Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 3]

1Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:38 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Vremeplovceva_zena-odri_nifeneger_v

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Vrijeme na satu naš je osobni bankar, poreznik, policijski
Inspektor;ovo unutarnje vrijeme naša je ţena.
J. B. Priestley, Čovjek i vrijeme

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
LJUBAV NAKON LJUBAVI
Doći će vrijeme
kada ćeš, zanosno,
pozdraviti svoj dolazak
na svoja vlastita vrata, u svoje zrcalo,
I svaki će se smješkati dobrodošlici onog drugog,
i reći, sjedi ovdje.
Jedi. Opet ćeš zavoljeti stranca koji je bio ti.
Daj vina. Daj kruha. Vrati srce
sebi, strancu koji te volio
čitavog tvog ţivota, kojeg si prezirao
zbog onog drugog, koji te zna napamet.
Skini ljubavna pisma s police,
fotografije, očajničke bilješke,
zguli svoju sliku s ogledala.
Sjedni. Blaguj svoj ţivot.
Derek Walcott
* Derek Walcott, Love After Love, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Za
ELIZABETH HILLMAN TAMANDI 20. svibnja 1915. - 18. prosinca 1986.
NORBERTA CHARLESA TAMANDLA
11. veljače 1915.-23. svibnja 1957.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PROLOG
CLARE: Teško je biti onaj koji ne odlazi. Ĉekam Henryja ne znajući gdje je, pitajući se je li dobro. Teško
je biti onaj koji ostaje.
Stalno nešto radim. Tako vrijeme brţe prolazi.
Sama idem spavati i sama se budim. Odlazim u šetnje. Radim dok se ne umorim. Gledam kako se vjetar
igra smećem koje je cijelu zimu bilo pod snijegom. Sve se čini jednostavnim dok ne misliš o tome. Zašto odsutnost pojačava ljubav?
Nekoć davno, muškarci su odlazili na more, a ţene
ih čekale na rubu vode, pogledom pretraţujući obzor u potrazi za sićušnim brodom. Ja sad čekam Henryja. On nestaje protiv svoje volje, bez upozorenja. Ja ga čekam. Svaki trenutak čekanja meni je kao godina, kao vječnost. Svaki je trenutak spor i proziran poput stakla. Kroz svaki trenutak vidim beskonačan niz trenutaka koji čekaju. Zašto je otišao nekamo kamo ja ne mogu?
HENRY: Kakav je to osjećaj? Kakav je to osjećaj?
Ponekad imaš osjećaj da si samo na tren odlutao mislima. Onda se preneš i shvatiš da je knjiga koju si
drţao, crvena kockasta košulja s bijelim gumbima, tvoje omiljene crne traperice i smeđe čarape koje su se na jednoj peti gotovo razderale, dnevna soba, grijač vode u kuhinji koji samo što nije zazviţdao, da je sve to nestalo. Gol kao od majke rođen stoji! do gleţnjeva u studenoj vodi u jarku
uz nepoznatu lokalnu cestu. Ĉekaš minutu da vidiš hoćeš li se moţda naglo vratiti svojoj knjizi, stanu, et cetera. Nakon pet minuta znojenja, drhtanja i usrdnog nadanja da moţeš samo nestati, kreneš u nekom smjeru koji će na kraju donijeti seosku kuću, a ti dobiti mogućnost da kradeš ili objašnjavaš. Krađa će te katkad odvesti u zatvor, no objašnjavanje je zamornije, zahtijeva više vremena, i ovako i onako uključuje laganje, a ponekad završi tako da te odvuku u zatvor, pa onda do đavola.
Ponekad imaš osjećaj da si odviše brzo ustao čak i ako u polusnu leţiš u krevetu. Ĉuješ kako ti krv navire u glavu, imaš osjećaj vrtoglavog padanja. Rukama i stopalima prolaze ti trnci, a onda ih više uopće nema. Opet si se prebacio na krivo mjesto. To traje samo tren, imaš tek toliko vremena da se pridrţiš, zamašeš rukama (i po mogućnosti ozlijediš sebe ili oštetiš vrijedne predmete), a onda otkliţeš preko, tamnozelenim sagom pokrivenog, hodnika Motela 6 u Athensu u Ohiju, u 4.16 ujutro, u ponedjeljak, 6. kolovoza 1981. i udariš glavom o nečija vrata zbog čega ta osoba, gospođa Tina Schulman iz Philadelphije, otvori vrata i počne vrištati jer joj pod nogama leţi onesviješteni goli muškarac, tijela crvenog od klizanja po sagu. Probudiš se u okruţnoj bolnici s potresom mozga i policajcem koji sjedi ispred tvojih vrata i na tranzistoru koji krči sluša utakmicu Philliesa. Srećom, ponovno izgubiš svijest te se, mnogo sati poslije, probudiš u vlastitom krevetu, a tvoja se ţena zabrinuta izraza naginje nad tobom.
Ponekad se osjećaš euforično. Sve je uzvišeno i ima auru, a onda iznenada osjetiš snaţnu mučninu i nestaneš. Povraćaš na geranije u predgrađu, očeve tenisice, pod vlastite kupaonice od prije tri dana, drveni pločnik u Oak Parku u Illinoisu, otprilike 1903. godine, tenisko igralište nekog lijepog jesenskog dana pedesetih godina dvadesetog stoljeća ili vlastita bosa stopala u najrazličitijim vremenima i na najrazličitijim mjestima.
Kakav je to osjećaj?
Osjećaš se isto kao u jednom od onih snova u kojem odjednom shvatiš da moraš pisati test za koji nisi učio i da nisi odjeven. A novčanik si ostavio kod kuće.
Kada sam tamo, u vremenu, svoja sam suprotnost, promijenjen u očajnu verziju samog sebe. Postajem lopov, skitnica, ţivotinja koji trči i skriva se. Plašim standee i začuđujem djecu. Ja sam trik, najveća iluzija, toliko nevjerojatna da sam zapravo istinita.
Ima li logike i pravila u svim tim dolaţenjima i odlaţenjima, svim tim premještanjima? Ima li načina da ostanem na mjestu, svakom stanicom prigrlim sadašnjost? Ne znam. Postoje naznake; kao i kod svake bolesti postoje pravilnosti, vjerojatnosti. Iscrpljenost, glasni zvukovi, stres, iznenadno ustajanje, bljeskovi svjetla - sve to moţe pokrenuti epizodu. Ali: mogu čitati i nedjeljni Times na našem krevetu s kavom u ruci dok Clare drijema pokraj mene i odjednom se naći u 1976. u kojoj ugledam svoje trinaestogodišnje ja kako kosi bakin i djedov travnjak. Neke od tih epizoda traju samo nekoliko trenutaka;
kao kad u autu slušaš radio koji se teško moţe zadrţati na nekoj postaji. Nađem se u guţvi, publici, svjetini. Podjednako sam često sam, u polju, kući, autu, na plaţi, u školskoj zgradi usred noći. Strah me naći se u zatvorskoj ćeliji, dizalu punom ljudi, sredini auto ceste. Pojavim se niotkuda, gol. Kako to mogu objasniti? Nikada nisam mogao ponijeti nešto sa sobom. Nikakvu odjeću, novac, osobnu iskaznicu. Veći dio vremena koje tamo provedem nabavljam odjeću i pokušavam se sakriti. Srećom, ne nosim naočale.
Zapravo je to ironija. Sva su moja zadovoljstva vezana za kuću: divotu naslonjača, smirena uzbuđenja ţivota u domu. Traţim jedino skromne uţitke. Kriminalistički roman u krevetu, miris Clarine duge, crvenkasto-zlatne kose mokre od pranja, razglednicu od prijatelji godišnjeg odmora,
vrhnje koje se rastapa u kavi, mekoću koţe pod Glarinim grudima, simetričnost vrećica s namirnicama koje stoje na kuhinjskoj radnoj plohi i čekaju da ih se raspremi. Volim vrludati po spremištu u knjiţnici nakon što članovi odu kući i lagano dodirivati hrpte knjiga. To su stvari koje me mogu probosti čeţnjom kada me hir Vremena udalji od njih.
I Clare, uvijek Clare. Clare ujutro, pospana i zguţvana lica. Clare koja ruke uranja u korito za pravljenje papira, vadi kalup i trese ga kako bi se vlakna spojila. Clare koja čita dok joj kosa visi preko naslona stolca, utrljava balzam u svoje raspucane crvene ruke prije odlaska u krevet. Clarin mi je tihi glas često u uhu.
Mrzim biti ondje gdje ona nije, onda kada nije. Unatoč tome, ja uvijek odlazim, a ona ne moţe za mnom.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
I
Čovjek izvan vremena
O, ne stoga što sreća jest,
ta preuranjena prednost skorog gubitka.
Već stoga što je prebivati mnogo i što smo očito potrebni svem ovdašnjem, onom prolaznom, što čudno nas se tiče. Nas, najprolaznijih.
... Ah, u drugi odnos,
jao, što se moţe prenijeti? Ni gledanje, koje smo tu polako učili, niti išta što se ovdje zbilo. Ništa. Dakle, boli. Nadasve, dakle teţinu, dugo iskustvo ljubavi, - dakle sve neizrecivo.
Iz Devete Devinske elegije, Rainer Mana Rilke, preveo Zvonimir Mrkonjić*
* Rainer Mana Rilke, Arhajshi torzo, Zagreb, 1979., str. 267.
PRVI SUSRET, PRVI PUT
subota, 26. listopada 1991. (Henryju je 28, a Clari 20 godina)
CLARE: Knjiţnica je hladna i miriše po sredstvu za čišćenje sagova, iako je mramor jedino što vidim. Upišem se u knjigu posjetitelja: Clare Abshire, 11:15, 26.10.1991. Specijalne zbirke. Nikada prije nisam bila u knjiţnici Newberry te sam sada, prošavši taman, zlokoban ulaz, uzbuđena. Knjiţnicu doţivljavam nekako boţično, kao veliku kutiju punu divnih knjiga. Dizalo je loše osvijetljeno, gotovo bešumno. Zaustavim se na trećem katu i ispunim molbu za izdavanje iskaznice, a onda otiđem gore, do Specijalnih zbirki. Potpetice mojih čizama oštro udaraju po dr-venom podu. Prostorija je tiha i puna ljudi, puna solidnih, teških stolova na kojima su gomile knjiga, a oko kojih su čitači. Kroz visoke prozore sja čikaško jesenje jutro. Pribliţim se pultu i uzmem hrpu listića za naručivanje knjiga. Pišem referat za kolegij povijesti umjetnosti. Moja je tema Cliaucer u izdanju Kelmscott Pressa*. Traţim samu knjigu te ispunim narudţbenicu. Ţelim, međutim, čitati i o izradi papira u Kelmscottu. Katalog je zbrkan. Vraćam se na pult kako bih zatraţila pomoć. Dok objašnjavam ţeni što pokušavam pronaći, ona preko moga ramena pogleda nekoga tko prolazi iza mene. - Moţda vam gospodin De-Tamble moţe pomoći - kaţe ona. Okrenem se, spremna ponovno započeti s objašnjenjem, i nađem se licem u lice s Henryjem.
Bez riječi sam. Evo Henryja, mirnog, odjevenog, mlađeg no što sam ga ikada vidjela. Henry radi u knjiţnici Newberry i stoji ispred mene u sadašnjosti. Ovdje i sada. Van sebe sam od sreće. Henry me strpljivo gleda, nesiguran, ali pristojan.
- Mogu li vam kako pomoći? - upita.
- Henry! - Jedva se obuzdam da ga ne zagrlim. Očito je da on mene nikada nije vidio.
- Jesmo li se upoznali? Ţao mi je, ne... - Henry pogledom brzo prijeđe oko nas provjeravajući zabrinuto obaziru li se čitači i suradnici, prekapajući po sjećanju, shvaćajući da je neko njegovo buduće ja upoznalo djevojku koja stoji pred njim i blista od sreće. Kada sam ga posljednji put vidjela, sisao mi je noţne prste na Livadi.
Pokušam objasniti. - Ja sam Clare Abshire. Poznavala sam te kao djevojčica... - Ne znam što ću zato što sam zaljubljena u čovjeka ispred sebe koji me se uopće ne sjeća. Za njega je sve u budućnosti. Poţelim se nasmijati čudnovatosti svega. Preplavljena sam godinama poznavanja Henryja dok me on gleda, zbunjen i prestrašen. Henryja odjevenog u stare ribičke hlače moga tate koji me strpljivo ispituje tablicu mnoţenja, francuske glagole, glavne gradove svih drţava; Henryja koji se smije nekom osebujnom ručku koje je moje sedmogodišnje ja donijelo na Livadu; Henryja u smokingu koji, na moj osamnaesti rođendan, drhtavim rukama otkopčava puceta svoje košulje. Ovdje! Sada! - Hajde sa mnom na kavu ili večeru ili nešto... - Naravno da mora reći da; Henry koji me voli u prošlosti i budućnosti mora me zavoljeti sada, u munjevitom, gotovo nečujnom odjeku drugog vremena. Na moje golemo olakšanje on uistinu pristane. Dogovorimo se za večeru u obliţnjem tajlandskom restoranu, cijelo vrijeme pod zapanjenim pogledom ţene iza pulta, a onda ja odem, zaboravivši Kelmscotta i Chaucera, lebdeći niz mramorne stepenice, kroz
predvorje izađem na čikaško listopadno sunce i potrčim preko parka rastjerujući psiće i vjeverice, kličući i veseleći se.
HENRY: Rutinsko je jutro u listopadu, sunčano i svjeţe. Na poslu sam, u maloj sobi bez prozora na četvrtom katu Newberryja u kojoj se regulira vlaţnost i popisujem nedavno darovanu zbirku mramor-papira. Papiri su predivni, ali popisivanje je tupo te se dosađujem i ţalim samog sebe. Osjećam se, zapravo, starim, onako kako se moţe osjećati samo dvadesetosmogodišnjak nakon što je pola noći pio preskupu votku i bezuspješno pokušavao ponovno zadobiti naklonost Ingrid Carmichel. Cijelu smo se večer svađali, a sada se ne mogu ni sjetiti zbog čega. U glavi mi lupa. Treba mi kava. Ostavivši marmor-papire u stanju kontroliranog kaosa, prođem kroz ured i pokraj pulta u čitaonici. Zaustavi me Isabellin glas koji kaţe: - Moţda vam gospodin-DeTamble moţe pomoći - čime ţeli reći: Henry, lukavce, kamo se iskradaš? A ta se zapanjujuće lijepa, visoka i vitka djevojka kose boje meda okrene i pogleda me kao da saro njezin osobni Isus. Stisne mi se ţeludac. Ona me očito poznaje, a ja nju ne. Samo Gospod zna što sam rekao, učinio ili obećao tom blistavom biću te sam, na svojem najboljem bibliotekarskom, prisiljen reći: - Mogu li vam kako pomoći? - Djevojka tiho i sugestivno reče Henry! što me uvjeri da se u nekoj vremenskoj točki između nas dogodilo nešto uistinu izvanredno. Zbog toga je još gore to što o njoj ne znam ništa pa čak ni kako se zove. Kaţem: - Poznajemo li se? - a Isabelle mi dobaci pogled kojim kao da kaţe šupčino. No djevojka kaţe: - Ja sam Clare Abshire. Poznavala sam te kao djevojčica - i pozove me na večeru. Zapanjen prihvatim poziv. Ona blista od sreće, iako sam neobrijan, mamuran i u svojem ne baš najboljem izdanju. Naći ćemo se na večeri te iste večeri, u Beau Thaiu, a nakon što me je osigurala za poslije, Clare lebdeći izađe iz čitaonice. Dok omamljen stojim u dizalu, postane
mi jasno da me je golemi blok srećki moje budućnosti nekako pronašao u sadašnjosti te se počnem smijati. Prođem predvorjem i, dok se trčeći stepenicama spuštam prema ulici, vidim kako Clare trči preko Trga Washington, poskakujući i kličući, a ja sam na rubu suza ne znajući zašto.
Kasnije te večeri:
HENRY: U šest poslijepodne odjurim doma s posla i pokušam se učiniti privlačnim. Dom mi je trenutačno majušna, ali bezumno skupa garsonijera na North Dearbornu; neprestano udaram dijelovima sebe u nezgodne zidove, radne plohe i namještaj. Korak broj jedan: otključam sedamnaest brava na vratima stana, ţurno uđem u dnevnu sobu koja je istodobno i ona u
kojoj spavam i počnem skidati odjeću. Korak broj dva: tuširam se i brijem. Korak broj tri: beznadno piljim u dubine ormara i postupno postajem svjestan činjenice da ništa nije baš čisto. Otkrijem jednu bijelu košulju koja je još uvijek u vrećici kemijske čistionice. Odlučim odjenuti crno odijelo, cipele s rupicama i svijetloplavu kravatu. Korak broj četiri: obučem sve to i shvatim da izgledam kao agent FBI-ja. Korak broj pet: bacim pogled oko sebe i shvatim da mi je stan svinjac. Odlučim da večeras Clare neću dovesti u stan čak i ako to bude moguće. Korak broj šest: pogledam se u veliko ogledalo i ugledam koščatog, sto osamdeset pet centimetara visokog muškarca izbezumljena pogleda nalik desetogodišnjem Egonu Schieleu u čistoj košulji i odijelu direktora pogrebnog poduzeća. Pitam se u kojoj me vrsti odjeće ta ţena vidjela budući da iz svoje budućnosti u njezinu prošlost očito ne dolazim u vlastitoj odjeći. Rekla je da je bila djevojčica? Glavom mi projuri preobiIje pitanja bez odgovora. Stanem i jednu minutu dišem. Dobro. Zgrabim novčanik i ključeve i odem: zaključam trideset sedam brava, spustim se u rasklimanom malom dizalu, u dućanu u predvorju kupim ruţe za Clare, u rekordnom vremenu prijeđem dva bloka do
restorana, ali ipak zakasnim pet minuta. Clare već sjedi u separeu; kao da joj je laknulo kada me vidjela. Maše mi kao daje u paradi.
- Bok - kaţem. Clare na sebi ima baršunastu haljinu boje vina i bisere. Izgleda kao Botticellijev lik viđen očima Johna Grahama: ima goleme sive oči, dugi nos, majušna njeţna usta kao u gejše. Ima dugačku crvenu kosu koja joj pokriva ramena i pada do sredine leđa.
Clare je toliko blijeda da na svjetlosti svijeće nalikuje voštanoj figuri. Pruţim joj ruţe. - Za tebe.
- Hvala ti - kaţe Clare s besmislenim zadovoljstvom. Pogleda me i shvati da sam zbunjen njezinim odgovorom. - Nikada mi prije nisi dao cvijeće.
Sjednem u separe nasuprot nje. Fasciniran sam. Ova me ţena poznaje; to nije usputna poznanica iz mojih budućih seoba. Pojavi se konobarica i da nam jelovnike.
- Reci mi - zahtijevam.
- Što?
- Sve. Hoću reći, shvaćaš li zašto te ne poznajem? Uţasno mi je ţao zbog...
- O, ne, ne treba ti biti. Hoću reći, znam... zašto je tako. - Clare spusti glas. - Zato što se za tebe ništa još nije dogodilo, ali ja tebe dugo poznajem.
- Koliko dugo?
- Ĉetrnaestak godina. Prvi sam te put vidjela kada mi je bilo šest godina.
- Isuse. Jesi li me često viđala? Ili si me vidjela samo nekoliko puta?
- Posljednji put kad sam te vidjela rekao si da ti na večeru, kada se ponovno susretnemo, donesem ovo -Clare mi pokaţe svijetloplavi dječji dnevnik - pa - pruţi mi ga - evo ga. - Otvorim ga na mjestu označenom komadom novinskog papira. Na toj je stranici, na kojoj u gornjem desnom uglu vrebaju dva mala koker španijela, popis datuma. Započinje s 23. rujnom 1977., a završava šesnaest
malih plavih stranica sa štencima poslije, 24. svibnja 1989. Brojim. Tu su 152 datuma pomnjivo ispisana plavom kemijskom olovkom i krasopisom šestogodišnjeg djeteta.
- Ti si sastavila popis? Jesu li datumi točni?
- Zapravo si mi ti to diktirao. Prije nekoliko godina rekao si mi da si zapamtio datume s ovog popisa. Stoga ne znam kako ovo postoji; hoću reći, izgleda kako neka vrsta Moebiusove vrpce. Ali, točni su. Zahvaljujući njima, znala sam kada otići na Livadu kako bih te srela. -Konobarica se ponovno pojavi te naručimo: Tom Kha Kai za mene i Gang Mussaman za Clare. Konobar donese čaj, a ja ga oboma nalijem u šalice.
- Što je Livada? - Gotovo skačem od uzbuđenja. Nikada prije nisam upoznao nekoga iz svoje budućnosti, a još manje Botticellijev lik koji me susreo 152 puta.
- Livada je dio posjeda mojih roditelja u Michiganu. Na jednom je njegovom rubu šuma, a na suprotnoj strani kuća. Više-manje u sredini, nalazi se čistina promjera oko tri metra s velikom stijenom pa te, ako si na njoj, nitko iz kuće ne moţe vidjeti zato što se tlo uzdiţe, a onda spušta na čistinu. Ondje sam se igrala zato što sam se voljela igrati sama i mislila kako nitko ne zna da sam tamo. Jednog dana, dok sam bila u prvom razredu, došla sam kući iz škole, otišla na čistinu i našla tebe.
- Bio sam gol golcat i vjerojatno povraćao.
- Zapravo, izgledao si prilično pribrano. Sjećam se da si znao kako se zovem i da si nestao na prilično spektakularan način. Gledajući unatrag, očito je da si bio tamo i prije. Mislim da si prvi put došao 1981.; bilo mi je deset godina. Stalno si govorio Boţe moj i zurio u mene. Ĉinilo se, osim toga, da si prilično izbezumljen zbog golotinje, a ja sam tada već uzimala zdravo za gotovo da će
se taj stari goli tip nekom čarolijom pojaviti iz budućnosti i traţiti odjeću. - Clare se nasmiješi. -1 hranu.
- Što je smiješno?
- Tijekom godina pripremila sam ti neke prilično čudnovate obroke. Maslac od kikirikija i sendviče s inćunima. Paštetu i ciklu na krekerima Ritz. Mislim da sam dijelom to radila i zato što sam htjela vidjeti ima li nešto što nećeš pojesti, a dijelom da te dojmim svojom kulinarskim vještinom.
- Koliko je meni bilo godina?
- Najstarijeg sam te vidjela, mislim, s četrdesetak godina. Ne znam koliko si ih imao kada si bio najmlađi; moţda tridesetak? Koliko ti je godina sada?
- Dvadeset osam.
- Sada mi se činiš veoma mladim. Posljednjih nekoliko godina bio si uglavnom u ranim četrdesetima i činilo se da ti je ţivot, na neki način, teţak... Teško je reći. Kao djetetu svi ti se odrasli čine veliki i stari.
- Što smo, dakle, radili? Na Livadi? To je mnogo vremena.
Clare se nasmiješi. - Mnogo toga. To se mijenjalo ovisno o mojoj dobi i vremenu. Mnogo si mi vremena pomagao sa zadaćama. Igrali smo igre. Uglavnom smo samo razgovarali. Kada sam bila veoma mala, mislila sam da si anđeo; mnogo sam te ispitivala o Bogu. Kao tinejdţerica pokušavala sam te navesti da sa mnom vodiš ljubav, a ti nisi htio, što me je, naravno, samo učvr-stilo u mojoj nakani. Mislim da si smatrao kako ćeš me, na neki način, seksualno iskvariti. U nekim si se stvarima ponašao vrlo roditeljski.
- Oh. To je vjerojatno dobro, ali trenutačno baš ne ţelim da me doţivljavaš kao roditelja. - Pogledi nam se susretnu. Oboje se nasmiješimo; zavjernici smo. - A zima? Mičigenske su zime prilično ţestoke.
- Prokrijumčarila bih te u podrum; kuća ima golemi podrum s nekoliko soba, a jedna od njih je ostava; s druge strane jednog od zidova nalazi se peć centralnog grijanja. Zovemo je čitaonica zato što ondje odlaţemo sve stare knjige i časopise. Jedanput kad si bio ondje bila je oluja i nitko nije išao u školu ni na posao, a ja sam mislila da ću poludjeti dok sam pokušavala naći hranu za tebe zato što je u kući nije bilo baš mnogo. Etta je trebala otići u dućan kada se digla oluja. Tako si zapeo i tri dana čitao Reader's Digest, a ţivio na sardinama i kineskim rezancima.
- Zvuči slano. Unaprijed se veselim. - Naše jelo stiţe. — Jesi li naučila kuhati?
- Ne, ne mogu baš reći da znam kuhati. Nell i Etta svaki bi put poludjele kada u njihovoj kuhinji ne bih samo uzela Coca-colu, a otkako sam se preselila u Chicago nemam kome kuhati pa nisam bila ni motivirana da na tome poradim. Uglavnom sam prezauzeta školom i ostalim te ondje samo jedem. - Clare uzme zalogaj svojeg curryja. - Ovo je uistinu dobro.
- Nell i Etta?
- Nell je naša kuharica. - Clare se nasmiješi. - Nell je kao neka kombinacija cordon hleua i Detroita; tako bi izgledala Aretha Franklin daje Julia Child. Etta je naša domaćica i katica za sve. Ona nam je zapravo kao mama; hoću reći, moja je majka... pa, Etta je uvijek tu, Njemica je i stroga, no djeluje vrlo umirujuće, a majka mi je malo u oblacima, shvaćaš?
Kimnem s ustima punim juhe.
- Oh, tu je i Peter - doda Clare. - Peter je vrtlar.
- Ma nemoj! Obitelj ti ima sluge. To je iznad mojih mogućnosti. Jesam li ikad upoznao nekog iz tvoje obitelji?
- Da, upoznao si baku Meagram neposredno prije no što je umrla. Ona je bila jedina osoba kojoj sam ikada rekla za tebe. Tada je već bila prilično slijepa. Znala je da ćemo se vjenčati pa te je ţeljela upoznati.
Prestanem jesti i pogledam Clare. Ona mi uzvrati pogled, mirna, anđeoska, posve opuštena. - Hoćemo li se vjenčati?
- Pretpostavljam - odgovara ona. - Godinama mi već govoriš da si u vremenu iz kojeg dolaziš, koje god ono bilo, oţenjen za mene.
Previše. To je previše. Zatvorim oči i prisilim se da ni na što ne mislim; izgubiti osjećaj za sada i ovdje posljednje je što ţelim.
- Henry? Henry, jesi li dobro? - Osjetim da je Clare sjela do mene. Otvorim oči, a ona svojim rukama snaţno stiska moje. Pogledam joj ruke i shvatim da su to trudbeničke ruke, grube i ispucale. - Henry, oprosti, jednostavno se ne mogu naviknuti na ovo. Sve je obrnuto. Hoću reći, cijeli ţivot si ti onaj koji sve zna pa sam zaboravila da bih večeras moţda trebala ići polaganije. -Nasmiješi se. - Zapravo, moţda posljednje što si mi rekao prije no što si otišao, bilo je Imaj milosti, Clare. Rekao si to glasom kao da citiraš, a sada mislim da si sigurno citirao mene. - Ona mi i dalje drţi ruke. Gleda me sa ţudnjom, s ljubavlju. Osjećam se duboko poniznim.
- Clare?
-Da?
- Moţemo li se vratiti? Moţemo li se pretvarati da je ovo normalan prvi izlazak dvoje normalnih ljudi?
- Dobro. - Clare ustane i vrati se za svoju stranu stola. Uspravno sjedne i pokuša ne nasmijati se.
- Hm, dobro. Isuse, Clare, ah, pričaj mi o sebi. Hobiji? Kućni ljubimci? Neuobičajene seksualne sklonosti?
- Otkrij sam.
- Dobro. Da vidimo... na kojem si sveučilištu? Sto studiraš?
- Studiram na School of the Art Institute; studiram kiparstvo, a upravo sam počela studirati i izradu papira.
- Sjajno. Kakvi su ti radovi?
Clare kao da je prvi put neugodno. - Pomalo... veliki i imaju veze s... pticama. - Pogleda u stol, a onda otpije malo čaja.
- Pticama?
- Radi se, zapravo, hm, o čeţnji. — Još me uvijek ne gleda te promijenim temu.
- Pričaj mi još o tvojoj obitelji.
- Dobro. - Clare se opusti, nasmiješi. - Pa... moja obitelj ţivi u Michiganu, blizu gradića na jezeru koji se zove South Haven. Naša se kuća nalazi, zapravo, izvan gradskog područja. Prvotno je pripadala roditeljima moje majke, baki i djedu Meagram. On je umro prije nego što sam se ja rodila, a ona je do svoje smrti ţivjela s nama. Meni je bilo sedamnaest godina. Djed mi je bio odvjetnik i otac mi je odvjetnik; otac je upoznao moju majku kada je počeo raditi za djeda.
- Oţenio je, znači, šefovu kći.
- Da. Katkad se, međutim, pitam je li se, zapravo, oţenio šefovom kućom. Majka mi je jedinica, a kuća je
na neki način izvanredna; nalazi se u mnogim knjigama o pokretu Arts and crafts.
- Ima li ime? Tko ju je izgradio?
- Zove se Meadowlark, a sagradio ju je 1896. Peter Wyns.
- Sjajno! Vidio sam je na slikama. Izgrađena je za nekog iz obitelji Henderson, zar ne?
- Da. Bio je to vjenčani dar za Mary Henderson i Dietera Bascombea. Razveli su se dvije godine nakon što su se uselili i prodali kuću.
- Otmjena kuća.
- Obitelj mi je otmjena. A i čudna, kad smo već kod toga.
- Braća i sestre?
- Mark ima dvadeset dvije godine i završava dodiplomski studij prava na Harvardu. Alicia ima sedamnaest godina i u srednjoj je školi. Ĉelistica je. - Otkrijem ljubav prema sestri i određenu ravnodušnost prema bratu. - Nije ti odviše stalo do brata?
- Mark je isti tata. Obojica vole pobjeđivati i s visoka se obraćati ljudima dok im se ne pokore.
- Znaš, ja zavidim ljudima koji imaju braću i sestre, čak i ako ih uopće ne vole.
- Ti si jedinac?
- Da. Mislio sam da znaš sve o meni?
- Znam, zapravo, sve i ništa. Znam kako izgledaš bez odjeće, no do današnjeg poslijepodneva nisam znala kako ti je prezime. Znala sam da ţiviš u Chicagu, ali ne znam ništa o tvojoj obitelji osim da ti je mama umrla u prometnoj nesreći kada ti je bilo šest godina. Znam da mnogo znaš o umjetnosti i da tečno govoriš francuski i njemački; nisam imala pojma da si knjiţničar. Potpuno si mi onemogućio da te pronađem u sadašnjosti; rekao si da će se to dogoditi kada se bude trebalo dogoditi i evo nas.
- Evo nas - suglasan sam. - Pa, moja obitelj nije otmjena; roditelji su mi glazbenici. Otac mi je Richard DeTamble, a majka mi se zvala Annette Lyn Robinson.
- Oh, pjevačica!
- Točno. A on je violinist. Svira u čikaškom simfonijskom orkestru. No, nikada nije uspio kao ona. Šteta, jer je čudesan violinist. Nakon mamine smrti samo se odrţavao na površini. — Stiţe račun. Ni ona ni ja nismo mnogo pojeli, ali hrana me trenutačno ne zanima, Clare uzme torbicu, a ja odmahnem glavom u njezinu smjeru. Ja platim; napustimo restoran i stanemo na ulici Clark, u lijepoj jesenskoj noći. Clare na sebi ima nešto plavo, sloţeno i pleteno i stolu; ja sam zaboravio po-nijeti ogrtač te drhtim.
- Gdje ţiviš? — upita Clare.
Joj. — Ţivim koja dva bloka odavde, ali stan je veoma malen i trenutačno uistinu neuredan. Ti?
- U Roscoe Villageu, na Hoyneu. Ali imam cime-ricu.
- Dođeš li kod mene, morat ćeš zatvoriti oči i broji-ti do tisuću. Moţda imaš gluhu cimericu koja nije nimalo radoznala?
- Nisam te sreće. Nikoga ne dovodim u stan; Cha-risse bi se bacila na tebe i zabadala ti ivere bambusa pod nokte dok joj ne bi sve rekao.
- Ĉeznem za tim da me muči netko tko se zove Cha-risse, no vidim da nemamo isti ukus. Hajdemo u moj
salon. - Idemo prema sjeveru Ulicom Clark. Udem u prodavaonicu alkoholnih pića po bocu vina. Po povratku na ulicu, Clare je zbunjena.
- Mislila sam da ne smiješ piti?
- Ne smijem?
- Dr. Kendrick je bio vrlo strog glede toga.
- Tko je on? - Hodamo polako zato što Clare ima nepraktične cipele.
- Tvoj liječnik; veliki je stručnjak za krono-poremećaj.
- Objasni.
- Ne znam mnogo. Dr. David Kendrick je molekularni genetičar koji je otkrio - koji će otkriti - zašto ljudi imaju krono-poremećaj. Riječ je o genetici; shvatit će to 2006. - Uzdahne. - Valjda je samo prerano. Jednom si mi rekao da će do deset godina biti mnogo više ljudi s tim poremećajem.
- Nikada nisam čuo za nikoga tko ima taj... poremećaj.
- Pretpostavljam da ti Kendrick, čak i da ga sad odmah pronađeš, ne bi mogao pomoći. A da moţe, ne bismo se nikada sreli.
- Nemojmo misliti o tome. - U predvorju smo moje zgrade. Clare ude prije mene u majušno dizalo. Zatvorim vrata i pritisnem broj jedanaest. Ona miriše na staru tkaninu, sapun, znoj i krzno. Duboko udišem. Dizalo se, zvečeći, zaustavi na mojem katu, mi se izvučemo iz njega i krenemo uskim hodnikom. Stavim šaku ključeva u svih sto sedam brava i malko odškrinem vrata. - Stanje se veoma pogoršalo za vrijeme večere. Morat ću ti staviti povez preko očiju. - Clare se smijulji dok ja odlaţem
ključeve i skidam kravatu. Stavim je preko njezinih očiju i čvrsto joj je veţem iza glave. Otvorim vrata, uvedem je u stan i smjestim u naslonjač. - Dobro, počni brojati.
Clare broji. Ja jurim po stanu podiţući donje rublje i čarape s poda, skupljajući ţlice i šalice od kave s raznih vodoravnih površina i bacajući ih u sudoper. Dok izgovara devetsto šezdeset sedam, skinem joj kravatu s očiju. Sofu na razvlačenje pretvorio sam u njezino dnevno izdanje te sjednem na nju. - Vino? Glazba? Svijeće?
- Da, molim.
Ustanem i zapalim svijeće. Potom ugasim svjetlo iznad naših glava, sobom zaplešu mala svjetla i sve poprimi bolji izgled. Stavim ruţe u vodu, pronađem vadičep, izvučem čep i nalijem nam vino. Nakon trenutka razmišljanja pustim EMI-jev CD na kojem moja majka pjeva Schubertove lieder i smanjim glasnoću.
Moj stan u osnovi čine kauč, naslonjač i oko četiri tisuće knjiga.
- Kako lijepo - kaţe Clare. Ustane i ponovno sjedne na sofu. Sjednem di> nje. Jedan ugodan trenutak samo sjedimo i gledamo se. Svjetlost voštanica treperi na Cla-rinoj kosi. Ona pruţi ruku i dotakne mi obraz. - Lijepo je vidjeti te. Postajala sam usamljena.
Privučem je k sebi. Poljubimo se. To je vrlo... skladan poljubac, poljubac ro4en iz duge veze te se zapitam što sam točno radio na toj Clarinoj livadi, no odbacim tu misao. Usne nam se razdvoje; na toj bih točki obično razmatrao kako se probiti kroz razne tvrđave odjeće, no umjesto toga se naslonim i ispruţim po sofi uhvativši Clare ispod ruku i povukavši je sa sobom; zbog baršunaste je haljine skliska te poput baršunaste jegulje otkliza u prostor između mog tijela i naslona sofe. Okrenuta je prema meni, a ja sam glavom naslonjen na rukohvat sofe. Kroz tanku tkaninu osjećam cijelo njezino tijelo uz svoje. Dio mene umire od ţelje da počne skakati, lizati i uranjati, no iscrpljen sam i svladan.
- Jadni Henry.
- Zašto jadni? Svladala me sreća. - I to je točno.
- Oh, zasula sam te svim tim iznenađenjima kao kamenjem. - Clare prebaci nogu preko mene i sjedne točno na vrh mog penisa. To na divan način usmjeri moju pozornost.
- Ne miči se - kaţem.
- Dobro. Ova mi je večer veoma zabavna. Hoću reći, znanje je moć i sve to. Osim toga, oduvijek me je strašno zanimalo gdje ţiviš, kakvu odjeću nosiš i kojim se poslom baviš.
- Voila. - Uvučem ruke pod njezinu haljinu i kliznem joj uz bedra. Nosi čarape i podvezice. Moja djevojka. - Clare?
- Oui.
- Ĉini mi se da je šteta sve izbrbljati odjednom. Mislim da malo slutnje ne bi škodilo.
Clare je posramljena. - Oprosti! Ali, znaš, ja sam godinama slutila. I, nije to kao kolač... pojedeš ga i odeš.
- A ti uzmi kolač i pojedi ga.
- To je moje geslo. - Na usnama joj se pojavi mali pokvareni smiješak, a onda nekoliko puta gurne bokove naprijed-natrag. Ja sad imam erekciju koja je vjerojatno toliko velika da bi je pustili i na najstrašniju spravu u zabavnom parku.
- Ĉesto je po tvome, zar ne?
- Uvijek. Uţasna sam. Osim što si ti, uglavnom, bio neosjetljiv na moja ulagivanja. Grozno sam trpjela pod tvojim reţimom francuskih glagola i dame.
- Utjehu bih, valjda, trebao naći u činjenici što će moje buduće ja barem naći neko oruţje kojim će te podjarmiti. Ĉiniš li ovo svim momcima?
Clare je uvrijeđena; ne znam koliko iskreno. - Ni u snu ne bih to radila s momcima. Kakve ti pokvarenosti padaju na pamet! - Otkopča mi košulju. - Boţe, tako si... mlad. - Snaţno me uštipne za bradavice. Do vraga s krepošću. Shvatio sam kako joj se skida haljina.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sljedeće jutro:
CLARE: Budim se i ne znam gdje sam. Nepoznat strop. Daleki zvukovi prometa. Police s knjigama. Plavi naslonjač preko kojeg je prebačena moja baršunasta haljina, a preko nje muška kravata. Tada se sjetim. Okrenem glavu i eto Henryja. Tako jednostavno kao da to činim čitav ţivot. On spava dubokim snom, izvijen u nekom nemogućem poloţaju, kao da ga je more izbacilo na plaţu, s jednom rukom preko očiju da isključi jutro i dugom crnom kosom raširenom preko jastuka. Tako jednostavno. Ovdje smo. Ovdje i sada, napokon sada.
Oprezno izađem iz kreveta. Henryjev je krevet i njegova sofa. Opruge škripe dok ustajem. Nema mnogo prostora između kreveta i polica te se do hodnika krećem polako i oprezno. Kupaonica je majušna. Osjećam se kao Alica u Zemlji čudesa kada postane golema i mora izbaciti ruku kroz prozor samo da bi se okrenula. Ukrašeni mali radijator uz štropot isijava toplinu. Popiškim se, operem ruke i umijem se. Tada primijetim da su u bijelom porculanskom drţaču dvije četkice za zube.
Otvorim ormarić. Na gornjoj su polici britve, krema za brijanje, tekućina za ispiranje usta, Tylenol, losion za poslije brijanja, plava špekula, čačkalica i dezodorans. Na donjoj su: krema za ruke, tamponi, kutija za dijafragmu, dezodorans, ruţ, bočica multivitamina, tuba spermicida. Ruţ je veoma tamne crvene boje.
Stojim drţeći ruţ. Malo mi je mučno. Pitam se kako izgleda, kako se zove. Pitam se koliko već dugo izlaze. Dovoljno dugo, rekla bih. Vratim ruţ, zatvorim ormarić. U ogledalu ugledam sebe - lice mi je bijelo, a kosa leti na sve strane. Pa, tkogod da si, ja sam sada tu. Moţda jesi Henryjeva prošlost, ali ja sam njegova budućnost. Nasmiješim se samoj sebi. Posudim Henryjev bijeli frotirski ogrtač koji visi s unutrašnje strane vrata. Pod njim, na kuki, svijetloplavi je svileni ogrtač. Bez ikakva posebna razloga osjetim se bolje s njegovim ogrtačem na sebi.
Vratim se u dnevnu sobu u kojoj Henry još uvijek spava. Uzmem svoj sat s prozorske daske i shvatim da je tek šest i pol. Odviše sam nemirna za povratak u krevet. Uđem u čajnu kuhinju u potrazi za kavom. Sve plohe i štednjak pokriveni su hrpama suda, časopisa i ostalog materijala za čitanje. U sudoperu je čak i čarapa. Shvatim daje Henry sinoć sve, bez ikakva reda, jednostavno istovario u kuhinju. Uvijek sam mislila da je Henry veoma uredan. Sada mi je jasno da je on jedan od onih ljudi koji su pedantni kada je u pitanju njihov izgled, a u potaji nemarni glede svega ostaloga. Pronađem kavu u hladnjaku, pronađem aparat za kavu i počnem je pripremati. Dok čekam da se skuha, pomno pregledavam Henryjeve police s knjigama.
Tu je Henry kojeg poznajem. Donneove Elegije, Pjesme i Soneti. Doktor Faustus Christophera Marlowea. Goli ručak. Anne Bradstreet, Immanuel Kant. Barthes, Foucault, Derrida. Blakeove Pjesme nevinosti i iskustva. Winnie the Pooh. Alica s bilješkama. Heidegger. Rilke. Tristam Shandy. Wisconsin Death Trip. Aristotel. Bishop Berkley. Andrew Marvell. Hipotermija, ozebline i ostale ozljede od hladnoće.
Krevet zaškripi, a ja odskočim. Henry se podigne u sjedeći poloţaj škiljeći u mene na jutarnjoj svjetlosti. Tako je mlad, tako prije... Još me ne poznaje. Odjednom me uhvati strah da je zaboravio tko sam.
- Izgledaš kao da ti je hladno - kaţe. - Vrati se u krevet, Clare.
- Napravila sam kavu - izjavim ja.
- Mmm, osjećam kako miriše. Ali, prvo dođi i reci dobro jutro.
Uđem u krevet još uvijek u jutarnjem ogrtaču. On uvuče ruku ispod njega, a onda se na jedan kratak trenutak zaustavi; shvatim da je povezao stvari i da u mislima pregledava kupaonicu preko puta mene.
- Smeta li ti? - pita. Oklijevam.
- Da, smeta ti. Naravno da ti smeta. - Henry sjedne, ja također. Okrene glavu prema meni, pogleda me. - To je i onako bilo pri kraju.
- Gotovo?
- Spremao sam se prekinuti s njom. Samo što je loš trenutak. Ili dobar, ne znam. - Pomnjivo mi pretraţuje lice u potrazi za čim? Oproštenjem? Nije njegova greška. Kako je mogao znati? - Na neki način već dugo mučimo jedno drugo... - Govori sve brţe, a onda stane. - Ţeliš li znati? -Ne.
- Hvala ti. - Henry rukama pređe preko lica. -Oprosti. Nisam znao da ćeš doći inače bih više toga počistio. Hoću reći, svoj ţivot, ne samo stan. - Ispod Henryjevog uha mrlja je od ruţa te ispruţim ruku i istrljam je. Uzme mi ruku i zadrţi je. - Jesam li veoma različit? Od onoga što si očekivala? - upita sa strahom.
- Da... - sebičniji si, pomislim, ali kaţem - mlađi si. Promisli o tome. - Je li to dobro ili loše?
- Drukčije. - Objema rukama prelazim preko Henryjevih ramena i leđa, trljajući mišiće, istraţujući udubine. - Jesi li se vidio u četrdesetima?
- Da. Izgledam kao da me netko razvukao i osakatio.
- Da. Ali si manje, hoću, zapravo, reći, više... Hoću reći, poznaješ me, pa...
- Pa mi upravo ţeliš reći da sam pomalo nespretan i netaktičan.
Odmahnem glavom, iako mislim upravo to. - Radi se samo o tome da sam sve to iskusila, a ti... Nisam naviknuta biti s tobom kada se ne sjećaš ničega što se dogodilo.
Henry je smrknut. - Oprosti. Ali osoba koju poznaješ još ne postoji. Drţi se mene, a ona se, prije ili kasnije, mora pojaviti. To je, međutim, najviše što mogu učiniti.
- Pošteno - kaţem. - Ali u međuvremenu... Okrene se i uzvrati mi pogled. - U međuvremenu?
- Ţelim...
- Ţeliš?
Pocrvenim. Henry se nasmiješi i njeţno me gurne na jastuke. - Znaš.
- Ne znam mnogo, ali tu i tamo mogu nešto pretpostaviti.
Poslije drijemamo toplo pokriveni blijedim suncem listopadskog jutra, koţe uz koţu, a Henry kaţe nešto u straţnji dio moga vrata što ne razumijem.
-Što?
- Mislio sam; ovdje je s tobom vrlo mirno. Lijepo je samo leţati znajući da je budućnost na neki način sređena.
- Henry?
- Mmm?
- Kako to da samom sebi nikada nisi rekao za mene?
- Oh. Ne činim to. -Što?
- Obično si ne govorim stvari koje se još nisu dogodile osim ako se ne radi o nečemu velikome, nečemu što će mi dovesti ţivot u pitanje. Pokušavam ţivjeti kao normalna osoba. Nije mi čak ni drago biti u vlastitoj blizini te pokušavam ne naletjeti na sebe osim ako nemam izbora.
Kratko razmislim o tome. - Ja bih sebi sve rekla.
- Ne, ne bi. To stvara mnogo neprilika.
- Uvijek sam te pokušavala natjerati da mi nešto kaţeš. - Okrenem se na leđa, a Henry podboči glavu rukom i pogleda me. Lica su nam udaljena oko centimetar i pol. Tako je neobično razgovarati gotovo onako kao što smo uvijek razgovarali, ali mi se zbog tjelesne blizine teško usredotočiti.
- Jesam li ti govorio? - upita.
- Ponekad. Kad si bio raspoloţen ili kad si morao.
- Kao na primjer?
- Vidiš? Ţeliš znati. Ali neću ti reći.
Henry se nasmije. - Dobro mi stoji. Hej, gladan sam. Hajdemo doručkovati.
Vani je prohladno. Automobili i biciklisti voze Dear-bornom dok parovi šeću po pločnicima i evo nas među njima, na jutarnjem suncu, drţimo se za ruke, napokon zajedno tako da nas svi mogu vidjeti. Osjetim lagani ubod ţaljenja, kao da sam izgubila tajnu, a onda navalu ushićenja: sada sve počinje.
PRVI PUT ZA SVE
nedjelja, 16. lipnja 1968.
HENRY: Prvi je put bilo čarobno. Kako sam mogao znati što to znači? Bio je moj peti rođendan te smo otišli u Fieldov prirodoslovni muzej. Mislim da nikada prije nisam bio u Fieldovom muzeju. Roditelji su mi cijeli tjedan pričali o čudima koja se tamo mogu vidjeti, prepariranim slonovima u velikoj dvorani, kosturima dinosaura, dioramama sa špiljskim čovjekom. Mama se upravo vratila iz Sydneyja i donijela mi nevjerojatno velikog, izvanredno plavog leptira, Papilio ulyssesa, umet-nutog u okvir ispunjen pamukom. Drţao bih ga blizu lica, tako blizu da nisam mogao vidjeti ništa osim te plave boje. Ispunio bi me nekim osjećajem, osjećajem kojeg sam poslije pokušavao ponoviti alkoholom i napokon opet našao s Clare, osjećajem jedinstva, zaborava, nesvjesnosti u najboljem smislu te riječi. Roditelji su mi opisivali pretince i pretince leptira, kolibrića, buba. Bio sam tako uzbuđen da sam se probudio prije zore. Navukao sam tenisice, uzeo Papilia ulyssesa te u
pidţami izašao u straţnje dvorište i stepenicama se spustio do rijeke. Sjeo sam na pristanište i gledao kako se pojavljuje svjetlo. Pokraj mene je plivajući prošla pačja obitelj, a na pristaništu s druge strane rijeke pojavio se rakun i radoznalo me pogledao prije no što je oprao i pojeo svoj doručak. Moţda sam zaspao. Ĉuo sam kako me mama zove i potrčao stepenicama kliskim od rose pazeći da ne ispustim leptira. Bila je ljuta zato što sam sam otišao na pristanište, ali nije od toga napravila predstavu budući da mi je bio rođendan.
Ni jedan ni drugi nisu radili te večeri te nisu ţurili s odijevanjem i izlaskom. Ja sam bio spreman mnogo prije njih. Sjeo sam na njihov krevet i pretvarao se da čitam partituru. Negdje u tu vrijeme moji su roditelji, glazbenici, shvatili da njihov jedini potomak nije glazbeno nadaren. Nije da se nisam trudio; u glazbi jednostavno nisam mogao čuti ono što i oni. Uţivao sam u glazbi, ali gotovo da i nisam imao sluha. Iako sam s četiri godine mogao čitati novine, partiture su za mene bile samo lijepe crne frčke. Moji su se roditelji, međutim, još uvijek nadali da bi u meni mogao postojati neki skriveni glazbeni dar te je, kada sam uzeo partituru, mama sjela pokraj mene da mi pomogne. Mama je vrlo brzo zapjevala, a ja sam je pratio uţasno zavijajući i puckajući prstima; hihotali smo, a ona me je škakljala. Tata je izašao iz kupaonice s ručnikom oko struka i pridruţio nam se te su nekoliko divnih trenutaka plesali po sobi stisnuvši me između sebe. Onda je zazvonio telefon te se prizor rasplinuo. Mama se otišla javiti, a tata me spustio na krevet i obukao se.
Naposljetku su se spremili. Mama je na sebi imala crvenu haljinu bez rukava i sandale; nokte na rukama i nogama nalakirala je tako da bojom odgovaraju haljini. Tata je blistao u tamnoplavim hlačama i bijeloj košulji kratkih rukava i tako djelovao kao umirujuća pozadina maminoj raskoši.
Svi smo se nagurali u auto. Kao i uvijek, cijelo sam straţnje sjedište imao samo za sebe te sam se ispruţio i gledao kako visoke zgrade uz Lake Shore Drive brzo prolaze pokraj prozora.
- Sjedni, Henry - rekla je mama. - Tu smo.
Sjeo sam i pogledao muzej. Dotadašnje djetinjstvo proveo sam tako da su me vukli po glavnim europskim gradovima te je Fieldov muzej zadovoljio moju predodţbu „muzeja", ali njegovo nadsvođeno kameno pročelje nije bilo ništa posebno. Budući da je bila nedjelja, imali smo malih poteškoća s parkingom, ali smo na kraju parkirali i pješice krenuli uz jezero, pokraj brodova, kipova i uzbuđene djece. Prošli smo između teških stupova i ušli u muzej.
A onda sam postao opčinjeni dječak.
Tu je sva priroda bilo uhvaćena, označena, sloţena prema logici koja se činila bezvremenskom, kao da ju je propisao Bog, moţda Bog koji je zametnuo izvorne spise o Stvaranju i zamolio osoblje Fieldovog muzeja da mu pomogne i pobrine se za sve. Za moje petogodišnje ja, koje je jedan jedini leptir mogao baciti u ekstazu, hodati po Fieldovom muzeju značilo je hodati po Rajskom vrtu i vidjeti sve što se tamo događa.
Tog smo dana vidjeli toliko toga: leptire, naravno, pretince i pretince s leptirima iz Brazila, s Madagaskara, čak i brata moga plavog leptira iz Australije. Muzej je bio mračan, hladan i star što je pojačavalo osjećaj prekida, vremena i smrti koji su unutar njegovih zidova bili zaustavljeni. Vidjeli smo kristale i pume, bizamske štakore i mumije, fosile i još fosila. Ručak koji smo ponijeli sa sobom pojeli smo na muzejskoj tratini, a onda se ponovo bacili na ptice, aligatore i neandertalce. Pri kraju samo bio toliko umoran da sam jedva stajao, ali nisam mogao podnijeti pomisao da ću otići. Došli su čuvari i sve nas obzirno ispratili do vrata; trudio sam se ne zaplakati ali sam unatoč tome počeo plakati zbog iscrpljenosti i ţelje. Tata me podigao te smo otišli do auta.
Zaspao sam na straţnjem sjedištu, a kada sam se probudio, stigli smo kući. Bilo je vrijeme za večeru.
Jeli smo u stanu gospodina i gospode Kim. Oni su bili naši kućegazde. Gospodin Kim bio je osoran, zbijen čovjek kojemu sam, čini se, bio drag, ali koji nikada nije mnogo govorio, a gospoda Kim (ja sam je zvao Kimy) bila je moja prijateljica, moja luda korejska dadilja koja je igrala karte. Veći dio sati u budnom stanju provodio sam s Kimy. Mama nije bila baš neka kuharica, a Kimy je majstorski znala napraviti sve, od soufflea do bi bim bopa. Te je večeri, za moj rođendan, napravila pizzu i čokoladnu tortu.
Pojeli smo. Svi su otpjevali Sretan rođendan, a ja sam ugasio svjećice. Ne sjećam se što sam poţelio. Smio sam ostati budan dulje no inače zato što sam još bio uzbuđen zbog svega što sam vidio, a i zato što sam spavao tako kasno poslijepodne. Sjeo sam na straţnji trijem u pidţami s mamom i tatom, gospodom i gospodinom Kim, pio limunadu, gledao plavetnilo večernjeg neba, slušao cvrčke i zvukove s televizora iz drugih stanova. Na kraju je tata rekao: .Vrijeme je za krevet, Henry." Oprao sam zube, pomolio se i legao. Bio sam iscrpljen, ali posve budan. Tata mi je neko vrijeme čitao, a onda su on i
mama, vidjevši da i dalje ne mogu zaspati, ugasili svjetlo, prikučili vrata i otišli u dnevnu sobu. Dogovorili smo se da će mi svirati koliko god budem htio, ali sam morao slušati iz kreveta. Tako je mama sjela za klavir, a tata izvadio violinu te su dugo svirali i pjevali. Uspavanke, lie-der, nokturna; uspavljujuću glazbu kako bi smirili divljeg dječaka u sobi. Na kraju je mama ušla provjeriti jesam li zaspao. Zacijelo sam izgledao maleno i oprezno u svojem krevetiću poput noćne ţivotinje u pidţami.
- Oh, dušo. Još si uvijek budan? Kimnuo sam.
- Tata i ja idemo leći. Jesi li dobro?
Rekao sam da, a ona me zagrlila. - Danas je u muzeju bilo prilično uzbudljivo, ha?
- Moţemo li sutra opet ići?
- Sutra ne, ali ćemo ići uistinu brzo, dobro?
- Dobro.
- Laku noć. — Ostavila je otvorena vrata i ugasila svjetlo u hodniku. - Mirno spavaj. Slatko sanjaj.
Ĉuo sam tihe zvukove, vodu koja teče, potezanje vode u kupaonici. Onda je sve utihnulo. Izašao sam iz kreveta i kleknuo ispred prozora. Vidio sam svjetla u susjednoj kući, a negdje je prošao auto iz kojeg je treštao radio. Ostao sam tako neko vrijeme pokušavajući zaspati, a onda sam ustao i sve se promijenilo.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
subota, 2. siječnja 1988., 4:03 / nedjelja, 16. lipnja 1968., 22:46 (Henryju su 24 i 5 godina)
HENRY: Ĉetiri su sata i tri minute krajnje hladnog siječanjskog jutra, a ja upravo stiţem kući. Bio sam na
plesu, samo sam polupijan, ali posve iscrpljen. Dok petljam s ključevima u svijetlom predvorju, padnem na koljena osjećajući vrtoglavicu i mučninu, a onda u mraku povratim po pločicama na podu. Podignem glavu i ugledam crveno osvijetljeni znak izlaza, a onda mi se oči priviknu, a ja ugledam tigrove, špiljske ljude s dugim kopljima, špiljske ţene zaodjenute skromnim koţama po strateškim mjestima i vučje pse. Srce mi brzo udara i jedan dugi, alkoholom smućeni, trenutak mislim Tihoga, dospio sam do kamenog doba, sve dok ne shvatim da se znak izlaza ipak pojavljuje u dvadesetom stoljeću. Ustanem, tresući se, i uputim prema vratima; pločice su ledene pod mojim stopalima, ja najeţen. Vlada posvemašnja tišina. Zrak je vlaţno hladan od klimatizacije. Dođem do
ulaza i pogledam u sljedeću prostoriju. Puna je staklenih škrinja; odsjaj bijelog uličnog svjetla kroz visoke prozore pokazuje mi tisuće buba. Bogu hvala, u Fieldovom sam muzeju. Mirno stojim i duboko dišem, pokušavajući razbistriti glavu. Nešto od toga je poznato mojem sputanom mozgu te pokušavam to iščeprkati. Trebao bih nešto učiniti. Da. Moj peti rođendan... netko je bio tu, a ja ću ubrzo biti taj netko... Treba mi odjeća. Da. Doista.
Velikom brzinom istrčim kroz bubomaniju u dugačak hodnik koji presijeca drugi kat, spustim se zapadnim stubištem na prvi kat, zahvalan što sam u eri u kojoj nema detektora pokreta. Veliki slonovi prijeteći se uzdiţu iznad mene na mjesečini te im mahnem idući prema darovnom dućančiću koji se nalazi desno od glavnog ulaza. Kruţim oko robe i pronađem nekoliko predmeta koji obećavaju: ukrašeni otvarač za pisma, metalni straničnik s oznakama Fielda te dvije majice na kojima su dinosauri. Brave na ormarima prava su šala; izbacim ih ukosnicom koju sam pronašao pokraj blagajne i uzeo. Dobro. Stepenicama se popnem na treći kat. To je Fieldovo „potkrovlje" u kojem su laboratoriji; tu su uredi. Pregledavam imena na vratima, no nijedno mi ništa ne znači; na kraju odaberem nasumice i uvlačim straničik u bravu sve dok kvaka ne popusti, a ja ne uđem.
To je ured nekog V M. Williamsona koji je vrlo neuredan tip. Soba je pretrpana papirima i šalicama kave, a cigarete izlaze iz pepeljara; na njegovom je radnom stolu kostur zmije djelomično pomičnih zglobova. Pregledam na brzinu teren u potrazi za odjećom i ne pronađem ništa. Susjedni ured pripada ţeni, J. E Bettey. Pri trećem pokušaju imam sreće. D. W. Fitch ima cijelo odi-jelo koje uredno visi na zidnoj vješalici za kapute i poprilično mi odgovara, iako mi je malo kratko na rukama i nogama i ima široke revere. Ispod jakne obučem jednu majicu s dinosaurom. Nemam cipela, ali izgledam pristojno. U radnom stolu D. W. drţi, osim toga, neotvoren paket keksa Oreo; hvala mu. Prisvojim ih i oprezno odem zatvorivši vrata za sobom.
Gdje sam bio kada sam vidio sebe? Zatvorim oči, a umor me tjelesno svladava milujući me uspavljujućim prstima. Zamalo zaspem na nogama, ali se uhvatim i tada mi postane jasno: čovjek, kojeg vidim kao siluetu, ide prema meni osvijetljen odostraga muzejskim ulaznim vratima. Moram se vratiti u Veliku dvoranu.
Vratim se, a u njoj je sve tiho i mirno. Pređem sredinom sobe pokušavajući umnoţiti pogled na vrata, a onda sjednem blizu garderobe kako bih na pozornicu
ušao s lijeva. Ĉujem kako mi krv struji u glavi, kako zuji klimatizacijski sustav, kako automobili fijuču po Lake Shore Driveu. Polako pojedem deset keksa, njeţno ih lomeći, struţući punjenje prednjim zubima, odgrizaju-ći komadiće čokoladnih polovina kako bi potrajale. Nemam pojma koliko je sati niti koliko moram čekati. Sada sam uglavnom trijezan i prihvatljivo budan. Vrijeme prolazi, ništa se ne događa. Naposljetku začujem tih mukao zvuk, teško disanje. Tišina. Ĉekam. Tiho ustanem i nečujno uđem u predvorje, polako hodam kroz svjetlo koje koso pada preko mramornog poda. Stanem na sredini vrata i poviknem, ne glasno: - Henry.
Ništa. Dobar dječak, oprezan i tih. Pokušam opet. - U redu je, Henry. Ja sam tvoj vodič, tu sam da te provedem po muzeju. To je posebna tura. Ne boj se, Henry.
Ĉujem lagan, oh, kako slabašan zvuk. - Donio sam ti majicu, Henry. Tako se nećeš prehladiti dok budemo razgledali izloške. - Sada ga razaznajem; stoji na rubu mraka. — Evo. Hvataj. — Bacim je prema njemu, ona nestane, a onda on zakorači na svjetlo. Majica mu je do koljena. Petogodišnji ja, tamne kose koja strši, blijed poput mjeseca, sa smeđim, gotovo slavenskim očima, ţilav i nespretan poput ţdrebeta. S pet godina sam sretan, obloţen normalnošću, u zagrljaju roditelja. Sve se pro-mijenilo počevši od tog trenutka.
Polako krenem naprijed, nagnem se prema njemu, tiho mu kaţem: - Bok. Drago mi je što te vidim, Henry. Hvala ti što si došao večeras.
- Gdje sam? Tko ste vi? - Glas mu je tanušan i visok i pomalo se odbija o hladni kamen.
- U Fieldovom si muzeju. Poslan sam da ti pokaţem neke stvari koje ne moţeš vidjeti po danu. I ja se zovem Henry. Nije li to čudno?
On kimne.
- Bi li malo keksa? Volim jesti kekse kada obilazim muzeje. Tako je u doţivljaj uključeno više osjetila. — Ponudim ga keksima. On oklijeva, ne zna je li to u redu, gladan je, ali ne zna koliko ih moţe uzeti a da ne ispadne nepristojan. - Uzmi ih koliko god hoćeš. Ja sam ih pojeo već deset pa me moraš dostići. - Uzme tri. - Ima li nešto što bi prvo ţelio vidjeti? - Odmahne glavom. — Reći ću ti nešto. Hajdemo na treći kat; tamo drţe sve ono što nije izloţeno. Dobro?
- Dobro.
Idemo kroz tamu, penjemo se stepenicama. On se ne kreće brzo te se polako penjem s njim.
- Gdje je mama?
- Doma, spava. Ovo je posebni obilazak samo za tebe zato što ti je rođendan. Osim toga, odrasli ne rade ovakve stvari.
- Nisi li i ti odrastao?
-Ja sam krajnje neobičan odrastao čovjek. Posao mi je doţivljavati pustolovine. Zbog toga sam, naravno, objeručke prihvatio mogućnost da te povedem po Fieldovom muzeju kada sam čuo da se ţeliš vratiti.
- Ali kako sam dospio ovamo? - Zaustavi se na vrhu stepenica i pogleda me potpuno zbunjen.
- To je tajna. Kaţem li ti je, moraš se zakleti da nikome nećeš reći.
- Zašto?
- Zato što ti ne bi vjerovali. Moţeš reći mami ili Kimy ako hoćeš, ali to je sve. Dobro?
- Dobro...
Kleknem ispred njega, moga nevinog ja, i pogledam ga u oči. - Ĉasna riječ?
- Hu-huh...
- Dobro. Ovako stoje stvari: ti si putovao kroz vrijeme. Bio si u svojoj sobi, a onda, odjednom, puf!, evo te ovdje; nije toliko kasno te imamo mnogo vremena da sve pogledamo prije no što budeš morao kući. - Tih je i zbunjen. — Ima li to smisla?
- Ali... zašto?
- Pa, još nisam shvatio. Obavijestit ću te kada saznam. U međuvremenu bismo se trebali kretati. Jesi li za keks?
Uzme jedan, a onda se polako uputimo niz hodnik. Odlučim eksperimentirati. - Pokušajmo s ovim. - Uvučem straničnik u vrata označena brojem 306 i otvorim ih. Upalim svjetla, a po podu su stijene veličine bundeve, cijele i raspolovljene, hrapave izvana, a prošarane ţilicama metala iznutra. - Uh, Henry, pogledaj. Meteoriti.
- Sto su meteoriti?
- Kamenje koje pada iz svemira. - Gleda me kao da sam ja iz svemira. - Da pokušamo s drugim vratima? — Kimne. Zatvorim sobu s meteoritima i pokušam sa sobom s druge strane hodnika. Prostorija je puna ptica. Ptica u simuliranom letu, ptica koje vječno sjede na granama, ptičjih glava, ptičjih koţa. Otvorim jednu od stotine ladica; sadrţi desetak staklenih cijevi, a u svakoj od njih nalazi se majušna zlatna i crna ptica kojoj je oko noge privezano ime. Henryjeve su oči velike kao tanjuri. - Ţeliš li dotaknuti jednu?
-Uh.
Skinem podstavu od vate s otvora cijevi i istresem češljugara na svoj dlan. Zadrţao je oblik cijevi. Henry s ljubavlju pogladi njegovu glavicu. - Spava li?
- Više manje. - Oštro me pogleda, ne vjerujući mojim dvosmislenim riječima. Njeţno umetnem češljugara natrag u cijev, vratim vatu i cijev na mjesto, zatvorim ladicu. Tako sam umoran. Ĉak me i sama riječ san mami, zavodi. Vodim nas u hodnik i iznenada se sjetim što mi se svidjelo te noći kada sam bio mali.
- Hej, Henry. Hajdemo u knjiţnicu. — On slegne ramenima. Sada brzo hodam, a on trči da odrţi korak. Knjiţnica je na trećem katu, u istočnom dijelu zgrade. Stigavši tamo, stojim minutu razmišljajući o bravama. Henry me gleda kao da kaţe To je, dakle, to. Opipam dţepove i pronađem otvarač za pisma. Drmajući skinem drvenu kvaku i, gle, unutra je lijepi tanki metalni šiljak. Zabodem njegovu polovicu u bravu i opipam. Ĉujem kako iskaču zadrţači, a onda, izvukavši je, uguram unutra drugu polovinu, uzmem straničnik i Sezame, otvori se.
Moj je pratilac, napokon, primjereno impresioniran. - Kako ste to učinili?
- Nije tako teško. Naučit ću te drugi put. Entrez! -Pridrţim vrata, a on uđe. Upalim svjetla i pojavi se čitaonica; teški drveni stolovi i stolci, crvenkastosmeđi sag, golemi odbojni informativni pult. Knjiţnica Fieldovog muzeja nije projektirana da bi se svidjela petogodišnjacima. To je knjiţnica zatvorena za javnost koju koriste znanstvenici. Uz zidove prostorije stoje police za knjige, ali na njima su uglavnom u koţu uvezani viktorijanski znanstveni časopisi. Knjiga koju traţim u velikoj je ostakljenoj
hrastovoj vitrini koja stoji u središtu prostorije. Izbijem bravu ukosnicom i otvorim staklena vrata. Fieldov bi muzej uistinu trebao ozbiljnije pristupiti sigurnosti. Ne osjećam se odviše loše zbog
toga; ipak sam ja pravi knjiţničar, u Newberryju stalno drţim predavanja uz demonstraciju materijala. Odem iza informativnog pulta, pronađem komad filca i nekoliko podloţaka te ih poloţim na najbliţi stol. Potom zatvorim i pomnjivo izvadim knjigu iz vitrine te je stavim na file. Izvučem stolac. - Evo, popni se da bolje vidiš. - On se popne, a ja otvorim knjigu.
To su Audubonove Ptice Amerike, luksuzna, divna knjiga vrlo velikog formata koja je visoka gotovo kao moje mlađe ja. To je najljepši postojeći primjerak, a ja sam mnoga kišna poslijepodneva proveo diveći joj se. Otvorim prvu stranicu u boji, a Henry se nasmiješi i pogleda me. - Sjeverni gnjurac - pročita. - Izgleda kao patka.
- Da, izgleda. Kladim se da ću pogoditi koja ti je ptica najdraţa.
Odmahne glavom i nasmiješi se.
- U što ćemo se kladiti?
Spusti pogled na sebe u majici s T-Rexom i slegne ramenima. Poznat mije taj osjećaj.
- Sto kaţeš na ovo: pogodim li, dobiješ keks, ne pogodim li, pojedeš keks?
Razmisli i zaključi da je oklada sigurna. Otvorim knjigu na flamingu. Henry se nasmije.
- Imam li pravo? -Da!
Lako je biti sveznajući kada si sve to već učinio. -Dobro, evo tvojeg keksa. A ja dobivam jednog zato što
sam pogodio. Ali, moramo ih čuvati dok ne završimo s knjigom; ne ţelimo mrvice po plavim drozdovima, je li tako?
- Tako je! - On stavi keks na rukohvat stolca te opet krećemo od početka i polako listamo stranice s pticama, mnogo ţivljim od stvarne ptice u staklenoj cijevi nešto dalje u hodniku.
- Ovo je velika plava čaplja. Uistinu je velika, veća od flaminga. Jesi li ikada vidio kolibrića?
- Danas sam ih vidio!
- Tu, u muzeju? -Da.
- Ĉekaj samo da vidiš jednoga vani — oni su poput majušnih helikoptera, krila im se miču toliko brzo da vidiš samo mrlju... - Okretanje stranice je kao pravljenje kreveta, golemi se potez papira polako uzdiţe i savija. Henry pozorno stoji, svaki put očekuje novo čudo, ispušta tihe zvukove zadovoljstva za svakog ţdrala, lisku, njorku, djetlića. Na posljednjoj stranici u boji na kojoj je snjeţna strnadica, sagne se i dodirne stranicu, njeţno milujući gravuru. Pogledam njega, pogledam knjigu, sjećam se, ove knjige, ovog trenutka, prve knjige koju sam volio, sjećam se da sam se ţelio uvući u nju i zaspavati.
-Jesi li umoran? -Da.
- Hoćemo li?
- Dobro.
Zatvorim Ptice Amerike, vratim ih u njihov stakleni dom otvorene na flamingu, zatvorim i zaključam vitrinu. Henry skoči sa stolca i pojede keks. Vratim file na pult i stolac pod stol. Henry ugasi svjetlo, a onda napustimo knjiţnicu.
Lutamo, srdačno čavrljamo o ţivotinjama što lete, ţivotinjama što puţu i jedemo naše Oreo kekse. Henry mi priča o mami, tati i gospođi Kim koja ga uči kako napraviti lazanje i Brendi koju sam zaboravio, a koja mije, kao djetetu, bila najbolja prijateljica sve dok joj se obitelj nije preselila u Tampu na Floridi, tri mjeseca od tog trenutka. Stojimo ispred Bušmana, legendarne gorile srebrnih leđa, čija nas preparirana divota mrko gleda iz njegovog malog mramornog postolja u hodniku prvog kata, kada Henry vikne, zatetura prema naprijed, ţurno me uhvati, ja ga zgrabim, a on nestane. Majica je topla prazna tkanina u mojim rukama. Uzdahnem i odem na gornji kat kako bih
se neko vrijeme zadubio u mumije. Moje je mlađe ja sada doma i ulazi u krevet. Sjećam se, sjećam. Ujutro sam se probudio i sve je to bio divan san. Mama se nasmijala i rekla da je putovanje kroz vrijeme zabavno i da bi i ona ţeljela to probati.
Bio je to prvi put.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
PRVI SUSRET, DRUGI PUT
petak, 23. rujna 1977. (Henryju je 36, a Clari 6 godina)
HENRY: Na Livadi sam i čekam. Ĉekam malo odmaknut od čistine, gol, zato što odjeća koju Clare čuva za mene u kutiji ispod kamena nije tu; ni kutija nije tu te sam sretan što je poslijepodne lijepo, vjerojatno rani rujan neke nepoznate godine. Ĉučim u visokoj travi. Razmišljam. To što nema kutije pune odjeće znači da sam stigao u vrijeme prije no što smo se Clare i ja upoznali. Moţda Clare još nije ni rođena. To se već događalo i bolno je; nedostaje mi Clare, a vrijeme provodim gol, skrivajući se na Livadi, ne usuđujući se pokazati u blizini Clarine obitelji. Ĉeznutljivo mislim na stabla jabuka na zapadnom rubu Livade. U to bi doba godine tamo trebalo biti jabuka, malih, kiselih jabuka koje ţvaču jeleni, ali su, ipak, jestive. Ĉujem kako su se zalupila vanjska mreţasta vrata i provirim iznad trave. Neko dijete trči navrat-nanos; stegne mi se srce dok prilazi stazom kroz valovitu travu, a Clare izbije na čistinu.
Veoma je mlada. Ničeg nije svjesna; sama je. Još je uvijek u školskoj uniformi, tamnozelenom puloveru s bijelom bluzom, dokoljenkama s mokasinkama, a u ruci joj je vrećica Marshall Fielda i ručnik za plaţu. Clare prostre ručnik po tlu i istrese sadrţaj vrećice: sve zamislive vrste pisalica. Stare kemijske olovke, male tupaste olovke iz knjiţnice, bojice, smrdljive markere, nalivpera. Ima i hrpu pisaćih potrepština iz očeva ureda. Posloţi pisalice i dobro protrese hrpu papira, a onda
počne iskušavati svaku olovku, oprezno povlačeći crte i zavijutke, pjevušeći ispod glasa. Nakon što sam neko vrijeme pozorno slušao, prepoznam glavnu melodiju iz Dick Van Dyke Showa.
Oklijevam. Clare je zadovoljna, zaokupljena. Mora da joj je oko šest godina; ako je rujan, vjerojatno je upravo krenula u prvi razred. Ona me očito ne čeka, neznanac sam i siguran da u prvom razredu prvo naučiš kako ne smiješ imati nikakva posla s neznancima koji se goli pojave na tvojem omiljenom tajnom mjestu, koji znaju kako se zoveš i koji ti kaţu da to ne kaţeš mami i tati. Pitam se je li danas dan kada bismo se trebali upoznati ili neki drugi. Moţda bih trebao biti vrlo tih te će ili Clare otići, a ja moći nastaviti ţvakati one jabuke i ukrasti nešto odjeće ili ću se ja vratiti programiranju prema redovnom rasporedu.
Prenem se iz maštanja i shvatim da Clare zuri ravno u mene. Prekasno shvatim da sam pjevušio s njom.
- Tko je tamo? - bijesno će Clare. Izgleda kao uistinu ljuta guska, izvijena vrata i nogu. Brzo razmišljam.
- Pozdrav, Zemljanine - započinjem blago.
- Mark! Idiote! - Clare pogledom potraţi nešto što bi bacila na mene i odluči se za cipele koje imaju teške, oštre pete. Skine ih i uistinu baci. Mislim da me ne vidi dobro, ali ima sreće te me jedna od njih pogodi u usta. Usne mi počnu krvariti.
- Molim te, nemoj to činiti. - Nemam ništa čime bih zaustavio krv te prinesem ruku ustima, a glas mi postane prigušen. Boli me vilica.
- Tko je to? - Clare je sada prestrašena, a i ja.
- Henry. Henry je, Clare. Neću ti ništa, a volio bih kad više ništa ne bi bacila na mene.
- Vrati mi cipele. Ne poznajem te. Zašto se skrivaš? - Clare me mrko gleda.
Bacim cipele na čistinu. Ona ih podigne i stane, drţeći ih poput pištolja. - Skrivam se zato što sam izgubio odjeću i neugodno mi je. Dolazim izdaleka, gladan sam, nikoga ne poznajem, a sada i krvarim.
- Otkud si? Zašto mi znaš ime?
Istinu i samo istinu. - Iz budućnosti sam. Putujem kroz vrijeme. U budućnosti smo prijatelji.
- Ljudi jedino u filmovima putuju kroz vrijeme.
- Ţelimo da u to vjerujete.
- Zašto?
- Kada bi svi putovali kroz vrijeme, zavladala bi guţva. Kao kada si prošlog Boţića otišla u posjetiti baku Abshire i morala proći kroz zračnu luku O'Hare i kada je bilo mnogo, mnogo ljudi. Mi koji putujemo kroz vrijeme ne ţelimo sami sebi uprskati situaciju pa šutimo.
Clare trenutak razmišlja o tome. - Izađi.
- Posudi mi ručnik. - Uzme ga, a sve pisalice i papiri polete. Dobaci mi ga, zamahnuvši rukom visoko iznad glave, a ja ga uhvatim, okrenem se stojeći i omotam ga oko struka. Jarko je ruţičast i narančast s napadnim geometrijskim uzorkom. Upravo ono što bi čovjek poţelio
imati na sebi pri prvom susretu s budućom ţenom. Okrenem se i izađem na čistinu; sjednem na kamen najdostojanstvenije što mogu. Clare stoji na najvećoj mogućoj udaljenosti od mene, no još uvijek na čistini. Još uvijek čvrsto stišće cipele.
- Krvariš.
- Pa da. Pogodila si me cipelom. -Oh.
Tišina. Pokušavam izgledati bezazleno i simpatično. Simpatičnost ima veliku vaţnost u Clarinom djetinjstvu zato što mnogi ljudi nisu takvi.
- Rugaš mi se.
- Nikada ti se ne bih rugao. Zašto misliš da ti se rugam?
Clare je veoma tvrdoglava. - Nitko ne putuje kroz vrijeme. Laţeš.
- Putuje Djed Boţićnjak. -Što?
- Naravno. Kako misliš da uspijeva dostaviti sve te darove u jednoj noći? On stalno vraća sat za nekoliko sati sve dok se ih sve ne spusti kroz dimnjake.
- Djed Boţićnjak je čudesan. Ti nisi on.
- Hoćeš reći da ja nisam čudesan? Isuse, Louise, doista si tvrd orah.
- Ja nisam Louise.
- Znam. Ti si Clare. Clare Anne Abshire, rođena 24. svibnja 1971. Roditelji su ti Philip i Lucille Abshire. Ţiviš s njima, bakom, bratom Markom i sestrom Aliciom u onoj velikoj kući.
- Samo zato što to znaš ne znači da si iz budućnosti.
- Ostaneš li neko vrijeme tu, vidjet ćeš kako nestajem. - Imam osjećaj da mogu računati na to zato što mi
je Clare jednom rekla da ju je to najviše dojmilo kod našeg prvog susreta.
Tišina. Clare premjesti teţinu s jedne noge na drugu i mašući rukom otjera komarca. - Poznaješ li Djeda Boţićnjaka?
- Osobno? Hm, ne. - Prestao sam krvariti, ali zacijelo izgledam uţasno. - Hej, Clare, imaš li slučajno flaster? Ili nešto hrane? Prilično ogladnim putujući kroz vrijeme.
Ona promisli. Kopa po dţepu pulovera i izvadi čokoladicu s koje je otkinut komadić. Dobaci mi je.
- Hvala ti. Ove oboţavam. - Jedem uredno, ali veoma brzo. Pao mije šećer u krvi. Omot stavim u njezinu vrećicu. Clare je razdragana.
- Jedeš kao pas.
- Ne jedem! - Duboko sam uvrijeđen. - Imam odvojene palce, hvala na pitanju.
- Što su odvojeni palci?
- Napravi ovo. - Spojim palac i kaţiprst u znak odlično je. Clare učini isto. - To znači da moţeš napraviti ovo. Znači da moţeš otvarati staklenke, vezivati cipele i činiti ostalo što druge ţivotinje ne mogu.
Clare to ne zadovolji. - Sestra Carmelita kaţe da ţivotinje nemaju dušu.
- Naravno da ţivotinje imaju dušu. Otkud joj ta ideja?
- Ona kaţe da to kaţe Papa.
- Papa je stari bijednik. Ţivotinje imaju mnogo ljepše duše nego mi. One nikada ne laţu niti diţu druge u zrak.
- Jedu jedna drugu.
- Pa moraju jesti jedna drugu; ne mogu baš otići u Dairy Queen i kupiti veliki kornet od vanilije posut mrvicama, zar ne? - To Clare najviše voli jesti (kao dijete. Kao odrasloj osobi, Clari je omiljena hrana sushi, posebice onaj iz Katsua na Aveniji Peterson).
- Mogli bi jesti travu.
- Mogli bismo i mi, ali ne jedemo. Jedemo hamburgere.
Clare sjedne na rub čistine. - Etta kaţe da ne bih smjela razgovarati s nepoznatima.
- To je dobar savjet. Tišina.
- Kada ćeš nestati?
- Kada budem spreman. Jesam li ti dosadan? - Clare zakoluta očima. - Na čemu radiš?
- Na krasopisu.
- Mogu li vidjeti?
Clare oprezno ustane i sakupi nekoliko komada papira fiksirajući me kobnim pogledom. Polako se nagnem prema naprijed i ispruţim ruku kao da je rotvajler, a ona brzo gurne papire prema meni i ustukne. Pomnjivo ih promotrim, kao da mi je upravo predala hrpu izvornih crteţa Brucea Rogersa za Kentaura ili Knjigu Kellsa ili nešto slično. Mnogo je puta uzastopce, sve većim i većim slovima, napisala Clare Anne Abshire. Sva visoka i niska slova imaju vijugave vitice, a sva okrugla nasmiješena lica. Posve je lijepo.
- Lijepo je.
Clare je zadovoljna, kao i uvijek kada dobije priznanje za svoj rad. - Mogla bih i tebi napraviti jedan.
- Volio bih to. No nije mi dopušteno išta uzeti sa sobom kada putujem kroz vrijeme pa bi mi ga ti mogla čuvati, a ja uţivati u njemu dok sam tu.
- Zašto ne moţeš ništa ponijeti?
- Razmisli malo o tome. Da mi, putnici kroz vrijeme, počnemo pomicati stvari u vremenu, u svijetu bi veoma brzo nastao velik nered. Recimo da u prošlost ponesem nešto novca. Mogao bih pronaći sve pobjedničke brojeve na lutriji i pobjedničke nogometne momčadi i zaraditi gomilu novca. To baš nije pošteno, zar ne? Ili, da sam uistinu nepošten, mogao bih ukrasti stvari i odnijeti ih u budućnost gdje me nitko ne bi mogao pronaći.
- Mogao bi biti gusar! - Clari se toliko svidi pomisao na mene kao gusara da zaboravi da sam „opasni" neznanac. - Mogao bi zakopati novac, načiniti zemljovid i iskopati blago u budućnosti. - To je, manje-više, način na koji Clare i ja financiramo naš rokerski način ţivota. Kao odrasla osoba Clare to smatra umjereno nemoralnim, iako nam daje prednost na burzi.
- Odlična zamisao. No ono što mi uistinu treba nije novac nego odjeća.
Clare me sumnjičavo pogleda.
- Ima li tvoj tata odjeće koja mu ne treba? Ĉak bi i gaće bile odlične. Nemoj me krivo shvatiti, sviđa mi se ovaj ručnik, samo što tamo, odakle dolazim, obično rado nosim hlače. - Philip Abshire je malčice niţi od mene i trinaestak kila teţi. Njegove su hlače na meni smiješne, ali udobne.
- Ne znam...
- LI redu je, ne moraš ih odmah donijeti. No bilo bi lijepo kada bi ih donijela sljedeći put kad dođem.
- Sljedeći put?
Pronađem neiskorišteni komad papira i olovku. Tiskanim slovima napišem: ĈETVRTAK, 29. RUJNA 1977. POSLIJE VEĈERE. Pruţim papir Clari, a ona ga oprezno uzme. Vid mi se muti. Ĉujem kako Etta zove Claru. - To je tajna, Clare, zar ne?
- Zašto?
- Ne mogu ti reći. Drago mi je što sam te upoznao. I pamet u glavu. - Pruţim joj ruku, a Clare je odvaţno prihvati. Dok se rukujemo, ja nestanem.
srijeda, 9. veljače 2000. (Clari je 28, Henry ju 36 godina)
CLARE: Rano je, oko šest ujutro, a ja spavam plitkim snom punim snova kako se i spava u šest ujutro kada me Henry tresne i probudi, a ja shvatim da je bio negdje drugdje. Materijalizira se gotovo na meni,, ja vrisnem te na smrt prestrašimo jedno drugoga; on se onda stane smijati i otkotrlja, otkotrljam se i ja, pogledam ga i shvatim da mu usta obilno krvare. Skočim kako bi dohvatila ručnik za lice, vratim se i počnem mu trljati usnu, a Henry se još uvijek smiješka.
- Kako se to dogodilo?
- Pogodila si me cipelom. - Ne sjećam se da sam ikada s bilo čim pogodila Henryja.
- Nisam.
-Jesi. Upravo smo se upoznali. Ĉim si me ugledala, rekla si: „Ovo je muškarac za kojeg ću se udati" i zviznula me. Uvijek sam govorio kako izvanredno procjenjuješ ljude.
četvrtak, 29. rujna 1977. (Clari je 6, Henry ju 35 godina)
CLARE: Kalendar na tatinom radnom stolu pokazuje isto što i papir po kojem je pisao onaj čovjek. Nell
je pripremila meko kuhano jaje za Aliciju, a Etta je vikala na Marka zato što nije napisao zadaću nego igrao frizbi sa Steveom. Rekla sam: „Etta, mogu li uzeti nešto odjeće iz sanduka?" misleći pri tome na sanduke s tavana gdje se igramo sa starom odjećom; Etta je rekla: „Zašto?", a ja sam rekla: „Ţelim se igrati s Megan" na što je Etta poludjela i rekla da je vrijeme za školu i da se o igri brinem kada se vratim doma. Tako sam otišla u školu, zbrajala, izrađivala zmije od brašna, učila se finom izraţavanju, a poslije ručka imala francuski, glazbeni i vjeronauk. Cijeli sam se dan brinula zbog hlača onog čovjeka zato što se činilo da ih uistinu ţeli. Tako sam, vrativši se iz škole, ponovno otišla pitati Ettu, no ona je bila u gradu, ali mi je zato Nell dala da poliţem tijesto za kolače s obje miješalice, što nam Etta ne dopušta, zato što moţemo dobiti slanomelu. Mama je pisala te sam se spremala otići, a da je ni ne pitam, no ona je rekla: „Što je, dušo?" pa sam pitala, a ona je rekla da mogu pregledati vreće spremljene za Caritas i uzeti što god ţelim. Tako sam otišla u sobu za peglanje, zavirila u vreće za Caritas i našla tri para tatinih hlača, samo što su jedne imale veliku rupu od cigarete. Tako sam uzela dva para i pronašla bijelu košulju kakvu tata nosi na posao,
kravatu s ribama i crveni pulover. I ţuti jutarnji ogrtač koji je tata nosio kad sam bila mala i koji je mirisao na njega. Stavila sam odjeću u vrećicu, a nju stavila u ormar u ostavi na ulazu. Kada sam izlazila iz ostave, vidio me Mark i rekao: „Što radiš, seronjice?"; ja sam rekla: „Ništa, seronjo", a on me povukao za kosu; ja sam ga ugazila uistinu jako, a on je počeo plakati i otišao reći što se dogodilo. Ja sam otišla u svoju sobu i igrala se televizije s gospodinom Medom i Jane, pri čemu je Jane bila filmska zvijezda, a gospodin Medo ju je pitao kako je to biti filmska zvijezda; ona mu je rekla da zapravo ţeli biti veterinarka, ali ona je tako nevjerojatno lijepa da mora biti filmska zvijezda, a gospodin Medo je rekao kako moţe, moţda, postati veterinarka kada ostari. Etta je pokucala i rekla: „Zašto gaziš Marka?", a ja sam rekla: „Zato što me Mark bez ikakvog razloga povukao za kosu" na stoje Etta rekla: „Idete mi ne ţivce vas dvoje" i otišla tako da je sve ispalo dobro. Večerali smo samo s Ettom zato što su tata i mama otišli na neku zabavu. Jeli smo pohanu piletinu s graškom i čokoladni kolač od kojeg je Mark dobio najveći komad, ali ja nisam ništa rekla jer sam ja polizala miješalice. Nakon večere sam pitala Ettu mogu li izaći, a ona me pitala što sam imala za zadaću, a ja sam rekla: .Vjeţbati čitanje i donijeti lišće za likovni" pa je ona rekla: „Dobro, samo se vrati prije mraka". Tako sam otišla obući plavi pulover sa zebrama, uzela vrećicu, izašla i otišla na čistinu. Ali, čovjek nije bio tamo. Neko sam vrijeme sjedila na kamenu, a onda sam pomislila kako bi bilo dobro da sakupim nešto lišća. Tako sam se vratila u vrt i našla nešto lišća pod maminim malim stablom za kojeg mi je poslije rekla da se zove ginko te listove javora i hrasta. Onda sam se vratila na čistinu, ali njega još nije bilo te sam pomislila: .Valjda je lagao kad je rekao da će doći i nije baš tako strašno ţelio hlače". Pomislila sam i kako je Ruth moţda imala pravo jer je, kad sam joj rekla za čovjeka, ona je rekla da izmišljam zato što ljudi u stvarnom ţivotu ne nestaju nego samo na televiziji. Ili je to moţda bio san, kao kad je umro Buster, a mama rekla:
„Snovi su drukčiji od stvarnog ţivota, ali su isto vaţni." Bilo je sve hladnije pa sam pomislila bih li, moţda, trebala ostaviti vrećicu; tako bi, ako dode, čovjek dobio hlače. Vraćala sam se stazom kada sam začula neki zvuk, a netko je rekao: „Joj. K vragu, to je boljelo." Tada sam se prestrašila.
HENRY: Pojavim se, udarivši na neki način u kamen i ogulivši koljena. Na čistini sam, a sunce zalazi u predivnoj turnerovskoj erupciji narančastog i crvenog iznad stabala. Na čistini nema ničega osim vrećice pune odjeće te brzo zaključim da ju je ostavila Clare i da je prošlo tek nekoliko dana od našeg susreta. Clare nema nigdje za vidjeti te je tiho zazovem. Nema odgovora. Kopam po vrećici s odjećom. U njoj je par platnenih i divan par smeđih vunenih hlača, odvratna kravata s pastrvama, harvardski pulover, bijela pamučna košulja s kolutom oko ovratnika i mrljama od znoja pod pazusi-ma te jutarnji ogrtač od fine svile s Philipovim monog-ramom i velikom razderotinom na dţepu. Sve su mi to stari prijatelji, osim kravate, te sam sretan što ih vidim. Navučem platnene hlače i pulover blagoslivljajući Clarin, očito naslijeđeni, dobar ukus i razum. Odlično se osjećam; osim što nemam cipele, dobro sam opremljen za mjesto na kojem se trenutačno nalazim u vremenu i prostoru. — Hvala, Clare, odlično si to obavila - kaţem tiho.
Iznenađen sam kada se pojavi na ulazu na čistinu. Brzo pada mrak, a Clare se na polusvjetlu doima malenom i prestrašenom.
-Bok.
- Bok, Clare. Hvala ti za odjeću. Savršena je. U njoj će mi noćas biti udobno i toplo.
- Moram se brzo vratiti kući.
- To je u redu, začas će mrak. Je li sutra škola?
- Hu, da.
- Koji je datum?
- Ĉetvrtak, 29. rujna 1977.
- To mi je uistinu pomoglo. Hvala.
- Kako to da to ne znaš?
- Upravo sam stigao. Prije nekoliko minuta bio je ponedjeljak, 27. oţujka 2000. Bilo je kišno jutro, a ja sam radio prepečenac.
- Ali, ti si mi ga zapisao. - Izvadi komad papira sa zaglavljem Philipovog odvjetničkog ureda i pruţi mi ga. Otidem do nje, uzmem ga i sa zanimanjem pogledam datum koji sam pomnjivo napisao tiskanim slovima. Zastanem traţeći najbolji način na koji bih mogao objasniti hirove putovanja kroz vrijeme malenom djetetu kao što je Clare sada.
- Ovako. Znaš kako se koristi kasetofon?
- Hmm.
- Dobro. Staviš kasetu i slušaš je od početka do kraja, je li tako?
- Daaa...
- Takav je tvoj ţivot. Ujutro ustaneš, doručkuješ, opereš zube i odeš u školu, je li tako? Ne ustaneš i ne nadeš se iznenada u školi za ručkom s Helen i Ruth, a onda si odjednom kod kuće i oblačiš se, je li tako?
Clare se zasmijulji. - Tako je.
- Sa mnom je drugačije. Zato što putujem kroz vrijeme dosta skačem od jednog do drugog vremena. To je kao da pustiš kasetu, neko je vrijeme slušaš, a onda kaţeš, oh, ponovno ţelim čuti tu pjesmu; poslušaš, dakle, pjesmu, a onda se vratiš ondje gdje si stala, ali odviše premotaš kasetu te je ponovno premotaš unatrag, ali si još uvijek predaleko. Shvaćaš?
- Valjda.
- Nije to baš najbolja analogija na svijetu. Ja se, u osnovi, ponekad izgubim u vremenu i ne znam gdje sam.
- Što je analogija?
- To je kada pokušaš nešto objasniti tako da kaţeš da je to slično nečem drugome. Na primjer, ja se u ovom puloveru trenutačno osjećam kao bubreg u loju, ti si lijepa kao slika, a Etta će biti ljuta kao ris ne vratiš li se veoma brzo.
- Hoćeš li tu spavati? Mogao bi doći u kuću, imamo sobu za goste.
- Isuse, lijepo od tebe. Naţalost, ne mogu upoznati tvoju obitelj prije 1991.
Clare je posve zbunjena. Mislim da problem djelomice leţi u činjenici što ona ne moţe zamisliti godine poslije sedamdesetih. Sjećam se da sam, kad sam bio njezinih godina, imao isti problem sa šezdesetima. -Zašto ne?
- To je pravilo. Ljudi koji putuju kroz vrijeme ne bi smjeli razgovarati s običnim ljudima kada su u njihovom vremenu zato što bi mogli poremetiti stvari. - Ja, zapravo, u to ne vjerujem; stvari se događaju onako kako se dogode, jednom zauvijek. Ne zastupam razdvojene svemire.
- Ali razgovaraš sa mnom.
- Ti si posebna. Hrabra si, pametna i dobro čuvaš tajne.
Clare je neugodno. - Rekla sam Ruth, ali mi nije povjerovala.
- Oh. Ne brini radi toga. I meni vjeruje veoma malo ljudi. Posebice liječnika. Liječnici ništa ne vjeruju dok im ne dokaţeš.
- Ja ti vjerujem.
Clare stoji na oko metar i pol od mene. Njezino blijedo lišće hvata posljednju narančastu svjetlost sa zapada. Kosa joj je čvrsto stegnuta u konjski rep, a na sebi ima traperice i tamni pulover sa
zebrom koja joj trči preko prsiju. Ruke su joj stisnute i izgleda divlje i odlučno. Tuţan pomislim kako bi tako izgledala naša kći.
- Hvala ti, Clare.
- Sada se moram vratiti.
- Dobra ideja.
- Hoćeš li se vratiti?
Provjerim popis iz sjećanja. - Vratit ću se 16. listopada. To je petak. Dođi ovamo nakon škole. Donesi onaj mali plavi dnevnik koji ti je Megan darovala za rođendan i plavu kemijsku. - Ponovim datum promatrajući Clare kako bih se uvjerio da ga je zapamtila.
- Au revoir, Clare.
- Au revoir...
- Henry.
- Au revoir, Henri. - Naglasak joj je već bolji od moga. Clare se okrene i potrči stazom u zagrljaj svoje osvijetljene i ugodne kuće, a ja se okrenem prema tami i zaputim preko livade. Kasnije te večeri bacim kravatu u kontejner za smeće iza Dina's Fish 'n Fry-a.
LEKCIJE IZ PREŢIVLJAVANJA

