Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 4:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :



Sestre Meredith i
Nina Whitson sušta su suprotnost. Dok jedna vodi obiteljski biznis i
posvećena je obitelji, druga putuje svijetom želeći postati poznata
fotoreporterka. Kada njihov voljeni otac padne u postelju shrvan
bolešću, dvije otuđene sestre opet se zbližavaju. Na samrti, otac izusti
obećanje - majka će im ispričati cijelu istinu. Počinje tajanstvena
ljubavna priča i uzbudljivo putovanje u prošlost. Ninina opsesija da
sazna istinu dovest će je do šokantnog otkrića koje će potpuno
promijeniti njihove živote...

Scan,obrada:Pompeasabina



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

26 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:25 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i drugo poglavlje
Veru u kolovozu oslobadaju od rada na liniji. Ona je jedna od tisuca omamljenih,
usamljenih žena koje u tihim skupinama odlaze kuci. Vlakovi još uvijek voze, iako su
vecinom prepuni, samo najsretniji pronadu mjesto za sjedenje ili stajanje. Opet evakuiraju
djecu iz Lenjingrada — ovaj put zajedno s majkama
— ali Vera više ne vjeruje svojoj vladi i nece slijediti zapovijed za evakuaciju. Prošlog
tjedna cula je za vlak pun djece koji je pogodila bomba u blizini Mgaa. Možda je to tocno,
a možda i nije. Nije ju briga. Moglo bi biti tocno, i to joj je dovoljno.
Ona je snažnija, nakon dva mjeseca provedenih u kopanju crne zemlje i trcanju u sklonište.
Dovoljno snažna da uspije prijeci dosad nepoznati krajolik na putu kuci. Kad ima srece,
pokupi je transportno vozilo ili kamion i odveze do svog odredišta, ali sreca je nešto na što
nikad nije racunala i vecinu kilometara do Lenjingrada prijede pješice.
Kad susretne vojnike na cesti, pita za Sašu, ali ne dobije odgovor. To je ne iznenaduje.
Kad naposljetku stigne do Lenjingrada, zatekne grad koji se promijenio koliko i ona.
Prozori su zamraceni i prelijepljeni trakama. Prokopi prolaze kroz parkove, išcupanu
travu i cvijece.
Svugdje gdje gleda humci su razbijenog betona — zovu se zmajevi zubi — koji bi trebali
zaustaviti tenkove. Prekrižene goleme celicne grede na granicnim tockama grada djeluju
poput ružnih, zametnutih zatvorskih rešetki. A vojnici u kolonama marširaju ulicama.
Mnogi od njih vec djeluju slomljeno poput nje; doživjeli su poraz na jednoj fronti, i sad idu
na sljedecu, bliže gradu. U njihovim umornim ocima vidi strah koji je sad pohranjen u njoj:
Lenjingrad nije neprobojan grad kako su ga zamišljali. Nijemci se približavaju...
Naposljetku, Vera stoji u vlastitoj ulici, gleda gore u svoj stan. Izuzevši zamracene prozore,
izgleda posve isto. Stabla su u punom cvatu, a nebo je plavo poput boje crvendaceva jajeta.
Dok tako stoji u strahu da se pomakne, obuzme je osjecaj snažan poput gladi ili želje:
drhti s njim.
On želi da se ona okrene i otrci, da se još malo drži za tu strašnu istinu, ali ona zna da
bijeg nece pobjeci, stoga duboko udahne i krene prema naprijed, korak po korak dok se ne
nade pred svojim ulaznim vratima.
Pompea
-247-
Ona se otvore na njezin dodir i iznenada je opet u svom domu, malenom i stisnutom kakav
jest. Oronuo namještaj i oguljena boja nikad nisu izgledali toliko predivno.
Tamo je njezina mama, stoji za štednjakom u izblijedjeloj haljini sa svojom sijedom kosom
gotovo posve skrivenom ispod izlizanog rupca, i miješa nešto. Na Verin ulazak polagano se
okrene. Njezin osmijeh para srce; još je gore kako blijedi i kako ga zamjenjuje tuga.
"Mama!" vikne Leo i dotrci do nje brzinom vjetra dok mu igracke ispadaju iz ruku. Anja
je u trenu kraj njega i oboje se bacaju Veri u zagrljaj.
Mirišu toliko dobro, cisto... Leovi obrazi mekani su i slatki poput zrelih šljiva i Vera bi
ih mogla pojesti. Drži ih previše dugo, previše cvrsto, nesvjesna da se pocela tresti i plakati.
"Nemoj plakati, mama", kaže Anja brišuci joj obraz. "Još uvijek imam leptira. Nisam
ga slomila."
Vera ih polagano pusti i ustane. Trese se poput lista i pokušava ne plakati dok gleda u
majku s druge strane kuhinje. Vera osjeti da je s tim pogledom zauvijek nestalo njezino
djetinjstvo.
"Gdje je teta Olga?" pita Leo pogledavši iza nje.
Vera ne može odgovoriti. Samo tako stoji.
"Olga je otišla", kaže mama. Samo joj je malo zadrhtao glas. "Ona je junak ove države,
naša Olga, i takvom je se moramo sjecati."
"Ali..."
Mama zagrli Veru, drži je toliko cvrsto da obje ne mogu disati. Samo je tišina medu
njima; u toj se tišini sjecanja krecu amotamo poput boje u vodi, dirljivo i lagano, a kad se
razdvoje
i pogledaju jedna drugu, Vera razumije.
Više nece pricati o Olgi, još dugo vremena, dok se oštra bol ne pretvori u nešto što se može
podnijeti.
"Trebaš se okupati", kaže mama nakon nekog vremena. "I ti zavoji oko tvojih ruku
trebaju se zamijeniti, stoga hajdemo."
*
Veri se prvi dani u Lenjingradu cine poput sna. Danju radi kraj ostalih zaposlenika u
knjižnici i pakira najdragocjenije knjige za transport. Ona, koja je toliko nisko na popisu
službenika, u jednom trenutku drži prvo izdanje Ane Karenjine. Papir je neobicno težak, i
ona samo na trenutak zatvori oci. U mraku vidi Anu odjevenu u dragulje i krzno kako
trci po snijegu u susret grofu Vronskom.
Zacuvši svoje ime izgovoreno u povišenom tonu, skoro ispusti vrijedno izdanje iz ruku.
Pompea
-248-
Trgne se i zacrveni te spusti pogled na pod mrmljajuci "oprostite", te se vrati poslu. Do
kraja tjedna spakirali su više od tri stotine i pedeset tisuca remekdjela i poslali ih na
sigurno. Mansardu su napunili vrecama pijeska i prebacili ostala znacajna djela u podrum.
Cisti se, oblaže daskama i zatvara soba za sobom, dok je za citatelje ostala samo najmanja
prostorija.
Do kraja smjene. Veru hole ramena od podizanja i guranja kutija, ali daleko od toga da je
njezin radni dan gotov. Ne odlazi kuci nego se vuce kroz prometne, kamuflirane ulice kako
bi stala u prvi red na koji naide.
Ona ne zna što se prodaje u ovoj trgovini i nije ju briga. Od pocetka ogranicene opskrbe
kruhom i ogranicenja vezanog uz podizanje novca s bankovnih racuna, kupuje se sto se
može. Poput vecine svojih prijatelja i susjeda, Vera ima jako malo novca. Odobreno joj je
cetiri stotine grama kruha dnevno i šest stotina grama maslaca mjesecno. Oni mogu
preživjeti s time. Ali ona cesto misli na odluku koja je donijela godinama prije: da sada
radi u tvornici kruha, njezina hi se obitelj bolje hranila. Ona bi bila esencijalan radnik i
dobivala više hrane.
Ona satima stoji u redu. Negdje oko deset sati navecer stiže do pocetka reda. Jedino što je
ostalo za prodaju su staklenke kiselih krastavaca, ona uzima tri — kolicinu koju si može
priuštiti i koju može nositi.
U stanu zatice mamu i baku kako sjede za kuhinjskim stolom i dijele jednu cigaretu.
Bez rijeci — svi govore malo ovih dana — prode kraj njih kako bi došla do djecjih
kreveta. Sagne se i poljubi mekane obraze. Iscrpljena i gladna, vrati se u kuhinju. Mama je
stavila na stol tanjur hladne kaše za nju.
"Otišao je posljednji prijevoz", kaže baka dok Vera sjeda na stolac.
Vera pogleda baku. "Mislila sam da još uvijek evakuiraju grad."
Mama odmahne glavom. "Nismo se mogle odluciti i sad je odluka donesena za nas."
"Nijemci su osvojili Mgau."
Vera zna što to znaci. U slucaju da ne zna, pogled pun ocaja njezine majke bio hi dovoljan
da sazna. "Tako..."
"Lenjingrad je sad otok", kaže mama, povuce dim i vrati baki cigaretu. "Sa svih strana
odsjecen od kopna."
Odsjecen od svake opskrbe.
" što cemo napraviti?" pita Vera.
"Napraviti?" upita baka.
"Dolazi zima", kaže mama u tišini. "Trebamo hranu i pec. Povest cu djecu i sutra otici na
Pompea
-249-
tržnicu."
"Što ceš dati u zamjenu?"
"Svoj vjencani prsten", kaže mama.
"Dakle, pocelo je", kaže baba i ugasi cigaretu.
Vera vidi kako se njih dvije gledaju, vidi poznati tugu koju razmjenjuju majka i kci, iako
je ona plaši, istovremeno je i tješi. Vec su jedanput prošle kroz ovo, njezina mama i
babuška. Rat nije ništa novo za Petrov grad. Preživjet ce kao što su preživjele i ranije,
zahvaljujuci oprezu i domišljatosti.
*
Grad postaje dugacka crta bojišnice. Sve nestaje, osobito uljudnost. Konzistentno se
smanjuje sljedovanje hrane, a cesto se ne može doci do hrane cak ni s knjižicom za
sljedovanje. Vera je, kao i svi ostali, umorna i gladna i preplašena. Diže se u cetiri ujutro
kako bi stajala u redu za kruh, a nakon posla hoda kilometrima prema predgradima
kako bi se sa seljacima trampila za hranu
— litra votke za vrecu starog krumpira; prerasli par valenki za pola kilograma masti — i
iskopala bilo koje zaboravljeno povrce koje može naci.
Opasno je i ona to zna, ali ne može ništa promijeniti. Preostala je samo ova potraga za
hranom. Nitko više ne ide u knjižnicu, ali Vera može nastaviti raditi tamo kako bi
zadržala, svoje radnicko sljedovanje. Sad je na putu kuci sa sela. Brzo hoda, drži se sjena
dok dragocjenu vrecu krumpira skriva ispod haljine poput nerodenog djeteta.
Manje od pola kilometra udaljena od kuce zacuje znak za zracnu uzbunu koji trešti skoro
praznim ulicama. Nakon što utihne, ona može cuti brujanje zrakoplova koji se
približavaju.
Ona zacuje glasan zvižduk i pocne trcati prema jednom jarku u parku s njezine lijeve
strane. I prije negoli prijede cestu, nešto eksplodira. Blato i krhotine padaju s neba. Ruši se
jedna zgrada za drugom.
A potom... tišina.
Vera se polagano digne, nestabilna je na nogama.
Krumpirima se nije ništa dogodilo.
Ona puzeci izade iz jarka. Skidajuci prašinu sa sebe, trci kuci. Grad oko nje gori i dimi
se. Ljudi vrište i placu.
Ona skrene iza ugla i ugleda svoju zgradu. Netaknuta je.
Ali zgrada kraj nje je uništena. Ostala je samo jedna polovica, druga strana je hrpa krša
pretvorena u prašinu okružena dimom. Dok se približava ugleda netaknuti dnevni boravak
Pompea
-250-
— netaknute zelene cvjetne tapete, stol prostrt za veceru, platno na zidu. Ali bez ljudi.
Dok tako stoji, luster iznad stola zadrhti i padne na stol razbivši posude.
Ona zatekne svoju obitelj u podrumu stisnutu uz susjede. Nakon što se oglasi zvuk za
prestanak uzbune, penju se gore i stave djecu na spavanje.
To je samo pocetak. Sljedeci dan Vera odlazi s majkom i djecom na tržnicu kako bi tražili
pec. Bez nje, kaže njezina majka, imat ce problema zimi.
Pronadu jednu na stražnjem djelu tržnice, na štandu koji drže ljudi koje Vera inace nikad
ne bi vidjela. Crnomanjasti, pijani muškarci i žene koji nose nakit koji sigurno nije bio
njihov prije tjedan dana.
Vera stisne djecu uza se, i pokuša ne napraviti grimasu kad je zapahne muškarcev zadah
od votke.
"Ovo je posljednja", kaže on, te se naceri gegajuci se.
Mama skine svoj vjencani prsten. Zlato sja prigušeno pod jutarnjim svijetlom. "Imam ovaj
zlatni prsten ", kaže ona.
"Kakva korist od zlata?" podrugljivo ce na to on.
"Rat nece trajati zauvijek", kaže mama. "A imam još nešto." Ona otvori kaput i izvadi
veliku staklenku punu bijelog šecera.
Muškarac zuri u nju, šecer ima vrijednost zlatne prašine. Baka ili mama vjerojatno su ga
ukrale iz skladišta u kojem rade.
Muškarac naglo izvuce golemu ruku; savije prste oko staklenke i povuce je k sebi.
Cini se da mama previše ne mari što više nema prsten, što ga sad posjeduje covjek nalik na
ovog.
Njih cetvero zajedno potežu pec i cijev do stana, guraju ga po stepenicama uz povremeni
štropot. Nakon što je gore i na svom mjestu, s djevi koja izlazi kroz prozor, mama pljesne
rukama. "To je to", kaže kašlj uci.
Pec je mala i ružna, lijevano željezo s dvije razbijene ladice koje vire. Velika metalna cijev
proteže se gore do zida, a zatim kroz novu rupu. Teško joj je zamisliti da je ona vrijedna
vjencanog prstena jedne žene.
"To je bila velika kolicina šecera", Vera kaže tiho dok mama prolazi kraj nje.
"Da", kaže mama zaustavivši se. "Baka ga je donijela."
"Mogla bi upasti u nevolje", šapne Vera približivši joj se. "Skladište Badajev je pod
nadzorom. Gotovo su sve zalihe hrane u njemu. A obje ste tamo zaposlene. Ako jedna od
vas upadne u nevolje — "
Pompea
-251-
"Da", kaže mama gledajuci je strogo. "Još je uvijek tamo, radi do kasno. Ona ce biti
posljednja koja ce otici."
"Ali — "
"To još ne znaš", kaže mama i ponovno zakašlje. Taj kratak zvuk kljucanja Veru
neobjašnjivo podsjeti na blatnjavu rijeku i vrucinu.
"Jesi li dobro, mama?"
"Dobro sam. To je samo prašina iz zraka nakon bombardiranja. "
Prije negoli Vera može odgovoriti na to ili razmisliti što da kaže, oglasi se zvuk za zracnu
uzbunu.
"Djeco!" vikne ona. "Brzo." Vera zgrabi kapute sa zida i zamota svoju djecu.
"Ne želim ici u podrum", zacvili Leo. "Tamo dolje smrdi. "
"Gda Newsky je ona koja smrdi", kaže Anja, a njezin mrk pogled pretvori se u osmijeh.
Leo se hihoce. "Ona smrdi na kupus."
"Pst," kaže Vera, te razmišlja koliko ce dugo trajati to djetinjstvo njezine djece. Zakopca
Leov kaput i uzme ga za ruku.
Vani na hodniku, susjedi vec stoje u redu za stepenice. Sva su njihova lica ista: mješavina
straha i rezignacije. Nitko doista ne vjeruje da ce ih boravak u podrumu spasiti od bombe
koja pada na njihovu zgradu, ali u ovakvom vremenu ne postoji drugaciji nacin da se spase,
i zato odlaze u podrum.
Vera poljubi svoju djecu, zatim ih cvrsto zagrli te ih potom preda mami.
Dok se obitelj i susjedi spuštaju kako bi se spasili, Vera se penje gore. Teško dišuci, trci
prljavim, mracnim stepeništem do ravnog, smecem prekrivenog krova. Dugacak par
željeznih kliješta i nekoliko vjedara punih pijeska nalaze se kraju kratkog zida. Odavde
može vidjeti Lenjingrad sve do juga. U daljini su zrakoplovi. Ne jedan ili dva kao prije,
nego nekoliko desetaka. Isprva su sicušne crne tocke koje prolaze izmedu golemih baražnih
balona koji vise nad gradom, ali uskoro može vidjeti njihove sjajne propelere i detalje na
njihovim repovima.
Bombe padaju poput kapi kiše; a po uzoru na njih, dašci dima i plamsaji vatre.
Jedan zrakoplov je iznad nje...
Vera digne pogled, vidi kako se otvara njegov svjetlucajuci srebrnasti trbuh. Ispada
zapaljiva bomba. Ona gleda puna užasa dok jedna ne padne ni pet metara daleko od nje.
Trci prema njoj i cuje zvižduk. Stopalom zakaci komad drveta, pada toliko snažno da
osjeti krv. Dok se diže na noge, posegne za rukavicama u svom džepu, stavi ih dok drhti u
žurbi; zatim zgrabi željezna kliješta i pokuša njome podignuti bombu. To je zamršen
zadatak. Nije dovoljno brza, i vatra zahvati drvenu gredu ispod bombe. Diže se dim.
Pompea
-252-
Kliještama uhvati bombu — vrucina je nepodnošljiva na njezinu licu, znoji se i jedva može
gledati. Ona ipak stisne rucke, podigne dugacku bombu koja izbacuje iskre i baci je sa
zgrade. Uz tup udarac sleti na travu gdje ne može napraviti ozbiljnu štetu. Ispustivši
kliješta, otrci do mjesta gdje je izbila mala vatra, gazi je i ugasi te zatim pospe pijeskom.
Nakon što se vatra ugasila, ona pada na koljena. Njezino srce luduje, a obrazi se cine
sprženima od vrucine. Da nije bila tu, bomba bi spalila krov i tako uništila zgradu
padajuci s jednog kata na drugi ostavljajuci plamenove za sobom.
Završila bi u podrumu. U toj sicušnoj prostoriji natrpanoj ljudima. Njezinom obitelju..
Ona se ne mice, kleci na tvrdoj površini krova dok pada noc. Cini se kao da gori citav
grad. Dim se diže uvis i izlazi odsvakuda. Cak i nakon što su zrakoplovi otišli, ostaje sve
gušci i crveniji dim. Žarko žuti i narancasti plamenovi trepere medu zgradama, plaze po
nabreklom trbuhu dima.
Kad se napokon oglasi zvuk za prestanak zracne uzbune, Vera je previše potresena da bi
se mogla pomaknuti. Samo pomisao na njezinu djecu, koja vjerojatno placu zbog straha,
prisili je da se pomakne. Nesigurnim koracima polako prelazi krov i spušta se stepenicama
do stana gdje njezina obitelj vec ceka na nju.
"Jesi li vidjela vatre?" pita Anja dok grize usnicu.
"Daleko su odavde", kaže Vera i nasmije se što vedrije može. "Na sigurnom smo."
"Hoceš li nam ispricati pricu, mama?" kaže Leo gurnuvši palac u usta. Obori svoje
pospane oci, a zatim ih opet otvori.
Vera rukama povuce oboje k sebi i smjesti ih na svoje bokove. Ne zamara se pranjem
njihovih zubi nego ih smjesti u krevet i pridruži im se.
Mama sjedne za stol u dnevnom boravku i zapali svoju dnevnu cigaretu. Njezin miris
izgubi se u sveprisutnom mirisu grada koji gori. U zraku se cak osjeti slatkast miris slican
onom karamele koja je ostala predugo na vrucem štednjaku.
Vera jace stisne svoju djecu. "Ima jedna seoska djevojka", kaže pokušavajuci zvucati
smireno. To je teško jer su njezine misli smetene zbog onoga što se moglo dogoditi i što je
mogla izgubiti. I mogla bi se zakleti da još uvijek cuje kako joj se bomba zviždeci
približava, šušteci u letu sve dok ne tresne kraj nje.
"Zove se Vera", kaže Anja pospano se stisnuvši uz nju. "Zar ne?"
"Zove se Vera", kaže ona zahvalna na poticaju. "I ona je siromašna seoska djevojka.
Nitko. Ali ona to još ne zna..."
"Dobro je što im pricaš svoju pricu", kaže mama Veri kad se ona vrati u kuhinju.
Pompea
-253-
"Nisam se mogla sjetiti niceg drugog." Ona sjedne nasuprot mami za trošnim stolom i
podigne nogu na stolac kraj nje. Iako su prozori zatvoreni i zamraceni, ona još uvijek može
osjetiti pepeo na jeziku, još uvijek namirisati neobicnu spaljenu slatkocu u dimu. Izvanjski
svijet može se vidjeti samo u komadicima, na mjestima gdje su se novine odlijepile i vise
mlitavo sa stakla; zrak više nije crven nego mutne narancaste boje pomiješane sa sivom.
"Tata mi je znao pricati prekrasne price, sjecaš se?"
"Radije se ne sjecam."
"Ali — "
"Tvoja je baka trebala dosad stici doma", kaže mama ne pogledavši je.
Vera osjeti kako joj se bolno stisnuo želudac. Uz sve što se dogodilo veceras, zaboravila je
na baku.
"Sigurna sam da je dobro", kaže Vera.
"Da", kaže mama sumorno.
Ali baka se nije vratila do jutra; ona je jedna od tisuca onih koji više nikad nisu videni. A
vijesti putuju gradom kobno poput plamenova prethodne noci.
Skladišta Badajev su spaljena; sve gradske zalihe hrane su nestale.
*
Lenjingrad je izoliran, odsjecen od bilo kakve pomoci. Rujan se prelijeva u listopad i
nestaje. Belye nochi su nestale, zamijenila ih je hladna, mracna zima. Vera još uvijek radi
u knjižnici, ali samo prividno — i zbog knjižica za sljedovanje. Malo ljudi posjecuje
knjižnicu ili muzeje ili kazališta, a oni koji dolaze žele se ugrijati. Tih mracnih tjedana
kad ledeni zimski dah uvijek puše za vratom, ne postoji ništa osim potrage za hranom.
Vera se svaki dan diže u cetiri sata ujutro, zamota u svoje valenke i vuneni kaput, omota
šal oko vrata tako da joj se vide samo oci. Stane u bilo koji red za hranu koji može
pronaci; nije jednostavno stati u red, a kamoli pronaci hranu. Snažni izguraju slabe s puta.
Uvijek moraš biti oprezan, budan. Ona simpaticna mlada djevojka na uglu mogla bi te
pokrasti u tren; kao i onaj stari muškarac koji stoji na trijemu.
Nakon posla vrati se u svoj hladni stan i sjedne za stol zbog obroka u šest. No to više i nije
neki obrok. Jedan krumpir, ako imaju srecu, s nešto kaše koja se sastoji od više vode, a
manje heljde. Djeca neprekidno gundaju dok mama tiho kašlje u uglu...
*
U listopadu padne prvi snijeg. Inace je to vrijeme puno veselja kad djeca trce u park s
roditeljima, grade snježne andele i tvrdave. No ne i u vrijeme rata. Sad se doima kao da
Pompea
-254-
sicušne mrlje bijele smrti padaju preko uništenog grada. Njezin prekrasni bijeli sloj prekrije
svu njihovu obranu — zmajeve zube, željezne šipke, jarke. Iznenada je grad opet lijep,
cudesan svijet mostova s lukovima i ledenih vodenih putova i bijelih parkova. Ako ne gledaš
ruševne zgrade ili spaljene hrpe opeke gdje je nekoc stajala trgovina, skoro možeš
zaboraviti... do sedam sati. Tad Nijemci bacaju bombe. Svake noci, tocni kao ura.
A kad jedanput pocne padati snijeg, on se ne zaustavlja.
cijevi se smrzavaju. Tramvaji se zaustavljaju, ostanu zakopani u nagomilanom snijegu. Na
cestama nema tenkova ni kamiona, ni marširajucih jedinica. Samo siromašnih, zamotanih
žena poput Vere koja se krece kroz bijeli krajolik poput izbjeglice u potrazi za necim što
slici hrani. Ovih se dana u Lenjingradu ne mogu vidjeti kucni ljubimci, ni ptice na
stablima. Sljedovanje hrane smanjuje se skoro svaki tjedan.
Vera se vuce naprijed. Toliko je gladna da je teško nastaviti hodati, ponekad je teško to i
željeti. Ona pokuša ne razmišljati o sedam sati koje je danas provela u redu i umjesto toga
usredotoci se na ulje od suncokreta i uljane pogace koje je uspjela dobiti. Crvene saonice koje
vuce za sobom klize kroz snježni nanos i svako toliko zakace se za predmete skrivene u
snijegu — granu, stijenu, smrznuto tijelo.
Leševi su se poceli pojavljivati proteklog tjedna: ljudi prikladno odjeveni, smrznuti u
uobicajenoj pozi na klupi u parku ili na trijemu zgrada.
Nauciš ih ne vidjeti. Vera ne može vjerovati da se ovo dogada, ali dogada se. Što si gladniji
i što ti je hladnije, to se tvoj pogled sužava sve dok ne vidiš ništa osim svoje obitelji.
Udaljena je cetiri bloka od stana, prsa je jako hole, ona žudi za tim da se zaustavi. Cak i
sanja o tome — sjest ce na klupu, nasloniti se i zatvoriti oci. Možda ce netko naici s
vrucim, slatkim cajem i ponuditi joj šalicu...
Ona nepravilno udahne, ignorirajuci glad koja je izjeda. To su snovi od kojih se umire.
Sjedneš kako bi se odmorio i jednostavno umreš. To se sad dogada u Lenjingradu. Malo
kašlješ... imaš inficiranu ranu... ili se osjecaš tromom i želiš ostati u krevetu samo još sat
vremena. A zatim si iznenada mrtva. Cini se da se svaki dan netko ne pojavi u knjižnici.
Razlog te odsutnosti svi znaju: više nece vidjeti tu osobu.
Ona polagano stavlja jednu nogu pred drugu, polagano napreduje kroz snijeg i vuce saonice
za sobom. Približila se rijeci Nevi na kilometar i pol Tamo je skupila galon vode iz rupe u
ledu. U zgradi zastane samo kako bi došla do zraka te zatim zapocinje dugo penjanje do
drugog kata. Galon vode koji je bio na sanjkama ledeno je hladan uz njezina prsa a zbog
te hladnoce pluca je bole još više.
U stanu je toplo. Odmah primijeti da je nestao još jedan stolac. Lezi na boku, nedostaju
mu dvije noge, a naslon je raskomadan. Sad više ne mogu svi zajedno sjediti za stolom, ali
Pompea
-255-
kakve to ima veze? Ima jako malo hrane.
Leo je u kaputu i cizmama. Ispružen leži na kuhinjskom podu i igra se rata s dva
metalna kamiona. Dok ona ulazi, on podigne glavu i pogleda je. Na tren se cini da je nije
bilo mjesec dana umjesto jednog dana. Ona vidi kako su mu usahli obrazi, kako su mu oci
prevelike za njegovo košcato lice. Više uopce ne izgleda kao mali djecak.
"Jesi li nabavila hranu?" kaže on.
"Jesi li?" kaže Anja i podiže se s kreveta noseci pokrivac sa sobom.
"Uljane pogace", kaže Vera.
Anja se namršti. " 0, ne, mama."
Veru na to doista zaboli srce. Što sve ne bi ucinila kad bi mogla donijeti krumpire ili
maslac ili cak heljdu. Ali sad imaju uljane pogace. Nije važno što se njima nekoc hranila
stoka, ili što imaju okus piljevine ili što su toliko tvrde da ih se može razrezati samo
sjekirom. Oni koriste strugotine kako bi napravili jedva jestive palacinke. Ali ništa od toga
nije važno. Ono što je važno je da imaš nešto za jesti.
Vera zna da njezinoj djeci nece pomoci utjeha. To je lekcija koju je naucila otkad pada
snijeg u Lenjingradu. Njezinoj je djeci potrebna snaga i hrabrost kao i svima. Nema
koristi od plakanja ili cviljenja za onim cega nema. Ona ode do položenog stolca i odlomi
još jednu nogu. Prelomivši je, baci je u pec, te stavi vodu koju je donijela kuci u lonac za
kuhanje. Stavit ce kvasac u nju kako bi napunila njihove želuce. To nece pomoci, naravno,
ali osjecat ce se bolje na neko vrijeme.
Ona savije koljena, te pritom osjeti oštro praskanje u zglobovima. Zatim spusti ruku na
Leove kovrce. Njegova je kosa kruta od prljavštine kao i ona svih ostalih. Kupke
predstavljaju luksuz u ovo vrijeme. "Veceras slijedi nastavak price", kaže ona, te ceka
njegovo oduševljenje, ali on samo kimne i slegne ramenima.
" Okej."
Hladnoca i glad ih uništavaju. Ona se uspravi uzdahnuvši, te hoda poput starice. Baci
pogled na drugu stranu sobe, ugleda majku koja je još uvijek u krevetu. Upita Anju:
"Kako je ona danas?"
Anja samo tako stoji, a njezino blijedo, mršavo lice toliko je izduženo da se oci cine
izbacenima. "Tiha", je sve što kaže. "Dala sam joj pitku vodu."
Vera ode do svoje male, ozbiljne kceri, podigne je i cvrsto zagrli. Cak i kroz svoje debeli
kaput može osjetiti Anjine kosti i to joj slama srce. "Ti si moja najbolja djevojcica", šapne.
"Tako se dobro hrineš za sve."
"Pokušavam", kaže Anja, a Veri skoro pozli zbog iskrenosti u njezinu glasu.
Vera je ponovno zagrli te je potom pusti.
Pompea
-256-
Dok prelazi sobu, Vera može osjetiti majcine oci na sebi koje prate svaki njezin pokret
poput jastreba. Sve na njezinoj majci blijedo je i smežurano i bezbojno osim tih tamnih
ociju koje se cvrsto drže nje.
Ona sjedne na rub njezina kreveta. "Nabavila sam uljane pogace danas. I malo
suncokretova ulja."
"Nisam gladna. Daj moj dio djeci."
To mama kaže svaku vecer. Isprva se Vera bunila, ali zatim je pocela promatrati Anjine
obraze, te cula kako njezin sin place u snu od gladi.
"Napravit cu ti caj."
"To bi bilo lijepo", kaže mama i pusti da joj se sklope oci.
Vera zna koliko se njezina mama trudila da ostane budna dok je nema. Mami je
potrebna i posljednja mrvica volje i hrabrosti da leži i gleda unuke tijekom dana, iako vec
tjednima nije izašla iz kreveta na više od nekoliko minuta.
"Bit ce više hrane sljedeceg tjedna", kaže Vera. "Cula sam da šalju dostavu putem jezera
Ladoga cim se voda smrzne. Tad cemo svi biti dobro."
Njezina majka ne kaže ništa na to, no ne cuje se ni kako diše. "Sjecaš li se kako je tvoj
tata hodao dok je radio, kako je mrmljao rijeci sebi u bradu te se smijao kad bi pronašao
ono što želi?"
Vera ispruži ruku kako bi dodirnula mamino suho celo i nježno je pomilovala. "Ponekad
mi je citao svoju poeziju dok je radio. Rekao bi: > Veruška, kad budeš dovoljno stara da
pišeš svoje price, bit ceš spremna. A sad slušaj ovo...<"
"Ponekad ga osjetim ovdje u sobi. I Olgu. Cujem kako razgovaraju, kako se krecu.
Mislim da plešu. U peci je upaljena vatra kad su oni ovdje, i toplo je."
Vera kimne, ali ne kaže ništa. U posljednje vrijeme mama sve cešce vidi duhove, ponekad
razgovara s njima. Prestane jedino kad zacuje Lea kako place.
"Stavit cu kap meda u tvoj caj. I danas moraš jesti, okej? Samo danas."
Mama lagano dodirne Verinu ruku i tiho uzdahne.
Svako jutro te zime Vera se budi i pomisli na jednu od dvije stvari; danas ce biti bolje ili
uskoro ce sve završiti. Ne zna kako je moguce istovremeno misliti da ce situacija biti bolja i
da ce umrijeti, ali to je tako. Svako jutro trgne se iz sna i posegne za djecom koja su s njom
u krevetu. Kad osjeti polagano, ravnomjerno kucanje njihovih srca, pocinje opet slobodno
disati.
Potrebna je hrabrost kako bi se ustalo iz kreveta. Nije joj toplo cak ni kad nosi svu svoju
Pompea
-257-
odjecu i leži ispod svih pokrivaca, a nakon što ustane iz kreveta, pocet ce se smrzavati.
Dok spavaju, voda se smrzava u loncima a njihove se trepavice lijepe za kožu, ponekad
toliko cvrsto da se pojavi krv kad otvore oci.
No ona ipak polagano odgurne pokrivace i penjuci se preko djece, koja stenju u snu, ustane
iz kreveta. Mama s druge strane ne ispusti ni ton, no gotovo se neprimjetno pomakne
ulijevo. Sad svi zajedno, zbog topline, spavaju u krevetu koji je nekoc bio bakin.
U carapama Vera ode do peci. Jako je blizu, pomaknuli su krevet što bliže burzujki.
Ostatak namještaja, koji je ionako važan samo zbog drva od kojeg je napravljen, razbacan
je. Zgrabi sjekiru iz smocnice i rascjepka ostatak kreveta koji je nekoc bio njezin. Potom
zapali vatru u maloj buržujki i stavi vodu da se kuha.
Dok ceka, klekne u ugao u kuhinji i podigne podnu dasku. Tamo, skrivene u mraku,
prebroji zalihe hrane. To cini svaki dan, ponekad i cetiri puta na dan. To je preraslo u
nervoznu naviku.
Vrecica luka, pola boce suncokretova ulja, nekoliko uljanih pogaca, gotovo prazna
staklenka meda, dvije staklenke kiselih krastavaca, tri krumpira i malo šecera. Ona
pažljivo izvadi veliki žuti luk i med, te potom vrati podnu dasku na svoje mjesto. Skuhat
ce pola luka za dorucak i dodati kap meda u caj. Upravo je odmjerila malu kolicinu caja
kad zacuje kucanje na vratima.
Isprva nije prepoznala zvuk koji je bio toliko stran. U Lenjingradu se više ne vode
razgovori, susjedi ne navracaju. Barem ne ovdje gdje je citava obitelj na. okupu.
Ali vrebaju opasnosti. Ljudi ce ubiti za gram maslaca ili žlicu šecera.
Ona opet posegne za sjekirom, prisloni je uz prsa, te krene prema vratima. Njezino srce
kuca toliko brzo i snažno da joj se zavrti. Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci zaboravi
da je gladna. Drhtavo rukom posegne za kvakom i okrene je.
On stoji vani poput stranca.
Vera digne pogled, zuri u njega te odmahne glavom. Postala je slicna mami, dovoljno je
gladna i bolesna da vidi duhove.
"Veruška?" kaže on, mršteci se.
Na zvuk njegova imena, osjeti kako pocinje padati. Gubi tlo pod nogama. Ako ovako
izgleda smrt, ona joj se želi prepustiti, a kad je on pridrži rukama kako ne bi pala, sigurna
je da je mrtva. Može osjetiti toplinu njegova daha na vratu; on je drži uspravnom. Nitko je
dugo nije držao.
"Veruška", ponovi on, a ona cuje pitanje u njegovu glasu, zabrinutost. On ne zna zašto
ona nije rekla ni rijec.
Ona se smije. To je zvuk koji mutira, koji je krhak poput papira, te zahrdao od
Pompea
-258-
neupotrebljavanja. "Saša", kaže ona. "Sanjam li te?"
"Tu sam", kaže on.
Ona ga stisne, ali stidljivo se povuce kad je on pokuša poljubiti. Njezin dah je strašan, ona
zaudara zbog gladi.
Ali on je ne pušta. Poljubi je kao što je to cinio nekoc, i na jedan slatki, savršen trenutak,
ona je opet Vera, dvadesetjednogodišnja djevojka zaljubljena u svog princa...
Kad ga naposljetku može pustiti, zuri u njega puna strahopoštovanja. Nema kose, ošišan je
na nulericu, njegove jagodicne kosti izraženije su, i postoji nešto novo u njegovim ocima —
tuga, pomisli ona — koja ce sada biti znak njihove generacije. "Nisi pisao", kaže ona.
"Pisao sam. Svaki tjedan. Nema nikoga da dostavi pisma."
"Jesi li gotov? Jesi li se vratio za stalno?"
"O, Vera. Nisam." On zatvori vrata za sohom. "Kriste, koliko je hladno ovdje unutra."
"A mi smo sretnici. Imamo buržujku."
On rastvori svoj otrcani kaput. Ispod njega su skriveni polovica šunke, šest vijenaca
kobasica i staklenka meda.
Vera je skoro ošamucena prizorom mesa. Ne može se sjetiti kad ga je posljednji put
okusila.
Ona spusti hranu na stol. Uhvativši je za ruku, on krene prema krevetu, zaobilazi
slomljeni namještaj na podu. Kraj kreveta ukoceno gleda u djecu koja spavaju.
Vera ugleda suze u njegovim ocima i shvati: ona više ne izgledaju kao njegova djecica.
Izgledaju poput djece koja gladuju.
Anja se okrene u krevetu, povuce i svog malog brata sa sobom. Ona cmokne usnama te
žvace u snu — sanja — a potom polagano otvori oci. "Tata?" kaže. Izgleda poput male
lisice sa svojim šiljastim nosom i zašiljenom bradom i usahlim obrazima. "Tata?" ponovi
gurnuvši Lea laktom.
Leo se okrene i otvori oci. Cini se da ne razumije, ili da ne prepoznaje Sašu. "Prestani me
udarati", zacvili.
"Jesu li to moji mali ljubimci?" kaže Saša.
Leo se uspravi. "Tata?"
Saša se sagne, rukama obgrli i podigne djecu kao da su lagana poput perca. Prvi put u
posljednjih nekoliko mjeseci njihov smijeh ispuni stan. Bore se kako bi privukli njegovu
pažnju, meškolje se u njegovim rukama poput štenaca. Dok ih nosi do peci, Vera može cuti
dijelove njihova razgovora.
"Naucila sam upaliti vatru, tata — "
Pompea
-259-
"Ja znam rezati drva — "
"Šunka! Donio si nam šunku!"
Vera sjedne kraj svoje majke koja se smješka.
"Vratio se", kaže mama.
"Donio je hranu", kaže Vera.
Mama se napreže kako bi se uspravila. Vera joj pomogne, namjesti jastuke iza nje.
Nakon što se uspravi, mamin zadah iz usta ispuni zrak medu njima. "Idi i provedi dan sa
svojom obitelji, Vera. Bez linija. Bez vadenja vode iz Neve. Bez rata. Samo idite." Ona
zakašlje u sivi rubac. Obje se pretvaraju da ne vide krvave mrlje.
Vera je pogladi po celu. "Napravit cu ti zasladeni caj. I pojest ceš malo šunke."
Mama kimne i opet zatvori oci.
Vera ostane sjediti još jedan trenutak te sluša neobicnu mješavinu mamina neravnomjernog
disanja, smijeha njezine djece i glasa njezina supruga. Zbog svega toga osjeca se pomalo
izgubljeno. No ipak prekrije majcino krhko tijelo i ustane.
"On je toliko ponosan na tebe", kaže mama nakon uzdaha.
"Saša?"
"Tvoj tata."
Vera osjeti kako joj se iznenada stisnuto grlo. Ne odgovorivši ništa, krene prema naprijed,
a Leov smijeh zagrije ju više nego što bi ikad mogla goruca noga bilo kakvog starog stola.
Ona izvadi tavu od lijevanog željeza, pece dio šunke na sicušnoj kapi suncokretvovog ulja te
doda narezani luk u posljednjoj minuti.
Gozba.
Citava prostorija miriše na slasnu, cvrcecu šunku i slatki, karamelizirani luk. Ona cak
doda više meda u njihov caj, a nakon što sjednu na stari madrac kako bi jeli (više nema
stolaca) nitko ne kaže ni rijec. Cak je i mama izgubljena usred nepoznate senzacije jedenja.
"Mogu li dobiti još, mama?" kaže Leo prelazeci prstom po šalici ne bi li našao trag meda.
"Dosta je", kaže Vera tiho, iako zna da bez obzira na to koliko kraljevski ovaj dorucak
bio, on nije dovoljan ni za koga od njih.
"Ja bih da idemo u park", kaže Saša.
"Posve je zagraden", kaže Anja. "Poput zatvora. Više se nitko ne igra tamo."
"Mi cemo se igrati", kaže Saša smješkajuci se kao da je ovo najobicniji dan.
*
Vani pada snijeg. Bijeli veo prikriva grad, cini ga blažim. Zmajev zub i jarci samo su hrpe
snijega i izdubljene bijele doline. Svako toliko bijeli humak sjedi na klupi u parku ili leži
Pompea
-260-
kraj ceste, no lako ih je previdjeti. Vera se nada da njezina djeca ne znaju što je ispod
snježnog pokrivaca.
U parku je sve svjetlucavo i bijelo. Vide se samo dijelovi broncanog konjanika prekrivenog
vrecama pijeska. Stabla su bijela i smrznuta i prekrivena nizovima ledenih siga. Vera je
iznenadena što nijedno drvo nije posjeceno. U gradu nisu preostali ni drveni plotovi ni klupe
ni ograde, ali nijedno stablo nije posjeceno zbog drva za ogrjev.
Djeca smjesta jurnu naprijed i bace se u snijeg oblikujuci snježne andele hihocuci se.
Vera sjedi kraj Saše na crnoj željeznoj klupi. Stablo s kojeg pada led i snijeg drhti kraj
njih. Ona uzme njegovu ruku, iako ne može osjetiti njegovu kožu kroz svoju rukavicu,
dovoljno je što ga može opipati.
"Grade ledenu cestu preko Lagode", kaže on naposljetku, i ona zna da je to ono što joj je
došao reci.
"Cujem da kamioni propadaju kroz led."
"Zasad. Ali uspjet cemo. Dovest ce hranu u grad. I odvesti ljude iz njega."
"Hoce li?"
"To je jedina ruta za evakuaciju."
"Zaista?" Ona baci pogled u stranu i odluci da mu nece otkriti njihovu drugu evakuaciju i
kako je skoro izgubila njihovu djecu.
"Nabavit cu za sve vas propusnice kad bude dovoljno sigurno. "
Ona ne želi razgovarati o svemu tome. To nije važno. Samo su hrana i ogrjev sada važni.
Ona želi da je on samo drži i ljubi.
Možda ce veceras voditi ljubav, pomisli i zatvori oci. Ali kako? Ona je ponekad previše
slaba da se uspravi...
"Vera", kaže on kako bi ga ona pogledala.
Ona trepne. Ponekad je teško ostati usredotocen, cak i sad. "Molim?" Ona zuri u njegove
svijetlozelene oci, oštroumne, ali pune straha i brige, i iznenada se sjeti njihova prvog susreta.
Poezije. Rekao joj je nešto, stih o ružama. A kasnije je u knjižnici rekao da je cekao da
odraste.
"Bori se za život", kaže on.
Ona se namršti te ga pokuša pažljivo slušati; zatim on pocne plakati, a ona ga shvaca.
"Hocu", kaže ona te zaplace.
"Cuvaj ih. Pronaci cu nacin kako cu vas odvesti. Obecavam. Samo moraš izdržati još malo.
Obecaj mi." On je protrese. "Obecaj mi. Vas troje cete uspjeti preživjeti do kraja."
Ona prijede jezikom preko svoje ispucale, suhe usnice. "Hocu", kaže ona, povjerovavši to,
povjerovavši u to.
Pompea
-261-
On je primakne k sebi i poljubi. On ima okus na slatke ljetne breskve, a kad se odmakne,
oboje su prestali plakati.
"Sutra imaš rodendan", kaže ona.
"Dvadeset i šesti", kaže on.
Ona se nasloni na njega; on prebaci ruku oko nje. Na nekoliko sati oni su samo mlada
obitelj koja se igra u parku. Ljudi cuju djecji smijeh i dolaze kako bi ih vidjeli; stoje uz rub
parka poput zbunjenih netom oslobodenih mentalnih bolesnika. Odavno nitko od njih nije
cuo kako se smije dijete.
To je najljepši dan u Verinu životu — bez obzira na to koliko nevjerojatno to zvucalo.
Sjecanja na njega sveta su, a dok se vraca kuci držeci ga za ruku, ona osjeca kako ga štiti.
To je svjetlost koja ce joj trebati u mjesecima koji slijede.
Kad je stigla kuci, odmah shvaca da nešto nije u redu.
U stanu je mracno i ledeno hladno. Može vidjeti svoj dah. Na stolu je vrc pun smrznute
vode. Led svjetluca na metalnoj peci. Vatra se ugasila.
Ona zacuje kako joj mama kašlje u krevetu, otrci do nje i vikne Saši da upali vatru.
"Uzmi posljednji krevet", kaže ona.
Majka diše glasno i uz puno napora. Kao kad se staro voce gura kroz sito. Njezina je
koža blijeda poput prljavog snijega. Koža oko njezinih usta tamni, plavi. "Veruška",
šapne.
Je li doista to rekla? Vera ne zna. "Mama", kaže ona.
" Cekala sam Sašu", kaže ona.
Vera je želi moliti, preklinjati, reci da se nije vratio, da je došao samo u posjet, i da treba
svoju majku, ali ona —
Ja ne mogu reci ništa.
Sve što mogu je sjediti tamo, zuriti u svoju majku, i voljeti je toliko jako da se ne mogu
sjetiti cak ni koliko sam gladna.
"Volim te, mama", kažem nježno. "Nikad to nemoj zaboraviti. "
"Kako bih mogla?"
"Nemoj pokušavati. Na to mislim." Mama se pokušava nagnuti prema naprijed i strašno
je gledati koliko se napreže, stoga se ja nagnem i zagrlim je. Ona je sad poput lutke na
štapu. Njezina glava padne unazad.
"Volim te, mama." kažem. To nije dovoljno, te dvije male rijeci koje iznenada znace
zbogom, a ja nisam spremna za rastanke. Zato nastavim pricati. Stisnem je uza se i
kažem: "Sjecaš se kad si me naucila raditi boršc, mama? I svadale smo se oko toga koliko
Pompea
-262-
sitno izrezati luk i zašto ga trebati staviti na pocetku? Napunila si lonac sirovim povrcem
kako bih mogla osjetiti razliku? Tad si mi se osmjehnula, dodirnula mi obraz i rekla:
>Nemoj zaboraviti koliko toga ja znam, Veruška. < Nisam još sve naucila od tebe..."
Na to osjetim kako mi se stisne grlo. Ne mogu reci više ništa.
Otišla je.
Cujem kako mi sin govori: "Mama, što nije u redu s bakom?" moram skupiti svu svoju
snagu da ne zaplacem. Ali kakve koristi od plakanja?
Suze su sad beskorisne u Lenjingradu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

27 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:26 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i trece poglavlje
Tišina koja je uslijedila bila je toliko gusta i siva da je Meredith ocekivala kako
ce osjetiti okus pepela.
Ja ne mogu reci ništa.
Pogledala je svoju majku koja je još uvijek bila u krevetu savinutih koljena s
pokrivacem povucenim do brade kao da je može zaštititi komad vune.
"Jesi li okej, mama?" rekla je Nina i ustala.
"Kako bih mogla biti?"
I Meredith je ustala. Iako nisu rekle ništa, nisu se cak ni pogledale, Meredith je
prvi put osjetila da se potpuno slažu. Uhvatila je sestru za ruku te su zajedno
otišle do kreveta.
"Tvoja majka i sestra znale su koliko si se trudila i koliko si ih voljela", rekla je
Meredith.
"Nemojte to raditi", rekla je mama.
Meredith se namrštila. "Što?"
"Tražiti opravdanja za mene."
"To nije opravdanje, mama. Samo opažanje. Sigurno su znale koliko ih voliš",
rekla je Meredith nježno koliko je mogla.
Nina je kimnula.
"Ali vi niste" rekla je mama pogledavši ih naizmjence.
Meredith je mogla lagati, mogla je reci svojoj osamdesetjed nogodišnjoj mami
da se osjecala voljenom, to bi ucinila i prije tjedan dana kako bi održala mir.
Sad je rekla: "Ne. Nikad nisam mislila da me voliš."
Cekala je na odgovor svoje majke, zamišljala kako govori nešto što ce sve
promijeniti, iako nije znala kakve bi to rijeci mogle biti.
Na kraju je progovorila Nina.
"Svih tih godina pitale smo se što nije u redu s nama. Meredith i ja nismo
mogle otkriti kako žena koja voli svog supruga može mrziti svoju djecu."
Mama se trznula na rijec mrziti, te im rukom dala znak kako želi da odu. "Idite,
sad."
Pompea
-264-
"Problem nije bio u nama, zar ne, mama?" rekla je Nina. "Nisi mrzila svoju
djecu. Mrzila si sebe."
Na to se mama raspala. Nije postojala drugacija rijec za to. "Pokušala sam vas
ne voljeti... " rekla je tiho. "A sad idite. Idite prije negoli kažete nešto što cete
požaliti."
"A što bi to bilo?" pitala je Nina, iako su sve tri znale.
"Samo idite. Molim vas. Nemojte mi govoriti ništa dok niste cule sve."
Meredith je cula kako je mamin glas zadrhtao na rijec molim, i znala je koliko je
mama blizu da se slomi. "Okej", rekla je, "odlazimo."
Nagnula se i poljubila mamin mekan, naboran obraz i namirisala šampon s
mirisom ruže koji rabi za kosu. To je bilo nešto što nije znala: da njezina majka
rabi mirisan šampon. Prvi put u životu, privukla je svoju majku, zagrlila je te
šapnula; "Laku noc, mama."
Na putu do vrata, Meredith je ocekivala da ce biti pozvana natrag, da ce cuti
kako joj majka govori: "Stani". No nije bilo objave u posljednji tren. Meredith i
Nina vratile su se u svoju sobu. U kontemplativnoj tišini, prošle su jedna kraj
druge u kupaonici, oprale zube, obukle pidžame i popele u svoje zasebne
krevete.
Sve je bilo povezano; Meredith je sad to znala. Njezin život i život njezine
majke. One su bili povezane, ne samo krvnim srodstvom. Po sklonostima,
možda cak i po temperamentu. Sve je više bila sigurna da kakav god je gubitak
naposljetku slomio njezinu majku — pretvorio Veru u Anju — slomio bi i
Meredith. I bilo ju je strah to cuti.
"Što misliš da se dogodilo Leu i Anji?" pitala je Nina.
Meredith je poželjela da to nije pitanje. Više bi joj se svidjela izjava koju je
mogla ignorirati. Prije ovog putovanja i svega što je naucila o njima trima, ona
bi se naljutila i promijenila temu. Napravila bi bilo što kako bi prikrila strah
koji je osjecala. Sad je pametnija. U životu strah nosiš sa sobom. Ne može ga
se prestici. "Bojim se cak i pretpostaviti."
"Što ce se dogoditi s njom kad stigne do kraja?" pitala je Nina tiho.
To je pocelo brinuti i Meredith. "Ne znam."
Prema njihovu vodicu, Sitka je bio jedan od najšarmantnijih — i nadasve jedan
od povijesno najznacajnijih — aljaskih gradova. Prije dvije stotine godina kad
Pompea
-265-
je San Francisco jedva bio tockica na karti Kalifornije, a Seattle brežuljak s
drevnim zimzelenim biljkama, ovaj pospana lucka zajednica imala je kazališta i
koncertne dvorane i dobro odjevene muškarce s krznenim kapama od
dabrovine koji piju rusku votku u toplim ljetnim nocima. Izgraden, pa
izgubljen u požaru te ponovno podignut, nova Sitka bila je istovremeno i ruska
i tlingitska i americka.
Zbog malih dubina bio je zabranjen pristup velikim kruze rima, tako je Sitka
poput osobito lijepe žene cekala da posjetioci stižu u malim valovima. Dok su
ulazili u Sitku, Nina je snimala jednu fotografiju za drugom. To je bilo jedno
od najnedirnutijih mjesta koje je ikad vidjela. Prirodna ljepota bila je
ocaravajuca tog dana s plavim nebom i zlatnom suncevom svjetlošcu, mirnim
vodama plave boje safira. Sa svih strana nalazili su se otoci prekriveni šumom
koji su izranjali iz tihog mora poput ogrlice s nazupcanim komadicima nefrita.
Iza svega toga bile su planine, još uvijek prekrivene snijegom.
Nina je na obali poklopila objektiv i pustila da joj se kamera ljulja oko vrata.
Mama je stajala i rukom zaklanjala sunce gledajuci u grad koji se rasprostirao
pred njom. Odavde su mogli vidjeti toranj kako se visoko diže u nebo s ruskim
križem na vrhu.
Nina je instinktivno posegnula za kamerom. Gledajuci kroz lecu ugledala je
kako se mamin oštri profil smekšava dok gleda crkveni toranj. "Kakav je to
osjecaj, mama?" rekla je primicuci se. "Vidjeti ovo?"
"Prošlo je toliko vremena", rekla je mama ne maknuvši pogled. "Navodi me da
mislim... na sve, pretpostavljam."
S druge strane približavala se Meredith. Njih tri slijedile su malenu skupinu
koja je došla s broda. Hodali su uz Harbour Drive. Svugdje je bilo ostataka
Sitkine ruske prošlosti — imena ulica i imena trgovina i menija u restoranima.
U središtu grada bio je cak totem s urezanim amblemom carske Rusije.
Dvoglavim orlom.
Mama nije govorila gotovo ništa dok su prolazile kraj podsjetnika iz njezine
domovine, ali kad su ušle u crkvu sv. Mihovila, spotaknula se i pala bi da je
obje djevojke nisu pridržale.
Posvuda je bilo svjetlucajucih, zlatnih ruskih ikona. Neke su bile drevne slike
na drvenim plocama; druge su bile remekdjela na srebru ili zlatu ukrašene
draguljima. Bijeli lukovi odvajali su prostorije, a njihove površine bile su
ukrašene pomno izradenim zlatnim spiralnim rezbarijama. Izložene su bile
Pompea
-266-
svadbene haljine ukrašene biserima i vjerske odore.
Mama je pogledala sve, dodirivala što je mogla. Naposljetku je završila kod, po
Nininoj pretpostavci, oltara. Mali prostor prekriven teškom bijelom svilom
ukrašenom ruskim križevima od zlatnih niti. Svijeca je bilo posvuda, i nekoliko
Biblija ležalo je otvoreno.
"Želiš li da se molim s tobom?" pitala je Meredith.
"Ne." Mama je odmahnula glavom i obrisala suze iako Nina nije vidjela suze.
Zatim je izašla iz crkve i krenula uzbrdo. Nina je
uocila da je mama proucila kartu Sitke. Tocno je znala gdje ide. Prošla je kraj
znaka koji je oglašavao ruskoamericke povijesne ture te skrenula na groblje.
Nalazio se na maloj uzvisini, travnatom podrucju punom krhkih stabala i
gruda smedih grmova. Bakrena kupola s ruskim križem na vrhu, oznacavala je
sveto do. Oznake grobova bile su staromodne; mnogi rucno izradeni. Cak je i
znak princeze Matsoutoff bio jednostavan i crn. Bijela drvena ograda
okruživala je princezino posljednje pocivalište. Nekoliko znakova od cementa
prekrila je mahovina. Cinilo se da nitko vec godinama nije bio pokopan ovdje,
a mama je ipak hodala neravnim dom i gledala u svaki grob.
Nina je fotografirala mamu dok je stajala pred nadgrobnim kamenom
prekrivenim mahovinom koji je nakrivila neka davna oluja. Kasni proljetni
povjetarac vukao je njezinu cvrsto stisnutu bijelu kosu. Ona je izgledala...
skoro etericno, previše blijeda i mršava da bude stvarna, ali tuga u njezinim
ocima bila je najiskreniji osjecaj koji je Nina ikad vidjela. Spustila je kameru,
pustila je da visi, te stala kraj majke.
"Koga tražiš?"
"Nikog", rekla je mama, a zatim dodala, "Duhove."
Stajale su tamo još neko vrijeme zureci u grob Dmitrija Petrovica Stolicnaja
koji je umro 1827. Potom je mama ispravila ramena i rekla: "Gladna sam.
Idemo naci neki restoran." Stavila je svoje velike okrugle suncane naocale i
omotala maramu oko vrata.
Zajedno su se vratile u centar grada gdje su pronašle mali restoran na vodi koji
je obecavao NAJBOLJU RUSKU HRANU U SITKI.
Nina je otvorila vrata, a zvono iznad njih veselo je zazvonilo. U dugackoj,
uskoj prostoriji bilo je desetak stolova; oko vecine je sjedilo mnoštvo ljudi. Ni
oni nisu izgledali poput turista. Bilo je velikih muškaraca širokih ramena s
Pompea
-267-
bradama koje kao da su bile napravljene od željezne strugotine, žena u
maramama žarkih boja i starim haljinama s cvjetnim uzorkom, te nekoliko
muškaraca u žutim plasticnim zaštitnim ribarskim odijelima.
Jedna žena pozdravila ih je uz vedar osmijeh. Bila je starija no što bi se moglo
pretpostaviti po glasu — imala je oko šezdeset godina — te ugodno
popunjena. Srebrnaste kovrce uokvirivale su lice s okruglim crvenim obrazima.
Ona je bila savršen model za baku. "Zdravo. Dobrodošli u restoran. Ja sam
Stacey, i bit ce mi zadovoljstvo poslužiti vas danas." Posegnuvši za
plastificiranim menijima, odvela ih je do malog stola kraj prozora. Vani je more
bilo svjetlucajuce prostranstvo plave boje. Ribarski brod približavao se obali i
ostavljao srebrnaste valice.
"Što nam preporucujete?" pitala je Meredith.
"Pretpostavljam da moram navesti mesne okruglice. I tjesteninu radimo sami.
Iako je i boršc izvanredan."
"A votka?" pitala je mama.
"Je li to ruski akcent?" pitala je Stacey.
"Ne živim tamo vec odavno", rekla je mama.
"Pa, vi ste naš poseban gost. Nemojte ni gledati u meni. Donijet cu vam
nešto." Odjurila je te pritom fuckala. Zaustavivši se kratko kraj nekoliko
ostalih stolova, nestala je iza zavjese od perlica.
Nekoliko trenutaka kasnije vratila se s tri cašice, bocom votke od mlijecnog
stakla, i pladnjem crnog kavijara s trokuticima tosta. "Nemojte se ni usuditi
reci da je to preskupo", rekla je Stacey. "Dolazi nam previše turista, a premalo
Rusa. Ovo je na moj racun. Vaše zdorovje.
Mama je iznenadena digla pogled. Nina se pitala koliko dugo nije cula svoj
materinji jezik.
"Vaše zdorovje", rekla je mama posegnuvši za cašom.
Sve tri su nazdravile, ispile caše i odmah posegnule za kavijarom.
"Moje kceri postaju dobri Rusi", rekla je mama. Glas joj je postajao blaži dok
je to izgovarala; Nina je poželjela da joj vidi oci, ali suncane naocale bile su
savršena kamuflaža.
"S jednim picem?" podsmjehnula se Stacey. "Kako je to moguce?"
Sljedecih dvadeset minuta razgovarale su o svakodnevnim stvarima, no kad se
konobarica vratila s hranom, nitko više nije mogao razgovarati o nicemu
drugom. Od sicušnih, socnih mesnih okruglica koje plivaju u umaku od
Pompea
-268-
šafrana do juhe od gljiva s pjenušavim slojem od sira gruyere, do socne pecene
teletine punjene lososom u umaku od kavijara. Kad je donijela štrudlu od
jabuka i oraha, svi su rekli da su puni. Stacey se na to nasmijala te otišla.
Nina je bila prva koja je odrezala komadic. "O, Bože", rekla je probavši kolac s
maslacem punjen orasima.
Mama je probala komad štrudle. "Kao što ju je moja mama znala raditi."
"Stvarno?" rekla je Meredith.
"Govorila je da je tajna u tome što se tijestom udara u dasku. Cesto smo se
svadale oko toga kad sam bila djevojcica. Ja sam govorila da je to nepotrebno.
Naravno da nisam bila u pravu." Mama je odmahnula glavom. "Kasnije nikad
nisam mogla raditi to tijesto ne misleci na mamu. Jedanput kad sam je
poslužila vašem tati, on je rekao da je previše slana. To je bilo zbog mojih suza,
pa sam spremila recept i pokušala ga zaboraviti."
"Jesi li?"
Mama je bacila pogled kroz prozor. "Ništa nisam zaboravila."
"Nisi željela zaboraviti", rekla je Meredith.
"Zašto to govoriš?" pitala je mama.
"Bajka. To je bio jedini nacin na koji si nam mogla reci tko si.
"Do igrokaza", rekla je mama. "Zao mi je zbog toga, Meredith."
Meredith se naslonila. "Cekala sam na tu ispriku citav svoj život, a sad kad sam
je dobila, nije važna. Marim za tebe, mama. Samo želim da nastavimo
razgovarati."
"Zašto?" rekla je mama tiho. "Kako možete mariti? Bilo koja od vas dvije?"
"I mi smo pokušavale ne voljeti te", rekla je Nina.
"Mislim da sam vam to olakšavala", rekla je mama.
"Ne", rekla je Meredith, "nikad nije bilo iako."
Mama je posegnula za bocom i napunila caše vodnom. Podignuvši cašu,
pogledala je svoje kceri. "U ime cega cemo nazdraviti?"
"Što kažete na obitelj?" rekla je Stacey koja je stigla baš na vrijeme da napuni
cetvrtu cašu. "Za one koji su ovdje, one koji su otišli, i one koji su izgubljeni."
Kucnula se s mamom.
"Je li to stara ruska zdravica?" pitala je Nina nakon što je nadušak ispila votku.
"Nikad je prije nisam cula", rekla je mama.
"To kažemo u mom domu", rekla je Stacey. "Dobra je zdravica, zar ne?"
Pompea
-269-
"Da," rekla je mama uz osmijeh. "Jako je dobra."
Na putu natrag u grad, cinilo se da se mama drži uspravnije. Brzo bi se
nasmijala ili ukazivala na ukrase u izlozima.
Meredith nije mogla odvratiti pogled od nje. Cinilo se da gleda leptira koji
izlazi iz cahure. Vidjevši svoju novu mamu, ili svoju mamu u novom svijetlu,
Meredith se osjecala bolje sama sa sobom. Poput mame, lakše se osmjehivala, i
cešce smijala. Nijedanput se nije zabrinula za ured, ili djevojke ili da bi mogle
zakasniti na brod. Jednostavno je bila sretna što postoji, što se prepustila
putovanju sa svojom majkom i sestrom. Prvi put osjecale su se povezane
poput upredenih niti konopca; gdje bi jedna krenula, druga je pripadala.
"Pogledajte", rekla je mama kad su stigle do kraja ulice.
Isprva je Meredith vidjela starinske plave drvene trgovine i daleki snježni vrh
Mount Edgecumbea. "Što?"
"Tamo."
Meredith je pratila nevidljivu crtu od mamina ispruženog prsta.
U parku s druge strane ulice, ispod ulicne svjetiljke isprepletene sa žarko
ružicastim cvjetovima, ugledala je obitelj kako
se zajedno smije pozirajuci za fotografiranje. Tamo je bila žena s dugackom
smedom kosom odjevena u glatko ispeglane traperice i dolcevitu; plavokos
muškarac cije je zgodno lice jedva moglo obuhvatiti njegov širok osmijeh; i
dvije svijetlokose male djevojcice koje su se hihotale dok su se izguravale s
fotografije.
"Takvi ste nekoc bili ti i Jeff", rekla je mama tiho.
Meredith je osjetila neku vrstu tuge. To prije ne bi osjetila; poput razocaranja
što je djeca nisu nazvala, ili straha da je Jeff ne voli ili cak zabrinutosti da je
previše izgubila sebe. Taj novi osjecaj bio je spoznaja da više nije mlada. Dani
zbijanja šala sa svojim malim djevojcicama su gotovi. Njezina djeca sada su bila
samostalna, i Meredith je to morala prihvatiti. Uvijek ce ostati obitelj, no ako je
naucila nešto u posljednjih nekoliko tjedana onda je to cinjenica da obitelj nije
staticna stvar. Uvijek je dolazilo do promjena. Ponekad su promjene bile
nevidljive i podzemne kao kod kontinenata, a ponekad su bile eksplozivne i
smrtonosne. Tajna je u održavanju ravnoteže. Kao što se ne može kontrolirati
smjer kretanja obitelji ne može se zaustaviti ni odvajanje epikontinentalnog
Pompea
-270-
pojasa. Sve što možeš je nastaviti putovanje.
Dok je stajala tako i gledala strance, kroz glavu su joj prolazile slike iz njezina
braka. Ona i Jeff na maturalnoj zabavi kako plešu ispod staklene kugle na
"Stairway to Heaven" i ljube se... ona na porodu kako vice na njega da se do
vraga odmakne od nje s tim komadima leda... on kako joj daje prve stranice
svog prvog romana i pita je za mišljenje... i on... kako stoji kraj nje dok joj
umire tata, i kaže. Tko se brine za tebe. Mere? te je pokuša držati za ruku.
"Bila sam idiot", rekla je samoj sebi zaboravivši na trenutak da stoji usred
gomile na plocniku okružena prisluškivalima.
"Bilo je i vrijeme", rekla je Nina uz osmijeh. "Umorna sam od toga da sam
jedina sjebana u ovoj obitelji."
"Volim Jeffa", rekla je Meredith osjecajuci se istovremeno i bijedno i uzvišeno.
"Naravno da ga voliš", rekla je mama.
Meredith se okrenula prema njima. "Što ako je prekasno?"
Mama se osmjehnula, a Meredith je bila zatecena ljepotom i svježinom lica
koje je proucavala desetljecima. "Imam osamdeset i jednu godinu i pricam
kcerima svoju životnu pricu. Svake godine mislila sam da je prekasno da
pocnem, da sam predugo cekala. Ali Nina ne prihvaca ne za odgovor."
"Napokon. Isplati se biti sebicna kucka." Nina je posegnula u torbu s
kamerom, izvukla nezgrapni mobilni telefon i otvorila ga. "Nazovi ga."
"Oh. Zabavljamo se. To može cekati."
"Ne", rekla je mama oštro. "Nikad nemoj cekati."
"Što ako — "
Mama je spustila ruku na njezinu podlakticu. "Pogledaj me, Meredith. Ja sam
ono u što strah pretvori ženu. Želiš li završiti kao ja?"
Meredith je polagano ispružila ruku i maknula mamine naocale. Gledajuci u
plavozelene oci koje su je oduvijek hipnotizirale, Meredith se osmjehnula.
"Znaš što, mama? Bila bih ponosna da sam snažna poput tebe. To što si
preživjela — a mislim da ne znamo najgori dio — ubilo bi obicnu ženu. Samo
netko izvanredan to može preživjeti. I, da, želim završiti kao ti."
Mama je glasno progutala slinu.
"Ali ne želim da me bude strah. U pravu si što se toga tice. Zato mi daj taj
prokleti telefon, Neener Beaner. Moram obaviti zakašnjeli poziv."
"Naci cemo se na brodu", rekla je Nina.
"Gdje?"
Pompea
-271-
Mama se nasmijala. "U baru, naravno. U onom s pogledom."
Meredith je gledala kako se njezina sestra i majka spuštaju plocnikom i
udaljavaju od nje. Iako je puhao blagi vjetar i pomicao vjetreno zvono od
školjaka ispod strehe kraj nje, ona nije mogla cuti ništa osim zaostale jeke
mamina smijeha. To je bio zvuk koji ce zauvijek sacuvati, i izvuci svaki put kad
prestane vjerovati u cuda.
Prešla je preko ulice, zaustavila promet uz osmijeh i otvoreni dlan. Prošavši
kraj obitelji koja se još uvijek fotografirala, otišla je
do male drvene klupe na kojoj je pisalo: U sjecanje na Mirnu koja je voljela ovaj pogled.
Sjela je na Mirninu klupu i gledala u gomilu ribarskih i turistickih camaca u
marini. Jarboli su se naginjali i njihali sa svakim nevidljivim pokretom mora.
Morske ptice graktale su na turiste i zaranjale u potrazi za zlatnim
krumpiricima.
Pogledala je na sat, razmislila o Jeffovu rasporedu, te birala broj.
Zvonilo je toliko puta pa je skoro odustala.
Zatim se napokon javio, posve zadihan. "Halo?"
"Jeff?" rekla je i osjetila kako joj naviru suze. Jedino je to mogla uciniti kako bi
ih zaustavila. "Ja sam."
"Meredith..."
Nije mogla precizno odrediti emociju u njegovu glasu, i to ju je mucilo. Nekoc
je poznavala svaku nijansu. "U Sitki sam", rekla je i zaustavila se.
"Je li lijep kao što kažu?"
"Ne", odlucila je. Nece se bojati i nece gubiti vrijeme prijaznim razgovorima
koji su je doveli u ove neprilike. "Mislim, da, lijepo je ovdje, ali nisam željela
govoriti o tome. Ne želim ni razgovarati o našim kcerima, ili o našim
poslovima, ili mami. Želim reci da mi je žao, Jeff. Pitao si me volim li te, a ja
sam stisnula kocnice. Još uvijek ne znam razlog. Ali bila sam u krivu i glupa. Ja
te volim. Volim te i nedostaješ mi i nadam se vraški da nisam zakasnila jer
želim ostarjeti s muškarcem s kojim sam bila mlada. S tobom." Duboko je
udahnula. Cinilo se kao da je pricala beskrajno dugo, ustvari, izbacivala rijeci, i
sad je na njemu bio red. Je li ga previše povrijedila? Cekala predugo? Kad je i
dalje potrajala tišina — mogla je cuti škripavu oprugu dok je sjedao na staru
sofu, potom njegov uzdah — ona je rekla: "Reci nešto."
"Prosinac 1974."
Pompea
-272-
"Molim?"
"Stajao sam u redu u trgovini. Karie Dovre udarila me laktom i kad sam
pogledao na onu stranu, vidio sam kako stojiš kraj
tetherballa. Izbjegavala si me, sjecaš se? Nakon božicnog igrokaza? Dvije godine
nisi me htjela ni pogledati. Puno sam ti puta pokušavao prici, ali izgubio bih
hrabrost u posljednji tren. Do tog dana u prosincu. Sniježilo je, a ti si tamo
stajala sama, te drhtala. I prije negoli sam se mogao sprijeciti, otišao sam do
tebe. Karie je vikala da cu izgubiti svoje mjestu u redu za hranu, ali nije me bilo
briga. Kad si digla pogled prema meni, sjecam se kako je teško bilo disati.
Mislio sam da ceš otrcati, ali nisi, i ja sam rekao: >Voliš li bananasplit?<"
Smijao se. "Kakav idiot. Vani je vjerojatno bilo dvadeset i pet stupnjeva ispod
ništice, a ja govorim o sladoledu. Ali ti si rekla da."
"Sjecam se", rekla je tiho.
"Imamo tisuce takvih sjecanja."
"Da."
"Pokušavao sam te prestati voljeti. Mere. Nisam mogao, ali mislio sam da ti
sigurno jesi."
"Ni ja te nisam prestala voljeti. Samo sam... pala. Možemo li poceti ispocetka?"
"Do vraga, ne. Ne želim poceti ispocetka. Svida mi se u sredini."
Meredith se nasmijala na to. Ni ona se nije željela vratiti i biti ponovno mlada,
ne sa svim nesigurnostima i strahovima. Samo se opet željela osjecati mladom.
I željela se promijeniti. "Cešce cu biti gola, obecavam."
"A ja cu te cešce nasmijavati. Bože, koliko si mi nedostajala, Mere. Možeš li se
odmah vratiti kuci? Zagrijat cu krevet."
"Skoro." Naslonila se na vrucu drvenu klupu.
Sljedecih pola sata razgovarali su kao nekoc, o svemu i nicemu. Jeff joj je rekao
da je skoro završio roman, a Meredith mu je ispricala dio mamine price. Slušao
je uz ocigledno strahopoštovanje, nudeci sjecanja koja su iznenada imala
smisla, situacije kad se mamino ponašanje cinilo neobjašnjivim. Sva ta hrana,
rekao je, i stvari koje je govorila...
Razgovarali su o djevojkama i kako im je u školi, i kakvo ce biti ljeto sa svima
u kuci.
"Jesi li otkrila što želiš?" naposljetku je rekao Jeff. "To jest, osim mene?"
"Radim na tome. Mislim da želim proširiti poklonducan. Možda prepustiti
Pompea
-273-
Daisy da vodi Belye Nochi. Ili ga cak prodati." Iznenadile su je vlastite rijeci.
Nikad prije nije o tome razmišljala, ali iznenada je to imalo smisla. "I želim
otici u Lenjingrad. Rusiju."
"Misliš Sankt Peterburg, ali — "
"To ce uvijek biti Lenjingrad za mene. Želim vidjeti Ljetni vrt i rijeku Nevu i
Fontanka most. Nikad nismo doista otišli na medeni mjesec..."
Jesi li sigurna da je to Meredith Cooper?"
"Meredith Ivanovna Cooper. Tako bih se zvala u Rusiji. I, da. To sam ja.
Možemo li otici tamo?"
Mogla je cuti smijeh u Jeffovu glasu, i ljubav, kad je rekao: "Draga, djeca su
nam otišla. Možemo ici gdje god želimo."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

28 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:28 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i cetvrto poglavlje
Juneau je bio tipican primjer Aljaske u malom — glavni grad savezne države
do kojeg se ne može doci cestom. Jedino brodom ili zrakom. Okružen
golemim, snijegom prekrivenim planinama, te smješten izmedu ledenih polja
vecim od nekih saveznih država, Juneau je bio surov grad koji se tvrdoglavo
držao svojih pionirskih i domorodackih korijena.
Da nisu bile usred potrage — ili da nije toliko jako padala kiša — sigurno bi
otišle na izlet na ledenjak Mendenhall. No umjesto toga stajale su pred ulazom
starackog doma Glacier View.
"Je li te strah, mama?" pitala je Meredith.
"Imala sam dojam da je pristao da me vidi", odgovorila je mama.
"Ne baš", rekla je Nina. "Ali prije ili kasnije, svi progovore sa mnom."
Mama se nasmijala. "Bog zna da je to tocno."
"Dakle, je li te strah?" pitala je Nina.
"Ne. Trebala sam to uciniti godinama prije. Možda da sam... Ne. Ne bojim se
ispricati svoju pricu muškarcu koji skuplja takva sjecanja."
"Možda da si, što?" pitala je Meredith.
Mama se okrenula i pogledala ih. Lice joj je bilo skriveno sjenom od crne
vunene kapuljace. "Želim da obje znate koliko mi znaci ovo putovanje."
"Zašto to zvuci kao da se pozdravljaš s nama?" pitala je Nina.
"Danas cete cuti koje sam strašne stvari napravila", rekla je mama.
"Svi mi cinimo strašne stvari", rekla je Meredith. "Ne trebaš se brinuti."
"Doista? Zar svi cinimo strašne stvari?" Mama je to rekla puna gadenja. "To je
talkshow blebetanje vaše generacije. Ovo želim reci prije negoli udemo. Volim
vas obje." Pukao joj je glas, postao hrapav, no pogled joj je postao mekši.
"Moja Ninocka... moja Meruška."
Prije negoli su mogle reagirati na dražesne ruske nadimke, mama se okrenula
na peti i ušla u staracki dom.
Nina je jurnula kako bi držala korak sa svojom osamdesetjednogodišnjom
mamom.
Pompea
-275-
Na recepciji se osmjehnula recepcionarki, crnokosoj ženi okrugla lica u crvenoj
majici s perlicama.
"Mi smo obitelj Whitson", rekla je Nina. "Pisala sam dr. Adamovicu i rekla mu
da cemo navratiti danas."
Recepcionarka se namrštila, te pocela prelistavati kalendar. "Oh. Da. Njegov
sin Max stici ce u podne da vas doceka. Želite li popiti kavu dok ga cekate?"
"Svakako", rekla je Nina.
Slijedile su recepcionarku do cekaonice pune crnobijelih fotografija Juneauove
bogate prošlosti.
Nina je sjela kraj prozora u iznenadujuce ugodni naslonjac. Iza nje je veliki
jednokrilni prozor otvarao pogled na zelenu šumu prožetu kišom.
Minute su otkucavale. Ljudi su dolazili i odlazili, neki na nogama, drugi u
kolicima, njihovi glasovi ulazili su i izlazili s njima.
"Pitam se kakve su ovdje belye nochi?." rekla je mama tiho dok je gledala kroz
prozor.
"Što sjevernije putuješ, to su ljepše", rekla je Nina. "Barem prema mojem
istraživanju. Ali ako imaš srece, aurom borealis možeš vidjeti odavde."
"Auroru borealis," rekla je mama naslonivši se u svom narancastom naslonjacu.
"Moj tata ponekad me vodio van usred noci kad su svi ostali spavali. Šapnuo
bi: >Veruška, moj mali pišce<, uzeo bi me za ruku, umotao u pokrivac, i krenuli
bismo van, na ulice Lenjingrada, stajali bismo i zurili gore u nebo. Bilo je toliko
lijepo. Božji light show, rekao bi tata, iako jako tiho. Tad je bilo opasno sve što
je govorio. Mi to samo nismo znali." Uzdahnula je. "Mislim da je to prvi put
da govorim o njemu. Da sam se sjetila neceg obicnog."
"Je li to bolno?" pitala je Meredith.
Mama je razmislila o tome na trenutak te potom rekla: "Na dobar nacin.
Uvijek nas je bilo strah spomenuti ga. To nam je ucinio Staljin. Kad sam prvi
put došla u Sjedinjene Države, nisam mogla vjerovati koliko su svi slobodni,
koliko brzo govore ono što im je na pameti. A u šezdesetima i
sedamdesetima..." Odmahnula je glavom osmjehujuci se. "Mog tatu oduševile
bi blokade sjedenjem ili demonstracije ucenika s koledža. On je bio poput njih,
poput... Saše i vašeg oca. Sanjar."
"Vera je bila sanjarka", nježno je rekla Nina.
Mama je kimnula. "Na neko vrijeme."
Pompea
-276-
Muškarac u flanelskoj majici i izblijedjelim trapericama ušao je u prostoriju. S
gustom crnom bradom koja je prekrivala polovicu njegova cetvrtastog lica,
bilo je teško odrediti njegovu dob. "Gda Whitson?" rekao je.
Mama je polagano ustala.
Muškarac joj je prišao ispružene ruke. "Ja sam Maksim. Moj otac, Vasilij
Adamovic, covjek je zbog kojeg ste doputovali izdaleka."
Nina i Meredith su istovremeno ustale.
"Prošao je niz godina otkad mi je pisao vaš otac", rekla je mama.
Maksim je kimnuo. "Žao mi je što moram reci da je u tim godinama prebolio
moždani udar. Jedva prica i ne može pomaknuti lijevu stranu tijela."
"Dakle, trošimo vaše vrijeme", rekla je mama.
"Ne. Nimalo. Preuzeo sam nekoliko ocevih projekata, a opsada Lenjingrada
jedan je od njih. Jako je znacajno sakupiti price preživjelih. Istina je pocela
izlaziti na vidjelo tek posljednjih dvadeset godina. Sovjeti su bili dobri u
skrivanju tajni."
"Dakako", rekla je mama.
"Stoga, ako želite posjetiti oca, ja cu snimiti vaš iskaz za istraživanje. Možda
nece reagirati, ali mogu vam sa sigurnošcu reci da je sretan što napokon može
ukljuciti vašu pricu. To ce biti pedeset i treci iskaz osobe u prvom licu koje je
snimio. Kasnije ove godine idem u Sankt Peterburg kako bih podnio zahtjev
za još više iskaza. Vaša ce prica biti od pomoci, gdo Whitson. Uvjeravam vas."
Mama je samo kimnula, a Nina se pitala o cemu ona razmišlja sad kad je
vrijeme za kraj price.
"Slijedite me, molim vas", rekao je Maksim. Okrenuvši se vodio ih je kroz
žarko osvijetljen hodnik, kraj zgrbljenih žena s hodalicama i sicušnih staraca u
kolicima, sve do sobe na kraju hodnika.
U sredini sobe bio je uzak bolnicki krevet i nekoliko stolaca koji su ocito bili
doneseni zbog ovog sastanka. U krevetu je ležao smežurani muškarac košcata
lica s rukama nalik na cackalice. Cuperci bijele kose stršili su s njegove celave,
pjegave glave, kao i naborane ružicaste uši. Njegov nos nalikovao je na kljun
grabežljivca, a usne su bile gotovo nevidljive. Na njihov ulazak, pocela je
drhtati njegova desna ruka, a desna strana njegovih usta pokušala se razvuci u
osmijeh.
Maksim se nagnuo posve blizu ocu i šapnuo mu nešto u uho.
Muškarac u krevetu rekao je nešto, ali Nina nije razumjela ni rijec.
Pompea
-277-
"Rekao je da mu je drago što vas vidi, Anja Whitson. Dugo je cekao. Moj otac
je Vasilij Adamovic i svima vam želi dobrodošlicu."
Mama je kimnula.
"Molim vas, sjednite", rekao je Maksim pokazujuci na stolce. Na stolu kraj
prozora bio je bakreni samovar i nekoliko tanjura piroga, štrudli i komadica
sira s krekerima.
Vasilij je rekao nešto, njegov glas pucketao je poput suhog
lišca.
Maksim je slušao i potom odmahnuo glavom. "Žao mi je, tata, ali ne
razumijem te. Mislim da govori nešto o kiši. Nisam siguran. Snimit cu vašu
pricu gdo Whitson. Anja — mogu li vas zvati Anja? Slažete li se s tim da vas
snimam?"
Mama je zurila u sjajni bakreni samovar i red staklenih šalica za caj sa srebrnim
držacima. "Da", rekla je blago, odmahnuvši rukom kako bi prekinula razgovor
o tome.
Nina nije shvatila da je bila jedina koja je i dalje stajala. Otišla je do stolca kraj
Meredith i sjela.
U sobi je na trenutak zavladala potpuna tišina. Jedini je zvuk proizvodila kiša
koja je kuckala po krovu.
Potom je mama polagano, duboko udahnula te izdahnula. "Pricala sam tu
pricu toliko dugo na jedan nacin da ne znam kako sad zapoceti. Ne znam kako
zapoceti."
Maksim je pritisnuo dugme za snimanje. Glasno je škljocnulo i vrpca se pocela
vrtjeti.
"Ja nisam Anja Petrovna Whitson. To je ime koje sam uzela, žena koja sam
postala." Još jedanput je duboko udahnula. Ja sam Veronika Petrovna
Marcenko Whitson, i Lenjingrad je moj grad. On je dio mene. Nekoc davno
poznavala sam njegove ulice kao što poznajem vlastite pete ili dlanove svojih
ruku. Ali vi niste zainteresirani za moju mladost. Nisam ni imala bogzna
kakvu, ako je se prisjetim. Pocela sam odrastati s petnaest kad su odveli mog
oca, a do kraja rata vec sam bila stara...
No to je sredina. Pravi pocetak vezan je uz lipanj 1941. Vra cam se sa sela gdje
sam skupljala povrce kako bih ga konzervirala za nadolazecu zimu..."
Nina je zatvorila oci, naslonila se, i prepustila svojoj mašti da stvara slike od
rijeci. Cula je stvari koje je cula ranije u obliku bajke; samo su ovaj put bile
Pompea
-278-
stvarne. Nije bilo Crnih vitezova ili princeva ili goblina. Postojala je samo
Vera, prvo kao mlada žena koja se zaljubljuje i dobiva dvoje djece... a potom
kao prestrašena žena koja kopa liniju kraj rijeke Luga i hoda kroz
bombardirani krajolik. Nina je morala obrisati suze kad je umrla Olga, te
ponovno kad je umrla Verina majka.
"Otišla je", kaže mama zastrašujuce jednostavno.
"Cujem kako moj sin govori: >Što je s bakom?< i potrebna mi je sva moja snaga kako ne
bih zaplakala.
Povucem pokrivac sve do maminih prsa i pokušavam ne vidjeti koliko je košcato postalo
njezino lice proteklog mjeseca. Jesam li je trebala prisiljavati da jede? To je pitanje koje ce
me proganjati do kraja života. Da jesam, povukla bih pokrivac preko jednog svog djeteta, i
kako bih to mogla uciniti?
"Mama", ponovi Leo.
"Baka je otišla k Olgi", kažem, i koliko god pokušavam biti snažna, moj glas pukne, a
djeca pocinju plakati.
Saša ih tješi. U meni nije ostalo nimalo utjehe. Hladna sam do kostiju, i bojim se da cu se
raspuknuti poput ljuske jajeta ako me netko od njih dotakne.
Dugo sjedim kraj svoje mrtve majke, u našoj sjenovitoj, hladnoj sobi, glave sagnute u molitvi
koja je došla prekasno. Tad se sjetim što mi je rekla jako davno kad sam bila dijete i kad
sam trebala utjehu. Više necemo razgovarati o njemu.
U to vrijeme mislila sam da je to zbog toga što bismo se izložile opasnosti, zbog njegovih
zlocina, ali dok sjedim kraj majke, osjetim kako se pomaknula kraj mene — kunem se
— ona posegne za mnom, dodirne mi ruku i prvi put mi je toplo nakon niza mjeseci, i
shvatim što mi je tad govorila.
Nastavi. Zaboravi ako možeš. Živi.
Taj savjet ne govori puno o tome što je bio moj otac; nego
0 životu. Što ti ucini smrt. Kad spustim pogled, ona se naravno ne mice, njezina je koža
hladna i znam da mi ona nije zaista to rekla. Ali ipak jest. I stoga cinim što moram.
Ustanem, i pažljivo opipam svoju novu ulogu. Sad sam kci bez majke, žena bez sestre.
Nitko nije ostao od obitelji u kojoj sam se rodila; ostala je samo obitelj koju sam ja
osnovala.
Moja majka je u svima nama, no najviše u meni. Anja ima dostojanstvenu snagu moje
Pompea
-279-
majke. Leo ima Olgin bezbrižan osmijeh. A ja — ja imam najbolje od obje, i snove mog
oca, zato je sad moj zadatak da budem citava obitelj.
Saša se iznenada nade kraj mene.
Privine me uza se, a ja naslonim lice na hladnu udubinu njegova vrata.
"Otici cemo odavde jednog dana", obecava. "Otici cemo na Aljasku kao što smo pricali.
Nece uvijek biti ovako."
"Aljaska," kažem, prisjetivši se njegova sna, našeg. "Zemlja ponocnog sunca. Da..."
Ali san poput ovog — bilo koji san — sad je daleko i samo me više boli.
Gledam ga, i iako govori nešto, vidim njegove misli u njegovim zelenim ocima, ili su to
možda moje zrcaljene misli. U svakom slucaju, razdvojimo se i Saša kaže našoj stisnutoj
djeci crvenih ociju: "Mama i ja moram otici i pobrinuti se za baku."
Leo, koji sjedi na kuhinjskom podu, pocinje plakati, ali to je blijeda imitacija tuge mog
sina, njegovih suza. Znam to. Vidjela sam kako brizne u plac kad je zdrav. Sada... voda
samo tece iz njegovih ociju dok sjedi jer je previše gladan i umoran da ucini nešto drugo.
"Ostat cemo ovdje, tata", ozbiljno kaže Anja. "Ja cu se brinuti za Lea."
"Moja dobra djeca", kaže Saša. On ih zabavlja dok ja perem mamu i oblacim je u njezinu
najljepšu haljinu. Pokušavam ne vidjeti koliko se smanjila i koliko je smršavjela... ustvari
nimalo nije nalik na moju mamu, ali...
Istina je što kažu. Djeca postaju odrasli koji opet dobivaju djecu. Ne mogu prestati
razmišljati o tom ciklusu dok nježno perem majcino tijelo, zakopcavam dugmad i stavljam
ukosnice. Nakon toga izgleda kao da spava, a ja se sagnem i poljubim njezin hladni,
hladni obraz i šapnem joj pozdrav.
Vrijeme je.
Saša i ja smo se toplo odjenuli. Ja sam obukla sve što posjedujem — cetiri para carapa,
prevelike valenke moje majke, hlace, haljine, majice. Jedva stanem u kaput, i nakon što
glavu omotam šalom, lice mi je djecje.
Izlazimo van na hladni, crni dan. Ulicne svjetiljke su na svom mjestu, njihovo svjetlo
zamagljeno padajucim snijegom. Zavežemo mamu za male crvene saonice koje su nekoc bile
obiteljska igracka, a sad možda naša najvažnija imovina. Saša je dovoljno snažan da je
vuce kroz duboki snijeg, hvala Bogu.
Ja sam slaba. Pokušavam to sakriti od svog muža, ali mogu li? Svaki korak kroz snijeg
dubok do koljena pravo je mucenje za mene. Dišem kratkim i užarenim udisajima. Želim
sjesti, ali znam da je to sad nemoguce.
Ispred nas tetura jedan muškarac, potom se pridrži za ulicnu svjetiljku i nagne dišuci s
naporom.
Pompea
-280-
Prodemo kraj njega. To je što sad cinimo, to smo postali. Kad se okrenem, takoder dišuci s
naporom, on je vec pao u snijeg. Znam da cemo vidjeti njegovo plavo, smrznuto tijelo kad se
vracamo kuci...
"Nemoj gledati", kaže Saša.
"Ionako vidim", odgovorim i nastavim se vuci naprijed. Kako da ne vidim? Prica se da tri
tisuce osoba umire svaki dan, vecinom stari muškarci i mala djeca. Mi, žene, nekako smo
snažnije.
Sreca je što je Saša vojnik, zato moram stajati u redu samo nekoliko sati zbog smrtovnice.
Izgubit cemo mamino sljedovanje, ali lagati o njezinoj smrti opasnije je od gladovanja.
Nakon što napustimo toplo mjesto u redu, ja sam onkraj iscrpljenosti. Glad ždere moje
želudac i ponekad se osjecam toliko ošamucena da pocnem plakati bez razloga. Suze se
istog trena smrznu na mojim obrazima.
Ulicne svjetiljke na groblju upaljene su, iako bih željela da je mrak. Pod padajucim
snijegom tijela su sakrivena, prekrivena snijegom, ali posve je jasno: leševi su naslagani
poput drva za ogrjev uz ulaz u groblje.
Zemlja je previše smrznuta za pokope. Trebala sam to znati. Znala bih da mi radi
mozak, ali glad me ucinila glupom i sporom.
Saša me pogleda. Tuga u njegovim ocima nepodnošljiva je. Tog se trena želim prepustiti,
pasti u snijeg i prestati mariti.
"Ne mogu je ovdje ostaviti", kažem, ne mogavši ni prebrojiti tijela. Ne mogu je ni vratiti
kuci. To je ucinilo niz susjeda, odredili su jedno mjesto u stanu za mrtve, ali ja to ne mogu.
Saša kimne i krene naprijed, vukuci saonice oko hrpa snijega u mracno, tiho groblje.
Držimo se za ruke. To je jedini nacin na koji znamo gdje smo. Pronademo slobodan
prostor ispod jednog stabla obloženog snijegom i ledom. Nadam se da ce to stablo biti
zaštita koja ja nisam mogla biti.
Naši glasovi odzvanjaju kroz padajuci snijeg dok si govorimo da je to pravo mjesto.
Zauvijek cu poznavati to stablo, prepoznavati ga i ovdje cu je jednog dana opet pronaci, ili
cu barem stajati ovdje i sjecati je se. Od sada cu je se uvijek sjecati na cetrnaesti prosinac,
gdje god da jesam. To nije puno, ali je nešto.
Kleknem na snijeg, prsti mi drhte iako sam u rukavicama dok odvezujem užad i
oslobadam njezino smrznuto tijelo.
"Žao mi je, mama", šapnem dok cvokocem zubima. Dodirnem joj lice u mraku poput
slijepe žene, pokušavajuci se sjetiti kako izgleda. "Vratit cu se u proljece."
"Idemo", kaže Saša, i pomogne mi da ustanem. Znam da ne smijem klecati u snijegu, cak
ni zbog ovog. Vec su mi koljena hladnija. Uskoro više necu osjecati noge.
Pompea
-281-
Ostavimo je tamo. Samu.
"To je sve što možemo uciniti", kaže Saša kasnije dok se vucemo kuci isprekidanog daha.
Sve što želim uciniti je leci. Toliko sam gladna i umorna i toliko tužna. Cak i ne marim
hocu li umrijeti.
"Da", odgovorim. Nije me briga. Samo želim stati. Ali Saša je sa mnom, on me tjera
naprijed, a stigavši kuci naša djeca se penju k nama u krevet, a ja zahvaljujem Bogu što je
moj muž kraj mene.
"Ne možeš odustati", šapne mi u krevetu te noci. "Pronaci cu nacin na koji cu vas odvesti
odavde."
Obecavam.
Pristanem na to da necu odustati, ali više niti ne znam što to znaci.
Ujutro me poljubi u obraz, šapne mi da me voli, i potom
*
Krajem prosinca grad polako umire od smrzavanja. Mracno je gotovo citavo vrijeme. Ptice
padaju s neba poput kamenja. Vrane umiru prve, sjecam se toga. Nemoguce je hladno.
Dvadeset stupnjeva ispod ništice postaje uobicajena stvar. Tramvaji se zaustavljaju u
tracnicama poput djecjih igracaka koje su ostavljene, djevi za vodu pucaju.
Saonica je posvuda. Žene ih vuku kroz ulice i nose stvari kuci — drvo sa spaljenih zgrada,
vjedra vode s rijeke Neve, sve što mogu spaliti ili pojesti.
Iznenadili biste se što se sve možeš pojesti. Šire se glasine da su kobasice u trgovinama
napravljene od ljudskog mesa. Više ne odlazim na tržnicu. Koji je smisao toga? Gledam
predivne krznene kapute i nakit koji se prodaje u bescjenje te uljane pogace
napravljene od smeca iz skladišta i piljevine koje postižu nevjerojatnu cijenu.
Krecemo se što manje moguce, moja djeca i ja. U našem stanu sad je stalno mracno —
dnevna svjetlost pojavi se samo na tren, a ostatak svijeca koristimo kako bi osvijetlili mrak.
Naša buržujka sad nam je sve. Toplina i svjetlost. Život. Spalili smo vecinu namještaja u
stanu, ali nekoliko je komada ostalo.
Nas troje stisnuti smo jedno uz drugo citavu noc, a ujutro se budimo polagano. Ležimo pod
svim pokrivacima koje imamo, na krevetu koji je posve blizu peci, a ipak se budimo sa
smrznutom kosom te mrazom na obrazima. Leov kašalj me zabrinjava. Pokušavam ga
nagnati da pije vrucu vodu, ali on odbija. Ne mogu ga kriviti za to. Cak i kad je
prokuhana, voda ima okus leševa koji su ležali na smrznutoj površini.
Ustanem usred hladnoce, uzmem si onoliko vremena koliko trebam da odlomim još jednu
Pompea
-282-
nogu stolca ili razbijem ladicu, te uguram drvo u pec. Zvoni mi u ušima i hvata me
vrtoglavica koja me skoro obori pri svakom koraku. Sad poznajem svoje tijelo po kostima.
No ipak se osmjehnem kad poljupcem budim svoju djecu.
Anja zastenje na moj dodir, a to je bolje jer se Leo nije ni pomaknuo.
Snažno ga tresem, vicem njegovo ime, a nakon što otvori oci, mogu još samo pasti na
koljena. "Nestašni djecace, kažem i obrišem suze. Ne mogu više ništa podnijeti osim
zujanja u ušima i kucanja svog srca.
Dala bih sve kad bih ga samo cula kako kaže da je gladan.
Napravim za svakog šalicu vruce vode i dodam kvasca. To nije hrana, ali ispunit ce nam
želuce. Pažljivo uzmem komad debelog crnog kruha — posljednji u tjednom sljedovanju —
i podijelim ga na tri dijela. Želim sav kruh dati njima, ali nisam toliko glupa. Bez mene su
izgubljeni i zato moram jesti.
Svi istrgnemo svoj komad kruha na sicušne komade koje jedemo najpolaganije što možemo.
Ja stavim polovicu u svoj džep za poslije. Ustanem i obucem svu svoju odjecu.
Moja djeca leže u krevetu, stisnuta. Cak i s druge strane sobe mogu vidjeti da su mršavi
kao kosturi. Kad sam posljednji put okupala Lea, bio je samo skup oštrih kostiju i
opuštene kože.
Odem do njih, sjednem kraj njih na krevet. Opipam Leov obraz i spustim njegovu pletenu
kapu kako bih mu pokrila uši.
"Nemoj ici, mama", kaže on.
"Moram."
To je razgovor koji vodimo svako jutro, i iskreno, ostalo je malo snage u njima. "Pronaci cu
nam malo slatkiša, što kažeš na to?"
"Slatkiši", kaže pospano, i spusti se natrag na svoj spljošteni jastuk.
Anja me pogleda. Ona nije bolesna za razliku od svog brata, samo nestaje poput mene.
"Ne bi mu trebala govoriti da ce biti slatkiša", kaže ona.
"Oh, Anja", kažem, privucem je k sebi i stisnem koliko mogu. Poljubim njezine ispucale
usne. Dah nam je strašan, ali nijedna od nas to više ne primjecuje.
"Ne želim umrijeti, mama", kaže ona.
"Neceš, Moua dywa. Pobrinut cemo se za to."
Moja duša.
Ona to i jest. Oboje su. I zbog toga se dignem, obucem i odem na posao.
Vani u ledenom mraku ranog jutra, vucem saonice kroz snijeg. U knjižnicu. Odem dolje
do jedine sobe za citanje koja je otvorena. Uljne svjetiljke osvjetljavaju komadice prostora.
Pompea
-283-
Mnogi knjižnicari previše su slabi da se pomaknu, zato oni koji mogu premještaju knjige i
odgovaraju na pitanja vlade i vojske u vezi nekih istraživanja. Idemo i u potragu za
knjigama, pokušavamo spasiti ono što možemo iz bombardiranih zgrada. Kad više nema
posla, stanem u red za bilo koje sljedovanje. Danas imam srece: ostala je staklenka kiselog
kupusa i porcija kruha.
Povratak kuci je strašan. Moje noge toliko su slabe, ne mogu disati i vrti mi se. Posvuda su
leševi. Više ih i ne obilazim, nemam snage za to.
Na pola puta kuci, posegnem u džep i izvadim sicušan komad kruha od jutarnjeg obroka.
Stavim ga u usta i pustim da se otopi na jeziku.
Osjecam kako se ljuljam. Opet cujem bucni bijeli šum, posljednjih nekoliko tjedana navikla
sam se na taj zvuk.
Ugledam klupu ispred sebe.
Sjedni. Zatvori oci samo na trenutak...
Toliko sam umorna. Želudac me više ne izjeda iznutra, ostala je samo iscrpljenost. Samo
disanje predstavlja veliki napor.
A zatim, iznenadno ugledam Sašu kako stoji na ulici ispred mene. Izgleda tocno kao i onog
dana kad sam ga upoznala, godinama prije, životni vijek prije; on ne nosi kaput, a njegova
je kosa dugacka i zlatne boje.
"Saša", kažem i cujem kako mi puca glas. Želim otrcati do njega, ali noge me ne slušaju.
Umjesto toga padam na koljena u gusti snijeg.
Mogu ga osjetiti kraj sebe, kako mi je prebacio ruku preko ramena. Njegov dah je topao i
miriše na trešnje.
Trešnje. Poput onih koje nam je donosio tata...
I med.
Zatvorim oci, gladna za njegovim okusom i njegovim slatkim dahom.
Mogu namirisati mamin boršc.
"Ustani, Vera."
To je isprva Sašin glas, dubok i prisan, a potom je moj. Koji vrišti.
"Ustani, Vera."
Sama sam. Nitko nije kraj mene, nema daha ljubavnika koji miriše na trešnje s medom.
Tu sam samo ja koja kleci u dubokom snijegu i polagano umire od smrzavanja.
Pomislim na Leov hihot i Anjin ozbiljan pogled i Sašin poljubac.
1 polagano se velikom mukom dižem na noge.
Treba mi sat vremena da stignem kuci, iako nije daleko. Nakon što napokon stignem i
Pompea
-284-
doteturam u relativno topli stan, ponovno padam na koljena.
Anja je tamo. Obgrli me rukama i drži.
Nemam pojma koliko dugo sjedimo tako i držimo se. Vjerojatno dok nas hladnoca u
stanu ne potjera u krevet.
Te noci nakon vecere od vruceg kiselog kupusa i jednog krumpira — raj — sjedimo oko
male buržujke.
"Ispricaj nam pricu, mama", kaže Anja. "Zar i ti ne želiš pricu, Leo?"
Podignem Lea i gledam u njegovo blijedo lice prelijepo zbog svjetlosti od plamenova. Želim
mu ispricati pricu, bajku zbog koje ce imati lijepe snove, ali grlo mi je stisnuto, a usne
raspucane pa je bolno govoriti. Umjesto toga držim svoju bebu, a ledena tišina nas
uspavljuje.
Misliš da ne može biti gore, ali može. To se i dogodi.
Najhladnija je zima ikad zabilježena u Lenjingradu. Sljedovanje se reže i reže. Zbog vatre
spaljujem knjige svog oca stranicu po stranicu. Sjedim u ledenom mraku, držim svoju
košcatu djecu i pricam im price. Ana Karenjina. Rat i mir. Onjegin. Toliko im cesto
pricam kako smo se Saša i ja upoznali da uskoro znam rijeci napamet.
No to mi se sve više cini dalekim. Nekad se ne mogu prisjetiti ni vlastitog lica, a kamoli
onog mog supruga. Ne mogu se sjetiti prošlosti, ali mogu vidjeti buducnost; nalazi se u
izduženim malim licima moje djece, u plavim cirevima koji su poceli prekrivati Leovu
blijedu kožu.
Skorbut.
Na srecu radim u knjižnici. U knjigama otkrivam da iglice borova sadrže vitamin C, stoga
lomim grane i odnosim ih kuci na saonicama. Caj je gorak, ali Leo se više ne žali.
Voljela bih da se žali.
*
Mrak. Hladnoca.
Mogu cuti kako moje bebe dišu kraj mene u krevetu. Svaki Leov dah pun je sluzi.
Opipam mu celo. Nije vruc, hvala Bogu.
Znam što me probudilo. Ugasila se vatra.
Ne želim uciniti ništa u vezi s tim.
Ta misao me pogodi i prije negoli se mogu zaštititi od nje. Mogla bih ne uciniti ništa, ostati
Pompea
-285-
ležati, držati svoju djecu i zauvijek zaspati.
Postoje gore vrste smrti.
Zatim osjetim kako se Anjine sicušne noge stisnu uz mene. U snu promrmlja: "Tata", i ja
se sjetim svog obecanja.
Beskrajno dugo treba mi da ustanem. Sve me boli. Zvoni mi u ušima i gubim ravnotežu.
Na pola puta do peci, osjetim kako padam.
Kad se probudim iz nesvjestice, dezorijentirana sam. Na tren cujem kako moj otac piše za
stolom. Vrh njegova penkala grebuci piše rijeci na neravni laneni papir.
Ne.
Odlazim do police s knjigama. Ostalo je samo najbolje od blaga: oceva poezija.
Ne mogu je spaliti.
Možda sutra, ali ne danas. Umjesto toga uzmem sjekiru — toliko je teška — i odsijecem
komad police. To je debelo, staro drvo, tvrdo poput željeza koje gori snažno.
Stojim kraj kreveta, ispred vatre, i osjecam kako se ljuljam.
Iznenada znam da cu umrijeti ako legnem. Je li mi to rekla mama? Moja sestra? Ne
znam. Samo se sjecam da je to tocno.
"Necu umrijeti u krevetu", kažem. Stoga odem do jedinog komada namještaja koji je još
ostao u sobi. Pisaci stol mog oca. Umotavši se u pokrivac, sjednem. Mogu li ga opet
namirisati, ili opet haluciniram? Ne znam. Podignem pero i otkrijem da se tinta smrznula.
Mala metalna tintarnica hladna je kao led, ali ja je odnesem do peci gdje se oboje ubrzo
ugrijemo. Skuhavši šalicu vruce vode, vracam se stolu.
Upalim svjetiljku. To je budalasto, znam. Trebala bih sacuvati to ulje, ali ne mogu samo
tako sjediti u ledenom mraku. Moram raditi nešto kako bih ostala živa.
Zato cu pisati.
Nije prekasno. Nisam još mrtva.
Ja sam Vera Petrovna i ja sam nitko...
Nastavim pisati na papiru za koji znam da cu ga uskoro morati spaliti, rukom koja se
toliko trese da slova nalikuju na antilope koje poskakuju po listu. Usprkos tome pišem, a
noc blijedi.
Nekoliko sati poslije, blijedo sivo svjetlo probija se kroz novine, a ja znam da sam uspjela.
Upravo spuštam pero kad zacujem kucanje na vratima. Prisiljavam svoje noge da suraduju,
moja stopala da se pomaknu.
Otvorim vrata strancu. Muškarac u velikom crnom vunenom kaputu i vojnoj kapi.
"Vera Petrovna Marcenko?"
Cujem njegov glas i cini mi se poznatim, ali ne mogu se usredotociti na njegovo lice. Imam
Pompea
-286-
problema s vidom.
"Ja sam. Dima Newsky s kraja hodnika." On mi pruži bocu crnog vina, vrecicu slatkiša i
vrecu krumpira. "Moja mama je previše bolesna da bi jela. Nece preživjeti dan. Zamolila
me da vam to dam. Za djecicu, kaže.
"Dima", kažem iako još uvijek ne znam tko je on. Ne mogu se sjetiti ni njegove majke,
moje susjede.
Ali uzimam hranu. Cak se niti ne pretvaram da je ne želim. Možda bih i ubila za nju.
Tko zna? "Hvala", kažem, ili pomislim da sam rekla ili želim reci.
"Kako je Aleksandar?"
"Kako smo svi mi? Želiš li uci? Malo je toplije — "
"Ne. Moram se vratiti mami. Necu biti dugo ovdje. Sutra se vracam na frontu."
Nakon što ode, zaprepašteno zurim u hranu. Osmjehujem se dok budim Lea tog jutra i
govorim mu: "Imamo slatkiša..."
*
U sijecnju zaveiem jadnog Lea za saonice. Previše je slab, cak se i ne opire, njegovo sicušno
tijelo je plavocrne boje te prekriveno cirevima. Anji je previše hladno da izade iz kreveta.
Kažem joj da ostane u krevetu i priceka nas.
Treba mi tri sata do bolnice, a stigavši...
Ljudi su umirali u redu dok su cekali lijecnika. Posvuda su tijela. Taj smrad.
Sagnem se prema Leu koji je istovremeno i košcat i nadut. Njegovo sicušno lice nalikuje na
ono izgladnjele macke. "Tu sam, lave moj", kažem, jer se ne mogu sjetiti niceg drugog.
Ugleda nas bolnicarka.
Iako smo dvoje medu stotinama pacijenata, prilazi nam i pogleda Lea. Kad digne pogled,
ugledam sažaljenje u njezinim ocima.
"Izvolite", kaže i pruži mi list papira. "Dat ce mu malo juhe od prosa i maslaca. Ima
aspirina u apoteci."
"Hvala vam", kažem.
Ponovno se pogledamo i obje znamo da to nije dovoljno. "On se zove Leo."
"Moj sin zvao se Jurij."
Kimnem s razumijevanjem. Ponekad je ime sve što ti je preostalo.
Nakon što se vratim kuci, skuham sve što mogu naci. Skinem tapete sa zida i skuham ih.
Smjesa se sastoji od brašna i vode, i zgusne se u neku vrstu juhe. Isto se dogodi i s
tesarskim ljepilom. To su recepti koje ucim svoju kcer. Neka nam Bog pomogne.
Skuham Sašin kožni remen i napravim žele. Okus je odvratan, ali nagovorim Lea da
Pompea
-287-
pojede malo...
*
Sredinom sijecnja, Sašin prijatelj posjecuje nas u stanu. Vidim da je šokiran onim što vidi.
Predaje mi kutiju od Saše.
Cim je otišao, skupimo se oko nje kako bismo je pogledali. Cak se i Leo smješka.
Unutra su papiri za evakuaciju. Odlazimo dvadesetog.
Ispod papira je vijenac kobasica i vrecica lješnjaka.
U mrklom mraku pakiram citav svoj život, što ne znaci da je puno toga ostalo. Iskreno, ne
znam što sam uzela, a što sam ostavila. Vecina naše imovine smrznula se ili smo je spalili,
no nisam zaboravila uzeti tatine i moje rukopise i posljednju zbirku poezije od Ane
Ahmatove. Uzimam svu hranu koju imamo — kobasicu, pola vrecice luka, cetiri komada
kruha, nekoliko uljanih pogaca, cetvrtinu staklenke suncokretova ulja, i ostatak kiselog
kupusa.
Moram nositi Lea. Sa svojim natecenim stopalima i rukama prekrivenim cirevima, jedva se
može pomaknuti, a ja ne mogu smoci snage da ga probudim dok spava.
Nas troje krecemo u mraku sredinom jutra. Mala Anja nosi naš jedini kovceg pun hrane.
Sva odjeca je na nama.
Vani je vrlo hladno i pada gusti snijeg. Držim je za ruku na dugackom putu do
željeznickog kolodvora, na koji stižemo posve iscrpljene.
U vlaku se stisnemo jedno uz drugo. Okruženi smo mnoštvom ljudi, iako vlada potpuna
tišina. Zrak je pun vlage, zadaha tijela, lošeg daha i smrti. To je vonj koji poznajemo svi.
Cvrsto stisnem svoju djecicu uza se. Dajem Leu i Anji malo vina, ali Leu se ne svida. Ne
mogu izvaditi hranu, ne u ovom natrpanom vagonu. Mogli bi me ubiti zbog uljane pogace,
pogotovo zbog kobasice.
Duboko posegnem u džep koji sam napunila zemljom s tla ispred spaljenog skladišta
Badajev.
Leo pohlepno guta prljave, slatkasta komadice i placuci traži još. Ucinim jedinu stvar koje
se mogu sjetiti: zarezem svoj prst i stavim ga u njegova usta. Poput novorodenceta siše mi
prst, pije moju toplu krv. Bolno je, ali ne toliko koliko je bolno cuti nakupljanja krvi u
njegovim plucima ili osjetiti njegovo vruce celo.
Tihim glasom pricam im price, o njihovu ocu i meni, o bajkovitoj ljubavi koja se cini toliko
Pompea
-288-
dalekom. Dok se truckamo, u jednom trenutku preplavi me strah, Leo strašno kašlje, a
Anja neprestano pita kad cemo vidjeti tatu, i zato pocinjem svog supruga zvati princem, a
drug Staljin, Crni Vitez i rijeka Neva poprimaju carobne moci.
Cini se da putovanje traje jako dugo. Boli me utroba od sati drndanja. Jedino smo zbog
moje bajke ostali zdravog razuma. Mislim da bih bez nje pocela plakati ili vrištati, i ne bih
se više mogla zaustaviti.
Naposljetku stižemo do ruba jezera Ladoga. Dokle pogled seže sve je okovano ledom; ne
postoji razlika izmedu pogleda kroz prozor i pogleda kroz maglu vlastitog daha.
Na pocetku smo ledene ceste.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

29 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:31 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i peto poglavlje
Vojska je radila mjesecima kako bi izgradila cestu na smrznutom jezeru Ladoga. Sad je
cesta gotova, i svi je zovu cestom života. Kažu da ce se uskoro vozila s hranom kotrljati po
ledu u smjeru Lenjingrada. Do sada su kamioni propadali u ledenu crnu vodu. A Nijemci
je, naravno, neprestano bombardiraju.
Provjerim odjecu svoje djece. Sve je na svom mjestu kao kad smo napustili Lenjingrad. Leo
i Anja umotani su u novine i svu odjecu koju posjeduju. Motamo šalove oko naših glava i
vratova; pokušavam pokriti sve, cak i Leov mali, crveni nos.
Vani svaki udisaj predstavlja napor. Pluca me bole. Leo pocne kašljati kraj mene.
Mladi mjesec diže se na crnom nebu, snijeg postaje plav. Stojimo unaokolo poput
nagomilane stoke. Mnogi kašlju, negdje place dijete. Poželim da je to Leo. Njegova mirnoca
me plaši.
" Što cemo sad, mama?" pita Anja.
"Pronaci kamion. Uhvati me za ruku."
Moje oci suze i peku dok se krecem. Leo mi je na rukama, i bez obzira na to koliko je
mršav, preteže me prema dolje tako da se jedva mogu pomaknuti. Svaki korak zahtjeva
usredotoce nost, snagu volje. Moram se nasloniti na zavijajuci vjetar. Jedina stvarnost usred
tog ledeno plavog i crnog svijeta je ruka moje kceri u mojoj. Negdje u daljini zacujem
upaljen motor, a potom tutnjanje. Nadam se da je to konvoj.
"Idemo", viknem u vjetar, ili poželim to uciniti. Toliko mi je hladno da me bole koljena.
Bolno je cak i presaviti prste kako bih držala Anjinu ruku.
Ja hodam
i hodam
i hodam
i nema nicega. Samo led i crno nebo i daleko praskanje protuavionskih topova.
Pomislim, moram požuriti, i, moja djeca, a zatim je Saša kraj mene. Mogu osjetiti njegov
topli dah. Šapuce o ljubavi i domu koji cemo podici za nas na Aljasci, i kaže kako se mogu
odmoriti.
"Samo na trenutak", kažem, te padam na koljena i prije negoli izgovorim te rijeci.
Svijet je potpuno utihnuo. Negdje se netko smije, kao što se smije Olga. Potražit cu j e cim
Pompea
-290-
malo prilegnem. To pomislim.
I zatvorim oci.
"Mama."
"Mama."
"Mama."
Ona mi vice u lice.
Polagano otvorim oci i ugledam Anju. Moja kci je skinula šal i omotala mi ga oko vrata.
"Moraš ustati, mama", kaže dok me poteže.
Spustim pogled. Leo mlitavo leži na mojim rukama, njegova glava je nagnuta unazad. Ali
mogu osjetiti kako diše.
Odmotam šal i ponovno zamotam Anjino lice. "Nikad više nemoj skinuti šal. Nemoj ga
dati nikome. Cak ni meni."
"Ali ja te volim, mama."
I tako mi se vratila snaga. Škrgucem zubima zbog boli koja slijedi, podignem se na noge i
nastavim hodati.
Korak po korak, dok se ne pojavi kamion preda mnom.
Muškarac u vrecastoj, bijeloj maskirnoj odjeci stoji kraj vrata i puši. Miris me podsjeca na
mamu. "Vožnja preko leda", kažem svojim napuknutim, slabašnim glasom.
Muškarcevo lice nije ni izmuceno ni sablasno. To znaci da je on Netko, ili barem clan
Partije. Osjetim kako me naglo napustila nada.
On se nagne prema naprijed i pogleda Lea. "Mrtav?"
Odmahnem glavom. "Ne. Samo spava."
"Molim vas", kažem, sad vec posve ocajna. Svuda oko mene odlaze kamioni, a ja znam da
cemo veceras ovdje umrijeti ako uskoro ne nademo prijevoz. Izvadim cloisonne leptira od
djeda. "Izvolite."
"Ne, mama", kaže Anja i posegne za njim.
Muškarac se samo namršti. "Kakve koristi od nakita?"
Skinem rukavicu i pružim mu svoj vjencani prsten. "Od zlata je. Molim vas..."
On me promotri dok povlaci posljednji dim, zatim cigaretu baci u snijeg. "U redu, bako",
kaže i stavi moj prsten u džep. "Ulazite. Povest cu tebe i tvoju unucad."
Toliko sam zahvalna da nisam ni shvatila što mi je rekao sve dok nismo sjedili u kabini
njegova kamiona.
Bako.
Pompea
-291-
On misli da sam starica. Skinem šal i pogledam se u ogledalo iznad vjetrobrana.
Moja kosa bijela je poput moje kože.
Dan je dok se vozimo po ledu. Nema puno svjetlosti, naravno, ali dovoljno. Sad zaista
mogu vidjeti gdje smo.
Beskrajan snijeg. Poredani kamioni, puni hrane za moj jadni Lenjingrad. Vojnici u
bijelom. Nedaleko — tri stotine metara, možda — nalazi se željeznicka postaja koja je
naše sljedece odredište.
Gotovo odmah krece bombardiranja. Naš vozac stane te izade.
Iskreno, ne želim izaci iz kamiona, iako znam koliko je opasno sjediti ovdje unutra. U
rezervoaru ima benzina, a kamion nije kamufliran. On je sigurna meta iz zraka. Ali
nama je toplo i toliko je vremena prošlo... Potom pogledam Lea i posve zaboravim na
opasnost.
On ne diše.
Snažno ga protresem, rastrgam njegov kaput, te izvlacim novine. Njegova prsa su samo hrpa
kostiju i plave kože i cireva. "Probudi se, Leo. Diši. Hajde, lave moj." Stavila sam svoja
usta na njegova, i disala za njega.
Naposljetku se trzne u mojim rukama i osjetim kiselkasti kratki dah u mojim ustima.
Potom zaplace.
Držim ga uza se, placem i kažem: "Nemoj me napustiti, Leo. Ne bih to mogla podnijeti."
"Njegove ruke su vruce, mama", kaže Anja, i vidim kako se preplašila zbog mog
iznenadnog vikanja.
Opipam Leovo celo.
On gori. Moje se ruke tresu dok vracam novine i zakopcavam njegovu majicu i kaput.
Opet izlazimo na hladnocu.
Anja prva izlazi iz kamiona. Toliko sam usredotocena na Lea da jedva primjecujem
bombardiranje i topovsku paljbu oko sebe. Negdje u blizini eksplodira kamion.
Kao u središtu uragana. Svugdje oko nas prolaze kamioni, konji klopocu vukuci kola,
vojnici trce, a mi, jadni stanovnici Lenjingrada tražimo prijevoz.
Naposljetku ugledam bolnicu. Sastoji se od lepršajucih, prljavih bijelih šatora rasprostrtih
nad snježnim poljem.
Unutra se ne nalazi bolnica. To je mjesto za umiruce i one umrle. To je sve. Smrad je
nesnosan. Ljudi leže u vlastitom smrznutom izmetu, stenjuci.
Ne usudim se spustiti Lea zbog straha da ce mu biti gore. Cini se kao da lutamo satima i
Pompea
-292-
tražimo nekoga tko ce nam pomoci.
Naposljetku pronadem starijeg muškarca koji je nagnut nad štap i gleda u prazno.
Prilazim mu samo jer je obucen u bijelo.
"Molim vas", kažem i posegnem za njim. "Moj sin gori."
Muškarac se okrene prema meni. Izgleda onoliko umorno koliko se ja osjecam umornom.
Njegove ruke pomalo drhte dok poseže za Leom. Mogu vidjeti cireve na njegovim prstima.
On opipa Leovo celo i potom pogleda u mene.
To je pogled koji nikad necu zaboraviti. Hvala Bogu da taj pogled ne prate rijeci. "
Odvedite ga u bolnicu u Cerepovec." On slegne ramenima. "Možda."
Ne tražim od njega da mi kaže još više. Ustvari, to niti ne želim.
On mi pruži cetiri bijele tablete. "Dvije na dan", kaže. "S cistom vodom. Kad je posljednji
put jeo?"
Odmahnem glavom. Kako mogu izgovoriti te rijeci, reci istinu? Nemoguce je natjerati ga da
jede.
"Cerepovec", je sve što kaže, potom se okrene i ode. Na svakom koraku ljudi posežu za
njim i mole ga za pomoc.
"Idemo."
Uzmem Anju za ruku te krenemo na naš polagani, bolni put kroz bolnicu, preko ledenog
polja do željeznicke postaje. Naši papiri su ispravni, mi se penjemo u vagon koji je opet
prenatrpan. Nema mjesta za mene ili moju djecu, stoga sjednemo na hladan pod. Držim
Lea na krilu, a Anju kraj sebe. Nakon što padne mrak, izvadim vrecicu s lješnjacima.
Dajem Anji onoliko koliko se usudujem te i sama pojedem nekoliko. Uspijem navesti Lea
da proguta jednu od tableta uz gutljaj vode koju sam ponijela.
Slijedi duga i strašna noc.
Neprestano se saginjem i provjeravam diše li Leo.
*
Sjecam se da smo se jedanput zaustavili. Otvorila su se vrata vlaka i netko je viknuo:
"Ima li mrtvih? Mrtvih? Dajte nam ih."
Ruke posežu za Leom, pokušavaju ga izvuci iz mojih ruku.
Ja ga i dalje cvrsto držim i vrištim: "On diše, on diše."
Kad se vrata zatvore i opet je mrak, Anja se jace stisne uza me. Cujem kako place.
Pompea
-293-
*
Nije bolje ni u Cerepovcu. Imamo citav dan. Isprva mislim da je to blagoslov, da cemo
imati vremena da spasimo Lea prije negoli udemo u sljedeci vlak, ali on je sve slabiji.
Pokušavam ignorirati istinu, ali ona leži u mojim rukama. On neprestano kašlje. Sad
iskašljava i krv. On se trese i gori. Ne želi ni jesti ni piti.
Bolnica je odvratna. Svi imaju dizenteriju i skorbut. Ne možeš stajati ovdje više od trena ili
dva a da još jedan stanovnik Lenjingrada šepajuci ne ude i traži pomoc. Svakih sat
vremena kamion natrpan leševima odlazi iz bolnice kako bi se potom vratio prazan. Ljudi
umiru stojeci.
Dobro je što sam slaba i gladna, nemam snage trcati od mjesta do mjesta kako bih
pomogla. Umjesto toga stojim na hladnom, sumornom hodniku i držim sina. Kad prolaze
ljudi, šapnem: "Pomozite mu. Molim vas."
Anja spava na hladnom podu i siše palac, kad se zaustavi bolnicarka.
"Pomozite mu", kažem, pružajuci joj Lea.
Ona ga nježno uzme. Pokušavam ne primijetiti kako mu glava pada unazad.
"Boluje od distrofije. U trecem je stadiju. Ne postoji cetvrti." Na moj prazan pogled, kaže:
"Umire. Ali ako bi njegovo tijelo prihvatilo tekucinu... možda. Mogla bih ga odnijeti
lijecniku. No bit ce to nekoliko teških dana."
Bolnicarka je mlada. Onoliko mlada koliko sam ja bila prije pocetka rata. Ne znam
kako da joj vjerujem ili ne vjerujem. "Imamo papire za evakuaciju. Trebali bismo sutra
biti u vlaku za Vologdu."
"Nece pustiti vašeg sina u vlak", kaže mlada bolnicarka. "Ne toliko bolesnog."
"Ako ostanemo, nemoguce je dobiti još karata", kažem ja. " Umrijet cemo ovdje."
Bolnicarka na to ne kaže ništa. Laži su gubitak vremena.
"Zar ne bismo odmah mogli pomoci Leu?" kažem. "Možda ce mu biti bolje vec sutra."
Bolnicarka ne može sakriti sažaljenje koje osjeca za mene. "Naravno. Možda ce mu biti
bolje."
I doista.
Bolje mu je.
Nakon noci koju smo Anja i ja provele skvrcene na podu kraj Leova prljavog djecjeg
kreveta, probudim se osjecajuci se oslabljeno i promrzlo. No kad se podignem na koljena i
pogledam Lea, on je vec budan. Prvi put nakon dugo vremena njegove su plave oci bistre.
Pompea
-294-
"Bog, mama", kaže kreštavim, krekecucim glasom kojim me pogodi u srce. "Gdje smo?
Gdje je tata?"
Probudim Anju, podignem je i stisnem uza se. "Ovdje smo, dušo. Na putu smo do vašeg
tate. Cekat ce na nas u Vologdi."
Smijem se i placem dok gledam svog sina, moju bebu. Možda mi suze zamagljuju pogled,
više je vjerojatno da je to nada. Dovoljno sam odrasla da ne budem glupa, ali zdrav razum
nestao je zvukom njegova glasa. Ne vidim koliko mu je plava koža, kako su se cirevi
rasprsnuli na njegovim prsima i kako iz njih curi žuta. tekucina; ne cujem njegov težak
kašalj. Samo vidim Lea. Mog lava. Moju bebu s najljepšim plavim otima i najnevinijim
smijehom.
Kad bolnicarka naide i kaže da bih trebala otici na vlak, ja sam zbunjena.
"Oporavlja se", kažem i pogledam u njega.
Tišina se širi medu nama, prekida je samo Leov kašalj i daleko ratatata topova. Ona uperi
pogled u Anju.
Po prvi put vidim koliko je Anja blijeda, koliko su sive njezine ispucale usne, te upaljene
cireve na njezinu vratu. Kosa joj ispada u grumenima.
Kako mi je sve to promaklo?
"Ali..." Pogledam oko sebe. "Rekli ste da nece pustiti mog sina u vlak."
"Ima previše evakuiranih osoba. Nece prevoziti one koje umiru. Imate papire za vas i kcer,
zar ne?"
Kako to da sve dotad ne razumijem što mi ona govori? I kako mogu objasniti što osjecam
nakon što naposljetku shvatim? Nož zabijen u srce zadao bi manje boli.
"Govorite mi da ga ostavim ovdje da umre? Samog?"
"Govorim vam da ce on umrijeti." Bolnicarka pogleda Anju. "Nju možete spasiti. Ona mi
dodirne ruku. "Žao mi je."
Ostanem stajati tako, ukocena, i gledam je kako odlazi. Ne znam koliko dugo stojim
tako, ali kad zacujem zvižduk vlaka, pogledam kcer koju volim više od vlastitog života, i
sina koji umire.
"Mama?" kaže Anja, mršteci mi se.
Uzmem Anju za ruku i izadem iz bolnice. Kleknem pred nju ispred vlaka.
Toliko je mala, umotana u svoj žarko crveni kaput i s prevelikim valenkama na nogama.
"Mama?"
"Ne mogu ostaviti Lea", kažem i cujem kako mi puca glas. Ne može umrijeti sam, ono je
što želim reci, ali kako mogu tako
Pompea
-295-
nešto reci svojoj petogodišnjoj kceri? Zna li ona da donosim odluku koju nijedna majka
nikad ne hi trebala donijeti? Hoce li me jednog dana mrziti zbog toga?
Njezino lice namrgodi se na toliko poznat nacin koji mi slama srce. Na tren je vidim kao
što je nekoc bila. "Ali — "
"Ti si moje snažnije dijete. Snaci ceš se sama."
Ona odmahne glavom, pocne plakati. "Ne, mama. Želim ostati s tobom."
Posegnem u džep i izvadim komad papira. Još uvijek miriše na kobasicu, i moj se želudac
uzburka na taj miris. Napišem ime na papir i pricvrstim je na njezin ovratnik. Tata ce te
cekati u Vologdi. Pronaci ceš ga. Reci mu da cemo mi stici do srijede. Vas dvoje možete
docekati mene i Lea."
To zvuci poput laži. Ima okus laži. Ali ona mi vjeruje.
Ne dam joj da me zagrli. Vidim kako pruža ruke prema meni, ali ja je odgurnem u
gomilu koja se skuplja oko nas.
Jedna žena stoji u blizini. Anja se sudari s njom, i žena otetura postrance, kunuci tiho.
"Mama — "
Gurnem svoju kcer prema strankinji koja me gleda staklastim ocima.
"Uzmite moju kcer", kažem. "Ima papire. Njezin ce otac cekati u Vologdi. Aleksandar
Ivanovic Marcenko."
"Ne, mama", vice Anja i pruža ruke prema meni.
Poželim je odgurnuti toliko snažno da zatetura, ali ne mogu. U posljednji je trenutak
snažno povucem k sebi i cvrsto stisnem.
Zacuje se zvižduk vlaka. Neko vice. "Ide li i ona?"
Odmaknem Anjinu ruku s mog vrata. "Budi snažna, Anja. "Volim te, Moua dywa."
Kako je mogu zvati moja duša, a potom je odgurnuti. Ali to cinim. Cinim to.
U posljednjoj minuti pružim joj leptira. "Evo. Cuvaj ga za mene. Vratit cu se po njega. Po
tebe."
"Ne, mama — "
"Obecavam", kažem, podignem je i predam u ruke strancu.
Ona još uvijek place, uzvikuje moje ime i pokušava se osloboditi, kad se zalupe vrata
vlaka.
*
Dugo vremena ostanem stajati tamo promatrajuci kako se vlak sve više smanjuje dok posve
ne nestane. Nijemci opet bombardiraju. Posvuda cujem eksplozije, kako ljudi vicu i kako
krhotine padaju po metalnim krovovima.
Pompea
-296-
Skoro me nije ni briga.
Dok se okrecem prema bolnici, cini se kao da je nešto ispalo iz mene, ali ne pogledam
prema dolje, ne želim vidjeti što sam izgubila. Umjesto toga hodam kroz kišu od blata i
snijega do svog sina.
Gubitak je tupa bol u mojim prsima, zastoj u disanju, ali govorim si da sam ucinila
ispravnu stvar.
Održat cu Lea na životu pukom snagom svoje volje, Saša ce pronaci Anju u Vologdi, i svi
cemo se susresti u srijedu.
To je prekrasan san. Držim ga na životu svakim dahom, poput plahog plamena svijece u
mojoj ruci.
No u bolnici opet vlada tmina. Smrad je neizdrživ. I hladno je. Cujem kako se vjetar vani
šunja, provjerava svaku pukotinu i svaki procjep kako bi pronašao put unutra.
U svom uskom, ulegnutom djecjem krevetu, Leo siše u snu, žvace hranu koje nema. Gotovo
neprekidno kašlje, a vuneni je pokrivac nakon napadaja prekriven krvavim šarama.
Kad to više ne mogu podnijeti, uvucem se u krevet i zagrlim ga objema rukama. On se stisne
uz mene kao što je cinio kad je bio beba, te mrmlja moje ime u snu. Slušati kako diše
skoro je nepodnošljivo.
Milujem ga po vrucem, vlažnom celu. Moja ruka se smrzava, ali isplati se dodirivati ga,
dati mu do znanja da sam tu.
kraj njega, svuda oko njega. Pjevam mu njegove omiljene pjesme i pricam mu njegove
omiljene price. Tu i tamo se osvijesti, osmjehne mi se nemarno i pita za slatkiše.
"Nema slatkiša", kažem i poljubim njegove usahle plave obraze. Ponovno zarezem prst,
pustim da ga siše sve dok ga zbog boli ne odmaknem.
Pjevam mu jedva se prisjecajuci rijeci, i tad shvatim da više ne diše.
Poljubim mu obraz koji je hladan, njegove usne, i mislim da cujem kako govori: "Volim te,
mama", ali to je naravno samo moja mašta. Kako cu ikad zaboraviti ovo — kako je svaki
dan pomalo umirao? Kako sam mu to dopustila. Možda nikad nismo trebali napustiti
Lenjingrad.
Mislim da necu moci podnijeti tu bol, ali mogu. Citav taj dan i dio sljedeceg, ležim s njim,
držim ga dok njegovo tijelo postaje sve hladnije. U obicnim vremenima to možda ne bi bilo
dozvoljeno, ali ovo nisu nimalo obicna vremena. Naposljetku se polako odmaknem od
njegova tijela i ustanem.
Koliko god želim zauvijek ležati kraj njega, samo polagano umirati od gladi s njim, ne
Pompea
-297-
mogu to uciniti. Obecala sam Saši.
Živi, rekao je, i ja sam se složila.
Tako praznih ruku i srca pretvorena u kamen, ostavljam svog mrtvog sina posve samog u
djecjem krevetu kraj vrata, te iznova pocinjem hodati. Znam da je sve što ce mi ostati od
sina datum na kalendaru i plišani zec koji je u mom kovcegu.
Necu vam reci što sam napravila da dobijem mjesto na vlaku koji ide na istok. Ionako nije
važno. Ja nisam doista ja. Ja sam ispijeno tijelo bijele kose koje ne može stati, iako žudim
da legnem, zatvorim oci i odustanem. Bol gubitka uvijek je sa mnom i dovodi me u
iskušenje da zatvorim oci.
Anja.
Saša.
To su rijeci za koje sam se uhvatila, iako ponekad zaboravim koga sanjam. Sa svog mjesta
u vlaku vidim uništeni krajolik. Hrpe tijela. Rane na zemlji od padajucih bombi. Uvijek
nas okružuje zvuk zrakoplova i topova.
Vlak se polagano krece prema naprijed, zaustavi se u nekoliko manjih gradova. Na
svakoj postaji, izgladnjeli ljudi bore se da se ukrcaju, da postanu dio prljave gomile
staklastih ociju koja je krenula na istok. Oko mene se vode razgovori, šapuce se da se teške
borbe odvijaju ispred nas, ali ja ih ne slušam. Ustvari ne marim. Previše sam prazna da
marim za bilo što.
A potom smo, cudesno, stigli u Vologdu. Kad se otvore vrata vlaka, shvatim da nisam
mislila da cu stici ovdje.
Sjetim se kako se trebam osmjehivati.
Osmjehivati.
Cvršce stisnem kosu ispod marame kako Saša ne bi vidio koliko sam ostarjela. Stišcem
mali kovcežic u kojem je sve što posjedujem — posjedujemo — i proguram se kroz gužvu
kako bih stigla do izlaza.
Vani na hladnoci gomila se brzo rasprši; ljudi odlaze ovim i onim smjerom, vjerojatno u
potrazi za hranom i prijateljima.
Ja samo stojim tako i osjecam kako se ostali odljepljuju od mene. U daljini cujem brujanje
zrakoplova, i znam što to znaci. Svi mi znamo što to znaci. Oglasi se uzbuna za zracni
napad, i moji suputnici pocinju trcati u zaklon. Vidim ljude koji se bacaju u jarke.
Ali tamo je Saša, ni stotinu metara ispred mene. Vidim kako drži Anju za ruku. Njezin
žarko crveni kaput izgleda poput bucmastog, zdravog kardinala usred tog snijega.
Pompea
-298-
Zaplacem i prije negoli napravim prvi korak. Stopala su mi natecena i prekrivena cirevima,
ali to i ne primjecujem. Samo pomislim, moja obitelj, i potrcim. Toliko snažno želim Sašine
ruke oko sebe da više i ne mislim.
Glupa.
Prekasno cujem kako pada bomba. Jesam li mislila da je to moje srce, zviždanje, ili moj
dah?
Sve eksplodira u isti tren: vlak, stablo kraj mene, kamion uz rub ceste.
Vidim Sašu i Anju na trenutak, a zatim su u zraku, lete postrance, i vatra je iza njih...
Dolazim k svijesti u bolnickom šatoru. Ležim tako dok mi ne izroni sjecanje, zatim
ustanem.
Svuda oko mene je more spaljenih, slomljenih tijela. Ljudi placi i jaucu.
Tek nakon jednog trenutka shvatim da ne vidim boje. Svi zvukovi su prigušeni kao da
imam vatu u ušima. Jedna strana mog lica je sastrugana, zarezana i krvava, ali to jedva i
osjecam.
Crvenonarancasta vatra je posljednja boja koju cu ikad vidjeti.
"Ne biste trebali biti na nogama", kaže mi muškarac. Ima istrošen pogled nekoga tko je
vidio previše rata. Njegova vojnicka košulja mjestimice je poderana.
"Moj suprug", kažem, vicem kako bih cula vlastiti glas usred buke. U ušima mi zvoni.
"Moja kci. Mala djevojcica u crvenom kaputu i muškarac. Stajali su... bombardirali su
vlak... moram ih pronaci."
"Žao mi je", kaže on, a moje srce lupa toliko snažno da ne mogu cuti ništa osim, nema
preživjelih... samo vi... Izvolite—
Proguram se kraj njega, teturam od kreveta do kreveta, ali pronalazim samo strance.
Vani pada gusti snijeg i ledeno je hladno. Ne prepoznajem ovo mjesto. To beskrajno polje
prekriveno snijegom. Snijeg je prekrio štetu koju je uzrokovala eksplozija, no vidim hrpu
koju sigurno cine leševi.
Potom je ugledam: malu, tamnu mrlju na snijegu koja presavijena leži uz obližnji šator.
Rado bih rekla da sam otrcala do nje, ali mogu samo hodati, cak i ne primjecujem da sam
bosa dok ne osjetim žestoku hladnocu.
To je njezin kaput. Kaput moje Anje. Ili ono što je ostalo od njega. Više ne mogu vidjeti
žarko crvenu boju, ali vidim njezino ime napisano mojim rukama, na komadu papira
pricvršcenom za ovratnik. Papir je mokar, a tinta zamrljana, ali tu je. Nedostaje polovica
kaputa — ne želim ni zamisliti kako se to dogodilo — jedna strana jednostavno je
Pompea
-299-
otrgnuta.
Uocila sam i crne mrlje od krvi na svijetloj podstavi.
Približim ga nosu, i duboko udahnem. Mogu je namirisati u tkanini.
U džepu pronadem fotografiju nje i Lea koju sam ušila u podstavu. Vidiš? rekla sam tog
dana kad smo je sakrili — to je bilo tijekom prve evakuacije djece koja se cini desetljecima
daleko
— Sad ce tvoj brat uvijek biti s tobom.
Uzmem papir s njezinim imenom, držim ga u ruci. Koliko dugo sjedim na snijegu, gladeci
kaput moje bebe, prisjecajuci se njezina osmijeha?
Zauvijek.
*
Nitko mi ne želi dati pušku. Svakog muškarca kojeg pitam kaže mi da se smirim, da cu
se bolje osjecati sutra.
Trebala sam pitati ženu, još jednu majku koja je ubila dijete jer ga je povela na put, i drugo
jer ga je pustila da ode.
Ili sam možda ja jedina koja...
U svakom slucaju, bol je neizdrživa. I ne želim ozdraviti. Zaslužujem biti nesretna koliko
jesam. Stoga se vratim svom krevetu, uzmem cizme i kaput, i pocnem hodati.
Krecem se poput duha kroz snježni krajolik. Toliko je puno onih koji poput mrtvaca
hodaju cestom da me nitko i ne pokušava zaustaviti. Kad zacujem topove ili bombe, krenem
ususret njima. Da su me stopala manje boljela, trcala bih.
Osmog dana pronadem ono što sam tražila.
Prvu crtu fronte.
Prodem kraj Rusa, mojih sunarodnjaka koji me dozivaju i pokušavaju zaustaviti.
Otrgnem se, izvlacim se ako je potrebno lupanjem i udaranjem, te nastavim hodati.
Dodem do Nijemaca i zaustavim se ispred njihovih topova.
"Upucajte me", kažem i zatvorim oci. Znam što vide, na što slicim: luda, polumrtva stara
žena koja nosi zgnjeceni kovcežic i prljavog sivog plišanog zeca.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

30 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:34 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Dvadeset i šesto poglavlje
Ali ja nisam žena koja ima srece", rekla je mama uzdahnuvši. Nakon
posljednje, tiho izgovorene recenice uslijedi tišina.
Nina je obrisala suze s lica te zurila u svoju majku puna strahopoštovanja.
Kako je ta bol mogla biti u njoj cijelo vrijeme? Kako osoba može preživjeti sve
to?
Mama je brzo ustala. Napravila je jedan korak ulijevo i stala; zatim se okrenula
udesno i stala. Kao da se iznenada probudila iz sna, zatekla u stranoj prostoriji
iz koje nije bilo moguce pobjeci. Naposljetku, s blago spuštenim ramenima,
otišla je do prozora te zurila van.
Nina je pogledala Meredith koja je izgledala onoliko slomljeno koliko se Nina
osjecala slomljenom.
"Moj Bože", naposljetku je rekao Maksim, i ugasio magnetofon. Škljocaj je
odjeknuo u tihoj sobi, te podsjetio Ninu da prica koju su culi nije bila važna
samo njihovoj obitelji.
Mama je ostala tamo gdje jest, s rukom pritisnutom na prsa kao da se boji da
ce joj prestati kucati srce ili joj iskociti iz tijela.
Što je vidjela u tom trenutku? Njezin nekoc sjajni Lenjingrad pretvoren u
smrznutu, bombardiranu pustoš u kojoj ljudi umiru, a ptice padaju s neba?
Ili je možda vidjela Sašino lice? Ili Anjin hihot? Ili Leov posljednji bolan
osmijeh?
Nina je zurila u ženu koja ju je odgojila te napokon vidjela istinu.
Njezina je majka bila lavica. Ratnik. Žena koja je za sebe odabrala život u
paklu jer je željela odustati, a nije znala kako.
Uz tu spoznaju, pojavila se još jedna veca. Nina je iznenada vidjela svoj život u
fokusu. Sve te godine putovala je svijetom i tražila svoju istinu u životima
drugih žena.
Ali ona je oduvijek bila ovdje, kod kuce, kraj jedine žene koju nikad nije ni
pokušala razumjeti. Nije nikakvo cudo da se Nina nikad nije osjecala
potpunom, da nikad nije željela objaviti fotografije tih žena. Njezina potraga
oduvijek ju je vodila do ovog trenutka, do ove spoznaje. Sakrivala se iza
Pompea
-301-
kamere, gledala kroz staklo kako bi pronašla sebe. Ali kako ? Kako ijedna žena
može spoznati svoju pricu dok ne spozna majcinu?
"Umjesto toga me zarobe", rekla je mama, još uvijek zureci kroz prozor.
Nina se skoro namrštila. Cinilo joj se da je prošlo pola sata od mamine
posljednje recenice, ali prošlo je samo nekoliko minuta. A u tim minutama
Nina je letimice ugledala istinu svog vlastitog života.
"Zarobe", promrmljala je mama odmahujuci glavom. "Pokušavam umrijeti,
pokušavam... Neprestano, ali previše sam slaba da se ubijem..." Naposljetku se
odmaknula od prozora i pogledala ih. "Vaš otac bio je jedan od americkih
vojnika koji su oslobodili radnicki logor. Tad smo vec bili u Njemackoj. Rat je
bio gotov. Godinama poslije. Prvi put kad mi se obratio, nisam ni obracala
pozornost; razmišljala sam o tome kako bi djeca bila sa mnom tog dana kad su
se otvorila vrata logora da sam bila snažnija, a kad me Evan pitao kako se
zovem, šapnula sam Anja. Mogla sam ga kasnije zamijeniti, ali voljela sam cuti
njezino ime svaki put kad bi mi se netko obracao. To je bilo bolno, ali rado
sam prihvatila tu bol. To je bilo najmanje što sam zaslužila. Otišla sam s vašim
ocem — udala se za njega — jer sam htjela nestati i on je bio jedini s kojim
sam mogla otici. Nikad nisam ocekivala da cu poceti ispocetka — bila sam
toliko bolesna. Ocekivala sam, nadala se da cu umrijeti. Ali nisam. I, pa... kako
ne zavoljeti Evana? Eto. To je to. Sad znate." Posegnula je dolje za torbicom i
podigla je, lagano se ljuljajuci kao da je izgubila ravnotežu dok je pricala pricu,
te krenula prema vratima.
Nina je u trenu bila na nogama. Ona i Meredith krenule su jedna iza druge bez
ijedne rijeci ili pogleda. Poduprle su mamu s obje strane držeci je za ruku.
Na njihov dodir, cinilo se da se mama jace spotice, da pada.
"Ne biste trebale — "
"Više nam ne možeš govoriti što cemo osjecati", rekla je Nina blago.
"Više nas ne možeš odgurivati", rekla je Meredith dodirnuvši mamino lice,
pogladivši je po obrazu. "Toliko toga si izgubila."
Mama je proizvela nekakav zvuk, naglo progutala zrak.
"Ali ne i nas", rekla je Nina i osjetila kako je oci peku od suza. "Nikad nas
neceš izgubiti."
Mama je izgubila tlo pod nogama. Pocela je padati poput urušenog šatora, ali
Nina i Meredith bile su tu i držale je uspravnom. Vratile su mamu u naslonjac.
Zatim se kleknule na pod ispred nje, digle pogled kao što su to ucinile bezbroj
Pompea
-302-
puta u životu. Ali sad je prica bila gotova, ili je vecina bila ispricana, a odsad ce
ionako uslijediti posve drugacija prica. Uslijedit ce njihova prica.
Kad bi Nina pogledala majcino lijepo lice, citav svoj život vidjela je istaknute
kosti, stroge oci i usta koja se nikad nisu smijala.
Sad je Nina vidjela onkraj toga. Stroge crte lica uslijedile su nakon borbe,
nametnute su; bile su maska za ono nježno koje je ležalo ispod.
"Trebale biste me mrziti", rekla je mama odmahujuci glavom.
Meredith se podigla samo kako bi mogla dodirnuti majcine ruke. "Mi te
volimo."
Mama je zadrhtala kao da je zapuhao ledeni vjetar. Suze su ispunile njezine oci,
a ugledavši ih — prve suze koje je Nina vidjela u majcinim ocima — Nina je
osjetila kako i njoj naviru.
"Toliko mi nedostaju", rekla je mama, a potom je plakala. Koliko je dugo
držala tu recenicu u sebi snagom volje, i kakav to mora biti osjecaj napokon je
izgovoriti?
Nedostaju mi.
Nekoliko malih rijeci.
Sve.
Nina i Meredith ponovno su se podigle, zagrlile mamu i pustile je da place.
Nina je tad osjetila svoju mamu, i shvatila koliko joj je nedostajalo to što je
nikad nije držala ta izuzetna žena.
Kad se mama naposljetku odmaknula, njezino lice bilo je izmuceno suzama,
kosa joj je bila rašcupana, pramenovi su joj padali preko vlažnih crvenih ociju,
ali nikad nije bila ljepša. Osmjehivala se. Spustila je ruke na njihova lica. "Moja
duša", rekla je tiho.
Kraj Vasilijeva kreveta, Maksim je ustao, nakašljao se, podsjecajuci ih da nisu
same.
"To je jedan od najcudesnijih opisa opsade Lenjingrada koji sam ikad cuo",
rekao je i izvadio vrpcu iz magnetofona. "Staljin je to toliko dugo držao u
tajnosti da su se price nalik na vašu pocele pojavljivati tek nedavno. Ovo ce
doista biti važno za mnoge ljude, gdo Whitson."
"To je bilo za moje kceri", rekla je mama ispravivši se iznova.
Nina je gledala kako njezina majka jaca, i iznenada se zapitala znaju li svi
preživjeli iz Lenjingrada kako se postaje otporan. Ona je pretpostavljala da
znaju.
Pompea
-303-
"Teško je dobiti brojeve od vlade, naravno, ali procjenjuje se da je više od
milijun ljudi umrlo pod opsadom. Više od sedam stotina tisuca umrlo je od
gladi. Vi ste ispricali i njihovu pricu.
Hvala vam." Maksim je poceo govoriti još nešto kad je Vasilij ispustio
grakcuci, cvrceci zvuk u krevetu.
Maksim se nagnuo bliže svom ocu, namrštivši se. "Molim?" Još mu se više
približio. "Ne razumijem..."
"Hvala ti", tiho je rekla Nina svojoj majci.
Mama se nagnula naprijed i poljubila je u obraz. "Moja Ni nocka", šapnula je.
"Hvala tebi. Ti si bila ona koja nije odustajala."
Nina je trebala biti ponosna na to, osobito jer je vidjela kako je Meredith
kimnula na to, ali umjesto toga zaboljelo ju je. "Samo sam razmišljala o sebi.
Kao i obicno. Željela sam tvoju pricu, i zato sam te nagovorila da je ispricaš.
Nijedanput se nisam zabrinula koliko bi te to moglo zaboljeti."
Mamin osmijeh prešao je na njezine još uvijek vlažne oci. "Zato si i važna za
svijet, Ninocka. Trebala sam ti to davno reci, ali dopustila sam ocu da govori
za nas dvoje. To je još jedna od mojih loših odluka. Ti loša vremena obasjavaš
svjetlom. To cine tvoje fotografije. Ti ljudima ne dozvoljavaš da skrenu pogled
od onoga što boli. Toliko sam ponosna na ono što radiš. Ti si nas spasila."
"Jesi", složila se Meredith. "Ja bih je zaustavila. Ti si nas dovela ovamo."
Nina nije dotad znala koliko rijec ponosna može promijeniti neciji svijet, ali
promijenio je njezin, i doživljavala je Ijubav na dosad posve nepoznat nacin,
kao nešto što te posve obuzme.
Znala je da ce to promijeniti njezin život, ovo razumijevanje ljubavi; nije
mogla zamisliti da živi bez njega — opet bez njih. A znala je da još više ljubavi
ceka na nju vani, tamo u Atlanti, kad bi samo znala kako posegnuti za njom.
Možda ce sutra poslati telegram, primjerice: Što ako ne želim ici u Atlantu? Što
ako želim drugaciji život, drugaciji život od svih ostalih, ali s tobom? Bi li me slijedio? Bi li
ostao? Što ako ti kažem da te volim?
Ali to se odnosi na sutrašnji dan.
"Kako opet mogu otici?" rekla je i pogledala Meredith i mamu. "Kako vas obje
mogu ostaviti?"
"Ne trebamo biti zajedno da bismo bile zajedno", rekla je Meredith.
"Tebe posao cini onim što jesi", rekla je mama. "Ljubav ti daje taj prostor. No
nadam se da ceš cešce dolaziti kuci."
Pompea
-304-
Dok je Nina razmišljala što ce na to reci, Maksim je rekao: "Ne želim biti
neuljudan, ali mom ocu nije dobro."
Mama se odmaknula od Meredith i Nine te otišla do kreveta.
Nina ju je slijedila.
Mama je zurila u Vasilija, u njegovo lice koje je bilo nesimetricno od
moždanog udara; bilo je suza na njegovim sljepoocnicama, a jastuk je bio
zamrljan tamo gdje su pale. Ispružila je ruku, dodirnula mu lice i rekla mu
nešto na ruskom.
Nina je vidjela kako se pokušao nasmijati i prije negoli je shvatila, pocela je
razmišljati o ocu. Zatvorila je oci zbog možda prve molitve u njezinu životu.
Ili to možda i nije bila molitva. Ustvari, samo je pomislila Hvala, tatice, i
zaustavila se na tome. Ostatak je i sam znao. Slušao je.
"Izvolite", rekao je Maksim još se više mršteci dok je mami pružao hrpu crnih
vrpci. "Prilicno sam siguran da želi da ih vi odnesete do njegova nekadašnjeg
studenta. Phillip Kiselev vec godinama nije radio na ovom projektu, ali on ima
vecinu izvornog materijala. I živi nedaleko odavde. Na drugoj obali, u Sitki.
Zrakoplovi polijecu svakih sat vremena.
"Sitka?" rekla je mama. "Vec smo bile tamo. Brod se nece vracati tamo."
"Ustvari", rekla je Meredith i pogledala na sat. "Brod je krenuo za Juneauu
prije cetrdeset minuta. Sutra ce citav dan biti na moru."
Vasilij je ispustio nekakav zvuk. Nina je mogla uociti da je bio nervozan i
frustriran zbog nemogucnosti da se jasno izrazi.
"Zar on ne može poslati vrpce?" rekla je mama, a Nina se pitala je li njezinu
majku strah dotaknuti ih.
"Phillip je godinama bio njegova desna ruka u ovom istraživanju. Njegova
majka i moj otac poznavali su se iz Minska."
Nina je pogledala Vasilija i opet pomislila na oca i kako jedna mala stvar može
imati veliki znacaj. "Naravno da cemo dostaviti vrpce", rekla je. "Krecemo
odmah. Imat cemo dovoljno vremena da uhvatimo brod u Skagwayu."
Meredith je uzela hrpu vrpci i komadic papira s adresom. "Hvala vam, dr.
Adamovicu. I Maksime."
"Ne", rekao je Maksim svecano. "Hvala vama. Cast mi je što sam vas upoznao,
Veronika Petrovna Marcenko Whitson."
Mama je kimnula. Bacila je letimican pogled na hrpu vrpci u Meredithinim
rukama te se sagnula kako bi Vasiliju šapnula nešto u uho. Kad se odmaknula,
Pompea
-305-
oci starca bile su vlažne. Pokušavao se osmjehnuti.
Nina je uhvatila mamu pod ruku te je odvela do vrata. Kad su stigle do
ulaznih vrata, Meredith je bila s njezine druge strane. Jedna kraj druge, te ruku
pod ruku, izašle su van na blijedoplavu svjetlost kasnoproljetnog dana. Kiša je
bila prestala i ostavila za sobom svijet blistajucih, svjetlucajucih mogucnosti.
Hidroplan je sletio u Sitki u sedam i trideset.
"Dosad sam mogla stici i do Los Angelesa", rekla je Nina izlazeci iz
zrakoplova nakon Meredith.
"Dosta se žališ za svjetskog putnika", rekla je Meredith dok ih je vodila do
gata.
"Ne žalim se. Samo kažem da me citava aljaska prica o zrakoplovima koji
polijecu svakih sat vremena podsjeca na Afriku. Više se radi o zamisli, a manje
o rasporedu."
"Sjecaš se kad je Nina bila mala?" rekla je mama Meredith. "Ako su joj carape
bile zgužvane u cipelama, samo bi sjela i vrištala. A ako bih joj stavila previše
kecapa na jaja - ili premalo - objesila bi nos.
"To nije istina", rekla je Nina. "Ja sam bila dobra kci. Ti misliš na Meredith.
Sjecaš se kako se naljutila kad je nisi pustila na pidžamaparty kod Karie Dovre.
"To nije ništa u usporedbi s tim kako smo svi ispaštali jer ti mama nije
mahnula pri odlasku na natjecanje iz softballa", rekla je Meredith.
Nina se zaustavila nasred gata i pogledala mamu. "To je bilo zbog vlaka", rekla
je. "Nisi me mogla staviti na vlak i gledati kako odlazi, zar ne?"
"Pokušavala sam biti dovoljno snažna", rekla je mama tiho. "Jednostavno... to
nisam mogla... gledati. Znala sam da te to povrijedilo. Zao mi je."
Meredith je znala da ce biti tisuce takvih trenutaka. Sad kad su pocele s
procesom nadoknadivanja, sjecanja ce se stalno morati reinterpretirati. Poput
dana kad je prekopala mamin dragocjeni zimski vrt. To je bilo skoro kao da je
išcupala nadgrobna kamenja i pobacala ih u stranu. Nije ni cudo što je mama
poludjela. I nije ni cudo što je teško podnosila zime.
I igrokaz. Meredith ga je gledala kroz prizmu novih saznanja. Naravno da ih je
mama zaustavila. Ona i Jeff veselo su predstavljali maminu ljubavnu pricu...
Bol je morala biti strašna.
"Prestanimo s ispricavanjima", rekla je Meredith. "Obavimo to sad —
Pompea
-306-
jedanput — žao nam je za sve trenutke u kojima smo povrijedile jedna drugu
jer nismo razumjele. A potom cemo prestati s tom temom. Okej?" Pogledala je
mamu koja je kimnula, a potom i Ninu koja je takoder kimnula.
Ušetale su u Sitku i pronašle sobe u privatnom smještaju na rubu grada. Sa
svojih ležaljki imale su pogled na mirnu uvalu, zelene humke obližnjih otoka,
pa i na snježni vrh Mount Edgecumbea. Dok se Nina tuširala, Meredith je
sjedila vani na ležaljci s nogama podignutim na ogradu. Usamljeni orao
opušteno je kružio iznad vode, njegov raspon tamnih krila bio je trak koji se
savijao u obliku spirale nad morem indigo plave boje. U osam i cetrdeset pet
napokon je padao mrak.
Meredith je zatvorila oci i naslonila se. Kao i ostatak dana, njezina glava bila je
puna zbrkanih misli i sjecanja i spoznaja. Iznova je procjenjivala svoje
djetinjstvo, rastavljala ga na dijelove, iznova ga proucavala u svjetlu novih
spoznaja o svojoj majci. Zacudo je snaga koju je sad vidjela u svojoj majci
postajala i dio Meredith. Jeffov komentar Ista si ona, znaš, imao je novo
znacenje, dao je Meredith novo samopouzdanje. Ako je išta naucila od svega
ovoga, onda je to da život — i ljubav — mogu nestati u sekundi. Ako ga imaš,
trebaš ga se držati svom snagom i uživati u svakoj sekundi.
Vrata iza nje klizeci su se otvorila te zatvorila uz škljocaj. Isprva je mislila da je
to Nina koja joj želi reci da je kupaonica slobodna, no potom je osjetila
mamin šampon s mirisom ruže.
"Hej ", rekla je Meredith smiješeci se. "Mislila sam da si otišla u krevet."
"Ne mogu spavati."
"Možda je to zbog boje noci."
"Ne mogu spavati s vrpcama u sobi", rekla je mama i sjela u ležaljku kraj
Meredith.
"Možeš ih staviti u našu sobu."
Mama je nervozno savila ruke. "Moram ih predati još veceras."
"Veceras? Mama, devet i petnaest je."
"Da. Raspitala sam se dolje. Moramo otici samo tri bloka dalje."
Meredith se okrenula u ležaljci. "Ozbiljno to misliš. Što nije u redu?"
"Iskreno? Ne znam. Budalasta sam i stara. Znam to. Ali želim se riješiti te
vrpce."
"Nazvat cu ga."
"Nema ga u imeniku. Nazvala sam informacije iz svoje sobe. Jednostavno
Pompea
-307-
cemo se samo tako morati pojaviti. Najbolje veceras. Sutra ce možda biti na
poslu pa cemo morati cekati."
"S vrpcama."
Mama ju je pogledala. "S vrpcama", rekla je tiho, a Meredith je vidjela
ranjivost koju je mama htjela sakriti. I strah; vidjela je i to. Nakon svega što je
mama preživjela, nekako ju je fizicki dokaz njezina života naposljetku strašio.
"Okej", rekla je Meredith. "Idem po Ninu. Otici cemo svi zajedno." Digla se iz
ležaljke i krenula u sobu. Dok je prolazila kraj mame, zastala je dovoljno dugo
da spusti ruku na rame svoje majke. Kroz debelu vunu rukom pletene majice
mogla je osjetiti izbocenu oštrinu kostiju.
U posljednje vrijeme nije mogla proci kraj mame a da je ne dodirne. Nakon
toliko pustih, hladnih godina, to je bilo cudo samo po sebi. Otvorila je klizna
vrata i ušla u malu sobu. Unutra su bila dva kreveta prekrivena crvenozelenim
kariranim pokrivacima s crnim jastucima u obliku sobova. Na zidovima su bile
crnobijele fotografije povijesti Tlingita u Sitki. Ninin je krevet vec bio neuredan
i pretrpan odjecom i opremom za kameru.
Meredith je pokucala na vrata kupaonice, nije dobila odgovor, te ušla.
Nina je sušila kosu i pjevala Madonninu pjesmu "Crazy for you" iz sve snage.
Sa svojom kratko crnom kosom i savršenom kožom izgledala je kao
dvadesetogodišnjakinja.
Meredith ju je potapšala po ramenu. Nina je poskocila iznenadeno i skoro
ispustila sušilo za kosu. Nacerivši se, iskljucila ga je i okrenula se.
"Sjajan nacin da me prestrašiš na smrt. Moram k frizeru. Hitno. Pocinjem
sliciti Edwardu Škarorukom."
"Mama želi veceras odnijeti vrpce."
"Oh. Okej."
Meredith se morala nasmijati na to. Ova situacija jasno je pokazala koliko su
razlicite. Ninu nije bilo briga koliko je sati, ili da je neuljudno navratiti bez
prethodne najave, ili da se mama trebala odmoriti jer je imala naporan dan.
Sve što je Nina cula je poziv na pustolovinu, i ona je uvijek prihvacala taj
poziv.
To je bila osobina koju je Meredith odlucila njegovati.
Za manje od deset minuta, bile su na putu, sve tri hodale su plocnikom u
smjeru koji im je vlasnik pokazao. Još nije posve pala noc; nebo je bilo boje
Pompea
-308-
šljive i prekriveno zvijezdama. Odavde
se cinilo da ih se može dotaknuti. Lagani povjetarac šaputao je kroz zimzelena
stabla, jedini zvuk ovdje vani uz njihove korake na betonu. Negdje u daljini
oglasila se brodska sirena za maglu.
Kuce u ovoj ulici bile su staromodne, s trijemovima s prednje strane i
zašiljenim krovovima. Dvorišta su bila uredena; u zraku je bio težak miris ruža
koji je specifican miris obližnjeg mora ucinio sladim.
"Ovo je ta kuca", rekla je Meredith. Ona ih je vodila.
"Upaljena su svjetla. Sjajno", rekla je Nina.
Mama je samo stajala i zurila u otmjenu bijelu kucu. Ograda na trijemu imala je
iste ukrasne rezbarije kao kod kuce, a bilo je još ukrasa uz strehe. Ti su ukrasi
kucu pretvorili u bajkovito mjesto. "Nalik je na dacu mog djeda", rekla je
mama. "Izgleda vrlo ruski, ali i americki."
Nina se primaknula majci, uzela je za ruku. "Sigurna si da to želiš obaviti
sada?"
Mama je odgovorila tako što je odlucno krenula naprijed.
Pred vratima je mama duboko udahnula, ispravila ramena i snažno pokucala.
Dva puta.
Vrata je otvorio nizak, krupan muškarac s gustim crnim obrvama i sijedim
brkovima. Ako je bio iznenaden što su tri nepoznate žene pred njegovim
vratima, nije to nicim otkrio. "Zdravo", rekao je.
"Phillip Kiselev? rekla je mama posegnuvši za vrpcama u Nininoj ruci.
"To je ime koje odavno nisam cuo", rekao je.
Mama je povukla ruku. "Vi niste Philip Kiselev?"
"Ne. Ne. Ja sam Gerald Koontz."
"Oh." Mama se namrštila. "Žao mi je što smo vam smetali. Imamo krive
informacije."
Meredith je pogledala komad papira u Nininoj ruci. Nije bila rijec o grešci.
Ovo je bila adresa koju su dobili. Mora da je dr. Adamovic — "
"Vasja?" Geraldov brk razvukao se u širok osmijeh. Okrenuo se i viknuo: "To
su Vasjini prijatelji, dušo."
"Ne baš prijatelji", rekla je mama. "Zao nam je što smo vam smetali. Provjerit
cemo dobivene informacije."
U tom trenutku dojurila je žena u sjajnim crnim hlacama i cvjetnoj tunici.
Pompea
-309-
Kovrcava sijeda kosa bila je zavezana u lagani konjski rep.
"Stacey?" rekla je Nina iznenadeno. Meredith je trenutak kasnije prepoznala
konobaricu iz ruskog restorana.
"Vidi, vidi", rekla je Stacey uz srdacan osmijeh. "Pa to su moji novi ruski
prijatelji. Udite, udite." Geraldu je rekla: "Bili su u zalogajnici prije neki dan.
Poslužila sam im kavijar."
Gerald se nacerio. "Mora da ste joj se odmah svidjele."
Nina se prva pomaknula i povukla mamu sa sobom.
"Izvolite, izvolite", rekla je Stacey. "Sjednite. Napravit cu vam caj, a vi cete mi
ispricati kako ste me našle." Odvela ih je u ugodno ureden dnevni boravak s
otomanom i molitvenim kutkom gdje su gorjele tri svijece. Nakon što su se
sve tri smjestile, rekla je: "Gere je rekao da ste Vasilijevi prijatelji?"
"Nismo prijatelji", odgovorila je mama dok je sjedila ukoceno.
Negdje se cuo tresak i Gerald je rekao: "Ups. Unuci", i otrcao iz sobe.
"Ovaj tjedan cuvamo djecu svog sina. Zaboravila sam koliko su radoznali u toj
dobi." Stacey se nasmijala. "Odmah se vracam s cajem. Izjurila je iz sobe.
"Misliš da je dr. Adamovic bio smeten? Ili Maksim nije dobro razumio
adresu?" rekla je Meredith cim su ostale same.
"Kakva slucajnost da su ovi ljudi Rusi i da poznaju doktora", napomenula je
Nina.
Mama je ustala toliko naglo da je goljenicom udarila o stolic, ali doimalo se da
to nije ni primijetila. Zaobišla je stol, prešla sobu te se zaustavila kraj
molitvenog kutka. Meredith je sa svog mjesta mogla vidjeti uobicajene ukrase:
stol nalik na oltar, nekoliko ikona, jednu ili dvije obiteljske fotografije, i
nekoliko upaljenih zavjetnih svijeca.
Stacey se vratila u dnevni boravak i spustila pladanj na stolic. Ulijevajuci caj,
pružila je Meredith jednu šalicu. "Izvolite."
"Poznajete li dr. Adamovica?" pitala je Nina.
"Poznajem", rekla je Stacey. "On i moj otac bili su bliski prijatelji. Godinama
sam mu pomagala oko jednog istraživanja. Naravno, nije se radilo o
akademskoj pomoci. Tipkala sam, kopirala. Takve stvari."
"Istraživanje o opsadi?" pitala je Meredith.
"Tocno", rekla je Stacey.
"Postoje vrpce", rekla je Nina i pokazala na zgužvanu papirnatu vrecicu kraj
Pompea
-310-
svojih nogu. "Mama je upravo ispricala svoju pricu dr. Adamovicu i on nas je
poslao ovamo."
Stacey je napravila stanku. "Kako to mislite, svoju pricu?"
"Ona je tad bila u Lenjingradu. Tijekom rata", rekla je Meredith.
"I on vas je poslao ovamo?" Stacey se okrenula i pogledala mamu koja je
stajala toliko mirno i uspravno kao da je napravljena od mramora.
Stacey je otišla do mame, stala kraj nje. Opet je šalica caja klepetala na
tanjuricu. " Caj ?" pitala je i pogledala mamin strogi profil.
Meredith nije znala zašto, ali i ona je ustala. Kraj nje, Nina je napravila istu
stvar.
Prišle su mami odostraga.
Meredith je uocila što je privuklo maminu pozornost. Na stolu u kutu bile su
dvije uokvirene fotografije. Jedna je bila cr nobijela fotografija mladog para.
Žena je bila mršava i visoka, s kosom crnom kao ugljen i širokim osmijehom.
Muškarac je bio plavokos i predivan. Blijede bijele crte dijelile su fotografiju na
cetiri dijela kao da je godinama bila presavijena.
"To su moji roditelji", rekla je Stacey polagano. "Na dan njihova vjencanja.
Moja je majka bila prelijepa žena. Njezina kosa bila je toliko meka i crna, a
njezine oci... Još se uvijek sjecam njezinih ociju. Zar to nije smiješno? Bile su
toliko plave, sa zlatnim..."
Mama se polagano okrenula.
Stacey je pogledala u mamine oci, a šalica s cajem koju je držala pala je na
drveni pod, tekucina se razlila a šalica razbila u komade.
Staceyna bucmasta ruka tresla se dok je posezala za necim na stolu, ali ni u
jednom trenutku nije odmaknula pogled.
A potom je u ruci nešto pružala mami: mali, draguljima ukrašeni leptir.
Mama je pala na koljena govoreci: "Oh, moj Bože..."
Meredith je htjela posegnuti za njom i pomoci joj, ali i ona i Nina se nisu
pomaknule.
Stacey je kleknula pred nju. "Ja sam Anastazija Aleksovna Marcenko Koontz,
iz Lenjingrada. Mama? Jesi li to doista ti?"
Mama je kratko udahnula i pocela plakati. "Moja Anja..."
Meredithino srce istovremeno se raspadalo, naticalo i bilo preplavljeno. Suze
su tekle niz njezino lice. Razmišljala je o tome što su njih dvije sve preživjele.
Pompea
-311-
Sve te izgubljene godine i ovaj cudesan susret bili su previše za nju. Primaknula
se Nini. Zagrlile su se i gledale kako se njihova majka vraca u život. Nisu
postojale druge rijeci za to. Cinilo se kao da te suze — radosnice možda u svim
tim godinama — napajaju njezinu osušenu dušu.
"Kako?" pitala je mama.
"Papa i ja smo se probudili na medicinskom vlaku koji je vozio u smjeru istoka.
Bio je jako ranjen... U svakom slucaju, kad smo se vratili u Vologdu... Cekali
smo", rekla je Stacey brišuci suze. "Nikad nismo prestali tražiti."
Mama je glasno progutala dah. Meredith je vidjela koliko se celicila kako bi
izgovorila: "Mi?"
Stacey je ispružila ruku.
Mama ju je uzela, stisnula, držala se za nju.
Stacey ju je vodila kroz dnevni boravak pa kroz francuske prozore. Iza njih
nalazilo se savršeno njegovano stražnje dvorište. Miris cvijeca ucinio je zrak
slatkastim — ljiljani i kozja krv i jasmin. Stacey je pritisnula prekidac i red
svjetala upalio se širom dvorišta.
Tad je Meredith ugledala mali cetvrtasti vrt unutar vrta smješten u stražnjem
djelu dvorišta. Cak i odavde pod nestalnim svjetlom mogla je vidjeti dio
ukrašene ograde.
Cula je kako je njezina majka rekla nešto na ruskom, a zatim su svi opet
krenuli, spuštali se niz kamenom poplocanu stazu do vrta koji je bio gotovo
posve nalik na onaj koji je uredila mama. Bijela ograda od lijevanog željeza s
ukrasnim spiralama i šiljastim vrhovima uokvirivala je komad zemlje. Unutar
ograde bila je ulaštena bakrena klupa ispred tri granitna nadgrobna kamena. Sa
svih strana okruživalo ih je cvijece u cvatu. Iznad njih nebo je buknulo i
poprimilo cudesnu, carobnu boju. Jurece ljubicaste, ružicaste i narancaste
zrake sjajile su se medu svim tim zvijezdama. Polarna svjetlost.
Mama je sjela — srušila se, ustvari — na bakrenu klupu i Stacey je sjela kraj nje
držeci je za ruku.
Meredith i Nina stajale su iza nje; obje su stavile ruke na mamina ramena.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

31 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
VERONIKA PETROVNA MARCENKO
1919. —
Sjeti se naše lipe u ljetnom vrtu.
Srest cemo se tamo, ljubavi moja.
LEO ALEKSOVIC MARCENKO 193 8. — 1942.
Naš lav Prerano otišao
Ali Meredith je stisnula mamino rame zbog posljednjeg znaka.
ALEKSANDAR ANDREJEVIC MARCENKO 1917. — 2000.
Ljubljeni suprug i otac
"Prošle godine?" rekla je mama i okxenula se prema Stacey cije oci su se punile
suzama.
"Cekao je citav život na tebe", rekla je. Ali njegovo se srce jednostavno...
ugasilo prošle zime.
Mama je zatvorila oci i sagnula glavu.
Meredith nije mogla ni zamisliti tu bol, kakav je to osjecaj znati da je ljubav
tvog života bila živa i da te je tražila svih ovih godina, i da ti je promakla samo
za nekoliko mjeseci.
"Uvijek je govorio da ce te cekati u ljetnom vrtu."
Mama je polagano otvorila oci. "Naše stablo", rekla je, te nastavila gledati u
njegov znak. Zatim je polagano ucinila ono što je uvijek cinila i što je jako
malo ljudi bilo sposobno uciniti: ispravila je leda, podigla bradu i osmjehnula
se, koliko god nestabilno i nesigurno. "Idemo", rekla je magicnim glasom,
onim koji je promijenio njihove živote u posljednjih nekoliko tjedana. "Popit
cemo caj. Imamo puno toga za pricati. Anja, željela bih te predstaviti tvojim
sestrama. Meredith je nekoc bila ona organizirana, Nina je samo malo luda, ali
mijenjamo se, sve, a ti ceš nas još više promijeniti." Mama se osmjehnula i ako
je u njezinim ocima bilo tuge — sjecanje na rijeci Srest cemo se tamo — onda je
to bilo ocekivano, no bila je ublažena radošcu u njezinu glasu. Možda je tako
trebalo biti, možda se tako život razvijao ako živiš dovoljno dugo. Radost i
Pompea
-313-
tuga sastavni su dio paketa; trik je bio u tome da osjetiš sve, ali da se samo
malo cvršce držiš radosti jer nikad ne znaš kad bi se snažno srce moglo ugasiti.
Meredith je svoju novu sestru uhvatila pod ruku i rekla: "Jako mi je drago što
smo se upoznale, Anja. Cule smo puno toga
o tebi..."
2010.
Ne, ne pod tudim nebeskim svodom, ni pod zaštitom tudih
krila, ja sam bila sa svojim narodom tad kad je s njim nesreca
bila.
"REKVIJEM", ANA AHMATOVA
"Tri jeseni: pjesme i sjecanja"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

32 Re: Zimski vrt - Kristin Hannah taj Uto Sep 18, 2012 5:35 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Epilog
Njezino je ime Vera, i ona je siromašna djevojka. Nitko. Nijedna osoba u Americi ne može
doista razumjeti ovu djevojku ili mjesto na kojem živi. Njezin ljubljeni Lenjingrad —
Peterov slavni Prozor prema Zapadu — nalik je na umiruci cvijet, još uvijek prelijep izvana
dok umire iznutra.
No Vera to još ne zna. Ona je samo djevojka, puna velikih snova.
Ljeti se cesto budi usred noci jer je doziva neki zvuk kojeg se ne može prisjetiti. Nagne se
kroz svoj prozor i pogled joj seže sve do mosta. U lipnju kad zrak miriše na lipe i nove
cvjetove, a noc je kratka poput zamaha leptirova krila, ona skoro ne može spavati od
uzbudenja.
To su belye nochi. Vrijeme bijelih ljetnih noci kad ne pada noc, i kad ulice nikad nisu
prazne...
Moram se osmjehnuti dok zaklapam ovu knjigu — moju knjigu. Nakon svih
ovih godina završila sam svoj dnevnik. To nije bajka, ni izmišljotina; nego moja
prica, onoliko vjerno ispricana koliko sam mogla. Moj otac bio bi ponosan na
mene. Ja sam naposljetku pisac.
To je dar mojim kcerima, iako su mi one puno više dale, a bez njih bi te rijeci,
naravno, još uvijek bile zarobljene u meni, trujuci me iznutra.
Meredith je kod kuce s Jeffom; obavljaju pripreme za Jillianinu svadbu i
planovi im oduzimaju sve vrijeme. Maddy je još uvijek na poslu, nadgleda cetiri
poklonducana koje vodi njezina majka. Nikad nisam vidjela Meredith toliko
sretnu. Raspored joj je ovih dana pun obaveza koje voli. Ona i Jeff cesto
putuju. Kažu da je to zbog istraživanja za njegove romane koji su polucili veliki
uspjeh, ali ja mislim da vole biti zajedno.
Nina je gore sa svojim Danielom za kojeg se nikad nije udala, ali kojeg voli više
negoli je svjesna. Slijedili su jedno drugo širom svijeta, od jedne izvanredne
pustolovine do druge. Navodno se pakiraju kako bi opet otišli, ali ja mislim da
vode ljubav. Neka uživaju.
A Anja je — nije me briga što je amerikanizirala svoje ime; ona ce uvijek ostati
Anja za mene — u crkvi sa svojom obitelji. Cesto navrate tijekom godine i
ispune ovu kucu smijehom. Moja najstarija kci i ja provodimo sate u kuhinji,
razgovaramo na ruskom, prisjecamo se starih duhova. Rijecima, pogledima i
Pompea
-315-
osmjesima napokon im odajemo pocast.
Posljednji put otvorim dnevnik i napišem, za moju djecu, najmasnijim slovima
koje mogu napisati u mojim godinama. Zatim ga zaklopim i stavim u stranu.
Moram zatvoriti oci. Lako padam u san ovih dana, a soba je toliko topla ovog
kasnoprosinackog dana...
Mislim da cujem zvuk djecjeg smijeha.
Ili je to možda preostali zvuk, ostatak od naše božicne vecere. Opet smo
zajedno ove godine, svi, ova nova verzija moje obitelji.
Ja sam sretna žena. Nisam to oduvijek znala, ali sada znam. Uz sve pogreške
koje sam napravila, sve loše i strašne odluke, voljena sam u svojoj starosti, i,
što je možda još važnije, ja volim.
Otvorim oci preplašena necim. Nekom bukom. Na trenutak sam zbunjena,
nesigurna u to što me okružuje. Potom ugledam poznat kamin, božicno drvce
u kutu, i moju fotografiju koja visi iznad okvira kamina.
Visi tamo gdje je nekoc bilo platno trojke. Isprva mi se nije svidjela Ninina
fotografija. Izgledam strašno, strašno tužna.
Ali navikla sam se na nju. To je bio pocetak mog novog života, vremena u
kojem sam napokon shvatila da uz ljubav ide i opraštanje. Sad je to slavna
fotografija; ljudi širom svijeta vidjeli su je i zovu me herojem. Smiješno. To je
jednostavno fotografija žene koja je bacila previše toga iz svog života, te imala
srece da joj se dio vrati.
U kutu sobe još je uvijek moj molitveni kutak. Svijece gore od jutra do veceri;
tamo stoje fotografije s obje moje svadbe, podsjecajuci me svakodnevno na to
da sam imala srece. Kraj fotografije Anje i Lea nakrivljeno sjedi prljavi sivi
plišani zec. Drug Floppy. Njegovo lažno krzno je zamršeno, nedostaje mu
jedno oko, i ja ga ponekad nosim sa sobom za utjehu.
Ustanem. Bole me koljena i stopala su mi natekla, ali nije me briga. Nikad me
nije bilo briga za takve stvari. Ja sam Lenjingradanka. Prolazim kroz tihu
kuhinju prema blagovaonici. Odavde mogu vidjeti svoj zimski vrt koji je posve
prekriven snijegom. Nebo je boje ulaštenog bakra. Led i mraz vise poput
dijamantnih naušnica sa streha iznad trijema. I razmišljam o svom dragom
Evanu koji me spasio kad me trebalo spasiti i dao mi toliko toga. On je taj koji
mi je toliko cesto govorio da mogu dobiti oprost, da jedino moram pružiti
ruku. Dala bih sve da sam ga poslušala ranije, ali znam da me sad cuje.
Bosa sam i nosim samo flanelsku spavacicu. Ako izadem, Meredith i Nina
Pompea
-316-
brinut ce se da opet ludim, da se gubim. Samo ce Anja razumjeti.
Ipak otvorim vrata. Kvaka se lako okrece u mojoj ruci, a hladan vjetar me
udari toliko snažno da sam za prelijepi, tragicni trenutak opet u svom
voljenom gradu na rijeci Nevi.
Hodam preko svježeg snijega, osjecam kako se dno mojih stopala žari i
smrzava.
Skoro sam u vrtu kad se pojavi on. Muškarac odjeven u crno sa zlatnom
kosom koja sjaji od sunceve svjetlosti.
To ne može biti on. Znam to.
Odem do klupe i držim se za njezin hladni, crni okvir.
Ide mi u susret, gotovo da klizi, krece se elegancijom koja mi je nova ili koje se
ne sjecam. Kad je blizu, dignem pogled i pogledam u zelene oci muškarca
kojeg sam voljela više od sedamdeset godina.
Zelene.
Ta mi boja oduzima dah, i ja sam opet mlada.
On je stvaran. I ovdje. Osjecam njegovu toplu prisutnost, a kad me dodirne,
zadrhtim i sjednem.
Toliko se toga treba reci, ali ja ne mogu reci ništa osim njegova imena. "Saša..."
"Cekali smo", kaže, i na zvuk njegova glasa, sjena se odvoji od njegova crnog
kaputa i poprima vlastiti oblik. Manju verziju muškarca.
"Leo", kažem, ne mogavši reci više. Ruke me bole koliko želim posegnuti za
mojim djecacicem, držati ga. Zdrav je i cvrst, a njegovi su obrazi ružicasti od
živahnosti. Potom ugledam isti obraz, obješen i sivoplav, sjajan od mraza.
Cujem kako kaže: Gladan sam, mama... nemoj me ostaviti....
Na to mi se bol rastvori u prsima, i ja glasno udahnem, ali Saša je tamo, uzme
me za ruku i kaže: "Idemo, ljubavi. U ljetni vrt..."
Bol je nestala.
Pogledam u Sašine zelene, zelene oci i sjetim se trave u kojoj smo klecali toliko
davno. Tamo sam se zaljubila. Leo me cvrsto drži kao uvijek, a ja ga
podignem, smijem se, i zaboravim kako ga nekada nisam mogla držati u
rukama.
"Idemo", ponovi Saša, poljubi me, a ja ga slijedim.
Znam ako se osvrnem da cu ugledati svoje tijelo, staro i uvenulo, kako
mlohavo sjedi na klupi usred snijega; ako pricekam, cut cu kako moje kceri
Pompea
-317-
otkrivaju što se dogodilo i kako pocinju plakati.
Zato se ne osvrnem. Držim se za Sašu i ljubim vrat svog lava.
Cekala sam toliko dugo na ovo, da ih opet vidim. Da se osjecam ovako, i znam
da ce sve biti u redu s mojim djevojkama. One su sestre, obitelj. To je dar
njihova oca. To im je dala moja prica, a u posljednjih deset godina voljele smo
za citav jedan život.
Pomislim: Zbogom, moje djevojcice. Volim vas. Oduvijek sam vas voljela.
I odem.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu