2. poglavlje:
IRVINGTON, NEW JERSEY 20. LIPNJA
"Mobitel s kamerom", progunđa Matt Hunter odmahujući glavom. Pogleda prema nebesima tražeći
božanski savjet, ali jedino što je vidio bila je divovska boca piva. Boca je bila poznati prizor, Matt bi je ugledao
svaki put kada je izlazio iz svoje stare oronule kuće s dvama stanovima s koje se ljuštila boja. Glasovita boca
visoka šezdeset metara dominirala je obzorjem. Pabst Blue Ribbon je nekoć tu imao pivovaru, ali je zatvorena
1985. Prije mnogo godina ta je boce bila veličanstveni vodeni toranj obložen pobakrenim čeličnim pločama, sa
sjajnim emajlom i zlatnim čepom na vrhu. Noću je bila osvijetljena reflektorima tako da su je građani Jerseyja
mogli vidjeti s udaljenosti od nekoliko kilometara. Ali više ne. Sada je boja boce bila pivski smeđa, zapravo
hrđavo crvena. Etiketa je davno nestala. Za njom je nestalo i nekoć robusno susjedstvo. Nije se toliko raspalo
koliko se polagano raspršilo. Već dvadeset godina nitko nije radio u pivovari. Po nagrizenim ruševinama čovjek
bi pomislio i mnogo dulje.
Matt zastane na vrhu njihova vanjskog stubišta. Olivia, ljubav njegova života, produži dalje. U ruci su
joj zveckali ključevi automobila.
"Mislim da ipak ne bismo trebali", reče.
Olivia se ne zaustavi.
"Ma hajde. Bit će zabavno."
"Telefon treba biti telefon", reče Matt. "Kamera treba biti kamera."
"Oh, kako je to samo dubokoumno."
"Jedna sprava koja obavlja funkciju obiju... to je perverzija."
"Ti to znaš najbolje, to je tvoje stručno područje", Olivia će.
"Ha, ha. Zar ne uviđaš opasnost?"
"Hm... ne."
"Kamera i telefon u jednom", Matt zastane, tražeći riječi kako da joj objasni. "To je, ne znam, kada
bolje razmisliš, to je kao parenje različitih vrsta, poput eksperimenata u B filmovima koji se otmu kontroli i
unište sve što im se nađe na putu."
Olivia je piljila u njega.
"Čudan si ti čovjek."
"Ja samo mislim da ne bismo trebali kupovati mobitele s kamerom."
Ona pritisne daljinski i na automobilu se otključaju vrata. Pruži ruku prema kvaki. Matt je oklijevao.
Olivia ga pogleda.
"Što je?" upita on.
"Kada bismo oboje imali mobitel s kamerom," reče Olivia, "mogla bih ti slati svoje fotke bez odjeće
dok si na poslu."
Matt otvori vrata.
"Kojeg ćemo operatera odabrati, Verizon ili Sprint?" Olivia mu uputi osmijeh od kojega mu u prsima
zatreperi.
"Volim te, znaš."
"I ja tebe volim."
Oboje su bili u automobilu. Ona se okrene prema njemu. On primijeti njezinu zabrinutost pa se gotovo
okrene na drugu stranu.
"Sve će biti u redu", reče Olivia.
"Ti to znaš, zar ne?" On kimne i osmjehne se kako bi je ohrabrio. Olivia neće nasjesti, ali vrijedi
pokušati. "Olivia?" reče on.
"Da?"
"Pričaj mi još malo o onim svojim fotkama." Ona ga udari u nadlakticu. Ali Mattova se zabrinutost
vratila kada su ušli u Sprint i počeli slušati o dvogodišnjem ugovoru. Prodavač je imao pomalo sotonski
osmijeh, poput vraga u jednom od onih filmova u kojima mu naivni tip proda dušu. Kada je iznenada izvukao
kartu Sjedinjenih Država i obavijestio ih da su - dijelovi gdje ne radi roaming obilježeni jarko crvenom bojom
- Matt se počeo povlačiti. Što se tiče Olivije, ništa nije moglo stišati njezino oduševljenje, ali opet,
njegova je žena nekako prirodno naginjala entuzijazmu. Bila je od onih rijetkih ljudi koji pronalaze radost i u
velikim i u malim stvarima, jedna od osobina koja dokazuje, u njihovome slučaju svakako, da se suprotnosti
doista privlače.
Prodavač je neumorno klepetao. Matt ga isključi iz misli, ali Olivia je pažljivo slušala. Postavila mu je
nekoliko pitanja, reda radi, ali on je znao ne samo da je progutala mamac već da je bila pečena i na pola puta do
želuca.
"Dopustite mi da pripremim potrebne papire", reče Had i nekamo se odšulja.
Olivia zgrabi Matta za ruku dok joj je na licu sjao osmijeh od uha do uha.
"Nije li ovo zabavno?"
Matt napravi grimasu.
"Što je?"
"Jesi li maloprije doista spominjala gole fotke?" Ona se nasmiješi i nasloni glavu na njegovo rame.
Naravno, razlog Olivijina euforičnog raspoloženja i neprekidna sjaja kojim je zračila bio je puno
važniji negoli promjena paketa usluga za mobilni telefon. Kupnja mobitela s kamerom bio je tek simbol,
putokaz onoga što je slijedilo. Dijete.
Prije dva dana Olivia je napravila kućni test na trudnoću i na bijelome se štapiću napokon ukazao
crveni križić, što se Mattu učinilo nabijeno neobičnim religioznim značajem. To ga je toliko zapanjilo da je
ostao bez riječi. Pokušavali su već godinu dana dobiti dijete, sve otkako su se vjenčali. Stres zbog neprestanih
neuspjeha pretvorio je veoma spontano, ako ne i potpuno čarobno iskustvo, u dobro usklađene dosadne
svakodnevne obveze mjerenja temperature, obilježavanja kalendara, dulja razdoblja apstinencije, mukotrpna
koncentriranja. To je sada bilo iza njih. Još je rano, upozorio ju je. Nemojmo se pretjerano zanositi. Ali Olivijin
je ushit bio nevjerojatan, njezino pozitivno raspoloženje sila, oluja, plima i oseka. Matt protiv toga nije imao
nikakvih šansi. Zato su i bili tu.
Mobiteli s kamerom, naglasila je Olivia, omogućit će da budući trio uživa u obiteljskom životu o
kakvom naraštaj njihovih roditelja nije mogao ni sanjati. Zahvaljujući mobitelu s kamerom nijedno od njih
dvoje neće propustiti najvažnije, ali čak ni svakodnevne trenutke - prve korake, prve riječi, prva druženja, prvo
što god bilo. Takav je barem bio plan.
Sat kasnije, kada su se vratili u svoju polovicu kuće, Olivia ga ovlaš poljubi i krene uza stube.
"Hej", vikne Matt za njome pokazujući mobitel u ruci i dižući obrvu.
"Hoćeš li da isprobamo kameru?"
"Možeš snimati samo petnaest sekundi."
"Petnaest sekundi." On se malo zamisli, slegne ramenima i reče:
"Pa dobro, morat ćemo produžiti predigru."
Olivia, razumljivo, bespomoćno zastenje.
Živjeli su u Irvingtonu, u kraju koji većina ne bi smatrala otmjenim, u sjeni divovske pivske boce koja
je na neobičan način ulijevala osjećaj sigurnosti. Kada je tek izišao iz zatvora, Matt je držao da bolje i ne
zaslužuje (što je u neku ruku i odgovaralo jer si bolje nije mogao ni priuštiti). Prije devet godina, unatoč
prigovorima obitelji, unajmio je stan. Irvington je bio zapušten grad, uglavnom naseljen Afroamerikancima.
Bilo ih je više od osamdeset posto. Netko bi možda mogao zaključiti da ga je tu dovela grižnja savjesti zbog
ponašanja u zatvoru. Matt je znao da takve stvari nikad nisu jednostavne, ali nije imao bolje objašnjenje od
onoga da još uvijek nije bio spreman vratiti se u fino predgrađe. Promjena bi bila previše nagla, ekvivalent
kopnene dekompresijske bolesti.
Bilo kako bilo, to mu je susjedstvo - benzinska crpka Shell, stara željezarija, trgovina delikatesa na
uglu, alkoholičari na ispucanome pločniku, prečice do aerodroma u Newarku, gostionica skrivena blizu stare
Pabst pivovare - postalo dom.
Kada se Olivia preselila iz Virginije, on je mislio da će tražiti da se presele u bolju četvrt. Ona je bila
naviknuta, znao je, ako ne na bolje, a onda svakako na drugačije. Olivia je odrasla u malenoj selendri Northways
u Virginiji. Kada je Olivia tek prohodala, njezina ju je majka napustila. Otac ju je odgojio sam.
Otac je bio prilično star - imao je pedeset i jednu godinu kada se Olivia rodila. Joshua Murray naporno
je radio kako bi stvorio dom sebi i svojoj malenoj kćeri. Joshua je bio gradski liječnik u Northwaysu - liječnik
opće prakse koji je liječio sve, od slijepoga crijeva šestogodišnje Mary Kate Johnson do kostobolje staroga
Ritemana.
Joshua je, po Olivijinu pričanju, bio dobar čovjek, nježan, prekrasan otac koji je obožavao svoje jedino
dijete. Bilo je samo njih dvoje, otac i kći, u ciglenoj kući nedaleko od glavne ulice. Tatina se ordinacija
naslanjala na njihovu kuću s desne strane kolnoga prilaza. Olivia je nakon škole trčala kući kako bi pomogla ocu
oko pacijenata. Bodrila bi prestrašenu djecu ili brbljala s Cassie, dugogodišnjom tajnicom i medicinskom
sestrom. Cassie je također bila neka vrsta dadilje. Kada je otac bio previše zauzet, Cassie je kuhala večeru i
pomagala Oliviji s domaćom zadaćom. Što se tiče Olivije, ona je obožavala oca. Njezin je san - da, sada je
držala kako je to bilo beznadno naivno - bio da postane liječnica i radi s ocem. Ali na posljednjoj godini koledža
sve se promijenilo. Njezin je otac, jedina obitelj koju je ikada poznavala, umro od raka pluća. Ta je vijest
uzdrmala Oliviju. Stara želja da studira medicinu, da krene očevim stopama, umrla je s njime. Olivia je
raskinula zaruke s ljubavi iz koledža, Dougom, koji je bio na pripremnom studiju medicine te se vratila u staru
kuću u Northwaysu. Ali bilo je previše bolno živjeti u njoj bez oca. Na kraju ju je prodala i odselila se u
apartmansko naselje u Charlottesvilleu. Našla je posao u kompaniji koja proizvodi kompjuterski softver, morala
je dosta putovati pa se tako dogodilo da su ona i Matt obnovili svoju nekadašnju previše kratku vezu.
Irvington, New Jersey bio je potpuno različit od Northwaysa ili Charlottesvillea u Virginiji, ali Olivia
ga je iznenadila. Željela je da ostanu u tom susjedstvu, koliko god ono neotmjeno bilo, kako bi mogli uštedjeti
novac za kuću iz snova.
Tri dana nakon što su kupili mobitele s kamerama Olivia je došla kući i krenula ravno na kat. Matt
natoči čašu sode s okusom limete i zgrabi nekoliko pereca u obliku cigare. Pet minuta kasnije pođe za njom.
Olivia nije bila u spavaćoj sobi. On pogleda u malenu radnu sobu. Bila je za kompjuterom, leđima okrenuta
njemu.
"Olivia?"
Okrenula se prema njemu i nasmiješila. Matt je oduvijek prezirao onaj stari klišej o tome kako
nečiji osmijeh može ispuniti prostoriju svjetlom, ali Olivia je doista imala takav osmijeh. Zračila je
raspoloženjem koje je moglo zapaliti cijeli svijet. Njezin je smijeh bio zarazan. Bio je to zapanjujući katalizator
koji je njegovome životu davao boju i teksturu, mijenjao sve u prostoriji.
"O čemu razmišljaš?" upita Olivia.
"O tome kako si vraški seksi."
"Čak i trudna."
"Pogotovo trudna."
Olivia pritisne prekidač i ekran se isključi. Ustane i nježno ga poljubi u obraz.
"Moram se spakirati."
Olivia je morala službeno u Boston.
"U koliko sati imaš let?" upita on.
"Mislim da ću se onamo odvesti autom."
"Zašto?"
"Jedna je moja prijateljica nakon leta imala spontani. Ne želim riskirati. Oh, da. Sutra prije puta idem
vidjeti doktora Haddona. On želi potvrditi nalaz i uvjeriti se kako je sve u redu."
"Želiš li da i ja pođem?"
Ona odmahne glavom.
"Ti moraš raditi. Ići ćeš sljedeći put, kada budem išla na ultrazvuk."
"Dobro."
Olivia ga ponovno poljubi, ovaj put polako.
"Hej", šapne. "Jesi li sretan?" Htio se našaliti, reći nešto duhovito, ali se predomisli. Pogleda ravno u te
oči i reče:
"Veoma." Olivia se pomakne unatrag i dalje ga držeći prikovana tim osmijehom.
"Idem se spakirati." Matt ju je gledao kako odlazi. Ostao je još trenutak na vratima. U grudima je
osjećao treperenje. Doista je bio sretan i to ga je veoma strašilo. Sve što je dobro, krhko je. Naučite to, recimo,
kad ubijete mladića. Naučite to kad provedete četiri godine u strogome zatvoru. Dobro je tako lomljivo, tako
fino, da može biti uništeno čak i laganim dahom. Ili zvukom telefona.
Matt je bio na poslu kada je mobitel s kamerom počeo vibrirati.
On pogleda na ekran da vidi tko zove, bila je to Olivia. Matt je još uvijek koristio stari radni stol za
kojim je sjedio sa svojim partnerom.
To su oni stolovi za kojima ljudi sjede okrenuti jedan prema drugome, iako je druga strana već tri
godine bila prazna. Njegov je brat Bernie kupio taj stol kada je Matt izišao iz zatvora. Prije onoga što je obitelj
eufemistički nazivala 'nezgodom' Bernie je imao velike zamisli za njih dvojicu, braću Hunter. Stoga nije želio
ništa mijenjati. Matt je morao zaboraviti prošlost. 'Nezgoda' je bila samo rupa na putu, ništa više, i sada su braća
Hunter ponovno bila na konju. Bernie je toliko u to vjerovao da je gotovo uvjerio i Matta. Braća su dijelila taj
stol šest godina. U toj su se sobi bavili pravom - Bernie unosnim korporacijskim pravom, dok se Matt, kojemu
je bilo zabranjeno da bude odvjetnik jer je bio osuđivani prijestupnik, bavio upravo suprotnim, ni unosnim ni
korporacijskim pravom. Berniejevi su partneri držali da je takav razmještaj čudan, ali privatnost nije bila nešto
za čime su braća čeznula. Cijelo su djetinjstvo dijelili sobu, imali su krevet na kat. Bernie je bio gore, glas iz
mraka. Obojica su čeznula za tim danima - Matt svakako jest. Nikad se nije osjećao ugodno kada je bio sam.
Volio je kada je Bernie bio u prostoriji. I tako šest godina.
Matt spusti oba dlana na stol od mahagonija. Već ga se trebao riješiti. Berniejevu stranu nitko nije dirao
tri godine, ali Matt je ponekad znao pogledati preko u nadi da će ugledati brata. Mobitel je ponovno vibrirao.
U jednom je trenutku Bernie imao sve - predivnu ženu, dva prekrasna sina, lijepu kuću u predgrađu.
Bio je partner u velikom odvjetničkom uredu, imao je dobro zdravlje, svi su ga voljeli - u sljedećem je trenutku
njegova obitelj bacala zemlju na njegov lijes i pokušavala shvatiti što se dogodilo. Aneurizma, rekao je liječnik.
Hodaš okolo s njom godinama i onda, bam, najednom ti okonča život.
Telefon je bio uključen da vibrira pa zvoni. Kad bi vibriranje prestalo, počinjala je stara melodija iz
Batmana, ona s pametnim tekstom koji se uglavnom sastojao od na-na-na i povika Batman!
Matt skine novi mobitel s pojasa.
Prst mu je stajao iznad tipke za odgovor. Baš neobično. Iako je Olivia radila u kompjuterskome
biznisu, bila je grozna sa svime što se ticalo tehnike. Rijetko je koristila mobitel, a kad jest, znala je da je Matt u
uredu pa ga je zvala na fiksni broj.
Matt pritisne tipku kako bi se javio, ali pojavi se poruka koja ga obavijesti da stiže fotografija. I to je
bilo čudno. Unatoč početnom uzbuđenju Olivia se još uvijek nije naučila služiti aparatom i kamerom. Zazvoni
interkom.
Rolanda se nakašlje. Matt bi je nazvao tajnicom ili pomoćnicom, ali postojala je opasnost da ga
ozbiljno ozlijedi kad bi to čula.
"Matt?"
"Da."
"Marsha je na drugoj liniji."
Još uvijek gledajući na zaslon mobitela Matt se javi na uredski telefon kako bi porazgovarao sa svojom
šurjakinjom, Berniejevom udovicom.
"Hej", reče on.
"Hej", uzvrati Marsha. "Je li Olivia još uvijek u Bostonu?"
"Aha. Mislim da mi upravo šalje fotografiju s novog mobitela."
"Oh." Nastane kratka stanka. "Hoćeš li svratiti danas?"
Kao još jedan potez koji je označavao obiteljsko povezivanje, Matt i Olivia su kanili kupiti kuću blizu
Marshe i dječaka. Kuća se nalazila u Livingstonu, gradu u kojemu su Bernie i Matt odrasli. Matt se pitao je li se
pametno vratiti. Ljudi su imali dugo pamćenje. Bez obzira koliko godina prošlo, o njemu će uvijek govoriti
šapatom i s aluzijama. S jedne strane, Mattu već odavno nije bilo stalo do takvih gluposti. S druge strane, brinuo
se za Oliviju i njihovo buduće dijete. Prokletstvo što se s oca prenosi na sina i sve to.
Iako je Olivia shvaćala kakvom se riziku izlažu, ipak je to željela. Osim toga, pomalo napeta Marsha je
imala - pitao se koji eufemizam da tu upotrijebi – nekih problema. Godinu dana nakon Berniejeve iznenadne
smrti imala je kratkotrajni slom živaca.
Marsha se 'otišla odmoriti' - još jedan eufemizam - dva tjedna, a Matt se za to vrijeme doselio i brinuo o
dječacima. Marsha je sada bila dobro - tako su svi govorili - ali Mattu se ipak sviđala ideja da im bude blizu.
Danas je procjenitelj trebao pregledati novu kuću.
"Uskoro dolazim. Zašto, što se dogodilo?"
"Možeš li svratiti?"
"K vama?"
"Da."
"Naravno."
"Ako ti ne odgovara... "
"Ma daj, naravno da mi odgovara."
Marsha je bila lijepa žena ovalna lica koje bi se ponekad izdužilo od tuge. Često je znala nervozno
gledati prema gore kao da se želi uvjeriti da je crni oblak još uvijek na mjestu. To je naravno bilo fizičko
obilježje, nikako istiniti odraz njezine ličnosti, kao što nisu ni maleni rast ili ožiljci.
"Je li sve u redu?" upita Matt.
"Da, dobro sam. Ništa posebno. Samo... Bi li mogao uzeti djecu na nekoliko sati? Imam neku obavezu
u školi, a Kyra večeras izlazi."
"Želiš li da ih odvedem na večeru?"
"To bi bilo sjajno. Ali ne u McDonald's, dobro?"
"Može kineska hrana?"
"Savršeno", reče ona.
"Odlično, uskoro dolazim."
"Hvala."
Na zaslonu mobitela počela se pojavljivati slika.
"Vidimo se kasnije", reče on. Ona ga pozdravi i prekine vezu.
Matt ponovno pogleda mobitel. Ekran je bio malen. Tri, četiri centimetra, ne više. Sunce je toga dana
jarko sjalo. Zastor je bio razmaknut. Zbog jarkog svjetla bilo je teško bilo što jasno vidjeti. Matt sklopi šake oko
malenoga ekrana i nagne se kako bi napravio sjenu. Donekle je pomoglo.
Na ekranu se pojavi neki muškarac.
Još uvijek je bilo teško razaznati pojedinosti. Izgledalo je kao da je muškarcu nekih trideset i pet godina
- Mattov vršnjak - imao je veoma tamnu, gotovo modru kosu. Nosio je crvenu majicu na kopčanje. Ruka mu je
bila podignuta kao da maše. Bio je u sobi bijelih zidova, kroz prozor je dopiralo sivilo dana. Muškarac je na licu
imao podmukli osmijeh, jedan od onih - ja znam i bolji sam od tebe osmijeha. Matt je piljio u njegovo lice. Oči
su im se srele i Matt se mogao zakleti da u njima vidi podsmijeh. Matt ga nije poznavao.
Nije znao zašto bi ga njegova žena fotografirala.
Ekran se zatamni. Matt se ne pomakne. Šum valova nastavi hučati u njegovim ušima. Još uvijek je
mogao čuti ostale zvukove - zvuk faksa u daljini, tihe glasove, promet s ulice - ali kao kroz filtar.
"Matt?"
Bila je to Rolanda Garfield, već spomenuta tajnica-pomoćnica. Odvjetnička tvrtka nije bila oduševljena
kada ju je Matt zaposlio.
Rolanda je imala malo previše uličnoga štiha za uštirkane momke u Čarter Sturgisu. Ali on je bio
uporan. Ona je bila jedna od Mattovih prvih klijentica i jedna od njegovih nažalost rijetkih pobjeda.
Za vrijeme služenja zatvorske kazne Matt je uspio prikupiti dovoljno studijskih bodova kako bi
diplomirao. Titulu iz prava dobio je nedugo nakon puštanja iz zatvora. Bernie, jedan od najvećih faca u otmjenoj
newarškoj odvjetničkoj tvrtki Čarter Sturgis, držao je kako će uspjeti nagovoriti udrugu pravnika da napravi
iznimku i u svoje redove primi njegova brata, bivšeg kažnjenika. Nije imao pravo. Ali Bernie se nije lako
predavao. Nagovorio je svoje partnere da prime Matta na mjesto odvjetničkog pomoćnika - divan izraz za
zvanje koje je obuhvaćalo mnogo toga, ali je zapravo značilo obavljanje napornih i dosadnih poslova.
Partnerima u Čarter Sturgisu se isprva to nije svidjelo. Nimalo iznenađujuće. Bivši kažnjenik u
njihovoj otmjenoj odvjetničkoj tvrtki. To je bilo neprihvatljivo. Ali Bernie je apelirao na njihov tobožnji
humanizam: Matt će im biti koristan jer će pokazati da tvrtka ima srce i vjeruje u pružanje druge prilike,
teoretski makar. Matt je pametan, s njime će samo biti na dobitku. Što je najvažnije, Matt može preuzeti veći dio
pro bono slučajeva tvrtke, dajući partnerima više vremena da neometano nastave guliti bogatune a da pritom ne
moraju rasipati snagu na najniže društvene slojeve.
Najjača dva argumenta: Matt će raditi za sitan novac - kakav je izbor imao? Ako partneri ne pristanu,
brat Bernie, velika zvjerka, čovjek koji im je donosio ogromnu dobit, napustit će tvrtku.
Partneri su malo razmislili o sljedećem scenariju: a da možda učine dobro djelo i pomognu sebi? To je
logika na kojoj uglavnom počivaju dobrotvorna djela. Mattov je pogled bio prikovan za prazni ekran mobitela.
Bilo mu se malo ubrzalo. Tko je, pitao se, onaj tip s crnomodrom kosom? Rolanda stavi ruke na bokove.
"Zemlja zove Matta", reče.
"Što je?" Matt se trgne.
"Jesi li dobro?"
"Ja? Dobro sam." Rolanda ga čudno pogleda. Mobitel je vibrirao. Rolanda je sad stajala prekriženih
ruku. Matt je pogleda. Ona nije shvatila. Rijetko kad je shvaćala mig. Mobitel je ponovno vibrirao, a onda je
zasvirala glazba iz Batmana.
"Zar se nećeš javiti?" upita Rolanda.
On baci pogled na mobitel. Na njemu se ukazao broj njegove supruge.
"Hej, Batmane."
"Da, evo", odgovori Matt.
Njegov prst dotakne zelenu tipku. Trenutak je oklijevao prije negoli ju je pritisnuo. Ekran se ponovno
upali. Sada se pojavio videozapis.
Iako je tehnika napredovala, ta je slaba snimka bila nekoliko nijansi lošija od Zapruderova filma.
Sekundu ili dvije Matt je s teškoćom shvaćao što se uopće događa. Matt je znao da snimka neće biti dugačka.
Deset, petnaest sekundi najviše.
Vidio je sobu. Zatim televizor na konzoli. Na zidu je bila slika - Matt nije prepoznao što je na njoj - ali
opći je dojam bio da se radi o hotelskoj sobi. Kamera se zaustavi na vratima kupaonice.
I tada se pojavi neka žena.
Kosa joj je bila platinasto plava. Nosila je naočale za sunce i pripijenu modru haljinu. Matt se namršti.
O čemu se tu, dođavola, radi?
Žena na trenutak zastane. Matt je imao dojam kako ona ne zna da je snimaju. Kamera je pratila njezine
pokrete. Bljesne svjetlo, sunčeve zrake iznenada prodru kroz prozor, a onda se ponovno sve jasnije vidjelo.
Kada je žena pošla prema postelji, Mattu zastane dah. Prepoznao je njezin hod. Također je prepoznao
način na koji je sjela na postelju, nesiguran osmijeh koji je slijedio, podizanje brade, način na koji je prekrižila
noge.
Nije se micao.
S druge strane sobe začuje Rolandin glas, ovoga puta tiši.
"Matt?"
Nije obraćao pažnju na nju. Netko je spustio kameru, najvjerojatnije na komodu. Još uvijek je snimala
postelju. Neki se muškarac uputi prema biondini. Matt mu je mogao vidjeti samo leđa. Na sebi je imao crvenu
košulju i crnomodru kosu. Potpuno je zaklonio ženu dok joj se približavao, zaklonio je i nju i postelju. Mattu se
zamuti pred očima. Trepnuo je kako bi jasnije vidio. LCD ekran se počeo zatamnjivati. Slika je zatreperila i
nestala. Matt je nepomično sjedio. Rolanda ga je znatiželjno promatrala. Fotografije na bratovoj strani stola još
su uvijek bile na mjestu, a on je bio uvjeren, prilično uvjeren, jer zaslon je bio veličine svega 3-4 centimetra, zar
ne, da je žena u nepoznatoj hotelskoj sobi, žena na postelji u pripijenoj haljini s platinastom vlasuljom zapravo
brineta, da se zove Olivia i da je to njegova žena.