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
četvrtak, 7. lipnja 1973. (Henryju je 27 i 9 godina)
HENRY: Stojim preko puta čikaškog Art Institutea sunčanog lipanjskog dana 1973. godine u društvu devetogodišnjeg mene. On je doputovao iz sljedeće srijede; ja sam došao iz 1990. Pred nama je dugačko poslijepodne i večer koje moţemo protratiti kako god hoćemo te smo došli u jedan od velikih svjetskih muzeja na malu lekciju iz dţeparenja.
- Moţemo li samo gledati ? - preklinje Henry. Nervozan je. Nije to nikada prije radio.
- Ne. Moraš to znati. Kako ćeš preţivjeti ako ništa ne moţeš ukrasti?
- Proseći.
- Prositi je naporno, a i policija te neprekidno odvlači. Sada slušaj: hoću da se, kada uđemo, drţiš podalje od mene i pretvaraš se da se ne poznajemo. Ali budi dovoljno blizu da moţeš gledati što radim. Dodam li ti išta, nemoj to ispustiti, nego stavi u dţep stoje brţe moguće. U redu?
- Valjda. Mogu li otići vidjeti sv. Jurja?
- Naravno. - Prijeđemo Aveniju Michigan i pređemo između studenata i domaćica koji se sunčaju na muzejskim stepenicama. Henry u prolazu potapše jednog brončanog lava.
Osjećam se umjereno loše zbog svega toga. S jedne se strane opskrbljujem hitno potrebnim vještinama preţivljavanja. Druge lekcije iz te serije uključuju kradu u dućanima, premlaćivanje ljudi, obijanje brava, penjanje na stabla, voţnju, provale u kuće, kopanje po kontejnerima za smeće i kako kao oruţje iskoristiti čudne stvari poput ţaluzina ili poklopaca kanti za smeće. S druge strane, kvarim moje jadno nevino malo ja. Uzdahnem. Netko to mora učiniti.
Ulaz je danas besplatan te sve vrvi ljudima. Stojimo u redu, prolazimo kroz ulaz i polako se penjemo grandioznim središnjim stubištem. Uđemo u europske galerije i krenemo unatrag, od Nizozemske sedamnaestog do Španjolske petnaestog stoljeća. Sv. Juraj stoji sigurno, kao i uvijek, spreman probosti zmaja svojim laganim mačem dok ruţičastozelena kraljevna smjerno čeka u srednjem dijelu. Ja i moje ja svim srcem volimo zmaja ţutog trbuha i uvijek nam lakne kada shvatimo da njegov sudbonosan trenutak još nije došao.
Henry i ja stojimo pet minuta pred slikom Bernarda Martorellija, a onda se on okrene prema meni. Trenutno imamo galeriju za sebe.
- Nije tako teško - kaţem ja. - Obrati pozornost. Nađi nekoga tko je rastresen. Pretpostavi gdje mu je novčanik. Većina muškaraca koristi za to straţnji ili unutarnji dţep jakni od antilop koţe. Kod ţena hoćeš da su im torbice iza leđa. Ako si na ulici, moţeš zgrabiti cijelu torbicu, ali onda moraš biti siguran da te neće uloviti nitko tko bi se mogao dati za tobom u potjeru. Mnogo je mirnije ako je moţeš uzeti, a da one to ne primijete.
- Gledao sam film u kojem su vjeţbali na odijelu sa zvoncima koja bi zazvonila kad bi tip, dok bi vadio novčanik, pomaknuo odijelo.
- Da, sjećam se filma. To moţeš probati doma. Sada hajde za mnom. - Vodim Henryja od petnaestog do devetnaestog stoljeća; iznenada osvanemo usred francuskog impresionizma. Art Institute je poznat po svojoj zbirci impresionista. To mogu, ali i ne moram iskoristiti, no prostorije su, kao i obične, krcate ljudima koji izvijaju vratove ne bi li na čas vidjeli La Grande Jatte ili Monetov Stog sijena. Henry ne moţe vidjeti iznad glava odraslih te slike ni ne primjećuje, no odviše je nervozan da bih ih uopće gledao. Prelazim pogledom po prostoriji. Neka se ţena saginje iznad svoga malog djeteta dok se ono izvija i vrišti. Zacijelo bi trebalo spavati. Kimnem Henryju i krenem prema njoj. Torbica joj ima jednostavnu kopču i prebačena joj je preko ramena, preko leđa. Misli samo na to kako će navesti dijete da prestane vrištati. Nalazi se ispred Toulouse-Loutrecove slike 17 Moulin Rougeu. U hodu se gradim da gledam sliku, udarim u ţenu, ona posrne, ja je uhvatim za nadlakticu. „Oprostite, ţao mije, nisam gledao, je li sve u redu? Ovdje je toliko ljudi... „ Ruka mi je u njezinoj torbici, ona je smetena, ima tamne oči i dugu kosu, velike grudi, još uvijek pokušava skinuti kilograme koje je dobila u trudnoći. Našao sam novčanik te je gledam u oči, jošse uvijek ispričavajući. Novčanik ulazi u rukav moje jakne, premjerim je od glave do pete i nasmiješim se, odlazim, okrenem se, hodam, bacim pogled preko ramena. Ona je podigla svog
dječačića i uzvraća mi pogled, pomalo izgubljena. Ja se smiješim i hodam, hodam. Henry se iza mene spušta stepenicama do Junior Mu-seuma. Susretnemo se ispred muškog WC-a.
- To je bilo čudno - kaţe Henry. - Zašto te onako gledala?
- Usamljena je - upotrijebim eufemizam. - Moţda joj muţa često nema. - Utrpamo se u jedan WC, a ja otvorim novčanik. Zove se Denise Radke. Ţivi u Villa Parku u Illinoisu. Ima iskaznicu muzeja i sveučilišta Roosevelt. Nosi dvadeset dva dolara gotovine i nešto kovanica. Sve to bez riječi pokaţem Henryju, vratim sve na mjesto i dam mu novčanik. Izađemo iz WC-a i krenemo prema izlazu iz muzeja. - Daj to čuvaru. Reci da si ga našao na podu.
- Zašto?
- Ne treba nam; samo sam ti pokazao kako se to radi. - Henry otrči do čuvarice, starije crnkinje koja se nasmiješi i gotovo ga zagrli. On se polako vrati te pod mojim vodstvom, a među nama je udaljenost od tri metra, krenemo niz dugačak taman hodnik koji će, jednog dana, udomiti zbirku umjetničkog obrta i voditi do Rice Winga, koji se još ne moţe ni zamisliti, nego je pun plakata. Traţim lake mete. Točno ispred mene savršena je ilustracija sna svakog dţepara. Nizak, omašan, preplanuo - u bejzbolskoj kapi, poliesterskim hlačama i svjetloplavoj košulji kratkih rukava izgleda kao da je zalutao s Wrigley Fielda. Svojoj neuglednoj djevojci drţi predavanje o Vincentu van Goghu.
- Odrezao si je uho i dao ga djevojci - ha, bi li se tebi svidio takav dar? Uho! Hm. Onda su ga stavili u munjaru...
Zbog njega me savjest ne muči. On se nastavlja kretati, meljući, blaţeno nesvjestan, s novčanikom u straţnjem lijevom dţepu. Ima veliki trbuh, ali straţnjice skoro i nema, a njegov me novčanik gotovo moli da ga uzmem. Polako hodam iza njega. Henry dobro vidi kako vješto uvlačim palac i
kaţiprst u dţep mete i oslobađam novčanik. Ja zaostanem, oni nastave put, dam novčanik Henryju, a on ga ugura u hlače dok hodamo.
Pokaţem Henryju i neke druge tehnike: kako uzeti novčanik iz unutarnjeg dţepa odijela, kako skriti svoju ruku od pogleda dok je u ţenskoj torbici, šest različitih načina na koji se moţe skrenuti pozornost osobi kojoj uzimaš novčanik, kako uzeti novčanik iz naprtnjače i kako natjerati nekoga da ti nenamjerno pokaţe gdje mu je novac. Sada je opušteniji, čak se počinje i zabavljati. Naposljetku kaţem: - Dobro, a sada ti.
Istog se trenutka ukoči od straha. - Ne mogu.
- Naravno da moţeš. Pogledaj oko sebe. Nađi nekoga. - Stojimo u sobi s japanskim drvorezima. Puna je starica.
- Ne ovdje.
- Dobro, a gdje?
Razmišlja minutu. - U restoranu?
Tiho uđemo u restoran. Svega se ţivo sjećam. Bio sam posve uţasnut. Bacim pogled na moje drugo ja koje je, jasno, blijedo od straha. Nasmiješim se jer znam što slijedi. Stojimo na kraju reda za restoran u vrtu. Henry se ogleda oko sebe i razmišlja.
U redu ispred nas stoji veoma visoki sredovječni muškarac odjeven u lagano smeđe odijelo divnog kroja; nije moguće vidjeti gdje mu je novčanik. Henry mu se pribliţi nudeći mu ispruţenom rukom jedan od novčanika koje sam maznuo.
- Gospodine, je li ovo vaše? - kaţe Henry tiho. - Bio je na podu.
- Uh? Hm, hm, ne - čovjek provjeri straţnji desni dţep hlača, shvati da mu je novčanik na mjestu, nagne se nad Henryja da ga bolje čuje, uzme novčanik od Henryja i otvori ga. - Hm, odnesi ga
čuvarima, hmm, unutra je dosta para, da - čovjek nosi naočale s debelim staklima i kroz njih gleda Henryja dok mu govori, a Henry zavuče ruku pod njegovu jaknu i ukrade mu novčanik. Budući da Henry ima na sebi majicu kratkih rukava, ja sam iza njega te mi doda novčanik. Visoki, mršavi čovjek u smeđem odijelu pokaţe stepenice i objasni Henryju kako će vratiti novčanik. Henry otide u smjeru koji mu je čovjek pokazao, a ja za njim, prestignem ga i odvodim desno kroz muzej do izlaza, pokraj čuvara na Aveniju Michigan, na jug, sve dok se ne nađemo, smijući se poput prijatelja, u Artists Cafeu u kojem se od naše nepoštene stečevine častimo frapeima i prţenim krumpirićima. Nakon toga bacimo sve, prethodno očišćene, novčanike u poštanske sandučiće, a ja nam uzmem sobu u Palmer Houseu.
- Onda? - upitam sjedeći na kadi i gledajući Henryja kako pere zube.
- To? - odvrati Henry ustima punim zubne paste.
- Što misliš?
On pljune. - O čemu?
- Dţeparenju?
Pogleda me u ogledalu. - Nije loše. - Okrene se i izravno me pogleda. - Uspio sam! - Široko se nasmije.
- Sjajan si!
- Da. - Osmijeh nestane. - Henry, ne volim sam putovati kroz vrijeme. Bolje je s tobom. Zar ne moţeš uvijek doći sa mnom?
Stoji okrenut mi leđima te se gledamo u zrcalu. Jadno malo ja: u toj su mi dobi leđa mršava, a lopatice mi strše poput krila u zametku. Okrene se, čekajući odgovor, a ja znam što moram reći
njemu - sebi. Ispruţim ruku, njeţno ga okrenem i postavim sebi uz bok te stojimo jedan pokraj drugoga, s glavama u istoj razini, okrenuti prema zrcalu.
- Gledaj. - Proučavamo naše udvostručene odraze u pozlaćenom i kićenom kupaoničkom sjaju Palmer Hou-sea. Kose su nam iste crnosmeđe boje, oči ukošene i na isti način obrubljene umorom, imamo točne replike ušiju onog drugog. Ja sam viši, mišićaviji i brijem se. On je mršav, nesklapan, koščat. Podignem ruku, odmaknem kosu s lica, pokaţem mu oţiljak od nesreće. On nesvjesno ponovi moju gestu, dodirne isti oţiljak na svojem čelu.
- Isti je kao moj - kaţe on zapanjeno. - Odakle ti?
- Odakle i tebi. Isti je. Mi smo isti.
Lucidan trenutak. Nisam razumio, a onda jesam, samo tako. Gledam kako se to događa. Ţelim istodobno biti i jedan i drugi ja, ponovno osjetiti kako gubim rubove sebe, prvi put vidjeti miješanje budućnosti i sadašnjosti. No odviše sam naviknut, odviše mi je ugodno ovako te ostajem vani, sjećajući se kakvo je čudo bilo imati devet godina i iznenada shvatiti, saznati, da tvoj prijatelj, vodič, brat, jest ja. Ja, samo ja. Usamljenost tog saznanja.
- Ti si ja.
- Stariji.
- Ali, što je s drugima?
- Drugim putnicima kroz vrijeme? On kimne.
- Mislim da ih nema. Hoću reći, nikada nijednog nisam upoznao.
U rubu njegova lijeva oka stvara se suza. Kao mali, zamišljao sam cijelo društvo putnika kroz vrijeme, društvo čiji je izaslanik Henry, moj učitelj, poslan da me obuči za moguće priključenje tom širokom bratstvu. Još se uvijek osjećam kao brodolomac, posljednji predstavnik nekoć brojne
vrste. Kao da je Robinson Crusoe otkrio izdajnički otisak noge na plaţi, a onda shvatio da je njegov. Moje ja, malo poput lista, prozirno poput vode, počne plakati. Dugo ga drţim zagrljenog, dugo drţim sebe zagrljenog.
Poslije naručimo vruću čokoladu u sobu i gledamo Johnnyja Carsona. Henry zaspe s upaljenim svjetlom. Po završetku emisije pogledam i vidim da ga nema, da je nestao i vratio se u moju staru sobu u tatinom stanu, smućen od sna stoji pokraj moga starog kreveta i zahvalan se ruši u njega. Ja ugasim televizor i noćnu svjetiljku. Kroz otvoren prozor dopiru zvukovi ulice iz 1973. Ţelim kući. Leţim na tvrdom hotelskom krevetu, utučen i sam. Još uvijek ne razumijem.

http://www.book-forum.net

10Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:48 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
nedjelja, 10. prosinca 1978. (Henryju je 15 i 15 godina )
HENRY: U spavaćoj sam sobi sa sobom. On je iz sljedećeg oţujka. Ĉinimo ono što često činimo kada imamo malo privatnosti, kada je vani hladno, kada smo obojica u pubertetu, a još uvijek nismo došli do stvarnih djevojaka. Mislim da bi to činila većina ljudi da ima prilike kakve imam ja. Hoću reći, nisam homić niti išta slično.
Kasno je nedjeljno jutro. Ĉujem zvonjavu zvona sa Sv. Joea. Tata je sinoć kasno došao kući; sigurno je nakon koncerta svratio u Exchequer; bio je toliko pijan da je pao na stepenicama, a ja sam ga morao uvući u stan i staviti u krevet. Kašlje, a čujem i da se mota po kuhinji.
Drugi se ja doima rastresenim; ne prestaje gledati u vrata. - Sto je? - upitam ga. - Ništa - kaţe on. Ustanem i provjerim bravu. - Ne - kaţe on. Ĉini se kao da mu je uţasno naporno govoriti. - Hajde - kaţem.
Ĉujem tatin teški korak točno pred vratima. - Henry? - kaţe on, obla se kvaka polako okrene, a ja naglo shvatim da sam nepaţnjom otključao vrata; Henry skoči prema njoj, ali je prekasno: tata
gurne glavu i ugleda nas in flagrante delicto. - Oh - kaţe on. Oči su mu raširene, a na licu mu je izraz posvemašnjeg gađenja. -Isuse, Henry. - Zatvori vrata. Ĉujem kako se vraća u svoju sobu. Dobacim svojem ja prijekoran pogled dok navlačim traperice i majicu. Odem do tatine sobe. Vrata su zatvorena. Pokucam. Nema odgovora. Ĉekam. -Tata? - Tišina. Otvorim vrata, stojim. - Tata? - Sjedi na krevetu meni okrenut leđima. Nastavlja sjediti, a ja neko vrijeme stojim, no ne mogu se natjerati da uđem u sobu. Naposljetku zatvorim vrata i vratim se u svoju sobu.
- Ovo je u potpunosti bila tvoja greška - oštro kaţem drugome sebi. Ono na sebi ima traperice, a sjedi na stolcu s glavom među rukama. - Znao si, znao si da će se to dogoditi i nisi rekao ni riječi. Gdje ti je osjećaj za samoodrţanjem? Do vraga, što je s tobom? Kakve koristi od poznavanja budućnosti ako nas ne moţeš zaštiti barem od poniţavajućih scena...
- Umukni - grakne Henry. - Umukni.
- Neću umuknuti - kaţem podiţući glas, - Morao si samo reći...
- Slušaj. - Rezignirano me pogleda. - Bilo je kao... kao onog dana na klizalištu.
- Sranje. - Prije nekoliko godina vidio sam kako je u Indian Head Parku djevojčicu pogodio hokejaški pak. Bilo je grozno. Poslije sam saznao da je umrla u bolnici. I tada sam se počeo, stalno iznova, vraćati u taj dan i htio upozoriti njezinu majku, ali nisam mogao. Imao sam osjećaj kao da sam u publici u kinu. Kao da sam duh. Viknuo bih, Ne, odvedite je kući, ne puštajte je blizu leda, odvedite je, ozlijedit će se, umrijet će, a onda bih shvatio da su mi riječi samo u glavi i da se sve odvija kao i prije.
Henry kaţe: - Govoriš o mijenjanju budućnosti, no za mene je ovo prošlost i što se mene tiče, ja je nikako ne mogu promijeniti. Hoću reći, pokušao sam, a to se dogodilo upravo zato što sam pokušao. Da nisam ništa rekao, ti se ne bi ustao...
- Zašto si onda rekao?
- Zato što jesam. Ti ćeš reći, čekaj samo. - Slegne ramenima. - To je kao s mamom. Nesreća. Immer wieder. - Uvijek iznova, uvijek isto.
- Slobodna volja?
On ustane, ode do prozora, stoji i gleda u Tatingerovo straţnje dvorište. - O tome sam razgovarao sa sobom iz 1992. Rekao je nešto zanimljivo: rekao je kako misli da slobodna volja postoji samo u vremenu, u sadašnjosti. Kaţe da u prošlosti moţemo činiti samo ono što smo učinili i moţemo ondje biti samo ako smo ondje bili.
- Ali, moja je sadašnjost ondje gdje jesam. Zar ne bih trebao imati mogućnost odlučiti...
- Ne. Očigledno ne.
- Što je rekao o budućnosti?
- Promisli. Odeš u budućnost, nešto učiniš, vratiš se u sadašnjost. Onda je to što si učinio dio tvoje prošlosti. I to je, onda, vjerojatno neizbjeţno.
Osjećam čudnu kombinaciju slobode i očaja. Znojim se; on otvori prozor te hladni zrak prodre u sobu. -Onda, znači, nisam ni za što odgovoran dok nisam u sadašnjosti.
On se nasmiješi. - Hvala Bogu.
- I sve se već dogodilo.
- Tako se čini. - Rukom pređe preko lica, a ja shvatim da bi se mogao obrijati. - No, rekao je da se moraš ponašati kao da imaš slobodnu volju, kao da si odgovoran za ono što činiš
- Zašto? Kakve to ima veze?
- Ako se tako ne ponašaš, situacija, očito, postane loša. Deprimantna.
- Je li to osobno iskusio? -Da.
- Sto će se, dakle, dogoditi?
- Tata će te tri tjedna ignorirati. A ovo... - odmahne rukom prema krevetu... - ne smijemo se više ovako sastajati.
Uzdahnem. - Dobro, nema problema. Još nešto?
- Vivian Teška.
Vivian je djevojka s geometrije za kojom ţudim. Nikada joj se nisam obratio.
- Priđi joj sutra nakon sata i pozovi je van.
- Ĉak je ni ne poznajem.
- Vjeruj mi. - Glupo mi se smješka zbog čega se zapitam zašto bih mu uopće povjerovao, ali mu ţelim vjerovati. - Dobro.
- Morao bih poći. Novac, molim. - Nerado mu dam dvadeset dolara. - Još. - Dam mu još dvadeset.
- To je sve što imam.
- Dobro. - Oblači se; izvlači odjeću iz hrpe stvari za koje me nije briga i ako ih više nikada ne vidim. - A kaput? - Dam mu peruanski skijaški pulover koji sam uvijek mrzio. On se nakrevelji i navuče ga. Odemo do straţnjih vrata stana. Crkvena zvona označavaju podne. - Bok - kaţem samome sebi.
- Sretno - kaţem, neobično dirnut prizorom sebe koji se upušta u nepoznato, u hladno čikaško jutro kojem ne pripada. On se teška koraka spusti drvenim stepenicama, a ja se vratim u tihi stan.
srijeda, 17. studenog / utorak, 28. rujna 1982. (Henryju je 19 godina)
HENRY: Na straţnjem sam sjedištu policijskog auta u Zionu u Illinoisu. Na sebi imam lisičine i ništa više. Unutrašnjost baš ovog policijskog automobila miriše na cigarete, koţu, znoj i još nešto,
što ne mogu prepoznati, a što je, čini se, endemično za policijska auta. Moţda miris izbezumljenosti. Moje je lijevo oko zatvoreno od otekline, prednji dio tijela pokriven modricama, posjekotinama i blatom zato što me je veći policajac srušio na zemlju na praznoj parceli punoj polomljenog stakla. Policajci stoje pokraj auta i razgovaraju sa susjedima ili barem onim koji me očito vidio kako pokušavam provaliti u ţutobijelu viktorijansku kuću ispred koje smo parkirani. Ne znam gdje sam u vremenu. Tu sam oko sat vremena i posve sam zabrljao. Vrlo sam gladan. Vrlo sam umoran. Trebao bih biti na seminaru koji o Shakespeareu drţi dr. Quarrie, no siguran sam da sam ga uspio propustiti. Šteta. Radimo San ljetne noći.
Pozitivna strana ovog policijskog auta: toplo je i nisam u Chicagu. Ĉikaška me murja mrzi zato što stalno nestajem dok sam u zatvoru, a oni to ne mogu shvatiti. Osim toga, odbijam razgovarati s njima te stoga još uvijek ne znaju tko sam, niti gdje ţivim. Onog trenutka kada saznaju, u gabuli sam, zato što postoji nekoliko izvanrednih naloga za moje uhićenje: zbog provale i ulaska u kuću, krađe u dućanu, opiranja uhićenju, ometanja tuđeg posjeda, egzibicionizma, pljačke und so weiter. Iz toga bi čovjek mogao zaključiti da sam vrlo nesposoban zločinac, no glavni je problem, u biti, to što je teško biti
neupadljiv kada si gol. Radim krišom i brzo, no kada gol golcat pokušavam provaliti usred bijela dana u neku kuću ponekad mi to ne pođe za rukom. Sedam su me puta uhitili, a dosada sam uvijek nestao prije no što bi mi uzeli otiske prstiju ili me fotografirali.
Susjedi ne prestaju zuriti u mene kroz prozore policijskog auta. Nije me briga. Nije me briga. Ovo dugo traje. K vragu, mrzim to. Naslonim se i zatvorim oči.
Otvore se vrata auta. Hladan zrak - oči mi se naglo otvore - jedan trenutak vidim metalnu rešetku koja odvaja prednji dio auta od straţnjeg, napukla sjedala od vinila, moje ruke u lisičinama, moje
najeţene noge, ravno nebo kroz vjetrobransko staklo, crni šešir sa štitnikom na ploči s instrumentima, podlogu za pisanje u policajčevim rukama, njegovo crveno lice, čupave prosvjede obrve i obraze poput draperija - sve se bljeska, prelijeva u duginim bojama, a policajac kaţe: - Hej, ima nekakav napad... - Snaţno cvokoćem zubima, pred očima mi nestaje policijski auto, na leđima leţim u mojem straţnjem dvorištu. Da. Da! Punim pluća ugodnim rujanskim noćnim zrakom. Sjednem i protrljam zapešća na kojima se još vide tragovi lisičina.
Smijem se i smijem. Ponovno sam pobjegao! Houdini, Prospero, gledajte me! jer, i ja sam čarobnjak.
Mučnina me savlada te izbacim ţuč na Kimyne krizanteme.
subota, 14. svibnja 1983. (Clari je 11, gotovo 12 godina)
CLARE: Rođendan je Mary Christine Heppworth i sve će cure iz petog razreda iz Sv. Basila prespavati kod nje. Za večeru imamo pizzu, colu i voćnu salatu, a gospođa Heppworth je napravila veliku tortu u obliku jednorogove glave na kojem je crvenim šećernom glazurom napisano Sretan rođendan Mary Christina!; mi pjevamo, a Mary Christina otprve ugasi svih dvanaest svjećica. Mislim da znam što je zaţeljela; mislim da je zaţeljela da više ne raste. To bih, u svakom slučaju, ja poţeljela da sam na njezinu mjestu. Mary Christina je najviša osoba u našem razredu. Visoka je metar i sedamdeset i pet centimetara. Mama je nešto niţa od nje, ali joj je tata uistinu visok. Helen je jednom pitala Mary Christinu, a ona je rekla da je visok dva metra. Ona je jedina djevojčica u obitelji, braća su joj starija, briju se i visoki su. Stavili su sebi u zadaću da nas ignoriraju, jedu mnogo torte, a Patty i Ruth se posebice smijulje kada dođu ondje gdje smo mi. To je tako neugodno. Mary Christina otvara darove. Ja sam joj donijela zeleni pulover koji je isti kao
onaj moj plavi s kačkanim ovratnikom iz Laure Ashley koji joj se svidio. Nakon večere gledamo na videu Zamku za roditelje, a obitelj Heppworth se mota oko nas, drţeći nas na oku, sve dok se ne izredamo u kupaonici na drugom katu, ne obučemo pidţame i ne nagrnemo u sobu Mary Christine u kojoj je sve ruţičasto pa čak i sag koji je potpuno pokriva. Ĉovjek ima osjećaj da je roditeljima Mary Christine uistinu bilo drago dobiti djevojčicu nakon sve te braće. Sve smo donijele vreće za spavanje, no bacimo ih uz zid i sjednemo na krevet Mary Christine i na pod. Nancy ima bocu Peppermint Schnappsa te sve malo pijemo. Odvratnog je ukusa, a djeluje kao kada mi u prsa utrljaju Vicks. Igramo se igru istine i izazova. Ruth izaziva
Wendy da projuri hodnikom bez gornjeg dijela pidţame. Wendy upita Francie koju veličinu grudnjaka nosi Lexi, Franciena sedamnaestogodišnja sestra. (Odgovor: 80D.) Francie pita Gayle stoje radila s Michaelom Plattnerom u Dairy Queeniju prošle subote. (Odgovor: jela sladoled. Ma nemoj!) Nakon nekog vremena svima dosadi igra istine i izazova uglavnom zato što je teško smisliti dobre izazove koje bi i jedna od nas prihvatila i zato što manje-više sve znamo jedna o drugoj jer smo zajedno od vrtića. Mary Christina kaţe: „Hajdemo prizivati duhove", a mi pristanemo zato što je to njezina proslava i zato što je to guba. Ona izvadi pribor iz ormara. Kutija je sva zgnječena, a na plastičnoj stvarčici što pokazuje slova nedostaje plastični prozorčić. Henry mi je jednom rekao da je otišao na seansu usred koje je mediju puklo slijepo crijevo te su morali pozvati hitnu pomoć. Ploča je, zapravo, za dvoje, te počinju Mary Christina i Helen. Po pravilu moraš glasno pitati ono što ţeliš znati jer u suprotnom nema učinka. Svaka od njih stavi prst na plastičnu stvarčicu. Helen gleda Mary Christinu koja oklijeva, a Nancy kaţe: „Pitaj za Bob-byja" te Mary Christina upita: „Sviđam li se Bobbyju Duxleru?" Svi se zasmijulje. Odgovor je ne, ali ploča kaţe da uz pomoć Heleninog laganog gurkanja. Mary Christina se osmjehne tako široko da joj i
gore i dolje vidim aparatić za zube. Helen upita sviđa li se ijednom dečku. Stvarčica se neko vrijeme vrti, a onda se zaustavi na D, A, V. „David Hanley?" kaţe Patty, a svi se nasmiju. Dave je jedino crno dijete u razredu. Uistinu je srameţljiv, malen i dobar u matematici. „Moţda ti po-mogne s dijeljenjem" - kaţe Laura koja je vrlo stidljiva.
Helen se nasmije. Njoj matematika ide uţasno. „Evo, Clare. Probajte ti i Ruth." Zauzimamo mjesto Helen i Mary Christine. Ruth me pogleda, a ja slegnem ramenima. „Ne znam što bih pitala" kaţem ja. Svi se smiju-lje; koliko je mogućih pitanja? No toliko je stvari koje ţelim znati. Hoće li mama biti dobro? Zastoje tata vikao jutros na Ettu? Je li Henry stvaran? Gdje je Mark sakrio moju zadaću iz francuskog? Ruth kaţe: „Kojim se dečkima sviđa Clare?" Oštro je pogledam, no ona se samo smiješi. „Zar ne ţeliš znati?". „Ne" kaţem ja, no svejedno stavim prste na bijelu plastiku. I Ruth stavi svoje i ništa se ne pomakne. Obje vrlo lagano dodirujemo stvarčicu, pokušavamo to učiniti kako treba, bez guranja. Tada se ona počne polako pomicati. Kreće se u krugovima, a onda se zaustavi na H. Onda ubrza. E, N, R, Y. „Henry" kaţe Mary Christina „Tko je Henry?" kaţe Helen. „Ne znam, ali ti si, Clare, pocrvenjela. Tko je Henry?" Odmahujem glavom kao daje to i za mene zagonetka. „Ti pitaj, Ruth." Ona pita (kakvog li iznenađenja) kome se sviđa; pokazuju se slova R, I, C, K. Osjećam kako gura. Rick je gospodin Malone, nastavnik iz prirode koji je zaljubljen u gospođicu Engle, nastavnicu iz engleskog. Svi se nasmiju osim Patty; i Patty je zaljubljena u gospodina Malonea. Ruth i ja ustanemo, a Laura i Nancy sjednu. Nancy mi je okrenuta leđima te joj ne vidim lice kada pita: „Tko je Henry?" Svi me pogledaju i ušute. Gledam ploču. Ništa. Upravo kada mislim da sam sigurna, plastična se stvarčica počinje micati. Mislim kako će moţda opet napisati Henry; na kraju krajeva, Nancy i Laura ne znaju ništa o Henryju. Ĉak ni ja ne znam mnogo o Henryju. Kaţe: M, U, Ţ. Sve me pogledaju. „Pa, nisam udana; imam samo jedanaest go-
dina." „Ali, tko je Henry?" pita se Laura. „Ne znam. Moţda je to netko koga još nisam upoznala." Ona kimne. Svi su zatečeni. Ja sam zatečena. Muţ? Muţ?

http://www.book-forum.net

11Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:49 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
četvrtak, 12. travnja 1984. (Henryju je 36, a Clari 12 godina)
HENRY: Clare i ja igramo šah u krugu od vatre u šumi. Prelijep je proljetni dan; šuma vrvi pticama koje se udvaraju i gnijezde. Drţimo se podalje od Clarine obitelji koja je to poslijepodne vani i švrlja. Clare je nakratko zapela; tri poteza prije uzeo sam joj kraljicu te je sada osuđena na propast, ali odlučna u nakani da se nastavi boriti.
Podigne pogled. - Henry, koji ti je najdraţi član Beatlesa?
- John, naravno.
- Zašto naravno?
- Pa, i Ringo je dobar, ali pomalo bezvezan. A George za moj ukus malo odviše miriše na New Age.
- Što je New Age?
- Ĉudnovate religije. Sladunjava i dosadna glazba. Patetični pokušaji uvjeravanja ljudi u nadmoć svega što ima veze s Indijancima. Nezapadnjačka medicina.
- A Paul?
- Paul je za djevojke.
Clare se stidljivo nasmiješi. - Ja najviše volim Paula.
- Pa, ti si djevojka.
- Zašto je Paul za djevojke?
Oprezno, kaţem samome sebi. - Hu. Paul je, hajmo reći, fini Beatle.
- Je li to loše?
- Ne, nimalo. Ali momke više zanima kako biti faca, a John je faca među Beatlesima.
- Oh. Ali, mrtav je.
Nasmijem se. - Ĉovjek moţe biti faca i kad je mrtav. Onda je, zapravo, i lakše zato što ne stariš, ne debljaš se i ne gubiš kosu.
Clare pjevuši početak When I'm 64. Pomakne svoju kulu pet mjesta naprijed. Sada je mogu matirati pa joj to i pokaţem, a ona je ţurno povuče.
- Zašto, dakle, voliš Paula? - upitam je. Na vrijeme podignem pogled i vidim kako ţestoko crveni.
- On je tako... divan - kaţe Clare. Nešto u načinu na koji je to rekla izazove u meni čudan osjećaj. Proučavam ploču, a onda zamijetim da bi me Clare mogla pobijediti kada bi mi konjem uzela lovca. Pitam se bi li joj to trebao reći. Daje malo mlađa, bih. S dvanaest godina moţe se sama braniti. Clare sanjivo zuri u ploču. Sine mi da sam ljubomoran. Isuse. Ne mogu vjerovati da sam ljubomoran na prebogatog rokerskog starkelju koji bi mogao biti Clarin otac.
- Hm - kaţem.
Clare podigne pogled vragolasto se smiješeći. - Tko se tebi sviđa?
Ti, pomislim, ali ne kaţem. - Misliš, tko mi se sviđao kad sam bio tvojih godina?
- Hm, da. Kada si bio mojih godina?
Odvaţem vrijednost i potencijal te informacije prije no što je podijelim. - Tvojih sam godina bio 1975. Osam sam godina stariji od tebe.
- Imaš, znači, dvadeset godina?
- Ne, imam trideset i šest. - Mogao bih ti biti otac. Clare nabora čelo. Matematika joj nije najjača strana. - Ali, ako ti je 1975. bilo dvanaest godina...
- Oprosti. U pravu si. Hoću reći, ja imam trideset i šest godina, ali tamo negdje... - mahnem rukom prema jugu - imam dvadeset. U pravom vremenu.
Clare se trudi to shvatiti. - Ima vas, dakle, dvoje?
- Ne baš. Uvijek je samo jedan ja, ali kada putujem kroz vrijeme ponekad odem nekamo gdje već jesam, i da, onda moţeš reći da smo dvojica. Ili da nas je više.
- Kako to da ja nikad ne vidim više od jednoga?
- Hoćeš. Kada se upoznamo u sadašnjosti, to će se događati relativno često. - Ĉešće no što bih ţelio, Clare.
- Tko ti se, dakle, sviđao 1975.?
- Zapravo, nitko. U dvanaestoj sam mislio o drugim stvarima. No kada mi je bilo trinaest propisno sam se zatreskao u Patty Hearst.
Clare se doima ljutitom. - Djevojku iz škole?
Nasmijem se. - Ne. Ona je bila bogata kalifornijska djevojka koju su oteli uţasni ljevičarski politički teroristi i natjerali je da pljačka banke. Mjesecima je bila na vijestima.
- Što joj se dogodilo? Zašto ti se sviđala?
- Na kraju su je pustili, a ona se udala, rodila djecu i sada je bogata kalifornijska gospoda. Zašto mi se sviđala? Ne znam. Iracionalno je to, znaš. Valjda sam, na neki način, znao kako se osjeća, kako joj je otetoj i prisiljenoj činiti ono što ne ţeli, a onda se činilo da, na neki način, u tome uţiva.
- Ĉiniš li ti nešto što ne ţeliš?
- Da. Stalno. - Noga mi se umrtvila te ustanem i tresem je dok njome ne prođu trnci. - Ne završim uvijek zdrav i čitav s tobom, Clare. Mnogo puta odem na mjesta na kojima krađom moram doći do odjeće i hrane.
- Oh. - Oblak joj prijeđe preko lica, a onda spazi svoj potez, povuče ga i slavodobitno me pogleda. - Šah-mat!
- Hej! Bravo! - nazdravim joj. - Šahovska si kraljica dana.
- Jesam - kaţe Clare ruţičasta od ponosa. Počne vraćati figure na početne poloţaje. - Još jedna?
Ĉinim se da provjeravam nepostojeći sat. - Naravno. - Ponovno sjedam. - Jesi li gladna? - Satima smo tu te su nam se zalihe smanjile; ostali su nam samo ostaci na dnu vrećice Doritosa.
- Hmmm - Clare drţi pijune iza leđa; potapšem je po desnom laktu, a ona mi pokaţe bijelog pijuna. Počinjem svojim uobičajenim potezom i pomaknem kraljičinog pijuna na d5. Ona odgovori svojim uobičajenim potezom na moje otvaranje, premještanjem kraljičinog pijuna na d4. Prilično brzo povučemo sljedećih deset poteza, uz umjereni pokolj, a onda Clare neko vrijeme sjedi, dubokoumno proučavajući ploču. Uvijek eksperimentira, uvijek pokušava coup d'eclat. - Tko ti se sada sviđa? - upita ne podiţući pogled.
- Misliš u dvadesetoj? Ili trideset i šestoj?
- I jedno i drugo.
Pokušavam se sjetiti dvadesete. To je samo nejasna slika ţena, grudi, nogu, koţe, kose. Sve su se njihove priče pobrkale, a lica im više nisu pripojena imenima. U dvadesetoj sam bio zaposlen, ali bijedan. - U dvadesetoj nije bilo ničeg posebnog. Nitko mi ne pada na pamet.
- A u trideset i šestoj?
Pomnjivo pogledam Clare. Je li dvanaest godina prerano? Siguran sam da je s dvanaest premlada. Bolje da fantazira o divnom, nedostiţnom, sigurnom Paulu McCartneyju nego da se mora zadovoljiti Henryjem, starkeljom koji putuje kroz vrijeme. Zašto uopće to pita?
- Henry? -Da?
- Jesi li oţenjen?
- Da - priznam nevoljko.
- Za koga?
- Veoma lijepu, strpljivu, darovitu i pametnu ţenu.
Lice joj se snuţdi. - Oh. - Podigne jednog mog bijelog lovca kojeg je uzela prije dva poteza i zavrti ga na zemlji poput zvrka. - Lijepo. - Izgleda kao da ju je vijest uzrujala.
- Što je?
- Ništa. - Clare pomakne kraljicu s d2 na g5. - Šah. Pomaknem konja da zaštitim kralja.
-Jesam li ja udata? - ispituje Clare.
Pogledi nam se susretnu. - Danas izazivaš sreću.
- Zašto ne? Ionako mi nikad ništa ne govoriš . Hajde, Henry, reci mi hoću li biti stara cura?
- Opatica si - zadirkujem je.
Clare zadršće. - Isuse, nadam se da nisam. - Svojom kulom uzima jednog pijuna. - Kako si upoznao svoju ţenu?
- Oprosti. Strogo povjerljiva informacija. - Kraljicom joj uzmem kulu.
Clare se nakrevelji. - Ajoj. Jesi li bio na putovanju kroz vrijeme kada si je upoznao?
- Nisam zabadao nos u tuđe poslove.
Clare uzdahne. Drugom kulom mi uzme još jednog pijuna. Počinjem oskudijevati u pijunima. Pomaknem kraljičinog lovca na f5.
- Nije pošteno da ti znaš sve o meni, a nikada mi ništa ne kaţeš o sebi.
- Točno. Nije pošteno. - Pokušavam poprimiti izgled nekoga tko se kaje, nekoga tko je usluţan.
- Hoću reći, Ruth, Helen i Laura mi sve ispričaju, a i ja njima.
- Sve im ispričaš?
- Da. Ne pričam im o tebi.
- Oh? Zašto?
Clare izgleda kao da se brani. - Ti si tajna. Ionako mi ne bi vjerovale. - Svojim konjem uhvati u zamku mojeg lovca i dobaci mi stidljiv smiješak. Proučavam ploču pokušavajući naći načina da joj uzmem konja ili pomaknem svoga lovca. Stvari ne stoje dobro za bijele.— Henry, jesi li ti stvarna osoba?
Malo sam zatečen. - Da. Što bih drugo bio?
- Ne znam. Duh?
- Stvarna sam osoba, Clare.
- Dokaţi.
- Kako?
- Ne znam.
- Hoću reći, mislim da ni ti ne moţeš dokazati da si osoba, Clare.
- Naravno da mogu.
- Kako?
- Ja sam baš kao osoba.
- Pa i ja sam kao osoba. - Ĉudno je što Clare započinje tu temu; 1999. dr. Kendrick i ja vodimo zbog tog
pitanja rovovski rat. Kendrick je uvjeren da sam ja preteča nove ljudske vrste koja je od običnih ljudi različita koliko i kromanjonac od svojih neandertalskih susjeda. Ja tvrdim da sam samo primjerak s poremećenim kodom, a to što ne moţemo imati djece dokazuje da neću biti karika
koja nedostaje. Jedan smo drugome počeli citirali Kierkegaarda i Heideggera i mrko se gledati. Clare me u međuvremenu sumnjičavo promatra.
- Ljudi se ne pojavljuju i ne nestaju kao ti. Ti si kao tigrasti mačak iz Alice.
- Ţeliš li reći da sam izmišljeni lik? - Napokon uočim potez koji moram povući: kraljevu kulu na a6. Sada moţe uzeti moga lovca, ali će pri tome izgubiti kraljicu. Treba joj jedan trenutak da to shvati, a onda mi pokaţe jezik. Jezik joj ima zabrinjavajuće narančastu boju zbog svih onih Doritosa koje je pojela.
- To me tjera na razmišljanje o bajkama. Hoću reći, ako si stvaran, zašto onda i bajke ne bi bile stvarne? -Clare ustane, još uvijek proučavajući ploču, a onda zapleše, poskakujući kao da su joj se hlače zapalile. - Mislim da je zemlja otvrdnjela. Guzica mi se ukočila.
- Moţda jesu stvarne. Ili je stvarna neka malenkost u njima na koju su onda ljudi dodali ostalo.
- Moţda je Snjeguljica bila u komi. -1 Trnoruţica.
- A Ivica kojemu je grah narastao do neba bio je samo izvrstan vrtlar.
- A Noa je bio stari čudak koji je ţivio na brodu s mnogo mačaka.
Clare se netremice zagleda u mene. - Noa je u Bibliji. On nije bajka.
- Oh, dobro. Oprosti. - Počinjem osjećati uţasnu glad. Nell će svake minute pozvoniti za večeru, a Clare će morati otići. Ponovno sjedne na svoju stranu šahovske ploče. Vidim da je igra više ne zanima jer od osvojenih figura počinje graditi piramidu.
- Još uvijek nisi dokazao da si stvaran - kaţe Clare.
- Nisi ni ti.
- Pitaš li se ti ikad jesam li ja stvarna? - upita me iznenađena.
- Moţda te sanjam. Moţda ti sanjaš mene; moţda postojimo samo u snu onoga drugoga, a svakog jutra kada se probudimo zaboravimo jedno drugo.
Clare se namršti i pomakne ruku kao da hoće odbiti tu čudnu zamisao. - Uštipni me - zatraţi. Nagnem se i lagano je uštipnem za ruku. - Jače! - Ponovno je uštipnem i to tako da joj ostavim bijeli i crveni trag koji nakon nekoliko sekundi nestane. - Ne misliš li da bih se probudila da spavam? Kako bilo, ne osjećam se pospanom.
- Pa ni ja se ne osjećam kao duh. Niti kao izmišljeni lik.
- Kako znaš? Hoću reći, ako sam te izmislila i ne ţelim da znaš da si izmišljam, jednostavno ti to ne bih rekla, je li tako?
Pogledam je podigavši i spustivši obrve. - Moţda nas je Bog izmislio i to nam ne ţeli reći.
- Ne bi smio govoriti takve stvari - uzvikne Clare. -Osim toga ti i ne vjeruješ u Boga, zar ne?
Slegnem ramenima i promijenim temu. - Stvarniji sam od Paula McCartneyja.
Clare izgleda zabrinuto. Počne vraćati figure u kutiju, pomnjivo odvajajući crne od bijelih. - Mnogo ljudi
zna za Paula McCartneyja - ja sam jedina koja zna za tebe.
- Ali si mene upoznala, a njega nisi.
- Moja je mama bila na koncertu Beatlesa. - Spusti poklopac šahovskog kompleta, ispruţi se po tlu i netremice se zagleda u krošnju od novog lišća. - U Comisley parku u Chicagu, 8. kolovoza 1965. - Bocnem je u trbuh, a ona se hihoćući savije poput jeţa. Nakon što se kratko vrijeme škakljamo i hrvamo legnemo na zemlji sklopivši ruke u sredini, a Clare upita: - Putuje li i tvoja ţena kroz vrijeme?
- Ne. Hvala Bogu.
- Zašto „hvala Bogu"? Ĉini mi se da bi to bilo zabavno. Mogli biste zajedno odlaziti.
- Jedan vremenski putnik u obitelji je dovoljan. To je opasno, Clare.
- Brine li se zbog tebe?
- Da - kaţem tiho. - Brine. - Pitam se što Clare sada radi u 1999. Moţda još uvijek spava. Moţda neće ni znati da sam otišao.
-Voliš lije?
- Vrlo - prošapćem. Bez riječi leţimo jedno pokraj drugoga i gledamo stabla koja se njišu, ptice i nebo. Začujem prigušeno šmrcanje; pogledam Clare i zapanjeno ustanovim da joj se suze slijevaju preko lica u uši. Sjednem i nagnem se preko nje. - Sto je, Clare? - Ona samo odmahne glavom i čvrsto stisne usne. Pogladim je po kosi, povučem u sjedeći poloţaj i privijem u zagrljaj. Dijete je, a i nije. - Sto je?
Riječi izlaze tako tiho da je moram zamoliti da ih ponovi: - Samo sam mislila da si moţda oţenjen sa mnom.

http://www.book-forum.net

12Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:50 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
srijeda, 27. lipnja 1984. (Clari je 13 godina)
CLARE: Stojim na Livadi. Kasni je lipanj, kasno poslijepodne; za nekoliko minuta morat ću se spremiti za večeru. Temperatura pada. Prije deset minuta nebo je bilo bakreno plave boje, a nad Livadom teška vrućina; sve se činilo iskrivljenim kao pod golemom staklenom kupolom, sve je obliţnje zvukove zatomila vrućina dok je nadmoćan zbor kukaca monotono zujao. Sjedim na majušnom mostiću, gledam kako se vodene bube kli-ţu po mirnom jezercu i mislim na Henryja. Danas nije Henryjev dan; sljedeći je tek za dvadeset i dva dana. Sada je mnogo svjeţije. Henry me zbunjuje. Manje-više cijeli svoj ţivot prihvaćam Henryja kao nešto uobičajeno; iako je kao tajna
automatski fascinantan, on je i neka vrsta čuda i tek mi je nedavno počelo svitati da većina djevojaka nema Henryja, ili, ako ima, ne priča o tome. Nailazi vjetar; visoka se trava nabire, a ja zatvorim oči te zvuči poput mora (koje sam vidjela samo na televiziji). Otvorim ih, a nebo je ţuto pa zeleno. Henry kaţe da je iz budućnosti. Kao mala nisam u tome vidjela nikakav problem; nisam imala predodţbu što bi to moglo značiti. Sada se pitam je li budućnost mjesto ili nešto nalik mjestu u koje bih mogla otići; otići na drugačiji način nego što je ostarjeti. Pitam se bi li me Henry mogao odvesti u budućnost. Sume su crne, stabla se svijaju, zamahnu u stranu i poklone se. Nestao je zuj kukaca, vjetar sve poravnava, trava je vodoravna, a stabla škripe i stenju. Bojim se budućnosti; kao daje velika kutija koja me čeka. Henry kaţe da me poznaje u budućnosti. Golemi se crni oblaci uzdiţu iza stabala, nadiru takvom brzinom da se nasmijem, nalik su lutkama na koncu, sve u vrtlogu ide prema meni, a začuje se i tihi prasak groma. Odjednom sam svjesna sebe, mršave i uspravne na Livadi, na kojoj se sve spljoštilo pa i ja legnem u nadi da me oluja koja se valja neće zapaziti i leţim na leđima gledajući prema gore kada se voda počne spuštati s neba. Odjeća mi se smoči u tren oka, a ja iznenada imam osjećaj da je Henry tu, nevjerojatnu potrebu da Henry bude tu i poloţi ruke na mene, iako mi se čini da je Henry kiša, a ja sam sama i ţelim ga.
nedjelja, 23. rujna 1984. (Henryju je 35, Clari 13 godina )
HENRY: Na čistini sam, na Livadi. Veoma je rano jutro, neposredno prije zore. Kasno je ljeto, cvijeće i trava dopiru mi do prsiju. Prohladno je. Sam sam. Gazim kroz biljke i uočim kutiju s odjećom; otvorim je i pronađem traperice, bijelu pamučnu košulju i japanke. Nikada prije nisam vidio tu odjeću te nemam pojma gdje sam u vremenu. Clare mi je ostavila nešto za prigristi: sendvič od kikiriki maslaca i dţema pomnjivo zamotan u aluminijsku foliju, jabuku i vrećicu
čipsa. Moţda je to Clarina školska uţina. Očekivanja mi se kreću u smjeru sedamdesetih ili ranih osamdesetih. Sjednem na kamen i jedem; nakon toga se osjećam mnogo bolje. Sunce izlazi. Cijela je Livada plava, potom narančasta i ruţičasta, sjene su izduljene, a onda je dan. Od Clare ni traga. Otpuţem metar-dva u raslinje, sklupčam se na zemlji, iako je vlaţna od rose, i zaspem.
Kada se probudim, sunce je više, a Clare sjedi pokraj mene i čita knjigu. Nasmiješi mi se i kaţe: - Dan u močvari. Ptice pjevaju, ţabe krekeću - vrijeme je za ustajanje!
Zastenjem i protrljam oči. - Bok, Clare. Koji je dan?
- Nedjelja, 23. rujna 1984.
Clari je trinaest godina. Ĉudno i teško razdoblje, ali ne toliko kao ono kroz prolazimo u sadašnjosti. Sjednem i zijevnem. - Clare, kada bih te vrlo ljubazno zamolio, bi li otišla kući i prokrijumčarila mi kavu?
- Kavu? - Clare to kaţe kao da nikada za to nije čula. Kao odrasla, ovisna je o njoj koliko i ja. Razmatra logistiku.
- Lijepo te molim.
- Dobro, pokušat ću. - Polako ustane. Ovo je godina u kojoj se Clare naglo izduţila. Protekle je godine narasla dvanaest centimetara te se još nije naviknula na svoje novo tijelo. Grudi, noge i bokovi - sve nedavno uobličeno. Pokušavam ne misliti o tome dok je gledam kako stazom ide prema kući. Bacim letimičan pogled na knjigu koju čita. Jedina knjiga Dorothy Sayers koju nisam pročitao. Clare se vrati, a ja sam na trideset trećoj stranici. Nosi termosicu, šalice, pokrivač i nekoliko uštipaka. Ljetno je sunce istočkalo Clarin nos, a ja se oduprem porivu da rukama prođem kroz njezinu posvijetljenu kosu koja joj pada preko nadlaktica dok rasprostire pokrivač.
- Bog te blagoslovio. - Primim termosicu kao da je u njoj sakrament. Smjestimo se na pokrivač. Skinem japanke, ulijem kavu u šalicu i otpijem gutljaj. Nevjerojatno je jaka i gorka. - Isuse! Ovo je za ubiti vola, Clare.
- Prejaka? - Izgleda malo potišteno, a ja je ţurno pohvalim.
- Nema, vjerojatno, prejake kave, ali je ova prilično jaka. Meni se, međutim, sviđa. Jesi li je ti napravila?
- Hm. Nikada prije nisam radila kavu, a došao je Mark i malo me gnjavio pa sam moţda nešto krivo učinila.
- Ne, ne, dobra je. - Pušem u kavu i ispijem je. Istog se trenutka bolje osjećam. Nalijem je još jednom.
Clare uzme od mene termosicu, natoči sebi centimetar i pol kave i oprezno otpije gutljaj. - Bljak - kaţe. - Ovo je odvratno. Treba li imati ovakav okus?
- Obično nije ovako ţestoka. Ti je voliš s mnogo vrhnja i šećera.
Clare izlije ostatak svoje kave na Livadu i uzme uštipak. Onda kaţe: - Pretvaraš me u čudovište.
Za to nemam spreman odgovor budući da mi to nikada nije palo na pamet. - Ma ne pretvaram.
- Pretvaraš.
- Ne pretvaram. - Zastanem. - Sto hoćeš time reći? Ni u što te ja ne pretvaram.
- Kao kada mi kaţeš da volim kavu s vrhnjem i šećerom prije no što sam je takoreći probala. Hoću reći, kako ću shvatiti sviđa li mi se to ili mi se sviđa samo zato što si mi ti to rekao?
- Ali, Clare, pitanje je ukusa. Ti bi trebala shvatiti kakva ti se kava sviđa bez obzira kaţem li ja nešto ili ne. Osim toga, ti si ta koja uvijek gnjavi pričama o budućnosti.
- Poznavati budućnost nije isto kao kada mi kaţeš što volim - kaţe Clare.
- Zašto? Uvijek je riječ o slobodnoj volji.
Clare skine cipele i čarape. Ugura čarape u cipele i uredno ih postavi na rub pokrivača. Zatim uzme moje bačene japanke i sloţi ih uz svoje cipele, kao da je pokrivač tatami prostirka. - Mislila sam da slobodna volja ima veze s grijehom.
Promislim o tome. - Ne - kaţem - zašto bi slobodna volja bila ograničena na dobro i loše? Ti si, na primjer, svojom slobodnom voljom upravo odlučila skinuti cipele. To nije vaţno, nikoga nije briga imaš li na sebi cipele ili ne i nije grijeh niti vrlina i ne utječe na budućnost, ali ti si primijenila slobodnu volju.
Clare slegne ramenima. - Ali, znaš, ti mi ponekad nešto kaţeš od čega ja imam osjećaj da je budućnost već tu. Kao da se moja budućnost dogodila u prošlosti i kao da ja ništa ne mogu protiv toga.
- To se zove determinizam - kaţem joj. - Progoni me i dok spavam.
Clare je zainteresirana. - Zašto?
- Ako ti imaš osjećaj da te ograničava predodţba o nepromjenjivosti tvoje budućnosti, zamisli kako se tek ja osjećam. Ja se stalno suočavam s činjenicom da ništa ne mogu promijeniti, iako sam ondje i promatram što se zbiva.
- Ali, Henry, ti mijenjaš stvari! Hoću reći, napisao si sve ono što bih ti 1991. trebala reći o djetetu s Downovim sindromom. A popis; da nemam popis, nikada ne bih znala kada ću te vidjeti. Stalno mijenjaš stvari!
Nasmiješim se. - Mogu činiti samo ono što se kreće u smjeru onoga što se već dogodilo. Ne mogu, na primjer, promijeniti činjenicu da si upravo skinula cipele.
Clare se smije. - Zašto bi tebi bilo stalo jesam li ih skinula ili ne?
- Nije mi stalo. Ali čak i da jest, to je sada nepromjenjivi dio povijesti svemira na koji ni na koji način ne mogu utjecati. - Posluţim se uštipkom. Njemački je, a on mi je najdraţi. Glazura se malčice topi na suncu i lijepi mi za prste.
Clare dokrajči svoj uštipak, podvrne traperice i sjedne prekriţenih nogu. Počeše se po vratu i zlovoljno me pogleda. - Sada sam zbog tebe vrlo neopuštena. Kao da je svako moje ispuhavanje nosa povijesni događaj.
- Ali jest.
Zakoluta očima. - Što je suprotno od determinizma?
- Kaos.
- Oh. Mislim da mi se to ne sviđa. A tebi? Odgriţem veliki komad uštipka i promislim o kaosu.
- I sviđa i ne sviđa. JKaos znači više slobode; zapravo, potpunu slobodu. Ali bez smisla. Ţelim slobodno djelovati, ali ţelim i da moja djela imaju neki smisaoj
- Ali, Henry, zaboravljaš Boga - zašto ne bi mogao postojati Bog koji bi tome davao smisao? - Clare se ozbiljno namršti i, dok govori, pogledom prelazi po Livadi.
Ubacim i posljednji dio uštipka u usta i polako ţvačem kako bih dobio na vremenu. Kadgod Clare spomene Boga, dlanovi mi se počnu znojiti, a ja osjetim poriv da pobjegnem, sakrijem se ili nestanem.
- Ne znam, Clare. Meni se sve čini odviše slučajnim i besmislenim a da bi postajao Bog.
Clare sklopi ruke oko koljena. - Ali, maloprije si rekao da sve izgleda kao da je unaprijed isplanirano.
- Hm - kaţem. Uhvatim Clare za gleţnjeve, privučeni njezina stopala sebi u krilo i čvrsto ih drţim. Clare se nasmije i nasloni na laktove. Stopala su joj hladna; vrlo ruţičasta i vrlo čista. - Dobro -
kaţem - da vidimo. Moţemo birati između zatvorenog svemira u kojem prošlost, sadašnjost i budućnost simultano koegzistiraju, a sve se već dogodilo; kaosa u kojem je sve moguće i ništa se ne moţe predvidjeti zato što ne moţemo znati sve varijable i kršćanskog svemira u kojem je sve stvorio Bog, u kojem sve postoji s razlogom, ali u kojem ipak imamo slobodnu volju. Točno?
Clare promigolji noţnim prstima. - Valjda.
- Za što si ti?
Clare šuti. U trinaestoj su njezin pragmatizam i njezini romantični osjećaji vezani za Isusa i Mariju gotovo podjednaki. Prije godinu dana bez oklijevanja bi bila rekla Bog. Za deset će godina biti za determinizam, a deset godina nakon toga Clare će vjerovati da je svemir proizvoljan, da, ako i postoji, Bog ne čuje naše molitve, da je uzročno-posljedična veza neizbjeţna i neumoljiva, ali besmislena. A nakon toga? Ne znam. No trenutačno je Clare na pragu mladenaštva s vjerom na jednoj i sve većim skepticizmom na drugoj strani te ih jedino moţe pokušati uskladiti ili ih gnječiti dok se ne stope. Odmahne glavom. - Ne znam. Ţelim Boga. Je li to u redu?
Osjećam se kao govno. - Naravno da je u redu. U to vjeruješ.
- Ali ne ţelim samo vjerovati, ţelim da to bude istina.
Palcima pređem po luku Clarinih stopala, a ona zatvori oči. - Ti i sv. Toma Akvinski - kaţem.
- Ĉula sam za njega - kaţe Clare kao da govori o davno izgubljenom stricu ljubimcu ili voditelju televizijske emisije koju je gledala kao dijete.
- On je ţelio red, razum i Boga. Ţivio je u trinaestom stoljeću i predavao na pariškom sveučilištu. Vjerovao je i u Aristotela i anđele.
- Ja volim anđele - kaţe Clare. - Tako su lijepi. Kad bih barem ja imala krila, letjela i sjedila na oblacima.
- Einjeder Engel ist schrecklich.
Clare ispusti tihi uzdah koji znači jesi li zaboravio da ne govorim njemački? — Molim?
- Svaki je anđeo strašan. To je dio niza pjesama koje se zovu Devinske elegije, a koje je napisao pjesnik po imenu Rilke. On je jedan od naših najdraţih pjesnika.
Clare se smije. - Opet to činiš! -Što?
- Govoriš mi što volim. - Clare zakopa stopala u moje krilo. Ne razmišljajući stavim ih na svoja ramena, ali onda mi se to učini odviše seksualnim te ih brzo vratim u ruke i jednom ih rukom drţim visoko u zraku dok ona leţi na leđima, nevina i anđeoska s kosom koja se poput nimbusa raširila oko nje na pokrivaču. Poškakljam je po stopalima. Clare se zasmijulji i poput ribe izmigolji iz mojih ruku, poskoči i počne raditi zvijezde po čistini, smiješeći mi se kao da me izaziva da dođem i uhvatim je. Ja joj samo odvratim smiješkom, a ona se vrati na pokrivač i sjedne do mene.
- Henry? -Da.
- Zbog tebe sam drugačija.
- Znam.
Okrenem se da pogledam Clare i samo na trenutak zaboravim da je mlada i da je to davno; vidim moju ţenu Clare na licu te mlade djevojke i ne znam što reći toj Clari koja je i stara i mlada i drugačija od ostalih djevojaka i koja zna da biti drugačiji moţe biti teško. No čini se da Clare ne očekuje odgovor. Nasloni mi se na nadlakticu, a ja je rukom obujmim oko ramena.
- Clare! - Preko tišine Livade Clarin je tata urlajući doziva. Clare poskači i uzme cipele i čarape.
- Vrijeme je za crkvu - odjednom nervozna kaţe ona.
- Dobro - kaţem ja. - Bok. - Mahnem joj, a ona se nasmiješi, mrmljajući mi odzdravi, otrči stazom i nestane. Ja neko vrijeme leţim na suncu razmišljajući o Bogu i čitajući Dorothy Sayers. Nakon
otprilike sat vremena nestanem i ja, a kao dokazi da smo uopće tu bili ostanu samo pokrivač i knjiga, šalice i odjeća.

http://www.book-forum.net

13Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:51 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
NAKON KRAJA
subota, 27. listopada 1984. (Clari je 13, Henryju 43 godine)
CLARE: Probudim se iznenada. Nešto sam čula: netko me zvao. Zvučalo je kao da me zove Henry. Sjednem u krevetu i oslušnem. Ĉujem vjetar i vrane koje se glasaju. Ali, što ako to jest bio Henry? Skočim iz kreveta i potrčim, bez cipela otrčim niz stepenice, kroz straţnja vrata, na Livadu. Hladno je, vjetar mi probija kroz spavaćicu. Gdje je on? Zaustavim se, pogledam i tamo, pokraj voćnjaka, ugledam tatu i Marka u njihovoj narančastoj lovačkoj odjeći; s njima je neki muškarac, svi stoje i nešto gledaju, no onda začuju mene, okrenu se, a ja shvatim da je muškarac Henry. Sto Henry radi s tatom i Markom? Potrčim prema njima, a mrtve mi travke ranjavaju stopala. Tata mi krene ususret. - Dušo -kaţe on - što ovako rano radiš vani?
- Ĉula sam svoje ime - kaţem. Nasmiješi mi se. Šašava djevojčice, govori njegov smiješak, a ja pogledam Henryja da vidim hoće li on objasniti. Zašto si me zvao, Henry? no on odmahne glavom i prinesi prst usnama, Psst, Clare, ništa ne govori. Ode u voćnjak, a ja ţelim vidjeti što su gledali, no tamo nema ničega. Tata kaţe: - Vrati se u krevet, Clare, samo si sanjala. - Obgrli me i krene prema kući sa mnom; ja se okrenem i pogledam Henryja, a on mi mahne nasmiješen U redu je, Clare, objasnit ću poslije (iako, poznavajući Henryja vjerojatno neće objasniti, natjerat će me da sama dokučim ili će se, jednog od ovih dana, objasniti samo od sebe). Odmahnem, a onda provjerim je li Mark to vidio, no Mark nam je okrenut leđima, razdraţen čeka da odem kako bi se on i tata mogli vratiti lovu, no što Henry tu radi, što su rekli jedan drugome? Ponovno se okrenem, ali ne vidim
Henryja, a tata kaţe: - Hajde, Clare, vrati se u krevet -i poljubi me u čelo. Ĉini se uzrujanim te se ja trčeći vratim u kuću, a onda tiho popnem stepenicama, sjednem na krevet drhteći, još uvijek ne znajući što se upravo dogodilo, ali znam da se dogodilo nešto loše, vrlo, vrlo loše.
ponedjeljak, 2. veljače 1987. (Clari je 15, Henryju 38 godina)
CLARE: Po povratku iz škole Henry me čeka u Ĉitaonici. Sredila sam mu sobicu pokraj sobe u kojoj je peć za centralno grijanje; nalazi se na strani suprotnoj od one gdje su bicikli. Pustila sam da se u domaćinstvu sazna kako volim čitati u podrumu, a ja tamo i uistinu provodim mnogo vremena te se to i ne čini neuobičajenim. Henry je ugurao stolac ispod kvake. Kucnem četiri puta, a on me pusti unutra. Napravio je neku vrstu gnijezda od jastuka, obloga, stolaca i pokrivača i čita stare časopise pod svjetiljkom s mojeg radnog stola. Na sebi ima tatine stare traperice i kockastu košulju od flanela, a izgleda umorno i neobrijano. Straţnja sam vrata ostavila jutros o.tvorena za njega i evo ga.
Odloţim na pod pladanj s hranom koji sam donijela. - Mogla bih ti donijeti koju knjigu.
- Ovi su, zapravo, odlični. - Ĉita časopise Mad iz šezdesetih. — A ovo je prijeko potrebno vremenskim putnicima koji u vrlo kratkom roku moraju koješta saznati - kaţe on podiţući World Almanac iz 1968.
Sjednem pokraj njega na pokrivače i pogledam ga da vidim hoće li me natjerati da se pomaknem. Vidim da razmišlja o tome te podignem ruke da ih vidi, a onda sjednem na njih. On se nasmiješi. - Raskomoti se -kaţe.
- Iz kojeg vremena dolaziš?
- Iz 2001. Iz listopada.
- Izgledaš umorno. - Vidim da se dvoumi hoće li mi reći razlog, a onda odluči da neće. — Ĉime se bavimo 2001.?
- Velikim stvarima. Iscrpljujućim stvarima. - Henry počinje jesti sendvič od rostbifa koji sam mu donijela. -Ha, ovo je dobro.
- Napravila ga je Nell.
On se nasmije se. - Nikada neću razumjeti zašto moţeš sagraditi goleme kipove koji odolijevaju vjetrovima olujne snage, izaći na kraj s receptima za boje, kuhati kozo i sve to, a s hranom ne znaš napraviti ama baš ništa. Zapanjujuće.
- U pitanju je mentalna blokada. Fobija.
- Ĉudno.
- Uđem u kuhinju i čujem kako mi neki glasić kaţe Odlazi pa to i učinim.
- Jedeš li dovoljno? Izgledaš mršavo.
Osjećam se debelom. - Jedem. - Spopadne me turobna misao. - Jesam li 2001. jako debela? Moţda zato misliš da sam premršava.
Henry se nasmiješi nekoj šali koju ja ne shvaćam. -Pa, u mojoj si sadašnjosti trenutačno pomalo punašna, ali to će proći.
-Uh.
- Dobro je to što si punašna. Izgledat ćeš vrlo dobro.
- Ne bih hvala. - Henry me zabrinuto pogleda. -Nisam, znaš, anoreksična ili nešto slično. Ne moraš se zbog toga brinuti.
- To je samo zato što te mama uvijek zbog toga gnjavila.
- Gnjavila?
- Gnjavi.
- Zašto si rekao gnjavila?
- Bez ikakva posebnog razloga. Lucille je dobro. Ne brini se. - Laţe. Ţeludac mi se stegne, obuhvatim rukama koljena i spustim glavu.
HENRY: Ne mogu vjerovati da sam se tako grozno izlanuo. Pomilujem Clari po kosi i ţarko se, na trenutak, poţelim vratiti u svoju sadašnjost, samo da se posavjetujem s Clare, saznam što bih joj u njezinoj petnaestoj trebao reći o majčinoj smrti. To je zato što uopće ne spavam. Da sam malo odspavao, brţe bih razmišljao ili bih barem bolje prikrio to što mi se omaklo. No Clare, koja je najistinoljubivija osoba koju poznajem, pronicljivo prepozna čak i male laţi te sada mogu samo ili odbiti išta više reći, zbog čega će biti izvan sebe, ili lagati, što neće prihvatiti, ili joj reći istinu koja će je uzrujati i na čudan način utjecati na njezin odnos s majkom. Clare me pogleda. - Reci mi - kaţe.
CLARE: Henry izgleda jadno. - Ne mogu, Clare.
- Zašto ne?
- Nije dobro unaprijed znati što će se dogoditi. Moţe ti zaribati ţivot.
- Da, ali ne moţeš mi reći samo dio.
- Nemam ti što reći.
Počne me uistinu hvatati panika. - Ubila se. - Preplavljuje me osjećaj izvjesnosti. Toga sam se uvijek najviše bojala.
- Ne. Ne. Definitivno se nije ubila.
Zurim u njega. Henry samo izgleda vrlo nesretno. Ne znam govori li istinu. Da mu samo mogu čitati misli, koliko bi mi ţivot bio lakši? Mama, oh, mama.
HENRY: Ovo je grozno. Ne mogu ostaviti Clare u tom stanju.
- Rak jajnika - kaţem vrlo tiho.
- Hvala Bogu - kaţe ona i počne plakati.
petak, 5. lipnja 1987. (Clarije 16, Henryju 32 godine)
CLARE: Cijeli dan čekam Henryja. Tako sam uzbuđena. Jučer sam dobila vozačku dozvolu, a tata je rekao da večeras fiatom mogu otići na Ruthin tulum. Mami se to uopće ne sviđa, ali budući da je tata već rekao da mogu, ona ne moţe ništa. Ĉujem ih kako se nakon večere prepiru u biblioteci.
- Mogao si me pitati...
- Lucy, činilo mi se bezazlenim...
Uzmem svoju knjigu i odem na Livadu. Legnem na travu. Sunce počinje zalaziti. Ovdje je prohladno, a trava je puna malenih sadarki. Nebo je iznad stabala na zapadu ruţičasto i narančasto, a iznad mene luk sve tamnijeg plavetnila. Razmišljam o tome kako ću se vratiti kući i uzeti dţemper kada začujem kako netko hoda kroz travu. To je doista Henry. Uđe na čistinu i sjedne na kamen. Kradomice ga gledam iz trave. Izgleda prilično mlad, kao da mu je trideset i koja. Na sebi ima običnu crnu majicu, traperice i gleţnjače. Samo mirno sjedi i čeka. Ne mogu čekati ni minute dulje te iskočim i preplašim ga.
- Isuse, Clare, nemoj da se starac sruši od infarkta.
- Ti nisi starac.
Henry se nasmiješi. Smiješan je s tim pričama o starosti.
- Poljubac - zahtijevam te me poljubi.
- Ĉemu to? - upita.
- Dobila sam vozačku dozvolu!
Henry se doima uznemirenim. - O, ne. Mislim, čestitam.
Nasmiješim mu se; ništa što kaţe ne moţe mi pokvariti raspoloţenje. - Samo si ljubomoran.
- Zapravo jesam. Volim voziti, a nikada ne vozim.
- Kako to?
- Odviše je opasno.
- Kukavico.
- Mislim da je opasno za druge. Zamisli što bi se dogodilo da vozim i nestanem? Auto bi se nastavilo kretati i buuml eto mnogo mrtvih i krvi. Nije baš lijepo.
Sjednem na kamen pokraj Henryja. On se odmakne. Ne obazirem se na to. - Večeras idem kod Ruth na tulum. Hoćeš li doći sa mnom?
Podigne jednu obrvu. To obično znači da će citirati nešto iz neke knjige za koju nikada nisam čula ili mi o nečemu odrţati predavanje. Umjesto toga kaţe samo: - Ali, Clare, to bi uključivalo i upoznavanje s gomilom ljudi.
- Zašto ne? Umorna sam od skrivanja.
- Da vidimo. Ti imaš šesnaest godina, ja, trenutačno, trideset i dvije; samo sam, znači, dvostruko stariji od tebe. Siguran sam da to nitko ne bi primijetio i da tvoji roditelji za to nikad ne bi doznali.
Uzdahnem. - Ja moram otići na taj tulum. Dođi sa mnom, ostani sjediti u autu, ja neću ostati predugo, a onda moţemo nekamo otići.
HENRY: Parkiramo se blok dalje od Ruthine kuće. Sve dotle čujem muziku - Once In A Liftime od Talking Headsa. Na neki bih način volio da mogu otići s Clare, no to ne bi bilo mudro. Clare iskoči iz auta i kaţe: - Ostani! - kao da sam veliki neposlušni pas te jedva odrţavajući ravnoteţu na petama i u kratkoj suknji krene prema Ruthinoj kući. Ja se skljokam i čekam.
CLARE: Odmah na vratima shvatim da je tulum pogreška. Ruthini su roditelji u San Franciscu na tjedan dana te će barem imati vremena za popravke, čišćenje i objašnjenja, ali meni je svejedno drago da se ne radi o mojoj kući. I Ruthin je stariji brat Jake pozvao svoje prijatelje te je tu, sve zajedno, stotinjak ljudi i svi su pijani. Momaka je više nego cura, a meni je ţao što nisam obukla hlače i ravne cipele, no sada više ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Uđem u kuhinju kako bih uzela piće, a netko iza mene kaţe: - Vidi, vidi, gospođica gledaj me, a ne diraj! - i opsceno srkne. Naglo se okrenem i ugledam tipa kojeg zovu Gušter (zbog akni) kako me posprdno gleda. - Lijepa haljina, Clare.
- Hvala, ali nije joj svrha impresionirati tebe, Gušteru.
Ode za mnom u kuhinju. - Nije baš lijepo to što si rekla, mlada damo. Na kraju krajeva, pokušavam samo reći kako sam primijetio tvoju izuzetno draţesnu opravu, a ti me vrijeđaš... - Nikako da umukne. Zgrabim Helen te mu, koristeći je kao ljudski štit da izađem iz kuhinje, naposljetku pobjegnem.
- Ovo je sranje - kaţe Helen. - Gdje je Ruth? Ruth se skriva u svojoj sobi s Laurom. Puše dţoint
u mraku i gledaju kroz prozor dok se skupina Jakeovih prijatelja gola kupa u bazenu. Ubrzo sve sjedimo na klupi pod prozorom blejeći.
- Mmm - kaţe Helen. - Rado bih malo toga.
- Kojega bi? - pita Ruth.
- Tipa na trampolinu.
- Ooo.
- Pogledaj Rona - kaţe Laura.
- To je Ron? - zasmijulji se Ruth.
- Isuse. No valjda bi svatko izgledao bolje bez majice na kojoj piše Metallica i odurnog koţnog prsluka -kaţe Helen. - Hej, Clare, uţasno si tiha.
- Hm? Valjda jesam - kaţem mlitavo.
- Pogledaj se - kaţe Helen. - Gotovo škiljiš od poţude. Stidim te se. Kako si dopustila sebi da upadneš u takvo stanje? - Nasmije se. - Ozbiljno, Clare, zašto to jednostavno ne obaviš?
- Ne mogu - kaţem ja s nelagodnom.
- Jasno da moţeš. Samo otići dolje, vikni „Jebite me!" i pedesetak će momaka viknuti „Ja! Ja!"
- Ne razumiješ. Ne ţelim... ne radi se o...
- Ona ţeli nekog određenog - kaţe Ruth ne skidajući pogled s bazena.
- Koga? - upita Helen. Slegnem ramenima.
- Daj, Clare, gukni.
- Ostavi je na miru - kaţe Laura. - Ako Clare ne ţeli reći, ne mora. - Sjedim pokraj Laure te naslonim glavu na njezino rame.
Helen poskoči. - Odmah se vraćam.
- Kamo ćeš?
- Donijela sam šampanjca i soka od kruške da na-pravimo bellini, ali sam ih ostavila u autu. - Izjuri kroz vrata. Visok momak s kosom do ramena s trampolina unatraške skače salto.
- O-la-la - jednoglasno kaţu Ruth i Laura.
HENRY: Puno je vremena prošlo, moţda sat-dva. Pojeo sam polovinu čipsa i pijem toplu Coca-colu koju je Clare donijela sa sobom. Malko drijemam. Toliko je dugo nema da počinjem razmišljati o šetnji. Moram se i pomokriti.
Začujem potpetice koje lupkaju u mojem smjeru. Pogledam kroz prozor, no to nije Clare, to je plavokosa
seksi djevojka u uskoj crvenoj haljini. Trepnem i shvatim da je to Clarina prijateljica Helen Powell. Uh, ah.
Zaustavi se na mojoj strani auta, nagne i netremice zagleda u mene. Kroz njezinu mi se haljinu pruţa pogled do Tokija. Osjetim laganu vrtoglavicu i slabost.
- Bok. Clarin dečko, ja sam Helen.
- Krivo, Helen, ali, drago mi je. - U dahu joj se snaţno osjeća alkohol.
- Zar nećeš izići iz auta da se propisno upoznamo?
- Hvala, ali prilično mi je udobno tu gdje jesam.
- Dobro, onda ću ti se pridruţiti unutra. - Nesigurna koraka zaobiđe prednji dio auta, otvori vrata i sruši se na vozačko sjedište.
- Veoma te dugo ţelim upoznati - povjeri mi Helen.
- Da? Zašto? - Očajnički bih ţelio da se Clare vrati i izbavi me, no to bi razotkrilo igru, zar ne?
Helen se nagne prema meni i sotto voce kaţe: — Logički sam izvela zaključak o tvojem postojanju. Moja golema moć promatranja navela me na zaključak da je ono što ostane eliminacijom nemogućeg istina, bez obzira koliko nevjerojatna bila. Stoga - Helen zastane kako bi podrignula. - Nimalo damski. Oprosti. Stoga sam zaključila da Clare sigurno ima dečka jer, u suprotnom, ne bi odbijala pojebati se sa svim onim simpatičnim momcima koje to veoma muči. I evo te. Ta-ra!
Helen mi je uvijek bila draga i ţao mi je što sam je obmanuo. To, međutim, objašnjava nešto što mi je rekla na našem vjenčanju. Volim kada se djelići zagonetke tako sloţe.
- To je neobično uvjerljivo razmišljanje, Helen, ali ja nisam Clarin dečko.
- Zašto, onda, sjediš u njezinu autu?
Imam sjajnu zamisao. Clare će me ubiti zbog toga. -Ja sam prijatelj Clarinih roditelja. Bili su zabrinuti što autom ide na tulum na kojem bi moglo biti alkohola pa su me zamolili da odem s njom i glumim vozača u slučaju da se previše nacvrca i ne bude mogla voziti.
Helen napući usne. - To je krajnje nepotrebno. Naša mala Clare popije toliko malo da to ne bi napunilo ni mali, majušni naprstak...
- Nisam rekao da pije. Roditelji su joj samo paranoični.
Visoke potpetice lupkaju po pločniku. To je, ovog puta, Clare. Ukoči se vidjevši da imam društvo.
Helen iskoči iz auta i kaţe: - Clare! Ovaj zločesti muškarac kaţe da ti nije dečko.
Clare i ja se pogledamo. - Pa i nije - kaţe kratko Clare.
- Oh - kaţe Helen. - Odlaziš?
- Bliţi se ponoć. Uskoro ću se pretvoriti u bundevu. - Clare obiđe auto i otvori vrata. - Hajde, Henry, idemo. - Upali motor i svjetla.
Helen nepomično stoji na svjetlosti prednjih svjetala. Zatim pređe na moju stranu auta. - Nisi joj dečko, ha, Henry} Na trenutak ste me zamalo prešli, doista jeste. Bok, Clare. - Nasmije se, a Clare nespretno izađe s parkirališnog mjesta i ode. Ruth ţivi na Congeru. Skrenemo na Broadway, a ja shvatim da su sva ulična svjetla ugašena. Broadway je dvotračna cesta. Posve je ravna, ali bez ulične rasvjete čovjek ima osjećaj kao da se vozi u bočici tinte.
- Bolje upali duga svjetla, Clare - kaţem ja. Ona ispruţi ruku i posve ugasi svjetla.
- Clare... !
- Ne govori mi što da radim! - Zasutim. Vidim jedino osvijetljene brojke sata na radiju. 23.36. Ĉujem kako vjetar huji pokraj auta, čujem motor auta, osjećam kako kotači prelaze preko asfalta, no na neki se način čini kao da se ne krećemo mi, nego kao da se svijet oko nas kreće sedamdeset i dva kilometra na sat. Zatvorim oči. Nema razlike. Otvorim ih. Srce mi lupa.
U daljini se pojave svjetla automobila. Clare upali svjetla te ponovno jurimo, savršeno poravnani između ţutih pruga na sredini i rubu ceste. 23.38 je.
Clare je bezizraţajna na svjetlu što se odbija s komandne ploče. - Zašto si to učinila? - upitam je drhtava glasa.
- Zašto ne? - Clarin je glas miran poput ljetnog jezerca.
- Zato što smo oboje mogli poginuti u plamenoj olupini?
Clare uspori i skrene na Blue Star. - Ali to se ne dogodi — kaţe ona. - Ja odrastem, mi se vjenčamo i evo te tu.
- Koliko je tebi poznato, ti si upravo tada skršila auto, a mi smo godinu dana proveli u gipsu.
- Ali onda bi me upozorio da to ne činim - kaţe Clare.
- Pokušao sam, ali si vikala na mene...
- Ţelim reći da bi stariji ti rekao mlađoj meni da ne razbije auto.
- Do tada bi se to već dogodilo.
Stigli smo do Meagram Lanea te Clare skrene. To je privatna cesta koja vodi do njezine kuće. - Stani, Clare, moţe? Molim te! - Clare prede na travu, stane, ugasi motor i svjetla. Opet je potpuni mrak; čujem pjev milijuna zrikavaca. Ispruţim ruke, privučem Clare sebi i obavijem je jednom rukom. Napeta je i nepodatna.
- Obećaj mi nešto.
- Što? - upita Clare.
- Obećaj mi da više nikad nećeš učiniti nešto slično. Ne samo s autom; obećaj da nećeš učiniti ništa opasno. Zato što ne znaš. Budućnost je čudna i ne moţeš se ponašati kao da si nepobjediva...
- Ali, ako si me vidio u budućnosti...
- Vjeruj mi. Samo mi vjeruj.
Clare se nasmije. - Zašto bih ti vjerovala?
- Ne znam. Zato što te volim?
Clare tako brzo okrene glavu da me udari u čeljust. -Joj.
- Oprosti. - Jedva nazirem obris njezina profila. -Voliš me? - upita.
-Da.
- Sada? -Da.
- Ali nisi mi dečko.
Oh. To je muči. - Pa, tehnički gledajući, ja sam ti muţ. Budući da se još nisi udala, pretpostavljam kako bismo morali reći da si mi djevojka.
Clare stavi ruku na mjesto na kojem vjerojatno ne bi smjela biti. - Radije bih ti bila ljubavnica.
- Imaš šesnaest godina, Clare. - Njeţno joj odmak-nem ruku i pomilujem je po licu.
- Dovoljno sam stara. Fuj, ruke si ti vlaţne. - Clare upali svjetlo iznad naših glava, a ja sa zaprepaštenjem
shvatim da su joj lice i haljina isprugani krvlju. Pogledam svoje ruke, a one su ljepljive i crvene. - Henry! Što je?
- Ne znam. - Poliţem svoj desni dlan, a na njemu se pojavi niz od četiri duboke posjekotine u obliku polumjeseca. Nasmijem se. - To mi je od nokata. Kada si vozila bez svjetala.
Clare ugasi svjetlo te ponovno sjedimo u mraku. Zrikavci zriču iz sve snage. - Nisam te htjela preplašiti.
- Ali jesi. Inače se osjećam sigurnim kada voziš. Samo...
-Što?
- Kao dijete sam doţivio prometnu nesreću pa se ne volim voziti u autu.
- Oh... oprosti,
- U redu je. Hej, koliko je sati?
- O moj Boţe. - Clare upali svjetlo. Ponoć i dvanaest minuta. - Kasnim. A kako ću ući u kuću ovako krvava? - Izgleda tako izbezumljeno da se poţelim nasmijati.
- Evo. - Lijevim joj dlanom trljajući prođem preko gornje usne i ispod nosa. - Curi ti krv iz nosa.
- Dobro. - Upali motor i svjetla i lagano se vrati na cestu. - Etta će podivljati kada me vidi.
- Etta? A roditelji?
- Mama vjerojatno već spava, a tata večeras igra poker. - Clare otvori vrata kroz koja prolazimo.
- Da je moje dijete izašlo s autom dan nakon što je dobilo vozačku dozvolu sjedio bih pokraj ulaznih vrata sa štopericom. - Clare zaustavi auto van vidokruga kuće.
- Imamo li djece?
- Oprosti, ali to je strogo povjerljivo.
- Pozvat ću se na zakon o slobodi informiranja.
- Samo izvoli. - Oprezno je poljubim kako ne bih poremetio laţno krvarenje iz nosa. - Javi se kad nešto saznaš. - Otvorim vrata auta. - Sretno s Ettom.
- Laku noć.
- ' noć. - Izađem iz auta i zatvorim vrata što je tiše moguće. Auto otklizi niz kolni prilaz, iza krivine u noć. Ja idem za njim, prema krevetu na Livadi, pod zvijezdama.

http://www.book-forum.net

14Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:51 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
nedjelja, 27. rujna 1987. (Henryju je 32, Clare 16 godina)
HENRY: Materijaliziram se na Livadi, oko četiri i pol metra zapadno od čistine. Osjećam se grozno; vrti mi se u glavi i mučno mi je te nekoliko minuta sjedim kako bih prikupio snagu. Prohladno je i tmurno, a ja sam utonuo u visoku smeđu travu koja mi se usijeca u koţu. Ubrzo se osjećam bolje; tiho je te ustanem i odem na čistinu.
Clare sjedi na zemlji pokraj kamena na koji je naslonjena. Ne obrati mi se riječima nego mi uputi pogled pun nečega što mogu opisati samo kao ljutnju. Uh, pomislim. Sto sam učinio? Ona je u fazi Grace Kelly; odjevena je u plavi vuneni kaput i crvenu suknju. Ja drhtim i traţim kutiju s odjećom. Pronađem je te navučem crne traperice, crni pulover, crne vunene čarape, crni kaput, crne čizme i crne koţnate rukavice. Izgledam kao da se spremam pojaviti u filmu Wima Wendersa. Sjednem pokraj Clare.
- Bok, Clare. Jesi li dobro?
- Bok, Henry. Evo. - Doda mi termosicu i dva sendviča.
- Hvala. Osjećam neku mučninu pa ću malo pričekati. - Odloţim hranu na kamen. U termosici je kava; duboko udahnem. Bolje mi je već od samog mirisa. -Jesi li dobro? - Ona me ne gleda. Pomnjivo je promotrim i shvatim da je plakala.
- Henry. Bi li istukao nekoga za mene? -Što?
- Ţelim nekome nanijeti bol, a nisam dovoljno velika i ne znam se tući. Bi li mi to učinio?
- Ho-o-o! O čemu pričaš? Koga? Zašto?
Clare zuri sebi u krilo. - Ne ţelim razgovarati o tome. Bi li mi samo mogao vjerovati na riječ ako ti kaţem da to posve zasluţuje?
Mislim da znam što se događa; mislim da sam tu priču već čuo. Uzdahnem, pribliţim se Clari i jednom je rukom zagrlim. Ona nasloni glavu na moje rame.
- Radi se o nekom tipu s kojim si bila na spoju, je li tako?
-Da.
- A on se ponio kao kreten i ti sada hoćeš da ga pretvorim u prah i pepeo?
-Da.
- Clare, mnogi su frajeri kreteni. Ja sam bio kreten... Clare se nasmije. - Kladim se da nisi bio toliki kreten kao Jason Everleigh.
- Nogometaš je ili nešto slično, zar ne? -Da.
- Clare, zašto misliš da mogu napasti nekog golemog praznoglavog sportaša koji je dvostruko mlađi od mene? Zašto si uopće izašla s nekim takvim?
Ona slegne ramenima. - U školi su me svi gnjavili zato što nikad ni s kim ne izlazim. I Ruth i Meg i Nancy... kolaju priče da sam lezbijka. Ĉak me i mama pita zašto ne izlazim s dečkima. Dečki me pozivaju, a ja ih odbijam. A onda me Beatrice Dilford, koja jest lezbijka, pitala jesam li i ja, a ja sam
joj rekla da nisam, na što je ona rekla da je to ne iznenađuje, ali da svi govore da jesam. Onda sam pomislila kako je moţda bolje da izađem s nekim frajerima. Prvi koji me pitao hoću li izaći bio je Jason. On je sportaš i stvarno je zgodan; znala sam da će, ako izađem s njim, to svi znati pa sam pomislila da će moţda ušutjeti.
- To je, dakle, bilo prvi put da si izašla na spoj?
- Da. Otišli smo u talijanski restoran. Tamo su bili Laura i Mike i gomila drugih ljudi s dramske. Ponudila sam da svatko plati svoj dio, ali on je rekao ne, to on ne radi. Bilo je na neki način dobro, razgovarali smo o školi i tim stvarima, o nogometu. Onda smo otišli gledati Petak trinaesti, sedmi dio koji je doista glup, toliko da znaš ako si ga namjeravao pogledati.
- Gledao sam ga.
- Oh. Zašto? Ne čini mi se kao film koji bi ti gledao.
- Gledao sam ga iz istog razloga kao i ti; htjela ga je gledati djevojka s kojom sam izašao.
- S kim si izašao?
- Ţenom koja se zove Alex.
- Kakva je bila?
- Bankovna blagajnica s velikim sisama kojoj je bilo drago da je se udara po straţnjici. - Iste sekunde kada mi je to izletjelo iz usta shvatim da to govorim tinejdţerici Clari, a ne mojoj ţeni Clari te samom sebi u mislima dam pljusku.
- Udara po straţnjici? - Clare me pogleda smiješeći se, obrva uzdignutih do polovine čela.
- Nije vaţno. Otišli ste, znači, u kino i... ?
- Oh. Onda smo otišli na Traver's.
- Što je Traver's?
- Farma na sjeveru. - Clarin je glas postao toliko tih da je jedva čujem. - Tamo se ljudi odlaze... seksati. -Ne kaţem ništa. - Rekla sam mu da sam umorna i da ţelim doma, a on je na to poludio - Clare prestane govoriti; neke vrijeme sjedimo i slušamo ptice, zrakoplove i vjetar. Odjednom Clare kaţe: - Doista je poludio.
- Što je bilo onda?
- Nije me htio odvesti kući. Nisam bila sigurna gdje smo; negdje na cesti 12, samo se vozikao po nekim puteljcima, Isuse, ne znam. Nekim se neasfaltiranim putem spustio do neke kućice. U blizini je bilo jezero, čula sam ga. Imao je ključ.
Postanem nervozan. Clare mi ništa od toga nikada nije rekla; samo da je jednom bila na uistinu uţasnom spoju s tipom koji se zvao Jason i bio nogometaš. Clare ponovno ušuti.
- Clare. Je li te silovao?
- Ne. Rekao je da nisam... dovoljno dobra. Rekao je... ne, nije me silovao. Samo me je... ozlijedio. Natjerao me je.... - Ne moţe to izreći. Ĉekam. Clare otkopča kaput i skine ga. Skine košulju te vidim da su joj leđa pokrivena modricama, tamnim i ljubičastim na njezinoj bijeloj koţi. Clare se okrene, a na desnoj joj je dojci ruţna opeklina od cigarete s mjehurom. Jednom sam je pitao od čega joj je taj oţiljak, a ona mi nije htjela reći. Ubit ću tog tipa. Osakatit ću ga. Clare sjedi preda mnom, unatrag izbačenih ramena, najeţena i čeka. Dodam joj košulju, a ona je obuče.
- Dobro - kaţem tiho. - Gdje ću naći tog tipa?
- Ja ću te odvesti - kaţe ona.
Clare dođe po mene fiatom na početak kolnog prilaza, van vidokruga kuće. Ima naočale za sunce, iako je tmurno poslijepodne, ruţ na usnama, a kosa joj je smotana na straţnjem dijelu glave. Izgleda mnogo starija od šesnaest godina. Izgleda kao da je upravo izašla iz filma Prozor u dvorište,
premda bi sličnost bila potpunija daje plavuša. Jurimo između jesenskog drveća, ali mislim da nijedno od nas baš ne primjećuje boje. Vrpca s onim što se dogodilo Clare u toj kućici počela se opetovano vrtjeti u mojoj glavi.
- Koliko je velik?
Clare razmisli. - Nekoliko centimetara viši od tebe. Mnogo teţi. Moţda dvadesetak kila teţi od tebe.
- Isuse.
- Ponijela sam ovo. - Clare prekapa po torbici i izvuče pištolj.
- Clare!
- Tatin je.
Brzo razmišljam. - Clare, to nije dobra zamisao. Hoću reći, odviše sam ljut da ga stvarno upotrijebim, a to bi bilo glupo. Ah, čekaj. - Uzmem joj ga, otvorim leţište, izvadim metke i stavim ih u njezinu torbicu. -Evo. Tako je bolje. Sjajna ideja, Clare. - Clare me ispitivački pogleda. Utaknuo sam pištolj u dţep kaputa. -Ţeliš li da to učinim anonimno ili da zna da je od tebe?
- Ţelim biti ondje.
-Oh.
Skrene na privatnu cestu i zaustavi se. - Ţelim ga nekamo odvesti. Ţelim da mu ozbiljno naudiš i ţelim to gledati. Ţelim da se usere od straha.
Uzdahnem. - Clare, obično ne činim ništa slično. Tučem se obično u samoobrani.
- Molim te. - Izgovori to posve bezosjećajno.
- Naravno. - Nastavimo voţnju prilazom, a onda se zaustavimo ispred velike nove kuće izgrađene u laţnom kolonijalnom stilu. Ne vide se nikakvi automobili. Van Halen tutnji s otvorenog prozora
na drugom katu. Odemo do ulaznih vrata; ja stanem sa strane, a Clare pozvoni. Trenutak poslije glazba naglo prestane, a teški se koraci bučno spuste stepenicama. Vrata se otvore, a nakon stanke dubok glas kaţe: - Što? Vratila si se po još? - To je sve što trebam čuti. Izvučem pištolj i stanem pokraj Clare. Uperim ga frajeru u grudi.
- Bok, Jasone - kaţe Clare. - Pomislila sam da bi rado izašao s nama.
On učini isto ono što bih učinio i ja - padne i kotrljajući se pomakne izvan dometa, no nije dovoljno brz. Na vratima sam i leteći se bacim na njega izbacivši mu pri tome zrak iz pluća. Ustanem, stavim čizmu na njegova prsa, pištolj mu uperim u glavu. C'est magnifique mais ce n'est pas la guerre. Pomalo liči na Toma Cruisa, vrlo je zgodan na vrlo američki način. - Na kojem mjestu igra? - upitam Clare.
- Veznog igrača.
- Hmm. Nikada ne bih rekao. Diţi se, a ruke digni uvis tako da ih mogu vidjeti - kaţem mu veselo. Pokori se te ga izvedem van. Svi stojimo na kolnom prilazu.
Imam ideju. Pošaljem Clare u kuću po konop; izađe iz nje nekoliko minuta poslije sa škarama i ljepljivom vrpcom.
- Gdje ţeliš da to učinimo?
- U šumi.
Jason sopće dok ga vodimo u šumu. Hodamo nekih pet minuta, a onda ugledam malu čistinu na čijem je rubu zgodan mladi brijest. - Što kaţeš na ovo, Clare?
-Da.
Pogledam je. Posve je ravnodušna, bešćutna poput ubojice Raymonda Chandlera. - Reci, Clare.
- Zaveţi ga za stablo. - Dam joj pištolj, snaţno povučem Jasonove ruke iza stabla i sveţem ih ljepljivom vrpcom. Rola je gotovo netaknuta, a ja je kanim cijelu iskoristiti. Jason diše s naporom i pisti. Obiđem ga i pogledam Clare. Ona gleda Jasona kao da je loš primjerak konceptualne umjetnosti. - Imaš li astmu?
On kimne. Zjenice su mu se suzile na majušne crne točke. - Donijet ću mu inhalator - kaţe Clare. Vrati mi pištolj te se laganim korakom zaputi stazom kroz šumu kojom smo i došli. Jason pokušava disati polako i oprezno. Pokušava govoriti.
- Tko... si ti? - upita promuklo.
-Ja sam Clarin dečko. Tu sam da te naučim lijepom ponašanju budući da se uopće ne znaš ponašati. - Odbacim podrugljiv ton, pridem mu bliţe i tiho kaţem: -Kako si joj to mogao učiniti? Tako je mlada. Ništa ne zna, a ti si sada sve zasrao...
- Jebozovna... je.
- Ona nema pojma. To je kao da mučiš mačkicu zato što te je ugrizla.
Jason ne odgovara. Rţe u dugim, drhtavim uzdasima. Upravo kada se počnem zabrinjavati, stiţe Clare. Podigne inhalator, pogleda me. - Dušo, znaš li kako se ovo koristi?
- Mislim da ga protreseš, staviš mu ga na usta i pritisneš na vrhu. - Ona to učini i upita ga hoće li još. On kimne. Nakon četiri inhalacije stojimo i gledamo kako mu disanje postupno poprima normalniji ritam.
- Spremna? - upitam Clare.
Ona podigne škare i nekoliko puta zareţe njima po zraku. Jason ustukne. Clare mu priđe, klekne i počne mu rezati odjeću. - Hej - kaţe Jason.
- Molim te, budi tih - kaţem ja. - Nitko ti ne nanosi bol. Trenutačno. - Clare je izrezala traperice te počinje rezati majicu. Ja ga ljepljivom vrpcom počnem vezivati za stablo. Počnem kod gleţnjeva i uredno ga omotam uz listove i bedra. - Tu stani - kaţe Clare pokazujući točku točno ispod Jasonovog međunoţja. Na komadiće reţe njegovo donje rublje. Vrpcom mu počinjem omatati struk. Koţa mu je hladna i vlaţna, a prep-lanuo je svuda osim unutar jasnog obrisa kupaćih gaća tipa Speedo. Obilno se znoji. Omotao sam ga sve do ramena te se zaustavim zato što hoću da diše. Odmaknemo se korak i divimo svojem djelu. Jason je sada ljepljivom vrpcom omotana mumija s velikom erekcijom. Clare se počne smijati. Dok odzvanja šumom, smijeh joj zvuči sablasno. Oštro je pogledam. U Clarinom je smijehu nešto iskusno i okrutno te imam osjećaj da je taj trenutak razgraničenje, neka vrsta ničije zemlje između Clarinog djetinjstva i njezina ţivota kao ţene.
- Što je sljedeće? - raspitujem se. Dio mene ţeli ga samljeti, a drugi dio ne ţeli pretući nekoga tko je vrpcom vezan za stablo. Jason je jarkocrven. To je u lijepoj opreci sa sivom ljepljivom vrpcom.
- Oh - kaţe Clare. - Znaš, mislim da je dovoljno. Lakne mi. Stoga, naravno, kaţem: - Jesi li sigurna?
Mogao bih mu još koješta učiniti. Razbiti mu bubnjiće? Nos? Ej, čekaj, već ga je jednom slomio. Mogli bismo mu prerezati Ahilove tetive. U bliskoj budućnosti ne bi igrao nogomet.
- Ne! - Jason napne vrpcu.
- Onda se ispričaj - kaţem ja njemu. Jason oklijeva. - Oprosti.
- To je bilo prilično patetično...
- Znam - kaţe Clare. Prekapa po torbici i pronađe marker. Priđe Jasonu kao da je opasna ţivotinja u zoološkom vrtu i počne pisati po njegovim, ljepljivom vrpcom oblijepljenim prsima. Završivši, odmakne se i zatvori marker. Opisala je njihov izlazak. Gurne marker natrag u torbicu i kaţe: - Hajdemo!
- Znaš, ne moţemo ga samo tako ostaviti. Mogao bi dobiti još jedan napadaj astme.
- Hmmm. Dobro, znam. Nazvat ću nekoliko ljudi.
- Ĉekaj - kaţe Jason.
- Što? - kaţe Clare.
- Koga zoveš? Zovi Roba.
Clare se nasmije. - Ho-ho. Nazvat ću sve djevojke koje poznajem.
Priđem Jasonu i stavim mu cijev pištolja pod bradu. - Spomeneš li moje postojanje ijednom ljudskom biću i ja to saznam, vratit ću se i uništiti te. Kad budem gotov, nećeš moći hodati, govoriti, jesti ni jebati. Sto se tebe tiče, Clare je draga djevojka koja iz nekog neobjašnjivog razloga ne izlazi s momcima. Dobro?
Jason me pogleda s mrţnjom. - Dobro.
- Obzirno smo se ponijeli prema tebi. Budeš li opet mučio Clare, zaţalit ćeš.
- Jasno.
- Dobro. - Stavim pištolj u dţep. - Bilo je zabavno.
- Slušaj, pizdo...
Ma, do vraga. Vratim se i cijelom ga teţinom postrance udarim nogom u prepone. Jason vrisne. Okrenem se i pogledam Clare koja je ispod šminke bijela. Suze se slijevaju niz Jasonovo lice. Pitam se hoće li se onesvijestiti. - Hajdemo - kaţem. Clare kimne. Utih-nuti odlazimo natrag do auta. Ĉujem kako Jason viče na nas.
Uđemo u auto. Clare ga pokrene, okrene, a onda pojuri kolnim prilazom i izjuri na cestu.
Gledam kako vozi. Počinje kiša. Na rubovima usana titra joj zadovoljan smiješak. - Jesi li to ţeljela? - upitam.
- Da - kaţe Clare. - Bilo je savršeno. Hvala ti.
- Bilo mi je zadovoljstvo. - Vrti mi se u glavi. - Mislim da odlazim.
Clare se zaustavi u sporednoj ulici. Kiša bubnja po autu. Kao da prolazimo kroz praonicu automobila. -Poljubi me - traţi ona. Poljubim je, a onda nestanem.

http://www.book-forum.net

15Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:52 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
ponedjeljak, 28. rujna 1987. (Clari je 16 godina)
CLARE: U ponedjeljak me u školi svi gledaju, ali nitko ne ţeli sa mnom razgovarati. Osjećam se kao špijunka Harriet nakon što joj njezini prijatelji iz razreda pronađu špijunsku biljeţnicu. Prolazim predvorjem kao kroz rastvoreno Crveno more. Uđem u učionicu na prvi sat engleskoga, a svi prestanu govoriti. Sjednem do Ruth. Ona se nasmiješi; izgleda zabrinuto. Ni ja ništa ne kaţem, no onda pod stolom osjetim njezinu vruću i malu ruku na svojoj. Ruth me jedan trenutak drţi za ruku, a onda u razred uđe gospodin Partaki, ona povuče ruku, a gospodin Partaki primijeti kako su svi neuobičajeno tihi. On blago upita: - Jeste li dobro proveli vikend? - Sue Wong kaţe: -0,da-a prostorijom zatitra nervozan smijeh. Partaki je zbunjen te nastane grozna stanka. Zatim kaţe: - Odlično, počnimo onda s Billy Buddom. 1851. Herman Melville objavio je Moby Dicka ili Kita kojeg je američka publika dočekala posvemašnjom ravnodušnošću... - To na mene nema nikakvog učinka. Ĉak i s pamučnom potkošuljom dţemper me grebe, a rebra bole. Moji razredni kolege mukotrpno se provlače kroz raspravu o Billy Buddu. Napokon se začuje zvono, a oni pobjegnu. Ja ih polako slijedim, a Ruth ide sa mnom.
- Jesi li dobro? - upita.
- Uglavnom.
- Učinila sam što si rekla. -Kada?
- Oko šest. Bojala sam se da će mu se roditelji vratiti kući i naći ga. Bilo ga je teško osloboditi. Vrpca mu je iščupala sve dlake na prsima,
- Dobro. Je li ga vidjelo mnogo ljudi?
- Da, svi. Dobro, sve djevojke. Koliko znam, nijedan momak. - Hodnici su gotovo prazni. Stojim ispred učionice za francuski. - Clare, jasno mi je zašto si to učinila, ali ne kuţim kako si to učinila?
- Imala sam pomoć.
Kratko je zazvonilo, a Ruth poskočila. - O, moj Boţe. Peti put za redom kasnim na tjelesni! - Odlazi kao da ju je odbilo snaţno magnetsko polje. - Ispričat ćeš mi za ručkom - poviče dok skrećem i ulazim u učionicu madame Simone.
- Ah, Mademoiselle Abshire, asseyez-vous, s'il vous plait. - Sjednem između Laure i Helen. Helen mi napiše poruku: Drago mije zbog tebe. Razred prevodi Montaignea. Radimo u tišini, a madame šeta učionicom i ispravlja. Teško se usredotočujem. Izraz na Henryjevom licu nakon stoje udario Jasona: krajnje indiferentan kao da su se upravo rukovali, kao da ne misli na ništa posebno, a onda se zabrinuo jer nije znao kako ću ja reagirati, a ja sam shvatila da je Henry uţivao nanoseći Jasonu bol; je li to isto kao kada je Jason meni nanosio bol? No Henry je dobar. Je li zbog toga to u redu? Je li u redu to što sam ţeljela da to učini?
- Clare, attendez - kaţe madame pokraj mene. Nakon zvona svi još jednom naglo izlete. Ja odlazim
s Helen. Laura me zagrli kao da se ispričava i odjuri na sat glazbenog na drugi kraj zgrade. I ja i Helen treći sat imamo tjelesni.
Helen se nasmije. - Dovraga, djevojko. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Kako si ga zalijepila za stablo?
Jasno mi je da će mi se to pitanje popeti na vrh glave. - Imam prijatelja koji radi takve stvari. Pomogao mi je.
- Tko je „on"?
- Tatin klijent - laţem.
Helen odmahne glavom. - Jako loše laţeš. - Nasmiješim se i ništa ne kaţem.
- To je Henry, je li tako?
Odmahnem glavom i prinesem prst usnama. Uđemo u sportsku dvoranu za djevojke. Uđemo u svlačionicu i abrakadabra! sve djevojke zašute. Zatim blagi va-lić razgovora ispuni tišinu. Helen i ja imamo ormariće u istom dijelu. Otvorim svoj i izvadim opremu i tenisi -ce. Mislila sam o tome što ću učiniti. Skinem cipele i čarape te ostanem u potkošulji i gaćicama. Nemam grudnjak zato što me odviše boli.
- Hej, Helen - kaţem. Skinem potkošulju, a Helen se okrene.
- Isuse, Clare! - Modrice izgledaju još gore nego jučer. Neke su zelenkaste. Na bedrima su masnice od Jasonovog remena. Prostorija je tiha. Pogledam preko Heleninog ramena i vidim da su sve djevojke okupile oko nas i da sve gledaju. Helen se uspravi, pogleda ih i kaţe: - Onda? - a netko u pozadini zaplješće, onda sve plješću, smiju se, govore i kliču, a ja se osjećam lagano, lagano poput perca.
srijeda, 12. srpnja 1995. (Clari je 24, Henryju 32 godine)
CLARE: Leţim u krevetu toneći u san, a onda osjetim kako mi Henryjeva ruka njeţno prelazi po trbuhu i shvatim da se vratio. Otvorim oči, a on se nagne i poljubi mali oţiljak od opekotine od
cigarete. Na nejasnom noćnom svjetlu dodirnem mu lice. - Hvala ti - kaţem, a on kaţe: - Bilo mi je zadovoljstvo. - To je jedini put da smo to spomenuli.
nedjelja, 11. rujna 1988. (Henryju je 36, Clare 1 7 godina)
HENRY Clare i ja smo u voćnjaku. Toplo je rujansko poslijepodne. Kukci zuje na Livadi pod zlatnim suncem. Sve je mirno, a dok gledam preko suhe trave, zrak treperi od topline. Mi smo ispod stabla jabuke. Clare je naslonjena na njegovo deblo, a pod njom je jastuk koji ublaţava korijenje stabla. Ja ispruţen leţim s glavom u njezinu krilu. Jeli smo; ostaci ručka porazbacani leţe oko nas, a između njih otpale jabuke. Pospan sam i zadovoljan. U mojoj je sadašnjosti siječanj, a Clare i ja se mučimo. Ovaj je ljetni interludij idiličan.
Clare kaţe: - Voljela bih te nacrtati upravo takvoga.
- Obrnutog i uspavanog?
- Opuštenog. Izgledaš tako mirno.
Zašto ne? - Samo naprijed. - Vani smo poglavito zato što bi Clare trebala crtati drveće za likovni. Uzme blok za skiciranje i pronađe ugljen. Namjesti blok na koljeno. - Ţeliš li da se pomaknem? - upitam je.
- Ne, to bi previše promijenilo sliku. Kao što si bio, molim. - Vratim se lijenom zurenju u uzorke koje grane čine na nebu.
Nepomičnost je disciplina. Dok čitam, mogu veoma dugo stajati nepomično, no pozirati Clari uvijek je iznenađujuće teško. Ĉak i poza, koja se u početku čini udobnom, nakon petnaestak minuta postaje mučenje. Ne pomičući ništa osim očiju pogledam Clare. Zaokupljena je svojim crteţom. Kada Clare crta, izgleda kao da je svijet propao, a ostala samo ona i predmet njezina
izučavanja. To je razlog zbog kojeg volim da me Clare crta: kada me gleda tom vrstom pozornosti, imam osjećaj da sam joj sve. Isto me tako gleda kada vodimo ljubav. Upravo u tom trenutku pogleda me u oči i nasmiješi se.
- Zaboravila sam te pitati: iz kojeg vremena dolaziš?
- Siječanj 2000.
Na licu joj se pokaţe razočaranje. - Doista? Mislila sam da dolaziš iz nešto kasnijeg doba.
- Zašto? Izgledam li staro?
Clare me pogladi po nosu. Prstima pređe preko njegova hrpta i obrva. - Ne, ne izgledaš. No izgledaš sretan i miran, a obično kada dolaziš iz 1998., 1999. ili 2000. uzrujan si ili izbezumljen, a ne ţeliš mi reći zašto. 2001. ponovno si dobro.
Nasmijem se. - Zvučiš kao gatara. Nisam shvatio da tako pomnjivo pratiš moja raspoloţenja.
- Za što se drugo mogu uhvatiti?
- Nemoj zaboraviti da me u tvojem smjeru, ovamo, obično dovede stres. Ne bi, znači, trebala izvući zaključak da su te godine posve uţasne. Ima i mnogo lijepoga.
Clare se vrati crteţu. Prestala me zapitkivati o našoj budućnosti. Umjesto toga upita: - Henry, čega se bojiš?
Pitanje me iznenadi te moram promisliti. - Hladnoće - kaţem. - Bojim se zime. Bojim se policije. Bojim se da ću otići na krivo mjesto u krivo vrijeme i da će me pregaziti auto ili da će me netko pretući. Ili da ću se nasukati u vremenu i da se neću moći vratiti. Bojim se da ću izgubiti tebe.
Clare se nasmiješi. - Kako bi me mogao izgubiti? Ja nikamo ne idem.
- Brine me hoće li te umoriti moja nepouzdanost i hoćeš li me ostaviti.
Clare odloţi blok za skiciranje. Podignem se u sjedeći poloţaj. - Nikada te neću ostaviti - kaţe ona. - Iako ti mene stalno ostavljaš.
- Ali, ja te nikada ne ţelim ostaviti,
Clare mi pokaţe crteţ. Već sam ga vidio; visi uz Clarin crtaći stol u njezinom ateljeu u našoj kući. Na crteţu doista izgledam miran. Clare ga potpiše i počinje pisati datum. - Nemoj - kaţem ja. - Na njemu nema datuma.
- Nema datuma?
- Već sam ga vidio. Na njemu nema datuma.
- Dobro. - Clare izbriše datum i umjesto njega napiše Meadowlark. - Gotovo. - Zbunjeno me pogleda. -Jesi li se ikada vratio u svoju sadašnjost i otkrio da se nešto promijenilo? Hoću reći, ako sada napišem datum na ovom crteţu? Sto će se dogoditi?
- Ne znam. Pokušaj - kaţem ja radoznalo. Clare izbriše riječ Meadowlark i napiše 11. rujna 1988.
- Evo — kaţe ona — To je bilo lako. - Pogledamo se smeteno. Clare se nasmije. - Ako sam i narušila vremensko prostorni kontinuum, nije odviše očigledno.
- Obavijestit ću te jesi li upravo izazvala Treći svjetski rat. - Počnem osjećati drhtavicu. - Mislim da odlazim, Clare. - Ona me poljubi, a ja nestajem.
četvrtak, 13. siječanj 2000. (Henryju je 36, Clari 28 godina)
HENRY: Nakon večere još uvijek mislim na Clarin crteţ te odem u njezin atelje kako bih ga pogledao. Clare izrađuje golemi kip od majušnih čuperaka ljubičastog papira; izgleda kao kriţanac Muppeta i ptičjeg gnijezda. Oprezno ga obiđem i stanem ispred njezina stola. Crteţ nije tu.
Clare uđe noseći pregršt vlakana manilske konoplje.
- Bok. - Baci ih na pod i priđe mi. – Što je?
- Gdje je crteţ koji je ovdje visio? Onaj moj?
- Molim? Oh, ne znam. Moţda je pao. - Clare zaroni ispod stola i kaţe: - Ne vidim ga. Oh, čekaj, evo ga.
- Izroni drţeći crteţ između dva prsta. - Uh, pun je paučine. - Otrese je i da mi ga. Pregledam ga. Na njemu još uvijek nema datuma.
- Što se dogodilo s datumom?
- Kojim datumom?
- Napisala si datum tu na dnu. Ispod svog imena. Izgleda kao da je izrezan.
Clare se nasmije. - Dobro, priznajem. Ja sam ga odrezala.
- Zašto?
- Izbezumio me je tvoj komentar o Trećem svjetskom ratu, Počela sam misliti, što ako te ne sretnem u budućnosti zato što sam uporno htjela to iskušati?
- Drago mi je da jesi.
- Zašto?
- Ne znam. Jednostavno mi je drago. - Netremice se gledamo, a onda se Clare nasmiješi, ja slegnem ramenima i to je to. No zašto se čini kao da se umalo dogodilo nešto nemoguće? Zašto osjećam takvo olakšanje?

http://www.book-forum.net

16Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:54 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
BADNJAK, PRVI PUT
(UVIJEK SE SUDARAM U ISTOM AUTU)
subota, 24. prosinca 1988. (Henryju je 40, Clari 17 godina)
HENRY: Mračno je zimsko poslijepodne. U podrumu sam Meadowlarka, u Ĉitaonici. Clare mi je ostavila nešto hrane: goveđu pečenku i sir na integralnoj pšenici sa senfom, jabuku, litru mlijeka i cijelu plastičnu kutiju boţičnih kolačića, kokosovih kuglica, zvjezdica od cimeta i lješnjaka te keksa od kikirikija u koje su zataknuti Hersheyjevi čokoladni poljupci. Na sebi imam moje omiljene traperice i majicu Sex Pistolsa. Trebao bih biti sretan kamper, ali nisam: Clare mi je ostavila i da-našnji South Haven Daily; nosi datum 24. prosinca 1988. Badnjak. Večeras će u Get Me High Loungeu u Chicagu moje dvadesetpetogodišnje ja piti sve dok tiho ne sklizne s barskog stolca na pod i ne završi na ispumpavanju ţeluca u bolnici Mercy. Devetnaesta je obljetnica smrti moje majke.
Tiho sjedim i mislim na mamu. Ĉudno kako sjećanje propada. Da ovisim samo o uspomenama iz djetinjstva, imao bih izblijedjelu i prigušenu sliku o mojoj majci, a isticali bi se samo neki jasni trenuci. Kada mi je bilo pet godina, čuo sam je kako pjeva Lulu u čikaškoj Lyric Operi. Sjećam se kako se tata, koji je sjedio pokraj mene, posve razdragano smiješio mami na kraju prvog čina. Sje-ćam se kako sam s mamom sjedio u Orchestra Hallu i gledao kako tata, pod ravnanjem Bouleza, svira Beetho-vena. Sjećam se kako su mi jednom, dok su imali zabavu, roditelji dopustili da dođem u dnevnu sobu i odreci-tiram gostima Blakeovog Tigra i to s rezanjem; imao sam četiri godine; kada sam završio, majka me je podigla, poljubila, a svi su zapljeskali. Imala je taman ruţ, a ja tvrdoglavo nisam odustajao od zahtjeva da odem u krevet s otiscima njezinih usana na obrazu. Sjećam je se kako je sjedila na klupi u Warren Parku dok me tata gurao na ljuljački, a ona se odmicala i pribliţavala, odmicala i pribliţavala.
Kod putovanja kroz vrijeme najbolje i najbolnije je bilo to što sam mogao vidjeti majku ţivu. Nekoliko sam puta i razgovarao s njom; rekao joj nešto beznačajno kao Grozno vrijeme, zar ne? Ustupio sam joj svoje mjestu u vlaku, slijedio je u dućan, gledao kako pjeva. Muvao sam se oko stana u kojem još uvijek ţivi moj otac i gledao njih dvoje, ponekad sa mnom kao malim djetetom, kako šetaju, jedu u restoranima, odlaze u kino. To su šezdesete, a oni su elegantni, mladi, nadareni glazbenici pred kojima je cijeli svijet. Sretni su poput djece, blistaju od sreće i radosti. Kada naletimo jedni na druge, mahnu mi; misle da sam iz susjedstva, netko s čudnom frizurom, netko tko na čudnovat način katkad pokazuje manje, katkad više godina. Jednom sam čuo kako se otac pita bolujem li od raka. Još me uvijek čudi kako tata nikada nije shvatio daje taj čovjek koji se potajice motao oko kuće u ranim godinama njihova braka bio njegov sin.
Vidim kakva je majka sa mnom. Sad je trudna, sad me iznosi iz rodilišta, sad me u kolicima vodi u park i sjedi pamteći što mora učiniti, tiho mi pjevajući uz male pokrete rukom, kreveljeći se i tresući igračke preda mnom. Sada hodamo drţeći se za ruke i divimo se vjevericama, autima, golubovima, svemu što se kreće. Na sebi ima vunene kapute, mokasinke i capri hlače. Tamnokosa je i ima dramatično lice, puna usta, široke oči, kratku kosu; izgleda talijanski, ali je zapravo Ţidovka. Moja mama stavlja ruţ, tuš za oči, maškaru, rumenilo i iscrta-va obrve kad ide u kemijsku čistionicu. Tata je uglavnom uvijek isti, visok, mršav, nenametljivo odjeven, čo-vjek koji nosi šešire. Razlika je u njegovu licu. Duboko je zadovoljan. Ĉesto se dodiruju, drţe za ruke, skladno hodaju. Na plaţi svo troje nosimo sunčane naočale, a ja imam smiješan plavi šešir. Leţimo na suncu premazani uljem za dojenčad. Pijemo rum-colu i havajski punč.
Moja majka je zvijezda u usponu. Uči s Jehan Meck i s Mary Delacroix koje je oprezno vode stazama slave; odrađuje niz malih ali savršenih uloga što privuče pozornost Louisa Behairea u
Lyric Operi. Uskače kao zamjena Linei Waverleigh u Aidi. Onda je izaberu da pjeva Carmen. Druge tvrtke je zamjećuju i uskoro putujemo svijetom. Snima Schuberta za Deccu, Verdija i Weilla za EMI. Idemo u London, Pariz, Berlin, New York. Sjećam se samo beskonačnog niza hotelskih soba
i zrakoplova. Njezin nastup u Lincoln Centru je na televiziji; gledam ga s bakom i djedom u Mucieu. Šest mi je godina i teško mi je povjerovati da je to na crno-bi-jelom malom ekranu moja mama. Pjeva Madame Butterfly.
Planiraju se preseliti u Beč nakon završetka sezone 1969./70. u Lyric Operi. Tata odlazi na audiciju u Filharmoniju. Kad god zazvoni telefon, to je stric Ish, mamin menadţer, ili netko iz diskografske kuće.
Ĉujem kako se vrata na vrhu stepenica otvore pa uz tresak zatvore, a onda korake koji se polako spuštaju. Clare četiri puta tiho pokuca, a ja pomaknem uspravno postavljen stolac ispod kvake. Snijeg joj je još uvijek u kosi, a obrazi su joj crveni. Sedamnaest joj je godina. Clare raširi ruke i uzbuđeno me zagrli. - Sretan Boţić, Henry! - kaţe. - Divno je što si tu! - Poljubim je u obraz; njezino veselje i ţivost raspršili su moje misli, ali osjećaj tuge i gubitka ostaje. Prođem joj rukama po kosi i skinem punu šaku snijega koji se odmah otopi.
- Što je? - Clare opazi netaknutu hranu, moje neveselo drţanje. - Mrzovoljan si zato što nema majoneze?
- Hej. Pst. - Sjednem na stari razbijeni naslonjač, a Clare se ugura pokraj mene. Jednom je rukom zagrlim oko ramena. Ona stavi ruku na unutarnju stranu moga stegna. Odmaknem je i uzmem. Ruka joj je hladna. -Jesam li ti ikada pričao o mojoj mami?
- Ne. - Clare se pretvorila u uho; uvijek ţudi za djelićima autobiografije koje usput otkrijem. Kako se popis datuma smanjuje, a naše se dvije godine odvojenosti prijeteći pribliţavaju, Clare se u potaji nada kako bi me mogla pronaći u stvarnom vremenu kada bih joj samo udijelio nekoliko činjenica. Ona to, naravno, ne moţe, zato što ja neću te me ne pronalazi.
I ona i ja jedemo čajni kolačić. - Dobro. Jednom davno imao sam mamu. Imao sam i tatu, a oni su bili veoma zaljubljeni. I dobili su mene. Bili smo prilično sretni. Oboje su bili uistinu fantastični u svojem poslu, a majka mi je bila posebno dobra u onome što je radila te smo posvuda putovali, obilazili hotelske sobe svijeta. Bio je, dakle, gotovo Boţić...
- Koje godine?
- Kada sam ja bio šestogodišnjak. Bilo je jutro na Badnjak, a moj tata je bio u Beču zato što smo se ubrzo trebali onamo preseliti te je traţio stan. Plan je bio da tata sleti na aerodrom, mama i ja dođemo po njega autom te svi nastavimo put do bake i tamo provedemo blagdane.
- Bilo je sivo, snjeţno jutro, a ulice su bile pokrivene pločama leda na koji još nije bila bačena sol. Mama je bila nervozna vozačica. Mrzila je autoceste i voţnju do zračne luke, no pristala je to učiniti samo zato što je to imalo smisla. Rano smo ustali, a ona je stavila prtljagu u auto. Imao sam na sebi kaput, pletenu kapu, čizme, traperice, pulover, donje rublje, vunene čarape koje su mi bile pomalo uske i rukavice. Ona je od glave do pete bila odjevena u crno što onda nije bilo tako uobi-čajeno kao danas.
Clare otpije malo mlijeka iz tetrapaka. Ostavi otisak crvenkastosmeđeg ruţa. - Koji auto?
- Bio je to bijeli ford Fairlane iz '62.
- Što je to?
- Potraţi. Bio je poput tenka. Imao je i peraje. Moji su ga roditelji oboţavali... uz njega su ih vezivale mnoge uspomene.
-Tako smo ušli u auto. Sjeo sam na suvozačko mjesto, oboje smo se vezali. I krenuli. Vrijeme je bilo uţasno. Bilo je teško išta vidjeti, a sredstvo za odleđivanje nije bilo baš najbolje. Prošli smo kroz labirint rezidencijalnih ulica, a onda izašli na autocestu. Prometna špica je prošla, no vladao je nered zbog vremena i blagdana. Zato smo se kretali brzinom od moţda dvadeset pet, trideset kilometara na sat. Moja je majka vozila u desnoj traci vjerojatno zato što nije htjela mijenjati trake jer nije dobro vidjela, a i zato što se nismo baš dugo trebali voziti do izlaza za aerodrom.
- Bili smo iza kamiona, poprilično iza njega, te je bilo dosta mjesta. Kad smo prošli neki izlaz, neki je mali automobil, zapravo, crvena corvetta, ušla iza nas. Corvetta, koju je vozio zubar koji je u deset i pol ujutro bio tek lagano pripit, ušla je na autocestu samo malčice prebrzo te zbog leda na cesti nije uspjela dovoljno brzo usporiti i tako udarila u naš auto. U običnim vremenskim uvjetima corvetta bi bila zdrobljena, a neuništivom fordu Fairlaneu iskrivio bi se branik i ne bi se dogodilo ništa naročito.
- Vrijeme je, međutim, bilo loše, ceste su bile skliske te nas je udarac corvette ubrzao upravo kada je promet usporio. Kamion ispred nas jedva se micao. Moja je majka stiskala kočnice, ali ništa se nije događalo.
- Udarili smo u kamion kao na usporenoj snimci ili se barem to meni učinilo. U stvarnosti smo išli šezdesetak kilometara na sat. Kamion je bio otvoreni kamionet
136
pun starog ţeljeza. Kada smo udarili u njega, velika čelična ploča poletjela je sa straţnje strane kamiona, probila vjetrobransko staklo i odrubila mojoj majci glavu. Clarine su oči zatvorene. — Ne.
- Istina je.
- Ali ti si bio baš tamo - bio si prenizak.
- Ne, nije to. Ĉelik se zabio u moje sjedište točno ondje gdje je trebalo biti moje čelo. Imam oţiljak gdje ga je počelo sjeći. - Pokaţem ga Clare. - Presjeklo mi je kapu. Policija to nije mogla shvatiti. Sva mi je odjeća bila u autu, a našli su me golog golcatog pokraj ceste.
- Otputovao si kroz vrijeme.
- Da. Otputovao sam kroz vrijeme. - Na trenutak šutimo. - Bio je to drugi put da mi se to uopće dogodilo. Nisam imao pojma što se događa. Gledao sam kako se zabijamo u taj kamion, a onda sam se našao u bolnici. Bio sam, zapravo, prilično neozlijeđen, samo u šoku.
- Što misliš kako... zašto se to dogodilo?
- Od stresa - čistog straha. Mislim da je moje tijelo izvelo jedino što je moglo.
Clare se tuţna i uzbuđena okrene prema meni. -Tako...
- Tako. Mama je umrla, a ja nisam. Prednji dio forda bio je zgnječen, upravljač je prošao mami kroz grudi, glava joj je prošla kroz nepostojeće vjetrobransko staklo i svršila na straţnjem dijelu kamiona, bilo je nevjerojatno mnogo krvi. Tip u corvetti bio je neozlijeđen. Vozač kamiona izašao je iz kamiona da vidi što ga je udarilo, ugledao mamu, onesvijestio se na cesti, a onda ga je udario vozač školskog autobusa koji ga nije vidio jer je blejao u sudar. Vozač kamiona slomio je obje
noge. Ja sam, u međuvremenu, deset minuta i četrdeset sedam sekundi bio posve odsutan s tog mjesta. Ne sjećam se kamo sam otišao; za mene se moţda radilo o jednoj-dvije sekunde. Promet je potpuno stao. Kola hitne pomoći pokušavala su doći iz tri različita smjera, a pola sata nam se nisu mogla pribliţiti. Bolničari su dotrčali. Ja sam se pojavio na rubu ceste. Jedina osoba koja je vidjela kako se pojavljujem bila je mala djevojčica; nalazila se na straţnjem sjedištu zelenog Chevrolet karavana. Otvorila je usta i samo zurila i zurila.
- Ali... Henry, bio si... rekao si da se ne sjećaš. I kako si to uopće mogao saznati? Deset minuta i četrdeset sedam sekundi? Točno?
Kratko sam vrijeme šutio traţeći najbolji način na koji bih to objasnio. - Znaš kako funkcionira gravitacija, zar ne? Sto je nešto veće, to ima veću masu i snaţniju gravitaciju? Privlači sebi manje predmete, a oni se oko njega okreću i okreću.
-Da...
- Smrt moje majke... ključna je točka... sve se vrti oko nje... sanjam o njoj i kroz vrijeme putujem do nje. Uvijek iznova. Da moţeš otići onamo, lebdjeti iznad mjesta nesreće i vidjeti svaku njezinu pojedinost, sve ljude, automobile, stabla, zamete snijega - da imaš dovoljno vremena da doista sve pogledaš, vidjela bi me. U autima sam, iza grmova, na mostu, na stablu. Vidio sam je iz svakog ugla, sudjelujem čak i u onome što se događalo poslije: s obliţnje sam benzinske crpke nazvao zračnu luku kako bih ostavio ocu poruku da odmah dođe u bolnicu. Sjedio sam u bolničkoj čekaonici i gledao oca kako prolazi kroz nju na putu prema meni. Izgleda sivo i poharano. Hodao sam rubom ceste čekajući da se pojavi moje mlađe ja i stavio pokrivač oko svojih mršavih dječjih ramena. Zagledao sam se u svoje lišće koje nije ništa shvaćalo i pomislio... i pomislio... - Sada
plačem. Clare obavije ruke oko mene, a ja nečujno plačem u njezine grudi prekrivene puloverom od mohera.
- Što? Što, Henry?
- Pomislio sam: i ja sam trebao umrijeti.
Ne ispuštamo jedno drugoga. Postupno se pribiram. Zasvinjio sam Clarin pulover. Ona ode u praonicu i vrati se odjevena u jednu od Alicijinih bijelih košulja od poliestera koje nosi kada svira komornu glazbu. Aliciji je tek četrnaest godina, ali je viša i veća od Clare. Zurim u Claru koja stoji preda mnom i ţao mi je što sam tu, što sam joj upropastio Boţić.
- Oprosti, Clare. Nisam te htio zasuti svom tom tugom. Samo, Boţić mi... teško pada.
- Oh, Henry! Tako mi je drago što si tu i, znaš, radije bih znala - hoću reći, jednostavno se pojaviš niotkuda i nestaneš; kad saznam nešto o tvom ţivotu sve se čini... stvarnijim. Ĉak i uţasne stvari... trebam ih znati onoliko koliko mi ih ti moţeš reći. - Alicia zove Clare. Vrijeme je da se Clare pridruţi obitelji, da proslavi Boţić. Ustanem, a onda se, oprezno, poljubimo. Clare kaţe: - Stiţem! - nasmiješi mi se i potrči uz stepenice. Ponovno stolcem poduprem vrata i spremim se za dugu noć.

http://www.book-forum.net

17Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:55 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
BADNJAK, DRUGI PUT
subota, 24. prosinca 1988. (Henryju je 25 godina)
HENRY: Nazovem tatu i upitam ga hoće li da dođem na večeru nakon matineje boţičnog koncerta. On me mlitavo pokuša pozvati, ali ja se, na njegovo olakšanje, izvučem. Sluţbeni DeTambleov dan oplakivanja ove će se godine odvijati na više lokacija. Gospoda Kim otišla je u Koreju posjetiti sestre; ja joj zalijevam biljke i preuzimam poštu. Nazovem Ingrid Carmichael i
pozovem je van, no ona me odrješito podsjeti da je Badnjak i da neki ljudi imaju obitelji kojima se moraju otići pokloniti. Prolistam svoj adresar. Svi su otišli iz grada ili su u gradu s rođacima koji su ih došli posjetiti. Trebao sam otići baki i djedu. Onda se sjetim da su na Floridi. Dva su sata poslijepodne i pedeset dvije minute te se dućani zatvaraju. U Al'su kupim bocu rakije i stavim je u dţep kaputa. Zatim na Belmontu uskočim u vlak s kojim odem u centar. Dan je siv i hladan. Vlak je poluprazan; u njemu su uglavnom ljudi s djecom koji odlaze vidjeti boţične izloge Marshall Field's ili obaviti posljednju kupovinu u Water Tower Placeu. Siđem na Randolphu i pješice odem prema istoku do Grant Parka. Stojim neko vrijeme na ţeljezničkom nadvoţnjaku i pijem, a onda odem do klizališta. Kliţe nekoliko parova i djece. Djeca se love, kliţu unatraške i rade osmice. Iznajmim klizaljke više-manje moga broja, veţem ih i izađem na led. Kli-ţem po vanjskog rubu klizališta, glatko, bez odviše razmišljanja. Ponavljanje, pokret, ravnoteţa, hladan zrak. Lijepo je. Sunce zalazi. Kliţem kojih sat vremena, onda vratim klizaljke, navučem čizme i odem.
Hodam prema zapadu po Randolphu i prema jugu po Aveniji Michigan, pokraj Art Institutea. Lavovi su iskićeni boţičnim vijencima. Hodam Columbus Driveom. Grant Park je prazan, u njemu su samo vrane koje se šepire i kruţe iznad snijega plavog od večeri. Ulična svjetla daju nebu iznad mene narančastu nijansu; iznad jezera ono je tamnoplavo. Kod Buckingham Fountaina stojim sve dok hladnoća ne postane neizdrţiva i gledam galebove kako kruţe i zaranjaju, tuku se oko kruha koji im je netko ostavio. Policajac na konju jednom polako obiđe fontanu, a onda mirno nastavi prema jugu.
Hodam. Ĉizme mi baš nisu otporne na vodu, a unatoč nekoliko pulovera kaput mi je malo pretanak za sve niţu temperaturu. Nemam dovoljno masnoće u tijelu; uvijek mi je hladno od studenog do travnja. Harrisonom idem do Ulice State. Prođem Pacific Garden Mission gdje su se
okupili beskućnici zbog krova nad glavom i večere. Pitam se što imaju za večeru; pitam se vlada li u skloništu blagdansko raspoloţenje. Tu je nekoliko auta.
Nemam sat, ali pretpostavljam da je oko sedam. U posljednje vrijeme primjećujem da je moj osjećaj prolaska vremena drugačiji; čini se da meni protječe sporije nego drugima. Meni poslijepodne moţe biti dugo poput cijelog dana; voţnja ţeljeznicom epsko putovanje. Današnji je dan beskrajan. Uspio sam proći veći dio dana ne razmišljajući odviše o mami, nesreći, svemu tome... ali sada, večer je, hodam i nadoknađujem propušteno. Shvatim da sam gladan. Alkohol je prestao djelovati. Gotovo sam na Adamsu te u mislima provjerim koliko gotovine imam sa sobom i odlučim je spiskati na večeru u Berghoffu, uvaţenom njemačkom restoranu čuvenom po svojoj pivovari.
Berghoffje topao i bučan. U njemu je popriličan broj ljudi koji jedu ili stoje. Legendarni konobari iz Berghoffa vaţno trčkaraju od kuhinje do stolova. Stanem u red i počnem se odleđivati između brbljavih obitelji i parova. Najzad me odvedu do stolića u glavnoj sali, više u njezinom straţnjem dijelu. Naručim tamno pivo i tanjur pačjih kobasica sa spaetzleom. Hrana stigne, a ja polako jedem. Smaţem i cijeli kruh te shvatim da se ne sjećam da sam ručao. To je dobro, brinem se za sebe, nisam idiot, sjetio sam se da moram večerati. Naslonim se na stolac i pogledom pređem po prostoriji. Pod visokim stropovima, tamnom drvenom oplatom i mu ralima s brodovima, sredovječni parovi jedu svoje večere. Poslijepodne su proveli u kupovini ili na simfonijskom kon-certu, a sada ugodno razgovaraju o darovima koje su kupili, unucima, zrakoplovnim kartama, vremenima dolazaka i Mozartu. Osjećam poriv da sada odem na simfonijski koncert, no nema večernjeg programa. Tata se vjerojatno vraća iz koncertne dvorane. Sjedio bih u gornjim dijelovima najvišeg balkona (akustički gledano, najboljeg mjesta) i slušao Das Lied von der Erde,
Beet-hovena ili nešto podjednako neboţićno. Ma, dobro. Moţda sljedeće godine. Pred očima mi načas iskrsnu svi Boţići moga ţivota koji poredani jedan iza drugoga čekaju da ih prebolim te me preplavi očaj. Ne. Na trenutak poţelim da me Vrijeme izvuče iz ovog dana i prebaci u neki mnogo dobroćudniji. No onda osjetim krivnju zato što ţelim izbjeći tugu; mrtvi nas trebaju da ih se sjećamo čak i ako nas to izjeda, čak i ako jedino moţemo govoriti Oprosti sve dok se poput zraka ne ostane bez značenja. Ne ţelim opteretiti taj topli blagdanski restoran tugom koje bih se trebao sjetiti kada sljedeći put dođem ovamo s bakom i djedom te platim i odem.
Ponovno na ulici stojim i razmišljam. Ne ţelim doma. Ţelim biti s ljudima, ţelim se rastresti. Odjednom se sjetim Get Me High Loungea, mjesta na kojem se svašta moţe dogoditi, raja za ekscentričnost. Odem do Water Tower Placea, uhvatim autobus broj 66 koji vozi Avenijom Chicago, siđem na Damenu i uđem u autobus broj 50 koji vozi prema sjeveru. Autobus smrdi po bljuvotini, a ja sam jedini putnik. Vozač ugodnim crkvenim tenorom pjeva Tihu noć, a ja mu, izlazeći na Wabansiju, čestitam Boţić. Dok prolazim pokraj dućana Fix-it, počne padati snijeg, a ja na vrškovima prstiju hvatati velike vlaţne pahulje. Začujem glazbu koja izbija iz bara. Napuštene sablasne ţeljezničke tračnice naziru se iznad ulice u blještavim parama natrija, a dok otvaram vrata, netko zasvira trubu i brzi me dţez udari u prsa. Uđem u bar poput utopljenika, a to mi je i bila namjera.
U baru je desetak ljudi uključujući šankericu Miju. Tri glazbenika, trubač, kontrabasist i klarinetist, zauzimaju malu pozornicu, a sve mušterije sjede za šankom. Glazbenici ţestoko sviraju i po najvećoj se glasnoći njišu poput zvučnih derviša, a dok sjedam i slušam, razaz-nam melodiju White Christmasa. Mia dođe do mene, ja iz svega glasa viknem: .Viski i vodu!", ona zaurla: „Za sve?", ja se proderem: „Dobro!", a ona se okrene kako bi pripremila piće. Glazba naglo prestane.
Zazvoni telefon. Mia digne slušalicu i kaţe: „Get Me Hiiiiiiiiigh!" Stavi piće ispred mene, a ja poloţim novčanicu od dvadeset dolara na šank. — Ne - kaţe ona u slušalicu. -Dovraga! Jebi se ti. - Zalupi slušalicu na postolje kao da zakucava loptu u koš. Mia stoji nekoliko minuta ljutita izgleda, a onda zapali jedan Pali Mali i otpuhne u mojem smjeru golemi oblak dima. - Oh, oprosti. - Glaz-benici su se sjatili uz šank, a ona im sluţi pivo. Vrata WC-a su na pozornici te iskoristim stanku da se pomokrim. Vratim se, a Mia je već postavila drugo piće ispred mog barskoga stolca. - Ĉitaš misli - kaţem.
- Kod tebe je to lako. - Baci pepeljaru na šank i nasloni se na unutarnji dio šanka razmišljajući. - Sto radiš poslije?
Razmotrim svoje mogućnosti. Zna se da sam jednom ili dvaput otišao kući s Miom koja je uistinu zabavna i sve to, ali trenutno doista nisam raspoloţen za usputnu lakoumnost. U drugu ruku, toplo tijelo nije loše kada si potišten. - Planiram se totalno opiti. Sto si imala na pameti?
- Pa, ako nisi previše pijan mogao bi doći k meni, a ne budeš li mrtav kad se probudiš, mogao bi mi učiniti ogromnu uslugu i doći na boţični ručak kod mojih roditelja u Glencoe odazivajući se na ime Rafe.
- O, Boţe, Mia. Dođe mi da se ubijem kad samo pomislim na to. Oprosti.
Ona se nagne preko šanka i odrješito kaţe. - Daj, Henry. Pomozi mi. Ti si mlada osoba muškog spola pristojna izgleda. Dovraga, knjiţničar si. Nećeš se izbezumiti kada te moji roditelji počnu ispitivati o tvojim roditeljima i fakultetu na koji su išao.
- Zapravo hoću. Otrčat ću ravno u ţenski WC i prerezati si vrat. Bilo kako bilo, čemu to? Ĉak i ako me zavole, to će samo značiti da će te godinama mučiti govoreći ti: Što je bilo s onim krasnim mladim knjiţničarem s kojim si izlazila? A što će se dogoditi kada upoznaju pravog Rafea?
- Mislim da me to ne treba brinuti. Daj. Poseksat ću te u pozama za koje nikad nisi ni čuo.
Već mjesecima odbijam upoznati Ingridine roditelje. Odbio sam sutra otići k njima na ručak. Nema šanse da to učinim za Miju koju jedva poznajem. - Mia. Bilo koju drugu večer u godini - slušaj, cilj mije da večeras do-segnem takav stupanj pijanstva na kojem ću jedva ja moći ustati, a kamoli neki drugi dio mog tijela. Samo nazovi roditelje i reci im da je Rafe na operaciji krajnika ili nečeg sličnog.
Ona ode na drugi dio šanka kako bi se pobrinula za trojicu sumnjivo mladih muškaraca studentskog profila. Zatim neko vrijeme petlja oko boca pripremajući nešto sloţeno. Stavi preda me visoku čašu. - Evo. Kuća časti. - Piće ima boju kool-aida od jagode.
- Što je to? - Otpijem gutljaj. Ima okus kao 7-Up.
Mia se zločesto nasmiješi. - To sam ja izmislila. Ako se ţeliš oblejati, ovo je najbrţi način.
- Oh. Pa, hvala. - Nazdravim joj i ispijem ga. Preplavi me osjećaj vrućine i potpunog zadovoljstva. - Isuse. Mia, ovo bi trebala patentirati. Mogla bi imati male štandove po cijelom Chicagu i prodavati ga u kartonskim čašama. Bila bi milijunašica.
- Još jedno?
- Naravno.
Kao mladi partner u DeTamble & DeTamble, udruzi slobodnih alkoholičara, još nisam pronašao krajnju granicu svoje sposobnosti konzumacije alkohola. Nekoliko pića poslije, Mia me zabrinuto gleda preko šanka.
- Henry? -Da?
- Nema više. - To je vjerojatno dobra ideja. Pokušam kimnuti u znak slaganja, no to iziskuje odviše napora. Umjesto toga, polako, gotovo graciozno, kliznem na pod.
Probudim se mnogo kasnije u bolnici Mercy. Mia sjedi pokraj moga kreveta. Maškara joj je razmazana po cijelom licu. Spojen sam na infuziju i loše se osjećam. Vrlo loše. Zapravo, u svakom pogledu loše. Okrenem glavu i povratim u pliticu. Mia ispruţi ruku i obriše mi usta.
- Henry... - prošapće Mia.
- Hej. Koga vraga?
- Henry, tako mi je ţao...
- Nisi ti kriva. Sto se dogodilo?
- Onesvijestio si se, a ja sam zbrojila dva i dva - koliko imaš kila?
- Sedamdeset devet.
- Isuse. Jesi li večerao? Razmislim. - Jesam.
- U svakom slučaju ono što si pio sadrţavalo je četrdeset posto alkohola. A popio si i dva viskija... no izgledao si posve dobro, a onda si odjednom izgledao uţasno, onesvijestio se. Razmislila sam i shvatila da u sebi imaš puno alkohola. Tako sam pozvala prvu pomoć i evo te.
- Valjda ti moram zahvaliti.
- Henry, ţeliš li umrijeti?
Razmišljam. - Da. - Okrenem se prema zidu pretvarajući se da spavam.

http://www.book-forum.net

18Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:56 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
subota, 8. travnja 1989. (Clarije 17, Henryju 40 godina)
CLARE: Sjedim u sobi bake Meagram i rješavam s njom kriţaljku iz New York Timesa. Vedro je i prohladno travanjsko jutro, a ja vidim crvene tulipane kako se svijaju na vjetru. Mama pokraj
forzicije sadi nešto malo i bijelo. Vjetar joj je zamalo otpuhao šešir te stalno stavlja ruku na glavu; na kraju ga skine i stavi na njega košaru.
Henryja nisam vidjela gotovo dva mjeseca; sljedeći susret s popisa za tri je tjedna. Pribliţavamo se razdoblju u kojem ga neću vidjeti više od dvije godine. Kad sam bila mala, vrlo sam leţerno shvaćala Henryja; vidjeti ga nije bilo ništa neuobičajeno. Sada, međutim, svaki put kada je tu znači da će doći jedan put manje. Stvari su među nama drukčije. Ţelim nešto... ţelim da Henry kaţe nešto, učini nešto što će dokazati da sve to nije bila neka vrsta razrađene šale. Ţelim. To je sve. Ţe-lim.
Baka Meagram sjedi u svojem plavom visokom naslonjaču pokraj prozora. Ja sjedim na prozorskom sjedalu s novinama u krilu. Na pola smo riješile kriţaljku. Misli su mi odlutale.
- Pročitaj to još jednom, dijete - kaţe baka.
- Dvadeset okomito. „Majmun redovnik." Sedam slova, drugo slovo ,,a", zadnje slovo ,,n".
- Kapucin. - Nasmiješi se, a njezine se oči koje ne vide okrenu u mojem smjeru. Baki sam ja samo tamna sjenka na nešto svjetlijoj pozadini. - Prilično dobro, ha?
- Da, odlično. Daj, probaj ovo: devetnaest vodoravno, „Ne izbacuj puno lakat." Deset slova, drugo slovo ,,u".
- Burma Shave. Bilo je to prije no što si se rodila.
- Ugh. Nikad to neću shvatiti. - Ustanem i rastegnem se. Očajnički trebam šetnju. Soba moje bake umirujuća je, ali i klaustrofobična. Strop je nizak, na zidnim tapetama su ljupki plavi cvjetovi, prekrivač za krevet je od plavog cica, sag bijel, a sve miriše na puder, umjetna zubala i staru koţu. Baka Meagram sjedi dotjerana i uspravna. Kosa joj je lijepa, sijeda, ali još uvijek s laganom primjesom crvene koju sam naslijedila od nje, savršeno namotana i ukosnicama pričvršćena u
punđu. Bakine su oči poput plavih oblaka. Već je devet godina slijepa i dobro se tome prilagodila; sve dok je u kući, moţe se kretati. Pokušava me naučiti vještini rješavanja kriţaljku, no moj je problem što mi nije dovoljno stalo da sama pogodim rješenje. Baka ih je rješavala tintom. Henry oboţava kriţaljke.
- Dan je krasan, zar ne? - kaţe baka naslonivši se i trljajući zglobove prstiju.
Kimnem, a onda kaţem: - Da, ali je malo vjetrovito. Mama radi u vrtu i sve joj leti.
- Tipično za Lucille - kaţe njezina majka. - Znaš što, dijete, rado bih se prošetala.
- Upravo sam o tome razmišljala - kaţem ja. Ona se nasmiješi, ispruţi ruke, a ja je njeţno povučem iz naslonjača. Uzmem naše kapute i veţem šal oko bakine kose kako je vjetar ne bi poremetio. Zatim se polako spustimo stepenicama i izađemo. Stojimo na prilazu. Okrenem se prema baki i kaţem: - Kamo ţeliš ići?
- Hajdemo u voćnjak - kaţe ona.
- To je prilično daleko. Oh, mama maše; mahnimo joj. - Mahnemo mami koja je sada pokraj same fontane. S njom je naš vrtlar Peter. Prestao je govoriti i gleda nas, čekajući da prođemo, kako bi on i mama mogli dovršiti raspravu koju vode, vjerojatno o sunovratima ili boţurima. Peter se voli prepirati s mamom, no na kraju sve bude po njezinu. - Do voćnjaka ima gotovo kilometar, bako.
- Clare, s mojim je nogama sve u redu.
- Onda, dobro, idemo u voćnjak. - Uzmem je pod ruku i krenemo. Došavši na rub Livade ja upitam: - Po hladovini ili suncu? - a ona odgovori: - Suncu, naravno - te se uputimo stazom koja presijeca livadu po sredini, stazom koja vodi na čistinu. Dok hodamo, ja opisujem.
- Prolazimo pokraj hrpe drva i granja od krijesa. Na njoj je mnogo ptica - oh, otišle su!
- Vrane. Ĉvorci. I grlice - kaţe ona.
- Da... sada smo na vratima. Pazi, staza je malo blatnjava. Vidim pseće tragove, tragove prilično velikog psa, moţda Allinghamovog Joeya. Sve se prilično zazelenilo. Evo divlje ruţe.
- Koliko je visoka trava na Livadi? - upita baka.
- Samo tridesetak centimetara. Veoma je svijetla. Evo malih hrastova.
Okrene lice prema meni smiješeći se. - Hajdemo ih pozdraviti. - Vodim je do hrastova koji rastu tek koji metar od staze. Te je hrastove posadio moj djed četrdeset i neke u spomen na praujaka Teddyja, bakinog brata koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Stabla još nisu baš velika, visoka su tek negdje oko četiri metra. Baka stavi ruku na deblo srednjega i kaţe: - Bok. - Ne znam obraća li se stablu ili bratu.
Nastavimo hodati. Dok hodamo preko uzvisine, ugledam Livadu kako se stere pred nama i Henryja koji stoji na čistini. Zaustavim se. - Sto je? - upita baka. - Ništa - kaţem ja. Vodim je stazom.
- Što vidiš?
- Jastreb kruţi iznad šume - kaţem.
- Koliko je sati? - Pogledam na sat.
- Skoro podne.
Ulazimo na čistinu. Henry stoji veoma mirno. Smiješi mi se. Izgleda umorno. Kosa mu sijedi. Na sebi ima crni zimski kaput; tako taman ističe se na svijetloj Livadi. - Gdje je kamen? - upita baka. - Ţelim sjesti. - Odvedeni je do kamena, pomognem joj da sjedne. Okrene lice u Henryjevom smjeru i ukoči se. - Tko je tamo? -upita me zapovjedno. - Nitko - laţem ja.
- Tamo je neki čovjek - kaţe ona i kimne u smjeru Henryja. On me gleda s izrazom koji, čini se, govori: Hajde. Reci joj. U šumi laje pas. Oklijevam.
- Clare - kaţe baka. Zvuči prestrašeno.
- Upoznaj nas - kaţe Henry tiho.
Baka se ne miče i čeka. Obujmim je oko ramena. -Sve je u redu, bako - kaţem. - Ovo je moj prijatelj Henry. Pričala sam ti o njemu, - Henry nam priđe i pruţi ruku. Stavim bakinu ruku u njegovu. - Elizabeth Meagram - kaţem Henryju.
- Vi ste, znači, taj - kaţe baka.
- Da - odgovori Henry, a taj je da melem za moje uši. Da.
- Smijem li? - Rukom pokaţe prema Henryju.
- Da sjednem pokraj vas? - Henry sjedne na kamen. Vodim bakinu ruku do njegova lica. On gleda mene dok baka dodiruje njega. - To škaklja - kaţe Henry baki.
- Brusni papir - kaţe ona prelazeći vršcima prstiju po njegovoj neobrijanoj bradi. - Niste dječak - kaţe.
-Ne.
- Koliko vam je godina?
- Osam sam godina stariji od Clare.
Ĉini se zbunjenom. - Imate dvadeset pet godina? -Gledam Henryjevu prosijedu kosu, nabore oko njegovih očiju. Izgleda kao da mu je četrdeset, moţda i više.
- Dvadeset pet - kaţe on nepokolebljivo. To je, tamo negdje, istina.
- Clare mi kaţe da će se udati za vas - kaţe moja baka Henryju.
On mi se nasmiješi. - Da, vjenčat ćemo se. Za nekoliko godina, kada Clare završi školu.
- U moje su doba gospoda dolazila na večeru kako bi upoznala obitelj.
- Naša je situacija... neortodoksna. To nije moguće.
- Ne shvaćam zašto ne. Ako ćete se s mojom unukom zabavljati po livadama, sigurno moţete doći u kuću da vas roditelji pomnjivo ispitaju.
- Bilo bi mi posebno zadovoljstvo - kaţe Henry ustajući - no bojim se da sada moram na vlak.
- Samo trenutak, mladiću... - zausti baka Meagram, a Henry reče: - Do viđenja, gospodo Meagram. Divno je što sam vas napokon upoznao. Clare, ţao mi je što ne mogu dulje ostati... - Pruţim ruku prema Henryju, no začujem nešto što kao da isisava sve zvukove na svijetu i više ga nema. Okrenem se baki. Ona sjedi na kamenu s ispruţenim rukama i izrazom posvemašnje zbunjenosti na licu.
- Što se dogodilo? - upita me, a ja počnem objašnjavati. Po završetku priče ona sjedi nagnute glave, kriveći svoje artritičke prste na neobičan način. Zatim podigne glavu prema meni. - Ali, Clare - kaţe moja baka - on je sigurno demon. - Kaţe to prisebno, kao da mi govori kako su mi gumbi na kaputu krivo zakopčani ili da je vrijeme za ručak.
Što da kaţem? - Pomislila sam to - kaţem joj. Uzmem joj ruke kako bih spriječila da se zacrvene od trljanja. - Ali, Henry je dobar. Ne ostavlja dojam demona.
Baka se nasmiješi. - Govoriš kao da si ih svu silu upoznala.
- Ne misliš li da bi pravi demon bio na neki način -demonski?
- Mislim da bi, da to poţeli, bio dobar kao kruh. Oprezno biram riječi. - Henry mi je jednom rekao
kako njegov liječnik misli da je on nova vrsta čovjeka. Znaš, novi korak u evoluciji.
Baka odmahne glavom. - To je jednako loše kao i demon. Pobogu, Clare, zašto se ţeliš udati za takvu osobu? Misli na djecu koju biste imali! Skakala bi u sljedeći tjedan i vraćala se prije doručka!
Nasmijem se. - Ali bit će uzbudljivo! Kao Mary Poppins ili Petar Pan.
Samo mi malo stisne ruke. - Promisli samo na trenutak, dušo: u bajkama samo djeca doţivljavaju lijepe pustolovine. Majke ostaju kod kuće i čekaju da djeca odlete kroz prozor.
Pogledam hrpu odjeće koja zguţvana leţi na tlu, na mjestu na kojem ju je Henry ostavio. Podignem je i sloţim. - Samo trenutak - kaţem, pronađem kutiju za odjeću i stavim u nju Henryjevu odjeću. - Vratimo se kući. Prošlo je doba ručka. - Pomognem joj podići se s kamena. Vjetar huji u travi, sagibamo se prema njemu i krećemo prema kući. Na uzvisini se okrenem i bacim pogled na čistinu. Prazna je.
Nekoliko noći poslije sjedim pokraj bakina kreveta i čitam joj Gospodu Dalloway. Večer je. Podignem pogled; baka je, čini se, zaspala. Prestanem čitati i zatvorim knjigu. Oči joj se otvore.
- Bok - kaţem.
- Nedostaje li ti ikad? - upita me.
- Svakog dana. Svake minute.
- Svake minute - kaţe ona. - Da. Tako je, zar ne? -Okrene se na bok i zakopa u jastuk.
- Laku noć - kaţem gaseći svjetiljku. Dok u tami stojim gledajući baku u njezinu krevetu preplavi me samosaţaljenje kao da ga je netko uštrcao u mene. Tako je, zar ne? Zar ne.

http://www.book-forum.net

19Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:57 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
JESTI ILI BITI POJEDEN
subota, 30. studenog 1991. (Henryju je 28, Clari 20 godina)
HENRY: Clare me pozvala na večeru u svoj stan. Na večeri će biti i Clarina cimerica Charisse i njezin dečko Gomez. U 18.59 po srednjeameričkom standardnom vremenu, stegnuta srca i u svojoj
najboljoj odjeći stojim u Clarinom predvorju s prstom na portafonu i mirisnom ţutom frezijom i bocom australskog caberneta u drugoj ruci. Nisam prije bio kod Clare, niti sam upoznao ijed-nog njezinog prijatelja. Nemam pojma što da očekujem.
Zvono portafona oglasi se uţasnim zvukom, a ja otvorim vrata. - Do vrha! - prodere se duboki muški glas. S naporom se popnem na drugi kat. Osoba, čiji je glas, visoka je i plavokosa, ima najsavršeniju kokoticu na svijetu, cigaretu i majicu na kojoj piše Solidarnosc. Ĉini mi se poznatim, ali ga ne mogu smjestiti. Za nekoga tko se zove Gomez izgleda vrlo... poljski. Poslije saznam da mu je pravo ime Jan Gomolinski.
- Dobro došao, knjiţničaru! - zagrmi Gomez.
- Druţe! - odgovorim i predam mu cvijeće i vino. Pomnjivo se promatramo, postignemo detente, a onda me Gomez, zamahnuvši rukom kao pri naklonu, uvede u stan.
To je jedan od onih divnih, beskonačno dugih stanova iz dvadesetih - dugački hodnik sa sobama, koje kao da su naknadno dodane. Na djelu su dvije estetike, otkačena i viktorijanska. To se vidi u paradi antiknih stolaca izvezenih sjedala i veoma izrezbarenih nogu koje se nalaze pokraj Elvisovih slika na baršunu. Ĉujem Duke Ellingtonovu / Got It Bad and That Ain't Good koja dopire s dna hodnika, a Gomez me vodi u tom smjeru.
Clare i Charisse su u kuhinji. - Mačkice moje, donio sam vam novu igračku - svečano objavi Gomez. -Odaziva se na ime Henry, ali moţete ga zvati i knjiţničar. - Susretnem Clarin pogled. Ona slegne ramenima i pruţi lice na poljubac; udovoljim joj lagano je i ćudoredno poljubivši, a onda se okrenem kako bih se rukovao s Charisse, koja je dopadljivo niska i okrugla, sva u oblinama i dugoj crnoj kosi. Lice joj je takvo da osjećam poriv da joj u povjerenju nešto kaţem, bilo što, baš njoj, samo da joj vidim reakciju. Ona je mala filipinska Bogorodica. Slatkim glasom, kojim
jasno poručuje nemoj se zajebavati sa mnom, kaţe: - Oh, Gomez, umukni. Bok, Henry. Ja sam Charisse Bonavant. Molim te, ne obaziri se na Gomeza, drţim ga samo za dizanje teških predmeta.
- I seksa. Nemoj zaboraviti seks - podsjeti je Gomez. Pogleda me. - Hoćeš pivo?
- Moţe. - Kopa po hladnjaku i doda mi Blatz. Povučem zatvarač i otpijem dugačak gutljaj. Kuhinja izgleda kao da je u njoj eksplodirala tvornica tijesta. Clare shvati u kojem smjeru gledam. Odjednom se sjetim da ona ne zna kuhati.
- To je djelo u nastajanju - kaţe Clare.
- To je instalacija - kaţe Charisse.
- Hoćemo li je pojesti? - upita Gomez. Pogledom prelazim od jednog do drugog, a onda svi
prasnemo u smijeh. — Zna li itko od vas kuhati? -Ne.
- Gomez zna skuhati riţu.
- Samo podgrijati polugotovu.
- Clare zna naručiti pizzu.
- I tajlandsku hranu - znam naručiti i tajlandsku hranu.
- Charisse zna jesti.
- Umukni, Gomez - jednoglasno će Charisse i Clare.
- Uh... što je to trebalo biti? - raspitujem se, kimajući nad katastrofom na radnoj plohi. Clare mi preda isječak iz časopisa. To je recept za riţot od piletine i shiitake gljiva s preljevom od buće i pinjola iz Gourmanda s dvadesetak sastojaka. — Imaš li sve to?
Clare kimne. - Kupiti znam. Zbunjuje me dio u kojem to moram spojiti.
Pomnjivije pregledam kaos. - Mogao bih nešto napraviti od toga.
- Znaš kuhati? - Kimnem.
- To i kuha! Večera je spašena! Uzmi još jedno pivo! - uzvikne Gomez. Charisse izgleda kao da joj je laknulo i toplo mi se nasmiješi. Clare, koja se gotovo preplašeno drţala u pozadini, postrance mi priđe i prošapće: - Nisi lud? - Ja je poljubim samo malo dulje no što je uistinu pristojno pred drugim ljudima. Uspravim se, skinem jaknu i zavrnem rukave. - Dajte mi pregaču - zatraţim. - Gomez, ti otvori vino. Clare, počisti sve što je iscurilo, pretvara se u cement. Charisse, bi li postavila stol?
Jedan sat i četrdeset tri minute poslije, sjedimo za blagovaoničkim stolom i jedemo varivo s piletinom, riţu i pire od buće. Sve sadrţi mnogo maslaca. Pijani smo kao deve.
CLARE: Cijelo vrijeme dok Henry priprema večeru, Gomez se vrti po kuhinji, zeza se, puši i pije pivo, a kad nitko ne gleda, strašno mi se krevelji. Naposljetku ga uhvati Charisse, prođe prstom preko vrata te on prestane. Razgovaramo o najbanalnijim stvarima: našim poslovima, školama, mjestima gdje smo odrasli i svemu onome o čemu ljudi obično razgovaraju kada se tek upoznaju. Gomez priča Henryju o svom poslu odvjetnika, o tome kako zastupa zlostavljanu i zanemarenu djecu pod skrbništvom drţave. Charisse nas zabavlja pričama o svojim podvizima u Lusus Naturaeu, malenoj softverskoj tvrtki koja pokušava natjerati računala da razumiju ljude kada im se obrate, i svojem umijeću, a to je izrada slika koje gledaš na računalu. Henry priča o knjiţnici Newberry i čudnim ljudima koji dolaze izučavati knjige.
— Ima li Newberry doista knjigu napravljenu od ljudske koţe? - upita Charisse Henryja.
- Da. Ljetopise Nawara Wuzeera Hyderabeda. Nađeni su 1857. u palači delhijskog kralja. Navrati pa ću ti je izvući.
Charisse se strese i nasmiješi. Henry miješa varivo. Kaţe Klopa, a mi svi nagrnemo za stol. Cijelo su to vrijeme Gomez i Henry pili pivo, a Charisse i ja pijuckale vino. Gomez nam ga je stalno nadolijevao, mi nismo mnogo jele, no shvatiLa sam koliko smo pijani tek kad sam zamalo promašila stolac koji mi je pridrţavao Henry, a Gomez zapalio kosu na vatri dok je palio svijeće.
Gomez podige čašu. — Za revoluciju!
Charisse i ja podignemo svoje čaše, kao i Henry svoju. - Za revoluciju! — Počnemo ushićeno jesti. Riţot je klizak i blag, buća slatka, piletina pliva u maslacu. Mogla bih zaplakati koliko je dobro.
Henry uzme zalogaj, a onda vilicom pokaţe prema Gomezu. - Koju revoluciju?
-Molim?
- Kojoj revoluciji nazdravljamo? - Charisse i ja se uznemireno pogledamo, no prekasno.
Gomez se nasmiješi, a mene obuzme malodušnost. - Sljedećoj.
- Onoj u kojoj će proletarijat ustati, bogati biti pojedeni, a kapitalizam nadvladan u korist besklasnog društva?
- Upravo toj.
Henry mi namigne. - To je, čini se, okrutno prema Clare. A što planirate učiniti s inteligencijom?
- Oh - kaţe Gomez - vjerojatno ćemo i nju pojesti. No tebe ćemo zadrţati kao kuhara. Ovo je izvanredna klopa.
Charisse povjerljivo dodirne Henryja po ruci. - Nikoga nećemo uistinu pojesti — kaţe ona. - Samo ćemo preraspodijeliti njihovu imovinu.
- Kakvo olakšanje - odgovori Henry. - Nije me veselilo što ću skuhati Clare.
Gomez kaţe: - To je, međutim, šteta. Siguran sam da bi Clare bila vrlo ukusna.
- Pitam se kakva je Ijudoţderska kuhinja? - kaţem ja. - Postoji li Ijudoţderska kuharica?
- Kuhani i sirovi - kaţe Charisse.
Henry se ne slaţe. - Ona baš ne daje praktična uput-stva. Mislim da Levi-Strauss ne daje nikakve recepte.
- Mogli bismo samo prilagoditi recept - kaţe Gomez uzimajući još piletine. - Na primjer, Clare s vrganjima i tjesteninom s mornarskim umakom. Ili Clarina prsa s narančom. Ili...
- Hej - kaţem ja. - Što ako ne ţelim biti pojedena?
- Ţao mi je. Clare - kaţe vaţno Gomez. - Bojim se da ćeš morati biti pojedena zbog višeg cilja.
Henry mi uhvati pogled i nasmiješi se. - Ne brini, Clare; dođe li do revolucije, sakrit ću te u Newberry. Moţeš ţivjeti u spremištu, a ja ću te hraniti čokoladica-ma i kukuruznim čipsevima iz blagovaonice za osoblje. Nikada te neće naći.
Odmahnem glavom. - A što je s onim Prvo ćemo ubiti sve odvjetnike}
- Ne - kaţe Gomez. - Bez odvjetnika ne moţeš ništa. Revolucija bi sve sjebala u deset minuta da nema odvjetnika koji je drţe na uzdi.
- Tata mi je odvjetnik - kaţem ja njemu - pa nas ipak ne moţete pojesti.
- On je kriva vrsta odvjetnika - kaţe Gomez. - Radi za bogate. Ja, s druge strane, zastupam jadnu potlačenu djecu...
- O, umukni, Gomez - kaţe Charisse. - Vrijeđaš Clare.
- Ne vrijeđam! Clare ţeli da je pojedu zbog revolucije, zar ne, Clare?
-Ne. -Oh.
- Što je s kategoričkim imperativom? - upita Henry.
- S čime?
- Ma znaš, zlatnim pravilom. Ne jedi druge ljude osim ako ne ţeliš da oni pojedu tebe,
Gomez čisti nokte zupcima svoje vilice. - Ne misliš li da je jedi ili budi pojeden ono što uistinu pokreće svijet?
- Da, uglavnom. No nisi li ti sam slučaj koji govori u prilog altruizmu? - upita Henry.
- Naravno, ali mene uglavnom smatraju opasnim luđakom. - Gomez to kaţe s laţnom ravnodušnošću, no vidim da ga Henry zbunjuje. - Clare - kaţe on - što je s desertom?
- O moj Boţe, skoro sam zaboravila - kaţem ja prebrzo ustajući i hvatajući se za stol kao oslonac. - Ja ću ga donijeti.
- Pomoći ću ti - kaţe Gomez idući za mnom u kuhinju. Imam visoke potpetice. Na ulasku u kuhinju spotaknem se o prag, zateturam prema naprijed, a Gomez me uhvati. Na trenutak stojimo stisnuti jedno o drugoga, a na struku osjećam njegove ruke, no on me pusti. - Pijana si, Clare - kaţe mi Gomez.
- Znam. I ti si. - Pritisnem gumb na aparatu za filter-kavu, a kava počne curiti u posudu. Naslonim se na radnu plohu i oprezno skinem celofan s tanjura na kojem su kakao-kocke. Gomez stoji veoma blizu iza mene i nasloni se tako da mi dahom golica uho: - To je isti tip.
- Što ţeliš reći?
- Šip na kojeg sam te upozorio. To je Henry... Charisse uđe u kuhinju. Gomez odskoči od mene i
otvori hladnjak. - Hej - kaţe ona. - Mogu li pomoći?
- Evo, uzmi šalice... — Svi ţongliramo sa šalicama i tanjurićima, tanjurima i kakao-kockama i sigurno stiţemo za stol. Henry čeka kao da je kod zubara s izrazom strpljive strave. Nasmijem se; to je točno izraz kakav je imao kada sam mu donosila hranu na Livadu... no on se ne sjeća, još nije bio tamo. - Opusti se - kaţem ja. -To su samo kakao-kocke. Ĉak ih i ja znam napraviti. -Svi se nasmiju i sjednu. Ispostavi se da su kakao-kocke nedovoljno ispečene. - Tatarski od kakao-kocaka
- kaţe Charisse. - Karamela od salmonele - kaţe Gomez. Henry kaţe: - Uvijek sam volio tijesto - i poliţe prste. Gomez smota cigaretu, zapali je i duboko uvuče dim.
HENRY: Gomez zapali cigaretu i nasloni se. Ima nešto u tom tipu što mi ide na ţivce. Moţda nemarna posesivnost prema Clare ili otrcani marksizam? Siguran sam da sam ga već vidio. U prošlosti ili budućnosti? Saznajmo. - Vrlo si mi poznat - kaţem ja njemu.
- Mmm? Da, mislim da smo se negdje vidjeli.
Sjetio sam se. - Na Iggy Popu u Riviera Theateru?
Doima se zapanjenim. - Da. Bio si s onom plavušom, Ingrid Carmichael, s kojom sam te stalno viđao. -I Gomez i ja pogledamo Clare. Ona napeto zuri u Go-meza, a on joj se nasmiješi. Ona skrene pogled, ali ne prema meni.
Charisse priskoči u pomoć. - Bio si na Iggyju bez mene?
Gomez kaţe: — Nisi bila u gradu.
Charisse napući usne. - Sve propuštam - kaţe meni. - Propustila sam Patti Smith, a sada se povukla. Propustila sam Talking Headse na posljednjoj turneji.
- Patti Smith će ponovno na turneju - kaţem ja.
- Stvarno? Kako znaš? - pita Charisse. Clare i ja se pogledamo.
- Samo pretpostavljam - kaţem ja njoj. Počnemo istraţivati naše glazbene ukuse i otkrijemo da smo svi odani punku. Gomez nam priča kako je gledao New York Dollse na Floridi neposredno prije odlaska Johnnyja Thundera iz grupe. Ja opisujem koncert Lene Lovich koji sam uspio uhvatiti na jednom od mojih putovanja kroz vrijeme. Charisse i Clare su uzbuđene zato što za nekoliko tjedana Violent Femmes sviraju u Ara-gon Ballroomu, a Charisse je osvojila karte. Večer
se zaključi bez daljnje graje. Clare me isprati niz stepenice. Stojimo u predvorju između vanjskih i unutarnjih vrata.
- Oprosti - kaţe ona.
- A zašto? Bilo je zabavno, nije mi smetalo što sam kuhao.
- Ne - kaţe Clare gledajući svoje cipele - zbog Go-meza.
U predvorju je hladno. Obavijem ruke oko Clare, a ona se nasloni na mene. - Ĉega s Gomezom? - pitam je. Nešto joj je na pameti. No onda slegne ramenima. - Bit će dobro - kaţe ona, a ja joj vjerujem na riječ. Poljubimo se. Otvorim vanjska vrata, Clare otvori unutarnja; izađem na pločnik i pogledam unazad. Clare stoji na poluotvorenim vratima i gleda me. Stanem jer se ţelim vratiti i zagrliti je, vratiti se s njom u stan. Ona se okrene i počne penjati stubama, a ja je gledam sve dok mi ne nestane iz vida.
subota, 14. prosinca 1991./ utorak 9. svibnja 2000. (Henryju je 36 godina)
HENRY: Ubijam boga u velikom pijanom tipu iz predgrađa koji je imao drskosti nazvati me pederom, a onda me pokušao istući kako bi to i dokazao. U uličici smo pokraj Vic Theatera. Dok sustavno razbijam nos tog idiota i prelazim mu na rebra, čujem kako kroz sporedne ulaze prodire bas Smoking Popesa. Večer mi je gadna, a na toj budali iskaljujem najveći dio moje frustracije.
- Hej, knjiţničaru. - Okrenem se od homofobičnog yuppija koji stenje i ugledam Gomeza naslonjenog na kontejner za smeće s mrkim izrazom na licu.
- Druţe. - Odmaknem se od tipa kojeg sam udarao, a koji, presavivši se, zahvalno klizne na pločnik. - Kako je? - Osjećam olakšanje što vidim Gomeza, zapravo, oduševljen sam. On, čini se, ne dijeli moje zadovoljstvo.
- Isuse, ne ţelim te ometati ili nešto slično, ali komadaš mi prijatelja.
Oh, to sigurno nije tako. - To je traţio. Jednostavno mi je prišao i rekao, Gospodine, netko me hitno i odlučno mora izmoţditi.
- Oh. Onda si napravio dobar posao. Zapravo, vrlo umjetnički.
- Hvala.
- Imaš li što protiv da pokupim starog Nicka i odvedem ga u bolnicu?
- Samo izvoli. - Prokletstvo. Namjeravao sam prisvojiti Nickovu odjeću, posebice njegove cipele, nove novcate, tamnocrvene, neiznošene martensice. - Gomez.
- Da? - On se nagne kako bi podigao prijatelja koji samom sebi ispljune zub u krilo.
- Koji je datum?
- 14. prosinca.
- Koje godine?
Pogleda me kao čovjek koji ima i pametnijeg posla od ugađanja luđacima i podigne Nicka kao vatrogasac stoje zacijelo veoma bolno. Nick počne cviljeti. - 1991. Mora da si pijaniji no što izgledaš. - Zaputi se uličicom i nestane u smjeru ulaza u dvoranu. Brzo računam. Nije prošlo mnogo otkako smo Clare i ja počeli izlaziti te se Gomez i ja jedva poznajemo. Nikakvo čudo što me je tako gadno gledao.
Ponovno se pojavi nenatovaren. - Trent će se s tim pozabaviti. Nick mu je brat. Nije bio najsretniji. -Uputimo se uličicom prema istoku. - Oprosti što pitam, knjiţničaru, ali kojeg si boga tako obučen?
Na sebi imam traperice, svijetloplavi pulover sa ţutim patkicama, fluorescentnocrveni pernati prsluk i ruţičaste tenisice. Doista ne iznenađuje što je netko osjetio potrebu udariti me.
- Nisam imao ništa bolje. - Nadam se da je tip kojemu sam to uzeo bio blizu kuće. Ovdje je oko minus šest. - Zašto se druţiš sa šminkerima?
- Oh, zajedno smo bili na pravu. - Prolazimo pokraj straţnjih vrata dućana vojnog otpada, a mene proţ-me duboka ţelja da ponovno na sebi imam normalnu odjeću. Odlučim riskirati i preneraziti Gomeza; znam da će prijeći preko toga. Zastanem. - Druţe. Trajat će samo trenutak; jednostavno nešto moram obaviti. Moţeš li me pričekati na kraju ulice?
- Što radiš?
- Ništa. Provaljujem i ulazim. Nemoj se obazirati na čovjeka iza zavjese.
- Bi li ti smetalo da pođem s tobom?
- Da. - Izgleda pokunjeno. - Dobro. Ako moraš. -Uđem u nišu koja zaklanja straţnji ulaz. To je treći put da provaljujem u taj dućan, premda su druge dvije prigode trenutačno još u budućnosti. Doktorirao sam na tome. Prvo otvorim tričavu kombinacijsku bravu na sigurnosnoj rešetki koju povučem, uloškom stare kemijske olovke i sigurnosnicom, koju sam ranije našao na Aveniji Belmont, obijem cilindričnu bravu, a komadom aluminija podignem unutarnji zasun. Voila. To, sve u svemu, traje tri minute. Gomez me promatra s gotovo vjerskim strahopoštovanjem.
- Gdje si to naučio?
- Prirodno sam nadaren - odgovorim skromno. Uđemo. Tu je ploča s treperavim svjetlima koja pokušava izgledati kao protuprovalni sustav, ali mene ne moţe prevariti. Veoma je mračno. U mislima pregledam prostor i robu. - Ne diraj ništa, Gomez. - Ţelim toplu i
* Pay no attention to the man behind the curtain, popularni citat iz filma Čarobnjak iz Oza.
neupadljivu odjeću. Oprezno koračam prolazima, a oči mi se privikavaju na mrak. Počnem s hlačama, crnim le-viskama. Odaberem tamnoplavu flanelsku košulju, teški crni vuneni kaput s veoma čvrstom podstavom, vunene čarape, bokserice, debele rukavice za planinare i kapu s preklopima za uši. Na odjelu cipela, na moje veliko zadovoljstvo, pronađem potpuno iste martensice kakve je imao moj prijatelj Nick. Spremam sam za akciju.
Gomez, u međuvremenu, njuška iza blagajne. - Ne trudi se - kaţem mu ja. - Ne ostavljaju gotovinu u blagajni preko noći. Hajdemo. - Odlazimo istim putem kojim smo i došli. Njeţno zatvorim vrata i navučem rešetku. Komplet odjeće koju sam prije imao na sebi nalazi se u vrećici. Poslije ću pokušati naći kontejner Vojske spasa za odlaganje stare odjeće. Gomez me gleda pun očekivanja poput velikog psa koji čeka da vidi imam li još mesa.
To me podsjeti. - Pregladnio sam. Hajdemo u Ann Sather's.
- Ann Sather's? Očekivao sam da ćeš predloţiti pljačku banke ili barem ubojstvo. Krenulo te je, čovječe, nemoj sada stati!
- Moram napraviti stanku kako bih se napunio energijom. Hajde. - Iz uličice prelazimo na parkiralište švedskog restorana Ann Sather's. Ĉuvar nas bez riječi promatra dok presijecamo njegovo kraljevstvo. Prelazimo Belmont. Tek je devet sati te su ulice pune uobičajene mješavine
bjegunaca, umobolnih beskućnika, posjetitelja klubova i stanovnika predgrađa koji tragaju za uzbuđenjima. Ann Sather's odskače kao otok normalnosti
usred salona za tetovaţu i dućana s kondomima. Uđemo te pokraj vitrine s pecivom i kolačima čekamo da nas smjeste za stol. Ţeludac mi kruli. Švedski dekor pun drvenih obloga i vijugavih crvenih šara djeluje vrlo umiru-juće. Smještaju su nas u dio za pušače, točno ispred kamina. Situacija se popravlja. Skidamo kapute, smještamo se, čitamo jelovnike, iako bi ih, kao ljudi koji su u Chicagu proveli cijeli ţivot, mogli vjerojatno u dvoglasu otpjevati po sjećanju. Gomez odloţi sve svoje pušačke potrepštine uz pribor za jelo.
- Imaš li što protiv?
- Imam, ali samo daj. - Cijena Gomezovog društva je mariniranje u neprekidnoj struji dima koja mu istječe iz nosnica. Prsti su mu tamne oker boje; lagano lepršaju ponad tankih papira dok duhan marke Drum zamata u debeli valjak, liţe papir, uvija ga, zatiče među zube i pripaljuje. - Aaa. - Za Gomeza je pola sata bez pušenja anomalija. Uvijek uţivam gledati ljude kako zadovoljavaju svoje apetite, čak i ako ih ja ne dijelim.
- Ti ne pušiš? Ništa?
- Ja trčim.
- Oh. Da, dovraga, u odličnoj si formi. Mislio sam da si skoro ubio Nicka, a ti se nisi ni zadihao.
- Bio je prepijan da bi se tukao. Obična raskvašena boksačka vrećetina.
- Zašto si tako navalio na njega?
- Iz čiste gluposti. - Konobar dođe, kaţe da se zove Lance i da u posebnoj ponudi imaju losos i pire od graška. Preuzme naše narudţbe za piće i ţurno ode. Igram se s posudicom za vrhnje. - Vidio je kako sam bio odjeven, zaključio da sam lak plijen, postao odvratan, poţelio me
pretući, nije prihvatio moje odbijanje i dobio iznenađenje. Ja sam uistinu gledao svoja posla.
Gomez izgleda zamišljeno. - A to je, što točno?
- Molim?
- Henry. Moţda izgledam kao budala, ali tvoj stari barba Gomez ipak ima nešto u glavi. Već te neko vrijeme imam na oku: zapravo i prije no što te naša Clarica dovela doma. Ne znam jesi li toga svjestan, ali u izvjesnim si krugovima na prilično lošem glasu. Poznajem mnogo ljudi koji poznaju tebe. Ljudi, zapravo ţena. Ţena koje te poznaju. - Kroz izmaglicu od dima zaškilji u mom smjeru. - Govore neke čudne stvari. - Lance stiţe s kavom i Gomezovim mlijekom. Naručimo: cheeseburger i prţene krumpiriće za Gomeza, juhu od graška, losos, batate i voćnu salatu za mene. Ĉini mi se da ću se ovog trenutka srušiti, ne dobijem li veoma brzo mnogo kalorija. Lance brzo ode. Teško mi je obzirati se na nedjela moga prijašnjeg ja, a još manje opravdavati ih Gomezu. To i tako nije njegov posao. No on čeka moj odgovor. Miješam vrhnje u kavi i gledam kako se lagana bijela pjena u vrtlozima rasplinjava na vrhu. Posve odbacim oprez. I tako nije vaţno.
- Što bi htio znati, druţe?
- Sve. Ţelim znati zašto naizgled blag i umjeren knjiţničar bez ikakva razloga prebije tipa na mrtvo ime dok na sebi ima odjeću odgajatelja iz vrtića. Ţelim znati zašto se Ingrid Carmichael prije osam dana pokušala ubiti. Ţelim znati zašto izgledaš deset godina stariji nego kada sam te zadnji put vidio. Imaš sijedih u kosi. Ţelim znati zašto znaš obiti cilindričnu bravu. Ţelim znati zašto je Clare imala tvoju fotografiju prije no što te upoznala.
Clare je imala moju fotografiju prije 1991. To nisam znao. Oho! - Kakva je slika?
Gomez me promatra. - Na njoj si sličniji sebi sada nego sebi od prije nekoliko tjedana kada si bio na večeri. - To je bilo prije dva tjedna? Isuse, ovo je tek drugi put da se Gomez i ja srećemo. -
Snimljena je na otvorenom. Smiješiš se. Datum na poleđini je lipanj 1988. - Stiţe hrana te zastanemo kako bismo je smjestili na naš mali stol. Počinjem jesti kao da sutra ne postoji.
Gomez sjedi i gleda mene kako jedem dok je njegova hrana netaknuta. Vidio sam Gomeza kako to, upravo na taj način, radi u sudnici s neprijateljskim svjedocima. Jednostavno ţeli da se izbrbljaju. Nemam ništa protiv toga da mu sve kaţem, ali prvo ţelim pojesti. Meni je, zapravo, potrebno da Gomez zna istinu zato što će mi sljedećih godina više puta spasiti glavu.
Napola sam pojeo losos, a on još sjedi. - Jedi, jedi -kaţem, oponašajući što bolje mogu gospođu Kim. On umoči krumpirić u kečap i glasno ga saţvače. - Ne brini, priznat ću. Samo me pusti da u miru pojedem posljednji obrok. - On se preda i počne jesti svoju pljeskavicu. Ni on ni ja ne prozborimo ni riječ sve dok ja ne dokrajčim voće. Lance mi donese još kave. Dodam šećer, promiješam je. Gomez me gleda kao da me ţeli protresti. Odlučim se zabaviti na njegov račun.
- Dobro. Riječ je o putovanju kroz vrijeme. Gomez zavrti očima i nakrevelji se, ali ne kaţe ništa.
- Ja putujem kroz vrijeme. Trenutačno imam trideset šest godina. Ovo je poslijepodne bio 9. svibnja 2000. Bio je utorak. Bio sam na poslu, upravo sam završio predavanje za gomilu članova kluba Caxton i vratio se u spremište kako bih vratio knjige kada sam se iznenada našao u Ulici School 1991. godine. Suočio sam se s uobičajenim problemom nabave odjeće. Neko sam se vrijeme krio ispod nečijeg trijema. Bilo mi je hladno, nitko nije nailazio, a onda se naposljetku pojavio momak obučen... ma vidio si kako sam ja bio obučen. Napao sam ga, uzeo mu gotovinu i sve što je imao na sebi, osim donjeg rublja. Na smrt sam ga preplašio; mislim da je pomislio kako ga ţelim silovati ili učiniti mu nešto slično. Bilo kako bilo, dočepao sam se odjeće. Dobro. No u ovoj četvrti ne moţeš biti tako odjeven, a da ne izazoveš neke nesporazume. Tako su mi cijelu večer razni ljudi dobacivali svakojake govnarije, a tvoj je prijatelj bio kap koja je prelila čašu. Ţao mije ako je
ozbiljno ozlijeđen. Strašno sam ţelio njegovu odjeću, posebno cipele. - Gomez pogleda moje noge pod stolom. - Cijelo vrijeme upadam u takve situacije. Nema skrivenog značenja u onom što govorim. Sa mnom nešto nije u redu. Bez ikakvog se razloga premjestim u vremenu. Ne mogu time vladati, nikada ne znam kada će se to dogoditi, niti gdje ću se i u kojem vremenu zateći. Kako bih izašao s tim na kraj, obijam brave, kradem po dućanima, dţeparim, napadam ljude, prosjačim, provaljujem, kradem aute, laţem. Kršim sve propise. Sto god ti zamislio, ja sam učinio.
- Ubojstvo.
- Koliko znam nijedno. Nikada nikoga nisam ni silovao. - Gledam ga dok govorim. Lice mu je bezizraţajno. - Ingrid. Poznaješ li Ingrid?
- Poznajem Ćeliju Attley.
- Zaboga. Krećeš se u uistinu čudnom društvu. Kako se Ingrid pokušala ubiti?
- Prevelikom dozom valija.
- 1991.? Dobro. To bi bio njezin četvrti pokušaj samoubojstva,
-Što?
-Oh , nisi znao? Celia je selektivna u informacijama koje daje. Ingrid se zaista uspjela ubiti 2. siječnja 1994. Prostrijelila se u prsa.
- Henry...
- Znaš, to se dogodilo prije šest godina, a ja sam još uvijek ljut na nju. Kakva šteta. Dugo je, međutim, bila u teškoj depresiji i samo je u nju utonula. Ništa nisam mogao učiniti za nju. Bila je to jedna od stvari zbog kojih smo se svađali.
- Ovo je prilično morbidna šala, knjiţničaru.
- Ţeliš dokaz.
On se samo nasmiješi.
- Što je sa slikom? Onom koju, kako si rekao, ima Clare?
Smiješak nestane. - Dobro. Priznajem da me to mal-čice zbunjuje.
- Upoznao sam Clare u listopadu 1991. Ona je mene upoznala u rujnu 1977., njoj je bilo šest, meni će biti trideset osam godina. Poznaje me cijeli ţivot. Ja nju tek upoznajem. Usput rečeno, sve bi ovo trebao pitati Clare. Reći će ti.
- Već jesam. Rekla mi je.
- Dovraga, Gomez. Tjerajući me da ti ispričam sve ispočetka, trošiš moje dragocjeno vrijeme. Nisi joj povjerovao?
- Ne. Bi li joj ti povjerovao?
- Naravno. Clare je vrlo istinoljubiva. To je zbog katoličkog odgoja. - Lance dolazi s još kave. U menije već dosta kofeina, ali od viška glava ne boli. - Onda? Kakvu vrstu dokaza traţiš?
- Clare je rekla da nestaješ.
- Da, to mi je jedan od najdramatičnijih trikova. Ne ispuštaj me iz vida i ja ću prije ili poslije nestati. Moţe potrajati nekoliko minuta, sati ili dana, ali po tom sam pitanju veoma pouzdan.
- Poznajemo li se 2000.?
- Da. - Nasmiješim mu se. - Dobri smo prijatelji.
- Reci mi kakva je moja budućnost? O, ne. Loša zamisao. - Neću.
- Zašto ne?
- Gomez. Stvari se događaju. Kad ih čovjek unaprijed zna, postaju... čudnovate. I tako ne moţeš ništa promijeniti.
- Zašto?
- Uzročnost vrijedi samo prema naprijed. Stvari se dogode jednom, samo jednom. Ako ih znaš... ja se najveći dio vremena osjećam u zamci. Ako si u vremenu i ne znaš ih... slobodan si. Vjeruj mi. - Izgleda frustrirano. - Bit ćeš kum na našem vjenčanju. Ja na tvojem. Imaš divan ţivot, Gomez. Ali, neću ti reći pojedinosti.
- Neki burzovni savjet?
Da, zašto ne. Burza 2000. nije normalna, ali stvarat će se velika bogatstva, a Gomez će biti jedan od sretnika. - Jesi li čuo za internet?
-Ne.
- Ima veze s računalima. To je golema mreţa kojom je pokriven cijeli svijet, a na koju su priključeni obični ljudi koji računalima komuniciraju preko telefonskih veza. Kupuj dionice s područja tehnologije. Netscape, America Online, Sun Microsystems, Yahoo!, Microsoft, Amazon.com. - On zapisuje.
- Točka, com?
- Nije vaţno. Samo kupi kad ih prvi put ponude na trţištu. - Nasmiješim se. — Pljesni rukama ako vjeruješ u vile.
- Mislio sam da večeras sjekirom skidaš sve koji na-tuknu nešto o vilama*?
- Baš si nepismen, to je iz Petra Pana. — Odjednom osjetim mučninu. Ne ţelim sada izazvati scenu. Poskočim. - Za mnom - kaţem trčeći prema muškom WC-u, a Gomez odmah iza mene. Upadnem u, začudno, prazan zahod. Znoj mi se slijeva niz lice. Povratim u umivaonik. - Isuse Kriste - kaţe Gomez. - Dovraga, knjiţničaru... - no ja ne čujem ostatak onoga što kaţe zato što u mrklom mraku gol leţim na boku, na hladnom li-noleumskom podu. Vrti mi se u glavi te neko vrijeme leţim. Ispruţim ruku i dodirnem hrpte knjiga. U spremištu sam u Newberryju. Ustanem i oteturam do
kraja prolaza te prstom kvrcnem prekidač; svjetlo preplavi red u kojem stojim i zaslijepi me. Moja odjeća i kolica s knjigama koje sam vraćao na police prijeko su, u sljedećem prolazu. Obučem se, vratim knjige na police i oprezno otvorim sigurnosna vrata spremišta. Ne znam koliko je sati; moţda je uključen alarm. Nije, sve je kao što je bilo. Isabelle daje upute novom članu o korištenju čitaonice; Matt prolazi pokraj mene i mahne. Sunce na-vire kroz prozore, a kazaljke čitaoničkog sata pokazuju četiri sata i petnaest minuta. Nije me bilo manje od
* Igra riječi. Fairy, vila i peder.
petnaest minuta. Amelia me ugleda i pokaţe vrata. - j
Idem do Starbucksa. Hoćeš kavu? i
- Hm, ne. Svejedno hvala. - Grozno me boli glava. Provirim u Robertov ured i kaţem mu da se ne osjećam dobro. On suosjećajno kimne pokazujući telefon koji mu u uho riga nevjerojatno brzi talijanski. Pograbim svoje stvari i odem.
Još jedan običan radni dan knjiţničara.

http://www.book-forum.net

20Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:57 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
nedjelja, 15. prosinca 1991. (Clari je 20 godina)
CLARE: Prelijepo je sunčano nedjeljno jutro, a ja se vraćam iz Henryjevog stana. Ulice su zaleđene, a tu je i nekoliko centimetara svjeţeg snijega. Sve je zasljepljuju-će bijelo i čisto. Zajedno s Arethom Franklin pjevam: „R-E-S-P-E-C-T!" dok skrećem s Addisona na Hoyne, kadli, gle! parkirno mjesto preda mnom. Ovo je moj sretan dan. Parkiram se, svladam klizak pločnik i, još uvijek pjevušeći, uđem u predvorje. Imam onaj sanjivi gumeni osjećaj u kraljeţnici koji sam počela povezivati sa seksom, s buđenjem u Henryjevom krevetu, s dolaskom kući u razne jutarnje sate. Lebdim uz
stepenice. Charis-se je vjerojatno u crkvi. Veselim se dugoj kupki i New York Timesu. Otvorim vrata i istog trenutka shvatim da nisam sama. Gomez sjedi u dnevnoj sobi u oblaku dima sa spuštenim roloima. Sto zbog zidnih tapeta s crvenim reljefnim uzorkom, što zbog crvenog baršunastog na-mještaja i svog tog dima, izgleda kao plavokosi poljski sotonski Elvis. Samo sjedi te ja bez riječi krenem prema mojoj sobi. Još sam uvijek ljuta na njega. - Clare.
Okrenem se. - Što je?
- Oprosti. Pogriješio sam. - Nikada nisam čula Gomeza da priznaje išta manje od papinske nepogrešivosti. Glas mu je dubok i hrapav.
Uđem u dnevnu sobu i podignem roloe. Sunce se teško probija kroz dim te otvorim prozor. - Ne shvaćam kako moţeš toliko pušiti a ne aktivirati detektor dima.
Gomez podigne bateriju od devet volta. - Vratit ću je prije nego odem.
Sjednem na sofu. Ĉekam da mi Gomez kaţe zašto je promijenio mišljenje. On mota još jednu cigaretu. Naposljetku je zapali i pogleda me.
- Sinoć sam bio s tvojim prijateljem Henryjem. -Ija.v
- Da. Što ste radili?
- Otišli u Facets, pogledali film Petera Greenawaya, pojeli nešto marokansko, otišli u njegov stan.
- Odakle upravo stiţeš.
- Točno.
- Moja večer nije bila tako kulturna, ali je bila uzbudljivija. Nabasao sam na tvog veselog prijatelja u uličici pokraj Vica; pretvarao je Nicka u kašu. Trent mi je jutros rekao da Nick ima slomljen nos, tri slomljena rebra, pet slomljenih kostiju u ruci, oštećenje mekog tkiva i četrdeset šest šavova. Trebat će mu i novi prednji zub. - Nisam ganuta. Nick je veliki nasilnik. - Trebala si to vidjeti,
Clare. Tvoj se dečko ponašao prema Nicku kao da je neţivi predmet. Kao da kleše. Gotovo kao znanstvenik. Razmišljao je samo gdje će udarac imati najveći učinak i dum. Izazvao bi u meni posvemašnje divljenje da se nije radilo o Nicku.
- Zašto je Henry tukao Nicka?
Ĉini se da je Gomezu neugodno. - Zvučalo je kao da je to moţda bila Nickova greška. Njemu je drago maltretirati... homiće, a Henry je bio odjeven kao curica. -Mogu zamisliti. Jadan Henry.
- A onda?
- Onda smo opljačkali dućan rabljene vojne opreme. - Dosad je dobro.
-I?
- Onda smo otišli na večeru u Ann Sather's. Prasnem u smijeh. Gomez se nasmiješi. - Ispričao
mi je istu onu šašavu priču koju si mi ispričala i ti.
- Zašto si onda njemu povjerovao?
- Vraški je leţeran. Vidio sam da me skroz-naskroz poznaje. Prokuţio me je, a nije ga bilo briga. A onda je... nestao; ja sam stajao ondje i samo sam... morao. Povjerovati.
Suosjećajno kimnem. - Nestajanje je prilično dojmljivo. Sjećam se toga od prvog puta kada sam ga vidjela kao dijete. Rukovao se sa mnom i puf! nestao. Iz koje je godine došao?
- 2000. Izgledao je mnogo stariji.
- Ima mnogo problema. - Na neki je način lijepo sjediti i razgovarati o Henryju s nekim tko zna. Osjećam plimu zahvalnosti prema Gomezu koja ishlapi kada se on nagne i prilično ozbiljno kaţe: - Nemoj se udati za njega, Clare.
- Još me nije zaprosio.
- Znaš što mislim.
Sjedim vrlo mirno gledajući moje ruke koje su mi spokojno prekriţene na krilu. Hladno mi je i bijesna sam. Gomez me zabrinuto promatra.
- Volim ga. On je moj ţivot. Cijeli ga ţivot čekam i sada je tu. - Ne znam kako objasniti. - Kada sam s Henryjem sve vidim jasno kao na zemljovidu, i prošlost i budućnost, sve odjednom, poput anđela... - Odmahnem glavom. Ne mogu to pretočiti u riječi. - Mogu ući u njega i dotaknuti vrijeme... on me voli. Oţenjeni smo zato što smo... dio jedno drugoga... - Glas mi zapne. - Već se dogodilo. Sve odjednom. - Ispitivački pogledam Gomeza da vidim zvučim li suvislo.
- Clare. On mi je drag, vrlo mi je drag. Fascinantan je. Ali je opasan. Sve ţene s kojima je bio slomile su se. Ja samo ne ţelim da veselo odlepršaš u zagrljaj tog šar-mantnog sociopata...
- Zar ne shvaćaš da si zakasnio? Govoriš o nekome koga poznajem od svoje šeste godine. Poznajem ga. Ti si ga sreo dvaput, a pokušavaš mi reći da ga ostavim. E pa ne mogu. Vidjela sam svoju budućnost; ne mogu je promijeniti, a ne bih i da mogu.
Gomez izgleda zamišljeno. - Meni nije htio reći ništa o mojoj budućnosti.
- Henryju je stalo do tebe; ne bi ti to učinio.
- Tebi jest.
- Protiv toga se ništa nije moglo; naši su ţivoti isprepleteni. Cijelo moje djetinjstvo bilo je drugačije zbog njega, a ja nisam mogla ništa protiv toga. On je učinio sve što je mogao.
Ĉujem kako se u bravi okreće Charissin ključ.
- Clare, ne ljuti se, samo ti pokušavam pomoći. Nasmiješim mu se. - Moţeš nam pomoći. Vidjet
ćeš.
Charisse uđe kašljući. - Oh, dušo. Dugo čekaš.
- Ĉavrljao sam s Clare. 0 Henryju.
- Sigurna sam da si joj govorio kako ga oboţavaš -kaţe Charisse s dozom upozorenja u glasu.
- Rekao sam joj da otrči u suprotnom pravcu što brţe moţe.
- O, Gomez. Clare, ne slušaj ga. Ima grozan ukus kad su u pitanju muškarci. - Charisse ukočeno sjedne na pola metra od Gomeza, a on ispruţi ruku i povuče je sebi u krilo. Ona ga značajno pogleda.
- Uvijek je ovakva nakon crkve.
- Ţelim doručak.
- Naravno da ţeliš, golubice moja. - Ustanu i hodnikom otrče do kuhinje. Charisse se ubrzo počne hiho-tati, a Gomez je Timesom pokušava udariti po straţnjici. Uzdahnem i odem u svoju sobu. Sunce još uvijek sja. U kupaonici vrućom vodom napunim golemu staru kadu i skinem sa sebe odjeću od sinoć. Ulazeći u nju, na trenutak se ugledam u zrcalu. Izgledam gotovo punašno. To me beskrajno razvedri te potonem u vodu osjećajući se poput Ingresove odaliske. Henry me voli. Henry je napokon sada tu, napokon. I ja volim njega. Prelazim rukama preko grudi, a voda ponovno u tekućinu pretvara tanak sloj pljuvačke i raznosi ga. Zašto sve mora biti tako komplicirano? Nije li komplicirani dio za nama? Potopim kosu, gledam kako tamna i mreţasta pluta oko mene. Ja nisam izabrala Henryja niti je on izabrao mene. Kako bi, onda, to mogla biti greška? Ponovo se suočim s činjenicom da to ne moţemo znati. Leţim u kadi zureći u pločicu iznad mojih stopala sve dok se voda nije gotovo ohladila. Charisse pokuca na vrata i upita jesam li umrla i moţe li oprati zube? Dok omotavam glavu ručnikom, vidim
nejasnu sliku sebe u parom zamagljenom ogledalu, a vrijeme se, čini se, preklapa preko sebe te vidim sebe kao slojeve svih mojih prošlih dana i godina kao i vremena koje dolazi te odjednom
imam osjećaj da sam postala nevidljiva. No osjećaj nestane jednako brzo kao što se i pojavio te minutu nepomično stojim, a onda navučem kupaći ogrtač, otvorim vrata i nastavim sa ţivotom.
subota, 22. prosinca 1991. (Henryju je 28 i 33 godine)
HENRY: Zvono na vratima oglasi se u 5:25 stoje uvijek loš znak. Doteturam do interfona i pritisnem gumb. -Da?
- Hej. Pusti me unutra. - Ponovo pritisnem gumb, a uţasno zujanje koje znači Dobrodošli u moj dom prenese se linijom. Ĉetrdeset pet sekundi poslije dizalo zaklopoće i počne se uspinjati. Navučem kućni ogrtač, izađem u hodnik i kroz prozorčić od sigurnosnog stakla pogledam kako se kabeli dizala miču. Kabina mi uđe u vidokrug, zaustavi se, a to sam zbilja ja.
On otvori vrata kabine i izađe gol, neobrijan i veoma kratke kose. Preko praznog hodnika strugnemo u stan. Zatvorim vrata i na trenutak stojimo promatrajući jedan drugoga.
- Onda - kaţem tek da nešto kaţem. - Kako je?
- Tako-tako. Koji je datum?
- 22. prosinca 1991. Subota.
- O - večeras su u Aragonu Violent Femmes? -Da.
Nasmije se. - Sranje. Kako je grozna bila ta večer. -Ode do kreveta - moga kreveta - uđe u njega i navuče pokrivače preko glave. Nečujno se spustim pokraj njega-
- Halo. - Nema odgovora. - Iz kojeg datuma ti dolaziš?
- 13. studenog 1996. Spremao sam se leći. Zato me pusti da malo zaspem jer će ti za pet godina inače biti ţao.
To zvuči prilično razumno. Skinem ogrtač i vratim se u krevet. Sada sam na krivoj strani kreveta, Clarinoj strani kako je tih dana doţivljavam, zato što je moj dvojnik silom uzeo moju. Sve je
neznatno drugačije na toj strani kreveta. To je kao kad zatvoriš jedno oko i neko vrijeme gledaš nešto izbliza, a onda to isto pogledaš drugim okom. Leţim ondje i to radim, gledam naslonjač po kojem je razbacana moja odjeća, košticu breskve na dnu vinske čaše na prozorskoj dasci, vanjski dio moje ruke. Moram odrezati nokte, a stan bi vjerojatno zadovoljio uvjete za dobivanje sredstava iz federalnog fonda za ublaţavanje katastrofa. Moţda će se moje dodatno ja latiti posla, malo mi pomoći da sredim kuću, zaraditi svoj kruh. U mislima prelazim po sadrţaju hladnjaka i smočnice te dolazim do zaključka da smo dobro opskrbljeni. Večeras planiram dovesti Clare i ne znam što ću s mojim suvišnim tijelom. Padne mi na pamet kako bi Clari moţda bilo draţe biti s mojim starijim izdanjem budući da njega, i tako i tako, bolje poznaje. To me iz nekog razloga baci u depresiju. Pokušam se podsjetiti kako će sve ono što se sada oduzme poslije biti dodano, no još sam uvijek zlovoljan i ţelim da jedan od nas jednostavno ode.
Razmišljam o mojem dvojniku. Sklupčao se kao jeţ okrenuvši glavu od mene i očigledno spava. Zavidim mu. On je ja, ali ja nisam on, ne još. On je prošao pet godina ţivota koje su meni još uvijek nepoznate, koje, čvrsto svijene, čekaju da iskoče i ugrizu me. Naravno, uţitke koji se spremaju, on je već iskusio; mene čekaju poput nedirnute bombonijere.
Pokušavam ga vidjeti Clarinim očima. Zašto ima kratku kosu? Oduvijek sam volio svoju crnu, valovitu kosu do ramena; takva je od srednje škole. No prije ili kasnije ja ću je odrezati. Padne mi na pamet kako je kosa jedna od mnogih stvari koje zacijelo podsjećaju Clare kako ja baš nisam isti čovjek kojeg poznaje od najranijeg djetinjstva. Ja sam pribliţnost koju ona potajice usmjerava prema meni koji postoji u njezinim mislima. Sto bih ja bez nje bio?
Ne bih bio čovjek koji polako i duboko diše na drugoj strani kreveta. Njegov vrat i leda valovito se pomiču s kralješcima i rebrima. Koţa mu je glatka, slabo dlakava, čvrsto zategnuta na mišićima i
kostima. Iscrpljen je, a ipak spava kao da bi svakog trenutka mogao poskočiti i potrčati. Zračim li ja takvom napetošću? Valjda. Clare se ţali kako se opustim tek kad sam mrtav umoran, no zapravo sam često opušten kad sam s njom. Ovo se starije ja čini mršavijim i umornijim, čvršćim i sigurnijim. No preda mnom se moţe razmetati: toliko me dobro poznaje da ga, u svojem najboljem interesu, mogu samo trpjeti.
Sedam i četrnaest je te je očito kako neću ponovno zaspati. Dignem se iz kreveta i pristavim kavu. Obučem gaće, donji dio trenirke i rastegnem se. U posljednje me vrijeme bole koljena te ih omotam zavojima. Navučem čarape i sveţem raspadnute tenisice u kojima trčim, a
koje su, vjerojatno, uzrok nestabilnih koljena te samom sebi svečano obećam kako ću sutra kupiti nove. Trebao sam gosta pitati kakvo je vrijeme. Prosinac u Chicagu: grozno vrijeme je mus. Navučem prastaru majicu čikaš-kog filmskog festivala, crni gornji dio trenirke te debelu narančastu trenirku s kapuljačom kojoj su na prednjoj strani veliki X-evi, a straţnji joj je načinjen od fluorescentne vrpce. Zgrabim rukavice i ključeve te se uputim u dan.
Za ranu zimu dan i nije loš. Na tlu je veoma malo snijega s kojim se poigrava vjetar tu i tamo ga odguru-jući. Na Dearbornu je promet stao i pretvorio se u koncert zvukova motora, a nebo je sivo i polako postaje svi-jetlosivo.
Sveţem ključeve za cipelu i odlučim trčati uz jezero. Po Delawareu polako trčim prema istoku do Avenije Michigan, pređem je po nadvoţnjaku i počnem dţogi-rati uz biciklističku stazu u smjeru sjevera, uz plaţu Oak Beach. Danas su izašli samo zadrti trkači i biciklisti. Jezero Michigan zagasito je plavosive boje, a oseka otkriva tamnosmeđu prugu pijeska. Galebovi kruţe iznad moje glave i daleko iznad vode. Ukočeno se krećem; hladnoća ne prija zglobovima, a ja polako shvaćam da je pokraj jezera prilično hladno, vjerojatno oko minus deset stupnjeva. Stoga trčim sporije nego
inače, zagrijavajući se, podsjećajući moja jadna koljena i zglobove kako je smisao njihova postojanja prenositi mene daleko i brzo i to onda kada ja to zatraţim. Osjećam hladan suh zrak u plućima, srce koje nepomućeno udara te se, došavši do Sjeverne avenije, osjećam dobro i počnem ubrzavati. Trčanje mi znači mnogo toga: preţivljavanje,
mirnoću, euforiju, usamljenost. Ono je dokaz mog fizičkog postojanja, moje sposobnosti da kontroliram svoje kretanje u prostoru, ako već ne u vremenu, i, koliko god privremeno bilo, pokoravanja tijela umu. Dok trčim, premještam zrak, a stvari dolaze i odlaze oko mene, staza mi se poput dijafilma kreće pod nogama. Sjećam se kako sam kao dijete, mnogo prije videoigrica i weba uvlačio dijafilmove u otrcani projektor u školskoj knjiţnici i buljio u njih, okrećući ručicu koja je pomicala slajdove uz zvučni signal. Više se ne sjećam kakvi su bili, što je bilo na njima, ali se sjećam mirisa knjiţnice i kako bih svaki put poskočio kada bih začuo zvučni signal. Sada letim, imam onaj divan osjećaj da bih mogao odletjeti u vis, da sam nepobjediv, da me ništa ne moţe zaustaviti, ništa, ništa, ništa, ništa...

http://www.book-forum.net

21Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 9:58 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
večer, istog dana: (Henryju je 28 i 33 godine, Clari 20)
CLARE: Idemo na koncert Violent Femmesa u Ara-gon Ballroom. Nakon blagog oklijevanja s Henryjeve strane, kojeg ne razumijem zato što voli les Femmes, kruţimo centrom grada u potrazi za parkingom. Vrtim se i vrtim pokraj Green Milla, barova, loše osvijetljenih stambenih zgrada i praonica koje izgledaju kao kazališne kulise. Naposljetku pronađem parkirno mjesto na Argyleu, a onda, drhteći, hodamo staklastim, neravnim pločnicima. Henry brzo hoda te sam uvijek pomalo bez daha kada hodamo zajedno. Primijetila sam da se sada trudi pratiti moj korak. Skinem
rukavicu i stavim ruku u dţep njegova kaputa, a on jednu ruku prebaci preko moga ramena. Uzbuđena sam zato što Henry i ja nikada nismo
bili na plesu, a ja volim Aragon i njegov ocvali, laţno španjolski sjaj. Baka Meagram mi je pričala o plesovima koji su se tu odrţavali tridesetih godina s velikim orkestrima, kada je sve bilo novo i lijepo i kada se na balkonima ljudi nisu fiksali, a muški zahod kupao u jezeru mokraće. Ali, c'est la vie, vremena se mijenjaju i tu smo.
Nekoliko minuta stojimo u redu. Henry se doima napetim, na oprezu. Drţi me za ruku, ali zuri iznad gomile. Iskoristim priliku da ga pogledam. Henry je prekrasan. Kosa mu pada do ramena, začešljana je unatrag, crna i sjajna. Liči na mačku; mršav je, isijava nemir i tjelesnost. Izgleda kao da bi mogao ugristi. Na sebi ima crni kaput, bijelu pamučnu košulju s dvostrukim man-šetama koje mu nezakopčane vise ispod rukava kaputa, draţesnu kričavozelenu svilenu kravatu koju je olabavio upravo toliko da mogu vidjeti mišiće na njegovu vratu, crne traperice i crne visoke tenisice. Henry skupi moju kosu i omota je oko ručnog zgloba. Na trenutak sam njegova zarobljenica, a onda se red pomakne i on me oslobodi.
Dobijemo karte te se s masom ljudi ulijemo u zgradu. Aragon ima brojne dugačke hodnike, niše i balkone koje obavijaju glavnu dvoranu, a idealni su da se čovjek u njima izgubi i sakrije. Henry i ja popnemo se na balkon blizu pozornice i sjednemo za majušni stolić. Skinemo kapute. Henry me netremice gleda.
- Divno izgledaš. Sjajna haljina; ne mogu vjerovati da u njoj moţeš plesati.
Moja je haljina pripijena uz tijelo i ljubičastoplave boje, no dovoljno je rastezljiva da se mogu kretati. Isprobala sam je popodne ispred zrcala i bilo je dobro.
Brine me kosa; zbog suhog zimskog zraka izgleda dvostruko bujnija nego inače. Počnem plesti pletenicu, no Henry me zaustavi.
- Nemoj, molim te - ţelim te gledati sa spuštenom kosom.
Predgrupa počne sa svojim pjesmama. Strpljivo slušamo. Svi se muvaju, govore, puše. U parteru nema sjedala. Buka je izvanredna.
Henry se nagne i vikne mi u uho. - Hoćeš li nešto popiti?
- Samo Colu.
On ode do bara. Ja se rukama naslonim na ogradu balkona i zagledam u gomilu. Djevojke u haljinama s buvljaka, djevojke u vojnim uniformama, momke s iro-kez frizurama, momke u flanelastim košuljama. Ljude oba spola u majicama i trapericama. Studente, dvade-setogodišnjake te tu i tamo pokojeg starca.
Henryja dugo nema. Predgrupa završi uz neujednačeni pljesak, a radnici počnu odnositi njihovu opremu i donositi manje-više iste instrumente. Na kraju me čekanje umori te se, ostavivši stol i kapute, probijem kroz nabijeni čopor ljudi na balkonu, spustim stepenicama u dugačko, zadimljeno predvorje gdje je bar. Henry nije tu. Polako se krećem kroz dvorane i niše, traţeći, ali trudeći se izgledati kao da ne traţim.
Ugledam ga na kraju hodnika. Stoji tako blizu ţene da isprva mislim kako se grle; ona je leđima naslonjena na zid, a Henry se naginje nad nju, rukom se oslanjajući na zid iznad njezina ramena. Intimnost njihova poloţaja oduzme mi dah. Ona je plavokosa i lijepa na vrlo njemački način, visoka i dramatična.
Pribliţivši se shvatim da se ne ljube nego svađaju. Svojom slobodnom rukom Henry naglašava ono što viče ţeni. Iznenada se na njezinu bešćutnom licu pojavi bijes, gotovo suze. Urlajući mu odgovari. Henry se odmakne i podigne ruke u vis. Dok odlazi, čujem njegove posljednje riječi:
- Ne mogu, Ingrid, jednostavno ne mogu. Zao mi
je...
- Henry! - Ona potrči za njim, a onda me oboje ugledaju nepomičnu nasred hodnika. Henry je mrk dok me uzima za ruku, a onda se brzo penjemo stepenicama. Prešavši tri stepenice, okrenem se i vidim kako ona stoji i gleda nas s rukama na bokovima, bespomoćna i ţestoka. Henry baci pogled unatrag, a onda se okrenemo i nastavimo se penjati.
Pronađemo naš stol koji je nekim čudom još uvijek slobodan i za kojim su još uvijek naši kaputi. Svjetla se ugase, a Henry podigne glas kako bi nadglasao gomilu. - Oprosti. Nisam ni došao do bara kada sam naletio na Ingrid...
Tko je Ingrid? Sjetim se sebe u Henryjevoj kupaonici s ruţem u ruci i moram znati, no spušta se tama, a Violent Femmes izlaze na pozornicu.
Gordon Gano stoji uz mikrofon sve nas izazovno gledajući, a onda se oglase prijeteći akordi, on se nagne prema naprijed, otpjeva početne stihove Blister in the Sun i krećemo. Henry i ja sjedimo i slušamo, a onda se on nagne i vikne: - Hoćeš li da odemo? - Plesni podij je uzburkana masa ljudstva koje se sudara.
- Hoću plesati!
Henryju se na licu pojavi izraz olakšanja. - Super! Da! Hajdemo! - Skine kravatu i ugura je u dţep kaputa.
Krenemo natrag stepenicama i uđemo u glavnu dmo. Ugledam Charisse i Gomeza koji plešu više-manjr sjcd-no. Charisse je nesvjesna svega oko sebe i mahnita, G»-mez se jedva miče, a cigareta mu je potpuno ravna nah zubima. Ugleda me i lagano mi mahne. Kretanje krozgp-milu je poput gacanja kroz jezero Michigan; ona nas obuhvaća, nosi te otplutamo prema pozornici. Gomfe urla Jače! Jače!, a Femmes odgovaraju napadajući svoje instrumente suludom snagom.
Henry se kreće trepereći uz bas dionicu. Nalazimo se neposredno ispred plesača koji najviše mahnitaju, koji s jedne strane velikom brzinom udaraju jedni o druge, a s druge, drmaju bokovima, mlataraju rukama, kreću se uz glazbu.
Plešemo. Glazba prolazi kroz mene, zvučni valovi me hvataju za kraljeţnicu, onda pokreću moje noge, bokove, ramena ne traţeći savjet od mozga. (Beautiful girl, love your dress, high school smile, oh yes, where she is now, I can only guess.) Otvorim oči i vidim kako me Henry gleda dok pleše. Podignem ruke, on me uhvati oko struka, a ja poskočim. Jedan beskonačno dugačak trenutak imam panoramski pogled na plesni podij. Netko mi maše, ali prije no što shvatim tko, Henry me spusti. Plešemo dodirujući se, plešemo odvojeno. (How can I explain personal pain?) Znoj se slijeva niz mene. Henry maše glavom, njegova se kosa pretvara u crnu mrlju, a mene prekriva njegov znoj. Glazba huška, ruga se (/ ain't had much to live for I ain't had much to live for I ain't had much to live for). Predajemo joj se. Moje je tijelo elastično, noge bez osjeta, a od prepona do vrha glave putuje osjećaj bijelog usijanja. Kosa mi je pretvorena
u vlaţnu uţad koja mi se lijepi za ruke, vrat, lice i leda. Glazba se rasprskava o zid i zaustavlja. Srce mi snaţno udara. Stavim ruku na Henryjeve grudi; iznenađena sam što je njegovo tek neznatno ubrzano.
Malo poslije uđem u ţenski WC i ugledam Ingrid koja sjedi na umivaoniku i plače. Niska crnkinja s prekrasnim dugačkim dreadlocksima stoji pred njom, nešto joj tiho govori i miluje je po kosi. Njezini se jecaji odbijaju o vlaţne ţute pločice. Počnem s povlačiti iz prostorije, no moj pokret privuče njihovu pozornost. Pogledaju me. Ingrid izgleda uţasno. Sva je njezina teutonska hladnoća nestala, lice joj je crveno i natečeno, šminka u prugama. Ona pilji u mene, tmurna i ispijena. Crnkinja mi priđe. Tanka je i krhka, tamna i tuţna. Blizu mi je i govori tiho.
- Sestro - kaţe - kako se zoveš? Oklijevam. - Clare - kaţem naposljetku. Pogleda Ingrid. - Clare. Ako si pametna, poslušaj
moj savjet. Upala si na mjesto gdje te ne ţele. Henry je tiha jeza, ali je jeza za Ingrid, a ti si budala, spetljaš li se s njim. Ĉuješ li što ti govorim?
Ne ţelim znati, ali ne mogu si pomoći. - O čemu ti govoriš?
- Trebali su se vjenčati. Onda je Henry prekinuo, rekao Ingrid da mu je ţao, da nema veze, da jednostavno zaboravi. Ja kaţem da joj je bolje bez njega, ali ona me ne sluša. Loše se ponaša prema njoj, pije ko smuk, danima ga nema, a onda se pojavi kao da se ništa nije dogodilo, spava sa svim što dovoljno dugo miruje. Takav je Henry. Kada zbog njega budeš cviljela i plakala, nemoj
reći da te nitko nije upozorio. - Naglo se okrene i ode do Ingrid koja još uvijek pilji u mene, a u čijim je očima bezuvjetan očaj.
Zacijelo blejim u njih. - Oprostite - kaţem i pobjegnem.
Lutam hodnicima i na kraju pronađem nišu koja je prazna osim što je na plastičnom kauču onesviještena mlada darkerica kojoj je između prstiju upaljena cigareta. Uzmem je i ugasim na prljavoj pločici. Sjednem na rukohvat kauča, a glazba mi se od straţnjice vibrirajući penje uz kraljeţnicu. Osjećam je u zubima. Još uvijek moram piškiti, a boli me i glava. Ţelim plakati. Ne ra-
zumijem što se upravo dogodilo. Hoću reći, razumijem, ali ne znam što bih trebala učiniti. Ne znam bih li trebala jednostavno zaboraviti ili se naljutiti na Henryja i zatraţiti objašnjenje ili nešto drugo. Sto sam očekivala? Kad bih barem onoj hulji Henryju kojeg ne poznajem mogla poslati razglednicu u prošlost: Ne radi ništa. Čekaj mene. Voljela bih da si tu.
Henry proviri glavom iza ugla. - Eto te, mislio sam da sam te izgubio.
Kratka kosa. Ili se Henry ošišao u zadnjih pola sata ili ja gledam u moju omiljenu krono izbjeglicu. Skočim i bacim se na njega.
- Uh, i menije drago vidjeti tebe...
- Nedostajao si mi... - sada plačem ja.
- Već si tjednima gotovo neprekidno sa mnom.
- Znam, ali... ti nisi ti, još uvijek ... hoću reći, drugačiji si. Dovraga. - Naslonim se na zid, a Henry me stisne. Poljubimo se, a onda mi Henry počne lizati lice
poput mame mačke. Pokušam presti, no počnem se smijati. - Seronjo. Pokušavaš mi odvući pozornost s tvog sramotnog ponašanja...
- Kakvog ponašanja? Nisam znao ni da postojiš. Izlazio sam s Ingrid i bio nesretan. Sreo sam tebe. Prekinuo sam s Ingrid manje od dvadeset četiri sata poslije. Hoću reći, nevjera nije retroaktivna, znaš li ti to?
- Rekla je...
- Tko je rekao?
- Crnkinja. - Pantomimom dočaravam dugu kosu. - Niska je, ima velike oči, dreadlockse...
- Oh, Boţe. To je Celia Attley. Prezire me. Zaljubljena je u Ingrid.
- Rekla je da si trebao oţeniti Ingrid. Da stalno piješ, jebeš što stigneš, da si, u biti, loša osoba i da bih trebala pobjeći. Eto, to je rekla.
Henry je razapet između veselja i nevjerice. - Pa, nešto od toga i jest istina. Doista sam spavao s mnogo ţena, a dobro se znalo da naveliko pijem. Ali, nismo bili zaručeni. Ne bih baš toliko izgubio razum da oţenim Ingrid. Zajedno smo bili kolosalno jadni.
- Ali zašto onda...
- Clare, veoma malo ljudi upozna srodnu dušu u dobi od šest godina. Stoga nekako moraju provesti vrijeme. A Ingrid je bila vrlo... strpljiva. Pretjerano strpljiva. Spremna podnositi čudno ponašanje u nadi da ću se jednog dana dovesti u red i oţeniti njezino mučeničko dupe. A kada je netko tako strpljiv, čovjek osjeća zahvalnost, a onda ga poţeli pozlijediti. Ima li ti to ikakvog smisla?
- Valjda. Hoću reći, nema, meni nema, ali ja tako ne razmišljam.
Henry uzdahne. - Vrlo je šarmantno to što nimalo ne poznaješ uvrnutu logiku većine odnosa. Vjeruj mi. Kada smo se upoznali bio sam uništen, raznesen i proklet, a sada se polako dovodim u red zato što vidim da si ti ljudsko biće pa i ja to ţelim postati. Pokušavam to učiniti, a da ti to i ne primjećuješ, zato što još uvijek nisam shvatio da je među nama svako pretvaranje bespotrebno. No dug je put od mene s kojim imaš posla 1991. do mene iz 1996. s kojim sada razgovaraš. Moraš raditi na meni; ne mogu onamo dospjeti sam.
- Da, ali je teško. Nisam naviknuta biti učiteljica.
- Kadgod se obeshrabriš, sjeti se svih onih sati koje sam proveo, koje provodim s tvojim malim ja, uz novu matematiku, botaniku, pravopis i američku povijest. Hoću reći kako mi na francuskom moţeš reći gadne stvari zato što sam ja bio ondje i vjeţbao ih s tobom.
- Cista istina. II a les defauts de ses qualites. Kladim se, međutim, da je sve to lakše nego naučiti tebe kako biti... sretan.
- Ali ti me činiš sretnim. Teško je nositi se s tom srećom. - Henry se igra s mojom kosom, okrećući je prstom u male čvorove. - Slušaj, Clare, vratit ću te onom jadnom imbecilu s kojim si došla. Sjedim gore potišten i pitam se gdje si.
Shvatim da sam od radosti što vidim mojeg nekadašnjeg i budućeg Henryja zaboravila sadašnjeg te se zastidim. Osjećam gotovo majčinsku čeţnju da utješim čudnog dječaka koji preda mnom postaje muškarac, muškarac koji me ljubi i ostavlja uz opomenu da budem dobra. Dok se penjem stepenicama, vidim kako se Henry iz moje budućnosti baca među pomahnitale plesače,
a ja se krećem kao u snu kako bih našla Henryja koji je moje tu i sada.

http://www.book-forum.net

22Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 10:01 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
BADNJAK, TREĆI PUT
utorak, srijeda, četvrtak, 24., 25., 26. prosinca 1991. (Clarije 20, Henryju 28 godina)
CLARE: 8.32 je, dvadeset četvrtog prosinca, a Henry i ja idemo za Boţić u Meadowlark. Divan je, vedar dan, u Chicagu nema snijega, ali ga na tlu u South Ha-venu ima petnaest centimetara. Prije no što smo krenuli, Henry je neko vrijeme ponovno razmještao stvari u autu, provjeravao gume, gledao ispod pokrova motora. Mislim da nije imao pojma što gleda. Moj je auto vrlo zgodna bijela honda Civic iz 1990. koju volim, ali Henry zapravo mrzi voţnju automobilom, posebice malim. Uţasan je putnik; drţi se za naslone za ruke i čitavo vrijeme koči. Vjerojatno bi se manje bojao da moţe voziti, no Henry iz očitih razloga nema vozačku dozvolu. I tako mi, po ovom lijepom zimskom danu plovimo autocestom; ja sam mirna, veselim se što ću vidjeti moju obitelj, a Henry
je totalna šteta. To što jutros nije trčao ne pomaţe; primijetila sam da Henryju, da bi bio sretan, treba nevjerojatna količina tjelesne aktivnosti. To je
kao da vrijeme provodiš s hrtom. Drugačije je biti s Henryjem u stvarnom vremenu. Dok sam odrastala, Henry je dolazio i odlazio, a naši su susreti biti zgusnuti, dramatični i uznemirujući. Henry mi mnogo toga nije htio reći, a većinu me vremena nije puštao blizu sebe te sam uvijek imala snaţan osjećaj nezadovoljstva. Kada sam ga napokon našla u sadašnjosti, mislila sam da će biti isto tako. No zapravo je mnogo bolje. Kao prvo i najvaţnije, umjesto da odbija i dotaći me, Henry me neprestano dira, ljubi, vodi ljubav sa mnom. Ĉini mi se kao da sam postala drugačija osoba, osoba koja se kupa u toplom bazenu ţelje. I priča mi! Sto god ga upitam o njemu samome, njegovom ţivotu, njegovoj obitelji, on mi odgovori navodeći imena, mjesta i datume. Ono što mi se kao djetetu činilo krajnje zagonetnim otkriva se kao savršeno logično. Najbolje je, međutim, to što ga vidim u dugačkim vremenskim odsječcima - satima, danima. Znam gdje ga mogu naći. Odlazi na posao, vraća se kući. Ponekad otvorim adresar samo da vidim kako piše: Henry DeTamble, 714 Dearborn, lie, Chicago, IL 60610, 312-431-8313. Prezime, adresa, telefonski broj. Mogu ga nazvati. To je čudo. Osjećam se kao Dorothy kada joj se kuća prisilno spustila u Ozu, a svijet s crno-bi-jele slike prešao na boju. Više nismo u Kanzasu.
Zapravo se spremamo prijeći u Michigan, a tu je i odmaralište. Skrenem na parkiralište te izađemo i pro-tegnemo noge. Uputimo se prema zgradi u kojoj su zemljovidi i brošure za turiste te golema gomila prodajnih automata.
- Oho - kaţe Henry. Ode do njih i pomnjivo razgleda brzu hranu, a onda počne čitati brošure. - Hej, haj Idemo u Frankenmouth! „Boţić 365 dana u godini!" Isuse, napravio bi harakiri nakon jednog sata. Imaš li sitnoga?
Na dnu torbice pronađem punu šaku kovanica koje s veseljem potrošimo na dvije Coca-cole, kutiju bombona od likvoricije i čokoladicu. Ruku pod ruku vratimo se na suhi hladan zrak. U autu otvorimo naše Cole i konzumiramo šećer. Henry pogleda moj sat. - Kakva dekadencija. Tek je devet i petnaest.
- Pa, za nekoliko će minuta biti deset i petnaest.
- Da, točno, Michigan je jedan sat naprijed. Kako nadrealno.
Letimice ga pogledam. - Sve je nadrealno. Ne mogu vjerovati da ćeš uistinu upoznati moju obitelj. Toliko sam te vremena skrivala od nje.
- Ĉinim ovo samo zato što te bezumno oboţavam. Ja sam dugo izbjegavao putovanja autom, upoznavanje obitelji djevojaka s kojima sam izlazio i Boţice. To što istodobno podnosim sve troje dokazuje da te volim.
- Henry... - okrenem se prema njemu; poljubimo se. Poljubac se počinje pretvarati u nešto više kada krajičkom oka primijetim kako nas s nekoliko metara udaljenosti sa zanimanjem promatraju tri dječaka nadomak puberteta i veliki pas. Henry se okrene da vidi što gledam, a dječaci se nasmiju od uha do uha i podignu palčeve. Polako odu do kombija svojih roditelja.
- Uzgred rečeno... kakav je raspored spavanja u kući?
- O, Boţe. Etta me jučer nazvala zbog toga. Ja sam u mojoj sobi, a ti u plavoj. U istom smo hodniku, a između nas su moji roditelji i Alicia.
- Koliko smo obvezni pridrţavati se toga?
Upalim auto te se vratimo na glavnu cestu. - Ne znam jer nikada to nisam radila. Mare svoje djevojke u sitne sate jednostavno odvodi dolje u sobu za rekreaciju i povali na kauču, a svi se
pretvaraju da to ne primjećuju. Postane li teško, uvijek se moţemo spustiti u čitaonicu; tamo sam te skrivala.
- Hmm. Dobro. - Henry neko vrijeme gleda kroz prozor. - Ovo, znaš, nije pretjerano strašno.
-Što?
- Voţnja u autu. Po autocesti.
- Oho! Uskoro ćeš u avione.
- Nikada.
- Pariz. Kairo. London. Kyoto.
- Nema šanse. Siguran sam da bih putovao kroz vrijeme, a sam Bog zna bi li se uspio vratiti na nešto što leti 700 kilometara na sat. Na kraju bih pao s neba u Ikarovom stilu.
- Ozbiljno?
- To sigurno ne kanim otkriti.
- Bi li, putujući kroz vrijeme, mogao doći do tamo?
- Imam teoriju. To je samo specijalna teorija putovanja kroz vrijeme kakvo postiţe Henry DeTamble, a ne opća teorija putovanja kroz vrijeme.
- Dobro.
- Kao prvo, mislim da je povezano s mozgom. Mislim da je umnogome slično epilepsiji zato što se događa kada sam pod stresom, a mogu ga potaknuti i fizički signali poput bljeskanja svjetla. A i zato što mi stvari poput trčanja, seksa i meditacije pomaţu ostati u sadašnjosti. Kao drugo, ja nemam nikakvu svjesnu kontrolu nad tim kamo i kada idem, koliko ću ostati, niti kada ću
se vratiti. Stoga je vjerojatnost da putujući kroz vrijeme obiđem Rivijeru veoma mala. S obzirom na to, čini se da moja podsvijest vrši golemu kontrolu zato što mnogo vremena provodim u
vlastitoj prošlosti, obilazim događaje koju su zanimljivi ili vaţni, a očito ću veoma mnogo vremena provesti posjećujući tebe čemu se beskrajno veselim. Cesto odlazim na mjesta na kojima sam bio u stvarnom vremenu, iako se nađem i u drugim, slučajnim vremenima i mjestima. Ĉešće odlazim u prošlost nego u budućnost.
- Bio si u budućnosti? Nisam znala da to moţeš. Henry izgleda kao daje zadovoljan sam sa sobom.
Dosadašnji mi je domet pedesetak godina u svakom smjeru. No vrlo rijetko odlazim u budućnost' i mislim da nikad nisam vidio ništa što sam smatrao korisnim. Traje prilično kratko. Ili moţda ja ne znam što gledam. Prošlost je ta koja me veoma privlači. U prošlosti se osjećam mnogo solidnije. Moţda je sama budućnost manje stvarna? Ne znam. U budućnosti uvijek imam osjećaj da udišem rijedak zrak. To je nešto po čemu znam da to jest budućnost: čovjek ima drugačiji osjećaj. Tamo je teţe trčati. - Henry to kaţe zamišljeno, a ja odjednom shvatim kakav uţas osjećaš kada si u ne-poznatom vremenu, na nepoznatom mjestu, bez odjeće, bez prijatelja...
- Zato tvoja stopala...
- Izgledaju kao da su načinjena od koţe. - Henry na tabanima ima debele ţuljeve, kao da mu tabani pokušavaju postati cipele. - Ja sam zvijer koja ovisi o papcima. Ako se ikad nešto desi mojim stopalima, moţeš me upucati.
Neko se vrijeme vozimo u tišini. Cesta se uspinje i spušta, mrtva polja stabljika kukuruza jure pokraj nas. Kuće na imanjima stoje okupane zimskim suncem, svaka sa svojim kombijima, prikolicama za konje i američkim autima poredanim na dugim kolnim prilazima. Uzdahnem. Odlazak kući povezan je s miješanim osjećajima. Jedva čekam vidjeti Aliciju i Ettu, zabrinuta sam za majku, a nije mi posebno stalo do komunikacije s ocem i Markom. No znatiţeljna sam kako će
se oni ophoditi s Henryjem i on s njima. Ponosna sam što sam tako dugo skrivala Henryja. Ĉetrnaest godina. Djetetu je četrnaest godina vječnost.
Prolazimo Wal-Mart, Dairy Queen, McDonald's. Još polja kukuruza. Voćnjak. Uberi sam - jagode, borovnice. Ljeti je ta cesta dugi hodnik voća, ţita i kapitalizma. No polja su sada mrtva i suha, a automobili jure po sunčanoj hladnoj cesti ne obazirući se na parkirališta koja ih pozivaju.
Nisam mnogo razmišljala o South Ha venu sve dok se nisam preselila u Chicago. Naša se kuća uvijek činila otokom, smještenim izvan područja općine prema jugu, okruţenim Livadom, voćnjacima, šumama, farmama, a South Haven je bio samo Grad kao iz pjesme Pođimo u grad na sladoled. Grad su činili dućani mješovite robe, ţeljezarija, pekara i slastičarnica Mackenzie's, note i ploče u Music Emporiumu, Alicijinom omiljenom dućanu. Ĉesto smo stajali ispred fotografskog studija Appleyard's i izmišljali priče o mladenkama, maloj djeci i obiteljima koji su sa svojim ogavnim osmijesima bili u izlogu. Nismo mislili da je knjiţnica smiješna sa svojim laţnim grčkim sjajem, da je hrana ograničena ili
bezbojna, niti da su filmovi u kinu Michigan neumoljivo američki i slaboumni. Do tih sam stavova došla poslije, nakon što sam postala stanovnica velikog grada, iseljenica koja se gorljivo ţeljela distancirati od provincijalnih manira svoje mladosti. Iznenada me spopadne nostalgija za djevojčicom koja je bila ja, koja je voljela polja i vjerovala u Boga, koja je, sita škole, provodila zimske dane čitajući Nancy Drew i cuclala bombone od mentola protiv kašlja, djevojčice koja je znala čuvati tajnu. Bacim letimičan pogled na Henryja i shvatim da je zaspao.
South Haven pedeset milja.
Dvadeset šest, dvanaest, tri, jedna.
Ulica Phoenix.
Cesta Blue Star.
A onda: Meagram Lane. Ispruţim ruku kako bih probudila Henryja, ali on je već budan. Nervozno se smiješi i kroz prozor gleda beskonačan tunel golih zimskih stabala dok jurimo pokraj njih, a kada nam se ukazu vrata, petljam po pretincu traţeći otvarač te se vrata otvore, a mi prodemo kroz njih.
Kuća se pojavi poput slike koja iskače u slikovnici. Henryju zastane dah, a onda se počne smijati.
- Sto je? - kaţem kao da se branim.
- Nisam mislio daje tako golema. Koliko soba ima to čudovište?
- Dvadeset četiri - kaţem mu ja. Etta nam maše s prozora predvorja dok zaokrećemo na prilazu i zaustavljamo se blizu ulaznih vrata. U kosi joj je više sjedina nego kad sam prošli put bila tu, no lice joj je ruţičasto od zadovoljstva. Dok izlazimo iz auta, ona se bez kaputa, u
tamnoplavoj haljini s čipkastim ovratnikom, polako spušta niz zaleđene ulazne stube, oprezno odrţavajući ravnoteţu svoje krupne figure na praktičnim cipelama, a ja dotrčim do nje kako bih je uzela za ruku, no ona me tjera sve dok ne stigne do dna stepenica, a onda me zagrli i poljubi (tako rado udišem Ettin miris Noxzeme i talka). Henry stoji pokraj mene i čeka. - A što tu imamo? - kaţe kao da je Henry dijete koje sam dovela bez prethodne najave. - Etta Milbauer, Henry DeTamble -upoznam ih. Na Henryjevom licu vidim blago iznenađenje pa se pitam s kim je zamijenio Ettu. Etta se široko smiješi Henryju dok se penjemo stepenicama. Otvori ulazna vrata, a Henry spusti glas i upita me: - A naše stvari? - a ja mu kaţem da će se za njih pobrinuti Peter. - Gdje su svi? - upitam, a Etta kaţe da je ručak za petnaest minuta te da moţemo skinuti kapute, oprati ruke i doći u blagovaonicu. Ostavi nas u predvorju i povuče se u kuhinju. Okrenem se, skinem kaput i objesim ga u garderobi. Okrenem se, a Henry nekome maše. Provirim iza njega i ugledam Nell
koja je svojom širokom glavom s prćastim nosom i osmijehom izvirila kroz vrata blagovaonice te otrčim niz predvorje, utisnem joj veliki, nemaran poljubac, a ona zahihoće i vrati se u sobu prije no što je Henry uspio doći do nas.
- To je Nell? - pogađa, a ja kimnem. - Nije srameţljiva nego zaposlena - objasnim. Straţnjim ga stubištem odvedem do drugog kata. - Ti si tu - kaţem mu otvarajući vrata plave sobe. Letimično pogleda unutrašnjost sobe i krene za mnom niz hodnik. - Ovo je moja soba - kaţem bojaţljivo, a Henry me zaobiđe i stane na sredini saga samo gledajući; okrene se prema meni, a ja
shvatim da ništa ne prepoznaje; za njega ništa u sobi nema značenje, a ta me spoznaja poput noţa još dublje ubode: svi mali znaci i suveniri u tom muzeju naše prošlosti su poput ljubavnih pisama nepismenoj osobi. Henry podigne gnijezdo palčića (slučajno je to prvo od mnogih ptičjih gnijezda koje mi je dao tijekom godina) i kaţe: - Zgodno. - Ja kimnem i zaustim da mu kaţem, a on ga vrati na policu i kaţe: - Mogu li se ova vrata zaključati? - okrene bravu te zakasnimo na ručak.
HENRY: Gotovo sam miran dok slijedim Clare niz stepenice, pa kroz tamno hladno predvorje u blagovaonicu. Svi već jedu. Strop je nizak, a soba ugodna u stilu Williama Morrisyja; zrak je topao od vatre koja pucketa u malom kaminu, a prozori su toliko pokriveni mrazom da ne vidim vani. Clare ode do mršave ţene blijedocrvene kose koja joj je zacijelo majka, a koja nakrivi glavu kako bi primila Clarin poljubac i na pola ustane kako bi se rukovala sa mnom. Clare kaţe: „moja majka", ja joj se obratim s „Gospođo Abshire", a ona odmah kaţe: - Zovi me Lucille, tako me svi zovu - i nasmiješi se kao da je iscrpljena, ali toplo, kao da je sjajno sunce u nekoj drugoj galaktici. Sjednemo na svoja mjesta, jedno nasuprot drugome. Clare sjedi između Marka i starije ţene koja je, ispostavi se, njezina prate-ta Dulcie; ja sjedim između Alicije i lijepe punašne plavokose djevojke koja mi je predstavljena kao Sharon, a koja je, čini se, s Markom. Clarin otac sjedi na čelu stola, a moj je prvi
dojam da sam ga duboko uznemirio. Cini se da sam i zgodnog, ratobornog Marka podjednako lišio hladnokrvnosti. Već su me vidjeli. Pitam se što
sam to radio što ih je navelo da me primijete, zapamte, neznatno ustuknu od nesklonosti kada me je Clare predstavila. No Philip Abshire je odvjetnik i gospodar svoga lica te je za minutu prijazan i nasmiješen domaćin, tata moje djevojke, proćelavi sredovječan muškarac s naočalama metalnih okvira u obliku suze i atletskog tijela koje je postalo mekano i dobilo trbuh, ali snaţnih ruku tenisača, sivih očiju koje me i dalje oprezno gledaju unatoč povjerljivom smiješku. Marku je teţe sakriti tjeskobu te pogleda u tanjur kad god nam se pogledi susretnu. Alicia nije ono što sam očekivao; prozaična je i ljubazna, ali pomalo čudna, odsutna. Ima Philipovu tamnu kosu kao Mark i, hajmo reći, Lucilline crte lica; Alicia izgleda kao da je netko pokušao iskombinirati Claru i Marka, ali je odustao i ubacio malo Eleanor Roosevelt da popuni praznine. Philip je nešto rekao, a Alicia se nasmijala; odjednom je draţesna te se iznenađeno okrenem prema njoj dok ustaje od stola.
- Moram do Sv. Basila - kaţe mi. - Imam probu. Dolazite li u crkvu? - Munjevito pogledam Clare koja lagano kimne te kaţem Aliciji: - Naravno - i dok svi iz-dišu s - čim? olakšanjem? ja se prisjetim da je Boţić ipak kršćanski blagdan, a ne samo moj osobni dan oka-janja. Alicia ode. Zamišljam moju majku kako mi se smije visoko podigavši svoje dobrano počupane obrve, kako se smije gledajući svoga poluţidovskoga sina usamljenog usred Boţića u zemlji goja, a ja joj u misli-ma priprijetim prstom. Ti mi nešto govoriš, kaţem joj. Udala si se za anglikanca. Pogledam svoj tanjur, a na njemu je šunka s graškom i čuperak salate. Ne jedem svinjetinu, a grašak mrzim.
- Clare nam je rekla da si knjiţničar - pokuša Philip, a ja potvrdim da je tako. Vodimo ţivahan neobvezatan razgovor o Newberryju i ljudima koji su u njegovom upravnom odboru, a istodobno
su klijenti Philipove tvrtke čije je sjedište očigledno u Chicagu, a u tom slučaju mi nije jasno zašto Clarina obitelj ţivi tako daleko u Michiganu.
- Ljetnikovci - kaţe on, a ja se sjetim da mi je Clare rekla kako se njezin otac specijalizirao za oporuke i zaklade. Zamislim starije bogataše kako počivaju na privatnim plaţama, razmazuju kremu za sunčanje i odlučuju izbaciti sina iz oporuke te poseţu za mobitelima kako bi nazvali Philipa. Sjetio sam se da Avi, prva violina u Cikaškom simfonijskom orkestru uz drugu violinu moga oca, ima tu negdje kuću. Spomenem to, a svi naćule uši.
- Poznaješ ga? - upita Lucille.
- Jasno. On sjedi do mog oca.
- Sjedi do njega?
- Znate, prva i druga violina.
- Tvoj je otac violinist?
- Da. - Pogledam Clare koja zuri u majku, a na licu joj je izraz kojim kao da joj poručuje Nemoj me osramotiti.
- I svira u Cikaškom simfonijskom orkestru? -Da.
Lucillino je lice obliveno ruţičastom bojom; sada znam otkuda Clari njezino rumenilo. - Misliš li da bi poslušao Aliciju? Ako mu damo vrpcu?
Turobno se nadam da je Alicia vrlo, vrlo dobra. Ljudi neprestano daju tati vrpce. Onda dođem na bolju zamisao.
- Alicia je čelistica, zar ne? -Da.
- Traţi li profesora?
Philip ubaci: - Studira kod Franka Wainwrighta na Kalamazoou.
- Zato što bih vrpcu mogao dati Yoshiju Akawi. Upravo ga je napustio jedan učenik zbog posla u Parizu. - Yoshi je odličan tip i prvi čelist. Znam da će on barem poslušati vrpcu; moj otac, koji ne podučava, jednostavno će je baciti. Lucille je svladana osjećajima; čak je i Philip, čini se, zadovoljan. Clare izgleda kao da joj je laknulo. Mark jede. Sićušna prateta Dulcie ruţičaste kose nesvjesna je cijelog razgovora. Moţda je gluha? Letimice pogledam Sharon koja sjedi s moje desne strane i koja nije rekla ni riječ. Izgleda jadno. Philip i Lucille raspravljaju koju bi vrpcu trebali dati ili bi Alicia moţda trebala snimiti novu? Upitam Sharon je li prvi put tu, a ona kimne. Upravo kada se spremam postaviti joj drugo pitanje Philip me upita što mi radi majka, a ja trepnem; uputim Clare pogled kojim je pitam Jesi li im išta rekla?
- Majka mi je bila pjevačica. Umrla je.
Clare tiho kaţe: - Henryjeva majka je Annette Lyn Robinson. - Kao da im je rekla da mi je mama bila Djevica Marija; Philipovo se lice ozarilo. Lucille uzbuđeno zamaše rukama.
- Nevjerojatno - fantastično! Imamo sve njezine snimke... - und so weiter. No onda Lucille kaţe: - Upoznala sam je kao mlada. Otac me odveo na Madame Butterfly, poznavao je nekoga tko nas je poslije odveo iza pozornice te smo otišli do njezine garderobe. Bila je tamo i sve ono cvijeće! S njom je bio i njezin sinčić - pa to si bio ti!
Kimam pokušavajući pronaći svoj glas. Clare kaţe: -Kako je izgledala? - Mark kaţe: - Hoćemo li se popodne poći skijati? - Philip kimne. Lucille se smješka izgubljena u sjećanju. - Bila je tako lijepa - na glavi joj je još bila perika, duga crna kosa kojom je izazivala sinčića, golicala ga s njom, a on je plesao po sobi. Imala je tako divne ruke; bila je moje visine, veoma vitka, a znaš, bila je Ţidovka, no meni se činilo da više izgleda kao Talijanka... - Lucille naglo zastane, ruka joj poleti k ustima, a pogledom munjevito pređe preko mog tanjura na kojem je samo nekoliko zrna graška.
- Jesi li ti Ţidov? - prijazno upita Mark.
- Valjda bih mogao biti da ţelim, ali nikome nije bilo naročito stalo. Umrla je kada mi je bilo šest godina, a otac mi je propali anglikanac.
- Ličiš na nju - izjavi Lucille, a ja joj zahvalim. Tanjure nam odnese Etta koja upita Sharon i mene pijemo li kavu. Oboje istodobno potvrdno odgovorimo i to tako naglašeno da se čitava Clarina obitelj nasmije. Etta nam se majčinski nasmiješi, a nekoliko minuta poslije, stavi pred nas šalice vruće kave. Ja pomislim To i nije bilo loše. Svi govore o skijanju i vremenu, onda svi ustanemo, a Philip i Mark zajedno odu u predvorje; upitam Clare ide li i ona, ona slegne ramenima i upita me ţelim li i ja ići, a ja joj objasnim kako ne skijam i kako mi nije stalo ni da naučim. Ona odluči kako će ipak ići nakon što Lucille kaţe kako joj netko treba pomoći s vezovima. Dok se penjemo uz stepenice, čujem Marka kako kaţe nevjerojatna sličnost... - a ja se nasmiješim samome sebi.
Poslije, kada su svi otišli, a kuća utihnula, odvaţim se i izađem iz svoje prohladne sobe u potragu za toplinom i kavom. Kroz blagovaonicu uđem u kuhinju u kojoj se suočim sa zapanjujućom lepezom staklenine, srebra, kolača, oguljenog povrća i tava što bi čovjek mogao naći i u nekom prvoklasnom restoranu. Posred toga, meni okrenuta leđima, stoji Nell, pjeva Rudolph the Red Nosed Reindeer, trese svojim širokim bokovima i pumpicom za zalijevanje pečenke maše prema crnoj djevojčici koja bez riječi upre prst u mene. Nell se okrene, usta s razmaknutim zubima razvuče u širok osmijeh, a onda kaţe: - Sto radiš u mojoj kuhinji, gospodine mladi?
- Je li moţda ostalo malo kave?
- Ostalo? Misliš ti da ja puštam kavu da stoji cijeli dan i postane ogavna? Iš, sinko, izlazi odavde, ajde u dnevnu sobu, povuci zvonce, a ja ću ti napraviti svjeţu kavu. Nije li te mama naučila kako to ide s kavom?
- Mama mi, zapravo, i nije bila neka kuharica - kaţem ja odvaţno se primaknuvši središtu vrtloga. Nešto divno miriše. - Sto radite?
- To što miriše Thompsonova je tuka - kaţe Nell. Otvori pećnicu kako bi mi pokazala čudovišnu puru koja izgleda kao da je bila u Velikom cikaškom poţaru. Posve je crna. - Ne budi tako sumnjičav, momče. Ispod te korice najukusnija je tuka na Zemlji.
Voljan sam joj povjerovati; miris je savršen. - Sto je Thompsonova tuka? - upitam, a Nell odrţi predavanje o čudesnim svojstvima Thompsonove pure koju je tridesetih godina izumio Morton Thompson, novinar. Spravljanje te divotne zvijeri uključuje očito mnogo punjenja, zalijevanja mašću i okretanja. Nell mi dopali «b ostanem u njezinoj kuhinji dok ona kuha kavu, ru iz pećnice, hrvačkim je zahvatom okreće na hab, a onda je vješto zalije umakom od jabučnog soka i BMBL natrag u komoru. U velikom plastičnom badnju s vo-dom pokraj sudopera gmiţe dvanaest jastoga. — Kućni ljubimci? - zadirkujem je, a ona odgovori: - To je tvoja Boţična večera, sinko; hoćeš li jednog izvući? Nisi vegetarijanac, je 1' tako? - Uvjerim je da nisam, da sam dobar dječak koji pojede sve što se stavi ispred njega.
- Ne bi se reklo, tako si mršav - kaţe Nell. - Ja 61 te nahraniti.
- Zato me Clare i dovela.
- Hmm - kaţe zadovoljno Nell. - Onda dobro. Sada nestani da mogu nastaviti. - Uzmem veliku šalicu mirisne kave i uputim se prema dnevnoj sobi u kojoj je golemi bor i vatra. Izgleda kao reklama za Pottery Barn. Smjestim se u visoki narančasti naslonjač pokraj vatre i počnem prekapati po hrpi novina kada netko kaţe: -Otkud ti kava? - ja podignem pogled i ugledam Sharon koja sjedi preko puta mene u plavom naslonjaču koji posve odgovara njezinom puloveru.
- Bok - kaţem. - Oprosti...
- Sve u redu - kaţe Sharon.
- Otišao sam u kuhinju, no mislim da bismo trebali koristiti zvono gdjegod ono bilo. - Pretraţimo sobu i doista, u uglu je ručka zvonca.
- Ovo je tako čudno - kaţe Sharon. - Tu smo od jučer, a ja se, znaš, samo šuljam po kući i bojim da ću upotrijebiti krivu vilicu ili nešto...
- Odakle si?
- Iz Floride. - Nasmije se. - Nisam doţivjela Boţić pod snijegom sve dok nisam došla na Harvard. Moj je tata vlasnik benzinske crpke u Jacksonvilleu. Shvatila sam da ću se nakon studija vratiti jer ne volim hladnoću, ali mislim da sam zapela.
- Kako to?
Sharon izgleda iznenađeno. - Zar ti nisu rekli? Mark i ja ćemo se vjenčati.
Pitam se je li Clare to zna; ona bi to bila spomenula. Zatim ugledam dijamant na Sharoninom prstu. -Ĉestitam.
- Valjda. Hoću reći, hvala.
- Hm, zar nisi sigurna? U vezi vjenčanja? - Sharon zapravo izgleda kao da je plakala; natečena je oko očiju.
- Pa, trudna sam. Zato...
- Ne slijedi nuţno...
- Slijedi. Ako si katolik. - Sharon uzdahne i pogrbi se u naslonjaču. Poznajem nekoliko djevojaka katolkinja koje šu pobacile, a koje nije ubio grom, no Sharonina je vjera manje prilagodljiva.
- Pa čestitam. Kada...
- Jedanaestog siječnja. - Ona vidi da sam iznenađen i kaţe: - Misliš, dijete? U travnju. - Nakrevelji se. -Nadam se poslije proljetnih praznika jer ne znam kako ću inače uspjeti... iako to sada nije toliko vaţno...
- Što studiraš?
- Medicinu. Roditelji su mi bijesni, vrše na mene pritisak da dam dijete na posvajanje.
- Ne sviđa im se Mark?
- Nisu ga čak ni upoznali, ne radi se o tome, samo se boje da neću završiti studij i da će to biti veliki promašaj. - Ulazna se vrata otvore. Skijaši su se vratili. Zapuh hladnog vjetra probije se sve do dnevne sobe i pređe preko nas. Osjećaj je dobar te shvatim da sam se tu, pokraj vatre, skuhao kao Nellina pura. - Kada je večera? - upitam Sharon.
- U sedam, ali sinoć smo prvo ovdje popili piće. Mark je neposredno prije toga rekao mami i tati, a oni baš nisu bili ludi od sreće. Mislim, bili su oni fini, znaš kako ljudi istodobno mogu biti i fini i zli? Ĉovjek bi pomislio da sam ostala trudna sama od sebe i da Mark nema ništa s tim...
Bilo mi je drago kada je ušla Clare. Na sebi ima zelenu kapu sa smiješnim vrhom s kojeg visi veliki pompon i ruţni ţuti skijaški dţemper preko traperica. Rumena je od hladnoće i smijeha. Kosa joj je mokra, a dok u čarapama oduševljeno ide prema meni preko golemog perzijskog saga shvatim da ona doista pripada ovamo, da nije zastranila nego da je jednostavno odabrala drugačiju vrstu ţivota i to mi je drago. Ustanem, ona me zagrli, a onda se jednako brzo okrene Sharon i kaţe: -Upravo sam čula! Ĉestitam! - Clare zagrli Sharon koja me pogleda preko Clarinog ramena, zbunjena ali nasmiješena. Poslije mi kaţe: - Mislim da si ti dobio jedinog simpatičnog člana obitelji. - Odmahnem glavom, ali znam što ţeli reći.
CLARE: Sat je vremena do večere te nitko neće primijetiti ako otiđemo. - Hajde - kaţem Henryju. - Idemo van. - On zagunđa.
- Moramo li?
- Ţelim ti nešto pokazati.
Obučemo kapute, čizme, kape i rukavice pa topćući prođemo kroz kuću i izađemo na straţnja vrata. Nebo je jasne modre boje, a snijeg na livadi odbija je u svjetlijem tonu; dvije plave susreću se u tamnoj crti stabala s početka šume. Prerano je za zvijezde, no jedan se zrakoplov trepereći kreće po nebu. Zamišljam našu kuću kao majušnu točku svjetla koja se vidi iz zrakoplova poput zvijezde.
- Ovuda. - Staza do čistine je ispod petnaest centimetara snijega. Sjećam se svih prilika u kojima sam gazila po otiscima golih nogu kako nitko ne bi vidio da idu stazom prema kući. Sada su tu tragovi jelena i velikog psa.
Stabljike mrtvih biljaka pod snijegom, vjetar, zvuk naših čizama. Ĉistina je glatka zdjela plavog snijega; stijena je otok s kapom gljive. - To je to.
Henry stoji s rukama u dţepovima kaputa. Okreće se, gleda. - To je, znači, to - kaţe. Pomnjivo ga pogledam ne bih li mu na licu pronašla trag prepoznavanja. Ništa. - Imaš li ikada deja vu} - upitam ga.
Henry uzdahne. - Ĉitav je moj ţivot jedan dugi deja vu.
Okrenemo se i preko vlastitih tragova vratimo kući.
Poslije:
Upozorila sam Henryja da se svečano odijevamo za večeru na Badnjak te pri susretu u predvorju vidim da blista u crnom odijelu, bijeloj košulji, s kravatom boje višnje s kopčom od sedefa. - Isuse - kaţem. - Ulaštio si cipele!
- Jesam - prizna. - Patetično, zar ne?
- Izgledaš savršeno; fini mladić.
- A zapravo sam knjiţničar punker deluxe. Roditelji, pazite.
- Oboţavat će te.
- Ja oboţavam tebe. Dođi. - Henry i ja stojimo ispred velikog zrcala na vrhu stepenica i divimo se sami sebi. Ja na sebi imama svijetlozelenu svilenu haljinu bez naramenica koja je pripadala mojoj baki. Imam fotografiju na kojoj je ima na sebi za Staru godinu 1941. Smije se. Usne su joj tamne od ruţa, a u ruci joj je cigareta. Muškarac na fotografiji njezin je brat Teddy koji je šest mjeseci poslije poginuo u Francuskoj. I on se smije. Henry poloţi ruke na moj struk i iznenadi se svim ţicama i steznicima ispod svile. Pričam mu o baki. - Bila je manja od mene. Boli me jedino kada sjednem; krajevi tih čeličnih stvarčica zabijaju mi se u bokove. - Henry me poljubi u vrat kada se netko zakašlje, a mi odskočimo jedno od drugoga. Mark i Shannon stoje na vratima Markove sobe jer su se i mama i tata nevoljko sloţili da bi bilo besmisleno da je ne dijele.
- Ništa od toga, za sada - kaţe Mark svojim glasom ozlojeđene stare učiteljice. - Zar ništa niste naučili iz bolnog primjera vaših starijih, dečki i cure?
- Da - odgovara Henry. - Budi spreman. - Smiješeći se potapše dţep svojih hlača (koji je zapravo prazan) te odjedrimo niz stepenice dok se Sharon hihoće.
Svi su već popili nekoliko pića kada smo mi stigli u dnevnu sobu. Alicia mi našim internim znakom signalizira: Pazi na mamu, nije dobro. Mama sjedi na kauču i izgleda bezopasno, s kosom
podignutom u punđu, biserima i baršunastom haljinom boje breskve s čipkastim rukavima. Mark joj priđe i sjedne do nje zbog čega se doima zadovoljnom, nasmije se nekom vicu koji joj ispriča, a ja se na trenutak upitam je li Alicia pogriješila. No onda ugledam tatu kako gleda mamu i jasno mi je kako je zacijelo rekla nešto uţasno prije no što smo ušli. Tata stoji pokraj kolica s pićem, s olakšanjem se okrene prema meni i natoči mi Coca-colu, a Marku doda pivo i čašu. Upita Sharon i Henryja što će popiti. Sharon zatraţi La Croix. Nakon trenutka razmišljanja Henry zatraţi viski i vodu. Moj otac nespretno smiješa pića, a malko iskolači oči vidjevši kako je Henry bez po muke popio viski.
- Još jedan?
- Ne, hvala. - Sada već znam da bi Henryju bilo drago uzeti bocu i čašu i sklupčati se u krevetu s knjigom i da odbija drugo piće zato što se nakon njega ne bi ustručavao prihvatiti i treće i četvrto. Sharon se vrzma oko Henryja te ih ostavim i prijeđem na drugu stranu sobe kako bih sjela pokraj tete Dulcie na prozorsko sjedalo.
- O, dijete, kako lijepo... nisam vidjela tu haljinu otkad ju je Elizabeth imala na sebi na zabavi koju su Lich-tovi organizirali u planetariju... - Alicia nam se pridruţi; odjevena je u tamnoplavu dolčevitu s majušnom rupicom na mjestu na kojem se rukav odvaja od glavnog dijela, staru neurednu škotsku suknju i vunene čarape koje su joj se kao staroj gospođi razvukle oko gleţnjeva. Znam da to radi kako bi razljutila tatu, ali ipak.
- Što je s mamom? - upitam.
Alicia slegne ramenima. - Ljuta je zbog Sharon.
- Što ne valja sa Sharon? - upita Dulcie čitajući mi se usta. - Meni se čini simpatičnom. Ako mene pitate, simpatičnija je od Marka.
- Trudna je - kaţem Dulcie. - Vjenčat će se. Mama misli da joj je obitelj bjelačka sirotinja jer je ona prva koja je otišla na fakultet.
Dulcie me oštro pogleda i vidi da ja znam isto ono što i ona. - Bar bi Lucille trebala imati razumijevanja za tu mladu djevojku. - Alicia se sprema upitati Dulcie što time ţeli reći, no zvono oglasi večeru te, uvjetovanim refleksom, ustanemo i u koloni se uputimo prema blagovaonici. Šaptom upitam Aliciju: - Je li pijana? - a Alicia mi šaptom odgovara: - Mislim da je pila u sobi prije večere. - Stisnem Alicijinu ruku, Henry oklijeva, a onda uđemo u blagovaonicu i pronađemo svoja mjesta; tata i mama su na jednom i drugom kraju stola. Dulcie, Sharon i Mark na jednoj strani, Mark pokraj mame, a Alicia, Henry i ja s druge, Alicia pokraj tate. Prostorija je puna svijeća, cvjetića koji plutaju u zdjelama od bru-šenog stakla, a Etta je izvadila svu srebrninu i porculan na bakin stolnjak što su ga izvezle opatice iz Provanse. Ukratko, Badnjak je, potpuno isti kao i svi Badnjaci kojih se sjećam osim što je pokraj mene Henry koji smeteno prigiba glavu dok moj otac izgovara molitvu.
- Boţanski Oče, ove svete noći zahvaljujemo ti na milosti i dobrohotnosti, na još jednog godini zdravlja i sreće, na obiteljskoj udobnosti i novim prijateljima. Zahvaljujemo ti što si nam poslao svoga Sina da nas vodi i iskupi u liku malog djeteta i zahvaljujemo ti na djetetu koje će Mark i Sharon donijeti u našu obitelj. Molimo te da budemo bolji jedni prema drugima u ljubavi
i strpljivosti. Amen. - 0-ho, pomislim. Sada je zaribao. Ošinem pogledom mamu, a ona kipi od bijesa. Nikada to ne bih primijetila da ne poznajem mamu; vrlo je mirna i zuri u tanjur. Otvore se kuhinjska vrata, a ude Etta s juhom i ispred svakog od nas postavi zdjelicu. Uhvatim Markov pogled; on lagano nagne glavu prema mami i podigne obrve, a ja jedva zamjetno kimnem. On je upita za ovogodišnji prirod jabuka, a ona mu odgovori. Alicia i ja se malo opustimo. Sharon me
pogleda, a ja joj namignem. Juha je napravljena od kestena i pastrnjaka što ne zvuči dobro sve dok čovjek ne proba Nellinu. -O-ho! - kaţe Henry, a mi se svi nasmijemo i pojedemo juhu. Etta odnese zdjele za juhu, a Nell donese puricu. Zlatasta je, golema i puši se, a mi, kao i svake godine, oduševljeno zaplješćemo. Nell se široko nasmiješi i kaţe: - Dobro, dakle - kao i svake godine. - O, Nell, savršena je - kaţe moja majka sa suzama u očima. Nell oštro pogleda mene, onda tatu i kaţe: - Hvala vam, gospojo Lucille. - Etta nam posluţi punjenje, glazirane mrkve, pire od krumpira i kremu od limuna, a mi dodajemo naše tanjure tati koji na njih krca puricu. Gledam Henryja dok jede prvi zalogaj Nelline pure: iznenađenje, potom blaţenstvo. - Vidio sam svoju budućnost -objavi, a ja se ukočim. - Napustit ću knjiţnicu, doći ţivjeti u vašu kuhinju i ljubiti Nellina stopala. Ili ću je jednostavno oţeniti.
- Zakasnio si - kaţe Mark. - Nell je već udana.
- Dobro, onda. Morat ću joj onda ljubiti stopala. Zašto svi vi nemate sto kila?
- Ja radim na tome - kaţe moj otac tapšući se po trbuhu.
- Ja ću imati sto kila kada ostarim i kada ne budem morala posvuda vući čelo - kaţe Alicia Henryju. - Ţivjet ću u Parizu, jesti samo čokoladu, pušiti cigare, biti na heroinu i slušati samo Jimija Hendrixa i Doorse. Je li tako, mama?
- Ja ću ti se pridruţiti - kaţe mama uzvišeno. - Ali bih radije slušala Johnnyja Mathisa.
- Budeš li na heroinu, neće ti se baš dati jesti - obavijesti Henry Aliciju koja ga upitno pogleda. - Probaj umjesto toga marihuanu. - Tata se namršti. Mark promijeni temu. - Ĉuo sam na radiju da bi večeras trebalo pasti dvadeset centimetara snijega.
- Dvadeset! - odgovorimo uglas.
- I'm dreaming of a white Christmas... - odvaţi se Sharon neuvjerljivo.
- Nadam se da se neće sručiti na nas dok budemo u crkvi - kaţe Alicia mrzovoljno. - Misa me tako uspava. - Ĉavrljamo o snjeţnim olujama koje smo doţivjeli. Dulcie nam priča kako ju je uhvatila velika čikaška mećava 1967. - Morala sam ostaviti auto na Lake Shore Driveu i hodati od Adamsa do Belmonta.
- I ja sam u toj zapeo - kaţe Henry. - Zamalo sam se smrznuo; završio sam u ţupnom dvoru Ĉetvrte prez-biterijanske crkve na Aveniji Michigan.
- Koliko ti je bilo godina? - upita tata, a Henry oklijeva i odgovara: - Tri. - Pogleda me, ja shvatim da govori o nečemu stoje doţivio pri putovanju kroz vrijeme, a on doda: - Bio sam s ocem. - Meni je kristalno jasno da laţe, no to nitko, čini se, ne primijeti. Uđe Etta, odnese posuđe i postavi desertne tanjure. Nakon kraćeg zakašnjenja uđe Nell s flambiranim boţičnim varencem
s groţđicama. - Ooo! - kaţe Henry. Ona spusti kolač ispred mame, a plamen, prije no što ugasne, na trenutak pretvori maminu blijedu kosu u bakrenocrvenu poput moje. Tata otvori šampanjac (ispod kuhinjske krpe kako čep ne bi nikome izbio oko). Svi mu dodamo čaše, on ih napuni, a onda ih dobijemo natrag. Mama nare-ţe kolač na tanke kriške, a Etta ih razdijeli. Tu su dvije dodatne čaše, jedna za Ettu, jedna za Nell. Svi ustane-mo kako bismo nazdravili. Moj otac počne: - Za obitelj.
- Za Nell i Ettu koje su kao članovi obitelji, koje naporno rade, stvaraju nam dom i veoma su darovite - kaţe zapuhano i tiho moja majka.
- Za mir i pravdu - kaţe Dulcie.
- Za obitelj - kaţe Etta.
- Za početak - kaţe Mark nazdravljajući Sharon.
- Za sreću - odgovori ona.
Moj je red. Pogledam Henryja. - Za sreću. Za ovdje i sada.
Henry vaţno odgovori: - Da svijeta i vijeka nam dosta je* - a meni poskoči srce i upitam se kako zna, no onda shvatim daje Marvelljedan od njegovih omiljenih pjesnika i da ne misli ni na što drugo osim na budućnost.
- Za snijeg, Isusa, mamu, tatu, strune, šećer i moje nove crvene konversice - kaţe Alicia, a svi se nasmijemo.
- Za ljubav - kaţe Nell gledajući ravno u mene sa svojim širokim osmijehom. - I za Mortona Thomposna koji je izumio najukusniju tuku na ovom planetu.
HENRY: Tijekom cijele večere Lucille je mahnito prelazila iz tuge u ushit i očaj. Ĉitava njezina obitelj pomnjivo je upravljala njezinim raspoloţenjem vodeći je stalno na neutralni teren, ublaţavajući je, štiteći je. No dok sjedimo i počinjemo jesti desert, ona se slomi i počne tiho jecati, ramena joj se počnu tresti, a glavu okrene kao da će je poput uspavane ptice tutnuti pod krilo. Isprva sam ja jedina osoba koja to primjećuje te sjedim uţasnut, ne znajući što učiniti. Onda je ugleda Philip, a zatim cijela obitelj ušuti. On je ha nogama, pokraj nje. - Lucy? - prošapće. - Sto je, Lucy? - Clare joj ţurno priđe i kaţe: - Hajde, mama, u redu je, mama... - Lucille odmahuje glavom. - Ne, ne, ne - i krši ruke. Philip uzmakne; Clare kaţe: - Psst - a Lucille govori u ţaru, ali ne odviše jasno: čujem bujicu nerazumljivosti, onda: „ Sve krivo", zatim: „ Upropastio je izglede" i naposljetku: ,,U ovoj obitelji nitko ni najmanje ne mari za mene" i „Licemjerno" a onda jecaji. Na moje iznenađenje tišinu punu osupnutosti prekine prateta Dulcie. - Dijete, ako je ovdje netko licemjer onda si to ti. Ti si učinila isto, a ja ne vidim da je to imalo pokvarilo Philipove izglede, Ako mene pitaš, poboljšalo ih je. - Lucille prestane plakati i, ušutjevši od šoka, pogleda tetu. Mark
pogleda oca koji jednom kimne, a onda Sharon koja se smiješi kao da je dobila na lutriji. Ja pogle-dam Clare koja ne izgleda posebice zapanjena te se zapitam kako je ona znala, ako Mark nije, i što još zna a nije spomenula, a onda zaključim da Clare zna sve, našu budućnost, našu prošlost, sve, te zadrhtim u toploj sobi. Etta donese kavu. Ne pijemo je dugo.
CLARE: Etta i ja smo stavile mamu u krevet. Neprestano se ispričavala, kao što se uvijek ispričava, i pokušavala nas uvjeriti da je dovoljno dobro da ode na misu, no naposljetku smo je privoljele da legne, a onda je gotovo istog trenutka zaspala. Etta kaţe da će ostati kod kuće za slučaj da se mama probudi, a ja joj kaţem da ne bude smiješna, da ću ostati ja, no Etta je tvrdoglava te je ostavim pokraj kreveta da sjedi i čita sv. Mateja. Provirim u Henryjevu sobu, ali u njoj je mrak. Otvorim vrata svoje sobe i nađem Henryja koji leţeći nauznak na mojem krevetu čita Nabor u vremenu. Zaključam vrata i pridruţim mu se na krevetu.
- Sto je s tvojom mamom? - upita dok se ja pomnjivo namještam pokraj njega, trudeći se da me ne probode haljina.
- Ona je manično-depresivna.
- Oduvijek?
- Bilo joj je bolje kad sam bila mala. Rodila je dijete koje je umrlo kad je meni bilo sedam godina i to je bilo loše. Pokušala se ubiti. Ja sam je pronašla. - Sjećam se krvi koje je bilo posvuda, kade pune krvave vode, ručnika natopljenih njome. Kako sam vikala upomoć, a nitko nije bio kod kuće. Henry ništa ne kaţe te izvijem vrat, a on zuri u strop.
- Clare - kaţe naposljetku. -Što?
- Kako to da mi nisi rekla? Hoću reći, u ovoj se obitelji događa mnogo toga što bi bilo dobro unaprijed znati.
- Ali ti si znao... - glas mi se izgubi. Nije znao. Kako je mogao znati? - Oprosti. Samo... rekla sam ti kad se dogodilo. A sada zaboravljam da je sada prije onda te mislim kako sve o tome znaš...
Henry zastane, a onda kaţe: - Ja sam takoreći otkrio sve karte što se moje obitelji tiče; izloţio sam sve obiteljske tajne kako bi ih mogla proučiti pa sam samo iznenađen... ne znam.
- Ali me nisi upoznao s njim. - Umirem od ţelje da upoznam Henryjevog tatu, ali se bojim načinjati tu temu.
- Ne, nisam.
- Hoćeš li?
- U jednom trenutku hoću.
- Kada? - Očekujem da mi Henry kaţe kako se igram sa srećom, što uvijek kaţe kada postavljam previše pitanja, no on umjesto toga sjedne i prebaci noge preko kreveta. Straţnji dio njegove košulje posve je zguţvan.
- Ne znam, Clare. Valjda kad to budem mogao podnijeti.
Ĉujem kako se pred vratima zaustave koraci, a kvaka poskoči tamo-amo. - Clare? - kaţe moj otac. - Zašto su vrata zaključana? - Ustanem i otvorim vrata. Tata otvori usta, a onda spazi Henryja i pozove me u hodnik.
- Clare, znaš da smo tvoja majka i ja protiv toga da pozivaš tvog prijatelja u sobu - kaţe on tiho. - U kući je mnogo soba...
- Samo smo razgovarali...
- Moţete razgovarati i u dnevnoj sobi.
- Pričala sam mu o mami, a o tome nisam ţeljela razgovarati u dnevnoj sobi, dobro?
- Dušo, doista mislim da mu nije potrebno govoriti o tvojoj majci...
- Nakon predstave koju je upravo priredila što bih trebala učinit? Henry moţe i sam vidjeti da je ćaknuta, nije glup... - glas mi se podiţe, a Alicia otvori vrata i stavi prst na usta.
- Tvoja majka nije ćaknuta - kaţe oštro moj otac.
- O, je - potvrdi Alicia pridruţujući se okršaju.
- Ti se na miješaj...
- Vraga neću...
- Alicia! - Tatino je lice tamnocrveno, oči su mu izbečene, a on vrlo glasan. Etta otvori mamina vrata i srdito pogleda sve troje. - Otiđite dolje ako ţelite vikati -prosikće i zatvori vrata. Pogledamo jedno drugoga posramljeni.
- Poslije - kaţem tati. - Gnjavi me poslije. - Cijelo to vrijeme Henry sjedi na mome krevetu pretvarajući se da nije tu. - Hajde, Henry. Hajdemo u neku drugu sobu. - Henry, poslušan poput prekorenog dječačića, ustane i krene za mnom niz stepenice. Alicia galopira za nama. Na dnu stepenica podignem pogled i ugledam tatu kako nas bespomoćno gleda. Okrene se, ode do maminih vrata i pokuca.
- Hej, hajdemo gledati Divan ţivot - kaţe Alicia pogledavši na sat. - Počinje za pet minuta na Kanalu 60.
- Opet? Nisi li ga gledala barem dvjesto puta? -Jimmy Stewart je Alicijina opsesija.
- Nikad ga nisam gledao - kaţe Henry. Alicia glumi šok. - Nikada? Kako to?
- Nemam televizor.
Sada je Alicia uistinu šokirana. - Je li ti se razbio ili što?
Henry se nasmije. - Ne. Jednostavno ih mrzim. Od njih me zaboli glava. - Oni ga šalju na putovanje kroz vrijeme. Razlog je treperenje slike.
Alicia je razočarana. - Ne ţeliš, dakle, gledati?
Henry me pogleda: ne smeta mi. - Jasno da ţelim -kaţem. - Kratko. Nećemo, međutim, vidjeti kraj; moramo se spremiti za misu.
Upadnemo u sobu u kojoj je televizor, a koja se nalazi pokraj dnevne sobe. Alicia upali televizor. Zbor pjeva It Came Upon the Midnight Clear. - Uh - podrugljivo će ona. - Pogledajte te loše ţute plastične halje. Izgledaju kao kabanice. - Ona se sruši na pod, a Henry sjedne na kauč. Ja sjednem pokraj njega. Otkada smo stigli neprestano me muči kako se ponašati prema Henryju ispred raznih članova obitelji. Koliko bi mi blizu trebala sjediti? Da Alicia nije tu, legla bih na kauč i sta-vila glavu u Henryjevu krilo. Henry riješi moj problem hitro mi se primaknuvši i obuhvativši me rukom. To je, na neki način, bojaţljiva ruka: ni u jednom drugom kontekstu ne bismo tako sjedili. Mi, naravno, nikada ne gledamo televiziju. Moţda bismo tako sjedili da je ponekad pogledamo. Zbor nestane, a pojavi se masa reklama. McDonald's, lokalni prodavač buicka, Pillsbury, Red Lobster: svi nam oni ţele sretan Boţić. Pogledam Henryja kojemu je na licu izraz zabezeknutosti.
- Sto je? - pitam ga tiho.
- Brzina. Reţu kadrove svakih nekoliko sekundi; pozlit će mi. - Henry prstima protrlja oči. - Mislim da ću malo čitati. - Ustane i izađe iz sobe, a minutu poslije začujem njegove korake na stepenicama. Na brzinu se pomolim: Molim te, Boţe, nemoj da Henry otputuje
kroz vrijeme, posebno ne sada kada se spremamo za crkvu pa neću moći objasniti. Alicia se popne na kauč upravo u trenutku kada se na ekranu pojavi najavna špica.
- Nije dugo izdrţao - primijeti.
- Dobiva uistinu uţasne glavobolje zbog kojih mora leţati u mraku, ne micati se, a ako ti netko kaţe bu, mozak ti se rasprsne.
- Oh. - James Stewart pokazuje gomilu brošura za putovanja, no njegov je odlazak prekinut zbog nuţnosti odlaska na ples. - Doista je zgodan.
- Jimmy Stewart?
- I on. Mislila sam na tvog momka. Henryja. Nasmiješim se. Ponosna sam kao da sam ja sama
stvorila Henryja. - Da.
Donna Reed široko se osmjehuje Jimmyju Stewartu preko prepune prostorije. Sada plešu, a suparnik Jimmyja Stewart pritisnuo je prekidač zbog čega se plesni podij otvori iznad bazena. - Mami se stvarno sviđa.
- Aleluja. - Donna i Jimmy plešući unazad upadnu u bazen; uskoro se ljudi u večernjim odijelima bacaju u vodu za njima dok orkestar i dalje svira.
- I Nell i Etta su zadovoljne.
- Odlično. Sada samo moramo preţivjeti sljedećih trideset šest sati i ne pokvariti pri tome dobre prve dojmove.
- Koliko je to teško? Osim... ne, ne bi bila tako bedasta... - Alicia me sumnjičavo pogleda. - Bi li?

http://www.book-forum.net

23Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 10:01 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
- Naravno da ne bih.
- Naravno da ne bi - ponovi ona. - Isuse, ne mogu vjerovati za Marka. Kakav kreten. - Jimmy i Donna pjevaju Buffalo Girls, won't you come out tonight dok šeću
ulicama Bedford Fallsa, on blistajući u nogometnom dresu, a ona u kupaćem ogrtaču. - Trebala si jučer biti tu. Mislila sam da će tata dobiti infarkt točno ispred bora. Zamišljala sam ga kako se ruši,
a bor pada na njega pa bolničari moraju prvo s njega podići sve ukrase i darove, a tek ga onda oţivljavati... - Jimmy Donni nudi mjesec, a Donna ga prihvati.
- Mislila sam da si naučila postupak reanimacije u školi.
- Bila bih odviše zaposlena oţivljavanjem mame. Bilo je gadno, Clare. Mnogo vike.
- Je li Sharon bila ondje?
Alicia se mrko nasmije. - Šališ li se? Sharon i ja smo bile tu i pokušavale uljudno čavrljati, a Mark i roditelji su u dnevnoj sobi vikali jedni na druge. Nakon nekog vremena samo smo sjedile i slušale.
Alicia i ja razmijenimo pogled koji znači Zar je to nešto novo} Ţivote smo provele slušajući roditelje kako viču jedno na drugoga, na nas. Ponekad mi se čini da ću, ako još jednom budem morala gledati mamu kako plače, zauvijek otići i nikada se ne vratiti. Trenutačno ţelim zgrabiti Henryja i vratiti se u Chicago gdje nitko ne viče, gdje se nitko ne pretvara da je sve u redu i da se ništa nije dogodilo. Neki srditi, trbušasti čovjek u potkošulji dovikne Jamesu Stewartu da prestane ubijati Donnu Reed govorom i da je jednostavno poljubi. Posve se slaţem, ali on ne. Umjesto toga on ugazi na njezin ogrtač, ona nesvjesno izađe iz njega i onda se gola skriva u velikom grmu hortenzije.
Pojavi se reklama za Pizza Hut, a Alicia isključi zvuk. - Hm, Clare?
-Da?
-Je li Henry ikada prije bio tu? O-ho. - Ne, nije, zašto?
Ona se s nelagodom pomakne i na sekundu odvrati pogled. - Mislit ćeš da sam luda.
- Što?
-Vidiš, dogodilo mi se nešto čudno. Davno... imala sam dvanaestak godina i trebala sam vjeţbati, ali onda sam se sjetila da nemam čistu košulju za audiciju ili nešto slično, a Etta i svi ostali bili su
negdje vani; Mark me trebao čuvati, no on je bio u svojoj sobi i pu-šio travu, nije vaţno... Bilo kako bilo, ja sam sišla u praonicu; traţila sam košulju, a onda nešto čula, kao da se otvaraju vrata na juţnom kraju podruma, ona koja vode u sobu s biciklima, znaš tu vrstu fijuka? Pomislila sam da je to Peter. Stala sam tako na vrata praonice i slušala, a onda su se vrata od sobe s biciklima otvorila i Clare, nećeš mi vjerovati, pojavio se potpuno goli frajer koji je bio posve sličan Henryju.
Kada sam se počela smijati, smijeh je zazvučao laţno. - Ma, daj.
Alicia se nasmiješi. - Vidiš, znala sam da ćeš misliti da sam luda. Ali kunem ti se, to se doista dogodilo. Tip je izgledao malo iznenađeno, znaš, dok sam tako stajala razjapljenih usta i pitala se hoće li me silovati, ubiti ili mi nešto drugo učiniti, a on me samo pogledao, rekao: „O, bok, Alicia", ušao u Ĉitaonicu i zatvorio vrata.
-A?
- Ja sam onda otrčala gore i počela lupati po Markovim vratima dok mi je on govorio da nestanem, ali sam ga na kraju natjerala da otvori vrata; bio je toliko
napušen da mu je trebalo neko vrijeme da shvati što govorim, a onda mi, naravno, nije povjerovao. Ja sam ga na kraju uspjela nagovoriti da se spusti dolje pa je onda on pokucao na vrata Ĉitaonice. Oboje smo bili prestrašeni, kad promisliš, to je kao u knjigama o Nancy Drew. „Te su djevojke uistinu glupe, trebale bi samo pozvati policiju" ali ništa se nije dogodilo, a onda je Mark otvorio vrata, a unutra nije bilo nikoga pa se naljutio na mene što sam, kao, to izmislila, no onda smo oboje pomislili da je čovjek otišao gore pa smo otišli u kuhinju, sjeli pokraj telefona s Nellinim velikim kuhinjskim noţem na elementima.
- Kako to da mi to nikad nisi ispričala?
- Kada ste se svi vratili kući osjećala sam pomalo glupom i znala da će tata misliti da je to nešto vaţno, a ništa se zapravo nije dogodilo... no nije bilo baš ni zabavno pa mi se nije dalo o tome govoriti. - Alicia se nasmije. - Jednom sam pitala baku ima li u kući duhova, ali ona je rekla da, koliko ona zna, nema.
- A taj tip ili duh je sličio Henryju?
- Da! Kunem ti se, Clare, zamalo sam umrla kada ste došli i kada sam ga ugledala, hoću reći, to je taj tip. Ĉak mu je i glas isti. Doduše, onaj kojeg sam vidjela u podrumu imao je kraću kosu i bio je stariji, imao je četrdesetak godina...
- Ali, ako je taj tip imao četrdesetak godina, a to je bilo prije pet godina... Henryju je tek dvadeset osam što znači da mu je tada moralo biti dvadeset tri, Alicia.
- Oh. Uf. Ali, Clare, to je čudno... ima li on brata?
- Ne. Otac mu nije mnogo sličan.
- Moţda je to bila astralna projekcija ili nešto slično.
- Putnik kroz vrijeme - izjavim ja sa smiješkom.
- O, da, sigurno. Boţe, kako bizarno. - Televizijski je ekran na trenutak mračan, a onda se vratimo Donni u grmu hortenzije, Jimmyju koji hoda oko njega s njezinim ogrtačem prebačenim preko jedne ruke. On je zadirkuje, govori joj kako će prodavati karte da je vide. Podlac, pomislim, iako se crvenim prisjećajući se gorih stvari koje sam rekla i učinila Henryju po pitanju na-gosti. No onda stiţe auto te Jimmy dobaci Donni ogrtač. „Otac ti je imao moţdani udar!" kaţe netko u autu te on odlazi gotovo se i ne okrenuvši dok Donna Reed stoji ucviljena u lišću. Oči mi se napune suzama. - Isuse, Clare, u redu je, on će se vratiti - podsjeti me Alicia. Nasmiješim se te se namjestimo kako
bismo pogledale gospodina Pottera koji se ruga jadnom Jimmyju Stewartu kako će napustiti fakultet i voditi na propast osuđenu štedionicu. - Gad - kaţe Alicia.
- Gad - sloţim se ja.
HENRY: Dok ulazimo s hladnog noćnog zraka u toplinu i svjetlost crkve, meni zakrule crijeva. Nikada nisam bio na katoličkoj misi. Posljednji sam put nazočio nekoj vrsti vjerskog obreda na sprovodu moje majke. Drţim se Clarine ruke kao slijepac dok nas vodi središnjim prolazom, a onda uđemo u praznu klupu. Clare i njezina obitelj kleknu na jastuke, a ja sjednem kako mi je rek-la Clare. Uranili smo. Alicia je nestala, a Nell sjedi iza nas s muţem i sinom koji je na dopustu iz mornarice. Dulcie sjedi s nekom svojom vršnjakinjom. Clare, Mark, Sharon i Philip kleče jedni pokraj drugih različito se drţeći: Clare nesigurno, Mark bezvoljno, Sharon je mirna
i obuzeta mislima, Philip iscrpljen. Crkva je puna eufor-bija. Miriše po vosku i vlaţnim kaputima. Desno od oltara nalazi se podroban prikaz Marije i Josipa i njihove pratnje. Ljudi ulaze, biraju mjesta, pozdravljaju jedni druge. Clare sjedne pokraj mene, a Mark i Philip slijede njezin primjer; Sharon još nekoliko minuta ostane na koljenima, a onda svi tiho sjedimo u nizu i čekamo. Ĉovjek u odijelu izađe na pozornicu - oltar, nije vaţno - i provjeri mikrofone koji su pričvršćeni za male stalke za čitanje, a onda ponovno nestane u pozadini. Sada je tu mnogo ljudi, guţva je. Na lijevoj strani pozornice pojavi se Alicia, dvije ţene i muškarac, svi s instrumentima u rukama. Plavokosa je ţena violinistica, neugledna ţena smeđe kose violistica; muškarac koji je toliko star da je pognut i vuče noge drugi je violinist. Svi su odjeveni u crno. Sjednu na sklopive stolce, upale svjetla iznad stalaka za note, šuškaju papirima s notama, trzaju razne ţice i pogledaju se kako bi se usuglasili. Ljudi odjednom utihnu, a u tu tišinu prodre dug, polagan, tihi ton koji ispuni prostor, bez ikakve
veze s nekim poznatim glazbenim komadom, jednostavno postojeći, odrţavajući se. Alicia gudi onoliko polako koliko je ljudskom biću to moguće, a zvuk koji proizvodi zvuči kao da dolazi niot-kuda, kao da nastaje između mojih ušiju i širi se mojom lubanjom, kao da mi prsti miluju mozak. Onda stane. Tišina koja uslijedi kratka je ali potpuna. Zatim četvero glazbenika krene u akciju. Nakon jednostavnosti tog jednog tona njihova je glazba disonantna, moderna i vrijeđa uho te pomislim na Bartoka? ali onda proanalizi-ram ono što čujem i shvatim da sviraju Tihu noć. Na ra-zumijem zašto zvuči tako neobično sve dok ne ugledam
plavokosu violinisticu kako nogom udara Alicijin stolac, a onda nakon jednog takta skladba poprimi oblik. Clare me pogleda i nasmiješi se. Svi se u crkvi opuste. Okrenu se prema straţnjem dijelu crkve, a svećenik dolazi prolazom s velikom svitom malih dječaka i nekoliko muškaraca u odijelima. Oni svečano stupaju prema prednjem dijelu crkve i zauzimaju svoje poloţaje. Glazba naglo stane. O, ne, pomislim, što sada? Clare me uzme za ruku te stojimo zajedno u gomili, a ako ima Boga, onda mi Boţe daj da stojim tu, tiho i neupadljivo, tu i sada, tu i sada.
CLARE: Henry izgleda kao da će se svakog trenutka onesvijestiti. Dragi Boţe, molim te nemoj da sada nestane. Otac Compton nas pozdravlja glasom radijskom najavljivača. Uvučem ruku u dţep Henryjeva kaputa, gurnem prste kroz rupu na dnu, pronađem njegov penis i stisnem ga. On poskoči kao da je primio električni šok. - Gospodin s vama - kaţe otac Compton. - I s duhom tvojim - svi vedro odgovorimo. Isto, sve je isto. Pa ipak, tu smo i svi nas napokon mogu vidjeti. Osjećam kako je Helenin pogled prikovan za moja leđa. Ruth sjedi pet redova iza nas s bratom i roditeljima, Nancy, Laura, Mary Christina, Patty, Dave i Chris pa čak i Jason Everleigh; izgleda kao da su večeras tu svi s kojima sam išla u školu. Pogledam Henryja koji ničega toga nije svjestan. Znoji se. Pogleda me, podigne jednu obrvu. Misa se nastavlja. Ĉitanja, Gospodine, smiluj se, Mir s
tobom. Svi ustanemo zbog evanđelja po Luki, drugog poglavlja. Svi u Rimskom Carstvu putuju svojim gradovima kako bi ih popisali, Josip i Marija, koja bijaše trudna, onda čudesno
i skromno rođenje. Povoji, jaslice. Uvijek mi je izmicala logika svega toga, ali je ljepota istog nepobitna. Pastiri koji prebivaju u polju. Anđeo: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju... Henry veoma rastreseno drma nogom. Zatvorio je oči i grize se za usnu. Mnoštvo anđela. Otac Compton pjevajućim glasom kaţe: A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. „Amen" kaţemo mi i sjednemo kako bismo čuli propovijed. Henry se nagne i prošapće: „Gdje je zahod?" „Kroz ona vrata" kaţem mu pokazujući vrata kroz koja su ušli Alicia, Frank i ostali. „Kako mogu do tamo?" „Otiđi do kraja crkve, a onda pokrajnjim prolazom." „Ako se ne vratim..." „Moraš se vratiti." Otac Compton kaţe: „Ove radosne noći..." Henry ustane i brzo ode. Očev ga pogled prati na putu prema straţnjem dijelu crkve, pa onda do vrata. Gledam kako se provlači kroz njih i kako se zatvaraju za njim.
HENRY: Stojim u nečemu što izgleda kao hodnik osnovne škole. Nemoj paničariti, ponavljam samome sebi. Nitko te ne moţe vidjeti. Sakrij se negdje. Mahnito pogledam oko sebe i ugledam vrata: DJEĈACI. Otvorim ih i nađem se u minijaturnom muškom zahodu sa smeđim pločicama; sve su instalacije malene i niske, radijator radi punom parom i tako pojačava miris institucijskog sapuna. Otvorim prozor za nekoliko centimetara i zataknem lice iznad pukotine. Vazdazeleno drveće priječi bilo kakav pogled, a hladan zrak koji udišem ima okus po borovini. Nakon nekoliko minuta osjećam se manje slabim. Legnem na pločice, sklupčan, s koljenima na bradi. Tu sam. Kruto tijelo. Sada. Ovdje na ovom podu od smeđih pločica. Ĉini se da je takva malenkost to traţiti. Kontinuitet. Jasno, ako postoji Bog, on ţeli da smo dobro, a bilo bi nerazumno očekivati od ikoga
da bude dobar bez pobuda, a Clare je vrlo, vrlo dobra, čak i vjeruje u Boga pa zašto bi onda on odlučio dovesti je u neugodan poloţaj pred svim onim ljudima...
Otvorim oči. Sve majušne porculanske instalacije imaju aure koje se prelijevaju u duginim bojama, nebesko plavoj, zelenoj i ljubičastoj te se prepustim odlaţenju, sada nema zaustavljanja, a ja se tresem. - Ne! - ali me više nema.
CLARE: Svećenik završava propovijed na temu mira u svijetu, a tata se nagne preko Sharon i Marka i prošapće: - Je li tvom prijatelju loše?
- Da - odgovorim šaptom - ima glavobolju, a od nje mu je katkad mučno.
- Da otiđem i vidim mogu li mu pomoći?
- Ne! Bit će mu dobro. - Nisam ga, čini se, uvjerila, no ostane na svom mjestu. Svećenik blagoslivlje mnoštvo. Pokušavam potisnuti poriv da istrčim i sama nađem Henryja. Prve se klupe diţu na pričest. Alicia svira Bachovu suitu za čelo br. 2. Tuţna je i lijepa. Vrati se, Henry. Vrati se.
HENRY: U svojem sam stanu u Chicagu. Mračno je, a ja sam na koljenima u dnevnoj sobi. Teturajući ustanem i snaţno udarim laktom u police s knjigama. -Dovraga! - ne mogu vjerovati. Ne mogu provesti ni jedan dan s Clarinom obitelji a da me ne usisa i ispljune
u mom vraţjem stanu poput vraţje loptice u fliperu...
- Hej. - Okrenem se i ugledam svoje ja kako se pospano diţe i sjeda na kauč za razvlačenje.
- Koji je datum? - upitam.
- 28. prosinca 1991. - Ĉetiri dana od danas. Sjednem na krevet. - Ne mogu to podnijeti.
- Opusti se. Vratit ćeš se za nekoliko minuta. Nitko neće primijetiti. Bit ćeš savršeno dobro ostatak posjeta.
-Da?
- Da. Prestani cviljeti - kaţe moje ja savršeno oponašajući tatu. Ţelim ga udariti šakom, ali čemu? U pozadini se čuje tiha glazba.
-Je li to Bach?
- A? O, da, u tvojoj glavi. To je Alicia.
- To je čudno. Oh? - Otrčim u kupaonicu i gotovo uspijem.
CLARE: Posljednjih nekoliko ljudi prima pričest kada Henry uđe kroz vrata, malo blijed, ali na nogama. Ode prema straţnjem dijelu, zatim prolazom, a onda se ugura do mene. - Misa je završena, idite u miru - kaţe otac Compton. - Amen - odgovorimo mi. Ministranti se sakupljaju poput jata riba oko svećenika te veselo krenu prolazom, a mi za njima. Ĉujem Sharon kako pita Henryja je li mu dobro. No ne uspijem čuti njegov odgovor zato što nas presretnu Helen i Ruth, a ja im predstavim Henryja.
Helen se glupasto zasmijulji. - Ali mi smo se već sreli!
Henry me uznemireno pogleda. Rukom priprijetim Heleni koja se smijulji. - Moţda nismo - kaţe ona. -Drago mi je, Henry. - Ruth stidljivo pruţi Henryju ruku. Na moje iznenađenje on je na trenutak zadrţi, a onda kaţe: - Bok, Ruth - prije no što sam je predstavila, no koliko mi se čini, ona ga ne prepoznaje. Laura nam se pridruţi upravo kada se pojavi Alicia, kutijom za čelo krčeći put kroz gomilu. - Dođite sutra k meni - poziva Laura. - Roditelji mi u četiri odlaze na Bahame. - Svi oduševljeno pristanemo; Laurini roditelji svake godine odlaze u trope čim se otvore svi darovi, a
mi se svake godine tamo sjatimo čim im auto nestane na kolnom prilazu. Rastajemo se čestitajući uglas jedni drugima Boţić. Kada kroz sporedna vrata izađemo na parkiralište, Alicia kaţe: - Uh, znala sam! - Posvuda je duboki novi snijeg, svijet je ponovno stvoren u bijelom. Stojim nepomično i gledam stabla, aute te preko ulice prema jezeru koje se, nevidljivo, razbija o visoku strmu obalu duboko ispod crkve. Henry stoji sa mnom i čeka. Mark kaţe: - Hajde, Clare - i ja se pomaknem.
HENRY: Ulazimo u Meadowlark oko jedan i pol ujutro. Cijelim putem do kuće Philip prekorava Aliciju zbog njezine „greške" na početku Tihe noći, a ona šuteći sjedi i kroz prozor gleda tamne kuće i stabla. Svi odu u svoje sobe nakon što su još pedeset puta rekli Sretan Boţić, osim Alicije i Clare koje nestanu u sobi na kraju hodnika na prvom katu. Zapitam se što ću sa sobom te ne razmišljajući krenem za njima.
- ... pravi seronja - govori Alicia u trenutku kada glavom provirim kroz vrata. Sobom dominira golemi biljarski stol koji se kupa u sjajnom blještavilu svjetiljke obješene iznad njega. Clare postavlja kugle dok Alicia šeta amo-tamo u sjeni, na rubu bazena svjetla.
- Ako ga namjerno pokušavaš razljutiti, a on se naljuti, ne shvaćam zašto se uzrujavaš - kaţe Clare.
- Tako je samozadovoljan - kaţe Alicia udarajući u prazno šakama. Nakašljem se. Obje poskoče, a onda Clare kaţe: - O, Henry, hvala Bogu, mislila sam da je tata.
- Hoćeš li igrati? - upita me Alicia.
- Ne, samo ću gledati. - Pokraj stola je visoki stolac te sjednem na njega.
Clare da Aliciji štap. Alicia pređe kredom po njemu, a onda naglo razbije kugle. Dvije šarene upadnu u rupe u uglu. Alicia ubaci još dvije prije no što, za malo, promaši kombinirani udarac o mantinelu. - O-ho - kaţe Clare. - U nevolji sam. - Clare ubaci jednostavno postavljenu punu
dvojku na rubu rupe u uglu. Sljedećim udarcem pošalje u rupu bijelu kuglu nakon trojke, a Alicia izvuče obje kugle i razmotri svoj udarac. Bez mnogo muke ubaci sve šarene kugle. - Crna u rupu sa strane - uzvikne Alicia i to je to. - Ajme - uzdahne Clare. - Siguran si da ne ţeliš igrati? - Ponudi mi svoj štap.
- Daj, Henry - kaţe Alicia. - Hej, bi li netko od vas nešto popio?
- Ne - kaţe Clare.
- Sto imaš? - upitam ja. Alicia upali svjetlo, a na udaljenom dijelu sobe pojavi se lijepi stari bar. Alicia i ja se uguramo iza njega i gle, tu je sav alkohol koji moţeš zamisliti. Alicia smiješa sebi rum i Colu. Oklijevam pred takvim bogatstvom, no naposljetku si natočim ţestoki viski. Clare odluči da će i ona ipak nešto popiti; dok iz minijaturne plitice izbacuje kocke leda u čašu za svoju Kahluu, otvore se vrata, a mi se ukočimo.
To je Mark. - Gdje je Sharon? - upita ga Clare. -Zaključaj - zapovijedi Alicia.
On okrene bravu i ode iza bara. - Sharon spava -kaţe on izvlačeći iz majušnog hladnjaka Heineken. Otvori ga i odšeta do stola. - Tko igra?
- Alicia i Henry - kaţe Clare.
- Hm. Je li ga netko upozorio?
- Začepi, Mark - kaţe Alicia.
- Ona je prerušeni Jackie Gleason - uvjerava me Mark.
Okrenem se Aliciji. - Nek' igre započnu. - Clare ponovno namjesti kugle. Alicia počinje. Viski je obloţio moje sinapse te mi je sve jasno. Kugle eksplodiraju poput vatrometa i niknu u novom uzorku. Trinaestica se nesigurno njiše na rubu rupe u uglu, a onda upadne. -Opet šarene - kaţe
Alicia. Ubaci petnaesticu, dvanaesticu i devetku prije no što je loš razmještaj kugli prisili da pokuša nemogući dvostruki udarac o man tinelu.
Clare stoji točno na rubu svjetla tako da joj je lice u sjeni, ali joj tijelo, s rukama prekriţenim preko grudi, lebdi iz tame. Usmjerim pozornost na stol. Prošlo je dosta vremena. Lako ubacim dvojku, trojku i šesticu, a onda potraţim nešto drugo. Jedinica je točno ispred rupe u uglu na suprotnom kraju stola te bijelom kuglom udarim sedmicu koja ubaci jedinicu. Ĉetvorku poša-ljem u rupu sa strane udarcem o mantinelu, a peticu ubacim u udaljenu rupu u uglu karambol udarcem. Jeftino, ali Alicia svejedno zazviţdi. Sedmica siđe bez poteškoća. - Osmica u ugao - pokaţem štapom i ona uđe. Oko stola se razlije uzdah.
- Oh, to je bilo divno - kaţe Alicia. - Učini to opet. - Clare se nasmiješi u mraku.
- Nisi kao inače - kaţe Mark Aliciji.
- Preumorna sam da bih se koncentrirala. I ljuta sam.
- Zbog tate? -Da.
- Pa, ako ga podbadaš, uzvratit će ti istom mjerom. Alicia napući usne. - Svi mogu pogriješiti.
- Na trenutak je to zvučalo kao Terry Riley - kaţem Aliciji.
Ona se nasmiješi. - To jest bio Terry Riley. Iz Salama pleše za mir.
Clare se nasmije. - Kako je Saloma dospjela u Tihu noć}
- Pa, znaš, Ivan Krstitelj, shvatila sam da je to dovoljna veza i ako transponiraš dio prve violine za oktavu niţe, zvuči prilično dobro, la, la, la, LA...
- Ali ne moţeš ga kriviti što je poludio - kaţe Mark. - Hoću reći, on zna da ne bi slučajno zasvirala nešto što tako zvuči.
Natočim si drugo piće.
- Sto je rekao Frank? - upita Clare.
- Oh, on je to prokljuvio. Pokušavao je shvatiti kako iz toga učiniti nešto posve novo - Tihu noć na način Igora Stravinskog. Hoću reći, Frank ima osamdeset sedam godina i nije ga briga zajebavam li se, sve dok ga to zabavlja. No Arabell i Ashley su bile prilično bijesne zbog toga.
- To nije bilo baš profesionalno - kaţe Mark.
- Koga briga? To je, znaš, samo Sv. Basil. - Alicia pogleda mene. - Sto ti misliš?
Oklijevam. - Nije me, zapravo, briga - kaţem naposljetku. - Ali da te je čuo moj otac, bio bi vrlo ljut.
- Doista? Zašto?
- Stava je da bi svakom glazbenom komadu trebalo pristupiti s poštovanjem, čak i ako je riječ o nečemu što ti se baš ne sviđa. On ne voli Cajkovskoga ni Straussa, ali će ih vrlo ozbiljno odsvirati. Velik je zato što sve komade svira kao da ih oboţava.
- Oh. - Alicia ode iza bara, smiješa si još jedno piće, razmisli o tome. - Sretan si što imaš super oca koji ne voli samo pare.
Stojim pokraj Clare i u tami joj prstima prođem niz kraljeţnicu. Ona stavi ruku iza leđa, a ja je stegnem. -Mislim da to ne bi rekla da imalo poznaješ moju obitelj. Osim toga, čini se da je tvojem tati veoma stalo do tebe.
- Ne - odmahne glavom. - Samo ţeli da budem savršena pred njegovim prijateljima. Uopće mu nije stalo. - Alicia namješta kugle. - Tko ţeli igrati?
- Ja - kaţe Mark. - Henry?
- Da. - Mark i ja premazujemo štapove kredom i sučeljavamo se preko stola.
Ja počinjem. Ĉetvorka i petnaestica uđu. - Pune -najavim ugledavši dvojku blizu ugla. Ubacim je, a onda potpuno promašim trojku. Sve sam umorniji, a koordinacija mi slabi od viskija. Mark igra odlučno, ali nedarovito, i ubacuje desetku i jedanaesticu. Guramo dalje, a ja uskoro ubacim sve moje kugle. Markova je trinaestica zaustavljena na rubu rupe u uglu. - Osmica - kaţem pokazujući je. - Znaš, ne smiješ ubaciti Markovu kuglu jer ćeš izgubiti - kaţe Alicia. - U redu je - kaţem ja njoj. Njeţno uputim bijelu kuglu preko stola, a ona s ljubavlju poljubi osmicu i glatko je i jednostavno pošalje prema trinaestici; čini se da zaobilazi trinaesticu kao
na šinama i dolično bućne u rupu, a Clare se nasmije, no onda se trinaestica zanjiše i padne.
- Nema veze - kaţem ja. - Kako došlo, tako prošlo.
- Dobra partija - kaţe Mark.
- Isuse, gdje si naučio tako igrati? - upita Alicia.
- To je jedna od stvari koje sam naučio na fakultetu. - Zajedno s konzumacijom alkohola, engleskim i njemačkim pjesništvom i drogama. Odloţimo štapove i uzmemo čaše i boce.
- Iz čega si diplomirao? - Mark otključa vrata te svi hodnikom krenemo prema kuhinji.
- Iz engleske knjiţevnosti.
- Kako to da nisi studirao glazbu? - Dok otvara vrata blagovaonice, Alicia jednom rukom drţi svoju i Cla-rinu čašu.
Nasmijem se. - Ne bi vjerovala koliko sam nemuzikalan. Roditelji su mi bili uvjereni da su iz bolnice donijeli krivo dijete.
- To je sigurno bio teret - kaţe Mark. - Tebe tata barem ne sili da postaneš odvjetnica - kaţe on Aliciji. Uđemo u kuhinju, a Clare upali svjetlo.
- Ne tjera ni tebe - odbrusi ona. - Ti to voliš.
- To i mislim. Nikoga od nas ne tjera da radimo nešto što ne ţelimo.
- Je li to bio teret? - upita me Alicia. - Ja bih to objeručke bila prihvatila.
- Prije no što mi je mama umrla, sve je bilo divno. Nakon toga je sve bilo grozno. Da sam bio violinsko čudo od djeteta, moţda... ne znam. - Pogledam Clare i slegnem ramenima. - Bilo kako bilo, tata i ja se ne slaţemo. Nimalo.
- Kako to?
Clare kaţe: - Vrijeme za spavanje. - Ţeli reći, već je dosta. Alicia čeka odgovor.
Okrenem se prema njoj. - Jesi li ikada vidjela sliku moje mame? - Ona kimne. - Ličim joj.
- Pa? - Alicia pere čaše pod slavinom. Clare ih suši.
- Ne moţe podnijeti pogled na mene. To je samo jedan od mnogobrojnih razloga.
-Ali...
- Alicia... - Clare pokuša, ali Alicia je nezaustavljiva.
- Ali on je tvoj tata.
Nasmiješim se. - To što ti činiš kako bi naljutila oca prava je sitnica u odnosu na ono što smo otac i ja učinili jedan drugome.
- Kao na primjer?
- Kao kada je u mnogim prilikama zaključao stan i ostavio me vani bez obzira na vrijeme. Kao kada sam ja bacio ključeve njegova auta u rijeku. Te vrste stvari.
- Zašto si to učinio?
- Nisam htio da razbije auto, a bio je pijan. Alicia, Mark i Clare me pogledaju i kimnu. Savršeno dobro razumiju.
- Vrijeme za spavanje - kaţe Alicia te svi odemo iz kuhinje u svoje sobe ne prozborivši ni riječi, osim: - Laku noć.
CLARE: Prema mojoj budilici tri su sata i četrnaest minuta; upravo mi postaje toplo u mom hladnom krevetu kada se vrata otvore, a Henry veoma tiho uđe u sobu. Otkrijem pokrivače te on uskoči u krevet. Krevet škripi dok se namještamo.
- Bok - prošapćem.
- Bok - odvrati šaptom Henry.
- Ovo nije dobra zamisao.
- U mojoj je sobi bilo vrlo hladno.
- Oh. - Henry mi dodirne obraz te moram prigušiti krik. Prsti su mu hladni kao led. Trljam ih među dlanovima. Henry se zavuče još dublje pod pokrivače. Stisnem se uz njega pokušavajući se ponovno zagrijati. -Imaš li čarape? - upita on tiho.
- Da. - Spusti ruku i skine mi ih s nogu. Nakon nekoliko minuta, mnogo škripe i mnogih pssst, oboje smo goli.
- Kamo si otišao kada si izašao iz crkve?
- U moj stan. Na pet minuta, četiri dana unaprijed.
- Zašto?
- Zbog umora. Napetosti, valjda.
- Ne, zašto tamo?
- Ne znam. To je neka vrsta osnovnog mehanizma. Kontrolori prometa kroz vrijeme mislili su, moţda, da ću tamo dobro Ogledati. - Henry zavuče ruku u moju kosu.
Vani je više svjetla. - Sretan Boţić - prošapćem. Henry ne odgovori, a ja leţim budna u njegovu zagrljaju razmišljajući o mnoštvu anđela, slušajući njegov odmjeren dah i zadubljujući se u svoje srce.
HENRY: U ranim jutarnjim satima ustanem kako bih se pomokrio, a dok stojim u Clarinoj kupaonici pospano mokreći pokraj svjetlosti noćne svjetiljke Vile Zvončiće začujem djevojački glas koji kaţe: - Clare? - i prije no što uspijem shvatiti otkud dolazi glas, otvore se
vrata za koja sam sam mislio da su od garderobe, a ja se gol golcat nađem pred Aliciom. - Oh - prošapće ona dok ja sa zakašnjenjem zgrabim ručnik i pokrijem se. -O, bok, Alicia - prošapćem, a onda se oboje nasmiješimo. Ona nestane u svojoj sobi jednako naglo kao što je i ušla.
CLARE: Drijemam i slušam kuću koja se budi. Nell dolje u kuhinji pjeva i lupa loncima. Netko prolazi hodnikom pokraj moje sobe. Preletim pogledom - Henry je još u dubokom snu, a ja odjednom shvatim da ga moram izvući tako da ga nitko ne vidi.
Iskobeljam se iz pokrivača i Henryjeva zagrljaja i oprezno siđem s kreveta. Podignem spavaćicu s poda i upravo je navlačim preko glave kada Etta kaţe: - Clare! Ustajanje, Boţić je! - i proviri glavom kroz vrata. Ĉujem kako Alicia zove Ettu, a izvukavši glavu iz spavaćice vidim da se Etta okreće kako bi odgovorila Aliciji te se okrenem prema krevetu na kojem nema Henryja. Donji dio njegove pidţame je na sagu pa ga nogom gurnem pod krevet. Etta uđe u sobu u svojem ţutom ogrtaču i s pletenicama koje joj se povijaju preko ramena. Kaţem: -Sretan Boţić! - a ona mi priča nešto o mami, no teško mi je slušati jer zamišljam kako se Henry materijalizira ispred Ette. - Clare? - Etta me zabrinuto gleda.
- Ha? O, oprosti. Valjda još uvijek spavam.
- Ima kave. - Etta radi krevet. Izgleda zbunjeno.
-Ja ću to, Etta. Ti se spusti dolje. - Etta ode do druge strane kreveta. Mama proviri glavom kroz vrata. Izgleda lijepo, vedro nakon sinoćnje oluje. - Sretan Boţić, dušo.
Priđem joj, lagano je poljubim u obraz. - Sretan Boţić, mama. - Teško se i dalje ljutiti na nju kada je moja poznata, ljupka mama,
- Etta, hoćeš li dolje sa mnom? - upita mama. Etta lupajući poravna jastuke te dvostruki otisci naših glava nestanu. Pogleda me, podigne obrve, ali ne kaţe ništa.
- Etta?
- Dolazim... - Etta ţurno krene za mamom. Zatvorim vrata za njima i naslonim se na njih točno na vrijeme da vidim Henryja kako se kotrljajući izvlači ispod kreveta. Ustane i počne oblačiti pidţamu. Zaključam vrata.
- Gdje si bio? - prošapćem.
- Ispod kreveta - odvrati mi šaptom Henry kao da bi to trebalo biti očito.
- Cijelo vrijeme?
- Da. - To mi se iz nekog razloga učini urnebesno smiješnim te se počnem hihotati. Henry mi stavi ruku preko usta, a ubrzo se oboje tresemo od smijeha u tišini.
HENRY: Boţić je neobično miran nakon jučerašnjeg uzburkanog mora. Okupljamo se oko bora osjećajući laganu nelagodu zbog ogrtača i papuča, a onda se otvaraju darovi koji izmamljuju uzvike. Nakon pretjeranih zahvala sa svih strana, doručkujemo. Uslijedi zatišje, a onda ručamo naveliko hvaleći Nell i jastoge. Svi se smiješe, pristojno ponašaju i dobro izgledaju. Mi smo uzor
sretne obitelji, reklama za burţoaziju. Sve smo ono za čim sam čeznuo kada sam na Boţić sjedio s tatom i gospodom i gospodinom Kimom u restoranu Lucky Wok i pokušavao se pretvarati da uţivam dok su me svi odrasli zabrinuto promatrali. No čak i dok siti besposličimo u dnevnoj sobi nakon ručka, gledamo nogomet na televiziji, čitamo knjige koje smo dali jedni drugima i pokušavamo pokrenuti darove u koje treba staviti baterije ili ih sastaviti, zamjetna je napetost. Kao daje, u jednoj od udaljenih soba u kući, potpisano primirje te ga sada sve strane nastoje poštovati, barem do sutra, barem dok ne dođe nova pošiljka streljiva. Svi glumimo, pretvaramo se da smo opušteni, igramo uloge idealne majke, oca, sestara, brata, dečka, zaručnice. Stoga je pravo olakšanje kada Clare pogleda na sat, ustane s kauča i kaţe: - Hajde, vrijeme je da odemo Lauri.
CLARE: Stiţemo, a Laurina je zabava u punom jeku. Henry je napet i blijed te se, pošto odloţimo kapute, uputi prema alkoholu. Još sam uvijek pospana od vina koje smo pili za ručkom te odmahnem glavom kada me upita što hoću, a on mi donese Colu. Drţi se svojega piva kao da je balast. - Nemoj me, ni pod kojim uvjetima, ostaviti samog - kaţe Henry gledajući preko mog ramena, a prije no što uspijem okrenuti glavu, napadne nas Helen. Na trenutak vlada neugodna tišina.
- Onda, Henry - kaţe Helen. - Ĉuli smo da si knjiţničar. Ali, ne izgledaš kao knjiţničar.
- Reklamiram, zapravo, donje rublje Calvina Kleina. To s knjiţničarom samo je paravan.
Nikada nisam vidjela Helen zbunjenu. Da barem imam fotoaparat. Brzo se, međutim, oporavi, premjeri Henryja od glave do pete i nasmiješi se. - Dobro, Clare, moţeš ga zadrţati - kaţe.
- Laknulo mi je - kaţem joj. - Izgubila sam račun. Laura, Ruth i Nancy odlučna izgleda dođu do nas iz različitih smjerova i počnu nas ispitivati: kako smo se upoznali, što radi Henry, gdje je
studirao, i tako dalje, i tako dalje. Nisam očekivala da će, kada se Henry i ja napokon pojavimo zajedno u javnosti, to biti naporno i dosadno. Ponovno se uključim upravo kada Nancy kaţe: - Tako je čudno što se zoveš Henry.
- Oh? - kaţe Henry. - A zašto?
Nancy mu ispriča kako smo kao djevojčice jednom prespavale kod Mary Christine, kako smo prizivale duhove i kako je bilo rečeno da ću se ja udati za nekoga po imenu Henry. Henry izgleda impresionirano. - Doista? - upita me.
- Hm, da. - Odjednom osjetim hitnu potrebu po-piškiti se. - Oprostite - kaţem odvojivši se od skupine i ne obazirući se na Henryjev izraz preklinjanja. Dok trčim uz stepenice, Helen mi je za petama. Moram joj zatvoriti vrata u lice kako bih je zaustavila.
- Otvori, Clare - kaţe ona drmajući kvaku. Ne ţurim. Popiškim se, operem ruke, popravim ruţ. - Clare -progunđa Helen - otići ću dolje i ispričati tvojem dečku svaku odvratnu stvar koju si učinila u ţivotu ne otvoriš li odm... - Otvorim vrata, a Helen zamalo padne u kupaonicu.
- Dobro, Clare Abshire - kaţe Helen prijeteći. Zatvori vrata. Ja sjednem na rub kade, a ona se nasloni na umivaonik i nadvije nada mnom u svojim salonkama. -Priznaj. Sto se uistinu događa s tobom i tim Henryjem? Stajali ste ondje i ispričali gomilu laţi. Nisi ti tog tipa upoznala prije tri mjeseca, poznaješ ga godinama! U čemu je tajna?
Uistinu ne znam kako početi. Bih li Helen trebala reći istinu? Ne. Zašto ne? Koliko ja znam, Helen je Henryja vidjela samo jednom, a on nije izgledao bitno drugačije nego sada. Volim Helen. Snaţna je, luda, teško ju je prevariti. No znam da mi ne bi povjerovala da joj kaţem Helen, on putuje kroz vrijeme. Da bi u to povjerovao, čovjek to mora vidjeti..
- Dobro - kaţem sabravši se. - Da, dugo ga poznajem.
- Koliko dugo?
- Od moje šeste godine.
Helen izbeči oči poput lika u crticu. Nasmijem se.
- Zašto... kako... dobro, a koliko dugo izlaziš s njim?
- Ne znam. Postajalo je razdoblje kada su stvari bile na granici, ali ništa se nije događalo; hoću reći, Henry je bio prilično nepokolebljiva stava da se neće petljati s djetetom, a ja sam bila beznadno luda za njim...
- Ali... kako to da mi nikada nismo saznale za njega? Ne shvaćam zašto je sve trebalo drţati u takvoj tajnosti? Meni si mogla reći.
- Ti si na neki način znala. - Znam da je neuvjerljivo.
Helen se doima povrijeđenom. - Nije isto kao da si mi rekla;
- Znam. Oprosti.
- Hm. O čemu je, dakle, bila riječ?
- Pa, osam je godina stariji od mene. -I?
- Kada mi je bilo dvanaest godina, a njemu dvadeset to jest bio problem. - Da i ne govorimo kad je meni bilo šest, a njemu četrdeset.
- Još uvijek ne kuţim. Shvaćam da nisi ţeljela da tvoji roditelji znaju da se igraš Lolite s njegovim Humbertom Humbertom, ali ne shvaćam zašto nisi mogla reći nama. Nama bi to bilo totalno napeto. Hoću reći, toliko smo te ţalile i brinule se zbog tebe i pitale se zašto si takva opatica... - Helen odmahne glavom. - A ti si se cijelo to vrijeme ševila s Mariom Knjiţničarem...
Ne mogu si pomoći, zacrvenim se. - Nisam se cijelo vrijeme ševila s njim.
- Ma daj.
- Doista! Ĉekali smo dok nisam navršila osamnaest godina. Učinili smo to na moj rođendan.
- Ĉak i ako je tako - započne Helen, ali se na vratima začuje snaţno kucanje, a duboki muški glas zapita: - Hoćete li brzo završiti, cure?
- Nastavlja se - prosikće Helen dok izlazimo iz kupaonice uz pljesak petoro momaka koji u hodniku stoje u redu.
Henryja pronađem u kuhinji. Strpljivo sluša jednog od Laurinih neobjašnjivih sportskih prijatelja kako blebeće o nogometu. Uhvatim pogled njegove plavokose djevojke s okruglim nosićem te ga ona udalji kako bi uzeli još jedno piće.
Henry kaţe: - Vidi, Clare, bebe punkeri! - Pogledam, a on pokazuje Jodie, Laurinu četrnaestogodišnju sestru, i njezinog dečka, Bobbyja Hardgrovea. Bobby ima zelenu irokez frizuru, posve razderanu majicu sa sigurnos-nicama, a Jodie pokušava izgledati kao Lydia Lunch, ali umjesto toga izgleda jednostavno kao rakun koji danas ima problema s frizurom. Na neki način izgledaju kao da su na zabavi u povodu Halloweena, a ne Boţića. Izgledaju napušteno i na oprezu. Henry je, međutim, oduševljen. - Isuse. Koliko im je godina, dvanaestak?
- Ĉetrnaest.
- Da vidimo, četrnaest, od devedeset jedan, to znači da su... Boţe mili, rođeni su 1977. Osjećam se starim. Trebam još jedno piće. - Laura prolazi kroz kuhinju drţeći pladanj s koktelima od votke i ţelea. Henry uzme dva i strusi ih u brzom slijedu, a onda napravi grimasu. - Uh. Kako odvratno. - Ja se nasmijem. - Sto misliš, što slušaju? - kaţe Henry.
- Ne znam. Zašto im ne priđeš i ne pitaš ih? Henry izgleda prestrašeno. - O, ne bih to mogao.
Preplašio bih ih.
-Ja mislim da se ti bojiš njih.
- Pa, moţda imaš pravo. Izgledaju tako krhko, mlado i zeleno poput mladog graška ili nečeg sličnog.
- Jesi li se ti ikad tako oblačio?
Henry podrugljivo frkne. - Što misliš? Naravno da nisam. Ta se djeca povode za britanskim punkom. Ja sam američki punker. Ne, moj se izgled više kretao u smjeru Richarda Hella.
- Zašto ne porazgovaraš s njima? Izgledaju usamljeno.
- Moraš doći i ti, upoznati nas i drţati me za ruku. Oprezno se uputimo preko kuhinje, poput Levi-Straus-sa koji se pribliţava dvojici ljudoţdera. Jodie i Bobby imaju onaj izraz borbenosti ili straha koji se viđa na jelenu na Nature Channelu.
- Hm, bok, Jodie, bok Bobby.
- Bok, Clare - kaţe Jodie. Poznajem Jodie cijeli njezin ţivot, no ona odjednom izgleda stidljivo te zaključim da je neo-punk odjeća zacijelo Bobbyjeva zasmisao.
- Izgledate kao da vam je, hm, dosadno, pa sam vam dovela Henryja da ga upoznate. Njemu se sviđa vaša odjeća.
- Bok - kaţe Henry kojemu je izrazito neugodno. -Zanimalo me... to jest, pitao sam se, što slušate?
- Slušamo? - ponovi Bobby.
- Znaš... muziku. Koju muziku slušate?
Bobby se razvedri. - Pa, Sex Pistolse - kaţe on i zastane.
- Naravno - kaţe Henry kimajući. - A Clash?
- Da. I, hm, Nirvanu...
- Nirvana je dobra - kaţe Henry.
- Blondie? - kaţe Jodie kao da bi njezin odgovor mogao biti pogrešan.
- Ja volim Blondie - kaţem ja. - A Henry voli Deborah Harry.
- Ramones? - kaţe Henry. Oni sloţno kimnu. - A Patti Smith?
Jodie i Bobby gledaju tupo.
- Iggyja Popa?
Bobby odmahne glavom. - Pearl Jam - pokuša Bobby.
Ja interveniram. - Ovdje nemamo baš neku radiostanicu - kaţem Henryju. - Nema načina da otkriju te stvari.
- Oh - kaţe Henry. Zastane. - Hoćete li da vam za-pišem neke od stvari koje moţete slušati? - Jodie slegne ramenima. Bobby kimne ozbiljna i uzbuđena izraza. Ja prekapam po torbici u potrazi za papirom i kemijskom. Henry sjedne za kuhinjski stol, a Bobby preko puta njega. - Dobro - kaţe Henry. - Morate se vratiti u šezdesete, je li tako? Počnite s Velvet Undergroundom iz New Yorka. A onda, tu u Detroitu, imate MC5, Iggy Popa i Stooges. Onda se vraćate u New York gdje su New York Dollsi i Heartbreakersi...
- Tom Petty? - kaţe Jodie. - Ĉuli smo za njega.
- Hm, ne, ovo je potpuno druga grupa - kaţe Henry. - Većina članova umrla je još u osamdesetima.
- U avionskoj nesreći? - upita Bobby.
- Od heroina - ispravi ga Henry. - Kako bilo, tu su još Television, Richard Hell i Voidoidsi i Patti Smith.
- Talking Headsi - dodam ja.
- Hm. Ne znam. Bi li doista i njih svrstala u punk?
- Bili su tu.
- Dobro - Henry ih doda popisu. - Talking Heads. Onda se priča seli u Englesku...
- Mislio sam da je punk nastao u Londonu - kaţe Bobby.
- Ne. Naravno - kaţe Henry odgurnuvŠi stolac. -Neki ljudi, medu kojima sam i ja, smatraju da je punk samo najnovija manifestacija tog, tog duha, osjećaja da stvari ne štimaju i da je sve zapravo tako loše da jedino moţemo reći zajebi sve to i to veoma glasno stalno ponavljati sve dok nas netko ne zaustavi.
-Da- kaţe Bobby tiho dok mu lice gori gotovo vjerskim ţarom pod nazubljenom kosom. - Da.
- Kvariš maloljetnika - kaţem ja Henryju.
- O, došao bi on do toga i bez mene. Zar ne?
- Pokušavao sam, ali to ovdje nije Iako.
- To uvaţavam - kaţe Henry. Proširi popis. Bacam pogled preko njegova ramena. Sex Pistols. Clash, Gang of Four, Buzzcocks, Dead Kennedys, X, Mekons, Raincoats, Dead Boys, New Order, Smiths, Lora Logic, Au Pairs, Big Black, PiL, Pixies, Breeders, Sonic Youth...
- Henry, oni ovdje neće moći naći ništa od toga. -On kimne i na dnu lista naţvrlja telefonski broj i adresu Vintage Vinyla. - Imaš gramofon, je li tako?
- Roditelji mi ga imaju - kaţe Bobby. Henry se leđne.
- Što ti se stvarno sviđa? - pitam ja Jodie. Ĉini mi se kao da ispala iz razgovora za vrijeme obreda muškog zbliţavanja koji obavljaju Henry i Bobby.
- Prince - prizna. Henry i ja se glasno iznenadimo, a ja počnem pjevati 1999. što glasnije mogu. Henry poskoči te počnemo miješati bokovima po kuhinji. Laura nas začuje i otrči staviti ploču i tako ni iz čega počne ples.
HENRY: Vraćamo se s Laurine zabave u kuću Clarinih roditelja. Clare kaţe: - Uţasno si tih.
- Razmišljao sam o onim klincima. Bebama punkerima.
- O, da. Što s njima?
- Pokušavao sam shvatiti što bi navelo tog klinca...
- Bobbyja.
- ...Bobbyja da regresira, zakači se za muziku koja je skladana godinu prije no što se rodio...
- Ja sam se uistinu palila na Beatlese - naglasi Clare. - Raspali su se godinu prije no što sam se rodila.
- Da, i? Sto to znači? Ţelim reći da si se trebala onesvještavati na Depeche Mode, Stinga ili nekog sličnog. Bobby i njegova djevojka trebali bi slušati Cure ako se ţele dotjerivati. Umjesto toga, oni su nabasali na punk o kojem ništa ne znaju...
- Sigurna sam da to uglavnom rade zato što ţele naljutiti roditelje. Laura mi je pričala kako njezin tata ne ţeli pustiti Jodie iz kuće tako odjevenu. Ona sve stavi u ruksak i presvuče se u WC-u u školi - kaţe Clare.
- Ali to su u ono doba svi činili. Riječ je o potvrđivanju vlastite individualnosti, to razumijem, ali zašto zagovarati individulanost 1977.? Trebali bi nositi kockasti flanel.
- Zašto to tebe muči? - kaţe Clare.
- Deprimira me. Podsjeća me da je trenutak kojem sam ja pripadao mrtav i to ne samo mrtav, nego i zaboravljen. Tih stvari uopće nema na radiju, ne shvaćam zašto. Kao da se to nikada nije dogodilo. Zato se uzbudim kada vidim djecu koja se pretvaraju da su punkeri jer ne ţelim da sve to jednostavno nestane.
- Pa - kaţe Clare - ti se uvijek moţeš vratiti. Većina je ljudi zalijepljena za sadašnjost; ti se tom vremenu moţeš stalno vraćati.
Razmislim o tome. - To je jednostavno tuţno, Clare. Ĉak i kad uspijem učiniti nešto uistinu sjajno, kao kad, primjerice, odem na koncert koji sam prvi put propustio, moţda grupe koja se raspala ili je netko umro, tuţno ih je gledati zato što znam što će se dogoditi.
- Ali, kako se to razlikuje od ostatka tvog ţivota?
- Nikako. - Stigli smo do privatne ceste koja vodi do Clarine kuće. Clare skrene.
- Henry? -Da?
- Da moţeš sada prestati... prestati putovati kroz vrijeme i da nema posljedica, bi li to ţelio?
- Da mogu sada prestati, ali tebe ipak upoznati?
- Već si me upoznao.
- Da. Prestao bih. - Pogledam Clare, slabo vidljivu u tamnom autu.
- To bi bilo zabavno - kaţe ona. - Ja bih imala sva ta sjećanja koja ti nikada ne bi ni prikupio. Bilo bi kao da sam s nekim tko ima amneziju. Tako se osjećam otkad smo došli ovamo.
Nasmijem se. - U budućnosti me, znači, moţeš gledati kako nesigurno ulazim u svaku uspomenu sve dok ih ne kompletiram. Dok ih sve ne sakupim.
Ona se nasmiješi. - Valjda. - Clare uđe na kruţni tok i zaustavi se ispred kuće. - Dome, slatki dome.
Poslije, nakon što smo se tiho uvukli u naše odvojene sobe, ja obukao pidţamu, oprao zube, ušuljao se u Clarinu sobu, ovaj se put sjetio zaključati vrata, toplo nam je u njezinu uskom krevetu, a ona prošapće: - Ne bih ţeljela da to propustiš.
- Propustim što?
- Sve što se dogodilo. Kada sam bila dijete. Hoću reći, sve se to samo napola dogodilo, zato što ti još nisi tamo. Tek kada se to tebi dogodi, postat će stvarno.
- Na dobrom sam putu. - Pređem rukom preko njezina trbuha i spustim je među njezine noge. Clare zaskviči.
- Psst.
- Ruka je ti je ledena.
- Oprosti. - Sevimo se oprezno, tiho. Kada napokon dosegnem vrhunac, on je toliko intenzivan da me spo-padne uţasna glavobolja te se na trenutak prestrašim da ću nestati, no to se ne dogodi. Umjesto toga leţim u Clarinom zagrljaju, škiljeći od boli. Clare hrče ispuštajući tihe ţivotinjske zvukove, a meni se čini da mi glavom prolaze buldoţeri. Ţelim svoj krevet, svoj stan. Dome, slatki dome. Ništa nije ravno domu. Vodite me kući seoske ceste. Dom je tamo gdje je srce. No moje srce je tu. Stoga sam, zacijelo, doma. Clare uzdahne, okrene glavu i utihne. Bok, dušo, doma sam. Doma sam.

http://www.book-forum.net

24Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 10:02 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
CLARE: Vedro je hladno jutro. Doručak je pojeden. Stvari su u autu. Mark i Shannon već su otišli s tatom na aerodrom u Kalamazoo. Henry se u predvorju oprašta od Alicije; ja otrčim do mamine sobe.
- Oh, zar je tako kasno? - upita ona kada me je ugledala u kaputu i čizmama. - Mislila sam da ćete ostati na ručku. - Mama sjedi za radnim stolom koji je uvijek pokriven komadima papira pokrivenim njezinim raskošnim rukopisom.
- Na čemu radiš? - Što god to jest, puno je prekriţenih riječi i črčkarija.
Mama okrene stranicu. Veoma je tajnovita po pitanju svojeg pisanja. - Ni na čemu. To je pjesma o vrtu pod snijegom. Uopće mi ne uspijeva. - Mama ustane, priđe prozoru. - Ĉudno kako pjesme nikada nisu lijepe kao pravi vrt. Moje pjesme.
Ne mogu komentirati jer mi mama nikada nije dopustila da pročitam neku njezinu pjesmu te kaţem: -Pa, vrt jest lijep — a ona mahnuvši rukom odbije kompliment. Pohvala mami ne znači ništa, ne vjeruje joj. Samo joj kritika moţe zarumenjeti obraze i privući pozornost. Da sam rekla nešto omalovaţavajuće, zauvijek bi to zapamtila. Uslijedi neugodna stanka. Shvatim da čeka da odem kako bi se mogla vratiti pisanju.
- Bok, mama - kaţem. Poljubim njezino hladno lice i pobjegnem.
HENRY: Na cesti smo oko sat vremena. Miljama su je obrubljivale pinije; sada samo na ravnici punoj ograda od bodljikave ţice. Neko vrijeme nijedno od nas nije progovorilo. Ĉim sam to primijetio tišina postane čudna, a ja nešto kaţem.
- Nije bilo tako loše. — Glas mi je pretjerano veseo, pretjerano glasan u malom autu. Clare ne odgovori te je pogledam. Ona plače; suze joj klize niz obraze dok vozi, a pretvara se da ne plače. Nikada nisam vidio Clare da plače, a nešto me u njezinim tihim stoičkim suzama liši odvaţnosti. - Clare. Clare... moţda bi se mogla zaustaviti na minutu? - Ne pogledavši me, ona uspori, popne se na rub ceste i zaustavi se. Negdje smo u In-diani. Nebo je plavo, a na polju uz cestu mnogo je kra-va. Clare se čelom nasloni na upravljač i dugo i nepravilno udahne
- Clare. - Obraćam se straţnjem dijelu njezine glave. - Clare, oprosti. Je li... jesam li nešto zajebao? Sto se dogodilo? Ja...
- Nije problem u tebi - kaţe ona pod koprenom svoje kose. Sjedimo tako nekoliko minuta.
- Što je onda? - Clare odmahne glavom, a ja sjedim i zurim u nju. Naposljetku skupim dovoljno hrabrosti da je dotaknem. Pomilujem je po kosi, osjetivši kosti njezina vrata i kraljeţnice kroz debele drhtave valove. Ona se okrene, a ja je nespretno zagrlim preko odvojenih sjedišta. Clare sada snaţno plače tresući se.
Onda utihne. Zatim kaţe. - Prokleta mama.
Poslije sjedimo u prometnoj guţvi na autocesti Dan Ryan i slušamo Irmu Thomas. - Henry? Je li... je li ti strašno smetalo?
- Što? - upitam misleći na Clarin plač.
No ona kaţe: - Moja obitelj? Je li... jesu li ti se učinili...
- Bili su krasni, Clare. Doista su mi se svidjeli. Posebno Alicia.
- Ponekad ih poţelim jednostavno gurnuti u jezero Michigan i gledati kako tonu.
- Hm, to mi je poznato. Mislim da su me tvoj tata i brat već vidjeli. A Alicia je rekla nešto uistinu čudno kad smo odlazili.
- Jednom sam te vidjela s tatom i Markom. A Alicia te definitivno jednom vidjela u podrumu kada joj je bilo dvanaest godina.
- Hoće li to biti problem?
- Ne, zato što je objašnjenje prečudno da bi itko u njega povjerovao. - Oboje se nasmijemo, a napetost koja se vozila s nama cijelim putem do Chicaga nestane. Promet se počne ubrzavati. Ubrzo se Clare zaustavi ispred moje zgrade. Uzmem torbu iz prtljaţnika i gledam kako Clare odlazi i klizi niz Dearborn, a meni se stegne u grlu. Nekoliko sati poslije shvatim da je ono što osjećam usamljenost, a s Boţićem smo završili do sljedeće godine.

http://www.book-forum.net

25Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Empty Re: Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Uto Maj 15, 2012 10:02 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
DOM JE ONDJE GDJE OBORIŠ GLAVU
subota, 9. svibnja 1992. (Henryju je 28 godina)
HENRY: Zaključio sam da je najbolja strategija izravno pitati, odgovorio on s da ili ne. Ravenswoodom idem do tatinog stana, doma moje mladosti. U posljednje vrijeme nisam mnogo dolazio; tata me rijetko poziva, a ja nisam sklon pojaviti se nenajavljen što se upravo spremam učiniti. No što očekuje ako se ne javlja na telefon? Silazim na Westernu i Lawrenceom idem prema zapadu. Kuća s dva stana je na Virginiji; straţnji trijem gleda na rijeku Chicago. Dok u predvorju prtljajući traţim ključeve, gospođa Kim proviri kroz vrata i kra-domice mi da znak da uđem. Uznemiren sam; Kimy je obično vrlo srdačna, glasna i topla i iako o nama zna sve što se moţe znati, nikada se ne upliće. Gotovo nikad. Zapravo je prilično uključena u naše ţivote, ali nama se to sviđa. Osjećam da je uistinu uznemirena.
- Bi li Colu? - Ona već stupa prema kuhinji.
- Da. - Odloţim naprtnjaču pokraj ulaznih vrata i odem za njom. U kuhinji otvori metalnu polugu starinske posude za led. Uvijek se divim Kimynoj snazi. Ima sigurno sedamdeset godina, a meni izgleda posve isto kao kad sam bio mali. Mnogo sam vremena provodio u stanu ispod nas pomaţući joj spremati večeru za gospodina Kima (koji je umro prije pet godina), čitajući, pišući domaće zadaće i gledajući televiziju. Sjednem za kuhinjski stol, a ona preda me postavi čašu Coca-cole do ruba napunjenu ledom. Ona ima do polovine ispijenu instant kavu u jednoj od onih šalica od engleske fine keramike s kolibrićima naslikanim oko ruba. Sjećam se kada mi je prvi put dopustila da popijem kavu iz jedne od tih šalica; bilo mi je trinaest godina. Osjećao sam se odraslim.
- Dugo te nisam vidjela, prijatelju.
Joj! - Znam. Oprosti... u posljednje mi vrijeme vrijeme nekako brzo prolazi.
Procjenjuje me. Kimy ima prodorne crne oči koje izgledaju kao da mogu prodrijeti u skrivene zakutke moga mozga. Njezino bezizraţajno korejsko lice krije sve osjećaje sve dok ne poţeli da ih čovjek vidi. Izvanredno igra bridţ.
- Jesi li putovao kroz vrijeme?
- Ne. Zapravo, već mjesecima nisam nigdje bio. To je divno.
- Imaš li djevojku? Nasmiješim se.
- Ho, ho. Dobro, sve mi je to poznato. Kako se zove? Kako to da je nisi doveo?
- Zove se Clare. Htio sam je dovesti nekoliko puta, ali on me uvijek odbije.
- Nisi je htio dovesti k meni. Dođi ovamo pa će i Richard doći. Jest ćemo patku s bademima.
Impresioniran sam, kao i obično, vlastitom tupošću. Gospođa Kim zna kako na savršen način riješiti sve društvene teškoće. Moj otac ne preza od toga da se prema meni ponaša kao mamlaz, no potrudit će se kadgod je u pitanju gospođa Kim, što bi i trebao, budući da je velikim dijelom podigla njegovo dijete i vjerojatno mu ne naplaćuje trţišnu najamninu.
- Ti si genije.
- Da, jesam. Kako to, pitam ja tebe, ne dobijem MacArthurovu stipendiju?
- Ne znam. Moţda ne izlaziš dovoljno iz kuće. Mislim da se oni iz MacArthura ne motaju po tombolama.
- Ne, oni su već dobili dovoljno para. Kada se, onda, ţeniš?
Cola mi izađe na nos koliko se jako nasmijem. Kim zateturavši ustane i počne me udarati po leđima. Smijeh popusti te ona mrzovoljno ponovno sjedne. - Što je tako smiješno? Samo pitam. Mogu pitati, ha?
- Ma ne, nije to... hoću reći, ne smijem se tome zato što je komično, smijem se zato što mi čitaš misli. Došao sam zamoliti tatu da mi da mamino prstenje.
- Ooooo. Ĉovječe, ne znam. Isuse, ţeniš se. To je divno! Hoće li ona pristati?
- Mislim da hoće. Siguran sam devedeset devet posto.
- To je dosta dobro. Nisam, međutim, sigurna za mamino prstenje. Vidiš, htjela sam ti reći... - pogled podigne prema stropu - tata ti nije baš dobro. Puno viče, baca stvari i ne vjeţba.
- Oh. To baš nije potpuno iznenađenje. Ali nije dobro. Jesi li u posljednje vrijeme bila gore? - Kim obično provodi dosta vremena u tatinom stanu. Mislim da
ga potajice čisti. Vidio sam kako prkosno pegla njegove košulje za smoking izazivajući me da to prokomentiram.
- Ne pušta me unutra! - Na rubu je suza. To je vrlo loše. Moj tata sigurno ima svojih problema, ali je čudovišno što dopušta da oni utječu na Kimy.
- Ali kada nije tamo? - Obično se pretvaram kako ne znam da Kimy ulazi i izlazi iz tatinog stana bez njegova znanja; ona se pretvara kako takvo što ne bi nikada učinila. No sada, kada više tu ne ţivim, zapravo sam joj zahvalan. Netko ga mora drţati na oku.
Na licu joj je izraz krivnje, lukavstva i blage uznemirenosti zato što sam to spomenuo. - Dobro. Da, jednom sam ušla zato što sam zabrinuta za njega. Smeće je posvuda; nastavi li tako, doći će mu bube. U hladnjaku ima samo pivo i limune. Na krevetu mu je toliko odjeće da mislim kako u
njemu ni ne spava. Ne znam što radi. U tako ga lošem stanju nisam vidjela otkad ti je mama umrla.
- O Boţe. Što misliš? - Iznad naših glava začuje se snaţan tresak što znači da je tati nešto palo na kuhinjski pod. Vjerojatno upravo ustaje. - Mislim daje najbolje da odem gore.
- Da. - Kimy je sjetna. - Tvoj tata je tako drag čovjek; ne znam zašto se dovodi do tog stanja.
- Alkoholičar je. Alkoholičari to rade. To im stoji u opisu posla: raspadni se, a onda se nastavi raspadati.
Ona uperi svoj ubojiti pogled u mene. - Kad smo kod posla...
- Da? - Sranje.
- Mislim da ne radi.
- Nije sezona. Ne radi u svibnju.
- Oni su na turneji po Europi, a on je ovdje. A zadnja dva mjeseca nije ni platio najamninu.
Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo. - Kimy, zašto me nisi nazvala? To je strašno. Isuse. - Ustanem i odem hodnikom; zgrabim naprtnjaču i vratim se u kuhinju. Prekapam po njoj i pronađem čekovnu knjiţicu. - Koliko ti duguje?
Gospođi Kim uţasno je neugodno. - Ne, Henry, nemoj... on će platiti.
- Moţe mi vratiti. Hajde, frend, u redu je. Sada gukni, koliko?
Ne gleda u mene. - Tisuću i dvjesto dolara - kaţe ona tihim glasom.
- To je sve? Što radiš, prijateljice? Vodiš li filantropsko društvo za pomoć samovoljnih DeTambleovih? -Ispunim ček i gurnem ga pod njezin tanjurić. - Unovči ga ili ću te potraţiti.
- Onda ga neću unovčiti pa ćeš me morati posjetiti.
- Posjetit ću te i tako i tako. - Posve me izjeda griţnja savjesti. - Dovest ću Clare.
Kimy mi se široko osmjehne. - Nadam se. Bit ću ti djeveruša, je li tako?
- Ne dovede li se tata u red, ti me moţeš i predati mladoj. To je, zapravo, odlična ideja: ti me moţeš otpratiti do oltara gdje će me čekati Clare u smokingu, a orguljaš će svirati Lohengrina...
- Bolje da kupim haljinu.
- Ne kupuj nikakve haljine dok ti ne kaţem da je to gotova stvar. - Uzdahnem. - Bolje mi je poći gore i porazgovarati s njim. - Ustanem. U kuhinji gospođe Kim
osjećam se, iznenada, golemim, kao da sam u svojoj staroj osnovnoj školi i čudim se veličini klupa. Ona polako ustane i otprati me do vrata. Zagrlim je. Na trenutak se čini krhkom i izgubljenom te se zapitam kakav je njezin ţivot, dani čišćenja, rada u vrtu i igranja bridţa koji se prelijevaju jedan u drugi, no onda me opet zatrpaju moje brige. Brzo ću se vratiti; ne mogu se cijeli ţivot skrivati u krevetu s Clare. Kim gleda kako otvaram tatina vrata.
- Ej, tata? Jesi li doma? Stanka, a onda: - ODLAZI.
Popnem se uz stube, a gospođa Kim zatvori vrata.
Prvo me pogodi smrad: nešto unutra trune. Dnevna soba je poharana. Gdje su sve knjige? Moji su roditelji imali tone knjiga o glazbi i povijesti, romana na francuskom, njemačkom, talijanskom: gdje su? Ĉak se i zbirka ploča i CD-ova doima manjom. Pod posvuda pokrivaju papiri, tiskane reklame, novine, partiture. Klavir moje majke obloţen je prašinom, a na prozorskoj dasci stoji vaza s davno umrlim mumificiranim gladio-lama. Krećem se hodnikom i pogledavam sobe. Krajnji kaos; odjeća, smeće, još novina. U kupaonici ispod umivaonika leţi boca Micheloba, a sjajni suhi sloj piva ulaštio je pločice.
Moj otac sjedi u kuhinji za stolom meni okrenut leđima i gleda kroz prozor rijeku. Uđem, a on se ne okrene. Sjednem, a on me ne pogleda. No ne ustane i ne ode te to shvatim kao znak da razgovor moţe krenuti.
- Bok, tata. Tišina.
- Upravo sam vidio gospođu Kim. Kaţe da nisi baš najbolje.
Tišina.
- Ĉujem da ne radiš.
- Svibanj je.
- Kako to da nisi na turneji?
On me napokon pogleda. Ispod tvrdoglavosti krije se strah. - Na bolovanju sam.
- Otkad?
- Od oţujka.
- Na plaćenom bolovanju? Tišina.
- Jesi li bolestan? Što je?
Mislim da će me ignorirati, ali on mi odgovori ispruţivši ruke. Tresu se kao od nekog svog majušnog potresa. Napokon je uspio. Dvadeset dvije godine odlučnog ispijanja alkohola i on je uništio svoju sposobnost sviranja violine.
- O, tata. O, Boţe. Što kaţe Stan?
- On kaţe da je to to. Ţivci su pukli i neće se oporaviti.
- Isuse. - Jednu nepodnošljivu minutu gledamo jedan drugoga. Lice mu je tjeskobno te počinjem shvaćati: nema ništa. Nije ostalo ništa za što bi se uhvatio, što bi ga odrţalo, što bi bio njegov ţivot.
Prvo mama, onda njegova glazba, nestala, nestala. Nikad mu nisam bio baš vaţan te moji zakašnjeli napori neće ništa značiti. -Što sada?
Tišina. Sada ništa.
- Ne moţeš samo stajati i piti sljedećih dvadeset godina.
On gleda u stol.
- Što je s tvojom mirovinom? Socijalnim? Zdravstvenim? Društvom alkoholičara?
Ništa nije učinio, pustio je da sve potone. Gdje sam ja bio?
- Platio sam ti najamninu.
- O. - Zbunjen je. - Zar je nisam platio?
- Ne. Dugovao si najamninu za dva mjeseca. Gospodi Kim bilo je vrlo neugodno. Nije mi htjela reći i nije htjela da joj dam novac, ali nema smisla da tvoji problemi postanu njezini.
-Jadna gospođa Kim. - Suze se slijevaju niz obraze moga oca. Star je. Nema druge riječi. Pedeset sedam mu je godina, a starac je. Sada nisam ljut. Zao mi ga je i bojim se za njega.
- Tata. - Ponovno me pogleda. - Slušaj. Moraš mi dopustiti da učinim nešto za tebe, dobro? - Odvrati pogled i ponovno pogleda kroz prozor neusporedivo zanimljivija stabla na drugoj strani rijeke. - Moraš mi dopustiti da vidim dokumente u vezi tvoje mirovine, bankovne izvatke i sve to. Moraš meni i gospođi Kim dopustiti da očistimo stan. I moraš prestati piti.
-Ne.
- Što ne? Sve ili samo dio?
Tišina. Počinjem gubiti strpljenje te odlučim promijeniti temu. - Tata. Oţenit ću se. Sada imam njegovu pozornost.
- Za koga? Koja bi se udala za tebe? - Mislim daje to rekao bez zloće. Iskreno je radoznao. Izvadim novčanik i iz plastičnog dţepića Clarinu sliku. Na slici Clare spokojno gleda plaţu Lighthouse. Kosa joj poput zastave vijori na povjetarcu, a na ranojutarnjem svjetlu čini se da sjaji na pozadini od tamnog drveća. Tata uzme sliku i pomnjivo je prouči.
- Zove se Clare Abshire. Umjetnica je.
- Pa, lijepa je - kaţe on nevoljko. To je najbliţe roditeljskom blagoslovu koji ću dobiti.
- Volio bih... doista bih volio dati joj mamin zaručnički i vjenčani prsten. Mislim da bi to mama voljela.
- Kako ti to znaš? Vjerojatno je se jedva sjećaš.
Ne ţelim razgovarati o tome, no odjednom sam odlučan u nakani da bude po mome. - Redovito je viđam. Vidio sam je stotinu puta otkako je umrla. Vidim je kako šeta po četvrti, s tobom i sa mnom. Odlazi u park i uči partiture, kupuje, pije kavu s Marom u Tiji. Vidim je s ujakom Ishom. Vidim je u Juilliardu. Čujem je kako pjeva! - Tata me gleda razjapljenih usta. Uništavam ga, ali ne mogu stati. - Razgovarao sam s njom. Jednom sam stajao pokraj nje u pretrpanom vlaku i dodirivao je. - Tata plače. - Nije to uvijek prokletstvo. Ponekad je putovanje kroz vrijeme divna stvar. Morao sam je vidjeti, a ponekad je jednostavno vidim. Ona bi voljela Clare, ona bi ţeljela da budem sretan i osudila bi način na koji si sve sjebao zato što je umrla.
On sjedi za kuhinjskim stolom i plače. Plače ne po-krivši lice već samo spustivši glavu i pustivši da suze struje s njega. Neko ga vrijeme gledam, što je cijena koju plaćam zato što sam se razljutio. Onda odem u kupaonicu i vratim se s rolom toaletnog papira. On je na slijepo uzme i ispuše nos. Onda sjedimo nekoliko minuta.
- Zašto mi nisi rekao?
- Što ţeliš reći?
- Zašto mi nisi rekao da je moţeš vidjeti? Volio bih... da sam to znao.
Zašto mu nisam rekao? Zato što bi svaki normalan otac do sada shvatio da je neznanac koji se poput sablasti pojavljivao u ranim godinama njegova braka bio zapravo njegov abnormalni sin koji putuje kroz vrijeme. Zato što sam se bojao: zato što me mrzio jer sam preţivio. Zato što sam se u potaji mogao osjećati superiornim u odnosu na njega zbog nečega što je on doţivljavao kao grešku. Zbog ruţnih razloga poput tih.
- Zato što sam mislio da bi te to boljelo.
- O. Ne. Ne boli me... ja... dobro je znati da je ondje, negdje. Hoću reći... najgore je to stoje nema. Zato je dobro da je tamo negdje. Ĉak i ako je ja ne mogu vidjeti.
- Obično izgleda sretna.
- Da, bila je veoma sretna... mi smo bili sretni.
- Da. Bio si drugačija osoba. Uvijek sam se pitao kako bi bilo odrasti uz tebe da si ostao onakav kakav si bio onda.
On polako ustane. Ja ostanem sjediti, a on nesigurna koraka ode niz hodnik u svoju spavaću sobu. Ĉujem kako prekapa po sobi, a onda se polako vrati s malom satenskom vrećicom. Zavuče ruku u nju i izvuče tam-noplavu kutijicu za nakit. Otvori je i izvadi dva profinjena prstena. Na njegovoj dugačkoj drhtavoj ruci počivaju poput sjemenja. Tata stavi lijevu ruku preko desne u kojoj je prstenje i kratko vrijeme tako sjedi kao da su prstenovi krijesnice uhvaćene u njegove dvije ruke. Oči su mu zatvorene. Onda ih otvori i ispruţi desnu ruku: ja skupim ruke, a on okrene prstenje na moje dlanove u iščekivanju.
Zaručnički je prsten smaragd, a mutno svjetlo s prozora lomi se u njemu dajući mu zeleni i bijeli sjaj. Prstenje je srebrno i treba ga očistiti. Treba ga nositi, a ja znam pravu djevojku za to.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 3]

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Odri Nifeneger - Vremeplovčeva žena Beautiful-girl-look-up2-