ČETVRTO POGLAVLJE
Jantar spada u rijetku vrstu organskog dragog kamenja, koje stvara priroda, a ne ljudska ruka. Konkretnije, to je fosilizirana smola cmogoričnog drveta, koja često sadrži ostatke biološkog svijeta. U Litvi ga zovu gintras, što dolazi od riječi "zaštita", jer se smatralo da štiti od zla; štoviše, polovicom osamnaestog stoljeća Europljani su nosili "uzorke" (komade jantara s fosiliziranim insektima ili šumskim kukcima ili lišćem koji su u njemu sačuvani) kao amulete da ih zaštite od životnih nedaća.
Udobno smještena na kauču, u kutu koji je najbliži starom šištećem radijatoru. Drew je dodala riječ amulet svojim bilješkama i dvaput je podvukla, ne toliko zbog toga što bi mislila da bi mogla nečemu voditi nego zato što joj se svidjela ta ideja — da jednostavna kuglica može štititi od mnogobrojnih životnih opasnosti. Iako se nije smatrala praznovjernom, znala je da se tako ponaša prema svojem prstenu od granata. Premda ga je često skidala dok bi kuhala ili čistila i noću prije spavanja, uvijek bi provjerila ima Ii ga na prstu kad bi izlazila iz kuće i to je išlo do te mjere da bi se, nakon što je više puta izjurila iz kuće bez prstena, uvijek vraćala po njega pa čak i ako bi već kasnila. Zapravo ništa doista strašno nije joj se nikada dogodilo ni prije prstena
ni nakon što ga je dobila. Ali čovjek u životu može kontrolirati tako malo toga, a taj je prsten od granata sam po sebi donosio utjehu.
Drew se bolje namjestila na jastuku i otpila gutljaj pića. U malu nisku čašu bila si je natočila dva prsta burbon viskija. Piće je imalo istu boju kao i jantarni privjesak — naravno, bez iznenađenja koje je bilo unutra, bez tog donekle šokantnog prizora. Drew je ponovo raz¬mišljala o narukvici i naušnicama Nine Revskaje, pitala se ne postoje li još koji komadi nakita koji pripadaju originalnom kompletu. Ako je tako, i ako se ti primjerci tek moraju naći, možda je moguće — iako je malo vjerojatno — da im Drew nekako uđe u trag i tako nađe odgovor s druge strane. Važno je bilo držati um otvoren tim drugim putovima, skupljati što više informacija i ne previdjeti detalje. A sve to kako bi bila sigurna da neće propustiti nijedan mogući ključ rješenja pa ni najmanju ideju ili sugestiju koja bi mogla pomoći.
Poznat i kao "litvansko zlato", jantar se najčešće pronalazi u Baltičkoj regiji, južnoj Finskoj i Švedskoj te istočno i sjeverno od Gdanjska, ima ga i na obalama Baltika, ali i u 'sumama Danske, Norveške i Engleske. Jantar se također može iskapati: bagerima i grabilicama kopaju se plitke jame u pijesku glaukonita, koji se zatim sipa kroz rešetke, gdje mlazovi vode razdvajaju komade jantara od pijeska, prije nego što se oblikuju uz pomoć brusilice s malim brojem okretaja. U Ukrajini jantar nalazimo u močvarnim šumama u graničnim područjima Voljina i Pleške, a javlja se u mnogo boja što se može vidjeti u obnovljenoj "jantamoj sobi" ljetne palače Katarine Velike u Carskom selu.
"Konkretni rudnici — ući im u trag?" Drew je voljela škripavi zvuk koji je vrh nalivpera proizvodio na papiru, dok joj je osjećaj struganja vibrirao u ruci. Bilo je to staro nalivpero na patrone koje nekim čudom nikad nije izgubila, a zvuk i osjećaj za nju su bili nekako smirujući, davali su joj sigurnost, konkretnost egzistencije — stvarnost u kojoj su Drew i nalivpero postojali u svijetu.
Od svih lokaliteta na kojima se jantar može naći, nijedan nije bogatiji od oblasti Kalinjingrad u Rusiji, gdje valovi Baltičkog mora trgaju jantar iz dubina morskog dna i nose
ga na obalu. Za vrijeme oseke tragači koriste mrežice i grablje dok pretražuju plićake i pronalaze komadiće jantara u mulju i morskoj travi.
Drew je u mislima opet vidjela one velike, glatke kuglice od jan¬tara, a oko njih — što je neobično za nakit od jantara — zlatne pleteni¬ce koje su trebale nalikovati isprepletenim viticama. Bila je to neobična kombinacija: delikatni rad ljudskih ruku okružen sićušnim lopticama koje je stvorila priroda. Pitala se tko je prvi dao napraviti taj nakit i je li draguljar sam smislio dizajn. U njezinoj mašti kočije s konjima išle su na seoska imanja, zamišljala je spuštanje niz tobogane zimi, muškarce s čupavim kapama koje su im padale preko ušiju, žene koje su sakrile ruke u golemim krznenim mufovima. Od početka projekta Revskaja, Drew čita Čehova, kratke priče. Čini joj se da je to knjiga koju oduvijek ima, a na naslovnici je pejzaž nacrtan u olovci i tinti. Print je sitan i gust, tekst je gusto zbijen na stranicama požutjelima od starosti. Iako je znala da su priče napisane u drugom vremenu. Drew je osjećala da razumije zbunjene učiteljice i neodlučne kćeri koje su pristale na zaruke, ostarjele udovice i siromašne radnike na seoskim imanjima, čija je glavna nesreća bila to što su bili ljudska bića — što su se zaljubljivali i odljubljivali, starjeli ili umirali mladi. Svake bi ve¬čeri prije spavanja pročitala jednu ili dvije priče, a kad bi naposljetku sklopila oči, osjećala se kao da je bila tamo s tim ljudima i s njima patila u njihovim malim agonijama. Dok bi padala u san, ponekad bi ugledala sliku svojeg ruskog djeda, lica ogrubjela od života, s gustim obrvama i nestašnim osmijehom, a sve uokvireno velikom šubarom. U stvarnosti Drew nikad nije vidjela njegovu fotografiju. Baka Riitta davno je imala jednu, tako je barem rekla, ali izgubila ju je na putu do Sjedinjenih Država.
Baltički jantar, koji ima veliku koncentraciju jantame kiseline, razlikuje se od svih drugih vrsta. Na početku nastajanja boja mu je žućkasta, ali tijekom stoljeća tamni zbog oksidacije, te je sve više crvenkast. Mnogi insekti koji se javljaju u baltičkom jantaru dokaz su postojanja močvarnih područja u prošlosti. Učestalo javljanje leptira ukazuju na to da su ti primjerci jantara nastali od cmogorice koja je rasla pokraj travnatih polja.
Leptiri. To bi bilo savršeno za Ninu Revskaju, smatrala je Drew. Ako je jantarni komplet bio kupljen izričito za nju, bilo bi za očekivati da će jedan komad imati u sebi leptira ili barem neku vrstu noćnog leptirića, nešto s krilcima.
No nijedan od triju primjeraka namijenjenih dražbi nije sadrža¬vao leptira. Ali, naposljetku, kakvi su bili izgledi da se nađe takvo što, takva stvar, jantar s primjerkom
insekta koji bi odgovarao namijenjenoj osobi? Kakve su šanse da takav primjerak bude ne samo dostupan nego i da si ga netko može priuštiti? Prije revolucije oni dovoljno bogati možda su imali pristup takvim primjercima zbog putovanja i trgovine, ali naći i kupiti takav komplet u Sovjetskoj Rusiji — ili gdje god je već kupljen... Gdje je, naposljetku, Grigorij Solodin prvi put dobio u ruke taj privjesak? Zašto je i on inzistirao na tajnovitosti? Osjetivši kako joj frustracija raste. Drew podsjeti samu sebe da osta¬ne usredotočena. Ali opet se počela pitati o Nini Revskaji i kakav je život imala u Rusiji kao uvažena umjetnica, najcjenjenija balerina. U tom slučaju, smatrala je Drew, za nju ne bi postojao veliki razlog da ode, unatoč problemima svoje države. A ipak, užasi oko nje sigurno su bili očiti. Na kraju su došli i do Ninina muža. Drew još nije bilo jasna kronologija svih događaja. Je li Nina znala što se sprema? Očito se nešto strašno već počelo zbivati. Je li zbog toga otišla? Ili je Ninin odlazak bio uzrokom što se sve onako dogodilo?
Napravila je golemi skok. Možda se nije činilo da ima izbora; Drew je pretpostavljala da neki od najhrabrijih postupaka nisu bili rezultat izbora nego refleksne reakcije. Ali zbog Ninine priče Drewina odluka izgledala je kao tričarija. Naposljetku, ništa doista strašno nije se dogodilo. Jednostavno se udala premlada ponesena idejom ljubav¬ne romanse koja je zapravo bila tek nešto više od prijateljstva, da bi završila u životu koji nije bio svjestan odabir nego prije još jedan od svadbenih darova koji nije željela.
Popila je gutljaj iz čaše i pogledala na ručni sat. Za sat vremena mora se naći sa svojim prijateljem Stephenom u diskontkinu tamo preko u Somervilleu. On je bio jedan od onih ljudi koje je zadržala u svojem životu. Postojalo je jedno nelagodno razdoblje tijekom kojeg je on uzastopno, ali i neuspješno, pokušavao postati više od prijatelja, ali Drew mu je objasnila zašto je to nemoguće. Za bilo što više od prijateljstva — za pravu romansu, za strastvenu ljubav — trebala bi osjećati nešto vrlo jako, dovoljno snažno da poželi opet pokušati. A ona takvo što nije osjećala za Stephena.
