Poglavlje 1
“Bok, Sarah." Ellie Anderson pozdravila je najbolju prijateljicu i uspela se na barsku stolicu za
šankom u Alminoj zalogajnici.
"Kako posao?"
"Bok, Ellie. Prilično dobro." Sarah Wilkins se nasmiješila i brišući krpom ružičasti šank od
ultrapasa, stresla mrvice na Ellie. Sarah je imala kratku sjajnu crnu kosu, upečatljive smeđe oči i
maslinasti ten. "Hamburger i pomfrit?" Ellie je izravnala svoju dugu plavu kosu i namrštila se. "Ne.
Samo dijetalnu Colu." Pogledala je prema separeima iza nje. Sarah se nagnula preko šanka. "Znam.
Nisi mene došla vidjeti. Došla si vidjeti frajere."
Ellie se nasmijala. "Da, baš", odgovorila je okrećući očima.
"Baš kao što to radim svaki dan."
"Samo se ti drži mene i nećeš se više sramiti kad budeš u blizini dečki", reče joj Sarah.
"Uostalom, danas su tu samo braća Yuppie." Sarah je koristila taj nadimak za Joela Harpera i Franka
Schulera, dva najpopularnija maturanta u Srednjoj školi Shadyside.
Ellie je preko ramena pogledala prema separeu u kutu u kojem je sjedilo njih četvero. Jeli su
pomfrit natopljen kečapom iz velikih tanjura ispred sebe. Joel i Frank su na sebi imali kestenjasto-sive
jakne Srednje škole Shadyside. Pokraj njih do zida ugurale su se Anna Toro i Patty Jacquet, njihove
djevojke.
"Kao i uvijek, braća Yuppie su sa svojim praznoglavim djevojkama", prezirno je dodala Sarah.
"Dečki im pokazuju što se radi s pomfritom."
Ellie se glasno nasmije. Sarin sarkastičan smisao za humor bio je jedan od razloga zbog kojih su
postale tako dobre prijateljice. Dvije djevojke su imale puno toga zajedničkoga, uključujući i činjenicu
da su obje živjele samo s očevima.
Ellie i njezin otac nedavno su se vratili u Shadyside. Ellie je rođena ovdje. No, kad su joj bile
dvije godine, umrla joj je majka. Zajedno s ocem otišla je živjeti kod bake i djeda. Sada, četrnaest
godina poslije, očev ih je posao u prodaji doveo natrag u Shadyside.
Bilo joj je drago što je opet tu, ali joj promjena škole prije njezine zadnje godine nije bila laka.
Većina ljudi iz razreda poznavala se još iz vrtića.
"Misliš li mi donijeti tu dijetalnu Colu prije nego što umrem od žeđi?" upitala je Ellie okrećući
se natrag prema prijateljici.
"Da, da." Sarah zamahne krpom u Ellienu smjeru. "Da možda ostavljaš veće napojnice—"
Zazvonilo je zvono iznad vrata zalogajnice. Ellie baci pogled preko ramena. U zalogajnicu je
ušao zgodan mladić kojeg nikad prije nije vidjela. Imao je tamne oči i crvenkastosmeđu kosu,
raskuštranu na vrhu i kratko podšišanu sa strane.
Prestar je za srednju školu, pomislila je Ellie. Pogledala mu je odjeću. Nezakopčana sportska
jakna na traper-košulji i izblijedjele traperice. Definitivno je na faksu. Kretao se samouvjereno, tako da
se odmah isticao.
"Vau!" usklikne Sarah spuštajući čašu ispred Ellie. "Tko je to?"
Dok se uvlačio u separe iza Ellie, pogledao je prema djevojkama. Tamne su mu oči uhvatile
Ellien pogled. I uzvratile ga.
Zacrvenjevši se, Ellie se okrenula natrag prema šanku. "Prestani zuriti u njega, Sarah. Mislit će
da mu se nabacujemo ili nešto slično."
"Upravo to i radimo!" usklikne Sarah prigušenim glasom. Zgrabila je meni iz držača. "Idem
vidjeti što želi." Otišla je od šanka.
Ellie si je natočila Colu. Čula je kako mu Sarah govori. Kad je odgovorio, glas mu je zvučao
nježno i ljubazno. Baš je cool tip, pomisli Ellie.
Zaboravi, Ellie, rekla si je. Znaš koliko si sramežljiva. Pogotovo kad su dečki s faksa u pitanju.
Nećeš uspjeti saznati ni kako se zove.
"Brian Tanner", zadihano objavi Sarah kad se vratila za šank.
Ellie nije mogla vjerovati. "Pitala si ga kako se zove?"
"Naravno. Rekla sam mu da tebe zanima."
"Što si rekla?" Ellie se zacrvenjela, a onda shvatila da je prijateljica zafrkava.
Sarah se okrenula da napuni čašu s gaziranim pićem. "Ne bih ti to učinila - bih li?"
Ellie je znala da bi Sarah to čak i mogla učiniti. Ellie se posramljena zgrbila nad šankom
puštajući da joj duga, medeno plava kosa zakloni lice. I leđima okrenuta mogla je osjetiti kako je
njegove tamne oči prodorno promatraju.
Sanjariš, Ellie, pomislila je. Uopće te ne promatra. Proučava meni.
Odjedanput osjeti snažnu potrebu da iziđe od tamo. Skočila je sa stolice, gurnula ruku u džep
svojih traperica i izvukla dvije izgužvane novčanice od jednog dolara. Zgrabila je ruksak i pozdravila
Saru. Zvono nad vratima zazvonilo je kad je projurila kroz njih.
Čim je stupila na pločnik, Ellie je potrčala. Protrčala je pokraj prozora iza kojeg je on sjedio i
nastavila trčati sve dok više nije mogla vidjeti zalogajnicu.
Usporila je, hvatajući zrak.
Što je to trebalo značiti? pitala se Ellie. Uvijek je bila sramežljiva što se tiče dečki. Ali nikad
prije nije osjetila potrebu da pobjegne.
Nešto joj je jasno poručilo da pobjegne.
Čudno, pomisli Ellie. Zaista čudno.
Ellien veliki crni labrador retriver Chaz pozdravio ju je ushićenim cviležom čim je zakoračila u
kuću. Repom je udarao o dovratak i uzbuđeno se vrpoljio gurajući je van na prednje stepenice.
"Dobro, dobro." Nasmijala se Ellie. "Pretpostavljam da želiš ići van!" Bacila je ruksak u hodnik
i uzela Chazovu uzicu s kuke. Zatim je zalupila vrta i potrčala za njim niz pločnik. Bilo je kasno
poslijepodne vedrog, hladnog jesenskog dana. Lišće je tek počelo mijenjati boju. Ellie baci pogled
prema svojoj novoj kući, na adresi Raintree Lane 1201. Nije uopće loša, pomisli Ellie.
Iako su sićušne jednokatnice u ulici bile identične, bile su čiste i uredne. Pravo poboljšanje u
usporedbi s kućom djeda i bake, dvokatnom ruševnom seljačkom kućom u kojoj se ljuštila boja sa
zidova i u kojoj su škripali podovi. Lagano trčeći, Ellie je skrenula na Hawthorne Drive. Chaz je trčao
ispred nje, ushićeno njušeći stabla. Zazvala ga je zviždukom i zatim skrenula u Park Drive prema Ulici
Straha.
Debela smeđa vjeverica je pobjegla pod živicu. Glasno cvileći, Chaz je potrčao za njom, a crna
mu je dlaka svjetlucala na zalazećem suncu.
"Hej, Chaz! Vrati se ovamo!" Ne primijetivši, Ellie je slijedila psa u Ulicu Straha. U strastvenoj
potjeri za vjevericom, Chaz je otrčao u šumu Ulice Straha.
"Chaz! Hej! Stani!"
Kad ga je napokon sustigla, Chaz je već zaboravio na vjevericu i igrao se u malom potoku.
Voda je posmeđila od blata dok je skakao u njoj.
Ellie je pronašla veliki kamen. Sjela je i naslonila se na njegovu mahovinom obraslu površinu.
U mislima su joj se iznenada stvorile tamne oči Briana Tannera. Pitala se hoće li ga ikad opet vidjeti.
Nije baš da joj je toliko bilo stalo da ima dečka. Ne nakon onog što se dogodilo prošle godine.
Ellie je uzdahnula i zatvorila oči. Nikad neće zaboraviti treću godinu u Srednjoj školi Fairfield.
I prvu ljubav svoga života, Tommyja Wheatona.
Tommy je bio super dečko. Ali Ellie je upropastila sve. Pokušala je ne misliti na razlog
njihovog prekida.
Nisam si mogla pomoći! htjela je vrisnuti. Bilo je to zbog mojih vizija!
U viziji - a bila je to tako stvarna slika u njezinoj glavi - Ellie je vidjela kako Tommy ljubi
Janine, njezinu najbolju prijateljicu. Priviđenje je bilo tako stvarno i tako jako da je Ellie povjerovala
da se zaista i dogodilo.
Suočila se s Tommyjem i Janine. Optužila ih je da se ljubakaju njoj iza leđa.
Oni su to zanijekali. Poljubili su se jedanput, na tulumu. Ali to je bilo prije nego što su Tommy i
Ellie počeli hodati. I nije se ponovilo. No Ellie je nastavila imati vizije. Nije se mogla riješiti slutnje da
se nešto zbiva između njih dvoje. Niti jednom od njih dvoje više nije mogla vjerovati.
Tommy je prekinuo s njom. Janine joj je rekla da je luda i više s njom nije progovorila ni riječ.
Luda. Možda i jesam luda, nesretno pomisli Ellie. Kako drugačije nazvati nekoga tko ima
vizije? Vizije koje su u većini slučajeva istinite?
Otkada zna za sebe, Ellie je mogla predvidjeti događaje u budućnosti. Isprva joj je to bilo
zabavno.
Znala je što će njezina baka spremiti za večeru prije nego što je ona uopće i počela kuhati.
Ponekad bi iznenadila djeda tako što bi se uvukla u automobil nekoliko minuta prije nego što bi je on
pozvao da ide s njim u grad.
No vizije su prestale biti zabavne onoga trenutka kad je imala viziju kako njezina koker
španijela Jakea udara automobil. Ellie je tada bilo devet godina. Preklinjala je baku i djeda da Jakea
drže privezanog dok je ona u školi.
Ne mogu dopustiti da se ova vizija ostvari, rekla je sama sebi.
Jedno poslijepodne Jake se otrgnuo s lanca.
Kada je tog dana Ellie izišla iz školskog autobusa, pronašla je psa kako mrtav leži pokraj ceste.
Udario ga je automobil.
"Mrzim svoje vizije!" vrištala je Ellie, a suze su joj u potocima tekle niz obraze. "Mrzim ih!
Mrzim ih! Zašto ne mogu biti poput svih drugih?"
Ali Ellie nije bila poput ostalih. Kadgod bi se približila nekome, kad bi joj se netko počeo
sviđati, počela bi imati vizije o toj osobi.
Nakon što je Tommy Wheaton prekinuo s njom, Ellie se zaklela da više nikad neće povjerovati
svojim vizijama. I da si nikad više neće dopustiti da bude bliska s nekim.
Vumpf!
Prigušen lavež trgnuo je Ellie iz zabrinutih misli. Chaz je stajao iznad nje držeći kost u ustima.
"Što to imaš?" upita Ellie pridignuvši se.
Chaz je zacvilio.
Ellie je skočila na noge i otrla stražnju stranu traperica.
"Dobro. Vidim da je to jako velika kost."
Ellie se nagnula da je bolje pogleda. Kost je bila duga i uska. Preduga da bi bila jelenja noga.
Ispravivši se, primijetila je koliko se smračilo u šumi. "Hajde, Chaz", pozvala ga je osjetivši
trnce. "Pusti kost. Idemo kući." Krenula je prema Ulici Straha šuškajući nogama na otpalom lišću.
Pogledavši unatrag, vidjela je kako je Chaz ispustio kost, veselo zalajao i potrčao natrag preko potoka.
"Ne, glupane! Ovamo!" povikala je. Glasno lajući, pas je nestao u šumi.
"Chaz! Cha-aaaaz!" nestrpljivo ga je zazivala Ellie. Ellie se trgnula kad je začula Chaza kako je
čudno zacvilio. Nešto nije bilo u redu.
"Chaz!" povikala je preskačući potok i utrčavši u trnovito grmlje. Pas je ponovno zacvilio.
Trnje joj je grebalo kožu. Ellie se probila kroz lug borova. Pronašla je Chaza kako sjedi na vrhu
lišćem pokrivenog humka. Na jednoj je strani bila hrpa zemlje, tamo gdje je pas kopao rupu. Podigavši
glavu, crni je labrador ponovno zacvilio.
Zatim je spustio glavu i počeo mahnito kopati, razbacujući zemlju svuda oko sebe.
"Koji je tvoj problem?" upitala je Ellie. Nikad nije vidjela psa da se tako čudno ponaša. "Chaz!
Prestani! Prestani s tim!" Posegnuvši za njim, zgrabila ga je za ogrlicu. Borila se kako bi odvukla
velikog psa. No on ju je ignorirao; objema je prednjim šapama bacao mokru zemlju u zrak.
"Chaz! Chaz! Molim t e — ! "
Odjedanput je prestao i sjeo na stražnje noge. Još je jedanput zacvilio. Podigao je svoje crne oči
prema Ellienima.
Skrenula je pogled s Chaza na novu plitku rupu koju je iskopao. Dah joj je zastao u grlu. Prsti
su joj se sledili na psećoj ogrlici.
Nešto je virilo iz zemlje.
Ellie proguta slinu.
Čučnuvši, otrla je zemlju.
I zaprepastila se kad je ugledala što je Chaz otkopao.

Poglavlje 2
Ljudsku ruku.
Ili ono što je ostalo od ljudske ruke.
Prigušeno jecnuvši, Ellie je odskočila.
To nije ruka, pokušala se uvjeriti. To što Chaz drži također nije nožna kost. To je samo jedna od
mojih vizija. Ili se moj um samo poigrava sa mnom jer se smračuje, a mi se nalazimo u blizini groblja.
Chaz je zacvilio. Ellie je skrenula pogled s kostiju na psa. Pa opet na kosti.
Nije joj se pričinjavalo.
Ellie je duboko udahnula. Ponovno je čučnula i pobliže pogledala kosti koje su činile ruku. Bile
su stvarne. To je značilo da stoji na nečijem grobu. Netko je bio zakopan ovdje u šumi.
Ellie je dah zastao u grlu i ona zatetura unatrag. Potrčala je kroz borove i hrastove, a srce joj je
snažno udaralo. Morala je izaći iz šume.
Morala je pobjeći od nekoga - ili nečega - zakopanog u zemlji. Ellie je trčala, a debele grane su
je udarale po tijelu. Skočila je preko potoka.
"Chaz! Dolazi!" poviče Ellie. Labrador se zaletio kroz grmlje i protrčao pokraj nje.
Prečac do ulice kroz groblje Ulice Straha. Srce joj je tutnjalo. Sljepoočnice su joj pulsirale.
Chaz je skakao oko nje i uzbuđeno lajao mašući repom.
Glupog li psa, mislila je. Zar ne shvaćaš da si upravo otkopao nečiju ruku?
Čim je zakoračila na ulicu, ugledala je automobil kako ide prema njoj. Pogledavši prema njemu,
Ellie je prepoznala mali plavi Geo Patty Jacquete. Frank Schuler je sjedio na suvozačkom mjestu.
"Hej — ! " poviče Ellie, mašući rukama kako bi pridobila njihovu pozornost.
Geo je stao uz rub pločnika. Patty je spustila svoj prozor.
"Ellie? Što je bilo?"
Začulo se hihotanje sa stražnjeg sjedišta. Joel i Anna su bili isprepleteni na jednoj strani
sjedišta.
"Možete me odbaciti do policijske postaje?" upita Ellie. Frank se nagne prema naprijed.
"Policija? Ha? U čemu je problem?"
"Mislim da sam pronašla truplo!" Ellie je otvorila stražnja vrata te se ona i Chaz uguraše unutra.
"Što?" uzvikne Frank okrećući se na prednjem sjedalu kako bi je vidio. Imao je kratku plavu
kosu i svijetloplave oči. "Truplo na groblju?"
"Zar nije upravo to mjesto na kojem bi se i trebalo nalaziti?" našali se Anna. Sjela je Joelu u
krilo kako bi napravila više mjesta.
"Mi-mislim ozbiljno!" promuca Ellie. "Vidjela sam kosti ruke!" poviče u jednom dahu.
"Zakopane u šumi pokraj groblja!" I Patty i Anna su zurile u Ellie proučavajući je. Ellie se zacrveni.
Njezino je srce i dalje brzalo.
"Odvratno", napokon reče Patty, zabacivši svoju pramenastu plavu kosu.
"Možda je to stari grob", Frank reče obzirno. Ellie čvršće stisne Chazovu ogrlicu. Čula je
sumnju u Frankovu glasu. Nije im trebala reći. Nije ih dobro poznavala. Sada oni misle da je luda. Baš
kao klinci iz njezine stare škole.
"Štogod da bilo, mislim da bih trebala prijaviti", objasni Ellie.
"Možete me odvesti do policijske postaje?"
"Da. Naravno", odgovori Patty, navodeći automobil niz Ulicu Straha. "Nije daleko odavde."
Pogledala je Ellie u unutrašnjem retrovizoru. "No jesi li sigurna da to što si vidjela nisu samo
životinjske kosti?"
"Ne", odgovori Ellie sklapajući kapke. "Ne, ne znam... nisam sigurna ni u što."
"Našli ste ruku?" ponovi narednik Frazier, a guste mu se obrve nadignu.
"Da. Iz-izgledala je poput ljudske ruke", nesigurno odgovori Ellie. Gledala je prema dolje u
svoje prste koji su čvrsto držali Chazovu ogrlicu.
Prije no što se obratila s naredniku za prijemnim stolom, nekoliko je puta duboko udahnula
kako bi se smirila. Nije htjela da i policajci pomisle kako je luda. "A moguće i nožnu kost", dodala je.
Narednik Frazier zurio je u nju. Provukao je ruku kroz svoju gustu crnu kosu. "Jesu li te kosti
bile pričvršćene na još nešto?"
"Nisam sigurna", odgovori Ellie. "Chaz ih je pronašao. Moj pas. Počeo je kopati i..." glas joj se
utišao.
Zašto me tako promatra? Zar mi ne vjeruje?
"U redu. Provjerit ćemo", reče narednik, izvlačeći formular iz ladice. "Dajte da zapišem vaše
ime i adresu za izvještaj."
"Ellie Anderson, Raintree Lane 1201."
"Zaposlena?"
"Maturantica sam u Srednjoj školi Shadyside." Usmjerio je olovku prema njezinu licu. "Ovo
nije neka vrsta izazova ili tako nečega? Neka vrsta blesave šale? Znam što vi klinci znate izvoditi."
Ellie odmahne glavom. "Nije."
Narednik uzdahne. "Dobro. Poslat ću te poručniku Wilkinsu. No ako ovo nije istina, bolje da mi
odmah kažeš. Wilkins ne posjeduje smisao za humor."
Ellie proguta slinu. "Nije šala. Voljela bih da jest." Čim je ušla u mali ured, Ellie je odmah
prepoznala poručnika Wilkinsa. Bio je to Sarin otac. Na trenutak je zaboravila da je policajac. On i
Sarah su imali iste upečatljive oči i tamnu put. No poručnikova je kosa bila gotovo potpuno sijeda, a
bore su mu izbrazdale lice.
"Ti si Ellie, zar ne? Sarina prijateljica", reče poručnik. Ellie je kimnula sjedajući. Chaz se
izvalio na njezine noge, spustio glavu među šape i zatvorio oči.
Wilkins je pogledao formular koji mu je pružio narednik.
"Ljudske kosti?" upitao je, podignuvši pogled prema Ellie.
"Mislim da da", odgovori Ellie. "Prvo mi je Chaz donio dugačku kost. Zatim je otrčao dublje u
šumu. Kopao je zemlju na humku koji je izgledao poput" - glas joj se utišao - "poput groba."
Wilkins ozbiljno kimne.
Vjeruje mi, pomisli Ellie, osjećajući kako joj se mišići opuštaju.
Poručnik Wilkins je ustao. Bio je viši nego što se Ellie sjećala.
"Hajdemo pogledati. Povest ćemo i nekoliko uniformiranih policajaca. Vani je mračno, misliš li
da ćeš moći pronaći mjesto?"
"Mislim da hoću."
Ellie je slijedila čovjeka iz ureda. Hoće li još biti ondje? pitala se. Hoće li išta biti ondje?
Kad su stigli na groblje, Ellie je pustila Chaza s uzice. Pas je prokaskao kroz groblje u šumu.
Ellie je potrčala za njim, a slijedili su je poručnik Wilkins i dva policajca. Svjetlost njihovih baterijskih
svjetiljki poskakivala je po lišćem prekrivenom tlu. Blijedi mjesec bio je visoko iznad stabala koja su
se njihala. Uporni povjetarac raznosio je teški miris jeseni.
Ellie je bez problema pronašla kamen. "Chaz mi je prvo donio dugačku kost." Okrećući se na
mjestu, pretraživala je tlo tražeći kost baterijskom svjetiljkom koju su joj dali. "Tamo." Wilkins je
zastao da prouči kost. "To nije jelenja kost", reče mrko. Pozvao je policajca koji joj je gledao preko
ramena.
"Spremite kao dokaz."
"Kamo sada?" upitao je Ellie podižući se na noge. Izraz lica mu je bio ozbiljan.
" U h — " Ellie je pogledala prema potoku. "Mislim da sam ga prešla ovdje. Ali nisam sigurna
budući da ne postoji staza."
"Tražit ćemo dok ne nađemo." Poručnik Wilkins uputi joj ohrabrujući osmijeh spojenih usana.
Povela ih je do potoka i zatim preko njega. Jarko bijela svjetlost baterijskih svjetiljki odbijala se
od stabala i oživljavala okolicu.
Izgubila sam se, pomisli Ellie. Zadrhtala je na hladnom noćnom zraku.
"Jesmo li gotovi ovdje?" začula je kako mrmlja jedan policajac nakon što su stajali nekoliko
minuta na istom mjestu. Poručnik Wilkins je podigao ruku. "Ne još."
"Probajmo ugasiti svjetiljke", predloži Ellie. "Možda ću tako bolje vidjeti." Kad su joj se oči
privikle, čučnula je i zapiljila seu sjenovito grmlje. Mogla je vidjeti mjesta na kojima je slomila neke
grančice.
"Ovuda", prošapće Ellie. Trnje joj je zapinjalo za odjeću dok se probijala kroz grm divljih
kupina.
Lug borova! Ellieno srce počelo je jače udarati.
Polako se krećući, promatrala je tlo, tražeći mjesto na kojem je Chaz kopao. Zar nije humak bio
usred borova? Tlo prekriveno iglicama izgledalo je netaknuto.
Nije bilo plitkog, lisnatog groba. Ni kostiju.
Ellie osjeti kako joj se želudac steže od jeze. Ipak je bila vizija.
Nije bilo stvarno. Samo jedna od njezinih vizija.
Ellie je i dalje gledala u tlo. Nije se željela suočiti sa Sarinim ocem i policajcima. Osjećala je
kako je sumnjičavo gledaju. Što im može reći? "Oprostite. Izgleda da sam samo zamislila dio o
kosturovoj ruci." Kako bi to prihvatili?
Ellie je poskočila kad je Chaz oštro zalajao lijevo od nje, i okrenula se prema njemu.
Tada ju je, pod srebrnom mjesečinom, ugledala.
Sivu kosturovu ruku, kako se uzdiže, uzdiže, uzdiže iz zemlje. Kosti prstiju savinutih poput
pandži.
Pozivajući Ellie.

Poglavlje 3
“Tamo!" Ellie uzvikne, pokazujući mahnito. "Ruka." Mršteći se, poručnik Wilkins zaškilji u
smjeru u kojem je pokazivala. "O čemu ona govori?" Ellie je čula kako je jedan od policajaca
prošaptao.
Poručnik Wilkins odmahne glavom. "Ne vidim ništa." Ellie trepne. Ruka je nestala.
Ali ona ju je vidjela! Zaista!
Mahnito uzviknuvši, probila se kroz teške borove grane. Gdje je? Gdje je? Gdje?
Poručnik Wilkins ju je zgrabio za lakat i povukao unatrag.
"Ellie, prestani. Što nije u redu? Što vidiš?" Istrgnula mu se. "Ruka—" promumljala je.
Gdje?
Upravo ju je vidjela. Pozivala ju je.
Gdje?
Spotaknuta se preko velikog kamena i pala na koljena. Kad se počela pridizati, ugledala je
malen humak. "Tamo!" poviče pokazujući. "Upravo tamo!"
Povela je poručnika Wilkinsa i dva policajca do niskog, lišćem pokrivenog humka. Svjetlost
njihovih baterijskih svjetiljki spojila se u blistavoj točki.
U tišini su gledali u kosti. U kosti koje su svjetlucale na jarkoj svjetlosti.
Poručnik Wilkins kleknuo je kako bi ih pobliže proučio.
"Vau", tiho reče jedan policajac. "To zaista jest ruka." Okrenuo se prema Ellie. "Kako si
odjedanput znala gdje ju pronaći?"
Prije nego što je Ellie mogla odgovoriti, poručnik Wilkins brzo je ustao. "Jacksone, vrati se do
patrolnog automobila i javi u postaju. Reci im da pošalju kriminaliste ovamo - odmah."
"Da, gospodine." Spotaknuvši se o korijen, čovjek je otišao. Ellie se nije pomaknula. Samo je
zurila u ruku.
"Barnett." Wilkins je pokazao prema drugom policajcu.
"Želim da osigurate ovo mjesto."
"Odmah ću to učiniti, poručnice."
"Ellie." Poručnik Wilkins čučnuo je da bi je mogao pogledati ravno u oči. Ali ona se nije mogla
koncentrirati na njega. Jedino što je vidjela bila je ruka kako se uzdiže, uzdiže iz zemlje. Polako se
miče i pokazuje prema njoj. Poziva je. Miče se.
"Ellie!"
Preplašena, podigla je bradu. " Ha? "
"Hajde da te odvedemo kući", nježno joj je rekao poručnik Wilkins. "Mi ćemo se dalje
pobrinuti za ovo."
"Ne! " Odlučno je odmahnula glavom. "Moram vidjeti... vidjeti..."
Vidjeti što? Ellie nije bila sigurna.
"Iskopavat ćemo i pretraživati područje nekoliko sati", upozorio ju je poručnik Wilkins. "Što je
s tvojim roditeljima? Zar se neće brinuti?"
Ellie je oklijevala. "Samo smo tata i ja. A on večeras radi do kasno."
Poručnik Wilkins slegne ramenima. "Pretpostavljam da možeš ostati ako želiš. Ali ne smiješ
smetati. Ovo je sada mjesto zločina. Ovo zaista izgleda kao grob."
Ellie je još jedanput pogledala u koštanu ruku prije nego što je uzmaknula. Sada je izgledala
tako spokojno, pokrivena korom blata. Ali ona je vidjela kako se miče.
Pokazivala je prema njoj. Kao da je poziva i vodi do ovog tamnog, užasavajućeg mjesta.
Ellie zadršće. Zašto? pitala se. Zašto je ruka pozivala mene?
"Ellie!" Sarin glas probio se kroz Elliene misli. Ellie pogleda prema gore. Njezina se prijateljica
probila kroz grmlje. Nosila je džemper navučen na uniformu konobarice. Iza nje je stajala grupa
klinaca koje je Ellie poznavala iz škole.
"Što se događa?" upita Sarah, dok su joj oči izgarale od znatiželje.
Ostali su se okupili oko njih. Policajac Barnett je žutom trakom okružio humak. Poručnik
Wilkins, policajac Jackson i dva kriminalista nalazili su se unutar kruga.
Desetak drugih, namrštenih ljudi, motalo se izvan kruga. Neki od njih su imali baterijske
svjetiljke. Dva policajca u civilnoj odjeći uzbuđeno su govorila u svoje radiostanice.
"Sarah, kako si dospjela ovamo?" bubne Ellie. "Što ti radiš ovdje?"
"Joel i Anna su došli u zalogajnicu i rekli svima da si pronašla truplo u šumi Ulice Straha",
objasni Sarah. "Zatim smo začuli policijske sirene. Prije nego što sam otišla s posla, nazvala sam
policijsku postaju kako bih razgovarala s tatom. Prijemni narednik mi je rekao da je ovdje.
Pretpostavila sam da bi i ti mogla biti."
Ellie je pogledala prema Sarinu ocu koji je nadgledao dvojicu policajaca dok su pažljivo kopali
po niskom humku.
"Jesi li dobro?" upita Sarah.
Ellie kimne. "Samo mi je hladno kao u grobu." Grobu. Ellie prekrije usta rukom. "Oh, Sarah,
pronašla sam ruku."
Sarah je zagrli. "Znaju li možda tko je to?"
"Ne. Tvoj otac je rekao da će im trebati cijela noć samo da otkopaju ostatak tijela. Zatim, nitko
ne može znati koliko će im trebati da identificiraju ostatke."
"Jesi li sigurna da nije Bambi?" našali se Sarah. Čak je i u ovakvim turobnim situacijama Sarah
morala zbijati šale. Ali Ellie je vidjela da dršće.
Sarah se usiljeno nasmije. "Mislila bi da sam se već trebala naviknuti na ovo budući da sam kći
policajca."
Dvije su djevojke pogledala prema osvijetljenom grobu. Poručnik Wilkins i jedan od
kriminalista i dalje su bili nagnuti nad njim. Na jednoj strani je nastala hrpica zemlje visine tridesetak
centimetara.
Sarin otac je podigao fotoaparat i okinuo par snimaka groba. U iznenadnom bljesku blica
fotoaparata Ellie je spazila osobu koja je bila odvojena od ostalih. Na glavi je imao bejzbolsku kapu
nabijenu nisko na čelo. Ispod šilta kape, tamne su mu oči žarile u njezine.
Trebalo joj je vremena da ga prepozna. Brian Tanner. Dečko iz zalogajnice.
Brian je brzo odvratio pogled.
Ellie je podbola Saru laktom. "Sarah", prošaptala je. "To je tip iz zalogajnice. Brian Tanner. Što
misliš, što on radi ovdje?" Sarah slegne ramenima. "Tko zna? Otišao je odmah nakon tebe. Nije čak ni
popio svoju Colu." Namrštila se i pogledala prema njemu. "Stalno mi se čini da mi je odnekud poznat."
"Možda si ga srela na nekoj zabavi ili negdje", reče Ellie.
"Govoreći o zabavi.. ." Pogledala je uokolo. Suma je bila ispunjena ljudima koji su šaptali i
promatrali. Anna i Joel, Frank i Patty, i još nekolicina koje je Ellie prepoznala. "Gledajući ih, pomislila
bih da je ovo zabava!"
"Hej - sve je izgovor za zabavu!" našalila se Sarah.
"Zezaš." Ellie je spustila ruku da pogladi Chaza. Pogledala je preko policijske trake. Brian
Tanner je nestao.
Čudno.
Uzbuđeni glasovi privukli su Ellienu pozornost prema središtu označenog prostora. Policajac
Jackson i jedan kriminalist stajali su u širokoj rupi koju su iskopali. Obojica su nosila gumene rukavice.
"Nešto sam pronašao, poručnice", Jackson je pozvao poručnika Wilkinsa.
Ellie je zadržala dah. Sarah se nagnula prema naprijed ne bi li bolje vidjela. Skupina ljudi izvan
kruga je utihnula. Kriminalist je držao otvorenu plastičnu vreću. Koristeći metalna kliješta, Jackson je
nešto podigao iz rupe.
Prije nego što je uspio ugurati dokaz u vreću, Ellie je nakratko vidjela što je. Bio je to
pravokutnik crvene tkanine. Sarah ostane bez daha. Njezini su se prsti iznenada ukopali u Ellienu ruku.
Poručnik Wilkins je zurio u svoju kćer. Ellie je vidjela kako su mu oči preplavljene tugom.
"Sarah? Što je?" upita Ellie.
Sarah nije odgovorila. Širom raširenih očiju, u tišini je zurila u svog oca.
Zatim je Sarin stisak na Ellienoj ruci olabavio. Tiho zajecavši, stropoštala se na tlo.

Poglavlje 4
“Sarah!" poviče Ellie. Pala je na tlo pokraj nje. Sarine su se oči prevrtale.
"Sarah! Sarah!" Ellie je mahnito vikala.
Nije bilo odaziva.
"Pustite me da prođem!" Ellie je začula napet glas poručnika Wilkinsa iznad njih. Zatim je
čučnuo pokraj svoje kćeri.
"Samo se... srušila", promuca Ellie.
Mašući rukom po zraku, poručnik Wilkins je povikao:
"Ovamo!"
Nekoliko sekundi kasnije, policajac Jackson kleknuo je pokraj Sarah. "Samo malo", rekao je,
pokazujući Ellie da se pomakne.
Ellie ustane. Chaz je zacvilio i njuškom dotakao njezinu ruku. Zurila je u Sarino nepokretno
tijelo. Što se dogodilo? Zašto se Sarah srušila?
"Dobro je", uvjerio je poručnika Wilkinsa. "Bilo je normalno. Izgleda da se samo onesvijestila."
Poručnik Wilkins je kimnuo.
Sarah je zastenjala i trepnula. Pogledala je u Ellie, ošamućena.
"Bit ćeš dobro", nježno joj je rekao otac.
Nekoliko sekundi kasnije prišao je Ellie, umornih očiju. "Idi kući, Ellie", rekao je strogo,
primajući je za ruku. "Sarah će biti dobro. Netko će se pobrinuti za nju."
"Neću. Zaista moram ostati", inzistirala je Ellie.
"Ne. Kući", tiho je ustrajao. Položio je ruke na njezina ramena i okrenuo je. "Kasno je. Otac će
ti se brinuti. Barnett!" zaurlao je preko ramena. "Uputi ostale policajce da isprazne ovo područje. Zatim
odvezi gospođicu Anderson kući."
"Stanite!" Ellie ga zgrabi za ruku. "Što je Sari? Što se dogodilo?"
Wilkins uzdahne. "Bit će dobro. Samo se onesvijestila..." Da, ali zašto? željela je znati Ellie, ali
se činilo da joj to poručnik Wilkins ne želi reći.
"Dođi, Ellie", pozvala ju je policajka. "Kasno je. Neće li tvoji roditelji biti zabrinuti?"
"Neće", odgovori Ellie dok je hodala uz strmu kosinu. Iza njih policajci su udaljavali
promatrače. "Samo smo otac i ja. Vjerojatno još i nije kod kuće."
Kad su stigli na vrh, Ellie se okrenula da još jedanput pogleda. Kroz drveće je vidjela kako
Sarah ustaje. Dva policajca još su stajala pokraj nje. Poručnik Wilkins vjerojatno se vratio u označeno
područje kako bi proučio crvenu tkaninu.
Crvena tkanina.
Zbog nje je Sarah zajecala, sjeti se Ellie.
Zašto?
Zašto bi se Sarah onesvijestila zbog komadića tkanine?
Okrenula se i slijedila policajku Barnett do ulice.
"Ellie! Hej, Ellie!"
Ellie je podigla pogled sa svog otvorenog ormarića. Frank Schuler je brzao niz hodnik prema
njoj, probijajući se kroz klince kao da predstavljaju obrambene igrače u nogometu.
Trgnuvši se, Ellie ispusti ruksak na pod. Frank s njom dosad nije prozborio ni dvije riječi. Zašto
je sad zove?
"Prilično čudan prizor sinoć", reče Frank. Blijedoplave oči su mu zasvjetlucale kad joj se
nasmiješio. Na sebi je imao šlampavu košulju kariranog uzorka i vrećaste, izblijedjele traperice
poderane na oba koljena. "Izgleda da si heroina ili tako nešto." Ellie odmahne glavom. "Heroina? Ne
bih rekla." Pogledala ga je prezirno. "Čak mi nisi ni vjerovao, zar ne?" optužila ga je. "Kad sam
dotrčala do automobila, mislio si da sam luda, nisi li?"
Frankovi se obrazi zarumenješe. "Hej, nema šanse." Naslonio se na ormarić kad je Ellie zalupila
vratima svoga ormarića i zaključala ga lokotom. "Jesu li policajci rekli tko je zakopan tamo?" upitao je.
Ellie odmahne glavom.
"Frank!" začuo se glas iz mnoštva. Patty je dotrčala do njih i provukla ruku kroz Frankovu. Na
sebi je imala svijetloplavu majicu kratkih rukava ispod plave veste i crne tajice.
"Jesi li je pitao?" Patty je upitala Franka kao da Ellie nije pokraj njih.
"Jesam. Ni ona ništa ne zna."
Pattyne plave oči zasvjetlucaše. Trznuvši glavom, zabacila je svoju pramenastu plavu kosu. "E
pa, ja znam! Anna mi je ispričala super trač. Jeste li primijetili da danas nema Sare Wilkins u školi?"
Frank kimne. "Jesam. Obično sjedi ispred mene na povijesti."
"Paaaa..." Patty je otegnula riječ. Popravila si je vestu. Zatim se približila i prošaptala. "Sjećate
se Melinde, Sarine starije sestre?"
"Molim?" uzvikne Ellie. "Sarah ima sestru?"
"Imala je sestru", odgovori Patty tišim glasom.
"Sarah je imala sestru?" ponovi Ellie, ne mogavši sakriti iznenađenje.
"Melinda je nestala", povjeri im Patty prigušenim šapatom.
"A netko mi je rekao da je na sebi imala crvenu majicu one noći kad je nestala."
"Ohhhh." Ellie ispusti tihi jecaj.
Crvena tkanina. Zato se Sarah onesvijestila. I zato su oči njezina oca bile ispunjene tolikom
boli.
Ali zašto Sarah nikad nije spomenula sestru?
Frank i Patty zurili su u nju zapanjenih izraza lica. "Jesi dobro?" upita Patty.
Ellie se sagnula i podigla ruksak. "Dobro sam", slagala je.
"Ali bolje da požurim inače ću zakasniti na sat." Pozdravila se i požurila niz hodnik do
telefonske govornice uz tajništvo. Morala je nazvati Saru!
Rukom koja je drhtala prihvatila je telefonsku slušalicu i otipkala Sarin broj. Nitko se nije javio.
Frustrirana, Ellie je zalupila slušalicu. Zurila je u zid telefonske govornice, razmišljajući. Sad
barem znam razlog zbog kojeg su se vizije vratile, mislila je. I zašto me je ruka vodila prema plitkom
grobu.
Zato jer sam si dopustila da se približim Sari.
Tijelo u grobu sigurno je Melindino.
Sarina me je sestra Melinda vjerojatno iskoristila kako bi uspostavila vezu sa Sarom.
Nakon škole Ellie se požurila na posao. Slaganje knjiga u Javnoj knjižnici Shadyside nije baš
bilo dobro plaćeno, ali je Ellie voljela biti tamo. Voljela je ustajali miris starih knjiga u knjižnici. A
voljela je i tišinu.
Podigavši knjigu, Ellie se propela na prste da bi je stavila na gornju policu. Hladan zrak
dodirnuo joj je kožu na mjestu gdje joj se podigla vesta.
"Oprostite", rekao je muški glas iza nje. "Možete li mi pomoći pronaći knjigu o primitivnom
oružju?"
"Samo trenutak", zastenja Ellie ubacujući knjigu na natrpanu policu.
Čak i prije nego što se okrenula, Ellie je znala da je tip promatra, da pogledom prelazi preko
njezina tijela. Osjećajući se neugodno, povukla je vestu prema dolje i okrenula se. Brian Tanner gledao
ju je zadovoljno se smiješeći. Na sebi je imao traper-košulju i traperice ravnih nogavica.
"Primitivna oružja? Mislite na mačeve, koplja i slično?" zakrešti Ellie. Pročistila je grlo i
pokazala niz prolaz. "Naći ćete na šest-stoticama."
"Tražio sam tamo."
"To bi trebao biti ispravan odjel. Jeste li provjerili na kompjuterskim listama?"
Sramežljivo se nasmiješio. Uske linije naborale su mu se oko očiju. Oči su mu bile tamne, no
budući da mu je stajala ovako blizu, Ellie u njima primijeti zlatne mrlje.
"Odlučio sam da ću radije tebe upitati", reče. Ellie je osjećala kako joj se lice crveni. Nije mogla
a da mu se također ne nasmiješi. Teško je bilo odoljeti smiješku Briana Tannera.
"Pa, da vidimo mogu li je pronaći. Ne kažem da sam stručnjakinja, ovdje radim samo nakon
škole. Srednje škole", dodala je, ne želeći da on dobije kakve primisli o njoj.
"Stvarno? Ja sam na Waynesbridgeu." Slijedio ju je niz prolaz.
"Znaš. Na višoj školi."
"Oh. Nisam ni znala da Waynesbridge ima višu školu", odgovori Ellie. "Otac i ja nedavno smo
se preselili u Shadyside."
"Znam."
Osmijeh joj je nestao s lica.
"Knjiga bi se trebala nalaziti ovdje", rekao je. Brian je pokazao prema polici s knjigama pokraj
nje.
"Kako znaš?"
"Zato jer sve imaju isti knjižni broj", odgovorio je.
"Ne", reče Ellie. "Mislim, kako si znao da sam nova u Shadysideu?"
"Ovaj—" Neodlučnost zatreperi u Brianovim očima. "Zato jer je ovo prvi put da te vidim u
knjižnici", odgovorio je. "A ti izgledaš poput djevojke koja je često u knjižnici." Elliene obrve se
podigoše. "Molim? To bi trebao biti kompliment? Koji tip djevojke je stalno u knjižnici?" zahtijevala je
odgovor.
"Pa..." opet je oklijevao. "Djevojka koja voli čitati?" Ellie se morala nasmijati njegovu
posramljenom izrazu lica. Možda Brian Tanner nije tako samouvjeren kao što to on misli. Ta pomisao
joj se sviđala.
Zato što je zaista bio sladak. A već dugo joj se neki tip nije tako svidio.
Okrenuvši se od njega, počela je pretraživati police. Zaboravi Briana Tannera, prekorila se. On
je student. Sve što želi jest knjiga. A onda će otići.
"Evo jedne. Zove se Primitivna oružja." Ellie posegne za knjigom. Prsti joj uhvate hrbat i
izvuku knjigu s police. Dah joj zastane u grlu.
Nož sa srebrnim drškom ležao je u praznini koju je upravo stvorila.
Jarko crvena krv kapala je s njegove svjetlucave oštrice. Lokvica tamnije krvi proširila se po
polici. Krv je kapala s police na pod oko Ellienih nogu.
Nož je krenuo prema naprijed, a krvlju umrljana oštrica ciljala je ravno prema Ellienu srcu.

Poglavlje 5
Ellie vrisne i posrne unatrag, udarajući ramenom u policu iza sebe. Knjiga padne na pod.
"Hej! Što je?" Brian je uhvati za lakat.
Elliena su se prsa nadigla. Užasnuto je zurila u policu. Prazna.
Nije bilo krvi. Ni sjajnog noža.
Nema noža!
Samo još jedna vizija.
"Oprosti!" uzvikne Ellie, osjećajući kako crveni. Brian ju je i dalje držao za ruku. Nježno se
odmaknula.
Duboko diši. Smiri se, rekla je sama sebi. Zatvorila je oči. Samo vizija.
Možeš se nositi s time, rekla je sama sebi.
Otvorila je oči i nasmijala se Brianu umirujućim osmijehom.
"Sve je u redu, zaista. Nešto se pomaklo kad sam izvadila knjigu. Miš, vjerojatno."
Njegove oči su je i dalje proučavale. "Jako si vrisnula zbog običnog miša", rekao je.
"Hvala. Dobro vrištim", odgovori Ellie, pokušavajući razvedriti situaciju. Sagnula se, pokupila
knjigu i gurnula mu je u ruku. "Bok", reče, izbjegavajući njegov pogled. Požurila je niz prolaz.
Vjerojatno misli da sam totalna idiotkinja, pomislila je. Ali zašto imam te zastrašujuće osjećaje
svaki put kada ga vidim? Zašto imam tako snažan osjećaj da ga se klonim?
"Ellie, pričekaj!" začula je kako je Brian zove. Nije se okrenula. Prošla je pokraj knjižničarke za
glavnim pultom i požurila u ured iza stola za odjavljivanje, zalupivši vrata za sobom.
Sada je bila na sigurnom.
Naslonila se na vrata i pomislila na nož. Strah ju je preplavio. Ponovno se događaju, pomislila
je. Vizije. Moje moći opet mi remete život. Ali zašto?
Zbog Briana?
Zato jer je privlači? Privlači i zastrašuje u isto vrijeme?
Ne, nemoguće da je zato, pomisli. Vjerojatno je zbog knjige -Primitivna oružja.
Naravno! Zato je vidjela nož. Naslov knjige potaknuo je viziju.
Ellie osjeti kako joj se tijelo opušta. Sve će biti u redu, rekla je sama sebi. Brian Tanner i
njegova knjiga će nestati, baš kao i vizije.
"Hej, čekaj malo!" Ellie promrmlja naglas. "Što se ovdje događa?"
Kada me je Brian zazvao, zazvao me je imenom.
Ali ja mu nikad nisam rekla kako se zovem!
U šest je Ellie izašla iz knjižnice i pogledala u sivo nebo. Vjetar je u naletima donosio hladan
zrak. Tresao je stabla koja su bila posađena uz dugo šetalište, tako da je lišće vrteći se padalo prema
zemlji. List iz novina prohujao je uz Elliene noge kao da je tihi sivi duh.
Ellie je stavila ruksak na rame i zakopčala svoju vjetrovku. Sarina je kuća ako se ide pješice
poprilično udaljena, reče sama sebi, gledajući kako vjetar komeša uvelo smeđe lišće. Ali želim vidjeti
kako je prije nego što odem kući.
Nagnuvši se prema vjetru, došla je do pločnika i krenula niz Park Drive prema Ulici Straha.
Ellie je gledala brojeve na kućama pokraj kojih je prolazila. Dvadeset minuta poslije prepoznala je
Sarinu adresu.
Ellie je stala uz rub ceste i pogledala u mračnu kuću. Nije bilo svjetla. Čak nije bilo upaljeno ni
ono na trijemu. Gdje su Sarah i njezin otac? Zar su negdje vani?
Ellie je prebacila ruksak na drugo rame i krenula uz laganu kosinu prednjeg travnjaka prema
sivoj drvenoj kući. Ellie se pitala zašto je Sarah nikad nije pozvala u svoju kuću. Sarah je uvijek više
voljela biti kod Ellie ili u trgovačkom centru.
"Čudno", promrmlja Ellie. Ponekad se osjećala tako bliska Sari. No mnogo je stvari Sarah
zadržala za sebe.
Poput njezine sestre. Zašto Sarah nikad nije spomenula Melindu? Ellie se ponovno zapitala. Je
li Melindin nestanak bio tako bolan za nju?
Približivši se kući, Ellie je mogla vidjeti u koliko je lošem stanju. Ulazne su stepenice bile
slomljene. Boja s prednjeg zida bila je popucala i ljuštila se.
Pozvonila je. Čekala. Nitko se nije javljao. Iz kuće se nije čuo nikakav zvuk.
Možda Sarah spava, pomisli Ellie.
Sišla je na prilaz, okrenula se i pogledala prema prvom katu. Ružičasti zastori uokvirivali su
jedan prozor. To je vjerojatno Sarina soba. Prozor je bio odškrinut.
"Sarah!" poviče Ellie, sklopivši ruke oko usta. "Jesi li gore?"
Čekala je gledajući u tamni prozor. "Sarah? Jesi gore? Ja sam."
Ništa. Nema nikoga.
Ellie je nešto zapelo za oko baš kad je krenula da ode. Sjena je prešla preko prozora na katu.
Zavjesa se pomakla. Iza zavjese pojavilo se lice. Blijedo, sablasno lice.
"Sarah?" zazvala je Ellie.
Ne. Kad se zavjesa pomakla, Ellie je ugledala sivo koštano čelo, prazne crne očne duplje,
zloban, bezubi osmijeh. I shvatila da gleda u nacerenu lubanju.

Poglavlje 6
Ohhh." Ellie ispusti tihi uplašeni jecaj i zatvori oči. Kad ih je ponovno otvorila, lubanja je bila
nestala. Trepnula je nekoliko puta, zureći u lepršave zavjese na tamnom prozoru. Još jedna vizija?
Morala je to biti vizija, rekla je sama sebi. Ali zašto? Što je značila? I je li Sarah tamo gore?
Dok joj je srce sve jače udaralo, Ellie se zatrčala uz stepenice i počela lupati po vratima s obje
šake. "Sarah? Sarah?" Pozvonila je, ne mičući prst sa zvona, slušajući uporni zvuk unutar kuće.
"Sarah? Čuješ li me?"
Tišina.
Ellie se okrenula. "Nije kod kuće."
Nacerena lubanja - samo još jedna vizija, shvatila je Ellie. Vizija smrti.
Čije smrti?
Ellie se odjedanput sjeti Almine zalogajnice. Sarina posla nakon škole. Sarah je vjerojatno sada
tamo, shvati Ellie. Naravno. Ona je tamo. Propustila bi školu, ali nikad posao. Sari je novac previše
potreban da bi izostala s posla.
Uguravši ruke u džepove vjetrovke, Ellie se nagnula prema vjetru i potrčala niz ulicu. Idem u
zalogajnicu, odlučila je. Tata ionako neće biti kod kuće na večeri. Otići ću u zalogajnicu i uvjeriti se je
li Sarah dobro.
Prošla je tri ili četiri ulice, kada se pokraj nje zaustavio crni Jeep. Ellie ubrza. Nije poznavala
nikoga s crnim Jeepom. No, Jeep je vozio usporedno s njom. Spustio se suvozački prozor na kojem se
pojavilo lice. "Hej, Ellie! To sam ja! Iz knjižnice!"
Ellie se okrenula i ugledala Briana, koji se nagnuo preko suvozačkog sjedala i zurio kroz
otvoreni prozor. "Nisam te valjda uplašio?" smiješeći se upita.
"Nisi", slaže Ellie.
"Upadaj", pozove je Brian. "Kamo ideš?"
"U Alminu zalogajnicu", odgovori Ellie. "Ali ne vozim se s neznancima", nadoda zaigrano.
"Pa, mogao bih te odbaciti do zalogajnice i predstaviti se putem", predložio je, a u tamnim mu
očima odbljesne svjetlost ulične lampe. "Onda više ne bismo bili neznanci."
"Samo što ti već znaš moje ime." Zakoračila je od ruba pločnika. "A ja se tebi nikad nisam
predstavila."
"Oh." Protrljao je bradu. "Pa, to mogu objasniti. Čuo sam kad te knjižničarka pozvala."
Elliene se oči suziše. "Nije istina. Ona me zove gospođica Anderson. Ne Ellie."
"U redu. U redu. Lagao sam ti. Tvoja prijateljica iz zalogajnice mi je rekla."
"Zašto si mi lagao?" Ellie je htjela znati, ne puštajući ga da se izvuče.
Nasmijao se, čak se malo i zacrvenio. Kako je samo sladak!
"Hajde, upadaj", požurivao ju je.
Ali nešto joj je govorilo da to ne čini.
Pokazala je prema zalogajnici. "Mislim da ću se prošetati. Svejedno, hvala." Prije nego što je
mogao odgovoriti, ona je već trčala prema zalogajnici.
Gume su zaškripale kad je Jeep krenuo. Brian joj je potrubio - triput kratko - i nestao iza ugla.
Ellie je banula kroz vrata. Zvonjava zvonca i toplina zalogajnice su je umirile. Zaustavila se da
dođe do daha.
Zašto sam to učinila? pitala je samu sebe.
Ponovno je pobjegla od Briana Tannera kao da je čudovište. Je li to zbog toga što joj je lagao o
tome kako je saznao njezino ime? Ili je bila uplašena da ne dobije još koju viziju?
Ellie je odmahnula glavom nesigurna u odgovore na ta pitanja.
Puštajući da joj ruksak padne na pod, sjela je na barski stolac na kraju šanka. Zalogajnica je bila
gotovo prazna. Sjedokosi je par pijuckao kavu u separeu. Kršni muškarac u masnom kombinezonu
sjedio je na drugom kraju šanka, proždirući kobasice s grahom.
No gdje je Sarah?
Ellie je izvinula vrat, pokušavajući kroz prozor za narudžbe vidjeti tko je u kuhinji. Po cvrčanju
hamburgera na roštilju, znala je da je netko tamo.
Vrata prema kuhinji su se otvorila i kroz njih je izišao Ernie Marks, vlasnik i kuhar. Ernie je
imao gotovo četrdeset godina, bio je skoro ćelav i nosio debele pepeljarke. "Slabo pečeni hamburger",
zapjevušio je stavljajući ga ispred tipa u kombinezonu.
"Kakve su kobasice i grah?"
"Ogavne kao i uvijek", našalio se tip. "Zato se stalno i vraćam."
Ernie je razgovarao s tipom nekoliko sekundi. Zatim je prišao Ellie. "No? Gdje ti je
prijateljica?" pitao je.
Ellie se igrala s držačem ubrusa. "To sam ja htjela tebe pitati."
"Nisam je vidio", odvrati Ernie, brišući ruke u zamrljanu pregaču. "Nije ni nazvala."
"To ne sliči Sari."
Ernie uzdahne. "Meni kažeš. Nije izostala niti jedan dan cijele godine."
Ellie pogleda prema dolje i shvati da je iskidala ubrus s obje ruke. Ispustila je komadiće na
šank. "Jesi li čuo za prošlu noć? Tijelo u šumi?”
"Jesam." Protrljao je svoju ćelavu glavu.
"Čula sam da bi to mogla biti Sarina sestra", reče Ellie šapćući. "Ti si živio ovdje prije dvije
godine, zar ne? Sjećaš li se ičega o Sarinoj sestri? Zašto je nestala?"
Ernie odmahne glavom. "Samo onog što je pisalo u novinama."
"Ernie! Daj još tog blata što ga nazivaš kavom!" Tip u kombinezonu podigao je šalicu.
"Evo. Evo." Ernie je posegnuo za vrčem.
Ellie se nagnula preko šanka.
"Oprostite, je li ovo mjesto zauzeto?" upitao je netko. Uplašeno se okrenula udesno. Brian
Tanner je stajao do stolice pokraj nje.
"Uh, jest. Rezervirano je za englesku kraljicu!" našalila se. Brian se nasmijao. Ležerno se
zavalio na stolicu. Izgleda kao atletski tip, primijeti Ellie. "Maknut ću se kad kraljica dođe", obeća
Brian. "Dakle, što bi mi preporučila?"
"Što radiš ovdje? Večeraš?" upita ga Ellie zabacujući kosu.
"A ti?" Brian uzvrati.
Ona odmahne glavom. "Ne. Moram stići kući, Chaz me čeka."
"Tvoj pas."
"Kako to znaš?" upitala je.
Podigao je ruke kao da se brani. "Hej. Samo sam pogodio, u redu? Mislim, prošle noći si bila sa
psom."
Ellie se opusti. "Da. Jesam." Pogledala ga je postrance. "Što si ti radio u šumi noćas?"
"Isto što i svi drugi. Tražio kratkotrajno uzbuđenje. Htio sam vidjeti što se događa." Naslonio je
bradu na dlan desne ruke.
"Čuo sam da si ti bila ta koja je pronašla tijelo." Jeza prođe Ellienim tijelom. "Da. Ali zaista ne
želim razgovarati o tome. Još uvijek se ježim od toga. Prema tome, ako si ti reporter ili nešto slično,
Više škole Waynesbridge, samo tratiš vrijeme", tiho je dodala.
On odmahne glavom. "Ne, nisam reporter."
Ellie se okrenula prema njemu. "Zašto se onda motaš po Shadysideu? Živiš li ovdje?"
Brian odmahne glavom. "Ne. Živim s djedom i bakom u Waynesbridgeu. Dakle, gdje je Alma?"
"Mislim da nikad nije ni postojala", reče mu Ellie. "Mislim da se tako zove Erniejeva mačka."
Brian se nasmijao. "I kakvi su Almini hamburgeri? Sadrže li u sebi mačje meso?"
"Vjerojatno", odgovori Ellie smiješeći se. Oglasio joj se trbuh. Posramljeno ga potapše rukom.
Brian se nasmiješi. "Znači da naručimo dva?" Pola sata kasnije Ellie je pogledala na sat. Brian i
ona tako su se dobro zabavljali razgovarajući, da je potpuno zaboravila na vrijeme.
"Oh, ne, prošlo je sedam. Tata će mi poludjeti."
"Pa nazovi ga", predloži Brian. "Reci mu da ću te dovesti kući za petnaest minuta."
"Uh — " oklijevala je. Misli joj prekine zveket zvona nad vratima. U zalogajnicu je ušao
poručnik Wilkins.
"Poručnice Wilkins!" uzviknula je Ellie, skočivši sa stolice.
"Pokušavala sam naći Saru. Je li dobro?"
Policajac je na trenutak isprazno zurio u Ellie kao da je ne prepoznaje. Zatim je kimnuo. "Dobro
je. Nekoliko će dana ostati kod svoje tete. Došao sam to reći Ernieju."
"Oh, dobro. Bila sam zabrinuta." Ellie se ugrizla za usnu. Umirala je od želje da upita poručnika
Wilkinsa za tijelo, ali on je već odlazio od nje. Gledala je kako se naginje preko šanka da porazgovara s
Erniejem.
Ellie je gurnula ruke u stražnje džepove svojih traperica i okrenula se prema šanku. Na njezino
iznenađenje, Brianova je stolica bila prazna.
Ellie otvori usta u čuđenju. Gdje je Brian? U muškom WC-u?
Poručnik Wilkins kimnuo je Ellie kad je izlazio.
"Molim vas, recite Sari da me nazove", reče Ellie. Popila je svoj sok gledajući prema vratima
muškog WC-a.
"Hej, jesi za desert?" upita Ernie, pobirući prljave tanjure. "Imam kremastu pitu od banane koja
još nije jako ustajala."
"Ne bih." Ellie odmahne glavom. "Brian će me odvesti kući."
"Brian?" Ernie je zastao s pobiranjem tanjura. "Dečko s kojim si bila?"
Ellie kimne.
Ernie glavom pokaže prema vratima. "Otišao je." Ellie zastane dah. "Otišao?"
"Da. Kad si razgovarala s poručnikom Wilkinsom. Ostavio je nešto novca i odjurio."
Ellie je hodala do kuće. Zatekla je oca kako čita novine u dnevnoj sobi, zavaljen u svom
otrcanom naslonjaču. Poljubila ga je u tjeme. "Bok, tata. Oprosti što kasnim. Jesi li večerao?"
Promumljao je odgovor, zadubljen u novinski članak.
Ellie je pogledala preko njegova ramena. Progutala je slinu pročitavši naslov:
NEIDENTIFICIRANO TIJELO PRONAĐENO U ŠUMI ULICE STRAHA.
Kad je sinoć njezin otac stigao kući, ona je već bila u krevetu. Nije imala prilike reći mu za
scenu iz šume.
Uostalom, izbjegavala je temu. Njezin je otac mrzio kad bi ona spominjala moći. Uvijek je
optuživao Ellie da samo ima priviđenja.
Ali nije imala izbora. Morala mu je reći za tijelo. "Ja sam bila ta koja je pronašla grob",
nevoljko započne Ellie. Otac je spustio novine. "Ti? Što si ti radila u šumi?"
"Šetala Chaza. Zapravo, on ga je pronašao." Otac je buljio u nju šokirana izraza lica. S
podočnjacima. Odjedanput je izgledao umorno i staro. "Znaš što mislim o šumi po noći Ellie. Rekao
sam t i — "
"Već milijun puta", upadne Ellie. Otišla je do kauča i sjela.
"Ali nije bila noć kad smo Chaz i ja krenuli. Ali do vremena kad sam policiji pokazala grob,
pala je noć."
Oči njezina oca svjetlucale su od ljutnje. "Držat ćeš se podalje od policije, mlada damo. Nećeš
se upetljati u njihovu istragu."
"Tata!" Ellie nije mogla vjerovati koliko je ljut. "Zar nisi čuo što sam rekla? Ja sam ta koja je
pronašla tijelo. Kako očekuješ da ostanem izvan policijske istrage?"
"Zato jer sam ti ja otac i tako kažem!"
"Tako kažeš!" ponovi Ellie. "To nije razlog. Uvijek mi govoriš da ne smijem nešto činiti, ali mi
nikad ne kažeš zašto."
"Ne moram ti reći zašto!" bjesnio je.
"Da, moraš!" uzvratila je. "Skoro mi je sedamnaest. Nisam više dijete!" Ellie hladno pogleda
oca. "Uostalom, ovog puta tvoja pravila nemaju smisla."
Otac je buljio u nju s izrazom koji nije bilo moguće protumačiti. Zatim je slegnuo ramenima.
Bacio je novine na pod i uzdahnuo. "Znam", reče. "Ali, molim te, nemoj imati posla s policijom. Ne
želim da završiš kao tvoja majka!"
"Moja majka? Kakve veze ima mama s tim?" zavapi Ellie. Oklijevao je. Pročistio si je grlo i
napokon rekao: "Tvoja majka nije umrla u bolnici kao što sam ti rekao, Ellie. Ona je ubijena."
"Ubijena?" reče Ellie, podižući ruke k obrazima. "O čemu to govoriš? Mama je umrla zbog
slijepog crijeva."
"Oh, Ellie." Otac je ustao, prišao joj i sjeo pokraj nje na kauč. "Tebi je bilo samo dvije godine
kad se to dogodilo. Nisam ti htio lagati - nisu to htjeli ni baka ni djed - ali kako smo ti to mogli
objasniti?"
Odmahnuo je glavom. "Zatim, poslije, kad si bila dovoljno odrasla da shvatiš, jednostavno
nisam našao načina kako da ti to kažem. Uostalom, nisam želio o tome govoriti - nikad više." Glas mu
je pukao. "Jednostavno mi je prebolno." Suze se pojaviše u Ellienim očima. Nije mogla vjerovati. Sve
te godine mislila je da zna istinu o svojoj majci. "Kako se to dogodilo, tata? Tko je htio ubiti mamu?"
upitala je tihim glasom.
Izbjegavao je njezin pogled. "Jedna je mala djevojčica nestala. Poslije se pokazalo da je ubijena.
Neki luđak - netko tko nikada nije smio biti pušten iz zatvora - ju je ubio. Zatim je ubio tvoju majku."
"Ali zašto?" inzistirala je Ellie. Morala je saznati istinu, iako je vidjela da sam razgovor o tom
događaju predstavlja mučenje za njezina oca.
"Ne znam zašto. Ne misliš li da si isto to pitanje nisam postavio milijun puta?" Ellien je otac
sad već jecao. Ellie je osjetila kako joj trnci jedan za drugim prolaze leđima. Osjećala se umrtvljeno.
Potpuno oduzeto.
Moja majka je ubijena?
Trbuh joj se oglasio. Ustala je, iako su joj noge bile slabe; imala je osjećaj kao da su od gume.
Nekako je uspjela stići do kupaonice na katu prije nego što je počela povraćati.
Nekoliko minuta kasnije začula je kako otac kuca na vrata kupaonice. "Ellie, jesi li dobro?"
"Jesam", graknula je. "Nisam, mislim..." počela je plakati.
"Žao mi je", rekao je otac kroz vrata. "Nisam ti smio to reći ovako."
"Željela sam znati, tata", odgovorila je. "I dobro sam. Zaista. Samo ću se istuširati."
"Jesi li sigurna?"
"Jesam."
Začula je kako polako silazi niz stube.
Crne misli, zastrašujuće misli, komešale su se Ellie u glavi. Osjećajući se i dalje loše, odagnala
ih je. Skinula se i pustila vodu iz tuša te pričekala da postane vruća.
Stala je pod vrući tuš.
Ellie zatvori oči, pokušavajući se prisjetiti svoje majke. Nije se mnogo toga sjećala. Sjećala se
majčine duge plave kose, zelenih očiju i nježna glasa, koji je nalikovao na jek zvona kad se smijala.
Ellie je bila prilično bliska sa svojim ocem. Ali je cijeli svoj život osjećala prazninu, kao da joj
nešto nedostaje.
Zašto ju je netko ubio.
Zašto?
Ellie je zatvorila oči i podigla lice, puštajući da vruća voda prska po njoj. Polako je Ellie počela
osjećati kako joj se tijelo opušta.
Trenutak kasnije otvorila je oči.
Otvorila oči i ostala bez daha.
Iznad glave tuša, na odsjaju bijelih pločica, ljeskao se nož. Zajecavši, Ellie je posrnula unatrag.
Srebrni držak noža je svjetlucao. Krv je kapala s oštrice, padajući na njezine noge.
Pogledala je prema dolje. Kada je bila puna krvi. Krv joj je bila do gležnjeva. Tako vruća. Tako
gusta!
Kada je nož krenuo prema njoj, Ellie je podigla ruke i vrisnula:
"Neeeeeeee!"
Izbjegavajući nož, poskliznula se.
Pala je. U vruću krv.
"Auuuu!" Glavom je udarila o tvrdu kadu. Krv je jurnula uz popločeni zid.
Vruća voda je prskala po njoj.
Mahnito brišući oči, hvatajući zrak, podigla se na koljena. Tada je začula vapaj.
Bijesan vapaj u pomoć koji se odbijao od krvlju umrljanog zida.
Ellie se smrznuta. I pozorno slušala.
Slušala sablasne vapaje.
I prepoznala majčin glas!

Poglavlje 7
“Mama!" jaukne Ellie. "Mama— čujem te!" Naprezala se kako bi nešto čula uz šum tuša.
Ali vapaji su nestali.
"Mana — ne! Ne odlazi! Ne ostavljaj me! Mama!" jecala je Ellie.
"Ellie! Ellie!"
Još jedan glas. Glas njezina oca. Dozivao ju je iz hodnika.
"Ellie, jesi li dobro?"
Dok joj je cijelo tijelo drhtalo i dok je pokušavala doći do zraka, Ellie nije mogla odgovoriti.
Pogledala je prema glavi tuša.
Krvlju zamrljan nož je nestao.
Krv je nestala sa zidova i iz kade.
Tako zastrašujuća vizija.
Drhtajući, osovila se na noge i zatvorila vodu na tušu. Mama? Jesi li još ovdje? očajno pomisli
Ellie. Čula sam te, mama. Čula sam tvoje vapaje. Molim te, ne ostavljaj me!
"Ellie— odgovori mi! Jesi li dobro?" Očev panični jauk prekinuo joj je koncentraciju.
Duboko je udahnula. "Dobro sam!" uspjela je reći. "Nisam te mogla čuti, tata. Tuš—"
"Imaš telefonski poziv!" povikao je kroz vrata. "Neki Brian."
"Molim?" Brian Tanner? Zašto bi je Brian zvao?
"Reci mu da sam otišla u krevet."
"Jesi li sigurna?"
"Jesam", odlučno je odgovorila.
Ellie je drhteći izašla iz tuša i osušila se. Navukla je svoj stari frotirni ogrtač i pogledala svoj
odraz u zaparenom ogledalu. Lice joj je bilo blijedo, a oči isprazne.
Zašto je, prvi put u četrnaest godina, čula glas svoje majke? pitala se Ellie, zureći u ogledalo
kao da u njemu traži odgovore. I zašto stalno vidi nož sa srebrnim drškom? Nož s kojeg kaplje krv?
Ima li to kakve veze s Brianom Tannerom?
S tijelom u šumi? S njezinom majkom?
Morala je saznati.
Stegnuvši remen ogrtača, Ellie je sišla u prizemlje. Oca je pronašla za kuhinjskim stolom kako
objema rukama drži šalicu s kavom. Odmah je vidjela da su mu oči crvene.
Oklijevala je na dovratku. "Tata?"
Okrenuo se, srameći se suza.
"Tata, kako je mama umrla?" tiho upita Ellie. Sjela je na stolicu nasuprot njemu.
Odmahnuo je glavom. "Ne mogu danas više razgovarati o tome, Ellie. Možda je prošlo
četrnaest godina, ali osjećam se kao da je bilo jučer. Žao mi je."
Ellie mu je stisnula ruku. Suze su navrle i u njezinim očima. Da mu kaže što joj se upravo
dogodilo pod tušem? Da mu kaže za vizije noža? O tome da je čula majčin glas?
Ne. Mrzio je njezine vizije. Odbijao je vjerovati u njih. Jednostavno odbijao.
"Žao mi je. Jednostavno ne mogu reći ništa više", rekao je, izbjegavajući njezin pogled.
"U redu je", tiho odvrati Ellie.
Sama ću saznati istinu, odlučila je.
Sarah ni sljedeći dan nije došla u školu. Ellie nije bila iznenađena, ali voljela bi da je Sarah
nazove. Zaista je željela razgovarati s njom.
Ellie je svih šest sati bila odsutna duhom. Nije mogla prestati misliti na majku. Kad je zazvonilo
posljednje zvono, otrčala je do knjižnice.
"Dobar dan, gospođice Anderson", pozdravila ju je glavna knjižničarka. "Danas imamo mnogo
posla za vas."
"Super." Ellie je jedva kimnula. "Ali prvo moram nešto potražiti za školski projekt. Trebat će
mi samo nekoliko minuta." Ne čekajući reakciju knjižničarke, Ellie je odjurila u sobu u kojoj su se
nalazile reference i jedini mikrofiš-aparat*. Nekoliko je sekundi zurila u datume na ladicama u kojima
su spremljeni filmovi.
Gospođa Anderson je umrla kad su Ellie bile samo dvije godine. To je bilo prije četrnaest
godina.
Ali, u kojem mjesecu?
Ellie je zatvorila oči i pokušala se sjetiti što joj je otac rekao. Odjedanput je svježina hladnog
zraka i miris kišom natopljene zemlje ispunio Ellien nos. Zatvorila je oči i pustila ruke da joj padnu uz
tijelo, pokušavajući prizvati viziju.
Drveće išarano crvenim, narančastim i žutim lišćem njihalo se u njezinim mislima. Njezina je
majka ubijena ujesen. Zatim je, zbog izrezbarene bundeve**, otvorila oči.
Listopad.
Ellie je izvukla ladicu na kojoj je pisalo 'listopad - prosinac' i izvukla nekoliko rola filma.
Stavila je prvu rolu u aparat, upalila ga i podesila sliku.
Na ekranu je zabljesnula prednja stranica novina The Shady-side Beacon, od utorka, 1.
listopada.
Ellie je zaključila da vijest o ubojstvu sigurno mora biti na prednjoj stranici novina. Listala je
kroz naslove.
Evo ga! Osamnaesti listopada.
NAPADNUTA ŽENA IZ SHADYSIDEA, UBIJENA NOŽEM.
Ubijena nožem!
Ubijena nožem sa srebrnim drškom?
Ellieno se grlo stegnulo. Usta su joj bila suha poput baruta. Sljepoočnice su joj pulsirale dok se
naprezala da pročita članak.
Jučer rano ujutro u Ulici Straha nožem je brutalno ubijena gospoda Louise Anderson, s
prebivalištem u Ulici Canvon 128. Gradska policija, koju je pozvao motorist u prolazu, na poprište je
došla u roku od nekoliko minuta. Ali žena je već bila mrtva. U blizini je pronađena, kako plače u
svojim kolicima, i dvogodišnja kći gospode Anderson, no ona nije ozlijeđena. Nije bilo drugih
svjedoka.
Užasnuta, Ellie je podigla pogled s ekrana i zavalila se u stolici. Nije mogla dalje čitati. Suze su
joj ispunile oči i krenule niz obraze.
To sam bila ja! Bila sam tamo!
Jesam li zaista vidjela ubojstvo svoje majke?
Ellie je isprazno gledala u ekran dok su joj vruće suze tekle niz obraze. Riječi su se zamutile.
Kako su se riječi mutile, tako ih je zamjenjivala nejasna slika.
Žena na pločniku. Sunčan jesenski dan.
Žena - Ellieina majka.
Gospođa Anderson je vrisnula. Podigla je obje ruke kako bi zaštitila lice.
Ellie je usta prekrila rukama, kako bi prigušila vrisak koji se izlio kroz njezine usne.
"Mama! Mama! Neeeeeee!"
Samo na tren, preplašeni pogled njezine majke susreo s Ellienim. "Volim te!" prozborila je.
Zatim je Ellie vidjela kako je polako klonula na pločnik.
_______________________________
*Mikrofiš (engl. microfiche) je savitljiv proziran list filma dimenzija 10,2 x 15,2 cm koji ima
određen broj mikrosnimki složenih u vodoravne odjeljke i okomite stupce sa zaglavljem. Knjige,
časopisi i novine su često spremljeni tom metodom jer omogućuje knjižnicama pohranu golemih
količina podataka na malom prostoru.
**U originalu Jack-o'-lantem (Jack Fenjer) - bundeva s izrezbarenim očima i ustima u koju se
stavlja svijeća, obično u Noći vještica (31. listopada). Zasniva se na irskoj legendi o kovaču Jacku koji
je za života nekoliko puta prevario vraga. Nakon što je umro, zbog griješnog života nije primljen u raj,
već ga je na vratima pakla dočekao vrag i poslao natrag u mrak samo sa žeravicom ugljena. Jack je u
džepu imao repu koju je izdubio i u nju stavio žeravicu, i otada Jack s repom u kojoj svijetli žeravica
luta mrakom tražeći put kući. Tako je Jack-o'-lantern postao simbol proklete duše koja luta između
svjetova.

Poglavlje 8
Ellie se, jecajući, počela jako tresti. Nije čudno što joj otac nije mogao govoriti o ubojstvu. Ellie
je znala da će je užasavajući izraz lica njezine majke progoniti cijeli život.
Jedna rečenica iz članka nije joj izlazila iz glave: Nije bilo drugih svjedoka.
Osim njezine dvogodišnje kćeri, pomisli Ellie.
Osim mene.
Drhtajućom rukom Ellie posegne za ručkom na mikrofišaparatu. Prebacila je na izdanje novina
od devetnaestog listopada. Naslov je glasio: UHVAĆEN NAVODNI UBOJICA.
Suznih je očiju pročitala članak. Čovjek je bio stanovnik Shadysidea. U njegovoj kući
pronađena je odjeća umrljana krvlju. Nož je pronađen u kanti za smeće. Sve je bilo puno dokaza, ali
policija nije mogla otkriti motiv.
"Gospođice Anderson!" Knjižničarka je provirila kroz dovratak. Namrštila se gledajući Ellie.
"Postoje knjige koje treba staviti na svoje police."
"Dobro!" Ellie je obrisala svoje vlažne obraze, izvadila film i ugasila aparat.
Pospremajući film natrag u ladicu, znala je da je našla odgovor na barem jedno od svojih
pitanja. Odgovor zašto joj se stalno privida nož. Povratak u Shadyside - i pronalazak misterioznog
groba - vjerojatno je potaknuo stara sjećanja.
Užasavajuća sjećanja koja je potiskivala četrnaest godina.
Ellie je pritisnula zvono na vratima kuće Wilkinsovih i nije micala prst.
Ajmo, ajmo, požurivala je u tišini. Znam da si kod kuće, Sarah.
Nazvala je iz knjižnice. Netko je podigao slušalicu. Podigao i slušao. Zatim je spustio.
Poručnik Wilkins rekao je Ellie da je Sarah kod tete. Ali iz nekog razloga, Ellie se nije mogla
oteti dojmu da je Sarah u Shadysideu.
Frustrirana, lupila je po vratima. "Sarah? To sam ja, Ellie." Pokušala je okrenuti kvaku. Na
njezino iznenađenje, kvaka se okrenula.
Ellie je otvarajući vrata zadržala dah. Provirila je u mračan hodnik.
"Sarah?" tiho je zazvala Ellie.
Hodnik je mirisao na plijesan. Ustajali zrak bio je hladan. Ellie je zakoračila unutra. Okružila ju
je smrtna tišina.
"Sarah?" zazvala je ponovno kad su joj se oči privikle na mrak.
Ellie se naprezala osluškujući. Kuća je bila u tišini.
"Sarah? Jesi li kod kuće?" Ellie je krenula uz stubište. Stube su škripale pod njenim nogama.
Kako se penjala, tako su se čestice prašine raspršivale po zraku. Ellie je zastala na vrhu stubišta.
Prvi put se nalazila u Sarinoj kući. Koja je soba Sarina?
"Sarah?" Ellie je oprezno zakoračila prema sobi u prednjem dijelu kuće. Vrata su bila napola
zatvorena. Ellie se zaustavi pred njima. "Sarah? Jesi li unutra?"
Tišina.
Duboko udahnuvši, Ellie je otvorila vrata do kraja gurnuvši ih. Naginjući se u tamu, škiljeći je
pogledala u sobu.
"Sarah? Oh, ne!" Ellie je prestravljeno vrisnula, ugledavši nepomičnu siluetu izvaljenu na
krevetu.

Poglavlje 9
Ellie se čvrsto uhvatila za dovratak, boreči se da joj ne popuste koljena. Na prigušenom svjetlu
mogla je nazreti Sarinu sjajnu crnu kosu.
Sarah je ležala na trbuhu, a ruke su joj beživotno bile položene uz tijelo.
"Sarah? Sarah? Sarah?" Ellie je ponavljala njezino ime. Prilika se polagano pomaknula. Sarah
je podigla glavu, odmaknula zamršenu crnu kosu i pogledala Ellie. "To si ti?" promrmljala je
omamljenim glasom.
Ellie je prišla krevetu. "Hvala nebesima!" uzviknula je.
" Ja — mislila sam—"
"Kako si ušla?" upitala je Sarah, uspravivši se u sjedeći položaj na krevetu.
"Sarah, što se događa?" uzvikne Ellie ignorirajući pitanje.
"Što nije u redu?"
"Sve", stenjući odgovori njezina prijateljica. Sarah je zgrabila plišanog medvjedića i čvrsto ga
zagrlila. Ellie je vidjela da na sebi ima istu onu uniformu konobarice i džemper koji je nosila one noći
kad je policija iskopala grob. Koperdeka i deka bile su izgužvane na podu. Pogledavši gore, Ellie je
primijetila da na zidovima nema slika ni postera, zapravo nikakvih dekoracija.
"Sarah, ja— bila sam tako zabrinuta" rekla joj je Ellie. "Tvoj otac mi je rekao da si kod tete, ali
—"
Sarah je zabrektala. "Kod tete? Ja nemam tetu", odbrusila je Sarah. Stisnula je ruke oko
medvjedića okrećući se ponovno prema zidu.
Ellie je oklijevajući sjela na krevet pokraj svoje prijateljice.
"Što se onda događa? Molim te, reci mi, da ti mogu pomoći."
"Ne možeš mi pomoći. No reći ću ti. Ona 'stvar' u grobu bila je moja sestra." Sari pobjegne jecaj
iz usta. Ellie je utješno položila ruku na prijateljičino drhtajuće rame.
Znači, istina je.
"Otkako je saznao, otac mi je poludio. Nisam razgovarala s njim od noći kad su je pronašli.
Dođe kući, jede, zatim ode. Ne želi mi ništa reći. Ništa! Iako je ona bila moja sestra!" Sarina mršava
ramena podrhtavala su od jecaja. Plačući je zabila lice u medvjedića.
"Oh, Sarah", prošapće Ellie milujući prijateljičinu kosu. Vrijeme Je prolazilo. Sarina su se
ramena prestala tresti. Nijedna djevojka nije rekla ni riječ.
Tišina je bila smrtna, hladna, neizdrživa.
Nakon nekog vremena Sarino se tijelo opustilo i stisak njezinih ruku na medvjediću je olabavio.
Zaspala je, shvatila je Ellie. Podigla je deku s poda. Pokrila je Saru, a zatim tiho izišla iz sobe.
Jadna Sarah, mislila je Ellie. To je tako strašno. Što da radim? Zaista je ne bih trebala ostaviti
ovdje samu. No što ako joj se otac vrati i nade me ovdje? Ne želim ga uzrujati više nego što već jest!
Možda da nazovem poslije i pozovem Saru da neko vrijeme bude kod mene.
Ellie je tiho stupila u hodnik. Primijetila je otvorena vrata nasuprot Sarine sobe. Ellie je odmah
znala da to mora biti Melindina soba. Svladala ju je radoznalost.
Ellie je jače otvorila vrata. Slike su visjele na svakom zidu. Krevet je bio pospremljen i
prekriven koperdekom cvjetnog uzorka, cifrastim jastucima i naboranim prekrivačem protiv prašine
koji je sezao do poda. Četke, češljevi, parfemi i šminka bili su uredno posloženi na staklenom
toaletnom stoliću. Soba je bila besprijekorna.
Kao da Melinda još živi ovdje.
Ellienu pažnju privukla je uokvirena fotografija na komodi. Podigla ju je. Bila je to školska
slika.
Nasmiješeno lice nalikovalo je Sarinu, samo što su oči bile plave. Melindina duga crna kosa
padala joj je ispod ramena. Kako je umrla? pitala se Ellie.
Tko ju je zakopao u mračan, samotan grob u šumi?
Zašto je Melinda posegnula za Ellie? Zašto je, nakon toliko vremena, željela biti pronađena?
Ellie je proučavala fotografiju tražeći odgovor. Lijepa djevojka sa slike izgledala je kao da je
mogla biti izabrana za najpopularniju na godini. Najizgledniju da uspije.
A ne da umre.
Zatim se pred Ellienim očima fotografija počela mijenjati. Melindin osmijeh je izblijedio.
Tamne usne su drhtale. Ellie je trepnula.
Što se događa? Što to vidim?
Melindine su se usne razdvojile. Njezine svjetlucave oči polako su se širile u strahu.
Zureći u Ellie, Melinda je zavrištala.
I vrištala.
Užasavajući nečujan vrisak.
Fotografija je Ellie ispala iz ruke. Staklo se razbilo pri udarcu o pod.
Ellie se okrenula i potrčala.
Poletjela je preko stepenica, preskačući zadnje dvije. Spotaknula se i pala na ulazna vrata. S
prigušenim jecajem, zgrabila je kvaku i otvorila vrata. Osjetila je hladni zrak na obrazima. Mahnito je
trčala, mašući rukama, trčeći najbrže što je ikada trčala. Niz ulicu. Isprva nije čula kako koraci udaraju
o pločnik iza nje. Vlastiti koraci prigušili su ostale zvukove.
Do trenutka kad je shvatila da je netko slijedi, već je bilo kasno.
Okrećući se da vidi tko je iza nje, spotaknula se na palu granu drveta i izvalila se na trbuh.
Teško tijelo palo je na nju istisnuvši zrak iz nje.
Okrenula se na leđa pokušavajući udahnuti. Pogledala je u njegovo lice.
"Ti!" Ellie vikne prigušenim šapatom.

Poglavlje 10
“A što si mislila, tko je?" pitao je Brian Tanner. Pridigao se i ustao. Otresao je prašinu i otpalo
lišće sa svojih crnih traperica.
"Ja— žao mi je", promuca Ellie. Što je mislila - tko je iza nje?
"Valjda sam se samo preplašila", priznala je. "Nisam navikla da me netko proganja niz tamnu
ulicu."
Brian je oprezno dotaknuo posjekotinu na usnici. "Zar me nisi čula da te zovem?" upitao je.
"Zašto me slijediš?" ispali Ellie pridižući se u sjedeći položaj. Rebra su je boljela. Desno
koljeno joj je pulsiralo. "Zar si ti moj tjelohranitelj ili tako nešto?"
Još trljajući posjekotinu, uzdahnuo je. "Volio bih biti. Ali poslije jučerašnje noći, ne mogu te
kriviti što bježiš od mene..." Glas mu je utihnuo.
"Zato jer si me ostavio u zalogajnici?" Ellie je pokušala zvučati kao da joj je svejedno. "Što se
to uopće dogodilo?" Slegnuo je ramenima. "Nešto je iskrsnulo. Oprosti." Izvukao je crvenu maramu iz
stražnjeg džepa i prislonio je uz usnicu.
"Nego, zašto si trčala?" upitao je.
"Ovaj—" Ellie nije znala što bi rekla. Što god da mu kaže, zvučat će glupo.
Nagnuvši se naprijed, obgrlila je noge rukama. Osjećala se tako ljutito i povrijeđeno kad ju je
Brian ostavio u zalogajnici. No iako je to bilo jučer, činilo joj se tako davno.
Pogledala ga je. "Ako ti kažem, mislit ćeš da sam luda."
"Pokušaj." Brian je sjeo na travu pokraj nje. Izvukao je uveli list iz njezine kose i bacio ga.
"Hajde. Reci." Duboko je udahnula. "Bježala sam iz Wilkinsove kuće. Otišla sam tamo kako bih
razgovarala sa Sarom."
Kimnuo je. "Nazvao sam te kući ranije. Kad se nitko nije javljao, pomislio sam da si otišla
provjeriti kako ti je prijateljica. Zato sam te vidio i slijedio te."
Nagnuo se bliže, gledajući je u oči. "Što se dogodilo kod Sare? Nešto loše?"
"Sarah je ležala u mraku. Izgledala je kao strašilo. Ona— rekla mi je da je to bila njezina sestra.
Pokopana u šumi. Sarah je zaista uzrujana."
Dok je govorila, Ellie je nesvjesno čupala travu. "Nisam znala što da kažem", rekla je Brianu.
"Samo sam sjedila tamo. Ona je bila iscrpljena. Totalno slomljena. Zaspala je, a ja sam bila sama u
kući i—" Zadrhtala je. "Mislim da se moja mašta poigrala sa mnom ili tako nešto."
Brižno je gledao u nju. Iz njegovih se očiju nije moglo ništa pročitati.
"Sada je na meni red da postavljam pitanja", reče Ellie.
"Zašto si me tražio?"
Dotaknuo je usnicu. Krvarenje je prestalo. "Da ti se ispričam. Znaš. Za prošlu noć."
"Slušam."
Spustio je pogled prčkajući s dva prsta po noktu na palcu.
"Oprosti što sam tako odjurio. Samo što sam... ovaj... kad sam vidio tog policajca da ulazi u
zalogajnicu, sjetio sam se da sam Jeep parkirao na zabranjenom mjestu. Mislio sam da će mi, ako
ugleda moj auto tamo, napisati kaznu. Nisam si mogao dopustiti da dobijem još koju kaznu. Zato sam
istrčao da ga preparkiram. Požurio sam se natrag, ali ti si već bila otišla.
"Još koju kaznu?" upita Ellie.
Blesavo se nacerio. "Dobio sam ih nekoliko na kampusu."
"Hmmm." Ellie nije bila sigurna u njegovu priču. Ali bila je sigurna da je sladak. Odjedanput je
dobila želju da se nagne prema njemu i poljubi ga.
"Nazvao sam te da ti objasnim, ali nisi htjela razgovarati sa mnOm. Jesi li ljuta?" tiho je upitao.
"Mislim da me prolazi", odgovori ona, pokušavajući se našaliti.
"Dobro." Pružio joj je ruku kako bi joj pomogao ustati. Prihvatila ju je. Zatim je otresla stražnji
dio traperica.
"I što sad?" upita, gledajući niz tamnu ulicu.
"Sad ću te pozvati van", odgovori Brian gotovo sramežljivo.
"Znaš. U kino ili tako nešto."
Ellie se nasmijala. On me zaista zove na spoj, pomislila je. Znala je da bi trebala biti sretna. No,
nešto ju je sputavalo. Osjećaj. Loš osjećaj. Nešto što ni sama sebi nije mogla objasniti.
"Ne znam mogu li, Briane", začula se kako govori.
"Molim? Zašto ne?" Prekrižio je ruke. "Daj mi jedan dobar razlog."
"Ja — ja nemam dobar razlog. Nemam čak ni loš razlog. Samo, ovih je nekoliko dana bilo
zaista čudno." Ugrizla si je donju usnicu.
"Misliš na pronalazak tijela u šumi? Ili misliš na nešto što se desilo prije? Možda s bivšim
dečkom?"
Ellie je naglo udahnula. Šokirano je zurila u njega otvorenih usta. "Kako to misliš?" povikala je.
Nikako ne može znati za Tommyja Wheatona, reče Ellie sama sebi. Zašto je Brian to rekao?
Slegnuo je ramenima. "Ništa", promrmljao je. "Nisam mislio ništa. Zaista."
"Ne. Reci mi", ustrajala je Ellie. "Zašto si to rekao o mojem bivšem dečku?" Zurila, je u njega
ne trepćući, tjerajući ga da joj odgovori.
Obrazi su mu se zarumenjeli. "Pa, ovaj, mislio sam, budući da si nervozna kad su dečki u
blizini, da je to vjerojatno zato što te netko zaista povrijedio. Samo to."
Kad bi to bar bilo tako jednostavno, pomislila je čeznutljivo. Brian je stavio ruku na Ellieno
rame i poveo je natrag do pločnika. "Nemoj reći ne", nagovarao ju je. "Sutra je subota, zar ne? Trebalo
bi biti toplo vani, kao u proljeće. Možda zadnji lijepi dan ove jeseni. Otići ćemo na piknik. Na Jezero
Straha. Samo ti i ja."
Otvorila je usta u namjeri da kaže ne. No onda ih je zatvorila.
Piknik je zvučao zabavno. A njoj je trebala zabava. Možda će joj to odvratiti misli od grozne
činjenice koju je saznala o svojoj majci. I pomoći joj da prestane misliti o jadnoj Sari i njezinoj mrtvoj
sestri Melindi.
"Voliš li veslati u kanuu?" upitao je Brian. Kimnula je, i dalje razmišljajući.
"Mislim da još iznajmljuju kanue ovako kasno ujesen. Može
mo unajmiti jedan. Jesi li ikad veslala do Otoka Straha?" Otok Straha bio je otočić na sredini
jezera koje se nalazilo duboko u šumi Ulice Straha. Ljeti je bio popularno izletište za stanovnike
Shadysidea. No u kasnojesenje poslijepodne, vrlo je vjerojatno da će biti osamljeno.
"Čak možemo povesti i Chaza kao tjelohranitelja", predložio je Brian smijući se.
Ellie se također nasmijala. Nije si mogla pomoći. Spoj sa slatkim dečkom na kojem će se
zabavljati. A vlastiti će je pas čuvati.
Što bi moglo poći po zlu? upitala je samu sebe. Što bi moglo poći po zlu?

Poglavlje 11
U subotnje jutro Ellie je doručkovala žitne pahuljice gledajući jutarnje vijesti na malom
televizoru u kuhinji. Chaz je ležao pokraj njezinih nogu žvačući kost od goveđe kože. Jutarnje je sunce
ulazilo u malenu kuhinju. Bila je to najsunčanija, najvedrija prostorija u kući.
Meteorolog je najavio topao i sunčan jesenski dan. Zatim se na ekran vratio glavni najavljivač.
Ellie je srce skočilo u grlo kad je najavio: "Vraćamo se na našu glavnu priču, otkriće trupla mlade žene
u Shadysideu."
Ellie je skočila sa stolice i pojačala zvuk. Slika se promijenila. Prepoznala je prostor ispred
policijske postaje u Shadysideu. Sitna žena stajala je na stepenicama. Držala je mikrofon i pokazivala
prema ulaznim vratima iza sebe.
"Prije dvije godine život jednog od najpoznatijih detektiva Shadysidea okrenuo se naglavce",
započela je reporterka. "Maloljetna kći poručnika Jacka Wilkinsa nestala je, ne ostavivši nikakav trag o
tome gdje bi se mogla nalaziti. No danas je policija tijelo pronađeno prije dvije noći u plitkom grobu,
sa sigurnošću identificirala kao tijelo Melinde Wilkins."
Na ekranu se pojavila Melindina školska slika.
Slika se promijenila i sada je prikazivala groblje u Shadysideu, a onda i šumu u kojoj je Ellie
pronašla grob.
Ellie je sjela i podigla žlicu. No previše se usredotočila na televizor da bi mogla jesti. Kadar se
vratio na reporterku. Iza su iz policijske postaje izlazili poručnik Wilkins i još jedan jek u tamnom
odijelu.
Reporterka je potrčala uza stube kako bi ih presrela. "Poručnice Wilkins!" zazvala je. "Prije
dvije godine, kada je nestala, vaša se kći vodila kao maloljetnica koja je pobjegla od kuće." Kratko
kimajući, poručnik Wilkins nastavio je silaziti niza stube. Reporterka je morala trčati kako bi ga
sustigla. "No, vi ste uvijek tvrdili da se radi o nekom kriminalnom djelu. Zašto nitko nije istražio vaše
slutnje?"
Poručnik Wilkins je stao i prošao rukom kroz kosu. Glas mu je zvučao umorno i napeto.
"Nikada nismo mogli pronaći dokaze da se dogodilo nešto loše. Uostalom, prijatelji moje kćeri rekli su
istražiteljima da je Melinda namjeravala pobjeći sa svojim dečkom. Zbog toga smo je zaveli kao
maloljetnicu koja je pobjegla od kuće."
"Je li dečko ikad pronađen i ispitan?"
"Ne. I on je nestao istog dana. Svi pokušaji da ga pronađemo su propali. Vjerujem da je moguće
da je ubijen u isto vrijeme." Oči poručnika Wilkinsa se suziše. "A sada, ako nemate ništa protiv."
Okrenuvši se, poručnik Wilkins krenuo je niz pločnik. Reporterka je potrčala za njim.
"Poručnice, kako je ubijena vaša kći?"
Poručnik Wilkins ušao je u automobil sa suvozačke strane crnog automobila i zalupio vratima.
Reporterka se okrenula natrag prema kameri. "To je bio ekskluzivni intervju s poručnikom Jackom
Wilkinsom, ocem Melinde Wilkins. Policija Shadysidea sada je okarakterizirala slučaj kao ubojstvo.
Počinju potragu za dečkom Melinde Wilkins. Njegovo je ime Brett Hawkins. Moji izvori kažu da
koriste novu kompjutersku tehnologiju ne bi li ga pronašli. Bilo tko tko ima informaciju vezanu uz
Bretta Hawkinsa, trebao bi se javiti policiji."
Traže njezina dečka.
Brett Hawkins.
Umorno lice poručnika Jacka Wilkinsa odavalo je da radi prekovremeno na otkrivanju
Melindina ubojice. No, Ellie se ipak nadala da nešto vremena posvećuje i Sari. Sarah očito nije bila u
stanju biti sama.
Posegnuvši za slušalicom, Ellie je otipkala Sarin broj. Pustila je da zvoni deset puta. Nitko se
nije javio.
Ellie frustrirano uzdahne.
I prošle je noći pokušala dobiti Saru na kućni broj. A pokušala je dobiti i poručnika Wilkinsa na
poslu. Zašto se Sarah ne javlja?
I zašto joj detektiv ne uzvraća pozive? Zar još uvijek želi da Ellie vjeruje kako je Sarah kod
tete?
Ellie je pogledala na sat iznad pećnice. Prošlo je devet. Kasno je. Brian će doći po nju u deset.
Nema vremena da otrči do kuće Wilkinsovih i pokuša vidjeti Saru.
Ellie zadrhti. Melindina fotografija joj se pojavi u mislima. Melinda je iskoristila moje moći da
me dovede do groba, pomisli mrko Ellie. No zašto me je i fotografija na komodi prizivala? Želi li mi
Melinda još nešto reći?
Užasavajuća pomisao prodre joj u misli:
Koštana prizivajuća ruka. Krvavi nož s kojeg je još kapala krv.
Jesu li i to upozorenja?
Jesu li se Elliene vizije vratile jer je ona u nekakvoj opasnosti?
Ellie je potjerala zastrašujuću pomisao iz misli. "Danas je dan za zabavu", rekla je Chazu.
Zamahao je repom kao da ju je razumio.
"Nervozna?" upitao je Brian pogledavajući Ellie. Ugasio je motor i izvadio ključ iz brave.
“Uh, ne. Zašto to misliš?" brzo je odvratila Ellie. Glavom je kazao prema njezinim prstima
kojima je tapkala po bedru, “mislim da ćeš si probiti rupu u trapericama."
"Oh." Ellie spusti ruke. "Oprosti." Ellie je otvorila vrata Jeepa. Umalo je srušivši, Chaz je
izletio sa stražnjeg sjedišta.
Šuma Ulice Straha bila je bujno šarenilo boja. Žuto i crveno lišće ljeskalo se pod vedrim,
modrim nebom. Ptice su cvrkutale kao da je proljeće.
Ellie je duboko udahnula. Zrak je bio čist i mirisao na borovinu. "Kakav dan!" uzviknula je kad
su krenuli u šumu. Kroz drveće je mogla vidjeti jezero koje se blistalo poput kristala. Brvnara za
iznajmljivanje brodova bila je na rubu jezera, a kanui su bili naslagani u visinu pokraj nje.
"Iznajmit ću nam kanu", reče Brian, ostavivši košaru za piknik.
"Može." Ellie ga je gledala kako trči prema kanuima. Bio je u pravu. Bila je nervozna. Željela
se zabaviti. No nešto ju je sprječavalo da se opusti i uživa u danu.
Ellie je mislila o tome kako dobro Brian izgleda u platnenim hlačama, raskopčanoj plavoj
flanelskoj košulji, koju je odjenuo na bijelu majicu kratkih rukava, te plavo-crvenom šiltericom Cubsa
navučenoj na crvenkastokestenjastu kosu. A ponio je pravu gozbu. Mogla je namirisati pečeno pile
kroz košaru.
Kad bi se samo mogla riješiti tog osjećaja jeze kad je s njim. Kad barem ne bi osjećala da mora
biti što je moguće dalje od Briana.
"Iznajmio sam jedan!" povikao je Brian sa štanda za iznaj
mljivanje. Vrati se trčeći, noseći dva vesla i dva prsluka za spašavanje.
"A prsluk za Chaza?" upitala je Ellie.
Brian je zastao. "Zar ne zna plivati?"
Ellie je pukla od smijeha. "Šalila sam se."
"Hej. Lijepo te je čuti kako se smiješ", nasmiješio joj se Brian. "Nisam te još čuo da se smiješ."
"Hvala", nespretno odvrati Ellie.
"I sviđa mi se tvoja kosa svezana u rep", nastavio je Brian.
"Tako mi nalikuješ na — " Oklijevao je.
"Ponija?" rekla je Ellie podižući košaru za piknik. Nasmijao se. "To nije ono što sam htio reći.
Zapravo, ne znam što sam htio reći." Pažljivo ju je promotrio. "Drugačija si od ostalih djevojaka s
kojima sam hodao."
"Oh?" Ellie je srce počelo brže udarati. Zaista nije željela slušati o drugim djevojkama s kojima
je izlazio. Chaz je otrčao ispred njih, njušeći debla i otpalo lišće.
Brianov izraz lica postao je ozbiljan. "Da. Ti si mnogo tiša. Većina djevojaka misli da mora
neprestano pričati. A i viša si."
"Hvala", odgovori Ellie zakolutavši očima. Koji kompliment.
Slijedili su stazu kroz šumu do malog mola na jezeru. Nema nikoga, primijetila je Ellie štiteći
oči jednom rukom od sunca i pogledavajući po obali. Daleko niz obalu, usamljeni je ribič izvukao
blistavu ribu iz vode.
Ellie se okrenula i ugledala Briana koji joj je bio sasvim blizu, kako je promatra. Ispuštajući
vesla i prsluke, nagnuo se prema njoj. Nježno ju je poljubio u usta. Usne su mu jedva dotakle njezine.
Ellie je zatvorila oči. Bio je tako nježan.
Kako da se ne zaljubi u njega?
Chaz je zalajao i ona otvori oči.
Brian se nasmiješio. "Jesi li spremna gledati kako radim budalu od sebe pokušavajući veslati?"
Izmjenjivali su se u veslanju. Kanu je lagano klizio preko mirne vode jezera.
Otok Straha pojavio se pred njima. Ellie je usmjerila kanu prema izoliranoj uvalici s malom
pješčanom plažom. Mogla je vidjeti izgorjelo drvo razbacano po pijesku. Mnogo je ljudi dolazilo
ovamo na izlet za ljetnih mjeseci.
Ellie je snažno veslala sve dok se kanu nije nasukao na obalu. Zatim je iskočila na mokar
pijesak. Chaz je skočio u vodu. Napredujući od krme prema pramcu, nesigurno se ljuljajući, Brian joj je
dodao namirnice za piknik.
Na suncu je bilo vruće, kao da je ljeto. Piletina je bila ukusna i masna, baš onakva kakvu Ellie
voli.
Kad su završili s jelom, Ellie se izvalila na deku. Chaz je iza Ellie njušio grmlje. Brian je legao
na deku pokraj nje, nabivši svoju kapu Cubsa preko lica i stavivši ruke pod glavu. Pričali su i smijali se
cijeli sat. Ellie nije mogla vjerovati da je bila nervozna. Počela je misliti na Brianov poljubac. Hoće li
je ponovno poljubiti?
Zaista je željela da je poljubi.
Brian se nalaktio na jednu ruku i posegnuo u košaru. "Želiš li jabuku?"
"Može." Ellie se uspravila. "Mislio si na sve." Nasmiješio joj se i izvukao jabuku. "Baš poput
Adama i Eve", nježno je rekao.
Nelagodno se nasmijala. Baš je blesavo reći tako nešto, pomislila je.
Protrljao je jabuku o svoju majicu. "Želiš li da ti je narežem?"
"Može."
Brian je ponovno posegnuo u košaru i izvukao nož.
Ellie je zastao dah.
Prisilila se da ne vrisne. Prisilila se da ne gleda u nož. Da zadrži pogled na Brianovu licu.
Lice mu je ostalo mirno dok se usredotočio na rezanje jabuke. Nož sa srebrnim drškom rezao je
krvavocrvenu koru voća. Isti nož koji je Ellie vidjela u vizijama.

Poglavlje 12
Protrnuvši, Ellie je skočila na noge.
Brian je zapanjeno pogledao prema gore. Nož je zastao u zraku. Sok od jabuke kapao je s
oštrice.
"Što je?" pitao je Brian.
"Uh — " Ellie je mahnito pogledala prema šumi. Smiri se, prekorila se. Ne daj mu da vidi
koliko si uplašena. Samo će misliti da si luda.
"Taj nož—" ispalila je.
"Izgleda prilično opasno, zar ne?" veselo reče Brian mašući njime po zraku. "Bio je djedov. Dao
mi ga je dok sam išao u srednju školu. Uvijek sam volio ovaj nož."
Ellie nije mogla zaustaviti jezu koja joj se od straha širila niz kralježnicu. Moram pobjeći, rekla
je sama sebi. Što dalje od tog noža - sve dok se ponovno ne počnem osjećati normalno.
"Ne mogu vidjeti Chaza", rekla je. "Ne želim da se izgubi. Bolje da krenem za njim."
Zasmijuljio se i zastrugao nožem po jabuci. "OK. Ali ako te nema za dvadeset minuta, poslat ću
spasioce."
"O-odmah ću se vratiti", promucala je Ellie. Okrenuvši se, požurila je prema šumi. Chaz je
istrčao iza jednog drveta. Kad je Ellie zastala da bi došla do daha, labrador je dotrčao do nje.
Klečeći, Ellie je zgrabila kožu oko njegova vrata i zabila lice u toplu dlaku.
Prestani paničariti, Ellie. Razmišljaj.
Nož je sličan onome koji si vidjela u viziji. Pa što? Postoji mnogo noževa sa srebrnim drškom.
Ellie se počela osjećati smirenije. Chaz je sjeo na stražnje noge i zacvilio pokušavajući joj
polizati lice.
Čak i vlastiti pas misli da se ponašam kao budala, pomislila je.
Ne mogu stalno ponavljati istu pogrešku.
Sretnem tipa. Odlučim da mi se sviđa. Počnem imati vizije i poludim od sumnje.
To je ludo. Jednostavno ludo.
Ellie je pogledala prema plaži. Možda da kažem Brianu za svoje vizije, pomislila je. Iz nekog
razloga imam osjećaj da bi me mogao razumjeti.
Uostalom, rekao mi je da mu se sviđam jer sam drugačija. Jedino što ne zna koliko drugačija.
Ellie se nagnula prema naprijed, popravila majicu i složila kosu u rep.
Reći ću mu za svoje moći, odlučila je. Ne želim ga izgubiti na isti način kao što sam izgubila
Tommyja Wheatona.
Brian će mi vjerovati. Razumjet će. Znam da hoće.
Neko vrijeme je sjedila i grlila Chaza, čekajući da joj se primiri udaranje srca. Zatim je, duboko
udahnuvši, ustala i krenula natrag na plažu da razgovara s Brianom.
"Briane?" zazvala je izlazeći iz šume. "Briane?" Zastala je i otvorenih usta zurila u praznu
plažu.
Nije ga bilo.

Poglavlje 13
Ellie je trepnula nekoliko puta pokušavajući izoštriti pogled.
Žuti se pijesak sjajio na blještavu sunčanom svjetlu. Košara za piknik je nestala. Baš kao i deka
i njezina vjetrovka. Kanu. Panika je obuzela Ellie. Chaz je trčao uz plažu lajući na jato čvoraka.
Zar je Brian otišao baš kao i one noći u zalogajnici? Zar ju je ostavio na tom malom,
napuštenom otoku?
"Ellie! Hej, Ellie!"
Brianov glas. Okrenula se nalijevo. Otkuda me zove? Iz šume?
Zurila je u smjeru otkuda je čula glas, a onda se sledila. Ne. Ne idem natrag u šumu. Čekat ću
na obali. Ako uđem u šumu... ako...
Ako što?
Pet minuta ranije odlučila je Brianu povjeriti svoju najdublju tajnu. Sada mu nije vjerovala ni
toliko da ga potraži u šumi?
Odluči se, Ellie, rekla si je. Ne možeš se bojati cijeloga života.
Duboko udahnuvši, Ellie se okrenula prema šumi. Okrećući se, ugledala je vrh kanua. Izašao je
iz niza drveća i ušao u jezero.
"Ellie?" Brian je zazvao s krme. Skinuvši kapu, zamahao je njome ne bi li privukao njezinu
pozornost. "Ovamo!"
Ellie je udahnula s olakšanjem. "Hej, što radiš?" rekla je, trčeći prema obali.
"Tražim tebe. Sve sam pospremio i kad te nije bilo, zabrinuo sam se. Onda sam začuo Chaza
kako laje u šumi pa sam ušao u ovu uvalicu da te pronađem."
"Oh." Sad se Ellie zaista osjećala glupom. Ušla je u vodu i prihvatila rub čamca te zazvala
Chaza. Labrador je skočio u kanu, a šape pune pijeska sklizale su mu se po metalnom dnu.
"Sjedni", rekla mu je odrješito. Uzimajući prsluk za spašavanje sa svojeg sjedišta, počela ga je
oblačiti. No vezice su se zamrsile. Bacila ga je natrag na pod kanua. Ušavši u kanu, sjela je na tvrdo
sjedalo.
Dok su se veslajući udaljavali od obale, Ellie je preko ramena pogledala Briana. On je gledao u
jezero, ruke su mu se podizale i spuštale kako je veslao.
Osjeća da nešto nije u redu, shvatila je Ellie. Nije slijep. Vidio je da sam otrčala u šumu poput
uplašene srne.
Čvrsto primivši veslo, Ellie je počela veslati svom snagom. Kanu je lako klizio kroz blistavu,
čistu vodu. Lagani udarci vesla pomogli su joj da se opusti. Osjećala je sunce na licu, tako toplo i
umirujuće.
"Ellie." Sjedeći iza nje, Brian je prošaptao njezino ime. Shvatila je da je on prestao veslati.
Kanu je plutao na vodi. Trnci su prošli kroz Elliene ruke. Odjednom ju je preplavio osjećaj jeze.
"Ellie." Brianov je glas sada bio jači i čvršći. Zatvorila je oči. Ne, mislila je u sebi. Ne želim
čuti to što mi želiš reći. Reći ćeš mi da me više ne želiš vidjeti. Reći ćeš mi da sam suviše drugačija.
Suviše čudna.
No osjećala je toplinu njegova pogleda na svojim leđima. Njegov pogled koji ju je tjerao da se
okrene.
"Hej, Ellie."
Okrenula se i napola ustala.
Uplašen, Chaz se vinuo na noge. Iznenađeno zacvilivši, skočio je na nju.
"Hej!" povikne Ellie gubeći ravnotežu.
Pas je zateturao prema naprijed. Kanu se nagnuo na jednu stranu... i Ellie je pala preko ruba
kanua.
Mašući rukama, pala je u hladnu vodu.
Počela se gušiti. Gutati vodu.
Hladnu. Tako ledeno hladnu.
Toliko je bilo hladno da su joj se mišići ukočili.
Ne!
Moram plivati. Moram izroniti!
Pokušavala se pokrenuti. Pokušavala prebroditi šok od ledene, tamne vode.
Mahnito je podigla obje ruke. Odgurnula se nogama.
Bol joj je prostrujala kroz ruku kad je zglobovima prstiju udarila u nešto tvrdo.
Kanu!
I dalje pokušavajući udahnuti, Ellie je posegnula prema gore i okrznula dlanom glatku stranu
kanua.
"Neee!" ispustila je promukli jauk kada su joj nečiji hladni prsti čvrsto obuhvatili gležanj.
I povukli je prema dolje.
Ispruživši ruke prema gore, očajnički je pokušala uhvatiti se za kanu. Grebla je po jednoj
njegovoj strani, pokušavajući naći nešto za što se može uhvatiti.
No snažna ruka oko njezina gležnja povlačila ju je prema dolje, dolje.
Snažno je udarila nogom, no nije se oslobodila.
Dolje, dolje. Pluća će joj se rasprsnuti.
Utopit ću se, bila je njezina jedina misao.

Poglavlje 14
Ne! Molim vas!
Ne želim ovako umrijeti.
U grobu od tamne vode.
Upotrijebivši zadnji djelić snage, Ellie se jako ritnula... i osjetila kako joj se noga oslobodila.
Podigavši ruke, pohitala je prema površini.
Da. Da!
Prema gore. Kretala se kroz ledenu hladnoću. Otvorila je oči i pogledala gore kroz vodu.
Kada je izbila na površinu, halapljivo je udahnula zrak u goruća pluća. Napadaj kašlja zgrčio joj
je tijelo.
Iznad nje, Chaz je lajao iz kanua. Ellie je posegnula i zgrabila rub kanua jednom rukom, još
pokušavajući doći do daha. Brian? Gdje je?
Voda joj je curila niz lice. Zaškiljila je u kanu.
Brianova plavo-crvena kapa Cubsa je ležala na podu kanua. Chaz je stajao nad njom, uzbuđeno
lajući.
Gdje je Brian?
Od panike joj se stegnulo u srcu. Ellie je mahnito istrljala vodu iz očiju, zabacila kosu i
pretraživala jezero.
Začula je povike u blizini. Pogledavši preko ramena, vidjela je čamac na vesla kako joj se
ubrzano približava.
Ribič kojega je vidjela ranije. Snažno je veslao dolazeći je spasiti.
No, gdje je Brian?
"Briane! Briane!" Ellie je zaplivala u krug zazivajući ga. Odmaknula se na metar od kanua
bojeći se ići dalje.
Zastao joj je dah kad ga je ugledala. Glava mu je bila licem u vodi. Ruke su mu beživotno
plutale na površini vode. Brzo je doplivala do njega i koristeći se zahvatom za spašavanje, okrenula ga
na leda.
Diše li? Diše li?
Diše!
No oči su mu bile zatvorene, a lice mrtvački blijedo. Ribičev se čamac pojavio zaobišavši kanu.
"Ovamo!" poviče Ellie. "Požurite! Ovamo!"
"Imam te!" uzvikne ribič pristajući uz njih. "Lijep dan za plivanje!"
Klečeći na zemlji, Ellie se nagnula nad Briana. "Jesi dobro? Izgledaš bolje. Vraća ti se boja."
Brian zakašlje. "Dobro sam. Još mi se malo vrti. I hladno mi je." Njegovo je tijelo drhtalo pod
teškom platnenom ceradom kojom ga je ribič pokrio.
"I meni je hladno", drhteći reče Ellie.
"Gdje je Raphe?" upitao je Brian. Ribič se predstavio tim imenom.
"Otišao je po svoj kamionet. Odvest će nas kući."
"Fenomenalan prvi spoj", promrmlja Brian.
"Dugo si bio u nesvijesti", rekla mu je Ellie. "No, Raphe te vratio k svijesti."
"Spasio mi je život", tiho reče Brian još mutnih očiju.
"Zapravo, Chaz nam je spasio živote", rekla mu je Ellie.
"Raphe je čuo kako Chaz luđački laje. Tako je znao da nešto nije u redu."
"Št-što se dogodilo?" onemoćalo je upitao Brian, drhteći pod teškom ceradom. "Mislim, vidio
sam te da padaš i..." Glas mu je utihnuo.
"Ne znam zapravo", drhtavim mu glasom odgovori Ellie.
"Dobra sam plivačica. No nešto—"
"Tako sam se uplašio", prekine je Brian. Potonula si i nisi izronila. Prestravio sam se. Skočio
sam za tobom." Zakašljao je zatvarajući oči dok napadaj kašlja nije prošao. Zatim je nastavio. "Voda je
bila tako hladna. I tako tamna. Nisam te mogao vidjeti. Mislim da sam zaronio preduboko. Ja-ja sam se
uhvatio za nešto. I povukao se prema gore."
Ti si me uhvatio za gležanj! shvatila je Ellie. Briane, nisi to shvatio, no ti si me povlačio u
dubinu.
"No, progutao sam previše vode", nastavio je Brian promuklim glasom. Posegao je rukom i
slabašno uhvatio njezinu. Ruka mu je bila ledeno hladna, baš kao i Elliena. "Ništa nisam vidio. Izronio
sam na površinu. Mislio sam da si sa mnom. Pokušao sam te izvući. Ali... onesvijestio sam se,
pretpostavljam. I onda si ti spasila mene."
Drhteći je gledala u njega.
Njegovi se hladni prsti stisnuše oko njezinih. Pridigao se i očešao usnama njezin obraz. Ellie se
okrenula prema njemu da ga poljubi.
Dodir njegovih usana bio je nježan. Nježan i hladan.
Zatim je ponovno pao na tlo. "Čovječe, baš sam umoran", prošaptao je zatvarajući kapke.
"Hvala ti što si me spasila, Ellie", dodao je omamljeno. "Iako sam ja taj koji treba spasiti tebe."
"Molim? Spasiti mene?" Ellie je zurila u njega. "Kako to misliš, Briane?"
Nije odgovorio.
"Kako to misliš?" vriskavo ponovi Ellie. "Kako to misliš, da ti trebaš spasiti mene?"
Zaspao je. Ellie je gledala u njega, proučavajući mu lice. Disanje mu je bilo mirno i ujednačeno.
Spavajući tako mirno, izgledao je poput malog djeteta.
Dobro smo, zahvalno pomisli Ellie. Oboje smo dobro.
Sretna, stisnula je Brianovu ruku.
"Ummm." Uzdahnuo je smijući se u snu.
Nagnula se nad njega i nježno ga poljubila u obraz.
Usne su mu se razdvojile. "Melinda", tiho je promrmljao.

Poglavlje 15
Ellieno se srce zaustavilo.
Melinda. Zar je rekao Melinda?
Da. Prošaptao je to ime glasom prepunim nježnosti.
No zašto?
Je li poznavao Melindu Wilkins?
Melinda nije tako često ime, pomisli Ellie.
Zašto je prošaptao to ime?
Izvukla je ruku iz Brianova stiska. Ruka mu je beživotno pala na tlo.
Čvrsto je obgrlila samu sebe, pokušavajući se utopliti. Sunce je zašlo za velik, napuhnut oblak.
Nebo se zamračilo, baš kao i Elliene misli.
Nemirno je zurila u Briana. Zar je poznavao Melindu Wilkins? Zašto je sada promumljao
njezino ime? Zašto razmišlja o Melindi?
Sjetila se kako je Brian zbrisao iz zalogajnice kad je u nju ušao poručnik Wilkins.
Zar je zaista bio zabrinut zbog kazne za parkiranje? Ili se bojao da će ga poručnik Wilkins
prepoznati?
Prizor na jezeru ponovno joj se odigrao u mislima. Je li Brian znao da je vuče pod vodu?
Nevino joj je rekao da se uhvatio za nešto u tamnoj vodi. No je li znao da je to bio Ellien gležanj?
Je li se samo pretvarao da se onesvijestio u vodi? Da se ribič nije približio, bi li je Brian
povukao pod vodu?
Zaista bolesne misli, reče Ellie sama sebi.
Zaista bolesne, zastrašujuće misli.
Luda sam. Trebalo bi me zatvoriti. Brian je skočio u jezero kako bi me spasio. Riskirao je svoj
život zbog mene. A meni sad padaju na pamet takve bolesne primisli o njemu.
On je dobar dečko. Super dečko. I zaista imam osjećaj da mu je stalo do mene.
No, zašto ga se onda bojim? Zašto imam tako zastrašujuće vizije kad sam u njegovoj blizini?
Što radim ovdje? upitala se Ellie.
Nagnula se prema naprijed na klupi i pogledala niz dugi, popločeni hodnik. Iz susjedne je sobe
mogla čuti zvuk tipkanja po kompjuterskim tipkovnicama i tihe glasove policajaca. U trbuhu joj je
kruljilo. Propustila je večeru. Jednostavno joj nije bilo do jela.
Nakon što ju je Raphe odvezao kući, otišla je pod vrući tuš, presvukla se u toplu pidžamu,
zavukla pod pokrivač i dugo spavala. Probudila se u vrijeme večere i pokušala dobiti Saru na telefon.
Bez uspjeha.
Brzo se obukla, navukavši traperice i sivu majicu. Zatim se, još uvijek se osjećajući umorno i
nabrušeno zbog zastrašujućeg iskustva na jezeru, autobusom odvezla do policijske postaje Shadysidea.
Sjedeći na tvrdoj drvenoj klupi u jako osvijetljenoj čekaonici i neudobno se meškoljeći,
razmišljala je što će reći Sarinu ocu. Napokon ju je narednik s prijemnog stola odveo do ureda
poručnika Wilkinsa. Pogledao ju je kad je ušla, polako podigavši pogled s hrpe papira na stolu.
Ellie nije mogla sakriti iznenađenje na licu. Detektiv je preko noći ostario deset godina! Oči su
mu bile zakrvavljene i s podočnjacima. Kravata mu je bila zamrljana i labavo je visjela na njegovoj
izgužvanoj košulji.
"Znam, Ellie", rekao je prije no što je stigla zaustiti. "Zabrinuta si za Saru. Želiš da dođe k tebi
preko vikenda. Rekao sam ti da je kod tete jer sam mislio da bi se trebala odmoriti. Zadnje što joj
treba..." glas mu se prekinuo.
"Zašto se Sarah ne javlja na telefon?" htjela je znati Ellie. "Zovem je i zovem."
"Vrlo je uznemirena", tužno odgovori poručnik Wilkins. Zatvorio je oči i umorno protrljao most
nosa palcem i kažiprstom.
"Zaista nam je teško - i jednom i drugom."
Ellie je oklijevala. Zatim je izblebetala drugo što joj je bilo na pameti. "Moram saznati o
Melindinu dečku." Wilkins je otvorio oči i zapiljio se u Ellie. "Brettu Hawkinsu?"
"Da. Nisam se mogla sjetiti njegova imena", reče Ellie. Na trenutak se poručnik Wilkins ukipio.
Nastavio je mrko zuriti u nju. Zatim je pokazao na drvenu stolicu s druge strane stola. "Sjedni i reci mi
što se događa. Zašto pitaš za Bretta?" Ellie se nesigurno spusti na stolac i čvrsto primi naslone za ruke.
Pročistila je grlo. Nije znala što bi rekla.
Treba li reći poručniku Wilkinsu da je Brian prošaptao Melindino ime?
Da posjeduje nož sa srebrnim drškom kakav je vidjela u vizijama?
Da ju je poručnikova mrtva kći zazvala s fotografije?
Oh, ne, pomisli Ellie. Ako mu kažem bilo što od toga, mislit će da sam totalno prolupala.
Što sam učinila? pitala se. Zašto sam došla ovamo?
"Ellie? Jesi li dobro?" upita poručnik Wilkins nježnim glasom. "Želiš li Colu ili nešto?"
Odmahnula je glavom zureći u svoje krilo.
"Brett Hawkins", tiho ponovi poručnik Wilkins. "Vjerojatno je i on mrtav. Ne možemo ga
pronaći. Tražimo ga već dvije godine." Uzdahnuo je tresući glavom. "Vjerojatno će se i njegovo tijelo
pojaviti u šumi Ulice Straha. Baš kao i Melindino." Glas mu je pukao.
Ellie je u tišini zurila u njega, očajnički pokušavajući smisliti što da kaže.
"Brett je bio posljednja osoba koja je vidjela Melindu - živu", rekao joj je Wilkins. "Tko god da
je ubio Melindu, vjerojatno je ubio i njega."
Ellie je osjećala kako joj se okreće u trbuhu. Odjedanput joj je postalo zlo. "Je li Melinda
poznavala dečka po imenu Brian Tanner?" tiho je upitala. Toliko tiho da je poručnik Wilkins zatražio
da ponovi pitanje.
Razmišljajući je protrljao bradu. "Tanner? Živi li u Shady-sideu?" Ellie je odmahnula glavom.
"Ne", napokon reče poručnik Wilkins. "Ne sjećam se tog imena."
Ellie tiho uzdahne s olakšanjem. Da je Brian poznavao Melindu Wilkins, policija bi ga ispitala
nakon njezina nestanka. No poručnik Wilkins nikad nije čuo za njega.
To znači da je Brian promrmljao ime neke druge Melinde. Što je značilo da su Ellieni strahovi
vezani uz Briana bili smiješni.
"Izgleda da nemam ništa reći", reče Ellie ustajući. "Oprostite što sam vam smetala. Samo sam
—"
"Evo. Ovo je fotografija Bretta Hawkinsa", reče poručnik Wilkins. Izvukao je omalenu
fotografiju iz dosjea ispred sebe.
"Nije baš najbolja. Kad je Melinda nestala, pronašao sam je u njezinim stvarima. Proslijedili
smo kopije posvuda, no nismo imali sreće."
Nagnuo se preko stola i pružio joj fotografiju.
Ellie je drhtavim prstima posegnula za fotografijom. Približila ju je sebi i zagledala se u dvoje
tinejdžera ispred motocikla. Momkova je ruka ležerno bila položena na djevojčina ramena. Njezina je
glava počivala na njegovim prsima.
Ellie je prepoznala Melindu. Zatim je još približila fotografiju kako bi proučila momka.
Imao je kosu crnu poput ugljena svezanu u rep. Na sebi je imao uske traperice, crnu kožnatu
jaknu i kaubojske čizme. Osmijeh mu je bio šarmantan.
A njegove oči...
Jeza se uvukla Ellie u srce.
Usta su joj se osušila.
Te bi oči prepoznala bilo gdje.
To su bile Brianove oči.
Brian Tanner je Brett Hawkins.

Poglavlje 16
Ellie je ostala bez daha dok je zurila u fotografiju. Brian Tanner joj se smiješio s fotografije,
grleći Melindu. Zatim se njegovo lice zamutilo. Cijela se fotografija zamutila. Ellie je pogledala prema
gore. Zidovi ureda su nestali, a pojavila se gusta bijela magla.
Ellie je čula poručnika Wilkinsa kako ispred nje govori. No činilo se kao da je jako daleko, s
druge strane magle, i nije mogla razabrati njegove riječi.
Ellie se ispravila u stolici. Fotografija je odlebdjela na pod. Tepih ispod nje je izblijedio. Uvelo
smeđe lišće rasprostrlo se pod njezinim nogama.
Što se događa?
Tamno stablo naziralo se ispred Ellie. Osjetila je miris trulećeg lišća i vlažne zemlje. Vizija ju je
povela ispod korijena drveta, niz duboku crnu rupu.
Dublje i dublje.
Kakav je to predmet? Zakopan u dnu rupe. Prekriven plijesni i hrđom.
Bliže, Ellie je pala. Dublje. Dublje u ilovastu zemlju. Sve dok se nije jasno vidio. Nož sa
srebrnim drškom.
Ellie je posegnula za njim. Nož je nestao u tmini. Prsti su joj zagrabili zrak.
Glas poručnika Wilkinsa začuo se u rupi. "Melinda je bila ubodena", rekao je, no glas mu je još
bio dalek. Ellie se vratila natrag. Natrag u bijelu maglu.
"Tko je mogao ubiti moju malu djevojčicu?" Potresen poručnikov glas probio se kroz maglu.
Ellie je trepnula. Ponovno je bila u malom uredu. Nagnula se i pokupila fotografiju s poda. "Mislim da
mogu pomoći", prošaptala je.
Wilkins je skočio na noge, crveno obrubljenih očiju prikovanih za nju. "Što? Što znaš?" želio je
odgovor. Zakoračio je oko stola.
"Reci mi!" preklinjao je.
Ellie je pogledala u njega, još djelomice u svojoj viziji, još
plutajući u nestajućoj magli.
Protresao joj je ramena. "Što? Ellie, moraš mi reći. Moram uloviti čudovište koje mi je ubilo
kćer."
"Mislim da znam gdje je oružje s kojim je počinjeno ubojstvo."
Poručnik Wilkins ispustio je naglo izdah. "Kako?"
"Onako kako sam pronašla i vašu kćer." Ellie je polagano podigla pogled kako bi vidjela oči
poručnika Wilkinsa. Morala mu je reći za svoje vizije.
"Imam vizije", otkrila je prigušenim glasom.
"Vizije? Misliš snove?"
"Recimo. Samo što sam budna. No kao i snove, ne mogu ih kontrolirati. I baš kao i snovi,
nalaze se u mojem umu. To su slike koje vidim vrlo jasno. Kao da su poruke od—" Stala je. Bilo joj je
tako teško za objasniti.
Poručnik Wilkins zurio je u nju ne trepćući i ne mičući se.
"Poruke od drugih ljudi?" upitao je tihim glasom. "S one strane?
Kao od moje kćeri?"
Ellie je ukočeno kimnula. "Ne znam kako, no Melinda je upotrijebila moje moći da me dovede
do svojeg groba", objasnila je. "Željela je da je pronađemo."
Wilkinsovo lice iskrivilo se u bolnu grimasu. Na trenutak se učinilo da je zaboravio da je Ellie u
sobi. Zatim ju je ponovno pogledao.
"Rekla si da znaš gdje je oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Jesi li i to vidjela u viziji?"
Kimnula je. "Da. Maloprije. Nakon što sam vidjela fotografiju—" oklijevala je. Ne još. Neće
mu reći za Briana Tannera.
"Bretta Hawkinsa. Vidjela sam nož na dnu rupe." Poručnik Wilkins ju je zgrabio za ruku. "Nož?
Kakav nož? Možeš li me odvesti do njega?"
Ellie se izmaknula. Njegovi su se prsti čvrsto zarili u njezin zglob. "Mislim da ga mogu
pronaći", rekla mu je. "Ako se vratimo na mjesto gdje smo pronašli Melindu."
Poručnik Wilkins uzeo je sako s naslona stolice i zakoračivši dugim, nestrpljivim koracima
otvorio vrata. Požurio je Ellie da iziđe iz ureda i kimnuo naredniku za prijamnim stolom. "Vratit ću se
za dvadeset minuta. Bit ćemo na nalazištu groba. Možeš me dobiti preko radiostanice u automobilu."
Sunce je već zalazilo kad su stigli do groblja. Ružičaste su zrake parale ljubičasto nebo. Vjetar
je bio topao, gotovo sparan. Kad je Ellie izišla iz neobilježenog policijskog automobila, osjećala je da
su joj noge kao od gume. Kakav dug dan, pomislila je. Nismo li jutros Brian i ja krenuli na jezero?
Krenula je prva niz utabanu stazu. Grmlje i nisko raslinje bilo je uništeno od gomile policajaca i
znatiželjnika koji su tuda prošli. Kad su stigli do Melindina groba, sve što je ostalo bio je humak zemlje
i zjapeća rupa.
Ellie je pogledala prema rupi. U želucu joj se preokretalo.
"Misli, Ellie", poticao ju je poručnik Wilkins. "Ili se opusti, ili učini ono što već moraš učiniti
kako bi pronašla oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Možda ćemo samo tako pronaći Melindina
ubojicu."
"Dobro." Ellie je duboko udahnula.
Obišla je rupu ne misleći ni na što dok je hodala. Nebo se sve više smračivalo, a ružičaste su
zrake postajale ljubičaste. Vjetar je postajao hladniji.
Ellie se pokušala sjetiti što je vidjela u viziji. Veliko stablo. Kvrgavo s ispupčenim korijenjem.
Podigla je pogled. Na rubu borova luga stajalo je hrastovo stablo. Izdizalo se nad njom, a grane
su mu posezale za nebom. Ellie je proučila dno stabla. Korijenje mu je bilo identično onom kakvo je
vidjela u viziji.
"Ovo je to stablo", prošaptala je Ellie. Poručnik Wilkins bio je odmah iza nje. Sagnula se prema
zemlji. Prstima je razmicala lišće i zemlju sve dok nije otkrila rupu promjera njezine ruke. Pogledala je
u poručnika Wilkinsa. Čučnuo je pokraj nje, promatrajući otvor. "Mislim da je unutra", rekla mu je.
"Dobro." Njegov je ton odavao nepokolebljivost. "Ruka mi je prevelika da bih posegnuo unutra.
Možeš li ti probati, Ellie?" Ellie kimne.
"To je važan dokaz pa ćeš morati imati gumene rukavice", rekao joj je. Izvukao je par iz džepa
sakoa. "Ukoliko išta pronađeš odmah ćemo to staviti u vrećicu za dokaze. Ne želim da se izbrišu otisci
prstiju."
Ellie je navukla gumene rukavice. Poručnik je stajao pokraj nje i promatrao svaki njezin pokret.
Ellie je gurnula desnu ruku u otvor. Migoljila je zglobom pokušavajući zaobići lišće i zemlju
koja se nakupila u rupi. Gurala je... i gurala...
I njezini su prsti dotaknuli nešto dugačko i glatko.
Zadržala je dah.
Zgrabila je predmet. Izvukla ga je van, polako i pažljivo. Nož.
Prekriven hrđom i prilijepljenom zemljom.
Držeći ga između palca i kažiprsta, Ellie ga je pružila poručniku Wilkinsu.
Oči su mu se raširile. Dugo je vremena u tišini zurio u njega. Naposljetku bolno uzdahne.
"Prepoznajem ga", rekao je drhtavim glasom. "Prepoznajem ga. Brett Hawkins se znao hvaliti tim
nožem."
"Ne", prošapće Ellie. Nož joj je zamalo ispao iz ruke. Poručnik Wilkins napokon odvrati
pogled. "Pretpostavljam da sam želio vjerovati kako je Brett mrtav", emotivno reče. "Nisam htio
vjerovati da je on ubio Melindu. Ali, evo oružja. Brettov nož."
Još je na trenutak ostao tiho. Zatim je izvadio plastičnu vrećicu za dokaze.
Ellie ispusti nož u vrećicu.
"Ne znam zašto je ubio Melindu", promrmlja poručnik Wilkins više govoreći sebi nego Ellie.
"Uvijek sam mislio da je malo tvrdoglav. Ali da nije loš dečko. Zadnje dvije godine mislio sam da je i
on ubijen. No, očito sam bio u krivu."
Ellie se naslonila na stablo. "Znam gdje je", izbrbljala je. Wilkins je oštro pogleda. "Ha? Što to
govoriš? Kako ti znaš gdje je on? Opet vizija?"
"Ne", Ellie odmahne glavom. Sada kada je znala istinu, željela je da se sve završi. "Srela sam ga
u knjižnici. Rekao mi je da se zove Brian Tanner. Bio je tako dobar. Činilo se da je super tip. No,
pretpostavljam da se motao oko mene samo kako bi doznao informacije o Melindi. Vjerojatno je
saznao da smo Sarah i ja prijateljice."
Nikad se nisam sviđala Brianu, ogorčeno shvati Ellie. Sve što je rekao ili učinio, čak i njegovi
nježni poljupci, sve je bila laž. Poručnik Wilkins duboko je udahnuo. Čak i na prigušenoj svjetlosti
Ellie je primijetila kako je problijedio. "Brian Tanner, je l'? Možeš li me odvesti do njegove kuće?"
"Zapravo, ne znam gdje živi", odgovori Ellie. "Rekao mi je da živi s bakom i djedom u
Waynesbridgeu. No i to je možda bila laž."
Wilkins kimne. "To je više nego što sam saznao u posljednje dvije godine. Hvala, Ellie."
Zahvalno je stisnuo njezinu ruku. Čvrsto držeći vrećicu za dokaze, krenuo je iz šume. Ellie se vukla za
njim.
Kad su stigli do neobilježenog automobila, poručnik Wilkins javio je nove informacije u
postaju. Ellie nije slušala. Željela je otići kući i zaista odvrnuti neku glasnu glazbu, odvrnuti je skroz do
kraja da utopi njezine zabrinute ogorčene misli.
Poručnik Wilkins joj je pokazao da ude u automobil.
Ellie je odmahnula glavom. "Želim prošetati do kuće", rekla mu je. "Moram malo prošetati."
"Brian bi mogao biti opasan", upozorio ju je poručnik Wilkins.
"Ne sumnja da išta znam", odgovori Ellie.
"Ako te nazove, pokušaj saznati njegovu adresu", rekao joj je poručnik Wilkins. "Ako ga
ponovno vidiš, istog me trena nazovi. Shvaćaš li?"
Ellie kimne. Pozdravila se i krenula niz Ulicu Straha. Šuškanje u grmlju je zaustavi. "Ha? Tko
je tamo? Je li netko tamo?" upitala je. Žmarci su joj naježili ruke.
"Ellie!" zazvao je glas iza drveta.
Ellie preplašeno vrisne.
Sarah Wilkins zakorači prema njoj. Sarina crna kosa bila je zamršeno klupko prljavštine. Na
sebi je imala poderan frotirni ogrtač. Škiljeći u tami, Ellie je vidjela da je bosonoga.
"Sarah? Što radiš ovdje?" upitala je Ellie. Sarah je zgrabila Ellienu ruku. "Tražim svog oca.
Gdje je?"
"Zašto? Što se događa? Nisi obučena. Ne bi trebala biti ovdje—"
"Nazvala sam postaju", prekine je Sarah. "Prijemni mi je narednik rekao da je otac saznao nešto
vezano za slučaj." Sarah je pogledala Ellie svojim izluđenim očima. Obrazi su joj bili crveni.
"Jesi li ti imala veze s tim?" željela je znati. "Jesi li saznala još štogod o smrti moje sestre?"
Ellie je posegnula za Sarinim ramenom, pokušavajući je umiriti. "Jesam. I sve će biti u redu."
"Kako to misliš?" Sara je stisnula Ellienu ruku. Ellie je oklijevala jer nije bila sigurna koliko bi
smjela reći svojoj prijateljici. "Pa, sjećaš li se Briana Tannera? Tipa iz zalogajnice? On je zapravo Brett
Hawkins, Melindin dečko. Tvoj otac misli da je on ubio tvoju sestru."
"Što?" Sarah je zateturala, ispruživši ruke da povrati ravnotežu.
Ellie je uhvatila prijateljicu, bojeći se da se ne onesvijesti.
"Sarah, zar ne shvaćaš? To su dobre vijesti. Policija sada može uhititi ubojicu tvoje sestre!"
"Ne. Ne", zastenjala je Sarah, tresući glavom slijeva na desno.
Ellie je osjećala kako panika zateže Sarine mišiće. Što se zbiva?
"Sarah." Držala ju je s obje ruke. "Jesi li dobro?"
"Ne! " poviče Sarah. Istrgla se iz Elliena stiska. "Odlazi od mene", zarežala je. "Odlazi. Ne
shvaćaš. Ne možeš shvatiti!
Nitko ne može shvatiti."
Okrenula se i otrčala na cestu.
"Sarah!" viknula je Ellie. Sarah je trčala po sredini ceste, udarajući bosim nogama po asfaltu, a
ogrtač se vijorio iza nje. Oprosti. Ne mogu trčati za tobom, Sarah, pomislila je teško dišući.
Jednostavno nemam snage.
Jadna Sarah.
Jednostavno se ne može nositi s ovim.
Ostajući uz rub ceste, Ellie je počela klipsati prema kući. Upravo je skrenula u Ulicu Park Drive
kad je automobil poručnika Wilkinsa ne usporivši projurio pokraj nje. Činilo se da ju nije primijetio.
Na trenutak je, dok je auto prolazio, ugledala njegov profil. Zurio je ravno ispred sebe ukočeno
se nagnuvši prema naprijed, a obje su mu ruke držale vrh volana.
Činilo joj se da joj treba vječnost da dođe kući. Napokon je Ellie stigla kući. Tražila je ključ te
širom gurnula ulazna vrata. Chaz ju je odmah došao pozdraviti, snažno cvileći, i mahnito mašući
repom.
"Hej? Tata? Jesi li kod kuće?" zazvala je Ellie. Vjerojatno je zaspao u naslonjaču, pomislila je.
Zatvorila je ulazna vrata i zakoračila u mračnu dnevnu sobu.
Netko je sjedio u naslonjaču.
"Hej, tata... zašto ne upališ svjetlo?" upitala je Ellie. Brzo se pomakao ustajući iz naslonjača.
I Ellie shvati da ne gleda u svog oca.
"Brian!" povikala je. "Uplašio si me. Kako si ušao?" Ignorirajući njezino pitanje, Brian joj je
prilazio dok su mu se tamne oči neugodno sužavale. "Ellie", rekao je sa silinom u glasu. "Zašto si mu
pokazala nož?"

Poglavlje 17
E1lie je teško disala.
"Zašto, Ellie?" pitao je Brian skočivši sa stolice i pojurivši prema njoj.
Ellie se okrenula i skočila prema ulaznim vratima.
Brian se zaletio u nju. Od udarca je pala na vrata, zatvorivši ih.
Pokušala je zavrištati, no Brian joj je rukom prekrio usta. Pritisnuo ju je na vrata, teško dišući,
lica blizu njezina. "Zašto, Ellie? Zašto?" Mogla je osjetiti njegov vrući dah na svojem obrazu.
Prestala se boriti. Bio je prejak. Nije se mogla osloboditi.
"Ako ti maknem ruku s usta, obećaješ li da nećeš vrištati?" pitao je osornim šaptom.
Kimnula je.
Polako je maknuo ruku.
Ellie je duboko udahnula. "Ne znam o kojem nožu govoriš!" povikala je bez daha, pokušavajući
dobiti na vremenu. "Onaj koji si imao na pikniku?"
Odmahnuo je glavom, mrko je gledajući iskrivljenih usta. Njegove su tamne oči bijesno gledale
u nju. "Nož skriven pod hrastovim stablom", rekao je.
"Oh!" Ellie ispusti povišeni uzvik. Kako Brian može znati za zakopani nož?
Samo na jedan način. On ga je zakopao.
Držeći je na mjestu, Brian je zaključao vrata i navukao zasun.
U zamci sam, shvati Ellie, osjećajući kako joj se cijelo tijelo napelo od straha.
"Ubio si je, nisi li?" graknula je. "I zakopao nož ispod stabla." Riječi su joj skliznule iz usta.
Toliko je bila uplašena da nije ni shvatila da ih je izgovorila.
Mrki mu je pogled nestao. Tamne su mu oči bile ispunjene iznenađenjem. "Ne vjeruješ valjda
stvarno u to, zar ne?" upitao je.
Zurila je u njega i nije mu odgovorila.
Previše sam rekla, upozorila se.
On je ubojica. Ubio je Melindu. Mogao bi ubiti i mene. Popustio je stisak. "Ellie—" počeo je
govoriti. Podigla je obje ruke i gurnula ga svom snagom. Zapanjeno je posrnuo unatrag prema stoliću
za kavu.
Ellie je projurila pokraj njega, žureći se prema stražnjim vratima.
No prije nego što je uspjela doći do blagovaonice, Brian ju je zgrabio za zapešće i povukao
unatrag na sofu.
Pala je preko naslona za ruke, udarajući u jastuke.
Zastenjavši, Brian se bacio na nju pritiskajući je na sofu.
"Ne još, Ellie." Teško je disao. "Moraš me saslušati. Onda ću te pustiti."
"Ne želim te slušati!" ljutito uzviknu Ellie. "Ne želim slušati tvoje laži. Jer sve što si mi govorio
bile su laži! Ti nisi Brian Tanner. Ti si Brett Hawkins. Bio si Melindin dečko. Ubio si je!"
Počela ga je udarati šakama.
"Ellie, prestani!" Brian je stavio ruke ispred svog lica. "Prestani i sve ću ti reći. Zar ne želiš ipak
znati?" Ellie se prestala boriti. "Dobro."
Brian se polagano maknuo s nje.
Ellie je brzo sjela uspravno i izravnala zapetljanu kosu. Duboko je udahnula i zatim polagano
izdahnula, čekajući da joj srce prestane lupati.
Brian je, sav napet, sjeo nasuprot sofi i zurio u svoje ruke. Njegova mu je crvenkastokestenjasta
kosa pala preko lica, no on ju nije pokušao maknuti. "U pravu si", promrmljao je. "Lagao sam. Ja sam
Brett Hawkins. Prije dvije godine Melinda i ja smo... ovaj... malo je teško objasniti. Bili smo
zaljubljeni. Ona... htjela je pobjeći sa mnom. Napustiti Shadyside. Samo—"
"Samo što se predomislila, pa si je ubio!" prekine ga Ellie. "Molim te, Briane, prestani. Ili
Brette. Ili kako god se već zoveš. Molim te. Ne laži mi više."
"Ellie"—" preklinjao je.
Ellie se nije mogla zaustaviti. "Iskoristio si me da saznaš što Wilkins zna", optužila ga je. "Nije
ti stalo do mene. I nije ti stalo da mi kažeš istinu. Samo ne želiš biti uhvaćen!" Brian se htio usprotiviti.
No Chazovo ga je naglo lajanje prekinulo. Brian je skočio na noge.
Netko je zalupao po ulaznim vratima. "Policija. Otvorite." Ellie vrisne. "Ovdje sam!"
"Šuti! To je Wilkins!" obrecnuo se Brian. Posegnuo je da joj prekrije usta. No Ellie je odjurila s
kauča, izvan njegova domašaja.
Oteturala je u kuhinju. Čula je kako Chaz bijesno laje na ulazna vrata.
Brian ju je slijedio. Uhvatio ju je.
"Ne!" uzviknula je. Jako zamahnuvši laktom, udarila ga je u grlo.
Zajauknuo je. Ruke je podigao prema vratu.
Ellie se požurila prema kuhinjskim vratima. Prstima je tresla kvaku pokušavajući ih otključati.
Iza nje, Brian se savio. Soptao je i kašljao.
Uspjela je otvoriti vrata. Isteturala je na stražnji trijem. Ravno u ruke poručnika Wilkinsa.
"Gdje je?" pitao je. "Gdje je Hawkins?"
"Unutra", izvalila je Ellie pokazujući rukom. Okrenula se i ugledala Briana na dovratku. "Ellie,
ne!" povikao je, još se držeći za grlo.
Nije pokušao pobjeći. Nije se ni pomaknuo.
Poručnik Wilkins izvukao je pištolj. "Dugo sam čekao na ovo", rekao je drhtavim glasom.
"Uhićen si, Brette."
"Kako— kako ste znali da je ovdje?" promucala je Ellie. Poručnik Wilkins pokazao je na
susjednu kuću. "Susjed je čuo viku. Nekakvu svađu. Nazvao je postaju. Kad sam čuo da se radi o tvojoj
kući, povezao sam stvari."
Držeći pištolj uperen u Bretta, okrenuo se Ellie. "Zaista si bila od velike pomoći. Stvarno sam ti
zahvalan, Ellie. Dobro si, zar ne?"
Ellie kimne.
"Idemo, Brette", nježno reče poručnik Wilkins. "Mi-mislio sam da ću biti sretan kad te
privedem. Ali ne osjećam se sretnim. Samo mi je zlo."
Stavio je slobodnu ruku na Brettovo rame i gurnuo ga prema prilazu. Brett se nije opirao. Dok
ga je poručnik Wilkins gurao prema automobilu, Brett je preko ramena zurio u Ellie gledajući je
bijesno sve dok nije nestao iza ugla kuće.
Tresući se sva, iscrpljena se Ellie strovalila na gornju stubu i zarila lice u dlanove. "Gotovo je",
promrmljala je naglas. "Napokon je gotovo."
Malo nakon deset sati te noći, Ellie si je odlučila napraviti vruću kupku i nakon dugog kupanja
otići rano u krevet. Krenuvši prema kupaonici, začula je zvonjavu telefona u prizemlju. Čula je kako se
otac dignuo i javio na telef6n.
Stajala je u dovratku spavaće sobe i napeto slušala. Možda mi je Sarah konačno uzvratila poziv,
pomislila je.
"Ellie?" otac ju je pozvao iz prizemlja. Došla je do vrha stubišta. "Bio je poručnik Wilkins",
izvijestio ju je otac zabrinuta izraza lica. "Želi da te dovedem u postaju. Došlo je do problema."
"Molim?" upita Ellie. "Problema?" Otac je kimnuo. "Da. Wilkins je rekao da je Brett pobjegao.
Moguće je da će krenuti za tobom."

Poglavlje 18
“Ne!" vrisnu Ellie. "Kako? Mislim... je li ti poručnik Wilkins rekao?" Sišla je niz stube.
"Wilkins ga je dovezao na sud kako bi sastavio uhidbeni zapisnik", rekao je gospodin
Anderson. "Zatim, ga je vodio u zatvor. Međutim, Brett je nekako uspio skinuti lisice. Kada je Wilkins
otvorio vrata automobila, Brett ga je srušio i otrčao. Wilkins je ispalio nekoliko hitaca za njim. No
Brett je uspio pobjeći."
"Ideš!" Ellie se stropoštala na kauč tresući glavom u nevjerici. Otac se spustio pokraj nje.
"Rekao sam mu da ne želim da ideš u postaju. Wilkins mi je rekao što si učinila. Već si dovoljno
napravila."
"Ali, tata, moram ići", usprotivila se Ellie. "Moram im pomoći da ga pronađu. Prije nego—
prije nego što se vrati ovamo!"
"Ellie!" otac je strogo ustrajao. "Nećeš ići u postaju. Nećeš pomagati policiji. Dovoljno si već
ugrozila svoj život."
"Bit ću u policijskoj postaji. Bit ću sigurna", odgovori Ellie. Gospodin Anderson skoči na noge.
Stisnuo je šake. "Zar ne razumiješ?" povikao je neočekivano emotivno. "Ne želim da se tebi dogodi isto
što se dogodilo tvojoj majci!"
Ellie je zurila u oca. "Mami? Što s mamom?"
"Znam da ti nisam ispričao sve o smrti tvoje majke", rekao je poprimajući crvenu boju u licu.
Počeo je hodati gore-dolje ispred Ellie. "Ubijena je, jer je pomagala policiji na slučaju ubojstva."
"Slučaju ubojstva?" ponovi Ellie kao jeka.
Otac je kimnuo. "Djevojčica koja je ubijena... bila je naša susjeda. Tvoja je majka imala snove o
smrti djevojčice. U snovima je vidjela čovjeka u crvenoj flanelskoj košulji. Zatim je jedne noći u
snovima vidjela i čovjekovo lice."
I mama je imala vizije! shvati Ellie.
Otac je nastavio hodati, izbjegavajući Ellien pogled. "Odlučila je da mora reći policiji. Nevoljko
sam se složio." Progutao je slinu. "Sljedećeg su dana uhitili djevojčičina ujaka. Njegovo je lice bilo u
snovima tvoje majke. No, policija nije imala dovoljno dokaza da ga zadrži. Morali su ga pustiti."
Gospodin Anderson okrenuo se prema njoj očiju ispunjenih boli. "Sljedećeg je dana napao tvoju
majku dok se šetala s tobom. Izbo ju je... toliko mnogo puta... toliko mnogo puta..." Ellie je skočila,
otišla do oca, obuhvatila rukama njegova drhtajuća ramena i zagrlila ga.
"Da sam joj samo rekao da ne ide na policiju", prošaptao je.
"Zašto sam je pustio?"
"Ali morala je otići", nježno odgovori Ellie. "Nisi je mogao zaustaviti."
Uzdahnuo je.
"A i ja moram ići", tiho će Ellie.
Gospodin Anderson je uzmaknuo, odmahujući glavom. "Ali kako ti možeš pomoći, dušo? Već
si učinila sve što si mogla."
"Znaš kako", odgovori Ellie. "Mama je imala snove. I ja ih imam. Vizije također. Oduvijek si to
znao, samo si odbijao vjerovati u to."
"Ne znam u što da vjerujem", tužno je odgovorio. Posegnuo je u džep hlača i izvukao ključeve
automobila. "Evo. Otiđi zagrijati auto. Izaći ću za minutu."
"Dobro", reče Ellie. Poljubila ga je u čelo i požurila po jaknu.
Nekoliko sekundi kasnije izišla je u hladnu noć. Očeva dvovratna Corolla stajala je na prilazu.
Ellie je oklijevala na prednjem trijemu.
Je li Brett ovdje negdje? Skriva li se u sjenama? Čeka li na nju? Čeka da joj vrati to što su ga
ulovili zbog nje?
Nisko zimzeleno raslinje uz prednju stazu se njihalo. Skriva li se iza njih? Čekajući da je
zaskoči?
Zadrhtavši, stisnula se u jakni i zakoračila na stazu. Bila je na metar od automobila kad je tamna
prikaza izletjela iz grmlja i skočila na nju bijesno se glasajući.

Poglavlje 19
“Chaz!" vrisnula je Ellie. "Ma, sjedni! Sjedni!" Velike pseće šape ostavile su vlažne, blatnjave
mrlje na prednjoj strani njezine jakne. Spustio se na sve četiri, mahnito mašući repom.
"Zar te je tata pustio van i zaboravio na tebe?" upitala je Ellie otresajući blato s obje ruke.
Otvorila je ulazna vrata i pustila Chaza da otrči unutra. Zatim se okrenula i otišla prema
automobilu.
U policijskoj postaji Shadyside, poručnik Wilkins ju je dočekao ispričavajući joj se. "Oprosti
što sam te zvao u ovo doba, Ellie", rekao je, vodeći je u svoj mali, natrpani ured. Lice mu je bilo
ispijeno, oči krvave i staklaste. "Ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Zaista mi je neugodno."
Ellie nije znala što da odgovori. Zaista bi se trebao naspavati, pomislila je sjedajući na stolicu
nasuprot stola.
"Brett me je stvarno iznenadio", reče poručnik Wilkins stenjući dok je sjedao na uredski stolac.
"Izgleda da mi je njegovo uhićenje stvarno mnogo značilo. Postao sam neoprezan."
"Kako mogu pomoći?" upitala je Ellie nelagodno se meškoljeći na stolici.
Nagnuo se nad stol prema njoj. "Mislio sam da bi se mogla sjetiti nečega o njemu. Nešto što bi
mi dalo trag o tome kamo bi mogao otići."
"Ja-ja ne znam", promuca Ellie.
Pažljivo joj je, promatrajući je svojim umornim očima, poručnik postavljao pitanje za pitanjem:
"Jesi li upoznala neke njegove prijatelje? Je li ikad opisao kuću bake i djeda? Koji automobil vozi?
Sjećaš li se registracijske tablice?"
Ellie je odgovarala najbolje što je mogla. No shvatila je da jedva nešto zna o Brettu Hawkinsu.
Naposljetku se poručnik Wilkins naslonio na naslon stolice i ispustio frustriran uzdah. "A što je
s vizijama, ili što to već radiš?" upitao je.
Ellie proguta slinu. "Ne mogu jednostavno imati viziju kad god mi se prohtije!" uzviknula je.
Zaista ne mislim—"
"Evo", prekine je poručnik Wilkins mahnito prebirući po spisima na stolu. Pružio je Ellie
fotografiju. "Ovo ti je pomoglo prije. Pokušaj ponovno, dobro? Zaista sam očajan, Ellie. Moram
uhvatiti tog tipa. Ne mogu dopustiti da se ubojica moje kćeri ponovno izvuče."
Ellie je uzela fotografiju i prinijela je licu. Bila je to ista fotografija Melinde i Bretta koju joj je
već pokazao. Brett joj se smiješio s fotografije. Izgledao je tako sretno. Oboje su izgledali sretno.
Ellie ispusti jecaj. "Ne-ne mogu", bila je uporna.
"Pokušaj. Molim te", preklinjao je poručnik Wilkins. "Bilo što će pomoći. Bilo što."
Ellie se poslušno zabuljila u fotografiju. Zurila je u nasmiješena lica. Sve dok se lica nisu
zamutila.
Sve dok se cijela fotografija nije zamutila. Boje su nestale, pretvorile se u nejasnu svjetlucavu
žutu. Poput blistave sunčeve svjetlosti.
Ellie je zurila u blještavo zlaćano svjetlo sve dok je oči nisu zaboljele. Odvraćajući pogled,
spustila je fotografiju na krilo.
"I?" nestrpljivo je upitao poručnik Wilkins. "Jesi li vidjela išta?"
"Samo boju", potreseno mu odgovori Ellie. "Samo žutu. Ili zlatnu. Da. Sjajilo je poput zlata. To
je sve. Žao mi je. Zaista mi je žao."
Poručnik Wilkins je suzio oči pogledavši je. "Zlato? To je sve? Samo zlato? Što to znači?"
"Ne znam. Žao mi je", ponovila je Ellie. "Zaista mi je žao."
Ulice su bile prazne dok su se Ellie i njezin otac vozili kući. Shadyside je rano odlazio na
počinak. Prolazili su pokraj tamnih kuća i dvorišta.
Kad su stigli kući, Ellie je otišla ravno u krevet. Ušuškala se pod.pokrivač i zatvorila oči. Skoro
je već zaspala kad joj se Sarino lice uvuklo u misli.
Sarah.
Jadna preplašena Sarah.
Sarah zna nešto, mislila je.
Sarah se ponaša tako čudno.
Poput poludjele osobe.
Nije izišla iz kuće. Nije mi uzvratila pozive.
To je zato što zna nešto.
Moram razgovarati s njom, odluči Ellie. Iskočivši iz kreveta, brzo se obukla i na prstima sišla u
prizemlje. Otac joj je spavao. Dobro. Uzevši mu ključeve od automobila sa stola, Ellie se išuljala iz
kuće.
Moram saznati što Sarah zna. O Melindi. O Brettu.
Nekoliko minuta kasnije stigla je na Wilkinsov prilaz. Ugasila je motor i svjetla i zagledala se u
tamnu kuću.
Što to znaš, Sarah? pitala se Ellie.
Noćas ću saznati.
Osjetila je žmarce dok je prilazila prednjim vratima. Čeka li Brett negdje oko kuće, čeka li da je
zaskoči?
Zar ću se do kraja života bojati ikamo otići? tužno se pitala Ellie.
Pozvonila je na vrata. Glasno je pokucala. Vikala je prema Sarinu prozoru.
Nije bilo odgovora.
Još jedanput je pokušala s ulaznim vratima. Bila su otvorena. Ušla je unutra.
U mračan hodnik. "Sarah? Jesi li gore? Jesi li budna?" Tišina.
Pridržavajući se za drvenu ogradu stubišta, Ellie se popela uz stube. Prigušeno noćno svjetlo na
podu bilo je jedini izvor svjetlosti.
Otišla je do Sarine spavaće sobe i zastala pred poluzatvorenim vratima. "Sarah? Hej, Sarah? Ja
sam! Probudi se!" Nije bilo odgovora.
Zatim je Ellie začula jecaj iz sobe s druge strane hodnika. Melindine sobe.
"Sarah!" Ellie je okrenula kvaku. Vrata su bila zaključana. Lupila je po njima. "Ja sam, Ellie."
Tišina.
Ellie je naslonila uho na vrata. Mogla je čuti Sarino nemirno disanje.
"Sarah. Pusti me unutra. Mogu ti pomoći. Shvaćam."
"Ne, ne shvaćaš. Ti si ta koja ju je pronašla. Ti si ta koja je sve uništila!"
Ellie se trgnuvši odmaknula od vrata. "O čemu to govoriš?"
Nešto čvrsto je udarilo o vrata, a zatim je Ellie čula i zvuk razbijanja stakla.
"Odlazi, Ellie."
Ellie je ustuknula. Sarah je zvučala potpuno poludjelo. Ellie je morala ući u tu sobu i
razgovarati s njom. Prije nego što se Sarah zaista ozlijedi.
Ellie je desnu nogu povukla unatrag, a zatim njome udarila u vrata najjače što je mogla. Širom
su se otvorila. Knjige, slike, odjeća, sve je bilo razbacano po podu. Sarah je klečala na krevetu držeći
jastuk lijevom rukom.
Ellie se nagnula nad prijateljicu. "Moramo razgovarati. O Brettu Hawkinsu. O Melindi."
"Ne! " glasno uzvikne Sarah. Uzvik je završio još jednim dugim zijevanjem. "Ne, neću
razgovarati o tome, Ellie."
"Ali mogu ti pomoći", rekla joj je Ellie. "Ako mi samo kažeš što znaš, ja—"
"Ne! " ustraje Sarah uzrujano. "Ne-ne-ne!"
"Ali Sarah—" preklinjala je Ellie.
"Zar ne razumiješ?" poviče Sarah, pokušavajući se uspraviti uz dasku kreveta. "Sve ćeš
upropastiti!"
"Molim?" Ellie je šokirano zurila u prijateljicu. "Što si upravo rekla?"
"Nitko te nije tražio da pronađeš njezino tijelo. Nitko te nije tražio da sve pokreneš!" izviče se
Sarah. "Nitko te nije tražio."
"Ali, Sarah", ustrajala je Ellie, dok joj se vrtjelo u glavi.
"Melinda je bila tvoja sestra. Zar ne želiš znati što se dogodilo?
Zar ne želiš da se Melindin ubojica uhvati?"
"Ne", odgovori Sarah, strijeljajući Ellie pogledom. "Ne! Ne! Ne!"
"Ne-ne razumijem", prizna Ellie.
"Znam da ne razumiješ", ogorčeno odvrati Sarah. "Ništa ne razumiješ. Čak i ne znaš da sam
mrzila Melindu. Mrzila sam je. Mrzila je!"
"Molim?" Ellie se zagrcnula od šoka.
"Toliko sam je mrzila da sam je ubila!" poviče Sarah. "To sam ja učinila, Ellie! Ja sam ubila
Melindu!"

Poglavlje 20
Sarah je pažljivo promatrala Ellie, kao da čeka njezinu reakciju.
No Ellie se osjećala suviše potreseno i prestravljeno da bi mogla išta reći.
Nastala je duboka tišina. S vanjske strane prozora zamjaukala je mačka. Njezin plač je zvučao
toliko ljudski da je Ellie pomislila da se radi o djetetu.
Mačka je ponovno mjauknula.
Nijedna od djevojaka nije ništa rekla. Kao da je Sarah rekla previše. Kao da nijedna od njih više
neće moći govoriti. Napokon Sarah prekine tišinu. "Ono što sam rekla je istina. O tome da sam mrzila
Melindu."
"Ali si je i voljela", tiho je ustrajala Ellie.
"Vjerojatno. Bilo ju je teško voljeti. Melinda je imala sve. Bila je lijepa i pametna, imala je
mnogo prijatelja i", glas joj je zadrhtao, "moj ju je otac volio više od ičega. Pogotovo više od mene."
Ellie je spustila pogled. "Otac te ne voli?" Sarah odmahne glavom. "Ne kao što je volio
Melindu. Kao da se svijet okretao oko nje. Sve sam pokušala. Nakon što je umrla majka, ja sam kuhala,
čistila, kupovala namirnice. Bilo mije tek četrnaest godina, a pokušavala sam održavati kuću."
"To je moralo biti teško", tiho reče Ellie.
Sarah odmahne glavom, a u očima joj se stvoriše suze. "Njemu je bilo svejedno. Došao bi s
posla, prošao pokraj mene bez pozdrava i otišao Melindi. Još se i pogoršalo kad je upoznala Bretta
Hawkinsa."
"Tvojem se ocu nije svidio Brett?"
Sarah je važno kimnula, a po svakom obrazu lagano se kotrljala jedna suza. "Tata i Melinda su
se jako posvađali. Rekao joj je da se više ne može viđati s Brettom. E pa, to joj je bilo dovoljno.
Melinda je odlučila pobjeći s Brettom.
Naslonivši glavu na dasku kreveta, Sarah je uzdahnula.
"Zaista je strašno priznati, no to me zaista usrećilo. Bila sam izvan sebe od sreće. Tata će
konačno obratiti pažnju i na mene kad Melinda ode. Stoga sam, naravno, rekla Melindi da ću joj
pomoći kako god mogu."
"Malo je čudno što nisi prepoznala Briana, hoću reći Bretta, u Alminoj zalogajnici onog dana",
prekine je Ellie. Sarine se oči raširiše. "Oh, izgledao je puno drugačije. Brett kojeg sam ja znala imao je
dugu crnu kosu i nosio kožnatu motociklističku jaknu s nitnama. Osim toga, tata je mrzio Bretta. Zbog
toga Brett nije mnogo dolazio u našu kuću. Vidjela sam ga samo nekoliko puta."
"Znači pomogla si Melindi da se pripremi za bijeg?" upita Ellie.
"Jesam. Lagala sam tati, a čak sam Melindi dala i novac s mojeg štednog računa. Te noći kad je
planirala pobjeći, tata je morao raditi do kasno. U to je vrijeme bio još zapovjedni narednik, a ne
detektiv. Melinda je planirala naći se s Brettom u osam sati kod trgovačkog centra u Ulici Division."
"Što se dogodilo, Sarah?" pitala je Ellie. "Je li se našla s njim?"
Sarah odmahne glavom. "Tata je nazvao iz svog patrolnog automobila i rekao da će doći ranije
kući. Htio nas je izvesti na pizzu. Bilo je očito da je sve pokvario. Melinda je pokušala nazvati Bretta,
no kod njega se nitko nije javljao. Uspaničarila se i počela trpati stvari u torbu."
Nove su suze zamutile Sarine oči. Ellie joj se nasmiješila ohrabrujući je da nastavi. Očajnički je
htjela čuti ostatak priče.
"Ponudila sam se da ću otići pronaći Bretta i reći mu da Melinda neće uspjeti doći do
trgovačkog centra. Trebao ju je pokupiti na uglu. Tako bi se Melinda stigla spakirati do kraja, a zatim
se iskrasti iz kuće. Požurila sam do trgovačkog centra", nastavila je Sarah zatvarajući oči. "Brett je već
čekao tamo. Rekla sam mu da mi se otac ranije vraća kući. Rekla sam Brettu gdje da se sastane s
Melindom. Zahvalio mi je i požurio do svojeg automobila. Do vremena kad sam se vratila kući,
Melinde i njezinih stvari više nije bilo."
Sarah je zamuckivala. Ispuhala je nos u maramicu, a zatim joj se pogled susreo s Ellienim. "To
je bio zadnji put da sam vidjela svoju sestru."
Ellie se ugrizla za usnicu. "Sarah. Ne razumijem. Zašto si rekla da si je ti ubila?"
"Zar ne vidiš?" jecajući je plakala Sarah. "Tata je bio u pravu. Brett je bio gori od lošeg. Bio je
ubojica. A ja sam mu pomogla. Bila sam toliko nestrpljiva da se riješim Melinde da sam je poslala u
smrt. Da nisam te noći pomogla Melindi, ona bi još bila kod kuće. Još bi bila živa!"
Osjećaj olakšanja preplavi Ellie. "Oh, Sarah", zastenjala je.
"Nisi je ti ubila. Ne možeš kriviti sebe."
Elliene se oči ispuniše suzama. Sve je to Sari moralo biti užasno. Dvije se godine pitati gdje je
Melinda. Nadati se da je živa. Kriveći sebe za sve što se dogodilo.
No jedna je stvar mučila Ellie.
Zašto je Brett ubio Melindu?
Zar se predomislila u zadnjem trenu? Je li ga to razbjesnilo?
Jesu li se možda posvađali? Je li ju oduvijek htio ubiti?
Zašto?
Ellie osjeti žmarce. Prekrižila je ruke na grudima. Sarah je izvukla izgužvanu deku s kreveta i
omotala je oko njezinih ramena.
Svjetlo se prigušilo. Sjene u sobi su se izduljile. Miris zemlje dizao se iz poda.
Ellie trepne.
Što se događa?
Sarah je polako nestala u sivom oblaku.
Ellie osjeti da je nešto vuče prema madracu. Smeđa zemlja prosula se po njoj. Tako vlažna, tako
teška. Zatrpavala ju je, pritiskala prema dolje.
Otvorila je usta kako bi vrisnula.
Vlažna smeđa zemlja ušla joj je u usta, gušila je, tjerala na povraćanje.
Dignuvši obje ruke uvis, Ellie je mahnito pokušala probiti put iz teške, mračne zemlje. Prsti joj
se sklopiše oko tvrdog, okruglog komada metala. Zemlja joj je ušla u nosnice i oči.
Prekrila ju je. Gurnula dolje.
Ne mogu disati, shvatila je.
Živu će me zakopati!

Poglavlje 21
Ellie uspije vrisnuti.
Osjetila je kako je za ramena snažno tresu nečije ruke.
"Ellie! Ellie!" Sarin glas, negdje u daljini. Koprcajući se, posežući objema rukama, grebući kroz
tešku zemlju, Ellie se izvukla van.
Otvorivši oči, shvatila je da leži na sagu na leđima. Sarah je bila nagnuta preko ruba kreveta,
gledajući u nju, zbunjena izraza lica. "Ellie... što se dogodilo?"
Ellie se teturajući pridigla. "Osjećala sam se kao da me živu zakapaju... u grob."
"Molim?" Sarah je spustila noge preko ruba kreveta. Ellie je mirno stajala, smirujući se. Nešto
je skrivala u desnoj ruci. Još je osjećala tvrdu glatkoću na svom dlanu.
Polako je otvorila ruku. Bila je prazna. No nešto je bila držala. Nešto važno.
"Zakopana u grobu", ponovi Sarah. "Misliš, kao u Melindinu grobu?"
Još zureći u dlan, Ellie je kimnula. "Da. Nešto je u tom grobu. Nešto što tvoja sestra želi da
pronađem."
"O čemu ti govoriš?" upita je Sarah. "Zvučiš kao da je Melinda razgovarala s tobom."
"Pa i je. Na neki način." Ellie je pogledala prijateljicu. "Oh, Sarah, znam da to zvuči ludo, ali
tvoja sestra komunicira sa mnom. Kroz vizije. Tako sam i pronašla grob."
Sarah u nevjerici otvori usta. "Zašto mi to nisi prije rekla?"
"Zato jer sam znala da mi ne bi vjerovala", odgovori Ellie.
"I zato jer nisam željela da itko zna za vizije. Prije nego što sam se doselila u Shadyside, imala
sam problema zbog njih. Nisam željela da se to ponovi."
"Vau", promrmlja Sarah. "Sada mi sve ima smisla. Kad mi je otac rekao da mu pomažeš u
istrazi, pitala sam se otkud tako mnogo znaš."
"Znam da zvuči suludo", prizna Ellie. "Ali vizije imam samo kad mi je zaista stalo do nekoga,
kad se zbližim s nekim. Kao s tobom. Isprva sam mislila, kad smo postale prijateljice i ništa se nije
dogodilo, da su mi moći nestale. Onda sam pronašla grob tvoje sestre."
"A što je s Brettom?" upitala je Sarah. "Što se desilo kada si njega upoznala?"
Ellie uzdahne. "Počela sam imati zastrašujuće vizije o nožu. Krvavom nožu. Mislila sam da su o
mojoj majci. Moja je majka ubijena nožem."
"Žao mi je", nježno reče Sarah, spuštajući pogled.
"No vizija o nožu bila je upozorenje. Upozorenje da se klonim Bretta. Samo što je ja nisam
razumjela. A upravo sam maloprije osjetila nešto. Nešto zakopano u grobu."
"Nešto u grobu moje sestre?" upita Sarah. "Nešto što bi nam pomoglo uhvatiti Bretta?"
Ellie kimne.
Sarah ustane. "Idemo to onda pronaći."
"Jesi li sigurna?" upita Ellie.
"Dugujem toliko Melindi", ozbiljno odgovori Sarah.
Brzo se presvukla navukavši sivu trenirku i plave martensice. Zatim je četkom prošla kroz
kratku crnu kosu.
Ellie ju je slijedila u prizemlje. Sarah je izvukla plavu vjetrovku iz ormara. Zatim je, upalivši
lampu, ušla u dnevnu sobu. Ellie je gledala s ulaza kako Sarah otvara ladicu na stolu. Zagrcnula se kad
je vidjela srebrni predmet u Sarinoj ruci. Mali revolver.
Sarah je polako podigla revolver, povlačeći kokot palcem.
"Sarah!" uzbunjeno poviče Ellie.

Poglavlje 22
“To je rezervni pištolj moga oca", odgovori Sarah. "Za slučaj da se Brett pojavi."
Otpustila je kokot, zatim gurnula pištolj u džep vjetrovke.
"Bit ćemo spremne za njega."
Ellie su prošli trnci kad je vidjela oružje.
No ako se Brett pojavi, bit će mi drago da ga imamo, odlučila je.
Izišle su kroz ulazna vrata. Zatim je Ellie slijedila Saru iza kuće kako bi uzele lopatu i baterijsku
svjetiljku iz garaže. Sarah je svjetiljkom šarala po mirnoj tihoj šumi. Zatim je zraku svjetlosti spustila
prema zemlji. Humak zemlje ukazao se na svjetlosti.
"Što tražimo?" šaptom upita Sarah.
"Ne znam", odgovori Ellie, hodajući oko groba. "Nisam mogla vidjeti što je. Samo sam osjetila
predmet u ruci." Gušeći prizor kako je zakopavaju odjedanput se vratio u njezine misli. Što ako je
vizija bila upozorenje? pomislila je. Upozorenje da se kloni ovog mjesta.
Žmarci joj naježe ruke. Odagnala je pomisao.
Ne, odlučila je. Vizija je bila Melindina poruka koja joj poručuje da pronađe predmet u grobu.
"Vrlo je malen. I okrugao", Ellie reče Sari. Zarila je lopatu u mekanu zemlju i počela kopati.
Iskopavši lopatom prvi grumen zemlje, Sarah tiho zajeca. Ellie pogleda prijateljicu. "Jesi li
dobro?" Sarah odmahne glavom. "Ne." Prekrila je lice rukama. "Ne znam mogu li ja ovo. Mislim, ovo
je mjesto gdje je Brett pokopao moju sestru. Jednostavno je tako... užasno."
"Radit ćemo brzo", Ellie ohrabri Saru. "Bit ćemo gotove za nekoliko minuta. Samo mirno drži
svjetiljku, dobro?" Sarah kimne i primi svjetiljku s obje ruke.
Ellie se nagnula na lopatu, kopajući meku zemlju.
Drveće je šaptalo zbog vjetra. Suho smeđe lišće polako je padalo prema zemlji.
Ellie je čučnula i počela prstima prebirati po zemlji. Sara je čučnula pokraj nje, uperivši zraku
svjetla u Elliene ruke.
"Oh." Ellie ispusti jecaj prešavši prstima po nečem mekanom i mokrom.
Samo crv, shvatila je.
Sari je zastao dah. "Oh, Ellie!" Svjetlost iz svjetiljke divlje je plesala.
"Što? Što nije u redu?" pitala je Ellie.
Sarah je pokazala prstom, očiju raširenih od užasa. "Kost! Ljudska kost!"
Ellien pogled padne na mali sivi predmet. Oprezno je pružila ruku i dotaknula predmet prstom.
Predmet je bio tvrd i hladan. Kamen.
Ispustila je dug uzdah. "To je samo kamen, Sarah." Pružila je lopatu preko groba prijateljici.
"Zašto ne bi ti malo kopala?" Sarah je uzela lopatu i počela kopati. Ellie je svjetiljku držala u jednoj
ruci, a drugom je pretraživala zemlju. Kako je Sarah otkopavala, tako je Ellie, nagnuta nad zemljom,
prosijavala zemlju kroz ruke.
Svjetiljka se priguši. "Mislim da su baterije pri kraju", reče Ellie.
Sarah kimne. "Moramo se požuriti."
Ellie je pročešljavala zemlju, pažljivo je prosijavajući. Stala je kad su joj prsti okrznuli nešto
maleno i glatko.
"Što si pronašla?" povikala je Sarah, ispuštajući lopatu i padajući na koljena pokraj Ellie.
Ellie je protrljala predmet o prednji dio svoje jakne. Sarina je ruka drhtala dok je osvjetljavala
predmet svjetiljkom. Dugme.
Zlatno dugme.
"Ha?" uzvikne Sarah, ne mogavši sakriti razočaranje. "Kako nam to može pomoći?"
"Pa, nisam sigurna", obzirno odgovori Ellie, zureći u okruglo dugme koje se ljeskalo na svjetlu.
"Možda je ispao osobi koja je zakopala Melindu."
"Možda", tiho odgovori Sarah, spuštajući pogled na dugme.
"Ali to je bilo prije dvije godine. Kako možemo dokazati da je Brett nosio nešto sa zlatnim
dugmetom prije dvije godine?"
"Pa," počne Ellie objašnjavati, "ako policija pretraži njegov ormar i pronađe—"
Zastala je začuvši zvuk.
Oštar zvuk lomljenja grančice.
U blizini.
"Tko je tamo?" upitala je Ellie, osjećajući nalet straha. Brzo je izišao iza stabla.
"Brett!" obje su djevojke povikale uglas.
Brett im se brzo približavao gledajući u Ellie. "Što je to?" mirno je rekao. "Jeste li našle
dugme?"

Poglavlje 23
On zna za dugme, pomisli Ellie, obuzeta strahom dok se Brett približavao. Sjeća se da je
izgubio dugme one noći kad je ubio Melindu. Njegova mu je crvenkastokestenjasta kosa pala preko
čela, masna i nepočešljana. Traper-jakna mu je bila prljava i izgužvana. Hlače su mu bile zamrljane na
oba koljena.
Skrivao se u šumi, shvatila je Ellie. Pogledala je u njegove oči i vidjela nagovještaj straha.
Umoran je i uplašen, shvatila je.
Skrivao se dvije godine. Skrivao i bježao.
A sada je očajan.
Učinit će bilo što. Te su joj zastrašujuće misli pale na um i zadržale se u njemu.
Brett je ispružio ruku. "Daj mi da pogledam, Ellie." Zakoračila je unatrag, sudarivši se sa
Sarom. Sarah uplašeno vrisne. "Odlazi, Brette", reče Sarah drhtavim glasom, napola se skrivajući iza
Ellie. "Moj će otac stići ovamo svakog časa. Bolje ti je da bježiš."
Brett ju je ignorirao. Ispružio je ruku pred Ellienu bradu.
"Dugme. Daj mi da ga vidim."
"Koje dugme?" nevino upita Ellie. Čvrsto ga je držala u desnoj šaci.
"Moj otac dolazi", lagala je Sarah. "Bolje ti je da bježiš, Brette. Brzo!"
"Želim vidjeti dugme", ustrajao je Brett snažnim glasom u kojem nije bilo emocija. Namrštio se
gledajući prema Ellie. Zna da ga imam, Ellie reče sama sebi. Mogu mu ga baš i pokazati.
Podigla je desnu šaku i otvorila je. Zlatno se dugme ukazalo na njenom dlanu. Spustivši pogled
na njega, počelo je bliještati. Cijeli njezin dlan bliještao je zlatnim svjetlom, poput sićušnog sunca.
Svjetlije i svjetlije. Sve dok tamna stabla, grimizno noćno nebo i tlo posuto lišćem nisu bili
obasjani svjetlucavim zlatom, sve dok nisu postali nejasni, nestali.
Crvena zraka probila se kroz blistavo žutu. Crveno se podiglo, proširilo, postalo prednji dio
crvene majice.
Melindine crvene majice.
Ellie je vidjela kako su se Melindine usnice razdvojile kad je tiho vrisnula. Vidjela ju je kako se
bori s nekim. Ruke su držale njezina ramena.
Tko je to? Svađa li se s Brettom? pitala se Ellie, škiljeći u blještavo zlatno svjetlo, pokušavajući
izoštriti sliku. Mogla je vidjeti samo snažne ruke kako vuku Melindu. Vidjela je samo leđa napadača.
Samo Melindino lice, izobličeno u strahu i užasu.
A zatim je i Melinda izblijedjela, sa završnim nečujnim vriskom. Ellie je zurila u sve manji
zlatni krug. Gledala kako nestaje, nestaje, nestaje u tamu njezina dlana.
Okruglo metalno dugme.
Ponovno je podigla pogled prema Brettu. "Dugme, Ellie", ustrajao je nježno, gotovo umorno.
"Daj mi da pogledam dugme." Pokušao ga je brzo zgrabiti, ošinuvši je po ruci.
Zlatno je dugme ispalo iz Elliene ruke. Palo na zemlju. Sarah se sagnula i pokupila ga. Dok je
ustajala, pregledavala ga je. Ellie je začula kako je tiho jauknula. "Dugme — " Bez daha reče Sarah.
"Moram ga vidjeti", inzistirao je Brett ispružene ruke.
"Znaš da si ga izgubio ovdje? One noći?" upitala je Ellie. Brettove su oči ljutito zasvjetlucale.
Otvorio je usta kako bi odgovorio.
"Ne mičite se! Neka se nitko ne miče!"
Brett je spustio ruku i okrenuo se.
Ellie odahne vidjevši kako je iza stabala iskoračio poručnik Wilkins.
Sarah zgrabi Ellienu ruku. "Tata!" povikala je, ne uspijevajući sakriti iznenađenje. "Kako si
znao—?"
"Jedan od mojih policajaca prošao je ovuda. Vidio je kako vas dvije ulazite u šumu. Javio mi je
preko radija." Poručnik Wilkins držao je pogled na Brettu dok je razgovarao sa Sarom. Prčkao je po
futroli i izvukao revolver.
"Opa!" uzvikne Brett, dižući obje ruke u znak predaje.
"Jedanput si mi umakao", tiho mu je rekao poručnik Wilkins, bez emocija u glasu. "Ovaj put ne
ideš nikamo."
"Poručnice Wilkins", poviče Ellie, prolazeći pokraj prijateljice. "Pronašli smo dugme. U
Melindinu grobu."
"Ne prilazi!" poviče poručnik Wilkins, povisujući srdito ton. Zatim je dao znak revolverom. "I
jedna i druga. Odmaknite se. Opasan je."
"Ali, tata—" preklinjala je Sarah.
"Otiđite u automobil!" nestrpljivo poviče poručnik Wilkins.
"Odmah! Odlazite odavde! Otiđite u automobil!" Ellie i Sarah su oklijevale. Ellie je vidjela
kako se Brettove oči šire u strahu.
Brett je, još uvijek podignutih ruku, zakoračio unatrag.
"Odlazite u automobil! Odmah!" poručnik Wilkins urlao je na djevojke.
Brett je učinio još jedan korak unatrag.
Poručnik Wilkins podigao je revolver prema Brettu. "Ovaj put nećeš pobjeći!" povikao je.
"Trčite, djevojke. Trčite! Odmah! Odlazite odavde!"
"Ne! Tata!" poviče Sarah.
Ellien je pogled bio prikovan na Bretta.
"Ne pucajte u mene!" graknu Brett uzmičući.
"Nećeš mi pobjeći ovaj put!" objavi poručnik Wilkins ciljajući.
"Ne, molim vas!" preklinjao je Brett.
"Ubio si mi kćer! Zar si zaista mislio da ću ti dopustiti da mi pobjegneš?" poručnik Wilkins
primiri revolver.
"Čekajte—!" zavapi Brett.
No revolver je opalio glasnom eksplozijom koja je odzvanjala od stabala.

Poglavlje 24
Ellie ispusti prestravljen uzvik. Čekala je da Brett padne na zemlju.
Brettovo se lice smrznulo od šoka. Ruke su mu klonule. Noge se savile.
No nije pao.
Zatim, na Ellieno iznenađenje, poručnik Wilkins zastenja. Okrenula se i ugledala ga kako se
drži za rame. Tamna krv tekla je niz rame njegova sakoa. Šokirano hropćući, otvorio je usta.
Podigavši pogled, Ellie je ugledala Saru kako stoji iza njega, a u ruci je još čvrsto stiskala
revolver i ciljala ocu u leđa. Poručnik Wilkins još je jedanput jauknuo od boli i polako okrenuo lice
prema kćeri. "Sarah... zašto?" prostenjao je. Sarah je i dalje ciljala u oca. "Shvatila sam, tata",
odgovorila je bezizražajnim glasom. Gledala ga je optuživački, no ostatak lica nije odavao nikakav
osjećaj.
"Sarah... ustrijelila si me!" rekao je poručnik Wilkins, držeći se za ranjeno rame. Krv je tekla
preko njegove ruke, natapajući rame sakoa.
"Shvatila sam sve, tata", hladno odgovori Sarah. "Kada sam ugledala dugme, sjetila sam se.
Prepoznala sam ga, tata. Zlatno dugme s tvoje uniforme. Bio si tako uzrujan te noći. Noći kad je
Melinda nestala."
"Ali, Sarah—" slabo se usprotivio poručnik Wilkins.
"Melinda je nestala", nastavi Sarah, ignorirajući njegovu molbu. "Melinda je nestala, a ti si bio
toliko uznemiren zbog izgubljenog dugmeta s uniforme. Pretpostavljam da sam i sama bila previše
uznemirena da bi mi to tada zapelo za oko. Ali noćas sam shvatila. Sve sam shvatila. Ti si ubio
Melindu."
"Bio je to nesretan slučaj!" promuklo reče poručnik Wilkins. Jauknuo je od boli. Držeći se za
ranjeno rame, pao je na koljena na zemlju pokraj humka.
"Ubio si vlastitu kćer", promrmlja Sarah, i dalje držeći uperen revolver.
Ellie šokirano vrisne. Ugledala je kako je Brett stao pokraj nje, bijesno gledajući poručnika
Wilkinsa.
"Bio je to nesretan slučaj", ustrajao je poručnik Wilkins. "Nisam želio da Melinda ode, da
pobjegne s njim." Pogledao je Bretta s gađenjem na licu. "Posvađali smo se. Nisam je mislio gurnuti.
Pala je i udarila glavom. Nesretan slučaj. Moraš mi vjerovati, Sarah. Volio sam je. Volio sam je više od
ičega!"
"Znam", ogorčeno odvrati Sarah. "A onda si sve učinio da izgleda kao da je izbodena. I zakopao
si je u šumi. Zakopao si i Brettov nož. Tako da izgleda da ju je on ubio. Zatim si krenuo za Brettom."
"Uništio nam je obitelj!" zaurla poručnik Wilkins. "Zašto mu ne bih vratio? Bila je to njegova
krivnja— ne moja! On je uništio našu obitelj!"
"Ustrijelili biste me!" optužio ga je Brett obgrlivši Ellie oko struka kako bi se primirio. "Zato
ste mi dopustili da pobjegnem danas poslijepodne! Niste htjeli da odem u zatvor. Željeli ste me ubiti!"
Poručnik Wilkins pogledao je Bretta očima punim mržnje.
"Ti si ubio našu obitelj! Zaslužuješ umrijeti." Ellie zastane dah kad je ugledala da poručnik
Wilkins diže revolver. Mirno ga držeći s obje ruke, naciljao ga je u Brettovo srce. Zatim je povukao
okidač.