Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 Elizabet Gaskel - Sever i jug taj Čet Maj 24, 2012 7:49 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
First topic message reminder :



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

26 Re: Elizabet Gaskel - Sever i jug taj Čet Maj 24, 2012 8:04 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
43. POGLAVLJE
MARGARET SELI
"I najgora stvar s kojom se rastajemo
U času rastanka gubi svoju odbojnost."
ELLIOTT
Gđa Shaw je svom žestinom, koliko joj je to već dopuštala njezina blaga narav, zamrzila Milton. Bio je bučan i pun smoga, siromašni ljudi koje je vidjela na ulici bili su prljavi, a bogate dame pretjerano nakinđurene. Niti jednom muškarcu kojeg je vidjela, bio on bogat ili siromašan, odjeća nije pristajala. Bila je sigurna da Margaret neće nikada povratiti izgubljenu snagu dok je god u Miltonu. I ona se sama bojala svojih starih živčanih napada. Margaret se mora vratiti s njom, i to brzo. Ako to i nisu bile njezine riječi, bio je to smisao onoga što je govorila Margaret, sve dok ova, slaba, umorna i slomljenog duha, nije s oklijevanjem obećala kako će se nakon srijede pripremiti da otprati svoju tetu natrag, i zadužiti gđu Dixon za plaćanje računa, prodaju namještaja i zatvaranje kuće. Prije te srijede - te tužne srijede kada je g. Hale trebao biti pokopan, daleko od bilo kojeg doma kojeg je poznavao u životu, i daleko od supruge koja je ležala usamljena među neznancima (ovo je zadavalo velike probleme Margaret, jer mislila je da je možda mogla urediti stvari drukčije da nije popustila toj bezvoljnosti tijekom prvih dana žalovanja) - prije te srijede Margaret je dobila pismo od g. Bella:
"Moja draga Margaret, mislio sam se vratiti u Milton u četvrtak, ali nažalost, pokazalo se da je taj dan jedan od rijetkih dana kada mi, plymouthsko društvo profesora, moramo obaviti nekakvu dužnost, i ne smijem napuštati svoje radno mjesto. Satnik Lennox i gospodin Thornton su ovdje. Ovaj prvi čini mi se elegantan i dobronamjeran. Predložio je da pođe u Milton i pomogne ti u traženju oporuke. Naravno, oporuke nema, ili bi je već pronašla do sada ako si slijedila moje upute. Satnik je rekao da mora povesti tebe i svoju punicu kući. S obzirom na stanje u kojem se nalazi njegova supruga, ne možeš očekivati da će biti odsutan dulje od petka. Međutim, ova tvoja gospođa Dixon je pouzdana, i može izdržati dok ne dođem. Ako nema oporuke, prepustit ću stvari svojem odvjetniku iz Miltona, jer sumnjam da je ovaj elegantni satnik jako nadaren za poslovanje. Ipak, ima sjajne brkove. Morat ćemo prodavati stvari, pa izaberi stvari koje želiš sačuvati. Možeš mi poslati i popis. Još samo dvije stvari i gotov sam. Znaš, a ako ti ne znaš, tvoj siroti otac je znao, da ćeš naslijediti moj novac i imovinu kada umrem. Ne da namjeravam umrijeti tako skoro, ali spominjem to kako bih ti najavio ono što slijedi. Čini se da te ovi Lennoxi sada vole, a možda će tako biti i dalje, no možda i neće. Zato bi bilo najbolje započeti s formalnim ugovorom: naime, da im plaćaš dvjesto i pedeset funti godišnje, sve dok vam je ugodno živjeti zajedno. (To, naravno, uključuje i gospođu Dixon, pazi da te ne navedu da za nju platiš još nešto). Tako nećeš biti izbačena na ulicu ako jednoga dana satnik poželi svoju kuću samo za sebe, nego možeš ponijeti sebe i svojih dvjesto i pedeset funti nekamo drugamo, ako te prije toga ne zamolim da dođeš k meni i vodiš mi kućanstvo. Što se tiče odjeće, i gospođe Dixon, i osobnih troškova, i slatkiša (sve mlade dame jedu slatkiše dok ih mudrost ne dostigne s godinama), posavjetovat ću se s jednom svojom poznanicom i vidjeti koliko će ti ostati od oca, prije no što sredim i to. Margaret, jesi li se zamislila prije no što si pročitala pismo do ovog mjesta, i pitaš li se kakva prava ima jedan starac da se ovako velikodušno miješa u tvoje stvari? Ne sumnjam da je tako. No, ovaj starac ima pravo na to. Volio je tvojeg oca trideset i pet godina, stajao je pokraj njega na dan njegovog vjenčanja, i sklopio mu oči u smrti. Nadalje, ovaj starac ti je kum, i iako ti ne može mnogo pomoći u duhovnom smislu, jer je svjestan tvoje nadmoći u takvim stvarima, bit će mu drago da ti pomogne time što će te materijalno osigurati. A ovaj starac nema niti jednog živućeg rođaka; 'tko će žaliti za Adamom Bellom?', tako da je cijelim srcem odlučio učiniti to, a Margaret Hale nije djevojka koja bi ga mogla odbiti. Napiši mi pismo, makar samo i dva reda, kako bi mi priopćila odgovor, ali mi ne zahvaljuj."
Margaret uzme pero i drhtavom rukom nažvrlja: "Margaret Hale nije djevojka koja bi ga mogla odbiti." U svojoj slabosti nije se mogla sjetiti drugih riječi, ali ipak, nije željela upotrijebiti ove. No, čak i taj lagani napor izmorio ju je toliko da ne bi mogla sjesti i napisati niti slovo nekih drugih riječi prihvaćanja čak i da su joj pale na pamet. Morala je opet leći i pokušala je ne razmišljati.
"Moje najdraže dijete! Je li te pismo naljutilo ili zabrinulo?"
"Ne!" reče Margaret slabašnim glasom. "Bit će mi bolje nakon sutrašnjeg dana."
"Draga, sigurna sam da ti neće biti bolje dok te ne odvedem iz ovog strašnog zraka. Ne mogu ni zamisliti kako si podnosila ovo dvije godine."
"Kamo sam mogla poći? Nisam mogla ostaviti mamu i tatu."
"Dobro, nemoj brinuti, draga moja. Rekla bih da je tako najbolje, ali nisam imala pojma kako živiš. Žena našeg batlera živi u boljoj kući od ove."
"Ponekad je lijepo - ljeti. Ne možete suditi po ovome kako je sada. Bila sam ovdje vrlo sretna." Margaret sklopi oči, okončavši time razgovor.
Kuća je sada bila mnogo udobnija no prije. Večeri su bile prohladne, i prema uputama gđe Shaw, vatre su zapaljene u svakoj spavaonici. Skrbila je o Margaret na sve moguće načine i kupovala joj sve li jepe i luksuzne stvari u kojima bi sama potražila utjehu. No, Margaret nije marila za sve te stvari. Ako je i pomišljala na njih, bile su one samo razlog više da zahvali teti, koja se toliko trudila brinuti o njoj. Bila je nemirna, usprkos svojoj slabosti. Cijeloga se dana prisiljavala ne pomišljati na ceremoniju koja se odvijala u Oxfordu, lutajući iz jedne prostorije u drugu i umorno odvajajući predmete koje je željela zadržati. Gđa Dixon pratila ju je po želji gđe Shaw, navodno da sluša njezine upute, ali zapravo s tajnom zadaćom da je utješi i pomogne da se što prije pribere.
"Dixon, ove ću knjige zadržati. Hoćeš li poslati sve ostale knjige gospodinu Bellu? Njemu će biti vrijedne same po sebi, a i zbog tate. Ovu - voljela bih da ovu odneseš gospodinu Thorntonu nakon što odem. Čekaj - napisat ću poruku uz knjigu." Ona žurno sjedne, kao da se boji razmišljati, pa napiše:
"Dragi gospodine, vjerujem da ćete ovu knjigu cijeniti kao uspomenu na mojeg oca, kojem je pripadala.
Iskreno vaša,
Margaret Hale"
Ona nastavi lutati kućom, pregledavajući stvari koje je poznavala od djetinjstva, nježno oklijevajući da ih ostavi, koliko su god bile staromodne, otrcane i pohabane. No, gotovo da više nije progovarala. Gđa Dixon izvijestila je gđu Shaw kako "sumnja da je gospođica Hale čula i jednu riječ od onoga što je rekla, iako je pričala cijelo vrijeme kako bi joj skrenula pažnju." Zbog toga što je cijeli dan provela na nogama, navečer je bila veoma umorna, i spavala je bolje nego ikada otkad je saznala za smrt g. Halea.
Sljedećeg dana za doručkom izrazila je želju da se pođe oprostiti s jednim ili dva prijatelja. Gđa Shaw joj je prigovorila:
"Sigurna sam, draga, da ovdje nemaš prijatelja s kojima bi bila tako bliska da ih posjećuješ tako ubrzo nakon očeve smrti, prije no što si otišla u crkvu."
"Ali danas mi je jedina prilika. Ako satnik Lennox dođe danas poslijepodne, i ako ćemo - ako ću stvarno morati poći sutra..."
"O, da, poći ćemo sutra. Sve sam više uvjerena da je ovaj zrak loš za tebe, i da zbog njega izgledaš tako blijedo i bolesno. Osim toga, Edith nas očekuje, možda čeka mene radi poroda, a tebe ne mogu ostaviti nasamo u toj dobi, draga moja. No, ako moraš, posjeti te ljude, ja ću poći s tobom. Dixon nam može pozvati kočiju, pretpostavljam?"
I tako, je gđa Shaw pošla kako bi pazila na Margaret, a sa sobom je povela i sluškinju koja je brinula za njezine rupce i jastuke. Margaretino lice bilo je previše tužno da bi se razvedrilo osmijehom pri pogledu na sve te pripreme za obična dva posjeta kakva je sama mogla obaviti u bilo koje vrijeme. Pomalo se bojala reći kako je jedno od mjesta kamo ide kuća Nicholasa Higginsa. Mogla se samo nadati da se njezinoj teti neće dati izlaziti iz kočija i hodati ulicom, kad bi je pri svakom dašku vjetra po licu udarala mokra odjeća koja se suši na konopcima razvučenim od kuće do kuće.
U umu gđe Shaw vodila se omanja bitka između popustljivosti i ustrajanja na poželjnom ponašanju, no popustljivost je pobijedila. Uz mnoge savjete Margaret da pazi na sebe i da ne uhvati neku bolest kakve uvijek vrebaju na takvim mjestima, tetka ju je pustila da pođe na mjesto kamo je prije često zalazila bez ikakvog opreza ili dopuštenja.
Nicholas nije bio kod kuće, bili su tamo samo Mary i jedno ili dvoje od Boucherove djece. Margaret se ljutila na sebe što nije bolje razmišljala o vremenu posjeta. Mary nije bila pretjerano bistra, iako je bila topla i ljubazna. Čim je shvatila zbog čega ih je Margaret posjetila, briznula je u tako neobuzdani plač i jecanje da je Margaret zaključila kako nema smisla govoriti joj tisuću sitnica koje su joj pale na pamet dok se vozila u kočijama. Mogla ju je samo malo utješiti govoreći kako postoje izgledi da se opet jednom negdje sretnu, i zamolila je da kaže ocu kako želi da je posjeti navečer nakon posla, ako bude mogao.
Kad je odlazila, zastala je i ogledala se oko sebe. Malo je oklijevala, pa reče:
"Voljela bih ponijeti nešto što će me podsjećati na Bessy."
Istog trena probudila se Maryna velikodušnost. Što su joj mogli dati? Kad je Margaret izabrala jednu običnu čašu, za koju se sjetila da je uvijek stajala pokraj Bessy, kako bi ova mogla piti svojim grozničavim usnama, Mary reče:
"Oh, zemite nekaj bolje, to vam stoji samo četri penija!"
"Bit će to dovoljno, hvala ti", reče Margaret i brzo se udalji, dok je vedrina zbog toga što joj je mogla nešto pokloniti još bila vidljiva na Marynom licu.
"A sada, do gđe Thornton", pomisli ona. "Moram to učiniti." No, kad je pomislila na to, prilično je problijedjela i ukočila se, a imala je znatnih problema da objasni tekti tko je gđa Thornton i zašto bi se trebale oprostiti od nje.
Gđa Shaw je pošla s njom. Uveli su je u primaću sobu, u kojoj je upravo bila zapaljena vatra. Gđa Shaw se zamota u rubac i zadrhti.
"Kakva ledena soba!" reče ona.
Morali su čekati neko vrijeme prije no što se pojavila gđa Thornton. Njezino srce malo je omekšalo prema Margaret, sada kad je ova odlazila izvan njezinog vidokruga. Sjetila se njezinog duha kojeg je pokazala u raznim prilikama i na raznim mjestima, pamtila je to bolje od strpljenja kojim je ova izdržala duge, naporne brige. Bila je ljubaznija no inače kad ju je pozdravila, a u njezinom držanju bilo je i naznake nježnosti, kad je primijetila bijelo, suzno lice i podrhtavanje u glasu koji je Margaret pokušavala kontrolirati.
"Dozvolite mi da vam predstavim svoju tetu, gospođu Shaw. Sutra napuštam Milton. Ne znam znate li za to. No, htjela sam vas vidjeti još jednom, gospođo Thornton, da - da bih se ispričala zbog svojeg ponašanja prilikom našeg posljednjeg susreta, i da bih vam rekla kako sam sigurna da ste željeli najbolje, iako smo se tako pogrešno razumjele."
Gđa Shaw je izgledala vrlo zbunjena Margaretinim riječima. Zahvaljivala je na ljubaznosti i ispričavala se zbog svojeg ponašanja! No, gđa Thornton odgovori:
"Gospođice Hale, drago mi je što ste pravični prema meni. Učinila sam ono što sam smatrala svojom dužnošću time što sam na takav način razgovarala s vama. Uvijek sam vam željela biti prijateljica. Drago mi je što ste pravični."
"A biste li vi bili pravični prema meni", reče Margaret i jako porumeni, "i povjerovali da, iako vam ne mogu - ne smijem - objasniti svoje ponašanje, nisam učinila ništa onako neprilično kao što ste vi pretpostavili?"
Margaretin je glas bio tako mekan, a njezine oči tako molećive, da je gđu Thornton ovoga puta pogodio šarm kojem je do tada odolijevala.
"Da, vjerujem vam. Ne razgovarajmo više o tome. Gdje ćete živjeti, gospođice Hale? Od gospodina Bella saznala sam da napuštate Milton. Znam da vam se Milton nikada nije sviđao", reče gđa Thornton s turobnim osmijehom, "ali usprkos tome, nemojte očekivati da vam čestitam zbog odlaska. Gdje ćete živjeti?"
"Sa svojom tetom", odvrati Margaret, okrenuvši se prema gđi Shaw.
"Moja nećakinja živjet će s nama u ulici Harley. Ona mi je poput kćeri", reče gđa Shaw, gledajući Margaret s ljubavlju. "Drago mi je što vam moram izraziti zahvalnost na ljubaznosti koju ste joj iskazali. Ako vi i vaš suprug ikada dođete u grad, moj sin i kći, satnik i gospođa Lennox, sigurno će mi se pridružiti u želji da učinim sve što je u mojoj moći da vam pružim dobrodošlicu."
Gđa Thornton pomisli kako se Margaret nije pretjerano potrudila da objasni tetki vezu između gospodina i gospođe Thornton, kojima je njezina tetka, fina dama, nudila gostoprimstvo, pa kratko odvrati:
"Moj suprug je umro. Gospodin Thornton je moj sin. Nikada ne putujem u London, pa vjerojatno neću biti u prilici prihvatiti vašu ljubaznu ponudu."
U tom trenutku u sobu uđe g. Thornton, koji se upravo vratio iz Oxforda. Njegovo crno odijelo govorilo je o razlogu njegovog boravka tamo.
"Johne", reče njegova majka, "ova dama je gospođa Shaw, tetka gospođice Hale. Žao mi je što moram reći da nam je gospođica Hale došla poželjeti zbogom."
"Odlazite?" upita on tihim glasom.
"Da", reče Margaret. "Odlazimo sutra."
"Moj zet dolazi večeras, on će nam biti pratnja", reče gđa Shaw.
G. Thornton se okrene. Nije sjeo, i činilo se da sada proučava nešto na stolu, kao da je otkrio neko neotvoreno pismo zbog kojeg je zaboravio na goste. Činilo se da nije bio svjestan kad su ustale s namjerom da pođu. Međutim, pokrenuo se kako bi poveo gđu Shaw do kočija. Kad su kočije prišle, on i Margaret stajali su jedno pokraj drugoga na pragu. Nisu mogli izbjeći da se prisjete dana nereda. On se prisjetio tog dana povezavši ga s razgovorom sljedećeg dana, i njezine strastvene izjave kako u tom nasilnom, očajnom mnoštvu nema čovjeka za kojega ne mari jednako kao i za njega. Kad se sjetio njezinih prijezirnih riječi, čelo mu se namršti, iako mu je srce udaralo snažno od ljubavne žudnje.
"Ne!" pomisli on. "Jednom sam riskirao, i izgubio sam sve. Neka ode - sa svojim kamenim srcem i svojom ljepotom. Kako sada izgleda strašno i odlučno, usprkos svojoj ljepoti! Boji se da ću izustiti nešto što će zahtijevati strogost i odbijanje. Neka ode. Možda je ljepotica i bogata nasljednica, ali neće lako pronaći iskrenije srce od mojega. Neka ode."
U glasu kojim joj je poželio zbogom nije bilo nikakvog žaljenja, niti bilo kakvog drugog osjećaja. Ponuđenu ruku prihvatio je mirno, i ispustio je nehajno, kao da je nekakav mrtav, sasušeni cvijet. No, nitko u kući toga dana više nije vidio g. Thorntona. Bio je zaposlen, ili je barem tako rekao.
Ovi su posjeti toliko iscrpili Margaretinu snagu da je morala popustiti pred tetkinim pogledima i uzdasima "Jesam li ti rekla". Gđa Dixon je rekla da izgleda jednako loše kao i dana kad je saznala za očevu smrt. Ona i gđa Shaw su se posavjetovale o poželjnosti odgode sutrašnjeg putovanja. No, kada je tetka s oklijevanjem predložila Margaret da nekoliko dana odgode putovanje, ova se izvila kao da pati od boli, i rekla:
"Oh, pođimo, ne mogu ovdje bolovati, jer se neću oporaviti. Želim zaboraviti."
I tako, su pripreme tekle dalje. Satnik Lennox je došao i donio vijesti o Edith i dječačiću. Margaret je otkrila da joj pomaže razgovor s nekim tko je ljubazan, ali nije previše topao ni suosjećajan. Ustala je, i u vrijeme kad je očekivala Higginsov posjet, tiho je napustila sobu i pošla u vlastitu, kako bi dočekala gosta.
"Eh!", reče on ušavši, "kad se samo zmislim kak je stari gospon hmrl tak naglo! Mogli bi me zrušiti sa slamkom, kak sam bil slab kad su mi rekli. 'Gospon Hale?' pital sam, 'onaj koji je bil velečasni?' 'Da', vele oni meni. 'Onda je hmrl jen od najbolših ljudi kaj su živeli na ovome svijetu, nek svako veli kaj hoče!' I došel sam vas videti i reći vam kak mi je žal, al žene iz kuhinje nisu vam htele reći da sam tu. Rekle su mi da vam ni dobro - nek me vrag nosi, ne zgledate mi kak da ste to vi. Vi bute sad bili velka dama v Londonu, ne?"
"Neću biti velika dama", reče Margaret smiješeći se.
"No. Veli Thornton neki dan meni: 'Higgins, jesi videl gospodičnu Hale?' 'Ne', velim ja njemu, 'ženske me nisu pustile nutra k njoj. Ali morem pričekati ak joj ni dobro. Ona i ja smo si dobri, i ne bu mislila kak mi ni žal zbog smrti starog gospona samo zato kaj joj nisam mogel doći i reći joj to.' Veli on meni: 'Ne bute imali vremena da je vidite, čovek moj dragi. Ne bu ostala z nama ni dan dulje neg kaj mora. Ima nekakvu bogatu familiju, i oni je budu odveli, i više je nigdar ne bumo vidli.' 'Gazda', velim ja njemu, 'ak je ne vidim prije neg kaj ode, otišel bum v London za blagdane. Ne budu mene sprečili neki tam njeni rođaci da joj velim zbogom.' Blaženi bili, gospodična, znal sam da bute svratili. Htel sam samo malo sprovocirati gazdu pa sam se pravil da mislim kak bute otišli iz Miltona a da se ne vidite z menom."
"U pravu ste", reče Margaret. "Pravični ste prema meni. I sigurna sam da me nećete zaboraviti. Ako me nitko drugi u Miltonu ne zapamti, sigurna sam da vi hoćete, a i mog tatu. Znate kako je bio dobar i blag čovjek. Pogledajte, Higgins! Ovdje je njegova Biblija. Čuvala sam je za vas. Teško mi je lišiti se te knjige, ali znam da bi on htio da je vi dobijete. Sigurna sam da ćete skrbiti za nju, i proučavati ono što piše u njoj, u znak sjećanja na njega."
"Morete biti sigurni v to. Da je to i sam vrag napisal, i da mi vi velite da to pročitam zbog vas i zbog starog gospona, napravil bi to. Kaj je sad to, puca? Ne bum primil vaš novac pa najte ni pomišljati na to. Bili smo si dobri i bez novca."
"To je za djecu, za Boucherovu djecu", reče Margaret žurno. "Možda im zatreba. Vama ne bih dala ni peni", reče ona s osmijehom. "Ne mislite da je to za vas."
"Dobro, puca, morem vam samo reći, Bog vas blagoslovil da vas blagoslovil i amen!"

44. POGLAVLJE
SMIRENJE, NE I SPOKOJ
"Ista, stara rotacija što nikad ne staje,
Jučerašnje lice odraz je današnjeg."
COWPER
"Čovjek vidi oblik i narav onoga što treba postati,
I dok to ne dostigne, njegova radost nije potpuna."
RÜCKERT
Margaret je jako koristio boravak u izrazitom miru kuće u ulici Harley, tijekom Edithinog oporavka od porođaja, jer to joj je omogućilo prirodni odmor koji joj je bio potreban. To joj je osiguralo vrijeme da shvati iznenadnu promjenu u njezinom životu koja se dogodila tijekom posljednja dva mjeseca. Istovremeno, postala je zatvorenica luksuzne kuće, gdje jedva da se ikada i pojavila spoznaja o postojanju nekakve brige ili problema. Kotačići mašinerije svakodnevnog života bili su dobro podmazani i okretali su se s nevjerojatnom lakoćom. Gđa Shaw i Edith jedva su se mogle nagledati Margaret nakon što se vratila kući koju su one uporno nazivale njezinim pravim domom. Ona je, pak, osjećala kao da je gotovo nezahvalna zato što je u sebi svojim pravim domom prije smatrala župni dom u Helstonu, čak i malu, sirotinjsku kućicu u Miltonu s brižnim ocem i bolesnom majkom, i sve one male kućanske brige razmjerno siromašnog kućanstva. Edith je jedva čekala da se oporavi, kako bi ispunila Margaretinu spavaonicu svim mogućim luksuzom i lijepim drangulijama, kojima je njezina soba obilovala. Gđa Shaw i njezina sluškinja pronašle su interes u tome da podignu Margaretinu garderobu do razine elegantne raznolikosti. Satnik Lennox bio je jednostavan, ljubazan i ponašao se poput gospodina - sjedio je sa svojom suprugom u njezinoj svlačionici sat ili dva svakoga dana, igrao se sa svojim sinom još sat vremena, a ostatak vremena provodio u svojem klubu, kada ne bi bio zauzet do ručka. Malo prije no što se Margaret uspjela oporaviti od svoje potrebe za tihim i mirnim utočištem - prije no što je osjetila kako joj je život dosadan i jednoličan - Edith je sišla iz svoje sobe i zauzela svoju uobičajenu ulogu u kućanstvu, a Margaret je upala u staru naviku promatranja, divljenja i pomaganja svojoj sestrični. Dragovoljno je preuzimala sve dužnosti iz Edithinih ruku: odgovarala na poruke, podsjećala je na zadatke i njegovala je kada u izgledu nije bilo nikakve zabave, a ona zamišljala da je bolesna. No, ostatak obitelji bio je aktivan u londonskoj poslovnoj sezoni, i Margaret je često ostajala sama. Tada bi se njezine misli vraćale u Milton, s čudnim osjećajem kontrasta između života ovdje i života tamo. Pomalo je bivala zasićena jednoličnom lakoćom u kojoj nije bila potrebna nikakva borba ili napor. Bojala se da ne otupi i ne zaboravi sve osim života koji ju je zapljuskivao luksuzom. I ovdje u Londonu možda je bilo ljudi koji su mukotrpno radili, ali nije ih nikada vidjela. I sluge su živjeli u nekakvom svojem podzemnom svijetu, čije nade i strahove nije poznavala. Činilo se da oživljavaju i pojavljuju se samo onda kad su ih gazde i gazdarice tražili zbog neke svoje želje ili hira. U Margaretinom srcu i načinu života pojavio se čudan zrakoprazni prostor nezadovoljstva. Kada je to jednom spomenula Edith, ova je, umorna od plesa prethodne večeri, samo umorno pogladila njezin obraz. Margaret je sjedila u svojem starom položaju - na maloj stolici podno sofe na kojoj je ležala Edith.
"Siroto dijete!" reče Edith. "Tužno ti je što ostaješ kod kuće, iz večeri u večer, u vrijeme kad je cijeli svijet tako radostan. No, uskoro ćemo početi održavati naše večernje zabave - čim se Henry vrati s putovanja - i to će ti biti malo ugodne promjene. Nije čudno što si utučena, jadnice moja!"
Margaret nije smatrala večernje zabave lijekom za sve, no Edith ih je jedva čekala. "Tako su različite", rekla je, "od starih udovičkih večera pod maminim režimom". Činilo se da i gđa Shaw na jednak način uživa u vrlo različitim društvima i krugu poznanika koji su bili po ukusu satniku i gospodinu Lennoxu kao što je uživala u formalnijim i dosadnijim zabavama koje je sama priređivala. Satnik Lennox uvijek je bio vrlo ljubazan prema Margaret i ponašao se prema njoj poput brata. On joj se jako sviđao, osim kad je posvećivao pretjeranu pažnju
Edithinoj haljini i izgledu, pitajući se je li njezina ljepota ostavila dovoljan utisak na svijet. Tada se u Margaret budio prkos, i jedva se suzdržavala od izražavanja svojeg mišljenja.
Margaretin je dan izgledao ovako: miran sat ili dva prije kasnog doručka, koji se nije održavao u isto vrijeme, i kojeg su lijeno jeli napola budni ljudi, ali na kojem je ipak morala prisustvovati usprkos tome što je trajao dugo, jer bi nakon doručka uslijedila rasprava o planovima. Iako nije sudjelovala niti u jednom od njih, od nje se očekivalo da izrazi svoje slaganje, ako već nije mogla pomoći savjetom. Nakon toga čekale su je beskrajne poruke koje joj je Edith redovito ostavljala, uz mnoge komplimente njezinoj rječitosti. Uslijedila bi igra s malim Sholtom kad bi se vratio iz jutarnje šetnje, pa skrb o djeci tijekom ručka posluge, vožnja ili posjeti, a zatim neki prijepodnevni posao za njezinu tetu i rođake. Margaret bi tada bila slobodna, ali i prilično izmorena neaktivnošću, što se nadovezivalo na njezin utučeni duh i osjetljivo zdravlje.
S tihim nestrpljenjem čekala je povratak gđe Dixon iz Miltona. Stara sluškinja je do sada bila zauzeta dovršavanjem svih poslova obitelji Hale. Taj iznenadni prekid vijesti o ljudima među kojima je živjela tako dugo činio joj se kao nekakva glad u srcu. Istina, gđa Dixon je u svojim pismima tu i tamo citirala mišljenje g. Thorntona u vezi toga što bi trebalo učiniti s namještajem, ili toga kako se ponijeti u odnosu na kućevlasnika kuće u Crampton Terraceu. No, to i druga imena ljudi iz Miltona pojavljivala su se samo povremeno. Margaret je jedne večeri sjedila u primaćoj sobi Lennoxovih, ne čitajući pisma gđe Dixon koja je držala u ruci, ali razmišljajući o njima i prisjećajući se prošlih dana. Zamišljala je užurbani život iz kojeg je njezin izašao, i kojemu nije nedostajao. Pitala se odvija li se u tom vrtlogu sve jednako onako kao što bi se zbivalo da nje i njezinog oca nikada nije bilo tamo. Propitivala se je li moguće da ne nedostaje nikome iz cijelog tog mnoštva ljudi (ne računajući Higginsa), kada iznenada najave dolazak g. Bella. Margaret žurno spremi pisma u svoju košaru s pletivom i ustane, porumenjevši kao da je učinila nešto neprilično.
"O, gospodine Bell! Nisam mislila da ću vas vidjeti!"
"Ali nadam se da ćeš mi pružiti dobrodošlicu, upravo kao i ovaj lijepi skok iznenađenja."
"Jeste li objedovali? Kako ste došli? Naručit ću vam nešto za jelo."
"Samo ako ćeš i ti jesti. Inače, znaš, nema čovjeka koji manje mari za hranu od mene. Ali gdje su ostali? Izašli na ručak? Ostavili su te samu?"
"O, da, i tako se odmaram. Baš sam razmišljala - biste li riskirali ručak? Ne znam imamo li hrane u kući?"
"Da ti pravo kažem, ja sam jeo u svojem klubu. Problem je samo u tome što ne kuhaju tako dobro kao nekoć, pa sam pomislio, ako ćeš i ti ručati, mogao bih ja nešto spraviti.
No, nema veze, nema veze! U Engleskoj nema ni deset kuhara kojima bi trebalo vjerovati u vezi pripreme iznenadnih večera. Ako njihova vještina i oprema i izdrže, njihova narav ne može. Pripravi mi malo čaja, Margaret. A sada, htjela si mi reći o čemu si razmišljala. Čija su to pisma, kumče moje, koja si tako brzo sakrila?"
"Pisma koja sam dobila od Dixon", odvrati Margaret i jako porumeni.
"Ha! I to je sve? Što misliš, tko je doputovao u vlaku sa mnom?"
"Ne znam", reče Margaret, kojoj se nije dalo pogađati.
"Tvoj, kako se ono kaže? Kako se zove brat supruga tvoje sestrične?"
"Gospodin Henry Lennox?" upita Margaret.
"Da", odvrati g. Bell. "Nekad si ga poznavala, zar ne? Kakav je on čovjek, Margaret?"
"Nekada mi se sviđao", reče Margaret, spustivši pogled na trenutak. Zatim podigne glavu i nastavi prirodnim tonom: "Znate da smo se dopisivali u vezi Fredericka, ali nisam ga vidjela gotovo tri godine, i možda se promijenio. Kako vam se činio?"
"Ne znam. Toliko se trudio otkriti tko sam ja, kao prvo, i što sam ja, kao drugo, da mi nije ispričao što je on, osim ako ta prikrivena znatiželja za čovjeka s kojim razgovara nije dobar pokazatelj njegove naravi. Bi li ga ti nazvala pristalim, Margaret?"
"Ne, naravno da ne bih. A vi?"
"Ja ne bih, ali mislio sam da ti možda i bi. Je li on mnogo ovdje?"
"Vjerujem da jest, kad je u gradu. Otkad sam došla bio je na putu. Ali, gospodine Bell, jeste li vi došli iz Oxforda ili iz Miltona?"
"Iz Miltona. Ne vidiš li da sam osušen na dimu?"
"Naravno, ali mislila sam da je to možda od oxfordskih starina."
"Ma hajde, budi razumna! U Oxfordu bih izašao na kraj sa svim gradskim kućevlasnicima s upola problema koje mi je zadao tvoj kućevlasnik iz Miltona, i na kraju je bilo po njegovom. Neće preuzeti kuću sve dok sljedećeg lipnja ne istekne još jedna puna godina. Na sreću, gospodin Thornton je našao podstanara. Zašto ne pitaš za njega, Margaret? On ti se pokazao vrlo djelotvornim prijateljem, mogu ti reći. Riješio je više od pola problema."
"A kako je on? Kako je gospođa Thornton?" upita Margaret žurno i ispod daha, iako je pokušala progovoriti glasno.
"Pretpostavljam da su dobro. Odsjeo sam kod njih sve dok me nije otjeralo neprekidno brbljanje o vjenčanju te njihove djevojke. Bilo je to previše i za Thorntona, iako mu je sestra. Stalno bi odlazio u svoju sobu i sjedio tamo. Prestar je da bi mario za takve stvari, bilo kao gledatelj, bilo kao sudionik. Iznenadilo me što je stara dama upala u tu struju i što ju je ponijela strast njezine kćeri prema cvjetovima naranče i čipki. Mislio sam da je gospođa Thornton načinjena od čvršćeg materijala."
"Navukla bi bilo kakav veo osjećaja kako bi prikrila slabost svoje kćeri", reče Margaret tihim glasom.
"Možda je tako. Proučila si je, zar ne? Čini se da joj se ne sviđaš previše, Margaret."
"Znam ja to", reče Margaret. "Oh, evo napokon i čaja." uzvikne ona, kao da joj to predstavlja olakšanje. Sa čajem je došao i g. Henry Lennox, koji je došetao do ulice Harley nakon kasnog ručka i očito očekivao zateći svojeg brata i svastiku kod kuće. Margaret se činilo da je zahvalan što je nazočna i treća strana, jer bio je to njihov prvi susret nakon onog dana njegove prosidbe i njezinog odbijanja u Helstoneu. U početku gotovo da nije znala što reći, pa je bila zahvalna što je bila zauzeta stolićem za čaj, jer to joj je pružilo izgovor za šutnju, dok je on dobio priliku da se pribere. Istini za volju, morao se natjerati da dođe u ulicu Harley te večeri, nadajući se da će odraditi taj neugodan susret, koji bi bio takav čak i u nazočnosti satnika Lennoxa i Edith, a dvostruko neugodniji sada, kad je otkrio da je ona jedina dama u društvu, i kao takva, osoba kojoj mora posvetiti veliki dio svoje pažnje tijekom razgovora. Ona se prva uspjela pribrati. Počela je razgovarati o temi koja joj je bila najvažnija, nakon što je svladala prvi napad stida.
"Gospodine Lennox, jako sam vam zahvalna na svemu što ste učinili za Fredericka."
"Žao mi je što sam bio tako neuspješan", odvrati on, uputivši brz pogled g. Bellu, kao da provjerava koliko smije reći pred njim. Kao da mu čita misli, Margaret se obrati g. Bellu, uključujući ga u razgovor i dajući na znanje kako je upućen u sve što je učinjeno kako bi se Frederick oslobodio krivnje.
"Taj Horrocks - posljednji od svih svjedoka - pokazao se jednako nedostupnim kao i svi drugi. Gospodin Lennox je otkrio kako je otplovio u Australiju posljednjeg kolovoza, samo dva mjeseca prije no što je Frederick bio u Engleskoj, i dao nam je imena..."
"Frederick u Engleskoj! To mi nisi rekla!" uzvikne g. Bell iznenađeno.
"Mislila sam da znate. Nisam sumnjala da su vam rekli za to. Naravno, bila je to velika tajna, i možda je nisam trebala sada spomenuti", reče Margaret, pomalo zbunjena.
"Ja to nisam spomenuo niti svojem bratu niti vašoj sestrični", reče g. Lennox, prikriveno je koreći s blagom profesionalnom suhoparnošću.
"Nema veze, Margaret. Ja ne živim u svijetu koji mnogo brblja, niti među ljudima koji pokušavaju izvući iz mene činjenice. Ne trebaš se bojati što si pustila mačka iz vreće vjernom, starom pustinjaku poput mene. Nikada neću nikome reći da je bio u Engleskoj. Neću biti niti u iskušenju da to učinim, jer nitko me neće ni pitati. Čekaj! (prekine on naglo sam sebe) Je li on bio na sprovodu tvoje majke?"
"Bio je s mamom kad je umrla", reče Margaret tiho.
"Naravno! Naravno! Netko me pitao je li on tada bio tamo, a ja sam to odlučno zanijekao - prije nekoliko tjedana - tko li je to mogao biti? Oh! Sjećam se!"
No nije izrekao ime. Iako je Margaret jako stalo do toga da sazna jesu li njezine sumnje točne, i je li g. Thornton bio čovjek koji se raspitivao, nije mogla postaviti to pitanje g. Bellu, koliko god željela.
Na trenutak ili dva zavlada tišina. Tada se g. Lennox obrati Margaret:
"Budući da je gospodin Bell sada upoznat sa svim okolnostima povezanim s nesretnom situacijom vašeg brata, pretpostavljam da bih mu mogao točno opisati što se trenutno događa s istraživanjem dokaza za koje smo se nadali da bismo ih mogli pronaći u njegovu korist. Ako mi pruži čast da doručkuje sa mnom sutra ujutro, mogli bismo proučiti imena te nestale gospode."
"I ja bih voljela čuti sve detalje, ako je moguće. Možete li vi doći ovamo? Ne usuđujem se pozvati vas obojicu na doručak, iako sam sigurna da biste bili dobrodošli. No, recite mi sve što možete o Fredericku, iako možda u ovom trenutku nema nade."
"Imam sastanak u jedanaest i trideset, ali sigurno ću doći ako želite", odvrati g. Lennox s tolikim entuzijazmom, nakon što se na trenutak zamislio, da Margaret ustukne i požali što je iznijela ovaj prijedlog. G. Bell ustane i pogledom potraži šešir, koji je premješten kako bi se napravilo mjesta za čaj.
"Dobro!" reče on, "Ne znam što namjerava gospodin Lennox, ali ja sam raspoložen da pođem kući. Danas sam putovao, a putovanja se sve više odražavaju na mojih šezdeset i nešto godina."
"Ja ću ostati kako bih se vidio s bratom i sestrom", reče g. Lennox, ne pokrenuvši se. Margaret ispuni strah i stid od toga da ostane nasamo s njim. Prizor iz vrta u Helstoneu bio je u njoj tako snažan, da je čvrsto vjerovala kako isto vrijedi i za njega.
"Ne idite još, molim vas, gospodine Bell", reče ona žurno. "Željela bih da vidite Edith, i da vas Edith upozna. Molim vas!" reče ona, položivši šaku na blag, ali odlučan način na njegovu ruku. On je pogleda i prepozna nemir na njezinom licu. Zatim opet sjedne, kao da je njezin dodir posjedovao nezadrživu snagu.
"Vidite kako me svladala, gospodine Lennox", reče on. "Nadam se da ste primijetili sretan izbor njezinih riječi. Ona želi da 'vidim' Edith, koja je, kako sam čuo, velika ljepotica, ali opet, dovoljno je poštena da promijeni riječi kad se radi o meni - gospođa Lennox treba me 'upoznati'. Pretpostavljam da baš i nisam nešto posebno za 'gledanje', ha, Margaret?"
Šalio se kako bi joj dao vremena da se oporavi od laganog straha koji je zamijetio kada je rekao da odlazi. Ona je shvatila ton i vratila mu loptu.
G. Lennox se pitao kako je njegov brat, satnik, mogao reći da je izgubila svoju ljepotu. Naravno, u svojoj čednoj crnoj haljini bila je potpuna suprotnost Edith, koja je plesala u svojim bijelim haljinama s crnim trakama istaknutim u znak žaljenja, s dugom, zlaćanom kosom, odišući mekoćom i sjajem. Lijepo se nasmiješila i porumenjela kad su je predstavili g. Bellu, svjesna da mora zadržati svoju reputaciju ljepotice, i da ne želi izgubiti obožavanje i divljenje zaštitnika svoje sestrične, pa makar i u obliku starog profesora sa sveučilišta za kojeg nitko nije čuo.
Gđa Shaw i satnik Lennox, svako na svoj način, pružili su g. Bellu iskrenu i ljubaznu dobrodošlicu, pridobivši njegove simpatije gotovo i protiv njegove volje, osobito kad je vidio s kakvom je lakoćom Margaret zauzela mjesto kao sestra i kći obitelji.
"Kakva šteta što nismo bili kod kuće da vas dočekamo", reče Edith. "I tebe, Henry! Iako nisam sigurna da bismo zbog tebe trebali ostati kod kuće. I zbog gospodina Bella! Margaretinog gospodina Bella..."
"Ne znamo kakve sve žrtve ne bi mogla podnijeti", reče njezin svak. "Čak i večernju zabavu, i užitak nošenja ove vrlo lijepe haljine."
Edith nije znala treba li se mrštiti ili smiješiti. No, g. Lennox nije bio raspoložen da je natjera na prvu od ovih mogućnosti, pa zato nastavi:
"Bi li pokazala svoju spremnost na žrtvovanje i sutra ujutro, prvo, time što ćeš me pozvati na doručak, kako bih se sastao s gospodinom Bellom, a drugo, time što ćeš biti tako ljubazna i naručiti doručak za pola deset umjesto za deset? Imam neka pisma i papire koje bih htio pokazati gospođici Hale i gospodinu Bellu."
"Nadam se da će se gospodin Bell osjećati u našoj kući kao u vlastitoj dok je u Londonu", reče satnik Lennox. "Žao mi je samo što mu ne možemo ponuditi spavaonicu."
"Hvala vam, jako sam vam zahvalan. Smatrali biste me neotesanim da ste mi je ponudili, jer morao bih je odbiti, usprkos iskušenju ovako lijepog društva", reče g. Bell, klanjajući se uokolo i potajno čestitajući sam sebi na načinu na koji je oblikovao tu rečenicu, koja bi običnim jezikom zvučala prije ovako: "Ne mogu izdržati ograničenja ovako uljudne i pristojne skupine ljudi kao što su ovi ovdje, bilo bi to poput mesa bez soli. Drago mi je što nemaju krevet. Kako sam dobro oblikovao rečenicu! Stvarno se počinjem lijepo ponašati."
Njegovo zadovoljstvo samim sobom trajalo je sve dok nije izašao na ulicu, koračajući pokraj Henryja Lennoxa. Tada se iznenada prisjetio Margaretinog molećivog pogleda kojim ga je preklinjala da ostane još malo, a prisjetio se nečeg što mu je jedan poznanik rekao o simpatiji koju je g. Lennox osjećao prema Margaret. To je preusmjerilo njegove misli na druge stvari.
"Vjerujem da dugo poznajete gospođicu Hale. Što vam se čini, kako izgleda? Meni djeluje blijedo i bolesno."
"Mislim da izgleda sjajno. Možda ne u prvi tren kad sam tek došao, kada malo bolje razmislim. No, kasnije, kad je malo živnula, izgledala je jednako kao i uvijek."
"Prošla je kroz mnogo toga", reče g. Bell.
"Da! Bilo mi je jako žao kad sam čuo za njezine probleme: ne samo za normalnu i univerzalnu tugu povezanu sa smrću, već i za sve živciranje koje joj je jamačno izazvalo ponašanje njezinog oca, i ..."
"Ponašanje njezinog oca!" reče g. Bell s naglašenim iznenađenjem. "Sigurno ste nešto pogrešno čuli. On se ponašao na najsavjesniji mogući način. Pokazao je više odlučnosti i snage no što sam ikada prije vjerovao da može."
"Možda sam pogrešno obaviješten, ali njegov nasljednik u župi -pametan, razuman čovjek, i vrlo aktivan svećenik - rekao mi je da nije bilo potrebe da gospodin Hale učini to što je učinio: odbaci svoj poziv i baci sebe i svoju obitelj na milost i nemilost privatnog podučavanja u industrijskom gradu. Istina, biskup mu je ponudio drugu župu, ali ako i jest gajio određene sumnje, mogao je ostati tamo gdje je bio, pa ne bi morao napuštati crkvu. No, istina je da ti seoski svećenici žive tako izoliranim životima - mislim, izoliranim od komunikacije s ljudima jednake kulture i izobrazbe kao što su i sami, s kojima mogu podijeliti misli, usporediti ih i shvatiti kada se kreću prebrzo a kada presporo -da postanu skloni tome da se uzrujavaju zbog umišljenih dvojbi u osnove vjere, i time sigurnu mogućnost da učine dobre stvari, zamijene vrlo nesigurnim umišljaj ima."
"Ne slažem se s vama. Mislim da oni nisu skloni učiniti ono što je učinio moj jadni prijatelj Hale." G. Bell se pjenio u sebi.
"Možda sam upotrijebio previše općeniti izraz rekavši 'vrlo skloni'.
Ali zasigurno, njihov način života često rezultira ili pretjeranom samodostatnošću, ili bolesnom savjesnošću", odvrati g. Lennox savršeno hladnokrvno.
"Među odvjetnicima, na primjer, ne susrećete se sa samodostatnošću?" upita g. Bell. "A pretpostavljam da rijetko viđate slučajeve bolesne savjesnosti?" Bio je sve ljući i ljući i zaboravio je svoj novi trik lijepog ponašanja. G. Lennox je sada shvatio da je razdražio svojeg sugovornika, i budući da je uglavnom govorio tek toliko da bi nešto rekao i prekratio vrijeme zajedničke šetnje, nije mu bilo važno koju stranu zauzima u vezi toga, pa tiho i pomirljivo reče:
"Naravno, postoji nešto dobro u tome da čovjek u godinama gospodina Halea napusti svoj dom u kojem je živio dvadeset godina i odustane od svih uhodanih navika zbog ideje koja je vjerojatno pogrešna - ali to nema veze - zbog neopipljive misli. Čovjek prema njemu mora osjećati divljenje, pomiješano sa sažaljenjem, nešto poput onoga što osjeća prema Don Quixoteu. I to takav gospodin poput njega! Nikada neću zaboraviti profinjeno i jednostavno gostoprimstvo koje mi je pružio onog posljednjeg dana u Helstoneu."
Samo napola udobrovoljen, ali željan vjerovati da je ponašanje g. Halea imalo u sebi natruhu kihotizma, kako bi umirio neke nedoumice u vlastitoj savjesti, g. Bell izusti: "Da! A vi ne poznajete Milton. To je takva promjena u odnosu na Helstone! Prošle su godine otkad sam bio u Helstoneu - ali ispravit ću to, još je tamo - a svaki kamen je na istom mjestu na kojem je bio stotinu godina. A Milton! Odlazim tamo svakih četiri ili pet godina - a rođen sam tamo - ali uvjeravam vas da se često izgubim, čak i među skladištima koja su izgrađena na voćnjaku mojeg oca. Rastajemo li se ovdje? Pa, laku noć, gospodine, pretpostavljam da ćemo se sutra ujutro vidjeti u ulici Harley."



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

27 Re: Elizabet Gaskel - Sever i jug taj Čet Maj 24, 2012 8:04 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
45. POGLAVLJE
NIJE SVE TEK SAN
"Gdje su zvukovi što su se širili,
vedri duhovi moje mladosti?
Posljednja je vibracija utihnula,
A više nema onih što su slušali.
Ah, daj da sklopim oči i sanjam."
W. S. LANDOR
Pomisao na Helstone javila se g. Bellu tijekom razgovora s g. Lennoxom, i cijelu noć ga je progonila u snovima. Sanjao je da je predavač na koledžu na kojem je sada imao status profesora. Opet je bio na dugim praznicima i odsjeo kod svojeg netom oženjenog prijatelja, ponosnog supruga, sretnog vikara od Helstonea. Preskakivali su nemogućim skokovima potoke što su žuborili, tako da im se činilo da cijeli dan lebde u zraku. Vrijeme i prostor nisu postojali, iako su se sve druge stvari činile stvarnima. Svaki događaj mjerio se osjećajima, ne pravim postojanjem, jer postojanja nije imao. No drveće je bilo veličanstveno, ogrnuto jesenskim krošnjama - topli miomirisi cvijeća i ljekovitog bilja godili su mu - a mlada supruga kretala se po kući s jednakom mješavinom razdraženosti zbog njezinog položaja u vezi imetka i ponosa na naočitog, vjernog supruga kakvu je g. Bell primijetio i u stvarnom životu prije četvrt stoljeća.
San je bio toliko životan da mu se, kad se probudio, sadašnji život učinio poput sna. Gdje je bio? U maloj, lijepo namještenoj sobi u londonskom hotelu! Gdje su bili oni koji su mu se obraćali, kretali se oko njega, dodirivali ga prije samo nekoliko trenutaka? Mrtvi! Pokopani! Izgubljeni zauvijek, dokle god postoji svijeta. On je bio star čovjek, donedavno u punoj snazi muškosti. Nije mogao podnijeti pomisao na potpunu samoću u svojem životu. Žurno ustane i pokuša zaboraviti ono čega više nije moglo biti, pa se brzo odjene za doručak u ulici Harley.
Nije mogao pratiti sve detalje odvjetnikove priče, ali vidio je kako se Margaret šire zjenice, a usne poprimaju blijedu boju dok je slušala kako je, čini se, sudbina odredila da nestane svaki djelić dokaza koji bi mogli oslobodili Fredericka krivnje. Čak je i kontrolirani, profesionalni glas g. Lennoxa poprimio nježniji ton kako se bližio nestanku posljednje nade. Margaret je i prije bila upoznata s rezultatom, ali tek kada je saznala detalje svakog razočaranja i kada je ta neumoljiva analiza ugasila svaku nadu, napokon je briznula u plač. G. Lennox je prestao čitati.
"Bolje da ne nastavim dalje", reče on zabrinutim glasom. "Bio je to glup prijedlog s moje strane. Poručnik Hale" - čak je i taj spomen titule koja mu je tako grubo oduzeta malo utješio Margaret - "poručnik Hale sada je sretan. Bogatiji je i mnogo sigurniji no što bi mogao biti u mornarici, a nesumnjivo je uzeo državljanstvo zemlje svoje supruge."
"Tako je", reče Margaret. "Čini mi se tako sebičnim od mene što žalim zbog toga". Ona se pokuša nasmiješiti. "Ipak, izgubljen je za mene, a ja sam tako usamljena."
G. Lennox posloži svoje papire i poželi da je onako bogat i uspješan kao što je vjerovao da će biti jednog dana. G. Bell ispuše nos, ali ne reče ništa. Za minutu ili dvije, Margaret je naizgled uspostavila kontrolu nad sobom. Vrlo je ljubazno zahvalila g. Lennoxu na njegovom trudu, utoliko više što ga je njezino ponašanje moglo navesti na pomisao da joj je izazvao nepotrebnu bol. No, bila je to bol koje se nije željela lišiti.
G. Bell joj priđe kako bi se oprostio od nje.
"Margaret!" reče on dok je petljao s rukavicama, "sutra putujem u Helstone, kako bih pogledao staro mjesto. Bi li voljela poći sa mnom? Ili bi ti to bilo previše bolno? Reci, ne boj se."
"Oh, gospodine Bell", reče ona - bilo je to sve što je mogla izustiti. No uhvatila je njegovu staru, bolesnu šaku i poljubila je.
"No, no, dosta je", reče on porumenjevši od neugode. "Nadam se da će mi tvoja tetka Shaw povjeriti skrb nad tobom. Poći ćemo sutra ujutro, a vjerujem da ćemo stići tamo oko dva sata. Uzet ćemo sa sobom užinu i naručiti ručak u starom svratištu - nekada se zvalo Lennard Arms - pa ćemo apetit potražiti u šetnji Lugom. Možeš li izdržati to, Margaret? Znam da će nam oboma biti teško, ali za mene će to biti i zadovoljstvo. Tamo ćemo ručati - bit će to samo srnetina, ako je uspijemo dobiti - a ja ću zatim odrijemati, dok ti možeš obići stare prijatelje. Vratit ću te živu i zdravu, ako ne bude nesreća na željeznici, a prije polaska osigurat ću tvoj život na tisuću funti, što bi donekle moglo utješiti tvoje rođake. Ako sve bude u redu, vratit ću te gospođi Shaw do ručka u petak. Ako pristaneš, poći ću gore i predložiti joj to."
"Ne mogu vam ni reći koliko će mi se to svidjeti", reče Margaret kroz suze.
"Dobro, onda dokaži svoju zahvalnost i potrudi se da ove tvoje fontane budu suhe sljedeća dva dana. Ako ne uspiješ, i moji suzni kanali osjećat će se čudno, a to ne volim."
"Neću isplakati ni suzu", reče Margaret, trepćući očima kako bi stresla suze s trepavica, pa se usiljeno nasmiješi.
"To je moja dobra djevojka. Onda idemo gore, pa ćemo sve dogovoriti." Margaret je bila u stanju ustreptalog nastojanja dok je g. Bell objašnjavao svoj plan tetki Shaw, koja je bila najprije zgranuta, pa sumnjičava i zbunjena, da bi na kraju popustila, ne toliko zbog svojeg uvjerenja koliko pred prilično snažnim riječima g. Bella. Iako do Margaretinog sigurnog povratka nije mogla biti potpuno mirna i smatrati da je ovaj projekt, bio on ispravan ili pogrešan, umjestan ili neumjestan, sretno dovršen, ipak je smogla dovoljno snage da kaže kako je sigurna da je to vrlo ljubazna ideja g. Bella, i upravo ono što je i sama željela za Margaret, budući da će joj to omogućiti promjenu koja joj je potrebna nakon svih teških vremena koja je proživjela.

46. POGLAVLJE
NEKADA I SADA
"Koliko god razmišljao
o tim starim, dobrim danima,
Nedostaju mi prijatelji vjerni
Što Smrt ih razdvoji od mene.
Ali kada se pravo prijateljstvo stvori
Duh je ono što duh otkriva.
U duhu tad pronađimo svoj raj,
U duhu ja sam povezan s njima."
UHLAND
Margaret je bila spremna mnogo prije dogovorenog vremena, i malo je zaplakala, tiho, dok je nitko ne gleda, i vedro se nasmiješila kad god bi je netko pogledao. Uplašila se da će zakasniti na vlak, ali ne, stigli su na vrijeme. Napokon je odahnula, sretno i slobodno, kad je u vagonu sjela nasuprot g. Bella i krenula s dobro poznate postaje. Gledala je stare južnjačke ladanjske gradiće i sela kako drijemaju pod toplim svjetlom čistog sunca, koje je davalo još zdraviju boju njihovim krovovima pokrivenim pločicama, toliko različitim od hladnog kamenja sjevera. Jata golubova letjela su oko ovih šiljatih pročelja. Polako bi sletjeli tu i tamo, i tada bi nakostriješili svoja mekana, sjajna pera, kao da ih žele potpuno izložiti ugodnoj toplini. Na postajama je bilo svega nekoliko ljudi. Činilo se gotovo kao da su se previše ulijenili od zadovoljstva da bi poželjeli putovati. Nije bilo ni traga onoj strci i zbrci koju je Margaret primijetila tijekom dva svoja putovanja londonskom i sjeverozapadnom željeznicom. U kasnije doba godine i ova bi linija trebala oživjeti i ispuniti se bogatim tragačima za zadovoljstvima, ali što se tiče stalnih putovanja poslovnih ljudi, ova će se linija uvijek razlikovati od sjevernih linija. Poneki bi promatrač stajao na gotovo svakoj postaji, držeći ruke u džepu, tako udubljen u puko promatranje, da bi se putnici mogli zapitati što taj čovjek zapravo radi kada vlak ode, a njemu u vidokrugu ostanu samo tračnice, poneka drvenjara i udaljena polja. Topli zrak plesao je nad zlaćanim spokojem zemlje, dok su za sobom ostavljali jednu farmu za drugom, od kojih je svaka Margaret podsjećala na njemačke idile - Hermanna i Dorotheu, i Evangelinu. Ona se trgne iz sanjarenja. Bilo je vrijeme da siđu s vlaka i krenu kočijama za Helstone. Sada joj kroz srce prostruje snažniji osjećaji, ali nije mogla razaznati radi li se o boli ili zadovoljstvu. Svaka milja je bila puna sjećanja, koja ne bi propustila nizašto na svijetu, ali svako od njih tjeralo ju je da zaplače za "danima što nema ih više", s neizlječivom žudnjom u srcu. Posljednji puta ovom cestom prošla je s majkom i ocem - taj dan i to razdoblje bili su tmurni, a ona je bila bez nade, ali oni su bili s njom. Sada je bila sama, siroče, a oni su, začudo, otišli od nje, i nestali s lica zemlje. Boljelo ju je kad je vidjela cestu za Helstone tako okupanu suncem, dok su svaki zavoj i svako stablo bili isti u svojoj ljetnoj veličanstvenosti kao što su bili prethodnih godina. Priroda nije osjećala promjenu, i uvijek je bila mlada.
G. Bell je pretpostavio što će joj prolaziti kroz misli, pa je mudro i ljubazno šutio. Dovezli su se do Lennard Armsa. Bila je to napola farma, a napola svratiste koje se nalazilo malo podalje od ceste, kao da želi istaknuti kako domaćin ne ovisi toliko o putnicima da bi im morao podilaziti, već oni moraju potražiti njega.
Kuća je gledala na seoski sajam, a pred njom je stajalo drevno, razgranate drvo limuna, u čijim se bogatim krošnjama skrivao turobni grb Lennardovih. Vrata svratišta bila su širom otvorena, ali nije bilo užurbane dobrodošlice koja bi dočekala putnike. Kad se kućevlasnica pojavila - a prije toga stigli su razgovarati o mnogim temama - poželjela im je srdačnu dobrodošlicu, gotovo kao da su pozvani u goste, i ispričala se što toliko kasni, jer vrijeme je skupljanja sijena, pa je morala poslati hranu radnicima u polju. Bila je previše uposlena pripremanjem košara da bi čula zvuk kotača na cesti, koja se pretvorila u niski travnjak otkad su napustili glavni put.
"Nek' sam blažena!" uzvikne ona kad je pri kraju njezine isprike jedna zraka sunca obasjala Margaretino lice, do tada skriveno u sjeni. "Ovo je gospođica Hale, Jenny", reče potrčavši do vrata, zazivajući svoju kćer. "Dođi ovamo, dođi odmah, to je gospođica Hale!" Zatim priđe Margaret i uhvati je za ruke s majčinskom ljubavlju.
"Kako su vaši? Kako su vikar i gospođica Dixon? Prije svega vikar? Bog ga blagoslovio! Nikada nismo prestali žaliti zbog njegovog odlaska."
Margaret zausti da joj kaže kako je njezin otac mrtav - bilo je jasno da gđa Purkis zna za smrt majke, jer nije spomenula njezino ime. No, riječi su joj zastale u grlu, dodirnuvši duboku tugu u njoj, i uspjela je izreći samo: "Tata."
"Gospodine, pa nije valjda to istina!" reče gđa Purkis okrenuvši se prema g. Bellu kako bi potvrdila tužnu pretpostavku. "Ovdje je prošlog proljeća - možda čak još i zime - bio jedan gospodin koji nam je mnogo pričao o gospodinu Haleu i gospođici Margaret, i rekao je da je gospođa Hale pokojna, sirotica. Ali nije niti jednom riječju spomenuo vikarevu bolest."
"No, istina je", reče g. Bell. "Preminuo je iznenada, tijekom posjeta meni u Oxfordu. Bio je dobar čovjek, gospođo Purkis, i mnogi bi od nas bili sretni da dočekaju tako spokojan kraj. Hajde, Margaret, draga moja! Njezin je otac bio moj najstariji prijatelj, a ona mi je kumče, pa sam pomislio da bismo mogli doći i pogledati stari kraj. Znam da ćete nas poslužiti udobnim sobama i sjajnim ručkom. Vidim da se mene ne sjećate, ali zovem se Bell, i jednom ili dvaput spavao sam ovdje kad je župni dom bio pun, i kušao vašu ukusnu medovinu."
"Naravno - molim vas, oprostite, ali gospođica Hale me tako iznenadila. Povest ću vas u sobu, gospođice Margaret, gdje možete skinuti šeširić i oprati lice. Ovog sam jutra ubacila svježe ružine latice u spremnik za vodu. Pomislila sam da će netko možda naići, a nema ništa tako slatko kao što je izvorska voda s malo miomirisa. Dakle, kad se sjetim da je vikar umro! Da, naravno, svi moramo umrijeti, ali taj je gospodin rekao da je jako oslabio nakon smrti gospođe Hale."
"Nakon što poslužite gospođicu Hale, vratite se k meni. Htio bih se posavj eto vati s vama u vezi ručka."
Mali prozor u Margaretinoj spavaonici bio je gotovo prekriven granama ruže i vinovom lozom, ali kad ih je malo odgurnula i ispružila se, mogla je nazrijeti vrhove dimnjaka župnog dvora iznad krošnji stabala, i razaznati poznate obrise kroz lišće.
"Da!" reče gđa Purkis poravnavajući krevet nakon što je poslala Jenny po ručnike s mirisom lavande. "Vremena su se promijenila, gospođice. Naš novi vikar ima sedmero djece i gradi dječju sobu, spremajući se za još djece, tamo gdje je nekada bila drvenjara za alat. Postavio je i novo kamenje, i stakleni prozor u primaćoj sobi. On i njegova žena pokreću ljude i učinili su mnogo dobra, ili tako barem oni kažu. Da nije tako, rekla bih da preokreću stvari naglavce bez nekog razloga. Novi vikar je veliki trezvenjak, gospođice, i magistrat, a njegova supruga ima mnogo recepata za ekonomično kuhanje, pa peče kruh bez kvasca. Oboje mnogo pričaju, i to u isto vrijeme, tako da upadaju jedno drugome u riječ, pa se možete smiriti tek kada odu, i sjetiti se da ste možda i vi mogli nešto upitati. Obilazi radnike u poljima i gleda im čuturice, a zatim diže graju jer u njima nije pivo od đumbira, ali ne mogu si pomoći. I moja majka i moja baka slale su dobru žestoku kapljicu sakupljačima sijena, i hranu i lijekove kad bi im zatrebali. Gospođa Hepworth želi mi dati slatkiše umjesto lijeka. Kaže da su mnogo ukusniji, ali ja baš ne vjerujem u njih. No, sada moram poći, gospođice, iako me mnogo toga zanima. Ubrzo ću vam se vratiti."
G. Bell je za Margaret naručio jagode i kremu, krišku smeđeg kruha i vrč mlijeka (kao i sir iz Stiltona i bocu porta za svoju vlastitu okrjepu). Nakon ove rustikalne užine, krenuli su u šetnju, ne znajući u kojem smjeru krenuti, jer svaki je smjer vodio mnogim poznatim mjestima.
"Hoćemo li proći pokraj vikarevog doma?" upita g. Bell.
"Ne, još ne. Pođimo ovuda, pa načinimo krug, tako da ga posjetimo u povratku." odvrati Margaret.
Tu i tamo, poneko je staro drvo oboreno prethodne jeseni, a nestala je i poneka loše izgrađena, trošna kućica. Margaret je nedostajalo svako drvo i svaka kućica, i žalila je za njima kao da žali za starim prijateljima. Došli su do mjesta na kojem su ona i g. Lennox crtali. Više nije bilo bijelog debla stare bukve obilježenog munjom, starac koji je živio u trošnoj kolibici umro je, kolibica je srušena, a na njezinom mjestu izgrađena je nova, uredna i pristojna. Tamo gdje je ležala bukva sada se nalazio maleni vrt.
"Nisam mislila da sam toliko stara", reče Margaret nakon kraće stanke, okrene se i uzdahne.
"Da!" reče g. Bell. "Prve promjene u poznatim stvarima učine od vremena toliki misterij za mlade. Ubrzo nakon toga izgubimo osjećaj za tajanstveno. Ja sve promjene prihvaćam zdravo za gotovo. Nepostojanost ljudskih bića poznata mi je, a tebi je to još novo i još te muči."
"Pođimo vidjeti malu Susan", reče Margaret, pa povuče svojeg sugovornika na travnati puteljak koji je vodio kroz sjenovit šumski proplanak.
"Svim srcem, iako nemam pojma tko je mala Susan. No, volim sve Susan, zbog one Prostodušne Susan."
"Moja mala Susan bila je razočarana kad sam otišla a da se nisam oprostila od nje, i to mi je od tada na savjesti, što sam joj zadala toliku bol koja se mogla spriječiti s malo mojeg dodatnog truda. No, prilično je daleko. Jeste li sigurni da se nećete umoriti?"
"Prilično sam siguran. To jest, ako ne budeš hodala prebrzo. Vidiš, ovdje nema vidika koji bi mi mogli pružiti izgovor da zastanem kako bih došao do daha. Možda bi smatrala da je romantično hodati s osobom koja je 'debela i bez daha', da sam ja Hamlet, danski princ. Zbog njega, smiluj se mojoj nemoći."
"Koračat ću sporije zbog vas. Vi mi se sviđate dvadeset puta više od Hamleta."
"Po onom principu: živi magarac bolji je od mrtvog lava?"
"Možda je tako. Ne analiziram svoje osjećaje."
"Zadovoljan sam time što ti se sviđam iako pretjerano ne proučavam zbog čega je tako. No, ne moramo hodati puževim korakom."
"Vrlo dobro. Hodajte svojim korakom, a ja ću vas pratiti. Ili zastanite i meditirajte, poput Hamleta s kojim se uspoređujete, ako ja krenem prebrzo."
"Hvala ti. No, budući da moja majka nije umorila mojeg oca, da bi se udala za mojeg strica, ne bih znao o čemu trebam razmišljati, osim ako se ne radi o izgledima da dobijemo dobro skuhanu večeru. Što ti misliš?"
"Nadam se da hoćemo. Kućevlasnicu su u Helstoneu smatrali sjajnom kuharicom."
"Ali jesi li uzela u obzir odsutnost duha uzrokovanu tim skupljanjem sijena?"
Margaret je osjećala ljubaznost g. Bella u pokušaju da povede vedar razgovor ni o čemu, kako bi je spriječio da se zadubi preduboko u misli o prošlosti. No, radije bi prošetala ovim voljenim stazama u tišini, ako već i nije bila dovoljno nezahvalna zbog toga što je poželjela da je došla sama.
Stigli su do kolibice u kojoj je živjela Susanina majka - udovica. Susan nije bila tamo, otišla je u župnu školu. Margaret je bila razočarana, što je sirota žena vidjela i počela se ispričavati.
"Oh, u redu je", reče Margaret. "Drago mi je što to čujem. Mogla sam i misliti da je tako, ali prije je živjela s vama."
"Da, jest, i jako mi nedostaje. Uvečer bih je podučavala u ono malo što sam znala, što nije bilo mnogo, naravno. Ali postala je tako korisna da mi jako nedostaje. Sada me jako nadmašila u učenosti." Njezina majka uzdahne.
"Znam da sam u krivu", izlane g. Bell. "Ne obraćajte pažnju na moje riječi. Ja zaostajem za svijetom stotinu godina, ali rekao bih da dijete dobiva bolje, jednostavnije i prirodnije obrazovanje ako živi kod kuće i pomaže majci i svake večeri uz nju čita poglavlje iz Novog zavjeta, nego što može dobiti u svim školama svijeta."
Margaret mu nije željela odgovarati i time ga ohrabriti na nastavak, jer bi produljila raspravu pred majkom. Zato se okrene i upita:
"Kako je stara Betty Barnes?"
"Ne znam", odvrati žena prilično kratko. "Nismo prijateljice."
"Zašto ne?" upita Margaret, koja je nekada bila seoska mirotvorka.
"Ukrala mi je mačku."
"Je li znala da je vaša?"
"Ne znam. Valjda nije."
"Pa, niste li je onda mogli zatražiti i reći da je vaša?"
"Ne, jer ju je spalila."
"Spalila je?" uzviknu i Margaret i g. Bell.
"Ispekla ju je", objasni žena.
To nije bilo nikakvo objašnjenje. Margaret nastavi postavljati pitanja, pa je napokon izvukla strašnu činjenicu da je Betty Barnes, pod utjecajem ciganske proročice, posudila ovoj nedjeljno odijelo svojeg supruga, uz obećanje da će ga dobiti natrag u subotu navečer, prije no što g. Barnes primijeti da nedostaje i digne uzbunu zbog nestanka odijela, i prije no što ona proživi strah od suprugovog bijesa. Budući da, prema jednom strašnom seoskom praznovjerju, krikovi mačke koju živu kuhaju ili peku mogu natjerati sile tame da ispune želju krvnika, ova se oslonila na tu čaroliju.
Sirota žena očito je vjerovala u njezinu učinkovitost, i jedino je žalila što je za ovo žrtvovanje izabrana upravo njezina mačka. Margaret je slušala u užasu, i uzalud pokušala prosvijetliti ženu. Napokon je odustala u očaju. Korak po korak, navela je ženu da prizna određene činjenice, čija je logička povezanost bila savršeno jasna za Margaret. No, na kraju je zbunjena žena samo ponovila svoju prvu izjavu, da je to bilo vrlo okrutno i da ona to ne bi učinila, ali da je to najbolja stvar za ispunjavanje želja, za koju zna cijeli život. No, usprkos tome, smatrala je to okrutnim. Margaret odustane u očaju i udalji se, osjećajući mučninu u duši.
"Lijepo od tebe što ne likuješ nada mnom", reče g. Bell.
"Zašto? Kako to mislite?"
"Priznajem da sam u krivu u vezi školovanja. Sve je bolje od toga da dijete odraste okruženo ovakvim poganstvom."
"O, sjećam se. Sirota mala Susan! Moram poći i vidjeti je. Imate li što protiv toga da pođemo u školu?"
"Nemam ništa protiv. Zanima me da čujem ponešto od stvari koje uči."
Nisu više mnogo razgovarali, nego su nastavili šetnju kroz sjenovite šumske udoline, čije mekano zelenilo nije moglo odagnati zgranutost i bol iz Margaretinog srca koju je prouzročilo spominjanje takve okrutnosti. Bio je to govor koji je odavao potpuni nedostatak ikakve mašte, a time i bilo kakvog suosjećanja s jadnom životinjom.
Čim su izašli iz šume na otvoreni seoski travnjak na kojem je bila smještena škola začuli su mrmorenje glasova, poput zujanja košnice uposlenih ljudskih pčela. Vrata su bila širom otvorena, i oni uđu. Zapazila ih je žustra žena odjevena u potpunosti u crninu, i poželjela im dobrodošlicu poput domaćice. Margaret se sjetila da je njezina majka često bila u toj ulozi, ali bila je mirnija i opuštenija, kad bi rijetki posjetitelji zalutali u školu kako bi je pregledali. Odmah je shvatila da je to supruga vikara, nasljednica njezine majke. Izbjegla bi taj razgovor da je bilo moguće, ali za trenutak je svladala taj osjećaj i skromno se primakla, uzvrativši mnogo pogleda prepoznavanja, i začuvši mnogo napola prikrivenih šapata "To je gospođica Hale".
Vikarova supruga čula je ime, i odmah poprimila ljubaznije ponašanje. Margaret bi željela i da joj nije pristupila s visine. Dama ispruži ruku g. Bellu i reče:
"Pretpostavljam da je to vaš otac, gospođice Hale. Vidim to po sličnosti. Veoma mi je drago što vas vidim, gospodine, a bit će i vikaru."
Margaret objasni da joj to nije otac, i promuca da je njezin otac umro, pitajući se kako bi g. Hale podnio posjet Helstoneu, da je bilo onako kako je pretpostavila vikareva supruga. Nije čula što je govorila gđa Hepsworth, i prepustila je odgovor g. Bellu, ogledavajući se i tražeći svoje stare poznanike.
"Ah! Vidim da biste željeli održati predavanje, gospođice Hale. Znam to po sebi. Prvi razred, pripremite se za predavanje gospođice Hale."
Sirota Margaret, čiji je posjet bio sentimentalne prirode, ni u kom slučaju inspekcija, osjetila se uvučenom u situaciju protiv svoje volje. No, kako je došla u kontakt s malim, zainteresiranim licima, nekada dobro znanim, koja je krstio njezin otac, sjela je, napola se izgubivši u pokušaju da prepozna izmijenjene crte lica djevojčica. Držala je Susaninu ruku nekoliko trenutaka, što nitko nije primijetio, dok je prvi razred vadio svoje knjige, a vikareva supruga prišla je najbliže što je jedna dama mogla prići tome da uhvati g. Bella za dugme, dok mu je objašnjavala fonetički sustav i prepričavala mu razgovor koji je o tome vodila s inspektorom.
Margaret se nagne nad svoju knjigu. Zvuk zujanja dječjih glasova vratio joj je sjećanje na stara vremena, i kad je pomislila na njih, oči joj se ispune suzama sve do pauze. U knjizi nije vidjela ništa osim toga da jedna djevojčica pri čitanju zapinje na naizgled jednostavnoj riječi "a", i da ne zna kako bi je pročitala.
"A, to je neodređeni član", reče Margaret blago.
"Oprostite", reče vikareva žena, koja se pretvorila u oči i uši, "ali gospodin Milsome naučio nas je da se 'a' zove - kako ono? Tko se sjeća?"
"Apsolutni veznik", izgovori pola tuceta glasova odjednom. Margaret posramljeno sjedne. Djeca su znala više od nje. G. Bell okrene glavu i nasmiješi se.
Margaret više nije progovarala tijekom predavanja. No, nakon što je završila, tiho je prišla jednoj ili dvije omiljene djevojčice i malo porazgovarala s njima. Izrastale su iz djece u djevojke, i izlazile iz njezinog sjećanja u svojem brzom razvoju, isto kao što je i ona, zbog svoje trogodišnje odsutnosti, nestajala iz njihovog. Ipak, bilo joj je drago što ih je još jednom sve vidjela, iako se s tim zadovoljstvom pomiješala i trunčica tuge.
Kada je škola završila za taj dan, još je uvijek bilo rano ljetno poslijepodne, i gđa Hepsworth predložila je Margaret da je ona i g. Bell otprate do župnog doma i vide - umalo je izustila riječ "poboljšanja", ali u posljednji tren zamijenila ga je opreznijim izrazom "promjene" koja je djelo vikara. Margaret nije nimalo marila za to da vidi te promjene, koje su nagrđivale njezino prisjećanje na dom, ali žudjela je za time da još jednom vidi stari dom, iako je zadrhtala od boli za koju je znala da će je osjetiti.
Župni dom bio je toliko promijenjen, i izvana i iznutra, da je stvarna bol bila blaža no što je očekivala. Uopće nije izgledalo kao da se radi o istom mjestu. Vrt, travnjak, nekada tako pažljivo održavan da se čak i otpala latica ruže činila poput mrlje na besprijekornoj čistoći i izgledu, bio je ispunjen dječjim igračkama: ovdje vrećica s pikulama, tamo kolut, tu slamnati šešir nabijen na ružino drvo kao na kolac, tako da je uništio lijepu, dugu, nježnu granu prepunu cvjetova, koja bi nekada bila pažljivo njegovana, poput ljubimice. I malo je predsoblje bilo ispunjeno znakovima veselog, zdravog, robusnog djetinjstva.
"Ah!" reče gđa Hepworth, "morate nam oprostiti ovaj nered, gospođice Hale. Kada dječja soba bude gotova, inzistirat ću na malo više reda. Vašu bivšu sobu pretvaramo u dječju sobu. Kako ste vi mogli živjeti bez dječje sobe, gospođice Hale?"
"Bilo nas je samo dvoje", reče Margaret. "Pretpostavljam da vi imate mnogo djece?"
"Sedmero. Pogledajte! S ove strane otvaramo prozor prema cesti. Gospodin Hepworth troši mnogo novca na ovu kuću. Bila je jedva prikladna za život kad smo došli - mislim, za tako veliku obitelj kao što je naša."
Sve prostorije u kući bile su izmijenjene, osim one o kojoj je gđa Hepworth govorila, koja je nekada bila radna soba g. Halea. Tamo je nekada vladala zelenkasta tmina i blaženi mir, koji su ga, kako je rekao, navodili na naviku meditacije, ali su vjerojatno dijelom bili odgovorni za formiranje naravi sklonije razmišljanju nego djelovanju. Novi prozor omogućavao je pogled na cestu, i imao je mnogo prednosti, kao što je gđa Hepworth istaknula. S njega su mogli vidjeti poneku zalutalu ovcu iz stada njezinog supruga koja bi pokušala poći u pivnicu, uzalud se nadajući da neće biti opažena, jer aktivnije vikar pažljivo promatrao cestu, čak i tijekom pisanja svojih najsloženijih propovijedi, i imao je pri ruci šešir i štap kako bi ih mogao odmah dohvatiti i pojuriti za svojim župljanima, kojima su trebale brze noge da se zaklone u "Veselom šumaru" prije no što ih uhvati trezveni vikar. Cijela obitelj bila je žustra, glasna, srdačna i nije mnogo marila za nijanse sposobnosti opažanja.
Margaret se uplašila da gđa Hepworth ne otkrije kako se g. Bell poigrava s njom. Ovaj je izražavao prividno divljenje prema svemu što mu je osobito narušavalo osjećaj za ukus. Ali ne, ova je sve to shvaćala doslovno, i u tako dobroj vjeri da mu je Margaret morala prigovoriti kad su polako krenuli iz župnog dvora prema svojem svratištu.
"Nemoj me koriti, Margaret. To sam činio zbog tebe. Da ti nije pokazala svaku promjenu tako očito naglašavajući njihov nadmoćni razum, uz pomoć kojeg su uvidjeli kakvo poboljšanje bi mogli izvesti ovdje ili ondje, ja bih se ponašao lijepo. Ali ako moraš propovijedati, učini to nakon večere, jer time ćeš me uspavati i pomoći mojoj probavi."Oboje su bili umorni. Margaret je bila tako umorna da joj se nije dalo izlaziti, što je inače predložila, i još jednom prošetati poljima i lugovima u takvoj blizini njezinog doma iz djetinjstva.
Nekako, ovaj posjet Helstoneu baš i nije bio ono što je očekivala.
Promjena je bilo na sve strane. Bile su male, ali prožimale su sve. Domaćinstva su se mijenjala odsutnošću, smrću ili brakom, ili prirodnim promjenama koje su nosili dani, mjeseci i godine, što nas neprimjetno vode iz djetinjstva u mladost, a zatim iz zrele dobi u starost, odakle padamo poput zrelog voća u tihu majku zemlju. Mjesta su bila izmijenjena - ovdje je nestalo drvo, ondje grana, duga zraka sunčevog svjetla prolazila je tamo gdje prije nije bilo svjetla - cesta se suzila, a zeleni puteljak pokraj nje bio je uređen. To su nazivali poboljšanjem, ali Margaret je uzdisala za starom slikovitošću, starom tamom, i travnatim putovima nekadašnjih vremena.
Sjedila je pokraj prozora na stoličici, tužno promatrajući sjene noći koje su se polako skupljale, i bile u skladu s njezinim mislima. G. Bell je čvrsto spavao nakon za njega neuobičajenih fizičkih napora tijekom dana. Napokon ga probudi seoska djevojka rumenog lica koja mu je donijela poslužavnik s čajem. Ona je očito toga dana svoje uobičajeno zanimanje konobarice zamijenila pomaganjem u skupljanju sijena.
"Halo! Tko je tamo? Gdje smo? Tko je to - Margaret? Oh, sada se sjećam. Nisam se mogao prisjetiti koja to žena sjedi u tako tužnom položaju, s rukama obgrljenim oko koljena, zagledana u daljinu. Što si gledala?" upita g. Bell, priđe prozoru i stane iza Margaret.
"Ništa", reče ona, ustajući brzo i progovarajući najveselijim glasom što je mogla, tako iznenađena.
"Stvarno ništa! Mračna pozadina od drveća, nešto bijelog rublja obješenog na živici i veliki oblak vlažnog zraka. Zatvori prozor, uđi i napravi čaj."
Margaret je neko vrijeme šutjela. Poigravala se čajnom žličicom i nije posvetila pažnju riječima g. Bella. On joj se suprotstavio, a ona se na isti način nasmiješila njegovom mišljenju kao da se složio s njom. Zatim je uzdahnula, spustila žlicu, i progovorila bez nekog povoda, visokim glasom koji pokazuje da je govornik neko vrijeme razmišljao o temi o kojoj želi pričati:
"Gospodine Bell, sjećate se što smo sinoć govorili o Fredericku, zar ne?"
"Sinoć. Gdje sam bio? Oh, sjećam se! Pa čini se kao da je prošlo tjedan dana. Da, naravno, sjećam se da smo razgovarali o njemu, siroti momak."
"Da, a ne sjećate se kako je gospodin Lennox rekao da je bio u Engleskoj u vrijeme smrti naše jadne majke?" upita Margaret, glasom tišim no inače.
"Sjećam se. Nisam za to znao."
"A ja sam mislila - uvijek sam mislila da vam je tata to rekao."
"Ne, nije nikada. Ali što s tim, Margaret?"
"Želim vam ispričati o nečemu vrlo pogrešnom što sam učinila u to vrijeme", reče Margaret, pa ga iznenada pogleda bistro i iskrenim pogledom.
"Slagala sam!" reče ona, a lice joj poprimi skrletnu boju.
"Priznajem, to je loše, ali ja sam u životu izrekao popriličan broj laži, ne možda samo riječima, što si ti, pretpostavljam, učinila, već i djelima, ili na neki zaobilazni način, navodeći ljude da ne vjeruju u istinu ili da povjeruju u laž. Znaš tko je otac laži, Margaret? Pa, veliki broj ljudi, koji sebe smatraju vrlo dobrima, imaju svakakve čudne veze s lažima, udaljena srodstva i nekakve lijeve brakove. Iskvarena krv laži teče u svima nama. Rekao bih da si ti udaljenija od toga od većine ljudi. Što, dijete, plačeš? Ne, nećemo razgovarati o tome ako vodi tome. Rekao bih da si požalila zbog toga, i da to više nećeš ponoviti, a bilo je to davno - ukratko, želim da večeras budeš jako vesela, a ne jako žalosna."
Margaret obriše oči i pokuša promijeniti temu, ali iznenada opet brižne u plač.
"Molim vas, gospodine Bell, dajte da vam ispričam o tome -možda biste mi mogli pomoći. Ne, ne pomoći, ali ako znate istinu, možda mi možete razjasniti stvari - ne, ni to nije to", reče ona, očajna zato što ne može precizno izraziti što želi.
Cijelo držanje g. Bella promijeni se. "Pričaj mi o tome, dijete", reče on.
"To je duga priča. Kad je Fred došao, mama je bila jako bolesna, a ja sam bila izvan sebe od tjeskobe, a osim toga bojala sam se da ga nisam uvukla u opasnost. Odmah po njezinoj smrti imali smo uzbunu, jer je Dixon u Miltonu srela čovjeka imenom Leonards koji je poznavao Freda i koji je imao nešto protiv njega, ili je barem bio u iskušenju da zaradi nagradu ponuđenu za njegovo uhićenje. Zbog toga sam smatrala da je bolje da Fred pođe što prije u London, gdje se, kao što ste čuli prošle večeri, trebao posavjetovati s gospodinom Lennoxom u vezi svojih izgleda ukoliko izađe na suđenje. I tako, smo krenuli - to jest, on i ja - na željezničku postaju. Bilo je to jedne večeri, i spustio se mrak, ali još je bilo dovoljno svjetla da prepoznamo ljude i da oni prepoznaju nas. Došli smo prerano, pa smo pošli u šetnju poljem u blizini postaje. Cijelo sam vrijeme bila u panici zbog tog Leonardsa, koji je, znala sam, bio negdje u blizini. Tada, dok smo bili na polju, a crvena sunčeva svjetlost mi je obasjavala lice, netko je dojahao cestom pokraj polja na kojem smo stajali. Vidjela sam kako me gleda, ali u prvi mah nisam shvatila tko je to, jer sunce mi je tuklo u oči. Trenutak kasnije vidjela sam da je to gospodin Thornton, i kimnuli smo jedno drugome..."
"On je, naravno, vidio Fredericka", reče g. Bell, pomažući joj da ispriča priču i razmišljajući.
"Da, a tada, na postaji, prišao nam je čovjek - bio je pijan i teturao je - i pokušao je uhvatiti Freda za ovratnik, ali izgubio je ravnotežu kad mu se Fred izmaknuo, pa je pao preko ruba platforme. Nije to bilo jako duboko, ne više od tri stope, ali oh, gospodine Bell, taj ga je pad nekako ubio!"
"Kako nezgodno! Pretpostavljam da je to bio taj Leonards. Kako je Fred pobjegao?"
"Oh, otišao je odmah nakon pada. Mislili smo da sirotom čovjeku neće biti ništa, jer ozljeda se činila tako laganom."
"Dakle, nije umro odmah?"
"Ne, nije umro još dva ili tri dana. A tada - oh, gospodine Bell, sada dolazi ono najgore", reče ona nervozno izvijajući prste. "Došao je policijski inspektor i optužio me da sam bila u pratnji mladića čiji je udarac ili guranje prouzročio Leonardsovu smrt. Bila je to lažna optužba, znate, ali mi još nismo znali je li Fred otplovio. Još je mogao biti u Londonu i mogli su ga uhititi na osnovi ove lažne optužbe, pa bi se otkrilo da je on poručnik Hale, optužen za izazivanje pobune. Mogli su ga strijeljati. Sve to prošlo mi je kroz um, pa sam rekla da to nisam bila ja. Rekla sam da te večeri nisam bila na željezničkoj postaji, da ne znam ništa o tome. Mislila sam samo na to kako da spasim Fredericka."
"Ja kažem da je to u redu. I ja bih učinio isto. Zaboravila si na sebe misleći na drugoga. Nadam se da bih i ja bio u stanju učiniti isto."
"Ne, ne biste. Bilo je to pogrešno, neposlušno, bezvjerno. U to je vrijeme Fred bio na sigurnom izvan Engleske, a u svojoj zaslijepljenosti zaboravila sam da je tu bio još jedan svjedok koji je mogao potvrditi da sam bila tamo."
"Tko?"
"Gospodin Thornton. Znate da me vidio u blizini postaje, kimnuli smo jedno drugome."
"Pa, on ne bi znao ništa o tom incidentu i o smrti tog pijanca. Pretpostavljam da istraga nije otkrila ništa."
"Ne, postupci istrage s kojima su započeli obustavljeni su. Gospodin Thornton je znao sve o tome. On je bio magistrat, i otkrio je da smrt nije bila uzrokovana padom, ali ne prije no što je saznao što sam ja rekla. Oh, gospodine Bell!" Ona iznenada pokrije lice rukama, kao da se želi sakriti od sjećanja.
"Jeste li mu objasnili što se dogodilo? Jeste li mu ispričali o vašem snažnom, instinktivnom motivu?"
"O instinktivnom nedostatku vjere, i o tome kako sam prigrlila grijeh da spasim sebe?" reče ona ogorčeno. "Ne! Kako sam mogla? On nije znao ništa o Fredericku. Kako bih se opravdala u njegovim očima, morala bih mu ispričati svoje obiteljske tajne, između ostalog morala bih spomenuti i izglede za potpuno oslobađanje sirotog Fredericka od optužbi. Fredove posljednje riječi koje mi je uputio bile su da sačuvam tajnu njegovog posjeta. Vidite, tata to nije rekao čak ni vama. Ne, mogla sam podnijeti sramotu - barem sam mislila da mogu. Podnijela sam je. Ali gospodin Thornton me nikada više nije poštivao."
"Siguran sam da vas poštuje", reče g. Bell. "Naravno, to ne objašnjava... Ali on uvijek govori o vama lijepo i s poštovanjem, iako sada shvaćam određenu rezerviranost u njegovom držanju."
Margaret nije progovarala, niti slušala što je g. Bell govorio. Izgubila je nit. Napokon, ona reče:
"Hoćete li mi reći na što mislite pod njegovom 'rezerviranošću' u razgovoru o meni?"
"Oh, razdražio me što mi se nije pridružio u hvalospjevu tebi. Poput stare budale, mislio sam da će svi podijeliti mišljenje sa mnom. On se očito nije mogao složiti sa mnom. Tada me to zbunjivalo. No, on je vjerojatno bio potpuno zbunjen, ako nije čuo objašnjenje cijele priče. Prije svega, šetala si s mladićem u mraku..."
"Ali to mi je bio brat!" reče Margaret iznenađeno.
"Istina. Ali kako je on to mogao znati?"
"Ne znam. To mi nikada nije palo na pamet", reče Margaret porumenjevši. Izgledala je povrijeđeno.
"A možda nikada ne bi ni saznao, da nije bilo te laži - koja je u tim okolnostima, po mojem mišljenju, bila nužna."
"Nije bila. Sada to znam, i gorko se kajem zbog nje."
Zavlada duga tišina. Margaret je prva progovorila.
"Nije vjerojatno da ću ikada više vidjeti gospodina Thorntona..." Ona zastane.
"Postoje mnoge stvari koje su mnogo manje vjerojatne, rekao bih", odvrati g. Bell.
"Ali vjerujem da neću. Ipak, nekako čovjeku nije drago kada toliko padne u očima - u očima prijatelja kao što sam ja pala u njegovima." Oči su joj se napunile suzama, ali glas joj je bio miran, a g. Bell je nije gledao. "Sada, kad se Frederick više ničemu ne nada, i kada više gotovo i ne želi isprati ljagu sa svojeg imena i vratiti se u Englesku, bila bih pravedna prema sebi kad bih mu objasnila sve to. Molim vas, ako možete i ako budete u prilici (nemojte ga prisiljavati, preklinjem vas), ali ako možete, hoćete li mu objasniti što se dogodilo, i reći mu da sam vam ja dala dopuštenje da to učinite, jer zbog svojeg oca nisam željela izgubiti njegovo poštovanje, iako se vjerojatno nikada više nećemo vidjeti?"
"Naravno. Mislim da on mora saznati za to. Ne želim da na tebi bude i najmanja sumnja u nepristojno ponašanje. Ne bi znao što da misli nakon što te vidio s mladićem."
"Što se toga tiče", reče Margaret prilično oholo, "smatram da je to honi soit qui mal y pense . No, ipak, želim da to bude razjašnjeno, ako se pruži prilika za razjašnjenje. Ne želim da on to sazna kako bih se očistila od sumnji u neprilično ponašanje - da sam smatrala kako on sumnja u to, ne bi mi ni bilo stalo do njegovog mišljenja - ne, već želim da sazna kako sam pala u iskušenje i kako sam pala u zamku. Ukratko, zašto sam lagala."
"Ja te ne krivim za to. Uvjeravam te da to nije zbog moje pristranosti."
"Ono što drugi ljudi mogu misliti o ispravnom ili pogrešnom nije ništa u usporedbi s mojom dubokom spoznajom, mojim unutarnjim uvjerenjem da sam pogriješila. Ali molim vas, nemojmo više razgovarati o tome. Gotovo je - zgriješila sam. Sada moram to ostaviti za sobom, i zauvijek govoriti samo istinu, ako mogu."
"Vrlo dobro. Ako želiš osjećati neugodu i kajati se, samo izvoli. Ja uvijek čvrsto zatvaram svoju savjest, poput lutka koji iskače iz kutije na opruzi, jer kada iskoči, iznenadi me svojom veličinom. Zato ga opet namamim natrag, kao što ribar iz priče mami duha u bocu. 'Kako čudesno', kažem ja, 'što si bio skriven tako dugo u tako maloj posudi, da nisam ni znao da postojiš. Molim te, možeš li se opet smanjiti na prijašnju veličinu, umjesto što rasteš i postaješ sve veći i veći?' I kada ga dobijem unutra, zapečatim svjetiljku, i pazim da je opet ne otvorim i ne suprotstavim se Solomonu, najmudrijem čovjeku koji ju je zatočio tamo!"
No, Margaret to nije smatrala smiješnim. Nije ni pratila riječi g. Bella. Misli su joj se zabavljale idejom, na koju je i prije pomišljala, ali koja je sada postala uvjerenje, da g. Thornton više nije imao dobro mišljenje o njoj - da se razočarao u njoj.
Nije smatrala da bi bilo kakvo objašnjenje moglo to popraviti -ne u smislu da je opet zavoli, jer odlučila je da nikada više ne razmišlja o tome i o nekakvom uzvraćanju osjećaja s njezine strane - ali barem u smislu poštovanja koje bi ga možda moglo navesti da se, kao što je rekao Gerald Griffin u svojim prekrasnim stihovima,
"Okrene i pogleda za sobom kada začuje
zvuk mojeg imena"
Gutala je knedlu svaki puta kad bi pomislila na to. Pokušavala se utješiti pomišlju kako ono što on misli o njoj ne mijenja to što ona jest. No, bio je to truizam, privid, i slomio se pod težinom njezinog žaljenja. Na vrhu jezika bilo joj je dvadesetak pitanja koje je željela postaviti g. Bellu, ali nije izgovorila niti jedno od njih. G. Bell je mislio da je umorna, pa ju je ranije poslao u sobu, gdje je još mnogo sati sjedila pokraj otvorenog prozora, gledajući u purpurnu kupolu neba, gdje su zvijezde izašle, zasjale, i nestale iza velikih krošanja stabala prije no što je legla na spavanje. Cijelu je noć gorjelo i malo svjetlo na zemlji: svijeća u njezinoj staroj spavaonici, koja je bila dječja soba sadašnjih stanara župnog doma, dok ne izgrade novu sobu.
Osjećaj promjene, individualne ništavnosti, zbunjenosti i razočaranja preplavio je Margaret. Ništa nije bilo isto, a ta postepena, sveprožimajuća nestabilnost zadala joj je veću bol nego da se sve promijenilo do neprepoznatljivosti.
"Sada počinjem shvaćati kako mora izgledati raj - kao i veličinu riječi 'Isto je jučer, i danas i zauvijek'. Vječnost! 'Od vijeka dovijeka, Ti si Bog'. To nebo iznad mene izgleda kao da se nikada neće promijeniti, ali hoće. Tako sam umorna - umorna od kovitlanja kroz sve te faze svojeg života, u kojima ništa ne ostaje uz mene, niti jedno stvorenje, niti jedno mjesto. To je poput vrtloga u kojem se žrtve svjetovnih strasti vječno vrte. Obuzelo me raspoloženje u kojem se žene iz drugih religija zarede. Tražim nebesku postojanost u jednoličnosti zemlje. Da sam rimokatolkinja i da mogu otupjeti svoje srce, ošamutiti ga nekakvim udarcem, postala bih časna sestra. Ali žudjela bih za svojom vrstom; ne, ne svojom vrstom, jer ljubav prema ljudima nikada mi ne bi mogla ispuniti srce toliko da istisne ljubav prema pojedincu. Možda treba biti tako, a možda i ne, noćas ne mogu odlučiti."
Ona umorno legne u krevet. I ustala je još umorna nakon četiri ili pet sati. No, s jutrom je došla i nada, i vedriji pogled na svijet.
"Ma, sve je u redu na koncu konca", reče ona začuvši glasove djece u igri dok se odijevala. "Kad bi svijet stao, zaostao bi i iskvario se. Ako sagledam stvari neovisno o sebi, i vlastitoj boli koju je izazvala promjena, napredak oko mene ispravan je i nužan. Ne smijem razmišljati toliko o tome koliko okolnosti utječu na mene, već kako utječu na druge, ako želim prosuđivati ispravno i imati srce puno povjerenja i nade." S osmijehom u očima, spremnim da joj zatitra na usnama, siđe u dnevni boravak svratišta i pozdravi g. Bella.
"Ah, gospođice! Ostala si dokasna budna sinoć, pa si jutros zaspala. Imam neke vijesti za tebe. Što misliš o pozivu na ručak? Imao sam jutarnji posjet, doslovno u rosno jutro. Svratio je vikar na putu u školu. Ne znam koliko je s njegovim ranoranilačkim postupkom povezana želja da našoj domaćici izgovori trezvenjačku lekciju radi dobrobiti skupljača sijena, ali bio je ovdje kad sam ja sišao, malo prije devet. Zamolio nas je da dođemo k njima na ručak."
"Ali Edith očekuje da se vratim - ne mogu ići", reče Margaret, zahvalna što ima tako dobar izgovor.
"Da, znam, to sam mu i rekao. Mislio sam da nećeš htjeti ići. No, mogućnost još postoji, ako budeš htjela."
"Oh, ne!" reče Margaret. "Držimo se mi radije našeg plana. Krenimo u dvanaest. To je vrlo lijepo i ljubazno od njih, ali ne bih mogla ići."
"Vrlo dobro. Ne brini, ja ću sve urediti."
Prije no što su krenuli, Margaret se prikrala sa stražnje strane vrta župnog doma i nabrala je malo orlovih noktiju. Jučer nije željela ubrati cvijet u strahu da je netko ne ugleda i ne prokomentira njezine motive i osjećaje. No, dok se vraćala preko livada, mjesto je bilo ispunjeno starom, očaravajućom atmosferom.
Zvukovi života bili su mnogo melodiozniji nego bilo gdje drugdje na svijetu, svjetlost je bila zlatnija, život mirniji i pun sanjive vedrine. Margaret se prisjeti svojih jučerašnjih osjećaja, pa reče sama sebi:
"I ja se stalno mijenjam - čas sam ovakva, čas onakva, u jednom trenutku razočarana i pokunjena jer stvari nisu upravo onakve kakvima sam ih zamišljala, a odmah zatim otkrijem da je stvarnost mnogo ljepša no što sam je zamišljala. Oh, Helstone! Nikada neću voljeti neko mjesto poput tebe."
Nekoliko dana kasnije sredila je dojmove i zaključila kako je vrlo sretna što je bila tamo i što je opet vidjela svoje mjesto, i da će za nju to uvijek biti najljepše mjesto na svijetu. No, bilo je tako puno podsjetnika na stara vremena, a osobito na majku i oca, da ga zasigurno više neće posjetiti ovako kako je to učinila s g. Bellom, ako se ikada vrati.




“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

28 Re: Elizabet Gaskel - Sever i jug taj Čet Maj 24, 2012 8:05 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
47. POGLAVLJE
NEŠTO NEDOSTAJE
"Iskustvo, poput blijedog glazbenika,
drži u ruci cimbale strpljenja;
Dok su harmonije nama neshvatljive
Božje volje u Njegovim svjetovima,
Melodija nam se otkriva tužnim zvucima mola."
GĐA BROWNING
U to se vrijeme gđa Dixon vratila iz Miltona i zauzela svoje mjesto Margaretine pratilje. Donijela je bezbroj govorkanja iz Miltona: kako je Martha otišla živjeti kod gospođice Thornton nakon što se ova vjenčala, kakve su bile djeveruše, haljine i hrana na toj zanimljivoj svečanosti, kako su ljudi smatrali da je g. Thornton organizirao preraskošno vjenčanje, obzirom na to koliko je izgubio tijekom štrajka, i toga što je morao platiti mnogo zbog propalih ugovora, kako su malo novca zaradili prodajom namještaja, kojeg je gđa Dixon toliko dugo čuvala i pazila, što je bila šteta, s obzirom na bogatstvo stanovnika Miltona, kako je gđa Thornton došla jednoga dana i kupila dvije ili tri stvari po dobroj cijeni, i kako je g. Thornton došao sljedećeg dana u želji da kupi jednu ili dvije stvari, pa se natjecao na aukciji sam protiv sebe, pri čemu su se svi nazočni zabavljali, što je, po gđi Dixon, izgladilo stvari: ako je gđa Thornton platila premalo, g. Thornton je platio previše. G. Bell je poslao svakojake narudžbe vezane uz knjige - njega nije shvaćala, bio je tako specifičan - da je došao osobno, bilo bi sve u redu, ali pisma su uvijek stvarala i uvijek će stvarati više pometnje nego koristi.
Gđa Dixon nije imala mnogo za reći o Higginsima. Njezino pamćenje bilo je oblikovano aristokratskom predrasudom, i izdavalo bi je kad god bi se pokušala prisjetiti nekoga čiji je status bio niži od njezinog. Mislila je da je Nicholas vrlo dobro. Dolazio je nekoliko puta u kuću kako bi se raspitao o gđici Margaret - on je bio jedina osoba koja je pitala za nju osim g. Thorntona. A Mary? Oh, ona je bila odlično, ta velika, čvrsta, neuredna djevojka! Čula je, ili je možda samo sanjala - iako bi bilo čudno da sanja ljude poput Higginsovih - da je Mary počela raditi u tvornici g. Thorntona, jer je njezin otac htio da nauči kuhati, ali nije mogla znati što znači ta besmislica. Margaret se složila s njom da je priča toliko nejasna da zvuči poput sna. Ipak, bilo je ugodno što sada ima nekoga s kime može razgovarati o Miltonu i tamošnjim ljudima. Gđi Dixon ta tema nije bila pretjerano draga, i željela je ostaviti taj dio svojeg života u sjeni. Mnogo više je voljela pričati o razgovorima s g. Bellom, iz kojih je shvatila njegovu pravu namjeru - da učini Margaret svojom nasljednicom. No, njezina mlada gospodarica nije je poticala u razgovoru o toj temi, niti je odgovarala na njezine upite, koliko god oni bili prikriveni u obliku sumnji ili pretpostavki.
Cijelo to vrijeme Margaret je nekako čudno, neodređeno žudjela za time da čuje kako g. Bell odlazi na jedan od svojih poslovnih putovanja u Milton.
Jasno mu je stavila do znanja kad su razgovarali u Helstoneu kako želi da g. Thornton čuje objašnjenje izravno od njega, a čak ni tada ne smije mu ga nametnuti.
G. Bell nije baš bio savjestan u pisanju pisama, ali s vremena na vrijeme napisao bi poneko dulje ili kraće pismo, kad bi bio raspoložen za to. Iako Margaret nije bila svjesna neke određene nade kada bi ih dobivala, ipak ih je uvijek odlagala s blagim razočaranjem. Nije se spremao poći u Milton, barem nije spominjao ništa o tome. Dobro, mora biti strpljiva. Prije ili kasnije, magle će se razići. Pisma g. Bella nisu bila nalik njemu - bila su kratka i puna pritužbi, tu i tamo protkana neobičnom gorčinom. Nije se veselio budućnosti. Prije se činilo da žali zbog prošlosti, a da ga sadašnjost zamara. Margaret je zaključila kako mu sigurno nije dobro, ali kao odgovor na upit o njegovom zdravlju, poslao joj je kratku poruku, u kojoj je pisao da odavno ima problema sa slezenom, a Margaret mora odlučiti jesu li uzroci duhovne ili fizičke naravi. No, rekao je kako ponekad želi gunđati bez obveze da svaki puta pošalje preciznu informaciju o razlozima.
Nakon te poruke, Margaret se više nije raspitivala o njegovom zdravlju.
Jednoga dana, je Edith slučajno spomenula dio razgovora koji je vodila s g. Bellom kad je ovaj posljednji puta bio u Londonu, a koji je naveo Margaret da pomisli kako je u jesen planira povesti sa sobom u posjet njezinom bratu i novoj svastici u Cadiz. Ispitivala je i propitivala Edith, sve dok se ova nije umorila i dok nije izjavila da se više nema čega prisjećati. Sve što je rekao bilo je da pomišlja kako bi mogao poći i osobno čuti što Frederick ima za reći o pobuni, i da bi to mogla biti dobra prilika da Margaret upozna svoju novu svastiku. On je uvijek nekamo putovao tijekom dugih blagdana, i nije znao zašto ne bi otputovao u Španjolsku, budući da obično putuje nekamo drugamo. To je bilo sve. Edith se nadala da ih Margaret ne želi napustiti zato što se toliko uzbudila čuvši za to. Budući da nije imala što drugo za raditi, zaplakala je i rekla da zna kako je njoj mnogo više stalo do Margaret nego Margaret do nje. Margaret ju je utješila najbolje što je mogla, ali nije joj mogla objasniti zašto je ta pomisao na Španjolsku, na obični dvorac u Španjolskoj o kakvom se vjerojatno radi, toliko opčinjava i oduševljava. Edith je bila raspoložena da smatra kako je bilo koje zadovoljstvo u kojem Margaret uživa odvojeno od nje uvreda, ili u najboljem slučaju dokaz njezinog nehaja. I tako, Margaret je morala čuvati to zadovoljstvo za sebe, a jedini ispušni ventil bilo je pitanje koje je postavila gđi Dixon, dok se odijevala, bi li jako voljela vidjeti gazdu Fredericka i njegovu novu suprugu.
"Ona je papist, gospođice, nije li tako?"
"Vjerujem - o, da, sigurno jest!" reče Margaret, koju je to prisjećanje na trenutak otrijeznilo.
"A oni žive u papističkoj državi?"
"Da."
"Onda se bojim da moram reći kako mi je moja duša draža čak i od dragog gazde Fredericka. Živjela bih u stalnom strahu od preobraćenja, gospođice."
"Oh", reče Margaret, "Ne znam niti hoću li ja ići, a ako hoću, nisam ja tako fina dama da ne mogu putovati bez vas. Ne, draga stara
Dixon, ako mi pođemo, vi ćete imati dugi odmor. Ali bojim se da je to jako upitno 'ako'."
No, gđi Dixon ovaj se govor nije svidio. Prije svega, nije voljela što ju je Margaret zvala "draga stara Dixon" svaki puta kad bi bila osobito raspoložena za dokazivanje. Znala je da je gđica Hale sklona nazivati sve ljude koji joj se sviđaju "starima", činila je to od milja, ali Dixon je uvijek zazirala od povezivanja te riječi s njom, koja je, budući da je tek prešla pedesetu, bila još u punoj snazi. Drugo, nije željela da njezine riječi budu tako olako shvaćene zdravo za gotovo.
Usprkos njezinom strahu, u njoj se skrivala znatiželja za Španjolsku, inkviziciju i papinske misterije. Nakon što je pročistila grlo, kao da želi pokazati spremnost suočavanja s poteškoćama, upitala je gđicu Hale hoće li biti u opasnosti od preobraćenja ako se potrudi ne sresti svećenika i ne ulaziti u njihove crkve? Naravno, gazda Frederick bio je izuzet odgovornosti zbog tog čina.
"Pretpostavljam da ga je na preobraćenje nagnala ljubav", reče Margaret uzdahnuvši.
"Zaista, gospođice!" reče gđa Dixon. "Od svećenika i crkvi mogu se sačuvati, ali ljubav se prikrade potajno! Mislim da ne bismo trebale putovati."
Margaret se pribojavala dopustiti si da previše razmišlja o tom planu puta u Španjolsku. No, to joj je skrenulo misli od nestrpljivog iščekivanja da sve objasni g. Thorntonu.
Činilo se da je g. Bell u ovom trenutku vezan uz Oxford, i da nema namjere tako skoro putovati u Milton. Nekakvo je pak tajno susprezanje sprečavalo Margaret da ga ispituje u vezi vjerojatnosti takvog posjeta. Nije spominjala niti ono što joj je Edith rekla o njegovoj ideji o putovanju u Španjolsku, jer je možda zaboravio na to za pet minuta. Nije to spominjao u Helstoneu, tijekom cijelog tog sunčanog, opuštenog dana. Bio je to vjerojatno samo trenutni hir - no, da je bio stvaran, kakva bi to bila sjajna promjena u odnosu na jednoličnost njezinog trenutnog života, koja ju je počela pritiskati.
Jedno od velikih zadovoljstava u Margaretinom životu u to vrijeme bio je Edithin sinčić. Bio je on ponos i igračka oca i majke kad je bio dobar. No, imao je snažnu volju, i kad bi imao jedan od svojih burnih ispada, Edith bi upala u očaj i potištenost te uzdahnula: "O, Bože, što ćemo s njim? Margaret, molim te pozovi Hanley."
No, Margaret se on gotovo i više sviđao dok bi tako izražavao vlastitu osobnost nego tijekom poslušnih faza. Ona bi ga tada odnijela u sobu, gdje bi se njih dvoje zatim borili. Čvrstom snagom volje tada bi ga primirila, te upotrijebila sav svoj šarm i sve trikove koje bi znala kako bi ga navela na dobro ponašanje, sve dok ne bi počeo trljati svoje toplo, suzno lice po njezinom, ljubeći je i milujući sve dok joj ne bi zaspao u naručju ili na ramenu. To su za Margaret bili najdraži trenuci. Tada bi djelomično iskusila osjećaj za koji je vjerovala da ga nikada neće iskusiti u cijelosti.
G. Henry Lennox je svojim čestim posjetima pridodao novost životu domaćinstva. Margaret ga je smatrala hladnijim nego prije, ali još briljantnijim. No, posjedovao je snažan intelektualni ukus i veliko i raznoliko znanje koje je davalo začin inače prilično nezanimljivim razgovorima. Margaret je u njemu nazrela lagani prijezir prema svojem bratu i svastici i prema njihovom načinu života, koji je smatrao besmislenim i ispraznim. Jednom ili dvaput razgovarao je s bratom prilično oštrim tonom, u Margaretinoj nazočnosti, o tome planira li on potpuno zanemariti svoju profesiju. Kad mu je satnik Lennox odvratio da ima posve dovoljno sredstava za život, g. Lennox je izvrnuo usnu i upitao ga: "A to je sve za što ti živiš?"
No, braća su bila jako povezana, na način na koji su povezane dvije osobe od kojih je jedna pametnija i uvijek vodi drugu, a druga se zadovoljava time da je ona druga vodi. G. Lennox se probijao u svojoj profesiji, kultivirajući, s dubokom proračunatošću, sve one veze koje su mu mogle nekako poslužiti. Bio je dalekovidan, oštrouman, inteligentan, sarkastičan i ponosan.
Od onog dugog razgovora u vezi Fredericka, koji je vodila s njim prve večeri u nazočnosti g. Bella, nije se s njim upuštala u dublje razgovore od onih vezanih uz njihovu blisku srodničku vezu s istim domaćinstvom. No, to je bilo dovoljno da polako ukloni stidljivost s njezine strane, i sve simptome povrijeđenog ponosa i taštine s njegove. Naravno, stalno su se susretali, ali njoj se činilo kako on prilično izbjegava ostati nasamo s njoj. Pretpostavila je da je i on, kao i ona, zapazio da su se njih dvoje dosta udaljili od nekadašnjih zajedničkih stavova vezanih uz mnoge teme, kao i da više ne dijele zajedničke ukuse.
A ipak, kad god bi on rekao nešto osobito pametno, ili se posebno vješto poigrao riječima, osjećala je da je pogledom najprije tražio njezin izraz lica, makar i samo na tren. Osjećala je i to da u obiteljskim druženjima, koja su ih stalno dovodila u zajedničke situacije, on najpažljivije sluša njezino mišljenje, iako je to činio s oklijevanjem i prikrivao najbolje što je mogao.

48. POGLAVLJE
"NIKADA GA VIŠE NEĆE NAĆI"
"Prijatelju moj i mojeg oca!
Ne mogu se rastati od tebe!
Nikada ti nisam pokazao, nikada nisi saznao,
Koliko si mi drag."
ANONIMNI AUTOR
Večernje zabave koje je organizirala gđa Lennox sastojale su se od sljedećih elemenata: njezine prijateljice pridonosile su svojom ljepotom, satnik Lennox poznavanjem aktualnih tema, dok su g. Henry Lennox i nekoliko ljudi u usponu koji su prihvaćeni kao njegovi prijatelji, donosili humor, pamet, oštroumnost i široko znanje koje su znali primijeniti bez cjepidlačenja i opterećivanja brzog tijeka razgovora.
Te su večere bile sjajne, ali Margaret je čak i u to vrijeme osjećala nezadovoljstvo. Svaki talent, svaki osjećaj, svaka kupnja, čak i svaka težnja prema vrlini korišteni su kao materijal za vatromet. Skrivena, sveta vatra iscrpljivala se u iskricama i pucketanju. Razgovarali su o umjetnosti samo u terminima čula, zadržavajući se na vanjskim učincima, umjesto da si dozvole naučiti ono čemu ih je umjetnost mogla podučiti. U društvu, s veseljem su se bacali na zahtjevne teme, ali nasamo nikada nisu razmišljali o njima. Svoje potencijale za razumijevanje i poštivanje umjetnosti pretvarali su u obični slijed odgovarajućih riječi.
Jednoga dana, nakon što su se gospoda povukla u primaću sobu, g. Lennox se primakne Margaret i prvi joj se puta obrati svojevoljno i samoinicijativno otkad se vratila u ulicu Harley.
"Niste mi se činili zadovoljnom onime što je Shirley govorio za večerom."
"Nisam li? Lice mi je valjda vrlo izražajno", odvrati Margaret.
"Uvijek je bilo. Nije zaboravilo trik rječitosti."
"Nije mi se svidio", reče Margaret žurno, "njegov način zagovaranja onoga za što zna da je pogrešno - tako jako pogrešno - čak ni u šali."
"Ali bilo je vrlo oštroumno. Koliko je rekao svakom riječju! Sjećate li se tih veselih epiteta?"
"Da."
"I prezirete ih, najradije biste dodali. Molim vas, ne ustručavajte se, iako mi je on prijatelj."
"Eto, upravo je to ton koji..." Ona naglo zastane.
G. Lennox oslušne trenutak, čekajući da Margaret završi rečenicu. No, ona porumeni i okrene se, ali ne prije no što je on rekao vrlo tihim, jasnim glasom:
"Ako vam se ne sviđa moj ton ili način razmišljanja, biste li mi to rekli, i pružili mi priliku da shvatim kako bih vam mogao ugoditi?"
Tijekom svih tih tjedana nije bilo nikakvih vijesti o odlasku g. Bella u Milton. U Helstoneu je govorio kao da mu to putovanje predstoji vrlo uskoro, ali do sada je svoje poslove sigurno riješio pismenim putem, pomisli Margaret. Znala je da će on, uzmogne li, izbjegavati odlazak u mjesto koje mu se nije sviđalo, i da neće shvatiti važnost koju je ona potajno pripisivala objašnjenju koje može prenijeti samo usmenim putem. Znala je kako će smatrati važnim da se to učini, ali bit će mu svejedno hoće li se to dogoditi u ljeto, jesen ili zimu.
Sada je bio kolovoz, i nije bilo ni spomena putovanja u Španjolsku koje je spomenuo Edith. Margaret se pokušala pomiriti s potonućem ove iluzije.
No, jednog jutra primila je pismo u kojem je stajalo kako planira doći u grad sljedeći tjedan. Htio je s njom razgovarati u vezi jednog plana o kojem je razmišljao, a usto si je htio priuštiti i malo liječenja, jer se počeo slagati s njezinim mišljenjem kako je ugodnije smatrati zdravlje, a ne njegovu narav, odgovornim za njegova razdražljiva raspoloženja. Pismo je odisalo tonom usiljene vedrine, kao što je Margaret zamijetila kasnije, ali u tom trenutku pažnju joj je privuklo Edithino uzdisanje.
"Dolazi u grad! O, Bože! A ja sam tako izmorena vrućinom da ne vjerujem kako imam snage za još jednu večeru. Osim toga, svi su otišli nekamo osim nas, koji smo toliko glupi, da se ne možemo dogovoriti kamo poći. Nitko neće biti ovdje da ga dočeka."
"Sigurna sam da bi on radije večerao samo s nama, na miru, nego s najsimpatičnijim neznancima koje možeš pronaći. Osim toga, ako nije dobro, neće ni htjeti nekakve pozive. Drago mi je što je to napokon priznao. Prema tonu njegovih pisama bila sam sigurna da je obolio, ali mi na to nije htio odgovoriti, a nisam imala zajedničkog poznanika kojega bih to mogla upitati."
"Oh, nije on jako bolestan, inače ne bi razmišljao o Španjolskoj."
"Španjolsku nije ni spomenuo."
"Ne, ali plan koji želi predložiti sigurno je povezan s time. No bi li ti zaista išla po ovakvom vremenu?"
"Oh, svakoga dana bit će sve hladnije. Da, razmišljam o tome. Samo se bojim da sam razmišljala i željela i previše, na onaj samovoljan način zbog kojeg ću se jamačno razočarati, ili dočekati ostvarenje želje u cijelosti, ali bez nekog osobitog zadovoljstva."
"Ali to je praznovjerje, Margaret."
"Ne, mislim da nije. To mi je upozorenje, i način da naučim prestati popuštati pred tako snažnim željama. To je poput onoga: 'Daj mi djecu ili ću umrijeti'. Bojim se da je moj poklič: 'Pusti me u Cadiz, ili ću umrijeti.'"
"Moja draga Margaret! Nagovorit će te da ostaneš tamo, i što ću ja onda? Hej, htjela bih ti pronaći nekoga za koga ćeš se udati ovdje, kako bih bila sigurna da ćeš ostati!"
"Neću se nikada udavati."
"Besmislica, dvostruka besmislica! Kao što kaže Sholto, ti si atrakcija ove kuće, i poznajemo mnogo ljudi koji će nas sljedeće godine zbog tebe posjećivati drage volje."
Margaret se oholo uspravi. "Znaš li, Edith, da mi se ponekad čini kako te život na Krfu naučio..."
"Čemu?"
"Da budeš pomalo gruba."
Edith gorko zajeca i počne žestoko izjavljivati da je Margaret više ne voli, da je više ne smatra prijateljicom, da je rekla kako je previše oštra zbog svojeg vlastitog povrijeđenog ponosa. Sve je završilo tako da je Margaret bila Edithina robinja do kraja dana, dok je ta damica, preplavljena ranjenim osjećajima, ležala na sofi poput žrtve, ispustivši povremeno poneki duboki uzdah, sve dok na koncu nije zaspala.
G. Bell se nije pojavio čak niti onoga dana za kada je drugi puta odgodio svoj posjet. Sljedećeg jutra stiglo je pismo od Wallisa, njegovog sluge, koji je pisao da se njegov gospodar ne osjeća dobro već neko vrijeme, te da je to pravi razlog zbog kojeg je odgodio svoje putovanje. U trenutku kad se spremao poći u London, pogodio ga je napad apopleksi je. Liječnici su, dodao je Wallis, smatrali kako neće preživjeti noć, i vrlo je vjerojatno da njegov siroti gospodar neće biti živ kada Margaret dobije to pismo.
Margaret ga je primila za vrijeme doručka, i jako problijedjela čitajući ga. Zatim ga je tiho položila u Edithinu ruku i izašla iz sobe.
Edith je bila strašno zgranuta dok je čitala pismo, i zaplakala jecajući, na uplašeni, djetinjasti način, što je jako uznemirilo njezinog supruga. Gđa Shaw je doručkovala u svojoj sobi, pa je on, morao pomagati svojoj supruzi da se pribere od bliskog kontakta sa smrću, po prvi puta u svojem životu.
Čovjek koji je trebao večerati s njima je mrtav ili umire! Prošlo je neko vrijeme prije no što se sjetila Margaret. Tada se trgnula i krenula na kat u njezinu sobu. Gđa Dixon je pakirala toaletu, a Margaret je žurno stavljala na glavu šeširić. Plakala je cijelo vrijeme, a ruke su joj tako drhtale da je jedva vezivala vrpcu.
"Oh, draga Margaret! Kako strašno! Što radiš? Izlaziš li? Sholto će poslati telegram ili učiniti sve što želiš."
"Idem u Oxford. Za pola sata kreće vlak. Dixon se ponudila da pođe sa mnom, ali mogu ići i sama. Moram ga još jednom vidjeti. Osim toga, možda se oporavio i treba njegu. Bio mi je poput oca. Nemoj me zadržavati, Edith."
"Ali moram. Mami se to neće svidjeti. Idi i pitaj je, Margaret. Ne znaš kamo ideš. Ne bi mi smetalo da on živi u vlastitoj kući, ali živi na sveučilištu! Idi mami i pitaj je prije no što kreneš. Neće trajati ni minutu."
Margaret je popustila i vlak joj je pobjegao. Iznenađena događajima, gđa Shaw uspaničila se i postala histerična, tako da je dragocjeno vrijeme isteklo. No, za nekoliko sati polazio je još jedan vlak. Nakon rasprava o podobnom i nepodobnom ponašanju, odlučeno je da satnik Lennox prati Margaret, budući da je ustrajala jedino na tome da pođe, sama ili u pratnji, sljedećim vlakom, ma što god netko rekao o podobnosti ili nepodobnosti ovog postupka.
Otac njezinog prijatelja, njezin prijatelj, ležao je na rubu smrti. Ta pomisao pogodila ju je tako snažno da je i samu sebe iznenadila čvrstinom kojom se izborila za svoje pravo na samostalno djelovanje. Pet minuta prije polaska vlaka sjedila je u vagonu nasuprot satniku Lennoxu. Stalno ju je tješila pomisao da je krenula, makar i samo zato da čuje kako je tijekom noći preminuo. Vidjela je sobe u kojima je živio i od tada ih je uvijek s ljubavlju povezivala sa sjećanjem na svojeg oca i njegovog najboljeg prijatelja.
Prije polaska obećali su Edith da će se, ako je sve gotovo kao što su se bojali, vratiti na večeru. Zato je morala prekinuti dug, zamišljeni pogled na sobu u kojoj je umro njezin otac, i tiho se oprostila od ljubaznog, starog lica koje je tako često izgovaralo ugodne riječi, vesele šale i doskočice.
Satnik Lennox zaspao je tijekom putovanja kući, i Margaret je mogla plakati i razmišljati o ovoj fatalnoj godini i svim jadima koje joj je donijela. Tek što se pomirila s jednim gubitkom, uslijedio je drugi -ovaj nije nadmašio bol prvoga gubitka, ali je opet otvorio rane i osjećaje koji jedva da su zacijeljeli. No, zvuk nježnih glasova njezine tetke i Edith, radost veselog malog Sholta zbog njezinog dolaska, i prizor dobro osvijetljenih soba i gospodarice kuće, lijepe u svojem bljedilu i svojem suosjećajnom interesu, trgnuli su Margaret iz njezinog dubokog transa gotovo praznovjernog beznađa, i učinilo joj se da su i njoj dostupni radost i sreća. Prepustili su joj Edithino mjesto na sofi. Sholta su naučili da teti Margaret vrlo pažljivo donese njezinu šalicu čaja, a kad se krenula presvući za spavanje, mogla je zahvaliti Bogu što je poštedio njezinog dragog, starog prijatelja duge i teške bolesti.

49. POGLAVLJE
NAPOKON PREDAH
"Niz sunčanu plažu korača ona sporo
Zastajući često i sumnjičavo;
Bol djeluje tako potajno i sveto."
HOOD
"Nije li Margaret nasljednica?" prošapta Edith svojem suprugu, dok su sami uvečer sjedili u svojoj sobi nakon tužnog putovanja u Oxford. Povukla je k sebi njegovu glavu i stala na vrhove prstiju, i preklinjala ga da se ne zgrane prije no što se usudila postaviti ovo pitanje. No, satnik Lennox nije imao pojma o tome. Ako je i čuo za to, zaboravio je. Profesor s malog koledža nije mogao imati neku veliku ostavštinu, ali nije joj dozvoljavao da sama plaća boravak, a dvije stotine i pedeset funti bio je smiješno visok iznos, s obzirom na to da nije pila vino. Edith se spusti s prstiju pomalo rastužena, jer se romantična vizija raspala na komadiće.
Tjedan dana kasnije prpošno je prišla svojem suprugu i duboko mu se poklonila:
"Ja sam u pravu a ti u krivu, najplemenitiji satniče. Margaret je dobila pismo odvjetnika - ona je zakonska nasljednica, i naslijedila je oko dvije tisuće funti u gotovini, i oko četrdeset tisuća funti vrijednosti imovine u Miltonu."
"Zaista? I kako je podnijela vijesti o svojoj dobroj sreći?"
"Oh, čini se da je cijelo vrijeme znala za to, samo nije imala pojma da je to toliki novac. Izgleda vrlo blijedo i kaže da se boji toga, ali to je besmislica, znaš, i brzo će je proći. Ostavila sam mamu da joj čestita na dobroj sreći, i iskrala sam se da ti to kažem."
Činilo se da su svi prihvatili zdravo za gotovo kako je najprirodnije od sada smatrati g. Lennoxa Margaretinim pravnim savjetnikom. Bila je toliko neupućena u sve oblike poslovanja da ga je morala propitivati gotovo u vezi svega. On joj je izabrao odvjetnika, donosio joj papire koje treba potpisati. Najsretniji je bio kad bi je od svih tih misterija zakona podučavao upravo o potpisima.
"Henry", reče Edith vragoljasto jednoga dana, "znaš li što se nadam i očekujem da će biti rezultat svih ovih dugih razgovora s Margaret?"
"Ne, ne znam", reče on porumenjevši, "i ne želim da mi kažeš."
"O, vrlo dobro. Onda ne moram reći Sholtou da ne poziva gospodina Montagua toliko često."
"Kako želiš", reče on s usiljenom vedrinom. "Ono na što ti misliš možda se dogodi, a možda i ne, ali ovog puta ću ići na sigurno prije no što se izjasnim. Pitaj koga hoćeš. To možda nije vrlo pristojno, Edith, ali ako se umiješaš u to, pokvarit ćeš stvar. Dugo se vremena držala vrlo rezervirano prema meni, i tek sada je počela biti malo srdačnija. Ima ona u sebi nešto od Kleopatre, samo da je malo veća poganka."
"Ja sam jako sretna što je kršćanka", reče Edith pomalo zlobno, "Poznajem ih tako malo!"
Te jeseni Margaret nije otišla u Španjolsku, iako se stalno nadala da će nekim sretnim slučajem Frederick doputovati u Pariz, gdje su se mogli naći. Umjesto Cadiza, morala se zadovoljiti Cromerom. Tamo su išli teta Shaw i Lennoxi. Oni su cijelo vrijeme željeli da ona pođe s njima, i zbog toga nisu baš poticali njezinu želju za odvajanjem.
Možda je Cromer u nekom smislu bio i najbolji za nju. Bio joj je potreban tjelesni oporavak, kao i odmor.
Između ostalih nada koje su iščezle bila je i nada da će g. Bell objasniti g. Thorntonu jednostavne činjenice o obiteljskoj situaciji koja se ticala nesreće a koja je dovela do Leonardsove smrti. Što god g. Thornton mislio, koliko god novo mišljenje bilo drukčije od dosadašnjeg, željela je da ono bude utemeljeno na pravom razumijevanju onoga što je učinila, i razloga zbog kojih je to učinila. Bilo bi joj to zadovoljstvo, i mogla bi pronaći smirenje u vezi nečega zbog čega će sada osjećati nemir cijeloga života, osim ako ne odluči ne razmišljati više o tome.
Sada je prošlo toliko vremena od tih događaja da ih više nikako nije mogla objasniti, osim na način koji je izgubila smrću g. Bella. Kao i mnogi drugi, morala se pomiriti s time da je pogrešno shvaćena. No, iako se razumom pokušavala uvjeriti u to da njezina sudbina nije tako neobična, srce je nije manje boljelo od žudnje da jednoga dana - za mnogo godina - prije njegove smrti, on sazna u kolikom je ona iskušenju tada bila. Pomislila je čak i kako ne želi čuti što mu je sve objašnjeno, kad bi samo mogla biti sigurna da on zna. No, ova je želja bila uzaludna, kao i mnoge druge, i kad je uvjerila sebe u to, okrenula se cijelim srcem i svom snagom prema životu koji se prostirao pred njom, uz odluku da se trudi i iskoristi ga najbolje što može.
Običavala je satima sjediti na plaži, zureći u valove koji su neprekidno udarali o šljunkovitu obalu, ili gledajući udaljeno kretanje i svje-tlucanje mora ispod neba i slušajući mrmorenje mora. Osjećala je utjehu, iako nije znala kako i zašto. Sjedila je tamo ravnodušno, na tlu, obgrlivši rukama koljena, dok je njezina tetka Shaw obavljala kupnju, a Edith i satnik Lennox jahali nadaleko i naširoko po obali i unutrašnjosti. Dadilje, zabavljene svojim štićenicima, prolazile bi pokraj nje čas ovamo, čas onamo, čudeći se i komentirajući šaptom u što to ona tako dugo gleda, iz dana u dan. Kada bi se obitelj okupila za ručkom, Margaret je bila tako tiha i zamišljena da je Edith zaključila kako je potištena, i s velikim zadovoljstvom pozdravila prijedlog svojeg supruga da pozovu g. Henryja Lennoxa u Cromer na tjedan dana, kad se u listopadu bude vraćao iz Škotske.
No, cijelo to vrijeme razmišljanja omogućilo je Margaret da posloži događaje na pravo mjesto, prema izvorištu i značenju, u odnosu na njezin protekli i budući život. Ti sati sjedenja uz more nisu bili izgubljeni, kao što je mogao shvatiti bilo tko s dovoljno oštrom sposobnošću opažanja da pročita ili poželi razumjeti izraz koji je polako poprimalo Margaretino lice. G. Henry Lennox odmah je primijetio promjenu.
"Rekao bih da je more jako koristilo gospođici Hale", reče on kad je ona prvi puta izašla iz sobe nakon njegovog dolaska u krug obitelji. "Izgleda deset godina mlađe no što je izgledala u ulici Harley."
"To je zbog šeširića kojeg sam joj kupila!" reče Edith slavodobitno. "Znala sam da će joj pristajati čim sam ga ugledala."
"Oprosti", reče g. Lennox, napola prijezirnim, napola popustljivim tonom kojim se uglavnom obraćao Edith. "No, vjerujem da znam razliku između draži odjeće i draži žene. Nikakav šeširić ne bi mogao učiniti oči gospođice Hale tako sjajnima, a opet tako mekanima, niti njezine usne tako zrelima i crvenima, niti njezino lice tako ispunjenim mirom i svjetlošću. Ona sliči, ali je još ljepša" on spusti glas, "od Margaret Hale iz Helstonea."
Od tog trenutka, taj pametni i ambiciozni čovjek sve je snage usmjerio u to da osvoji Margaret. Volio je njezinu svježu ljepotu. Vidio je potencijale njezinog uma, koji bi s lakoćom (mislio je on) mogao naučiti shvaćati sve čemu se on posvetio. Na njezino je bogatstvo gledao samo kao na dio njezinog savršenog i cjelovitog položaja i osobnosti, no bio je svjestan i uspona koji bi ono omogućilo njemu, siromašnom odvjetniku. Na kraju bi postigao toliki uspjeh i počasti da bi joj mogao vratiti s kamatama onaj prvi iznos koji bi joj dugovao.
Na povratku iz Škotske svratio je u Milton zbog posla povezanog s njezinim imanjem. Brzim okom vještog odvjetnika, uvijek spremnim da sagleda i odvagne sve okolnosti, vidio je koliko svake godine raste vrijednost zemlji i zgradama koje je ona posjedovala u tom naprednom gradu koji se širio. Bilo mu je drago što je trenutni odnos između njega i Margaret, između klijentice i pravnog savjetnika, postepeno nadilazio prisjećanje na onaj nesretni, promašeni dan u Helstoneu. Imao je i neuobičajene prilike za intimnije razgovore s njom, pored onih koje su proizlazile iz obiteljskih veza.



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

29 Re: Elizabet Gaskel - Sever i jug taj Čet Maj 24, 2012 8:05 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Margaret ga je vrlo pažljivo slušala sve dok je pričao o Miltonu, iako nije sreo nikoga od ljudi koje je bolje poznavala. Njezina tetka i sestrična govorile su o Miltonu s gađenjem i prijezirom. Bili su to upravo onakvi osjećaji kakve je i Margaret iskazivala kad je tek došla živjeti tamo, a kojih se sada prisjećala sa stidom. No, g. Lennox je gotovo nadmašio Margaret u pohvalama Miltona i njegovih stanovnika. Njihova energija, njihova snaga, njihova nepokolebljiva hrabrost u borbi s okolnostima, životnost njihovog postojanja, privukli su njegovu pažnju i očarali ga. Nikada se nije umarao od razgovora o njima, i nije primijetio koliko su sebični i materijalistički mnogi od ciljeva njihovog golemog, neumornog rada koje su sami sebi postavili, sve dok mu Margaret, usprkos vlastitom zadovoljstvu zbog njegovih riječi, nije ukazala na to kao na jedan grijeh koji je ukaljao mnogo toga što je bilo plemenito i vrijedno divljenja u svemu tome. Kad je počeo razgovarati o drugim temama, pri čemu je ona davala kratke odgovore na mnoga pitanja, Henry Lennox otkrio je da je povratak na neku temu specifičnu za Darkshire vratio svjetlost u njezino oko i boju u njezine obraze.
Kad su se vratili u grad, Margaret je ispunila jednu od odluka donesenih na moru, i preuzela je vlastiti život u svoje ruke. Prije no što su pošli u Cromer, slušala je zakone svoje tetke kao da je još uvijek ona uplašena malena pridošlica koja je zaspala u suzama one prve večeri u dječjoj sobi u ulici Harley. No, tijekom tih sati ozbiljnog promišljanja, shvatila je da jednoga dana mora sama odgovarati za svoj život, i za ono što je učinila s njim. Pokušala je riješiti onaj najteži problem za ženu - koliko će se prepustiti poslušnosti autoritetu, i koliko će slobode imati za vlastito djelovanje.
Gđa Shaw bila je dobroćudna koliko je mogla biti, a i Edith je naslijedila tu očaravajuću kvalitetu. Sama Margaret vjerojatno je imala najgoru narav od njih tri, jer njezina sposobnost brzog opažanja i previše bujna mašta činili su je brzopletom, dok ju je rano odvajanje od topline doma učinilo ponosnom. No, imala je neopisivo drago srce, poput djeteta, što ju je oduvijek činilo neodoljivom, čak i u rijetkim ispadima samovolje. Sada, kad je bila kažnjena čak i onim što je svijet nazivao njezinom dobrom srećom, šarmirala je svoju neodlučnu tetku tako da je ova prihvatila njezinu volju. I tako je Margaret dobila potvrdu svojeg prava da slijedi vlastite ideje o dužnosti.
"Samo nemoj biti tvrdoglava", preklinjala je Edith. "Mama želi da imaš vlastitog slugu, a sigurna sam da će ti ga dati drage volje, jer sluge su velika pokora. Udovolji mi, draga, i nemoj prkositi, samo to tražim. Prihvatila slugu ili ne, nemoj biti tvrdoglava."
"Ne boj se, Edith. Onesvijestit ću ti se na rukama u vrijeme ručka za sluge prvom prilikom. Tada, dok se Sholto bude igrao oko vatre, a beba plakala, poželjet ćeš jednu tvrdoglavu ženu, koja može izaći na kraj sa svakim problemom."
"I nećeš se previše uobraziti za šalu i veselje?"
"Ne ja. Bit ću veselija nego ikada, sada kad će stvari biti po mojem."
"I dopustit ćeš mi da ti kupujem haljine?"
"Zapravo, namjeravam ih kupovati sama. Ti možeš poći sa mnom ako želiš, ali nitko mi ne može udovoljiti do mene same."
"Oh, bojala sam se da ćeš se odjenuti u smeđu i sivu boju, kako se ne bi vidjela prašina koju si pokupila na svim tim mjestima. Drago mi je što ćeš načiniti pokoji ustupak taštini, barem zbog nasljednika starog Adama."
"Bit ću ista kao i uvijek, Edith, ako ti i moja teta možete to zamisliti. Samo, budući da nemam supruga niti djecu koji bi mi zadali prirodne dužnosti, morat ću si sama osmisliti još neke, pored naručivanja haljina."
Obiteljsko vijeće, koje se sastojalo od Edith, njezine majke i supruga, zaključilo je da će je možda svi ti planovi još više uputiti na Henryja Lennoxa. Držali su je podalje od drugih prijatelja koji bi mogli biti pogodni sinovi ili braća. Složili su se i u tome kako se čini da joj se ničije društvo ne sviđa toliko kao Henryjevo, osim samih članova obitelji. Drugi udvarači, koje je privukla njezina ljepota ili bogatstvo, bili su odbačeni njezinim nesvjesnim, nasmiješenim omalovažavanjem na putove koje su posjećivale druge, ne toliko izbirljive ljepotice, ili druge nasljednice s većom količinom zlata. Henry i ona polako su postajali sve bliži, ali niti jedno niti drugo nisu im željeli reći ništa o svojem odnosu.

50. POGLAVLJE
PROMJENE U MILTONU
"I idemo gore, gore, gore,
i idemo dolje, dolje, dolje!"
DJEČJA PJESMICA
U međuvremenu, u Miltonu se vio dim iz dimnjaka, i čuo neprekidni urlik i snažno udaranje i škripa strojeva. Drvo, željezo i para bili su nesvjesni i neumorni u svojem beskonačnom radu, ali izdržljivost njihovog jednoličnog rada bila je ravna ustrajnosti snažnih radnika koji su, svjesno i svrhovito, u radu neumorno tražili - što?
Na ulicama nije bilo mnogo šetača, a nitko nije bio tamo zbog osobnog zadovoljstva. Lice svakog čovjeka iskazivalo je želju ili strah. Vijesti su se očekivale s pohlepom, a ljudi su gurali jedni druge u stranu na tržnici i na burzi kao što su činili u životu, u dubokoj sebičnosti natjecanja. Grad je obavio nekakav turobni osjećaj. Samo su malobrojni kupovali, a one koje su to činili prodavači su gledali podozrivo. Kredit je bio nesiguran, i čak su i oni najstabilniji mogli izgubiti svoje bogatstvo nekom promjenom u skladištima velike obližnje luke. Do tada u Miltonu nije bilo neuspjeha, ali nakon golemih špekulacija za koje se saznalo kako su propale u Americi i na bližim tržištima, znalo se da su neke miltonske tvrtke tako teško stradale da su ljudi svakodnevno propitivali licima, ako već ne jezikom: "Što je novo? Tko je propao? Kako će to utjecati na mene?"
Kada bi dvojica ili trojica stali porazgovarati, radije su spominjali imena onih koji su bili sigurni nego što bi se usuđivali imenovati one koji će, po njihovom mišljenju, vjerojatno propasti, jer jedan bi dašak vjetra mogao u takva vremena prouzročiti propast nekoga tko bi inače možda prebrodio oluju, a jedan koji propadne mogao bi povući i mnoge druge. "Thornton je siguran", govorili bi. "Ima veliku tvrtku, koja se širi svake godine, ali on ima dobru glavu, i tako je razborit i smion!"
Onda bijedan čovjek povukao drugoga u stranu, malo se udaljio, pa nagnuo glavu do uha svojeg sugovornika i rekao: "Thorntonova tvrtka je velika, ali potrošio je profit u širenje, i nema pričuvnog kapitala. U posljednje dvije godine kupio je nove strojeve, a to ga je koštalo - nećemo reći koliko! Mudro je šutjeti!" No, taj g. Harrison bio je graktalo - čovjek koji je naslijedio bogatstvo koje je njegov otac zaradio trgovinom, i bojao se da ga ne izgubi širenjem posla. No, bio je ljubomoran na svaki peni koji bi netko drugi zaradio svojom smjelošću i dalekovidnošću.
No, istini za volju, g. Thornton je bio u teškim problemima. Osjećao je to najviše na svojoj ranjivoj točki - ponosu na reputaciju koju je stvorio. Kao graditelj vlastitog bogatstva, nije to pripisivao nekoj svojoj posebnoj vrlini ili kvaliteti, već moći za koju je vjerovao da je trgovina pruža svakom hrabrom, poštenom i ustrajnom čovjeku, da se uzdigne na razinu s koje je mogao vidjeti i shvatiti veliku igru svjetovnog uspjeha, i da pošteno, takvom dalekovidnošću, dođe do veće moći i utjecaja nego u bilo kojem drugom načinu života. Daleko, na Istoku i Zapadu, gdje ga nisu osobno poznavali, njegovo ime bit će cijenjeno, njegove želje će se ispunjavati, a njegova riječ vrijediti kao zlato. S tom idejom o trgovini g. Thornton započeo je svoj posao. "Trgovci su bili poput prinčeva", čitala je njegova majka na glas tekst, kao da trubljom poziva svojeg dječaka u boj.
Bio je on poput mnogih muškaraca, žena i djece - zanimale su ga udaljene stvari, ali ne i one bliske. Htio je steći utjecaj u stranim zemljama i na udaljenim morima - postati osnivač tvrtke koja će biti poznata generacijama, i trebalo mu je mnogo godina da stekne i najmanji uvid u ono što je mogao biti sada, danas, ovdje u svojem gradu, svojoj tvornici, među svojim ljudima. On i oni su vodili paralelne živote - vrlo bliske, ali nikad isprepletene - sve do njegovog slučajnog (ili se tako činilo) poznanstva s Higginsom. Kad se susreo licem u lice, oči u oči s jednim pojedincem iz masa koje su ga okruživale, izvan uloga gazde i radnika, obojica su počeli shvaćati da "svi u sebi imamo ljudsko srce". Bio je to vrhunac, i sve do sada, kad je mogućnost gubitka veze s dvojicom ili trojicom radnika koje je počeo upoznavati kao ljudska bića, i kad su neki planovi, koji su bili eksperimenti vrlo bliski njegovom srcu, grubo prekinuti u samom začetku, dali novu oštrinu strahu koji ga je ispunjavao s vremena na vrijeme, sve do sada nije shvatio koliko je velik i dubok interes u posljednje vrijeme razvio za svoj položaj industrijalca, jednostavno zato što je imao prilike stvoriti tako bliski kontakt i toliku moć među tim neobičnim, lukavim, neobrazovanim ljudima, vrlo naglašenih osobnosti i snažnih ljudskih osjećaja.
Razmišljao je o svojem položaju miltonskog industrijalca. Štrajk od prije godinu i pol - ili više, jer ovo kasno proljeće bilo je neobično hladno i podsjećalo je na zimu - taj je štrajk tada, dok je bio mlad, kao što je sada bio star, spriječio da ispuni neke velike narudžbe koje je imao. Veliki dio svojeg kapitala vezao je u nove, skupe strojeve, a kupio je i velike količine pamuka za ispunjavanje tih narudžbi, za koje je potpisao i ugovore. Nije ih uspio ispuniti djelomice i zbog potpunog nedostatka vještine irskih radnika koje je doveo. Veliki dio robe koju su oni proizveli bio je oštećen. To nije mogla prodavati tvrtka koja se ponosila time da prodaje samo prvoklasnu robu. Mnogo mjeseci, sramota koju je uzrokovao štrajk bila je velika prepreka na putu g. Thorntona. Kada bi pogledao Higginsa, često je imao potrebu obratiti mu se ljutim riječima bez nekog trenutnog razloga, samo zbog osjećaja koliko je teška šteta nastala iz tih događaja u koje je i on bio upleten. No, kada bi postao svjestan te svoje iznenadne ljutnje, svladao bi se. Nije mu bilo dovoljno da izbjegava Higginsa, morao je uvjeriti sebe da kontrolira vlastitu ljutnju, i činio je to tako da je osobito pažljivo dopuštao Higginsu pristup, kad god bi mu to dozvoljavala stroga pravila posla ili slobodno vrijeme g. Thorntona. Napokon, izgubio je svaki osjećaj gorčine prema njemu čudeći se kako je moguće da dva čovjeka poput njega i Higginsa, koji žive od istog posla, ali rade na različitim položajima u istoj profesiji, mogu sagledavati položaj i dužnosti onoga drugoga na tako neobično različit način. Iz toga je izrastao taj odnos koji je, iako nije mogao spriječiti sve buduće sukobe u djelovanju i razmišljanju, ipak omogućio i gazdi i radniku da promotre jedan drugoga s mnogo više suosjećanja, i ponašaju se jedan prema drugome strpljivije i ljubaznije. Osim tog poboljšanja u odnosima, i g. Thornton i njegovi radnici otkrili su koliko stvari nisu znali, a koje je ona druga strana znala otprije.
No sada je došlo jedno od onih razdoblja lošeg prometa, kada je pad tržišta smanjio vrijednost svim velikim zalihama. Vrijednost robe g. Thorntona pala je gotovo za pola. Nije bilo novih narudžbi, pa je izgubio kamate na kapital koji mu je bio vezan u strojevima. Osim toga, bilo je teško naplatiti narudžbe koje je dovršio i poslao, a troškovi rada cijelo su vrijeme crpili sredstva. Zatim su na naplatu stigli računi za pamuk koji je kupio, a budući da novca nije bilo mnogo, mogao ga je samo posuditi uz goleme kamate, jer nije mogao prodati ništa od svojeg imanja. Ali nije očajavao - danonoćno se trudio predvidjeti sve probleme i rješavati ih, bio je miran i ljubazan prema ženama u svojoj kući kao i uvijek, s radnicima u tvornici nije mnogo razgovarao, ali do tada su ga već poznavali, i njegove šture, odlučne odgovore primali su s mnogo suosjećanja za brige koje su ga morile, umjesto s potisnutim neprijateljstvom koje se nekada rađalo u takvim situacijama i spremnošću na teške riječi i teške prosudbe u svakoj prilici. "Gazda ima puno tog kaj ga muči", rekao je Higgins jednog dana kad je čuo njegov kratak, oštar upit zašto neka zapovijed nije ispunjena, i uhvatio zvuk potisnutog uzdaha dok je prolazio prostorijom u kojoj su radili neki radnici. Te noći Higgins i još jedan čovjek radili su prekovremeno, što nitko nije znao, kako bi obavili i taj zanemareni dio posla, i g. Thornton nikada nije saznao da nadzornik kojem je i izdao nalog nije sam obavio taj posao.
"Pak mi se čini da znam ko bi se plakal da je videl našeg gazdu kak sedi kak bala sivog platna! Stari bi velečasni slomil srce svojoj ženi da je videl jadnu facu kaj sam je ja videl na gazdi", pomisli Higgins jednog dana kad je prišao g. Thorntonu u ulici Marlborough.
"Gazda", reče on, zaustavivši svojeg poslodavca koji je koračao brzim, odlučnim korakom. Ovaj ga pogleda razdraženo, kao da je bio odsutan mislima.
"Ste čuli kaj o gospodični Marget?"
"Gospodični - kojoj?" upita g. Thornton.
"Gospodični Margaret - gospodični Hale, kćeri našeg starog velečasnog, bute znali na koga mislim ak si malo promislite..." (U tonu kojim je to rečeno nije bilo nepoštovanja).
"O, da!" Iznenada, ledeni izraz brige napusti lice g. Thorntona, kao da je nekakav ljetni povjetarac otopio sav strah iz njegovog uma. Iako su mu usta i dalje bila stisnuta, oči su mu se dobroćudno smiješile.
"Ona mi je sada kućevlasnica, znate, Higgins. Tu i tamo čujem ponešto od njezinog zastupnika. Dobro je i živi među prijateljima -hvala vam, Higgins." To "hvala vam" koje je zazvonilo među ostalim riječima, a izrečeno je s tolikom toplinom, bacilo je novo svjetlo na razmišljanje oštroumnog Higginsa. Možda je to bila samo varka, ali zaključio je da ga treba slijediti i vidjeti kamo će ga odvesti.
"A kaj se ona ni udala, gazda?"
"Još ne." Lice se opet smrkne. "Koliko sam čuo, nešto se priča o tome u obitelji."
"Onda valjda više ne bu dolazila v Milton."
"Ne!"
"Čekajte malo, gazda." On mu se primakne, pa povjerljivo upita: "Je mladi gospon oslobođen krivnje?" On naglasi dubinu svoje inteligencije namignuvši, što je učinilo stvari samo još više tajanstvenima za g. Thorntona.
"Mislim, mladi gospon - gazda Frederick, tak se zove - njezin brat kaj je bil tu, pa znate."
"Bio je ovdje!"
"Je, bil je kad je hmrla gospođa mama. Nemate se kaj bojati da bum ja nekaj rekel. Mary i ja smo znali to skroz, al smo šuteli - saznal sam to od Mary, jer ona je delala pri njima."
"I on je bio ovdje? To joj je bio brat?"
"Je, neg kak, a ja sam mislil da vi to znate, inače vam nigdar ne bi rekel. Kaj niste znali da ima brata?"
"Da, znao sam za njega. On je bio ovdje u vrijeme smrti gospođe Hale?"
"Ne, niš vam više ne bum rekel. Morti sam ih i ovak v nevolju pripelal, jer oni vam to jako taje. Samo sam htel znati jesu ga morti oslobodili?"
"Ne, koliko znam. Ali ne znam ništa. O gospođici Hale saznajem samo preko njezinog odvjetnika, sada kad mi je kućevlasnica."
On se oprosti od Higginsa i krene za poslom za kojim je išao kad su se sreli.
"Bio je to njezin brat", reče g. Thornton sebi. "Drago mi je. Možda je više nikada neću vidjeti, ali ta mi je spoznaja utjeha - olakšanje. Znao sam da se ne može ponašati tako neprilično za djevojku, ali žudio sam za dokazom. Sada mi je drago!"
Bila je to mala zlatna nit koja je vodila kroz tamnu mrežu njegove trenutne situacije, koja je postajala sve tmurnija i tmurnija. Njegov agent uglavnom se oslanjao na američku trgovačku tvrtku koja je u to vrijeme propala, zajedno s nekim drugima, poput kule od karata, pri čemu je propast jedne pokrenula propast drugih. Kakva je bila situacija g. Thorntona? Je li mogao opstati?
Iz noći u noć nosio je knjige i papire u svoju radnu sobu, i sjedio tamo dugo nakon što je obitelj pošla na spavanje. Mislio je da nitko ne zna za njegov rad u satima u kojima bi trebao spavati. Jednog jutra, dok se svjetlost prikradala kroz otvore žaluzina, a on nije ni otišao u krevet i bespomoćnom nehajnošću razmišljao kako može i bez tih sat ili dva odmora koliko mu je preostalo do dolaska radnika i početka rada, vrata njegove sobe se otvore. Na vratima je stajala njegova majka, odjevena u odjeću od prethodnog dana. Ni ona nije otišla na spavanje. Njihovi pogledi se susretnu. Lica su im bila hladna, ukočena i umorna od dugog bdijenja.
"Majko, zašto nisi u krevetu?"
"Sine Johne", reče ona, "misliš li da bih mogla mirno zaspati dok ti bdiješ pun briga? Nisi mi rekao što te muči, ali u posljednje vrijeme imao si velikih problema."
"Trgovina ne ide."
"A bojiš se..."
"Ne bojim se ničega", odvrati on uspravivši glavu. "Sada znam da niti jedan čovjek neće patiti zbog mene. Toga sam se bojao."
"Ali kako sada stojiš? Hoćeš li - hoće li posao propasti?" Njezin postojani glas zadrhti protiv njezine volje.
"Neće propasti. Moram odustati od posla, ali isplatit ću sve radnike. Možda se mogu iskupiti - u velikom sam iskušenju..."
"Kako? Oh, Johne, zadrži svoj dobar glas, poduzmi svaki rizik kako bi to učinio. Kako se iskupiti?"
"Pomoću jednog posla koji mi je ponuđen. Vrlo je rizičan, ali ako uspijem, izvući ću se, tako da nitko ne mora ni znati u kakvim sam problemima. No, ako propadne..."
"Ako propadne..." reče ona, pa mu priđe i položi šaku na ruku, dok su joj oči žarile od znatiželje. Zadržala je dah kako bi čula kraj njegove rečenice.
"Pokvarenjak može uništiti poštene ljude", reče on tmurno. "U trenutnoj situaciji, novac mojih kreditora siguran je - i posljednji novčić - ali ne znam gdje bih mogao pronaći vlastiti novac. Možda ga više i nema, i ja sam u ovom trenutku bez ičega. Zato bih morao riskirati novac svojih kreditora."
"Ali ako uspije, oni ne moraju niti saznati. Je li to tako rizičan posao? Sigurna sam da nije, inače ti nikada ne bi ni pao na pamet. Ako uspije..."
"Bit ću bogat, ali više neću imati mirnu savjest!"
"Zašto? Pa nikoga ne bi povrijedio."
"Ne, ali riskirao bih uništenje mnogih zbog vlastitog uzdizanja. Majko, odlučio sam! Nećeš mnogo žaliti ako napustimo ovu kuću, zar ne, draga majko?"
"Ne, ali ako ti postaneš nešto drugo nego što jesi, srce će mi prepući. Što možeš učiniti?"
"Biti uvijek isti John Thornton, bez obzira na okolnosti. Truditi se činiti ispravno i raditi velike greške. Nakon toga, biti hrabar i pokušati iznova. Ali to je teško, majko. Toliko sam radio i planirao. Prekasno sam otkrio nove prednosti mojeg položaja - a sada je sve gotovo, a ja sam prestar da započnem iznova s istim žarom. Teško je, majko."
On se okrene od nje i pokrije lice rukama.
"Ne znam", reče ona s turobnim prkosom u glasu, "kako se to dogodilo. Evo mojeg dječaka - dobar je sin, pravedan čovjek, nježnog srca - i propao je u svemu što je pokušao učiniti: pronađe ženu koju voli, a ona ne mari ništa više za njegove osjećaje nego što bi marila za bilo kojeg drugog čovjeka; radi i radi, a njegov rad propada. Drugi ljudi napreduju i bogate se, i čuvaju svoja bezvrijedna imena od sramote."
"Nikada se nisam morao sramiti", reče on tihim glasom, ali ona nastavi.
"Ponekad sam se pitala gdje je nestala pravda, a sada ne vjerujem da na svijetu postoji nešto takvo - sada, kad se to dogodilo tebi, mojem Johnu Thorntonu. iako ćemo ti i ja zajedno živjeti kao prosjaci. Dragi moj sine!"
Ona mu se ovjesi oko vrata i poljubi ga kroz suze.
"Majko!" reče on držeći je nježnu u naručju, "tko mi je odredio ovakvu sudbinu u životu, punu dobra i zla?"
Ona odmahne glavom. U tom trenutku nije željela imati ništa s religijom.
"Majko", nastavi on, shvativši da ona ne želi govoriti, "i ja sam bio buntovnik, ali sada pokušavam ne biti. Pomozi mi, kao što si mi pomogla kad sam bio dijete. Tada si rekla mnogo lijepih stvari - kad mi je otac umro, a nismo imali nikakve utjehe, što sada neće biti slučaj. Govorila si hrabre, plemenite riječi pune povjerenja, majko, koje ja nisam nikada zaboravio, iako su možda bile uspavane u meni. Izreci mi ih opet na stari način, majko. Nemoj da pomislimo kako nam je svijet previše otvrdnuo srca. Ako izrekneš te stare, dobre riječi, možda ću opet osjetiti dio one pobožne jednostavnosti iz djetinjstva. Ja ih govorim samome sebi, ali drukčije će zvučati iz tvojih usta, ako se sjetim svih onih briga i problema koje si morala preživjeti."
"Imala sam ih mnogo", reče ona jecajući, "ali nikada ovako teških. Gledati tebe kako padaš s položaja koji ti pripada! Mogla bih reći to za sebe, Johne, ali ne i za tebe. Ne za tebe! Bog je bio vrlo strog prema tebi, vrlo strog."
Ona zadrhti od grčevitih jecaja, nalik plaču stare osobe. Napokon shvati da je okružuje tišina, pa se i ona utiša i osluhne. Nije bilo zvuka. Ona se ogleda oko sebe. Njezin je sin sjedio za stolom, ispruživši ruke na stol i pognuvši glavu.
"Oh, Johne!" reče ona i podigne mu glavu. Lice mu je poprimilo tako čudan, blijed izgled da je na trenutak pomislila kako je to glasnik smrti. No, s njega se izgubi ukočenost, i prirodna boja vrati mu se u lice, i ona vidje kako je on opet onaj stari. Sva svjetovna bol iščezne pred spoznajom o tome koliki je on blagoslov predstavljao njoj samim svojim postojanjem. Zahvalila je Bogu na tome, i samo na tome, žarom koji je odagnao sve buntovničke osjećaje iz nje.
Nije odmah progovorio, ali prišao je žaluzinama i otvorio ih, i pustio da svjetlost rane zore ispuni sobu. Puhao je istočni vjetar. Vrijeme je još uvijek probadalo hladnoćom, kao i tijekom proteklih tjedana. Ove godine neće biti potražnje za laganom ljetnom odjećom. Morao je u potpunosti odbaciti tu nadu za oživljavanje trgovine.
Ovaj razgovor s majkom pružio mu je veliku utjehu. Bio je siguran da će, koliko god oni ubuduće šutjeli o svim tim strahovima, ipak razumjeti osjećaje onog drugoga, i da iako nisu potpuno u harmoniji, nisu niti u sukobu u pogledu tih osjećaja. Fannyn je suprug bio ljut zbog Thorntonovog odbijanja da sudjeluje u poslu kojeg mu je ponudio, i povukao je svoju ponudu da mu posudi gotov novac, koji mu je zapravo trebao za vlastiti poslovni pothvat.
Na kraju se dogodilo ono čega se g. Thornton bojao mnogo tjedana: morao je odustati od posla kojim se bavio tako dugo, s toliko uspjeha i časti, i potražiti neko drugo rješenje. Tvornica Marlborough i susjedne zgrade bile su iznajmljene na dugo vremena, i morao je, ako je moguće, prekinuti taj najam. Nudilo mu se nekoliko neposrednih izbora. G. Hamperu bi bilo drago da ga zaposli kao pouzdanog i iskusnog partnera za svojeg sina, koji je pokretao veliku tvrtku u susjednom gradu. No, mladić je bio napola obrazovan na planu informacija, a potpuno neobrazovan na svakom drugom planu osim zarađivanja tako da su i njegova zadovoljstva i njegovi problemi bili nerazumne naravi. G. Thornton je odbio svaku vezu s partnerstvom koje bi spriječilo izvršenje ono malo planova koji su preživjeli propast njegove tvrtke. Prije je bio spreman pristati na to da bude običan rukovoditelj, gdje je mogao imati određeni stupanj utjecaja koji je obuhvaćao nešto više od obične nabavke novca, nego pristati na tiraniju partnera s novcem s kojim bi se sigurno posvađao za nekoliko mjeseci.
I tako je čekao i ostao po strani s dubokom skromnošću, dok su se burzom širile vijesti o golemom bogatstvu koje je njegov svak zaradio svojom smjelom spekulacijom. Bilo je to čudo od devet dana. Uspjeh je sa sobom donio i svjetovnu posljedicu u vidu golemog divljenja. G. Watsona smatrali su najmudrijim i najdalekovidnijim od svih.

51. POGLAVLJE
PONOVNI SUSRET
"Drži se, hrabro srce!
Bit ćemo mirni i snažni,
Ovladat ćemo očima, licem i jezikom,
I nećemo dopustiti ni najmanjem znaku da otkrije
Da bila nam je, jest i bit će nam draga."
PJESMA ZA IGRU
Bila je topla ljetna večer. Edith uđe u Margaretinu spavaću sobu - prvi puta u halji, a drugi puta odjevena za večeru. Prvi puta tamo nije bilo nikoga, a drugi puta je Edith zatekla gđu Dixon kako slaže Margaretinu haljinu na krevetu. Edith se počne vrpoljiti.
"O, Dixon, ne te strašne plave cvjetove na tu haljinu mrtvo zlatne boje! Kakav nedostatak ukusa! Pričekaj, donijet ću malo cvjetova nara."
"To nije mrtvo zlatna boja, gospođo. To je boja slame, a plava uvijek ide s bojom slame." No, Edith je donijela jarko skerletne cvjetove prije no što je gđa Dixon dovršila s protestima.
"Gdje je gospođica Hale?" upita Edith, čim je isprobala učinak ove kombinacije boja. "Ne znam", nastavi ona sitničavo, "kako joj je moja teta dopustila da u Miltonu stekne takve navike lutanja! Uvijek očekujem da joj se dogodi nešto strašno na svim tim bijednim mjestima u koja zalazi. Ja se nikada ne bih usudila izaći na te ulice bez sluge. One nisu za dame."
Gđa Dixon se još uvijek ljutila zbog prijezira iskazanog prema njezinom ukusu, pa odvrati kratko:
"Ne čudi me, kada čujem dame kako toliko pričaju o damskom ponašanju, a tako su uplašene i osjetljive; ne čudi me što više nema svetaca na svijetu..."
"Oh, Margaret, tu si! Tako mi trebaš. Kako su ti se obrazi zarumenjeli od vrućine, siroto dijete! Zamisli samo što je učinio onaj dosadni Henry - stvarno, prevršio je granice ponašanja dopuštenog svaku. Tako sam sjajno osmislila zabavu - prilagođenu za gospodina Colthursta - kad je došao Henry, istini za volju ispričao se, i upotrijebivši tvoje ime kao izgovor, pitao me može li dovesti onog gospodina Thorntona iz Miltona, koji je došao u London nekim pravnim poslom. To će mi prilično pokvariti raspored."
"Ne želim večerati, nisam gladna", reče Margaret tihim glasom. "Dixon mi može donijeti šalicu čaja ovamo, a bit ću u primaćoj sobi kada dođeš gore. Jedva čekam leći."
"Ne, ne, neće tako ići. Istina, izgledaš jako blijedo, ali to je zbog vrućine, i ne možemo bez tebe. (Spusti ono cvijeće malo niže, Dixon. Izgleda kao veličanstveni plamen, u tvojoj crnoj kosi, Margaret). Znaš da smo planirali da razgovaraš o Miltonu s gospodinom Colthurstom. Oh, naravno, onaj čovjek dolazi iz Miltona. Vjerujem da će ipak biti dobro. Gospodin Colthurst može od njega saznati o svim temama koje ga zanimaju, a bit će vrlo zabavno slušati sljedeći govor gospodina Colthursta u Zastupničkom domu i pratiti tvoja iskustva i mudrost tog gospodina Thorntona. Zapravo, mislim da je ta Henryjeva ideja odlična. Pitala sam ga je li to čovjek kojeg bi se trebalo sramiti, a on je odvratio: 'Ne, ako imaš imalo razuma, sestrice'. Pretpostavljam da zna izgovoriti 'h', što baš i nije uobičajeno za ljude iz Darkshirea, jel tako, Margaret?"
"Gospodin Lennox nije rekao zašto je gospodin Thornton došao u grad? Je li taj posao povezan s njegovim imanjem?" upita Margaret napetim tonom.
"Oh, on je propao, ili nešto takvo, ono što ti je Henry pričao onoga dana kad si imala snažnu glavobolju - kad je to bilo? (Tako, to je sjajno, Dixon. Možemo se ponositi gospođicom Hale, zar ne?) Htjela bih biti visoka poput kraljice i tamnoputa poput Ciganke, Margaret."
"Ali što je s gospodinom Thorntonom?"
"Oh, ja sam stvarno jako netalentirana za pravne poslove. Henry će ti drage volje ispričati sve o tome. Znam da sam stekla utisak kako je gospodin Thornton u velikim problemima, i da je čovjek vrijedan svakog poštovanja, i da moram biti jako ljubazna prema njemu. Budući da nisam znala kako, došla sam te zamoliti za pomoć. A sada siđi dolje sa mnom i odmori se na sofi četvrt sata."
Privilegirani svak je uranio. Margaret mu počne postavljati pitanja o g. Thorntonu na koja je željela čuti odgovor. Pritom je porumenjela.
"Pričao je da mora dati imanje u podnajam - mislim, tvornicu Marlborough i susjedne kuće i zgrade. Ne može ih zadržati, i moramo pregledati članke o najmu i sastaviti ugovore. Nadam se da će ga Edith dočekati na lijep način, ali vidio sam da je bila prilično razdražena što sam bio slobodan zamoliti je da ga pozove. No, mislio sam da biste željeli da mu poklonimo pažnju. Naravno, treba biti osobito blag i iskazati svako poštovanje čovjeku koji propada." Spustio je glas razgovarajući s Margaret, pokraj koje je sjedio. No, kad je završio, ustao je i predstavio g. Thorntona, koji je u tom trenutku upravo ušao, Edith i satniku Lennoxu.
Margaret je za to vrijeme nervozno promatrala g. Thorntona. Prošlo je znatno više od godine dana otkad ga je posljednji puta vidjela, a u tom razdoblju dogodilo se mnogo toga što ga je izmijenilo. Još je uvijek bio znatno viši od prosječnih ljudi, tako da se isticao laganim pokretima koji su bili posljedica te visine. No, lice mu je izgledalo starije i istrošeno brigama. Iskazivalo je plemeniti mir, i onima koji su tek čuli za njegove probleme ostavilo je utisak urođenog dostojanstva i muške snage. Otkad je bacio prvi pogled na prostoriju, bio je svjestan da je Margaret tamo. Vidio ju je kako pažljivo sluša g. Henryja Lennoxa, koji se prema njoj ponašao savršeno prepoznatljivim manirama starog prijatelja. Kad je izrekao prve, smirene riječi, živa boja zažarila joj je obraze, i do kraja večeri nije ih napustila. Činilo se da mu nema mnogo što za reći. Razočarala ga je tihim tonom kojim mu je postavljala pitanja koja su mu se činila samo nužnim i postavljenim s namjerom iskazivanja poštovanja prema njihovom starom poznanstvu iz Miltona. No, pojavili su se i drugi ljudi - bliskiji obiteljski prijatelji od njega - i on se povukao u pozadinu, gdje su on i g. Lennox s vremena na vrijeme razmijenili pokoju riječ.
"Čini vam se da gospođica Hale izgleda dobro", reče g. Lennox, "zar ne? Milton joj nije odgovarao, pretpostavljam. Kada je tek stigla u London, činilo mi se da nikada nisam vidio nekoga tko se toliko promijenio. Večeras izgleda kao da zrači. No, mnogo je jača. Prošle jeseni umorila bi je šetnja od nekoliko milja. U petak navečer hodali smo do Hampsteada i natrag. U subotu je već izgledala jednako dobro kao i sada."
"Mi?" Tko? Njih dvoje nasamo?
G. Colthurst je bio vrlo uman čovjek, i uspinjao se kao član Parlamenta. Imao je dobro oko za prepoznavanje ljudske naravi, i zapazio je jednu primjedbu g. Thorntona izrečenu za vrijeme večere. Pitao je Edith tko je taj gospodin, a ova je na svoje iznenađenje, po tonu njegovog odgovora "Stvarno!", otkrila da mu g. Thornton iz Miltona nije tako nepoznato ime kao što je ona mislila. Njezina večera protjecala je vrlo dobro. Henry je bio dobro raspoložen i koristio je svoj pronicljivi um na hvalevrijedan način. G. Thornton i g. Colthurst otkrili su jednu ili dvije zajedničke teme, koje su samo dodirnuli, ostavljajući ih za intimniji razgovor nakon večere. Margaret je izgledala prelijepo sa cvjetovima nara: ako je i progovorila tek poneku riječ, Edith nije bila ljuta na nju, jer je razgovor tekao glatko i bez nje. Margaret je promatrala lice g. Thorntona. Nije je uopće gledao, pa ga je mogla neopaženo proučavati i primijetiti promjene koje je čak i to kratko vrijeme izazvalo na njemu. Samo je jednom na neku neočekivanu šalu g. Lennoxa njegovo lice zasjalo u onom starom izrazu intenzivnog uživanja. Tada mu se u oči vratio sjaj vedrine, a usne se razdvojile kako bi naznačile briljantan osmijeh nekadašnjih dana. U tom trenutku, svojim je pogledom instinktivno potražio njezin, kao da želi njezino suosjećanje. No, kad su im se pogledi susreli, cijelo njegovo držanje promijenilo se -opet je bio ozbiljan i napet, i odlučno ju je izbjegavao pogledati tijekom večere.
Osim njih, bile su tu samo dvije dame, a budući da su one bile zauzete razgovorom s tetkom i Edith, i kad su se povukle u primaću sobu Margaret je umorno dohvatila pletivo. Zatim su došla gospoda, g. Colthurst i g. Thornton, povjerljivo razgovarajući. G. Lennox se približi Margaret i reče tihim glasom:
"Stvarno mislim da mi Edith duguje zahvalnost na mojem udjelu u njezinoj zabavi. Nemate pojma koliko je ovaj vaš podstanar simpatičan, razuman čovjek. Pravi je čovjek koji može uputiti Colthursta u sve činjenice koje ga zanimaju. Ne mogu shvatiti kako je uspio izgubiti tvrtku."
"S njegovim moćima i prilikama vi biste uspjeli", reče Margaret. Nije mu se baš svidio ton kojim je ona to rekla, iako su riječi samo izrazile misao koja je i njemu pala na pamet. Dok je šutio, začuli su glasan razgovor koji se pokraj kamina vodio između g. Colthursta i g. Thorntona.
"Uvjeravam vas, čuo sam kako se govori o tome s velikim interesom - trebao bih zapravo reći znatiželjom. Tijekom svojeg kratkog boravka u tom kraju čuo sam kako često spominju vaše ime." Zatim su im neke riječi promakle, a kad su ih opet mogli čuti, g. Thornton je govorio:
"Nemam pokrića za popularnost - ako su govorili o meni na taj način, griješili su. Sporo ulazim u nove projekte, i teško mi je predstaviti se ljudima, čak i onima koje želim upoznati i u koje bih imao povjerenja. No, čak i uz sve te nedostatke, osjećao sam da sam na pravom putu, i da sam se zahvaljujući prijateljstvu s jednim počeo upoznavati s mnogima. Prednosti su bile obostrane: podučavali smo jedni druge na svjestan i nesvjestan način."
"Kažete to u prošlom vremenu. Vjerujem da planirate nastaviti istim smjerom?"
"Moram zaustaviti Colthursta", reče Henry Lennox žurno. I on skrene razgovor iznenadnim pitanjem, koje je bilo povezano s tom temom, kako ne bi doveo g. Thorntona u neugodnu situaciju da mora priznati svoj neuspjeh i promjenu položaja. No, čim su zaključili tu novu temu, g. Thornton je nastavio s razgovorom tamo gdje je stao i odgovorio g. Colthurstu na njegovo pitanje.
"Nisam bio uspješan u poslovanju, i morao sam odustati od svojeg položaja vlasnika. Trenutno pratim situaciju u Miltonu, gdje bih mogao pronaći zaposlenje kod nekoga tko bi mi mogao dopustiti da radim stvari na svoj način. Nemam nekakvih posebnih teorija koje bih brzopleto pokušavao prenijeti u praksu.
Želim samo dobiti priliku razviti nekakav odnos s radnicima koji bi išao dalje od običnog financijskog interesa. No, to je možda upravo ona točka koju je Arhimed tražio kako bi polugom pokrenuo Zemlju, sudeći po važnosti koju tome pripisuju neki od naših industrijalaca, koji odmahuju glavom i uozbilje se čim spomenem neke od eksperimenata koje bih htio isprobati."
"Primjećujem da to nazivate 'eksperimenti'", reče g. Colthurst, s povećanim osjećajem poštovanja.
"Zato što vjerujem da to i jesu. Nisam siguran u posljedice koje mogu proisteći iz toga. Ali siguran sam da treba isprobati. Došao sam do zaključka da nikakva institucija, ma koliko mudra bila, ma koliko promišljeno organizirana i uređena, ne može približiti jednu klasu drugoj onako kako bi se trebale približiti, ako rad te institucije ne dovodi pripadnike pojedinih klasa u izravan osobni kontakt. Takav odnos je sama bit života. Radnik teško može shvatiti i osjetiti koliko je njegov poslodavac morao raditi na svojim planovima za dobrobit svojih radnika. Cjeloviti plan nastaje poput stroja, i naizgled je spreman za svaku nepredviđenu situaciju. No, radnici ga prihvaćaju jednako kao što prihvaćaju i strojeve, bez razumijevanja intenzivnog mentalnog rada i promišljanja, potrebnih za ostvarenje takvog savršenstva. No ja bih započeo rad na ideji koja bi zahtijevala osobni kontakt. Možda u početku ne bi prošla dobro, ali kod svake prepreke, sve veći broj ljudi osjetio bi interes, i napokon bi svi željeli da uspije, jer bi svi sudjelovali u stvaranju plana. Čak i tada, siguran sam, plan bi izgubio vitalnost, prestao bi živjeti čim bi se prestao provoditi s onim zajedničkim interesom koji tjera ljude da pronađu način da se susreću i upoznaju jedni druge, svoje naravi, osobnosti, pa čak i temperament i način govora.
Trebali bismo bolje razumjeti jedni druge, a usudio bih se reći da se moramo više svidjeti jedni drugima."
"I vi smatrate da bi to moglo spriječiti štrajkove?"
"Ne, uopće ne. Moja najviša očekivanja ne idu dalje od ovoga -to bi spriječilo da štrajkovi postanu ogorčeni, otrovni izvori mržnje kakvi su bili do sada. Čovjek skloniji nadi mogao bi zamisliti da bi bolji i bliskiji kontakt između klasa mogao u potpunosti spriječiti štrajkove, ali ja nisam sklon nadi."
Iznenada, kao da mu je na pamet pala nova ideja, priđe Margaret, i bez uvoda, kao da je znao da ona cijelo vrijeme sluša razgovor, reče:
"Gospođice Hale, dobio sam peticiju od nekih mojih ljudi - pretpostavljam da ju je napisao Higgins - u kojoj izražavaju želju da rade za mene, ako ikada opet budem u situaciji da zapošljavam ljude. To je dobro, nije li?"
"Da! Sjajno. Drago mi je", reče Margaret, gledajući ga ravno u lice svojim izražajnim pogledom, da bi ga zatim spustila pred njegovim očima koje su govorile tako mnogo. Gledao ju je nekoliko trenutaka, kao da ne zna točno što želi. Tada uzdahne i reče: "Znao sam da će vam se svidjeti", pa se okrene. Nije joj se više obratio sve dok joj nije formalno poželio "laku noć".
Dok je g. Lennox odlazio, Margaret reče g. Thorntonu oklijevajući, uz rumenilo koje nije mogla prikriti:
"Mogu li sutra razgovarati s vama? Želim vašu pomoć u vezi - nečega."
"Naravno. Doći ću kad god želite. Ne možete me više usrećiti nego ako me zaposlite na neki način. U jedanaest? Vrlo dobro."
Njegovo je oko zasjalo od sreće. Kako li je postala samo ovisna o njemu! Činilo se kao da bi vrlo skoro mogao dobiti jamstvo koje je čekao, a da joj ne mora ponuditi ono što je odlučio da više nikada neće.



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

30 Re: Elizabet Gaskel - Sever i jug taj Čet Maj 24, 2012 8:06 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
52. POGLAVLJE
"OTPREMI OBLAKE"
"Uz radost ili bol, uz nadu ili strah,
Za vijeke vjekova, odsad pa nadalje
U miru ili ratu, u oluji il' vedrini."
ANONIMNI AUTOR
Edith je sljedećeg jutra koračala na vrhovima prstiju i zamolila Sholta da ne govori glasno, kao da bi kakva nagla buka mogla prekinuti razgovor koji se odvijao u primaćoj sobi. Već su otkucala i dva sata, a oni su još uvijek sjedili tamo, iza zatvorenih vrata. Zatim se začuju muški koraci koji su silazili niz stubište. Edith proviri iz sobe.
"Dakle, Henry?" reče ona s upitnim pogledom.
"Dakle!" reče on kratko.
"Dođi na ručak!"
"Ne, hvala, ne mogu. Već sam ionako izgubio ovdje previše vremena."
"Onda to nije riješeno!" reče Edith očajno.
"Ne, uopće nije. Nikada i neće biti riješeno, ako pod 'tim' podrazumijevaš ono na što ja mislim. To se nikada neće dogoditi, Edith, pa prestani razmišljati o tome."
"Ali bilo bi to tako lijepo za sve nas", reče Edith preklinjućim tonom. "Uvijek bih bila mirna u vezi svoje djece kad bi Margaret živjela u blizini. Ovako me uvijek strah da ne ode u Cadiz."
"Kada se budem ženio, pokušat ću pronaći mladu damu koja zna s djecom. To je sve što mogu učiniti. Gospođica Hale me ne želi, i ja je neću prositi."
"Pa o čemu ste onda razgovarali?"
"O tisuću stvari koje ti ne bi shvatila: investicijama, pozajmicama i vrijednosti zemlje."
"Oh, ako je to sve, onda možeš ići. Ti i ona ste nevjerojatno glupi ako ste cijelo vrijeme razgovarali o tako dosadnim stvarima."
"Vrlo dobro. Vraćam se sutra, i dovest ću sa sobom gospodina Thorntona, kako bismo nastavili razgovor s gospođicom Hale."
"Gospodina Thorntona! Kakve on veze ima s time?"
"On je podstanar gospođice Hale", reče g. Lennox okrenuvši se. "I želi prekinuti svoj najam."
"O, vrlo dobro. Ne razumijem detalje, pa mi ih ne moraš prepričavati."
"Jedini detalj koji želim da razumiješ jest da nam osiguraš mir u primaćoj sobi, kao što smo imali i danas. Djeca i sluge inače ulaze i izlaze tako često, da nikada ne mogu objasniti neke stvari na zadovoljavajući način. Poslovi koje sutra moramo dogovoriti vrlo su važni."
Nitko nije znao zbog čega se g. Lennox nije pojavio sljedećeg dana. G. Thornton je došao točno na vrijeme. Nakon što ga je pustila da čeka gotovo sat vremena, Margaret uđe vrlo blijeda i nervozna.
Ona užurbano započne:
"Tako mi je žao što gospodin Lennox nije ovdje. On bi to učinio mnogo bolje od mene. On mi je savjetnik u ovome."
"Žao mi je što sam došao, ako vam je to problem. Da pođem do ureda gospodina Lennoxa i potražim ga?"
"Ne, hvala vam. Željela sam vam reći koliko mi je žao što sam saznala da ću vas izgubiti kao podstanara. Ali gospodin Lennox kaže kako će se stvari sigurno popraviti..."
"Gospodin Lennox ne zna mnogo o tome", reče g. Thornton tiho. "Budući da je sretan i berićetan u svemu što je u životu važno, ne shvaća što to znači kada više niste mladi, ali život vas baci na početak koji zahtijeva nadu i energiju mladosti. Od izgubljene prilike ne ostaje ništa osim gorkog prisjećanja na ono što je bilo. Gospođice Hale, radije ne bih čuo mišljenje gospodina Lennoxa o mojoj situaciji. Ljudi koji su sretni i uspješni često olako sagledavaju nesreću drugih."
"Nepravedni ste", reče Margaret blago. "Gospodin Lennox samo je govorio o velikoj vjerojatnosti za vaš oporavak - i više nego oporavak - u koji vjeruje. Ne govorite dok ja ne završim - molim vas, nemojte!" Ona se još jednom pribere, pa brzo prelista neke pravne papire i izvještaje, užurbano i ustreptalo. "Oh, ovdje je! Napravio mi je prijedlog - voljela bih da je i on ovdje kako bi vam ga objasnio - koji pokazuje da biste mi vi, ako biste uzeli nešto mojeg novca, tisuću osam stotina pedeset i sedam funti, koje u ovom trenutku leže beskorisno na banci i donose mi kamate od samo dva i pol posto, mogli plaćati mnogo bolje kamate i nastaviti s rukovođenjem tvornice Marlborough." Njezin glas je sada bio jasan i miran. G. Thornton nije progovarao, i ona potraži neki papir na kojem je bio napisan prijedlog osiguranja. Jako je željela da on na to gleda u svjetlu običnog poslovnog ugovora, u kojem bi prednost bila na njezinoj strani. Dok je tražila taj papir, njezino srce preskoči jedan udarac zbog tona kojim je g. Thornton progovorio. Glas mu je bio promukao, i podrhtavao je od nježnih osjećaja kad je rekao:
"Margaret!"
Ona na trenutak podigne pogled, pa pokuša sakriti svoje sjajne oči spuštajući čelo na ruke. On joj priđe bliže, pa još jednom sa žudnjom zazove njezino ime.
"Margaret!"
Ona još dublje spusti glavu: lice joj je bilo još bolje skriveno, i gotovo je počivalo na stolu pred njom. Tada joj on priđe posve blizu i klekne pokraj nje, približi lice njezinom uhu i prošapće, dahne riječi:
"Pazite. Ako ne progovorite, učinit ću vas svojom na neki čudan, hrabar način. Ako moram poći, odmah me otpremite - Margaret!"
Na taj treći poziv ona okrene lice prema njemu, još uvijek pokriveno malim, bijelim rukama, i položi ga na njegovo rame, skrivajući ga čak i tamo. Previše je uživao u osjećaju njezinog mekanog obraza naslonjenog na njegov, da bi htio vidjeti rumeno lice ili oči pune ljubavi. On je prigrli k sebi. Oboje su šutjeli. Ona napokon promrmlja isprekidanim glasom:
"Oh, gospodine Thornton, nisam dovoljno dobra!"
"Niste dovoljno dobri! Ne rugajte se mojem dubokom osjećaju bezvrijednosti!"
Nakon minute ili dvije, on nježno spusti njezine ruke s lica i položi ih u isti položaj u kojem su bile kada ga je štitila od gomile.
"Sjećaš li se, ljubavi?" promrmlja on. "I kako sam te sljedećeg dana udaljio svojom drskošću?"
"Sjećam se samo toga kakve sam ti ružne riječi uputila."
"Pogledaj me! Podigni glavu. Nešto ti želim pokazati!" Ona ga polako pogleda, dok joj je lice plamtjelo od stida na prelijepi način.
"Poznaješ li ove ruže?" upita on vadeći džepni notes u kojem je čuvao nekakvo isprešano cvijeće.
"Ne!" odvrati ona s nevinom znatiželjom. "Jesam li ti ih ja dala?"
"Ne! Taštino moja, nisi. Vrlo je vjerojatno da si i sama nosila sestre ove ruže."
Ona pogleda cvijet u čudu, a zatim se blago nasmiješi i reče:
"Iz Helstonea su, zar ne? Poznajem duboke udubine oko listova. Oh, bio si tamo? Kada si bio?"
"Htio sam vidjeti mjesto u kojem je Margaret odrasla i postala ono što je sada, čak i u najgorem trenutku, kada nisam imao nimalo nade da ćeš biti moja. Otišao sam tamo na povratku iz Havrea."
"Moraš mi ih dati", reče ona pokušavajući mu ih oteti iz ruke, nježno ali snažno.
"Može, ali moraš mi platiti!"
"Kako ću samo reći teti Shaw?" prošapta ona, nakon nekoliko trenutaka tišine u kojoj su uživali.
"Daj mi da ja porazgovaram s njom."
"Oh, ne! To joj dugujem - ali što li će samo reći?"
"Mogu pogađati. Prvo će uzviknuti: 'Taj čovjek'!"
"Šuti!" reče Margaret, "ili ću ja pokušati oponašati nezadovoljstvo tvoje majke kad kaže: 'Ta žena'."



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu