelena borja"... Pokatkad su sereklame služile posebnim mamcima, na primjer: pozivamo djecu, obožavamomačke (tebe pozivaju, tebe obožavaju!). Kupaonice u tim kućama bile suponajčešće obložene pločicama i opskrbljene tuševima koji su na bezbrojnačina prskali vodu, ali su imali jednu zajedničku crtu koja nije bila ninajmanje laodikejska, sklonost da te iznenada, dok se tuširaš, poliju bilovrelom vodom, bilo studenom kao iz bunara, prema tome koju je slavinu, zatoplu ili hladnu vodu, okrenuo u tom času tvoj susjed, koji ti je samim timeoduzeo neophodno potrebni sastojak mješavine koju si bio pomno sastavio. Nazidovima u nekim motelskim kupaonicama bijahu iznad nužnika (na čijem sukotliću bili nehigijenski naslagani čisti ručnici) nalijepljena upozorenjagostima neka ne bacaju u nužnik smeće, pivske limenke, kartonske posude zamlijeko, mrtvorođenčad i tako dalje; u ponekim su motelima stajale posebneobavijesti ispod stakla, kao na primjer: "Mjesna razonoda — jahanje. Naglavnoj ulici mogu se često vidjeti jahači kako se vraćaju s romantična jahanjapo mjesečini.-'! "...i koji te probude u tri sata u noći", pripominjala jepodrugljiv" neromantična Lolita.Nous connumes različite motelijere — zločinca koji se popravio, ili propalogposlovnog čovjeka, i različite motelijerke — damu napola plemenita roda iliumirovljenu učiteljicu. A katkad su, u užasno vrućoj i vlažnoj noći, vlakovizavijali zlokobno i otegnut"' stapajući snagu i histeriju u očajnu vrisku.Izbjegavali smo takozvane "privatne sobe" (srodne pogrebnim vOdima),staromodne, dozlaboga malograđanski namještene, bez zasebnih kupaonica, skićenim toaletnim stolićima u ubitačnim bijeloružičastim spavaćim sobamaukrašenim slikama gazdaričine Jjece u svim stadijima razvoja. Kadikad bi meLolita nagovorila da Sjednemo u "pravom" hotelu. Ona bi odabrala u vodiču(dok sam je milovao u automobilu parkiranom usred tišine neke tajanstvenesjetnosumračne pokrajnje ceste) nekakav mnogo hvaljeni "hotel dvorac" najezeru koji je obećavao svu silu čudesa — možda malo preuveličanih podsvjetlom džepne svjetiljke kojom je prelijetala po stranici — recimo,kongenijalno društvo, zakuske između obroka, noćni piknici i štošta drugo štoje u mom duhu budilo samo mrske predodžbe o smrdljivim gimnazijalcima umajicama i o nečijem obrazu zažarenom od vatre i naslonjenom na njen obraz,dok bi jadni profesor Humbert grlio samo vlastita koščata koljena irashlađivao hemoroide na rosnoj utrini. Nju su mamila i ona "svratišta" ukolonijalnom stilu koja su, pored "otmjene atmosfere" i širokih prozora,nudila "božanska jela u neograničenim količinama". Drage uspomene na očevprvorazredni hotel pobuđivale su me katkad da potražim nešto slično u tojčudnovatoj zemlji po kojoj smo putovali. Stvarnost me je domalo ohladila, alije Lolitica i dalje slijedila trag reklama o biranim jelima, a ja nisam samo izfinancijskih razloga uživao u ovakvim natpisima uz cestu: "ŠUMSKI SAN. Djecamlađa od 14 godina dobivaju sve besplatno!" S druge strane, zgrozim se tad sesamo sjetim onog nazovielegantnog lječilišta u jednoj srednjozapadnoj državi,gdje je hotel oglašavao da dopušta "prepade na frižider" usred noći i gdje jerasistički orijentirana uprava, u Nedoumici zbog mog naglaska, htjela svakakoznati djevojačko Prezime i moje pokojne žene i moje pokojne majke.Tu su mi u dva dana digli dvjesta dvadeset i četiri dolara! A sjećašii'Se> sjećaš, Mirando (štono riječ u onoj poznatoj elegiji), one drugeSuperelegantne" razbojničke jazbine s besplatnim doručkom ie(ienom tekućom vodom za piće, gdje nisu primali djecu mladuod šesnaest godina (nikakve Lolite, naravno)?Čim bismo stigli u neki običniji motel (u kakvima smo običn odsjedali), ona bistavila u pogon zujavi propeler elektrici ventilatora, ili me natjerala daubacim četvrt dolara u radi* i gramofon, ili bi uzela čitati prospekte i pitati meplačnim glasom zašto ne bi mogla poći na reklamirano jahanje nekomgorskom stazom, ili na kupanje u mjesnom bazenu s toplom mineralnogvodom. Ali najčešće bi se Lolita, tumarajući po sobi i dosađujući se na svojuobičajeni način, izvalila, nesnosno poželjna, u purpurni elastični naslonjač,ili u vrtu na zelenu ležaljku, ili na brodsku stolicu od prugasta platna spodmetačem za noge i baldahinom, ili na stolicu za njihanje, ili na bilo kojudrugu vrtnu sjedalicu ispod velikog suncobrana na terasi, i trebalo je da joj sesate i sate umiljavam, prijetim i svašta obećavam dok je ne bih nagovorio dami prepusti koji trenutak svoje mladenačke draži opaljene suncem, upouzdanu utočištu neke sobe za pet dolara prije nego što bih joj dao da učinisve ono što je više voljela od mog bijednog blaženstva.Udružujući u sebi prostodušnost i lukavost, ljupkost i vulgarnost, sivunatmurenost i rumenu razdraganost, Lolita je umjela, kad je htjela, biti vrloneugodno derište. Moram priznati da nisam bio sasvim spreman za njenenastupe nesređene čamotinje ni za ono posebno cmoljenje kad bi se, svaklonula, neuredna, mutnih očiju, počela besmisleno i nepotrebno prenemagatismatrajući da se time potvrđuje u nekom dječačkom, ciničkom i mangupskomduhu. Držao sam da je u duševnom smislu dozlaboga prosječna. Sladunjavabijesna kakofonija džeza, folklorne kadrile, sladoled s čokoladno-karamelskimpreljevom, filmske komedije s pjesmicama, filmski žurnali i tako dalje,pripadahu, očito, onoffle što je ona najviše voljela. Sam Bog zna koliko samnovčića od pet centa utukao u raskošno osvijetljene muzičke automate usvakom restoranu u koji smo svratili! Još mi u ušima odjekuju unjkavl glasovisvih onih nevidljivih pjevača što su njoj pjevali serenad& svih onih Sammvja, iJoa, i Eddvja, iTonvja, i Peggy, i Guya, i Pa^' i Rexova, i njihovih pomodnihsentimentalnih pjesama koje bijah0 mom sluhu isto toliko međusobno sličnekoliko okusu raznoim^te slatkiša koje je ona neumorno jela. Ona je nekako božanski i vjerovala svimreklamama i savjetima u Filmskom svijetufatamorgani filmske ljubavi: "Naš UKL uklanja prišteve", ili "Vi, djevojke, kojene gurate krajeve košulja u hlače, pazite što radite, kaže da je ta modaprošla!" Ako je na natpisu uz cestu pisalo: KUPITE DAROVE KOD NAS! —jednostavno smo morali svratiti u tu trgovinu, morali smo nakupovatikojekakve blesave indijanske proizvode, lutke, mjedene ukrase i bombone odkaktusa. Riječi "Suveniri i noviteti" naprosto su je opčinjavale svojim ritmom.Ako je neka kavana reklamirala "ledene napitke", mehanički je reagirala na tajpoziv, iako su svi napici svagdje bili ledeni. Njoj su se obraćale reklame, ona jebila idealni potrošač, subjekt i objekt svakog nepoštenog plakata. Nastojala je— uzalud —jesti samo ondje gdje je sveti duh nekog Huncana Diesa, autoragastronomskog vodiča, sletio na lijepo išarane papirne ubruse i na salatepokrivene na vrhu svježim sirom.Tada se još ni ona ni ja nismo bili dovinuli do sustava novčanog mita kojemuje nedugo zatim bilo suđeno da pogubno djeluje na moje živce i na njenoćudoređe. Tada sam se služio drugim metodama da držim svoju maloljetnupriležnicu u pokornosti i snošljivu raspoloženju. Nekoliko godina prije togaona je bila provela jedno kišovito ljeto pod mutnim pogledom gospođiceMialen u Vermontu, u ruševnoj seoskoj zgradi koja je nekoć PripadalaJonathanu Hazeu, osnivaču loze, kvrgavom kao hrast. Kuća je još stajala usredpolja gusto obrasla kanadskom zlatnicom, "a rubu prašume, na kraju vječitoblatne ceste, oko trideset rnetara daleko od najbližeg zaselka. Lolitica jedobro upamtila to trošno zdanje, osamljenost, stari pašnjak što se pretvorio uMočvaru, neprestani vjetar, svu tu zabit nabuhlu od vlage; a svoje je S^njeizražavala posebnom grimasom američke djece razvlačeći ^ u hodu i dopolaplazeći zadebljani jezik. Eto, tu će ona živjeti ^ tonom u progonstvu, prijetiosam joj, mjesece i mjesece, pa i SMine i godine ako treba, učeći francuski ilatinski, ne izmijeni li °j "sadašnji stav". O, Charlotto, počeo sam te pomaloshvaćati!Moja se priprosta djevojčica derala: — Neću! — i grčevito me hvatala za rukuna upravljaču kad god bih počeo okretati automobil nasred ceste kao da ću jesad odmah odvesti u onu mračnu i turobnu zabit. Međutim, što smo daljeodmicali na zapad, to je ta prijetnja bivala apstraktnija, pa sam se moraoposlužiti novim metodama uvjeravanja.Duboko jecam od stida kad se sjetim jedne od njih, prizivanja prikazepopravnog doma. Bio sam toliko pametan da sam u samom početku našegsuložništva shvatio da moram steći njenu punu podršku da bih sačuvao našeodnose u tajnosti, da ta podrška mota postati takoreći njena druga narav, makoliko inače bila kivna na mene i ma kakve druge utjehe nalazila.— Hodi amo i poljubi tatu — govorio sam joj. — Prestani setako glupo duriti! Nekad, kad sam još bio tvoj idealni muškarac(čitalac valjda primjećuje kako sam se trudio oponašati Lolitingovor), topila si se slušajući ploče glavnog drmavca i jecavcaidola tvojih vršnjakinja (Lolita: "Mojih što? Govori kako Bogzapovijeda!"). Činilo ti se da je taj idol tvojih drugarica sličantajanstvenom Humbertu. A sad sam naprosto tvoj stari tatica— otac iz bajke koji čuva svoju kćer iz bajke.— Ma chere Dolored57 Htio bih te sačuvati, draga, od svih onihstrahota koje doživljavaju djevojčice po skladištima ugljena i slijepimuličicama, i isto tako, comme vous le savez trop bien, magentille, i pošumama punim plavih bobica u najplavlje doba godine. Ma što sedogodilo, ja ću uvijek ostati tvoj skrbnik, a ako budeš dobra, nadam seda će sud uskoro ozakoniti moje skrbništvo. Ostavimo, ipak, DoloresHaze, takozvanu pravnu terminologiju—terminologiju koja smattfdaje izraz "razvratno i sladostrasno suložništvo" racionalan. Ja nipoštonisam seksualno nastrani psihopat koji uzima sebi nedoličnu slobodus djetetom. Razvratom se bavio Charlie Holmes, a ja se bavii"razvojem, dječjim razvojem koji iziskuje posebnu njegu — pazitatinu razliku između ta dva termina. Ja sam tvoj tatica, Lo!ovdje imam jednu učenu knjigu o djevojčicama. Pazi, lane moje,u njoj piše! "Normalna djevojčica" — normalna, pazi! — "ljj obično se trudi svim silama da se svidi ocu. Ona u njemu naslućuje pretečuželjenog, neulovljivog muškarca" ("neulovljivog" je dobro rečeno, tako misjene Polonijeve!). "Mudra mati (tvoja bi sirota ^ti bila mudra da je ostala živa)odobrava općenje oca s kćerkom, :er shvaća (oprosti na ovom neukusnomstilu) da djevojčica stvara sebi ideal o udvaranju i braku na temelju općenja socem." A što se zapravo podrazumijeva u ovoj veseloj knjizi pod riječju"općenje", kakvo se to "općenje" preporučuje? Evo, opet ću ti citirati iz oveknjige: "Kod Sicilijanaca se spolni odnosi između oca i kćeri smatraju za neštonormalno, i djevojčicu koja sudjeluje u takvim odnosima ne osuđuje društvokojemu pripada." Ja neobično cijenim Sicilijance — to su sjajni sportaši, sjajnimuzičari, sjajni, čestiti ljudi, Lolita, i sjajni ljubavnici! Ali nemojmo seudaljavati od teme! Neki dan smo oboje pročitali u novinama nekakvubudalaštinu o nekom moralnom prijestupniku koji je priznao da je prekršioMannov zakon, jer je prebacio neku zgodnu devetogodišnju djevojčicu izjedne države u drugu u nemoralne svrhe — doduše, ne znam što to znači.Dolores, dušo moja! Tebi nije devet godina, nego će ti uskoro biti trinaest, i jati ne bih savjetovao da samu sebe smatraš za bijelu robinjicu, a, osim toga,nikako se ne mogu složiti s tim istim Mannovim zakonom, već i zato što se odnjega može lako napraviti ružna igra riječima ako se prezime uglednog članaKongresa shvati kao atribut "muški". Eto kako se bogovi semantike osvećujumalogradanima s dobro zakopčanim šlicevima. Ja sam tvoj otac, i govorim tikako Bog povijeda, i volim te.— I, napokon, hajde da vidimo što bi se dogodilo kad bi se ti, *ao maloljetnicakoja je okrivljena da je navela na zlo odrasla čovjeka 11 pristojnom hotelu,pritužila policiji da sam te oteo i silovao? Uzmimo da ti povjeruju.Maloljetnica, koja je dopustila punoljetnu Muškarcu da je tjelesno upozna,izlaže svoju žrtvu optužbi zbog formalnog silovanja" ili "sodomije drugogstupnja", zavisno od Smijenjene tehnike; i za to je predviđena maksimalnakazna od pet godina strogog zatvora. Dakle, ja idem u zatvor. U redu. Sjeditću u zatvoru do 1957. godine. Ali što će biti s tobom, sirotice moja? Tisi, naravno, u boljem položaju od mene. Za tebe će se brinuti Služba socijalneskrbi — što, dabome, zvuči prilično žalosno. Vrsna stroj ravnateljica, neštokao gospođica Phalen, samo što neće biti tak0 popusdjiva niti će piti, oduzet ćeti ruž i sve tvoje lijepe haljine. Neće više biti zabavljanja! Ne znam jesi li čulaza zakone koji se odnose na zavisnu, zapuštenu i nepopravljivu djecu sklonukriminalu? Dokja budem čamio iza rešetaka, tebi će, kao sretnom, zapuštenomi tako dalje djetetu, ponuditi da izabereš jedno od nekoliko obitavališta koja suinače međusobno prilično slična: disciplinska škola, odgojno-popravni zavod,zavod za nezbrinute maloljetnike ili jedno od onih divnih sirotišta gdjedjevojčice pletu svakojake stvari i pjevaju crkvene pjesme i u nedjeljudobivaju palačinke pečene na užegloj masti. Tamo ćeš dospjeti, Lolito; mojaLolita, ova Lolita ostavit će svog Katula da živi ondje s ostalom zabludjelomdjecom. Jednostavno rečeno, ako nas uhvate, tebe će podvrgnuti psihoanalizi izatvoriti, mačkice moja, ćest touP. Živjet ćeš, moja će Lolita živjeti (hodi amo,smeđi moj cvijete) s trideset devet drugih ludica u prljavoj spavaonici (amadaj, molim te...) pod nadzorom nakaznih vještica. Eto, takav je naš položaj, asad biraj! Ne misliš li da u ovakvim prilikama Dolores Haze treba da ostane uzsvoga starog taticu?Utuvljujući joj sve to u glavu, uspješno sam terorizirao Lolitu koja, unatočizvjesnoj drskoj žustrini i nenadanim iskrama duhovitosti, nije ni približnobila onako bistra djevojčica kako bi se moglo zaključiti po njenu "kvocijentuinteligencije" što su ga bili izračunali njeni nastavnici. Ali, iako sam uspiopostaviti kao osnovicu naših odnosa to da moramo zajednički čuvati tajnu isnositi krivnju, kudikamo je teže bilo postići da bude uvijek dobre volje. Svakojutro tijekom cijele godine putovanja morao san1 izmišljati nekakav mamac —određeni cilj u vremenu i prostori1 — kojem bi se ona mogla veseliti da biizdržala do večeri. Inače bi se kostur njena dana, bez svrhe koja ga jeoblikovala i podržavala slegao i srušio. Postavljeni je cilj mogao biti bilo što —svjetionik11 Virginiji, pećina u Arkansasu pretvorena u kavanu, zbirkarevolver i gusala negdje u Oklahomi, vjerna reprodukcija lourdske spilje ui ili bijedne fotografije iz zlatnog doba rudarstva u nekom muzeju u Coloradu— svejedno što, samo je taj cilj morao biti pred nama> ^ao stalna zvijezdavodilja, iako sam unaprijed znao da će se j^liti, čim stignemo tamo, tobožesmučiti od gađenja.Stavivši u pogon geografiju Sjedinjenih Država, trudio sam se sate i sate dastvorim kod nje dojam da živimo "punim plućima", da se krećemo premanekom izvanrednom užitku. Nikad nisam vidio onakve glatke, prijazne cestešto su se širile pred nama kao zrake po šarenom jorganu četrdeset osamdržava. Pohlepno smo gutali te beskrajne autoceste, šutke i zaneseno klizilismo po njihovu sjajnom crnom podu za ples. Lolita ne samo što je bilaravnodušna prema prirodi, nego seiogorčenoopiralamojim pokušajimadajeupozorim na ovu ili onu dražesnu pojedinost krajolika, koji sam i samnaučio cijeniti tek nakon dugotrajnog druženja s ljepotom što je vazda bilaprisutna, što je vazda disala s obje strane našeg nedostojnog puta. Zahvaljujućizanimljivu spletu umjetničkih predodžbi, predjeli sjevernoameričke nizinečinili su mi se u početku nalik u grubim crtama na nešto iz prošlosti što samprepoznavao smiješeći se zadivljeno, naime, na ona oslikana voštana platnakoja su se nekad uvozila iz Amerike, vješala iznad umivaonika posrednjoevropskim dječjim sobama i očaravala sanjivo dijete svojim zelenimseoskim prizorima — zagasitokovrčavim šumarkom, hambarom, stokom,potokom, mutnom bjelinom nekakvih neodređenih voćnjaka u cvatu i, možda,još ponekom kamenom ogradom ili brežuljcima gvaš boje. Ali, postepeno sumi pralikovi tih elementarnih Arkadija na koje sam sad nailazio postajali svestraniji oku što sam ih iznova bolje upoznavao. Iza obrađene ravnice, izakrovova nalik na igračke, polako bi se prelijevala nikom potrebna ljepota,ondje Š^je je sunce zalazilo u platinastoj izmaglici, i topao preljev nalik naoguljenu breskvu razilazio se po gornjem kraju modra oblaka to se stapao sdalekom romantičnom maglom. Ponekad su se na ozorju ocrtavali rijetkidrvoredi ili je vruće podne bez daška vjetra ^•iralo nad morem djeteline.Oblaci Claudea Lorrainea bijahu crtani u daleko maglovito plavetnilo, i samosu ondje gdje bijahunagomilani oštro odudarali od neodređene pozadine što je nekaL podsjećalana nesvjesticu. Ili se pak u daljini nadvio sumoran R Grecov nebeski svod,bremenit kišom, boje crnila, i nazirao se nj časak farmer s potiljkom kao umumije, a za njim se protezale pruge vode sjajne kao živa između prugajarkozelena kukuruza, a sve se skupa širilo kao lepeza — negdje u Kanzasu.Tu i tamo, usred prostrane ravnice, gorostasno drveće bi nam se primicalo tebi se ponizno zbilo uz cestu i pružilo malo čovjekoljubive hladovineizletničkim stolovima na mrkom du prošaranom suncem, spljoštenimkartonskim čašama, krilatim plodovima i odbačenim žlicama za sladoled. Mojaneizbirljiva Lolita rado se služila nužnicima uz cestu — očaravali su je njihovinatpisi: "Momci" — "Cure", "Ivica" i "Marica", "On" i "Ona", pa Čak i "Adam" i"Eva". I dok je ona sjedila u njima, ja sam, pjesnički zanesen, promatrao čestitisjaj benzinskih sprava na čudesno zelenoj pozadini hrastova, ili kakav dalekibrijeg što se otimao, pun brazgotina ali još nepripitomljen, pustošipoljoprivrede što ga je nastojala pokoriti.Obnoć su se visoki teretnjaci, posuti raznobojnim svjedima, kao strašna igorostasna božična drvca, pomaljali iz mraka i tutnjali pored naše zakašnjelemale limuzine. I iznova se sutradan iznad nas topilo plavetnilo rijetkonapučenog neba, izblijedjelo od vrućine, i Lolita je tražila osvježavajućenapitke; obrazi su joj upadali nad slamkom, a kad bismo se vratili u kola, unjima je bilo vruće kao u paklu; pred nama se cesta svjeducala, a u daljini jeneki automobil mijenjao, kao fatamorgana, oblik usred ljeskanja i kao da je namahove lebdio, onako staromodan, kockast i ispupčen, u vrućoj izmaglici. I štosmo dalje odmicali na zapad, to su se češće javljali u preriji stručci pelina,"sage brush"(kako ih je zvao čovjek na benzinskoj stanici), a onda su seukazali zagonetni obrisi brda nalik na stolove, a za njima crveni obronci spackama borovica, pa onda pravi planinski lanac sivosmecfc boje što jeprelazila u plavu, a iz plave u neku neizrecivu, i pustinja nas je dočekivalaravnomjernim i snažnim vjetrom, i pijeskom u zraku> i sivim dračem, iodvratnim komadićima papira što su oponašah blijede cvjetove sred bodljikana suhim stabljikama mučenii".etrom duž cijele ceste, nasred koje su katkad stajale bezazlene krave kočeneu čudnom položaju (rep nalijevo, bijele trepavice nadesno) ki sva ljudskapravila o cestovnom prometu.Branitelj mi savjetuje da jasno i otvoreno opišem naš put, a «ni mi se da samsad došao do točke na kojoj više ne mogu izbjeći taj mučni posao. Općenitogovoreći, te lude godine (od kolovoza 1947. do kolovoza 1948. godine) počelismo putovanje vrludanjem i kruženjem po Novoj Engleskoj, pa smo nastavilikrivudati prema jugu, amo-tamo, put oceana i od oceana, duboko smo zašli uce quon oppelle "Dixieland'^°, ali nismo došli do Floride (zato što su ondje u tovrijeme bili John i Jean Farlovv), nego smo skrenuli na zapad, išli u cik-cakliniji kroz pamučne i kukuruzne predjele (bojim se, dragi Clarence, da ovo bašnije suviše jasno, ali nisam ništa zapisivao, a za provjeru sjećanja ostao mi jesamo dozlaboga raskupusani vodič u tri mala sveska — puki simbol mojeiskidane prošlosti), presjekli smo na dva različita mjesta Stjenjak, lunjali pojužnim pustinjama gdje smo i prezimili, izbili na Tihi ocean, udarili na sjeverkroz blijedo jorgovansko paperje kalifornijske mirte što je evala po šumskimokrajcima, doprli gotovo do kanadske granice i zatim ponovo okrenuli naistok, preko slatina isprijesecanih jarugama, preko ravnica zasijanih žitom,natrag grandiozno razvijenoj poljoprivredi (gdje smo obišli, usprkos Lolitinimkričavim prosvjedima, njen rodni grad u kukuruzno-ugljenokopnosvinjogojskomrajonu), i napokon se vratili Pod okrilje Istoka i završili usveučilišnom gradiću Beardslevju.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:27 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
2.
Čitajući iduće stranice, čitalac treba voditi računa ne samo o C1jeloj našoj gore
izloženoj maršruti, s njenim brojnim izletima, Mističkim slijepim ulicama,
ponovnim kruženjima i hirovitim 5kretanjima, nego i o činjenici da naše
putovanje nije nipošto bilo oriina.partie duplaisit, nego tvrda, zavojita i
teleološka izraslina Clji je jedini raison d'etr (ovi francuski klišeji dovoljno
govore
sami za se) bio da moja suputnica ostane kako-tako raspoložena od cjelova do
cjelova.
Prelistavam svoj pohabani vodič i nejasno mi izlazi pred oči onaj Park
magnolija u jednoj južnoj državi, koji me je stajao četiri dolara, a koji je, sudeći
po reklami, trebalo posjetiti iz tri razloga prvo, zato što je John Galsworthy
(prosječni, davno okamenjeni pisac) proglasio taj park najljepšim na svijetu;
drugo, zato što ga je Baedecker iz 1900. godine obilježio zvjezdicom; i, treće,
zato što... o, čitaoče, čitaoče moj, pogodi!... Zato što će djeca (a nije li, sto mu
gromova, Lolita bila dijete?) proći "puni strahopoštovanja, blistavih očiju od
razdraganosti, kroz taj zemaljski Raj upijajući ljepotu koja može ostaviti pečat
na cijeli njihov život".
— Ali ne na moj — pripomenula je zlovoljno Lolita i sjela na klupu s nedjeljnim
prilozima dvojih novina na dražesnim koljenima.
Nebrojeno smo puta prošli kroz cijelu gamu američkih restorana uz cestu, od
onih prostih "Jedi!" s jelenskom glavom (sjećam se tamnog traga duge suze s
unutrašnje strane staklenog oka) i tobože "šaljivim" šarenim razglednicama
stražnjica, njemačkog "kurortskog" tipa, s nabodenim plaćenim računima,
slatkišima u obliku liliputanskih pojaseva za spavanje, tamnim nočalama
izloženim na prodaju, reklamno nebeskim vizijama različnih vrsta sladoleda
po zidovima, polovicom čokoladne torte pod staklom i s nekoliko jezivo
iskusnih muha koje hitro pužu u cik-cak liniji po ljepljivu šećernom lijevu na
gadnoj tezgi; pa sve do najviše klase, do skupog kabarea s prigušenim
svjetlima, dozlaboga bijednim stolnim rubljem, nespretnim konobarima
(bivšim robijašima ili studentima honorarcima), crvenokastosmedim leđima
filmske glumice, samurovskim obrvama njena dilbera i orkestrom koji
sačinjavaju frajeri sa saksofonima.
Razgledali smo mnoge znamenitosti — najveći stalagmit na svijetu, koji se
nalazi u glasovitoj pećini u kojoj tri jugoistočne države slave geografski susret
(ulaznina prema uzrastu; muškarci jedan dolar, maljave djevojčice šezdeset
centa); granitni obelisk, podignu1 u spomen na bitku kod Blue Licksa, sa
starim kostima i indijansku
loncima u obližnjem muzeju (deset centa za Loliticu, nije bilo skupo); potpuno
suvremenu kolibu, smionu imitaciju nekadašnje kolibe u k0joj se rodio
Lincoln; stijenu s metalnom pločom postavljenom u spomen na autora pjesme
Drveće (sad smo u Jablanovoj dolini, u Sjevernoj Karolini, kuda vodi cesta koju
moj dobri, strpljivi i obično vrlo suzdržljivi vodič gnjevno naziva "vrlo uskom
i zapuštenom", s čime se, iako nisam obožavatelj pjesnika Kilmera, potpuno
slažem). Iz motornog čamca kojim je upravljao postariji, ali još odbojno lijep
Rus bjelogardejac i, štoviše, kako su pričali, barun (mojoj su se ludici oznojili
dlanovi), koji je bio upoznao u Kaliforniji dobrog starog Maksimoviča i
njegovu Valeriju, razgledali smo nepristupačnu "milijunašku koloniju" na
otoku nedaleko od obale države Georgije. Zatim smo vidjeli zbirku razglednica
evropskih hotela u jednom muzeju u Mississippiju posvećenom
kolekcionarskim mušicama, gdje me je obuzeo žarki ponos kad sam pronašao
fotografiju u boji očeve Mirane, njena prugastog platnenog krova, njene
zastave što se vijori nad retuširanim palmama. — Pa što onda? — rekla je
Lolita rastreseno, gledajući ispod oka preplanulog vlasnika skupocjenih kola
koji je došao za nama u taj "muzej mušica". Relikvije pamučne ere. Šuma u
Arkansasu, a na njenu tamnoputu ramenu ružičasto-ljubičasta oteklina (djelo
komarca ili muhe) iz koje sam istisnuo dugačkim noktima na palčevima divan
proziran otrov, a zatim sisao dok se nisam nasitio njene slasne krvi. Ulica
Bourbon (u gradu New Orleansu) gdje trotoari, kako kaže vodič, mogu
(zanimljiva •nogućnost) poslužiti kao pozornicaCrnčadi što malo-malo
(zanimljiv stil) pa otplešu koji čarlston za dva-tri penija (kakva uživancija!),
dok su mnogobrojni mali intimni noćni barovi dupkom puni posjetilaca ( gle ti
njih!"). Primjerci folklora s Divljeg zapada. Kuće iz doba Pr'je Građanskog rata,
sa željeznim balkonima i izrezbarenim ^penicama—onim stepenicama niz
koje u raskošnim filmovima u tennikoloru trče glumice kojima sunce miluje
ramena i koje objema rukarna pridržavaju — kako ljupko! — nabrane suknje (a
gore stoji a, bezuvjetno crnoputa služavka i vrti glavom). Menningerova a,
psihijatrijska klinika (koju sam posjetio iz puke obijesti).
Komad ilovače zemlje koju je erozija divno išarala, a naokolo cvijet juke, tako
čisto, tako voštano, ali puno nekakvih bijelih moljaca Independence u
Missouriju gdje je nekoć počinjao Oregonski put. •. Abilene u Kansasu gdje se
održavaju natjecanja kauboja pod zaštitom nekog Divljeg Billa. Planine u
daljini. Planine u blizini. Opet planine modrikaste ljepotice koje su vječito
nepristupačne ili se vječito pretvaraju, jedna za drugom, u naseljena brda;
planine istočnih država — neuspjele što se tiče visine, nedorasle; zapadni
kolosi koji paraju srce i nebo, sivi, neumoljivi vrhunci prošarani snijegom
iznenada se pojavljuju iza zavoja; gromade obrasle šumom u kojoj su jele
lijepo poredane jedna iznad druge, a ponegdje ustupaju mjesto samo
magličastoblijedim jasenovima; ružičaste i ljubičaste planinske formacije;
faraonske, falusne, "suviše pretpotopne" (kako reče blazirana Lo); brdašca od
crne lave; travanjske planine s maljama na hrptu kao u slonica; rujanske
planine, skutrene, s teškim egipatskim udovima skupljenim pod naborima
iznošena žuta baršuna; bjeličasta izblijedjela brda umrljana zelenim okruglim
hrastovima; još jedna, posljednja jarkorida planina s raskošnim modrim
sagom od lucerne na podnožju.
Još je bilo znamenitosti. Malo jezero Iceberg negdje u Koloradu; snježni nanosi
duž asfalta, jastučići sićušnih alpskih cvjetića i nježna padina niz koju se Lo, u
crvenoj kapi sa štitnikom, pokušavala klizati pa se raskmečala, pa su je obasuli
grudama neki balavci, a ona im uzvratila istom mjerom. Kosturi nagorjelih
jasenova, skupine šiljasta modra cvijeća. Različite atrakcije vožnje kroz
slikovito gorje, stotine vožnji kroz slikovito gorje, tisuće Medvjeđih zatona,
Pjenušavih vrela, Šarenih kanjona. Teksas, ravnica pogođena sušom. Kristalna
dvorana u najdužoj pećini na svijetu, ulaz djeci mladoj od dvanaest godina
slobodan (za Lolitu sam već morao platiti!). Zbirka kipića domaće izrade koje
je ostavila gradu mjesna kiparica; zatvoreno u ponedjeljak — jezivi
ponedjeljak, prašina, vjetar, suha zemlja. Park bezgrešnog začeća u gradiću na
meksičkoj granici koju ja nisam smio prijeći' Tu i u mnogim drugim
perivojima mnoštvo sivih stvorenjaca nalik na kolibriće u suton, koji probijaju
kao rilom vjenčiće neodređen«
cvijeća. Shakespeare, izumrli grad u New Mexiku, gdje je prije .^jamdesetak
godina bio slikovito obješen razbojnik "Rus Bili".
Mrijestilište riba. Naselja na strmoj hridi. Mumija djevojčice (indijanske
suvremenice firentinske Beatrice). Pakleni kanjon __ dvadeseti po redu.
Pedeseto predvorje nekog raja, kako tvrdi vodič kojem su korice već otpale.
Sijesta pod jelama. Krpelj u mojim preponama. Uvijek ista tri starca, u
šeširima i s naramenicama, što se hlade u ljetnu večer na klupi pokraj gradske
fontane. Magličastoplavi ponor iza ograde na gorskom prijevoju i leđa obitelji
koja se naslađuje pogledom (dok Lolita — vatreno, radosno, divlje, napeto,
puna nade, bez tračka nade — šapće: — Gle, gle, pa to su McCrvstalovi, molim
te, daj da porazgovaramo s njima — da porazgovaramo s njima, čitaoče! —
molim te, učinit ću sve što hoćeš, ah, molim te...). Indijanski obredni plesovi,
strogo komercijalni. ART, ne "umjetnost" na engleskom, nego "Američka
rudarska transportna kompanija". Očita Arizona, indijanske naseobine,
tuzemni hijeroglifi, trag dinosaura u pustinjskom kanjonu — ostavljen tu prije
trideset milijuna godina, kad sam ja bio dijete. Slabunjav, protegljast, blijed
momak s pomičnom Adamovom jabučicom guta očima Lolitu i njen
narančastosmedi trbuščić između grudnjaka i hlačica (koji sam ja poljubio pet
minuta kasnije, bijedni moj prijatelju!). Zima u pustinji, proljeće u predgorju,
bademi u cvatu. Reno — najdosadniji grad u Nevadi u kojem je noćni život
"kozmopolitski i dobro razvijen" (vodič). Vinarija u Kaliforniji i crkva
sagrađena u obliku boce. Dolina smrti. Scottvjev dvorac. Sumnjiva umjetnička
djela koja je neki Rogers sakupljao godine i godine. Nakazne vile lijepih
filmskih glumica. Otisak stopala engleskog pisca R. L. Stevensona na Ugašenu
vulkanu. Misija Dolores, dobar naslov za roman. Girlande koje su u
pješčenjaku isklesali morski valovi. Čovjek što se °acaka u burnom napadaju
padavice po goloj zemlji, u državnom Parku Ruska klisura. Modro, modro
Kratersko jezero. Mrijestilište riba u državi Idaho i tamošnji zatvor. Sumorni
Yellowstone park i nJegovi šareni vreli izvori, mališani-gejziri, grgutavo blato
u duginim (simbol moje strasti). Krdo antilopa u zabranu. Stota pećina
koju smo vidjeli — odrasli dolar, Lolita pola. Dvorac koji je podig^ neki
francuski markiz u Sjevernoj Dakoti. Palača kukuruza u Južnoj Dakoti; i
divovske glave predsjednika isklesane u granitu nebu poj oblake. Plakati uz
cestu koji reklamiraju kremu za brijanje: "Našu kremu uze bradata Kata, pa se
uda za magnata!" Zoološki vrt u Indiani gdje velika družina majmuna živi na
betonskoj rekonstrukciji admiralskog broda Kristofora Kolumba. Milijarde
mrtvih vodenih cvjetova što zaudaraju po ribi na svakom restoranskom
prozoru duž pješčane, dosadne jezerske obale. Debeli galebovi na velikim
kamenovima viđeni s feribota dty of Cheboygan, čiji se smeđi runasti dim
povija kao duga nad zelenom sjenom koju sam baca na plavu površinu jezera.
Smrdljivi motel u kojem cijev ventilatora prolazi ispod gradske kanalizacije.
Lincolnova kuća, većim dijelom krivotvorena, s priručnicima i pokućstvom iz
onog vremena, koje većina pobožno smatra njegovim osobnim stvarima.
Medu nama su izbijale svađe, veće i manje. Najkrupnije su izbile u ovim
mjestima: u Lacevrork Cabins u Virginiji, u Park Avenue u Little Rocku, blizu
jedne škole, na prijevoju Milner, na visini od 3281 metar, u Koloradu, na uglu
Sedme ulice i Centralne avenije u Phoenixu u Arizoni, u Trećoj ulici u Los
Angelesu (zato što su karte za posjet nekom filmskom snimanju bile
rasprodane), u motelu "Hladovina pod jablanovima" u Utahu, gdje šest mladih
drvaca nije bilo više od Lolite i gdje me je ona, apropos de rien®, upitala koliko
još dugo kanim odsjedati s njom u zagušljivim kolibama i činiti gadarije, i kad
ćemo početi živjeti kao normalni ljudi? Na North Broadwayu u Burnsu,
Oregon, na uglu Ulice West Washington, preko puta delikatesne radnje; u
nekom gradiću u Sun Vallevju u Idahou, ispred hotela na kojem se zgodno
izmjenjuju blijedoružičaste i rumene opeke, i nasuprot kojem stoji jablan čija
tekuća sjena poigrava po mjesnoj spomen-ploči palima u boju. U pustoši
obrasloj pelinom između Pinedalea i Farsona-Negdje u Nebraski, u glavnoj
ulici (blizu Prve nacionalne banke osnovane 1889. godine), odakle se vidi
prijelaz preko željezničke pruge, a iza njega bijeli silosi nalik na orgulje. I u
Ulici McEwefl
uglu Avenije Wheaton, u jednom michiganskom gradu koji nosi njegovo ime.
Upoznali smo čudnu cestovnu vrstu bića, autostopista, Homo polhc, kako ga
naziva znanost, koji čeka da ga pokupi neki šuto, i mnoge njegove podvrste i
varijante: skromna vojnika, obučena kao lutka> koji mirno stoji i mirno se
uzda u moć zaštitne boje uniforme na putu; učenika koji se želi prevesti dvije
ulice dalje; ubojicu koji se želi prevesti tri tisuće kilometara; tajanstvena,
nervozna, postarijeg gospodina sa sasvim novim kovčegom i potkresanim
brčićima; trojicu optimističnih Meksikanaca; studenta koji pokazuje tragove
fizičkog rada na ferijama isto toliko ponosno koliko i ime poznatog sveučilišta
izvezenog na prednjici svoje majice; zdvojnu damu u pokvarenu automobilu
koji se ne može više popraviti; beskrvna, jasno ocrtana lica i zalizanu kosu i
nemirne oči mladih ništarija u kričavoj odjeći, koji snažno, gotovo prijapski
mašu krutim palcem ne bi li sablaznili koju osamljenu ženu ili zlosretna
trgovačkog putnika koji pati od posebnih sklonosti.
— Hajde da ga povezemo! — često me je molila Lolita, tarući koljeno o koljeno
kako je samo ona umjela, kad bi neki posebno odbojni primjerak
Homopollexa, muškarac mojih godina i isto tako plećat, sface a claqueĆA
glumca bez posla, išao natraške pravo pred našim autom.
E, morao sam dobro držati na oku Lolitu, malu čeznutljivu Lolitu! Možda zbog
svakodnevne ljubavne gimnastike, ona je zračila, usprkos svojoj djetinjoj
vanjštini, nekim neiskazivim čulnim žarom koji je u momcima na benzinskim
stanicama, hotelskim poslužiteljima, turistima, prostacima u luksuznim
limuzinama i kestenjastim kretenima pokraj bazena obojenih plavilom,
izazivao napadaje požude koja bi laskala mojoj taštini da nije raspaljivala moju
ljubomoru; jer je moja Lolita bila i te kako mjesna tog svog žara i višeput sam
je ulovio coulant un regard35 prema nekom kurvaru, na primjer nekom
mladom podmazivaču autornobila mišićave zlaćanosmede ruke obnažene do
lakta i sa Satom na zapešću, i tek što bih se malo odmaknuo (da kupim
lilihip toj istoj Loliti), već bi se ona i naočiti mehaničar veselo šalili baš kao da
pjevaju ljubavni duet.
Kad bismo se negdje malo dulje zadržali i ja ostao u postelji da se odmaram od
osobito žive jutarnje djelatnosti, i, onako dobra srca (siti, milostivi Hum!),
pustio je da ode u vrt gledati ruže, ili čak da prijeđe ulicu i posjeti dječju
knjižnicu s malom susjedom iz motela, ružnom Mary, i njenim osmogodišnjim
bracom, Lolita bi zakasnila cio sat, bosa Mary dovukla bi se daleko za njom, a
umjesto njena brace pratila bi je dva klipana srednjoškolca, rugobe zlatne
kose, nabijeni mišicama i kapavcem. Čitaocu neće biti teško zamisliti kako sam
odgovarao svojoj mazi kad bi me — prilično neodlučno, valja priznati —
upitala smije li poći s Carlom i Alom na koturalište.
Sjećam se kako sam je negdje drugdje, jednog prašnog, vjetrovitog dana, prvi
put pustio da se kotura na koturalištu. Bila je toliko okrutna da mi je rekla da
će se slabo zabavljati ako ja pođem s njom, jer je to doba dana bilo određeno
samo za mlade. Nakon duge prepirke nagodili smo se tako da sam ja ostao
sjediti u autu medu ostalim (praznim) automobilima okrenutim prema
koturalištu; i gledao sam kako se pod platnenim krovom pedesetak mladih
ljudi na koturaljkama, mnogi u parovima, neprekidno kotrljaju u krugu po
taktu automatske glazbe dok vjetar posrebruje drveće. Moja je Dolly bila u
trapericama i bijelim visokim cipelama, kao i većina ostalih djevojčica. Brojio
sam krugove koje je prešla gomila što je tutnjala — ali odjednom nje više nije
bilo. Kad je opet naišla, bila je s tri bitange čiji sam razgovor prisluškivao prije
nekoliko minuta, dok su stajali vani i procjenjivali djevojčice na koturaljkama
i izrugivali se jednoj dražesnoj, krakatoj curici koja je bila u crvenim
hlačicama umjesto u dugačkim hlačama.
Pri ulasku u Arizonu i Kaliforniju automobilista pitaju ne uvozi li voće ili
povrće, i tu se inspektor zagledao u nas tako uporno da mi je jadno srce
premrlo. — A ne vozite li možda med? — zapitkivao je on dok se moja medena
curica valjala od smijeha. Još mi i sad treperi na očnom živcu Lolitin lik na
konju — karika u lancu izleta kozjim stazama; ona je išla korakom poskakujući
u sedlu za nekom
oronulom jahačicom, a ispred pohodjiva vjetropirasta rančera crvene šije, za
kojim sam jahao ja i gledao njegov ugojeni torzo u Jarenoj košulji još kivnije
nego što automobilist gleda spori teretnjak jt0 se uspinje pred njim gorskom
cestom. Ili sam je pak, u jednom planinskom lječilištu, gledao kako lebdeći
odlazi od mene, nebeska i slobodna, na nezemaljskoj sjedalici žičare, kako se
penje sve više i više put blistava vrhunca gdje je čekaju nasmijani atleti, goli
do pasa.
U ma kojem gradu da smo se zaustavili, najprije bih se raspitao, uljudno kao
pravi Evropljanin, gdje se nalaze javna kupališta, muzeji, škole, koliko ima
djece u najbližoj školi i tako dalje; a u vrijeme odlaska školskog autobusa
smiješeći se i trzajući se pomalo (taj sam svoj tik otkrio tek kad ga je okrutna
Lolita prvi put imitirala), zaustavio bih auto na strateškom položaju, sa svojom
odbjeglom srednjoškolkom pored sebe, i promatrao kako djevojčice izlaze iz
škole—što je uvijek divna slika. Ta su zaustavljanja uskoro dodijala mojoj
nestrpljivoj Loliti, a, kako nije imala, kao i većina djece, nimalo obzira za tuđe
prohtjeve, obasula bi me grubim pogrdama kad bih je zamolio da me miluje
dok plavooke male crnke u plavim hlačicama, ridokose u zelenim bluzicama
bez rukava i mutne male plavojke nalik na dječake u izblijedjelim pamučnim
hlačama prolaze mimo nas po suncu.
Čineći stanovite ustupke i njenim mušicama, uvijek sam je i svagdje
velikodušno puštao da se kupa s djevojčicama u bazenima. Ona je obožavala
ljeskavu vodu i vrlo je dobro ronila. Ja bih pak, u udobnom kućnom kaputu,
sjeo u šarenu popodnevnu hladovinu, pošto sam se bio malko okvasio, te sam
uživao držeći tobože knjigu ili vrećicu bombona u ruci, ili i jedno i drugo, ili
bez ičega osim sa zijezdama koje su mi u potaji gorjele, gledajući kako ona
skakuće, s gumenom kapicom na glavi, posuta bisernim kapima, ravnomjerno
preplanula, radosna kao na reklami za ferije, u svojim tijesnim adasnim
gaćicama i nabranom grudnjaku. Dvanaestogodišnje zlato! Kako sam se
samodopadno čudio što je ona moja, moja, moja, kako Sam nježno oživljavao u
sjećanju našu nedavnu podnevnu seansu Uz gugutanje divljih golubova, i
planirao iduću seansu, pred večer, 1 škiljio zbog streličastih sunčanih zraka, i
uspoređivao svoju Lolitu
s drugim nimficama koje je škrti slučaj okupljao oko nje radi mog
antologičarskog uživanja i prosuđivanja; i dandanas mogu metnuti ruku na
svoje bolno srce i reći da nijedna od njih nije pobudila u meni dublji zanos od
nje, a ako je koja pobudila, onda je to bilo u svega dvije-tri iznimne prilike, pri
posebnom osvjetljenju, pri posebnoj mješavini mirisa u zraku — jednom
(beznadan slučaj), blijeda mala Španjolka, kći nekog plemića snažnih čeljusti,
a drugi put... maisje divagu.
Dakako da sam morao uvijek biti na oprezu, jer sam, pronicav u svojoj
ljubomori, jasno shvaćao svu opasnost tih igara što su me zasljepljivale.
Trebalo je samo da se okrenem — da odem, na primjer, svega nekoliko koraka
dalje da vidim jesu li napokon pospremili našu kućicu — pa da već, kad se
vratim, zateknem nenadanu promjenu; Lolitica je, les yeux perdus6'', umakala
svoje noge dugih prstiju i bućkala njima po vodi sjedeći izvaljena na kamenom
rubu bazena, a sa svake je strane uz nju napola ležao un brun adolescent8,
koga će njena smeđa ljepota i živa u mladenačkim borama na trbuhu zacijelo
— mišljah, o, Baudelaireu! — nagnati se tordre69 u snu koji će mu se vraćati
mnoge i mnoge noći...
Pokušao sam je naučiti igrati tenis da bismo imali više zajedničkih zabava, ali,
premda sam u svoje vrijeme izvrsno igrao, pokazalo se da sam vrlo slab učitelj;
stoga sam je u Kaliforniji nagovorio da uzme nekoliko skupih sati kod nekad
glasovitog prvaka, protegijastog, naboranog starca s cijelim haremom
pobirača lopti. Izvan igrališta se on doimao kao olupina od čovjeka, ali
ponekad u toku sata, kad bi htio zadržati loptu u igri, izveo bi udarac čist kao
kaktusov cvijet i vratio loptu učenici da bi sve zazvonilo, i ta bi me
božanstvena mješavina nježne točnosti i neprijeporne moći podsjetila da sam
ga prije trideset godina u Cannesu gledao kako je hametice potukao velikog
Goberta! Prije nego što ju je on počeo poučavati, mislio sam da ona neće nikad
naučiti igrati. Prije toga sam ja trenirao svoju nenadarenu djevojčicu na
hotelskim igralištima i pred oči su mi izlazili oni davni dani kao sam, na
snažnom vrelom vjetru, u vrtlogu prašine, u magli čudna umora, vraćao lopte
jednu za drugom veseloj, nevinoj, otmjenoj
j\nnabeli (bljesak narukvice, nabrana suknjica, crna baršunasta vrpca oko
čela). Svaka moja riječ, svaki moj namedjivi savjet samo su pojačavali Lolitinu
zlovolju i srdžbu. Ona je, začudo, više voljela—bar dok nismo stigli u
Kaliforniju — obično dobacivanje lopte reketom (i beskonačno traženje lopte)
s nekom svojom tananom, slabačkom, ali izvanredno zgodnom — tipa
angegauche70 — vršnjakinjom. Kao gledalac koji je svagda spreman priteći u
pomoć, prilazio sam toj nepoznatoj djevojčici i udisao njen laki mošusni miris,
dodirivao joj golu ruku i držao je za izbočeni zglob ili joj premještao amo-tamo
prohladnu nogu da zauzme što bolji stav za bekhend udarac. Dođe bi se Lo
sagnula tako da bi joj sunčanosmeda kosa pala preko čela, pa bi se naslonila o
reket kao bogalj o štap i ispuštala strašne uzvike gađenja zbog mog upletanja.
Tada bih ih ostavio na miru i sjeo na stranu, sa svilenim šalom oko vrata, i
nastavio ih gledati i uspoređivati pokrete njihovih tijela. Bilo je to u južnoj
Arizoni, čini mi se, gdje su zimski dani podstavljeni toplom lijenošću.
Nespretna Lolitica promašivala je loptu i psovala, ili je bijedno servirala u
mrežu i očajnički dizala reket uvis pokazujući vlažne, blistave mladenačke
malje ispod pazuha, a njena je još smiješna i isto tako ljupka partnerica zdušno
trčala na svaku loptu, ali nijednu nije vraćala; pa ipak su se obje vrlo dobro
zabavljale i jasnim, zvonkim glasovima neprekidno točno brojile poene u toj
svojoj besmislenoj igri.
Sjećam se kako sam jednom ponudio da im donesem hladne napitke. Popeo
sam se stazom posutom šljunkom i vratio se noseći dvije visoke čaše
ananasova soka, sodu i led jantarne boje. Odjednom sam osjetio prazninu u
prsima i stao, jer djevojčica nije više bilo na igralištu. Sagnuo sam se da
odložim čaše na klupu i, tko zna zašto, ugledao nekako ledeno jasno pred
sobom lice mrtve Charlotte. Osvrnuo sam se i učinilo mi se daje Lolitin lik u
bijelim nlačicama promaknuo kroz pjegavu hladovinu vrtnom stazom s nekim
visokim muškarcem koji je nosio dva reketa u ruci. Jurnuh za njima, ali kad se
počeh probijati kroz grmlje, spazih, u alternativnom vidnom polju (kao da se
životni tok neprestance razdvajao), svoju u dugačkim hlačama i njenu
drugaricu u hlačicama kako
hodaju gore-dolje po poljanici obrasloj korovom i lupaju reketima po grmlju
bezvoljno tražeći posljednju izgubljenu loptu.
Prebirem po tim svijedim sitnicama uglavnom zato da dokažem svojim sucima
da sam se trudio svim silama da pružim svojoj Loliti svakojake zabave. Kako je
bilo divno gledati kako ona, dijete, pokazuje nekom drugom djetetu jednu od
svojih rijetkih vještina, na primjer poseban način preskakivanja preko užeta!
Manja nimfica, prozirno blijeda ljepotica neopaljenih lopatica, držala se
desnom rukom za zapešće lijeve ruke iza leda i izbečila oči, kao i paunovo
sunce na šljunku ispod rascvjetana drveća, usred mog okatog raja, izbečila oči
na moje pjegavo i vulgarno vižle koje je poskakivalo ponavljajući kretnje
mnogih drugih djevojčica, kojih se nisam mogao nagledati na suncem
obasjanim polivenim pločnicima i zidinama što su svježe mirisali u staroj
Evropi. Malo zatim bi vratila uže svojoj maloj prijateljici Spanjolki, pa bi
gledala ponavljanje lekcije zabacujući pokatkad kosu s čela, ili sklapajući ruke
na prsima i gazeći vrhom cipele drugu cipelu, ili spuštajući mlitavo ruke niz
svoje još dječačke kukove, a ja bih otišao da vidim jesu li napokon one
proklete sobarice pospremile našu kućicu; kad bih se uvjerio da jesu, prijazno
bih na rastanku klimnuo glavom snebivljivoj crnokosoj djevojčici — pažu moje
princeze — i očinskom kretnjom duboko zario prste u Lolitine uvojke, pa je
nježno ali čvrsto zagrlio i poveo svoju jogunastu ljubimicu u našu skrovitu
kućicu daje prije večere na brzinu obljubim.
— Čija vas je to mačka, jadnoga, tako ogrebla? — uskliknuk je neka zrela,
mesnata, lijepa žena — kakve su mi oduvijek bile odbojne, a kakvima sam se
uvijek najviše sviđao — obraćajući mi se za večerom nakon koje je trebalo da
započne ples koji sam bio obećao Loliti. Eto zašto sam se klonio ljudi dok je
Lolita, naprotiv, činila sve što je bilo u njenoj moći da uvuče u svoju orbitu što
više potencijalnih svjedoka.
Ona je, slikovito govoreći, mahala repom — pa čak i svojom malom
stražnjicom kao što čine kujice — kad god bi nas nagovorio neki nacereni
neznanac i zapodjenuo živ razgovor uspoređujući geografske podatke na
registarskim tablicama naših automobila
^, Vi ste, bogami, daleko od kuće! — Radoznali roditelji željeli su "togod
ispipati o meni od Lo, pa su je pozivali da pođe s njihovom djecom u kino, ali
sam ja uvijek umjesto nje odbijao te pozive. U nekoliko smo se navrata jedva
spasili. Kaskade u nužnicima progonile su me, naravno, u svim našim karavansarajima;
ali nisam ni slutio koliko su tanke one vaflaste pregrade u motelima
"spojenog tipa" dok nije jedne večeri, nakon mog suviše glasnog stenjanja od
užitka, nečije muško kašljucanje onkraj zida ispunilo stanku tako jasno kao da
sam ja sam zakašljao; a sutradan ujutro, dok sam pio kavu u mliječnom
restoranu (Lolita je uvijek kasno ustajala i voljela da joj donesem lončić vruće
kave u postelju), moj je noćašnji susjed, postariji glupan s naočalama bez
okvira na dugačkom kreposnom nosu i sa sindikalnom značkom u zapučku,
uspio nekako da me uvuče u razgovor, u toku kojega me zapitao ustaje li i
moja "supružnica" isto tako nerado iz postelje kao i njegova kad nije kod kuće
na farmi; i, da me nije gušila spoznaja o jezivoj opasnosti, možda bih bio
uživao u čudnom, osupnutom izrazu na njegovu vjetrom opaljenom licu
tankih usana, kad sam mu lakonski odgovorio, spuštajući se s visoke stolice
bez naslona, da sam, "hvala Bogu, udovac".
Kako je bilo lijepo donositi joj tu kavu — i ne dati joj je dok ne izvrši svoju
jutarnju dužnost! Kakav sam bio pažljiv prijatelj, kakav revan otac, kakav
dobar pedijatar koji je udovoljavao svim tjelesnim potrebama svoje smeduše!
Zamjeram prirodi samo na jednom, a to je što nisam mogao, kao što sam želio,
izokrenuti svu svoju Lolitu i prinijeti žedne usne njenoj mladoj maternici,
neznanom srcu, sedefastoj jetri, morskom grožđu njenih pluća i ljupkom Paru
bubrega! U osobito vruće dane, u ljepljivoj sparini kućice, godio mi je kožni
naslonjač pod mojom masivnom golotinjom. Držao sam je na koljenima.
Sjedila je kao posve obično dijete i Ceprkala po nosu, sva zadubljena u lako
štivo novinskog priloga, sasvim ravnodušna prema mom blaženstvu, kao da je
slučajno sjela na neki predmet — cipelu, na primjer, ili ludcu, ili držak reketa
koji nije izvukla ispod sebe iz puke lijenosti. Pogledom je pratila Pustolovine
svojih najdražih ličnosti u stripovima (među njima je
bila i lijepo nacrtana neuredna djevojčica u bijelim čarapicama, sva nekakva
uglasta i istršalih jagodičnih kostiju, kojom bih se i ja bi0 rado osladio). Voljela
je proučavati pojedinosti na fotografijama kobnih automobilskih sudara.
Nikad nije sumnjala u realnost mjesta, vremena i okolnosti koje su se tobože
odnosile na reklamne slike ljepotica golih bedara. I neobično se ushićivala
fotografijama provincijskih mladenki od kojih su neke bile u potpunom
svadbenom ruhu, s buketima u rukama i s naočalama na nosu.
Muha bi sjela na nju i švrljala u blizini njena pupka ili bi joj istraživala nježne,
blijede kolobare oko bradavica na dojkama. Ona bi je pokušavala uloviti u šaku
(Charlottin način), a onda bi se zadubila u rubriku: "Da vidimo jeste li
razboriti!"
"Da vidimo jeste li razboriti! Mislite li da bi bilo manje seksualnih zločina kad
bi se djevojčice pridržavale određenih pravila? Kad se ne bi igrale pokraj
javnih nužnika? Kad ne bi primale slatkiše od nepoznatih ljudi ni pristajale da
se malo 'provezu'? Kad bi zapisivale broj automobila kojim su se povezle..."
— ...I tvorničku marku slatkiša — dobacih.
Ona nastavi čitati odmičući obraz od mog obraza što joj se primicao (i to je još
bilo dobro, upamti, čitaoče moj!)
— Ako već nemaš olovke, a znaš ipak čitati...
— Mi — ubacih u šali — srednjovjekovni pomorci, metnuli
smo u ovu bocu...
— Ako već nemaš olovke — ponovi ona — a ipak znaš čitati
i pisati — eto, to hoće reći, razumiješ li, tupane? — onda pokušaj
nekako nadrljati broj na zemlju uz cestu...
— ...Svojim pandžicama, Lolito!
3.
Ona je stupila u moju zemlju, u mrku i crnu Humbriju neoprezno i radoznalo;
pogledala ju je podsmjehujući se prezirno i neprijazno; i činilo mi se da je
spremna napustiti je osjećajući
najobičnije gađenje. Nikad nije ona treperila pod mojim prstima, i prodorni
uzvik ("Što ti to zapravo radiš?") bijaše mi jedina nagrada _a sva moja
nastojanja da je prodrmam. Moja je ludica više voljela najbanalniji film i
najbljutaviji sirup nego čudesnu zemlju koju sam joj nudio. Kad samo
pomislim da je, birajući između hamburgera i Humbergera, redovito i
neumoljivo uzimala u usta ono prvo! Ne sjećam se jesam li u prošlom
poglavlju spomenuo kako se zvao mliječni restoran u kojem sam zajutarkovao.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:28 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Zvao se "Ledena kraljica". Smiješeći se pomalo turobno, rekao sam Loliti:
— A ti si moja ledena princeza.
Nije shvatila tu moju gorku šalu.
Nemoj se mrštiti, čitaoče! Nipošto ne želim stvoriti dojam da nisam bio sretan.
Moj dragi čitalac mora shvatiti da je začarani i pokorni putnik koji posjeduje
nimficu tako reći s onu stranu sreće. Jer nema na ovom svij etu većeg
blaženstva od milovanja nimfice. Ono je "izvan konkurencije", i to blaženstvo,
ono pripada jednoj drugoj klasi, jednoj drugoj kategoriji osjećaja. Jest, mi smo
se svađali, jest, ona je bila zla, jest, činila mi je svakojake smetnje, ali uza sve
njeno kreveljenje, uza svu grubost života, opasnost i užasnu beznadnost, ipak
sam živio duboko u svom raju koji sam izabrao, raju čija su se nebesa
rumenjela kao paklenski plamen — ali svejedno raju.
Iskusni psihijatar koji sad proučava moj slučaj — a kojeg je doktor Humbert
uspio, nadam se, opčiniti kao zmija kunića — zacijelo žarko želi da pripovjedač
odvede svoju Lolitu na more i da ondje bar "udovolji" svojoj staroj želji, da se
oslobodi "podsvjesne" opsesije nedovršenog ljubavnog romana iz djetinjstva s
prvobitnom malom Miss Lee.
Pa, dragi kolega, dopustite mi da vam kažem da sam ja odista tražio neku
plažu, iako moram priznati da mi je mnogo prije nego sto smo stigli do te
fatamorgane sive vode, moja suputnica već bila podarila toliko naslada da je
san o "kraljevstvu kraj mora", o sublimiranoj Rivijeri" i tome slično odavno
prestao biti snažan P°riv, i da se sveo na razumno traženje posve teoretskih
doživljaja, ^dgarovi su anđeli to znali i prema tome sve uredili kako treba.
°sjet jednoj potpuno vjerodostojnoj dražici na obali Adantika
pokvarilo je na kraju ružno vrijeme; teško, tmurno nebo, blatni valovi,
nedogledna, ali posve stvarna magla — što je moglo biti različitije od bistrih
čari, od ažurne pozadine i rumenih prilika moje sredozemne pustolovine?
Dvije-tri polutropske plaže u Meksičkom zaljevu bile su, doduše, prilično
sunčane, ali posute otrovnim, zvjezdolikim i hladetinastim životinjicama i
šibane uraganskom vjetrinom. I, napokon, na kalifbrnijskom primorju, pred
prikazom Tihog oceana, otkrio sam posebnu vrstu skrovitosti u nekoj pećini
do koje je dopiralo, s određenog dijela plaže iza trula drveća, vrištanje
nekolikih skautkinja koje su se prvi put kupale u velikim valovima; ali nas je
magla obavijala kao mokar pokrivač, pijesak je bio neugodan, zrnast i ljepljiv,
a Lolita je bila sva naježena i pokrivena pijeskom i prvi put u životu nije me
privlačila više od kakve morske krave. Ipak, možda će moji učeni čitaoci
živnuti duhom kad im kažem daje, i kad bismo nabasali na neki prikladan
komadić morske obale, obično bilo kasno, jer sam se ja uistinu "oslobodio"
mnogo ranije, u onom istom času kad mi se Annabel Haze, alias Dolores Lee,
alias Lolita, javila, onako zlaćano preplanula, na koljenima, uzdignuta pogleda,
na onoj ubogoj verandi, u fiktivnoj, nečasnoj, ali otmjenoj i uspješnoj
primorskoj kombinaciji (iako nije u blizini bilo ničega drugog do
drugorazrednog jezera).
Toliko o osebujnim osjećajima na koje su utjecali, ako ih već nisu izazvali,
postulati suvremene psihijatrije. Stoga sam se odrekao, i natjerao Lolitu da se
odrekne, plaža koje su bile odviše sumorne kad su bile puste, ili odviše
napučene kad su bile obasjane suncem. S druge strane, još mi nisu dala mira
sjećanja na beznadne skitnje po evropskim gradskim parkovima i zbog toga su
me i dalje privlačile mogućnosti ljubavnih igara pod vedrim nebom, te sam i
dalje tražio zgodna mjesta u "krilu prirode" gdje sam nekad podnio mnogo
sramotnih lišavanja. I tu me je sudbina iznevjerila. Razočaranja koja bih sad
htio iznijeti (skrećući pomalo svoje pripovijedanje prema onim neprekidnim
opasnostima i bojaznima što su pratile moju sreću) ne bi nipošto smjela
zasjeniti američku divljinu — liričnU> epsku, tragičnu, ali nikad nalik na
Arkadiju. Ona je lijepa, ta divljini
oliko lijepa da čovjeka dira u srce, i krasi je nekakva razrogačena, opjevana,
nevina pokornost koje više nemaju ona lakirana, obojena švicarska sela nalik
na igračke ni toliko slavljene Alpe. Nebrojeni ljubavni parovi ležali su zagrljeni
i cjelivali se na ravnim patinama gorskih obronaka u Starom svijetu, na
mahovini pruživoj poput skupog madraca, oko higijenskog, praktičnog
potočića, po neotesanim klupama ispod hrastova urešenih inicijalima i po
mnogim kolibama u hladovini mnogih bukvika. Ali u američkoj divljini neće
ljubitelj svježeg zraka naći tako zgodnih mogućnosti da uživa u najstarijem
zločinu i najstarijoj razbibrizi. Otrovne biljke opeci će stražnjicu njegovoj
dragani, bezimeni kukci izujedat će njemu tur; oštre čestice šumskog saga
izbost će mu koljena, posvuda naokolo šuškat će moguće zmije — ma što ja to
govorim, napola izumrli zmajevi! — a sjemenje grabežljiva cvijeća, nalik na
račiće, prilijepit će se, kao gadna zelena kora, podjednako i za crnu dugu
čarapu vezanu podvezicom i za nepritegnutu bijelu čarapicu.
Malko preuveličavam. U jedno ljetno podne, ispod sama ruba šume, gdje su se
cvatovi nebeske boje (ja bih ih nazvao zenebostancima) bili zbili uz žuboravi
gorski potok, napokon smo našli, Lolita i ja, pusto romantično mjesto,
tridesetak metara iznad prijevoja gdje smo bili ostavili auto. Činilo se da tuda
nije još gazila ljudska noga. Posljednji usopljeni bor stao je da se odmori na
stijeni do koje se bio uspeo. Svizac je zvižnuo kad nas je ugledao, i nestao.
Prostrh pled za Lolitu. Ispod njega je tiho pucketala suha trava. Venera je
došla i otišla. Nazubljena hrid na vrhu obronka i gusto šipražje ispod našeg
loga kao da su nas štitili i od sunca i od ljudi. Ali, jao, nisam računao na jedva
vidljivu pokrajnju stazu što je Podmuklo vijugala između grmlja i kamenja
nedaleko od nas.
Eto, tada umalo što nismo nadrljali; nije čudo što me je taj događaj zauvijek
izliječio od čežnje za bukolikom.
Sjećam se, operacija je bila završena, sasvim završena, i ona je P'akala u mom
zagrljaju — blagotvorna bura jecaja nakon jednog °d onih nastupa mrzovolje
koji su bili učestali u toku te inače divne godine! Upravo sam bio povukao
neko glupo obećanje koje mi je
bila iznudila dok sam bio obuzet slijepom i nestrpljivom muškom strašću, pa
se sad izvalila na pled i polila suzama i štipala me za ruku kojom sam je
milovao, a ja sam se radosno smijao, i onaj odvratni neopisivi, nesnosni i—
kako slutim—vječni užas koji sad poznajem bio je tada tek crna točkica u sjaju
moje sreće; i eto, tako smo ležali kad sam osjetio jedan od onih potresa koji su
na kraju izbacili moje jadno srce iz kolotečine, jer sam odjednom ugledao pred
sobom tamne netremične oči dvoje čudne i krasne djece, malog fauna i male
nimfe — blizanaca, sudeći po njihovoj posve jednakoj ravnoj crnoj kosi i
beskrvnim licima. Čučali su i zurili u nas, a modrilo njihove jednake odjeće
stapalo se s modrilom gorskog cvijeća. Očajničkom kretnjom dohvatih pled da
se nekako sakrijem, a u istom času nešto nalik na golemu loptu s bijelim
točkama poče se okretati pokraj nas pretvarajući se malo-pomalo u debelu,
kratko podšišanu crnku koja ustajaše, pošto je makinalno bila dodala još jedan
divlji ljiljan svojoj kitici, osvrćući se na nas preko glava svoje čarobne djece
isklesane iz modra kamena.
Danas, kad imam na savjesti sasvim drugačiju nesreću, znam da sam hrabar
čovjek, ali mi u ono vrijeme to nije bilo jasno, i sjećam se da sam se sam
začudio svojoj hladnokrvnosti. Prošaptavši jednu od onih suzdržljivih
zapovijedi koje čovjek izdaje i u najgoroj nevolji zbunjenoj i skutrenoj životinji
(od kakve lude nade ili mržnje podrhtavaju slabine mladoj zvijeri, kakve crne
zvijezde pršte u krotiteljem srcu!), natjerah Lolitu da ustane, pa se
dostojanstveno udaljismo, a onda se nedolično sjurismo do ceste na kojoj smo
bili ostavili automobil.
Iza njega su stajala nečija luksuzna kola obiteljskog tipa, a lijep Asirac
modrocrne bradice, un monsieurtves bien71, u svilenoj košulji i grimiznim
hlačama, po svoj prilici muž debele botaničarke> ozbiljno je fotografirao
oznaku nadmorske visine prijevoja. Ona ft iznosila znatno više od 3.000
metara pa sam se bio zasoptao. Kad smo krenuli, auto je zastrugao po pijesku i
zanio se, a Lolita je joS nešto petljala oko svoje odjeće i psovala me riječima
koje, po mofl1 mišljenju, djevojčice ne bi smjele ni znati, a kamoli
upotrebljavatigilo
je i drugih neugodnosti. Jedanput u kinu, na primjer. U to ■e vrijeme
Lolitu još vezala prava strast za kino (koja se poslije, kad je opet nastavila
polaziti školu, izrodila u mlaku milostivost). Mi smo u epdinu dana gledali,
požudno i sve odreda, oko sto pedeset, a možda i dvjesta filmskih predstava.
Ponekad smo isti filmski žurnal gledali i po nekoliko puta, jer su se različni
filmovi prikazivali s jednim te istim žurnalom koji se vukao za nama iz gradića
u gradić. Najviše je voljela ove vrste filmova i ovim redom: muzičke komedije,
kriminalističke i kaubojske filmove. U prvima su se pravim pjevačima i
plesačima pripisivale izmišljene kazališne karijere u nekakvoj — zapravo
bezbolnoj — sferi postojanja, iz koje su bile prognane smrt i istina, i u kojima
je sijed, raznježen, u tehničkom smislu besmrtan otac, koji isprva nije
odobravao umjetničku karijeru svoje šašave kćeri, najposlije redovito zdušno
pljeskao toj istoj kćeri na praizvedbi na bajoslovnom Broadwayu. Svijet
gangstera je bio osebujan; tu su junački novinari bili izvrgnuti strašnim
kušnjama, telefonski su računi dosezali milijarde dolara, a u muškoj atmosferi
pucanja nasumce zlikovce su progonili kroz kanalizacijske cijevi i skladišta
patološki neustrašivi policajci (ja sam im zadao mnogo manje posla). Bilo je,
napokon, filmova o Divljem zapadu — krajolik boje pečene zemlje, rumeni,
plavooki kauboji, izvještačena, ali vrlo zgodna učiteljica koja je netom stigla u
Hučnu klisuru, konj što se propinje, stihijska panika stoke, revolverska cijev
kojom se razbija prozor, nevjerojatno šakanje za kojeg se ruši brdo prašnog
staromodnog pokućstva, stolovi služe Kao oružje, junak se spašava smrtnim
skokom, junak je pritisnuo ^ovcu ruku uza zemlju, ali se zlikovac još trudi da
napipa ispušteni 'ovački nož, stenjanje, lijep udarac šakom u bradu, nogom u
trbuh, junak se saginje i navaljuje na zlikovca; i tek što je čovjek podnio tolike
•ttuke da bi i Heraklo morao u postelju (ja valjda znam nešto o tome!), ^sta se
ne vidi osim prilično zgodne modrice na preplanulom obrazu zajapurena
junaka koji grli krasoticu nevjestu na dalekoj granici avuizacije. Sjećam se
popodnevne predstave u malom zagušljivom ^ dupkom punom djece i
prožetom toplim mirisom kokica. Žut ' izlazio ■ je nad gitaristom s rupcem
oko vrata, koji je naslonio
nogu na borovo brvno i prebirao po strunama, a ja sam — pOsv bezazleno —
prebacio ruku Loliti preko ramena i primakao obra? njenoj sljepoočnici, kad
najednom dvije vještice iza nas počeše koješta mrmljati—ne znam jesam li ih
dobro razumio, ali ono što sam naču0 nagnalo me je da skinem s nje svoju
blagu ruku i, naravno, ostatak filma gledao sam kao u magli.
Ovdje moram nešto čudno priznati. Vi ćete se smijati, ali, da vam pravo
kažem, nekako nisam nikad uspio izvesti načistac pravnu stranu svog
položaja. Ne znam ga ni dan-danas. Dakako da su kojekakve pojedinosti
slučajno doprle do mene. Alabama zabranjuje skrbniku da mijenja djetetovo
mjesto stanovanja bez odluke suda; Minnesota, kojoj se duboko klanjam, ne
predviđa nikakvo upletanje suda ako rođak preuzme na sebe brigu i
odgovornost za dijete koje nije starije od četrnaest godina. Pitanje: može li se
očuh djevojčice koja je tek omaljavila i koja je tako bajna da čovjeku zastaje
dah, očuh sa svega jednomjesečnim stazom, neurastenik, udovac s malim, ali
samostalnim prihodom u sadašnjosti i s evropskim zidinama, razvodom i
nekoliko ludnica u prošlosti, može li se on smatrati rođakom i, prema tome,
prirodnim skrbnikom? A ako se ne može, moram li ja, smijem li ja, ostajući u
razumnim granicama, izvijestiti o tome neki odjel socijalne skrbi i podnijeti
molbu (kako se to zapravo podnosi molba?), te dopustiti da predstavnik suda
prouči život krotkog, ali sumnjivog Humberta i opasne Dolores Haze? Iz
brojnih knjiga o braku, silovanju i posvojenju, u koje sam krišom zavirivao u
javnim knjižnicama velikih i malih gradova, nisam ništa razabrao osim
nejasnih nagovještaja o tome da je država vrhovni skrbnik malodobnih
djevojčica. Pilvin i Zapel, ako sam dobro upamtio njihova prezimena, autori
značajnog djela o bračnim zakonima, uopće se ne obaziru na očuhe kojima su
ostale sirotice na rukama i koljenima. Moj najbolji prijatelj, monografija koju
jeizdala Uprava socijalne skrbi (Chicago, 1936.), a koju mi je jedva nekako
iskopala iz prašnih dubina spremišta knjižnice neka nedužna star* usidjelica,
kaže ovako: "Nema zakona po kojem bi svaki maloljetni morao imati skrbnika;
uloga je suda pasivna i on stupa u akciju tek
kad je položaj djeteta očito ugrožen". Došao sam do zaključka da čovjek
imenuje za skrbnika tek pošto svečano i formalno izrazi viju da postane
skrbnik; ali mogu proći mjeseci i mjeseci dok ga ne pozovu na saslušanje i
dopuste da mu izrastu modra krila dolična njegovu položaju, a dođe je
prekrasno demonsko dijete prepušteno jjino sebi, kao što je zapravo bila i
Dolores Haze. Zatim slijedi saslušanje. Dva-tri sučeva pitanja, dva-tri
odvjetnikova odgovora koji trebaju umiriti suca, smiješci, kimanje glavom,
kišica vani rominja i skrbnik je imenovan. Pa ipak se nisam usudio. Ne treba
ići pred rudo, treba se pritajiti kao miš, sklupčati se u svojoj rupi! Sud bi razvio
grozničavu djelatnost tek kad bi se javilo novčano pitanje — dva lakoma
skrbnika, opljačkano siroče, treći, još lakomiji sudionik... Ali je u ovoj prilici
bilo sve u redu, odavno je bio popisan inventar i neznatno nasljeđe od majke
čekalo je potpuno netaknuto da Dolores Haze postane punoljetna. Činilo se
daje najrazumnije da ne podnosim molbe. Jest, ali neće li se umiješati kakva
organizacija, kakvo humanitarno društvo, ako ne budem dao ni glasa od sebe?
Prijateljski naklonjeni Farlow, koji je bio nešto kao pravni zastupnik i koji mi
je vjerojatno mogao dati valjan savjet, bio je odviše zauzet ženinim rakom da
bi mogao učiniti nešto više od onoga što je obećao, naime da se nastavi brinuti
o Charlottinoj neznatnoj imovini dok se ja ne oporavim malo-pomalo od
potresa koji je prouzročila njena smrt. Ja sam mu bio utuvio u glavu da je
Dolores moja nezakonita kći, pa nisam mogao očekivati da će se još zanimati
za njen položaj. Kao što je čitalac zacijelo već shvatio, ja nisam nikakav
Poslovan čovjek; ali, naravno, ni lijenost ni neznanje nisu me smjeli sPriječiti
da potražim stručnu pomoć sa strane. Priječio me je užasan sjećaj da će mi
sudbina, ako joj budem suviše dosađivao i nastojao "* ozakonim njen
bajoslovni dar, oduzeti iznenada taj dar, kao što Je u onoj istočnjačkoj bajci
dvorac na vrhu brda nestajao čim bi koji H^ac upitao čuvara zašto se iz daljine
tako jasno vidi pruga neba pri 2a«sku sunca između crne stijene i temelja.
Zaključio sam da ću u Beardslevju (gdje se nalazi ženski koledž) k pronaći
priručnike koje još nisam imao prilike proučiti,
kao na primjer Woernerovu raspravu "O američkom zakonu skrbništvu" ili
neke brošure koje je izdavala "Dječja zaštita".
Zaključio sam, osim toga, da će za Lolitu biti sve bolje od besposlice u kojoj je
živjela i koja ju je obeshrabrivala. Uspijevao sam je nagovoriti da mi čini
kojekakve usluge—njihov bi popis zapanjio profesionalna odgojitelja; ali je ni
prijetnjama ni molbama nisam mogao navesti da pročita nešto drugo od
takozvanih komičnih stripova ili pripovjedaka u američkim ženskim
časopisima. Svaka malo ozbiljnija književnost mirisala joj je na školu i, premda
nije imala ništa protiv da pokuša čitati Tisuću ijednu noć ili Male žene,
odlučno je odbijala tratiti "ferije" na takve teške, učene knjige.
Sad mi se čini da sam grdno pogriješio što sam se vratio s njom na istočnu
obalu i upisao je u privatnu gimnaziju u Beardslevju, umjesto da smo se
nekako prebacili preko meksičke granice kad smo već bili tako blizu nje, i
pritajili se godinu-dvije u suptropskom raju dok se ne bih mogao mirne duše
oženiti svojom malom Kreolkom; jer, moram priznati da sam, prema stanju
svih žlijezda i ganglija, prelazio u jednom jedinom danu s jednog pola ludila na
drugi—od misli da ću se negdje oko 1950. godine morati na neki način otarasiti
neugodne šiparice čije će čarobno nimfičanstvo dotle ispariti — do misli da ću
je možda, uz malo strpljenja i sreće, uspjeti u bliskoj budućnosti natjerati da
mi proizvede kakvu čarobnu nimflcu u čijim će žilama teći moja krv, Lolitu
Drugu, kojoj će biti osam ili devet ljeta 1960. godine, kad ću ja još biti dans
laforce de l'age72; štoviše, teleskop je mog uma ili bezumlja bio toliko jak da
sam mogao razabrati u dalekoj budućnosti un vieillardencore verč^ (ili da nije
to zelenilo bila obična gnjilež?), čudnovata, nježna, slinava doktora Humberta
kak° iskušava na beskrajno ljupkoj Loliti Trećoj "djedovsko umijeće" koje je
opjevao Victor Hugo.
Ne sumnjam da sam u doba tog našeg neobičnog putovanja bi" dozlaboga loš
otac Lolite Prve. Trsio sam se, doduše. Čitao sam' prečitavao knjigu s
nenamjerno biblijskim naslovom Upoznaj' svoft kćerku, koju sam kupio u onoj
istoj knjižari u kojoj sam kup10 Loliti, za njen trinaesti rođendan, raskošno
izdanje, s komercija«
" ilustracijama, Andersenove Male morske sirene. Ali i u
vašim najljepšim trenucima, kad smo čitali po kišovitu vremenu (Lolitin je
pogled neprestance prelazio s prozora na ručni sat, pa opet
a prozor) ili lijepo i dobro blagovali u dupkom punom restoranu nalik na
vagon-restoran, ili obilazili trgovine, ili nijemo zurili, s drugim
automobilistima i njihovom djecom, u krvlju poprskani auto i žensku cipelicu
u jarku (čujem kako Lolita kaže, kad krećemo dalje: "Eto, baš sam takve
mokasinke uzalud opisivala onom idiotu u trgovini!") — u svim tim slučajnim
trenucima činio sam se sam sebi isto toliko neuvjerljivim ocem koliko se i ona
činila neuvjerljivom kćerkom. Možda to mijenjanje okoline nalik na bijeg,
mislio sam, pogubno djeluje na našu sposobnost mimikrije? Možda će stalno
boravište i rutina školskog života donekle popraviti situaciju?
Beardslev nisam izabrao samo zato što je ondje bila ženska gimnazija na
prilično dobru glasu, nego i zato što je ondje bio i poznati ženski koledž. Htio
sam da budem case 74, da se pripijem za kakvu šarenu površinu s kojom će se
neprimjetno stopiti moje uzničke pruge. I tako sam se sjetio jednog svog
dobrog znanca, profesora francuske književnosti na Beardslevjskom koledžu.
Taj se dobričina služio mojim priručnicima i čak me jednom pozvao da održim
jedno predavanje. Lektorsko mjesto na ženskom koledžu nije me, naravno,
nipošto privlačilo, jer za mene (kao što sam već jednom pripomenuo u ovoj
svojoj ispovijedi) nema ružnijeg pogleda od pogleda na teške, otoboljene
stražnjice, debele listove na nogama 1 pristava čela većine studentica (možda
u njima vidim lijesove od S^ube ženske puti u koje su moje nimfice žive
sahranjene!); ali sam zudio za nekom naljepnicom, za nekom pozadinom, za
nekom , a postojao je još jedan poseban i prilično neobičan razlog
ji ću uskoro iznijeti i zbog kojega mi je društvo dragoga Gastona o poslužiti
kao vrlo dobra zaštita.
ilo je tu, napokon, i pitanje novca. Moj prihod nije mogao ijeti troškove našeg
turističkog putovanja. Birao sam, doduše, '^nije motele, ali bi nam budžet od
vremena do vremena skljaštrio
boravak u bučnim hotelima A-kategorije ili pretencioznim
pseudorančevima za pokondirene tikve. Silne su svote odlazile n razgledanje
znamenitosti i na Lolitinu garderobu, a i stara HazeoVa krntija, iako je bila
žilava i vrlo odana, svaki čas je iziskivala kakav rnanj' ili veći popravak. U
jednoj automobilskoj karti što se slučajno sačuvala medu spisima koje su vlasti
milostivo dopustile da upotrebljavam radi pisanja ovih zapisa, pronašao sam
neke svoje bilješke iz kojih slijedi da su nas u toj ekstravagantnoj godini dana,
od kolovoza 1947. do kolovoza 1948. godine, smještaj i hrana stajali oko 5.500
dolara, a benzin, ulje i popravci 1234 dolara; gotovo je isto toliko otišlo na
različne dodatne troškove tako da je za sto pedeset dana stvarnog putovanja
(prevalili smo oko 43.000 kilometara!) i otprilike dvjesta dana zadržavanja u
pojedinim mjestima skromni rentijer Humbert potrošio 8.000 dolara, a možda
čak i 10.000, jer sam vjerojatno, kako sam nepraktičan, zaboravio na mnoge
druge izdatke.
I tako smo ponovo krenuli na istok. Ja sam bio više upropašten nego
okrijepljen zadovoljenjem svoje strasti, a ona je pucala od zdravlja, i razmak
između zdjeličnih kostiju bio joj je još isto onako malen kao u dječaka, iako je
bila porasla za pet-šest centimetara i dobila oko četiri kilograma. Bilo nas je
svagdje, ali nismo, sve u svemu, ništa vidjeli. I danas se katkad ulovim kako
mislim da je naše dugo putovanje samo uprljalo vijugavim tragom sluzi
prekrasnu, povjerljivu, sanjarsku i golemu zemlju, koja se na kraju u nas svela
na zbirku otrcanih automobilskih karata, raskupusanih vodiča, starih
automobilskih guma i na njene jecaje u noći—svake, svake božje noći — čim
bih se napravio da spavam.
4.
Kad smo se, kroz girlande svjeda i sjene, dovezli do Thaverove ulice broj 14,
dočekao nas je ozbiljan dječak s ključevima ' pisamcem od Gastona koji je bio
unajmio za nas tu kuću. Mo)a Lolita nije udostojila ni jednim jedinim
pogledom svoje nov° obitavalište, nego je naslijepo otvorila radio do kojega ju
je nag°n
ho doveo, te se svalila na divan u salonu s hrpom starih ilustriranih &sopisa>
kojih se isto tako naslijepo bila dočepala zavukavši ruku u donju anatomiju
noćnog ormarića.
Jvleni je zapravo bilo svejedno gdje ćemo stanovati, pod uvjetom Ja mogu
negdje zaključati Lolitu; ali sam vjerojatno, tijekom jopisivanja s mutnim
Gastonom, mutno zamislio vilu od opeke obraslu bršljanom. A uistinu je naše
novo prebivalište ubitačno nalikovalo na kuću Hazeovih (do koje je bilo svega
oko šest stotina kilometara); ista onakva dosadna nastamba od sivih dasaka s
krovom od šindre i s mutnozelenim platnenim zastorima; i sobe, iako manje i
namještene u strožem plišano-tanjurskom stilu, bile su slično raspoređene.
Moja je radna soba ipak bila neočekivano prostrana, obložena od poda do
stropa s koje dvije tisuće knjiga o kemiji — znanosti koju je predavao u
Beardslevjskom koledžu moj stanodavac koji je bio otputovao nekamo na
godinu dana.
Nadao sam se da ženska gimnazija u Beardslevju, skupa škola za vanjske
učenice, s obrokom u podne i velebnom gimnastičkom dvoranom, ne njeguje
samo sva ta mlada tjelesa, nego da daje i nekakvu osnovnu hranu njihovim
mladim umovima. Gaston Godin, koji je malokad ispravno sudio o američkom
načinu života, upozorio me je da je ta škola zacijelo jedna od onih u kojima se,
po njegovim riječima (kao stranac volio je ovakve fraze), "ne uče toliko
gramatička koliko aromatička pravila". Ali bojim se da čak ni to nije bila
istina.
Prilikom mog prvog razgovora s ravnateljicom, gospođicom Pratt, ona se
pohvalno izrazila o "dragim plavim očima" moje kćerkice (da Lolita ima plave
oči!) i mom prijateljstvu s "našim genijalnim Francuzom" (da je Gaston
genijalan!), a zatim se, Predavši Dolly u ruke nekoj gospođici Cormorant,
namrštila kao ^ se pribire, i nakon kraće stanke počela ovako:
— Mi, gospodine Humbird, ne težimo toliko za tim da nam Ucenice postanu
knjiški moljci ili da znaju odverglati imena svih prijestolnica — koje ionako
nitko ne zna — ili da nauče godine zaboravljenih bitaka. Nama je stalo do toga
da Priviknemo dijete na kolektivni život. Eto zašto pridajemo toliku
važnost plesovima, debatama, amaterskim predsta s dječacima. Mi smo
suočeni s određenim činjenicama. Vaša dražesna Dolly uskoro će stupiti u
starosnu skupinu u kojoj će joj takvi izrazj kao što su "momak", "hodati s
momkom", "izlaziti s momkom" i slično biti isto toliko važni koliko vama,
recimo, "posao", "poslovne veze", "poslovni uspjeh", a meni (tu se usiljeno
osmjehnu) dobro mojih učenica. Dorodiv Humbird već je uvučena u cio sustav
društvenog života koji se sastoji — sviđalo se to nama ili ne sviđalo — od
kioska s hrenovkama, mliječnih restorana, kokte i napitaka od slada, filmova,
plesova, noćnih piknika na plaži i čak frizerskih zabava na kojima djevojčice
češljaju jedna drugu! Naravno, naša gimnazija ne odobrava neke od tih
djelatnosti, a neke od njih skrećemo na druge, konstruktivnije kolosijeke. Mi
uvijek nastojimo okrenuti leda magli, a lice pravo prema suncu! Ukratko, iako
se služimo nekim metodama formalnog obrazovanja, nas više zanima
komunikacija nego kompozicija, to jest, ma koliko cijenili Shakespearea i
druge, mi više volimo da nam djevojčice slobodno komuniciraju sa živim
svijetom, nego da se zadubljuju u stare pljesnive knjižurine. Doduše, još
pipamo oko sebe, ali pipamo pametno, kao ginekolog koji pipa tumor. Mi na
sve gledamo, doktore Humburg, s organskog i organizacijskog stajališta.
Odbacili smo mnoštvo nevažnih predmeta koji su se prije naturali
djevojčicama i koji im nisu ostavljali vremena za praktične informacije i
vještine, sve one informacije koje će im zatrebati kad počnu uređivati svoj
život i — kao što bi neki cinik mogao dodati — život svoga muža. Gospodine
Humbersone, dopustite mi da to ovako izrazim: svakako je važno znati točan
položaj nekog planeta, ali je za buduću mladu kućanicu možda jos važnije da
zna koje je najzgodnije mjesto u kuhinji za hladnjak. Vi kažete da od škole
očekujete samo da dade vašoj djevojčici dobru naobrazbu. Ali kako vi shvaćate
pojam naobrazbe? Nekad je to bua uglavnom verbalna pojava; drugim
riječima, mogli ste natjerat' dijete da nabuba kakvu dobru enciklopediju, pa bi
znalo možda vise nego što škola može dati. Doktore Hummere, je li vama jasno
da # današnju šiparicu neki srednjovjekovni pohod nema toliku životn0
vrijednost koliko njen pohod (tu jedva primjetno namignu) ukavanu pjadićem
— da ponovim igru riječi koju je nedavno dopustila sebi -aJa psihoanalitičarka.
Mi ne živimo samo u svijetu ideja, nego i u cvijetu stvari. Riječi bez praktičnog
iskustva nemaju smisla. Što može zapravo Dorothv Hummerson značiti
nekakva Grčka ili Bliski istok 54 svojim haremima i robinjama?
Ovaj me program isprva malko zabrinuo, ali sam se posavjetovao s dvije
pametne dame koje su prije imale neku vezu s tom školom i koje su me
uvjeravale da djevojčice u njoj mnogo i temeljito čitaju i da je sva ta besmislica
o "komuniciranju" obična reklamna patka kojoj je cilj da dade staromodnoj
gimnaziji u Beardslevju "moderan" pečat, koristan u financijskom smislu, a da
je u zbilji ona ostala isto onako uštirkana kakva je i bila.
Nešto drugo što mi se svidjelo baš kod te škole bit će možda smiješno nekim
mojim čitaocima, ali je meni bilo i te kako važno, jer sam ja takav čovjek.
Primijetio sam, naime, da se s druge strane ulice, baš preko puta naše kuće,
nalazi razmak između dvije kuće— pustopoljina obrasla grmljem živih boja, s
hrpom opeka, nekoliko razbacanih dasaka i ljubičastožućkastom pjenom od
kukavnog jesenskog cvijeća; kroz taj razmak vidio se u daljini svjetlucav dio
Školske ceste koja je bila usporedna s našom, Thaverovom ulicom, a iza ceste
školsko igralište. Pored psihološke utjehe koju sam opao iz susjedstva Dollvne
dnevne djelatnosti s mojom, odmah sam predvidio kako ću uživati gledajući iz
postelje u svojoj radnoj sobi, s pomoću snažna dalekozora, statistički
neminovan postotak umflca među djevojčicama koje će se igrati oko Dolly za
velikog odmora. Nažalost, na prvi školski dan pojavili su se radnici i podigli
ogradu oko pustopoljine, a domalo je iza ograde iznikla nekakva konstrukcija
od žuta drva koja je posve zastrla moj čarobni vidik. ^ kad su navezli toliko
grade da su sve do kraja pokvarili, ti su aPsuxdni graditelji prekinuli rad i više
se nikad nisu pojavili.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
5.
U Thaverovoj ulici, jednoj od najljepših ulica bez trgovina, is zelenila, riđih i
zlaćanih krošanja uglednog sveučilišnog gradića moralo se naći nekoliko ljudi
koji će te pozdravljati uljudnim kevtanjem o meteorološkim prilikama. Ja sam
se ponosio točnom temperaturom svoga držanja prema njima—nisam bio ni
najmanje osoran, ali sam bio neobično suzdržljiv. Moj zapadni susjed, koji je
mogao biti poslovan čovjek ili profesor, ili i jedno i drugo, zapodijevao je
razgovor sa mnom dok je brijao travnjak ili zalijevao automobil ili, nešto
kasnije, odmrzavao pristup do ulaza u kuću (baš me briga jesu li svi ovi glagoli
na mjestu), ali moje isprekidano mrmljanje bilo je upravo toliko razgovijetno
da je zvučalo kao šablonsko odobravanje ili upitno ispunjavanje stanke, te je
osujećivalo bilo kakav razvoj familijarnih odnosa. Od dvije kuće između kojih
se nalazila ona kratkovječna pustopoljina preko puta, jedna je bila prazna, a u
drugoj su stanovale dvije profesorice engleske književnosti, gospođica Lester
(tvid, kratka kosa) i ženstvena, ali uvela gospođica Fabian; jedini predmeti
naših kratkih razgovora na trotoaru bili su (blagoslovljena bila njihova
taktičnost!) mladenačka ljupkost moje kćerke i "naivni šarm" Gastona Godina.
Moja je istočna susjeda bila kudikamo najopasnija. Ta banalna prefriganka kao
da je izišla iz neke farse. Njen je pokojni brat bio upravitelj zgrada koledža.
Sjećam se kako je jednom zaustavila Dolly na ulici dok sam ja stajao uz prozor
u salonu grozničavo iščekujući povratak iz škole moje ljubimice. Mrska stara
frajla nastojala je prikriti bolesnu znatiželju pod krinkom sladunjave
dobrohotnosti opirući se o kišobran tanak kao trskovac (solika f upravo bila
prestala i hladno, mokro sunce je porebarke izronilo),a Dolly je stajala u
raskopčanu kaputu, iako je bilo studeno, i stiskala uz trbuh jednokatnu
građevinu od nekoliko knjiga na mapi za pisaflje (tako je bilo u modi nositi
udžbenike); ružičasta su joj se koljena vidjela između ruba suknje i nezgrapnih
dugačkih gumenih čizama> a priglup, zbunjen smiješak prelijetao joj po licu
prćasta nosića, ko)e je — možda zbog blijedog zimskog svjeda — bilo gotovo
ružno,
kakve priproste njemačke Magdlein; i tako je stajala i pokušavala JM na
kraj s pitanjima gospođice Istok: "A gdje je tvoja mama, milo moje?", "A čime
se bavi tvoj jadni otac?", "A gdje ste prije živjeli?" prugi put je ta odurna
babetina prišla meni na uglu ulice cvileći prijazno, ali sam uspio izbjeći
razgovor; a nakon nekoliko dana stiglo je od nje pisamce u omotnici s modrim
obrubom, u kojem je ona, vješto miješajući otrov sa sirupom, pozivala Dolly da
dođe k njoj u nedjelju — "da se sklupčaš u naslonjaču i pregledaš hrpu divnih
knjiga koje mi je poklonila majka dok sam bila dijete kako ne bih navijala
radio da trešti do u sitne sate".
Isto sam tako morao biti vrlo oprezan s gospođom Holigan, dvorkinjom i
očajnom kuharicom, koju smo naslijedili s usisivačem prašine od prethodnih
stanara. Dolly je ručala u školi tako da tu nije bilo problema, a ja sam se naučio
sam spravljati vrlo obilan doručak za nju i uvečer podgrijavati večeru koju je
Holiganka bila ščimburila prije odlaska. Ta je dobronamjerna i bezazlena žena
imala, hvala Bogu, prilično slabo oko koje nije zapažalo pojedinosti; ja sam
pospremao postelje i izvještio se u tome, ali se svejedno nikako nisam mogao
osloboditi osjećaja da sam negdje ostavio nekakav kobni trag; a u onim
rijetkim prilikama kad su Holiganka i Lolita bile zajedno u kući, jednako sam
se bojao da moja prostodušna curica ne podlegne ugodnim čarima suosjećajne
babe i da štogod ne Klane u kuhinji. Često mi se pričinjalo da stanujemo u
rasvijetljenoj staklenoj kući i da svaki čas može naša susjeda, pergamentna
lica 1 tankih usana, zaviriti kroz slučajno nezastrti prozor da besplatno ^di
nešto za što bi i najzasićeniji voyeury6 platio suhim zlatom.
6.
A sad riječ-dvije o Gastonu Godinu. Meni je njegovo društvo ilo — ili mi bar
nije smetalo — zato što su se iz njegove široke širile zrake potpune sigurnosti
koje su sa svih strana obavijale °ju tajnu. To ne znači da je on znao za nju; ja
nisam imao posebnih
razloga da mu se povjerim, a on je bio odviše egocentričan i rastresen da bi
zapazio ili naslutio bilo što što bi ga moglo potaknuti da me otvoreno pita, a
mene da mu isto tako otvoreno odgovorim. On je lijepo govorio
0 meni pred stanovnicima Beardslevja, on je bio moj dobri glasnik. Da
je doznao za mes gouts77, njega bi to zanimalo samo utoliko ukoliko
bi rasvijetlilo moje jednostavno držanje prema njemu, držanje u
kojem nije bilo ni traga uljudnoj usiljenosti ni bilo kakva ciljanja na
raskalašenost; jer je on, unatoč bezbojnu umu i maglovitu sjećanju,
možda slutio da ja znam o njemu više nego građani Beardslevja. On je
bio podbuhao, mlitav, sjetan neženja koji se sužavao prema vrhu, gdje
se završavao uskim ramenima nejednake visine i kruškolikom glavom,
s glatko začešljanom kosom na jednoj strani i samo s ostacima crnih
ravnih pramenova na drugoj. Donji mu je dio tijela bio golem, a kretao
se na fenomenalno debelim nogama, smiješno poput oprezna slona.
Uvijek je bio odjeven u crno, čak mu je i kravata bila crna; malokad
se kupao; govorio je engleski kao u burleski. Ipak, svi su držali daje
neobično čaroban, čarobno originalan čovjek! Susjedi su ga mazili; on
je znao kako se zovu svi dječaci u njegovoj četvrti (stanovao je nekoliko
ulica dalje od mene) i davao im je da mu čiste pločnik ispred kuće,
da mu spaljuju opalo lišće iza kuće, da mu nose drva iz drvarnice,
pa čak i da mu obavljaju neke obične poslove po kući; hranio ih je
francuskim čokoladnim bombonima punjenim "pravim" likerom u
skrovitom malom šaraju koji je bio uredio sebi u podrumu. Tu su visili
svakojaki zanimljivi bodeži i pištolji po pljesnivim zidovima ukrašenim
sagovima, medu zakamufliranim vodovodnim cijevima. Na tavanu je
pak imao "atelje"; naš se dragi šarlatan bavio pomalo i slikarstvom. Kosi
zid mansarde prekrio je bio velikim fotografijama zamišljenog Andrea
Gidea, Čajkovskog, Normana Douglasa, dvojice drugih znamenitih
engleskih pisaca, Nizinskoga (sav bedra i smokvino lišće), Harola*
Iksiksa (ljevičara sanjarskih očiju, profesora na nekom koledžu na
Srednjem zapadu) i Marcela Prousta. Svi ti jadnici samo što nisu
popadali s one nagnute plohe. Osim toga je imao album sa snimkaflia
svih malih Jimova i Jackova iz okolice. Kad sam prelistavao taj albuH1
1 govorio koješta ljubazno, Gaston je napućivao ionako debele usfle
ciiedio kreveljeći se sentimentalno: — Oui, ih sont gentils. Smeđe oči
lutale su mu po šarenim, više ili manje umjetničkim predmetima, među
kojima su bila i njegova platna (konvencionalno primitivne gft, uvezane,
gitare, modre bradavice na dojkama, geometrijski uzorci __ jednom riječju,
sve "moderno") i, neodređeno mašući rukama prema nekoj stvari, oslikanoj
drvenoj zdjeli ili vazi prošaranoj žilama, govorio je:
—Prenez done une de cespoires. La bonne dame denface men offre plus queje
n'en peux savourer
Ili:
—Mississe Taille Lore vient de me donner ces dahlias, bellesfleurs
(Sve to sumorno, turobno, puno svjetskog bola...)
Dva-tri puta na tjedan igrao sam s njim šah, a iz očitih razloga više sam volio
da igramo kod mene nego kod njega. On je, nalik na kakvo staro oštećeno
božanstvo, sjedio držeći tuste ruke na koljenima i gledao u šahovsku ploču kao
da gleda u leš. Desetak bi minuta mislio pušući na nos, a onda bi povukao
potez nakon kojeg bi izgubio partiju. Ili bi pak dobričina, nakon još duljeg
razmišljanja, izustio: —Au roi?1 —režeći polako kao kakvo staro pseto i
grgoljeći na kraju tako da bi mu se podvoljak sav zatresao; a onda bi uzvio
šiljastim obrvama i duboko uzdahnuo, jer bih ga upozorio da sam ja njemu već
dao šah.
S vremena na vrijeme čuo sam, iz svoje radne sobe gdje smo sjedili, kako bosa
Lolita vježba balet na golom podu salona ispod las; ali su Gastonove
sposobnosti zapažanja ugodno tupile zbog igre te mu nisu do svijesti dopirali
ti bosi ritmovi — jedan-dva, jedan-wa, težina tijela počiva na uspravnoj desnoj
nozi, noga gore pa na stranu, jedan-dva, i tek kad bi počela skakati šireći noge
u skoku ili Ovijajući jednu nogu a ispravljajući drugu, i leteći, i dočekujući se
na prste—tek tada bi moj natmureni, zemljanoblijedi, dostojanstveni protivnik
uzeo trljati glavu ili obraz, baš kao da brka tu daleku lupu s lizasnim udarcima
koje mu je nanosila moja grozna dama.
Pokad cad bi se moja Lola ušuljala u sobu dok bismo razmišljali
nad pločom — i ja sam svagda neobično uživao gledajući kat Gaston, ne
odvajajući slonovske oči od svojih figura, ceremonijalu ustaje da se rukuje s
njom, i kako začas ispušta njene mlitave prsti6 i ponovo se zavaljuje u
naslonjač, a da je nije ni pogledao, da bi pao glavačke u zamku koju sam mu
bio postavio. Jednom, oko Božića pošto se nismo vidjeli dva tjedna, upitao me
je: — Ettoutes vosfillettes elles vont bien?2 — iz čega sam zaključio da je
pomnožio moju jedinstvenu Lolitu brojem odjevnih kategorija, koje je načas
bio primijetio svojim oborenim mračnim pogledom u toku cijelog niza njenih
pojava, u trapericama, u suknji, u hlačicama i u pidžami.
Vrlo se nerado ovoliko zadržavam na jadnom Gastonu (žalosno je pomisliti da
je on godinu dana kasnije, na putovanju po Evropi s kojeg se nije nikad vratio,
bio upleten dans une sale histoir^ — i to nigdje drugdje nego u Napulju!). Ne
bih ga ni spominjao da njegova egzistencija u Beardslevju nije bila u tako
čudnoj opreci s mojim slučajem. On mi je sad potreban radi obrane. Takav je,
dakle, bio on, taj posve netalentirani čovjek, prosječan predavač, slab učenjak,
kiseo, debeo i prljav, okorjeli muškoljubac koji je iz dna duše prezirao
američki način života, koji se pobjednički razmetao svojim neznanjem
engleskog jezika i prosperirao u uštirkanoj Novoj Engleskoj, kojeg su mazili
postariji ljudi i milovali dječaci — jest, on se dobro zabavljao i sve vukao za
nos; a ja...
7.
Sad se nalazim pred neugodnom zadaćom da progovorim o neprijepornom
padu Lolitina morala. Kao što je, s jedne strane, njeno sudjelovanje u
ljubavnom zanosu koji je budila u meni bilo oduvijek beznačajno, isto tako, s
druge strane, nije isprva bilo kod nje ni traga gramzljivosti. Ali sam ja bio slab
i nepromišljen' zatravljen svojom gimnazijalkom nimficom. Dok se sve ljudsko
u njoj gubilo, moja strast, moja nježnost, moje muke samo su rasle;' to je ona
počela iskorištavati.
j je tjedni džeparac, koji sam joj davao pod uvjetom da tri uta na dan izvršava
svoje osnovne dužnosti, na početku boravka u Beardslevju, iznosio dvadeset i
jedan cent, a do kraja se popeo na jedan dolar i pet centa, štoviše nije bilo po
jedan cent, nego čak po pet centa za jednu seansu. To je bilo više nego dobro
plaćeno ako se uzme u obzir daje djevojčica neprestano dobivala od mene
svakojake sitne darove; nikad joj nisam odbio da kuša poslasticu ili da pogleda
novi glm — ali sam, naravno, smatrao da imam pravo nježno zahtijevati od nje
još jedan cjelov, ili čak cio asortiman prekovremenih milovanja, kad sam znao
da žarko želi ovo ili ono mladenačko zadovoljstvo.. Ipak, nije s njom bilo lako.
Suviše je bezvoljno zarađivala svoja tri centa (a poslije petnaest) na dan, a
umjela se i grdno cjenkati kad god mi je mogla odbiti čudni, polagani, rajski
otrov koji upropaštava život, a bez kojeg nisam mogao živjeti više od nekoliko
dana za redom i kojeg se, zbog same biti neizrecive ljubavne čežnje, nisam
mogao domoći silom. Dobro poznajući čar i moć svojih mekih usta, ona je
iznudila —u toku jedne školske godine!—povećanje nagrade za tu određenu
uslugu na tri, pa čak i četiri dolara! O, čitaoče! Nemoj se smijati zamišljajući
me kako, prikovan mukom užitka, rigam zvonke novčiće od po deset i
dvadeset i pet centa, pa i krupne srebrne dolare, kao što neki zveketav i
potpuno pomahnitao aparat grčevito bljuje cijelo bogatstvo; a dođe, nagnuta
nad padavičarom, ravnodušna uzročnica tog napadaja pomame čvrsto stišće
novac u šaci—koju sam svejedno poslije otvarao snažnim noktima, ako nije
uspjela prije toga klisnuti i sakriti gdjegod svoj plijen. I baš kao što sam gotovo
svaki drugi dan Polagano obilazio školski rajon, izlazio iz automobila i, idući s
noge nogu, zavirivao u mliječne restorane i zagledao se u maglovite aleje
Prisluškujući djevojački smijeh što se udaljavao između otkucaja mc>g srca i
šuma lišća što je padalo, upravo sam isto tako pretraživao njenu sobu,
pregledavao poderane papire u lijepoj košarici za smeće ikojoj bijahu
naslikane ruže i gledao pod jastuk djevičanske postelje *°ju sam bio netom
prostro. Jednom sam našao osam novčanica od P° jedan dolar u jednoj njenoj
knjizi (s prikladnim naslovom Otok s "lagom), a drugi put je jedna pukotina u
zidu iza reprodukcije
Whisderove Majke bila puna novčanica — izbrojao sam dvadeset • četiri dolara
i nešto sitniša — recimo, sve skupa dvadeset i šest dola^ — koje sam mirno
uzeo sebi a da joj nisam rekao ni riječi. Sutradan je ona, gledajući me drsko,
optužila čestitu gospodu Holigan da je "obična kradljivica". Poslije je potvrdila
svoj visoki kvocijent inteligencije time što je našla pouzdanije skrovište koje
nisam nikad uspio otkriti; ali sam u međuvremenu proveo privrednu reformu
i prisilio je da malo-pomalo zarađuje teškim i mučnim radom pravo da
sudjeluje u školskom kazališnom programu; jer se nisam toliko bojao da će me
upropastiti, koliko da će sakupiti dovoljno novca da pobjegne. Rekao bih da je
ta sirota djevojčica divlja pogleda računala da će se s pedesetak dolara u
torbici uspjeti nekako dočepati Broadwaya ili Hollywooda — ili bijedne
kuhinje nekog restorana uz cestu ("Traži se konobarica") u sumornoj
prerijskoj državi, gdje puše vjetar i trepću zvijezde nad barama, parama,
šarama i žarama, a sve je naokolo smeće, trulež i smrt.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:45 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
8.
Učinio sam sve što sam mogao, časni sude, da riješim problem "momka".
Nećete mi vjerovati, ali kunem vam se da sam čak čitao u mjesnim novinama
Beardsley Star rubriku "Za mlade" ne bih li se poučio kako se trebam vladati.
Savjet očevima. Nemojte rastjerivati mlade prijatelje svoje kćeri! Možda je
vama mah teško shvatiti da ona sad privlači momke. ZA vas je ona još
djevojčica. Ali za momke je ona dražesna i zabavni, lijepa i vesela. Sviđa im se.
Danas vi sklapate krupne poslove u svojo] direktorskoj sobi, ali ste jučer bili
običan srednjoškolac Jim koji je nosio školske knjige. Prisjetite se malo! Zar ne
želite da vam kći bude sretna što joj se dive momci koji joj se sviđaju? Zar
zbilja ne da zajednički uživaju u zdravim zabavama?
Zdravim zabavama? Bože moj!
Zašto ne biste primili toga Toma ijohna kao goste u svojoj ku&
Tusto ne biste porazgovarali s njima? Razvezali im jezik i nasmijali ih, ufao da
se osjećaju kao da su kod kuće?
Dobro došao, Tome, u moju javnu kuću!
Ako ona prekrši neka pravila, nemojte dizati dreku pred njenim sudionikom.
Neka osjeti težinu vašega nezadovoljstva kad ostane nasamo $ vama, i pazite
da momci ne pomisle daje ona kći starog ljudoždera!
Ponajprije, stari je ljudožder sastavio dva popisa — onoga što je "strogo
zabranjeno" i onoga što je "preko volje dopušteno". Strogo su zabranjeni bili
sastanci s momcima — udvoje, ili s kojim drugim parom, ili s dva para (idući je
korak, naravno, masovna orgija). Dopustio sam joj da svraća s prijateljicama u
mliječni restoran i da malo poćaska i nasmije se s mladićima koji se tu zateknu
dok je čekam malo dalje u automobilu. Rekao sam joj, ako skupina pristojnih
dječaka iz privatne muške gimnazije (koja se zvala Buderova muška
akademija) pozove njeno društvo na godišnji ples (pod nadzorom nastavnika i
njihovih žena), da sam spreman razmotriti pitanje bi li ona mogla obući svoju
prvu plesnu haljinu (prozračnu, ružičastu, u kojoj je trinaestogodišnja ili
četrnaestogodišnja djevojčica tankih ruku nalik na flaminga). Osim toga,
obećao sam joj da ću prirediti žur na koji će moći pozvati svoje zgodnije
prijateljice i pristojnije gimnazijalce s kojima će se dođe upoznati na plesu kod
Budera. Ali sam joj rekao glasno i jasno da neće nikad, nikad, dok god bude
pod mojim režimom, smjeti poći ni s jednim balavcem u kino, niti se grliti s
njim u autu, niti se sastajati s momcima po žurevima kod svojih prijateljica,
niti voditi u mojoj odsutnosti duge telefonske razgovore s kakvim mladićem,
čak i ako bude "samo htjela porazgovarati s njim 0 njegovim odnosima s
jednom mojom prijateljicom".
Lolitu je obuzimala jarost zbog tih zabrana i ograničenja, nazivala me je
šugavom huljom i još gorim izrazima, i ja bih bio na kraju zacijelo izgubio
strpljenje da nisam uskoro pojmio, što mi je donijelo slatko olakšanje, da nju
toliko ne ljuti što joj oduzimam Ovo ili ono zadovoljstvo, koliko što joj
oduzimam opća prava. Ja Sani, vidite, dirnuo u konvencionalni životni
program, u uobičajene ta2onode, u "ono što treba činiti", u mladenačke
šablone; jer, nema
ničega konzervativnijeg od djeteta, napose djevojčice, pa bila ona ne znam
koliko bajna, smeđa, ružičastorida nimfica u zlaćanoi izmaglici perivoja u
listopadu.
Nemojte me krivo shvatiti! Ja se ne bih mogao zakleti da tijekom zime
(1948./1949. godine) Lolita nije uspjela mimogred stupiti u nedolične odnose s
nepoznatim momcima. Ma koliko da sam je nadzirao u njeno slobodno
vrijeme, neprestance su se, naravno, javljale rupe u vremenu koje je ona
naknadno nastojala začepiti suviše zamršenim objašnjenjima; i, naravno, moja
bi ljubomora svaki čas zapela svojom škrbastom pandžom za tanano tkivo
nimfičanske himbe; ali sam vrlo jasno osjećao — a danas mogu jamčiti za
točnost tog osjećaja — da nije bilo potrebno da se suviše uznemirujem. Nisam
to osjećao samo zato što nisam ni jednom imao priliku zgrabiti za opipljivu
tvrdu mladu šiju kojeg od onih nijemih muških statista što su promicali negdje
u pozadini, nego i zato što mi je postalo "bjelodano jasno" (omiljeni izraz moje
tetke Sybil) da su se sve varijante gimnazijalaca, od uznojenog klipana koji
strepi pri pomisli da uhvati za ruku susjedu u mračnom kinu, pa sve do
uobraženog napasnika s prištevima i starom krntijom u koju je ugrađen nov
motor, podjednako gadile mojoj profinjenoj maloj ljubavnici. "Idu mi na jetra
svi ti balavci i aferice", načrčkak je u jednom udžbeniku, a ispod toga je Mona
(Mona će se svaki čas pojaviti) napisala: "A Rigger?" (I on će se uskoro
pojaviti).
Zato su mi u sjećanju tako bezlični svi oni klinci koje sam vidio u njenu
društvu. Bio je tu, na primjer, Crveni Pulover koji ju je jednog lijepog dana —
kad je pao prvi snijeg — dopratio do kuće. Gledao sam ih kroz prozor salona
kako razgovaraju pred kućom. Na njoj je bio njen prvi kaput s krznenim
ovratnikom; smeđa kapa pokrivala je moju najdražu frizuru — sprijeda šiške,
sa strane uvojci, a straga prirodne kovrče — a njene mokasinke, potamnjele od
vlage, • bijele čarapice bile su neurednije nego ikad. Kao i obično, stiskala je uz
grudi knjige govoreći ili slušajući sugovornika i neprestano gestikulirajući
nogama: lijevom je gazila desnu, odmicala jednu nogu natrag, ukrštala
gležnjeve, pomalo se njihala i stupala na mjestu
^_ pa bi opet počela sve iznova. Bio je tu i Vjetrovka koji je jedne nedjelje
razgovarao s njom pred restoranom, dok su me njegova mati i sestra nastojale
odvući na čašicu razgovora; vukao sam se i osvrtao za svojom jedinom
ljubavlju. Ona je već poprimala više konvencionalnih grimasa, kao, na primjer,
pristojni način da mlada gospođica pokaže kako se naprosto "previja" od
smijeha—sagnula bi elavu i, oponašajući svejednako nemoćan kikot,
uzmaknula nekoliko koraka (naslućujući već da je zovem), te bi se okrenula i
pošla prema meni dok bi joj se na usnama gasio osmijeh. Mnogo sam više volio
(možda zato što me je to podsjećalo na njenu prvu nezaboravnu ispovijed)
njene tobožnje uzdahe ("ah, Bože moj!") koji su izražavali šaljivo-sanjarsko
pokoravanje sudbini, i druge usklike "Ma ne-e-e!" dubokim gundavim glasom,
kad ju je sudbina već pogodila. Ali, najradije sam je gledao — kad već
govorimo o gestama i mladosti — kako se vozika po Thaverovoj ulici na svom
novom biciklu koji se također činio dražestan i mlad. Odizala se na pedalama
da ih brže okreće, a onda bi se mlitavo opustila dok se brzina ne bi sama
smanjila. Zatim bi stala kod naše poštanske škrabice i, svejednako sjedeći na
biciklu, izvadila iz nje časopis, brzo ga prelistala, gurnula ga natrag, oblizala
jezikom kraj gornje usne, odgurnula se nogom i ponovo pojurila kroz blijede
šare svjeda i sjene.
Općenito se nekako bolje prilagodila svojoj novoj okolini nego što sam se bio
nadao dok sam promatrao svoju razmaženu robinjicu i obrate u njenu
vladanju, napadne kao grivne, kojima se bila prostodušno razmetala
prethodne zime u Kaliforniji. Iako se nikad nisam mogao naviknuti na onu
neprekidnu tjeskobu u kojoj žive veliki grešnici meka srca, držao sam da
nisam mogao naći bolju zaštitnu boju. Ležeći na svom uskom ležaju uz prozor
u radnoj ^oi nakon kratke seanse obožavanja i očajanja u Lolitinoj hladnoj
spavaonici i prisjećajući se događaja proteklog dana, pratio sam ^oj lik kako se
više šulja nego prolazi pred užagrenim okom moje Uobrazilje. Gledao sam
kako doktor Humbert, "lijep, crnomanjast Muškarac" iz bulevarskih romana, s
primjesom, možda, keltske krvi a, član konzervativne, ako ne i
najkonzervativnije crkve, izlazi
da otprati kćerku u školu. Gledao sam ga kako pozdravlja polaganiju
smiješkom i milim uzvijanjem obrvama (crnim i gustim kao u muškarca na
reklamama) dobru gospodu Holigan, koja je zaudarala kao kuga i koja će se,
znao sam, čim ugrabi priliku, uputiti do gazdine boce džina. Očima zapadnog
susjeda, bivšeg krvnika ili autora vjerskih knjižica— što je koga briga?—vidio
sam našeg junaka kroz otvoren prozor njegove radne sobe (Kako se ono zove?
Čini se da je Francuz ili Švicarac) kako razmišlja pred pisaćim strojem
(prilično izmožden profil, gotovo hiderovski pramen kose preko blijedog čela).
U nedjelju se mogao vidjeti profesor H. H. u lijepo sašivenu odijelu i smeđim
rukavicama kako se seta prema Waltonu (kavani poznatoj po svojim
porculanskim kunićima s ljubičastim vrpcama i kutijama čokolade, medu
kojima sjediš i čekaš da se oslobodi koji stolić—stolić za dvoje, još posut
mrvicama prethodnog para). Sad ga vidim u radni dan, oko jedan sat, kako
važno pozdravlja stooku istočnu susjedu dok oprezno manevrira automobilom
izlazeći iz garaže pored onih prokletih grmova borovice i silazeći na sklisku
cestu. Dižući hladan pogled s knjige, gledam na zidni sat u pregrijanoj
sveučilišnoj knjižnici, sred nezgrapnih mladih žena zatečenih i skamenjenih
viškom ljudskog znanja. Hodam po travnjaku koledža s velečasnim Riggerom
(on predaje vjeronauk u ženskoj gimnaziji): — Netko mi je rekao da je njena
majka bila poznata glumica koja je poginula u avionskoj nesreći. Nije? E, onda
sam valjda krivo čuo. Ma nemojte? A, tako. Kako je to žalosno! — (Uzvisuješ
mamu, srce moje, a?) Polako guram metalna kolica, na kojima se gomilaju
kojekakvi proizvodi, kroz labirint samoposluživanja, iza profesora V, koji se
isto tako polako kreće, prostodušan udovac jarčevih očiju. Čistim lopatom
snijeg ispred kuće — skinuo sam kaput, a oko vrata omotao skupocjen
crnobijeli šal. Idem, bez vidljivih znakova nestrpljive požude (čak se
prisiljavam obrisati noge o otirač), za kćerkom gimnazijalkom koja ulazi u
kuću. Vodim Dolly zubaru... ljepuškasta tehničarka dočekuje je vedrim
osmijehom... stari časopisi... ne montrezpas vos zhambey> kako je govorila
pokojnica. Na ručku s Dolly u restoranu; opaZ"' smo da gospodin Edgar H.
Humbert jede biftek na evropski način
__ ne odlažući nož. Prijatelji (takoreći dvojnici) uživaju u koncertu __ dva
smirena Francuza mramornih lica sjede jedan uz drugog, l/lonsieur Humbert
sa svojom muzikalnom kćerkicom i Monsieur Godin s isto tako nadarenim
sinčićem profesora V. (koji je večeras na terapiji u gradu Providenceu,
slavnom po svojim bordelima). Otključavam garažu — kvadrat svjetla guta
kola i gasi se. U šarenoj pidžami spuštam na mahove zastor u Dollvnoj
spavaonici. U subotu ujutro, neviđen ni od koga, svečano važem golišavu, zimi
pobijeljenu djevojčicu na vagi u kupaonici. Vidjeli su ga i čuli u nedjelju ujutro
(a mi smo mislili da on ide u crkvu!) kako viče djevojčici: — Pazi da se ne vratiš
kasno! — a ona je išla na tenis. On otvara vrata njenoj kolegici koja ima
izvanredan dar zapažanja:
— Prvi put vidim, gospodine, muškarca u svilenom kućnom kaputu — osim,
naravno, u filmovima.
9.
Radovao sam se što ću upoznati Lolitine kolegice, ali su me one, sve u svemu,
razočarale. Da nabrojim Opal Iks, Lindu Hali, Avis Chapman, Evu Rosen i Monu
Dahl (sva su ova prezimena, osim jedno, samo slična pravima). Opal,
snebivljivoj, nezgrapno, pristavo stvorenje s naočalama na nosu, obožavala je
Dolly koja je nju terorizirala. S Lindom Hali, najboljom tenisačicom u školi,
Dolly je igrala pojedinačne partije najmanje dva puta na tjedan; sve bih rekao
daje Linda bila prava nimfica, ali nekako nije dolazila k nama (možda je nisu
puštali); ostala mi je u sjećanju samo kao bljesak pravog sunca fla
pravokutniku natkrivenog teniskog igrališta. Od ostalih ni jedna n'je mogla
polagati pravo na nimfičanstvo, osim Eve Rosen. Avis je bila debeljuškasta,
zdepasta djevojčica dlakavih nogu; Mona pak, iako )e bila nekako grubo,
puteno lijepa (a bila je svega godinu dana starija °d moje ljubavnice koja je
pomalo starila), očito nije više odavno bila ^mfica, ako je ikad i bila. S druge
strane, Eva Rosen, malo "raseljeno "ce" iz Francuske, mogla je poslužiti kao
primjer kako i djevojčica
koja nije osobito lijepa može katkad otkriti oku pronicava amatera neke
osnovne elemente nimficanske ljupkosti — idealno vitak, joj-nerazvijen stas,
pogled što se čudno zadržava na predmetima, i istršale jagodične kosti. Njena
blistava bakrenasta kosa podsjećala je, ako ne bojom a ono svilastim sjajem, na
Lolitinu kosu. Crte njena nježnog lica mliječne puti s rumenim usnama i
bjelkastim trepavicama nisu bile onako lisičji šiljaste kao u onog velikog
nerasnog roda ridokosih; osim toga, nije nosila ništa zeleno — tu odoru
njihova roda; uvijek sam je viđao u crnom ili zagasitotrešnjevom — vrlo
elegantnom puloveru, na primjer, i u crnim cipelicama visokih peta; nokte je
mazala granatnocrvenim lakom i rado je govorila francuski (što se Loliti
gadilo); intonacija joj je još bila čudesno čista, ali se za školske i sportske
izričaje utjecala američkom kolokvijalnom jeziku i tada se u njenu govoru
javljala laka natruha bruklinskog naglaska, što je mene zabavljalo kod te male
Parižanke koja je pohađala novoenglesku školu sa pseudobritanskim
pretenzijama. Nažalost, Lolita, koja je u početku govorila daje "stric te male
Francuskinje milijunaš", razvrgla je uskoro, iz stanovitih "društvenih"
razloga, prijateljstvo s Evom a da mi nije dala ni prilike da se naužijem —
sasvim skromno — njene mirisave prisutnosti u našem gostoljubivom domu.
Moj dragi čitalac zna koliku sam važnost uvijek pridavao okupljanju cijelog
jata djevojčica-paževa, nimfica-pratilja, oko moje Lolite. Neko sam se vrijeme
zanimao za Monu Dahl koja nas je često posjećivala, osobito u prvom
polugodištu, dok su ona i Lolita bile onako oduševljene kazališnom
umjetnošću. Katkad sam se pitao kakve li je tajne strašno nepouzdana Dolores
Haze bila povjerila Moni; ta Lolica je jednom meni izbrbljala — na moju
usrdnu molbu i uz pristojnu nagradu — upravo nevjerojatne potankosti o
ljubavnoj pustolovini koju je Mona doživjela s nekim mornarom u ljetovalištu
na adantskoj obali-Značajno je što je Lolita odabrala sebi za pouzdanicu
hladnu, iskusnu i razbludnu Monu, koju sam jednom čuo (krivo, klela se
Lolita) kako bezbrižno govori u predsoblju (Lolita je baš bila napomenula da
joj je džemper od "djevičanske" vune): — To je sve što je kod tebe djevičansko,
mala moja! — Monin je glas bio nekako čudno
pr0mukao, mutnocrna kosa bila joj je lijepo nakovrčana, nosila je naušnice, oči
joj bijahu smeđe kao jantar i malko izbuljene, a usne jočne i bujne. Lolita mi je
rekla da su nastavnice zamjerale Moni što vješa na sebe toliko nakita. Ruke su
joj podrhtavale. Bila je opterećena Icvocijentom inteligencije od 150 poena. Da
spomenem još golem ćokoladnosmedi madež na njenim već posve ženskim
leđima, koji sam vidio one večeri kad su se Lolita i ona obukle u duboko
izrezane haljine pastelnih boja za ples na Buderovoj akademiji.
Malo se zatrčavam u pripovijedanju, ali mi sjećanje samo prebire po cijeloj
klavijaturi dok mislim na tu školsku godinu u Beardslevju. Odgovarajući na
moja pitanja o dječacima s kojima se Lolita druži, gospođica Dahl je otmjeno
okolišala. Razgovarali smo o tome onoga dana kad je Lolita otišla igrati tenis u
Lindin "ekskluzivni" sportski klub, pa mi je odande telefonirala da će zakasniti
cio sat, pa ne bih li zabavio Monu kad dođe da proba s njom scenu iz Ukroćene
goropadnice. I eto, služeći se svim modulacijama svoga glasa i svim dražima
svoga vladanja, i gledajući me u oči sa stanovitom (ili da se nisam prevario?)
primjesom kristalne podrugljivosti, lijepa mi je Mona ovako odgovorila:
— Da vam pravo kažem, gospodine, Dolly uopće ne mari za te žutokljunce. Da
vam pravo kažem, ona i ja smo suparnice. I ona i ja smo ludo zaljubljene u
velečasnoga Riggera. — (Ovo je bila šala — već sam spomenuo tu mračnu
ljudinu konjske čeljusti; on me je jednom ugnjavio svojim dojmovima s puta
po Švicarskoj na čaju priređenom za roditelje; ne sjećam se više točno kad je
to bilo.)
A kako je bilo na plesu? Oh, perfa! Molim? Ukratko, fenomenalno. Gala ples. A
je li Dolly mnogo plesala? Pa nije baš Previše — uskoro joj je bio pun kufer. A
što misli Mona (čežnjiva "Iona) o samoj Dolly? Kako to mislite, gospodine?
Misli li ona
Dolly dobro napreduje u školi? Ah, pa ona je sjajna cura! A se inače ponaša?
Cura je na mjestu. Pa ipak?... — Cura i pol!
zaključi Mona i isprekidano uzdahnu, pa uze sa stolića knjigu *°ja je tu
slučajno ležala i, mijenjajući naglo izraz lica, mršteći se tobože, upita me: —
Kažite mi nešto o Balzacu, gospodine! Je li on
zbilja takva fora? — Toliko se primakla mom naslonjaču da sam osjetio, kroz
kozmetičku mješavinu parfema i krema, nezanimljiv miris njene kože.
Odjednom mi pade na um čudna misao: "A što ako je moja Lolita postala
svodilja? Ako je tako, onda je našla krivu zamjenu." Kloneći se Monina
ravnodušna pogleda, porazgovarao sam s njom malo o francuskoj
književnosti. Napokon je došla Dollv — i pogledala nas škiljeći svojim blijedim
očima. Ostavih prijateljice nasamo. Na zavoju stuba bio je rešetkast prozor,
obavijen paučinom jer se nikad nije otvarao, jedno mu je okno bilo crveno kao
rubin, i ta živa rana među ostalim bezbojnim kvadratima, pa i njen
asimetričan položaj (potez skakačem b 8 — c 6), svagda su me nekako čudno
uznemirivali.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

21 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:49 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
10.
Ponekad... Pa dobro, koliko zapravo puta, prijane? Možete li se prisjetiti,
četiri, pet ili više takvih zgoda? Ili pak ni jedno ljudsko srce ne bi to moglo
podnijeti više od dva-tri puta? Ponekad (ne mogu odgovoriti ništa na vaše
pitanje), dok bi Lolita nesustavno pisala svoju domaću zadaću, sišući olovku,
izvaljena preko naslonjača, nogu prebačenih preko priručja, zbacio bih sa sebe
sve lance pedagoške suzdržljivosti, smetnuo s uma sve naše svađe, zatomio
svu svoju mušku taštinu i doslovce dopuzio do tvog naslonjača, o, moja Lolito!
Tada bi bacila na mene pogled nalik na krznast upitnik (koji je govorio kao da
ne vjeruje, razdražljivo: "Što — opet?"); jer ti se nisi nikad udostojila da
shvatiš da ja mogu, bez ikakvih određenih namjera, žarko poželjeti da zarijem
lice u tvoju škotsku suknjicu, mila moja! Bože, kako su ti krhke bile gole ruke,
Bože, kako sam žudio da obuhvatim sva tvoja četiri prozračna, ljupka uda, kao
noge skupljenog ždrebeta, i da te uhvatim za glavu svojim nedostojnim
rukama, i povučem gore kožu na objema sljepoočnicama, i poljubim ti
okinežene oči, i... — Ama pusti me na miru, stari majmune! — govorila si. —
Molim te ko boga da me konačno ostaviš na miru>
Ija sam ustajao s poda, a ti si me gledala i oponašala moj nervni tik
jjzajući navlas licem. Ali ništa za to, ništa, ništa, ja sam samo životinja, ništa,
ništa, hajde da nastavimo ovu moju bijednu pripovijest!
11.
Jednog ponedjeljka ujutro, čini mi se da je to bilo u listopadu, nazvala me je
gospođica Pratt i zamolila da dođem k njoj na razgovor. Znao sam da Dollv
dobiva u posljednjih mjesec dana slabe ocjene, ali umjesto da se zadovoljim
kakvim vjerodostojnim objašnjenjem toga poziva, uobrazio sam sebi svakakve
strahote i morao se okrijepiti s pola litre džinanasa prije nego što sam se
nakanio poći u školu. Polako, osjećajući se kao da sam se sav pretvorio u grlo i
srce, popeo sam se na stratište.
Gospođica Pratt, krupna, neuredna i sijeda žena široka ravna nosa i sitnih
očiju iza stakala naočala s rožnatim okvirom, ponudila mi je da sjednem na
neugledni, kukavni puf, a sama je, onako teška, hitro sjela na priručje
naslonjača od hrastovine. Casak je šutjela upirući u me nasmiješen i radoznao
pogled. Sjetih se da me je tako gledala i prvi put, ali sam tada mogao dopustiti
sebi da se nabusito namrštim. Napokon je odvojila pogled od mene. Utonula je
u razmišljanje — zacijelo hinjeno — pa kao da se odlučila na nešto, uze
objema rukama debelih prstiju trljati nabor po nabor na svojoj tamnosivoj
flanelskoj suknji na koljenima čisteći nešto — trag od krede, što li? Zatim reče,
jednako trljajući suknju i ne dižući pogleda:
— Dopustite, gospodine Haze, da vas nešto otvoreno upitam.
Vi ste staromodan evropski otac, je li?
— Pa, nisam — odgovorih. — Možda konzervativan, ali ne bih
relcao da sam staromodan.
Ona predahnu i namršti se, a onda pljesnu svojim krupnim, punašnim rukama
kao da namjerava progovoriti o biti problema, k iznova upre u me svoje sjajne
okice.
— Dolly Haze je dražesna djevojčica — reče — ali čini se da joj
početna faza spolnog sazrijevanja zadaje stanovite poteškoće. Ovlaš se
naklonih. A što sam drugo mogao?
— Ona još oscilira— reče gospođica Pratt pokazujući zorno
to osciliranje prikladnim pokretom ruku koje kao da bijahu posute
koricama cimeta — između dvije zone, analne i genitalne. U biti
je, naravno, dražesna...
Pripitah je:
— Oprostite, između kakvih to zona.
— Eto, to je sad progovorio iz vas staromodni Evropljanin!
— uzviknu Prattovka i ovlaš lupnu po mom satu na ruci i iznenada
obnaži umjetno zubalo. — Htjela sam samo reći da se biološki i
psihički nagon — pušite li? — nisu sasvim stopili kod vaše Dolly,
da ne tvore, da tako kažem, zaokruženu cjelinu.
Načas obuhvati rukama nevidljivu lubenicu.
— Ona je simpatična, pametna, ali nemarna — teško dišući,
ne silazeći sa svoje prečke, moja subesjednica umuknu načas da
pogleda u izvještaj o uspjehu dražesne djevojčice, izvještaj koji je
ležao desno od nje na pisaćem stolu. — Ocjene su joj sve slabije i
slabije. I ja se pitam, gospodine Haze...
Pa se opet tobože zamisli.
— A ja, eto, pušim — nastavi ona bodro — i, kako je ono
govorio naš nezaboravni doktor Pierce, ne ponosim se time, ali mi
je baš po ceru!
I zapuši, a dim koji ispusti na nosnice podsjeti me na veprovske kljove.
— Dopustite da vam iznesem nekoliko detalja, to nam neće
oduzeti mnogo vremena. E pa, da vidimo — poče preturati po
svojim spisima. —Jest. Prkosi gospođici Redcock i neobično je drska
prema gospođici Cormorant. A evo i izvještaja jedne naše specijalne
znanstvene radnice: "Rado sudjeluje u zbornom pjevanju u razredu,
iako joj misli, čini se, lutaju. Uz to prebacuje nogu preko noge i maše
lijevom po taktu". U rubrici "Rječnik kojim se služi": "Repertoar od
dvjesta četrdeset i dvije riječi uobičajenog šatrovačkog govora šiparica
uz stanovit broj višesložnih riječi očito evropskog podrijeda". Često
oz£iiše u razredu. Gdje to piše?... Aha. Evo, ovo je iz posljednjeg tjedna u
mjesecu studenom. "Često uzdiše... Energično žvače gurnu." Nokte ne grize,
što je šteta—jer bi to bolje odgovaralo općoj jjjcj—sa znanstvenog stajališta,
naravno. Menstruacija se, kako tvrdi subjekt, potpuno ustalila. Ne pripada
trenutno ni jednoj crkvenoj organizaciji. Da, zbilja, gospodine Haze, njena je
mati bila?... A, tako! A vi ste?... Jest, naravno, to se nikog ne tiče, osim, možda,
Gospodina Boga. Još smo nešto htjeli saznati... Ona, po svemu sudeći, nema
nikakvih obveza u kućanstvu? Aha, tako, tako! Vi, gospodine Haze, očito želite
da vaša Dolly odraste kao princeza. Da vidimo što još imamo ovdje. "Uzima u
ruke knjige i odlaže ih vrlo graciozno. Glas ugodan. Prilično se često smijucka.
Pomalo sklona sanjarenju. Ima neke svoje osobne šale, na primjer, naopako
čita prezimena nekih nastavnica. Kosa naizmjenice tamnosmeđa i
svijedosmeđa, sjajna" — no, to mislim (Prattovka prasnu u smijeh) da i sami
znate. "Nos nezačepljen, stopala visoka, oči" — čekajte, imam tu još jedan
noviji izvještaj. Jest! Evo ga. Gospođa Gold kaže da se Dollvna ocjena za stil u
tenisu povisila s "izvrstan" na "izvanredan" — čak je bolja od ocjene naše
prvakinje Linde Hali, ali Dolly nije sabrana, što se odražava na rezultatima.
Gospođica Cormorant nije načisto gospodari li Dolly potpuno svojim
osjećajima ili je pak sva u vlasti osjećaja. Gospođica Horn izvještava da ona, to
jest Dolly, ne uspijeva izraziti riječima svoje doživljaje, a gospođica Cole
smatra da Dollyni organi funkcioniraju besprijekorno. Gospođica Molar misli
da je Dolly kratkovidna i da bi trebala otići nekom okulistu, a gospođica
Redcock, naprotiv, tvrdi da djevojčica simulira prezamorenost očnog vida da
bi opravdala svoje neznanje. I, na kraju, gospodine Haze, ima nešto osnovno
sto zabrinjava naše pedagoge. Htjela bih vas otvoreno nešto upitati. Zanima
me je li vaša sirota žena, ili ste vi sami, ili tko drugi iz vaše obitelji—jesam li
dobro razumjela da ona ima u Kaliforniji nekoliko tetaka i djeda s majčine
strane? Ah, svi su pomrli — oprostite, onda ~— ali, kako bilo da bilo, nas
zanima je li njoj objasnio koji član obitelji kako se zapravo razmnožavaju
sisavci? Mi svi imamo dojam da je Dolly, sa svojih petnaest godina,
nenormalno zaostala za svojim
vršnjakinjama i da se uopće ne zanima za spolne probleme ili da, bolje reći,
potiskuje u sebi svako zanimanje za njih ne bi li tako sačuvala svoje neznanje i
osjećaj osobnog dostojanstva. Dobro, zabunila sam se — ne petnaest nego
nepunih četrnaest. Vidite, gospodine Haze, naša škola ne vjeruje da dječicu
treba kljukati pričama o pčelama i cvijeću, o rodama i zekama, ali mi čvrsto
vjerujemo da učenice treba pripremiti za bračni život u kojem će oba partnera
biti zadovoljna i uspješno odgajati djecu. Mi držimo da bi Dolly mogla
napredovati kad bi se malo više trsila. Izvještaj gospođice Cormorant je vrlo
značajan što se toga tiče. Dolly je sklona biti drska, blago rečeno. Ali svi mi
držimo da je, prvo, potrebno da zamolite svog liječnika da joj protumači
elementarne osnove spolnog života, a drugo, da joj morate dopustiti da se
druži s braćom svojih kolegica — bilo u Klubu mladih, bilo u organizaciji
velečasnog Riggera, bilo, napokon, u divnim domovima roditelja naših
učenica.
— Ona se može sastajati s dječacima i u svom divnom domu
— napomenuh.
— Nadam se da će i biti tako — živo prihvati Prattovka.
— Kad smo je počeli ispitivati o njenim poteškoćama, Dolly je
odbila govoriti o situaciji u kući, ali smo porazgovarali s nekim
njenim kolegicama i — slušajte — mi, na primjer, tražimo od vas
da povučete svoj veto na njeno sudjelovanje u našim predstavama.
Jednostavno ste dužni dopustiti joj da igra u Začaranim lovcima-
Prilikom prve podjele uloga ona je bila savršena mala nimfa. Na
jesen će autor toga komada provesti nekoliko dana u Beardslevjskom
koledžu i možda će pristati da prisustvuje dvjema-trima probama u
našoj novoj dvorani. Hoću reći da se baš u takvim stvarima i sastoji
sreća što je čovjek mlad, lijep i pun života. Vi morate shvatiti...
— Ja sam uvijek držao da sam vrlo uviđavan otac —
umetnuh.
— Ah, ja i ne sumnjam u to! Ali gospođica Horn i gospođica Cole misle — a ja
sam sklona složiti se s njima — da vašoj Dolly ne daju mira seksualne misli
kojima ne nalazi oduška i zato neprestano draži i muči druge djevojčice—pa
čak i neke naše mlade nastavnih
naopako imena zato što one idu na nevine sastanke s momcima.
Slegoh ramenima. Bijedni emigrant!
— Hajde da zajednički mućnemo glavom, gospodine Haze! Što
ie to s tom vašom djevojčicom?
— Ona se meni čini sasvim normalna i sretna — odvratih.
(Možda je katastrofa napokon na pomolu? Možda su me raskrinkali?
Možda su zatražili pomoć od hipnotizera?)
— Ono što mene zabrinjava — reče gospođica Pratt, pogleda
na sat i poče iznova pretresati cijelo pitanje — to je da i nastavnice
i njene suučenice smatraju da je Dolly odbojna, nezadovoljna i
zakopčana — i svi se mi čudimo zašto ste vi toliko protiv svih
normalnih razonoda normalne djece?
— Uključujući i ljubavne predigre? — priupitah je nehajno,
očajnički, kao što stari štakor grize sve oko sebe, pritjeran uza zid.
— Ja svakako pozdravljam takvu naprednu terminologiju
— reče Prattovka posmjehujući se. — Ali nije sad o tome riječ.
Dok god postoji na našoj gimnaziji nadzor, naše predstave, plesovi
i ostale prirodne zabave ne mogu se smatrati ljubavnim predigrama
u pravom smislu riječi, iako se djevojčice, naravno, sastaju s
dječacima, ako je to ono na što se svodi vaš prigovor.
— Dobro — rekoh, a mom se pufu ote umoran uzdah. —
Pobijedili ste. Neka ona igra u tom komadu. Ali samo ako i muške
uloge budu igrale djevojčice.
—Ja sam uvijek iznenađena kako se neki stranci — ili, u svakom slučaju,
naturalizirani Amerikanci—majstorski služe našim bogatim jezikom — reče
Prattovka. — Uvjerena sam da će se gospođica Gold
ona vodi kod nas dramsku sekciju — veoma, veoma obradovati. Ona je, između
ostaloga, jedna od rijetkih nastavnica koje dobro Postupaju, odnosno hoću
reći koje nekako umiju pristupiti teškoj Dolly. Eto, time smo svršili s općim
pitanjima, a sad nam još ostaje nešto posebno. Gospodine Haze, vaša je Dolly
opet nešto skrivila.
Gospođica Pratt ušutje, a zatim se protrlja kažiprstom ispod n°sa tako žestoko
da joj nos izvede cio ratnički ples.
— Ja nemam dlake na jeziku — reče — ali u životu postoje
neka pravila i meni je teško... Dobro, da to pokušam ovako
objasniti. Walkerovi, koji stanuju u onoj staroj kući koju mi ovdje
zovemo Vojvodski dvorac — vi sigurno znate onu sivu kućerinu na
vrhu brijega — šalju dvije svoje kćerke u našu školu, a kod nas je i
nećakinja rektora koledža, doktora Moorea, izvanredno odgojeno
dijete — da i ne govorimo o cijelom nizu djece uglednih roditelja. I
eto, s obzirom na te prilike, pomalo smo zapanjeni kad Dolly, koja
je naoko tako pristojna djevojčica, upotrebljava riječi koje vi, kao
stranac, vjerojatno naprosto ne znate ili ne razumijete. Možda bi
bilo najbolje... Da možda pozovemo ovamo Dolly pa da odmah sve
to raspravimo? Nećete? Vidite... Ma hajde da otvoreno govorimo!
Dolly je napisala jednu vrlo nepristojnu riječ koja, kako mi kaže
naša doktorica Cutler, znači pisoar u meksičkom prostačkom
žargonu — napisala ju je svojim ružem na jednoj brošuri o higijeni,
koje je podijelila djevojčicama gospođica Redcock koja se u lipnju
udaje, pa smo odlučili da Dolly zadržimo svaki dan nakon nastave
— recimo, oko pola sata. Ali, ako vi želite...
— Ne, ja se ne želim upletati u vaša pravila. Porazgovarat ću s
njom nasamo. Izvest ću to na čistac.
— Dajte, dajte — reče gospođica Pratt ustajući s priručja
naslonjača. — A mi se možemo uskoro opet sastati pa, ako ne
bude ništa bolje, zamolit ćemo našu doktoricu da psihoanalizira
djevojčicu.
Da se oženim Prattovkom pa da je zadavim?
— A, osim toga, neka je vaš liječnik pregleda — običan,
rutinski pregled. Ja sam je premjestila u Klasu Kobasu, učionicu na
samom kraju hodnika.
Da objasnim da se gimnazija u Beardsleyju ugledala na glasovitu žensku školu
u Engleskoj time što je prisila različne "tradicionalne nadimke pojedinim
učionicama, kao na primjer: "Klasa Kobasa . "Klasa Masa", "Klasa Bez Asa" i
slično. "Kobasa" je bila smrdljiva i u njoj je visila smeđa reprodukcija
Revnoldsova Doba nevinost* nad crnom pločom i imala je nekoliko redova
nezgrapnih klupafa
jednom od njih moja je Lolita bila zadubljena ■ u "Dijalog" i2 Bakerove
Dramske tehnike, i bilo je vrlo tiho, a ispred nje :e sjedila djevojčica sasvim
golog, porculanski bijelog vrata i krasne, blijedozlaćane kose, i također je
čitala, potpuno zanesena, neprekidno namotavajući mek uvojak oko prsta, i ja
sam sjeo uz Dollv, upravo iza tog vrata i tog uvojka, i raskopčao sam kaput i, za
šezdeset pet centa i dopuštenje da sudjeluje u školskoj predstavi, privolio
Lolitu da me usluzi ispod klupe rukom umrljanom kredom icrnilom, crvenih
zglobova na prstima. Ah, bilo je to svakako glupo i nepromišljeno od mene, ali,
nakon onih muka koje sam nedavno podnio u ravnateljičinoj sobi, naprosto
sam morao iskušati kombinaciju za koju sam znao da se nikad više neće
ponoviti.
12.
Oko Božića se ona prehladila pa ju je pregledala prijateljica Biance Lester,
doktorica Ilse Tristramson (zdravo, Ilse, bili ste srce, niste bili suviše radoznali
i dirali ste vrlo nježno moje lane). Liječnica je ustanovila bronhitis, pogladila
Lolitu po golim leđima (malje duž kičme bile su joj se digle od vrućice) i
naložila da leži tjedan dana ili još dulje. Iz početka je imala povišenu
temperaturu pa nisam mogao odoljeti vatri neočekivanih naslada
(VenusfebricubsaP5), ali, istini za volju, djevojčica je bila iznemogla, i plakala
je, i kašljala, i tresla se u mom zagrljaju. A čim se oporavila, priredio sam joj
žur.
Možda sam bio malo previše popio pripremajući se za tu tešku kušnju. Možda
sam napravio budalu od sebe. Djevojčice su okitile 1 rasvijetlile bor (njemački
rođendanski običaj, samo što su prije bile svjećice, a sad žarulje u boji).
Odabrale su ploče i hranile njima gramofon moga stanodavca. Dolly je imala
na sebi zgodnu Slvu haljinu, pripijenu uz tijelo, a dolje široku. Pjevušeći nešto,
°usao sam gore, u svoju radnu sobu, ali sam zatim svakih deset ili ^adeset
minuta silazio dolje kao prava budala, pod izgovorom da ^ zaboravio lulu na
kaminu ili da tražim novine; i svaki put mi je
bilo sve teže obaviti te jednostavne radnje, pa sam se nehotice sjetio onih
strašno dalekih dana u Ramsdaleu, kad sam se onako mučno spremao da
nehajno uđem u sobu u kojoj je gramofon svirao Malu Carmen.
Žur nije baš uspio. Od tri pozvane djevojčice jedna uopće nije došla, a jedan je
dječak doveo svog bratića Roya tako da su bila dva prekobrojna dječaka.
Bratići su znali sve plesove, ali ostala dvojica gotovo uopće nisu znala plesati
tako da su veći dio večeri pravili rusvaj u kuhinji, pa se bučno nagađali koju će
kartašku igru igrati, a nakon nekog vremena dvije djevojčice i četiri dječaka
sjedili su na podu u salonu, uz širom otvorene prozore, i igrali se neke igre
riječima čija pravila Opal nikako nije mogla shvatiti, a Mona i Roy, protegljast,
pristao dječak, pili su u kuhinji napitak od dumbira, sjedeći na stolu i
mlatarajući nogama, i vatreno raspravljali o predodredenju i zakonu
vjerojatnosti. Kad su svi otišli, Lolita je izustila nešto kao "Uh", zažmirila,
skljokala se u naslonjač i raširila ruke i noge u obliku zvijezde, izražavajući
time svoje gađenje i iscrpljenost, i počela se kleti da u životu nije vidjela takvu
odurnu bandu balavaca. Za tu sam joj rečenicu kupio nov teniski reket.
Siječanj je bio vlažan i blag, a veljača je zavela u bludnju grmove forzicija koje
su se iznenada posule zlatnim cvjetovima. Starosjedioci nisu pamtili takva
vremena! Zapljuštali su i drugi darovi. Na njen četrnaesti rođendan, na prvi
dan 1949. godine, poklonio sam joj bicikl — onu čarobnu mehaničku gazelu
koju sam već spomenuo — i Povijest suvremenog američkog slikarstva;
nekako sam neobično uživao u njenu baratanju biciklom, to jest u tome kako
mu je pristupala, kako je micala svojim malim kukovima dok se penjala na
njega, i slično; ali moji pokušaji da oplemenim njen umjetnički ukus završili su
neuspjehom; nju je zanimalo je u farmer koji drijema nakon objeda na sijenu
(slika Doris Lee) otac tobože razbludne cure u prednjem planu i nije mogla
shvatiti zašto ja tvrdim da su Grant Wood i Peter Hurt daroviti, a Reginald
Marsn i FrederickWaugh nedaroviti.
13.
Kad je proljeće premazalo Thaverovu ulicu žutom, zelenom j ružičastom
bojom, Lolita je bila već preko ušiju zaljubljena u kazalište. Gospođica Pratt,
koju sam jedne nedjelje vidio kako objeduje s nekim damama kod Waltona,
ulovila je izdaleka moj pogled i — dok Lolita nije gledala — usrdno i diskretno
me nagradila nečujnim pljeskom. Ja ne trpim kazalište, smatram da je ono, u
historijskom smislu, primitivna i trula umjetnička forma koja miriše na
obrede iz kamenog doba i ostale komunarne besmislice, usprkos
individualnim injekcijama genija kao što su, recimo, poezija Shakespearea ili
Bena Johnsona, koju čitalac, zatvoren u kuću i bez pomoći glumaca,
automatski crpi iz dramskih djela. Kako sam u to vrijeme bio odviše
zaokupljen vlastitim književnim radom, nisam dospio pročitati cijeli tekst
Začaranih lovaca — komada u kojem je Dolores Haze dobila ulogu farmerske
kćerke koja je uobrazila sebi da je šumska vila, ili Dijana, ili tako nešto; ta se
drijada nekako domogla priručnika o hipnozi, pa dovodi zalutale lovce u
kojekakve zabavne transove, ali na kraju sama podliježe čarima pjesnika
lutalice (Mona Dahl). To je zapravo sve što sam razabrao iz zgužvanih
odlomaka neuredno otipkanog teksta, koje je Lolita bila razbacala po cijeloj
kući. Mene je i obradovalo i rastužilo što je naslov komada isti kao i ime onog
nezaboravnog hotela, ali sam umorno rekao sam sebi da će biti bolje da ne
podsjećam na to svoju čarobnicu, jer sam se Pribojavao da mi bestidan
prijekor zbog sentimentalnosti ne nanese više boli nego njena nemarna
zaboravljivost. Činilo mi se da je taj komad jedna od brojnih anonimnih
verzija neke banalne legende, "to sam tako, naravno, mogao pomisliti da se
utemeljitelj onoga hotela, tražeći kakvo privlačno ime, neposredno i isključivo
poveo za Očajnom fantazijom drugorazrednog slikara kojeg je bio unajmio 1
da je poslije ime hotela nadahnulo autora komada. Ali sam ja, sa ^ojim
povjerljivim, jednostavnim i dobrohotnim umom, slučajno skrenuo sve to na
drugu stranu i mehanički zaključio da su freske, ime ^°tela i naslov komada
potekli iz jednog zajedničkog izvora, iz neke
lokalne predaje za koju ja, kao stranac, neupućen u novoenglesk folklor, nisam
nikad čuo. Zbog toga sam stekao dojam (isto tako slučajan i posve beznačajan)
da taj prokleti komad pripada onoj vrsti fantazije za djecu, sto puta
prerađivanoj i iznova prerađivanoj kao što su, na primjer, Ivica i Marica toga i
toga, ili Trnoruzica te i te, ili Kraljevo novo ruho nekog Mauricea Vermonta i
neke Marion Rumpelmever (što se sve može naći u zbirkama Dječji igrokazi ili
Hajde da odigramo jedan igrokaz!). Drugim riječima, nisam znao — a da sam i
znao, ne bih se tada ni obazirao na to — da je komad Začarani lovci uistinu
nedavno napisan i da je u tehničkom smislu izvorno djelo koje je prvi put
izvela prije svega tri-četiri mjeseca neka avangardna družina u New Yorku.
Koliko sam mogao suditi po ulozi moje čarobnice, taje stvarčica bila dozlaboga
nategnuta, s natruhama iz Lenormanda i Maeterlincka i kojekakvih jalovih
engleskih sanjara. Lovci su u komadu bili, kako je i red u Americi, svi jednako
obučeni, s jednakim crvenim kapama, a razlikovali su se samo po naoružanju.
Jedan je bio bankar, drugi je bio limar, treći policajac, četvrti pogrebnik, peti
zastupnik osiguravajućeg društva, a šesti odbjegli robijaš (tu su dramski efekti
očiti sami po sebi); svi su se oni promijenili otkako su dospjeli u Dollvn Dol i
sjećali se svoga pravog života tek kao neke dapnje ili ružna sna iz kojega ih je
probudila mala moja Dijana; ali sedmi lovac (ne s crvenom, nego sa zelenom
kapom na glavi, budala!) bio je Mladi Pjesnik, koji je počeo tvrditi, na Dijanino
veliko nezadovoljstvo, da su i ona i ostali sudionici cijele predstave (nimfe što
plešu, vilenjaci i šumski dusi), daje sve to samo plod njegove, pjesnikove
mašte. Svršilo se tako, ako se ne varam, da je bosa Dolores, ogorčena zbog
njihove umišljenosti, dovela svog pjesnika, to jest Monu, u kockastim hlačama
s potpecima, na očevu farmu Bogu iza leđa da bi dokazala hvalisavcu da ona
nije nikakva njegova izmišljotina, nego seoska cura koja čvrsto stoji na zernlj1
crnici; i poljubac na kraju predstave potkrepljivao je duboku ideju komada da
se mašta i zbilja stapaju u ljubav. Razum mi je savjetovao da ne kritiziram taj
komad pred Lolitom; ona je bila sva zaokupljeria "problemom izražajnosti" i
neobično je dražesno sklapala svoje k
gtentinske ruke žmirkajući i preklinjući me da ne prisustvujem pokusima u
školi kao što prisustvuju neki prilično smiješni roditelji! govorila je da bi me
htjela zadiviti savršenom praizvedbom, a osim toga, ja se, znate, ionako uvijek
pletem u rude poslove i koješta lupetam i dovodim je u nepriliku pred njenim
znancima.
Među pokusima je bio i jedan poseban... O, srce, srce!... Bio je jedan poseban
dan u svibnju pun radosne užurbanosti — ali sve je to nekako prošlo mimo
mene, izvan mog vidokruga, nije mi se zadržalo u sjećanju i, kad sam tek
poslije, pred večer, opet ugledao Lolitu (sjedila je na biciklu održavajući
ravnotežu, držeći se za vlažnu koru mlade breze na rubu našeg travnjaka),
toliko me je prenerazila vedra nježnost njena osmijeha da sam načas pomislio
daje došao kraj svim mojim jadima.
— Čuj — rekla mi je — sjećaš li se možda kako se zvao onaj hotel — ma znaš
koji (nabirući nos), ma daj mi reci — znaš — tamo gdje su bili oni bijeli stupovi
i mramorni labud u predvorju! Ma kako ne znaš (glasno izdahnu zrak) — onaj
hotel u kojem si me silovao? Ma dobro, nije sad važno, k vragu! Samo bih
htjela znati nije li se zvao (gotovo šapatom) "Začarani lovci"? Je li (sanjarski),
zbilja se tako zvao?
I odjednom je prasnula u sitan, zaljubljen, proljetni smijeh, ćušnula ljeskavo
stablo i pojurila uzbrdo, do kraja ulice, a onda krenula natrag, potpuno mirna,
držeći noge na nepomičnim pedalama, jednu više, drugu niže, a jednu ruku na
koljenu nepokrivenu cicanom suknjom.
14.
Budući daje glazba bila navodno povezana s njenim zanimanjem ** balet i
kazalište, dopustio sam Loliti da uči svirati klavir kod neke S°spođe Empereur
(kako je mi, poznavaoci Flauberta, možemo Uvjetno nazvati), do čije je bijele
kućice s plavim zastorima, na dva-^ kilometra od Beardslevja, Lolita odlazila
biciklom dva puta na
tjedan. Jednog petka uvečer, potkraj mjeseca svibnja (i oko tjedan dana nakon
onog posebnog pokusa kojem nisam, kao ni ostalima smio prisustvovati),
zazvonio je telefon u mojoj radnoj sobi, gj;. sam upravo čistio Gastonovo
kraljevo krilo, i glas me gospođice Empereur upitao hoće li moja Ema—hoću
da kažem Lolita—doći u utorak na sat, pošto je nije bilo dva puta zaredom — u
prošli utorak i danas. Ja rekoh: —Jest, naravno, doći će — i nastavih igrati šah.
Čitalac će lako shvatiti da su mi sposobnosti naglo oslabile, i nakon dva-tri
poteza najednom sam opazio, kroz maglu svojih nešahovskih muka, da mi
Gaston — on je bio na potezu — može odnijeti damu; i on je to opazio, ali se
bojao da nije posrijedi zamka njegova prepredena protivnika, pa se dugo
skanjivao, i otpuhivao, i šmrcao, i tresao podvoljcima, i čak krišom zirkao na
mene, i neodlučno pružao i ponovo povlačio svoje debele skupljene prste
— ludo je želio da se dočepa tog masnog plijena, a nije se usuđivao
— i odjednom ga je zgrabio (da mu nije ta zgoda ulila onu opasnu
smionost koju je poslije počeo pokazivati na drugom polju?), te sam
proveo mučan sat vremena dok nisam izborio remi. On je ispio
svoj konjak i malo zatim otišao gegajući se, potpuno zadovoljan
ishodom partije (monpauvre ami, je ne vous aijamais revu et quoi
qu'ily ait bienpeu de chance que vous voyiez mon Uvre, permettez-moi
de vous dire queje vous serre la main bien cordialement, et que toutes
mesfillettes voussaluent)86. Zatekao sam Dolores Haze za kuhinjskim
stolom kako maže krišku torte ne odvajajući pogled od teksta svoje
uloge. Podigla ga je da dočeka moj pogled — u njenim očima je
bila nekakva nebeska praznina. Kad sam joj rekao što sam otkrio>
ostala je nekako čudnovato bezbrižna i samo je kazala d'un petit dr
faussementcontrif1 daje ona, naravno, jako zločesta djevojčica, ali oi
naprosto nije mogla odoljeti napasti i da je protratila te satove glazbe
— o čitaoče, moj čitaoče! — proučavajući s Monom u gradskom
parku onaj čarobni prizor u šumi. Rekoh: — Dobro — i odoh pravo
do telefona. Monina majka odgovori: —Jest, kod kuće je—i povuče
se smješkajući se materinski neutralno, uljudno i zadovoljno, i vicucl
već iza pozornice: — Traži te Roy — a u idućem trenutku došustf
i odmah poče tihim i jednoličnim glasom, u kojem je ipak Kilo nježnosti,
prekoravati Roya zbog nečega što je učinio ili rekao, »li je ja presjekoh u riječi,
i Mona začas nastavi svojim najčednijim i najseksualnijim kontraaltom: — Jest,
gospodine. — Naravno, gospodine. — Ja sam, gospodine, jedini krivac, u ovom
žalosnom slučaju (Kakve li rječitosti! Kakve li ugladenosti!). Zaista mi je veoma
•jp — i tako dalje i tome slično, kako već govore te fličkice.
Sidoh ponovo u prizemlje iskašlj avaj ući se i držeći se za srce. Lolita je sad
sjedila u salonu, u svom omiljenom kožnom naslonjaču. Sjedila je izvaljena,
grickala zanokticu, pratila me podsmješljivim pogledom svojih bezdušnih,
pepeljastih očiju i neprestance njihala stolac bez naslona na koji je bila stavila
petu ispružene noge, samo u čarapici, i mene obuze mučna bol, jer jasno
uvidjeh koliko se ona promijenila otkako sam je prvi put vidio prije dvije
godine. Ili se promijenila u posljednja dva tjedna? Gdje je bila moja nježnost
prema njoj ? Srušeni mit! Ona je bila u samu žarištu moga usijanog gnjeva.
Magla pohote se bila razišla a da nije ostavila ništa za sobom do ove strašne
jasnoće. Jest, ona se promijenila! Put joj se nije više uopće razlikovala od puti
bilo koje vulgarne neuredne gimnazijalke koja dijeli pomadu s drugim, maže
je prljavim prstima po neumivenom licu i svejedno joj je čiji joj prljavi rukav
kaputa, čji pristavi obraz dodiruje lice. A nekad joj je lice bilo pokriveno
nježnim maskom, blistalo je od suza kad bih joj u igri metnuo raščupanu glavu
sebi na trbuh! Grubo crvenilo zamijenilo je blistavilo nevinosti. Proljetna
hunjavica koju su ljudi u tom kraju zvali "zečja prehlada" obojila je krajeve
njenih Prezirnih nosnica upaljenih rumenilom. Obuzet nekakvim užasom,
°borih pogled koji mehanički kliznu niz donju stranu njena napeta 1 'spružena
gola bedra — oh, kako su joj mlade noge postale nekako ulaštene i mišićave!
Njene razdaleko usađene oči, sive kao mutno staklo i malko zakrvavljene,
gledahu me netremice i učini mi se da u njima potajnu misao da Mona možda
ima pravo, da bi me sirotica Dolores, mogla prijaviti policiji a da sama ne bude
ena. Kako sam se varao! Kako sam bio lud! Sve je kod nje bilo touiako
nedokučivo—snaga njenih lijepo građenih nogu, zamazana
peta njene bijele čarapice, debeli pulover koji nije bila svukla iako j u sobi bilo
zagušljivo, njen novi bludnički vonj, a napose slijep ulica njena lica s njegovim
čudnim rumenilom i netom namazanim usnama. Na prednjim zubima ostao
joj je trag crvenila i mene saletje jedna uspomena — ne, ne lik uskrsle
Monique, nego lik jedne druge, vrlo mlade prostitutke iz bordela koju mi je
netko ugrabio ispred nosa dok sam premišljao je li njena jedina draž —
mladost — vrijedna užasne mogućnosti da se zarazim, i koja je imala baš iste
takve zažarene jagodične kosti, i pokojnu mamu, i velike prednje zube, i
komadić mutnocrvene vrpce u seljački smeđoj kosi.
— Pa što je sad, govori! — reče Lolita. — Je li potvrda mojih
riječi prihvatljiva?
—Jest, jest — rekoh. —Apsolutno prihvatljiva. Jest. I nimalo ne sumnjam da ste
vas dvije to zajednički smislile. Štoviše, uopće ne sumnjam da si joj ti ispričala
sve o nama.
— Ma nemoj?
Predahnuh i rekoh:
— Dolores, sve se to mora odmah prekinuti! Ja sam spreman
da te izvadim iz Beardsleyja i zatvorim znaš gdje, samo to se mora
prekinuti. Spreman sam da te odvezem za nekoliko minuta s jednim
kovčegom. To se mora prekinuti jer će se inače svašta dogoditi.
— Svašta? Ma što ne kažeš!
Odgurnuh stolac koji je ona neprestano njihala petom, i noga joj tresnu na
pod.
— Hej — viknu ona — lakše na zavojima!
— Najprije marš gore! — viknuh i zgrabih je i izvukoh ć
naslonjača. Od tog sam časa prestao vladati svojim glasom i nastavili
smo se derati jedno na drugo, a ona je upotrebljavala neprilične rijeci-
Vikala je da me mrzi iz dna duše. Kreveljila se čudovišno, nadimala
obraze i proizvodila đavolski glas ispuštajući zrak. Rekla je da sam
je nekoliko puta pokušao silovati dok sam još bio podstanar njene
majke. Rekla je da je sigurna da sam joj zaklao majku. Kazala je da &
se podati prvom momku koji naiđe i daje ne mogu u tome spriječiti-
Zapovjedio sam joj da pode gore u svoju sobu i pokaže mi sva mj
i:e sakriva novce. Bila je to odvratna i dozlaboga bučna scena. Držao ^j! je za
koščati zglob na ruci koji je ona vrtjela amo-tamo tražeći u
ji slabu točku ne bi li se u zgodnom trenutku istrgla, ali sam je
o vrlo čvrsto i čak sam joj nanosio veliku bol, zbog koje će mi, naClarn se,
sagnjiti srce u prsima, a dva-tri puta se trgla tako bijesno da jjm Se uplašio da
joj je pukao zglob, i neprekidno me gledala onim svojim nezaboravnim očima
u kojima se ledeni gnjev borio s vrelim suzama, glasovi su nam zaglušivali
telefon koji je gore zvonio, a onoga istog časa kad mi je ta zvonjava doprla do
svijesti, ona se oslobodila i Jala petama vjetra.
Čini mi se da me s filmskim junacima veže zavisnost od svemoćne machina
telephomca88 i njena nenadana upletanja u ljudske poslove. Ovaj put je to bila
srdita susjeda. Prozor na istočnoj strani salona bio je širom otvoren, premda je
zastor, milošću sudbine, bio spušten; a iza tog prozora vlažna crna noć kiselog
novoengleskog proljeća prisluškivala je, pritajena daha, našu svađu. Ja sam
uvijek mislio da je tip prostačke usidjelice, nalik na sušeni bakalar, posve
književni plod ukrštanja srodnih osoba u suvremenom američkom romanu; ali
sam sad uvjeren da se izvještačena i iskvarena gospođica Istok — ili, da
otkrijem njen inkognito, gospođica Fenton Lebone — nagnula na tričetvrt
prozora svoje spavaće sobe ne bi li dokučila srž naše svađe.
— Kakva je to dreka... kakva galama... — kreketalo je iz tele¬fonske slušalice. —
Mi ne stanujemo ovdje u emigrantskom kvartu. Ovo se nikako...
Ispričah se zbog buke koju su digli kćerkini gosti ("Znate kakvi su mladi...") i u
pola kreketa spustih slušalicu.
Dolje se zalupiše vrata. Lolita? Je li pobjegla?
Kroz prozor na stubištu opazih kako hitra mala prikaza šmugnu ^oz grmlje u
vrtu; srebrna točka u tami — glavina kotača bicikla zatreperi, pokrenu se i
iščeznu.
Slučajno je baš auto provodio tu noć u automehaničarskoj dionici na drugom
kraju grada. Morao sam pješice progoniti Ptu bjegunicu. Čak ni dandanas,
pošto je otada kanulo u vječnost ti godine, ne mogu pomisliti na onu ulicu, na
onu proljetnu noć
a da ne zadrhtim u panici. Gospođica Lester vodila je starog, nadutop
jazavčara gospođice Fabian ispred njihove kuće. Kao Stevensenov gospodin
Hyde, bio sam spreman zgaziti sve što mi se ispriječi na putu. Treba
naizmjence tri koraka hodati, pa onda tri koraka trčati Mlaka kiša zabubnjala
je po krošnjama kestenova. Na drugom uglu neki mladić, koji se nejasno
razabirao u tami, pritisnuo je bio Lolitu uz željeznu ogradu i ljubio je — ne, to
nije bila ona, prevario sam se. Šape su me još svrbjele kad sam pojurio dalje.
Oko osamsto metara od broja četrnaest Thaverova se ulica spleće s jednim
privatnim prolazom i poprečnim bulevarom koji vodi prema trgovačkom
dijelu grada; ispred prvog mliječnog restorana ugledah — uz kakvu melodiju
olakšanja! — Lolitin lijepi bicikl kako je čeka. Gurnuh umjesto da povučem
vrata, povukoh ih i ponovo gurnuh, povukoh i udoh. Pozor! Na desetak koraka
od mene, iza stakla telefonske govornice (bog membrane svejednako je bio s
nama), Lolita je držala slušalicu u šaci, ovjerljivo nagnuta nad nju, i pogledala
me, prižmirila i okrenula se sa svojim blagom, a onda brže-bolje objesila
slušalicu i neobično bodro izišla iz govornice.
— Pokušala sam te nazvati kući — bezbrižno će ona. — Pala je
velika odluka. Ali me najprije počasti jednom Coca-Colom, tatice!
Sjedeći za tezgom, pozorno je gledala kako bezvoljna, blijeda djevojka stavlja
led u visoki pehar, natače smeđu tekućinu i dodaje trešnjeva soka — dok se
meni srce paralo od ljubavi i žudnje. Taj djetinji zglob na ruci! Dražesna moja
djevojčica... Imate dražesnu djevojčicu, gospodine Humberte! Bianca i ja joj se
uvijek divimo kad prolazi pored nas. Gospodin Pim (koji je prolazio u poznatoj
tragikomediji) gledao je kako Pippa (koja je prolazila kod Browninga) siše
svoju nepodnosivu mješavinu.
J'ai toujours admire l'oeuvre ormonde du sublime Dublinoii dođe se kiša
bila pretvorila u snažan i ugodan pljusak.
— Znaš što — reče ona vozeći se polako na svom biciklu pore«
mene i stružući jednom nogom po tamnom i sjajnom pločnik0'
— Znaš što sam odlučila. Hoću da promijenim školu. Mrzim )e'
Mrzim taj komad. Časna riječ! Da odemo i da se nikad više fle
! Naći ćemo neku drugu školu. Otputovat ćemo već sutra, {(renut ćemo opet
na dugo putovanje. Samo, ovaj put ćemo ići kuda. ja hoću, vrijedi?
Klimnuh glavom. Moja Lolita!
.—Ja određujem maršrutu. C'est entendu?0—Pitala me klateći se pomalo pored
mene. Francuski je govorila samo kad je bila vrlo poslušna curica.
— U redu. Entendu91. A sad hop-hop-hop, Lenoro, jer ćeš inače
pokisnuti do kože.
Bura jecaja razdirala mi je grudi. Ona obnaži zube i nagnu se naprijed onako
čarobno kako čine učenice, i odjuri, ptica moja!
Gospođica Lester držala je odnjegovanom rukom otvorena vrata gegavom
starom psu, quiprenait son tempp2.
Lolita me je čekala pokraj sablasne breze.
— Mokra sam kao miš — reče mi na sav glas. — A ti — jesi li
zadovoljan? K vragu i komad! Kužiš?
Negdje gore nevidljiva je vještica zalupila pandžama prozor.
Udosmo u kuću; predsoblje nas je dočekalo obasjano; Lolita svuče džemper,
zamahnu kosom posutom biserjem, pridignu koljeno i pruži mi svoje gole
ruke.
— Molim te, ponesi me gore! Nekako sam romantično raspoložena.
Uzgred budi rečeno, filozofima će možda biti zanimljivo čuti da ja imam
sposobnost—koj a mi se čini prilično neobična—da lijem potoke suza za sve
vrijeme one druge bure.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

22 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:56 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
15.
Gospodin Humbert, koji se nije mnogo razumio u tehniku, platio je da mu
pritegnu kočnice, pročiste vodove, izbruse ventile 1 Vješta drugo poprave i
dotjeraju, tako da je automobil pokojne S°spođe Humbert bio u pristojnom
stanju kad je trebalo poći na novo putovanje.
Obećali smo gimnaziji u Beardslevju, dobroj, staroj gimnaziji u Beardslevju, da
ćemo se vratiti čim meni istekne ugovor u HoUywoodu (dovitljivi je Humbert
natuknuo da će biti glavni savjetnik n« snimanju filma o "egzistencijalizmu"
koji je 1949. godine imao jo| dobru prođu), a zapravo sam se nosio mišlju da se
krišom prebacim0 preko granice u Meksiko — osmjelio sam se bio od
prethodne godine — i da ondje odlučim što ću sa svojom malom priležnicom
koja je sad bila metar i pol visoka i težila četrdeset kila. Iskopali smo naše
turističke vodiče i automobilske karte. Ona je s velikim užitkom naznačila
maršrutu. Je li možda pod utjecajem kazališnog posla prerasla onu svoju
djetinju lažnu prezasićenost te je sad vrlo pozorno i temeljito istraživala
raskošnu tvarnost? Osjećao sam se nekako čudnovato lak, kao u snu, u ono
blijedo, ali toplo nedjeljno jutro kad smo napustili iznenađenu kuću profesora
Kema i krenuli glavnom gradskom ulicom prema autoputu s četiri trake.
Ljetna prugasta crnobijela haljina moje drage, mangupska plava kapica, bijele
čarapice i smeđe mokasinke nisu se baš najbolje slagale s krupnim lijepim
draguljem — brušenim akvamarinom — na srebrnom lančiću koji joj je resio
vrat i koji sam joj poklonio ja i — proljetni pljusak. Kad smo prolazili pored
novog hotela, ona se odjednom nasmija.
— Što je? — upitah je. — Dat ću ti groš ako mi ne slažeš.
Ona odmah ispruži ruku, ali ja moradoh u isti čas prilično
naglo zakočiti pred crvenim svjetlom. Tek što smo stali, sustigoše nas slijeva i
polako se zaustaviše nečjja kola, a mršava, sportski građena mlada žena (gdje
sam li je vidio?) svježe boje lica i sjajne brončanocrvene kose što joj padaše niz
ramena pozdravi Lolitu zvonkim uzvikom, a onda se obrati meni neobično
žarko, "žan-darkovski" (aha, sjetio sam se!) i doviknu:
— Kakva šteta što odvlačite Dolly s predstave, da ste samo čiu1
kako ju je autor hvalio na pokusu...
— Zeleno svjetlo, tupane — reče Loli ta u pola glasa i u istl
mah Jeanne d'Arc (gledali smo je u toj ulozi u gradskom kazali^11'
odlučno nas preteknu i naglo skrenu u Sveučilišnu aveniju.
— Tko je to zapravo bio — Vermont ili Rumpelmeyer?
Ma ne, to je Edusa Gold, naša režiserka.
. Ne mislim na nju. Tko je zapravo sklepao taj komad o tvojim
očaranim lovcima?
—A, to misliš! Tko? Pa neka baba, čini mi se da se zove Clara i :OJ nekako. Bilo
ih je tamo masa.
— I ona te je pohvalila?
-— Ne samo da me je pohvalila, nego me je i poljubila u čelo... u moje čedno
čelo — i moje pilence prasnu u onaj svoj novi, sitni, cičavi smijeh kojim se —
možda u vezi s drugim teatarskim navikama — odnedavno rado razmetala.
— Ti si smiješno čeljade, Lolito — rekoh (ili tako nekako). —
Naravno da sam ja presretan što si odustala od te blesave predstave.
Ali je čudno što si je se okanila svega tjedan dana prije njena
prirodnog završetka. Ah, Lolito, pazi, nemoj se tako lako predavati!
Sjećam se da si se odrekla Ramsdalea radi logorovanja, a logorovanja
radi turističkog putovanja— mogao bih navesti još nekoliko naglih
promjena tvog raspoloženja. Pazi što radiš! Ima stvari od kojih se
nipošto ne smije odustati. Moraš biti ustrajnija. moraš biti malo
nježnija sa mnom, Lolito! Osim toga, previše jedeš. Opseg tvojih
kukova ne bi smio biti veći od četrdeset i pet centimetara. Ako se
malo udebljaš, bit će svršeno sve među nama (šalio sam se, naravno).
Sad krećemo na dugo, sretno putovanje. Sjećam se...
16.
Sjećam se kako sam, dok sam bio dijete, u Evropi snatrio nad kartom Sjeverne
Amerike, na kojoj se Apalačko gorje protezalo, tiskano krupnim slovima, od
Alabame do Mainea tako da se tijelo to područje (uključujući Pennsvlvaniju i
New York) činilo toojoj uobrazilji kao kakva golema Švicarska ili čak Tibet,
same P'anine, niz divnih dijamantnih vrhunaca, divovsko crnogorično tVeće»
le montagnard emigr^ u veličanstvenoj bundi, i Filis tigris ^, i crvenokošci pod
katalpama. Kako je grozno što
se sve to svelo na bijedan travnjak u predgrađu i željeznu košan za spaljivanje
smeća što se dimi... Zbogom, Apalači! Zatim sm presjekli Ohio, tri države koje
počinju slovom "I" i Nebrask — oh, prvi dah zapada! Nismo se žurili jer smo
imali pred sobom cijeli tjedan dana da stignemo u Wace, gradić u Stjenjaku,
gdje je ona žarko željela vidjeti indijanske obredne plesove na godišnje
otvaranje Čarobne pećine, i gotovo tri tjedna da se dohvatimo Elphinstonea,
bisera jedne zapadne države, gdje je žudjela da se popne na Crvenu hrid s koje
se jedna filmska zvijezda nedavno bila sunovratila i ubila nakon pijane svađe
sa svojim priležnikom.
Opet su nas nepovjerljivi moteli pozdravljali ovakvim natpisima;
"Želimo da se kod nas osjećate kao kod svoje kuće. Prije vašeg odlaska popisali
smo sav inventar. Zapisali smo broj vašeg automobila. Štedite toplu vodu!
Pridržavamo sebi pravo da izbacimo bez prethodne najave svaku nepoželjnu
osobu. Ne bacajte nikakve nepotrebne stvari u nužnik. Hvala vam! Dođite
opet! Uprava. P. S. Mi smatramo naše goste najboljim ljudima na svijetu."
U tim strašnim mjestima plaćali smo dvije postelje po deset dolara na noć.
Muhe su stajale u redu vani na vratima i samo čekale da se vrata otvore. Pepeo
naših prethodnika još je počivao u pepeljarama, ženska dlaka ležala je na
jastuku, čuli smo kako naš susjed vješa kaput u ugrađeni ormar, vješalice su
bile lukavo privezane žicom za prečku ne bi li se spriječila krađa i — posljednja
uvreda — slike iznad bračne postelje bijahu potpuno jednake. Zapazio sam,
između ostaloga, promjenu u komercijalnom stilu-Primjećivala se težnja da se
kućice spajaju te da se postepeno izgradi cio karavan-saraj, i gradilo se na kat,
i dolje je nicalo predvorje, i auto vam više nije stajao pred vratima vaše sobe,
nego je odlazio u zajedničku garažu, i motel je polako postajao slika i prilika
dobrog starog trećerazrednog hotela.
A sad bih htio usrdno zamoliti čitaoca da se ne izruguje menl' mom
pomućenom umu. Svi mi možemo naknadno bez po mu*6 proniknuti sudbinu,
ali, vjerujte mi, dok je ona u toku, nijedna sudbina nije nalik na one poštene
detektivske romane u kojir°a
treba paziti na nagovještaje i putokaze. U mladosti sam čak ta jednu takvu
francusku pripovijest u kojoj su putokazi bili tiskani kurzivom; ali McFatum
ne radi tako—čak i kad prepoznaj eš, obuzet strahom, neke mutne
nagovještaje i predznake.
Na primjer, ne bih se mogao zakleti da ona u jednoj prilici, pred
jiednjozapadnu etapu našeg putovanja ili na samu njenu početku, nije uspjela
koješta saopćiti nepoznatu čovjeku ili nepoznatim ljudima, ili inače stupiti s
njim ili s njima u dodir. Tek što smo se bili zaustavili na jednoj benzinskoj
stanici pod znakom Pegaza, a odignuti poklopac motora, pod koji sam zavirio
da vidim što mehaničar radi, skrio Lolitu od mog pogleda, ona je šmugnula iz
kola i izgubila se nekamo iza radionice. Kako sam bio pomirljivo raspoložen,
samo sam zavrtio svojom dobroćudnom glavom, iako su, strogo uzevši, odlasci
u javne nužnike bili strogo zabranjeni, jer sam slutio da su nužnici — kao i
telefon — iz nekog meni nepoznatog razloga, one oštre točke za koje je moja
sudbina sklona zapeti. Svatko ima takve svoje kobne predmete ili pojave—tko
krajolik koji se vraća, tko brojeve—koje bozi pomno biraju da privuku
događaje koji su za nas posebno značajni—ovdje će se John svagda spotaknuti,
a ondje će Jane svagda pući srce.
Uslužili su me, dakle, i ja sam odmaknuo kola od crpki da ustupim mjesto
malom teretnjaku koji je razvozio robu — i tada me je sve veći obujam njene
odsutnosti počeo tištati u sivoj praznini vjetrovita dana. Nisam ni prvi ni
posljednji put gledao, obuzet nekom mutnom nelagodom, nepokretne sitnice
koje kao da se čude (poput seoskih besposličara) što su dospjele u vidno polje
putnika k°ji ne može dalje — onu tamnozelenu kantu za smeće, one crne, c«ie
gume s bijelim, bijelim stranama izložene na prodaju, one žute toflenke
motornog ulja, onaj crveni hladnjak s različnim napicima, °nih četiri, pet...
sedam praznih boca u drvenim pregradama d nalik na križaljku koja još nije
do kraja riješena, onog ca što se strpljivo penje uz prozor u mehaničarskoj
radionici... z njena je otvorena vrata dopirala glazba s radija i, možda zato
njen ritam nije bio usklađen s njihanjem i drugim gibanjima ja koja je
oživljavao vjetar, čovjek je imao dojam da gleda neki
stari film o prirodi, koji živi sam za se dok pijanino ili violina prat melodijsku
liniju izvan sfere cvijeta što podrhtava, ili grančice što se njiše. U meni
besmisleno zatreperi Charlottin posljednji jecaj kad Lolita, u haljini koja nije
lepršala u taktu glazbe, dotrča iz sasvim neočekivanog smjera. Nužnik je bio
zauzet, pa je bila prešla preko poprečne ulice do druge benzinske stanice pod
znakom Školjke. Tu je natpis glasio: "Mi se ponosimo našim toaletima koji su
isto tako čisti kao i vaši kod kuće. Razglednice s već nalijepljenim markama
spremne su za vaše komentare". Ali je nužnik bio bez razglednica, bez sapuna,
bez ičega. Bez komentara.
Toga dana ili sutradan, nakon prilično dasadne vožnje kroz zasijana polja,
stigli smo u čarobni gradić Kasbeam i odsjeli u motelu "Kesten-dvor": zgodne
kućice, sočna trava, kestenovi, jabuke, stare njihaljke i — veličanstven zalazak
sunca koje umorno dijete nije ni pogledalo. Ona je željela da prodemo kroz
Kasbeam zato što je to mjesto svega pedesetak kilometara sjeverno od njena
rodnog grada, ali sutradan ujutro kao da uopće nije imala volje da pogleda
pločnik na kojem se.prije pet godina igrala školice. Ja sam se, iz razumljivih
razloga, pribojavao tog skretanja, iako sam se bio dogovorio s njom da neće
svraćati pažnju na sebe — da neće izlaziti iz auta ni posjećivati stare prijatelje.
Stoga sam se obradovao što je odustala od svog nauma, ali mi je olakšanje
kvarila pomisao da se ona ne bi tako lako odrekla posjeta Piskvju da je mislila
da ja strepim, kao i prethodne godine, od nostalgičnih opasnosti toga gradića.
Kad sam uzdahnuo i to joj spomenuo, ona je također uzdahnula i turobno
rekla da je neraspoložena, te je poželjela ostati u postelji s hrpom ilustriranih
časopisa i da nakon ručka, ako se bude bolje osjećala, krenemo dalje, pravo na
zapad. Moram reći da je bila vrlo nježna i umorna i da se bila "strašno
zaželjela" svježeg voća, tako da sam odlučio skoknuti u centar Kasbeama po
kakav dobar izletnički ručak. Naša je kućica stajala na šumovitu brežuljku i
kroz prozor se mogla vidjeti cesta kako se spusta vijugajući, i kako se zatim
proteže pravo između dva reda kestenova put lijepog gradića koji se vidio kao
na dlanu, nalik na igračku, u čistoj jutarnjoj daljini; mogla se raspoznati
djevojčica slična vilenjak
na biciklu poput vilina konjica, i uz nju nerazmjerno krupan pas __ sve to isto
onako jasno kao oni hodočasnici i mazge što se penju uz krivudave ceste,
blijede kao vosak, na starim slikama s modrikastim bidima i malim crvenim
ljudima. Ja imam evropski nagon da idem pješice kad god mogu bez
automobila, i zato sam pošao bez žurbe niz cestu i nakon nekog vremena sreo
onu biciklisticu koja je, uzgred budi rečeno, bila ružna, debeljuškasta
djevojčica s pletenicama, a pratio ju je golem bernardinac s očnim dupljama
poput cvjetova dana-i-noći. U Kasbeamu me je vrlo star brijač vrlo loše
podšišao; neprestano je naklapao o nekom svom sinu, igraču bejzbola, i pri
svakom usnenom suglasniku pijuckao mi po vratu. Od vremena do vremena
brisao je naočale mojim ubrusom ili prestajao raditi svojim staračkim
drhtavim škarama da mi pokaže požutjele novinske izreske; toliko sam ga
nepažljivo slušao da sam se zgrozio kad me je napokon upozorio na uokvirenu
fotografiju među starim posivjelim bočicama i kad sam shvatio da je mladi
brkati sportaš na njoj već trideset godina mrtav.
Popio sam šalicu kave, vrele i bljutave, kupio grozd banana za svoje majmunče
i izgubio još desetak minuta u trgovini delikatesama. Prošlo je bilo najmanje
sat i pol kad se sićušni hodočasnik Hum-Hum pojavio opet na cesti što je
vodila do Kesten-dvorca.
Djevojčica koju sam sreo na putu u grad nosila je sad brdo rublja i pomagala
pospremati kućice iskrivljenom čovi, čija su me velika glava i grube crte lica
podsjetile na takozvanog "Bertolda" iz talijanskih farsa. Bilo je na našoj
Kesten-kosi desetak tih kućica, lijepo i razdaleko raspoređenih usred bujnog
zelenila. Sad u podne, većina se njih već bila oslobodila, uz posljednji tresak
vrata što su se sama Otvarala, svojih gostiju. Prastar, posve oronuo par u vrlo
modernom automobilu oprezno je milio iz jedne male garaže uz kućicu; iz
jedne druge, iste takve garažice prilično je neprilično stršio crveni poklopac
sportskog automobila; a bliže našoj kućici naočit i krepak muškarac s bućom
crne kose i plavim očima stavljao je frigoterm u automobil-*aravan. Pogledao
me je, tko zna zašto, cereći se nekako nesigurno, sprijeda, nasred travnjaka, u
granatoj hladovini bujna drveća,
bernardinac je čuvao bicikl svoje gazdarice, a nedaleko od njega mlada
trudnica je bila posjela ushićeno dojenče na ljuljačku i polako ga ljuljala, iako
joj je ljubomorni mališan od dvije-tri godine smeta0 nastojeći odgurnuti ili
povući ljuljačku; svršilo je tako daje ljuljačka njega oborila i on se počeo derati
ležeći poleđuške na travi, a majka se i dalje nježno smješkala ni jednom ni
drugom svom već rođenom djetetu. Sjećam se ovako dobro svih tih
pojedinosti vjerojatno zato što sam nakon nekoliko trenutaka morao temeljito
provjeriti sve svoje dojmove; a osim toga je nešto u meni bilo neprestano na
oprezu od one užasne večeri u Beardslevju. Nisam se htio prepustiti ugodnom
osjećaju koji je u meni bila probudila šetnja—povjetarcu ranog ljeta koji mi je
obavijao potiljak, gibljivoj škripi vlažna šljunka pod nogama, slasnom
komadiću hrane koji sam napokon isisao iz šuplja zuba, pa čak ni ugodnom
teretu kupljenih stvari koje zapravo nisam smio nositi, s obzirom na stanje
svog srca; ali se činilo da caki ta moja nesretna pumpa besprijekorno radi, pa
sam se čudio adolori d'amoureuse langueur''' kad sam naposljetku stigao do
kućice u kojoj sam bio ostavio svoju Dolores.
Našao sam je, začudo, odjevenu. Sjedila je na rubu postelje u modrim
platnenim hlačicama i jučerašnjoj majici i gledala me baš kao da me ne
poznaje. Blagi obrisi njenih sitnih dojki bili su prije otvoreno istaknuti nego
prikriveni mlohavom trikotažnom tkaninom, i ta me je otvorenost umah
ozlojedila. Nije se još bila okupala, ali je stigla namazati usne i umrljati široke
prednje zube što su se ljeskali kao bjelokost polivena vinom ili ružičasti
kartaški žetoni. I eto, tako je sjedila sklopljenih ruku na koljenima, sva prožeta
nečim žarkim i đavolskim što nije imalo ama baš nikakve veze sa mnom.
Bacih na stol svoju tešku papirnu vrećicu i stajah nekoliko trenutaka prelazeći
pogledom s njenih sandala i golih gležnjeva na njeno blaženo i glupo lice, pa
opet na one grešne noge.
— Bila si vani — rekoh (sandale su joj bile oblijepljen
šljunkom).
— Ovaj čas sam ustala — reče ona i nadoda (uhvativši rn°J
pogled uprt dolje): — Izišla sam načas... da vidim vraćaš li se.
Nanjušila je banane i pokrenula se prema stolu.
Jesam li mogao sumnjati na nešto određeno? Dakako da nisam , ali one mutne,
zanesene oči, ona čudna toplina što je izbijala iz nje... Ne rekoh više ni riječi,
samo pogledah na cestu koja je onako lijepo vijugala u prozorskom okviru —
svakome tko bi me htio iznevjeriti poslužio bi taj prozor kao izvrsna
promatračnica. Lolitica je počela u slast jesti banane. Odjednom se sjetih
dodvorljivog smiješka onog tipa iz susjedne kućice, lzletjeh na dvorište. Svi su
automobili bili otišli osim njegova karavana u koji je upravo ulazila njegova
mlada žena sa svojim dojenčetom i onim drugim, manje-više otpisanim
djetetom.
— Što je, kamo ćeš? — povika Lolita s vrata.
Ne odgovorih joj ni riječi. Gurnuh je, onako meku, natrag u sobu i uđoh za
njom. Strgoh majicu s nje. Zderah i sve ostalo povukavši za patentni zatvarač.
U hipu je izuh. Pomamno uzeh tragati za sjenom njene nevjere; ali trag koji
sam slijedio bio je odviše slab da bi se mogao razlučiti od tlapnje kakva luđaka.
17.
Debeli je Gaston, onako izvještačen, rado dijelio darove — darove koji su bili
također malčice izvještačeni, ili bar neobični, po njegovu izvještačenom
ukusu. Pošto je jednom opazio da mi se slomila kutija za šahovske figure,
sutradan mi je ujutro poslao po jednom svom momčiću bakrenu kasetu, kojoj
je cijeli poklopac bio išaran zamršenim istočnjačkim šarama i koja se mogla
lijepo Zaključati. Meni je bio dovoljan jedan pogled da ustanovim da je to
jedna od onih jeftinih blagajni koje se, ne znam zašto, zovu luizette •koje se
uzgred kupe negdje u Malagi ili Alžiru, i s kojima poslije ne ^aš što ćeš. Kaseta
je bila odviše plitka za moje glomazne figure, ali Sam je sačuvao u sasvim
druge svrhe.
Želeći rastrgnuti mrežu sudbine u koju sam se, kako sam nejasno Osjećao, bio
zapleo, odlučio sam (usprkos Lolitinu očitunezadovoljstvu)
da ostanemo još jednu noć u Kesten-dvoru. Pošto sam se probudio u četiri sata
ujutro, uvjerio sam se da djevojčica još spava (otvorenih usta kao da se tupo
čudi nevjerojatno besmislenom životu koji smo svi tni nekako bili uredili za
nju) i daje dragocjeni sadržaj luizette netaknut. U njoj je, lijepo umotan u bijeli
vuneni šal, ležao džepni revolver, kalibar 0.32, dužina oko jedne devetine
Lolitine visine, šaržer s osam naboja, držak od četvrtaste orahovine, čelik
potpuno bruniran. Naslijedio sam ga od pokojnog Harolda Hazea s katalogom
u kojem je na jednom mjestu bezbrižno i nepismeno pisalo: "Veoma je
prikladan za kuću i auto kao i za osobu". Ležao je u kutiji, spreman da odmah
posluži za osobu ili osobe; bio je nabijen, ali je zatvarač bio zakočen da bi se
spriječilo slučajno okidanje. Ne treba smetnuti s uma da je pištolj frojdovski
simbol praočinskog središnjeg uda.
Sad mi je bilo drago što je sa mnom—a osobito mi je bilo drago što sam se bio
naučio rukovati njime prije dvije godine, u boriku nedaleko od mog i
Charlottina jezera nalik na pješčani sat. Farlow s kojim sam se šetao po toj
gustoj šumi bio je izvrstan strijelac.
Uspio je pogoditi iz kolta kolibrića iako valja reći da je od trofeja ostalo vrlo
malo—samo prstohvat paperja duginih boja. Jednom nam se bio pridružio
stameni bivši policajac Krestovski, koji je u dvadesetim godinama ovog
stoljeća vješto ustrijelio dva odbjegla zatvorenika, i popunio nam lovačku
torbu sitnim djedićem — kojeg je, uzgred budi rečeno, ubio izvan lovačke
sezone. Prema tim majstorima ja sam, naravno, bio početnik i nikako nisam
mogao pogoditi cilj, ali mi se zato drugi put, kad sam bio sam, posrećilo da
ranim vjevericu.
— Lezi, lezi — šapnuh svom laganom, ali zbijenom druškanu i popih u njegovo
zdravlje gutljaj džina.
18.
A sad čitalac treba zaboraviti na Kestenove i Koltove da bi pošao za nama dalje
na zapad. Idući su dani bili obilježeni nizom snažnih oluja — ili je, možda,
jedna te ista oluja prolazila kroz cijelu zernlju
teški01 žabljim skokovima, a mi je se nikako nismo mogli otresti, 1^0 što se
nismo mogli otresti ni detektivaTrappa; jer baš se tih dana javila preda mnom
zagonetka astečkog crvenog jaka, kabrioleta koji je posve bacio u zasjenak
temu o Lolitinim ljubavnicima.
Čudo jedno! Ja koji sam bio ljubomoran na svakog balavca na kojeg smo naišli,
čudo jedno kako sam krivo protumačio nagovještaje sudbine! Možda je
tijekom zime moju budnost bilo uspavalo Lolitino čedno vladanje; a i inače,
teško da bi i luđak bio toliko glup da pomisli da neki Humbert Drugi u stopu
progoni Humberta Prvog i njegovu nimficu, uz Zeusov vatromet, kroz velike i
ružne ravnice. Zbog toga sam zaključio da crvenim Jakom, koji nas je iz
kilometra u kilometar pratio na pristojnoj udaljenosti, upravlja detektiv kojeg
je unajmilo neko dokono zanovijetalo da ustanovi što zapravo radi Humbert
Humbert sa svojom malodobnom pastorkom. Kao što mi se događa u
razdobljima električne napetosti u atmosferi i praskavih gromova, mučila su
me priviđenja. Dopuštam da nisu bila samo priviđenja. Ne znam što su mi ona
ili on usuli jednom u moj džin, ali to je slabo djelovalo, pa sam u noći jasno čuo
lagano kucanje na vratima naše kućice; otvorio sam ih širom i u isti mah
opazio da sam gol golcat, a da na pragu stoji, bjelasajući se u mraku
natopljenom kišom, čovjek koji je držao na licu krinku što predstavlja Čina,
grotesknog detektiva isturene brade, čije pustolovine izlaze u stripovima. On
se prigušeno zasmija i izgubi u tami, a ja se vratih glavinjajući do postelje i
odmah ponovo zaspah — i, ma koliko to bilo čudno, ni dandanas mi nije jasno
je li to bila java ili priviđenje izazvano nekom drogom. Uostalom, od tada sam
temeljito proučavao Trappov osebujan smisao za humor i to mi se čini prilično
vjerodostojnim primjerkom njegove vrste humora. O, kako je to bilo grubo
smišljeno i krajnje bezdušno! Netko je valjda zarađivao na tim krinkama
poznatih cudovišta i glupana. Jesam li sutradan vidio dva derana kako ruju P°
kanti za smeće i isprobavaju Činovu obrazinu? Je li to bila puka slučajnost?
Posljedica meteoroloških prilika?
Kao ubojica obdaren izvanrednim, ali neujednačenim i hirovitim lćenjem, ne
bih vam znao reći, milostive gospođe i gospodo, kad
sam se konačno uvjerio da nas slijedi crveni kabriolet, ali se zato sjećam kad
sam prvi put jasno vidio njegova vozača. Nekako predvečer vozio sam
polagano po silnom pljusku ne gubeći iz vida crvenu prikazu što se razlijevala
i podrhtavala od požude u mom ogledalu sa strane Najednom potop poče
jenjavati i sitno bubnjati i domalo posve prestade. Probivši se kroz oblake,
jarko sunce obasja cijeli autoput; htjedoh kupiti tamne naočale, pa se
zaustavili na benzinskoj stanici. To što se zbivalo činilo mi se kao bolest,
zloćudan tumor protiv kojeg čovjek ne može ništa, pa sam odlučio da se
naprosto ne obazirem na našeg hladnokrvnog progonitelja koji se, spuštena
krova, zaustavio malo dalje iza nas, pred nekom kavanom ili krčmom na kojoj
je stajao idiotski natpis: "KOLOTUR", ispod kojeg je pisalo: "Otplešite kolo
sTurom". Pošto su mi napunili rezervoar, otišao sam u pisarnicu da kupim
naočale i platim benzin. Potpisujući "putnički ček", pokušao sam se prisjetiti u
kojem se mjestu nalazim, te slučajno pogledah kroz prozor i ugledah nešto
strašno. Plećat, ćelav muškarac, u sportskom kaputu bež boje i tamnosmeđim
hlačama, slušao je što mu kazuje Lolita, koja se bila nagnula iz našeg
automobila, govorila brzorečicom i mahala gore-dolje rukom raširenih prstiju,
kako je činila kad je bila riječ o nečem ozbiljnom i neodgodivom. Najviše me je
prenerazila — toliko da mi se smučilo — nekakva rječita prisnost njena govora
koju mi je teško opisati, a po kojoj bi se reklo da se oni poznaju već poodavno
— najmanje mjesec dana. Zatim sam vidio kako se on počešao po obrazu,
klimnuo glavom, okrenuo se i pošao natrag do svojih kola — širok i temeljan
čovjek mojih godina, pomalo nalik na pokojnoga Gustava Trappa, Švicarca,
bratića mog oca, isto onakva ravnomjerno preplanula lica, okruglijeg od
mojeg) kao u strica Gustava, potkresanih tamnih brčića i zakržljalih usta nalik
na ružin pupoljak. Kad sam se vratio do automobila, Lolita je proučavala
automobilsku kartu.
— Što te je pitao onaj klipan, Lolito?
— Koji klipan? Aha — onaj! A da. Ma ne znam. Pitao me
imam li kartu. Zalutao je valjda.
Krenusmo dalje, a ja rekoh:
— Sad me dobro slušaj, Lolito! Ne znam lažeš li ili ne lažeš, i ne
znam jesi li poludjela ili nisi, to mi je trenutno sasvim svejedno; ali
taj nas čovjek prati cijeli dan i jučer sam vidio njegov auto u našem
motelu, sve bih rekao daje to neki policijski agent. Ti dobro znaš što
će se dogoditi i kamo će te strpati ako policija što pronjuši. A sad mi
reci od riječi do riječi što ti je sve rekao i što si ti njemu rekla!
Ona se nasmija.
— Kad bi on zbilja bio cajkan — odgovori ona vrištavo, ali
prilično razborito — najblesavije bi bilo pokazati mu da smo se
uplašili. Nemoj se uopće obazirati na njega, tatice!
—Je li te pitao kamo idemo?
— Ta on to već zna! — (Rugala mi se.)
— Kako bilo da bilo — rekoh popuštajući — sad sam ga dobro
vidio. Nije baš neki ljepotan. Strašno je sličan jednom mom rođaku
koji se zove Trapp.
— Pa možda i jest Trapp. Da sam na tvom mjestu... ah,
pogledaj, sve se devetice pretvaraju u iduću tisuću! Kad sam bila
sasvim mala—doda neočekivano pokazujući na brojač—bila sam
uvjerena da bi se nule zaustavile i ponovo pretvorile u devetice kad
bi mama htjela potjerati auto natraške.
Čini mi se da se prvi put ovako neposredno prisjetila svog prethumbertovskog
djetinjstva; možda je u školskom kazalištu naučila ovakve trikove? Nastavili
smo se voziti u posvemašnjem muku. Potjere nije više bilo za nama.
Ali već sutradan, kao bol od neke kobne bolesti koja se vraća dok slabi i
djelovanje morfija i nada, on se opet pojavio za nama, & glatka crvena zvijer.
Promet je na autocesti toga dana bio slab, nitko nikoga nije prestizao i nitko se
nije ni pokušavao ugurati 1Zrnedu našeg skromnog modrog auta i njegove
nabusite crvene sjene, kao da je kakav veseo čarobnjak začarao taj razmak,
stvorio *°nu čija točnost i postojanost kriju u sebi nešto kristalno i gotovo
^jetničko. Naš progonitelj, s onim svojim ramenima nabijenim Vatom i
stričevskim brčićima, podsjećao me je na lutku u izlogu, a njegov automobil
kao da se kretao samo zato što je povezan
nevidljivim i nečujnim svilenim uzetom za naša uboga kola. tyj smo bili
mnogo slabiji od njegova raskošno lakiranog Jaka tako da mu nisam ni
pokušao umaknuti. Elente currite, noctis equi!Oh, tiho bježite, noćni
vukodlaci! Penjali smo se uz dugu uzbrdicu i ponovo se spuštali. Pridržavali
smo se dopuštene brzine. Puštali smo djecu da prijeđu — u viši razred.
Oponašali smo skladnim pokretima upravljača crne vijuge na žutim pločama
koje su upozoravale na zavoje; ali, ma kuda išli, začarani je razmak i dalje, ne
mijenjajući se, klizio za nama, kao matematička fatamorgana, kao cestovni
pandan čarobnom ćilimu. I neprekidno sam osjećao mali osobni žar desno od
sebe — njene radosne oči, njen zažaren obraz.
Prometnik u paklu isprepletenih ulica, u četiri i pol poslije podne, na ulazu u
industrijski gradić, bio je prst sudbine koji je odagnao čari od nas. Mahnuo mi
je rukom neka mu se približim, a onda je tom istom rukom presjekao put
mojoj sjeni. Duga kolona automobila krenula je poprečnom ulicom, između
Jaka i mene. Daleko sam mu odmakao—a onda sam vješto skrenuo u pokrajnju
uličicu. Vrabac je sletio s velikom mrvom kruha, napao ga je drugi i oteo mu
mrvu.
Kad sam se nakon nekoliko sumornih zaustavljanja i namjerna krivudanja
vratio na autoput, mojoj sjeni nije više bilo ni traga.
Lolita je prezirno puhnula kroz nos i rekla:
— Ako je on zbilja detektiv, onda je bilo glupo od tebe što si
mu zbrisao.
— Sad imam drukčije mišljenje — odvratih.
—Mogao si provjeriti te svoje... pretpostavke... da si ostao u dodiru s njim,
dragi moj tatice! — reče Lolita previjajući se u grčevima vlastita sarkazma. —



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

23 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Čet Sep 20, 2012 11:57 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ipak si ti velika hulja! — nadoda običnim glasom.
Proveli smo sumornu noć u vrlo prljavu motelu, uz kišu koja je šumila u
širokoj amplitudi, i upravo pretpotopnu neprekidnu grmljavinu.
— Ja nisam dama i ne volim grmljavinu — izrazila se čudno
Lolita i privila se uza me, nažalost samo zato što se panično bojala
oluje.
Doručkovali smo u gradu Ani, br. stan. 1001.
— Sudeći po onoj posljednoj jedinici, ona je debela njuška već ovdje —
pripomenuh.
— Duhovit si, dragi moj tatice, kao da si se rodio na Duhove
reče Lolita.
Bili smo već stigli u preriju obraslu pelinom i dan-dva sam bio, hvala Bogu, na
miru (glupane, govorio sam sam sebi, sve je u redu, ona je težina potjecala
naprosto od zabludjelih plinova); uskoro su pravokutne uzvišice ustupile
mjesto pravim planinama te smo na vrijeme stigli u gradić Wace.
Eto ti vraga! Nastao je nekakav nesporazum, ona je bila krivo pročitala datum
u vodiču i plesovi u Čarobnoj pećini bili su već odavno prošli! Uostalom, to je
hrabro podnijela, a kad smo doznali da u lječilištu Waceu postoji ljetno
kazalište i da je sezona u punom jeku, odvuklo nas je nešto tamo, jedne divne
večeri oko sredine lipnja.
Zaista vam ne bih znao reći o čemu je bila riječ u komadu koji smo gledali. Bilo
je to nešto sasvim beznačajno, s pretencioznim svjetlosnim efektima i
prosječnom glumicom u glavnoj ulozi. Jedina pojedinost koja se meni svidjela
bijaše vijenac od sedam malih gracija, manje-više ukočenih na pozornici,
sedam zanesenih, lijepo našminkanih, golorukih, golonogih djevojčica
školskog uzrasta, u raznobojnu muselinu, koje su pronašli u samu mjestu
(sudeći po eksplozijama pristrana uzbuđenja ovdje-ondje u dvorani); trebalo
je da one predstavljaju živu dugu koja je ostajala na pozornici u cijelom
posljednjem činu i, prilično izazovno, pomalo blijedjela iza niza višestrukih
koprena. Sjećam se da sam pomislio da su tu ideju o "dugi od djece" autori
Clare Quilty i Vivian Damor-Blok ukrali Jovceu — a sjećam se i da su dvije boje
te duge predstavljala strašno čarobna stvorenja; narančasta se neprestano
vrpoljila na osvijedjenoj pozornici, a smaragdna se, pošto su joj se oči bile
svikle na mrkli mrak u dvorani gdje smo tromo sjedili, najednom osmjehnula
majci ili zaštitniku.
Čim se predstava svršila i odjeknuo pljesak (zvuk koji moji živci ne mogu
podnijeti), počeo sam vući i gurati Lolitu prema izlazu, jer sam jedva čekao da
zadovoljim svoju potpuno razumljivu ljubavnu Zudnju u pouzdanoj tišini naše
neonskoplave kućice pod zvijezdama
začuđene noći; ja uvijek tvrdim da se priroda čudi onome što vidi kroz
prozore. Lolita je ipak zaostala, stisnutih sretnih očiju u ružičastu zanosu; vid
joj je bio toliko potisnuo sva ostala osjetila da su joj se mlitave ruke jedva
sastajale, iako je i dalje mehanički pljeskala. I prije sam viđao kod djece slične
zanose, ali je ovo, do vraga, bilo sasvim neobično dijete koje je upiralo svoj
kratkovidni blaženi pogled u daleku pozornicu, na kojoj sam načas spazio
oboje autora komada, ili bolje reći njihove grube obrise; muškarca u smokingu
i neobično visoku crnku golih leda i jastrebinjeg profila.
— Opet si mi, životinjo jedna, povrijedio zglob — reče Lolita
tankim glasom sjedajući do mene u kola.
— Ah, oprosti mi, srce, moje ultravioletno srce — rekoh
pokušavajući je uhvatiti za lakat, ali uzalud; i dometnuh u želji da
promijenim razgovor, da promijenim smjer sudbine, o Bože, Bože:
— Vivian je veoma zgodna dama. Sve mi se čini da smo je vidjeli
sinoć kad smo večerali u "Ananasu".
— Ti si ponekad upravo jezivo tup — reče Lolita. — Prvo i
prvo, Vivian je autor, a autorica je Clare; drugo, njoj je četrdeset
godina, udata je i ima u sebi crnačke krvi.
— A ja sam mislio — nastavih šaleći se nježno na njen račun
— ja sam mislio da je Quilty tvoja nekadašnja simpatija, sjećaš li se
da je o njemu bilo riječi u našem dragom Ramsdaleu, u one dane
kad si me još voljela?
— Što? — odbrusi mi Lolita bekeljeći se. — Onaj stari zubar iz
Ramsdalea? Ti me valjda brkaš s nekom drugom lakom ptičicom?
A ja pomislih kako te lake ptičice zaboravljaju sve, sve, a mi, stari njihovi
obožavaoci, strepimo nad svakim pedljem njihova nimfičanstva...
19.
Ja sam, s Lolitinim znanjem i odobrenjem, zamolio ravnatelja pošte u
Beardslevju da nam šalje svu poštu do petnaestog lipnja
na poste restante u Waceu, a nakon toga u Elphinstone. Sutradan ujutro
svratili smo na poštu u Waceu gdje smo morali čekati u kratkom, ali sporom
redu. Bezbrižna Lolita počela je proučavati fotografije zločinaca prilijepljene
na zidu. Ljepotan Anatolij grjanski, iliti Anthonv Bryan, iliti Tony Brown, oči
smeđe, boja kože svijetla, traži se zbog otmice djece. Fauxpas96 jednog
postarijeg gospodina tužnih očiju sastojao se u tome što je prevario poštu, a
pored toga — kao da to nije bilo dovoljno — patio je od neizlječive deformacije
stopala. Namrgođena Sullivana pratilo je upozorenje: vjerojatno je naoružan i
smatra se da je neobično opasan. Ako želite snimiti film po mojoj knjizi,
predlažem vam ovaj trik. Dok ja razgledam ta obličja, jedno se od njih polako
pretvara u moje lice. Bila je tu i jedna mutna snimka izgubljene djevojčice:
četrnaest godina, kockasta suknja, čista blondina (ovo se rimuje). Obavijestiti
šerifa Fišera, Fišerifa, Fišerimu.
Ne sjećam se svojih pisama, a što se tiče Dolly, stigao je njen školski izvještaj i
jedno pismo u vrlo neobičnoj, vrlo drugačijoj omotnici. Ne časeći ni časa,
otvorio sam to pismo i počeo ga čitati. Kad sam primijetio da se djevojčica
posve ravnodušno okrenula i uputila prema novinskom kiosku na izlazu,
zaključio sam da je bila predvidjela moj postupak.
Dolly-Lo! Komad je doživio velik uspjeh. Sva tri psa mirno su ležala — očito im
je naša doktorica nešto ubrizgala. Linda koja te je zamijenila znala je cijelu
ulogu napamet, izvrsno ju je odigrala, živo i sigurno, ali joj je nekako
nedostajalo tvoje suosjećajnosti, tvoje prirodne životne snage, ljupkosti moje
— / autorove Dijane; uostalom, autor nije ni došao da namplješće, a strašna
oluja vani donekleje zaglušivala naš skromni "grom iza scene". Ah, Bože moj,
kako vrijeme leti! Sad kad se sve to svršila—škola, predstava, moja ljubav s
Rojem, mamina trudnoća (dijete nije, nažalost, dugo živjelo), sve mi se to čini
jako dalekim, iako još zapravo osjećam kako me škaklja šminka. Prekosutra
odlazimo u Neiv York i teško da ću se uspjeti izvući da
ne idem s roditeljima u Evropu. Imam još jednu goru vijest za tebe,
Dolly-Lo!Ne znam hoćeš li se vratiti u Beardslej, ali ako se i vratiš,
možda me nećeš više ovdje naći. O jednoj mojoj ljubavi znaš, o
drugoj samo misliš da znaš, ali kako bilo da bilo, tata se upleo i
hoće da idem nagodinu dana u školu u Parizu dok on bude ondje
zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji.
Kao što se moglo i očekivati, jadni Pjesnik se zabunio u trećem
prizoru, na onom istom mjestu gdje sam se svaki put ja zabunila
— kad god sam izgovarala one glupe francuske stihove. Sjećaš li se?
Ne manquepas de dire a ton amant, Chimene
Comme le lac est beau car ilfaut quil t'y mene.97
Sretna li kavalira! Qu'il t'y — da slomiš jezik!
E pa, budi dobra, Lolo moja! Tebe pozdravlja najsrdačnije, a
Guvernera najsmjernije
Tvoja Mona.
P. S. Zbog svega onoga što sam počinila i u što se tata upleo, moja se
pošta strogo kontrolira. Zatopričekaj s odgovorom dok ti se ne javim
iz Evrope.
Rekao bih da se nije više ni javila. Još bolje. U njenu pismu ima nekih ružnih
aluzija, ali sad nemam volje da ih raščlanjujem. Našao sam ga nakon dugog
vremena medu stranicama jednog našeg vodiča i navodim ga ovdje samo radi
dokumentacije. Dvaput sam ga pročitao.
Digao sam glavu i htio... ali, gle vraga — nije više bilo Dijane! Dok sam bio pod
Moninim čarima, Lolita je slegla ramenima i izgubila se.
— Da niste slučajno vidjeli... — obratih se grbavcu koji je meo pod na izlazu.
Dakako da ju je vidio. Stari bludnik! Njemu se učinilo da je ona spazila nekoga
vani i istrčala. Istrčao sam i ja. Stao sam na pločnik, ali nje nije bilo. Potrčao
sam dalje. Opet sam stao. Dakle, i to se napokon dogodilo! Izgubila se
zauvijek...
U kasnijim godinama često sam se pitao zašto se nije zaista toga dana zauvijek
izgubila. Je li je zadržala njena nova ljetna garderoba
Jcoja je bila zaključana u autu? Ili možda još nije bila dozrela neka čestica
općeg plana? Ili sam im, jednostavno, mogao još dobro poslužiti da je
dopremim do Elphinstonea (koji je bio tajni cilj putovanja)? U taj čas, ipak,
sjećam se, nisam uopće sumnjao da me je zasvagda ostavila. Nijeme ljubičaste
planine što su u polukrugu opasivale grad, kao da su vrvjele od Lolita što su
predisale, verale se, spoticale se, smijale se, sve brže predisale i rasplinjavale
se u sumaglici. Činilo mi se daje golemo početno slovo grada, sastavljeno od
bijela kamenja na strmu obronku, inicijal mog užasa.
Nova krasna pošta iz koje sam bio netom istrčao nalazila se između još
neprobudena kina i urotničke skupine jablanova. Bilo je devet sati prije podne
po lokalnom vremenu. Ulica se zvala Glavna. Koračao sam po njenoj modroj
strani motreći onu drugu koju je već bilo očaralo i ukrasilo jedno od onih
krhkih jutara ranog ljeta, u kojima ima ovdje-ondje i bljeskova stakla, i
nekakva općeg posrtanja, i gotovo iznemoglosti pred perspektivom nesnosnog
vrućeg podneva. Prešao sam preko ulice i stao lunjati i prelistavati, da tako
kažem, natpise na dugom nizu kuća: Ljekarnica, Nekretnine, Modni salon,
Automobilski dijelovi, Kavana, Sportski rekviziti, Nekretnine, Pokućstvo,
Elektrotehnički pribor, Brzojavni ured, Čistionica, Mješovita roba. Oh,
policajce, policajce, kćerka mi je pobjegla... U dosluhu s detektivom!
Zaljubljena u ucjenjivača! Iskoristila je moju potpunu nemoć! Pomišljao sam
da porazgovaram s nekim od rijetkih prolaznika. Odustao sam od te namisli.
Sjedio sam malo u parkiranim kolima. Pregledao sam istočnu stranu gradskog
parka. Vratio sam se do Modnog salona i Automobilskih dijelova. Rekao sam
sam sebi, u nastupu sarkastičnog bijesa — un ricanemenfi8 — da sam lud što
sumnjam u nju, da će se sad Pojaviti...
I pojavila se.
Naglo sam se okrenuo i otresao s rukava ruku koju je ona bila stavila na nj
smiješeći se bojažljivo i priglupo.
— Sjedaj u auto — rekoh joj.
Poslušala me je, a ja sam nastavio hodati gore-dolje po pločniku
boreći se s neiskazivim mislima i nastojeći smisliti neki način kako da
doskočim njenoj himbi.
Ubrzo je izišla iz automobila i pridružila mi se. Osluškujući pomno, onako
ošamućen, postupno sam namjestio prijemnik na stanicu LO. Ona mi je, očito,
objašnjavala kako je srela neku svoju kolegicu.
— Ma zbilja? A koju?
— Jednu malu iz Beardslevja.
— Izvrsno! Ja znam imena svih tvojih kolegica iz razreda. Da
počnemo od početka: Alice Adams?
— Ne, nije iz mog razreda.
— Izvrsno! Imam kod sebe popis svih učenica tvoje škole. Kako
se zove, molim?
— Nije išla u našu školu. Samo je stanovala u Beardslevju.
— Izvrsno! Ponio sam i adresar Beardsleyja. U njemu ćemo
naći sve Brownove i Smithove.
— Znam joj samo ime.
— Mary ili Jane?
— Nije nego Dolly, kao i ja.
— Dakle, u slijepoj smo ulici (ogledalo o koje razbijaš nos).
Izvrsno! Da pokušamo sad malo drukčije! Nije te bilo dvadeset i
sedam minuta. Što su radile te dvije Dolly?
— Svratile smo u mliječni restoran.
— I što ste naručile?
—Ah, samo Coca-Colu.
— Pazi, Dolly! To možemo provjeriti.
— Ona je bar popila Coca-Colu, a ja čašu vode.
— Izvrsno. Je li to bilo tu?
— Ma da.
— Izvrsno! Hajdemo! Pitat ćemo točioca.
— Čekaj malo! Nisam sasvim sigurna, možda je bilo malo dalje
— odmah iza ugla.
— Svejedno, hajde da najprije svratimo ovamo. Udi, molim
te! A sad da vidimo (otvorih telefonski imenik privezan lancem za
stalak). Do-obro! Gradsko pogrebno društvo. Ne, nije još. Aha, evo ga! Ljekarne
i mliječni restorani. Jedan je u Brdskoj ulici, drugi je ovaj ovdje — Larkinova
ljekarna, i ima ih još dva. I to je sve što nam Wace, ili bar njegov trgovački
centar, može ponuditi što se tiče soda-vode i sladoleda. Što možemo, morat
ćemo ih sve obići.
— Ma idi k vragu! — reče ona.
— Grubost ti, srce, neće ništa pomoći.
— Dobro — reče ona. — Ali nemoj mi postavljati klopke!
Dobro — neka bude po tvojemu, nismo nikamo svraćale. Naprosto
smo razgovarale i gledale haljine u izlozima...
— U kojim izlozima? Je li možda u ovom?
—Jest, na primjer, baš u ovom!
—Ah, Lolito! Pogledaj malo bolje!
Prizor zaista nije bio osobito privlačan. Ufitiljeni mladi pomoćnik čistio je
usisivačem nešto kao sag na kojem su stajale dvije figure koje kao da su netom
bile nastradale u eksploziji.
Jedna je od njih bila posve gola, bez vlasulje i bez ruku. Sudeći po njenu
razmjerno nisku stasu i nestašnu držanju, moglo se zaključiti da je, odjevena,
predstavljala i da će još predstavljati djevojčicu Lolitinih godina. U sadašnjem
je stanju, međutim, bila bespolna. Uz nju je stajala mnogo viša figura —
mladenka s velom, potpuno opremljena i, kako se kaže, kompletna, samo što
joj je nedostajala jedna ruka. Na podu, pred djevičinim nogama, gdje je
pomoćnik revno puzio za svojim aparatom, ležale su tri tanke gole ruke i
jedna plava vlasulja. Dvije od tih ruku slučajno su se spojile u iskrenutom
položaju, a njihova užasna gesta kao da je izražavala očaj i preklinjanje.
— Pogledaj, Lolito — rekoh mirno. — Pogledaj dobro! Zar ovo
nije izvrstan simbol jedne velike nevolje? Uostalom — proslijedili
sjedajući u automobil — ja sam poduzeo stanovite mjere opreza.
Evo ovdje — i tu otvorih pretinac za rukavice — u ovom malom
notesu zapisan je broj automobila našeg dragog prijatelja.
Kako sam glup, nisam se potrudio upamtiti taj broj. Sjećao sam se samo prvog
slova i posljednje brojke, baš kao da se cijeli niz znakova
ulubio iza stakla u boji, koje je bilo toliko mutno da se nije moglo razaznati
ništa ispod njega osim krajnjih znakova, slova P i brojke 6. Moram se upuštati
u ove pojedinosti (koje same po sebi mogu zanimati samo profesionalnog
psihologa), jer inače čitalac (ah, kad bih ga bar mogao zamisliti kao načitana
čovjeka svijetle brade koji pomalo siše lapommedesa carine19 i naslađuje se
mojim rukopisom!) možda ne bi potpuno shvatio koliko sam se zgranuo kad
sam opazio da se slovo P, baš kao da mu je izrasla trbušina, pretvorilo u B, a da
je šestica sasvim izbrisana. Na srednjem pak dijelu, kojeg se ionako nisam
sjećao, opažali su se tragovi žurnog brisanja gumicom; brojke su bile umrljane
ili ponovo ispisane dječjim rukopisom tako da se cijeli taj niz doimao kao
zapletena bodljikava žica koja se nikako nije mogla logično protumačiti.
Jedino što sam znao bilo je ono što mi je govorilo upamćeno slovo — moj je
neprijatelj bio iz države koja je graničila s državom u kojoj se nalazio
Beardslev.
Nisam ni riječi rekao. Gurnuo sam notes natrag u pretinac i zalupio
vratašcima, te smo krenuli iz Wacea. Lolita je dotle dohvatila sa zadnjeg
sjedala nove stripove i, u svojoj bijeloj bluzici koja je lepršala na vjetru,
proturivši desni preplanuli lakat kroz prozor, zadubila se u pustolovine nekog
klauna ili klipana. Na pet-šest kilometara od Wacea skrenuo sam u šarenu
hladovinu poljane za piknike gdje je jutro bilo istreslo svoje mrve sunca na
prazan stol; Lolita odvoji pogled od časopisa i pogleda me smiješeći se napola
u čudu, a ja joj bez riječi opalih snažnu ćušku koja odsjede pravo na njenoj
toploj, tvrdoj, sitnoj jagodici.
A onda — kajanje, oštar užitak jecaja iskupljenja, ljubav na koljenima,
beznadnost putene pomirbe... U baršunskom mraku noći, u motelu "Mirana"
(Mirana!), ljubio sam joj žućkaste tabane — srozao sam se do posljednjih
poniženja i žrtava... Ali je sve to bilo uzalud. Oboje smo bili osuđeni na
propast. I uskoro sam morao ući u novi krug paklenih muka.
Kad smo izlazili iz Wacea, u predgrađu... Ama, mogao bih se zakleti da to nije
bila tlapnja. U jednoj ulici na izlazu iz Wacea načas sam spazio poznatog
crvenog Jaka ili njegova istovjetnog dvojnika-
{Jmjesto Trappa, u njemu je sjedilo četiri-pet bučnih predstavnika više spolova
— ali nisam rekao ni riječi. Nakon Wacea položaj se iz temelja promijenio. Iz
početka, dan-dva, uživao sam u intimnom uvjerenju da nas ni sad ni prije nije
nitko slijedio, a onda mi se srnučilo od spoznaje da je Trapp promijenio
taktiku i da i dalje ide za nama, samo u drugim, unajmljenim kolima.
Pravi Protej autoputa, on se nevjerojatno lako prebacivao iz jednog tipa auta u
drugi. Tako se može putovati jedino ako postoje garaže specijalizirane za
"najamne automobile", ali nikad nisam mogao točno odrediti gdje se nalaze te
stanice. Isprva kao da je davao prednost rodu Chevroleta — počeo je
kabrioletom boje "koledž krem", pa je prešao na malu limuzinu ("plavi
horizont"), a onda je promijenio dlaku u takve nijanse kao što su "sivi morski
valovi" i "sivo naplavljeno drvo". Zatim se počeo služiti drugim markama i
ponovo prošao cijelu mutnu dugu automobilskih boja, tako da sam, na
primjer, morao dobro razlikovati moj Icarus "modri san" od njegova
Oldsmobilea "modri vrhunac".
Siva mu je boja, međutim, ostala najdraža zaštitna boja i ja sam se uzalud, u
mučnim košmarima, trudio razvrstati takve jedva primjetne nijanse kao što su
Chrvslerov "sivi vuk", Chevroletova "siva svila" i Dodgeov "sivi Pariz"...
Potreba da neprestano vrebam njegove brčiće i otvorenu košulju — ili njegovu
ćelu i široka ramena — nagnala me je da temeljito proučavam sve automobile
na cesti — otraga, sprijeda, sa strane, one koji su vozili u istom smjeru i one
koji su vozili u suprotnom smjeru, jednom riječju, sva kola pod treperavim
suncem, automobil mirnog turista s kartonskom kutijom papirnih ubrusa
Mimoza" ispod stražnjeg prozora, stari Ford nekog siromaška što bjesomučno
juri, pun blijede djece, s čupavim psom kojem glava viri kroz prozor, i sa
svinutim blatobranom, malu limuzinu neženje obijenu odijelima na
vješalicama, golemu debelu prikolicu — citavu pokretnu kuću posve
ravnodušnu prema povorci razjarenih automobila što mile za njom, sportska
kola u kojima se djevojka Pristojno smjestila nasred prednjeg sjedala da bude
što bliže tipu za
volanom, automobil s prevrnutim čamcem na krovu... Siva kola što koče pred
nama, siva kola što nas sustižu...
Jednom, na području Stjenjaka, negdje između Snovva i Championa, dok smo
se spuštali niz jedva primjetnu nizbrdicu, uspio sam po drugi put jasno vidjeti
Zaljubljenog Detektiva. Siva je prikaza za nama potamnjela, zgusnula se i
pretvorila u kompaktni "modri dominion"... Odjednom se moj automobil, baš
kao da se odazvao na muke mog jadnog srca, počeo nekako zanositi i sklizati i
u isti mah ispuštati nemoćni plah-plah-plah.
— Guma vam je kaput, dragi gospodine! — veselo će moja dobra djevojčica.
Zaustavili se uz rub provalije. Lolita prekriži ruke na prsima i nasloni
ispruženu nogu na ploču s instrumentima. Iziđoh iz kola i pregledah desni
zadnji kotač. Donja polovica nesretne gume poprimila je ružan pravokutni
oblik. Trapp se zaustavio na pedesetak koraka iza nas. Na toj udaljenosti lice
mu je bilo tek masna, nasmijana mrlja. Odlučih iskoristiti ovu priliku te podoh
prema njemu — sa sjajnom idejom da posudim od njega dizalicu, iako sam
imao svoju. On potjera kola malo natrag, a ja se spotaknuh o kamen — i
nastade atmosfera općeg smijeha. Tada golem teretnjak izroni iza Trappovih
kola i gromoglasno prođe pored mene, a onda začuh kako grčevito trubi. I
nehotice se okrenuh i opazih da moj automobil polako klizi niz brdo. Iz daljine
razabrah da Lolita smiješno sjedi za upravljačem i da motor radi, iako sam se
sjećao da sam ga ugasio.
Za onog kratkog vremenskog razmaka punog strepnje koliko mi je trebalo da
dotrčim do kola koja su brektala i napokon se zaustavila, pomislio sam daje u
te dvije godine moja mala imala prilike naučiti ono najosnovnije o upravljanju
automobilom. Bijesno sam otvorio vrata. Bilo mi je jasno kao sunce daje ona
upalila motor da me odvuče od gospodina Trappa. Uostalom, ta je smicalica
bila nepotrebna, jer je Trapp, dok sam trčao za njom, naglo okrenuo kola i
nestao. Odmarao sam se neko vrijeme. Lolita me je upitala neću li joj reći ni
hvala što je tako vješto zakočila kad je auto iznenada krenuo niz brdo. Pošto
nije dobila odgovora, uzela je proučavati automobilsku
kartu. Izišao sam iz kola i počeo "pogubljivanje na kotaču", kako je tu
operaciju zvala pokojna Charlotte. Činilo mi se da gubim razum.
Promijenivši kotač, nastavili smo svoje groteskno putovanje. Nakon sumorna i
posve nepotrebna spusta, cesta se počela uspinjati sve više i više. Na jednom
vrlo strmom dijelu sustigli smo onaj glomazni teretnjak koji je bio nedavno
prošao pored nas. Sad je, užasno stenjući, milio uz vijugavu cestu, ali nikako
ga nisam mogao preteći. Iz njegove je kabine izletio komadić glatka srebra —
unutarnji omotač gume za žvakanje — i, leteći natrag, prilijepio se na časak za
naše prednje staklo. Pomislih da ću možda, ako zaista gubim razum, na kraju
nekoga ubiti. Bilo kako mu drago (reče onaj Humbert koji je sjedio na suhom
onom Humbertu koji se tko zna gdje koprcao), ne bi bilo zgorega koješta
pripremiti — na primjer, premjestiti revolver iz kutije u džep kako bih bio
spreman iskoristiti slobodu ludila kad me ono spopadne.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

24 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:02 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
20.
Dopustivši Loliti da uči glumu, dopustio sam joj (zaljubljena budala!) da nauči
svakojake lukavštine. Kako se sad pokazalo.nije bila riječ samo o tome da se
nauče odgovori na pitanja kao što su: "Koji je osnovni konflikt u Heddi
Gabler?" ili "U kojim scenama Ljubavi pod brijestovima dramska radnja
dostiže vrhunac?", ili "U čemu se sastoji osnovni ugođaj Višnjika?"Njn su
zapravo poučavali fazličnim načinima kako da me prevari. O, kako sam
proklinjao ono "oponašanje osjetila" koje je vježbala vrlo često u našem
salonu u Beardsleyju! Promatrao bih je s nekog strateškog položaja kako se
Kreće kao da je hipnotizirana, ili kao da sudj eluj e u nekom mističnom °bredu,
izvodeći malo profinjeniju verziju one dječje igre u kojoj djevojčice zamišljaju
da su filmske zvijezde, pokazujući mimikom sto bi uradile kad bi začule jauk u
mraku, ili prvi put ugledale novu luadu maćehu, ili progutale nešto neukusno
kao, recimo, žućkasti ^le, ili pomirisale zgaženu sočnu travu u voćnjaku, ili
dotakle ovaj
ili onaj nepostojeći predmet svojim vještim, tankim, nimfičastim rukama.
Medu mojim spisima sačuvao se šapirografirani popjs takvih zadataka.
Vježbe opipa. Zamisli da uzimaš i držiš u ruci lopticu za stolni tenis, jabuku,
ljepljivu datulju, novupaperjasto-flanelastu tenisku loptu, vruć krumpir,
kocku leda, mačkicu, potkovu, okruglu džepnu svjetiljku.
Prevrći u rukama ove zamišljene predmete: sredinu kruha, gumicu,
prijateljevu sljepoočnicu koja ga boli, uzorak baršuna, ružinu laticu.
Slijepa si. Opipaj glave ovih ljudi: jednog grčkog mladića, Cyrana de Bergeraca,
Djeda Božićnjaka, dojenčeta, nasmijanog fauna, neznanca koji spava, svog oca.
Ali, kako je bila dražesna i kad se služila tim nježnim čarima, i kad je zaneseno
izvršavala druge čarobnjačke dužnosti! Osim toga, ponekad bih joj, u osobito
žive noći u Beardslevju, obećao kakvo zadovoljstvo ili dar ako mi zapleše, i
premda me oni uobičajeni skokovi raširenim nogama nisu toliko podsjećali na
trome i ujedno nagle pokrete pariških, petits ratsloo koliko na dipanje onih
golonogih djevojaka u kratkim suknjicama i debelim puloverima, koje složnim
uzvicima i gimnastičkim vratolomijama bodre studente što igraju američki
nogomet, ipak mi se ritmika njenih još nerazvijenih udova vrlo sviđala. Ali sve
to nije bilo ništa prema neopisivim trncima ushita koji su me podilazili kad
sam je gledao kako igra tenis. Mogu samo reći daje to bio uzbudljiv, zanosan
osjećaj kao da visim na rubu — ne, ne ponora, nego nezemaljskog sklada,
nezemaljskog sjaja.
Unatoč njenim godinama, ona je više nego ikad bila nimfi03 u svojoj bijeloj
teniskoj odjeći, ruku i nogu boje marelice. KrilaO porotnici! Nikakav zagrobni
život ne prihvaćam ako u njemu ne bude Lolita onakva kakva je bila tada, u
onom lječilištu u Coloradu između Snowa i Elphinstonea—i molim vas da sve
bude isto onako na mjestu kao onda: široke, bijele dječačke hlačice, uzak
struk, pas boje marelice, bijeli rubac na prsima, čije joj vrpce obavijaju VT3t i
svezane su otraga u viseći čvor ostavljajući gole nevjerojatno mladenačke i
bajne lopatice s maljama boje marelice, i dražesne nježne kosti, i glatka leda
što se sužuju nadolje! Njena je kapa imala bijeli štitnik. Njen reket stajao me
grdnih para. Bluna, prava pravcata bluna! Ta mogao sam je snimiti! Onda bi i
dan-danas bila sa mnom, pred mojim očima, u projekcijskoj dvorani mog
očaja!
Prije nego što bi servirala, Lolita bi zastala, učinila dva-tri koraka na mjestu,
po taktu, iza bijele crte, i pokatkad bacila loptu o zemlju ili vrhom bijele
papuče zastrugala po zemlji, držeći se vazda slobodno, ostajući vazda mirna i
vesela — ona koja je malokad bila vesela u sumornom životu što ga je vodila
kod kuće! Po mom mišljenju, njena je igra bila najviša točka do koje mlado
stvorenje može dotjerati glumačku umjetnost, iako je to za nju po svoj prilici
bila tek geometrijska bit osnovne životne stvarnosti.
Otmjena čistoća svih njenih pokreta bila je upotpunjena jasnim, zvonkim
zvukom svakog njena udarca. Kad bi stupila u djelokrug njene vlasti, lopta bi
postala bjelja, a njena elastičnost nekako bogatija. Precizni instrument kojim
se služila kao da je u trenutku dodira s loptom bio neobično prionljiv i
polagan. Štoviše, njen je stil bio savršena imitacija najboljeg tenisa što se može
zamisliti, ali bez •kakvih praktičnih rezultata. Kao što mi je jednom rekla
Electra Gold, Edusina sestra, izvrsna mlada trenerka, kad sam sjedio na tvrdoj
klupi što je počela pulsirati poda mnom dok sam gledao Dolores Haze Kako
goni, kao od šale, po cijelom igralištu ljepuškastu Lindu Hali (koja ju je
napokon pobijedila): — Vaša Dolly ima magnet u samoj ledini mreže na svom
reketu, ali zašto je, bogamu, tako pristojna?
Ah? Electro, zar to nije svejedno — uz takvu gracioznost! Sjećam * kako me je,
kad sam ih prvi put gledao, uhvatio gotovo nesnosan &c od upijanja tolike
ljepote. Moja je Lolita imala divnu naviku da Pripodigne lijevu napola savijenu
nogu na široku i gipku početku Servisnog ciklusa, kad se razmotavala i načas
razapinjala na suncu ^va mreža ravnoteže između četiri točke — vrha te noge,
maljavog P^uha, preplanule ruke i daleko zabačenog ovala reketa, a u isto
se vrijeme smiješila, obnažujući blistave zube, malom planetu što je lebdio
visoko u zenitu moćnog i skladnog kozmosa koji je bila stvorila s određenim
ciljem—da se obori na njega snažnim praskom svoga zlatnog biča. Njen se
servis odlikovao izravnošću, ljepotom mladošću, klasičnom čistotom putanje,
ali ga, usprkos njegovoj oštrini, nije bilo teško vratiti, jer u dugom, otmjenom
odskoku lopte nije bilo nikakva "efea" ni nepravilnosti.
Dandanas kukam od žalosti pri pomisli da sam tako lako mogao ovjekovječiti
na celuloidnoj vrpci sve njene poteze, sve te čarobne šare. Koliko bi to bilo
vrednije od onih snimaka koje sam (luđak) spalio! Njen smeš odnosio se prema
njenu servisu kao što se u sonetu seksta odnosi prema oktavi, jer su je naučili,
zlato moje, da odmah nakon servisa potrči na mrežu na svojim hitrim, sjajnim
nožicama u bijelim papučicama. Nitko ne bi znao reći koji joj je drajf bolje
polazio za rukom — forhendom ili bekhendom; jedan je bio kao odraz drugoga
u zrcalu — mene još i dan-danas žiga u preponama od revolverske paljbe onih
udaraca koje su pratili jasni odjeci i Electrini usklici. Jedan od bisera u Dollvnoj
igri bio je kratak poluvolej koji ju je naučio veliki Ned Litam u Kaliforniji.
Ona je više voljela glumu od plivanja, a plivanje od tenisa; pa ipak, da nisam
bio slomio nešto u njoj (tada nisam to znao!), tvrdim da bi se njen uzorni stil
bio udružio s voljom za pobjedu i da bi se bila razvila u pravu šampionku.
Dolores, s dva reketa ispod ruke, u Wimbledonu (1952.), Dolores na reklami za
cigarete "Dromedar" (1960.), Dolores profesionalka (1961.), Dolores igra
tenisku šampionku u filmu (1962.), Dolores i njen sijedi, smireni, utihli muž,
njen bivši trener, ostarjeli Humbert (2000.).
U njenu načinu igre nije bilo nikakve lukavštine — ako se vesela ravnodušnost
prema ishodu igre ne smatra fintom nimfice. Ona koja je bila onako okrutna i
podmukla u svakidašnjem životu, pokazivala je tu takvu nedužnost, takvu
otvorenost, takvu dobronamjernost u plasiranju da je čak i osrednji, ali
uporan igrač, ma koliko nevjesto i slabo igrao, mogao tako rezati i skraćivati
lopte da napokon prokrči sebi put do pobjede. Usprkos svom niskom stasu,
neobično je lak°
pokrivala svu svoju polovicu (oko 96 kvadratnih metara), kad bi se jednom
prilagodila ritmu igre, i dok bi god mogla vladati njime; jli svaki oštriji napad,
svaka iznenadna izmjena taktike protivnika potpuno bi je smeli. Kad bi joj,
recimo, nedostajao svega poen da dobije partiju, njen bi drugi servis, koji je,
što je prilično tipično, bio snažniji i stilski još ljepši od prvoga (jer u nje nije
bilo onih psihičkih smetnji koje imaju oprezni igrači), zvučno udario u harfinu
strunu mreže i odletio u aut. Brušeni dragulj njena "dropšota" prihvatio bi i
vratio joj u sam kut protivnik koji kao da se vukao na četiri noge i držao
iskrivljeno veslo u ruci. Njeni dramatski drajfovi i čarobni voleji padali su mu
bezazleno do nogu. Svaki čas bi zapucala neku laku loptu i, smijući se, hinila
očaj saginjući se malaksalo u baletnom stavu tako da bi joj uvojci pali preko
čela. Njena gracioznost i sjaj bili su toliko jalovi da nije mogla pobijediti čak ni
usopljenog Humberta, čiji je osnovni udarac bio staromodni drajf kojim je
nadizao loptu.
Ja mislim da sam osobito osjetljiv na čari igara. Za mojih šahovskih seansi s
Gastonom vidio sam umjesto ploče kvadratnu udubinu punu bistre morske
vode s rijetkim školjkama i varkama što su se ružičasto svijetlile na ravnom
kockastom dnu, koji se mom smušenom protivniku činio muljem i jatom sipa.
A prva teniska obuka kojom sam nekad mučio Lolitu (prije onog pravog
otkrića koje su za nju bile lekcije velikog Kalifornijca) ostala mi je u sjećanju
kao mučna i žalosna uspomena — ne samo zato što je moju zdvojnu učenicu
onako strašno razdraživao svaki moj savjet, nego i zato što plemenita
simetrija igrališta nije odražavala harmoniju koja je drijemala u njoj, već je
bila iskrivljena neposrednošću i umorom djeteta kojeg je samo srdila moja
pedagoška netalentiranost. Od tada se sve bilo promijenilo i toga dana, na
čistom koloradskom zraku Championa, na onom krasnom igralištu, podno
strmih kamenih stuba što su vodile do hotela "Champion" u kojem smo bili
odsjeli, učinilo mi se da se mogu odmoriti nakon košmara neznanih nevjera 1
zaroniti u čistom njena stila, njene duše i njene bitne gracioznosti.
Nije bilo ni daška vjetra. Ona je udarala snažno i ravno, Jjobičajenim
slobodnim zamahom, vraćajući loptu za loptom iznad
same mreže u dubinu mog polja, a ritmički slijed tih udaraca bi0 je tako
klasično jednostavan da se moje kretanje uglavnom svodilo na ujednačeno
šetkanje amo-tamo — pravi će igrač shvatiti što hoću time reći. Moj prilično
rezani servis koji sam bio preuzeo od oca (koji ga je opet bio naučio od
Francuza Decugisa ili Belgijanca Bormana, njegovih starih prijatelja i velikih
šampiona) zadao bi bio Loliti mnogo teškoća da sam joj ih htio zadati. Ali tko
bi imao srca da uznemiruje takvo janje bistra oka? Jesam li već spomenuo daje
na njenoj goloj ruci bila osmica od cijepljenja protiv kozica? Da sam je
očajnički volio? Da joj je bilo svega četrnaest godina?
Radoznao je leptir, zaronivši, tiho proletio između nas.
Kad najednom, eto ti, kao da je iz zemlje iznikao par u teniskim hlačicama —
rid muškarac, oko osam godina mladi od mene, rumenih, suncem opaljenih
goljenica, i nekako nehajna crnka, oko dvije godine starija od Lolite, kiselih
usta i čvrsta pogleda. Kao i svi savjesni početnici, nosili su rekete u
navlakamai okvirima, i to ne tako kao da nosiš prirodne i prikladne
produžetke nekih specijaliziranih mišica, nego kao da su to batovi, ili puške
kremenjače, ili svrdla, ili moji mrski, nezgrapni grijesi. Pošto su prilično
slobodno sjeli do mog, u izvjesnom smislu dragocjenog kaputa na klupu uz
igralište, počeli su se vrlo glasno diviti nizu od blizu pedeset udaraca koje mi
je Lolita bezazleno pomogla da vratim i obranim — dok nije prekinula seriju
smešem što je završio izvan igrališta, nakon čega je duboko uzdahnula i načas
ponikla glavom shrvana smijehom, milo moje janje!
Bio sam žedan pa sam pošao do česme. To je iskoristio onaj riđi da mi priđe i
smjerno ponudi da zaigramo u parovima.
—Ja se zovem Bili Mead—reče on—a ovo je Fay Page, glumica. Mafianse101 —
nadoda pokazujući svojim smiješno zakukuljenim reketom na uglađenu Fay
koja je već ćaskala s Lolitom.
Ja zaustih da kažem "Hvala, ne ..." (jer ne trpim da moje čistokrvno janje ima
posla s "frkafuljcima" kojekakvih šeprdja) kad mi privuče pažnju izvanredno
muzikalan zov; hotelski je momak trčao sitnim koracima niza stube prema
našem igralištu i mahao
„ji rukom. Pokazalo se da me zovu na hitan međumjesni telefonski razgovor —
toliko hitan da čak "drže liniju" zbog mene.
— Evo me — rekoh, zgrabih kaput (unutrašnji je džep bio težak zbog
revolvera) i dobacih Loliti da ću se odmah vratiti.
Ona je upravo dizala loptu (na evropski način, vrhom papuče i rubom reketa,
što je bila jedna od malobrojnih lijepih vještina koje sam je naučio) i
osmjehnula se — meni se osmjehnula!
Neko je zlokobno zatišje omogućavalo mom srcu da se održi na površini dok
sam se penjao za dječakom do hotela. Ima jedna kratka američka uzrečica u
kojoj su raskrinkanost, odmazda, mučenje, smrt i vječnost izraženi s pomoću
neobično odbojne formule: "This is it!"— "Tako, dakle!", "Tu smo!". Ostavio
sam bio Lolitu u prilično bijednim rukama, ali to sad nije bilo važno. Borit ću
se, naravno. Ogorčeno ću se boriti. Radije ću sve upropastiti nego da je se
odreknem. Jest, zbilja su strme stepenice!
Na recepciji mi je čovjek kukasta nosa, zacijelo s vrlo mračnom prošlošću koju
bi valjalo istražiti, predao poruku ispisanu njegovim rukopisom. Tu je pisalo:
"G. Humbert. Telefonirala ravnateljica škole u Birdsleyju (sic!). Ljetno
boravište—Birdsley 2-82-82. Moli odmah nazvati. Veoma hitno!"
Uvukao sam se nekako u telefonsku govornicu, progutao jednu tabletu i
desetak minuta ratovao s ukletim dusima prostora. Malo-pomalo se formirao
kvartet; sopran: takva broja nema u Beardslevju; alt: gospođica Pratt
otputovala je u Englesku; tenor: škola u Beardslevju nije uopće telefonirala;
bas: nije mogla telefonirati kad ionako nitko nije znao da ću ja baš toga dana
biti u tom hotelu u Koloradu. Pošto sam ga bocnuo, službenik kukasta nosa
pristao je da izvidi jesu li me uopće telefonski zvali iz "Birdslevja". Pokazalo se
da nisu. Vjerojatno je neki ovdašnji šaljivčina okrenuo broj i pritajio se.
Zahvalih se službeniku. On mi odgovori: — Nema na čemu! — Pošto svratih u
žuboravi pisoar i okrijepili se u točionici, Podoh natrag. Već s prve terase
ugledao sam naše igralište. Činilo se
da nije veće od školske pločice — slabo izbrisane. Zlaćana je Lolj^ igrala u
paru. Kretala se kao prekrasan talijanski andelak medu tri odvratna bogalja
flamanske škole. Kad su mijenjali strane, jedan od njih, njen suigrač,
obješenjački je lupi reketom po turu. Glava mu ie bila neobično okrugla, a
smeđe hlače nisu nikako pristajale za tenis. Nastade kratka zabuna — on me je
opazio na stubama, bacio reket —moj reket! — i potrčao uz strmi travnjak koji
je dijelio igralište od bulevara. Mahao je šakama i laktovima oponašajući
tobože šaljivo pticu nerazvijenih krila i tako se uzverao, na krivim nogama, do
ulice gdje ga je čekao sivi automobil. Učas i on i siva boja iščeznuše. Kad sam
sišao na igralište, preostala je trojka već sakupljala, pregledavala lopte. Ja sam
toga jutra bio kupio pola tuceta novih lopti, a njihove su bile obilježene
znakovima krvave boje.
— Gospodine Meade, tko je bio taj gospodin?
Najprije su Bili, pa onda i Fay, vrlo ozbiljno odmahnuli glavom.
— Zamislite — objasni Fay—taj nam se smiješni bezobraznik
silom nametnuo da igra s Dolly u paru, je li, Dolly?
Ona je za njih već bila Dolly. Držak mi se mog reketa gadio jer je još bio topao.
Prije nego što sam pošao s njom gore u hotel, odveo sam je u usku aleju napola
zaraslu mirisavim grmljem s modrim cvijećem, i već sam htio dati maha
sazrelim jecajima, htio sam je zamoliti, onako začaranu, ravnodušnu, da
razagna, pa ma i lažju, tegoban užas što me je tištao, kad se odjednom
nađosmo tik iza para što se čudno grčio — onako kao što se susreću parovi u
idiličnom dekoru starih komedija. Bili i Fay valjali su se od smijeha — baš smo,
očito, naišli na njih usred neke njihove osobne šale. Ali to sad ionako nije bilo
važno.
Govoreći kao da to sad ionako nije važno, kao da se život i dalje
automatski kotrlja po krugu uobičajenih razonoda, Lolita reče da
će se presvući i da će se do večeri kupati u bazenu. Bio je krasan
dan, Lolito!
21.
"Lo! Lola! Lolita" — čujem sebe kako vičem s praga u sunčanu daljinu, a
akustika vremena, nadsvođenog vremena, pridaje mom zovu i njegovoj
izdajničkoj promuklosti tjeskobe, strasti i muke da bi se, kad bi Lolita bila
mrtva, umah sam otvorio njen najlonski pokrov zatvoren patentnim
zatvaračem. Napokon sam je stigao nasred uredne travnate terase — bila je
pobjegla dok sam se još presvlačio. Oh, Lolito! Igrala se sa psom — sa psom, a
ne sa mnom. Pseto je (nekakav poluterijer) ispuštalo i ponovo hvatalo zubima
— pa je još nekako namještalo između čeljusti — mokru crvenu loptu;
prednjim je šapama hitro prebiralo akorde po gipkoj travi i nekamo bježalo. Ja
sam samo htio znati gdje je ona, ionako se nisam mogao kupati zbog srca, ali
što je koga bila briga, i eto, ona se igrala sa psom, a ja sam tu stajao, u kućnom
kaputu, i više je nisam zvao; ali me najednom nešto u njenim pokretima
iznenadilo... bacakala se amo-tamo u svom astečki crvenom kupaćem kostimu,
i bilo je nečega zanesenog, gotovo ludog u njenoj nestašnosti koja je bila
mnogo više od običnog veselja. Činilo se da je čak i pas zbunjen njenim
pretjeranim likovanjem. Pogledao sam oko sebe i polako metnuo ruku na prsa.
Tirkiznoplavi bazen iza terase nije više bio ondje, nego u mom prsnom košu, a
u njemu su plutali moji organi kao što ljudske izmetine plutaju po plavoj
morskoj vodi uNici. Jedan se kupač udaljio od bazena i, napol sakriven
paunastom krošnjom, ukočio se držeći za krajeve ručnik prebačen preko leda i
motreći jantarnim očima Lolitu. Tako je stajao zakamufliran svjetlom i
sjenom, izobličen jaguarskim pjegama i zakrinkan vlastitom golotinjom;
mokra crna kosa—bolje reći ostaci kose—zalijepili su mu se bili za okruglo
čelo, brčići iznad crvene usne nalikovali su na mokru packu, runo na prsima
širilo se kao dvokrilni trofej, pupak mu je pulsirao, sjajne kapi curile mu niz
kosmata bedra, tijesne, mokre crne kupaće gaćice samo što nisu pukle od
zdrave snage °ndje gdje se ocrtavao izbočeni obris čudovišne mošnje
zadignute gore, poput debela štita na stubokom okrenutoj sramoti. I, dok
sam gledao njegovo okruglo lice smeđe poput oraha, sinulo mi je da sam ga
prepoznao po odrazu moje kćeri na njemu — bila je t0 ona ista blažena
grimasa, samo što se u muškarca bila pretvorila u nešto nakazno. A, osim toga,
bilo mi je jasno da djevojčica, moja djevojčica zna da je on gleda i da uživa u
njegovu pohotljivu pogledu, i zbog njega skakuće i veseli se — mrska i draga
djevojčura! Pošto je skočila za loptom, a nije ju uhvatila, izvalila se na leda i
pomamno zaigrala u zraku sablažnjivim, mladim nogama; osjetio sam mošus
njena uzbuđenja i namah se skamenio od neke svete odvratnosti, jer sam
opazio kako je muškarac sklopio oči, obnažio ravne, ogavne sitne zube i
naslonio se na drvo, u čijoj je krošnji zadrhtalo cijelo jato pjegavih Prijapa.
Odmah nakon toga zbila se neobična preobrazba. On više nije bio satir, nego
moj izvanredno dobroćudni i glupi švicarski stric — onaj Gustav Trapp kojeg
sam već višeput spomenuo i koji se nekoć liječio od svojih pijanki (lokao je
pivo s mlijekom, svinja jedna!) dižući utege, posrćući i stenjući na obali jezera,
u staromodnom kupaćem kostimu koji mu je bećarski visio samo o jednom
ramenu. Sadašnji me je Trapp primijetio izdaleka pa je, otirući potiljak
ručnikom napetim medu rukama, tobože nehajno otišao prema bazenu. A
Lolita se, kao da se ugasilo sunce koje je obasjavalo njenu igru, umirila i polako
ustala sa zemlje ne obazirući se na loptu koju joj je terijer bio donio. Tko zna
koliku bol nanosimo psima time što naglo prekidamo igru s njima! Zaustih da
kažem nešto, ali iznenada sjedoh na travu od upravo nevjerojatne boli u
prsima i izbljuvah bujicu nekakvih smeđih i zelenih sastojaka koje, koliko sam
se sjećao, nisam uopće bio pojeo.
Opazih Lolitine oči koje su bile prije promišljene nego
zaplašene. Začuh kako reče dobroj gospi, koja nam je prišla, da je
tatu uhvatio "neki napadaj". Zatim sam dugo ležao na počivaljci i
ispijao čašicu za čašicom. Već sutradan osjećao sam se dovoljno jak
da nastavim putovanje (u što liječnici koji su me poslije liječili nisu
mogli vjerovati).
22.
Dvosobna kućica pod znakom Srebrne ostruge, koju smo bili rezervirali u
Elphinstoneu, pripadala je onom soju lakiranih, tamnih brvnara od borovine
koje su se veoma sviđale Loliti u dane našeg prvog bezbrižnog putovanja. Eh,
ali sad je sve bilo drukčije... Ne mislim na Trappa, ni naTrappove... Na kraju
krajeva... Pa znate i sami... Na kraju krajeva, gospodo, bilo je prilično jasno da
su svi ti istovjetni detektivi u automobilima što su se mijenjali kao dugine
boje, bili plod moje manije progonjenja, povratne slike zasnovane na
podudarnostima i slučajnim sličnostima. Sovons logiques102, kukurijekao je
galski dio mog razuma odbacujući svaku pomisao da me neki trgovački putnik
ili gangster iz filma, zatravljen Lolitom, progoni sa svojim ortacima, vuče za
nos i kojekakvim drugim smiješnim sredstvima iskorištava moj neobičan
položaj pred zakonom. Sjećam se da sam nešto pjevušio zaglušujući paniku
koja me hvatala. Čak sam izmislio neku teoriju kojom sam protumačio lažni
poziv iz "Birdslevja"... Ali, ako sam mogao da ne mislim na Trappa kao što
nisam mislio ni na svoje nedavne grčeve na travi u Championu, nikako nisam
mogao izići na kraj s jednom drugom mukom — što sam znao da mi je Lolita
tako blizu, a opet tako užasno nedohvatna, i da je toliko volim, daje toliko
volim baš uoči nove ere, kad je ona, prema mojim vračarskim proračunima,
trebala prestati biti nimflca, prestati me mučiti...
U Elphinstoneu mi je sudbina pripremila još jednu grdnu i posve suvišnu
brigu. Moja je djevojčica bila nekako neraspoložena i mučaljiva u toku
posljednje etape — tristo kilometara kroz planine neoskvrnute ni detektivima
sivim poput dima ni lakrdijašima &o krivudaju u cik-cak liniji. Jedva da je
pogledala znamenitu, čudnovatu, veličanstveno rumenu stijenu koja je bila
nadnesena nad brdima i poslužila temperamentnoj glumici kao odskočna
daska skok u nirvanu. Grad je bio nedavno podignut, ili preuređen, ravne
doline na nadmorskoj visini od dvije tisuće i tristo ; priželjkivao sam da što
prije dodija Loliti kako bismo
krenuli u južnu Kaliforniju, prema meksičkoj granici, bajoslovnim zaljevima,
pustinjama obraslim saguarom i fatamorganama. J0Se Lizzarrabengoa
namjeravao je, kao što znate, odvesti svoju Carmen u Etats Unism. Ja sam
zamislio tenisko natjecanje u Meksiku na kojem bi sudjelovale, blistajući preda
mnom, Dolores Haze i kojekakve druge ljepuškaste mlade prvakinje iz
Kalifornije. Turniri dobre volje na toj nasmiješenoj razini brišu razlike između
pasporta i sporta. Zašto sam mislio da ćemo biti sretni u inozemstvu?
Promjena okoline je tradicionalna zabluda u koju polažu nadu ljubav osuđena
na propast i neizlječiva sušica.
Prezime vlasnice motela izgovaralo se isto kao i Haze, ali se pisalo Hays. Ta
čila, narumenjena udovica lica boje opeke i plavih očiju zapitala me nisam li
slučajno Švicarac. Njena je sestra bila udata za nekog učitelja skijanja iz
Švicarske. Odgovorio sam potvrdno i dodao da je moja kćerka napola Irkinja.
Upisao sam se. Kad mi je gospođa Hays dala ključ, na usnama joj je titrao
osmijeh koji joj je nastavio titrati i kad mi je pokazivala gdje da parkiram kola.
Lolita se izvukla iz njih podrhtavajući — blistavi večernji zrak bio je zaista
svjež. Ušavši u kućicu, sjela je na stolac za stol na rasklapanje, spustila glavu
na ruku i rekla da se osjeća užasno. Pretvara se, pomislih, sigurno zato da
izbjegne mojim milovanjima; gorio sam od strasti, ali kad sam joj se prikučio,
sirotica je počela nekako neobično žalostivo cmizdriti. Lolita je bolesna! Lolita
umire! Sva je bila u vatri. Metnuo sam joj toplomjer u usta, a onda sam
pogledao formulu zapisanu, srećom, u bilježnici i, kad sam naposljetku
pretvorio stupnjeve Fahrenheita, besmislene za mene, u stupnjeve Celzijeve
koji su mi bliski još a djetinjstva, pokazalo se da ima četrdeset sa dva, što je u
najmanju ruku objašnjavalo njeno raspoloženje. Znao sam da se kod
histeričnih nimfica temperatura diže strahovito visoko — čak i više od one
točke na kojoj obični ljudi umiru; i bio bih joj dao samo gutljaj vrelog
začinjenog vina i dva aspirina, i upio ustima svu njenu vrućicu, da joj nisam
temeljito pregledao divnu resicu na stražnjem nepcu, jedan od glavnih uresa
njena tijela, i ustanovio daje upaljena. Razodjenuo sam djevojčicu. Dah joj je
bio i gorak i sladak u isti mah. Njena smeđa ruža
imala je okus krvi. Tresla se sva, od glave do pete. Kad se potužila da ne može
okrenuti glavu zbog boli u vratu, pomislio sam, kao i svaki američki roditelj,
na dječju paralizu. Izgubivši svaku nadu da će biti što od snošaja, umotao sam
dijete u škotski pled i odnio ga u automobil. Dobra gospoda Hays telefonirala
je dotle mjesnom liječniku. __ Sretni ste što vam se to dogodilo upravo ovdje
— reče ona, jer ne samo što su doktora Bluea smatrali lumenom u cijelom tom
kraju, nego je i bolnica u Elphinstoneu bila najsuvremenije opremljena, iako
joj je kapacitet bio ograničen. Baš kao da me progoni šumski kralj iz
Goetheova Erlkoniga104 (ali ovaj put nije bio ljubitelj dječaka, nego
djevojčica), odjurio sam s njom, napola zaslijepljen suncem što je zalazilo na
onoj strani gdje je bila ravnica. Vodila me je neka sitna starica, nešto kao
portabl-vještica (možda Erlkonigova rođakinja?) koju mi je posudila gospoda
Hays i koju nisam nikada više vidio. Ja vas ne volim, doktore Blue, a zašto vas
ne volim, ni sam ne znam, doktore Blue! Nema sumnje da njegova učenost nije
bila ni približno ravna njegovu ugledu. Uvjeravao me je da ona ima "virusnu
infekciju", a kad sam spomenuo daje nedavno bila preboljela gripu, hladno mi
je kazao da je to drugi mikrob i da ima već četrdeset takvih pacijenata na brizi
(sve ovo, naravno, zvuči kao "groznica" starih pisaca). Pomislio sam ne bih li
mu rekao onako, smješkajući se, za svaki slučaj (tko zna što sve oni tu mogu
otkriti), da je moja petnaestogodišnja kćerkica nedavno doživjela jednu malu
nezgodu verući se preko šiljaste ograde sa svojim mladim prijateljem; ali kako
sam znao da sam pijan kao majka, odlučio sam odgoditi to priopćenje do
zgodnijeg trenutka. Dolores je i dalje starjela — mrgodnoj plavokosoj kučki od
tajnice rekao sam da mi kći ima "praktički šesnaest godina". Dok nisam
gledao, djevojčicu su odvukli od mene! Uzalud sam tražio da prespavam na
otiraču (na kojem je pisalo "Dobro došli") u nekoj komorici te proklete
bolnice. Trčao sam gore-dolje po konstruktivističkim stepenicama ne bih li
Pronašao svoje janje, koje je trebalo upozoriti da ne brblja, osobito ako joj nije
u glavi sve čisto, kao što nije bilo nikome od nas. U jednom sam trenutku bio
prilično grub prema nekoj vrlo mladoj i vrlo drskoj sestri s hipertrofiranom
stražnjicom i sjajnim crnim očima — baskijskog
podrijetla, kako sam poslije doznao. Otac joj je bio jedan od onih pastira koje
posvuda uvoze radi dresiranja ovčarskih pasa. Napokon sam se vratio do
parkiranog automobila i ne znam koliko sam sati prosjedio u njemu skvrčen u
mraku, ošamućen neuobičajenom samoćom, gledajući otvorenih usta čas u
šturo osvijedjenu, četvrtastu i nisku bolnicu koja kao da je čučala usred svog
travnatog kvadrata, a čas u maglovite rasute zvijezde i srebrnaste nazubljene
gorske visove, gdje je u to vrijeme Maryn otac, osamljeni Joseph Lore, sanjario
0 Oloronu, Lagoreu, Rolasu — ili navodio ovcu na zlo. Takve su
mi mirisave snohvatice svagda služile kao utjeha u časovima velike
duševne napetosti, i tek kad sam opazio da, usprkos čestom posezanju
za čuturicom, dršćem od studeni besane noći, odlučio sam se vratiti u
motel. One vještice nije više bilo, a nisam dobro poznavao put. Široke
ulice posute šljunkom presijecale su sad ovako, sad onako avetinjske
pravokutnike. Nazreo sam nešto kao obrise vješala, ali su to zacijelo bile
naprosto gimnastičke preče na školskom dvorištu; a u drugoj jednoj
četvrti, nalik na pustopoljinu, iznikao je preda mnom u kupolastoj
tišini blijedi hram neke mjesne sekte. Napokon sam izbio na autocestu
1 uskoro ugledao neonski znak Srebrne ostruge s ljubičastim natpisom
"Sve zauzeto", oko kojeg su se rojili milijuni motelskih moljaca koje
zovu "mlinarima". I, kad sam oko tri sata, nakon tuširanja toplom
vodom u nevrijeme, koje često, kao kakav fiksativ, samo učvršćuje
očaj i malaksalost u čovjeku, legao u postelju — u njenu postelju što
je mirisala na kestenje i ruže, i mentol-bombone, i one vrlo profinjene,
vrlo osebujne francuske parfeme koje sam joj u posljednje vrijeme
dopustio da upotrebljava, nikako nisam mogao pojmiti jednostavnu
činjenicu da sam se prvi put u dvije godine rastao od Lolite. Iznenada
mi je palo na pamet da njena bolest nije ništa drugo do čudno
razvijanje osnovne teme, da ta bolest ima isti okus i ton kao i cio niz
povezanih dojmova koji su me zbunjivali i mučili na putu; zamišljao
sam kako se tajni agent, ili tajni ljubavnik, ili mrski obješenjak, ili plod
mojih halucinacija — svejedno tko — vrzma oko bolnice; Aurora
jedva da je "zagrijala ruke", kako kažu sakupljači lavandule u mom
zavičaju, a ja sam se već ponovo nastojao probiti u tu tvrđavu lupaju^1
*a zelena vrata, a da nisam ni doručkovao, ni išao na stranu, ni vidio loraja
svojim mukama.
To je bilo u utorak, a u srijedu i četvrtak, izvrsno reagirajući
zlato moje! — na neki "serum" (spravljen od sperme spuža
ili izmetine izmirskog goluba) ona se gotovo sasvim oporavila i liječnik je
rekao da će "za dva-tri dana opet skakutati".
Obilazio sam je po dva puta na dan — možda sam u svemu bio osam puta kod
nje — ali mi je samo posljednji posjet ostao jasno u sjećanju. Toga sam dana
izveo pravi pothvat što sam uopće izišao iz kuće, jer sam se osjećao kao da me
je već izjela gripa koja je bila prešla na mene. Nitko neće nikad znati koliko me
je napora stajalo da joj odnesem sve ono — kitu cvijeća, breme ljubavi, knjige
radi kojih sam prevalio sto kilometara: Browningova Dramska djela, Povijest
plesa, Klaunove i kolombine, Ruski balet, Cvijeće Stjenjaka, Antologiju
kazališne gilde i Tenis Helene Wills, koja je prvi put osvojila nacionalno
prvenstvo kad joj je bilo svega petnaest godina. Kad sam, glavinjajući pod
teretom, prilazio vratima Lolitine jednokrevetne sobe, koja me je stajala
trinaest dolara na dan, Mary Lore (ona mlada gadura koja je honorarno radila
kao bolničarka i koja me je od prvog dana bila zamrzila) upravo je izlazila s
ostacima Lolitina doručka na poslužavniku, koji je hitro i bučno odložila na
stolac u hodniku pa, vrteći stražnjicom, odjurila natrag u sobu — zacijelo da
upozori sirotu malu Dolores da se stari despot prikrada na gumenim
potplatima s bukinističkom starudijom i buketom, koji sam bio sam složio od
poljskog cvijeća i lijepog lišća što sam ih bio ubrao vlastitim rukama u
rukavicama na gorskom prijevoju, u praskozorje (gotovo nisam ni spavao
cijelog tog kobnog tjedna).
Kako li hrane moju Carmencitu? Bacih letimičan pogled na poslužavnik. Na
tanjuru umrljanom žumanjcem ležala je zgužvana omotnica. U njoj je prije
bilo nešto, sudeći po otrgnutom kraju, ali adrese nije bilo — ničega nije bilo
osim lažne zelene heraldičke vinjete i imena hotela "Ponderoski bor". Tada
sam izveo mali chasse-croise10^ s Mary koja je ponovo izletjela iz Lolitine
sobe — čudo jedno kako su hitre, a kako malo stignu uraditi te guzate mlade
bolničarke. Srdito je pogledala omotnicu koju sam bio razgledao i vratio na
tanjur.
— Bolje da to ne dirate — reče ona klimajući glavom poput
pelengatora. — Mogli biste se opeci!
Da joj nešto odbrusim? To mi je bilo ispod časti. Samo rekoh: —Je croyais que
c'etait un "bill"-pas un billet doux.1OĆ Zatim uđoh u sobu punu sunca i
pozdravili Lolitu:
— Bonjour, mon petit!107
— Dolores! — uskliknu Mary Lore ulazeći za mnom, mimo
mene, kroz mene, debela palandra, trepćućj i počinjući brže-bolje
slagati bijeli flanelski pokrivač svejednako trepćući. — Dolores,
vaš tatica misli da vi dobivate pisma od mog dečka. A to ih ja —
uzviknu lupkajući se ponosito po pozlaćenom križiću — dobivam!
I moj tatica ne parla ništa slabije od vašeg.
Ona iziđe. Dolores, sva rumena i zlaćanorićkasta, netom namazanih usana,
sjajne kose koju je bila zagladila četkom kako to samo umiju američke
djevojčice, ležala je ispruženih golih ruku na pokrivaču i nevino se smiješila —
meni ili ničemu. Nasred noćnog stolića, uz papirni ubrus i olovku, gorio je na
suncu njen topazni prsten.
— Kakvo jezivo pogrebno cvijeće — reče uzimajući buket od
mene. — Ali svejedno — hvala! Samo budi tako dobar, molim te,
nemoj govoriti francuski! To ide ljudima na jetra.
Tu opet utrča, uobičajenom brzinom, ona zrela mlada drolja zaudarajući po
mokraći i češnjaku, s novinama Desert News koje moja ljupka bolesnica
pohlepno dohvati ne obazirući se na raskošno ilustrirane knjige koje sam joj
bio donio.
— Moja sestra Ann — reče Baskijka (nadopunjujući nedavno
priopćenje naknadnom mišlju) — radi u Ponderosi.
Meni je oduvijek bilo žao Modrobradog. Ona brutalna braća..-Est-ce que tu ne
m'aimesplus, ma Carmen?m Nikad me nije voljela.
Sad ne samo što sam znao da je moja ljubav beznadna, nego i da ove dvije
nešto snuju, dogovarajući se na baskijskom ili zemfirijskom, protiv moje
beznadne ljubavi. Štoviše, Lolita je igrala dvostruku igru jer
jevuklazanosiglupu, sentimentalnu Marv, kojoj je vjerojatno kazala da
bi htjela živjeti sa svojim ujakom veseljakom, a ne s okrutnim, mračnim ocem.
I druga bolničarka, koju nisam bio pravo ni vidio, i seoska luda koji je vozio na
kolicima ležajeve i lijesove u lift, i par idiotskih zelenih papigica u krletki u
čekaonici — svi, svi su oni sudjelovali u toj podloj uroti. Marvjevaljda mislila
da profesor Humbertoldi, tatica iz komedije, stoji na putu ljubavi između
Dolores i očeva zamjenika, debeljuškastog Romea (jer nemojmo smetnuti s
uma da si ti ipak bio ugojen, Romeo, uza sve svoje droge — "Snijeg", "Sok
radosti" i tako dalje).
Boljelo me grlo. Stajao sam gutajući pljuvačku pokraj prozora i gledao
romantičnu stijenu što se dizala visoko u nasmijano urotničko nebo.
— Carmen moja — obratih joj se (katkad sam je tako zvao)
— otići ćemo iz ovog presahlog, užarenog, grozomornog grada čim
ti dopuste da ustaneš iz kreveta.
— Da, zbilja, trebaju mi moje stvari — reče Cigančica dižući
koljena i prelazeći na drugu stranicu novina.
— Jer, vidiš i sama — nastavih — da nema smisla čamiti u
ovom gradu.
— Nema smisla nigdje čamiti — reče Lolita.
Svalih se u naslonjač presvučen kretonom, otvorih lijepi botanički atlas i
potražih, u tišini što je brujala od vrućice, u njemu svoje cvijeće. Nisam ga
mogao naći. Malo zatim se negdje u hodniku oglasi milozvučno zvonce.
Mislim da u toj pretencioznoj bolnici nije bilo više od desetak bolesnika (od
kojih su troje ili četvero bili luđaci, kako mi jednom veselo reče Lolita) pa je
osoblje, naravno, imalo previše slobodnog vremena. Ipak — isto tako gizde
radi — strogo se pazilo na pravila. Priznajem da sam često dolazio u vrijeme
koje nije bilo određeno za posjete. Pobuđena sanjarskim lukavstvom,
vizionarska Mary Lore (drugi put će joj se pričiniti kako une belle dame toute
en bleum lebdi u Paklenoj jaruzi u New Lourdesu) uhvati me za rukav da me
izvede iz sobe. Pogledah njenu ruku i ona je povuče. Odlazeći — odlazeći
svojom voljom—začuh kako mi Dolores ponavlja da joj sutra ujutro donesem
— nije se mogla sjetiti svega što će joj trebati od odjevnih
i drugih predmeta. — Donesi mi — doviknula je (već izvan mog vidnog polja,
jer su se vrata pokrenula, vrata su se zatvarala, vrata su se zatvorila) — donesi
mi moj novi sivi kovčeg, i mamin, mamin! —Ali, sutradan ujutro sav sam
drhtao, i bio trešten pijan, i umirao u motelskoj postelji u kojoj je ona bila
ležala svega nekoliko minuta, i sve što sam mogao učiniti, s obzirom na te
okolnosti koje su se širile u krugovima, bilo je da joj pošaljem oba kovčega po
ljubavniku moje udovice, kršnom i dobroćudnom vozaču teretnjaka. Zamišljao
sam kako moja djevojčica pokazuje Mary svoje blago... Bio sam, naravno,
pomalo u bunilu, a sutradan sam svejednako više treperio nego mirovao, jer
kad sam pogledao kroz prozor kupaonice na obližnju tratinu, ugledao sam
krasni mladi bicikl moje Dolly, koji je stajao na svom podupiraču, graciozni
prednji kotač bio mu je okrenut od mene, kao i uvijek, a na sjedalu je bio
vrabac—ali je to bio gazdaričin bicikl i, smijući se ovlaš i vrteći glavom zbog te
nježne dapnje, dočepao sam se nekako postelje i dugo ležao, mirno kao svetac,
kako ono kaže — ne citiram sasvim točno — Robert Browning:
Svetac, zbilja! Dok Dolores, Preplanula na tratini, Izrezuje besmislice O svom
filmskom bogu ocu...
Izrezuje iz šarenih časopisa što su okružavali Dolores gdje god smo bili; a u
gradu je dotle počela proslava nekog velikog nacionalnog praznika, sudeći po
žabicama, pravim bombama koje su neprestano praskale, a točno u pet do dva
čuo sam kako netko fućka iza poluotvorenih vrata kućice i zatim — kuca.
Bio je to vozač teretnjaka Frank— ljudeskara od čovjeka—ostao je stajati na
pragu držeći se za dovratak, nagnut malo naprijed.
— Bar'dan! Telefonirali su iz bolnice. Bolničarka Lore pita je li vam bolje i
hoćete li danas doći u bolnicu?
Na dvadesetak koraka činilo se da je Frank rumen kao jabuka, a na pet koraka,
kao sad, vidjelo se da mu je lice rumenomodar
mozaik od brazgotina; u Italiji ga je, u prošlom ratu, tako dohvatilo da je
proletio kroza zid; ipak, usprkos teškim povredama, Frank je bio kadar da vozi
glomazni teretnjak, lovi ribu, ide u lov, pijančuje i neumorno se naslađuje
ženskinjama uz cestu. Toga dana, bilo zbog velikog praznika, bilo naprosto iz
želje da pozabavi bolesna čovjeka, skinuo je rukavicu koju je obično nosio na
lijevoj ruci (sad je bio naslonjen njome na dovratak) i otkrio opčinjenom
bolniku da, doduše, nema na njoj prstenjaka i mezimca, ali da ima golu curu s
bradavicama na dojkama boje cinobera i slovom delta kobaltne boje, što bijaše
dražesno utetovirano na donjoj strani njegove osakaćene ruke; kažiprst i
srednjak bile su joj noge, a na zglobu je bila glava ovjenčana cvijećem. Divota,
kad vam kažem... osobito kad je, kao sad, bila naslonjena na drveninu, poput
kakve lukave vile.
Zamolih ga da kaže Mary Lore da ću ostati cijeli dan u postelji i da ću se
sutradan javiti telefonom kćeri, samo ako se budem vjerojatno osjećao
polinezijskog porijekla (u mislima su mi se još potkradale omaške). On je tada
opazio moj pogled, pa je učinio takvu kretnju da joj je bedro razbludno
poskočilo.
— Ide u redu — propjevuši delija Frank, udari po dovratku i ode zviždučući s
mojom porukom, a ja nastavih piti, i pred jutro je temperatura pala, i premda
sam se osjećao kao prebijena mačka, navukao sam svoj skerletni kućni kaput
na kukuruznožutu pidžamu i otišao u motelsku pisarnicu gdje je bio telefon.
Sve je bilo u redu. Netko mi reče razgovijetnim glasom: jest, sve je u redu,
moja je kćerka napustila bolnicu jučer oko dva sata, došao jeponjunjen stric,
gospodin Gustav, sa štenetom, koker španijelom, i sve je lijepo pozdravio, u
crnom Kadili Jaku; platio je sve Dollvne troškove u gotovu i zamolio da mi
kažu neka budem bez brige, neka samo ostanem u toplom, a oni pak idu na
didin ranč, kako smo se dogovorili.
Elphinstone je bio — a nadam se da je i sad—vrlo zgodan gradić. Podsjećao je
čovjeka, znate, na maketu svojim urednim drvećem od zelene vate i kućicama
crvenih krovova, ravnomjerno razbacanim po parketu doline, a čini mi se da
sam već uzgred spomenuo njegovu uzornu školu, i hram, i prostrane
pravokutne stambene blokove od
kojih su neki, začudo, bili prilično osebujni pašnjaci na kojima su poneka
mazga ili jednorog pasli u izmaglici ranog srpanjskog jutra. Zanimljivo je da
sam na jednom oštrom zavoju, na kojem je zaškripao šljunak, zapeo sa strane
za nečija kola što su stajala uz rubnjak, ali sam sam sebi rekao apatično, a
vlasniku kola, koji je zamahao rukama, telepatično (u najboljem slučaju) da ću
se poslije vratiti, adresa: Bardska škola, Burg, Brdska ulica; džin koji mi je
održavao srce na životu mutio mi je mozak i, nakon nekoliko praznina i rupa,
kao u snu, našao sam se u čekaonici bolnice, gdje sam pokušao istući liječnika i
derao se na ljude što su se bili posakrivali ispod stolica, i tražio Mary koja, na
svoju sreću, nije toga dana bila na poslu; nečije grube ruke vukle su me za
kaput i napokon mi otrgnule džep, i najednom sam sjedio na pacijentu za koga
sam mislio daje doktor Nevolim, ćelavom, tamnoputom čovjeku koji je na
kraju ustao s poda i napomenuo anegdotski: — E pa, sad vas ja pitam tko je tu
neurastenik? — Zatim mi je visoka mrka bolničarka predala sedam raskošno
ilustriranih i raskošno ukoričenih knjiga i uzorno složen škotski pled, i
zamolila me da se potpišem; u nenadanoj tišini opazio sam u predvorju
policajca kojem je moj kolega automobilist pokazivao na mene, pa sam krotko
potpisao da sam primio knjige i pled — simbolična gesta koja je značila da
ustupam svoju Lolitu svim tim majmunima, ali što sam drugo mogao? Jedna
jednostavna misao stajala mi je gola golcata pred očima — glavno je da
ostanem na slobodi. Učinim li samo jedan nepromišljeni korak, morat ću
objašnjavati sve potankosti svoga zločinačkog žvota. Zato sam se počeo
pretvarati da sam pobenavio od pića. Kolegi automobilistu sam platio, poslavši
k vragu osiguranje, koliko je on držao daje pošteno. Plavookom doktoru Blueu,
koji me je sad gladio po ruci, kazao sam da sam malo previše popio da
okrijepim svoje slabo srce, koje ipak nije bolesno i ne treba ga pregledavati.
Pred cijelom sam se bolnicom ispričao i tako se otmjeno poklonio da umalo što
nisam pao, i uzgred dodao da nisam baš u najboljim odnosima s ostalim
članovima Humbertova klana. Samom sam sebi šapnuo da imam revolver uza
se i da sam još na slobodi — mogu pronaći bjegunce, mogu likvidirati svog
"brata".



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

25 Re: Vladimir Nabokov - Lolita taj Pet Sep 21, 2012 12:03 am

Margita

avatar
Administrator
Administrator
23.
Tisuću milja ceste glatke kao svila dijelilo je Kasbeam, gdje se, koliko sam
znao, crveni zloduh prema dogovoru prvi put pojavio, od kobnog
Elphinstonea kamo smo stigli oko tjedan dana prije Dana nezavisnosti. To je
putovanje trajalo veći dio lipnja, jer smo malokad prelazili više od dvjesta
kilometara na dan provodeći ostalo vrijeme (jednom čak pet dana) u raznim
usputnim mjestima, koja su oni, po svojoj prilici, bili točno predvidjeli. Tu je,
dakle, trebalo tražiti zloduhov trag i tome sam se potpuno posvetio nakon
nekoliko neopisivih dana traganja po neumoljivo razgranatim cestama u
okolici Elphinstonea.
Zamisli, čitaoče, mene — ovako snebivljiva, ovako povučena, ovako obdarena
osjećajem pristojnosti — zamisli me kako skrivam pomamni jad pod drhtavim
dodvorljivim smiješkom i kako izmišljam nekakav izgovor da tobože nehajno
prelistam prijavnu knjigu u kojoj su zapisana imena i prezimena, adrese i
automobilski brojevi svih gostiju. — Čujte — govorio sam — uvjeren sam da
sam ovdje već jednom odsjeo — dopustite da pregledam dio koji se odnosi na
sredinu lipnja. Tako. Dakle, ipak sam se prevario — kako se smiješno zove ovo
mjesto: Pikusral. Oprostite što sam vam smetao. — Ili pak: — Jedan je moj
klijent odsjeo jednom kod vas , — a izgubio sam mu adresu — možda biste vi
bili tako dobri... — fije se jedanput dogodilo, osobito ako je recepcioner bio
određeni jjtip zlovoljna čovjeka, da nisam smio sam zaviriti u knjigu.
Imam ovdje zapisano na komadiću papira da sam se od 5. srpnja do Il8.
studenoga, to jestdopovratkananekolikodanauBeardslev, prijavio, »već nisam
odsjeo, u 342 hotela i motela. U taj je broj uključeno nekoliko prenoćišta
između Kasbeama i Beardslevja, a u jednom sam 1 njih neosporno otkrio
zloduhovu sjenu: "Robert Robert, Molbert, erta". Morao sam pomno birati
vrijeme i prostor za svoja traganja : ne bih pobudio sumnje; i vjerojatno sam
se na najmanje pedeset njesta raspitivao a da se nisam prijavio, ali to nije
ničemu vodilo, pa L radije podizao fasadu vjerodostojnosti i dobronamjernosti
time
što sam najprije plaćao sobu koja mi nije bila potrebna. Moj je pregled
pokazao da je u najmanje dvadeset od otprilike tristo knjiga zloduh, koji se
nije žurio, bio ostavio trag za sobom — ili se zaustavljao češće od nas, ili se pak
— a za to je bio itekako sposoban — ponegdje samo prijavio u namjeri da me
obilato opskrbi podrugljivim nagovještajima. Samo je jednom bio odsjeo na
istom mjestu i u isto vrijeme kad i mi
— i spavao na nekoliko koraka od Lolitina jastuka. U nekoliko je
navrata noćio u istoj ili susjednoj četvrti i višeput je čekao u zasjedi na
sredini puta između dva ugovorena mjesta. Dobro se sjećam kako je
Lolita, pred sam odlazak iz Beardslevja, ležala ničice na sagu u salonu
uz hrpu vodiča i karata, u koje je unosila crvenilom za usne etape i
mjesta predviđena za noćenje!
Ubrzo sam ustanovio da je naš bivši progonitelj predvidio moja traganja i da je
samo zbog mene posuo svoj put cijelim nizom uvredljivih pseudonima,
kalambura i drugih iskrivljenih riječi. Već u prvom motelu koji sam posjetio,
"Ponderoskom boru", otkrio sam, medu desetak posve ljudskih adresa, ovu
gadariju: "I. Deli, Up, Arizona". Moje je oštro oko odmah zapazilo da je tu
posrijedi upitna rečenica. Gazdarica se udostojila da mi kaže da je gospodin
Deli odležao pet dana u postelji zbog jake gripe, da je ostavio automobil na
popravku i daje otputovao novim kolima na dan 4. srpnja. Jest, tu je nekad
zaista radila djevojka koja se zove Ann Lore, ali je to bilo davno, a sad je ona
udata za nekog sitničara u Cedar Citvju. Jedne lijepe noći, po mjesečini,
dočekao sam Mary u zasjedi
— išla je u bijelim bolničkim cipelama pustom ulicom; kako je bila
automat, kao i mnogi drugi, zaustila je da vrisne, ali sam je uspio
očovječiti na prilično jednostavan način — pao sam na koljena i,
kukajući i kumeći je Bogom i svim svecima, stao je preklinjati neka
mi pomogne. Klela se da ništa ne zna. Tko je bio taj Deli? Kao da
se počela kolebati. Hitro izvukoh novčanicu od sto dolara. Ona
je razgleda na svjetlu mjesečine. Napokon prošapta: — Vaš brat.
— Opsovavši nešto na francuskom, istrgoh joj novčanicu iz ruke
hladne kao mjesec i pobjegoh. Ta me je zgoda naučila da se uzdam u
se i u svoje kljuse. Nijedan detektiv ne bi, naravno, otkrio putokaze
koje je Trapp prilagođavao mom umu i ukusu. Nisam, naravno, mogao
očekivati da će mi moj progonitelj igdje ostaviti svoje pravo ime i prezime, ali
sam se nadao da će se katkad okliznuti na vlastitoj blistavoj domišljatosti, da
će se, recimo, odvažiti da unese neki odveć osoban detalj ili da će suviše toga
otkriti kvalitativnim zbrojem kvantitativnih dijelova koji premalo otkrivaju. U
jednom je svakako uspio — uspio je konačno uhvatiti u demonsku mrežu
mene i moju tjeskobu što se uzalud koprcala. Neobično vješto, kao klaun koji
hoda po žici, klatio se i glavinjao i na neshvatljiv način ponovo zadobivao
ravnotežu ostavljajući mi, ipak, svagda sportsku nadu—ako se mogu ovako
izraziti kad je riječ o nevjeri, bijesu, zdvojnosti, užasu i mržnji
— da će se drugi put napokon odati. Ali se to nikad nije dogodilo
— iako se vraški izlagao opasnosti. Svi se divimo akrobatu posutom
šljokicama koji klasično graciozno i brižljivo hoda po napetoj žici na
talkovoj svjetlosti reflektora; ali koliko istančanijeg umijeća pokazuje
groteskni stručnjak za hodanje po labavoj žici, koji je obučen kao
strašilo i izigrava pijanca! Ja to valjda najbolje znam.
Putokazi koje je ostavljao za sobomnisu otkrivali njegov identitet, ali su mu
zato odražavali karakter—ili, bolje reći, izvjestan osebujan i neobičan
karakter. U njegovu "žanru", vrsti humora (ili bar u najboljim očitovanjima
toga humora), u "tonu" duha, pronalazio sam nešto srodno sebi. Oponašao me
je i ismijavao. Njegovi su se nagovještaji odlikovali stanovitom profinjenošću.
Bio je načitan. Znao je francuski. Razumio se u dedalogiju i logomahiju. Bio je
ljubitelj erotike. Rukopis mu je bio ženskast. Mogao je promijeniti ime i
prezime, ali nije mogao zakrinkati, ma koliko da ih je iskrivljavao, neka slova
kao, na primjer, vrlo osebujne "t" i "u". Otok Quelquepart110 bio mu je jedan
od najdražih prebivališta. Nije se lužio nalivperom, što je bio pouzdan znak
(kao što će vam potvrditi
i psihijatar) da je pacijent represivni undinist. Čovjekoljublje nas obvezuje da
mu poželimo da u Stiksu bude vodenih vila.
Njegova je glavna osobina bila podrugljivost. Bože, kako je taj jadnik uživao da
me pecka! Izražavao je sumnju u moju načitanost. Ja Se toliko ponosim što
znam koješta da mogu skromno priznati da ne
znam sve. Vjerojatno su mi promakle neke poante u toj kriptogramskoj igri
"pasa i zečeva". Kakva je drhtavica od slavodobitnosti i gađenja obuzimala
moje krhko tijelo kad bi mi, usred običnih, nedužnih imena i prezimena u
popisu gostiju, iznenada tajni smisao njegove vražje zagonetke ejakulirao u
lice! Primijetio sam da me je, čim bi mu se učinilo da su njegovi rebusi suviše
zamršeni, čak i za takva stručnjaka kao što sam ja, opet mamio nekom lakšom
pitalicom. "Arsene Lupin" bio je jasan sam po sebi polufrancuzu koji se sjećao
detektivskih romana što ih je gutao u djetinjstvu; i nije trebalo biti bogzna
kakav filmski stručnjak da se shvati banalna šala sadržana u adresi: "P O.
Temkin, Odesa, Teksas". U isto tako groznom ukusu, ali odajući bar duh
kulturna čovjeka, a ne policajca, ni obična razbojnika, ni bestidna trgovačkog
putnika, bila su takva izmišljena imena i pezimena kao što su "Ataturk Romb"
— očita travestija imena i prezimena autora Le Bateau Bleu1n — da se i ja malo
našalim, gospodo! — ili "Morris Schmetterling" koji je poznat po svojoj drami
L'Oiseau Ivre112 (što, nasjeo si, čitaoče?). Glupo, ali smišljeno "D. Orgon,
Elmira, New York" proisteklo je, naravno, iz Molierea; a kako sam nedavno
pokušavao probuditi u Loliti zanimanje za glasovitu komediju iz XVIII.
stoljeća, pozdravio sam kao starog prijatelja "Harrvja Bumpera, Sheridan,
Wyo". Od nedužnog Bermudskog otočja napravio je kalambur koji ne mogu
ovdje iz pristojnosti navesti, a svaki dobar frojdovac s njemačkim prezimenom
i stanovitim poznavanjem religiozne prostitucije, lako će shvatiti aluziju u
"Dr. Kitzler, Eryx, Miss." Sve to i nije tako loše. Prilično bijedna zabava, ali
uglavnom bezlična i zato bezazlena. Neću navoditi sve one primjere koji su me
privukli svojom, da tako kažem, očitom šifriranošću, ali ih svejedno nisam
uspio odgonetnuti, jer slutim da se jedva probijam kroz pograničnu maglu
gdje se verbalni fantomi pretvaraju, možda, u žive turiste. Tko je, na primjer,
bio: "Frater Grimm, Ocean, Quelquepart"? Je li bio živ čovjek—koji je slučajno
imao sličan rukopis — neki "N. S. AristofF iz "Katagele"? Gdje ti je žalac,
Katagelo? A što je ovo: "James Manor Morell, Kalamburg, Engleska"?
"Aristofan", "Kalambur" — u redu, ali što se još tu skriva?
Nešto što se provlačilo kroza svu tu igru pseudonima izazivalo je u meni
posebno bolnu drhtavicu. Riječi kao što su "G. Trapp, Geneva, New York"
označavale su Lolitinu izdaju. Kombinacija "O. Beardslev, Lolita, Teksas"
dokazivala je (još jasnije nego ona iskrivljena telefonska obavijest u
Championu), iako zaista postoji takav grad uTeksasu, da početak cijele afere
treba tražiti na istočnoj strani Amerike. "Lucas Picador, Merrymay, Marvland"
sadržavao je užasni nagovještaj da je moja mala Carmen odala tom nitkovu
šifru imena od milja kojim sam je nazivao. Tri puta se ponavljala adresa: "Bob
Browning, Dolores, Colorado". Neukusna šala "Harold Haze, Mauzolej,
Meksiko" (što bi me u nekoj drugoj prilici možda nasmijalo) podrazumijevalo
je poznavanje Lolitine prošlosti—i u jednom trenutku pala mi je na um
košmarska misao da je "Donald Otto Quij" iz gradića Sierra u državi Nevadi
stari obiteljski prijatelj, možda Charlottin bivši ljubavnik, možda nesebičan
zaštitnik djece? Ali, najbolnije me je ujeo za srce svetogrdni anagram našeg
prvog nezaboravnog hotela (1947- godine, čitaoče moj!) koji sam našao u
knjizi motela u Kasbeamu gdje je on spavao pored nas: "Ivo Lačar, Cazin".
Iskrivljeni automobilski brojevi koje su ostavljali svi ti Orgoni i Morelli i
Trappovi upućivali su me samo na to da vlasnici motela ne provjeravaju
registarske brojeve koje navode gosti. Nisam se, naravno, mogao okoristiti
podacima—nepotpunim ili neispravnim — o automobilima koje je naš
progonitelj unajmljivao za kratke etape između Wacea i Elphinstonea. Broj
koji se odnosio na njegov prvi, očito vlastiti Jak, bijaše svjetlomrcanje
promjenljivih brojaka od kojih je jedne premještao, a druge preinačivao ili
izostavljao; kombinacije su tih brojaka imale nešto zajedničko (na primjer VS
1564, i SH 1616, ili CU 6969 i CUCU 9933), ali su bile tako lukavo složene da se
nisu mogle svesti pod zajednički nazivnik.
Pošto je ostavio crveni Jak svojim ortacima u Waceu i prešao na sistem
"posudbe automobila", pomislio sam da njegovi nasljednici a nisu bili toliko
oprezni te da su ostavili u nekoj hotelskoj ijizi prototip tih međusobno
povezanih brojeva. Ali kad je bilo teško, zamršeno i beznadno tražiti zloduha
po cestama kojima
je sigurno prošao, što sam mogao očekivati od pokušaja da uđem u trag
neznanim automobilistima koji putuju neznanim putovima?
24.
Kad sam se vratio u Beardslev, u glavi mi je nastala, kao posljedica
rekapitulacije o kojoj je bilo dovoljno riječi, potpuna slika o mom neprijatelju,
a tu sam sliku sveo — procesom dedukcije koji je uvijek opasan — na jedan
jedini konkretni izvor koji su mogli otkriti bolestan mozak i slabo pamćenje.
Osim velečasnog Rigora Mortisa (kako su djevojčice okrstile pastora) i časna
starca koji je predavao neobavezni njemački i latinski jezik, u gimnaziji u
Beardslevju nije bilo stalnih profesora muškog spola. Ali je dva-tri puta u toku
školske godine (1948./ 49.) dolazio s laternom magicom profesor likovnih
umjetnosti iz koledža u Beardslevju da pokaže gimnazijalkama slike u boji
francuskih dvoraca i primjerke impresionističkog slikarstva. Ja sam htio
prisustvovati tim projekcijama i predavanjima, ali me je Dolly, po svom
običaju, zamolila da ne prisustvujem i — gotovo! Osim toga, sjećao sam se da je
Gaston baš za tog predavača bio rekao da je briljantan garcon115; ali to je bilo
sve; pamćenje mi nije htjelo odati ime i prezime tog ljubitelja starih dvoraca.
Na dan određen za smaknuće pošao sam po susnježici prema zgradi koju su mi
pokazali. Tu sam doznao da je prezime profesora likovnih umjetnosti Riggs
(što je donekle podsjećalo na svećenikovo prezime), da je neoženjen i da će za
deset minuta izići iz muzeja koledža gdje upravo drži predavanje. Sjeo sam na
mramornu klupu (dar neke Cecilije Ramble) uz vrata predavaonice u muzeju.
Dok sam tu čekao, osjećajući bol u prostati, pijan, neispavan, stišćući revolver
u šaci koji sam držao u džepu kišne kabanice, odjednom mi sinu da sam
poludio i da ću počiniti glupost. Izgledi su bili manji od jedan naprama milijun
da Albert Riggs, docent, drži moju Lolitu zaključanu u svojoj kući u Delovoj
ulici broj 69 — tu mi je bilo
nešto poznato... Ne, on me sigurno nije upropastio. Koješta! Gubim razum i
tratim vrijeme. On i ona su sad u Kaliforniji, a ne ovdje.
Ubrzo sam iza bijelih kipova što su ukrašavali predvorje opazio nekakvo
komešanje. Vrata — ali ne ona u koja sam zurio — nego jedna druga, malo
dalje, naglo se otvoriše i usred jata studentica poče skakutati, kao čep, ćela
kržljava predavača, a onda mi se stadoše približavati njegove sjajne smeđe oči.
Nikad ga prije nisam vidio, ali je on ustvrdio da smo se upoznali na nekom
sastanku u parku gimnazije u Beardslevju. A kako je moja krasna kćerkica,
tenisačica? Nažalost, ima još jedno predavanje. Do viđenja!
Ostali pokušaji identificiranja nisu završii tako brzo. Preko oglasa u jednom
časopisu koji mi je ostao od Lolite, stupio sam u dodir s jednim privatnim
detektivom, bivšim boksačem, kojem sam, tek toliko da stekne neku
predodžbu o metodi kojom se služi lupež koji nas je progonio do Elphinstonea,
pokazao neke primjerke imena i prezimena i adresa koje sam bio sakupio na
svom povratku. On je zatražio od mene pristojnu akontaciju i u punih
dvadeset mjeseci — dvadeset mjeseci, čitaoče moj! — taj je klipan savjesno
provjeravao te očito izmišijene podatke! Ja sam već bio odavno raskinuo s
njim sve poslovne veze kad mi je jednom pobjedonosno došao i priopćio da
Bob Browning zaista stanuje nedaleko od naselja Dolores, u jugozapadnom
dijelu Colorada, i da je crvenokožac, filmski statist, te da mu je više od
osamdeset godina.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu