PROLOG

SHELBY
Znam biti jako, jako tiha.
Žurba kvari tišinu. Nestrpljivost uništava lov.
Ja se nikada ne žurim.
Potpuno sam tiha dok se krećem kroz tamu. Prašina lebdi zrakom noćne šume; mjesečina pravi nova sazviježđa od njezinih zrnaca provlačeći se kroz pukotine u granama.
Moj dah jedini je zvuk. Polako ga uvlačim kroz iskešene zube. Nozdrve mi se šire. Slušam otkucaje vlastitog srca preko žubora obližnjeg potočića.
Suha grančica zapucketala mi je pod nogama.
Zastajem.
Čekam.
Polako krećem. Polako podižem šapu s grančicc. Tiše, razmi¬šljam. Dah mi hladno prelazi preko sjekutića. Iz blizine čujem šum nekog živog zvuka. Privukao je moju pozornost. Želudac me steže. Prazan je.
Tonem dublje u tamu. Napregnula sam sluh. Uspaničena živo¬tinja je blizu. Srna? Neki noćni kukac ispunio je dugačak trenutak čekanja svojim coktavim zvukom. Srce mi ubrzano lupa između coktaja. Kolika je ta životinja? Ako je već povrijeđena, neće biti bitno što lovim sama.
Nešto mi se očešalo o rame. Mekano. Nježno.
Želim se trgnuti.
Želim se okrenuti i uhvatiti ga zubima.
No, pretiha sam. Ukopala sam se i dugo čekala da okrenem glavu i vidim što mi to trlja uho dodirom mekanim poput perja.
To je nešto čemu ne znam ime, lebdi u zraku, povija se na povjetarcu. Mozak me zabolio od truda da se sjetim kako se zove.
Papir?
Ne razumijem zašto ondje visi poput lista na grani, ako nije list. Postala sam tjeskobna. Po tlu su bile razbacane stvari obavljene nepoznatim, neprijateljskim mirisom.
Koža koju je neka opasna životinja promijenila i ostavila. Od¬maknula sam se od toga iskešenih usta. Ondje se odjednom pokazao moj plijen.
Samo što to nije bila srna.
Bila je to djevojka koja se valjala po blatu i rukama grabila zemlju, cvileći i zavijajući.
Kad ju je dotaknula mjesečina, bila je zasljepljujuće bijela u odnosu prema crnoj zemlji. Preplavio ju je strah. Moje nozdrve na¬pajale su se njime. Iako već puna tjeskobe, osjetila sam kako mi se krzno kostriješi. Djevojka nije vuk, ali miriše po vukovima.
Jako sam tiha.
Djevojka me nije vidjela kako dolazim.
Kad je otvorila oči, stajala sam ravno pred njom. Nos i njuška gotovo su nam se dodirivali. Disala mi je u lice, mekanim i toplim uzdasima. Prestala je kad me vidjela.
Pogledale smo se.
Sa svakom sekundom njezina pogleda krzno mi se sve više kostriješilo.
Prsti joj stišću blato. Svakim pokretom sve više miriše na čov¬jeka, a sve manje na vuka. Opasnost mi zuji u ušima.
Iskesila sam zube prema njoj. Povukla sam se. Mogla sam mi¬sliti samo na povlačenje, povlačenje među drveće, da stvorim prostor između nas. Odjednom sam se sjetila papira koji je visio na grani i ostavljene kože na tlu. Osjećam se ograđeno — neobična djevojka s jedne strane, i čudni list s druge. Sjela sam povijenog repa, a trbuh mi se vukao po tlu.
Počela sam režati tako polako da sam taj zvuk prvo osjetila na jeziku, a tek ga onda čula.
Zatočena sam između nje i stvari koje mirišu po njoj. Lebde među granama i leže na tlu. Djevojka me gledala u oči, izazivala i zadržavala. Njezin sam zatočenik i ne mogu pobjeći.
Kad je zavrištala, ubila sam je.

PRVO POGLAVLJE

GRACE


Dakle, sad sam i vukodlak i lopov.
Pronašla sam se u ljudskom obliku negdje na rubu Sume Boundary. Nisam znala na kojem rubu. Suma je bila prostrana i prostirala se kilometrima. Bilo ju je lako prelaziti u vučjem obliku. Djevojci baš i nije bilo tako lako. Dan je bio ugodan i topao. Di¬van dan prema standardima proljeća u Minnesoti. Barem ako niste negdje goli i izgubljeni.
Sve me boljelo. Kosti su mi bile kao da je netko od njih na¬pravio zmije od plastelina, pa kosti, pa opet zmije od plastelina. Koža me svrbjela, pogotovo na gležnjevima, laktovima i koljenima. Zvonilo mi je u jednom uhu. Bila sam zbunjena i ošamućena. Ima¬la sam čudan osjećaj već viđenoga.
Mojoj neugodnosti pridonosilo je i to što nisam bila samo izgubljena i gola u šumi, nego izgubljena i gola u šumi blizu nase¬ljenog područja. Dok su me mušice lijeno oblijetale, uspravila sam se i razgledala okolinu. Mogla sam vidjeti stražnje strane kućica s druge strane drveća. Pred nogama mi je stajala rasuta crna vreća za smeće. Sumnjivo me je podsjećala na jutrošnji doručak. No, nisam htjela razbijati glavu time.
Nisam htjela ničim razbijati glavu. Misli su mi se nasumično vraćale i kristalizirale se poput poluzaboravljenih snova. I tako, dok su mi se vraćale, sjećala sam se proživljavanja ovog trenutka, ovog osupnjujućeg trenutka ponovnog preuzimanja ljudskog oblika. Opet
i opet. Na desetke različitih mjesta. Polako mi je došlo u glavu da ovo nije bila prva promjena ove godine. Zaboravila sam sve što se dogodilo u međuvremenu. Pa, gotovo sve.
Čvrsto sam stisnula očne kapke. Mogla sam vidjeti njegovo lice, njegove žute oči, njegovu tamnu kosu. Sjećala sam se kako mi se dlan uklapao u njegov. Sjećala sam se kako smo skupa sjedali u vozilo koje vjerojatno više nije postojalo.
Ali, nisam se mogla sjetiti njegova imena. Kako sam mu mogla zaboraviti ime? U daljini sam čula odjek automobilskih guma. Zvuk je polako utihnuo kako je automobil prošao. Podsjetilo me na to koliko je civilizacija blizu.
Ponovno sam otvorila oči. Nisam mogla razmišljati o njemu. Moja glava nije htjela. Sve će mi se samo vratiti. Sve će mi se samo vratiti. Morala sam se usredotočiti na ovdje i sada.
Imala sam nekoliko opcija. Jedna je bila povući se u toplu proljetnu šumu i nadati se da ću ubrzo opet postati vuk. Najveći problem s tim bio je što sam se u tom trenutku osjećala potpuno kao čovjek. Tako mi je ostala samo druga ideja. Da se bacim na mi¬lost i nemilost ljudi koji su živjeli u maloj plavoj kući preda mnom. Ionako se činilo da sam se već bila poslužila njihovim smećem, a i susjedovim. No, ova ideja donosila je i mnogo problema. Iako sam se u tom trenutku osjećala potpuno ljudski, nitko nije mogao znati koliko će to potrajati. A bila sam gola i došla sam iz šume. Nisam znala kako to objasniti a da ne završim u bolnici ili na policiji.
Sam.
Njegovo ime iznenada mi se vratilo, a skupa s njim i tisuću drugih stvari. Stihovi koje mi je nesigurno šaptao na uho, gitara u njegovim rukama, obris sjene pod njegovom ključnom kosti, kako je prstima gladio stranice knjiga koje je čitao. Boje zidova knjiža¬re, zvuk njegova glasa dok mi je šaptao na jastuku, popis odluka donesenih za nas oboje. I sve ostalo: Rachel, Isabel, Olivia. Tom Culpeper kako baca mrtvog vuka pred mene, Sama i Colea.
Moji roditelji. O, Bože, moji roditelji. Sjećala sam se stajanja u njihovoj kuhinji, nasrtanja vuka iz moje nutrine, svađe oko Sama.




Sjećala sam se kako sam natrpala ruksak odjećom i pobjegla u Bec kovu kuću. Sjećam se kako sam grcala u vlastitoj krvi...
Grace Brisbane.
Sve sam to zaboravila dok sam bila vuk. I opet ću sve zabo¬raviti.
Kleknula sam jer mi je stajanje odjednom postalo preteško. Gole noge obgrlila sam rukama. Smeđi pauk prešao mi je preko nožnih prstiju prije no što sam ga stigla otjerati. Ptičice su pjevale u krošnjama. Isprekidana sunčeva svjetlost, jako vruća ako je neo¬metano padala, igrala je po šumskom tlu. Topli proljetni povjetarac brujao je po mladim zelenim listovima. Šuma je uzdisala oko mene.
Priroda je nastavila dalje svojim normalnim tijekom dok me nije bilo. No, sad sam tu, malena, nemoguća stvarnost, i nisam znala gdje pripadam ni što trebam napraviti.
Potom mi je topao povjetarac koji je nepodnošljivo mirisao na kolače sa sirom podignuo kosu i ponudio još jednu opciju. Netko se osjećao optimističnim glede lijepog vremena i objesio rublje da se suši vani. Primijetila sam odjeću kad je zapuhao vjetar. Štrik pun uredno povješanih mogućnosti. Tko god da je živio u ciglenoj kući¬ci bio je nekoliko brojeva veći od mene, no činilo se da je jedna od haljina imala vrpcu oko struka. Što je značilo da bi moglo uspjeti. No, značilo je i da moram ukrasti nečiju odjeću. Nečiju lijepu ha¬ljinu koju je vjerojatno trebalo oprati na ruke i objesiti da se suši. Na štriku su imali i jastučnice, i donje rublje, i čarape, što je značilo da su vjerojatno presiromašni da si priušte sušilicu. Zar sam stvarno htjela uzeti nečiju haljinu za misu samo da bih se mogla vratiti u Mercy Falls? Zar sam stvarno postala takva osoba?
Vratit ću je. Kad završim.
Puzala sam uz rub šume, osjećajući se blijedo i izloženo, po¬kušavajući bolje pogledati svoj plijen. Miris kolača sa sirom, koji me je vjerojatno privukao još dok sam bila vuk, davao mi je na znanje da je najvjerojatnije netko kod kuće. Nitko ne bi mogao napustiti takav miris. Bilo mi je teško misliti na išta drugo. Primorala sam samu sebe da se usredotočim na svoj trenutačni problem. Jesu li me
gledali oni koji su napravili kolače? Ili njihovi susjedi? Uz pametno ponašanje mogla sam se držati podalje od pogleda.
Dvorište moje nesretne žrtve bilo je tipično za kućice u blizini Sume Boundary, nagrđeno uobičajenim stvarima; rešetke za sušenje rajčica, vlastoručno iskopana rupa za roštilj, televizijske antene sa žicama koje nisu vodile nikamo. Kosilica na guranje polupokrive na ceradom. Napuknuo plastičan bazenčić za djecu pun ustajalog pijeska i komplet vrtnog namještaja pokriven plastičnim navlakama sa suncokretima. Mnogo stvari od kojih mi nijedna nije mogla po¬služiti kao pokrivalo za tijelo.
No, bili su toliko nemarni da im je vuk mogao ukrasti smeće sa stražnjeg ulaza. Nadala sam se da će biti toliko nemarni i kako bi im jedna gimnazijalka mogla ukrasti haljinu sa štrika.
Duboko sam uzdahnula i na tren poželjela da mogu raditi nešto jednostavno poput iznenadnog testa iz matematike, ili odljepljivanja flastera s nedepilirane noge. Potom sam otrčala u vrt. Neki psić je negdje bijesno zalajao. Zgrabila sam haljinu u šaku.
Začas je bilo gotovo. Opet sam se našla u šumi, sa zgužvanom haljinom u ruci. Ubrzano sam disala sakrivajući se ispod nečega što je moglo biti otrovni ruj.
Netko je iz kuće doviknuo psiću Umukni prije no što te izbacim skupa sa smećem!
Dopustila sam srcu da se smiri. Onda sam navukla haljinu, osjećajući pritom i krivnju i ponos. Bila je lijepa, plava s cvjetićima, prelagana za ovo vrijeme i još uvijek malo vlažna. Morala sam po¬kupiti dosta tkanine na leđima kako bi mi pristajala. Gotovo sam izgledala dobro.
Petnaest minuta kasnije uzela sam par klompi sa stražnjeg ula¬za jednog od susjeda (na jednoj se klompi za petu zalijepila pseća kakica, vjerojatno su ih zato ostavili vani). Nemarno sam odšetala putem, kao da tamo živim. Koristeći se vučjim osjetilima, onako kako me Sam davno naučio, mogla sam u glavi stvoriti puno de¬taljniju sliku nego što bih uspjela samo očima. Usprkos svim tim podacima, nisam imala jasniju sliku gdje sam, no jedno sam znala. Nisam bila u blizini Mercy Fallsa.
No, imala sam nekakav plan. Morala sam otići iz ovog su¬sjedstva prije no što netko primijeti kako odlaze njezina haljina i klompe. Naći neku trgovinu ili bilo kakav znak prepoznavanja prije no što mi klompe nabiju žuljeve.
Potom: nekako se vratiti Samu.
Nije bio najbolji plan na svijetu, no drugi nisam imala.

DRUGO POGLAVLJE
ISABEL
Mjerila sam vrijeme brojeći utorke.
Tri utorka otkad su počeli ljetni školski praznici. Sedam uto¬raka otkad je Grace nestala iz bolnice. Za pedeset devet utoraka maturirat ću i napustiti Mercy Falls u Minnesoti. Prije šest utoraka posljednji sam put vidjela Colea St. Claira.
Utorci su bili najgori dani u kućanstvu Culpeperovih. Dan za svađanje. Da, u našoj je kući bilo koji dan mogao biti dan za svađanje, ali na utorak si se mogao kladiti. Prošla je gotovo godina dana otkad je moj brat Jack umro, i nakon obiteljskog maratona svađanja koji se protezao preko tri kata, dva sata i majčine prijetnje rastavom, otac je ponovno krenuo s nama na obiteljsku terapiju. Što je značilo da je svaka srijeda ista: majka je stavljala parfem, otac se čak nije javljao na mobitel, a ja sam sjedila na stražnjem sjedalu njegova golemog terenca, praveći se da ne smrdi po mrtvom vuku.
Srijedom su se svi lijepo ponašali. Tih nekoliko sati nakon te¬rapije, tijekom večere u St. Paulu, bezumnog šopinga ili obiteljskog odlaska u kino, bili su predivni i savršeni. Potom bi se svi počeli udaljavati od tog ideala, svaki sat sve više, dok ne bi došao utorak i počele eksplozije i šaketanje. Pokušavala sam utorkom biti negdje drugdje.
Ovog utorka bila sam žrtva vlastite neodlučnosti. Nakon što sam se vratila iz škole, nisam se mogla prisiliti nazvati Taylor ili Madison i izaći van. Prošlog sam tjedna bila u Duluthu s objema,
i još nekim dečkima, i potrošila dvjesto dolara na cipele za mamu, sto na majicu za sebe i dopustila dečkima da potroše trećinu toga na sladolede koje nismo pojeli. Tad mi to nije imalo nikakvog smi¬sla osim da šokiram Madison svojim viteškim vitlanjem kreditnom karticom. Nije mi imalo smisla ni sada kada su cipele bile bačene kraj mamina kreveta, a majica mi je čudno stajala, i nisam se mogla sjetiti kako su se dečki zvali, osim da je jednome ime počinjalo sa J.
Tako sam se mogla prepustiti svojoj drugoj razonodi, sjesti u svoj terenac i parkirati se na nekom zaraslom prilazu, slušati glazbu i potpuno se isključiti, praveći se da sam negdje drugdje. Obično sam uspijevala ubiti dovoljno vremena i vratiti se baš prije no što majka ode na spavanje i najgori dio svađe već završi. Ironično je to što je u Kaliforniji bilo mnogo više načina za pobjeći iz kuće, a nikad mi nisu trebali.
Zapravo sam htjela nazvati Grace i šetati s njom po gradu ili sjediti na njezinu kauču dok piše domaću zadaću. Nisam znala hoće li to ikad više biti moguće.
Potrošila sam toliko vremena razmatrajući svoje opcije i propu¬stila savršenu šansu za bijeg. Stajala sam u hodniku s mobitelom u ruci baš kad je otac sišao niza stube, a majka otvorila vrata dnevnog boravka. Bila sam zarobljena između dviju suprotnih vremenskih fronti. Mogla sam samo zatvoriti grilje i nadati se da vjetar neće odnijeti vrtne patuljke.
Pripremila sam se na najgore.
Otac me pogladio po glavi: »Gdje si, šećeriću.«
Šećeriću?
U nevjerici sam treptala kad je prošao kraj mene, snažan i učinkovit, div u svome dvorcu. Kao da me je netko vratio godinu dana unatrag.
Buljila sam u njega kad je zastao na vratima kraj majke. Čekala sam da razmijene uvrede. Umjesto toga razmijenili su poljupce.
»Što ste učinili s mojim roditeljima«, upitala sam.
»Ha«, uzviknuo je otac tonom koji se mogao opisati kao sve¬čarski. »Bilo bi mi drago kad bi obukla nešto što pokriva trbuh prije no što Marshall dođe, ako ne misliš biti na katu i raditi domaću zadaću.«
Mama me pogledala kao da govori rekla sam ti, iako mi nije rekla ništa kad sam se danas vratila iz škole.
»Kongresnik Marshall?« upitala sam. Otac je imao mnogo prijatelja s koledža koji su završili na visokim pozicijama, no nisu se mnogo družili otkad je Jack umro. Naslušala sam se priča o njima, pogotovo kada bi odrasli počeli piti.
»Marshall Luda gljiva? Marshall koji je povalio mamu prije tebe?«
»Za tebe je on gospodin Landy«, rekao mi je otac izlazeći iz sobe. Nije zvučao previše šokirano. »Ne budi nepristojna prema majci«, dodao je.
Mama se okrenula i otišla za tatom u dnevni boravak. Čula sam kako pričaju. Ona se u jednom trenu čak nasmijala.
Bio je utorak. Utorak, a ona se smijala.
»Zašto on dolazi k nama?« sumnjičavo sam upitala, slijedeći ih iz kuhinje u dnevni boravak. Bacila sam pogled na šank. Jedna polovica bila je puna povrća i čipsa, a druga bilježnica, registratora i poluispisanih odvjetničkih blokića.
»Još nisi promijenila majicu«, primijetila je mama.
»Izlazim«, odgovorila sam. To sam u tom trenu odlučila. Svi tatini prijatelji mislili su da su jako smiješni i zabavni, a nisu bili nimalo. Odluka je bila jasna. »Zbog čega Marshall dolazi?«
»Gospodin Landy«, ispravio me otac. »Razgovarat ćemo o nekim pravnim stvarima i malo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.«
»Imate neki slučaj?« Pogled mi je odlutao na papirnatu stranu šanka. Riječ vukovi bila je posvuda. Osjetila sam neugodno bocka nje. Prošle godine, prije no što sam poznavala Grace, ovaj osjećaj bio bi slatki ubod osvete. Vidjeti kako vukovi dobivaju svoje jer su ubili Jacka. A sada sam osjećala samo svoje živce. »Ovo se tiče zaštite vukova u Minnesoti.«
»Ne zadugo«, odgovorio je otac. »Landy ima neke ideje. Možda uspije eliminirati cijeli čopor.«
Zato je bio toliko sretan. Zato što će se on, Landy i mama udobno smjestiti i planirati ubijanje vukova? Nisam mogla vjerovati da će to pomoći, jer Jack je mrtav.
Grace je bila u toj šumi. Nije znao za to, no pričao je o tome da je misli ubiti.
»Fantastico«, rekla sam. »Idem odavde.«
»Kamo ćeš?« upitala je mama.
»Kod Madison.«
Mama je zastala usred otvaranja vrećice čipsa. Imali su dovolj¬no hrane da nahrane cijeli Kongres. »Ideš li stvarno kod Madison ili mi to samo kažeš jer znaš da sam prezauzeta da bih provjeravala?«
»Dobro«, rekla sam, »idem kod Kennyja i ne znam tko će još sa mnom. Zadovoljna?«
»Oduševljena«, odvratila je. Odjednom sam primijetila da je obula cipele koje sam joj kupila. Nekako sam se zbog toga osjećala čudno. Mama i tata se smješkaju, ona nosi nove cipele, a ja se pitam hoće li mi raznijeti prijateljicu visoko kalibarskom puškom.
Zgrabila sam torbu i ušla u svoj terenac. Sjedila sam u zagušlji¬vom autu, nisam krenula niti sam ga upalila. Držala sam mobitel u ruci i pitala se što ću. Znala sam što trebam napraviti; samo nisam znala želim li. Nismo razgovarali šest utoraka. Možda će se Sam javiti. Mogla sam razgovarati sa Samom.
Ne, morala sam razgovarati sa Samom. Jer možda će moj tata i Marshall Landy smisliti nešto na svom ratnom vijeću, onako na pojeni čipsom. Nisam imala izbora.
Ugrizla sam se za usnu i utipkala broj Beckove kuće.
»Zdravstvuj.«
Bio mi je beskrajno poznat taj glas s druge strane linije, a šapati živaca u mom trbuhu prešli su u zavijanje. Nije Sam.
Glas mi je bio nenamjerno leden. »Cole, ja sam.«
»Aha«, reče i poklopi slušalicu.
TREĆE POGLAVLJE
GRACE


Moj zavijajući želudac štopao mi je vrijeme i činilo mi se da je prošla vječnost dok nisam stigla do neke trgovine. Prva do koje sam došla zvala se Benova ribarska oprema, klimavo sivo zdanje usred drve¬ća koje je izgledalo kao da je izraslo iz blata koje ga je okruživalo. Morala sam pažljivo prijeći preko parkirališta od sitnog pijeska na plavljenog otopljenim snijegom i kišom da bih stigla do vrata. Znak iznad kvake obavijestio me o tome da, ako moram ostaviti ključeve svog kamiona UHaul, to učinim s druge strane zgrade. Drugi znak obavijestio me o tome da imaju male biglove na prodaju. Dva muž¬jaka i ženku.
Uhvatila sam kvaku. Prije no što sam je okrenula, u glavi sam utvrdila priču. Uvijek je postojala opasnost da će me prepoznati. S malim trzajem shvatila sam da nemam pojma kad sam se prvi put pretvorila u vuka i koliko je moj nestanak bio važna vijest. No, zna¬la sam da i začepljeni WCi u Mercy Fallsu dospiju na naslovnice.
Ušla sam i zatvorila vrata za sobom. Malo sam posustala. Unutra je bilo nevjerojatno vruće i smrdjelo je po ustajalom znoju. Prošla sam kroz police pune ribarskih mamaca, otrova za štakore i pucketavog najlona kako bih došla do blagajne. Neki mali starac naginjao se nad blagajnu i čak je odavde bilo jasno da on i njegova prugasta košulja smrde po znoju.
»Jeste li došli zbog kamiona?« Uspravio se i pogledao me kroz četvrtaste naočale. Ljepljiva traka za pakiranje visjela je s ploče s pri badačama iza njega. Pokušala sam disati na usta.
»Dobar dan«, rekla sam. »Nisam došla zbog kamiona.« Du¬boko sam udahnula, pokušala izgledati tragično i počela svoju laž. »Stvar je u tome što smo se prijateljica i ja upravo gadno posvađale i istjerala me je iz auta. Zamislite. Sad nemam kamo. Mogu li se poslužiti vašim telefonom?«
Namršteno me je pogledao. Zapitala sam se jesam li možda prekrivena blatom i raščupana. Zagladila sam si kosu.
»Kako, molim«, upitao je.
Ponovila sam priču, pazeći da ostane ista, i da i dalje izgledam tragično. I osjećala sam se tragično. Nije bilo teško. Još je uvijek bio sumnjičav pa sam dodala; »Telefon? Da nazovem nekoga da dođe po mene?«
»Pa sada...« rekao je. »Međugradski?«
Nada je zasjala. Nisam imala pojma je li međugradski ili ne, pa sam rekla: »Mercy Falls.«
»Aha...« rekao je, što mi nije pomoglo. »Pa sada...«
Bolno sam čekala još minutu. U pozadini se netko grohotao.
»Moja žena je na telefonu«, rekao je, »ali kad završi možete se poslužiti.«
»Hvala vam«, rekla sam. »A gdje smo sada? Tako da mogu reći dečku gdje da dođe po mene.«
»Pa sada«, opet će on. Mislim da mu ta fraza nije ništa zna¬čila. Upotrebljavao ju je za razmišljanje. »Recite mu da smo dvije milje dalje od Burntsidea.«
Burntside. To je gotovo pola sata vožnje od Mercy Fallsa viju¬gavom cestom s dvije trake. Nije bilo lako znati da sam nesvjesno prošla toliku udaljenost, kao mjesečar.
»Hvala«, rekla sam.
»Mislim da imate pseći drek na cipeli«, dobrostivo je dodao. »Smrdi.«
Pravila sam se da gledam u cipelu. »O, mislim da da. Pitala sam se što je to.«
»Može ona pričati«, upozorio me je. Trebalo mi je malo da shvatim kako govori o svojoj ženi i telefonu. Shvatila sam poantu.
»Malo ću razgledati«, rekla sam. Laknulo mu je, kao da je mislio da me treba zabavljati dokle god stojim kraj blagajne. Nje¬gova žena i dalje je razgovarala i kreštavo se smijala, a dućan je i dalje mirisao po znoju.
Razgledavala sam ribarske štapove, glavu srne u ružičastoj kapi i umjetne sove za plašenje ptica u vrtu. U kutu su stajale i posude živih crva. Dok sam buljila u njih, želudac mi se okretao od muke i daleke naznake promjene. Vrata su se otvorila i ušao je čovjek s John Deere kapom. Pozdravio se sa znojnim starcem. Dodirivala sam na¬rančastu ogrlicu za lovačke pse koncentrirajući se na svoje tijelo i pokušavajući dokučiti hoću li se zaista danas ponovno promijeniti. Odjednom sam pozornost svratila na ono o čemu su njih dvojica razgovarali. Onaj s John Deere kapom rekao je: »Stvarno, nešto se mora učiniti. Danas mi je jedan odnio vreću sa smećem s vrata. Žena je mislila da je pas, ali vidio sam ja tragove. Preveliki su.«
Vukovi. Govorili su o vukovima. 0 meni.
Pognula sam se i čučnula kao da gledam pseće keksiće na najdonjoj metalnoj polici.
Starac mu odgovori: »Čuo sam da Culpeper nešto pokušava.«
Onaj John Deere kao da je zarežao kroz usta i nos u isto vri¬jeme: »Sto, kao prošle godine? Od tog sranja nije bilo ništa. Samo ih je malo poškakljao po trbusima. Zar je ove godine tolika cijena ribarskih dozvola?«
»Jest«, odgovori mu stari. »Ali sad tako ne govori. Pokušava ih srediti kao oni u Idahu. S helikopterima i... atentatorima. Ne, nije tako. Snajperistima. Tako se zovu. Pokušava sve ozakoniti.«
Želudac mi se opet prevrnuo. Kao da se sve uvijek vraćalo na Toma Culpepera. Upucao je Sama. Pa Victora. Kad će mu više biti dosta?
»E pa sretno mu bilo s obožavateljima prirode«, reče John Deere. »Ti su vukovi zaštićeni ili nešto slično. Moj rođak upao je u gadne probleme kad je prije par godina udario jednog od njih. Gotovo je uništio i svoj auto. Neće Culpeperu biti lako.«
Stari dugo nije odgovarao. Nečim je šuškao iza blagajne. »Ho¬ćeš ti? Nećeš? Pa sada, on ti je velegradski fiškal. A njegova sina ubili su vukovi. Možda će sada uspjeti. Drugi nitko neće. Pobili su cijeli čopor u Idahu. Ili Wyomingu. Tamo negdje.«
Cijeli čopor.
»Ali sigurno ne zato što su uzimali smeće«, zaključio je John Deere.
»Uzimali su ovce. Mislim da je puno gore kad vukovi ubijaju dječake. Možda čak i uspije. Tko zna?« Zastao je. »Hej, gospođice? Gospođice? Telefon je slobodan.«
Želudac mi se opet prevrnuo. Uspravila sam se i prekrižila ruke na prsima nadajući se i moleći da John Deere neće prepoznati halji¬nu, no ovaj me samo ovlaš pogledao prije no što je okrenuo glavu. Ionako nije izgledao kao tip čovjeka koji primjećuje finije detalje ženske odjeće. Progurala sam se kraj njega i stari mi je dodao telefon.
»Samo ću kratko«, rekla sam. Stari nije ni primijetio da sam išta rekla, pa sam se povukla u kut dućana. Oni su nastavili pričati, ali ne o vukovima.
S telefonom u ruci shvatila sam da mogu nazvati tek tri broja. Sama. Isabel. Moje roditelje.
Nisam mogla nazvati roditelje. Nisam htjela.
Utipkala sam Samov broj. Trenutak prije no što sam stisnula tipku za poziv, duboko sam uzdahnula i dopustila si razmišljati o tome koliko očajnički želim da se javi, još i više nego što sam si htjela priznati. Oči su me peckale od suza, bjesomučno sam treptala.
Telefon je zazvonio. Dvaput. Triput. Četiri puta. Šest puta. Sedam puta.
Morala sam se pomiriti s idejom da se možda neće javiti.
»Halo?«
Čuvši glas, koljena su mi zadrhtala. Morala sam odmah čučnu¬ti i uhvatiti se za metalnu policu da ne padnem. Ukradena haljina vukla mi se po podu.
»Sam...« šapnula sam.
Tišina. Toliko je trajala da sam se prepala da je možda poklopio. Upitala sam: »Jesi li tamo?«
Kao da se nasmijao. Zvučao je čudno i uzdrmano. »Nisam mogao vjerovati da si to stvarno ti. Ti si... nisam mogao vjerovati da si ti.«
Dopustila sam si misliti o tome. On parkira auto, grli me oko vrata, ja sam na sigurnom, ja sam opet ja, pravila sam se da ga više neću ostavljati. Upitala sam: »Hoćeš li doći po mene?«
»Gdje si?«
»Benova ribarska oprema. U Burntsideu.«
»Isuse...« Potom: »Eto me, krećem. Bit ću tamo za dvadeset minuta.«
»Čekat ću te na parkiralištu«, rekla sam. Obrisala sam suzu koja je pala a da je nisam ni primijetila.
»Grace...« zastao je.
»Znam«, odgovorila sam. »I ja isto.«

SAM
Bez Grace živio sam u stotinama trenutaka osim u onome u kojem sam se zapravo nalazio. Svaka sekunda bila je ispunjena tuđom glaz¬bom ili nepročitanim knjigama. Posao. Pravljenje kruha. Bilo što da mi ispuni misli. Pokušavao sam postići normalnost, misliti da je sve samo jedan običan dan bez nje, i da će sutra ušetati kroz moja vrata i život će se neometano nastaviti.
Bez Grace bio sam tek perpetuum mobile, pokretala me je ne¬mogućnost spavanja i strah od nakupljanja misli u glavi. Svaki dan bio je fotokopija prethodne noći i svaka noć fotokopija prethodnog dana. Sve je bilo krivo: kuća je bila puna Colea St. Claira i nikoga drugog; pamćenje mi je bilo puno slika Grace prekrivene vlastitom krvlju kako se mijenja u vuka; ja ostajem isti, izvan dosega godiš¬njeg doba. Čekao sam vlak koji nikad nije došao na stanicu.
Rilke je jednom rekao: To je namjera sudbine: biti suprotan, biti suprotan svemu i samo suprotan i uvijek suprotan.
Bez Grace imao sam samo pjesme o njezinu glasu i pjesme o jeci koja bi ostala kad ona ušuti.
Kad je telefon zazvonio, koristio sam topao dan da operem Volkswagen i ribao posljednje ostatke soli i pijeska koje je ostavila vječnost zimskog snijega. Prednje sam prozore spustio tako da mo¬gu slušati glazbu dok radim. Svirala je zaglušujuća stvar na gitari, s harmonijama i poletnom melodijom koju ću zauvijek povezivati s nadom tog trenutka, trenutka u kojem je nazvala i rekla: Hoćeš li doći po mene?
Auto i moje ruke bili su puni pjene, no nisam se zamarao su¬šenjem. Samo sam bacio mobitel na suvozačevo sjedalo i okrenuo ključ. Toliko sam se žurio dok sam izlazio da sam jako turirao mo¬tor prebacujući iz vožnje unatrag u prvu brzinu, a noga mi je klizila po spojci. Uzlazna nota motora bila je u harmoniji s otkucajima mog srca.
Nebo nada mnom bilo je plavo i prošarano bijelim oblacima od ledenih kristala, previsokih da bih ih osjetio tu na toplome tlu. Vo¬zio sam već deset minuta kad sam shvatio da sam zaboravio zatvoriti prozore; zrak je isušio sapun na mojim rukama i ostale su bijele crte. Pretekao sam neki auto u zoni gdje je pretjecanje zabranjeno.
Za deset minuta Grace će sjediti na suvozačevu sjedalu. Sve će biti u redu. Već sam mogao osjetiti njezine prste isprepletene s mo¬jima, njezin obraz uz moj vrat. Kao da su prošle godine otkad sam joj posljednji put rukama obujmio tijelo, s dlanovima na njezinim rebrima. Eoni otkad sam je posljednji put poljubio. Vjekovi otkad sam čuo njezin smijeh.
Boljela me težina vlastite nade. Usredotočio sam se na nevjero¬jatno nebitnu činjenicu da smo Cole i ja dva mjeseca živjeli na sen¬dvičima sa želeom, konzervama tune i smrznutoj meksičkoj hrani.
Popravit ćemo se kad Grace dođe. Mislio sam da imamo staklenku umaka za špagete i nešto tjestenine. Činilo mi se jako važnim da imamo pravu večeru za njezin dolazak.
Svaka me minuta vodila bliže k njoj. Negdje u primozgu morile su me brige, a najveća se ticala Graceinih roditelja. Bili su sigurni da sam ja upleten u njezin nestanak, jer se svađala s njima zbog mene tik prije no što se promijenila. Tijekom dva mjeseca njezina nestanka policija je pretražila moj auto i ispitivala me. Graceina majka tražila je isprike da prolazi kraj knjižare kad sam radio i buljila je kroz izlog dok sam se ja pravio da je ne vidim.
Članci o nestanku Grace i Olivije redovito su se pojavljivali u mjesnim novinama, rekli su sve o meni osim mog imena.
Duboko u sebi znao sam; Grace kao vuk, njezini roditelji kao neprijatelji, ja u Mercy Fallsu u ovom novom tijelu, činili smo gordij¬ski čvor koji je nemoguće raspetljati i odvezati. Ali sve bi bilo dobro kada bih imao Grace.
Gotovo sam promašio Benovu ribarsku opremu, beznačajno zdanje gotovo sakriveno medu olinjalim borovima. Volkswagen je zavijao kad sam ga parkirao. Rupe u pijesku bile su duboke i pune prljave vode. Čulo se prskanje po karoseriji. Usporio sam razgle¬davajući parkiralište. Tamo je bilo nekoliko kamiona UHaul. I pokraj njih, gotovo kraj drveća...
Odvezao sam se na rub parkirališta i izašao ne gaseći motor. Prešao sam komad tračnice i zastao. Pokraj mojih nogu, u mokroj travi, ležala je cvjetasta haljina. Par metara dalje bila je ostavljena jedna klompa, a još malo dalje i druga. Duboko sam udahnuo, te kleknuo i pokupio haljinu. Zgužvana u mojoj ruci, haljina je blago mirisala po sjećanju na Grace. Uspravio sam se i progutao slinu. Odavde sam vidio stranu Volkswagena prekrivenu prljavštinom ovog parkirališta. Kao da ga nisam ni prao.
Ponovno sam sjeo za upravljač, stavio haljinu na stražnje sjedalo i prekrio lice rukama. Isti dah iznova sam udisao držeći laktove na upravljaču. Dugo sam tako sjedio i preko instrumentploče gledao u napušteni par klompi.
Bilo je mnogo lakše kad sam ja bio vuk.


ČETVRTO POGLAVLJE
COLE
Ovo je ono što jesam otkad sam postao vukodlak: ja sam Cole St. Clair, a nekad sam bio NARKOTIKA. Mislio sam da od mene neće ostati ništa kad oduzmeš trešteće basove, urlike nekoliko stotina tisuća obožavatelja i kalendar potpuno crn od datuma nastupa. No, evo me. Mjesecima kasnije nova je koža izrasla ispod one ušljive ko¬ju sam ostavio. Sad sam volio jednostavne stvari u životu: sendviče od prepečenog sira bez crnih tragova na kori, traperice koje me ne stišću oko jaja, prst votke, deset do dvanaest sati sna.
Nisam bio siguran kako se Isabel uklapa u sve ovo.
Stvar je u tome da sam mogao provesti veliku većinu tjedna bez razmišljanja o prepečenom siru i votki. No, za Isabel nisam mogao reći to isto. Nije to bilo poput fantastičnih sanjarenja, ili nekog dobrohotnog izazivanja. Više je nalikovalo na osip i svrbež od zaštite za spolovilo. Mogao si zaboraviti samo ako si stvarno zauzet, a čim prestaneš s poslom, želiš se ubiti.
Prošla su gotovo dva mjeseca, a od nje ni glasa. Usprkos mo¬jim vrlo zabavnim porukama na sekretarici.
Prva poruka: Bok, Isabel Culpeper, ležim u krevetu, gledam u strop. Gotovo sam gol. Mislim na... tvoju majku. Nazovi me.
I sad je nazvala?
Nema šanse.
Nisam mogao ostati u kući dok telefon tako bulji u mene, pa sam obuo cipele i krenuo u sunčano popodne. Otkad sam Grace odveo iz bolnice, počeo sam kopati i istraživati što je to što od nas čini vukove. Ovdje u divljini nije bilo mikroskopa ni mogućnosti pronalaženja pravih odgovora. Ali isplanirao sam par eksperimenata za koje nije bio potreban laboratorij. Samo malo sreće, moje tijelo i malo muda. I jedan od navedenih eksperimenata stvarno bi bio bolji ako bih se mogao dočepati jednog od ostalih vukova. Tako da sam poduzimao ekspedicije u šumu. Bolje reći izletiće. Tako je Victor zvao naše noćne pohode u samoposlugu u svrhu nabavljanja brzih obroka s okusom plastike i sasušenog sira. Ja sam izvodio izletiće u Sumu Boundary u ime znanosti. Osjetio sam se pozvanim da privedem kraju ono što sam počeo.
Druga poruka: Prvih minutu i trideset sekundi pjesme „I’ve gotta get a message to you” od Bee Geesa.
Danas je bilo jako vruće i mogao sam namirisati sve što se ikada popišalo u šumi. Skrenuo sam sa svoje uobičajene staze.
Cole, ja sam.
Bože, poludjet ću. Ako nisam čuo Isabelin glas, čuo sam Vic torov i u glavi mi se stvarala mala gužva. Ako nisam zamišljao kako Isabeli skidam grudnjak, tjerao sam telefon da zazvoni, a ako nisam radio to, prisjećao sam se kako Isabelin otac baca Victorovo mrtvo tijelo na kolni prilaz. Brojeći njih i Sama, živio sam između tri duha.
Treća poruka: Treba mi netko da me zabavi. Dosadno mi je. Sam cmolji. Možda ga ubijem njegovom gita¬rom. Tako bih ja nešto radio, a on bi morao nešto reći. Dvije muhe jednim udarcem! Čini mi se da su svi ovi stari izrazi bespotrebno nasilni Kao pjesmica Ružičasti prsten. Jesi znala da je to o kugi? Naravno da jesi Kuga je kao tvoj stariji bratić. Hej, priča li Sam s tobom? Meni neće klinca reći. Bože, kako mi je do¬sadno. Nazovi me.
Klopke. Umjesto toga, odlučio sam misliti na svoj eksperiment.
Ispalo je da je lov na vuka nevjerojatno komplicirana stvar. Upotre¬bljavajući stvari koje sam pronašao u Beckovu podrumu, napravio sam puno zamki, klopki, rupa i mamaca i uhvatio jednako toliko životinja, ali nijednog Canis lupusa. Teško je bilo reći što mi je teže padalo; uhvatiti još jednu beskorisnu životinju ili pronaći način da je izvučem iz zamke a da ne izgubim ruku ili oko. Postajao sam sve brži i brži.
Cole, ja sam.
Nisam mogao vjerovati da je nazvala nakon toliko vremena i da se najprije nije ispričala na neki način. Možda je taman trebala, a ja sam propustio šansu jer sam joj poklopio slušalicu.
Četvrta poruka: Hotel California od Eaglesa u cije¬losti, a svaki je put riječ »California« zamijenila riječ »Minnesota«.
Šutnuo sam trulo deblo i gledao kako se raspršilo u desetak crnih gelera po mokrom šumskom tlu. Tako, odbio sam spavati s Isabel. Prva plemenita stvar koju sam napravio u nekoliko godina. Nećeš proći nekažnjeno ni za jedno dobro djelo, govorila je moja majka. To joj je bio moto. Sada vjerojatno tako misli o činjenici da mi je mijenjala pelene.
Nadao sam se da Isabel i dalje bulji u svoj telefon. Nadao sam se da je još stoput ponovno nazvala otkad sam izašao. Nadao sam se da se osjeća zaraženom poput mene.
Peta poruka: Bok, ovdje Cole St Clair. Želiš li saznati dvije istine? Prva, nikad se ne javljaš na telefon. Dru¬ga, nikad ti neću prestati ostavljati duge poruke. To mi je kao terapija. Moram razgovarati s nekim. Hej, znaš li što sam danas shvatio? Victor je mrtav. I jučer sam to shvatio. Svaki dan to ponovo shvatim. Ne znam što radim ovdje. Osjećam se kao da nemam nikoga.
Provjerio sam zamke. Sve je bilo pokriveno blatom od kiše zbog koje sam posljednjih nekoliko dana morao biti kod kuće. Tlo je bilo klizavo i moje zamke beskorisne. Ništa u onoj na grebenu.
Rakun u onoj kraj ceste. A zamka kraj šupe, nova vrsta koju sam smislio, bila je potpuno uništena. Kukice iščupane iz zemlje, žice posvuda, mlado drveće oboreno i sva hrana pojedena. Kao da sam pokušao uloviti Chtulhua (čudovište iz pripovijetki H. P. Lovecrafta) .
Zapravo sam morao misliti poput vuka, a to je bilo i te kako teško kad nisam vuk.
Pokupio sam uništenu zamku i vratio se u šupu da vidim mo¬gu li što pronaći da je popravim. Ništa nije bilo toliko pokvareno da ga ne mogu popraviti kliješta za rezanje žice.
Cole, ja sam.
Nisam joj namjeravao uzvratiti poziv. Namirisao sam nešto mrtvo. Još nije počelo trunuti, ali uskoro hoće. Nisam učinio ništa loše. Isabel me mogla zvati dvadeset puta toliko koliko sam ja nju.
Šesta poruka: Pa da, eto, žao mi je. Prošla je poruka malo otišla u peršin. Sviđa li ti se taj izraz? Sam ga je neki dan rekao. Hej, čuj ovu teoriju: mislim da je on umrla britanska kućanica koja se reinkarnirala u člana Beatlesa. Znaš, poznavao sam jedan bend u kojem su tipovi govorili lažnim britanskim naglaskom na nastupima. Stari, kako su bili pušiona, osim toga što su bili totalni šupci. Ne mogu im se sad sjetiti imena. Ili ću poseniliti ili sam toliko izmučio mozak da iz njega sve ispada. Nije baš u redu što sam vodim ove razgovore. Uvijek pričam samo o sebi. Pa, kako si mi, Isabel Rosemary Culpeper? Smiješiš li se u posljednje vrijeme? Hot Toddies. Tako su se zvali. Hot Toddies.
Opsovao sam kad me komad žice porezao po dlanu. Trebalo mi je malo vremena da ruke oslobodim od metala i drva. Bacio sam sve na pod. To sranje neće tako skoro nikoga uhvatiti. Mogao sam samo otići. Nitko nije tražio da glumim znanstvenika. Ništa mi nije branilo da odem. Ionako sve do zime neću postati vuk, a dotad mogu biti miljama daleko. Mogao sam se čak vratiti kući.
A kuća je zapravo bila samo mjesto gdje sam parkirao svoga crnog Mustanga. Pripadao sam tamo jednako koliko sam pripadao i ovdje među Beckove vukove.
Razmišljao sam o Graceinu iskrenom osmijehu. O Samovu povjerenju u moju teoriju. O saznanju da je Grace preživjela za¬hvaljujući meni. Bilo je nečega blago slavodobitničkog u ponovnom posjedovanju svrhe. Prinio sam krvavi dlan ustima i cuclao ranu. Potom sam se nagnuo i ponovno skupio zamku.
Dvadeseta poruka: Kad bi mi se barem javila...

PETO POGLAVLJE
GRACE


Gledala sam ga. Ležala sam na vlažnom tlu, repa povijenog uz tijelo, natečena i umorna, no nisam ga mogla pustiti. Svjetlo se spuštalo i zlatilo lišće oko mene, no on je ostao. Drhtala sam od njegove vike i vlastite zvjerske fascinacije. Spustila sam bradu na prednje šape i uši uz glavu. Povjetarac mi je donosio njegov miris. Znala sam. Sve je u meni znalo.
Željela sam da me nađe.
Morala sam pobjeći.
Glas mu je odlazio dalje, pa opet bliže, pa dalje od mene. Katkad je dječak bio tako daleko da ga nisam ni čula. Napola sam se pridi gnula, razmišljala sam o tome da ga slijedim. Potom bi ptice utihnule kad se približio, a ja bih se sakrila dublje u lišće. Svaki je put prostor između njegova odlaska i dolaska bio sve veći. A ja sve tjeskobnija.
Jesam li ga mogla slijediti?
Opet se vratio nakon dugog razdoblja gotovo potpune tišine. Ovog puta dječak je bio toliko blizu da sam ga mogla vidjeti ležeći skrivena i nepokretna. Na tren sam mislila da me je vidio, no po¬gled mu je ostao na nečemu iza mene. Želudac mi se okrenuo od oblika njegovih očiju. Nešto unutar mene guralo je i vuklo, i opet me boljelo. Sklopio je ruke oko usta i zazvao u šumi.
Ako bih ustala, sigurno bi me vidio. Moć želje da budem vi¬đena, da mu priđem, natjerala me je da tiho zacvilim. Gotovo sam znala što želi. Gotovo sam znala...
»Grace?«
Ta riječ kao da me probola.
Dječak me i dalje nije vidio. Samo je pustio svoj glas u prazninu i čekao odgovor. Previše sam se bojala. Nagoni su me prikovali za do. Riječ je odzvanjala u meni i svakim ponavljanjem gubila značenje.
Okrenuo se pognute glave i polako krenuo dalje prema kosom svjetlu koje je označavalo kraj šume. U meni se javilo nešto poput panike. Grace. Gubila sam oblik te riječi. Gubila sam nešto. Bila sam izgubljena. Ja...
Ustala sam. Ako se okrene, nije moglo biti pogreške. Bila sam sivi vuk među crnim drvećem. Željela sam da ostane. Ako ostane, možda će ovaj užasni osjećaj nestati. Koljena su mi klecala od teži¬ne bivanja ondje, na vidljivom mjestu i tako blizu njega.
Morao se samo okrenuti.
Ali nije. Nastavio je hodati noseći nešto što sam s njime iz¬gubila, noseći značenje riječi Grace, i pojma nemajući kako je bio blizu.
Ja sam ostala u tišini i gledala ga kako me ostavlja.


ŠESTO POGLAVLJE
SAM
Živio sam u ratnoj zoni.
Kad sam ušao na naš kolni prilaz, glazba je rukama udarala automobilska stakla. Zrak ispred kuće poskakivao je od basa, cijela kuća bila je poput zvučnika. Prvi susjedi su bili daleko i time spašeni od simptoma pošasti zvane Cole St. Clair. Samo Coleovo biće bilo je toliko veliko da nije moglo stati u četiri zida. Krvarilo je kroz prozore, eksplodiralo kroz zvučnike, iznenada vrištalo usred noći.
Rockzvijezda ostaje rockzvijezda čak i kad joj otmeš pozor¬
nicu.
Otkad je došao živjeti u Beckovu kuću, ne, u moju kuću, Cole ju je pretvorio u strano tlo. Kao da nije mogao a da ne uništava stvari. Kaos je bio njegova popratna pojava. Sve CDove razbacao bi po podu dnevnog boravka, ostavljao bi TV upaljen na kanalima s reklamama, izgarale bi mu ljepljive stvari na tavama koje bi ostav¬ljao na vreloj ploči. Drvene grede u donjem hodniku bile su pune rupa i tragova kandži koje su vodile od Coleove sobe do kupaonice i natrag. Vučja abeceda. Bez objašnjenja izvadio bi sve čaše iz kre denca i poredao ih po veličini na stolu, a vrata kredenca ostavljao bi otvorena. Dopola bi gledao na desetke starih filmova iz osamdesetih i ostavljao videokasete na podu ispred videa, nepremotane. A sve je to prethodno iskopao iz podruma.
Na početku sam pogriješio i sve to shvatio osobno. Trebali su mi tjedni da shvatim kako nije riječ o meni. Bila je riječ o njemu. Kod Colea je uvijek bila riječ o njemu.
Izašao sam iz Volkswagena i krenuo u kuću. Nisam se namje¬ravao zadržati toliko da bi me zabrinula Coleova glazba. Trebale su mi neke točno određene stvari iz kuće prije no što se vratim u šumu. Džepna svjetiljka. Benadryl. Klupko žice iz garaže. Namje¬ravao sam stati i kupiti mljevene govedine u koju ću staviti lijek.
Pokušavao sam dokučiti imamo li kao vukovi još uvijek slo¬bodnu volju. Jesam li bio užasna osoba zbog toga što sam planirao drogirati vlastitu djevojku, odvući je natrag u kuću i držati je za¬točenu u podrumu? Mučilo me to... kao vuk možeš umrijeti bez po muke, ako se trenutak predugo zadržiš na autocesti, ako prođe par dana a da ništa ne uloviš, ako šapom slučajno prijeđeš granicu posjeda nekog pijanog seljačine s puškom.
Osjećao sam da je gubim.
Nisam mogao izdržati još jednu noć s tim osjećajem u glavi.
Kad sam otvorio stražnja vrata, basovi se se pretočili u glazbu. Pjevač je glasom iskrivljenim od glasnoće vikao: Uguši uguši uguši se. Nijansa glasa činila mi se poznatom, i odjednom sam shvatio da je to NARKOTIKA, puštena toliko glasno da sam od elektronske pozadine mislio kako to lupa moje srce. Glazba mi je vibrirala kroz prsnu kost.
Nisam ga htio zvati, ionako me ne bi čuo. Svjetla koja je osta¬vio upaljena odavala su povijest njegovih kretanja: kroz kuhinju, niz hodnik u njegovu sobu, donju kupaonicu, pa u dnevni boravak gdje je bila glazbena linija. Na tren sam ga pomislio tražiti, no nisam imao vremena loviti i njega i Grace. Našao sam džepnu svjetiljku u ormaru kraj hladnjaka, uzeo bananu s kuhinjskog stola te krenuo prema hodniku. Propisno sam se spotaknuo o Coleove cipele, pune stvrdnutog blata, razbacane po podu. Vidio sam i da je kuhinjski pod prekriven prljavštinom, jednolično žuto svjetlo obasjavalo je Co¬leove prljave korake koji su tvorili ouroboros pred vratima kredenaca.
Provukao sam ruku kroz kosu. Psovke nisam izgovorio. Sto bi Beck napravio s Coleom?
Odjednom sam se sjetio psa kojeg je Ulrik jednom donio kući s posla. Bio je to gotovo odrasli rotvajler neobjašnjivog imena Šofer.

Imao je kila koliko i ja, bio je omršav oko bokova i jako ljubazan. Ulrik je cvjetao i pričao o psima čuvarima i Schutzhundu i kako ću ja zavoljeti Šofera kao vlastitog brata. Šofer je u roku od sat vre¬mena od dolaska pojeo dva kilograma mljevene govedine, sažvakao korice biografije Margaret Thatcher, kao i većinu prvog poglavlja, i ostavio hrpu govana na kauču. »Nosi tog prokletog langolijera odavde«, rekao je Beck.
Ulrik je Becka nazvao Wichserom i otišao sa psom. Beck mi je rekao da nikad ne govorim Wichser jer tu riječ koriste samo glupi Nijemci kad znaju da nisu u pravu. Ulrik se nakon par sati vratio bez Šofera. Nikad više nisam sjeo na tu stranu kauča.
No, nisam mogao izbaciti Colea. Odavde je mogao otići samo u vlastitu propast. Ionako Cole nije bio toliko nepodnošljiv. Cole sam, nerazblažen, konzumiran solo bez ičega da suzbije njegovu glasnoću, e to je bilo nepodnošljivo.
Ova kuća bila je toliko drugačija kad je bila puna ljudi.
Dnevni boravak utihnuo je na dvije sekunde kad je pjesma za¬vršila. Zatim su zvučnici eksplodirali u drugoj pjesmi NARKOTIKE. Coleov glas raznio se kroz hodnik, glasniji i tvrdokorniji od svake
stvarnosti:
Lomi me na komade
Male da ti stanu u ruku, dušo
Nisam vjerovao da ćeš me spasiti
Lomi me
Komadić za prijatelje
Komadić za sreću
Lomi komadić
Prodaj ga, prodaj, dušo
Lomi me, lomi me
Sluh mi nije bio toliko osjetljiv kao kad sam bio vuk, no ipak je bio bolji nego kod većine ljudi. Glazba je bila poput napada, — čega materijalnog što mi se ispriječilo na putu.

Dnevni boravak bio je prazan. Mislio sam ugasiti glazbu kad dođem dolje i sjurio sam se niza stube. Znao sam da ima nekih lije¬kova u ormariću donje kupaonice, no nisam mogao do njih. Donja kupaonica imala je kadu i napadala su me sjećanja. Srećom, Beck je iz obzira prema mojoj prošlosti izgradio još jednu kupaonicu na katu. Tu nije bilo kade.
Čak sam i kat iznad osjećao kako mi bas vibrira pod nogama. Zatvorio sam vrata za sobom i priuštio si malo ugode skidajući s ruku skorenu pjenu od pranja auta. Otvorio sam ormarić i našao blago odvratne dokaze postojanja drugih ljudi. Tako je bilo sa svim dijeljenim ormarićima. Masti i tuđe paste za zube, tablete za stanja koja više nisu bila aktualna, četke za kosu pune dlaka drugačije boje od mojih, vodice za usta kojima je istekao rok prije dvije godine. Trebao bih to počistiti. Naći ću vremena. Nevoljko sam uzeo Be¬nadryl i ovlaš se pogledao u ogledalo dok sam zatvarao vrata or¬marića. Kosa mi je bila dulja no ikad prije, a žute oči još svjetlije prema tamnim podočnjacima ispod njih. No, pozornost mi se nije zadržala ni na kosi, a ni na očima. Bilo je nečega u mom izrazu lica što nisam prepoznao, nečega bespomoćnog i propadajućeg. Tko god da je ovaj Sam bio, nisam ga poznavao. Zgrabio sam svjetiljku i bananu s umivaonika. Grace bi mogla biti sve dalje svake minute što se zadržim tu.
Preskakao sam dvije po dvije stube u obavijajuću glazbu. Dnevni boravak i dalje je bio prazan, pa sam ušao unutra i ugasio glazbu. Bilo je to čudno mjesto, lampe pokraj tartanskih kauča ba¬cale su sjene u svim smjerovima, a nikoga nije bilo tko bi slušao bi¬jesno urlanje zvučnika. Lampe su mi stvarale veću neugodnost nego praznina sobe. Boje im nisu bile baš dobro složene, kremaste sjenice i postolje od tamnog drva. Beck ih je odnekud donio i Paul je rekao da kuća sad izgleda poput kuće njegove bake. Možda zato nikad i nismo koristili te lampe. Radije smo palili jasnije stropne svjetiljke, zbog kojih je izblijedjela crvena boja kauča izgledala manje tužno, a noć bi ostala zatvorena vani. A sad su me dva svjetlosna kruga oko lampi podsjećala na svjetla reflektora na pozornici.
Zaustavio sam se kraj kauča.
Dnevni boravak ipak nije bio prazan.
Izvan dosega svjetlosti ležao je vuk koji se tresao i grčio otvore¬nih usta, kesio je zube. Prepoznao sam boju krzna i prodorne zelene oči; Cole.
Promjena. Sasvim logično. Znao sam da to mora biti promje¬na, čovjekvuk, ili vukčovjek, nisam znao. Ipak, bio sam tjeskoban. Gledao sam ga minutu ili dvije, čekajući da vidim hoću Ii ga morati pustiti van. Razarajuća glazba utihnula je s krajem pjesme. U ušima mi je i dalje odzvanjao sablasni šapat ritma. Polako sam spustio svoje stvari na kauč, naježio sam se od iščekivanja. Kraj drugog kauča vuk se i dalje grčio, glava mu je padala s jedne strane na drugu, besmisleno nasilno i mehanički. Noge su mu bile pružene i ukočene ravno prema naprijed. Slina mu je curila iz usta. Ovo nije bila promjena. Ovo je bio napadaj.
Prestrašio sam se kad je klavir zasvirao ravno u moje uho, no to je bila samo sljedeća pjesma na CDu. Kleknuo sam kraj Coleova tijela. Hlače su bile na podu kraj njega, par centimetara dalje bila je poluispražnjena šprica.
»Cole«, uzdahnuo sam, »što si to napravio sebi?«
Vukova glava i dalje se trzala.
Cole je laganim i nesigurnim glasom pjevao iz zvučnika, pratio ga je samo klavir. Bio je to neki potpuno drugačiji Cole:
Ako sam ja Hanibal,
Gdje su moje Alpe?
Nisam imao koga nazvati. Nisam mogao nazvati hitnu. Beck je bio daleko. Objašnjenje Karyn, mojoj šefici iz knjižare, predugo bi trajalo, čak i da sam joj mogao vjerovati da će čuvati našu tajnu. Grace bi mogla znati što napraviti, no i ona je bila u šumi, skrivena od mene. Osjećaj neizbježnog gubitka bio je sve oštriji, kao da mi je netko sa svakim uzdahom bruspapirom trljao pluća.
Grčevi nisu puštali Coleovo tijelo. Glava mu se neprestance savijala prema natrag. Tišina svega toga bila je grozomorna, kao i či¬njenica da je jedini zvuk koji je dolazio s tim iznenadnim pokretima bio trljanje njegove glave o tepih, dok je glas koji više nije posjedovao pjevao kroz zvučnike. Prekopao sam džepove i pronašao svoj mobi¬tel. Mogao sam nazvati samo jednu osobu. Utipkao sam broj.
»Romul«, rekla je Isabel nakon samo dva zvona. Čuo sam buku prometa. »Baš sam te mislila nazvati.«
»Isabel«, rekao sam. Iz nekog razloga nisam mogao zvučati ozbiljno. Bilo je kao da govorim o vremenu. »Mislim da Cole ima napadaj. Ne znam što ću.«
Nije nimalo oklijevala. »Okreni ga postrance da se ne uguši u vlastitoj slini.«
»Vuk je.«
Cole je i dalje bio pod napadajem. Borio se sam sa sobom. Mrlje krvi pojavile su se u njegovoj slini. Mislio sam da se ugrizao za jezik.
»Pa naravno«, odgovorila je. Zvučala je bijesno i napokon sam shvaćao da to znači da joj je stalo. »Gdje ste?«
»U kući.«
»Onda se vidimo za sekundu.«
»Što?«
»Rekla sam ti da sam te mislila nazvati«, reče mi Isabel. Tre¬bale su samo dvije minute da se njezin terenac pojavi na prilazu. Dvadeset sekundi kasnije shvatio sam da Cole ne diše.


SEDMO POGLAVLJE
SAM


Isabel je razgovarala na mobitel kad je ušla u dnevni boravak. Samo je bacila torbicu na kauč, gotovo nije ni pogledala mene i Colea. »Kao što rekoh, moj pas upravo ima napadaj. Nemam auto. Što mogu učiniti za njega ovdje? Ne, nije riječ o Chloe«, govorila je na mobitel.
Pogledala me je dok je slušala odgovor. Trenutak smo se gledali. Nisam je vidio dva mjeseca, Isabel se promijenila. I njezina kosa bila je dulja, ali kao i kod mene, razlika je bila u očima. Bila je stranac. Pitao sam se misli li ona to isto o meni.
Postavili su joj pitanje preko telefona i prenijela ga je meni: »Koliko dugo ovo traje?«
Pogledao sam sat. Ruke su mi bile hladne. »Uh... pronašao sam ga prije šest minuta. Ne diše.«
Isabel obliže svoje usne boje žvakaće gume. Pogledala je Colea koji se grčio mirnih prsa, kao leš na oživljavanju. Kad je vidjela špricu kraj njega, pogled joj je zadrhtao. Odmaknula je telefon od usta: »Kažu da mu probamo staviti leda na leđa.«
Donio sam dvije vreće smrznutog pomfrita iz frižidera. Kad sam se vratio, Isabel je bila završila razgovor. Čučala je kraj Colea, što mi je izgledalo opasno u cipelama s tolikom potpeticom. Bila je zapanjujuća kad je tako stajala, zbog nečega u nagibu njezine glave. Izgledala je poput prekrasnog, usamljenog umjetničkog djela, divna i nedostižna.
Kleknuo sam s Coleove druge strane i pritisnuo vreće pomfrita na njegove lopatice. Osjećao sam se gotovo bespomoćno. Borio sam se sa smrću i te vreće bile su mi jedino oružje.
»Odsad sa 30 posto manje natrija.«
Trebalo mi je malo da shvatim da zapravo čita s vreće.
Coleov glas izlazio je iz zvučnika, seksi i sarkastičan:
Ja sam potrošna roba.
»Što je radio?« pitala je. Nije gledala u špricu.
»Ne znam«, odgovorio sam. »Nisam bio tu.«
Isabel posegne za vrećom da mi je pomogne učvrstiti. »Glupi seronja.«
Primijetio sam da je grčenje usporilo.
»Prestaje«, rekao sam. Potom sam se pobojao da će me sudbi¬na kazniti zbog previše optimizma, pa sam dodao: »Ili je mrtav.«
»Nije mrtav«, odgovorila mi je Isabel nesigurno.
Vuk je bio miran, glave groteskno iskrivljene. Moji prsti bili su potpuno crveni od smrznutih vreća. Bili smo sasvim tihi. Dosad je Grace već mogla otići daleko od onog mjesta s kojeg je zvala. Sad mi se taj plan činio glupim i nimalo logičnijim od spašavanja Colea pomoću smrznutog pomfrita.
Vukova prsa nisu se micala. Nisam znao koliko dugo nije udahnuo.
»Pa kvragu sve«, tiho sam rekao.
Isabel je stisnula šake u svom krilu.
Vuk se odjednom opet počeo tresti. Noge su mu se ukočile i pružile.
»Led«, vikala je Isabel. »Sam, probudi se!«
Ali nisam se micao. Toliko me iznenadio nalet vlastitog olakša¬nja dok se Coleovo tijelo izvijalo i grčilo. Prepoznao sam ovu novu bol. Bila je to promjena. Vuk se grčio i tresao, krzno mu se olabavilo i skotrljalo unatrag. Sape kao da su se ogulile i postale prsti, ramena su se proširila, a kralježnica izvila. Vukovo tijelo istegnulo se preko
granica mogućeg, mišići su mu gotovo probijali kožu, a kosti glasno škripale jedna o drugu.
Potom je postao Cole, borio se za dah, plavih usana, prstiju koji su se grčili i hvatali zrak. Vidio sam kako mu se koža rasteže i spaja s rebrima svakim drhtavim uzdahom. Njegove zelene oči bile su poluzatvorene, a svaki treptaj bio je predug da bi se tako zvao.
Čuo sam kako je Isabel zastao dah i shvatio da sam joj trebao reći da ne gleda. Uhvatio sam je za ruku. Trgnula se.
»Jesi li dobro?«
»Jesam«, odgovorila mi je. Prebrzo da bi bilo istina. Nitko nije bio dobro nakon takvog prizora.
Sljedeća pjesma na CDu bila je jedna od najpoznatijih pje¬sama NARKOTIKE. Cole, koji ni u čemu nikad nije vidio ništa smiješno, nasmijao se tihim smijehom.
Isabel je ustala. Odjednom je bila bijesna, kao da ju je pljusnuo tim smijehom.
»Ja sam svoje obavila. Idem.«
Cole je posegnuo i uhvatio je za gležanj. Mrmljao je. »Išbel Klpepr.« Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio. Bile su poput malih procijepa. »Znaš... što trebaš. Nakon biip-biipa.«
Pogledao sam Isabel. Victorove ruke posthumno su tukle bu¬banj u pozadini.
Rekla je Coleu: »Sljedeći se put ubijaj vani. Sam će imati manje za čistiti.«
»Isabel«, prekorio sam je.
Colea kao da nije bilo briga.
»Samo sam«, rekao je i stao. Usne su mu bile manje plave nakon što je malo dulje disao. »Samo sam pokušavao pronaći...« Ušutio je i zatvorio oči. Mišić u lopatici i dalje mu se grčio.
Isabel ga je prekoračila i uzela torbicu s kauča. Zurila je u ba¬nanu koju sam tamo ostavio kao da je to najčudnija stvar od svih koje je danas vidjela.
Pomisao na to da ostanem sam u kući s Coleom, ovakvim Coleom, bila mi je nepodnošljiva.
»Isabel«, rekao sam. Oklijevao sam. »Ne moraš ići.« Ponovno je pogledala Colea, usana pretvorenih u nešto tanko i tvrdo. Nešto mokro sjalo joj je među trepavicama. »Žao mi je, Sam.«
Kad je izlazila, zalupila je vratima tako jako da su zazvečale sve čaše koje je Cole ostavio na stolu.


OSMO POGLAVLJE
ISABEL
Dokle god je igla na brzinomjeru prelazila 220 km/h, mogla sam se koncentrirati na cestu.
Sve uske ceste oko Mercy Fallsa izgledale su isto po mraku. Veliko drveće, malo drveće, krave, veliko drveće, malo drveće, krave. Isperi i ponovi. Motala sam svoj auto oko surovih krivina i jurila niz istovjetne ceste. Jednu sam smotala tako brzo da je moja prazna šalica za kavu izletjela iz držača. Odbila se o suvozačeva vrata i ot¬kotrljala po prostoru za noge dok sam presjekla još jednu krivinu. Još nije bilo dovoljno brzo.
Željela sam se voziti brže od pitanja: Što bi bilo da si ostala?
Nikad nisam dobila kaznu za prebrzu vožnju. Otac, koji je bio odvjetnički guzonja s problemima u kontroliranju ljutnje, bio mi je odličan repelent; obično bi bilo dosta da se sjetim njegova lica nakon što je čuo tu vijest i itekako bih se držala ograničenja. Uz to, ovdje nije imalo smisla voziti prebrzo. To je Mercy Falls, broj stanovnika: 8. Ako prebrzo voziš, odmah ćeš stići na drugu stranu Mercy Fallsa.
Ali sada sam baš bila raspoložena za svađu s policajcem.
Nisam krenula kući. Već sam znala da odavde mogu biti kod kuće za dvadeset dvije minute. To nije bilo dovoljno dugo. Problem je bio u tome što mi se on već uvukao pod kožu. Približila sam mu se i zarazila se Coleom. Pojavljivao se s vrlo specifičnim simp¬tomima. Razdražljivost. Promjene raspoloženja. Nedostatak daha.
Pomanjkanje teka. Bezvoljne, staklaste oči. Iscrpljenost. Sljedeći su čirevi i otekline, kao kuga. Potom nastupa smrt.
Mislila sam da sam se oporavila. Zapravo sam bila u remisiji.
Nije bila riječ samo o Coleu. Samu nisam ispričala ništa o ocu i Marshallu. Pokušala sam uvjeriti samu sebe da neće uspjeti poništiti zabranu lova na vukove. Čak ni uz pomoć kongresmena. Obojica su bili guzonje u svojim rodnim gradovima, no to se ipak razlikovalo od bivanja guzonjom u Minnesoti. Nisam se morala osjećati krivom što večeras nisam upozorila Sama.
Toliko sam bila zaokupljena vlastitim mislima da nisam ni primijetila blješteća crvenoplava svjetla u svom retrovizoru. Sirena je zavijala. Ne dugo, samo mi je htio dati do znanja da je tamo. Odjednom mi se svađa s policajcem nije činila tako dobrom idejom.
Stala sam. Izvadila vozačku iz torbice. Prometnu iz pretinca za rukavice. Spustila prozor.
Kad je murjak prišao prozoru, vidjela sam da nosi smeđu uni¬formu i onaj veliki čudni šešir. To je značilo da je državni, a ne okružni policajac. Državni murjaci nisu davali upozorenja.
Uperio je džepnu svjetiljku u mene. Trgnula sam se i upalila svjetlo u autu tako da je može isključiti.
»Dobra večer, gospođice. Vozačku i prometnu, molim.« Izgle¬dao je lagano bijesan.
»Jeste li znali da vas slijedim?«
»Pa jasno«, rekla sam. Posegnula sam za mjenjačem i stavila ga u neutralnu poziciju.
Policajac se nasmijao onim nesmiješnim smiješkom koji moj otac nekad koristi dok razgovara na telefon. Uzeo mi je vozačku i prometnu a da ih nije pogledao. »Slijedio sam vas više od dva kilometra prije no što ste stali.«
»Odlutala sam.«
»Tako se ne vozi«, reče mi murjak. »Ispisat ću vam kaznu jer ste vozili 250 km/h u zoni ograničenja na 100 km/h. Odmah se vraćam. Molim vas da ne mičete vozilo.«
Otišao je do svog auta. Ostavila sam prozor otvoren, iako su se kukci već zabijali u retrovizore. Zamišljajući očevu reakciju na ovu kaznu, naslonila sam se i zažmirila. Bit ću u kazni. Uzet će mi kreditnu karticu. Uzet će mi mobitel. Moji roditelji imali su razne sprave za mučenje koje su smislili još u Kaliforniji. Nisam se morala brinuti hoću li ikad više vidjeti Colea ili Sama, jer ionako ću biti zaključana u kući do kraja završne godine.
»Gospođice?«
Otvorila sam oči i uspravila se. Policajac mi je opet stajao kraj prozora još uvijek držeći moju vozačku i prometnu, a skupa s njima i knjižicu za kazne.
»Na vozačkoj vam piše >Isabel R. Culpeper<. Jeste li u rodu s Thomasom Culpeperom?«
»Otac mi je.«
Murjak je lupnuo olovkom o knjižicu.
»Aha«, rekao je. Vratio mi je dokumente.
»Tako sam i mislio. Vozili ste prebrzo, gospođice. Ne želim to više nikad vidjeti.«
Buljila sam u svoje dokumente. Potom sam pogledala njega. »A što je s...«
Murjak je dotaknuo obod šešira. »Želim vam ugodnu večer, gospođice Culpeper.«


DEVETO POGLAVLJE
SAM


Bio sam general. Probdio sam gotovo cijelu noć razbijajući glavu nad kartama i strategijama kako se suočiti s Coleom. Beckova stolica bila mi je utvrda, okretao sam se na njoj i ispisivao dijelove mogućih dija¬loga po Beckovu starom kalendaru te upotrebljavao partije pasijansa za gatanje sudbine. Ako dobijem ovu partiju, reći ću Coleu pravila kojih se treba pridržavati misli li ostati u ovoj kući. Ako izgubim, neću ništa reći. Čekat ću da vidim što će biti. Kako je noć odmicala, nametao sam si sve kompliciranija pravila: ako dobijem partiju za manje od dvije minute, napisat ću Coleu poruku i zalijepiti je na vrata njegove sobe. Ako dobijem i prvo položim kralja srca, nazvat ću ga s posla i pročitati mu popis zakona.
Između partija u glavi sam iskušavao rečenice. Negdje su bile riječi kojima sam mogao izreći Coleu svoju zabrinutost a da mu ne solim pamet. Riječi koje su bile obzirne, ali neutralne. Ali nisam mogao ni zamisliti gdje bi se mogle nalaziti.
Svako malo izlazio sam iz Beckova ureda niz tamni sivi hod¬nik do vrata dnevnog boravka i gledao Coleovo tijelo, iscrpljeno od napadaja, sve dok nisam bio siguran da sam vidio kako diše. Potom su me frustracije i ljutnja otjerale natrag u Beckov ured da i dalje beskorisno planiram.
Oči su me boljele od iscrpljenosti, a ipak nisam mogao spavati. Možda bih mogao razgovarati s Coleom, ako se probudi. Kad bih barem dobio partiju pasijansa. Nisam mogao riskirati da se probudi i da odmah ne porazgovaramo. Nisam bio siguran zašto ne smijem riskirati. Znao sam samo da ne smijem zaspati znajući da se on u međuvremenu može probuditi.
Kad je telefon zazvonio, zavrtio sam Beckovu stolicu. Pustio sam da dovrši krug prije no što sam oprezno podignuo slušalicu.
»Halo?«
»Sam«, reče Isabel. Glas joj je bio jasan i dalek. »Imaš li vre¬mena za čavrljanje?«
Čavrljanje. Gajio sam posebnu mržnju prema telefonu kao sredstvu za čavrljanje. Nije dopuštao stanke za tišinu ili udahe. Mo¬rao si ili govoriti ili šutjeti, a to mi je bilo neprirodno. Pažljivo sam rekao da imam.
»Nisam ti stigla ranije reći«, reče Isabel. Glas joj je i dalje bio oštar i deklamativan, kao da ubire naplate računa. »Moj otac je na sastanku s jednim kongresmenom i pričaju o micanju vukova s popisa zaštićenih životinja. Uz pomoć helikoptera i snajperista.«
Ništa nisam rekao. Nisam mislio da želi čavrljati o tome. Bec kova stolica imala je još zaleta, pa sam pustio da se još jedanput okrene. Pitao sam se je li Cole budan. Pitao sam se diše Ii. Sjetio sam se malog dječaka u pletenoj kapi kojeg su vukovi odnijeli u snijeg. Mislio sam o tome koliko je Grace sada daleko.
»Sam? Jesi li me čuo?«
»Helikopteri«, rekao sam. »Snajperisti. Da.«
Glas joj je bio leden. »Grace, propucana kroz glavu sa 300 metara razdaljine.«
Zaboljelo je, ali samo na način kako zabole daleke, hipotetičke grozote, poput katastrofa na vijestima. »Isabel«, rekao sam, »što hoćeš od mene?«
»Ono što uvijek hoću«, odgovorila je. »Da nešto učiniš.«
Tog mi je trena Grace nedostajala više no ikad u prošla dva mjeseca. Toliko mi je nedostajala da mi je nedostajalo zraka, kao da je njezina odsutnost nešto što mi je zastalo u grlu. Ne zato što bi njezina prisutnost riješila sve ove probleme, ili zato što bi me Isabel
pustila na miru. Nego iz tog oštrog, sebičnog razloga što sam znao da bi Grace drugačije odgovorila na to pitanje. Znala je da ja kad pitam, ne tražim odgovore. Rekla bi mi da odem spavati, i mogao bih spavati. I tada bi ovaj užasni dan završio, a kada bih se ujutro probudio, sve bi izgledalo jasnije. Jutro je gubilo blagotvorne moći čim bi te zateklo budnog i umornog.
»Pobogu Sam, je l'ja to pričam sama sa sobom?«
Čuo sam zveket otvaranja automobilskih vrata. I nagli udarac zatvaranja.
Shvatio sam koliko sam bio nezahvalan. »Žao mi je, Isabel. Dan je zaista bio dug...«
»Pričaj mi o tome.« Nogama je smrskala pijesak na prilazu. »Je li on dobro?«
Sišao sam niz hodnik s telefonom u ruci. Morao sam pričekati da mi se oči priviknu na svjetlost lampi. Bio sam toliko umoran da mi je svaki izvor svjetlosti imao aureole i sablasne tragove. Čekao sam da se Coleova prsa počnu dizati i spuštati.
»Dobro je«, šapnuo sam. »Spava.«
»I bolje je nego što zaslužuje«, rekla je Isabel.
Shvatio sam da je vrijeme da prestanem glumiti da ništa ne znam. »Isabel«, rekao sam, »što se dogodilo između vas dvoje?«
Isabel je šutjela.
»Ne tičeš me se ti«, oklijevao sam, »Cole me se tiče.«
»Sam, mislim da je malo kasno za povlačenje autoriteta.«
Mislim da nije htjela biti zlobna, no ipak me je zapeklo. Na telefonu me je zadržalo samo ono što mi je Grace ispričala o Isabel, kako joj je pomogla kad sam nestao, kad je Grace mislila da sam mrtav. »Samo mi reci. Ima li nečega između vas dvoje?«
»Ne«, odrezala je.
Čuo sam pravo značenje, možda je čak i htjela da čujem. To ne značilo je ne sada. Pomislio sam na njezino lice kad je vidjela iglu kraj Colea i pitao se kolika je laž zapravo to njezino ne. Rekao sam joj: »On se mora pozabaviti s mnogo toga. Nije dobar ni za koga, Isabel.«
Nije mi odmah odgovorila. Pritisnuo sam prstima glavu, osje¬ćao sam kako mi se vraća bol meningitisne sablasti. Gledajući špil karata na zaslonu računala, shvatio sam da nemam više opcija. Brojač vremena rekao mi je da mi je trebalo sedam minuta i dvadeset jedna sekunda da shvatim da sam izgubio.
»Nisi ni ti bio«, odgovorila mi je Isabel.

DESETO POGLAVLJE
COLE



Na planeti zvanoj New York, moj otac, George St. Clair, doktor medicine, doktor znanosti, član Mense, bio je obožavatelj znanstvenog procesa. Bio je dobar ludi znanstvenik. Zanimalo ga je zašto. Zanimalo ga je kako. Čak i kad ga nije bilo briga što to čini subjektu, zanimalo ga je kako izvesti formulu tako da možeš ponoviti eksperiment.
Mene je zanimao samo rezultat.
Također me je jako zanimalo da ni na koji način ne budem sličan svom ocu. Zapravo je većina mojih životnih odluka bila za¬snovana na filozofiji kako ne biti George St. Clair.
Zbog toga me je boljelo što sam se morao složiti s njim u ne¬čemu što mu je bilo bitno, iako on to nikada neće saznati. No, čim sam otvorio oči, pritom se osjećajući kao da mi je netko batom za meso izlupao utrobu, prva stvar koju sam napravio bila je traženje Beckova dnevnika po noćnom ormariću. Bio sam se već budio, pro¬našao sam se živ na podu dnevnog boravka, kakvo iznenađenje, i otpuzao u svoju sobu spavati ili dovršiti proces umiranja. Sad sam se osjećao kao da me sastavila tvornica s lošom kontrolom kvalitete. Škiljeći pod sivim svjetlom i ne znajući je li dan ili noć, otvorio sam dnevnik prstima koji su mi nalikovali na nežive predmete. Morao sam prelistati stranice koje je Beck ispisao da bih stigao do vlasti¬tih, potom sam napisao datum i prepisao format koji sam koristio prethodnih dana. Rukopis na tim stranicama bio je malo sigurniji od ovog kojim sam sada škrabao.

EPINEFRIN/PSEUDOEFEDRIN
MIKS 4 METODA: INTRAVENOZNO
REZULTAT: USPJEŠNO (NUSPOJAVE: NAPADAJ)
Zatvorio sam bilježnicu i položio je na prsa. Otvorit ću šam¬panjac i proslaviti otkriće čim budem mogao ostati budan. Čim napredak bude manje nalik na bolest.
Zatvorio sam oči.


JEDANAESTO POGLAVLJE
GRACE


Kad sam tek postala vuk, nisam znala ništa o preživljavanju.
Kad sam se tek pridružila čoporu, stvari koje sam znala bile su ništavne prema svemu onome što nisam znala: loviti, kako pronaći ostale vukove kad se izgubim, gdje spavati. Nisam mogla razgovarati s drugim vukovima. Nisam mogla razumjeti buku gesti i slika koje su si međusobno slali.
No, jednu sam stvar ipak znala: ako se prepustim strahu, umrijet ću.
Počela sam s učenjem kako pronaći čopor. Sasvim slučajno. Usamljena i gladna, s prazninom koju hrana ionako nije mogla is¬puniti, zabacila sam glavu unatrag i od očaja zazvala u tamu. Bio je to više cvilež nego zavijanje. Odjeknuo je među stijenama koje su me okruživale. Za nekoliko trenutaka čula sam odgovor. Zavijanje koje nije dugo potrajalo. Trebalo mi je malo vremena da shvatim kako traži odgovor. Ponovno sam se oglasila, vuk mi je odgovorio. Nije još ni završio, a već se još jedan oglasio, pa još jedan. Nisam mogla čuti jeku njihova zavijanja. Bili su daleko.
No, ništa nije bilo daleko. Ovo se tijelo nije umaralo.
Tako sam naučila pronaći ostale vukove. Trebali su mi dani da naučim mehaniku čopora. Tu je bio veliki crni vuk koji je očito bio glavni. Pogled mu je bio najjače oružje: oštrina od koje bi se svaki član čopora odmah pokunjio. Svaki osim velikog sivog vuka
kojeg su svi gotovo jednako poštivali. On bi samo spustio uši i rep, uz tek malo protivljenja.
Od njih sam naučila jezik dominacije. Iskešeni zubi. Usne povučene unatrag. Nakostriješena dlaka na leđima. Od onih na dnu naučila sam jezik pokornosti. Trbuh prema nebu, pogled dolje, spuštanje cijelog tijela tako da izgledaš malen.
Svakog su dana najnižem vuku, boležljivom stvorenju s ozli¬jeđenim okom, napominjali gdje mu je mjesto. Režali su na njega, pribijali ga na tlo, tjerali ga da jede posljednji. Mislila sam da je loše biti posljednji u čoporu, no nešto je ipak bilo gore: biti ignoriran.
Bijela vučica uvijek se motala oko ruba čopora. Bila je nevidlji¬va. Nitko je nije pozivao u igru, pa čak ni sivosmeđi šaljivac čopo¬ra. Igrao bi se s pticama, a nju ne bi ni pogledao. Bila je nepostojeća u lovu, nisu joj poklanjali povjerenje, ignorirali su je. No, ponašanje čopora prema njoj nije bilo neopravdano. Ni ona nije znala jezik čopora, kao ni ja. Ili sam možda bila preblaga. Zapravo se činilo da je uopće ne zanima iskoristiti to što zna.
Nosila je tajne u očima.
Jedini put kad sam je vidjela u interakciji s nekim od vukova bilo je kad je zarežala na sivog vuka i ovaj ju je napao. Mislila sam da će je ubiti.
Ali, bila je jaka. Počelo je naguravanje kroz paprat. Na kraju se upleo sivosmeđi šaljivac i postavio se između vukova. Volio je mir. No, kad se sivi vuk protresao i otišao, sivosmeđi šaljivac okrenuo je leđa bijeloj vučici i iskesio zube, podsjećajući je da je ne želi u blizini, usprkos tomu što je prekinuo borbu.
Nakon toga odlučila sam da ne želim biti poput nje. Čak su i omegu u čoporu tretirali bolje. U ovom svijetu nije bilo mjesta za izopćenike. Tako sam dopuzala do crnog vuka, alfe. Pokušala sam se sjetiti svega što sam ranije vidjela: instinkti su mi došapnuli ono što sam zaboravila. Spuštene uši, okrenuta glava, spušteno tijelo. Polizala sam ga po bradi i molila da me primi u čopor. Šaljivac je gledao razmjenu; dobacila sam mu vučji osmijeh, brzo, tako da samo on vidi. Usredotočila sam misli i uspjela poslati sliku sebe kako trčim
s čoporom, igram se s njima, pomažem u lovu. Dobrodošlica je bila bučna i trenutačna kao da su samo čekali da im priđem. Znala sam da je bijela vučica odbačena zato što je sama tako odabrala.
Nastava je počela. Dok je proljeće pupalo oko nas i otkriva¬lo cvijeće toliko slatko da je smrdjelo po truleži, tlo je postajalo mekano i vlažno, a ja sam postala projekt cijelog čopora. Sivi vuk naučio me kako se prišuljati plijenu, kako optrčati srnu i zgrabiti je za lice dok joj ostali vise o bokovima. Crni alfa naučio me kako slijediti tragove mirisa po rubu našeg teritorija. Šaljivac me naučio kako zakopati hranu i obilježiti skrovište. Nevjerojatno su uživali u mom neznanju. Nakon što sam naučila pozive na igru, pozivali bi me pretjeranim pokretima, sa zglobovima prednjih nogu na tlu i mašući repovima. Kad sam bila toliko gladna da više nisam znala gdje sam i kad bih jedva sama uspjela uhvatiti miša, skakutali su okolo i radovali se kao da sam oborila jelena. Kad bi me prestigli u lovu, vraćali bi se s komadićima plijena, kao da sam mladunče. Dugo sam ostala živa zahvaljujući isključivo njihovoj dobroti.
Kad bih se sklupčala na šumskom tlu i tiho plakala, a tijelo bi mi se treslo i utroba kidala zbog djevojke koja je živjela u meni, vukovi su čuvali stražu i štitili me, iako nisam znala od čega me zapravo treba štititi. Bili smo najveći u ovoj šumi, osim jelena, a i oni su bili satima daleko.
Trčali smo. Naš teritorij bio je prostran. Ispočetka se činio beskrajnim. No bez obzira na to koliko smo daleko gonili lovinu, kružili bismo i vraćali se na isto mjesto, na dugačku kosinu punu drveća blijede kore. Dom. Sviđa li ti se?
Noću bih zavijala dok smo tamo spavali. Glad koju ništa nije moglo utažiti nadošla bi u meni dok bi mi um krijumčario misli koje nisu pripadale ovoj glavi. Moje zavijanje potaknulo bi i druge. Zajedno bismo pjevali i upozoravali druge na sebe te plakali za članovima čopora kojih više nema.
Čekala sam ga.
Znala sam da neće doći, ali ipak sam zavijala, i tad bi mi drugi vukovi slali njegove slike: gibak, siv, žutih očiju. Ja bih im tad slala svoje slike, slike vuka na rubu šume, kako me oprezno gleda. Slike jasne poput drveća punog tanašnog lišća koje su potragu za njim činile još hitnijom, ali nisam znala kako da počnem tražiti.
Nisu me progonile samo njegove oči. One su bile prolaz k drugim gotovosjećanjima, gotovoslikama, mojim gotovoverzijama koje nisam mogla uhvatiti, koje su bježale brže od najhitrije srne. Mislila sam da ću umrijeti od gladi za tim. Što god to bilo.
Polako sam učila kako preživjeti kao vuk, no još nisam imala pojma kako živjeti kao vuk.


DVANAESTO POGLAVLJE
GRACE



Promijenila sam se jednog ranog popodneva. »Jednog« jer nisam imala nikakav pojam o vremenu. Nisam imala pojma prije koliko sam vremena posljednji put bila ja, kod Benove ribarske opreme. Sve što sam znala bilo je da sam se nalazila u malo zaraslom vrtu Isabeline kuće. Lice mi je bilo zalijepljeno za vlažno blato koje je prekrivalo raznobojni mozaik koji sam prvi put vidjela prije ne¬koliko mjeseci. Ležala sam tamo dovoljno dugo da pločice ostave crte po mome licu. Negdje ispod na jezercu patke su vodile živu diskusiju. Ustala sam iskušavajući noge, i otresla većinu prljavštine i vlažne listiće sa sebe.
Rekla sam: »Grace.« Patke su prestale kvakati.
Bila sam nevjerojatno zadovoljna što sam se uspjela sjetiti vla¬stitog imena. Time što sam postala vuk, smanjili su mi se kriteriji za čuda. Govorenje naglas dokazalo mi je i da sam sad čvrst čovjek i mogla sam riskirati približavanje kući Culpeperovih. Sunce me obasjavalo kroz grane i grijalo mi leđa dok sam se provlačila kroz drveće. Morala sam provjeriti je li kolni prilaz prazan. Ipak sam bila gola. Protrčala sam kroz vrt i ušla na stražnja vrata. Kad me je Isabel tu dovela posljednji put, vrata su bila otključana. Proko¬mentirala sam to, a Isabel je odgovorila: Nikad ih se ne sjetim za¬ključati.
I ovog puta je zaboravila.
Pažljivo sam ušla unutra i našla telefon u besprijekorno čistoj kuhinji od nehrđajućeg čelika. Miris hrane toliko me je mučio da sam nekoliko trenutaka samo stajala s telefonom u ruci prije no što sam se sjetila nazvati. Isabel se odmah javila.
»Bok«, rekla sam. »Ja sam. U tvojoj sam kući. Nema više nikoga.«
Želudac mi je krulio. Vidjela sam kutiju s kruhom iz koje je virila vrećica s pecivima.
»Nikamo ne idi«, naredila mi je Isabel. »Dolazim odmah.«
Pola sata kasnije Isabel me je pronašla u očevoj dvorani životinja, odjevenu u njezinu staru odjeću s pecivom u ustima. Soba je na neki grozan način bila fascinantna. Prije svega, bila je golema, na dvije etaže, zamračena poput muzeja, dugačka koliko i kuća mojih roditelja. Bila je puna prepariranih životinja. Pretpostavila sam da ih je sve pobio Tom Culpeper. Je li ubijanje losova bilo dopušteno zakonom? Zar je u Minnesoti bilo losova? Činilo mi se da bih onda ja to trebala znati. Možda ih je kupio. Zamislila sam ljude u rad¬nim odijelima kako istovaruju životinje sa stiroporom oko rogova.
Isabel je zatvorila vrata koja su odjeknula glasno kao u crkvi i potpetice su joj lupkale po podu. Odjek njezinih koraka u tišini je samo pojačavao dojam crkve.
»Izgledaš užasno sretno«, reče Isabel, jer sam se i dalje smi¬ješila sobu. Stala je kraj mene. »Došla sam što sam prije mogla. Vidim da si pronašla moj ormar.«
»Jesam«, odgovorila sam »Hvala ti.«
Povukla me je za rukav majice koju sam nosila. Bila je to stara, žuta majica kratkih rukava na kojoj je pisalo SANTA MARIA ACADE¬MY. »Ta mi majica vraća grozne uspomene. Tad sam bila Isabel C., jer je moja najbolja prijateljica bila Isabel D. Čovječe, kakva je to kujetina bila.«
»Nisam ti htjela uništiti ništa lijepo u slučaju da se promije¬nim.« Pogledala sam je. Bilo mi je jako drago što je vidim. Bilo koji drugi prijatelj odmah bi me zagrlio nakon što me tako dugo nije vidio. No, Isabel vjerojatno nikada i ni pod kojim okolnosti¬ma nije grlila nikoga. Želudac mi se okrenuo upozoravajući me da
možda neću ostati Grace onoliko dugo koliko bih htjela. »Je li tvoj tata upucao sve ove životinje?«
Isabel je napravila grimasu. »Nije sve. Neke je vjerojatno uda¬vio pričom.«
Malo smo hodale i došle do vuka staklenih očiju. Čekala sam da me obuzme užas, ali ništa se nije dogodilo. Mali okrugli prozori unutra su puštali uske zrake svjetlosti i bacali svjetlosne krugove na šape prepariranog vuka. Bio je malen s dlakom koja se nije sjajila. Izgledao je kao da nikada nije bio živ. Oči su mu bile izrađene u nekoj tvornici i nisu mi govorile ništa o tom vuku, je li zaista bio vuk ili čovjek.
»Kanada«, reče Isabel. »Pitala sam ga. Ne pripada vukovima iz Mercy Fallsa. Ne moraš toliko buljiti.«
Nisam bila sigurna vjerujem li joj.
»Nedostaje li ti Kalifornija?« upitala sam. »I Isabel D.?«
»Da«, odgovorila je Isabel bez daljnjih objašnjenja. »Jesi li zvala Sama?«
»Nitko se nije javio.« Mobitel me je odmah spojio s govor¬nom poštom. Sigurno je opet pustio da se baterija potpuno ispra¬zni. U kući se nitko nije javio. Pokušala sam sakriti razočaranje na licu. Isabel ne bi razumjela, a ni ja ni ona nismo htjele dijeliti tugu.
»Nije se ni meni javio. Ostavila sam mu poruku na poslu«, reče Isabel.
»Hvala«, rekla sam joj. Nisam se baš osjećala čvrsto kao Gra¬ce. U posljednje vrijeme dulje sam ostajala čovjek i nalazila samu sebe na čudnim mjestima u šumi, no nikad nije potrajalo duže od sat vremena. Nekad ne bih bila čovjek ni dovoljno dugo da primi¬jetim promjenu tijela. Nisam imala pojma koliko je vremena prošlo. Svi su ti dani u tišini prolazili kraj mene...
Podragala sam vukovu njušku. Bila je tvrda i prašnjava, kao da mazim policu. Poželjela sam da sam u Beckovoj kući i da spavam u Samovu krevetu. Čak sam željela biti u vlastitoj kući i pripremati se za završetak posljednjeg mjeseca škole. No, prijetnja promjene u vuka učinila je beznačajnim sve moje ostale brige.
»Grace«, reče Isabel, »moj otac pokušava nagovoriti svog prija¬telja kongresmena da mu pomogne skinuti vukove s popisa zaštićenih životinja. Želi ih loviti iz zraka.«
Želudac mi se opet okrenuo. Prešla sam preko prekrasnog dr¬venog poda do sljedeće životinje, golemoga divljeg zeca uhvaćenog u skoku. Imao je paučinu između zadnjih nogu. Tom Culpeper? Zar je on imao vremena progoniti vukove? Zašto ne može prestati? No, znala sam da ne može. U njegovoj glavi nije bila riječ o osveti, nego o prevenciji. Opravdano vitlanje mačem. Da drugi ne pate onako kako je patio njegov sin. Kad bih se stvarno potrudila, mogla sam vidjeti njegovu stranu priče i tako prestati razmišljati o njemu kao o čudovištu barem na sekundu ili dvije, zbog Isabel.
»Dosta mi je i tebe i Sama«, odbrusila je Isabel. »Izgledate kao da vas nije briga. Vjeruješ li mi uopće?«
»Vjerujem ti«, odgovorila sam. Gledala sam naše odraze u sjajnom drvu. Bilo je baš lijepo vidjeti valovit oblik mog ljudskog tijela. Preplavio me je val nostalgije za omiljenim trapericama. Uz¬dahnula sam.
»Samo mi je malo dosta svega. Previše toga odjednom treba riješiti.«
»Ali mora se riješiti. Nije bitno sviđa li ti se ili ne. A Sam je jednako praktičan kao i...« Činilo se da ga nije mogla usporediti ni s čim.
»Znam da se mora riješiti«, umorno sam rekla. Želudac mi se opet oglasio. »Moramo ih negdje premjestiti, ali sad ne mogu razmišljati kako.«
»Premjestiti ih?«
Polako sam odšetala do sljedeće životinje. Nekakve guske koja je trčala raširenih krila. Kao da slijeće. Koso popodnevno svjetlo poigralo se s mojim vidom i na tren mi se učinilo da mi je guska namignula svojim crnim okom. »Jasno je da ih moramo maknuti što dalje od tvog tate. On neće prestati s ovime. Negdje mora po¬stojati sigurnije mjesto.«
Isabel se piskavo nasmijala. »Obožavam to što si ti smislila ideju u dvije sekunde, a Samu i Coleu već dva mjeseca nije ništa palo na pamet.«
Pogledala sam je. Promatrala me je kao da mi se ruga, podi¬gnute obrve. To bi valjda trebalo biti divljenje. »Možda neće upaliti. Mislim, premjestiti cijeli čopor divljih životinja...«
»Da, ali to je barem ideja. Lijepo je napokon vidjeti nekoga tko zna koristiti mozak.«
Napravila sam grimasu. Gledale smo gusku. Nije nam opet namignula.
»Boli li te?«
Shvatila sam da gleda moju lijevu ruku koja je sama poletjela i pritisnula mi bok. »Samo malo«, lagala sam. Nije me prozvala zbog neistine.
Obje smo poskočile kad je zazvonio Isabelin mobitel.
»To je za tebe«, rekla je i prije no što ga je iskopala iz torbe. Pogledala je zaslon i pružila mi ga. Želudac mi se zgrčio; nisam znala je li to zbog vuka u meni ili od živaca.
Isabel me udarila po ruci, koža mi se naježila od njezina dodi¬ra. »Reci nešto.«
»Bok«, rekla sam, ili bolje reći graknula.
»Bok«, rekao je Sam, jedva čujno. »Kako si?«
Bila sam jako svjesna da Isabel stoji kraj mene. Okrenula sam se prema guski. Ponovno mi je namignula. Vlastita koža nije mi djelovala kao da je moja. »Sad sam bolje.«
Nisam znala što bih trebala reći u dvije minute nakon što se nismo vidjeli dva mjeseca. Nisam htjela razgovarati. Htjela sam se sklupčati uz njega i spavati. Više nego išta drugo. Htjela sam ga opet vidjeti, vidjeti u njegovim očima da nije stranac i da je stvaran. Nisam htjela velike geste i komplicirane razgovore, samo sam htjela znati da je nešto isto kakvo je bilo, sada kad se sve promijenilo. Spopala me ljutnja zbog nedovoljnog mobitela, mojeg nesigurnog tijela, vukova koji su me stvorili i uništili.
»Dolazim«, rekao je. »Deset minuta.«
Osam minuta prekasno. Kosti su me boljele. »Stvarno bih htjela...« zastala sam i stisnula zube da ne drhte. Ovo je bio najgori dio, počinjalo je jako boljeti i znala sam da će poslije boljeti još više. »...otići na šalicu kakaa kad se vratim. Nedostaje mi čokolada.«
Sam je tiho uzdahnuo. Znao je što se događa, i to me boljelo još više nego promjena. Rekao je: »Znam da je teško. Misli na ljeto. Grace. Sjeti se i prestat će.«
Oči su me pekle. Prignula sam ramena da se zaštitim od Isabel.
»Želim da odmah prestane«, šaptala sam, i osjećala se grozno što sam mu to priznala.
»Ti...« počeo je Sam.
»Grace«, siktala je Isabel i otela mi mobitel. »Moraš otići odavde. Roditelji su mi se vratili!«
Prekinula je vezu baš kad sam čula glasove iz druge sobe.
»Isabel«, odjekivao je Culpeperov glas. Tijelo mi se iznutra rastezalo i lomilo. Htjela sam se uvući u samu sebe. Isabel me je gurnula prema nekim vratima, upala sam u drugu sobu.
»Ulazi unutra i budi tiha! Ja ću ovo srediti!«
»Isabel«, dahtala sam, »ne mogu...«
Masivna brava s druge strane odjeknula je poput pucnja kad mi je Isabel zalupila vrata u lice.


TRINAESTO POGLAVLJE
ISABEL


Jedan kratak trenutak razmišljala sam je li moj otac vidio Grace. Njegova inače uredna kosa bila je sva raščupana, a pogled pun šoka ili iznenađenja ili nečega drugog neočekivanog. Tako je jako otvorio vrata da su lupila u zid i ponovno se vratila. Sob se zatresao, čekala sam da padne. Nikad mi nije palo na pamet kakav bi zapanjujući prizor bio da sve ove životinje počnu padati kao domino. Otac se i dalje tresao nakon što se sob smirio.
Odbrusila sam mu da prikrijem tjeskobu.
»Opa, danas smo dramatični.«
Naslonila sam se na vrata sobe s klavirom. Nadala sam se da Grace unutra neće ništa slomiti.
»Hvala Bogu«, rekao je otac, kao da nisam ništa rekla. »Zašto se nisi javila na mobitel?«
Pogledala sam ga u nevjerici. Prilično često puštala sam govor¬nu poštu da primi pozive mojih roditelja. Nazvala bih kasnije. Nisu trebali dobiti čir na želucu zato što sam danas propustila njihov poziv.
Mama je upala u sobu, crvenih očiju i šminke u rasulu. Ima¬jući na umu da su njoj suze bile modni dodatak, bila sam doista impresionirana. Mislila sam da je riječ o onom murjaku koji me zaustavio, no ne bi se mama zbog toga tako uništila.
Sumnjičavo sam upitala: »Zašto mama tako plače?«
Gotovo je zarežala na mene: »Isabel, dali smo ti taj mobitel s razlogom!«
Bila sam dvostruko impresionirana. Super za nju. Inače bi sve dobre rečenice uvijek prepuštala tati.
»Imaš li ga kod sebe?« upitao me je otac.
»Isuse«, odgovorila sam, »u torbici mi je.«
Njih su se dvoje pogledali. »Očekujem da se od sada uvijek javiš«, rekao je, »osim ako nisi na nastavi ili si ostala bez ruke. Želim da se javiš na taj telefon svaki put kad vidiš da te mi zovemo. Inače se možeš pozdraviti s njim. Mobitel je...«
»Privilegija. Da, znam.« Iz sobe s klavirom čuo se tihi zvuk, počela sam kopati po torbici da ga prikrijem. Kad je prestao, izvadila sam mobitel i dokazala da ga imam. Pokazivao je dvanaest propu¬štenih poziva od mojih roditelja. Nijedan od Colea, što mi je bilo čudno nakon mjesec dana primanja njegovih poziva. U svakom sam trenu imala barem jedan propušteni poziv. Namrštila sam se.
»Pa, što ima?«
Tata mi je odgovorio: »Travis je nazvao i rekao mi da je policija upravo pronašla tijelo u šumi. Djevojka je, još je nisu identificirali.«
Ovo nije bilo dobro. Bila sam sretna jer sam znala da je Grace tu u sobi s klavirom, gdje je proizvodila čudne zvukove. Shvatila sam da me mama još uvijek značajno gleda; bilo je vrijeme za reakciju.
Rekla sam: »I vi ste odmah pretpostavili da sam ja taj mrt¬vac?«
»Našli su je u blizini našeg posjeda, Isabel«, planula je mama.
Potom je otac rekao nešto što sam znala da će reći: »Ubili su je vukovi.«
Dobila sam takav napadaj bijesa na Sama, Colea i Grace koji nisu činili ništa, a lijepo sam im rekla da nešto učine.
Buka je i dalje dolazila iz sobe s klavirom. Govorila sam da je nadglasam. »Pa, bila sam cijeli dan u školi. Teško će me netko tamo ubiti.« Onda sam shvatila da moram nešto upitati ili izgledati kao da sam kriva. »Kad će saznati tko je ona?«
»Idem se presvući«, rekla je mama odjednom. Nisam odmah shvatila zašto je tako požurila izaći. Potom mi je sinulo da vjerojatno razmišlja o smrti mog brata, zamišlja kako ga vukovi kidaju. Ja sam bila hladna. Znala sam kako je Jack umro.
Potom je nešto palo u sobi s klavirom. Bilo je dovoljno glasno da se i moj otac zapita.
»Žao mi je što se nisam javila«, rekla sam glasno. »Nisam htjela uznemiriti mamu. Hej, nešto mi je udarilo o dno auta na putu kući. Možeš li mi to pogledati?«
Čekala sam da me odbije, odjuri u sobu i vidi Grace kako se mijenja u vuka. No, umjesto toga samo je uzdahnuo i kimnuo već krenuvši prema vratima.
Naravno da pod autom nije bilo ničega. No, on je toliko dugo provjeravao da sam stigla otići u sobu i provjeriti je li Grace uništila naš Steinway. Našla sam samo otvoren prozor s jednim krilom gur nutim prema van. Nagnula sam se i vidjela svoju žutu Santa Maria Academy majicu na nekom grmu.
Grace nije mogla u gore doba postati vuk.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
SAM

Opet sam je propustio.
Nakon telefonskog poziva izgubio sam sate ne radeći ništa. Potpuno me obuzeo zvuk njezina glasa, misli su mi se rojile u glavi, stalno sam si postavljao ista pitanja. Pitao sam se bih li stigao vidjeti Grace da sam ranije dobio poruku, da nisam izašao tražiti znakove života u šupi, da nisam otišao u šumu i vikao na breze i nebo, fru¬striran zbog Coleova napadaja i Graceina nestanka te zbog težine što sam to što jesam.
Utapao sam se u pitanjima dok svjetlost nije iščeznula. Proš¬li su sati, kao da sam se promijenio, a nisam napustio ovu kožu. Godinama nisam ovako gubio vrijeme. Jednom davno ovo je bilo moj život. Gledao sam satima kroz prozor dok mi noge ne bi posve utrnule. Bilo je to kad sam tek došao k Becku, imao sam osam go¬dina ili tako nešto, nedugo nakon što su mi roditelji ostavili ožiljke. Ulrik bi me nekad uhvatio ispod pazuha, ponio u kuhinju i u život u kojem su boravili drugi ljudi, no ja sam bio samo drhtav i šutljiv sugovornik.
Sati, dani, mjeseci su prolazili izgubljeni u nekom mjestu koje nije puštalo unutra ni Sama ni vuka. Beck je bio taj koji je napokon prekinuo čaroliju.
Ponudio mi je rupčić; bio je to dovoljno čudan dar da me vrati u sadašnjost. Još mi je jedanput rupčićem zamahnuo pred očima. »Sam. Tvoje lice.«
Dotaknuo sam si obraze. Nisu bili toliko vlažni koliko su bili ljepljivi od neprekidnih suza. »Nisam plakao«, rekao sam mu.
»Znam da nisi«, odgovorio mi je Beck.
Dok sam pritiskao rupčić uz lice. Beck mi je govorio: »Mogu li ti nešto reći? U tvojoj glavi ima puno praznih kutija, Sam.«
Upitno sam ga pogledao. Ponovno je pričao o čudnim pojmo¬vima i tako zadobio moju pozornost.
»Unutra ima puno praznih kutija, i u njih možeš slagati stvari.« Pružio mi je drugi rupčić za drugi obraz.
Tad još nisam potpuno vjerovao Becku; sjećam se da sam mi¬slio kako se bezuspješno i loše šali. Čak je i meni moj glas zvučao izmoreno: »Kakve stvari?«
»Tužne stvari«, rekao je Beck. »Imaš li puno tužnih stvari u glavi?«
»Ne«, rekao sam.
Beck se ugrizao za donju usnu i polako popustio. »Pa, ja imam.«
Ovo me šokiralo. Nisam postavio pitanje, no nagnuo sam se prema njemu.
»Zbog tih bih stvari često plakao«, nastavio je, »plakao bih po cijele dane.«
Mislio sam da vjerojatno laže. Nisam mogao zamisliti Becka kako plače. Bio je čvrst poput stijene. Čak je i tada, dok se prstima podupirao o pod izgledao odlučno, sigurno i nepromjenjivo.
»Ne vjeruješ mi? Pitaj Ulrika. On se morao nositi s time«, rekao je Beck. »I znaš li što sam učinio s tim tužnim stvarima? Složio sam ih u kutije u svojoj glavi, zatvorio ih, zalijepio trakom, poslagao u kut i prebacio deku preko njih.«
»Moždanom trakom?« pitao sam podrugljivo. Imao sam tek osam godina.
Beck se nasmiješio čudnim, privatnim smiješkom koji tada nisam razumio. Sad znam da je to olakšanje jer je iz mene bio izvukao šalu, bez obzira na to koliko jadnu. »Da, moždanu traku. 1 pokrio moždanom dekom. Sad više ne moram gledati te tužne stvari. Mogao sam katkad i otvoriti te kutije ako sam htio, no inače ih ostavljam zatvorene i zapečaćene.«
»Kako si koristio moždanu traku?«
»Moraš zamisliti. Zamisli kako tužne stvari slažeš u kutije i kako ih lijepiš moždanom trakom. Zamisli da ih guraš u jedan kut svog mozga gdje se nećeš spoticati o njih kad normalno razmišljaš, i onda preko svega prebaci deku. Imaš li tužnih stvari. Sam?«
Mogao sam vidjeti prašnjavi kut svog mozga gdje su bile kutije. Većinom su to bile garderobne kutije, jer to su bile najzanimljivije kutije, od njih si mogao praviti kuće. Bilo je tu i puno kolutova mož¬dane trake. Tamo su bile britve koje su čekale da ponovno otvore i mene i kutije.
»Mama«, šapnuo sam.
Nisam gledao u Becka, no kutom oka vidio sam da je progutao slinu.
»Što još«, jedva čujno me je upitao.
»Voda«, rekao sam. Zatvorio sam oči. Vidio sam, tamo je... jedva sam izgovorio sljedeću riječ. »Moji...«
Prsti su mi bili na ožiljcima.
Beck mi je nesigurno rukom dotaknuo rame. Kad se nisam odmaknuo, zagrlio me je i naslonio sam se na njegova prsa osjeća¬jući se kao slomljeni mali osmogodišnjak.
»Ja...« rekao sam.
Beck me je dugo grlio u tišini. Zatvorenih očiju mislio sam kako su otkucaji srca kroz njegovu vunenu vestu jedino što na svije¬tu postoji. Potom je rekao: »Složi sve u kutije osim sebe. Sam. Tebe želimo zadržati. Obećaj mi da ćeš ostati ovdje s nama.«
Dugo smo tako sjedili. Kad smo napokon ustali, sve moje tužne stvari bile su složene u kutije, a Beck je bio moj otac.
Izašao sam i otišao do starog stoljetnog panja u dvorištu, i legao na njega tako da mogu gledati zvijezde. Potom sam zatvorio oči i polako složio sve brige u kutije, jednu po jednu, i zapečatio ih. Coleovu samodestruktivnost u jednu kutiju. Toma Culpepera u drugu. Čak je i Isabelin glas dobio kutiju, jer se sada nisam mogao nositi s njime.
Osjećao sam se lakšim sa svakom spremljenom kutijom, i bilo mi je malo lakše disati. Jedina stvar koju nisam mogao spremiti bila je tuga od čežnje za Grace. To sam zadržao. To sam zaslužio. To sam zavrijedio.
Onda sam samo ležao na panju.
Sljedeće jutro morao sam raditi i trebao sam već spavati, no znao sam što će se dogoditi. Čim zatvorim oči, noge će me zaboljeti kao da sam trčao, a kapci će mi se grčiti kao da trebaju biti otvoreni i sjetit ću se da trebam dodati kontakte u svoje mobitele i mislit ću da stvarno jednog dana moram složiti ono rublje koje sam oprao prije tjedan dana.
Razmišljat ću i o tome da stvarno moram razgovarati s Coleom.
Panj je imao dovoljno širok promjer da su mi noge visjele sa¬mo desetak centimetara od poda; drvo, zapravo dva koja su srasla zajedno, moralo je biti golemo kad je bilo živo. Panj je imao crne ožiljke na mjestu s kojeg su Paul i Ulrik ispaljivali vatromet. Brojio sam godove kad sam bio mladi. Drvo je živjelo duže nego bilo tko od nas.
Na nebu su se zvijezde kotrljale u vječnost, komplicirani mobil koji su načinili divovi. Uvukle su me u sebe, u svemir i sjećanja, ležanje na leđima podsjetilo me na napad vukova, davno, kad sam bio netko drugi. Jedan trenutak bio sam sam, moje jutro i moj život pruženi preda mnom kao kadrovi nekog filma, svaka sekunda tek se neznatno razlikovala od prethodne. Čudo neprimjetne metamor lozc bez šavova. U sljedećem trenutku došli su vukovi. Uzdahnuo sam. Na nebu su se sateliti i zrakoplovi kretali bez imalo truda među zvijezdama; jato oblaka koji su nosili grmljavinu doplivalo je sa sjeverozapada. Um mi je nespokojno letio između sadašnjosti i prošlosti; tvrdi panj pritiskao mi je lopatice; moja školska torba zgnječena poda mnom kad su me vukovu gurnuli u nanos snije ga koji je ostao iza ralice. Mama me je opremila plavim zimskim kaputom s bijelim crtama po rukavima i rukavicama koje su bile predebele za micanje prstiju.
u svom pamćenju nisam mogao čuti sam sebe. Vidio sam samo kako mi se usta pomiču i štapićaste noge i ruke kako tuku vukove po njuškama. Gledao sam sebe kao izvan svog tijela, pla vobijelu kapu, zarobljen ispod crnog vuka. Ispod njegovih šapa taj odjevni predmet izgledao je prazno i nevažno, kao da sam već nestao i za sobom ostavio ljuske ljudskog života.
»Pazi ovo, Ringo.«
Otvorio sam oči. Nisam odmah primijetio Colea kako sjedi s druge strane panja, prekriženih nogu. Bio je tamna, crna prilika prema nebu koje je djelovalo sivo. Držao je moju gitaru kao da joj je vrat pun oštrih čavala.
Zasvirao je nešto u Dduru, loše i s previše zujanja, i zapjevao dubokim, drobećim glasom: »Bilo je ljeto kad sam se zaljubio u nju — «, čudna promjena akorda i melodramatična nijansa riječi, »moju lijepu ljetnu djevojku.«
Uši su mi se zažarile kad sam prepoznao vlastite stihove.
»Pronašao sam tvoj CD«. Cole je dugo zurio u gitaru prije no što je namjestio prste za još jedan akord. Svaki prst krivo je postavio, tako da je zvuk više nalikovao na bubnjanje nego na me¬lodiju. »Kad sam kopao po tvom autu.«
Samo sam odmahnuo glavom.
»Od ljepila je načinjena, moja lijepa ljepljiva djevojka«, dodao je Cole uz još jedan zujeći Dakord. Prijateljskim je glasom rekao: »Mislim da bih završio gotovo kao ti, Ringo, da me mama dojila ledenom kavom i da su mi vukodlaci čitali viktorijansku poeziju umjesto priča za laku noć.« Uhvatio je moj izraz lica. »O, pa ne¬moj mi se srditi.«
»Ne srdim se«, odgovorio sam mu. »Jesi li pio?«
»Rekao bih«, počeo je, »da sam popio sve što je bilo u kući. Tako da nisam.«
»Zašto si bio u mom autu?«
»Zato što ti nisi«, reče Cole. Lupao je isti akord. »Vidiš kako ti ostane u glavi? Htio bih provesti ljeto sa svojom lijepom ljetnom djevojkom, ali nisam dovoljno muško da budem sa svojom ružnom
šojkom...«
Gledao sam zrakoplov kako puže nebom paleći i gaseći svoja svjetla. Sjećao sam se kad sam napisao tu pjesmu, onog ljeta prije no što sam zapravo upoznao Grace. Bila je to jedna od onih pjesama koje su mi žurno došle, cijele odjednom. Sjedio sam s gitarom na krevetu, pokušavao uklopiti akorde s riječima u melodiju prije no što mi pobjegne. Pjevao sam pod tušem da je zaglavim u sjećanju. Pjevušio sam dok sam dolje slagao čisto rublje, jer nisam želio da Beck čuje kako pjevam o nekoj djevojci. Cijelo to vrijeme sam želio nemoguće, želio sam ono što svi mi želimo: potrajati duže od ljeta.
Cole je prekinuo svoje besposličarsko pjevanje i rekao: »Na¬ravno, više mi se sviđa verzija u molu, no ne znam je odsvirati.« Pokušao je neki novi akord. Gitara mu je samo zazujala.
»Gitara sluša samo svoga gospodara«, rekao sam mu.
»Aha«, složio se Cole, »ali Grace nije tu.« Lukavo mi se na¬smijao. Opet je odlupetao isti Dakord. »Znam samo ovaj. Zamisli ti to. Deset godina nastave iz klavira, Ringo, a kad mi daš gitaru, pretvorim se u novorođenče.«
Iako sam ga čuo kako svira klavir na albumima NARKOTIKE, bilo mi je i te kako teško zamisliti Colea kako ide na satove klavi¬ra. Kako bi naučio svirati bilo koje glazbalo, moraš imati razvijenu toleranciju za dosadu i neuspjehe. Pomagala je i sposobnost mirnog sjedenja.
Gledao sam munju kako skače s oblaka na oblak; zrak je ote¬žao kao i uvijek prije oluje. »Prste držiš preblizu praga. Zato zujiš. Odmakni ih malo od praga i jače pritisni. Samo jagodicama, a ne cijelim prstom.«
Mislio sam da mu nisam dobro objasnio, ali Cole je pomak¬nuo prste i savršeno odsvirao akord, bez mrtvih struma i zujanja.
Sneno je pogledao u nebo i zapjevao: »Momak zgodan sam ja, sjedim na panju...«
Pogledao me je: »Sad ti pjevaj sljedeći stih.«
Paul i ja također smo igrali tu igru. Razmišljao sam ide li mi Cole previše na živce jer se ruga mojim pjesmama kako bih mu udovoljio. Nakon malčice preduge stanke, bezvoljno sam dodao, istim tonom: »I gledam satelite kako plove.«
»Bravo, emo-dečko«, reče Cole. U daljini se zavaljala grmlja¬vina. Pjevao je: »Do grla sam u bezizlaznom sranju...«
Podignuo sam se na laktove. Cole je svirao i otpjevao za mene: »Jer svake se noći pretvorim u psa.«
Potom sam ga upitao: »Zar ćeš svirati isti akord za svaki stih?«
»Vjerojatno. Taj najbolje znam. Ja sam čudo od jednog hita.«
Posegnuo sam za gitarom, osjećajući se pritom kao kukavica. Igrati ovu igru s njim bilo je kao da zanemarujem događaje od prethodne noći; ono što je svaki tjedan radio od kuće, i ono što je svake minute svakog dana radio od sebe. No, kad sam uzeo gitaru od njega i lagano prešao po žicama da vidim jesu li uštimane, bilo je kao da se koristim puno prikladnijim jezikom od bilo kojeg mo¬gućeg kako bih poveo ozbiljan razgovor s Coleom.
Zasvirao sam u Fduru.
»Opa, kuhamo na plin«, reče Cole. Nije nastavio pjevati. Le¬gao je, zauzeo moje mjesto i gledao u nebo, sad kad sam ja sjedio s gitarom. Ovako zgodan i normalan izgledao je kao da ga je tamo namjestio profesionalni fotograf, kao da ga sinoćnji napadaj nikad nije pogodio.
»Sviraj onu s akordom u molu.«
»Koju?«
»Onu za oproštaj.«
Gledao sam u crnu šumu i odsvirao Amol. Na trenutak nije bilo nikakvog zvuka osim nekog kukca koji je plakao u šumi.
»Ne, pjevaj pjesmu«, rekao je Cole.
Sjetio sam se ruganja kad je pjevao pjesmu o ljetnoj djevojci i rekao: »Ne, ja... ne.«
Cole je uzdahnuo kao da je očekivao razočaranje. Iznad nas valjala se grmljavina, kao da je ispred samih olujnih oblaka koji su se skupljali oko vrhova drveća, poput nečijeg dlana koji krije tajnu. Odsutno sviranje gitare kao da me je umirilo. Pogledao sam u nebo. Bilo je fascinantno kako oblak čak i između bljeskova mu¬nje djeluje osvijetljen iznutra, kao da skuplja odraze svjetlosti svih kuća i gradova preko kojih je prešao. Izgledao je umjetno na crnom nebu: oštrih rubova i ljubičastosiv. Činilo se nemogućim da takvo što može postojati.
»Jadni kurvini sinovi«, reče Cole i dalje gledajući zvijezde. »Sigurno se ubijaju od dosade gledajući nas kako stalno ponavlja¬mo iste pogreške.«
Odjednom sam se osjetio nevjerojatno sretnim što čekam. Jer, bez obzira na to koliko me to grizlo, koliko mi ne dalo spavati, koliko mi kralo misli. Grace se nalazila na kraju ovog beskrajnog čekanja. A što je Cole čekao?
»Sad?«
»Što sad«, pitao sam ga i prestao svirati gitaru. Cole se pridignuo i naslonio na ruke, još uvijek gledajući nebo. Pjevao je potpuno bez srama, ali naravno, zašto bi se sramio kad sam ja bio nekoliko tisuća puta manja publika od one na koju je naviknuo.
»Tisuću načina za reći zbogom, tisuću prolivenih suza za to bom...«
Zasvirao sam u Amolu kako pjesma počinje i Cole se samo prijekorno nasmiješio, jer je shvatio da je počeo u krivom tonu. Ponovno sam odsvirao isti akord, ovog sam puta i pjevao. Ni ja se nisam sramio jer me je Cole već čuo kroz zvučnike u autu, pa se nije mogao razočarati:
Tisuću načina za reći zbogom
Tisuću prolivenih suza za tobom
Tisuću načina za pomirit’ se sa sudbinom
Kažem ti zbogom, zbogom, zbogom
Vičem to glasno i jako
Jer kad opet pronađem svoj glas
Možda više neću znati kako
Dok sam pjevao zbogom, zbogom, zbogom, Cole je počeo pjevati harmonije koje sam imao na demosnimci. Gitara je bila malo raštimana, samo B-žica, uvijek B-žica, i nas dvojica bili smo malo raštimani, ali ipak je tu postojalo nešto ugodno i prijateljsko.
Bio je to stari komad konopca prebačen preko provalije koja nas je dijelila. Nije bio dovoljan za prijelaz, ali bio je barem naznaka da provalija nije tolika kako sam ranije mislio.
Na kraju je Cole oponašao zvuk oduševljene publike. Odjednom je zastao i pogledao me, nakrivljene glave i suženih očiju. Slušao je.
Tad sam ih i ja čuo.
Vukovi su zavijali. Njihovi udaljeni glasovi bili su puni sugla¬sja i melodije, malo su bili neskladni, pa onda opet puni suglasja. Večeras su zvučali nemirno i prekrasno, čekali su poput svih nas na nešto što nisu znali izreći.
Cole me je i dalje gledao, pa sam rekao: »To je njihova verzija pjesme.«
»Treba još malo poraditi«, odgovori Cole, gledajući moju gitaru. »Ali nije loše.«
Sjedili smo u tišini i slušali vukove između naleta oluje. Bez¬uspješno sam pokušavao prepoznati Gracein glas među njima, no prepoznavao sam samo glasove među kojima sam odrastao. Poku¬šavao sam se podsjetiti na to da sam maloprije preko telefona čuo njezin stvarni glas. Nije ništa značilo to što njezina glasa sada nema.
»Ne treba nam kiša«, reče Cole.
Začuđeno sam ga pogledao.
»Natrag u zoološki vrt.« Udario se po ruci da otjera nevid¬ljivog kukca obamrlim prstima. Ustao je, gurnuo palčeve u stražnje džepove i okrenuo se šumi. »Kad smo bili u New Yorku, Victor...«
Ušutio je. Čuo sam telefon kako zvoni u kući. Napravio sam mentalnu zabilješku da ga pitam što je bilo u New Yorku. Isabel je zvala i rekla mi da su vukovi ubili neku djevojku, da nije Grace i da moram upaliti prokletu televiziju.
Upalio sam je i Cole i ja smo stajali pred ekranom. Prekrižio je ruke na prsima dok sam ja prebacivao kanale. Vukovi su opet bili na vijestima. Jednom davno napali su neku djevojku u Mercy
Fallsu. Tad su vijesti bile samo kratke i pune nagađanja. Ključna riječ bila je nesreća. Deset godina kasnije neka druga djevojka bila je mrtva i vijesti su bile beskrajno opširne. Ključna riječ bila je izlov.

PETNAESTO POGLAVLJE
GRACE


Ovo je bila noćna mora. Sve oko mene bilo je crno. Ne ono crnilo puno oblika, poput moje sobe noću, neko apsolutno bezdubinsko crnilo mjesta bez svjetla. Voda je padala po mojoj goloj koži, ubodi kiše i pljuskanje vode koja je padala s nečega iznad mene. Posvuda sam čula samo zvukove kiše koja pada u šumi.
Bila sam čovjek.
Nisam imala pojma gdje sam.
Odjednom se svjetlo prolilo oko mene. Onako pognuta i tre¬sući se, jedva sam imala vremena vidjeti trorogu zmiju munje kako se obrušava na grane iznad mene. Pružila sam mokre, prljave prste pred sebe i vidjela grimizne duhove drveća kako me okružuju.
Opet crnilo.
Čekala sam. Znala sam da dolazi, no ipak nisam bila spremna kad...
Udar groma kao da je došao iz mene same. Bio je toliko jak da sam pokrila uši rukama i pognula glavu prije no što se probudi logični dio mene. Bio je to grom. Grom me ne može ozlijediti.
No srce mi je lupalo u ušima.
Stajala sam tamo u crnilu, bilo je toliko mračno da me boljelo, i obgrlila se rukama. Svaki instinkt koji sam posjedovala govorio mi je da nađem utočište, da se sklonim na sigurno.
Opet munja.
Bljesak purpurnog neba, zgrčena ruka grane, i oči.
Nisam disala.
Opet je bilo tamno.
Crno.
Zatvorila sam oči i u negativu vidjela istu priliku. Velika živo¬tinja par metara daleko. Gledala me je bez treptanja.
Dlake na rukama su mi se podizale. Lagano, tiho upozore¬nje. Sad sam mogla misliti samo na ono kad sam imala jedanaest godina. Sjedila sam na ljuljački od automobilske gume i čitala. Po¬dignula sam pogled i vidjela oči. Potom su me odvukli s ljuljačke.
Zaglušujuća grmljavina.
Napregnula sam se da čujem prilaženje. Munja je opet obasjala svijet. Dvije sekunde svjetlosti. Eno ih. Oči bezbojne u odbljesku munje. Vuk. Metar i pol daleko.
Shelby.
Svijet je potamnio.
Potrčala sam.


SAM
Probudio sam se.
Treptao sam jer je svjetlost u sobi usred noći na trenutak zbu¬nila moje oči. Misli su mi se polako slagale i sjetio sam se da sam ostavio upaljeno svjetlo misleći da neću moći zaspati.
No, evo me, očiju nesigurnih zbog spavanja dok je moja stolna lampa bacala iskrivljene sjene iz svog kuta sobe. Bilježnica mi je gotovo skliznula s prsa, sve riječi unutra malo su nakošene. Nada mnom su se papirnati ždralovi kretali u mahnitim krugovima. Pokretao ih je stropni ventilator. Izgledali su kao da očajnički žele pobjeći iz svojih svjetova.
Kad mi je postalo jasno da više neću zaspati, pružio sam nogu i stopalom upalio CD-player na stolu u podnožju kreveta. Akustična gitara izlijevala se kroz zvučnike, svaka nota usklađena s mojim sr¬cem. Besano ležanje u krevetu sjećalo me je na noći prije Grace, kad sam živio u kući s Beckom i drugima. Tada je populacija papirnatih ždralova nada mnom, puna uspomena, bila izvan opasnosti da će prerasti svoju nastambu dok sam ja polako odbrojavao prema isteku svog roka trajanja, prema danu kada ću u šumi izgubiti samoga sebe. Ostajao sam budan do dugo u noć, izgubljen od čežnje.
No, tad je čežnja bila apstraktna. Htio sam nešto što sam znao da ne mogu imati: život nakon rujna, život nakon dvadesete, život u kojem ću više biti Sam nego vuk. No ono što sam sada želio nije bila izmišljena budućnost. Bilo je to jasno sjećanje na mene samog j
u radnoj sobi Brisbaneovih, roman Djeca čovječanstva u mojoj ruci dok je Grace sjedila za stolom i grizla olovku pišući domaću zadaću. Nismo razgovarali, nije nam bilo potrebno, bio sam samo ugodno opijen mirisom kožnate stolice, blagim mirisom pečene piletine koji je visio u zraku, i zvukom Graceinih uzdaha dok se ljuljala na stolici tamoamo. Pokraj nje radio je pjevušio poppjesmice, Top 40 koji se spajao s pozadinom dok je Grace bez sluha pjevala neki refren.
Nakon nekog vremena izgubila je zanimanje za domaću zada¬ću i ugnijezdila se kraj mene na stolici. Napravi mi mjesta, rekla je, iako nije bilo načina da se napravi mjesta. Protivio sam se kad me uštipnula za bedro, pokušavajući se ugurati pokraj mene. Oprosti što sam te ozlijedila, rekla mi je u uho, no nije to bila isprika, jer ne grizeš nekoga za ušnu resicu onda kad mu se želiš ispričati. Uštip nuo sam je i nasmijala se dok je gurala lice u moj vrat. Njezina ruka pronašla je put između stolice i mojih leđa i dirala mi lopatice. Pravio sam se da čitam, ona se pravila da se odmara, no i dalje me je štipala po leđima, a ja sam je škakljao slobodnom rukom sve dok se nije počela smijati dok smo se ljubili i opet ljubili. Nema ljepšeg okusa od ovog: nečiji smijeh u tvojim ustima.
Nakon nekog vremena Grace je uistinu zaspala na mojim prsi¬ma, a ja sam je bezuspješno pokušavao slijediti. Opet sam dohvatio knjigu i čitao uz glazbu njezina disanja. Njezina težina pribila je moje lutajuće misli na tlo, i u tom sam trenu bio prisutniji u stvar¬nosti nego ikada prije.
Zato sam sada gledajući papirnate ždralove kako očajnički vuku svoje konce znao točno što želim. Zato što sam to nekad imao.
Nisam mogao ponovno zaspati.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE
GRACE


Nisam mogla trčati brže od vuka. Nijedna od nas nije dobro vidjela noću, no Shelby je imala vučje osjetilo njuha i sluha. Ja sam imala samo bose noge i tupe nokte, prekratke za napade, te pluća koja kao da nisu mogla udahnuti dovoljno zraka. Osjećala sam se pot¬puno bespomoćnom u olujnoj šumi. Sve na što sam mogla misliti bili su zubi zariveni u moju ključnu kost, vrući dah na mom licu i snijeg koji upija moju krv. Grom je opet puknuo i ostavio za sobom bolne udarce mog srca.
Panika ti neće pomoći.
Smiri se, Grace.
Tumarala sam između bljesaka munje, držeći ruke pred sobom. Djelomice sam se pokušavala zaštititi ako udarim u nešto, a djelo¬mice sam se nadala da ću naći dovoljno nisko drvo na koje se mogu popeti. Prsti su bili jedina prednost koju sam imala nad Shelby. No, svako drvo bilo je tanašan bor ili debeo hrast, grana nije bilo na metre u visinu.
A ona je bila negdje iza mene. Shelby.
Znala je da sam je vidjela i sad se nije ni trudila biti tiha. Iako nije vidjela ništa bolje od mene po noći, još sam je uvijek mogla čuti kako me traži u tami, vođena svojim osjetilima njuha i sluha. Više sam se bojala kad je nisam čula nego onda kad jesam.
Bljesak je zatreptao. Učinilo mi se da sam vidjela...
Skamenila sam se u tišini, i čekala. Kosa mi se zalijepila za lice i ramena; mokri pramen zalijepio mi se za usta. Bilo je lakše zadržati dah nego se prepustiti iskušenju i skloniti taj tanki pramen kose. Stojeći tako mirno, mogla sam misliti samo o sitnim jadima; boljela su me stopala. Kiša me bockala po blatnjavim nogama. Si¬gurno sam se ubola na neko trnje koje nisam primijetila. Želudac mi je bio potpuno prazan.
Pokušavala sam ne misliti na Shelby. Pokušavala sam se usre¬dotočiti i zadržati pogled tamo gdje mi se činilo da vidim sigurnost, tako da mogu smisliti put do tamo kad munja opet zabljesne.
Zabljesnulo je, i ovaj put jasno sam vidjela ono što mi se ranije učinilo. Jedva, ali ipak je bilo tamo: crna silueta šupe u kojoj je čopor držao zalihe. Pedesetak metara udesno, iznad mene, kao da je na nekom grebenu. Kad bih stigla tamo, mogla bih zalupiti vrata Shelby u facu.
Suma se opet zacrnila i grom je razbio tišinu. Bio je tako gla¬san, kao da je sav drugi zvuk nestao s planeta.
Potrčala sam u bešumnu tišinu i pokušavala se držati puta prema šupi. Čula sam Shelby iza sebe, bila je blizu, krznom mi je dotaknula ruku kad je skočila prema meni. Više sam je osjećala nego čula. Odlutala sam i pala.
Rukama hvatala zrak.
Beskrajno crnilo.
Pala sam.
Nisam ni shvatila da plačem dok mi nije potpuno nestalo daha i dok zvuk nije umro. Udarila sam u nešto hladno i tvrdo, pluća su mi se odmah ispraznila. Imala sam samo trenutak da shvatim kako je riječ o vodi prije no što se potpuno nagutam.
Gore i dolje nije postojalo, okruživalo me samo crnilo. Samo voda koja mi je pokrivala usta i kožu. Bilo mi je hladno. Tako hlad¬no. Boje su mi eksplodirale pred očima. Simptom potpune tame, ništa više. Mozak mi je plakao za zrakom.
Pokušavala sam se uspeti do površine. Hvatala sam zrak. Usta su mi bila puna tečnoga, zrnastog blata. Osjetila sam kako mi curi niz obraze.
Gromovi su se valjali nada mnom, činili su se tako daleki. Osjećala sam se kao u središtu zemlje. Tresla sam se preko svake mjere, nisam znala koliko ću još izdržati. Pružila sam nogu poku¬šavajući dosegnuti dno. Tamo gdje sam stajala voda mi je bila do brade. Bila je ledena i prljava, no barem sam bez umaranja mogla držati glavu nad vodom. Ramena su mi se tresla. Bilo mi je tako hladno.
Osjetila sam to, stojeći tako u ledenoj vodi. Lagani, lagani nalet mučnine počeo je u mom želucu i penjao se do grla. Hladnoća. Vukla me je, naređivala mom tijelu da se promijeni.
Nisam se smjela promijeniti. Kao vuk morala bih plivati da mi glava ostane nad vodom, a nisam mogla plivati zauvijek.
Možda sam se mogla popeti gore. Napola sam plivala, napola tumarala kroz ledenu vodu, ruku pruženih ispred sebe. Mora po¬stojati izlaz. Ruke su mi naletjele na kvrgav zid od zemlje koji je bio savršeno uspravan i protezao se više no što sam mogla dosegnuti. Stranice su se beskrajno pružale daleko od mene. Pokušala sam se zakvačiti, no prsti mi nisu mogli probiti skorenu zemlju, korijenje je posustalo pod mojom težinom i vratilo me u blato. Koža mi je drh¬tala od hladnoće i nadolazeće promjene. Uvukla sam donju usnicu i pokušala suzbiti trešnju.
Mogla sam vikati i tražiti pomoć, no nitko me ne bi čuo.
Što sam još mogla? Ovo su bile činjenice: ako se pretvorim, umrijet ću. Mogla sam plivati do iznemoglosti, ne više. Shvatila sam kako je ovo strašna smrt, u potpunoj samoći i tijelu koje nitko neće prepoznati.
Hladnoća me vukla, uplivala mi u vene i oslobodila bolest. Ne, ne, ne. No više se nisam mogla opirati; osjetila sam bilo kako mi tuče u prstima dok je koža naticala u svoj drugi oblik. Voda je pljuskala oko mene i tijelo mi se počelo kidati.
Vrištala sam Samovo ime u tamu dok nisam zaboravila govoriti.


OSAMNAESTO POGLAVLJE
SAM
»Ovo je mjesto na kojem se događaju čarobne stvari«, reče Cole. »Hoćeš li sada obući triko?«
Stajali smo kraj stražnjeg ulaza u Nakrivljenu policu, knjižaru u kojoj sam katkad živio. Loše sam spavao zbog oluje i nakon sinoć¬njih vijesti uopće nisam želio doći na posao. No, nije bilo načina da se tako izvučem sa smjene. Pa sam otišao. Moram priznati da mi je normalnost svega toga malo suzbila tjeskobu. Osim Colea, naravno. Svakog drugog dana ostavljao sam Colea kod kuće kad sam išao na posao i nisam razmišljao o tome. No, jutros mi se činilo da me promatra dok sam se spremao i da samo čeka kad ću izaći. Upitao sam ga bi li htio poći sa mnom. Još nisam požalio što sam ga poveo, ali jutro je tek počelo.
Škiljio je prema meni s podnožja kratkih stuba. Stajao je s rukama na ogradama, kose u namjernom neredu. Jednostavno ju¬tarnje svjetlo činilo ga je opuštenim i razoružavajućim. Kamuflaža.
»Triko?« upitno sam ponovio.
»Pa to superjunačko sranje kojim se baviš«, reče Cole, »Sam Roth, vukodlak noću, prodavač knjiga danju. Zar ti za to ne treba plašt i triko?«
»Da«, odgovorio sam mu, »s obzirom na zapanjujuću stopu nepismenosti u ovoj zemlji, trebao bi mi plašt čak i da prodam ku li.iiicii. Držat ćeš se otraga ako netko dođe, u redu?«
»Nitko me neće prepoznati u knjižari«, reče Cole. »Je li i sprijeda ovako čemerno kao straga u dućanu?«
Svi dućani na Glavnoj ulici dijelili su isto stražnje dvorište, prepuno izgrafitiranih kontejnera, korova i plastičnih vrećica koje su izbjegle sigurnu smrt i tako se povlačile po podnožjima stuba. Ovamo nije dolazio nitko osim osoblja i vlasnika dućana; sviđao mi se nered jer je otišao toliko daleko i nisam imao osjećaj da moram sve počistiti.
»Ovaj dio ionako nitko ne vidi«, rekao sam, »nema veze što nije lijepo.«
»Haha, kao šesta pjesma na albumu«, reče Cole. Nasmijao se nekoj internoj šali. »I kakav je plan, Stan?«
Gurnuo sam stražnja vrata da ih otvorim. »Plan? Moram ra¬diti do podneva. Isabel bi trebala doći nešto prije deset da mi kaže što je saznala od sinoć. Onda ću ti možda staviti vrećicu preko glave i odvesti te na ručak.
Stražnja soba bila je sva u neredu od papira i kartonskih kutija koji su čekali da postanu smeće. Ja nisam bio pretjerano uredan, a Karyn, vlasnica dućana, imala je tako glasovit smisao za sortiranje da ga je jedino ona shvaćala. Kad je Grace prvi put vidjela taj nered bila je vidljivo prestrašena. Cole je samo zamišljeno proučavao nož za otvaranje kurija i bunt straničnika.
»Vrati to tamo gdje si našao«, rekao sam mu.
Dok sam se ja bavio poslićima koji prethode otvaranju trgovi¬ne, Cole me je slijedio po dućanu s rukama na leđima kao dječak kojem su rekli da pazi kako ne bi nešto razbio. Izgledao je pot¬puno izvan svog konteksta, uglađen, agresivan grabežljivac usred suncem obasjanih polica koje su u usporedbi s njim izgledale kao da su ispale iz slikovnice. Razmišljao sam je li ta projekcija samog sebe njegova svjesna odluka, ili je samo popratni proizvod njegove osobnosti. Pitao sam se kako će on, bijesni sin sunca, preživjeti u mjestu poput Mercy Fallsa.
Bilo me je malo sram jer me Cole uporno gledao dok sam otključavao prednja vrata, podešavao blagajnu, uključivao glazbu.
Nisam mislio da mu se dućan nešto posebno sviđa, no osjećao sam malen, ali intenzivan ubod ponosa dok je razgledavao. Toliko je mene bilo ovdje.
Coleova se pozornost premjestila na stube prekrivene tepihom u stražnjem dijelu dućana. »Što je gore?« upitao me je.
»Poezija i neka posebna izdanja«, odgovorio sam mu. Sjećanja na mene i Grace previše su me boljela da bih im se prepustio.
Cole je izvukao neki chick-lit roman, kratko ga proučio i vra¬tio. Nije bio tu ni pet minuta, a već nije znao što bi. Letimično sam pogledao sat da vidim za koliko će vremena doći Karyn i osloboditi me muke. Četiri sata odjednom su mi se činila kao vječnost. Poku¬šao sam se prisjetiti naleta čovjekoljublja koji me naveo da povedem Colea sa sobom.
Baš tada, kad sam se okrenuo prema blagajni, kutom oka uhvatio sam sliku. Bio je to jedan od onih trenutaka kad se zadiviš koliko si toga vidio pomoću jednog kratkog pogleda oči u oči. Ta¬kav pogled trebao bi biti mutan i zaboravljen, no bio je jasan poput fotografije. A fotografija je bila ova; Amy Brisbane, Graceina majka, prolazila je kraj izloga knjižare prema svom atelijeru. Jednu je ruku držala preko prsa i tako pridržavala torbu kao da će je netko oteti. Nosila je prozračni šal blijede boje i izraz lica kojim je poručivala da želi biti nevidljiva. Odmah sam znao da je čula za mrtvu djevojku u šumi, i pitala se je li to Grace.
Trebam joj reći da nije.
Da, ali tu su i mnogi mali zločini koje su Brisbaneovi počinili. Lako sam se mogao sjetiti Lewisa Brisbanea kako me udara šakom u bolnici. Izbacivanja iz njihove kuće usred noći. Prolaženja mnogih dana bez Grace jer su se oni odjednom sjetili biti roditelji. Imao sam tako malo, a oni su mi i to oduzeli.
Ali izraz lica Amy Brisbane nije mi izlazio iz glave čak i kad su je njezini marionetski koraci odveli daleko od trgovine.
Rekli su Grace da sam za nju prolazan.
Šakom sam tukao vlastiti dlan. Bio sam razderan. Znao sam da me Cole gleda.
Taj prazni i blijedi izraz lica bio je isti kao onaj koji sam i ja tih dana nosio.
Uništili su joj posljednje ljudske dane, posljednje dane kao Grace. Sve zbog mene.
Mrzio sam sve ovo. Mrzio sam znati što želim, znati što je dobro i znati da to dvoje nisu ista stvar.
»Cole, pazi na dućan«, naredio sam mu.
Okrenuo se i pogledao me s dignutom obrvom.
Bože, koliko samo nisam želio sve ovo. Dio mene želio je da me Cole odbije i tako odluči umjesto mene. »Nitko neće doći. Vraćam se za sekundu. Obećavam ti.«
Cole je samo slegnuo ramenima. »Uživaj.«
Malo sam još oklijevao, želeći da se mogu praviti da sam vidio nekog drugog kako prolazi. Ipak je to bilo samo neko lice, poluskri veno šalom. No, znao sam što sam vidio.
»Nemoj da dućan izgori!«
Otvorio sam vrata i izašao na pločnik. Morao sam se zakloniti od iznenadnog bljeska. Sunce je tek malo provirilo u dućan, no vani je već bilo u punom sjaju. Škiljeći sam vidio da je Graceina majka već dobro poodmakla niz ulicu. Požurio sam preko neravnog nogostupa, zastao zbog dviju sredovječnih dama koje su se hihotale nad šalicama kave, pa onda zbog starice s licem poput štavljene kože koja je pušila, i napokon zbog neke žene koja je gurala kolica za blizance i tako zauzela cijeli nogostup.
Morao sam potrčati, a bio sam i te kako svjestan Coleova čuva¬nja dućana dok me nije bilo. Graceina majka nije ni pogledala prije no što je prešla ulicu. Stao sam na uglu da uhvatim dah prije no što sam je stigao na sjenovitom ulazu u njezin atelijer s ljubičastim pročeljem. Izbliza je izgledala poput papige; kosa joj je bježala iz trake, nije dobro uvukla bluzu u suknju, a šal koji sam ranije vidio odvezao se i s jedne strane bio duži.
»Gospođo Brisbane«, rekao sam kad mi se vratio glas, »pri¬čekajte.«
Nisam bio siguran kakav sam izraz lica očekivao kad me bude vidjela. Pripremio sam se na ljutnju i gađenje. No, pogledala me je kao da sam... ništa. Samo smetnja.
»Sam«, rekla je nakon kratke stanke, kao da se morala sjetiti kako se zovem. »Imam posla«, bezuspješno je pokušavala otvo¬riti vrata. Uskoro je taj ključ ostavila i počela kopati po torbi za drugim. Torba je bila golema, vesela, sašivena od različitih krpa, u potpunom neredu. Ako mi je trebao ikakav dokaz da Grace nema ništa zajedničko s majkom, ova torba bila je dovoljna. Gospođa Bris¬bane nije me gledala dok je tražila ključ. Zbog njezina potpunog ignoriranja, kao da sada nisam vrijedan ni sumnje ni bijesa, požalio sam što sam uopće izašao iz dućana.
Koraknuo sam unatrag. »Mislio sam da biste možda htjeli znati... ono nije Grace.«
Trgnula se i tako me oštro pogledala da joj je šal spao s vrata.
»Čuo sam od Isabel«, rekao sam, »Culpeper. Isabel Culpeper. Ona djevojka koju su pronašli nije Grace.«
Moje malo milosrđe nije se činilo kao tako dobra ideja kad sam shvatio da bi malo sumnjičaviji um odmah provalio moju priču.
»Sam«, rekla je gospođa Brisbane umjerenim glasom, kao da se obraća dječaku koji je lagao. Ruka joj je nepokretno lebdjela nad torbom, kao lutkina. »Jesi li siguran da je to istina?«
»Isabel će vam potvrditi.«
Zatvorila je oči. Osjetio sam ubod zadovoljstva zbog očite boli koju je osjećala zbog Graceine odsutnosti. Poslije mi je zbog toga bilo grozno.
Zbog Graceinih roditelja uvijek sam se tako osjećao, poput gore verzije samoga sebe. Sagnuo sam se i podignuo joj šal. Vratio sam joj ga. »Moram se vratiti u dućan.«
»Čekaj«, rekla je, »Uđi nakratko. Imaš par minuta, zar ne?«
Oklijevao sam.
Odgovorila je umjesto mene: »Da, pa ti radiš. Naravno. Krenuo si za mnom?«
Gledao sam u svoja stopala. »Izgledali ste kao da ne znate.«
»I nisam znala«, rekla je. Zastala je; kad sam je pogledao, oči su joj bile zatvorene i šalom je prelazila po bradi. »Najgore je to. Sam, što sad kći neke druge majke leži mrtva u šumi, a ja se mogu samo radovati.«
»I ja isto«, tiho sam rekao. »Ako ste vi grozni, onda sam i ja, jer se jako, jako radujem.«
Tad me je gospođa Brisbane pogledala, stvarno me je pogle¬dala. Spustila je ruke i gledala me ravno u lice. »Sigurno misliš da sam loša majka.«
Nisam ništa rekao. Bila je u pravu. Smekšao sam dojam sle gnuvši ramenima. Samo sam tako mogao slagati.
Gledala je neki auto kako prolazi. »Naravno da znaš da smo se jako posvađali s Grace prije no što... prije no što se razboljela. U vezi s tobom.« Pogledala me je da vidi znam li. Šutnju je pri¬hvatila kao potvrdu. »Ja sam imala mnogo glupih dečki kad sam bila mlada, prije no što sam se udala. Voljela sam biti s dečkima. Nisam voljela biti sama. Mislila sam da je Grace poput mene, a zapravo nije nimalo poput mene, zar ne? Vas dvoje mislite ozbiljno, je li tako?«
Bio sam potpuno miran. »I te kako ozbiljno, gospođo Bris¬bane.«
»Jesi li siguran da ne želiš ući? Ne želim da me svi vide ovakvu.«
Nervozno sam razmišljao o Coleu u dućanu. Razmišljao sam o ljudima pokraj kojih sam prošao na pločniku. Dvije gospođe s kavama. Jedan trgovac duhanskim proizvodima. Jedna gospođa s djecom. Šanse da će Cole upasti u nevolju činile su se razmjerno male.
»Samo nakratko«, rekao sam.
COLE
Mogao sam se nasukati i na zanimljivijem mjestu od knjižare. Ne¬koliko minuta tumarao sam uokolo, tražio knjige u kojima se i ja spominjem, povlačio tepih sa stuba tako da ispisuje moje ime, tražio nešto manje nametljivo svojom nenametljivošću da svira umjesto ovoga što sam slušao na radiju. Mjesto je mirisalo po Samu, ili, bolje je reći, da je on mirisao po dućanu. Po tinti i staroj zgradi i po nečemu biljnijem od kave, ali manje zanimljivom od trave. Sve je imalo neki... sveznadarski štih. Kao da me okružuju razgovori u kojima ne želim sudjelovati.
Napokon sam pronašao knjigu o preživljavanju u najgorim slučajevima, sjeo na stolicu iza blagajne, dignuo noge na tezgu i počeo listati. Biti vukodlak nije bilo navedeno. Nije bilo ni rubrike Oporavak od ovisnosti ni Kako živjeti sam sa sobom.
Vrata su zazvonila, nisam podignuo pogled. Mislio sam da se Sam vratio.
»O, što ti radiš ovdje?«
Mogao sam je prepoznati po otporu u glasu i ruži u parfemu i prije no što sam dignuo glavu. Bože, kako je bila seksi. Usne su joj izgledale kao da imaju okus žvakaće gume. Maskara joj je bila gusta poput tempere i kosa duža nego prije — mogao sam to ledeno platinasto plavetnilo oviti dva puta oko ruke. No, nisam zamišljao takve stvari. Dok je puštala vrata da se zatvore, razdvojila je jestive usnice.
»Dobro došli u Nakrivljenu policu«, rekao sam s podignu¬tom obrvom. »Mogu li vam pomoći da si nešto pronađete? Naš odjel samopomoći vrlo je opsežan.«
»Ti to najbolje znaš«, rekla mi je Isabel. Držala je dvije pa¬pirnate šalice i nasilno ih spustila na tezgu, daleko od mojih nogu. Gledala mi je lice s nečim sličnim preziru. Ili možda strahu. Je li Isabel Culpeper uopće posjedovala tu emociju?
»Na što je, dovraga. Sam mislio? Znaš da bilo tko može proći i vidjeti tvoju facu kroz taj izlog?«
»Imat će lijep pogled.«
»Sigurno je lijepo biti tako bezbrižan.«
»Sigurno je lijepo toliko se baviti tuđim problemima.« Nešto sporo i nepoznato plivalo mi je kroz vene. Bio sam i iznenađen i oduševljen kad sam shvatio da je to ljutnja. Nisam se mogao sjetiti kad sam posljednji put bio ljut, bio sam siguran da se ticalo mene i mog oca i nisam znao što sam tad trebao napraviti.
»Ne želim se nadmudrivati s tobom«, rekla je.
Gledao sam kave koje je donijela. Jedna njoj, jedna Samu. Takva darežljivost nije se činila karakterističnom za Isabel koju sam poznavao. »A bi li se nadmudrivala sa Samom?«
Isabel me je dugo gledala i zatim samo odmahnula glavom: »Bože, možeš li ikako biti još nesigurniji?«
Odgovor na to oduvijek je bio potvrdan, no nije mi se sviđalo što ističe moje manje javne poroke. Nagnuo sam se naprijed da vi¬dim što je to donijela za piti, a ona me je gledala dok joj se u očima zrcalila polagana smrt. Maknuo sam poklopce i pogledao unutra. U jednoj je bilo nešto što je mirisalo sumnjivo zdravo. Zeleni čaj ili konjski gnoj. Drugo je bilo kava. Popio sam malo kave. Bila je gorka i komplicirana, s tek malo vrhnja i šećera da postane pitka.
»To je moje«, rekla je.
Široko sam joj se nasmiješio. Nije mi se smijalo, no to sam sakrio smiješeći se još više. »A sad je moje. Sto znači da smo izrav¬nali račune.«
»Isuse, Cole, kakve? Kakve račune?«
Gledao sam je i čekao da se sjeti. Pedeset bodova ako se sjeti za trideset sekundi. Dvadeset bodova ako se sjeti za minutu. Deset bodova ako se sjeti... Isabel je samo prekrižila ruke na prsima i gle¬dala kroz prozor kao da očekuje hordu paparazza da naleti na nas. Prekrasno, mogao sam namirisati njezinu ljutnju. Vučja su mi osjetila gorjela, koža mi se ježila. Duboki instinkti govorili su mi da reagiram. Borba. Bijeg. Nijedno se nije činilo primjenjivim. Kad nije ništa rekla, odmahnuo sam glavom i kraj svog uha rukom oblikovao telefon.
»Ma daj«, rekla je Isabel odmahujući glavom, »ti to ozbiljno? Još uvijek? Pozivi? Daj, Cole. Nisam namjeravala baviti se time. Otrovan si.«
»Otrovan«, upitno sam ponovio. Zapravo bih lagao kad bih rekao da mi nije laskalo. Jakost te riječi bila je puna iskušenja. Otro¬van. »Da, otrovnost. To je jedna od mojih ljepših osobina. Je li to zato što nisam spavao s tobom? Čudno, žene na mene inače viču zato što ih jesam ševio.«
Tvrdo se nasmijala. Ha. Ha. Ha. Potpetice su joj lupkale dok je prošla iza tezge i stala kraj mene. Dah joj je bio vruć na mome licu; ljutnja joj je bila glasnija od glasa. »Ovaj izraz lica imam zato što sam stajala ovoliko blizu tebe prije dvije noći, gledala te kako se grčiš i sliniš zbog nečega što si ušpricao u vene. Već sam te je¬danput izvukla iz te rupe. Ionako sam i sama na rubu te iste rupe. Cole. Ne treba mi još netko takav. Povlačiš me dolje za sobom. Pokušavam se izvući.«
Tako je Isabel opet bacila svoje čari na mene. Taj djelić njezine iskrenosti, uistinu nevelik, odnio je sav vjetar iz mojih jedara. Bilo mi je nevjerojatno teško obuzdati ljutnju. Polako sam spustio noge s tezge, jednu po jednu, i na stolici se okrenuo prema njoj. Umjesto da se pomakne i napravi mi još mjesta, ostala je stajati tu, između mojih nogu. Izazov. Ili možda predaja.
»To je, draga moja, obična laž«, rekao sam joj. »Našla si me u zečjoj rupi jer si ionako već bila tamo.«
Stajala mi je tako blizu da sam mogao namirisati njezin ruž. Bolno sam bio svjestan toga da su joj bokovi udaljeni tek koji cen¬timetar od mojih bedara.
»Neću te gledati kako se ubijaš«, rekla je Isabel. Prošla je duga minuta u kojoj se čula samo buka dostavnog kamiona na ulici. Gledala mi je usta i odjednom odvratila pogled.
»Ne mogu više biti ovdje. Samo reci Samu da ću ga nazvati.«
Pružio sam ruke i uhvatio je za bokove kad se pokušala okre¬nuti. »Isabel«, rekao sam. Jednim palcem dodirivao sam joj golu kožu, točno iznad ruba hlača. »Nisam se pokušavao ubiti.«
»Samo si tražio fiks?« Ponovno se htjela okrenuti, no držao sam je. Nisam je držao toliko čvrsto da bi ostala na mjestu, no ni ona se nije previše otimala, pa smo ostali onako kako smo bili.
»Nisam tražio fiks. Htio sam postati vuk.«
»Što god. Semantika.« Nije me htjela ni pogledati.
Pustio sam je i ustao tako da smo se gledali licem u lice. Davno sam naučio da je jedno od najučinkovitijih oružja u mom arsenalu sposobnost oduzimanja osobnog prostora. Okrenula se i pogledala me, i postojale su samo njezine oči i moje oči. Napala me takva potreba za pravilnim, za izgovaranjem prave stvari pravoj osobi u pravo vrijeme, onaj prerijetki osjećaj posjedovanja prave stvari za reći i vjerovanja u to što govoriš: »Ovo ću ti reći samo jedanput, pa ti je bolje da mi vjeruješ. Tražim lijek.«

SAM
Ona, Amy, pokušavao sam misliti o njoj kao o Amy, ne kao o Graceinoj majci, otvorila je vrata i povela me kroz sjenoviti hodnik prigušenije ljubičaste boje od pročelja, te uvela u iznenađujuće veselu glavnu prostoriju punu slikarskih platna. Svjetlo je ulazilo kroz stra¬žnji zid, pun prozora koji su gledali na zapušteno zemljište puno sta¬rih traktora. Ako zanemariš pogled, prostor je sam po sebi bio jako profesionalan i otmjen; svijetlosivi zidovi kao u muzeju sa slikarskim žicama koje su visjele sa žbuke uzduž plafona. Djela su visjela na zidu ili stajala naslonjena u kutovima, neka su još uvijek djelovala mokro.
»Vode?«
Stajao sam nasred sobe i pokušavao ne dirati ništa. Trebalo mi je malo vremena da stavim riječ voda u pravi kontekst: piti, a ne utapati se.
»Hvala, ne treba.«
Kad sam prije gledao Amyne radove, činili su mi se čudnima i luckastima; životinje u gradu, ljubavnici oslikani neobičnim bo¬jama. No, sva platna koja sam sad gledao činila su se lišena života. Čak i kad su predstavljala mjesta, poput štala ili uličica, nalikovala su na napuštene planete. Nije bilo životinja i ljubavnika. Nije bilo središnje točke. Jedino platno koje je imalo ikakvu temu bilo je ono koje je stajalo na stalku. Golemo, visoko gotovo kao ja, i potpuno bijelo osim malene figure u donjem lijevom kutu. Djevojčina leđa bila su okrenuta promatraču, uzdignutih ramena i tamnoplave kose
koja je padala niz leđa. Bila je to Grace, vidjelo se usprkos tomu što je bila okrenuta leđima.
»Izvoli, psihoanaliziraj me«, rekla je Amy dok sam gledao platna.
»Pokušavam prestati«, rekao sam. Ta mala šala djelovala je poput prevare, kao sinoć kad sam s Coleom igrao »ti pjevaj sljedeći stih«, a trebao sam ga izribati zbog ponašanja. Bratimio sam se s neprijateljem.
»Onda mi reci o čemu razmišljaš«, rekla je. »Činiš me ner¬voznom, Sam. Jesam li ti to ikad rekla? Trebala sam. Sad ću ti reći. Nikad nisi ništa rekao kad si bio s Grace, i nisam se znala nositi s tim. Svi mi uvijek nešto kažu. Svi uz mene progovore. Što si dulje šutio, ja sam se više pitala u čemu je problem.«
Gledao sam je. Znao sam da samo potvrđujem to što je rekla, ali nisam znao što reći.
»A sad me samo zafrkavaš«, nastavila je. »O čemu razmi¬šljaš?«
Razmišljao sam o mnogo toga, ali većina toga trebala je i ostati misao, a ne postati riječ. Sve je bilo ljutito i puno optužbi. Okrenuo sam se prema Grace na platnu, koja mi je okrenula leđa. Učinkovito se ogradila. »Mislio sam kako ovo nije Grace koju ja poznajem.«
Prešla je studio u par koraka i stala kraj mene. Odmaknuo sam se. Suptilno, ali ipak je primijetila. »Pa, ovo je jedina Grace koju ja poznajem.«
Polako sam rekao: »Izgleda usamljeno. Hladno.« Pitao sam se gdje je.
»Neovisno. Tvrdoglavo.« Amy je iznenada uzdahnula, odmak¬nula se od mene i počela: »Nisam smatrala da sam loša majka. Meni roditelji nikad nisu dopuštali privatnost. Pročitali su svaku knjigu koju sam ja čitala. Išli na iste događaje kao i ja. Imala sam strogo ograničene izlaske. Živjela sam pod mikroskopom dok nisam otišla na koledž, i potom se nikad nisam vratila kući. Još uvijek ne razgovaram s njima. Još me uvijek gledaju kroz ona golema stakla.« Napravila je pokret dvogleda prema meni. »Mislila sam da smo
Lewis i ja odlični. Čim je Grace sama poželjela raditi nešto, pusti¬li smo je. Neću lagati, bilo mi je drago što sam dobila natrag svoj društveni život. Ali ona je bila super. Svi su pričali kako im se djeca grozno ponašaju i kako im loše ide u školi. Promijenili bismo se da je Grace loše krenulo.«
Ovo nije zvučalo poput ispovijedi. Zvučalo je poput umjetnič¬kog manifesta. Unutarnja borba pročišćena za izjavu za tisak. Nisam gledao Amy. Samo sam gledao Grace na platnu. »Ostavili ste je potpuno samu.«
Nastala je stanka. Možda nije očekivala da ću išta reći. Ili nije očekivala da se neću složiti.
»To nije istina«, rekla je.
»Vjerujem svemu što mi je rekla. Gledao sam je kako plače zbog vas dvoje. To je bilo stvarno. Grace nikada ne pravi dramu.«
»Nikad nije ni tražila ništa više.«
Sad sam ja gledao Amy, prikovao sam je svojim žutim očima. Znao sam da joj je neugodno; svima je od toga bilo neugodno. »Stvarno?«
Amy mi je nekoliko sekundi uzvraćala pogled i potom ga odvratila. Mislio sam kako vjerojatno žali što me nije ostavila na pločniku. Ali kad me opet pogledala, obrazi su joj bili mokri i nos nelijepo crven. »Dobro, Sam. Nema više sranja? Znam da sam kat¬kad bila sebična. Nekad sam vidjela ono što sam željela vidjeti. Ali to je obostrano. Sam... ni Grace nije bila najtoplija kći na svijetu.« Okrenula se i obrisala nos o bluzu.
»Volite li je?«
Položila je obraz na svoje rame. »Više no što ona voli mene.«
Nisam odgovorio. Nisam znao koliko Grace voli svoje rodite¬lje. Želio sam biti s njom, a ne ovdje u studiju gdje ne znam što reći.
Amy je otišla u kupaonicu. Čuo sam je kako glasno ispuhuje nos. Izašla je i zastala metar dalje od mene, tapkajući nos rupčićem. Izgledala je čudno poput onih ljudi koji zbog dane situacije moraju biti ozbiljniji nego što inače jesu.
»Voliš li je ti?«
Grizla je usnice i gledala u pod. Onda me je, ne gledajući me, upitala: »Gdje je?«
Nisam se pomaknuo.
Nakon duge tišine, podignula je pogled prema meni. »Lewis misli da si je ti ubio.«
Nisam htio ništa. Još ne. Sad su to bile tek riječi.
»Zbog tvoje prošlosti«, rekla je. »On kaže da si pretih i ču¬dan, da su te roditelji uništili. Da nema šanse da nakon toga ostaneš čitav, i da si ubio Grace jer ti on ne dopušta da je viđaš.«
Moje ruke htjele su se stisnuti u šake, ali to mi se učinilo lošom idejom, pa sam ih samo pustio da vise. Bile su poput mrtve težine oko mog tijela, natečene i kao da ne pripadaju mome tijelu. Amy me je cijelo vrijeme gledala procjenjujući moju reakciju.
Znao sam da želi riječi, no nisam imao nijednu koju bih podi¬jelio s nekim. Samo sam odmahnuo glavom.
Tužno mi se nasmiješila. »Nisam ni mislila da jesi, Sam. Ali gdje je ona?«
Tjeskoba je navirala u meni. Nisam znao je li zbog razgovora ili isparavanja boja, ili Colea koji čuva dućan, no ipak je bila tu.
»Ne znam«, iskreno sam rekao.
Graceina mi je mama dotaknula ruku. »Ako je pronađeš prije nas, reci joj da je volim«, rekla mi je.
Mislio sam na Grace i praznu haljinu zgužvanu u mojoj ruci. Grace, tako daleka i nedostižna u šumi.
»Bez obzira na sve?« upitao sam, iako nisam vjerovao da može biti imalo uvjerljiva. Odvojio sam dlanove; nisam ni primijetio da sam cijelo vrijeme palcem trljao ožiljak na zapešću.
Amyn glas bio je čvrst. »Bez obzira na sve.«
A opet joj nisam vjerovao.

ISABEL
Problem s Coleom St. Clairom bio je taj da nisi mogao vjerovati svemu što ti kaže, pa tako nisi mogao vjerovati ničemu što ti kaže. Bio je toliko grandiozan i činilo se da može postići nemoguće. Ali bio je i takav nevjerojatan seronja da mu ni u kojem slučaju nisi mogao vjerovati.
Problem je bio taj što sam mu htjela vjerovati.
Sakrio je prste u stražnje džepove kao da mi želi dokazati da me neće dirati ako to sama ne iniciram. Sa svim tim knjigama iza sebe izgledao je poput onih postera koji se često viđaju u knjižnica¬ma, gdje poznate face zagovaraju pismenost. COLE ST.CLAIR KAŽE: NEMOJTE PRESTATI ČITATI!
Izgledao je kao da uživa biti moralna vertikala.
A izgledao je tako prokleto dobro.
Odjednom sam se sjetila jednog slučaja na kojem je tata radio. Nisam se baš mogla sjetiti detalja, vjerojatno je bila riječ o nekoliko slučajeva vođenih istodobno, o nekom gubitniku koji je već ranije bio osuđen zbog nečega i onda ponovno optužen zbog nečega dru¬gog. Mama je rekla nešto kao: Daj mu barem opravdanu sumnju. Nikad nisam zaboravila što je tata odgovorio na to, jer to je bila prva i jedina pametna stvar koju je ikad rekao: Ljudi se ne mijenjaju. Mijenjaju se samo njihovi postupci.
Dakle, ako je tata bio u pravu, to je značilo da isti stari Cole stoji iza onih iskrenih zelenih očiju, i savršeno je sposoban biti ona¬kav kakav je bio prije, ležati na podu mrtav pijan i skupljati hrabrost da se ubije. Nisam znala mogu li to podnijeti.
Napokon sam rekla: »I tvoj lijek za vukodlake je epilepsija?«
Cole je nezainteresirano otpuhnuo. »To je bila samo nuspojava. Poboljšat ću ga.«
»Mogao si umrijeti.«
Nasmiješio se širokim i prekrasnim osmijehom za koji je dobro znao da je širok i prekrasan. »Ali nisam.«
»Mislim da se to ne računa kao nepostojanje samoubilačkih sklonosti.«
Prezrivo mi je odgovorio: »Riskirati ne znači imati samoubi¬lačke sklonosti. Inače bi padobranci trebali stručnu pomoć.«
»Padobranci imaju padobrane ili što već, dovraga, imaju!«
Cole je slegnuo ramenima. »A ja sam imao tebe i Sama.«
»Ali mi nismo ni znali da si ti...« prekinula sam jer mi je zazvonio mobitel. Odmaknula sam se od Colea da pogledam tko zove. Tata. Ako sam ikada trebala pustiti sekretaricu da se javi, ovo je bio taj trenutak. No, morala sam se javiti zbog jučerašnje roditelj¬ske tirade.
Bila sam svjesna Coleova pogleda dok sam se javljala.
»Da, što je?«
»Isabel«, očev glas je bio iznenađen i... radostan.
»Osim ako nemaš neku drugu kćer«, odgovorila sam. »To bi štošta objasnilo.«
Ponašao se kao da nisam ništa rekla. I dalje mi je zvučao sum¬njivo dobro raspoložen. »Slučajno sam nazvao tvoj broj. Htio sam nazvati tvoju majku.«
»Pa eto, dobio si mene. Zašto si je zvao? Zvučiš mi napušeno«, rekla sam mu. Coleu su obrve poletjele u zrak.
»Pazi na jezik«, automatski mi je rekao. »Marshall me upravo nazvao. Ona djevojka bila je kap koja je prelila čašu. Saznao je da će naš čopor vukova skinuti s popisa zaštićenih životinja i pokrenut
će izlov iz zraka. Ovog puta time će se pozabaviti država, a ne se¬ljačine s puškama. Imat će helikoptere. Napravit će to kako treba, kao Idaho.«
»To će se stvarno dogoditi?« upitala sam.
»Sad je samo pitanje organizacije i datuma, prikupljanja sred¬stava i ljudstva«, rekao je otac.
Ta me je posljednja rečenica dotukla; »sredstva i ljudstvo«, to je sranje kakvo samo Marshall može izgovoriti. Mogla sam zamisliti oca kako ponavlja riječi nakon što ih je čuo prije par minuta.
To je bilo to.
Coleov izraz lica više nije bio lijeno lijep kao maloprije. Nešto u glasu vjerojatno me je odalo, jer me je sad gledao oštro i intenzivno. Osjećala sam se izloženo. Okrenula sam glavu.
Upitala sam oca: »Znaš li otprilike kad bi to moglo biti? Uopće?«
Razgovarao je s nekim drugim. Smijali su se i on se smijao s njima. »Što? Isabel, ne mogu sad razgovarati. Rekli su možda za mjesec dana. Radimo na tome da bude i prije, stvar je u pilotu helikoptera i mapiranju područja. Vidjet ćemo se kad dođem kući. Hej, zašto ti nisi u školi?«
»U školskom WCu sam.«
»O, pa nisi se morala javljati u školi«, rekao mi je otac. Čula sam nekog čovjeka kako ga zove. »Moram ići. Bok, breskvice!«
Poklopila sam i buljila u knjige ispred sebe. Tamo je bila neka biografija Teddyja Roosevelta.
»Breskvice«, reče Cole.
»Ne počinji.«
Okrenula sam se i samo smo se pogledali. Pitala sam se koliko je toga čuo. Nije trebalo puno da shvati ono glavno. I dalje sam se osjećala čudno zbog nečega vezanog za Coleovo lice. Kao i ranije, život je uvijek bio mala šala koja mu je bila malo smiješna, no ipak većinom jadna. No, u ovom trenutku suočen s ovakvim informa¬cijama, Cole je bio... nesiguran. Na dvije sekunde činilo mi se da vidim njegove najveće dubine, onda su vrata zazvonila i taj je Cole nestao.
Sam je stajao na ulazu u dućan i vrata su se polako zatvorila za njim.
»Loše nam se piše, Ringo«, reče Cole, opet onaj isti stari Cole. »Umrijet ćemo.«
»Moj tata je kriv. Krenut će s izlovom. Čekaju pilota helikop¬tera«, rekla sam mu.
Sam je dugo stajao kraj vrata. Čeljust mu se lagano micala. Bilo je nešto čudno i odlučno u njegovu izrazu lica. Iza njega je na poleđini pisalo ZATVORENO. Tišina je potrajala toliko dugo da sam poželjela nešto reći, no Sam me je preduhitrio. Rekao je s čudnom formalnošću: »Izbavit ću Grace iz te šume. I ostale, ali prvo nju.«
Cole je na to podignuo glavu: »Mislim da ti tu mogu pomoći.«

DVADESET DRUGO POGLAVLJE
SAM
Šuma je bila ljigava i mirna nakon nekoliko dana kiše. Cole je vo¬dio, a sigurnost njegovih koraka dokazivala je da je ovuda prošao mnogo puta. Isabel je nevoljko otišla u školu. Kad me Karyn došla zamijeniti, Cole i ja otišli smo Beckovoj kući što smo brže mogli. Ispričao mi je svoju briljantnu ideju za hvatanje Grace dok smo bili u autu: stupice.
Nisam mogao vjerovati da on sve ovo vrijeme, dok sam ja mislio da uništava kuću, zapravo stupicama lovi životinje. Vukove. Mislio sam da je sve vezano za Colea ionako nepredvidivo, pa mi neko veće čuđenje i nije bilo prikladno.
»Koliko imaš ovih stvari?« pitao sam ga dok smo stupali kroz šumu. Mogao sam razmišljati o Isabelinim vijestima, nadolazećem izlovu, no usredotočio sam se na pronalaženje puta kroz drveće. Svijet je bio toliko vlažan da se stvarno trebalo usredotočiti. Voda od sinoćnje oluje kapala je po meni dok sam se pridržavao za grane, a noge su mi se posvuda klizale.
»Pet«, rekao je Cole i zastao da otrese blato s cipele o panj. »Ili tako nešto.«
»Tako nešto?«
Cole nastavi hodati. »Sljedeću radim za Toma Culpepera«, rekao je bez okretanja.
»A što planiraš učiniti ako uhvatiš kojeg?«
Cole je pretjerano uzviknuo od gađenja kad je stao u sasušenu jelenju balegu. »Mislim saznati što nas mijenja. I saznati jesi li ti stvarno izliječen.«
Začudio sam se što me još nije upitao za uzorak krvi.
»Možda ću te predbilježiti za malo benignog eksperimentira¬nja«, zamišljeno je rekao.
Činilo se da ga ipak poznajem bolje nego što sam mislio.
»A možda i nećeš.«
Dok smo hodali, uhvatio sam nalet nečega što me je podsjetilo na Shelby. Zastao sam, polagano se okrenuo u krug, polako stao na jasnozelenu granu nalik na bič.
»Što to radiš, Ringo?« upitao je Cole čekajući me.
»Mislio sam da sam namirisao...« Ušutio sam. Nisam znao kako bih mu objasnio.
»Bijelog vuka? Onog što piša posvuda?«
Pogledao sam ga. Imao je izraz lica kao da zna.
»Da, Shelby«, rekao sam. Nisam mogao opet pronaći onaj mi¬ris. »Njoj nisu baš sve na broju. Jesi li je vidio u posljednje vrijeme?«
Cole je bez riječi kimnuo. Čvor razočaranja zaglavio mi se u želucu, hladan i neprobavljiv. Mjesecima već nisam vidio Shelby i optimistično sam se nadao da je napustila šumu. Nije neobično da vukovi napuste svoje čopore. Većina čopora imala je dežurnog kriv¬ca kojeg su napadali i otimali mu hranu, izbacivali ga iz hijerarhije čopora, i taj bi putovao kilometrima da zasnuje novi čopor daleko od svojih mučitelja.
Jednom je davno Salem, stariji vuk kojeg nisam poznavao kao čovjeka, bio omega u čoporu iz Sume Boundary. No viđao sam Shelby dovoljno često kad sam se borio s meningitisom i znao sam da je pala u Paulovim očima, samim tim i u čoporu. Činilo se kao da je znao što je učinila meni i Grace.
»Kako misliš, nisu joj sve na broju?«
Nisam mu želio reći. Govoriti o Shelby značilo je povaditi sva sjećanja na nju iz kutija u koje sam ih brižljivo spremio, a to
nisam želio. Oprezno sam rekao: »Shelby više voli biti vuk. Imala je užasno djetinjstvo negdje daleko, i nije baš normalna.«
»Beck baš takve voli«, zabrundao je Cole. Okrenuo se i nasta¬vio hodati otprilike slijedeći trag koji je Shelby ostavila, pa sam ga i ja slijedio, iako sam bio izgubljen u mislima.
Sjetio sam se kako je Beck doveo Shelby u kuću. Svima nam je rekao da joj damo vremena, prostora, nešto što je trebala, a mi joj nismo mogli ponuditi. Prošlo je mnogo mjeseci i onda, jednog toplog dana poput ovog, Beck mi je rekao: Možeš li otići vidjeti čime se Shelby bavi? Nije mislio da se bavi ičim posebnim, inače bi sam otišao pogledati.
Našao sam je vani, čučala je kraj kolnog prilaza. Trgnula se kad me čula kako dolazim, no kad je vidjela da sam to ja, bezbrižno je nastavila s tim što je radila. Ja sam joj bio poput zraka. Ni dobar ni loš. Samo sam postojao. Tako nije reagirala kad sam joj izravno prišao. Čučala je, a njezina gotovo bijela kosa sakrivala joj je lice.
U ruci je držala olovku, i pomoću nje je gatala iz iznutrica, povlačeći klupka crijeva špicom olovke. Izgledali su poput crva. Metalno zeleni, uljasti organ bio je zapetljan u ta crijeva. S drugog kraja iznutrica trzao se mali čvorak, pružao noge i prevalio se na prsa dok ga je špicom olovke Shelby povlačila za iznutrice.
»Ovo im radimo kad ih jedemo«, rekla je tada. Sjećam se kako sam samo stajao i tražio i najmanji tračak osjećajnosti u nje¬zinu glasu. Drugom je olovkom pokazivala na izmrcvareni prsni koš ptičice. Sjećam se da je to bila jedna od mojih olovaka, iz moje sobe. S Batmanom. Svježe naoštrena. Pojam nje u mojoj sobi bio mi je još stvarniji i strašniji nego izmučena životinja koja se praćakala u prašini kolnog prilaza.
»Jesi li ti to učinila?« upitao sam. Znao sam da jest.
Shelby je samo nastavila, kao da nisam ništa rekao; »Ovdje se nalazi mozak. Nojevo je oko veće od njegova mozga.«
Olovkom je uprla u čvorkovo oko. Položila ju je na glatku crnu površinu, a nešto u meni zgrčilo se i pripremilo na najgore. Čvorak je bio potpuno miran. Bilo mu se jasno vidjelo u izloženim iznutricama.
»Nemoj«, uzviknuo sam.
Shelby je zabila moju olovku s Batmanom ravno u čvorkovo oko. Nasmiješila se dalekim osmijehom koji nije imao nikakve veze sa srećom. Pogled je uputila prema meni iako nije okrenula glavu.
Stajao sam tamo, a srce mi je lupalo kao da sam ja taj koji je preživio napad. Disao sam isprekidano, kao da će mi pozliti. Gle¬dajući Shelby i čvorka, crno, bijelo i crveno, bilo je teško sjetiti se što je sreća.
Nikad nisam rekao Becku.
Zarobio me sram. Nisam je spriječio. Učinila je to mojom olovkom. Za pokoru nikad nisam zaboravio taj prizor. Nosio sam ga sa sobom i bio je tisuću puta teži nego tijelo te ptičice.
I kakva surova zvijer, kad konačno kucnuo joj je čas,
Sad puže prema Betlehemu da se rodi?
Poželio sam da je Shelby mrtva. Poželio sam da je taj miris koji smo Cole i ja slijedili samo njezin duh, relikvija umjesto obe¬ćanja. Nekad davno bilo bi mi dovoljno da je samo napustila šumu i potražila novi čopor, no ja više nisam bio taj Sam. Sad sam se nadao da je negdje odakle se ne može vratiti.
No, njezin miris koji je ležao u vlažnim nakupinama na tlu bio je prejak. Bila je živa. Nedavno je bila ovdje.
Zastao sam, slušajući.
»Cole«, rekao sam.
Odmah je zastao. Upozorilo ga je nešto u mom glasu. Na tre¬nutak se nije čulo ništa. Samo brundajući, živi miris šume koja se budi s toplijim vremenom. Ptice su se dovikivale s drveta na drvo. Izdaleka je dopirao lavež psa. Zvučao je poput jodlanja. Zatim... dalek, preplašen zvuk. Da nismo stali, zatomili bismo ga koracima. No sada se jasno čuo zviždeći, cvileći zvuk vuka u opasnosti.
»Neka od tvojih stupica«, tiho sam upitao Colea.
Odmahnuo je glavom.

Zvuk je opet dopro do nas. Nešto poput poraza kotilo mi se u želucu. Nisam mislio da je riječ o Shelby.
Stavio sam kažiprst na usta i Cole je kimnuo. Ako se igdje nalazila povrijeđena životinja, nisam je htio prestrašiti bukom prije no što joj pomognemo.
Odjednom smo i nas dvojica opet postali vukovi, u ljudskoj koži, oprezni i bešumni. Koraci su mi bili kao kad sam lovio, du¬gački i lagani, nogama sam jedva dodirivao šumsko tlo. Prikradanje nije bilo nešto što sam svjesno morao primijeniti. Samo bih odgr nuo ljudskost i bilo je tu, čekalo je da ga pozovem na površinu. Tlo je bilo ljigavo i klizavo pod mojim nogama. Dok sam se spuštao u plitku provaliju, pruženih ruku da održim ravnotežu, noge su mi se klizale i ostavljale neobične tragove iza sebe. Zastao sam. Slušao sam. Čuo sam Colea kako se muči održati ravnotežu iza mene. Opet se začuo vučji cvilež. Opasnost u kojem se nalazio duboko me dirala. Prišao sam bliže.
Srce mi je luđački lupalo.
Što sam se više približavao, imao sam sve lošiji osjećaj. Mogao sam čuti vuka kako cvili, no čuo sam i zvuk vode, što mi nije ima¬lo smisla. Nikakva rijeka nije protjecala ispod ove provalije i nismo bili u blizini jezera. No, i dalje sam čuo pljuskanje.
Ptica je pjevala nad nama i povjetarac je podizao lišće oko nas i okretao ga naopačke. Cole me je gledao, ali ne baš izravno, slušao je. Kosa mu je bila dulja nego kad smo se tek upoznali, a boja tena zdravija. Izgledao je kao da pripada tu, tako napet i svjestan svega u ovoj šumi. Povjetarac je sa sobom nosio cvjetne latice, iako na vidiku nije bilo nikakvog cvijeća. Bio je to običan lijep proljetni dan i mislio sam: Nikad neću zaboraviti ovaj trenutak.
Odjednom me preplavio jasan i savršen osjećaj utapanja. Lji¬gava i hladna voda pokrila mi je glavu i kosu, pržila mi je nosnice, stiskala pluća.
Bio je to djelić sjećanja, potpuno izvan konteksta. Tako su vukovi komunicirali.
Odmah sam shvatio gdje je vuk. Okanio sam se prikradanja i potrčao posljednjih nekoliko metara.
»Sam«, povikao je Cole.
Jedva sam se zaustavio na vrijeme. Pod mojom desnom nogom tlo se urušilo i padalo uz pljuskanje. Odmaknuo sam se na sigurno i pogledao dolje.
Ispod mene blato je bilo začuđujuće žuto, poput bljeska ne¬stvarne boje pod tamnim lišćem. Bila je to nedavno nastala jama, sudeći po tek izloženom korijenju drveća koje je poput vještičjih prstiju izbijalo iz ljigavog blata. Rub jame bio je nazubljen tamo gdje se urušio. Vjerojatno je kiša bila prejaka za strop te podzemne pećine. Jama koja je nastala bila je duboka dva, tri ili četiri metra. Bilo je teško procijeniti. Dno je bilo ispunjeno nečim poput žu tonarančaste vode ili blata, dovoljno guste da se zalijepi za zidove jame i dovoljno rijetke da se utopiš.
Vuk je plutao na vodi, krzno mu je bilo puno blata. Više nije cvilio, samo je plutao. Nije čak ni praćakao nogama. Krzno mu je bilo previše prljavo da bih prepoznao tko je.
»Jesi li živ?« šapnuo sam.
Na zvuk moga glasa vuk se grčevito pomaknuo i pogledao me.
Grace.
Bio sam poput radija koji je sve stanice hvatao u isto vrijeme, u meni se rojilo toliko misli, a nijedna nije vrijedila. Jasno sam vidio dokaze njezine borbe: tragove kandži u mekanom blatu, komade zemlje otrgnute sa zida jame, gladak trag tijela koje klizi natrag u vodu. Već je neko vrijeme bila unutra, po njezinim sam očima vidio da joj je dosta borbe. Vidio sam i da su joj oči razumne, zamišljene, pune razumijevanja. Da nije bilo hladne vode oko nje, koja joj je držala tijelo u vučjem obliku, vjerojatno bi bila čovjek.
Zbog toga je sve postalo još gore.
Cole je pokraj mene zadržavao dah prije no što nešto kaže. »Nešto na što će se popeti? Nešto da se barem...«
Nije završio jer sam već tražio nešto što bi nam moglo pomoći. No što sam mogao dok je Grace bila u vučjem obliku? Voda je bila barem dva metra ispod mene, pa sve i da sam našao nešto dovoljno dugačko da ga spustim u jamu, možda je nešto bilo u šupi, to bi
moralo biti nešto po čemu bi ona mogla hodati, jer nije se mogla penjati. Bih Ii je uopće mogao nagovoriti da hoda po nečemu? Da ima ruke ili prste, ne bi bilo lako, ali barem ne bi bilo nemoguće.
»Ovo je potpuno beskorisno«, reče Cole šutajući grane. Jedi¬no drveće u blizini bili su truli borovi koje su oborile oluje i starost. Ništa korisno. »Imamo li išta u kući?«
»Ljestve«, rekao sam. No trebalo bi mi barem pola sata da ih donesem. Nisam mislio da ona ima još pola sata. Bilo je hladno tu u sjeni drveća, a dolje u vodi još hladnije. Koliko hladno mora biti da nastupi pothlađenost? Čučnuo sam kod ruba jame osjećajući se potpuno bespomoćno. Isti me taj strah trovao i kad sam gledao Colea kako se bori s napadajima.
Grace se probila do zida jame najbližeg meni, gledao sam je kako traži uporište za noge. Tresla se od iscrpljenosti. Nije se uspjela dignuti ni centimetar iznad vode, a šape su joj već skliznule natrag. Glava joj je tek provirivala iz vode, a drhtave uši objesila je na pola koplja. Odisala je iscrpljenošću, hladnoćom, porazom.
»Neće izdržati dok donesemo ljestve«, rekao je Cole. »Nema toliko čvrstine u sebi.«
Bilo mi je zlo od opravdanosti njezine smrti. Rekao sam mu, lud od tuge: »Cole, to je Grace.«
Tad me je pogledao, mene, a ne nju, s kompliciranim izrazom lica.
Vuk je pod nama očima tražio moje i nakratko mi držao po¬gled. Svojim smeđim očima grlio je moje žute.
»Grace«, preklinjao sam, »nemoj odustati.«
Kao da ju je to očeličilo; ponovno je počela plivati, ovog puta prema drugom zidu jame. Bolno mi je bilo prepoznavati Grace u ovoj okrutnoj odlučnosti. Ponovno se pokušala popeti, jedno je rame zabila u blato, a drugom je šapom grebla po strmom zidu. Stražnje je noge uprla o nešto ispod površine vode. Stremila je prema gore, zatvorila oko da ne uđe blato. Drhtavo me je gledala otvorenim okom. Bilo je tako lako zanemariti sve, vuka, blato, vodu, i gledati samo u Grace.
Onda je zid popustio. U kaskadi blata i zemlje pala je u vodu. Glava joj je nestala pod prljavštinom. Nastupio je beskrajan trenu¬tak savršene tišine. Smeđa voda stajala je netaknuta.
U tim sekundama dok se ona borila da se vrati na površinu, ja sam odlučio. Skinuo sam jaknu, stao na rub jame i ušao prije no što sam razmislio o bezbroj strašnih posljedica. Čuo sam Colea kako me zove. Prekasno.
Na pola sam skliznuo, a na pola pao u vodu. Stopalom sam dotaknuo nešto ljigavo, i prije no što sam uspio utvrditi je li to dno jame ili samo potonuo korijen, progutalo me je.
Mulj me je grizao za oči prije no što sam ih uspio zatvoriti. U tom trenutku crnila vrijeme je nestalo i postalo arbitraran pojam. Tad sam pronašao uporište i dignuo glavu iznad vode.
»Sam Roth, kurvin sine«, rekao je Cole. U njegovu glasu osjetio sam divljenje, što je vjerojatno značilo da sam donio lošu odluku.
Voda mi je dosezala do ključne kosti. Bila je ljigava i sluzava, i strahovito hladna. Osjećao sam se kao da nemam kožu. Imao sam samo kosti i ledenu vodu koja ih je okruživala.
Grace se glavom upirala o suprotni zid, s izrazom lica koji se lomio između zabrinutosti i nečega što vučje lice nije znalo izraziti. Sad kad sam znao dubinu jame, shvatio sam da vjerojatno stoji na stražnjim nogama, naslonjena na zid da sačuva snagu.
»Grace«, rekao sam. Na zvuk mog glasa oči su joj se stvrd nule od straha. Pokušao sam ne shvatiti osobno, ipak su vučji in¬stinkti prevladali, bez obzira na svu ljudskost koju sam ranije vidio u njima. Ipak sam morao promisliti o svom planu da je podignem iznad ruba jame. Bilo se teško usredotočiti; bilo mi je tako hladno i naježena me koža boljela. Svaki instinkt koji sam imao govorio mi je da moram izaći prije no što se promijenim.
Bilo je tako hladno.
Cole je čučao iznad mene na rubu jame. Osjećao sam njegov nemir, čuo sam nepostavljena pitanja, ali nisam znao kako bih mu odgovorio.
Krenuo sam prema njoj samo da vidim kako će reagirati. Trgnula se unatrag, kao da se brani, i izgubila uporište. Nestala je u vodi i ovog se puta nekoliko udisaja nije pojavljivala. Kad je isplivala, bezuspješno je tražila staro uporište, ali zid nije mogao izdržati. Slabašno je plivala, a nozdrve su joj drhtale nad vodom. Nismo imali još puno vremena.
»Hoćeš li da i ja siđem?« pitao je Cole.
Odmahnuo sam glavom. Bilo je tako hladno da su moje riječi zvučale kao udisaji: »Prehladno... promijenit ćeš se.«
Vuk pokraj mene jedva je čujno zviždao.
Grace, mislio sam zatvorenih očiju, molim te sjeti se tko sam. Otvorio sam oči. Nije je bilo. Samo je voda polagano tekla na mje¬stu gdje je uronila.
Jurnuo sam naprijed, cipele su mi propadale u mekano dno, lopatao sam rukama kroz vodu. Prebolne sekunde prolazile su dok sam osjetio samo zemlju i korijenje po rukama. Bazen koji se odoz¬go činio malen sad je bio prevelik i predubok.
Mogao sam samo misliti: Umrijet će prije no što je nađem. Umrijet će na centimetar daleko od mojih ruku, voda će joj ući u nos i udisat će blato. Proživljavat ću taj trenutak sve dok ne umrem.
Tad su napokon moji prsti dotaknuli nešto čvrsto. Osjetio sam tvrdoću njezina mokrog krzna. Obavio sam je rukama da je podignem iznad vode.
Nisam se trebao brinuti da će gristi. U rukama mi je bila potpuno mlitava i bez težine dok ju je voda držala, sva jadna i slo¬mljena. Bila je prljava od grančica i blata, hladna poput lesa koji je već satima u vodi. Smeđa voda izlazila joj je iz nozdrva.
Ruke mi se nisu prestajale tresti. Naslonio sam čelo na njezin blatnjavi obraz. Nije se pomaknula. Osjetio sam kako pritišće rebra uz moju kožu. Još je jedanput uzdahnula, ljepljivo i prljavo.
»Grace«, šaptao sam, »neće ovako završiti.«
Svaki izdah bio joj je hrapav i mokar. Misli su mi bile klupko ideja i planova; kad bih je samo mogao izvaditi iz vode, kad bih je mogao ugrijati, kad bih je mogao držati nad vodom dok malo ne povrati snagu, kad bi Cole mogao donijeti ljestve... ni na jednu se misao nisam mogao usredotočiti. Držeći njezino lice iznad teku¬ćeg blata, polako sam se kretao uokolo i nogama tapkao za onim na čemu je ona ranije stajala. Pogledao sam gore. Colea nije bilo. Nisam znao što misliti.
Polako se krećući, pronašao sam debeo korijen koji je mogao nositi moju težinu i upro o zid s vukom Grace u rukama. Grlio sam je dok nisam osjetio njezine čudno brze otkucaje srca. Tresla se od straha ili iscrpljenosti, nisam znao od čega. Nisam znao ni kako ću nas izvući odavde.
No, jedno sam znao. Neću je pustiti.


DVADESET TREĆE POGLAVLJE
COLE

Bilo je lako trčati kao vuk. Svaki mišić tomu je služio. Svi djelići vučjeg tijela surađivali su u neprelaznom, beskrajnom pokretu i vučji um nije poznavao pojam umora. Postojalo je samo trčanje kao da nikad nećeš stati, i onda stajanje.
Kao čovjek osjećao sam se sporo i nespretno. Noge su mi bile potpuno beskorisne po ovom blatu, i po cipelama mi se skupljalo toliko govana da sam ih stalno morao otresati. Dok sam napokon stigao do svog odredišta, šupe, nestalo mi je daha i koljena su me boljela od trčanja uzbrdo. Nisam imao vremena za odmor. Imao sam pola ideje što uzeti iz šupe ako mi nešto bolje ne padne na pamet. Otvorio sam vrata i sve stvari koje su mi ranije djelovale tako korisnima, sad su bile potpuno beskorisne i glupe. Odjeća. Kutije s hranom. Voda u bocama. Televizor. Pokrivači.
Otvorio sam neke bačve na kojima je pisalo ZALIHE i tražio ono što mi je stvarno trebalo: nekakav kabel, konopac za bungee, obično uže, zamotan piton. Bilo što što bih mogao zavezati oko bačve i iskoristiti za hvatanje vuka. Ali nije bilo ničega. Ovo mi je nalikovalo na vrtić za vukodlake. Zalihe za popodnevni spavanac i užinu.
Psovao sam u praznoj sobi.
Trebao sam iskoristiti to vrijeme za odlazak kući po ljestve.
Mislio sam na Sama koji je drhtao u jami držeći Grace u ru¬kama. Spopala su me sjećanja: Victorovo hladno tijelo na dnu rupe, zemlja bačena preko njega. Misli su me varale, Victor je bio pokri¬ven kad smo ga pokapali, ali bilo je dovoljno. Nisam namjeravao pokopati još jednog vuka sa Samom. Pogotovo ne Grace.
Ono što sam napokon shvaćao o Samu i Grace bilo je to da Sam ne može funkcionirati bez nje. Bila je to takva ljubav koja je funkcionirala samo kad su obje strane uvijek bile tu. Ako bi druga polovica jednadžbe otišla ili umrla, ili bila trunčicu manje savršena u svojoj ljubavi, postala bi najtragičnija, najjadnija priča ikad ispri¬čana, smiješna koliko je glupa. Bez Grace Sam je bio poput vica bez poante.
Misli, Cole. Koje je logično rješenje?
Glas mog oca.
Zatvorio sam oči. Zamislio zidove jame. Grace, Sam i ja na vrhu. Nekad je najjednostavnije rješenje bilo najbolje.
Otvorio sam oči, zgrabio dvije bačve i istresao njihove sadržaje na pod, te ostavio sve osim jednog ručnika. Stavio sam bačve jednu u drugu skupa s ručnikom, a poklopce ponio pod rukom. Činilo se kao da je najbolje oružje u mom životu uvijek bilo ono najčudnije: prazne plastične bačve, prazan CD, neoznačena šprica, moj osmijeh u mračnoj sobi.
Zalupio sam vrata za sobom.


GRACE


Bila sam mrtva. Plutala sam po vodi dubljoj od mene, većoj od mene.
Izdisala sam
mjehuriće
blato u ustima
vizija crnih zvijezda
trenutak
opet trenutak
postala sam
Grace
Plutala sam, mrtva po vodi hladnijoj od mene i snažnijoj od mene.
Ostani budna.
Toplina njegova tijela štipala mi je kožu,
Trgala
Molim te, ako me možeš razumjeti.
Bila sam izvrnuta naopačke
Sve je bilo zlatno, žuto, lijepilo mi se po koži
Ostani budna.
Bila sam budna Bila sam Budna Bila sam



COLE


U jami je bila sablasna tišina kad sam se približio, i napola sam očekivao da ću pronaći i Grace i Sama mrtve. Nekad davno bih bio ukrao taj osjećaj i napisao pjesmu, ali to je vrijeme odavna prošlo.
Nisu bili mrtvi. Sam me je pogledao kad sam dopuzao do ruba jame. Kosa mu je bila zalijepljena za glavu na nesvjesno neuredan način zbog kojeg bi ruke nesvjesno poletjele namjestiti frizuru. Ali Sam nije imao slobodne ruke. Ramena su mu se tresla od hladnoće i bradu je pritiskao na prsa. Da nisam znao što drži u rukama, nikad
ne bih pretpostavio da je ta mala, tamna prilika zapravo životinja.
»Spas u zadnji čas«, rekao sam.
Sam je pogledao gore baš kad sam spustio bačve u vodu. Trg¬nuo se kad ga je voda poprskala. Osjetio sam vuka u sebi kako se
trza kad su me dotaknule hladne kapi, a zatim je taj osjećaj nestao. Bio je to neobičan podsjetnik na to da ću opet postati vuk, neovi sno o tome što sam si ubrizgao u venu ili kako sam eksperimentirao
na sebi. Promijenit ću se jer ja tu više neću moći ništa.
»Ccole«, zvao je Sam izbezumljeno.
»Stani na bačve. Možda će jedna biti dovoljna. Koliko ti je teška?«
»Nnije.«
»Dobro. Onda mi je možeš dodati.« Čekao sam dok se on ukočeno kretao u vodi do najbliže bačve. Plutala je po površini. Morat će je gurnuti dolje i okrenuti naopačke da može stati na nju. Pokušao se nasloniti i uhvatiti rub bačve a da ne pusti Grace. Njezi¬na je glava padala, mlitavo i bezizražajno. Bilo je jasno da se ne može baviti bačvom dok drži Grace. Pustiti Grace značilo bi utopiti je.
Sam je stajao nepokretno i buljio u plutajuću bačvu. Lagano je nakrivio glavu, gledao vodu ili nešto ponad nje. Oba ramena strmo su mu se spuštala dolje. Victor me je naučio raspoznavati te znakove. Odustajanje je isto na svim jezicima.
Postojali su trenuci u kojima se opustiš i pustiš druge da svira¬ju svoje solaže, a nekad ustaneš i preuzmeš kontrolu nad glazbom. A da budem iskren, nikad nisam izgledao dobro dok mirno sjedim.
Rekao sam »Gledaj!« i nisam Samu dao priliku da reagira. Napola sam pao, a napola skliznuo u rupu. Nastupio je trenutak posvemašnje vrtoglavice. Tijelo mi nije bilo sigurno koliko će još padati i treba li se pripremiti na najgore, i potom mi se ruka zagla¬vila na zidu jame prije no što sam potonuo pod tekuće blato.
»U klinac sve«, disao sam, jer je voda bila hladna, hladna, hladna.
Pod slojem zemlje Samovo je lice odisalo nesigurnošću, ali shvatio je što sam naumio. »Bbolje požuri.«
»Ti to ozbiljno?« No, Sam je bio u pravu. Hladna voda me je gurala, štipala i bola prstima vuka u meni. Okrenuo sam prvu bačvu, voda je jurnula u nju, gurnuvši je pod površinu. Vodeći se osjetilima, okrenuo sam bačvu naopačke i gurnuo je u mulj. Pose¬gnuo sam za drugom bačvom, pustio da se napuni vodom, stavio je na prvu. Uhvatio sam plutajući poklopac i pritisnuo ga na vrh.
»Drži da ne padnu«, reče Sam, »Pusti da je uzmem i...«
Nije završio. Nije ni trebao. Okrenuo ju je u svojim rukama i stao na prvu kantu. Rukom sam ga zadržao da se ustabili. Bio je jednake temperature kao i blato. Grace je izgledala poput mrtvog psa dok se penjao na sljedeću bačvu. Bačve su se opasno naginjale. Samo sam ih ja sprečavao da se ne prevale pod njegovom težinom.
»Brzo«, siktao sam. Bože, kako je bilo hladno. Nisam se mo¬gao naviknuti. Pretvorit ću se u vuka, ne neću se sad pretvoriti u vuka... grčevito sam stiskao bačve. Sam je stajao na bačvi s Grace i ramenima je dosezao otvor jame. Na trenutak je zatvorio oči. Šapnuo je oprosti i bacio vuka iz jame na suho. Jedva metar, ali vidio sam da ga je boljelo. Okrenuo se meni. Još se uvijek tresao od hladnoće. Bio sam tako blizu vuku da sam ga osjetio u ustima.
»Ti prvi«, reče Sam stišćući zube da mu glas ne bi podrhtavao. »Ne želim da se promijeniš.«
Ja nisam bio bitan, nisam morao izaći iz ove jame, no Sam nije ostavio mjesta za raspravu. Pao je s bačvi u vodu pokraj mene. U želucu sam imao čvor veličine moje glave koji se zapetljavao i otpetljavao. Osjećao sam se kao da su mi prsti u dijafragmi i penju se kroz jednjak.
»Penji se«, rekao je Sam.
Skalp mi je bio sav naježen. Sam je posegnuo za mojom čeljusti i bolno me uhvatio. Gledao mi je ravno u oči i osjetio sam vuka u sebi kako reagira na izazov, nespomenuti instinkt koji se pokoravao njegovoj naredbi. Ovakvog Sama nisam poznavao.
»Penji se«, naredio mi je. »Izlazi!«
Morao sam kad mi je tako rekao. Popeo sam se na bačve, tijelo mi se treslo, a prsti tražili rub jame. Sa svakom sekundom koju sam proveo izvan vode postajao sam sve Ijudskiji i sve manje vučji, iako sam mogao osjetiti smrad gotovopromjene. Preplavio bi me svaki put kad bih okrenuo glavu. Kratko sam zastao da skupim misli i na trbuhu se izgurao iz jame. Nije mi to bio baš najseksi pokret u ka rijeri, ali ipak sam bio zadivljen. Grace je u blizini ležala postrance, nepomično, ali dišući.
Sam se dolje u jami nesigurno penjao na prvu bačvu. Dugo je tražio ravnotežu.
»Imat ću... samo sekundu prije no što se ovo strovali«, rekao je, »možeš li...?«
Bio je u krivu: imao je manje od sekunde. Jedva se podignuo na drugu bačvu kad se sve urušilo pod njim. Posegnuo je i gotovo istog trena zgrabio sam ga za ruku.
Bačve su pale u vodu. Pljusak je bio mnogo tiši nego što sam očekivao. Sam je zabacio i drugu ruku, a ja sam ga uhvatio. Upro sam se o mekani rub jame i povukao unatrag. Srećom, Sam je bio poprilično žilav tip, kao da je načinjen od grančica. Inače bismo se obojica opet našli u jami.
Sve je bilo gotovo. Bez daha sam se naslonio na ruke. Blato mi se zavuklo posvuda. Sam je sjedio pokraj Grace, stišćući i opu¬štajući šake. Gledao je loptice blata koje su mu tad ispadale iz ruku. Vuk je tiho ležao pokraj njega, dišući brzo i drhtavo.
»Nisi morao sići dolje«, rekao je Sam.
»Jesam«, odgovorio sam.
Podignuo sam glavu i shvatio da me on već gledao. U tami šume oči su mu se činile jako blijede. Vučje oči. Sjetio sam se kako me je zgrabio za vilicu i rekao mi da se penjem, obraćajući se mojim vučjim instinktima ako sve drugo zakaže. Posljednji put kad me je netko tako gledao u oči, naredio mi da slušam i usredotočim se kroz promjenu, bilo je kad sam se prvi put mijenjao. Glas je pripadao Geoffreyju Becku.
Sam je pružio ruku i dotaknuo Grace; vidio sam kako mu prsti traže njezina rebra skrivena pod krznom. »Postoji jedna pje¬sma, ide ovako«, rekao je: »Wie lange braucht man jeden Tag, bis man sich kennt.«
Namrštenih obrva dodirivao je Graceina rebra dok ova nije lagano, ustrašeno podignula glavu. Sam vrati ruke k sebi. »To zna¬či: >koliko nam dugo treba, svaki dan, da upoznamo jedni druge<. Nisam bio pravedan prema tebi.«
Nije mi bilo bitno što Sam to govori, ali ipak jest. »Čuvaj tu švapsku poeziju za Grace«, rekao sam nakon stanke. »Nemoj mi sad postati čudan.«
»Mislim ozbiljno«, reče Sam.
Odgovorio sam mu ne gledajući ga: »I ja mislim ozbiljno. Čak i kad si izliječen, nevjerojatno si nenormalan.«
Sam se nije smijao, »Prihvati ispriku, Cole. Nećemo više nikad razgovarati o tome.«
»Dobro«, rekao sam, ustao i dobacio mu ručnik. »Prihvaćam ispriku. A što se toga tiče, >pravednost< baš nisam ni zaslužio.«
Sam je pažljivo ušuškao vuka u ručnik. Trzala se pod njego¬vim dodirima, no zapravo je bila preumorna za reakciju. »Ja nisam tako odgojen«, napokon je rekao. »Ljudi ne bi trebali dobivati do¬brotu po zasluzi, nego zlobu.«
Odjednom mi je palo na pamet kako bi ovo bio drugačiji razgovor da ga vodim s Isabel. Ona se ne bi složila. To je bilo zato što su dobrota i zloba za Isabel katkad bili jedno te isto.
»Kako god«, rekao je Sam. Nije nastavio rečenicu. Pokupio je Graceino tijelo i dobro ga zamotao u ručnik tako da ne može pobjeći čak i ako smogne snagu. Krenuo je prema kući.
Umjesto da krenem za njim, vratio sam se na rub jame i po¬gledao dolje. Bačve su još uvijek plutale u rijetkom blatu, prekrivene prljavim muljem tako da je bilo nemoguće reći koje su boje. Na površini vode nije bilo nikakvog pokreta, ničega što bi odalo nje¬zinu dubinu.
Pljunuo sam u jamu. Blato je bilo toliko gusto da moja plju¬vačka nije prouzročila nikakav pokret. Bilo bi to kao da umireš u paklu. Shvatio sam da je svaki pojedini način na koji sam ja pokušao umrijeti zapravo bio lagan. Nije se tako činilo kad sam to radio, kad sam ležao na podu govoreći nekome dostadostadostaizvucitemevan. Nije mi palo na pamet da je umrijeti kao Cole, a ne kao nešto dru¬go, zapravo privilegija.


DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
ISABEL

Moji su roditelji imali jednu naviku koju su pokazivali meni i Jacku prije no što je umro. Odabrali bi vrijeme kad bi nas dvoje najvjero¬jatnije radili nešto što mi želimo raditi, katkad domaću zadaću, a češće nešto s prijateljima, poput premijere filma koji si jedva čekao, i tad bi nas oteli.
Odveli bi nas u Il Pomodoro. To znači »rajčica«, za vas koji poput mene ne govorite digićki. Il Pomodoro se nalazio sat i pol vožnje od Mercy Fallsa usred ničega, što i te kako znači nešto, jer je i Mercy Falls usred ničega. Zašto putovati iz jednog nemjesta u drugo? Zato što je većina ljudi poznavala mog oca kao odvjetničkog guzonju koji bi rasporio svoje protivnike lakoćom grabežljivca na speedu. Ja sam pak znala istinu, a ta je da se moj tata pretvori u mačića koji prede u rukama Talijana koji su ga hranili kruhom od češnjaka dok tenor sladunjavo unjka u pozadini.
I tako sam napokon jedva izdržala dan u školi i čekala da se odvezem do Beckove kuće i vidim čime se bave Sam i Cole. Raz¬mišljala sam o milijun stvari. Trebala sam znati da je pravo mjesto i vrijeme za roditeljsko otimanje. No, prošlo je već više od godinu dana. Spustila sam štitove i nisam bila spremna. Baš sam bila izla¬zila iz škole kad mi je zazvonio mobitel. Naravno da je to bio moj otac. Morala sam se javiti ili riskirati gnjev pravednika. Mahnula sam Mackenzie da krene bez mene. Uzvratila mi je mahanje i ne pogledavši me.
»Da, što je«, rekla sam pritišćući dugme na ključu da vidim iz koje daljine mogu otključati auto.
»Vrati se čim završiš«, rekao mi je otac. Čula sam tekuću vodu i zatvaranje kozmetičke torbice u pozadini. »Večeras idemo u II Po modoro, krećemo čim stigneš kući.«
»Ti to ozbiljno?« upitala sam. »Imamo dosta zadaće i ujutro moram rano ustati. Idite bez mene, bit će baš romantično.«
Otac mi se surovo nasmijao. Ha. Ha. Ha. »Idemo s još nekim ljudima, Isabel. Bit će to mala proslava. Svi te žele vidjeti. Prošlo je dosta vremena.« Mamim glas mrmljao je u pozadini. »Mama ti kaže da će ti platiti mijenjanje ulja na autu ako pođeš s nama.«
Otvorila sam vrata svog terenca i opsovala lokvu u koju sam stala. Ovog tjedna lokve su bile posvuda. Topli zrak izašao je iz auta, jasan znak proljeća. Auto se zagrijao dok je stajao zatvoren. »To mi je već obećala jer sam joj neki dan odnijela odjeću na kemijsko.«
Otac je tu informaciju prenio majci. Nastala je stanka. »Kaže da će te odvesti u Duluth na neko izvlačenje. Čekaj, jesu li to pra¬menovi? Ono s kosom? Ne sviđa mi se baš...«
Prekinula sam ga. »Stvarno mi se ne ide. Imala sam planove.« Tad mi je sinulo. »A što uopće slavite? Lov na vukove?«
»Pa da, ali nećemo cijelu večer razgovarati o tome«, rekao mi je otac. »Bit će zabavno. Imat ćemo...«
»Dobro. U redu. Ići ću. Reci mami da mi više treba šišanje nego farbanje, i ne kod onog kreleta kojeg ona voli. Nakon njega izgledam poput supruge nogometaša. Naučio je šišati gledajući se¬rije iz devedesetih.«
Ušla sam u auto i upalila ga pokušavajući ne misliti na nado¬lazeću večer. Ono što sam radila zbog Sama i Grace ne bih radila ni zbog koga drugog.
»Sretan sam što ideš, Isabel«, rekao je otac. Namrštila sam se upravljaču. Ali nekako sam mu vjerovala.
Kad god bismo došli u Il Pomodoro pitala bih se čime je začarao moje roditelje. Pobogu, pa mi smo iz Kalifornije, i znamo što je kvalitetno gastronomsko iskustvo. A evo nas sad za stolom s crve nobijelim kockastim stolnjakom i slušamo nekog jadnog studenta kako unjka arije dok pregledavamo jelovnik i grizemo četiri vrste kruha od kojih nijedan ne izgleda talijanski, a svi izgledaju minne sotski. Prostorija je bila tamna, popločana akustičnim pločicama. Italoamerička grobnica s pestom kao prilogom.
Dala sam sve od sebe da ostanem sjediti kraj oca, jer tu je bilo petnaest ljudi, a ja sam došla samo da čujem o čemu će se razgova¬rati. No, završila sam sjedeći kraj neke Dolly koja se uvalila između nas. Njezin sin, koji je izgledao kao da si je radio frizuru stojeći u ventilacijskom otvoru, sjedio mi je s druge strane. Cupkala sam svoj kruh i pokušavala ne dodirivati laktovima nijednog od njih dvoje.
Nešto je preletjelo preko stola, palo ravno u moj dekolte i zalijepilo mi se na grudi. Nasuprot meni stajao je još jedan iz ven¬tilacijskog otvora, možda brat, i smijuljio se gledajući ovog koji je sjedio do mene. Dolly nije ništa primjećivala, jer je preko mog oca razgovarala s mojom majkom.
Naslonila sam se na stol i rekla ovome što se gađao mrvica¬ma. »Samo probaj opet«, rekla sam dovoljno glasno da nadglasam opernog pjevača, Dolly, majku i miris kruha. »Poslat ću tvoje prvo rodeno dijete vragu.«
Kad sam se vratila na mjesto, dječak do mene je rekao: »Grozan je, oprosti.«
Ali shvatila sam da je zapravo mislio: Odlična prilika za ulet, hvala stari! Grace bi naravno rekla da je samo htio biti pristojan, jer Grace je uvijek mislila dobro o ljudima. Jack bi se pak složio sa mnom.
Zapravo mi je bilo jako teško ne misliti o tome kako je bilo posljednji put kad je Jack bio tu i sjedio nasuprot meni sa svim tim bocama vina iza sebe, baš kao ovaj mali koji sad tu sjedi. Jack se te večeri ponašao kao kreten, bez obzira na to koliko sam pokušavala zaboraviti taj dio. Osjećala sam kao da mi neće nedostajati onako kako bi trebao budem li pamtila koliko sam ga katkad prezirala. Umjesto toga pokušala sam se sjetiti kako je izgledao kad se smijao na kolnom prilazu, sav prljav. No, ovih mi se dana činilo kao da se sjećam sjećanja na njegov smijeh, a ne samog smijeha.
Operna pjevačica završila je s pjesmom, pristojno smo joj zapljeskali. Otišla je na manju pozornicu i družila se s osobom u jednako demoralizirajućoj odori. Otac je uhvatio priliku i zazveckao žlicom o čašu. Nije ustao, samo se pridignuo: »Za Marshalla jer je vjerovao u ovo. I za Jacka, koji večeras nije s nama...« Zastao je, pa nastavio: »Ali vjerojatno bi nam dosađivao kad bismo i njemu, da je ovdje, dali da popije čašu.«
Meni je ta zdravica bila prejadna bez obzira na istinitost, i pu¬stila sam Dolly i dječaka koji je sjedio s moje druge strane da kucnu moju čašu s vodom. Uputila sam ubojit pogled dječaku preko puta mene i povukla čašu prije no što ju je stigao kucnuti. Poslije ću izvaditi mrvice iz majice.
Marshall je sjedio na čelu stola, i glas mu je bio gromak onako kako očev nikad nije bio. Imao je izražajan kongresnički glas koji bi dobro zvučao u izjavama poput: Manje poreznih opterećenja za srednju klasu ili Zahvaljujem vam na vašoj donaciji ili Draga, možeš li mi donijeti onu vestu s patkom?
Počeo je zvučnim i razgovorljivim tonom; »Jeste li znali da vi ovdje imate najopasnije vukove u Sjevernoj Americi?«
Široko se smiješio jer je imao priliku podijeliti tu informaciju s nama. Kravatu je popustio kao da je medu prijateljima, a ne na poslu. »Dok čopor iz Mercy Fallsa nije postao aktivan, bile su sa¬mo dvije potvrđene fatalne nesreće u Sjevernoj Americi. Ukupno dvije koje se tiču ljudi. Na zapadu su napali stoku i zato su u Idahu odredili kvotu od dvjesto dvadeset vukova.«
»Toliko su vukova lovci smjeli ubiti?« upitala je Dolly.
»Nego što«, rekao je Marshall. Minnesotski naglasak isplivao je tako brzo da sam se iznenadila.
»To mi se čini kao velik broj vukova. Imamo li mi ovdje uop¬će toliko vukova?« opet će Dolly.
Moj otac glatko se upleo u razgovor. U usporedbi s Marshal lom zvučao je elegantnije i kulturnije. Koliko je kulturan uopće mogao biti kad nas je doveo u Il Pomodoro, ali opet. »Ne, ne. Procjenjuje se da čopor iz Mercy Fallsa broji samo dvadeset ili tride¬set životinja najviše.«
Pitala sam se kako bi Sam podnio ovaj razgovor. Pitala sam se što su on i Cole odlučili napraviti, ako su uopće išta odlučili. Sjetila sam se Samova neobično odlučnog izraza lica. Zbog toga sam se osjećala praznom i nepotpunom.
»Pa, zbog čega je onda naš čopor toliko opasan?« pitala je Dolly s bradom na prstima. Izvodila je trik kojem sam sama prečesto pribjegavala. Zainteresirano neznanje bilo je izvrsno za privlačenje pozornosti.
»Zbog suživota s ljudima«, odgovorio je moj otac. Mahnuo je konobaru: Spremni smo. »Glavna je stvar koja vukove drži podalje strah, a kad nestane straha, oni postaju veliki teritorijalni grabežljiv ci. U prošlosti je u Europi i Indiji bilo čopora koji su uistinu bili pravi ubojice ljudi.«
U njegovu glasu nije bilo ni trunka emocije. Kad je rekao ubojice ljudi, nije mislio ubojice Jacka. Moj otac sad je sebi pronašao svrhu, misiju, i bit će mu dobro dokle god se bude mogao usredoto¬čiti na to. Ovo je bio onaj stari tata, jak i izbezumljujući, ali barem netko kome se možeš diviti i ponositi se njime. Ovu verziju oca nisam vidjela od Jackove smrti.
S gorčinom sam shvatila da bih i ja sad bila sretna da nije bilo Sama, Colea i Grace. Ne bi mi smetalo ni to što moram sjediti u ovom idiotskom restoranu. Mama i tata sjedili su i smijali se kao nekad. Mala je to cijena za platiti. Mogla sam dobiti natrag roditelje, ali morala sam izgubiti prave, istinske prijatelje.
»Ne, ne, u Kanadi ih ima dosta«, objašnjavao je tata čovjeku nasuprot sebi.
»Tu nije riječ o brojevima«, rekao je Marshall, jer ako on to ne kaže, neće nitko. Nitko mu nije imao što odgovoriti. Svi smo poskočili od iznenađenja kad je pjevačica opet zapjevala. Vidjela sam Marshalla kako ustima oblikuje Bože mili, ali ništa se nije čulo od soprana.
Tad sam osjetila mobitel kako mi vibrira uz nogu i nešto kako me škaklja oko vrata. Teletubby nasuprot meni glupavo se smijuljio i opet me gađao mrvicama. Ovoga puta glazba je bila preglasna da
bih mu išta rekla, što je bilo dobro, jer sve što sam mu imala reći uključivalo je spajanje JE i BE. Kao da to nije dovoljno, svaki put kad bih pogledala prema njegovoj strani stola, sjetila bih se Jacka kako sjedi s nama. Sad smo mi tu razgovarali o životinjama koje su ga ubile i kako on više nikad neće s nama sjediti u ovom restoranu. Trgnula sam se kad me nešto opet dotaknulo, ovog puta po kosi. Bio je to dječak kraj mene, držao je ruku kraj moje sljepoočnice.
»...imaš u kosi«, vikao je da nadglasa pjesmu. Odmahnula sam rukom da prestane.
Otac se naginjao nad stol s Marshallom nadvikujući se zbog pjesme koja je opasno zvučala kao Bizet. Čula sam ga kako viče: »Iz zraka možeš vidjeti sve.« Uzela sam mobitel i otvorila ga. Po¬gled na Samov broj uzrokovao mi je čudnu mučninu. Poslao mi je poruku punu pravopisnih pogrešaka.
Našli smo je. bilo lose, cole je izvuko ko junak, misliosam da bi htjela znati, s
Nije bilo imena. Sam je uistinu mogao biti pametan kad je htio. Bilo mi je teško zamisliti riječi Cole i junak u istoj rečenici. Riječ junak podrazumijevala je nešto viteško. Pokušala sam mu natipkati poruku pod stolom, daleko od očiju Dolly i ljubaznog dječaka koji je sjedio kraj mene. Rekla sam mu da sam na večeri i tla pokušavam čuti što više detalja, te da ću poslije navratiti. Dok sam tipkala navratiti, želudac mi se opet počeo grčiti. Ostala sam bez daha od krivnje. Pojma nisam imala zašto sam se tako osjećala.
Pjevanje je utihnulo, svi su aplaudirali, Dolly je lupala dlanovi m.i ravno meni u uho. Moj otac i Marshall su nastavili s razgovorom kao da glazbe nije ni bilo.
Jasno sam čula očev glas: »... istjerati ih iz šume, uz pomoć još ljudstva i s blagoslovom države. Zaštite divljih životinja i svih tih, pa kad ih istjeramo iz Sume Boundary na otvoreno, oslonit ćemo se na snajperiste i helikoptere.«
»Devedesetpostotni uspjeh u Idahu, kažeš«, rekao je Mars hall. Držao je vilicu nad predjelom kao da njome piše.
»Ostali neće više biti bitni«, reče otac. »Ne mogu preživjeti bez čopora. Potrebno je više od dvojice vukova da ulove dovoljno divljači.«
Mobitel mi je opet zavibrirao. Otvorila sam ga. Ponovno Sam.
Misliosam dace umrijet, isabel. tolko mi je laknulo da boli.
Čula sam dječaka preko puta kako se smije i pretpostavila da me opet gađao nečim. Nisam ga htjela pogledati zato što bih vidjela samo njegovo lice na mjestu gdje je obično bilo Jackovo. Odjednom mi se učinilo da će mi pozliti. Ne u budućnosti, ne u mogućnosti, nego baš u tom trenutku. Morala sam otići prije no što se potpuno osramotim.

Odgurnula sam stolicu Dolly koja je baš postavljala glupo pi¬tanje. Progurala sam se kroz stolove, pjevače i predjela od morskih stvorenja koja nisu imala veze s Minnesotom.
Ušla sam u kupaonicu koja se sastojala od jedne prostorije bez odjeljaka, sređene poput kućne kupaonice, a ne restoranske, i zaključala se. Naslonila sam se na zid s rukom preko usta. No, nije mi bilo zlo. Počela sam plakati. Nisam si to smjela dopustiti jer sam se morala vratiti natrag s nateklim, crvenim nosom i krvavim očima, i svi bi znali, ali nisam si mogla pomoći. Kao da sam se gušila u suzama. Morala sam se boriti za dah. Glava mi je bila puna Jackovih slika kako sjedi za stolom i ponaša se kao kreten, zvuka očeva glasa koji priča o snajperistima i helikopterima, spoznaje da je Grace gotovo umrla, a ja nisam znala ništa, glupih dječaka koji ubacuju mrvice u moju majicu koja je ionako previše otvorena za obiteljsku večeru, Colea kako stoji nad krevetom i gleda me, i stvari koja je sve pokrenula, Samove iskrene, isprekidane poruke o Grace.
Jacka nije bilo, otac je uvijek dobivao to što je htio, željela sam i mrzila Colea St. Claira, i nitko, nitko me nikad neće voljeti tako kao što Sam voli Grace.
Sjedila sam na podu kupaonice i naslonila se na ormarić ispod umivaonika. Sjetila sam se koliko sam jadna bila kad sam našla Co lea uništenog na podu Beckove kuće, ne posljednji put, nego onda kad mi je rekao da mora ili izaći iz svog tijela ili ubiti se. Smatrala sam ga tako slabim, sebičnim, razmaženim. No, sad sam shvatila. Da mi je netko u tom trenutku rekao: Isabel, učinit ću da sve ovo nestane. Samo uzmi tabletu... možda bih je čak bila uzela.
Netko je pokucao na vrata.
»Zauzeto«, zarežala sam ljutitim glasom, nimalo sličnim mome.
»Isabel?« Moja mama.
Toliko sam plakala da mi je dah dolazio u naletima. Pokušala sam staloženo odgovoriti. »Evo me za minutu.«
Kvaka se pomaknula. U žurbi sam zaboravila zaključati.
Mama je ušla u kupaonicu i zatvorila vrata za sobom. Posra¬mljeno sam pognula glavu. Mogla sam samo vidjeti njezina stopala u blizini mojih. Obula je cipele koje sam joj ja kupila. To me je opet rasplakalo. Kad sam pokušala suzbiti jecaj, proizvela sam samo čudan zvuk davljenja.
Sjela je na pod kraj mene i naslonila se na ormarić. Mirisala je na ruže, kao i ja. Laktove je stavila na koljena i rukom protrljala sabrano lice doktorice Culpeper.
»Reći ću im da si povratila«, rekla je mama.
Glavu sam pokrila rukama.
»Popila sam tri čaše vina. Ne mogu voziti.« Uzela je ključeve i spustila ih dovoljno nisko da ih mogu vidjeti kroz procijepe između prstiju. »Ali ti možeš.«
»A što će tata?«
»Može se voziti s Marshallom. Super su par.«
Podignula sam glavu. »Svi će me vidjeti.«
Odmahnula je. »Izaći ćemo kroz vrata na ovoj strani. Ne moramo proći pokraj stolova. Nazvat ću ga.« Izvadila je rupčić iz torbe i obrisala mi lice. »Mrzim ovaj prokleti restoran.«
»Dobro«, rekla sam.
»Dobro?«
»Dobro.«
Ustala je i pružila mi ruku da se dignem. »Ne bi smjela sjediti na podu, prljav je. Pokupit ćeš rotavirus ili stafilokok ili nešto još gore. Zašto su ti komadići kruha u majici?«
Polako sam izvadila mrvice iz majice. Dok smo tako stajale jedna kraj druge pred ogledalom, izgledale smo zastrašujuće slično. No, moje je lice bilo plačno i razmrljano, a njezino nije. Potpuna suprotnost slike prije dvanaest mjeseci.
»Dobro«, rekla sam. »Krenimo prije no što opet počnu s pjesmom.«


DVADESET PETO POGLAVLJE
GRACE
Ne sjećam se je li me itko probudio. Samo se sjećam da sam postala. Pridignula sam se žmirkajući prema grubom svjetlu. Hvatala sam se za lice i gladila si kožu. Boljelo me je, ne kao pri promjeni, nego kao da me je preplavila lavina. Poda mnom su bile ledene pločice. Nije bilo prozora, red zasljepljujućih žarulja činio je vječan dan.
Trebalo mi je malo dulje da se saberem i pogledam oko sebe, pa još malo da shvatim gdje sam. U kupaonici. Uokvirena slika s planinama visjela je kraj umivaonika. Tu je bio i tuš sa staklenim vratima, bez kade. Zatvorena vrata. Prepoznavanje mi je sinulo poput sunca — ovo je bila gornja kupaonica u Beckovoj kući. Aha. Značenje svega toga izbilo mi je tlo pod nogama. Stigla sam do Mercy Falisa. Vratila sam se Samu.
Preosupnuta da bih bila zahvalna kako treba, podignula sam se na noge. Pločice pod mojim prstima bile su pune prljavštine i blata. Zakašljala sam se od te bolesne, žute boje. Grcala sam u vodi koje nije bilo.
Krajičkom oka vidjela sam pokret. Ukipila sam se i pokrila usta rukom. No, to sam bila samo ja. U ogledalu se zrcalila gola verzija Grace, s puno rebara, velikih očiju. Spustila sam ruku na najniže rebro, a želudac mi se oglasio kao navijen.
»Izgledaš pomalo zvjerski«, šaptala sam sama sebi da vidim kako mi se usta kreću. Još sam uvijek zvučala kao ja. To je dobro.
Na rubu umivaonika bila je uredna hrpa odjeće, toliko ured¬na da ju je morao složiti ili netko tko nikad ne slaže odjeću, ili je stalno slaže. Prepoznala sam stvari iz ruksaka koji sam donijela u Beckovu kuću prije koliko god mjeseci. Navukla sam najdražu bijelu majicu dugih rukava i plavu kratkih rukava preko nje. Bile su mi kao stari prijatelji. Pa traperice i čarape. Nije bilo grudnjaka i cipela, ostali su u bolnici ili gdje već ostaju stvari koje ranjene djevojke zaborave.
Sve se svelo na ovo: ja sam bila cura koja se pretvorila u vuka, i gotovo sam umrla, a najgore od svega bilo je to što ću cijeli dan morati hodati bez grudnjaka.
Pod odjećom je bila poruka. Zaškakljalo me u želucu kad sam vidjela Samov rukopis, sav spojen i jedva čitljiv.
GRACE, OVO JE MOŽDA NEŠTO NAJGORE ŠTO SAM IKAD UČINIO, ZATVORIO SAM SVOJU DJEVOJKU U KUPAONICU.
NO,NISMO ZNALI ŠTO BISMO DRUGO S TOBOM DOK SE NE PROMIJENIŠ. OVDJE SAM TI OSTAVIO ODJEĆU. VRATA NISU ZAKLJUČANA, MOŽEŠ IH OTVORITI ČIM DOBIJEŠ PRSTE.
JEDVA ČEKAM DA TE VIDIM. S.
Sreća. To je bio taj osjećaj. Držala sam poruku u ruci i po¬kušala se sjetiti događaja o kojima je pisao. Pokušala sam se sjetiti kako su me ovdje zatvorili, kako su me donijeli iz šume. Bilo je to kao da se pokušavam sjetiti imena nekog glumca nakon što vidim njegovo jedva poznato lice. Misli su mi poigravale u glavi. Ništa, ništa, pa odjednom... grcala sam u sjećanju na tamu i blato. Shelby. Sjetila sam se Shelby. Morala sam progutati golemu knedlu. Opet sam pogledala u ogledalo. Lice mi je bilo prestrašeno, a ruka pri¬tisnuta uz vrat.
Nije mi se sviđalo takvo lice. Bilo je poput lica neke djevojke koju nisam poznavala. Polako sam se pribrala dok se u ogledalu nije pojavila Grace koju poznajem. Polako sam okrenula kvaku. Bilo je otključano, kao što je Sam rekao. Izašla sam u hodnik.
Iznenadila sam se jer je bila noć. Čula sam šum kuhinjskih uređaja, šapat zraka kroz ventilaciju grijanja, sve zvukove nastanjene
kuće koja je mislila da je nitko ne sluša. Sjetila sam se da je Samova soba bila slijeva, ali unutra je bio mrak. Zdesna, na drugom kraju hodnika, neka je soba bila otvorena i svjetlo se izlijevalo na hodnik. Izabrala sam tu opciju i prošla pokraj fotografija Becka i ostalih s nasmiješenim licima, i pokraj čudne kolekcije čarapa umjetnički zakvačenih za zid.
Provirila sam kroz osvijetljena vrata i pronašla Beckovu sobu. Ubrzo sam shvatila da nemam pravog razloga misliti da je to Beckova soba. Bila je obojena bogatim zelenim i plavim nijansama, ukrašena tamnim drvom i jednostavnim uzorcima. Lampa na noćnom orma¬riću osvjetljavala je hrpu biografija i par naočala za čitanje. Ništa tu nije bilo posebno karakteristično ni za koga. Bilo je ugodno i jed¬nostavno. Baš poput Becka, koji se činio ugodnim i jednostavnim.
No, nije Beck ležao na krevetu. To je bio Cole koji se izvalio poprijeko i ljuljao nogama, još uvijek obuven. Mala kožnata knjiga ležala je na svom naličju kraj njega. S druge strane razbacao je neke papire i fotografije.
Izgledao je kao da spava u tom neredu. Krenula sam izaći unatraške, no stala sam na bučni dio poda. Pomaknuo se u plavom pokrivaču.
»Jesi li budan?« upitala sam.
»Da«, rekao mi je na ruskom.
Okrenuo je glavu prema meni kad sam prišla krevetu. Osjećala sam se kao da sam u hotelskoj sobi, jer je bilo lijepo, uredno, osvijet¬ljeno i s malo boja, ali i prazno. Bilo mi je hladno. Moji nožni prsti žarko su željeli čarape.
Cole me je pogledao. Njegovo lice uvijek mi je predstavljalo šok. Bio je tako zgodan. Morala sam se potruditi da ne mislim na tu ako sam namjeravala razgovarati s njim kao s pravom osobom. Nije on bio kriv što ima takvo lice. Htjela sam ga pitati gdje je Sam, ali to mi se učinilo poprilično nepristojnim, kao da je on kakav putokaz.
»Je li ovo Beckova soba?«
Izvadio je ruku iz pokrivača i pokazao mi palac gore.
»Nisam spavao«, reče Cole. Okrenuo se na leđa. »Sam nikad ne spava. Pokušavam otkriti njegovu tajnu.«
Naslonila sam se na rub kreveta. Nisam ni sjedila ni stajala. Malo me je rastužila pomisao da Sam ne spava. »Je li njegova tajna u ovim papirima?«
Cole se nasmijao. Njegov smijeh zvučao je poput udaraljki, činilo se kao da mu je mjesto u nekom albumu. Za mene je to bio samotan zvuk.
»Ne, ovo su Beckove tajne.« Kopao je po papirima dok nije naišao na kožnatu knjižicu. »Beckov dnevnik.« Drugu je ruku naslonio na neke razbacane papire. Vidjela sam da zapravo leži na njima. »Hipoteka, oporuke, punomoći, zubarski kartoni, recepti za lijekove kojima je Beck pokušavao izliječiti čopor.«
Malo sam se iznenadila što su takve stvari uopće postojale, ali nisam trebala. To nisu bile stvari za koje bi se Sam zanimao, činje¬nice ga nisu pretjerano interesirale. Vjerojatno je odrastao znajući sve te stvari i dosad je shvatio da od njih nema koristi.
»Misliš da bi se Bečku svidjelo što mu ti prekapaš po stvari¬ma?« Pitanje sam ublažila osmijehom.
»Nema ga«, odgovorio je Cole. Ali onda je malo bolje razmi¬slio o svom odgovoru i iskreno mi rekao: »Beck je rekao da želi da ja preuzmem njegovo mjesto. Potom je otišao. Ovo je jedini način da išta naučim. Izmišljanje tople vode nije ništa prema ovome.«
»Mislila sam da je Beck htio da Sam preuzme njegovo mje¬sto«, upitno sam rekla. Zatim sam sama sebi dala odgovor: »Aha... mislio je da se Sam više neće vratiti kao čovjek. Zato je tebe uno¬vačio.«
Pa, zato je nekoga unovačio. Nije mi bilo jasno zašto je oda¬brao baš Colea. U nekom trenutku morao je zaključiti da bi ovaj ovdje tip mogao biti dobar vođa čopora. U nekom je trenutku u Coleu morao prepoznati samoga sebe. Mislila sam da, možda, i sa¬ma vidim zašto. Sam je imao Beckove pokrete, ali Cole je imao... snagu Beckove osobnosti? Samopouzdanje? Cole je imao ponešto siline Beckova karaktera; ako je Sam bio dobra osoba, Cole je bio jako motiviran.
Cole se opet cinično nasmijao. Ponovno sam čula istu neu strašivost, i podsjetila me je na Isabel. Naučila sam da kad iz tog smijeha makneš cinizam, čut ćeš istinu: umor i samoću. Još su mi uvijek bježale nijanse koje bi Sam uvijek uhvatio, no nije bilo teško čuti kad se potrudiš.
»Unovačiti zvuči tako plemenito«, reče Cole pridižući se da sjedne kao Indijanac. »Odmah pomislim na muškarce u vojnim odorama, velike svrhe i dobrovoljno prijavljivanje za zaštitu američ¬kog načina života. Beck nije želio da umrem. Zato me je odabrao. Mislio je da ću se ubiti i namjeravao me je spasiti.«
Nisam mu htjela dopustiti da se tako izvuče.
»Svaki dan netko počini samoubojstvo«, rekla sam. »Otpri¬like trideset tisuća Amerikanaca godišnje. Zar stvarno misliš da te je zato odabrao? Ja ne bih rekla. Jednostavno nema logike. Od svih ljudi na svijetu tebe je odabrao iz vrlo specifičnih razloga, usprkos tomu što si jako poznat i u svakom slučaju predstavljaš rizik. Lo¬gika, logika.
Cole mi se tad nasmiješio, a ta široka, neočekivana jednostav¬nost bila je tako ugodna u svojoj istinosti. »Sviđaš mi se«, rekao je. »Možeš ostati tu.«
»Gdje je Sam?«
»Dolje.«
»Hvala ti«, rekla sam. »Hej... je li Olivia možda svraćala ovamo?«
Izraz lica nije mu se promijenio i odavao je da ništa ne zna. Malo sam potonula. »Tko?« upitao je.
»Jedan od drugih vukova. Moja prijateljica koju su ugrizli prošle godine. Moje je dobi«, rekla sam mu.
Boljela me pomisao da ona u šumi prolazi kroz istu muku kao i ja.
Nešto čudno preletjele je preko Coleova lica, prebrzo da bih mogla shvatiti što je. Čitanje izraza lica nije mi tako dobro išlo.
Okrenuo se od mene, skupio neke papire i slagao ih uz svoju nogu i onda ih pustio tako da su opet bih u neredu. »Nisam je vidio.«
»Dobro«, rekla sam. »Idem potražiti Sama.« Krenula sam prema vratima. U rebrima sam osjećala čudne mjehuriće živaca. Sam je ovdje, ja sam ovdje, čvrsto u svojoj koži. Opet ću biti s njim. Odjednom me je spopao iracionalan strah da ću ga vidjeti i da će sve biti nekako drugačije. Da ono što osjećam neće odgovarati ono¬me što vidim, ili da on neće imati iste osjećaje prema meni. Sto ako opet budemo morali početi ispočetka? U isto vrijeme ispunjavalo me je saznanje da su moji strahovi potpuno neosnovani i da neće nestati dok opet ne vidim Sama.
»Grace«, rekao je Cole kad sam pošla.
Zastala sam na vratima.
»Ništa«, slegnuo je ramenima.
Dok sam ja izašla u hodnik. Cole je već ponovno legao na krevet s papirima oko sebe i pod sobom, okružen svime što je Beck ostavio. Tako se lako mogao izgubiti u svim tim riječima i sjeća¬njima, no izgledao je zaštićen i ublažen bolom koji se nalazio pred njim.





ISABEL
Kad god bih vozila auto sa svojim roditeljima postajala bih lošiji vozač. Bez obzira na to koliko sam vremena provodila za upravlja¬čem, čim bi roditeljska jedinka sjela na suvozačevo mjesto, počela bih prejako kočiti, prerano skretati i paliti brisače kad sam htjela upaliti radio. Iako nisam bila osoba koja priča s ljudima koji je ne mogu čuti (Sam Roth tu je postao važna iznimka), čim bi se roditelj našao u autu, počela bih režati na idiotske, personalizirane registar¬ske oznake drugih vozača, ili grintati zbog njihove sporosti, ili ko¬mentirati kad upale žmigavce dva kilometra prije no što će skrenuti.
Zato sam, kad sam osvijetlila neki kamion napola izvučen s ceste, s nosom u jarku, rekla: »Ma krasno si se parkirao, stari.«
Moja majka, koja je postala pospana i dobrostiva od vina i kasne večeri, odjednom se pribrala: »Isabel, stani iza njih. Možda trebaju pomoć.«
Htjela sam samo što prije stići kući tako da mogu nazvati Sa¬ma ili Colea i saznati što se dogodilo Grace. Nalazile smo se tri kilo¬metra od kuće, svemir stvarno nije bio pravedan. Vozilo je pri svjetlu izgledalo poprilično otrcano. »Mama, ti si mi rekla da nikad ne stanem jer bi me mogli silovati ili bi me demokrati mogli odvesti.«
Mama je odmahnula glavom i izvadila puder iz torbice. »Ja to nikad nisam rekla. To zvuči kao tvoj otac.« Spustila je vizir da se pogleda u malom osvijetljenom ogledalu. »Ja bih bila rekla liberal.«
Skroz sam usporila. Ispalo je da je riječ o seljoberskom kami¬onu za koji moraš dokazati da imaš preko pedeset godina, pa ti tek onda dopuste kupiti ga. Izgledao je kao da pripada nekom pijancu koji je stao da se izbljuje.
»Što mi uopće možemo? Ne znamo promijeniti gumu.« Po¬kušavala sam se dosjetiti zbog čega bi netko stao, osim povraćanja.
»Policajac je tamo«, reče mama. Da, vidjela sam policijski auto parkiran uz rub ceste. Kamion mu je blokirao svjetla. Ležerno je dodala: »Možda im treba liječnička pomoć.«
Mama je živjela u nadi da će nekome trebati liječnička pomoć. Kad sam bila mala, uvijek je jedva čekala da se netko ozlijedi na igralištu. Promatrala je kuhare u restoranima brze hrane i čekala neku kuhinjsku katastrofu. U Kaliforniji se uvijek zaustavljala po¬kraj automobilskih nesreća. Vikala je poput superjunaka: »TREBA LI IKOME LIJEČNIK? JA SAM LIJEČNIK!« Otac mi je jednom rekao da budem popustljivija prema njoj. Teško je diplomirala zbog obi¬teljskih problema i uživala je u novosti što može reći ljudima da je liječnik. Dobro, neka se samoaktualizira, ali dosad ju je već trebalo proći.
Uzdahnula sam i parkirala iza kamiona. Sišla sam s ceste bolje od njega, ali to nije puno značilo. Mama je hitro iskočila iz terenca, a ja sam je sporo pratila. Na kamionu su bile tri naljepnice: NAPRI¬JED, VOJSKO, POKLOPI I VOZI, i neobjašnjiva RADIJE BIH BIO U MINNESOTI.
S druge strane kamiona murjak je razgovarao s crvenokosim čovjekom koji je bio obučen u bijelu majicu i »hozentregere« jer je imao trbušinu, a nije imao dupe. Zanimljivo je to što sam kroz prozor vidjela pištolj na vozačevu sjedalu.
»Doktorice Culpeper«, toplo će policajac.
Mama je počela upotrebljavati svoj karamelni glas, onaj koji te toliko obavijao da nisi ni shvatio da se daviš. »Pozorniče Heifort. Stala sam da vidim trebate li me.«
»Pa, to je lijepo od vas«, reče Heifort. Prste je zakvačio za remen. »Je li vam ovo kći? Lijepa je ko vi, doktorice.« Mama se
malo posramila. Heifort je inzistirao. Crvenokosi čovjek prebacivao je težinu s noge na nogu. Kratko su prokomentirali komarce u ovo doba godine. Crvenokosi je rekao da nisu ni upola toliko loši koli¬ko je očekivao. Zvao ih je »komari«.
»Za što će vam pištolj?« upitala sam.
Svi su me pogledali.
Slegnula sam ramenima: »Samo pitam.«
Heifort je rekao: »Pa čini se da je gospodin Lundgren odlučio preuzeti lov na vukove u svoje ruke. Malo je istraživao.«
Crvenokosi Lundgren se pobunio: »Znate da nije bilo tako, pozorniče. Naletio sam na njega i upucao ga iz kamiona. Nije vam to isto.«
»Valjda nije«, rekao je Heifort. »No, mi ovdje sad imamo mrtvu životinju, a nitko ne smije pucati nakon zalaska sunca. A pogotovo ne revolverom kalibra .38. Znam da vam je to poznato, gospodine Lundgren.«
»Čekajte«, rekla sam. »Ubili ste vuka?« Gurnula sam ruke u džepove. Tresla sam se iako nije bilo hladno.
Heifort mi je pokazao prema prednjem dijelu kamiona i od¬mahnuo glavom.
»Muž mi je rekao da ih nitko ne smije loviti prije zračnog izlova«, rekla je mama, a karamelni joj je glas malo otvrdnuo. »Da se ne bi prepali i skrili.«
»Tako je«, reče Heifort.
Odmaknula sam se od jarka i otišla tamo gdje mi je Heifort pokazao. Znala sam da me crvenokosi tužno gleda. Sad sam vidjela rub krzna životinje koja je postrance ležala na travi.
Dragi Bože i možda sveti Ante, znam da stalno tražim gluposti, ali ovo je važno. Molim vas da to nije Grace.
Iako sam znala da ona treba biti na sigurnom sa Samom i Coleom, zadržala sam dah i prišla bliže. Krzno je šumilo na po¬vjetarcu. Imao je malenu, krvavu rupu na boku, na ramenu i iza glave. Vrh glave izgledao je malo gadno tamo gdje je metak izašao.
Morala sam kleknuti ako sam željela vidjeti jesu li mi oči poznate, no nisam se potrudila provjeriti.
»Ovo je kojot«, optužujući sam rekla. »Da, gospođo«, po¬mirljivo će Heifort. »Velik je, ha?«
Odahnula sam. Čak je i gradska cura poput mene znala razliku između kojota i vuka. Ponovno sam pretpostavila da je gospodin Lundgren malo cvrcnuo ili je želio isprobati svoj novi pištolj.
»Niste imali previše ovakvih problema, zar ne?« upitala je mama Heiforta. Učinila je to kao da želi saznati neke podatke za mog oca, a ne za sebe. »Kad ljudi uzimaju stvari u svoje ruke? Držite to pod kontrolom?«
»Dajemo sve od sebe«, reče Heifort. »Većina ljudi stvarno se dobro ponaša. Ne žele pokvariti planove s helikopterima. No, ne bih se iznenadio kad bismo imali nesreću ili dvije prije prave stvari. Dečki su dečki.« To je rekao kimajući prema gospodinu Lundgrenu, kao da je ovaj gluh. »Kako sam rekao, radimo najbolje što možemo.«
Mama nije izgledala previše zadovoljno. Zvučala je pomalo hladno kad je rekla: »To i ja govorim svojim pacijentima.« Namr štila se prema meni: »Isabel, ne diraj to.«
Nisam ni mislila. Popela sam se uz travu i stala kraj nje.
»Niste pili večeras, zar ne, doktorice?« upitao je Heifort kad se mama okrenula. Imali su jednake poglede. Zašećereno neprija¬teljstvo.
Mama ga je obasjala velikim osmijehom. »Da, pila sam.« Za¬stala je da on može upiti poruku. »Ali Isabel vozi. Hajde, Isabel.«
Kad smo ušle u auto, mama je počela još prije no što je zatvo¬rila vrata. »Fuj. Mrzim tog čovjeka. Ovo me je zauvijek izliječilo od svih vrsta čovjekoljublja.«
Nisam joj nimalo vjerovala. Čim sljedeći put pomisli da može pomoći, iskočit će iz auta bez obzira na to kreće li se ili ne. Bez obzira na to je li poželjna ili nije.
Činilo mi se da dosta nalikujem na nju.
»Tata i ja razgovarali smo o povratku u Kaliforniju«, reče mama. »Kad sve ovo završi.«
Jedva sam izbjegla sudar. »A kad ste mi mislili reći?«
»Kad sve bude određenije. Čula sam za par poslova dolje, samo je pitanje radnog vremena i za koliko ćemo moći prodati kuću.«
»Opet«, rekla sam malo zadihano, »kad ste mi mislili reći?«
Mama je bila neugodno iznenađena. »Ti ćeš ionako otići na koledž i svi osim dva s tvog popisa tamo su. Bit će ti lakše posjeći¬vati nas. Mislila sam da mrziš biti ovdje.«
»Mrzila sam. Mrzim. Samo, samo ne mogu vjerovati da mi niste rekli da je i to opcija, prije nego što...« nisam znala kako bih završila rečenicu, pa sam ušutjela.
»Prije nego što?«
Dignula sam ruku u zrak. Dignula bih bila obje, ali morala sam držati upravljač. »Ništa. Kalifornija. Delirij. Jupi.« Razmišljala sam o tome kako ću svoje goleme jakne potrpati u kutije, kako ću imati društveni život, živjeti negdje gdje ljudi ne znaju priču o smrti mog brata. Kako ću zamijeniti Grace, Sama i Colea za planove pre¬ko mobitela, za dane od dvadeset tri Celzijeva stupnja, i udžbenike. Da, oduvijek sam planirala koledž u Kaliforniji, u budućnosti. No, budućnost je očito stigla brže no što sam očekivala.
»Ne mogu vjerovati da je onaj čovjek mislio da je kojot vuk«, razmišljala je majka dok smo prilazile kući. Sjećam se kad smo se tek doselili. Mislila sam da kuća izgleda kao da je iz horora. Sad sam vidjela da sam ostavila svjetlo upaljeno u svojoj sobi na trećem katu, i izgledala mi je kao iz slikovnice. Velika tudorska kuća s jednim žutim prozorom na krovu. »Nisu nimalo slični«, opet će mama.
»Pa, neki ljudi vide ono što žele vidjeti«, odgovorila sam.



GRACE
Našla sam Sama naslonjenog na ogradu verande. Bio je dugačka, tamna prilika, jedva vidljiva u noći. Bilo je smiješno kako on samo spuštanjem ramena i brade može prenijeti toliko emocija. Čak je i nekome poput mene kojoj je osmijeh uvijek značio samo osmijeh bilo lako vidjeti frustraciju i čemer u njegovim pognutim leđima, savijenom lijevom koljenu, i lijevom stopalu okrenutom na stranu.
Odjednom sam postala sramežljiva, nesigurna i uzbuđena kao kad sam ga srela prvi put.
Pridružila sam mu se kod ograde. Nisam upalila svjetlo, nisam bila sigurna što reći. Željela sam skakati goredolje, baciti mu se oko vrata, lupiti ga u prsa i smijati se poput luđakinje ili plakati. Nisam bila sigurna kakav je protokol za ovakve situacije.
Sam se okrenuo prema meni i u slabašnom svjetlu prozora vidjela sam da je neobrijan. Ostario je otkad sam otišla. Podignula sam ruku i protrljala ga po bradi. Sjetno mi se nasmiješio.
»Boli li te?« upitala sam. Ponovno sam mu protrljala lice, suprotno od rasta brade. Nedostajalo mi je dodirivati ga.
»Zašto bi boljelo?«
»Zato što trljam u krivom smjeru«, predložila sam. Bila sam ushićena što stojim tu s dlanom na njegovu neobrijanom obrazu. Sve je bilo grozno, no bilo je i dobro. Željela sam biti nasmijana, i mislila sam da mi se oči već smiju, jer i on se smiješio, malčice zbunjeno, kao da ne zna što bi trebao napraviti.
Tad se stvarno nasmiješio i tiho rekao: »Bok, anđele«. Čvrsto me zagrlio gipkim rukama, a ja sam svoje omotala oko njegovih prsa i stisnula ga što sam čvršće mogla. Obožavala sam ljubiti Sama, no nijedan poljubac nije mogao biti lijep kao ovo. Kao njegov dah u mojoj kosi i moje uho spljošteno uz njegovu majicu. Bilo je kao da zajedno činimo neko jače stvorenje, GraceiSama.
»Jesi li jela?« pitao je čvrsto me držeći.
»Sendvič s kruhom. Pronašla sam i neke klompe. Ne za jelo.«
Tiho se nasmijao. Bila sam tako sretna što ga čujem, bila sam gladna njegova glasa. »Kupnja nam ne ide baš dobro«, rekao je.
Promrmljala sam u njegovu majicu, mirisao je po omekšivaču: »Ne volim kupovati hranu. Svaki tjedan jedno te isto. Jednog dana željela bih zarađivati dovoljno novca da netko drugi može ići umje¬sto mene. Moraš li za to biti bogat? Ne treba mi neka otmjena kuća. Samo netko tko bi obavljao kupnju.«
Sam je razmislio. Još uvijek nije popustio stisak. »Mislim da uvijek trebaš sam obavljati svoju kupnju.«
»Sigurna sam da kraljica Elizabeta ne ide sama u kupnju.«
Ispustio je dah preko moje kose. »Ali ona svaki dan jede isto. Sendviče sa želeom od jegulje i bakalarom i uštipke s Marmiteom.«
»Mislim da ti i ne znaš što je Marmite«, rekla sam mu.
»Nešto što mažeš po kruhu i odvratno je. Beck mi je rekao.« Oslobodio je ruke i naslonio se na ogradu. Pozorno me je gledao. »Je li ti hladno?«
Trebalo mi je malo vremena da shvatim što zapravo misli: Hoćeš li se promijeniti?
No, osjećala sam se dobro, stvarno i čvrsto kao ja. Odmah¬nula sam glavom i pridružila mu se na ogradi. Trenutak smo samo stajali u tami i gledali u noć. Kad sam ga pogledala, vidjela sam da je isprepleo dlanove. Prstima desne ruke tako je čvrsto držao lijevi palac koji je postao bijel i beskrvan.
Naslonila sam glavu na njegovo rame, samo se njegova majica priječila između mog lica i njegove kože. Sam je uzdahnuo kad sam
ga dodirnula, ali ne nesretno, i rekao: »Mislim da su ono sjeverna svjetla.«
Podignula sam pogled bez pomicanja glave: »Gdje?«
»Tamo. Iznad drveća. Vidiš? Nekako je ružičasto.«
Zaškiljila sam. Na nebu je bilo milijun zvijezda. »Ili su to svjetla s benzinske. Znaš, s onog Quik Marta izvan grada.«
»To je jedna deprimirajuća i praktična misao«, reče Sam. »Radije bih da je nešto čarobno.«
»Aurora borealis jednako je čarobna kao i Quik Mart«, istak¬nula sam. Pisala sam referat o tome, i bila sam svjesnija znanstvene podloge nego što bih inače bila. Iako sam morala priznati da mi je pojam solarnog vjetra i atoma u zajedničkoj igri stvaranja showa za nas zapravo bio pomalo čaroban.«
»I to je deprimirajuća i praktična misao.«
Pomaknula sam glavu i pogledala ga. »Ipak je lijepo.«
»Osim ako stvarno nije riječ o Quik Martu«, reče Sam. Tad me je zamišljeno pogledao i malo sam se unervozila. Nevoljko mi je rekao, kao da se tek sjetio pravila lijepog ponašanja: »Jesi li umorna? Vratit ću se unutra s tobom, ako želiš.«
»Nisam umorna«, rekla sam. »Želim biti malo s tobom. Prije nego što sve postane teško i zbunjujuće.«
Namrštio se u noć. Potom je brzo rekao: »Idemo vidjeti jesu li ono stvarno sjeverna svjetla.«
»Imaš avion?«
»Imam Volkswagen«, hrabro je odgovorio. »Morali bismo otići nekamo gdje je tamnije. Dalje od Quik Marta. U divljinu Minnesote. Hoćeš?«
»Imaš ii ključeve?« upitala sam.
Potapšao se po džepu.
»A Cole?« kimnula sam prema gore.
»Spava, kao i svi u ovo doba noći.«
Nisam mu rekla da Cole nije spavao. Vidio je da oklijevam i odmah pogrešno shvatio. »Ti si praktična u ovoj vezi. Je li to loša I ideja? Ne znam. Možda je stvarno loša ideja.«
» želim ići«, rekla sam. Posegnula sam za njegovom rukom i čvrsto je uhvatila. »Nećemo dugo ostati.«
Dok smo ulazili u Volkswagen na tamnom kolnom prilazu i budili auto, osjećali smo se kao urotnici nečega većeg od puke lovi ce sa svjetlima. Mogli smo poći bilo kamo. U potrazi za čarolijom. Sam je upalio grijanje na najjače dok sam ja pomaknula svoje sjedalo unatrag. Netko ga je bio pomaknuo skroz naprijed. Naginjući se preko kontrolne ploče. Sam mi je kratko stisnuo ruku prije no što je uhvatio mjenjač i krenuo unatrag kroz prilaz.
»Spremna?«
Nasmijala sam mu se. Prvi put od odlaska u bolnicu, još i prije bolnice, osjećala sam se kao ona stara Grace koja je mogla napraviti sve što si je zacrtala. »Rođena sam spremna.«
Žurili smo niz cestu. Sam mi je prstom podragao vrh uha, zbog tog čina auto mu je malo izgubio smjer. Žurno gledajući cestu nasmijao se sam sebi, samo malčice, i poravnao upravljač.
»Gledaj kroz prozor«, rekao mi je, »jer ja sam zaboravio ka¬ko se vozi. Reci mi kuda da idem. Tamo gdje najviše svijetli. Imam povjerenja u tebe.«
Zalijepila sam lice za prozor i škiljila prema svjetlima na nebu. Ispočetka je bilo teško procijeniti otkuda dolaze svjetla, pa sam ga usmjerila najmračnijim putem, što je dalje moguće od kuća i svje
tala. Sada, dok su minute prolazile, bilo je lakše naći put prema sjeveru. Sa svakim skretanjem bili smo sve dalje od Beckove kuće, sve dalje od Mercy Fallsa, sve dalje od Sume Boundary. Odjednom smo se našli miljama daleko od naših stvarnih života, vozeći se niz ravnu cestu pod golemim nebom koje su izboli milijuni zvijezda, a svijet oko nas bio je velik.
»1859. dogodila se solarna oluja u kojoj su sjeverna svjetla bila toliko jaka da su ljudi mogli čitati uz njih.«
Sam nije posumnjao u moje poznavanje činjenica. »Zašto ti to znaš?«
»Zato što je zanimljivo«, rekla sam.
Osmijeh mu se vratio. Onaj koji je značio da se dobro zabavlja i da ga je šarmirala moja prerazvijena lijeva strana mozga. »Reci mi još nešto zanimljivo.«
»Aurore su bile toliko jake da su ljudi iz telegrafa isključili svoje baterije i radili pomoću energije iz aurora.«
»Ma daj«, rekao je Sam, ali bilo je jasno da mi vjeruje. »Reci mi još nešto zanimljivo.«
Posegnula sam za njegovom rukom koja je stajala na mjenjaču. Kad sam palcem prešla preko njegova zgloba, osjetila sam trnce kako se podižu pod mojim prstima. Moje jagodice pronašle su njegov ožiljak. Koža na tom mjestu bila je neprirodno glatka, a rubovi nabrekli i hrapavi.
»Ne osjećam ništa na ožiljku«, rekao je. »Tu nemam nikak¬vog osjeta.«
Zatvorila sam ruku oko njegova zgloba i lagano pritisnula palcem. Osjećala sam udarce njegova bila.
»Možemo se voziti još dalje«, rekla sam.
Sam je šutio. Isprva sam pomislila da nije shvatio što želim reći. Onda sam ugledala njegove ruke na upravljaču. Uz svjetlo kon¬trolne ploče primijetila sam da ima još blata pod noktima desne ruke. Za razliku od mene, on se nije riješio svog prljavog krzna.
»O čemu razmišljaš?« upitala sam.
Glas mu je zvučao ljepljivo kad je odgovorio, kao da je morao otkidati riječi da bi ih izrekao: »Prošle godine u ovo doba ne bih htio«, progutao je. »Mislio sam da sada bih, da mogu. Možeš li ti to zamisliti?«
Mogla sam zamisliti. Mogla sam zamisliti život na nekom da¬lekom mjestu gdje bismo nas dvoje počeli ispočetka. No čim sam to zamislila: Samove čarape obješene na radijator pod prozorom, moje knjige razbacane po kuhinjskom stolu, prljave šalice za kavu naopa¬ko okrenute u sudoperu, zamislila sam i čega bih se morala odreći: Rachel, Isabel, Olivije, i naposljetku, mojih roditelja. Napustila sam ih bez opoziva pomoću upitnog čuda moje preobrazbe, i moja ljut¬nja na njih otupjela je i postala daleka. Sad nisu imali nikakve moći nad mojom budućnosti. Tu moć imale su samo vremenske mijene.
Tad sam odjednom vidjela auroru kroz Samov prozor. Bila je jasna i svijetla, nimalo slična odsjaju svjetla nekog dućana. »Sam, Sam! Pogledaj! Skreni, skreni, idi onim putem!«
Na nebu iznad nas, s lijeve strane, polagano se prevrtala ružiča¬sta vrpca. Pulsirala je i sjajila poput živog stvorenja. Sam je skrenuo lijevo na uzak, gotovo neasfaltiran put koji je vodio kroz beskrajno crno polje. Automobil je prelazio rupe i poskakivao, a pijesak je zveckao za nama. Zubi su mi zazvečali kad smo prešli neku grbu.
Sam je govorio aaaaaaa tako da mu je glas poskakivao od trzavih vibracija Volkswagena.
»Stani tu«, naredila sam.
Polje se jutrima pružalo u svim smjerovima. Sam je povukao ručnu kočnicu i zajedno smo gledali kroz vjetrobransko staklo.
Aurora borealis gospodarila je nebom ravno iznad nas. Poput svjetlucavog ružičastog puta vijugala je nebom i nestajala iza drveća, a pratila ju je grimizna aureola. Svjetla su se protezala i svjetlucala, rasla i smanjivala se, skupljala se i širila. U jednom je trenu svjetlo bilo samotno, cesta prema raju, a onda ih je bilo mnogo, cijela vojska svjetala koja su se kretala prema sjeveru.
»Želiš li izaći?« upitao je Sam. Ruka mi je već bila na kvaki. Vani je zrak bio hladan kao da ima zube, no zasad mi je bilo dobro. Pridružila sam se Samu na prednjoj strani auta, gdje se naslonio na poklopac motora. Kad sam se naslonila kraj njega, poklopac je bio vreo. Štitio nas je od hladne noći.
Zajedno smo gledali gore. Zbog crnog polja nebo se činilo ve¬liko kao ocean. S vukom u sebi i Samom pokraj sebe, jer oboje smo čudna stvorenja, osjećala sam se kao neodvojiv dio ovog svijeta, ove noći, ove bezgranične misterije. Srce mi je ubrzano lupalo, nisam znala zašto. Najednom sam shvatila da je Sam samo par centime¬tara udaljen od mene, da gleda svjetla sa mnom, i da vidim dah pred njegovim licem.
»Iz ovakve blizine vrlo je teško vjerovati«, počela sam nesvje¬sno naglasivši vjerovati, »da ta svjetla nisu čarobna.«
Sam me poljubio.
Poljubac je ostao na mom obrazu jer mi je lice još uvijek bi¬lo okrenuto prema gore. No, bio je to pravi poljubac, a ne onaj pažljivi. Okrenula sam se njemu da se možemo poljubiti kako tre¬ba. Usne su me boljele od nepoznatog osjećaja brade, a kad mi je dotaknuo ruku, bila sam i te kako svjesna grubih žuljeva koje je imao na prstima. Sve unutar mene bilo je sirovo i gladno. Nisam mogla shvatiti kako nešto što smo toliko puta radili može biti tako neobično, novo i zastrašujuće.
Kad smo se ljubili, nije bilo bitno što sam prije nekoliko sati bila vuk, ili što ću opet postati vuk. Nije bilo bitno što su na nas vrebale tisuće stupica čim napustimo ovaj trenutak. Bilo je bitno samo ovo: naši nosovi koji se dodiruju, mekoća njegovih usana, bol unutar mene.
Sam se odmaknuo i sakrio lice u moj vrat. Ostao je tako i bjesomučno me grlio. Rukama me stisnuo toliko da mi je bilo teško disati, i kuk mi se toliko pribio uz staklo da je boljelo, no nikad, nikad mu ne bih bila rekla da me pusti.
Rekao je nešto, ali glas mu je bio nečujan u mojoj koži.
» Što? « upitala sam.
Pustio me je i pogledao moju ruku na poklopcu. Pritisnuo je svoj palac na vrh mog kažiprsta i proučavao oblik naših spojenih prstiju kao nešto neviđeno. »Nedostajalo mi je gledati tvoje lice«, tiho je rekao. No, nije mi gledao lice dok je to govorio.
Svjetla nad nama svjetlucala su i mijenjala se. Nisu imala ni početak ni kraj, no izgledalo je kao da nas napuštaju. Opet sam po¬mislila na blato pod njegovim noktima i ogrebotinu na sljepoočnici. Sto se još dogodilo dok sam bila u šumi?
»Nedostajalo mi je imati lice«, rekla sam. U mojoj glavi to je djelovalo smiješno, ali sad kad sam rekla, nijedno od nas nije se nasmijalo. Sam je pomaknuo svoju ruku i podignuo pogled prema Aurori borealis. Još uvijek je gledao u nebo kao da ne razmišlja o ničemu, i odjednom sam shvatila koliko sam bila okrutna. Nisam mu rekla ništa lijepo nakon što je on to rekao meni, nisam mu rekla ništa što je trebao čuti nakon što me toliko dugo nije bilo. Ali trenutak za reći pravu stvar nestao je, i nisam znala reći ništa što ne bi zvučalo otrcano. Mislila sam mu reći »volim te«, ali i samo razmišljanje o izgovaranju toga naglas bilo mi je čudno. Nisam znala zašto je tako, jer volim ga toliko da me boli.
Ali nisam to znala reći. Umjesto toga sam mu pružila ruku, i prihvatio ju je.










SAM


Svjetla su bila još divnija izvan auta, kao da je hladan zrak oko nas svjetlucao u ružičastom i ljubičastom. Pružio sam slobodnu ruku uvis, kao da mogu dotaknuti auroru. Bilo je hladno, ali na dobar način, tako da se osjećaš živim. Nebo nad našim glavama bilo je toliko jasno da smo vidjeli svaku zvijezdu koja je vidjela nas. Sad kad sam bio poljubio Grace, nisam mogao prestati razmišljati o tome da je dodirujem. Misli su mi bile pune mjesta koje još nisam dodirnuo; mekanu kožu u pregibu lakta, obline iznad zdjelične kosti, njezinu ključnu kost. Toliko sam je želio još ljubiti, želio sam još nje, no umjesto toga držali smo se za ruke, glava zabačenih unatrag. Po¬lako smo se okrenuli i gledali gore prema vječnosti. Bilo je kao da padamo. Ili letimo.
Lomio sam se između želje da pobjegnem iz ovog trenutka prema još i želje da ostanem u njemu, živeći u stanju beskrajnog iščekivanja i beskrajne sigurnosti.
Čim se vratimo u kuću, lov na vukove opet će postati stvar¬nost, a ja nisam bio spreman na to.
Grace me je s neba pa u rebra upitala: »Sam, hoćeš li se ože¬niti mnome?«
Trgnuo sam se i pogledao je, no i dalje je gledala u zvijezde kao da se pita kakvo će vrijeme biti. Njezine oči izgledale su tvrdo i usredotočeno, što je odgovaralo hladnoći njezina glasa. Nisam znao što očekuje da kažem. Želio sam se naglas nasmijati. Jer shvatio sam u cijeloj toj strci da je ona u pravu; da, šuma će je odvesti dok je hlad¬no, ali nije umrla, nisam je zauvijek izgubio. I sad sam je imao tu, kod sebe. U usporedbi s tim sve je bilo malo, izdržljivo, sekundarno.
Svijet se odjednom činio poput prijateljskog mjesta punog nade. Odjednom sam vidio budućnost, i želio sam biti tamo.
Shvatio sam da Grace i dalje čeka odgovor. Privukao sam je sebi dok nismo bili obraz uz obraz pod sjevernim svjetlom. »Prosiš li me?«
»Samo želim razjasniti«, rekla je. No, smiješila se, malim, iskrenim osmijehom jer mi je već pročitala misli. Na njezinoj slje¬poočnici nekoliko je odlutalih plavih vlasi plesalo na povjetarcu. Izgledalo je kao da je škakljaju, no nije se ni pomaknula. »Mislim, umjesto da živimo u grijehu.«
Tad sam se morao nasmijati, iako je budućnost opasno mjesto, jer sam je volio, i ona je voljela mene, i svijet je bio prekrasan i okupan ružičastim svjetlima oko nas.
Lagano me je poljubila. »Reci da.« Počela se tresti.
»Da«, rekao sam. »Dogovoreno.« Osjećao sam se kao da je to opipljiva stvar koju držim u ruci.
»Misliš li to stvarno?« upitala me je. »Nemoj govoriti ako to stvarno ne misliš.«
Glas mi nije zvučao toliko iskreno koliko sam osjećao. »Stvarno to mislim.«
»Dobro«, reče Grace, i odmah je djelovala zadovoljno, čvrsto i sigurno u moje osjećaje. Malo je uzdahnula i složila naše ruke tako da nam se prsti isprepletu. »Sad me možeš odvesti kući.«




SAM
Kad smo se vratili kući, Grace je samo pala u moj krevet i zaspala istog trena. Zavidio sam joj na bliskom prijateljstvu sa snom. Ne¬pokretno je ležala u sablasnom snu iscrpljene osobe, koji je gotovo nalikovao na smrt. Nisam joj se mogao pridružiti; sve unutar mene bilo je budno. Mozak mi je stalno vrtio istu sliku, prikazivao mi je današnje događaje sve dok se nisu činili poput jedne dugačke sekvencije koju je nemoguće rastaviti na minute.
Tako sam je ostavio gore i polako sišao dolje. Kopao sam po džepovima u kuhinji i ostavio ključeve od auta na radnom stolu. Činilo mi se pogrešnim što kuhinja izgleda isto. Nakon večeras. Sve je trebalo izgledati drugačije. Brujanje televizora na katu bilo je jedini pokazatelj da je Cole u kući. Bio sam zahvalan na samoći. Toliko sam bio ispunjen srećom i tugom da nisam mogao ni govo¬riti. Još sam uvijek osjećao oblik Graceina lica pritisnutog uz moj vrat, još sam joj uvijek vidio lice kako promatra zvijezde i čeka moj odgovor. Nisam još bio spreman raspršiti tu sliku govorom.
Umjesto toga skinuo sam jaknu i ušao u dnevni boravak. Cole je i tu ostavio upaljen televizor. Ugasio sam ga i našao svoju gitaru tamo gdje sam je i ostavio, naslonjenu na fotelju. Bila je malo prljava jer je stajala vani, i imala novu brazdu u laku zbog moje ili Coleove nepažnje.
Oprosti, pomislio sam, jer još uvijek nisam želio govoriti na glas. Polako sam prebirao po strunama, promjena temperature s vanjske na unutrašnju malo ju je raštimala, ali nije bilo strašno. Još se uvijek moglo svirati, no uzeo sam si vremena da usavršim zvuk. Nabacio sam remen preko glave, poznato i lagano kao omiljenu majicu, i sjetio se Graceina osmijeha.
Počeo sam svirati. Varijacije u Gduru, najljepšem akordu koji je poznat čovječanstvu, beskrajno veselom. Mogao bih živjeti u tom akordu, s Grace, ako bi ona to željela. Sve što je u meni bilo dobro i nekomplicirano moglo se sažeti u taj akord. Bio je to drugi akord po redu što me je Paul naučio, sjedeći ovdje na ovom prastarom kauču. Prvi akord: Emol. »Zbog toga što«, počeo je Beck citirati jedan od svojih omiljenih filmova, to me je sjećanje sad malo boljelo, »u svaki život mora pasti malo kiše.«
Teški Emol začas sam svladao, iako sam bio početnik. Teže mi je bilo svladati Gdur koji je letio poput vilina konjica. No, zbog Paula ta se radost činila vrlo jednostavnom.
Takvog Paula sam se sjećao, a ne onog koji me oborio u snijeg kad sam bio mali. Kao što sam se sjećao Grace koja spava na katu, a ne vuka s njezinim očima kojeg smo pronašli u jami.
Potrošio sam toliko života plašeći se ili živeći u sjećanju na strah. Ne više.
Obuhvatio sam akord prstima dok sam prolazio niz hodnik prema kupaonici. Svjetlo je već bilo upaljeno, pa nisam morao prestati svirati dok sam stajao tamo i gledao kadu s druge strane prostorije.
Tama mi je pritisnula oči, sjećanja su me opkolila. Nastavio sam svirati gitaru, prebirući po pjesmi iz sadašnjosti kako bih od¬gurnuo prošlost. Stajao sam tamo s pogledom na praznoj kadi.
Voda je tekla i podizala se crvena od krvi
Težina gitare me je prizemljila. Pritisak žica na mojim prstima držao me u sadašnjosti. Grace je spavala na katu.
Zakoračio sam u kupaonicu; moj odraz u ogledalu preplašio me kad se pomaknuo. Smirio sam se da proučim svoje lice. Zar je to sada bilo moje lice?
voda mi prolazi kroz majicu
ovo nije Sam
tri- dva
Odveo sam prste do C-dura. Ispunio sam glavu sa svime što mogu napraviti od tog akorda: Došla mi je u ljeto, moja divna ljetna djevojka. Držao sam se riječi koje je Grace rekla. Hoćeš li se oženiti mnome?
Grace je napravila toliko toga da me spasi. Sad je došlo vrijeme da se sam spasim.
Prsti mi se nisu smirivali dok sam prilazio kadi, moja gitara pjevala je ako ja nisam mogao, a ja sam stajao kraj kade i gledao unutra. Na trenutak se učinila poput običnog, svakodnevnog pred¬meta, samo prazna posuda koja čeka da se napuni.
Onda mi je počelo zvoniti u ušima.
Vidio sam majčino lice.
Nisam mogao više.
Moji prsti pronašli su Gdur i odsvirali tisuće varijacija bez mene, pjesama koje su mogli svirati dok su moje misli lutale dru¬gamo. Pjesme koje su bile dijelovi nečega većeg od mene, nekog beskrajnog spremnika sreće iz kojeg se svatko može poslužiti.
Oklijevao sam, a moji akordi odzvanjali su od pločice i vraćali mi se. Zidovi su mi se približavali, vrata kao da su bila daleko.
Ušao sam u kadu, cipele su mi škripale po suhoj površini. Srce mi je lupalo o majicu. Pčele su mi zujale u glavi. Tisuće minuta sku¬pa s ovom živjele su ovdje; minute s britvama, minute kad je sve što sam ja bio otišlo niz odvod, minute s rukama koje su me potapale u vodu. Ali, tu je bila i Grace koja drži moju glavu iznad površine vode, Gracein glas koji me zove k sebi. Grace koja me drži za ruku.
A mnogo važnija od svih bila je ova minuta. Minuta u kojoj sam ja. Sam Roth, došao ovamo vlastitom moći, sa svojom glazbom u rukama, jak, napokon jak.
Rilke je rekao: »Jer među zimama beskrajna jedna ima, i srce može samo prezimljujući da traje.«
Tako me je Cole pronašao sat vremena kasnije. Prekriženih nogu sjedio sam u praznoj kadi, s gitarom u krilu. Prstima sam mamio van akord u G-duru, i pjevao pjesmu koju nikad prije nisam pjevao.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE
SAM


Probudi me Probudi me, rekla si
No, spavao sam Sanjao sam
Sad se budim
Budim se
Vidim sunce
TRIDESETO POGLAVLJE
GRACE


Bila sam potpuno budna.
Sve u sobi bilo je crno i mirno, i bila sam sigurna da sam sanjala baš ovaj trenutak, samo što je netko stajao kraj kreveta.
»Sam«, šapnula sam misleći da sam tek zaspala, i da me je on probudio ulaskom u krevet.
Iza sebe čula sam Sama kako nešto mrmlja u snu. Sad sam osjećala da to kraj mene nisu deke, nego Sam. U normalnim okol¬nostima ovaj bi mali dar njegove prisutnosti za mene bio predivan i učinio bi da odmah opet zaspim, no bila sam toliko sigurna da je netko stajao kraj kreveta i uznemirilo me je to što je on zapravo čvrsto priljubljen uz mene. Neugodno sam se naježila. Dok su mi se oči polako priviknule na tamu, Samovi papirnati ždralovi postali su vidljivi. Vrtjeli su se i plesali, pokretao ih je nevidljiv vjetar.
Čula sam neki zvuk.
Nije to bio zvuk lomljave. Zvučalo je poput prekinute lomljave, kao da je nešto palo i netko je to uhvatio. Zadržala sam dah i slu¬šala, dolazilo je odozdo, i čula sam još jedan prigušeni pad. Dnevni boravak? Nešto je oborilo nešto u dvorištu?
»Sam, probudi se«, rekla sam brzo. Gledajući u njega, dezori¬jentirano sam se trgnula kad sam vidjela njegove oči u tami pokraj mene. Već je bio budan i tiho je osluškivao.
»Jesi li čuo?« šaptala sam.
Kimnuo je. Nisam ga vidjela nego sam čula kako glavom trlja o jastučnicu.
»Garaža«, upitala sam. Opet je kimnuo. Još jedno prigušeno škripanje potvrdilo je moju procjenu. Sam i ja polako smo se isko¬beljali iz kreveta; oboje smo još uvijek bili obučeni u ono u čemu smo išli loviti Auroru borealis. Sam nas je vodio niza stube i hodnik, i tako sam ja prva vidjela Colea kako izlazi iz hodnika. Kosa mu je bila puna luđačkih bodlji. Nikad prije nisam pomišljala na to da se imalo trudio oko kose, bila sam sigurna da bezbrižne rockzvijezde ne moraju trošiti mnogo vremena na to da izgledaju kao bezbrižne rockzvijezde. No, sad mi je postalo jasno da mu je kosa prirodno tako bodljikava, i da se trudi jako da ne bude tako. Na sebi je imao samo donji dio trenirke. Izgledao je više iživcirano nego preplašeno.
Tihim glasom, koji je bio bliži snu nego javi. Cole je rekao; »Koji je ovo vrag?«
Tako smo nas troje stajali u bosonogoj potjeri, i slušali još ne¬koliko minuta. Ništa se nije čulo. Sam je prošao rukom kroz kosu koja se smiješno podignula. Cole je prinio prst usnama i pokazao prema ulazu u garažu. Bez sumnje, kad zadržim dah, mogla sam čuti neku buku otamo.
Cole se naoružao metlom koja je stajala kraj frižidera. Ja sam se odlučila za nož s radnog stola. Sam nas je iznenađeno pogledao i krenuo praznih ruku.
Stajali smo pred vratima i čekali zvuk. Trenutak kasnije začulo se novo lupanje, glasnije nego prije, odzvanjalo je poput metala. Cole me je pogledao uzdignutih obrva i u isto vrijeme otvorio vrata. Ja sam posegnula i upalila svjetlo.
A tamo... ništa.
Zbunjeno smo se pogledali. »Ima li koga?« viknula sam.
Cole je s prizvukom izdaje u glasu rekao Samu: »Ne mogu vjerovati da je ovdje cijelo vrijeme bio još jedan auto, a ti mi nisi ništa rekao.«
Garaža je bila kao i većina garaža, dupkom puna čudnih i smrdljivih stvari koje ljudi nisu željeli držati u kući. Većinu mjesta
ispunjavala je crvena BMWova krntija od karavana, prašnjava od neupotrebe. No, tu je bila i još jedna kosilica, radna ploha puna metalnih vojnika, i automobilska tablica iz Wyominga na kojoj je pisalo BECK 89.
Pogled mi se vratio na crveni karavan.
»Ššš, gledajte«, rekla sam.
Kosilica za korov bila je naslonjena na poklopac motora. Ušla sam u garažu da ga vratim na mjesto, i vidjela da je poklopac motora malčice otvoren. Polako sam ga pritisnula rukom. »Je li i prije bilo ovako?«
»Da. Posljednjih deset godina«, reče Sam i pridruži mi se. BMW nije bio nimalo lijep, i garaža je još uvijek zaudarala po po¬sljednjoj tekućini koju je ispustio. Pokazao je na kutiju s alatom koju je nešto oborilo pokraj desnog stražnjeg odbojnika. »Ali ono nije bilo tako.«
»Poslušajte«, reče Cole.
Čula sam isto što i Cole; nekakvo komešanje ispod auta. Krenula sam pogledati kad me je Sam uhvatio za ruku i spustio se umjesto mene.
»Ne mogu vjerovati«, reče. »To je rakun.«
»Jadnik mali«, rekla sam.
»Mogao bi biti i ubojica djece zaražen bjesnoćom«, rekao mi je mirno Cole.
»Šutite«, ljubazno će Sam gledajući ispod auta. »Razmišljam kako da ga istjeramo van.«
Cole je stao ispred mene, držeći metlu kao da je čarobnjakov štap. »Mene više zanima kako je ušao unutra.«
Prišao je stražnjoj strani auta i drugim vratima garaže, koja su bila pritvorena. Kucnuo je na njih. »Sherlock je pronašao trag.«

SAM
»Sherlock bi trebao smisliti kako ćemo se riješiti ovog malog«, rekao sam.
»Ili male«, reče Cole, a Grace mu uputi odobravajući pogled.
Izgledala je snažno i seksi dok je držala kuhinjski nož, nije nali¬kovala ni na što što bih povezao s njezinim tijelom. Možda sam trebao biti ljubomoran zbog njezine izmjene replika s Coleom, ali zapravo sam bio veseo. To mi je bio najveći dokaz da Colea poči¬njem smatrati prijateljem. Svi imaju tajnu maštariju da svi njihovi prijatelji i međusobno budu prijatelji.
Odšepesao sam do prednjeg dijela garaže, grubi mi je pod neu¬godno pritiskao stopala. Potegnuo sam vrata. Skotrljala su se prema stropu uz veliki prasak, a tamni kolni prilaz s mojim Volkswagenom otvorio se preda mnom. Pejzaž je bio sablasan i samotan. Prohladan noćni zrak, mirisan od pupoljaka i lišća grizao me je za ruke i sto¬pala. Neka moćna mješavina hladnog povjetarca i nepregledne noći probudila mi je krv i prizvala me. Izgubio sam se u snazi svoje želje.
S puno truda okrenuo sam se Coleu i Grace. Cole je već gu¬rao metlu pod auto, ali Grace je gledala u noć s izrazom lica kao preslikanim s mog. Nešto poput meditacije i čežnje. Uhvatila me je kako je gledam i nije se prenula. Osjećao sam... osjećao sam da ona zna što osjećam. Po prvi put nakon dugo vremena sjetio sam se kako sam u šumi čekao da se promijeni, da oboje u isto vrijeme postanemo vukovi.
»Hajde, kurvin sine«, vikao je Cole na životinju pod autom. »Upravo sam sanjao nešto prekrasno.«
»Trebam li ja stati s druge strane i tjerati ga?« upitala je Grace, gledajući me još sekundu dulje.
»Nož je ipak malo previše«, predložio sam i odmaknuo se od garažnih vrata. »Tamo je još jedna metla.«
Pogledala je nož prije no što ga je odložila na kućicu za ptice - još jedan Beckov neuspjeli pokušaj uljepšavanja okoline.
»Mrzim rakune«, primijetio je Cole. »Zato je tvoja ideja premještanja vukova ponešto problematična. Grace.«
Grace je sa surovom odlučnošću gurnula dlakavi dio metle pod auto. »Ovo mi se ne čini kao prikladna usporedba.«
Vidio sam crnu rakunovu njušku kako proviruje ispod BMW-a. Odjednom je munjevito pobjegao od Coleove metle i protrčao ravno
pokraj otvorenih garažnih vrata. Sakrio se iza kantice za zalijevanje s druge strane auta.
»Koji si ti glupi gad«, začuđeno će Cole.
Grace mu je prišla i polako pomaknula kanticu. Nakon trenutka oklijevanja, rakun je opet pobjegao pod auto. Potpuno zanemarivši otvorena vrata. Grace je kao gorljivi pristaša logike samo podignula ruku: »Pa vrata su tu. Zauzimaju cijeli zid.«
Cole je opet zabadao metlu pod auto, izgledajući pritom puno revnije nego što je zadatak to zahtijevao. Potpuno prestrašen ovim napadom, rakun je opet pobjegao prema kantici. Smrad njegova stra¬ha bio je truo i jak poput mirisa njegova krzna, čak i blago zarazan.
»Ovo je razlog«, počeo je Cole zabivši metlu čvrsto u pod. Izgledao je poput Mojsija u trenirci. »Ovo je razlog zašto rakuni do sada nisu zavladali svijetom.«
»Ovo je razlog«, dodao sam, »zašto stalno pucaju na nas.«
Grace je sažaljivo gledala rakuna koji se sklupčao u kutu. »Nema tu komplicirane logike.«
»Nemaju osjećaja za prostor«, rekao sam. »Vukovi posjeduju puno komplicirane logike. Samo ne posjeduju ljudsku logiku. Nema¬ju osjećaja za prostor. Nemaju osjećaja za vrijeme. Nemaju osjećaja za granice. Suma Boundary premala je za nas.«
»Premjestit ćemo vukove na neko bolje mjesto«, reče Grace. »Neko mjesto s boljim omjerom ljudi po četvornom kilometru. Neko mjesto s manje Tomova Culpepera.«
»Neki Tom Culpeper uvijek će biti tu«, rekli smo Cole i ja istovremeno, a Grace nam se zabrinuto nasmiješila.
»Morali bismo otići poprilično daleko«, rekao sam. »Ne bismo smjeli otići na privatno zemljište, osim ako nije naše, a ne mislim da je itko od nas toliko bogat. Tamo ne bi smjelo biti vuko¬va, jer postoji šansa da bi na samom početku ubili mnoge od nas. Moralo bi biti i plijena, jer bismo inače umrli od gladi. A ne znam kako bismo ulovili dvadeset i nešto vukova. Cole je pokušavao i dosad nije ulovio nijednoga.«
Grace je imala svoj tvrdoglavi izraz lica, što je značilo da gubi smisao za humor. »Imaš možda bolju ideju?«
Cole se drškom metle počešao po golim prsima i rekao: »Pa, već su ih selili.«
Imao je moju i Graceinu punu pozornost.
Počeo je polagano, namjerno usporavajući jer je znao nešto što su drugi željeli čuti.
»Beckov dnevnik počinje kad on postaje vuk. Ali ne počinje u Minnesoti.«
»Dobro. Zagrizla sam. Gdje počinje?«
Cole je uperio metlu prema registracijskoj pločici iznad vrata. BECK 89.
»Tad se populacija stvarnih vukova počela vraćati i ubijati poluvukove. Tako je on odlučio da im je preseljenje jedina opcija.«
Preplavio me čudan osjećaj izdaje. Ne mogu reći da mi je Beck ikada lagao o tome odakle je, čak sam siguran da ga nikad nisam izravno upitao je li oduvijek bio u Minnesoti. A i ta tablica bila je na poprilično vidljivom mjestu. Wyoming. Cole, iako dobrohotan, znao je stvari o Becku koje ja nisam znao. Dio mene smatrao je da je to zbog toga što je Cole imao muda pročitati Beckov dnevnik. No, drugi dio mene govorio je da mi se ovo nikad i nije trebalo dogoditi.
»Piše li kako je uspio?« upitao sam.
Cole me je čudno pogledao. »Malo.«
»Koliko malo?«
»Piše samo da im je Hannah puno pomogla.«
»Nikad nisam čuo za Hannah«, rekao sam. Bilo mi je jasno da zvučim zabrinuto.
»Nisi ni mogao«, reče Cole. Opet me je čudno gledao. »Beck kaže da nije dugo bila vuk, a već nije mogla zadržati ljudski oblik jednako dugo kao drugi. Prestala se mijenjati godinu dana nakon preseljenja. Rekao je da je mogla zadržati ljudske misli kad je bila vuk bolje od drugih. Nije to bilo ništa previše. Sjećala se lica i vra¬ćala se na mjesta na kojima je bila kao čovjek.«
Sad sam shvatio zašto me gledao. I Grace me je gledala. Od¬vratio sam pogled. »Izbavimo ovog rakuna odavde.«
Stajali smo nekoliko trenutaka u tišini, malo smušeni od ne¬dostatka sna, dok nisam shvatio da čujem micanje blizu sebe. Malo sam oklijevao, nagnuo glavu na stranu i slušao otkuda dolazi buka.
»Ma hej«, primijetio sam. Sklupčan iza plastične kante za smeće, točno pokraj mene, stajao je drugi, veći rakun i gledao me velikim očima. Skrivanje mu je išlo puno bolje nego prvome, jer uopće nisam bio svjestan da je tu. Grace je izvijala vrat preko auta da vidi u što gledam.
Imao sam samo ruke, pa sam ih iskoristio. Posegnuo sam za ručkom na kanti i polako je gurnuo prema zidu tjerajući rakuna van.
Ovaj se odmah dao u trk duž zida, ravno van u noć. Bez ika¬kve stanke.
»Dvojica«, upita Grace. »Ti mali...« zastala je kad je prvi rakun, nadahnut uspjehom onoga koji je uspio pobjeći, munjevito istrčao kroz vrata bez zastajanja oko kantice za polijevanje.
»Uf«, rekla je. »Važno je da nema trećeg. Sad je shvatio za što služe vrata.«
Krenuo sam zatvoriti garažna vrata i pogled mi je zastao na Coleu. Gledao je za rakunima, obrva skupljenih u izraz lica koji, za promjenu, nije bio namijenjen izazivanju divljenja kod promatrača.
Grace je htjela nešto reći, no tad je i ona pogledala Colea. Ušutjela je.
Punu minutu stajali smo u tišini. U daljini je počelo zavijanje vukova, a kosa mi se nakostriješila na vratu.
»Eto odgovora«, reče Cole. »To je Hannah učinila. Tako ćemo vukove izvesti iz šume.« Okrenuo se i pogledao me. »Netko od nas mora ih voditi.«


TRIDESET PRVO POGLAVLJE
GRACE
Kad sam se ujutro probudila, osjećala sam se kao na logorovanju.
Kad sam imala trinaest godina baka mi je platila dva tjedna ljetnog logorovanja. Djevojački logor Plavo nebo. Obožavala sam biti tamo. Dva tjedna u kojima je svaki trenutak bio isplaniran, ispisan na lecima formata A4, koje su nam svako jutro ostavljali u poličica ma. Bila je to potpuna suprotnost od mog života, od mojih roditelja koji su se smijali samoj ideji rasporeda. Bilo je fantastično, prvi sam put shvatila da možda postoje i drugi načini za sreću, a ne samo onaj koji su mi roditelji propisali. No, ono što mi je smetalo u logoru bilo je to da ono nije dom. Četkica za zube bila mi je prljava zato što ju je majka ugurala u mali džep na mom ruksaku jer je zaboravila kupiti plastične vrećice. Krevet na kat ružno mi je pritiskao rame kad bih pokušala spavati. Večera je bila dobra, ali preslana i previše udaljena od ručka, i za razliku od kuće, nije se samo moglo odšetati do kuhinje i uzeti pecivo. Bilo je zabavno i drugačije, no malčice neugodno zbog tih sitnih detalja.
I tako sam završila ovdje, u Beckovoj kući, u Samovoj spavaćoj sobi. Još mi nije postala pravi dom... dom mi je još uvijek stvarao slike jastuka koji mirišu po mom šamponu, i mojih prastarih roma¬na Johna Buchana koje sam kupila na knjižničarskoj rasprodaji, pa su mi bili dvostruko dragi, zvuk tekuće vode i brijanja kad se tata sprema za posao, i radio koji priča sam sa sobom u tihim, iskrenim tonovima, i beskrajno utješna ugodna logika moje vlastite rutine. Je li taj dom za mene uopće više postojao?
Sjedila sam na Samovu krevetu, tupava od sna i iznenađena što sam ga pronašla kako leži s prstima uprtim u zid. Nisam se uopće mogla sjetiti da sam se ikada ujutro probudila prije njega. Osjećala sam se malo neurotično gledajući kako mu se prsa podižu i spuštaju ispod iznošene majice.
Izašla sam iz kreveta, očekujući da će se svakog trena probuditi. Napola sam se nadala da hoće, napola da neće, no on je zadržao svoju iskrivljenu pozu. Kao da ga je netko bacio u krevet.
Patila sam od otrovne kombinacije nedovoljno sna i previše budnosti koja me tresla, pa mi je trebalo dulje nego inače da pro¬nađem hodnik i kupaonicu, i kad sam stigla tamo nisam imala ni četke za kosu ni četkice za zube i jedina stvar koju sam pronašla za obući bila je neka Samova majica s imenom nekakvog benda za koji nikad nisam čula. Tako sam se poslužila njegovom četkicom za zu¬be, i svakim si potezom govorila da to nije ništa gadnije nego ljubiti ga, i gotovo sam povjerovala u to. Pronašla sam njegovu četku za kosu pokraj neuredne britve kojom se nisam poslužila.
Pogledala sam u ogledalo. Osjećala sam se kao da živim život na krivoj strani. Prolaženje vremena ovdje nije značilo ništa. Rekla sam: »Želim reći Rachel da sam živa.«
Nije zvučalo nerazumno, no odmah sam počela razmišljati kako bi moglo poći po krivu.
Ponovno sam provjerila Samovu sobu. Još je uvijek spavao. Dio mene želio je da se probudi, a dio je uživao u tihom osjećaju samoće, ali ne i usamljenosti. Sjetila sam se svakog puta kad sam sjela čitati knjigu ili pisati domaću zadaću sa Samom u istoj prosto¬riji. Zajedno u tišini, kao dva mjeseca u istoj orbiti.
Dolje sam pronašla Colea kako spava razvaljen na kauču s jed¬nom rukom pruženom iznad glave. Sjetila sam se da se u podrumu nalazi lonac za kavu. Na vrhovima prstiju prešla sam hodnik i polako se spustila niza stube.
Podrum je bio ugodno mjesto, no nedostajalo mi je orijentacije. Nije bilo ni propuha ni prozora, sve svjetlo dolazilo je od lampi, i bilo je nemoguće zaključiti koliko je sati. Bilo je čudno vratiti se u podrum, osjetila sam čudnu tugu kojoj tu nije bilo mjesto. Posljed¬nji put bila sam tu nakon automobilske nesreće, razgovarala sam s Beckom nakon što se Sam pretvorio u vuka. Mislila sam da je otišao zauvijek. A sad je Beck bio izgubljen.
Pristavila sam kavu i sjela u istu stolicu kao kad sam razgova¬rala s Beckom. Iza njegove prazne stolice bile su police sa stotinama knjiga koje on više nikad neće čitati. Svi su zidovi bili prekriveni knjigama, aparat za kavu ugnijezdio se na malo mjesta koje knji¬ge nisu zauzele. Pitala sam se koliko li ih ima. Je li bilo dvadeset knjiga po metru police? Možda oko tisuću knjiga. Možda i više od toga. Čak se i odavde vidjelo da su pomno složene, publicistika po temama, a pohabani romani po autorima.
Željela sam imati ovakvu knjižnicu kad budem Beckove dobi. Ne ovu knjižnicu. Spilju riječi koju sam sama stvorila. Sada nisam znala hoće li to ikad biti moguće.
Uzdahnula sam i stala prekapati police dok nisam našla neke Beckove knjige o naobrazbi. Uzela sam ih i sjela na pod s njima. Šalicu s kavom pažljivo sam spustila na pod. Nisam bila sigurna koliko sam dugo čitala kad sam začula škripanje stuba nad sobom. Podignula sam pogled i vidjela par bosih nogu kako silaze: Cole, izgledao je smušeno i razbarušeno od sna. Na licu mu je bila crta koju je utisnuo jastuk s kauča.
»Bok, Brisbane«, rekao je.
»Bok, St. Clair«, odgovorila sam.
Cole je isključio aparat za kavu i donio cijeli lonac na pod kraj mene. Dolio mi je još kave i nalio jednu šačicu sebi, tiho i ozbiljno. Onda je okrenuo glavu i pročitao naslove koje sam izvukla s police.
»Učenje na daljinu, ha? Teška stvar za početak dana.«
Pognula sam glavu. »To je sve što Beck ima.«
Cole je nastavio čitati. »Kako briljirati na prijemnom ispitu. Priznate internetske diplome. Kako postati naobražen vukodlak bez napuštanja vlastitog podruma. To ti smeta, zar ne? Mislim, to sa školom?«
Pogledala sam ga. Nisam mislila da zvučim uznemireno. Ni¬sam mislila ni da jesam uznemirena. »Ne. U redu, da. Smeta mi. Htjela sam ići na koledž. Htjela sam završiti srednju školu. Ja volim učiti.« Nakon što sam sve to rekla, shvatila sam da je Cole odabrao NARKOTIKU umjesto fakulteta. Nisam bila sigurna kako objasniti uzbuđenje koje sam osjetila kad sam razmišljala o koledžu. Nisam znala opisati iščekivanje kad sam pregledavala fakultetske brošure, sve te mogućnosti, ili samo čisto zadovoljstvo otvaranja nove biljež¬nice i novog udžbenika uz nju. Privlačnost bivanja negdje drugdje s hrpom drugih ljudi koji isto tako vole učiti. Imati vlastiti maleni stan u kojem ću vladati poput kraljice, na svoj način, cijelo vrijeme. Dodala sam, osjećajući se pomalo glupo: »Zvuči otrcano, zar ne.«
No, Cole je zamišljeno pogledao u svoju šalicu i rekao: »Mmm, učenje. I sam sam veliki obožavatelj.«
Uzeo si je jednu knjigu i otvorio je. Naslov poglavlja glasio je Proučiti svijet iz svog naslonjača i tu je bio crtež čovjeka od štapića kako čini baš to. »Sjećaš li se svega što se dogodilo u bolnici?«
Pitao je to na način postavi još pitanja, pa sam to i učinila.
Detaljno mi je opisao sve događaje te večeri, otkad sam počela povraćati krv, pa su me on i Sam odveli u bolnicu, do Colea koji je smislio neku znanstvenu metodu da me spasi. Onda mi je ispričao kako je moj otac udario Sama.
Mislila sam da sam krivo razumjela. »Nije ga valjda stvarno udario, je li tako? Ti vjerojatno hoćeš reći...«
»Ne, razvalio ga je svom snagom«, primijetio je Cole.
Uzela sam gutljaj kave. Nisam bila sigurna što mi je čudnije, to što je tata udario Sama ili to što sam shvatila koliko sam toga propustila ležeći u bolnici ili mijenjajući se. Odjednom mi se vrije¬me provedeno u vučjem obliku činilo izgubljenim, poput sati koji mi se nikad neće vratiti. Kao da se moj životni vijek nenadano prepolovio.
Prestala sam razmišljati o tome i počela razmišljati zašto je tata udario Sama.
»Mislim da me to ljuti«, rekla sam. »Sam nije uzvratio udarac, zar ne?«
Cole se nasmijao i nalio si još kave.
»I tako zapravo nisam izliječena.«
»Nisi. Samo se nisi promijenila, a to nije ista stvar. St. Clairovi su se pomiješali u tebi, nadam se da ti ne smeta što sam vukodlačke toksine nazvao po sebi, u svrhu dobivanja Nobelove nagrade za mir ili Pulitzera ili čega god.«
»Onda ni Sam nije izliječen«, rekla sam. Spustila sam kavu i odgurnula knjige. Da sad ispadne kako je sve to bilo uzalud, sve što smo učinili, to je jednostavno bilo previše. Sad mi se ideja vlastite velike knjižnice i crvenog aparata za kavu činila daljom nego ikad.
»Pa, o tome ne znam ništa«, reče Cole. »Ipak si je on sam... O, pa evo nam čudesnog dječaka. Dobro jutro, Ringo!«
Sam je gotovo nečujno sišao i sad je stajao u podnožju stuba. Stopala su mu bila jasno crvena od tuširanja. Sad kad sam ga vidjela, bila sam manje pesimistična, iako njegova prisutnost neće riješiti ni¬šta što već nije riješeno.
»Upravo smo razgovarali o lijeku«, reče Cole.
Sam se dovuče do mene. »Kakvom?« sjeo je do mene, pre¬križenih nogu. Ponudila sam mu kavu, a on je samo odmahnuo glavom.
»Tvom. I onom na kojem sam ja radio. Proveo sam mnogo vremena razmišljajući kako da se ti natjeraš na promjenu.«
Sam složi facu. »Ne mogu se natjerati na promjenu.«
»Ne često, Ringo«, reče Cole. »Ali možeš.«
Osjetila sam malenu iskru nade. Ako bi itko mogao shvatiti kako funkcioniraju vukovi iz Sume Boundary, onda je to bio Cole. I mene je spasio, zar ne?
»Kao kad si mene spasio od vukova«, rekla sam. »A onda u klinici kad smo ti dali injekciju?« Ta se noć činila tako dalekom, u klinici Isabeline mame, kad sam snagom volje tjerala vuka koji je bio Sam da opet postane Sam. Preplavilo me je sjećanje na tugu. »jesi li saznao išta o tome?«
Sam je izgledao nadureno dok je Cole pričao o adrenalinu i St. Clairovima u nečijem tijelu i kako upotrebljava Samove neobične promjene kao temelj lijeka.
»Ali ako je u pitanju adrenalin, zar se ne bi promijenio i da ti netko kaže >buuCole je slegnuo ramenima. »Pokušao sam s upotrebom injekci¬ja za epileptičare, to je čisti adrenalin, i jedva je upalio.« Sam mi se namrštio, i pitala sam se misli li isto što i ja... da >jedva je upalilo< zvuči poprilično opasno.«
Cole je nastavio: »Zbog toga mi mozak jednostavno ne reagi¬ra na pravi način; ne uzrokuje promjenu na isti način kao hladnoća ili St. Clairova mješavina. Teško je ponoviti postupak kad zapravo i ne znaš što se događa. Kao da crtaš slona prema zvuku koji dolazi iz kaveza koji ne vidiš.«
»Pa, ja sam impresioniran i samim tim što znaš da je riječ o slonu«, reče Sam. » Čini se da Beck i ostali nisu pogodili ni vrstu.«
Ustao je i pružio mi ruku. »Idemo napraviti ručak.«
Ali Cole još nije bio završio. »O, pa Beck nije želio vidjeti«, prezrivo je rekao. »Nije želio gubiti vrijeme kao vuk. Da moj otac ima veze s ovim, on bio sredio par CTa, par magnetskih rezonan¬cija, oko četiristo elektroda, i nakon tri ili četiri vukodlaka kasnije, imao bi svoj lijek. On je prokleto dobar u svom poslu.«
Sam spusti ruku. »Ne želim da tako govoriš o Becku.«
»Kako?«
»Kao da je...« Sam je zastao. Namrštio mi se, kao da je zavr¬šetak rečenice negdje na mome licu. Znala sam što je htio reći. Kao ti. Coleova su se usta namjestila u najmekši od tvrdih osmijeha.
»A što misliš o ovome?« upita Cole. Mahnuo je prema stolici u kojoj je Beck prije sjedio, zbog čega sam pomislila da je i on vodio razgovor s Beckom u ovom podrumu. To je iz nekog razloga bilo čudno: Cole je imao neku priču s Beckom za koju nismo znali. »Hajde ti meni reci tko je Beck bio za tebe, a ja ću tebi reći tko je on bio za mene, može? A onda će nam Grace reći čija verzija zvuči kao stvarnost.«
»Ja sam ga poznavao dvanaest godina«, ubacio se Sam, »...a ti dvanaest sekundi. Moja verzija pobjeđuje.«
»Stvarno?« upitno će Cole. »Je li ti rekao kakav je bio kao odvjetnik? Je li ti ispričao išta o životu u Wyomingu? Je li ti ispričao o svojoj ženi? Je li ti ispričao gdje je pronašao Ulrika? Je li ti rekao što je radio samome sebi kad ga je Paul pronašao?«
»Rekao mi je kako je postao vuk«, odgovori Sam.
»I meni«, dodala sam, da pružim potporu Samu. »Rekao mi je da je su ga ugrizli u Kanadi i da se susreo s Paulom u Minnesoti.«
»A ne da je u Kanadi bio želeći se ubiti i da ga je Paul ugrizao kako bi ga odvratio od samoubojstva?«
»Rekao ti je to jer si to trebao čuti«, reče Sam.
»A tebi je rekao da je planinario i da je Paul već bio u Minne¬soti jer si ti to trebao čuti«, odvrati Cole.
»Reci mi kako se Wyoming uklapa u sve ovo, jer to nije rekao ni jednome od nas. Nije došao iz Kanade u Mercy Falls kad je shva¬tio da ovdje već ima vukova, a nije ni bio ugrizen dok je planinario. Pojednostavio ti je priču da ga ne smatraš lošim. Meni je pojedno¬stavio jer je znao da me nije briga. Nemoj mi reći da nisi sumnjao u njega. Sam, jer to jednostavno nije moguće. Majstor se pobrinuo da te zaraze i da te onda posvoji. Morao si se i ti dosjetiti toga.«
Srce me boljelo zbog Sama, no on nije spustio glavu ni skrenuo pogled. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. »Razmišljao sam o tome.«
»I, što misliš o tome?«
»Ne znam«, reče Sam.
»Moraš imati neko mišljenje.«
»Ne znam.«
Cole ustane i zauzme mjesto kraj Sama, čista moć s kojom je to učinio bila je nekako zastrašujuća. »Zar ga ne bi želio pitati?« Sam nije izgledao zastrašeno. »To baš i nije moguće.«
»A što ako bi bilo? Što ako bi ga mogao vidjeti na petnaest minuta? Mogu ga pronaći. Mogu ga pronaći i imam nešto što bi ga natjeralo na to da se promijeni. Ne nadugo. Ali dovoljno dugo za razgovor. Moram priznati da i ja imam nekih pitanja za njega.«
Sam se namrštio. »Radi što želiš s vlastitim tijelom, ali ja se ne mislim zezati s nekim tko ne može dati svoj pristanak.«
Cole je izgledao izmučeno. »Riječ je o adrenalinu, a ne o seksu nakon maturalne zabave.«
Samov je glas bio tvrd: »Neću riskirati da ubijem Becka samo da ga pitam zašto mi nije rekao da je živio u Wyomingu.«
To je bio jedini očiti odgovor, i Cole je morao znati da će Sam tako reagirati. No, opet se onako tvrdokorno smiješio. »Ako uhva¬timo Becka i ja ga učinim čovjekom«, rekao je, »možda budem mogao krenuti ispočetka s njim. Kao s Grace. Bi li riskirao njegov život za to?«
Sam nije odgovorio.
»Reci da«, reče Cole. »Reci mi da ga pronađem i naći ću ga.«
Zbog toga sam pomislila da se Cole i Sam ne slažu. Jer kad kucne čas. Cole donosi loše odluke iz dobrih razloga, a Sam si to ne može opravdati. Sad je Cole mahao svojim iskušenjem ispred Samovih očiju, onime što je htio više nego išta, a u isto vrijeme, nije to htio nimalo. Nisam znala što bih željela da kaže.
Vidjela sam Sama kako guta knedlu. Okrenuo se meni i lagano rekao: »Što ću reći?«
Nisam mu imala reći ništa što već nije znao. Prekrižila sam ruke. Mogla sam smisliti tisuću razloga za i tisuću protiv, no svi su oni na početku i kraju imali Samovo čeznutljivo lice.
»Moraš moći živjeti sam sa sobom.«
»Ionako će umrijeti tamo vani«, reče Cole.
Sam nam je oboma okrenuo leda i stavio ruke iza glave. Zurio je u redove Beckovih knjiga.
Rekao je, ne gledajući nijedno od nas: »Dobro. Da. Pronađi
ga.«
Uhvatila sam Coleov pogled i zadržala ga.
Gore je čajnik počeo zviždati i Sam je bez riječi krenuo uza stube da ga utiša. Jedva je čekao ispriku da napusti sobu. U trbuhu mi se stvorila gruda nesigurnosti na pomisao da tjeramo Bečka da se promijeni. Prebrzo sam zaboravila koliko riskiramo svaki put kad poželimo saznati nešto više o nama samima.
»Cole«, rekla Sam. »Beck mu je sve na svijetu. Ovo nije šala. Nemoj raditi ništa u što nisi siguran, u redu?«
»Uvijek sam siguran u to što radim«, rekao je. »Katkad samo ne znam hoće li biti sretan kraj.«

GRACE
Prvi dan kao Grace mi je bio čudan. Nisam se mogla smiriti bez svoje odjeće i rutine, znajući da vuk još uvijek nepredvidljivo vreba u meni. Na neki način bila sam sretna što sam novi vuk, jer znala sam da ću se nakon nekog vremena ustaliti i mijenjati s hladnoćom, kao i Sam kad sam ga upoznala. Obožavala sam hladnoću. Nisam je se htjela bojati.
U pokušaju da se smirim nekim normalnim tijekom, pred¬ložila sam da napravimo večeru kako treba. To je ispalo teže nego sam očekivala. Sam i Cole kuću su snabdjeli neobičnom kombina¬cijom namirnica, od kojih je većina bila za mikrovalnu pećnicu, a malo ih je moglo poslužiti kao sastojak. No, pronašla sam ono što mi treba za palačinke i jaja, što i te kako predstavlja dobar obrok. Sam je bez riječi pomagao dok je Cole ležao na podu dnevne sobe i zurio u strop.
Pogledala sam preko ramena. »Što on radi? Možeš li mi do¬dati lopaticu?«
Sam mi je dodao lopaticu. »Mislim da ga boli mozak.« Uvukao se iza mene da dohvati tanjure, i tijelo mu je kratko bilo pritisnuto uz moje. Stavio mi je ruku na struk da me pridrži. Osjetila sam bijesan napadaj žudnje.
»Hej«, rekla sam. »Spusti to dolje i vrati se ovamo.« Sam je krenuo prema meni, no tad sam krajičkom oka uhvatila neki pokret — neka životinja prolazila je tamnim dvorištem. Travu je osvjetljavala svjetlost kuhinjskih prozora. Na trenutak mi se izgu¬bila iz vida, pa sam je opet vidjela kraj natkrivenog roštilja.
Srce mi je na trenutak bilo lagano poput pera, jer to je bio bijeli vuk. Olivia je bila bijeli vuk, toliko je dugo nisam vidjela. No, tad je Sam uzdahnuo: »Shelby«, i po njezinim pokretima vidjela sam da je u pravu. Nije bilo nimalo gracilnosti koju je Olivia imala u vučjem obliku, i kad je bijeli vuk podignuo glavu, bio je to brz i sumnjičav pokret. Pronjuškala je oko kuće. To nipošto nisu bile Olivijine oči. Potom je čučnula i pomokrila se pokraj roštilja.
»Ma, krasno«, rekla sam.
Sam se namrštio.
Tiho smo gledali dok se Shelby premjestila nasred vrta i pono¬vno obilježila teritorij. Bila je sama.
»Mislim da joj se stanje pogoršalo«, reče Sam. Vani je Shelby dugo stajala i zurila u kuću. Imala sam neugodan osjećaj da nas gleda kako stojimo u kuhinji, iako smo joj morali predstavljati tek nepokretne sjenke, ako nas je uopće i vidjela. No, i odavde se vidjelo kako joj se leda kostriješe.
»Ona je«, oboje smo se prenuli zbog Coleova glasa koji je dopirao odostraga, »jebeno psihotična.«
»Kako to misliš?« upitala sam.
»Vidio sam je kad sam postavljao stupice. Hrabra je i zla kao sam vrag.«
»To sam već znala«, rekla sam. Uz mali drhtaj sjetila sam se večeri kad se bacila kroz prozorsko staklo da me napadne. I njezi¬nih očiju u oluji. »Bezbroj me je puta pokušala ubiti.«
»Boji se«, dobrohotno će Sam. Još je uvijek gledao Shelby, čije su oči gledale samo njega i nikoga drugog. Bilo je jezivo i sablasno.
»Boji se, usamljena je, ljuta i ljubomorna. Čopor se prebrzo mijenja sada kada si ti tu. Grace, i Cole i Olivia. Pala je gotovo do dna. Gubi sve što je ikad imala.«
Posljednja palačinka koju sam počela peći gotovo je zagorjela, pa sam povukla tavu s ploče. »Ne sviđa mi se što se mota ovuda.«
»Mislim... mislim da se nemaš zašto brinuti«, reče Sam. Shelby je još uvijek nepokretno zurila u njegovu siluetu. »Mislim da krivi mene.«
Shelby se odjednom trgnula, kao i mi kad smo čuli Coleov glas kako tutnji dvorištem:
»Nosi se odavde, psihotična kučko!«
Pobjegla je u noć kad su se stražnja vrata zalupila.
»Hvala Cole«, rekla sam. »Nevjerojatno si suptilan.«
»To je jedna od mojih najsjajnijih kvaliteta«, reče Cole.
Sam se i dalje mrštio kroz prozor. »Baš me zanima je li ona...«
Zazvonio je telefon u kuhinji i prekinuo ga. Cole je uzeo slu¬šalicu, namrštio se kad je vidio broj pozivatelja i pružio je meni a da se nije javio.
Isabelin broj. »Halo«, rekla sam.
»Grace.«
Čekala sam neki komentar o svojoj ljudskosti, nešto nepriklad¬no i sarkastično. No, rekla je samo to: Grace. »Isabel«, uzvratila sam, tek tako da nešto kažem. Pogledala sam Sama koji je izgledao jednako zbunjeno kao ja.
»Je li Sam još uvijek tamo s tobom?«
»Je. Hoćeš... razgovarati s njime?«
»Ne. Samo sam htjela biti sigurna da ste...« Isabel zastane. Iza nje se čula strašna buka. »Grace, je li ti Sam rekao da su pro¬našli mrtvu djevojku u šumi? I da su je ubili vukovi?«
Pogledala sam Sama, no on nije mogao čuti što je Isabel rekla.
»Ne«, rekla sam s neugodom u glasu.
»Grace. Saznali su tko je.«
Sve je u meni utihnulo.
»Bila je to Olivia«, reče Isabel.
Olivia.
Olivia.
Olivia.
Vidjela sam sve oko sebe savršenom preciznošću. Na hladnja¬ku je bila fotografija muškarca koji stoji pokraj kajaka i pokazuje znak mira. Bio je tu i dotrajao magnet u obliku zuba s imenom i brojem telefona zubarske ordinacije. Pokraj hladnjaka bio je stolić. Na njemu je stajala stara staklena boca od CocaCole u kojoj je bila kemijska i olovka s cvijetom na vrhu. Slavina je kapala svakih jeda¬naest sekundi, voda je tekla u smjeru kazaljke na satu oko otvora na slavini prije no što skupi dovoljno hrabrosti da padne u sudoper. Nisam nikad ranije primijetila kako je u ovoj kuhinji sve obojeno toplim bojama. Smeđe, narančaste, crvene bile su provučene kroz ormariće, radne površine i pločice, a stare fotografije zalijepljene na vrata ormarića.
» Što si rekla?« zahtijevao je Sam. »Što si joj rekla?«
Nisam znala zašto me to pita kad nisam rekla ništa. Namr štila sam se na njega i vidjela da drži telefon. Nisam se sjećala da sam mu ga dala.
Razmišljala sam: Grozna sam prijateljica jer me uopće ne boli. Samo stojim ovdje, gledam u kuhinju i mislim kako bih, da je moja, kupila neki tepih da me noge ne zebu po hladnom podu. Sigurno nikad nisam voljela Oliviju, jer mi se i ne plače. Mislim o tepisima, a ne 0 njezinoj smrti.
»Grace«, reče Sam. U pozadini sam vidjela Colea kako uzima telefon i govori: »Što trebaš od mene?«
Mislila sam da je to jako čudno pitanje. Samo sam ga pogle¬dala. »Dobro sam«, rekla sam.
»Nisi«, reče Sam.
»Jesam«, odgovorim. »Ne plačem. Čak mi se i ne plače.«
Zagladio mi je kosu iza ušiju kao da želi napraviti konjski rep i držao je u ruci. Šapnuo mi je na uho: »Plakat ćeš kasnije.«
Naslonila sam glavu na njegovo rame: činila mi se nevjerojatno teškom, bilo je nemoguće držati je uspravno. »Želim nazvati ljude i saznati jesu li dobro. Želim nazvati Rachel«, rekla sam. »Želim nazvati Johna. Želim nazvati Oliviju.« Prekasno sam shvatila što sam rekla, i otvorila sam usta kao da to nekako mogu povući i umjesto toga reći nešto logičnije.

»Oh, Grace«, reče Sam milujući me po bradi, ali njegova su ćut bila je tako daleka.
Čula sam Colea kako na telefon govori nekim meni nepoznatim glasom: »Pa, sad više ne možemo ništa, je li tako?«

SAM
Te noći Grace nije imala sna. Osjećao sam se poput prazne šalice, koja skakuće i naginje se da primi rječice sna; bilo je samo pitanje vremena kad će se napuniti i preplaviti me snom.
Moja je soba bila mračna, samo su božićne lampice svijetlile na plafonu, mala sazviježđa na klaustrofobičnom nebu. Cijelo sam vrije¬me namjeravao isključiti svjetla i obaviti nas tamom, no umor mi je šaptao na uho i odvratio mi pozornost. Nisam mogao shvatiti zašto sam bio toliko umoran nakon što sam prespavao cijelu prošlu noć. Kao da je moje tijelo ponovno zavoljelo san kad se Grace vratila.
Grace je sjedila kraj mene, leđima se naslonila na zid, noge je zapetljala u plahte, i dlanom me milovala po prsima, što me nije nimalo budilo.
»Hej«, promrmljao sam posežući rukom prema njoj. Jedva sam je doticao. »Dođi tu dolje k meni i spavaj.«
Pružila je prste i pokrila mi usta: lice joj je bilo tužno i nimalo slično njoj, kao da neka druga djevojka u polumraku nosi masku Grace. »Ne mogu prestati razmišljati.« To mi je bio dovoljno po¬znat osjećaj. Podignuo sam se na laktove. Spustila je prste s mojih usta na moja prsa.
»Trebaš leći«, rekao sam. »Bit će ti lakše.«
Izraz lica bio joj je bolan i ustrašen; kao kod male djevojčice. Sjeo sam i privukao je k sebi. Zajedno samo ležali uz moje uzglavlje.
njezina glava na mojim prsima, tamo gdje je maloprije držala ruku. Mirisala je po mom šamponu.
»Ne mogu prestati misliti na nju«, šapnula je Grace. Malo se ohrabrila jer se nismo vidjeli. »I onda počnem misliti kako bih sada trebala biti kod kuće, a ja ne želim biti tamo. Sam.«
Nisam znao što reći na to. Ni ja nisam želio da se vrati kući, ali znao sam da ne treba biti ovdje. Kad bi bila čovjek, izliječena, rekao bih joj da se moramo vratiti i razgovarati s njezinim rodi¬teljima. Uspjeli bismo; natjerali bismo ih da shvate kako mislimo ozbiljno, i tad bih nastavio živjeti bez nje u svom krevetu dok se ne useli k meni kako treba. Bilo bi mi grozno, ali preživio bih. Rekao sam da želim napraviti sve kako treba s njom, i to sam i mislio.
Ali nije bilo kako treba. Sad je Grace bila djevojka koja je bila i vuk, i čim je rekla da se ne želi vratiti, i dokle god je bila nesigurna u reakciju svojih roditelja, želio sam da bude ovdje. Uskoro će doći dan kad će nas pozvati na red zbog ovih ukradenih zajedničkih trenutaka, no nisam smatrao da smo bili u krivu što smo ih htjeli imati. Mazio sam je prstima po kosi dok nisam naišao na sitan čvorić i morao prestati. »Neću te tjerati«, rekao sam.
»Morat ćemo nešto smisliti«, reče Grace. »Da bar imam osa¬mnaest godina. Da sam se barem davno odselila. Da smo barem već vjenčani. Da barem ne moram smišljati laži.«
Barem nisam bio jedini koji je smatrao da ne bi baš dobro pri¬mili istinu. »Večeras se ništa neće riješiti«, rekao sam s potpunom sigurnošću. Potom sam shvatio da je to Graceino vlastito rezoniranje kojim se tako često služila da me navede da zaspim.
»Sve se samo vrti u krug«, reče Grace. »Ispričaj mi priču.«
Prestao sam joj dirati kosu jer me je stalno ponavljanje pokreta uspavljivalo. »Priču?«
»Kao onda kad si mi ispričao kako te je Beck učio loviti«, objasnila je.
Pokušao sam se sjetiti neke zgode, neke koja ne bi zahtijevala prevelika objašnjenja. Nešto što bi je nasmijalo. Svaka priča o Becku sada mi se činila okaljanom i prljavom od sumnje. Sve vezano za njega što nisam vidio vlastitim očima sad mi se činilo zagonetnim.
Tražio sam neko drugo sjećanje, i rekao: »Onaj BMWov te¬renac nije Ulrikov prvi automobil. Kad sam tek došao ovamo, imao je malog Forda Escorta. Bio je smeđ. I jako ružan.«
Grace je uzdahnula, kao da je ovo utješan početak priče za laku noć. Povukla me je za majicu i odmah me probudila. S kriv¬njom sam pomislio na barem četiri stvari koje nisu nikakve priče za laku noć ili nesebični načini da utješim žalosnu djevojku.
Progutao sam i usredotočio se na sjećanje. »Taj se auto stalno kvario. Kad si prelazio preko grba, grebao je po tlu. Mislim da nešto nije bilo u redu s ispušnom cijevi. Jednom je Ulrik u gradu udario oposuma i vukao ga za sobom sve do kuće.«
Grace se malo nasmiješila, gotovo bez zvuka, onako kako se smiješ kad se to od tebe očekuje.
Nastavio sam. »Uvijek je smrdio kao da je nešto pokvareno. Kao da je iscurilo kočiono ulje, ili kao da gori guma ili kao da nije maknuo cijelog oposuma.« Zastao sam, prisjećajući se svih puto¬vanja u tom autu. Sjedio sam na suvozačevu sjedalu i čekao u autu dok je Ulrik trčao po pivo, ili stajao kraj puta dok je Beck psovao mrtav motor i pitao se zašto nije krenuo svojim prokletim autom. To je sve bilo još onda kad je Ulrik često bio u čovječjem obliku, i kad je njegova soba bila pokraj moje, kad bi me usred noći probudilo bučno vođenje Ijubavi, iako sam bio poprilično siguran da je Ulrik većinu noći bio sam. No, Grace nisam ispričao taj dio.
»Taj sam auto vozio do knjižare«, rekao sam. »Ulrik je BMW kupio od nekog tipa koji je prodavao ruže kraj puta u St. Paulu, pa su meni dali Escort. Probušio sam gume dva mjeseca nakon što sam dobio vozačku.« Imao sam šesnaest godina u najnaivnijem smislu riječi; u isto vrijeme euforičan i prestravljen zato što se prvi put sam vozim kući s posla. Kad je guma proizvela onaj užasni zvuk, kao da mi je netko pokraj glave zapucao iz puške, mislio sam da ću umrijeti.
»Jesi li znao promijeniti gumu?« upitala je Grace. Postavljala je pitanja kako ih i inače postavlja.
»Nikako. Morao sam stati u grmlju kraj ceste i nazvati Becka mobitelom koji su mi upravo poklonili za rođendan da mi pomogne.
Prvi put koristio sam taj mobitel i morao sam reći da ne znam promijeniti gumu. Bio sam kao lišen svake muškosti.«
Grace se opet potiho nasmijala. »Lišen svake muškosti«, ponovila je.
»Lišen svake muškosti«, uvjeravao sam je, sretan što čujem taj mali smijeh. Vratio sam se svom sjećanju. Becku je trebalo dugo da stigne, Ulrik ga je povezao kad je krenuo na posao. Potpuno igno¬rirajući moj blijedi izraz lica, Ulrik mi je samo mahnuo; »Vidimo se, stari!«
Njegov terenac nestao je u nadolazećem sumraku, a stražnja svjetla ostavljala su neonsko crveni sjaj u sivilu snijega.
»I Beck je stigao«, rekao sam, i tek tada postao svjestan da sam nehotice i Becka uvukao u ovu zgodu. Možda je Beck sudje¬lovao u svim mojim zgodama. Rekao mi je: »Ubio si auto, ne?«
»Sav se bio zamotao u kapute, rukavice i šalove, no ipak je drhtao. Zazviždao je kada je vidio gumu ispuhanu kao u crtićima. »Divno. Jesi Ii pregazio losa?«
»Nisam«, rekao sam. »Beck mi se smijao i pokazao mi gdje stoji rezervna guma i...«
Ušutio sam. Namjeravao sam ispričati priču kako je Ulrik napokon prodao Escort, kako je ispekao dvije kile slanine i ostavio ih u prtljažniku kad ljudi dođu pogledati auto, jer pročitao je da prodavači nekretnina peku keksiće kako bi ženama prodali kuće. Umjesto toga nekako sam skrenuo s putanje u svojoj pospanosti, i priča koju sam sada pričao završavala je s Beckovim iščeznulim osmijehom baš kad su se neka svjetla počela približavati uzvisini, a on je nestao ostavivši iza sebe hrpu zimske odjeće, mene s beskori¬snim alatom u ruci i moje poluizgovoreno ime u zraku.
»Sto je onda bilo?«
Pokušao sam se dosjetiti načina da drugačije isprepletenu pri¬ču, da je učinim veselijom, no samo sam se sjetio pogleda na sve to o kojem godinama nisam razmišljao. »Beck se promijenio. Ja sam još uvijek stajao tamo s prokletim alatom i bio sam jednako glup kao i prije.«
Bio sam sam, kupio sam njegov kaput i bezbroj majica sa sni¬jega, otresao ih i bacio na stražnje sjedalo Escorta. Dopustio sam si jedno pošteno lupanje vratima. Onda sam stavio ruke iza glave i okrenuo leđa cesti i autu. Gubitak Becka još nije počeo boljeti. Činjenica da sam bio nasukan na cesti odmah mi je sjela kako treba.
Grace je pustila tih, tužan malen zvuk žaljenja onog Sama od ranije, iako je Samu trebalo mnogo vremena da shvati što je zapravo izgubio u tih nekoliko minuta.
»Stajao sam tamo neko vrijeme i zurio u sve beskorisno smeće na stražnjem sjedalu, kao na primjer u Ulrikovu hokejsku masku koja me gledala kao da mi govori Sam Roth je idiot. Tad sam čuo auto kako staje iza mene, ovaj sam dio bio totalno zaboravio, Grace, i što misliš tko je stao i upitao me trebam Ii pomoć?«
Grace je protrljala nos o moju majicu. »Ne znam. Tko?«
»Tom Culpeper.«
»Ne!« Grace se odmaknula tako da me može bolje pogledati. »Stvarno?«
Sad je više nalikovala na samu sebe, u prigušenom svjetlu, spljoštene kose jer je ležala na mojim prsima, življih očiju, i s mojoj rukom na struku koja je toliko željela uvući se ispod njezine majice i prijeći put uz njezinu kralježnicu, dodirivati njezine lopatice i na¬tjerati je da misli samo na mene.
No, to nije bio most koji sam želio prelaziti sam. Nisam znao gdje smo. Čekanje mi je dobro išlo.
»Da«, rekao sam umjesto poljupca. »Da, Tom Culpeper.«
Grace mi je opet legla na prsa. »To je skroz ludo.«
»Ti si Beckov mali«, primijetio je Tom Culpeper. Čak i uz slabo svjetlo vidio sam da su mu led, pijesak i sol polijepljeni svug¬dje po autu, to je Ulrik zvao prljeg, kombinacijom prljavštine i sni¬jega, i da prednja svjetla bacaju iskrivljene zrake na mene i Escorta. Nakon kraćeg razmišljanja dodao je: »Sam, je li tako? Čini se da ti treba pomoć.«
Sjećam se kako sam mislio da je utješno čuti svoje ime izgovo¬reno na normalan način, da nestane sjećanje na to kako ga je Beck izgovorio kad se počeo mijenjati.
»Pomogao mi je«, rekao sam. »Tad mi se, valjda, činio druga¬čijim. To se sigurno dogodilo ubrzo nakon njihova dolaska ovamo.«
»Je li Isabel bila s njim?« upitala je Grace.
»Ne sjećam se Isabel«, razmislio sam. »Stvarno se trudim ne razmišljati o njemu kao o nekom groznom, Grace. Radi Isabel. Ne znam što bih o njemu bio mislio da nije bilo ovoga s vukovima.«
»Da nije bilo ovoga s vukovima, nitko od nas ne bi ni razmi¬šljao o njemu«, reče Grace.
»Ovo je trebala biti priča o slanini«, priznao sam. »Trebala te je nasmijati.«
Teško je uzdahnula, kao da joj je težina cijelog svijeta izbila dah. Znao sam kako se osjeća.
»U redu je. Ugasi svjetla«, odgovorila je posežući za dekom da nas pokrije. Pomalo je mirisala na vuka, i nisam mislio da će izdržati noć a da se ne promijeni. »Spremna sam na to da se ovaj dan završi.«
Osjećao sam se mnogo manje pospano nego ranije. Spustio sam ruku i izvukao utikač. U sobi je zavladala tama, i Grace mi je šapnula da me voli, zvučeći pomalo tužno. Čvrsto sam je zagrlio oko ramena. Bilo mi je žao što me je tako komplicirano voljeti.
Dah joj se već usporavao kad sam joj šapnuo da i ja nju vo¬lim. Nisam zaspao. Ostao sam budan, misleći na Toma Culpepera i Becka, i kako je tako teško doći do istine o njima. Pred sobom sam stalno vidio Culpepera kako mi prilazi preko snijega, nosa cr¬venog od hladnoće, savršeno voljan pomoći nepoznatom dječaku da promijeni gumu u prohladnoj noći. Između odbljesaka te slike pojavljivali su se vukovi i gurali moje malo tijelo u snijeg, da me zauvijek promijene.
Beck je to učinio. Beck me je odlučio uzeti. Mnogo prije no što su moji roditelji odlučili da me ne žele. Beck je isplanirao da će me uzeti. Oni su mu samo olakšali posao.
Nisam znao kako živjeti s tom spoznajom a da me ne izgrize iznutra, da mi ne zatruje svako sretno sjećanje na odrastanje. Da mi ne pokvari sve što smo Beck i ja imali.
Nisam razumio kako netko u isto vrijeme može biti i Bog i vrag. Kako te jedna te ista osoba može i spasiti i uništiti. Kako ću sad, kad je sve ono što ja jesam, i dobro i loše, prožeto njegovim nitima, kako ću sada znati trebam li ga voljeti ili mrziti?
Grace se probudila usred noći, širom otvorenih očiju i drhtava tijela. Izgovorila je moje ime, baš kao Beck na cesti prije svih ovih godina, i poput Becka ostavila me samog s napuštenom odjećom i tisućama pitanja bez odgovora.

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
ISABEL


Sam me je nazvao s mobitela u sedam ujutro. Da je sve bilo nor¬malno, u sedam ujutro već bih se bila spremala za školu, no bio je vikend, što je značilo da sam ležala u krevetu i navlačila tenisice za trčanje. Trčala sam jer sam bila tašta i jer su mi noge od toga izgledale odlično.
Javila sam se. »Halo?« Nisam znala što očekivati.
»Znao sam«, reče Cole. »Znao sam da ćeš se javiti čim vidiš da je Sam.«
»Bože mili. Ne misliš valjda ozbiljno?«
»Jako ozbiljno. Mogu li uči?«
Skočila sam s kreveta i prišla prozoru, gledajući naokolo. Vidjela sam samo rub poprilično ružnog terenca na rubu kolnog prilaza.
»Jesi li to ti u onom autu za perverznjake?«
»Smrdi«, reče Cole. »Pozvao bih te da uđeš i da razgovaramo u privatnosti auta, no poprilično je jak ovaj smrad.«
»Što ti hoćeš, Cole?«
»Tvoju kreditnu karticu. Treba mi da naručim ribarsku mrežu, neku željezariju i malo sredstava za smirenje za koje ti se kunem da se nabavljaju bez recepta. I treba mi da negdje ostanu preko noći.«
»Raci mi da se šališ.«
»Rekao sam Samu da mogu uloviti Becka. Napravit ču stupicu od jame koju je Grace našla tako što je pala unutra, i namamit ću Becka njegovom omiljenom hranom koju je dobrostivo opisao u dnevniku kad je pričao o nekom požaru u kuhinji.«
»Šališ se. Jer bi inače ovo zvučalo kao da razgovaram s luđa¬kom.«
»Miris je najjače povezan sa sjećanjem.«
Uzdahnula sam i legla natrag na krevet s telefonom na uhu. »Kakve veze sve ovo ima sa spašavanjem svih vas od mog oca?«
Zastao je. »Beck je jednom preselio vukove. Želim ga pitati nešto o tome.«
»I ribarska mreža, željezarija i sredstva za smirenje će ti po moći?«
»Ako neće, barem obećavaju dobar tulum.«
Zurila sam u strop. Jack je davno bacao ljepljivu loptu na strop, i ostala je zalijepljena tamo gdje se strop susreće sa zidom.
Uzdahnula sam. »Dobro, Cole, dobro. Čekat ću te kod stra¬žnjih vrata, kod malih stuba kojima si ranije dolazio. Parkiraj to svoje negdje gdje ga moji neće vidjeti kad se probude. I nemoj biti glasan.«
»Ja nikad nisam glasan«, reče Cole. Telefon je utihnuo u mojoj ruci u isto vrijeme kad su se otvorila vrata sobe. Nisam bila iznenađena što vidim Colea kako ulazi. Polako je zatvorio vrata za sobom. Nosio je kargohlače i običnu crnu majicu. Izgledao je slavno, no počela sam shvaćati da to nije zbog odjeće, nego zbog stava. U mojoj sobi koja je bila puna nasmiješenih zrcala, svjetlucavih jastuka i jasnih boja, izgledao je potpuno van konteksta. No i to je bilo zbog toga što je takav kakav je, nije imalo veze s tim gdje se nalazi.
»Danas si Barbie trkačica«, rekao je. Sjetila sam se da sam u tenisicama za trčanje i kratkim hlačama. Prošetao je do mog toa¬letnog stolića i pustio oblačić parfema u zrak. Cole je u ogledalu
rukom rastjerao parfemsku maglicu.
»Danas sam Barbie bez smisla za humor«, odgovorila sam. Cole je uzeo moju krunicu sa stolića i palcem pritisnuo perle. Način na koji ju je držao bio je kao da je to činio i ranije, no ja nisam mogla zamisliti Colea St. Claira kako ulazi u crkvu a da se ne zapali.
»Mislio sam da su ta vrata zaključana.«
»Ne baš.«
Zatvorila sam oči. Kad sam ga gledala osjećala sam se... umor¬no. Iznutra sam osjećala istu težinu kao i u Il Pomodoru. Mislila sam da možda trebam otići nekamo gdje me nitko ne poznaje i kre¬nuti ispočetka, bez ijedne prijašnje odluke, razgovora ili očekivanja.
Krevet je zastenjao kad se Cole popeo na njega i legao kraj mene. Mirisao je čisto, po plaži i pjeni za brijanje, i shvatila sam da se vjerojatno posebno potrudio za dolazak ovamo, pa sam se i zbog toga čudno osjećala.
Ponovno sam zatvorila oči. »Kako je Grace? Kako je primila ovo s Olivijom?«
»Ne znam. Sinoć se promijenila pa smo je zaključali u kupa¬onicu.«
»Olivia i ja nismo bile prijateljice«, rekla sam. Činilo mi se da treba znati. »Nisam je baš poznavala.«
»Nisam ni ja«, zastao je Cole. Drugačijim je glasom nastavio; »Sviđa mi se Grace.«
Rekao je to kao da je riječ o strašno ozbiljnoj stvari, i na trenutak sam pomislila kao da je želio reći »Ja volim Grace«, što nisam baš razumjela. Odmah je objasnio: »Volim to kakva je sa Samom. Mislim da nikad prije nisam vjerovao u ljubav. Mislio sam da je to nešto što je James Bond izmislio da odvuče žene u krevet.«
Nekoliko minuta ležali smo bez razgovora. Vani su se budile ptice. Kuća je bila tiha; jutro nije bilo dovoljno hladno da bi se grijanje samo upalilo. Bilo je teško ne misliti na Colea kako leži tu kraj mene, čak i u tišini, jer tako je dobro mirisao i sjećala sam se kako je bilo dobro ljubiti ga. Sjećala sam se i posljednjeg pu¬ta kad sam vidjela Sama kako ljubi Grace, i više od svega sjećali sam se kako je izgledala ruka kojom ju je držao dok su se ljubili. Nisam vjerovala da Cole i ja tako izgledamo dok se ljubimo. Od razmišljanja o njemu sve se u meni uzburkalo i nagužvalo, želja za Coleom i sumnja da nije dobro željeti ga. Osjećala sam se krivom, bezobraznom, euforičnom, kao da sam se već predala.
Nije mi odgovorio. Samo je ležao, tiši no što sam vjerovala da može biti.
Iznervirana njegovom tišinom, lomila sam se oko toga trebam li ga pitati je li me uopće čuo.
Napokon je u tolikoj tišini da sam čula njegova usta kako se otvaraju, rekao: »Nekad razmišljam o tome da nazovem svoje kod kuće.«
Naviknula sam se na to da je Cole pun sebe, no ovo je bio nov niski udarac u našoj vezi. Preoteo je moju ispovijest svojom.
Nastavio je: »Mislim da ću nazvati kući i reći mami da ni¬sam mrtav. Mislim da ću nazvati tatu i pitati ga želi li razgovarati o utjecaju meningitisa na stanice. Ili ću nazvati Jeremyja... on mi je bio basist... i reći mu da nisam mrtav, ali se nikada neću vratiti.« Onda je šutio toliko dugo da sam pomislila da je završio. Šutio je toliko dugo da sam vidjela kako jutro postaje sjajnije, a magla nestaje iz moje prozračne, pastelne sobe.
Onda je rekao: »Ali umorim se od same pomisli na to. Sje¬tim se osjećaja koji sam imao prije no što sam otišao. Kao da su mi pluća od olova. Kao da ne mogu ni pomisliti da mi do nečega bude stalo. Kao da želim da svi umru, ili da ja umrem, jer ne mogu podnijeti težinu svega što se dogodilo između nas. Sve to prije no što podignem slušalicu. Toliko sam umoran da se nikad više ne želim probuditi. No, sad sam shvatio da se nisam tako osjećao zbog njih. Cijelo sam vrijeme sam bio kriv.«
Nisam odgovorila. Opet sam mislila na otkrivenje u kupaonici
u Il pomodoru. Želje da sve samo završi, da ništa više ne želim. Razmišljala sam o tome kako je Cole precizno opisao težinu u meni.
»Ja sam dio toga što mrziš na sebi«, rekao je. To nije bilo
pitanje.
Naravno da je on bio dio toga što sam mrzila na sebi. Sve je bilo dio toga. Stvarno nije bilo ništa osobno.
Ustao je. »Idem.«
Još sam uvijek osjećala toplinu na mjestu gdje je ležao.
»Cole«, rekla sam, »misliš li da je mene lako voljeti?«
»Kako to misliš?«
»Mislim, bi li me netko mogao zavoljeti?«
Cole nije spuštao pogled. Na trenutak sam dobila ludu ideju da mogu vidjeti kako je izgledao kad je bio mlađi i kako će izgledati kad bude stariji. Bio je to samo mali ubod, tajni pogled u njegovu budućnost. »Možda«, rekao je, »ali ti ne dopuštaš da itko pokuša.«
Zatvorila sam oči i progutala.
»Ne znam razliku između odustajanja i nesudjelovanja u bor¬bi«, rekla sam.
Usprkos tomu što sam čvrsto stisnula kapke, jedna vrela kap skliznula mi je iz lijevog oka. Bila sam tako ljuta što mi je pobjegla. Tako ljuta.
Krevet se poda mnom nagnuo kad se Cole približio. Bolje je reći da sam osjetila nego vidjela kad se nagnuo nad mene. Njegov dah, topao i umjeren, odbijao mi se od obraza. Dva izdisaja. Tri. Četiri. Nisam znala što želim. Onda sam čula kako je prestao di¬sati, i sekundu kasnije njegove su se usne našle na mojima.
Nije to bio poljubac kakav smo prije imali, gladan, željan, oča¬jan. Nikad nisam doživjela takav poljubac. Bio je tako lagan, poput sjećanja na poljubac, tako pažljiv na mojim usnama, kao da mi ih netko miluje prstima. Otvorila sam usta i umirila se; sve je bilo tako tiho. Šapat, ne vrisak. Coleova ruka dotaknula mi je vrat, palcem mi je pritisnuo kožu pokraj vilice. Taj dodir nije govorio Želim još, nego Želim ovo. Tišina je bila posvuda. Mislim da nijedno od nas nije disalo.
Cole je polako sjeo na krevet, a ja sam otvorila oči. Izraz lica bio mu je neodređen, onakav kakvog je nosio kad je nešto bilo bitno.
Rekao je: »Ovako bih te ljubio kad bih te volio.«
Ustao je, izgledajući potpuno neslavno i pokupio ključeve od auta s kreveta. Nije me pogledao kad je odlazio i zatvorio vrata za sobom.
Kuća je bila toliko tiha da sam ga čula kako silazi niza stube, oklijevajući prvih pet koraka, i jureći dalje. Stavila sam ruku na svoj vrat tamo gdje je bila Coleova i zatvorila oči. Nisam se htjela ni boriti ni odustati. Nisam ni shvaćala da postoji treća opcija, a i da jesam, nikad ne bih pogodila da ima ikakve veze s Coleom.
Izdahnula sam dugačkim i bučnim izdahom preko usana koje su upravo primile poljubac. Onda sam ustala i izvukla svoju kreditnu karticu.


TRIDESET PETO POGLAVLJE
SAM


Nije mi se baš išlo na posao sljedećeg jutra, pogotovo zato što mi se rušio cijeli svijet, no nisam se mogao sjetiti vjerodostojne ispri¬ke za Karyn, pa sam otišao iz kuće prema Mercy Fallsu. Nisam mogao podnijeti zvukove vuka Grace, koji je grebao katastrofe po zidu donje kupaonice, pa mi je odlazak dobro došao, iako sam se osjećao krivim što to mislim. Samo zato što ja nisam tamo dok ona paničari u kupaonici, nije značilo da će prestati.
Dan je bio prekrasan, prvi put u tjedan dana nije bilo ni traga kiši. Nebo je bilo snovite, plave boje ljeta, mjesecima prerano, i lišće drveća imalo je tisuće nijansi zelene, od električnih i plastičnih do jedva svjetlije od crne. Umjesto parkiranja iza dućana, kao što sam obično činio, parkirao sam na Glavnoj ulici, dovoljno daleko od centra da ne moram platiti. U Mercy Fallsu postojala je samo šačica kvartova. Ostavio sam jaknu na suvozačevu sjedalu Volkswagena, stavio ruke u džepove i prošetao.
Mercy Falls nije bio bogat gradić, no bio je poseban na svoj način, i zato je imao neobično živ centar. Šarm i blizina prekrasnih Vodopada Boundary dovodili su turiste, a turisti su ostavljali novcc. Mercy Falls imao je za ponuditi nekoliko ulica s buticima u kojimu su turisti trošili. Dućani su većinom bili one vrste zbog koje su muževi najradije čekali u autima, ili razgledavali željezariju na Ulici Grieves, no ja sam ipak virio u izloge dok sam prolazio. Držao sam se ruba nogostupa tako da me jutarnje sunce može dohvatiti. Lijepo je bilo osjetiti ga na koži, malu utjehu za ovaj grozni i predivni tjedan.
Baš sam bio prošao neki dućan u kojem se prodavala odjeća i razne gluposti, i zastao sam ispred izloga. Lutka bez glave nosila je bijelu ljetnu haljinu. Bila je jako jednostavna, s tankim vrpca¬ma preko ramena i labavim remenom oko struka. Mislim da se ta tkanina zvala čipka. Zamislio sam Grace u toj haljini, s tankim vrpcama preko ramena, trokut gole kože ispod njezina vrata, rub točno iznad koljena. Mogao sam zamisliti njezine bokove pod tan¬kom tkaninom, moje ruke kako je gužvaju dok je privlačim sebi. Bila je to bezbrižna haljina, koja je podsjećala na ljeto, travu do gležnja i plavu kosu koja je izblijedjela na jakom suncu.
Dugo sam stajao tamo, tri sam puta prebacio težinu s jedne noge na drugu, gledao sam haljinu i želio to na što me podsjeća. Tri puta krenuo sam i vratio se, sa slikom Grace i vjetrom koji joj podiže haljinu i pritišće tkaninu na njezin trbuh i grudi.
Kupio sam haljinu. U novčaniku sam imao četiri dvadesetice, jer mi je Karyn prošli tjedan platila gotovinom, i otišao s jednom od njih i vrećicom u kojoj je bila haljina. Vratio sam se da je osta¬vim u auto i otišao prema Nakrivljenoj polici, gledajući pred sebe i osjećajući toplinu i nesigurnost jer sam upravo kupio dar koji je koštao više no što zaradim u jednom danu. Što ako joj se ne svidi? Možda sam trebao štedjeti za prsten. Čak i da nije stvarno mislila kad je rekla da se želi udati za mene, što se pak činilo nemogućim, prsten se činio pretjeranim. Nisam imao pojma koliko bi jedan pr¬sten koštao, i možda sam stvarno trebao početi štedjeti. Što ako joj kažem da sam joj kupio dar i ona očekuje prsten i razočara se? U isto vrijeme osjećao sam se kao najstariji i najmlađi devetnaestogo dišnjak na svijetu. Zašto sam ja sada razmišljao o prstenju, i zašto se nisam toga ranije sjetio? I možda će se Grace zbog svoje praktične prirode naljutiti što sam joj kupio dar umjesto da sam učinio nešto glede izlova.
Tako sam se borio s time dok sam ulazio u knjižaru. Misli su mi bile tako daleko da se knjižara činila poput samotnog, bezvre
menskog mjesta. Bila je subota, i Karyn je ušla na stražnja vrata sat
vremena nakon što sam otvorio. Odmah se skrila u malu stražnju sobu i zabavila se naručivanjem i podmirivanjem dugova. Karyn i ja imali smo nekompliciran odnos; bilo je lijepo znati da je u dućanu, čak i kad nismo razgovarali.
Nije bilo kupaca, a ja nisam imao mira. Odšetao sam do radne sobe, a sunce je kroz izloge ulazilo punom snagom i dugačkim ru¬kama dosezalo radnu sobu. Grijalo mi je tijelo, tješilo ga toplinom dok sam se naslanjao na dovratak.
»Bok«, rekao sam.
Karyn je već sjedila okružena računima i katalozima knjiga. Pogledala me je s ugodnim osmijehom. Meni je sve u vezi s Karyn bilo ugodno, ona je bila jedna od onih žena kojima je sve bilo udob¬no, od termo odjeće do bisera. Ako je i promijenila mišljenje o meni otkad je Grace nestala, nije to pokazala. Da sam joj barem mogao reći koliko mi je to trebalo, ta njezina nepromijenjena ljubaznost.
»Izgledaš veselo«, rekla je.
»Stvarno?«
»Veselije«, dodala je. »Jesmo li imali posla?«
Slegnuo sam ramenima. »Bilo je tiho. Pomeo sam. Obrisao malene otiske s izloga.«
»Djeca... što će nam oni?« postavila je retoričko pitanje. Raz¬mišljala je: »Kad bi zatoplilo, bilo bi ljudi. Ili kad bi barem izašao novi nastavak Tatea Flaughertyja... tad bi dolazili u čoporima. Što misliš o izlogu u stilu Aljaske za Nevolje u Juneauui«
Složio sam facu. »Mislim da je Minnesoti dosta teme u stilu Aljaske.«
»Da. U pravu si.«
Pomislio sam na svoju gitaru, sjeverna svjetla nad glavom, pje¬sme koje sam trebao napisati o proteklih nekoliko dana.
»Trebamo napraviti izlog s glazbenim biografijama«, rekao sam. »To bi dobro izgledalo.«
Karyn uperi svoju olovku u mene. »Bodovi za tebe.« Lupnula je olovkom o papir, i ta me je gesta podsjetila na Grace. »Sam, znam da je Beck... bolestan, i da ti ovo možda nije među prioritetima, ali jesi li razmišljao o koledžu?«
Pitanje me je začudilo. Prekrižio sam ruke. Gledala ih je kao da su dio odgovora. Rekao sam joj: »Ja... još nisam o tome raz¬mišljao.« Nisam želio da misli da sam nemotiviran, pa sam dodao: »Želim vidjeti kamo će Grace na koledž.«
Ubrzo sam shvatio da je to bio krivi odgovor, iz barem tri razloga, a prvi je bio taj da je Grace službeno nestala.
Karyn nije izgledala kao da se čudi ili me žali. Samo me je dugo i zamišljeno gledala, usana oblikovanih u tanku crtu i s jednim palcem na bradi. Osjećao sam se kao da zna za nas, da je ovo samo gluma, i da se Beck i ja poigravamo njome.
Nemoj me pitati.
Rekla je: »Pitam te samo zato, jer ako nećeš odmah na koledž, možeš ovdje raditi na puno radno vrijeme.«
Nisam očekivao da će mi to reći, pa sam šutio.
Karyn je dodala: »Znam što misliš, nije to puno novca. Pove¬ćat ću ti satnicu za dva dolara.«
»Ne možete si to priuštiti.«
»Prodao si dosta knjiga. Osjećala bih se bolje kad bih znala da si ti za blagajnom. Svaki dan koji ti prosjediš ovdje znači da se ja ne moram ni za što brinuti.«
»Ja...« stvarno sam bio zahvalan na ponudi. Ne zato što mi je bio potreban novac, nego zato što mi je mnogo značilo povjerenje. Osjećao sam toplinu na licu, osmijeh mi je nadolazio.
Karyn je nastavila: »I dalje se osjećam malo krivom što te zadržavam van koledža još godinu dana, no ako si ionako mislio čekati...«
Zvono na vratima oglasilo se kad su se otvorila. Jedno od nas moralo je krenuti gore, i bio sam zahvalan na tome. Ne zato što je razgovor bio čudan ili grozan, nego upravo suprotno. Trebao mi je trenutak da probavim sve ovo, da se malo udaljim od svega tako da mogu biti siguran u svoje riječi i izraz lica kad opet progovorim.
Činilo mi se da sam nezahvalan i prespor, pa sam upitao: »Mogu li razmisliti o tome?«
»Iznenadila bih se kad ne bi«, reče Karyn. »Malo si predvid¬ljiv, Sam.«
Nasmijao sam joj se i krenuo prema vratima, i tako se nasmiješio i policajcu koji je čekao.
Osmijeh mi je iščeznuo. Zapravo ostao je trenutak predugo i usne su mi odavale emociju koja je baš nestala. Policajac je mogao doći zbog bilo čega. Možda je došao porazgovarati s Karyn. Možda je došao upitati nešto na brzinu.
No, znao sam da nije.
Sad sam vidio da se zove William Koenig. Koenig je bio mlad, nepretenciozan, poznat od ranije. Želio sam misliti da će naši pri¬jašnji razgovori prevagnuti meni u korist, no njegovo lice reklo mi je sve što sam trebao znati. Izraz lica namjerno mu je bio neutralan, kao kod nekoga tko se pokajao zbog ranije pokazane dobrote.
»Teško te je pronaći, Sam«, rekao je Koenig kad sam mu pri¬šao. Ruke su mi beskorisno visjele niz tijelo.
»Stvarno?« upitao sam. Osjećao sam se izazvano, spreman na obranu, iako je njegov ton bio besprijekoran. Nije mi se sviđalo to što me je pronašao. A nije mi se sviđalo ni to što me traže.
»Rekao sam im da si ovdje.«
Kimnuo sam. »Poštena pretpostavka.« Činilo mi se kao da ga trebam pitati Što mogu učiniti za vas? No, nisam ni želio znati. Najviše od svega želio sam da me ostave da na miru razmislim o svemu što mi se dogodilo protekla sedamdeset dva sata.
»Zapravo ti trebamo postaviti nekoliko pitanja«, reče Koenig, Iza njega se zvono opet oglasilo kad je unutra ušla neka žena. Imala je divovsku ljubičastu torbu u koju nisam mogao prestati zuriti.
»Gdje vam stoje knjige za samopomoć?« Činilo se kao da ne primjećuje policajca koji stoji preda mnom. Možda su ljudi vječito neobvezno razgovarali s policajcima. To mi je bilo teško zamisliti.
Da nije bilo Koeniga, rekao bih joj da je svaka napisana knjiga zapravo knjiga za samopomoć, i može li biti određenija. I onda bi otišla s četiri knjige umjesto samo s jednom, jer tako sam ja radio. No, kad je Koenig ovdje stajao, mogao sam samo reći: »Tamo. Iza vas.«
»U postaji«, reče Koenig. »Radi tvoje privatnosti.«
Moje privatnosti.
Ovo je slutilo na loše.
»Sam«, reče Koenig.
Shvatio sam da i dalje gledam ljubičastu torbu kako se polako kreće kroz dućan. Zazvonio joj je mobitel i počela je mljeti.
»U redu«, rekao sam. »Ionako moram, je li tako?«
Koenig mi odvrati: »Ne moraš ništa. Ali sve izgleda manje ružno bez naloga.«
Kimnuo sam. Riječi. Morao sam nešto reći. Što sam trebao reći? Pomislio sam na Karyn koja sjedi otraga i misli da je sve u redu jer sam ja tu. »Moram reći šefici da odlazim. Može?«
»Naravno.«
Osjetio sam da gleda za mnom dok sam odlazio u stražnji dio dućana.
»Karyn«, rekao sam naslonivši se na dovratak. Nisam mogao smiriti glas, no pokušao sam. Palo mi je na pamet da joj se inače nisam obraćao imenom, i to mi se učinilo neprikladnim. »Žao mi je. Morat ću na kratko izaći. Hm, policajac Koenig... žele da dođem
u postaju i odgovorim na neka pitanja.«
Na sekundu joj je izraz lica bio isti, a onda je otvrdnuo. » Što žele? Jesu li sada ovdje?«
Izletjela je iz stolice i ja sam se izmaknuo tako da vidi Koeniga kako stoji na prolazu i zuri u papirnate ždralove koje sam objesio.
»Što se ovdje događa?« upitala je. Bio je to njezin jasni, učin¬koviti glas kojim se koristila kad je razgovarala s kompliciranim kli jentom. Nije trpila sranje i petljala emocije. Zvali smo ga Poslovna Karyn. Pretvorila se u sasvim drugu osobu.
»Gospođo«, reče Koenig kao da se ispričava, što je bila prirodna reakcija na Poslovnu Karyn. »Jedan od naših istražitelja ima nekoliko pitanja za Sama. Zamolio je da ga dovedemo na pri¬vatan razgovor.«
»Razgovor«, ponovila je Karyn. »Je li to razgovor one vrste u kojoj je najbolje sa sobom imati odvjetnika?«
»To potpuno ovisi o Samu. Ali zasad protiv njega nema nika¬kvih optužbi.«
Zasad.
To smo čuli i Karyn i ja. Zasad. To je značilo uskoro će biti. Pogledala me je: »Sam, hoćeš li da nazovem Geoffreyja?«
Znao sam da me je izraz lica odao, jer je sama odgovorila na svoje pitanje. »Nema ga, zar ne?«
»Bit ću dobro«, rekao sam.
»Ovo mi nalikuje na zlostavljanje«, reče Karyn Koenigu. »On je laka meta jer nije poput drugih. Bismo li vodili ovaj razgovor da je Geoffrey Beck u gradu?«
»Uza sve dužno poštovanje, gospođo«, reče Koenig, »da je Geoffrey Beck u gradu, njega bismo priveli na ispitivanje.«
Karyn je utihnula. Izgledala je nesretno. Koenig je stao na pro¬laz i pokazao mi prema vratima. Sad sam vidio policijski automobil pred vratima. Zauzeo je dva mjesta i čekao nas.
Bio sam neizmjerno zahvalan Karyn što se zauzela za mene. Što se ponašala kao da sam joj bitan. Rekla mi je: »Sam, nazovi me. Ako trebaš bilo što. Ako se osjećaš loše. Želiš li da pođem s tobom?«
»Bit ću dobro«, ponovio sam.
»Bit će dobro«, rekao je Koenig. »Ne pokušavamo nikoga stjerati u kut.«
»Žao mi je što moram otići«, rekao sam Karyn. Obično je subotom dolazila samo na par sati, i sad sam joj pokvario cijeli dan.
»O, Sam. Nisi ništa krivo napravio«, rekla mi je. Prišla mi je i čvrsto me zagrlila oko ramena. Mirisala je po zumbulima. Poslovna Karyn iščezavala je dok joj je optužba bojila glas. Rekla je Koenigu: »Nadam se da će vam se ovo isplatiti.«
Koenig me je odveo prema vratima. Bio sam beskrajno svje¬stan da me žena s ljubičastom torbom gleda dok drži mobitel na uhu. Zvuk je pojačala toliko da sam mogao čuti kako žena s druge strane veze govori: »Jesu li ga. uhitili?«
»Sam«, reče mi Koenig, »samo reci istinu.«
Nije imao pojma što traži od mene.

COLE
Nakon što sam otišao iz kuće Culpeperovih, samo sam vozio. Imao sam Ulrikov stari BMW, nešto novca i nikoga da mi zabrani da idem.
Na radiju sam slušao pjesmu nekog benda koji nam je jedanput bio predgrupa. Uživo su bili takvo rasulo da sam se ja osjećao kao bog, što mi je tada bilo teško postići. Trebao sam im zahvaliti što smo ispali tako dobri. Pjevač se zvao Mark ili Mike ili Mac ili Abel, tako nešto. Poslije koncerta mi je prišao, pijan kao deva, i rekao mi da sam ja izvršio najveći utjecaj na njega. Vidio sam sličnost.
Sada, milijun godina kasnije, slušao sam DJa kako opisuje taj singl kao bendov jedini hit. Nastavio sam voziti. U džepu sam još uvijek imao Samov mobitel, nije zvonio, i nije me bilo briga. Osje¬ćao sam se kao da sam Isabel ostavio poruku koja nije zahtijevala poziv. Bilo je dovoljno to što sam rekao.
Spustio sam prozore i izbacio ruku van. Vjetar ju je tukao, a dlan mi je bio vlažan od izmaglice. Minnesotski pejzaž pružao se sa svih strana ceste s dvije trake. Borovi, stijene i razbacane kuće plosnatih krovova, jezera koja iznenada zasvjetlucaju među drve ćem. Pomislio sam da su stanovnici Mercy Fallsa namjerno gradili ružne kuće kako bi nadoknadili sve prirodne ljepote. Da mjesto ne eksplodira od svoje pitoresknosti.
Razmišljao sam o onome što sam rekao Isabel, o tome da nazovem svoju obitelj. Mislio sam najozbiljnije. Sama ideja nazivanja roditelja bila mi je nemoguća i neizgovorljiva. Na Vennovu dijagramu koji je prikazivao mene i njih nije bilo prostora u kojem su se naši krugovi preklapali. No, i dalje sam razmišljao da nazovem Jeremyja. Jeremyja basista i jogija. Pitao sam se što li radi bez mene i Viktora. Želio sam misliti da je potrošio novac na putovanje Indijom ili tako nešto. To što me je tjeralo da nazovem Jeremyja i nikoga drugog, bilo je to da su me on i Victor poznavali bolje nego itko drugi. To je predstavljalo bit NARKOTIKE, poznavati Colea St. Claira. Victor i Jeremy potrošili su godine svog života pomažući opisati posebnu bol bivanja Coleom St. Clairom tisućama slušatelja.
To su radili tako često da su mogli i bez mene. Sjećam se jed¬nog intervjua koji su tako dobro odradili da se više nikad nisam trudio odgovoriti i na jedno pitanje novinara. Intervjuirali su nas u hotelskoj sobi. Bilo je rano jutro jer smo poslije žurili na avion. Victor je bio mamuran i ljut. Jeremy je doručkovao na malenom sta klenom stolu u sobi. Soba je imala uzak balkon s pogledom na ništa, a ja sam otvorio vrata i ležao na betonu. Bio sam radio trbušnjake s nogama zakvačenim za ogradu, no tad sam samo zurio u tragove aviona na nebu. Novinar je sjedio prekriženih nogu na jednom od nenamještenih kreveta. Bio je mlad, nabrijan i izglačan, i zvao se Jan. »I, tko piše tekstove?« upitao je Jan. »Ili je to grupni posao?« »Da, to je grupni posao«, polako će Jeremy. Pokupio je juž njački naglasak u isto vrijeme kad i budizam. »Cole piše tekstove, ja mu donesem kavu, i onda on piše glazbu, a Victor mu donese peciva.«
»To znači da vi pišete većinu tekstova, zar ne. Cole?« Jan je povisio glas tako da ga mogu bolje čuti na balkonu. »Odakle crpite inspiraciju?«
Sa svoje točke na balkonu, zureći ravno u nebo, imao sam dva pogleda: ciglena naličja zgrada preko ceste, ili jedan kvadratni metar sivog neba nada mnom. Svi su gradovi bili isti kad si ih
gledao ležeći.
Jeremy odlomi komad energetske pločice; svi smo čuli kako se mrvice rasipaju po stolu. Victor se oglasio s drugog kreveta. Zvučao je kao da ima PMS. »Neće vam odgovoriti na to.«
Jan je zvučao istinski zbunjeno, kao da mu je netko prvi put odbio odgovoriti na pitanje. »Zašto?«
»Neće. Mrzi to pitanje«, reče Victor. Noge su mu bile bose, pucketao je kostima u nožnim prstima. »To vam je malo glupo pitanje, čovječe. Život, zar ne? Odatle crpimo inspiraciju.«
Jan je nešto piskarao. Bio je ljevoruk i čudno je izgledao dok piše, poput Kena kojeg su krivo sastavili. Nadao sam se da zapisuje Nemoj nikad više postaviti ovo pitanje. »Dobro. Hm, vaša pjesma Jedno/ili drugo upravo je debitirala na Billboardovoj Top 10 ljestvici. Što mislite o tom nevjerojatnom uspjehu?«
»Kupit ću mami BMW«, reče Victor. »Ne, kupit ću Bavarsku. BMWi su iz Bavarske, je li tako?«
»Uspjeh je relativan pojam«, reče Jeremy.
»Sljedeća će biti bolja«, rekao sam. Nisam to nikad ranije rekao naglas, ali sad jesam, i moralo je biti stvarno.
Još je pisao. Jan je sljedeće pitanje pročitao s papira. »Uh, to znači da ste Human Parts Ministry izbacili iz top desetke, a tamo su bili preko četrdeset tjedana. Ups, oprostite, četrdeset jedan tjedan. Kunem se da neće biti pogrešaka u intervjuu. Pa, Joey iz Human Parts Ministryja smatra da je >Gledati gore ili dolje< tako dugo¬vječan hit zbog toga što se mnogi ljudi poistovjećuju s tekstovima. Mislite li da se slušatelji poistovjećuju s tekstom Jedno/ili drugo?«
Jedno/ili drugo bio je tekst o Coleu kojeg sam čuo na pozornici
protiv onog Colea koji je noćima lutao hotelskim hodnicima. Taj tekst predstavljao je ovo: spoznaju da sam okružen odraslima čije živote nisam mogao živjeti ni u snu. To je bila buka koja je brujila u meni i govorila mi da učinim nešto, a ja nisam nalazio ništa što bi mi nešto značilo. Taj komadić mene bio je poput muhe koja se zabijala u prozorsko staklo. Bila je to beskorisnost starenja. Bio je to komad na klaviru pravilno odsviran otprve. Bilo je to kao onda kad sam prvi put izveo Angie na spoj, ona je obukla vestu u kojoj je izgledala poput svoje mame. Bili su to putovi koji su završavali slijepim ulicama, karijere koje su završavale na pisaćem stolu i pjesme izvikane u tamnim sportskim dvoranama. Bilo je to shvaćanje da je ovo život, a ja tu nisam pripadao.
Jeremy je završio s jelom. Victor je pucketao zglobovima. Ja sam gledao ljude veličine mikroba kako putuju u avionu veličine mrava.
»Pročitao sam da ste pjevali u crkvenom zboru. Cole«, reče Jan nakon što je pogledao bilješke. »Prakticirate li još uvijek katoli¬čanstvo? A vi, Victore? Jeremy, za vas znam da niste katolik.«
»Ja vjerujem u Boga«, reče Viktor, iako ne previše uvjerljivo.
»A vi, Cole?« ovaj nije odustajao.
Gledao sam prazno nebo, čekao novi avion. Ili to ili gledati prazne zidove zgrada. Jedno/ili drugo.
»Evo što ja znam o Coleu«, počeo je Jeremy. Zvučao je kao da govori s propovjedaonice. »Coleova je religija pokoriti nemoguće. On ne vjeruje u nemoguće. On ne vjeruje u ne. Coleova je religija Čekanje da mu netko kaže da nešto ne može, pa da on to učini. Bilo što. Nije bitno što je u pitanju, dokle god je neizvršivo. Evo vam priče o postanku. Na početku vremena bio je ocean i praznina, a Bog je od oceana načinio svijet, a od praznine Colea.«
Victor se nasmijao.
»Mislio sam da ste budist«, reče Jan.
»Na pola radnog vremena«, odvrati Jeremy.
Pokoriti nemoguće.
Sad su se borovi pružali toliko visoko da sam se osjećao kao
da idem tunelom do središta zemlje. Mercy Falls bio je miljama iza mene.
Osjećao sam se očišćeno, prazno, kao da sam dobio oprost. Mogao sam zauvijek voziti, bilo kamo. Mogao sam biti bilo tko. No, osjetio sam težinu Sume Boundary oko sebe i barem jedanput,
biti Cole St. Clair nije bilo prokletstvo. Imao sam svrhu, cilj, i to je bilo nemoguće. Pronaći lijek.
Bio sam tako blizu.
Put je letio pod mojim autom; ruka mi je bila hladna od vjetra. Prvi put nakon mnogo vremena osjećao sam se moćnim. Šume su odnijele onu prazninu u meni, mislio sam da je nikad neću ispuniti, nikad zadovoljiti, i zbog njih sam izgubio sve... sve ono što sam mislio da ne želim zadržati.
Na kraju je ostao Cole St. Clair, skrojen od nove kože. Svijet je bio pod mojim nogama i dan se pružao preda mnom.
Izvukao sam Samov mobitel iz džepa i nazvao Jeremyja.
»Jeremy«, rekao sam.
»Cole St. Clair«, polako je rekao, kao da se nije iznenadio.
Na drugom kraju veze nastala je tišina. Zato što me je poz¬navao, nije morao čekati da mu kažem. »Ne misliš se vratiti kući, zar ne?

SAM


Ispitivali su me u kuhinji.
Policijska postaja u Mercy Fallsu bila je malena i nepripre mljena za privođenje. Koenig me proveo kroz sobu punu dispečera - zastali su usred razgovora da me pogledaju — i dva ureda puna pisaćih stolova i uniformi nagnutih nad računala, i napokon smo ušli u malu sobu sa sudoperom, hladnjakom i dva aparata za kavu na kovanice. Bilo je vrijeme ručka i soba je smrdjela po podgrijanoj meksičkoj hrani i bljuvotini. Bilo je neopisivo vruće.
Koenig mi je ponudio drvenu stolicu uz stol na rasklapanje i počistio nekoliko salveta, polupojedeni kolač od limuna i limenku gaziranog pića. Bacio ih je u smeće i stao ispred vrata okrenuvši mi leđa. Vidio sam samo njegov potiljak i savršeno ravan rub krat¬ku podšišane kose. U kosi je imao i taman ožiljak od opekotine; nestajao mu je u košulji. Palo mi je na pamet da ožiljak sigurno ima neku svoju priču, vjerojatno ne toliko dramatičnu kao priča o mojim zglobovima, no ipak priču. Sama me je činjenica da svatko ima neku priču o znaku na njihovoj nutrini ili vanjštini izmorila, sustignula me težina svih tih prošlosti.
Koenig je tiho razgovarao s nekim na hodniku. Mogao sam uhvatiti tek dijelove riječi. »Samuel Roth... ne... nalog... tijelo?
...što je pronašao.«
Odjednom sam osjetio slabost u želucu, vrućina me je dotukla. Prevrtao se i bučio i spopao me je užasan osjećaj da ću se usprkos vrućini, zbog vrućine, promijeniti u ovoj maloj sobi i neću imati kamo.
Položio sam glavu u ruke; stol je smrdio po staroj hrani no hladio mi je kožu. Želudac mi se stiskao, i po prvi put u nekoliko mjeseci osjećao sam se nesigurno u vlastitoj koži.
Molim te, nemoj se promijeniti. Molim te, nemoj se promijeniti.
Sa svakim sam dahom to ponavljao u glavi.
»Samuel Roth?«
Podignuo sam glavu. Neki poručnik s podočnjacima stajao je na vratima. Smrdio je po duhanu. Kao da je sve u ovoj sobi bilo dijelom planiranog napada na moja vučja osjetila.
»Ja sam poručnik Heifort. Smeta li ti ako poručnik Koenig ostane u sobi dok razgovaramo?«
Nisam vjerovao da ću moći govoriti, pa sam samo kimnuo, rukama se pridržavajući za stol. Sadržaj mojih prsa bio je potpuno labav i bez težine.
Heifort je izvukao stolicu nasuprot meni. Morao ju je dosta izvući da stane i njegova trbušina. Imao je blok za pisanje i fascikl, i stavio ih je na stol pred sebe. Koenig je ušao iza njega, ruku prekri¬ženih na prsima. Koenig mi je mnogo više nalikovao na policajca, bio je jako služben i snažne građe, no njegova blizina ipak je imala neki smirujući učinak na mene. Trbušasti detektiv izgledao je pre oduševljeno što će me ispitati.
»Mi ćemo sada lijepo«, počeo je, »tebi postaviti nekoliko pitanja, a ti ćeš odgovarati najbolje što znaš, može?« U njegovu glasu naslućivala se radost koju njegove oči nisu preslikavale.
Kimnuo sam.
»Gdje ti je tata u posljednje vrijeme. Sam? Nismo već dugo vidjeli Geoffreyja Becka«, pitao je Heifort.
»Bolestan je«, rekao sam. Bilo mi je lakše ponoviti laž koju sam već bio izrekao.
»Šteta«, reče Heifort. »Što mu je?«
»Rak«, promrmljao sam gledajući u stol. »Liječi se u Minnea polisu.«
»Znaš li adresu klinike?« upitao je.
Slegnuo sam ramenima. Pokušao sam to učiniti tužno.
»Pomoći ću da se to kasnije pronađe«, reče Koenig.
Heifort je i to zapisao.
»Zbog čega me ispitujete?« upitao sam. Sumnjao sam da se ovo ne tiče Becka, nego Grace, i bitan dio mene nije želio biti u pritvoru zbog nekoga koga sam još prošle noći grlio.
»Pa, kad već pitaš«, reče Heifort i izvadi fascikl. Uzeo je neku fotografiju i pružio mi je.
Bio je to krupni plan nečijeg stopala. Djevojačkog stopala, vit¬kog i dugačkog. Stopalo i ostatak gole noge ležali su na lišću. Medu prstima bilo je krvi.
Nastala je duga stanka između mojih udisaja.
Heifort je dodao još jednu fotografiju. Trgnuo sam se i odvratio pogled, u isto vrijeme preplavili su me užas i olakšanje.
»Znači li ti ovo išta?«
Bila je to preosvijetljena fotografija gole djevojke, blijede poput snijega i tanahne poput šapata, kako leži u lišću. Lice i vrat bili su joj potpuno uništeni. I poznavao sam je. Kad sam je posljednji put vidio, bila je preplanula, nasmijana i imala je bilo.
Oh, Olivia. Tako mi je žao.
»Zašto mi to pokazujete?« upitao sam. Nisam mogao ni po¬gledati fotografiju. Olivia nije zaslužila da je vukovi ubiju. Nitko nije zaslužio takvu smrt.
»Mi smo se nadali da ćemo to čuti od tebe«, reče Heifort. Dok je govorio, preda mnom je slagao još fotografija mrtve djevoj¬ke, svaka je bila iz drugog kuta. Želio sam da prestane. Morao je prestati. »Jer pronašli smo je par metara od Beckove granice posje¬da. Golu. Nakon što je dugo bila proglašena nestalom.«
Golo rame umrljano krvlju. Koža ispisana prljavštinom. Dlan okrenut nebu. Zatvorio sam oči, no slike s fotografija nisu nestale. Osjetio sam ih kako ruju po meni, kako se nastanjuju u meni, kako postaju stanarima mojih noćnih mora.
»Nisam nikoga ubio«, rekao sam. Zvučalo je poput laži. Poput jezika koji nisam govorio, a izgovarao sam ga s krivim nastavcima, tako da riječi nisu imale smisla.
»O, za ovo su vukovi krivi«, reče Heifort. »Oni su je ubili. Ali sumnjam da su je oni ostavili golu na Beckovu posjedu.«
Otvorio sam oči, ali nisam gledao fotografije. Na zidu je bila oglasna ploča sa zakvačenim natpisom

MOLIMO VAS DA OČISTITE MIKROVALNU PEĆNICU AKO JE VAŠ RUČAK UNUTRA EKSPLODI¬RAO. HVALA. UPRAVA.

»Kunem se da nemam ništa s tim. Nisam znao gdje je ona. Ja ovo nisam učinio.« Mučila me teška, preteška slutnja da znam tko je kriv. Dodao sam: »Zašto bih to učinio?«
»Da ti pravo kažem, sinko, pojma nemam«, reče Heifort. Ni¬sam bio siguran zašto je rekao sinko, jer ton mu se nikako nije slagao s tim. »Neki bolesni gad ovo je učinio, i meni se teško poistovjetiti s tim. Ali znamo ovo: dvije mlade djevojke koje ti poznaješ nestale su prošle godine. Ti si bio posljednji koji je vidio jednu od njih. Tvoj posvojitelj mjesecima se nije oglasio i čini se da ti jedini znaš gdje je. Sad se pojavio leš kraj vaše kuće, gol i gotovo izgladnio, i meni se čini da bi samo neki poremećeni kurvin sin mogao učiniti nešto takvo. A sad pred sobom imam dečka kojeg su roditelji zlostavljali i kažu mi da to zna uništiti čovjeka. Kako bi ti to prokomentirao?«
Cijelo vrijeme govorio je polagano i prijateljski. Koenig je pro¬učavao nacrt nekog broda koji nikad nije ni primirisao Minnesoti.
Kad je Heifort prvi put progovorio u meni se probudila male na iskra ljutnje, i samo je rasla dok je on nastavljao s pričom. Nakon svega što sam proživio, nisam namjeravao dopustiti da me se svede na jednorečeničnu definiciju. Podignuo sam pogled i zadržao ga na Heifortovome. Vidio sam kako mu se oči malo skupljaju i prepol znao neugodni učinak mojih žutih očiju. Počeo sam se osjećati sasvim smireno, i negdje u svome glasu čuo sam odjeke Becka: »Ima li tu ikakvih pitanja, poručniče? Mislio sam da me trebate zbog mog posla ili zbog opisa odnosa s mojim ocem ili da vam kažem kako bih za Grace učinio sve na svijetu. No, sad mi se čini da ste me zvali da obranim svoje psihičko zdravlje. Ne mogu znati što vi mislite da sam ja učinio. Optužujete li me za otmice djevojaka? Ili ubojstvo mog oca? Ili skrnavljenje leševa? Ili jednostavno mislite da sam potpuno sjeban?«
»Polako«, reče Heifort, »nisam vas optužio ni za što, gospo¬dine Roth. Obuzdajte taj svoj tinejdžerski bijes istog trena, jer nitko vas ovdje ne optužuje ni za što.«
Nije mi bilo krivo što sam mu ranije lagao, jer sad je on lagao meni. Vraga me nije optuživao.
»Sto želite da vam kažem?« Gurnuo sam prema njemu sve djevojčine, Olivijine, fotografije. »Ovo je zbilja užasno. No ja nemam ništa s tim.«
Heifort nije pokupio fotografije. Okrenuo se na stolici i znako¬vito pogledao Koeniga, no Koenigov izraz lica ostao je nepromije¬njen. Ponovno se okrenuo meni, a stolica je stenjala pod njegovom težinom. Protrljao je oko. »Želim znati gdje su Geoffrey Beck i Grace Brisbane, Samuele. Dovoljno sam dugo u ovom poslu i jasno mi je da slučajnosti ne postoje. A ti znaš što je svima njima
zajedničko, zar ne? Ti.«
Šutio sam. Ja im nisam bio ono zajedničko.
»Pa hoćeš li onda surađivati i reći mi nešto o svemu ovome, ili ćemo ići na teži način?«
»Nemam vam što reći«, odgovorio sam.
Heifort me je dugo gledao, kao da čeka da me oda moj izraz lica.
»Mislim da ti tatica nije učinio uslugu kad te naučio odvjetnički jezik«, napokon je rekao. »Je li to sve što mi imaš reći?«
Imao sam još puno toga za reći. Da je Koenig pitao, bio bih mu rekao da ne želim da se Grace smatra nestalom i da želim da se Beck vrati. Da mi on nije posvojitelj, nego otac. Da nisam znao što se događa s Olivijom, da sam samo želio izvući živu glavu. Želio sam da me ostave na miru. To je sve. Da me puste na miru da sam riješim sve ovo.
»Da«, rekao sam.
Heifort mi se samo mrštio. Nisam mogao ocijeniti vjeruje li mi ili ne. Nakon nekog vremena rekao je: »Mislim da smo zasad gotovi. Williame, pobrini se za njega, molim te.«
Koenig je kratko kimnuo dok se ovaj izvlačio iz stolice. Bilo mi je malo lakše disati sad kad je Heifort napokon otišao niz hodnik.
»Odvest ću te natrag do auta«, reče mi Koenig. Rukom mi je dao znak da ustanem. Ustao sam i iznenadio se što mi je tlo bilo čvrsto pod nogama. Koljena su mi blago klecala.
Krenuo sam za Koenigom niz hodnik, no on je zastao kad mu je zazvonio mobitel. Uzeo ga je s pojasa i proučio.
»Pričekaj«, rekao je, »moram se javiti. Halo, William Koenig. Dobro, gospodine. Što se dogodilo?«
Stavio sam ruke u džepove. Malo mi se vrtjelo u glavi: bio sam izmožden od ispitivanja, nisam jeo, mučile su me Olivijine fotografije. Čuo sam Heifortov glas kako grmi kroz otvorena vrata dispečerske sobe. Dispečeri su se smijali nekoj njegovoj šali. Bilo mi je čudno kako se mogao tako za tren oka prebaciti, s opravdane ljutnje zbog smrti neke djevojke na uredske šale.
Koenig je na telefon nekoga uvjeravao da nije krađa ako odbjegla supruga uzme auto, jer je riječ o imovini stečenoj u braku.
»Bok, Tome«, začuo sam odnekud.
U Mercy Fallsu sigurno je bilo desetak Tomova, no znao sam odmah koji je. Prepoznao sam miris njegove vodice poslije brijanja. Koža mi se naježila.
Dispečerska soba imala je prozor koji je gledao na hodnik na¬suprot nama, i vidio sam Toma Culpepera. Zveckao je ključevima u džepu kaputa, onakvog seljačkog kaputa koji opisuju riječima grub, klasičan, četiristo dolara, i obično su ga nosili ljudi koji su više vre¬mena provodili u Land Roverima nego na selu. Bio je siv i umoran poput nekoga tko nije prospavao noć, no glas mu je bio gladak i umjeren. Glas odvjetnika.
Pokušao sam procijeniti što bi bilo gore; razgovarati s Culp perom ili podnositi smrad bljuvotine u kuhinji. Razmišljao sam povlačenju.
Heifort rečer »Tome! Gdje si, vraže. Čekaj, pustit ću te unu¬tra.« Izletio je iz dispečerske sobe, niz hodnik koji je vodio do sobe gdje je bio Culpeper, i otvorio vrata.
Potapšao je Culpepera po ramenu. Naravno da su se poznavali. »Dolaziš radi posla ili da nam stvoriš probleme?«
»Došao sam pogledati onaj izvještaj mrtvozornika«, reče Culpeper. »Što je Beckov mali imao za reći o tome?«
Heifort se odmaknuo baš dovoljno da me Culpeper vidi.
»Mi o vuku«, reče Culpeper.
Bilo bi pristojno pozdraviti. Ali nisam.
»Kako ti je stari?« upita Culpeper. Pitao je s puno ironije, ne samo zato što je bilo jasno da ga nije briga, nego i zato što netko poput Culpepera nikad ne bi bio rekao »stari« a da u tome nema sarkazma. Dodao je: »Čudi me što nije došao s tobom.«
Ukočeno sam odgovorio: »Došao bi da je mogao.«
»Razgovarao sam s Lewisom Brisbaneom«, reče Culpeper. »Pravni savjeti. Brisbaneovi znaju da sam tu ako im išta zatreba.«
Nisam mogao pojmiti implikacije Toma Culpepera kao odvjet¬nika i osobe od povjerenja Graceinih roditelja. Sad se bilo kakva srdačnija budućnost s njima činila nevjerojatno dalekom. Mogućnost ikakve budućnosti kojoj sam se nadao sad je bila daleka.
»Ti si skroz otišao na kvasinu, zar ne?« upitao je Culpeper začuđeno, i tako sam shvatio da sam predugo šutio, potpuno ne¬svjestan svog izraza lica dok sam se gubio u nelagodi. Odmahnuo
je glavom, ne toliko okrutno koliko iznenađeno zbog ološem poput mene. »Poslušaj moj savjet. Igraj na neuračunljivost. Bože, blagoslovi
Ameriku. Beck ih je uvijek volio pošemerene.«
Heifort se trudio ne smijati se.
Koenig je poklopio slušalicu. Oči su mu bile uske. »Gospodo«, rekao je, »Vodim gospodina Rotha natrag u njegovo vozilo, ako vam više nije potreban.«
Heifort je polako i važno odmahnuo glavom.
Culpeper se okrenuo prema meni s rukama u džepovima. U njegovu glasu nije bilo ljutnje. Naravno, nije je ni trebalo biti, držao je sve konce u rukama. »Kad sljedeći put vidiš oca«, rekao mi je, »možeš mu reći da će svi vukovi nestati za četrnaest dana. Trebali smo to davno učiniti. Ne znam s kim ste svi vi mislili da imate posla, ali gotovo je.«
Vidio sam kako Tom Culpeper gleda za mnom. Nije bio osvetoljubiv. Imao je samo živu ranu koja se prečesto otvarala i nije mogla zacijeliti. Kako sam ga mogao osuđivati? Nije znao istinu. Nije ni mogao znati. Mislio je da su vukovi samo životinje, a mi nemarni susjedi s krivim prioritetima.
No, vidio sam i ovo; neće stati dok ne umremo.
Koenig me je uhvatio za ruku i preko ramena pogledao Cul pepera. »Mislim da ste pomiješali oca i sina, gospodine Culpeper.«
»Možda«, reče Culpeper. »No znate što kažu o jabuci i stablu.«
Najčudnije je bilo to što je ta izreka i te kako istinita.
»Vrijeme je da pođemo«, reče Koenig.


TRIDESET OSMO POGLAVLJE
GRACE

Sam je kasnio kući.
Odlučila sam da se neću brinuti.
Bez njega sam u Beckovoj kući bila nemirna i beskorisna; kad sam bila vuk, barem nisam osjećala nedostatak svrhe i cilja. Nisam ranije primijetila koliko je od moga dana zapravo bilo ispunjeno domaćom zadaćom, kuhanjem i planiranjem ludosti s Rachel i Olivijom, odlascima u knjižnicu i popravljanjem labavih dasaka na verandi jer moj se tata nikad toga ne bi sjetio. Čitanje je bilo nagrada
za rad, i bez rada se nisam mogla smiriti uz knjigu, iako ih je Beckov podrum bio pun.
Sve o čemu sam ranije razmišljala bilo je kako maturirati s dovoljno dobrim ocjenama da se ne moram brinuti gdje ću se upi sati na koledž. Onda, nakon što sam upoznala Sama, na svoj popis dodala sam i to da ga zadržim u ljudskom obliku. Sad ništa od navedenog nije bilo bitno.
Imala sam toliko slobodnog vremena da slobodno vrijeme nije imalo nikakvog smisla. Osjećala sam se kao tijekom školskih prazni¬ka. Mama mi je jednom rekla da ne znam kako se odmarati i da mi treba davati lijekove za smirenje kad nema škole. Mislila sam da je
to grubo od nje, no sad je imalo smisla.
Oprala sam šest komada odjeće koje sam imala kod Becka, oprala zaostalo posuđe u sudoperu, i naposljetku nazvala Isabel jer nisam imala nikoga drugog. Da nisam porazgovarala s nekim, po¬čela bih plakati zbog Olivije i to nikome ne bi pomoglo.
»Reci mi zašto je loša ideja reći Rachel da sam živa«, rekla sam joj čim se javila.
»Zato što će poludjeti i izazvati scenu i na kraju će saznati njezini roditelji jer ona ne želi lagati i onda će saznati svi«, reče Isabel. »Imaš li još pitanja? Ne.«
»Rachel zna biti razumna.«
»Upravo je saznala da su vukovi prerezali grkljan njezinoj najboljoj prijateljici. Neće biti razumna.«
Nisam ništa rekla. Jedina stvar koja me spašavala od ludila bila je poimanje Olivijine smrti kao nečega apstraktnog. Ako poč¬nem razmišljati o tome kako se to dogodilo, kako nije moglo biti brzo gotovo, kako nije zaslužila smrt... ako počnem misliti kako je to ležati u snijegu dok ti vukovi trgaju kožu s kostiju, misliti da Sam nije bio tamo da ih spriječi... nisam mogla vjerovati da je Isabel to izgovorila. Htjela sam joj poklopiti slušalicu istog trena. Zadržalo me je samo to što bih nakon poklapanja ostala sama sa slikom smrti koja mi se vrti u glavi.
»Barem je tako bilo s Jackom. Razumna nije riječ kojom bih se tada bila opisala.«
Progutala sam.
»Grace, nemoj to shvaćati toliko osobno. To je činjenica. Što se prije pomiriš s činjenicama, bit će ti bolje. Sad prestani razmi¬šljati o tome. Zašto želiš reći Rachel?«
Žmirkala sam dok mi se oči nisu razbistrile. Bilo mi je dra¬go što Colea nema. Smatrao me je nekakvom čeličnom djevom, i htjela sam da tako ostane. Samo je Sam smio vidjeti u kakvom sam zapravo neredu, jer ako Sam nešto zna, bilo je kao da ja to znam.
»Zato što mi je prijateljica i ne želim da misli da sam mrtva.
I zato što bih željela razgovarati s njom! Nije tako blesava kao što misliš!«
»Tako si sentimentalna«, reče Isabel, ali ne zlobno. »Pitala si me da ti kažem zašto je to loša ideja, i rekla sam ti. Neću promi¬jeniti odgovor.«
Uzdahnula sam, nejednako poput jecaja i ostavila dojam veće tuge no što sam namjeravala.
»Dobro«, odrezala je Isabel, kao da sam vikala na nju. »Raz¬govaraj s njom. Nemoj mene kriviti ako ne bude mogla podnijeti istinu.« Tad se nasmijala nekoj šali koju samo ona kuži. »Ja joj ne bih rekla ovo o vukovima, samo ovo da si živa. Naravno, ako misliš mene poslušati.«
»Ja tebe uvijek poslušam. Osim kad te ne poslušam.«
»Evo stare Grace. To je puno bolje. Počela sam misliti da si postala skroz jadna.«
Nasmiješila sam se samoj sebi, jer to je nešto najbliže emocio¬nalnoj istini što Isabel može pružiti, a onda mi je na pamet palo još nešto.
»Bi li mogla još nešto učiniti za mene?«
»Ovome nikad kraja.«
»Pa, ne znam koga bih drugog pitala. Ne znam čak ni hoćeš li ti moći saznati a da netko ne posumnja. Ali ako itko može, onda si to ti.«
»Nastavi s komplimentima. Grace. Svaki pomaže.«
»A i kosa ti je lijepa«, rekla sam, a ona se tvrdokorno nasmija¬la. »Želim znati mogu li još uvijek maturirati, ako krenem u ljetnu školu.«
»Zar tad ne bi trebala biti čovjek? Iako bi se o ovim krelcima koji dišu na usta dalo raspravljati kojoj vrsti pripadaju.«
»Sad ću ti reći«, rekla sam. »Nisam se promijenila već neko vrijeme i mislim da bih mogla uspjeti. Kad prestanem biti nestala.«
»Znaš li što tebi treba?« upitala je Isabel. »Dobar odvjetnik.«
Već sam razmišljala o tome. Nisam bila sigurna u to što za¬kon države Minnesote ima za reći o bjeguncima, a sigurno bi me proglasili jednom od njih. Činilo mi se nevjerojatno nepravednim što ću možda završiti s dosjeom zbog ovoga, no s tim ću se boriti kasnije. »Znam curu čiji je otac odvjetnik.«
Sad se Isabel stvarno nasmijala. »Saznat ću«, rekla je. »Samo se ti možeš brinuti o maturi kad se u slobodno vrijeme pretvaraš u drugu vrstu. Lijepo je vidjeti da se neke stvari nikad ne mijenjaju. Štreberica. Knjiški moljac. Profesorov ljubimac. O, ljubimac... to je supersmiješno sad kad ti raste krzno.«
»Drago mi je što sam te nasmijala«, rekla sam joj, praveći se uvrijeđena.
Isabel se opet nasmijala. »I meni.«



SAM


Ovog puta Koenig mi je naredio da sjednem na suvozačevo sjedalo policijskog auta. Automobil se ugrijao pod jakim suncem, i Koenig se suočio s vrelinom upalivši klimatizacijski uređaj na najjače. Bilo je toliko hladno da su mi kapljice vlage udarale u lice. Vuk koji je još bio unutra nije se micao. Sve je mirisalo po sredstvu za čišćenje s mirisom borovine.
Koenig je ugasio radio. Svirao je nekakav rock iz sedamdesetih.
Ja sam razmišljao o Tomu Culpeperu kako iz zraka puca na moju obitelj.
Jedini zvuk u autu bilo je povremeno kreštanje radija zakva čenog za Koenigovo rame. Trbuh mi je glasno krulio, i Koenig se nagnuo nad mene te pustio pretinac za rukavice da se otvori u moje krilo. Unutra je bila kutija krekera i dvije čokoladice. Uzeo sam krekere.
»Hvala«, rekao sam. Nije mi ih ponudio tako da bi moja zahvalnost ispala čudna.
Koenig me nije ni pogledao. »Znam da je Heifort u krivu«,
rekao je. »Znam što je svima zajedničko, a to nisi ti.«
Shvatio sam da nije skrenuo prema knjižari. Išli smo dalje od Mercy Fallsa, a ne prema njemu.
»Što je onda?« upitao sam. U zraku je visjelo nekakvo iščeki v.iiije. Mogao je reći Beck ili Šuma Boundary ili bilo što. No, mislim da nije namjeravao.
»Vukovi«, rekao je Koenig.
Zastao mi je dah. Glas dispečera šumeći je kreštao preko radija.
»Jedinica sedamnaest?«
Koenig je pritisnuo dugme na radiju i naslonio glavu na rame. »Na cesti sam s putnikom. Nazvat ću kad završim.«
»U redu«, odgovori dispečer.
Trenutak je pričekao, i potom rekao ne gledajući me: »Sad mi reci istinu. Sam, jer nema više vremena za okolišanje. Reci mi istinu, a ne ono što si rekao Heifortu. Gdje je Geoffrey Beck?«
Gume su bučile po ccsti. Nismo bili nigdje u blizini Mercy Fallsa. Drveće je prolijetalo kraj nas, i sjetio sam se dana kad sam došao po Grace kraj one trgovine s mamcima. Činilo se kao da je otada prošlo milijun godina.
Nisam mu ni u kojem slučaju smio vjerovati. On nikako nije mogao biti spreman na istinu, a čak i da jest, ovo je bio naš prvi zakon: nikome nismo govorili o nama. Pogotovo ne policajcu koji je stajao u sobi dok su me optuživali za otmicu i ubojstvo.
»Ne znam«, promrmljao sam. Jedva se čulo od buke na cesti.
Koenig je stisnuo usta i odmahnuo glavom. »Bio sam tamo kad su prvi put lovili vukove. To je bilo protuzakonito, i kajem se. Cijeli se grad gušio zbog smrti Jacka Culpepera. Bio sam tamo kad su ih gonili kroz šumu da ih stjeraju uz jezero. Te sam noći vidio vuka i nisam to nikad zaboravio. Izvući će te vukove iz šume i pobiti ih iz zraka, sve do jednoga. Vidio sam papirologiju koja potvrđuje sve to, Sam. Sad ću te opet pitati, i ti ćeš mi reći istinu jer ti i vukovi imate samo mene. Reci mi sad. Sam. Gdje je Geoffrey Beck?«
Zatvorio sam oči.
Iza svojih kapaka vidio sam Olivijino mrtvo tijelo. I lice Toma Culpepera.
»U Šumi Boundary je.«
Koenig je ispustio dugi izdisaj kroza zube.
»Kao i Grace Brisbane, je li tako?« upitao je.
»A ti?« reče Koenig. »Ti si bio tamo. Reci mi da sam lud. Reci mi da sam u krivu. Reci mi da sam u krivu kad ti kažem da sam te noći vidio vuka s očima Geoffreyja Becka.«
Tad sam otvorio oči. Morao sam mu vidjeti lice dok izgovara sve ovo. Zurio je ravno kroz staklo, skupljenih obrva. Nesigurnost ga je pomladila i učinila uniformu manje obeshrabrujućom.
»Niste u krivu«, rekao sam.
»Nema rak.«
Odmahnuo sam glavom. Koenig se nije okrenuo prema meni, samo je kratko kimnuo, kao samome sebi.
»Nema tragova Grace Brisbane, ali ne zato što je nestala, nego zato što je...« Koenig je zastao. Nije mogao izgovoriti.
Shvatio sam da ovom trenutku prepuštam mnogo toga. Ka:d mu dopuštam da ne dovrši rečenicu. Je li zgrabio istinu poput Isa¬bel, ili ju je odgurnuo i izvrnuo da se poklapa s nekom religijom ili promijenio da se slaže s nekim manje čudnim pogledom na svijet, kao moji roditelji.
I dalje sam ga gledao.
»Vuk«, rekao je. Držao je pogled na cesti, no ruke su mu se grčile oko upravljača. »Ne možemo pronači ni nju ni Becka jer su vukovi.«
»Da.«
»Otac mi je pričao priče o vukovima. Rekao mi je da je na koledžu imao prijatelja vukodlaka, i svi smo mu se smijali. Nismo znali priča li nam priču ili govori istinu.«
»Istina je.« Srce mi je lupalo od tajne koja je lebdjela tu među nama. Odjednom sam zbog njegovih sumnji prevrtio svaki razgovor koji sam poveo s Koenigom. Pokušao sam vidjeti hoće li to promi¬jeniti moje mišljenje o njemu, i nije.
»A zašto onda... ne mogu vjerovati da postavljam ovo pitanje, ali zašto ostaju u vučjem obliku kad će pobiti cijeli čopor?«
»To nema veze s voljom. Temelji se na temperaturi. Vuk zimi, čovjek ljeti. Svake godine manje vremena, i naposljetku zauvijek ostajemo vukovi. Ne zadržavamo ljudske misli kad se promijeni¬mo.« Namrštio sam se. Ovo objašnjenje bilo je sve manje istinito nakon svakog dana provedenog s Coleom. Taj mi je osjećaj jako mutio orijentaciju, kad se nešto što si tako dugo smatrao istinitim počelo mijenjati, kao da si otkrio da ponedjeljkom sila teža ne dje¬luje. »Ovo je sve jako pojednostavljeno. Ali, to su otprilike osnovna pravila.« Osjećao sam se čudno što govorim tako formalno, no bilo je to zbog Koeniga.
»I Grace...«
»Nema je zato što je nestabilna po ovakvom vremenu. Što će reći roditeljima?«
Koenig je razmislio. »Jesi li se ti rodio kao vukodlak?«
»Ne, pomogao mi je dobri stari način iz horora. Ugriz.«
»A Olivia?«
»Ugrizli su je prošle godine.«
Koenig je frknuo. »Nevjerojatno. Znao sam. Stalno sam nalije tao na stvari koje su upućivale na to, i nisam mogao vjerovati. I kad je Grace Brisbane nestala iz bolnice i za sobom ostavila samo krvavu bolničku spavaćicu... rekli su da umire, da nikako nije mogla sama pobjeći.«
»Morala se promijeniti«, tiho sam rekao.
»Svi u odjelu krive tebe. Traže način da te razapnu. Pogoto¬vo Tom Culpeper. Heifort i svi ostali jedu mu iz ruke.« Zvučao je pomalo ogorčeno, i zbog toga sam ga vidio u potpuno novom svjetlu. Vidio sam ga bez uniforme, kod kuće, kako uzima pivo iz hladnjaka, sjeda pred televiziju i draga svog psa. Stvarna osoba, net¬ko odvojen od uniformiranog identiteta koji mu je određen. »Bili bi presretni da ti prišiju sve ovo i objese te.«
»Ma, divno«, rekao sam. »Jer ja im mogu samo reći da nisam ništa učinio. Dok Grace ne postane dovoljno stabilna da se pojavi. A Olivia...«
Koenig je zastao. »Zašto su je ubili?«
Glava mi je bila puna Shelby, njezinih očiju na meni dok me gledala kroz kuhinjski prozor, očaj i ljutnja koje sam u njima vidio.
»Mislim da ovdje nije riječ o njima. Jedan je vuk odgovoran za sve probleme. Ona je i ranije napadala Grace. Napala je i Jacka Culpepera. Drugi ne bi ubili djevojku. Barem ne ljeti. Ima drugih načina za doći do hrane.« Dao sam sve od sebe da odagnam sliku Olivijina uništenog tijela.
Par minuta vozili smo se u tišini.
»Dakle, situacija je sljedeća«, reče Koenig, a mene je šarmiralo to što u svakoj prilici zvuči kao policajac. »Oni imaju dozvolu za eliminaciju čopora. Četrnaest dana nije tako dugo. Ti mi kažeš da se neki od njih vjerojatno neće moći promijeniti prije toga, i da se neki uopće ne mogu promijeniti. To jest, pričamo o masovnom ubojstvu.«
Napokon. Bilo je i olakšavajuće i užasno čuti Culpeperov plan definiran tim riječima.
»I tu nema puno opcija. Mogao bi reći tko su zapravo ti vukovi, ali...«
»Ne bih rekao da je to dobra ideja«, brzo sam rekao.
»Mislio sam reći da je to neprikladno. Reći cijelom Mercy Fallsu da imaju čopor vukova koji prenosi zaraznu bolest upravo nakon što se otkrilo da su ubili jednu djevojku...«
»Ne bi dobro završilo«, dovršio sam.
»A druga je opcija motivirati više grupa za zaštitu životinja da ih spase kao vukove. U Idahu nije upalilo, i s ovako kratkim rokom je nemoguće, ali...«
»Namjeravali smo ih preseliti«, rekao sam.
Koenig je ušutio. »Nastavi.«
Spoticao sam se preko riječi. Koenig je govorio tako precizno i logično i osjećao sam da mu moram parirati. »Negdje dalje od ljudi. No... to bi nam moglo stvoriti još gori problem, osim ako
ne znamo kakvi su ljudi. I ne znam kakav će čopor biti na novom mjestu, bez ograničenja. Ne znam bih li trebao prodati Beckovu kuću i kupiti zemljište, ili nešto tako. Nemam dovoljno novca da kupim cijeli teritorij. Vukovi pokrivaju mnogo kilometara. Uvijek postoji šansa za neki problem.«
Koenig je lupkao prstima po upravljaču, suženih očiju. Prošao je dugi period tišine. Bio sam sretan zbog toga. Trebalo mi je. Po¬sljedice moje ispovijesti Koenigu bile su nepredvidljive.
»Samo govorim dok mislim«, napokon će Koenig. »Ali ja imam posjed, par sati dublje sjeverno u Vodopadima Boundary. Bio je očev, no ja sam ga upravo naslijedio.«
Počeo sam: »Ja... ne bih htio...«
»To je poluotok«, prekinuo me je Koenig. »I to poprilično velik. Prije je tu bilo odmaralište, no sad je sve zatvoreno zbog sva¬đa u obitelji. Rub je ograđen. Ograda nije baš najbolja, samo žica među drvećem, ali može se pojačati.«
Pogledao me je, i ja njega u isto vrijeme, i znao sam što obojica mislimo. Ovo bi moglo biti to.
»Ne mislim da bi poluotok, pa čak ni veliki, mogao biti dovo¬ljan da podnese cijeli čopor. Morali bismo ih hraniti«, rekao sam.
»Pa hranite ih«, odvrati Koenig.
»Čime, kamperima?«
»U blizini je rudnik«, odgovori Koenig. »Rudarska tvrtka nije aktivna od šezdeset sedme, ali zadržali su zemlju. Postoji razlog zašto odmaralište nije uspjelo.«
Grizao sam si usnu. Bilo je teško nadati se. »Ipak ih moramo nekako dovesti tamo.«
»I to tiho«, reče Koenig. »Culpeper neće preseljenje smatrati alternativom za izlov.«
»I brzo«, rekao sam. Pomislio sam na to kako je dugo Cole bezuspješno pokušavao uhvatiti vukove, koliko će dugo trebati da se pohvata dvadeset i nešto vukova i kako ćemo ih dovesti daleko na sjever.
Koenig je šutio. Napokon je rekao: »Možda ovo i nije dobra ideja. Ali možeš je razmotriti kao opciju.«
Opciju. Opcija je predstavljala opravdani pothvat, a ja nisam bio siguran je li to baš to. No, što smo drugo imali?

ČETRDESETO POGLAVLJE
GRACE
Beskrajni dan je napokon završio kad se Sam vratio kući s pizzom i nesigurnim osmijehom. Dok smo jeli, Sam mi je ispričao sve što mu je Koenig rekao. Sjedili smo na podu u njegovoj sobi, stolna lampa i božićna svjetla gorjeli su, a kutija s pizzom stajala je između nas. Stolna lampa je stajala kraj kosog zida bliže stropu, i zid je usmjeravao svjetlo tako da se soba činila poput neke tople špilje. CDplayer kraj Samova kreveta tiho je radio, netko je zadimljenim glasom pjevao uz klavir.
Sam mi je opisao sve što se dogodilo, i nakon svake priče prsti¬ma je »pomeo« pred sobom, kao da želi maknuti posljednju priču i napraviti mjesta za novu. Sve je palo u vodu, osjećala sam se kao da nemam kontrole, no nisam mogla ne misliti na to kako ga volim gledati pri ovom slabom, žutom svjetlu. Nije bio jednako blag kao kad sam ga prvi put srela, niti jednako mlad, ali kutovi njegova lica, brzi pokreti, i način na koji je uvlačio donju usnu kad bi razmišljao prije no što nešto kaže... bila sam zaljubljena u sve to.
Sam me je pitao što mislim.
»O čemu?«
»O svemu. Sto ćemo?«
Imao je začuđujuće mnogo povjerenja u moju mogućnost da logički razmislim o svemu. No, bilo je previše toga... Koenig je sam došao do vučje tajne, izvedivost ideje o preseljenju, pomisao na to da povjerimo naše sudbine nekome koga smo jedva poznavali. Kako možemo znati da će on čuvati tajnu?
»Treba mi još jedan komad pizze da ti odgovorim na to«, rekla sam. »Zar Cole nije htio jesti?«
»Rekao mi je da posti. Mislim da ne želim znati zašto. Nije izgledao nesretno.«
Otkinula sam koricu s jednog komada pizze. Sam ju je uzeo. Uzdahnula sam. Obeshrabrivala me pomisao na napuštanje Šume Boundary. »Mislim da bismo morali otići zauvijek. Poslije nam možda sine bolja ideja, nakon što se smiri sve ovo oko izlova.«
»Prvo ih moramo izvesti iz šume.« Zatvorio je kutiju od pizze i prstom pratio logo.
»Je li Koenig rekao da će ti pomoći da se izvučeš iz nevolje? Mislim na to da sam ja nestala. Sad je jasno da zna da me ti nisi oteo i ubio«, rekla sam. »Može li ti ikako skinuti s vrata Culpe pera i ostale?«
»Ne znam. Nije ništa rekao.«
Jako sam se trudila ne zvučati frustrirano. Zapravo i nisam bila frustrirana zbog njega. »Zar ne bi rekao da je to važno?«
»Valjda. Vukovi imaju samo dva tjedna. Poslije ću se brinuti o spiranju ljage sa svog imena. Mislim da mi policija ionako nema što prišiti«, reče Sam. No, nije me gledao.
»Mislila sam da te više ne sumnjiče«, rekla sam. »Mislila sam da Koenig zna.«
»Koenig zna. I nitko više. Ne može im samo reći da sam nevin.«
»Sam!«
Slegnuo je ramenima ne pogledavši me. »Sad ne mogu ništa više učiniti.«
Pomisao na to da su ga ispitivali bila mi je užasno bolna. Po misao na to da će moji roditelji možda misliti da je on sposoban ozlijediti me bila je još gora. A mogućnost da mu sude zbog uboj stva bila je nezamisliva.
Pala mi je na pamet jedna ideja.
»Moram reći roditeljima«, rekla sam. Pomislila sam na raniji razgovor s Isabel. »Ili Rachel. Ili nekome. Moram nekome dati do znanja da sam živa. Nema mrtve Grace, nema misterije o ubojstvu«
»A tvoji će roditelji biti puni razumijevanja«, reče Sam.
»Ne znam kakvi će biti. Sam! Ali neću dopustiti... neću do¬pustiti da odeš u zatvor.« Zgužvala sam salvetu i ljutito je bacila u kutiju. Jedva smo izbjegli da nas otrgnu jedno od drugog, i bilo mi je grozno pomisliti da bi nas jedan umjetno stvoreni događaj, bez imalo znanosti u sebi, mogao rastaviti zauvijek. A Sam je tu stajao i izgledao kao da je on kriv za moju navodnu smrt. »Bez obzira na to koliko su moji roditelji loši, ovo je ipak gore.«
Sam me je pogledao. »Vjeruješ li im?«
»Ma daj, Sam, neće me ubiti«, odbrusila sam.
Zastala sam i rukama pokrila nos i usta, a dah mi je ubrzano napuštao pluća.
Samovo se lice nije promijenilo. Salveta koju je pažljivo kidao na komadiće smirila se u njegovoj ruci.
Pokrila sam cijelo lice. Nisam ga mogla gledati. »Žao mi je«, govorila sam, »žao mi je. Sam.« Pomisao na njegovo nepromije¬njeno lice, čvrst vučji pogled... osjetila sam kako se suze vrzmaju i izlaze iz mojih očiju.
Čula sam pod kako pucketa dok on ustaje. Maknula sam ruke
s lica. »Molim te, nemoj ići«, šaptala sam. »Žao mi je.«
»Kupio sam ti dar«, rekao je. »Ostao mi je u autu. Idem ga donijeti.« Podragao me je po glavi kad je izašao, zatvorivši vrata za sobom.
Kad mi je dao haljinu i dalje sam se osjećala kao najgora oso ba na svijetu. Klečao je na koljenima preda mnom kao pokajnik, i pažljivo mi promatrao lice dok sam izvlačila haljinu. Iz nekog sam razloga pomislila da je u vrećici oskudno donje rublje, pa sam u isto vrijeme osjetila i olakšanje i razočaranje kad sam vidjela lijepu ljetnu haljinu. U posljednje vrijeme nisam bila načisto s emocijama.
Poravnala sam je rukom, izgladila tkaninu, gledala tanke vrpce. Bila je to haljina za vrela, bezbrižna ljeta, koja su se činila tako da¬lekima. Pogledala sam Sama i vidjela da grize usnu i gleda kako ću reagirati.
»Ti si najbolji dečko na svijetu«, rekla sam mu, osjećajući se nevrijedno i grozno. »Nisi mi morao ništa kupiti. Volim misliti na tebe kako misliš na mene kad me nema.« Dotaknula sam mu obraz. Okrenuo se i poljubio moj dlan; nešto se u meni stisnulo zbog njegovih usana u mojoj ruci. Malo sam tiše rekla: »Hoću li je probati?«
U kupaonici mi je trebalo nekoliko minuta da shvatim kako ću je obući, iako nije bila nimalo komplicirana. Nisam bila navik¬nuta na haljine, i osjećala sam se kao da sam gola. Stala sam na rub kade i pogledala se u ogledalo, pokušavajući zamisliti što je Sama navelo na to da pogleda ovu haljinu i kaže Kupi je za Grace. Zato što je mislio da će mi se svidjeti? Zato što mu je bila seksi? Zato što mi je htio nešto kupiti i ovo je prvo vidio? Nisam bila sigurna kakva je razlika u tome je li pitao prodavačicu što bi se moglo svidjeti njegovoj djevojci ili je vidio haljinu na vješalici i u njoj zamislio moje tijelo.
U ogledalu sam izgledala poput studentice, samopouzdano i lijepo. Sigurna u ono u čemu njezino tijelo najljepše izgleda. Izgladila sam haljinu, škakljala me je po nogama. Pregib na mojim grudima tek se nazirao. Odjednom sam se odmah poželjela vratiti u sobu i pokazati Samu. Odmah sam željela da me vidi i dotakne.
No, kad sam se vratila u sobu, počela sam se sramiti. Sam je sjedio na podu, i naslonjen na krevet žmireći slušao glazbu. Bio je negdje daleko od ove sobe, no otvorio je oči kad sam zatvorila vrata. Složila sam facu i stavila ruke iza leđa.
»Što kažeš?«
Brzo je ustao.
»O«, rekao je.
»Samo je nisam mogla sama svezati odostraga«, rekla sam.
Udahnuo je i stao kraj mene. Srce mi je lupalo, pojma nisam imala zašto. Uhvatio je vrpce i stao iza mene. No, umjesto da ih
sveže, pustio je da padnu i pritisnuo dlanove uz moja leđa, pržili su me kroz tanki pamuk. Bilo je kao da nema ničega između njegovih prstiju i moje kože. Naslonio je lice na moj vrat. Čula sam kako diše. Svaki je udah bio odmjeren i suzdržan.
»Znači, sviđa ti se«, šapnula sam.
Odjednom smo se počeli ljubiti. Činilo se kao da se dugo nismo ovako ljubili, kao da je sve smrtno ozbiljno. Na trenutak sam pomislila Upravo sam jela pizzu, pa sam se sjetila da ju je i Sam upravo jeo. Ruke je spustio na moje bokove, gužvajući haljinu, brišući moje sumnje prstima ukočenim od žudnje. Samo to, samo vrelina njegovih dlanova kroz haljinu stiskala mi je utrobu. Lomila sam se i boljelo je. Pobjegao mi je mali uzdah.
»Mogu prestati«, reče, »ako nisi spremna.«
»Nemoj«, rekla sam. »Nemoj prestati.«
Ljubili smo se klečeći na krevetu, a on me je dirao kao da me nikad prije nije dodirnuo. Kao da se ne može sjetiti mog oblika, i sad ga ponovno otkriva. Tražio je mjesto gdje su mi lopatice pri tiskale tkaninu haljine. Dlanom je prelazio preko mojih ramena. Prstima je tražio nagib mojih grudi uz rub haljine.
Zatvorila sam oči. Bilo je drugih stvari na svijetu koje su za¬htijevale našu pozornost, no ja sam mogla misliti samo na svoja bedra i Samove ruke kako se penju uz njih i miču tkaninu od mene poput ljetnih oblaka. Kad sam otvorila oči, rukama sam pritiskala Samove ruke i pod nama je bilo stotine sjenki. Svaka od njih bila je Sam ili ja, no bilo je nemoguće reći tko je tko.
COLE
Moja nova mješavina bila je poput otrova.
Nešto nakon ponoći izašao sam van. Bilo je crno kao smrt, no pažljivo sam osluhnuo i uvjerio se da sam sam. Želudac mi je bio stisnut od gladi, a taj je osjećaj bio i bolan i vrlo produktivan. Konkretan dokaz da funkcioniram. Od gladi sam postao nervozan i oprezan, dosezao sam zlokobne vrhunce. Ostavio sam bilježnicu s detaljima svojih eksperimenata na stubama tako da Sam zna kamo sam otišao ako se ne vratim. Šuma je siktala na mene. Ona nikad nije spavala. Položio sam iglu na ručni zglob i zažmirio.
Srce mi se praćakalo poput zeca u klopci.
Tekućina u šprici bila je bezbojna poput pljuvačke i tanka po¬put laži. U venama je bila poput britvi i pijeska, vatre i žive. Kao da mi je netko nožem obilježio svaki kralježak. Imao sam točno dvadeset tri sekunde da se zapitam jesam li se ovog puta ubio i još jedanaest da shvatim da se nadam da nisam. Još tri da poželim da sam ostao u krevetu. I ostale su dvije da pomislim kvragu sve.
Jurnuo sam iz svog ljudskog tijela derući kožu tako brzo da sam osjetio kako mi se kida s kostiju. Srce mi je eksplodiralo. Zvi¬jezde nada mnom rojile su se i gorjele. Hvatao sam se za stube, zid, zemlju, za bilo što nepomično. Bilježnica mi je skliznula sa stuba, moje tijelo obrušilo se za njom. I tad sam potrčao.
Pronašao sam je. Mješavinu kojom ću otrgnuti Becka iz vučjeg tijela.
čak i kao vuk morao sam još potpuno zacijeliti, zglobovi su mi se spajali, koža se zašivala na mojim leđima, stanice se ponovno rađale svakim mojim korakom. Bio sam nevjerojatan stroj. Vučje me je tijelo održavalo na životu čak i kad me mučilo i kralo mi ljudske misli.
Ti si Cole St. Clair.
Jedan od nas morao je zadržati misli ako namjeravamo pre¬mjestiti vukove. Morao se barem sjećati dovoljno toga da skupi sve vukove na jedno mjesto. Morao je postojati način na koji će natjerati vučji mozak da se drži jednostavnog cilja.
Cole St. Clair.
Pokušao sam zadržati misao. Želio sam zadržati misao. Kakve je koristi imalo izazivanje promjene, te kratke pobjede nad vukom, kad nisam mogao okusiti trijumf?
Cole.
Ove šume nisu mogle reći ništa što ja ne bih čuo. Vjetar mi je urlao u ušima dok sam trčao. Šape su mi sigurno prelazile preko oborenog drveća i kroz grmlje, a kandže škripale preko stijenja. Zemlja se nagibala poda mnom, survala se u provaliju, a ja sam je samo preletio. Na pola puta kroz zrak shvatio sam da nisam sam. Barem šestorica vukova letjela je uz mene, svijetli obrisi u tamnoj noći. Mirisi su ih odavali određenije nego imena. Moj čopor. Bio sam siguran i nepobjediv uz druge vukove. Zubi su zaigrano zvec¬kali, a slike se rojile između nas. Kako se rupa pretvara u provaliju. Mekana zemlja u kojoj treba iskopati zečje leglo. Nebo, crno i bes¬krajno nad nama.
Lice Sama Rotha.
Oklijevao sam.
Slike su jurile naprijednatrag, i bilo ih je teže uhvatiti jer sam zaostao za ostalim vukovima. Misli su mi se naprezale da zadrže pojam lica i imena. Sam Roth. Usporio sam u hod, a slika i riječi zadržali su mi se u glavi dok nisu izgubile svu povezanost. Kad
se jedan od vukova vratio i htio naguravati sa mnom, režao sam na njega dok nije shvatio da mi nije do borbe. Polizao me je po bradi, potvrđujući moju dominaciju. Ubrzo sam opet morao zare¬žati, samo da dobijem malo mira. Vratio sam se odakle sam došao, s njuškom na tlu i podignutim ušima. Tražio sam nešto, ni sam nisam shvaćao što.
Sam Roth.
Polako i oprezno kretao sam se kroz tamnu šumu. Tražio sam barem objašnjenje za tu sliku, ako ništa drugo. Ljudsko lice.
Kralježnica me je zaboljela, a dlaka mi se nakostriješila, brzo i neobjašnjivo.
Tad me je udarila cijelim tijelom.
Bijela ženka zarila je zube u moje krzno dok sam tražio rav¬notežu pod njezinom težinom. Uhvatila me je na prepad i nije me čvrsto držala, pa sam je otresao sa sebe uz režanje. Okruživali smo jedno drugo. Uši su joj bile našpičene, osluškivala je moje pokrete; tama me je sakrivala. Njezino bijelo krzno isticalo se poput rane. Sve u njezinu stavu odavalo je agresivnost. Nije mirisala na strah, no nije bila velika. Odustat će, a ako ne bude, borba neće dugo potrajati.
Podcijenio sam je.
Kad me je drugi put udarila, šapama me obavila oko ramena kao da me grli, i zubima je pronašla uporište ravno pod mojom vilicom. Stisak joj je bio sve sigurniji i sve bliži mom dušniku. Pu¬stio sam je da me obori na leda tako da je stražnjim nogama mogu udariti u trbuh. To je samo na trenutak prekinulo njezin stisak. Bila je brza, učinkovita, neustrašiva. Ugrizla me je za uho, i osjetio sam vrućinu kako eksplodira u meni prije mokre krvi. Kad sam se otrgnuo od nje, osjećao sam kao da mi je rezala kožu zubima. Bacili smo se jedno na drugo, prsa o prsa. Uhvatio sam je za vrat, gužvao joj kožu i krzno zubima, držao iz sve snage, no pobjegla mi je poput vode.
Sad me je uhvatila za lice i zubima mi okrznula kosti. Čvršće se primila, i uhvatila ono najhitnije.
Moje oko.
Povukao sam se, potpuno očajan, pokušavajući se otrgnuti da mi ne uništi lice i oko. Nisam više imao ponosa. Cvilio sam i spustio uši, pokušavao sam se predati, no nije ju bilo briga. Njezino rezanje vibriralo mi je lubanjom. Oko će mi eksplodirati ako ga ona ne probije.
Zubima mi je prilazila sve bliže. Mišići su mi drhtali. Pripremali su se na najgoru bol.
Odjednom je kriknula i pustila me. Povukao sam se, tresao glavom, krv mi je zaklanjala vid, a uho odjekivalo od boli. Preda mnom se bijela vučica pokunjila pred velikim sivim vukom. Crni vuk je stajao iza njega, ušiju našpičenih od ljutnje. Čopor se vratio.
Sivi vuk se okrenuo prema meni, a iza njega je bijela vučica odmah podignula uši iz pokunjenog položaja. Dok on nije pratio, ona je pucala od pobunjeništva. Govorila je Odustajem sada, dok ti gledaš. Pogled nije spuštala s mene. Prijetila mi je. Shvatio sam. Trebao sam u čoporu zauzeti manje bitnu poziciju od njezine, ili se opet boriti s njom. Tad možda neće biti čopora da je zaustavi.
Nisam bio spreman odustati.
Uzvratio sam pogled.
Sivi mi se vuk približio, slao mi je slike mog poderanog lica. Pažljivo mi je pomirisao uho. Bio je oprezan; sve sam manje miri¬sao na vuka, a sve više na ono što sam bio kad nisam bio vuk. Moje čudno tijelo jako se trudilo zacijeliti moje lice i vratiti me u ljudski oblik. Nije bilo dovoljno hladno da ostanem u ovoj koži.
Bijela vučica zurila je u mene.
Osjećao sam da nemam puno vremena. Mozak mi se opet naprezao.
Sivi vuk režao je pokraj mene, i ja sam drhtao dok nisam shvatio da reži na bijelu vučicu. Odmaknuo se od mene. Sad je režao i crni vuk. Bijela vučica se povukla. Jedan korak. Pa još jedan. Ostavljali su me.
Drhtaj mi je prošao kroz tijelo, i zaustavio se pod okom. Bolje¬lo je. Mijenjao sam se. Sivi vuk — Beck — pokazivao je zube bijeloj vučici i tjerao je od mene. Spašavali su me.
Bijela vučica me je još jedanput pogledala. Ovog puta si se izvukao.





ISABEL
Provela sam vikend čekajući da me Grace pozove da dođem u Bec kovu kuću, i kad sam shvatila da ona čeka da se sama pozovem kao i obično, već je bio ponedjeljak. Dotad je već stigla Coleova kutija opasnih igračaka, i isplanirala sam da ću je odnijeti i vidjeti Grace u isto vrijeme. Tad to nije izgledalo kao da samo idem vidjeti Colea. Znala sam što je dobro za mene. Iako mi se nije uvijek sviđalo.
Kad je Cole otvorio vrata Beckove kuće, nije nosio majicu i bio je malo znojan, kao da je iskapao nešto golim rukama, i imao je malu modricu na lijevom oku. Cijelim se licem smiješio, široko i do¬brostivo. Izgledao je nekako velebno, iako mu je kosa bila spljoštena od spavanja i bio je obučen samo u donji dio trenirke. Cole je uvijek bio teatralan, čak i kad mu je pozornica odvratno neglamurozna.
»Dobro jutro«, rekao je. Škiljio je u topli dan. »Vani je sve totalno Minnesota. Nisam ni skužio.«
Dan je bio prekrasan, jedan od onih savršenih proljetnih koje je Minnesota svako malo umetala u ledene kišne tjedne ili navale vrućine. Travnjak je mirisao po šimširima koji su bili neravnomjerno posađeni ispred kuće.
»Više nije jutro«, rekla sam. »Stvari su ti u autu. Nisi rekao kakva sredstva za smirenje hoćeš, pa sam ti nabavila najgora.«
Cole je protrljao prljavi dlan o prsa i protegnuo vrat kao da može vidjeti što sam donijela. »Kako me samo dobro poznaješ.
Uđi, baš pripremam svježe droge za podizanje raspoloženja. Imao sam paklenu noć.«
Glazba je treštala u dnevnoj sobi; bilo mi je teško vjerovati da se Grace nalazi u istoj kud. »Ne znam hoću Ii ući«, rekla sam.
Cole se nasmijao poput pravog kavalira, moja izjava odjednom više nije bila tako duhovita, i bos odšetao do mog terenca. »Straga ili sprijeda?«
»Skroz straga«, rekla sam. Kutija nije bila prevelika i mogla sam je ponijeti, no željela sam vidjeti kako ju Cole obavija rukama.
»Uđi u stričekovu radionicu, malena djevojčice«, reče Cole.
Ušla sam za njim. Bilo je hladnije nego vani i mirisalo je po nečemu zagorenom. Glasna zavijajuća glazba imala je nekakav te¬meljni ritam koji mi je vibrirao kroz cipele; morala sam vikati da me čuje. »Gdje su Sam i Grace?«
»Ringo je otišao autom prije par sati. Sigurno je poveo Grace sa sobom. Ne znam kamo su otišli.«
»Nisi pitao?«
»Nas dvojica nismo u braku«, reče Cole i skromno doda: »Barem ne još.«
Nogom je zatvorio vrata za sobom, ruku punih stvari i rekao: »Kuhinja.«
Uz kaotičnu glazbenu podlogu iz dnevnog boravka, odvela sam nas u kuhinju, gdje se miris zagorenoga najjače osjećao. Izgledalo je kao poprište katastrofe. Na radnom stolu bile su čaše, flomasteri, šprice, knjige, vrećica šećera otvorena i zarolana prema dolje tako da se vidi njezin sadržaj. Svi ormarići bili su pokriveni slikama vukova iz Mercy Fallsa u ljudskom obliku. Pokušala sam ne dirati ništa.
» Što to gori?«
»Moj mozak«, odgovorio mi je Cole. Iskoristio je jedino slobodno mjesto na radnom stolu i gurnuo kutiju uz mikrovalnu. »Ispričavam se zbog nereda. Imamo amitriptilin za večeru.«
»Zna li Sam da si mu kuhinju pretvorio u laboratorij za droge?«
»Sam Roth je odobrio, da. Hoćeš kavu prije no što odemo postaviti ovu stupicu?«
šećer se mrvio pod petama mojih čizama. »Nisam nikad rekla da ću ti pomoći«, kažem mu.
Cole je proučio unutrašnjost neke šalice prije no što ju je spu¬stio pred mene i napunio kavom. »Pročitao sam između redaka.«
»Ma jesi li ti napušen? Zašto nikad ne nosiš majicu?«
»Spavam gol«, reče mi Cole. U kavu mi je stavio i mlijeko i šećer. »Kako dan odmiče, sve se više oblačim. Trebala si doći prije sat vremena.«
Prostrijelila sam ga pogledom.
Uzela sam gutljaj kave. Nije bila grozna. »Na čemu stvarno radiš?«
»Na nečemu što neće ubiti Becka«, rekao je. U isto vrijeme izgledao je i nemarno i posesivno prema svim tim kemikalijama. »Znaš što bi bilo odlično? Da mi večeras pomogneš ući u vaš školski laboratorij.«
»Misliš, da provalimo unutra?«
»Mislim, treba mi mikroskop. Ovdje mogu napraviti jednako toliko znanstvenih otkrića kao u laboratoriju od plastelina. Treba mi prava oprema.«
Promatrala sam ga. Ovog Colea, naelektriziranog i samopo¬uzdanog. Bilo mu je teško odoljeti. »Neću ti pomoći da provališ u školu.«
Cole mi je pružio ruku. »Dobro. Onda mi vrati kavu.«
Nisam shvatila koliko sam morala povisiti glas da me čuje od glasne glazbe dok nije došla stanka između pjesama i mogla sam govoriti tiše. »Sad je moja«, rekla sam, ponavljajući ono što je on meni rekao u dućanu. »Ali mogla bih ti pomoći da uđeš u maminu kliniku.«
»Baš si Mensch«, rekao je.
»Pojma nemam što je to«, odgovorila sam.
»Nemam ni ja. Sam je to neki dan rekao i svidjelo mi se.«
I to je bilo sve što ste trebali znati o Coleu. Vidio je nešto što nije sasvim razumio, svidjelo mu se i prisvojio ga je.
Kopala sam po svojoj minijaturnoj torbici. »Donijela sam ti još nešto.«
Pružila sam mu malog lijevanog Mustanga, crnog i svjetlucavog.
Cole ga je uzeo i stavio na dlan. Stajao je mirno; tek sam tad shvatila da dosad nije. Nakon trenutka tišine, rekao je: »Kladim se da je ovaj prošao više nego moj pravi.«
Vozio ga je po radnom stolu i radio zvuk motora. Kad je do¬šao do ruba, podignuo je autić u zrak. »Ali neću ti dopustiti da ga voziš«, rekao je.
»Crni auti ne stoje mi dobro«, rekla sam.
»Tebi sve dobro stoji. Čista si desetka, Isabel Culpeper.«
Počeo je plesati, i zato što je Cole plesao, zaplesala sam i ja. Ovaj Cole bio je još uvjerljiviji od onoga prošlog. Ovo je bio trenu¬tak u kojem se Coleov osmijeh pretvarao u nešto stvarno, opipljivu stvar koju je on napravio sa svojim rukama na meni i dugim tijelom pritisnutim uz mene. Voljela sam plesati, no uvijek sam bila svjesna da plešem, svjesna toga što moje tijelo radi. Sad, kad je glazba odje¬kivala kućom, a Cole plesao sa mnom, sve je postalo nevidljivo osim glazbe. sam bila nevidljiva. Moji bokovi bili su bas. Moje ruke na Coleu cvileći sintesajzer. A tijelo ništa drugo nego tvrdi, pulsirajući ritam pjesme.
Misli su mi bile samo odbljesci između taktova.
Takt.
Moja ruka na Coleovu trbuhu.
Takt.
Naši spojeni bokovi.
Takt.
Coleov smijeh.
Takt.
Bili smo jedna osoba.
Čak i spoznaja da je Coleu ovo dobro išlo jer mu je to bio posao nije nimalo umanjila doživljaj divote. Osim toga, nije htio biti divan bez mene, svaki pokret njegova tijela služio je tomu da nas pokrene zajedno. Nije bilo ega, samo glazba i naša tijela.
Kad je pjesma završila, Cole se odmaknuo, nedostajalo mu je daha, a pola osmijeha lebdjelo mu je na licu. Nije mi bilo jasno kako je mogao stati. Htjela sam plesati dok me noge ne izdaju. Htjela sam lomiti naša tijela jedno o drugo dok se više ne mogu razdvojiti.
»Ti si kao ovisnost«, rekla sam mu.
»Ti to najbolje znaš.«

SAM
Grace se osjećala sigurnija u sebe, pa smo cijeli dan proveli vani. Ostala je sagnuta u autu dok sam ja otrčao u Dollar Parade i kupio joj nekoliko majica i parova čarapa, i nakon toga se usudio ući u su¬permarket i kupiti namirnice s njezina popisa. Obične su mi stvari bile ugodne, privid rutine mi je odgovarao. Narušavala ga je samo spoznaja da je Grace zatočena u autu dok ju se službeno smatra nestalom, a ja sam vezan za Šumu Boundary, još uvijek upetljan u čopor, i oboje smo bili zarobljenici u Beckovoj kući, i čekali smo da nam dodjele presude.
Odnijeli smo namirnice kući, a ja sam od Graceina popisa napravio papirnatog ždrala i objesio ga za strop svoje sobe, skupa s ostalim ždralovima. Letio je prema prozoru nošen strujanjem zraka, no kad sam ga udario ramenom, njegova vezica bila je tek dovoljno dugačka da se zapetlja za druge ždralove.
»Želim vidjeti Rachel«, rekla mi je Grace.
»Dobro«, rekao sam. U ruci sam već imao ključeve od auta.
Stigli smo do Graceine gimnazije puno prije kraja nastave, i u tišini smo čekali da se oglasi zvono. Čim se oglasilo, Grace se od pogleda sakrila na stražnjem sjedalu.
Bilo je nečega čudnog i groznog u sjedenju pred njezinom ško¬lom, gledajući maturante kako izlaze u grupicama i čekaju autobuse. Kretali su se u skupinama po dvoje ili troje. Sve je bilo u jasnim bojama: DayGlo poštarske torbe na ramenima, svjetlucave majice s imenima sportskih ekipa, novo lišće kraj parkirališta. Njihovi raz¬govori odvijali su se u tišini jer nisam otvorio prozore, i mislio sam kako i bez zvuka mogu komunicirati samo govorom tijela. Toliko se ruku udaralo u zraku, toliko se ramena sudaralo, tolike su se glave od smijeha zabacivale unatrag. Riječi im uopće nisu bile potrebne ako bi htjeli biti tihi dovoljno dugo da nauče govoriti bez njih.
Pogledao sam sat u autu. Tu smo bili tek pet minuta, no činilo se duže. Dan je bio prekrasan, više ljetni nego proljetni, jedan od onih kad se činilo da je plavo nebo još dalje i nedostižnije nego inače. Gimnazijalci su izlazili iz škole, nitko mi nije bio poznat. Kao da je prošlo sto godina otkad sam čekao Grace da izađe iz razreda, u ono vrijeme kad sam se morao skrivati od vremena.
Osjećao sam se puno starijim od svih njih. Bili su maturanti, tako da su neki od njih morali biti moji vršnjaci. To mi je bilo nepojmljivo. Nisam se mogao zamisliti kako hodam među njima s ruksakom preko ramena, čekam autobus ili idem u svoj automobil. Osjećao sam se kao da nikad nisam bio toliko mlad. Je li postojao alternativni svemir u kojem Sam Roth nikad nije upoznao vukove, nikad izgubio roditelje, nikad napustio Duluth? Kako bi taj Sam izgledao, koji ide u školu, budi se na Božić, ljubi mamu u obraz na dan svoje mature? Bi li taj Sam bez ožiljaka imao gitaru, djevojku, dobar život?
Osjećao sam se poput voajera. Želio sam otići.
Ali, ona je već dolazila. Nosila je smeđu haljinu ravnog kroja i ljubičaste čarape na crte. Hodala je sama prema najudaljenijem kraju parkirališta, u nekoj zlokobnoj koračnici. Spustio sam prozor. Ovo je na sve moguće načine nalikovalo na stranicu romana o ubojstvu. Dječak ju je dozvao iz svog auta. Prišla je; znala je da ga policija sumnjiči, no uvijek se činio kao dobra osoba...
»Rachel«, zazvao sam je.
Raskolačila je oči i trebalo je dugo da joj lice poprimi ljubazniji izraz. Zastala je na pet metara od mog prozora, stisnutih stopala i ruku na naramenicama ruksaka.
»Bok«, rekla je. Izgledala je oprezno, ili tužno.
»Mogu li kratko porazgovarati s tobom?«
Bacila je pogled prema školi, pa onda opet prema meni. »Na¬ravno«, rekla je. Nije prišla bliže. Boljela me je ta daljina. Značila je i da ćemo se morati derati preko pet metara parkinga, što također nije bilo dobro.
»Bi li ti smetalo da priđeš malo bliže?«
Slegnula je ramenima, ali nije prišla.
Ostavio sam upaljen auto i izašao, zatvorivši vrata za sobom. Rachel se nije pomaknula dok sam joj prilazio, no obrve su joj se primaknule malo bliže očima.
»Kako si?« nježno sam je upitao.
Rachel me je pogledala, donju je usnicu čvrsto zagrizla. Izgle¬dala je tako neopisivo tužno da je bilo teško misliti kako je Grace donijela pogrešnu odluku o dolasku ovamo.
»Žao mi je zbog Olivije«, rekao sam joj.
»I meni«, odvratila je. Hrabro je govorila. »John je sve to poprilično loše primio.«
Trebalo mi je malo vremena da se prisjetim da je John Olivijin brat.
»Rachel, došao sam zbog Grace.«
»Što je s Grace?« oprezno je govorila. Želio sam da mi vjeruje, no bilo mi je jasno da nema razloga za to.
Složio sam facu i gledao učenike kako ulaze u autobuse. Sve je nalikovalo na reklamu za školu: savršeno plavo nebo, svjetluca¬vo zeleno lišće, autobusi žute boje koja je bola oči. Rachel je samo pridonosila slici; pruge na njezinim čarapama izgledale su kao da ih treba posebno naručiti iz kataloga. Rachel je bila Graceina prija¬teljica. Grace je vjerovala da može čuvati tajnu. Ne samo tajnu, nego našu tajnu. Čak i ako sam potpuno vjerovao Graceinoj procjeni, bilo mi je teško prihvatiti istinu. »Trebam prvo znati da možeš čuvati tajnu, Rachel.«
Odgovorila mi je: »Sam, o tebi se pričaju ružne stvari.«
Uzdahnuo sam. »Znam. Čuo sam sve. Nadam se da znaš ka¬ko nikad ne bih ozlijedio Grace, ali... moraš mi vjerovati, Rachel.
Samo želim znati da ako je nešto važno, istinski važno, možeš ču¬vati tajnu. Reci mi iskreno.«
Vidio sam da želi biti opuštenija.
»Mogu čuvati tajnu«, rekla je.
Ugrizao sam se za usnu i na sekundu zatvorio oči.
»Ne vjerujem da si je ti ubio«, rekla je svrsishodno, kao da govori kako ne vjeruje da će večeras padati kiša, jer nije bilo oblaka. »Ako ti to išta znači.«
Otvorio sam oči. Značilo mi je. »Dobro. Ovako stoje stvari, znam da je ludo, ali... Grace je živa, tu je, u Mercy Fallsu, i dobro je.«
Rachel se nagnula prema meni: »Držiš li je zavezanu u po¬drumu?«
Loše je bilo to što je nekako ovo i bilo istina. »Jako smiješno, Rachel. Nije zavezana protiv svoje volje. Skriva se i ne želi još izaći. Situacija je poprilično teška...«
»O, Bože, napumpao si je«, rekla je Rachel. Podignula je ruke u zrak. »Znala sam. Znala sam.«
»Rachel«, pokušao sam, »Rachel, Rach.«
I dalje je govorila. »... razgovarale smo o svemu tome, i je li ona koristila mozak? Nije. Ona...«
»Rachel«, rekao sam. »Nije trudna.«
Pozorno me je pogledala. Činilo se da nas oboje zamara ovaj razgovor. »Dobro. Što je onda?«
»Pa, bit će ti teško povjerovati mi. Ne znam ni kako bih ti rekao. Možda je bolje da ti Grace kaže.«
»Sam«, reče mi Rachel, »svi smo morali proći seksualni odgoj.«
Na brzinu sam joj rekao. »Ne, Rachel. Rekla mi je da ti kažem >Petar plete petlju< i ti ćeš odmah znati da je ona. Pojma nemam što vam to znači, ali ona je rekla da ćeš ti znati.«
Vidjela sam da probavlja riječi i razmišlja o njihovu značenju, pitajući se jesam li do njih došao nekim gnjusnim načinom. Pažljivo je upitala: »Zašto mi onda sama to ne kaže?«
»Zato što nisi htjela prići autu«, viknuo sam. »Ne može izaći iz auta, a ja mogu. Smatraju je nestalom, sjećaš se? Kad bi prišla bliže autu, mahala bi ti sa stražnjeg sjedala.«
Kad je i dalje oklijevala, samo sam rukama pokrio lice. »Rac¬hel, idi tamo i pogledaj sama. Ja ću stajati ovdje. Nema šanse da te udarim pivskom bocom po glavi i ubacim u prtljažnik. Hoće li tako biti bolje?«
»Ako staneš još dalje, onda možda«, reče Rachel. »Žao mi je. Sam, ali gledam televiziju. Znam kako to sve ide.«
Pritisnuo sam prstima korijen svog nosa. »Nazovi moj mobitel. U autu je. Ona je u autu. Javit će se i možeš razgovarati s njom. Ne moraš se ni približiti autu.«
Rachel je izvadila mobitel iz džepa na ruksaku. »Reci mi svoj broj.«
Odrecitirao sam ga i ona ga je otipkala. »Zvoni«, rekla je.
Pokazao sam Volkswagen. Moj mobitel jedva se čuo kroz za¬tvorena vrata.
»Nitko se ne javlja«, reče Rachel s optužbom u glasu. Baš kad je izgovorila, vozačev prozor se spustio i Grace je izvirila sa suvozačeva sjedala.
»Pobogu«, reče Grace glasnim šapatom, »svi će postati sum¬njičavi ako samo tu stojite. Mislite li ući u auto, ili što?«
Racheline oči nalikovale su na savršene krugove.
Uhvatio sam se za glavu. »Vjeruješ li mi sad?«
»Hoćeš li mi reći zašto se skriva?« upitala je.
Kimnuo sam prema Grace. »Mislim da je bolje da ti sama kaže.«


ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE
GRACE


Mislila sam da će Rachel sama činjenica da vidi mene biti dovoljna. Činjenica da živim i dišem trebao bi biti i te kako jak dokaz da je Sam nevin, no kad je došlo do toga, Rachel je i dalje bila nesigurna. Trebalo mi je nekoliko minuta da je nagovorim da ude u auto, čak i nakon što me je vidjela.
»Samo zato što je Grace s tobom ne znači da sam sigurna u sve ovo«, rekla je Rachel. »Sto se mene tiče, mogao si je dosad u svom podrumu hraniti ludim gljivama i sad bi to isto učinio i meni.«
Sam je ponovno pogledao prema školi, škiljio je prema vrelom suncu. Vjerojatno je mislio isto što i ja; naime, većina ljudi u Mercy Fallsu nije mu vjerovala, i ako ga netko primijeti kako stoji na par¬kiralištu s nekom djevojkom koja izgleda nesigurno, moglo bi postati neugodno. Rekao je: »Nisam siguran kako da se suprotstavim ta¬kvim navodima.«
»Rachel, nisam drogirana«, rekla sam joj. »Ulazi u auto.«
Rachel mi se namrštila i opet pogledala Sama. »Ne dok mi ne kažeš zašto se i dalje želiš skrivati.«
»To je poprilično duga priča.«
Rachel je prekrižila ruke. »Sažmi je.«
»Stvarno, ali stvarno ti trebam objasniti.«
Rachel se nije ni pomaknula. »Sažmi.«
Uzdahnula sam. »Rachel, pretvaram se u vuka. Nemoj polu¬djeti.«
Čekala je da kažem još nešto, da sve dobije neki smisao. No, nije bilo načina da joj olakšam, ne kada sam morala sažeti.
»Zašto bih poludjela«, upita Rachel. »Zato što si ti luđakinja koja govori ludosti? Naravno da se pretvaraš u vuka. Ja se pretva¬ram u zebru. Vidi pruge, one su mi ostale.«
»Rachel«, nježno će Sam, »obećavam ti da će imati više smisla kad ti objasni. Ako daš Grace priliku da ti negdje nasamo objasni, i dalje će biti čudno, ali neće biti nemoguće.«
Rachel ga je zaprepašteno pogledala, pa onda mene. »Oprosti, Grace. Ali ne smatram da je baš najbolja ideja pustiti njega da vozi i odveze me u svoju jazbinu.« Ispružila je ruku Samu, koji je izgledao kao da je u njega uperila oružje. Rekla je mičući prstima: »Daj da ja vozim.«
»Voziš... do moje kuće?«
Rachel kimne.
Sam je izgledao malo iznenađeno, no glas mu se nije promije¬nio. »Kakva je razlika ako nas ja vozim?«
»Ne znam! Osjećat ću se bolje.« I dalje je držala pruženu ruku i čekala ključeve. »U filmovima se nitko ne odveze u vlastitu smrt.«
Sam me je pogledao. Lice mu je govorilo Grace, pomozi!
»Rachel«, čvrsto sam rekla. »Znaš li uopće voziti s mjenja¬čem?«
»Ne«, rekla je, »ali brzo učim.«
Pogledala sam je. »Rachel.«
»Grace, moraš priznati da je ovo poprilično čudno. Reci. Ne¬stala si iz bolnice i Olivia... i Sam se odjednom pojavi s tobom, i sad mi halucinogene droge izgledaju sve vjerojatnije, posebno kad govoriš o vukovima. Jer sljedeći je korak taj da će Isabel Culpeper doći i reći da će nas sve oteti izvanzemaljci, i moram ti reći da mi je teško podnijeti sve ovo, jer emocionalno nisam dobro. Mislim da...«

Uzdahnula sam. »Rachel.«
»Dobro«, rekla je. Bacila je ruksak na stražnje sjedalo i sjela


unutra.
Kad smo se uputili prema Beckovoj kući. Sam na mjestu vozača, ja kraj njega, Rachel na stražnjem sjedalu, osjećala sam neo¬bjašnjivu čežnju za domom, bila sam mahnita od pomisli na svoj izgubljeni život. Nije mi bilo jasno što mi to toliko nedostaje... to sigurno nisu bili moji roditelji, koji se u mom životu nisu dovoljno zadržali da bi mi mogli nedostajati... shvatila sam da je taj osjećaj izazvao ludo slatki miris Rachelina šampona od jagode. To mi je nedostajalo. Popodneva i večeri s Rachel, kad smo sjedile zabijene u njezinoj sobi ili zagospodarile kuhinjom mojih roditelja ili slijedile Oliviju u njezinim fotografskim ekspedicijama. Nisam patila od čežnje za domom, za to je bio potreban dom. Morila me je čežnja za osobama. Za životom.
Okrenula sam se stražnjem sjedalu i pružila ruku Rachel, jedva sam je mogla dosegnuti. Nije ništa rekla, samo mi je čvrsto stisnula ruku. Tako smo se vozili ostatak puta, ja sam bila napola okrenuta njoj, a ona se malo nagnula prema naprijed. Ruke smo naslonile na leđa mog sjedala. Ni Sam nije ništa rekao, osim ups, oprostite kad je prebrzo promijenio brzinu i automobil je malo poskočio.
Kad smo stigli kući, ispričala sam joj sve, cijelu priču, od tre¬nutka kad su me vukovi odvukli s ljuljačke do dana kad sam zamalo umrla gušeći se vlastitom krvlju. I sve što se događalo u međuvreme¬nu. Sam je izgledao nervozniji nego ikada, no ja se nisam brinula. Otkad sam u autu uhvatila Rachel za ruku, znala sam da ću u ovom čudnom novom životu moći zadržati Rachel.

ISABEL
Bila sam protiv zločina kad sam se mogla izvući samo s prekrša¬jem. Ulazak u školski laboratorij predstavljao bi provalu. Ulazak u mamin ured s jednim od rezervnih ključeva bio je tek nezakoniti ulazak. Zdrav razum. Parkirala sam terenac ispred supermarketa preko puta tako da nitko ne posumnja da se u klinici događa nešto neobično. Bila bih izvrstan zločinac. Možda još i postanem. Mlada sam i moguće je da mi neće krenuti kako treba na studiju medicine.
»Nemoj ništa razbiti«, rekla sam Coleu pustivši ga da ude prije mene. Beskorisna molba kada je bila riječ o Coleu St. Clairu.
Krenuo je niz hodnik i gledao plakate na zidovima. Klinika za siromašne bila je majčin projekt na pola radnog vremena, a radi¬la je i u mjesnoj bolnici. Kad je tek otvorila kliniku, zidove je bila uredila umjetničkim djelima za koje je u kući nedostajalo mjesta ili su joj jednostavno dosadila. Htjela je da klinika bude nalik na dom, tako je rekla kad smo tek stigli u Mercy Falls. Nakon Jackove smrti, darovala je dosta umjetnina iz kuće, i kad ju je to prošlo, vratila je kući umjetnine sa zidova klinike. Sad je klinika bila ukrašena umjetninama iz kasnofarmaceutskog razdoblja.
»Do kraja, pa desno«, rekla sam. »Ne tamo. Tamo je kupa¬onica.«
Popodnevno svjetlo iščezavalo je dok sam zatvarala vrata za sobom, no to mi nije smetalo. Kad sam upalila zujeće neonke, na¬stupilo je kliničko vrijeme, i tad je svako vrijeme isto. Uvijek sam mami govorila da ako želi kliniku učiniti više domaćom, onda treba kupiti prave žarulje. To bi mnogo pomoglo tomu da klinika više nalikuje na dom, a manje na WalMart.
Cole je već nestao u majušnom laboratoriju, i polako sam kre¬nula za njim. Izbjegla sam školu kako bih Coleu donijela paket, no nisam dugo spavala. Trčala sam uokolo. Onda sam pomogla Coleu da postavi svoju nevjerojatno domišljatu stupicu, pazeći pritom da ne upadnem u jamu iz koje je rekao da su izvukli Grace. I sad smo bili ovdje. Prvo smo čekali da se klinika zatvori da možemo ući. Roditeljima sam slagala da sam na sastanku učeničkog vijeća. Bila sam i te kako spremna za stanku. Nismo gotovo ništa pojeli i osje¬ćala sam se pomalo poput mučenika za vukodlake. Zastala sam na recepciji i otvorila mali hladnjak pod pultom. Uzela sam dva soka i ponijela ih sa sobom. Bolje sok nego ništa. Cole se u laboratoriju već smjestio i naslonio se nad radnu površinu gdje je bio mikroskop. Ruku je držao u zraku s podignutim prstom. Ubrzo sam shvatila da je porezao prst i ruku držao u zraku da zaustavi krvarenje.
»Hoćeš neki flaster ili baš želiš glumiti Kip slobode?«
Stavila sam sok kraj njega, pa sam se sjetila odvrnuti poklopac i prinijeti mu bocu ustima da se može napiti. Mahnuo je krvavim prstom kao da zahvaljuje.
»Nisam pronašao flastere«, rekao mi je, »što znači da nisam ni tražio. Je li ovo metanol? Ma vidi, jest.«
Pronašla sam flaster za njega i dokoturala si stolicu. Nije se tre¬balo dugo koturati. Laboratorij je zapravo bio ostava, ladice i police bile su pune lijekova na recept i pokusnih lijekova, kutija vate i vate nih štapića, pritiskača za jezik, bočica alkohola za trljanje i hidrogen peroksida. Stroj za analizu urina, mikroskop, rotator za tube krvi. Nije bilo mnogo mjesta za dvije stolice i dvoje ljudi.
Cole je razmrljao kap svoje krvi na stakalce i zurio u njega kroz mikroskop.
»Sto točno tražiš?« upitala sam ga.
Nije odgovorio; obrve je navukao na oči u izrazu tako duboke zamišljenosti da sam pomislila da me nije čuo. Svidjelo mi se gledati
ga u tom okruženju, bez pozornice... kad je samo Cole, i dao je sve od sebe da bude Cole. Nije se opirao kad sam ga uhvatila za ruku i obrisala krv.
»Pa svega ti, Cole«, rekla sam, »jesi li se porezao nožićem za maslac?«
Stavila sam flaster i pustila mu ruku. Odmah ju je zaposlio da namjesti mikroskop.
Tišina kao da je trajala satima, no vjerojatno je bila riječ o mi nutici. Cole se naslonio, odmaknuvši se od mikroskopa. Nasmijao se, uz uzdah i nevjericu. Pred sobom je sklopio ruke u šator, čvrsto pritiščući jagodice jedne šake o drugu. Usne je naslonio na vrhove prstiju.
»Kriste«, rekao je i opet se nasmijao, onako kratko.
Već sam se počela živcirati. »Što je?«
»Evo... vidi«, rekao je. Odgurnuo je svoju stolicu i rukama moju privukao bliže mikroskopu. »Što vidiš?«
Znala sam da neću vidjeti baš ništa, jer nisam imala pojma što tražim. No, htjela sam mu ugoditi. Prislonila sam oko mikroskopu i povirila unutra. Cole je bio u pravu, odmah sam vidjela na što je mislio. Na stakalcu su bili deseci crvenih krvnih stanica, običnih i bezbojnih. No, tu su bile i dvije crvene točkice.
Odmaknula sam se. »Što je ovo?«
»To je vukodlak«, rekao je Cole. Vrtio je stolicu naprijedna trag. »Znao sam. Znao sam.«
» Što si znao?«
»Ili da imam malariju ili da vuk izgleda tako. Dok se zabavlja u mojim stanicama. Znao sam da se ova bolest ponaša poput mala¬rije. Znao sam! Kriste.«
Ustao je, jer više nije mogao sjediti.
»Odlično, bistri dječače. Sto to sve znači za vukove? Možeš li to izliječiti kao malariju?«
Cole je gledao nekakav nacrt na zidu. Opisivao je rast fetusa u živim bojama u stilu šezdesetih. Odmahnuo je rukom. »Malarija se ne može izliječiti.«
»Ne budi glup«, rekla sam mu. »Mnoge su ljude izliječili od malarije.«
»Ne«, rekao je, prateći prstom jedan od crteža fetusa. »Samo je spriječe da ih ne ubije.«
»Dakle, ti tvrdiš da nema lijeka«, rekla sam mu. »Ali postoji način da se zaustavi... već si spasio Grace od smrti. Ne razumijem u čemu sad tu vidiš veliko otkriće.«
»Sam. Sam je veliko otkriće. Ovo mi je samo potvrda toga. Moram još raditi. Treba mi papira«, reče Cole, okrećući se meni. »Treba mi...«
Zastao je. Euforija ga je polako popuštala. Ovo je bio potpuni antiklimaks. Došla sam po znanstveno otkriće koje je bilo tek na¬pola gotovo. Sam boravak u klinici nakon što je pao mrak podsjetio me je na onda kad smo Grace i ja ovamo dovele Jacka. Sjetila sam se tog neuspjeha i gubitka i samo sam se htjela sklupčati u krevetu.
»Hrana«, predložila sam. »San. To mi treba. Trebam otići odavde.«
Cole mi se namrštio, kao da sam predložila »patke« i »jogu«.
Ustala sam i suočila se s njim. »Za razliku od onih s bijesnom vučjom infekcijom u krvi. Imam ujutro školu, a ni danas nisam otišla samo da bih sada bila tu s tobom.«
»Zašto si ljuta?«
»Nisam ljuta«, rekla sam. »Umorna sam. Mislim da samo želim otići kući.« Ni ideja o odlasku kući više mi se nije činila tako sjajnom.
»Ljuta si«, rekao je. »Skoro sam gotov, Isabel. Uskoro ću ima¬ti nešto. Mislim... mislim da sam stvarno blizu. Moram razgovarati sa Samom. Ako ga uspijem natjerati da razgovara sa mnom.«
I onda je postao samo umoran, zgodan tip, a ne rockzvijezda s deset tisuća vrištećih fanova koji su se pitali gdje je, ili genij s toli¬ko velikim mozgom da se spomenuti bunio protiv vlastite upotrebe, i umjesto toga tražio je načine da se ozlijedi.
Kad sam ga gledala takvog, osjećala sam se kao da trebam ne¬što od njega, ili nekoga, a to je vjerojatno značilo da je i on trebao
nešto od mene, ili nekoga, no to otkriće bilo mi je kao da gledam u točkice na stakalcu. Znati da je nešto nekome mnogo značilo nije bilo isto kao da tebi mnogo znači.
Tad sam začula poznati zvuk — otključavanje brave na kraju hodnika. Netko je bio ovdje.
»Sranje, sranje, sranje«, siktala sam. Imala sam dvije sekunde da smislim plan. »Skupi stvari i sakrij se pod stol!« Cole je zgrabio svoje stakalce, sok i flastere, a ja sam se pobrinula da ga gurnem pod stol prije no što ugasim svjetlo u laboratoriju i pridružim mu se.
Vrata na kraju hodnika otvorila su se nakon serije tupih uda¬raca, i onda se teško ponovno zatvorila. Čula sam majčine iziritira ne uzdahe, glasne i dovoljno dramatične da ih se čuje u laboratoriju. Nadala sam se da se iznervirala jer je netko ostavio upaljeno svjetlo u hodniku.
Od Colea se vidio samo sjaj njegovih očiju u tami, jer se svjetlo iz hodnika odbijalo od njih. Nije bilo mnogo mjesta pod stolom, pa smo bili koljeno uz koljeno, stopalo pritisnuto na drugo stopalo, nije bilo načina razlikovati moje disanje od njegova. Oboje smo bili potpuno tihi, slušali smo majčine kretnje. Čula sam kako joj pot¬petice lupkaju u jednoj od prvih prostorija... vjerojatno je bila na recepciji. Tamo se kratko zadržala. Cole je namjestio stopalo tako da mu moja čizma ne pritišće cjevanicu. Nešto u ramenu zapucketalo mu je kad se pomaknuo. Rukom se primio za zid iza mene. Ruka mi se nekako našla između njegovih nogu, pa sam je maknula. Če¬kali smo.
Mama je jako jasno rekla: »Prokletstvo!« Prešla je hodnik i ušla u sobu za preglede. Čula sam kako premeće papire. U našem skrovištu bilo je mračno kao u rogu, oči mi se nisu mogle naviknuti, i činilo mi se kao da nas dvoje skupa imamo više nogu nego što bismo trebali. Mami su ispali neki papiri. Čula sam kako se razlijeću po zraku i udaraju o stol. Ovaj put nije opsovala.
Cole me je poljubio. Trebala sam mu reći da prestane, da bude miran, no i ja sam to željela. Nisam se pomaknula s mjesta, samo sam mu pustila da me ljubi. Opet i opet. Trebat će mi dugo da se oporavim od takvog poljupca. Od prvog trena kad smo se sreli, svaki
naš poljubac mogao se analizirati na stakalcu pod mikroskopom, i bila sam prilično sigurna u to što bi se vidjelo. Čak ni stručnjak ne bi vidio ništa na prvome, a na drugome bi vidio početak nečega malobrojnog i lako uništivog, što bi kasnije raslo dok ne bi došlo do ovoga, nečega što bi i laik mogao vidjeti. Dokaze da se vjerojatno nikad nećemo izliječiti jedno od drugog, ali nećemo dati da nas to ubije.
Čula sam zvuk majčinih koraka sekundu prije nego što je upa¬lila svjetlo u laboratoriju. I težak uzdah.
»Zašto, Isabel?«
Cole se odmaknuo, i bili smo kao dva oposuma zatočena iza kontejnera. Odmaknula se da nas pogleda, i vidjela sam da na brzi¬nu provjerava vitalne znakove. Bili smo potpuno obučeni, ništa nije bilo u neredu, nismo si ništa ubrizgavali. Pogledala je Colea. Ovaj joj se lijeno nasmiješio.
»Ti... ti si iz...« mama je zurila u njega. Škiljila je. Čekala sam da kaže iz NARKOTIKE, iako nisam znala da je njihov obožavatelj. No, rekla je: »Ti si dečko sa stuba. Iz kuće. Onaj goli. Isabel, kad sam ti rekla da ne želim da se time baviš u kući, nisam mislila da se preseliš u kliniku. Zašto ste pod stolom? O, ne želim znati. Ne želim.«
Nisam joj imala što reći.
Počešala se po obrvi jednim formularom ispisanim malim slo¬vima. »Bože, pa gdje ti je auto?«
»Preko puta.«
»Naravno«, odmahnula je glavom. »Neću reći tvom ocu da sam te ovdje našla, Isabel. Samo te molim, nemoj...« Nije rekla što to ne bih trebala raditi. Umjesto toga, bacila je moj polupopijeni sok u smeće kraj vrata, i ponovno ugasila svjetlo. Čuli smo cipele kako odlaze niz hodnik, i udarac vanjskih vrata i zaključavanje brave.
Cole je bio nevidljiv u tami, no još sam ga uvijek osjećala kraj sebe. Katkad nije bilo potrebno vidjeti nešto kako bi znao da je tu.
Nešto me je poškakljalo. Ubrzo sam shvatila da Cole vozi ma¬log Mustanga uz moju ruku. Smijao se sam sa sobom, prigušeno i
zarazno, kao da još uvijek zbog nečega moramo biti tihi. Okrenuo je auto na mom ramenu i uputio se dolje prema mome dlanu, a kotači su se klizali jer se smijao. Učinilo mi se da je to nešto najistinitije što sam čula od Colea St. Claira.

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE
SAM

Nisam ni shvatio koliko smo se naviknuli na nedostatak rutine sve dok je nismo ponovno dobili. Kad je Grace bila u kući, a Cole se sve više i više zaokupljao svojim istraživanjima, život je poprimio sjaj normalnosti. Ponovno sam postao dnevno stvorenje. Kuhinja je opet postala mjesto na kojem se jede: na radnom stolu polako je ostajalo sve manje i manje bočica s lijekovima i načrčkanih bilješki, a sve više kutija žitarica i prljavih šalica za kavu. Grace se samo jedanput promijenila u tri dana, i to na samo nekoliko sati. Potom se drhtavo vratila u krevet, jer se za vrijeme promjene bila zaključala u kupaonicu. Dani kao da su mi bili kraći kad su noć i spavanje bili dijelom mog rasporeda. Išao sam na posao, prodavao knjige šapu tavim kupcima, i dolazio kući osjećajući se poput osuđenika kojem su dali nekoliko dana da se oprosti sa svima. Cole je provodio dane pokušavajući uloviti vukove i svake je noći spavao u drugoj sobi. Ujutro bih uhvatio Grace kako ostavlja zdjelice ustajalih žitarica onoj dvojici rakuna, a navečer bih je uhvatio kako čeznutljivo gleda webstranice raznih fakulteta i čavrlja s Rachel. Svi smo lovili nešto nemoguće što nam je uvijek bježalo. Lov na vukove bio je na vijesti ma gotovo svaku večer. No, ja sam bio... ne sasvim sretan. Gotov« sretan. Znao sam da ovo nije moj stvarni život, ovo je bio posuđeni život. Život kojim sam se privremeno služio dok sredim vlastiti. Datum lova na vukove činio se dalek i nemoguć, no bilo ga je i nemoguće zaboraviti. Samo zato što nisam mogao smisliti što ću, to nije značilo da se nešto ne treba učiniti.
U srijedu sam nazvao Koeniga i pitao ga može li me uputiti na poluotok tako da ga mogu podrobno analizirati. Tako sam rekao, »podrobno analizirati«. Koenig je imao takav utjecaj na mene.
»Mislim«, rekao je Koenig naglasivši riječ, »da bi bilo bolje da te ja odvedem tamo. Ne bih htio da odeš na krivi poluotok. Mogu u subotu.«
Nisam shvatio šalu dok nisam poklopio, i tad me grizla savjest što se nisam smijao.
U četvrtak su nazvali iz novina. Sto sam imao za reći o nestan¬ku Grace Brisbane?
Ništa. Ništa nisam imao za reći. Zapravo, ono što sam rekao svojoj gitari noć prije bilo je:
Ne možeš izgubiti djevojku koju si davno negdje zagubio
Ne traži
Ne traži više
No, pjesma nije bila za javnu uporabu, pa sam samo poklopio slušalicu. Grace mi je u petak rekla da ide sa mnom i s Koenigom na poluotok. »Želim da me Koenig vidi«, rekla je. Sjedila je na mom krevetu i slagala čarape dok sam ja pokušavao na različite načine slo¬žiti ručnike. »Ako zna da sam živa, slučaj nestale osobe će nestati.«
U mom se želucu stvorila neprobavljiva knedla nesigurnosti. Mogućnosti koje bi se mogle izroditi iz te radnje činile su se bije¬snima i prebrzima za mene. »Reći će ti da moraš otići roditeljima.«
»Onda ćemo otići k njima«, reče Grace. Bacila je poderanu čarapu na kraj kreveta. »Prvo poluotok, pa onda oni.«
»Grace«, počeo sam kao da ću nešto pitati, no nisam znao što bih pitao.
»Nikad nisu kod kuće«, nesmiljeno je rekla. »A ako budu, kadtad ću morati razgovarati s njima. Nemoj me tako gledati. Sam. Dosadilo mi je ovo... neznanje. Ne mogu se opustiti dok čekam udarac sjekire. Ne želim da te ljudi sumnjiče za... za... za štogod misle da si napravio. Oteo me. Ubio me. Sto god. Sad ne mogu popraviti puno toga, no to mogu. Ne mogu podnijeti da tako misle o tebi.«
»Ali tvoji roditelji...«
Grace je zgužvala u loptu mnogo čarapa bez para. Pitao sam se jesam li cijelo vrijeme hodao okolo u različitim čarapama. »Ostalo im je još samo par mjeseci dok ne napunim osamnaest godina, Sam. Nakon toga mi neće moći ništa reći. Mogu izabrati teži način i iz¬gubiti me zauvijek čim dođe moj rođendan, ili mogu biti razumni, pa ćemo možda jednog dana opet razgovarati s njima. Možda. Je li istina da te je moj tata udario? Cole kaže da te je udario.«
Pročitala mi je odgovor na licu.
»Da«, rekla je i uzdahnula. Prvi dokaz da je ovaj razgovor za nju bio bolan. »I zato mi neće biti teško suočiti se s njima.«
»Mrzim sukobe«, rekao sam joj. Vjerojatno nikad u životu nisam rekao ništa tako nepotrebno.
»Ne razumijem«, reče Grace protežući noge, »kako dečko koji gotovo nikada ne nosi čarape ima toliko rasparenih.«
Oboje smo pogledali moje bose noge. Posegnula je kao da me želi uhvatiti za nožne prste. Uhvatio sam joj ruku i poljubio joj dlan. Mirisala je po maslacu, brašnu i domu.
»Dobro«, rekao sam. »Napravit ćemo kako ti kažeš.«
»Bolje je kad se ima plan«, rekla je.
Nisam znao je li to istina. No, zvučalo je poput istine.


ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE
ISABEL

Nisam zaboravila na Graceinu molbu da joj saznam nešto o ljetnoj školi, no trebalo mi je dosta vremena da isplaniram kako bih došla do odgovora. Ako bih se pravila da mene zanima, svi bi posumnjali čim bi pitanja postala malo preciznija. Na kraju sam slučajno došla do rješenja. Prazneći ruksak naletjela sam na staro pisamce od gos¬pođe McKay, moje omiljene prošlogodišnje profesorice. To nije puno značilo, no ipak. Ovo pisamce potjecalo je iz mog »problematičnog perioda«, tako je moja majka to zvala, i gospođa McKay njime mi je dala do znanja da će mi pomoći ako joj dopustim. Sjetila sam se da je ona dobra u davanju odgovora bez postavljanja potpitanja.
Nažalost, svi su to isto mislili o gospođi McKay, pa je nakon posljednjeg sata pred njezinom učionicom uvijek bio mali red. Nije imala ured, samo kabinet nastave engleskog, pa bi nekome neupuće¬nom izgledalo da učenici jedva čekaju ući unutra i učiti o Chauceru.
Vrata su se otvorila i zatvorila kad je Hayley Olsen napustila kabinet i pustila unutra curu koja je stajala ispred mene. Pomak¬nula sam se korak naprijed i naslonila na zid. Nadala sam se da Grace zna koliko sam toga činila za nju. Sad sam mogla biti doma i ne raditi ništa. Sanjariti. Kvaliteta mog sanjarenja u posljednje se vrijeme drastično popravila.
Čula sam korake iza sebe, popraćene zvukom koji je mogao biti samo bacanje ruksaka na pod. Okrenula sam se.
Rachel.
Rachel je bila poput karikature tinejdžera. Bilo je nečega ne¬vjerojatno samosvjesnog u načinu na koji je predstavljala samu sebe. Prugice, luda odjeća, pletenice i nemarne punđe. Sve je govorilo šašava, zabavna, luckasta, naivna. No, postoji nevinost i postoji projicirana nevinost. Nisam imala ništa protiv ijednog od toga, no voljela sam znati s čim imam posla. Rachel je prokleto dobro znala kako želi da je ljudi vide, i to im je i servirala. Nije ona bila glupača.
Vidjela me da je gledam, no pravila se da nije. No, sumnje su mi se već bile probudile.
»Zamisli, ti ovdje«, rekla sam.
Uputila mi je grimasu koja je potrajala jednako dugo kao filmski kadar, prebrzo da bi je oko primijetilo. »Zamisli.«
Prignula sam se i tiho rekla: »Nisi došla razgovarati o Grace, zar ne?«
Raskolačila je oči. »Već idem psihijatru, ali to se tebe ne tiče.«
Bila je i te kako dobra.
»Naravno. Sigurna sam da ideš. I nećeš priznati ništa gospodi McKay o njoj ili o vukovima«, rekla sam. »Jer to bi bilo tako ne¬vjerojatno glupo, da ti ne mogu opisati.«
Lice joj je odjednom zasjalo. »Znaš.«
Samo sam je pogledala.
»Dakle, stvarno je.« Počešala se po ruci i proučavala pod.
»Vidjela sam kako se to događa.«
Rachel je uzdahnula. »Tko još zna?«
»Nitko. I tako će i ostati, zar ne?«
Vrata su se otvorila i zatvorila. Učenik ispred mene ušao je unutra; ja sam bila sljedeća. Rachel je iznervirano uzdahnula. »Slušaj, ja sam došla samo zbog lektire koju nisam stigla napraviti. Ne tiče se Grace. Čekaj. To znači da si ti ovdje radi nje.«
Nisam bila sigurna kako je došla do tog zaključka, no to nije mijenjalo činjenicu da je u pravu. Pola sekunde pitala sam se tre¬bam li reći Rachel za Grace i ljetnu školu. Željela sam joj natrljati na nos to što je Grace najprije imala povjerenja u mene, bila sam tako plitka, no to nikome ne bi koristilo.
»Samo me zanima nešto o ocjenama za maturu.«
Stajale smo u neugodnoj tišini ljudi koji imaju zajedničke pri¬jatelje i ništa više.
Učenici su prolazili hodnikom, smijali se i kreveljili jer su bili dečki, većina muških gimnazijalaca tako se ponašala. Škola je miri¬sala po buritosima. Nastavila sam sa smišljanjem metode ispitivanja gospode McKay.
Rachel je rekla, nasloniviši se na zid i gledajući ormariće na drugoj strani hodnika: »Svijet se nekako čini većim zbog toga, zar ne?«
Naivnost pitanja nekako me je uspjela iznervirati. »To je samo drugi način da umreš.«
Rachel me pogleda; »Pa ti si stvarno kučka >po defaultu<, zar ne? To će ti šljakati samo dok si mlada i seksi. Poslije toga moći ćeš samo predavati povijest.«
Pogledala sam je suženih očiju: »Isto bi se moglo reći i za tvoju šašavost.«
Rachel mi se široko osmjehnula. Najnevinije do sada. »Ti da¬kle želiš reći da misliš da sam seksi.«
U redu, Rachel može proći. Nisam joj htjela udovoljiti uzvra¬ćenim osmijehom, no osjetila sam da me pogled odaje. Vrata su se otvorila. Promotrile smo jedna drugu. Što se saveznika tiče. Grace je mogla i gore proći.
Kad sam ušla kod gospođe McKay, pomislila sam da je Rachel zapravo u pravu. Svijet se svakog dana činio većim.


ČETRDESET OSMO POGLAVLJE
COLE


Još jedan dan, još jedna noć. Mi, Sam i ja, bili smo u Quik Martu nekoliko kilometara od kuće, a nebo nad nama bilo je crno kao smrt. Mercy Falls bio je dva kilometra dalje, a ovaj dućan služio je za osranjezaboraviosammlijeko situacije. Baš smo zato i bili ondje. Zapravo, Sam je zato došao. Djelomice zbog toga što nismo imali mlijeka i djelomice zato što sam počeo shvaćati da Sam ne¬će otići spavati dok mu netko ne kaže, a ja mu nisam mislio reći. Obično je to bio Gracein posao, no Isabel je upravo nazvala i rekla nam točan model helikoptera u kojem će se snajperisti voziti kad nas budu lovili, pa smo svi bili malo nervozni. Grace i Sam nekako su se uvukli u svađu bez riječi, a ona je očito pobijedila jer je otišla praviti uštipke, a Sam se durio na kauču s gitarom. Ako ona i Sam ikad budu imali djece, ta će djeca iz samoobrane razviti netoleranciju na gluten.
Za uštipke nam je trebalo mlijeko.
Sam je došao po mlijeko zato što se naš supermarket zatvara u devet. Ja sam došao zato što bih polomio nešto kad bih morao ostati u Beckovoj kući još sekundu. Svaki sam dan sve više toga shvaćao o znanosti vukova, no lov se približavao. Za nekoliko dana moji eksperimenti bit će jednako važni kao medicinska istraživanja ptice dodo.
Tako smo u Quik Mart stigli u jedanaest navečer. U trgovini sam pokazao stalak s kondomima, a Sam mi je dobacio pogled
potpuno lišen ikakvog smisla za humor. Stavio ih je ili previše ili premalo puta da bi u tome vidio zabavu.
Odvojio sam se od njega i krenuo pretraživati police, pun ner¬vozne energije. Ova posrana mala trgovina bila je poput stvarnog svijeta. Stvarnog svijeta mjesecima nakon što sam ubio NARKOTIKU kad sam nestao s Victorom. Stvarnog svijeta u kojem sam se smiješio nadzornim kamerama, svijeta gdje bi mi pokoja uzvratila osmijeh. Country glazba tiho je cvilila iz zvučnika obješenih do WCa na kojem je pisalo SAMO ZA KUPCE. Prozori su bili obojeni crnozele nom noći koja je živjela samo na ovakvim mjestima. Nitko nije bio budan osim nas, a ja nikad nisam bio budniji. Tražio sam među čokoladicama koje su imale bolje ime nego okus, pregledavao tablo¬ide iz navike, da vidim spominju li me. Pregledavao police preskupih lijekova za prehladu koje više nisu mogle naškoditi ni mom snu ni sposobnosti vožnje. Shvatio sam da u ovoj trgovini nema ničega što ja želim.
U džepu sam osjetio težinu malog Mustanga koji mi je Isabel dala. Izvadio sam autić i povezao ga do police gdje je Sam stajao, kod mlijeka, s rukama u džepovima. Iako je gledao u mlijeko, lice mu je imalo neku grimasu upućenu nikome, misli su mu morili problemi koji su se nalazili drugdje.
»Dva posto dobar je kompromis između nemasnog i puno masnog, ako misliš što ćeš«. Rekao sam mu. Nekako sam htio da me Sam pita za Mustang, što to, dovraga, radim s njim. Mislio sam na Isabel, na bočice u vratima hladnjaka, o prvom pretvaranju u vuka, o crnom nebu koje je izvana pritiskalo prozore.
»Nestaje nam vremena, Cole«, reče Sam.
Elektronsko zvono Quik Marta spriječilo nas je da dalje razgo¬varamo. Nisam se okrenuo da pogledam, no koža na vratu instin¬ktivno mi se nakostriješila. Ni Sam se nije okrenuo, no vidio sam da mu se promijenio izraz lica. Zaoštrio se. Na to sam podsvjesno reagirao.
Sjećanja su mi blicala u glavi. Vukovi u šumi, našpičene uši, odjednom pune pozornosti. Zrak nam je bio oštar u nozdrvama.
zrak je prenosio miris srne. Vrijeme je za lov. Prešutni dogovor da je vrijeme za akciju.
Čuo sam žamor glasova kad su pridošlica i prodavač razmije¬nili pozdrave. Sam je stavio ruku na kvaku hladnjaka, no nije ga otvorio. »Možda nam mlijeko i ne treba.«
SAM

Bio je to John Marx, Olivijin stariji brat.
Nikad mi nije bilo lako razgovarati s Johnom. Jedva smo se poznavali, i svaki naš susret bio je napet. Sad mu je sestra umrla, a Grace je nestala. Poželio sam da nismo došli. Mogao sam samo nastaviti kao i do sada. John nije stajao u redu, zurio je u žvakaće gume. Polako sam prišao blagajni i stao do njega. Namirisao sam alkohol, što me je deprimiralo, jer John mi se činio tako mlad.
»Bok«, jedva čujno sam rekao, tek reda radi.
John mi je muški kimnuo, škrto je trznuo glavom. »Kako si?« rekao je, a to zapravo nije bilo pitanje.
»Pet dvadeset jedan«, rekao mi je trgovac. Bio je malen čovjek, stalno spuštenog pogleda. Izbrojio sam novčanice. Nisam gledao Johna. Molio sam se da ne prepozna Colea. Škicnuo sam nadzornu kameru koja nas je sve gledala.
»Jeste li znali da je ovo Sam Roth?« upita John. Nastala je tišina dok prodavač nije shvatio da se obraća njemu. Prodavač se usudio pogledati u moje žute oči i onda opet u novčanice koje sam stavio na stol, prije no što je pristojno odgovorio: »Ne, nisam.«
Znao je tko sam. Svi su znali. Preplavio me je osjećaj prijatelj¬stva prema njemu.
»Hvala«, rekao sam mu uzimajući kovanice, i bio sam zahvalan za mnogo toga. Cole se progurao uz mene. Idemo.
»Zar nećeš ništa reći?« upitao me je John. Čuo sam jad u njegovu glasu.
Srce mi je zadrhtalo kad sam mu se okrenuo. »Žao mi je zbog Olivije.«
»Reci mi zašto je umrla«, reče John. Koraknuo je prema meni. Nestabilno. Preplavio me je njegov dah pun teškog, čistog, i prema smradu rekao bih, nedavno ispijenog alkohola. »Reci mi zašto je bila tamo.«
Pružio sam ruku. Dlan prema podu. Do ovdje možeš. Dalje nije dobro. »Johne, ne zn...«
John je odmaknuo moju ruku, i vidio sam da se Cole na to uznemirio.
»Nemoj mi lagati. Znam da si ti to napravio. Znam da jesi.«
Ovo je bilo malo lakše. Nisam mogao lagati, no sad nisam ni trebao.
»Nisam ja. Ja nisam imao ništa s tim što su je tamo pronašli.«
»Takav razgovor završite vani«, dobacio nam je prodavač.
Cole je otvorio vrata. Noćni zrak je ušao.
John me je šakom uhvatio za majicu kod ramena. »Gdje je Grace? Zašto si od svih na svijetu izabrao moju sestru i Grace? Zašto njih, bolesni...«
Vidio sam po njegovu licu, čuo u njegovu glasu ili osjetio u stisku što će sljedeće napraviti, pa kad je zamahnuo da me udari, rukom sam zaustavio udarac. Više od toga nisam mogao. Ne kad je gutao toliko tuge da nije mogao ni govoriti.
»U redu, idite van«, rekao je prodavač. »Nosite van taj razgo¬vor! Doviđenja! Ugodnu večer želim!«
»Johne«, rekao sam mu, a ruka mi je pulsirala tamo gdje je pala njegova šaka. Adrenalin je pumpao kroz mene: Johnova tjesko¬ba, Coleova napetost, i moja spremnost na borbu, koja ju je samo pojačavala. »Žao mi je, ali ovo neće pomoći.«
»Bogami neće«, reče John i baci se prema meni.
Cole se odjednom našao između nas. Nije bio viši ni od njega ni od mene, no zagospodario je. Gledao je moje lice i moju reakciju.
»Nećemo raditi scene u trgovini ovog čovjeka.«
John me je s razdaljine od jedne ruke promatrao šupljih očiju, kao statua. Cole je stajao između nas. »Kad smo se tek upoznali, svidio si mi se. Možeš li ti to zamisliti?«
»Idemo«, reče Cole. »Još jedanput, hvala«, dobacio sam pro¬davaču.
Cole se odmaknuo od Johna, pomno se krećući.
Baš kad su se vrata zatvorila, Johnov glas došao je za nama: »Svi znaju što si učinio. Sam Roth.«
Zrak je mirisao po benzinu i dimu od loženja vatre. Netko se negdje grijao. Osjećao sam se kao da mi vuk u meni prži želudac.
»Ljudi te obožavaju udarati«, reče Cole, pršteći od energije. Moje raspoloženje napajalo se Coleovim, i obrnuto. Bili smo vukovi. Osjećao sam se kao da zujim bez težine. Volkswagen nije bio dale¬ko parkiran; samo na kraju parkirališta. Duga, bijela ogrebotina od ključa pružala se preko vozačevih vrata. Barem sam znao da nismo slučajno naletjeli na Johna. Fluorescentni odsjaj trgovine zrcalio se u boji auta. Nijedan od nas nije ušao unutra.
»Ti moraš biti taj«, rekao je Cole. Otvorio je suvozačeva vrata i stao na prag. Razgovarao je sa mnom preko vrata. »Onaj koji će izvući vukove iz šume. Pokušao sam. Ne mogu zadržati misao dok sam vuk.«
Pogledao sam ga. Prsti su mi trnuli. Zaboravio sam mlijeko u trgovini. Razmišljao sam o Johnu koji me želi udariti, Coleu koji mu se ispriječio, o noći koja je živjela u meni. Kad sam se osjećao ovako kao sada, nisam mogao reći Ja to ne mogu, jer sve se činilo mogućim.
Rekao sam: »Ne želim se vratiti. Ne mogu.«
Cole se nasmijao samo jednim ha. »Ionako ćeš se kadtad pro¬mijeniti, Ringo. Nisi još sasvim izliječen. Možeš usput i spasiti svijet.«
Htio sam mu reći Molim te, ne tjeraj me na. to, no kakvog bi to smisla imalo Coleu koji je takve i gore stvari činio sam sebi?
»Pretpostavljaš da će me slušati«, rekao sam mu.
Cole je podignuo ruke s krova Volkswagena; a magloviti prsti isparili su sekundu nakon. »Svi te slušamo, Sam.« Skočio je na pločnik. »Samo ti s nama ne razgovaraš.«

GRACE
U subotu je policajac Koenig došao u Beckovu kuću da nas odvede na poluotok.
Gledali smo ga kako parkira na našem prilazu. Virili smo kroz prozore dnevne sobe. Bilo je i uzbuđujuće i ironično pozivati policajca u kuću nakon što sam ih tako dugo izbjegavala. Kao da Mowgli po¬ziva Shere Khana na čaj i kekse. Koenig je u Beckovu kuću stigao u podne, obučen u besprijekorno čistu i izglačanu smeđu polomajicu. I traperice su vjerojatno bile izglačane. Vozio je besprijekorni sivi Chevy kamionet. Možda je i njega izglačao. Pokucao je na vrata učinkovitim kuckuckuc. To me je nekako podsjetilo na Isabelin smijeh. Kad je Sam otvorio, Koenig je stajao tamo s rukama uredno sklopljenim pred sobom, kao da čeka curu s kojom je dogovorio izlazak.
»Uđite«, rekao je Sam.
Koenig je ušao u kuću profesionalno sklopljenih ruku. Činilo se kao da je prošao cijeli život otkad sam ga vidjela posljednji put, kad je stajao u našoj učionici, a mi smo ga rešetali pitanjima o vu¬kovima. Olivia mi se primaknula i rekla da je zgodan. Sad je on stajao na ulaznim vratima, a Olivia je mrtva.
Olivia je mrtva.
Onaj bezizražajni pogled koji je Sam imao kad bi netko spo¬menuo njegove roditelje postajao mi je sve jasniji. Nisam osjećala ništa kad sam pomislila Olivia je mrtva. Osjećala sam se nijemo poput Samovih ožiljaka.
Primijetila sam da me je Koenig vidio.
»Zdravo«, rekla sam.
Duboko je udahnuo, kao da se priprema na ronjenje. Bila bih dala gotovo sve da sam mogla znati što je mislio. »Pa, u redu onda«, rekao je, »tu si.«
»Da«, odgovorila sam. »Tu sam.« Cole je izašao iz kuhinje i Koenigu su se obrve navukle na oči. Cole mu se nasmiješio, tvrdo i puno samopouzdanja. Gledala sam kako izraz prepoznavanja pre¬uzima Koenigovo lice.
»Naravno«, rekao je. Prekrižio je ruke i okrenuo se Samu. Kako god da stane ili namjesti ruke, Koenig je uvijek izgledao kao da ga je jako teško oboriti. »Ima li još nestalih osoba pod vašim krovom? Elvis možda? Jimmy Hoffa? Amelia Earhart? Hoću samo to da mi se sada sve kaže, prije no što krenemo dalje.
»Nema ih više«, reče Sam. »Barem koliko ja znam. Grace bi pošla s nama, ako može.«
Koenig je razmislio.
»Ideš li i ti s nama?« upitao je Colea. »Ako ideš, morat ću napraviti mjesta u autu. Vožnja je poprilično duga. Ako imate slab mjehur, sad iskoristite sanitarni čvor.«
I to je bilo to; ja sam bila vuk na pola radnog vremena, Cole je bio nestala rockzvijezda. Trebalo je obaviti posao.
»Ne idem s vama«, reče Cole. »Imam muškog posla.«
Sam mu je na to dobacio upozoravajući pogled. Vjerojatno je imao veze s tim da je kuhinja opet počela nalikovati na kuhinju, i Sam je htio da tako i ostane.
Coleov odgovor bio je zagonetan. Na neki način. Kad se nije razmetao na sve moguće načine, činio se mističnim. »Ponesi mobi¬tel sa sobom, ako te budem trebao.«
Sam protrlja bradu, kao da je želio provjeriti je li se dobro obrijao. »Nemoj spaliti kuću.«
»Dobro, mama«, rekao mu je Cole.
»Hajdemo više«, rekla sam.
Putovanje je bilo čudno. Uopće nismo poznavali Koeniga, a on o nama nije znao ništa osim onoga što nitko drugi nije smio znati. Još nam je teže bilo jer je on pokazivao dobrotu na tako neobičan način, i još nismo bili sigurni je li nam drago zbog toga. Bilo je teško biti pričljiv i zahvalan u isto vrijeme.
Tako smo sve troje sjeli na prednje sjedalo. Koenig, Sam, pa ja. Kamionet je blago mirisao na bombone od mentola. Koenig je vozio dvadeset kilometara preko ograničenja brzine. Put nas je vodio na sjeveroistok, i civilizacija je polako iščezavala. Nebo je nad nama bilo prijateljske, bezoblačno plave boje, i sve druge boje bile su jako žive. Ako je zima ikad i bila ovdje, ovo ju je mjesto davno zaboravilo.
Koenig nije govorio ništa, samo bi s vremena na vrijeme protr Ijao kratko ošišanu kosu. Ovaj mladi čovjek koji nas je vozio nekamo u nedođiju, obučen u kestenjasto smeđe nije izgledao kao Koenig kojeg sam se sjećala. Nisam mislila da ću se u ovakvoj situaciji morati osloniti na njega. Pokraj mene. Sam je na mom bedru vježbao neki akord.
Pretpostavila sam da doista nije sve u izgledu.
U kamionetu je vladala tišina. Sam je uskoro počeo pričati o vremenu. Rekao je da glatko plovimo. Koenig je odvratio da je vje¬rojatno u pravu, no nikad ne znaš što ti Minnesota može prirediti. Mogla bi te i te kako iznenaditi, rekao je. Svidjelo mi se to što za Minnesotu govori »ona«. Kao da je sam Koenig zbog toga postao bolji. Upitao je Sama misli li ići na fakultet, i Sam je spomenuo da mu je Karyn ponudila posao na puno radno vrijeme u knjižari. Nema ničega lošeg u tome, prokomentirao je Koenig. Ja sam razmi¬šljala o kolegijima, dvopredmetnim i jednopredmetnim studijima, i uspjehu izmjerenom brojem na komadiću papira. Željela sam da promijene temu.
Koenig ju je promijenio. »A St. Clair, što je s njim?«
»Cole? Beck ga je pronašao«, reče Sam. »Cisto milosrđe.«
Koenig ga je pogledao: »Za Becka ili St. Claira?«
»I sam se to u posljednje vrijeme često pitam«, odgovori mu Sam. Na ovo su njih dvojica razmijenili poglede, a ja sam se iznenadila što Koenig Sama smatra sebi ravnim, ili ako ne baš sebi ravnim, on¬da barem odraslom osobom. Toliko sam vremena provela sama sa Samom, i tuđe reakcije na njega uvijek su me šokirale. Bilo je teško shvatiti kako jedan te isti dečko iz drugih ljudi izvlači tako različite reakcije. Kao da postoji četrdeset verzija Sama. Uvijek sam mislila da me ljudi vide takvu kakva jesam, no sad sam se pitala ne postoji li i četrdeset različitih verzija Grace?
Svi smo poskočili kad je Samov telefon zazvonio u mojoj torbi. Spakirala sam odjeću za presvući se, ako se promijenim, i knjigu ako budem morala izgledati zauzeto. »Možeš li se javiti. Grace?« zamolio me je Sam.
Zastala sam kad sam vidjela nepoznat broj. Pokazala sam Samu ekran dok je telefon još zvonio. Zbunjeno je odmahnuo glavom.
»Da se javim?« pitala sam pripremajući se da otvorim telefon.
»New York«, rekao je Koenig. »To je predbroj za New York.«
Sam se nije prosvijetlio zbog ove informacije. Slegnuo je rame¬nima.
Otvorila sam vratašca telefona i javila se. »Halo?«
Glas s druge strane bio je svijetao i muški. »O, da. Bok. Je li Cole tu?«
Sam me je iznenađeno gledao, i znala sam da čuje što ovaj govori.
»Mislim da ste nazvali krivi broj«, rekla sam. Mozak mi je odmah počeo procesuirati sve ovo; Cole je uzeo Samov mobitel i nazvao nekoga. Svoje kod kuće? Bi li Cole to učinio?
Glas se nije dao smesti. Zvučao je lijeno i klizavo, kao maslac koji se topi. »Nisam. Ali razumijem. Jeremy ovdje. Bili smo u bendu skupa.«
»Vi i osoba koju ne poznajem«, odgovorila sam.
»Da«, reče Jeremy. »Htio bih da nešto kažete Coleu St. Cla iru, ako vam nije teško. Želim da mu kažete da sam mu darovao najbolji dar na svijetu, i jako sam se potrudio oko toga, pa bi mi bilo drago kad ne bi samo poderao ukrasni papir i bacio dar u smeće.«
»Slušam.«
»Za osamnaest minuta dar će krenuti u eter u Vilkasovoj radioemisiji. Slušat će i Coleovi roditelji, pobrinuo sam se za to. Jeste li sve shvatili?«
»Vilkas? Na kojoj je to postaji?« upitala sam. »Nije da mu mislim išta reći.«
»Znam tko je to«, reče Koenig. »Rick Vilkas.«
»Baš taj«, reče Jeremy jer je čuo Koeniga. »Netko ima ukusa. Jeste li sigurni da Cole nije tu?«
»Stvarno nije«, rekla sam mu.
»Hoćete li mi nešto reći? Kad sam posljednji put vidio našega neustrašivog junaka Colea St. Claira, nije bio baš najbolje. Može se reći da je bio najgore. Samo želim znati je li sretan.«
Razmislila sam o tome što znam o Coleu. Pitala sam se što znači to da ima prijatelja kojemu je toliko stalo do njega. Cole nije mogao biti sasvim grozan, kad je imao nekoga iz bivšeg života tko se toliko brine za njega. Ili je možda bio super prije no što je postao grozan pa je imao prijatelja koji je s njim prošao sve to. To i jest i nije promijenilo moje mišljenje o Coleu. »Radi na tome.«
Pola je sekunde šutio, pa upitao: »A Victor?«
Ništa mu nisam rekla. Nije ni Jeremy. Koenig je upalio radio, stišao zvuk, i počeo tražiti postaju.
Jeremy je rekao: »Obojica su davno umrli. Ja sam tomu svjedo¬čio. Jeste li ikad vidjeli prijatelja kako umire u vlastitoj koži? Ah... ne možemo sve podignuti iz mrtvih. Radi na tome.« Trebalo mi je pola sekunde da shvatim kako ponavlja ono što sam rekla. »Prihva¬tit ću to. Molim vas, recite mu da sluša Vilkasa. Promijenio mi je život. Neću to zaboraviti.«
»Nisam rekla da znam gdje je«, napomenula sam.
»Znam«, rekao je. »Ni to neću zaboraviti.«
Telefon je utihnuo u mojoj ruci. Susrela sam Samov pogled. Sunce skoroga ljeta sjalo je na njegovu licu i oči su mu poprimile šokantnu, sablasnu žutu boju. Pitala sam se bi li njegovi roditelji pokušali ubiti smeđookog ili plavookog dječaka, koji tada već nije imao vučje oči.
»Nazovi Colea«, rekao je.
Nazvala sam broj Beckove kuće. Telefon je zvonio i zvonio, i gotovo sam poklopila kad se sekundu kasnije netko javio. »Da?« rekao je na ruskom.
»Cole«, rekla sam, »upali radio.«


PEDESETO POGLAVLJE
COLE

Kad sam počeo sa svim tim, a pod svim tim mislim na život, samo¬ubojstvo je bilo samo šala. Ako moram s tobom sjesti u auto, prerezat ću si vene nožićem za maslac. Bilo je jednako stvarno koliko i jed norog. Čak i manje stvarno od toga. Jednako stvarno kao eksplozija oko nacrtanog kojota. Stotine tisuća ljudi svaki su dan prijetili da će se ubiti, i stotine drugih ljudi tome su se smijali, jer je smiješno i nevažno poput crtića. Prošlo bi i prije no što ugasite TV.
Potom je postalo bolest. Nešto što bi drugi ljudi dobili, kada bi živjeli na nekom prljavom mjestu gdje se zaraza uvlači pod nokte. Tako se ne razgovara uz ručak, Cole, i poput gripe, ubijala je samo slabe. Ako si bio izložen, nisi govorio o tome. Nisi htio drugima zgaditi hranu.
Tek je u gimnaziji postalo mogućnost. Ne neposredna mo¬gućnost, ne poput Moguće je da ću ovaj album skinuti s neta, jer je gitara toliko bolesna da samo želim plesati, nego mogućnost kao što neki ljudi govore da je moguće da će kad odrastu biti astronaut, ili vatrogasac ili računovođa koji svakog vikenda radi dokasno, a žena mu za to vrijeme ševi DHL-ova dostavljača. Postalo je mogućnost u smislu Možda ću kad odrastem biti mrtav.
Život je bio poput torte koja je izgledala dobro u slastičarnici. No kad sam je kušao, pretvorila se u sol i piljevinu.
Dobro je izgledalo kad sam pjevao kraj.
Uz NARKOTIKU samoubojstvo mi je postalo cilj. Nagrada jer sam se odužio društvu. Sve dok nisu naučili reći NARKOTIKA u Japanu, Rusiji i Iowi, sve je bilo bitno, a ništa nije, i meni je dosadilo pokušavati saznati na koji su način oba ta pojma bila istinita. Bio sam svrbež koji sam tako jako češao da je prokrvario. Odlučio sam učiniti nemoguće, što god to bilo, samo kako bih saznao da je tu i živi uz mene. Samoubojstvo je postalo rok trajanja, dan nakon kojeg se više neću morati truditi.
Mislio sam da sam u Minnesotu došao umrijeti.
U dva i petnaest popodne, Rick Vilkas baš je bio završio svoju prvu stanku za reklame. On je bio muzički bog koji nas je pozvao da sviramo u njegovoj emisiji i nakon toga me zamolio da potpi šem poster za njegovu ženu. Rekao je da želi voditi ljubav samo uz našu pjesmu Brod koji tone (nestaje). Napisao sam »Ljuljaj brod« ispod svoje slike i potpisao se. Eterska osobnost Ricka Vilkasa bila je nešto poput osobe od povjerenja, najboljeg frenda s pivom, koji ti šapće tajnu i laktom te gura u rebra.
Glas mu je i sada zvučao intimno, dopirući do mene kroz zvučnike u Beckovoj dnevnoj sobi. »Svi koji slušaju ovu emisiju znaju... ma, kvragu, svi koji slušaju radio znaju da je Cole St. Clair, frontmen benda NARKOTIKA i prokleto dobar tekstopisac nestao prije godinu dana. Ili deset mjeseci? Tako nešto. Da, znam, znam... moj producent koluta očima. Govori što hoćeš. Buddy, možda je St. Clair bio sjeban kao nitko drugi, no znao je napisati pjesmu.«
I eto, čuo sam vlastito ime na radiju. Siguran sam da je bilo na radiju već mnogo puta u proteklih godinu dana, no prvi put i ja sam to čuo. Čekao sam nekakav osjećaj... ubod kajanja, krivnje, agonije... no, nije bilo ničega, NARKOTIKA je bila bivša djevojka čija fotografija više nije pobuđivala nikakve emocije. Vilkas je nastavio: »Pa, čini se da imamo neke vijesti za vas, i prvi ih donosimo. Ljudi moji, Cole St. Clair nije mrtav. A ne drže ga zatočenog ni groupies ni moja žena. Imamo izjavu njegova agenta u kojoj stoji da je St. Clair imao medicinske komplikacije povezane sa zlouporabom dro¬ga. Zamislite to, tko bi ikad pogodio da frontmen NARKOTIKE ima problema s drogom? Kažu da je otišao na rehabilitaciju s kolegom iz
benda negdje izvan zemlje. Sad se vratio u SAD, no moli da ga se ostavi na miru dok >smisli što će poslije<. Eto, ljudi. Cole St. Clair je živ. Ne, ne. Nemojte mi sada zahvaljivati. Zahvalite mi poslije. Nadamo se povratničkoj turneji. Usreći moju ženu. Uzmi si koliko god vremena trebaš, Cole. Rock će čekati.«
Vilkas je pustio jednu od naših pjesama. Ugasio sam radio i obrisao usta nadlanicom. Noge su mi se ukočile od čučanja pred radijem.
Prije šest mjeseci ovo bi mi bila najgora noćna mora. Najviše na svijetu želio sam da me se smatra nestalim ili mrtvim. Više od toga želio sam samo nestati ili umrijeti.
Sjedeći na kauču iza mene, Isabel je rekla: »Sad si službeno ponovno rođen.«
Ponovno sam upalio radio da uhvatim kraj pjesme. Dlan mi je bio otvoren na koljenu, osjećao sam se kao da na njega stane cijeli svijet. Osjećao sam se kao da sam danas pobjegao iz zatvora. »Da«, rekao sam joj, »čini se.«

PEDESET PRVO POGLAVLJE
SAM
Čim sam vidio poluotok, znao sam da je to rješenje. Ne samo da je ulaz bio jako obećavajući. Tu je bila i ograda od grubo izrezanih trupaca na kojoj su bile urezane riječi »Odmaralište Jezero Knife«. Koenig je tiho psovao zbog kombinacije na lokotu dok nije posusta¬la, i onda nam je pokazao kako se ta ograda od palisada svakih par metara pretače u ogradu od žica pričvršćenu za zimzeleno drveće. Bio je pristojan i izdašan s podacima, poput trgovca nekretninama koji želi prodati skup komad zemlje.
»Što se dogodi kad dođe do vode?« upitao sam. Grace je pokraj mene pljesnula komarca. Usprkos hladnoći, bilo ih je mnogo. Bilo mi je drago što smo došli tako rano, jer zrak je ovdje gore imao zube.
Koenig je povukao žicu; nije se otrgnula od grube kore bora. »Ulazi par metara u jezero. Jesam li to već rekao? Želiš li pogledati?«
Nisam bio siguran želim li pogledati. Ionako nisam znao što tražim. Medu drvećem drozd je neprestance pjevao, poput zahrđale ljuljačke koju je netko zaljuljao. Nešto dalje neka je ptica pjevala kao da netko govori rrrrrr, malo dalje cvrkutala je neka druga, i dalje još neka druga. Bili su to gusti, beskrajni slojevi drveća i ptica koje možeš čuti samo ako nigdje u blizini nema ljudi. Stojeći tako u borovoj šumi koju su ljudi odavno napustili, namirisao sam krdo divljači, dabrove koji pužu okolo i male glodavce koji ruju po stjeno¬vitoj zemlji. Kad mi je nervozno uzbuđenje prošlo kroz vene, osjetio sam se poput vuka nakon dugo vremena.
»Pa zato smo došli«, reče Koenig i uputi se kroz šumu, sigurna koraka kao i uvijek. »Nemojte se zaboraviti pregledati kad završimo. Ima krpelja.«
Krenuo sam za njima, zadovoljan što Grace mogu prepustiti konkretne detalje života na poluotoku. Hodao sam šumom i po¬kušavao zamisliti čopor na ovom mjestu. Ove šume bile su guste i gotovo neprohodne; tlo je bilo prekriveno paprati koja je sakrivala jame i stijenje. Ograda je bila dovoljno velika da velike životinje drži na udaljenosti. Šuma nije nimalo nalikovala na Šumu Boundary, nije bilo prirodnih puteva kroz grmlje. Ovdje vukovi neće imati nikakvu konkurenciju. Nikakvu opasnost za sebe. Koenig je bio u pravu; ako već moramo preseliti vukove, bolje mjesto nije postojalo.
Grace me je uhvatila za lakat. Proizvodila je toliko buke sti žući do mene, i shvatio sam da su bez mene već daleko odmaknuli.
»Sam«, rekla je bez daha, kao da je mislila isto što i ja. »Jesi li vidio kolibu?«
»Gledao sam paprat.«
Uhvatila me je za ruku i nasmijala se veselo i jasno, dugo je nisam čuo takvu. »Paprat«, ponovila je i zagrlila mi ruku. »Ludi dječače. Dođi ovamo.«
Bilo mi je neugodno držati je za ruku pred Koenigom, vjerojat¬no zato što je najprije pogledao naše ruke kad smo stigli na čistinu gdje je bila koliba. Stavio je bejzbolsku kapu na glavu da otjera kukce, a zbog toga je izgledao još formalnije. Stajao je ispred stare drvene kolibe koja je meni izgledala golemo. Bila je puna prozora i sagrađena od grubih debala. Izgledala je kao turistička predodžba Minnesote.
»To je koliba?«
Koenig nam je pokazivao put šutajući pijesak s betonske ploče pred kućom. »Da. Prije je bila mnogo ljepša.«
Očekivao sam, ne, nadao sam se malenoj kolibi, ostatku prošlog života u odmaralištu u kojem će se članovi čopora moći skloniti kad opet postanu ljudi. Kad je Koenig rekao da je riječ o odmaralištu.

nisam mislio da je to stvarno tako. Mislio sam da malo preuveličava priču o propalom obiteljskom poslu. Ovo je moralo biti nešto poseb¬no kad se tek izgradilo.
Grace je izvukla svoju ruku iz moje i krenula u istraživanje. Virila je kroz prašnjave prozore rukama zaklanjajući svjetlo. Loza joj je dodirivala vrh glave. Dopuzala je sa zida brvnare. Grace je stajala u korovu do gležnjeva. Izrastao je između betonske ploče i temelja brvnare. Ona je u usporedbi sa svim tim izgledala vrlo uredno. Čiste traperice, moja vjetrovka, plava kosa rasuta po ramenima. »Meni ovo izgleda jako lijepo«, rekla je, i postala mi draga zauvijek.
Činilo se da je i Koenigu postala draga. Čim je shvatio da nije sarkastična, rekao je: »Pa, jest. No, ovdje više nema struje. Mogli biste je opet priključiti, no tada bi vam mjeritelji morali dolaziti jedanput na mjesec.«
S licem još uvijek priljubljenim uz staklo. Grace je odgovorila: »Ne, to mi zvuči kao početak horora. Unutra je veliki kamin, zar ne? Može se ovdje živjeti i bez struje, ako se pametno ponašaš.« Stao sam kraj nje i pritisnuo lice uz staklo. Unutra sam vidio veliku mračnu sobu kojom je dominirao golem kamin. Sve je izgledalo sivo i napušteno. Tepisi su od silne prašine postali bezbojni, neka je biljka umrla u loncu, glava neke životinje na zidu s vremenom je postala neprepoznatljiva. Ovo je bilo napušteno hotelsko predvor¬je, slika Titanica pod morem. Odjednom mi se mala koliba činila mnogo manje kompliciranom.
»Mogu li pogledati ostatak zemljišta?« upitao sam, povlačeći se od stakla. Nježno sam odvukao Grace od loze. Bio je to otrovni bršljan.
»Slobodno«, reče Koenig. Nakon stanke je rekao: »Sam?«
Nekakva oprezna nijansa u njegovu izgovoru navela me je na to da pomislim kako mi se neće svidjeti ono što ima za reći.
»Da, gospodine«, odgovorio sam. Ovo gospodine izletjelo mi je prije no što sam promislio, a Grace me nije ni pogledala, samo se okrenula Koenigu. Sigurno zato što je tako rekao Sam?
»Geoffrey Beck je tvoj zakonski otac po posvojenju, je li to točno?«
»Jest«, rekao sam. Srce mi je poskočilo u prsima zbog tog pi¬tanja. Ne zato što sam lagao, nego zato što nisam shvaćao zašto me to pita. Možda se predomislio i ne želi nam više pomoći. Pokušao sam zvučati nonšalantno. »Zašto pitate?«
»Pokušavam odlučiti smatram li to što ti je učinio zločinom.«
Iako smo bili daleko izvan konteksta, ovdje usred Ničega u državi Minnesoti, znao sam na što misli. Ovako je on razmišljao: ja, gurnut na snijeg ispred kuće, vučji dah na mom licu, srce mi je ubrzano lupalo. Možda nam nikad i nije namjeravao pomoći. Možda je cijelo ovo putovanje, svaki pojedini razgovor, služio tomu da se inkriminira Becka. Kako sam mogao znati o čemu je riječ? Lice mi se žarilo; možda sam bio naivan kad sam pomislio da bi nam ovaj policajac želio pomoći.
Nisam spuštao pogled s njegova, iako mi se bilo ubrzavalo. »Nije mogao znati da će me roditelji pokušati ubiti.«
»Ali meni se zbog toga sve čini još gnusnijim«, brzo je rekao Koenig, kao da je znao da ćemo mu se suprotstaviti. »Da te nisu pokušali ubiti, i da se nisu tako sami uklonili iz slike, kakve su zapravo bile njegove namjere? Oteti te? Bi li te bio uzeo da mu nisu toliko olakšali?«
Grace ga je prekinula: »Ne možete optužiti nekoga za nešto što je mogao učiniti.«
Pogledao sam je. Pitao sam se misli li isto što i ja.
Koenig je nastavio: »Ali naredio je dvojici vukova da napadnu Sama, s namjerom da ga ozlijede.«
»Ne da me ozlijede«, rekao sam, no odvratio sam pogled.
Koenig je nastavio ozbiljnim glasom: »Ja smatram da te je ozlijedio. Bi li ti prišla tuđem djetetu i ugrizla ga. Grace?«
Grace je složila facu.
»A ti. Sam? Ne? Samo zato što većina ljudi ne zna kojim se oružjem Geoffrey Beck služio, ne znači da nije bilo napada.«
S jedne strane znao sam da je u pravu, no s druge strane bio je Beck kojeg sam poznavao. Beck koji me je načinio takvim kakav
jesam. Ako je Grace mislila da sam dobra osoba, darežljiva osoba, bilo je to zato što sam to naučio od Becka. Ako je on bio čudovište, sigurno bih i ja postao malo čudovište, na njegovu sliku i priliku? Sve ove godine znao sam kako sam stigao u čopor. Spori automobil, vukovi, smrt Sama Rotha, sina roditelja iz dulutske srednje klase, od kojih je jedan radio u pošti, a drugi u uredu ne radeći ništa što bi jedan sedmogodišnjak smatrao poslom. Kad kao odrasla osoba prevrtim film unatrag, napad nikako nije mogao biti nesretan slučaj. Odrasla osoba znala je da je Beck odgovoran za napad. On ga je skovao. Teško je ublažiti tu riječ. Skovao ga je.
»Je li ti učinio još što, Sam?« upitao je Koenig.
Nisam ni shvatio što me pita. Potom sam brzo dignuo glavu i viknuo; »Ne!«
Koenig me je prijekorno gledao. Mrzio sam ga što mi je oteo Becka, no Becka sam mrzio još više jer ga je bilo tako lako oteti. Nedostajao mi je osjećaj pravog i krivog bez ičega u sredini.
»Prestanite«, rekao sam. »Molim vas, prestanite.«
Grace je nježno rekla: »Beck je sada vuk. Mislim da bi ga bilo teško krivično goniti, a čak i kad biste pokušali, on sad služi svoju kaznu.«
»Žao mi je«, Koenig je podignuo ruke kao da sam uperio oružje u njega. »Mozak policajca. U pravu ste. Samo sam... ma nije bitno. Teško je prestati misliti na sve to, kad jednom počneš. Tvoja priča. Priča cijelog čopora. Želite li ući u kolibu? Ja ću nakratko ući. Želim se uvjeriti u to da nema ničega zbog čega bi nekom članu obitelji palo na pamet da dođe ovamo.«
»Krenut ću prvi«, rekao sam. Osjećao sam se sav prazan od olakšanja što je Koenig stvarno onakav kakvim se činio. Cijeli ovaj plan postao je jako krhak. »Ako mogu.«
Koenig oštro kimne. Još je uvijek izgledao kao da se želi ispri¬čati. Uhvatio je kvaku na vratima. Odmah su se otvorila. Nije nas gledao dok smo ulazili.
Kad je nestao unutra, krenuo sam prema stražnjoj strani kolibe. Grace je krenula za mnom nakon što je skinula krpelja s nogavice i zdrobila ga noktima. Pojma nisam imao kamo želim ići, htio sam dalje, dalje. Valjda sam želio vidjeti jezero. Put od drvenih dasaka odveo nas je pedesetak metara dalje od kolibe, medu drveće, pa me¬du paprat i trnje. Popodnevno sunce sve je bojilo u zlatno i zeleno. Osjećao sam se jako tiho, maleno i smireno iznutra.
»Sam, ovo bi moglo upaliti«, rekla je Grace.
Nisam je pogledao. Mislio sam o kilometrima puta između nas i kuće, Beckova mi se kuća već činila kao tužno sjećanje. »Ona koliba mi je zastrašujuća.«
»Dala bi se srediti«, reće Grace. »Moglo bi upaliti.«
»Znam«, rekao sam, »znam da bi moglo.«
Pred nama se pružala velika čistina, pa onda vitko stijenje dulje od Volkswagena. Grace je samo kratko zastala prije no što se popela uz njih. Krenuo sam za njom i stajali smo zajedno, viši nego prije, no i dalje nismo mogli vidjeti vrhove najviših stabala. Postojao je samo brujeći osjećaj koji dođe s visinom, kao da se tlo malo ljulja, kao da smo bliži nebu nego prije. Nikad nisam vidio ovako visoko drveće u Mercy Fallsu. Jedan bor malo se nakosio i Grace je prstima dodirivala njegovu koru, zamišljenog lica. »Tako je lijepo.« Morala je zastati. Ruku je položila na koru bora, glavu zabacila unatrag da vidi što dalje. Bilo je nečega tako predivnog u njezinim usnama, lagano razdvojenim od oduševljenja, nečega pre¬divnog u liniji njezinih leđa i nogu dok je stajala na ovim stijenama usred ničega.
»Tako te je lako voljeti«, rekao sam.
Maknula je prste s bora i okrenula se meni. Nakrivila je glavu kao da sam odrecitirao zagonetku, a ona je morala reći rješenje. »Zašto si tako tužan?«
Stavio sam ruke u džepove i gledao tlo pod stijenjem. Ako si dobro pogledao, mogao si vidjeti desetke zelenih nijansi. Vuk ne bi vidio nijednu.
»Ovo je to mjesto. Ali ja ću to morati učiniti, Grace. To je ono što Cole hoće. Ne možemo pohvatati sve vukove u stupice i nemamo dovoljno ljudi da ih odvezu. Jedini je način da ih izvedemo van, a to mora učiniti vuk s ljudskim osjećajem za prostor. Želio sam da Cole to učini. Ovako sam razmišljao; da je sve pošteno i logično, to bi bio on. On voli biti vuk. To je njegova znanost i njegove igrač¬ke. Da je svijet pošteno mjesto, on bi ih izveo van. Ali, ne. Rekao mi je da u glavi ne može zadržati nijednu misao dok je vuk. Rekao je da bi htio, ali ne može.«
Čuo sam Grace kako diše, polako i oprezno, no nije ništa rekla.
»Ali ti se više i ne mijenjaš«, rekla je.
Znao sam odgovor na to. S potpunom sam sigurnošću rekao: »Cole to može izazvati.«
Grace mi je izvukla ruku iz džepa i sakrila moje zgrčene prste u svoj dlan. Osjetio sam njezin lagani, stabilni puls na svom palcu. »Počeo sam ih shvaćati zdravo za gotovo«, rekao sam, mičući prste po njezinoj koži. »Počeo sam misliti da se više nikada neću morati mijenjati. Počela mi se sviđati osoba koja sam postao.« Želio sam joj reći koliko se zapravo nisam želio mijenjati, koliko nisam želio ni razmišljati o mijenjanju. Kako sam napokon počeo razmišljati o sebi u sadašnjem vremenu, o životu koji teče, umjesto o životu koji moram zadržati. No, izricanje svega toga naglas nikome ne bi pomoglo. Tako sam šutio.
»O, Sam«, rekla je. Zagrlila me je oko vrata i pustila da na¬slonim lice na njezinu kožu. Prstima mi je prolazila kroz kosu. Čuo sam kako guta. »Kad smo...«
Nije završila. Samo me je zagrlila tako jako da sam jedva disao. Poljubio sam je u ključnu kost. Njezina kosa škakljala mi je lice. Uzdahnula je.
Zašto sve mora nalikovati na oproštaj?
Šuma oko nas bila je bučna: ptice su pjevale, voda je žuborila, vjetar je šaptao šššs kroz lišće. Ovo je bio zvuk njegova disanja prije no što smo došli, i ostat će takav nakon što odemo. Ova je krpica svijeta bila načinjena od samozatajnih, neizgovorenih tuga, i naša je bila samo još jedan šav na porubu.
»Sam.« Koenig je stajao u podnožju stijene. Grace i ja smo se odmaknuli jedno od drugog. Imao sam jednu vlas Graceine kose u ustima. Maknuo sam je. »Mobitel ti je zazvonio i prekinuo prije no što su uspjeli ostaviti poruku. Ovdje zapravo i nema dovoljno signala za pozive. Zvali su s tvog kućnog broja.«
Cole.
»Trebali bismo se vratiti«, reče Grace, silazeći istim putem kako se i popela. Stajala je kraj Koeniga i zajedno su pregledavali stijenje i okolnu šumu dok im se nisam pridružio.
Koenig nas je kratkim trzajem glave pozvao da mu se pridru¬žimo. »Što mislite?«
Pogledao sam Grace, zatim ju je pogledao i Koenig. Samo je kimnula.
»A tebi?« upitao me je.
Mirno sam se nasmiješio.
»Tako sam i mislio. Dobro se izgubiti na ovakvom mjestu.«


PEDESET DRUGO POGLAVLJE
COLE


U sat vremena nazvao sam Sama na mobitel više puta no što sam Isabel nazvao u dva mjeseca. Uz isti učinak. Nikakav. Nisam mogao sve shvatiti osobno, no volim misliti da sam naučio lekciju. Strpljenje. To je vrlina.
Ja je nikada nisam posjedovao.
Nazvao sam Sama. Telefon je zvonio i zvonio toliko da su moje uši pomislile kako je svaki zvuk zvonjave duži od prethodnog.
Minute su se beskrajno vukle. Pustio sam si nekakvu muziku. Čak su i pjesme bile usporene. Živcirao sam se svaki put kad bi došlo do refrena. Osjećao sam se kao da sam već sve to čuo sto puta.
Nazvao sam Sama.
Ništa.
Silazio sam u podrum, penjao se u kuhinju. Počistio sam svoje stvari, barem većinu. U duhu dobrote i samozavaravanja mokrim sam ručnikom obrisao radnu površinu u kuhinji i napravio malu piramidu od odbjeglih zrnaca kave i mrvica tosta.
Nazvao sam Sama. Još zvonjave. Otrčao sam u podrum, pa u svoje skrovište u spavaćoj sobi. Prekopao sam sve zalihe koje sam nakupio prošlih mjeseci. Nije mi trebalo ništa, samo sam htio ima¬ti posla, raditi nešto rukama. Noge su mi trčale bez obzira na to jesam li sjedio ili stajao, tako da sam mogao i stajati.
Nazvao sam Sama.
Zvon, zvon. Zvon, zvon, zvon, zvon.
Izvadio sam donji dio trenirke i majicu, i odnio ih u podrum. Stavio sam ih na stolcu. Pitao sam se jesam li trebao donijeti majicu dugih rukava ili džemper. Ne. Majica kratkih rukava bila je dovoljna. Ne. Možda ipak džemper. Izvukao sam neku majicu s Berkeleyja iz ladice.
Nazvao sam Sama.
Ništa. Ništa. Pa gdje je, sto mu gromova?
Zapisao sam nešto u Beckovu bilježnicu koja je sada bila moja. Vratio sam se u podrum. Provjerio sam termostat. Upalio sam ga na najtoplije moguće. Našao sam utičnice u podrumu i uključio grijalice koje sam našao u garaži. Bilo je vrelo kao u pećnici. Ne dovoljno vrelo. Među ovim je zidovima trebalo biti ljeto.
Nazvao sam Sama.
Dvaput je odzvonilo. Triput.
»Što je, Cole?« Sam se javio. Glas mi je bio pun statike i neodređen, no prepoznao sam ga.
»Sam«, rekao sam. Zvučao sam malo nesigurno, no zaslužio sam to. Pogledao sam vučje tijelo pod sobom. Sedativi su polako prestajali djelovati. »Uhvatio sam Becka.«


PEDESET TREĆE POGLAVLJE
SAM

Dok Cole nije uhvatio Becka, nisam ni znao da je danas Kineski dan.
Dugo sam mislio da je Kineski dan stvarno praznik. Svake godine, istog dana u svibnju, Ulrik ili Paul, ili tkogod, bio je ondje kako bi odveo mene i Shelby na dan pun zabave. S balonima u ru¬kama posjećivali smo muzeje, izvodili skupe aute na probnu vožnju, i sve bi okončalo epskim obrokom u Fortune Gardenu u Duluthu. Jeo sam samo proljetne rolice i kolačiće sudbine, no to mi je zbog divote tog dana ipak postao omiljeni restoran. Uvijek bismo odlazili s desecima bijelih kutija s hranom koje su tjednima obitavale u na¬šem hladnjaku. Nakon što je već odavna pao mrak, parkirali bismo na našem prilazu i morali su nas vući ili nositi uza stube do kreveta.
Beck nikad nije išao s nama. Paul je svake godine smišljao novu ispriku. Ima posla i smetamo mu u kući ili Dokasna je radio ili On ne slavi Kineski dan. Tad nisam razmišljao o tome. Zapravo sam bio mlad i najhitniji sam sebi, i nisam razmišljao o skrbnicima ako nisu bili blizu mene. Bilo mi je lako zamisliti Becka kako naporno radi u svom uredu, ako sam išta i zamišljao.
Tako je Kineski dan godinama dolazio i prolazio. Ustajali bismo u cik zore i odlazili iz kuće. Što sam bio stariji, više sam primjećivao detalje koje prije nisam. Kad smo odlazili, Ulrik i Paul uvijek bi isključili telefon i zaključali vrata za nama, kao da nitko nije kod kuće.
Kad sam napunio trinaest ili četrnaest godina, nisam viec mo¬gao zaspati čim bismo stigli kući. Obično bih glumio da mi se spava tako da se mogu povući u sobu s novom knjigom ili s čime god sam na taj Kineski dan dobio. Izmilio bih iz sobe samo da odem na zahod prije no što ugasim svjetlo. Jedne godine, kad sam izašao iz sobe, učinilo mi se da sam nešto čuo. Još ne znam što me je na¬tjeralo na to da zastanem u hodniku. Nešto nije pripadalo ondje, bilo mi je nepoznato.
Tako sam prvi put tiho prošao pokraj kupaonice do Beckove sobe koja je bila pritvorena. Oklijevao sam i osluškivao iza sebe da vidim gleda li me tko. Potom sam još jedanput nečujno koraknuo tako da mogu proviriti u Beckovu sobu.
Malena svjetiljka na noćnom ormariću slabašno mu je osvjet¬ljavala sobu. Na podu je bio tanjur s nedirnutim sendvičem i već smeđim kriškama jabuke, te puna šalica kave s ružnim obručem od mlijeka koje se odvojilo. Par koraka dalje, na podu kraj pod¬nožja kreveta, sjedio je Beck. Nešto u njegovu stavu potpuno me je šokiralo. Kasnije to nisam mogao zaboraviti. Koljena je privukao prsima kao mali dječak, ruke isprepleo iza glave, vukući je dolje prema tijelu kao da se želi zaštititi od nadolazeće eksplozije.
Nisam ništa razumio. Potom sam opet čuo prigušen zvuk, i vi¬dio kako mu se ramena tresu. Ne, ne samo ramena, nego cijelo tijelo, više je drhtao nego što se tresao. Tiho je jecao, poput nekoga tko je pretrpio dosta toga, no morao je čuvati snagu za ono što dolazi.
Sjećam se da sam osjećao samo veliko iznenađenje što u Becku živi nešto takvo, a ja nisam znao, nisam ni pretpostavljao. Kasnije sam saznao da to nije Beckova jedina tajna, nego njegova najbolje čuvana tajna.
Ostavio sam Becka s njegovom nepodijeljenom tugom, i sišao dolje da pronađem Ulrika. Prebacivao je kanale u dnevnom boravku.
Jednostavno sam upitao: »Što nije u redu s njim?«
Tako sam saznao da je Beck imao suprugu, i da je umrla ovoga svibanjskog dana, prije devet godina. Baš prije no što su me ugrizli. Nisam tad ništa povezao, a ako jesam, nije mi bilo važno. Sad mi je važno.


PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE
SAM

Telefon mi je opet zazvonio kad smo prilazili kući. Koenig nije čak ni parkirao, samo je spustio nogu na kočnicu. Bacio je pogled na sat i na nas u retrovizoru kako izlazimo.
»Hoćete li ući?« upitala je Grace naginjući se unutra. Nije mi palo na pamet da bi on možda želio ući.
»Ne«, rekao je Koenig. »Prilično sam siguran da je sve što se unutra događa... jednostavno bih radije zadržao mogućnost porica¬nja. Danas vas nisam ni vidio. Kasnije ćeš razgovarati s roditeljima, zar ne?«
Grace je kimnula. »Hoću. Hvala vam na svemu.«
»Da«, rekao sam. Nije bilo dovoljno. Telefon je još uvijek zvonio. Cole je i dalje zvao. Trebao sam Koenigu reći još nešto, ali Beck... Beck je bio unutra.
»Nazovite me kad se odlučite«, reče Koenig. »I, Sam, javi se na telefon.«
»Tu sam«, rekao sam na telefon.
»Dugo ti je trebalo«, reče Cole. »Jeste li se vratili pješice?«
»Molim?« rekao sam. Popodnevno sunce žarko je sjalo kroz borove; morao sam trepnuti i okrenuti glavu. Mislio sam da ga ni¬sam dobro shvatio. »Na prilazu sam.«
Cole je malo zastao prije no što je rekao: »Napokon. Kvragu, požuri se. Ako te ugrize, sjeti se da je ovo bila tvoja ideja.«
»želim li uopće znati?« upitao sam Colea.
»Možda sam krivo procijenio doziranje psećih sredstava za smirenje. Nije istina sve što piše na internetu. Vukovima očito treba više nego neurotičnim njemačkim ovčarima.«
»Isuse«, rekao sam. »Beck slobodno hoda po kući?«
Cole je zvučao malčice rastreseno. »Želio bih istaknuti da sam ja već obavio nemogući dio. Izvukao sam ga iz šume. Ti ga možeš izvući iz svoje spavaće sobe.«
Požurili smo prema ulaznim vratima. Pri ovakvom svjetlu činilo se da su prozori Beckove kuće puni sunca. Nekad davno ovo je bilo vrijeme za večeru. Bio bih ušao u kuću punu ostataka podgrijanih u mikrovalnoj pećnici, čekala bi me domaća zadaća iz matematike, Iron Butterfly orio bi iz zvučnika dok je Ulrik svirao bubnjeve u zraku. Beck bi obično rekao: »Netko je jednom spomenuo da Eu¬ropljani zbilja imaju ukusa. Taj netko zbilja je pogriješio.« Kuća bi mi se činila prepunom. Povukao bih se u svoju sobu da nađem malo
mira.
Nedostajala mi je ta buka.
Beck. Beck je bio tu.
Cole je zasiktao. »Jeste li više ušli? Bože, blagoslovi Ameriku i njezine sinove! Zašto vam je toliko trebalo?«
Ulazna vrata bila su zaključana. »Evo, razgovaraj s Grace.« »Mama mi neće odgovoriti drugačije od tate«, rekao je Cole, no ipak sam joj dao telefon.
»Pričaj s njim. Moram naći ključeve.« Kopao sam po džepo¬vima i napokon otključao vrata.
»Bok«, rekla mu je Grace. »Ulazimo unutra.« Poklopila je. Otvorio sam vrata i žmirkao da se naviknem na tamu. Najprije sam vidio nekakvu crvenu crtu po namještaju. Bila je to duga zraka poslijepodnevnog sunca koja se pružila preko namještaja. Coleu i vuku nije bilo ni traga. Nije bio u mojoj sobi, usprkos sarkastičnom odgovoru.
Telefon mi je zazvonio.
»Majko mila«, reče Grace i pruži mi ga.
Javio sam se.
»Podrum«, reče Cole. »Slijedi miris mesa koje gori.«
Podrumska vrata bila su otvorena i vrućina je izbijala iz njih. Čak sam i odavde mogao namirisali vuka; živce, vlažno šumsko tlo, proljetno raslinje. Dok sam silazio niza stube prema prigušenom smeđem svjetlu iz podruma, želudac mi se prevrtao od tjeskobe. Cole je prekriženih ruku stajao u podnožju stuba. Palcem je priti¬snuo sve zglobove desne šake, pa je isto počeo s lijevom. Iza njega sam vidio grijalice, izvore zagušujuće topline.
»Napokon«, reče Cole. »Bio je puno ošamućeniji prije pet¬naest minuta. Zašto vam je toliko trebalo? Jeste li išli u Kanadu? Jeste li morali izmisliti motor s unutrašnjim sagorijevanjem dok ste bili tamo?«
»Vožnja je trajala par sati«, rekao sam. Pogledao sam vuka. Ležao je u teškoj pozi, kakvu životinja koja je pri svijesti nikad ne bi zauzela. Napola je ležao postrance, napola podignut na prsa. Glava mu je klonula, poluzatvorenih očiju, opuštenih ušiju. Bilo mi je tuk¬lo brzo i plitko, poput moljca koji samog sebe uništava na svjetlu.
»Pa mogli ste voziti brže«, rekao je Cole. »Policajcu ne bi ispisali kaznu.«
»Zašto si upalio grijalice?« upitao sam. »Od toga se neće promijeniti.«
»Možda će karijerni vukodlak malo duže ostati čovjek ako upali«, reče Cole. »Ili će nas prvo sve rastrgati, što bi se moglo dogoditi ako se nastavimo ovako zajebavati.«
»Ššš«, rekla je Grace. »Hoćemo li ili ne, Sam?«
Pogledala je mene, ne Colea. Odluka je bila moja.
Skupa smo čučnuli pokraj vuka i udovi su mu se počeli tresti kad sam se približio. Odjednom je počeo reagirati. Uši su mu se našpičile i oči pomaknule da uhvate moje. Beckove oči. Beck. Beck. Srce me boljelo. Očekivao sam trenutak kad će me prepoznati, no nije došao. Samo jedan pogled, i nekoordinirane šape počele su se micati pokušavajući podignuti drogirano tijelo.
Odjednom mi se ideja da ga ubodem epinefrinom i tko zna čime još učinila nečuvenom. Ovaj je vuk tako čvrsto bio vuk da Becka nikad nećemo uspjeti izvući iz njega. Imao je samo Beckove oči, no iza njih nije bilo Becka. Moje misli hvatale su se za pjesme, za nešto da me izbavi iz ovog trenutka, nešto da me spasi.
Prazne kuće ne trebaju prozore Jer nitko unutra ne gled
a Što će kući prozori, uopće
Kad nitko iznutra ne gleda van.
Sam pojam da ga ponovno vidim, da ga samo vidim, bio je užasno jak. Do ovog trenutka nisam ni shvaćao koliko sam to želio. Trebao.
Cole je čučnuo kraj nas sa špricom u ruci. »Sam?« No, zapravo je gledao Grace, koja je gledala mene.
Istog trena u mozgu mi se počela vrtjeti slika vučjih očiju kako susreću moje. Vučji pogled, bez ikakvog razumijevanja. Nismo imali pojma čime se igramo. Nismo imali pojma kako će lijekovi utjecati na njega. Cole je već krivo pogodio dozu Benadryla. Što ako ta špri¬ca ubije Becka? Jesam li mogao živjeti s tim? Znao sam koju bih od¬luku donio... koju već jesam donio u takvoj situaciji. Da sam imao izbor između smrti i prilike da postanem čovjek, riskirao bih. No, ja jesam imao izbor. Mogao sam reći da ili odustati. No, postojalo je i ovo: gurnuli su me u snijeg, za svoj život dobio sam ovo, vrata na autu su se zalupila. Beck je smislio plan da me ugrizu, da mi sve uzmu. Ja nisam nikad imao izbora: bio mi je jednostavno nametnut jednog običnog dana koji nije trebao biti drugačiji od ostalih dana mog života. On je donio odluku umjesto mene. Ovo je bilo pošteno. Tad nije postojalo da ili ne. Ne postoji ni danas.
Želio sam da ovo upali. Želio sam ga učiniti čovjekom tako da mogu tražiti odgovor na sva pitanja koja nikad nisam postavio. Želio sam ga prisiliti da postane čovjek tako da posljednji put može vidjeti moje lice i reći mi zašto je ovo učinio baš meni od svih stvorenja na ovom svijetu, zašto meni, zašto ikome, zašto. I još sam ga želio vidjeti da mu mogu reći koliko mi nedostaje.
Želio sam.
No, nisam znao želi li on.
Pogledao sam Colea: »Ne. Ne, predomislio sam se. Ne mogu. Nisam takav.«
Coleove briljantne zelene oči na trenutak su se ukrižile s mo¬jima. »Ali ja jesam«, rekao je.
I zario iglu u Beckov bok brzo poput zmije.


COLE

»Cole«, siktala je Grace. »Ne mogu vjerovati! Ne mogu...«
Vuk se počeo grčiti i odmicati od nas. Ušutjela je. Grčio se od konvulzija koje su mu razarale tijelo u ritmu njegova sve ubrzanijeg bila. Bilo je nemoguće odrediti jesmo li svjedočili smrti ili rođenju. Grč mu je prolazio kroz krzno, glavom je neprirodno trzao. Polako je sve glasnije zavijao.
Upalilo je.
Vuk je otvorio usta u tihoj agoniji.
Sam je okrenuo glavu.
Upalilo je.
Želio sam tada da mi otac bude tu i vidi sve ovo, da mu mogu reći: Vidi ovo. Evo ti sad za svaki tvoj test koji nisam prošao. Vidi ovo. Gorio sam od uzbuđenja.
U neočekivanom trenutku punom drhtaja vuk je napokon izašao iz kože i ležao na otrcanom tepihu na dnu stuba. Ležao je postrance, prstima se hvatao za tepih, tvrdih vretenastih mišića pre¬ko izbočenih kostiju. Bezbojni ožiljci sjali su mu na leđima, kao da ima ljušturu, a ne kožu. Bio sam fasciniran. Ovo nije bio čovjek, nego skulptura čovjekolike životinje, stvorene da izdrži i lovi.
Sam je objesio ruke uz tijelo. Grace me je bijesno gledala.
Ja sam gledao Becka.
Becka.
Izvukao sam ga iz vuka.
Prstima sam prelazio preko zida dok nisam pronašao prekidač za svjetlo. Kad je žuta svjetlost okupala podrum, osvjetljavajući po¬lice koje su stajale uza zidove, trzao se i pokrivao oči rukama. Koža mu se još grčila i trnula, kao da nije bio siguran želi li zadržati ovaj oblik. Temperatura je bila nepodnošljiva zbog upaljenih grijalica. To¬plina me je toliko ugurala u ljudski oblik da nisam mogao zamisliti da budem nešto drugo. Ako u ovom paklu ne ostane čovjek, onda neće nigdje.
Sam se tiho popeo uza stube i zatvorio vrata da ne uđe propuh.
»Stvarno imaš sreće što je ovo dobro ispalo«, rekla mi je Grace.
Samo sam je pogledao podignute obrve i vratio se Becku. »Hej«, rekao sam mu, »kad završiš s tim, imam odjeću za tebe. Kasnije mi možeš zahvaliti.«
Čovjek je ispustio prigušen zvuk kad je promijenio poziciju, onakav zvuk kakav ljudi nesvjesno puštaju kad ih jako boli. Podi gnuo je gornji dio tijela s poda više vučjom kretnjom nego ljudskom, i napokon me pogledao.
Dogodilo se to mjesecima prije. Ležao sam u tijelu koje sam uništio.
Postoji drugačiji izlaz iz svega ovoga, rekao mi je. Mogu te iz¬baviti iz ovog svijeta. Mogu učiniti da nestaneš. Mogu te popraviti.
Nakon toliko vremena... činilo se da su prošle godine otkad mi je ubrizgao toksin vukodlaka... opet je došao. Bio je to prokleto savršen krug: čovjek koji me je učinio vukodlakom bio je prvi vuko¬dlak kojeg sam ja učinio čovjekom.
U očima mu se vidjelo da je njegov um još uvijek daleko, daleko. Stajao je u nekakvoj čudnoj, životinjskoj pozi, na pola puta između sjedenja i čučanja, i oprezno me gledao. Ruke su mu se tresle. Nisam znao je li to od promjene ili od uboda.
»Reci mi kad me prepoznaš«, rekao sam mu. Uzeo sam donji dio trenirke i majicu dugih rukava sa stolice na kojoj sam ih ostavio, ne okrećući mu leđa ni na trenutak.
Zgužvao sam ih u klupko i bacio na pod pokraj njega, no nije obraćao pozornost. Oči su mu prešle preko polica za knjige do stropa. Vidio sam kako izraz u njima polako prelazi iz bijega u prepoznavanje, dok se ponovno postavljao kao Beckčovjek, umjesto kao Beckvuk.
Naposljetku je drhtavo navukao donji dio trenirke i okrenuo se meni. Majicu je ostavio na podu. »Kako si ovo napravio?« okre¬nuo je glavu od mene, kao da ne očekuje odgovor, i umjesto toga gledao svoje šake, širom raširenih prstiju. Proučavao ih je s obiju strana, skupljenih obrva, najprije nadlanice pa dlanove. Gesta je bila tako čudna i intimna da sam okrenuo glavu. Iz nekog razloga podsjetila me je na Victorov sprovod.
»Adrenalin«, rekao sam. Bio je to najjednostavniji odgovor. »Adrenalin i neki njegovi prijatelji.«
»Kako si znao da će upaliti?« upitao je Beck i sam odgovorio prije mene. »Nisi znao. Bio sam ti pokus.«
Nisam odgovorio.
»Jesi li znao da sam ja?«
Nije imalo smisla lagati. Kimnuo sam.
Beck je podignuo pogled. »Drago mi je što si znao. U onoj šumi ima vukova za koje je najbolje da zauvijek ostanu vukovi.« Odjednom je shvatio da Grace stoji nasuprot meni. »Grace«, rekao je. »Sam... je li upalilo? Je li on...?«
»Upalilo je«, tiho je rekla. Ruke je čvrsto prekrižila ispred sebe. »Čovjek je. Od onog dana nije se promijenio.«
Beck je zatvorio oči i nagnuo glavu unatrag. Ramena su mu pala. Gledao sam kako guta. Bilo je to golo olakšanje, i bilo ga je teško gledati. »Je li on tu?«
Grace me je pogledala.
Čuo sam Samov glas s vrha stuba. Nije mu bio nimalo sličan. Nikad od njega nisam čuo takvo što.
»Tu sam.«
*SAM*
Beck.
Nisam mogao zbrojiti misli. Rasipale su se niza stube, po cijelom podu.
On je ruka na mom ramenu
Škripa guma po mokroj cesti
Njegov glas vodi me kroz djetinjstvo.
Miris šume na ulici mog predgrađa
Moj rukopis sliči njegovu
Vukovi
Viče po kući Sam, domaća zadaća Snijeg mi pritišće kožu
Drži se, ne boj se. Još si uvijek Sam, rekao je.
Koža mi puca i otvara se
Novi pisaći stol gdje stanu sve moje knjige
Ja
Znojnih ruku na upravljaču njegova auta
Nikad
Beskrajne večeri, uvijek iste, stojim kraj radijatora, Nisam želio Ti si najbolji od nas, Sam


GRACE•
Prvo sam pomislila da Sam mora porazgovarati s Beckom i riješiti sve svoje konfliktne osjećaje. Druga pomisao bila mi je da Cole mora ispitati Becka o svim znanstvenim konceptima koje je sam isprobavao, no treća pomisao bila mi je da sam ja jedina koja je zapamtila zašto uopće moramo razgovarati s Geoffreyjem Beckom.
»Beck«, rekla sam, bilo mi je malo čudno što mu se obraćam, no nitko od dečki nije ni pokušavao, pa sam morala ja. »Žao mi je što ti moramo postavljati pitanja dok se ovako osjećaš.«
Bilo je jasno da pati: Cole ga je učinio čovjekom, no jedva. U sobi su još uvijek prevladavali vučji miris i energija: da sam zatvorila oči i usredotočila skrivena osjetila na Becka, sumnjam da bih ga zamislila u ljudskom obliku.
»Hajde«, rekao je Beck. Pogled mu je prešao s Colea na Sama, pa opet na mene.
»Tom Culpeper isposlovao je zračni lov na vukove. Za tjedan dana.« Čekala sam da probavi tu informaciju, da vidim hoću li morati bolje objasniti.
Tiho je rekao: »Sranje.«
Kimnula sam. »Mislili smo da možemo preseliti čopor. Mora¬mo znati kako.«
»Moj dnevnik...« Beck je jednom rukom neobjašnjivo priti¬snuo rame i tako ga držao. Pustio ga je. Pomislila sam kako je teže gledati nekoga kako pati zbog bolova, nego sam patiti.
»Pročitao sam ga«, odgovorio je Cole. Približio mu se. Činilo se da ga manje dira Beckova bol nego mene; možda je jednostavno bio naviknut na takve prizore. »Rekao si da ih je Hannah izvela. Kako? Kako je u glavi držala sliku odredišta?«
Beck je pogledao Sama kako tiho stoji na vrhu stuba, i odgo¬vorio: »Hannah je bila poput Sama. Mogla je zadržati svoje misli dok je bila vuk. Bolje nego mi ostali. Ne jednako dobro kao Sam, no bolje nego ja. Ona i Derrick bili su nepobjedivi zajedno. Derrick je mogao slati slike. Ona i Paul okupili su vukove, a Derrick je ostao u ljudskom obliku. Zadržao je sliku mjesta na koja smo išli u svojoj glavi i poslao je njoj. Ona je vodila vukove. On je vodio nju.
»Bi li Sam to mogao?« upitao je Cole.
Nisam željela pogledati Sama. Znala sam da Cole misli da može.
Beck mi se namrštio. »Ako mu itko od vas može slati slike dok ste ljudi.«
Sad sam ga pogledala, no njegovo lice nije odavalo nikakve mi¬sli. Nisam znala računaju li se oni kratki nekontrolirani trenuci kad mi je pokazao zlatnu šumu dok sam bila čovjek, i kad sam ja njemu slala slike nas dvoje zajedno dok smo bili u klinici i ubrizgavali mu krv zaraženu meningitisom. Barem je ovo potonje bilo blisko i in¬timno. Stajala sam pokraj njega. Nisam mu dobacivala slike kroz prozor auta dok bježimo prema šumi. Izgubiti Sama i prepustiti ga vuku zbog ovako klimavog plana... mrzila sam tu pomisao. Toliko smo se borili da on zadrži ovo tijelo, I sam je mrzio gubiti se.
»Ja sam na redu«, rekao je Beck. »Moj je red da postavljam pitanja. No, prvo imam zahtjev. Kad se opet promijenim, vratite me u šumu. Štogod da se dogodi vukovima u šumi, želim da se dogodi i meni. Ako oni prežive, i ja ću preživjeti. Ako oni umru, i ja ću umrijeti. Je li to jasno?«
Očekivala sam da će se Sam usprotiviti, no ništa nije rekao. Ništa. Nisam znala što bih. Trebam li otići k njemu? No, nešto u njegovu izrazu lica bilo je jako daleko i plašilo me je.
»Jasno«, rekao je Cole.
Beck nije izgledao razočarano. »Prvo pitanje. Ispričaj mi sve o lijeku. Tražiš od Sama da izvede vukove. Znači da lijek nije upalio?«
»Upalio je«, reče Cole. »Meningitis se bori s vukom. Ako sam u pravu, i dalje će se povremeno mijenjati. No, na kraju će pre¬stati. Ravnoteža.«
»Drugo pitanje«, reče Beck. Lice mu se grčilo, a u usjecima na čelu ispisivala mu se bol. Potom je iščeznula. »Zašto je Grace sada vuk?« Kad je vidio da ga oštro gledam, dotaknuo si je nos lukavo me gledajući. Bilo je nekako lijepo to što mi usprkos svemu zna ime i što je zabrinut za mene. Bilo je teško ne voljeti ga, čak i iz solidarnosti sa Samom. Ideja da je ozlijedio Sama činila se ne¬mogućom dok je Beck sjedio tu pred nama. Ako sam ja bila tako rastrgana nakon što sam ga vidjela tek nekoliko puta, mogla sam samo zamisliti koliko je Samu teško.
»Nemaš vremena za cijeli odgovor«, rekao je Cole. »Kratka verzija: jer su je već ugrizli i kokoš prije ili kasnije dođe kući izleći jaja.«
»Dobro. Onda treće pitanje«, rekao je Beck. »Možeš li je izliječiti?«
»Lijek je ubio Jacka«, reče Sam. Prvi put je progovorio. Nije bio ondje i kao ja gledao Jacka kako umire od meningitisa, a prsti mu postaju sve plaviji jer ih srce izdaje.
Cole je otresito rekao: »Zarazio se meningitisom u ljudskom obliku. To je bitka koju ne možeš dobiti. Ti si se zarazio kao vuk.«
Cole je imao svu Samovu pozornost. »Kako da znamo da si u pravu?«
Cole je širokim pokretom ruke pokazao na Becka. »Jer još nisam bio u krivu.«
Ali Cole jest bio u krivu. Samo bi na kraju uvijek bio u pravu. To mi se činilo kao važna razlika.
Beck je nastavio. »Četvrto pitanje. Kamo ih mislite preseliti?«
»Na poluotok sjeverno odavde«, reče Cole. »Sad je u vlasniš¬tvu jednog policajca. Saznao je za vukove i poželio pomoći. Iz čiste dobrote svog srca.«
Beckovo lice bilo je nesigurno.
»Znam što misliš«, rekao je Cole. »Već sam odlučio. Kupit ću zemljište od njega. Dobrota je zakon. No, vlasnički list na moje ime bolji je.«
Iznenađeno sam pogledala Colea, i uzvratio mi je pogled. Usne su mu tvorile tanku crtu. Kasnije ćemo morati porazgovarati o ovome.
»Posljednje pitanje«, reče Beck. Nešto u njegovu glasu podsje¬tilo me je na prvi razgovor s njim, kad me je Jack Culpeper držao zatočenu. U njegovu glasu bilo je tako puno suosjećanja, toliko do¬brote, da me to gotovo slomilo kad ništa drugo nije uspjelo. Cijelo njegovo lice potvrđivalo mi je taj osjećaj; poštena uglata vilica, bore pokraj usta i oči koje su se činile kao da bi se radije smiješile, zabri nutost i iskrenost koje su izvirale iz luka njegovih obrva. Prošao je rukom kroz kestenjastu kosu i pogledao Sama. Zvučao je potpuno ojađeno. »Hoćeš li ikad više razgovarati sa mnom?«


SAM


Beck je stajao preda mnom i već se spremao ponovno postati vuk, a mene su riječi posve napustile.
»Pokušavam smisliti što bih ti rekao«, rekao je gledajući me. »Imam možda deset minuta da odgojim sina za kojeg nisam mislio da će doživjeti osamnaestu. Sto da kažem, Sam? Sto da kažem?«
Držao sam se za ogradu. Zglobovi su mi skroz pobijeljeli. Ja sam trebao postavljati pitanja, ne Beck. Što je očekivao od mene? Nisam mogao ni koraknuti a da ne krenem stopama koje je ostavio iza sebe.
Beck je čučnuo ispred jedne od grijalica. Nije spuštao pogled s mene. »Možda nakon ovoliko vremena više nemamo što reći. Ah, ja...« Malo je odmahnuo glavom i gledao u pod. Stopala su mu bila bijela i puna ožiljaka. Malo su podsjećala na dječja stopala.
Soba je utihnula. Svi su me gledali kao da je sljedeći potez moj. No, njegovo pitanje bilo je i moje. Sto sam mogao reći u de¬set minuta? Postojale su tisuće stvari koje je trebalo reći. Da nisam znao kako pomoći Grace sada kada je vuk. Da je Olivia mrtva, da

me policija prati, da Cole drži naše sudbine u bočicama, što ćemo sad, kako ćemo se spasiti, kako ćemo biti to što jesmo, kako ću biti Sam kad mi je zima ista kao i ljeto?
Glas mi je bio tih i grub kad sam progovorio: »Jesi li ti vozio?«
»Da«, tiho će Beck. »Da, to te najviše zanima, zar ne?«
Držao sam ruke u džepovima. Dio mene želio ih je izvaditi, no nisam htio izgledati zabrinuto. Grace je izgledala kao da se kre¬će, no stajala je mirno. Kao da se želi pokrenuti, a njezina se stopala ne mogu odlučiti. Želio sam da bude tu kraj mene. Nisam želio da čuje njegov odgovor. Sastojao sam se od nemogućnosti.
Beck je opet progutao. Kad me je pogledao, njegov izraz lica nalikovao je na bijelu zastavu. Predavao je istinu. Predao se sudu. »Ulrik je vozio«, rekao je.
Čuo sam neki zvuk iz sebe, jedva, i okrenuo glavu. Želio sam izvući jednu kutiju iz glave i sakriti se unutra, no Beck je bio taj koji mi je prvi spomenuo kutije. Umjesto toga imao sam ovo. Sebe kako ležim u snijegu, kože ogoljele prema nebu. Tamo je bio i vuk. Beck.
Nisam mogao misliti o tome.
Nisam mogao prestati misliti o tome.
Zatvorio sam oči, no nije nestalo.
Dodir na mom laktu otvorio mi je oči. Bila je to Grace, paž¬ljivo me je gledala i držala za lakat kao da je od stakla.
»Ulrik je vozio«, ponovio je Beck, i glas mu se malo pojačao. »Paul i ja bili smo vukovi. Nisam se mogao pouzdati u to da će Ulrik ostati usredotočen. Paul nije htio, no prisilio sam ga. Znam da mi ne moraš oprostiti. Nisam ni sam sebi oprostio. Koliko god sam dobra učinio nakon toga, ono što sam tebi učinio zauvijek će ostati zlo.« Zastao je i duboko udahnuo, tresući se.
Ovog Becka nisam poznavao.
Grace mi je šapnula: »Barem ga pogledaj, Sam. Ne znaš kad ćeš ga opet vidjeti.«
Pogledao sam ga jer je ona to tražila.
»Kad sam mislio da nemaš više nijednu godinu, ja...« Beck nije dovršio. »Nisam nikad ni pomislio da će te šuma odvesti prije mene. I opet sam morao pronaći nekoga da se brine o nama. No, slušaj me, Sam. Ovog puta pokušao sam stvari napraviti kako treba.«
Još je uvijek čekao moju reakciju. Nisam je imao. Bio sam da¬leko od ovoga. Negdje drugdje. Mogao sam naći, da sam pokušao, mogao sam naći skup riječi od kojih bih stvorio pjesmu. Bilo što što bi me izvelo iz ovog trenutka i odvelo drugamo.
Beck je to vidio. Poznavao me je, kao što me nitko nije pozna¬vao, čak ni Grace, barem ne još. Rekao je: »Nemoj, Sam. Nemoj otići. Slušaj, ovo ti moram reći. Imao sam jedanaest godina sjećanja s kojima sam morao živjeti, jedanaest godina izraza tvog lica svakog puta kad si shvatio da se mijenjaš. Jedanaest godina tvojih pitanja moraš li se stvarno promijeniti i ove godine. Jedanaest godina...«
Zastao je i stavio ruku preko usta, prsti su mu se tresli pridr¬žavajući bradu. Bio je toliko manje Beck nego kad sam ga posljednji put vidio.
Ovo nije bio Beck od ljeta. Ovo je bio Beck od godine u kojoj umire. U njegovu tijelu više nije bilo one moći. Sad mu je bila samo u očima.
Odjednom se Coleov glas prolomio prostorijom. »Sam, znaš da sam se pokušavao ubiti kad me on pronašao. Tad mi je već dobro išlo.« Gledao me je izazivački, ne posustajući. »Da nije bilo njega, sad bih bio mrtav. Nije me prisilio ni na što. Ni Victora. Odabrali smo to. Nije bilo kao s tobom.«
Znao sam da je ovo istina. Znao sam da postoje dva Colea, i da su vjerojatno oduvijek postojala: Cole koji je svojim osmijehom utišavao horde ljudi i Cole koji je šaptao pjesme o pronalaženju Alpi. Znao sam da je Beck, odvlačeći Colea s pozornice, zapravo iskopao onoga tišeg Colea i dao mu priliku da živi.
A i mene. Beck me je ugrizao, no roditelji su me uništili. Došao sam mu kao zgužvan komadić papira i on me je pažljivo izglačao. Nije samo Colea ponovno izgradio.
Postojalo je toliko različitih verzija njega. Kao bezbrojne verzije neke pjesme, a sve te verzije bile su i original. Sve su bile istinite.
Sve su bile dobre. Trebalo je biti nemoguće. Jesam li ih sve trebao voljeti?
»U redu«, rekao je Beck, i uzeo si trenutak da mu glas očvr sne. »U redu. Ako imam samo deset minuta, ovo ti želim reći. Sam. Ti nisi najbolji od nas. Ti si još više od toga. Ako imam samo deset minuta, reći ću ti da odeš i živiš. Reći ću... molim te, uzmi tu gi¬taru i pjevaj svoje pjesme tako da ih čuje što više ljudi. Molim te, napravi tisuće onih svojih vražjih ptica od papira. Molim te, poljubi tu djevojku milijun puta.«
Odjednom je utihnuo i spustio glavu na koljena, ruke je sklo¬pio iza glave. Vidio sam kako mu se leđni mišići grče. Šapnuo je ne dižući glavu: »I, molim te, zaboravi me. Da sam barem bio bolji. Ali nisam. Molim te, zaboravi me.«
Dlanove je još uvijek držao ukočene, pobijeljele šake iza glave.
Toliko načina za reći zbogom.
»Ne želim«, rekao sam.
Beck je podignuo glavu. Bilo mu je vidljivo lupalo u vratu, jako i brzo.
Grace me je pustila, znao sam da me mislila poslati dolje k njemu. Bila je u pravu. Sišao sam niza stube, preskakao sam po dvije odjednom. Beck je bezuspješno pokušao ustati. Ja sam u isto vrijeme kleknuo ispred njega i uhvatio ga. Čela su nam se gotovo dodirivala. Beck se jako tresao.
Prije jako mnogo dana Beck je ovako klečao i grlio mene dok sam se tresao na podu.
Osjećao sam se jednako nestabilno kao Beck. Bilo je to kao da sam odmotao sva svoja sjećanja od papirnatih ždralova i našao nešto nepoznato ispisano na njima. Nekako se usput i sama nada savila u papirnatog ždrala. Cijeli svoj život mislio sam da moja priča ide ovako, opet i opet: Bio jednom dječak koji je morao riskirati sve što ima da zadrži ono što voli. No, u stvarnosti je priča išla ovako: Bio jednom dječak, i njegov strah gotovo ga je pojeo.
Završio sam sa strahom. Počelo je one noći kad sam sjeo u ka¬du s gitarom i završit će kad opet nestanem u vučjem tijelu. Nisam se više namjeravao bojati.
»Kvragu«, šaptao je Beck, tiho poput uzdaha. Toplina je po¬puštala stisak. Stajali smo čelo uz čelo, otac i sin. Beck i Sam, kao što je uvijek bilo. Za mene je on bio svi anđeli i svi vragovi.
»Reci mi da želiš da te izliječimo«, rekao sam.
Jagodice Beckovih prstiju pobijeljele su, pa opet pocrvenjele, jer se podupirao o pod. »Da«, tiho je rekao. Znao sam da to govori meni, samo meni. »Učinite što god treba.« Okrenuo se Coleu: »Cole, ti si...«
Tad mu se koža silovito raspukla. Skočio sam i maknuo s puta grijalicu prije no što se Beck stropoštao na pod.
Cole je prišao i zario još jednu iglu u pregib Beckove ruke.
U tom sam djeliću sekunde, dok se Beckovo lice nepromijenje¬nih očiju okrenulo stropu, u njegovu licu vidio svoje.


PEDESET ŠESTO POGLAVLJE
COLE


MJEŠAVINA: EPINEFRIN/PSEUDOEFEDRIN 7
METODA: INTRAVENOZNA INJEKCIJA
REZULTAT: USPJEŠAN (KONTRAINDIKACIJE: NEMA IH )
(NAPOMENA: VREMENSKI UVJETI JOŠ SU UVIJEK ODLUČUJUĆI PRI PROMJENI U VUKA)

PEDESET SEDMO POGLAVLJE
SAM
Osjećao sam se prljavo nakon što je Beck ponovno postao vuk, kao da sam sudionik u zločinu. Tako me je boljelo sjećanje na moj prijašnji život, kad sam se skrivao od zime i kad sam imao obitelj, da sam osje¬ćao vlastite misli kako se roje da me zaštite. Očito nisam bio jedini; Cole je objavio da se »ide malo voziti« i otišao u Ulrikovu starom BMWu. Kad je otišao, Grace je hodala oko mene dok sam pravio kruh kao da mi život ovisi o tome. Ostavio sam je da pazi na pećnicu i otišao se istuširati. Htio sam sprati sjećanja. Htio sam se podsjetiti na to da barem zasad imam ruke, ljudsko lice i ljudsku kožu.
Nisam bio siguran koliko sam već bio unutra kad sam čuo vrata kupaonice kako se otvaraju i zatvaraju.
»Ovo je odlično«, rekla je Grace. Poklopac kupaonice škripao je dok se ona namještala pokušavajući od njega stvoriti udobno sje¬dalo. »Bravo, Sam.«
Nisam je mogao vidjeti, no namirisao sam kruh. Bilo mi je nekako neugodno što je ona u kupaonici dok ja stojim tu pod vo¬dom. Tuširanje dok je ona u kupaonici bilo mi je intimnije od seksa. Osjećao sam se tisuću puta više gol, čak i iza tamnog zastora tuša.
Pogledao sam sapun u svojoj ruci i protrljao se njime po re¬brima.
Grace je tiho sjedila par centimetara dalje od zastora. Nisam je mogao vidjeti, a nije ni ona mene.
»Jesi li sad čist?« upitala je.
Nastala je još jedna stanka. Oprao sam se između prstiju. Jedan nokat bio mi je slomljen jer sam njime svirao gitaru. Pomno sam pogledao trebam li možda nešto poduzeti oko toga. Nije bilo lako dati pravu dijagnozu pri narančastom polusvjetlu kupaonice.
»Rachel je rekla da će sutra ići sa mnom kod mojih roditelja«, rekla je Grace. »Sutra navečer. Tad je slobodna.«
»Jesi li nervozna zbog toga?« upitao sam. Ja sam bio nervozan, a nisam trebao ići s njima, jer je Grace tako tražila.
»Ne znam. To se mora obaviti. Sprat će ljagu s tebe. Osim toga, moram biti službeno živa kako bih mogla otići na Olivijin sprovod. Rachel kaže da su je kremirali.« Zastala je. Nastupila je duga stanka u kojoj se čula samo voda kako prska po meni i po pločicama. »Ovaj je kruh izvrstan«, rekla je.
Shvatio sam. Mijenjamo temu. »Ulrik me je naučio kako se pravi.«
»Nevjerojatno talentiran tip. Govori s njemačkim naglaskom i pravi kruh.«
Drmala je zastor s druge strane; kad me je dotaknuo po go¬lom boku, posramio sam se. »Znaš, za pet godina ovo bismo mogli biti nas dvoje.«
Nije mi ostao nijedan dio tijela za pranje. Ostat ću zatočen pod tušem ako ne uspijem nagovoriti Grace da mi doda ručnik ili ga nekako dohvatim dok sam skriven iza zavjese. Nisam baš vjerovao da bi mi ona dodala ručnik.
»Pravi kruh s njemačkim naglaskom«, predložio sam.
»Baš sam tako mislila«, rekla je. Čuo sam da joj se glas ubla¬žava. Bilo mi je drago. Trebalo mi je malo lakoće.
»Hoćeš li mi dodati ručnik?« upitao sam.
»Dođi i uzmi ga.«
»Zlico«, promrmljao sam. Bilo je još tople vode. Stajao sam pod njom i gledao nejednake pločice ispod ručke za tuš. Prsti su mi se već bili smežurali i dlake na nogama skupile u mokre, dlakave strijele koje su pokazivale prema mojim stopalima.
»Sam«, počela je Grace. »Misliš li da je Cole u pravu što se tiče lijeka? Da će meningitis upaliti ako ga primiš u vučjem tijelu? Misliš li da bih trebala pokušati?«
Ovo je bilo preteško pitanje nakon večeri s Beckom. Da, želio sam da se izliječi. No, želio sam i još dokaza, osim samog sebe, da će zbilja upaliti. Želio sam nešto što će nesreću poput Jackove svesti na manji postotak. Ja sam sve stavio na kocku zbog ovoga, no sada kada je bila riječ o Grace, nisam želio da ona učini isto. No, ako ne proba, kako će ikada imati normalan život?
»Ne znam. Trebam još informacija.« Zvučalo je formalno, poput nečega što bih rekao Koenigu. Treba prikupiti još podataka.
»Mislim, ne moram se o tome brinuti prije zime«, rekla je. »Samo sam se pitala osjećaš Ii se ti izliječeno.«
Nisam znao što bih joj rekao. Nisam se osjećao izliječeno. Osje¬ćao sam se baš kako je Cole rekao — gotovo izliječeno. Ratni veteran s fantomskim udom. Još sam uvijek osjećao vuka u sebi: nemirno je spavao, čekao je da ga primami vrijeme, napadaj adrenalina ili igla u mojoj veni. Nisam znao razliku između stvarnosti i autosugestije. Nisam znao hoću li se jednog dana osjećati sigurno u vlastitoj koži, hoću li ljudsko tijelo shvaćati zdravo za gotovo.
»Izgledaš izliječeno«, rekla je Grace.
Vidio sam joj samo lice s kraja zastora, virila je unutra. Smiju Ijila se, a ja sam vikao. Dosegnula je slavinu i zatvorila vodu.
»Bojim se«, počela je, naglo otvarajući zastor i dajući mi ruč¬nik, »da ćeš se morati pomiriti s ovakvim stvarima kad ostariš.«
Stajao sam tamo, kapalo je s mene, osjećao sam se skroz glu¬po. Grace je stajala nasuprot meni i izazivački se smiješila. Nisam mogao ništa nego naviknuti se na neugodu. Umjesto ručnika, uzeo sam njezinu bradu mokrim prstima i poljubio je. Voda s moje kose curila mi je niz obraze na naša usta. Majicu sam joj skroz smočio, no nije joj smetalo. Cijeli život pun ovoga činio mi se jako privlač¬nim. Galantno sam joj rekao: »Nadam se da je to obećanje.«
Grace je ušla u tuškadu u čarapama i zagrlila me oko vlažnih prsa. »To ti je garancija.«


PEDESET OSMO POGLAVLJE
ISABEL


Čula sam lagano kucanje na vratima šupe. Morala sam preskočiti mnoštvo vrtnih čizama, tačke i vreću hrane za ptice kako bih ih otvorila.
Cole St. Clair stajao je u crnom pravokutniku vrata, s rukama u džepovima.
»Pozovi me unutra«, rekao je.





GRACE
Bilo je već jako mračno kad smo Rachel i ja u nedjelju navečer stigle do mojih roditelja. Rachel zbog svojih fascinantnih vozačkih sposob¬nosti koje se nisu svidjele minnesotskoj policiji nije imala vozačku dozvolu, pa sam morala otići po nju. Umjesto pozdrava pokazala mi je torbicu punu perlica s izvezenim smiješkom, i u tami se na¬smiješila slabašnim bijelim osmijehom. Pomislila sam da je kolni prilaz kuće mojih roditelja zbog tame izgledao tako nadrealno. Kad je samo svjetlo na verandi osvjetljavalo Rambler i djelić prilaza, sve je izgledalo jednako kao one noći kad sam otišla.
Zakočila sam pokraj auta koji sam kupila novcima od osigura¬nja prijašnjeg auta. Odjednom sam se sjetila kako je jelen udario u moje vjetrobransko staklo, kako sam mislila da sam zauvijek izgubila Sama i kako sam ga morala prepustiti vukovima. Činilo se kao da se dogodilo prije milijun dana, ili da je prošlo tek par sati. Ova se noć činila ujedno i kao početak i kao kraj.
Rachel je pokraj mene otvorila svoju perličastu torbicu i izva¬dila sjajilo za usne od jagode. Odlučno je nanijela dva sloja voćnog oklopa, i bijesno ga opet vratila u torbicu.
Odmarširale smo do vrata, sestre po oružju, a zvuk naših cipela na betonu bio je naš jedini borbeni poklič. Nisam imala ključ, morala sam pokucati.
Kad sam došla, nije mi se više dalo baviti ovime.
Rachel me pogledala: »Ti kao da si moja omiljena starija sestra, što nema nikakvog smisla jer smo vršnjakinje.«
Laskalo mi je, no rekla sam: »Rachel, ti zbilja govoriš čudne stvari.«
Obje smo se nasmijale, a naši smjehovi bili su nesigurna stvo¬renja bez zvuka.
Rachel je polako obrisala usne o rukav; u žutom odbljesku žarulje pune moljaca, vidjela sam dokaze ranijeg brisanja, malu ko¬lekciju poljubaca na porubu njezina rukava.
Pokušala sam smisliti što bih rekla. Pokušala sam pogoditi tko će od njih dvoje otvoriti vrata. Bilo je gotovo devet sati. Možda nitko neće otvoriti. Možda...
Tata je otvorio vrata. Prije nego što je stigao reagirati, mama je doviknula: »Nemoj pustiti mačića van!«
Tata je zurio u Rachel, pa u mene, a u međuvremenu je smeđi prugasti mačić veličine malog zeca otpuzao preko vrata i pojurio u dvorište. Osjećala sam se apsurdno i izdano zbog mačke. Njihova kći jedinica nestala je i nabavili su mačku da je zamijeni?
To sam prvo rekla: »Nabavili ste mačku?«
Otac je bio toliko šokiran mojom prisutnošću da je iskreno odgovorio: »Mama ti je bila osamljena.«
»Oko mačaka se ne treba puno zafrkavati.« Nisam mu baš najtoplije odgovorila, no ni on mene nije najtoplije dočekao. Nekako sam očekivala da ću na njegovu licu vidjeti dokaz da me nije bilo, no izgledao je kao i uvijek. Prodavao je skupe nekretnine i izgledao poput prodavača skupih nekretnina. Imao je isfeniranu frizuru u stilu osamdesetih i osmijeh koji je privlačio velike pologe. Nisam znala što sam točno očekivala. Crvene oči ili podočnjake, dodat nih deset godina od silne brige, debljanje, mršavljenje... Bilo kakav konkretan dokaz da je vrijeme prolazilo bez mene, i da mu nije bilo lako. Samo sam to htjela. Konkretan dokaz zabrinutosti. Bilo što što bi mi dokazalo da sam u krivu jer im se večeras želim suprotstaviti. No, nije bilo ničega. Samo sam poželjela otići. Vidjeli su me. Saznali su da sam živa. Ja sam svoje napravila.
No, tad je mama ušla iz hodnika. »Tko je došao?« Smrznula se. »Grace?« Glas joj se slomio u tom jednom slogu i znala sam da ću ući unutra.
Prije no što sam stigla odlučiti jesam li spremna za zagrljaj, našla sam se u njemu. Mama me je jako stisnula oko vrata i priti¬snula mi lice u svoj džemper. Čula sam kako govori Bože, hvala ti. Grace, hvala ti. Smijala se ili je plakala, no kad sam se odmaknula, nisam vidjela ni osmijeh ni suze. Donja joj je usnica podrhtavala. Obgrlila sam samu sebe rukama da se smirim.
Nisam mislila da će mi povratak biti tako težak.
Završila sam sjedeći za kuhinjskim stolom s roditeljima nasu¬prot sebi. Mnogo je sjećanja živjelo za ovim stolom, u većini njih bila sam sama, no ipak su mi bila draga. Malo nostalgična. Kuhinja je imala čudan miris, po previše naručene hrane, jedenju, čuvanju i bacanju takve hrane. Nije to bio isti miris kao kad se kuhinjom koristiš za kuhanje. Nepoznati miris ovaj je događaj učinio snoli kim, ujedno stranim i poznatim.
Mislila sam da me je Rachel napustila i otišla u auto, no ubrzo se vratila s mačićem pod rukom. Bez riječi ga je spustila na kauč i stala iza mene. Izgledala je kao da bi radije bila svugdje, samo ne ovdje. Bila je hrabra i srce mi je raslo dok sam je gledala. Svi bi trebali imati prijatelje poput Rachel.
»Ovo je jako šokantno, Grace«, rekao je moj otac. »Priredila si nam dosta nevolja.«
Mama je počela plakati. Tad sam se predomislila. Nisam više željela gledati dokaze njihove brige. Nisam željela gledati mamu ka¬ko plače. Toliko sam se dugo nadala da sam im nedostajala, željela da me vole dovoljno da ih boli to što sam otišla, no kad sam gledala mamino lice, krivnja i suosjećanje sklupčali su se u tvrdu knedlu u mom grlu. Željela sam samo završiti razgovor i vratiti se kući. Bilo mi je preteško.
Počela sam: »Moja namjera nije bila prirediti vam...«
»Mislili smo da si mrtva«, rekao je moj otac. »A ti si cijelo vrijeme bila s njim! Pustila si nas...«
»Ne«, rekla sam. »Nisam bila s njim cijelo vrijeme!«
»Samo smo sretni što si dobro«, rekla je mama.
No, tata još nije stigao do toga. »Mogla si nazvati, Grace«, rekao je. »Mogla si samo nazvati tako da znamo da si živa. Trebalo nam je samo to.«
Vjerovala sam mu. Njemu ja nisam bila potrebna. Trebao mu je samo dokaz da sam živa.
»Posljednji put kad sam pokušala razgovarati s vama, rekli ste mi da ne smijem viđati Sama dok ne napunim osamnaest, i pričali ste kao da me nema...«
»Nazvat ću policiju i reći im da si ovdje«, rekao je tata. Napola je već bio ustao sa stolice.
»Tata«, odbrusila sam. »Prije svega, oni to već znaju. A drugo, uopće ne slušaš što ti govorim.«
»Neću učiniti ništa«, rekao je. »Zašto si povela Rachel?«
Rachel se malo trgnula kad je čula svoje ime. »Ja sam sportski sudac.«
Tata je samo podignuo ruke u zrak kao da se predaje, a to ljudi rade kad se zapravo ne misle predati, i onda ih je pritisnuo na stol kao da imamo seansu prizivanja duhova, a stol se počeo drmati.
»Ne treba nam sportski sudac«, rekla je mama. »Neće se dogoditi ništa neugodno.«
»Hoće. Dogodit će se«, rekao je tata. »Naša kći pobjegla je od kuće kako bi živjela s dečkom. To je zločin, Amy. Prema zako¬nima Minnesote. Neću se praviti da se ništa nije dogodilo i da nije pobjegla kako bi živjela s dečkom.«
Nisam bila sigurna kako mi je ta njegova tvrdnja pomogla da sve vidim jasnije. Tata je savršeno slijedio korake savjesnog roditelj stva. Uključio je autopilota koji je reagirao prema napucima iz serija i filmova nedjeljnih poslijepodneva. Promatrala sam ih: mama je mazila svoga novog mačića, koji je skočio s kauča njoj u krilo, a tata je zurio u mene kao da me ne prepoznaje. Da, oni su bili odrasli, no i ja sam. Shvatila sam zašto je Rachel rekla da sam poput njezine starije sestre. Roditelji su me odgojili da postanem odrasla osoba što su brže mogli, i nisu se smjeli toliko uvrijediti zato što sam to i postala.
I ja sam pritisnula stol rukama, zauzela sam isti stav kao tata. I onda sam rekla nešto što sam već dugo željela reći: »A ja se neću praviti da nisam gotovo umrla u tvom autu, tata.«
»Ma daj, Grace«, rekao je.
Trbuh me je bolio od neugode. »Nemam ja više što dati. To je samo simptom. Zaboravio si da imaš dijete u autu. A prije toga vu¬kovi su me odvukli s ljuljačke dok je mama slikala na katu. I da, moj dečko spavao je u mom krevetu, a vi to tjednima niste shvatili. Jeste li uopće primijetili da sam ja spavala u tom krevetu? Privezali ste me uzicom od trideset kilometara. Zar niste mislili da ću je iskoristiti?«
Rachel je bjesomučno nanosila sjajilo.
»Dobro«, rekla je mama. Mačka joj je puzala oko vrata. Ski¬nula ju je sa sebe i dala je Rachel. Mislila sam da je to potpuno protiv pravila sportskog suđenja. No, Rachel je izgledala sretnije s mačićem u rukama.
»Dobro. Što ćemo sada? Ja se ne mislim više svađati. Pobogu, Lewis. Ne želim se svađati s njom. Mislila sam da je mrtva.«
Tata je stisnuo usta u tanku crtu i nije ništa rekao.
Duboko sam udahnula i zauzela čvrst stav. Morala sam to reći kako treba.
»Selim se iz kuće.«
»Ne seliš«, rekao je tata odmah.
»Baš se zato i selim«, odgovorila sam. »Nećeš mi ti odjed¬nom naređivati što da radim. Ne možete čekati dok ne počnem birati vlastitu obitelj, vlastiti život i sreću, pa da mi onda počnete govoriti Ne, Grace, to nije dopušteno. Vrati se u svoju sohu i budi jad¬na i usamljena i imaj sve petice! To nije pošteno. Bilo bi drugačije da ste sudjelovali poput Rachelinih ili Samovih roditelja.«
Tata je složio facu. »Onih koji su ga pokušali ubiti?«
»Ne, mislim na Becka«, rekla sam. Pomislila sam na ono po¬podne, na Becka i Sama čelo uz čelo, u tihoj vezi toliko jakoj da je bila vidljiva svima. Pomislila sam na Samove pokrete, kako stavlja ruke iza glave, kako ih je sve pokupio od Becka. Pitala sam se imam li ijednu značajku svojih roditelja, ili se sastojim samo od onoga što sam pročitala u knjigama, čula od profesora ili vidjela na televiziji. »Sam bi učinio što god bi Beck tražio od njega, zato što je Beck uvijek bio tu kad mu je trebao. Znate li tko je bio tu kad je meni nešto trebalo? Ja. Jednočlana obitelj.«
»Ako misliš da ćeš me tako uvjeriti«, počeo je tata, »nećeš uspjeti. Zakon je na mojoj strani, i ne treba me uvjeravati. Imaš sedamnaest godina. Nemaš pravo donositi odluke.«
Rachel je viknula, pomislila sam da sudi. No, zapravo ju je mačić ugrizao.
Nisam ni mislila da ću tatu lako uvjeriti. Bila je riječ samo o principu i on od toga neće odustati. Želudac mi se opet stisnuo, živci su mi se penjali uz jednjak. Spustila sam glas. »Ovako ćemo. Završit ću gimnaziju odlascima u ljetnu školu i onda ću otići na ko¬ledž. Ako mi sad dopustite da se iselim, razgovarat ću s vama nakon osamnaestog rođendana. Ili možete nazvati muriju i natjerati me da ostanem ovdje, spavat ću u onom krevetu i pokoravati se vašim novopečenim pravilima. No, čim otkuca ponoć na moj rođendan, ta će se soba isprazniti i neću se nikad više vratiti. Nemojte misliti da se šalim. I ne pričaj mi o zakonu, tata! Udario si Sama. Na kojoj je to strani zakona?«
U želucu mi se podizala revolucija. Morala sam se natjerati da ušutim, da ne ispaljujem teške riječi u prazninu.
Za stolom je vladala potpuna tišina. Otac je okrenuo lice od mene i gledao kroz prozor, iako je vani bila samo tama. Rachel je bjesomučno mazila mačku koja je toliko prela da su joj rebra mogla eksplodirati. Mama je pritisnula prste uz rub stola te čvrsto priljubi¬la palčeve i kažiprste jedne uz druge pomičući ruke naprijednatrag, kao da mjeri nevidljivi konac.
»Predlažem kompromis«, rekla je. Tata joj je uputio ljutit pogled, no ignorirala ga je.
Razočaranje mi je pritisnulo prsa. Nisam mogla zamisliti nika kav kompromis koji bi bio iole prihvatljiv.
»Slušam«, rekla sam bezbojnim glasom.
Tata je planuo: »Amy! Kompromis? Šališ se. To nam ne treba.«
»Tvoj način ne funkcionira«, odbrusila je mama.
Tata ju je i dalje gledao s puno ljutnje i razočaranja.
»Ne mogu vjerovati da ćeš ovo dopustiti.«
»Ne dopuštam ništa. Lewise, razgovarala sam sa Samom. Bio si u krivu što se njega tiče. Sad je moj red da govorim.«
Okrenula se meni i rekla mi: »Predlažem ovo. Ostani ovdje dok ne napuniš osamnaest i ponašat ćemo se prema tebi kao prema odrasloj osobi. Možeš se viđati sa Samom i nećeš imati ograničenje izlazaka dokle god...« zastala je jer je u hodu izmišljala pravila, »... dokle god budeš ispunjavala obveze ljetne škole i svojih aka¬demskih ciljeva. Sam neće moći prespavati, no može biti tu cijeli dan što se mene tiče, i nastojat ćemo ga bolje upoznati.«
Pogledala je tatu. Htio je nešto reći, no samo je kimnuo. Oboje su gledali u mene.
»I, da«, rekla je, »razgovarat ćeš s nama i nakon što napuniš osamnaest. I to je dio kompromisa.«
Pritisnula sam prste na usne, a laktove na stol. Nisam se željela odreći noći sa Samom, no kompromis je bio pošten, pogotovo zato jer mi se nije činilo da ga uopće može biti. No, što ako se promije¬nim? Nisam se mogla vratiti dok ne budem sigurna da sam stabilna. To je moralo biti brzo. Možda već sada? Nisam znala. Coleov lijek doći će prekasno i više mi neće biti koristan.
»Kako ću znati da nećete promijeniti pravila?« upitala sam odugovlačeći. »O Samu se ne može pregovarati. Njega ću zadržati. Zauvijek. To odmah trebate znati. On je taj.«
Tata je opet složio facu, no nije ništa rekao. Mama je kimnula, na moje veliko čuđenje. »Dobro. Rekla sam da ćemo pokušati. I nećemo ti braniti da ga viđaš.«
»I nema više udaranja«, rekla je Rachel. Ubojito sam je po¬gledala jer je čekala da se sukob smiri kako bi ispunila sudačke dužnosti.
»Dobro«, rekla je mama. »Što ti misliš. Grace?«
Okružila sam sobu pogledom: odavde sam vidjela kuhinju i prostor gdje smo doručkovali, i osjećaj je bio čudan. Mislila sam da je ovo posljednji put da dolazim ovamo. Da će nastati velika svađa i da ću to poglavlje samo zatvoriti i nikad se više ne vratiti. Pojam vraćanja u stari život u isto mi je vrijeme bio i olakšavajući i iscrpljujući. Pomislila sam na Samov strah od ponovne promjene nakon što je smatrao da je s tim gotovo. Potpuno sam ga razumjela.
»Moram razmisliti«, rekla sam. »Želim prespavati odluku.«
»Zar ne možeš spavati ovdje?« upitala je mama.
Rachel je odmahnula glavom. »Ne, jer mora mene odvesti kući. Tako kaže sudac.«
Ustala sam i dala im do znanja da ne mislim ostati. Nisam shvaćala zašto me još uvijek muči želudac kad je najgore prošlo. »Razmisli ću, vratit ću se i razgovarat ćemo.«
Mama je također ustala, prebrzo, mačić se preplašio i pustio neki zvuk nalik na kihanje. Mama mi je prišla i zagrlila me još jedanput, čudan zagrljaj koji kao da mi nije odgovarao, i shvatila sam da se nisam mogla sjetiti kad me je posljednji put pokušala zagrliti. Nisam bila sigurna u to kako joj uzvratiti zagrljaj, sva je bila od kose i sisa, pa sam je samo općenito stisnula.
»Vratit ćeš se«, šapnula mi je na uho.
»Da«, i stvarno sam to mislila.
Tata je ustao i zagrlio me oko ramena, kao da je znao da sam i ja samo sise i kosa, i nije me mogao bolje zagrliti.
»Evo vam mačke«, rekla je Rachel i pružila mačku mami.
»Hvala ti što si je vratila«, rekla je mama. Nisam znala misli li na mačku ili na mene.
Rachel je slegnula ramenima i uhvatila me ispod ruke. »To mi je posao.« Nakon toga izvukla me je iz kuće i uvukla u auto. Moji roditelji stajali su na vratima i gledali auto, izgledajući čudno i izgubljeno dok smo mi odlazile niz cestu.
Osjećala sam se uzbu¬đeno i bolesno.
U autu je kratko vladala tišina.
Zatim je Rachel rekla: »Ne mogu vjerovati da su te zamijenili mačkom.«
Nasmijala sam se, i potom naježila. »Da, stvarno. Hvala ti što si došla. Hvala ti. Bili su razumni samo zato jer si ti bila tamo.«
»Bili su razumni jer su mislili da si mrtva. Jesi li dobro. Grace?«
Promašila sam jednu brzinu i automobil je malo podrhtavao. Nije mi najbolje išla vožnja s mjenjačem, odjednom mi se učinilo da se moram previše truditi oko toga. Trbuh mi se opet stisnuo, a trnci su mi se počeli penjati uz ruke, i shvatila sam da nije bila riječ o nervozi, nego o nečemu mnogo gorem.
»O, ne«, rekla sam, a mučnina se prevrtala u meni. »Moram stati. Žao mi je, ja...«
Cesta je bila sasvim prazna. Gurnula sam vrata i izašla iz auta. Odmah sam povratila. Rachel je bila potpuno blijeda u tami. Nisam ni primijetila da je izašla.
Mahala je rukama. »Što ću sad? Ja ne znam voziti s mjenja¬čem!«
Več sam se počela tresti. Nisam mogla kontrolirati jake trzaje od kojih su mi cvokotali zubi. »Rach, tako mi je žao. Moraš...« zastala sam i skupila se uz auto. O, Bože, kako sam mrzila ovo. Kosti su mi se lomile. Ne, ne, ne.
»Što moram? Grace, plašiš me. O, ne. O, ne!« Rachel je odjednom shvatila što se događa.
»Nazovi Sama«, uspjela sam reći. »Reci mu da sam se pro¬mijenila i da dođe po tebe. Cole može... uhh... Cole može voziti drugi auto. Uhh... Rachel, uđi u auto i čekaj tamo. Nemoj...«
Koljena me nisu željela držati. Popuštala su, spremna da po¬stanu nešto drugo. Počela sam se bojati toga što će ona pomisliti kad me vidi kako se mijenjam. Morala je čekati u autu. Nije smjela gledati. To bi





pokvarilo sve što nas dvije imamo. Koža mi je bila poput tuđe. Sigurno sam već izgledala odvratno.
No, Rachel me zagrlila, čvrsto oko cijelog tijela i priljubila svoj glatki obraz uz moj napeti. Zaudarala sam po vuku i morala sam izgledati poput čudovišta, no ona me je grlila tako jako da je nadja¬čala bol. Bila je toliko hrabra da mi je suza pobjegla iz oka.
»Boli li te?« šaptala je puštajući me.
Žestoko sam odmahnula glavom. Stisnula sam ruke uz tijelo.
»Volim te, a to me... to me...«
»Tjera da se pretvoriš u vuka«, reče Rachel. »Znam.« Obrisala je nos rukom. »Tako ja utječem na ljude.«
Pokušala sam reći još nešto, no izgubila sam uporište. Zvijezde su sjale nada mnom poput dijamanata, i sjetila sam se još jedne noći. Sam i ja pod zvijezdama, kako gledamo sjeverna svjetla. U mojoj gla¬vi ružičasta su svjetla Aurore borealis postala svjetla instrumentploče koja su se zrcalila na polomljenim komadima stakla mog Bronca, a Sam i ja smo stajali iza njih i opraštali se. Ostala sam samo ja, slo¬mljena na komadiće, rastaljena poput stakla, pretočena u nešto novo.








ŠEZDESETO POGLAVLJE
SAM

Ružno sam se osjećao što sam morao izgubiti jednu noć s Grace na ovakav način, iznenada, jer bio sam daleko od nje kad se promijeni¬la. Nakon što sam Rachel odvezao doma, htio sam je potražiti, no Cole me je uvjerio da je to beskorisno; ne bi mi prišla, a ako se opet promijeni blizu roditeljske kuće, barem će znati gdje je. Mislio sam da neću moći zaspati bez nje, no nakon što me je Cole nagovorio na to da se ne vraćam na mjesto gdje ju je ostavila Rachel, ležao sam u krevetu, zurio u svoje papirnate ptice i božićne svjetiljke i pravio se da samo čekam Grace da se vrati u krevet. Dugi dan pružio se iza mene i kad više nisam mogao pratiti svoje misli, zaspao sam.
Sanjao sam da hodam oko kuće, idem iz sobe u sobu. Svaka je soba bila prazna, no praznina je bila popunjena dahom, kao da ću se okrenuti i vidjeti nekoga iza sebe. Kuća je odavala dojam na¬seljenosti, ne u tom trenutku, nego općenito, kao da su stanari izašli van pogledati kakvo je vrijeme i brzo će se vratiti. Spavaće sobe bile su pune znakova života; na svakom je krevetu bila torba ili ruksak, cipele pažljivo složene kraj njih, osobne stvari strpljivo su čekale pakiranje i polazak. Na Ulrikovu je krevetu stajao njegov laptop i električni aparat za brijanje. Na Paulovu je bila hrpa trzalica za gitaru i neki sprženi DVDovi za koje nikad nisam čuo. Čak su i kreveti na kat imali nekih zaliha po sebi: Derekove zapetljane slu¬šalice i kamera, Melissin blok za crtanje kraj njezinih cipela. Beckov je krevet bio prazan.
Ušao sam u svaku sobu i gasio svjetla kad sam izlazio. Zbogom Beckovoj sobi u kojoj nikad nije bilo nikoga. Zbogom Ulrikovoj sobi, gdje smo gledali horore na njegovu laptopu. Sišao sam dolje bez ulaska u svoju sobu. Zbogom dnevnom boravku, gdje sam jednom sjedio s Grace na kauču, kad sam gotovo postao vuk, i gdje smo Isabel i ja zaustavili Coleov napadaj. Zbogom žutoj sobi, u kojoj je Cole živio, a Jack umro. Ugasio sam svjetlo u kupaonici koju sam izbjegavao cijelo desetljeće. Zbogom kuhinji s našim fotografijama nalijepljenima na svaki ormarić, tisuće iskrenih osmijeha. Ugasio sam svjetlo i krenuo u podrum.
Tamo, u Beckovoj knjižnici, okružene knjigama bile su Bec kove stvari kojih u sobi nije bilo, njegova torba i cipele, na njegovu naslonjaču za čitanje. Kravatu je uredno složio pokraj cipela. Kraj njih je ležao i CD sa zapetljanim granama na omotu. Naslov je bio naškraban na jedinom preostalom slobodnom mjestu: Još se uvijek budim.
Beck je bio svuda oko mene, živio je u svim ovim knjigama koje sam pročitao. Bio je na svakoj stranici. Bio je svaki junak, svaki zločinac, svaka žrtva i svaki agresor. Bio je početak i kraj svega.
Die letzte aller Turen
Doch nie hat man
An alle schon geklopt.
(Posljednja od svih vrata
No nitko nikad nije
Pokucao na sva ostala.)
Ovo je bilo posljednje zbogom. Ugasio sam svjetlo. Ostalo je još samo jedno mjesto. Polako sam se popeo stubama do prizemlja, pa onda do kata. Krenuo sam hodnikom do svoje sobe. Moje pa¬pirnate ptice podrhtavale su na svojim koncima, uhvaćene u pre¬dosjećaju zemljotresa. Vidio sam svako pojedino sjećanje od kojih su se ptice sastojale, slike su se vrtjele na njihovim krilima kao na
TVekranu, i sve su pjevale vesele pjesme koje sam i ja prije pjevao. Bile su prekrasne i ustrašene, trzale su se želeći slobodu.
»Loše vijesti, Ringo«, reče Cole. »Svi ćemo umrijeti.«
Probudio me je zvuk telefona.
Adrenalin je jurnuo kroz moje poluuspavano tijelo i prva jasna misao bila mi je O ne, ne ovdje. Trenutak kasnije shvatio sam da je to samo telefon i nisam imao pojma zašto sam to pomislio. Javio sam se.
»Sam«, rekao je Koenig.
Zvučao je i te kako budno.
»Trebao sam nazvati ranije, no radio sam noćnu, i... nije važ¬no.« Glasno je uzdahnuo. »Pomaknuli su izlov.«
»Što?« Mislio sam da možda ipak još spavam, no moji se ždralovi nisu micali.
Koenig je malo glasnije nastavio: »Sutra. U zoru. U pet i četrdeset sedam ujutro. Odjednom su našli slobodan helikopter i pomaknuli su izlov. Ustaj.«
Nije mi to morao reći. Osjećao sam se kao da nikada više neću spavati.

ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE
ISABEL

Nisam još bila spavala kad je telefon zazvonio.
Ponoć je tek bila prošla, i pokušavala sam spavati tek iz samo¬obrane. Napetost je bila na visokoj razini u domu Culpeperovih jer se približavao dan izlova i prijetnja Kalifornijom, a moji su roditelji uživali u maratonskoj svađi koja mi je toliko nedostajala posljednjih nekoliko tjedana. Činilo se da će mama pobijediti, jer ona je bila ta koja je izvikivala važnije točke i argumente posljednjih dvadeset mi¬nuta. No, činilo se i kao da imaju još nekoliko rundi pred sobom.
Zatvorila sam vrata svoje sobe i ubacila čepiće u uši. Dobila sam mješavinu bijele buke s uvredljivim tekstovima. Moja je soba bila ružičastobijela čahura koja je nedostatkom sunca gubila svoju moć. Dok su me okruživale moje stvari, mogao je biti bilo koji dan otkad smo se ovdje doselili. Mogla sam sići dolje, niz hodnik, i vikati na Jacka jer nije pustio mog psa van dok me nije bilo. Mogla sam nazvati svoje prijatelje u Kaliforniju, to jest one koji su me se još uvijek sjećali, kovati urote da se vratim i planirati posjete ko¬ledžima u blizini njihovih kuća. Nepromijenjenost sobe i varljivost noći u isto su mi vrijeme bili dragi i zastrašujući.
Kako god, gotovo sam propustila poziv.
BECKOVA KUĆA. To je pisalo na zaslonu.
»Bok«, rekla sam.
»Pogodi što je onaj šupak od tvog oca sad učinio«. Cole je bio bez daha.
Nije mi se odgovaralo na ovo pitanje. Nisam ovako zamišljala naš sljedeći razgovor.
»Zavalio nam ga je odostraga«, rekao je Cole ne čekajući moj odgovor. »Preko haube stranog auta. Izlov će biti ujutro. Pomak¬nuli su ga.«
Kao da je netko dao znak, fiksna linija zazvonila je na mom noćnom ormariću. Nisam se pokušala javiti, no vidjela sam tko zove. MARSHALL LANDY. To je značilo da ćemo moj tata i ja voditi isti razgovor u isto vrijeme s dvoje različitih ljudi.
Svađa je utihnula na donjem katu. Trebalo mi je dugo da shva¬tim što sam čula.
»Sto ćete sad?« upitala sam.
»Pa, prvo moram Sama učiniti funkcionalnim«, rekao je Cole. »Grace se noćas promijenila i u šumi je, tako da je ovaj skroz poludio.«
Sad sam bila budna. »Grace je u šumi? To je neprihvatljivo.«
Bilo je i više nego neprihvatljivo. Grace protiv gospodina Tho masa Culpepera. Takvu bitku nisam željela gledati jer sam znala kako će završiti.
»Znam, princezo«, kratko je rekao Cole. »Htio bih da sad odeš i kažeš ocu da se primi telefona i zaustavi sve ovo.«
No, znala sam kako će i to završiti.
»To neće upaliti«, odgovorila sam. »Ovo je sad veće od njega.«
»Nije. Me. Briga«, rekao je Cole polako i strpljivo kao da sam dijete. »Nađi toga kurvinog sina i zaustavi ga. Znam da možeš.«
Osjetila sam kako se ljutim od njegova tona. »U redu. Prije svega, ne govori mi što da radim. Drugo? Mogu otići dolje, on će se bez razloga raspizditi na mene i, ako budem imala sreće, zapitat će se zašto sam odjednom toliko ljubazna prema vukovima, a to će možda otvoriti Pandorinu kutiju i ja ću se cijeli život morati baviti posljedicama. A znaš li što će mi reći? To je sada jače od njega. Sad ti nastupaš.«
»Ja? Moje bi upalilo samo da je Grace tu. Bez Grace imam samo emocionalno nestabilnog vuka i Volkswagen.«
Kuća je bila grobno tiha u usporedbi s urlanjem od maloprije. Pokušala sam zamisliti suočavanje s ocem u vezi s izlovom. Bilo je preludo čak i za razmatranje.
»Neću, Cole.«
»Duguješ mi da pokušaš.«
»Dugujem?« Nasmijala sam mu se. Kratko i grubo. Na trenutak sam pustila misli da prijeđu preko svakog našeg susreta, pokušavajući vidjeti ima li ikakve istine u ovome što sad govori. Ničega se nisam sjetila. Padalo mi je na pamet samo to da on meni duguje puno toga. »Zašto ti išta dugujem?«
Coleov glas bio je savršeno odmjeren. »Tvoj otac, kurvin sin, ubio je Victora i bacio ga meni pred noge.«
Lice mi se sve više žarilo.
»Ja nisam on. Ne dugujem ja tebi ništa. Cole St. Clair. Možda bih i bila sišla dolje i pokušala razgovarati s tatom, no sad neću. Jebi se.«
»Ma krasno. Baš se zrelo nosiš s problemima. Pronađi neku tehnikaliju, odglumi napadaj ljutnje, neka sve postane tuđi pro¬blem. Stvarno si tatina curica.«
To me je zaboljele pa sam mu se nasmijala. »Ti se javi. Jedino što me u svemu ovome iznenađuje jest to da zvučiš nevjerojatno tri¬jezno. Ako krene kako ne treba, uvijek se možeš ubiti, je li tako?«
Poklopio mi je.
Bilo mi je lupalo, koža mi se pržila i postalo mi je mučno. Naslonila sam se i usta pokrila rukama. Moja je soba izgledala isto kao i prije no što sam se javila na mobitel.
Bacila sam mobitel u zid. Na pola puta kroz let, sjetila sam se da će me otac ubiti ako shvati da sam ga namjerno uništila. No, samo je udario o zid i pao na pod. Nijedan se djelić nije slomio. Izgledao je isto kao prije.
Ništa se nije promijenilo. Ništa.


ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE
SAM


Cole je uletio u kuhinju poput bombe. Bio je gotovo jedan sat uju¬tro i za četiri i pol sata vukovi su trebali početi umirati.
»Nema šanse, Ringo. Culpeper ne može ništa otkazati.« U njegovim je očima sjajilo nešto kaotično što mu se nije osjetilo u glasu.
Nisam ni mislio da Culpeper može išta otkazati, no bilo je glupo ne pokušati. »Hoće li Isabel doći?« Glas mi je bio normalan. To me je iznenadilo, poput snimke moga glasa koju je netko pustio sad kad pravi ja više nije imao glasa.
»Ne«, rekao je Cole. Samo tako. To gotovo i nije bila riječ, samo dio uzdisaja. Otvorio je hladnjak s toliko bijesa da su boce senfa i kečapa poskočile u vratima. Hladan zrak ispuzao je iz hlad¬njaka i obavijao mi se oko gležnjeva. »Ostali smo samo nas dvojica. Hoće li doći tvoj prijatelj Koenig?«
Bilo bi lijepo da dođe: netko praktičan i uz to još s prave strane zakona, s beskrajno manje emocionalne upletenosti dobro bi nam došao. »Čuo je vijesti dok je radio. Smjena mu završava u šest.«
»Savršen tajming«, rekao je Cole grabeći bočice i šprice, sla¬žući ih ispred mene. Kotrljale su se u nepravilnim krugovima po površini stola. »Ovo su nam opcije.«
Zvonilo mi je u ušima. »Imamo više od jedne?«
»Imamo točno tri«, rekao je. Pokazao mi ih je. »Od ove ćeš postati vuk. Od ove ću ja postati vuk. A od ove ćemo obojica dobiti napadaje.«
No, zapravo nismo imali tri opcije. Imali smo samo jednu. Oduvijek je postojala samo jedna. »Moram otići po nju.«
»A ostali?«
»Prvo ona.« Nikad u životu nisam izrekao ništa groznije. No, sve drugo bila bi laž. Ona je bila jedino čega sam se sjećao u vučjem obliku, kad nisam imao ništa drugo. Znao sam samo za nju i držao se samo nje. Morao sam se držati nje. Spasit ću i druge ako budem mogao, no Grace je prva.
Nisam mislio da ću ga uspjeti uvjeriti, no Cole je kimnuo. Njegovo kimanje učinilo je sve ovo stvarnim. Sad smo imali plan. Pozlilo mi je, i to ne malo, šumilo mi je u ušima i vid mi se za¬maglio. Morao sam postati vuk. Ne u nekoj dalekoj budućnosti, nego sada.
»Dobro, da ponovimo plan. Ja ću otići do jezera«, počeo je Cole. Sad je on bio general. Špricu od koje će postati vuk stavio je u jedan od svojih džepova i prstima je po zamišljenoj karti pokazivao kuda ćemo se kretati. »Parkiralište kraj Jezera dvaju otoka. Tamo ću te čekati. Tebe. Grace. Koga god možeš povesti. Onda ćemo pu¬no prije zore morati proći onu pustopoljinu. Inače bismo bili poput riba u akvariju, ne bismo imali kamo pobjeći. Jesi li spreman?«
Morao mi je sve ponoviti. Sjetio sam se kad sam sjedio u kadi s gitarom i pjevao Još se uvijek budim. Sjetio sam se kako sam Grace haljinu svukao preko glave. Sjetio sam se kako mi je Cole rekao da me svi uvijek slušaju, no ja im često ne govorim ništa. Sjetio sam se svega što je mene činilo onakvim kakav jesam i koliko sam se bojao izgubiti sve to.
Neću ništa izgubiti. Neću.
»Spreman sam.«
Nismo imali više vremena. Vani sam se pažljivo svukao i stajao ondje dok je Cole tapkao šprice i mjehurići se nisu počeli pojavljiva¬ti. Bilo je zapanjujuće svijetlo; Mjesecu je nedostajalo tjedan dana da postane pun, no oblaci su bili niski, izmaglica je hvatala svu svjetlost i razbacivala je posvuda. Zbog toga je šuma iza kuće izgledala sabla¬sno i beskrajno.
»Reci mi o čemu razmišljaš«, rekao je Cole. Uhvatio me je za ruku i okrenuo moj dlan prema nebu. Ožiljci su mi bili natečeni i ružni.
O ovome sam razmišljao: o Graceinoj ruci u mojoj, o Becku koji se trese u podrumu, o pokapanju Victora, o postajanju čovjekom. Mislio sam da i Grace mene možda negdje traži. Usredotočio sam se na misli koje sam želio ponijeti sa sobom. »Ja sam Sam Roth. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovest ću ih do jezera.«
»I bolje ti je«, kimnuo je Cole. Dobro, ovo ti sada moram ubrizgati u venu. Smiri se. Ponovi to. Čekaj, reci mi gdje su ti klju¬čevi prije no što te pretvorim.«
Srce mi je lupalo od nervoze, straha i nade. »U džepu.«
Cole je spustio pogled.
»Pa nemam sad hlače na sebi«, rekao sam.
Cole je bacio pogled na stube. »Ne, nemaš. Dobro. Sad se smiri.«
»Cole«, rekao sam. »Ako ja ne...«
Primijetio je moj ton. »Ne. Vidimo se s druge strane.«
Cole je pratio venu od mog ožiljka do unutrašnje strane lakta. Zatvorio sam oči. Ubo me je iglom.


ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE
SAM

Na sekundu, na djelić sekunde, na jedan dio uzdisaja, bol mi je obrisala sve misli. Vene su mi se rastalile. Moje se tijelo preobliko valo, ucrtavalo si je nove putanje, stvaralo nove kosti, stare mljelo u prah. Nisam mogao zadržati ništa svoje.
Zaboravio sam kakva je to agonija. Nije bilo milosti. Imao sam sedam godina kad sam se prvi put promijenio. Majka me je prva vidjela. Sad se nisam mogao sjetiti ni njezina imena.
Kralježnica mi je pucketala.
Cole je bacio špricu na stube.
Šuma je pjevala na jeziku koji sam mogao razumjeti samo kao vuk.
Kad sam posljednji put ovo učinio, bilo je to zbog Graceina lica preda mnom. Kad sam posljednji put ovo učinio, bilo je to zbogom.
Nikad više. Nikad više zbogom.
Ja sam Sam Roth. Pronaći ću Grace.

ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE
ISABEL


Trebalo mi je pet minuta nakon što mi je Cole poklopio da shva¬tim kako ono što mi je rekao i nije bilo tako grozno. Trebalo mi je deset minuta da shvatim kako sam ga odmah trebala nazvati. Tre¬balo mi je petnaest minuta da shvatim da mi se ne javlja. Dvadeset da se pokajem što sam mu rekla ono o samoubojstvu. Dvadeset pet da shvatim kako je to možda posljednja stvar koju sam mu rekla.
Zašto sam mu to rekla? Možda je Rachel bila u pravu s onim svojim komentarom o kučki. Da sam barem svoje oružje mogla namjestiti na uspavaj, a ne na raznesi.
Trebalo mi je pola sata da shvatim kako neću moći živjeti sama sa sobom ako ne pokušam nešto učiniti u vezi s izlovom.
Posljednji put pokušala sam nazvati Colea, pa onda Sama. Ni¬šta. Krenula sam niza stube. U glavi sam ponavljala što ću reći ocu. Prvo argumenti, onda preklinjanje, i na kraju opravdavanja moje bri¬ge neće li to opet odvesti trag na Becka i Sama, jer znala sam da tu s mojim ocem nema rasprave. Ionako tu ni o čemu nije bilo rasprave.
No, barem ću moći reći Coleu da sam pokušala. Tada se možda neću osjećati ovako slabo.
Mrzila sam to. Mrzila. Mrzila sam se osjećati ovako grozno zbog nekoga drugog. Pritisnula sam desno oko prstima i suza je ostala unutra.
Kuća je bila mračna. Morala sam paliti svjetlo dok sam silazila niza stube. U kuhinji nije bilo nikoga. Ni u dnevnom boravku.
Napokon sam mamu pronašla u knjižnici, zavaljenu u kožnati kauč, s čašom bijelog vina u ruci. Gledala je neku realityemisiju o bolni¬cama. Inače bi me takva ironija dobro zabavila, no sad sam mogla razmišljati samo o onome što sam rekla Coleu.
»Mama«, rekla sam pokušavajući zvučati neobavezno. »Gdje je tata?«
»Hm?« Nešto u tom njezinu hm pomoglo mi je da se usre¬dotočim. Svijet se nije rušio. Moja je majka i dalje na moja pitanja odgovarala sam hm.
»Moj otac. Stvorenje s kojim si se parila da dobiješ mene. Gdje je?«
»Ne sviđa mi se kad tako govoriš«, rekla je. »U helikopteru je.«
»U helikopteru.«
Jedva da je i odvratila pogled s televizije. U mom tonu nije bilo ničega što bi je uznemirilo. »Marshall mu je sredio mjesto. Rekao je da dobro cilja pa neće biti potraćeno na njega. Bože, kako ću biti sretna kad sve ovo prođe.«
»Tata se vozi u helikopteru iz kojeg će ubijati vukove«, rekla sam. Polako. Osjećala sam se kao idiot. Naravno da će se moj otac trpati u prve redove s puškom za slonove. Naravno da će mu Mar¬shall to omogućiti.
»Kreću užasno rano«, rekla je mama. »Izašao je popiti kavu s Marshallom. I ja sam dobila TV.«
Prekasno. Zakasnila sam. Potrošila sam previše vremena na debatu sa sobom.
Nisam mogla više ništa.
Cole je rekao: Duguješ mi da pokušaš.
I dalje nisam mislila da mu išta dugujem. No, pazeći da ne odam svoj strah majci, napustila sam knjižnicu i vratila se u sobu. Uzela sam bijelu jaknu, ključeve od auta i mobitel, te otvorila stra¬žnja vrata. Cole je nedavno tu stajao kao vuk i gledao me zelenim očima. Rekla sam mu da mi je brat umro. Da nisam dobra osoba. Samo me je gledao, nepomično, zatočen u tijelu koje je sam odabrao.
Sve se promijenilo.
Kad sam odlazila, toliko sam nagazila gas da se sav pijesak s našeg prilaza podignuo.
ŠEZDESET PETO POGLAVLJE
SAM

Ja sam Sam Roth. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovest ću ih do jezera. Ja sam Sam Roth. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovest ću ih do jezera.
Potrčao sam u šumu. Šape su mi udarale o kamenje; moji koraci proždirali su tlo. Svaki je moj živac gorio. Držao sam misli kao papirnate ždralove u svom naručju. Dovoljno čvrsto da mi ne pobjegnu. Dovoljno lagano da ih ne zdrobim.
Ja sam Sam Roth. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovest ću ih do jezera. Ja sam Sam Roth. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovest ću ih do jezera.
Mogao sam čuti tisuće stvari. Mogao sam namirisati desetke tisuća. Stotine milijuna tragova bezbroj oblika života u ovoj šumi. No, nije mi trebao bezbroj. Trebala mi je samo jedna.
Naslanjala se na mene, udisala miris slastičarnice. Svaka boja koju nisam mogao vidjeti sada je bila na zidovima i etiketama oko nas.
Ja sam Sam. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovest ću ih na jezero.
Noć je bila jasna pod svjetlom polumjeseca; svjetlo se odbi¬jalo od niskih oblaka i isprekidane krpice izmaglice. Mogao sam vidjeti beskraj pred sobom. No, vid mi nije mogao pomoći. Svako bih malo usporio i slušao. Njezino zavijanje. Tražila me je, bio sam siguran u to.
Vukovi su zavijali; stajao sam kraj njezina prozora i gledao van. Bili smo stranci i poznavali smo jedno drugo kao put kojim prođemo svaki dan.
Nemoj spavati na podu, rekla je.
Ja sam Sam. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove. Dovesti ih.
Sad su se i drugi glasovi odazivali na njezin poziv. Nije ih bilo teško razlučiti. Bilo je teško sjetiti se zašto ih trebam razlučiti.
Njezine oči, smeđe i komplicirane, na vučjem licu.
Ja sam Sam. Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove.
Pokušavao sam se zaustaviti dok su mi šape klizile po mokrom blatu. Čuo sam kako je u blizini nešto palo u vodu.
Neki glas u mojoj glavi siktao je na mene. Ovdje je bilo nešto opasno. Usporio sam, oprezno, i uskoro vidio... golemu jamu. Okružio sam jamu i slušao. Šuma je utihnula. Moj je um posrtao i zapinjao, bolno mu je nedostajala... nakrivio sam glavu i počeo zavijati, dugo i drhtavo. Bol u meni malo je posustala. Nekoliko trenutaka kasnije opet sam čuo njezin glas i krenuo.
Pronaći ću Grace. Pronaći ću vukove.
Jato ptica raznijelo se preda mnom. Preplašio sam ih dok su se gnijezdile. Poletjele su u zrak, bijele u crnoj noći, i nešto me je u tom njihovu mnoštvu, u njihovu širenju krila, u načinu na koji su se širile iznad mene i kako su ih zvijezde obasjavale podsjetilo na nešto.
Borio sam se, borio sam se da se dosjetim, no pobjeglo mi je. Shrvao me gubitak, iako pojma nisam imao što sam izgubio.
Pronaći ću Grace.
To neću izgubiti. To neću izgubiti.
Pronaći Grace.
Neke mi stvari jednostavno ne smijete oduzeti. Ne bih izdržao da ostanem bez njih.
Grace.





ŠEZDESET ŠESTO POGLAVLJE
COLE

Dva sata i trideset četiri minute ujutro.
Bio sam sam.
Jezero se pružalo pokraj parkirališta, a mirna voda odražavala je savršenu sliku nesavršenog Mjeseca. Imanje Culpeperovih bilo je negdje s druge strane vode.
Nisam namjeravao misliti o tome.
Dva sata i trideset pet minuta.
Bio sam sam.
Moguće je da Sam neće doći.

ISABEL


Bila su tri sata i dvadeset jedna minuta ujutro i u Beckovoj kući nije bilo nikoga. Pronašla sam hrpu odjeće i napuštenu špricu kraj stra¬žnjih vrata, a unutra, na kuhinjskoj radnoj površini bio je Samov mobitel. Nije ni čudo što mi se nitko nije javio. Otišli su. Učinili su ono što sam im rekla, proveli Coleov plan u djelo bez moje pomoći. Ušla sam u sve sobe u prizemlju. Potpetice su mi lupale o drveni pod. Da je ikoga bilo u kući, sigurno bi mi se javio.
Soba u kojoj je Jack umro bila je na kraju hodnika. Posegnula sam za svjetlom i upalila ga. Soba se istog trena pretvorila u zlo stavljačku žutu kakve sam se sjećala. Bilo je jasno da je ovo sada
Coleova soba. Donji dio trenirke bio je bačen na pod. Čaše, zdjele, olovke i papiri prekrivali su svaku slobodnu vodoravnu površinu. Krevet nije bio pospremljen i jedna kožnata knjižica ležala je na zgužvanom pokrivaču. Neki dnevnik ili nešto slično.
Uvukla sam se u krevet... mirisao je kao Cole onog dana kad je došao namjerno pokušavajući lijepo mirisati. Legla sam na leđa i pomislila na to kako je Jack umro baš ovdje. Bilo je to teško sjećanje, no ipak nedovoljno jako da bi probudilo ikakve osjećaje. U isto sam vrijeme osjetila i tugu i olakšanje; gubila sam ga.
Nakon nekoliko trenutaka podignula sam onaj dnevnik. Olovka je obilježavala stranicu na kojoj je stao. Sam pojam toga da je Cole imao tajne misli koje je zapisivao bila mi je čudna; nisam vjerovala da može biti iskren, čak ni na papiru.
Otvorila sam ga i pogledom prelijetala preko stranica. U isto vrijeme našla sam sve što sam očekivala, i ništa. Iskrenost, ali bez osjećaja. Bezbojna kronologija Coleova života posljednjih mjesec dana. Riječi su nalijetale na mene.
Napadaj. Hladan znoj. Umjereno uspješno. Ruke se nekontro¬lirano tresu otprilike dva sata. Promjena na trideset sedam minuta. Obilno povraćanje; predložiti post?
Ja sam od ovog dnevnika željela ono nenapisano. To nije bilo ono što mi je trebalo, nego ono što sam željela. Listala sam i čekala nešto rječitije, no nisam našla ništa. Ono što mi je trebalo pronašla sam na posljednjoj stranici: Nalazimo se na parkiralištu Dvaju otoka, pa onda Cestom 169 idemo na jezero Knife.
Trebat će mi malo vremena da nađem to parkiralište na jezeru jer je golemo. No, barem sam imala otkuda početi.


ŠEZDESET SEDMO POGLAVLJE
GRACE

Napokon je došao, baš kao što sam ga zapamtila, nakon toliko vremena.
Stajala sam u šumi drveća bijele kore kad me je našao. Moje zavijanje upućeno njemu privuklo je još dva člana čopora prije no što sam ga ugledala. Što smo bili bliži, postajala sam sve nervoznija. Bilo mi je teško zavijati. Htjela sam cviliti. Drugi su me pokušavali utješiti, no ja sam im samo pokazivala slike njegovih očiju, pokuša¬vajući im nešto reći. Nisam mogla vjerovati da je to doista njegov glas. Ne dok mu ne vidim oči.
I došao je, zadihan, nesiguran. Došetao je na čistinu i oklijevao kad je vidio druga dva vuka pokraj mene. No, prepoznali su njegov miris, i mnoštvo slika proplesalo je između nas, on u igri, on u lovu, on s čoporom.
Krenula sam prema njemu, podignuta repa, našpičenih ušiju, uzbuđena i ustreptala. Dobacio mi je sliku čija me je jačina zabezek nula. Drveće oko nas, bijelih debala s crnim plikovima sa strane. Lišće pada i ljudi su oko nas.
Ja sam mu vratila sliku sebe kako sam trčala ovamo da ga nađem, pomažući se njegovim glasom da me dovede bliže.
No, opet mi je dobacio istu sliku.
Nisam razumjela. Je li to bilo upozorenje? Jesu li ljudi dolazili? Je li to sjećanje? Je li vidio ove ljude?
slika se prevrnula i promijenila; dečko i djevojka, s lišćem u rukama, slika okupana željom, čežnjom. Dečko je imao oči mog vuka.
Nešto me je iznutra zaboljele.
Grace.
Tiho sam zacvilila.
Nisam razumjela i osjetila sam već poznat ubod gubitka i pra
znine.
Grace.
Taj mi je zvuk značio sve i ništa. Moj mi je vuk polako prišao, čekajući da mi se uši našpiče prije no što mi je polizao bradu i po njušio uši i njušku. Osjećala sam se kao da sam cijeli život čekala da dođe; drhtala sam. Nisam se mogla prestati stiskati uz njega, njuš¬kom mu dodirivati obraz, no bilo je u redu, jer i on je bio jednako uporan. Nježnost je zahtijevala igru i dodire.
Napokon mi je poslao razumljivu sliku; nas dvoje, glava zaba¬čenih unatrag, pjevamo, dozivamo druge vukove da dođu iz svih dijelova šume. Pjesma je bila obojena hitnošću, opasnošću. Oboje mi je bilo poznato.
Zabacio je glavu i počeo zavijati. Zavijao je dugo, preklinjući, jasno i tužno. To mi je više pomoglo da razumijem riječ Grace nego ijedna njegova slika. Ubrzo sam i ja otvorila usta i počela zavijati.
Glasovi su nam zajedno bili jači. Ostali su nam se vukovi približavali, njušeći, cvileći, i, napokon, zavijajući.
Čuli smo se posvuda u šumi.


ŠEZDESET OSMO POGLAVLJE
SAM
Sve je bilo krivo. Bili smo na otvorenome, bili smo svi zajedno, bili smo preblizu vozila. Krzno mi se naježilo zbog instinkta. Svjetlost Mjeseca presijavala se u izmaglici i činila svijet umjetno sjajnim. Ne¬koliko se vukova počelo povlačiti natrag u šumu, no ja sam potrčao i doveo ih natrag na jezero. Slike su mi kratko zasvijetlile u mozgu: mi, svi zajedno na jezeru. Ja i ona. Grace.
Grace. Pronaći vukove. Jezero.
To sam već napravio. Što sada? Nema što sada.
Grace je namirisala moju tjeskobu. Onjušila mi je lice, naslonila se na mene, no to me nije utješilo.
Čopor je bio nemiran. Opet sam se morao izdvojiti kako bih dvojicu lutalica vratio na jezero. Bijela vučica, Shelby, režala je na mene, no nije me napala. Vukovi su stalno gledali vozilo; unutra je bila neka osoba.
Što sad, što sad?
Razdiralo me je ono što nisam znao.
Sam.
Trgnuo sam se. Prepoznavanje je vibriralo kroz mene.
Sam, slušaš li me?
Slika je jasno bljesnula. Vukovi trče niz put, sloboda pred njima, i nešto... nešto prijeteće iza njih.
Zatresao sam ušima pokušavajući naći smjer iz kojeg je došla ta slika. Okrenuo sam se vozilu; pogled mi se ukrižio s nepokolebljivim pogledom mladog čovjeka u vozilu. Ponovno sam primio sliku, ovog puta još jasnije. Opasnost dolazi. Čopor juri niz put. Prihvatio sam sliku, izoštrio je i poslao ostalim vukovima.
Grace je odmah podignula glavu, otišla se baviti mojim po¬slom. Vraćala je vukove koji su zalutali među drvećem. Susreo sam njezin pogled preko dvadesetak tijela u trku. Gledali smo se vrlo kratko.
U šapama sam osjetio vibracije nečega nepoznatog. Nečega nadolazećeg.
Grace mi je dobacila još jednu sliku. Prijedlog. Čopor, sa mnom na čelu, vodim ih daleko od onoga što je nagovijestilo svoj dolazak. Ona je uz mene, brine se o tome da me svi slijede. Nisam mogao sumnjati u sliku koja mi je došla od auta jer se stalno ponav¬ljalo ovo: Sam. Zbog toga je sve bilo u redu, iako taj pojam nisam baš shvaćao.
Poslao sam sliku cijelom čoporu. Ne zahtjev. Zapovijed. Mi se krećemo. Oni moraju za mnom. Da je sve kako treba, Paul bi trebao izdavati zapovijedi, crni vuk, i sve druge trebalo bi kazniti zbog neposluha. Na trenutak se ništa nije događalo.
Onda smo svi jurnuli u trk, odjednom, gotovo istodobno. Kao da lovimo, no naš je plijen daleko i ne vidi se.
Svi su me vukovi slušali.


ŠEZDESET DEVETO POGLAVLJE
COLE


Šljakalo je.
No čim sam ih počeo slijediti u Volkswagenu, raštrkali su se i dugo im je trebalo da ponovno oblikuju skupinu. Gotovo je svanulo, nije bilo vremena da se navikavaju na auto. Istrčao sam, dobacivao slike kako sam najbolje znao, a išlo mi je sve bolje i bolje. Iako sam im morao biti blizu, nisam im se približio toliko da bi bilo glupo i opasno. Trčao sam vlastitim nogama. Pokušavao sam ostati na cesti tako da se mogu orijentirati. Oni su bili nekoliko metara dalje. Bio sam dovoljno blizu da mogu pratiti njihovo kretanje. Nisam mogao vjerovati da sam ih maloprije psovao zbog sporosti. Da su bili imalo fokusiraniji, ne bih mogao držati korak s njima. No, bio sam tamo, trčao s njima, gotovo sam opet bio dio čopora koji je jurio pod mje¬sečinom koja je blijedjela. Nisam smio ni pomisliti na to što će se dogoditi kad se umorim. Tog trenutka, dok me je lupao adrenalin, takvo što bilo mi je nezamislivo.
Moram reći, čak i kao neizlječivi cinik, zbilja je bilo posebno vidjeti vukove kako se zalijeću, skaču, napinju i jure jedni s drugima. A prizor Sama i Grace nije bio usporediv ni sa čim.
Jasno, Samu sam mogao slati slike, no njemu je očito trebala pomoć s razumijevanjem. No, s druge strane. Sam i Grace, oboje vukovi, imali su neku svoju vezu. Sam bi jedva okrenuo glavu, a Grace je već otišla na kraj čopora i ohrabrivala nekog vuka koji je zastao kako bi se pozabavio s nekim fascinantnim mirisom. Ili
bi presrela jednu od mojih slika, prevela je Samu trzajem repa i odjednom bi promijenili smjer onako kako sam htio. Cijelo vrijeme dok su trčali, iako je čopor gonila hitnost i opasnost. Sam i Grace su se dodirivali, njuškali, sudarali. Njihova ljudska veza prevedena na vučji jezik.
No, imali smo jedan problem. Sjeverno od Sume Boundary nalazila se velika čistina pokrivena grmljem. Vukovi će biti laka meta dok je budu prelazili. Već sam se prije vozio tuda i nije mi se činila tako velikom, no tad sam bio u autu i vozio sto na sat. Sad smo išli pješice i kretali se možda tek desetak kilometara na sat. Na obzoru se već stvarala ružičasta boja i sunce je razmatralo svoj izlazak.
Prebrzo. Ili smo mi možda kasnili. Čistina se pružala kilome¬trima ispred nas. Nema šanse da je vukovi prijeđu prije no što izađe sunce. Mogao sam se nadati samo tomu da helikopter neće imati sreće pri polasku. Da će krenuti sa suprotne strane Šume Boundary i čuditi se zašto više nema vukova. Tako bi to išlo da imamo sreće. Da je svijet pošten.


SEDAMDESETO POGLAVLJE
ISABEL


Već je bilo svanulo kad sam pronašla Volkswagen ostavljen na parki¬ralištu kraj jezera. Opsovala sam Colea što je ostavio Samov mobitel i auto, no tad sam vidjela da je čopor ostavio zbrčkane tragove u rosi. Tu je bilo više vučjih tragova no što sam ih ikad vidjela. Koliko ih je bilo? Deset vukova? Dvadeset? Trava je bila potpuno polegnuta tamo gdje su čekali i onda su tragovi vodili natrag na cestu. Baš kao što je pisalo u dnevniku. Krenuli su Cestom 169.
Toliko sam se razveselila što sam našla tragove da isprva ni¬sam shvatila što to znači vidjeti njihove tragove tako jasno. Sunce je već izlazilo i to je značilo da nam polako nestaje vremena. Ne, već nam je nestalo vremena, osim ako vukovi nekim čudom nisu napustili šumu. Ružna pustopoljina pružala se pokraj Ceste 169 na izlazu iz Mercy Fallsa i Šume Boundary. Ako se vukovi nasukaju ondje, bit će mom ocu i njegovoj poduzetnoj pušci kao na pladnju.
Mogla sam samo misliti na to da će sve biti u redu ako sti¬gnem do vukova. Brzo sam usmjerila svoj terenac niz cestu. Shvatila sam da mi je strašno hladno; iako nije bilo, bila je to tek uobičajena svježina zore. Nisam se mogla zagrijati. Nije bilo nikakvog prometa. Tko bi bio na ovom kozjem puteljku osim vukova i ljudi koji ih love? Nisam bila sigurna u koju bih kategoriju svrstala sebe.
Napokon sam ugledala vukove. U polusvjetlu svitanja bili su samo tamne mrlje na prljavom tlu, pokazivali su se samo kao različite nijanse sive i crne. Naravno, bili su nasred pustopoljine.
u urednim redovima po dvoje ili troje. Najlakše mete na svijetu. Kad sam se približila, vidjela sam vučicu Grace na čelu čopora. Nije bilo šanse da zaboravim oblik njezina tijela, dužinu njezinih nogu i način na koji je držala glavu. Pokraj nje bio je Sam. Vidjela sam i bijelu vučicu. Na trenutak sam pomislila da je to Olivia, no tad sam se sjetila da mora biti Shelby. Luda vučica koja nas je nekad davno slijedila do klinike. Ostali su mi vukovi bili stranci. Samo vukovi.
I tamo, daleko ispred mene, s druge strane ceste, trčao je čov¬jek. Nisko sunce njegovu je sjenu izvlačilo da bude stotinama puta viša od njega. Cole St. Clair trčao je uz vukove, preskakao blato i jarke uz cestu. Pružao je ruke da održi ravnotežu, trčao bez srama, kao neki mali dječak.
Bilo je nečega toliko velebnog u slici Colea kako trči s vuko¬vima. Ono što sam mu posljednje rekla zazvonilo mi je u ušima. Grijao me je sram kad ništa drugo nije moglo.
Imala sam novi cilj. Ispričat ču mu se kad sve ovo završi.
Primijetila sam da nešto zvecka na mojoj instrumentploči. Pritisnula sam je rukom pa sam probala vrata, pokušavajući shvatiti odakle dolazi zveckanje.
Vidjela sam da uopće ne dolazi iz mog terenca. Spustila sam prozor.
Iz smjera šume čula sam zvuk helikopterskih elisa kako dola¬zeći tuku zrak.

COLE
Sljedeći dio dogodio se tako brzo da nisam mogao razlučiti događaje niti im pridati ikakav smisao.
Buka helikoptera, svaki udarac dolazio je dvaput toliko koliko mi se srce raspadalo u ušima. U usporedbi s nama bio je brz, letio je nisko i bio je glasniji od eksplozije. Pri ovom svjetlu na nebu je izgledao crn; i dok sam bio čovjek, izgledao mi je poput čudovišta. Nešto me je bockalo iznutra, oprezan predosjećaj. Tempo elisa bio
je istovjetan jednoj mojoj staroj pjesmi i riječi su mi se nepozvane pojavile u glavi. Ja sam potrošna roba.
Buka je imala trenutačan učinak na vukove. Zvuk je prvo udario njih, počeli su se kretati bez ikakvog reda, grupirati se i raz¬dvajati. Kad se helikopter približio, podizali su glave dok su trčali. Podvili su repove, spustili uši.
Teror.
Nije bilo zaklona. Ljudi u helikopteru nisu me vidjeli. Ako jesu, nije ih zanimalo. Sam je glavu napola okrenuo meni, čekao je moje upute. Grace je stajala uz njega, pokušavajući održati uspani¬čene vukove na okupu. Slao sam im slike dolaska u šumu s druge strane ove čistine, no drveće se činilo daleko izvan dosega.
Uključio sam vukove, helikopter, tlo, pokušavajući smisliti neki novi plan koji bi ih spasio u sljedećih dvadeset sekundi. Vidio sam da Shelby zaostaje. Smetala je Becku koji je vukove držao na okupu s druge strane. Režao je na nju, no nije odustajala. Stalno se vraćala, poput komarca. Toliko dugo zbog njega nije smjela izazvati nikoga u čoporu i sad je vukla svoj potez kad nije mogao paziti na nju. Ona i Beck sve su više zaostajali. Poželio sam da sam se borio bolje onog dana kad sam je sreo u šumi. Da sam je barem ubio!
Zvuk helikoptera bio je toliko glasan, proždirao je sve pod sobom. Osjećao sam se kao da nikad u svom životu nisam čuo ništa drugo. Prestao sam trčati.
Tad se sve počelo vrtjeti prebrzo. Sam je zarežao na Shelby i ova je ostavila Becka kao da je nikada nije ni zanimao. Na trenutak sam pomislio da je prevagnuo Samov autoritet.
Tad se bacila na njega.
Mislio sam da sam poslao upozorenje. Trebao sam poslati upozorenje.
Bilo bi prekasno, čak i da su me poslušali.
Prašina se dizala oko njih, odjeknuo je pucanj i prije no što sam shvatio o čemu je riječ, Beck je pao. Podignuo se na noge, gri¬zao se za kralježnicu i opet pao. Nešto se raspuknulo, jedva se čulo od helikoptera, i ovog je puta pao i više se nije dizao. Tijelo mu je bilo u komadima.
Nisam mogao ni misliti o tome. Beck. Trzao se, prevrtao, grizao bez ustajanja. Nije se mijenjao. Umirao je. Tijelo mu je bilo previše uništeno da bi se izliječilo.
Nisam mogao gledati.
Nisam mogao maknuti pogled.
Sam se trgnuo i ostao nepomičan, i vidio sam kako ustima oblikuje nečujan cvilež. Obojica smo se ukipili; Beck nije smio umrijeti. On je bio naš div.
Umro je.
Iskorištavajući Samov nedostatak pozornosti, Shelby se bacila postrance na njega i gurnula ga na tlo. Kotrljali su se po blatu. Po¬kušavao sam Samu poslati slike, reći mu da je otrese sa sebe i krene, no nije slušao zato što je mogao misliti samo na Becka, ili zato što je Shelby zauzela svu njegovu usredotočenost.
Trebao sam je ubiti.
Helikopter je pred njima još uvijek polako letio za vukovima. Prljavština je eksplodirala još jedanput, no ovog puta nijedan vuk nije pao. Tek sam na trenutak pomislio Možda će Beck biti jedini kad je jedan vuk usred čopora pao u trku, kotrljajući se i grčeći se. Dvjema puškama u helikopetru trebalo je nekoliko dugih minuta da završe posao.
Ovo je bila katastrofa.
Izveo sam vukove iz šume da ih polako ubiju, jednog po jed¬nog. Smrt u sedam sporih metaka.
Helikopter je zastao. Htio sam misliti da se ostavio potjere, no znao sam da se vraća samo da dobije bolji kut za pucanje. Vu¬kovi su bili skroz raštrkani od straha; kad je Sam počeo borbu sa Shelby, samo su stali. Bili su tako blizu šume, stigli bi do zaklona da se pokrenu. Trebalo im je samo nekoliko trenutaka bez straha od helikoptera.
No, nismo imali te trenutke. Dok su Sam i Shelby bili odvojeni od ostatka čopora, oni su bili sljedeći.
Još mi se uvijek pred očima vrtjela Beckova smrt.
Nisam mogao dopustiti da se isto dogodi Samu.
Nisam razmišljao. Moja sjena, pružena preda mnom, posegnula je u džep mojih hlača istodobno kad i ja. Izvadio sam špricu, otki¬nuo poklopac zubima i zabio je u svoju venu. Nije bilo vremena ni za razmišljanje ni za osjećaje plemenitosti. Ostao je samo brz, nazubljen osjećaj boli i tihi nalet adrenalina koji je pomagao ubrzati promjenu. Bio sam u svijetu agonije. Potom sam postao vuk i potrčao.
Shelby. Ubij Shelby.
To je bilo sve čega sam se trebao sjećati, i riječi su već iščezavale kad sam udario Shelby svom snagom. Sav sam se pretvorio u ralje i rezanje. Zubi su mi zveckali oko njezina oka baš onako kako sam naučio od nje. Trzala se i grizla, znajući da ovog puta mislim ozbilj¬no. U mom napadu nije bilo ljutnje. Sama nepokolebljiva odlučnost. Ovako je naša prethodna borba trebala izgledati.
Usta su mi bila puna krvi, Shelbyne ili moje. Poslao sam Samu sliku: Idite odavde. Želio sam da bude na čelu s Grace. Želio sam da ode od mene, da se vrati čoporu, da bude jedan od mnogih, a ne usamljena, nepomična meta.
Zašto me nije htio ostaviti? IDI ODAVDE. Nisam mogao dru¬gačije zahtijevati. Bilo je načina da ga uvjerim, no sad ih se nisam mogao sjetiti. Potom nam je došla slika od Grace. Čopor se bez usmjerenosti potpuno raštrkao, a šuma je bila tako blizu, no bez njega ipak tako daleko. Helikopter se vraćao. Beck je bio mrtav. Bili su prestravljeni. Trebali su ga. Ona ga je trebala.
Nije me htio ostaviti.
Pustio sam Shelby i zarežao na njega iz sve snage. Njegove su se uši zatresle, i onda je otišao. Cijelim sam tijelom želio poći za njim.
Shelby ih je htjela slijediti, no oborio sam je na tlo. Kotrljali smo se preko pijeska i kamenja. Oči i usta bili su mi puni zrnaca prljavštine. Bila je bijesna. Stalno mi je slala iste slike, gotovo me nadvladala težinom svog straha, ljubomore, ljutnje. Stalno mi je slala slike. Ubija Sama. Ubija Grace. Izborila se za mjesto na čelu čopora.
Zgrabio sam je za vrat. U ovoj osveti nije bilo radosti. Trzala se, no nisam puštao. Nisam smio.

SEDAMDESET PRVO POGLAVLJE
GRACE


Čopor je bio sasvim dezorijentiran. Isprva mi je moj vuk slao slike i, začudo, skupa s njim i dečko koji je trčao uz nas. Sad nismo imali nijednoga i ja sam ih sama, kako sam najbolje znala, morala natjerati u skupinu, no ja nisam on. Tek sam se naučila kako biti vuk. On je morao skupiti sve vukove. No njegov jad preglasno je odjekivao u mojoj glavi, nije bilo mjesta ni za što drugo. Beck, Beck, Beck, i nekako sam razumjela da je to ime prvog vuka koji je pao. Moj se vuk želio vratiti do Beckova tijela, no ja sam već vidjela slike. Tijelo mu je bilo uništeno. Nije moglo pružiti potporu životu. Otišao je.
Gromovito vozilo, crno na nebu, opet se zaglušujuće približavalo. Bio je to opušteni grabežljivac, polako nas je prekrivao.
Bjesomučno sam svom vuku slala sliku kako se čopor smiruje pod našim vodstvom i bježi u zaklon drveća. Cijelo sam vrijeme trčala oko sebi najbližih vukova, navodila ih da se pokrenu, gurala ih prema drveću. Kad je moj vuk dotrčao k meni, njegove su slike bile zid prizora i zvukova koje nisam znala tumačiti. Uhvatila bih tek jednu u stotini. Nijedna mi nije imala smisla. A čudovište se približavalo iznad drveća.
Moj mi je vuk poslao hitnu, nejasnu misao.
Cole. Shelby.
Možda zbog sunca koje me grijalo, možda zbog jakosti te misli i osjećaja sjene da sam nekad bila netko drugi, znala sam na koga je mislio.
Pogledala sam iza sebe, i dalje u polutrku da ne izgubim pred¬nost. Tamo su zaista bili Cole i Shelby, u borbi toliko divljoj da mi je nestalo daha. Bili su gotovo predaleko da bih jasno vidjela, skroz dolje na čistini na kojoj smo bili.
Jedva se čulo neko praskanje, i onda je Shelby pustila Colea.
Odmaknuo se od nje kad je bezglavo jurnula. Baš prije no što se survala, okrenula se prema meni. Lice joj je bilo crveni nered, ili je crveni nered bio tamo gdje je nekad bilo lice.
Helikopter je režao, nisko ih nadlijećući.
Sekundu kasnije i Cole je pao.


SEDAMDESET DRUGO POGLAVLJE
ISABEL
Iz nekog razloga nisam vjerovala da će ikad doći do ovoga.
Cole.
Bijela vučica još je uvijek lamatala samo jednom slabašnom stražnjom nogom. Ali Cole... Cole je ležao nepomičan tamo gdje je pao.
Srce mi se raspuknulo u grudima. Malene eksplozije prljavštine pratile su pucnjeve mog oca. Sam i Grace trčali su koliko su ih noge nosile, ravno prema drveću koje nikada neće dosegnuti. Ostatak čo¬pora zaostajao je za njima.
Moja prva pomisao bila je sebična: Zašto Cole od svih vukova? Zašto onaj do kojeg mi je stalo?
No tad sam vidjela da je tlo okaljano truplima, da je Cole samo jedan od šestorice koji su pali. I bacio se u sve ovo kad je vidio da je Sam u opasnosti. Znao je što se može...
Zakasnila sam.
Helikopter je krenuo za jednim od odlutalih. Sunce je bilo po¬put prijetećeg crvenog diska na obzoru; odbijalo se od identifikacije helikoptera. Vrata su bila otvorena, a iza pilota dvojica su muškaraca sjedila s puškama uperenim u tlo, svaki na svojoj strani. Jedan od njih bio je moj otac.
Nisam mogla... nisam mogla spasiti Colea.
No, mogla sam spasiti Sama i Grace. Gotovo su dosegnuli šu¬mu. Bili su tako blizu. Trebalo im je još samo nekoliko trenutaka.
Odlutali je umro. Nisam znala tko je on. Helikopter se polako okrenuo da još jedanput nanišani. Bacila sam pogled na Colea; shvatila sam koliko sam željela da se pomakne tek kad je ostao ne¬pomičan. Nisam mogla vidjeti gdje su ga na tijelu točno upucali, no vidjela sam krv oko njega i ležao je potpuno spljošten, miran, malen, izgledajući sasvim neslavno. Nisam to mogla podnijeti.
Moralo je biti brzo. Uvjeravala sam se da je bilo brzo.
Nisam mogla misliti na to. Nisam mogla misliti da je mrtav.
No ipak jesam.
Odjednom me više nije bilo briga za to što će se otac ljutiti na mene, što ću uzrokovati milijun problema, što ću uništiti sav napredak koji smo dosada postignuli.
Mogla sam zaustaviti sve.
Kad se helikopter ponovno pojavio, gurnula sam svoj automo¬bil s ceste na prljavo tlo i prešla mali nasip. Moj terenac vjerojatno nije bio namijenjen terenskoj vožnji, skakutao je i cvilio kao da se raspada i kao da duše iz pakla pokušavaju pobjeći iz karoserije. Mislila sam da ću vjerojatno uništiti osovine ako se to uopće može.
No usprkos zveckanju i buci, bila sam brža od vukova, zale¬tjela sam se medu njih i razdvojila ih, tjerajući ih tako da oblikuju skupinu ispred mene.
Pucnjevi su odmah utihnuli. Prašina se za mnom dizala u go¬lemim oblacima i zaklanjala mi pogled na helikopter. Ispred sebe vidjela sam vukove kako bježe u šumu za Samom i Grace, jedan za drugim. Mislila sam da će mi se srce raspuknuti.
Prašina se smirila. Helikopter je lebdio iznad mene. Otvorila sam prozor na krovu auta i pogledala prema nebu. Prašina je još uvijek lebdjela između nas, no kroz otvor sa strane helikoptera pri¬mijetila sam da me je tata vidio. Prepoznala sam taj izraz lica čak i tako visoko u zraku. Šok, sram i nevjerica zajedno.
Nisam znala što će se dogoditi poslije.
Željela sam plakati, no samo sam zurila gore dok se zadnji vuk nije sklonio u šumu.
Moj mobitel zazujao je na suvozačevu sjedalu.
miči se odatle
Odgovorila sam na poruku, ti prvi


SEDAMDESET TREĆE POGLAVLJE
SAM


Ponovno sam se pretvorio u čovjeka bez imalo pompe. Kao da to nije nikakvo čudo. Samo ovo: sunce na mojim leđima, vrelina dana, vukodlak koji trči mojim promjenjivim venama. I došao je Sam, čovjek.
Bio sam kraj kolibe, Koenig je čekao. Bez komentiranja moje golotinje dodao mi je majicu i donji dio trenirke iz svog auta.
»Straga je pumpa ako se želiš oprati«, rekao je, iako nisam mogao biti prljav. Koža koju sam sada nosio bila je tek izrađena.
No ipak sam pošao iza kolibe, čudeći se svom koraku i spo¬rim ljudskim otkucajima srca. Kad je voda počela prskati iz stare metalne pumpe, vidio sam da su mi dlanovi i koljena prljavi od promjene.
Protrljao sam kožu, obukao se i popio malo vode iz pumpe. Misli su mi se već počele vraćati. Bile su divlje, nabujale i nesigurne. Uspio sam, doveo sam čopor ovamo, opet sam postao ja, bio sam vuk i ostao sam vjeran sebi. Ako ne sebi, onda barem svom srcu.
Bilo je nemoguće, a ipak sam stajao tu pokraj kolibe i nosio vlastitu kožu.
Zatim sam vidio Beckovu smrt i dah mi je postao brod na nemirnom, prevrtljivom i opasnom moru.
Pomislio sam na Grace, na to kako smo oboje bili vukovi. Na osjećaj trčanja pokraj nje, sanjao sam o tome svih onih godina prije no što sam )e upoznao kao djevojku. Sati koje smo proveli zajedno kao vukovi bili su upravo onakvi kakve sam zamišljao, nije bilo riječi da nam se ispriječe.
I onda Cole.
Nemoguće je postalo moguće samo zbog njega. Zatvorio sam oči.
Koenig me je pronašao kraj pumpe: »Jesi li dobro?«
Polako sam otvorio oči. »Gdje su ostali?«
»U šumi.«
Kimnuo sam. Vjerojatno su tražili neko mjesto na kojem će se osjećati dovoljno sigurno da se odmore.
»Svaka čast«, rekao mi je Koenig prekriženih ruku.
Pogledao sam šumu. »Hvala«, odgovorio sam.
»Sam, znam da sada ne želiš misliti o tome, no oni će se vratiti po trupla«, rekao mi je. »Ako ih želiš...«
»Grace će se brzo promijeniti«, rekao sam. » Čekat ću nju.«
Zapravo mi je Grace bila potrebna. Nisam se mogao vratiti ondje bez nje. I još više od toga trebalo mi je da je vidim. Nisam se mogao pouzdati u vučje sjećanje kako bih znao da je dobro.
Koenig nije navaljivao. Ušli smo u kolibu. On je izvadio još neku odjeću iz auta i ostavio je ispred vrata kao prinos nekom bo¬žanstvu. Vratio se s dvije stiroporne šalice kave iz supermarketa. Iz jedne je već pio. Bila je grozna, no pio sam iz čiste zahvalnosti na dobroti.
Sjeo sam na jednu od prašnjavih stolica našega novog doma, s glavom u rukama, zureći u pod, prebirući po vučjim sjećanjima. Sjetio sam se posljednjih riječi koje mi je Cole rekao: Vidjet ćemo se s druge strane.
Potom je netko lagano pokucao na vrata. Bila je to Grace, obučena u malo preveliku majicu i trenirku. Sve što sam joj namje¬ravao reći: Izgubili smo Colea. Beck je mrtav. Ti si živa... sve mi se samo rastopilo na jeziku.
»Hvala vam«, rekla je Grace Koenigu.
»Spašavanje ljudskih života moj je posao«, odgovorio je Koenig.
Zatim mi je prišla i čvrsto me zagrlila, a ja sam zakopao lice u njezino rame. Naposljetku me je pustila i rekla: »Idemo po njih..

SAM


U usporedbi s putovanjem ujutro, sad nam nije trebalo nimalo vremena da dođemo do mjesta na kojem nas je helikopter našao.
Beck je bio tamo, tijela u potpunom rasulu. Sve iznutrice bile su mu prosute okolo. Nisam ni znao da ih imamo toliko.
»Sam«, rekla mi je Grace.
Tijelo mu je bilo toliko spljošteno i mršavo, kao da unutra nema ničega. A možda i nije bilo. Možda je pucanj sve raznio. Ali oni komadi iznutrica... Nosio ih je sa sobom dok nije umro. Sjetio sam se ptice koju je Shelby mrcvarila na našem prilazu.
Sam.
Usta su bila otvorena, jezik je ležao preko zuba. Ne kao u psa koji dahće, nego nekako čudno i neprirodno. Zbog kuta jezika po¬mislio sam da je tijelo zacijelo ukočeno. Kao kad auto udari psa. Samo još jedno truplo.
Sam
Reci
Ali njegove oči
Nešto
Imao je njegove oči
Sam
I morao sam mu reći još toliko toga
Plašiš me.
Bit ću dobro. Bio sam dobro. Kao da sam cijelo vrijeme znao da će umrijeti. Biti mrtav. Da ćemo ovako pronaći njegovo tijelo, uništeno i izmrcvareno, da će otići od mene i da nikad nećemo popraviti ono što smo pokvarili. Nisam htio plakati jer moralo je završiti ovako. On je morao otići, no i prije je odlazio, i ovo neće biti ni po čemu drugačije, ovaj apsolutni odlazak, ovaj vječni od¬lazak, ovaj odlazak bez nade o proljeću i toplom vremenu koji će mi ga vratiti.
Nisam mogao osjetiti ništa, jer nisam imao što. Osjećao sam se kao da sam ovaj trenutak preživio već tisuću puta, toliko puta da više nisam mogao pridonijeti ikakvim osjećajima. Isprobavao sam tu ideju u svojoj glavi. Beck je mrtav, Beck je mrtav, Beck je mrtav, čekao sam suze, čekao sam osjećaje, bilo što.
Zrak oko nas mirisao je na proljeće, no osjećao sam se kao da je zima.


GRACE


Sam je samo stajao ondje, spuštenih ruku, i u potpunoj tišini zurio u truplo kraj naših nogu. Nešto zastrašujuće u njegovu licu natjeralo mi je bešumne suze na oči.
»Sam«, preklinjala sam, »molim te.«
»Dobro sam«, rekao je.
Tad se samo nježno strovalio na pod. Sklupčao se, isprepleo ruke iza glave, spustio lice na koljena, nadilazeći plač. Nisam znala što ću.
Čučnula sam kraj njega i zagrlila ga. Tresao se i tresao, no nije bilo suza.
»Grace«, šaptao je. U toj jednoj riječi čula sam agoniju. Stalno je rukom prolazio kroz kosu, skupljao i opuštao šake, nije prestajao. »Grace, pomozi mi. Pomozi mi.«
No nisam znala što da učinim.
SEDAMDESET PETO POGLAVLJE
GRACE

Nazvala sam Isabel s Koenigova mobitela.
Sam, Koenig i ja proveli smo sat vremena pronalazeći put kroz grmlje, obavljajući morbidan posao brojenja vučjih trupala i provje¬ravajući prepoznaje li ih Sam. Sedmero mrtvih vukova, uključujući i Bečka. Još nismo bili stigli do Colea i Shelby.
Sam je stajao metar ili dva dalje, gledao je u šumu, ruku iza glave. Kao i uvijek, ta je gesta bila toliko karakteristična za Sama, kao i za Becka. Nisam se mogla sjetiti jesam li to ikad rekla Samu. Nisam znala hoću li mu time pomoći ili ću ga povrijediti.
»Isabel«, rekla sam.
Samo je uzdahnula.
»Znam. Kako ti je ondje?«
Glas joj nije zvučao uobičajeno. Mislila sam da je možda plakala.
»O, ista stara pjesma. Imam doživotnu zabranu izlazaka, što znači do sljedećeg tjedna, jer tad će me ubiti. Sad sam u svojoj sobi jer mi je dosta urlanja.«
To je objasnilo neobičan glas.
»Zao mi je«, rekla sam joj.
»Neka ti ne bude. Ionako sam malo zakasnila, zar ne?«
»Nemoj se gristi zbog toga, Isabel. Znam da to voliš, no vuko¬vima nisi dugovala ništa, a ipak si došla.«
Dugo nije rekla ništa, pitala sam se vjeruje li mi. Naposljetku je dodala: »I misle me poslati u Kaliforniju da živim s bakom dok ne prodaju kuću.«
»Molim?«
Bila sam toliko oštra da me je Sam namrgođeno pogledao.
Isabelin glas bio je potpuno bezbojan. »Da. Položit ću ispite i strpat će me u avion sa svim mojim prnjama. Isabel Culpeper. Vraća se u Kaliforniju podvijenog repa. Smatraš li me slabićem zato što jednostavno neću pobjeći?«
Sad je stigao moj red da uzdišem. »Ako možeš sačuvati rodite¬lje, mislim da moraš. Iako ti je tata grozan. To ne znači da ja ne bih htjela da odeš od njih.« Isabel u Kaliforniji? »Ne mogu vjerovati. Jesi li sigurna da se neće predomisliti?«
Podsmjehnula se. Surovim zvukom nove rane.
»Zahvali joj se«, dobacio je Sam.
»Sam ti se želi zahvaliti.«
Isabel se nasmijala. Ha. Ha. Ha. »Zato što napuštam državu?«
»Zato što si nam spasila život.«
Trenutak nismo ništa govorile.
»Nisam sve spasila«, rekla je Isabel.
Nisam znala što da joj kažem jer govorila je istinu. Nije ona bila kriva za to, no nisam joj mogla lagati. Umjesto toga rekla sam: »U polju smo. Gdje je Cole bio... gdje je...« Prekinula me je.
»Bio je nekakav nasip kraj ceste. Trebali bi vidjeti tragove mojih guma. On je bio par metara bliže. Moram ići. Moram...«
Telefon je umuknuo.
Uzdahnula sam i poklopila slušalicu, prenoseći informacije. Zajedno smo slijedili njezine upute, što nas je odvelo do Shelbyna tijela. Bilo je začuđujuće netaknuto, osim lica, koje je bilo toliko uništeno da ga nisam mogla ni gledati. Krvi je bilo posvuda.
Željela sam suosjećati, no mislila sam samo: Cole je mrtav. Cole je mrtav zbog nje.
»Napokon je otišla«, rekao je Sam. »Umrla je u vučjem tijelu. Mislim da je tako i željela.«
Posvuda oko Shelbyna tijela trava je bila uprljana crvcnom bojom. Nisam znala koliko je daleko od ovog mjesta umro Cole. Je li ovo bila njegova krv? Sam je gutao, gledao ju je, i znala sam da on vidi i nekoga drugog, ne samo čudovište. Ja to nisam mogla.
Koenig je promrmljao da mora telefonirati i ostavio nas na¬samo.
Dotaknula sam Samovu ruku. Stajao je u toliko krvi da je izgledalo kao da je i sam ranjen. »Jesi li dobro?«
Protrljao je ruke; opet je zahladilo jer je zašlo sunce. »Nije mi to bilo mrsko. Grace.«
Nije morao objašnjavati. Još sam se uvijek sjećala radosti koju sam osjetila kad je kao vuk potrčao prema meni, iako mu se nisam mogla sjetiti imena. Sjećala sam se kako smo izmjenjivali slike na čelu čopora. Svi su mu vjerovali, kao i ja. Tiho sam mu rekla: »Jer ti je išlo bolje.«
Odmahnuo je glavom: »Zato jer sam znao da nije zauvijek.«
Pomilovala sam ga po kosi i sagnuo je glavu da me poljubi, tiho poput tajne. Naslonila sam se na njegova prsa i zajedno smo stajali zaštićeni od hladnoće.
Nakon nekoliko dugačkih minuta Sam je koraknuo unatrag i pogledao prema šumi. Na trenutak sam pomislila da osluškuje, no odsad nijedan vuk više neće zavijati u Šumi Boundary.
Rekao je: »Ovo je jedna od posljednjih pjesama koje me je Ulrik natjerao da naučim napamet.«
»Endlich entschloss sich niemand
und niemand klopfte
und niemand sprang auf
und niemand offnete
und da stand niemand
und niemand trat ein
und niemand sprach: willkom
und niemand antwortete: endlich.«
Isprva nisam mislila da će mi Sam odgovoriti. Škiljio je prema večernjem suncu, gledao u šumu u koju smo pobjegli prije milijardu godina, i onda u šumu u kojoj smo živjeli, cijelu vječnost prije toga. Bio je toliko drugačiji nego onda kad sam ga prvi put srela, kad je krvario na mom pragu. Taj je Sam bio sramežljiv, naivan, nježan, izgubljen u riječima svojih pjesama. Oduvijek sam voljela tu verziju njega. No, i ova je promjena bila u redu. Onaj Sam ne bi bio preži¬vio sve ovo. A ne bi ni ona Grace koja sam bila prije.
Sam je rekao, gledajući Šumu Boundary:
»Na kraju nitko nije odlučio
i nitko nije pokucao
i nitko nije poskočio
i nitko nije otvorio
i nitko nije stajao tamo
i nitko nije ušao
i nitko nije rekao: dobrodošao
i nitko nije rekao: napokon.«
Naše večernje sjene bile su visoke kao drveće i ništa ih nije moglo zaustaviti. Bilo je kao da smo na drugom planetu, tu među grmljem, a plitka voda svjetlucala je ružičastom i narančastom, baš kao i zalazak sunca. Nisam znala gdje još da tražimo Coleovo tijelo. U blizini mu nije bilo ni traga, samo točke krvi na vlatima trave i lokvice u rupama na tlu.
»Možda se povukao u šumu«, bezbojno je rekao Sam. »In¬stinkti bi mu naredili da se sakrije, čak i ako umire.«
Srce mi se uzlupalo. »Misliš li da je možda...«
»Previše je krvi«, odgovorio je Sam. Nije me gledao. »Pogledaj samo. Sjeti se kako se ja nisam mogao sam izliječiti nakon jednog metka u vrat. Nije mogao uspjeti sam. Samo se nadam... Samo se nadam da se nije bojao dok je umirao.«
Nisam rekla ono što sam mislila: svi smo se bojali.
Zajedno smo pročešljali rub šume, za svaki slučaj. Tražili smo i kad je pao mrak jer smo znali da će nam njuh pomoći više nego vid.
No, nije mu bilo ni traga ni glasa. Na kraju je Cole St. Clair napravio ono što radi najbolje.
Nestao je.


SEDAMDESET ŠESTO POGLAVLJE
ISABEL

Kad smo se tek uselili u ovu kuću, voljela sam jedino sobu s klavi¬rom. Mrzila sam to što smo se doselili u državu koja je bila jednako daleko od obaju oceana koji su oplakivali moju zemlju. Mrzila sam stari, pljesnjivi miris ove kuće i sablasnu šumu oko nje. Mrzila sam što je zbog svega toga moj brat postao još bjesniji. Mrzila sam što moja soba ima kose zidove, što stube škripe i što je kuhinja puna mrava bez obzira na skupe elemente.
Obožavala sam sobu s klavirom. Okruglu prostoriju sazdanu napola od prozora, napola od kratkih dijelova drvenog zida obojenih u boju burgundca. U sobi je bio samo klavir, tri stolice i luster koji je bio zadivljujuće nekičast, s obzirom na rasvjetu u ostatku kuće.
Nisam znala svirati klavir, no voljela sam sjediti na klupi i gledati kroz prozor prema šumi. Iznutra nije bila tako sablasna jer nas je dijelila sigurna razdaljina. Možda su tamo bila čudovišta, no nisu se mogla usporediti s deset metara vrta, par centimetara stakla i Steinwayem. Nema boljeg načina da se doživi priroda, mislila sam.
Još sam uvijek katkad tako razmišljala.
Ove sam se noći usudila izaći iz svoje sobe, izbjegavajući rodi¬telje koji su prigušenim glasovima razgovarali u knjižnici, i uvukla se u sobu s klavirom. Tiho sam zatvorila vrata i sjela na klupu pre¬križenih nogu. Bila je noć i ništa se nije moglo vidjeti osim kruga trave osvijetljenog svjetlom s verande. Nije me bilo briga što ne vidim drveće. Tamo ionako više nije bilo čudovišta.
Ušuškala sam se u majicu s kapuljačom i privukla noge prsima.
U Minnesoti sam uvijek osjećala hladnoću. Stalno sam čekala ljeto, no ono nikad ne bi došlo.
Kalifornija mi u ovom trenutku i nije zvučala tako grozno. Htjela sam se zakopati u pijesak i spavati zimski san dok ovaj osje¬ćaj praznine ne nestane.
Kad mi je mobitel zazvonio, trgnula sam se i lupila laktom o tipke, koje su tupo zabrundale. Nisam ni shvatila da mi je mobitel u džepu.
Izvukla sam ga i pogledala tko zove. Samov mobitel. Stvarno nisam bila raspoložena kao njima poznata Isabel. Zašto me nisu mogli pustiti barem jednu noć?
Prinijela sam ga uhu: »Što je?«
S druge strane nije bilo ničega. Provjerila sam imam li dovolj¬no signala.
»Što je? Halo? Ima li koga?«
»Da.«
Sve su mi se kosti olabavile. Skliznula sam s klupe pokušava¬jući mirno držati telefon, pokušavajući podignuti glavu, jer mišići su me sasvim izdali. Srce mi je bolno lupalo u ušima i vjerojatno ne bih čula čak i da je nešto govorio.
»Ti«, zarežala sam, jer se nisam mogla sjetiti ničega drugog. Bila sam sigurna da će mi samo doći. »Nasmrt si me preplašio!«
Nasmijao se, onako kako sam čula u klinici, i počela sam pla¬kati.
»Sad Ringo i ja imamo još više toga zajedničkog«, rekao je Cole. »Tvoj nas je otac obojicu upucao. Koliko ljudi može to reći? Što ti je, gušiš li se?«
Pokušala sam se podignuti s poda, no noge su mi još uvijek klecale. »Da, gušim se, Cole. Baš to radim.«
»Zaboravio sam reći da sam ja na telefonu.«
»Gdje si bio?«
Nemarno je frknuo. »U šumi. Ponovno mi je izrastala slezena
ili nešto. I dijelovi bedara. Nisam siguran rade li moji najbolji dije¬lovi još uvijek. Slobodno dođi i pogledaj pod poklopac motora.«
»Cole«, rekla sam mu, »moram ti nešto reći.«
»Vidio sam«, odgovorio je. »Vidio sam što si napravila.«
»Žao mi je.«
Zastao je. »Znam da jest.«
»Znaju li Sam i Grace da si živ?«
»Kasnije ću im se baciti u zagrljaj. Želio sam prvo tebe na¬zvati.«
Na trenutak sam plivala u toj njegovoj rečenici. Zapamtila sam je tako da je mogu stalno vrtjeti u glavi.
»Roditelji će me poslati natrag u Kaliforniju zbog onog što sam napravila.« Nisam znala kako drugačije da mu to kažem, pa sam samo izlanula.
»Bio sam u Kaliforniji«, napokon je rekao. »Čarobno mjesto. Vrućina, crveni mravi i sivi uvozni automobili s velikim motorima. Zamišljam te pokraj dekorativnog kaktusa. Izgledaš mljac.«
»Rekla sam Grace da ne želim ići.«
»Pa ti si ionako djevojka iz Kalifornije«, rekao je. »Ovdje si samo astronaut.«
Samu sam sebe iznenadila smijehom.
»Molim?«
»Smijem se zato što me ti poznaješ samo četrnaest sekundi, od kojih smo sedam proveli ljubeći se, i ipak znaš više o meni nego svi moji prijatelji zajedno«, rekla sam.
Cole je razmislio. »Pa, dobro mi ide procjena ljudskih karak¬tera.«
Sam pojam njega kako sjedi u Beckovoj kući i razgovara na Samov mobitel, živ, izmamila mi je osmijeh na usne. Željela sam se još smiješiti, smijati se i nikad ne prestati. Moji roditelji mogu se ljutiti na mene do kraja života.
»Cole«, rekla sam, »nemoj izgubiti ovaj broj.«


SEDAMDESET SEDMO POGLAVLJE
GRACE

Sjećam se da sam ležala u snijegu, malena crvena točka koja se hladi, okružena vukovima.
»Jesi ii siguran da je ovo to mjesto?« upitala sam Sama. Bio je listopad, hladan noćni zrak izvukao je zelenilo iz lišća i tlo pre¬tvorio u smeđu i crvenu boju. Stajali smo na malenoj čistini. Bila je toliko mala da sam mogla stati u sredinu, pružiti ruke i dotaknuti brezu jednim dlanom, a drugim tresti grane bora. To sam i učinila.
Samov glas zvučao je sigurno. »Da, to je to.«
»Ja sam zapamtila veće mjesto.«
No, tad sam bila manja, i padao je snijeg. U snijegu se sve činilo većim. Vukovi su me dovukli s ljuljačke, oborili me na tlo, učinili me jednom od njih. Bila sam tako blizu smrti.
Polako sam se okrenula, čekala sam prepoznavanje, sliku iz prošlosti, nešto što bi mi pokazalo da se to stvarno ovdje dogodilo. No šuma oko mene i dalje je bila obična šuma, a čistina obična čistina. Da sam bila sama, prešla bih je u dva koraka i ne bih je ni smatrala čistinom.
Sam je nogama premetao po paprati i lišću. »I tako tvoji rodi¬telji misle da ideš u... Švicarsku?«
»Norvešku«, ispravila sam ga. »Rachel stvarno ide, i ja bih trebala s njom.«
»Misliš li da su ti povjerovali?«
»Nemaju razloga da mi ne vjeruju. Ispostavilo se da Rachel dobro idu prijevare.«
»Zabrinjavajuće«, rekao je Sam, iako nije zvučao zabrinuto.
»Da«, složila sam se.
Ono što nisam rekla, a oboje smo znali, jest da i nije bilo pre bitno vjeruju li mi ili ne. Napunila sam osamnaest godina, završila srednju školu preko ljeta, kao što sam i obećala, bili su pristojni prema Samu, kao što su i obećali, i sad sam mogla ići na koledž ili se iseliti, što god sam htjela.
Jedini problem bio je ovaj: zima. Osjećala sam je kako diže pobunu u mojim udovima, veže čvorove u mom želucu, mami me da se pretvorim u vuka. Neće biti ni fakulteta, ni Norveške, ni iseljenja dok ne budem sigurna da mogu ostati čovjek.
Gledala sam Sama kako čuči i prebire lišće po šumskom tlu. Nešto mu je zapelo za oko. »Sjećaš li se onog mozaika u Isabelinoj kući?« upitala sam.
Sam je našao to što je tražio, jasno žuti list u obliku srca. Izgladio ga je i zavrtio oko dugačke peteljke. »Baš me zanima što će biti s njim sad kad je kuća prazna.«
Oboje smo šutjeli trenutak, stajali jedno kraj drugog na male¬noj čistini s poznatim osjećajem Sume Boundary oko nas. Nigdje drugdje drveće nije mirisalo kao ovdje, pomiješano sa šumskim dimom i povjetarcem s jezera. Lišće je šaptalo drugačije nego lišće na poluotoku. Sjećanja su se uhvatila za ove grane, crvena i umiruća u hladnim noćima. Ostalo drveće to nije imalo.
Pretpostavila sam da će jednog dana ona šuma postati dom, a ova stranac.
»Jesi li sigurna da želiš napraviti ovo?« nježno me je upitao.
Mislio je na špricu punu krvi zaražene meningitisom koja me je čekala u kolibi. Na gotovolijek koji je spasio Sama, a ubio Jacka. Ako su Coleove teorije bile točne i ja pobijedim meningitis kao vuk, on će polako uništiti vukodlaka u meni i zauvijek me učiniti čovjekom. Ako je Cole bio u krivu, a Samovo preživljavanje slučajno, riskirala bih puno toga.
»Vjerujem Coleu«, rekla sam. On je sada bio strašna sila, mnogo veća osoba nego kad sam ga tek upoznala. Sam je rekao da je sretan što se Cole koristi svojim moćima kako bi činio dobro, a ne zlo. Ja sam sretna što je kolibu pretvorio u svoj dvorac. »Sve ostalo što je smislio ispalo je dobro.«
Dio mene osjetio je bol gubitka, jer nekih sam dana voljela biti vuk. Voljela sam osjećaj poznavanja šume, voljela sam biti dio šume. No, veći dio mene mrzio je taj zaborav, zbunjenost, želju da saznam više i nemogućnost toga. Voljela sam biti vuk, no više sam voljela biti Grace.
»Što ćeš raditi kad odem?« upitala sam ga.
Bez riječi je posegnuo za mojom lijevom rukom i pustila sam ga da je uzme. Zavrnuo je peteljku lista oko mog prsta i načinio jasno žutu vrpcu. Oboje smo joj se divili.
»Nedostajat ćeš mi«, rekao je. Pustio je list da padne na tlo između nas. Nije rekao da se boji toga da je Cole možda u krivu, iako sam znala da je prestravljen.
Okrenula sam se licem prema kući svojih roditelja. Nije se vidjela kroz drveće; možda će se vidjeti kad dođe zima i nestane lišće. Zatvorila sam oči i priuštila si još jedan udah mirisa ovog drveća. Zbogom.
»Grace«, rekao je Sam, i otvorila sam oči.
Pružio mi je ruku.

KRAJ.