Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 3]

1 Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:38 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator

Napet uzbudljiv roman koji je od samog početka pun isprepletenih tokova,
preokreta, emotivnog naboja, i uverljivo svedočanstvo da nas izbori
koje činimo i njihove posledice nikada ne napuštaju.



Neke greške vam mogu zauvek promeniti život...

Užas
jedne večeri zauvek se urezao u pamćenje Meta Hantera: večeri kada je
sasvim naivno pokušao da prekine tuču – a završio kao ubica. Sada, devet
godina pošto je pušten iz zatvora, a njegova naivnost davno
zaboravljena, kao bivši robijaš ništa ne prihvata zdravo za gotovo. Sa
trudnom ženom Olivijom kupuje kuću u svom rodnom kraju i veruje da se
konačno sve sređuje – samo do trenutka kada dobija zapanjujući,
neobjašnjivi film sa Olivijinog mobilnog telefona. I u tom času sve
počinje da se ruši.

Tajanstvenog čoveka, koji je pratio Meta,
nalaze mrtvog. Ubijena je cenjena časna sestra. A okružne i federalne
vlasti – među kojima i istražitelj odeljenja za krvne delikte Lorin
Mjuz, Metova školska drugarica sa sopstvenom problematičnom prošlošću –
smatraju da svi znaci ukazuju na bivšeg osuđenika s već jednim ubistvom
na savesti: na Meta Hantera. Ne želeći da još jednom izgube sve, Met i
Olivija su primorani da se odmetnu od zakona i očajnički pokušavaju da
sačuvaju zajedničku budućnost.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Sjećanje na Stevena Z. Millera:
Za sve one koji su bili dovoljno sretni što su bili njegovi prijatelji Pokušavamo biti zahvalni na
vremenu koje smo proveli zajedno, ali tako je prokleto teško.
Za Steveovu obitelj, pogotovo Jesse, Mayu T. i Nica Kada skupimo dovoljno snage, razgovarat ćemo o
vašemu ocu, jer je on bio najbolji čovjek kojega smo ikada poznavali.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:39 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Uvod:
Nisi ga imao namjeru ubiti.
Zoveš se Matt Hunter. Dvadeset ti je godina. Odrastao si u sjevernome New Jerseyju, nedaleko od
Manhattana, u predgrađu gdje uglavnom živi viši srednji sloj. Živiš u skromnijem dijelu grada, ali grad je
prilično bogat. Tvoji roditelji naporno rade i bezuvjetno te vole. Ti si srednje dijete u obitelji. Imaš starijeg brata
kojega obožavaš i mlađu sestru koju trpiš. Poput svakoga djeteta u tvojemu gradu, rastući razmišljaš o svojoj
budućnosti, jedina ti je briga koji ćeš fakultet pohađati. U školi si prilično uspješan i dobivaš dobre, ako ne i
sjajne ocjene. Tvoj je prosjek 5-. Ne ulaziš u prvih deset posto, ali si blizu. Baviš se pristojnim izvannastavnim
aktivnostima, između ostalog neko si vrijeme školski blagajnik. Rezervni si član ragbijske i košarkaške
momčadi, dovoljno dobar da igraš u trećoj ligi, ali ne i da dobiješ stipendiju. Iako ponekad voliš izigravati
pametnjakovića, prirodno si šarmantan. Što se tiče popularnosti, tu si negdje, odmah iza prvog ešalona. Visokim
rezultatima na testu sposobnosti za studij iznenadiš čak i svojega savjetnika za izbor zvanja.
Pokušavaš se ubaciti na jedno od ekskluzivnih sveučilišta na sjeveroistoku zemlje, ali oni su malo
iznad tvojih mogućnosti. Harvard i Yale te odmah odbiju. Penn i Columbia te stave na listu čekanja. Na kraju
završiš na Bowdoinu, malome elitnom koledžu u Brunswicku, država Maine. Tamo ti se jako sviđa. Grupe su
male. Stječeš prijatelje. Nemaš stalnu djevojku, ali je ionako ne želiš. Na drugoj godini igraš ragbi u
reprezentaciji koledža na mjestu obrambenog igrača. Od prve godine igraš košarku, a sada, kada su seniori
plejmejkeri diplomirali, imaš ozbiljne šanse za veliku minutažu.
Upravo tada, na putu natrag u kampus, između prvog i drugog kvartala treće godine, ubiješ čovjeka.
Provodiš prekrasne kaotične praznike s obitelji, ali moraš se vratiti zbog košarkaških treninga. Na
rastanku poljubiš majku i oca i voziš se u kampus s najboljim prijateljem i cimerom Duffom. Duff je iz
Westchestera, država New York. Zdepast je i jakih nogu. U ragbijskoj momčadi igra na položaju desnog
obrambenog igrača, a u košarkaškoj sjedi na klupi. On je najveća ispičutura u kampusu. Duff nikada ne gubi u
nadmetanjima u lokanju.
Ti voziš.
Na putu natrag Duff želi svratiti na sveučilište Mass u Amherstu, država Massachusetts. Njegov dobar
prijatelj iz srednje škole član je otkvačenog studentskog bratstva. Oni imaju veliki tulum.
Nisi baš oduševljen, ali nisi od onih koji kvare zabavu. Draži su ti tulumi na kojima manje-više sve
poznaješ. Bowdoin ima oko 1600 studenata, Mass gotovo 40000. Rani je siječanj i vani je ledeno. Na tlu ima
nešto snijega. Vidiš vlastiti dah dok ideš prema kući bratstva.
Ti i Duff bacate kapute na hrpu. U godinama što dolaze mnogo ćeš o tome razmišljati, o tom
nemarnom odbacivanju kaputa. Da ih niste skinuli, da ste ih ostavili u autu, da ste ih odložili bilo gdje drugdje...
Ali niste.
Tulum je OK. Da, divlji je, ali tebi se čini nekako umjetno divljim. Duffov prijatelj vam predlaže da
obojica prenoćite u njegovoj sobi. Ti se slažeš. Dosta popiješ - napokon, to je fakultetski tulum - ali ni približno
koliko Duff. Tulum polako završava. U jednom trenutku obojica odlazite po kapute. Duff u ruci drži pivo.
Uzima svoj kaput i prebacuje ga preko ramena. Tada se nešto njegova piva prolije. Ne mnogo, nekoliko kapi.
Ali dovoljno.
Pivo poprska crvenu vjetrovku. To je jedna od stvari kojih se sjećaš. Vani je bilo ledeno, ispod nule, a
netko je nosio samo vjetrovku. Druga stvar koja ti nikad neće izići iz glave jest da je vjetrovka nepromočiva.
Ono malo prolivenog piva neće je uništiti. Neće ostaviti mrlje. Lako se može oprati. Ali netko vikne: "Hej!"
On, vlasnik crvene vjetrovke, visok je momak, ali ne previše krupan. Duff slegne ramenima. Ne
ispričava se. Tip, Crvena Vjetrovka, unosi se Duffu u lice. To je greška. Ti znaš da se Duff voli tući i da ima
kratki fitilj. Svaka škola ima svojega Duffa pa ponekad vaš Duff naleti na njihova Duffa.
Pokušavaš to smjesta zaustaviti, pokušavaš to riješiti šalom, ali imaš posla s dvojicom luđaka
mariniranih pivom, sve crvenijih faca i stisnutijih šaka. Netko predlaže da to riješite vani. Ne sjećaš se tko. Svi
izlaze u ledenu noć i ti shvaćaš da ste do grla u nevolji. Visoki tip u crvenoj vjetrovki izlazi s prijateljima.
Osmoricom ili devetoricom mladića. Ti i Duff ste sami. Pogledom tražiš Duffova prijatelja iz srednje
škole - Marka ili Mikea, kako se već zove - ali njega nigdje nema. Tučnjava brzo počinje.
Duff spušta glavu i poput bika juriša na Crvenu Vjetrovku. Crvena se Vjetrovka izmakne u stranu i
zarobi Duffovu glavu pod miškom. Udara Duffa u nos. Čvrsto ga drži i udara još jedanput. Zatim još jedanput
pa još jedanput.
Duffova je glava pognuta. On mahnito maše šakama, ali u prazno. Negdje kod sedmog ili osmog
udarca Duff prestaje zamahivati. Prijatelji Crvene Vjetrovke počinju navijati. Duffove ruke padaju niz njegovo
tijelo.
Želiš to zaustaviti, ali ne znaš kako. Crvena Vjetrovka obavlja svoj posao metodično, ne žuri s
udarcima, uzima velike zamahe. Njegovi kompići još glasnije navijaju. Nakon svakog udarca čuje se ooh i aah.
Ti si prestrašen.
Tvoj prijatelj dobiva batine, a ti si uglavnom zabrinut za sebe. To te posrami. Želiš nešto poduzeti, ali
se bojiš, ozbiljno se bojiš. Ne možeš se pomaknuti. Tvoje noge kao da su od gume. U rukama osjećaš trnce.
Mrziš samoga sebe zbog toga.
Crvena Vjetrovka još jedanput udara Duffa ravno u lice. Popušta stisak. Duff padne na tlo poput vreće
prljava rublja. Crvena Vjetrovka šutne Duffa u rebra.
Ti si najgora vrsta prijatelja. Previše si prestrašen da mu pomogneš. Nikad nećeš zaboraviti taj osjećaj.
Kukavičluk. To je gore nego da te pretuku, pomisliš. Tvoj muk. Odvratan osjećaj da si se osramotio.
Još jedan udarac nogom. Duff zastenje i prevrne se na leđa. Lice mu je prošarano grimizom. Kasnije
ćeš saznati da njegove ozljede nisu bile opasne. Duff će imati masnice oko očiju i po čitavome tijelu. I to je po
prilici sve. Ali u tom trenutku on izgleda loše. Znaš da on nikada ne bi stajao i pustio da tebe tuku. Ne možeš to
više trpjeti. Iskačeš iz gomile.
Sve se glave okreću prema tebi. Trenutak svi ukočeno stoje u tišini. Crvena Vjetrovka ubrzano diše.
Vidiš njegov dah na hladnome zraku. Drhtiš. Pokušavaš zvučati razumno. Hej, kažeš, dosta je bilo. Širiš ruke.
Pokušavaš se poslužiti svojim šarmantnim osmijehom. On je izgubio, kažeš. Gotovo je. Pobijedio si, kažeš
Crvenoj Vjetrovki.
Netko te zaskoči s leđa. Nečije te ruke obuhvate, drže te u medvjeđem zagrljaju. Zarobljen si. Crvena
Vjetrovka sada kreće prema tebi. Srce ti udara o rebra poput krila ptice o stjenke premalene krletke. Zamahuješ
glavom unatrag. Tjemenom udariš u nečiji nos. Crvena Vjetrovka je sve bliže. Naglo se izmičeš. Još netko izlazi
iz gomile. Ima plavu kosu, crveno lice. Ti zaključiš da je to još jedan prijatelj Crvene Vjetrovke. Zove se
Stephen McGrath.
Želi te zgrabiti. Ti se koprcaš kao riba na udici. Još nekoliko mladića krene prema tebi. Hvata te
panika. Stephen McGrath spušta ruke na tvoja ramena. Pokušavaš se osloboditi. Divlje se okrećeš.
U tom trenutku ispružiš ruke i hvataš ga za vrat.
Jesi li se bacio na njega? Je li te on povukao ili si ga ti gurnuo? Ne znaš. Je li jedan od vas izgubio
ravnotežu? Je li led kriv? Nebrojeno ćeš se puta sjetiti tog trenutka, ali odgovor ti nikada neće biti posve jasan.
Bilo kako bilo, obojica padate.
Obje su ti ruke još uvijek na njegovu vratu. Na njegovu grlu. Ne puštaš.
Pali ste, čuo se mukli udarac. Stephen McGrath je zatiljkom udario o rubnjak. U ušima ti odzvanja
zvuk, odvratan tresak, kao iz pakla, mokar i previše šupalj, zvuk kakav nikada prije nisi čuo.
Taj zvuk označava kraj života kakvim si dotada živio. Uvijek ćeš ga se sjećati. Tog odvratnog zvuka.
Nikada te neće napustiti.
Sve staje. Gledaš u tlo. Oči Stephena McGratha širom su otvorene, on ne trepće. Ali ti već znaš. Znaš
po tome kako mu se tijelo iznenada opustilo. Znaš zbog onog paklenog treska.
Svi se žurno razilaze. Ti se ne mičeš. Ne mičeš se veoma dugo. Zatim se sve odigrava brzo. Stiže
osiguranje kampusa. Zatim policija. Govoriš im što se dogodilo. Tvoji roditelji unajmljuju vrhunsku odvjetnicu
iz New Yorka. Ona ti savjetuje da na sudu izjaviš kako se radilo o samoobrani. Ti je poslušaš.
Stalno čuješ onaj odvratni zvuk.
Tužitelj je podrugljiv. Dame i gospodo porotnici, kaže im, optuženi se poskliznuo dok su mu ruke
navodno slučajno bile oko vrata Stephena McGratha. I on doista očekuje da mi u to povjerujemo?
Suđenje se ne razvija dobro po tebe.
Ali ništa ti više nije važno. Nekada su ti bile važne ocjene i minutaža. Patetično. Prijatelji, djevojke,
mjesto u društvu, probijanje u životu, zabave i slično. Sve su to utvare. Raspršio ih je odvratan zvuk udarca
lubanje o kamen.
Da, na suđenju čuješ svoje roditelje kako plaču, ali lica Sonye i Clarka McGratha, žrtvinih roditelja,
ona su koja će te progoniti. Sonya McGrath te netremice gleda tijekom cijelog procesa. Izaziva te da je pogledaš
u oči. Ti ne možeš.
Pokušavaš čuti porotu dok objavljuju presudu, ali oni drugi zvukovi su glasniji. Nikad ne prestaju,
nikad se ne stišavaju, čak ni kada te sudac svisoka strogo pogleda i odredi ti kaznu. Tu su predstavnici tiska.
Zato te sudac neće poslati u blagi zatvor za bijele dečke. Ne u tom trenutku. Ne dok je izborna godina.
Majka ti se onesvijesti. Otac pokušava biti čvrst. Tvoja sestra istrči iz sudnice. Tvoj brat, Bernie, stoji
skamenjen.
Stavljaju ti lisice i odvode te. Tvoj te je odgoj slabo pripremio za ono što slijedi. Gledao si na TV-u i
čuo mnoge priče o silovanju u zatvoru. To se ne događa - nema seksualnih napada - ali prvoga te tjedna
premlate šakama. Činiš grešku i identificiraš napadača. Prebiju te još dvaput i provodiš tri tjedna u bolnici. Još
godinama poslije povremeno primjećuješ krv u urinu, suvenir iz zatvora, podsjetnik na udarac u bubreg.
Živiš u stalnome strahu. Kada te vrate među ostale zatvorenike, shvatiš kako je jedini način da preživiš
pridruživanje bizarnome ogranku Arijske nacije. Oni nemaju grandiozne ideje ili veličanstvenu viziju kakva bi
Amerika trebala biti. Oni jednostavno vole mrziti. Šest mjeseci nakon što si dospio u zatvor tvoj otac umire od
srčanog udara. Znaš da si ti za to kriv. Želiš plakati, ali ne možeš.
Provodiš četiri godine u zatvoru. Četiri godine - toliko većina studenata provede u koledžu. Još malo i
napunit ćeš dvadeset i petu. Kažu da si se promijenio, ali tebi se ne čini tako. Iz zatvora izlaziš opreznim
korakom. Kao da bi se tlo pod tvojim nogama moglo otvoriti. Kao da bi se zemlja u svakome trenutku mogla
urušiti i progutati te.
Na neki način uvijek ćeš tako hodati.
Tvoj brat Bernie čeka te kod glavnih vrata. Bernie se upravo oženio. Njegova je žena Marsha trudna,
čekaju prvo dijete. On te zagrli. Gotovo osjećaš kako četiri prethodne godine nestaju. Tvoj se brat našali. Ti se
smiješ, iskreno se smiješ prvi put nakon dugo vremena.
Ipak si bio u krivu - tvoj se život nije završio one mrzle noći u Amherstu. Brat će ti pomoći da se vratiš
u normalu. Negdje na tom putu čak ćeš sresti prelijepu ženu. Zove se Olivia. Ona će te činiti nevjerojatno
sretnim. Oženit ćeš se njome.
Jednoga dana - devet godina nakon što si pušten iz zatvora - saznaš da je tvoja prelijepa žena trudna.
Odlučite kupiti mobitele s kamerom kako biste neprekidno bili u vezi. Dok si na poslu, taj mobitel zazvoni.
Zoveš se Matt Hunter. Telefon zvoni drugi put. I ti se javiš... Devet godina kasnije



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:40 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
1. poglavlje:
RENO, NEVADA 18. TRAVNJA
Zvono na vratima prene Kimmy Dale iz sna bez snova.
Ona se okrene, zastenje i pogleda na digitalni sat pokraj postelje. 11:47 prijepodne.
Iako je već bila sredina dana, u prikolici je bilo mračno kao da je noć. Kimmy je voljela da bude tako.
Radila je noću i imala lagani san. Nekoć, dok je bila vodeća plesačica u Vegasu, trebale su joj godine testiranja
žaluzina, zastora, roleta i navlaka za oči prije negoli je pronašla kombinaciju koja je doista mogla spriječiti da
zasljepljujuće sunce Nevade remeti njezin san. Iako zrake sunca u Renu nisu bile tako nemilosrdne, znale su
pronaći i najmanju pukotinu.
Kimmy sjedne u svojoj širokoj postelji. Televizor, polovni model nepoznate marke koji je kupila od
mjesnoga motela kada se napokon odlučio na renoviranje, još uvijek je bio uključen, ali zvuk je bio stišan. Slike
su sablasno lebdjele u nekom dalekom svijetu. Trenutno je spavala sama, ali to je bilo stanje koje se neprekidno
mijenjalo. Bilo je vrijeme kada je svaki posjetitelj, svaki budući partner u tu postelju sa sobom donosio nadu,
donosio ovo-je-možda-onaj-pravi optimizam. Samo, Kimmy je sada znala da je to bilo obično zavaravanje.
Takva nada više nije postojala.
Ona polako ustane. Od pokreta je zaboli oteklina na prsima od najnovije plastične operacije. Bio je to
treći zahvat na tom dijelu tijela, a više nije bila mlada. Nije to željela učiniti, ali Chally, koji je smatrao da ima
oko za te stvari, je inzistirao. Napojnice su joj postajale sve manje. Popularnost također. Stoga je pristala. Ali
koža na tom mjestu već se bila previše rastegnula od prethodnih operativnih zahvata. Kad je Kimmy ležala na
leđima, proklete su stvari padale svaka na svoju stranu i izgledale poput ribljih očiju.
Ponovno se oglasi zvono na vratima.
Kimmy pogleda svoje noge boje ebanovine. Trideset i pet godina, nikad nije rađala, ali proširene vene
su se svejedno debljale poput pijavica. Previše je godina provela na nogama. Chally će tražiti od nje da i to
sredi. Još uvijek je bila u formi, još uvijek je imala odličnu figuru i sjajnu stražnjicu, ali hej, trideset i pet nije
osamnaest. Bilo je tu i nešto celulita. A tek te vene. Poput proklete reljefne karte.
Ona stavi cigaretu u usta. Šibice su bile s njezina radnog mjesta, striptiz bara zvanog Eager Beaver.
Nekoć je bila zvijezda u Vegasu, poznata pod umjetničkim imenom Crna Magija. Nije čeznula za tim danima.
Istini za volju, više nije čeznula ni za čime. Kimmy Dale odjene kućni ogrtač i otvori vrata spavaće sobe. U
prednjoj prostoriji nije bilo zaštite od sunca. Blještavilo je zaskoči. Ona zakloni oči trepćući. Kimmy nije imala
mnogo posjetitelja - mušterije nikada nije dovodila kući - pa je zaključila kako su vjerojatno Jehovini svjedoci.
Kao ni većini ljudi u slobodnome svijetu, Kimmy nisu smetali njihovi povremeni nametljivi posjeti. Uvijek je
pozivala religiozne zanesenjake u svoj dom i pažljivo ih slušala, zavideći im što su oni uspjeli pronaći ono
nešto, želeći da može nasjesti na njihove gluposti. Kao i s muškarcima u svojemu životu, nadala se kako će baš
taj biti drugačiji, kako će je baš taj uspjeti uvjeriti i ona će biti u stanju povjerovati. Ona otvori vrata ne pitajući
tko je. "Jeste li vi Kimmy Dale?"
Djevojka na vratima bila je mlada. Osamnaest, možda dvadeset godina. Ne, nije Jehovin svjedok.
Nema onaj izvadili su mi mozak osmijeh. Na trenutak Kimmy pomisli kako je to možda jedna od Chalhyjevih
novakinja, ali nije bila. Cura nije ružna, ali nije bila ni za Challyja. Chally je volio blještavilo.
"Tko si ti?" upita Kimmy.
"To nije važno."
"Molim?"
Djevojka spusti pogled i zagrize donju usnu. Kimmy se ta gesta učini maglovito poznatom i ona osjeti
treperenje u grudima.
"Poznavali ste moju majku", djevojka će.
Kimmy se igrala cigaretom. "Poznavala sam mnoge majke."
"Moja se majka zvala Candace Potter", reče djevojka. Kimmy se lecne. Vani je bilo preko trideset pet
stupnjeva, ali ona iznenada jače stisne kućni ogrtač.
"Smijem li ući?"
Je li Kimmy rekla da? Ni sama ne zna. Pomakne se u stranu i djevojka se progura unutra.
"Ne razumijem", Kimmy će.
"Candace Potter je bila moja majka. Dala me na posvajanje onoga dana kad sam se rodila." Kimmy
pokuša zadržati prisebnost. Zatvori vrata prikolice.
"Želiš li nešto popiti?"
"Ne, hvala."
Dvije se žene pogledaju. Kimmy prekriži ruke.
"Ne shvaćam zašto si došla", reče. Djevojka progovori, kao da je uvježbala tekst.
"Prije dvije godine saznala sam da sam posvojena. Ja volim obitelj koja me posvojila, ne želim da
steknete pogrešan dojam. Imam dvije sestre i prekrasne roditelje. Bili su veoma dobri prema meni. Ne radi se o
njima. Samo... kada otkrijete tako nešto, imate potrebu znati." Kimmy kimne iako nije bila sigurna zašto.
"I tako sam počela kopati, tražiti informacije. Nije bilo lako. Ali postoje udruge koje pomažu
posvojenoj djeci da pronađu svoje biološke roditelje."
Kimmy izvadi cigaretu iz usta. Ruka joj se tresla.
"Ali ti znaš da je Candi - mislim, tvoja majka -Candace... "
"... mrtva. Da, znam. Ubijena je. Saznala sam to prošli tjedan."
Kimmy osjeti kako joj noge postaju gumaste. Sjedne. Sjećanja su navrla, a to je boljelo. Candace
Potter. U klubovima poznata kao Candi Cane, Šećerni Prutić.
"Što želiš od mene?" upita Kimmy.
"Razgovarala sam s policajcem koji je radio na njezinome slučaju. Zove se Max Darrow. Sjećate li ga
se?"
O, da, sjećala se dobrog starog Maxa. Znala ga je i prije ubojstva. Isprva se detektiv Max nije čak ni
formalno trudio. Ma o kakvom je prioritetu uopće moglo biti riječi. Mrtva striptizeta bez obitelji. Još jedan uveli
kaktus na obzorju, to je za Darrowa bila Candi. Umiješala se Kimmy, pružila mu svoje usluge za njegove
usluge. Tako je to u životu.
"Aha," reče Kimmy, "sjećam ga se."
"Sada je u mirovini. Mislim Max Darrow. Kaže da se zna tko ju je ubio, ali ne i gdje se taj čovjek
nalazi."
Kimmy osjeti kako joj suze naviru na oči.
"Bilo je to davno." "Jeste li vi i moja mama bile prijateljice?"
Kimmy pođe za rukom da kimne. Naravno, još uvijek se svega sjećala. Candi joj je bila više od
prijateljice. U ovome životu nema mnogo ljudi u koje se možete pouzdati. Candi je bila jedna od njih - možda
jedina otkako je dvanaestogodišnjoj Kimmy umrla mama. Bile su nerazdvojne, Kimmy i taj bijeli komad,
ponekad su same sebe nazivale, profesionalno barem, Pic i Sayers kao u starome filmu Brianova pjesma. A
onda, kao u filmu, bijeli je prijatelj umro.
"Je li ona bila prostitutka?" upita djevojka.
Kimmy odmahne glavom i izgovori laž koja se doimala istinom.
"Nikada."
"Ali bila je striptizeta."
Kimmy je šutjela.
"Ja je ne osuđujem."
"Što onda želiš?"
"Želim znati više o svojoj majci."
"Zar je to sad važno?"
"Meni jest."
Kimmy se sjeti trenutka kada je čula što se dogodilo. Bila je na pozornici u klubu nedaleko od Tahoa.
Vrijeme objeda. Nastupala je uz laganu melodiju pred grupom najvećih pljugera u povijesti čovječanstva,
muškaraca sa sasušenim blatom na čizmama i rupama u srcima koje su postajale još veće od piljenja u gole
ženske. Tri dana zaredom nije vidjela Candi, Kimmy je bila na 'turneji'. Tu gore, na toj pozornici prvi je put čula
glasine. Znala je da se dogodilo nešto loše. Samo se molila da to nema nikakve veze s Candi. Ali imalo je.
"Tvoja je majka imala težak život." Djevojka je začarano sjedila.
"Znaš, Candi je vjerovala da ćemo uspjeti pronaći izlaz. Prvo je mislila da će to biti uz pomoć nekog
frajera u klubu. Zapazit će nas i odvesti odande, ali to su gluposti. Neke su djevojke to pokušale. Nikad ne upali.
Tip želi žensku iz mašte, ne tebe. Tvoja je majka to brzo shvatila. Bila je sanjalica, ali s ciljem."
Kimmy zastane, pogleda u stranu.
"I?" ohrabrivala ju je djevojka da nastavi.
"I onda ju je onaj gad zdrobio kao mrava."
Djevojka se promeškolji na stolcu.
"Detektiv Darrow mi je rekao da se tip zove Clyde Rangor?" Kimmy potvrdi kimanjem.
"Spomenuo je i neku ženu. Emmu Lemay. Nije li ona bila njegova partnerica?"
"U nekim stvarima da. Ali ja ne znam pojedinosti."
Kad je čula vijest, Kimmy nije plakala. Tuga je bila toliko jaka da nije ni mogla, ali je otišla na policiju.
Stavila je život na kocku kada je onom prokletom Darrowu rekla sve što zna. Čovjek to ne radi puno puta u
životu. Ali Kimmy nije htjela iznevjeriti Candi čak ni kada je bilo prekasno da joj pomogne. Jer, kada je Candi
umrla, s njom je umrlo ono najbolje u Kimmy. Zato je razgovarala s murjom, pogotovo s Maxom Darrowom.
Tko god da je to učinio - i da, bila je uvjerena kako su krivci Clyde i Emma - mogli su i nju ozlijediti ili ubiti, ali
nije željela odustati.
Na koncu je Clyde i Emma nisu ni taknuli, već su jednostavno pobjegli. Odonda je prošlo deset godina.
"Jeste li znali za mene?" upita djevojka.
Kimmy polako kimne.
"Tvoja mi je majka rekla - ali spomenula je to samo jedanput. Bilo joj je previše bolno govoriti o tome.
Moraš shvatiti. Candi je bila veoma mlada kada se to dogodilo. Imala je petnaest, šesnaest godina. Uzeli su te
onoga trenutka kad si ispala van. Nije čak znala je li rodila dječaka ili djevojčicu."
Nastane mučna tišina. Kimmy poželi da djevojka što prije ode.
"Što mislite, što se dogodilo s njime? Mislim, s Clydeom Rangorom."
"Vjerojatno je mrtav", reče Kimmy iako u to nije vjerovala. Žohari kao što je Clyde ne umiru. Oni se
jednostavno nanovo ugnijezde i izazovu još veću bol i patnje.
"Želim ga pronaći", reče djevojka.
Kimmy je pogleda.
"Želim pronaći majčinog ubojicu, želim da mu sude. Nisam bogata, ali imam nešto novca." Obje su
nekoliko trenutaka šutjele. Zrak je bio težak i ljepljiv. Kimmy se pitala kako da nastavi.
"Smijem li ti nešto reći?" počne.
"Naravno."
"Tvoja se majka pokušala svemu tome oprijeti."
"Oprijeti čemu?"
Kimmy nastavi.
"Vidiš li, većina se djevojaka preda. Tvoja majka nikad nije. Nije se željela pokoriti. Imala je snove.
Ali nije imala šansu pobijediti."
"Ne shvaćam."
"Dijete, jesi li sretna?"
"Da."
"Jesi li još uvijek u školi?"
"Upravo sam se upisala na koledž."
"Koledž", reče Kimmy sanjalački. Zatim će:
"Ti."
"Što sa mnom?"
"Vidiš li, ti si pobjeda tvoje majke." Djevojka je šutjela.
"Candi - tvoja majka - ona ne bi voljela da ti budeš umiješana u ovakve stvari. Shvaćaš li?"
"Mislim da shvaćam."
"Pričekaj trenutak." Kimmy otvori ladicu. Bila je tamo, naravno. Više je nije držala vani, ali fotografija
je bila na samome vrhu. Ona i Candi se smiju da ih cijeli svijet vidi. Pic i Sayers. Kimmy pogleda svoj lik na
fotografiji i shvati da je mlada djevojka koju su zvali Crna Magija sada samo stranac, kao da je tada Clyde
Rangor i nju uništio udarcima.
"Uzmi", reče ona.
Djevojka primi fotografiju kao da je od porculana.
"Bila je lijepa", šapne djevojka. "Veoma." "Izgleda sretno."
"Nije bila sretna. Ali danas bi bila."
Djevojka digne bradu.
"Ne znam mogu li odustati od ovoga." Tada si možda sličnija majci negoli si toga svjesna, pomisli
Kimmy.
Zagrlile su se i obećale da će ostati u vezi. Kada je djevojka otišla, Kimmy se odjene. Odveze se
cvjećaru i zatraži tuce tulipana. Candi je najviše voljela tulipane. Zatim je vozila četiri sata do groblja i kleknula
pokraj prijateljičina groba. U blizini nije bilo nikoga. Kimmy obriše prašinu s malenog nadgrobnog spomenika.
Sama je platila parcelu i kamen. Candi nije zaslužila biti pokopana na groblju bezimenih.
"Tvoja je kći svratila danas", reče glasno.
Puhao je lagani povjetarac. Kimmy zatvori oči i stane slušati. Učini joj se da čuje kako je Candin glas,
koji je tako dugo šutio, moli da čuva njezinu kćer. I tu, dok joj je vruće sunce Nevade neumoljivo pržilo kožu,
Kimmy obeća da hoće.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:41 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
2. poglavlje:
IRVINGTON, NEW JERSEY 20. LIPNJA
"Mobitel s kamerom", progunđa Matt Hunter odmahujući glavom. Pogleda prema nebesima tražeći
božanski savjet, ali jedino što je vidio bila je divovska boca piva. Boca je bila poznati prizor, Matt bi je ugledao
svaki put kada je izlazio iz svoje stare oronule kuće s dvama stanovima s koje se ljuštila boja. Glasovita boca
visoka šezdeset metara dominirala je obzorjem. Pabst Blue Ribbon je nekoć tu imao pivovaru, ali je zatvorena
1985. Prije mnogo godina ta je boce bila veličanstveni vodeni toranj obložen pobakrenim čeličnim pločama, sa
sjajnim emajlom i zlatnim čepom na vrhu. Noću je bila osvijetljena reflektorima tako da su je građani Jerseyja
mogli vidjeti s udaljenosti od nekoliko kilometara. Ali više ne. Sada je boja boce bila pivski smeđa, zapravo
hrđavo crvena. Etiketa je davno nestala. Za njom je nestalo i nekoć robusno susjedstvo. Nije se toliko raspalo
koliko se polagano raspršilo. Već dvadeset godina nitko nije radio u pivovari. Po nagrizenim ruševinama čovjek
bi pomislio i mnogo dulje.
Matt zastane na vrhu njihova vanjskog stubišta. Olivia, ljubav njegova života, produži dalje. U ruci su
joj zveckali ključevi automobila.
"Mislim da ipak ne bismo trebali", reče.
Olivia se ne zaustavi.
"Ma hajde. Bit će zabavno."
"Telefon treba biti telefon", reče Matt. "Kamera treba biti kamera."
"Oh, kako je to samo dubokoumno."
"Jedna sprava koja obavlja funkciju obiju... to je perverzija."
"Ti to znaš najbolje, to je tvoje stručno područje", Olivia će.
"Ha, ha. Zar ne uviđaš opasnost?"
"Hm... ne."
"Kamera i telefon u jednom", Matt zastane, tražeći riječi kako da joj objasni. "To je, ne znam, kada
bolje razmisliš, to je kao parenje različitih vrsta, poput eksperimenata u B filmovima koji se otmu kontroli i
unište sve što im se nađe na putu."
Olivia je piljila u njega.
"Čudan si ti čovjek."
"Ja samo mislim da ne bismo trebali kupovati mobitele s kamerom."
Ona pritisne daljinski i na automobilu se otključaju vrata. Pruži ruku prema kvaki. Matt je oklijevao.
Olivia ga pogleda.
"Što je?" upita on.
"Kada bismo oboje imali mobitel s kamerom," reče Olivia, "mogla bih ti slati svoje fotke bez odjeće
dok si na poslu."
Matt otvori vrata.
"Kojeg ćemo operatera odabrati, Verizon ili Sprint?" Olivia mu uputi osmijeh od kojega mu u prsima
zatreperi.
"Volim te, znaš."
"I ja tebe volim."
Oboje su bili u automobilu. Ona se okrene prema njemu. On primijeti njezinu zabrinutost pa se gotovo
okrene na drugu stranu.
"Sve će biti u redu", reče Olivia.
"Ti to znaš, zar ne?" On kimne i osmjehne se kako bi je ohrabrio. Olivia neće nasjesti, ali vrijedi
pokušati. "Olivia?" reče on.
"Da?"
"Pričaj mi još malo o onim svojim fotkama." Ona ga udari u nadlakticu. Ali Mattova se zabrinutost
vratila kada su ušli u Sprint i počeli slušati o dvogodišnjem ugovoru. Prodavač je imao pomalo sotonski
osmijeh, poput vraga u jednom od onih filmova u kojima mu naivni tip proda dušu. Kada je iznenada izvukao
kartu Sjedinjenih Država i obavijestio ih da su - dijelovi gdje ne radi roaming obilježeni jarko crvenom bojom
- Matt se počeo povlačiti. Što se tiče Olivije, ništa nije moglo stišati njezino oduševljenje, ali opet,
njegova je žena nekako prirodno naginjala entuzijazmu. Bila je od onih rijetkih ljudi koji pronalaze radost i u
velikim i u malim stvarima, jedna od osobina koja dokazuje, u njihovome slučaju svakako, da se suprotnosti
doista privlače.
Prodavač je neumorno klepetao. Matt ga isključi iz misli, ali Olivia je pažljivo slušala. Postavila mu je
nekoliko pitanja, reda radi, ali on je znao ne samo da je progutala mamac već da je bila pečena i na pola puta do
želuca.
"Dopustite mi da pripremim potrebne papire", reče Had i nekamo se odšulja.
Olivia zgrabi Matta za ruku dok joj je na licu sjao osmijeh od uha do uha.
"Nije li ovo zabavno?"
Matt napravi grimasu.
"Što je?"
"Jesi li maloprije doista spominjala gole fotke?" Ona se nasmiješi i nasloni glavu na njegovo rame.
Naravno, razlog Olivijina euforičnog raspoloženja i neprekidna sjaja kojim je zračila bio je puno
važniji negoli promjena paketa usluga za mobilni telefon. Kupnja mobitela s kamerom bio je tek simbol,
putokaz onoga što je slijedilo. Dijete.
Prije dva dana Olivia je napravila kućni test na trudnoću i na bijelome se štapiću napokon ukazao
crveni križić, što se Mattu učinilo nabijeno neobičnim religioznim značajem. To ga je toliko zapanjilo da je
ostao bez riječi. Pokušavali su već godinu dana dobiti dijete, sve otkako su se vjenčali. Stres zbog neprestanih
neuspjeha pretvorio je veoma spontano, ako ne i potpuno čarobno iskustvo, u dobro usklađene dosadne
svakodnevne obveze mjerenja temperature, obilježavanja kalendara, dulja razdoblja apstinencije, mukotrpna
koncentriranja. To je sada bilo iza njih. Još je rano, upozorio ju je. Nemojmo se pretjerano zanositi. Ali Olivijin
je ushit bio nevjerojatan, njezino pozitivno raspoloženje sila, oluja, plima i oseka. Matt protiv toga nije imao
nikakvih šansi. Zato su i bili tu.
Mobiteli s kamerom, naglasila je Olivia, omogućit će da budući trio uživa u obiteljskom životu o
kakvom naraštaj njihovih roditelja nije mogao ni sanjati. Zahvaljujući mobitelu s kamerom nijedno od njih
dvoje neće propustiti najvažnije, ali čak ni svakodnevne trenutke - prve korake, prve riječi, prva druženja, prvo
što god bilo. Takav je barem bio plan.
Sat kasnije, kada su se vratili u svoju polovicu kuće, Olivia ga ovlaš poljubi i krene uza stube.
"Hej", vikne Matt za njome pokazujući mobitel u ruci i dižući obrvu.
"Hoćeš li da isprobamo kameru?"
"Možeš snimati samo petnaest sekundi."
"Petnaest sekundi." On se malo zamisli, slegne ramenima i reče:
"Pa dobro, morat ćemo produžiti predigru."
Olivia, razumljivo, bespomoćno zastenje.
Živjeli su u Irvingtonu, u kraju koji većina ne bi smatrala otmjenim, u sjeni divovske pivske boce koja
je na neobičan način ulijevala osjećaj sigurnosti. Kada je tek izišao iz zatvora, Matt je držao da bolje i ne
zaslužuje (što je u neku ruku i odgovaralo jer si bolje nije mogao ni priuštiti). Prije devet godina, unatoč
prigovorima obitelji, unajmio je stan. Irvington je bio zapušten grad, uglavnom naseljen Afroamerikancima.
Bilo ih je više od osamdeset posto. Netko bi možda mogao zaključiti da ga je tu dovela grižnja savjesti zbog
ponašanja u zatvoru. Matt je znao da takve stvari nikad nisu jednostavne, ali nije imao bolje objašnjenje od
onoga da još uvijek nije bio spreman vratiti se u fino predgrađe. Promjena bi bila previše nagla, ekvivalent
kopnene dekompresijske bolesti.
Bilo kako bilo, to mu je susjedstvo - benzinska crpka Shell, stara željezarija, trgovina delikatesa na
uglu, alkoholičari na ispucanome pločniku, prečice do aerodroma u Newarku, gostionica skrivena blizu stare
Pabst pivovare - postalo dom.
Kada se Olivia preselila iz Virginije, on je mislio da će tražiti da se presele u bolju četvrt. Ona je bila
naviknuta, znao je, ako ne na bolje, a onda svakako na drugačije. Olivia je odrasla u malenoj selendri Northways
u Virginiji. Kada je Olivia tek prohodala, njezina ju je majka napustila. Otac ju je odgojio sam.
Otac je bio prilično star - imao je pedeset i jednu godinu kada se Olivia rodila. Joshua Murray naporno
je radio kako bi stvorio dom sebi i svojoj malenoj kćeri. Joshua je bio gradski liječnik u Northwaysu - liječnik
opće prakse koji je liječio sve, od slijepoga crijeva šestogodišnje Mary Kate Johnson do kostobolje staroga
Ritemana.
Joshua je, po Olivijinu pričanju, bio dobar čovjek, nježan, prekrasan otac koji je obožavao svoje jedino
dijete. Bilo je samo njih dvoje, otac i kći, u ciglenoj kući nedaleko od glavne ulice. Tatina se ordinacija
naslanjala na njihovu kuću s desne strane kolnoga prilaza. Olivia je nakon škole trčala kući kako bi pomogla ocu
oko pacijenata. Bodrila bi prestrašenu djecu ili brbljala s Cassie, dugogodišnjom tajnicom i medicinskom
sestrom. Cassie je također bila neka vrsta dadilje. Kada je otac bio previše zauzet, Cassie je kuhala večeru i
pomagala Oliviji s domaćom zadaćom. Što se tiče Olivije, ona je obožavala oca. Njezin je san - da, sada je
držala kako je to bilo beznadno naivno - bio da postane liječnica i radi s ocem. Ali na posljednjoj godini koledža
sve se promijenilo. Njezin je otac, jedina obitelj koju je ikada poznavala, umro od raka pluća. Ta je vijest
uzdrmala Oliviju. Stara želja da studira medicinu, da krene očevim stopama, umrla je s njime. Olivia je
raskinula zaruke s ljubavi iz koledža, Dougom, koji je bio na pripremnom studiju medicine te se vratila u staru
kuću u Northwaysu. Ali bilo je previše bolno živjeti u njoj bez oca. Na kraju ju je prodala i odselila se u
apartmansko naselje u Charlottesvilleu. Našla je posao u kompaniji koja proizvodi kompjuterski softver, morala
je dosta putovati pa se tako dogodilo da su ona i Matt obnovili svoju nekadašnju previše kratku vezu.
Irvington, New Jersey bio je potpuno različit od Northwaysa ili Charlottesvillea u Virginiji, ali Olivia
ga je iznenadila. Željela je da ostanu u tom susjedstvu, koliko god ono neotmjeno bilo, kako bi mogli uštedjeti
novac za kuću iz snova.
Tri dana nakon što su kupili mobitele s kamerama Olivia je došla kući i krenula ravno na kat. Matt
natoči čašu sode s okusom limete i zgrabi nekoliko pereca u obliku cigare. Pet minuta kasnije pođe za njom.
Olivia nije bila u spavaćoj sobi. On pogleda u malenu radnu sobu. Bila je za kompjuterom, leđima okrenuta
njemu.
"Olivia?"
Okrenula se prema njemu i nasmiješila. Matt je oduvijek prezirao onaj stari klišej o tome kako
nečiji osmijeh može ispuniti prostoriju svjetlom, ali Olivia je doista imala takav osmijeh. Zračila je
raspoloženjem koje je moglo zapaliti cijeli svijet. Njezin je smijeh bio zarazan. Bio je to zapanjujući katalizator
koji je njegovome životu davao boju i teksturu, mijenjao sve u prostoriji.
"O čemu razmišljaš?" upita Olivia.
"O tome kako si vraški seksi."
"Čak i trudna."
"Pogotovo trudna."
Olivia pritisne prekidač i ekran se isključi. Ustane i nježno ga poljubi u obraz.
"Moram se spakirati."
Olivia je morala službeno u Boston.
"U koliko sati imaš let?" upita on.
"Mislim da ću se onamo odvesti autom."
"Zašto?"
"Jedna je moja prijateljica nakon leta imala spontani. Ne želim riskirati. Oh, da. Sutra prije puta idem
vidjeti doktora Haddona. On želi potvrditi nalaz i uvjeriti se kako je sve u redu."
"Želiš li da i ja pođem?"
Ona odmahne glavom.
"Ti moraš raditi. Ići ćeš sljedeći put, kada budem išla na ultrazvuk."
"Dobro."
Olivia ga ponovno poljubi, ovaj put polako.
"Hej", šapne. "Jesi li sretan?" Htio se našaliti, reći nešto duhovito, ali se predomisli. Pogleda ravno u te
oči i reče:
"Veoma." Olivia se pomakne unatrag i dalje ga držeći prikovana tim osmijehom.
"Idem se spakirati." Matt ju je gledao kako odlazi. Ostao je još trenutak na vratima. U grudima je
osjećao treperenje. Doista je bio sretan i to ga je veoma strašilo. Sve što je dobro, krhko je. Naučite to, recimo,
kad ubijete mladića. Naučite to kad provedete četiri godine u strogome zatvoru. Dobro je tako lomljivo, tako
fino, da može biti uništeno čak i laganim dahom. Ili zvukom telefona.
Matt je bio na poslu kada je mobitel s kamerom počeo vibrirati.
On pogleda na ekran da vidi tko zove, bila je to Olivia. Matt je još uvijek koristio stari radni stol za
kojim je sjedio sa svojim partnerom.
To su oni stolovi za kojima ljudi sjede okrenuti jedan prema drugome, iako je druga strana već tri
godine bila prazna. Njegov je brat Bernie kupio taj stol kada je Matt izišao iz zatvora. Prije onoga što je obitelj
eufemistički nazivala 'nezgodom' Bernie je imao velike zamisli za njih dvojicu, braću Hunter. Stoga nije želio
ništa mijenjati. Matt je morao zaboraviti prošlost. 'Nezgoda' je bila samo rupa na putu, ništa više, i sada su braća
Hunter ponovno bila na konju. Bernie je toliko u to vjerovao da je gotovo uvjerio i Matta. Braća su dijelila taj
stol šest godina. U toj su se sobi bavili pravom - Bernie unosnim korporacijskim pravom, dok se Matt, kojemu
je bilo zabranjeno da bude odvjetnik jer je bio osuđivani prijestupnik, bavio upravo suprotnim, ni unosnim ni
korporacijskim pravom. Berniejevi su partneri držali da je takav razmještaj čudan, ali privatnost nije bila nešto
za čime su braća čeznula. Cijelo su djetinjstvo dijelili sobu, imali su krevet na kat. Bernie je bio gore, glas iz
mraka. Obojica su čeznula za tim danima - Matt svakako jest. Nikad se nije osjećao ugodno kada je bio sam.
Volio je kada je Bernie bio u prostoriji. I tako šest godina.
Matt spusti oba dlana na stol od mahagonija. Već ga se trebao riješiti. Berniejevu stranu nitko nije dirao
tri godine, ali Matt je ponekad znao pogledati preko u nadi da će ugledati brata. Mobitel je ponovno vibrirao.
U jednom je trenutku Bernie imao sve - predivnu ženu, dva prekrasna sina, lijepu kuću u predgrađu.
Bio je partner u velikom odvjetničkom uredu, imao je dobro zdravlje, svi su ga voljeli - u sljedećem je trenutku
njegova obitelj bacala zemlju na njegov lijes i pokušavala shvatiti što se dogodilo. Aneurizma, rekao je liječnik.
Hodaš okolo s njom godinama i onda, bam, najednom ti okonča život.
Telefon je bio uključen da vibrira pa zvoni. Kad bi vibriranje prestalo, počinjala je stara melodija iz
Batmana, ona s pametnim tekstom koji se uglavnom sastojao od na-na-na i povika Batman!
Matt skine novi mobitel s pojasa.
Prst mu je stajao iznad tipke za odgovor. Baš neobično. Iako je Olivia radila u kompjuterskome
biznisu, bila je grozna sa svime što se ticalo tehnike. Rijetko je koristila mobitel, a kad jest, znala je da je Matt u
uredu pa ga je zvala na fiksni broj.
Matt pritisne tipku kako bi se javio, ali pojavi se poruka koja ga obavijesti da stiže fotografija. I to je
bilo čudno. Unatoč početnom uzbuđenju Olivia se još uvijek nije naučila služiti aparatom i kamerom. Zazvoni
interkom.
Rolanda se nakašlje. Matt bi je nazvao tajnicom ili pomoćnicom, ali postojala je opasnost da ga
ozbiljno ozlijedi kad bi to čula.
"Matt?"
"Da."
"Marsha je na drugoj liniji."
Još uvijek gledajući na zaslon mobitela Matt se javi na uredski telefon kako bi porazgovarao sa svojom
šurjakinjom, Berniejevom udovicom.
"Hej", reče on.
"Hej", uzvrati Marsha. "Je li Olivia još uvijek u Bostonu?"
"Aha. Mislim da mi upravo šalje fotografiju s novog mobitela."
"Oh." Nastane kratka stanka. "Hoćeš li svratiti danas?"
Kao još jedan potez koji je označavao obiteljsko povezivanje, Matt i Olivia su kanili kupiti kuću blizu
Marshe i dječaka. Kuća se nalazila u Livingstonu, gradu u kojemu su Bernie i Matt odrasli. Matt se pitao je li se
pametno vratiti. Ljudi su imali dugo pamćenje. Bez obzira koliko godina prošlo, o njemu će uvijek govoriti
šapatom i s aluzijama. S jedne strane, Mattu već odavno nije bilo stalo do takvih gluposti. S druge strane, brinuo
se za Oliviju i njihovo buduće dijete. Prokletstvo što se s oca prenosi na sina i sve to.
Iako je Olivia shvaćala kakvom se riziku izlažu, ipak je to željela. Osim toga, pomalo napeta Marsha je
imala - pitao se koji eufemizam da tu upotrijebi – nekih problema. Godinu dana nakon Berniejeve iznenadne
smrti imala je kratkotrajni slom živaca.
Marsha se 'otišla odmoriti' - još jedan eufemizam - dva tjedna, a Matt se za to vrijeme doselio i brinuo o
dječacima. Marsha je sada bila dobro - tako su svi govorili - ali Mattu se ipak sviđala ideja da im bude blizu.
Danas je procjenitelj trebao pregledati novu kuću.
"Uskoro dolazim. Zašto, što se dogodilo?"
"Možeš li svratiti?"
"K vama?"
"Da."
"Naravno."
"Ako ti ne odgovara... "
"Ma daj, naravno da mi odgovara."
Marsha je bila lijepa žena ovalna lica koje bi se ponekad izdužilo od tuge. Često je znala nervozno
gledati prema gore kao da se želi uvjeriti da je crni oblak još uvijek na mjestu. To je naravno bilo fizičko
obilježje, nikako istiniti odraz njezine ličnosti, kao što nisu ni maleni rast ili ožiljci.
"Je li sve u redu?" upita Matt.
"Da, dobro sam. Ništa posebno. Samo... Bi li mogao uzeti djecu na nekoliko sati? Imam neku obavezu
u školi, a Kyra večeras izlazi."
"Želiš li da ih odvedem na večeru?"
"To bi bilo sjajno. Ali ne u McDonald's, dobro?"
"Može kineska hrana?"
"Savršeno", reče ona.
"Odlično, uskoro dolazim."
"Hvala."
Na zaslonu mobitela počela se pojavljivati slika.
"Vidimo se kasnije", reče on. Ona ga pozdravi i prekine vezu.
Matt ponovno pogleda mobitel. Ekran je bio malen. Tri, četiri centimetra, ne više. Sunce je toga dana
jarko sjalo. Zastor je bio razmaknut. Zbog jarkog svjetla bilo je teško bilo što jasno vidjeti. Matt sklopi šake oko
malenoga ekrana i nagne se kako bi napravio sjenu. Donekle je pomoglo.
Na ekranu se pojavi neki muškarac.
Još uvijek je bilo teško razaznati pojedinosti. Izgledalo je kao da je muškarcu nekih trideset i pet godina
- Mattov vršnjak - imao je veoma tamnu, gotovo modru kosu. Nosio je crvenu majicu na kopčanje. Ruka mu je
bila podignuta kao da maše. Bio je u sobi bijelih zidova, kroz prozor je dopiralo sivilo dana. Muškarac je na licu
imao podmukli osmijeh, jedan od onih - ja znam i bolji sam od tebe osmijeha. Matt je piljio u njegovo lice. Oči
su im se srele i Matt se mogao zakleti da u njima vidi podsmijeh. Matt ga nije poznavao.
Nije znao zašto bi ga njegova žena fotografirala.
Ekran se zatamni. Matt se ne pomakne. Šum valova nastavi hučati u njegovim ušima. Još uvijek je
mogao čuti ostale zvukove - zvuk faksa u daljini, tihe glasove, promet s ulice - ali kao kroz filtar.
"Matt?"
Bila je to Rolanda Garfield, već spomenuta tajnica-pomoćnica. Odvjetnička tvrtka nije bila oduševljena
kada ju je Matt zaposlio.
Rolanda je imala malo previše uličnoga štiha za uštirkane momke u Čarter Sturgisu. Ali on je bio
uporan. Ona je bila jedna od Mattovih prvih klijentica i jedna od njegovih nažalost rijetkih pobjeda.
Za vrijeme služenja zatvorske kazne Matt je uspio prikupiti dovoljno studijskih bodova kako bi
diplomirao. Titulu iz prava dobio je nedugo nakon puštanja iz zatvora. Bernie, jedan od najvećih faca u otmjenoj
newarškoj odvjetničkoj tvrtki Čarter Sturgis, držao je kako će uspjeti nagovoriti udrugu pravnika da napravi
iznimku i u svoje redove primi njegova brata, bivšeg kažnjenika. Nije imao pravo. Ali Bernie se nije lako
predavao. Nagovorio je svoje partnere da prime Matta na mjesto odvjetničkog pomoćnika - divan izraz za
zvanje koje je obuhvaćalo mnogo toga, ali je zapravo značilo obavljanje napornih i dosadnih poslova.
Partnerima u Čarter Sturgisu se isprva to nije svidjelo. Nimalo iznenađujuće. Bivši kažnjenik u
njihovoj otmjenoj odvjetničkoj tvrtki. To je bilo neprihvatljivo. Ali Bernie je apelirao na njihov tobožnji
humanizam: Matt će im biti koristan jer će pokazati da tvrtka ima srce i vjeruje u pružanje druge prilike,
teoretski makar. Matt je pametan, s njime će samo biti na dobitku. Što je najvažnije, Matt može preuzeti veći dio
pro bono slučajeva tvrtke, dajući partnerima više vremena da neometano nastave guliti bogatune a da pritom ne
moraju rasipati snagu na najniže društvene slojeve.
Najjača dva argumenta: Matt će raditi za sitan novac - kakav je izbor imao? Ako partneri ne pristanu,
brat Bernie, velika zvjerka, čovjek koji im je donosio ogromnu dobit, napustit će tvrtku.
Partneri su malo razmislili o sljedećem scenariju: a da možda učine dobro djelo i pomognu sebi? To je
logika na kojoj uglavnom počivaju dobrotvorna djela. Mattov je pogled bio prikovan za prazni ekran mobitela.
Bilo mu se malo ubrzalo. Tko je, pitao se, onaj tip s crnomodrom kosom? Rolanda stavi ruke na bokove.
"Zemlja zove Matta", reče.
"Što je?" Matt se trgne.
"Jesi li dobro?"
"Ja? Dobro sam." Rolanda ga čudno pogleda. Mobitel je vibrirao. Rolanda je sad stajala prekriženih
ruku. Matt je pogleda. Ona nije shvatila. Rijetko kad je shvaćala mig. Mobitel je ponovno vibrirao, a onda je
zasvirala glazba iz Batmana.
"Zar se nećeš javiti?" upita Rolanda.
On baci pogled na mobitel. Na njemu se ukazao broj njegove supruge.
"Hej, Batmane."
"Da, evo", odgovori Matt.
Njegov prst dotakne zelenu tipku. Trenutak je oklijevao prije negoli ju je pritisnuo. Ekran se ponovno
upali. Sada se pojavio videozapis.
Iako je tehnika napredovala, ta je slaba snimka bila nekoliko nijansi lošija od Zapruderova filma.
Sekundu ili dvije Matt je s teškoćom shvaćao što se uopće događa. Matt je znao da snimka neće biti dugačka.
Deset, petnaest sekundi najviše.
Vidio je sobu. Zatim televizor na konzoli. Na zidu je bila slika - Matt nije prepoznao što je na njoj - ali
opći je dojam bio da se radi o hotelskoj sobi. Kamera se zaustavi na vratima kupaonice.
I tada se pojavi neka žena.
Kosa joj je bila platinasto plava. Nosila je naočale za sunce i pripijenu modru haljinu. Matt se namršti.
O čemu se tu, dođavola, radi?
Žena na trenutak zastane. Matt je imao dojam kako ona ne zna da je snimaju. Kamera je pratila njezine
pokrete. Bljesne svjetlo, sunčeve zrake iznenada prodru kroz prozor, a onda se ponovno sve jasnije vidjelo.
Kada je žena pošla prema postelji, Mattu zastane dah. Prepoznao je njezin hod. Također je prepoznao
način na koji je sjela na postelju, nesiguran osmijeh koji je slijedio, podizanje brade, način na koji je prekrižila
noge.
Nije se micao.
S druge strane sobe začuje Rolandin glas, ovoga puta tiši.
"Matt?"
Nije obraćao pažnju na nju. Netko je spustio kameru, najvjerojatnije na komodu. Još uvijek je snimala
postelju. Neki se muškarac uputi prema biondini. Matt mu je mogao vidjeti samo leđa. Na sebi je imao crvenu
košulju i crnomodru kosu. Potpuno je zaklonio ženu dok joj se približavao, zaklonio je i nju i postelju. Mattu se
zamuti pred očima. Trepnuo je kako bi jasnije vidio. LCD ekran se počeo zatamnjivati. Slika je zatreperila i
nestala. Matt je nepomično sjedio. Rolanda ga je znatiželjno promatrala. Fotografije na bratovoj strani stola još
su uvijek bile na mjestu, a on je bio uvjeren, prilično uvjeren, jer zaslon je bio veličine svega 3-4 centimetra, zar
ne, da je žena u nepoznatoj hotelskoj sobi, žena na postelji u pripijenoj haljini s platinastom vlasuljom zapravo
brineta, da se zove Olivia i da je to njegova žena.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:42 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
3. poglavlje:
NEWARK, NEW JERSEY 22. LIPNJA
Loren Muse, istražiteuica Odjela za ubojstva okruga Essex sjedila je u uredu svojega šefa.
"Pričekajte trenutak", reče ona. "Hoćete reći da je časna imala umetke u grudima?"
Ed Steinberg, tužitelj okruga Essex, sjedio je za stolom i trljao svoj poput lopte za kuglanje okrugli
trbuh. Bio je tako građen da gledajući odostraga nitko ne bi rekao da ima višak kila, jer je imao ravnu stražnjicu.
Zavalio se u naslonjač i stavio ruke na zatiljak. Pod pazusima mu je košulja bila žuta.
"Da, tako se čini."
"Ali zar ona nije umrla prirodnom smrću?" upita Loren.
"Tako smo mislili."
"Ali vi više tako ne mislite?"
"Više ništa ne mislim", odgovori Steinberg.
"Ah, kakvu bih sad dosjetku mogla ispaliti, šefe."
"Ali nećeš." Steinberg uzdahne i na nos stavi naočale za čitanje. "Sestra Mary Rose, koja je predavala
društvene znanosti desetim razredima, pronađena je mrtva u svojoj sobi u samostanu. Nema znakova borbe,
nema ozljeda, bile su joj šezdeset i dvije godine. Čini se uobičajeni uzrok smrti - srce, kap, tako nešto. Ništa
sumnjivo."
"Ali?" doda Loren.
"Ali kad se pogleda pod povećalom... "
"Doista mislite da je potrebno gledati pod povećalom?"
"Prestani, molim te, ubijaš me svojim humorom."
Loren raširi ruke.
"Još uvijek ne shvaćam zašto sam ovdje."
"Recimo zato što si najbolja istražiteljica ubojstava u 'vrućem', hm, okrugu Essex?"
Loren napravi grimasu.
"Da, nisam ni mislio da će štos upaliti. Ta je časna", Steinberg ponovno spusti naočale za čitanje,
"predavala u Srednjoj školi sv. Margarete." On je pogleda.
"Pa?"
"Pa ti si išla u tu školu, zar ne?"
"Ponavljam: Pa?"
"Pa, nadstojnica samostana, čini se, ima dobre veze kod naših šefova. Tražila je tebe."
"Majka Katherine?"
On pogleda na papir.
"Tako se zove."
"Zezate se, zar ne?"
"Ne. Bili su joj nešto dužni. Tražila te po imenu." Loren odmahne glavom. "Pretpostavljam da je
poznaješ?"
"Majku Katherine? Samo zato što su me neprekidno slali k njoj u ured."
"Čekaj malo, znači nisi bila dobra djevojčica?" Steinberg stavi ruku na srce. "Kakav šok."
"Ipak ne shvaćam zašto traži baš mene?"
"Možda misli da ćeš biti diskretna."
"Uvijek sam mrzila to mjesto."
"Zašto?"
"Vi niste išli u katoličku školu, zar ne?"
On sa stola podigne pločicu sa svojim imenom i jedno po jedno pokaže na svako slovo. "Steinberg",
polako pročita.
"Vidiš ovo Stein. Pa ovo berg. Često srećeš takva imena u crkvi?" Loren odmahne glavom.
"Nema veze, to je kao da gluhome pokušavam objasniti što je to glazba. Kojem tužitelju moram
podnositi izvješća?"
"Meni."
To je iznenadi. "Izravno vama?"
"Izravno i samo meni. Nitko drugi ne radi na ovom slučaju, jasno?"
Ona kimne. "Jasno."
"Jesi li spremna?"
"Spremna za što?"
"Za majku Katherine."
"Što s njome?"
Steinberg ustane i polako obiđe stol.
"Ona je u susjednoj prostoriji. Želi nasamo razgovarati s tobom."
Kada je Loren Muse bila učenica škole za djevojčice Sv. Margareta, majka Katherine bila je visoka oko
četiri metra i imala oko sto godina. Godine su joj smanjile visinu i obrnule proces starenja, ali ne mnogo. Kada
je Loren bila u Sv. Margareti, majka je Katherine nosila halju. Sada je bila odjevena u nešto neosporno pobožno,
ali mnogo ležernije. Klerikalnu varijantu Banana Republica, nagađala je Loren. "Ostavit ću vas nasamo", reče
Steinberg.Majka Katherine je stajala ruku sklopljenih u položaj za početak molitve. Vrata se zatvore. Obje su
šutjele. Loren je dobro poznavala taj dril. Neće prva progovoriti. Kada je bila učenica drugoga razreda srednje
škole Livingston, Loren su okarakterizirali kao 'problematičnu' i poslali je u Sv. Margaretu. Loren je tada bila
veoma sitna, visoka svega metar pedeset, a otad i nije puno narasla. Ostali su je istražitelji, muškarci naravno, i
oh tako domišljati, prozvali Mrvica.
Istražitelji. Samo im dajte povod i svojim će vas britkim jezikom sasjeći. Ali Loren nije uvijek bila
takozvani problematični slučaj. U osnovnoj je školi bila sićušna muškobanjasta curica, čigra, živa vatra,
štemerica u kickballu. Prije bi svisnula negoli odjenula nešto u bilo kojoj nijansi ružičaste boje. Otac joj je bio
radnik, uglavnom je radio s kamionima tegljačima. Bio je drag, tih čovjek koji je napravio grešku i zaljubio se u
djevojku koja je bila previše lijepa za njega. Obitelj Muse živjela je u četvrti Coventry u Livingstonu, New
Jersey, predgrađu mnogo iznad njihovih socijalnih i financijskih mogućnosti. Na tome je inzistirala Lorenina
majka, zanosna i zahtjevna gospođa Muse, jer k vragu, ona je to zaslužila. Nitko, ali nitko, neće s visine gledati
na Carmen Muse.
Tjerala je Lorenina oca da radi još više, da uzima sve veće pozajmice, da pronađe načine kako da
zadovolji njezine prohtjeve sve dok si - točno dva dana nakon Loreninog četrnaestog rođendana - tata nije
prosvirao mozak u njihovoj prostranoj garaži za dva vozila. Gledajući unatrag njezin je otac vjerojatno bio
bipolaran. To je sada shvaćala. Imao je kemijsku neravnotežu u mozgu. Kad se čovjek ubije, nije u redu
optuživati druge. Ali Loren jest. Krivila je majku. Pitala se kakav bi bio život njezina dragog, tihog oca da se
oženio manje zahtjevnom ženom od plemenite Carmen Valos iz Bayonnea.
Mlada je Loren primila tu tragediju kako se moglo i očekivati: žestoko se pobunila protiv svega. Pila je,
pušila, družila se s krivom škvadrom, spavala s kim bi stigla. Loren je znala da je grozno nepošteno što se
dečkima koji mijenjaju partnerice svi dive, a djevojke koje rade isto drže glupavim droljama. Ali, koliko god to
Loren bilo mrsko priznati, unatoč svim utješnim feminističkim racionalizacijama istina je bila da je njezin
promiskuitet bio u direktnoj vezi s njezinim samopoštovanjem. To jest, kada je ono bilo nisko, onda je rado
davala. Muškarci, čini se, nisu patili od iste kobi, a ako jesu, onda su to bolje skrivali. Majka Katherine prekine
tišinu kako bi se pomakle s mrtve točke.
"Drago mi je što te vidim, Loren."
"I meni vas", neuobičajeno nesigurno će Loren. Isuse, što je sljedeće? Ponovno će početi gristi nokte?
"Tužitelj Steinberg mi je rekao da želite razgovarati sa mnom." "Hoćemo li sjesti?"
Loren slegne ramenima u stilu - kako god želite. Obje sjednu. Loren prekriži ruke i nisko se spusti u
stolcu. Prekriži noge. Sjeti se da ima žvakaću u ustima. Na licu majke Katherine ugleda negodovanje. Kako bi
pokazala da se ne boji, Loren počne tako žestoko žvakati da je stala nalikovati na govedo.
"Želite li mi reći što se događa?"
"Situacija je veoma delikatna", počne majka Katherine.
"Potrebna je..." pogleda gore kao da od Glavnoga šefa traži pomoć.
"Diskrecija?" predloži Loren.
"Da, diskrecija."
"Dobro", Loren će polako. "Radi se o časnoj s umjetnim cicama, je li tako?"
Majka Katherine zaklopi oči pa ih ponovno otvori.
"Da. Ali mislim da ne shvaćaš ono najvažnije."
"A to je?"
"Umrla je jedna predivna učiteljica."
"Mislite časna Mary Rose." U sebi doda Naša Gospa od dekoltea.
"Da."
"Što mislite, je li umrla prirodnom smrću?" upita Loren.
"Mislim da jest."
"Pa onda?"
"Veoma mi je teško govoriti o tome."
"Kako da vam pomognem?"
"Bila si dobra djevojka, Loren."
"Ne, bila sam grozna."
Majka Katherine priguši osmijeh.
"Da, ponekad." Loren se također nasmiješi.
"Izazivači nereda mogu biti veoma različiti", reče majka Katherine. "Da, ti si bila buntovnica, ali uvijek
si imala meko srce. Nikad nisi bila zla prema drugima. Zato sam se uvijek trudila da te razumijem. Često si
upadala u nevolje jer si se zauzimala za slabije."
Loren se nagne naprijed i iznenadi samu sebe: Primi časnu za ruku. Majka Katherine je bila jednako
iznenađena tom gestom. Svojim plavim očima pogleda ravno u Lorenine oči.
"Obećaj mi da će ovo što ću ti reći ostati između nas. Veoma je važno", reče majka Katherine.
"Pogotovo u današnje doba. Zbog raspoloženja koje vlada prema Crkvi čak bi i nagovještaj skandala...
"
"Ne želim ništa zataškavati."
"Ja to od tebe nikada ne bih ni tražila", odgovori ona tonom uvrijeđena teologa.
"Moramo saznati istinu. Ozbiljno sam razmišljala o tome da", ona odmahne rukom, "da jednostavno
sve ostavim kako jest. Sestra Mary Rose bila bi tiho pokopana i to bi bio kraj te priče." Loren je i dalje držala
ruku časne sestre. Ruka starije žene bila je tamna, kao da je napravljena od sjajne balzovine.
"Učinit ću sve što je u mojoj moći."
"Shvati. Sestra Mary Rose bila je jedna od naših najboljih učiteljica." "Predavala je društvene
znanosti?"
"Da."
Loren stane kopati po sjećanju.
"Ne sjećam je se."
"Došla je raditi k nama nakon što si ti maturirala."
"Koliko je dugo bila u Sv. Margareti?"
"Sedam godina. I dopusti da ti nešto naglasim. Ta je žena bila svetica. Znam da to zvuči otrcano, ali ne
postoji drugi način da je se opiše. Sestra Mary Rose nikada nije tražila priznanje za svoj rad. Nije bila tašta.
Samo je željela činiti dobro."
Majka Katherine povuče ruku. Loren se nasloni i ponovno prekriži noge.
"Nastavite."
"Kada smo je pronašle - kada kažem mi, mislim na dvije časne sestre i na sebe - kada smo je ujutro
pronašle, sestra Mary Rose je na sebi imala spavaćicu. Ona je, poput mnogih nas, bila veoma skromna žena."
Loren kimne kako bi je ohrabrila da nastavi.
"Naravno, bile smo potresene. Nije disala. Pokušale smo s disanjem usta na usta i masažom prsnoga
koša. Mjesni je policajac nedavno dolazio učiti djecu o različitim tehnikama spašavanja života pa smo pokušale.
Ja sam radila masažu i..." glas joj se izgubio.
"... I tada ste shvatili da sestra Mary Rose ima umetke?"
Majka Katherine kimne.
"Jeste li to spomenuli ostalim sestrama?"
"Oh, ne. Naravno da nisam."
Loren slegne ramenima.
"Doista ne shvaćam u čemu je problem", reče ona.
"Ne shvaćaš?"
"Sestra Mary Rose vjerojatno je vodila potpuno drugačiji život prije nego što je postala časna sestra.
Tko zna kakav je bio."
"U tome i jest problem", reče majka Katherine.
"Nije."
"Nisam sigurna da shvaćam."
"Sestra Mary Rose došla je k nama iz veoma konzervativne župe u Oregonu. Bila je siroče i u
samostanu je živjela od petnaeste godine."
Loren se zamisli.
"Znači vi niste ni sumnjali da ona...?" Loren napravi kružne pokrete naprijed-natrag ispred svojih grudi.
"Ni najmanje."
"Kako to onda objašnjavate?"
"Mislim," majka Katherine se ugrize za usnicu, "mislim da nam je sestra Mary Rose prešutjela pravi
razlog zbog kojega nam se pridružila."
"Pravi razlog?"
"Ne znam." Majka Katherine pogleda je s nadom.
"Znači," Loren reče, "sad ja stupam na scenu?"
"Pa, da."
"Želite da ja saznam u čemu je stvar?"
"Da."
"Diskretno?"
"Tome se nadam, Loren. Ali moramo saznati istinu."
"Čak i ako je gadna?"
"Pogotovo ako je gadna." Majka Katherine ustane. "To se i radi sa svim gadnim na ovome svijetu.
Izvuče ga se na Božje svjetlo."
"Aha", reče Loren. "Na svjetlo."
"Ti više ne vjeruješ, Loren?"
"Nikad nisam."
"Ah, nisam baš sigurna." Loren ustane, ali majka Katherine se i dalje izdizala nad njome. Da, pomisli
Loren, bez sumnje četiri metra.
"Hoćeš li mi pomoći?"
"Znate da hoću."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:43 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
4. poglavlje:
Sekunde su prolazile. Tako se barem činilo Mattu Hunteru. Piljio je u mobitel i čekao. Ništa se nije
dogodilo. Mozak mu je bio potpuno smrznut. Kada se napokon malo trgnuo, poželi se vratiti u stanje potpune
oduzetosti.Mobitel. Okrenuo ga je u ruci i proučavao kao da ga vidi prvi put. Ekran je, podsjećao je samoga sebe,
veoma mali. Slike su nejasne. Boje i nijanse blijede. I ono je blještavilo zasmetalo.
Kimne samome sebi. Samo tako nastavi. Olivia nije platinasta plavuša.
Dobro. Još, još...
Poznavao ju je. Volio ju je. On i nije bio najbolja prilika. Bio je bivši zatvorenik s malo šansi za
svjetliju budućnost. Imao je sklonost da se emotivno povlači u sebe. Nije olako davao svoju ljubav i povjerenje.
Olivia je pak bila savršena. Lijepa, pametna, diplomirala je s najvećom pohvalom na Virginijskom sveučilištu.
Imala je čak i nešto novca što joj ga je ostavio otac. Ovo nije pomagalo.
Jest. Ipak jest, jer unatoč svemu Olivia je odabrala njega - bivšeg zatvorenika pred kojim nije bila
nikakva budućnost. Ona je bila prva žena kojoj je ispričao sve o svojoj prošlosti. Nijedna se nije zadržala toliko
dugo da bi potegnuli tu temu. Njezina reakcija?
Pa, nije bila oduševljena. Olivijin osmijeh koji je obarao s nogu na trenutak je potamnio. Matt je htio
stati. Htio je otići jer nije mogao podnijeti da i na trenutak on bude odgovoran što je taj osmijeh izgubio sjaj. Ali
to je kratko trajalo. Uskoro je osmijeh ponovno zasjao punim sjajem od sto vata. Matt je od olakšanja zagrizao
usnu. Olivia ga je primila za ruku i u nekom ga smislu odonda nije puštala.
Ali sada, dok je Matt tako sjedio, on se prisjeti prvih nesigurnih koraka kada je izišao iz zatvora,
opreznih koraka kada je trepnuo i prošao kroz glavna vrata, osjećaja koji ga nikad nije potpuno napustio - da
tanki led pod njime može u svakome trenutku puknuti, a on završiti u ledenoj vodi.
Kako da objasni ono što je upravo vidio?
Matt je razumio ljudsku prirodu. Ispravak. On je razumio što ljude pokreće. Iskusio je na sebi i svojoj
obitelji prokletstvo Parki i ono mu je omogućilo da dade objašnjenje, ili ako želite, antiobjašnjenje, za sve što u
životu pođe naopako: Sve u svemu, nema objašnjenja. Život nije ni okrutan ni radostan. Jednostavno sve je stvar
slučaja, ispunjen je česticama što se sudaraju, kemikalijama što se miješaju i reagiraju jedna na drugu. Ne
postoji pravi red. Ne postoji unaprijed određeno prokletstvo zlih ili zaštita pravednih.
Kaos, dušo. Sve je kaos.
I usred tog kaosa Matt je imao samo nju - Oliviju.
Ali dok je sjedio u svojemu uredu očiju prikovanih za mobitel, njegove misli nisu mu davale mira.
Sada, u ovome trenutku, ove sekunde... što je Olivia radila u toj hotelskoj sobi? On zatvori oči tražeći izlaz.
Možda to nije bila ona.
Opet: zaslon je bio malen. Videosnimka loša. Matt se nastavi tješiti smišljajući svakojake izgovore u
nadi da neće svi potonuti pod teretom istine. Nijedan nije isplivao. U grudima mu također nešto potone.
Slike počnu navirati. Matt se pokušao oprijeti, ali one su bile jače. Crnomodra kosa onog tipa. Onaj
pogled pun prezira. Sjeti se Olivije, kako se poluzatvorenih očiju izvijala dok su vodili ljubav, napetih tetiva na
njezinu vratu. Zamišljao je i zvukove. Isprva tihe jecaje. Zatim glasne u ekstazi... Prestani.
On podigne pogled i ugleda Rolandu kako ga netremice gleda.
"Jesi li nešto trebala?" upita.
"Jesam."
"I?"
"Toliko dugo ovdje stojim da sam već zaboravila." Rolanda slegne ramenima, okrene se na peti i
napusti prostoriju. Za sobom ostavi otvorena vrata.
Matt ustane i krene prema prozoru. Pogleda fotografiju Berniejevih sinova u nogometnim dresovima.
Bernie i Marsha su tu fotografiju prije tri godine svima poslali kao božičnu čestitku. Okvir je bio od lažne
bronce kakav se može kupiti u trgovinama što prodaju fotografske potrepštine. Na fotografiji su Berniejevi
dječaci Paul i Ethan imali pet i tri godine i široke bezbrižne osmijehe. Više se tako ne smiju. Bili su to dobri
dječaci, uravnoteženi, ali ipak obavijeni jedva primjetnom tugom. Kada biste bolje pogledali, primijetili biste da
su osmijesi sada bili oprezniji, povremeno bi u njima bljesnuo strah, pitali su se što im još u životu može biti
oduzeto. Što da radi?
Jedino što mu preostaje, odluči. Nazvat će Oliviju. Saznat će o čemu se radi. S jedne strane to je
zvučalo razumno, s druge potpuno smiješno. Što je mislio da će se dogoditi? Je li očekivao da će čuti svoju
suprugu kako ubrzano diše i smijeh nekog muškarca u pozadini? Ili je mislio da će se Olivia javiti svojim
uobičajenim vedrim glasom, a on će onda reći - što? - "Zdravo dušo, što radiš u motelu?" Jer u njegovim
mislima to više nije bio hotel, već ofucani motel. Već je i sama promjena H u M svemu pridala novo značenje.
"Kakva je to platinasta vlasulja i tko je taj tip crnomodre kose što se podrugljivo smije?" To nije zvučalo dobro.
Dopustio je da mašta nadvlada razum. Za sve je ovo postojalo logično objašnjenje. To što ga on još
uvijek nije vidio nije značilo da ne postoji. Matt se sjeti TV emisija o mađioničarima. Gledate ih kako izvode
trikove i ne možete dokučiti kako, ali kada vam pokažu, pitate se kako ste mogli biti tako glupi i niste smjesta
shvatili. I ovdje se radilo o tome.
Shvativši kako nema izbora, Matt odluči nazvati.
Na broju jedan imao je programiran Olivijin broj. Stisnuo je tipku i držao. S druge je strane linije
zvonilo. Gledao je kroz prozor grad Newark. Njegovi su osjećaji prema tome gradu kao i uvijek bili dvojaki.
Vidite potencijal, ali oči uglavnom bode propadanje pa odmahujete glavom. Zbog nečega se sjetio dana kada ga
je Duff posjetio u zatvoru. Duff je tulio, lice mu je bilo crveno, izgledao je poput pravog djeteta. Matt ga je
samo gledao. Nije mu imao što reći.
Mobitel je zvonio šest puta, a zatim se uključila Olivijina govorna pošta. Glas njegove žene, tako vedar,
tako dobro poznat, tako... njegov učini da mu srce zastane. On strpljivo pričeka da Olivia završi s porukom.
Zatim se začuje signal.
"Hej, to sam ja", reče on. Čuo je koliko mu je glas napet pa pokuša to ublažiti. "Kada budeš slobodna,
možeš li me nazvati?" Zastane. Obično je završavao razgovor s brzim 'volim te', ali ovoga puta prekine vezu ne
izgovorivši ono što se uvijek nekako podrazumijevalo. Nastavi gledati kroz prozor. Ono što ga je u zatvoru
naposljetku zasmetalo nije bilo nasilje ili odvratnost, upravo suprotno. Zasmetalo ga je kada su mu te stvari
postale normalne. Nakon nekog vremena Mattu su se počela sviđati braća iz Aryan Nationa - čak je uživao u
njihovu društvu. Bila je to perverzna varijanta stockholmskog sindroma. Radilo se o preživljavanju. Mozak će
se prilagoditi kako bi preživio. Sve može postati normalno. To natjera Matta da se pokoleba.
Sjeti se Olivijina smijeha kako ga je spasio od te prošlosti. Sada se pitao je li taj smijeh stvaran ili samo
još jedna okrutna fatamorgana koja mu se rugala dobrotom. Zatim Matt učini nešto doista neobično.
Ispruži ruke držeći mobitel pred sobom i snimi samoga sebe. Nije se smijao. Samo je gledao u objektiv.
Fotografija se mogla vidjeti na malenome zaslonu. Gledao je u svoje lice i nije bio siguran što vidi.
Pritisne Olivijin broj i pošalje joj fotografiju.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:43 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
5. poglavlje:
Prošla su dva sata. Olivia nije nazvala.
Matt je ta dva sata proveo s Ikeom Kierom, starijim partnerom, preduge zalizane sijede kose kojemu su
svi ugađali. Potjecao je iz bogate obitelji. Umio je s ljudima i to mu je uglavnom bila jedina vještina, ali
ponekad je i to dovoljno. Imao je Viper i dva Harleyja Davidsona. Iza leđa su ga u uredu zvali Kriza, kraće za
Kriza Srednjih Godina. Kriza je bio dovoljno pametan da zna da nije dovoljno pametan. Stoga se obilato koristio
Mattom. Znao je da je Matt voljan obavljati većinu teških poslova i ostati u sjeni. To je dopuštalo Krizi da
ostvari dobar odnos s velikim korporativnim klijentima i zadrži dobar glas. Nagađao je da Mattu to i nije po
volji, ali ne toliko da nešto poduzme u vezi toga. Korporativne prijevare možda nisu bile dobre za Ameriku, ali
svakako su bile unosne za otmjenu odvjetničku tvrtku Čarter Sturgis. Upravo su raspravljali o slučaju Mikea
Stermana, predsjednika Pentacola, velike farmaceutske kompanije koja je optužena da je, između ostalog,
krivotvorila podatke kako bi manipulirala cijenom dionica. "Kada sve zbrojimo," reče Kriza svojim najboljim
baritonom za porotu, "naša će obrana biti...?" Pogleda u Matta tražeći odgovor.
"Optuži onog drugog tipa", reče Matt.
"Kojeg drugog tipa?"
"Upravo tako."
"Molim?"
"Optužit ćemo koga god možemo", reče Matt. "Financijskog direktora", Stermanova šurjaka i bivšeg
najboljeg prijatelja. "Izvršnog direktora, kojeg god direktora, knjigovodstvenu firmu, banke, upravni odbor,
namještenike nižeg ranga. Tvrdit ćemo kako su neki od njih lopovi. Tvrdit ćemo kako su neki nenamjerno
počinili pogreške koje su se izrodile u katastrofu."
"Nije li to proturječno?" Upita Kriza, prekriži ruke i spusti obrve.
"Tvrditi kako se radi i o zloj namjeri i o greškama?" On zastane, pogleda gore, nasmiješi se i kimne.
Zla namjera i greške. Krizi se sviđalo kako to zvuči.
"Naš je cilj zbuniti", reče Matt. "Optužimo li dovoljan broj ljudi, nikome neće moći prišiti ništa
konkretno. Na kraju će porota znati da se dogodilo nešto krivo, ali neće znati koga da krivi. Zasut ćemo ih
činjenicama i brojkama. Spomenut ćemo svaku pogrešku, svaki nejasan i nedovršen posao. Pravit ćemo se kao
da je i najmanja sitnica koja ne štima velika stvar čak i ako nije. U sve ćemo sumnjati. U svakoga ćemo
sumnjati."
"A što je s bar micvom?"
Sterman je za dva milijuna dolara na Bermudskim otocima, kamo su otputovali unajmljenim
zrakoplovom, sinu priredio proslavu bar micve na kojoj su nastupali Beyonce i Ja Rule. Videokaseta - radilo se
zapravo o surround sound DVD-u - trebala je biti prikazana poroti.
"Opravdani poslovni izdatak", Matt će.
"Kako molim?"
"Pogledaj samo tko je bio prisutan. Direktori velikih distributerskih tvrtki. Vrhunski kupci. Državni
službenici iz FDA koji odobravaju preparate i daju novčana sredstva. Liječnici, znanstvenici, Bog zna tko sve
ne. Naš je klijent samo ugostio svoje klijente - legitimna američka poslovna praksa još od Bostonske čajanke.
Sve je to radio za dobrobit kompanije."
"A činjenica što je zabava bila u čast bar micve njegova sina?
Matt slegne ramenima.
"To mu zapravo ide u prilog. Sterman je upravo genijalan."
Kriza se namršti.
"Razmisli malo. Da je Sterman rekao - Priređujem veliku zabavu da pridobijem važne klijente -to mu
ne bi pomoglo da uspostavi odnose kakvima se nadao. Stoga je Sterman, taj lukavi genijalac, smislio nešto
mnogo suptilnije. Pozvao je poslovne partnere na bar micvu svojega sina. Oni su bili zatečeni. Svidjelo im se što
ih taj obiteljski čovjek poziva na nešto tako osobno umjesto da ih zaskoči nekim dosadnim poslovnim
događanjima. Sterman je, poput svakog briljantnog menadžera, pribjegao kreativnome pristupu." Kriza podigne
obrvu i polako kimne.
"Oh, to mi se sviđa."
Matt je tako i mislio. Pogleda na mobitel da provjeri je li uključen. Bio je uključen. Provjeri je li bilo
propuštenih poziva ili poruka. Nije ih bilo.
Kriza ustane.
"Hoćemo li se sutra još malo pripremati?"
"Naravno", odgovori Matt. Kriza napusti prostoriju. Rolanda poviri unutra. Pogleda niz hodnik za
Krizom, gurne prst u usta glumeći da će povratiti. Matt pogleda koliko je sati. Bilo je vrijeme da pođe. Žurno
iziđe na parkiralište tvrtke. Pogled mu je lutao naokolo, fokusirao se na sve i ništa posebno. Tommy, čuvar
parkirališta, mu mahne. Još uvijek ošamućen Matt mu je možda odmahnuo. Njegovo je parkirno mjesto bilo
otraga, ispod cijevi koje su kapale. Društveni je status bio važan čak i na parkiralištu.
Netko je laštio zeleni Jaguar jednoga od partnera, osnivača tvrtke. Matt skrene za ugao. Jedan od
Krizinih Harleyja bio je tamo, pokriven prozirnom ceradom, kao i prevrnuta kolica iz samoposluživanja. Tri su
kotača bila iščupana. Što će bilo kome tri kotača s kolica?
Mattov je pogled lutao po automobilima na ulici, uglavnom taksijima s vozačima imigrantima. Zapazi
sivi Ford Taurus jer je registarska tablica bila MLH-472, a Mattovi su inicijali bili MKH, veoma slično. Takve
su mu stvari barem odvraćale pažnju.
Ali kad se našao u svojem automobilu nasamo sa svojim mislima, nešto ga iznenada počne kopkati.
Dobro, reče samome sebi nastojeći zadržati prisebnost. Hajdemo prihvatiti ono najgore - ono što je
vidio na zaslonu mobitela bio je uvod u nekakav unaprijed dogovoreni sastanak. Zašto bi mu Olivia to poslala?
Što bi time postigla? Je li željela da je on ulovi? Je li to bio poziv u pomoć?
To nije imalo nikakva smisla.
Ali on tada shvati još nešto: snimku nije poslala Olivia.
Da, stiglo je s njezina mobitela, ali ona - pretpostavimo li da je ono Olivia s platinastom vlasuljom -
čini se nije znala da je kamera snima. On se sjeti da mu se tako učinilo. Nju su snimali, nije ona snimala.
Pa tko je to onda poslao? Gospodin Crnomodra Kosa? Ako jest, tko je onda snimio prvu fotografiju,
onu na kojoj je Crnomodri? Možda se on sam slikao? Odgovor: nije.
Crnomodri je imao dignutu ruku s dlanom prema gore, kao da maše. Matt se sjećao prstena na
muškarčevu prstu - ili je barem mislio da je to prsten. Nije imao volje ponovno gledati tu snimku. Malo razmisli.
Je li to možda bio vjenčani prsten? Ne, bio je na desnoj ruci. Bilo kako bilo, tko je slikao Crnomodroga?
Olivia?
Zašto bi mu poslala tu fotografiju? Ili ju je poslala nepažnjom. Možda je netko pritisnuo pogrešnu tipku
brzog biranja?
Teško.
Je li u sobi bio netko treći?
Mattu se to činilo malo vjerojatnim. Još je malo mozgao, ali ništa nije imalo smisla. Oba poziva bila su
s mobitela njegove žene. Toliko mu je bilo jasno. Ali ako je imala ljubavnika, zašto bi htjela da on to sazna?
Odgovor - vraćao se na isti zaključak - ne bi htjela. Pa kome bi to onda bilo u interesu?
Matt se ponovno sjeti drskog smiješka na usnama Crnomodroga. Želudac mu se okrene. Kada je bio
mlađi, sve je proživljavao previše emotivno. Sada je to teško zamisliti, ali Matt je nekoć bio previše osjetljiv.
Plakao je kad bi izgubio košarkašku utakmicu, plakao je čak kada bi izgubio hakl utakmicu. Svako pa i
najmanje poniženje peklo bi ga tjednima. Sve se to promijenilo one noći kada je Stephen McGrath umro. Ako
vas zatvor nečemu nauči, onda je to kako da umrtvite sva čula. Da ne pokazujete ništa. Nikada. Ne dopuštate si
ni najmanje izražavanje osjećaja jer će ih ili upotrijebiti protiv vas ili će vam ih oduzeti. Matt to sada pokuša.
Pokuša umrtviti tjeskobu što gaje svrdlala iznutra. Nije mogao.
Vratile su se one strašne slike pomiješane s bolno prekrasnim uspomenama. Uspomene su najviše
boljele. Sjetio se vikenda što su ga on i Olivia proveli u viktorijanskome svratištu u Lenoxu, državi
Massachusetts. Sjetio se kako je rasporedio jastuke i pokrivače ispred kamina u njihovoj sobi, otvorio bocu vina.
Sjetio se načina na koji je Olivia držala stalak čaše, kako ga je gledala, kako su cijeli svijet, prošlost, njegovi
nesigurni, oprezni koraci nestali, kako se plamen odražavao u njezinim zelenim očima, a zatim pomisli na nju s
drugim muškarcem. Uto ga pogodi nova misao - toliko strašna, toliko nepodnošljiva da je gotovo izgubio
kontrolu nad vozilom: Olivia je bila trudna.
Na semaforu se upali crveno svijetlo. Matt zamalo nastavi vožnju. U posljednji trenutak legne na
kočnicu. Pješak koji je već počeo prelaziti cestu odskoči unatrag i počne mahati šakom u njegovu smjeru. Matt
je objema rukama držao upravljač. Oliviji je trebalo dugo da zatrudni.
Oboje su bili u zrelim tridesetima i Olivia je znala da njezin biološki sat neumoljivo otkucava.
Očajnički je željela djecu. Dugo su se uzaludno trudili. Matt se počeo pitati - i to ne bez razloga - je li on kriv. U
zatvoru su ga više puta dobro pretukli. Trećeg tjedna boravka četvorica su ga muškaraca držali raširenih ruku i
nogu dok ga je peti svom snagom šutnuo u prepone. Od boli se gotovo onesvijestio. Sad je iznenada Olivia bila
trudna.
Želio je isključiti mozak, ali uzalud. Počne ga obuzimati bijes. Pomisli kako je to bolje od
povrijeđenosti, bolje od strašne i duboke boli jer će mu ponovno biti oduzeto ono najmilije. Mora je pronaći.
Mora je smjesta pronaći.
Olivia je bila u Bostonu, pet sati automobilom od mjesta na kojemu se on sada nalazio. Neka ide k
vragu razgledavanje kuće. Odvezi se onamo i smjesta s njom sve raščisti. Gdje li je odsjela?
On malo razmisli. Je li mu rekla? Nije se mogao sjetiti. To je još jedna prednost mobitela. Ne brinete
previše o takvim stvarima. Koja je razlika je li odsjela u Marriottu ili Hiltonu? Bila je na službenom putu. Bit će
stalno u pokretu, na sastancima i večerama, rijetko u sobi. Najlakše ju je, naravno, dobiti na mobitel. I što sad?
Nije imao pojma gdje je odsjela. Čak i da jest, zar ne bi imalo smisla prvo nazvati? Bog zna, možda
soba koju je vidio na mobitelu uopće nije njezina. Možda je to soba Crnomodroga. A čak i da zna u kojemu je
ona hotelu, čak i da se tamo pojavi i počne lupati na vrata, što će se dogoditi? Olivia će otvoriti u negližeu dok
Crnomodri stoji iza nje s ručnikom omotanim oko pasa? Što će tada Matt učiniti? Pretući ga? Uperiti u njih
prstom i uzviknuti - Aha!
Pokuša je ponovno nazvati na mobitel. I dalje bez odgovora. Nije ostavio poruku. Zašto mu Olivia nije
rekla gdje će odsjesti? Sad je to vrlo bjelodano, zar ne, Matt, stari moj? Na oči mu se spusti crveni zastor. Dosta.
On nazove njezin ured, ali se automatski uključi govorna pošta:
"Zdravo, dobili ste Oliviju Hunter. Do petka me neće biti u uredu. Ukoliko je važno, možete se obratiti
mojoj pomoćnici Jamie Suh na broj šest-četiri--četiri... "
Matt tako postupi. Nakon što je triput zvonilo, javi se Jamie.
"Broj Olivije Hunter."
"Hej, Jamie, Matt ovdje."
"Zdravo, Matt."
Rukama je držao upravljač dok je razgovarao pomoću hands-free uređaja. To mu je uvijek bilo
neobično - kao da je luđak koji razgovara s imaginarnim prijateljem. Kad se služite telefonom, trebali biste ga
držati u ruci.
"Imam jedno kratko pitanje."
"Gađaj."
"Znaš li u kojem je hotelu odsjela Olivia?" Nije bilo odgovora.
"Jamie?"
"Ovdje sam", odgovori ona.
"Ovaj, mogu pogledati, ako želiš pričekati. Ali zašto je radije ne nazoveš na mobitel? Taj je broj
ostavila u slučaju da je neki klijent hitno treba."
On nije bio siguran kako da na to odgovori a da ne zvuči kao da je očajan. Ukoliko joj kaže da je
pokušao i da se javila govorna pošta, Jamie Suh će se pitati zašto ne može jednostavno pričekati da mu se Olivia
javi. Kopao je po mislima tražeći odgovor koji bi zvučao uvjerljivo.
"Da, znam", odgovori on. "Ali želio bih joj poslati cvijeće. Znaš, iznenaditi je."
"Ah, tako." U njezinu glasu nije bilo puno entuzijazma. "Neka posebna prilika?"
"Ne", zatim on veoma neuvjerljivo doda:
"Ali, medeni mjesec još uvijek traje." Sam se nasmije svojoj jadnoj šali. Ne iznenadi ga što se Jamie
nije nasmijala.
Nastane dulja tišina.
"Jesi li još tu?" upita Matt.
"Jesam."
"Možeš li mi reći gdje je odsjela?"
"Upravo tražim." Čuo se zvuk njezinih prstiju kako bubnjaju po tipkovnici. Zatim:
"Matt?"
"Da."
"Imam još jedan poziv. Mogu li te nazvati kad pronađem?"
"Naravno", reče on iako mu se to nije nimalo sviđalo. Izdiktirao joj je broj svojega mobitela i prekinuo
vezu.
Što se to, dovraga, događa?
Telefon mu ponovno počne vibrirati. On pogleda broj. Zvali su ga iz ureda. Rolanda se nije zamarala
pozdravima.
"Imamo problem", reče ona. "Gdje si?"
"Upravo sam skrenuo u 78. ulicu."
"Okreni se. Ulica Washington. Evu upravo izbacuju iz kuće." On opsuje sebi u bradu.
"Tko?"
"Pastorica Jill se pojavila sa svoja dva nabildana sina. Prijetili su Evi."
Pastorica Jill, žena koja je svoje svećeničko zvanje dobila putem interneta i koja je 'samilosno'
pomagala mladima dokle god su donosili dovoljno kupona za hranu. Oni koji varaju sirotinju ispod su svake
kritike. Matt skrene udesno.
"Stižem", reče.
Deset minuta kasnije zaustavio se u Ulici Washington. To je susjedstvo bilo blizu Branch Brook parka.
Matt je kao dijete tamo igrao tenis. Neko se vrijeme natjecao i roditelji su ga svaki drugi vikend vukli na turnire
u Port Washington. Čak je bio među boljima u kategoriji dječaka do četrnaest godina. Ali obitelj je davno
prestala ići u Branch Brook. Matt nikad nije shvatio što se dogodilo Newarku. Bio je to napredan, prekrasan
gradić. Ipak, bogatiji su se iz njega odselili u vrijeme migracija u predgrađima, pedesetih i šezdesetih godina. To
je, naravno, bilo normalno. Događalo se posvuda. Ali Newark je napušten. Oni koji su otišli - čak i oni koji su se
odselili svega nekoliko kilometara dalje - nisu se nijednom osvrnuli. Djelomice su tome bili krivi nemiri potkraj
šezdesetih. Djelomice se jednostavno radilo o rasizmu. Ali bilo je tu još nešto, nešto puno gore, ali Matt nije
točno znao što.
On iziđe iz automobila. U toj su četvrti živjeli uglavnom Afroamerikanci; njegovi klijenti također su
većinom bili Afroamerikanci. Matt se pitao zašto je tako. Dok je služio zatvorsku kaznu, češće je čuo onu
pogrdnu riječ na 'c' nego ijednu drugu. I sam ju je isprva koristio kako bi se uklopio, ali kako je vrijeme
odmicalo, bila mu je sve manje odvratna, što je samo po sebi odvratno.
Na kraju je bio primoran iznevjeriti ono u što je oduvijek vjerovao - liberalnu laž stanovnika predgrađa
o tome kako boja kože nije važna. U zatvoru je jedino to bilo važno. I ovdje, u vanjskome svijetu, bilo je to
jednako važno, samo na potpuno drugačiji način.
On pogledom preleti okoliš. Pažnju mu privuče zanimljivi grafit. Na zidu od oronule opeke netko je
sprejem, slovima većim od metra, napisao:
KUČKE LAŽU!
Matt inače ne bi stao i proučavao tako nešto. Ali danas jest. Slova su bila crvena i nakošena. Čak i da
ne znate čitati, mogli ste osjetiti srdžbu što je iz njih izbijala. Pitao se je li taj vandalski čin umanjio autorov
gnjev - ili je to bio samo prvi korak prema još većem razaranju. Pješice krene prema Evinoj zgradi. Ispred nje je
bio parkiran automobil pastorice Jill, potpuno opremljeni Mercedes 560. Jedan od njezinih sinova je prekriženih
ruku i namrgođena lica držao stražu. Matt ponovno počne pogledom proučavati susjedstvo. Posvuda je bilo
susjeda koji su se bavili svojim poslom. Maleno je dijete, ili ih je bilo dvoje, sjedilo na staroj kosilici. Njegova
ju je majka koristila umjesto kolica. Nešto je mrmljala doimajući se napeto. Ljudi su piljili u Matta - znalo se
dogoditi da tu zaluta koji bijelac, ali rijetko.
Sinovi pastorice Jill prkosno su ga gledali dok se približavao. U ulici nastane tajac, kao u vesternu. Svi
su bili spremni gledati obračun.
"Kako ste?" obrati im se Matt.
Braća su mogla biti blizanci. Jedan ga je nastavio uporno gledati, dok je drugi počeo tovariti Evine
stvari u prtljažnik. Matt nije ni trepnuo. Nastavio je hodati prema njima smješkajući se.
"Bilo bi dobro da prestanete s tim što radite."
Balvan s prekriženim rukama mu se obrati:
"Tko si ti?"
Pastorica Jill iziđe iz zgrade. Ugledavši Matta, i ona se namršti.
"Ne smijete je izbaciti", reče Matt.
Pastorica Jill ga bahato odmjeri.
"Ja sam vlasnica ove kuće."
"Ne, vlasnik kuće je država. Vi ste je prijavili kao dobrotvorni smještaj za gradsku mladež."
"Eva se nije pridržavala pravila."
"A koja su to pravila?"
"Mi smo vjerska institucija. Ravnamo se po strogome moralnom kodeksu. Eva ga je prekršila."
"Kako?"
Pastorica Jill se nasmiješi.
"Mislim da se to vas ne tiče. Smijem li vas upitati kako se zovete?"
Njezini se sinovi pogledaše. Jedan spusti Evine stvari. Okrenuše se prema Mattu. Matt pokaže prstom
na Mercedes pastorice Jill.
"Dobra pila." Braća se namršte i polagano upute prema Mattu. Dok su nadmeno išli prema njemu,
jedan krene vratom, dok je drugi otvarao i zatvarao šake. Matt osjeti kako mu krv šumi u ušima. Začudo, ali
smrt Stephena McGratha - 'nezgoda' - nije kod Matta uzrokovala strah od nasilja. Možda da je one noći bio
agresivniji... ali to sad nije bilo bitno. Naučio je važnu lekciju o fizičkoj konfrontaciji: Ništa se ne može
predvidjeti. Naravno, tko udari prvi, obično i pobijedi. Obično pobijedi i onaj koji je veći. Ali kada počne, sve
dok su sudionici zaslijepljeni gnjevom, sve je moguće.
Krčko Vratić ponovno upita:
"Tko si ti?"
Matt nije htio riskirati. Uzdahne i izvadi mobitel.
"Ja sam Bob Smiley, vijesti Kanala devet." To ih zaustavi.
Matt okrene mobitel u njihovu smjeru praveći se da je uključio kameru. "Ako nemate ništa protiv,
snimit ću što vi tu radite. Za tri minute stiže kombi Kanala devet kako bi napravili bolje snimke."
Braća pogledaju majku. Lice pastorice Jill ozari svetački, ali lažan osmijeh.
"Mi samo pomažemo Evi da se preseli", reče ona.
"U bolji stan."
"Aha."
"Ali ako ona radije želi ostati ovdje..."
"Ona želi ostati ovdje", reče Matt. "Milo, vrati njezine stvari u stan."
Milo, Krčko Vratić, zlobno pogleda Matta. Matt podigne mobitel.
"Ostani u toj pozi, Milo." Milo i Sakić počnu iznositi stvari iz vozila. Pastorica Jill požuri do svojega
Mercedesa pričekati sinove. Eva je gledala Matta s prozora usnama oblikujući 'hvala'. Matt joj kimne i okrene
se. U tom trenutku, dok se okretao, kad nije ni u što određeno gledao, Matt primijeti sivi Ford Taurus.
Automobil je stajao nekih tridesetak metara iza njega upaljena motora. Matt se smrzne. Sivih je Ford
Taurusa, naravno, bilo posvuda, možda je to čak bio najpopularniji automobil u zemlji. Nije neuobičajeno
vidjeti dva dnevno. Matt zaključi kako je u tom bloku najvjerojatnije bio još barem jedan Ford Taurus. Možda
dva ili tri. Ne bi se iznenadio kada bi otkrio da je neki od njih možda siv.
Ali, bi li imao registarsku tablicu koja počinje s MLH, tako sličnu njegovim inicijalima MKH? Nije
odvajao pogled od tablice.
MLH-472.
Bio je to isti onaj automobil koji je vidio ispred svojeg ureda.
Matt je nastojao ujednačeno disati. Moglo se raditi, znao je, o običnoj slučajnosti. Kad malo bolje
razmisli, najvjerojatnije se o tome i radilo. Posve je moguće vidjeti isti automobil dvaput u jednome danu. Matt
se nalazio niti kilometar od ureda. Ovo je bila prilično napučena četvrt. Zato, ovo nije bilo nikakvo čudo.
Za normalna dana - ispravak - bilo kojeg drugog dana - Matt bi dopustio da ta logika pobijedi. Ali ne
danas. Oklijevao je, ali ne predugo. Zatim se uputi prema automobilu.
"Hej", vikne Milo. "Kamo si krenuo?"
"Samo ti istovaruj, veliki."
Matt nije prešao ni pet koraka kada se kotači Forda Taurusa okrenu u stranu kao da se
sprema napustiti mjesto na kojemu je bio parkiran. Matt ubrza korak. Bez upozorenja Taurus poskoči i
pojuri niz ulicu. Upale se bijela stražnja svijetla i automobil naglo krene unatrag. Matt shvati kako vozač kani
okrenuti vozilo. Vozač zakoči i naglo okrene upravljač. Matt se nalazio svega nekoliko koraka od stražnjega
stakla.
Matt vikne:
"Stani!" - kao da će to upaliti - i potrči. Skoči pred vozilo.
Kotači Taurusa stanu se okretati u mjestu, zaškripe i automobil velikom brzinom krene na njega.
Nije usporio, nije oklijevao. Matt skoči u stranu. Taurus ubrza. Matt je bio usred skoka, horizontalno u
zraku. Branik mu udari gležanj. Matt osjeti eksploziju boli u kosti. Od udarca se okrene u zraku. Tresne na tlo
prvo licem, zatim se otkotrlja i zaustavi na leđima. Nekoliko je trenutaka Matt samo ležao i trepćući gledao u
nebo. Oko njega se okupe ljudi.
"Jeste li dobro?" upita netko. On kimne i sjedne. Pogleda gležanj. Bio je dobro natučen, ali ne i
slomljen. Netko mu pomogne da ustane.
Cijeli je događaj - od trenutka kada je ugledao automobil, do trenutka kada ga je ovaj pokušao pregaziti
- potrajao pet, možda deset sekundi. Svakako ne više. Matt pogleda naokolo. Netko ga je, ako ništa drugo,
pratio.
On opipa džepove. Mobitel je još uvijek bio tamo. Šepajući pođe prema Evinu stanu. Pastorica Jill i
njezini sinovi su otišli. Pođe provjeriti je li Eva dobro. Zatim ude u svoj automobil i duboko uzdahne. Upita se
što da učini i shvati kako je odgovor prilično očit.
Nazove njezin privatni broj. Kada se Cingle javila, on je upita:
"Jesi li u uredu?"
"Aha", odgovori Cingle.
"Stižem za pet minuta."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:44 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
6. poglavlje:
Istoga trenutka kada je okružna istražiteljica Odjela za ubojstva Loren Muse otvorila ulazna vrata
svojega stana, napadne je smrad cigaretnoga dima. Loren se nije opirala. Zastane i duboko udahne.
Njezin se stan u zgradi s vrtom nalazio u Aveniji Morris u Unionu, u New Jerseyju. Nikad nije shvatila
izraz 's vrtom'. To je mjesto bilo prava rupa - sama opeka, nikakve osobnosti i ništa što bi barem malo
podsjećalo na zelenilo. Bila je to inačica čistilišta na način New Jerseyja. Usputna stanica na kojoj su se ljudi
zadržavali neko vrijeme na putu prema dolje ili gore po ekonomskoj i društvenoj ljestvici. Tu su živjeli mladi
parovi sve dok ne bi prikupili dovoljno novca za kuću. Nesretni su se umirovljenici vraćali ovamo nakon što bi
se njihova djeca razbježala.
I, naravno, tu su završavale i žene na granici da postanu stare usidjelice koje su previše radile, a
premalo se zabavljale.
Loren je imala trideset i četiri godine pa iako je promijenila više partnera, po riječima njezine majke,
koja je trenutno sjedila na kauču, 'nikad nije bila u stanju sklopiti posao do kraja'. Tako je to kada je žena
policajka. Isprva to privuče muškarce, ali se razbježe čim istekne pokusni rok. Trenutno je izlazila s tipom po
imenu Pete kojega je njezina majka proglasila totalnim pljugerom, a Loren nije imala puno argumenata da
pobije njezinu procjenu.
Ni traga njezinim mačkama, Oscaru i Felixu, ali to je bilo normalno. Njezina majka, dražesna Carmen
Valos Muse Brewster Kako God Bilo, ležala je izvaljena na kauču i gledala Riziko. Gledala ga je gotovo svaki
dan i nikad nije uspijevala odgovoriti ni na jedno pitanje.
"Hej", reče Loren.
"Ovo je mjesto pravi svinjac", reče njezina majka.
"Onda ga očisti. Ili još bolje, odseli se." Carmen se nedavno rastala od Muža Broj 4. Lorenina je majka
bila zgodna žena - puno zgodnija od svoje kćeri prosječna izgleda koja je sličila na svojega suicidnog oca. Još
uvijek je bila seksi, ali nekako šlampavo. Pa iako je njezina ljepota polako počela venuti, još uvijek je znala
uloviti bolje dečke negoli Loren. Muškarci su voljeli Carmen Valos Muse I Tako Dalje. Carmen se ponovno
okrene prema televizoru i povuče još jedan dugački dim.
"Već sam ti tisuću puta rekla da ovdje ne pušiš", reče Loren.
"I ti pušiš."
"Ne, mama, prestala sam."
Carmen je pogleda svojim velikim, smeđim očima i počne iz navike zavodljivo treptati.
"Prestala si?"
"Da."
"Ma daj. Dva mjeseca? To ne znači da si prestala."
"Prošlo je pet mjeseci."
"Kako god. Zar nisi pušila ovdje?"
"Pa?"
"Pa u čemu je onda problem? Miris je još uvijek tu. Ovo baš i nije luksuzna hotelska soba za nepušače,
zar ne?"
Majka je pogleda onim dobro poznatim ocjenjivačkim pogledom i, kao uvijek, Loren osjeti kako ne
zadovoljava. Loren je čekala neizbježan 'samo želim pomoći' savjet za ljepotu: mogla bi malo urediti kosu,
trebala bi nositi nešto što ti više prianja uz tijelo, zašto moraš izgledati poput dječaka, jesi li vidjela nove
Victoria's Secret push-up grudnjake, malo šminke neće te ubiti, niske cure nikad ne bi smjele nositi ravne
cipele... Carmen zausti da će nešto reći, ali uto zazvoni telefon.
"Nemoj zaboraviti što si htjela reći", reče Loren. Ona se javi na telefon.
"Jo, Mrvice, to sam moi."
Moi je bio Eldon Teak, šezdesetdvogodišnji djedica, bijelac koji je slušao samo rap glazbu.
Eldon je također bio mrtvozornik okruga Essex.
"Što ima novoga, Eldon?"
"Jesi li ti dobila slučaj Obdarene redovnice?"
"Tako ste ga nazvali?"
"Sve dok ne smislimo nešto smješnije. Meni se sviđalo Naša Gospa od doline ili Planina Sveti vrhovi,
ali nikome drugome nije."
Loren nježno protrlja oči palcem i kažiprstom.
"Imaš li nešto za mene?"
"Imam."
"Na primjer?"
"Na primjer - ona nije umrla prirodnom smrću."
"Ubijena je?"
"Aha. Jastukom preko lica."
"Isuse, kako im je to promaklo?" "Kako je, dođavola, kome to promaklo?"
"Zar nije u izvješću pisalo da je umrla prirodnom smrću?"
"Da, jest."
"Pa, Eldone, na to sam i mislila kad sam rekla kako im je to, dođavola, promaklo?"
"A ja sam te pitao na koga misliš?"
"Na onoga koji ju je prvi pregledao."
"Nitko je nije pregledao. O tome se i radi."
"Zašto nije?"
"Reci da se šališ."
"Ne šalim se. Zar se nije odmah vidjelo da nešto nije u redu?"
"Gledaš previše TV. Svakoga dana umre mali milijun ljudi, zar ne? Žena pronađe mrtvoga muža na
podu. Zar misliš da radimo obdukciju? Zar misliš da provjeravamo radi li se o ubojstvu? U većini takvih
slučajeva policija uopće ne dolazi. Moj je stari umro prije nekih deset godina. Majka je nazvala pogrebno
poduzeće, liječnik je proglasio smrt i odvezli su ga. Tako se to obično radi, ti to dobro znaš. U ovome je slučaju
umrla redovnica, činilo se prirodnom smrću pa nitko i nije tražio znakove da se radilo o zločinu. Nikad mi ne bi
došla na stol da tvoja majka Katherine nije to zamolila."
"Jesi li siguran da je ubijena jastukom?"
"Aha. I to jastukom iz njezine sobe. U grlu sam joj pronašao puno vlakana."
"A ispod noktiju?"
"Čisti su."
"Nije li to neobično?"
"Zavisi."
Loren je odmahivala glavom nastojeći sve povezati.
"Imaš li podatke?"
"Kakve podatke?"
"Identitet žrtve."
"Mislio sam da ga znamo, Časna od Silikona ili nešto slično. Što će nam njezini podaci?" Loren
pogleda na sat.
"Koliko si još u uredu?"
"Još nekih dva sata", odgovori Eldon.
"Stižem."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

10 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:45 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
7. poglavlje:
EVO KAKO SE PRONALAZI SRODNA DUŠA.
Proljetni su praznici, ti si na prvoj godini studija. Većina tvojih kolega otišla je u Daytona Beach.
Majka tvojega frenda iz srednje škole, Ricka, radi u turizmu. Ona vam pronađe vrlo jeftin aranžman za Vegas pa
ti i šest prijatelja odlazite na pet dana u hotel Flamingo. Posljednje večeri odlaziš u noćni klub hotela Caesars
Palače jer si čuo da se tamo navodno okupljaju studentice na praznicima. Noćni je klub naravno bučan i krcat.
Ima previše neona. Ti ne voliš takva mjesta. Tamo si s prijateljima, naprežeš se da čuješ što ti govore dok trešti
glazba kad pogledaš na drugu stranu bara. Tada prvi put vidiš Oliviju.
Ne, glazba nije stala ili se pretvorila u anđeoski zvuk harfe. Ali nešto ti se dogodilo. Gledaš je i osjećaš
nešto u grudima, neku toplinu, i vidiš da i ona osjeća isto. Obično si sramežljiv, upucavanje ti ne polazi od ruke,
ali večeras ne možeš pogriješiti. Probijaš se do nje i predstavljaš se. Svi imamo takve posebne večeri,
zaključuješ. Na zabavi si, ugledaš prelijepu djevojku, ona gleda tebe, počnete razgovarati, nešto sjedne na svoje
mjesto zbog čega iznenada počneš razmišljati o vječnosti, a ne o spoju za jednu noć. Razgovaraš s njom.
Razgovarate satima. Ona te gleda kao da si jedina osoba na svijetu. Pođete nekamo gdje je tiše. Poljubiš je. Ona
uzvrati. Mazite se. Mazite se cijelu noć, ali nemaš nikakvu želju ići do kraja. Držiš je u naručju. Još malo
razgovarate. Sviđa ti se kako se ona smije. Sviđa ti se njezino lice. Sviđa ti se sve na njoj.
Zaspite zagrljeni, potpuno odjeveni i ti se pitaš hoćeš li više ikad u životu biti toliko sretan. Kosa joj
miriši po jorgovanu i malinama. Nikad nećeš zaboraviti taj miris. Učinio bi sve da to potraje, ali znaš da neće.
Takve vrste spojeva nisu predviđene da traju. Ti imaš svoj život, Olivia u svojemu gradu ima 'ozbiljnu' vezu,
zapravo zaručnika. Ali to nije važno. U tom ste trenutku važni samo vas dvoje, vaš svijet, taj prekratki
zajednički trenutak u vremenu. U tu noć sabijete cijeli jedan mali život, čitav ciklus udvaranja, veze i prekida u
svega nekoliko sati.
Na kraju će se svatko vratiti svojemu životu.
Ne zamarate se razmjenom telefonskih brojeva - nijedno od vas ne želi glumiti - ali ona te odveze na
aerodrom, na rastanku se strastveno poljubite. Njezine su oči pune suza kada je puštaš od sebe. Vraćaš se na
studij.
Nastaviš živjeti svoj život, ali je nikada ne zaboraviš, kao ni onu noć, svoje osjećaje dok si je ljubio,
miris njezine kose. Ona je uvijek s tobom. Razmišljaš o njoj. Možda ne svaki dan, možda čak ne ni svaki tjedan.
Ali ona je tu. Svako malo prizoveš to sjećanje kada se osjećaš usamljeno, ali nisi siguran pruža li ti utjehu ili te
boli. Pitaš se je li i s njome isto.
Prolazi jedanaest godina. Cijelo je to vrijeme nisi vidio.
Više nisi ista osoba, naravno. Smrt Stephena McGratha izbacila te s tračnica. Odslužio si zatvorsku
kaznu. Ali sada si slobodan. Tvoj je život ponovno tvoj, pretpostavljaš. Radiš u odvjetničkoj tvrtki Carter
Sturgis.
Jednoga dana uključiš kompjuter i na Googleu potražiš njezino ime. Znaš da je to glupo i nezrelo.
Svjestan si toga da se vjerojatno udala za zaručnika, da već sigurno ima troje djece, da je možda uzela prezime
muža. Ali time nikome ne činiš štetu.
Nećeš ići dalje od toga. Jednostavno si radoznao.
Postoji nekoliko Olivia Murray.
Kopaš dublje i pronalaziš koja bi mogla biti ona. Ta je Olivia Murray, direktorica prodaje u
DataBetteru, konzalting firmi koja se bavi izradom kompjuterskih sustava za male i srednje kompanije.
Internetska stranica Data Bettera ima biografije svojih uposlenika. Njezina je kratka, ali u njoj se spominje da je
diplomirala na Virginijskom sveučilištu. To je sveučilište pohađala tvoja Olivia Murray kada si je upoznao prije
toliko godina.
Nastojiš to zaboraviti.
Ti nisi od onih koji vjeruju u sudbinu, u kismet - upravo suprotno - ali šest mjeseci kasnije partneri u
Čarter Sturgisu odluče kako je potrebno obnoviti kompjuterski sustav. Kriza zna da si u zatvoru učio
kompjutersko programiranje. Predlaže da ti budeš član odbora koji će razviti novu mrežu za tvrtku. Ti predlažeš
nekoliko firmi koje će dati svoju ponudu. Jedna od njih je Data Better.
Dvoje ljudi iz Data Bettera stižu u ured Čarter Sturgis. Ti si u panici. Naposljetku izmisliš neki hitan
posao i ne prisustvuješ prezentaciji. To bi ipak bilo previše - da se tek tako pojaviš. Puštaš da se ostala trojica u
odboru time pozabave. Ne izlaziš iz svojega ureda. Noge ti se tresu. Grizeš nokte. Osjećaš se poput kretena. U
podne netko pokuca na tvoja vrata. Okreneš se i ugledaš Oliviju.
Odmah je prepoznaš. To te pogodi kao da te netko udario. Vratila se ona toplina. Jedva progovaraš.
Pogled ti odluta na njezinu lijevu ruku, na njezin prstenjak. Tamo nema ničega.
Olivia se nasmiješi, govori ti kako je došla u Čarter Sturgis napraviti prezentaciju. Pokušavaš kimnuti.
Njezina se firma natječe da napravi vaš novi kompjuterski sustav, objasni ona. Ugledala je tvoje ime na popisu
onih koji su trebali biti na sastanku pa se pitala je li to onaj isti Matt Hunter kojega je upoznala prije toliko
godina.
Još uvijek ošamućen pozivaš je na kavu. Ona oklijeva, ali pristaje. Kad ustaneš i prođeš pokraj nje,
osjetiš miris njezine kose. Jorgovan i maline kao nekoć i ti se zabrineš da će ti se oči napuniti suzama.
Oboje preskačete onaj formalni dio o tome kako ste proveli protekle godine, što naravno tebi odgovara.
Saznaješ da je i ona o tebi povremeno razmišljala. Zaručnika već odavno nema. Nikad se nije udavala.
Srce ti se ispuni nadom iako odmahuješ glavom u nevjerici. Znaš da je sve to nemoguće. Ni ti ni ona ne
vjerujete u stvari kao što je ljubav na prvi pogled. Ali čuda se događaju.
U tjednima koji slijede saznaš što je prava ljubav. Ona te tome nauči. Napokon joj kažeš istinu o svojoj
prošlosti. Ona je prihvati. Vjenčate se. Ona zatrudni. Sretni ste. Slavite vijest kupovinom jednakih mobitela s
kamerama.
A onda jednoga dana dobiješ telefonski poziv i vidiš ženu koju si upoznao onog davnog proljeća za
vrijeme praznika - jedinu ženu koju si ikada volio - u hotelskoj sobi s drugim muškarcem.
Zašto bi ga netko, dođavola, slijedio?
Matt je čvrsto držao upravljač dok je prebirao sve mogućnosti. One na kojima se zaustavljao nisu bile
uvjerljive.Bila mu je potrebna pomoć i to očajnički. To je značilo svratiti do Cingle.
Zakasnit će na dogovor s procjeniteljem za kuću. Nije mu bilo osobito stalo. Iznenada mu se budućnost
o kojoj se usudio maštati - kuća, drvena ograda, uvijek lijepa Olivia, 2.4 djeteta, labrador retriver - učini
zastrašujuće nestvarnom. Ponovno se zavaravao, pomisli. Bivši zatvorenik, ubojica, vraća se u predgrađe u
kojemu je odrastao kako bi stvorio savršenu obitelj - iznenada mu je to zvučalo kao najava za lošu TV
komediju.Matt nazove Marshu, svoju šurjakinju, kako bi je obavijestio da će zakasniti, ali javi se automatska
tajnica. On ostavi poruku i skrene na parkiralište. U zgradi od sjajnoga stakla, nedaleko od Mattova ureda, nalazi
se NEO - Najdragocjenije otkriće, velika istražiteljska agencija čijim se uslugama koristio Carter Sturgis. Matt
baš i nije bio veliki ljubitelj privatnih istražitelja. U fikciji su prilično kul frajeri. U stvarnosti, onoj ljepšoj, bili
su umirovljeni (s naglaskom na mir) murjaci, a u najgorem slučaju tipovi koji nisu mogli postati policajci pa
čine onu opasnu vrstu koja se vječito nada da će im to ipak uspjeti. Matt je vidio dosta takvih, radili su kao
čuvari u zatvoru. Mješavina neostvarenih želja i izmaštanog testosterona dovodila je do eksplozivnih i često
gadnih posljedica.
Matt je sjedio u uredu jedne od rijetkih iznimaka toga pravila - lijepe i kontroverzne gospođice Cingle
Shaker. Matt je sumnjao da to nije njezino pravo ime, ali to je ime koristila u svojemu poslu. Cingle je bila
visoka metar osamdeset, plavih očiju i kose boje meda. Imala je prilično zgodno lice. Jedan pogled na njezino
tijelo izazivao je srčane aritmije i zaustavljao promet na ulici. Čak je i Olivia rekla 'opa' kada ju je upoznala.
Pričalo se da je Cingle nekoć plesala u ansamblu Rockettes u Radio City Music Hallu, ali da su se ostale
djevojke žalile kako im kvari simetriju. Matt u to nije sumnjao.
Cingle je držala noge na stolu. Nosila je kaubojske čizme koje su dodavale još pet centimetara njezinoj
visini i tamne traperice pripijene poput tajica. Gore je odjenula crnu dolčevitu koja bi na drugim ženama
izgledala pripijeno, ali na njoj je izgledala tako da se Cingle izlagala opasnosti da dobije opomenu zbog
nećudoredna pojavljivanja u javnosti.
"Tablica je iz New Jerseyja", reče joj Matt po treći put. "MLH-472."
Cingle se ne pomakne. Bradu je naslonila na palac i kažiprst. Netremice ga je gledala.
"Što je?" upita Matt.
"Kojem klijentu da pošaljem račun?"
"Nema klijenta", odgovori on. "Račun pošalji meni."
"Znači ovo je za tebe?"
"Da."
"Hm." Cingle spusti noge na pod, protegne se i nasmiješi. "Znači ovo je osobno?"
"Čovječe," reče Matt, "doista si dobra. Ja ti kažem da račun pošalješ meni, da je za mene i gle! Ti si
shvatila da je osobno."
"Godine iskustva, Hunter. Nemoj da te to zastraši."
Matt se prisili na osmijeh.
Ona nije odvajala pogled od njega.
"Želiš li čuti jedno od deseti pravila iz knjige Cingle Shaker o detektivskome poslu?"
"Ne baš."
"Pravilo broj šest: Kada te muškarac zatraži da provjeriš tablice iz osobnih razloga, može se raditi samo
o dvjema stvarima.
Prva..." Cingle podigne prst, "on misli da ga žena vara i želi znati s kime."
"A druga?"
"Druga ne postoji. Lagala sam. Postoji samo jedna."
"Ne radi se o tome." Cingle odmahne glavom.
"Što je?"
"Bivši zatvorenici obično bolje lažu." On šutke prijeđe preko te primjedbe.
"Dobro, recimo da ti vjerujem. Ali zašto, reci molim te, mi želimo da ja to istražim?"
"Iz osobnih razloga. Sjećaš se? Naplati meni, za mene je?"
Cingle ustane, visoko, veoma visoko i stavi ruke na bokove. Prkosno ga pogleda odozgo. Za razliku od
Olivije Matt nije naglas rekao 'opa', ali možda je to pomislio.
"Gledaj na mene kao na svojeg vjerskog savjetnika", reče ona. "Ispovijed je dobra za dušu, znaš."
"Aha", reče Matt. "Religija. Sada mi upravo to pada na pamet." On se uspravi u stolcu.
"Hoćeš li mi, molim te, to učiniti?"
"Nema problema." Ona ga je još trenutak promatrala. Matt se nije ni pomaknuo. Cingle sjedne i
ponovno digne noge na stol.
"Kad ustanem i stavim ruke na bokove, to obično smekša muškarce."
"Ja sam od kamena."
"Da, djelomice se o tome i radi."
"Ha, ha."
Ona ga ponovno radoznalo pogleda.
"Ti voliš Oliviju, zar ne?"
"Neću o tome razgovarati s tobom, Cingle."
"Ne moraš odgovoriti. Vidjela sam vas zajedno."
"Onda znaš."
Ona uzdahne.
"Daj mi još jednom broj tablica."
On to učini. Ovoga puta Cingle zabilježi broj.
"Neće mi trebati više od sata. Nazvat ću te na mobitel."
"Hvala." On krene prema vratima.
"Matt?"
On se okrene prema njoj.
"Imam nešto iskustva u takvim stvarima."
"Uopće ne sumnjam."
"Otvoriš li ta vrata," Cingle podigne list papira s brojem tablica, "to ti je kao da pokušavaš zaustaviti
tučnjavu. Kada jednom uskočiš, više ne znaš što bi se moglo dogoditi."
"Ma doista, Cingle, baš si suptilna."
Ona raširi ruke.
"Suptilnost je nestala onoga dana kada sam ušla u pubertet."
"Ma samo mi ovo učini, dobro?"
"Hoću."
"Hvala."
"Ali," ona podigne kažiprst, "budeš li imao potrebu kopati dalje, želim da mi obećaš kako ćeš mi
dopustiti da ti pomognem."
"Neću poduzimati ništa dalje", reče on. Njezin pogled mu je jasno dao do znanja koliko mu ona vjeruje.
Matt je upravo ulazio u svoj rodni gradić Livingston kada mu ponovno zazvoni mobitel. Bila je to
Jamie Suh, Olivijina pomoćnica, koja se napokon odlučila javiti.
"Žao mi je, Matt, ali ne mogu naći gdje je odsjela."
"Kako je to moguće?" on se ne razmišljajući otrese na nju. Nastane preduga stanka.
On pokuša izgladiti situaciju.
"Htio sam reći, zar ona obično ne ostavi broj telefona? Što ako je hitno?"
"Ona sa sobom ima mobitel." On nije znao što da na to kaže.
"Ali obično joj ja rezerviram hotel", nastavi Jamie.
"Ovaj put nisi?"
"Nisam." Zatim ona žurno doda.
"Ali to uopće nije neuobičajeno. Olivia to ponekad sama učini."
On nije znao kako da to protumači.
"Jesi li se čula s njome danas?"
"Javila se jutros."
"Je li rekla gdje će biti?"
Još jedna stanka. Matt je znao da će njegovo ponašanje biti protumačeno kao nešto više od obične
radoznalosti supruga, ali zaključi da se isplati riskirati.
"Samo je rekla da ima neke sastanke. Ništa određeno."
"Dobro, ako ponovno nazove... "
"Reći ću joj da je trebaš."
Jamie spusti slušalicu.
Matt se iznenada nečega sjeti. On i Olivia su se jednom gadno posvađali, jedna od onih bučnih svađa
kada čovjek kaže sve što mu je na pameti, kada zna da je u krivu, ali ne želi ustupiti. Ona je istrčala iz kuće sva
u suzama i nije se javila dva dana. Puna dva dana. On ju je zvao, ona se nije željela javiti. Posvuda ju je tražio,
ali je nije mogao pronaći. Činilo mu se kao da ima rupu u srcu. Toga se upravo sjetio. Pomisao da mu se ona
nikada neće vratiti toliko ga je zaboljela da je jedva disao.
Procjenitelj je upravo završavao s pregledavanjem kuće kada je Matt stigao. Prije devet godina Matt je
izišao iz zatvora nakon četverogodišnje kazne zbog ubojstva. Sada, koliko god se to činilo nevjerojatnim,
upravo se spremao kupiti kuću kako bi u njoj živio sa ženom koju voli i s njome podizao dijete. On odmahne
glavom.
Kuća je bila u predgrađu sagrađenom 1965. godine. Nekoć je to zemljište, kao i ostatak Livingstona
bilo dio farme. Kuće su veoma nalikovale jedna na drugu, ali ako se to nije sviđalo Oliviji, ona je to dobro
prikrila. Gledala je kuću s gotovo religioznim žarom i šapnula:
"Savršena je." Njezin je entuzijazam otklonio sve sumnje koje je Matt imao u vezi povratka u taj kraj.
Matt je stajao u svojem budućem dvorištu pokušavajući zamisliti život u toj kući. Neobičan osjećaj. On
tu više nije pripadao. Tako je mislio sve dok se, pa sve dok se nije pojavila Olivia. Sada se ipak vratio.
Iza njega se zaustavi policijski automobil. Iz vozila iziđu dvojica muškaraca. Prvi je bio u odori. Bio je
mlad i u dobroj formi. On dobaci Mattu sumnjičav policijski pogled. Drugi je muškarac bio u civilu.
"Hej, Matt", dovikne muškarac u smeđem odijelu. "Dugo se nismo vidjeli."
Puno je vremena prošlo od srednje škole Livingston, ali Matt smjesta prepozna Lancea Bannera.
"Zdravo, Lance."
Obojica muškaraca zalupe vratima automobila istovremeno, kao po dogovoru. Onaj u odori prekriži
ruke i ostane u tišini stajati. Lance krene prema Mattu.
"Znaš," reče Lance, "ja živim u ovoj ulici."
"Doista?"
"Da."
Matt je šutio.
"Sada sam detektiv u policiji."
"Čestitam."
"Hvala."
Koliko je dugo poznavao Lancea Bannera? Najmanje od drugoga razreda. Nikad nisu bili prijatelji, ali
ni neprijatelji. Igrali su u istoj momčadi male lige tri godine zaredom. Zajedno su pohađali tjelesni u osmome
razredu, a u prvome srednje satove na kojima su pisali domaću zadaću. Srednja škola Livingston bila je velika -
šesto učenika na svakoj godini. Jednostavno su se kretali u različitim društvima.
"I kako si?" upita Lance.
"Ne može biti bolje."
Procjenitelj iziđe iz kuće. U ruci je imao notes.
"Kako ti se čini, Harolde?" upita Lance. Harold podigne pogled s notesa i kimne.
"Čini se da je sve u redu, Lance."
"Jesi li siguran?"
Zbog nečega u Lanceovu tonu Harold se povuče korak unatrag. Lance ponovno pogleda Matta.
"Ovo je pristojno susjedstvo."
"Zato smo ga i izabrali."
"Zar doista misliš da je to dobra ideja, Matt?"
"Što to, Lance?"
"Da se doseliš natrag."
"Odslužio sam svoje."
"Pa misliš da je tome kraj?"
Matt ne odgovori.
"Onaj mladić kojega si ubio, on je još uvijek mrtav, zar ne?"
"Lance?"
"Možeš me zvati detektiv Banner."
"Detektive Banner, ja ću sada ući u kuću."
"Pročitao sam sve o tvojemu slučaju. Čak sam nazvao nekoliko prijatelja, kolega policajaca i saznao
cijelu priču."
Matt ga pogleda. Lance je imao sive mrlje u šarenicama. Udebljao se. Nestrpljivo je mrdao prstima i
Mattu se nije sviđao njegov smiješak. Obitelj Lancea Bannera je nekoć obrađivala tu zemlju, bili su farmeri.
Njegov djed, možda čak i pradjed, prodao je tu zemlju budzašto. Ali Banneri su još uvijek smatrali Livingston
svojim gradom. Ta je zemlja bila natopljena znojem njihovih predaka. Otac je previše pio, kao i dvojica
Lanceove priglupe braće. Lance se pak oduvijek Mattu činio prilično pametnim.
"Onda znaš da se radilo o nesretnome slučaju", reče Matt.
Lance Banner polako kimne.
"Možda."
"Zašto me onda gnjaviš, Lance?"
"Zato što si bivši zatvorenik."
"Misliš li da sam doista trebao ići u zatvor?
"Teška odluka", reče trljajući bradu.
"Ali sudeći po onome što sam pročitao, čini se da si izvukao deblji kraj."
"I onda?"
"I onda si otišao. U zatvor, mislim."
"Ne shvaćam."
"Javnosti se želi nametnuti ono sranje o rehabilitaciji. Hej, dobro, ja se ne bunim. Ali ja... " i tu on
pokaže na sebe, "znam bolje. A ti..." on uperi prst u Matta, "i ti znaš bolje." Matt je šutio.
"Možda si onamo otišao kao normalan čovjek, ali zar mi doista želiš reći da se nisi promijenio?"
Matt je znao da na to pitanje ne postoji ispravan odgovor. On se okrene i uputi prema vratima.
"Možda procjenitelj pronađe kakav nedostatak. Dade ti priliku da se povučeš." Matt uđe u kuću kako bi
završio razgovor s procjeniteljem. Bilo je nekoliko stvari koje je trebalo srediti - problemi s vodovodnim
cijevima, preopterećeni osigurač - ali to su bile sitnice. Kada je završio razgovor s Haroldom, Matt krene prema
Marshinoj kući.
On zaustavi automobil u ulici s drvoredom u kojoj su živjeli njegovi nećaci i šurjakinja - je li mu ona i
dalje šurjakinja nakon bratove smrti, pitao se. Bivša šurjakinja svakako nije dobro zvučalo. Dječaci, Paul i
Ethan, bili su u dvorištu ispred kuće, valjali su se u lišću. Njihova dadilja, Kyra, bila je s njima. Kyra Walsh je
bila studentica prve godine koja je došla pohađati ljetna predavanja na sveučilištu William Paterson. Iznajmila je
sobu iznad Marshine garaže. Kyra je imala izvrsne preporuke od nekoga iz Marshine crkve, pa iako je isprva
Matt bio vrlo skeptičan u vezi ideje da dadilja živi s njima, i to pogotovo studentica, činilo se da sve odlično
funkcionira. Ispostavilo se da je Kyra prilično dobra cura, svježe lice koje je donijelo toliko potrebnu vedrinu.
Podrijetlom sa srednjeg zapada, iz neke od saveznih država na slovo I, Matt nikako nije mogao zapamtiti iz
koje.
Matt iziđe iz automobila. Kyra jednom rukom zakloni oči od sunca, a drugom mahne. Ona se nasmije
osmijehom kakav imaju samo mladi.
"Zdravo, Matt."
"Hej, Kyra."
Na zvuk njegova glasa dječaci okrenu glave poput štenadi kada čuju da im vlasnik nosi kekse. Potrče
prema njemu vičući:
"Striče Matt, striče Matt!"
Matt iznenada osjeti toplinu u grudima. U kutovima usana mu zaigra osmijeh kada su dječaci skočili na
njega. Ethan zgrabi Mattovu lijevu nogu. Paul se zaletio u trbuh.
"McNabb, vođa navale dodaje loptu", reče Matt nastojeći najbolje što može oponašati glas sportskoga
komentatora Grega Gumbela.
"Ali gle! Obrambeni igrač Strahan se probija preko crte i... "
Paul stane.
"Ja želim biti Strahan!" zahtijevao je. Ethan nije želio ni čuti.
"Ne, ja želim biti Strahan!"
"Hej, obojica možete biti Strahan", reče Matt.
Dječaci pogledaju strica kao da je jedan od onih ne odveć bistrih učenika koji sjede u dnu razreda.
"Ne mogu biti dva Michaela Strahana", reče Paul.
"Tako je", potvrdi njegov brat.
Oni spuste ramena i ponovno ga napadnu. Matt poput oskarovca odglumi ulogu navalnog igrača kojeg
tek što nije srušila protivnička momčad. Zatetura u stranu, zatim očajnički počne tražiti zamišljene suigrače pa
zamahujući nevidljivom loptom krene naprijed kako bi se napokon srušio na tlo kao u usporenom snimku.
"Juhu!" Dječaci ustanu, pljesnu se dlanovima i sudare prsima. Kyra je pokušavala sakriti smiješak.
Paul i Ethan su još uvijek izvodili pobjednički ples kada se na vratima pojavila Marsha. Izgledala je,
pomisli Matt, vrlo lijepo. Na sebi je imala haljinu, bila je našminkana. Kosa joj je bila znalački raskuštrana. Već
je zveckala ključevima automobila. Kada je Bernie umro, Matt i Marsha bili su toliko shrvani bolom, toliko
očajni da su pokušali smisliti nešto u stilu da Matt možda preuzme ulogu muža i oca.
Bila je to katastrofa.
Matt i Marsha su čekali pristojan vremenski rok - šest mjeseci - a onda su se jedne večeri, bez suvišnih
riječi, premda su znali što slijedi, napili.
Marsha je učinila prvi korak. Poljubila ga je, poljubila ga je strasno, ali je onda počela plakati. I tu je
bio kraj.
Prije 'nezgode' Mattova je obitelj bila neobično sretna ili možda sretno naivna. Matt je imao dvadeset
godina, oba djeda i obje bake bili su živi i dobroga zdravlja - dvoje u Miamiju, dvoje u Scottsdaleu. Tragedije su
znale pokucati na vrata drugih obitelji, ali vrata Hunterovih su zaobilazile. 'Nezgoda' je sve promijenila, a oni
nisu bili spremni na ono što slijedi. Tragedije se odvijaju na sljedeći način: kada se jedna uvuče u nečiji život,
oslabi žrtvu kako bi se i druge mogle naseliti. Za vrijeme njegove zatvorske kazne umrla su dva djeda i baka. Od
muke je umro i otac, a iscrpljena je majka pobjegla na Floridu. Sestra se odselila na zapad, u Seattle. Bernieja je
pokosila aneurizma. Svi su nestali samo tako.
Matt ustane. Mahne Marshi. Ona mu odmahne.
"Smijem li sada otići?" upita Kyra. Marsha kimne.
"Hvala, Kyra."
"Nema problema." Kyra prebaci naprtnjaču preko ramena.
"Bog, Matt."
"Bog, mala."
Uto Mattu zazvoni mobitel. Po broju je vidio da ga zove Cingle Shaker. Pokaže rukom Marshi da se
mora javiti. Ona mu mahne da je u redu. Matt krene prema cesti i javi se.
"Halo."
"Imam neke podatke o tablicama", reče Cingle.
"Hajde reci."
"Auto je iznajmljen u Avisu na aerodromu u Newarku."
"Znači li to da se ne može ništa više saznati?"
"Većina privatnih istražitelja doista ne bi mogla, ali ti imaš posla gotovo s legendom."
"Gotovo?"
"Pokušavam biti skromna."
"Ne pali, Cingle."
"Da, ali barem se trudim. Zvala sam svoju vezu na aerodromu. On mi je to provjerio. Automobil je
iznajmio izvjesni Charles Talley. Poznaješ li ga?"
"Ne."
"Mislila sam da će ti to ime nešto značiti."
"Ništa mi ne znači."
"Želiš li da provjerim tog tipa, Talleyja?"
"Da."
"Nazvat ću te."
Ona prekine vezu. Matt je upravo spuštao mobitel s uha kad primijeti onaj isti policijski automobil
kako skreće u ulicu. Policajac u odori koji je bio s Lanceom ga odmjeri. Matt mu uzvrati istom mjerom i osjeti
kako su mu se obrazi zažarili.
Paul i Ethan su stajali i gledali patrolni automobil. Matt se okrene prema Marshi. I ona je primijetila
vozilo. Matt se pokuša nasmiješiti i ne obraćati pažnju. Marsha se namršti. Tada ponovno zazvoni mobitel.
Još uvijek gledajući Marshu, Matt staviprijamnik na uho ne provjeravajući na zaslonu tko zove.
"Halo", reče.
"Bog, dušo. Kako je protekao tvoj dan?" Bila je to Olivia.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

11 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:46 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
8. poglavlje:
Televizijske serije, znala je Loren, uspjele su uvjeriti gledateljstvo kako murjaci obično razgovaraju s
patologom u mrtvačnici uz truplo. U stvarnosti gotovo nikada nije tako. Loren je zbog toga bila zahvalna. Ne,
nije bila gadljiva, ali željela je da je smrt ne prestane šokirati. Nije se šalila na mjestu zločina. Nije pokušavala
blokirati događaje ili koristiti druge obrambene mehanizme kako ne bi obraćala na to pažnju. Za Loren je
mrtvačnica bila previše prozaična, previše obična u usporedbi s ubojstvom.
Loren se upravo spremala otvoriti vrata Eldonova ureda kada iz njega iziđe Trevor Wine, kolega
istražitelj. Trevor je imao višak kila i bio je tipičan primjerak stare garde. Tolerirao je Loren kao što bi netko
tolerirao slatkog kućnog ljubimca koji se ponekad popiški na fini tepih.
"Hej, Mrvice", reče joj.
"Još jedno ubojstvo?"
"Aha." Trevor Wine digne pojas. Njegova ga je neobična debljina vječito gurala nadolje.
"Žrtva vatrenog oružja. Dva metka u glavu iz blizine."
"Pljačka, obračun bandi, što?"
"Možda pljačka, obračun bandi je isključen. Tip je bijelac, umirovljenik."
"Gdje ste pronašli tijelo?"
"Kod židovskoga groblja, nedaleko 14. avenije. Držimo da je turist."
"Turist pa u tom kvartu?" Loren napravi grimasu. "Što se tamo može razgledavati?" Trevor se
izvještačeno nasmije i spusti mesnatu ruku na njezino rame.
"Reći ću ti čim saznam." Nije dodao 'mlada damo', ali kao da jest.
"Vidimo se kasnije, Mrvice." On se udalji. Loren otvori vrata.
Eldon je sjedio za svojim stolom. Na sebi je imao čisto bolničko odijelo. Uvijek je bio tako odjeven.
Njegov ured nije imao ni osobnosti ni boje. Kada je Eldon dobio taj posao, želio je to promijeniti, ali ljudi koji
su ulazili u tu prostoriju kako bi čuli detalje smrti nisu željeli nikakve dodatne podražaje za čula. Stoga je Eldon
ostavio neutralan dekor.
"Hej," reče Eldon, "lovi!"
Nešto joj je dobacio i Loren to nagonski uhvati. Bila je to plastična vrećica mutnožute boje. U njoj je
bila neka vrsta gela. Eldon je u ruci držao još jednu takvu vrećicu.
"Je li to...?"
Eldon kimne.
"Stari pa stoga i mutan implantat za grudi."
"Smijem li za zapisnik reći 'fuj'?"
"Smiješ."
Loren podigne vrećicu na svjetlo i namršti se.
"Mislila sam da su implantati prozirni."
"Takvi su u početku - barem oni koji unutra imaju fiziološku otopinu."
"Ovo nisu takvi?"
"Ne. Ovi su silikonski. I mariniraju se u prsima već više od deset godina."
Loren pokuša ne napraviti grimasu. U umetku je bila neka vrsta gela. Eldon podigne obrvu i
počne mijesiti implantat.
"Prestani."
On slegne ramenima.
"Bilo kako bilo, ovo pripada tvojoj sestri bezgrješnih cica."
"A ti mi ih pokazuješ jer...?"
"Jer se tu kriju tragovi."
"Pažljivo te slušam."
"Kao prvo, implantati su silikonski."
"To si već rekao."
"Sjećaš li se prije nekih pet ili deset godina kada se pojavio strah od raka?"
"Implantati su puštali silikon."
"Točno, pa su proizvođači bili prisiljeni prijeći na fiziološku otopinu."
"Zar se neki ponovno ne vraćaju silikonu?"
"Da, ali činjenica ostaje: Ovi su stari. Vrlo stari. Više od deset godina." Ona kimne.
"U redu, dobro, i to je neki početak."
"Slijedi još." Eldon izvadi povećalo. Okrene jedan implantat.
"Vidiš li ovo ovdje?" Loren uzme povećalo. "To je etiketa." "Vidiš li broj pri dnu?"
"Da."
"To je serijski broj. Imaju ga gotovo svi kirurški umeci - koljena, kukovi, umeci za grudi, srčani
stimulatori. Obično moraju imati serijski broj."
Loren kimne.
"Proizvođač vodi evidenciju."
"Upravo tako."
"Znači, nazovemo li proizvođača i izdiktiramo mu serijski broj..."
"Saznat ćemo pravo ime časne s časnima." Loren ga pogleda.
"Hvala."
"Ima jedan problem." Ona se zavali u naslonjač.
"Kompanija koja je proizvodila implantate zvala se SurgiCo. Propali su prije osam godina."
"A njihovi podaci?"
Eldon slegne ramenima.
"Pokušavamo ih pronaći. Gle, kasno je. Večeras nećemo ništa saznati. Nadam se da ćemo ujutro saznati
što se dogodilo s njihovim spisima."
"U redu. Imaš li još štogod?"
"Pitala si zašto nije bilo nikakvih vlakana pod noktima."
"Da."
"Još uvijek nisu gotovi svi toksikološki nalazi. Možda se ispostavi da su je prvo uspavali, ali ja u to ne
vjerujem."
"Imaš drugačiju teoriju?"
"Imam."
"A to je?"
Eldon se nasloni i prekriži noge. Okrene se u stranu netremice gledajući u zid.
"S unutarnje strane obaju bicepsa pronašao sam pokoju modricu." Loren suzi kapke.
"Ne pratim te."
"Ako je muškarac veoma jak i, recimo tako, iskusan, može se prikrasti usnuloj ženi", počne on
objašnjavati jednoličnim tonom kao da govori djetetu. "Može je prebaciti na leđa, a možda ona tako spava. U
tom slučaju on je zajaši preko prsa, ruke joj drži koljenima, a ako je pažljiv i profesionalan može to učiniti tako
da ostavi što je moguće manje modrica - zatim je zadavi jastukom."
U prostoriji se temperatura spustila za nekoliko stupnjeva.
"Misliš li da je to ovdje slučaj?" upita Loren jedva čujnim šapatom.
"Moramo pričekati dok ne budu gotovi svi toksikološki nalazi", reče Eldon okrene se od zida i pogleda
je u oči.
"Ali da. Mislim da se tako dogodilo." Ona je šutjela.
"Još nešto što može potkrijepiti moju teoriju i što bi nam moglo pomoći." Eldon spusti fotografiju na
stol. Na njoj je bila redovnica. Oči su joj bile zatvorene kao da se sprema na kakav kozmetički tretman. Imala je
šezdesetak godina, ali smrt je izravnala sve linije.
"Znaš li nešto o otiscima na koži?"
"Samo to da ih je veoma teško otkriti."
"Gotovo nemoguće ako ih odmah ne skineš s trupla. Većina istraživanja upućuje nas da, ako je
moguće, otiske uzmemo na mjestu zločina. Laboratorijski tehničari bi se trebali barem potruditi da tijelo
prekriju ljepljivom parom prije negoli ga odnesu kako bi se sačuvali otisci." Forenzika nije bila Lorenina jača
strana.
"Aha."
"E pa, bilo je prekasno učiniti to s našom Letećom opaticom." On je pogleda.
"Shvaćaš?
Samo, ova je zauvijek odletjela."
"Osjećam se kao da sam u društvu Chrisa Rocka. Nastavi."
"Dobro, odlučio sam pokušati nešto eksperimentalno. Imamo sreće što tijelo nije bilo na hladnom.
Kondenzacija koja se stvara na koži sve bi pokvarila. Ipak, odlučio sam pokušati s polutvrdom folijom od
polietilen tereptalata. Koristimo je jer smatramo da statički elektricitet privlači čestice prašine... "
"Čekaj malo." Loren podigne dlan pokazujući klasičnu stop gestu.
"Hajdemo preskočiti audiciju za Ekipu za očevid. Jesi li uspio skinuti otiske s tijela?"
"Da i ne. Pronašao sam razmazane otiske na objema sljepoočnicama, čini se da je jedan od palca, drugi
je možda od prstenjaka."
"Na njezinim sljepoočnicama?"
Eldon kimne. Skine naočale, obriše ih, vrati ih na vrh nosa i gurne prema gore.
"Mislim da ju je počinitelj zgrabio za lice jednom rukom. Kao što košarkaš drži loptu dlanom - s tim
što je pritisnuo njezin nos donjim dijelom dlana."
"Isuse."
"Da. Zatim kad se popeo na nju pritisnuo joj je glavu prema dolje."
"A što je s otiscima? Možeš li pomoću njih identificirati počinitelja?"
"Sumnjam. Imamo samo djelomične otiske. Na sudu ih nikada ne bi priznali, ali postoji neki novi
softver koji pomaže ispuniti praznine da se tako izrazim. Pronađeš li potencijalnog sumnjivca, možda bi to bilo
dovoljno da potvrdimo ili da ga isključimo."
"Možda pomogne."
On ustane.
"Idem to smjesta učiniti. Najvjerojatnije će potrajati dan, možda dva. Javit ću ti kad budem imao više."
"Dobro", reče Loren. "Ima li još što?"
Preko lica kao da mu je pala sjena.
"Eldon?"
"Da", reče on. "Ima."
"Ne sviđa mi se način na koji si to rekao."
"Ni meni se ne sviđa to što ti moram reći, vjeruj mi. Ali čini mi se da ju počinitelj nije samo zadavio."
"Kako to misliš?"
"Znaš li išta o aparatima za omamljivanje strujom?"
"Pomalo."
"Mislim da su se koristili njime..." on proguta slinu.
"U njoj."
"Kada kažeš 'u njoj', misliš..."
"Mislim točno onako kako zamišljaš", reče on prekidajući je.
"Hej, i ja sam išao u katoličku školu, dobro?"
"Ima li tragova opeklina?"
"Blijedih. Ali ako znaš što radiš... a pogotovo u tako osjetljivom području... doista ih i ne bi trebalo biti.
Ako ti to ikako pomaže, radi se o aparatu s jednim šiljkom. Većina aparata, poput onih što ih koristi policija,
ima dva šiljka. Još uvijek nisu gotovi svi nalazi, ali mislim da je umrla u mukama." Loren zatvori oči.
"Hej, Mrvice."
"Što je?"
"Učini mi uslugu", reče Eldon.
"Ulovi tog kučkinog sina."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

12 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:46 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
9. poglavlje:
"Zdravo, dušo. Kako je protekao tvoj dan?" upita Olivia. Matt je samo držao mobitel.
"Matt?"
"Ovdje sam", odgovori on.
Policijski automobil se odvezao. Matt se okrene. Marsha je stajala na prednjim stubama s rukama na
bokovima. Paul je lovio Ethana, obojica su vrištali od smijeha.
"I?" reče Olivia kao da je posve običan dan.
"Gdje si sada?"
"Kod Marshe."
"Je li sve u redu?"
"Da, vodim dječake na večeru."
"Ne valjda ponovno u McDonald's. Prženi krumpirići su tako nezdravi."
"Da, naravno."
Oprezni koraci. Tlo koje se otvara pod nogama. Matt je držao mobitel s mislima: Ne možeš je tek tako
zaskočiti riječima "Aha, ulovio sam te!"
"Ima li štogod nova?" upita Olivia.
"Ne baš", odgovori on. Kyra je upravo ulazila u svoj automobil. Široko mu se nasmiješi i mahne mu na
pozdrav. On otpozdravi kimanjem.
"Zvao sam te ranije", reče Matt najležernije što je mogao.
"Doista?"
"Da."
"Kada?"
"Negdje oko podneva."
"Stvarno?"
"Ne, izmišljam. Da, stvarno."
"Pa, to je čudno."
"Zašto?"
"Nisam čula da telefon zvoni."
"Možda si bila izvan dometa", pokuša on dajući joj priliku da se izvuče.
"Možda", odgovori ona polako.
"Ostavio sam ti poruku."
"Čekaj malo." Nastane stanka.
"Čekaj. Ovdje piše 'tri propuštena poziva'."
"To sam bio ja."
"Žao mi je, dušo. Znam da to zvuči smiješno, ali još uvijek ne znam točno kako da preslušam govorne
poruke. Na starome mobitelu je kod bio šest-sedam-šest pa zvjezdica, ali mislim da to ne vrijedi za ovaj
mobitel."
"Tako je", reče Matt. "Tvoj novi kod su posljednja četiri broja tvog mobitela i tipka 'ljestve'."
"Da, točno. Obično samo pogledam tko je zvao."
Matt zatvori oči. Nije mogao vjerovati koliko je sve to besmisleno i obično.
"Gdje si bila?" upita.
"Molim?"
"Kada sam zvao. Gdje si bila?"
"Oh, na seminaru."
"Gdje?"
"Kako misliš gdje? U Bostonu sam."
"O čemu je seminar?"
"O nekoj novoj spravi za surfanje koja sprječava zaposlenike da koriste internet u privatne svrhe. Ne
možeš ni zamisliti koliko se radnih sati izgubi zbog interneta."
"Aha."
"Čuj, žurim. Imam večeru s nekim ljudima."
"Ja ih poznajem?"
"Ne, ne poznaješ nikoga od njih." Olivia malo pretjerano uzdahne.
"Ispravak: nikoga koga bi želio poznavati."
"Dosadno?"
"Vrlo."
"U kojem si hotelu odsjela?"
"Zar ti nisam rekla?"
"Ne."
"U Ritzu. Ali uglavnom sam vani. Najlakše ćeš me dobiti na mobitel."
"Olivia?"
"Oh", reče ona.
"Pričekaj sekundu."
Nastane dulja stanka. Marsha krene preko travnjaka prema njemu. Pokaže na svoj automobil kao da
pita je li u redu ako ode. On joj mahne da je u redu. Ethan i Paul koji su se umorili od trčanja u krug krenu
prema njemu. Ethan ga zgrabi za desnu, a Paul za lijevu nogu. Matt napravi grimasu i pokaže na mobitel. Kao
da nisu i tako shvatili da je zauzet. Čini se da ipak nisu.
Olivia reče:
"Dobila sam fotografiju. Koju ono tipku trebam pritisnuti?"
"Desnu."
"Čekaj malo. Evo je stiže." Zatim će:
"Hej, to si ti. Čovječe, udala sam se za zgodnoga vraga." Matt se nehotice nasmiješi - i zato ga sve još
više zaboli. Volio ju je. Mogao je pokušati ublažiti stvar, ali nije mogao od toga pobjeći.
"Ne bi bilo lijepo od mene da ti proturječim", reče on.
"Iako, ovo nije jedan od tvojih ljepših osmijeha. K vragu, uopće nisi nasmijan. Idući put skini košulju."
"I ti", odgovori on.
Ona se nasmije, ali ne bezbrižno kao uvijek.
"Još bolje," doda Matt, a onda i sljedeće riječi – je li mu to izletjelo tek tako? "mogla bi staviti
platinastu vlasulju."
Tišina.
Ovoga puta je on prekine.
"Olivia?"
"Ovdje sam."
"Ranije, kada sam te zvao."
"Da?"
"Samo sam odgovorio na tvoj poziv."
Kao da su osjetili napetost, dječaci puste njegove noge. Paul nagne glavu prema Ethanu.
"Ali ja te nisam zvala", reče Olivia.
"Da, jesi. Hoću reći, dobio sam poziv s tvojeg mobitela."
"Kada?"
"Prije nego što sam uzvratio poziv."
"Ne shvaćam."
"Dobio sam fotografiju nekog čovjeka tamne kose. Zatim video-snimku."
"Videosnimku?"
"Ti u nekoj sobi. Barem izgleda kao da si ti. Osim što si imala platinastu vlasulju."
Tišina. Zatim:
"Ne znam o čemu govoriš."
Je li joj vjerovao? A tako je želio, tako je želio prekinuti s tom temom...
"Ranije danas", reče on. "Malo prije negoli sam ti ostavio poruku ti si nazvala mene s mobitela.
Poslala si mi snimku... "
"To sam shvatila, ali... "
"Ali što?"
"Oh, čekaj malo", reče Olivia.
"To bi moglo biti objašnjenje."
Paul i Ethan su ponovno počeli trčati u krug. Da se čovjeku zavrti u glavi. Bili su izvan kontrole i
preblizu cesti. Matt stavi ruku preko mobitela i vikne im da se vrate.
"Objašnjenje za što?" upita on.
"Mislim... pa, doista ne shvaćam zašto nisam dobila tvoj prvi poziv. Nisam izvan mreže. Pogledala sam
u propuštene pozive i znaš što? I Jamie je zvala, a ja ni tad nisam čula da zvoni."
"Pa?"
"Palo mi je na pamet da su to učinili tipovi sa seminara. Oni su pravi šaljivci. Možda su htjeli izvesti
kakvu psinu."
"Psinu."
"Dobro, ako baš moraš znati, zaspala sam za vrijeme seminara. Bilo je nevjerojatno dosadno. Kada sam
se probudila, vidjela sam da mi je netko dirao torbu. Nije bila jako pomaknuta, ali kad se sada toga sjetim, čini
mi se da ju je netko dirao. Tada mi se to nije učinilo važnim."
"A sada misliš...?"
"Da ju je netko uzeo, učinio nešto i vratio je. Ne znam, ali i to mi se čini nekako blesavim." Matt nije
znao što bi rekao, ali Olivijin ton nije zvučao iskreno.
"Kad se vraćaš kući?"
"U petak."
On prebaci mobitel u drugu ruku.
"Doći ću k tebi."
"Zar nemaš posla?"
"Ništa što ne može čekati."
"Ali," reče ona malo tiše, "zar sutra nije tvoj četvrtak u muzeju?" On je gotovo zaboravio na to.
"To ne smiješ propustiti."
U posljednje tri godine nije nijednom. Dugo Matt nije nikome rekao da ima sastanke u muzeju svakog
drugog četvrtka. Ljudi ne bi shvatili. Postojala je tu neka veza, neka privlačnost što se zasnivala na potrebi i
tajnovitosti. Bilo je teško bolje objasniti. Ti su sastanci jednostavno bili veoma važni.
Ali on svejedno reče:
"Mogu ga odgoditi."
"Ne bi trebao, Matt. Ti to dobro znaš."
"Mogao bih doći prvim avionom... "
"Nema potrebe. Prekosutra dolazim kući."
"Ne želim čekati."
"Ionako sam ovdje pretrpana poslom. Gle, moram ići. Kasnije ćemo razgovarati, dobro?"
"Olivia?"
"Vidimo se u petak", reče ona.
"Volim te." Zatim spusti slušalicu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

13 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:47 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
10. poglavlje:
"Striče Matt?"
Paul i Ethan su bili sigurno smješteni na stražnjem sjedalu. Mattu je trebalo dobrih petnaest minuta da
namjesti dječje sjedalice kako spada. Tko je k vragu smislio te stvari - svemirska agencija NASA?
"Što je, kompa?"
"Znaš li što McDonald's sada nudi?"
"Već sam ti rekao. Ne idemo u McDonald's."
"Ma znam. Samo kažem."
"Aha."
"Znaš li što McDonald's sada ima?"
"Ne", odgovori Matt.
"Znaš onaj novi film Shrek?'
"Da."
"Imaju igračke iz Shreka", reče Paul.
"Htio je reći da ih McDonald's ima", dometne Ethan.
"Ma je li moguće?"
"I besplatne su."
"Nisu besplatne", reče Matt.
"Baš jesu. Daju ih s happy meal obrokom."
"Koji je precijenjen."
"Pre-što?"
"Ne idemo u McDonald's."
"Ma da, znamo."
"Samo smo to spomenuli."
"Kako daju besplatne igračke, ništa više."
"Iz filma Shrek."
"Sjećaš li se kad smo gledali prvi film o Shreku, striče Matt?"
"Sjećam se", odgovori on.
"Meni se sviđa Donkey", reče Ethan.
"I meni", složi se Matt.
"Donkey je igračka koju dijele ovaj tjedan."
"Ne idemo u McDonald's."
"Samo sam rekao."
"Pa i kineska je hrana dobra", reče Paul.
"Iako ne daju igračke."
"Da, ja volim svinjska rebarca."
"I dim sum."
"Mama voli mahune."
"Fuj. Ti ne voliš mahune, striče Matt, je li tako?"
"Mahune su zdrave", reče Matt.
Ethan se okrene prema bratu.
"To znači da ih ne jede."
Matt se nasmiješi pokušavajući normalno progurati dan. Paul i Ethan su mu dobro u tome pomagali.
Stigli su u Cathay, staromodni kineski restoran s klasičnim retro jelima kao chow mein i foo young od
jaja, napuklim vinilnim separeima i mrzovoljnom staricom za blagajnom koja vas je gledala dok jedete kao da
se boji da ćete ukrasti pribor za jelo. Jela su bila masna, ali takva su i trebala biti. Dječaci su pojeli brdo hrane,
dok su u McDonald'su samo prčkali. Ponekad bi uspjeli savladati pola hamburgera i desetak krumpirića. Ovdje
bi polizali tanjure. Kineskim bi restoranima možda bilo pametno da počnu dijeliti igračke s likovima iz filmova.
Ethan je kao i uvijek bio živahan, Paul nešto suzdržaniji. Odgojeni gotovo jednako, nastali od istog
genetskog materijala, a opet, nisu mogli biti različitiji. Ethan je bio mangup, nikad nije mirno sjedio na mjestu.
Bio je neuredan i živ i nije se volio maziti. Kada je Paul bojio crteže, nikad nije prelazio preko crte. Ljutio se
kada je griješio. Bio je pažljiv prema drugima, dobar sportaš i volio se maziti. Priroda je ipak jaaako vodila u
utrci s odgojem.
Na putu kući zaustavili su se u slastičarnici Dairy Queen. Ethan je na kraju na sebi imao više sladoleda
od vanilije negoli je pojeo. Kada su skrenuli na prilaz, Matt se iznenadio kada je vidio da se Marsha još nije
vratila. Odveo ih je u kuću - imao je ključ - i okupao ih. Bilo je osam sati. Matt uključi epizodu Neobičnih
roditelja. Iako crtić, bio je prilično duhovit na odrastao način. Zatim je pregovaračkom sposobnošću koju je
naučio zastupajući klijente po cijeloj saveznoj državi nagovorio dječake da pođu u krevet. Ethan se plašio mraka
pa je Matt uključio Sponge Bob noćnu svjetiljku.
Matt pogleda na sat. Osam i trideset. Nije imao ništa protiv da ostane i dulje, ali već se počeo pomalo
brinuti.
Uputi se u kuhinju. Paulova i Ethanova najnovija umjetnička djela visjela su na hladnjaku pričvršćena
magnetima. Bilo je i fotografija u plastičnim okvirima koji kao da nikada ne drže fotografiju na mjestu. Polovica
ih je napola ispala. Matt ih pažljivo vrati na njihovo mjesto.
Pri vrhu hladnjaka, previsoko da bi djeca dohvatila (ali i vidjela?) bile su dvije Berniejeve fotografije.
Matt zastane i zapilji se u brata. Nakon nekog vremena se okrene i uzme kuhinjski telefon. Nazove Marshin
mobitel.
Marsha je po broju vidjela tko je zove pa se javila.
"Matt, upravo sam te namjeravala nazvati."
"Hej."
"Jeste li se vratili kući?"
"Jesmo. Dječaci su okupani i u krevetu su."
"Opa, dobar si."
"Hvala."
"Ne, hvala tebi." Trenutak su šutjeli.
"Hoćeš li da još malo ostanem?" upita Matt.
"Ako nemaš ništa protiv."
"Nema problema. Olivia je još uvijek u Bostonu."
"Hvala ti", reče ona, ali ton joj je bio čudan.
On prebaci prijamnik na drugo uho.
"Ovaj, oko koliko sati si se mislila vratiti... "
"Matt?"
"Da."
"Prije sam ti lagala." On ne reče ništa.
"Nisam imala sastanak u školi." On je čekao.
"Na spoju sam."
Budući da nije znao što da na to kaže, Matt izgovori uvijek pouzdano:
"Aha."
"Trebala sam ti prije reći." Ona nastavi tiše.
"Ovo čak nije prvi spoj."
On pogleda u bratove oči na hladnjaku.
"Dobro."
"Imam nekoga. Već gotovo dva mjeseca. Dječaci naravno ništa ne znaju."
"Ne moraš mi objašnjavati."
"Da, Matt, moram." On to nije komentirao.
"Matt?"
"Ovdje sam."
"Bi li mogao prenoćiti kod nas?"
On zatvori oči.
"Bih", reče on.
"Nema problema."
"Vratit ću se kući prije negoli se dječaci probude."
"Dobro."
Čuo je kako ona šmrca. Plakala je.
"Sve je u redu, Marsha."
"Doista?"
"Da", reče on.
"Vidimo se ujutro."
"Volim te, Matt."
"I ja tebe."
On prekine vezu. Bilo je dobro što Marsha izlazi. To je bilo veoma dobro. Ali pogled mu
ponovno odluta na brata. Koliko god nepošteno i krivo bilo, nije si mogao pomoći a da ne
pomisli kako nikad nije toliko snažno osjećao da mu nema brata.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

14 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:48 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
11. poglavlje:
Čini se da svi ponekad sanjaju stravičan san u kojem iznenada trebaju polagati konačni ispit iz
predmeta koji nisu slušali cijeli kvartal. Matt nije. Umjesto toga, Matt je u neobično sličnom stilu sanjao da je
ponovno u zatvoru. Nije imao pojma što je učinio da opet završi tamo. Nije se sjećao zločina ili suđenja, samo
osjećaja da je zabrljao i da ovoga puta neće nikad izići. Prenuo bi se iz sna sav oznojen. Oči bi mu bile pune
suza. Sav bi se tresao.
Olivia se na to naviknula. Zagrlila bi ga i šaptala mu da je sve u redu, da mu više nitko ne može nauditi.
I ona, njegova prekrasna žena, znala je loše sanjati, ali kao da nije imala potrebu, ili kao da nije željela takvu
utjehu.
Matt je ležao na kauču u radnoj sobi. Gostinjska soba na katu imala je bračni krevet na razvlačenje koji
mu se činio prevelikim kada je spavao sam. Piljio je u mrak osjećajući se strahovito usamljenim. Tako se nije
osjećao još od onoga dana kada se Olivia pojavila u njegovu uredu. Matt se zapravo bojao sna. Držao je oči
otvorene. U četiri ujutro Marshin je automobil skrenuo na kolni prilaz.
Kada je začuo ključ u bravi, Matt zatvori oči praveći se da spava. Marsha mu priđe na prstima i poljubi
ga u čelo. Zapahne ga njezin miris šampona i sapuna. Gdje god da je bila, istuširala se. Pitao se je li se tuširala
sama. Također se pitao zašto mu je stalo.
Ona pođe u kuhinju. Još uvijek se pretvarajući da spava Matt polako otvori jedno oko. Marsha je
dječacima pripremala obrok za školu. Iskusnim je pokretima mazala džem. Na obrazima su joj bile suze. Matt se
ne pomakne. Pustio je da u miru završi ono što je radila i slušao kako se tiho uspinje uza stube.
U sedam ujutro nazvala ga je Cingle.
"Pokušala sam te dobiti na tvoj kućni broj", reče. "Ali uzalud."
"Ostao sam prespavati kod šurjakinje."
"Aha."
"Samo sam čuvao nećake."
"Jesam li uopće nešto pitala?"
On protrlja lice.
"Što ima novog?" "Hoćeš li svratiti do mojega ureda?"
"Da, malo kasnije.
Zašto?"
"Pronašla sam čovjeka koji te slijedio, Charlesa Talleyja." On se uspravi.
"Gdje?"
"Hajdemo o tome porazgovarati u četiri oka, dobro?"
"Zašto?"
"Moram provjeriti još neke stvari."
"U vezi čega?"
"U vezi Charlesa Talleyja. Vidimo se u tvojemu uredu u podne, dobro?"
On je ionako imao svoj sastanak četvrtkom u muzeju.
"Da, dobro."
"I Matt?"
"Što je?"
"Rekao si da je to osobno? Što god to bilo s Talleyjem?"
"Da."
"Onda si u govnima do grla."
Matt je bio učlanjen u muzej u Newarku. Pokazao je svoju člansku iskaznicu, ali za to nije bilo potrebe.
Čuvari na ulazu već su ga dobro poznavali. On im kimne i uđe. Tako rano prijepodne malo je ljudi lutalo
dvoranama. Matt se uputi u zapadno krilo u galeriju umjetnina. Prođe pokraj najnovijeg eksponata muzeja,
slikovita platna Wosenea Workea Kosrofa pa stubama na drugi kat.
Osim nje tamo nije bilo nikoga.
Ugleda je daleko u dnu hodnika. Stajala je gdje i uvijek - ispred slike Edwarda Hoppera. Glavu je
neznatno nagnula u lijevo. Bila je to veoma zgodna žena, približavala se šezdesetoj, visoka gotovo metar
osamdeset, visokih jagodica, plave kose koja je krasila čini se samo imućne. Kao i uvijek izgledala je njegovano
i dotjerano.
Zvala se Sonya McGrath. Bila je to majka Stephena McGratha, mladića kojega je Matt ubio.
Sonya je uvijek čekala ispred Hoppera. Slika se zvala Dvorana Sheridan. Prikazom kinodvorane
umjetnik je uspio dočarati čisti očaj i tugu.
Nevjerojatno. Bilo je poznatih slika koje su prikazivale ratna razaranja, smrt, uništenje, ali u toj
naizgled jednostavnoj Hopperovoj slici bilo je nečega. Prikaz gotovo pustoga balkona na njih je oboje djelovao
kao nijedna druga slika.
Sonya McGrath je čula da on prilazi, ali je nastavila gledati sliku. Matt prođe pokraj Stana, čuvara koji
je četvrtkom prijepodne uvijek radio na tome katu. Kimnuli su jedan drugome i kratko se nasmiješili. Matt se
pitao što Stan misli o tim njegovim tihim sastancima sa zgodnom starijom ženom.
Matt stane pokraj nje i zagleda se u Hoppera. Slika je bila poput neobična zrcala. Matt je sebe i Sonyju
doživljavao kao dvije izolirane figure - on Hopperov razvođač publike u kinu, ona usamljena gledateljica. Dugo
nisu progovorili. Matt krajičkom oka pogleda profil Sonyje McGrath. Jednom je vidio njezinu fotografiju u
novinama u nedjeljnom izdanju New York Timesa, u rubrici o stilu. Sonya McGrath je bila pripadnica otmjenih
krugova. Na fotografiji je imala očaravajuće blistav osmijeh. On nikada nije uživo vidio takav osmijeh -
zapravo, pitao se postoji li uopće osim na filmu.
"Ne izgledaš najbolje", reče Sonya.
Nije gledala u njega - koliko se njemu činilo nije nijednom pogledala u njegovu smjeru - ali on
svejedno kimne. Sonya se okrene prema njemu.
Njihovo je druženje - premda izraz 'druženje' nije najbolje objašnjavao njihovu vezu - počelo nekoliko
godina nakon što je Matt izišao iz zatvora. Zazvonio bi telefon, on bi se javio, ali s druge strane linije je bio
muk. Ne bi mu spustili slušalicu. Ne bi mu rekli ni riječi. Mattu se činilo da možda čuje disanje, ali uglavnom je
bila potpuna tišina. Matt je nekako znao tko je na vezi.
Kada ga je nazvala peti put, Matt je nekoliko puta duboko udahnuo prije negoli je skupio hrabrost da
progovori.
"Žao mi je", rekao je.
Nastala je dugačka tišina. Zatim Sonya odgovori:
"Ispričaj mi što se doista dogodilo."
"Već jesam, na sudu."
"Ispričaj mi ponovno. Sve."
On je pokušao. Trebalo mu je puno vremena. Ona nije progovarala. Kada je završio, ona je spustila
slušalicu.
Sljedećeg je dana ponovno nazvala.
"Želim ti ispričati o mojemu sinu", rekla je bez uvoda.
I to je učinila.
Matt je sada o Stephenu McGrathu znao više negoli je doista želio znati. Za njega on više nije bio tek
mladić koji se umiješao u tučnjavu, kamen na pruzi zbog kojega je život Matta Huntera sletio s tračnica.
McGrath je imao dvije mlađe sestre koje su ga obožavale. Volio je svirati gitaru. Bio je pomalo hipi. To je, rekla
je Sonya sa smiješkom, naslijedio od majke. Bio je dobar slušač, tako su barem govorili njegovi prijatelji. Kada
su imali kakav problem, obraćali su se Stephenu. On nikada nije imao potrebu biti u centru pažnje. Bio je
zadovoljan da se drži postrance. Smijao se tuđim šalama. Samo je jedanput u životu upao u nevolju - kada ga je
policija uhvatila kako sa srednjoškolskim prijateljima pije iza školske zgrade - ali nikada nije sudjelovao u
tučnjavama, čak ni kao dijete, činilo se kao da se smrtno plaši fizičkog nasilja. Tijekom tog telefonskog
razgovora Sonya ga je upitala:
"Znaš li da Stephen nije poznavao nijednog od tih mladića koji su sudjelovali u tučnjavi?"
"Znam."
Ona je tada počela plakati.
"Pa zašto se onda umiješao?"
"Ne znam."
Prvi su se put sreli upravo tu u muzeju Newarka prije tri godine. Popili su kavu i jedva progovorili koju
riječ. Nekoliko mjeseci kasnije ostali su na objedu. I tako im je ušlo u naviku da se svakog drugog četvrtka
ujutro nalaze ispred Hoppera. Još se nije dogodilo da ijedno od njih propusti sastanak.
Isprva nisu nikome rekli. Sonyjin muž i kćeri nikada ne bi shvatili. Ni oni sami nisu shvaćali. Matt nije
mogao objasniti zašto su mu ti sastanci toliko važni. Većina bi zaključila kako to radi uglavnom iz osjećaja
krivnje, zbog nje, da se iskupi ili Bog zna zašto. Ali uopće se nije radilo o tome.
Ta dva sata - toliko su trajali njihovi sastanci - Matt se osjećao neobično slobodnim jer je dopuštao da
na površinu iziđe sva njegova bol, svi osjećaji. On nije znao što ona ima od tih sastanaka, ali pretpostavljao je da
se radi o nečemu sličnom. Razgovarali su o toj noći. Razgovarali su o svojim životima. Razgovarali su o svojim
nesigurnim koracima, osjećaju kako bi tlo svakoga časa moglo pod njima popustiti. Sonya mu nikada nije rekla:
"Opraštam ti." Nikada nije rekla da nije on kriv, da je to bila nesreća, da je odslužio svoju kaznu.
Sonya krene niz hodnik. Matt je još koji trenutak piljio u sliku, zatim krene za njome. Spustili su se na
prvi kat, u atrij muzeja. Uzeli su kavu i sjeli za isti stol kao i uvijek.
"I tako", reče ona. "Ispričaj mi što se događa."
Ona to nije rekla iz pristojnosti ili da započne razgovor. Njihovi razgovori nisu bili u stilu Kako
si-dobro sam-a ti? Matt joj je sve govorio. Toj je ženi, Sonyji McGrath, govorio stvari koje se nije usudio
nikome reći. Nikad joj nije lagao, nikad nije izmišljao ili uljepšavao stvari. Kada je završio, Sonya ga upita:
"Misliš li da Olivia ima ljubavnika?"
"Dokazi su prilično jasni."
"Ali?"
"Ali naučio sam da dokazi rijetko objašnjavaju cjelokupnu situaciju." Sonya kimne.
"Trebao bi je ponovno nazvati", reče ona.
"Već jesam." ,
"Pokušaj je nazvati u hotel."
"Jesam."
"Nije je bilo?"
"Čak nije ni prijavljena."
"U Bostonu postoje dva Ritz-Carltona."
"Nazvao sam oba."
"Ah." Ona se nasloni i stavi ruku na bradu.
"I tako, sad znaš da ti Olivia nešto taji."
"Da."
Sonya se zamisli. Nikad nije upoznala Oliviju, ali je znala o Mattovu odnosu s njom više od bilo koga.
Izgledala je zabrinuto.
"Što je?" upita on.
"Samo pokušavam naći uvjerljivi razlog za njezino ponašanje."
"I?"
"Nisam ništa smislila." Ona slegne ramenima i otpije gutljaj kave. "Tvoja veza s Olivijom mi se uvijek
činila neobičnom."
"Zašto?"
"Zato što ste se ponovno našli deset godina nakon što ste zajedno proveli noć."
"Da, proveli smo zajedno noć, ali nije bilo seksa." "Možda je u tome stvar."
"Ne shvaćam vas."
"Da je bilo seksa, možda bi nestalo čarolije. Ljudi tvrde kako je vođenje ljubavi najintimnija stvar na
svijetu. U zbilji je najvjerojatnije suprotno." On je čekao.
"Kakva neobična slučajnost."
"Zašto?"
"Clark ima ljubavnicu."
Matt je nije pitao je li sigurna i kako je saznala. Jednostavno reče:
"Žao mi je."
"Nije ono što misliš." On je šutio.
"Nema veze s onim što se dogodilo našemu sinu." Matt pokuša kimnuti.
"Volimo krivnju za sve naše probleme svaljivati na Stephenovu smrt. Clarkov preljub puno je
jednostavniji."
"A to je?"
"Napaljen je."
Ona se nasmiješi. On joj pokuša uzvratiti.
"Oh, jesam li spomenula da je mlada? Djevojka s kojom Clark spava."
"Ne."
"Trideset i dvije su joj godine. Imamo kćer njezinih godina."
"Žao mi je", ponovi Matt.
"Ne mora ti biti žao. To je obrnuta strana onoga o čemu smo maloprije govorili. O intimnosti i seksu."
"Kako to mislite?"
"Istina je da mene, poput mnogih žena mojih godina, seks pretjerano ne zanima. Znam, Cosmo i slični
tvrde suprotno, one gluposti o tome kako muškarci dosežu seksualni vrhunac s devetnaest godina, a žene u
tridesetima. Ali u stvarnosti muškarcima uvijek treba seks i točka. Za mene seks više nema nikakve veze s
intimnošću. Clarku je pak veoma potreban. To je sve što njemu predstavlja ta mlada žena. Seks. Rasterećenje.
Fizičku potrebu."
"Zar vam to ne smeta?"
"Ne radi se o meni." Matt ne reče ništa.
"Kada malo razmisliš o tome, vrlo je jednostavno: Clarku je potrebno nešto što meni uopće nije u
interesu da mu pružim. Stoga to pokušava pronaći na drugome mjestu." Sonya primijeti izraz njegova lica. Ona
uzdahne i stavi ruke na bedra.
"Dat ću ti primjer. Da Clark recimo voli poker, a ja ga ne želim igrati... "
"Ma dajte, Sonya, to nije isto."
"Nije li?"
"Seks i poker?"
"Dobro, u redu, ostanimo kod tjelesnih ugoda. Profesionalna masaža. Svakoga tjedna Clarka u klubu
masira maser po imenu Gary... "
"Ni to nije isto."
"Ali zar ne vidiš? Isto je. Seks s tom djevojkom nema veze s prisnošću. To je samo fizički čin, poput
masaže leđa ili rukovanja. Zašto bi mi onda to trebalo smetati?" Sonya ga pogleda očekujući njegov odgovor.
"Ja se s time ne bih složio", reče Matt.
Na njezinim je usnama bio blagi osmijeh. Sonya je voljela intelektualne igrice. Voljela je izazov. Pitao
se misli li ona doista to što govori ili ga samo iskušava.
"I, što ćeš poduzeti?" upita ona.
"Olivia se sutra vraća kući."
"Misliš li da ćeš moći pričekati do tada?"
"Pokušat ću."
Nije skidala pogled s njega.
"Što?" upita on.
"Ne možemo pobjeći od te teme, zar ne? Mislila sam..." Ona zastane.
"Što ste mislili?" Pogledi im se sretnu.
"Znam da je to grozan klišej, ali sve mi se činilo poput noćne more. Vijesti o Stephenu. Suđenje. Stalno
sam čekala da se probudim i saznam kako se radi o okrutnoj šali i da je sve u redu."
I on se jednako osjećao. Kao da je zarobljen u lošemu snu čekao da dođe do vrhunca radnje u Skrivenoj
kameri kada će se pojaviti Stephen neozlijeđen i nasmijan.
"Ali sad se sve u životu čini obrnutim, nije li tako, Matt?" On kimne.
"Umjesto da vjeruješ kako je sve loše što ti se događa noćna mora iz koje ćeš se probuditi," nastavi
ona, "ti misliš kako je dobro samo privid. A to je upravo učinio poziv koji si primio. Probudio te iz dobrog sna."
On nije mogao govoriti.
"Znam da se nikada neću moći pomiriti s onim što se dogodilo", reče Sonya McGrath.
"To je jednostavno nemoguće. Ali mislila sam... nadala sam se da bi ti možda mogao." Matt je čekao
da ona još nešto kaže, ali ona nije. Iznenada je ustala kao da je previše rekla. Zajedno su se uputili prema izlazu.
Sonya ga poljubi u obraz i njihov je zagrljaj ovoga puta trajao dulje nego obično. On je kao i uvijek osjetio kako
iz nje izvire očaj. Stephenova je smrt bila prisutna u svakome trenutku, u svakome pokretu. On je bio s njima,
njihov stalni pratilac.
"Ako ti budem potrebna," šapne ona, "nazovi me. U bilo koje doba."
"Hoću."
Gledao ju je kako odlazi. Razmišljao je o onome što mu je rekla, o finoj granici između dobrih i loših
snova, a kada je ona napokon nestala iza ugla, on se okrene i pođe.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

15 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:48 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
12. poglavlje:
Kada je Matt stigao do Rolandina stola ona reče: "Cingle te čeka u uredu."
"Hvala."
"Kriza želi da ga pozovem čim stigneš." Rolanda ga pogleda.
"I, jesi li stigao?"
"Daj mi pet minuta."
Ona se okrene prema kompjuteru i nastavi tipkati. Matt uđe u ured. Cingle Shaker je stajala i gledala
kroz prozor.
"Lijep pogled", reče.
"Doista tako misliš?"
"Ma ne. Tako ja zamišljam neobavezan razgovor."
"Dobro ti ide", reče on.
"Mislila sam da si ti ovdje tek pomoćnik."
"I jesam."
"Pa kako to da imaš tako otmjeni ured?"
"Pripadao je mojemu bratu."
"Pa?"
"Bernie je ovdje bio velika faca."
"Pa?" Cingle se okrene prema njemu.
"Ne želim zvučati bešćutno, ali on je umro."
"Mislim da si malo prije bila previše stroga prema sebi. Ne samo da si dobra već ti doista sjajno idu ovi
neobavezni razgovori."
"Ne, htjela sam reći kako je on umro prije, koliko? Tri godine. Ne mogu vjerovati da su dopustili
pomoćniku, bivšem zatvoreniku, da zadrži ovakav prostor." On se nasmiješi.
"Shvatio sam što si mislila."
"Pa u čemu je tajna?"
"Možda iz poštovanja prema mojemu bratu."
"Tko, odvjetnici?" Cingle napravi grimasu.
"Ma daj."
"Zapravo", reče on. "Mislim da im se sviđa moje društvo."
"Zato što si tako divan tip?"
"Zato što sam bivši zatvorenik. Zabavlja ih da me tu drže."
Cingle kimne. "Kao kad pozoveš par lezbijki na uštogljenu večeru."
"Tako nešto, ali još egzotičnije. Baš smiješno. Ja sam na neki način veliki kuriozitet. Kad god se
napiju, svi me pitaju, potajno naravno, kako izgleda kada tip poput njih završi u", i tu on pokaže navodnike,
"buksi."
"Znači ti si mjesna znamenitost."
"Da, bizarno, nije li?"
"I zato te nisu izbacili iz ovoga ureda?" On slegne ramenima.
"Možda te se boje", reče Cingle. "Zna se da si ubio čovjeka golim rukama." On uzdahne i sjedne u svoj
naslonjač. Cigle također sjedne.
"Oprosti", reče ona. On na to samo odmahne rukom.
"Što ima novoga?"
Cingle prekriži svoje dugačke noge. Matt je znao da ona to inače radi kako bi postigla određeni efekt,
ali se zapita je li joj to nesvjesno prešlo u naviku.
"Pa, reci mi, zašto si htio da otkrijem kome pripada onaj automobil?"
On raširi ruke.
"Moramo li doista ponavljati značenje riječi 'osobno'?
"Samo ako želiš da ti kažem što sam otkrila."
"Znači odlučila si se koristiti ucjenom?"
Ali on primijeti da se ona uozbiljila.
"Učinilo mi se da me slijedi", reče Matt.
"Zašto ti se učinilo?"
"A što misliš? Otišao sam na nekoliko mjesta i njegov je automobil uvijek bio tamo."
"I ti si to tek tako primijetio?"
"Slova na njegovoj registarskoj tablici slična su mojim inicijalima."
"Molim?"
Matt joj objasni sve o tablici, svojim inicijalima, kako se taj automobil žurno odvezao kada mu se on
približio. Cingle ga je pozorno slušala ne mičući se.
Kada je Matt završio, Cingle upita:
"Zašto te Charles Talley prati, Matt?"
"Ne znam."
"Nemaš ni predodžbu?"
On se nije želio ponavljati. Znao je kako izgleda kad se ljudi previše bune. Tišina je u ovome slučaju
bila najbolji odgovor.
"Talley ima dosje."
Matt je zamalo rekao: "Imam ga i ja", ali se suzdržao. Imati dosje, onakav kakav zavrjeđuje Cingleinu
pažnju, očito je nešto značilo. To što u Mattovu slučaju to nije bilo važno samo je iznimka koja potvrđuje
pravilo. Matt nije volio razmišljati na taj način - zar nije i Lance Banner imao takve predrasude - ali kako se
boriti protiv činjenica?
"Uhićen je zbog fizičkog napada", reče Cingle. "Koristio se metalnim bokserom. Nije ubio jadnika, ali
mu je pretvorio mozak u kašu. Bilo bi milosrdnije da ga je ubio."
Matt razmisli o tome, pokuša shvatiti kako se to uklapa.
"Koliko je godina dobio?"
"Osam."
"Puno."
"To nije prvi put da je optužen. Talley baš i nije uzoran zatvorenik." Matt pokuša povezati sve
činjenice. Zašto ga je taj tip pratio?
"Želiš li vidjeti kako tip izgleda?" upita Cingle.
"Imaš njegovu fotografiju?"
"Da, iz policijskoga dosjea."
Cingle je na traperice odjenula modri blejzer. Posegne u unutarnji džep, izvadi fotografije i tada se
Mattov svijet ponovno zavrti. Kako k vragu... ?
Znao je da ga ona pomno gleda, ocjenjuje njegove reakcije, ali nije si mogao pomoći. Kada je vidio
dvije fotografije - klasičnu sprijeda i iz profila - gotovo je uzviknuo. Rukama se grčevito primio za stol. Osjećao
se kao da pada.
"Znači, prepoznaješ ga?" upita Cingle.
Prepoznao ga je. Isti onaj podrugljivi osmijeh. Ista modrocrna kosa. Charles Talley je bio muškarac čiji
je lik vidio na svojemu mobitelu.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

16 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:49 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
13. poglavlje:
LOREN MUSE PROŠLA JE KROZ VREMENSKI STROJ.
Posjet Sv. Margareti, školi koju je nekoć pohađala, izazvao je uobičajene vizualne klišeje: hodnici su se
činili užima, ormarići manjima, stropovi i nastavnici nižima. Ali ostalo, ono doista važno, nije se pretjerano
promijenilo. Kada je stupila unutra, Loren je upala u vremenski portal. Osjetila je srednjoškolske trnce po tijelu,
stalnu nesigurnost dok su u njoj istovremeno tinjale potreba za odobravanjem i pobuna. Ona pokuca na vrata
majke Katherine.
"Naprijed."
U uredu je sjedila djevojka. Nosila je istu školsku odoru kao i Loren prije toliko godina, bijelu košulju i
vunenu suknju s kariranim uzorkom. Bože, kako je samo Loren mrzila tu odjeću. Djevojka je pognula glavu,
očito tek što ju je izgrdila majka Katherine. Djevojčina je ravna u pramenove slijepljena kosa visjela ispred
njezina lica poput zastora od perli.
"Sada možeš ići, Carla", reče majka Katherine.
Spuštenih ramena, još uvijek pognute glave, Carla se pokunjeno udalji. Kada je prolazila, Loren joj
kimne, kao da joj kaže, moja sućut, sestro. Carla je nije pogledala u oči, izišla je i zatvorila za sobom vrata.
Majka Katherine gledala je cijeli prizor dok joj se u očima čitala smetenost i malodušnost, kao da je
mogla pročitati Lorenine misli. Na njezinu je stolu bila hrpa narukvica raznih boja. Kada je Loren na njih
pokazala, smetenosti nestane.
"To su Carline narukvice?" upita Loren.
"Da."
Znači prekršila je pravila odijevanja, pomisli Loren, oduprijevši se porivu da odmahne glavom.
Čovječe, ovo se mjesto nikada neće promijeniti.
"Nisi čula za to?" upita majka Katherine.
"Za što?"
"Za igru", i tu ona duboko udahne, "s narukvicama." Loren slegne ramenima. Majka Katherine zatvori
oči.
"To je najnovija... mislim da je riječ 'moda'."
"Dobro."
"Različite narukvice... ne znam kako da to uopće izgovorim... različite boje označavaju određene
seksualne činove. Crna je na primjer za... ovaj, za nešto. Zatim, crvena je za..." Loren podigne ruku.
"Mislim da sam shvatila. Znači, djevojke ih nose, kao, ne znam, neki dokaz uspjeha."
"Gore."
Loren je čekala.
"Nisi ovamo došla zbog toga."
"Svejedno mi recite."
"Djevojke poput Carle nose te narukvice u društvu mladića. Ako mladić uspije skinuti neku od
narukvica s njihove ruke, ona mora ispuniti čin koji odgovara boji narukvice."
"Molim vas, recite mi da se šalite." Majka Katherine joj dobaci turoban pogled.
"Koliko Carla ima godina?" upita Loren.
"Šesnaest." Majka Katherine pokaže na još jednu hrpu narukvica, kao da ih se plaši dotaknuti. "Ali ove
sam oduzela učenici osmoga razreda." Na to se nije imalo što reći.
Majka Katherine dohvati nešto iza sebe.
"Evo telefonskih izvoda koje si tražila." Zgrada je još uvijek mirisala po prašini od krede koji je Loren
sve do maloprije povezivala s izvjesnom adolescentskom naivnošću. Majka Katherine joj pruži malenu hrpu
papira.
"Nas osamnaest koristi tri telefona", reče majka Katherine.
"Znači šest na jedan telefon?"
Majka Katherine se nasmiješi.
"A govore da više ne predajemo matematiku."
Loren pogleda Krista na križu iza nadstojničine glave. Sjetila se staroga vica koji je čula kada je došla u
ovu školu. Dječak dobiva same jedinice i dvojke iz matematike pa ga roditelji pošalju u katoličku školu.
Roditelji su šokirani kada dobiju prvo izvješće s ocjenama i vide da dječak ima sve same petice. Kada ga
roditelji upitaju kako je to moguće, on im odgovori:
"Pa, kada sam otišao u kapelicu i vidio onog tipa prikucanog za znak plus, znao sam da se ne šale."
Majka Katherine se nakašlje.
"Smijem li te nešto pitati?"
"Samo naprijed."
"Jesu li otkrili kako je umrla sestra Mary Rose?"
"Još uvijek nisu gotovi svi nalazi."
Majka Katherine je čekala.
"To je sve što vam trenutno mogu reći."
"Shvaćam."
Sada je Loren čekala. Kada se majka Katherine okrenula, Loren reče:
"Vi znate više nego što ste mi rekli."
"O čemu?"
"O sestri Mary Rose. O onome što joj se dogodilo."
"Jeste li saznali njezin pravi identitet?"
"Ne. Ali hoćemo. Kladim se već do kraja dana."
Majka Katherine se uspravi.
"To bi bio dobar početak."
"I više mi ništa ne želite reći?"
"Tako je, Loren."
Loren malo pričeka. Starica je... lagala bi bilo prejaka riječ. Ali Loren je njušila da nešto skriva.
"Jeste li pregledali ove pozive, majko?"
"Jesam. Zamolila sam pet sestara koje su dijelile s njome telefon da i one pogledaju. Većina poziva je,
naravno, upućena njihovim obiteljima.
Zvale su braću i sestre, roditelje, neke prijatelje. Neke su zvale mjesne lokale, naručivale pizzu ili
kinesku hranu."
"Mislila sam da opatice moraju jesti, ovaj, samostansku hranu."
"Krivo si mislila."
"Pošteno", reče Loren. "Je li vam neki broj zapeo za oko?"
"Samo jedan."
Naočale za čitanje majke Katherine visjele su joj na lancu oko vrata. Stavila ih je na vrh nosa i
pokazala Loren da joj vrati papire. Loren to učini. Majka Katherine je proučavala prvu stranicu, liznula prst,
okrenula sljedeću. Kemijskom nešto zaokruži.
"Evo ovaj."
Ona vrati papir Loren. Pozivni je broj bio 973. Znači negdje u New Jerseyju, otprilike pedesetak
kilometara od mjesta na kojemu su se nalazile. Broj je nazvan prije tri tjedna. Poziv je trajao šest minuta.
Vjerojatno ništa važno.
Na ormariću, iza stola majke Katherine, Loren primijeti kompjuter. Bilo je neobično zamisliti
nadstojnicu kako surfa mrežom, ali čini se da je u današnje doba sve bilo moguće.
"Smijem li se poslužiti vašim kompjuterom?" upita Loren.
"Naravno."
Loren pokuša jednostavno pretraživanje broja putem Googlea. Ništa.
"Pokušavaš li pronaći kome pripada taj broj?" upita majka Katherine.
"Da."
"Po podacima koje Verizon daje na svojoj internetskoj stranici taj broj nije registriran." Loren je
pogleda.
"Već ste pokušali?"
"Pregledala sam sve brojeve."
"Ah, tako", reče Loren.
"Samo kako bih se uvjerila da nismo ništa previdjeli."
"Vrlo ste temeljiti."
Majka Katherine kimne visoko podignute glave.
"Pretpostavljam da možeš ući u trag brojevima koji nisu prijavljeni."
"Mogu."
"Želiš li sada vidjeti sobu sestre Mary Rose?"
"Da."
Soba je bila upravo onakva kakvu ste mogli očekivati - malena, golih bijelih neravnih betonskih
zidova, veliki križ iznad uske postelje, jedan prozor. Kao u spavaonici. Prostorija je imala toplinu i
individualnost jeftine motelske sobe. U njoj nije bilo ničeg osobnog, ničeg što bi govorilo o ženi koja je tu
živjela, kao da je to i bio cilj sestre Mary Rose.
"Za otprilike sat vremena stižu tehničari krim odjela", reče Loren.
"Tražit će otiske, dlake i slično."
Majka Katherine polako podigne ruku do usana.
"Znači onda i ti misliš da je ona...?"
"Nemojte naprečac zaključivati, dobro?"
Mobitel joj počne vibrirati. Loren se javi. Zvao je Eldon Teak.
"Zdravo slatkice, hoćeš li svraćati danas?" upita on.
"Za jedan sat. Zašto? Što se dogodilo?"
"Pronašao sam proizvođača našeg silikonskog impiantata. SurgiCo je sada dio korporacije Lockwood."
"One velike u Wilmingtonu?"
"Da, negdje u Delawareu."
"Jesi li ih nazvao?"
"Jesam."
"I?"
"I razgovor nije bio osobito uspješan."
"Kako to?"
"Rekao sam da imamo tijelo, dao mu serijski broj na implantatu za grudi te da želimo utvrditi identitet
osobe koja gaje dobila."
"I?"
"I ne žele nam dati tu informaciju."
"Zašto ne?"
"Ne znam. Beskrajno su blebetali neprestano ubacujući frazu 'osobni medicinski podaci'."
"To je sra..." Majka Katherine skupi usta negodujući. Loren se zaustavi na vrijeme.
"Nabavit ću sudski nalog."
"To je velika kompanija."
"Popustit će. Oni se jednostavno žele pravno zaštititi."
"To će potrajati."
Ona se zamisli. Eldon je bio u pravu. Korporacija Lockwood nalazila se u drugoj saveznoj državi.
Vjerojatno će biti potrebno da savezni sudac izda sudski nalog.
"Ima još nešto", reče Eldon.
"Što?"
"Isprva su bili voljni surađivati. Nazvao sam, porazgovarao s njihovom službenicom, ona se spremala
pogledati taj serijski broj. Ne kažem da je to rutinska stvar, ali doista ne bi trebao biti problem."
"Ali?"
"Ali onda me nazvao neki odvjetnik, sudeći po imenu velika zvjerka, i odrješito mi rekao ne." Loren se
zamisli.
"Wilmington je samo dva sata odavde, nije li?"
"Kako ti voziš, možda stigneš za petnaest minuta."
"Htjela bih nešto pokušati, da vidim jesu li doista tako odlučni. Znaš li kako se zove odvjetnik Velika
Zvjerka?"
"Tu sam negdje zapisao. Čekaj, evo ga. Randal Horne iz tvrtke Home, Buckman i Pierce."
"Nazovi gospodina Hornea i reci mu da sam na putu onamo sa sudskim nalogom."
"Ali ti ga nemaš."
"Ti to ne znaš."
"Aha, shvaćam."
Ona prekine vezu i nazove drugi broj. Javi se neka žena. Loren reče:
"Trebala bih vlasnika neprijavljenog broja."
"Vaše ime i broj značke, molim."
Loren joj ga dade. Zatim izdiktira broj telefona koji je zvala sestra Mary Rose.
"Pričekajte trenutak."
Majka Katherine se pravila da je nečim zauzeta. Pogleda prema gore, a zatim po sobi. Igrala se s
krunicom. Loren je čula kako netko s druge strane linije tipka. Zatim:
"Jeste li spremni zapisati?"
Loren iz džepa zgrabi tupu olovku i spremi se pisati na poleđini računa za benzin.
"Recite."
"Broj koji ste tražili registriran je na ime Marsha Hunter, Darby Terrace 38, Livingston, New Jersey."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

17 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:50 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
14. poglavlje:
"Matt?"
On je piljio u policijske fotografije Charlesa Talleyja. Onaj isti prokleti smiješak, kao da nešto zna, isti
smiješak koji je vidio na fotografiji što mu je stigla na mobitel. Matt je ponovno imao osjećaj kao da pada, ali se
pribere.
"Ti znaš tko je to, zar ne?" upita Cingle.
"Zamolio bih te da mi učiniš jednu uslugu", reče on.
"Ja ne činim usluge. Ovo je moj posao i sve ću ti naplatiti, nadam se da ti je to jasno."
"Još bolje." On pogleda Cingle.
"Želim da saznaš sve što možeš o Charlesu Talleyju. Pritom mislim sve."
"A što zapravo tražim?"
Dobro pitanje. Matt se dvoumio koliko joj treba reći.
"Ma daj, jednostavno mi reci", Cingle će. Matt izvadi mobitel. Oklijevao je, ali doista, u čemu je bio
smisao to i dalje tajiti? On otvori mobitel i uključi kameru. Pritiskao je tipku sve dok se ne pojavi fotografija
Charlesa Talleyja, ona snimljena u hotelskoj sobi. Bio je to, bez svake sumnje, isti muškarac. Matt je neko
vrijeme piljio u fotografiju.
"Matt?"
"Jučer sam dobio poziv s Olivijina mobitela", reče on polako i pruži joj svoj mobitel. "Stiglo mi je
ovo."
Cingle uzme telefon. Pogleda ekran. Matt primijeti kako joj se oči u čudu šire. Pogled joj je čas bio na
policijskim snimkama čas na malenome ekranu. Napokon pogleda Matta.
"Što je to, dođavola?"
"Pritisni tipku za otvaranje elektronske pošte", reče on.
"Ovu zdesna?"
"Da. To će ti otvoriti videosnimku koja je stigla odmah poslije fotografije."
Na Cingleinu se licu čitala napeta koncentracija. Kada se videosnimka završila, ona upita:
"Ako stisnem tipku replay, hoće li je ponovno pokazati?"
"Hoće."
Cingle tako i učini. Dvaput pogleda kratku snimku. Kada je završila, pažljivo spusti mobitel na stol.
"Imaš li kakvo objašnjenje za ovo?" upita ona.
"Ne."
Cingle malo razmisli.
"Oliviju sam vidjela samo jedanput."
"Znam."
"Ne mogu reći je li to ona ili nije."
"Ja mislim da jest."
"Misliš?"
"Teško je razaznati crte lica."
Cingle je grizla donju usnu. Ona pruži ruku iza sebe, dohvati torbicu i počne po njoj kopati.
"Što to radiš?" upita on.
"Nisi ti jedini koji se razumije u tehniku", reče Cingle.
Ona izvadi iz torbice maleni kompjuter, ne puno veći od Mattova mobitela.
"Dlanovnik?"
"Najnovije džepno računalo", ispravi ga ona. Cingle izvadi žicu, jedan kraj utakne u mobitel, a drugi u
džepno računalo.
"Imaš li što protiv ako skinem fotografiju i snimku?"
"Što će ti?"
"Odnijet ću ih u ured. Tamo imamo raznolik softver kojim možemo povećati snimke kadar po kadar i
napraviti temeljitu analizu."
"Ovo ostaje među nama."
"To se podrazumijeva." Dvije minute kasnije snimke su bile skinute. Cingle vrati mobitel Mattu.
"I još nešto."
"Slušam."
"Svi podaci koje saznamo o Charlesu Talleyju možda nas nikamo ne odvedu." Ona se nagne naprijed.
"Moramo početi povlačiti crte. Moramo pronaći vezu između Talleyja i... "
"Olivije", završi on umjesto nje.
"Da."
"Želiš istražiti moju ženu?"
Ona se nasloni i ponovno prekriži noge.
"Da se tu radi o uobičajenoj ljubavnoj vezi, to vjerojatno ne bi bilo potrebno. Hoću reći, možda su se
tek upoznali. Možda su se spetljali u kakvom baru, ne znam. Ali Talley te slijedi. Također, šalje ti fotografije
kako bi ti to natrljao na nos."
"Što znači da...?"
"Što znači da nije sve tako jednostavno kakvim se čini", reče Cingle. "Nešto bih te pitala, ali nemoj se
naljutiti."
"Dobro."
Ona se promeškolji na stolcu. Svaki njezin pokret, namjerno ili ne, bio je poput poziva.
"Što ti doista znaš o Oliviji? Mislim, o njezinoj prošlosti?"
"Znam sve - odakle je, gdje je išla u školu..."
"A o njezinoj obitelji?"
"Majka ju je napustila kad je bila vrlo mala. Otac joj je umro kad je imala dvadeset i jednu godinu."
"Ima li braće ili sestara?"
"Nema."
"Znači otac ju je sam podizao?"
"U biti da. Pa?"
Cingle nastavi.
"Gdje je odrasla?"
"U Northwaysu, u Virginiji."
Cingle to zapiše.
"Tamo je išla na koledž, zar ne?"
Matt kimne.
"Pohađala je sveučilište Virginija."
"Što još?"
"Kako to misliš, što još? A što bi još moglo biti? Osam godina radi za DataBetter i partneri. Najdraža
joj je boja plava. Ima zelene oči. Čita više od bilo kojeg ljudskog bića koje poznajem. Priznaje da voli
sladunjave Hallmark filmove. Znam da će ti od ovoga možda pozliti, ali kad se probudim i Olivia je pokraj
mene, ja znam, znam da na svijetu nema sretnijeg čovjeka od mene. Zapisuješ li ovo?"
Vrata njegova ureda se otvore. Oboje se okrenu. Kriza uđe u prostoriju.
"Oh, oprostite, nisam vas imao namjeru prekidati."
"Ma ne, sve je u redu", reče Matt.
Kriza pogleda na svoj sat pokazujući ga u svoj njegovoj ljepoti.
"Doista bismo trebali porazgovarati o slučaju Sterman."
Matt kimne.
"Ionako sam te upravo kanio nazvati."
Obojica pogledaju Cingle. Ona ustane. Kriza nesvjesno počne popravljati kravatu i kosu.
"Ike Kier", predstavi se on i pruži ruku.
"Aha", reče Cingle savladavajući se da ne zakoluta očima.
"Očarana sam." Pogleda Matta.
"Čujemo se."
"Hvala ti."
Ona zadrži pogled na njemu sekundu dulje negoli je potrebno i okrene se prema vratima. Kriza joj se
makne s puta. Kada je otišla, Kriza sjedne na njezino mjesto, zazviždi i reče:
"Tko je to, zaboga?"
"Cingle Shaker. Ona radi za NEO."
"Baš ima muda."
Kriza se nasmije vlastitoj dosjetki. Kada mu se Matt nije pridružio, njegov smijeh prijeđe u kašalj i on
prekriži noge. U sijedoj je kosi imao uredan razdjeljak. Sijeda kosa čuda čini za odvjetnike - ako je imaju puno,
svakako. To im podiže ugled u očima porotnika. Matt otvori ladicu pisaćeg stola i izvadi Stermanov dosje. Njih
su dvojica tri sata raspravljali o slučaju, o preliminarnom postupku, o onome što bi okružni tužitelj mogao
ponuditi. Upravo su iscrpili sve teme kada zazvoni Mattov mobitel. On pogleda tko zove. Na ekranu je pisalo:
"Broj nepoznat". Matt prisloni prijamnik na uho.
"Halo?"
"Hej." Neki je muškarac šaptao.
"Pogodi što upravo radim s tvojom ženom?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

18 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:51 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
15. poglavlje:
BlO JE TO DAN U KOJEMU LOREN MUSE NIJE MOGLA POBJEĆI
OSJEĆAJU DEJA VUA.
Zaustavila se ispred kuće Marshe Hunter na broju 38 Darby Terrace u Livingstonu, New Jersey.
Livingston je bio Lorenin rodni grad. Odrastanje, zaključila je, ni za koga nije jednostavno. Adolescencija je
ratna zona, bez obzira gdje živjeli. Udobni gradići poput Livingstona trebali bi ublažiti udarce. Za one koji
onamo pripadaju možda su i ublažavali. Za Loren je to bilo mjesto gdje je morala živjeti kada je njezin otac,
unatoč tome što je imao kćer, odlučio da doista nikamo ne pripada.
Livingston je svojim stanovnicima pružao sve što se samo zamisliti može: sjajne škole, sjajne sportske
programe, prekrasan Kiwanis klub, odličnu Udrugu roditelja i učitelja, izvrsne školske predstave. Kada je Loren
tu odrastala, židovska su djeca bila najbolji učenici. Sada su to bili Azijati i Indijci, sljedeći naraštaj useljenika,
novih 'gladnih'. Takvo je to bilo mjesto. Doselite se ovamo, kupite kuću, plaćate porez, dobijete američki san.
Ali znate kako kažu: Pažljivo razmislite što ćete poželjeti. Ona pokuca navrata doma Marshe Hunter. Loren nije
shvaćala koja je veza između samohrane mame, što je raritet u Livingstonu, i sestre Mary Rose - osim
telefonskog razgovora koji je trajao šest minuta. Najvjerojatnije je prvo trebala više saznati o njoj, ali nije bilo
vremena. Zato je sada stajala tu, na prednjemu trijemu obasjana suncem kad su se otvorila vrata.
"Marsha Hunter?"
Žena, nekako obično zgodna, kimne.
"Da, ja sam."
Loren joj pokaže iskaznicu.
"Zovem se Loren Muse, istražiteljica sam u Uredu javnoga tužitelja okruga Essex. Imate li trenutak
vremena?"Marsha Hunter zbunjeno trepne.
"O čemu se radi?"
Loren nabaci razoružavajući osmijeh. "Smijem li ući na trenutak?"
"Oh, da, naravno."
Ona se pomakne u stranu. Loren uđe u kuću, i bam, još jedan deja vu. Kako su samo interijeri bili
slični. Unutra je mogla biti bilo koja godina od 1964. do današnjih dana. Nije bilo promjena. Televizor je možda
bio moderniji, tepih nešto manje raščupan, boje ne tako jarke, ali osjećaj kako je upala u dimenziju svojega
bizarnog dječjeg svijeta nije je napuštao. Pogleda na zid tražeći križ, Djevicu Mariju ili bilo kakav znak
katolicizma, nešto što bi moglo objasniti telefonski poziv lažne sestre Mary Rose. Ništa nije ukazivalo ni na
koju vjeru. Loren primijeti složenu plahtu i pokrivač na rubu kauča, kao da je netko tu nedavno spavao. U sobi
je bila mlada žena, od kojih dvadeset godina i dvojica dječaka ne starijih od osam, devet godina.
"Paule, Ethane," reče njihova majka, "ovo je istražiteljica Muse." Dobro odgojeni dječaci poslušno se
rukovaše s Loren, čak su je pogledali ravno u oči.
Onaj manji - Ethan pomisli ona - upita:
"Jeste li vi policajac?"
"Policajka", automatski odgovori Loren. "A odgovor je, da, neka vrsta policajke. Ja sam istražiteljica u
Uredu okružnog tužitelja. To je poput policijskog časnika."
"Imate li pištolj?"
"Ethane", reče Marsha.
Loren bi mu odgovorila, čak bi mu ga i pokazala, ali znala je da se neke majke uzrujavaju zbog takvih
stvari. Loren je to shvaćala - činile su sve kako najdraže ne bi shvatilo što je nasilje - ali ignoriranje oružja je
bila jadna i neadekvatna dugoročna taktika.
"A ovo je Kyra Sloan", reče Marsha Hunter. "Ona mi pomaže oko djece."
Mlada žena po imenu Kyra mahne joj iz drugog kraja prostorije dok je podizala nekakvu igračku.
Loren joj uzvrati mahanjem.
"Kyra, možeš li molim te nakratko izvesti dječake van?"
"Naravno." Kyra se okrene prema dječacima.
"Što kažete, dečki, da se pođemo poigrati s Wiffle" loptom?"
"Ja prvi udaram!"
"E ne udaraš, bio si prvi i prošli put! Sada je na meni red!"
Krenuli su van ne prekidajući raspravu tko će prvi udarati. Marsha se okrene prema Loren.
"Je li sve u redu?"
"Oh, da, naravno."
"Pa zašto ste onda došli?"
"Ovo je samo rutinska provjera, dio istrage u tijeku." Neodređen odgovor, ali Loren je otkrila da
upravo takva izmišljotina najviše pomaže.
"Kakve istrage?"
"Gospođo Hunter..."
"Molim vas, zovite me Marsha."
"Dobro, oprostite. Marsha, jeste li vi katolkinja?"
"Molim?"
"Ne želim zabadati nos u tuđe stvari. Nije važno kojoj religiji pripadate. Samo želim otkriti jeste li na
bilo koji način povezani sa župom Sv. Margarete u East Orangeu."
"Sv. Margarete?"
"Da. Jeste li njezin član?"
"Ne. Mi pripadamo Sv. Philomeni u Livingstonu. Zašto me to pitate?"
"Jeste li na bilo koji način povezani sa Sv. Margaretom?"
"Ne." Pa odmah upita:
"Kako to mislite povezani?"
Loren nastavi ne želeći izgubiti ritam.
"Znate li bilo koga tko pohađa tu školu?"
"Sv. Margaretu? Ne, mislim da ne znam."
"Poznajete li neku od nastavnica te škole?"
"Ne vjerujem."
"A sestru Mary Rose?"
"Koga?"
"Poznajete li ijednu časnu iz Sv. Margarete?"
"Ne. Poznajem ih nekoliko iz Sv. Phile, ali nijednu po imenu Mary Rose."
"Znači, ime Mary Rose vam ništa ne znači?"
"Točno. O čemu se radi?"
Loren je pomno promatrala ženino lice tražeći ono nešto što bi je odalo, ali nije bilo ničega.
Svejedno, to nije značilo ništa.
"Živite li sami sa svojom djecom?"
"Da. Zapravo, Kyra ima sobu iznad garaže, ali ona je iz druge države."
"Ali živi s vama?"
"Ona unajmljuje sobu i pomaže u kućanstvu. Pohađa lekcije na sveučilištu William Paterson."
"Jeste li rastavljeni?"
"Udovica sam."
Nešto u načinu na koji je to Marsha Hunter rekla učini da neke stvari sjednu na svoje mjesto. Svakako
ne sve. Ni približno, ali zasad dovoljno. Loren prekori samu sebe. Ipak je trebala prvo istražiti neke stvari.
Marsha prekriži ruke.
"O čemu se zapravo radi?"
"Nedavno je umrla sestra Mary Rose."
"Ona je radila u toj školi?"
"Da, ona je bila nastavnica. U Sv. Margareti."
"Još uvijek ne shvaćam... "
"Kada smo pregledali telefonske izvode, otkrili smo da je obavila poziv kojemu nismo mogli naći
objašnjenje."
"Nazvala je ovamo?"
"Da."
Marsha Hunter se doimala zbunjeno.
"Kada?"
"Prije tri tjedna. Točnije, drugoga lipnja."
Marsha odmahne glavom.
"Možda je bio pogrešan broj."
"Poziv je trajao šest minuta."
Marsha se zamisli.
"Koji ste datum rekli?"
"Drugoga lipnja. U osam navečer."
"Ako želite mogu pogledati u svoj rokovnik."
"Bila bih vam zahvalna."
"Rokovnik je na katu. Odmah se vraćam. Ali sigurna sam da nitko od nas nije razgovarao s tom
časnom."
"Nitko od nas?"
"Oprostite?"
"Rekli ste 'nas'. Na koga ste mislili?"
"Ne znam. Pretpostavljam na bilo koga u kući." Loren nije komentirala.
"Imate li što protiv ako vašoj dadilji postavim nekoliko pitanja?" Marsha Hunter je oklijevala.
"Pretpostavljam da to neće biti problem." Ona se natjera na osmijeh.
"Ali dječaci će poludjeti ako pred njima upotrijebite izraz dadilja."
"Shvaćam."
"Odmah se vraćam."
Loren se kroz kuhinju uputi prema stražnjim vratima. Pogleda kroz prozor. Kyra je Ethanu bacila
laganu loptu. On divlje zamahne i promaši. Kyra mu priđe korak bliže, sagne se još niže i ponovno baci loptu.
Ovaj put je Ethan uspio pogoditi.
Loren se okrene. Bila je već gotovo kod stražnjih vrata kada je nešto natjera da stane. Hladnjak.
Loren nije bila udata, nije imala djece, nije odrasla u jednoj od onih sladunjavo sretnih obitelji, ali ako
je nešto bilo tipično američko, tipično obiteljski, onda su to bila vrata hladnjaka. Njezini su prijatelji imali
hladnjake koji su ovako izgledali. Ona nije pa uvidje koliko je to tužno. Loren je imala dvije mačke, ali ne i
pravu obitelj, ako se ne računa njezina melodrami sklona majka zaokupljena sama sobom.
U većini američkih domova, ako ste željeli pronaći ono osobno, onda su vrata hladnjaka bila pravo
mjesto. Na njima su visjeli umjetnički radovi djece. Osrednje školske sastavke nalijepljene zvjezdice pretvarale
su u odlične radove. Bilo je tu i rođendanskih pozivnica, jedna na zabavu na mjesto po imenu Mala vježbaonica,
druga u kuglanu u East Hanoveru. Bilo je upitnika za školske izlete, cijepljenje, nogometnu ligu. I, naravno, tu
su bile obiteljske fotografije.
Loren je bila jedinica, i ma koliko god puta vidjela tu galeriju osmijeha na magnetima, uvijek su joj se
činili pomalo nestvarnima, kao da gleda lošu TV seriju ili čita otrcano sladunjavu čestitku.
Loren priđe bliže fotografiji koja joj je privukla pažnju. Još dijelova zagonetke počne sjedati na mjesto.
Kako joj je to moglo promaći?
Trebala je odmah shvatiti. Hunter. To prezime nije bilo rijetko, ali ni previše uobičajeno. Pogledom
prijeđe preko ostalih fotografija, ali se vrati prvoj, onoj slijeva, snimljenoj očito na bejzbolskoj utakmici. Loren
je još uvijek piljila u fotografiju kada se Marsha vratila.
"Je li sve u redu, istražiteljice Muse?"
Loren se trgnula kada je začula glas. Pokuša povezati činjenice, ali samo joj je jedna slika bila u
mislima.
"Jeste li pronašli rokovnik?"
"Nemam ništa upisano. Doista se ne sjećam gdje sam bila toga dana."
Loren kimne i okrene se prema hladnjaku.
"Ovaj muškarac," ona pokaže na njega prstom i ponovno pogleda Marshu, "to je Matt Hunter, zar ne?"
S Marshina lica iščezne sva susretljivost.
"Gospođo Hunter?"
"Što želite?"
Prije je bilo tragova topline. Sada su nestali.
"Poznavala sam ga", reče Loren.
"Prije puno godina." Tišina.
"U osnovnoj školi. Oboje smo išli u Burnet Hill." Marsha prekriži ruke. Nije se dala zavarati.
"U kakvoj ste vas dvoje vezi?"
"On je moj šurjak", odgovori Marsha.
"I dobar je čovjek."
Da, svakako, pomisli Loren. Krasan čovjek. Čitala je o njegovoj presudi za ubojstvo bez predumišljaja.
Matt Hunter je izdržao kaznu u strogome zatvoru. Ozbiljnu kaznu koliko joj je poznato. Iznenada se sjeti
složene posteljine na kauču.
"Dolazi li vam Matt često u posjet? Hoću reći, zato što je dječacima stric."
"Istražiteljice Muse?"
"Da?"
"Voljela bih da sada odete."
"Zašto?"
"Matt Hunter nije kriminalac. Ono što se dogodilo bio je nesretan slučaj. On je itekako za to platio."
Loren je šutjela nadajući se da će Marsha nastaviti. Ali ona nije. Nakon nekoliko trenutaka Loren
uvidje kako je dosadašnji način ispitivanja vjerojatno neće nikamo dovesti. Bolje da nastavi otvorenije.
"Sviđao mi se", reče Loren.
"Molim?"
"Kada smo bili klinci. Bio je drag."
To je bila istina. Matt Hunter je bio prilično dobar tip, jedan od onih koji su se željeli uklopiti u
Livingston i vjerojatno se nije trebao toliko truditi.
"Ostavljam vas", reče Loren.
"Hvala."
"Ukoliko se sjetite nečega u vezi poziva od drugoga lipnja..."
"Javit ću vam."
"Smijem li porazgovarati s vašom dadiljom prije negoli odem?"
Marsha uzdahne i slegne ramenima.
"Hvala." Loren ispruži ruku prema kvaki.
"Smijem li vas nešto pitati?" dovikne Marsha.
Loren se okrene prema njoj.
"Je li ta časna ubijena?"
"Zašto pitate?"
Marsha ponovno slegne ramenima.
"Pa zar to nije logično pitanje? Zašto biste inače bili ovdje?"
"Žao mi je, ne smijem s vama raspravljati o pojedinostima slučaja." Marsha nije ništa rekla. Loren
otvori vrata i krene u dvorište. Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. Dugi lipanjski dani. Dječaci su trčali i
igrali se predivno zaneseni. Odrasli se nikad ne bi znali tako igrati. Ni da im život ovisi o tome. Loren se sjeti
svojeg djetinjstva kada se satima poput dječaka igrala raznih igara i nikada, ni na trenutak joj nije bilo dosadno.
Pitala se radi li to Marsha Hunter ikad. Iziđe li u dvorište i igra razne igre sa svojim sinovima? Zbog takvih se
misli Loren ponovno stisne srce.
Ali sada nije imala za to vremena.
Marsha će gledati s kuhinjskog prozora. Loren mora biti brza. Priđe djevojci - kako se ono zove? Kylie,
Kyra? Kelsey? - i mahne.
"Zdravo."
Djevojka rukom zakloni oči trepćući. Bila je prilično lijepa, svijetlih pramenova kakve imaju samo
mladi ili oni koji ih nanose iz tube.
"Zdravo."
Loren nije gubila vrijeme na uvod.
"Dolazi li Matt Hunter često ovamo?"
"Matt? Naravno."
Djevojka je odgovorila bez oklijevanja. Loren sakrije osmijeh. Ah, ta mladost.
"Kako često?"
Kyra - definitivno joj je to bilo ime - se pomakne, sada pomalo oprezno, ali i dalje je bila mladenački
otvorena. Dokle god Loren bude imala autoritet, ona će odgovarati na pitanja.
"Ne znam, nekoliko puta tjedno valjda."
"Dobar tip?"
"Molim?"
"Matt Hunter, je li dobar tip?" Kyra se široko osmjehne.
"Sjajan."
"Dobar s djecom?"
"Najbolji." Loren kimne hineći nezainteresiranost.
"Je li sinoć bio ovdje?" upita najležernije što je mogla. Ali Kyra nakrivi glavu u stranu.
"Zar niste to već pitali gospodu Hunter?"
"Samo želim potvrditi. Bio je ovdje, je li tako?"
"Aha."
"Cijelu noć?"
"Bila sam u gradu s prijateljima. Ne znam."
"Na kauču je posteljina. Tko je na njemu spavao?"
Ona slegne ramenima. "Pretpostavljam Matt."
Loren odluči riskirati i pogleda iza sebe. Marsha Hunter nestane s prozora. Sad je vjerojatno išla prema
stražnjim vratima. Djevojka se zasigurno neće sjećati što je bilo drugoga lipnja. Zasad je Loren imala dovoljno
podataka, iako nije imala pojma što sve to znači.
"Znate li gdje Matt stanuje?"
"Mislim u Irvingtonu."
Stražnja se vrata otvore. Dosta, pomisli Loren. Ne bi trebao biti problem pronaći Matta Huntera. Ona se
nasmiješi i krene, nastojeći ne dati povoda Marshi da nazove i upozori šurjaka. Pokuša otići ležerno, najležernije
što je mogla. Mahne Marshi na pozdrav. Marsha joj uzvrati polaganim mahanjem.
Loren iziđe na kolni prilaz i uputi se prema svojemu automobilu, ali još jedan lik iz njezine daleke
prošlosti - čovječe, ovaj se slučaj pretvarao u lošu epizodu Loren Muse, ovo je tvoj život - stajao je pokraj
njezina automobila. Bio je naslonjen na poklopac motora dok mu je cigareta visjela iz usta.
"Hej, Loren."
"Ma je li moguće", reče ona. "Detektiv Lance Banner."
"Glavom i bradom." On baci cigaretu na pločnik i zgazi je. Ona pokaže na opušak.
"Mogla bih ti napisati kaznu."
"Mislio sam da radiš u Okružnome odjelu za ubojstva."
"Cigarete ubijaju. Zar ne čitaš što piše na kutiji?" Lance Banner joj se naceri. Njegov automobil,
premda neobilježen, vrištao je policija. Bio je parkiran preko puta, na drugoj strani ceste.
"Dugo se nismo vidjeli."
"Sve od one konvencije u Trentonu o sigurnosti rukovanja oružjem", reče Loren.
"Koliko je prošlo? Šest, sedam godina?"
"Tako nekako." On prekriži ruke naslonjen na poklopac motora.
"Tu si poslom?"
"Jesam."
"Je li umiješan naš bivši školski kolega?"
"Možda."
"Hoćeš li mi reći nešto o tome?"
"A hoćeš li mi ti reći zašto si ovdje?"
"Živim u blizini."
"Pa?"
"Pa, ugledao sam okružno vozilo i zaključio kako bi možda mogao biti od pomoći."
"U kom smislu?"
"Matt Hunter se želi vratiti u ovaj kraj", reče Lance. "Kani kupiti kuću u blizini."
Loren nije komentirala.
"Uklapa li se to nekako u tvoj slučaj?"
"Ne vidim kako."
Lance se nasmiješi i otvori vrata automobila.
"Kako bi bilo da mi ispričaš što se događa. Možda zajedno uspijemo shvatiti uklapa li se ipak."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

19 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
16. poglavlje:
"Hej, pogodi što sad radim s tvojom ženom." Matt je držao mobitel na uhu. Muškarac šapne:
"Matt? Jesi li još uvijek tu?" Matt je šutio.
"Hej, Matt, jesi li izbrbljao ženi o meni? Mislim, jesi li rekao ženici da sam ti poslao one fotografije?"
Matt se nije mogao pomaknuti.
"Jer, Olivia je postala vrlo oprezna sa svojim mobitelom. Ali nikako da me se zasiti. To se neće
dogoditi. Ja sam joj u krvi, ako shvaćaš što mislim?" Matt zatvori oči.
"Ali iznenada je rekla da želi biti opreznija. Pa se upitah, ovo ti govorim kao muškarac muškarcu, jesi li
joj štogod rekao? Uputio je u našu malu tajnu?"
Matt je tako stiskao mobitel da mu se učini da bi mogao puknuti u njegovoj ruci. Pokuša duboko disati,
ali prsa su mu se ubrzano spuštala i podizala. Napokon uspije progovoriti.
"Kada te pronađem, Charles Talley, iščupat ću ti glavu i posrat ću ti se niz vrat."
Tišina.
"Još si tu, Charles?"
Glas s druge strane linije sada je šaptao.
"Moram ići. Ona se vraća." I nestane. Matt reče Rolandi da otkaže njegove poslijepodnevne sastanke.
"Nemaš poslijepodnevnih sastanaka", reče ona.
"Nemoj se praviti pametna."
"Hoćeš li mi reći što se događa?"
"Kasnije."
On krene kući. Mobitel mu je još uvijek bio u ruci. Pričekao je dok nije stao ispred njihove kuće
nedaleko od Glavne ulice u Irvingtonu. Ionako rijetka trava gotovo je sasvim stradala za vrijeme nedavne suše -
na Istočnoj obali već tri tjedna nije kišilo. U predgrađima kao što je Livingston bujnost travnjaka nije šala. Onaj
koji to zanemaruje, besposleno sjedi dok zelenilo vene i postaje smeđe, tema je ogovaranja susjeda koji se
okupljaju u stražnjim dvorištima oko novih Weber Genesis Gold B plinskih roštilja. Ovdje u Irvingtonu nikome
nije bilo stalo. Travnjaci su bili zabava za bogate.
Matt i Olivia su živjeli u oronuloj kući za dvije obitelji koju je samo aluminijska oplata spašavala od
raspadanja. Njihova je bila desna strana kuće. U lijevoj je živjela peteročlana afroamerička obitelj Owens. Obje
su strane kuće imale po dvije spavaće sobe, kupaonicu i zahod. On krene stubištem preskačući po dvije stube.
Kada je ušao u kuću, pritisne tipku za brzo biranje Olivijina mobitela. Ponovno se javi njezina govorna pošta.
Nije se iznenadio. Čekao je signal.
"Znam da nisi u Ritzu", reče Matt. "Znam da si to bila ti s plavom vlasuljom. Znam da se ne radi o šali.
Čak znam i za Charlesa Talleyja, stoga me nazovi i objasni mi o čemu se radi." On prekine vezu i pogleda kroz
prozor. Na uglu je bila benzinska postaja. Promatrao ju je ubrzano dišući. Pokuša usporiti disanje. Iz garderobe
zgrabi kofer, baci ga na postelju i počne u njega bacati odjeću.
Zastane. Pakiranje kofera. Glupav, teatralan potez. Prestani. Olivia će se sutra vratiti kući. A što ako se
ne vrati?
Nije imalo smisla o tome razmišljati. Vratit će se kući. Za nekoliko će se sati sve razjasniti, o čemu god
se radilo.
Ali više mu nije bilo ispod časti da špijunira. Počeo je s Olivijinim ladicama. Gotovo da i nije mrzio
samoga sebe zbog toga. Na to ga je natjerao onaj muškarac koji ga je nazvao. U najboljem slučaju Olivia je
nešto tajila od njega. Mogao bi pokušati saznati što. Ali nije ništa pronašao. Ni u ladicama, ni u garderobi.
Razmisli koja su još moguća mjesta gdje se nešto može sakriti i tada se nečega sjeti.
Kompjuter.
Krene na kat i pritisne prekidač. Kompjuter se polagano uključivao. Činilo mu se kao da to neobično
dugo traje. Njegova desna noga počne cupkati i Matt spusti dlan na koljeno kako bi je umirio.
Napokon su nabavili širokopojasni internet - dial-up pristup je čekala sudbina Betamaxa - pa se
uključio na mrežu za nekoliko sekundi. Znao je Olivijinu lozinku, iako nikad nije sanjao da će je upotrijebiti na
ovakav način. Otvori njezinu poštu i pregleda poruke. U novijim porukama nije bilo ničeg iznenađujućeg. On
prijeđe na starije datume. Direktorij je bio prazan.
Pokuša nešto pronaći u poslanoj pošti, ali i to je bilo izbrisano. Pokuša odjeljak s 'izbrisanom poštom'. I
to je 'izbrisano'. Pogleda što je posljednje Olivia tražila na internetu, ali i podaci iz tražilice su bili izbrisani.
Matt se nasloni u stolcu. Nametnuo se logični zaključak: Olivia je nešto skrivala. Sljedeće je logično
pitanje bilo: Zašto?
Preostalo je još samo jedno mjesto gdje je mogao pogledati - provjeriti cookieje.
Ljudi su često brisali adrese kojima su surfali ili praznili poštanske sandučiće, ali cookieji su bili nešto
posve drugo. Ako je Olivia izbrisala i njih, Matt će znati da nešto nije u redu. Njegov Yahoo! homepage se na
primjer ne bi automatski upalio. Amazon ne bi znao tko je on. Netko tko želi zamesti tragove ne bi to želio.
Brisanje cookieja bilo bi previše primjetno.
On uključi explorer i pronađe datoteku u kojoj su bili cookieji. Bilo ih je more. On pritisne tipku te se
oni poslože po datumima, najnoviji na vrhu. On ih preleti pogledom. Većinu je prepoznao - Google, OfficeMax,
Shutterfly - ali bile su tu i dvije nepoznate domene. On ih zabilježi, napusti explorer i vrati se na internet. Utipka
prvu adresu i odabere return. Bila je to adresa Nevada Sun Newsa, novina koje su tražile da se registrirate kako
biste imali dostup njihovu arhivu. Sjedište novina bilo je u Las Vegasu. On provjeri njezin profil. Olivia se
registrirala koristeći lažno ime i e-mail adresu. Nikakvo iznenađenje. Oboje su to radili kako bi izbjegli spam i
zaštitili svoju privatnost. Ali što je to ona tražila? Nije bilo načina da to sazna. Čudno, ali još je neobičnija bila
druga web adresa.
Bilo je potrebno nekoliko trenutaka da pretraživač pronađe ono što je utipkao. Preadresirao ga je s
adrese na adresu dok napokon nije došao na nešto što se zvalo: Stripper-Fandom.com
Matt se namršti. Na početnoj stranici je bilo upozorenje da nitko mlađi od osamnaest godina ne smije
nastaviti. Nije slutilo na dobro. On pritisne ikonu ulaz. Fotografije koje su se pojavile bile su, kako se moglo i
očekivati, provokativne. Stripper-Fandom je bio site za obožavatelje... ... striptizeta?
Matt odmahne glavom. Bilo je mnoštvo umanjenih fotografija žena u toplesu. On klikne na jednu.
Otvori se djevojčina biografija:
Karijeru egzotične plesačice Bunny12 je započela u Atlantic Cityju, ali zahvaljujući impresivnu plesu i
izazovnim kostimima njezin je uspjeh bio munjevit i ona se preselila u Vegas. "Obožavam Vegas! I obožavam
bogate muškarce!" Bunnyna specijalnost je da cupkajući pleše na štangi odjevena u zečicu...
Matt klikne taj link. Pojavi se e-mail adresa u slučaju da želite pisati Bunny i tražiti cjenik za 'privatnu
audijenciju'. Doista je to pisalo - privatna audijencija. Kao da je Bunny papa. O čemu se tu, dođavola, radilo?
Matt je pregledavao site obožavatelja striptizeta sve dok više nije mogao podnijeti. Ništa mu nije
zapelo za oko. Ništa se nije uklapalo. Samo ga je još više zbunilo. Možda taj site nije značio ništa. Većina je
striptizeta bila iz područja Vegasa. Možda je Olivia nabasala na taj site jer je kliknula neku reklamu u
nevadskim novinama. Možda link uopće nije bio obilježen kao site sa striptizetama, ali je vodio do njega.
Ali zašto je ona uopće potražila nevadske novine? Zašto je izbrisala sve svoje elektronske poruke?
Bez odgovora.
Matt se sjeti Charlesa Talleyja. Na Googleu potraži to ime. Ne pojavi se ništa zanimljivo. Isključi
tražilicu i vrati se u prizemlje, dok mu je onaj šapat i dalje odzvanjao u glavi uništavajući sav zdravi razum:
"Hej, pogodi što sad radim s tvojom ženom."
Bilo je vrijeme za čisti zrak, ali i za nešto malo jače.
On iziđe iz kuće i krene Avenijom South Orange. S autoceste Garden State odlično se vidjela divovska
smeđa boca piva što je dominirala obzorjem. Ali kad ste se vozili tim dijelom autoceste, ono što ste primjećivali,
možda čak i više od starog vodenog tornja, bilo je groblje što se protezalo s obiju strana ceste. Autocesta je
prolazila točno sredinom groblja. Zdesna i slijeva bili ste okruženi beskonačnim redovima nadgrobnih
spomenika šibanih vremenom. Ali vožnja kroz groblje nije ostavljala dojam kao da ga dijelite, već da ga spajate,
poput smička, čineći ga cjelinom. I tamo je, ne tako daleko, stajala neobična divovska boca piva, što se uzdizala
visoko u nebo, tihi stražar što je čuvao ili se možda pak rugao onima koji su tu počivali.
Pivovara je bila oštećena na veoma neobičan način. Svaki je prozor bio samo djelomično razbijen, ne
potpuno smrskan, kao da si je netko dao truda i bacio samo jedan kamen u svaki prozor te građevine od dvanaest
katova. Posvuda je bilo krhotina stakla. Svaki je otvor bio razjapljena, zveketava opasnost. Kombinacija erozije
i ponosa - krepki kostur i krezuba, uništena fasada slomljenih stakala davali su toj građevini neobičan oronuo
izgled staroga ratnika.
Uskoro će srušiti staru tvornicu i sagraditi otmjeni trgovački centar. Upravo ono što je Jerseyju
potrebno, pomisli on, još jedan trgovački centar.
Matt skrene u uličicu i uputi se prema blijedocrvenim vratima. Taverna na sebi nije imala natpis s
imenom. Na jednome je prozoru visio neonski znak Pabst Blue Ribbon. Poput pivovare, poput toga gradića
možda ni taj znak više nije svijetlio. Matt otvori vrata i u prostoriju ispunjenu tamom prodre sunčeva svjetlost.
Muškarci trenutno je tu bila samo jedna žena, ali ona bi vas odalamila da je nazovete damom - žmirkali su poput
šišmiša koje je netko osvijetlio baterijskom lampom. Nije svirala glazba iz džuboksa, nije uopće svirala glazba.
Razgovor je bio prigušen, kao i svjetlo.
Za šankom je, kao i prije, bio Mel. Matt nije svraćao, koliko ono, najmanje dvije, tri godine, ali Mel mu
nije zaboravio ime. Taverna je bila klasični pajzl. Ima ih po cijelim Sjedinjenim Državama. Muškarci raznih
profesija - uglavnom oni - dolazili su na takva mjesta nakon svakodnevna rintanja kako bi se 'opustili'. Ako je to
uključivalo i malo hvalisanja ili zadirkivanja, pa neka, ali uglavnom su dolazili kako bi se napili, ne toliko radi
utjehe ili razgovora. Prije zatvora Matt nikad ne bi zašao u rupu kakva je Melova. Sada su mu se sviđala takva
neugladena mjesta. Nije bio siguran zašto. Ovdje su muškarci bili krupni, ali ne zahvaljujući mišićima. U jesen i
zimi nosili su flanelske košulje, a u proljeće i ljeto majice u kojima su se isticali njihovi trbuščići. Cijele su
godine nosili traperice. Tu tučnjave nisu bile česte, ali na takvo se mjesto ne zalazi ako se ne umijete služiti
šakama. Matt sjedne na visoki stolac. Mel mu kimne.
"Pivo?"
"Votku."
Mel mu natoči čašicu. Matt je primi, pogleda je, odmahne glavom. Pije da problemi nestanu. Kakav
klišej! Ispije votku i pusti da mu toplina prostruji tijelom. Kimne za još jednu, ali nije morao, Mel je već
spremno točio. Matt iskapi i ovu.
Počeo se osjećati bolje. Ili bolje rečeno, počeo je manje osjećati. Pogledom je polako prelazio slijeva
nadesno. Osjećao se, kao i na većini drugih mjesta, kao da tu sasvim ne pripada špijun na neprijateljskome tlu.
Više se nigdje nije osjećao ugodno - ni u svojem starom, prilično bezbrižnom svijetu, ni u ovom novom,
okrutnijem. Stoga je zajahao oba. Istina je bila, koliko god to jadno zvučalo, osjećao se ugodno samo kada je bio
s Olivijom. Prokleta bila.
Treći put nazdravlje! Iz dna njegove lubanje počelo se širiti zujanje. Hej, gle onog grmalja kako trusi
pića.
Već se osjećao pomalo ošamućeno. To mu je i bio cilj. Samo da sve nestane, pomisli on. Ne zauvijek.
Nije pio da odagna tugu, samo ju je odgađao za jednu noć, sve dok se Olivia ne vrati kući i objasni mu zašto je
bila u motelu s drugim muškarcem, zašto je lagala, kako to da je tip znao da joj je on rekao za fotografije. Da
mu objasni neke stvari, neke sitnice.
On pokaže da želi još jedno piće. Mel koji je rijetko progovarao ili dijelio savjete natoči.
"Ti si krasan čovjek, Mel."
"Hej, hvala ti, Matt. Iako mi to često govore, još uvijek mi to mnogo znači."
Matt se nasmiješi i pogleda u čašu. Samo ovu jednu noć. Samo se opusti.
Neka se grdosija vraćala iz zahoda. Slučajno je udario Matta dok je prolazio pokraj njega. Matt se trgne
i odmjeri ga.
"Pazi malo", reče Matt.
Grdosija promrmlja ispriku i napetost splasne. Matt gotovo osjeti razočaranje. Čovjek bi pomislio da se
opametio - da bolje od ikoga zna koje su opasnosti fizičkih okršaja bilo kakve vrste - ali ne večeras. Večeras bi
malo šakanja bilo više negoli dobrodošlo. K vragu s posljedicama, zar ne?
Tražio je duh Stephena McGratha. Taj je duh često sjedio na susjednome stolcu. Ali večeras ni traga
Stephenu. Dobro.
Matt nije umio piti. Bio je toga svjestan. Loše je podnosio alkohol. Više nije bio samo pripit, bio je
gotovo pijan. Tajna je naravno bila u tome kada treba stati - zadržati osjećaj opijenosti bez posljedica. Bila je to
crta koju su mnogi pokušavali pronaći. Bila je to crta na koju se većina spoticala.
Večeras mu doista nije bilo stalo do te crte.
"Još jedno."
Nejasno je to promrmljao. Čuo je samoga sebe. Ton mu je bio neprijateljski. Od votke je postao ljutit,
ona mu je zapravo dopuštala da iskali ljutnju. Sada se doista nadao gužvi iako je se istovremeno plašio. Ljutnja
ga je tjerala da se usredotoči. Tako je barem on želio vjerovati. Misli mu više nisu bile zbrkane. Znao je što želi.
Želio je nekoga udariti. Želio se s nekim potući. Nije bilo važno hoće li on nekoga izmlatiti ili će netko izmlatiti
njega. Nije mu bilo stalo.
Matt se pitao otkud ta sklonost nasilju. Gdje su joj korijeni. Možda je njegov stari kolega detektiv
Lance Banner u pravu. Zatvor mijenja ljude. Odeš onamo kao normalan čovjek, nevin, a iziđeš...
Detektiv Lance Banner.
Čuvar ulaza u Livingston, glupa seljačina.
Vrijeme je prolazilo. Bilo je nemoguće odrediti koliko. Napokon je pokazao Melu da priđe i da mu
naplati. Kada je skočio s visokog stolca, Mattu u lubanji nešto zavrišti od protesta. On se primi za šank kako bi
uhvatio ravnotežu.
"Vidimo se, Mei."
"Drago mi je što sam te ponovno vidio, Matt."
Matt mahne izlazeći iz lokala dok mu je jedno ime bez prestanka odzvanjalo u glavi. Detektiv Lance
Banner.
Matt se sjeti incidenta iz drugoga razreda kada je njemu i Lanceu bilo sedam godina. Za vrijeme
odmora, dok su igrali četiri kvadrata, najgluplju igru nakon tetherballa - Lanceu su pukle hlače. Cijeli je događaj
pogoršalo, učinilo ga stravičnim iskustvom iz djetinjstva to što Lance toga dana nije nosio gaće. Rodio se tada
nadimak - Zadrži ga u hlačama, Lance, kojega se Lance nije uspio otresti sve negdje do šestog razreda. Matt se
glasno nasmije.
Tada ponovno začuje Lanceov glas:
"Ovo je pristojno susjedstvo. "
"Ma nemoj", reče Matt glasno. "Nose li sada sva djeca gaće, Lance?"
Matt se ponovno nasmije vlastitoj šali. Njegov je glas odzvanjao tavernom, ali nitko ne podigne
pogled.
On gurne vrata. Vani je bio mrak. Posrtao je niz ulicu još uvijek se smješkajući svojoj šali. Automobil
mu je bio parkiran blizu kuće. Dvojica njegovih nazovi susjeda stajala su u blizini i pila iz boca umotanih u
smeđe papirnate vrećice.
Jedan od tih beskućnika... u današnje se vrijeme koristio taj politički korektan izraz, premda je njima
samima bio draži izraz pijanac, ga zazove.
"Hej, Matt."
"Kako si, Lawrence?"
"Dobro, stari." Lawrence mu pruži vrećicu.
"Hoćeš gutljaj?"
"Ma ne."
"Hej." Lawrence gestom pokaže ljuljanje.
"Čini se da si se ionako već nalio, ha?"
Matt se nasmiješi. Posegne u džep i izvadi novčanicu od dvadeset dolara.
"Vas dvojica, kupite si neku dobru cugu. Ja častim."
Na Lawrenceovu licu zasja široki osmijeh.
"Pravi si, Matt."
"Da. Pravi dragulj." Lawrence se na to nasmije kao da gleda komediju s Richardom Pryorom. Matt mu
mahne i krene dalje. Počne kopati po džepovima i izvuče ključeve automobila. Prvo pogleda ključeve, zatim
vozilo pa stane. Bio je potpuno pijan.
Misli su mu bile iracionalne. Ponašanje glupavo. Kako bi samo volio nekoga istući - Lance Banner je
bio drugi na njegovu popisu (Charles Talley je bio prvi, ali Matt nije znao kako da ga pronađe) - ali ipak Matt
nije bio toliko glup. Neće voziti u takvome stanju.
"Jo, Matt, želiš li nam se pridružiti?" upita Lawrence.
"Možda kasnije, stari."
Matt se okrene i krene natrag prema ulici Grove. Autobus broj 70 vozio je u Livingston. Matt je čekao
na stanici ljuljajući se na vjetru. Osim njega nije bilo više nikoga. Većina je ljudi putovala u suprotnome smjeru
- iscrpljena kućna posluga klipsala je iz bogatijih naselja u svoje puno skromnije domove. Dobro došli u naličje
predgrađa.
Kada se autobus broj 70 zaustavio, Matt je promatrao kako iz njega, poput zombija, izlaze umorne
žene. Sutjele su. Na licima nije bilo osmijeha. Nije bilo nikoga da ih dočeka. Vožnja je bila duga nekih
petnaestak kilometara, ali kakvih petnaestak kilometara. Izišli biste iz oronulosti Newarka i Irvingtona i
iznenada bi vam se učinilo da ste dospjeli u potpuno drugi svijet. Promjena se događala u trenu. Tu su bili
Maplewood, Milburn, Short Hills i napokon Livingston. Matt ponovno promisli o udaljenosti, položaju na karti,
o doista najtanjoj od crta. On nasloni glavu na prozor autobusa, vibracije su djelovale poput neobične masaže.
Sjeti se Stephena McGratha i one stravične noći u Amherstu, u Massachusettsu. Sjeti se svojih ruku oko
Stephenova vrata. Pitao se koliko je zapravo čvrsto stisnuo. Pitao se je li ga možda mogao pustiti dok su padali i
bi li tada sve bilo drugačije. Pitao se je li ga možda, samo možda, stisnuo još jače. To se često pitao.
Matt iziđe kod kružnoga toka na cesti broj 10 i krene prema najpoznatijem baru u Livingstonu,
Landmarku. Parkiralište u Aveniji Northfield bilo je krcato mini karavanima. Matt se podrugljivo nasmije.
Tu nije bilo tanke crte. To nije bio Melov lokal. To je bio prokleti bar za mekušce, ako je ikada vidio
neki. On gurne vrata. Lance Banner će zasigurno biti tu.
Landmark naravno nije bio nimalo nalik na Melov lokal. Bio je jarko osvijetljen. U njemu je bilo
bučno. OutKast je pjevao o tome kako i ruže ponekad smrde - bezazlena geto glazba. Tu nije bilo napukle
plastike, boje koja se ljušti, piljevine po podu. Heineken znakovi su radili. Kao i Budweiser sat s Clydesdale
konjima i kočijom koji su se pomicali. Žestoka pića se gotovo nisu točila. Na stolovima su uglavnom bili vrčevi
s pivom. Barem polovica muškaraca bila je odjevena u trenirke za softball s imenima raznih sponzora -
Friendlyjev sladoled, Best Buy, Burrelle's Press Clipping - tu su se okupljali nakon utakmica male lige kako bi
proslavili sa suigračima, ali i sa protivnicima. Bilo je tu i nekoliko studenata koji su došli na praznike s
Princetona ili Rutgersa ili - težak uzdah - možda čak s Bowdoina, sveučilišta koje je Matt gotovo završio.
Matt uđe u bar, ali se na njegovu pojavu nitko ne okrene. Barem ne odmah. Svi su se smijali. Svi su bili
razdragani, crvenih lica, pucali su od zdravlja. Svi su govorili u glas. Njihov je smijeh, njihove su psovke bile
previše ležerne, djelovali su bezopasno. Tada Matt ugleda svojega brata Bernieja.
Ali to naravno nije bio Bernie. Bernie je umro. Ali čovječe, izgledao je točno kao on. Barem s leđa.
Matt i Bernie su nekoć običavali ovamo zalaziti s lažnim ispravama. I oni su se razdragano smijali, govorili u
glas i previše ležerno psovali. Gledali su tipove, one što bi svratili nakon utakmica, i slušali ih kako govore o
renoviranju kuhinja, svojim karijerama, djeci, ložama na Yankee stadionu, iskustvu u treniranju male lige, kako
se žale na sve lošiji seksualni život.
Dok je Matt tako stajao i razmišljao o svojemu bratu, nešto se promijeni u zraku. Netko ga je
prepoznao. Poput krugova na vodi. Uslijedi šaputanje i okretanje glava. Matt pogledom potraži Lancea Bannera.
Nije ga vidio. Ugleda stol za kojim su sjedili policajci - po njima se vidjelo što su - i prepozna među njima onog
mladog policajca s kojim ga je Lance jučer zaskočio.
Iako pod gasom Matt je nastojao ravno hodati. Dok se približavao, policajci mu upute svoje najjače
laserske poglede. Ali nisu ga zbunili. Matt se nagledao i goreg. Za stolom nastane muk dok se on približavao
mladome policajcu.
Matt stane pred njega. Mali ne odstupi. Matt se pokušavao ne ljuljati.
"Gdje je Lance?" upita Matt.
"Tko želi znati?"
"E, ova ti je dobra", kimne Matt.
"Reci, tko ti piše tekst?"
"Molim?"
"Tko želi znati? To je doista smiješno. Mislim, stojim točno ispred tebe, izravno te pitam, a ti se
sjetiš u hipu, i ne razmišljajući ispališ Tko želi znati?" Matt mu priđe bliže.
"Stojim pred tobom - pa tko onda, dođavola, misliš da želi znati?"
Matt začuje kako se stolci odmiču od stola, ali nije odvratio pogled. Mladi policajac baci pogled prema
kolegama, zatim prema Mattu.
"Pijan si."
"Pa?"
Mladi se murjak unese Mattu u lice.
"Pa, želiš li da te odvučem u centar u postaju i napravim ti alkotest?"
"Prvo," Matt podigne kažiprst, "policijska postaja nije u centru Livingstona, više je na pola puta do
tamo. Čini se da si previše gledao Newyorške plavce. Drugo, tupane, ne vozim pa nisam siguran koja ti je korist
od alkotesta. A treće, kad smo već kod daha, ti mi se unosiš u lice, a u džepu imam bombone za svježi dah.
Polagano ću ih izvaditi kako bi ti mogao uzeti jedan bombon. Možda čak i cijeli paketić." Još jedan policajac
ustane.
"Goni se odavde, Hunteru."
Matt se okrene prema njemu škiljeći. Trebao mu je samo trenutak da prepozna muškarca lasičjeg lica.
"Moj Bože, pa to je Fleisher, zar ne? Ti si Dougiejev mladi brat."
"Nitko te ne želi ovdje."
"Nitko...?" Matt redom pogleda sve muškarce.
"Vi to, dečki, ozbiljno? Sad ćete me još i iz grada istjerati? Ti," ljutito će Matt pokazujući prstom,
"Fleisherov mlađi brate, kako se zoveš?" Ovaj ne odgovori.
"Nema veze. U mojem razredu nitko nije pušio toliko marihuane kao tvoj brat. Dilao je cijeloj školi. Za
ime Boga, zvali smo ga Trava."
"Ti to govoriš svinjarije o mojemu bratu?"
"Ne govorim svinjarije, govorim istinu."
"Želiš li provesti noć u zatvoru?"
"Za što, dupeglavče? Uhitit ćeš me pod izmišljenom optužbom? Samo naprijed. Radim u odvjetničkoj
tvrtki. Tužit ću te tako da ćeš požaliti što si me ikad sreo."
Još je stolaca zagrebalo pod. Još jedan murjak ustane, pa još jedan. Mattovo srce počne ubrzano tući.
Netko ga zgrabi za ručni zglob. Matt iščupa ruku. Desna ruka mu se stisne u šaku.
"Matt?"
Taj je glas bio blag i pogodi u Mattu neku duboko skrivenu žicu. Matt pogleda iza šanka. Pete Appel.
Njegov stari prijatelj iz srednje škole. Zajedno su se igrali u Riker Hill parku. Park je u doba hladnog rata bio
baza s projektilima. On i Pete su se igrali astronauta na napuklim betonskim lansirnim rampama. To je moguće
samo u New Jerseyju. Pete mu se nasmiješi. Matt opusti šaku. Policajci se nisu micali.
"Hej, Pete."
"Hej, Matt."
"Drago mi je što te vidim, čovječe."
"I meni", reče Pete.
"Čuj, upravo završavam s poslom. Daj da te povezem kući. Dobro?" Matt pogleda murjake. Nekoliko
ih je imalo crvena lica, bili su spremni za akciju. On se okrene prema starome prijatelju.
"Hvala, ne treba, Pete. Sam ću se snaći."
"Jesi li siguran?"
"Da. Čuj, stari, oprosti ako sam ti prouzročio kakvu nepriliku." Pete kimne.
"Drago mi je što te vidim."
"I meni tebe."
Matt je čekao. Dvojica policajaca se izmaknu u stranu. Kada je izišao na parkiralište, nije pogledao za
sobom. Udahne noćni zrak i krene niz ulicu. Uskoro je trčao. U glavi je imao određeni cilj.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

20 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:52 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
17. poglavlje:
Lance Banner se još uvijek smješkao Loren.
"Hajde, uđi", reče. "Da porazgovaramo."
Ona još jedanput pogleda kuću Marshe Hunter, a zatim sjedne na suvozačko mjesto. Lance se vozio
naokolo po starome susjedstvu.
"I tako," reče on, "zašto si razgovarala s Mattovom šurjakinjom?"
Ona natjera Lancea da se zakune da neće nikome reći, ali svejedno mu otkrije samo osnovno - da
istražuje sumnjivu smrt časne Mary Rose, da još uvijek nisu sigurni radi li se uopće o ubojstvu, da je sestra
Mary Rose zvala kućni broj Marshe Hunter. Nije mu rekla za implantate, niti da ne znaju pravi identitet časne
sestre.
Lance pak njoj ispriča da je Matt Hunter oženjen, da trenutno radi kao beznačajni pomoćnik, potrčko u
odvjetničkoj tvrtki pokojnoga brata. Žena Matta Huntera, reče Lance, podrijetlom je iz Virginije ili Marylanda,
nije se mogao sjetiti točno odakle. Lance je također dodao, s malo previše entuzijazma, kako bi bio vrlo sretan
da može pomoći Loren s ovim slučajem. Loren mu reče neka se ne zamara, da je to njezin slučaj, ali ako se
ičega sjeti, neka joj obavezno javi. Lance kimne i odveze je do njezina automobila. Prije negoli je Loren izišla,
ona ga upita:
"Sjećaš li ga se, mislim kada je bio klinac?"
"Huntera?" Lance se namršti.
"Da, naravno da ga se sjećam."
"Doimao se prilično normalno i iskreno."
"Tako izgledaju i mnogi ubojice." '
Loren pruži ruku prema kvaki odmahujući glavom.
"Ti u to doista vjeruješ?"
Lance ne odgovori.
"Neki dan sam nešto pročitala", reče Loren. "Ne sjećam se pojedinosti, ali glavna je misao kako se u
dobi od pet godina već vidi kakvi ćemo biti kad odrastemo: kakav će nam biti uspjeh u školi, hoćemo li postati
kriminalci, koliko smo sposobni voljeti. Vjeruješ li u to, Lance?"
"Ne znam", odgovori on. "Nije mi osobito stalo."
"Ti si ulovio mnoge loše momke, zar ne?"
"Jesam."
"Jesi li ikada istraživao njihovu prošlost?"
"Ponekad jesam."
"Čini mi se", reče Loren, "da uvijek nešto pronađem. Uvijek se radi o nekom očitom slučaju doživljene
psihoze ili traume. Na vijestima susjedi uvijek kažu: 'Bože moj, nisam imao pojma da onaj fini čovjek sjecka
malu djecu na komade - uvijek se činio tako pristojnim.' Ali zaviriš li u njihovu prošlost, upitaš li neku učiteljicu
ili prijatelje iz djetinjstva, oni će gotovo uvijek reći nešto posve drugo. Njih to nikad ne iznenadi." Lance kimne.
"Što kažeš?" upita ona. "Ima li išta u prošlosti Matta Huntera što bi ga učinilo ubojicom?" Lance se
zamisli.
"Kada bi se sve vidjelo u dobi od pet godina, nas dvoje ne bismo imali posla."
"To nije odgovor."
"Bolje ne mogu. Pokušaš li izraditi profil prema onome kako se učenik trećega razreda igra na
penjalicama, svi smo nadrapali."
Tu je bio u pravu. Bilo kako bilo, Loren se trebala usredotočiti na slučaj - a u ovom je trenutku to
značilo pronaći Matta Huntera. Ona uđe u svoj automobil i krene u smjeru juga. Još uvijek stigne do korporacije
Lockwood u Wilmingtonu, Delaware, prije negoli se sasvim smrkne. Pokuša dobiti Matta Huntera u
odvjetničkoj tvrtki, ali on je za taj dan završio s poslom. Nazvala ga je kod kuće i ostavila poruku na
automatskoj tajnici.
"Matt, Loren Muse ovdje. Ja sam istražiteljica u Uredu tužitelja okruga Essex. Poznavali smo se prije
sto godina, u Burnet Hillu. Možeš li me nazvati što je moguće prije?" Ostavila je oba broja, broj mobitela i
onoga u uredu te prekinula vezu. Uobičajenu vožnju od dva sata do Delawarea ona je uspjela skratiti na sat i
dvadeset minuta. Loren se nije koristila sirenom, ali je cijelo vrijeme imala uključeno maleno žmirkavo plavo
svjetlo. Voljela je brzo voziti - ta koji je smisao raditi u policiji ako ne smijete brzo voziti i nositi oružje?
Randal Horne je imao tipičan odvjetnički ured. Njegova je tvrtka zauzimala tri kata jedne u nizu
poslovnih zgrada, koje su, sve jedna do druge činile beskrajan niz uniformiranih prostora. Recepcionarka u
Horneu, Buckmanu i Pierceu, klasična nadžak-baba koja je već odavno prošla najbolje godine, odmjeri
pogledom Loren kao da je u njoj prepoznala seksualnog napasnika s plakata. Mršteći se najbolje što može, stari
zmaj reče Loren da sjedne. Randal Horne ju je pustio da čeka dvadeset minuta - klasična, štoviše prozirna
odvjetnička psihološka igrica. Vrijeme je provela čitajući neobično zanimljive časopise The Third Branch,
službeni glasnik federalnih sudnica, i Žurnal američke odvjetničke udruge. Loren uzdahne. Što bi samo dala za
žurnal s Lindsay Lohan ili Colinom Farrellom na naslovnici. Horne se napokon pojavi u prijamnoj prostoriji te
stane točno iznad nje. Bio je mlađi negoli je zamišljala, iako je imao sjajno lice koje je Loren obično asociralo
na Botox ili Jermainea Jacksona. Kosa mu je bila malo predugačka, zalizana, malo se kovrčala oko vrata.
Odijelo mu je bilo besprijekorno, mada su reveri izgledali malo preširoki. Možda je to ponovno bilo u modi. On
preskoči uvod.
"Ja doista ne vidim o čemu imamo razgovarati, gospođice Muse." Randal Horne je stajao tako blizu da
nije mogla ustati. Nema veze. Pokušavao ju je zastrašiti visinom. Budući da je Loren ionako bila visoka nešto
malo preko metar pedeset, ona je na to bila naviknuta. Donekle je imala želju zabiti dlan u njegove prepone
samo kako bi ga natjerala da odstupi, ali neka ga, neka čovjek uživa u svojoj predstavi.
Zmaj - recepcionarka - izgledala je petnaest godina prestaro da glumi zatvorsku nadstojnicu u B
filmovima - promatrala je cijelu scenu sa smiješkom na suhim usnama predebelo namazanim ružem.
Loren reče:
"Voljela bih da mi date ime žene koja je kupila umetke za grudi sa serijskim brojem 89783348."
"Prvo," reče Horne, "to su veoma stari podaci. SurgiCo nije imao zabilježeno ime te žene već samo ime
kirurga koji je obavio zahvat."
"I to će mi biti dovoljno."
Horne prekriži ruke.
"Imate li sudski nalog, istražitelj ice?" "
Stići će svakoga trena." Njegovo je lice zasjalo od samozadovoljstva, bilo je jasno koliko joj vjeruje.
"Pa dobro", reče on. "Vraćam se u svoj ured. Molim vas budite tako ljubazni i obavijestite Tiffany čim
stigne nalog."
Nadžak-baba se napuše poput purana, na licu joj zasja osmijeh. Loren pokaže prstom na nju.
"Imate ruža na zubima." Zatim se okrene Randalu Horneu.
"Možete li mi objasniti zašto vam je potreban sudski nalog?"
"Postoje svakojaki novi zakoni o zaštiti privatnosti pacijenata. Mi u korporaciji Lockwood držimo kako
ih treba poštivati."
"Ali ta je žena mrtva."
"Svejedno."
"Tu nema nikakvih medicinskih tajni. Znamo da je imala umetke. Samo nastojimo identificirati tijelo."
"Zasigurno postoji drugi način, istražiteljice."
"Trudimo se, vjerujte mi. Ali zasad..." Loren slegne ramenima.
"Nažalost, to ne mijenja naše stajalište."
"Ali vaše je stajalište, a ovo govorim s dužnim poštovanjem, pomalo nejasno, gospodine Horne."
"Nisam siguran da vas shvaćam."
"Pričekajte trenutak." Loren počne izvlačiti presavijene papire iz stražnjih džepova.
"Dok sam se vozila ovamo, imala sam dovoljno vremena provjeriti slučajeve u New Jerseyju. Čini se
da je prije vaša kompanija uvijek surađivala s policijom. Dali ste im podatke za truplo pronađeno prošloga
srpnja u okrugu Somerset. Izvjesni gospodin Hampton Wheeler, šezdeset i šest godina. Ubojica mu je odsjekao
glavu i prste kako ga ne bi mogli identificirati, ali je zaboravio na pejsmejker. Vaša je kompanija pomogla
policiji da ga identificiraju. Zatim još jedan slučaj... "
"Detektivko... Muse, zar ne?"
"Istražiteljica."
"Istražiteljice Muse. Veoma sam zauzet. Molim vas, raskomotite se. Čim stigne sudski nalog, slobodno
se obratite Tiffany."
"Čekajte." Loren baci pogled na nadžak-babu. "Tiffany - za Boga, je li joj to doista pravo ime?"
"Ispričajte me..."
"Gospodine Horne, vi ionako dobro znate da neće stići nikakav nalog i da sam blefirala." Randal Horne
je šutio.
Loren pogleda dolje i ugleda primjerak žurnala The Third Branch. Namršti se i pogleda Hornea. Ovoga
puta ipak ustane.
"Vi niste nagađali je li ja blefiram", reče ona polako. "Vi ste to znali."
Home se povuče korak unatrag.
"Ali mogla sam ga doista imati", nastavi Loren kao da govori sebi, a ne njemu.
"Da, bila sam u škripcu s vremenom, ali mogla sam nazvati saveznog suca na putu ovamo. Taj nalog
nije ništa posebno. Svaki bi ga sudac bez problema izdao za pet minuta. Nijedan sudac pri zdravoj pameti ne bi
odbio, osim ako... "
Randal Horne je čekao. Kao da se nadao da će ona sve povezati.
Horne se nakašlje i pogleda na sat.
"Sada doista moram poći", reče.
"Vaša je kompanija u početku surađivala. Tako mije rekao Eldon. Zašto? Zašto biste se iznenada
predomislili, osim ako vam možda FBI nije tako zapovjedio?" Ona ga pogleda.
"Zašto bi FBI-u bilo stalo do ovoga slučaja?"
"To se nas ne tiče", reče on. Horne iznenada stavi ruku na usta, kao da je preneražen vlastitom
indiskrecijom. Pogledi im se sretnu i ona shvati da joj je on napravio uslugu. Od Hornea više neće dobiti
informacije. Ali rekao je dovoljno. FBI. Oni su joj onemogućili dostup informacijama. I Loren je možda
shvaćala zašto.
Kada se vratila u automobil, Loren o svemu razmisli. Koga je znala u FBI-u? Imala je nekoliko
poznanika, ali nikoga na tom nivou tko bi joj mogao pomoći. Njome prostruji uzbuđenje, naišla je na trag. FBI
je istraživao taj slučaj. Iz nekog su razloga željeli saznati tko je bila žena koja se predstavljala kao časna Mary
Rose, i nisu to skrivali - ostavljali su za sobom tragove, čak i u kompaniji u kojoj je nabavila umetke za grudi.
Ona kimne samoj sebi. Naravno, to su bila tek nagađanja, ali imalo je smisla. Treba početi od žrtve: časna Mary
Rose zacijelo je bila u bijegu ili je svjedokinja. Vrijedna FBI-u. Dobro, dalje.
Nekoć davno je časna Mary Rose (ili kako god se doista zvala) pobjegla - teško je reći kada. Loren je
saznala od majke Katherine da je u Sv. Margareti predavala sedam godina. Znači, najmanje je toliko u bijegu.
Loren zastane razmišljajući o implikacijama. Časna Mary Rose skrivala se od vlasti najmanje sedam godina. Je
li ju FBI tražio cijelo to vrijeme?
Moguće.
Sestra Mary Rose se potrudila dobro sakriti. Izvjesno je da je promijenila ime. Vjerojatno je krenula iz
Oregona, iz konzervativnog samostana koji je spomenula majka Katherine. Tko zna koliko je vremena provela
tamo.
To nije važno. Važno je da se prije sedam godina odlučila preseliti na istok. Loren protrlja ruke. Oh,
ovo je bilo dobro.
Znači, sestra Mary Rose se preselila u New Jersey i počela predavati u Sv. Margareti. Po svemu sudeći
bila je dobra i brižna časna, dobra učiteljica, živjela je tiho i povučeno. Prošlo je sedam godina. Možda je mislila
da je napokon sigurna. Možda je prestala paziti i javila se nekome od starih poznanika ili nešto slično.
Nekako ju je sustigla prošlost. Netko je otkrio tko je ona. Zatim su provalili u njezinu sobicu u
samostanu, mučili je i zadavili jastukom.
Loren zastane, gotovo kao da joj odaje počasnu minutu šutnje.
Dobro, pomisli, i što sad? Morala je od FBI-a saznati identitet časne.
Kako?
Jedino što joj je padalo na pamet bio je klasični quid pro quo: Dati im nešto zauzvrat. Ali što im je ona
mogla ponuditi? Ako ništa drugo, a onda Matta Huntera.
FBI je zaostajao za njom najmanje dva dana. Imaju li već izvod telefonskih poziva? Sumnjala je u to.
Čak ako su ih i imali, čak ako su znali za poziv Marshi Hunter, jesu li je povezali s Mattom Hunterom? Nema
šanse.
Loren skrene na autocestu i izvadi mobitel. Bio je mrtav. Ona prokune prokletu stvar. Najveća laž -
ruku pod ruku s 'ček je u pošti' i 'vaš nam je poziv dragocjen' - je podatak o trajanju baterije mobitela. Njezina je
trebala raditi tjedan dana na čekanju. Bila je sretna ako je prokleta stvar radila trideset i šest sati.
Ona otvori pretinac i izvadi punjač. Jedan kraj utakne u upaljač, drugi u mobitel. LCD zaslon oživi i
obavijesti je da ima tri poruke.
Prva je bila od njezine majke.
"Zdravo, dušo", rekla je mama neobično nježnim tonom. Bio je to njezin glas za publiku, onaj koji je
koristila kada je mislila da bi je netko mogao čuti i ocijeniti njezine majčinske sposobnosti.
"Pomislila sam da bih nam mogla naručiti pizze kod Renata i uzeti film u Blockbusteru - onaj novi s
Russellom Croweom je izašao na DVD-u - ne znam, možda bismo mogle imati djevojačku večer, samo nas
dvije. Što kažeš?" Loren odmahne glavom nastojeći ne dopustiti da to djeluje na nju, ali suze su već navirale.
Njezina mama. Svaki put kad se spremala otpisati je, izbaciti iz svojega života, naljutiti se na nju, napokon je
okriviti za očevu smrt, mama bi je nečim iznenadila i odmaknula se od ponora u koji je upravo trebala upasti.
"Da", reče Loren tiho. "To bih voljela."
Druga i treća poruka učinile su majčin prijedlog neizvedivim. Obje su bile od njezina šefa, okružnog
tužitelja Eda Steinberga. Kratke i jezgrovite. Prva je glasila:
"Nazovi me. Smjesta." Druga:
"Gdje si, dođavola? Nazovi me. U bilo koje doba. Sprema se katastrofa." Ed Steinberg nije bio od onih
koji su voljeli pretjerivati niti od onih koji vole da ih ljudi nazivaju u bilo koje doba dana ili noći. U tim je
stavovima bio staromodan. Loren je negdje imala njegov kućni broj - nažalost, ne kod sebe - koji nikada nije
zvala. Steinberg nije volio da ga se smeta poslije posla. Njegov je moto bio: Živi malo, sve ostalo može čekati.
Iz ureda bi obično otišao do pet poslijepodne i ona se nije mogla sjetiti da ga je ikad vidjela u uredu poslije šest.
Sada je bilo šest i trideset. Prvo odluči pokušati broj u uredu. Telma, njegova tajnica, možda je još uvijek bila
tamo. Ona će znati gdje ga Loren može dobiti. Nakon što je jedanput zazvonilo, javi se Ed Steinberg osobno. To
nije bio dobar znak.
"Gdje si?" upita Steinberg.
"Vraćam se iz Delawarea."
"Smjesta dolazi ovamo. Imamo problem."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

21 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 1:54 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
18. poglavlje:
LAS VEGAS, NEVADA TERENSKI URED FBI-a
ZGRADA JOHNA LAWRENCEA BAILEYJA
SPECIJALNI AGENT, ŠEF UREDA
Za Adama Yatesa dan je počeo kao obično.
Tako je barem on želio vjerovati. Međutim, nijedan dan nije bio običan za Yatesa - barem ne u
posljednjih deset godina. Svaki od tih dana on se osjećao kao da živi na posuđenu vremenu, čekajući da, kao u
poslovici, upadne u jamu. Čak i sada, kada bi većina razumnih ljudi zaključila da je uspio ostaviti greške iz
prošlosti iza sebe, strah je uvijek čučao u njegovim mislima i mučio ga.
Yates je tada bio mladi agent, radio je na tajnim zadacima. Sada, deset godina kasnije, imao je titulu
specijalnog agenta, šefa za cijelu Nevadu, jedan od najboljih poslova u FBI-u. Dobro je napredovao. Za cijelo to
vrijeme nije bilo ni najmanjeg nagovještaja nevolje. Zato, kada se toga jutra uputio na posao, činilo se da je dan
kao i svi drugi. Ali kada je njegov glavni savjetnik Cal Dollinger ušao u njegov ured, i iako o onom incidentu
nisu razgovarali gotovo deset godina, nešto u izrazu lica staroga prijatelja reče mu da je nastupio taj dan, a da su
svi ostali tek vodili k njemu.
Yates baci brzi pogled na fotografiju na stolu. Bila je to obiteljska fotografija - on, Bess, troje djece.
Djevojčice su sada bile tinejdžerice. Ne postoji ništa na svijetu što oca može na to pripremiti. Yates nastavi
sjediti. Na sebi je imao uobičajenu ležernu odjeću - kaki hlače, košulju kratkih rukava jarke boje, cipele na bosu
nogu.
Cal Dollinger se zaustavi pred njegovim radnim stolom. Čekao je. Cal je bio veoma krupan -visok
gotovo dva metra, težak oko sto trideset kilograma. Adam i Cal su odavno bili prijatelji, upoznali su se kada im
je bilo osam godina u trećem razredu gospođe Colbert u osnovnoj školi Collingwood. Neki su ih kolege zvali
Lenny i George, aludirajući na Steinbeckove junake iz romana 'O miševima i ljudima'. Možda je doista bilo
neke sličnosti - Cal je bio krupan i nevjerojatno snažan - ali dok je Lenny posjedovao izvjesnu nježnost, Cal je
uopće nije imao, bio je stijena, i fizički i psihički. On je mogao ubiti zeca dragajući ga, ali to ga ne bi osobito
pogodilo.
Ali njih je povezivalo nešto još jače. Kada ste dugogodišnji prijatelji, kada više puta izvučete jedan
drugoga iz nevolje, postajete kao jedan. Cal je bez sumnje znao biti okrutan. Ali poput većine nasilnih
muškaraca njemu je sve bilo bijelo ili crno. U malenoj bijeloj zoni bili su -njegova žena, djeca, Adam i
Adamova obitelj - njih bi štitio do posljednjeg daha. Ostatak je svijeta bio crn i bez života, nevažan.
Adam Yates je čekao, ali Cal više nije mogao izdržati.
"Što se dogodilo?" napokon upita Adam.
Cal pogledom preleti prostoriju. Plašio se prislušnih uređaja.
"Ona je mrtva", reče.
"Koja?"
"Starija."
"Jesi li siguran?"
"Pronašli su njezino tijelo u New Jerseyju. Identificirali smo je po serijskome broju implantata za grudi.
Bila je časna sestra."
"Zezaš se."
Cal se nije smijao. Cal se nije šalio.
"Što je", Yates nije čak želio izgovoriti Clydeovo ime, "s njim?" Cal slegne ramenima.
"Nemam pojma."
"A videokaseta?"
Cal odmahne glavom. Upravo onako kako je Adam Yates i očekivao. Neće se to završiti tek tako. Neće
se nikada završiti. On baci još jedan pogled na ženu i djecu. Zatim pogleda svoj prostrani ured, pohvale na
zidovima, pločicu s imenom na pisaćem stolu. Sve to - njegova obitelj, njegova karijera, cijeli njegov život -
sada se činio tako krhak, kao da drži dim u ruci.
"Trebali bismo poći u New Jersey."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

22 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 2:00 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
19. poglavlje:
Sonya McGrath se iznenadi kada začuje ključ u bravi.
Danas, više od deset godina nakon smrti sina, fotografije Stephena McGratha nalazile su se još uvijek u
istim okvirima, na istim stolićima. Naravno, dodane su i druge fotografije. Kada se Michelle, Sonyjina starija
kći udavala prošle godine, naravno da su se slikali. Nekoliko je fotografija bilo uramljeno, stajale su iznad
kamina. Ali nijedna Stephenova fotografija nije maknuta. Mogli su spakirati njegove stvari, obojiti njegovu
sobu, prodati njegov stari automobil, dati odjeću dobrotvornim udrugama, ali Sonya i Clark nikad nisu mogli
dirnuti te fotografije.
Njezina je kći Michelle, poput mnogih mladenki, odabrala standardno grupno fotografiranje prije same
ceremonije. Mladoženja, dobar mladić po imenu Jonathan, imao je veliku obitelj. Slikali su se u uobičajenim
pozama. Sonya i Clark su se rado slikali s kćeri, s kćeri i budućim zetom, s Jonathanovim roditeljima i
mladencima, ali su se izbjegli slikati kada je fotograf objavio "Obiteljska fotografija McGrathovih", ona na kojoj
bi bili Sonya i Clark, Michelle i Cora, Michelleina mlađa sestra, jer sve što bi oni na njoj vidjeli, unatoč tom
danu ispunjenom radošću, bila bi golema rupa u "Obiteljskoj fotografiji McGrathovih". Na njoj je trebao biti i
Stephen.
Večeras je velika kuća bila tiha. Tako je bilo sve otkako se Cora upisala na fakultet. Clark je ponovno
'radio dokasna' - eufemizam za 'ševio svoju drocu' - ali Sonyji nije bilo stalo. Nije ga pitala zašto tako kasno
dolazi jer je njihov dom bio još usamljeniji, još tiši kada je Clark bio u njemu.
Sonya je lagano mućkala konjak u čaši. Sjedila je sama u mraku, u novoj sobi s kućnim kinom u čiji je
DVD stavila film. Posudila je nešto s Tomom Hanksom - njegova joj je pojava, čak i u bezveznim filmovima,
ulijevala nekakvu utjehu - ali još uvijek nije uključila film. Bože, pomisli ona, jesam li doista toliko jadna?
Sonya je uvijek bila popularna. Imala je mnogo pravih i prekrasnih prijatelja. Bilo bi lakše okriviti njih,
reći da su se oni udaljili nakon Stephenove smrti, da su pokušavali iz osjećaja dužnosti biti uljudni, ali da su se
nakon nekog vremena, jer svatko izdrži samo određeno vrijeme, polako počeli udaljavati i prekidati sve veze.
Ali to ne bi bilo pravedno prema njima.
Možda je to samo donekle bila istina - bez sumnje je došlo do neke vrste odvajanja - ali za to je
svakako bila odgovornija Sonya negoli bilo tko od njezinih prijatelja. Ona ih je odgurnula od sebe. Nije željela
utjehu. Nije željela društvo, prijateljstvo i sućut. Nije željela biti jadna, ali možda je to bila najlakša, a samim
time i najbolja alternativa. Ulazna se vrata otvore.
Sonya uključi malenu svjetiljku pokraj naslonjača. Vani je bio mrak, ali u toj prostoriji bez zraka to nije
igralo nikakvu ulogu. Debeli su zastori sprječavali da ulazi svjetlost. Ona prvo začuje korake iz mramorna
predvorja, a onda s ulaštena poda od bjelogoričnog drveta. Čuli su se sve bliže.
Ona je čekala.
Trenutak kasnije Clark uđe u prostoriju. Nije rekao ništa, samo je stajao. Ona ga je nekoliko trenutaka
promatrala. Njezin je muž izgledao nekako starije, ili je samo prošlo puno vremena otkako je bolje pogledala
čovjeka za kojega se udala. Dostojanstveno sijedu kosu zamijenio je bojanjem. I to je, kao i sve ostalo što je
Clark radio, bilo savršeno, ali ipak nije izgledalo u redu. Koža mu je imala pepeljastu boju. Izgledao je mršavije.
"Upravo sam se spremala uključiti film", reče ona. On ju netremice gledao.
"Clark?"
"Znam", reče on.
Nije mislio na film. Mislio je na nešto posve drugo. Sonya nije tražila da joj pojasni. Nije bilo potrebe.
Sjedila je veoma mirno.
"Znam za tvoje posjete muzeju", nastavi on. "Znam već dosta dugo."
Sonya se dvoumila što da mu odgovori. Uzvratiti s - I ja znam za tebe - bio bi logičan ali irelevantan
potez, izgledalo bi kao da se brani. Ovdje se nije radilo o nečijoj ljubavnoj vezi.
Clark je stajao ruku spuštenih niz tijelo, prsti su mu podrhtavali, ali ih nije stiskao.
"Kako dugo znaš?" upita ona.
"Nekoliko mjeseci."
"Pa kako to da dosad nisi ništa rekao?"
On slegne ramenima.
"Kako si saznao?"
"Dao sam te slijediti", reče on.
"Slijediti? Hoćeš reći, unajmio si privatnog istražitelja?"
"Da."
Ona prekriži noge.
"Zašto?" Glas joj postane nešto viši. Pogodila ju je njegova neobična izdaja.
"Što si mislio, da spavam s nekim?"
"On je ubio Stephena."
"To je bio nesretan slučaj."
"Doista? On to tako objašnjava kada se nađete na vašim malim, zgodnim objedima? Govorite li o tome
kako je slučajno ubio mojega sina?"
"Našega sina", ispravi ga ona.
On je tada pogleda. Već je ranije primjećivala takav pogled, ali nikada nije bio upućen njoj.
"Kako si samo mogla?"
"Kako sam samo mogla što, Clark?"
"Sastajati se s njime. Ponuditi mu oprost... "
"Nikad mu nisam ponudila ništa slično."
"Utjehu onda."
"Ne radi se o tome."
"O čemu se onda radi?"
"Ne znam." Sonya ustane.
"Clark, slušaj me: Ono što se dogodilo Stephenu bio je nesretan slučaj."
On posprdno otpuhne.
"Tako se ti tješiš, Sonya? Tako što uvjeravaš samu sebe da se radilo o nesretnom slučaju?"
"Tješim se?" Tijelom joj prostruji jeziva hladnoća.
"Nema tu utjehe, Clark. Ni na trenutak. Nesretan slučaj, ubojstvo - bilo kako bilo, Stephen je mrtav."
On je šutio.
"Bio je to nesretan slučaj, Clark."
"Uvjerio te u to, zar ne?"
"Zapravo, upravo suprotno."
"Što bi to trebalo značiti?"
"Ni on sam više nije siguran. Osjeća nevjerojatnu krivnju."
"Jadničak", Clark napravi grimasu. "Ma kako možeš biti tako naivna?"
"Daj da te nešto pitam", reče Sonya prilazeći mu bliže.
"Da su drugačije pali, pod drugim kutom, ili da se Stephen iskrenuo i Matt Hunter udario glavom o
rubnjak..."
"Nemoj čak ni počinjati o tome."
"Ne, Clark, slušaj me." Ona priđe još korak.
"Da je ispalo drugačije, da je stradao Matt Hunter, da se Stephen srušio na njega... "
"Nisam raspoložen da se igram što bi bilo da je bilo s tobom, Sonya. Ništa od toga nije važno."
"Možda meni jest."
"Zašto?" htio je znati Clark.
"Nisi li upravo ti rekla da to nije važno jer je u svakom slučaju Stephen mrtav." Ona je šutjela.
Clark prijeđe na drugi kraj prostorije, prošao je pokraj nje, ali na dovoljnoj udaljenosti da je čak i ne
dotakne. Sruši se u naslonjač i obuhvati rukama glavu. Ona je čekala.
"Sjećaš li se onoga slučaja u Texasu, kada je majka utopila svoju djecu?" upita on.
"Kakve to veze ima s bilo čime?"
"Imaj malo strpljenja", on zatvori oči na trenutak.
"Dobro? Sjećaš li se toga slučaja? Ta majka iscrpljena poslom utopila je djecu u kadi. Mislim da ih je
bilo četvero ili petero. Stravična priča. Branila se neuračunljivošću. Muž ju je podržao. Sjećaš li se toga s
vijesti?"
"Da."
"Što si mislila o tome?" Ona je šutjela.
"Reći ću ti što sam ja mislio", nastavi on. "Mislio sam - koga je briga? Ne želim zvučati hladno, ali,
mislim, koja je razlika? Proglase li tu majku ludom i ona provede sljedećih pedeset godina u ludnici ili je
proglase krivom i ona provede ostatak života u zatvoru ili čekajući na izvršenje smrtne kazne - kakve veze ima?
Bilo kako bilo, ubila je vlastitu djecu. Njen je život gotov, nije li?"
Sonya zatvori oči.
"Tako ja gledam na Matta Huntera. On je ubio našega sina. Je li bio nesretan slučaj ili namjerno, ne
znam, ali znam da je naš dječak mrtav. Ostalo nije važno. Možeš li to razumjeti?"
I više negoli će on ikada znati.
Sonya osjeti kako joj iz očiju bježe suze. Pogleda muža. Clark je strahovito patio. Samo idi, htjela mu
je reći. Zaokupi se poslom, ljubavnicom, čime god. Samo idi.
"Ja to ne radim kako bih ti nanijela zlo", reče ona. On kimne.
"Želiš li da se prestanem viđati s njime?" upita ona.
"A hoćeš li ako te zamolim?" Ona ne odgovori.
Clark ustane i napusti prostoriju. Nekoliko trenutaka kasnije Sonya začuje kako se zatvaraju ulazna
vrata. Ponovno je ostala sama.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

23 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 2:03 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
20. poglavlje:
Na putu natrag iz Wilmingtona u Delawareu u Newark, Loren Muse je postigla još bolje vrijeme. Ed
Steinberg je bio sam u svojemu uredu na trećem katu nove okružne zgrade suda.
"Zatvori vrata", reče njezin šef.
Steinberg je izgledao neuredno - labavo vezana kravata, gornje dugme košulje otkopčano, jedan rukav
zavrnut više od drugoga - ali tako je uglavnom uvijek izgledao. Loren je voljela Steinberga. Bio je pametan,
igrao je pošteno. Mrzio je politikantstvo u njihovu poslu, ali je shvaćao neophodnost te igre i dobro ju je igrao.
Loren je njezin šef bio seksi poput plišanog mede ali istodobno i poput dugokosog vijetnamskog
veterana na Harleyju. Steinberg je naravno bio oženjen, imao je dvoje djece koja su pohađala koledž. Klišej, ali
istinito: Oni dobri su uvijek zauzeti. Kada je Loren bila mlada, majka ju je uvijek upozoravala da čeka: "Nemoj
se udati mlada", zaplitala bi jezikom Carmen od vina što ga je ispijala cijeli dan. Loren je, iako nesvjesno,
poslušala njezin savjet, ali je ipak shvatila koliko je kretenski. Dobre muškarce, one koji su se željeli vezati i
podizati djecu, rano bi zgrabili. Kako su godine prolazile, kandidata je bilo sve manje i manje. Sad se Loren
morala zadovoljiti s onima koje je njezina prijateljica nazivala 'polovnjacima' - pretilim, rastavljenim
muškarcima koji su se trudili nadoknaditi srednjoškolske godine kada su bili odbijani ili su se oporavljali od
tjeskobe prvoga braka ili su pak bili relativno normalni tipovi koji su tražili - a zašto i ne bi? - kakvu mladu
siroticu koja će ih obožavati.
"Što si radila u Delawareu?" upita Steinberg.
"Slijedila sam trag u vezi identiteta naše časne."
"Zar misliš da je iz Delawarea?"
"Ne." Loren mu brzo objasni o identifikacijskom kodu na implantatima, prvobitnoj suradnji, zatim
iznenadnoj šutnji i vezom s FBI-em. Steinberg je gladio brkove kao da gladi malenoga kućnog ljubimca. Kada
je ona završila, on reče:
"Specijalni agent, šef u tome kraju zove se Pistillo. Nazvat ću ga ujutro, možda mi može nešto reći."
"Hvala."
Steinberg je još malo gladio brk. Doimao se rastreseno.
"Zato ste me zvali?" upita ona.
"Zbog slučaja časne Mary Rose?"
"Da."
"I?"
"Tehničari su pretražili sobu časne ne bi li pronašli otiske."
"Dobro."
"Pronašli su osam različitih otisaka", reče on. "Jedni su pripadali časnoj Mary Rose. Šest odgovaraju
časnim sestrama i uposlenicima Sv. Margarete. Provjeravamo ih po svim datotekama, za svaki slučaj, da vidimo
ima li itko od njih dosje za koji ne znamo." On zastane.
Loren priđe stolu i sjedne.
"Pretpostavljam", reče ona, "da je posljednji otisak dao neki rezultat."
"Jest." Njihovi se pogledi sretnu.
"Zato sam te zvao da dođeš." Ona raširi ruke.
"Sva sam se pretvorila u uši."
"Otisci pripadaju nekom Maxu Darrowu."
Čekala je da on nastavi. Budući da je šutio, ona reče:
"Pretpostavljam da taj Darrow ima policijski dosje."
Ed Steinberg odmahne glavom.
"Nema."
"Pa kako ste onda utvrdili da su to njegovi otisci?"
"Služio je u vojsci."
U daljini Loren začuje zvonjavu telefona. Nitko se nije javio. Steinberg se nasloni u svojoj velikoj
kožnoj fotelji. Podigne bradu i pogleda gore.
"Max Darrow nije odavde", reče.
"Da?"
"Živio je u Raleigh Heightsu, u Nevadi. To je blizu Rena."
Loren malo razmisli.
"Reno je poprilično daleko od katoličke škole u East Orangeu u New Jerseyju."
"To svakako." Steinberg je još uvijek gledao gore.
"Nekoć nam je bio kolega."
"Darrow je bio policajac?"
On kimne.
"U mirovini. Detektiv Max Darrow. Dvadeset i pet godina je radio u Odjelu za ubojstva u Vegasu."
Loren pokuša to uskladiti sa svojom ranijom teorijom kako je časna Mary Rose u bijegu od zakona.
Možda ona potječe iz Vegasa ili Rena. Možda je u prošlosti znala Maxa Darrowa. Idući se korak učini logičnim.
"Moramo pronaći Maxa Darrowa."
"Već jesmo", tiho će Ed Steinberg.
"Kako to?"
"Darrow je mrtav."
Njihovi se pogledi sretnu i još nešto stane na svoje mjesto. Gotovo je mogla vidjeti Trevora Winea
kako diže opasač. Kako je ono njezin pokroviteljski raspoložen kolega opisivao ubijenog?
"Tip je bijelac, umirovljenik... turist."
Steinberg kimne.
"Pronašli smo Darrowa u Newarku, blizu groblja kod 14. avenije. Ubijen je s dva hica u glavu."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

24 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 2:04 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
21. poglavlje:
Napokon je počelo kišiti.
Matt Hunter je posrćući izišao iz Landmark bara i grila i krenuo uz Northfield aveniju. Nitko ga nije
slijedio. Bilo je kasno i mračno i on je bio pijan, ali ništa zato. Nikad se ne zaboravljaju ulice blizu mjesta gdje
ste odrasli.
On skrene desno u Hillside aveniju. Deset minuta kasnije stigao je na odredište. Znak posrednika za
prodaju nekretnina još je uvijek bio izvješen i na njemu je pisalo POD UGOVOROM. Za nekoliko će dana ta
kuća biti njegova. On sjedne na rub pločnika piljeći u nju. Kapljice veličine trešanja polako su udarale po njemu.
Kiša ga podsjeti na zatvor. Ona je svijet činila sivim, jednoličnim i bezobličnim. Kiša je bila boje
asfalta u zatvoru. Matt je od šesnaeste godine nosio kontaktne leće - i sada ih je nosio - ali u zatvoru je imao
naočale koje je često skidao. To kao da je pomagalo, zatvorsko se okružje činilo nejasno sivim.
Nije odvajao pogled od kuće koju je kanio kupiti - šarmantna kolonijalna dvokatnica, kako je pisalo u
oglasu. Uskoro će se useliti u nju s Olivijom, svojom prelijepom, trudnom ženom. Vjerojatno će imati još djece.
Olivia je željela troje.
Ispred kuće nije bilo plota, ali bilo bi dobro da jest. Prizemlje još nije bilo dovršeno, ali Matt je bio
veoma spretan majstor. On će ga sam srediti. Njihaljka u stražnjem dvorištu bila je stara i zahrđala i morat će je
baciti. Iako je do kupnje nove vrtne garniture ostalo još dvije godine, Olivia je već pronašla točno kakvu želi -
nešto od cedrovine - jer su jamčili da neće biti špranja.
Matt pokuša vidjeti sve to - tu budućnost. Pokuša zamisliti život u toj kući s trima spavaćim sobama, s
kuhinjom koju treba modernizirati, kaminom u kojem gori vatra, smijehom za jedaćim stolom, djetetom koje im
dolazi u postelju prestrašeno noćnom morom, Olivijinim licem ujutro. Gotovo da je mogao sve to vidjeti, kao da
mu je neki od Scroogeovih duhova pokazivao put, i na trenutak se gotovo nasmiješio. Ali slika je nestajala. Matt
je na kiši odmahivao glavom. Ma koga on to zavarava?
Nije znao što se događa s Olivijom, ali jedno je točno znao - bio je to kraj. Bajka se završila. Kao što je
rekla Sonya McGrath, one slike na mobitelu bile su buđenje, dodir sa stvarnošću, trenutak kada je shvatio da se
okrutna šala događa njemu. Ali duboko u sebi on je oduvijek znao.
Nema povratka na staro.
Stephen McGrath nije imao namjeru ostaviti ga na miru. Svaki put kada se Matt pokušao odvojiti,
mrtvi bi se Stephen odnekud pojavio iza njegovih leda, tapkao ga je po ramenu.
"Još sam ovdje, Matt. Još uvijek sam s tobom... "
Matt je sjedio na kiši. Dokono se pitao koliko je sati. To i nije bilo važno. Razmišljao je o onoj
prokletoj fotografiji Charlesa Talleyja, tajanstvenog muškarca modrocrne kose i njegova podrugljiva šaptanja
preko telefona. S kakvim ciljem? To Matt nikako nije mogao dokučiti.
Pijan ili trijezan, u udobnosti svojega doma, ili k vragu, vani na kišijcoja je lijevala, suša je napokon
prošla...
I tada mu iznenada sine.
Kiša.
Matt se okrene i pogleda gore. Sad je željno puštao da na njega pada kiša. Napokon. Kiša.
Suša je završila žestokim pljuskom.
Je li moguće da je odgovor tako jednostavan?
Matt još malo promisli. Prvo: Morao je smjesta kući. Morao je nazvati Cingle. Nije važno što je kasno.
Ona će shvatiti.
"Matt?"
On nije čuo kada se automobil zaustavio, ali kada je začuo glas, čak i u okolnostima u kojima se
nalazio, morao se nasmijati. Nije se digao s pločnika.
"Zdravo, Lance." Matt pogleda Lancea Bannera koji je izlazio iz mini karavana.
"Čujem da si me tražio", reče Lance.
"Jesam."
"Zašto?"
"Htio sam se tući s tobom."
Sada je bio red na Lanceu da se nasmije.
"Vjeruj mi, to ti ne bi bilo pametno."
"Misliš da te se bojim?"
"Nisam to rekao."
"Ubio bih boga u tebi."
"Što bi samo dokazalo da sam u pravu."
"U vezi čega?"
"Da zatvor promijeni čovjeka", reče Lance.
"Jer, prije nego što si bio u zatvoru, mogao sam te istući kao od šale."
Bio je u pravu. Matt je nastavio sjediti. Još uvijek se osjećao ošamućeno od pića i nije se borio protiv
tog osjećaja.
"Ti kao da si uvijek tu negdje, Lance."
"To je istina."
"Tako si prokleto na usluzi." Matt pucne prstima.
"Hej, Lance, znaš li na koga sada podsjećaš? Ti si kao ona Dežurna Mama u bloku." Lance je šutio.
"Sjećaš li se one Dežurne Mame na Hobart Gap cesti?" upita Matt.
"Gospođa Sweeney."
"Točno. Gospođa S. Uvijek je virila kroz prozor, u svako doba dana i noći. Vječito s mrzovoljnim
izrazom lica, žalila se što djeca koriste njezino stražnje dvorište kao prečicu." Matt pokaže prstom na Lancea.
"Ti si takav, Lance. Ti si poput goleme Dežurne Mame."
"Jesi li pio, Matt?"
"Jesam. Je li to problem?"
"Ne, samo po sebi nije."
"A zašto si ti uvijek negdje u blizini, Lance?"
On slegne ramenima.
"Samo pokušavam držati zlo što dalje odavde."
"Misliš li da možeš?"
Lance ne odgovori na to pitanje.
"Zar doista misliš da su mini karavani i dobre škole neka vrsta zaštitnog polja koje odbija zlo?" Matt se
preglasno nasmije.
"Hej, Lance, za ime Boga, pogledaj mene. Ja sam odličan primjer koji dokazuje da je to gomila
gluposti. Znaš, ja bih trebao biti dio tvoje 'upozori tinejdžere' ture, kao kad su nas policajci u srednjoj školi
tjerali da gledamo razbijene aute pijanih vozača. Tako bih i ja trebao poslužiti. Kao upozorenje za mladež.
Jedino, nisam siguran kakvu lekciju trebaju naučiti iz mojega primjera."
"Prvo, da se ne tuku."
"Ja se nisam tukao. Pokušao sam prekinuti tučnjavu."
Lance zatomi uzdah.
"Hoćemo li sad raspravljati o cijelome slučaju ovdje na kiši, Matt?"
"Ne."
"Dobro. Kako bi onda bilo da te odbacim kući?"
"Nećeš me uhititi?"
"Možda neki drugi put." Matt još jednom pogleda kuću.
"Možda si u pravu."
"U vezi čega?"
"Kamo pripadam."
"Ma hajde, Matt, kiša pada. Odvest ću te kući."
Lance mu priđe s leđa. Provuče ruke ispod Mattovih pazuha i podigne ga. Snažan muškarac. Matt je
jedva nesigurno stajao. Vrtjelo mu se u glavi. U želucu mu je nešto grgoljilo. Lance mu pomogne đa dođe do
automobila i sjedne na prednje sjedalo.
"Povratiš li u mojemu autu," reče Lance, "požalit ćeš što te nisam uhitio."
"O, opaki momak." Matt odškrine prozor, dovoljno da uđe nešto zraka, ali ne i da unutra pada kiša.
Približi nos otvoru, poput psa. Zrak je pomogao. On zatvori oči i nasloni glavu na prozor. Osjećao je hladno
staklo na obrazu.
"I čemu to opijanje, Matt?"
"Onako, došlo mi."
"I često ti tako dode? Da se napiješ k'o guzica?"
"Sada si i savjetnik društva anonimnih alkoholičara, Lance? Mislim, uz gažu Dežurne Mame?" Lance
kimne.
"U pravu si. Promijenimo temu."
Kiša malo popusti. Brisači malo uspore. Lance je objema rukama držao upravljač.
"Mojoj je starijoj kćeri trinaest godina. Možeš li vjerovati?"
"Koliko djece imaš, Lance?"
"Troje. Dvije kćeri i sina." On spusti ruku s upravljača i počne tražiti lisnicu. Izvadi tri fotografije i
pruži ih Mattu. Matt ih je promatrao, kao i uvijek tražeći sličnost s roditeljima.
"Dječak. Koliko ima godina?"
"Šest."
"Izgleda isto kao i ti kada si imao šest godina."
Lance se nasmiješi.
"Devin. Zovemo ga Devil. Divlje dijete."
"Kao i njegov stari."
"Pa valjda je tako."
Zašutjeli su. Lance ispruži ruku da uključi radio, ali se predomisli.
"Kćer, najstariju - razmišljam da je upišem u katoličku školu."
"Ona je sad u Heritageu?" Heritage je bila škola koju su njih dvojica pohađali od šestog do osmog
razreda.
"Da, ali ne znam što da radim, pomalo je divlja. Čujem da je Sv. Margareta u East Orangeu navodno
dobra."
Matt pogleda kroz prozor.
"Znaš li išta o tome?"
"O katoličkoj školi?"
"Da. Ili o Sv. Margareti."
"Ne."
Lance je ponovno objema rukama držao upravljač.
"Čuj, a znaš li tko je išao tamo?"
"Išao kamo?"
"U Sv. Margaretu."
"Ne."
"Sjećaš li se Loren Muse?"
Da, Matt je se sjećao. Tako je to s ljudima s kojima ste išli u osnovnu školu, čak i ako ih niste vidjeli od
male mature. Istog se trena sjetite njihova imena i lica.
"Naravno. Ponašala se kao dječak, neko smo vrijeme bili u istom društvu, zatim je nekako nestala. Otac
joj je umro kad smo bili klinci, zar ne?"
"Zar ne znaš?"
"Što to?"
"Otac joj se ubio. Prosvirao si je mozak u njihovoj garaži kada je ona bila negdje u osmome razredu.
Tajili su to."
"Bože, grozno."
"Da, ali ona je sada dobro. Radi u uredu tužioca u Newarku."
"Odvjetnica?"
Lance odmahne glavom.
"Istražiteljica. Ali nakon onoga što se dogodilo s njezinim ocem Loren je prošla teško razdoblje.
Mislim da je Sv. Margareta pomogla."
Matt je šutio.
"Znači ti ne znaš nikoga tko je išao u Sv. Margaretu?"
"Lance?"
"Da?"
"Ta tvoja suptilna gluma ne pomaže. Što me zapravo želiš pitati?"
"Pitam te znaš li išta o Sv. Margareti?"
"Želiš li da tvojoj kćeri napišem pismo preporuke?"
"Ne."
"Zašto mi onda postavljaš sva ta pitanja?"
"A časnu Mary Rose? Predavala je tamo društvene nauke. Poznaješ li nju?"
Matt se pomakne tako da je sada bio potpuno okrenut prema Lanceu.
"Jesam li osumnjičen za neki zločin?"
"Zašto? Pa mi samo prijateljski razgovaramo."
"Nisam čuo 'ne', Lance."
"Ti imaš veoma nečistu savjest."
"Ti i dalje izbjegavaš odgovoriti na moje pitanje."
"A ti ne želiš odgovoriti jesi li poznavao časnu Mary Rose?"
Matt zatvori oči. Približavali su se Irvingtonu. On prisloni glavu na naslon.
"Pričaj mi još malo o svojoj djeci, Lance."
Lance je šutio. Matt zatvori oči. Slušao je kako pada kiša. To ga podsjeti na ono o čemu je razmišljao
prije nego što se pojavio Lance Banner. Morao je što prije nazvati Cingle. Jer, ma koliko to bilo neobično, kiša
je mogla pružiti odgovor što je Olivia radila u onoj hotelskoj sobi.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

25 Re: Harlan Coben - Nevin taj Pon Sep 10, 2012 2:10 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
22. poglavlje:
Matt je zahvalio Lanceu na vožnji i gledao ga kako odlazi.
Čim je mini karavan nestao s vidika, on uđe u kuću, zgrabi telefon i nazove Cingle na mobitel. Pogleda
koliko je sati. Bilo je gotovo jedanaest. Nadao se da je ona budna, ali čak i da nije bila, pa, kada joj objasni o
čemu se radi, ona će shvatiti. Telefon je zvonio četiri puta, a onda se uključila Cingleina jednostavna poruka:
"Ja. Ti. Signal."
K vragu.
On ostavi Cingle poruku:
"Nazovi me. Hitno je." Zatim stisne tipku 'druge opcije' i utipka svoj kućni broj. Možda ona dobije
njegovu poruku.
Htio je učitati fotografiju i snimku s mobitela na hard disk, ali poput pravoga tupana ostavio je USB
žicu na poslu. U radnoj sobi potraži žicu za Olivijin mobitel, ali nije je mogao pronaći. U tom trenutku primijeti
da na kućnome telefonu žmiga svjetlo za poruke. On pritisne tipku play. Bila je samo jedna poruka, a nakon
dana kakav je imao gotovo ga i nije iznenadila.
"Matt, ovdje Loren Muse, istražiteljica u uredu tužitelja okruga Essex. Poznavali smo se prije sto
godina, u Burnet Hillu. Možeš li me nazvati što je prije moguće?" Ostavila je dva broja - od ureda i mobitela.
Matt vrati telefon na stalak. Znači Lance je pokušavao preteći kolegicu iz okruga. Ili su radili zajedno.
Kako god. Pitao se o čemu se radi. Lance je spomenuo Sv. Margaretu u East Orangeu. Neku časnu. Kakve to
ima veze s njime? Što god bilo, nije dobro.
Nije želio nagađati. Ali također nije želio da ga zateknu nespremna. Uključi Google. Potraži Sv.
Margaretu u East Orangeu, ali dobije previše odgovora. Pokuša se sjetiti imena časne. Sestra Mary nešto. Doda
to u tražilicu. "Sestra Mary" "Sv. Margareta" "East Orange". Nije bilo relevantnih rezultata.
On se nasloni u stolcu i dobro promisli. Ništa mu nije padalo na pamet. Neće nazvati Loren. Ne još. To
može čekati do jutra. Može joj reći da je bio vani i pio - Lance to može potvrditi - pa je zaboravio provjeriti
poruke.
U glavi mu se počelo bistriti. Razmisli o svojem sljedećem potezu. Iako je bio sam u kući, Matt
pogleda u hodnik i zatvori vrata. Zatim otvori vrata garderobe, ispruži ruku do kraja i dohvati zaključanu kutiju.
Kombinacija na bravi je bila 878 jer ti brojevi nisu imali apsolutno nikakve veze s njegovim životom.
Jednostavno su mu pali na pamet. U zaključanoj se kutiji nalazio pištolj.
Matt je u njega piljio. Poluautomatski Mauser M2. Matt ga je kupio na crno - to nije bio nikakav
problem - kada je izišao iz zatvora. Nije nikome rekao - ni Bernieju, ni Oliviji, ni Sonyji McGrath. Ni sam nije
bio siguran kako da objasni što ga uopće ima. Čovjek bi pomislio da ga je prošlost naučila koliko su takve stvari
opasne. I jest, pretpostavljao je, ali pomalo uvrnuto. Sada kada je Olivia trudna, morao bi se riješiti pištolja. Ali
nije bio siguran da će mu to uspjeti. Zatvorski sustav se stalno kritizira. Mnogi su problemi očiti, donekle
neminovni, jer uglavnom zatvarate loše ljude s drugim lošim ljudima. Ali bez sumnje je istina da vas zatvor
nauči svim krivim vještinama. Preživite tako što se držite na distanci, što se izolirate, što se plašite bilo kakva
saveza. Ne uče vas da se uklopite ili postanete produktivni - upravo suprotno. Naučite da nikome ne možete
vjerovati, da računate jedino na sebe, da morate u svakome trenutku biti spremni na obranu.
Pištolj je davao Mattu neobičan osjećaj sigurnosti.
Znao je da je to krivo. Znao je da je veća vjerojatnost da oružje izazove nesreću negoli spasi. Ali što je
tu je. A sada, kada se njegov svijet rušio, on ga je izvukao prvi put otkako ga je kupio.
Prestraši ga zvonjava telefona. On brzo zaključa kutiju, kao da je netko iznenada ušao u prostoriju i javi
se.
"Halo?"
"Pogodi što sam radila kada si nazvao."
Bila je to Cingle.
"Oprosti", reče Matt. "Znam da je kasno."
"Ne, ne. Pogodi. Hajde. Dobro, zaboravi, ja ću ti reći. Bila sam s Hankom. Njemu treba cijela vječnost.
Postalo mi je tako dosadno da sam se gotovo javila usred, hm, znaš. Ali znaš, muškarci su tako osjetljivi."
"Cingle?"
"Što se događa?"
"Snimke što si skinula s mojeg mobitela."
"Što s njima?"
"Imaš li ih?"
"Misliš fileove? U uredu su."
"Jesi li ih povećala?"
"Povećao ih je moj tehničar, ali nisam ih imala priliku proučiti."
"Moram ih pogledati", reče Matt.
"Povećane."
"Zašto?"
"Nešto mi je sinulo." "O, Bože."
"Da, o, Bože. Čuj, znam da je kasno, doista kasno, ali kada bismo se mogli naći u tvojem uredu... "
"Sada?"
"Da."
"Stižem."
"Tvoj sam dužnik."
"Još kakav", reče Cingle.
"Vidimo se za četrdeset i pet minuta."
On zgrabi ključeve - sada je već bio dovoljno trijezan da vozi - strpa mobitel i lisnicu u džep i krene
prema vratima. Tada se sjeti poluautomatskog Mausera. Bio je na radnome stolu. Zamisli se.
Uzme pištolj.
Ima nešto što vam nikada ne kažu: Kada držite oružje, osjećate se sjajno. Na televiziji, prosječan se
čovjek uvijek zgrozi kada mu pruže oružje. Napravi grimasu i kaže: "Ne želim ga!" Ali istina je, držati pištolj u
ruci - osjećati hladan metal na koži, njegovu težinu na dlanu, sam oblik, način na koji se ruka prirodno obavija
oko drška, a kažiprst klizi u otvor okidača - ne samo da se osjećate dobro već čak i prirodno. Ali ne, ne bi smio.
Uhvate li ga s oružjem, s njegovim dosjeom, mogao bi imati velikih problema. On je to znao. Ipak,
ugura oružje za pojas hlača.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 3]

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu