Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 5:58 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Džejms Paterson - Mačka i miš Cat-and-mouse

http://www.book-forum.net

2Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 5:59 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PROLOG
Drž'te pauka
GLAVA l
Vašington
JOŠ SAMO dvadesetak koraka je preostalo do Krosove kuće. Gari Sonedži joj
se toliko približio da se naježi od samog pogleda na nju. Građena u viktorijanskom
stilu, s krovom od bele šindre, isticala se time što ju je vlasnik vrlo pažljivo održavao.
Sonedži je zurio preko Pete ulice i ovlaš se kezio otkrivajući zube, što je moglo da se
protumači kao osmeh. Savršeno. Došao je da ubije Aleksa Krosa i njegovu porodicu.
Pogled mu je polako prelazio s prozora na prozor registrujući sve, od uštirkanih
čipkanih zavesa do Krosovog starog klavira na verandi i zmaja s likovima Betmena i
Robina koji je zakačen visio na oluku krova. Dejmonov zmaj, pomisli.
U dva maha ugleda Krosovu staru babu, koja je vukući noge prolazila kraj
prozora u prizemlju. Dugačak, besciljan život Nane Mame uskoro će se završiti. Kako
mu je samo prijala ta pomisao! Uživaj u svakom trenu, stani i pomiriši ruže, podseti se
Sonedži. Okušaj ruže, pojedi ruže Aleksa Krosa - cvetove, drške i trnje.
Najzad pređe preko Pete ulice držeći se senke. Onda nestade u gustoj tisovini i
grmlju forsajtije što je poput stražara čuvalo kuću.
Pažljivo se prišunjao belim podrumskim vratima koja su se nalazila s jedne
strane verande, kraj same kuhinje. Iako su zaključana teškim katancem, nije mu trebalo
više od nekoliko sekundi da ih otvori. Već je u Krosovoj kući!
U podrumu; podrum je ključ za upoznavanje onih koji tu žive. Podrum vredi
hiljadu reči. I hiljadu forenzičkih slika.
A imaće važnu ulogu u onome što će se uskoro dogoditi. U Krosovom ubistvu!
Prozori nisu veliki, ali Sonedži nije hteo da rizikuje i uključi svetlost. Upotrebio
je meglajt baterijsku lampu samo da bi se osvrnuo, saznao još nešto o Krosu i njegovoj
porodici, dodao još goriva u rezervoar mržnje - ukoliko je to uopšte moguće. Podrum
je bio čist, što je i očekivao. Na jednoj tabli od masonita nasumice je okačen Krosov
alat. Umrljana kapa tima Džordžtaun visila je na jednoj kuki. Sonedži ne odole i stavi
je na glavu.
Rukama ovlaš pređe preko rublja složenog na dugačkom drvenom stolu. Opipao
je korpe grudnjaka one starice. Dirao je i male dečakove džokej gaće. Osećao se kao
poslednji pokvarenjak i to mu je prijalo.
Sonedži diže crveni džemperić s motivom irvasa. Odgovara Krosovoj devojčici,
Dženi. Prinese ga licu i pokuša da nanjuši miris curice. Zamišljao je kako ubija Dženi i
jedina mu je želja da Kros to vidi.
Ugleda everlast rukavice i male crne patike vezane za kuku pored stare
bokserske vreće. Pripadale su Krosovom sinu Dejmonu, sada valjda devetogodišnjaku.
Gari Sonedži zažele da udara dečaka pesnicama u srce dok ne prepukne.
Najzad ugasi baterijsku lampu i sede sam u mraku. Nekada je bio slavan
kidnaper i ubica. Ponovo će to postati. Vratio se s namerom da se osveti, ali tako da
svima stane pamet.
Skrstio je ruke u krilu i uzdahnuo. Ispleo je savršenu mrežu.
Aleks Kros će uskoro umreti, a s njim i svi koje voli.
GLAVA 2
London
UBICU koji je trenutno terorisao Evropu zvali su gospodin Smit, samo Smit i
ništa više. Tako ga je krstila bostonska štampa, a policija širom sveta nije mogla da
smisli ništa bolje. On je prihvatio ovo ime kao što deca prihvataju rođenjem dato ime,
ma koliko ono bilo ružno, uznemirujuće ili banalno.
Gospodin Smit - pa neka bude.
U stvari, ložio se na imena. Bio je opsednut njima. Imena svojih žrtava vatreno
je urezivao u dušu i srce.
Pre svih, prva je bila Izabela Kale. Zatim Stefani Mičela Apt, Ursula Dejvis,
Robert Majki Nil i mnogi drugi.
Sva ta imena je mogao da izrecituje od početka do kraja i unazad, kao da ih je
nabubao za neki istorijski kviz ili čudnu rundu Trivijalne trke.*( Igra na tabli (engl. Trivial
Pursuit) u kojoj napredovanje zavisi od sposobnosti igrača da odgovori na pitanja koja zahtevaju
opšte znanje. (Prim. Prev.))
A to je i želeo - nije li ovaj slučaj prava trivijalna trka'?
Zasad je izgledalo da niko to ne razume, da niko ne shvata caku. Ni bajkoviti
FBI, ni legendarni Interpol, ni Skotland jard, nijedna od lokalnih policija u gradovima
u kojima je ubijao.
Niko nije razumeo tajni obrazac po kojem je odabirao žrtve počev od Izabele
Kale u Kembridžu, u Masačusetsu 22. marta 1993, da bi sada nastavio seriju u
Londonu.
Sadašnja žrtva je muškarac, Dru Kabot, po zanimanju glavni inspektor... gde da
izabere baš taj beznadežno luđački posao od tolikih drugih koje čovek može da radi u
životu? Kabot je u Londonu bio faca jer je nedavno uhapsio jednog ubicu Ire. Njegovo
ubistvo će naelektrisati grad i izazvati pometnju. Prosvećeni London na visokom
stepenu kulture baš poput neke selendre voli krvava ubistva.
Danas po podne gospodin Smit je operisao u aristokratskom i otrnenom delu
grada, Najtsbridžu. Došao je da proučava ljudsku rasu - bar prema tumačenju novina.
Londonska ali i evropska štampa nadenule su mu i drugo ime - tuđin. Najčešće se čula
teorija da je gospodin Smit vanzemaljac. Nijedan ljudski stvor ne bi radio takve stvari.
Tako su bar govorili.
Gospodin Smit se saže kako bi tiho govorio u uvo Druu Kabotu i tako bio
intimniji sa svojom žrtvom. Dok je radio, puštao je muziku. Danas je izabrao uvertiru
iz Don Đovanija. Opera buffa mu se činila najpogodnija.*( Itall.: komična opera. (Prim,
prev.))
Opera je prava stvar za autopsiju uživo.
„Najverovatnije će već desetak minuta posle tvoje smrti zelene muve osetiti
miris gasa koji proizvodi raspadanje tvog tkiva", reče gospodin Smit. „Zelene muve će
položiti jajašca u tvoje telesne otvore. Ironija je što me to podseća na doktora Zusa...
na 'zelene muve i šunku'.*( Aluzija na knjigu doktora Zusa Zeleni sir i šunka (Dr. Seuss: Green
Ham and -Eggs), popularnu dečju lektiru za predškolski i mlađi školski uzrast. (Prim, prev.)) Šta bi
to moglo da znači? Ne znam. U svakom slučaju čudno vezivanje predstava."
Dru Kabot je izgubio mnogo krvi, ali se nije predavao. To je visok, krepak
čovek srebrnastoplavičaste kose, jedan od onih koji nikad ne kažu nikad. Inspektor je
odmahivao glavom levo-desno dok mu najzad Smit nije izvadio čep iz usta.
„Šta je, Dru?", upita. „Govori."
„Imam ženu i dvoje dece. Zašto mi ovo radiš? Zašto baš ja?", prošaputa on.
„Oh, recimo zato što si ti Dru. Pojednostavimo stvari i manimo se
sentimentalnosti. Ti si deo zagonetke, Dru."
Opet je inspektora zapušio usta. Nema više ćaskanja s Druom.
Dok je uz muziku iz Don Đovanija pravio novi hirurški zahvat, gospodin Smit
nastavi svoje tumačenje.
„Pred smrt ćeš disati otežano i s prekidima. Tako se i sada osećaš, kao da svaki
dah može da ti bude poslednji. Srce će prestati da ti kuca za dva-tri minuta", prošaputa
gospodin Smit, prošaputa zloglasni tuđin. „Biće to kraj tvog života. Dozvoli da ti prvi
čestitam. Iskreno to mislim, Dru. Verovao ili ne, zavidim ti. Žao mi je što nisam na
tvom mestu, Dru."

http://www.book-forum.net

3Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 5:59 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PRVI DEO
Ubistva na železničkoj stanici
GLAVA 3
JA sam veliki Kornholio! Da li me izazivaš? Ja sam Kornholio!"*( Hiperaktivni
alter ego Bivisa iz animirane serije MTV-a Beavis and Butt-head poznat je kao The Great Cornholio
(ili kraće Cornholio)) , galamila su deca kikoćući se horski. Bivis i Bathed udaraju
ponovo - tu kraj mene.
Ugrizoh se za jezik i reših da ih pustim da se istutnje. Zašto da ih obuzdavam?
Zašto da gasim vatre što najavljuju pubertet?
Dejmon, Dženi i ja gurali smo se na prednjem sedištu mog starog poršea.
Trebalo je da kupim nova kola, ali niko od nas nije hteo da se rastane od poršea. Bio
nam je usađen duh tradicije i klasike. Volesmo ta stara kola, koja smo zvali „kutija za
sardine" i „stari nelakirani".
Međutim, već u dvadeset do osam me zaokupiše misli. Neprijatan početak dana.
Sinoć je iz reke Anakostija izvađeno telo trinaestogodišnje devojčice, učenice
srednje škole Balu. Prvo je ustreljena pa bačena u vodu. Onaj ko je to uradio, pucao joj
je u usta. Obducenti to zovu „rupa u otvoru".
Od bizarne statistike osećao sam mučninu, a nije ostao pošteđen ni moj centralni
nervni sistem. Zaposlednje tri godine više od sto slučajeva ubistava mladih žena u getu
ostalo je nerešeno. A niko nije zahtevao da se povede velika istraga. Izgledalo je da
niko u vlasti ne mari za ubijene crne i hispanoameričke devojke.
Kada smo se dovezli pred školu Sodžerner trus, video sam Kristinu Džonson
koja je srdačno dočekivala decu i roditelje podsećajući nas da smo zajednica dobrih i
brižnih ljudi. I ona sama je nesumnjivo deo te zajednice.
Sećao sam se našeg prvog susreta. Bilo je to jesenas i okolnosti nisu mogle biti
strašnije ni zajedno od nas.
Upoznali smo se - sudarili, reče neko - na mestu zločina čija je žrtva bila jedna
slatka devojčica po imenu Šanel Grin. Kristina je direktorka škole koju je pohađala
Šanel i gde sam upravo dovezao svoju decu. Od ovog semestra i Dženi ide u školu
Trus. Dejmon je okoreli veteran, četvrtak.
„U šta to zijate, mangupi?", upitah decu koja su gledala čas mene čas Kristinu
kao da prate neki šampionski teniski meč.
„Zijamo u tebe, tata, a ti zijaš u Kristinu!", reče Dženi i nasmeja se kao dečja
varijanta zle veštice sa severa, što ume ponekad da bude.
„Za tebe je ona gospođa Džonson", uzvratih i zaškiljih u Dženi što sam zlobnije
mogao.
Dženi se ne obazre na moj smrknuti izraz i namršti se kako samo to ona ume.
„Znam, tata. Ona je direktorka moje škole. Svesna sam ko je."
Moja ćerka već razume mnoge važne životne veze i tajne. Nadam se da će
jednog dana uspeti i da mi ih protumači.
„Dejmone, imaš li ti neko gledište koje bi želeo da nam izložiš?", upitao sam.
„Želiš li nešto da dodaš? Da podeliš s nama ovog još malo dobrog raspoloženja i
duha?"
Moj sin odmahnu glavom, ali ne sakri osmeh. Dejmonu je Kristina Džonson
vrlo draga. Svima je draga. Hvali je čak i Nana Mama, što je nečuveno i pomalo me
brine. Nana i ja se inače ni u čemu ne slažemo, a to stanje s godinama biva sve gore.
Deca izađoše iz kola i Dženi se poljupcem oprosti od mene. Kristina mahnu
rukom i priđe mi.
„Kako si ti dobar i čestit otac", pohvali me ona žmirkajući smeđim očima.
„Predviđam da ćeš uskoro usrećiti neku damu iz kraja. Vrlo si dobar prema deci,
umereno zgodan i voziš otmena sportska kola. Vidi, vidi, vidi."
„Vidi, vidi i ti sebe", rekoh. Da sve bude lepše, početkom juna osvanulo je
prekrasno jutro. Plavo nebo je blistalo, temperatura iznosi dvadeset dva ili dvadeset tri
stepena, a vazduh je svež i relativno čist. Uz bež štofani kostim Kristina je nosila plavu
bluzu i bež cipele s niskim potpeticama. Srce moje, smiri se.
Licem mi prelete osmeh. Nisam se uzdržao, niti sam to želeo. Stapao sam se s
lepim danom koji je osvanuo.
„Nadam se da mi u svojoj pomodnoj školi ne učiš decu takvom cinizmu i
ironiji."
„Naravno da ih učim, ne samo ja, nego i svi nastavnici. A s najboljima
razgovaramo na edukantu. Svi smo cinici i stručnjaci za ironiju. Što je još važnije,
savršeni smo skeptici. Sada moram da uđem kako ne bih propustila nijedan dragocen
trenutak za indoktrinaciju."
„Za Dejmona i Dženi je prekasno. Već sam ih programirao. Dete se hrani
mlekom i pohvalama. Nema vedrijih mališana u kraju, verovatno ni u jugoistočnoj
četvrti, a možda ni u celom Vašingtonu."
„O, to smo primetili i prihvatamo izazov. Moram da brišem. Vreme je da
oblikujemo i menjamo mlade duše."
„Vidimo se večeras?", upitah Kristinu, spremnu da se okrene i vrati se u školu
Sodžerner trus.
„Lep si kao greh i voziš fini porše. Naravno da ćemo se videti", odgovori mi,
okrete se i pođe ka školi.
Te večeri je trebalo da se sastanemo zvanično prvi put. Zimus joj je muž Džordž
izgubio život i Kristina je osećala kako je sada spremna da večera sa mnom. Ni na koji
način je nisam požurivao, ali sam jedva čekao. Šest godina posle smrti svoje žene
Marije osećao sam se kao da izlazim iz neke duboke jame, možda čak iz kliničke
depresije. Već dugo, dugo mi život nije izgledao toliko lepo.
Ali, kao što Mama Nana uvek opominje: „Ne brkaj ivicu jame i horizont."
GLAVA 4
ALEKS KROS je mrtav čovek. Nema mu spasa.
Gari Sonedži je škiljio kroz teleskopski nišan koji je skinuo s automatske puške
marke brauning. Sladio se prizorom. Gledao je, oh, tako srceparajuću ljubavnu scenu.
Video je Aleksa Krosa, koji je doveo svoju žgadiju, i ostao da ćaska sa zgodnom
prijateljicom ispred škole Sodžerner trus.
Zamisli nezamislivo, podsticao je sebe.
Sonedži zaškripa zubima, zguren na prednjem sedištu jednog crnog džipa čiroki.
Posmatrao je kako Dejmon i Džanel trče u školsko dvorište, gde su društvu bacali
kosku, nekima dignutog, drugima spuštenog dlana. Pre mnogo godina je malo
nedostajalo da se Sonedži proslavi otmicom dvoje školske dece, baš ovde, u
Vašingtonu. To su bili dani, prijatelju! To su bili dani.
Neko vreme je bio mračna zvezda na televiziji i u štampi širom države. Sada će
ponovo osetiti ukus slave, opet će se proslaviti. Sasvim je bio siguran u to. Najzad,
pošteno je trebalo da mu priznaju kako je najbolji.
Polako je spustio optički nišan puške i zadržao ga na čelu Kristine Džonson. Tu,
tu, baš zgodno.
Imala je vrlo izražajne smeđe oči i širok osmeh, koji je i s ovog rastojanja
odavao utisak iskrenosti. Bila je visoka, privlačna i držala se autoritativno. Direktorka
škole. Nekoliko pramenova kovrdžave kose joj se odvojilo i palo na obraze. Potpuno je
jasno šta Kros vidi u njoj.
Kakav bi lep par bili i kakva će to tragedija biti, kakav jad i tuga. Mada donekle
pohaban, Kros je i dalje izgledao dobro, impresivno, pomalo kao Mohamed Ali u
najboljim danima. Imao je blistav osmeh.
Kada se Kristina Džonson okrenula i pošla ka školskoj zgradi od crvene opeke,
Aleks Kros iznenada okrznu pogledom Sonedžijev džip.
Činilo se da visoki detektiv kroz vetrobran gleda pravo na mesto vozača.
Neposredno Sonedžiju u oči.
Pa šta s tim? Nema razloga za brigu i strah. Tačno zna šta radi. Ne izlaže se
opasnosti. Ne ovde i ne sada.
Sve će početi za nekoliko minuta mada mu se u mašti već sve odigralo. Odigralo
se stotinama puta. Odsad, pa do kraja, znao je svaki potez.
Gari Sonedži upali motor džipa i krenu ka stanici Junion, mestu budućeg
zločina, pozornici predstave koja će biti njegovo remek-delo.
„Zamisli nezamislivo", promrmlja sebi u bradu. „A onda uradi nezamislivo."
GLAVA 5
POŠTO SE oglasilo poslednje zvono i većina dece bila bezbedna u svojim
učionicama, Kristina Džonson je polako prošetala dugačkim pustim hodnicima škole
Sodžerner trus. Skoro svakog jutra je obilazila školu osećajući veliko uživanje u tome.
Čovek ponekad treba sebe da počasti nečim, a ta šetnja joj je prijala više od odlaska u
Starbak na kafu s mlekom.
Pusti hodnici su prijatno tihi - i uvek blistavi što, smatrala je, i priliči jednoj
školi.
Neko vreme su ona i nekolicina nastavnika sami čistili hodnike, ali sada su to
dve noći nedeljno, svake sedmice, radili gospođa Gomez i portir po imenu Loni Voker.
Kad dobre ljude ubedite da razmišljaju pravilno, čudno je koliko se njih složi s tim da
škola treba da bude čista i bezbedna, i spremni su da pomognu. Ukoliko ljudi poveruju
da zaista može da se dogodi nešto dobro, to se često i ostvari.
Zidovi hodnika su bili pokriveni živopisnim šarenim umetničkim radovima
dece, koja su isijavala nadu i energiju, što je svima prijalo. Svakog jutra je Kristina
uživala u crtežima i plakatima uvek otkrivajući nešto novo; oduševljavalo ju je kako
svako dete drugačije vidi svet.
Ovog jutra ju je zaintrigirao jednostavan ali očaravajući crtež rađen ugljenom,
na kojem je devojčica ispred nove kuće držala mamu i tatu za ruku. Svi oni imaju
okrugla lica, srećne osmehe i optimizam koji govori da život ima svrhu. Pogledala je
još nekoliko ilustrovanih priča: Naša zajednica, Nigerija, Kitolovstvo.
Međutim, danas je postojao još jedan razlog za njenu šetnju. Mislila je na svog
muža Džordža, na to kako je i zašto umro. Žalila je što ne može da ga vrati i
porazgovara s njim. Želela je da ga bar još jednom, poslednji put, drži. O, bože, tako
joj je potrebno da porazgovara s njim.
Otišla je do sobe broj 111 na kraju hodnika, koja je bila svetložuta i zvala se
Ljutić. Deca su sama davala nazive sobama menjajući ih svake jeseni. Najzad, škola je
njihova.
Kristina je polako i tiho odškrinula vrata. Videla je Bobi Šo, učiteljicu u drugom
razredu, koja je brisala beleške na tabli. Zatim je prešla pogledom preko redova
uglavnom pažljivih lica, a jedno je pripadalo učenici Dženi Kros.
Osmehnula se gledajući Dženi koja se baš tada obratila gospođici Šo. Dženi
Kros je tako živahna, vedra i slatka u svom tumačenju sveta. Sasvim na oca. Pametna,
osećajna, lepa kao greh.
Kristina najzad ode. Utonula u misli, i nesvesno se betoniranim stepenicama
popela na prvi sprat. Čak su i zidovi pored stepeništa bili okićeni crtežima i slikama
jarkih boja, što je još jedan razlog da deca prihvate ovu školu kao svoju. Kad učenici
jednom shvate da je nešto njihovo, oni to štite osećajući da su deo celine. Međutim,
mada je ideja bila jednostavna, nije nailazila na razumevanje vlade u Vašingtonu.
Osećala se pomalo glupo, ali ipak je progvirila i u Dejmonovu učionicu.
Od svih dečaka i devojčica u školi Trus, Dejmon joj je verovatno najmiliji
učenik. I to je postao još pre nego što se upoznala s Aleksom. Dejmon nije samo
pametan, rečit i vrlo šarmantan - njegova duša je divna. Mnogo puta je to dokazao u
ophođenju s drugom decom, učiteljima, pa i sa svojom sestricom kada je pošla u školu
prošle godine. Ponašao se kao da mu je ona najbolja drugarica na svetu - i možda je
već razumeo da ona to i jeste.
Kristina se najzad vrati u svoju kancelariju, gde ju je čekao uobičajeni radni dan
u trajanju od deset do dvanaest sati. Sada je razmišljala o Aleksu i verovatno je zato
otišla i pogledala njegovu decu.
Pa ipak, nije se radovala večerašnjem sastanku i večeri s njim. Pribojavala se
večerašnjeg susreta i mislila je da zna zašto.
GLAVA 6
NEŠTO pre osam izjutra Gari Sonedži ušeta u stanicu Junion kao da je njen
vlasnik. Osećao se više nego dobro. Poletno je koračao, a raspoloženje mu je dosezalo
visoku staničnu tavanicu.
O čuvenoj železničkoj kapiji prestonice znao je sve što je trebalo. Odavno već
oseća divljenje spram neoklasicističke fasade koja je podsećala na slavna Karakalina
kupatila u drevnom Rimu. Još kao dečak je satima proučavao staničnu arhitekturu.
Često je posećivao i veliku železničku radnju gde su prodavani savršeni modeli vozova
i drugi železnički suveniri.
Osećao je tutanj vozova pod nogama. Mermerni pod je stvarno podrhtavao dok
su moćne kompozicije Amtraka napuštale stanicu uglavnom stižući po redu vožnje.
Staklena vrata što vode ka spoljnom svetu tresla su se od vibracija; čuo je kako
staklene ploče zveče u okvirima.
Voleo je ovo mesto, svaki njegov delić. Potpuno odiše magijom. Ključne reci za
danas su voz i podrum, a samo on razume zbog čega.
Informacija je moć, a on ih drži u malom prstu.
Gari Sonedži je znao kako nije isključeno da može poginuti u sledećem satu, ali
nije se uzbuđivao. Šta god da se desi, suđeno mu je, a osim toga, želeo je da ode s
treskom, bez kukavičkog cviljenja. I što da ne, do vraga? Kad umre, čekaće ga
dugačka i uzbudljiva karijera koju je već isplanirao,
Obučen u laku crnu trenerku sa crvenim logom najka, Gari Sonedži je nosio tri
kabaste torbe. Verovao je da liči na druge „japi" putnike na prometnoj železničkoj
stanici. Ovog puta se činilo da je malo ugojen i da mu je kosa seda. Visok je metar
sedamdeset osam, ali zahvaljujući visokim potpeticama dobio je još četiri-pet
centimetara u visini. Još nije potpuno izgubio tragove nekadašnje prijatne
spoljašnjosti. Da mu je neko pogađao zanimanje, rekao bi da je učitelj.
Nije ignorisao ovu jeftinu ironiju. Nekada je zaista radio kao učitelj, kao jedan
od najgorih pedagoga svih vremena. Bio je gospodin Sonedži - Spajdermen. Oteo je
dvoje svojih učenika.
Iako je već kupio kartu za metrolajner,*( Metrolajner (engl. Metroliner) je bio
kvalitetniji i skuplji ekspresni voz između Vašingtona i Njujorka (sa biznis i prvom klasom), kojim je
upravljala kvazivladina agencija Amtrak. Nedavno (od 2006) zamenila gaje Ejsla ekspresna
železnička veza (Acela Express trainset). (Prim, prev.)) još nije ušao u svoj voz.
Umesto toga, Gari Sonedži prođe kroz veliku dvoranu i udalji se od čekaonice.
Stepenicama se pored kafea Senter popeo do balkona na prvom spratu, odakle se
pružao pogled na dvoranu,šest metara niže.
Zurio je u reku ljudi koja je tekla kroz hol nalik pećini. Većina tih seronja i ne
sluti kakva ih je nezaslužena sreća baš jutros snašla. Kada za samo nekoliko minuta
počne svetlosni i zvučni šou, sedeće bezbedno u malim vozovima dok putuju na posao.
Kakvo lepo, lepo mesto, pomisli Sonedži. Koliko je samo puta maštao o ovoj
sceni.
Baš o ovoj sceni, na stanici Junion.
Dugačke pruge sunčeve jutarnje svetlosti kao koplja su prodirale kroz fine
svetlarnike, odbijajući se o zidove i visoku pozlaćenu tavanicu. Pred njim je u glavnom
holu, pored kabine za obaveštenja, smeštena veličanstvena elektronska tabla sa
ispisanim voznim redom dolazaka i odlazaka, kafe Senter, i restorani Sfuzi i Amerika.
Gari Sonedži izvadi iz džepa mali ključ. Baci ga u vazduh i uhvati. Otvorio je
srebrnkastosiva metalna vrata koja su vodila u jednu sobu na balkonu.
O njoj je razmišljao kao o svojoj sobi. Najzad je poput svih imao svoju sobu -
gore. Zatvorio je vrata za sobom.
„Srećan rođendan, dragi Gari, srećan ti rođendan."
GLAVA 7
OVO će biti neverovatno, nadmašiće sve njegove dosadašnje pokušaje. Bezmalo
vezanih očiju, napamet, mogao bi da uradi ono što će uslediti. Toliko puta je u mašti,
snovima, ponavljao redosled poteza. Više od dvadeset godina se radovao ovom danu.
U maloj sobi je postavio aluminijurnski tronožac i na njemu montirao pušku
brauning. BAR je bila prvoklasna, opremljena optičkim priborom s odstupanjem u
hiljaditima i elektronskim okidačem koji je sam izradio.
Mermerni pod je i dalje podrhtavao kada su mu voljeni vozovi stizali na stanicu
i napuštali je kao džinovske mitološke životinje koje ovamo dolaze na pojilo i odmor.
Nigde ne bi radije boravio nego ovde. Toliko je uživao u ovom trenutku.
Sonedži je znao sve o stanici Junion i o masovnim ubistvima na prometnim
javnim mestima. Još kao dečak je bio opsednut takozvanim „zločinima stoleća".
Zamišljao je kako čini takva zlodela, postaje strah i trepet, slavan i poznat. Nasumce je
planirao savršena ubistva i onda počeo da ih vrši. Prvu žrtvu je sahranio na farmi
jednog rođaka kada mu je bilo petnaest godina. Ni do danas niko nije pronašao telo.
Bio je Čarls Starkveder; bio je Bruno Ričard Hauptman; bio je Čarli Vitman.*
( Čarls Starkveder (1938-1959) na putu kroz Nebrasku i Vajoming, u društvu maloletne prijateljice
Karil En Fugejt, ubio je jedanaestero ljudi. Bruno Ričard Hauptman (1899-1936) bio je navodni
otmičar Lindbergovog deteta; o Čarlsu Džozefu Vitmanu (1941-1966) biče još dosta reći u ovom
romanu. Pucajući s tornja Teksaškog univerziteta u Ostinu ubio je najmanje 15 osoba i ranio 31.
(Prim, prev.)) Ali pametniji od njih; i ne toliko lud.
Čak je i ime sebi izabrao - Sonedži, koje je izgovarao So-ni-dži. Kada mu je bilo
trinaest ili četrnaest godina, činilo mu se da to ime uliva strah. Verovao je da je tako i
danas. Starkveder, Hauptman, Vitman, Sonedži.
Još je u detinjstvu pucao iz puške u dubokim mračnim šumama oko Prinstona, u
Nju Džersiju. Proteklih godinu dana pucao je, lovio i vežbao češće nego ikada.
Potpuno je oran i spreman za ovo jutro. Bogamu, spreman već godinama.
Sonedži sede na metalnu stolicu na rasklapanje smestivši se najudobnije
moguće. Potegnuo je ceradu sivu kao bojni brod, koja se slagala s tamnim zidovima
železničkog terminala. Zavuče se pod nju. Nestaće, stopiće se s ambijentom, postaće
snajper na vrlo prometnom javnom mestu. Na stanici Junion!
Glas neke spikerke, koji je zvučao starački, objavio je peron i vreme polaska
sledećeg metrolajnera za Baltimor, Vilmington, Filadelfiju i njujoršku stanicu Pen.
Sonedži se osmehnu sebi u bradu - tim vozom će pobeći. Imao je kartu i nije
odustao od namere da otputuje. Nema problema, jednostavno će se ukrcati.
Metrolajner ili propast. Sad već niko ne može da ga zaustavi osim, možda, Aleksa
Krosa, ali ni to više nije važno. Osigurao je svoj plan bilo šta da se desi, čak i u slučaju
da pogine.
Sonedži potpuno odluta mislima. Uspomene ga poput čaure okružiše.
Imao j e devet godina kada je student po imenu Čarls Vitman otvorio vatru s
kule Teksaškog univerziteta u Ostinu. Sa dvadeset pet godina Vitman je bio bivši
marinac. Sonedži je otad i dalje hipnotisan tim nečuvenim senzacionalnim događajem.
Skupljao je sve izveštaje o tom događaju, dugačke članke iz Tajma, Lajfa,
Njuzvika, Njujork tajmsa, Filadeljlje inkvajrera, londonskog Tajmsa, Pari mača, Los
Anđeks tajmsa, Baltimor sana. Još čuva u kući jednog prijatelja svu tu dragocenu
dokumentaciju, ostavštinu za potomstvo. Bili su to dokazi - o prošlim, sadašnjim i
budućim zločinima.
Gari Sonedži zna da je vest strelac. Za gomilu meta koje pod njim vrve nije ni
morao da bude šampion. Nijedan pucanj na železničkoj stanici neće biti ispaljen s
razdaljine veće od sto metara, a on je precizno pogađao s petsto metara.
Sada iz sopstvenih kosmara prelazim u stvaran svet, pomisli dok se kristalizovao
ovaj trenutak. Podiđoše ga čudni ledeni žmarci. Prijali su mu i izazivali ga. Kroz
optički nišan brauninga piljio je u gomilu koja je nervozno žurila svojim poslom.
Tražio je prvu žrtvu. Život je mnogo lepši i zanimljiviji kada se gleda kroz
teleskopski nišan.
GLAVA 8
Moj si.
Pretraživao je dvoranu posmatrajući hiljade lica koja žure na posao ili idu na
letovanje. Ni muškarci ni žene ne slute u kakvoj se smrtnoj opasnosti nalaze upravo
ovog trena. Niko nema pojma. Ljudi kao da ne pomišljaju da ih nešto strašno može
zadesiti.
Sonedži je posmatrao živahni čopor učenika u svetloplavim sportskim jaknama i
uštirkanim belim košuljama. Srednjoškolci neke privatne škole, prokleti srednjoškolci.
Neobično veseli, kikotali su se dok su trčali da uhvate voz. Smetali su mu srećni ljudi,
a naročito blesava dečurlija koja misli da je uhvatila svet za muda.
Otkrio je da može razlikovati mirise čak i na ovoj visini: dizel gorivo, jorgovan i
ruže u korpama cvećara, meso i škampe s belim lukom iz restorana u prizemlju. Od
ovog mirisa obuze ga glad.
Nišanska sprava, pravljena po porudžbini, umesto uobičajene končanice ima
crni kružić za izbor mete. Kružić mu je nekako miliji. Posmatrao je montažu oblika,
pokreta i boja koja je uplovljavala u zonu smrti i napuštala je. Sada je mali krug
sudnjeg dana njegov svet, samodovoljan i hipnotički.
Sonedži zadrža nišansku tačku na širokom naboranom čelu jedne poslovne žene
umornog izgleda, stare između pedeset i pedeset pet godina. Žena je mršava i
nervozna, upalih očiju, bledih usana. „Kaži laku noć, Grejsi", došapnu joj on tiho.
„Laku noć, Ajrin. Laku noć, gospođo Tikvo."
Umalo ne povuče okidač, umalo da započne jutrošnji maskr! Ipak, u poslednjem
času olabavi pritisak prsta.
Nije vredna prvog metka, pomisli i ukori se zbog nestrpljenja. Ni po čemu
izuzetna. Samo prolazna ćud. Još jedna krava iz srednje klase.
Nišanska tačka se spusti i zadrža na donjem delu kičme jednog nosača koji je
gurao neravno raspoređen tovar kutija i kofera. Visok i naočit crnac - liči na Aleksa
Krosa, pomisli Sonedži. Tamna koža mu se presijavala poput nameštaja od
mahagonija.
Meta ga je privukla svojim izgledom. Slika mu se svidela, ali ko bi osim njega
shvatio specijalnu tananu poruku? Ne, mora da misli i na druge. Ovo nije vreme za
sebičluk.
Ponovo pomeri nišansku tačku, kružić smrti. Iznenađujuće mnogo onih koji su
putovali na posao železnicom, nosilo je plava odela i crne cipele sa zumbanom
kapnom. Poslovne ovce.
Jedan otac uđe sa sinom tinejdžerom u krug kao da ih je tamo postavila božja
ruka.
Gari Sonedži duboko uzdahnu. Zatim lagano ispusti vazduh iz pluća. Taj obred
je ponavljao kad god je pucao i vežbao gađanje sam u šumi. Mnogo puta je zamišljao
ovakav prizor - da ustreli nepoznatu osobu bez nekog posebnog razloga. Lagano,
sasvim lagano povuče obarač ka zenici. Telo mu postade potpuno nepomično, gotovo
beživotno. Osećao je slab damar u ruci i damar u vratu, koji su približno odgovarali
otkucajima srca.
Puška se oglasi jakim pucnjem i činilo se da zvuk prati let metka u dvorani.
Ispred puščane cevi, na nekoliko centimetara, uvijala se spirala dima. Lep prizor.
Tinejdžeru je glava eksplodirala u krugu teleskopskog nišana. Prekrasno.
Raspala se naočigled njemu. Minijatura Velikog praska, zar ne?
Gari Sonedži povuče okidač i drugi put. Ubio je i oca pre nego što je stigao da
žali za sinom. Prema obojici je bio potpuno ravnodušan. Nije osećao ni ljubav, ni
mržnju, ni sažaljenje. Nije ustuknuo, nije se trgnuo, čak ni trepnuo.
Ništa više nije moglo da zaustavi Garija Sonedžija, više nema povratka.
GLAVA 9
U VREME NAJŽIVLJEG saobraćaja! Osam i dvadeset ujutro. Svemogući
Svevišnji bože, ne! Ludak na slobodi na stanici Junion.
Sampson i ja smo trčali po duploj liniji Avenije Masačusets, kojoj se nije video
kraj. U slučaju sumnje, galopiraj - maksima stare Legije stranaca.
Vozači su iznervirano trubili. Pešaci su vrištali, bežali sa železničke stanice.
Patrolna kola su bila svuda unaokolo.
Ispred nas, na severnom Kapitalu, video sam stanicu Junion, masivni železnički
terminal, sav od granita, znatno proširen i obnovljen. Sve je oko stanične zgrade bilo
tmurno i sivo. Jedino se izdvajala upadljivo zelena trava.
Sampson i ja proletesmo pored nove zgrade sudije Terguda Maršala.*( Thurgood
Marshall je bio prvi Afroamerikanac izabran za sudiju Vrhovnog suda. Vršio je tu dužnost od 1967.
do 1991. (Prim, prev.)) Iz pravca železničke stanice začusmo pucnje koji su zvučali
varljivo daleko pošto su ih prigušivali debeli kameni zidovi.
„Bogamu, ovo je stvarno", reče Sampson koji je trčao pored mene. „Tu je.
Nema sumnje."
Znao sam da ću ga zateći ovde. Pre nepunih deset minuta, dok sam sedeo za
svojim pisaćim stolom, primio sam hitan telefonski poziv. Rastrojeno sam podigao
slušalicu jer mi je druga poruka odvraćala pažnju, jedan faks od Kajla Krejga iz FBIja.
Pogledom sam preleteo Kajlov faks. Očajnički je tražio pomoć u kolosalnom
slučaju gospodina Smita. Molio me je da se sastanem s agentom Tomasom Pirsom.
Ovog puta nisam mogao da pomognem Kajlu. Razmišljao sam da se manem svih
prokletih istraga o ubistvima kako ne bih pao u nove bedake, a naročito da se ne
opterećujem tako ozbiljnim slučajevima kao što je ovaj s gospodinom Smitom.
Prepoznao sam glas na telefonu: „Ovde Gari Sonedži, doktore Krose. To sam
stvarno ja. Zovem sa stanice Junion. Samo sam na proputovanju kroz Vašington i
možda sam se neosnovano ponadao da ćete želeti da me vidite. Ali, ako želite, furajte
smesta. Požurite ili nema susreta."
Glas je zamro. Sonedži je prekinuo vezu. Voleo je da gospodari situacijom.
Zato smo sada Sampson i ja trčali Avenijom Masačusets. Kretali smo se mnogo
brže od automobilskog saobraćaja. Svoja kola sam ostavio na uglu Treće ulice.
Obojica smo preko sportskih majica nosili zaštitne prsluke. Furali smo kao što
mi je Sonedži telefonom savetovao.
„Šta kog vraga izvodi tamo?", zaškrguta Sampson zubima. „Taj kučkin sin je
odvajkada lud."
Nepunih pedeset metara nas je delilo od kapija na terminalu, izrađenih od drveta
i stakla. Svet je i dalje nadirao iznutra.
„Još kao dečak je naučio da puca", rekoh Sampsonu. „Ubijao je kućne ljubimce
u kraju oko Prinstona, gađao ih snajperskom puškom u šumi. O svom snajperskom
iskustvu pričao mi je kada sam razgovarao s njim u zatvoru Lorton. Sebi je nadenuo
ime Ubica kućnih ljubimaca."
„Sada je izgleda prešao na ljude", promrmlja Sampson.
Trčali smo dugačkim prilaznim putem ka glavnom ulazu terminala, starom
devedeset godina. Iako su nam se od brzine usijali kožni donovi, činilo mi se da je od
Sonedžijevog telefonskog poziva prošla večnost.
Pucnjava se prekide - pa se se nastavi. Vraški čudno. Nedvosmisleno je zvučalo
kao da iznutra dopire puščana paljba.
Privatna vozila i taksiji povukoše se s prilaznog puta, što dalje od mesta
vatrenog dejstva i ludila. Putnici koji su svakodnevno vozovima odlazili na posao jurili
su ka izlazu kroz stanična vrata kao i svi ostali. Nikada ranije nisam bio u prilici da
lovim snajperistu.
Otkad živim u Vašingtonu, nekoliko stotina puta sam bio na stanici Junion, ali
nijednom zbog ovakvog povoda. Ništa nije moglo ni približno da se uporedi s
jutrošnjim doživljajem.
„Zarobio se ovde. Svesno se uhvatio u klopku! Zašto bi to radio, do đavola?",
čudio se Sampson dok smo kroz stanična vrata ulazili.
„I sam sam zbunjen", rekoh. Zbog čega mi je Gari Sonedži telefonirao? Zašto je
samog sebe saterao u zamku na stanici Junion?
Sampson i ja uđosmo u glavnu dvoranu stanice Junion. Odjednom se ponovo
začuše pucnji odozgo - odnekud s balkona. Obojica se bacismo na pod.
Da li nas je Sonedži već video?

http://www.book-forum.net

4Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:00 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 10
DOK sam pažljivo zagledao sve uglove zloslutno velike dvorane železničke
stanice, glavu sam spustio što niže. Očajnički sam tražio Sonedžija. Da li me vidi? U
mislima mi prolete jedna od Naninih izreka: Smrću ti priroda kaže „dobar dan".
Duž impozantnog glavnog hola stanice Junion kipovi rimskih legionara držali su
stražu. U svoje vreme politički korektni direktori Pensilvanijskih železnica tražili su da
ratnici budu potpuno odeveni. Vajar Luj Sen-Goden uspeo je da svaki treći kip prikaže
u prirodnom istorijskom stanju.
Već tri osobe su ležale u dvorani, verovatno mrtve. Prevrnuo mi se stomak, a
srce tuklo još brže. Jedna žrtva je tinejdžer u skraćenim bermudama i gornjem delu
trenerke Redskinsa. Druga žrtva je, po svemu sudeći, neki mlad otac. Nijedan od njih
dvojice nije se micao.
U radnjama pod arkadama i u restoranima zarobljene su stotine putnika i
staničnog osoblja. Desetine preplašenih ljudi sabile su se u malu prodavnicu čokolade
Godajva i otvorenu kafanu Amerika.
Paljba opet prestade. Šta to Sonedži radi? I gde je? Zatišje je bilo sablasno i
izluđivalo me je. Normalno je da ovde, na železničkoj stanici, sve vri od žagora i
šumova. Neko prevuče stolicu po mermernom podu i škripa glasno odjeknu.
Podigao sam ruku u kojoj sam držao detektivsku značku i pokazao je
uniformisanom patroldžiji, zabarikadiranom iza jednog prevrnutog stola u kafani. Znoj
mu je s lica curio u valjke sala na vratu. Samo je metar udaljen od vrata što vode u
glavnu dvoranu. Teško je disao.
„Je li ti dobro?", upitah ga kad se Sampson i ja nađosmo iza stola. On klimnu
glavom i nešto promrmlja, ali nisam mu verovao. Oči su mu bile razrogačene od
straha. Verovatno se ni on nikada nije našao u zoni snajpera.
„Odakle puca?", upitah uniformisanog. „Jesi li ga video?"
„Ne može se lako proceniti, ali očigledno je negde gore." Pokazao je ka južnom
balkonu, koji se pružao iznad dugačkog niza vrata na prednjem delu stanice Junion.
Sada tamo nema nikoga. Sonedži je postao apsolutni gospodar.
„Odozdo ga ne vidim", frknu Sampson kraj mene. „Možda se kreće, menja
položaj. Vest snajper bi se držao tog pravila."
„Je li rekao nešto? Da li se javljao? Postavljao zahteve?", upitah patroldžiju.
„Ništa. Jednostavno je počeo da puca u ljude, kao na školskom gađanju. Zasad
imamo četiri žrtve. Nitkov ume da puca."
Nisam video četvrto telo. Možda je neko, otac, majka ili prijatelj odvukao žrtvu
s poda. Pomislih na svoju porodicu. Sonedži je jednom dolazio u našu kuću. I
telefonirao mi je odavde - pozvao me je na proslavu svog društvenog debija na stanici
Junion.
Iznenada, puška zalaja s balkona iznad nas! Između debelih staničnih zidova
zaorio se zvuk jednoličnih pucnjeva. Stanica je postala strelište s ljudskim metama.
Neka žena vrisnu u restoranu Amerika. Videh je kako pada kao da se okliznula
na ledu. Mnogi jeknuše u kafani.
Paljba ponovo prestade. Šta on, do đavola, radi gore?
,,Hajde da ga skinemo pre nego što ponovo zapuca", došapnuh Sampsonu.
„Idemo."
GLAVA 11
U SLOŽNOM trku, zadihani, Sampson i ja popesmo se mračnim mermernim
stepenicama na balkon iznad dvorane. Tamo zatekosmo sagnute uniformisane policajce
i dvojicu detektiva.
Prepoznah jednog detektiva iz stanične službe koja se obično bavi sitnim
krivičnim prekršajima, ni nalik ovome, ni približno pokušaju uklanjanja veštog
snajpera.
„Šta smo do sada saznali?", upitah. Činilo mi se da se detektiv zove Vinsent
Mazeo, ali nisam bio siguran. Prevalio je pedesetu, pa su mu davali navodno lakše
zadatke. Koliko me je sećanje služilo, Mazea je pratio veoma dobar glas.
„On je u jednom od onih predsoblja. Vidite li vrata tamo preko? Mesto koje je
zauzeo nema krov. Možda možemo da mu pridemo odozgo. Šta mislite?"
Podigoh pogled ka visokoj pozlaćenoj tavanici. Stanicu Junion smatraju
najvišom pokrivenom kolonadom u Sjedinjenim Državama. Činilo se da nesumnjivo
zaslužuje to obeležje. Gari Sonedži je oduvek voleo grandiozne građevine. Sada je
pronašao sredinu koja mu odgovara.
Detektiv izvadi nešto iz džepa na košulji. „Imam rezervni ključ kojim se mogu
otvoriti neka predsoblja, možda baš prostorija gde se trenutno nalazi."
Uzeh ključ jer on nije bio voljan da ga upotrebi. Nije želeo da izigrava heroja.
Nije hteo da se ovog jutra sretne s Garijem Sonedžijem i njegovom snajperskom
puškom.
Iz predsoblja stiže još jedna tura pucnjeva.
Brojao sam ih. Šest metaka - baš kao i prethodnog puta.
Većina psihopata nije imuna na šifre, magične reči i brojeve, a Sonedži ne
predstavlja izuzetak. Razmišljao sam o šesticama. Šest, šest, šest? U prošlosti ga ništa
nije vezivalo za ovu brojku.
Odjednom paljba prestade. U stanici ponovo zavlada tišina. Osećao sam kako
me izdaju živci, do krajnosti napeti. Mnogo života je bačeno na kocku, neko mora da
zaštiti sve te ljude.
Sampson i ja se pokrenusmo. Nepunih šest metara nas je delilo od predsoblja iz
kojeg je pucao. Priljubismo se uza zid, s izvučenim pištoljima marke glok.
„Kako si?", prošaputah. I ranije smo se nalazili u ovako gadnim situacijama, ali
slaba je to uteha.
„Zabavno je ovo sranje, zar ne, Alekse? I to naštinu. Još nisam popio kafu i
pojeo krofnu.
„Kad ponovo zapuca, krećemo", rekoh mu. „Svaki put ispaljuje po šest metaka."
„Primetio sam", reče Sampson ne gledajući me. Potapša me je po nozi. Obojica
duboko uzdahnusmo.
Nismo dugo čekali. Sonedži ispali novi rafal. Šest metaka. Zašto svaki put šest?
Zna da dolazimo po njega. Do đavola, pozvao me je na svoj vatromet.
„Pokret", rekoh.
Potrčasmo kroz hodnik od mermera i kamena. Palcem i kažiprstom sam stezao
ključ predsoblja.
Okrenuh ključ.
Škljoc!
Vrata se ne otvoriše! Prodrmah kvaku. Ništa.
„Šta je sada, do vraga", ljutito zareza Sampson iza mene. „Šta je s tim vratima?"
„Upravo sam ih zaključao", odgovorih mu. „Sonedži nam ih je ostavio
otvorena."
GLAVA 12
U PRIZEMLJU jedan par s dvoje male dece poče da beži. Jurili su ka staklenim
vratima u nadi da će se dočepati slobode. Jedno dete se saplete i jako udari kolenom o
pod. Majka ga povuče napred. Prizor je bio jeziv za posmatranje, ali uspeli su. Pucnji
se opet razlegoše! Sampson i ja upadosmo u predsoblje, obojica pognuti, s oružjem na
gotovs.
Pred sobom ugledah tamnosivu ceradu.
Iz tog zaklona je virila snajperska puška, kamuflirana ceradom. Sonedži je bio
ispod nje, zaklonjen od očiju.
Sampson i ja otvorismo vatru. U tesnoj prostoriji zagrme šest hitaca. Izbušili
smo ceradu. Puška je zaćutala.
Pretrčah malo predsoblje i zgrabih ceradu. Tada zastenjah - iz utrobe mi se
otkinu dubok glas.
Ispod cerade nije bilo nikoga. Nije bilo Garija Sonedžija!
Na metalnom tronošcu montirana je automatska puška brau-ning. Kraj nje se
nalazio kontrolni mehanizam, povezan s oružjem i okidačem. Čitav uređaj je bio
prilagođen potrebama teroriste. Puška je otvarala paljbu u predviđenim razmacima.
Šest pucnjeva, zatim pauza, pa još šest pucnjeva. Bez Garija Sonedžija.
Već sam mislio da krenem, ali na severnom i južnom zidu male prostorije spazih
dvoja metalnih vrata. Naglim trzajem sam otvorio bliža. Očekivao sam zamku.
Međutim, hodnik je bio prazan. Na suprotnom zidu nalazila su još jedna siva
metalna vrata. I to zatvorena. Gari Sonedži je oduvek voleo da se igra. Omiljeni trik
mu je bio da sam određuje pravila.
Pohitao sam u drugu prostoriju i otvorio vrata broj dva. Kakva je ovo igra? Igra
iznenađenja? Da li se bomba krije iza vrata broj jedan, dva ili tri?
Zavirih u novu prostoriju, još jedan prazan sobičak. Sonedži je nestao. Bez traga
i glasa.
U ovoj prostoriji nalazile su se i neke metalne stepenice - činilo se da vode na
drugi sprat ili u prostor za tehniku iznad naših glava.
Peo sam se uz ove stepenice zastajkujući kako mu ne bih postao jasna meta
ukoliko pripuca odozgo. Srce mi je lupalo, noge klecale. Nadao sam se da je Sampson
blizu. Bila mi je potrebna zaštita.
Na vrhu stepeništa zatekoh otvoren tesan prolaz. Ni tu se ne sretoh s Garijem
Sonedžijem. Sve dublje i dublje me je uvlačio u neku vrstu zamke, u svoju paukovu
mrežu.
Stomak mi se prevrtao, snažan bol pojačavao u očnim dupljama. Sonedži je i
dalje negde na stanici Junion. Mora da je ovde. Rekao je da hoće da me vidi.
GLAVA 13
SONEDŽI JE mirno sedeo u metrolajneru koji je u osam i četrdeset pet krenuo
za njujoršku stanicu Pen, i pretvarao se da čita Vašington post, kao da je neki
bankarski službenik iz unutrašnjosti. Još je osećao kako mu srce tuče, ali na licu mu se
nije ogledalo uzbuđenje. Obučen u sivo odelo, belu košulju, sa prugastom plavom
kravatom - izgledao je poput svih ostalih seronja koje putuju na posao.
Majstorski je odigrao ovu partiju, zar ne? Otišao je dalje nego što se iko pre
njega usudio. Upravo je nadmašio legendarnog Čarlsa Vitmana, a to je tek početak
publiciteta koji će dobiti u udarnim terminima TV programa. Naročito mu se dopadala
jedna izreka: Pobeđuje onaj igrač koji pretposlednji pogreši.
Sonedži je čas tonuo u sanjarije o svojim voljenim šumama oko Prinstona u Nju
Džersiju, čas isplivavao iz njih. Opet je sebe video kao dečaka. Prisećao se svega iz
tog gustog, valovitog i spektakularno lepog kraja. U jedanaestoj godini je s jedne farme
u okolini ukrao pušku kalibra 22. Sakrio ju je u kamenolom pored kuće, gde ju je
čuvao. Oružje je pažljivo zavio u mušemu, foliju i šatorske platno. Ta puška kalibra 22
bila je jedino što je posedovao na svetu, jedino do čega mu je zaista stalo, jedino što je
pripadalo samo njemu.
Sećao se kako se spuštao niz strmu, vrlo stenovitu jarugu do tihe šumske
zaravni, pored zbijenog trnjaka i ljutike. U toj udolini se nalazila jedna čistina koja mu
je tih ranih godina služila kao tajni poligon za školsko gađanje. Jednog dana je doneo
zečju glavu i jednu pegavu mačku s obližnje farme Ruoko. Malo je toga što mačke
više vole od sveže zečje glave. Mačke su mali zlodusi koji vole krv. Slične su mu. Do
dana današnjeg osećao je da poseduju neku magiju. Niko im nije ravan u šunjanju i
lovu. Zato je jednu poklonio doktoru Krosu i njegovoj porodici.
Malu Rozi.
Pošto je odrubljenu zečju glavu stavio nasred čistine, odvezao je džak i
oslobodio macu. Mada je u vreći izbušio nekoliko rupa kako bi prolazio vazduh,
mačka se gotovo ugušila. „Puci ga. Puci zekana!", naredio je. Mačka je nanjušila sveže
ulovljen plen i potrčala. Gari je prislonio kundak puške 22 uz rame i posmatrao.
Gledao je pokretnu metu. Milovao je obarač svoje „duple dvojke", a onda je opalio.
Naučio je da ubija.
Baš si zavisnik!, ukorio je sebe vrativši se u sadašnjost, u voz metrolajner. Nije
se mnogo promenio od doba kada je bio mali zloća u kraju oko Prinstona. Njegova
maćeha - užasna i netalentovana kurva vavilonska -*( Žena pomenuta kao simbol Vavilona
u Otkrovenju Jovanovom u Novom zavetu. Druži se sa Antihristom i crvenom zveri koja ima sedam
glava i deset rogova. „Kurva velika koja sedi na vodama mnogima; s kojom se kurvaše carevi
zemaljski, i koji žive na zemlji opiše se vinom kurvarstva njezina." (Otkr. 17. 1-2, prev.
VukStefanović Karadzic). (Prim, prev.)) tada gaje redovno zaključavala u podrumu.
Ponekad ga je i po dvanaest sati ostavljala samog u mraku. Naučio je da voli tamu, da
se utapa u tami. Zavoleo je podrum i to mu je postalo najmilije mesto na svetu.
Gari ju je pobedio u njenoj igri.
Živeo je u podzemlju, u sopstvenom paklu. Istinski je verovao da je Princ tame.
Gari Sonedži je morao da se vrati u sadašnjost, u stanicu Junion i svoj lepi plan.
Gradska policija je pretraživala vozove. Policija je sada napolju! A među njima je
verovatno i Aleks Kros.
Kakav sjajan način da se pokrene točak događaja. A tek je počeo!
GLAVA 14
VIDEO JE policijske tupane kako tumaraju po peronima stanice Junion.
Izgledali su uplašeno, izgubljeno i zbunjeno, već napola poraženo. Dobro je da to zna,
svaka informacija je dragocena. Njihovo ponašanje će odrediti ton budućih događaja.
Kratko je pogledao poslovnu ženu koja je sedela s druge strane prolaza. I ona je
izgledala uplašeno, što je zaključio po belim zglavcima na stisnutim šakama.
Nepomična je i ukočena, ispravljenih ramena kao da je pitomac neke vojne škole.
Sonedži joj se obrati. Kad je hteo, umeo je da bude učtiv i blag. „Celo ovo jutro
mi liči na ružan san. Kao dečak, govorio sam sebi: 'Jedan, dva, tri, probudi se!' Tako
sam se oslobađao noćne more. Ali danas mi to nije uspelo."
Žena klimnu glavom kao da je kazao nešto izuzetno mudro. Uspostavio je vezu
s njom. Gari je uvek uspevao nekoga da uvuče u razgovor i da ga pridobije ukoliko mu
je to u interesu. Sada je iskoristio taj svoj dar. Kad policija uđe u vagon, ostaviće bolji
utisak ako razgovara sa saputnicom.
„Jedan, dva, tri, probudi se!", ponovi ona tiho preko prolaza između sedišta.
„Bože, nadam se da nam ovde ne preti opasnost. Nadam se da su ga dosad već uhvatili.
Ko god ili šta god bio."
„Siguran sam da hoće", reče Sonedži. „Uvek je tako, zar ne? Ludaci kao što je
on potajno žele da ih uhvate."
Žena klimnu glavom, ali neubedljivo.
„Valjda je tako. Sigurna sam da ste u pravu. Nadam se. Molim se da ga ulove."
Dva vašingtonska detektiva uđoše u kola prve klase. Na licu im se ogledala
napetost. Sada postaje zanimljivo. Primetio je da još policajaca dolazi kroz kola za
ručavanje, koja su samo jedan vagon ispred. Sigurno je stotine policajaca sada na
terminalu. Vreme je za predstavu. Drugi čin.
„Ja sam iz Vilmingtona, u Delaveru. Stanujem u Vilmingtonu", reče Sonedži
ženi. „Inače bih već otišao sa stanice. Naravno, ako bi nas pustili gore."
„Ne puštaju, pokušala sam", uzvrati ona. Oči su joj bile nepokretne, čudno
uperene u neku tačku. Sviđao mu se taj pogled. Jedva je uspeo da zakratko usmeri
pažnju na policajce koji su prilazili predstavljajući pretnju.
„Moramo da pregledamo sve lične isprave", saopšti jedan detektiv. Njegov
dubok ozbiljan glas privukao je pažnju prisutnih. „Pripremite lične karte s
fotografijom. Hvala."
Dvojica detektiva stigoše do reda u kojem je sedeo. Tako, dakle? Čudno, ali nije
osećao ništa posebno. Bio je spreman da ih obojicu ubije.
Sonedži je pazio da se ne oda brzim disanjem i lupanjem srca. Sve je u kontroli.
Kontrolisao je mišiće lica i naročito oči. Za danas je promenio boju očiju. Promenio je
i svetlu boju kose, koja nije više bila plava nego pepeljastosiva. Promenio je oblik lica.
Izgledalo je meko, mlohavo, nevino kao kod nekog prosečnog trgovačkog putnika.
Pokazao je svoju vozačku dozvolu i karticu ameks na ime Nila Stjuarta iz
Vilmingtona, u Delaveru. Takođe je imao viza kreditnu karticu i člansku kartu s
fotografijom sportskog kluba u Vilmingtonu. Ništa ga nije izdvajalo iz gomile sličnih
ljudi. Bio je samo još jedna poslovna ovca.
Dok su mu detektivi pregledalli isprave, ispred vagona je spazio Aleksa Krosa.
Ulepšaj mi dan.
Kros mu se približavao gledajući kroz prozore lica putnika. I dalje je izgledao
jako dobro. Visok metar i devedeset, lepo građen. Imao je sportski stas i čovek mu ne
bi dao četrdeset jednu godinu.
Isuse, Isuse, Isuse, da ti pamet stane. Kakva igra! Ovde sam, Krose. Mogao bi
da me dotakneš ako želiš. Pogledaj me. Pogledaj me, Krose. Naređujem ti da me sada
pogledaš!
Sonedži je znao da su gnev i bes, koji ključaju u njemu, opasni. Može sačekati
da mu Kros pridte, a onda će skočiti i sasuti mu u lice šest metaka.
Šest metaka u glavu. Svaki bi bio zaslužena kazna za ono što mu je Kros uradio.
Kros mu je uništio život - ne, Kros ga je uništio. Da se nije umešao, ništa se od ovoga
danas ne bi dogodilo. Kros je kriv za ubistva na železničkoj stanici. Aleks Kros je
isključivi krivac.
Kros, Kros, Kros! Je li ovo kraj? Veliko finale? Kako je to moguće?
Dok je hodao, Kros je izgledao tako svemoguće, tako iznad cele ove tarapane.
Morao je to da mu prizna. Bio je za sedam-osam centimetara viši od ostalih policajaca,
glatke mrke kože. Šećer - tako ga zove njegov prijatelj Sampson.
Pa... Šećera čeka iznenađenje. Veliko, neočekivano iznenađenje. Nezapamćeno
iznenađenje koje će mu pomutiti pamet.
Ako me uloviš, doktore Krose, ulovio si sebe. Ne razumeš? Bez brige... Uskoro
će ti biti jasno.
„Hvala, gospodine Stjuarte", reče detektiv i vrati Sonedžiju kreditnu karticu i
vozačku dozvolu iz Delavera.
Sonedži klimnu glavom i bledo se osmehnu detektivu, a onda opet pogledom
okrznu prozor.
Aleks Kros je još tamo. Ne glumi skromnost, Krose. Nisi toliko moćan.
Bio je u iskušenju da sada otvori paljbu. Prosto je goreo. Kao da mu je krv
navirala u glavu. „Odradio" bi Aleksa Krosa bez po muke. Ni trenutka nije sumnjao u
to. Mrzeo je to lice, taj hod, sve što detektiv sa doktoratom oličava.
Aleks Kros uspori. Zatim ga pogleda. Bio je udaljen samo metar i po.
Gari Sonedži lagano pređe pogledom preko Krosa, zatim vrlo prirodno odluta ka
drugim detektivima i vrati se na Krosa.
Zdravo, Šećeru.
Kros ga nije prepoznao. A kako bi i mogao? Detektiv ga je pogledao pravo u
lice - a onda nastavio. Produžio je niz peron, sve brže i brže.
Sada mu je okrenut leđima, gotovo neodoljivo izazovna meta. Jedan detektiv je
dozivao Krosa, davao mu znake da priđe. Sviđala mu se ideja da puca Krosu u leđa.
Kukavičko ubistvo je najbolje. Ljudi to najviše mrze.
Tada se Sonedži opusti na sedištu voza.
Kros me nije prepoznao, tako sam dobar. Dosad sam mu najbolji protivnik. A to
ću i dokazati.
I neka se niko ne zavarava. Pobediću.
Ubiću Aleksa Krosa i njegovu porodicu i nema te sile koja me može sprečiti.
GLAVA 15
PRE NEGO ŠTO sam i pomislio da odem sa stanice Junion, već je prošlo pola
šest po podne. Celi dan sam proveo tamo razgovarajući sa svedocima, balističarima,
patolozima, crtajući u beležnici grube nacrte mesta ubistava. Već oko četiri je
Sampson nervozno šetkao tamo-amo. Video sam da je spreman da uhvati maglu, ali
navikao je na moje temeljno istraživanje.
Stigli su agenti FBI-ja, a javio mi se i Kajl Krejg koji je ostao u Kvantiku gde je
nastavljao istragu o gospodinu Smitu. Ispred terminala se okupila gomila reportera.
Može li da bude gore?, pomislio sam. Ode voz. Bila je to jedna od onih igara reči koje
vam se ne izbijaju iz glave.
Do kraja radnog vremena pogled mi se zamutio i vukao sam se kao prebijen pas,
a osim toga, skolila me je tuga, što mi se retko kad dešava na mestu zločina. Naravno,
ovo nije obično mesto mesto zločina. Ja sam Sonedžija poslao u zatvor, ali na neki
način osećao sam odgovornost što je on opet na slobodi. Sonedži je sve radio smišljeno
i planski: želeo je da dođem na stanicu Junion. Ali zašto? Na to pitanje još nisam
pronašao odgovor. Najzad sam krišom kroz jedan tunel napustio stanicu ne bih li
izbegao novinare i sve ostale. Otišao sam kući, istuširao se i presvukao.
To mi je malo pomoglo. Ležao sam na krevetu i žmurio nekih deset minuta.
Morao sam da se rasteretim od svega što sam tog dana doživeo.
Vraga! Nije upalilo. Dvoumio sam se da li da otkažem večerašnji sastanak s
Kristinom Džonson. Unutrašnji glas me je opominjao: Nemoj da uprskaš. Nemoj da je
plašiš svojim poslom. Ona je prava. Već sam osećao da Kristina moj poziv detektiva iz
Odeljenja za ubistva doživljava kao prepreku. Nisam mogao da joj zamerim, naročito
ne danas.
U posetu mi dođe mačka Rozi. Priljubila mi se uz grudi. „Mačke su kao
džeparoši", došapnuo sam joj. „Umeju da prave džumbus, ali ih nikada nećeš uloviti u
tome." Rozi se predući složi i nasmeši više za sebe. Takvo je naše prijateljstvo.
Kada sam najzad sišao, deca su mi priredila „doček". Čak se i Rozi pridružila
zabavi paradirajući po dnevnoj sobi kao porodična navijačica.
„Zgodan si, tata. Mnogo si lep", namignula mi je Dženi i prstima mi pokaza
super.
Bila je iskrena, ali ideja o mom večerašnjem sastanku joj nije davala mira.
Očigledno ju je zabavljala pomisao da sam se ovako „skockao" samo da bih izašao s
direktorkom njene škole.
Dejmon je bio čak i gori. Čim je video da silazim niz stepenice, zakikotao se. A
kad je počeo da se smeje, nije mogao da stane. Promrmljao je: „Baš lepo."
„Platićeš mi za ovo", rekoh. „Desetostruko, možda stostruko. Čekaj dok jednog
dana ne dovedeš neku da je upoznaš sa ćaletom. Doći će i tebi crni petak."
„Isplati se", reče Dejmon cerekajući se ludački, što ponekad ume. Njegovo
ludiranje je toliko zarazilo Dženi da se najzad valjala po tepihu. Rozi je skakutala
tamo-amo preko njih.
Bacio sam se na pod, zarežao kao Džaba Hat*( Jabba the Hut, nakazni pužoliki
negativac iz Lukasovih Ratova zvezda. (Prim, prev.)) i počeo da se rvem s decom.
Kao i obično, izlečili su me. Pogledao sam Nanu Mamu koja je stajala na
pragu, između kuhinje i trpezarije. Bila je čudno tiha i nije se mešala.
„Hoćeš li i ti nešto od ovoga, starice?", upitah je dok sam držao Dejmona i lako
mu podbratkom trljao glavu.
„Ne, ne. Ali večeras si nervozan poput Rozi", reče Nana i odjednom se i sama
zasmeja. „Bože, ovakvog te nisam videla od tvoje četrnaeste, mislim od sastanka s
Džin Alen ako sam joj dobro zapamtila ime. U stvari, Dženi je u pravu, vrlo si elegantan."
Najzad sam pustio Dejmona da se digne s poda. Ustao sam i otresao svoje
pomodno večernje odelo. „Dakle, svima želim da zahvalim što ste toliko uviđajni u
trenucima kada mi je potrebna podrška", rekoh tobože ozbiljno, s uvređenim izrazom
lica.
„Nema na čemu!", odgovoriše mi u horu. „Lepo se provedi na sastanku. Mnogo
si lep."
Požurih ka kolima odbijajući da se osvrnem i pružim im zadovoljstvo da me
isprate još jednim podrugljivim osmehom ili gromkim aplauzom. Ipak, osećao sam se
bolje, čudno oporavljen.
Svojoj porodici, ali i sebi obećah da ću odsad koliko-toliko voditi normalan
život, da neću davati prednosti pozivu i da mi na prvom mestu neće uvek biti neki niz
ubistava. Međutim, dok sam se kolima udaljavao od kuće, glavom mi poslednji put
prolete misao: Gari Sonedžije opet tamo negde, napolju. Kako misliš da mu se
odupreš?
Za početak, izaći ću s Kristinom Džonson na jednu sjajnu, mirnu, uzbudljivu
večeru.
A u preostalom delu noći nijednom neću pomisliti na Garija Sonedžija.
Biću elegantan, ako ne i savršeno lep.
GLAVA 16
RESTORAN Kinkejd u Fogi Botomu jedan je od najboljih u Vašingtonu, a
možda je bolji i od svih restorana u kojima sam imao prilike da jedem. Ponekad mi se
činilo da je hrana lepša nego kod kuće mada to nikada ne bih rekao Nani. Uzeo sam
slobodno veče ili sam se bar svojski potrudio da se tako ponašam.
Kristina i ja smo se dogovorili da se oko sedam nađemo u baru. Stigao sam
nekoliko minuta pre sedam, a ona je ušla pravo za mnom. Srodne duše. Tako je počeo
naš prvi sastanak.
U prizemlju je Hilton Felton svirao svoj đavolski zavodljivi džez, što čini šest
noći nedeljno. Vikendom bi mu se pridružio Efrejn Vulfok, basista. Bob Kinkejd je
ulazio u kuhinju i izlazio iz nje, garnirao i pregledao svako jelo. Sve je izgledalo dobro
da ne može biti bolje.
„Ovo je zaista sjajan lokal. Godinama želim da dođem ovde", reče Kristina i
zadovoljno pogleda šank od trešnjevog drveta i zavojite stepenice koje su vodile u
glavni deo restorana.
Nikada je nisam video ovakvu, svečano odevenu i lepšu no što sam mogao da
zamislim. Obukla je dugačku crnu haljinu, pripijenu uz telo, koja je pokazivala lepa i
skladna ramena. Preko jedne ruke je prebacila krem šal s ukrasnim porubom od crne
čipke. Nosila je ogrlicu načinjenu od staromodnog broša, koja mi se jako dopala. Mada
su joj cipele bile s niskim potpeticama, činilo se daje visoka metar i osamdeset.
Koristila je neki cvetni miris.
Krupne baršunastosmeđe oči sijale su od užitka koji je verovatno viđala kod
školske dece, ali retko na licima odraslih. Neusiljeno se smešila. Bila je srećna što je
ovde.
Želeo sam da što moguće manje ličim na detektiva iz Odeljenja za ubistva, pa
sam izabrao jednu crnu svilenu košulju koju mi je Dženi poklonila za rođendan.
Nazivala ju je mojom „kul košuljom". Na sebi sam imao crne pantalone, pomodni
opasač od crne kože i crne mokasine. Već sam znao da sam „lep".
Odveli su nas do prijatnog malog separea u mezaninu. Obično se trudim da ne
ističem „fizičku upadljivost", ali osećao sam da se glave okreću za nama dok smo
prolazili kroz salu.
Potpuno sam zaboravio kakav je osećaj izaći sa ženom i kada se to radi. Moram
priznati da nimalo nije neprijatan. Sećao sam se kako izgleda biti s nekim do koga vam
je stalo. Sećao sam se i doživljaja ispunjenosti, ili maltene celovitosti, ili bar utiska da
sam na putu celovitosti.
Naš udobni separe imao je pogled na Aveniju Pensilvanija, ali i na Hiltona koji
je prebirao po dirkama klavira. Takoreći savršeno.
„Pa, kako si proveo ovaj dan?", upita Kristina pošto zauzesmo mesta u separeu.
„Ništa posebno se nije dešavalo", rekoh slegnuvši ramenima. „Samo još jedan
dan u DCPD-u."*( Skraćenica za District of Columbia Police Department, tj. za Policiju grada
Vašingtona. (Prim, prev.))
Kristina mi uzvrati na isti način - slegnuvši ramenima. „Čula sam na radiju nešto
o pucnjavi na stanici Junion. Zar se u jednom trenutku svoje bogate karijere nisi malo
dokačio s Garijem Sonedžijem?"
„Žao mi je, trenutno nisam na dužnosti", rekoh joj. „Uzgred, sviđa mi se tvoja
haljina. " Sviđa mi se i taj stari broš koji si upotrebila kao medaljon za ogrlicu. Milo
mije što nosiš niske potpetice u slučaju da večeras zatreba da budem viši od tebe, što
mi ni u kom slučaju neće biti potrebno.
„Trideset jedan dolar", reče ona i osmehnu se čudesno sramežljivo. Međutim, na
njoj je izgledala kao haljina od milion dolara. Bar mi se tako činilo.
Pogledah je u oči da vidim oseća li se dobro. Od smrti njenog muža prošlo je
više od šest meseci što i nije tako dugo. Činilo mi se da je prebolela ono najgore.
Podozrevao sam da bi mi rekla ukoliko nije tako.
Naručismo bocu dobrog merloa. Zatim smo podelili porciju dagnji iz Ipsviča,
koje su bile mesnate i malo nezgodne jer uz njih ide i nered, ali su odličan izbor za
predjelo kod Kinkejda. Za glavno jelo izabrao sam delikates, dinstanog lososa.
Kristina je još bolje izabrala - jastoga s kupusom na puteru, pireom od pasulja i
uljem s tartufima.
Za vreme večere nijedno od nas dvoje nije sklapalo usta. Ni za tren. Već dugo,
dugo se nisam s nekom ženom osećao toliko prijatno i opušteno.
„Dejmon i Dženi mi kažu da si ti najbolja direktorka na svetu. Dobio sam po
dolar od njih da ti to kažem. U čemu je tvoja tajna?", upitah Kristinu u jednom
trenutku. Otkrio sam kako moram da se suzdržim od svakojakih naklapanja kada sam s
njom.
Pre no što mi odgovori, Kristina se malo zamisli: „Pa, mislim da najlakši i
možda najiskreniji odgovor leži u mojoj ljubavi prema predavanju. Drugi odgovor,
koji mi se sviđa, zvučao bi otprilike ovako: Ako si dešnjak, nije ti nimalo lako da pišeš
levom rukom. Dakle, kad pođu u školu, deca su u početku većinom levaci. Stalno se
trudim da ne zaboravim to. Eto, to je."
„Pričaj mi kako je danas bilo u školi", predložih zagledavši joj se u smeđe oči.
Nisam mogao da odvojim pogled od njih.
Ovo pitanje je iznenadi. „Zaista želiš da znaš kako je izgledao današnji dan u
školi? Zašto?"
„Bezuslovno želim. Ne znam čak ni zašto." Osim što uživam u tvom glasu, l
sviđa mi se kako razmišljaš.
„U stvari, bilo je sjajno", reče ona i oči joj opet zablistaše. „Siguran si da želiš to
da slušaš, Alekse? Zaista ne želim da te davim svojim poslom."
Klimnuh glavom. „Siguran sam. Retko kad pitam za nešto ako me to ne
zanima."
„Dobro, u tom slučaju ispričaću ti kako je bilo danas. Sva deca su dobila zadatak
da se pretvaraju da imaju sedamdeset ili osamdeset godina. Morali su da se kreću
sporije nego obično. Otkrivali su nemoć, usamljenost i zapostavljenost. Mi to
nazivamo 'ulaženje u tuđu kožu' i često u školi Trus izvodimo takve vežbe. Program je
važan i dan je bio vrlo uspešan, Alekse. Hvala što pitaš. Lepo od tebe."
Kristina me ponovo upita kako sam proveo dan. Potrudio sam se da joj kažem
što moguće manje. Nisam želeo da je uznemirim, a i sam sam osećao potrebu da se
oslobodim teških utisaka. Razgovarali smo o džezu, klasičnoj muzici i najnovijem
romanu Ejmi Tan Sto tajnih čula*( Dete kineskih imigranata, Ejmi Tan (Amy Tan) jeste
uspešna književnica, dobitnica mnogih nagrada i romanopisac čije su knjige po pravilu na listi
bestselera Njujork tajmsa. (Prim, prev.)) Činilo se da zna sve i iznenadila se kada sam joj
rekao da sam pročitao Sto tajnih čula, a još više što mi se knjiga dopala.
Pričala mi je o svom detinjstvu u jugoistočnoj četvrti i poverila mi veliku tajnu -
ispričala mi je o „Dambu Gambu".
„Sve vreme u osnovnoj školi bila sam Dambo Gambo", rekla je Kristina. „Tako
su me zvala druga deca. Imam velike uši, vidiš. Kao Dambo, leteće slonče."
Povukla je kosu unazad: „Pogledaj."
„Vrlo su lepe", rekbh joj.
Ona se nasmeja. „Ne dovodi u pitanje svoju verodostojnost. Uši su mi zaista
velike. I imam širok osmeh, mnogo zuba i velike desni."
„Pa te je neki pametnjaković prozvao Dambo Gambo?
„To dugujem svom bratu, Dvajtu. On je skovao i nadimak Gambo Din.*( Gambo
Din se u američkom slengu odnosi na veliki podbradak (jer se rimuje sa chin), a izvedeno je iz
naslova jedne od najpoznatijih pesama Ra-djarda Kiplinga Gunga Din (1892). Mogući ekvivalenti
ovih nadimaka na srpskom bili bi Klempa Zubić i Zuba Bradić. (Prim, prev.)) Do danas mi se
nije izvinio."
„Pa, žalim ga. Osmeh ti je blistav, a uši su baš kao što treba da budu."
Ponovo se nasmeja. Voleo sam da slušam njen smeh. U stvari, voleo sam sve u
vezi s njom. Naš prvi večernji izlazak nije mogao proteći lepše.
GLAVA 17
VREME JE prosto proletelo. Razgovarali smo o školama za siromašne, o
nacionalnom nastavnom planu, o izložbi Gordona Parksa u Korkoranu i o mnoštvu
drugih besmislenih tema.*( Gordon Parks (Gordon Roger 'Alexander Buchannan Parks, 1912-
2006) bio je pionirski afroamerički fotograf, muzičar, pesnik, romanopisac, novinar, aktivista i
reditelj. Proslavio se fotoreportažama za magazin Lajf(Life) i kao reditelj filma Soft (Shaft, 1971).
(Prim, prev.)) Kada sam pogledao na sat, pretpostavio sam da je oko pola deset, a bilo je
deset do dvanaest.
„Sutra je radni dan", reče Kristina. „Moram da idem, Alekse. Zaista. Moja
kočija će se pretvoriti u bundevu i znaš već ostalo."
Kola je parkirala u Devetnaestoj ulici pa sam je otpratio do njih. Ulice su bile
tihe, puste i blistave pod uličnim svetiljkama.
Činilo mi se da sam malo zagrejan mada sam znao da nisam puno popio. Posle
mnogo vremena sam ponovo bio bezbrižan da sam gotovo zaboravio kako to izgleda.
„Rado bih ovo ponovio. Šta kažeš za sutra uveče?", upitah je i nasmeših se.
Bože, sviđalo mi se kako ovo napreduje.
Odjednom, nešto se poremeti. Na njenom licu ugledah izraz koji mi se nije
dopao - tugu i zabrinutost. Kristina mi se ozbiljno zagleda u oči.
„Ne bih, Alekse", rdče ona. „Stvarno mi je žao. Mislila sam da sam spremna, ali
izgleda da sam se prevarila. Znaš kako kažu... ožiljci rastu s nama."
Oteo mi se težak uzdah. Nisam to očekivao. Štaviše, ne pamtim da sam toliko
pogrešio u proceni otkako sam počeo da izlazim sa ženama. Kao da me je neko
iznenada udario u grudi.
„Hvala što si me izveo u možda najbolji restoran u kojem sam ikada bila.
Stvarno, stvarno mi je žao. Nije do tebe, Alekse."
I dalje me je gledala u oči. Činilo se da u njima traži nešto, ali, mislim,
bezuspešno.
Ne rekavši više ništa, ušla je u svoja kola. Odjednom je izgledala vrlo sposobno,
kao neko ko čvrsto drži situaciju u rukama. Upalila je motor i odvezla se. Stajao sam
na pustoj ulici i gledao kako blistava zadnja poziciona svetla njenih kola nestaju.
Nije do tebe, Alekse. Te reči su mi odzvanjale glavom.
GLAVA 18
NEVALJALI momak se vratio u Vilmington u Delaveru. I ovde je imao posla.
U izvesnom smislu, ovaj deo je možda najbolji.
Gari Sonedži je šetao dobro osvetljenim ulicama Vilmingtona, naizgled potpuno
spokojan. Zašto bi se uznemiravao? Veštom šminkom i prerušavanjem mogao je da
zavara sve ovdašnje budale. Zavarao ih je u Vašingtonu, zar ne?
Zastade i zagleda se u veliki beli plakat sa crvenim slovima, nalepljen pored
železničke stanice. Vilmington - mesto gde čovek postaje Neko, pročita. Sjajna
nenamerna šala, pomisli.
Sličan utisak ostavljao je i mural na tri sprata koji je prikazivao naduvene kitove
i delfine kao da su ukradeni iz nekog priobalnog grada u južnoj Kaliforniji. Gradsko
veće Vilmingtona zaslužuje da ih neko zaposli u Saturday Night Live*( Američki
varijetetski komični program uživo koji je na TV mreži NBC počeo da se emituje 1975. i ostao
popularan duže od pola veka. (Prim, prev.)) Dobri su, zaista dobri.
Nosio je vreću za čuvanje stvari, ali nije skretao pažnju na sebe. Ljudi koje je na
svom kratkom putu sretao izgledali su kao da su sišli sa stranica Sirsovog kataloga,
recimo, 1961. Mnogo tkanine s dijagonalnim prugama, koje im nisu vizuelno umanjivale
obim trbuha; karirani materijali trulih boja; svi u udobnoj smeđoj obući.
Nekoliko puta je čuo i srednjoatlantski naglasak koji je parao uši. „Trebam
nazvat doma" („Moram da telefoniram kući"). Običan i ružan dijalekt za obične i ružne
misli.
Gospode, kakvo mesto za život. Kako je, do đavola, preživeo tolike jalove
godine? I koji ga vrag tera da se sada vrati? Bar tim pitanjem ne mora da se opterećuje.
Sonedži je dobro znao zbog čega se vratio.
Da bi se osvetio.
Vreme je da vrati milo za drago.
Iz Ulice Nort skrenuo je u svoju staru i dobro znanu Centralnu aveniju. Zastade
pred jednom kućom od cigle s belom fasadom. Dugo je zurio u tu kuću. Bila je to
skromna kolonijalna dvospratnica. Prvobitno je pripadala dedi i babi njegove Misi, pa
se zato nije ni preselila.
Lupni petama, Gari. Bože blagi, svuda pođi, domu dođi.
On otvori vreću za stvari i izvadi svoje oružje izbora. Naročito je ponosan na to.
Dugo je čekao trenutak da ga upotrebi.
Gari Sonedži najzad pređe ulicu. Priđe ulaznim vratima kao da je vlasnik kuće,
baš kao pre četiri godine, kada je poslednji put bio ovde. Tog dana mu je u život upao
Aleks Kros s partnerom Džonom Sampsonom.
Vrata behu otključana - baš slatko - a žena i ćerka su ga čekale, jele neke glupe
grickalice i na televiziji gledale Prijatelje.
„Zdravo. Da li me se sećate?", tiho upita Sonedži.
Obe vrisnuše.
Njegova slatka ženica Misi.
I draga ćerkica Roni.
Vrištale su kao strankinje jer su ga dobro poznavale, a i videle su mu oružje.

http://www.book-forum.net

5Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:01 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 19
AKO biste ikada pokušali da se suočite sa svim činjenicama, verovatno izjutra
ne biste ni ustali iz kreveta. Ratna soba u glavnom štabu policije bila je dupke puna
telefona koji su neprestano zvonili, kompjutera što su prečišćavali podatke,
najsavremenije opreme za prismotru. Nije me prevarila ni grozničava aktivnost ni
buka. U istrazi o onoj pucnjavi nismo se pomerili s mrtve tačke.
Najpre su me pozvali da prisutne brifujem o Sonedžiju. Smatrali su da ga bolje
od ikoga poznajem, pa ipak, osećao sam da ne znam dovoljno, a naročito sada.
Organizovali smo takozvani okrugli sto. Čitav sat sam u kratkim crtama izlagao
pojedinosti o kidnapovanju dva deteta u Džordžtaunu pre nekoliko godina, njegovom
kasnijem hapšenju i desetinama razgovora koje smo vodili u zatvoru Lorton pre nego
što je pobegao.
Pošto sam informisao sve u operativnoj grupi, i sam se vratih poslu. Morao sam
da otkrijem ko je Sonedži, ko je stvarno on; zašto je odlučio da se sada vrati; zašto se
vratio u Vašington.
Radio sam i u pauzi za ručak jer sam izgubio pojam o vremenu. Trebalo mi je
mnogo vremena samo da bih povadio brdo podataka koje smo skupili o Sonedžiju.
Oko pola dva po podne postadoh bolno svestan ekserčića na „velikoj tabli", gde smo
skupljali značajne informacije.
Ratna soba jednostavno nije ratna soba ukoliko nema kartu na kojoj su ciljevi
prikazani čiodama, i velike table za obaveštenja. Na samom vrhu naše table ispisan je
naziv operacije koji je dao načelnik detektiva. Odlučio je da je nazove Mreža, pošto je
Sonedži u policijskim krugovima već imao nadimak Pauk. U stvari, ja sam skovao taj
nadimak. Proizašao je iz složenih mreža koje je on uvek uspevao da isplete.
Jedan deo velike table posvećenje „građanskim tragovima". Bili su to uglavnom
verodostojni izveštaji očevidaca o onome što se juče izjutra dogodilo na stanici Junion.
Drugi deo su zauzimali „policijski tragovi", većinom izveštaji detektiva sa železničkog
terminala.
„Građanski tragovi" su izveštaji neizvežbanog oka dok se „policijski" svrstavaju
u viđenja uvežbanog oka. Zajednička crta svim ovim izveštajima jeste da niko ne zna
pravi opis sadašnjeg Garija Sonedžija, što i nije neko veliko iznenađenje budući da se
Sonedži i ranije neobično vesto prerušavao. Ipak, sve nas je uznemirilo.
Na drugom delu table prikazan je Sonedžijev istorijat. Dugačak krivudav
kompjuterski ispis predstavljao je spisak svih krivičnih dela za koja je bio optužen po
mestu sudske nadležnosti, kao i nekoliko nerešenih ubistava koja su se podudarala s
vremenom njegovog odrastanja u Prinstonu, u Nju Džersiju.
Pored toga zakačene su polaroid fotografije prikupljenog dokaznog materijala.
Na markerima fotografija stajali su potpisi: Poznate veštine Garija Sonedžija; skrovišta
Garija Sonedžija; fizičke karakteristike Garija Sonedžija; omiljena oružja Garija
Sonedžija.
Na tabli je postojala i kategorija „poznati saučesnici", ali je bila prazna. Ovo se
najverovatnije neće menjati. Koliko sam znao, Sonedži uvek radi sam. Pitao sam se
važi li ova pretpostavka i dalje. Da li se promenio od našeg poslednjeg susreta?
Oko pola sedam te večeri telefonirali su mi iz laboratorije FBI-ja za tehničku
kriminalistiku u Kvantiku, u Virdžiniji.
Kertis Vodi mi je prijatelj i upoznat je s mojim mukama sa Sonedžijem. Obećao
je da će mi preneti svaku informaciju istog časa kada je sazna.
„Sediš li, Alekse? Ili šetaš okolo s jednim od onih neukusnih savremenih
bežičnih telefona u ruci?", upita on.
„Šetam, Kertise. Ali nosim staromodan telefon. Štaviše, crn je. Više po ukusu
samog Aleksandra Grejema Bela."
Načelnik laboratorije se nasmeja i pred očima mi se pojavi njegovo široko
pegavo lice i kovrdžava riđa kosa, vezana gumicom u konjski rep. Kertis voli da priča
te sam otkrio kako je pametnije ako ga čovek pusti da govori. U suprotnom ume da se
uvredi i postane pakostan.
„Dobar si, dobar si. Čuj, Alekse, imam ovde nešto, ali mislim da ti se neće
dopasti. Nisam čak siguran smemo li da verujemo u to."
Procedih nekoliko reci: „Ovaj, a šta to imate, Kertise?"
„Znaš da smo na cevi i kundaku puške iz stanice Junion našli krv? Otkrili smo i
uzorak koji se stopostotno podudara. Mada, kao što rekoh, ne znam smemo li verovati
u to. Kajl se slaže sa mnom. Zamisli samo. Krv nije Sonedžijeva."
Kertis je bio u pravu. To mi se uopšte nije svidelo. U istragama o ubistvima
mrzim sva iznenađenja.
„Šta to znači, kog vraga? Čija je onda krv, Kertise? Jeste li već otkrili?"
Čuo sam kako uzdiše i iz slušalice dopre šum vazduha.
„Alekse, tvoja je. Krv na snajperskoj pušci je tvoja."
DRUGI DEO
Lov na čudovište
GLAVA 20
SONEDŽI je stigao na stanicu Pen u Njujorku u vreme najživljeg saobraćaja -
prema planu i tačno na vreme za sledeći čin. Čoveče. Do dana današnjeg je sigurno
hiljadu puta preživljavao ovaj trenutak.
Legije iscrpljenih nesrećnika vraćale su se kućama, gde će pasti na krevet mrtvi
umorni (sve i da hoće, ovi paćenici ne mogu da uspore), sklopiti oči i dok trenu, doći
će novo jutro, buđenje i još jedno putovanje železnicom na posao. Bože blagi - a za
njega kažu da je lud!
Ovo je nesumnjivo, sasvim sigurno, najbolje - više od dvadeset godina je sanjao
o ovom trenutku. Baš o ovom trenutku!
Planirao je da između pet i pola šest stigne u Njujork - i evo ga. Eeeeevo,
Garija!*( Parafraza uzvika: Heeeeres Johnny!, koji je bio najava druge violine Džoni-ja Karsona,
Eda Mekmahona u TV programu kompanije NBC Tonight Show od 1962. do 1992, kada se
legendarni Karson citira u horor klasiku Isijavanje (The Shining, 1980). (Prim, prev.)). Često je
zamišljao sebe, video sebe kako izlazi iz dubokih tamnih tunela stanice Pen. Znao je
da će biti izbezumljen od besa kada se tamo popne. Znao je to pre nego što je čuo
piskavu cirkusku muziku, neki potpuno blesavi marš Džona Filipa Suze uz koji se čula
slaba najava stanične uprave.*( John Philip Sousa (1854-1932), najpoznatiji američki
kompozitor marše-va. (Prim, prev.))
„Putnici za odvojenu prugu za Bej Hed mogu da prođu kroz ulaz A i ukrcaju se
u voz na peronu broj osam", pozva neobaveštene jedan očinski glas.
Navalite u kompoziciju koja se odvaja za Bej Hed. Navalite svi vi paćenički
moroni, prokleti roboti!
Primetio je jednog bednog nosača, čamugu, s odsutnim, bezvoljnim izrazom
lica, kao da ga je život napustio još pre trideset godina.
„Nema leka za fukare", reče Sonedži čoveku sa crvenom kapom koji je prolazio
kraj njega. „Kapiraš? Čuješ li šta ti govorim?"
„Odjebi", odgovori mu čovek sa crvenom kapom. Gari Sonedži se frktavo
nasmeja. Čoveče, baš ima pik na zlovoljne ništarije. Ovih dana gde god da se makneš,
srećeš tu sortu.
Zurio je u mrzovoljnog crnca s crvenom kapom. Odlučio je da ga kazni -
ostaviće ga u životu.
Danas nije tvoj dan da umreš. Tvoje ime ostaje u Knjizi života. Nastavi da
hodaš.
Bio je besan - baš kao što je i očekivao. Video je crveno. Krv mu je jurila
mozgom i zaglušujuće tukla. Neprijatno. I nezgodno za zdravo, razumno razmišljanje.
Krv? Jesu li psi tragači već otkrili čija je?
Železnička stanica prepuna je Njujorčana koji su se predstavljali u svom
najgorem izdanju - laktali su se, gurali i gunđali. Ova prokleta bagra putnika s posla
neverovatno je razdražljiva i nasrtljiva.
Zar niko od njih to ne uviđa? Bogamu, naravno da uviđaju. Ali kako da se bore
protiv toga? Jedino tako što će postati još nasrtljiviji i neprijatniji.
Ipak, niko od njih niје dorastao njegovom slepom besu. Ni približno. Njegova
mržnja je čista. Destilat. On je mržnja. Radio je stvari o kojima većina samo mašta.
Njihov gnev, nejasan i neusmeren, eksplodira im u glavama kao mehur. On jasno vidi
gnev i brzo postupa u skladu s njim.
Ovo mu tako prija. Prija mu što je na stanici Pen i što će i ovde stvoriti novo
mesto zločina. Sada se stvarno uneo u to i sve video u eksplozivnom
trodimenzionalnom svetu dodira i osećaja. Dankin donats, Not džastprecis, Šutrišn su
šajn. Večiti tutanj vozova pod njegovim nogama - baš kao što je oduvek zamišljao.
Znao je šta će sledeće uraditi - i kako će se to završiti.
Uz Sonedžijevu nogu priljubljen je nož dugačak petnaest centimetara. Pravi
kolekcionarski primerak, sa sedefastom drškom i dvoseklim vijugavim sečivom.
„Kitnjast nož za kitnjastog vlasnika", rekao mu je davno jedan lukav prodavač. „Zavij
mi ga!", uzvratio je Gari. Otada ga je imao i čuvao za naročite prilike poput ove danas.
Ili kada je jednom ubio agenta po imenu Rodžer Grejam.
Prošao je kraj kioska Hadson njuza, punog svih onih magazinskih faca na
blistavim masnim papirima; zurile su u svet, zurile u njega i pokušavale ljudima da
uvale svoju propagandu. I dalje su ga gurali i muvali laktovima putnici koji su se
vraćali s posla. Čoveče, ima li tome kraja?
Oh! Spazio je lik iz svojih snova, snova iz detinjstva. Eno ga! Nema sumnje.
Prepoznao je lice, način držanja, sve u vezi s njim. Bio je to čovek u sivom prugastom
poslovnom odelu, čovek koji ga je podsećao na oca.
,,Dugo si tražio ovo!", zareza Sonedži na gospodina Sivoprugastog. „Dobićeš
što ti sleduje."
Zabio mu je sečivo u meso osećajući kako ulazi - baš kao što je zamišljao.
Biznismen je video nož koji mu je skoro dodirnuo srce. Paničan, preneražen
izraz mu prekri lice. Zatim pade na stanični pod, beživotan kao kamen, prevrnutih
očiju i usta na kojima je zamro nemi krik.
Sonedži je znao šta će dalje raditi. Okrenuo se, igračkim korakom odstupio levo
i posekao sledeću žrtvu, foliranta koji je izgledao kao neko ko izbegava vojnu
obavezu. Tip je nosio majicu nejkid lakros. Iako mu pojedinosti nisu bile važne, neke
bi mu se urezale u sećanje. Ubio je i crnca koji je prodavao Strit njuz. Tri za tri.
U svemu ovome najvažnija je bila krv. Sonedži je gledao kako se dragocena krv
prosipa na prljav, umazan i išaran betonski pod. Prskala je poslovnu garderobu
putnika, pod telima obrazovala lokve. Krv je ključ, Roršahov test koji će analizirati
policija i lovci FBI-ja. Krv je zagonetka koju će morati da rešava Aleks Kros.
Gari Sonedži ispusti nož. Na stanici Pen je zavladala neopisiva zbrka, praćena
vrištanjem i panikom, što je najzad probudilo žive mrtvace.
Podigao je pogled ka lavirintu kestenjastih tabli na kojima su helvetikom uredno
odštampani naslovi. Izlaz na 31. ul, Provera prtljaga, Informacije, Metro Osma av.
Znao je kojim će putem napustiti stanicu Pen. Sve je bilo predodređeno. Hiljadu
puta ranije je odlučivao o tome.
Ponovo se sjurio u tunele. Niko nije pokušao da ga zaustavi. Opet je postao
nevaljali momak. Možda je njegova maćeha bila u pravu što ga je tako zvala. Za kaznu
će morati da se vozi njujorškom podzemnom železnicom.
Ajoj! Pravi užas!
SEDAM sati posle podne istog dana. Postao sam zarobljenik najčudnije,
najmoćnije epifanije.*( U širem književnom smislu, pod uticajem Džojsove simbolističke
poetike, reč epifanija se koristi kao simbol intenzivnog duhovnog stanja koje omogućava da se
pronikne u srž predmeta. (Prim, prev.)) Imao sam vantelesni doživljaj kao da sam posmatrao
sebe sa strane. Na putu ka kući vozio sam pored škole Sodžerner trus. Ugledao sam
kola Kristine Džonson i zaustavio se.
Izašao sam iz automobila i čekao je. Osećao sam se neverovatno ranjivo.
Pomalo glupo. Nisam očekivao da Kristina bude na poslu ovako kasno.
U sedam i četvrt najzad izađe iz škole. Čim sam je ugledao, ostao sam bez daha.
Osećao sam se poput školarca. Možda to i nije tako loše, možda je dobro. Ponovo mi
je razbudila uspavana osećanja.
Izgledala je sveže i privlačno kao da je tek stigla u školu. Obukla je cvetnu žutoplavu
haljinu, s vrpcom oko vitkog pasa. Nosila je damske cipele s kaišićem, otvorene
na prstima, a plavu torbicu je okačila o rame. Glavom mi prolete vokalna tema iz filma
Waiting to Exhale. Čekao sam, baš kao u naslovu.
Kristina me spazi i odmah se uznemiri. Nastavila je da korača kao da nekuda
žuri, bilo kuda samo da ne bude ovde.
Ruke je skrstila na grudima. Loš znak, pomislih. Najgori mogući govor tela.
Zaštitnički i bojažljiv. Jedno je izvesno: Kristina Džonson ne želi da me vidi.
Znao sam da nije trebalo da dođem, nije trebalo da se zaustavim, ali to je bilo
jače od mene. Samo sam želeo da shvatim šta se dogodilo kada smo izašli iz restorana
Kinkejd, i ništa više.
Duboko uzdahnuh i priđoh joj.
„Zdravo", javih joj se. „Da prošetamo? Noć je lepa."
Glas me je izdavao, a ja nikada ne ostajem bez reci.
„Napravio si prekid u svom uobičajenom dvadesetčetvoročasovnom radnom
vremenu?", osmehnu se Kristina ili bar to pokuša.
S mukom joj uzvratih osmeh i odmahnuh glavom.
„Nisam na dužnosti."
„Vidim. Naravno, možemo da prošetamo koji minut. U pravu si, blaga je noć."
Krenuli smo Ulicom Ef i ušli u Garfildov park, koji je naročito lep u rano leto.
Koračasmo ćutke. Najzad zastadosmo blizu igrališta koje je vrvelo od male dece.
Odvijala se žustra utakmica bejzbola.
Nismo bili daleko od autoputa Ajzenhauer pa je neprestani šum saobraćaja u
najživlje doba dana delovao gotovo umirujuće. Žuta tulipa je u punom cvatu, kao i
crveno pasje grožđe. Majke i očevi igrahu se s decom; večeras je sve vrcalo od dobrog
raspoloženja.
Skoro trideset godina živim blizu ovog parka koji prekodan izgleda gotovo
idilično. Marija i ja smo često ovamo dolazili kada je Dejmon tek prohodao, ali i
kasnije, u vreme trudnoće, kada je još nosila Dženi. Sada je dobar deo tih uspomena
počinjao da bledi, što je verovatno dobro ali tužno.
Kristina najzad progovori: „Žao mi je, Alekse." Zurila je u zemlju kada je to
rekla. Potom podiže pogled lepih očiju k meni.
„Zbog one noći. I ružne scene kod mojih kola. Mislim da me je obuzela panika.
Da budem iskrena, ni sama nisam sigurna šta se dogodilo."
„Da se ne lažemo", rekoh. „Zašto nisi?"
Bilo mi je jasno da joj nije lako, ali morao sam da znam šta oseća. Morao sam
da znam više nego što mi je otkrila ispred restorana.
„Pokušaću da objasnim", reče ona. Stiskala je šake i nervozno lupkala jednom
nogom. Sami loši znaci.
„Možda sam ja kriv", rekoh. „Navaljivao sam da izađemo na večeru dok..."
Kristina pruži ruku i šakom pokri moju.
„Pusti me da završim", reče. Vratio joj se onaj poluosmeh. „Pusti me da ti objasnim
jednom zasvagda. U svakom slučaju bih te pozvala telefonom. Mislila sam
večeras to da uradim. Stvarno sam mislila da se javim.
„Sada si nervozan kao i ja. Bože što sam nervozna", nastavi ona tiho. „Znam da
sam te povredila i vrlo mi je neprijatno. Bilo je to poslednje što sam želela. Ne
zaslužuješ da budeš povređen."
Kristina je pomalo ceptela. I glas joj je podrhtavao kada je rekla: „Alekse, muž
mi je pao kao žrtva nasilja s kojim ti svakodnevno živiš. Ti prihvataš taj svet, ali
mislim da ja nisam u stanju. Jednostavno, nisam takva ličnost. Ne bih podnela da
izgubim još nekoga ko mi je blizak. Da li to razumeš? Osećam se pomalo smušeno."
Polako mi sve postaje jasnije. Kristinin muž je stradao u decembru. Rekla mi je
da su imali ozbiljne probleme u braku, ali da ga je volela. Ubijen je iz vatrenog oružja
naočigled njoj, u njihovoj kući. Bila je prisutna kada je stradao. Te noći sam je držao.
Radio sam na slučaju koji je doveo do tog ubistva.
Želeo sam da je ponovo držim u naručju, ali znam da bi to bila greška. Stajala je
čvrsto se obgrlivši rukama. Shvatao sam šta oseća.
„Slušaj me, Kristina, molim te. Ja verovatno do svojih poznih osamdesetih neću
umreti. Suviše sam samovoljan i svojeglav da bih umro. To znači da bismo zajedno
živeli duže nego što ijedno od nas ima godina. Četrdeset i više godina. A to je predugo
da bismo se izbegavali."
Kristina lako odmahnu glavom. Nastavila je da me gleda pravo u oči. Najzad joj
se na licu pojavi smešak.
„Zbilja mi se sviđa kako funkcioniše tvoj ludi mozak. U jednom trenutku si
detektiv Kros... a već u sledećem vrlo otvoreno i slatko derište." Ona diže šake ka licu.
„O, bože, više ne znam šta govorim."
Sve me je teralo da to učinim, svaki instinkt, svaki živac. Polako i pažljivo
ispružih ruke i zagrlih Kristinu. Stajala je kao salivena u mom naručju. Topio sam se
od miline i sve mi je prijalo. Prijalo mi je čak i što mi noge drhte a kolena klecaju.
Prvi put smo se poljubili. Kristinina usta su bila meka i vrlo slatka. Priljubila je
usne uz moje. Nije ustuknula, što sam očekivao da može učiniti. Vrhovima prstiju
pomilovah joj obraz, ali ne zapostavih drugi.
Njena glatka koža probudi mi trnce u prstima kao da sam dugo, dugo bio bez
vazduha pa odjednom ponovo dišem. Grabio sam vazduh punim plućima. Oživeo sam.
Kristina je žmurila, ali je sada otvorila oči. Pogledi nam se sretoše ostajući dugo
zaronjeni u očima.
„Baš kao što sam zamišljala", prošaputala je. „Oko četiristo pedeset puta."
A onda, u najgorem mogućem trenutku, moj pejdžer zapišta.
GLAVA 22
U ŠEST po podne svuda su zavijale sirene njujorških policijskih patrolnih kola i
kombija hitne pomoći obuhvatajući prečnik od pet ulica oko stanice Pen, u rejonu koji
je uvek zagušen saobraćajem. Detektiv Mening Goldman parkirao je svoj tamnoplavi
ford taurus ispred zgrade pošte u Osmoj aveniji i pohitao ka mestu višestrukog ubistva.
Na prometnoj aveniji prolaznici su zastajali da gledaju Goldmana. Glave su se
okretale i ljudi su pokušavali da pogode šta se događa i kako se u to uklapa ovaj čovek
koji trči.
Goldman je imao dugačku talasastu prosedu kosu boje karamela i sedu šiljatu
bradu. Na jednom uvu blistalo mu je zlatno dugmence. Goldman je više ličio na nekog
ostarelog rok ili džez muzičara nego na detektiva iz Odeljenja za ubistva.
Partner mu je bio Karmajn Groza, detektiv s jednogodišnjim stazom. Groza je
bio snažno građen, valovite crne kose, i ljudi su ga poredili sa Silvesterom Staloneom
iz mlađih dana mada je mrzeo to poređenje. Goldman je retko razgovarao s njim.
Smatrao je da nijedna Grozina reč ne vredi ni lule duvana.
Groza je, ipak, u stopu pratio svog pedesetosmogodišnjeg partnera, koji je
trenutno bio najstariji detektiv Odeljenja za ubistva na Menhetnu, još aktivan na
ulicama, verovatno najlukaviji i sigurno najzlobniji pokvareni namćor koga je Groza
ikada upoznao.
Kada je reč o politici, Goldmana su smatrali većim desničarom od Peta
Bjukenana i Raša Limboa, ali, kao većina glasina ili onoga što je on zvao karikaturno
ubistvo,*( Karakterno ubistvo (engl. character assassination) znači klevetanje nekoga s namerom da
mu se uništi ugled. Po toj analogiji, karikaturno ubistvo (engl. caricature assassination) predstavlja
izvrgavanje ruglu neke ličnosti. (Prim, prev.)) bio je to promašaj. U vezi s nekim pitanjima -
borbe protiv kriminala, zaštite prava kriminalaca naspram prava drugih građana i
smrtne kazne - Goldman je nesumnjivo bio radikalni konzervativac. Znao je da bi
svako sa čukom u glavi i dva-tri sata rada u Ubistvima došao do istog zaključka kao
on. S druge strane, kada je reč o ženskim pravima na izbor, homoseksualnim
brakovima ili čak o Hauardu Sternu, Goldman je bio podjednako liberalan kao njegov
tridesetogodišnji sin koji je, pogodilo se, bio advokat u ACLU.*( Američki savez za
građanska prava (American Civil Liberties Union, skr. ACLU). (Prim, prev.)) Naravno, Goldman
se dobro čuvao da to ne otkrije. Nipošto se ne bi odrekao svoje reputacije
nepopravljive bitange. Ako bi to učinio, morao bi da razgovara s mladim seronjama
koje obećavaju kao što je Sloj Groza.
Goldman je i dalje u dobroj formi - boljoj nego Groza čija se stalna dijeta
sastojala od brze hrane, visokooktanskih gaziranih pića i slatkih čajeva. Trčao je
nasuprot reci ljudi koja teče iz stanice Pen. Ubistva, bar ona koja je iskustveno znao,
dešavala su se ili u glavnoj čekaonici železničke stanice ili u njenoj blizini. Ubica je s
razlogom izabrao vreme najveće gužve, pomisli Goldman kada se našao nadomak
čekaonice. Ako nije to, onda je pošandrcao baš u času kada je stanica bila prepuna
mogućih žrtava.
I šta je tog luđaka dovelo na stanicu Pen u vreme najživljeg saobraćaja?, upita se
Mening Goldman. Već je imao jednu zastrašujuću teoriju koju još nije hteo da otkrije.
„Mening, misliš h da je on i dalje tu negde?", upita ga Groza iza leđa.
Stvarno mu je išla na živce Grozina navika da ljude zove po imenu kao da su svi
zajedno sezonski vaspitači u kampu.
Goldman ćutke prede preko partnerovog pitanja. Ne, nije verovao da je ubica i
dalje na stanici Pen. Ubica je na slobodi, u Njujorku, i to ga je vraški jedilo. Osećao je
mučninu, što nije redak slučaj, bar u poslednje dve-tri godine.
Dva prodavca su ručnim kolicima vešto zagradila prolaz do mesta zločina. Na
jednim kolicima je pisalo: Koža iz Montega za gradske kauboje, a na drugima: Iz
Rusije s ljubavlju. Silno je želeo da se vrate u Jamajku i Rusiju, svako svome jatu.
„Njujorška policija. Sklanjajte se. Mičite ta prokleta kolica!", provika Goldman
na prodavce.
Nekako se probio kroz gomilu posmatrača, policajaca i železničkog osoblja,
okupljenu oko tela nekog dronjavo odevenog crnca s pletenicama. Oko njega su bili
rasuti okrvavljeni primerci Strit njuza, pa je Goldman shvatio čime se ovaj čovek
bavio i razlog zbog kog se zatekao na železničkoj stanici.
Kada se približio, video je da je žrtva mlađa od trideset godina. Bilo je neobično
mnogo krvi. Previše. Telo je okruživala svetlocrvena bara.
Goldman priđe čoveku u tamnoplavom odelu, s vidno okačenom plavo-crvenom
značkom Amtraka na reveru.
„Detektiv iz Ubistava, Goldman", predstavi se i izvadi značku. „Kolosek deset i
jedanaest." Goldman pokaza na tablu iznad njihove glave. „Koji je voz stigao tim
šinama... neposredno pre ubistava?"
Menadžer Amtraka proveri u debeloj knjižici koju je držao u džepu na grudima.
„Poslednji voz na desetom koloseku... bio bi to metrolajner iz Filija,
Vilmingtona, Baltimora, s polaznom stanicom u Vašingtonu."
Goldman klimnu glavom. Otkako je čuo da je višestruki ubica napravio pokolj
na železničkoj stanici i uspeo da pobegne, znao je da mu je strah opravdan. To znači
da je ubica pametan, da ima neki plan.
Goldman posumnja kako su ubica iz stanice Junion i ovaj iz stanice Pen možda
jedno isto lice - i da je manijak sada u Njujorku.
„Imaš li neku ideju, Mening?", opet zalaja Groza.
Goldman najzad partnera udostoji odgovora i ne pogledavši ga: „Da, upravo
razmišljam o tome zašto ne izmisle čep za usta kad već imaju čepove za zaštitu ušiju i
čepove za burad."
Zatim Mening Goldman ode da potraži javnu telefonsku govornicu. Morao je da
pozove Vašington. Verovao je da je Gari Sonedži u poseti Njujorku. Možda je na
nekoj ubilačkoj turneji koja će obuhvatiti dvadeset ili trideset gradova.
Sve je moguće u današnje vreme.
GLAVA 23
ODGOVORIO SAM na poziv pejdžerom i čuo uznemirujuću vest iz njujorške
policije - dogodio se još jedan napad u gužvi na železničkoj stanici. Zbog toga sam na
poslu ostao iza ponoći.
Gari Sonedži je verovatno u Njujorku ukoliko se već nije preselio u drugi grad
koji je odredio za nova ubistva. Boston? Čikago? Filadelfiju?
Kada sam se vratio kući, svetlost je bila ugašena. U frižideru sam našao šampitu
s limunom i smazao je. Nana je na vratima frižidera zalepila reportažu o Osioli
Makarti. Osiola je duže od pedeset godina zarađivala perući odeću u Hetisbergu, u
državi Misisipi. Uštedela je sto pedeset hiljada dolara i dala ih kao donaciju
Univerzitetu južnog Misisipija. Predsednik Klinton ju je pozvao u Vašington i uručio
joj predsednički građanski orden. Šampita je bila odlična, ali trebalo mi je još nešto,
neka drukčija vrsta hrane. Otišao sam svom šamanu.
„Jesi li budna, stara?", prošaputah kod vrata Nanine spavaće sobe. Uvek ih drži
odškrinuta u slučaju ako deca noću požele da porazgovaraju ili da se pomaze.
Otvorena dvadeset četiri sata, baš kao Seven-ileven, uvek bi mi odgovarala. Tako je
bilo i u mom detinjstvu.
„Zavisi od tvojih namera", čuo sam je kako odgovara iz mraka. „Oh, to si ti
Alekse?", zakokodakala je i malo se zakašlja.
„A ko bi mogao biti? Kaži mi. Usred noći, na vratima tvoje spavaće sobe?"
„Mogao bi da bude bilo ko. Pitaj boga. Provalnik u ovom našem opasnom kraju
ili neko od moje gospode obožavalaca."
Tako je to među nama. Uvek je bilo i uvek će biti.
„Imaš li nekog određenog dečka o kome bi mi pričala?"
Nana ponovo zakvoca.
„Nemam, ali pretpostavljam da ti imaš devojku o kojoj želiš da mi govoriš.
Sačekaj da se obučem. I pristavi mi vodu za čaj. U frižideru je šampita s limunom ili je
bila. Jesi li znao da imam gospodu obožavaoce, Alekse?"
„Staviću vodu za čaj", rekoh. „Šampita je već otišla na pitino nebo."
Posle nekoliko minuta Nana se pojavi u kuhinji. Nosila je jednu od najlepših
kućnih haljina, s plavim prugama i velikom belom dugmadi. Izgledala je spremno da
započne dan u pola jedan izjutra.
„Imam dve reci za tebe, Alekse. Oženi se."
Prevrnuh očima.
„Nije to što misliš, stara. Nije tako jednostavno."
Ona nali u šolju čaj koji se pušio.
„Oh, naravno da je tako jednostavno, sinko moj. U poslednje vreme osećam
proleće u tvom koraku, primećujem radosni blesak u očima. Pečen si, gospodine.
Samo ne želiš to da čuješ. Reci mi nešto. Moje pitanje je ozbiljno."
Uzdahnuh.
„Još si omamljena svojim slatkim snovima. Šta je bilo? Da čujem to šašavo
pitanje."
„Dakle, evo ga. Ukoliko bih ti, recimo, naplaćivala za naše seanse devedeset
dolara, da li bi tada bio spremniji da prihvatiš moj fantastični savet?"
Oboje se nasmejasmo njenoj lukavoj šali, originalnom smislu za humor.
„Kristina ne želi da se vida sa mnom."
„O, bože!", reče Nana.
„Da, oh, bože. Ne želi da ima vezu s detektivom iz Odeljenja za ubistva."
Nana se osmehnu.
„Što više slušam o Kristini Džonson, sve više mi se sviđa. Pametna žena. Bistra
joj je glava na tim lepim ramenima."
„Hoćeš li mi dopustiti da govorim?", upitah.
Nana se namršti i ozbiljno me pogleda.
„Ti uvek kažeš ono što želiš, samo možda ne u trenutku kada bi želeo. Voliš li tu
ženu?"
„Čim sam je ugledao, znao sam da je izuzetna. Glava sluša srce. Znam da to
zvuči ludo."
Ona odmahnu glavom i nastavi da srkuće čaj.
„Alekse, ma koliko da si pametan, ponekad mi se čini da stalno ideš natraške.
Nisi u pravu kad kažeš da to zvuči ludo. Prvi put od Marijine smrti na tebi vidim znake
oporavka. Što ne pogledaš dokazni materijal? Korak ti je živahan, prolećni. Oči ti
blistaju i smeše se. Čak si i prema meni ljubazan. Kad sve to sabereš, jasno je... srce ti
se odledilo."
„Ona se boji da ne poginem na nekom zadatku. Muž joj je ubijen, sećaš se?"
Nana ustade sa kuhinjske stolice. Vukući noge, priđe vrlo blizu. Poslednjih
godina se mnogo smanjila i brinuo sam se. Nisam mogao da zamislim život bez nje.
„Volim te, Alekse", reče ona. „Voleću te šta god da uradiš. Oženi se. Ili bar živi
s Kristinom." Nasmejala se sebi, „Ne mogu da verujem da sam ovo izgovorila."
Nana me poljubi pa krenu natrag, u spavaću sobu.
„I ja imam udvarače", doviknula mi je iz hodnika.
„Udaj se za jednoga", odgovorih joj.
„Nisam ja zaljubljena, ljubitelju šampita, već ti."

http://www.book-forum.net

6Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:03 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 24
RANO jutro, tačnije u šest i trideset pet, Sampson i ja smo se ukrcali u
metrolajner za njujoršku stanicu Pen. Putovanje železnicom trajaće malo duže od
vožnje do aerodroma, parkiranja i maltretiranja s vazduhoplovnim kompanijama - a
osim toga hteo sam da razmišljam o vozovima.
Njujorška policija je iznela teoriju da je Sonedži ubica nožem na stanici Pen.
Morao sam saznati nešto više o ubistvima u Njujorku mada je Sonedži oduvek bio
sklon tome da na sebe skreće opštu pažnju.
Vožnja železnicom je bila tiha i udobna i veći deo puta sam proveo razmišljajući
o Sonedžiju. Međutim, nisam shvatao zašto bi Sonedži vršio zločine koji podsećaju na
čin očajnika. Izgledali su mi samoubilački.
Posle Sonedžijevog hapšenja pre nekoliko godina nebrojeno puta sam
razgovarao s njim. Bilo je to u vezi sa slučajem Dan-Goldberg. Tada nisam stekao ni
najmanji utisak da teži samoubistvu. Pre bi se reklo da je bolesno precenjivao sebe,
patio od manije veličine.
Možda su ovo zločini plagijatora. Šta god da sada radi, ne slaže se s prošlošću.
Šta se topromenilo? Jesu li ova ubistva Sonedžijevo delo? Da li je u pitanju neka
smicalica ili namestaljka?
Može li ovo da bude lukava zamka? Otkud mu, do đavola, moja krv kojom je
umazao snajpersku pušku na stanici Junion?
Kakva zamka? I šta bi mogao tome da bude razlog? Sonedži je opsednut svojim
zločinima. On ništa ne radi slučajno.
Dakle, zašto bi ubijao strance na stanicama Junion i Pen? Zašto bira baš
železničke stanice?
„Oho-ho, čelo ti se dimi, Šećeru. Jesi li svestan toga?" Sampson se zagleda u
mene obaveštavajući o tome simpatičan svet koji je u vagonu sedeo oko nas.
„Mali pramenovi belog dima! Vidite? Baš ovde. I ovde."
Nagnuo se i počeo da me udara novinama kao da gasi neku vatricu.
Sampsonovo šegačenje obično izgleda krajnje ozbiljno. Promena ritma je bila
vrlo uspešna. Obojica se nasmejasmo. Čak su se i ljudi oko nas smešili dižući poglede
s novina, kafe ili laptopa.
„Auh! Izgleda da je vatra ugašena", reče Sampson uz prigušeni smeh koji mu je
dopro duboko iz grudi. „Čoveče, glava ti je vrela kao pakao. Sigurno se usijala od
genijalnih ideja. Jesam li u pravu?"
„Ne, mislio sam na Kristinu", rekoh Sampsonu.
„Besramno lažeš. Trebalo je da razmišljaš o Kristini Džonson. Onda bih morao
da gasim vatru na drugom mestu. Kako se vas dvoje slažete, ako nije nepristojno da
pitam?"
„Sjajna je, najbolja, Džone. Zaista je nešto posebno. Pametna je i duhovita. Ho
ho, ha ha."
„I izgleda gotovo isto tako dobro kao Vitni Hjuston i vraški je seksepilna. Ali
nisi mi odgovorio na pitanje. Šta se događa s vama dvoma? Moja špijunka, gospođica
Dženi, kaže mi da ste onomad imali sastanak. Je li to što skrivaš od mene veliki
ljubavni sastanak?"
„Večerali smo u restoranu Kinkejd. Fino smo se proveli. Dobra hrana, sjajno
druženje. Ali iskrsnuo je jedan problemčić: ona se boji da ću poginuti, pa ne želi da se
ponovo sastajemo. Kristina još žali za svojim mužem."
Sampson klimnu glavom i spusti naočari za sunce kako bi me pogledao bez
zaštitnog filtera. „Zanimljivo. Još ga žali, a? To je dokaz da je dobra žena. Uzgred,
budući da si već dotakao zabranjenu temu, imam nešto da ti kažem, šampione. Ako te
zveknu na dužnosti, tvoja porodica će te nepristojno dugo oplakivati. Lično ću do tvog
groba i na pogrebnom obredu nositi baklju žalosti. Eto, čuo si. Mislio sam kako to
treba da znaš. Dakle, hoćete li se vas dvoje kobno zaljubljenih ponovo sastajati?"*(
Ironična aluzija na „kobno zaljubljene" (engl. star-crossed lovers) Romea i Juliju. (Prim, prev.))
Sampson voli da razgovara kao da smo prijateljice iz nekog romana Teri
Mekmilan.**( Teri Mekmilan (Terry McMillan, rod. 1951), afroamerička spisateljica proslavila se
1992. svojim trećim romanom Waiting To Exhale, koji mesecima nije silazio s liste bestselera
Njujork tajmsa. Godine 1995. Forest Vitaker je režirao film po toj knjizi. (Prim, prev.)) Ponekad se
ponašamo neuobičajeno za muškarce, pogotovu za takve muškarčine kao što smo nas
dvojica. A sada je baš dobio inspiraciju. „Mislim da ste tako slatki zajedno. Svi to
misle. Ceo grad bruji o tome. Deca, Nana, tetke."
„Bruji, kažeš?"
Ustao sam i seo preko puta. Oba sedišta su bila prazna. Raširio sam beleške o
Gariju Sonedžiju i ponovo počeo da ih čitam.
„Mislio sam da nećeš shvatiti moj diskretni nagoveštaj", reče Sampson i preko
oba sedišta ispruži krupno telo.
Kao i uvek, ništa nije moglo da se uporedi s našom saradnjom. Kristina greši što
se plaši da ne nastradam. Sampson i ja ćemo živeti večno. Neće nam čak biti potrebni
DHEA hormon ni melatonin.
„Rasturićemo mi bulju Gariju Sonedžiju. Kristina će se zaljubiti u tebe kao što si
se ti, očigledno, zatreskao u nju. Sve će biti super, Šećeru. Baš kao što treba da bude."
Ne znam zašto, ali nisam uspevao sasvim da poverujem uto.
,,Znam da si već utripovao negativna sranja", reče Sampson i ne pogledavši me.
„Ali pazi šta ti kažem. Ovog puta obavezan je srećan kraj."
GLAVA 25
SAMPSON i ja stigli smo u Njujork oko devet izjutra. U glavi mi se vrtela stara
pesma Stivija Vondera o prvom dolasku u Njujork, utisku kada se prvi put siđe iz
autobusa u ovaj grad. Čini se da je ta mešavina nade, straha i iščekivanja opšte
osećanje većine ljudi.
Dok smo se peli strmim kamenim stepenicama iz podzemnih koloseka na stanici
Pen, odjednom mi nešto sinu u vezi sa ovim slučajem. Ako sam u pravu, to bi bez
sumnje povezalo Sonedžija sa oba stanična masakra.
„Možda imam nešto o Sonedžiju", rekoh Sampsonu kako smo se približavali
jarkoj svetlosti na vrhu stepeništa. On okrete glavu k meni, ali nastavi da se penje.
„Neću da nagađam, Alekse, jer ti u mislima ideš tamo gde ja nikada ne
zalazim." Zatim promrmlja: „Hvala Bogu i Hristu spasitelju za to. Ja sam praznoglavi
brat."
„Pokušavaš li da me zabaviš?", upitah. Već se mogla čuti muzika koja je
dopirala s glavnog terminala - podsećala je na Vivaldijeva Četiri godišnja doba.
„U stvari, trudim se da mi sadašnje besnilo Garija Sonedžija ne poremeti
ravnotežu i baci me u crnjak. Kaži mi šta misliš."
„Dok je Sonedži bio u zatvoru Lorton, gde sam razgovarao s njim, uvek je
pričao o tome kako ga je maćeha držala zatvorenog u podrumu kuće. Bio je opsednut
time."
Sampson klimnu glavom.
„Pošto znamo Garija, ne mogu potpuno da krivim sirotu ženu."
„Satima ga je držala tamo, ponekad i ceo dan kad bi mu otac bio odsutan.
Isključivala je svetlost, ali on je naučio da krije svece. Pri svetlosti sveca, čitao je o
otmičarima, silovateljima, masovnim ubicama i drugim lošim momcima."
„I šta s tim, doktore Frojde? Te masovne ubice su postale njegovi dečački
uzori?"
„Tako nešto. Gari mi je priznao da je, dok je bio u podrumu, maštao o tome da
vrši ubistva i druge grozote - čim ga puste napolje. Dobio je fiks-ideju da će izlaskom
iz podruma ponovo steći slobodu i moć. Sedeći u podrumu, opsesivno se hranio razmišljanjem
o tome šta će raditi kad izađe. Jesi li ovde primetio ambijente nalik
podrumu? Ili na stanici Junion?"
Sampson pokaza velike i blistave zube koji mogu ostaviti utisak da ste mu
simpatični iako zapravo niste.
„Železnički tuneli predstavljaju podrum Garijeve kuće iz detinjstva, zar ne? Kad
izađe iz tunela, nastaje pakao. Najzad se sveti celom svetu."
„Mislim da je to deo onoga što se desilo", rekoh. „Ali s Garijem nikada nije
toliko jednostavno. Ipak, i to je nešto za početak."
Stigosmo na glavni nivo stanice Pen. Verovatno je juče po podne i Sonedži
došao tim putem. Što sam duže razmišljao o tome, sve više sam verovao da je
njujorška policija u pravu. Sonedži je zaista mogao da bude i ubica na stanici Pen.
Video sam putnike koji se guraju ispod table gde su se brzo smenjivale brojke
što označavaju redosled odlazaka vozova. Gotovo da sam mogao videti Garija
Sonedžija kako stoji na istom ovom mestu i sve obuhvata pogledom -pušten iz podruma
da bi opet bio loš momak! I dalje je želeo da slavu i uspeh stekne ubistvima kojima
će nadmašiti svoje najluđe snove.
„Doktor Kros, pretpostavljam."
Kada Sampson i ja stigosmo u jarko obasjanu staničnu čekaonicu, začuh svoje
ime. Jedan bradati čovek sa zlatnom naušnicom osmehnu se svojoj maloj šali. Pružio
mi je ruku.
,,Ja sam detektiv Mening Goldman. Milo mi je što ste došli. Gari Sonedži je juče
bio ovde", reče on s nepokolebljivim uverenjem.
GLAVA 26
NAS dvojica se pozdravismo s Goldmanom i njegovim partnerom, jednim
mlađim detektivom, koji mu se izgleda povinovao. Mening Goldman je nosio svetloplavu
sportsku košulju s tri otkopčana dugmeta. Ispod nje je virila rebrasta potkošulja
koja je otkrivala da mu se srebrnaste i riđastozlatne malje protežu sve do brade. S
druge strane, partner mu je od glave do pete odeven u crno. Postoje svakojaki parovi,
ali meni su ipak draži Oskar i Feliks.*( Oskar Medison i Feliks Angar su protagonisti komada
Neobičan par Nila Sajmona, koji je bio veliki pozorišni hit 1965. Još veću popularnost je stekao posle
filmske verzije 1968. (u kojoj je Oskara igrao Volter Matau, a Feliksa Džek Lemon). (Prim, prev.))
Goldman ispriča ono što je znao o ubistvima nožem na stanici Pen. Njujorški
detektiv je bio energičan i brz govornik. Stalno je gestikulirao rukama uveren u svoje
sposobnosti i mišljenje. Već sama činjenica što nas je pozvao da se uključimo u
njegovu istragu govorila je za sebe. Nije se bojao da ćemo ga ugroziti.
„Znamo da se ubica popeo stepenicama ovde, kod koloseka deset, baš kao i vas
dvojica. Razgovarali smo s tri svedoka koja su ga možda videla u metrolajneru što
stiže iz Vašingtona", objašnjavao je Goldman. Njegov crnomanjasti, crnokosi partner
ne izusti ni reci. „Pa ipak, ne možemo ga pouzdano identifikovati - svaki svedok ga
drukčije opisuje, što mi nije potpuno jasno. Imate li vi neku ideju zašto?"
„Ako je to bio Sonedži, morate uzeti u obzir da se vesto šminka i prerušava.
Uživa da zavarava ljude, naročito policiju. Znate li gde se ukrcao na taj voz?", upitah.
Goldman pogleda u crnu beležnicu s kožnim koricama. „Stanice tog voza su
Vašington, Baltimor, Filadelfija, Vilmington, odvajanje pruge za Prinston i Njujork.
Pretpostavljamo da se ukrcao u Vašingtonu."
Kratko pogledah Sampsona, a onda njujorškog detektiva. „Sonedži je živeo u
Vilmingtonu sa ženom i ćerkicom. Rođen je u okolini Prinstona."
„Nismo imali taj podatak", reče Goldman. Primetio sam da se obraća isključivo
meni, kao da Sampson i Groza nisu prisutni. Bilo je to čudno i neprijatno za ostale.
„Nabavi mi red vožnje za jučerašnji metrolajner, onaj koji stiže u pet i deset. Još
jednom ću proveriti stanice", zalaja on na Grozu. Mladi detektiv požuri da izvrši
Goldmanovu naredbu.
„Čuli smo da su bila tri udarca nožem i tri smrti?", progovori najzad Sampson.
Znao sam da procenjuje Goldmana. Verovatno je zaključio da je detektiv prvoklasan
njujorški seronja.
„Tako piše na naslovnim stranama svih dnevnih novina", odbrusi Goldman
krajičkom usta. Bila je to zlobna, osorna primedba.
„Pitam zato što...", poče Sampson ne odustajući od hladnokrvnog tona.
Goldman ga prekide grubim pokretom ruke. „Pokazaću vam mesta tih napada
nožem." Opet se obrati meni. „Možda ćete se setiti još nečega što znate o Sonedžiju."
„Detektiv Sampson vas je nešto pitao", rekoh.
„Da, ali to pitanje je besmisleno. Nemam vremena za politički korektna sranja i
besmislena pitanja. Kao što rekoh, hajdemo. Sonedži je na slobodi u mom gradu."
„Koliko znate o noževima? Jeste li se u svojim istragama često sretali sa
sekačima?", upita Sampson. Osećao sam da gubi strpljenje. Nadneo se nad Meninga
Goldmana. Zapravo, obojica smo se nadneli.
„Da, vodio sam istragu o napadima nožem", odgovori Goldman. „I znam na šta
ciljate. Teško je poverovati da je Sonedži usmrtio tri osobe sa samo tri udarca nožem.
Vidite, koristio je nož s dvostrukim vijugavim sečivom, izuzetno oštar. Svaku žrtvu je
posekao kao neki hirurg iz Medicinskog centra Njujorškog univerziteta. O, da, vrh
noža bio je zamočen u kalijum-cijanid od koga se umire za nepun minut. Upravo sam
hteo da vam to kažem."
Sampson se povuče. Podatak o otrovu na nožu nam je novost. Džon je znao da
moramo čuti sve što Goldman zna. Nije vreme za lične razmirice ovde, u Njujorku.
Bar još ne.
„Da li se u Sonedžijevoj kaznenoj evidenciji spominju noževi?", upita Goldman.
Opet se obraćao samo meni. „Ili otrov?"
Uvideo sam da želi izvući što više podataka od mene, da me iskoristi. Nije mi to
smetalo. U većini istraga, koje se preklapaju po mestu nadležnosti, morate se
zadovoljiti praksom „ja tebi, ti meni".
„Noževi? Jednog agenta FBI-ja ubio je nožem. Otrov? Ne znam. Ali ne bih se
iznenadio. Osim toga, još se u mladim danima vežbao pucajući iz revolvera, pištolja i
pušaka. Sonedži voli da ubija, detektive Goldmane. Brzo uči, pa je i to mogao da
savlada. Vatreno oružje, noževe i otrov."
„Verujte mi, dobro se pripremio. Ušao je i izašao za nekoliko minuta. A za
sobom je tek tako ostavio tri lesa." Goldman puknu prstima.
„Je li bilo mnogo krvi na mestu zločina?", upitah Goldmana. Na putu iz
Vašingtona to pitanje mi nije izbijalo iz glave.
„Bilo je vraški mnogo krvi. Duboko je zasekao svaku žrtvu. Dvojicu je zaklao.
Zašto?"
„Sva ta krv može da bude neki zajednički činilac." Ispričao sam Goldmanu ono
što sam otkrio prilikom uviđaja na stanici Junion. „Snajper u Vašingtonu je napravio
pravi ršum. Siguran sam da je Sonedži to učinio namerno. Koristio je puščana zrna s
narezanim vrhom. A na oružju je ostavio tragove moje krvi", poverih se Goldmanu.
On verovatno zna da sam ovde, u Njujorku, pomislih. I nisam sasvim siguran ko
koga lovi.
GLAVA 27
SLEDEĆEG sata Goldman nas vodio je s partnerom, koji ga je samo nemo
pratio, po stanici Pen. Naročito dugo se zadržao na mestima triju ubistava. Položaji
tela još su bili nacrtani na tlu, a zone kojima je bio zabranjen pristup stvarale su veće
zastoje na terminalu nego obično.
Posle obilaska stanice, njujorški policijski detektivi nas odvedoše do uličnog
nivoa, gde je Sonedži možda uhvatio taksi.
Posmatrao sam Goldmana prateći šta i kako radi. U stvari, bio je vrlo sposoban.
I hod mu je bio zanimljiv. Držao je nos malo uzdignutije od većine ljudi. Uprkos
ekstravagantnoj odeći ostavljao je utisak oholog čoveka.
„Mislim da je pobegao metroom", rekoh dok smo stajali na bučnoj Osmoj
aveniji. Na bilbordu iznad naših glava najavljivali su gostovanje grupe Kis u Medison
skver gardenu. Šteta što ću morati da propustim taj nastup.
Goldman se široko osmehnu. „I meni je to palo na pamet. Svedoci se ne slažu u
kom je pravcu odmaglio. Bio sam radoznao i hteo sam da proverim imate li vi neku
ideju. Takođe mislim da se Sonedži odvezao metroom."
„Vozovi za njega imaju posebno značenje, Verujem da su oni deo njegovog
rituala. Kao dete je želeo model voza, ali nikada nije dobio tu igračku."
»Ah, quod erat demonstrandum"*( Lat: Što je bilo za dokazivanje, što je trebalo da se
dokaže. (Prim, prev.)) reče Goldman i namignu. „Zato sada ubija ljude na železničkim
stanicama. Zvuči mi sasvim logično. Čudo da nije digao u vazduh celu jebenu
kompoziciju."
Čak se i Sampson nasmeja ovom Goldmanovom komentara.
Posle završene šetnje po stanici Pen i okolnim ulicama odvezli smo se u centar,
do glavnog štaba policije. Do četiri po podne stekao sam uvid u materijal kojim
raspolaže Njujorška policija - bar u ono što je tog momenta Mening Goldman hteo da
mi pokaže.
Bio sam gotovo siguran da je Gari Sonedži ubica sa stanice Pen. Lično sam
obavestio Boston, Fili i Baltimor i taktično predložio da obrate pažnju na železničke
stanice. Isto sam savetovao Kajlu Krejgu i FBI-ju.
»Vraćamo se u Vašington", rekoh najzad Goldmanu i Grozi. „Hvala što ste nas
pozvali. To je velika pomoć."
„Zvaću vas ako nešto iskrsne. I vi ćete obavestiti mene, važi?" Pozdravili smo se
s njim. „Prilično sam siguran da ćemo još imati posla s Garijem Sonedžijem."
Klimiiuh potvrdno. I ja sam bio siguran.
GLAVA 28
U MISLIMA je Gari Sonedži ležao kraj Čarlsa Džozefa Vitmana na krovu
univerzitetskog tornja u Teksasu u neko doba 1966.
Sve u svojim prokleto neverovatnim mislima.
Već je mnogo, mnogo puta bio gore s Čarlijem Vitmanom - od 1966, kada je
masovni ubica postao jedan od njegovih dečačkih idola. Godinama su i druge ubice
osvajale njegovu maštu, ali niko nije mogao da se meri sa Carlijem Vitmanom. Vitman
je bio američki original, a takvih je malo.
Hajde da vidimo. Sonedži je nabrajao svoje omiljene likove. Džejms Herberti je
otvorio vatru bez opomene u restoranu Mekdonalds u San Izidru, u Kaliforniji. Brže je
ubio dvadeset jednu osobu nego što su oni izdavali masne hamburgere. Sonedži je, u
stvari, pre nekoliko godina plagirao pucnjavu u Mekdonaldsu. Tada se prvi put i sreo s
Krosom lice u lice.
Njegov drugi favorit je bio poštar Patrik Šeril, koji je u Edmondu, u Oklahomi,
ucmekao četrnaestoro kolega i započeo paranoju poštara-ubica. U novije vreme divio
se poslu koji je obavio Martin Brajant u kaznenoj koloniji Port Artur, u Tasmaniji.*
( Godine 1996, u tzv. masakru u Port Arturu, Brajant je ubio 35 lica i ranio 37. Pošto se
izjasnio krivim, služi 35 doživotnih zatvorskih kazni. (Prim, prev.)) Zatim je tu i Tomas Vot
Hamilton koji je praktično posle besomučne pucnjave u osnovnoj školi u Danblejnu, u
Škotskoj, svratio na sebe pažnju ćele planete.*( Hamilton je ubio šesnaestoro dece i učiteljicu
u jednoj osnovnoj školi, a onda izvršio samoubistvo. (Prim, prev.))
Gari Sonedži je očajnički želeo da na isti način privuče svačiju pažnju, da
postane velika, uznemirujuća, globalna ikona na internetu. A to će i postići. Sve je već
isplanirao.
Ipak, Čarli Vitman mu je i dalje sentimentalni favorit. Vitman je bio izvorni
„luđak na tornju". Nevaljali momak dole, u Teksasu.
Bože, koliko je samo puta ležao na tom istom tornju s nevaljalim momkom
Čarlijem i pekao se na avgustovskom suncu. I sve to u svojim neverovatnim mislima!
Kad je odlepio, Vitman je bio dvadesetpetogodišnji student arhitekture na Teksaškom
univerzitetu. Odneo je arsenal na osmatračnicu tornja od krečnjaka, sto metara iznad
zemlje, gde se verovatno osećao kao Bog.
Pre nego što se popeo na kulu sa satom, ubio je ženu i majku. Čarli Starkveder
je boranija u poređenju s pravim šampionom Vitmanom tog popodneva u Teksasu. Isto
je moglo da se kaže za Dikija Hikoka i Perija Smita, ništarije odrasle medu belim ološem,
koje je Truman Kapote ovekovečio u svojoj knjizi Hladnokrvno. I ta dvojica su
gola govna kad se uporede s Vitmanom. Sonedži nikada nije zaboravio odlomak iz
reportaže magazina Tajm o pucnjavi s teksaškog tornja. Mogao je da ga ponovi od reči
do reči: „Kao mnoge masovne ubice, Čarls Vitman je bio uzoran momak i svaka majka
u kraju poželela bi da joj se neposlušna deca ugledaju na njega. Bio je rimokatolik,
dečak koji je služio kao sveštenikov pomoćnik i raznosio novine." Strava fora.
Još jedan majstor prerušavanja, jasno ko dan. Niko nije znao šta Čarli misli niti
šta će na kraju uraditi.
Pažljivo je odabrao položaj na tornju, ispod rimskog broja VI na brojčaniku sata.
Otvorio paljbu u 11.48. Pored njega, na stazi oko tornja, dugačkoj metar i osamdeset,
ležala je jedna mačeta, nož bovi, puška remington 6 mm s klizajućim zatvaračem, još
jedna od 35 mm, takođe marke remington, pištolj luger i revolver smit i veson kalibra
357.
Lokalna i državna policija su ispalile hiljade metaka na toranj i raznele gotovo
ceo brojčanik časovnika - ali pre nego što su dokrajčili Čarlija Vitmana, prošlo je više
od jednog i po sata. Ceo svet je zadivio smelošću, jedinstvenim odabirom i viđenjem
ciljeva. Skrenuo je pažnju čitavog prokletog sveta na sebe.
Neko zakuca na vrata Sonedžijeve hotelske sobe! Taj šum ga vrati u sadašnjicu i
odjednom se seti gde je.
Sada je u Njujorku, u sobi 419 hotela Plaza, o kojem je uvek čitao u detinjstvu.
Odvajkada je maštao da doputuje u Njujork vozom i odsedne u Plazi. Pa, sada je ovde.
„Ko je?", doviknu on iz kreveta. Ispod pokrivača izvuče poluautomatski pištolj.
Nišanio je u špijunku na vratima.
„Sobarica", odgovori mu ženski glas sa španskim naglaskom. „Želite li da vam
spremim krevet?"
„Ne, dobro je i ovako", reče Sonedži i osmehnu se sebi u bradu. Vidiš, senjorita,
spremam se da njujoršku panduraciju predstavim kao amatere, što obično i jesu.
Zaboravi spremanje kreveta i zadrži svoje čokoladice s mentolom. Prekasno je da me
sada obrlatiš.
S druge strane... „Hej, možeš mi doneti čokoladice s mentolom. Volim ukus tih
malih čokomint zanimacija. Malo slatkiša ne škodi."
Gari Sonedži se nasloni na dasku kod uzglavlja i nastavi da se smeši dok je
sobarica otključavala vrata i ulazila. Razmišljao je da je odradi, da rokne džiberku, ali
je pomislio kako to baš i nije sjajna ideja. Hteo je da prenoći u Plazi. Godinama je to
priželjkivao. Vredi rizikovati.
Najviše mu se dopadalo što je plan toliko savršen da niko nema pojma kuda sve
ovo vodi.
Niko ne može da previdi kako će se završiti.
Ni Aleks Kros, niti bilo ko drugi.
GLAVA 29
ZAREKAO SAM se da mi ovog puta Sonedži neće ispiti svu snagu. Neću mu
dozvoliti da mi ponovo zaposedne dušu.
Nekako sam uspeo da se iz Njujorka vratim kući na vreme, na poznu večeru s
Nanom i decom. Dejmon, Dženi i ja smo očistili prizemlje i postavili sto u trpezariji.
Iz pozadine je dopirala slatka svirka Kita Džareta. Bilo je prijatno. Sve mi govori da
tako treba uvek da bude.
„Zadivio si me, tata", primeti Dženi kada smo se svi okupili za stolom, stavili
dobar pribor za jelo, čaše i tanjire koje sam pre mnogo godina kupio s Marijom.
„Otišao si čak do Njujorka, a stigao si da se vratiš istog dana. Još si stigao i na večeru.
Za pohvalu, tata."
Blistala je od sreće, kikotala se i tapšala me po ruci dok smo radili. Večeras sam
bio dobar otac. Dženi me je hvalila i nije imala zamerki.
Odgovorio sam uz mali zvanični naklon: „Hvala ti, draga kćeri. A sada, šta
misliš koliko je dugačak taj moj put do Njujorka?"
„U kilometrima ili miljama?", dobaci Dejmon s druge strane stola, gde je kao u
finim restoranima savijao salvete u oblik lepeza. Dejmon ume vesto da ukrade scenu.
„Odgovara svaka mera za dužinu", odgovorih mu. „Oko četiristo kilometara u
jednom smeru", odgovori Dženi. „Šta kažeš?"
Izbečio sam se što sam više mogao, napravio smešno lice i zakolutao očima. I
sam umem da ukradem poneku scenu.
„Ovog puta si ti zadivila mene. Za pohvalu, Dženi."
Ona se malo nakloni i šaljivo napravi kniks.
„Jutros sam pitala Nanu koliko je udaljen Njujork", priznala je. „Je li to u redu?"
„Кul", podrža Dejmon moralni kodeks svoje sestre. „To se zove istraživanje,
Čičak trako."
„Da, sasvim je kul, srećo", rekoh i svi se nasmejasmo njenom lukavstvu i smislu
za humor.
„Do tamo i nazad ima skoro osamsto kilometara", reče Dejmon.
„Vas dvoje ste tako... pametni!", uzviknuh glasno i nestašno. „Oboje ste
mudrice, pametnjakovići, prvorazredni genijalci!"
„Šta se ovde događa? Jesam li nešto propustila?", konačno se javi i Nana iz
kuhinje, prepune dobrih mirisa. Ona ništa ne propušta. Nikada. Bar koliko ja znam.
„Dž. I. koledž boul",*( Univerzitetsko takmičenje čiji je pokrovitelj Dženeral ilektrik (am.
GE College Bowl). (Prim, prev.)) doviknuh joj.
„Ako se budeš takmičio sa ovim mladim naučnicima, Alekse, izgubićeš
košulju", opomenu me ona. „ Bezgranična im je glad za znanjem. Uskoro će im znanje
postati enciklopedijsko."
„En-ci-klo-pe-dij-sko!", iskezi se Dženi.
„Kejkvok!", dodade i zaplesa živahnu staru igru, još iz vremena plantaža. Kada
sam jednom prilikom svirao na klaviru, naučio sam je kejkvoku. Ta muzika je, u
stvari, preteča savremenog džeza. Ona je sinteza različitih ritmova zapadne Afrike,
klasičnih melodija i evropskih marševa.
U danima plantaža najbolji igrač je osvajao kolač. Otud fraza „to nosi kolač".*
( Bukvalni prevod s engleskog (that takes the cake). Ali uz objašnjenje šta ca-kewalk znači u
standardnom engleskom, treba dodati i žargonsko značenje: ništa lakše, nema problema (otud
poznatija fraza piece of cake). To je smisao Dženine primedbe. (Prim, prev.))
Dženi je bila upoznata sa svim ovim i igrala je vraški vesto ubacujući tu i tamo
poneku savremenu figuru. Ona takođe dobro podražava slavni „slonovski hod"
Džejmsa Brauna i „mesečev hod" Majkla Džeksona.
Posle večere smo oprali posuđe, a onda sišli u podrum na našu dvonedeljnu
lekciju iz boksa. Dejmon i Dženi nisu samo pametni, oni su i mali žilavi borci. Niko se
u školi ne kaci s njima. „Pamet i oštar levi kroše!", hvali mi se Dženi ponekad. „Moćna
kombinacija koju je teško pobediti."
Posle treninga sredom uveče najzad smo se vratili u sobu za dnevni boravak.
Mačka Rozi se sklupčala u Dženinom krilu. Gledali smo TV prenos bejzbol utakmice
Oriolsa kada se ponovo setih Sonedžija.
On je bio najstrašniji od svih ubica koje sam progonio. Sonedži je rešen da
ostvari cilj po svaku cenu, opsednut ali i potpuno opaljen, što je stručan medicinski
termin koji sam pre mnogo godina naučio na Univerzitetu Džons Hopkins. Bes mu je
pothranjivao bogatu maštu; živeo je svoje fantazije.
Pre nekoliko meseci Sonedži mi je telefonirao i rekao da nam je u kući ostavio
mačku, svoj mali poklon. Znao je da smo je zadržali i da jako volimo malu Rozi.
Poručio mi je da svaki put kad pogledam Rozi, treba da pomislim: Gari je u kući, Čarli
je zaista blizu!
Pretpostavio sam da je Gari oko naše kuće samo video mačku lutalicu i
jednostavno izmislio tu gnusnu priču. On voli da laže, naročito kada time može da
povredi ljude. Ali noćas su me, zbog Sonedžija koji ponovo može da radi šta hoće,
obuzele mračne misli o Rozi. Izbezumio sam se od straha.
Gari je u kući, Gar ije zaista blizu!
Umalo ne izbacih mačku iz kuće, međutim to ne rešava problem. Zato sam
sačekao jutro kako bih uradio sa Rozi ono što moram. Prokleti Sonedži. Šta, do đavola,
hoće od mene? Šta hoće od moje porodice?
Šta je mogao da uradi s Rozi pre nego što ju je ostavio kod naše kuće?

http://www.book-forum.net

7Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:03 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 30
OSEĆAO SAM se kao da izdajem svoju decu i sirotu malu Rozi. Osećao sam se
kao nečovek dok sam narednog jutra vozio šezdeset kilometara do Kvantika. Izdao
sam dečje poverenje i verovatno postupao užasno, ali nisam imao drugi izbor.
Rozi sam zatvorio u jedan od onih odvratnih žicanih kaveza za prevoz kućnih
ljubimaca. Sirotica je toliko kukala, mjaukala i snažno grebla po kavezu da sam je
najzad pustio.
„Sada budi dobra", blago sam je opomenuo, a onda sam dodao: „Oh, pravi
džumbus ako baš moraš."
Rozi je nastavila da mi nabija krivicu, izaziva jaku grižu savesti. Očigledno je to
naučila od Dejmona i Dženi. Naravno, nije bila ni svesna koliko treba da se ljuti na
mene. A možda i jeste. Mačke raspolažu snažnom intuicijom.
Plašio sam se da će lepa riđa abisinka morati da bude uništena, možda još u toku
prepodneva. Nisam znao kako to da objasnim deci.
,,Nemoj da grebeš sedišta. I da se nisi usudila da mi skočiš na glavu!",
opomenuo sam Rozi, ali prijateljski, umirujućim glasom.
Nekoliko puta je mjauknula i vožnja do centrale FBI-ja u Kvantiku protekla je
manje-više spokojno i prijatno. Već sam razgovarao sa Četom Eliotom iz SNA,
Sekcije za naučnu analizu Federalnog biroa. Čekao nas je. Mačku sam nosio sam u
jednoj ruci, a u drugoj mi se klatio njen kavez.
Sada je postalo čupavo. Da bude gore još gore, Rozi se izdigla na zadnje noge i
njuškom mi protrljala lice. Gledao sam joj lepe zelene oči i jedva podnosio celu
situaciju.
Čet je bio u zaštitnom odelu: belom laboratorijskom mantilu, s belim plastičnim
rukavicama, čak i s naočarima čija su stakla imala zlatastu nijansu. Ličio je na kralja
stručnih zanesenjaka. Zapiljio se u mene, pa u Rozi, i prokomentarisao: „Iščašena
nauka."
„I šta sad?", upitah Četa. Kada sam ga ugledao u zaštitnom odelu, srce mi je
sišlo u pete. Shvatio je ovo krajnje ozbiljno.
„Idi u administraciju", reče. „Kajl Krejg želi da te vidi. Kaže da je važno.
Naravno, Kajlu je sve važno i ne može da čeka ni sekund. Znam da šizi zbog
gospodina Smita, uostalom, kao i svi mi. Smit je najzajebaniji luđak s kojim smo do
sada imali posla, Alekse."
„Šta će biti s Rozi?", upitah.
„Prvi korak je rentgenski pregled. Nadajmo se da zahvaljujući našem prijatelju
Sonedžiju mala riđa nije bomba koja hoda. A ako nije, prelazimo na toksikologiju.
Ispitaćemo postoje li u njenom tkivu i telesnim tečnostima neke droge ili otrovi. Ti si
slobodan. Idi da vidiš čika Kajla. Riđa i ja ćemo se složiti. Biću pažljiv prema njoj,
Alekse. U mojoj porodici svi vole mačke. I ja sam čovek-mačka, zar ne vidiš?
Razumem njihove potrebe."
Klimnuo je glavom, a onda spustio svoje plivačke naočari. Rozi mu se
umiljavala te zaključih kako zna da je u sigurnim rukama. Bar zasad.
Plašilo me je šta će kasnije biti i zebnja mi gotovo natera suze u oči.
GLAVA 31
SADA SAM verovao da znam šta je Kajl naumio, ipak sam otišao da vidim šta
smera. Pribojavao sam se susreta, eventualnog sukoba, koji je ponekad neminovan jer
obojica imamo jaku volju. Kajl je želeo da razgovaramo o slučaju gospodina Smita.
Smit je nasilan zlikovac koji je ubio više od dvanaestoro ljudi u Americi i Evropi. Kajl
je rekao da je to najružnija, najjezivija serija ubistava koju je ikada video, a Kajl nije
poznat kao osoba sklona preuveličavanju.
Kancelarija mu je smeštena na najvišem spratu zgrade Akademije, ali radio je u
kriznoj sobi, u podrumu administracije. Na osnovu onoga što mi je ispričao, zaključio
sam da Kajl praktično kampuje u ratnoj sobi s velikom tablom, najsavremenijim kompjuterima,
telefonima i gomilom osoblja FBI-ja; niko od njih ovog jutra, kada sam ih
posetio, ne izgleda preterano srećno.
Na velikoj tabli je svetlocrvenim slovima ispisano: G. SMIT: 19 - DOBRI
MOMCI: 0.
„Izgleda da opet uživate. S obzirom na trenutni rezultat, možete postati samo
bolji", rekoh. Kajl je sedeo za velikim stolom od orahovine, izgubljen u proučavanju
table s dokazima. Bar je odavao takav utisak.
Već sam znao za taj slučaj - i više nego što sam hteo. Svoj niz krvavih ubistava
Smit je počeo u Kembridžu, u Masačusetsu. Zatim je prešao u Evropu, gde trenutno
ostavlja zapanjujući trag. Poslednja žrtva je jedan londonski policajac, poznati
inspektor, koji samo što je dobio zadatak da učestvuje u istrazi o gospodinu Smitu.
Smit je ubijao tako čudno, nastrano i poremećeno da su mediji ozbiljno iznosili
teorije da je tuđin, posetilac iz svemira. U svakom slučaju, činilo se da je Smit
nečovek. Nijedno ljudsko biće nije sposobno za tako čudovišna dela, ali to je samo
radna teorija.
„Mislio sam da nikada nećeš doći", reče Kajl kada me je ugledao.
Digao sam ruke da se odbranim. „Ne mogu da pomognem. I neću, Kajle. Do
guše sam u istrazi o Sonedžiju, a zbog svojih radnih navika počinjem da gubim
porodicu."
Kajl klimnu glavom. „U redu, u redu. Čujem te. Vidim kompleksnost situacije.
Mogu čak i da te razumem i da saosećam do izvesne mere. Ali, pošto si već ovde i
imaš malo vremena, moram da razgovaram s tobom o gospodinu Smitu. Veruj mi,
Alekse, nisi video ništa slično ovome. Sigurno si bar malo radoznao."
„Nisam. U stvari, upravo sam krenuo. Izlazim na ista vrata kroz koja sam ušao."
„Imamo neverovatno težak i ružan problem, Alekse. Pusti me da govorim i
slušaj. Samo slušaj", zamoli Kajl.
Popustih, ali samo malo. „U redu, slušam. To je sve. Nećeš me uvući u ovo."
Kajl mi se lako i ceremonijalno nakloni. „Samo slušaj", reče. „I pokušaj da se
oslobodiš predubeđenja, Alekse. Tvrdim ti da će te raspametiti. Mene već jeste."
Kajl započe priču o agentu po imenu Tomas Pirs. Pirs je rukovodio istragom o
gospodinu Smitu. Najzanimljivije je to što je Smit pre nekoliko godina brutalno ubio
Pirsovu verenicu.
„Tomas Pirs je najpredaniji islednik i najsjajnija osoba koju sam sreo", reče mi
Kajl. „Isprva smo iz očiglednih razloga odbijali da mu dozvolimo i da priviri u Smitov
slučaj pa je radio na svoju ruku. I napredovao je tamo gde mi nismo. Najzad je
zapretio kako će napustiti Biro ukoliko mu ne dozvolimo da radi na Smitovom slučaju.
Čak je tvrdio da će pokušati sam da ga resi."
„I vratili ste ga na slučaj?", upitah Kajla.
„Vrlo je ubedljiv. Na kraju je kod direktora isterao svoje. Zbario je Bernsa. Pirs
je poznat po logičnom zaključivanju i kreativnosti. Nisam imao prilike da upoznam
nekoga ko toliko jasno analizira neki problem. S druge strane, fanatično je rešen da
stane na put gospodinu Smitu. Radi po osamnaest-dvadeset sati dnevno."
„Ali čak ni Pirs ne može da resi taj slučaj", rekoh pokazavši veliku tablu.
Kajl klimnu glavom.
„Napokon smo mu se približili, Alekse. Očajnički mije potreban tvoj doprinos. I
želim da se upoznaš s Tomasom Pirsom. Moraš da se upoznaš s Pirsom."
„Rekao sam da ću te saslušati", odvratih Kajlu, „ali ne moram ni sa kim da se
upoznam."
Posle skoro četiri sata Kajl me je pustio iz kandži. I zaista me je raspametio - i
pričom o gospodinu Smitu i pričom o Tomasu Pirsu - ali nisam mu dozvolio da me
uplete. Nisam smeo.
Najzad sam se vratio u SNA da vidim šta se dešava s Rozi. Get Eliot me je
odmah primio. I dalje je nosio laboratorijski mantil, rukavice i zaštitne naočari sa
zlaćastom nijansom. Lagano mi je prišao i njegovo držanje mi je sugerisalo da ima
loše vesti. Nisam želeo da ih čujem.
Onda me je iznenadio i nasmejao se.
„Ništa neobično nismo našli, Alekse. Mislim da te Sonedži samo psihički
mrcvari. Ispitali smo joj isparljiva jedinjenja... nada*( Šp.: ništa. (Prim, prev.)) Potom
smo tražili neisparljiva organska jedinjenja, strana njenom sistemu... opet ništa. Iz
forenzičke serologije su joj uzeli krv. Riđu bi trebalo da ostaviš kod nas dva-tri dana,
ali sumnjam da ćemo nešto naći. Možeš je ostaviti i zauvek ako hoćeš. Zaista je kul
maca."
„Znam", klimnuh glavom i odahnuh jer mi je laknulo. „Mogu li da je vidim?",
upitah Četa.
„Naravno. Celog jutra te traži. Ne znam zašto, ali mislim da te voli."
„Zna da sam i ja kul macan", osmehnuh se.
Odveo me je da vidim Rozi. Držali su je u malom kavezu i izgledala je vrlo
nadrndano. Ja sam je doveo ovamo, zar ne? Kao da sam je lično podvrgnuo
laboratorijskom ispitivanju.
„Nisam ja kriv", objasnio sam joj što sam bolje umeo. „Krivi onog ludaka,
Garija Sonedžija, ne mene. I nemoj me tako gledati."
Najzad mi je dozvolila da je uzmem, čak mi se i očešala o obraz.
„Izuzetno si hrabra cura", šapnuh joj. „Dugujem ti za ovo, a ja nikad nikome ne
ostajem dužan."
Počela je da prede i najzad mi je hrapavim jezikom liznula obraz. Sweet lady,
Rosie O'Grady.
GLAVA 32
London, Engleska
U PODERANOJ i prljavoj crnoj vetrovci gospodin smit je izgledao kao
anonimni ulični beskućnik. Veoma је žurno koračao donjim delom Ulice Ridžent,
prema raskrsnici Pikadili.
Idem u cirkus, oh, brale, oh, brale!, mislio je. Cinizam mu je zgusnut i težak kao
londonski vazduh.
U popodnevnoj gužvi ga niko nije primećivao. Ni u jednoj od velikih
civilizovanih prestonica siromasima niko ne obrаćја pažnju. Gospodin Smit je to uočio
i koristio.
Noseći vreću za čuvanje stvari, žurio je dok konačno ne stiže na Pikadili, gde je
gužva bila još veća.
Pažljivo je pogledom obuhvatio uobičajenu saobraćajnu zbrku karakterističnu za
čvor pet velikih ulica. Takođe je video Taurer rikords, restoran Mekdonalds,
Trokadero, previše neonskih reklama. Svuda unaokolo, na ulici i pločnicima, mogli su
se sresti turisti s rančevima i lovci na fotografije.
I jedan vanzemaljac - on sam.
Jedno biće koje se razlikuje od svih ostalih.
Usred ove londonske svetine gospodin Smit odjednotn oseti koliko se razlikuje i
koliko je zaista usamljen.
Veliku tešku vreću za stvari stavio je pod slavni kip na raskrsnici - statuu Erosa.
I dalje niko nije obraćao pažnju na njega.
Vreću je tamo i ostavio i produžio Pikadilijem odakle je skrenuo na Hejmarket.
Pošto se udaljio nekoliko ulica, telefonirao je policiji - kao i uvek. Poruka mu je
bila jednostavna, jasna i precizna. Vreme im je isteklo.
„Inspektor Dru Kabot nalazi se na raskrsnici Pikadili - u velikoj sivoj vreći -
odnosno ono što je od njega ostalo. Uprskali ste. Živeli."
GLAVA 33
SONDRA Grinberg iz Interpola primetila je Tomasa Pirsa dok je prilazio mestu
zločina, centru raskrsnice Pikadili. Čak je i u ovakvoj gomili uočljiv.
Tomas Pirs je visok. Dugačku plavu kosu vezuje u konjski rep i obično nosi
naočare s tamnim staklima. Uopšte ne liči na tipičnog agenta FBI-ja, kako ga zamišlja
većina sveta. Štaviše, Pirs se razlikuje od svih agenata koje je Grinbergova dosad sretala
i s kojima je sarađivala.
„Šta je razlog tolikom uzbuđenju?", upita je kad joj priđe. „Nedeljno ubistvo
gospodina Smita. Ništa neuobičajeno." Nije odustajao od zajedljivog tona.
Sondra prelete pogledom preko gusto zbijene gomile oko mesta zločina i
odmahnu glavom. Svuda unaokolo su se nalazili novinari i televizijska reportažna
kola.
„Šta rade lokalni genijalci - policija?", upita Pirs.
„Ispituju moguće svedoke. Smit je očigledno bio ovde."
„Bobije zanima da li je neko video malog zelenog? Kaplje li nekome krv s malih
zelenih zuba?"
„Tako je, Tomase. Hoćete li da pogledate?"
Pirs se osmehnu. Zaista je dopadljiv. U potpunom raskoraku sa uobičajenim
stilom američkog agenta FBI-ja.
„Izgovorili ste to kao da je reč o mrlji od čaja... Hoću li da pogledam?"
Grinbergova odmahnu glavom i zatrese tamnim kovrdžama. Gotovo je Pirsove
visine, zgodna na prekaljen način. Uvek je nastojala da bude ljubazna prema Pirsu. U
stvari, to joj nije padalo teško.
„Izgleda da sam najzad oguglala", reče ona. „Pitam se zašto."
Prišli su mestu zločina, koje se nalazilo gotovo ispod same uglačane
aluminijumske figure Erosa. Jedan od najomiljenijih londonskih spomenika ujedno je i
simbol novina Ivning standard. Mada svet veruje da kip reprezentuje erotsku ljubav,
naručen je kao simbol hrišćanskog milosrđa.
Tomas Pirs pokaza svoju karticu za identifikaciju i ode do „vreće za telo" koju
je gospodin Smit upotrebio za prenos ostataka glavnog inspektora Kabota.
„On kao da živi život lika iz nekog gotskog romana", reče Sondra Grinberg.
Kleknula je pored Pirsa. Ličili su na tim, čak i na par.
„Smit je zvao i vas ovde... u Londonu? Ostavio vam je poruku u govornoj
pošti?", upita je Pirs.
Grinbergova klimnu glavom.
„Šta mislite o telu? O ovom najnovijem ubistvu? Smit je vrlo pažljivo, štedeći
prostor, upakovao delove tela u vreću, kao kad pokušavate sve da smestite u neki
kofer."
Tomas Pirs se namršti.
„Čudovište, prokleti kasapin."
„Zašto Pikadili? Londonski saobraćajni čvor. Zašto ispod Erosovog kipa?"
„Ostavlja nam tragove, očigledne tragove. Samo ih još ne razumemo", reče
Tomas Pirs i nastavi da odmahuje glavom.
„U pravu si, Tomase. Jer ne govorimo marsovski."
GLAVA 34
ZLOČIN neumorno maršira i maršira. Narednog jutra Sampson i ja smo se
odvezli u Vilmington, u Delaveru. Ovaj grad su pre nekoliko godina, u vreme prve
potere za Garijem Sonedžijem, proslavili Diponovi. Za vreme višesatne vožnje retko
sam skidao nogu s pedale za gas,
Nešto ranije ujutru dobio sam nekoliko dobrih vesti. Resili smo jednu od
zagonetki koje su nam u ovom slučaju zadavale glavobolju. Petsto kubnih centimetara
moje krvi, date za porodičnu zalihu, nestalo je iz skladišta rezerve krvi bolnice Sveti
Antonio. Neko se svojski potrudio da provali tamo i ukrade baš moju krv. Gari
Sonedži? Ko bi drugi? Dokazivao mi je da ništa nije bezbedno u mom životu.
Sonedži je, u stvari, Garijev pseudonim kojim se služio dok je planirao otmicu
dva deteta u Vašingtonu. Štampa je u svojim izvešttjima zadržala ovo čudno ime, a
sada su ga koristili i FBI i mediji. Pravo ime mu je Gari Marfi. Živeo je u Vilmingtonu
sa svojom ženom Meredit, koju je zvao Misi. Imaju i ćerku Roni.
Gari je, zapravo, prisvojio prezime Sonedži kada je kao dečak, zaključan u
podrumu, maštao o ubistvima. Tvrdio je da ga je seksualno zlostavljao jedan sused iz
Prinstona, učitelj Martin Sonedži. Verovao sam da je imao ozbiljnih problema s nekim
rođakom, možda dedom po ocu.
Prošlo je deset kada smo stigli do kuće na Centralnoj aveniji. Ako se izuzme
deran na rolerima, lepa ulica je bila pusta. Klinac je vežbao u dvorištu ispred svoje
kuće. Iz nekog razloga lokalna policija nije obezbedila prismotru iako je trebalo to da
učine. Bar ja nisam video nikoga.
„Čoveče, otkidam na ovakve savršene male ulice", reče Sampson. „Još čekam
da Džimi Stjuart iskoči iz neke od ovih kuća."
„Samo da to ne uradi Sonedži", promrmljah.
Gotovo su sva kola, parkirana levo i desno duž Centralne avenije, američke
proizvodnje, stoje u današnje vreme i čudno i dopadljivo: ševroleti, oldsmobili, fordovi
i poneki kamionet dodž ram.
Nije mi bilo nimalo čudno što se Meredit Marfi nije javila kada smo joj ranije
tog jutra telefonirali.
„Žao mi je gospođe Marfi, a naročito njene devojčice", rekoh Sampsonu. Misi
Marfi nije imala pojma ko je Gari.
Sampson klimnu glavom.
„Sećam se da su mi izgledale nekako simpatično. Možda i suviše. Gari ih je
prevario. Stari munđaroš Gari."
U kući su bila uključena svetla. Na prilaznom putu parkiran je beli ševi
limuzina. Ulica je tiha i mirna kao i prilikom prošle posete, kada je, sećao sam se, mir
trajao kratko.
Izašli smo iz poršea i krenuli ka ulazu u kuću. Dotakao sam dršku gloka i
nehotice pomislio da nas Sonedži možda čeka, da je ovo neka zamka.
Ovaj kraj, zapravo ceo grad, podsećao me je na pedesete godine dvadesetog
veka. Kuća je bila dobro održavana i činilo se da je nedavno prefarbana. Ona je deo
Garijeve pažljivo odabrane fasade, savršeno skrovište; slatka mala kuća na Centralnoj
aveniji s belom drvenom ogradom i kamenom stazom koja je presecala travnjak ispred
građevine.
„Pa, šta se, zapravo, dogodilo sa Sonedžijem?", upita Sampson dok smo išli ka
vratima. „Ne čini li ti se da se promenio? Više nije onaj brižljivi planer kakvog se
sećam. Mnogo je impulsivniji."
Slagao sam se sa Sampsonom.
„Nije se sasvim promenio. I dalje glumi, igra uloge, ali bešnji je no ikada. Kao
da ne mari hoće li ga uhvatiti. Ipak, planira svaki potez. Uspeva da pobegne."
„A zašto, doktore Frojde?"
„Ovde smo da to otkrijemo. I zbog toga ćemo sutra otići u zatvor Lorton. Nešto
čudno se događa, čak i za Garija Sonedžija."
Zazvonio sam. Na verandi smo čekali da se pojavi Misi. Nismo se baš uklapali u
ambijent malog američkog grada, ali to nije ništa neuobičajeno. Ne uklapamo se ni u
ambijent kraja u kojem stanujemo. Tog prepodneva, obučeni u tamna odela i s tamnim
naočarima, ličili smo na muzičare iz bluz benda.
„Hmm, niko se ne odaziva", promrmljah.
„Unutra su svetla uključena", reče Sampson. „Nekoga mora biti. Možda prosto
ne žele da razgovaraju s ljudima u crnom."
„Gospođo Marfi", viknuh u slučaju daje neko unutra, ali ne želi da otvori.
„Gospođo Marfi, otvorite. Ovde Aleks Kros iz Vašingtona. Nećemo otići dok ne
razgovaramo s vama."
„Nikoga nema kod kuće u Bejtsovom motelu",*( Motel Normana Bejtsa je poprište
jezivih događaja u Hičkokovom klasiku Psiho (1960). (Prim, prev.)) progunđa Sampson i krenu
oko kuće. Pratio sam ga. Travnjak je nedavno bio pokošen, a živa ograda podrezana.
Sve je izgledalo tako uredno, čisto i bezazleno.
Otišao sam do zadnjeg ulaza, ulaza u kuhinju, ako sam dobro zapamtio.
Pomislio sam da se kojim slučajem on ne krije unutra. Kada je Sonedži u pitanju, ništa
nije isključeno - što luđe i neverovatnije, to bolje za njegov ego.
Setih se pojedinosti iz moje prethodne posete. Ružne uspomene. Bio je Ronin
rođendan. Imala je sedam godina. Gari Sonedži se tada krio u kući, ali je uspeo da
pobegne. Pravi Hudini, lukav i jeziv manijak.
Sonedži i sada može da bude unutra. Zašto me progoni neprijatan osećaj da je
posredi zamka?
Čekao sam na verandi, neodlučan. Pritisnuo sam zvonce. Očigledno nešto nije u
redu. Štaviše, ništa nije u redu. Sonedži u Vilmingtonu? Zašto? Zašto je ubijao ljude na
stanicama Junion i Pen'?
„Alekse!", viknu Sampson. „Alekse! Ovamo! Dolazi brzo. Alekse, smesta!"
Dok sam trčao preko dvorišta, srce mi se pope u grlo. Sampson se spustio na
ruke i noge. Klečao je pred belom štenarom, prekrivenom šindrom kako bi ličila na
kuću. Do đavola, šta radi u kućici za pse?
Kada sam se primakao, video sam gust, crn oblak muva.
Onda začuh zujanje.
GLAVA 35
UH, BOGAMU, Alekse, vidi šta je taj luđak uradio. Pogledaj šta joj je uradio!"
Iako sam želeo da okrenem glavu na drugu stranu, morao sam da pogledam.
Kleknuo sam pored Sampsona. Obojica smo se branili od konjskih muva i drugih
neprijatnih insekata. Svuda unaokolo su bile bele larve - u štenari, na travnjaku. Čvrsto
sam pritiskao nos i usta maramicom, ali nisam mogao da odagnam zadah truleži. Oči
mi zasuziše.
„Šta mu je, majku mu?", upita Sampson. „Odakle crpi ove ludačke ideje?"
U štenari se nalazila uspravljena strvina zlatnog retrivera, odnosno ono što je od
nje ostalo. Drveni zidovi su bili izmrljani krvlju. Pas je bio obezglavljen.
Za pseći vrat bila je čvrsto vezana glava Meredit Marfi. Savršeno ju je namestio
mada je prevelika za telo retrivera. Prizor je delovao više nego groteskno. Podsetio me
je na staru igračku, gospodina Krompir glavonju. Mereditine širom otvorene oči
zurile su u mene.
Samo jednom smo se sreli, i to pre skoro četiri godine. Pitao sam se čime je
toliko razjarila Sonedžija. Retko je pominjao svoju ženu u našim razgovorima.
Međutim, nije krio da je prezire.
Sećao sam se nadimaka koje joj je davao: „obična nula", „bezglava domaćica",
„plava krava".
„Šta se, kog vraga, zbiva u tikvi tog bolesnog i udarenog kučkinog sina? Možeš
li shvatiti ovo?", mrmljao je Sampson kroz maramicu kojom je prekrivao usta.
Mislio sam da razumem stanja psihotičkog besa i video sam Sonedžija u nekima
od njih, ali ništa me nije pripremilo za sva ova dešavanja. Ova ubistva su krajnje
surova i krvava. A osim toga, bila su zbijena, suviše učestala.
Obuzeo me je neprijatan osećaj kako ništa ne može da ugasi Sonedžijev bes, pa
ni ova najnovija klanica. Samo ubistvo više ne zadovoljava njegove potrebe.
„O, bože", ustadoh. „Džone, njegova devojčica!", rekoh. „Njegova ćerka Roni.
Šta li joj je uradio?"
Pretražili smo pošumljeni deo parcele uključujući i cestar stabala crnogorice,
povijen od udara vetra, severoistočno od kuće. Ni traga od Roni ili drugih tela, jezivo
odsečenih delova, groznih iznenađenja.
Potražili smo devojčicu u garaži, pa u tesnom, ustajalom prostoru ispod verande.
Nigde ništa. Gde je Roni Marfi? Da li ju je odveo? Je li Sonedži oteo svoju ćerku?
Krenuli smo ka kući. Razbio sam staklo na kuhinjskim vratima, otključao ih i
upao unutra. Bojao sam se najgoreg. Još jedno ubijeno dete?
„Polako, čoveče. Ovde ne smeš da prenagliš", prošaputa mi Sampson iza leđa.
Znao je kakav sam kada su u pitanju deca. Takođe je osećao kako nam je Sonedži
pripremio zamku. Mesto je bilo savršeno za to.
„Roni!", viknuh. „Roni, jesi li ovde? Roni, čuješ li me?" Prisetih se njenog lica
iz vremena naše poslednje posete ovoj kući. Ako treba, mogu da je nacrtam.
Jednom prilikom mi je Gari priznao kako je Roni jedino što mu je važno u
životu, jedino dobro što je napravio. Tada sam mu poverovao. Verovatno sam
projektovao ono što osećam prema sopstvenoj deci. Možda sam se zavaravao kako
Sonedži ima neku savest i osećanja, želeo sam da verujem u to.
,,Roni! Ovde policija. Sada smeš da izađeš, zlato. Roni Marfi, jesi li ovde?
Roni?"
„Roni!", pridruži mi se Sampson, čiji me je duboki glas nadjačavao.
Pretražili smo prizemlje i u hodu otvarali sva vrata i ormare. Dozivali smo je.
Bože blagi, molio sam se. U svakom slučaju, bila je to neka vrste molitve. Gari... nisi
valjda svoju devojčicu. Ne moraš je ubiti da bi nam dokazao koliko si zao, koliko si
ljut. Stekli smo sliku. Razumemo te.
Trkom se popeh na sprat, preskačući po dva škriputava drvena stepenika.
Sampson me je pratio poput senke. Iako mu lice to ne odaje, uzbuđen je kao i ja.
Nismo oguglali na sve.
Glas i plitko disanje su ga odali. „Roni! Jesi li gore? Kriješ li se?", vikao je.
„Roni, ovde policija. Sada si bezbedna, Roni, slobodno izađi."
Neko je napravio lom u glavnoj spavaćoj sobi. Neko je upao u prostoriju,
oskrnavio je, porazbijao svaki komad nameštaja, prevrnuo krevete i ormare.
„Sećaš li je se, Džone?", upitah ga dok smo pregledali ostale spavaće sobe.
„Dobro je se sećam", reče Sampson blago. „Slatka devojčica."
,,Oh,ne... neee..."
Brzo sam se stepenicama vratio u predsoblje, protrčao kroz kuhinju i otvorio
vrata između frižidera i šporeta.
Obojica smo se sjurili pod zemlju, u podrum.
Više nisam uspevao da obuzdam srce koje je glasno lupalo, udaralo, tuklo u
grudima. Nisam želeo da budem ovde, da vidim još neku Sonedžijevu tvorevinu, ružno
iznenađenje.
Podrum kuće.
Mesto koje simbolizuje sve Garijeve detinje košmare.
Podrum.
Krv.
Vozovi.
Podrum u Garijevoj kući je bio mali i uredan. Pogledao sam okolo. Model voza
je nestao! Prvi put kada sam došao ovamo, video sam voz igračku.
Međutim, ni traga devojčici. Sve je izgledalo uredno. Otvorili smo plakare za
alat. Sampson je proverio mašinu za pranje rublja i sušilicu.
Pored grejača za vodu i umivaonika od fiberglasa za ručno pranje rublja
smeštena su neobojena drvena vrata. U umivaoniku nije bilo tragova krvi niti
okrvavljene odeće. Je li ovo izlaz? Je li devojčica uspela da pobegne kada je otac ušao
u kuću?
Ormar! Naglo sam otvorio vrata.
Roni Marfi je bila vezana uzetom, sa starom krpom u ustima. Gledala nas je
plavim očima, iskolačenim od straha. Bila je živa!
Sva se tresla. Nije je ubio, ali joj je ubio detinjstvo, baš kao što je ubijeno
njegovo. Pre nekoliko godina isto je uradio devojčici po imenu Megi Rouz.
„O, slatka mala", prošaputah dok sam nežno izvlačio tkaninu kojom joj je otac
zapušio usta. „Sada je sve u redu. Sve je dobro, Roni. Bezbedna si."
Međutim, nisam joj rekao: Otac te voli dovoljno da ti poštedi život - ali želi da
pobije sve i svakoga drugog.
„Dobro si, dobro si, devojčice. Sve je u redu", lagao sam malu siroticu. „Sada je
sve u redu."
Nije nego.
GLAVA 36
NEKADA davno Nana Mama me je naučila da sviram klavir.
U to doba veliki koncertni klavir stajao je u našoj velikoj sobi kao stalni izazov
za svirku. Jednog popodneva, posle škole, čula je kako pokušavam da sviram bugivugi.
Tada sam imao jedanaest godina, ali kao da je bilo juče. Nana se ušunjala poput
povetarca i sela kraj mene na klavirsku klupu, baš kao što ja sada radim s Dženi i
Dejmonom.
„Mislim da si premlad za sviranje kul džeza, Alekse. Dozvoli da ti pokažem
nešto lepo. Otkriću ti kako da otpočneš svoju muzičku karijeru."
Svakodnevno je mom Černijevom prstu zadavala vežbe dok nisam bio spreman
da sviram i cenim Mocarta,*( Austrijski pijanista, kompozitor i klavirski pedagog Karl Černi
(Karl Czerny, 1791-1857), čiji je učenik, pored ostalih, bio i Franc List. Danas je poznat po vežbama
koje su nezaobilazne u sticanju pijanističke spretnosti. (Prim, prev.)) Betovena, Hendla, Hajdna -
sve zahvaljujući Nani Mami. Učila me je da sviram od jedanaeste do osamnaeste
godine, dok nisam sam krenuo na fakultet Džordžtaun, a potom i na Džons Hopkins.
Dotad sam već bio sposoban da sviram kul džez, da razumem ono što sviram, pa čak i
da znam zašto volim to što volim.
Iz Delavera sam se vrlo kasno vratio kući. Nanu Mamu sam zatekao na verandi
kako svira klavir. Godinama je nisam čuo da tako svira.
Pošto me nije primetila, zastao sam na pragu i posmatrao je nekoliko minuta. Sa
starim žarom je svirala Mocarta ne gubeći osećanja prema muzici koju voli. Jednom
mi je rekla kako je tužno što niko ne zna gde je Mocart sahranjen.
Kada je završila, prošaputah: „Bravo. Bravo. Bilo je divno." Nana se okrete k
meni. „Budalasta starica", reče i otre suzu koju nisam mogao videti sa svog mesta.
„Uopšte nisi budalasta", rekoh. Seo sam na klavirsku klupu i zagrlio je. „Stara
jesi, i džangrizava, ali budalasta - nikada."
„Upravo sam razmišljala o tom trećem stavu Mocartovog koncerta broj 21, i
setila se kako sam ga davno, davno svirala", uzdahnu ona. „Malo sam otplakala, ali mi
je prijalo."
„Žao mi je što sam te uznemirio", rekoh držeći je i dalje priljubljenu uza se.
„Volim te, Alekse", prošaputa moja baka. „Umeš li još da sviraš Clair de Lune?
Da sviraš Debisija za mene. I tako sam svirao - s Nanom Mamom kraj sebe.
GLAVA 37
ŠIKANIRANJE se nastavilo i narednog jutra.
Najpre mi je Kajl faksom poslao nekoliko novinskih članaka o njihovom agentu
Tomasu Pirsu. Napisi su bili iz gradova u kojima je gospodin Smit počinio ubistva: iz
Atlante, Sent Luisa, Sijetla, San Franciska, Londona, Hamburga, Frankfurta, Rima.
Pirs je proletos pomogao u hvatanju jednog ubice u Fort Loderdejlu, ali taj slučaj nije
imao veze sa Smitom. Ostali naslovi:
ZA TOMASA PIRSA MESTO ZLOČINA JE U DUHU UBICE
STRUČNJAK JE OVDE, U SENT LUISU
TOMAS PIRS - ULAZI U GLAVU UBICA
UBICE KOJE SLEDE ŠEMU NISU UVEK BRILJANTNE
- ALI AGENT TOMAS PIRS JESTE PSIHOPATSKA UBISTVA SU
NAJJEZIVIJA OD SVIH
Da ne poznajem dobro Kajla, pomislio bih da pokušava a mi probudi ljubomoru.
Nisam ljubomoran. Sada nemani vremena za to.
Bližilo se podne kada sam stigao u zatvor Lorton, ujedno od mojih
najneomiljenijih mesta u svemiru, unetom u karte.
U strogo obezbeđenom zatvoru sve je krajnje sporo kao da ste pod vodom ili vas
utapaju neke nevidljive ruke. I tako danima, godinama, katkad decenijama.
U zatvorima sa maksimalnim obezbeđenjem kažnjenici u ćelijama provode
dvadeset dva do dvadeset tri sata dnevno. Dosadu teško mogu shvatiti oni koji nisu bili
na odsluženju zatvorske kazne. Nezamisliva je, rekao mi je Gari Sonedži, koji je
metaforu s utapanjem upotrebio kada smo pre više godina razgovarali u zatvoru
Lorton.
Takođe mi se zahvalio što sam mu omogućio da iskusi doživljaj boravka u
zatvoru dodajući da će mi se jednog dana odužiti ako bude u mogućnosti. Iz časa u čas
sam sve više osećao da je došao red na mene i samo sam mogao da nagađam kakvu mi
jezivu osvetu priprema. Tek to je nezamislivo.
Dok sam koračao tamo-amo po sobičku u upravnom delu zgrade, pored
upravnikove kancelarije na četvrtom spratu Lortona, gotovo sam mogao osetiti kako se
utapam.
Čekao sam dvostrukog ubicu po imenu Džamal Otri, koji je tvrdio da ima važne
podatke o Sonedžiju. U Lortonu su mu dali nadimak Prava Fora. Bio je krvnik,
podvodač teži od sto trideset kilograma, koji je ubio dve tinejdžerke prostitutke u
Baltimoru.
Pravu Foru su mi doveli okovanog. Dva stražara s pendrecima dopratila su ga u
malu urednu kancelariju.
„Ti si Aleks Kros? Maj-ke-ti. Otvorila mi se karta", reče Džamal Otri unjkavo,
sa srednjejužnjačkim naglaskom.
Govorio je sa osmehom kriveći usta. Opušten donji deo lica ličio je na
razjapljene čeljusti ribe koja skuplja hranu s rečnog dna. Imao je čudne, nejednake
svinjske oči koje je bilo teško gledati. I dalje se smeškao kao da ga u najmanju ruku
čeka pomilovanje ili pobeda u zatvorskoj lutriji.
Dvojici stražara sam rekao da želim nasamo da razgovaram s Otrijem. Mada je
bio u okovima, nerado su izašli. Međutim, nisam se bojao ovog grmalja. Nisam
bespomoćna tinejdžerka koju može da premlati kad god mu se prohte.
„Žao mi je, ne kapiram štos", rekoh Otriju najzad. „Ne razumem zašto se
kliberiš."
„Ah, nema frke, čoveče. Ukapiraćeš. Na kraju", otegnu on lagano. „Provalićeš
fazon, doktore Krose. Vidiš, sve je na tebi."
Slegnuh ramenima.
„Tražio si da se vidimo, Otri. Želiš nešto od ovoga, kao i ja. Nisam došao da bih
nasedao na tvoje štosove niti da me zabavljaš. Ako hoćeš da se vratiš u svoju ćeliju,
gubi se odavde."
Džamal Otri nastavi da se smeška, ali sede na jednu od dve ostavljene stolice.
„Obojica želimo nešto", reče i pogleda me pravo u oči. Iz pogleda mu se moglo
pročitati: sa mnom nema zezanja. Osmeh mu je iščileo.
„Kaži mi šta prodaješ, pa ćemo onda videti šta mogu učiniti za tebe", rekoh.
„Sonedži je rekao da si opasan. Lukav za jednog murkana. Videćemo šta ćemo
videti", otezao je.
Prelazio sam preko koještarija koje je tako olako sipao iz velike gubice. Sve
vreme sam mislio na one dve šesnaestogodišnjakinje koje je ubio. Zamišljao sam kako
se i njima smešio. I ovako ih gledao.
„Jeste li vas dvojica nekad razgovarali? Sonedži ti je bio ortak?", upitah.
Otri odmahnu glavom. Pogled mu ostade ukočen. Netremice me posmatrao
svojim svinjskim očicama.
„Ama ne, čoveče. Govorio je samo kad je nešto 'teo. Sonedži je radije sedeo u
svojoj ćeliji i buljio u prazno, ko u Mars ili tako negde. Sonedži ovde nije imao ortake
- ni mene, niti bilo kog drugog."
Otri se nagnu napred na stolici. Hteo je nešto da mi kaže i očigledno je smatrao
da to mnogo vredi. Spustio je glas kao da se sobi nalazi još neko.
Neko kao što je Gari Sonedži, prođe mi i nehotice kroz glavu.
GLAVA 38
,,DAKLE, Sonedži nije imao ortaka ovde. Nije mu ni bio potreban. Čovek nije
sam u glavi. Je l' me kapiraš? Parlao je sa mnom samo kad je nešto 'teo."
„Šta si radio za Sonedžija?", upitah.
„Sonedžijeve potrebe su bile skromne. Cigare, jebački magazini, senf za žitne
pahuljice. Plaćao je i da neke osobe drži dalje od sebe. Sonedži je uvek imao love."
To me malo žacnu. Ko je slao novac Gariju Sonedžiju dok je bio u Lortonu?
Nije mu ga slala žena - bar sam mislio da nije. Deda mu još živi u Nju Džersiju.
Možda je novac stizao od dede. Imao je još samo jednog prijatelja za koga sam znao,
ali davno, u tinejdžerskom uzrastu.
Džamal Otri nije sklapao velika usta: „Proveri, čoveče. Gari me je plaćao da ga
štitim - i štitio sam ga najbolje. Za ovo mesto najbolje moguće."
„Nisam siguran da razumem", rekoh. „Rastumači mi, Džamale - sve, do
poslednje sitnice."
„Neko vreme možeš štititi neke ljude i to je sve. Tada je tu bio još jedan
zatvorenik - Šarif Tomas - gadno opičena crnčuga rodom iz Njujorka. Šljakao je s
ekipom koju su činile još dve lude crnčuge - Šilja i Koko Loko. Sada je Šarif napolju,
ali dok je bio unutra, radio je sve što je hteo. Mogo si da ga smiriš samo na jedan način
- da ga makneš. Dvaput, za svaki slučaj."
Otrijeva priča je postala zanimljiva. Očigledno je imao nešto za trgovinu.
„Kakav je bio odnos Garija Sonedžija i Šarifa?", upitah.
„Sonedži je pokušao da makne Šarifa. Platio je da se to uradi, ali Šarif je bio
lukav. A pratila ga je i sreća."
„Zašto je Sonedži želeo da ubije Šarifa Tomasa?"
Otri me hladno pogleda.
„Dogovorili smo se, zar ne? Za ovo ću dobiti povlastice?"
„Imaš moju punu pažnju, Džamale. Slušam te. Kaži mi šta se desilo između
Šarifa Tomasa i Sonedžija?"
„Sonedži je 'teo da ubije Šarifa jer ga je jebo. I nije ga kreso samo jednom. 'Teo
je da Gari nauči ko je muško. Lud čova, luđi i od Sonedžija."
Odmahnuh glavom i nagnuh se napred da čujem celu priču. Držao je moju
pažnju, ali nešto mi se nije poklapalo.
„Gari je bio pod najstrožim režimom, odvojen od drugih zatvorenika. Kako ga
se Tomas, do sto đavola, dočepao?"
„Maj-ke-ti, kažem ti da ovde radi radnja. Radnja uvek radi. Ne veruj u ono što
čuješ napolju, čoveče. Tako ti je to, tako je oduvek."
Zurio sam pravo u Otrijeve oči.
„Dakle, uzeo si novac za zaštitu, a Šarif Tomas ga se ipak dočepao? Ima još,
sigurno?"
Osećao sam kako se Otri naslađuje svojom dijaloškom poentom, a možda samo
uživa u vlasti nada mnom.
„Ima još, naravno. Šarif je Gariju Sonedžiju preneo groznicu. Sonedži ima virus,
čoveče. Umire. Tvoj stari prijatelj Gari Sonedži umire. Primio je božju poruku."
Ova novost me pogodi poput podmuklog udarca. Nisam to pokazao da ne bih
izgubio preimućstvo, ali Džamal Otri odjednom razjasni sve što je Sonedži dosad
uradio. Potresao me je do srži. Sonedži ima groznicu. Ima sidu. Gari Sonedži umire.
Više nema šta da izgubi.
Da li mi Otri govori istinu ili ne? Krupno pitanje, važno pitanje.
Odmahnuh glavom.
„Ne verujem ti, Otri. Zašto bih ti, kog vraga, verovao?", dodadoh.
Izigravao je uvređenost, što je bio deo njegove uloge.
„Veruj šta 'oćeš. Ali treba da veruješ. Gari mi je to poručio. Gari mi se javio ove
nedelje, prekjuče. Rekao je da ima groznicu."
Prešli smo pun krug. Onog časa kada je stupio u sobu, Otri je znao da me ima.
Ostalo je još da čujem dijalošku poentu njegovog štosa - onu koji mi je obećao na
početku razgovora. Međutim, još neko vreme sam morao da glumim sumnjičavost.
„Zašto? Zašto bi baš tebi rekao da umire?", igrao sam svoju ulogu.
„Sonedži je rekao da ćeš doći da me ispituješ. Znao je da dolaziš. Poznaje te,
čoveče... poznaje te bolje nego ti njega. Tražio je da te lično obavestim. Preneo mi je
poruku namenjenu samo tebi. Rekao je da ti to kažem."
Džamal Otri opet iskrivi usta u osmeh.
„Šta sada veliš, doktore Krose? Imaš li ono zbog čega si došao?"
Bio je u pravu, imao sam. Gari Sonedži umire, rešen da me povede sa sobom u
pakao. Raspomamio se jer nije imao šta da izgubi niti se ičega više bojao.
GLAVA 39
ČIM sam se vratio iz zatvora Lorton, telefonirao sam Kristini Džonson. Morao
sam daje vidim. Morao sam da pobegnem od teških utisaka koji su me pritiskali. Ne
dišući, pozvah je na večeru u restoranu Džordžija Braun, na Trgu Makferson.
Iznenadila me je svojim pristankom.
Na iglama, ali začudo prijatnim, došao sam po nju s jednom crvenom ružom.
Kristina se dražesno osmehnula, ružu nežno stavila je u vodu kao da je reč o kakvom
skupocenom cvetnom aranžmanu.
Obukla je sivu suknju do listova uz koju je uklopila meku sivu bluzu s V
izrezom. Opet me je ošamutila izgledom. Dok smo se vozili ka restoranu, razgovarali
smo o tome kako smo proveli dan. Njen je, u svakom pogledu, bio mnogo prijatniji od
mog.
Gladni, započesmo večeru vrućim hlebom, zamešenim s mlekom, ne štedeći
prvoklasan maslac. Dan se nesumnjivo popravljao. Kristina je naručila škampe
spremljene na karolinški nacin i kačamak. Ja sam uzeo pilav iz Karoline - divlji pirinač
s debelim komadima pačetine, škampima i kobasicom.
,,Odavno mi niko nije doneo ružu", reče mi ona. „Drago mi je što si se setio."
„Večeras si previše ljubazna prema meni", rekoh i počeh da jedem.
Ona nagnu glavu i pogleda me iz čudnog ugla. Činila je to s vremena na vreme.
„Zašto kažeš da sam previše ljubazna?"
„Pa, recimo da večeras nisam idealno društvo, a to te plaši, zar ne? Da neću
moći da se oslobodim svog posla."
Ona srknu vino. Odmahnu glavom. Najzad se osmehnu bez trunke
izveštačenosti.
„Tako si iskren. Ali umeš i da se našališ na svoj račun. U stvari, nisam primetila
da ti je učinak manji od sto deset odsto."
„Cele večeri sam odsutan i povučen u sebe", rekoh. „Deca mi kažu da lutam u
zoni sumraka."
Ona se nasmeja i prevrte očima.
„Prekini, prekini. Mislim da si ti od svih mojih poznanika najmanje povučen u
sebe. Ovde mi je jako prijatno. Kod kuće bih za večeru uzela činiju pahuljica."
„Šta fali pahuljicama s mlekom? Zavučeš se u krevet, gledaš neki film ili čitaš
knjigu. Nema ničeg lošeg u tome."
„Upravo sam tako planirala da provedem veče. Najzad sam prelomila i počela
da čitam Šaptača konjima. Srećna sam što si mi telefonirao, pomrsio mi plan i iščupao
me iz moje zone sumraka."
„Sigurno misliš da sam šenula", dodade nešto kasnije Kristina i osmehnu se.
„Lawdy, Miss Clawdy. I sama počinjem da verujem da sam luda."
„Zato što si izašla sa mnom? I jesi, vrane su ti popile mozak", nasmejah se.
„Ne, već zato što sam ti rekla kako ne treba više da se viđamo, a eto me sada s
tobom na kasnoj večeri u Džordžiji Braun. Odrekla sam se pahuljica i Šaptača
konjima."
Netremice sam je posmatrao i želeo da dugo potraje ova noć, bar dok nas
Džordžija Braun ne zamoli da odemo.
„Šta se desilo? Šta se promenilo?", zapitah je.
„Ne bojim se više", odgovori. „Tačnije, skoro da se ne bojim. Ipak,
napredujem."
„Pa, možda se to odnosi na oboje. I sam sam se pribojavao."
„Milo mi je da to čujem. Lepo je što mi kažeš. Teško mi je da zamislim da se ti
nečega bojiš."
Oko ponoći smo krenuli njenoj kući. Dok smo se vozili auto-putem „Džon
Hansen", nisam prestajao da mislim o tome kako bih joj rado milovao kosu, obraze i
radio možda još ponešto. Da, bez sumnje, još ponešto.
Otpratih je do ulaznih vrata, skoro bez daha. Opet. Ovlaš sam joj obuhvatio
lakat. Stezala je ključ od kuće.
Mamio me je njen parfem. Rekla mi je da se zove gardinija pešn i jako mi se
sviđao. Čula se škripa naših koraka.
Odjednom, Kristina se okrete i obavi mi ruke oko vrata. Učinila je to ljupko, ali
me je zagrljaj iznenadio.
„Moram nešto da proverim", reče.
Poljubila me je, baš kao i pre neki dan. Slasni, nežni poljupci postajali su sve
strastveniji. Mek i vlažan dodir postajao je sve čvršći, nestrpljiviji. Osećao sam dodir
njenih dojki, stomaka, čvrstih nogu.
Otvorila je oči, pogledala me i osmehnula se. Voleo sam taj njen prirodni osmeh
- voleo sam ga. Taj jedinstveni osmeh.
Blago se odmakla. Osetio sam da se koleba i nisam želeo da je pustim. Ali slutio
sam, znao sam da treba da joj dozvolim da ode.
Kristina otvori vrata i polako uđe natraške. Nisam hteo da je pustim. Želeo sam
da joj uđem u glavu, pročitam sve misli.
„Onaj prvi poljubac nije bio slučajan", prošaputa ona.
„Ne, nije bio slučajan", rekoh.

http://www.book-forum.net

8Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:04 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 40
GARI Sonedži je ponovo bio u podrumu.
Samo u čijem memljivom, mračnom podrumu? Bilo je to ključno pitanje. Nije
znao koliko je sati, ali pretpostavljao je da je rano. Gore, u kući, bilo je tiho kao u
grobu. Sviđala mu se ova slika, u tom grmu leži zec.
Voleo je mrak. Vraćao ga je u detinjstvo. Kao da je bilo juče. Maćeha mu se
zvala Fiona Morison, bila je lepa i svi su verovali da je dobra osoba, dobra prijateljica i
susetka, dobra majka. Kakva laž! Zaključavala ga je kao neku divlju životinju... Ne,
gore od životinje! Sećao se koliko je isprva drhtao, mokrio u gaćice i sedeo u toj
mokraći koja bi vremenom postajala ledena. Sećao se spoznaje o sebi, o tome koliko
se razlikuje od ostalih u porodici. Razlikuje od svih. Nema osobine zbog koje bi bio
voljen. Nedostaje mu duševno jezgro.
Sedeo je u mračnom podrumu pitajući se da li je stvarno tu gde misli da jeste.
Čiju stvarnost proživljava? Čiju maštariju? Čiji horor?
Po mraku je opipavao pod oko sebe. Hmmm. Nije u podrumu stare kuće u
Prinstonu. Nema sumnje. Hladan cementni pod ovde je gladak. I miris je drukčiji.
Prašnjav i ustajao. Dakle, gde se nalazi?
Uključio je džepnu lampu. Ahhh!
Ovo je da ne poveruješ! Niko ne bi pogodio u čijoj se kući nalazi, u čijem se
podrumu sada krije.
Sonedži se diže s poda. Iako je osećao laku mučninu i bol u mišićima, nije se
obazirao. Nebitan je taj bol. Sada je spreman da se popne.
Niko ne bi poverovao u njegov naum. Uradiće nešto nečuveno.
Opet je nekoliko koraka ispred svih.
Izmiče im.
Kao i uvek.
GLAVA 41
SONEDŽI stupi u sobu za dnevni boravak i pročita vreme na digitalnom satu
televizora soni. Dva sata i dvadeset četiri minuta. Još jedan veštićji čas. Pošto se popeo
na sprat kuće, rešio je da nastavi četvoronoške, na šakama i kolenima.
Plan je bio dobar. Do đavola, dokazaće da nije bezvredan i nije mačji kašalj. Ne
zaslužuje da ga zaključaju u podrum. Оči mu se napuniše tako vrelim i poznatim
suzama. Maćeha ga je nazivala plačljivkom, ženskicom, pederčetom. Neprestano ga je
vređala sve dok se jednog dana nije ustala s usnama ispečenim vatrom.
Suze su mu pekle obraze i kapale na okovratnik košulje. Umire a ne zaslužuje da
umre. Ne zaslužuje ništa od ovoga. Neko mora zbog toga da plati.
Da bi se kretao kroz kuću tiho i pažljivo, puzao je na trbuhil kao zmija. Daske
pod njim nijednom nisu zaškripale. Tama je bila nabijena elektricitetom i nebrojenim
mogućnostima.
Razmišljao je o tome koliko ljudi strepi od uljeza. U pravu su što strepe.
Čudovišta ih vrebaju napolju, iza zaključanih vrata, često im vire i kroz prozore. U
svakom gradu, malom ili velikom, ima Garija rašomonaca. A onih uvrnutih perverznjaka
koji samo čekaju da upadnu i pogoste se ima nebrojeno mnogo. Ljudi u
takozvanim sigurnim kućama samo su meso za čudovište.
Primetio je da su zidovi u gornjem delu kuće zeleni. Zeleni zidovi. Kakva sreća!
Sonedži je negde pročitao kako su zidovi u operacionim salama često ofarbani zeleno.
Ako su beli, hirurzi i medicinske sestre ponekad vide fantomske slike operacije koju
izvode, krv i masu krvavog tkiva. U struci to zovu „fantomski efekat", a zeleni zidovi
maskiraju krv.
Ma koliko da su važne, dosta više s nametljivim mislima, naredi Sonedži sebi.
Nikakvih prekida. Budi savršeno pribran i pažljiv. U nekoliko narednih minuta ne
zanemaruj opasnost.
Znao je da je ova kuća osobito opasna - ali igra je utoliko zabavnija, mentalni
trip do jaja.
Vrata spavaće sobe bila su odškrinuta. Sonedži ih je otvorio polako i strpljivo,
mic po mic.
Čuo je čoveka koji tiho hrče. Na stočiću pored kreveta video je još jedan
digitalni sat. Tri i dvadeset tri. Usput je izgubio vreme.
Uspravio se. Najzad se izbavio iz podruma i neopisivom silinom gnev je
provalio iz njega. S punim pravom je bio besan.
Gari Sonedži ljutito nasrnu na priliku u krevetu. Obema rukama je stiskao
metalnu cev. Digao ju je kao sekira. Zamahnuo je što je jače mogao.
„Detektive Goldmane, baš mi je milo što se srećemo", prošaputa.
GLAVA 42
POSLU nikad kraja. Uvek me čeka neki zadatak, od mene se zahteva najviše
moguće, a onda još preko toga.
Narednog jutra sam ponovo hitao ka Njujorku, ali ovog puta mi je FBI
obezbedio helikopter. Kajl Krejg je dobar prijatelj, ali ovo nije učinio zbog
prijateljstva. Kupovao me je. Znam to, a i on zna da ja znam. Kajl se nada da ću se
konačno umešati u slučaj gospodina Smita, da ću se upoznati s agentom Tomasom
Pirsom, ali ja sam odlučio da ne popustim. Barem zasad. Prvo moram da izmirim
račune s Garijem Sonedžijem. Na vrlo prometni njujorški heliodrom, koji se nalazio u
istočnom delu dvadesetih ulica, stigao sam nešto pre pola devet. Neki ga zovu
„paklena luka" Njujorka.*( Neprevodiva igra reci. Heliport (luka za helikoptere) i heliport
(paklena luka). (Prim, prev.)). Crni bel-džet Federalnog biroa lebdeo je nisko iznad
saobraćajnog zagušenja na autoputu FDR-a i Ist Rivera. Letelica se spuštala kao da
poseduje grad, što je otkrivalo nadmenost FBI-ja. Niko ne poseduje Njujork - osim,
možda, Garija Sonedžija.
Dočekao me je detektiv Karmajn Groza. Odvezli smo se u jednom merkjuri
markvisu bez službenih oznaka jureći auto-putem FDR-a do izlaza za autoput „Major
Digan". Kada smo ulazili u Bronks, setio sam se jednog zabavnog retka pesnika
Ogdena Neša: „U Bronks, vala, ne idem, fala." Lakše bi mi život prolazio uz više
ovakvih zabavnih rečenica.
U glavi mi je još bučao razdražujući šum helikoptera podsećajući me na gadno
zujanje u onoj štenari u Vilmingtonu. Događaji su se ponovo ređali prebrzo. Gari
Sonedži nas je zavlačio kako je hteo, zlobno terajući po svome.
Sonedži je izazivao, žestoko udarao čekajući da napravite ključnu grešku.
Trudio sam se da ne grešim, da ne završim kao Mening Goldman.
Najnovije mesto zločina nalazi se u Riverdejlu. Dok smo se vozili autoputom
„Digan", detektiv Groza je nervozno pričao. Njegovo čavrljanje me je podsetilo na
staro pravilo kojeg sam se obično pridržavao - nikada ne propuštaj dobru priliku da
zavežeš.
Logično bi, objašnjavao je, Riverdejl trebalo da pripadne Menhetnu, ali se vodi
kao deo Bronksa. Još više zbunjuje podatak da se u Riverdejlu nalazi Koledž Menhetn,
mala privatna visokoškolska ustanova, koja nema veze ni s Menhetnom ni s
Bronksom. Tamo je studirao Rudi Džulijani, gradonačelnik Njujorka, rekao je Groza.
Slušao sam njegovo nagvaždanje sve dok nisam osetio da je iscrpeo teme za
isprazne razgovore. Činilo se da se potpuno promenio u odnosu na naš prethodni susret
kada sam ga na stanici Pen upoznao kao partnera Meninga Goldmana.
,,Jeste li dobro?", upitah najzad. Nikada nisam izgubio partnera mada mi se
umalo to nije dogodilo sa Sampsonom. Dobio je udarac nožem u leđa. Verovali ili ne,
to mu se dogodilo u Severnoj Karolini, gde mi je bila oteta nećaka Naomi. Kao
savetnik sam razgovarao s detektivima koji su izgubili partnera; teško su to podnosili.
,,Nije mi se sviđao Mening Goldman", priznade Groza, „ali sam ga poštovao
kao detektiva. Niko ne bi smeo da završi tako."
„Ne, niko ne bi smeo da umre takvom smrću", složih se. Niko nije bezbedan -
ni bogataši, ni siromasi, pa ni policajci. Bio je to stalan refren u mom životu,
najstrašnija istina našeg vremena.
Napokon smo sa zakrčenog Diganovog autoputa skrenuli na još prometniji i
bučniji Brodvej. Detektiv Groza je vidno potresen. Mada to nisam pokazivao, osećao
sam krajnju napetost.
Gari Sonedži nam je pokazao s kakvom lakoćom može da prodre u dom nekog
policajca.
GLAVA 43
KUĆA Meninga Goldmana nalazila se u Fildstonu, delu Riverdejla u kome je
živeo imućniji svet. Kraj je bio začuđujuće privlačan - po merilima Bronksa. U uskoj i
lepoj ulici sa stambenim zgradama parkirano je mnoštvo policijskih patrolnih
automobila, televizijskih kombija i reportažnih kola. Helikopter TV „Foks" nadletao je
drveće vireći kroz lišće i granje.
Goldmanova kuća je skromnija od okolnih tjudorskih zgrada. Ipak, činila mi se
kao lepo mesto za život. Netipičan kraj za jednog policajca, ali Mening Goldman i nije
bio tipičan policajac.
„Goldmanov otac je bio poznati lekar u Mamaroneku", nastavi Groza da
naklapa. „Kada je preminuo, Mening je dobio deo novca. Bio je crna ovca u porodici,
buntovnik - policajac. Oba brata su mu stomatolozi na Floridi."
Nije mi se dopadao ni izgled mesta zločina niti utisak koji je ostavljalo. Previše
plavo-belih vozila podseća na automobile gradskih funkcionera. Mnogo babica, mnogo
ometanja.
„Gradonačelnik je došao vrlo rano. Težak tip, ali u suštini nije loš", reče Groza.
„Ubistvo policajca u Njujorku niko ne shvata olako. To je krupna vest, medijski
događaj."
„Naročito kad nekog detektiva ubiju u njegovoj sopstvenoj kući", dodadoh.
Groza se najzad parkirao u ulici s tri saobraćajne trake, podalje od Goldmanove
kuće, otprilike na samoj raskrsnici. Ptice su cvrkutale, nesvesne smrti.
Dok sam išao ka mestu zločina, osećao sam zadovoljstvo samo zbog
anonimnosti koju sam imao u ovom gradu. Mnogi reporteri u Vašingtonu znaju ko
sam. Obično dobijam naročito teške, krupne slučajeve, vrlo nasilne zločine.
Niko iz gomile koja zija ka Goldmanovoj kući nije obratio pažnju na detektiva
Karmajna Grozu i mene. Pošto me je predstavio ostalima, dozvoliše mi da pogledam
spavaću sobu u kojoj je Mening Goldman bio brutalno ubijen. Činilo se da svi
njujorški policajci znaju ko sam i zašto sam ovde. Dva puta sam čuo kako neko
mrmljajući izgovara Sonedžijevo ime. Loše vesti brzo putuju.
Detektivovo telo već je odneto iz kuće i nije mi se dopadalo što tako kasno
stižem na mesto ubistva. U sobi je radilo nekoliko kriminalističkih tehničara Njujorške
policije. Goldmanove krvi bilo je svuda - po krevetu, zidovima, podu i svetlom tepihu,
kompjuterskom stolu i policama za knjige, pa čak i po zlatnoj menori*( Sveti svećnjak,
tradicionalno sa sedam krakova, opstao je kao jevrejski verski simbol naročito na umetničkim
prikazima u sinagogama uprkos zabrani u Talmudu da se ovaj simbol kopira. (Prim, prev.)) - sve je
bilo isprskano krvlju. Sada sam već shvatao zašto Sonedži želi da prolije što više krvi -
njegova krv je smrtonosna.
Osećao sam Garijevu pojavu ovde, u Goldmanovoj sobi, mogao sam da ga
vidim preneražen što toliko snažno zamišljam njegovo prisustvo - i fizički i emotivno.
Setih se vremena kada se Sonedži, naoružan nožem, ušunjao noću u moju kuću. Zašto
je dolazio ovamo?, upitah se. Je li to opomena upućena meni, poigravanje mojom
psihom?
„Jasno je da želi da privuče što veću pažnju", promrmljah više za sebe. „Znao je
da Goldman vodi istragu u Njujorku. Ovim ubistvom nam dokazuje da je svemoćan."
Ipak, bilo je tu još nečega. Moralo je biti više od onoga što se vidi golim okom.
Tumarao sam tamo-amo po sobi. Kompjuter na radnom stolu je još uključen.
Obratih se jednom kriminalističkom tehničaru, mršavku tankih srditih usta,
savršenom liku za mesto zločina.
„Je li kompjuter bio uključen kada su našli detektiva Goldmana?", upitah.
„Jeste. Mak je radio. Oprašen je za uzimanje otisaka."
Kratko pogledah Grozu.
„Znamo da on traži Šarifa Tomasa, a Tomas je ranije stanovao u Njujorku.
Verovatno se zato vratio ovamo. Možda je, pre no što ga je ubio, Sonedži naterao
Goldmana da mu izvuče Tomasov fajl."
Za promenu mi detektiv Groza ne odgovori. Ućutao je i nije reagovao. Nisam ni
sam bio siguran, ali uzdao sam se u svoje instinkte, naročito kada je Sonedži u pitanju.
Pratio sam njegov krvavi trag i mislim da nisam mnogo kasnio za njim.
GLAVA 44
IZNENAĐUJUĆE gostoljubiva Njujorška Policija obezbedila mi je prenoćište u
hotelu Mariot u Četrdeset dragoj ulici. Potrudili su se da pronađu i Šarifa Tomasa za
mene. Međutim, iako su uradili najviše što su mogli, Sonedži će provesti još jednu noć
na slobodi.
Šarif Tomas živi u Vašingtonu, ali je jporeklom iz Bruklina. Skoro sam siguran
da ga je Sonedži pratiio ovamo. Nije li mi to poručio preko Džamala Otrija u zatvori
Lorton? S Tomasom je imao neraščišćene račune, a Sonedži nikom ne ostaje dužan.
Bar ja to znam.
Uveče, u pola devet, najzad napustih glavni štab Njujorške policije, potpuno
iscrpljen. Patrolnim golima su me odvezli u gornji deo grada. U vreći za stvari sam
poneo rezervnu odeću, pa sam mogao da ostanem dva-tri dana ukoliko bude stani-pani.
Međutim, nadao sam se da ću to izbeći. Inače volim Njujork, ali ovo nije vreme
božičnih kupovina ili jesenje finale svetske serije na stadionu Jenkija.
Oko devet, kada sam telefonirao svojiima dobio sam našu automatsku
sekretaricu - Dženi. Rekla je: "Je li to vanzemaljac? Zoveš li kuću?"
Ljupka mala. Pogodila je ko zove. Ništa me ne može omesti da se javim kući.
„Kako si, slatkišu moj? Svetlosti mog života?" Njen glas bio je dovoljan da
shvatim koliko mi nedostaje, koliko mi smeta što nisam kod kuće s porodicom.
„Sampson je dolazio da proveri kako smo. Trebalo je večeras da vežbamo boks.
Nisi zaboravio, tata?" Iako pomalo nezgrapna, Dženina gluma je upalila. „Bip, bip,
bam. Bam, bam, bip", rekla je oživljavajući sliku zvukom.
„Da nisi, možda, s Dejmonom vežbala?", upitah. Dok smo razgovarali,
zamišljao sam joj lice. I Dejmonovo lice. I Nanino. Kuhinju u kojoj se Dženi nalazi.
Tako mi je nedostajala večera s porodicom.
„Naravno. Odmah sam mu razbila blok. Patosirala sam ga. Ipak nije isto bez
tebe. Nemam pred kim da se pravim važna."
„Pred sobom se pravi važna", rekoh joj.
„Znam, tata. To sam i radila. Rekla sam sebi: svaka čast."
Glasno se nasmejah u slušalicu. „Oprosti što sam propustio bokserski trening
takva dva pitbula. Oprosti, oprosti, oprosti", otpevušio sam da zvuči kao bluz.
„Oprosti, oprosti, oprosti, oprosti."
„ Uvek to kažeš", prošaputa Džen ne mogavši da skrije povređenost. „Jednog
dana ti neće proći izgovor. Seti se šta sam ti rekla... I zapamti od koga si to prvi put
čuo. Pamti, pamti, pamti."
Dok sam u pustoj sobi njujorškog hotela večerao hamburger koji mi je donela
sobna posluga i gledao na Tajms skver, osetio sam veličinu njenog saveta. Setio sam
se starog vica koji je kružio među psihijatrima: „Bolje je biti šizofreničan nego jesti
sam." Razmišljao sam o svojoj deci i o Kristini Džonson, ali i o Sonedžiju i Meningu
Goldmanu, ubijenom u sopstvenoj kući. Pokušao sam da pročitam nekoliko stranica
Andželinog pepela, romana koji sam spakovao u vreću za put. Međutim, te noći nisam
mogao da podnesem lepe opise geta u Limeriku.*( Andželin pepeo, roman Frenka Mekorta
(Frank McCourt: Angelas Ashes, 1996, srpsko izdanje Plato 2000) o nesrećnom detinjstvu u
katoličkoj Irskoj. Limerik je grad u Irskoj. (Prim, prev.)) Kada sam pomislio da sam sredio
rusvaj u glavi, pozvao sam Kristinu. Skoro čitav sat smo razgovarali, s lakoćom, bez
napora. Nešto se promenilo između nas. Pitao sam je da li je raspoložena da zajedno
provedemo vikend u Njujorku ako još budem bio ovde. Morao sam da stisnem petlju
da bih je to upitao. Pitao sam se oseća li se to u mom glasu.
Kristina nije prestala da me iznenađuje. Pristala je da dođe u Njujork. Nasmejala
se i rekla kako će poraniti s božičnom kupovinom, koju će obaviti u julu, ali da moram
obećati da ću naći vremena za nju.
Obećao sam.
Sigurno sam konačno zaspao, jer sam se probudio u tuđem krevetu, u tuđem
gradu, zavijen u posteljinu kao u luđačku košulju.
Sinu mi čudna, uznemirujuća misao. Gari Sonedži juri mene, a ne ja njega.
GLAVA 45
ANĐEO smrti, eto ko je on. Imao je jedanaest ili dvanaest godina kada je to
shvatio. I tada je ubio - tek da bi proverio da li je u stanju. Policija nikada nije pronašla
leš. Do dana današnjeg. Jedino on zna gde su skrivena sva ta tela, ali im neće otkriti.
Gari Sonedži se odjednom vrati u stvarnost, u svoju sadašnjost u Njujorku.
Bože, kikoćem se i smejem u sebi, usred bara na Ist sajdu. Možda čak i pričam
sam sa sobom.
To je primetio i barmen kod Dauda i Mekguja. Podmukli, riđi irski nitkov
pretvarao se da isteruje sjaj brišući pivske čaše, ali sve vreme ga je posmatrao ispod
oka. Kad irske oči špijuniraju*( Sonedži parafrazira naslov pesme „Kad se irske oči smeše"
(When Irish Eyes Are Smiling), koju je 1912. komponovao Ernest Bol, a tekst su napisali Čonsi
Olkot i Džordž Graf. (Prim, prev.))
Sonedži odmah priđe barmenu, mahnu rukom i sramežljivo se osmehnu. „Bez
brige, odlazim. Malo sam se zaneo. Koliko ti dugujem, Majkle?" To ime je ispisano na
pločici, zakačenoj na barmenovu košulju.
Učinilo mu se da je ovim izveštačenim izvinjenjem postigao cilj, pa je izmirio
račun i otišao. Prošao je nekoliko raskrsnica na Prvoj aveniji i skrenuo na zapad, u
istočni deo Pedesete ulice.
Pažnju mu privuče prepun lokal Tatu. Obećavao je. Setio se svoje misije: treba
da pronađe prenoćište u Njujorku, nečiji siguran stan. Boravak u hotelu Plaza nije baš
najsjajnija ideja.
Tatu je do krovnih greda bio krcat. Živahna gomila je došla da priča, blene, jede
i pije. U prizemlju je smešten superklub; sprat je uređen za igranje. U kom li su fazonu
gosti?, upita se on. Mora to da provali. Najzad mu se kao odgovor nametnu
prepotentnost koja preovlađuje među ovim ljudima. Poslovni ljudi sa stilom i žene od
karijere između trideset i četrdeset godina dolazili su ovamo, verovatno pravo s posla.
Sada, četvrtkom uveče, većina pokušava da sredi nešto zanimljivo za vikend.
Sonedži naruči belo vino i poče da merka muškarce i žene duž šanka. Savršeno
su se uklapali u duh vremena izgledajući tako očajno kul. Na licu im je pisala
neizgovorena molba: Uzmi mene, izaberi me, primeti me, molim te.
Ćaskao je s dve advokatice koje su, nažalost, bile spojene bedrima, podsećajući
ga na čudne devojke iz francuskog filma La Ceremonie*( Film Kloda Šabrola (Claude
Chabrol) iz 1996, s glumicama Sandrin Boner i Izabel Iper (Sandrine Bonnaire i Isabelle Hupert).
(Prim, prev.)). Saznao je da su Tereza i Džesi cimerke već jedanaest godina. Gospode
bože! Obe imaju trideset šest godina. Biološki satovi su im kucali vrlo glasno.
Pobožno su vežbale u fitnes-klubu Vertikal u Šezdeset prvoj ulici. Nisu bile za njega, a
verovatno i ni za koga drugog u ovom baru.
Sonedži nastavi da kruži po lokalu. Već je pomalo osećao pritisak. Policija je
upoznata s tim da se on prerušava, jedino ne zna kako. Juče je bio tamnokosi
Južnoamerikanac, od nekih četrdeset pet godina. Danas je plav, bradati lik koji se
uklapa u ambijent Tatua. Sutra će biti bogzna šta. Ipak je grubo pogrešio. Mogu da ga
privedu i sve bi bilo gotovo.
Upoznao se s jednom ženom, marketinškim scenografom i realizatorkom u
velikoj reklamnoj agenciji na Aveniji Leksington. Džin Samerhil mu reče da je
poreklom iz Atlante. Bila je niska i vrlo mršava, guste i bujne plave kose, koju je
uplela u jednu pomodnu kiku sa strane. Imala je nadmen stav. Na neki neobičan način
podsećala ga je na njegovu Meredit, njegovu Misi. Imala je kupljen stan u stambenoj
zgradi, u sedamdesetim ulicama, u kome je sama živela.
Neobično je lepa da bi izašla sama, ali društvo je tražila na pogrešnim mestima.
Dok su razgovarali, Sonedži je shvatio zašto je tako: Džin Samerhil je prepametna,
izuzetno jaka i samostalna žena. Muškarce je plašila - što nehotice, što svesno.
Međutim, njega nije mogla da zaplaši. Razgovarali su opušteno i spontano poput
mnogih neznanaca u baru. Ona je oličenje osobe koja čvrsto stoji na zemlji. Želela je
da ostavi utisak „simpatične" žene, ali nesrećne u ljubavi. Pronikavši joj u misli, govorio
joj je sve što je želela da čuje zadobijajući njeno poverenje.
„Vi ste prijatan sagovornik", reče mu posle treće ili četvrte čaše. „Vrlo ste
smireni. Stabilni, zar ne?"
„Da, moglo bi se reći da sam pomalo dosadan", odgovori Sonedži znajući da je
sve, samo to ne. „Možda me je zbog toga i ostavila žena. Misi se zaljubila u jednog
bogataša, svog šefa u Volstritu. Oboje smo plakali one noći kada mi je to rekla. Sada
živi na visokoj nozi u stanu kao iz snova, na Trgu Bikman." Osrnehnu se. „Još smo
prijatelji. Nedavno sam je video."
Džin mu se zagleda u oči. Pogled joj je bio setan.
„Znate sta mi se dopada kod vas?", upita ga. „Činjenica da me se ne bojite."
Gari Sonedži se osmehnu.
„Mislim da ste u pravu."
„Ni ja se ne bojim vas", prošaputa Džin Samerhil.
,,I ne treba da se bojite", reče Sonedži. „Samo ne gubite glavu za mnom. Važi?"
„Postaraću se."
Napustili su Tatu i otišli u njen stan.
GLAVA 46
SAM I ZABRINUT u Četrdeset drugoj ulici na Menhetnu čekao sam da stigne
Karmajn Groza. Naposletku se pojavi detektiv iz Odeljenja za ubistva kočeći pred
glavnim ulazom u Mariot. Vozili smo se ka Bruklinu. Najzad se u ovoj istrazi dogodilo
i nešto dobro, nešto što obećava.
Javili su nam daje Šarif Tomas viđen u jednoj „kući kreka", u delu Bruklina poznatom
kao Bedford-Stajvesant. Pitam se zna li Sonedži gde je Tomas; koliko je i da li
je išta saznao iz kompjuterskih fajlova Meninga Goldmana.
Subotom izjutra, oko sedam, vožnja u gradu je pravo uživanje. Za nepunih deset
minuta od zapada ka istoku projurismo Menhetnom. Preko Bruklinskog mosta prešli
smo Ist River. Iza grupe visokih stambenih zgrada rađalo se sunce. Istog časa mi
zaslepljujuća žuta, vatrena lopta izazva glavobolju.
U Bed-Staj stigosmo nešto pre pola osam. Čuo sam da je ovaj deo Bruklina na
zlu glasu. Ranom zorom je uglavnom pust. Rasistički policajci u prestonici, kada
opisuju gusto naseljene siromaške četvrti, služe se veoma ružnom stilskom figurom.
Nazivaju ih „pećima sa samoprečišćavanjem". Zatvoriš vrata i puštaš da se same
očiste. Neka gore. Za američke, uglavnom zanemarljive socijalne programe u getima,
Nana Mama koristi dragu reč - genocid.
Lokalna bodega *( Bodega (od lat. apotheca) može da bude bilo šta od vinskog bara do
Piljare i prodavnice ili njihove kombinacije. (Prim, prev.)) imala je ručno bojen natpis s
nažvrljanim crvenim slovima na žutoj podlozi: DELIKATES I DUVANDŽINICA U
PRVOJ ULICI, OTVORENA 24 SATA. Radnja je bila zaključana. Toliko o
pouzdanosti obaveštenja.
Ispred puste prodavnice parkiran je kestenjasto-žućkasti karavan. Prozori su mu
od srebrnkastog stakla, a na bočnim vratima je naslikan pejzaž Mesec nad Majamijem.
Jedna usamljena narkomanka teturala se klecavih kolena. Nikoga više nije bilo na
ulici.
Ispostavilo se da je Šarif Tomas u jednoj dvospratnici s krovom od izbledele
šindre i nekim razbijenim prozorima. Kao da je odavno predviđena za rušenje. Tomas
se još nalazio unutra. Groza i ja smo se dogovorili da čekamo nadajući se da će se Gari
Sonedži pojaviti.
Zavukoh se u ugao prednjeg sedišta. U daljini, visoko iznad jedne zgrade od
crvene opeke, ugledah bilbord s kojeg se ljuštio plakat: ZA UPUCANOG MURKANA
NAGRADA DESET HILJADA DOLARA. Rđav predznak, ali poštena opomena.
Oko devet izjutra susedstvo poče da se budi i pokazuje lice. Dve starije žene u
belim suknjama i bluzama išle su ka pentekostalnoj crkvi držeći se za ruke.*( Ogranak
evangelističke crkve. (Prim, prev.)). Podsetiše me na Nanu i njene prijateljice u Vašingtonu.
Istog trena zažalih što za vikend neću biti kod kuće.
Dalje niz ulicu curica od šest-sedam preskakala je konopac. Međutim, u rukama
je umesto konopca držala električni kabl koji je negde našla. Pokreti su joj bili
bezvoljni.
Potresla me je igra ovog medenog devojčeta. Zapitah se šta će postati kad
odraste. Kakvi su joj izgledi da se izvuče odavde? Pomislih na Dženi i Dejmona koji
će verovatno biti „razočarani" što se nisam vratio u subotu izjutra. Subota i nedelja su
nam slobodni dani, tata. Imamo samo subotu i nedelju da budemo zajedno.
Vreme je sporo proticalo, što je uobičajeno za prismotru. Ovaj kraj me navede
na razmišljanje - i tragedija katkad izaziva zavisnost. Oko pola jedanaest dva sumnjiva
tipa u majicama i šortsevima od džinsa stigoše u crnom kamionu bez oznaka. Otvoriše
radnju „na divljaka" i organizovaše uličnu prodaju lubenica, klipova kukuruza,
paradajza i kupusa. Lubenice su složili na prljavom uličnom slivniku.
Oko jedanaest sati briga poče da me mori. Možda je netačno obaveštenje koje
smo dobili. Glavom mi proleteše divlje paranoidne ideje. Šta ako je Gari Sonedži već
posetio kuću kreka? Dobro se prerušavao. Nije isključeno da je baš sada tamo.
Izađoh iz kola. Jara me pogodi kao da sam stupio u užarenu peć, ali i to je bolje
nego u kolima, u skučenom prostoru.
„Šta to radite?", upita Groza, spreman da ceo dan sedi u kolima i da, strogo
poštujući pravila, čeka Sonedžija.
„Verujte mi", rekoh.

http://www.book-forum.net

9Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:05 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 47
SKINUO sam belu košulju i aljkavo je vezao oko pasa. Zaškiljio sam praveći se
da mi je vid zamagljen.
Groza me pozva, ali pređoh preko toga i vukući noge, uputih se ka oronuloj kući
kreka. Verovao sam da mi dobro leži uloga uličnog džankija. Bog mi je svedok da sam
ih se nagledao u svom kraju. Stariji brat mi je umro od droge.
Kuća kreka je smeštena u napuštenoj zgradi, u jednom ćorbudžaku. Tu se
posluje prema ustaljenim standardima svih većih gradova koje sam posetio:
Vašingtona, Baltimora, Filadelfije, Majamija, Njujorka. Čovek zaista treba da se zamisli
nad tim.
Kada sam otvorio vrata išarana grafitima, shvatio sam kako je ovo poslednja
klasa, čak i po merilima kuća kreka. Dno dna. I Šarif Tomas nosi „virus".
Svuda po prljavom, umrljanom podu razbacani su otpaci. Prazne konzerve
gaziranih pića i pivske boce. Ambalaže za brzu hranu iz lanaca restorana Vendis, Rojs
i Kentaki frajd čikins. Bočice od kreka. Žice vešalica kojima se čiste cevi za krek.
Žega, leto u gradu.
Ovako bedan ćumez sigurno ima samo jednog „službenika". Platite mu dva-tri
dolara za mesto na podu. Takođe možete da kupite špric, lule, hartiju, upaljač na butan,
pa čak i nešto gazirano ili cervez.*( Šp.: pivo. (Prim, prev.)).
Zid su ukrašavali natpisi „Jebi ga", „Sida" i „Narkosi celog sveta". Vazduh je
ispunjavala gusta dimna magla, alergična na sunčevu svetlost. Smrad je bio gori nego
da šetate po gradskom đubrištu.
Bilo je neobično tiho i čudno dostojanstveno. Preleteh pogledom unaokolo, ali
ni traga Šarifu Tomasu, kao ni Gariju Sonedžiju. Barem ga ja još ne videh.
Jutarnjom smenom rukovodio je jedan čovek, po svemu sudeći
Latinoamerikanac. Na ramenu, preko prljave majice s reklamom za bakardi, nosio je
futrolu. Iako se činilo da će zaspati na nogama, uspevao je da vodi posao. Debeli
brkovi krasili su mu lice koje ne otkriva godine.
Šarif Tomas je, po svoj prilici, pao na niske grane. Ako je ovde, druži se s
najgorim ološem. Da li Šarif umire, ili se samo krije? Zna li da mu je Sonedži možda
za petama?
„Šta tražiš, šefe?", tiho zabrunda Latinoamerikanac. Pogled mu se namrgodi.
„Malo mira i spokoja", rekoh. Trudio sam se da pokažem poštovanje kao prema
svetom mestu, što za neke i jeste.
Pružih mu dve zgužvane novčanice. On se okrete držeći novac u rukama i reče
mi: „Tamo", reče.
Kada sam pogledao ka sobi, neka nevidljiva ruka me ščepa za srce i snažno ga
steže.
Po podu i na nekoliko prljavih, tanušnih dušeka sedelo je i ležalo deset ili
dvanaest muškaraca i dve žene. Prazan pogled, potpuno odsustvo volje osobina je
uglavnom svih uživalaca kreka. Činilo se da lagano nestaju, isparavaju, rastaču u dim i
prašinu.
Niko nije obratio pažnju na mene, što mi je odgovaralo. Niko ne mari ko dolazi
a ko odlazi iz ove rupčage poroka. Međutim, još nisam uočio Šarifa. Ni Sonedžija.
Glavnom odajom kuće kreka širio se mrak noći bez meseca. Plamičak šibice bi
povremeno sevnuo. Prvo bi se začulo njeno kresanje a potom i šištanje.
Tražio sam Tomasa, ali sam istovremeno morao da budem pažljiv kako me ne bi
pročitali. Ja sam samo još jedan džanki, zavisnik od kreka, koji traži mesto da se uduva
i tako navaren, ne smetajući nikome, mirno odrema.
Konačno ugledah Šarifa Tomasa na jednom dušeku, u dnu mračne, prljave sobe.
Prepoznao sam ga po fotografijama koje sam video u Lortonu. Prisilih se nekako da
skrenem pogled na drugu stranu.
Srce mi ludo zalupa. Da li je i Sonedži ovde? Ponekad sam umišljao da je
fantom ili duh. Pitao sam se postoji li ovde i sporedan izlaz. Morao sam brzo da
pronađem mesto blizu Tomasa i sednem pre nego što nešto posumnja.
Priđoh zidu i skliznuh ka podu. Iskosa sam ga posmatrao. Iznenada u kući kreka
nastade čudo i pokor - prava ludnica.
Glavna vrata se s treskom otvoriše. Groza upade u prostoriju s dva uniformisana
policajca. Toliko o poverenju.
„Milu mu mamicu!", proštenja čovek kraj mene, grubo trgnut iz transa.
„Policija! Stoj!", povika Karmajn Groza. „Niko da se nije mrd'no! Ni makac!"
Zvučao je kao ulični policajac a ne detektiv.
Nije odvajao pogled od Šarifa Tomasa, koji se polako pridizao s dušeka gde se
do pre nekoliko sekundi izležavao poput zadovoljnog mačora. Možda uopšte nije
nadrogiran. Možda se on krio.
Zgrabih glok skriven pod košuljom, opasan o krsta. U magnovenju ga uperih
preda se. Uzdao sam se u sve na svetu da neću morati da ga upotrebim u ovoj teskobi.
Tomas diže dvocevku koju je verovatno sakrio pored dušeka. Ostali narkosi bili
su nesposobni da se pomere i ispreče. Crvene oči su im bile razrogačene od straha.
Tomasov „ulični čistač" osu paljbu! Groza i policajci se baciše na pod - sva
trojica. Nisam mogao da procenim da li je neko od njih pogođen.
Kod vrata je ležao Latinoamerikanac i iz sveg glasa vikao: „Manite to sranje!
Manite sranje!" Preklinjao je ne dižući glavu.
„Tomase!", grmnuh.
Šarif Tomas se okrete iznenađujuće brzo i spretno. Droga mu nije oduzela
sigurnost niti usporila reflekse. Dvocevku je uperio u mene. Tamne oči su mu sevale.
Ništa se ne može uporediti s prizorom dvocevke okrenute ka vama. Više nisam
imao izbora. Povukoh okidač gloka.
Tomasa grom pogodi u desno rame. On se zavrte ulevo, ali ne pade. Glatko se
okrenu. Imao je iskustva. Kao i ja.
Opalih drugi put i zrno ga pogodi u vrat ili u donji deo vilice. Tomas odlete
unazad i udari u zid tanak kao hartija. Cela zgrada se zatrese. Prevrnuo je očima i
zinuo. Bio je mrtav pre nego što je pao na pod kuće kreka.
Ubio sam našu jedinu vezu s Garijem Sonedžijem.
GLAVA 48
KARMAJN Groza je vikao u radio: „Policajac oboren na Makonu četiristo
dvanaest. Policajac oboren!" Sledih se od tih reci.
Nikada nisam učestvovao u akciji u kojoj je neki pripadnik policije izgubio
život, ali dok sam išao ka izlazu, bio sam siguran da će jedan plavac platiti ovo
glavom. Zašto je Groza upao ovako nepromišljeno? Zašto je poveo patroldžije? Ma, to
više nije ni važno.
Uniformisani policajac je ležao nauznak, na podu prekrivenom otpacima. Zbog
njegovih staklastih očiju pomislih da je u šoku. S usana mu je curila krv.
Učinak dvocevke je užasan i postadoh svestan da sam i sam mogao biti tako
unakažen. Krvi je bilo svuda unaokolo, a sačma je na zidu iznad tela patroldžije
istetovirala sprženu sliku. Više niko ništa nije mogao da učini za njega.
Stajao sam kraj Groze ne popuštajući stisak oko gloka. Vremenom počeh da
popuštam stisak, ali zube sam sve više stezao. Pokušavao sam da shvatim Grozinu
nepromišljenu reakciju koja je dovela do ovoga. Bolje bi bilo da se priberem pre nego
što bilo šta kažem.
Drugi uniformisani policajac nije prestajao da mrmlja: „Bože, bože!" Shvatih da
je u šoku. Brisao je čelo i oči kao da će time izbrisati krvavu scenu.
Za nekoliko minuta stigla je hitna pomoć. Dva lekara su se očajnički trudila da
patroldžiji spasu život. Taj mladić riđe kratke kose nije imao više od dvadeset pet
godina. Spreda mu je plava košulja bila natopljena krvlju.
Iako je drugi lekar pokušavao da učini nešto za Šarifa Tomasa, znao sam da mu
nema spasa.
Najzad se obratih Grozi, tiho i ozbiljno: „Mi znamo da je Tomas mrtav, ali nema
razloga da i Sonedži to sazna. Ako Sonedži misli da je Tomas u nekoj njujorškoj
bolnici, možda ćemo ga tako uhvatiti."
Groza klimnu glavom. „Sačekajte da razgovaram s nekim u centrali. Možda
možemo da odvezemo Tomasa u neku bolnicu i proturimo vest u štampu. Vredi
pokušati."
Grozin glas nije zvučao dobro, a ni izgled mu nije ništa bolji. Verovatno ni sam
nisam za slikanje. U očima mije stalno bila slika onog zloslutnog bilborda u daljini:
ZA UPUCANOG MURKANA NAGRADA DESET HILJADA DOLARA.
GLAVA 49
U policijskoj poteri niko ne može predvideti početak, sredinu, a pogotovu ne
kraj. Niko nije sposoban da zamisli kuda ovo vodi, i kuda je uopšte vodilo od prvog
trena u stanici Junion.
Gari Sonedži ima sve podatke, svemoćan je. Ponovo postaje slavan. Ponovo je
neko. Svakih deset minuta ga pominju u vestima.
Potpuno je nebitno što prikazuju njegove fotografije. Niko ne zna kako izgleda
danas, kako je izgledao juče ili kako će izgledati sutra. S druge strane, ne mogu sve
redom hapsiti po Njujorku, zar ne?
Oko podne je napustio stan pokojne Džin Samerhil. Lepa dama je ipak izgubila
glavu za njim baš kao i Misi u Vilmingtonu. Njenim ključem je zaključao stan i krenuo
peške Sedamdeset trećom ulicom dok nije stigao do Pete avenije, gde je skrenuo na
jug. Voz je opet na šinama.
Kupio je crnu kafu u kartonskoj čaši s odštampanim sličicama grčkih bogova.
Iako je bila pravi primer njujorških splačina, srkutao ju je. Želeo je da napravi nov
pokolj ovde, na Petoj aveniji. Stvarno je želeo da priredi spektakl. Zamislio
je masakr i već je video izveštaje uživo na TV mrežama CBS, ABC, CNN i Foks.
Kad je reč o aktuelnim izveštajima, video je Aleksa Krosa na televiziji. Kros i
Njujorška policija su uhapsili Šarifa Tomasa. Ura, neka im je sa srećom. Bar su
dokazali da umeju pratiti uputstva.
Dok je prolazio pored otmenih, lepo odevenih Njujorčana, Sonedži se divio
svom lukavstvu s ponosom razmišljajući koliko je pametniji od ovih seronja koje se
strogo drže usvojenih navika i običaja. Kada bi mu neko od ove ohole žgadije makar
na tren zavirio u glavu, sve bi mu postalo jasno.
Ali to ne može niko; niko nikada nije bio kadar za takav podvig. Ne umeju ništa
da predvide. Ni početak, ni sredinu, ni kraj.
Počeo je da ga obuzima bes i jedva se suzdržavao. Dok je prolazio ulicom
punom sveta, u njemu je ključa gnev. Jedva je video kuda ide. U grlu mu se nakupljala
žuč.
Bacio je na jednog poslovnog čoveka koji je tuda prolazio skoro punu čašu vrele
kafe. Iscerio mu se u usplahireno i preneraženo lice. Nije prestajao da se smeje dok je
posmatrao kako se kafa sliva niz orlovski nos i uglastu bradu Njujorčanina. Na skupoj
košulji i kravati ostale su tamne mrlje kafe.
Gari Sonedži može da uradi šta god želi - i često to čini. Samo gledajte.
GLAVA 50
TE večeri, u sedam, opet sam bio na stanici Pen. Subotom nema uobičajene
gužve jer ljudi ne putuju na posao. Vraćale su mi se slike ubistava na stanici Junion u
Vašingtonu i ovoj ovde. Tamni železnički tuneli su Sonedžijev „podrum", simbol
njegovog mučnog detinjstva. Toliko sam dokučio od varljive, opsenarske zagonetke.
Izlazak iz podruma dovodi Sonedžija u stanje zločinačkog besa...
Kristinu sam ugledao na stepenicama koje vode ka izlazu iz jednog železničkog
tunela.
Čak i na ovom mestu nisam mogao da se ne nasmešim. Smešeći se, premeštao
sam se s noge na nogu kao da igram. Obuzeše me lakomislenost i uzbuđenje,
probuđena nada i želja koju sam dugo od sebe skrivao. Zaista je došla.
Lepa, ponosita i poželjnija no ikada, Kristina je putovala s najmanjim mogućim
prtljagom - malom crnom torbom s odštampanim natpisom Škola Sodžerner trus.
Imala je belu haljinu s kratkim rukavima, ogrlicu i uobičajene plitke lakovane cipele.
Muškarci nisu skrivali pogled. Kao i uvek.
Poljubili smo se u jednom kutku stanice trudeći se da ne privlačimo pažnju, ako
je to uopšte bilo moguće. Držeći je čvrsto na sebi osetih njenu toplotu, kosti, telo. Čuo
sam kako joj torba ispada iz ruku.
Postepeno su joj blagost i vedrina ispunile krupne i inače ispitivačke smeđe oči.
„Osetila sam bojazan dok sam putovala ovamo"', reče ona. „Zamišljala sam
kako si otišao nekim hitnim policijskim poslom i da potpuno sama stojim na stanici
Pen."
„Nikada to ne bih dozvolio", rekoh joj. „Drago mi je što si ovde."
Poljuibismo se ponovo još čvršće se pobijajući jedno uz drugo. Nisam hteo da
prestanem da je ljubim, da je ispustim iz zagrljaja. Žudeo sam da budem sam sa njom.
Umalo mi telo ne zadrhta od pritajene žudnje. Bilo je tako teško i tako dobro.
„Pokušala sam, ali nisam uspela da podnesem našu razdvojenost", reče mi
osmehujući se. „Mada me Njujork plaši, došla sam."
„Sjajno ćemo se provesti. Videćeš."
„Obećavaš? Hoće li biti nezaboravno?", pecnu me ona.
„Obe ćavam da će biti nezaboravno", odgovorih joj.
Čvrsto sam je držao. Nisam mogao da je pustim.
GLAVA 51
DODIR, izgled i zvuk „nezaboravnog" počeli su ovako. Subota veče. Pola
devet. Dvorana Rejnbou. Iz šljaštećeg lifta izašli smo ruku pod ruku, u ritmu valcera.
Vremeplov nas je istog trena prebacio u drugu eru, drukčiji stil življenja, možda i drugi
život. Pored vrata lifta, na elegantnoj srebrnoj plaketi na crnoj podlozi, pisalo je:
„Dvorana Rejnbou - dobro došli u mjuzikl MGM-a". Odsjaj stotine minireflektora
odbijao se o bleštavi hrom i kristal. Ta preterana glamuroznost predstavljala je
savršenstvo.
„Nisam sigurna da sam najprikladnije odevena za mjuzikl Metro-Goldvin-
Majera, ali ne sekiram se. Kakva čudesna zamisao!", reče Kristina dok smo prolazili
kraj ekstravagantno odevenih razvodnika i razvodnica. Uputiše nas na recepciju s
pogledom na balsku dvoranu u stilu art dekoa, pred kojom se protezala panorama
Njujorka. Sala je bila prepuna, bez slobodnog stola i mesta na podijumu za igru.
Kristina je obukla jednostavnu crnu haljinu, pripijenu uz telo. Vrat joj je krasila
ista ona ogrlica, izrađena od staromodnog broša, koju je stavila one večeri kad smo bili
u restoranu Kinkejd. Pošto sam izrazito visok, umesto onih udobnih plitkih cipela
nosila je elegantne salonke s visokim potpeticama.
Ranije nisam shvatao da mi se dopadaju žene gotovo moje visine.
I sam sam se doterao. U letnjem odelu, neutralne zelenkasto-crne boje i
uštirkanoj beloj košulji, s plavom svilenom kravratom nisam bio ni nalik prestoničkom
policijskom detektivu. Nisam ličio na doktora Aleksa Krosa iz jugoistočne četvrti. Pre
boih se uporedio s Denzelom Vošingtonom u ulozi Džeja Getssbija. Prijao mi je taj
osećaj bez obzira što će trajati samo jednuu noć ili eventualno vikend.
Otpratili su nas do jednog stola kraj velikog prozoraa koji gleda na svetlucavi Ist
sajd. Na bini je svirao latinoamerički kvintet stvarajući prijatnu atmosferu. Podijum,
koji se lagano okretao, još je bio pun. Svet se lepo provodio. Bilo je mnogo onih koji
su želeli da provedu noć u igri.
„Zabavno je, lepo i luckasto, i mislim da se može uporediti s najzanimljivijim
mestima na kojima sam bila", reče Kristina kad smo seli. „To su svi superlativi koje
ćeš noćas čutti od mene."
„Još nisi videla kako igram", rekoh joj.
„Već znam da si dobar igrač", nasmeja se Kristina i dodlade. „Žene mogu da
prepoznaju muškarce koji znaju da igraju!"
Naručili smo piće - nerazblažen skoč za mene, a harwijev šeri za Kristinu.
Potom smo izabrali bocu belog sovinjoiona i nekoliko prijatnih minuta uživali u
spektaklu koji je pružala Dvorana Rejnbou.
Latinoamerički sastav je zamenio „big bend" koji je svirao sving i bluz. I dalje
su mnogi znali da igraju džiterbag, valcer, pa čak i tango, a neki su zaista bili vešti.
„Jesi li već bila ovde?", upitah Kristinu kada nam je konobar doneo pića.
„Jedino kad sam kod kuće sama gledala Princa plime", odgoovori ona i
osmehnu se. „A ti? Dolaziš li često ovamo, mornaru?"
„Samo jednom, kada sam progonio onu dvostruku ličnost, njujorškog ubicu
sekirom. Pao je kroz onaj prozor tamo. Treći sleva."
Kristina se nasmeja. „Ne bih se čudila da je to istina, Alekse. Ne bih se nimalo
iznenadila."
Bend je zasvirao Moonglow, jednu lepu melodiju uz koju smo zaigrali.
Jednostavno nas je povukla sila teže. U tom trenu ništa nisam toliko želeo koliko
Kristinu u svom naručju. Sve ostalo je postalo bledo.
U nekom trenutku smo odlučili da rizikujemo i vidimo šta će se dogoditi. Oboje
smo izgubili voljene osobe. Iako smo znali šta znači bol, ponovo smo se našli na
podijumu života, spremni za još jedan ples. Mislim da ovaj lagani ples s Kristinom
želim od trena kada sam je prvi put video u školi Sodžerner trus.
Sada, priljubljen uz nju, lagano je obujmih oko struka, stežući joj desnom rukom
prste. Čuh laki uzdah i shvatih da je i ona nervozna.
Zapevušio sam tiho. Možda sam se malo prepustio struji. Žmureći sam joj ovlaš
dodirivao usne. Pod prstima sam osećao njenu svilenu haljinu. I, da - dosta dobro
igram, a ona me je odlično pratila.
„Pogledaj me", šapnu mi i ja otvorih oči. U pravu je. Ovako je mnogo bolje.
„Šta se događa? Šta je ovo? Mislim da se ovako nikada nisam osećala, Alekse."
,,Ni ja. Ali bih mogao da se naviknem. Lepo mi je."
Lagano je pomilovah po obrazu. Muzika je delovala i Kristina je pod
mesečinom u ljupkoj koreografiji plovila sa mnom. Nijedan deo mog tela nije ostao
statičan. Teško sam disao.
Nas dvoje smo u savršenom skladu. Oboje smo dobri igrači, ali u paru stičemo
neku posebnu draž. Klizili smo lagano i bez zastoja. Dlan joj je kao magnetom bio
prikovan za moj. Polako je zavrteh nestašnim poluokretom ruke.
Spojismo se, i samo nekoliko centimetara nam je razdvajalo usne. I kroz odeću
sam osećao toplinu njenog tela. Usne nam se opet sretoše, ali samo na tren pošto
muzika utihnu najavljujući novu pesmu.
„Dakle, ova numera je teža za praćenje", reče ona dok smo se posle laganog
plesa vraćali ka stolu. „Znala sam da si dobar igrač. Ni trenutak nisam posumnjala, ali
nisam znala koliko si dobar."
„Nije to ništa. Čekaj da me vidiš kako igram sambu", rekoh joj. I dalje sam je
držao za ruku. Nisam mogao da je pustim. Nisam hteo.
„Mislim da se sećam koraka za sambu", reče ona.
Nastavismo da igramo stalno se držeći za ruke, a čini mi se da smo i večerali.
Nesumnjivo smo igrali - još i još - i nisam ispuštao Kristininu raku. Ni ona nije puštala
moju. Priče su se nadovezivale jedna na drugu, ali sam kasnije zaboravio o čemu smo
sve razgovarali. Mislim da se to događalo visoko iznad Njujorka, u dvorani Rejnbou.
Kada sam te noći prvi put pogledao na sat, bilo je skoro jedan, i nisam verovao
sopstvenim očima. Već sam dva ili tri puta doživeo s Kristinom taj tajanstveni gubitak
vremena. Izmirio sam račun, veliki račun, i primetio da je dvorana Rejnbou gotovo
prazna. Gde nestade sav onaj svet?
„Umeš li da čuvaš tajnu?", prošaputa Kristina dok smo se u predvorje spuštali
liftom, obloženim orahovim panelom. Bili smo sami u kabini, pod blagom žutom
svetlošću. Držao sam je u naručju.
„Čuvam mnogo tajni", odgovorih joj.
„Pa, evo", primeti Kristina pošto smo se uz lak udar zaustavili u prizemlju.
Zadržala me je unutra iako su se vrata otvorila. Nije htela da me pusti iz nenametljivo
osvetljenog lifta dok ne završi ono što želi.
„Zaista je lepo od tebe što si mi rezervisao zasebnu sobu u Astoru", reče. „Ali,
Alekse, mislim da mi neće biti potrebna. Je li to u redu?"
Nepomično smo stajali u liftu ljubeći se. Vrata su se zatvorila, a kabina je
lagano krenula uvis, ka krovu. Dakle, ljubili smo se i dok smo se peli i kada smo se
spuštali u predvorje, ali ni ovo povratno putovanje nije nam bilo dovoljno dugačko
,Znaš šta?", reče ona pošto smo se vratili u prizemlje Rokfelerovog centra.
„Šta?", upitah.
„Ovo i treba da se dogodi parovima koji idu u dvoranu Rejnbou."
GLAVA 52
BILO JEi nezaboravno - kao u čarobnoj pesmi Net King Kola ili savremenijoj
verziji s Natali Kol.
Stajali smo na vratima moje hotelske sobe i za trenutak sam bio potpuno
izgubljen. Pustio sam Kristininu ruku kako bih otvorilo vrata - i izgubio sam se.
Nespretno sam baratao ključem i promašio bravu. Međutim, tek pošto mi je Kristina
nežno spustila dlan na uzdrhtale prste, zajedno ubacismo ključ u bravu i pokrenusmo
jezičak.
Sekunde postaše večnost, bar mi se tako činilo. Znao sam da nikada neću
zaboraviti nijedan jedini tren ovog neponovljivog doživljaja, ali neću dozvoliti ni da ih
umanji moja sklonost sumnji ni cinizrmu.
Postalo mi je jasno šta se događa. Ošamutilo me je vraćanje intimi. Ni sam
misam shvatao koliko mi je nedostajala. Zapavši u obamrlost u kojoj sam proživeo
nekoliko godina, dopustio sam da me obuzme čama. Čovek se lako predaje, tako lako
da i ne oseti kako mu životom upravlja duboka kolotečina.
Vrata hotelskce sobe lagano se otvoriše i pomislih kako ovog trena oboje
odboacujemo deo prošlosti. Na pragu se Kristina okrete k meni. Čuo sam lako šuštanje
svilene haljine.
Dražesno lice mi se približi. Vrhovima prstiju joj dodirnuh bradu. Činilo mi se
da cele noći iskidano dišem, još od trenutka kada sam je sreo na stanici Pen.
„Ruke muzičara. Prsti pijaniste", reče ona. „Volim tvoj dodir. Znala sam da ću
ga zavoleti. Ne bojim se više, Alekse."
„Milo mi je. Ni ja."
Izgledalo je kao da se teška drvena vrata hotelske sobe zatvaraju sama od sebe.
Pomislih koliko je svejedno gde se nalazimo. Žmirkavo svetio s okolnih zgrada
ili možda brod koji je klizio rekom stvarali su iluziju da nam se pod nogama pod
lagano kreće, slično podijumu u dvorani Rejnbou.
Za vikend sam promenio hotel i preselio se u Astor, na Ist sajdu, na Menhetnu.
Želeo sam nešto posebno. Soba s pogledom na reku nalazila se na jedanaestom spratu.
Privukao nas je veliki prozor mameći nas nestalnom i treperavom svetlošću čije
su niske pratile obrise njujorških zgrada na jugoistoku. Nema i čudesno lepa reka
saobraćaja tekla je pored zgrade Ujedinjen ih nacija ka Bruklinskom mostu.
Setih se da sann se koliko danas vozio tim mostom, na putu ka onoj kući kreka u
Bruklinu. Učini mi se kako je to bilo jako davno. Pred oči mi iskrsnuše likovi Šarifa
Tomasa, ubijenog policajca, Sonedžija, ali istog časa isključili te slike. Večeras ne
želim da budem policijski detektiv. Kristina mi usnama ovlaš očeša vrat.
Kuda si odlulao? Daleko, zar ne?", prošaputa. „Bio si na nekom mračnom
mestu."
,,Samo na sektind", pokajnički joj priznadoh istinu, svoju slabost. „Setio sann se
nečega u vezi s poslom, ali me je prošlo", rekoh i ponovo je uhvatih za ruku.
Ona me poljubi u obraz, tanušno kao da prelazi preko hartije, a onda mi lako
dotače usne.
„Ti ne umeš da lažeš, zar ne, Alekse? Nisi sposoban ni za malenu bezazlenu
laž?"
„Izbegavam ih. Ne volim da lažem. Šta bih bio kada bih te lagao?", rekoh sa
osmehom. „I šta bih time dobio?"
„Sviđa mi se ta tvoja osobina", prošaputa ona. „I još mnogo štošta. Kad god sam
s tobom, otkrijem nešto novo."
Zagnjurih lice u njenu kosu, pa joj poljubili čelo, obraze, usta i najzad slatko
udubljenje na vratu. Lako se tresla. I sam sam drhtao. Bogu hvala, bojazan nas nije
obuzela. Osečao sam kako joj damari tuku pod kožom.
„Kako si lepa", prošaputah. „Jesi li svesna toga?"
„Previsoka sam i premršava. Ti si lep. Ozbiljno, znaš. Svi to kažu."
Osetih kako je sve nabijeno elektricitetom, baš kao što treba da bude. Čudo je
što smo se našli i što smo zajedno. Radovao sam se, bio presrećan što je rešila da
rizikuje sa mnom, ali i što sam se sam odvažio na to.
„Pogledaj se tamo, u ogledalu. Vidiš kako si lep", reče. „Prekrasno ti je lice, ali
rođen si da donosiš nevolje, zar ne, Alekse?"
„Noćas nećeš imati mnogo nevolja sa mnom", obećah.
Želeo sam da je svučem, da joj radim sve, ali i da joj činim. U glavi mi se rodi
smešna, čudna reč: ekstaza. Ona pređe šakom preko prednjeg dela mojih pantalona i
opipa koliko sam tvrd.
„Hmmm", šapnu sa osmehom.
Počeh da joj otkopčavam haljinu. Ne sećam se da sam toliko želeo neku ženu,
sve je bilo tako davno. Prstima sam joj gladio lice pamteći svaki delić, svaku crtu.
Koža joj je bila tako meka i svilasta.
Ponovo smo zaigrali, i to ovde, u hotelskoj sobi. Nije bilo muzike, ali zamislili
smo ritam. Rukom je stegnuh malo ispod struka i privukoh k sebi.
Opet mesečeva koreografija. Lagano smo se pored prozora s raskošnim vidikom
ljuljali napred-nazad, napred-nazad, u ritmu čulnog ča-ča-ča. Dlanovima sam joj
pritiskao zadnjicu. Migoljila se i tražila položaj koji joj se sviđao. I meni se sviđao.
Mnogo.
„Zaista si dobar igrač, Alekse. Odmah sam to znala."
Kristina posegnu rukom dole i poče da mi otkopčava o pasač. Potom mi otkopča
i pantalone i blago me pomazi. Voleo sam njen dodir, bilo gde, svuda. Usne su joj
ponovo lutale po mojoj koži. Sve u vezi s njom je erotično, neodoljivo, nezaboravno.
Oboje smo znali da ovo treba da teče lagano, da noćas nema razloga za žurbu.
Hitnja bi to samo poremetila, a ništa nije smelo da poremeti ovu čaroliju.
Pomislih kako smo oboje već radili ovo, ali nikada ovako. Prvi put se nalazimo
na pragu nečeg jedinstvenog. Sada i nikada više.
Poljupcima joj lagano obasipah ramena i osetih podizanje i spuštanje njenih
grudi, priljubljenih uz mene. Osećao sam njen ravan trbuh i pritisak nogu. Rukama joj
obuhvatili grudi i odjednom je poželeh celu-celcatu i odjedared.
Padoh na kolena. Milovao sam joj struk i meke noge.
Potom ustadoh i do kraja joj otkopčah crnu haljinu koja joj niz vitke ruke
skliznu na pod. Kao da je postala blistava crna barica u kojoj su stajale njene lepe
noge.
Najzad, kada smo ostali nagi, pogledasmo se. Pogled joj se bestidno spusti niz
moje grudi, pa ispod struka. Još sam bio krajnje nadražen. Toliko sam želeo da budem
u njoj.
Ona ustuknu za pola koraka. Prekide mi se dah. Bilo je nepodnošljivo. Nisam
želeo da se prekine. Opet sam osećao, obnavljao taj osećaj, pamtio koliko može da
bude prelepo.
Jednostavnim i dražesnim pokretom ona povuče kosu u stranu namestivši je iza
uva.
„Uradi to ponovo", osmehnuh se.
Ona se nasmeja i ponovi manevar s kosom.
„Sve što želiš."
„Ostani gde si", prošaputa. „Ne miči se, Alekse. Ne prilazi mi... Bojim se da
oboje ne buknemo poput baklji. Ne šalim se.
„U tom slučaju, otegnuće se preko celog vikenda", uzvratih i nasmejah se.
„Nadam se da hoće." Začuh najtiši mogući škljocaj. Jesu li to vrata naše sobe?
Da li sam ih zaključao? Je li neko tamo? Gospode bože, ne.
GLAVA 53
IZNENADA ispunjen nervozom i paranojom, proverih vrata hotelske sobe. Bila
su zatvorena i čvrsto zaključana. Nikoga nema i ne postoji razlog za brigu. Kristina i ja
smo ovde sigurni. Noćas ni meni ni njoj ne preti nikakva opasnost.
Ipak, u jednom trenutku straha i sumnje kosa mi se digla navratu. Sonedži je
sposoban da me tako izbezumi. Do đavola, šta on hoće od mene?
,,Šta je bilo, Alekse? Upravo si me napustio?" Kristina me dotače i vrati u
stvarnost. Prsti su joj bili laki kao ptičja pera na mom obrazu. „Samo budi sa mnom,
Alekse."
,,Ovde sam. Učinilo mi se da sam nešto čuo."
,,Znam. Nema nikoga. Zaključao si vrata za nama. Sigurni srno. Sve je u redu,
sve je u redu."
Ponovo privukoh njeno telo uza se i osetih kako je toplo i naelektrisano. Spustio
sam je na krevet i nadneo se nad nju pridržavajući se rukama kako ne bih svom
težinom legao preko nje. Spustio sam se i opet joj poljubio slatko lice, dojke, usnama
sam joj povlačio bradavice i draškao ih jezikom. Ljubio sam je u međunožje, pa niz
duge noge i vitke gležnjeve. Samo budi sa mnom, Alekse.
Propinjala se k meni i dahtala ozarenog lica. Telom se trljala o mene i već smo
uhvatili lep ritam. Sve brže i brže smo disali.
„Molim te, daj mi ga sada", prošaputa grizući mi rame. „Molim te, sada, sad
odmah. Želim te u sebi." Dlanovima mi je trljala bokove. Trljala ih je kao da potpaljuje
grančice.
Vatra je buknula. Osećao sam kako mi se širi telom. Prvi put uđoh u nju. Prodro
sam lagano, ali što sam dublje mogao. Srce mi je luđački tuklo, noge su mi onemoćale,
trbušni mišići se zategli. Bio sam toliko tvrd da me je bolelo.
Ušao sam u Kristinu do kraja. Znao sam da dugo želim da ostanem tamo.
Pomislih kako sam stvoren za ovo, da budem u krevetu sa ovom ženom.
Ona se dražesno i sportski zakotrlja i prebaci na mene. Sela je uspravno, gordo i
visoko. Tako počesmo polako da se njišemo. Osećao sam kako nam se tela dižu i
spuštaju, dižu i spuštaju, dižu.
Čuo sam sebe kako ponavljam: da, da, da i onda sam shvatio kako nam se
glasovi dopunjuju.
Zatim Kristina izusti nešto čarobno. Prošaputala je: „Ti si pravi."
TREĆI DEO
Podrum nad podrumima
Pariz, Francuska
GLAVA 54
DOKTOR Abel Sant je tridesetpetogodišnjak, poduže crne kose, dečački
zgodan. Ima lepu prijateljicu Režinu Beker, slikarku, po njegovom mišljenju veoma
darovitu. Upravo je izašao iz Režininog stana i oko ponoći je krivudao ulicama šestog
arondismana na putu ka kući.
Uzane ulice su bile tihe i puste i godilo mu je ovo doba noći kada može da
pribere misli ili da ni o čemu ne razmišlja. Ali ovog puta je razmišljao o smrti jedne
pacijentkinje koja se desila ranije tog dana. Mlada žena je imala tek dvadeset šest
godina. Za sobom je ostavila muža koji ju je voleo i dve lepe ćerke. On je na smrt
gledao iz perspektive za koju je verovao da je dobra: zašto bi napuštanje ovog sveta i
ponovno spajanje s kosmosom bilo strašnije od dolaska na njega, što uopšte nije
strašno?
Doktor Sant nije znao odakle se stvorio čovek, skitnica u prljavoj sivoj jakni i
poderanim vrećastim farmerkama. Iznenada, čovek se našao kraj njega gotovo ga
dodirnuvši levim laktom
,,Lepo", reče čovek.
,,Molim, izvinite?", uzvrati Abel Sant zbunjeno, naglo istrgnut iz razmišljanja.
,,Noć je lepa, a naš grad je tako divan za noćne šetnje."
„Da, milo mi je što smo se sreli", reče Sant skitnici. Primetio je da čovek govori
francuski s lakim naglaskom. Možda je Englez ili čak Amerikanac.
„Nije trebalo da napuštate njen stan. Trebalo je da prenoćite. Džentlmen uvek
ostaje prekonoć... ukoliko ga, naravno, ona ne zamoli da ode."
Leđa i vrat doktora Abela Santa se ukočiše. Izvadio je ruke iz džepova
pantalona, prepadnut, i to ozbiljno. Levim laktom odgurnu skitnicu.
„Šta to buncate? Ostavite me na miru."
„Govorim o vama i Režini. Režini Beker, slikarki. Njen umetnički rad nije loš,
ali bojim se da nije bogzna šta."
„Gubite se od mene."
Abel Sant ubrza korak. Samo ga je jedno skretanje udaljavalo od kuće.
Međutim, skitnica je s lakoćom držao korak s njim. Bio je krupniji i atletski građen što
Sant nije odmah primetio.
„Trebalo je da joj napravite bebu. To je moje mišljenje."
„Marš! Tornjaj se!"
Sant iznenada diže obe šake i stisnu ih u pesnice. Ovo je ludo! Bio je spreman
da se tuče ako mora. Nije se tukao dvadeset godina, ali je bio jak i u dobroj formi.
Skitnica izmahnu pesnicom i obori ga. Tek tako, bez ikakvog napora.
Puls doktora Santa se ubrza. Levim okom je slabo video zbog udarca.
„Jesi li ti nekakav manijak? Da li si pri zdravoj pameti?", kriknu na čoveka koji
mu odjednom posta moćan i impresivan, čak i u prljavoj odeći.
„Ne, naravno", odgovori čovek. „Naravno da nisam pri zdravoj pameti. Ja sam
gospodin Smit - a ti si sledeći."
GLAVA 55
GARI Sonedži je poput nekakvog užasnog gradskog pacova hitao niskim
mračnim tunelima koji su vijugali ispod njujorške bolnice Belvi. Smrad sasušene krvi i
sredstava za dezinfekciju izazivao mu je mučninu. Ne prija mu podsećanje na bolest i
smrt.
No, svejedno, danas je pun neke lude snage. Grozničavo uzbuđen i beskrajno
samouveren. Danas je on Smrt, a Smrt nije došla da se odmara u Njujorku.
Dobro se opremio za svoje veliko jutro: uštirkane i brižljivo ispeglane bele
pantalone, beli laboratorijski mantil, bele patike; bela kartica za identifikaciju s
fotografijom, okačena o vrat.
U Belviju ima jutarnju vizitu. Istina, onako kako ju je on zamislio!
Ne mogu zaustaviti njegov voz iz pakla, sudbonosni udarac, poslednji juriš.
Niko ga ne može sprečiti jer niko osim njega ne zna u kom pravcu juri poslednji voz.
Samo ga Sonedži može zaustaviti.
Pitao se koliki je deo slagalice Kros sastavio dosad. Kao mislilac Kros mu nije
ravan, ali u nekim specifičnim poljima ovaj psiholog i detektiv nije lišen sirovog
instinkta. Možda potcenjuje doktora Krosa, što mu se već jednom osvetilo. Postoji
li mogućnost da ga sada uhvate? Možda, ali to je zaista nebitno. Igra će se odigrati i
bez njega. U tome je sva lepota, zlo kome stremi.
U podrumu poznate bolnice na Menhetnu Gari Sonedži uđe u lift od nerđajućeg
čelika. U uzanoj kabini zateče dvojicu fizikalaca od kojih ga spopade paranoja. Možda
su to prerušeni njujorški policajci.
U stvari, kancelarija Njujorške policije nalazi se na glavnom spratu bolnice.
Tamo je u „normalnim" okolnostima. Belvi. Bože, kakva senzacionalna ludnica!
Bolnica s ugrađenom policijskom stanicom.
Fizičkim radnicima je posvetio površan i nezainteresovan pogled blaziranog
žitelja velegrada. Nemoguće je da su to policajci, pomisli. Niko ne izgleda tako glupo.
Najverovatnije i jesu ono što im lica otkrivaju - bolnički moroni usporenih pokreta i
još usporenijih misaonih procesa.
Jedan je gurao kolica od nerđajućeg čelika s dva neispravna točka. Pravo je čudo
da ijedan pacijent iznese živu glavu iz neke njujorške bolnice. Prilikom zapošljavanja
standardi su im isti kao i Mekdonaldsovi ako ne i niži.
Jedan pacijent iz bolnice Belvi sigurno neće izaći živ. Iz novina je saznao da
policija ovde čuva Šarifa Tomasa. Dakle, Tomasu je suđeno da propati pre nego što
napusti ovu takozvanu „dolinu suza". Šarifa čekaju paklene muke.
Gari Sonedži izađe iz lifta u prizemlju. Laknulo mu je pošto dva fizikalca odoše
svojim poslom. Nisu policajci već glupan i tupan.
Svuda unaokolo je video štake, kolica za prevoz bolesnika i metalna pomagala
za hodanje. Bolnički rekviziti podsetiše ga na sopstvenu smrtnost. Zidovi u prizemlju
bili su žućkastobeli, a ružičasta vrata i radijatori podsetiše ga na „staru žvaku". Ispred
se nalazio neki čudan bife, škiljavo osvetljen kao hodnik u metrou. Ko jede ovde,
zaslužuje da ga zatvore u Belviju, pomisli on.
Dok je izlazio iz lifta, Sonedži ulovi sopstveni odraz u jednom stubu. Majstor
hiljadu lica, prolete mu kroz glavu. Živa istina. Sada ga ni maćeha ne bi prepoznala, a i
da može odrala bi svoja prokleta pluća. Znala bi da bi čak i u pakao išao ne bi li je se
ponovo dočepao.
Išao je hodnikom tiho pevušeći u ritmu regea: „Ubih šerifa, ali ne ubih za-meni-
ka."
Niko nije obraćao pažnju na njega. Bez teškoća se uklopio u sredinu Belvija.

http://www.book-forum.net

10Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:07 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 56
SAVRŠENO pamćenje osvežilo je Sonedžiju sve utiske tog jutra. Neverovatno
precizno bi vraćao film unazad sećajući se detalja svih svojih ubistava. Pretraživao je
uzane hodnike s visokom tavanicom kao da na glavi ima montiranu kameru za nadzor.
Savršena usredsređenost davala mu je ogromnu prednost. Skoro je natprirodno svestan
svega što se oko njega događa.
Pripadnik obezbeđenja ćaskao je sa crnim mladićima ispred bifea. Sve sam
detektiv-defektiv, običan policijski maneken.
Ovde nema opasnosti.
Malo-malo pa bi ugledao neku bejzbol kapu. Njujorški Džankvisi, Džintsi iz San
Franciska, Šarksi iz San Hozea. Činilo mu se da niko od tih s kačketima ne bi pogodio
loptu ni za lek. Ni da mu naudi, ni da ga zaustavi.
Kancelarija bolničke policije nalazila se ispred njega, ali su svetla ugašena.
Trenutno nema nikoga. Gde su onda bolničke patroldžije? Čekaju li ga negde u zasedi?
Zašto ih ne vidi? Je li ovo prvi znak moguće nevolje?
Na vratima lifta za hospitalizovane bolesnike stajao je natpis: SAMO ZA
OVLAŠČENA LICA. Sonedži je bio spreman.
U današnjoj maskaradi izigravao je Frensisa Majkla Nikola,RN.*( Bolničar, med.
tehničar (engl. skr. za registreted nurse). (Prim, prev.))
Na zidu je visio uramljen plakat: PRAVA I OBAVEZE PACIJENATA. Gde
god bi pogledao iza zamućenog pleksiglasa, natpisi su mu boli oči. Gore nego na
nekom njujorškom autoputu: RADIOLOGIJA, UROLOGIJA, HEMATOLOGIJA. I ja
sam bolestan!, požele da zaurla Sonedži nadležnima. Bolestan sam kao bilo ko ovde.
Umirem, a niko za to ne mari. Niko nikada nije mario.
Središnjim liftom odvezao se na treći sprat. Zasad se sve odvija bez problema,
bez neprilika. Bez policije. Izašao je na željenom spratu, nestrpljiv da ponovo sretne
Šarifa Tomasa ne bi li mu na licu ugledao duševni potres i strah.
Hodnik na trećem spratu mu je ličio na neki izdubljen podzemni tunel. Činilo se
da ništa ne upija šum kao da je celo zdanje napravljeno samo od betona.
Sonedži proviri u hodnik znajući u kojoj je sobi smešten Šarif. Bila je to
poslednja prostorija u hodniku, na samom kraju. Valjda je izdvojen zbog bezbednosti?
Zaista nema kraja glupoj nadmenosti Njujorške policije. Kakva smejurija. U stvari,
ako čovek razmišlja o tome dovoljno dugo i pažljivo, sve je smejurija.
Sonedži obori glavu i uputi se ka bolničkoj sobi Šarifa Tomasa.
GLAVA 57
SA GROZOM sam čekao Sonedžija u privatnoj bolničkoj sobi nadajući da će se
pojaviti. Već satima smo bili tu. Pitam se hoću li uspeti da ga prepoznam. To je jedan
od problema, ali rešićemo ih postepeno.
Iako nikakav šum iz pravca vrata nije nagovestio šta se sprema, iznenada su se
otvorila. Sonedži upade u sobu očekujući da zatekne Šarifa Tomasa. Onda se zablenu u
Grozu i mene.
Srebrnastoseda kosa mu je začešljana unazad. Ličio je na pedesetogodišnjaka ili
nekoga ko je tek ušao u šestu deceniju - ali visina je odgovarala. Kada me je spazio,
oči mu se razrogačiše. Prvo sam njih prepoznao.
On se oholo nasmeši, sa istom prezrivom zlobom koju sam toliko puta video, pa
čak i sanjao u košmarima. Mislio je da je vraški nadmoćan u odnosu na sve ostale. I
nije samo mislio, znao je.
Sonedži izusti samo dve reci: „Još bolje."
„Njujorška policija! Stoj", zalaja Groza upozoravajući ga da se bezuslovno
pokori.
Sonedži nastavi da se opako smeška pokazujući da ga ovaj iznenadni doček
beskrajno zabavlja, da je računao na to. Teško je poverovati do koje mere se kreću
njegova samouverenost i bahatost.
Nosi pancir, rodi se u meni svest kada mu primetih izbočinu na gornjem delu
tela. Zaštićen je. I spreman na sve.
Nešto je čvrsto stezao levom rakom. Nisam mogao da odredim šta. Ušao je u
sobu poludignute ruke.
Jednim pokretom bacio je ka meni i Grozi malu zelenu bocu. Ona zveknu
udarivši o drveni pod, pa još jednom odskoči. Iznenada shvatih... ali prekasno, koji
sekund prekasno.
„Bomba!", zaurlah na Grozu. „Na pod! Lezi!"
Nas dvojica se bacismo dalje od kreveta i zelene bočice koja je izvodila
karambol. Uspeli smo da postavimo stolice kao štit. Blesak u sobi bio je neverovatno
jak, a rasprskavajuće dejstvo pratila je belina, a zatim zaslepljujuće žuta svetlost.
Činilo se da je sve oko nas zahvaćeno vatrom.
Na sekundu ili dve oslepeh. Onda osetih da gorim. Vatra mi je zahvatila
pantalone i cipele. Pokrio sam šakama lice, usta i oči.
„Gospode bože!", vrisnu Groza.
Čuo sam cvrčanje kao u slanine na roštilju. Molio sam se gospodu bogu da to ne
budem ja. Onda sam počeo da se gušim i krkljam, baš kao i Groza. Plamen je buknuo i
igrao po mojoj košulji. Čuo sam Sonedžija kako nam se smeje.
„Dobro došao u pakao, Krose", viknu. „Gori, lutko, gori."
GLAVA 58
GROZA I ja smo uspeli da s kreveta strgnemo ćebad i čaršave kojima smo
udarali po pantalonama zahvaćenim vatrom. Imali smo sreće, bar sam se nadao. Uspeli
smo da ugasimo plamen na nogama i obući.
„Hteo je da spali Tomasa živog", rekoh Grozi. „Ima još jednu zapaljivu bombu.
Video sam još jednu zelenu bočicu, najmanje još jednu."
Hramljući, pojurismo za Sonedžijem hodnikom što smo brže mogli. Još dva
detektiva su ležala ranjena. Ako postoji demon, onda je to Sonedži.
Pratili smo ga niz sporedne uvojite stepenice. Koraci su nam glasno odzvanjali.
Oči su mi suzile, ali dobro sam video.
Groza voki-tokijem obavesti i upozori ostale detektive. „Osumnjičeni ima
zapaljivu bombu! Sonedži ima bombu! Postupajte s krajnjim oprezom!"
„Šta on hoće, do đavola?", vikao je detektiv dok smo trčali. „Šta je sada,
bogamu, naumio?"
„Mislim da želi da umre", dahtao sam. „I želi da se proslavi. Da ode u velikom
stilu. Obuzet je tom idejom. Možda ovde, u bolnici Belvi."
Gari Sonedži je uvek čeznuo za tim da privuče pažnju. Od dečaštva je bio
opsednut pričama o „zločinima stoleća". Bio sam uveren da želi da umre, ali uz što
veću buku. Hteo je da izrežira sopstvenu smrt.
Kada najzad stigosmo u prizemlje, brektao sam i nisam mogao da povratim dah.
Nagutao sam se dima, ali ako se to izuzme, osećao sam se dobro. Mutilo mi se u glavi i
nisam imao jasnu predstavu šta treba dalje da radim.
Nejasno sam video pometnju ispred nas, možda trideset metara dalje, u
predvorju.
Krčio sam put kroz nervoznu gomilu pokušavajući da izađem iz zgrade. Brzo se
pročula vest o vatri na gornjem spratu. Reka ljudi koja ulazi u Belvi i izlazi iz njega
nikad ne prestaje, kao ispred obrtnog prolaza u metrou. A nije teško zamisliti kako to
izgleda posle eksplozije bombe u zgradi.
Probio sam se do stepenica ispred bolnice. Kiša je lila; sivo je i ružno. Osvrtao
sam se tražeći pogledom Sonedžija.
Grupa u kojoj je bilo bolničkog osoblja i posetilaca zavukla se pod nadstrešnicu
i pušila. Ili ne shvataju ozbiljnost situacije ili su, možda, naviknuti na to. Staza ispred
zgrade bila je zakrčena pešacima. Kišobrani su mi zaklanjali vidik.
Do đavola, gde je Gari Sonedži? Kako je mogao da nestane? Porazilo me
osećanje da sam ga opet izgubio. Sada je to već nepodnošljivo.
Dalje, na Prvoj aveniji, ulični prodavci su pod blatnjavim šarenim kišobranima
prodavali giros, hot-dog i perece karakteristične za Njujork.
Ni traga Sonedžiju.
Nastavih da pretražujem bučnu prometnu ulicu, grozničavo šarajući pogledom
tamo-amo. Ne smem da dopustim da mi umakne. Ovako dobra prilika neće mi se
nikada više ukazati. Gomila se rastvori. Mogao sam da vidim skoro pola bloka.
Eno ga!
Sonedži je išao ka severu s malom grupom pešaka. Pohitao sam za njim. Groza
je još bio kraj mene. Obojica potegosmo oružje, ali nismo smeli da rizikujemo i
pucamo u gomilu u kojoj je bilo mnogo majki s decom, starijih osoba, pacijenata.
Sonedži pogleda ulevo, udesno, pa se okrenu. I spazi nas. Ubeđen sam da me je
video.
Nastojao je da pobegne i iščupa se iz krajnje opasne zbrke, ali to je činio bez
prethodne pripreme. Niz skorašnjih događaja ukazivao je na sve izraženije popuštanje
usredsređenosti. Više ne razmišlja onako oštro i jasno. Zato je i spreman da umre.
Umoran je od sporog umiranja. Gubi razum, a to ne može da podnese.
Građevinski radnici zaprečili su pola raskrsnice. Šlemovi su se klatili na kiši.
Vozači su pokušavali da obiđu mesto radova na putu i odasvud su neprestano svirali.
Video sam kako se Sonedži naglo izdvaja iz gomile. Šta li je, kog đavola, sad
smislio? Pojurio je po klizavom asfaltu ka Prvoj aveniji. Mahao je rukama trčeći iz sve
snage.
Pratio sam kako hitro skreće udesno. Olakšaj nam. Oklizni se! Trčao je uz bok
belo-plavog gradskog autobusa koji se zaustavio da primi putnike.
I dalje je gubio ravnotežu i proklizavao. Umalo da padne. A onda ulete u
prokleti autobus.
U autobusu je bilo mesta samo za stajanje. Spazih kako Sonedži pomahnitalo
maše rukama i vrišteći naređuje drugim putnicima. Gospode bože, on je s bombom
ušao u taj gradski autobus.
GLAVA 59
KRAJ MENE se teturao detektiv Groza. Lice mu je bilo garavo, a lepršava crna
kosa oprljena. Luđački je mahao rukama dajući znake kolima. Jedan policijski
automobil se zaustavi kraj nas i obojica uletesmo unutra.
„Dobro ste?", upitah ga.
„Valjda. Tu sam. Hajde da ga uhvatimo."
Petom avenijom smo pratili autobus, uletali u kolonu i obilazili je, sa sirenom
odvrnutom do daske. Jedva smo izbegli sudar s jednim taksijem. Mimoišli smo ga za
nekoliko centimetara, ako ne i manje.
„Sigurni ste da ima još jednu bombu?"
Klimnuh glavom. „Najmanje jednu. Sećate se Ludog Bombaša u Njujorku?
Sonedži se verovatno seća. Ludi Bombaš je bio slavan."
Sve je bilo ludo i nadrealno. Kiša se pojačala i snažno dobovala po krovu
automobila.
„On ima taoce", govorio je Groza u radio na instrumenttabli. „U gradskom je
autobusu koji vozi Prvom avenijom. Izgleda da ima bombu. Autobus je M-15. Neka
sva kola prate taj autobus. Zasad ga ne presrećite. Ima prokletu bombu u autobusu M-
15!"
Ocenio sam da ga sada već prati pet ili šest plavo-belih patrolnih kola. Autobus
se zaustavljao na crveno ispred semafora, ali više nije primao putnike. Ljudi na
stanicama, koji su čekali na kiši, besno su mahali rukama i psovali vozača na liniji M-
15. Niko od njih nije shvatao kolika je sreća što im se ne otvaraju vrata tog autobusa.
„Probajte da se približite", rekoh vozaču. „Hoću da razgovaram s njim. Želim da
vidim je li spreman za razgovor. Ako to ne upali, bar smo pokušali."
Policijska kola ubrzaše krivudajući po klizavoj ulici. Približavali smo se. Bili
smo svega deset-petnaest centimetara udaljeni od svetloplavog autobusa. Oglas na
bočnoj strani autobusa krupnim slovima je reklamirao mjuzikl Fantom u operi. U
ovom autobusu je pravi živi fantom. Gari Sonedži je opet u centru pažnje, što je
oduvek želeo. Sada igra u Njujorku.
Otvorio sam prozor. Kiša i vetar su me šibali po licu, ali mogao sam da vidim
Sonedžija. Gospode bože, on i dalje improvizuje - u naručju je držao nečije dete,
ružičasto-plavi zamotuljak. Grmeo je i naređivao ljutito mašući slobodnom rukom.
Nagnuh se iz kola što sam više mogao. „Gari!", povikah. „Šta hoćeš?" Ponovo
sam viknuo trudeći se da nadjačam saobraćajnu buku i tutnjavu autobusa. „Gari! Ja
sam, Aleks Kros!"
Putnici u autobusu su me gledali potpuno užasnuti, štaviše, sleđeni od straha.
Na uglu Četrdeset druge ulice i Prve avenije autobus iznenada skrenu ulevo!
Pogledah Grozu. „Je li mu ovo redovna trasa?"
„Taman posla", reče on. „Tera vozača da ga vozi kuda on hoće."
„Staje u Četrdeset drugoj ulici? Sta je pred nama? Kuda se, do vraga, uputio?"
Groza u očajanju mahnu rukama.
„Ako prođete kroz grad, tamo su Tajms skver i utočište skitnica i najgorih
gubitnika, ljudi od kojih su svi digli ruke. Tamo je i većina pozorišta.Autobuski
terminal Lučke uprave. Izlazimo na stanicu Grand central."
„Zna da ide u Grand central", rekoh Grozi. „Siguran sam. Ispunjava davnašnju
želju - na železničkoj stanici." Još jedan podrum, slavan lagum koji se proteže ispod
mnogo ulica. Podrum nad podrumima.
Gari Sonedži je već izašao iz autobusa i trčao Četrdeset drugom ulicom. Jurio je
ka stanici Grand central, ka svom domu. I dalje je nosio bebu u naručju i nemarno
mahao njome da bi nam pokazao koliko mu je nevažan dečji život.
Proklet bio za sva vremena. Sada je pred ciljem, a samo on zna šta to znači.
GLAVA 60
IZ Četrdeset druge ulice sišao sam prolazom zakrčenim od kamena i maltera.
Doveo me je u još veću gužvu na stanici Grand central. Hiljade već uznemirenih
redovnih putnika stizalo je na svoja radna mesta u gradskoj zoni. Nisu mogli ni da
pretpostave kakva im opasnost danas preti.
Grand central je krajnja stanica za vozove Njujork central, Njujork, Nju Hejven
i Hartford, kao i za nekoliko drugih. Tu prolaze i tri IRT linije metroa:*( IRT je
skraćenica za Interborough Rapid Transit Company (Kompanija za brzi tranzit između delova grada
Njujorka), koja je 1904. upravljala prvom linijom metroa. (Prim, prev.)) za Aveniju Leksington,
Tajms skver - Grand central siti i Kvins. Terminal se proteže preko tri ulice, između
Četrdeset druge i Četrdeset pete. Na gornjem nivou nalazi se četrdeset jedna pruga, a
na donjem dvadeset šest, koje se sužavaju na jednu četvorošinsku liniju ka Devedeset
šestoj ulici.
Donji nivo je ogroman lavirint, jedan od najvećih na svetu.
Garijev podrum.
U vreme najveće saobraćajne gužve probijao sam se kroz gomilu. Prošao sam
čekaonicu i stigao u glavni hol, nalik spektakularnoj pećini. Svuda su izvođeni
građevinski radovi. Na zidovima su visili ogromni oglasi, štampani na platnu, koji su
reklamirali vazduhoplovnu kompaniju Pan am, Ameriken ekspres i patike firme Najk.
S mesta gde sam stajao mogao sam videti kapije za desetine linija.
U glavnom holu me sustiže detektiv Groza. Obojicu nas je gonio adrenalin.
„I dalje nosi bebu", dahtao je. „Neko ga je primetio kako silazi na sledeći nivo."
Rešio je da nam zagorča život, zar ne? Gari Sonedži ide u podrum. Loša vest za
hiljade ljudi u zgradi. Ima bombu i to možda više od jedne.
Krenuh s Grozom niz strme stepenice iznad kojih se nalazila svetleća reklama
NA OVOM NIVOU RESTORAN „OSTRIGA". Cela stanica je bila u fazi ozbiljnih
radova i obnove, što je samo uvećavalo zbrku. Prošli smo pored prepunih pekara i
prodavnica delikatesa. Dok čekate voz ili, možda, eksploziju, imate veliki izbor hrane.
Ispred nas primetih Hofricovu radnju za prodaju noževa. Možda se Sonedži baš ovde,
kod Hofrica, snabdeo onim nožem koji je upotrebio na stanici Pen.
Kad smo stigli na sledeći nivo, zaustavili smo se ispod prostranih arkada,
okruženih novim kapijama za izlazak na perone. Znaci su upućivali na metro, na liniju
Tajms skver šatla.
Groza je uz uvo prislonio radio. Neko ga je svakog časa iz stanice obaveštavao o
najnovijem stanju.
„Dole je, u tunelima", reče mi. „Blizu smo."
Rame uz rame strčasmo niz još jedne kamene stepenice. Od nepodnošljive
vreline smo se preznojavali. Zgrada se tresla. Pod nam je drhtao pod nogama. Sišli
smo u pakao, samo još ne znamo u koji krug.
Pred sobom najzad ugledah Garija Sonedžija, ali ubrzo ga izgubih iz vida. I
dalje je nosio bebu u naručju, a možda je to samo zamotano ružičasto-plavo ćebence.
Opet ga spazismo. Odjednom stade. Sonedži se okrete i pogleda niz tunel. Više
se ničega nije bojao. Pročitao sam mu to u očima.
„Odlično slediš uputstva, doktore Krose", doviknu mi.
GLAVA 61
SONEDŽIJEVA mračna tajna još deluje, još drži vodu bez obzira na sve. U
razjarivanju ljudi, beskrajnom nanošenju jada, zadavanju bola - niko mu nije bio ravan.
Sonedži je gledao kako mu se Aleks Kros približava. Visoka i nadmena crna
hulja. Jesi li i ti spreman da umreš, Krose?
Jer tako će se završiti. Umrećeš zbog onoga što si mi uradio. To ne možeš
sprečiti.
Po betoniranom peronu Aleks Kros je svečano išao k njemu. Izgledao je
neustrašivo, hodao čvrsto i odlučno. Iz njega je izbijala snaga ali i ludost.
Sonedžiju se činilo da lebdi u svemiru. Osećao je slobodu, kao da ništa ne može
da mu naudi. Mogao je da bude šta god poželi, da uradi sve što naumi. Celog života je
priželjkivao takav osećaj.
Aleks Kros mu se sve više primicao. S perona mu je dobacio pitanje. Kros uvek
ima neko pitanje.
„Šta hoćeš, Gari? Šta, do đavola, hoćeš od nas?"
„Začepi gubicu! Šta misliš da hoću?", uzvrati Sonedži uzvikom. „Tebe! Najzad
sam te ulovio."
GLAVA 62
ČUO SAM šta mi je Sonedži rekao, ali to mi više nije bilo važno. Konačno će se
naš sukob završiti. Približavao sam mu se. Kako god da se završi, ovo je kraj.
Ne odvajajući pogled od njega, siđoh niz tri ili četiri kamena stepenika. Nisam
smeo da skrenem pogled. Više nema odustajanja.
Pluća su mi još bila puna dima kojeg sam se nagutao u bolnici, a vazduh u
tunelu mi nije olakšavao disanje. Zakašljah se.
Je li ovo Sonedžijev kraj? Gotovo sam poverovao u to. Šta mu, do vraga, znači
izjava da me je konačno ulovio?
»Da niko nije mrdnuo. Stoj! Ni koraka dalje!", viknu Sonedži. Ima pištolj. Ima
bebu. „Ja ću odrediti ko će hodati a ko ne. To važi i za tebe, Krose. Smesta stani!"
Stadoh. Niko drugi se ne pomeri. Na peronu, duboko u utrobi stanice Grand
central, zavlada mrtva tišina. Možda je dvadesetak ljudi bilo dovoljno blizu da ih
Sonedži povredi bombom.
Bebu iz autobusa je visoko podigao privukavši time svačiju pažnju. U širokim
kapijama oko železničkog tunela stajali su skamenjeni detektivi i uniformisani
policajci. Bili smo nemoćni, vezanih ruku da bilo šta učinimo ne bismo li zaustavili
Sonedžija. Morali smo da ga slušamo.
On se zavrte napravivši mali, skučen, grozničavi krug. Okretao se i okretao.
Čudan vrtoglavi derviš. Bebu je kao lutku držao u jednoj ruci. Pojma nisam imao šta je
s detinjom majkom.
Činilo se kao da je u transu, kao da je lud - možda i jeste.
„Dobri doktor Kros je ovde!", viknu on u pravcu perona. „Koliko znaš? Koliko
misliš da znaš? Hajde da za promenu ja tebe pitam nešto."
„Znam dovoljno, Gari", odgovorih najtiše moguće, a da me ipak čuje. Nisam
hteo da pravim predstavu za gomilu, njegovu gomilu. „Imam utisak da još voliš
publiku."
„Pa, naravno, doktore Krose. Volim gomilu koja me ceni. U čemu je svrha
velike uloge ako je niko ne vidi? Žudim za pogledom svih vas, za vašim strahom,
vašom mržnjom." Nastavio je da se okreće kao u pozorištu okruženom gledalištem sa
svih strana. „Svi biste voleli da me ubijete. I svi ste vi ubice!", vrisnuo je.
Sonedži se još jednom lagano okrete, s dignutim pištoljem, njišući dete levom
rukom. Beba nije plakala. Razboleh se od brige. Bomba je mogla da mu bude u džepu
pantalona. Negde jeste. Nadao sam se da nije u bebinom ćebencetu.
„Vratio si se u podrum? Zar ne?", upitah. Jedno vreme sam mislio da je Gari
Sonedži šizofreničar, ali sam ubrzo promenio mišljenje. Sada više ni u šta nisam bio
siguran.
On slobodnom rukom pokaza ka podzemnim pećinama. Nastavio je da se
povlači ka kraju perona. Nismo imali načina da ga sprečimo.
„Kao dete sam sanjao da pobegnem ovamo, da uhvatim veliki brzi voz koji će
me odvesti do stanice Grand central u Njujorku, odem i oslobodim se - pobegnem od
svega."
„Uspeo si. Najzad si pobedio. Nisi li nas zato doveo ovamo? Da te uhvatimo?",
rekoh.
„Nisam gotov. Ni približno. Nisam završio s tobom, Krose", nasmeja se on
podrugljivo.
Opet je pretio. Stomak mi se zgrči dok sam ga slušao.
„Šta sa mnom?", upitah. „Samo pretiš. Ne vidim da nešto preduzimaš."
Sonedži zastade. Više nije uzmicao ka kraju platforme, svi su pratili svaki
njegov pokret ne verujući sopstvenim ušima i očima Ni ja nisam bio siguran da se to
stvarno događa.
,,Ovo nije kraj, Krose. Doći ću po tebe, makar iz groba ako moram. Nema
načina da me sprečiš. Zapamti! Nemoj slučajno to da zaboraviš! Siguran sam da
nećeš."
Onda Sonedži učini nešto što nikada neću razumeti. Zamahnuo je levom rukom i
bacio bebu visoko. Ljudi su bez daha gledali kako dete leti.
Ljudima se ote uzdah olakšanja kada je neki muškarac četiri i po metra dalje na
peronu uspeo da uhvati bebu.
Odojče tek tada zaplaka.
„Gari, ne!", viknuh Sonedžiju. Ponovo je bežao.
Jesi li spreman da umreš, doktore Krose?", vikao je preko ramena. „Jesili
spreman?"
GLAVA 63
SONEDŽI nestade iza jednih metalnih srebrnastih vrata na kraju perona. Hitar
je, s faktorom iznenađenja na svojoj strani. Odjeknuše pucnji - Groza je opalio - ali
mislim da ga nije pogodio.
„Pozadi ima više tunela kojima prolazi mnogo železničkih šina", reče mi Groza.
„Ulazimo u mračan, prljav lavirint."
„Šta da se radi, moramo da idemo", rekoh mu. „Gariju se sviđa ovde dole.
Pokušaćemo to da iskoristimo."
Jednom radniku za tehničko održavanje istrgoh iz ruke baterijsku lampu.
Potegao sam glok. Sedamnaest metaka. Groza ima magnum 357. Još šest zrna. Koliko
je hitaca potrebno da se ubije Sonedži? Hoće li ikada umreti?
„Ima prokleti pancir", reče Groza.
„Da, primetio sam." Otkočih glok. „On je mladi skaut - uvek spreman."
Otvorio sam vrata kroz koja je Sonedži iščezao i odjednom se našao u mraku
crnom kao u grobnici. Držeći cev gloka ispred sebe, krenuh za njim. Nema šta, evo nas
u podrumu, u njegovom privatnom paklu vrlo velikih razmera.
Jesi li spreman da umreš, doktore Krose?
Nema načina to da sprečiš.
Vrdao sam i krivudao što sam bolje umeo dok se snop svetlosti baterijske lampe
ljuljao po zidovima. Predamnom se videla slabašna svetlost prašnjavih sijalica, pa
isključih baterijsku lampu. Bolela su me pluća. Otežano sam disao, što može biti
posledica fizičkog napora, klaustrofobije i užasa.
Nije mi prijao boravak u njegovom podrumu. Verovatno se i Gari tako osećao
kao dečak. Je li to njegova poruka? Nagoni nas da i sami to iskusimo?
„Gospode", promrmlja mi Groza iza leđa. Valjda se i on osećao isto,
nesposobno da se snađe u prostoru, uplašeno. Odnekuda je tunelom hujao vazduh.
Slabo šta smo mogli videti pred sobom.
U mraku čovek mora da se služi maštom, pomislih dok sam istrajavao na putu.
Sonedži je to naučio u detinjstvu. Za nama su se čuli neki glasovi, ali daleki.
Fantomski glasovi odbijali su se o zidove. U mračnom, nečistom tunelu niko ne žuri da
se uhvati u koštac sa Sonedžijem.
S druge strane crnog kamenog zida zaori se škripa kočnica nekog voza. Metro je
prolazio duž ovog hodnika. Što smo dublje išli, pojačavao se smrad đubreta i otpadaka.
Znao sam da skitnice stanuju u nekim od ovih tunela. Njujorška policija ima
posebnu sekciju za beskućnike.
„Ima li tamo nečega?", promrmlja Groza nesigurno i uplašeno. „Vidite li
štogod?"
„Ništa", prošaputah. Nisam želeo da dižem veću buku nego što je neophodno.
Još jednom hrapavo uzdahnuh. S druge strane kamenih zidova začuh pisak voza.
Pojedini delovi podzemnog prolaza bili su slabo osvetljeni. Gacali smo po
ćilimu satkanom od smeća, bačene ambalaže za hranu i poderane, nepodnošljivo
prljale odeće. Već sam spazio nekoliko golemih pacova koji su mi projurili kraj nogu u
potrazi za hranom kupljenom u Velikoj jabuci.
Neočekivano se u mojoj neposrednoj blizini razleže vrisak. Leđa i vrat mi se
ukočiše. Bio je to Groza! Pao je. Pojma nisam imao šta mu se dogodilo. Zamukao je
ležeći nepomično na podu tunela.
Okretoh se. Isprva ništa nisam video kao da se i sam mrak okretao.
U magnovenju spazih Sonedžijevo lice. Oko i deo usta mračnog profila. Pre
nego što sam uspeo da podignem glok, udario me je. Sonedži je urlao - bio je to surov
iskonski krik bez ijedne prepoznatljive reci.
Udarac je bio silovit. Pesnica me pogodi u levu slepoočnicu. Setih se njegove
neverovatne snage i uznapredovalog ludila. Uši mi zazvoniše, zavrte mi se u glavi,
kolena mi zaklecaše. Malo je nedostajalo da me već prvim udarcem izbaci iz stroja.
Možda je i mogao, ali hteo je prvo da me kazni, vrati milo za drago, da mi se osveti.
Ponovo je kriknuo - ovog puta na deset-petnaest centimetara od mog lica.
Vrati mu udarac, rekoh sebi. Udri po njemu sada, jer kasnije nećeš imati prilike
za to.
Sonedži je posedovao sirovu snagu, koju sam i sam osetio kada smo se poslednji
put sukobili. Ona se naročito ispoljava u ovakvim borbama. Osećao sam mu dah dok
me je stezao. Pokušavao je da me zdrobi rukama. Pred očima su mi treperili i igrali
svetlaci.
Ponovo je kriknuo. Nije očekivao da ga udarim glavom. Za trenutak sam se
oslobodio njegovog stiska.
Zadao sam mu najsnažniji udarac u životu od koga mu je vilica krenula, ali
Sonedži ipak ne pade. Šta je potrebno da ga savladam?
Opet je nasrnuo na mene pa ga pogodih u levi obraz. Osetio sam kako mu puca
kost. Vrisnuo je, zastenjao, ali nije pao, nije prestao da navaljuje.
„Ne možeš da me povrediš", dahtao je i režao. „Umrećeš. Nema načina to da
sprečiš. Više ti nema spasa."
Gari Sonedži se opet baci na mene. Najzad digoh glok i nanizanih. Udari, udari
po njemu, ubij ga!
Opalih! I mada se sve odigralo munjevito, imao sam utisak da gledam usporeni
snimak. Činilo mi se da osećam kako zrno putuje kroz Sonedžijevo telo. Metak mu je
prosvirao donju vilicu, verovatno iščupao jezik i zube.
Ono što je ostalo od Sonedžija posegnu za mnom, pokuša da me uhvati, zarije
kandže u lice i vrat. Odgurnuh ga. Udari, udari po njemu, ubij ga!
On se zatetura nekoliko koraka kroz mračni tunel. Ne znam odakle mu snaga.
Pokušao sam da krenem za njim, ali sam shvatio da je to nepotrebno.
Srušio se na kameni pod. Pao kao proštac. Ali, kada je udario o tlo, u džepu mu
se aktivirala bomba. Gari Sonedži je eksplodirao u plamenu. Tunel je bio osvetljen
dobrih trideset metara.
Nekoliko sekundi je vriskao, a onda je nemo goreo - ljudska baklja u vlastitom
podrumu. Otišao je pravo u pakao.
Najzad se završilo.
GLAVA 64
JAPANCI imaju izreku - posle pobede pritegni kaiš šlema. Pokušao sam to da
imam na umu. U Vašington sam se vratio u utorak izjutra i ceo dan proveo s Nanom,
decom i mačkom Rozi. Jutro je počelo tako što su mi deca pripremila ono što oni zovu
„topli mehurići", kupanje u peni. Stvari su se sve lepše odvijale. Nisam prilegao kaiš
šlema, već skinuo prokletinju s glave.
Nastojao sam da me ne poremeti sećanje na jezivu Sonedžijevu smrt i pretnje. S
njim sam doživljavao i gore trenutke. Mnogo gore. Sonedži je mrtav i nestao je iz
naših života. Meni naočigled se sunovratio u pakao. Pomogao sam mu da ode tamo.
Pa ipak, u raznim trenucima kod kuće čuo sam njegov glas, opomenu, pretnju.
Umrećeš. Nema načina to da sprečiš. Doći ću po tebe, makar iz groba ako
moram. Kajl Krejg mi je telefonirao iz Kvantika da mi čestita i upita za zdravlje. I
dalje je imao zadnje namere. Pokušavao je da me uvuče u slučaj gospodina Smita, ali
opet ga odbih. Ni govora. Trenutno nemam živaca za gospodina Smita. Želeo je da se
upoznam s njihovim superagentom, Tomasom Pirsom. Pitao me je jesam li pročitao
faksove o Pirsu. Nisam.
Te večeri sam otišao u Kristininu kuću znajući da sam doneo pravu odluku u
vezi s gospodinom Smitom i trajnim nevoljama s kojima FBI kuburi od početka te
istrage. Zbog dece nisam prenoćio kod nje, a mogao sam. Nije da nisam želeo.
„Obećao si da ćeš biti sa mnom najmanje do osamdeset i neke. To je dosta dobar
početak", reče mi ona kada sam joj poželeo laku noć.
U sredu sam morao da odem u kancelariju i zaključim Sonedžijev predmet.
Nisam bio oduševljen što sam ga ubio, ali bio sam srećan što je gotovo. Ipak, mrzeo
sam prokletu papirologiju
Kući sam se vratio oko šest. Bio sam raspoložen za još „toplih mehurića",
možda i za trening u boksu ili noć s Kristinom. Ušao sam na glavna vrata - i nastala je
prava ludnica.
GLAVA 65
U PROSTORU za dnevni boravak čekali su me Nana i deca, Sampson, nekoliko
prijatelja detektiva, susedi, moje tetke, nekoliko rođaka i sva njihova deca. Dženi i
Dejmon su sve krunisali: „Iznenađenje, tata! Žurka iznenađenja!" Potom svi pod
kapom nebeskom povikaše: „Iznenađenje, Alekse, iznenađenje!"
„Ko je Aleks? Ko je tata?". I dalje stojeći na pragu, pravio sam se nevešt „Šta se
ovde događa?"
U dnu sobe ugledah Kristinu, njeno nasmešeno lice. Mahnuo sam joj dok su me
svi moji prijatelji, najbolji na svetu, već grlili i tapšali po leđima i ramenima.
U Dejmonovom ponašanju primetih preteranu ozbiljnost, pa ga zgrabih i
podigoh (ovo je verovatno poslednja godina kada to mogu da učinim). Uskliknusmo
sportski i ratnički, potpuno u vedrom duhu ove zabave.
Proslavljanje smrti drugog ljudskog bića nije najsrećnija ideja, ali zabava je u
ovom slučaju pun pogodak, prikladan i odgovarajući način da se obeleži kraj jednog
žalosnog vremena u kome smo svi bili zaplašeni. Neko je u hodniku kod trpezarije
okačio srozan i aljkavo ispisan transparent: Čestitamo, Alekse! Više sreće u sledećem
životu, Gari S.!
Sampson me odvede u dvorište, gde me je u zasedi sačekalo još prijatelja. On je
obukao vrećasti crni sorts, vojničke čizme i nosio je naočare za sunce. Na glavi je imao
otrcanu kapu Odeljenja za ubistva i srebrnu alku u jednom uvu. Bio je više nego oran
za zabavu, baš kao i ja.
Detektivi celog Vašingtona došli su da mi srdačno čestitaju, ali i da se pogoste
mojom hranom i pićem.
Sočni ražnjići i brda rebaraca bili su naslagani pored domaćeg hleba, kifli i
zadivljujuće zbirke boca s pikantnim umacima. Oči su mi zasuzile samo od pogleda na
ovu gozbu. Aluminijumske vedrice bile su prepune piva s manjim i većim procentom
alkohola i bezalkoholnih pića na ledu. Takođe se mogao naći pečen kukuruz, mnoštvo
šarenih voćnih salata i činije s letnjim pastama.
Sampson me zgrabi za ruku i toliko zagrme da sam ga čuo uprkos veselom
žagoru i Toni Brakston, koja je iz petnih žila zavijala s CD plejera: „Zabavljaj se do
mile volje, Šećeru. Pozdravi i druge goste, sve ortake. Spremam se da ostanem ovde
do fajronta."
„Vidimo se kasnije", rekoh mu. „Lepe čizme, lep sorts, dobre noge."
„Hvala, hvala, hvala. Sredio si onog kučkinog sina, Alekse! Dobro si uradio.
Dabogda mu zlo, dlakavo dupe gorelo i trulilo u paklu. Jedino mi je žao što nisam tada
bio s tobom."
Kristina se povukla u tišinu dvorišta, u hladovinu drveta. Razgovarala je s
mojom omiljenom tetkom Tijom i snajom Silom. Kao da je namerno htela da se
poslednja pozdravi sa mnom.
Poljubio sam Tiju i Silu i zagrlio Kristinu. Nisam želeo da je pustim iz naručja.
„Hvala što si došla u ovu ludnicu", rekoh joj.„Ti si najlepše od svih iznenađenja."
Pustio sam je iz zagrljaja kad me je poljubila. Mislim da preterujemo pazeći da
nas Dejmon i Dženi ne zateknu zajedno. Bar ne ovako.
,,Oh, sranje", promrmljah. „Pogledaj ih."
Upravo su nas posmatrala dva mala vešca, đavolka. Dejmon mi drsko namignu,
a Dženi vesto i brzo pokaza prstićima da je to u redu.
„Za njih smo mi mala deca, znaju sve", reče Kristina i nasmeja se. „Samo se
zavaravamo. Trebalo je da predvidimo."
„Što vas dvoje ne biste malo prilegli?", peckao sam svoj podmladak.
„Tek je šest sati, tata", zakevta Dženi uz osmeh sveopšteg raspoloženja.
Zabava je postala divlja i neobuzdana, puna razgaljenih lica. Najzad sam uspeo
da se otarasim aveti Garija Sonedžija. Primetio sam Nanu kako razgovara s nekim od
mojih prijatelja policajaca.
„Koliko znam, ne postoji istorija o tome šta vodi iz ropstva u slobodu, ali
svakako postoji istorija kretanju od praćke do uzija", rekla je društvu detektiva iz
Odeljenja za ubistva. Moji prijatelji su se smeškali i klimali glavom kao da je razumeju,
kao da znaju šta to znači. Ja sam je shvatio. Na sreću ili na nesreću, Nana me je
naučila da razmišljam.
Ljudi su opušteno igrali uz sve, od Marsalisa do hip-hopa. Čak je i Nana pomalo
đuskala. Sampson je na roštilju u dvorištu pekao ljute i začinjene kobasice, piletinu i
više rebaraca nego za pripremni vikend Redskinsa uoči utakmice.
Pozvaše me da odsviram nešto, pa izabrah Wonderful i džez verziju Ja Da - Ja
da, Ja da, Ja da, jing, jing, jing!
„Glupa mala melodija", kreveljila se Dženi kraj mene. „Ali umiruje i tako mi se
sviđa."
U smiraj dana i kasnije, u noćnim satima, uspeh da ugrabim priliku i otplešem s
Kristinom. Još smo u dvorani Rejnbou osetili koliko nam se tela čudesno i lagodno
nadopunjuju. Sjajno se zbližila s mojom porodicom i prijateljima. Bio sam siguran da
ih je sve osvojila.
Dok smo plesali na mesečini, pevušio sam uz Sila. „Ne, nikada nećemo
preživeti... ako se... malo ne ludiramo." „SU bi se taaako ponosio", šapnu mi uz uvo.
„Mmm. Siguran sam u to."
,,Igraš tako vesto i s lakoćom", reče mi Kristina uz obraz.
„Za jedno njuškalo i murkana", nadovezah se. „Ali igram samo s tobom."
Ona se nasmeja i šaljivo me udari u bok. „Ne laži! Videla sam te kako igraš s
Džonom Sampsonom."
„Istina je, ali to ne znači ništa. U pitanju je bio samo jeftin seks."
Od smeha joj zaigra stomak što me podseti na to koliko samo života ima u njoj.
Takođe se setih njene želje za decom i pomislih da ih zaista zaslužuje. Vrati mi se
sećanje na noć u dvorani Rejnbou i kasnije, u Astoru. Činilo mi se da je oduvek znam.
Ona je prava, Alekse.
„Izjutra imam letnju školu", reče mi najzad Kristina. Već je prošla ponoć.
„Dovezla sam se svojim kolima, ali vratiću se bez problema. Uglavnom sam pila dečje
koktele. Ti nastavi da se zabavljaš, Alekse."
„Sigurna si?"
Glas joj je zvučao odlučno: „Sasvim. Nema problema. Trezna sam. I moram da
brišem."
Dugo smo se ljubili, ali smo morali da se razdvojimo. Oboje se nasmejasmo
činjenici da smo ostali bez daha. Otpratih je do kola.
„Dozvoli bar da te odvezem kući", pobunih se ne ispuštajući je iz zagrljaja.
„Želim to. Ne odustajem."
,,U tom slučaju bi moja kola ostala ovde. Molim te, ostani do kraja na svojoj
zabavi. Sa svojim prijateljima. Ako hoćeš, sutra cerno se videti. Volela bih. I ne
prihvatam odbijanje.
Ponovo se poljubismo, i Kristina ode u Mičelvil.
Već mi je nedostajala.

http://www.book-forum.net

11Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:10 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 66
JOŠ SAM uza se osećao Kristinino telo, njen novi dona karan parfem, čuo
zvonki muzikalni glas. Ponekad vam se u životu jednostavno nasmeši sreća. Ponekad
vam je i svemir tako naklonjen.
Vratio sam se zabavi u svojoj kući gde je još visilo nekoliko mojih prijatelja
detektiva, a među njima i Sampson. Kružio je vic o tome da Sonedži ima „anđeosku
slast". U njihovom žargonu to znači da les u mrtvačnici ima erekciju. Zabava je malo
zastranila.
Sampson i ja smo se dobro nalili pivom, a onda - kada su već svi otišli -
nastavili smo s B&B sedeći na stepeništu verande.
„Dakle, zabava je stvarno bila bogovska", reče Dupli Džon. „Zajedno s
pevanjem i igranjem."
„Priznajem da nije loša. Naravno, mi još stojimo. Doduše sedimo, ali to nema
veze. Trenutno se osećam fino, ali već znam da ću to sutra platiti."
Sampson se isceri od čega mu se naočari za sunce nakriviše. Džinovske laktove
je spustio na kolena. Čovek bi mogao da mu kresne šibicu na rukama ili nogama, pa
čak i na glavi.
„Ponosim se tobom, čoveče. Svi se ponosimo. Nema sumnje da si s grbače
skinuo tonu tešku gorilu. Dugo te nisam video da se tako smešiš, zaista dugo. Što te
više gledam s gospođom Kristinom Džonson, sve mi je draža, mada mi je od početka
bila draga."
Sedeli smo na stepenicama i uživali u pogledu na Naninu baštu prepunu
poljskog cveća, rascvetanih ruža i ljiljana. Takođe smo gledali šta je posle zabave
ostalo od onolike hrane i pića.
Bilo je kasno. Već je bilo sutra. Još u mom detinjstvu je postojala bašta s
poljskim cvećem, ali te noći mi se miris koštanog brašna i sveže zemlje činio naročito
večnim i prijatnim.
„Sećaš li se leta kada smo se upoznali?", upitah Džona. „Zvao si me Dinjica
Guzica što me je peklo jer je bilo budalaština. Još onda sam imao čvrstu zadnjicu."
„Dobro smo se makljali tamo, u Naninoj bašti, kod onog divljeg ružičnjaka.
Nisam mogao da verujem da se bijes sa mnom. Niko drugi nije smeo, a ne sme ni
danas. Još tada si precenjivao svoje mogućnosti."
Osmehnuh mu se. Najzad je skinuo naočari. Uvek me iznenadi toplina i
osećajnost njegovih očiju. „Samo me nazovi Dinjicom Guzicom i opet ćemo se tući."
Sampson nastavi da klima glavom smešeći se. Kad smo kod toga, odavno ga
nisam video tako nasmejanog. Život je noćas bio dobar. Odavno se nisam tako osećao.
„Zaista si otkinuo na gospođu Kristinu. Mislim da si sreo još jednu izuzetnu
osobu. Siguran sam u to. Već si na podu i počinje brojanje, šampione."
"Da nisi ljubomoran?", upitah ga.
„Naravno da jesam. Nego šta. Kristina je puna kapa plus kesica čipsa. Ali, ako
bih upoznao neku takvu, sigurno bih zajebo stvar. S tobom nema problema, Šećeru.
Oduvek si takav, čak i kad si imao dinjicu guzicu. Grub si kad je to potrebno, ali umeš
i da pokazuješ osećanja. Bilo kako bilo, Kristina te voli. Gotovo isto koliko i ti nju."
Sampson ustade s ugnute daske na stepeništu koju ću uskoro morati da
zamenim.
„S božjom pomoću, idem kući. U stvari, idem do kuće Si Voker. Lepa diva je
otišla ranije, ali je bila tako ljubazna da mi da ključ. Izjutra ću se vratiti po kola. Jedva
hodam i bolje da idem peške."
„Bolje je", složih se. „Hvala za zabavu."
Sampson mi mahnu rukom, vojnički pozdravi, i napravi krug oko kuće udarivši
u hodu ugao.
Ostao sam sam na stepenicama verande zureći u Naninu baštu obasjanu
mesečinom i smešeći se kao budala, što radim ponekad ali ne dovoljno često.
Čuo sam Sampsonov uzvik i duboki smeh koji se razleže pred kućom.
„Laku noć, Dinjice Guzice."
GLAVA 67
U TRENU se probudih pitajući se čega se to plašim, šta mi se kog vraga dešava.
Moj prvi svesni strah bio je da sam u svom krevetu doživeo srčani napad.
Bio sam ošamućen i omamljen, razuma još pomućenog od zabave. Srce mi je
žestoko tuklo, gromko lupalo u grudima.
Učinilo mi se da sam negde u kući čuo dubok, tup udarac. Šum je bio tako blizu.
Zvučalo je kao neki težak predmet, možda batina koja udara po nečemu niz hodnik.
Oči mi se još nisu privikle na mrak. Naprezao sam se ne bih li čuo još nešto.
Premro sam od straha. Nisam mogao da se setim gde sam noćas ostavio svoj
glok. Šta je moglo da proizvede onaj težak udarac u kući?
Svu pažnju sam usredsredio na osluškivanje.
Frižider je tiho brujao u kuhinji.
Neki udaljeni kamion je promenio brzinu u našem opasnom kraju.
Ipak, veoma me je uzrujao onaj šum, onaj neobjašnjivi udarac. Je li taj šum
uopšte stvaran?, upitah se, ili je samo predznak teške glavobolje koja mi se sprema?
Pre nego što sam shvatio šta se događa, jedna senovita prilika izroni pokraj mog
kreveta.
Sonedži! Ispunio je dato obećanje. On je ovde, u kući!
„Aaagghhgghh!", zaurla napadač i zamahnu nekim teškim štapom, možda
bejzbol palicom.
Pokušah da se otkotrljam, ali telo i duh mi nisu saradivali. Na zabavi sam
mnogo popio, bančio, previše se opustio.
Osetih silovit udarac po ramenu! Od bola mi obamre čitavo telo. Pokušah da
kriknem, ali odjednom me izdade glas. Nisam mogao ni da vičem. Jedva sam se
micao.
Ponovo osetih munjevit udarac one motke - sada na donjem delu leđa.
Neko je pokušavao da me umlati, pretuče na smrt. Milostivi bože! Setih se
glasne lupnjave koju sam čuo. Je li prvo otišao u Naninu sobu? Ili kod Dejmona i
Dženi? Šta nam se to dešava?
Posegnuh za njim i uspeh da ga uhvatim za ruku. Snažno je trgnuh i on ponovo
kriknu, piskavo ali nesumnjivo ljudskim glasom.
Sonedži! Kako je moguće? Sopstvenim očima sam video kako umire u tunelu
stanice Grand central.
Šta mise to događa? Ko je to u mojoj spavaćoj sobi? Ko je na spratu naše kuće?
„Dženi? Dejmone...", promrmljah konačno trudeći se da im doviknem nešto.
„Nano? Nano?"
Počeh da ga grebem po grudima i rukama i osetih nešto lepljivo, verovatno krv.
Borio sam se samo jednom rukom, pa i to na jedvite jade.
„Ko si ti? Šta to radiš? Dejmone! Dejmone!", viknuh ponovo, ali znatno
glasnije.
On se otrgnu, a ja padoh iz kreveta, pravo na lice. Snažno udarih o pod, kao
proštac, i lice mi utrnu.
Telo mi je prosto gorelo. Povratih po tepihu.
Palica za bejzbol, težak malj ili pajser, šta god bila ta đavolja alatka, ponovo me
pogodi - i učini mi se da me pocepa nadvoje. Osetih bol kao da me peče vatra. Sekira!
Sigurno je sekira!
Osećao sam vlagu i miris krvi. Svoje krvi? Rekao sam ti da nema načina da me
sprečiš!", vrištao je on. „Rekao sam ti."
Digoh pogled i učini mi se da poznajem to lice nada mnom. Čarli Sonedži? Je li
to zaista Sonedži? Kako je moguće? Nemoguće!
Shvatih da umirem a da ne želim to. Želeo sam da potrčim, da još jednom vidim
svoju decu. Bar jednom.
Znao sam da ne mogu da sprečim napad. Znao sam da sam nemoćan protiv
užasa koji me je snašao.
Mislio sam na Nanu i Dženi, Dejmona i Kristinu. Srce me je bolelo za njima.
Onda pustih da bude volja božja.
ČETVRTI DEO
Tomas Pirs
GLAVA 68
METJU Luis je srećno odrađivao svoju „grobljansku smenu" vozeći gradski
autobus duž ulice Ist kapitol - u Vašingtonu. Odsutno je zviždukao pesmu Marvina
Geja What's Going On.
Već je devetnaest godina vozio na toj liniji i uglavnom je bio srećan što ima
posao. Osim toga, prijala mu je samoća. Njegovi prijatelji i Alva, žena s kojom je bio u
braku dvadeset godina, smatrali su ga dubokoumnim čovekom. Bio je zaljubljenik u
istoriju, a zanimala ga je i državna administracija i pomalo sociologija. Živo se
interesovao za rodnu Jamajku i redovno se obaveštavao o tamošnjem stanju.
Proteklih nekoliko meseci slušao je trake za samousavršavanje koje je izdavala
organizacija zvana Obrazovna kompanija, sa sedištem u Virdžiniji. Dok se u pet izjutra
vozio Ist kapitolom, zaneo se slušajući izvrsnu lekciju Dobar kralj - institucija američkog
predsednika od depresije do danas. Ponekad je za jednu noć prelazio po dve-tri
lekcije, ili je neku naročito dobru traku preslušavao i dva puta u toku noći.
Krajičkom oka spazi neki nagli pokret. Energično okrenu volan. Kočnice
zaškripaše. Autobus mu se zanese udesno i popreko zaustavi.
Iz autobusa dopre glasno šištanje. Bogu hvala, nije bilo saobraćaja, samo niz
zelenih signala dokle god mu pogled seže.
Metju Luis žurno otvori vrata autobusa. Nadao se da nije pregazio onoga ili ono
što je istrčalo na ulicu.
Međutim, osećao je zebnju od onoga šta može zateći. Samo jednoličan glas s
trake u autobusu remetio je tišinu. Čudno i loše da gore ne može biti, mislio je.
Iznenada ugleda staricu, crnkinju, kako leži na ulici. Nosila je dugačku kućnu
haljinu s plavim prugama. Haljina se otvorila i pod njom se virila crvena spavaćica.
Bila je bosa. Srce mu side u pete.
On, osećajući mučninu, potrča preko ulice da joj pomogne. U svetlosti farova
vide da joj spavaćica nije crvena, već natopljena krvlju. Prizor je bio stravičan, jeziv.
Svašta je doživeo u dugogodišnjoj noćnoj smeni, ali ovo se moglo meriti s najgorim.
Ženine oči su bile otvorene i još je bila pri svesti. Pružala jek njemu krhku,
mršavu ruku. Mora daje domaće nasilje, pomisli on. Ili možda pljačka u kući.
„Molim vas, pomozite nam", prošaputa Nana Mama. „Molim vas pomozite."
GLAVA 69
PETA ulica je bila blokirana i potpuno odsečena za saobraćaj! Džon Sampson
napusti svoj crni nišan i pretrča ostatak puta do Aleksove kuće. Zavijanje sirena
patrolnih i ambulantnih kola razleglo se toliko mu poznatom ulicom.
Sampson je trčao brže no ikada u životu, zarobljen kandžama najgoreg straha u
životu. Bat koraka je teško odjekivao po kamenju pločnika. Srce mu je tuklo, kidalo
se. Nije stizao da udahne. Svakog trena će povratiti ukoliko ne stane. Noćašnji
mamurluk mu je otupeo čula ali ni približno dovoljno.
Policajci su još pristizali na mesto bučne, zbrkane gužve. Sampson se probi kroz
gomilu radoznalaca iz susedstva. Nije skrivao svoj prezir prema njima, jači no ikada.
Svuda unaokolo ljudi su plakali - ljudi koje je poznavao, Aleksovi susedi i prijatelji. U
njihovom šapatu razabrao je Aleksovo ime.
Kada je stigao do poznate drvene ograde, koja je okruživala Krosovo imanje,
začu nešto od čega mu se prevrte stomak. Morao je da se pridrži za belu ogradu.
,,Svi su mrtvi. Cela Krosova porodica je pobijena", izlete iz usta jedne žene
rošavog lica, koja je stajala u gomili. S izrazom grube bezosećajnosti ličila mu je na
neki lik iz TV serije Policajci.
On se okrete ka izvoru tih reci koje mu nanesoše nepodnošljiv bol. Zacakljenim
očima pogleda ženu i probi se u dvorište pored sklopivih krstila i žute zaštitne trake
koja je odvajala mesto zločina.
U dva duga, sportska zakoraka prelete stepenište prednje verande i gotovo se
sudari s bolničarima hitne pomoći koji su žurno izvlačili nosila iz sobe za dnevni
boravak.
Na Krosovoj verandi pred kućom Sampson se podiže. Nije verovao sopstvenim
očima. Na nosilima je bila mala Dženi, tako sićušna. On se saže i svom težinom sruši
na kolena, od čega zadrhta cela veranda.
Iz grudi mu se ote tihi jecaj. Nestade osećaj nadmoćnosti, herojstva. Srce mu se
kidalo suzdržavajući lelek.
Kada gaje ugledala, Dženi zaplaka. „Čika Džone, čika Džone", ponavljala je
nejakim, tužnim, povredenim glasićem.
Dženi nije mrtva, Dženi je živa, pomisli Sampson i reči mu gotovo sleteše sa
usana. Rado bi doviknuo istinu bolesnim radoznalcima: Prestanite s prokletim
glasinama i lažima! Hteo je odjednom sve da sazna, ali to nije bilo moguće.
Sampson se nagnu ka Dženi, svom kumčetu, koje je voleo kao rođeno dete.
Spavaćica joj je bila okrvavljena. Od jakog bakarnog mirisa krvi opet oseti mučninu.
Krv je vijugala kroz Dženine guste, pažljivo upletene kikice. Tako se ponosila
svojim pletenicama, svojom lepom kosicom. Oh, gospode bože! Kako moglo da se
dogodi ovako nešto? Kako je moguće? Još koliko noćas je pevala Ja da.
„Dobro si, luče", prošaputa Sampson rečima koje su mu kao bodljikavom žicom
razdirale grlo. „Vraćam se za minut. Dobro si, Dženi. Moram da bežim gore. Odmah
se vraćam, luče. Odmah se vraćam. Obećavam."
„Šta je s Dejmonom? Šta je s tatom?", pisnu Dženi i tiho zaplaka.
Njene oči, razrogačene od straha i užasa, razdiraše mu dušu. Ona je malena,
devojčica. Zar je iko sposoban za ovakvo zverstvo?
,,Svi su dobro, luče. Svi su dobro", prošaputa Sampson. Jezik mu je odebljao i
činilo mu se kao da su mu usta suva, istrvena šmirglom. Jedva je izgovorio te reči. Svi
su dobro, luče. Molio se bogu da bude tako.
Bolničari iz hitne pomoći svojski se potrudiše da uklone Sampsona i odnesu
Dženi do ambulantnih kola. Pred kuću su i dalje pristizala kola hitne pomoći i
policijske krstarice.
On se progura u kuću prepunu policije - patroldžija i detektiva. Pošto je
podignuta uzbuna, verovatno je pola policijske stanice dojurilo u Krosovu kuću. Još ih
nikada nije video u tolikom broju na jednom mestu.
Kao i obično, kasnio je. Aleks ga je prozvao Zakasneli Džon Sampson. Noć je
proveo kod jedne žene, Si Voker, i nije bio odmah dostupan. Isključio je pejdžer, uzeo
slobodnu noć ne bi li se izduvao od Aleksove zabave - od velike proslave.
Neko je znao da će Aleks spustiti gard, pomisli Sampson, u kome se probudio
detektiv Odeljenja za ubistva. Ko bi mogao to da zna? Ko je taj zlikovac?
Šta se, za boga miloga, ovde desilo?
GLAVA 70
SAMPSON ustrča uskim vijugavim stepenicama na sprat. Hteo je da zaurla i
nadjača žagor policijske istrage, da glasno pozove Aleksa i vidi ga kako izlazi iz jedne
od spavaćih soba.
Noćas je presisao, prepio, teturao se, klatio, nesiguran kao da su mu udovi od
gume. Upao je u Dejmonovu sobu i glasno jeknuo. Dečka su premeštali s kreveta na
nosila. Dejmon je toliko ličio na oca u tim godinama.
Izgledao je gore od Dženi. Jedna strana lica kao da je bila odrana. Jedno oko mu
je bilo zatvoreno i otečeno te je izgledalo dvostruko veće u odnosu na drugo. Bilo je
okruženo dubokim i tamnocrvenim masnicama. Videli su se uboji i odrano tkivo. Gari
Sonedži je mrtav - stradao je na Grand central stanici. On nije mogao da izvede ovo
zlodelo u Aleksovoj kući. Pa ipak, obećao je da će to učiniti.
Sampsonu još ništa nije bilo jasno. Hteo je da veruje kako je sve ovo samo ružan
san, ali znao je da je java.
Detektiv po imenu Rakim Pauel zgrabi ga za rame, snažno zgrabi i pretrese.
„Džone, kako je mogao da prođe, Dejmon je dobro. Neko je provalio ovamo i
divljački pretukao decu, verovatno pesnicama. Žestoko ih je izudarao, ali nije hteo da
ih ubije, ili možda jebena kukavica nije imala petlju da obavi posao do kraja. Ko danas
može biti siguran, bogamu? Dejmon je dobro. Džone? A kako si ti?"
Sampson nestrpljivo odgurnu Rakima u stranu. „Šta je sa Aleksom? S Nanom?"
„Nana je gadno pretučena. Vozač autobusa ju je našao na ulici i odvezao u
bolnicu Sveti Toni. Svesna je, ali ona je stara žena. U starosti koža puca. Na Aleksa je
pucano u spavaćoj sobi, Džone. Sada su tamo, kraj njega."
„Ko je tamo?", zastenja Sampson. Bio je na ivici suza, a on nikada nije plakao.
Međutim, više nije mogao da trpi, da skrije osećanja.
„Hriste bože, ko nije?", uzvrati Hakim i odmahnu glavom. „Lekari, mi, FBI.
Tamo je i Kajl Krejg."
Sampson se odvoji od Rakima Pauela i pohita ka spavaćoj sobi. Nisu svi u kući
ubijeni - ali Aleks je pogođen iz vatrenog oružja. Nekoje došao ovamo da ga ubije! Ko
bi to mogao biti?
Sampson pokuša da uđe u Aleksovu spavaću sobu, ali ga zadržaše ljudi koje nije
poznavao - verovatno iz FBI-ja.
Kajl Krejg je unutra. Toliko zna. FBI je već stigao. „Javite Kajlu da sam ovde",
reče on ljudima na vratima. „Kažite Kajlu Krejgu da je došao Sampson."
Jedan agent FBI-ja uđe u sobu. Kajl se smesta pojavi i progura do Sampsona.
„Kajle, šta se desilo, do đavola?", jedva prevali Sampson preko jezika. „Kajle,
šta se desilo?"
„Pogođen je s dva metka. Pogođen i prebijen", reče Kajl. „Moramo
porazgovarati, Džone. Slušaj me, samo me slušaj, važi?
GLAVA 71
SAMPSON je pokušavao da obuzda strahove, svoja prava osećanja, da sredi ovu
duševnu pometnju. U uskom hodniku, pored vrata spavaće sobe, okupili su se detektivi
i drugo policijsko osoblje. Dvojica ili trojica su plakala. Ostali su se trudili da zadrže
suze.
Nemoguće je da se išta od ovoga događa. Sampson više nije mogao da gleda ka
spavaćoj sobi. Bojao se da ne izgubi vlast nad sobom, što mu se inače nikada nije
događalo. Kajl je i dalje govorio, ali on jednostavno nije mogao da prati to izlaganje.
Nije bio sposoban da se usredsredi na reči ovog agenta FBI-ja.
Duboko je uzdahnuo nastojeći da savlada naknadne talase šoka. Ovo jeste šok,
nema sumnje. Ali tada mu niz obraze potekoše vrele suze. Nije mario što ga Kajl vidi.
Bol u srcu je toliko snažan da ga je do srži ranjavao. Završeci nervnih vlakana već su
mu bili ogoljeni. Nikada nije doživeo ovako nešto.
„Slušaj me, Džone", reče Kajl, ali Džon ga nije slušao. Sampson se teško svali
na zid. Pitao se kako je Kajl stigao ovako brzo. Kajl je imao odgovor, uvek je imao
odgovor na sve. Ipak... Sampson u tome nije pronalazio smisao, ni u jednoj jedinoj
reči.
Pažnju mu je privuklo nešto preko agentovog ramena. I nije mogao da poveruje.
Kroz prozor je ugledao helikopter FBI-ja koji je sleteo je na prazan plac preko puta, u
Petoj ulici. Sve čudnije od čudnijeg.
Jedna prilika teturavo izroni iz helikoptera, pognuta zbog elisa rotora, a zatim
krenu ka Krosovoj kući. Činilo se da gotovo lebdi nad ustalasanom travom u dvorištu.
Čovek je bio visok i vitak i nosio je tamne naočari za sunce, model s malim
okruglim staklima. Plava kosa mu je vezana u kratak konjski rep. Nimalo nije ličio na
agenta FBI-ja.
Radikalno odudarajući od važećih Biroovih standarda, bio je nesumnjivo
drukčiji. Dok se probijao kroz gomilu posmatrača, poprimio je ljutiti izraz lica.
Ponašao se kao neko odgovorno lice, kao neko ko odgovara samome sebi.
Hm... staje sad ovo?, pomisli Sampson. Šta se događa?
„Šta je ovo, bogamu?", upita on Kajla Krejga. „Ko je to, Kajle? Ko je ova
prokleta budala s konjskim repom?"
GLAVA 72
ZOVEM se Tomas Pirs, ali u novinama me često spominju kao Dok. Nekada
sam studirao medicinu na Harvardu. Iako sam diplomirao, nikada nisam radio u
bolnici niti vršio lekarsku praksu. Sada sam u Jedinici za bihevioralnu nauku, u FBI-ju.
Imam trideset tri godine. Ruku na srce, samo bih u nekoj epizodi TV serije Urgentni
centar mogao proći kao Dok.
Rano jutros su me s poligona u Kvantiku hitno prebacili u Vašington. Naredili
su mi da pomognem u istrazi o napadu na doktora Aleksa Krosa i članove njegove
najbliže porodice. Da budem iskren, iz mnogo razloga nisam želeo da se umešam u
ovaj slučaj, a najvažniji je taj što već učestvujem u jednoj teškoj istrazi koja mi je
iscrpla gotovo svu energiju - u slučaju gospodina Smita.
Instinktivno sam osećao da će se neki ljutiti na mene zbog pucnjeva na Aleksa
Krosa i mog toliko brzog pojavljivanja na mestu zločina. Bez i trunke sumnje sam
predvideo da će u meni gledati oportunistu jer to nije daleko od istine.
Međutim, tu se ništa nije moglo. Biro je zahtevao da dođem. Dakle, prestao sam
da mislim na to. Barem sam pokušao. Jednostavno sam radio svoj posao, baš kao što bi
ga doktor Kros radio za mene u nekim nesrećnim okolnostima koje bi se mogle
uporediti sa ovima.
Međutim, čim sam stigao, bio sam siguran u jedno. Znao sam da izgledam
zgranuto i ogorčeno poput većine onih koji su stražarili u gomili ispred Krosove kuće
u Petoj ulici. Nekima sam verovatno izgledao ljutito. I bio sam. Ljut, pometen,
ispunjen strepnjom zbog nepoznatog i bojazni od neuspeha. Nisam bio daleko od toga
da „pregorim". Potrošio sam previše dana, nedelja i meseci tražeći gospodina Smita. A
sad i ovo novo bogohuljenje.
Jedanput sam na seminaru za profajlere, koji je organizovao Čikaški univerzitet,
slušao govor Aleksa Krosa. Ostavio je utisak na mene. Nadao sam se da će preživeti,
ali stizale su loše vesti. Ništa što sam dosad čuo nije ulivalo nadu.
Zaključio sam da su me zato odmah prebacili na ovaj slučaj. Surov napad na
Krosa ispisaće krupne naslove u novinama zbog kojih će Vašingtonska policija i Biro
biti izloženi žestokom pritisku. Moj boravak u Petoj ulici je sasvim jednostavan - treba
ublažiti pritisak.
Dok sam se približavao urednoj Krosovoj kući, pokrivenoj belom šindrom,
osećao sam neprijatnu auru, zaostalu od skorašnjeg nasilja. Oči nekih policajaca kraj
kojih sam prošao bili su crvene i činilo se da su u pravom stanju šoka. Sve ovo deluje
vrlo čudno i uznemirujuće.
Upitah se je li Aleks Kros preminuo dok sam putovao izKvantika. Već sam
stekao neko šesto čulo za jezivo i neočekivano nasilje čije su poprište skromne kuće
koje odišu spokojstvom. Šteta što ne mogu da budem sam na mestu zločina ne bih li
bez ometanja sve uočio.
Zato su me i doveli ovamo - da osmotrim mesto na kojem su nanete neverovatno
teške povrede, steknem neki utisak o tome šta se zbivalo ovde u ranim jutarnjim
satima, i da brzo i efikasno procenim situaciju.
Krajičkom oka spazih Kajla Krejga dok je izlazio iz kuće. Žurio je kao i uvek.
Sada, sada počinje.
Kajl hitro pređe Petu ulicu. Priđe mi i rukovasmo se. Bilo mi je milo što ga
vidim. Kajl je pametan, odličan organizator posla i pun podrške prema saradnicima.
Naročito je poznat po tome što uvek završava započete poslove.
„Upravo su prebacili Aleksa", reče on. „Život mu je o koncu."
„Šta mu prognoziraju? Reci mi otvoreno, Kajle." Morao sam sve da saznam.
Došao sam da skupljam podatke. Tek sam počinjao.
Kajl odvrati pogled.
„Nisu dobre. Kažu da neće preživeti. Sigurni su da neće preživeti."
GLAVA 73
PREDSTAVNICI novinarske branše presreli su Kajla i mene dok smo išli ka
Krosovoj kući. Već se okupilo više od dvadeset reportera i fotografa. Lešinari su nam
praktično presekli put ne dozvoljavajući da prođemo. Poznavali su Kajla, a verovatno
su čuli i za mene.
„Zašto je već angažovan FBI?", jedan glas nadjača buku na ulici i opšti metež.
Nad nama su lebdela dva televizijska helikoptera. Oni vole ovakve nesreće. „Čujemo
da je ovo ima veze sa slučajem Sonedži. Je li to istina?"
„Dozvoli da ja razgovaram s njima", došapnu mi Kajl.
Odmahnuh glavom.
„U svakom slučaju tražiće da govore sa mnom. Brzo će prokljuviti ko sam.
Završimo što pre s ovim glupim sranjem."
Kajl se namršti, ali lagano klimnu glavom. Dok sam prilazio hordi reportera,
pokušao sam da obuzdani nestrpljenje.
Obema rukama mahnuh visoko, što je bar neke stišalo. Nevolja me je naučila da
se novinari orijentišu krajnje vizuelno, čak i oni lz štampanih medija, takozvani
tekstopisci. Nagledali su se raznih filmova i najbolje reaguju na vizuelne signale.
,,Odgovoriću vam na pitanja što bolje umem", ponudih dobrovoljno uz bled
osmeh.
„Prvo pitanje je ko ste vi", zaurla iz prednjeg reda čopora jedan razbarušen
riđobrad tip, odeven po ukusu pripadnika Armije spasa. Ličio je na povučenog
romanopisca Tomasa Harisa,*( „Kolegijalna" ironija. Tomas Haris (Thomas Harris) jeste pisac
romana Kad jaganjci utihnu. (Prim, prev.)) a možda je i bio.
„To je bar lako", odgovorih. „Zovem se Tomas Pirs. Iz JBN-a."
Ovo za trenutak utiša reportere. Oni koji mi nisu prepoznali lice, znali su ime.
Činjenica što sam uključen u istragu o Krosu bila je vest za sebe. Preda mnom su
sevali blicevi fotoaparata, ali već sam oguglao na to.
„Je li Kros još živ?", viknu neko. Iako sam očekivao da će to biti prvo pitanje, sa
štampom se nikad ne zna.
„Doktor Kros je živ. Kao što vidite, tek sam stigao, pa ne znam mnogo. Zasad
nema osumnjičenih, nema teorija, nema tragova, ništa naročito zanimljivo o čemu
bismo mogli da pričamo", rekoh.
„Šta je sa slučajem gospodina Smita?", dobaci jedna reporterka, crnokosa, tip
TV komentatorke i živahna kao prugasta veverica. „Da li privremeno odlažete istragu
o gospodinu Smitu? Kako možete istovremeno da rešavate dva velika slučaja? Šta se
događa, Dok?", upita reporterka i osmehnu se. Očigledno je pametnija i duhovitija
nego što je izgledala.
Trepnuh, zakolutah očima i uzvratih joj osmeh.
„Nema osumnjičenih, nema teorija, nema tragova, ništa naročito zanimljivo o
čemu bismo pričali", ponovih." Moram da idem unutra. Ovaj razgovor je završen.
Hvala na ispoljenoj brizi. Što se tiče ovog užasnog slučaja, znam da je iskrena. I sam
se divim Aleksu Krosu."
„Divite mu se ili ste mu se divili?", doviknu drugi reporter iz pozadine.
„Zašto su ovamo doveli vas, gospodine Pirse? Je li umešan gospodin Smit?"
Čuvši ovo pitanje, i nehotice digoh obrve. Nešto me neprijatno zasvrbe u
mozgu. „Ovde sam zato što mi se ponekad osmehne sreća, zar ne? Možda ću opet
imati sreće. A sada moram u rovove. Obećavam da ću vam reći ako i kada saznamo
nešto više. Iskreno sumnjam da je Aleksa Krosa noćas napao gospodin Smit. I rekao
sam da mu se divim, upotrebljavajući prezent."
Sa sobom povukoh Kajla Krejga oslanjajući mu se na ruku koliko je to moguće.
Čim okrenusmo leđa hordi, on se iskezi.
„To je ispalo prilično dobro, vraški dobro", reče on. „Pričom si uspeo da im
smutiš mozak više nego svojim uobičajenim praznim pogledom."
„Besni psi sedme sile", slegnuh ramenima. „Krvave mrlje na ustima i obrazima.
Briga njih za Krosa i njegovu porodicu. Nijedno pitanje o tome kako su deca. Edison
je svojevremeno izjavio: 'Ni milioniti deo procenta ne znamo ni o čemul' Štampa to ne
shvata. Po njima je sve crno ili belo. Jednostavnost i jednoumlje brkaju sa istinom."
„Budi ljubazan prema Vašingtonskoj policiji", posavetova me Kajl, ili
prijateljski opomenu. „Ovo ih je emocionalno pogodilo. Eno na verandi detektiva
Džona Sampsona. On je Aleksov prijatelj. Štaviše, najbliži prijatelj."
„Sjajno", promrmljah. „Baš neko koga trenutno ne bih voleo da upoznam."
Kratko pogledah detektiva Džona Sampsona. Bio je mračan kao oluja koja samo
što nije počela. Nisam ja kriv što sam ovde. Nije bila moja ideja da dođem.
Kajl me potapša po ramenu. „Potreban si nam ovde. Sonedži je obećao da će se
ovo desiti", reče iznenada. „Predvideo je to."
Zurio sam u Kajla Krejga. Vest me pogodi kao prasak groma, ali on ju je, po
svom dobrom običaju, izgovorio bezizrazno i pribrano kao Sem Šepard na kvaludu.*
(Kvalud (engl. Quaalude) - trgovački naziv za metakvalon, bezbedna zame-na za barbiturate. Ima
sedativno dejstvo. (Prim, prev.))
„Ponovi šta si rekao!"
„Gari Sonedži je upozorio Aleksa da će mu se osvetiti, makar i posle smrti.
Sonedži je rekao da ga niko ne može sprečiti. Obećanje je izgleda održano. Hoću da
otkriješ kako. Kako je Sonedži to izveo? Eto zbog čega si ovde, Tomase."
GLAVA 74
ŽIVCI su mi već bili napregnuti do pucanja. Svest mi se do te mere pojačala da
je gotovo zadavala bol. Nisam mogao da verujem da sam ovde, u Vašingtonu, upleten
u ovaj slučaj. Kako je Sonedži to izveo? Kako je to moglo da se desi? Baš skromno,
ne traže ništa više.
Što se tiče jedne stvari, štampa je u pravu. Istina je da trenutno uživam status
vodećeg profajlera i u FBI-ju. Trebalo bi da sam naviknut na mesta surovih zločina, ali
nisam. To mi izaziva suviše belog šuma, budi previše uspomena na Izabelu. Izabelu i
mene. Na drugo vreme i mesto, na drukciji život.
Imam neko šesto čulo, što nije ništa paranormalno, ni slično tome. Jednostavno,
bolje od većine ljudi obrađujem sirove informacije i podatke, a definitivno bolje od
policajaca. Doživljavam "i vrlo snažno i ponekad su te moje „doživljene" slutnje
korisne ne samo FBI-ju nego i Interpolu i Skotlland jardu.
Međutim, moji metodi se radikalno razlikuju od čuvenog Procesa istrage
Federalnog biroa. Nasuprot uvreženom mišljenju, Jedinica za bihevioralnu nauku FBI-
-ja veruje u formalističku istragu gde nema mnogo mesta za iznenađujuće slutnje. S
druge strane, ja nepokolebljivo verujem i u skup najluđih slutnji nagonskih podsticaja
koje prati rigorozna nauka.
FBI i ja smo na suprotnim polovima, ali to što me i dalje koriste služi im na čast.
I tako će biti dokle god gadno ne zabrljam, što se može desiti svakog časa. Kao sada.
Vest o napadu na Krosa zatekla me je u Kvantiku, gde sam vredno radio na
izveštaju o jezivoj i složenoj istrazi u slučaju gospodina Smita. U stvari, u Kvantiku
sam proveo nepun dan, jer sam se tek vratio iz Engleske, gde je Smit ognjem i
skalpelom iscrtavao svoj ubilački pohod u kome sam ga mlako pratio.
Sad se nalazim u Vašingtonu, u središtu oluje koje se digla zbog napada na
porodicu Kros. Pogledah svoj sat, TAG hojer 6000, Izabelin poklon i jedini materijalni
posed do kojeg mi je zaista stalo. Kada sam ušao u dvorište, pokazivao je osam i
nekoliko minuta. Zapamtio sam vreme. Nešto mi je u tome smetalo, ali nisam bio
siguran šta.
Zastao sam pored ulubljenih i zarđalih ambulantnih kola. Rotaciona svetla su
blistala na krovu, a zadnja, vrata su bila otvorena. Zavirio sam unutra i video dečaka -
verovatno Dejmona Krosa.
„Zašto nije ubio decu? Zašto se samo iskalio na njima?", upita Kajl. Isto pitanje
me je mučilo.
„Nije se u to uneo svim srcem", rekoh prvo što mi pade na pamet, izrazih svoje
prvo osećanje. „Nešto ga je prisiljavalo da simbolički kazni Krosovu decu, ali ne više
od toga."
Okrenuh se ka Kajlu. „Ne znam, Kajle. Možda se uplašio. Ili je žurio. Možda se
bojao da ne probudi Krosa." Sve ove misli su mi istovremeno navirale. Osećao sam
kao da sam nakratko upoznao napadača.
Digao sam pogled ka staroj kući, Krosovoj kući.
„U redu, ako nemaš ništa protiv, idemo u spavaću sobu. Hoću da je vidim pre
nego što je tehničari obrade. Moram da vidim sobu Aleksa Krosa. Ne znam, ali mislim
da je nešto ovde ozbiljno zajebano. Ovo nije uradio ni Gari Sonedži ni njegov duh."
„Otkud znaš?", zgrabi me Kajl za ruku i zagleda mi se u oči. „Kako možeš da
budeš toliko siguran?"
„Sonedži bi ubio i decu i babu."
GLAVA 75
SPAVAĆA soba na uglu bila je isprskana Aleksovom krvlju. Video sam gde je
metak proleteo kroz prozor, tačno iznad Krosovog kreveta. Lom stakla je bio čist, a
radijalne linije ravnomerne: kada je pucao, strelac je stajao tačno preko puta kreveta.
Zabeležio sam prve utiske i žurno skicirao mapu sobe bez ukrasa.
Bilo je još „dokaznog materijala". Pored podruma su pronašli otisak cipele.
Gradska policija je pokušavala da sklopi „živu sliku" napadača. Oko ponoći je u ovom
kraju, pretežno nastanjenom crncima, primećen jedan belac. Maltene mi je postalo
drago što su me ovako hitno dopremili iz Virdžinije. Ostavljeno je mnogo sirovih
dokaza za skupljanje i obradu, čak i previše. Na Krosovom krevetu, s ručno šivenim
jorganom, ostala je zgužvana posteljina; dečje fotografije na zidovima.
Aleksa Krosa su prebacili u bolnicu Sveti Antonio, ali spavaća soba je ostala
netaknuta. Tajanstveni napadač nije se potrudio da bilo šta prikrije.
Je li namerno ostavio sobu u ovakvom stanju? Je li to njegova prva poruka?
Razume se.
Pregledao sam hartije koje su još ležale na Krosovom malom radnom stolu.
Video sam beleške o Gariju Sonedžiju. Napadač ih nije dirao. Je li to važno?
Neko je na zidu iznad pisaćeg stola zakucao kratku pesmicu: „Novac krije
grešna dela! Siromah je nagog tela."
Kros je čitao Push*( Roman Push je 1997. napisala Ramona Lofton, poznatija pod
pseudonimom Safir (Sapphire). Nemilosrdna ali nadahnuta „jeziva knjiga ispunjena nadom"
(Newsday) govori o šesnaestogodišnjoj devojčici koja je zatrudnela sa ocem, a na put preobražaja i
izbavljenja izvodi je radikalna i odlučna profesorka. Naslov se odnosi na kontrakcije. (Prim, prev.))
Unutra je ubacio komad žute hartije s linijama, pa sam pročitao: Pisati darovitoj
autorki i čestitati joj na čudesnoj knjizi!
Dok sam pucnuo prstima, proletelo je vreme u sobi, kao neka duhovna fuga.*
( Reč fuga (lat, ital.fuga - bekstvo) nije upotrebljena u muzičkom nego u psihološkom smislu:
bekstvo sa amnezijom. (Prim, prev.)) Popio sam nekoliko šolja kafe i setio se jedne rečenice
iz nekonvencionalne TV serije Tvin Piks: „Vraški dobra šolja kafe... i vruća!" U
spavaćoj sobi doktora Krosa proveo sam skoro sat i po vremena, izgubljen u
forenzičkim pojedinostima i, protiv svoje volje, sve više zagrejan za slučaj. Zagonetka
je ružna i uznemirujuća, ali izazovna. Ništa u vezi s ovim slučajem nije bilo obično niti
je smelo da se shvati olako.
Bat koraka u hodniku mi je poremetio koncentraciju. Podigoh pogled kada se
iznenada, uz tresak, otvoriše vrata spavaće sobe.
Kajl Krejg proturi glavu unutra. Izgledao je zabrinuto, lica bledog kao kreč.
Nešto se dogodilo. „Moram hitno da krenem. Aleksu je srce prestalo da kuca!"
GLAVA 76
,,POĆI ću s tobom", rekoh Kajlu. Video sam da mu je preko potreban pratilac.
Želeo sam da vidim Aleksa pre nego što umre, a činilo se da hoće, slutio sam da je
neizbežno.
Dok smo se vozili ka bolnici Sveti Antonio, obazrivo sam pitao Kajla o obimu
Aleksovih povreda i prirodi zabrinutosti u bolnici. Izneo sam i svoje mišljenje o
mogućem uzroku prestanka rada srca.
,,Moguće da je posredi veliki gubitak krvi. U spavaćoj sobi je mnogo krvi na
čaršavima, podu, zidovima. Krv je bila Sonedžijeva opsesija, zar ne? To sam jutros,
pre nego što sam krenuo, čuo u Kvantiku."
Kajl je neko vreme ćutao u kolima da bi potom postavio pitanje koje sam
očekivao. Ponekad sam u razgovoru korak ili dva ispred ostalih.
,,Da li ikada osetiš teskobu što više nisi lekar?"
Odmahnuh glavom i pomalo se namrgodih. „Ne, zaista nikada. Posle Izabeline
smrti nešto osetljivo i suštinsko puklo je u meni. Mislim da se to ne može povratiti,
Kajle. Više neogu da budem lekar. Posle svega teško mi je da verujem u ozdravljenje."
„Žao mi je", prošaputa on ozbiljno. „A meni je žao tvog prijatelja. Žao mi je
Aleksa Krosa" rekoh mu.
Na Medicinskom fakultetu, na Harvardu, diplomirao sam u proleće 1993. Samo
što sam pomislio da se vrtoglavo uspinjem životnom spiralom, u našem stanu, u
Kembridžu, ubijena je žena koju sam voleo više od samog života. Izabela Kale mi je
bila ljubavnica i najbolja prijateljica. Stradala je kao jedna od prvih žrtava „gospodina
Smita".
Posle ubistva se više nikada nisam pojavio u Masačusetskoj opštoj bolnici, gde
sam stažirao. Nisam ih čak ni obavestio o svom otkazu. Znao sam da se više neću
baviti medicinom. Na neki čudan način, moj život se ugasio kad i Izabelin - barem mi
se tako činilo.
Osamnaest meseci posle ubistva primili su me u JBN, Jedinicu FBI-ja za
bihevioralnu nauku, koju neki veseljaci zovu „jebeš nauku". Želeo sam tamo da radim,
to mi je bilo potrebno. Pošto sam se istakao u JBN-u, tražio sam da me prebace na
slučaj gospodina Smita. Isprva su pretpostavljeni odbijali da mi udovolje, ali najzad su
popustili.
„Možda ćeš se predomisliti jednog dana", reče Kajl. Imao sam utisak da on
zaista veruje u to. Kajl smatra da svi misle kao on: savršeno jasno i logično, s
emocionalnim prtljagom svedenim na najmanju meru.
„Sumnjam", odgovorih mu pazeći da me to ne odvede u raspravu ili do
preteranog zauzimanja čvrstog stava. „Ali ko zna "
„Moždakad budeš uhvatio Smita", nastavi on ne napuštajući započetu misao.
„Da, možda tada", rekoh.
„Ne misliš da je Smit...", započeo je, ali je ubrzo odustao od besmislene
pretpostavke daje gospodin Smit možda umešan u ovaj napad u Vašingtonu.
„Ne", rekoh. „Ne mislim. Nemoguće je da iza ovog napada stoji Smit. Da je to
njegovo delo, mučio bi ih do smrti."

http://www.book-forum.net

12Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:12 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 77
KAJLA sam ostavio u bolnici Sveti Antonio i tumarao okolo glumeći „Doka".
Nije mi bilo mučno da zamišljam sebe kao lekara i šta bi bilo kad bi bilo. Pokušao sam
da saznam što više o stanju Aleksa Krosa i izgledima da preživi ranjavanje.
Sestre i lekari su bili iznenađeni mojim poznavanjem traume i rana nanetih
vatrenim oružjem, ali me niko nije ispitivao otkud tolika obaveštenost. Bili su
prezauzeti spašavanjem Aleksa Krosa koji je godinama radio u bolnici pro bono.
Nepodnošljiva im je bila pomisao da će ga izgubiti. Čak su ga i vratari voleli i
poštovali nazivajući ga „pravim bratom".
Kako sam i pretpostavio, prekid srčanog rada zaista je izazvan gubitkom krvi.
Primarijus mi je kazao da je Aleksovo srce iznenada prestalo da kuca odmah pošto su
ga primili na Odeljenje intenzivne nege. Krvni pritisak mu je drastično pao: 60 sa 0.
Lekarska ekipa je pretpostavila da neće izdržati hiruršku intervenciju koja je
neophodna kako bi mu se sanirale teške unutrašnje povrede, i da će neizostavno umreti
ako ga ne operišu. Što sam ih više slušao, bio sam sve sigurniji da su u pravu. Glavom
mi prolete jedna stara izreka moje majke: „Dabogda mu se telo vinulo na nebo pre
nego što sotona sazna da je mrtav."
Kajl me sustiže u haotično prometnom bolničkom hodniku na trećem spratu
Svetog Antonija. Mnogi zaposleni su poznavali Krosa. Svi su bili primetno uzbuđeni i
nemoćni da to sakriju. Mada to nisam želeo, bolnička atmosfera nabijena emocijama
probudila mi je osećaj tragičnog, čak i više od prizora koje sam zatekao u Krosovoj
kući.
Kajl je bio bled, a duboke bore urezale su mu se u čelo orošeno graškama znoja.
Odsutnim pogledom zurio je niz bolnički hodnik.
„Šta si saznao? Znam da si njuškao", upita me. U pravu je što me sumnjiči da
sam sproveo mini-istragu. Poznaje moj stil, čak i moje načelo: Ne pretpostavljaj ništa,
proveri sve.
„Upravo ga operišu. Ne očekuju da će se izvući", saopštih mu lošu vest bez
sentimentalnosti koju je i sam izbegavao. „To je lekarsko mišljenje, ali šta oni, do
vraga, znaju?", dodadoh.
„A šta ti misliš o tome?", upita Kajl. Zenice su mu se suzile do najsitnijih crnih
tačaka. Otkako poznajem Kajla, još nisam video da ga je neka vest ovoliko pogodila.
Na površinu su mu izbila osećanja. Shvatio sam da su Kros i on veoma bliski.
Uzdahnuh i zažmurih. Dvoumio sam se da li da mu kažem šta zaista mislim.
Najzad otvorih oči i rekoh: „Možda bi bilo bolje da ne preživi, Kajle."
GLAVA 78
,,POĐI sa mnom", reče on i povuče me. „Hoću da se upoznaš s nekim. Ajde."
Pratio sam ga hodnikom do sobe na drugom spratu. Pacijentkinja u sobi je jedna
starica, crnkinja.
Glava joj je obmotana vebrilom, gumi-elastičnim zavojem. Bandaž je podsećao
na turban. Ispod njega je virilo nekoliko opuštenih sedih pramenova. Povrede na licu
prekrivali su telfa zavoji.
Imala je dve intravenske linije za „postepeno uvođenje" -jednu za krv, drugu za
tečnosti i antibiotike. Aparat za koji je prikačena pratio je rad srčanog mišića.
Ona nas pogleda kao uljeze, ali prepozna Kajla.
„Kako je Aleks? Kaži mi istinu", reče promuklo, gotovo šapatom. Uprkos tome,
glas joj je ostao čvrst. „Niko ovde ne želi da mi kaže istinu. Hoćeš li ti, Kajle?"
„Sada je u operacionoj sali, Nana. Ništa ne možemo znati dok ne izađe",
odgovori joj Kajl. „A možda ni tada."
Staričine oči se suziše. Tužno je odmahnula glavom.
„Tražila sam istinu. Bar toliko zaslužujem. A sada, kako je Aleks? Kajle, je li
još živ?"
Kajl duboko uzdahnu. Zvučao je umorno i tužno. Godinama je sarađivao s
Aleksom Krosom.
„Aleksovo stanje je krajnje ozbiljno", rekoh što sam mogao blaže. „To znači..."
„Znam šta znači ozbiljno", prekide me ona. „Četrdeset sedam godina sam
predavala u školi engleski, istoriju, Bulovu algebru."
„Žao mi je", rekoh. „Nisam hteo da budem nadmen." Sekund ili dva sam
poćutao, pa nastavio da joj odgovaram na pitanje:
„Unutrašnje povrede uključuju 'kidanje', verovatno s visokim stepenom
zatrovanosti rana. Najozbiljnija rana je u trbušnoj duplji. Metak je prošao kroz jetru i
izgleda zasekao zajedničku arteriju.*( Zajednička je zato što je namenjena jetri, žučnom
mehuru, dvanaestopa-lačnom crevu i želucu. (Prim, prev.)) Tako su mi rekli. Zrno je ostalo
zaglavljeno u zadnjem delu stomaka i pritiska kičmeni stub."
Ona se trže, ali nastavi da sluša s pažnjom. Čekala je da završim. Ako je bar
donekle na ovu ženu tako jak i tvrdoglav, Aleks Kros mora biti izuzetan detektiv.
Nastavih:
„Zbog zasečene arterije organizam mu je izgubio mnogo krvi. Sam sadržaj
želuca i tankog creva može da bude uzrok trovanja ešerihijom koli. Preti opasnost
zapaljenja trbušne duplje - peritonitisa i možda pankreatitisa, od kojih svaki može da
ima fatalan ishod. Rana od metka je povreda, a infekcija je komplikacija. Drugo zrno
mu je prošlo kroz levi ručni zglob. Nije smrskalo kost, ali je zakačilo žbičnu arteriju.
Zasad toliko znamo. Rekao sam vam istinu."
Tu sam se zaustavio. Pogledi nam se nisu odvajali.
„Hvala", prošaputa ona mireći se sa sudbinom. „Hvala što se niste ponašali
pokroviteljski. Radite li kao lekar u ovoj bolnici? Govorite kao da jeste."
Odmahnuh glavom. „Ne, nisam. Ja sam iz FBI-ja, ali sam studirao medicinu."
Oči joj se raširile i učini mi se da je još obazrivija nego kada smo ušli. Osećao
sam da raspolaže zavidnom rezervom snage.
„Aleks je doktor i detektiv."
„I ja sam detektiv", rekoh joj.
„Ja sam Nana Mama, Aleksova staramajka. Kako se vi zovete?"
„Tomas", odgovorih. „Zovem se Tomas Pirs."
„Pa, hvala što ste mi rekli istinu."
GLAVA 79
Pariz, Francuska
POLICIJA TO nikada ne bi priznala, ali gospodin Smit je sada bio nezvanični
gospodar Pariza. Na prepad je zauzeo grad i samo je on znao zašto. Vest o njegovom
stravičnom prisustvu pronela se Bulevarom Sen-Mišel, a zatim Ulicom De Vožirar.
Ovako nešto ne bi smelo da se događa u tres luxe šestom arondismanu.
Radnje sa zavodljivom šik robom duž Bulevara Sen-Mišel podjednako su
mamile i turiste i Parižane. Nedaleko odatle nalaze se Panteon i lepi Luksemburški
vrtovi. Tu zaista nema mesta jezivim ubistvima.
Svoja radna mesta prvi su napustili prodavci u skupim radnjama žurno pešačeći
ili trčeći do broja jedanaest u Ulici De Vožirar. Želeli su da vide Smita ili bar delo
njegovih ruku. Hteli su sopstvenim očima da vide takozvanog tuđina.
Pomodne butike i kafane napustili su i kupci i vlasnici. Ako i nisu otišli u Ulicu
De Vožirar, posmatrali su mesto gde su parkirana crno-bela policijska kola i jedan
vojni autobus. Visoko iznad ovog sablasnog mesta lepršali su i gukali golubovi. Činilo
se kao da i oni žele da vide slavnog kriminalca.
S druge strane Sen-Mišela smeštena je Sorbona sa svojom zloslutnom kapelom,
ogromnim satom i otvorenom popločanom terasom. Na trgu je bio parkiran i drugi
autobus pun vojnika. Oklevajući, studenti su lutali Ulicom Šampolion ne bi li odande
nešto videli. Ova uličica je dobila ime po Žan-Fransoa Šampolionu, francuskom
egiptologu, koji je otkrio ključ za egipatske hijeroglife dok je dešifrovao kamen iz
Rozete.
Kada je zaustavio auto u Ulici Šampolion i video gomilu sveta, policijski
inspektor po imenu Rene Fok odmahnu glavom. Fok je razumeo zašto običnog čoveka
bolesno opčinjavaju nedela gospodina Smita. Ljude privlače ova bizarna ubistva jer se
boje nepoznatog, a naročito je jak strah od iznenadne užasne smrti. Gospodin Smit se
proslavio svojim potpuno neshvatljivim postupcima. Kao da je zaista „tuđin". Malo ko
može da zamisli da neko ljudsko biće čini ono što je za Smita uobičajeno.
Inspektorov pogled lutao je okolo. Spazio je elektronsku tablu, okačenu iznad
ugla liceja Sen Luj. Danas je oglašavala Tour de France Femina i nešto što se zove
Formation d'artistes*( Fr.: Ženski Tur de Frans i Grupa (ili Formacija) umetnika. (Prim, prev.))
Još ludosti, pomisli on i cinično se nakašlja.
Posmatrao je jednog crtača na pločniku, koji se zamislio nad svojim remekdelom,
iscrtanim kredom na pločniku. Čovek je bio slep i gluv za policijsku uzbunu.
Isto bi se moglo reći za beskućnicu koja je bezbrižno u javnoj fontani prala sudove od
doručka.
Blago njima. Položili su Fokov ispit duševnog zdravlja u modernom dobu.
Dok se peo sivim kamenim stepenicama što su vodile do plavih vrata, bio je u
iskušenju da se okrene gomili posmatrača okupljenoj u Ulici De Vožirar i dovikne im:
„Vratite se svojim malim poslovima i još manjim životima. Gledajte neki umetnički
film u bioskopu Šampolion. Ovo nema nikakve veze s vama. Smit skuplja samo
zanimljive i zaslužne primerke - tako da vi, ljudi moji, nemate ama baš nikakvog
razloga za brigu."
Tog jutra bio je prijavljen nestanak jednog od najboljih mladih hirurga u L'Ecole
Pratique de Medecine. Ako se gospodin Smit bude pridržavao svog obrasca, hirurgov
les s tragovima mučenja biće pronađen u roku od dva-tri dana. Tako je bar postupao s
ostalim žrtvama. To je jedina zajednička crta u šemi koja se ponavlja - smrt izazvana
mučenjem.
U hirurgovom skupo nameštenom stanu Fok klimnu glavom pozdravljajući dva
uniformisana policajca i jednog inspektora nižeg ranga. Stan s pogledom na Sorbonu je
veličanstven, pun stilskog nameštaja i preskupih umetničkih dela.
Pa, konačno su zlatnom momku iz L 'Ecole Pratique de Medecine došli crni
dani. Da, položaj doktora Abela Santa nije izgledao nimalo ružičast.
„Ništa, nema tragova borbe?", upita Fok najbližeg policajca čim je ušao u stan.
„Ni najsitnijeg traga, baš kao i kod ostalih. Ali siroti baksuzni bogataš je ispario.
Nestao je i sada je u vlasti gospodina Smita."
„Verovatno je u Smitovoj svemirskoj kapsuli", reče drugi policajac, mlađi čovek
poduže riđe kose s pomodnim naočarima za sunce.
Fok se naglo okrete k njemu. „Ti! Marš odavde! Idi na ulicu s ostalim luđacima
i prokletim golubovima! Voleo bih da gospodin Smit tebe prenese u svoju svemirsku
kapsulu, ali, nažalost, plašim se da su mu standardi previsoki."
Pošto je izgrdio i oterao policajca koji ga je izazvao svojom primedbom,
inspektor poče da traga za nekakvim znacima Smitovog prisustva. Morao je da sastavi
proces-verbal i da unese malo razuma u ovo ludilo. *( Fr.: pismeni izveštaj. (Prim, prev.))
Cela Francuska i sva Evropa nestrpljivo su čekale najnovije vesti.
GLAVA 80
ŠTAB FBI-ja u Vašingtonu nalazi se na Aveniji Pensilvanija, između Devete i
Desete ulice. Od četiri do sedam sam bio u GLOOS-u sa šest specijalnih agenata,
među kojima je bio i Kajl Krejg. GLOOS je skraćenica za Grupu lica okupljenih oko
stola. U konferencijskoj sobi Centra za strategijske operacije živo smo raspravljali o
napadu na Krosa.
U sedam sati uveče saznali smo da je Aleks Kros preživeo prvu hiruršku
intervenciju. Ova vest dočekana je s klicanjem. Rekoh Kajlu da želim da se vratim u
bolnicu Sveti Antonio.
„Moram da vidim Aleksa Krosa", rekoh mu. „Zaista moram da ga vidim čak i
ako ne može da govori, bez obzira na to u kakvom je stanju."
Posle dvadeset minuta vozio sam se liftom na peti sprat bolnice Sveti Antonio.
Bilo je tiše nego u drugim delovima zgrade. Visoki sprat je delovao pomalo sablasno,
naročito u ovakvim okolnostima.
Ušao sam u privatnu sobu intenzivne nege, koja se nalazi na sredini
polumračnog hodnika, ali sam ipak zakasnio. Neko je već bio uz Krosa. Nad posteljom
svog prijatelja bdeo je detektiv Džon Sampson. Ova gromada od čoveka, dvometraš,
izgledao je beskrajno iscrpljeno kao da će se srušiti od umora i stresa kojem je bio
izložen ovog predugačkog dana.
Sampson me najzad pogleda, lako klimnu glavom, a ponovo svu pažnju posveti
doktoru Krosu. U očima mu videh čudnu mešavinu gneva i tuge. Osećao sam da zna
šta se ovde događa.
Aleks Kros je bio prikačen za toliko aparata da je sam pogled na njega izazivao
šok. Znao sam da ima četrdeset i neku, mada je izgledao mlađe. Samo ta okolnost išla
mu je u prilog.
Pregledao sam bolnički karton smešten na dnu kreveta. Zbog kidanja žbične
arterije pretrpeo je veliki gubitak krvi. Pluća su mu kolabirala, imao je brojne
kontuzije, hematome i posekotine. Povređen mu je i levi zglob ruke. Imao je sepsu, a
težina povreda govorila je da se nalazi na spisku „životno ugroženih".
Ipak, Aleks je bio pri svesti i dugo sam mu zurio u smeđe oči. Kakvu tajnu
kriju? Šta on zna? Je li video lice napadača? Ko ti je ovo uradio? Sonedži nije. Ko se
drznuo da provali u tvoju spavaću sobu?
Nije bio u stanju da govori, a iz očiju mu ništa nisam pročitao. Kao da nije
svestan našeg prisustva u sobi. Činilo se da ne prepoznaje ni Sampsona. Tužno.
Doktoru Krosu je u Svetom Antoniju pružena najbolja moguća nega. Bolnički
krevet je opremljen Strajkerovim ramom. Povređeni zglob su mu imobilisali
elastoplastom, a ruku okačili o trapezastu šipku. Kiseonikje dobijao kroz jednu
providnu cev čiji je priključak bio u zidu. Vrhunski monitor, zvani „ropski posmatrač"
očitavao je puls, temperaturu, krvni pritisak i EKG.
„Zašto ga ne ostavite na miru?", progovori Sampson posle nekoliko minuta.
„Što nas obojicu ne ostavite? Molim vas, idite."
Klimnuo sam glavom, ali sam još nekoliko trenutaka posmatrao Aleksove oči.
Nažalost, njegov pogled mi ništa nije govorio.
Najzad sam Krosa i Sampsona ostavio same. Pitao sam se hoću li ikada ponovo
videti Aleksa Krosa. Sumnjao sam u to. Više ne verujem u čuda.
GLAVA 81
TE NOĆI, kao i obično, nikako nisam mogao iz glave da isteram gospodina
Smita, a sada su tu svoje mesto zauzeli Aleks Kros i njegova porodica. Oživljavao sam
prizore iz bolnice i Krosove kuće. Ko je ušao u kuću? Koga je poslao Gari Sonedži?
Nema drugog objašnjenja.
Izluđivala su me unakrsna prisećanja koja nisam uspevao da obuzdam. Bilo mi
je neprijatno i nisam znao jesam li u stanju da pod ovakvim stresom i u gotovo
klaustrofobičnim uslovima vodim jednu istragu, a kamoli dve.
Imao sam paklena dvadeset četiri sata. Iz Londona sam avionom doputovao u
SAD. Sleteo sam na Nacionalni aerodrom u Vašingtonu i odvezao se u Kvantiko, u
Virdžiniji. Odande su me vratili u Vašington gde sam do deset uveče rešavao zagonetni
Krosov slučaj.
Da sve bude gore, ako je uopšte moglo da bude gore, kada sam stigao do svoje
sobe u vašingtonskom Hiltonu i Tauersu, otkrio sam da ne mogu da zaspim. Mozak mi
je bio u tako haotičnom stanju da je jednostavno odbijao da zaspi.
Nije mi se dopala radna hipoteza o Krosu koju sam te večeri čuo od islednika u
štabu FBI-ja. Oni su se čvrsto držali ustaljene prakse: bili su kao loši učenici koji zijaju
u tavanicu učionice nadajući se da će tamo pronaći odgovore. U stvari, većina policijskih
islednika me podseća na Ajnštajnovu oštroumnu definiciju ludila. Prvi put sam
je čuo na Harvardu: „Beskonačno ponavljanje istog postupka s nadom da će se dobiti
drugačiji rezultat."
U mislima sam se vratio u spavaću sobu gde je Aleks Kros brutalno napadnut.
Tragao sam za nečim - ali za čim? Video sam mu krv koja je poprskala zidove i
zavese, namočila posteljinu i tepih. Šta sam propustio? Ima li tu nečega? Do đavola, ne
mogu da zaspim!
Pokušao sam da se smirim radom, što mi je uobičajeni protiv-otrov. Već sam
izradio mnogo beležaka i crteža mesta napada. Ustao sam da ih dopunim. Pauerbuk je
bio kraj mene, uvek spreman. Želudac nije prestajao da mi bubnja, a u glavi mi je tako
dumbaralo da sam ludeo.
Ukucao sam: Je li moguće da je Gari Sonedži još živ? Nijednu mogućnost
nemoj isključivati, čak ni najbesmisleniju pretpostavku. Ako nema druge, traži
ekshumaciju Sonedžijevog tela. Pročitaj Krosovu knjigu: Prikrade se pauk. Poseti
zatvor Lorton gde je Sonedži služio kaznu. Posle jednočasovnog rada odgurnuo sam
kompjuter. Bilo je skoro dva ujutro. Glava mi je pucala kao da sam teško i ozbiljno
nazebao. I dalje nisam mogao da zaspim. Imam trideset tri godine, a već se osećam
kao starac.
Pred očima mi je stalno slika krvave spavaće sobe u Krosovoj kući. Niko ne
može da shvati kako izgleda danonoćni život s takvim vizijama. Pred očima mi iskrsnu
lik Aleksa Krosa iz bolnice Sveti Antonio. Zatim se setih žrtava gospodina Smita,
njegovih „studija", kako ih je zvao.
Redom su se pojavljivali jezivi prizori koji su uvek su vodili na isto mesto,
istom završetku.
Tada mi misli odlutaju u drugu sobu, moj i Izabelin stan u Kembridžu, u
Masačusetsu.
Neobično sam jasno video sebe kako te stravične noći trčim uzanim hodnikom.
Srce mi je u grlu bilo veće od stisnute pesnice. Sećao sam se svakog svog gromkog
koraka, svega što sam usput video.
Najzad sam ugledao Izabelu i mislio da sanjam, da imam neku jezivu noćnu
moru.
Izabela je ležala na našem krevetu i znao sam da je bila mrtva. Niko ne bi
preživeo kasapljenje koje sam zatekao. Niko ga i nije preživeo - nijedno od nas dvoje.
Izabela je divljački ubijena u svojoj dvadeset trećoj godini, u cvetu mladosti, pre
nego što je stigla da postane majka, žena, antropolog, sve o čemu je sanjala. Nisam
mogao da se uzdržim jer je to bilo jače od mene. Sagnuo sam se i držao ono što je
ostalo od nje, ono što je ostalo.
Kako išta od toga da zaboravim? Kako da izbrišem iz sećanja taj prizor?
Jednostavno ne mogu.
GLAVA 82
OPET SAM bio u lovu, na najsamotnijem putu na kugli zemaljskoj. Da budem
iskren, ne znam šta bi me drugo održalo u ove četiri godine, koje su protekle od
Izabeline smrti.
Čim sam se izjutra probudio, telefonirao sam u bolnicu Sveti Antonio. Aleks
Kros je bio živ, ali u komi. Stanje mu je i dalje bilo ozbiljno. Pitao sam se je li Džon
Sampson ostao kraj njegove postelje. Pretpostavljao sam da jeste.
U devet ujutro sam ponovo otišao do Krosove kuće. Morao sam podrobnije da
proučim mesto, skupim svaki podatak, svaki delić, mrvicu. U ovoj ranoj fazi istrage
pokušao sam sve da organizujem kako najbolje znam i umem. Setio sam se maksime
koju su u Kvantiku često ponavljali: „Sve istine su poluistine, a možda ni toliko."
Satanski „demon"navodno je ustao iz groba i napao poznatog policajca i
njegovu porodicu u njihovoj kući. Demon je upozorio doktora Krosa da će doći. Nema
načina da to spreći. Zapretio je najsurovijom i najsnažnijom osvetom.
Iz nekog razloga napadač nije pogubio žrtve. Niko od članova porodice nije
ubijen, pa ni sam Kros. Taj deo zagonetke me je zbunjivao više od svega ostalog. U
tome je ključ!
Nešto pre jedanaest ušao sam u podrum Krosove kuće. Zamolio sam gradsku
policiju i tehničare FBI-ja da ništa ne diraju dok ne pregledam svaki deo kuće. Moj
pristup skupljanja podataka je metodičan, zasnovan na nauci i zato idem korak po
korak.
Napadač se krio (ženska osoba se krila?) u podrumu dok je u kući i dvorištu
trajala zabava. Kod ulaza u podrum otkrio san delimičan otisak cipele broj devet. S tim
malo šta može da se započne osim ako počinilac nije želeo da pronađemo otisak.
Nešto mi odmah pade na um. Garija Sonedžija su u detinjstvu zatvarali u
podrum i isključivali iz porodičnih aktivnosti u preostalom delu kuće. U podrumu je
fizički zlostavljan. Šema se ponovila u Krosovoj kući.
Napadač se bez sumnje krio u podrumu. I to ne slučajno.
Je li znao za izričito upozorenje koje je Sonedži uputio Krosu? Ta mogućnost
me je vraški uznemirila. Nisam hteo previše da teoretišem i izvodim preuranjene
zaključke. Samo treba da skupim što je moguće više sirovih podataka i informacija
Možda zbog završenog medicinskog fakulteta slučajevima prilazim poput nekog
kliničkog naučnika.
Prvo skupi sve podatke. Prvo podatke.
U podrumu je bilo tiho, pa sam mogao da izoštrim sliku i usredsredim se na
okolinu. Pokušao sam da zamislim napadača kako odavde vreba za vreme zabave a i
kasnije, kad se sve utišalo, dok Aleks Kros najzad nije otišao da spava.
Napadač je kukavica.
Nije bio u pomahnitalom stanju. Postupao je metodično.
Ovo nije zločin iz strasti.
Napadač se prvo okomio na decu, ali im nije naneo smrtonosne povrede.
Pretukao je Aleksovu babu, ali joj je poštedeo život. Zašto? Trebalo je da umre samo
Kros, a zasad se ni to nije ostvarilo.
Je li napadač omanuo? Gde se sada nalazi uljez?
Je li još u Vašingtonu? Motri li u ovom času na Krosovu kuću? Ili je u bolnici
Sveti Antonio, gde gradska policija čuva Aleksa Krosa?
Dok sam prolazio pored prastare peći na ugalj, primetih da su metalna vrata lako
odškrinuta. Otvorio sam ih koristeći se maramicom i zavirio unutra. Zbog slabe
svetlosti morao sam da se poslužim baterijskom lampom. Zatekao sam gomilu
svetlosivog pepela. Nedavno je neko ovde palio nešto, možda novine ili časopise.
Čemu vatra usred leta?, zapitah se.
Na radnom stolu kraj peći nalazila se lopatica. Upotrebih je da prodžaram
pepeo.
Pažljivo sam zagrebao po dnu ložišta.
Čuo sam zveket. Zvuk metala koji udara u drugi metal.
Lopatom sam nešto izvadio s pepelom. Bilo je teško i tvrdo. Nisam mnogo
očekivao. Još sam skupljao podatke, sve i svašta, čak i sadržinu neke stare peći.
Izručio sam pepeo na radni sto, pa ga izravnao.
Ugledao sam to što sam izvadio lopaticom. Vrhom alatke prevrnuh ovaj novi
dokazni predmet. Da, rekoh sebi. Najzad nešto, prvo što bi moglo da posluži kao
dokazni materijal.
Bila je to detektivska značka Aleksa Krosa, oprljena i pocrnela.
Neko je želeo da pronađemo tu značku.
Uljez bi da se igra, pomislih. Ovo je igra mačke i miša.
GLAVA 83
Il de Frans
DOKTOR Abel Sant je bio poznat kao miran i pribran čovek. U lekarskim
krugovima važio je za eruditu, ali iznenađujuće lišenog taštine. Bio je simpatičan i
blag lekar.
Sada je očajnički pokušavao da odvoji duh od tela, da mislima odluta u vasionu,
samo da ne bude ovde.
Već je proveo nekoliko sati prisećajući se najsitnijih pojedinosti svog prijatnog,
maltene idiličnog detinjstva u Renu; godina studiranja na Sorboni i L'Ecole Pratique de
Medecine; vraćao je snimke teniskih mečeva i takmičenja u golfu; oživljavao
sedmogodišnju ljubavnu vezu s Režinom Beker - dragom, slatkom Režinom.
Osećao je neodoljivu potrebu da bude na nekom drugom mestu, bilo gde, samo
ne ovde. Egzistirao bi u prošlosti, u budućnosti, ali ne u sadašnjosti. Sećao se
Engleskog pacijenta - i knjige, i filma. On je sada grof Almazi, zar ne? Ipak, muke su
mu strašnije od jezivo izgorelog Almazijevog mesa. Pao je u kandže gospodina Smita.
Neprekidno je mislio na Režinu shvativši koliko je žarko voli i da je budala što
se još pre više godina nije oženio njome. Kakvo je on nadmeno đubre i kakva budala!
Koliko mu je sada život mio i kako bi samo voleo da ponovo vidi Režinu. U
ovom času, na ovom strašnom mestu, u ovim čudovišnim uslovima, život mu je postao
tako prokleto dragocen.
Ne, ne sme da razmišlja na taj način. To bi ga dotuklo -povratak u stvarnost, u
sadašnje vreme. Ne, ne i ne! Odlutaj mislima bilo kud, samo pobegni odavde.
Međutim, trenutno razmišljanje ga je vratilo u ovaj sanduk, ovo beskrajno malo
x na kugli zemaljskoj, gde je zatočen i niko ne može da ga nađe - ni policija, ni
Interpol, ni cela francuska vojska, ni Izraelci!
Doktor Sant je lako mogao da zamisli uzbunu i strah, paniku koja vlada Parizom
i širom Francuske. OTET UGLEDNI LEKAR I PROFESOR! Tako bi nekako glasio
naslov u Mondu. Ili: NOVI HOROR G. SMITA U PARIZU.
A horor preživljava on! Bio je ubeden da za njim tragaju hiljade policajaca, ali i
vojska. Naravno, sa svakim satom smanjuju se izgledi da preživi. To je znao na osnovu
novinskih članaka o nezemaljskim otmicama gospodina Smita i sudbini njegovih
žrtava.
Zašto ja? Svemogući bože, ovaj pakleni monolog biva nepodnošljiv.
Neće više izdržati ni sekund u ovom gotovo izvrnutom položaju i stravično
tesnom prostoru.
Jednostavno neće. Ni sekund više!
Ni sekund više!
Ni sekund više!
Ne može da diše!
Ugušiće se ovde.
Bašo vde, u ovom prokletom liftu za prevoz hrane, zaglavljenom između
spratova u nekoj napuštenoj kući u Il de Fransu, negde na periferiji Pariza.
Gospodin Smit ga je strpao u ovaj lift kao gomilu prljavog rublja i ostavio ga -
bogzna koliko dugo će tu biti. Činilo mu se da su prošli sati, bar nekoliko sati, ali Abel
Sant više nije bio siguran.
Razdirući bol dolazio je i prolazio, proticao telom u moćnim talasima.
Neverovatno su ga boleli vrat, ramena i grudi, prevazilazili njegov prag podnošljivosti
bola. Osećao se kao da ga neka presa lagano gnječi u oblik kocke. Ako ranije nije patio
od klaustrofobije, počeo je.
Pa ipak, to nije ono najgore. Ne, nije. Najstrašnije je to što je znao ono što je
htela cela Francuska, ceo svet da zna.
Znao je neke pojedinosti o identitetu gospodina Smita. Prepoznavao je način
kojim je govorio. Verovao je da je gospodin Smit po zanimanju filozof, univerzitetski
profesor ili student.
Čak je i video gospodina Smita.
Video ga je iz malog lifta - ni manje ni više okrenut naopačke. Zurio je u
Smitove neumoljivo hladne oči, video mu je nos, usne.
Ali gospodin Smit je to primetio.
Sada za njega više nema nade.
„Đavo da te nosi, Smite. Proklet da si za sva vremena. Znam tvoju usranu tajnu.
Sada znam sve. Ti si jebeni vanzemaljac a ne čovekl"
GLAVA 84
ZAISTA verujete da ćete pronaći tog kučkinog sina? Mislite da je glup?"
Džon Sampson me upita otvoreno i izazovno. Sav je bio u crnom, s rej-ban
naočarima. Kao da je već spreman za sahranu. Nas dvojica smo doleteli iz Vašingtona
u Prinston, u Nju Džersiju, bel-džet helikopterom koji je pripadao FBI-ju. Neko vreme
je trebalo da sarađujemo.
„Mislite da je ovo na neki način izveo Gari Sonedži? Da je on Hudini? Možda je
još živ?", nastavi Sampson. „Kakvo je vaše mišljenje, do vraga?"
„Još ne znam", uzdahnuh. „I dalje prikupljam podatke. Ne umem drugačije da
radim. Ali ne, ne mislim da je to uradio Sonedži. Uvek je radio sam. Uvek."
Znao sam da je Gari Sonedži odrastao u Džersiju i postao jedan od
najkrvoločnijih ubica našeg doba. Izgleda još nije završio seriju. Sonedži je bio deo
ove zagonetne slagalice.
Aleks Kros je vodio opširne beleške o njemu. Uvid u te beleške otkrivao mi je
korisna i pronicljiva zapažanja, a pregledao sam manje od trećine. Shvatio sam da je
Kros oštrouman detektiv, ali još bolji psiholog. Njegove pretpostavke i slutnje nisu
samo mudre i maštovite; često su bile tačne. Ljudi, naročito oni na rukovodećim
mestima, često previđaju ovaj bitan detalj.
Podigao sam pogled s onoga što sam čitao.
„I ranije sam imao sreće s ubicama koje nije bilo lako uloviti. Sa svima, osim s
jedinim do čijeg mi je hvatanja zaista stalo", rekoh Sampsonu.
On klimnu glavom, ali ne prestade da pilji u mene.
„Taj gospodin Smit je sada postao gotovo kultni heroj? Naročito tamo preko, u
Evropi, u Londonu, Parizu, Frankfurtu."
Sampsonova obaveštenost o ovom slučaju me nije iznenadila. Tabloidi su od
gospodina Smita stvorili najnoviju ikonu. Priče su nesumnjivo predstavljale neodoljivo
štivo. Igrali su na kartu da je Smit možda vanzemaljac. Čak i ugledni listovi poput
Njujork tajmsa i londonskog Tajmsa objavljivali su članke u kojima je navođeno da
policijski izvori veruju kako bi Smit mogao biti vanzemaljac koji je došao da proučava
ljudska bića. Da ih, takoreći, grokne*( Engl.: grok - u popularnom žargonu hipija i mistika
intuitivno shvatiti ili potpuno razumeti i doživeti. Reč je 1961. skovao američki pisac Robert
Hajnlajn (1907-1988) u naučnofantastičnom romanu Stranac u stranoj zemlji. (Prim, prev.))
„Smit je postao zli E.T., nešto o čemu fanovi Dosijea iks mogu da razmišljaju
između TV epizoda. Ko zna, možda gospodin Smit jeste posetilac iz svemira ili nekog
paralelnog sveta. Garantujem da nema mnogo zajedničkog s ljudskim rodom.
Posećivao sam mesta njegovih zločina."
Sampson klimnu glavom.
„Ni Gari Sonedži nije imao mnogo zajedničkog s ljudskim rodom", reče
dubokim, čudno smirenim glasom. „I Sonedži je bio s druge planete. Bio je ALF,
tuđinski oblik života."
„Nisam siguran da se uklapa u isti psihološki profil kao Smit."
„A zašto?", upita on namrštivši se. „Mislite da je vaš masovni ubica pametniji
od našeg masovnog ubice?"
„Nisam to rekao. Gari Sonedži je bio vrlo pametan, ali je grešio. Gospodin Smit
dosad nije napravio nijednu grešku."
„I zato ćete rešiti ovu sumnjivu zagonetku? Zato što Gari Sonedži pravi greške?"
„Ne bavim se predviđanjima", rekoh Sampsonu. „Nisam takav pacer. A niste ni
vi."
„Je li Gari Sonedži pogrešio u Aleksovoj kući?", upita on odjednom streljajući
me tamnim očima.
Glasno uzdahnuh.
„Mislim da neko jeste."
Helikopter se spusti na tlo izvan Prinstona. Tanka kolona automobila nemo je
tekla pored aerodroma državnim autoputem. Ljudi su nas gledali iz kola. Razumna je
pretpostavka da je sve ovde počelo. Gari Sonedži je odrastao u kući udaljenoj nepunih
deset kilometara. U ovom mestu je stvorena prva jazbina čudovišta.
„Jeste li sigurni da je Sonedži zaista mrtav?", upita me Sampson još jednom.
„Jeste li sto posto sigurni u to?"
„Ne", rekoh konačno. „Još ni u šta nisam siguran."
GLAVA 85
NE PRETPOSTAVLJAJ ništa, proveri sve.
Čim smo sleteli na mali privatni aerodrom, osetih da mi se kostreši kosa na
potiljku. Šta ovde nije u redu? Šta me toliko muči u vezi sa Krosovim slučajem?
Iza tanke trake staze za sletanje pružala su se jutra i jutra borika i brežuljaka.
Lepota ruralnog predela s neverovatnim zelenim nijansama podseti me na nešto što je
nekada rekao Sezan: „Kad je boja najbogatija, oblik je najpuniji." Kada sam to
pročitao, nikada više svet nisam gledao istim očima.
Gari Sonedži je odrastao nedaleko odavde, pomislih. Je li moguće da je još živ?
Ne, nisam verovao u to. Ali šta ako postoji veza?
U Nju Džersiju smo sreli dva terenska agenta, koja su nam obezbedila jedan
plavi linkoln. Sampson i ja smo iz Prinstona produžili za Roki Hil, a zatim za
Lambertvil da posetimo njegovog dedu. Iako sam upoznat s tim da su Aleks Kros i
Sampson bili u Prinstonu pre nepunih nedelju dana, i sam sam imao pitanja i teorije
koje je trebalo proveriti.
Osim toga, želeo sam da upoznam sredinu u kojoj je Gari Sonedži stasao, gde je
duševno oboleo i pothranjivao svoje ludilo. Ponajviše sam želeo da razgovaram s
nekim kome ni Kros ni Sampson nisu posvetili mnogo pažnje u svojoj istrazi, potpuno
novim osumnjičenim.
Ne pretpostavljaj ništa, proveri sve... i svakog. Sedamdesetpetogodišnji Volter
Marfi, Garijev deda, dočekao nas je na dugačkoj beloj verandi. Nije nas pozvao da
uđemo u kuću.
S verande ove farmerske kuće pružao se lep pogled. Svuda unaokolo sam video
ruže puzavice i neprohodne kupinjake. Obližnja šupa gotovo je obrasla rujevinom i
otrovnim bršljenom. Pretpostavio sam da je deda to namerno dopustio.
Osećao sam Sonedžijevo prisustvo na deđinoj farmi, osećao sam ga svuda.
Volter Marfi je tvrdio d a nije imao pojma o Garijevoj sklonosti ubijanju. Ne u
to doba. Ničim to nije pokazivao.
„Ponekad mi se čini da sam se navikao na tu pomisao, ali iznenada uhvatim sebe
u sumnji i to mi postaje nepojmljivo", rekao nam je dok mu je duga seda kosa lepršala
na podnevnom povetarcu.
„Kada je odrastao, jeste li ostali bliski s Garijem?", upitah ga oprezno. Primetio
sam da je krupan i snažno građen. Imao je debele ruke i činilo se da je još u stanju
nekoga fizički da ugrozi.
„Sećam se dugih razgovora s Garijem od njegovog detinjstva pa do vremena
kada je navodno oteo ono dvoje dece u Vašingtonu." Navodno.
„I iznenadili ste se?", upitah. „Pre toga ništa niste slutili?" Volter Marfi me
pogleda pravo u oči - prvi put. Znao sam da ga nervira moj ton, ironija koju je sigurno
osetio. Koliko mogu da ga naljutim? Kakvu narav ima ovaj starac?
Nagnuo sam se i slušao ga s puno pažnje. Pratio sam mu svaki pokret, svaki
nevoljni trzaj mišića. Skupljao sam podatke.
„Gari je oduvek želeo dal se uklopi u društvo, poput svih", reče on odjednom.
„Verovao mi je jer je znao da ga prihvatam takvog kakav jeste."
„A zbog čega Gari nije bio prihvaćen?"
Starac skrenu pogled na idilične borove šume koje su okruživale farmu. Osećao
sam Sonedžija u tim šumama. Kao da nas odande posmatra.
„Priznajem da se ponekad neprijateljski ponašao. Imao je oštar, opak jezik.
Neke je jedila njegova osionost."
Okomio sam se na Voltera Marfija i nisam mu davao da predahne. „Ali ne i u
vašem društvu?", upitah. „Vas nije jedio?"
Bistre plave starčeve oči vratiše se iz šetnje po šumi. „Ne, mi smo uvek bili
bliski. Znam da jesmo mada se psihići koji deru ovce ubiše dokazujući da je Gari bio
nesposoban da voli, da oseća bilo šta za bilo koga. Ja nikada nisam bio na meti njegovih
žučnih ispada."
Ovo je bilo fantastično otkriće mada sam osećao da laže. Kratko pogledah
Sampsona. Posmatrao me je drugim očima.
„Jesu li ti ispadi, usmereni na druge ljude, ikada bili namerni, s
predumišljajem?", upitah.
„Pa, znate vraški dobro da je spalio očevu i maćehinu kuću. Oni su bili unutra,
kao i brat i sestra po maćehi. Tog dana je trebalo da bude u školi. Bio je odlikaš u školi
Pedi u Hajstaunu. Tamo je imao i drugove."
„Jeste li upoznali nekog njegovog druga iz Pedija?" Osećao sam da mu ne prija
brzina kojom sam ga zasipao pitanjima. Je li i on prek kao i njegov unuk?
U starčevim očima kresnuše varnice. Jasno se videlo da pada u vatru. Možda se
sada pomalja pravi Volter Marfi.
,,Ne, nikada ovamo nije dovodio društvo iz škole. Pretpostavljam da hoćete da
dokažete da nije imao prijatelje, da je samo zeleo da izgleda normalniji no što je bio.
Je li to vaša petparačka analiza? Uzgred, jeste li forenzički psiholog? Da niste neko iz
te branše?"
„Voz?", upitah.
Hteo sam da vidim kako će se Volter Marfi ponašati. Ovo je važan ispit,
trenutak istine i svođenja računa.
Hajde, starče. Voz.
On opet pogleda u šumu, dostojanstvenu i lepu. „Mmm. Zaboravio sam, dugo
nisam mislio na taj voz. Fionin sin imao je skup model voza marke lajonel. Gariju nisu
dozvoljavali da bude u istoj sobi s njim. Kada je Gari imao deset ili jedanaest godina,
voz je nestao. Ceo prokleti model je otišao bestraga."
„Šta se desilo s tim modelom?"
Volter Marfi se gotovo osmehnu. „Svi su znali da ga je Gari uzeo, uništio ili
možda negde zakopao. Celog leta su ga ispitivali gde je taj voz, ali ćutao je kao
zaliven. Iako su ga kaznili zabranom izlaska celog leta, nikada im nije rekao."
„Tom tajnom ih je držao u šah poziciji dokazujući da je nadmoćniji", rekoh
iznoseći još jednu malu „petparačku analizu".
Počeh da osećam neku uznemirujuću vezu između Garija i njegovog dede.
Sonedžija sam sve više upoznavao i možda ću se u tom procesu približiti onome ko je
u Vašingtonu napao Krosa i njegovu porodicu. U Kvantiku su istraživali moguće
teorije o imitatoru. Međutim, ja sam to gledao iz drugog ugla, kao osvetu partnera - ali
remetila me je činjenica što je Sonedži uvek radio sam.
Ko se uvukao u Krosovu kuću? I kako?
„Na putu ovamo čitao sam neke Krosove detektivske beleške", rekoh dedi.
„Gari je imao košmar koji mu se ponavljao. Mesto radnje je bilo vaša farma. Jeste li
znali da je Gari imao noćne more o vašoj farmi?"
Volter Marfi odmahnu glavom. Žmirnuo je i oko mu zaigra. Nešto sigurno zna.
„Voleo bih da mi dozvolite da ovde nešto uradim", rekoh najzad. „Biće mi
potrebne dve lopate i pijuci ako ih imate."
„A ako odbijem?", diže on iznenada glas. Prvi put je otvoreno odbio da sarađuje.
A onda mi sinu. I starac glumi. Zato je tako dobro razumeo Garija Posmatrajući
drveće, pokušavao je da formuliše sledeće dve-tri rečenice. Deda je glumac! Samo ne
toliko vest kao Gari.
„Onda ćemo nabaviti nalog za pretres , rekoh mu. „Ne zavaravajte se.
Izvršićemo pretres u svakom slučaju."
GLAVA 86
ŠTA vam, kog vraga, znači ovo?", upita Sampson dok smo od oronule šupe išli
ka otvorenom ognjištu od sivog poljskog kamenja, smeštenom na proplanku. „Mislite
da ćemo ovako uhvatiti 'buljavo čudovište'?*( Engl.: bug-eyed monster je popularan naziv za
čudovišta iz naučne fantastike, a fanovi ćelu ovu kategoriju filmova označavaju skraćenicom BEM.
(Prim, prev.)) Svaljujući krivicu na ovog starca?"
Obojica smo nosili stare metalne lopate, a ja sam poneo i jedan zarđali pijuk.
„Rekoh vam... podaci. Ja sam naučnik. Bar na pola sata mi poklonite poverenje.
Starac je tvrđi nego što izgleda."
Kameno ognjište je bilo davno izgrađeno za porodične skupove, ali izgleda
godinama nije korišćeno. Rujevina i druge loze su ga prekrivale kao da žele da ga
sasvim progutaju.
Pored ognjišta se nalazio sto za piknik od istrulelog drveta i rastočene klupe s
obe njegove strane. Svuda unaokolo rasli su borovi, hrastovi i slatki javori.
„Gari je imao jedan san koji se ponavljao. San se odigrava ovde, na deda
Volterovoj farmi, između ognjišta i stola za piknik. Pun je strave. San se nekoliko puta
pominje u beleškama koje je Aleks vodio o Sonedžiju dok je ovaj bio u zatvoru
Lorton."
„Gde je trebalo da isprže Sonedžija dok spolja ne bude hrskav, a iznutra bledo
ružičast", reče Sampson.
Nasmejah se njegovom crnom humoru. Posle mnogo vremena to mi je bio prvi
lakši trenutak i prijalo mi je da ga podelim s nekim.
Izabrao sam mesto između starog ognjišta i visokog hrasta koji se nagnuo ka
farmerskoj kući. Zario sam pijuk u tlo, snažno i duboko. Gari Sonedži. Njegova aura,
zlo usađeno u njega. Njegov deda po ocu. Još podataka.
„U tim čudnim snovima Gari je još kao dečak počinio jedno grozno ubistvo.
Nije isključeno da je žrtvu ovde sahranio. On sam nije bio siguran u to. Osećao je da
ponekad ne može da razdvoji san od jave. Provešćemo neko vreme u potrazi za starom
Garijevom kosturnicom. Možda ćemo zakoračiti u njegov najraniji košmar."
„Možda ne želim da stupim u Garijev najraniji košmar", uzvrati Sampson i opet
se nasmeja. Među nama je napetost nesumnjivo popuštala. Tako je mnogo bolje.
Visoko sam zamahivao pijukom i snažno ga spuštao. Ponavljao sam to i
ponavljao dok nisam uhvatio stalan i ugodan ritam rada.
Sampson se iznenadi videvši me kako rukujem pijukom. „Već ste radili u polju,
momče", reče i pridruži mi se u kopanju.
„Da, živeo sam na farmi u El Toru, u Kaliforniji. Moj otac, njegov otac i dedin
otac bili su lekari u maloj varoši. Trebalo je da se vratim i tamo otvorim privatnu
praksu, ali nisam stažirao."
Sada srno se obojica svojski založili. Radili smo valjano i pošteno; tragali za
starim telima, za dusima Garijeve prošlosti, a cilj nam je da kompromitujemo deda
Marfija.
Skinuli smo košulje i uskoro obojica postasmo oznojeni i prašnjavi.
„Je li to bila gospodska farma tamo, u Kaliforniji? Ona na kojoj ste odrasli?"
Frktavo se nasmejah zamislivši gospodsku farmu. ,,Bilo je to malo gazdinstvo.
Morali smo da se pomučimo da bismo ga valjano vodili. Moja porodica je smatrala da
doktor ne treba da se bogati starajući se o drugima. 'Nepošteno je izvlačiti korist iz
patnje drugih ljudi', govorio bi moj otac. On i dalje veruje u to."
„He! Znači, svi su u vašoj porodici čudaci?"
„To je dosta veran opis."

http://www.book-forum.net

13Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:12 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 87
DOK SAM kopao u dvorištu Voltera Marfija, prisetih se naše farme u Južnoj
Kaliforniji. Još sam se tako živo sećao dve velike crvene štale i dva mala korala.
Imali smo šest konja. Dva priplodna pastuva zvala su se Fadl i Ricar. Svakog
jutra sam uzimao grabulje, vile i ručna kolica i čistio štale; a onda odlazio do gomile
stajnjaka. Sipao sam kreč i dovlačio slamu, prao i punio vedra vodom, obavljao sitne
popravke. Svakog bogovetnog jutra u mom detinjstvu. Dakle, jasno je da umem da se
služim lopatom i pijukom.
Oko pola sata je bilo potrebno Sampsonu i meni da iskopamo plitak jarak koji se
protezao ka starom hrastu u Marfijevom dvorištu. Opisujući svoje snove, Gari je
spominjao i ovo drvo.
Gotovo sam očekivao da Volter Marfi pozove lokalnu policiju da nas otera, ali
to se nije desilo. Takođe sam očekivao da odnekud iskrsne Sonedži, ali ni to se nije
desilo.
,,Šteta što nam stari Gari nije ostavio mapu", gunđao je i stenjao Sampson pod
žarkim, neumoljivim suncem.
,,U pogledu tih snova bio je vrlo određen. Mislim da je želeo da Aleks dođe
ovamo. Aleks ili neko drugi."
„I došao je neko drugi. Nas dvojica. Kakvo sranje, ovde nečega ima. Nešto mi
je pod nogama", reče Sampson.
Priđoh mu i obojica nastavismo još revnosnije da kopamo. Radili smo rame uz
rame neprestano se znojeći. Podaci, podsećao sam sebe. Samo podaci mogu da dovedu
do odgovora, do početka rešavanja slučaja.
A onda sam prepoznao ostatke koje smo otkrili u plitkom grobu, u Garijevom
skrovištu pored ognjišta.
„Bože blagi, ne mogu da verujem. O, milostivi bože!", reče Sampson.
„Životinjske kosti. Liči na lobanju i butnu kost nekog psa osrednje veličine",
rekoh Sampsonu.
„Mnogo kostiju!", dodade on.
Ubrzasmo kopanje. Od napora smo gubili dah. Skoro sat vremena smo kopali
pod užarenim letnjim suncem. Bilo je više od trideset pet stepeni, zagušljivo i
klaustrofobično. U rupi smo se nalazili do pasa.
„Sranje! Evo ih opet. Prepoznajete li ovo s časova anatomije na medicinskom
fakultetu?", upita Sampson.
Zurili smo u delove ljudskog kostura. „Ovo su skapula i mandibula.*( Lat.:
scapula, mandibula - lopatica i donja vilica. (Prim, prev.)) Mogli bi pripadati nekom dečaku ili
devojčici", rekoh mu.
„Dakle, ovo je delo mladog Garija? Garijevo prvo ubistvo. Dete?"
„Nisam siguran. Ne zaboravimo na dedu Voltera. Nastavimo potragu. Ako je to
učinio Gari, možda je ostavio neki znak. Ovo bi mu bili najraniji suveniri. Samim tim
su dragoceni."
Strpljivo smo kopali, te nekoliko minuta kasnije pronađosmo još jedno tajno
skladište. Tišinu je remetilo samo naše teško disanje.
Otkopali smo još kostiju, možda neke velike životinje kao što je jelen, premda
bih pre rekao da su ljudske.
I još nešto smo otkrili - sigursn trag mladog Garija, zavijen u aluminijumsku
foliju koju pažljivo odmotah.
Bila je to mala železnica marke lajonel, nesumnjivo ona koju je ukrao od svog
brata po maćehi.
Vozit igračka koji je doveo do stotina smrti.
GLAVA 88
KRISTINA Džonson je znala da mora da ode u školu Sodžerner trus, ali kada je
već stigla tamo, nije bila sigurna koliko je spremna da se vrati na posao. Nervozna,
rasejana, daleko od svog normalnog stanja, pretpostavila je da će joj škola odvući misli
od Aleksa.
U svojoj jutarnjoj šetnji zastala je u odeljenju prvog razreda, gde je predavala
Lora Dikson. Lora joj je bila među najboljim prijateljicama na svetu, a časovi su joj
bili podsticajni i zabavni. Osim toga, prvaci su tako vraški slatki. Zvala ih je: „Lorine
bebe". Ili: „Lorine ljupke mace i vesela štenad."
„O, vidi ko je to, vidi ko nam je došao. Zar nismo najsrećniji razred đaka
prvaka!", viknu učiteljica spazivši Kristinu na vratima.
Visoka tek oko metar i pedeset pet, Lora je bila niska, ali je svuda ostavljala
utisak da je ima, naročito obimom grudi i bedara. Kristina se i nehotice nasmeši
pozdravu svoje prijateljice. Na nevolju, opasno blizu potrebi da zajeca, shvatila je da
nije spremna za školu.
„Dobro jutro, gospođo Džonson!", pozdraviše je prvaci horski, kao uvežbano
pevačko društvo. Bože, što su divni! Tako vedri, poletni, slatki i dobri.
,,Takode vam želim dobro jutro", zasija Kristina. Eto, već joj je bilo malo bolje.
Na školskoj tabli je ispisano veliko slovo M kraj kojeg je stajao Lorin crtež malog
mede koji moli mamu mečku za med.
„Neću da vas prekidam", reče ona. „Došla sam samo da pomognem. Slovom M
počinje mašta, a mašta može mnogo, mili moji."
Odeljenje se nasmeja, i ona oseti da je, hvala bogu, uspostavila vezu s njima.
Bilo je trenutaka kada je žarko želela i sama da ima decu. Volela je prvake, volela je
decu, a u trideset drugoj godini već joj je nesumnjivo bilo vreme.
Onda joj ni od kuda pred očima blesnu strašan prizor od pre nekoliko dana, kada
su Aleksa prenosili iz kuće u Petoj ulici u jedna ambulantna kola! Javili su joj njegovi
susedi, njeni prijatelji. Aleks je bio pri svesti. Seća se kako joj je rekao: „Kristina, tako
si lepa. Uvek." A onda su ih razdvojili.
Od sećanja na to jutro i tu sliku zadrhta. Već joj se neko vreme jedna kineska
izreka motala po glavi ne dajući joj davala mira: Društvo priprema zločin; zločinac ga
samo vrši.
„Jesi li dobro?" Videvši da je Kristina posrnula kod vrata, Lora Dikson se stvori
kraj nje.
„Izvinite nas, dame i gospodo", obrati se ona svom odeljenju. ,,Gospođa
Džonson i ja za trenutak moramo da popričamo tu, ispred vrata. I vi možete da
popričate. Samo tiho, kao dame i gospoda, jer verujem da to jeste."
Lora onda uhvati Kristinu podruku i izvede je u pust školski hodnik.
„Zar izgledam toliko loše?", upita Kristina. „Vidi li mi se na licu, Lora?"
Lora je čvrsto zagrli i ona oseti da joj prija toplota bujnog tela njene prijateljice.
Prijala joj je Lora.
,,Ne trudi se da budeš tako prokleto jaka, ne trudi se da glumiš hrabrost", reče
Lora. „Jesi li čula nešto, najdraža? Kaži Lori. Poveri mi se."
Kristina je mrmljala u Lorinu kosu. Godilo joj je da ima oslonac, oslonac u bilo
kome.
„I dalje je u kritičnom stanju. Posete su još zabranjene, osim ako se nalaziš
visoko na spisku gradske policije ili FBI-ja."
„Kristina, Kristina", prošaputa Lora blago. „Šta da radim s tobom?"
„Zašto, Lora? Sada mi je dobro. Zaista."
„Tako si jaka, curo. Ti si valjda najbolja osoba koju sam ikada upoznala. Mnogo
te volim. To je sve što ću ti zasad reći."
„Dovoljno je. Hvala", reče Kristina. Osećala se malo bolje, ne toliko prazno, ali
to osećanje nije dugo potrajalo.
Krenula je ka svojoj kancelariji.
Kada je skrenula u istočni hodnik, pored kancelarije je ugledala agenta FBI-ja
Kajla Krejga. Ona potrča k njemu niz hodnik. Ovo ne valja, reče sebi. Oh, bože blagi,
ne. Zašto je Kajl ovde? Šta želi da mi kaže?
„Kajle, šta se dešava?", izusti drhtavim glasom koji je gotovo izdade.
„Moram da razgovaram s vama", reče on i uhvati je za ruku. „Molim vas, samo
me slušajte. Uđimo u vašu kancelariju, Kristina."
GLAVA 89
TE NOĆI opet nisam mogao da zaspim u svojoj sobi u hotelu Mariot, u
Prinstonu. Uporedo sam vodio dve istrage koje su mi se u mislima rivalski sudarale.
Brzo sam pregledao nekoliko stranica iz jedne prilično dosadne knjige o vozovima, tek
da prikupim podatke.
Počeo sam da se upoznajem sa železničkim rečnikom: putnička kola s prolazom,
boks palete, kupei s jednom posteljom u kolima za spavanje, dispečeri i budnici,
uređaji za kontrolu budnosti. Znao sam da su vozovi ključ zagonetke koju pokušavam
da rešim.
Kakva je uloga Garija Sonedžija u napadu na kuću Aleksa Krosa?
Ko mu je ortak?
Otišao sam da radim na svom pauerbuku, koji sam stavio na sto u hotelskoj sobi.
Kao što ću kasnije ispričati Kajlu Krejgu, tek što sam seo, posebno ugrađeni alarm u
kompjuteru počeo je da mi zujanjem daje signal. Čekao me je faks.
Odmah sam znao šta je u pitanju - zove me Smit. Već duže od godinu dana smo
u kontaktu i redovno me je obaveštavao o sebi. Ko traži koga?, pitao sam se ponekad.
Kad je u pitanju Smit, poruka s faksa bila je klasika. Pročitao sam je reč po reč.
Pariz - sreda.
U Fukoovoj knjizi Disciplina i kazna ovaj filozof iznosi mišljenje da se u
savremenom društvu krećemo od individualne kazne ka paradigmi uopštenog
kažnjavanja. Potpuno se slažem da je to nesrećno stanje stvari. Uviđate li kuda me
vodi ovakav način razmišljanja i šta bi mogla da bude moja konačna misija?
Nedostajete mi ovde, na Kontinentu, strašno mi nedostajete. Aleks Kros nije
vredan vašeg dragocenog vremena ni energije.
U vašu čast ovde, u Parizu, uzeo sam jednog - lekara! Lekara hirurga, baš što ste
vi nekada želeli da budete.
Srdačno, g. Smit
GLAVA 90
ZLOČINAC je više od godinu dana ovako komunicirao sa mnom. Mejlovi su mi
stizali u svako doba dana i noći, nakon čega bih ih ja prosleđivao FBI-ju. Gospodin
Smit je tako savremen, kreatura devedesetih godina.
Preneo sam poruku Jedinici za bihevioralnu nauku koja se nalazi u Kvantiku.
Tamo su još radili neki profajleri. Mogao sam da zamislim koliko su preneraženi i
pogođeni. Dobio sam odobrenje za put u Francusku.
Samo koji minut pošto sam prosledio poruku u Kvantiko, Kajl Krejg mi je
telefonirao. Gospodin Smit mi je otvorio još jedan prozor mogućnosti da ga ulovim,
obično samo na dan ili dva, ali ponekad za svega nekoliko sati. Izazivao me je da
spasem otetog lekara.
I u pravu je, zbilja sam verovao da gospodin Smit u odnosu na Garija Sonedžija
ima nepobitnu prednost - i umno i metodološki nadmašivao je znatno primitivniji
Sonedžijev pristup.
Dok sam iznosio putnu torbu i kompjuter, napolju, na parkiralištu hotela,
ugledah Džona Sampsona. Već je prošla ponoć te mi bi čudno šta će on u Prinstonu
ovako kasno.
,,Do đavola, šta ovo znači, Pirse? Kuda mislite da idete?", Zagrme on ljutito,
nadnoseći se nada mnom. Svetlost s okolnih zgrada pravila mu je dugačku senku, od
deset do dvanaest metara.
„Smit mi se javio pre nekih pola sata. On to radi pre nego što ubije nekoga.
Saopštava mi mesto i čika me da sprečim ubistvo."
„Pa zato dižete ruke od svega što smo ovde radili? Ne biste mi čak ni javili, zar
ne? Samo ćete otići iz Prinstona u gluvo doba noći." Pogled mu je bio hladan,
neprijateljski. Izigrao sam njegovo poverenje.
„Džone, ostavio sam vam poruku u kojoj sam sve objasnio. Daće vam je na
recepciji. Već sam razgovarao s Kajlom. Sigurno se vraćam za nekoliko dana. Sa
Smitom nikad ne traje dugo. Zna da je preopasno. A ionako mi treba vremena da
razmislim o ovom slučaju."
Sampson se namršti i nastavi da odmahuje glavom.
„Rekli ste da je važno da posetimo zatvor Lorton. Rekli ste da je Lorton jedno
od mesta gde je Sonedži mogao da pridobije nekoga da obavi prljav posao za njega.
Ortak mu je verovatno bio u Lortonu."
„Nisam odustao od posete Lortonu, ali sada moram pokušati da sprečim jedno
ubistvo. Smit je oteo nekog lekara u Parizu i posvećuje mi to ubistvo."
Moje reči nisu ostavile nikakav utisak na Džona Sampsona. Nije mi se pružila
prilika da mu objasnim šta me najviše muči. Nisam to rekao ni Kajlu Krejgu.
Izabela je poreklom iz Pariza. Pariz je bio njen zavičaj. Tamo nisam putovao
otkako je ubijena. Gospodin Smit je to znao.
GLAVA 91
BILO JE to lepo mesto i gospodin Smit je želeo da ga pokvari, da mu zauvek
uništi dušu. Mala kamena kuća sa kamenim zidovima zalivenim zemljanim cementom,
s belim kapcima i čipkanim provincijskim zavesama, delovala je spokojno i idilično.
Baštu je okruživala živica. Ispod usamljene jabuke pružao se dugačak drven sto za
kojim bi se obično prijatelji, porodica i susedi okupljali, jeli i razgovarali.
Po linoleumu prostrane kuhinje farmerske kuće gospodin Smit je razastreo
listove Monda. Peti Smit - ni u kakvom srodstvu s njim - cičala mu je s CD plejera.
Dok je slušao -Summer Cannibals, nije mu promakla drečeća ironija.
Naslovna strana novina takođe je vrištala: Gospocsfrn Smit oteo kirurga u
Parizu!
I jeste, i jeste.
Maštu javnosti zaokupljala je fiks-ideja sejući strah da je gospodin Smit
posetilac iz svemira i da luta zemljom pustošeći je iz mračnih, neznanih razloga koji
možda leže van granica ljudskih shvatanja. Pisci jezivih novinskih članaka mudrovali
su kako on nema nikakvih dodirnih tačaka s ljudskim rodom. Opisivali su ga kao biće
koje „nije s ovog sveta" i „nesposobno je za ljudska osećanja".
Samo ime - gospodin Smit - preuzeto je od lika „Valentajna Majkla Smita",
posetioca s Marsa u naučnofantastičnom romanu Roberta Hajnlajna Stranac u stranoj
zemlji. Ta knjiga mu je oduvek bila kultni favorit. Kada je Čarls Menson uhapšen u
Kaliforniji, u rancu mu je, od svih knjiga, nađen samo Stranac*( Ne Kamijev, nego
Hajnlajnov. Hajnlajn je sredinom šezdesetih postao guru „dece cveća". (Prim, prev.)).
Proučavao je francuskog hirurga koji je ležao gotovo nesvestan na kuhinjskom
podu. U jednom izveštaju FBI-ja izneto je gledište „da g. Smit, izgleda, ceni lepotu.
On za kompoziciju ima oko umetnika. Obratite pažnju na promišljen način na koji
aranžira leševe."
Oko umetnika za lepotu i kompoziciju. Da, tako je. Nekada je voleo lepotu,
štaviše, živeo je za nju. Umetnički raspored je jedan od tragova koje je ostavljao za...
svoje pratioce.
Peti Smit je otpevala pesmu i na red je došla grupa Dors numerom People Are
Strange. I ovaj „prašnjavi staritet" jeste kao naručen za čudesno raspoloženje.
Smitov pogled je bludeo po seoskoj kuhinji. Ceo jedan zid zauzimao je kameni
kamin. Drugi je bio prekriven belim keramičkim pločicama s prastarim policama na
kojima se nalazilo bakarno posude, bele šolje za cafe au lait,*( Fr.: kafa s vrelim mlekom.
(Prim, prev.)) i staromodne tegle za džem ili confitures fines, kako ga ovde zovu. Znao
je za to, znao je gotovo sve o svemu. Tu je video i staru crnu peć od livenog gvožđa s
mesinganim držačima. I veliku belu porcelansku sudoperu. Pored sudopere, iznad
samog stola za obradu mesa, visila je zadivljujuća zbirka kuhinjskih noževa. Noževi su
bili lepi, savršeni u svakom pogledu.
Izbegavao je da gleda žrtvu, zar ne?
Znao je da je tako. Kao i uvek.
Najzad spusti pogled ka žrtvi.
Dakle, ovo je Abel Sant.
Ovo je srećni broj devetnaest.
GLAVA 92
ŽRTVA je bila jedan vrlo uspešan tridesetpetogodišnji francuski hirurg, zgodan
na galski način, savršeno oblikovan, mada na kostima nije imao mnogo mesa. Izgledao
je kao simpatična osoba, „ugledan" čovek, „dobar" lekar.
Šta je čovek? Šta je zapravo ljudskost?, upita se gospodin Smit. Imao je običaj
da postavlja to osnovno pitanje u desetak zemalja širom sveta posle fizičkih ispita kao
što je ovaj.
Može li najzad da dobije odgovor ovde, u ovoj francuskoj provincijskoj kuhinji?
Filozof Hajdeger verovao je da čovekovu ličnost bitno obeležava ono o čemu zaista
brinemo. Je li Hajdeger nešto naslućivao? O čemu istinski brine gospodin Smit? Red je
da se zapita o tome.
Francuskom hirurgu ruke su bile čvrsto vezane na leđima. Nožni članci su mu
vezani za ruke, kolena savijena unazad, ka glavi. Konopac se nastavljao omčom oko
vrata.
Abel Sant je već shvatio da mu svako koprcanje i bacakanje sve više steže vrat i
guši ga. Noge će ga od zamora najzad zaboleti toliko da će utrnuti. Potreba da ih
ispravi postaće neizdržljiva. A ukoliko to učini, sam će se zadaviti.
Gospodin Smit je bio spreman. Držao se rasporeda. Obdukcija će početi od
gornjeg dela tela, pa će ići sve niže. Pravilan redosled: vrat, kičma, grudi. Zatim
trbušna duplja, karlični organi, genitalije. Glava i mozak biće ispitani na kraju, da bi
oteklo što više krvi - za najjasniji pregled.
Doktor Sant je vrištao, ali ovde niko nije mogao da ga čuje. Bili su to bezbožni
krici koji su gotovo naterali Smita da i sam zavrišti.
Otvorio je grudi klasičnom incizijom u obliku slova Y. Prvi rez se pružao od
ramena do ramena, nastavljajući se preko grudi ka vrhu grudne kosti. Telo je secirao
celom dužinom trbuha, do prepona.
Surovo ubistvo nevinog hirurga Abela Santa. Apsolutno neljudski, pomisli.
Abel Sant - bio je ključ svega, a nijedan od blistavih policijskih umova to nije
mogao da razreši. Ni detektivi ni islednici nisu ni za sranje. A tako je jednostavno -
kad bi samo malo napregli mozak. Abel Sant. Abel Sant. Abel Sant.
Posle završene obdukcije gospodin Smit leže na kuhinjski pod, pored sirotog
doktora Santa. Tako je postupao sa svakom žrtvom. Telom je grlio krvavi les. Saputao
i uzdisao, šaputao i uzdisao. Uvek je bilo tako.
A onda bi gospodin Smit glasno zajecao. „Žao mi je. Tako mi je žao. Molim te,
oprosti mi", ječao je u pustoj seoskoj kući. Abel Sant. Abel Sant. Abel Sant. Zar niko
ne shvata?
GLAVA 93
NA LETU Ameriken erlajnsa za Evropu, dok je avion brujao preko Atlantika,
primetio sam da iznad sedišta svetli jedino moja lampa.
S vremena na vreme naišla bi neka stjuardesa da ponudi kafu ili piće, ali ja sam
uglavnom zurio u noćnu tminu.
Nikada nije bilo masovnog ubice čiji bi se pristup nasilju mogao porediti s onim
koji ima gospodin Smit, bar iz naučnog ugla. U tome se jedinica za bihevioralnu nauku
u Kvantiku slagala sa mnom. S nama su se slagali čak i uvek suprotstavljeni pripadnici
Interpola, međunarodne komisije zadužene za prikupljanje, klasifikaciju i distribuciju
policijskih podataka.
U stvari, zajednica forenzičkih psihologa relativno se slaže, ili se bar slagala, u
vezi sa tipologijom serijskih ubica i onih koji slede neki obrazac, a takođe i u vezi sa
glavnim karakteristikama ovih poremećaja. Dok sam leteo, razmatrao sam te podatke.
Tipovi šizoidnog poremećaja ličnosti, kako ih sada zovu, naginju introvertnosti i
ravnodušnosti prema društvenim odnosima. Ovaj čudak je klasični usamljenik. Obično
nema bliske prijatelje i ne neguje bliske veze ni sa kim, osim eventualno s porodicom.
Nesposoban je da na prihvatljiv način ispoljava naklonjenost ili ljubav. U slobodno
vreme uglavnom bira aktivnosti u kojima je usamljenik. Malo ili nimalo ih je zainteresovano
za seks.
Narcistički tipovi su drukčiji. Oni isključivo haju samo za sebe, mada se
ponekad pretvaraju da im je stalo do drugih. Pravi narcisi su nesposobni da osete
empatiju prema nekome. Njihova slika o sebi je preuveličana, potpuno gube oslonac
kada ih kritikuju, i smatraju da zaslužuju poseban tretman. Zaokupljeni su grandioznim
idejama o uspehu, moći, lepoti i ljubavi.
Tipovi ličnosti s poremećajem izbegavanja obično ne žele da se mešaju s drugim
ljudima ukoliko nisu potpuno uvereni da će ih ovi prihvatiti. Ovi tipovi izbegavaju
poslove i situacije skopčane s društvenim vezama. Obično su tihi i lako se zbune.
Smatraju ih „podmuklo opasnim".
Tipovi sa sadističkim poremećajem ličnosti predstavljaju vrhunac zla do kojeg
idu destruktivni pojedinci. Imaju naviku da stalno posežu za nasiljem i svirepošću
kako bi dokazali moć. Uživaju u nanošenju fizičkog i psihičkog bola. Opsedaju ih
predstave nasilja, mučenja i naročito ubijanja drugih.
Kao što rekoh, sve ovo mi je prolazilo kroz glavu dok sam leteo iznad Atlantika.
Ipak, najviše me je kopkao zaključak koji sam doneo o gospodinu Smitu, a nedavno
sam ga u Kvantiku saopštio Kajlu Krejgu.
U raznim fazama ove dugačke i složene istrage gospodin Smit se uklapao u sva
četiri klasična tipa ubica. Činilo se da gotovo savršeno pristaje tipu s jednim
poremećajem ličnosti - da bi se zatim promenio u tip drugačijeg ubice, ovakvog ili
onakvog, kako ga kad uhvate lutke. Mogao bi čak da bude peti tip psihopatskog ubice,
sasvim nova vrsta poremećaja ličnosti.
Možda su tabloidi u pravu kada nagađaju da je gospodin Smit tuđin. Nije ličio ni
na jedno meni poznato ljudsko biće. Ubio je Izabelu.
Zato nisam mogao da spavam na letu za Pariz. Zato uopšte više nisam mogao da
spavam.
GLAVA 94
KO može da zaboravi hladnokrvno ubistvo voljene osobe? Ja ne mogu. Četiri
godine nisu oduzele ništa od živosti i nestvarnosti tog događaja. Odigrao se ovako, baš
kao što sam ispričao policiji u Kembridžu.
Dva sata je izjutra i svojim ključem želim da otvorim ulazna vrata našeg
dvosobnog stana u Ulici Inman, u Kembridžu. Iznenada stajem. Osećam da nešto u
stanu nije kako treba.
Neke pojedinosti mi se osobito urezuju u pamćenje. Nikada ih neću zaboraviti.
Plakat u foajeu: Jezik je više odgovora. Izabela je potajni lingvista, obožava reči i igre
recima. Poput mene. To značajno doprinosi našoj vezi.
Izabelina omiljena noguči lampa s abažurom od pirinčane hartije.*( Isamu Noguči
(Isamu Noguchi, 1904-1988) - istaknuti američki umetnik japanskog porekla, pejzažni arhitekta i
skulptor. (Prim, prev.))
Njene dragocene broširane knjige, donete iz kuće, većinom folijanti.
Jednoobrazno beli hrbati knjiga s crnim slovnim znacima, tako savršeni i uredni.
U društvu kolega s medicinskog fakulteta koji su nedavno diplomirali, kao i ja,
popio sam nekoliko čaša vina u restoranu Džilijan. Puštali smo paru posle mnogo
dana, noći, nedelja i godina kuvanja u ekspres loncu, na Harvardu. Upoređivali smo
bolnice u kojima će svako od nas od jeseni raditi: Obećavali smo sebi da ćemo
održavati vezu mada smo predosećali da neće tako biti.
U toj grupi bilo je i troje mojih najboljih prijatelja s medicinskog fakulteta.
Marija Džejn Ruoko, koja će raditi u Dečjoj bolnici u Bostonu; Kris Šarp, koji će
uskoro otputovati u Bet Izrael; Majki Fesko, koji je nagrađen stažiranjem na
Njujorškom univerzitetu. I mene je služila sreća. Dobio sam mesto u Masačusetskoj
opštoj bolnici, jednoj od najboljih nastavnih bolnica na svetu. Budućnost mi je bila
osigurana.
Kada sam stigao kući, bio sam malo omamljen vinom ali daleko od pijanstva.
Dobro raspoložen, neobično bezbrižan. S grižom savesti pamtim neobičnu pojedinost -
bio sam napaljen za Izabelom. Slobodan. Sećam se da sam pri povratku pevao With or
Without You u kolima, deset godina starom volvou, koji je odgovarao mom
ekonomskom statusu studenta medicine.
Živo se sećam kako stojim u predsoblju trenutak pošto sam uključio svetlost u
hodniku. Izabelina kouč tašna je na podu. Sadržina je rasuta u prečniku od metar do
metar i dvadeset.
Veoma, veoma čudno.
Rasut sitniš, njene omiljene naušnice juvelirske firme Džordž Džensen, karmin,
sitnice za šminku, mala kutija s kozmetikom, žvakaća guma s cimetom - sve je to na
podu.
Zašto Izabela nije podigla tašnu? Zar je toliko nadrkana što sam zaglavio u
društvu kolega s medicine?
Ne liči na Izabelu da se tako ponaša. Kada je reč o greškama, ona je žena širokih
pogleda, bez predrasuda.
Vraćam se uzanim dugačkim stanom i tražim je svuda. Konstruisan je kao
železnički vagon, male sobe na tesnoj pruzi, a u hodniku su naši polovni aparati za
ronjenje. Planirali smo da putujemo u Kaliforniju. Hodnik je zakrčen s dva rezervoara
s komprimovanim vazduhom, pojasevima s utegama, ronilačkim odelima i dvama
parovima gumenih peraja.
Hvatam podvodni pištolj s harpunom - za svaki slučaj. Za kakav slučaj? Nemam
predstavu. Kako bih i mogao da znam? Sve više i više osećam izbezumljenost, a onda
počinje da me hvata panika. „Izabela!", vičem iz sveg glasa. „Izabela? Gde si?"
Stajem, i kao da staje ceo svet. Ispuštam podvodni pištolj. On pada, udara zvečeći po
golom podu od tvrdog drveta.
Nikada me neće napustiti ono što sam ugledao u spavaćoj sobi. Još mogu da
vidim, namirišem, čak i okusim svaki gnusni detalj. Možda mi se u tom času rađa šesto
čulo koje je postalo sastavni deo mog života.
„Oh, bože! Oh, Isuse, ne!", vrištim iz sveg glasa, toliko da me čuje par koji
stanuje iznad nas. Sećam se svojih misli: Ovo nije Izabela. Reči potpune neverice.
Možda sam ih čak glasno izgovorio. Ne Izabela. Ne može da bude Izabela. Ne ovakva.
Pa ipak - prepoznajem lepršavu kestenjastu kosu koju sam tako rado milovao,
češljao; napućene usne koje su me terale da se smešim i glasno smejem, tražim zaklon;
i sedefastu lepezastu ukosnicu koju Izabela nosi kad želi da bude osobito dopadljiva.
Ceo moj život se menja u otkucaju ili izostanku otkucaja srca. Tražim znakove
disanja, znakove života. Ne opipavam puls ni u butnoj ni u vratnoj arteriji. Nijedan
otkucaj. Ništa.
Ne Izabela. Nemoguće.
Već je nastupila cijanoza, pomodrelost usana, ležišta noktiju i kože. Krv joj se
slila u lokvu oko donjeg dela tela. Creva i bešika su se olakšali, ali ta telesna
pražnjenja mi ništa ne znače. U ovim okolnostima su beznačajni.
Izabelina lepa koža dobila je voštan, gotovo prozračan izgled, kao da to nije ona.
Svetlozelene oči već su izgubile tečnost i ispupčenost. Više me ne vide, zar ne?
Shvatam da me više nikada neće videti.
U stanu se nekako pojavljuje policija Kembridža. Odjednom se nalaze svuda,
zgroženi kao što izgledam i sam. Tu su moji susedi iz kuće, pokušavaju da me uteše i
smire trudeći se da i njima samima ne pozli.
Izabele nema. Nikada nećemo jedno drugom reći zbogom. Izabela je mrtva, ali
ne mogu da verujem u to. Kroz glavu mi prolaze reći jedne stare pesme Džejmsa
Tejlora: „Ali uvek sam mislio da ću te videti, još samo jednom." Pesma je Fire and
Rain, naša pesma. I još je.
Neki jeziv manijak slobodno šeta Kembridžom. Nepunih deset ulica od
Harvardskog univerziteta ubio je žrtvu. Uskoro će dobiti ime: gospodin Smit,
književna aluzija moguća samo u univerzitetskom gradu kao što je Kembridž.
Ono najgore - što nikada neću zaboraviti, niti oprostiti, završni udarac - jeste
činjenica da je gospodin Smit izvadio Izabeli srce.
Tu se prekide moja izgubljenost u mislima. Avion je sleteo na aerodrom Šarl de
Gol. Bio sam u Parizu. A bio je i Smit.
GLAVA 95
ODSEO sam u hotelu De la Sen. Iz sobe sam pozvao bolnicu Sveti Antonio, u
Vašingtonu. Aleks Kros se još nalazio u teškom stanju. Namerno sam izbegavao susret
s francuskom policijom ili kriznim timom. Ionako nema nikakve vajde od lokalne
policije. Više volim da radim sam i polovinu dana sam to i činio.
U međuvremenu se gospodin Smit javio Sirteu.*( Fr.: CRS (skr. od Compagnies
Republicaines de Securite) - Odeljenje za bezbednost Republike. (Prim, prev.)) Tako postupa
uvek, javljajući se još i lokalnoj policiji ne bi li neposredno prkosio svima koji ga
traže. Loše vesti, uvek jezive vesti. Niko od vas nije uspeo da me ulovi. Ni ti nisi
uspeo, Pirse.
Otkrio je gde možemo da nađemo telo doktora Abela Santa. Rugao nam se,
nazivao žalosnim i nesposobnim ništarijama. Posle svakog ubistva nas je izjedao.
U velikom broju su se na ulazu u park Monsuri okupili francuska policija i
pripadnici Interpola. Pridružio sam im se u jedan i deset ujutro.
Zbog opasnosti od navale posmatrača i štampe, mesto zločina čuvale su
specijalne snage francuske policije, CRS.*( Surete - francuska kriminalistička policija (Prim,
prev.))
Primetio sam pozna to lice jedne inspektorice iz Interpola i mahnuo joj. Po
opsesivnoj želji da ulovi gospodina Smita Sondra Grinberg je gotovo mogla da se meri
sa mnom. Bila je tvrdoglava i izvrsno je radila svoj posao. Ali njeni izgledi da stane
Smitu na put isti su kao i u ostalih.
Dok mi je prilazila, Sondra je izgledala krajnje napeto, ispunjeno nelagodnošću.
„Mislim da nam nisu potrebni svi ovi ljudi, sva ova pomoć", rekoh sa bledim
osmehom. „Ne bi trebalo da bude tako vraški teško da se pronađe telo, Sendi. Rekao
nam je gde da ga tražimo."
„Slažem se s vama", reče ona. „Ali znate Francuze. Misle da je ovako najbolje.
Le grand potraga za le grand tuđinskim kriminalcem iz svemira."' Ciničan osmeh joj
zaigra u uglu usana. „Milo mi je što vas vidim, Tomase. Uzgred, kako vaš francuski?"
„II ny a rien a voir, Madame, rentrezchez vows.'"*( Fr.: Ovde nema ničeg, madam,
vratite se kući. (Prim, prev.))
Sendi se nasmeja krajičkom usana. Neki francuski policajci su nas gledali kao
da smo sišli s uma. „Ja bih se, bogamu, najradije vratila kući. Ali lepo. Vi kažite
žacama šta treba da urade, a onda će oni uraditi suprotno, sigurna sam."
„Razume se da hoće. Oni su Francuzi."
Sondra je bila visoka crnka, vitka ali stubastih nogu, kao da je sastavljena od
dva telesna tipa. Britanska državljanka, bistra i duhovita, odlikovala se trpeljivošću
prema svima, pa i prema Amerikancima. Bila je pobožna Jevrejka i militantno gej. Čak
i u ovakvim trenucima sam uživao da sarađujem s njom.
Ruku podruku sa Sendi Grinberg, ušetah u park Monsuri, u još jedan boj.
„Šta mislite, zašto nam je oboma poslao poruke? Zašto želi da oboje budemo
ovde?", upita ona dok smo gacali po vlažnim travnjacima, koji su svetlucali obasjani
uličnom svetlošću.
„Mi smo zvezde u njegovoj uvrnutoj galaksiji. Bar je takva moja teorija. Osim
toga, mi predstavljamo vlast. Možda voli da se ruga vlasti. A možda nas pomalo i
poštuje."
„Iskreno sumnjam u to", reče Sendi.
„Onda voli da se razmeće, da se oseća nadmoćniji od nas. Šta kažete na tu
teoriju?"
„Pravo da vam kažem, bliža mi je. Možda nas upravo sada gleda. Znam da je
ekstremno egocentričan. Hej vi tamo, gospodine Smite s planete Mars. Gledate li nas?
I beskrajno uživate u ovome? Gospode bože, kako mrzim to jezivo đubre!"
Zurio sam u mračne brestove. Bilo je dovoljno zaklona za nekoga ko bi želeo da
nas posmatra.
„Možda je ovde. Nije isključeno da je u stanju da menja oblik, znate. Mogao bi
da bude onaj balayeur des rues, ili onaj žandarm, ili čak prerušen u onufille de
trottoir",*( Fr.: Balayeur des rues - čistač ulica; filk de trottoir - uličarka. (Prim, prev.)) rekoh.
U jedan i četvrt počesmo da pretražujemo. U dva ujutro još nismo pronašli telo
doktora Abela Santa. To nam je bilo čudno i niko u grupi za pretraživanje nije skrivao
zabrinutost. Postalo mi je jasno da nam Smit namerno otežava pronalaženje tela, što
nikada ranije nije činio. Obično se oslobađao tela bacajući ga kao omot žvakaće gume.
Šta li je Smit naumio?
Pariški novinari očigledno su dobili dojavu da pretražujemo mali park. Za
izdanja uz doručak želeli su obilnu porciju krvi. Nad glavom su nam lebdeli lešinarski
TV helikopteri. Dalje, na ulici, policija je postavila barikade. Sve smo imali, osim
žrtve.
U gomili posmatrača već je bilo stotine ljudi - a bilo je dva ujutro. Sendi je
piljila u njih. „Prokleti klub Smitovih fanova", primeti podrugljivo. „Kakvo vreme!
Kakva civilizacija! To je rekao Ciceron, znate."
U pola tri mi se oglasi pejdžer. Zvučni signal trgnu nas oboje. Zatim se uključi i
njen. Dvoboj pejdžera. Kakav svet, zaista.
Izvadili smo laptopove iz torbi okačenih o ramena. Sendi potraži pristigle
poruke, ali bio sam brži od nje.
Pirse, glasio je imejl,
Dobro došli u stvaran svet, u pravu poteru. Lagao sam vas. To vam je kazna što
ste me izneverili. Želeo sam da vas zbunim, šta god to značilo. Želeo sam da vas
podsetim da ne smete da mi verujete, ni meni niti ma kome drugome - ni svojoj
prijateljici, gđici Grinberg. Uz to, zaista nisam naklonjen Francuzima. Svojski sam
uživao da ih namučim ovde noćas.
Siroti dr Abel Sant nalazi se u parku Bit-Šomon. Blizu hrama. Kunem se.
Obećavam.
Verujte mi. Ha, ha! Nije li to onaj čudni zvuk koji vi ljudi proizvodite kad se
smejete? Ja nisam uspeo da potpuno savladam taj zvuk. Vidite, nikada se nisam
stvarno nasmejao.
Srdačno, g. Smit
Sendi Grinberg odmahnu glavom i promrmlja neku psovku. I ona je primila
neku poruku.
„Park Bit-Šomon", ponovila je mesto. „Kaže da ne smem da vam verujem. Ha,
ha! Nije li to onaj čudni zvuk koji mi ljudi proizvodimo kad se smejemo?"
GLAVA 96
VELIKI, glomazni tim za traganje projurio je Parizom na severoistok, u pravcu
parka Bit-Šomon. Jednolično zavijanje policijskih sirena izazivalo je nemir i zvučalo
zastrašujuće. I u ovim ranim jutarnjim satima gospodin Smit je uspevao da izazove
metež u Parizu.
„Sada je on glavni", rekoh Sendi Grinberg dok smo se brzo vozili mračnim
pariškim ulicama u iznajmljenom plavom sitroenu. Zvučalo je kao da gume cepaju
glatku površinu puta. Šum se uklapao sa svim ostalim događajima. „Smit je u punom
sjaju, ma koliko se ta slava na kraju pokaže prolaznom. Ovo je njegova predstava,
njegov trenutak", mleo sam.
Engleska islednica se namršti. „Tomase, vi ne prestajete Smitu da pripisujete
ljudska osećanja. Kada će vam u mozak prodreti misao da mi tražimo malog zelenog?"
„Ja sam empirijski islednik. Verovaću u to samo kad budem video malog
zelenog kome kaplje krv iz malih zelenih usta."
Nijedno od nas dvoje nije kupilo teoriju o „tuđinu", ali vicevi o posetiocu iz
svemira bili su nezaobilazni deo mračnog humora u poteri za ovim zločincem.
Pomagali su nam da izdržimo jer smo znali da nas čeka neko naročito čudovišno i
neprijatno mesto zločina.
Kada smo stigli u Bit-Šomon, već je bilo oko tri izjutra. Šta mari što su sitni sati.
Ionako više ne spavam.
Park je bio pust, ali jarko osvetljen uličnim svetiljkama i policijskim i vojnim
reflektorima. Mada se spustila niska plavičastosiva magla, vidljivost je bila dovoljna
da omogući potragu. Bit-Šomon je ogromna oblast, ni nalik njujorškom Central parku.
Sredinom devetnaestog veka tu je iskopano veštačko jezero, napunjeno vodom iz
kanala Sen Marten. Potom je podignuta stenovita planina, koja je sada puna pećina i
slapova. Ako ste raspoloženi za tumaranje ili možda sakrivanje leša, svuda unaokolo je
gusto lišće.
Već posle nekoliko minuta stiže nam poruka preko policijskog radija. Doktora
Santa su našli nedaleko od mesta gde smo ušli u park. Gospodin Smit je završio igru s
nama. Zasad.
Sendi i ja izađosmo iz patrolnih kola kod baštenske kuće pored hrama i počesmo
da se penjemo strmim kamenim stepenicama. Žace i francuski vojnici oko nas nisu
izgledali samo umorno i potreseno, nego i istinski zaplašeno. Do kraja života će
pamtiti mesto nalaženja tela. Još kao redovni student na Harvardu čitao sam Belog
đavola Džona Vebstera. Ovo čudno delo iz sedamnaestog veka vrvelo je od đavola,
demona i vukodlaka - i svi su bili ljudi. Verovao sam da je gospodin Smit ljudski
demon. Najgore vrste.
Probili smo se kroz gusto grmlje i šikaru. U blizini se čulo tiho, žalostivo
zavijanje pasa tragača. Zatim sam video četiri krajnje napregnute, uzdrhtale životinje
koje su nas vodile.
Kao što se moglo predvideti, novo mesto zločina bilo je jedinstveno. Vrlo lepo,
s prekrasnim pogledom na Monmartr i Sen Deni. Prekodan, ljudi su dolazili ovamo da
šetaju, izvode kućne ljubimce i žive život dostojan čoveka. Iz bezbednosnih razloga
park je zatvaran u jedanaest noću. „Ispred nas", prošaputa Sendi, „ima nečega." Video
sam vojnike i policiju kako tumaraju u malim grupama. Gospodin Smit je nesumnjivo
bio ovde. Desetak ili više „paketa" pažljivo je poredano na jednoj travnatoj padini.
„Sigurni ste daje to ovo?", upita me jedan inspektor na francuskom. Zvao se
Fok. „Šta mu to znači, do vraga? Neka šala?"
„Nije šala, uveravam vas. Odvijte jedan zavežljaj. Koji god hoćete",
posavetovao sam francuskog policajca. On me pogleda kao da sam lud.
„Kao što kažu u Americi, ovo je vaš šou", reče Fok na francuskom.
„Govorite li engleski?", prosiktah.
„Da, govorim", odgovori on osorno.
„Dobro. Odjebite", rekoh.
Priđoh jezivoj gomili „paketa", ili je bolje nazvati ih „poklonima". Po obliku su
se razlikovali, a zajedničko im je bilo to što su neobično pažljivo zavijeni u novinsku
hartiju. Gospodin Smit je umetnik. Izgleda da je u jednom velikom okruglom paketu
spakovana glava.
„Francuska obrada. To je noćašnji motiv. Za njega je sve meso", promrmljah
Sendi Grinberg. „Ruga se francuskoj policiji."
Pažljivo, plastičnim rukavicama, odvih novine. „Isuse Hriste, Sendi."
Nije bila glava - samo pola glave.
Glava doktora Abela Santa bila je glatko odvojena od trupa kao skup komad
mesa. Zatim je pažljivo prepolovljena. Lice je bilo oprano, a koža pažljivo odrana.
Samo pola Santovih usta nemo je vrištalo pred nama - u jednom oku ogledao se trenutak
krajnjeg užasa.
„U pravu ste. Za njega je to samo meso", reče Sendi. „Kako podnosite da ga
gonite sve ovo vreme?"
„Nikako", prošaputah. „Uopšte ne podnosim."
GLAVA 97
IZVAN Vašingtona, pred stanom Kristine Džonson, zaustaviše se jedna kola
FBI-ja. Bila je spremna i čekala je, bdijući pored samog ulaza. Stajala je obgrlivši se
rukama, što je često činila u poslednje vreme, na rubu straha. Popila je dve čaše crnog
vina i prisilila se da ostane na tome.
Dok je hitala ka automobilu, osvrtala se da vidi vreba li neki reporter u blizini
njenog stana. Oni su kao psi na svežem tragu. Uporni, ponekad neverovatno
bezosećajni i grubi.
Jedan crni agent, koga je poznavala, žustar, simpatičan čovek po imenu Čarls
Dampijer, iskoči i otvori joj zadnja vrata. „Dobro veče, gospođo Džonson", pozdravi je
učtivo kao neki njen učenik iz škole. Pade joj na um da mu se malo dopada. Navikla je
na muškarce koji se tako ponašaju, ali se potrudila da bude ljubazna.
„Hvala", reče sedajući na zadnje sedište, presvučeno sivom kožom. „Dobro
veće, momci", uzvrati Čarlsu i vozaču, čoveku po imenu Džozef Dendžo.
Za vreme vožnje niko nije prekidao tišinu. Agenti su očigledno dobili nalog da
ne ćaskaju ukoliko ona ne pokrene razgovor. Oni žive u čudnom, hladnom svetu,
pomisli Kristina. A sada sam, izgleda, i ja deo tog sveta. Mislim da mi se uopste ne
sviđa.
Pre dolaska agenata se okupala. Sedela je u kadi i procenjivala svoj život. Dosta
jasno je uviđala svoje dobre, loše i ružne strane. Znala je da je oduvek pomalo zazirala
od opasnih situacija u kojima nije imala iskustva, ali su je privlačile i bila im je, oh,
toliko blizu. Nosila je u sebi žicu divljine, i to dobre divljine. U prvim godinama braka
čak je napustila Džordža; bili su razdvojeni šest meseci. Odletela je u San Francisko i
u Berkliju učila fotografiju. Živela je u malom stanu u brdima. Volela je da se
osamljuje, da se neko vreme prepušta razmišljanjima i da se sva posveti jednostavnom
činu, svakodnevnom beleženju lepote života koji je okružuje.
Vratila se Džordžu, počela da predaje i najzad dobila posao u školi Sodžerner
trus. Obožavala je školu, možda zato što su je stalno okruživala deca. Bože, koliko voli
decu i kako joj je lepo s njima. Žarko je želela da ima svoju.
Noćas nije uspevala da sabere misli. Možda zato što je bilo kasno, a možda zbog
druge čaše merloa. Oko ponoći se mračnim ulicama kretala crna ford limuzina,
uobičajenom trasom, skoro uvek istim putem od Mičelvila do prestonice. Pitala se je li
to mudro, ali je zaključila da oni znaju svoj posao.
Kristina se s vremena na vreme osvrtala da vidi prate li je. Osećala se pomalo
glupo, ali to je bilo jače od nje.
Sada je bila učesnik u događaju važnom za medije. A uz to, opasnom.
Predstavnici štampe nisu imali ni trunku poštovanja za njen privatni život ili osećanja.
Reporteri bi se pojavili u školi i pokušavali da ispituju druge učitelje. Kod kuće su je
tako često uznemiravali telefonom da je najzad promenila broj u neregistrovan.
Čula je zavijanje sirene policijskih ili ambulantnih kola u blizini i taj neprijatni
zvuk joj prekide tok misli. Ona uzdahnu. Samo što nisu stigli.
Zažmurila je i duboko lagano uzdahnula. Glava joj klonu na grudi. Umorna,
pomisli kako bi joj prijalo da se pošteno isplače.
„Je li vam dobro, gospodo Džonson?", upita je agent Dampijer. On ima oči na
leđima. Gledao me je, pomisli Kristina. Vidi sve što se događa, ali valjda tako treba.
„Sve je u redu", uzvrati ona, otvori oči i uputi mu osmeh. „Samo sam malo
umorna. Previše ranih ustajanja i kasnih leganja."
Posle kraćeg oklevanja agent Dampijer reče: „Žao mi je što mora da bude tako."
„Hvala", prošaputa ona. „Olakšavate mi svojom ljubaznošću. A vi ste zaista
dobar vozač", našali se s agentom Dendžoom, koji se nasmeja mada je uglavnom
ćutao.
Kola FBI-ja se spustiše niz strmu betoniranu ravan i uđoše u zgradu sa zadnje
strane. Već je znala da je to ulaz za dostavu. Primetila je da opet grli sebe. Sve joj se
činilo tako nestvarno u vezi s ovom noćnom vožnjom.
Oba agenta je otpratiše gore, do vrata, a onda se izmakoše u stranu da bi ušla
sama.
Blago je zatvorila vrata i leđima se naslonila na njih. Srce joj je lupalo - kao i
uvek u ovim prilikama.
„Zdravo, Kristina", reče Aleks, a ona pohrli k njemu i čvrsto ga zagrli, tako
čvrsto da odjednom sve postade mnogo bolje. Sve ponovo dobi smisao.
GLAVA 98
PRVOG jutra po povratku u Vašington odlučio sam opet da posetim Krosovu
kuću u Petoj ulici. Morao sam još jednom da mu pogledam beleške o Gariju
Sonedžiju. Neki dubok unutrašnji glas govorio mi je da je Aleks Kros poznavao svog
napadača, da je u nekom trenutku pre podmuklog nasrtaja sreo tu osobu.
Dok sam se vozio zakrčenim prestoničkim ulicama, ponovo sam prebirao po
glavi fizičke dokaze. Urednost sobe u kojoj je Kros napadnut prvi je zbilja značajan
nagoveštaj. Gotovo da nisu postojali tragovi haosa ni znakovi bezumnog ponašanja.
Bilo je više nego dovoljno razloga za pretpostavku da je napadač delovao u stanju koje
nazivamo „hladnim besom".
Drugi značajan činilac je prekomerna upotreba sile u spavaćoj sobi. Pre nego što
je u njega pucano, Kros je pet ili šest puta udaren. Iako se činilo da to protivureči
urednosti na mestu zločina, mislio sam da nije tako: ko god da je ušao u kuću, duboko
je mrzeo Krosa.
U samoj kući napadač se ponašao kao Sonedži. Nasilnik se skrivao u podrumu i
oponašao raniji Sonedžijev napad u kući. Nije pronađeno oružje, što znači da je
nesumnjivo zadržao prisebnost. Iz Krosove sobe nisu uzeti nikakvi suveniri.
Ostavio je detektivsku značku Aleksa Krosa. Napadač je želeo da je nađemo.
Šta mi to govori - da je ubica ponosan na ono što je postigao?
Najzad sam se vratio na dosad najupadljiviji i najznačajniji nagoveštaj. Uočio
sam je onog časa kada sam stigao u Petu ulicu i počeo da prikupljam podatke.
Napadač je ostavio Aleksa Krosa i njegovu porodicu žive. Čak i u slučaju da
Kros umre, nasilnik je napustio kuću s punom svešću o tome da Kros još diše.
Zašto bi uljez to učinio? Mogao je da ubije Krosa. Ili mu je plan od samog
početka bio da Krosa ostavi živog? A ako jeste, zašto?
Resi tu zagonetku, odgovori na to pitanje - i slučaj je rešen.
GLAVA 99
KUĆA je bila tiha i unutra je vladalo osećanje tuge i pustoši, karakteristično za
kuće u kojima nedostaje jedan veliki, važan član porodice.
Video sam Nanu Mamu kako žurno posluje u kuhinji. Sobama je strujao
prijatan, umirujući miris hleba iz pećnice, pečene piletine i slatkog krompira. Bila je
zauzeta pripremanjem hrane i nisam hteo da je uznemiravam.
„Je li ona dobro?", upitah Sampsona. Pristao je da se sretnemo ovde mada je još
bio kivan na mene što sam na nekoliko dana prekinuo istragu.
On slegnu ramenima. „Ne miri se s činjenicom da se Aleks ne vraća, ako na to
mislite", reče. „Ne znam kako bi podnela njegovu smrt."
Sampson i ja se tiho popesmo stepenicama. Kada smo bili u hodniku, Krosova
deca se pojaviše iz jedne bočne spavaće sobe.
Nisam se zvanično upoznao s Dejmonom i Dženi, ali sam čuo za njih. Oba
deteta su bila lepa mada su još nosila modrice od napada. Zgodni su na Aleksa, bistrih
pametnih očiju.
„Ovo je gospodin Pirs", reče Sampson. „On nam je prijatelj. Jedan od dobrih
momaka."
„Ja radim sa Sampsonom", rekoh. „Trudim se da mu pomognem."
„Je li tako, čika Džone?", upita mala. Dečak je samo zurio u mene - ne
neprijateljski, već obazrivo jer sam stranac. Primetio sam da Dejmon ima očeve
krupne smeđe oči.
„Da, on radi sa mnom i vrlo je dobar u tome", reče Sampson. Tim
komplimentom me je iznenadio.
Dženi mi priđe. Prelepa je devojčica, čak i s posekotinama i masnicom veličine
lopte za bejzbol na vratu i obrazu. Mora da joj je i majka bila lepotica.
Ona me uhvati za ruku i pretrese je.
„Pa, sigurno niste tako dobri kao moj tata, ali smete da koristite tatinu sobu",
reče. „Samo dok se on ne vrati kući."
Zahvalio sam Dženi i s poštovanjem klimnuo glavom Dejmonu. Sledećih sat i
po pregledao sam opširne Krosove beleške i dokumentaciju o Gariju Sonedžiju. Tražio
sam Sonedžijevog ortaka. Dokumentacija je obuhvatala razdoblje duže od četiri
godine. Uveren sam da napad na Krosa, ko god da je stajao iza njega, nije nasumičan.
Morala je da postoji neka snažna veza sa Sonedžijem, koji je tvrdio da uvek radi sam.
Bio je to mukotrpan problem, koji nisu uspeli da razreše ni analitičari psiholoških
profila u Kvantiku.
Kada sam konačno, utrnulih nogu, sišao niz stepenice, u kuhinji zatekoh
Sampsona i Nanu. Praktično nameštena i nepretrpana, ova prostorija odisala je
toplotom i udobnošću. Oživela mi je uspomene na Izabelu koja je volela da kuva i bila
je dobra u tome, uspomene na naš dom i zajednički život.
Nana me pogleda, budno i pronicljivo, isto kao kada sam je upoznao.
„Sećam vas se", reče. „Vi ste čovek koji mi je kazao istinu. Jeste li blizu
nečega? Hoćete li razrešiti ovaj užasan slučaj?", upita.
„Ne, nisam ga resio, Nana", rekoh joj opet istinu. „Ali mislim da je to možda
učinio Aleks. Moguće je da je Gari Sonedži sve vreme imao ortaka."
GLAVA 100
JEDNA misao mi je neprestano rila po glavi: Kome da verujem? Kome zaista
smem da verujem? Imao sam nekoga - Izabelu.
Sutradan pre podne, oko jedanaest, Džon Sampson i ja ukrcali smo se u FBI-jev
bel-džet rendžer. Poneli smo stvari za dvodnevni boravak.
„Dakle, ko je taj Sonedžijev ortak? Kada ću ga upoznati?", upita me Sampson za
vreme leta.
„Već ste ga upoznali", rekoh.
Stigli smo u Prinston pred podne i krenuli na susret sa čovekom po imenu
Sajmon Konklin. Sampson i Kros su ga ranije ispitivali. Aleks Kros je ispisao nekoliko
stranica beležaka o Konklinu prilikom istrage o senzacionalnoj otmici dvoje dece pre
nekoliko godina: Megi Rouz Dan i Majkla „Šrimpija" Goldberga. U to doba FBI
nikada nije ozbiljno pratio brojne izveštaje. Želeli su što pre da zatvore slučaj
kidnapovanja koji je dobio nezapamćen publicitet.
Dvaput sam pročitao te beleške. Sajmon Konklin i Gari su odrasli na istom
seoskom putu, nekoliko kilometara od grada Prinstona. Dva druga su sebe smatrala
„nadmoćnim" u odnosu na ostalu decu, pa i na većinu odraslih. Gari je sebe i Konklina
nazivao „velikim". Podsećali su na Leopolda i Louba, dvojicu visokointeligentnih
tinejdžera, koji su jedne godine iz čiste želje za uzbuđenjem izvršili čuveno ubistvo u
Čikagu.*( Zločin bogataških sinova i sjajnih studenata Nejtana Leopolda i Ričarda Louba izazvao
je nezapamćeno interesovanje u Americi 1924. i inspirisao je (doduše, u slobodnoj interpretaciji)
Alfreda Hičkoka da snimi film Konopac (The Rope, 1948). (Prim, prev.))
Još kao dečaci Sajmon Konklin i Gari su zaključili da je život „priča za malu
decu", koju su iz ličnih interesa izmislili moćnici. Ili ćeš slediti „priču" društva u
kojem živiš, ili ćeš ispisati svoju.
Kros je u beleškama dvostruko podvukao da je Gari bio peti u svom razredu u
gimnaziji u Prinstonu, pre nego što su ga prebacili u školu Pedi. Sajmon Konklin je bio
prvi i pohađao je Univerzitet Prinston.
U dvanaest sati i nekoliko minuta stigli smo na parking prekriven zemljom i
šljunkom ispred jednog malog i neuglednog tržnog centra između Prinstona i
Trentona, u Nju Džersiju. Neverovatna vrućina i sparina činili su da sve izgleda bledo
na suncu.
„Obrazovanje na Prinstonu je baš uzdiglo Konklina", reče Sampson s
neskrivenim sarkazmom. „Zaista sam zadivljen."
U protekle dve godine Sajmon Konklin je u oronulom tržnom centru upravljao
jednom knjižarom za odrasle. Radnja se nalazila u prizemnoj zgradi od crvene cigle.
Ulazna vrata su bila crna, kao i katanac. Natpis je glasio ZA ODRASLE.
„Šta mislite o Sajmonu Konklinu? Sećate li ga se dobro?", upitah dok smo
prilazili glavnom ulazu. Podozrevao sam da postoji i neki sporedan izlaz, ali nisam
verovao da će bežati od nas.
„O, 'Sajmon kaže'*( Izraz „Sajmon kaže" (Simon Sais) vezuje se za lik Priprostog
Sajmona (Simple Simon) iz engleskih dečjih pesmica. U savremenoj verziji igre pod tim naslovom
deca treba da urade ono što „Sajmon kaže".) je udaren mokrom čarapom bez premca. Jedno
vreme je bio visoko na mom spisku osumnjičenih za Junabombera*( Junabomber (Unabomber)
je nadimak Teodora Kačinskog (Theodor Kaczinski, rod. 1942), koji je slao pisma-bombe
na adrese univerziteta i vazduhoplovnih kompanija od kraja sedamdesetih do početka devedesetih
godina prošlog veka. (Prim, prev.)) . Ima alibi za onu noć kada je Aleks napadnut.
„Ne čudim se", rekoh. „Naravno da ga ima. Ne zaboravite da je lukav."
Ušli smo u otrcanu, prljavu radnju i pokazali značke. Konklin istupi iza
izdignute tezge. Bio je visok, nezgrapan i neprijatno mršav. Pogled mlečnosmeđih
očiju odsutno mu je bludeo, kao da nije prisutan. Već na prvi pogled je bio antipatičan.
Nosio je izbledele crne farmerke i crni kožni prsluk s dugmadima, bez košulje.
Da i sam nisam upoznao nekoliko propalih studenata s Harvarda, poverovao bih da je
završio srednju školu u Prinstonu i na tome ostao. Svuda unaokolo bili su kompleti za
uživanje, masturbatori, imitacije penisa, pribor za vezivanje. Činilo se da je Sajmon
Konklin u svom elementu.
„Počinjem da uživam u ovim neočekivanim posetama seronja kao što ste vi.
Isprva nisam, ali sada ulazim u fazon", reče on. „Vas se sećam, detektive Sampsone.
Ali vi ste novi u putujućem cirkusu. Biće da ste nedostojna zamena za Aleksa Krosa."
„Ne baš", rekoh. „Samo dosad nisam imao želju da dođem u ovu kenjaru."
Konklin frknu ispustivši kašljucavi glas koji se ne može nazvati smehom.
„Niste imali želju. To znači da imate osećanja kojima ponekad morate da
udovoljite. Čudno, nema šta. Dakle, mora da ste iz analitičkog programa Odeljenja za
krivične istrage FBI-ja. Jesam li u pravu?"
Odvojih pogled od njega i osvrnuh se po radnji.
„Zdravo", rekoh čoveku koji je razgledao policu s prahom španskih mušica,
'stahard' i sličnim artiklima. „Jeste li našli nešto po svom ukusu? Da li ste iz Prinstona?
Ja sam Tomas Pirs iz FBI-ja."
Čovek sebi u bradu promrmlja nešto nerazgovetno i izjuri pustivši u radnju talas
sunčeve svetlosti.
„Jao. To baš nije bilo nežno", reče Konklin i opet frknu; to mu je verovatno
surogat smeha.
„Nisam uvek nežan", rekoh mu.
Konklin uzvrati zevanjem od kojeg je bezmalo razglavio vilice.
„U vreme napada i pucnjave na Aleksa Krosa ćelu noć sam proveo sa svojom
prijateljicom. S mojom ribom Dejnom već su razgovarale vaše vrlo temeljne kohorte.
Negde do ponoći smo prisustvovali jednoj zabavi u Houpvelu. Mnoštvo, mnoštvo
svedoka."
Klimnuh glavom s izrazom dosade koji nije zaostajao za njegovim. „Pređimo
onda na predmet koji više obećava. Kažite mi šta se desilo s Garijevim vozom. Onim
koji je ukrao od brata po maćehi."
Konklin se više nije smeškao.
„Čujte, ove budalaštine već počinju da me zamaraju. Dosadno mi je da
ponavljam, a nisam ljubitelj davnašnje istorije. Gari i ja smo se družili negde do
dvanaeste godine. Posle toga se nikada više nismo sastajali. Ja sam imao svoje društvo,
on svoje. Kraj. A sada se tornjajte odavde."
Odmahnuh glavom. „Ne, ne, Gari se nije družio ni sa kim. Imao je vremena
samo za „one velike". U njih je ubrajao i vas. To je priznao Aleksu Krosu. Mislim da
ste do njegove smrti vi bili Garijev prijatelj. Zato ste mrzeli doktora Krosa. Imali ste
razloga da ga napadnete kod kuće. Imali ste motiv, Konkline. Štaviše, vi ste ga jedini
imali."
Konklin opet frknu kroz nos i ugao usana. „I, ako to dokažete, odoh ja u zatvor.
Loše mi se piše. Ali ne možete da dokažete. Dejna. Houpvel. Nekoliko svedoka. Pa-pa,
seronje."
Izađoh na glavni ulaz knjižare za odrasle. Stajao sam pod upeklom zvezdom i
čekao da mi se Sampson pridruži.
„Šta bi, do đavola? Zašto ste tek tako izašli?", upita on.
„Konklin je vođa", rekoh. „Sonedži je bio sledbenik."

http://www.book-forum.net

14Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:13 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 101
PRE ili kasnije gotovo svaka policijska istraga se pretvara u igru mačke i miša.
One teške i dugoročne uvek dobijaju takav tok. Ali prvo morate da odredite ko je
mačka a ko miš.
Sledećih nekoliko dana Sampson i ja smo držali Sajmona Konklina pod
prismotrom. Stavljali smo mu do znanja da smo tamo, da čekamo i motrimo na njega,
da smo uvek iza sledećeg ugla, i ugla iza tog ugla. Hteo sam da proverim hoće li ga
pritisak navesti da se oda ili pogreši.
Konklin je reagovao tako što nas je s vremena na vreme veselo pozdravljao
dizanjem srednjeg prsta. Dobro je. Znači da nas otkriva na svom radaru. Zna da smo
tamo, da smo uvek tamo i da ga posmatramo. Zaključio sam da ga nerviramo, a tek
smo započeli ovu igru.
Posle nekoliko dana Džon Sampson je morao da se vrati u Vašington. Očekivao
sam da se to desi. Prestonička policija nije mogla da mu dozvoli da na ovom slučaju
radi beskrajno. Osim toga, Sampson je bio potreban i Aleksu Krosu i njegovoj
porodici.
Ostao sam sam u Prinstonu, onako kako sam, u stvari, želeo.
U utorak veče Sajmon Konklin je izašao iz kuće. Malo sam manevrisao i pratio
ga fordom eskortom. Rano sam mu dozvolio da me vidi. Onda sam ga izgubio u
gustom saobraćaju oko tržnih centara i pustio ga da pobegne!
Vratio sam se pravo njegovoj kući i parkirao van glavnog puta, iza gustih
patuljastih borova i bodljikavog žbunja. Najbrže moguće sam prošao kroz taj gustiš.
Znao sam da možda nemam mnogo vremena.
Bez baterijske lampe, bez ikakvog izvora svetlosti tačno sam znao kuda idem.
Bio sam uzbuđen i spreman. Provalio sam sve. Razumeo igru i svoju ulogu u njoj.
Aktiviralo mi se šesto čulo.
Kuća je sagrađena od cigle i drveta i spreda je imala neobičan šestougaoni
prozor. Rasklimatani, naprsli zelenkastoplavi prozorski kapci povremeno su lupali o
kuću. Najbliži susedi su udaljeni više od kilometar i po. Kad budem provalio kroz
kuhinjska vrata, niko me neće videti.
Bio sam svestan da je Sajmon Konklin mogao da okrene kola i prati me - ako je
pametan kao što veruje. Nisam brinuo zbog toga. Imao sam radnu teoriju o Konklinu i
njegovoj poseti Krosovoj kući. Samo je trebalo da je proverim u praksi.
Dok sam obijao bravu, iznenada se setih gospodina Smita. Smit je bio opsednut
proučavanjem ljudi, provaljivanjem u njihov život.
Unutrašnjost kuće je bila prosto nepodnošljiva. Sajmon Konklin je stanovao u
ambijentu koji je zaudarao na nameštaj iz Vojske spasa, prožet zadahom tela i
potopljen u fritezu restorana Mekdonalds. Ne, u stvari, bilo je gore od toga. Prekrivši
nos i usta maramicom, počeo sam da tražim njegovo prljavo leglo. Bojao sam se da ne
pronađem kakav leš jer sve je moguće.
Sve je bilo prekriveno prašinom i prljavštinom. Najbolje što može da se kaže za
Sajmona Konklina jeste da je pasionirani čitalac. U svakoj sobi su ležale otvorene
knjige, a samo na krevetu sam ih izbrojao šest.
Činilo se da daje prednost sociologiji, filozofiji i psihologiji; Marks, Jung,
Bruno Betelhajm, Malro, Žan Bodrijar. Tri neobojene police od poda do tavanice bile
su krcate knjigama poredanim vodoravno. Imao sam utisak da je stan već neko
pretresao.
Sve se ovo slagalo s onim što se zaista dogodilo u kući Aleksa Krosa.
Iznad Konklinovog zgužvanog nenameštenog kreveta bila je uramljena
Vargasova devojka, s potpisom modela i otiskom karmina pored zadnjice.
Jedna puška bila je gurnuta pod krevet. BAR - isti model brauningove duge cevi
kojom se Gari Sonedži poslužio u Vašingtonu. Na licu mi se pojavi osmeh.
Sajmon Konklin je znao da je ova puška posredan dokaz, da ne govori ništa o
njegovoj krivici ili nevinosti. Hteo je da je nađemo. Hteo je da nađemo Krosovu
značku. Voleo je da se igra. Naravno.
Škripavim drvenim stepenicama sišao sam u podrum. Nisam uključivao svetlost
koristeći samo slab snop svetla baterijske lampe.
U podrumu nije bilo prozora. Samo prašina, paučina i jedan umivaonik u koji je
voda iz slavine glasno kapala. Savijene fotografije okačene su na žice koje su visile s
tavanice.
Srce mi je ludački lupalo. Pregledao sam okačene slike. Bile su to njegove
fotografije na kojima kočoperio go golcat, verovatno snimljene u ovoj kući.
Nasumce sam osvetljavao podrum i kratko zagledao svaki kut. Pod je bio od
nabijene zemlje i velikog kamenja, na čemu je sagrađena stara kuća. Primetio sam
uskladištenu drevnu medicinsku opremu: uređaj za hodanje kojim se služe hendikepirane
osobe, nokšir sa sedalom od aluminijuma, rezervoar kiseonika sa crevima i
mernim uređajima, aparat za kontrolu šećera u krvi.
Pogled mi odlutao u najdalji ugao, ka južnom zidu kuće. Model voza Garija
Sonedžija!
Nalazim se u kući Garijevog najboljeg prijatelja, jedinog prijatelja na svetu,
čoveka koji je napao Aleksa Krosa i njegovu porodicu u Vašingtonu. Bio sam siguran
u to. Siguran da sam rešio slučaj.
Bolji sam od Aleksa Krosa.
Eto, rekoh.
Istina počinje.
Koje mačka? Ko je miš?
PETI DEO
Mačka i miš
GLAVA 102
DESETAK najboljih raspoloživih agenata FBI-ja stajalo je okupljeno u
neformalnoj grupi na aerodromu u Kvantiku, u Virdžiniji. Neposredno iza njih dva
helikoptera, crna kao ugalj, čekala su da uzlete. Agenti su izgledali krajnje ozbiljno i
pažljivo, a pri tom jako zbunjeno.
Kada sam stao pred njih, noge su mi se tresle, a kolena su mi se sudarala.
Nikada nisam bio nervozniji i nesigurniji u sebe, ali nikada nisam bio ni toliko
usredsređen na neki slučaj ubistva.
„Za one koji me ne poznaju", rekoh i napravih pauzu, ali ne radi efekta, već
zbog nervoze, „ja sam Aleks Kros."
Pokušavao sam da ih uverim da sam fizički u dobrom stanju. Nosio sam
komotne pantalone kaki boje i marinskoplavu košulju od pamučnog prediva, s
dugačkim rukavima i raskopčanim okovratnikom. Što sam bolje umeo, maskirao sam
gomilu modrica i razderotina.
Došao je trenutak da se razreši niz zabrinjavajućih tajni, tajni o divljačkom,
kukavičkom napadu na moju kuću u Vašingtonu - i o tome ko je krivac;
zaprepašćujućih tajni o masovnom ubici gospodinu Smitu; i o Tomasu Pirsu iz FBI-ja.
Po izrazima lica video sam da su neki agenti još pometeni. Stekao sam utisak da
ih je moje prisustvo prenerazilo.
Nisam mogao da im zamerim, ali znao sam da je ono što se desilo bilo
neophodno. Činilo se da nema drugog načina da se stane na put čudovišnom
dijaboličnom ubici. Bio je to plan i sve je obuhvatao.
„Kao što vidite, jako su preuveličane glasine o mojoj samrti. Zaista se osećam
dobro", rekoh s osmehom. Izgledalo je da sam time, makar delimično, probio led kod
nekih agenata.
„Zvanična saopštenja iz bolnice Sveti Antonio... o 'ugroženom životu',
'ozbiljnom stanju' i da je 'malo verovatno da se osoba u stanju u kojem se nalazi doktor
Kros izvuče'... bila su preterivanja i povremeno masne laži. Ta saopštenja su data zbog
Tomasa Pirsa, ali je reč o prevari. Ako tražite krivca, krivite Kajla Krejga", rekoh.
„Da, slobodno krivite mene", reče Kajl. Stajao je kraj mene u društvu Džona
Sampsona i Sondre Grinberg iz Interpola. „Aleks nije želeo da to radimo. Štaviše, ako
me pamćenje dobro služi, odbijao je bilo kakvo učešće."
„Tako je, ali sada sam umešan. Umešan sam do grla. Uskoro ćete biti i vi. Kajl i
ja ćemo vam sve reći."
Uzdahnuo sam i nastavio. Uglavnom sam se oslobodio nervoze.
„Pre četiri godine jedan momak po imenu Tomas Pirs, koji tek što je diplomirao
na Harvardskom medicinskom fakultetu, pronašao je svoju devojku ubijenu u
zajedničkom stanu, u Kembridžu. Tako je u to vreme zaključila policija. Kasnije je
Biro potvrdio ovu verziju. Dozvolite mi da vam iznesem pravu sliku o tom ubistvu.
Ispričaću vam šta Kajl i ja mislimo da se zaista dogodilo. Evo, kako su se odvijali
događaji te noći u Kembridžu."
GLAVA 103
TOMAS Pirs je proveo prvi deo te noći pijući s društvom u baru Džilijan, u
Kembridžu. Prijatelji su mu bili novopečeni diplomci Medicinskog fakulteta i dobro su
se nalivali do dva posle ponoći.
Pirs je zvao Izabelu u bar, ali ona ga je odbila i rekavši mu da se dobro provede i
opusti. Zaslužio je. Te noći, kao i prethodnih pola godine, jedan lekar, po imenu
Martin Stro, došao je u Izabelin i Pirsov stan. Stro i Izabela su imali ljubavnu vezu.
Obećavao joj je da će zbog nje napustiti ženu i decu.
Kada se Pirs vratio u stan u Ulici Inman, Izabela je spavala. Znao je da je doktor
Martin Stro tamo bio pre njega. I ranije je viđao Stroa i Izabelu zajedno. Nekoliko puta
ih je pratio po Kembridžu, a i na celodnevnim putovanjima u unutrašnjost.
Pošto je otvorio ulazna vrata stana, svakim delićem tela je osetio Mrtinovo
prisustvo. Nepogrešivo je osetio Stroov miris. Tomas Pirs je poželeo da vrisne. Nikada
nije prevario Izabelu, nije ni pomišljao na to.
Ona je čvrsto spavala u njihovom krevetu. Stajao je nad njom nekoliko trenutaka
i nijednom se nije pomerila. Uvek je voleo da je gleda zaspalu, da je tako posmatra
tumačeći njenu usnulu pozu kao nevinost.
Izabela je u njegovom odsustvu pila vino. Osećao ga je u njenom slatkom dahu s
mesta na kome je stajao.
Te noći se namirisala, ali za Martina Stroa.
Bio je to parfem kozmetičke kuće Žan Patu, džoj - vrlo skup. On joj ga je
poklonio za Božić.
Tomas Pirs je zaplakao. Jecao je krijući šakama lice.
Izabelina dugačka kestenjasta kosa bila je raspuštena, i pramenovi i uvojci rasuli
su se po jastuku. Za Martina Stroa.
Stro je uvek ležao na levoj strani kreveta. Imao je iskrivljenost nosne pregrade,
koja je zahtevala hirurško lečenje, ali i lekari odlažu operaciju. Otežano je disao kroz
desnu nozdrvu.
Tomas Pirs je to znao. Proučavao je Stroa, pokušavao da ga razume, da shvati
njegovu takozvanu ljudskost.
Pirs je znao da sada mora da deluje, znao je da nema mnogo vremena.
Svom težinom, snagom, silinom se srušio na Izabelu. Alat mu je bio spreman.
Otimala se, ali ju je držao. Snažnim šakama joj je stezao dugačak labuđi vrat.
Podvukao je noge pod dušek kako bi imao čvršći oslonac.
U tom rvanju grudi su joj se obnažile i on se seti koliko je Izabela seksepilna i
prelepa; kako su njih dvoje važili za savršeni par, kembričkog Romea i Juliju. Kakve
budalaštine. Žalostan mit. Opažanja ljudi koji ne vide jasno. Ona ga nije istinski volela,
a koliko je on voleo nju. Izabela je u njemu prvi i jedini put u životu probudila
stvarna osećanja.
Tomas Pirs je spustio pogled na nju. Oči su izgledale kao peskirana ogledala.
Zinula je i mala lepa usta joj se iskriviše u stranu. I dalje je pod rukama osećao kožu
meku kao saten.
Sada je bila bespomoćna, ali je videla šta se događa. Izabela je znala svoj zločin
i kaznu koja je će je sustići.
„Ne znam šta radim", rekao je najzad. „Kao da sam izvan sebe i gledam. Pa
ipak... ne mogu da opišem život koji sada struji u meni."
Sve novine, svi časopisi, TV i radio-stanice izvestile su o tom događaju ne
prećutavši najstrašnije pojedinosti, ali to ni približno nije odgovaralo onome što se
zaista desilo i kako je izgledalo u spavaćoj sobi dok je zurio u Izabeline oči i ubijao je.
Izvadio joj je srce.
Držao ga je u rukama dok je još pumpalo, još živelo i gledao ga kako umire.
Onda joj je nabio srce na koplje iz pištolja za podvodni ribolov.
„Probo" joj je srce. Bio je to trag koji je ostavio.*( Engleski glagol pierce znači
probosti. Pirs je Tomasovo prezime. (Prim.prev.)) Prvi trag.
Imao je osećanje, psihički doživljaj viđen šestim čulom, da zaista gleda kako
Izabelin duh napušta njeno telo. Zatim je pomislio da oseća kako odlazi i njegova
duša. Verovao je da je te noći i on umro.
Smit se rodio te noći u Kembridžu.
Tomas Pirs je bio gospodin Smit.
GLAVA 104
TOMAS Pirs je sigurno gospodin Smit", rekoh agentima okupljenim u
Kvantiku. „Ako iko od vas gaji makar i trunčicu sumnje, molim da se toga okani.
Može da bude opasno i za vas i za sve druge u timu. Pirs je Smit i dosad je ubio
devetnaestoro ljudi. Ubiće ponovo."
Nekoliko trenutaka sam govorio, ali sada sam prekinuo. Iz grupe su stizala
pitanja. U stvari, zasuli su me pitanjima. Nisam mogao da im zamerim - i sam sam
imao bezbroj pitanja.
„Smem li za trenutak da vas vratim na drugi predmet? Je li vaša porodica zaista
bila napadnuta?", upita jedan mlad, kratko podšišan agent. „Vi ste zaista pretrpeli
telesne povrede?"
„Tačno je da smo svi bili napadnuti u mojoj kući. Iz razloga koje još ne
razumemo, uljez je ustuknuo pred ubistvom. Moja porodica je sada dobro. Verujte mi
da više od ikoga drugog želim da razjasnim taj napad i uljezove motive. Hoću da uhvatim
tu bitangu, ko god da je."
Digao sam zavoj da ga svi vide. „Jedan metak mi je ogulio zglavak na ruci.
Drugi me je pogodio u trbuh, ali bila je to prostrelna rana. Nije povredio jetrenu
arteriju kao što je bilo objavljeno. Nesumnjivo sam bio pretučen, ali moj EKG nikada
nije pokazivao 'znake usporavanja aktivnosti'. Ta priča je izmišljena zbog Pirsa. Kajle,
hoćeš li da popuniš još neke praznine u čijem si stvaranju učestvovao?"
Pošto je sve to zamisao Kajla Krejga, sada se on obrati agentima.
„Aleks je u pravu kada je reč o Pirsu. On je hladnokrvni ubica i ono što ćemo
preduzeti večeras može biti opasno. Nije uobičajeno, ali situacija to zahteva. Nekoliko
nedelja Interpol i Biro pokušavaju da postave sigurnu zamku za neuhvatljivog
gospodina Smita, za koga verujemo da je Tomas Pirs", ponovi Kajl. „Dosad nismo
uspeli da ga uhvatimo ni u čemu što bi poslužilo kao nesumnjiv dokaz, a ne želimo da
uradimo nešto što bi ga uplašilo i navelo da pobegne."
„On je strašan, jeziv kučkin sin, to mogu da potvrdim", reče Džon Sampson,
koji je stajao kraj mene. Primetih da jedva obuzdava bes koji je ključao u njemu. „I ta
hulja je vrlo oprezna. Dok sam radio s njim, nije mu se potkrala nijedna omaška. Pirs
savršeno igra svoju ulogu."
„I ti si, Džone", pohvali ga Kajl. „Detektiv Sampson je takođe bio upućen u
našu ratnu varku", objasni on.
Do pre nekoliko sati Sampson je bio s Pirsom u Nju Džersiju. Poznavao ga je
bolje nego ja mada ne toliko dobro kao Kajl ili Sondra Grinberg iz Interpola, koja je
prva izradila Pirsov analitički profil i sada nam se pridružila u Kvantiku.
„Kako se on ponaša, Sondra?", upita Kajl Grinbergovu. „Šta ste zapazili?"
Inspektorka Interpola je bila visoka žena impresivnog izgleda. Skoro dve godine
je radila na tom slučaju u Evropi. „Tomas Pirs je arogantno đubre. Verujte mi, on nam
se svima smeje u lice. Stoprocentno je siguran u sebe. Živci su mu krajnje napregnuti.
Nikada ne prestaje da gleda preko ramena. Ponekad mi se čini da nije ljudsko biće.
Verujem da će uskoro pući. Već deluje pritisak kojem smo ga izložili."
,,Znaci su vidljivi", prihvati Kajl. „Pirs je isprva bio vrlo hladnokrvan. Prevario
je sve. Kao profesionalac može da stane na crtu svakom agentu koga imamo. U
početku niko u policiji Kembridža nije verovao daje on ubio Izabelu Kale. Bio je
nepogrešiv. Žalio je zbog njene smrti tako da su svi ostali bez daha."
„S njim nema šale, dame i gospodo", ponovo uze reč Sampson. „Đavolski je
lukav. I vrlo dobar islednik. Ima izoštren instinkt i disciplinu. Uradio je domaći
zadatak i otišao pravo do Sajmona Konklina. Mislim da se takmiči sa Aleksom."
„I ja delim to mišljenje", potvrdi Kajl klimnuvši glavom Sampsonu. „Složen tip.
Verovatno o njemu ne znamo ni polovinu onoga što bi trebalo. Zato se i bojim."
Kajl mi se obratio s molbom da pomognem u istrazi o gospodinu Smitu pre nego
što je Sonedži priredio darmar onom svojom pucnjavom. Kada sam odneo Rozi na
ispitivanje u Kvantiko, ponovo smo razgovarali. Nezvanično smo sarađivali.
Učestvovao sam u izradi profila Tomasa Pirsa naporedo sa Sondrom Grinberg. Čuvši
da sam ranjen u svojoj kući, Kajl je zabrinuto dojurio u Vašington, ali napad nije bio ni
približno tako ozbiljan kao što su svi mislili ili kao što je udešeno da veruju.
Kajl je odlučio da se izloži velikom riziku. Pirs je dotad imao odrešene ruke. Šta
ako mu poveri istragu, istragu o meni? Pirs bi tako bio pod prismotrom, izložen
pritisku. Kajl je verovao da Pirs neće odoleti izazovu. Velik ego, ogromno
samopouzdanje. I pokazalo se da je Kajl u pravu.
„Pirs će pući", ponovi Sondra Grinberg. „Kažem vam. Ne znam šta mu je u
glavi, ali već je na ivici."
Složih se s Grinbergovom.
„Reći ću vam šta će se desiti. Dve ličnosti počinju da se spajaju. Gospodin Smit
i Tomas Pirs će se uskoro integrisati. U stvari, čini se da sada polako nestaje deo
ličnosti Tomasa Pirsa. Mislim da bi gospodin Smit mogao da smrsi konce Sajmonu
Konklinu."
Sampson se nagnu k meni i došapnu mi. „Mislim da je vreme da upoznaš
gospodu Pirsa i Smita."
GLAVA 105
TU smo. Ovo je kraj. Mora biti.
Te večeri, oko sedam sati u Prinstonu, sve čega smo mogli da se dosetimo bilo
je čvrsto organizovano i na svom mestu. Tomas Pirs se u prošlosti pokazao kao
neuhvatljiv, gotovo nestvaran. Tajanstveno je preuzimao ulogu „gospodina Smita" i
napuštao je. Ipak, znaci popuštanja bili su očigledni.
Niko nije shvatao kako mu je uspevala ta crna magija. Nije bilo svedoka.
Nijednog nije ostavio u životu.
Kajl Krejg se plašio da Pirsa nikada nećemo uhvatiti na delu, da nećemo biti u
stanju da ga zadržimo u pritvoru duže od četrdeset osam časova. Bio je uveren da je
Pirs pametniji od Garija Sonedžija, lukaviji od svih nas.
Protivio se da istraga o gospodinu Smitu bude poverena Pirsu, ali ostao je u
manjini. Posmatrao je Pirsa, slušao ga i postajao sve sigurniji da je Pirs krivac - bar za
smrt Izabele Kale.
Međutim, Pirsu se nije potkrala nijedna greška. Uspešno je prikrivao tragove.
Prelomni trenutak je nastao kada je Pirs viđen u Frankfurtu, u Nemačkoj, istog dana
kada je tamo nestala jedna žrtva. Tada je trebalo da bude u Rimu.
To je bilo dovoljno da Kajl odobri pretres Pirsovog stana u Kembridžu, ali ništa
nisu našli. Kajl je doveo stručnjake za kompjutere. Sumnjali su da Pirs sam sebi šalje
poruke koje, navodno, dobija od Smita, ali nisu mogli to da dokažu. Potom je Pirs
viđen u Parizu na dan nestanka doktora Abela Santa. Protokol je pokazivao da je ceo
taj dan proveo u Londonu. Iako je to posredan dokaz, Kajl je znao da ima ubicu.
Znao sam i ja.
Međutim, sada nam je potreban čvrst dokaz.
Skoro pedeset agenata FBI-ja našlo se u oblasti Prinstona, za koji se činilo da je
poslednje mesto na svetu gde bi mogao da se odigra neki jeziv zločin ili završi niz
paklenih ubistava.
Sampson i ja smo čekali u kolima s ugašenim svetlom, koja su bila parkirana u
nekoj naizgled bezimenoj ulici. Nismo uvršćeni u glavni tim za prismotru, ali smo bili
blizu. Pirs se nalazio možda na kilometar i po od nas, ali ne dalje od tri kilometra. U
ranim večernjim satima Sampson je bio uznemiren i razdražljiv. Osećao sam da ga
muči to što poteru za Pirsom doživljava kao lični sukob.
I sam sam imao vrlo lične razloge da budem u Prinstonu. Hteo sam da se
dočepam Sajmona Konklina. Nažalost, između mene i Konklina isprečio se Pirs.
Bili smo nekoliko ulica udaljeni od hotela Mariot, u kojem je odseo Pirs.
„Izem ti plan", mrmljao je Sampson dok smo sedeli i čekali.
„FBI je isprobao gotovo sve. Kajl misli da će ovo uspeti. Uveren je da Pirs ne
može da odoli želji da reši enigmu napada na moju kuću. Za njega je to krajnje
izazovno. Ko zna."
Sampsonove oči se suziše. Poznavao sam taj pogled - oštar, pronicljiv.
„A ti, dabome, nemaš nikakve veze s tim sumnjivim sranjem, je l' da?"
„Možda sam nabacio da bi ova navlaka mogla da upali kod Tomasa Pirsa,
aktivira njegov veliki ego, ili da ga izazove na drskost dovoljnu da ga ulovimo."
Sampson zakoluta očima, što je radio od svoje desete godine.
„Da, možda si nabacio. Uzgred, kao saradnik u istrazi, on je veći davež čak i od
tebe, analan kao govno ako mogu da se tako izrazim."
Dok je noć padala na univerzitetski grad, čekali smo u sporednoj ulici. Još
jednom deja vu. Džon Sampson i Aleks Kros dežuraju u prismotri.
„Ti me još voliš", reče Sampson i isceri se. Retko se ludirao, ali kad bi počeo -
čuvaj se. „Da li me voliš, Šećeru?"
Stavih mu ruku visoko na butinu. „Naravno da te volim,veliko momče."
On me munu u rame. Jako. Ruka mi utrnu. Osetih žmarce u prstima. Čovek ume
da udara.
„Hoću da razbijem Tomasa Pirsa! Razbiću Pirsa!", povika Sampson u kolima.
„Razbićemo Tomasa Pirsa", pridružih mu se u dranju. „I gospodina Smita."
„Razbićemo gospodu Smita i Pirsa", otpevasmo zajedno podražavajući film Loši
momci.
Da!
Opet u akciji. Kao i uvek.
GLAVA 106
TOMAS Pirs je osećao da je nepobediv, da mu niko ništa ne može.
Nepomičan, kao u transu, čekao je u mraku. Mislio je na Izabelu, video joj je
lepo lice, osmeh, čuo glas. Ostao je tu dok se svetlost u sobi za dnevni boravak nije
upalila i dok nije spazio Sajmona Konklina.
„Uljez u kući", prošaputa Pirs. „Zvuči li poznato? Podseća li te na nešto,
Konkline?"
Cev magnuma 357 držao je uperenu pravo u Konklinovo čelo. Mogao je da ga
oduva s ulaznih vrata i baci niz stepenice trema.
„Ma, koji vam je..." Konklin žmirnu na jakoj svetlosti. Oči mu zasjaše kao crni
tvrdi biseri. „Ovo je nezakonito stupanje u posed!", kriknu Konklin. „Nemate prava da
budete u mojoj kući. Tornjajte se odavde!"
Pirs se i nehotice osmehnu. Život mu nesumnjivo pruža prilike za humor, ali
nekako ne uspeva da u njima uživa. Ustade iz stolice držeći pištolj pred sobom
savršeno sigurnom rukom.
Prostor za kretanje u dnevnoj sobi bio je ograničen jer su se svuda dizale gomile
novina, knjiga, isečaka i časopisa. Sve je bilo složeno po datumima i premetima.
Gotovo je ubeđen da ne tako Priprosti Sajmon pati od opsesivno-kompulsivnog
poremećaja.
„Dole. Silazimo u tvoj podrum", reče. „Idemo u podrum."
Tamo je već bila uključena svetlost. Tomas Pirs je sve pripremio. Nasred
zakrčene podrumske prostorije namestio je jedan stari poljski krevet. Da bi ga tu
postavio, morao je da raščisti gomile naučnofantastičnih knjiga i onih koje su se bavile
temom preživljavanja u anarhiji posle očekivanog društvenog loma.
Nije bio siguran, ali verovao je da je Konklin uvrteo sebi u glavu da ljudski rod
čeka propast. Gomilao je knjige, časopise i novinske reportaže koje su išle u prilog
njegovim patološkim idejama. Na podrumskom zidu zalepljene su korice nekog naučnog
časopisa. Naslov je glasio: Promene pola kod riba -pogled na simultane i
sekvencionalne hermafrodite.
„Koji vam je đavo?", viknu Sajmon Konklin videvši šta je Pirs uradio.
„Svi to kažu", reče Pirs i gurnu ga. Konklin se zatetura niz nekoliko stepenika.
„Mislite da vas se bojim?", okrete se Konklin i zareza. „Nimalo vas se ne
bojim."
Pirs klimnu glavom i diže jednu obrvu. „Čujem te i odmah ću to ispraviti."
Opet je snažno gurnuo Konklina gledajući kako se kotrlja niz preostale
stepenice. Pirs lagano priđe čoveku koji je ležao kao gomila otpadaka.
„Počinješ li sada da me se bojiš?", upita ga.
Zveknuo ga je ivicom magnuma i posmatrao krv koja mu je šiknula iz glave.
„Počinješ li sada da me se bojiš?"
Sagnuo se i približio usta Konklinovom dlakavom uvu.
„Ti se baš ne razumeš mnogo u bol. Toliko znam o tebi", prošaputa. „A nemaš
ni petlju. Bio si u Krosovoj kući, ali nisi mogao da ga ubiješ, zar ne? Nisi mogao da
mu ubiješ porodicu. Ucvikao si se u njegovoj kući. Zabrljao si. Vidiš da sve to već
znam.
Tomas Pirs je uživao u ovom suočavanju i nije krio zadovoljstvo zbog toga.
Interesovalo ga je kako funkcioniše Sajmon Konklin i šta ga pokreće. Želeo je da
„prouči" Konklina i razume njegovu ljudsku prirodu. Upoznati ga značilo bi saznati
nešto o sebi.
Nastavio je da ga gleda u lice. „Najpre hoću da mi kažeš da si se ti uvukao u
kuću Aleksa Krosa. Ti si taj! Samo mi kaži da si to učinio. Ništa od onoga što kažeš
nije prihvatljivo kao činjenični dokaz i neće biti upotrebljeno protiv tebe na sudu. To
ostaje medu nama."
Sajmon Konklin ga je gledao kao potpunog ludaka. Kakva moć zapažanja.
„Vi niste normalni. Takvo ponašanje je nedopustivo. Ovo neće važiti na sudu",
zapišta Konklin.
Pirsove oči se raširiše s nevericom. Posmatrao je Konklina kao da je on lud.
„Zar nisam upravo to kazao? Jesi li gluv? Da li ja ovde govorim za sebe? Ne, neće
važiti na njihovom sudu. Ovo je moj sud. Reklo bi se da si zasad strana koja gubi u
ovom krivičnom postupku, Priprosti Sajmone. Ipak si ti pametan. Verujem da ćeš se u
sledećih nekoliko sati bolje pokazati."
Sajmon Konklin se zagrcnu. U grudi mu je bio uperen blistav skalpel od
nerđajućeg čelika.
GLAVA 107
GLEDAJ me! Budi toliko dobar, pa se usredsredi na ovo što ti govorim,
Sajmone. Nisam jedan od onih birokrata u sivom odelu iz FBI-ja... Postavljam ti važna
pitanja. Želim da mi iskreno odgovoriš. Ti si bio u Krosovoj kući! Ti si napao Krosa.
Krenimo odatle."
Naglim pokretom leve ruke Pirs grubo diže Konklina s poda u podrumu.
Konklin se zgranu osetivši njegovu telesnu snagu.
Pirs spusti skalpel i veza ga konopcem kao životinju za žigosanje.
Pošto je Sajmon Konklin bio vezan i bespomoćan, Pirs se nagnu nad njim.
„Evo najnovije vesti... Ne dopada mi se tvoj nadmoćni stav. Veruj mi, nisi
nadmoćan. Ne razumem kako i zašto i čudim se, ali izgleda da nisam bio dovoljno
jasan. Ti si uzorak, Sajmone. Dozvoli da ti pokažem nešto zaista jezivo."
„Ne!", kriknu Konklin. Kada je Pirs naglo načinio rez na njegovim grudima, bio
je potpuno nemoćan. Nije mogao da poveruje šta mu se to dešava. Vrištao je.
,,Da li si se sada bolje usredsredio, Sajmone? Vidiš li šta se nalazi ovde, na
stolu? Tvoj kasetofon. Samo želim da priznaš. Kaži mi šta se desilo u kući doktora
Krosa. Želim sve da čujem."
„Pusti me", malaksalo prošaputa Konklin.
„Ne! Od toga nema ništa. Nikada te neću pustiti. U redu, zaboravi skalpel i
kasetofon. Hoću da obratiš pažnju na ovo. Običnu limenku koka-kole. Tvoje kole,
Sajmone."
Uzeo je jarkocrvenu konzervu, dobro ju je protresao i otvorio. Zatim je
Konklinovu glavu zabacio unazad. Zgrabio je pregršt dugačke masne kose. Pirs je
gurnuo naizgled bezazlenu konzervu pod Konklinove nozdrve.
Gazirano piće je eksplodiralo, a penušava, šištava, slatka smeđa tečnost udarila
je Konklinu u nos, sve do mozga. Bio je to trik vojnih ispitivača, veoma bolan, ali
uvek pali.
Sajmon Konklin se užasno zagrcnu. Nije mogao prestati da kašlje i da se guši.
„Nadam se da ceniš moju dovitljivost. Mogu da radim sa svim kućnim
predmetima. Jesi li spreman da priznaš? Ili bi još kole?"
Sajmonove oči bile su šire no ikada ranije.
„Reći ću sve što hoćete! Samo prekinite, molim vas."
Tomas Pirs je odmahivao glavom tamo-amo.
„Hoću samo istinu. Činjenice. Hoću da znam da sam rasvetlio slučaj koji Aleks
Kros nije uspeo da reši."
Uključio je kasetofon i gurnuo ga pod Konklinov bradati podbradak.
„Ispričaj mi šta se dogodilo."
„Ja sam napao Krosa i njegovu porodicu. Da, da, to sam bio ja", reče Sajmon
Konklin gušeći se što je svaku reč činilo još emotivnijom. „Gari me je naterao. Rekao
je da će neko doći po mene ako to ne uradim. Mučiće me i ubiti. Neko koga je
upoznao u zatvoru Lorton. To je istina, kunem se. Gari je bio vođa, ne ja!"
Iznenada se Tomas Pirs gotovo razneži. Glas mu je zvučao blago i umirujuće.
„Znam to, Sajmone. Nisam glup. Znam da te je Gari naterao. Dakle, kada si otišao u
Krosovu kuću, nisi mogao da ga ubiješ? Maštao si o tome, ali se nisi usudio."
Sajmon Konklin klimnu glavom. Bio je iscrpljen i uplašen. Pitao se je li Gari
poslao ovog ludaka.
Pirs mahnu konzervom koka-kole dajući mu znak da nastavi. Slušao je i
pijuckao kolu.
„Nastavi, Sajmone. Pričaj mi o sebi i Gariju."
Konklin je plakao, cmizdrio poput deteta, ali je govorio.
„Kao deca smo se mnogo družili. Bili smo nerazdvojni. Kada je Gari spalio
svoju kuću, bio sam prisutan. Unutra mu je bila maćeha s dvoje dece. I otac. Ja sam
pazio na ono dvoje dece koje je kidnapovao u Vašingtonu. Bio sam u Krosovoj kući. U
pravu ste! Isto kao da je bio Gari. On je sve isplanirao."
Pirs najzad skloni kasetofon i isključi ga.
„Ovo je mnogo bolje, Sajmone. Verujem ti."
Sajmonove poslednje reči su zvučale kao dobra prelomna tačka zapleta - negde
mora da se prekine. Istraga je bila završena. Dokazao je da je bolji od Aleksa Krosa.
„Reći ću ti nešto. Nešto neverovatno, Sajmone. Mislim da ćeš to umeti da
ceniš."
Digao je skalpel. Sajmon Konklin pokuša da se izmigolji jer je znao šta ga čeka.
„Gari Sonedži je bio cicamaca u poređenju sa mnom", reče Tomas Pirs. „Ja sam
gospodin Smit."
GLAVA 108
SAMPSON i ja smo jurili kroz Prinston kršeći sve propise o ograničenju brzine.
Agenti koji su pratili Tomasa Pirsa izgubili su ga. Neuhvatljivi Pirs - ili je to sada
gospodin Smit - bio je slobodan. Verovali su da su ga ulovili u kući Sajmona
Konklina. Vladao je opšti haos.
Nekoliko časaka po našem dolasku Kajl je dao znak da se kuća zauzme. Na
ovom zadatku nas dvojica je trebalo da budemo samo Sajepi - samo jebeni posmatrači.
Tamo smo zatekli Sondru Grinberg, još jednog Sajepa.
Šest agenata FBI-ja, Sampson, Sondra i ja pohitasmo kroz dvorište. Podelili smo
se. Neki su ostali spreda, a drugi su krenuli u zadnji deo trošne zgrade. Bili smo hitri i
profesionalni sa zapetim pištoljima i puškama. Svi smo nosili FBI jakne.
„Mislim da je ovde", rekoh Sampsonu. „Mislim da ćemo sresti gospodina
Smita."
Soba za dnevni boravak je mračnija i turobnija nego što sam je pamtio od ranije.
Još nikoga nismo videli, ni Pirsa, ni Sajmona Konklina, ni gospodina Smita. Činilo se
da je kuća već pretresena. Nepodnošljivo je smrdelo.
Kajl rukom dade znak i grupa se razvi u oblik lepeze. Žurno smo pretraživali
kuću, napeti i uznemireni.
„Ne vidim zlo, ne čujem zlo", reče Sampson. „Ali tu je."
Želeo sam da Pirs padne, ali još više sam želeo da se dočepam Sajmona
Konklina. Verovao sam da je on upao u moju kuću i napao mi porodicu. Želeo sam
samo da pet minuta provedem nasamo s njim. To bi bila prava terapija za mene.
Možda bismo popričali o Gariju Sonedžiju i „velikima".
Iznenada jedan agent viknu: „Podrum! Dok! Odmah!"
Onako zadihan, već sam osećao bol. Desna strana me je pakleno pekla, ali pratio
sam ostale uzanim uvojitim stepenicama. „Aaahh. Isuse!", začuh Kajla, koji nas je
predvodio.
Na podu, na starom plavom dušeku s prugama, ugledah Sajmona Konklina kako
leži raširenih ruku i nogu. Čovek koji je napao mene i moju porodicu bio je
iskasapljen. Zahvaljujući časovima anatomije na univerzitetu Džon Hopkins bio sam
spremniji od ostalih za prizor jezivog ubistva. Grudi, trbuh i preponska oblast Sajmona
Konklina bili su otvoreni, kao da je neki obducent izveo majstorsku autopsiju na licu
mesta.
„Rasporio ga je", promrmlja jedan agent FBI-ja skrećući pogled u stranu.
„Zašto, za ime božje?"
Sajmon Konklin nije imao lice. Na vrhu lobanje urađen mu je jedan smeo rez.
Kroz skalp je zasečen sve do kosti. Zatim je skalp celim prednjim delom lica povučen
nadole.
Konklinova dugačka crna kosa visila je sa sklapa do mesta gde je trebalo da je
podbradak. Ličila je na bradu. Pirsu ovo nesumnjivo nešto znači. Ako je ima, kakva bi
bila simbolika tog uklanjanja lica?
U podrumu su se nalazila neobojena drvena vrata, još jedan izlaz, ali niko ga od
agenata napolju nije video da odlazi. Nekoliko agenata je pokušalo da pođe u poteru za
Pirsom. Ja sam ostao kraj osakaćenog leša. Sada ne bih stigao ni Nanu Mamu. Prvi put
u životu shvatio sam šta u fizičkom pogledu znači ostariti.
„I ovo je uradio za samo nekoliko minuta?", upita Kajl. „Je li moguće da se to
izvede tako brzo, Alekse?"
„Ako je lud kao što mislim da jeste, da, moguće je. Ne zaboravi da je završio
medicinski fakultet, a da ne pominjem ostale žrtve. Neverovatno je snažan, Kajle. Nije
imao alat iz mrtvačnice, nikakvu električnu testeru. Služio se samo nožem i rukama."
Stajao sam pored dušeka i gledao u ono što je ostalo od Sajmona Konklina.
Sećao sam se kukavičkog napada na mene i moju porodicu. Želeo sam da ga uhvatim,
ali ne ovako. Niko ovo ne zaslužuje. Tako surovo se kažnjavaju samo grešnici u
Danteovom paklu.
Nagnuo sam se bliže i zurio u ostatke Sajmona Konklina. Zašto je TomasPirs
bio toliko ljut na Konklina? Zašto ga je ovako kaznio?
U podrumu kuće vladala je sablasna tišina. Primetno bleda, Sondra Grinberg se
naslanjala na zid podzemne prostorije. Mislio sam da je navikla na mesta zločina, ali
možda niko nikad ne može u potpunosti da se navikne.
Da bih bio sposoban da opet progovorim, morao sam da pročistim grlo. „Isekao
je prednji kvadrant lobanje", rekoh. „Izveo je frontalnu kraniotomiju. Izgleda da
Tomas Pirs ponovo praktikuje medicinu."
GLAVA 109
KAJLA Krejga poznajem deset godina, i prijatelji smo skoro isto toliko dugo.
Ma koliko neki slučaj bio težak ili jeziv, nikada ga nisam video toliko uzbuđenog i
neutešnog. Mislio je da mu je istraga o Tomasu Pirsu uništila karijeru i možda je bio u
pravu.
„Kako, bogamu, uspeva uvek da se izvuče?", upitah. Narednog jutra smo i dalje
bili u Prinstonu. Doručkovali smo u palačinkarnici kod Pi Džeja. Mada je hrana tamo
izvrsna, nisam bio gladan.
„Najgore od svega je... što zna svaki naš potez. Predviđa naše akcije i postupke.
Bio je jedan od nas."
„Možda je zaista tuđin", rekoh Kajlu koji umorno klimnu glavom.
Kajl je ćutke jeo ostatak meke razlivene kajgane. Lice mu je bilo pognuto nad
tanjirom. Nije ni svestan koliko ovako utučen ostavlja smešan utisak.
„Ta jaja mora da su ukusna", prekidoh najzad tišinu samo da bih prigušio šum
koji je Kajlova viljuška proizvodila po tanjiru.
On me pogleda, po običaju bezizrazno. „Ovog puta sam zaista zabrljao, Alekse.
Trebalo je da uhapsim Pirsa dok je bilo prilike. Razgovarali smo o tome u Kvantiku."
„Morao bi da ga pustiš, da ga posle nekoliko sati oslobodiš. I šta posle? Ne
biste mogli večito da ga držite pod prismotrom."
„Direktor Berns je želeo da se protiv Pirsa preduzmu kaznene mere, ali ja sam se
odlučno usprotivio. Verovao sam da ću ga uloviti. Rekao sam Bernsu da mogu to."
Odmahnuh glavom. Nisam mogao da verujem u ono što sam čuo.
„Direktor FBI-ja je odobrio mere protiv Pirsa? Zaboga."
Kajl prevuče jezikom tamo-amo preko zuba. „Da, i ne samo Berns. To ide sve
do ureda javnog tužioca. I bogzna kuda još. Ubedio sam ih da je Pirs gospodin Smit.
Nije im baš prijala pomisao da je jedan operativni agent FBI-ja istovremeno i
višestruki ubica. Sada ga nikada nećemo uhvatiti. Nema pravog obrasca, Alekse, ništa
što bismo sledili. Nema tragova. On nam se ruga."
„Da, verovatno", složih se. „U izvesnoj meri nesumnjivo je sklon takmičenju.
Voli da oseća nadmoć. Ali to ni izbliza nije cela priča."
Otkako sam prvi put čuo za ovaj složeni slučaj, razmišljao sam o mogućnosti
postojanja nekog apstraktnijeg, umetničkog obrasca. Bio sam i te kako svestan teorije
da mu se svako ubistvo razlikuje od drugih i, što je još gore, da su proizvoljna. Zato se
čini da je Pirsa gotovo nemoguće uloviti. Ipak, što sam duže razmišljao o seriji
ubistava, a naročito u svetlu biografije Tomasa Pirsa, u meni je jačala sumnja da u
pozadini svega mora da se krije neki obrazac, neka misija. FBI je jednostavno nije
uočio, a nisam je uočavao ni ja.
„Šta nameravaš, Alekse?", najzad upita Kajl. „Razumeću ako ne želiš da radiš
na ovorne, ako nemaš snage."
Pomislih na svoju porodicu, na Kristinu Džonson i na sve o čemu smo
razgovarali. Ali nisam video mogućnost da se sada povučem iz ovog jezivog slučaja.
Osim toga, strepeo sam od Pirsove odmazde. Njegova reakcija je nepredvidljiva.
„Ostajem s tobom još nekoliko dana. Biću ti na raspolaganju, Kajle. Za dalje ne
obećavam. Sranje, mrsko mije što sam to rekao. Do đavola!" Lupih po stolu, a tanjiri i
pribor za jelo zazvečaše.
Prvi put tog jutra na Kajlovom licu pojavi se poluosmeh.
„I kakav ti je plan? Kaži mi šta si naumio."
Mahnuh glavom tamo-amo. Još nisam verovao da se upuštam u ovo.
„Moj plan je ovakav. Vraćam se kući, u Vašington. O tome nema pregovora.
Sutra ili prekosutra letim za Boston. Hoću da vidim Pirsov stan. On je želeo da vidi
moju kuću, zar ne? Posle ćemo videti, Kajle. Molim te, drži svoje skupljače dokaza na
lancu dok mu ja ne pregledam stan. Neka gledaju i snimaju, ali upozori ih da ništa ne
pomeraju. Gospodin Smit je vrlo uredan čovek. Želim da vidim kako izgleda Pirsov
stan, kako ga je namestio za nas."
Kajlovo lice opet postade bezizrazno, superozbiljno, što mi je više odgovaralo.
„Nećemo ga uhvatiti, Alekse. Upozorili smo ga. Odsad će biti još oprezniji.
Možda će nestati poput nekih ubica, jednostavno iščeznuti s lica zemlje."
„To bi bilo lepo", rekoh. „Ali sumnjam. Postoji obrazac, Kajle. Samo ga nismo
otkrili."
GLAVA 110
KAO što kažu na divljem Divljem zapadu, morate ponovo da uzjašete konja koji
vas je zbacio. Dva dana sam proveo u Vašingtonu, ali proletela su kao dva sata.
Svi su bili ljuti na mene što idem u lov. Nana, deca, Kristina.
Pa neka.
Uhvatio sam prvi let za Boston i već pre devet izjutra bio u stanu Tomasa Pirsa
u Kembridžu. Ubica zmajeva se nedragovoljno vratio u igru.
Prvobitni plan Kajla Krejga da ulovi Pirsa jedan je od najdrskijih u obično
konzervativnom Birou, ali je verovatno morao biti takav. Sada se postavljalo pitanje je
li Tomas Pirs uspeo da se nekako izvuče iz oblasti Prinstona, ili je još tamo?
Da li se vratio u Boston? Pobegao u Evropu? Niko to nije pouzdano znao.
Moguće je da još dugo nećemo čuti ništa o Pirsu i gospodinu Smitu.
Obrazac postoji. Samo moramo da ga otkrijemo. Tri godine su Pirs i Izabela
Kale živeli zajedno u stanu na prvom spratu jedne zgrade u Kembridžu. Iza glavnog
ulaza nalaze se predsoblje i kuhinja. Zatim jedan dugačak hodnik kao u železničkom
vagonu. Stan je predstavljao otkrovenje. Svuda su bile uspomene i podsećanja na
Izabelu Kale.
Utisak je bio čudan i neodoljiv, kao da ona još ovde živi i svakog časa može da
iskrsne iz neke sobe.
Nije bilo prostorije bez njenih fotografija. Već u prvom obilasku, površnom
pregledu stana, izbrojao sam više od dvadeset Izabelinih slika.
Kako je Pirs mogao da podnese da ga odasvud gleda lice ove žene, da nemo zuri
u njega i optužuje ga za neopisivo ubistvo?
Na slikama Izabela Kale ima prelepu kestenjastu kosu, dugačku i savršeno
oblikovanu. Lice joj je ljupko, a osmeh prirodno sladak. Lako se da videti zašto se
zaljubio u nju. Međutim, na nekim slikama pogled joj je delovao odsutno.
Od svega što sam video u stanu zavrtelo mi se u glavi i okrenuo mi se želudac.
Da li Pirs pokušava da nas ubedi, ili možda da ubedi sebe, da je sasvim bezosećajan -
da u njegovom srcu nema mesta za grizu savesti, tugu ili ljubav?
A možda je baš suprotno.
Je li moguće da je Pirsu bilo potrebno da oseća njeno prisustvo i da svaku
uspomenu na nju proživi najintenzivnije moguće? Je li Tomas Pirs voleo Izabelu Kale
dublje nego što je verovao da može voleti ijednu ženu? Možda je osećao da ga je
njihova ljubav iskupila? Nije li ga otkriće da ona ima ljubavnu vezu s doktorom
Martinom Stroom odvelo u ludilo i nagnalo na neopisiv čin: da ubije jedinu osobu koju
je ikada voleo?
Zašto se njene slike još pomaljaju po celom stanu? Zašto je Tomas Pirs mučio
sebe tim stalnim podsećanjem?
U svakoj sobi me je Izabela Kale gledala. Šta pokušava da mi kaže?
„Ko je on, Izabela?", prošaputah. „Šta to radi?"
GLAVA 111
POČEO sam pažljivije da pregledam stan. Nisam poklanjao pažnju samo
Izabelinim stvarima nego i Pirsovim. Pošto su oboje studirali, nisam se iznenadio što
posvuda leže akademski tekstovi i novine.
Pronašao sam jedno čudno postolje sa zapušenim epruvetama, napunjenim
peskom. Svaka staklena cev označena je nazivom druge plaže: Laguna, Montok,
Normandija, Parma, Verdžin Gorda, Oahu. Razmišljao sam o tome, začuđen idejom
zašto je Pirs skupljao nešto tako ogromno, nemerljivo i nasumično da bi mu dao red i
osnov.
Šta je, dakle, bio njegov organizacioni princip po kojem je zasnivao ubistva
gospodina Smita? Kako ih objasniti?
Dva GT zaskar planinska bicikla bila su u stanu, kao i dva šlema modela GT
mačete. Izabela i Tomas su na biciklima prokrstarili Nju Hempšir i jezdili kroz
Vermont. Bio sam sve sigurniji da ju je duboko voleo. Onda se ljubav pretvorila u
mržnju, toliko žestoku, kakvu malo ko od nas može da zamisli.
Setio sam se prvog izveštaja kembričke policije u kojem je Pirsov očaj na mestu
ubistva opisan kao nešto „što je nemoguće odglumiti". Jedan detektiv je zapisao: „On
je užasnut, zgranut i potpuno skrhan. Tomasa Pirsa u ovom času ne smatramo
osumnjičenim."
Šta još, šta još? Sigurno postoji ključ. Sigurno postoji obrazac.
U hodniku je visio jedan uramljen citat. „Bez Boga smo osuđeni da budemo
slobodni". Je li to Sartr? Mislio sam da jeste. Upitah se čije razmišljanje zaista
reprezentuje. Da li Pirs to shvata ozbiljno ili se šali? Zainteresovala me je reč osuđeni.
Je li Tomas Pirs osuđen čovek?
U glavnoj spavaćoj sobi nalazila se polica s dobro očuvanim kompletom H. L.
Menkena Američki jezik, u tri toma. Bio je na najvišoj polici. Očigledno je tu svojinu
smatrao važnom. Možda je bila poklon? Setih se daje Pirs kao student pohađao dva
glavna smera: biologiju i filozofiju. Knjige iz oblasti filozofije bile su po celom stanu.
Pročitao sam hrbate: Žak Derida, Fuko, Žan Bodrijar, Hajdeger, Habermas, Sartr.
Video sam i nekoliko rečnika: francuski, nemački, engleski, italijanski i španski.
Kompaktni dvotomni Oksfordski rečnik engleskog bio je štampan tako sitnim slovima
da su ga prodavali u kompletu sa uveličavajućim staklom.
Iznad samog Pirsovog pisaćeg stola stajao je uramljen dijagram mehanizma
ljudskog glasa. I još jedan citat: „Jezik je više od reči". Na stolu se nalazilo nekoliko
knjiga lingviste i aktiviste Noama Čomskog. Sećao sam se da je Čomski razvio ideju o
složenoj biološkoj komponenti usvajanja jezika. On je na duh gledao kao na komplet
mentalnih organa. Mislim da je to bio Čomski.
Pitao sam se kakve veze ima Noam Čomski ili dijagram ljudskog glasovnog
mehanizma sa Smitom ili sa smrću Izabele Kale, ako tu uopšte ima neke veze.
Duboko utonulog u misli trže me glasno zujanje. Dopiralo je iz kuhinje na
drugom kraju hodnika.
Mislio sam da sam sam u stanu i zujanje me prepade. Iz futrole na naramenici
izvukoh glok i uputih se dugačkim uzanim hodnikom. Onda potrčah.
Upadoh u kuhinju s pištoljem, u stanju borbene gotovosti, a tek tada shvatih šta
izaziva zujanje. Doneo sam pauerbuk
koji je Pirs ostavio u hotelskoj sobi u Prinstonu. Je li ga ostavio namerno kao još
jedan trag? Specijalni alarm na laptopu oglašavao se zujanjem.
Šalje li nam poruku? Faks ili glasovnu poštu? Ili možda neko Pirsu šalje poruku.
Ko bi mu slao poruke?
Prvo proverih glasovnu poštu.
Bio je to Pirs.
Govorio je glasno, pribrano, gotovo spokojno. Bio je to glas čoveka koji vlada
sobom i kontroliše situaciju. Sablasno je slušati ga pod ovim okolnostima, tim pre što
sam bio sam u njegovom stanu.
Doktore Krose... ili bar pretpostavljam da sam dobio vas. Ovakve poruke sam
primao dok sam vodio istragu o Smitu.
Razume se, tim porukama sam se služio kao varkom jer sam ih sam sebi slao.
Želeo sam da obmanem policiju, FBI. Ko zna. Možda mi još uspeva.
Bilo kako bilo, evo prve poruke za vas - Entoni Bruno, Brajel, Nju Džersi.
Što ne biste došli na morsku obalu da mi se pridružite u plivanju? Jeste li već
izvukli neki zaključak o Izabeli? Ona je u svemu ovome važna. Upravu ste što ste u
Kembridžu.
Smit/Pirs

http://www.book-forum.net

15Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:13 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 112
FBI mije obezbedio helikopter da me s Loganovog međunarodnog aerodroma
prebaci u Brajel, u Nju Džersiju. Ukrcao sam se u dezorijentisani ekspres i nije bilo
silaska.
Za vreme leta razbijao sam glavu pokušavajući da dokučim nešto više o Pirsu,
njegovom stanu, Izabeli Kale, njihovom stanu, njegovom studiranju biologije i
savremene filozofije, Noamu Čomskom. Ne bih verovao da je tako što moguće, ni u
snu ne bih pomislio, ali Pirs je već nadmašio Garija Sonedžija i Sajmom Konklina.
Gnušao sam se Pirsa i svega što je u vezi s njim. Presudnu ulogu u tome imale su
fotografije Izabele Kale.
Tuđin, zapisao sam u kancelarijskoj beležnici koja mi je ležala u krilu.
Poistovećuje se sa deskriptorom.
Otuđen? Otuđen od čega? Idilično detinjstvo u Kaliforniji. Ne uklapa se ni u
jedan profil psihopate koji smo koristili ranije. Jedinstven je. I potajno uživa u tome,
zar ne?
Nema prepoznatljivog obrasca ubistava koji bi se povezao s psihološkim
motivom.
Ubistva su nasumična i proizvoljna! Opija se svojom originalnošću.
Doktor Sant, Sajmon Konklin, sada Entoni Bruno. Zašto oni? Da li se Konklin
računa?Čini se da je nemoguće predvideti sledeći potez Tomasa Pirsa. Njegovo sledeće
ubistvo.
Zašto je otišao na jug, na obalu Nju Džersija?
Pade mi na pamet da je on rodom iz priobalnog grada. Pirs je rastao blizu
Laguna Biča, u južnoj Kaliforniji. Vraća li se možda kući? Je li obala Nju Džersija
najbliža njegovom rodnom mestu? Onoliko bliska koliko se usuđuje da se primakne
zavičaju.
Sada sam već imao razumnu količinu njegovih biografskih podataka pre nego
što se preselio iz Kalifornije na istok. Živeo je na jednoj aktivnoj farmi blizu čuvenog
zemljišnog poseda, Irvinovog ranča, u porodici koja je imala tri generacije lekara,
časnih, vrednih ljudi. Braća i sestre su mu bili uspešni i nijedno od njih nije verovalo
da je Tomas sposoban za kasapljenje i zločine koje mu pripisujemo.
FBI kaže da je gospodin Smit neorganizovan, zbrkan, nepredvidljiv, nažvrljah u
beležnici.
Šta ako greše? Pirs je zaslužan za većinu njihovih podataka o Smitu. Pirs je
stvorio gospodina Smita, a onda je izradio njegov psihološki profil.
U mislima ponovo posetih njegov i Izabelin stan, vrlo uredno i dobro
organizovano mesto za život. Dom im je bio sređen prema jasnom organizacionom
planu. Sve se vrtelo oko Izabele - zadržao je njene slike, odeću, čak i bočice parfema.
Vazduh u nekada zajedničkoj spavaćoj sobi još miriše na L'Air du Temps i Je Reviens.
Tomas Pirs ju je voleo. Pirs ju je voleo. Ispunjavali su ga strast i emocije. Još
jedna pogrešna procena FBI-ja. Ubio ju je jer se bojao da će je izgubiti, a to nije
mogao da podnese. Je li Izabela bila jedina osoba koja je ikada volela Pirsa?
Iznenada se još jedan delić slagalice uklopio tamo gde treba! Toliko sam bio
uzbuđen da sam glasno rekao u helikopteru: „Njeno srce na koplju!"
„Probo" joj je srce! Gospode bože! Već je priznao prvi zločin!
Priznao je!
Ostavio je znak, ali policija je propustila da iz toga izvede zaključak. Šta smo
još propustili? Šta li sada sprema? Šta „gospodin Smit" predstavlja u njegovom duhu?
Da li on sve doživljava kao predstavljanje? Simbolično? Umetnički? Stvara li neki
jezik koji treba da sledimo, ili je sve još jednostavnije? Probadanje kao „pirsing" srca.
Pirs je želeo da bude uhvaćen. Uhvaćen i kažnjen.
Zločin i kazna.
Zašto ne možemo da ga uhvatimo?
Oko pet po podne sleteo sam u Nju Džersi. Kajl Krejg me je čekao. Sedeo je na
haubi jednog tamnoplavog taun kara, iz boce pio pivo samjuel adams.
„Jeste li već našli Entonija Brana?", viknuh idući k njemu. „Jeste li našli telo?"
GLAVA 113
GOSPODIN Smit ide na morsku obalu. Zvuči kao rečenica iz neke nemaštovite
priče za decu.
Mesečina je dovoljno svetla da Tomas Pirs bez teškoća korača svetlucavim
belim peskom na plaži Point plezent, koja se protezala daleko pred njim. Nosio je leš,
ono što je od njega ostalo. Natovario je Entonija Bruna na krkače i pleća.
Išao je južno od popularnog Dženkinsonovog keja i mnogo novijeg Sikvarijuma.
Duž obalskog pojasa ređale su se jedna za drugom bočne arkade zabavnog parka. Male
sivkaste zgrade izgledale su izgubljeno i nemo, zatvorenih kapaka.
Kao i obično, u glavi je čuo muziku - prvo Clubland Elvisa Kostela, onda
Betovenovu sonatu za klavir broj 21, zatim Mother Mother od Trejsi Bonam, ali to nije
smirivalo zver u njemu, ni izdaleka. Ipak je osećao ritam.
Bilo je četiri izjutra i čak ni ribolovci, koji su zabacivali udice u valove, nisu još
izašli. Dosad je video samo jedna patrolna kola. Policija u malom obalskom gradu
ionako je sprdnja.
Gospodin Smit protiv kistonskih policajaca*( Engl.: Keystone Cops, grupa smešnih,
nesposobnih policajaca koju je stvorio reditelj Mek Senet (Mack Sennet). (Prim, prev.))
Cela ova primorska oblast sa svojim nekonvencionalnim stilom podsećala ga je
na Lagunu Bič, bar na turistički deo Lagune. Još je mogao slikovito da zamisli radnje
na udaru visokih talasa, načičkane duž Pacifičkog obalskog autoputa, prodavnice robe
tipične za južnu Kaliforniju - sandala flogo, majica stasi, rukavica od neoprena i
ronilačke opreme koja čuva telesnu toplotu, čizama za ribolov - i da nepogrešivo oseti
miris voska za premazivanje dasaka.
Bio je fizički snažan - građen kao radnik. Entonija Bruna je bez prevelikog
napora nosio prebačenog preko jednog ramena. Povadio je sve vitalne delove, pa više
nije mnogo ostalo. Entoni je bio samo ljuštura. Bez srca, jetre, creva, pluća ili mozga.
Tomas Pirs je razmišljao o nastavku traganja koje je sprovodio FBI. Bestidno se
precenjuju Biroovi legendarni „lovovi na ljude" - zaostatak iz slavnih dana Džona
Dilindžera i Boni i Klajda. Znao je to, jer je godinama posmatrao kako Biro juri
gospodina Smita. Oni ga ne bi ulovili ni za sto godina.
FBI ga je sistematski tražio na pogrešnim mestima. Uzdali su se u „brojnost",
drugim rečima u preteranu upotrebu sile, što je postalo njihov uobičajeni manevar.
Nadgledaće sve aerodrome, verovatno u iščekivanju da se vrati u Evropu. A šta je sa
igračima „na divljaka", ljudima kao što je Aleks Kros? Kros okleva, nema sumnje.
Možda je bolji nego što izgleda. No bilo kako bilo, radovao se učešću doktora Krosa u
ovoj istrazi. Konkurencija je uvek dobrodošla.
Mrtav teret na njegovim leđima počinjao je da biva težak. Jutro je na pomolu,
uskoro će svanuti. Ne bi valjalo da ga vide na plaži Point plezent kako tegli leš sa
izvađenom utrobom.
Još pedesetak metara je nosio Entonija Bruna do blistavo bele stolice spasioca
na javnom kupalištu. Popeo se uz škripave prečke i podigao telo na sedište.
Ostaci leša bili su goli i izloženi da ih svet vidi. Kakav prizor. Entoni je znak na
osnovu koga mogu da izvedu zaključak.
Ako iko u timu, koji vodi istragu, ima pola mozga i ume da ga koristi.
„Ja nisam tuđin. Da li iko od vas to shvata?", viknu Pirs nadjačavši postojano
hučanje okeana.
„Ja sam ljudsko biće. Savršeno normalno. Baš kao što ste i vi."
GLAVA 114
SVE je ovo psiho igra - Pirs protiv nas ostalih.
Dok sam bio u stanu u Kembridžu, jedan tim agenata FBI-ja otišao je u južnu
Kaliforniju, na razgovor s porodicom Tomasa Pirsa. Majka i otac su mu još živeli na
istoj farmi, između Lagune i El Tora, gde je Pirs odrastao.
Henri Pirs se bavio medicinom i uglavnom lečio siromašne radnike u okolnim
gazdinstvima. Živeo je skromno, a porodica je uživala besprekoran ugled. Pirs je imao
starijeg brata i sestru, lekare u severnoj Kaliforniji, takođe izuzetno cenjene budući da
su pomagali siromasima.
Nijedna osoba s kojom su profajleri razgovarali nije mogla da zamisli da je
Tomas ubica. Uvekje bio dobar sin i brat, darovit učenik, i činilo se da ima samo bliske
prijatelje i nijednog neprijatelja.
Tomas Pirs ne pripada nijednom tipu ubica po obrascu za koje sam čuo. On je
jedinstven.
U izveštaju profajlera FBI-ja pade mi u oči reč besprekoran. Možda Pirs nije
želeo da bude besprekoran.
Iznova i iznova sam pregledao novinske članke i isečke o Pirsu iz doba jezivog
ubistva Izabele Kale. Misli koje su me zbunjivale zapisivao sam na kataloške kartice.
Paket je brzo rastao.
Laguna Bič - komercijalni obalski grad. Pojedini delovi liče na Point Plezent i
Bej Hed. Je li Pirs ranije ubijao u Laguni? Da li se bolest sada proširila na severoistok?
Pirsov otac je lekar. Pirs nije uspeo da postane doktor Pirs, ali je kao student
medicine izvodio autopsije.
Kada ubija, traži li ljudskost? Proučava li ljude zato što se boji da sam nema
ljudske osobine?
Kao student je imao dva smera: biologiju i filozofiju. Ljubitelj lingviste Noama
Čomskog. Možda su Pirsa podstakla politička gledišta Čomskog? Igre reči i
matematičke igre koje je rešavao u svom pauerbuku?
Šta nam je dosad promaklo?
Šta je promaklo meni?
Zašto Tomas Pirs ubija sve ove ljude?
On je „besprekoran", zar ne?
GLAVA 115
U SKUPOM, slikovitom i vrlo lepom obalskom gradu Bej Hed, u Nju Džersiju,
Pirs je ukrao maslinastozeleni kabriolet BMW. Na uglu Istočne avenije i Ulice Haris,
na najotmenijem mestu, pokrenuo je motor pomoću kablova i ugrabio vozilo vešto kao
džeparoš koji radi na drvenoj promenadi duž obale, iznad peska, na plaži u Point
Plezentu. Tako je sposoban, prestručan za rutinske poslove.
Umereno vozeći krenuo je ka zapadu, kroz Brik Taun, do autoputa Garden stejt.
Celim putem je puštao muziku - Taking heds, Alanis Moriset, Melisu Et&ridž, Blajnd
fejt. Muzika mu je pomagala da oseti nešto. Uvek je bilo tako, od detinjstva. U
Atlantik Siti stigao je posle sat i petnaest minuta.
Uzdahnuo je od zadovoljstva. Grad ga je osvojio na prvi pogled - bestidnom
lažnom finoćom, prostaštvom, jeftinim pozivima na greh i bezdušnošću. Osećao je da
se nalazi „kod kuće" i pitao se jesu li genijalci iz PBI-ja već doveli u vezu obalu
Džersija s Laguna Bičom.
U Atlantik Sitiju očekivao je da vidi lepo negovane travnjake koji se spuštaju do
okeana; izblajhane surfere sa zamršenom kosom; igrače odbojke u svako doba dana i
noći.
Ali ne, ne, ovo je Nju Džersi. Južna Kalifornija, njegov pravi dom, udaljena je
hiljadama kilometara. Ne srne sebi dozvoliti da se zbunjuje.
Odseo je u hotelu Bališ park. Gore, u svojoj sobi, počeo je da telefonira. Hteo je
„sve da organizuje". Stajao je kraj prozora s pogledom i posmatrao avetinjske talase
Atlantskog okeana kako bez kraja i konca kažnjavaju obalu. Daleko niz obalu video se
Trampov trg. Neobuzdano smeli i smešni luksuzni stanovi bili su naglavljeni na
krovove visokog zdanja kao svemirski šatl, spreman da uzleti.
Da, dame i gospodo, naravno da postoji obrazac. Kako je moguće da ga niko
nije razrešio? Zašto uvek ostaje neshvaćen?
U dva sata izjutra Tomas Pirs je tragačima poslao još jednu glasovnu poruku:
Inez, Atlantik Siti.
GLAVA 116
PROKLET da je! Pola dana pošto smo pronašli telo Entonija Bruna, dobili smo
još jednu Pirsovu poruku. Već se dokopao nove žrtve.
Krenuli smo ne časeći časa. Naša grupa, koja je brojala više od dvadeset
agenata, odjurila je u Atlantik Siti, nadajući se da je on još tamo, da nije iskasapio
neku Inez i „proučio je", a zatim bacio kao smeće koje se uveče iznosi.
Duž celog autoputa za Atlantik Siti ogromni bilbordi drečavo su oglašavali
atrakcije: Sizars Atlantik Siti, Haraš, Mery Grifins rizorts kazino hotel, Tramps kasl,
Tramp Tadž Mahal. Zovi 1-800-GAMBLER. Ovo je već smejurija.
Inez, Atlantik Siti, zvonilo mi je u glavi. Zvuči kao Izabela.
Smestili smo se u lokalnoj ispostavi FBI-ja, samo nekoliko ulica daleko od
starog Čeličnog doka i takozvanog Velikog drvenog puta. U maloj kancelariji obično
su se nalazila četiri agenta. Specijalnost im je organizovani kriminal i kocka, a u Birou
nisu važili za krupne zverke. Nisu bili spremni da se uhvate u koštac s podivljalim i
nepredvidljivim ubicom koji je doskora važio za vrlo dobrog agenta.
Neko je doneo gomilu novina i naslagao ih na konferencijski sto. Urednici
listova iz Njujorka, Filadelfije i Džersija utrkivali su se ko će dati drečaviji naslov.
SMRTONOSNI TUĐIN NA OBALI DŽERSIJA...
ZMIJA IZ FBI-JA UBIJA U ATLANTIK SITIJU...
POTERA ZA G. SMITOM: stotine federalnih agenata
preplavilo obalu Nju Džersija... ČUDOVIŠTE NA SLOBODI U NJU
DŽERSIJU!
Sampson je iz Vašingtona stigao na obalu. Kao i svako od nas želeo je da uhvati
Pirsa. On, Kajl i ja radili smo zajedno razbijajući glavu šta bi Pirs - gospodin Smit
mogao sledeće da učini. I Sondra Grinberg iz Interpola je sarađivala s nama. Posle
dugačkog leta ozbiljno je patila od umora i imala je duboke podočnjake, ali je
poznavala Pirsa i bila je na većini mesta zločina u Evropi.
„Da on nije prokleta podvojena ličnost?", upita Sampson. „Smit i Pirs."
Odmahnuh glavom.
„Izgleda da gospodari sobom u svakom trenutku. Stvorio je 'Smita' da mu
posluži u druge svrhe."
„Slažem se sa Aleksom", reče Sondra Grinberg s druge strane stola. „Ali u koje
svrhe, bogamu?"
„Šta god da je, upalilo je", umeša se Kajl. „Naveo nas je da jurimo gospodina
Smita preko pola zemaljske kugle. I još ga jurimo. Niko nikada nije ovako zeznuo
Biro."
„Čak ni veliki Dž. Edgar Huver?", upita Sondra i namignu. „Pa, kao čisti
psihopata, Huver je bio u klasi za sebe", popusti Kajl.
Ustao sam i koračao tamo-amo. Bok me je još boleo, ali nisam želeo to da
pokažem. Poslali bi me kući i propustio bih zabavu. Glasno sam razmišljao - to
ponekad pomaže.
„On pokušava nešto da nam kaže. Obraća nam se na čudan način. Inez. Ime
podseća na Izabelu. Bio je opsednut Izabelom. Treba da mu vidite stan u Kembridžu.
Je li Inez surogat za Izabelu? Je li Atlantik Siti surogat za Lagunu Bič? Zašto bi
dovodio Izabelu kući?"
I tako smo nastavili u nedogled: divlje slutnje, slobodne asocijacije, nesigurnost,
strah, nepodnošljiva teskoba. Koliko sam bio u stanju da procenim, celog dana i do
kasno u noć nije rečeno ništa vredno, ali ko je to mogao da proceni?
Pirs nije pokušao da nam se ponovo javi. Nije stigla nova glasovna poruka.
Donekle smo bili iznenađeni. Kajl se bojao da je otišao dalje i da ćemo ga pratiti dok
nas sasvim ne izludi. Ćele noći, do ranog jutra, nas šestoro smo ostali u lokalnoj
ispostavi. Spavali smo odeveni na stolicama, stolovima i podu.
Bazao sam tamo-amo po kancelariji i s vremena na vreme izlazio na daščanu
promenadu, klizavu i pritisnutu maglom. Najzad sam u očaju kupio kesu karamela
frelindžer i doveo sebe do toga da mi se smuči.
Kojim se logičkim sistemom služi? Gospodin Smit je njegova tvorevina, njegov
mister Hajd. Šta je Smitova misija? Zašto je on ovde?, pitao sam se na mahove
razgovarajući sam sa sobom dok sam lutao pustim šetalištem.
Inez je Izabela?
Nemoguće da je toliko jednostavno. Pirs nam ne bi toliko olakšao zadatak.
Inez nije Izabela. Izabela je bila jedna jedina. Zašto onda Pirs ubija, i ubija, i
ubija?
Našao sam se na uglu Trga Park i šetališta, gde sam se konačno osmehnuo.
Monopol. Još jedna vrsta igre. Je li to posredi?
Vratio sam se u lokalnu kancelariju FBI-ja i odspavao, ali ni približno dovoljno.
U vrh glave nekoliko sati.
Pirs je ovde.
Smit takode.
GLAVA 117
JAVNO područje, još peščano, još livadsko... prelepo prostranstvo okeanske
obale - proteže se miljama i miljama. Jarko sunce, iskričavi valovi, pena, pogled - tu i
tamo poneko jedro u daljini, pisao je Volt Vitman o Atlantik Sitiju pre sto godina.
Njegove reči sada su ispisane na zidu jednog štanda za prodaju pića i hot-doga. Vitman
bi se užasnuo kada bi na takvoj pozadini spazio svoje reči.
Oko deset sati pre podne otišao sam u još jednu šetnju po drvenoj promenadi
Atlantik Sitija. Bila je subota i toliko je vruće i sunčano da je obala, izložena eroziji,
već bila načičkana plivačima i ljubiteljima sunčanja.
Još nismo pronašli Inez. Nismo imali ni najmanji trag. Nismo čak znali ni ko je
ona.
Mučilo me je neprijatno osećanje da nas Tomas Pirs gleda ili da mogu iznenada
da ga sretnem u gustoj gomili ljudi koji su se kupali u znoju. Poneo sam pejdžer u
slučaju da se javi lokalnoj ispostavi.
Zasad ništa više nije moglo da se učini. Pirs - gospodin Smit - bio je gospodar
situacije i naših života, ludak koji gospodari planetom, ili mi se tako bar čini.
Zastao sam blizu doka Stiplčejz i hotela Rizorts kazino. Zvezda je upekla, a ljudi
su se zabavljali u visokim talasima koji su se valjali ka obali. Izgledalo je da uživaju ne
hajući ni za šta. Blago njima.
Tako bi trebalo da bude. Setih se Dženi i Dejmona, svoje porodice, Kristine.
Ona je očajnički želela da napustim ovaj posao i nisam mogao to da joj zamerim.
Međutim, nisam bio načisto jesam li sposoban da okrenem leđa policiji. Pitao sam se
šta je razlog tome. Lekaru, izleči se sam*( Jevanđelje po Luki, 4. 23. (Prim, prev.)) Možda
jednog dana i hoću.
Šetao sam ubeđujući se da smo preduzeli sve što je bilo u našoj moći kako
bismo uhvatili Pirsa. Prošao sam pored prodavnica Frelindžer i Džejms kendi. I pored
starog dućana Kikirikija, gde se kostimirani gos'n Kikiriki teturao na temperaturi od
trideset pet stepeni.
Kada sam pred sobom ugledao Riplijev muzej Verovali ili ne, gde je izložen
pramen kose Džordža Vašingtona i sto za rulet načinjen od gumenih bombona,
nehotice se nasmejah. Ne, nisam verovao u to. Mislim da niko nije u kriznom timu, pa
ipak, bili smo ovde.
Iz misli me trže pejdžer koji mi je uz nogu vibrirao. Pojurih ka najbližoj javnoj
govornici da telefoniram.
Pirs je ostavio još jednu poruku. Kajl i Sampson su već bili na promenadi. Pirs
se nalazio blizu Čeličnog doka. Tvrdio je da je Inez s njim! Rekao je da još možemo
da ih spasemo!
Pirs je posebno naglasio reč njih.
Ne bih smeo ovoliko da jurim. Osećao sam otkucaje u boku i vraški jak bol.
Nikada u životu nisam bio u ovako lošoj formi i nije mi se sviđao taj osećaj. Ne
pamtim da sam se osećao tako ranjivo i bespomoćno.
Konačno sam shvatio: Uistinu se bojim Pirsa i gospodina Smita.
Dok sam stigao do Čeličnog doka, iz odeće mi se cedio znoj i jedva sam dolazio
do daha. Skinuo sam sportsku košulju i probijao se kroz gomilu, nag do pojasa. Gurao
sam se pored linijskih ili zajedničkih taksija bez utvrđene rute i novijih niskopodnih
mini-buseva, pored tandem-bicikala i džogera.
Sav u flasterima i zavojima, verovatno sam ličio na begunca iz lokalnog
Urgentnog centra. Ali, čak i u takvom stanju, teško je privući pažnju na obali kao što je
ova u Atlantik Sitiju. Jedan sladoledžija je uprtio kutiju na leđa i vikao: „Prosankajte
jezik! Kupite ovde svoj fadži-vadži!"
Gleda li Tomas Pirs smejući nam se? U ovoj ustalasanoj rulji mogao je da bude
sladoledžija ili bilo ko.
Zaklonio sam šakom oči i gledao tamo-amo po plaži. Primetio sam policajce i
agente FBI-ja kako žurno idu kroz gomilu sveta. Na plaži je bilo najmanje pedeset
hiljada onih koji su se sunčali. Iz jednog obližnjeg hotela čuo sam slabu elektronsku
zvonjavu slot aparata.
Inez. Atlantik Siti. Isuse!
Luđak na slobodi pored čuvenog Čeličnog doka.
Pokušavao sam da uočim Sampsona ili Kajla, ali nisam video nijednog. Tražio
sam pogledom Pirsa, Inez i gospodina Smita.
Jedan gromki glas me na mestu zaustavi: „Ovde FBI."
GLAVA 118
GLAS JE zagrmeo iz zvučnika. Verovatno iz nekog hotela ili s aparata
montiranog na policijskim kolima. „Ovde FBI", saopšti Kajl Krejg.
„Neki naši agenti sada su na obali. Sarađujte s njima i s policijom Atlantik
Sitija. Uradite ono što traže. Nema razloga za preteranom brigom. Molim vas,
pomozite policiji."
Masa ljudi je čudnovato zanemela. Svi su zurili okolo i pogledom tražili agente
FBI-ja. Ne, nema razloga za preteranu brigu - ukoliko ne pronađemo Pirsa, ukoliko ne
otkrijemo gospodina Smita, koji upravo usred ove gomile na plaži operiše neku ženu.
Uputio sam se ka slavnom zabavnom doku gde sam kao dete gledao tada
čuvenog konja koji roni. Ljudi su stajali u plićaku i samo gledali u obalu. Prizor me
podseti na film Ajkula.
Tomas Pirs upravlja ovim spektaklom.
Na nepunih sedamdeset metara od obale lebdeo je jedan crni bel-džet rendžer.
Drugi helikopter se pojavio sa severoistoka. Primakao se prvom, a onda odleteo dalje,
prema kompleksu hotela Tadž Mahal. Uočio sam snajpere u helikopterima.
Mogli su da ih vide i Pirs i svetina na obali. Znao sam da su vrsni strelci FBI-ja
raspoređeni po obližnjim hotelima, ali nema sumnje da to zna i Pirs, skorašnji agent
FBI-ja. Tačno zna naše korake. Sada je tu svoju prednost okrenuo protiv nas. I
pobeđivao je.
Nedaleko od doka nastade nekakav metež. Neki ljudi su se gurali u tom pravcu
da vide šta se dešava, a drugi su bežali koliko ih noge nose. Požurio sam napred.
Buka na obali postala je jača. En Vogue je treštao iz nečijeg radija s jakim
zvučnicima. Vazduh su prožimali mirisi šećerne vate, piva i hot doga. Potrčao sam ka
čeličnom doku sećajući se konja koji roni, slonice Lusi iz Margejta i boljih davnih vremena.
Ispred sebe sam video Sampsona i Kajla.
Saginjali su se nad nečim. Oh bože, oh bože, ne! Inez, u Atlantik Sitiju! Srce mi
je tuklo kao ludo.
Ovo ne valja.
Jedna crnokosa tinejdžerka je jecala, glave zarivene u grudi nekog starijeg
čoveka. Drugi su blenuli u mrtvo telo, nespretno zavijeno u peškire s plaže. Nisam
mogao da zamislim kako je tu dospelo - ali bilo je ovde.
Inez, Atlantik Siti. Mora daje to ona.
Ubijena žena imala je dugačku plavo ofarbanu kosu i činilo se da nema više od
dvadeset godina. Sada je to bilo teško proceniti. Koža joj je bila purpurna i voštana.
Od gubitka tečnosti oči su joj upale. Usne i nokti bili su bledi. Operisao je Inez; rebra i
hrskavica bili su uklonjeni, što je izložilo pogledu pluća, jednjak, dušnik i srce.
Inez zvuči kao Izabela.
Pirs je to znao.
Nije izvadio srce Inez.
Kraj tela su joj uredno ostavljeni jajnici i Falopijeve trube. Jajovodi su ličili na
komplet minđuša i ogrlicu.
Odjednom, ljudi koji su se sunčali počeše da pokazuju nešto na okeanu.
Okrenuo sam se i pogledao štiteći oči šakom.
Jedan elisni avion lenjo je leteo duž obale sa severa. Bio je to jedan od onih
aviona koji se zakupljuju za komercijalne poruke. Većina poruka na dvanaest metara
dugačkom transparentu oglašavala je hotele, lokalne barove, restorane u ovoj oblasti i
kazina.
Kako se sve više i više približavao, iza vazduhoplova, koji je puckao, mogao se
videti transparent. Nisam verovao svojim očima. Bila je to još jedna poruka.
„G. Smit zasad odlazi! Mahnite mu na rastanku."
GLAVA 119
U VAŠINGTON sam se vratio sledećeg jutra, u praskozorje. Morao sam da
vidim decu, ispavam se u svom krevetu, budem daleko, daleko od Tomasa Pirsa i
njegove čudovišne tvorevine - gospodina Smita.
Pokazalo se da je Inez bila devojka iz jedne lokalne agencije za pratnju. Pirs ju
je pozvao iz svoje sobe u hotelu Bališ park. Počeo sam da verujem da Pirs sada može
da bude intiman samo sa svojim žrtvama, ali šta ga još tera da vrši ove stravične zločine?
Zašto Inez? Zašto obala Džersija?
Morao sam da pobegnem na dva dana ili makar na nekoliko sati. U
međuvremenu bar nismo dobili novo ime, novo mesto na koje treba da jurimo.
Iz Atlantik Sitija sam telefonirao Kristini i upitao je želi li da večera s mojom
porodicom. Odgovorila je da želi, vrlo rado. Rekla je da zaslužujem zvona
dobrodošlice. Neverovatno mi je digla raspoloženje. Bolji lek nisam mogao da
zamislim.
Celim putem do Vašingtona u ušima mi je odzvanjao njen glas. Zvona
dobrodošlice.
Tog jutra smo Dejmon, Dženi i ja uzbuđeno pazarili spremajući zabavu.
Kupovali smo namirnice u Sitroneli, a onda u Džajentu. Veni, vidi, Visa.
" Gotovo sam prognao Pirsa - gospodina Smita iz glave, mada sam ipak, dok
smo bili u kupovini, nosio glok u futroli na nožnom članku.
U Džajentu je Dejmon požurio napred da pronađe RC kolu i tortilju čips. Dženi i
ja smo dobili priliku da razgovaramo. Znao sam da umire od želje da odvoji žvaku.
Uvek to pogodim. Ima blistavu razigranu maštu i jedva sam čekao da čujem šta joj je
na malenoj duši.
Dženi je gurala kolica za robu pa joj je metalni držač kolica dopirao iznad očiju.
Pažljivo je gledala veliki izbor žitarica pripremljenih za doručak i izloženih na gondoli,
birajući očima najbolju ponudu. Od Nane Mame naučila je veštinu kupovanja i većinu
računa izvodila je napamet.
„Pričaj mi", rekoh. „Moje vreme je tvoje vreme. Tata je kod kuće."
„Danas." Zbog prevare me je kaznila oštrim udarcem koji mi je pravo iz
osnovne baze zviznuo pored uva.
„Nije lako biti zelen", rekoh. Zaslugom žapca Kermita, to nam je omiljena
replika. Danas je prešla preko toga. Nisam je kupio. Prepoznala je foru.
„Jeste li ti i Dejmon ljuti na mene?", upitah najblažim tonom. „Kaži mi istinu,
prijateljice."
Ona se malo raskravi.
„O, nije tako strašno, tata. Ti daješ sve od sebe", reče i najzad me pogleda.
„Trudiš se, zar ne? Samo, teško je kad nisi kod kuće. Usamljena sam bez tebe.
Nije isto kad si na putu."
Odmahnuo sam glavom, osmehnuo se i upitao kako joj se rađaju te misli. Nana
Mama se kune da Dženi ima sopstvenu pamet.
„Da li se slažeš s planom o večeri?", oprezno upitah.
„O, apsolutno", zablista ona iznenada. „Nema problema. Ja volim večernje
zabave."
„A Dejmon? Da li i on misli da je u redu što sam pozvao Kristinu na večeru?",
upitah svoju prisnu prijateljicu.
„Malo cvika jer nam je direktorka škole, ali i on je kul. Znaš Dejmona. On je
muško."
Klimnuh glavom.
„Tačno, zaista je kul. Dakle, večera nije problem? Ne bojiš se nimalo?"
Dženi odmahnu glavom.
„Ne. Od toga, ne. Ne bojim se večere. Večera je večera."
Čoveče, mudrica je i tako prefinjena za svoj uzrast. Kao da razgovaram s
inteligentnom odraslom osobom. Već je bila pesnikinja i filozof. Jednog dana će
konkurisati Maji Andželu i Toni Morison. Volim te njene osobine.
„Moraš li da nastaviš da ga juriš? Tu babarogu, gospodina Smita?", upita najzad
Dženi. „Valjda moraš", odgovori sama na svoje pitanje.
„Dajem sve od sebe", ponovih njenu raniju repliku.
Dženi se prope na vrhove prstiju. Sagnuh se, ali ne onoliko koliko sam navikao.
Ona me cmoknu u obraz, kako je već zvala poljupce.
„Dobar si ko zdravlje", reče ona. Bila je to jedna od omiljenih Naninih izreka
koju je usvojila.
„Bau-bau!" Dejmon izroni iza gondole s gaziranim bezalkoholnim pićima da nas
kobajagi uplaši. Iza glave mu se prostiralo crveno, belo i plavo more boca i limenki
pepsi-kole. Poljubio sam ga u teme i držao ga onako kao što sam nekad davno voleo da
me drži moj otac. Priredili smo malu predstavu u prolazu samoposluge. Lepu
predstavu.
Bože, što volim ovo dvoje i pitam se pred kakvu me nedoumicu to neprekidno
stavlja. Glok na mom nožnom članku težio je tonu i pekao me je kao žarač iz vatre.
Najradije bih ga izvadio i zauvek se oprostio od oružja.
Ali znao sam da ne mogu. Tomas Pirs je još tamo negde, i gospodin Smit, a uz
njih su i svi ostali. Iz nekog razloga osećao sam odgovornost da ih rasterujem, da
učinim svet malo sigurnijim za svakoga.
„Zemlja zove tatu", reče Dženi. Malo se namršti. „Vidiš? Opet si odlutao. Bio si
s gospodinom Smitom, zar ne?"
GLAVA 120
AKO IKO može da te spase u ovom trenu tvog života, onda je to Kristina, samo
da već nije kasno za to. Te večeri sam došao po nju oko pola sedam. Rekao sam da ću
je dovesti iz Mičelvila. Bok me je opet boleo i nedvosmisleno sam se osećao kao
oštećena roba, ali ne bih to propustio ni za šta na svetu.
Otvori mi kućna vrata u svetloj haljini boje mandarine, koja joj je ostavljala
obnažena ramena, mišice i leđa, i u sandalama s visokim potpeticama. Izgledala je
predivno, i malo više od toga. Nosila je dugačku ukrasnu iglu sa sićušnim srebrnim
zvoncima. Zaista me je dočekala zvonima dobrodošlice.
„Zvona", osmehnuh se.
„Naravno. A šta si ti mislio, da se šalim?"
Zagrlio sam je baš tu, na poslednjem stepeniku od crvene cigle, dok su svuda
oko nas cvetale crvene i bele breščice i ruže penjalice. Čvrsto sam privio Kristinu na
grudi i strasno je poljubio.
Izgubio sam se u njenim slatkim mekanim ustima i naručju. Šake su mi poletele
ka njenom licu, lagano prateći obrise jagodica, nosa, očnih kapaka.
Ovaj intimni potres je retko prijatan i neodoljiv. Tako dobar, tako lep, dugo mi
je nedostajao.
Otvorio sam oči i shvatio da me posmatra. Imala je najizrazitije oči koje sam
ikada video.
„Volim tvoj zagrljaj, Alekse", prošaputala je, ali su joj oči govorile mnogo više.
„Volim tvoj dodir."
Povukli smo se u kuću i ponovo poljubili.
„Imamo li vremena?", nasmeja se ona.
„Šššš. Ovo bi propustile samo lude osobe. Mi nismo ludi."
„Naravno da jesmo."
Svetla haljina boje mandarine pade na pod. Sviđao mi se dodir šantunga, ali
Kristinina gola koža je bila još bolja. Koristila je šalimar, što mi se takođe sviđalo.
Činilo mi se da sam već bio ovde s njom, možda u snu. Kao da sam odavno zamišljao
ovaj trenutak i konačno ga dočekah.
Pomogla mi je da je oslobodim čipkanog belog prslučeta. Skinuli smo joj
gaćice, četiri ruke na zajedničkom zadatku. Ako se izuzme fina ogrlica sa ognjenim
opalom oko vrata, ostali smo nagi. Setih se jedne pesme, magičnih stihova o golotinji
ljubavnika koje razdvaja samo nakit. Bodler? Blago je ugrizoh za rame. Ona mi uzvrati
ujedom.
Bio sam tako tvrd da me je bolelo, ali bol je bio izvrstan, bol je imao sopstvenu
sirovu snagu. Beskrajno sam voleo ovu ženu i uzbuđivala me je, svaki centimetar
njenog bića.
„Znaš", šapnu ona, „malo me izluđuješ."
„O. Samo malo?"
Putovao sam usnama niz njene dojke i trbuh. Parfem je bio nenametljiv. Ljubio
sam je između nogu. Tiho je izgovarala moje ime, pa sve glasnije i glasnije. Kada su
nam se tela sjedinila, bili smo naslonjeni na zid boje krema u sobi za dnevni boravak, i
činilo se da oboje zarivamo tela u zid.
„Volim te", prošaputah.
„I ja volim tebe, Alekse."
Istovremeno je bila jaka, nežna i ljupka. Igrali smo, ali ne u metaforičkom
smislu. Zaista smo igrali.
Voleo sam boju njenog glasa, najmekši krik, pesmu koju je pevala dok smo bili
ovako spojeni.
Onda sam i ja propevao, prvi put posle mnogo godina. Ne znam koliko smo
vremena proveli u ovom stanju. Vreme je izgubilo vrednost. Delom je bilo večno,
delom stvarno i snažno ukorenjeno u sadašnjosti.
Bili smo skroz mokri. Čak je i zid iza mene bio klizav i mokar. Divlje početno
jahanje, rokanje i roljanje zamenio je sporiji ritam, čak i jači. Znam da život nije
potpun bez ovakve strasti.
Sada sam se jedva pomerao u njoj. Čvrsto se stegla oko mene i osećao sam joj
oštrinu kostiju. Izdigao sam se i Kristina kao da je narasla oko mene. Kretali smo se
jedno u drugom i pokušavali da se potpuno stopimo. Drhtali smo i primakli se još više.
Kristina je doživela vrhunac, a onda smo oboje zajedno svršili. Igrali smo i
pevali. Osećao sam da se topim u Kristini i oboje smo šaputali da, da, da, da, da, da.
Ovde niko nije mogao da nas dotakne, ni Tomas Pirs, niko.
„Hej, jesam li ti rekao da te volim?"
„Jesi, ali kaži mi ponovo."
GLAVA 121
DECA SU vraški oštroumna i mnogo pametnija nego što to obično mislimo.
Deca znaju skoro sve, i to mnogo pre nas.
„Vas dvoje kasnite! Je li vam pukla guma... ili ste se samo cmakali?", pitala je
Dženi čim smo ušli. Ume da izgovori bezobrazluke i to joj prolazi. Svesna je toga i
koristi svaku priliku da tera mak na konac.
„Cmakali smo se", rekoh. „Jesi li zadovoljna?"
„Jesam", osmehnu se Dženi. „U stvari, ne kasnite. Stigli ste baš na vreme. U
pravi čas."
Večera s Nanom i decom, od koje sam mnogo očekivao, nije predstavljala
razočaranje. Bilo je slatko i zabavno, baš kao što kod kuće treba da bude. Svi smo dali
svoj doprinos i postavili sto, izneli hranu, i bez ustezanja navalili na nju. Za večeru
smo imali odreske od sabljarke, krompir u ljusci, mladi grašak, zemičke s puterom.
Sve je posluženo vrelo, a u pripremi su učestvovali Nana, Dženi i Dejmon. Za desert
smo imali čuvenu Naninu šampitu s limunom. Spremila ju je specijalno za Kristinu.
Mislim da je jednostavna, a opet negde tako složena reč za kojom tragam -
radost.
Osećala se svuda oko stola za kojim smo večerali. Video sam to u Naninim,
Dženinim i Dejmonovim očima koje su živahno blistale. Video sam čak i u
Kristininim očima. Posmatrao sam je za večerom i palo mi je na pamet kako je mogla
da se proslavi u Vašingtonu, da bude šta god poželi. Ona je izabrala poziv učiteljice i
zbog toga sam je voleo.
Ponavljali smo priče koje su godinama bile porodična tradicija, pa se uvek
prepričavaju u ovakvim prilikama. Nana je bila raspoložena i zabavna cele večeri. Dala
nam je svoj najbolji savet o starenju: „Ako ne možete da ga zaustavite, zaboravite ga."
Kasnije sam svirao klavir i pevao ritam i bluz pesme. Dženi se pravila važna
igrajući kejkvok uz džez verziju melodije Blueberry Hill. Čak je i Nana malo zaigrala
džiterbag i pri torn se bunila: „Zaista ne umem da igram, nikada nisam umela." A bila
je savršena.
U sećanje mi se urezaše jedan trenutak i jedna slika, i siguran sam da ću ih
pamtiti dok sam živ. Bilo je to taman kada smo posle večere počeli da raspremamo
kuhinju.
Prao sam posude u sudoperi i, baš kada sam se mašio jednog tanjira, prekinuo
sam u pola pokreta ostavši ukopan.
Dženi je bila u Kristininom naručju. I izgledale su predivno. Nemam pojma
kako je tamo dospela, ali obe su se smejale i sve je bilo tako prirodno i neizveštačeno.
Kao nikada ranije, znao sam i razumeo šta Dženi i Dejmon propuštaju time što nemaju
majku.
Radost - to je prava reč. Tako se lako izgovara, a ponekad ju je tako teško naći u
životu.
Izjutra sam morao da se vratim na posao.
Još sam ubica zmajeva.
GLAVA 122
Nema ničega. Jedinstven je. Nikada nije postojalo čudovište kao što je je on.
Nije bilo takvih prethodnih slučajeva.
Zapisao sam: Tomas Pirs je bio duboko zaljubljen. I ti si zaljubljen.
Šta bi ti značilo da ubiješ jedinu osobu na svetu koju si voleo?
ZATVORIO SAM SE ne bih li malo razmislio o svemu, opsednuto se posvetio
Tomasu Pirsu i gospodinu Smitu. Nagovestio sam Kajlu Krejgu šta bi Pirs mogao da
učini i o kojim merama predostrožnosti treba da razmisli. Agenti će motriti na Pirsov
stan u Kembridžu, a ulogorili su se i kraj kuće njegovih roditelja, pored Laguna Biča,
pa čak i kod groba Izabele Kale.
Pirs je bio strasno zaljubljen u Izabelu Kale! Za njega je ona bila jedina! Izabela
i Tomas Pirs! Tu leži ključ - u Pirsovoj opsesivnoj ljubavi prema njoj.
On pati od nepodnošljivog osećanja krivice, zapisao sam u beležnicu.
Ako je moja pretpostavka tačna, koje smo tragove propustili?
U Kvantiku je jedan tim profajlera iz FBI-ja pokušavao da reši taj problem na
papiru. Svi su blisko sarađivali s Pirsom u JBN-u. Ama baš ništa u Pirsovoj biografiji
nije bilo u saglasnosti sa psihopatskim ubicama koje su proučavali ranije. Pirs nikada
nije zlostavljan ni fizički ni seksualno. Nije pokazivao sklonost prema ikakvom
nasilju. Bar niko to nije znao. Dok nije odlepio do neba, nije bilo upozorenja, nikakvih
predznaka ludila,
GLAVA 123
PREMA PIRSU nisam osećao nikakvu simpatiju, čak ni trunku kliničke
empatije. Omrznuo sam i njega i njegova svirepa, hladnokrvna ubistva, više od ijednog
drugog zločinca koga sam uhvatio - čak i od Sonedžija. Moja osećanja su delili Kajl
Krejg, Sampson, i većina zaposlenih u Birou, a naročito dobri ljudi iz Bihevioralnih
nauka. Sada smo se mi naljutili. Sve nas je opsedala misao da moramo stati na put
Pirsu. Da li on to koristi da nam pomuti pamet?
Sutradan sam opet radio kod kuće. Zaključao sam se s kompjuterom, nekoliko
knjiga i beleškama s mesta zločina. Izašao sam samo da prošetam s Dejmonom i Dženi
do škole i na brzinu doručkovao s Nanom.
Usta su mi bila puna poširanih jaja i tosta kad se ona nagnula preko stola,
okomivši se jednim od svojih čuvenih podlih napada na mene.
„Jesam li u pravu kad kažem da ti ne želiš da raspravljaš o svom sadašnjem
slučaju ubistva sa mnom?", upitala je.
„Radije bih razgovarao o vremenu ili bilo čemu drugom. Tvoja bašta izgleda
prelepo. I frizura ti je fina."
„Kristina nas je sve osvojila, Alekse. Oborila nas je s nogu. U slučaju da te
zanima, zaboravio si to da pitaš. Posle Marije nisi mogao da nađeš bolju od nje. Dakle,
šta nameravaš? Kakvi su ti planovi?"
Prevrnuh očima, ali sam morao da se osmehnem Naninoj jutarnjoj ofanzivi.
„Prvo ću završiti ovaj tvoj sjajni doručak. Onda me gore, u sobi, čeka neizvestan
posao. Šta kažeš na to?"
„Ne smeš da je izgubiš, Alekse. Ne čini to", posavetova me Nana istovremeno
me upozoravajući. „Ali ti ne slušaš jednu oronulu staru ženu. Šta ja znam o bilo čemu?
Ja samo kuvam i čistim ovde."
„I govoriš", rekoh punih usta. „Ne zaboravi da spomeneš svoj govor, starice."
„Ne govorim u vetar, mladiću. Nudim ti solidnu psihoanalizu, ponekad te
bodrim i stručno te savetujem."
„Imam plan igre", rekoh ne upuštajući se u pojedinosti.
„Bolje bi ti bilo da je to pobednički plan igre", pripade Nani poslednja reč. „Ako
je izgubiš, Alekse, nikada to nećeš preboleti."
Šetnja s decom, pa i razgovor s Nanom, uliše mi novu snagu. Razbudio sam se i
dok sam ostatak prepodneva proveo za starim pisaćim sekreterom, osećao sam da mi je
glava bistra.
Počeo sam da prekrivam zidove spavaće sobe beleškama i teorijama, pa i
začetkom novih teorija o Tomasu Pirsu. Parada ekserčića sa širokom glavom uzela je
maha. Prema izgledu sobe, reklo bi se da znam šta radim, ali suprotno opštem
mišljenju, izgled gotovo uvek vara. Imao sam stotine tragova, ali nijedan nije bio onaj
pravi.
Setio sam se nečega što je gospodin Smit napisao u jednoj poruci Pirsu, koju je
Pirs onda prosledio FBI-ju. Bog u nama je onaj koji daje zakone i može da menja
zakone. A Bog jeste u nama.
Reci su mi zvučale poznato i najzad sam pronašao izvor. Bio je to citat Džozefa
Kembela, američkog mitologa i folkloriste, koji je predavao na Harvardu kada je Pirs
tamo studirao.
Pokušavao sam iz različitih uglova da pristupim zagonetki. Naročito su me
zanimale dve ulazne tačke.
Prvo, Pirs je jezički radoznalac. Proučavao je lingvistiku na Harvardskom
univerzitetu. Divio se Noamu Čomskom. Dakle, kakve veze s ovim imaju jezik i reči?
Drugo, Pirs je krajnje organizovan. Stvorio je lažnu sliku o tome da je gospodin
Smit zbrkan. Namerno je obmanjivao FBI i Interpol.
Pirs od početka ostavlja tragove. Neki od njih su očigledni. On želi da ga uhvate.
Zašto onda ne zaustavi samoga sebe? Ubistvo. Kazna. Da li Tomas Pirs kažnjava sebe
ili kažnjava sve druge? Trenutno, bez sumnje, žestoko kažnjava mene. Možda to i
zaslužujem.
Oko tri sata resio sam da protegnem noge i odem po Dejmona i Dženi do škole
Sodžerner trus, ali ne zato da bi ih neko pratio do kuće. Samo su mi vraški nedostajali.
Morao sam da ih vidim, nisam mogao da se uzdržim.
Osim toga, bolela me je glava i želeo sam da izađem, da se ratosiljam silnog
razmišljanja.
U dvorištu škole ugledah Kristinu. Bila je okružena dečicom. Setih se da i sama
želi decu. Izgledala je tako srećno i videlo se da deca vole da budu oko nje. A ko pri
zdravoj pameti ne bi to voleo? Činilo se da nema ničeg prirodnijeg nego da u
mornaričkoplavom poslovnom kostimu vrti konopac za preskakanje.
Ona se osmehnu videvši me da joj prilazim kroz dvorište puno dece. Njen
osmeh mi ogreja srce i sve ostalo.
„Vidi ko je uzeo pauzu da udahne vazduh", reče ona. „Tri krompira, četiri
krompira."
„Kad sam bio u srednjoj školi Džon Kerol, imao sam jednu prijateljicu", rekoh
joj dok je ona nastavljala da vrti svoj kraj ružičastog konopca za preskakanje. „To je
bilo na drugoj i trećoj godini."
„Mmm, hmmm. Simpatičnu katolikinju? S belom bluzom, kariranom suknjom i
oksfordskim dvobojnim cipelama?"
„Bila je vrlo simpatična. U stvari, sada je botaničarka. Razumeš, simpatična?
Išao sam sve do Avenije Južne Karoline nadajući se da ću možda videti Džejn na neki
minut posle časova. Ozbiljno sam se zatreskao."
„Sigurno u oksfordske cipele. Pokušavaš li to da mi kažeš da si se opet
zatreskao?", nasmeja se Kristina. Deca nisu mogla da nas čuju, ali su se, uprkos tome,
smejala.
„Više nego samo zatreskao. Zatreskan sam."
„Pa, dobro je", uzvrati ona, nastavi da okreće ružičasti konopac i osmehuje se
deci. „Jer isto važi i za mene. A kad se ovaj slučaj završi, Alekse..."
„Što god želiš, samo kaži."
Oči joj sinuse, čak jače nego obično.
„Vikend daleko od svega. Možda u nekoj gostionici u unutrašnjosti, mada ne
pravim pitanje, samo da je daleko."
Toliko sam želeo da zagrlim Kristinu. Najradije bih je poljubio ovde i sada, ali u
prepunom školskom dvorištu ostaše samo puste želje.
„Dogovoreno", rekoh joj. „Obećavam."
„Držim te za reč. Zatreskani, to je dobro. Na tom vikendu možemo da
proverimo koliko nas je uhvatilo."
GLAVA 124
KOD KUĆE sam sve do večere radio na Pirsovom slučaju. Na brzinu sam pojeo
hamburger i bundevaru s Nanom i decom. Istrpeo sam još ozbiljnih grdnji što sam
neizlečivi radoholik koji odbija da se pokaje. Pošto mi je Nana odsekla parče pite, opet
sam se vratio u svoju sobu, dobro nahranjen i duboko nezadovoljan.
Hteo ne hteo, bio sam zabrinut. Tomas Pirs je već mogao da ugrabi novu žrtvu.
Mogao je noćas da izvede „obdukciju". U svakom trenutku nam može poslati novu
poruku.
Ponovo sam iščitao beleške koje sam zakačio za zid spavaće sobe. Osećao sam
da mi je odgovor na vrhu jezika i to me je izluđivalo. Na kocki su ljudski životi.
„Probo"je srce Izabele Kale.
Svoj stan u Kembridžu pretvorio je u opsesivno svetilište posvećeno njenoj
uspomeni.
Odlazak u Point Plezent Bič simbolično je označio njegov povratak „kući".
Pružala nam se prilika da ga tamo uhvatimo - ako budemo dovoljno pametni, ako smo
mu dorasli.
Šta smo i FBI i ja propustili?
Nastavljao sam igre rečima i probranim tragovima.
On uvek „probada"žrtve. Pitao sam se da nije možda impotentan ili je postao
impotentan, nesposoban za seksualne odnose sa Izabelom.
Gospodin Smit operiše kao lekar – što je Pirs gotovo postao, a što su mu otac,
brat i sestra. On sam nije dogurao do lekarske prakse.
Legao sam rano, oko jedanaest, ali nisam mogao da zaspim. Mislim da sam
samo želeo da se oslobodim pritiska ovog slučaja. Najzad sam telefonirao Kristini i
razgovarali smo oko jedan sat. Slušao sam muziku njenog glasa i stalno sam se u
mislima vraćao na Pirsa i Izabelu Kale.
Pirs ju je voleo. Opsesivnom ljubavlju. Šta bi bilo sa mnom da sada izgubim
Kristinu? Šta se desilo Pirsu posle ubistva? Je li poludeo?
Pošto sam spustio slušalicu, vratio sam se slučaju. Neko vreme sam se nosio
mišlju da obrazac možda ima veze s Homerovom Odisejom. On se vraća kući posle
niza tragedija i nesreća? Ne, nije to.
Gde se, do đavola, krije ključ ove šifre? Ako želi sve da nas izludi, to mu lepo
polazi za rukom.
Počeo sam da se igram imenima žrtava, od prve, Izabele, pa zaključno, sa Inez. I
čini pun krug sa I. Pun krug? Krugovi? Pogledah na zidni časovnik. Bilo je skoro pola
dva izjutra, ali sam nastavio.
Napisao sam -I.
Ima li tu nečega. Mogao bi da bude početak. Lična zamenica? Počeo sam da
kombinujem početna slova imena.
I-S-U...R
C-A-D...
I-A-D...
Posle naredna tri slova zastadoh: IMU. Zurio sam u stranicu. Sećao sam se reči
pierced, njene očiglednosti. Najprostije igre reči.
Izabela, Mićela, Ursula. Bila su to imena prve tri žrtve -redom. Gospode bože!
Pregledao sam imena svih žrtava - redom kojim su ubijane. Gledao sam lična
imena, srednja imena i prezimena. Počeo sam da mešam i upoređujem imena. Srce mi
je lupalo. Ovde ima nečega. Pirs nam je ostavio još jedan trag, u stvari, seriju tragova.
Sve vreme nam se nalazilo pred nosem. Niko to nije primetio jer je izgledalo da
Pirsovi zločini ne slede obrazac. Ali ta teorija je potekla od samog Pirsa.
Nastavio sam da pišem služeći se početnim slovima ličnog imena, prezimena ili
srednjeg imena žrtve. Počeo sam sa IMU. Zatim R za Roberta. Pa D za Dvajera.
Postoji li nekakav pod-obrazac za izbor imena? Možda neki aritmetički niz.
Najzad se pokazalo da Pirs/Smit ima obrazac. Svoju misiju počeo je prve noći u
Kembridžu, u Masačusetsu. Nesumnjivo je lud, ali sam mu otkrio šemu. Proizašla je iz
njegove ljubavi prema igrama reči.
Tomas Pirs je želeo da ga uhvate! Ali onda se nešto promenilo. U pogledu svog
hapšenja pokazivao je određenu ambivalentnost. Zašto?
Pogledao sam ono što sam prikupio.
„Kučkin sin", promrmljah. „Vidi ti njega. Ima ritual."
I Izabela Kale.
M Stefani Mičela Apt.
U Ursula Dejvis.
R Robert Majki Nil.
D Bridžid Dvajer.
E Meri Elen Klok. R Robin En Svare.
E Klark Danijel Ebel.
D Dejvid Hejl.
I Izador Moriš.
S Tereza En Sikrest.
A Elizabet Alison Granjano.
B Barbara Madalena.
E Edvin Miler.
L Lori Garnije.
L Luis Lavin.
A Endru Klok.
C inspektor Dru Kabot.
A dr Abel Sant.
L Sajmon Luis Konklin.
A Entoni Bruno.
I Inez Markes.
S?
Pročitao sam: I MURDERED ISABELLA CALAIS.
JA SAM UBIO IZABELU KALE.
Tako nam je olakšao posao. Izazivao nas je od samog početka. Pirs je želeo da
ga uhvatimo? Zašto nastavlja nastavlja niz surovih ubistava?
JA SAM UBIO IZABELU KALE.
Ova ubistva su bila priznanje i možda je Pirs pri kaju. Šta će se onda dogoditi? I
ko je S?
Je li to sam Smit? Stoji li S za Smita?
Hoće li simbolično ubiti Smita? Onda bi gospocjjn Smit nestao zauvek?
Telefonirao sam Kajlu Krejgu, a zatim Sampsonu da podelim s njima svoje
otkriće. Već je prošlo dva ujutro i nijedan od njih dvojice se nije suviše obradovao
čuvši moj glas i novosti. Nisu znali šta da započnu sa ovom slovnom zbrkom, a nisam
znao ni ja.
,,Nisam siguran šta nam to daje", reče Kajl. „Šta dokazuje, Alekse."
,,Ni ja. Još nisam. Samo nam govori da će ubiti nekoga čije ime ili prezime
počinje slovom S."
„Džordža Stajnbrenera", promumla Kajl. „Stroma Termonda. Stinga."*( Džordž
Stajnbrener (George Steinbrenner, rod. 1930) - dugogodišnji glavni vlasnik njujorških Jenkija
(„Posedovati Jenkije je kao posedovati Mona Ližu"); Storm Termond (James Storm Thurmond,
1902-2002), veliki američki lider, skoro pola veka u političkom životu. (Prim, prev.))
„Idi spavaj", rekoh.
U glavi mi se vrtelo kao da sam u avionu koji izvodi akrobacije. Nije dolazilo u
obzir da spavam. Gotovo sam očekivao da dobijemo još jednu Pirsovu poruku, možda
koliko noćas. Od početka nam se rugao u lice.
Želeo sam da stigne poruka. Možda treba da komuniciram s Pirsom preko
novina ili televizije? Morali smo da prekinemo defanzivu i pređemo u napad.
Ležao sam u mraku svoje spavaće sobe. Može li S da bude gospodin Smit?,
pitao sam se. U glavi sam osećao pulsiranje. Najzad sam zadremao. Padao sam preko
ivice - a onda sam se uhvatio za nešto.
Skočio sam u krevetu, potpuno budan.
„S nije Smit."
Znao sam ko je S.

http://www.book-forum.net

16Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:14 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
GLAVA 125
TOMAS PIRS je bio u Konkordu, u Masačusetsu. Tu je i gospodin Smit. Najzad
sam mu ušao u glavu.
Sampson i ja smo bili u pripravnosti u jednoj prijatnoj, pitoresknoj sporednoj
ulici, blizu kuće doktora Martina Stroa, čoveka koji je bio Izabelin ljubavnik. Martin
Stro je nosilac slova S u zagonetki.
FBI je Pirsu postavio zamku u kući. Ovog puta nisu poveli veliki broj agenata.
Bojali su se da ne opomenu Pirsa. Kajl Krejg je zazirao od upotrebe vatrenog oružja i
imao je razloga, a možda je posredi i nešto drugo.
Najveći deo prepodneva i rano popodne proveli smo u čekanju. Konkord je
samostalan, pomalo skučen gradić, koji pruža utisak prijatnog starenja. Negde u blizini
nalaze se kuće Toroa i Alkotove.*( Henri DejvidToro (Henry David Thoreau, 1817-1862) -
američki prirodnjak i pisac; Lujza Mej Alkot (Louisa May Alcott, 1832-1888) - američka
književnica. (Prim.prev.))
Čini se da bezmalo na svakoj drugoj zgradi stoji spomen-ploča s nekim
istorijskim datumom.
Čekali smo Pirsa. I čekali, i čekali. Baš nam se odužila ova mučna prismotra
bogu iza tregera. Možda grešim u vezi sa S.
Najzad jedan glas stiže preko radija u naša kola. Bio je Kajlov.
„Primetili smo Pirsa. Ovde je, ali nešto nije u redu, Alekse. Vraća se na Koridor
dva", reče Kajl. „Ne vozi prema kući doktora Stroa. Video je nešto što mu se ne
dopada."
Sampson me pogleda.
„Kažem ti da je oprezan. Dobar instinkt. Zaista je prokleti Marsovac, Alekse."
„Uočio je nešto", rekoh. „Kajl nije preterivao kada je govorio da je izuzetno
sposoban. Zna kako Biro radi i nešto je video."
Kajl i njegov tim su želeli da Pirs uđe u Stroovu kuću pre nego što ga ščepaju.
Doktora Stroa su sa ženom i decom sklonili na sigurno mesto. Bili su nam potrebni što
čvršći dokazi protiv Pirsa. Ako Tomasa Pirsa izvedemo na sud bez njih, mogli bismo
da izgubimo u krivičnom postupku. Sigurno bismo izgubili.
Jedna poruka zapucketa na kratkim talasima.
„Vozi ka Koridoru dva. Nešto gaje uplašilo. Beži!"
„On je na kratkim talasima! Presreće nas!" Zgrabih mikrofon i upozorih Kajla:
„Obustavite radio-vezu. Pirs sluša. Tako nas je otkrio."
Upalio sam motor i dao pun gas čim sam se odvojio od ivičnjaka. Na vrlo
prometnom putu Louel dostigao sam stotku. U stvari, Koridoru dva bili smo bliži od
ostalih. Još smo mogli Pirsu da presečemo put.
Jedan blistavi srebrnasti BMW prođe kraj iz suprotnog smera. Žena za volanom
nije prestajala da svira kada smo projurili. Nisam joj zamerio. Sto na sat je opasna
brzina na uzanom lokalnom putu. Zbog ćudi jednog ludaka sve je opet bilo pomereno,
bezglavo i van kontrole.
„Eno ga!", viknu Sampson.
Pirs je terao kola u centar Konkorda, najgušće naseljeni deo gradića. Vozio je
prebrzo.
Projurili smo pored zgrada u kolonijalnom stilu, pa pored radnja s luksuznom
robom i najzad se približili Trgu Monjument. Kraj nas su na tren sevnuli Gradska
većnica, Konkord in, Masonska dvorana - zatim saobraćajni znak za Koridor šezdeset
dva i drugi, za Koridor dva.
Na uzanom lokalnom putu naš automobil je preticao jedno po jedno vozilo.
Svuda oko nas su škripale kočnice. Druga kola su trubila, a vozači su bili opravdano
ljuti i uplašeni zbog bezumne trke koja se tu odvijala.
Sampsonu je zastao dah, a i meni takođe. Postoji jedan vic o crncima koje
bespravno zaustavljaju u prigradskim područjima zbog prekršaja VCS. Zbog vožnje u
crnačkom stanju. Mi smo u užoj gradskoj zoni dostizali sto deset.
U jednom komadu smo se izvukli iz gradskog jezgra ulicom Volden, pa Mejn,
pa natrag na put Louel ka autoputu.
Izjurio sam na Koridor dva i zamalo da izgubim vlast nad upravljačem. Gazio
sam do daske. Ovo nam je najbolja prilika da ulovimo Tomasa Pirsa, možda jedina
prilika. To je znao i Pirs koji nam je bežao.
S gotovo sto pedeset na sat jurio sam na Koridoru dva pretičući druga vozila kao
da stoje. Pirsov tanderberd je verovatno dostizao nešto više od sto trideset na sat. Još
na početku potere nas je primetio.
„Sada stižemo ovo blesavo đubre!", vikao je Sampson. „Pirs je gotov!"
Naišli smo na jednu duboku rupu i kola za trenutak sleteše s puta. Dočekasmo
smo se sa zaglušujućim treskom. Luđački me zabole rana na boku. Glava mi je pucala.
Sampson je nastavio da mi viče u uvo da je Pirs gotov.
Video sam njegov tamni tanderberd kako odskače i krivuda pred nama. Delile su
nas samo dve dužine automobila.
On je planer, upozorih sebe. Znao je da ovo može da se dogodi.
Najzad sam stigao Pirsa i vozio naporedo s njim. I naša i njegova kola jurila su
blizu sto pedeset na sat. Pirs nas kratko pogleda.
Čudno sam živnuo. Adrenalin je ulivao snagu mom telu. Možda smo ga ulovili.
Za sekund ili dva bio sam lud kao Pirs.
Pirs me vojnički pozdravi desnom rukom.
„Doktore Krose", viknu mi kroz otvoren prozor, „najzad se srećemo!"
GLAVA 126
ZNAM KAKO kažnjava FBI!", Pirsov glas nadjača fijuk i huku vetra. Izgledao
je hladnokrvno i pribrano, nesvestan stvarnosti.
„Hajde, Krose. Želim da ti to učiniš. Pogubi me, Krose!"
„Nema naređenja o kazni!", uzvratih uzvikom. „Zaustavi kola! Niko neće pucati
u tebe."
Pirs se isceri - ubistvenim osmehom bez premca. Plava kosa mu je bila čvrsto
vezana u konjski rep. Imao je crni džemper s rolkragnom. Izgledao je uspešno - kao
neki ovdašnji advokat, vlasnik radnje, doktor. „Dok".
„A šta misliš da je razlog zbog koga je FBI poveo tako malu ekipu?", povika on.
„Izvršenje pravosnažne presude. Pitaj svog prijatelja Kajla Krejga. Samo su zato hteli
da me namame u Stroovu kuću!"
Da li razgovaram s Tomasom Pirsom?
Ili je ovo gospodin Smit?
Postoji li uopšte neka razlika?
On zabaci glavu i grohotom se nasmeja. Bio je to jedan od najčudnijih, najluđih
postupaka koje sam video. Izraz lica, govor tela, mirnoća. Čikao nas je da pucamo u
njega dok jurimo sto pedeset kilometara na sat na Koridoru dva, izvan Konkorda, u
Masačusetsu. Želeo je da se slupa i izgori.
Stigli smo na deo autoputa, okruženim gustom jelovom šumom. Sustigla su nas
dvoja kola FBI-ja. Zalepila su se Pirsu na rep, gurala ga i izazivala. Da li Biro
namerava ovde da likvidira Pirsa?
Ako žele da ga ubiju, ovo je dobro mesto - jedan skrovit džep, daleko od većine
onih koji redovno putuju na posao i bez kuća na vidiku.
Ovo je mesto da se presudi Tomasu Pirsu.
Sada je vreme.
„Znaš šta moramo da uradimo", reče mi Sampson.
On je ubio više od dvadeset ljudi za koje znamo, mislio sam pokušavajući to da
racionalizujem. Nikada se neće predati.
„Zaustavi", ponovo doviknuh Pirsu.
„Ja sam ubio Izabelu Kale", vrisnu on na mene. Lice mu se zacrvene.
„Ne mogu da prekinem. Ne želim da prekinem. Sviđa mi se! Otkrio sam da mi
se sviđa, Krose!"
„Zaustavi, bogamu", zagrme Sampson. Potegao je glok i nanišanio u Pirsa.
„Kasapine! Govno nijedno!"
„Ja sam ubio Izabelu Kale i ne mogu da prestanem da ubijam. Čuješ li šta ti
kažem, Krose? Ja sam ubio Izabelu Kale i ne mogu da prestanem da ubijam."
Razumeo sam jezivu poruku. Već prvi put sam je shvatio.
Svom spisku žrtava je dodao još slova. Pirs je stvorio novu, dužu šifru: Ja sam
ubio Izabelu Kale i ne mogu da prestanem da ubijam. Ako pobegne, nastaviće da ubija
i ubija. Možda Tomas Pirs, na kraju krajeva, nije ljudsko biće. Već je nagovestio da je
on sam svoj bog.
Pirs je imao automatski pištolj. Pucao je na nas.
Naglo sam trgnuo volan udesno nastojeći da uteknem s linije cilja. Kola se oštro
nagnuše na prednji i zadnji levi točak. Sve mi se zamuti i postade nejasno. Sampson
zgrabi volan.
Žestok bol prođe mi kroz zglavak na ruci. Pomislih da ćemo se prevrnuti.
Pirsov tanderberd skrenu s Koridora dva i izlete kao raketa na jedan sporedan
put. Ne znam kako je uspeo da skrene pri brzini kojom je vozio. Možda mu je bilo
svejedno hoće li uspeti ili ne.
Nekako sam vratio kola na sva četiri točka. Vozila FBI-ja koja su pratila Pirsa
projurila su pored izlaska s autoputa. Niko od nas nije mogao odmah da se zaustavi.
Sledio je nekoordinisan balet kočenja sa zanošenjem i okretanjem, škripom i
cviljenjem guma i kočnica. Više nismo videli Pirsa. Ostao je za nama.
Vratili smo se do mesta gde je skrenuo, a zatim pojurili vijugavim rukavcem
sporednog puta. Na oko tri kilometra od Koridora dva našli smo napušteni tanderberd.
Srce mi je lupalo kao podivljalo. Pirs nije u kolima. Nije ovde.
Šuma s obe strane puta bila je gusta i pružala je mnogo mogućnosti za
sakrivanje. Sampson i ja smo izašli iz kola.
Pohitali smo u čestar crnogorice, s pištoljima izvučenim iz futrole. Bilo je
gotovo nemoguće probiti se kroz žbunje. Nije bilo traga Tomasu Pirsu.
Pirs je pobegao.
GLAVA 127
TOMAS PIRS je ponovo nestao bez traga i glasa. Skoro sam poverovao da je
odista žitelj nekog paralelnog sveta. Možda je tuđin.
Sampson i ja smo se povezli ka međunarodnom aerodromu Logan. Krenuli smo
kući, u Vašington. Zakrčeni bostonski putevi u vreme najživljeg saobraćaja nisu
ohrabrivali taj plan.
Oko osamsto metara smo bili udaljeni od tunela Kalahan u koloni koja se jedva
micala, okruženi putničkim vozilima i teretnjacima koji su gunđali i stenjali. Boston
nas je kažnjavao za neuspeh.
„Metafora za naš slučaj. Za celu prokletu hajku na Pirsa", prokomentarisa
Sampson saobraćajnu gužvu i zbrku. Sampsonu se mora odati priznanje - kad zaista
zagusti, ili trpi ili se šali. Odbija da se valja u govnima. Odmah ispliva iz njih.
„Imam ideju", rekoh opominjući ga.
„Znao sam da letiš negde u svom privatnom svemiru. Znao sam da nisi zaista
ovde, pored mene u kolima i da ne slušaš šta govorim."
„Ako se ne izvučemo odavde, ostaćemo zaglavljeni u tunelu."
Sampson klimnu glavom.
„A-ha. U Bostonu smo. Ne želim da se vraćam sutra i opet sledim neku od
tvojih slutnji. Bolje da to uradimo odmah. Da jurimo sopstveni rep dok se ne umorimo."
Izvukao sam se iz umrtvljene saobraćajne kolone. „Juriću samo jedan rep, i to ne
naš."
„Hoćeš li da mi kažeš kuda idemo? Treba li da opet navučem pancir?"
„Zavisi od toga šta misliš o mojim slutnjama."
Istim putem kojim smo došli pratio sam tamnozelene signale prema autoputu
Storou i izlasku iz Bostona. Saobraćaj je bio gust i u ovom pravcu. Kud god se
maknete ovih dana, ima mnogo ljudi, previše gužve, suviše haosa, suviše stresa za sve.
„Bolje navuci pancirni prsluk", rekoh Sampsonu.
Nije se prepirao sa mnom. Pružio je ruku i sa zadnjih sedišta izvadio naše
prsluke.
Dok smo se vozili, navukao sam svoj. „Mislim da Tomas Pirs želi da se ovo
završi. Mislim da je spreman. Video sam mu to u očima."
„Ako je tako, imao je priliku u Konkordu. 'Zaustavi kola. Zaustavi, Pirse!' Sećaš
li se toga? Zvuči li poznato, Alekse?"
Kratko pogledah Sampsona.
„Potrebno mu je da bude gospodar situacije. S je bilo za Stroa, ali S stoji i za
Smita. Sve je preračunao, Džone. Zna kako želi da se ovo okonča. Oduvekje znao.
Važno mu je da se tako završi."
Krajičkom oka videh da Sampson zuri u mene.
„I? Šta onda? Šta to znači, kog đavola? Znaš li ti kako će se završiti?"
„On želi da se završi sa S. Za njega je to magijska formula. Tako je odlučio,
tako mora da bude. To mu je duhovna igra i igra je opsesivno. Ne može da se zaustavi.
Sam nam je to rekao. I dalje je u igri."
Sampson se očigledno mučio da ovo shvati. Pre jednog sata smo propustili
priliku da ulovimo Pirsa. Zar će on ponovo da se izloži opasnosti?
„Misliš da je toliko lud?"
„Mislim da je toliko lud, Džone. Siguran sam u to."
GLAVA 128
ŠEST POLICIJSKIH patrolnih kola okupilo se u Ulici Inman, u Kembridžu.
Plavo-bele krstarice stajale su ispred stana u kojem su nekada živeli Tomas Pirs i
Izabela Kale, gde je Izabela pre četiri godine ubijena.
Nedaleko od kućnih stepenica od sivog kamena čekala su parkirana kola hitne
pomoći. Sirene su zavijale kao da se jadaju. Da se nismo okrenuli ispred tunela
Kalahan, ovo bismo propustili.
Sampson i ja smo pokazali detektivske značke i pohitali. Niko nas nije
zaustavljao. Niko ne bi ni uspeo.
Pirs je bio gore.
I gospodin Smit.
Igra je opisala pun krug.
„Neko je prijavio da je u toku ubistvo", reče nam na putu do kamenih stepenica
pred ulazom jedan uniformisani kembrički policajac. „Čujem da se tip zatvorio gore.
Bezumnik prve kategorije."
„Znamo sve o njemu", reče Sampson. Popesmo se stepeništem na prvi sprat.
„Misliš da je Pirs sam sebi navukao na vrat svu ovu bedu?", upita Sampson dok
smo trčali uz stepenice. Bio sam toliko iscrpljen da više nisam reagovao na zadihanost,
bol, šokove i iznenađenja.
On želi da se to završi ovako.
Nisam znao šta da mislim o Tomasu Pirsu. Ošamutio me je kao i sve ostale. Ma
koliko da sam razbijao glavu, ostao sam bez logičnih objašnjenja. Nikada nisam sreo
ubicu kao što je Pirs. Ni približno takvog. On je bio najotuđenije ljudsko biće koje sam
ikad upoznao. Ne tuđin, otuđen.
„Jesi li još sa mnom, Alekse?", osetih da mi Sampson stavlja šaku na rame.
„Izvini", rekoh. „Isprva sam mislio da Pirs ne oseća ništa, da je još jedan
psihopata. Hladan bes, proizvoljna ubistva."
„A sada?"
Bio sam u Pirsovoj glavi.
„Sada se pitam oseća li Pirs sve. Mislim da ga je to izludelo. Sposoban je da
oseća."
Hodnik je bio pun pripadnika kembričke policije. Lokalni murkani su izgledali
traumatizovano i divljih pogleda kao da će i sami pomeriti pameću. Izabelina
fotografija nas je posmatrala iz predsoblja. Bila je lepa, gotovo kao krunisana glava, i
tako tužna.
„Dobro došli u pomaman, uvrnut svet Tomasa Pirsa", reče Sampson.
Jedan kembrički detektiv nam objasni situaciju. Imao je srebrnastoplavu kosu i
lice neodređenih godina, grubo kao sekira. Govorio je tiho, poverljivo, gotovo
šapatom. „Pirs je u spavaćoj sobi na kraju hodnika. Zabarikadirao se tamo."
„U glavnoj spavaćoj sobi, svojoj i Izabelinoj", rekoh.
Detektiv klimnu glavom.
„Tako je, u glavnoj spavaćoj sobi. Radio sam na prvom ubistvu, mrzim tog
skota. Video sam šta je napravio od nje."
„Šta radi u spavaćoj sobi?", upitah.
Detektiv odmahnu glavom.
„Mislimo da će se ubiti. Ispod časti mu je da svoje namere saopštava nama
seljoberima. Ima pištolj. Glavešine pokušavaju da odluče treba li da uđemo."
„Je li povredio nekog?", umeša se Sampson.
Kembrički detektiv odmahnu glavom.
„Ne, koliko znamo. Još nije."
Sampsonove oči se suziše.
„Onda je možda pametnije da se ne mešamo."
Pođosmo uzanim hodnikom do mesta gde je još nekoliko detektiva međusobno
razgovaralo. Dvojica su se protivila i pokazivala ka spavaćoj sobi.
On tako želi. Još je gospodar situacije.
„Ja sam Aleks Kros", rekoh detektivu poručniku na licu mesta. On je znao ko
sam. „Šta je dosad rekao?"
Poručnik se preznojavao. Bio je to jak, krupan muškarac, tip boksera, ali dobrih
deset-petnaest kilograma teži.
„Rekao nam je da je ubio Izabelu Kale, priznao je. Mislim da smo to već znali.
Kaže da će se ubiti." Protrljao je podbradak levom šakom. „Pokušavamo da odlučimo
treba li da nas bude briga. FBI je na putu ovamo."
Odvojih se od poručnika.
„Pirse", viknuh niz hodnik. Razgovor izvan spavaće sobe iznenada se prekide.
„Pirse! Ovde Aleks Kros", ponovih. „Hoću da uđem, Pirse!"
Osećao sam jezu. Bilo je suviše tiho. Ništa ni da sušne. Onda začuh Pirsa iz
spavaće sobe. Glas mu je zvučao umorno i malaksalo. Možda glumi. Ko zna šta sada
smera?
„Uđi ako hoćeš. Samo ti, Krose."
„Pusti ga", došapnu mi Sampson iza leđa. „Alekse, propusti to bar jednom."
Okretoh se ka njemu.
„Voleo bih da mogu."
Progurah se kroz grupu policajaca na kraju hodnika. Sećao sam se plakata koji
je tamo bio obešen: Bez Boga smo osuđeni da budemo slobodni. Je li sada to na redu?
Izvadio sam pištolj i nekoliko centimetara odškrinuo vrata spavaće sobe. Bio
sam nespreman za prizor koji sam tamo ugledao.
Tomas Pirs je ležao na krevetu koji je nekada delio sa Izabelom Kale.
U ruci je držao blistav skalpel, oštar kao britva.
GLAVA 129
GRUDI TOMASA PIRSA bile su širom otvorene. Sekao je sebe kao leš za
seciranje. Još je bio živ, ali jedva. Nisam mogao da verujem da je svestan i na oprezu.
Pirs mi se obrati. Ne znam kako, ali je progovorio: „Nikad ranije nisi video rad
gospodina Smita?"
S nevericom odmahnuh glavom. Za sve ove godine koje sam proveo u Odeljenju
za nasilne zločine ili za ubistva nisam video ništa slično. Parčad kože su visila s
Pirsovog grudnog koša otkrivajući delimično providne mišiće i tetive. Bio sam
uplašen, zgađen, užasnut - u isti mah.
Tomas Pirs je bio žrtva gospodina Smita. Poslednja?
„Ne prilazi bliže. Samo ostani tamo", reče on. Bilo je to naređenje.
„S kim sada razgovaram? S Tomasom Pirsom ili gospodinom Smitom?"
Pirs slegnu ramenima.
„Ne pokušavaj te psihološke igrarije sa mnom. Pametniji sam od tebe."
Klimnuh glavom. Zašto da se prepirem s njim - bio on Pirs ili gospodin Smit?
„Ja sam ubio Izabelu Kale", reče on polako. Očni kapci su mu bili
poluzatvoreni. Činilo se da je gotovo u transu. „Ja sam ubio Izabelu Kale."
Pritisnuo je skalpel na grudi, spreman da ponovo zaseče, da ubode. Želeo sam
da okrenem glavu, ali nisam mogao.
Ovaj čovek želi da zabije kirurški instrument sebi pravo u srce, pomislih. Time
zatvara krug. Je li gospodin Smit S? Naravno da jeste.
„Nikada se nisi oslobodio Izabelinih stvari", rekoh. „Zadržao si njene slike."
Pirs klimnu glavom.
„Da, doktore Krose. Ožalio sam je, zar ne?
„I ja sam isprva to mislio. To su verovali ljudi u Jedinici za bihevioralnu nauku,
u Kvantiku. Ali onda sam shvatio."
„Šta si shvatio? Kaži mi", naruga se Pirs. Bio je svestan. Duh mu je još brzo
funkcionisao.
„Ona druga ubistva... Nisi želeo da ubiješ nikoga od njih, zar ne?"
Tomas Pirs me prodorno pogleda. Krajnjim naporom volje se usredsredio na
mene. Njegova nadmenost me podseti na Sonedžija.
„Pa zašto sam onda to činio?"
„Kažnjavao si sebe. Svako ubistvo je bilo novo odigravanje Izabeline smrti.
Neprekidno si ponavljao ritual. Kad god si ubijao, patio si zbog njene smrti."
Tomas Pirs zaječa: „Ohhh, ohhh. Ubio sam je ovde. U ovom krevetu!... Možeš li
to da zamisliš? Naravno da ne možeš. Ne može niko."
Opet je digao skalpel nad telom.
„Pirse, nemoj!"
Morao sam da učinim nešto. Pojurio sam ka njemu. Bacio sam se na njega i
skalpel mi se zari u desnu šaku. Vrisnuo sam od bola kada ga je Pirs izvukao.
Zgrabio sam savijeno ćebe sa šarom od žutog i belog cveća i pritisnuo ga na
Pirsove grudi. On se otimao i bacakao kao čovek koji ima epileptički napad.
„Alekse, ne. Alekse, pazi!", začuh iza leđa Sampsonov uzvik. Video sam ga
krajičkom oka. Trčao je ka krevetu. „Alekse, skalpel!", kriknu.
Pirs je još vodio borbu sa mnom. Izvikivao je pogane reci. Bio je zadivljujuće
jak. Nisam znao gde je skalpel, ni da li ga još ima.
„Pusti da Smit ubije Pirsa!", kriknu on.
„Ne", uzvratih uzvikom. „Hoću te živog."
Onda se desi nezamislivo - opet.
Sampson opali iz neposredne blizine. U maloj sobi nam od eksplozije zaglunuše
uši. Telo Tomasa Pirsa se zgrči na krevetu. Obe noge mu poleteše u vazduh. Cičao je
kao teško ranjena životinja. Zvučalo je neljudski - kao da je tuđin.
Sampson opali drugi put. Pirsu se čudan grlen glas ote iz grudi. Prevrnuo je
očima. Ukazaše se beonjače. Skalpel mu ispade iz ruke.
Odmahnuh glavom. „Ne, Džone. Ne više. Pirs je mrtav. I gospodin Smit je
mrtav. Dabogda otišao u pakao."
EPILOG
Opet kod kuće, opet kod kuće.
GLAVA 130
OSEĆAO sam potpunu prazninu. Lako ranjen i previjen, ali zdrav i čitav, stigao
sam kući da na vreme deci kažem laku noć. Dejmon i Dženi su sada imali odvojene
sobe. Oboje su to hteli. Nana je Dženi dala svoju sobu na spratu. Ona sama se preselila
u manju spavaću sobu pored kuhinje, što joj je sasvim odgovaralo.
Tako mi je prijalo što sam ovde, opet kod kuće.
„Neko je ovde dekorisao", rekoh zvireći u Dženin novi smeštaj. Ona se iznenadi
što sam se vratio kući iz ratova. Lice joj zablista kao izdubljena bundeva u koju se
stavlja sveca za Noć veštica.
„Sama sam to uradila." Dženi „nape mišiće" da se pohvali. „Ali Nana mi je
pomogla da okačim nove zavese. Sašile smo ih na šivaćoj mašini. Da li ti se sviđaju?"
„Ti si bolja od najbolje. Čini mi se da sam propustio najzabavniji deo", rekoh
joj.
„Bogami, jesi", reče Dženi i nasmeja se. „Dođi 'vamo."
Priđoh svojoj devojčici i ona me nagradi najslađim zagrljajem u dugačkoj i
ponekad slavnoj istoriji očeva i ćerki. Osetih se tako sigurnim u njenom naručju.
Zatim odoh u Dejmonovu sobu i, budući da su je Dejmon i Dženi dugo delili,
zanemeh, preneražen promenom.
Dejmon je izabrao sportsku varijantu s naglaskom na filmovima o čudovištima i
na komedije. Muški, ali osećajno. Dopalo mi se šta je uradio sa spavaćom sobom. Sto
posto Dejmon.
„Moraš da mi pomogneš da preuredim svoju sobu", rekoh mu.
„Večeras smo propustili lekciju iz boksa", izjavi on, ali ne s velikim prekorom,
nego tek da utvrdi činjenično stanje.
Zamenili smo to rvanjem na njegovom krevetu, ali morao sam da obećam da
ćemo sutradan imati bokserski dvočas u podrumu. U stvari, jedva sam to čekao.
Dejmon tako brzo raste. I Dženi. Blažen sam s njima.
Ja sam srećan čovek
Vratio sam se kući.
GLAVA 131
POKUŠAVAO SAM da živim drugačije, ali ,,stare navike " se teško menjaju.
Postoji jedna izreka koju volim: „Glava sluša srce."
Postaraću se i za to. Još večeras.
Kristina još živi u Mičelvilu, ali ne više u staroj kući. Rekla mi je da joj je posle
ubistva muža u slučaju „Džeka i Džil" boravak tamo suviše bolan. Preselila se u stan
koji je kupila u jednoj stambenoj zgradi i lepo ga je sredila.
Skrenuo sam sa autoputa „Džon Henson" i nekoliko ulica dalje ugledao svetlost
na tremu njene zgrade. Zaustavio sam kola i sedeo u mraku ne gaseći motor.
Svetlost na tremu i jedna sijalica u sobi za dnevni boravak i dalje su bile
upaljene, ali kuća je uglavnom bila u mraku. Kratko pogledah na sat; skoro četvrt do
jedanaest. Trebalo je prethodno da telefoniram.
Najzad izađoh i svog starog poršea i uputih se ka ulazu.
Zazvonio sam i čekao. Na jarko osvetljenom tremu osećao sam se ranjivo.
Glava sluša srce.
Kristini je trebalo dugo da se odazove pa se zabrinuh. Jedna od loših starih
navika. Ubica zmajeva nikad ne spava. Možda unutra nešto nije u redu. Nosio sam
svoj glok. Na to me obavezuje zakon.
U noćnom vazduhu napolju osećao sam opojnu aromu cve-ća. Ovaj prirodni
miris me podseti na parfem koji je Kristina ponekad koristila, gardinija pešn. U šali ga
zovem gardinija embuš.*( Engl.: Gardenia Passion - strast gardenije; Gardenia Ambush - zaseda
gar-denije. (Prim, prev.))
Samo što sam hteo da drugi put zazvonim, vrata se iznenada otvoriše.
„Kakvo iznenađenje!", reče Kristina. Na licu joj zablista osmeh. Pogled smeđih
očiju zaustavi se na mom zavoju. „Šta ti je s rukom?"
Slegnuh ramenima.
„Ništa, zaista ništa. Samo ogrebotina."
„Neće ni ući u glavne atrakcije na rolni tvog filma, zar ne?"
Nasmejah se.
„Verovatno neće."
Kristina je nosila izbledele farmerke i običnu belu košulju, vezanu oko struka.
Bila je bosa. Još se nije desilo mi se ne dopadne, ne opije me izgledom.
„Jesi li stvarno dobro? Alekse? Bila sam u bašti i mislila da si se možda vratio iz
Bostona. Sada postajem vidovita, predosećam baš kao i ti."
Raširih ruke, zagrlih je i odjednom je sve bilo u redu. Opet sam se osećao
potpun. Osećao sam da me za nju veže večna reka i sve što je dobro. Mnogo godina je
prošlo bez tog osećanja.
„I ovo je bilo sastavni deo mog predosećanja", prošaputa ona. „Želela sam te
ovde, Alekse. Želela sam te u svom naručju."
Ljubili smo se i privijali jedno uz drugo, i činilo se da se stapamo, postajemo sve
bliži i bliži. Voleo sam dodir njenih usana na svojim, obrise njenog tela, način na koji
se dopunjavamo. Oboje smo jaki, ali zajedno umemo da budemo nežni. Strasno
verujem u duševnu bliskost. Mislim da sam oduvek verovao. Zaljubljenost je bila
najlepši deo mog života. Nedostajala mi je, a sada sam bio spreman za novu ljubav.
„Ovog puta si mi previše nedostajala", prošaputah uz njen meki obraz.
„Ti si nedostajao meni", reče ona. „Zato i nisam mogla da zaspim. Znala sam da
ćeš doći."
Ona je ta, pomislih. Nisam sumnjao ni časa.
Glava sluša srce.
Blago joj obuhvatih lice šakama. Bila mi je dragocena.
„Volim te više nego što sam voleo išta u životu. Toliko te volim. Udaj se za
mene, Kristina."

http://www.book-forum.net

17Džejms Paterson - Mačka i miš Empty Re: Džejms Paterson - Mačka i miš Pon Jul 30, 2012 6:14 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
BELEŠKA O PISCU
Džejms B. Paterson (rod. 1947) još je početkom devedesetih godina bio
predsednik reklamne agencije Dž. V. Tompson. Paterson je izmislio slogan Toys R Us
Kid (otprilike: deco, igračke to smo mi). Uskoro posle uspeha romana Prikrade se pauk
napušta firmu i posvećuje se pisanju. Romani u kojima je glavni lik Aleks Kros, crni
forenzički psiholog iz Vašingtona, najpopularniji su među Patersonovim čitaocima.
Patersona je kritikovao Stiven King koji je njegove knjige nazvao „tupavim
trilerima". Paterson je ravnodušno prešao preko ove zamerke i izjavio da želi da bude
„najtrilerskiji autor trilera svih vremena". Ne samo što su poslednjih šesnaest Patersonovih
knjiga bile na prvom mestu najprodavanijih, nego su zaradile više od milijardu
dolara. Nedavno se po proceni magazina Forbs našao medu prvih sto.
Samo u Severnoj Americi prodato je oko dvanaest miliona primeraka njegovih
knjiga dok se tiraži u svetu procenjuju na sto trideset miliona. Osvojio je nekoliko
nagrada, medu njima Edgara, BCA esnafa pisaca misterija za triler godine i nagradu za
međunarodni triler godine. Tajms je Patersona nazvao čovekom koji ne zna za
promašaj. On je prvi pisac koji je istovremeno zauzeo prva mesta na listama bestselera
Njujork tajmsa u kategorijama knjige za decu i knjige za odrasle. Čak se pojavio u TV
seriji Simpsonovi glumeći samoga sebe.
Patersonovo ime pojavljuje se i na koricama nekoliko knjiga pisanih u saradnji s
drugim autorima, kao što su Maksin Pejtro i Endru Groš. Ovi saradnici su u
književnom smislu priznati „crnci", pisci koji pišu prema sinopsisima koje dobijaju od
Patersona.
Holivud je dosad ekranizovao šest Patersonovih knjiga, jednu iz serije za mlade,
Maximum Ride, adaptaciju vanredno uspešne dečje knjige Santa Kid, trilere
Honeymoon i Lifeguard, dve iz serije o Aleksu Krosu, a u pripremi je i zapanjujući
horor You've Been Warned, koji će biti objavljen kasnije ove godine. Osim toga, TV
mreža ABC dala je zeleno svetio za pilot epizodu njegove serije Ženski klub ubica,
koja će se emitovati na jesen 2007.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Džejms Paterson - Mačka i miš Beautiful-girl-look-up2-