Zazvonio je telefon i prenuo je. Pomislila je da se ne javi, ali onda je zaključila da to možda zove Stephen.
Bila je njezina majka. Drew je srce malo potonulo u prsima. "Ima li kakvih dobrih vijesti?" upita je majka, a kako je vrijeme pro¬lazilo u glasu joj je bilo sve više sumnje. Iako je Drew znala da se majka brine zbog nje — zbog loše plaćena posla i tvrdoglavo
*Kina koja za vrlo nisku cijenu ulaznice prikazuju filmove nakon što za njih splasne prvi val zanimanja.
samotničkog života — znala je da se majka djelomice brine i zato što želi da ona uspije na neki jasno mjerljivi način. To je riješilo napredovanje koje je Drew dobila kad je unaprijeđena u pomoćnu direktoricu. Sada se, s osjećajem olakšanja jer joj je mogla još nešto ponuditi, pripremila da ispriča majci što je sve postigla na projektu Revskaja.
Umjesto toga majka je rekla nešto potpuno neočekivano. "Gdje si je stavila?"
Drew je polako i duboko udahnula i podsjetila se da bi netko drugi, netko tko nije izravno uključen u ovo, mogao sve to smatrati neobičnim pa čak možda i zanimljivim. Zamjenica "je" odnosila se na fotografiju, veliku, profesionalno snimljenu — spontano, bez pozi ranja — prije devet godina na Drewinu vjenčanju.
"Na njoj si tako lijepa", rekla je majka kad je Drew prvi put primijetila fotografiju na polici s knjigama u obiteljskoj kući, nešto više od godinu dana nakon rastave. Nebo iza nje bilo je savršeno plavo poput boje Wedgewood tanjura. Drew je izgledala mlađe od dvadeset tri godine, obrazi su joj bili puni, a jarko sunce nije joj na licu otkri¬valo nijednu boru. Kad bi njezina majka gledala taj portret, izraz lica bi joj se promijenio. Iako ju je Drew prije mnogo godina zamolila da ukloni tu fotografiju, ona je ostala u prizemlju u velikom teškom kri¬stalnom okviru, koji je otac dobio u svojoj tvrtki kao božićni poklon.
Zaista je smiješno kako se ljudi čvrsto drže nekih predmeta na koje druga osoba neće ni dvaput pomisliti. Bilo je očito da fotografija njezinoj majci znači više nego što je Drew mogla razumjeti. Drew se pokušala maknuti iz te jednadžbe, jednostavno zato da vidi što su ta haljina i veo predstavljali, svakako nešto drugo nego u slučaju njezinih roditelja koji su imali kratkotrajni susret s matičarom i dvojicom svje¬doka, a poslije se počastili kriškom kolača u jednoj čajani. Čak ni baka Riitta nije imala pravo vjenčanje; što se tiče prvog supruga — Drewina djeda — Riitta se nikad nije legalno za njega udala.
Ali dok je prošlog Božića provodila nekoliko dana s roditeljima. Drew je odlučila da jednom zauvijek završi s tom fotografijom. Odluka nije bila unaprijed promišljena. Više je imala veze s onim teškim obla¬kom krivnje koji je napokon počeo nestajati. Drew je izvadila sliku iz okvira, ali ipak je nije mogla baciti nego ju je sakrila na katu u najdonju ladicu u svojoj djevojačkoj sobi. Onda je zaključila da nikad više ne želi vidjeti ni veliki kristalni okvir pa je i njega odnijela na kat u ladicu.
"Tek sad si primijetila?"
"Povrijeđena sam. Drew. Znaš koliko sam voljela tu fotografiju."
"Zato što si voljela onu osobu na slici više nego mene." Nije to bilo nešto o čemu je ikada razmišljala, ali sad kad je izrekla te riječi, shvatila je da su istinite.
"Strašno je to što si rekla! Zar isto misliš i za svoje fotografije dok si bila beba? I njih čuvam." Dvije takve također su stajale na polici s knjigama, odmah do fotografije njezinih roditelja kako se bi¬ciklima voze kroz Lyon.
"Moje dječje fotografije nešto znače. Ali ona na kojoj sam u haljini..."
"Volim je zato što na njoj izgledaš sretna!"
"Zato što si ti bila sretna, kad si mislila da možeš biti pono¬sna na mene." Da je smatrala kako bi to nešto promijenilo. Drew bi pokušala objasniti kako i ona sama još osjeća taj gubitak, ne samo supruga, ne samo ljubavi i mjesta i načina na koji bi usmjerila tu ljubav nego da osjeća čak i gubitak svoje svekrve i svekra, koje je također voljela i koji su joj, iako rjeđe i tek na trenutke, nedostajali. Umjesto toga rekla je: "Molim te, pusti to."
Majka je nakratko zašutjela. "Drew", rekla je neumoljivim začu¬đenim tonom, "da sam barem znala da su tvoje misli o tome tako... nabijene osjećajima!" Bilo je to tipično za njezinu majku koja je sve znala izvrnuti tako da se sad činilo kao da je Drew stvorila problem, koji inače ne bi postojao.
"Slušaj, moram ići", rekla je Drew umorno. Bilo je još toga što je željela reći, ali vrlo dobro je znala što bi značilo kad bi izrekla svoje misli i postupala u skladu sa svojim osjećajima. Kad je to posljednji put učinila, završilo je tako da je imala bivšeg muža i dva para roditelja koji su bili bijesni na nju. "Moram se sastati s jednom prijateljicom."
Spustila je slušalicu i odlučila izbaciti taj razgovor iz glave. Napo¬sljetku, bila je to nevažna stvar i sad je s tim bilo gotovo, a bude li uspjela o tome razmišljati na taj način, kao o poglavlju koje je završilo, onda možda na kraju i neće značiti mnogo više od toga.
NJEGOVO PRVO SJEĆANJE vezano je za zimu.
Nedjelja je, s roditeljima je vani nakon što je napadalo mnogo snijega, hoda Crvenim trgom. Sve je pod snijegom; sve je snijeg. Trg je velik i tih. Samo je jedno mjesto gdje je ljudima dopušteno prola¬ziti, a u daljini mu izgledaju kao crne točkice — crne točkice koje se polako kreću preko bijelog prostranstva. Grigorij ima samo tri godine. Opčinjen zuri u Ijudetočkice dok ga majka opominje da nastavi hoda¬ti kako bi mu i dalje bilo toplo. Čuje kako mu iznad glave grakću vrane i diže pogled. Nebo je isuviše bijelo, osim ptica. Kad se jedna obrušila niže od ostalih, Grigorij reče: "Pogledaj pticu" jer to je nešto što zna.
"Voron", reče njegova majka. To znači gavran, najveća i najcrnja od svih ptica.
"Voron", ponovi on, ali Feodor ih ispravi, jer takav je po naravi. "Ne, varana. Vidiš imaju malo sivog perja." Gledaju uvis, pokazuju prstom.
"Vorona", ponovi Grigorij. Na oblačnom bijelom nebu čuje se graktanje. "Vorona", a ljudi mali poput točkica gmižu preko velikog bijelog trga. Nije gavran, voron, nego vrana, vorona. S mrvicom sivoga. Ta neznatna razlika između dviju tako sličnih ptica.
Hodajući loše očišćenim pločnikom Ulice sv. Marije, Grigorij je zaključio da je njegov životni poziv — ta pozornost na najmanje detalje jezika i slike, neznatne promjene u riječima i značenjima, razli¬ka koju daje jedno jedino slovo — zacijelo započeo tamo na trgu, u onom trenutku, onog isto ovako snježnog dana. Male razlike u zvuku i smislu, riječi sadržane u drugim riječima, različite riječi... Čak i sad bi se Grigorij često zatekao kako uočava mala iznenađenja u pisanom engleskom, da je u riječi intimates sadržana riječ inmates, baš kao što friend u sebi ima fiend. Taj je interes isprva usmjerio na norveški jezik, a zatim na francuski. No ipak je doživio šok kad je u liceju otkrio da ti interesi daleko premašuju njegovu nadarenost za matema¬tiku i prirodne znanosti te da, unatoč dugim satima koje bi provodio pišući domaću zadaću kako bi bio u superieure skupini, nikad nije bio izvrstan u tim ostalim predmetima. "Ali nisu li tvoji roditelji znan¬stvenici?" pitala ga je začuđena učiteljica kad bi Grigorij loše napisao test iz fizike, kao da jedno prirodno proizlazi iz drugog.
Pogrbio je ramena razmišljajući o tome, privukao ih bliže ušima na ledenom zraku — ali ono drugo sjećanje ipak se potajice vratilo. Način na koji je otvorila staklena vrata koja su ih dijelila, tek malo ih je otvorila, a zglobovi na prstima bili su joj natečeni kao u mnogo starije žene. Držala je vrata pred sobom kao štit. Sjećao se i hladne konačnosti u njezinu glasu.
Nisam osoba koju tražite.
S olakšanjem Grigorij uđe u fluorescentno osvijetljenu zalogajni cu Dunkin’ Donuts gdje se trebao naći sa Zoltanom.
Već je bio tamo, vidio mu je zatiljak, rijetku prosijedu kosu. Sje¬dio je zgrbljen u separeu do prozora, a na stolu pred njim ležalo je mnogo papira. Grigorij sjedne na tvrdu klupu nasuprot njemu, skine rukavice i tiho se nakašlje da pročisti grlo.
"Ah!" Zoltan podigne pogled kao da je iznenađen. "Ti!"
Grigorij reče: "Znaš da uvijek dođem točno na vrijeme." Zoltan mu je ranije na telefon rekao: "Naći ćemo se u novom kafiću koji sam otkrio, mnogo je bolji od onog drugog. U Ulici sv. Marije, preko puta stajališta podzemne željeznice. Ima ružičastonarančasti natpis."
Zoltan je tu znao provoditi cijelo jutro dok bi poslovni ljudi, trgovci i građevinski radnici žurno ulazili i izlazili, televizija je zuja¬la instalirana na zidu, beskućnice s vrećicama motale bi se uokolo, a
zaposlenici brbljali na portugalskom. Grigorij se izvuče iz svojeg kapu¬ta, ali ostavio je na glavi kapu i šal; prostor nije bio baš dobro grijan.
"Znaš što je prije minutu rekla jedna žena?" upita Zoltan. "Re¬kla je: >Hajd’ se ugrij po ovakvu vremenu.< Ah, to ne zvuči isto s mojim naglaskom. Ali čuješ u tome poeziju, zar ne? Hajd’se ugrij..." Zapisao je to u bilježnicu. Grigorij se morao nasmiješiti; Zoltan ne samo što je mogao naći kafiće gdje ih drugi nisu vidjeli, već je i poeziju nalazio na neočekivanim mjestima.
Kao da je svjestan Grigorijevih misli Zoltan reče gotovo kao da se opravdava: "Ovdje je dobro svjetlo za čitanje. Ne kao na onom su¬mornom kampusu." Teatralno je zadrhtao ramenima. "Žamor mno¬gih pretjerano aktivnih ega... nisam ni shvaćao koliko me to deprimira, Grigorije, to zatupljujuće brbljanje sveučilištaraca posvuda oko mene."
Istina se sastojala u tome da su Zoltana zapravo izbacili iz kafete rije na kampusu. Dogodilo se to neki dan; Grigorij je za to saznao od jednog profesora španjolskog. Zbog poduljih napada kreativnosti, Zol¬tan je tamo provodio i više vremena nego obično (što je objašnjavalo činjenicu zašto se Grigorij nije s njim čuo više od tjedan dana). Nova uprava kafeterije očito je Zoltana smatrala nekom vrstom skvotera i zamolila ga da tamo ne provodi više cijeli dan, na njegovu omiljenom mjestu u prednjem dijelu prostorije, odmah do prozora.
Zoltan je otpio gutljaj iz čaše od stiropora. "Ovdje je kava izvr¬sna, Grigorije. Stvarno je moraš kušati."
"Bojim se da nemam mnogo vremena. Rekao si da moramo o nečemu razgovarati."
"Da! Jako je važno. Želio bih te zamoliti, s poštovanjem i kao prijatelja, da budeš moj literarni izvršitelj."
Nije ovo očekivao.
"Thaddeus Weller pristao je to učiniti, znaš. Izvrstan momak. Ali nedavno sam primio tužnu vijest da je preminuo."
"Žao mi je." Grigorij za njega nije nikada čuo.
"Zaista tragično. Jedva da je imao šezdeset godina. Nikad nije napisao onaj sjajni roman koji je u sebi nosio. Mogao si ga vidjeti u njemu, u njegovoj utrobi, kako se bori da izađe. Drugi su to nazivali pivski trbuh. Kad sam čuo tu vijest, zapitao sam se: Koga još pozna¬
jem, a tko me doista razumije — naravno, i da između nas nema nika¬kve napetosti? U tome je problem, znaš, s mojim kolegama pjesnicima. Postoji natjecateljski duh, rivalstvo. Zavist, znaš. Kod tebe toga nema. Iako nisi pjesnik, kao prevoditelj potpuno i duboko emocionalno razu¬miješ poeziju. Da i ne spominjemo kako su tvoji prijevodi sjajni. A zatim, ti i ja, mi imamo neki zajednički senzibilitet."
"Pa", reče Grigorij, "ovo je laskavo iznenađenje." Normalno bi takav posao pripao spisateljevoj djeci ili supruzi, ali Zoltan ih nije imao. (Grigorij i Christine također nisu imali djece; Christinine trud¬noće nisu trajale duže od osam tjedana.) "Vrlo sam počašćen. Iako sam znatiželjan i volio bih znati što smatraš našim > zajedničkim sen zibilitetom<."
Zoltan se nagnuo naprijed na laktove. "Imaš u sebi pokopanu tu prošlost koju većina ljudi ne vidi." Kimnuo je glavom. "Bio sam stariji od tebe kad sam napustio domovinu, ali mislim da nam je zajed¬ničko to što smo morali početi ispočetka, dok je ta druga prošlost, taj teški teret, još bila dio nas. Slažeš se?"
Grigorij je razmišljao kako je ova zemlja, koja je nudila nov poče¬tak svima koji su se dokopali njezinih obala, nekako oslabila ne samo Zoltanove nego i Grigorijeve roditelje — i to na način na koji njihove stare domovine na svojim putanjama nisu. Umanjila im je autoritet, prigušila njihovu izvrsnost; fine kvalitete uma jednostavno nisu bile na cijeni u ovoj domovini hrabrih . Zagledavši se u Zoltanove oči u jednom zastrašujućem trenutku Grigorij osjeti onaj rijetki, ali snažan impuls: izrazitu, gotovo tjelesnu čežnju da ispriča svoju priču. Ali sve što je rekao bilo je: "Zajednički senzibilitet. Da."
"Što, naravno, ne znači", reče Zoltan brzo, "da moraš pristati na to da budeš moj izvršitelj. Ne moraš se odmah odlučiti. Nema žur¬be. Iako je to, naravno, nešto za što se moram pobrinuti. Usput rečeno, ne radi se o velikom opusu. Pjesničke zbirke, razni eseji i neprevedeni radovi — shvaćam da ćeš za njih trebati pomoć. Dnevnici su mi na engleskom, iako mislim da ti oni neće biti jako važni." Pokazao je rukom na debelu bilježnicu izblijedjelih korica, koja je ležala na stolu. "Dvadeset tri sveska. Ali posljednjih nekoliko godina dobrano sam ih opljačkao, a sve u svrhu pisanja memoara."
"Ima li kakvih sočnih prljavština?"
"Ah, božanstveno mnogo. Državne tajne, slomljena srca..." Na¬smijao se. "Jedva čekam tvoju odluku, Grigorije. Ti si pravi čovjek za to, znaš. Nadam se da znaš koliko se divim tvojem radu. Ponovo si oživio riječi davno umrlog pjesnika. I to na potpuno novom jeziku."
Grigoriju kroz misli proleti nekoliko vlastitih stihova: Baršunasta crna noć, razastrta na visini zvijezdama pribadačama..." Učinio sam to zbog sebe, zaista."
"Naravno, to je najbolji razlog. Tako nastaju najbolji radovi."
Hlad s uzorkom pačvorka, sag od borovih iglica, kapljice sunca u cmogoričnoj smoli. Zrak pjevuši...
"Kad ne bih pisao zbog sebe samoga", nastavi Zoltan "ne bih se uopće trudio pisati." Iako su mu prve dvije knjige prevedene na mnoge jezike, nijedna kasnija zbirka poezije nije zaživjela izvan mađar¬skog jezika. Grigorij je pretpostavljao da je Zoltana mučilo što su mu najzreliji radovi, najbogatiji cvat njegova talenta, spjevani na jeziku koji su mnogi, unatoč njegovoj ljepoti, smatrali lingvističkim vicem.
"Da, pretpostavljam da ne postoji normalan način", reče Gri¬gorij "da objasnimo sve one sate koje smo posvetili svojoj opsesiji."
Doista, bilo je užitak prevoditi pjesme Viktora Jelsina. Jezik mu je bio jednostavan, a pjesničke slike rijetko dvosmislene. Grigorij nije trebao potrošiti mnogo vremena kako bi shvatio jezične zagonetke ili dubokoumna pitanja o smislu i namjerama. Izuzev u posljednjim dvje¬ma pjesmama: "Noćno kupanje" i "Riječna obala". Njih je Grigorij nekoć također smatrao ključem rješenja — kao i časopis Hello, crnobijele fotografije i bolničku potvrdu sa sovjetskim grbom u sredini. Kao i pisma i zapanjujući komad jantara...
Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.
Sve je te stvari Grigorij mogao ponuditi Nini Revskaji — jedan¬put je i pokušao, dao je sve od sebe prije mnogo godina, na njezinu kućnom pragu i pomalo molećivom pismu koje joj je poslao. Ali, doista, što su te stvari mogle dokazati? Kako su na fotografijama bili i drugi ljudi, nije bilo načina da utvrdi da pripadaju njoj ili da nisu nečiji duplikati (iako je Grigorij uvjeravao sam sebe da bi se ona tre¬bala sjećati njihova podrijetla). Isto tako, pisma su bila kriptična, puna nadimaka i inicijala i mjestimice s nejasnim aluzijama, što je ukazivalo da su bili svjesni cenzora. Pisma su bila jedina stvar koju je Grigorij ikada pokazao nekome drugom osim Christine — a pokazalo se da je bilo pogrešno što ih je uopće ikome pokazao.
...hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih.
Tada je imao dvadeset jednu godinu i nikad nije bio tako pono¬san ni na jedan članak koji je napisao. S velikim je uzbuđenjem predao "Borovi plaču: Reinterpretacija pjesama >Noćno kupanje< i >Riječna obala<, na temelju jednog neobjavljenog pisma."
Bio je na prvoj godini doktorskog studija. Profesor mu je bio nizak muškarac velikih ušiju s mongolskim prezimenom, koje je Gri¬gorij poslije izbrisao iz sjećanja. Drhtavim rukama Grigorij mu je pre¬dao esej koji je grozničavo natipkao na pisaćem stroju marke Brother.
"Hvala", rekao je Velikouhi i ne pogledavši naslovnu stranicu. "Javit ću vam kad ovo pročitam."
Grigorij je čekao i čekao, iako je zapravo prošlo manje od tjedan dana kad je zazvonio telefon u hodniku pred njegovom iznajmljenom sobom. Velikouhi je imao samo jedno pitanje, kako je sam rekao, ali bilo je jako važno: Gdje je to pismo, čiji ste tekst unijeli u esej?
"Pokazat ću vam ga", rekao je Grigorij pun poleta, ushita, ali i s malo sumnje.
Kad mu je predao rukom pisane stranice (fotokopiju originala), Velikouhi je jedno vrijeme čitao, a onda je rekao: "Baš zanimljivo..." Grigorij nije mogao a da preko njegova ramena ne počne čitati prvi odlomak.
Moja draga, molim te, oprosti mi. Mislim da mi nećeš vjerovati kad kažem da te volim. A ipak znaš da je tako. Razumiješ što znači biti svladan, ta velika mreža tako je široka i neizbježna — kao i sunce na jezeru onoga dana kad smo samo željeli naći sklonište ispod stabla. Zemlja je bila vlažna, a ti si se brinula hoćeš li moći očistiti suknju od smole. Još osjećam miris borovih iglica, i zimu skrivenu u njima, miris hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih. Ali naravno borova smola zaprljala ti je suknju. Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.
Dok je Velikouhi nastavljao čitati pismo, Grigorij je koračao pro¬storijom, a srce mu je ludo tuklo.
"Fascinantno, da", reče Velikouhi kad je završio. A onda; "Ali zbog čega mislite da je to napisao Viktor Jelsin?"
"Potpisao se."
Na kraju pisma stajalo je "Tvoj i jedino tvoj", ali Grigorij nije imao problema da napravi mentalni skok.
"Tu nema imena, Grigorije. Može se raditi o bilo kome. A ne znamo čak ni kome je pismo upućeno."
"Pa, to je sigurno njegova supruga", reče Grigorij. "Često su se dopisivali. Ona je često bila na turnejama, a i on je putovao. I često je boravio u svojoj seoskoj kućici u Peredelkinu." Bilo je to selo za pisce izvan Moskve; Grigorij je dosta istraživao da bi to mogao dokazati.
Velikouhi je kimnuo glavom, ali mrštio se. "Problem je; kako znamo da je Viktor Jelsin napisao ovo pismo? Stvarno, Grigorije, mo¬gao ga je bilo tko napisati."
"Ali... ovaj esej koji sam upravo napisao. U tome je cijela bit. Pokazao sam da se iste stvari koje spominje u pismu nalaze i u njego¬vim pjesmama!"
"Zato što ste ih tražili, Grigorije. Zar ne vidite? Nije teško po¬vući paralele kad si čovjek umisli da postoje. Trebat će vam više od nekoliko povezanih riječi ili sličnih fraza da me uvjerite kako se radi o točno istim pjesničkim slikama. Ili da netko nije potkrao Jelsinovo djelo." Duboko je i nestrpljivo uzdahnuo.
Grigorij je polako zatvorio oči. Možda će kad ih otvori... "Ali..."
"Ponovite mi kako ste došli do tog pisma? Vidim da je fotoko¬pija. Je li vam netko rekao da je to napisao Viktor Jelsin?"
"Sam sam to zaključio." Umjesto da zvuči ponosno, u Grigo rijevu glasu čula se povrijeđenost.
"Kako ste to zaključili?"
"Pripadalo je njegovoj ženi, a onda..."
"Stvarno? Dakle, to je dobro i konkretno. Ali samo ako od nje možete dobiti kakvu potvrdu da je tako, onda..."
"Ne bih rekao da mogu."
Velikouhi je napravio grimasu. Bilo je to lice koje će Grigorij iznova viđati u godinama koje će doći i svaki će ga put obuzeti razo¬čaranje. Velikouhi je spustio vjeđe kao da glumi žalost, skupio je usta i ponižavajuće ih napućio, onako kako bi čovjek učinio djetetu koje je napravilo simpatičnu pogrešku.
"Grigorije." Zatresao je glavom. "Bez dokaza ovo je pismo mo¬gao napisati... bilo tko. Mogao je napisati moj stric Vasilije! Ili neka stara dama koju nijedan od nas ne poznaje. Kako uopće da znamo što je bilo prvo, pjesma ili pismo? Pisac tog pisma možda je pročitao Jelsinove pjesme i posudio neke slike." Vidjevši da je Grigorij pognuo glavu, dodao je: "Slušajte, Grigorije, vaš esej dobro je napisan. Izvrstan je primjer jasno objašnjene analize teksta. Ocijenio sam ga s A."
U Grigoriju je bujao bijes. "Ocjena A? Zar je to sve što će ovim postići? Ocjenu A?"
"Molim vas", nastavi Velikouhi. "Prihvatite moje čestitke na dobro obavljenu poslu. Ali predlažem da na tome i ostane. Dok ne nađete neki konkretniji dokaz koji bi potkrijepio vašu tvrdnju o ovom vrlo zanimljivom dokumentu."
Grigorij je bacio esej u smrdljivu vreću sa smećem, punu praznih limenki od goveđeg gulaša koji je njegov cimer uvijek jeo.
Ali pismo mu je — zajedno s još jednim koje je imao — značilo podjednako mnogo kao i prije, čak i oni dijelovi koji nisu imali veze s poezijom.
Volim zaklopiti oči i prisjećati se. Ljubljenja u parku kad je došao mršavi policajac i prekorio nas. Sati, dani i tjedni nisu bili ništa drugo nego oznake — između svake prilike koju ću dobiti da te poljubim.
Naš dragi V. kaže da ćete možda otići na prijateljski izlet. Baš smo sretni što imamo takve prijatelje! Ali, draga, molim te, samo ako je vrijeme vedro. I ne zaboravi ponijeti osobnu iskaznicu. Jedna mi se pjesma vrti u mislima, ona o suprugu kojemu nedostaje njegova žena, kao kad valu
nedostaje obala — neprestano me proganja. Eto, toliko mi nedostaje!.
Sve je imalo smisla kad je to objašnjavao Christini. Od prvog trenutka kad joj je pokazao pismo, ona mu je vjerovala.
Što se tiče jantara, prije sam sumnjao da ću ikad upoznati ženu koja će me se toliko dojmiti da bih joj dao te stvari.
Mala svjetlucanja sunca... Osobito naušnice. Svaka ima u sebi jedan mali svijet. Podsjećaju me na daću (koliko je samo kukaca!) i sunce u kasno predvečerje, i kako bi ono jednostavno utonulo u jezero. Nemoguće savršenstvo tog ljeta... Čekao sam savršeni trenutak da. ti ih predam. Žao mi je što sam tako dugo čekao.
Sjedeći u prohladnom separeu, Grigorij je pokušao odbaciti tu misao, to isto staro sjećanje. Preko puta Zoltan je govorio kako je poezija jedan od takvih paradoksa: "Nešto naizgled beskorisno što ljudi svejedno i dalje stvaraju, svojom voljom i stalno."
"Pa", reče Grigorij, "počašćen sam tvojom ponudom. Ne vidim zašto ne bih na nju pristao."
Zoltan se nasmiješio, očito zadovoljan odgovorom. Čak i sad, kad bi ga se gledalo iz određenog kuta, čovjek je u njemu mogao vidjeti kicoša, baš kao što se mogao i stopiti s drugim sumnjivim karakterima koji su tratili vrijeme u Dunkin’ Donutsu. "Razmisli najprije. Iako se nadam da ćeš i tada reći da."
Kad je Grigorij ustao da zakopča kaput, sa sjedala je ustala i beskućnica koja je sjedila za stolom iza Zoltana i prošla pokraj njih. Televizor na zidu bio je uključen i na ekranu se vidjela živahna tamno¬kosa spikerica koja je izvještavala o raspravi vezanoj uz lokalni prije¬voz. A onda kao da je primijetila Grigorija, vedro je rekla: "Slavna balerina, dražba nakita i tajanstveni lančić. Pogledajte našu novinarku June Hennessey koja donosi ekskluzivni intervju s plesačicom Ninom Revskajom. Večeras u šest, samo na programu News 4 New England."
Blagi Bože, ovo se ne da izbjeći. Grigorij je shvatio da izbjega¬va pogled spikerice, čak i kad se promijenila slika i pojavio se drugi reporter, a na dnu ekrana neumoljivo je potekla prijeteća bujica riječi:
Bombaš s eksplozivom u cipeli osuđen na doživotnu kaznu. Inspektori za oružje kažu da Irak ne surađuje. Grigorij je navukao rukavice. "U redu, Zoltane, idem."
Pogrbljen nad svojom bilježnicom Zoltan je prekinuo čitanje i podignuo pogled. "Ugodan ostatak dana, Grigorije." Odmah potom, spustio je pogled na svoje bilješke. "I tebi", reče Grigorij i krene pre¬ma vratima.
STEPHEN JE IMAO televizor s ravnim ekranom. Drew je čula za takve, ali nikad još nije nijednog vidjela. Kako nije imala televizor, otišla je ravno s posla u njegov stan da pogleda intervju s Revskajom. Kao znak pažnje donijela je bocu merlota kojeg je Stephen volio, i odmah je natočila vino u dvije goleme vinske čaše.
"Činčin", reče on kuckajući svojom čašom o njezinu, a na licu je imao izraz čiste sreće zato što je Drew pokraj njega na elegantnom sivom trosjedu. Drew se osjetila krivom zato što ne voli tog muškarca koji je želio voljeti nju.
Na ekranu je žena s oko šezdesetak godina u jarko crvenom ko¬stimu stajala u studiju News 4 i pomalo zadihano izgovarala uvodne rečenice, obraćajući se izravno gledateljima:
Nina Revskaja, slavna ruska balerina poznata kao "Leptirica", već dugo je spoj strahopoštovanja i nadahnuća za ljubitelje baleta diljem svijeta. Prva balerina Baleta Boljšoj teatra i supruga narodnog pjesnika Viktora Jelsina, Revskaja je 1952. bila prva u nizu sovjetskih plesača koji su u desetljećima nakon njezina bijega iz SSSRa također prebjegli na Zapad.
Slijedio je niz fotografija; Nurejev, Makarova, Barišnjikov.
Iako je Revskaja kratko plesala u Baletu pariške Opere, karijeru je prekinula zbog bolesti, ali jedno je vrijeme poučavala u Londonu da bi se na kraju nastanila u Bostonu i postala prva šefica Bostonskog baleta na njegovu osnutku 1963., a bila je i umjetnička savjetnica. Na tom je mjestu ostala sve do 1995. Poznata je kao velika
pokroviteljica umjetnosti, ali i kao vlasnica pozamašne zbirke dragulja.
Žena se sad lukavo osmjehnula kao da želi reći da će, hvala Bogu, ipak imati nešto zanimljivo reći. Na ekranu se pojavila fotografija iz 1960ih na kojoj Nina Revskaja nosi dijamantnu ogrlicu.
Prije pet godina stanovnike Nove Engleske zadivili su njezini dragulji — koji su bili darovi prijatelja, obožavatelja, vladinih izaslanika pa i samih poznatih draguljara — na svečanoj večeri i skupljanju priloga u Klubu sv. Botolpha. Sada kuća Beller Auction House prodaje njezinu zbirku od stotinu komada nakita, procijenjenu na gotovo milijun dolara, a sav prihod ide Zakladi Bostonskog baleta. Uzbuđenju je pridonijelo i to što je prošli tjedan objavljeno da je jedan anonimni donor dao lančić s privjeskom od baltičkog jantara kako bi se upotpunio komplet s narukvicom i naušnicama iz Revskajine zbirke. Veliko mi je zadovoljstvo što mogu razgovarati s Ninom Revskajom u njezinu domu u Back Bayu o njezinu životu i a tajanstvenom lančiću.
Slika se promijenila i započeo je ranije snimljeni intervju. Nina Revskaja i žena sjede na kauču. Drew je prepoznala stan u Aveniji Commonwealth i izraz nezadovoljstva na licu Nine Revskaje. Isto¬dobno je osjetila veliku znatiželju koja ju je obuzela kad god bi na¬išla na intervju s nekom slavnom osobom u kakvom časopisu ili u novinama — kako bi samo gutala te nasumične činjenice i usputne primjedbe, kao da joj takve nevažne ispovijesti mogu na neki način pružiti ključ kojim će proniknuti u život te druge osobe. Znala je da je to podjednako potraga za ključem koliko i poslovno istraživanje za kuću Beller — da vidi kako si je netko drugi uredio život, što je druga osoba uspjela prigrabiti za sebe iz ovog svijeta. Drew je pretpostavljala da je sve ono što je pročitala i na što je naišla u svojem istraživačkom radu, čak i ono što je pripremala za Revskajinu dražbu, samo hranilo onu dublju potragu: kako živjeti, kako biti.
" Ova dražba u korist Bostonskog baleta iznimno je velikodušan čin s vaše strane", počne novinarka iz kuće News 4. "Nikad nema dovoljno novčanih sredstava za umjetnost. Vaša velikodušna potpora zacijelo će napraviti značajnu razliku u svijetu plesa."
"Tome se nadam." Činilo se da Nina Revskaja gleda ustranu.
Novinarka je nesmetano nastavila, opuštena za svaku pohvalu, kao da svakodnevno čavrlja s gošćom na tom kauču. "Dakle, mno¬gi od tih apsolutno predivnih dragulja darovi su draguljara i vaših obožavatelja, i dobili ste ih po vašem dolasku u Pariz, a poslije i u London. Ali mislim da će naše gledatelje zanimati da čuju kako ste neke komade nakita donijeli sa sobom iz Rusije."
Zategnutih čeljusti Nina Revskaja reče: "Da, neki su vrlo spe¬cifični za Rusiju."
"Neće joj učiniti posao ništa lakšim nego što je učinila meni", reče Drew Stephenu.
Novinarka je ohrabrujuće kimala glavom. "Čini mi se da je na neki način vrijednost tih dragulja simbolična. To su prelijepe umjet¬ničke kreacije koje su preživjele autokratski režim jednako kao što ste i vi, lijepa i talentirana umjetnica, naposljetku pobjegli od dačenja."
"Molim vas da razumijete", reče Nina Revskaja, a pritom je izgledala razdražljivo, "da smo svi bili u opasnosti, svatko, sve vrijeme, ne samo umjetnici kao ja. Takav je bio svijet u kojem smo živjeli. Bilo tko mogao je prijaviti drugoga, zbog bilo čega. Zbog sitnica. Zato što imate više od svojih susjeda. Zato što ste rekli pogrešnu stvar, ispričali pogrešan vic. Morate shvatiti kako su ta uhićenja bila uobičajena. Bilo je nemoguće, a da ne znate nekoga tko je bio uhićen."
"Strašno, strašno!"
"Isuse Kriste", reče Stephen.
Nina Revskaja reče: "To je bio način na koji nas je vlada upo¬zoravala, znate, da pazimo kako se ponašamo."
"Hvala Bogu, izvukli ste se odanle!" Novinarka je odmahnu¬la glavom, a kosa obojena u zlatnu nijansu jedva da se pomaknula. "Mislim da će se naši gledatelji složiti da nakit koji je došao s vama predstavlja, na vrlo dirljiv način, tu tragičnu prošlost."
"Tragičnu, da. Za milijune ljudi."
"Jantar je osobito simboličan utoliko što doslovno hvata i čuva trenutke prošlosti. Mislim, u svojoj smoli. Jer mali kukci i sve što bude uhvaćeno u njemu iznimno je staro, zar ne? Na taj način ti primjerci jantara i više su nego izvanredni; oni nude pogled u prošlost."
"Pretpostavljam da je tako."
"Znate li možda tko je tajanstvena osoba i vlasnik lančića koji se uklapa u vaš komplet?"
Drew se i nehotice nagnula prema televizoru kao da će joj netko dati nešto novo. Ali sve što je Nina Revskaja rekla bilo je: "Lančić može potjecati s bilo kojeg mjesta."
"Tko je ono?" upita Stephen, nasmijavši se kratko i uperivši
prst.
"Tko?"
"Netko je tamo u kutu, vidiš? Samo je ruka, ali..."
"Gdje? Ah, vidim." U kutu ekrana u sjeni se vidjela jedna ruka, odjevena u nešto ljubičasto i bila je jedva primjetna, ali netko se blago naginjao prema sredini.
"Ali nije li to iznenađujuće", reče novinarka, "što je odgovara¬jući privjesak također ovdje u Sjedinjenim Državama, a ne u Rusiji?"
Na rubu ekrana mogla se vidjeti cijela strana ženskog tijela, u hla¬čama i ljubičastom puloveru, vrlo jasno, kako nehajno stoji u stražnjem dijelu sobe. Dok je Nina Revskaja govorila, ta se osoba, vrlo vitka žena, naginjala prema kameri i pogledala izravno u nju na djelić sekunde, pa čak i mahnula osmjehujući se prije nego što se brzo povukla iz vidokruga.
"Spomenuli ste krađu", reče novinarka. "Mislite li da je pri¬vjesak ukraden?"
"Vrlo vjerojatno", reče Nina Revskaja ukočeno. "Narukvica i naušnice su dar, znate dobila sam ih od supruga. Pripadale su njegovoj obitelji, ali u građanskom ratu obitelj je izgubila mnoge dragocjenosti."
"Ah, sad mi to kažeš", reče Drew. Ako je Revskaja naslijedila dragulje iz obitelji svojeg supruga, njihova imena možda su zabilježena u knjigama zlatara i draguljara. Zašto to nije prije rekla? Drew će je morati nazvati sutra ujutro ili otići tamo kako bi joj Nina Revskaja na ćirilici napisala imena suprugovih rođaka, što dalje u obiteljskom stablu što bude moguće — za slučaj da Drew ikada uspije ući u trag tim podacima. Stephenu je rekla: "Ta će me žena izludjeti."
"No, no." Stephen ju je u šali potapšao po ramenu — ali brzo je povukao ruku da pokaže kako razumije pravila njihove veze. Drew je opet osjetila kako joj je srce potonulo u prsima. Da je postojala neka iskra barem bi se pokušala potruditi; ali tada bi samo bilo više mogućnosti da ga povrijedi. Jednostavno nije mogla zamisliti da prema Stephenu osjeća ono što bi voljela osjećati, da postigne onaj ideal koji ju je uništio: iskreni partneri u ljubavi i životu. Jer u suprotnom je isto tako mogla ostati u braku s Ericom, kao još dvoje ljudi koji žive u tandemu.
Još se živo sjećala nelagodna osjećaja kao da je rasla brže od nje¬ga i onog trenutka kad se činilo da više nema povratka. Počelo je s njezinim prvim dobrim zaposlenjem, za koje je dobivala plaću, u dizajnerskom odjelu nacionalne osiguravajuće kuće; Drew je bila tajnica čovjeka koji je procjenjivao umjetnička djela i davao savjete o kupnji kad je osiguravajuća kuća namjeravala nešto kupiti. Zvao se Roger i bio je postariji gospodin, tiha glasa i ljubazan, vjerojatno gay iako je naglasio, na ponešto ukočen način, kako nikada ne želi razgovarati o privatnom životu. Ono što je bilo važno jest da mu je Drew bila draga i vodio ju je sa sobom na mnoga putovanja kad je kupovao umjetni¬ne — ne samo u trgovine antikviteta u Jedanaestoj ulici ili na dražbe izvan grada, nego i u inozemstvo, u London, Atenu, Pariz, u Boliviju, Tursku i Maroko. Bilo je to 1996., a tvrtka je to dragovoljno plaćala. Drew je postala odvažna, nije se plašila sama lutati tržnicama gdje su je okruživali glasovi i riječi koji su za njezine uši bili tek malo više od glazbe. Cjenkala se služeći se rukama kao u pantomimi, srednjoškol¬skim znanjem francuskog, grčkim frazama iz vodiča i španjolskim koji je pokupila u Ulici Sezam, i osjećala je kratko ali snažno uzbuđenje zbog tih malih postignuća.
Povela je Erica na jedno od tih putovanja, na dugi vikend u Lon¬don nakon svoja dva dana rada. Prvog jutra krenuli su podzemnom do Bloomsburyja i upravo kad su se spuštali stubama prema peronu pod¬zemne, otvorila su se vrata vlaka. Drew je rekla: "To je linija koja nam treba!" i brzo je zakoračila u vagon, ali Eric je zastao i upitao: "Jesi li sigurna?" — i vrata su se zatvorila. U gužvi, okružena putnicima. Drew je pažljivo oblikujući riječi da ih Eric može pročitati s njezinih usana izgovorila ime stanice na kojoj će ga čekati. Ali kad je vlak kre¬nuo, nije mogla a da ne osjeti kako se dogodilo nešto nepopravljivo.
Potiskujući to sjećanje Drew se opet vratila u stvarnost na Stephenov kauč, pred veliki televizijski ekran. "Pregledala sam naše arhi¬ve," rekla je novinarka, "ne bih li našla fotografije jantarne narukvice i naušnica, ali nisam našla nijednu na kojoj ih nosite. Ipak našla sam dosta zapanjujućih slika — ona gdje ste s Jackie Onassis uljepšala mi je dan!"
Kad Nina Revskaja nije pokazala nikakvu reakciju, žena je rekla: "Voljela bih vidjeti sliku na kojoj nosite te prekrasne jantarne nauš¬nice."
"Nisu mi pristajale."
"Mislite na boju? Jantar?"
"Velike perle traže široko lice, a i visinu. Inače su preteške za vas. Ne, nisu bile za mene."
ZIMA STIŠĆE, jutra su drhtava i siva, sumrak neprekidan. Ponekad Boljšoj pokušava uštedjeti tako što se ne grije tijekom dana; Nina vjež¬ba u vunenim čarapama i dugim pletenim puloverima, s mnogo slojeva nazuvaka za noge zbog čega ima osjećaj da su joj bedra debela. Prije nego što će plesati namače noge u vrućoj vodi. Muškarac s imenom Viktor još joj se nije javio, iako ona već tjedan dana očekuje drugi sastanak. Nalakirala je nokte nijansom koja se zove biser i popravila je potplate svojih dobrih cipela. Uspjela je čak naći i lijepu haljinu od umjetne svile u trgovini rabljenom robom. Sad je u maloj garderobi i lagano struže kožu na donjoj strani baletnih papučica kako bi se manje klizale. Svaki put kad potegne turpijom, kaže sebi da neće misliti na Viktora. Mora se usredotočiti, mora se pripremiti: večeras je Tmoružica, a ona pleše Vilu Jorgovana.
Za toaletnim stolićem do nje je Polina, koja pleše Vilu Obilja i upravo lijepi umjetne trepavice i govori da je zaljubljena.
"U Arkadija Lownyja?" Nina čuje nevjericu u svojem glasu. Ona doista često viđa takve stvari, plesačice koje sklapaju poznanstva sa što je više moguće "prijatelja" iz Partije. To je način da se napre¬duje na ljestvici bez obzira na stvarni talent. Iako se ne može reći da Polina nije talentirana. Ali nedostaje joj ona neizreciva kvaliteta, ono što nikakve vježbe ni treninzi ne mogu jamčiti: karizma, prisutnost na pozornici, privlačnost istinske zvijezde. Možda se radi o nedostat¬ku samopouzdanja. Ima nečeg krhkog u Polini, previše naučenog, ne baš prirodnog unatoč njezinim snažnim dugim nogama i savršenom držanju. Ona pleše mišićima, ali ne i srcem.
"Ne, ne u Arkadija", šapne Polina. "U njegova prijatelja." Ši¬rom je rastvorila oči, a samo na jednom je imala paperjaste trepavice pa je drugo oko izgledalo manje i nekako podmuklo. Kao i Nina, već je našminkala lice pa joj koža izgleda svijetla i umjetna. "Oleg. Sef je odjela u Ministarstvu trgovine." U Polininu glasu uvijek se čuje ton obožavanja kad spominje ljude iz vlade. Opet se okrenula k svojem zrcalu i sanjivo stavlja trepavice na drugo oko lagano se osmjehujući kao da taji neku nepodopštinu. "Arkadij me odveo na večeru u hotel Riga, a tamo je bio i njegov prijatelj Oleg. Tako je šarmantan. Nina! Pogledao me preko stola na takav način, ne mogu ti to objasniti osim da kažem da sam jednostavno znala."
Nina je uzela drugu baletnu papučicu i struže potplat brzim, gotovo nemarnim pokretima. "Što si znala?"
"Da će se nešto dogoditi između nas!"
"Znači, namjeravaš ostaviti Arkadija?"
"Pa, nešto ću mu morati reći." Polina je na trenutak, sa svojim dugim mršavim vratom, jakom šminkom i dugačkim umjetnim trepa¬vicama, izgledala kao noj. Onda je šapatom dodala: "Dopustio mi je da zadržim njegovu tabakeru za cigarete."
"Arkadij?"
"Ne, Oleg!" Iz ladice toaletnog stolica izvadila je tanku srebrnu kutiju. Jedan dio poklopca bio je bogato ukrašen nečim što je sličilo na slonovaču.
Nina je pregledala kutiju i zavijutke cvjetnih vitica koje su je ukrašavale. Pogledavši pobliže vidjela je, šokirajući se, da to nisu cvje¬tovi ni vitice nego dva ljudska tijela: muškarac i žena, goli i ispreple¬teni. To je bio razlog zašto joj je Polina pokazala kutiju, da dokaže neku vrstu zrelosti koju Nina još nema. Pretvarajući se da nije ništa primijetila Nina joj vrati tabakeru.
Polina je ponosno spremi u ladicu i zaključa je. Otkad su pro¬maknute u prve solistice ona i Nina dobile su ovu garderobu s više privatnosti, malu, hladnu i bez prozora. Na zidovima se ljuštila boja, a žarulje su svijetlile prejako. Čarape su visjele na kvačicama da se osuše preko noći. Nina je preko gornjeg ruba svojeg zrcala prebacila ukra¬snu tkaninu kako bi ga malo uljepšala. Polinino zrcalo ima dvije male fotografije zataknute u okvir, a toaletni stolić zatrpan je s dvostruko više kozmetičkih preparata nego što ih ima Nina. Tu su debeli štiftovi ruža, četvrtaste kutijice sa svjetlucavim puderom, sjenila za oči u svim bojama, krema za lice "Snježna pahuljica". Teglica "Perzijskog blata" sadržava tajni sastojak iz Gruzije. Na zidu je iglicama priboden novinski članak dr. Jakova Veniaminova, kozmetičara, čije savjete Polina pobožno slijedi.
Na vratima je garderobijerka. Odlučno im pruža njihove kostime i odlazi.
"Pa", zaključuje Nina navlačeći na sebe kratku baletnu suknjicu boje lavande, "drago mi je da si upoznala nekoga tko ti se sviđa." Dok joj Polina zakopčava kukice na stezniku, Nina joj tako jako želi reći da je i ona upoznala nekoga, ali to joj se već sad čini kao san. Uzima baletne papučice i na sudoperu pušta hladnu vodu preko peta tako da joj se bolje slijepe s čarapama. Onda sjeda i ispruživši prste na nogama navlači papučicu, prsti joj se stišću jedan uz drugoga dok ih gura duboko naprijed, gdje je natiskala mnogo slojeva vate. Ovo joj je prvi nastup u toj ulozi, pred njom su sati napora, nema vremena misliti na Viktora... Navlači petni dio papučice na stopalo, a onda uzima drugu. Dok ornata i čvrsto veže vezice oko gležnjeva, uvjerava se da je gotova, da je spremna. Ali onda uvlači krajeve vezica i brzo ih prišiva da ne kliznu van i primjećuje da joj ruke drhte.
Zvono. Prebacivši vestu preko ramena Nina zaželi Polini Ni pu¬ha, ni pera i požuri u sobu za šminkanje gdje će joj na kosu pri¬čvrstiti malu krunu s ljubičastim cvjetovima i nanijeti još malo boje oko očiju. Miris talka i živaca, dok se zagrijava u studiju za trening. Čak i iza pozornice, kad je prolog već počeo, dok prinčevi i paževi u svojim ogrtačima i kraljica i kralj sa svojom pratnjom koračaju uz taktove Čajkovskog, Nina se nastavlja zagrijavati izvodeći jedan plie za drugim, pridržavajući se za stup reflektora. Plesačice trčkaraju uokolo i obavljaju posljednje provjere vrpci u kosi i dijadema, a djevojke iz corps de ballet brbljaju poput vrabaca, šef pozornice ih utišava i žali se da prljaju pod kolofonijem iz svojih papučica.
Sretno.
Jedan od scenskih rekvizitera pruži joj svjetlucavu grančicu jor govana — njezin čarobni štapić — a već se čuju zvuci harfe i uvodni arpeggio koji najavljuje Ninin prvi izlazak. Prepuštajući se melodiji uspavanke Nina slijedi svitu djevojaka u kratkim suknjicama, koje za¬jedno na vrhovima prstiju idu prema strmo nagnutoj pozornici i izlaze pod jarka svjetla Vilinskog kraljevstva. Nina je u sredini, smirena, umi rujuća središnja snaga dok predstavlja druge vile, graciozno gestikulira rukama i nježno maše svojim cvatom jorgovana, sve s mnogo malih bourree* i bez ijednog od brzih skokova i okreta koje inače voli; ovaj uvodni dio vrlo je polagani adagio, ništa teško ni izazovno, samo jed¬na pirueta s arabeskom. Kako Vila Jorgovana predstavlja mudrost i zaštitu, Nina pokušava svaki svoj pokret prožeti mišlju da dobro može nadvladati zlo, da čarolije mogu biti bačene, ali i poništene. Za svoj prvi solo (uz grandiozni ponešto pompozni valcer) zamišlja kako svaki od njezinih laganih uvodnih developpes — kad visoko digne ispruženu nogu tako da joj bude uz uho, dok stoji na vrhu prstiju druge noge — tjera zlo koje će doći. Kao i uvijek kad pleše, minute joj prolaze kao sekunde; već izvodi završnu dijagonalu kad prelazi preko pozornice, ponavlja sekvencu s dva mala sissonea, zatim se diže u releve i tada slijedi dvostruka pirueta.
Tek poslije, kad s ostalima strpljivo i nepomično čeka da završi pas de deux, dopušta si da pogleda u publiku, iza rubnih reflektora pozornice, a iznad glava orkestra, tražeći, kao da će usred crvenih baršunastih sjedala i zamračenih lica — samo ako bude jako željela — vidjeti Viktora.
Umjesto njega tu je njezina umorna ali lijepa majka, u pokrajnjoj loži gdje uvijek sjedi. Sad kad je baka umrla, njih dvije ostale su same u svojoj sobi s podom od golih dasaka. Majka i dalje radi u poliklinici, a poslijepodneva provodi tako što obavlja poslove za prijatelje i rođake koji su stari ili nemoćni, jer uvijek je netko u bolnici, a da ne spomi¬njemo majčinog brata koji je sad već tri godine u zatvoru. (Nedužan je, dogodila se neka pogreška; a majka uvijek govori da će, čim drug Staljin to sazna, sve biti ispravljeno.) Ni ona ni Nina nikada ne spomi¬nju što će biti s bratom, čak ni kad majka ide s jednog kraja grada na drugi u potrazi za hranom i lijekovima za njega — to je vječna potraga, koraci na vrhovima prstiju.
Po svakom vremenu stoji u redovima, ljeti s bijelim pamučnim rupcem na glavi, zimi s tamnim vunenim. Ali ipak nikad ne propušta doći kad Nina pleše u novoj ulozi, dolazi najmanje na jednu izvedbu svakog baleta u kojem ona pleše, sretno joj maše programom, pažljivo prati balet kao da nikad nije vidjela da netko tako dobro pleše.
Ali Nina večeras čezne za tim da vidi Viktorovo lice, njegov po¬nosni nos, bademaste oči i to kako mu se šire nosnice. Već od same pomisli na njega kao da joj se neka ptičica probudila ispod rebara.
Prije nego što izlazi na pozornicu u drugom činu, staje točno iza desnog zastora tako da može gledati dublje u gledalište, iako dobro zna pravilo: ako ti vidiš publiku, vidi i ona tebe. Ona ipak gleda i pogledom pretražuje sjedala. Onda joj šef pozornice kaže da se povuče, preblizu je velikog reflektora i mogla bi baciti sjenu...
Aplauz završava, zavjese se zatvaraju, opet se pale svjetla. Dobro je plesala — zna to, publika to zna, čuje to u njihovu aplauzu. Čak joj čestitaju i njezini drugovi na pozornici.
Ninina majka čeka u stražnjem hodniku, ispod postera na kojem piše "Slavimo radeći!" Lice joj sja od zadovoljstva, ramena je ispravila onako kako se kod kuće rijetko drži, kao da želi plesačima pokazati da je i ona, da su okolnosti bile drukčije, mogla biti jedna od njih. "Svi govore kako si prekrasno plesala, trebala bi ih čuti!" Zatim, kao i uvijek, dolaze prigovori: "Ona plavuša ti je bila na putu. Kad si bila u dijagonali u prizoru vjenčanja, jedva sam te mogla vidjeti."
Nina je navikla na to; za njezinu majku nikad ništa neće biti do¬voljno dobro. "Ona i treba biti ispred mene. To je dio koreografije."
"Pravila se važna."
"To ću svakako reći režiseru." Nina se smije, ljubi majku u glatke obraze. "Kasno je, ne želim da me čekaš." Ponovo je zagrli i zaželi joj laku noć, zadovoljna što je majka bila na tako važnoj večeri. Zatim nastoji izbjeći čestitke ostalih plesača i uputi se prema garderobi, iscrpljena je. Hladni ustajali zrak — parfem i stari znoj. Nina odvezuje papučice, oslobađa umorna stopala i svoje jadne prste pune žuljeva. Odljepljuje lažne trepavice i vraća ih u njihovu kutijicu. Na jastučiću od spužve izgledaju kao stonoge.
Na vratima se čuje kucanje. "Slobodno."
"Bila si veličanstvena."
To je Viktor s rukama punim ruža. Nina se trgnula, gotovo je srušila drveni stolac. "Kako si me našao?"
"Naporan proces. Potkupio sam vratara na ulazu za glumce. Izvoli, ovo je za tebe."
Većina buketa sastoji se od cvijeća koje se jednostavno uzgaja, od nevena ili lupina, a zimi od umjetnog cvijeća — dragoljuba i ljubičica od narančastih i ljubičastih tkanina. Ali ruže... "Tako ih je mnogo!" reče Nina i broji ih da se uvjeri da je broj neparan; parni broj cvjetova značio bi lošu sreću. Viktor kaže: "Želio sam ti dati nešto lijepo kao što si i ti."
"Savršene su", reče ona i prestane brojiti. "Baš kao i ova večer. Ti si je učinio savršenom."
"Pa, to ćemo još vidjeti", reče on. "Hoćeš li večerati sa mnom?"
Uspjela je reći "Da", ali koliko god želi zvučati mirno, glas joj treperi. "Samo da se umijem. Da skinem svu tu groznu šminku."
"Meni se sviđa. Izgledaš kao laka djevojka s Kaspijskog jezera."
Garderobijerka otvori vrata da uzme Ninin kostim, ali vidjevši da je još na njoj — i da je Viktor nazočan — okrene se i ode. "Samo se ti lijepo umij", reče Viktor. "Pričekat ću u hodniku." Izašao je podjednako brzo kao što je i ušao.
Nina je brzo mrljala ulje na lice i masirajući ga skinula šminku za koju je Viktor izjavio da mu se sviđa. Dok se tuširala — pod dobrim toplim tušem, koji je mnogo snažniji nego onaj kod kuće — opet joj se uznemirila ptičica ispod rebara. Osušila se, zakopčala jarko ružičasti grudnjak, koji jedva da joj je trebao, i požalila što nije danas odjenula onu haljinu od umjetne svile. U međuvremenu se vratila i Polina, sje¬la na svoj drveni stolac i počela pregledavati bolne prste na nogama. Nina je upita: "Izgledam li dobro?"
"Ljupko." Polina jedva da je podigla pogled, sva se zanijela lije¬pljenjem flastera na nožne prste. Nina je uzela kaput i stavila na glavu šubaru od janjećeg krzna. Ali kad je zakoračila u hodnik, tamo je bila samo duga garderobna vješalica s kostimima za sutrašnju predstavu, prekrivena plahtom. Srce joj je potonulo u prsima — sve dok iza vje¬šalice nije ugledala Viktora, naslonjenog na zid kako puši cigaretu na neki opušten, ležeran način, kao da stalno dolazi ovamo. U djeliću sekunde Nina je osjetila tračak sumnje ili je to možda bio strah — da je ovo neki trik, da on nije onaj za kojega ga smatra, da ne osjeća za nju onako kako ona osjeća za njega. A što je onom svjetlokosom ženom koja je bila na zabavi? Tada je Viktor ugledao Ninu i raširio usne u smiješak i sve su sumnje i strahovi nestali.
U Aragvi sjede u stražnjem dijelu prostorije, gdje bend svira gru¬zijske pjesme. Nina je samo nekoliko puta bila u dobrom restoranu i pušta Viktora da naruči za njih oboje: bocu vina Teliani, riblju salatu i kavijar za početak. Šašlik za glavno jelo.
"Jesi li oduvijek želio biti pjesnik?" pita ga ona. "Hoću reći, još otkad si bio dijete."
"Uopće ne. Kao i svaki dječak, želio sam biti istraživač u polar¬nim krajevima." Nasmijao se. Glazbenici su bili svjesni da imaju publiku i postali su glasniji pa je morao povisiti glas da bi Nini ispri¬čao o tome kako je odrastao u gradu nedaleko od Moskve, da je sin jedinac, da ima samo majku i baku. "Zapravo imam cijelo selo. Majka mi je bila učiteljica i odgojila me baka jer mi je otac umro neposredno prije rođenja. Baka je voljela biti u prirodi. Moj pravi dom je šuma, to uvijek kažem."
"I moj je otac umro", reče Nina. "Kad su mi bile tri godine. Imao je neku bolest krvnih žila." A onda: "Koji predmet je predavala tvoja majka?"
Viktor je na tren bio iznenađen. "Jezike", reče on brzo, kao da nije siguran koji su to bili jezici.
"Vjerojatno otuda potječe tvoja lingvistička nadarenost."
Nasmiješio se. "Pretpostavljam da njoj moram zahvaliti. Iako nisam imao nikakvih planova da postanem pjesnik. Čim sam bio do¬voljno star, upisao sam se na FZU, da postanem varilac." Pričao joj je o godinama koje je proveo u tvorničkoj školi i kako unatoč trudu nikad nije postao baš dobar. "Nisam imao talenta za industrijski posao
— iako to nisam želio priznati. Cijelo vrijeme šegrtovanja sastavljao sam kratke pjesme i stihove, samo da mi daju snage da nastavim. Ili da me spriječe kako ne bih sebi priznao da nisam uspio. Neke od njih sam zabilježio i učitelj ih je našao. Poslao ih je u časopis koji je objavio članak o Institutu za čelik. Vidio sam tamo svoje pjesme i imao osje¬ćaj da sam nešto postigao, ono što nikad nisam osjetio kao varilac. I danas sam uvjeren da je moj učitelj sve namjerno organizirao — tako da zamijenim karijeru i ispišem se iz njihove škole!" Otpio je gutljaj vina. "Srećom, nakon toga su me primili u Literarni institut."
Kad su ćevapi posluženi, pričao je Nini o pjesniku iz Lenjingrada koji mu je bio mentor. Ima nečeg toplog i izravnog u načinu na koji pripovijeda, neke lakoće, otvorenosti, a oči mu gledaju ravno u njezi¬ne. Opisuje kako su za vrijeme rata bili evakuirani u Talkent, gdje je tri godine proveo s drugim umjetnicima — glazbenicima, glumcima, filmašima. "Nikad prije nisam osjetio takvu vrućinu", reče on, zado¬voljno žvačući komad janjetine. "Prvi put u životu sam shvatio zašto bi netko poželio sjediti u hladu, a ne na suncu." Priča joj kako je jahao na devi s lokalnim Uzbecima, jeo svježe marelice i brao dud s grana stabla ispred svojega prozora u Kući moskovskih pisaca. "Ulica Karla Marksa broj sedamnaest", reče on, sanjivo kao da ga je sjećanje ponijelo. "A posvuda naokolo stabla badema."
Onda mu se lice uozbiljilo. "Naravno, ni u čemu nismo mogli uživati kad smo znali da naša braća svakodnevno ginu. Žalim što se nisam mogao boriti s njima. Rado bih to učinio samo da su mi dopu¬stili."
"Zašto ti nisu dopustili?"
"Imam rupu u srcu. S tim sam rođen. Liječnici je mogu čuti pomoću stetoskopa."
"Rupu!"
"Pa, pojednostavljeno rečeno. Radi se zapravo o zalisku koji se ne zatvara dokraja. Ništa smrtonosno, iako mi srce zbog toga nepra¬vilno kuca. To me je oslobodilo vojne službe."
Nina se sjetila kako je prvi put kad ga je ugledala pomislila da nije bio u vojsci. Ipak, jasno je da ga je njegov status, a ne srce, saču¬valo od bitaka. Jer na kraju je gotovo svatko, bez obzira na to je li bio bolestan ili nekvalificiran, završio na bojišnici. On je bio pošteđen samo zato što je bio poznati pjesnik — baš kao što je i većina umjetni¬ka iz Boljšoja poslana u Kujbišev, daleko od ratnih opasnosti. Ali Nina samo kima glavom dok Viktor nastavlja svoju priču, govori joj kako se vratio u Moskvu, gdje živi s majkom u jednoj zgradi za umjetnike.
"Zato te nisam mogao ni vidjeti sve do danas", nastavi on. "Nije se osjećala dobro. Tjedan dana liječnik nije znao što da učini. Ali izvukla se, drago mi je što to mogu reći."
Na tren Nina se pita govori li joj istinu. Zamišlja Viktorovu maj¬ku kao svoju: nekoć lijepu ženu koja stalno obavlja neke poslove, a svakodnevne frustracije kao da su uhvaćene u čvorovima njezina šala. Napokon se usudila postaviti drugo pitanje:
"Ona žena, s kojom si bio na zabavi..."
"Misliš, Lilja? Vrlo lijepa žena, zar ne? Moja stara prijateljica. Sad živi u Lenjingradu, ali još dolazi u posjet svojoj obitelji ovdje."
Nina pokušava prikriti osjećaje. Vrlo lijepa žena... Ali čini se da je Viktor zaključio da je priča završena, a isto tako i njegova večera. Odložio je ubrus na prazan tanjur pred sobom i odgurnuo ga. Smiješi se, a na licu ima sretan, bezbrižan izgled. Ubrus pak izgleda izgužvano
— lagano je uvrnut kao da ga je Viktor uvijao cijelu večer.
"A ti?" pita on. "Što je s tvojom obitelji?"
"Ostale smo samo majka i ja. Ona radi na poliklinici. Otac je bio slikar kazališnih kulisa u Operi. Zapravo, sumnjam da je to razlog zašto se majka udala za njega. Oduvijek je voljela kazalište, ali nije odrasla u tom svijetu. Zbog nje sam postala plesačica. Tek mi je nedav¬no palo na pamet da je balet zapravo bio njezin san — za nju samu, mislim." Kad je to rekla, zamislila je majčine vitke gležnjeve, žilave listove, tanke ali snažne kao u srne. Odmah je osjetila krivnju, kao da je pogriješila zato što je otkrila majčine privatne osjećaje. Okrenula se da gleda glazbenike.
Čini se da Viktor nije imao ništa protiv. "Imaš tako elegantan vrat", reče on. "Pretpostavljam da je to uvjet da se postane balerina - možda je čak i dio audicije. Je li? Mjere li vam dužinu vrata?"
Nina se nasmije. "To je optička iluzija. Naučili su nas da se po pnemo na prste, a onda kad se spustimo, da ostavimo glave gore." Iako to zvuči kao da ga zadirkuje, ona upravo to misli. "Na neki način to je kao magija."
"Zaista. Vrat ti je prekrasan. Volio bih ga opet dotaknuti." Zacrvenjela se, kao da joj se plamen iz prsa popeo do obraza, a onda je prinijela ruku vratu kao da će tako sakriti svoju vrelu kožu.
"Vrat kao što je tvoj trebao bi imati svakovrsni nakit, da bi se istaknula njegova ljepota."
Njegova odvažna izjava — istina koju je implicirala — ushitila ju je. Ona ne podnosi one tipove koji se iz načela protive privatnom vlasništvu, koji to naglašavaju kao da žele dokazati neku superiornost: Poput one obitelji s druge strane hodnika u njezinoj zgradi, koja uvijek s prezirom komentira svačiju imovinu, sve što nije nužno potrebno. Čak i majka, sa svojom iskrenom skromnošću, tvrdi da joj ne treba ništa više nego što već ima. Nikad ne iskazuje nikakvu želju za mate¬rijalnim dobrima, a suknju veže komadom uzice umjesto remenom. U usporedbi s njom Nina se svakako čini pohlepnom.
Ali s Viktorom opet osjeća onu sigurnost koju je osjetila za nji¬hova prvog susreta, kad su podijelili mandarinu. Čini joj je da je prošla vječnost otkad je s nekim drugim osjetila takvu bliskost. "Zapravo, uvijek sam sanjala o naušnicama", reče ona tiho.
"Naušnice... da." Viktor je suzio oči, kao da nešto zamišlja.
"Još od svoje devete godine", reče Nina i ispriča mu o ženi u hotelu i njezinim dijamantnim naušnicama. Iako se izlaže riziku da zvuči materijalistički, ona pretpostavlja da muškarac kao što je Viktor vidi dalje od takvih osuda. "Nikad nisam vidjela nikoga poput nje. Kao da je došla iz svemira."
Viktor reče: "I ti ćeš imati dragulje u svojim ušima, Leptirice. I nizove bisera tako duge da će doseći pod. I ležati namotani kao lokvice vode." Onda se nacerio, bio je to osmijeh učiteljeva ljubimca, dječaka koji uvijek ima sve po svom. Kao da je cijeli život samo velika zabava. U tom osmijehu toliko je života da se i Nina pokušava nasmiješiti kako bi se uskladila s njim. Istodobno je nešto u njoj preplašeno — zbog te nevjerojatne sigurnosti koju taj čovjek ima, kao da cijeli svijet pripada njemu.
A ipak onaj zgužvani ubrus čvrsto je zavrnut.
Kad su završili s večerom, Viktor se ponudio da je otprati kući. Ovaj pu