Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 2:56 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

2 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 2:58 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Stavila sam ruke na vrat svojega brata i počela stiskati.
"Umri, čudovište, umri!" vikala sam.
Peter se izmaknuo iz mojega stiska. "Daj me pusti, Danielle", promrmljao je, trljajući se po
vratu. "Zabavna si kao uš."
Moja se prijateljica Addie nasmijala. Ona misli da je sve što Peter kaže jako smiješno.
"Znam što bismo mogle napraviti za školsko natjecanje u talentima", rekla sam joj.
"Čarobnjački trik. Mogle bismo učiniti da Peter nestane."
Peter mi je isplazio jezik. Bio je ljubičaste boje od grožđanog soka koji je pio. Mama se
pojavila u kuhinji noseći visoku hrpu naslaganih tanjura. Stavila ih je na šank, pokraj hrpe zdjelica i
šalica koje je raspakirala. Otpuhnula je pramen kose s čela i namršteno me pogledala. "Danielle,
prestani govoriti takve stvari o svojem malom bratu. Bilo bi ti užasno da mu se nešto dogodi."
"Da. Užasno", rekoh okrećući očima. "Ali bi me prošlo za minutu, dvije."
"Mama, znaš li što je Danielle rekla?" upitao je Peter tihim, povrijeđenim glasom. "Rekla je da
joj je rođendanska želja da bude jedino dijete!"
Mama me srdito pogledala. "Nisi to valjda stvarno rekla Peteru, zar ne?"
"Naravno da nisam", odgovorila sam, bijesno gledajući u Petera, koji se još pretvarao da je
povrijeđen. "Mislim, možda sam i rekla, ali u šali."
"Tvoje lice je šala!" reče Peter.
Addie se ponovo nasmijala.
Zašto ona misli da je Peter tako zabavan? Zašto svi moji prijatelji misle da je on tako presladak
i smiješan?
Mama me Ijutito pogledala suzivši oči. "Danielle, tebi je petnaest, a Peteru devet godina. Ti bi
trebala biti odraslija. Moraš paziti na njega."
"Nema problema", rekla sam. Podigla sam ruke kao da ću ga opet početi daviti. "Sa
zadovoljstvom ću se pobrinuti za njega!" bacila sam se prema njemu.
Peter se nasmijao, izmigoljivši se.
Bila je to zafrkancija kakva se stalno događa između braće i sestara. Nije to bilo ništa ozbiljno.
Sve je to bilo nevino i dobronamjerno.
Nisam imala pojma što će se dogoditi u sljedećih nekoliko dana.
Nisam imala pojma da ću zaista izgubiti brata.
Sve je počelo onoga dana kada je Addie došla vidjeti našu novu kuću.
Podigavši hrpu porculanskih tanjurića, mama ih je nosila prema ormariću iznad štednjaka.
"Danielle, hoćeš li mi pomoći raspakirati ove stvari?" upitala je. "Imamo još samo stotinjak kutija koje
moramo otvoriti."
"Ja ću raspakirati neke!" Peter se nestrpljivo ponudio. Popio je preostali sok od grožđa i bacio
limenku na šank.
"Sve ću ih raspakirati!"
Mama je odmahnula glavom. "Neću ih sve otvoriti sada. Samo one za kuhinju."
"Pusti me da pomognem!" gnjavio je Peter. Pokretom sam pokazala Addie da me prati. "Doći
ću ti pomoći čim pokažem Addie kuću", odgovorila sam mami. Addie je zabacila svoju plavu kosu u
repu preko ramena i skočila s kuhinjske stolice. "Jedva čekam da vidim vašu novu kuću, gospođo
Warner", rekla je vedro.
Addie je vrlo vedra djevojka. To je njezin stil. Čak nosi i vedre boje. Danas je imala svileni,
ružičasti prsluk preko plave majice i jarko narančaste, uske kapri hlače koje je kupila u nekom jeftinom
dućanu za dva dolara.
Užasne boje! No, Addie je uvijek izgledala sređeno. Perlice od crvenog i plavog stakla koje je
stalno nosila, zveckale su kad je hodala kuhinjom. Addie ima mnogo stila. Ja volim nekako obične i
jednostavne stvari. Moja je omiljena boja siva. Uz Addie se uvijek osjećam vedrije, samim tim što hoda
uz mene.
"Čekaj malo." Mama se ispriječila ispred Addie. "Zar si opet bušila uši?"
Addie je kimnula glavom.
Mama je pažljivo promatrala bijele i zlatne kolute na Addienim ušima. "Tri na svakom uhu?"
Addie je ponovno kimnula. "Da. Samo tri." Peter se progurao između mame i Addie. "Hej, mama,
mogu li si ja probušiti nos?"
Mamina usta su se otvorila, ali nikakav zvuk nije izašao. Podigla sam čekić koji je tata koristio.
"Dođi, Peter", rekla sam. "Ja ću ti pomoći."
Peter je opet isplazio svoj ljubičasti jezik.
"Prekini zezati Petera", reče mama.
"Buuu." Peter je trljao oči, pretvarajući se da plače. "Ozlijedila me je."
Ostavila sam čekić, zgrabila Addie za ruku i povukla je kroz kuhinjska vrata. "Dođi na veliko
razgledavanje kuće. Pokazat ću ti ovaj veličanstveni dvorac." Prekoračila sam preko hrpe tesarskog
alata.
"Pazite", mama je viknula za nama. "Štukatura na zidu u stražnjem hodniku upravo je obojena. I
tamo još nema nekoliko podnih dasaka."
"Pazit ćemo", rekla sam.
"Ja joj želim pokazati kuću!" viknuo je Peter, trčeći za mnom i Addie. "Možemo početi od moje
sobe. Imam super klupu pokraj prozora. Kad otpakiramo moj dalekozor, moći ću sjediti tamo i
špijunirati susjede. I imam ormar koji je veći od moje stare sobice. I mislim da ima tajni pretinac u
zidu!"
"Stvarno super", složila se Addie. Njezina duga kosa svezana u rep njihala se dok je hodala
prema prednjem stubištu.
"Peter, zašto ne pomogneš mami", predložila sam. "Ja ću pokazati Addie kuću. Možda možemo
poslije pogledati tvoju sobu."
"Nema šanse!" ciknuo je. "Addie želi prvo vidjeti moju sobu, zar ne?" Zalijepio joj se za ruku i
počeo vući. Addie se nasmijala. "Pa—"
"Peter?" mama ga je zvala iz kuhinje. "Peter? Možeš li doći? Stvarno mi treba tvoja pomoć."
Peter je zagunđao i pustio Addie. "Vratit ću se", promumljao je. "Nemojte pogledati moju sobu
bez mene." Ljutito je izašao, dok su se manšete njegovih vrećastih, širokih traperica stružući vukle po
podu.
Addie je odmahnula glavom. "Imaš tako slatkog brata." Okrenula sam očima. "Lako je to tebi
reći. Mene užasno iritira."
Smijuljila se. "Vi ste po svemu tako različiti. Ti si tako tiha i ozbiljna, a Peter stalno brblja.
Pogledaj ga. Crvena kosa. Jarko crvene naočale. Sve te pjegice i blijeda, bijela put. Izgleda kao
patuljak-vilenjak. A onda pogledaj sebe. Ti si tako tamna i izgledaš tako odraslo. Tamnosmeđe oči,
valovita smeđa kosa. Kao da niste iz iste obitelji."
"To je zato što Peter dolazi s Marsa", rekoh.
Addie je zastala na stubištu i s čuđenjem promatrala stare tapete koje su se već počele
odljepljivati, popucanu žbuku, te duge hodnike bez tepiha. "Koliko je uopće stara ova kuća?"
"Najmanje stotinu godina", rekla sam. "Grozan nered, zar ne?"
Addie je kimnula. "Tako nekako."
"Moji roditelji je zovu popravljanka", rekla sam. Stare podne daske škripale su mi pod
nogama. "Nikada se ne bi reklo da su je moji roditelji uređivali tjednima prije nego što smo se doselili."
"Pretpostavljam da će jednog dana izgledati vrlo lijepo", reče Addie, otresajući prašinu sa
svojih narančastih hlača. "Ali sada stvarno izgleda kao jeziva stara kuća iz filma strave."
"Pričaj mi o tome", uzdahnula sam. "Zapravo, najbolje u vezi s ovom kućom je to što je vrlo
velika. Ima toliko soba da ću se moći maknuti od Petera i mojih roditelja. Imat ću vlastiti prostor."
Naša stara kuća na drugoj strani grada bila je zaista mala.
"Daj da vidim tvoju sobu", reče Addie. Krenula je uza stube.
"Ne naslanjaj se previše na ogradu", upozorila sam je. "Malo je klimava."
Krenula sam za njom, ali onda zastala. "Oh, čekaj. Netko je ostavio podrumska vrata otvorena.
Ne želim da mačka ode dolje."
Addie je bila na pola stubišta. "Što je u podrumu?"
"Tko zna? Nisam još bila dolje. Previše je mračno i ima miris kao da je netko dolje umro."
Odskakutala sam niz hodnik i zaustavila se pred otvoreni podrumskim vratima. Zaškripala su
kad sam ih počela zatvarati.
Sledila sam se kad sam začula još neki zvuk. Stenjanje?
Tko bi mogao biti dolje?
Zadržala sam dah i osluškivala. Začula sam tihi zvuk struganja. Kao cipele po betonu. Koraci?
Primivši se za okvir vrata, nagnula sam se naprijed i provirila niz stube. Mrak. Bilo je tako
mračno da nisam vidjela gdje stube završavaju.
Začula sam još jedan prigušeni uzdah. Tako tih. Kao da dolazi izdaleka. I opet cipele kako
stružu po betonskom podu.
"Hej - je li netko tamo?" Pokušala sam upaliti svjetlo na prekidaču. Stisnula sam ga jedanput,
dvaput, tri puta. Ništa nije događalo.
"Peter? Jesi li to ti?" zvala sam. Glas mi je, u dubokoj mi stubišta, zvučao šuplje. "Peter?"
“Što? Mene zoveš, Danielle?" Peter je vikao iz kuhinje, »mama i ja raspakiravamo!"
U redu. Znači to nije bio Peter.
Nagnula sam se dublje u tamu. "Tata? Jesi li doma?"
Šaptala sam. Glas mi se slomio. "Tata? Jesi li to ti tamo dolje?" Pomno sam slušala. Sada je bila
tišina.
A onda sam čula uzdah. Dug i slabašan.
Opet struganje. I tih, mukli udarac.
A onda šapat... tako tih i dalek...
Šapat...
"Peter... mi čekamo... Peter..."
“Tko je tamo?" tiho sam zazvala. "Tko je?" Tišina.
"Je li netko zvao ime moga brata?"
Tišina.
"Silazim!" zaprijetila sam.
Tišina.
Pažljivo sam osluškivala još nekoliko sekundi. Tada sam zalupila podrumskim vratima.
Naslonivši se na njih leđima, pokušavala sam doći do daha.
Nema nikoga u podrumu, rekla sam sama sebi. Nisi to čula.
Sve stare kuće proizvode zvukove - sve vrste škripanja i stenjanja i uzdaha.
I šapta.
To svi znaju.
Rekla sam samoj sebi da me samo izbezumilo preseljenje, preseljenje u ovu golemu, jezivu
kuću. Rekla sam samoj sebi da mi se samo pričinilo da nešto čujem.
No, morala sam se uvjeriti. Duboko sam udahnula, odmaknula se od vrata, okrenula se i
ponovno ih povukla da se otvore.
"Hej!" povikala sam kad se vrata nisu htjela pomaknuti s mjesta. "Hej!"
Okretala sam tešku mjedenu kvaku i vukla. Onda sam je okretala na drugu stranu. Ponovno sam
duboko udahnula i povukla objema rukama, glasno stenjući.
Zaglavljeno. Vrata su sada bila potpuno zaglavljena.
"Danielle." Mamin glas me prestrašio. Poskočila sam. Proteturala je pokraj mene, boreći se s
težinom velike kutije.
"Zar je Addie već otišla?"
"Hm... ne", odgovorila sam. Otvorila sam usta da kažem mami za šapat u podrumu, ali sam ipak
odlučila da neću. Samo bi mi rekla da deset puta duboko udahnem i da se smirim. "Addie je još gore",
rekoh. "Još nisam počela s obilaskom kuće."
Požurila sam joj se pridružiti.
Našla sam Addie na kraju hodnika ispred sobe mojih roditelja. Prekriženih ruku, zurila je u
uokvirenu fotografiju na zidu.
"Možeš li vjerovati da je to prva stvar koju su moji roditelji objesili na zid u novoj kući?" rekoh
pomalo bez daha, od trčanja uza stube.
Addie je jače zaškiljila. "Što je to?"
"To je Peterov stari medvjedić", odgovorila sam.
"Ali... zašto?" upita Addie.
"Pa, znaš. Oni misle da je sve što Peter napravi preslatko." Prešla sam prstom po staklu ispod
kojeg je bila fotografija. "Peter je počeo nositi naočale još dok je bio jako mali. Imao je neku manu na
očnom mišiću, pa je morao nositi te majušne naočale. Svi su ga zvali Mali profesor. Preslatko, zar
ne?"
"Preslatko", Addie je ponovila kao jeka.
"Pa, jednog dana Peter se dogegao do sobe naših roditelja. Stavio je naočale na medvjedića.
Podigao ga je i rekao:
“Gledajte! Sada medvjedić može vidjeti kako sam sladak!'" Addie se nasmijala.
"Dobro. I bilo je u neku ruku zabavno", rekla sam. "Ali moji roditelji su potpuno poludjeli,
ushićeni zbog toga kako je Peter divan. I počeli su plakati."
"Vau", promrmljala je Addie.
"Možeš li vjerovati? Njima je to bila najslađa stvar koju su ikada vidjeli. I onda je moj tata
snimio fotografiju medvjedića na kojem su bile te male naočale i tako nisu nikada zaboravili taj
trenutak."
Addie je još nekoliko trenutaka gledala fotografiju, a onda se okrenula prema meni s osmijehom
na licu. "Ja mislim da je to baš slatka priča, Danielle."
Gurnula sam prst u grlo i počela proizvoditi zvukove kao da ću povraćati.
"Ja mislim da si ti ljubomorna", rekla je. Planula sam. "Tko, ja? Ljubomorna na tog gmizavca?
Zar je moguće da možeš izvaliti nešto tako glupo?" Podigla je obje ruke kao da se predaje. "Dobro,
dobro. Nisam tako mislila. Pokaži mi svoju sobu."
Osjećala sam se grozno. Nisam se željela svađati s najboljom prijateljicom. Osim toga, Addie se
ni s kim nikada ne svađa. Uvijek će radije popustiti i ispričati se, nego da se upušta u bilo kakve
prepirke.
Pokazala sam joj svoju sobu. Nisam ni znala kako je bezlična dok nisam unutra uvela Addie.
Zidovi su bili sivi, kao i tepih, samo što je tepih bio tamnije nijanse.
Sunce su sakrili tamni oblaci, pa je soba izgledala još mračnije. Jedino što je imalo boju bila je
Addieina jarka odjeća.
"Malo... malo ću je razvedriti", rekoh. "Znaš, stavit ću mnogo postera i drugih stvari."
Vidjela sam da se Addie muči da kaže nešto veselo. "Super soba za održavanje seansi", reče
naposljetku. Nasmijala sam se. "Ne baviš se valjda još onim čudnim 'razgovorima s duhovima', zar
ne?"
Prije nego što je uspjela odgovoriti, začula sam glasove izvana. Muške glasove.
Otrčala sam do prozora i pogledala u prednje dvorište. Staklo je bilo tako prljavo i prašnjavo da
se kroz njega jedva vidjelo. No, uspjela sam prepoznati dva dečka iz našeg razreda, Zacka Wheelinga i
Mojoa Dysona, koji su džogirali stazom.
"Hej! Ne mogu vjerovati!" uzviknula je Addie, stojeći odmah iza mene. U trenu je otišla do
zrcala na toaletnom stoliću i počela popravljati kosu, promatrajući se. Stvar je bila u tome da smo i ona
i ja bile totalno zatreskane u oba ta dečka. "Što oni rade ovdje?" upitala je Addie. "Jesi li ih ti pozvala
ili što?"
"Ni u ludilu", odgovorila sam, naginjući se prema zrcalu, brišući mrlju od prašine s obraza i
popravljajući kosu. Dok smo Addie i ja silazile, Peter je već bio otvorio vrata i dočekivao dvojicu
dječaka. "To ti je pravo ime? Mojo?"
Još s polovice stuba vidjela sam da se Mojo zacrvenio. On je jednostavno takav. Ako mu se
obratiš, zacrveni se. Neki klinci su takvi. Valjda imaju vrlo osjetljivu kožu ili tako nešto.
"Ne. To mi nije pravo ime", rekao je Peteru.
"A koje ti je pravo ime?" Peter je bio uporan. Mojo je još više pocrvenio. "Neću ti reći." Peter
nije htio odustati. On nikada ne odustaje. "Zašto nećeš? Zar je neko stvarno glupavo? Kao Archibald?"
Mojo i Zack su se nasmijali. "Kako je uspio pogoditi tvoje pravo ime, Archibalde?" reče Zack.
"Bok, Archibalde!" viknula je Addie.
Podigavši pogled, dečki su nas tek tada opazili.
"Hej", reče Zack, brzo nam salutirajući s dva prsta. Uvijek nas je tako pozdravljao. "Što je
novo?"
"Što vi radite ovdje?" upitala sam. Pitanje mi nije zvučalo onako kako sam htjela da zvuči.
"Donijeli smo vam poklon za useljenje", reče Mojo.
"Ali smo ga pojeli putem ovamo", dodao je Zack, cereći se. "Zapravo, bila su to dva Snickersa."
"Bili smo malo gladni", reče Mojo.
"Lijepo", uzdahnula sam, okrećući očima. "Pa, to je to." Mahnula sam rukom. "Naša nova
palača. Ona je—" Pogled mi je zapeo za nešto dolje u hodniku i tada sam ostala bez daha.
Podrumska vrata - nisu se mogla ni pomaknuti. Bila su zaglavljena.
A sada su ponovno bila širom otvorena.
Okrenula sam se prema Peteru. "Kako si uspio otvoriti podrumska vrata?"
Namrštio se. "Nisam ja. Nisam ih ni taknuo." Zurila sam u vrata. "Čudno."
"Dečki, idete li na utakmicu sljedeći petak?" upitala je Addie. "Možda bismo se mogli naći
poslije ili tako nešto?" Peter ih je prekinuo prije no što su uspjeli odgovoriti.
"Dobio sam novo računalo za rođendan. Sve je spojeno. Volite li Tomb Raidera? Imam novoga.
Poboljšan je. A pogodite što još imam? NFL nogomet za sljedeću godinu." Zack je ispustio mali
poklik. "Imaš novog Tomb Raidera? Je li dobar?"
Peter je kimnuo glavom. "Da. Odličan je. Grafika je nevjerojatna."
Mojo je stavio ruku oko Peterovih ramena. "Ti si moj KOMPA! Gdje je? Daj da ga
pogledamo." Tri dječaka progurala su se pokraj mene i Addie i krenula prema Peterovoj sobi. Nekoliko
sekundi poslije iza njih su se zalupila vrata.
Addie i ja ostale smo, kao u šoku, nepomično stajati u prednjem hodniku. "Što je sad to bilo?"
Addie upita naposljetku. "Zar smo nešto krivo rekle?"
"Peter ponovno napada", rekla sam, okrećući očima. "Ozbiljno. Postoji li način da postanem
jedinica?" Dva dana poslije osjećat ću se vrlo krivom što sam to rekla.
Dva dana nakon toga čula sam kucanje na vratima i moja noćna mora je počela.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

3 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:00 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
U nedjelju ujutro roditelji su se spremali za jedno od svojih kratkih poslovnih putovanja. Kao i obično,
mama je spakirala cijelu putnu torbu dok je tata još odlučivao koje će kravate ponijeti.
Naslonjena na vrata njihove sobe, promatrala sam mamu kako slaže stvari. Žute zrake jutarnjeg
sunca probijale su se kroz zavjese, stvarajući linije po još nepospremljenom krevetu.
Peter je skakao gore-dolje po madracu, zbog čega je i kufer odskakivao. "Zašto ja ne mogu ići?"
pitao je. "Zašto me nikada ne povedete sa sobom?"
Mama se namrštila. "Sutra imaš jednu malu sitnicu zvanu škola", rekla je nježno.
"Nadoknadit ću", navaljivao je Peter. "Zašto ne mogu i ja ići? Zašto uvijek moram ostati kod
kuće s Danielle? Ona će ionako pozvati svoje prijatelje na tulum i reći mi da se gubim!"
"Čekaj malo, Peter—" povikala sam. "To uopće nije istina!"
Tata me mrko pogledao. "Priređuješ tulum večeras?"
"Naravno da ne", odgovorila sam, bijesno pogledavši Petera. Tada sam sarkastično dodala:
"Provest ću cijelo svoje vrijeme dobro se brinući za svog slatkog, malog brata."
"Ja se mogu sam brinuti za sebe", odvratio je Peter. Tata je nakrivio glavu, kao što je uvijek
činio kada je o nečemu duboko razmišljao. "Danielle, jesi li sigurna da ne želiš da dođe teta Kate i
ostane s vama?"
"Nema šanse!" zavapila sam. "Ne trebamo je. Stvarno, i prije sam pazila na Petera, nisam li?"
"Moramo krenuti", reče mama, gledajući na sat. Tresnula poklopcem kufera i zatvorila kopče.
"Nazvat ćemo vas iz Clevelanda", rekla mi je.
"Hej, stani. Zaboravila si moje kravate!" povikao je tata. Nekoliko minuta poslije, nakon hrpe
zagrljaja i pusica i ovnih obećanja da će nazvati i upozorenja da budemo fini, moji roditelji su izašli s
kolnog prilaza i krenuli a aerodromu.
Gledala sam za njihovim automobilom sve dok nije nestao iza ugla. Tada sam se okrenula
prema Peteru. "Hoćeš li pomoći sa suđem od doručka?"
"Ne mogu", rekao je. "Moram ići gledati televiziju." Okrenuo se i otrčao iz kuhinje.
Uzdahnula sam. Ovo će biti par vrlo dugih dana, rekla sama sebi. Peter se uvijek najgore ponaša
kad tate i mame nema i kad sam ja odgovorna za sve.
Nosila sam suđe do sudopera. Tada sam začula kucanje prednjim vratima. Tri oštra udarca.
Isprva sam pomislila da su se mama i tata vratili. Vjerovatno su nešto zaboravili. Ali zašto onda
jednostavno ne otvore vrata?
I opet tri oštra udarca.
"Stižem!" viknula sam. Požurila sam se dugačkim hodnikom i otvorila vrata.
"Addie!"
Na sebi je imala ljubičasti džemper i čeličnoplave hlače. Duga plava kosa neukroćeno joj je
padala niz lice. "Zvonila sam, ali mislim da ti zvono ne radi", reče.
"Nije priključeno", rekla sam. Odmaknula sam se od vrata da može proći. Činilo se kao da je
blistava sunčana svjetlost ušla s njom u kuću.
"Roditelji su upravo otišli na aerodrom. Ostala sam sama s Peterom Velikim."
"Vrijeme za zabavu", rekla je. Pošla je za mnom u dnevnu sobu.
"Što ima novo?" upitala sam, gledajući u veliku knjigu koju je držala u rukama.
"Smislila sam što bismo mogle učiniti, Danielle."
"Ha?"
"Znaš. Za natjecanje u talentima." Nakrivila je nos i kihnula. "Ima li ovdje prašine?"
"Malo", rekla sam. "Roditelji su mi bili toliko zaposleni s raspakiravanjem da nisu imali
vremena za brisanje prašine. Što si to super smislila?"
"Hipnotizam", reče Addie. Njezine zelene oči sijevale su od uzbuđenja. "Hipnotizirat ću te! "
Koraknula sam unatrag. "Šališ se, zar ne? Ti ne znaš ništa o hipnotizmu, isto kao ni ja. Zašto
bih ti uopće dopustila da me hipnotiziraš?"
Addie je zagunđala. "Ne mislim na to da ću te stvarno hipImotizirati. Odglumit ćemo. Znaš.
Pretvarat ćemo se. Zato sam i donijela knjigu."
Podigla ju je tako da mogu pročitati naslov: Hipnotizam za svakoga.
Pogledala sam je, zaškiljivši. "Ti to misliš ozbiljno!"
“Ova knjiga će nam pomoći da to izvedemo tako da izgleda stvarno", reče Addie. "Pretvarat ću
se da sam te hipnotizirala. I onda ću te poslati natrag, natrag, natrag u vrijeme, u tvoje prethodne
živote."
Prekrižila sam ruke na prsima. "Koje prethodne živote?" “Smislit ćemo nešto", odgovorila je
Addie. "Bit će super! Ti ćeš ispričati neke lude priče o svom životu u prošlosti. Publika će biti
oduševljena. Povjerovat će ti!" Otišla sam do prozora dnevne sobe i osjetila sunčevu toplinu. Ulicom su
projurila dva dječaka na biciklima, a za njima je štektajući trčao veliki pas.
Gotovo sam se okrenula nazad prema Addie, kad mi je nešto zapelo za oko. Čovjek.
Poluskriven u sjenama starog, ljenog javora koji se nalazio na dnu našeg prednjeg dvorišta.
Tko je to, pitala sam se, osjećajući kako u meni raste strah. Zaškiljila sam ne bih li ga bolje
vidjela. Nagnuo se dalje od drveta, te sam vidjela da ima crni baloner i crne hlače. Nisam mu mogla
vidjeti lice. Sjene su ga još skrivale. No, mogla sam ga vidjeti kako stoji tamo i zuri, skrivajući se iza
kvrgava debla, buljeći u našu kuću.
“Zašto zuri u našu kuću? Što traži? Tko je to uopće? “
"Što nije u redu?" upita Addie, došavši do mene. “Hm... odmah ću se vratiti", rekla sam.
Prošavši kroz sobu, krenula sam prema ulaznim vratima, a srce mi je snažno udaralo. Gurnula
sam glavu kroz vrata i zažmirkala od bljeska sunca.
"Halo", viknula sam čovjeku iza drveta. "Hej." Nije bilo odgovora. Smeđe lišće na tlu zašuštalo
je pod naletom vjetra. Sva su stara stabla u dvorištu zadrhtala i zastenjala. Dlanovima sam obuhvatila
usta i ponovno viknula. "Halo? Mogu li vam pomoći?"
Opet nije bilo odgovora.
Bez razmišljanja, projurila sam kroz zaštitna vrata i počela trčati prema drvetu. Jučer je padala
kiša, pa su mi cipele propadale u meku, mokru zemlju. Vrtlog vjetra podizao je mrtvo, smeđe lišće i
ono je, u zraku, plesalo oko mene. Obgrlila sam se rukama, pokušavajući se zaštititi od jesenske
hladnoće. "Halo?"
Zakoračila sam u sjenu javora i - zaprepastila se. Nije bilo nikoga.
Čovjek je nestao. Ispario.
Duboko sam uzdahnula.
Dvije su me ruke grubo zgrabile s leđa.
Vrisnula sam i otrgnula se.
"Danielle, što ti je?" upitala je Addie.
"Na-nasmrt si me preplašila!" rekla sam joj bez daha. "Tu je bio neki čovjek."
"Ha?" Pogledala je iza mene prema drvetu. "Koji čovjek?"
"Ne znam. On-on je nestao. Ali pogledaj—" pokazala sam prema tlu. U blatu iza drveta vidjeli
su se duboki otisci cipela.
"Možda je to bio poštar", reče Addie. Obgrlila me i povela natrag u kuću. "Otkada ste se
preselili ovamo, stalno si tako napeta, Danielle."
Zatvorila sam vrata iza nas i povukla zasun. Addie se zaputila natrag u dnevnu sobu. No, ja sam
odjednom dobila poriv da se maknem iz kuće.
"Zašto ne bismo uzele bicikle i provozale se do summervilskog parka", predložila sam. Addie
odmahne glavom. "Ne. Moramo vježbati. Moramo uvježbati hipnotiziranje."
Bacila sam se na kauč. "Addie, zašto to moramo raditi? Zašto uopće moramo biti na tom
glupom natjecanju u talentima?"
Uzdahnula je i odložila knjigu na stolić. "Zbog Zacka i Mojoa, naravno!"
Zinula sam. "Ha?"
"Danielle, ti dečki su došli ovamo i otišli ravno u Peterovu sobu. Njima je devetogodišnjak
zanimljiviji od nas!" Bacila je knjigu na stranu i zavalila se pokraj mene na kauč. "Čuj, već smo dvije
godine u srednjoj školi, a gotovo nitko i ne zna da smo tamo. Želim biti primijećena. Želim da rulja
kaže, Hej, evo Addie. Ona i Danielle su baš cool.'"
"Ali, Addie—" počela sam.
"Zar ne želiš da Zack i Mojo misle da smo mi zanimljivije od Peterovih glupavih kompjuterskih
igara?" upitala je.
"Pa, želim. Naravno." Kad se Addie ovako zagrije za nešto, ništa je ne može zaustaviti. "A tu je
i nagrada od dvije stotine dolara, nije li?"
"Da."
"Učinimo to", rekla sam.
"Sjajno!" Uzela je knjigu o hipnotiziranju. "To će biti sjajna predstava. Napravit ćemo je tako
stvarnom da—"
"Samo jedna stvar", rekoh. "Pristajem na tu ludu predstavu, ali samo ako ja mogu hipnotizirati
tebe!"
Zurila je u mene. "Ti želiš biti hipnotizer?" Kimnula sam glavom.
Razmišljala je nekoliko sekundi. "U redu. Dogovoreno." Nasmijala se. "Imam neke sjajne ideje
za moje prethodne živote!"
Bacile smo se na posao. Prvo smo prelistale knjigu, čitajući one dijelove koji su govorili o tome
kako staviti nekoga u trans. Sve je to bilo vrlo slično onome što sam vidjela na televiziji i u filmovima.
"Treba nam novčić", reče Addie. "Veliki, sjajni novčić."
"Imam srebrni dolar na lančiću", sjetila sam se. "Savršeno će nam odgovarati."
Pronašla sam srebrni dolar u svojoj kutijici za nakit, te smo počele vježbati s njim. Addie je
sjela na kauč, a ja sam stajala ispred nje. Polako sam njihala srebrni dolar lijevo-desno ispred nje,
govoreći blagim, umirujućim glasom: "Tebi se spava... spava... Kapci su ti teški..."
Addie je pustila da joj glava padne na kauč i počela glasno hrkati.
"Jako smiješno", progunđala sam. "Mislila sam da ovo želiš ozbiljno napraviti."
Otvorila je oči i uspravila se. "Da. Želim. Odlično ti ide, Danielle. Mislim, ta cijela stvar s
novčićem. Način na koji si sve prošaptala. Izvrsno. Umalo sam i sama u to povjerovala."
"Idemo onda vježbati tvoje vraćanje u prošlost", rekla sam. "Prvo moraš biti mala djevojčica,
znaš. A onda beba."
"Guu-guu", reče Addie sićušnim glasićem. Podigla sam novčić i počela ga opet polagano
njihati.
"Gledaj u novčić", šapnula sam. "Pomno ga slijedi."
"Što radite?" začuo se glas s vrata.
Lančić mi je ispao iz ruke. Novčić je zvecnuo na pod i otkotrljao se prema vratima.
Peter je jurnuo u sobu i zgrabio ga prije nego što sam ga ja uspjela dohvatiti. "Što je ovo,
Danielle? Što si to radila?"
"Hipnotizirala me je", reče Addie. "Stvarno je dobra u tome."
"Ja sam stručnjak za to", rekla sam. "Mogu bilo koga staviti u trans za nekoliko sekundi."
Peter je ukočeno gledao u mene. "Ti stvarno možeš hipnotizirati ljude?"
"Naravno da može", reče Addie. "Ona može hipnotizirati bilo koga."
"Hipnotiziraj mene!" zahtijevao je Peter.
"Nema šanse", rekla sam, posežući za novčićem. "Addie i ja imamo previše posla."
Istrgnuo mi je novčić iz ruke. "Hipnotiziraj me, Danielle. Neću ti ga vratiti ako ne hipnotiziraš i
mene!"
"Peter, mi to radimo za školu", rekla sam. "Vrati mi ga!" Njegove tamne oči uzbuđeno su
svjetlucale iza crvenih naočala. Mašući novčićem prema meni, počeo je skandirati:
"Hipnotiziraj me! Hipnotiziraj me! Hipnotiziraj me!" Opet sam ga pokušala zgrabiti. Promašila
sam.
Addie je skočila pokraj mene. "U redu. Hipnotizirajmo ga", rekla je. "Zašto ne?"
Okrenula sam se prema njoj. "Molim?"
"Hajde. Stavi ga u trans. Pretvori ga u pile, ili psića, ili u tako nešto."
"Da! Pretvori me u psića!" uzviknuo je Peter. Glasno je kliknuo. "Hajde. Hipnotiziraj me. Ovo
je super!" Istrgnula sam mu srebrni dolar. "Dobro, Peter, učinit ću to ako mi obećaš jednu stvar. Obećaj
mi da ćeš, nakon što te hipnotiziram, ostaviti Addie i mene na miru i nećeš nam više dosađivati."
"Nema problema", reče on. "Gdje da sjednem?"
Gurnula sam ga prema kauču. "Sjedni ovdje. Nasloni se. Udobno se smjesti. Moraš se opustiti
ako želiš da te stavim u trans."
Peter je skočio na kauč. Skočio je po jastuku nekoliko puta gore-dolje.
"Što radiš?" otresla sam se na njega.
"Ja se tako opuštam", reče on. Zatim je prestao skakutati, a izraz lica mu se uozbiljio. "Danielle,
hoću li se osjećati čudno?"
"Nećeš ništa osjetiti", rekla sam. "Bit ćeš u transu, sjećaš se?"
Točno sam znala što ću učiniti. Izvest ću svoju točku s novčićem, ljuljajući ga lijevo-desno.
Zatim ću se pretvarati da sam ga stavila u trans.
Naravno, Peter će reći da nije ništa osjetio. Da nisam uspjela. A onda ću mu reći da je to zato
što je bio u tako dubokom transu, da se jednostavno ne sjeća.
Šteta što to nije ispalo onako kako sam zamislila.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

4 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:01 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
“Daj, budi miran, Peter." Gurnula sam ga tako da mu se glava naslonila na naslon kauča. "I budi tiho."
Addie je odšetala do prednjeg prozora. Sjela je na prozorsku dasku, ruku prekriženih na ljubičastom
džemperu i promatrala nas igrajući se svojim staklenim perlicama. Vani su sunčane zrake nestajale i
iznova se pojavljivale. Činilo se kao da sjene posežu za Addie i proždiru je. Okrenula sam se natrag
Peteru. "Pogledom prati novčić", rekla sam. Držeći lančić visoko, počela sam njihati srebrni dolar.
"Prati novčić... Pozorno ga prati..." šaptala sam. Peter je prasnuo u smijeh.
"Što je tako smiješno?" otresla sam se.
"Ti si", reče on. "Ti si prava varalica, zar ne?"
"Naravno da nije", ubacila se Addie. "Obje smo proučile knjigu o hipnozi." Pokazala je prema
knjizi na stoliću pokraj kauča. "Vježbamo već tjednima, Peter."
Peter je zurio u knjigu. "Stvarno?"
Uzdahnula sam. "Ne mogu te hipnotizirati ako se stalno smiješ i postavljaš pitanja."
Peter je popravio naočale na nosu. "Pa, što ćete mi raditi budem hipnotiziran?"
"Navest ću te da se prisjetiš stvari koje si zaboravio", a sam mu. "A onda ćemo vidjeti jesi li
imao prethodnih života."
"Super", reče on. Smjestio se. "Učini to." Addie je podigla palac prema gore u znak
odobravanja.
Podigla sam srebrni dolar i okrenula se prema Peteru. "Gledaj u novčić, Peter", šaptala sam.
"Počinje ti se spavati... i spavati..."
Ovaj put nije prasnuo u smijeh. Nije rekao ni riječ. Izraz bio mu je ozbiljan. Glava mu je bila
naslonjena na kauč i ništa se nije micalo, osim njegovih očiju. Lijevo-desno... polagano, tako
polagano... lijevo pa desno.
"Sada se osjećaš tako pospano, Peter. Kapci su ti teški... jako teški... Jedva ih držiš otvorene..."
Sjedeći na prozorskoj dasci, Addie je promijenila položaj. Činilo se kao da tone sve dublje u
sjene.
"Pospan si... tako pospan..." šaptala sam. "Noge ti spavaju... Ruke ti spavaju... Sklopi oči,
Peter... Sada ih sklopi." Peter je poslušno zatvorio oči. Očekivala sam da će prasnuti u smijeh, ili
viknuti "BUU", ili tako nešto. No, umjesto toga, duboko je izdahnuo i glava mu je pala prema
naprijed.
Addie se nasmijala. "Brat ti je tako dobar glumac", prošaptala je. Spustila sam novčić i
zagledala se u brata. Na licu mi se pojavio osmijeh. Bilo je tako slatko što je prihvatio igru i pravio se
da je hipnotiziran.
Oči su mu bile čvrsto zatvorene. Bio je zavaljen u kauč, glave nagnute prema naprijed. Disanje
mu je bilo sporo i pravilno.
"Kada pucnem prstima, izaći ćeš iz transa", rekla sam. Pucnula sam prstima.
Peter se nije pomaknuo.
Ponovno sam pucnula prstima. "To je znak da otvoriš oči", rekoh. "Izaći ćeš iz transa i osjećat
ćeš se posve normalno."
Peter se nije micao. Dok je tako polagano i spokojno disao, brada mu je padala na prsa. Ponovo
sam pucnula prstima. A onda sam glasno pljesnula rukama. Nije otvorio oči. Ni poskočio. Ni išta
drugo. Zapravo, činilo se kao da mu disanje postaje sve sporije i slabije.
"U redu, Peter. Prestani se šaliti", zagunđala sam.
"Da. Prestani! Dosta je bilo", reče Addie. "Počinješ nas plašiti."
"To uopće nije smiješno, Peter", rekla sam. Nagnula sam se nad njega i pljesnula mu rukama
točno pokraj uha. Uopće nije reagirao. Nije ni trznuo. Nije se ni pomaknuo. Addie i ja smo se pogledale
u nedoumici. "Daj, Peter", molila sam ga. "Ustani. Obećao si da ćeš pustiti Addie i mene da vježbamo."
"Nije smiješno", reče Addie. "Znamo da se pretvaraš. Znamo da nisi stvarno u transu."
Peteru je glava ravnomjerno padala na prsa. Oči su mu ostale zatvorene.
Imala sam osjećaj da mi je grlo odjednom suho i da mi se steže. Noge su mi klecale. "Peter, ovo
ti nije neka dobra šala", rekla sam. "Prestani. Jednostavno prestani, u redu? Otvori oči i odlazi!"
Nije se pomaknuo. Njegovi ravnomjerni udisaji - hhh... hhh... hhh - odjednom su mi postali
zaglušujući.
"Što da radimo?" izustila sam.
"Poškakljaj ga", predložila je Addie. "To će ga probuditi!"
"Da!" uzviknula sam. "Peter je užasno škakljiv." Zarila sam mu obje ruke u rebra i počela ga
škakljati, ali glava mu se beživotno klatila. Oči su mu ostale zatvorene. Usta su mu se otvorila, ali nije
se smijao.
Poškakljala sam ga jače. I još jače. Zabila sam mu prste u rebra tako jako da sam znala da ga to
boli.
"Probudi se!" viknula sam. "Peter, probudi se!"
"Molim te, otvori oči!" preklinjala ga je Addie. Držala je ruke čvrsto skupljene ispred sebe kao
da se moli. Vidjela suze u njezinim očima. "Molim te, Peter, molim te!" Uhvatila sam ga za ramena i
počela tresti. Tresti ga. Tresti. Počela sam vrištati. Vrištati tako da nisam ni samu sebe čula.
"Neće se probuditi! Što ćemo učiniti? Što ćemo UČINITI?"
Luđački sam tresla Petera, vičući njegovo ime. Glava mu je mlohavo padala na ramena. Jezik mu je
visio iz otvorenih usta i klatio se s jedne strane na drugu.
Odjednom se činio tako krhak i sitan.
"Peter, molim te! Peter!"
Odjednom sam ga zamislila kao novorođenče. Bio je tako slatka beba, s tom crvenom kosom i
sićušnim pjegicama preko cijelog lica. Zamislila sam ga kao malo dijete koje je tek prohodalo, kako se
gega i zirka u nas kroz svoje sićušne naočalice.
"Peter, probudi se! Žao mi je! Tako mi je žao!" Što sam to učinila?
Ostala sam bez daha kad su mu se oči otvorile, polagano, kao na lutki kad je staviš u uspravan
položaj. Trepnuo je. Zatim je ponovno zatvorio oči.
"Peter! Peter! Jesi li budan?"
I Addie i ja naginjale smo se nad njega, vičući.
Kapci su mu se polako podigli. Pogledao nas je ispraznim, staklenim pogledom. Usta su mu se
polagano zatvorila i glasno je progutao.
Pustila sam mu ramena i koraknula unatrag. "Peter?" Iz otvorenih usta izišao mu je prigušen
glas. Glas koji nia prije nisam čula. Životinjsko mumljanje negdje duboko iz njega. To nije bio ljudski
zvuk. Jako je pretresao glavom, kao da si pokušava razbistriti misli. Tada je ponovno, staklenim
pogledom kao u lutke, pogledao u Addie i mene.
Addie mi je stisnula ruku. Ruka joj je bila vlažna i ledeno hladna. "Dobro mu je, Danielle",
rekla je drhtavim glasom. "Bit će mu dobro." Izvukla sam ruku iz njezine i nježno je provukla kroz
Peterovu kosu. "Peter?" prošaptala sam. "Je li ti dobro?" Odgovor je došao duboko iz njegova grla.
"Unnnhuh." prigušeno roktanje. Još trepćući, polagano se podigao i popovno protresao glavom. Od
jeze mi se ukočio vrat. "Peter, žao mi je", procijedila sam. "Ta stvar s hipnozom... bila je... bila je to
samo šala. Kasno sam shvatila..." Glas mi je zapeo u grlu.
"Dobro ti je, zar ne?" upitala ga je Addie. "Osjećaš li se dobro?"
Promijenio je položaj na kauču i pogledao uokolo po sobi. “Valjda", napokon je rekao. A onda
je postavio pitanje koje je poput hladne oštrice probolo srce. "Gdje sam ja to?"
"U-u dnevnoj sobi smo", promucala sam.
Skinuo je naočale i protrljao oči. Tada je žmirnuo prema meni. "U dnevnoj sobi? Stvarno?"
Addie je uskliknula. "Prestani se zezati, Peter. Nije smišno. Počinješ nas plašiti." Peter je
ponovno progutao. Trepnuo je nekoliko puta i pogledao uokolo. Oči su mu se naposljetku zaustavile na
meni. "Ti si Danielle?"
"Da!" povikala sam. "Zar me se ne sjećaš?" Okrenula sam se prema Addie, dok mi se cijelo
tijelo treslo od panike. "Mislim da se ne zeza. Mislim da se stvarno ne sjeća", prošaptala sam. "Mislim
da sam mu poremetila pamćenje ili tako nešto."
"Ne, nisi", Addie je bila uporna. "Nisi mogla. Pa ti i ne znaš kako nekoga hipnotizirati,
Danielle."
"Ali, pogledaj ga!" prošaptala sam kroz zube. "On nema pojma gdje se nalazi! Potpuno je
izgubljen!"
"Hej, pa znaš Petera. Glumata", rekla je. "Mislim da se šali na zaista okrutan način."
Obje smo se okrenule natrag prema Peteru. Nesigurno je ustao i načinio nekoliko koraka, kao
da isprobava vlastite noge. Zatim je protegnuo ruke iznad glave. Vrlo pažljivo, pogledao je Addie, pa
mene, pokušavajući se prisjetiti.
"Da nazovem doktora Rossa?" upitala sam ga. "Peter? Misliš li da ti treba doktor?"
Žmirnuo je. Uvijek je bio tako brz. Mama ga uvijek zove Brbljavac. Ali, sada mu je dugo
trebalo da odgovori. "Ja... dobro sam", šapnuo je.
Protrljao je čelo i ponovno pogledao po sobi. "Ti si Addie. Zar ne?" upitao je.
Addie je ukočeno kimnula glavom. "Da. Jesam."
"Addie i Danielle", mrmljao je Peter.
"Mislim da je bolje da nazovem doktora Rossa", rekoh. Posegnula sam za telefonom koji je
stajao pokraj kauča. Peter me zgrabio za ruku. "Ne. Dobro sam. U redu je. Zaista, Danielle." Nasmijao
se. "Samo se šalim. Znaš." Zagledala sam mu se u oči, pomno ga proučavajući.
Napravio je grimasu. Iskesio je zube, pogledao u križ i napravio svoju majmunsku grimasu.
Grimasu na koju bi mama uvijek prasnula u smijeh.
Tada se nasmijao. "Prestani tako zuriti u mene. Dobro sam. Stvarno. Savršeno sam dobro. Što je
vama dvjema?" Addie i ja smo se pogledale.
"Dobro mi je. Pokazat ću vam!" viknuo je Peter. Počeo je skakati gore-dolje po jastucima na
kauču. Zatim je skočio na pod i počeo plesati nekakav ludi step. "Vidite?" Addie i ja smo se nasmijale.
"Mislim da je stvarno sve u s njim", rekla je Addie.
Još sam osjećala kako se tresem. "Peter, znaš li sada gdje si? Znaš li kako se zovemo?"
"Aha", reče on.
"Ponovno je normalan", odahnula je Addie. Tada mu se izraz lica promijenio. "Jesi li me zaista
hipnotizirala?" iznenada je upitao. "Neko vrijeme sam se osjećao nekako čudno. Pomalo smušeno ili
tako nekako."
"Ne-ne znam što se dogodilo", rekla sam mu. "Ali mi je drago da si dobro. Sada više nisi
smušen, zar ne?" Odmahnuo je glavom. "Osjećam se super."
"Onda možeš ići", rekla sam. "Addie i ja moramo vježbati našu točku."
"Zašto ja ne mogu biti s vama?" upitao je.
"Peter, obećao si", rekoh.
"Bit ću tiho. Zaista", bio je uporan. "Nećete ni znati da ovdje. Molim te, molim te, molim te?"
Addie je okrenula očima. "Definitivno je opet onaj stari."
Pogurnula sam Petera prema stubama. "Van odavde. Obećao si da ćeš nas ostaviti na miru ako
te hipnotiziram. A sad, briši."
Još je nešto progunđao, a onda se zaputio u svoju sobu, preskačući po dvije stube odjednom,
lupajući glasno po ogradi pri svakom koraku.
Okrenula sam se i vidjela da Addie stoji na ulaznim vratima. "Bolje da ja idem", rekla je. "Ovo
je bilo pomalo čudno. Znam da ti se sad baš i ne da uvežbavati našu točku."
"Nikada više ne želim nikoga hipnotizirati", rekla sam, odmahujući glavom. "Čak i ako nije za
stvarno."
"U tome i je stvar", reče Addie. "To nije bilo za stvarno, Danielle. Nisi mogla hipnotizirati
brata. Nisi."
"Što mu se onda dogodilo?" upitala sam.
Addie se namrštila. "Ne... ne znam", promrmljala je.
"Barem se trgnuo iz toga. Nekoliko je minuta bilo stvarno zastrašujuće. Hej, nazvat ću te
poslije." Žurno je izašla van. Zatvorila sam vrata za njom. Ostala sam stajati u hodniku, dršćući. Nisam
mogla izbaciti tu užasavajuću sliku Petera iz glave - kako je bio beživotno zavaljen dok sam ga ja tresla
i tresla.
"Saberi se", prekorila sam se. "Sada je sve u redu." Duboko sam udahnula, izbacila tu sliku iz
glave i prisilila se da se pomaknem. Čvrsto se držeći za ogradu, uspela sam se stubama, te krenula
dugačkim hodnikom prema Peterovoj sobi. Vrata su bila zatvorena. Nagnula sam se i prislonila uho na
vrata.
Tišina.
Srce mi je počelo brže udarati.
Zašto je unutra tako tiho? Je li mu stvarno dobro? Peter nije bio tih.
Stegla sam šaku i pokucala na vrata, jače nego što sam nameravala. "Peter? Ja sam."
Nije bilo odgovora.
“Peter?" ponovno sam pokucala. Još nije bilo odgovora, pa sam pritisnula kvaku i otvorila
vrata. "Peter?"
Bio je ispred svog računala, leđima okrenut meni. Računalo je bilo uključeno, a na monitoru su
bljeskale jarke boje igre, Tomb Raider. Nije bilo zvuka. Čvrsto je držao upravljačku palicu.
Zakoračila sam u sobu. "Peter? Nisi me čuo?" Polako se okrenuo. Crvena i žuta svjetla s
monitora su mu se reflektirala u naočalama. Nisam mu mogla vidjeti oči.
"Peter?"
"Bok", rekao je napokon.
Riječi Tomb Raider treptale su velikim slovima na monitoru crveno, pa zeleno, pa plavo. Boje
su se prelijevale preko njegova lica.
"Osjećaš li se dobro?" upitala sam.
"Da. Rekao sam ti. Dobro sam", otresao se. "Koliko ti puta moram to ponoviti?"
"Oprosti", progunđala sam.
"Mogu li te nešto pitati, Danielle?"
"Da, naravno", rekoh. "Reci?"
"Kako se igra ova igra?"
Ustuknula sam. Tomb Raider bila je njegova omiljena igra. Kako je moguće da ne zna kako se igra?
Sjedio je i zurio u mene, stišćući upravljačku palicu u ruci, dok su mu boje plesale preko lica.
"Znaš li ti kako se počinje?" tiho je upitao.
Suzdržala sam se da ne povičem. Zadržala sam dah. Pokušala sam ne paničariti.
Iako nisam nikada igrala tu igru, znala sam da mogu shvatiti kako se počinje. Nagnuvši se nad
njega, pomaknula sam palicu. Nakon nekoliko minuta petljanja, uspjela sam pokrenuti igru. Izabrala
sam početničku razinu, iako sam znala da Peter izvrsno zna igrati tu igru.
Peter je preuzeo palicu i počeo igrati. Promatrala sam ga prekriženih ruku, dok mi je srce
snažno udaralo.
"Hej, ovo je prelagano!" povikao je. Pomicao je palicu sve dok se nije vratio izbornik za biranje
razina. "Budalo. Stavila si početničku razinu", ljutito je promrmljao. "Ja nisam početnik. Već sam tri
puta prošao ovu igru!"
Ponovno je počeo igru, naginjući se prema monitoru. Boje su mu plesale po licu kao da se i sam
nalazi u igri.
Činilo se kao da uopće nije znao da stojim uz njega. Na prstima sam izašla iz sobe.
Je li dobro ili nije, pitala sam se.
Da zovem doktora Rossa?
Prvo me pita kako da pokrene igru koju je igrao već milion puta, a minutu poslije opet je
stručnjak...
"Što sam učinila? Što sam to učinila?" ponovila sam.
Odlučila sam da će biti najbolje da nazovem doktora. Ruka mi se tresla dok sam tipkala broj i
slušala kako telefon s druge strane zvoni.
Nakon što je telefon četiri puta zazvonio, začula se poruka na automatskoj sekretarici. U
doktorovoj ordinaciji nije bilo nikoga. Naravno. Bila je nedjelja. Prekinula sam vezu i bacila telefon na
kauč. U tom trenutku je zazvonio. Poskočila sam. Što ako zovu mama i tata?
Što da im kažem? Da je sve u redu? Ili da im kažem što sam učinila? Da im kažem kako se
čudno Peter ponaša?
Zurila sam u telefon. Zvonio je i zvonio.
Srce mi je snažno udaralo kad sam ga napokon zgrabila.
"Halo?" Glas mi je zvučao slabašno i piskutavo.
"Hej, Danielle?"
"Tko je to?"
"Ja sam. Zack."
Nisam si mogla pomoći. Prasnula sam u smijeh. Vjerojatno zbog olakšanja što to nisu bili moji
roditelji.
"Što je tako smiješno?" upitao je. Zvučao je povrijeđeno.
"Ništa", brzo sam rekla. "Recimo da... da su se kod mene danas događale neke čudne stvari."
Bacila sam se na kauč.
"Što je novo, Zack?"
"Jesu li ti roditelji otputovali?" upitao je.
"Pa... da. Upravo su na putu u Cleveland."
"Pa, mislio sam da bismo ti i ja mogli otići na hamburger, ili tako nešto."
Opa. Zack me zove van? Nije li to super? Ali od svih dana, zašto baš danas?
"Zaista bih željela", rekla sam. "Ali, ne znam baš. Moram paziti na Petera. Ne mogu otići van i
ostaviti ga samog."
"Povedi i njega", izjavio je Zack. "Baš je super taj tvoj brat. Zašto ga ne bi povela?"
"Pa... da! Super! Pričekaj malo. Idem ga pitati." Pustila sam telefon i otrčala do bratove sobe.
Još je bio nagnut nad računalom, mahnito igrajući igru.
"Peter, bi li htio ići sa mnom i Zackom na večeru?" upitala sam ga nadvikujući se s igrom.
Nekoliko sekundi je još igrao, a onda je pritisnuo pauzu. Polako se okrenuo. "Što?"
"Želiš li ići na večeru sa mnom i Zackom?" upitala sam. "Znaš. Na hamburger ili tako nešto?"
"Super!" povikao je. Skočio je na noge. "Kada idemo? Sada? Umirem od gladi!"
Prasnula sam u smijeh. To je bio onaj stari, dobri Peter!
Učinio bi bilo što da može biti s mojim prijateljima. Vratila sam se do telefona s velikim
smiješkom na licu, da kažem Zacku da dogovor vrijedi.
U fast-food restoranu bilo je bučno i puno ljudi, iako je bila nedjelja navečer. Nas troje našli
smo separe u stražnjem delu restorana. Zack i ja sjeli smo s jedne strane. Peter se pokušao uvući na istu
stranu.
"Idi s one strane!" viknula sam, gurajući ga van. "Nisi zabavan." Nasmijao se i prešao na drugu
stranu stola. Tada je uzeo jelovnik - naopako - i pravio se da ga čita.
Peterovi trikovi, koje čini da bi došao u centar pažnje, lično me izluđuju. No, večeras sam bila
toliko oduševljena što se opet ponašao uobičajeno da me ne bi bilo briga čak ni je na stolu dubio na
glavi!
"Ovo je bila odlična ideja", rekla sam Zacku. Počeli smo govarati o školi i ljudima koje znamo.
Shvatila sam da mi se Zack stvarno sviđa. Pitala sam se sviđam li se zaista i ja njemu.
Naravno, Peter nam se stalno ubacivao u razgovor. Imao je desetak glupavih viceva koje je
morao ispričati. No, to mi nije smetalo. Jednostavno sam se naslonila i slušala.
Osjećala sam se tako dobro. Tako opušteno.
Osjećala sam takvo olakšanje.
Moje dobro raspoloženje potrajalo je sve dok nije stigla hrana.
Tada sam počela zuriti u brata. S rastućim užasom, gledala sam kako je uzeo pržene krumpiriće
i natrpao ih u usta, i tada podigao svoj dupli cheeseburger.
"Peter!" ostala sam bez daha. "Što radiš?" Pogledao je u mene, žvačući. "Ha? Što nije u redu?"
'Ti-ti si dešnjak", rekla sam. "Zašto jedeš lijevom rukom?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

5 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:02 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Tata i mama nazvali su nekoliko minuta nakon što smo se vratili kući.
"Bok." Znala sam da su oni i prije nego što sam se javila.
"U autu smo, na putu prema hotelu", rekla je mama. "Je li sve u redu, Danielle?"
Otvorila sam usta da kažem kako nije sve u redu. Da se brzo vrate kući. Da sam slučajno
hipnotizirala Petera i da sada više nije isti kao prije. Da sam ga nekako začarala i da se sada ponaša
totalno čudno.
Ali nisam im to mogla reći. Nisam. Osim toga, znam da mi ne bi povjerovali. Tko bi
povjerovao u tako šašavu priču?
"Da", rekla sam. "Sve je u redu, mama." Razgovarale smo oko minutu. Rekla sam joj da smo
otišli do Burger Palacea na večeru. Mama je nešto rekla, ali je nisam dobro čula. Veza se stalno
prekidala.
Rekla sam joj da je Peter u svojoj sobi i da radi zadaću za sutra. Mislim da me nije čula. "Peter
je dobro", lagala sam.
"Tko?" Telefon je krčao od statičkog elektriciteta.
"Peter", ponovila sam.
“Ne čujem te", vikala je mama. "Moram prekinuti. Doći ćemo sutra navečer."
Tišina. Veza se prekinula.
Spustila sam slušalicu, tresući se. Mrzim lagati roditelje. Ali što sam drugo mogla?
Dok se oni vrate sutra navečer, Peter će ponovno biti normalan, rekla sam sama sebi. Mama i
tata neće nikad saznati.
Te noći nisam mogla zaspati. Zurila sam u pukotine na stropu u svojoj sobi i razmišljala o
Peteru. Možda je još hipnotiziran, pomislila sam. Možda ga mogu probuditi, ako odem gore u njegovu
sobu i pucnem prstima ili tako nešto. Ili ga možda mogu ponovno hipnotizirati i...
Mozak mi je grozničavo radio. Nisam mogla prestati misliti o tome. Osjećala sam se tako
bespomoćno. Nisam znala što da učinim.
Zgrabila sam jastuk i navukla ga preko glave. Pokušala sam se isključiti od svega, od mutne
mjesečine koja je dolazila izvana, od pukotina na stropu iznad svoje glave, od svojih nemirnih misli.
Napokon sam pala u lagan, nemiran san. Spavala sam dok se nisu začuli šapati. Isprva su bili tako
prigušeni i daleki da sam mislila da su dio sna.
Sitni glasići, govorili su tako tiho. Uzdišući. Stenjući. Napinjala sam se da ih čujem. Što su to
šaptali?
"Tko je to?" uzviknula sam, glasom zategnutim i sapetim od spavanja.
Spustila sam noge na pod i upalila noćnu lampicu. Jesam li sanjala? Ili su ti šapati stvarno
dolazili odnekud iz hodnika?
Teturajući sam ustala, sva dršćući. "Tko-tko je to?" ponovno sam pitala.
Provalnici? Je li netko provalio u kuću?
"Tko je tamo?"
Posrćući, došla sam do vrata i provirila u mračan hodnik. Nije bilo nikoga. Peterova su vrata
bila zatvorena. Ispod njih nije dopirala svjetlost.
Tada su se opet začuli šapati: "Peter... Peter..."
Ustuknula sam. Zar je netko dozivao mojeg brata?
To nije mogao biti lopov. Lopov ne bi zvao Petera. Činilo se kao da šapati lebde prednjim
stubištem.
Upalila sam svjetlo na hodniku, prihvatila rub spavaćice i potrčala do ruba stuba. "Tko je?"
"Peter..."
"Molim vas! Tko je to?"
Srce mi je divlje udaralo kada sam potrčala dolje niz stube, osjećajući hladnoću drveta na
svojim bosim nogama. Rukom sam pipala po zidu, dok napokon nisam pronašla prekidač i upalila
svjetla u dnevnoj sobi.
Gledala sam po praznoj sobi.
"Peter... mi čekamo..."
"Tko je to? Je li netko ovdje?" Glas mi je od straha bio neprepoznatljivo piskutav.
Danielle, nazovi policiju, naredila sam sama sebi. Krenula sam prema telefonu. No, zastala sam
kad sam vidjela da su vrata otvorena. Vrata koja vode na podrumske stepenice. Opet su bila širom
otvorena, iako sam ih pažljivo zatvorila prije nego što sam otišla u krevet.
Dršćući, rukama sam stisnula spavaćicu oko sebe. Polako sam krenula niz hodnik prema
otvorenim vratima.
"Peter..."
Zgrabila sam vrata i provirila u tamu podrumskog stubišta. "Tko je tamo?" viknula sam
drhtavim glasom. "Molim te! Tko je? Tko?"
“Peter... Peter..."
Šapati su bili tako slabašni, činilo se kao da preklinju. Kao da ga dozivaju, preklinjući ga da
dođe dolje.
Tko je bio dolje?
Duboko sam udahnula, boreći se sama sa sobom da prestanem drhtati. Krenula sam na stubište i
pritisnula prekidač podrumskog svjetla.
Mrak.
Ah. Sjetila sam se. Prekidač je bio potrgan.
"Peter... Peter..."
Zgrabila sam tešku metalnu bateriju s kuke na zidu. Upalila sam je i zraka blijede svjetlosti
obasjala je stube. Svjetlo je poskakivalo dolje po podrumskom zidu od žbuke. Stube su bile strme i
nakrivljene, nagnute na jednu i drugu stranu. Ponovno sam duboko udahnula i stupila na stubište.
Osvijetlila sam stube, a zatim podrumski pod.
Nije bilo nikoga.
Šaptanje je prestalo. U susret mi je dolazio vlažan, težak zrak kiselkasta, pljesniva mirisa. Tako
sam čvrsto držala bateriju da me je boljela ruka.
“Ja - silazim", povikala sam.
Tišina.
Odlučila sam da ću se zaustaviti na dnu stuba. Ako nekoga ugledam, otrčat ću natrag gore i
pozvati policiju. Stišćući bateriju u jednoj ruci, a drugom se pridržavajući za hladni, žbukani zid,
polako sam se spuštala. Korak po korak, stube su škripale pod mojom težinom. Osjećala sam kako mi
se za tabane lijepe debeli slojevi prašine.
Svjetlo je treperilo po zidu. Posljednja stuba pukla mi je nogom. Pridržala sam se za zid da ne
padnem.
Pokušavajući doći do daha, zurila sam u krug treperave bele svjetlosti, osluškujući.
Tišina. Zagrobna tišina. Teška kao vlažan, ustajali zrak. Tada sam začula stenjanje.
Ostala sam bez daha.
Da se okrenem i potrčim natrag gore?
"Ima li koga?" pokušala sam viknuti, ali izašao je samo šapat.
Osvijetlila sam baterijom po podrumu. Vidjela sam veliku prostoriju niska stropa, zakrčenu
kutijama, starim ormarima, otrcanim tepihom i drugim namještajem, hrpom stolic na rasklapanje,
limenkama i posudama, starim novinama naslaganim gotovo do stropa...
I onda... onda... ljudski obris! Lik koji je ukočeno stajao na praznom kvadratu poda. Bio mi je
okrenut leđima. Na sebi je imao tamnu jaknu s podignutim ovratnikom i tamne hlače. Isprva sam
pomislila da je to lutka za izlog ili krojačka lutka.
No, tada se pomaknuo.
Obasjan svjetlom, polako se okrenuo. Bio je to dječak duge, crne kose. Podigao je koščatu ruku
i uperio u mene tanki prst.
"Ohhh", prošaptala sam. Baterija mi je počela kliziti iz ruke. I kako se baterija pomaknula, u
zraci svjetlosti opazila sam još jednu pojavu. Pored njega, ukočeno je stajala djevojčica. Imala je tamnu
majicu i široke traperice. Pramenovi plave kose stršali su joj oko lica kao šiljci.
U valu panike koji me uhvatio, počele su mi klecati noge. Čvrsto sam stisnula bateriju. "Tkotko
ste vi?" izustila sam bez daha.
Ruka mi se tresla. U podrhtavajućoj svjetlosti, ugledala sam još jednog dječaka, koji je bio
nizak i bucmast, a ruke su mu bile na obrazima. I još jednog dječaka koji je također koščatim prstom
pokazivao na mene.
"Peter... Peter..." zazivali su. Njih četvero. Četiri strana uljeza u mojem podrumu.
"Tko ste vi? Što radite tu dolje?" viknula sam. Pomaknuli su se naprijed. Jedno pored drugoga,
zakoračili su prema meni. Svjetlost iz moje baterije podrhtavala im je po licima. Po njihovim rumenim,
svjetlucavim licima.
"Ne!" povikala sam kad sam shvatila zašto su se tako sablasno ljeskala.
Njihova koža... njihove ruke i prsti... njihova lica... sve je bilo prekriveno nečim gustim i
ljepljivim. Svjetlucavom, prozirnom sluzi. Kao prozirnom, vlažnom želatinom.
Kosa im je blistala u debelim slojevima sluzi. Ta sluz im protezala i preko širom otvorenih
očiju. Preko cijelih lica. Bili su zarobljeni u njoj.
I kada bi otvorili usta da prošapću ime moga brata, želatina se pretvarala u mjehuriće koji su
prskali i ona bi se ponovo spajala u čvrstu opnu.
"Peter... Peter..."
Zarobljeni u svoje prozirne čahure, kretali su se složno kao roboti - kao zombiji - zakoračili su
još jedan korak bliže meni.
"Ovo nije stvarno", promrmljala sam naglas. Oči su im, kroz gusti, mokri sloj želatine, hladno
zurile u mene.
Odmaknula sam se i počela trčati prema stepenicama. No, tada sam ugledala još jedan lik. Još
jedan tamni obris, koji je stajao iza četiri zastrašujuće prilike. Bio je zgrbljen kao da trpi bolove. Stajao
je potpuno mirno...
Cijelo mi se tijelo streslo od užasa. Četvero svjetlucave dece ponovo je koraknulo prema meni.
Podigla sam bateriju i osvijetlila dječaka koji je bio zgrbljen iza njih. Svjetlost mu prešla preko blijeda
lica, razrogačenih očiju koje su zurile, preko usta koja su bila otvorena u tihom jecaju.
Zavrištala sam, užasnuta.
"PETER!"
“Peter... Peter..."
Zazivajući kroz pjenušavu opnu koja ih je prekrivala, četvero je djece posegnulo prema meni.
Vidjela sam njihove beživotne oči koje nisu treptale. Njihove gramzive ruke. Ruke koje su me
pokušavale zgrabiti. Ruke prekrivene sluzi, pohlepne koščate prste...
"Peter... Peter..."
Iza njih, Peter je mirno stajao, kao da se ukočio na mjestu. Tamne oči blistale su mu iza
naočala, tako tužno i zastrašujuće u isto vrijeme.
Ispustila sam bateriju. Pala mi je na bose nožne prste i osjetila sam kako mi se bol širi cijelom
nogom. Tada se otkotrljala po tvrdom podu, dok je zraka svjetlosti izbezumljeno šarala po zidu.
Vrišteći, ponovno sam se okrenula. Okrenula, zgrabila bateriju i počela trčati.
I prije nego što sam shvatila, bila sam na vrhu stepenica. Njihovo sablasno skandiranje zvonilo
mi je u ušima: "Peter... Peter..."
Zamislila sam njihove grabežljive ruke, njihove mrtve oči, tako mrtve iza tog sluzavog
omotača.
Teško dišući, izjurila sam van. Snažno sam zalupila vratima. Zalupila sam ih i poduprla ih
ramenima.
Osluškivala sam. Slušala sam svoje usopljeno disanje, svoje ubrzano udaranje srca.
Potrčala sam kroz slabo osvijetljenu dnevnu sobu. Do stepenica. I onda gore stepenicama.
Osjećala sam bol u slabinama, a sa svakim udahom činilo mi se kao da će mi se pluća rasprsnuti.
Utrčala sam u svoju sobu. U krevet. U tihu, sigurnu tamu. Sigurnu?
Sjedila sam na krevetu, još dršćući, dršćući tako jako da su mi zubi cvokotali.
"Bio je to san", rekla sam samoj sebi, a i glas mi je drhtao. "Danielle, na sigurnom si, u
vlastitom krevetu. Nisi nikada ni otišla dolje. Bio je to samo san. To je morao biti samo san."
Stisnula sam se u sebe, zureći u sivu svjetlost koja je prodirala kroz prozor spavaće sobe.
Sve je to bio san...
Naravno. San.
Ustala sam, i dalje držeći ruke oko sebe. Dokazat ću to, odlučila sam. Mogu dokazati da je sve
to bio samo san. Otići ću u Peterovu sobu i naći ga gdje čvrsto spava, umotan, mirno spavajući u svom
krevetu.
Peter, živ i zdrav, kako spava u svom krevetu. Ne u podrumu s onim bićima iz moje noćne
more.
Oklijevala sam, obuzeta strahom. Što ako Peter ne spava u svojoj sobi?
Što ako je u podrumu s onom djecom prekrivenom sluzi?
Što ću onda učiniti?
Što bih uopće mogla učiniti?
Duboko sam udahnula i pritisnula ruku na prsa, kao da sam pokušavala prisiliti srce da uspori.
Načinila sam nesiguran korak prema hodniku. Noge su mi bile kao od gume i tako slabe. Vrtjelo mi se
od straha. Polako sam hodala dugačkim hodnikom prema Peterovoj sobi, a pod se ispod mene naginjao
i ljuljao.
Zaustavila sam se ispred vrata njegove sobe.
U sebi sam se pomolila.
"Peter, molim te, budi unutra. Molim te!"
Okrenula sam kvaku i otvorila vrata. Upalila sam veliko svjetlo.
Žmirkajući od naglog blještavog svjetla, zurila sam u njegov krevet.
Bio je prazan.
Peter nije bio tamo.



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

6 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:05 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Užasnuto sam zurila u isprepletene plahte i deku. Prazan krevet. Začula sam uzdah. Podigla sam pogled
prema prozoru.
"Što radiš ovdje?" upitao je Peter. Sjedio je na prozorskoj dasci. Njegova crvena kosa padala
mu je preko jednog oka. Nije imao naočale. Jedna nogavica pidžame bila mu je zavrnuta gotovo do
koljena.
"Peter, ti si ovdje!" sretno sam povikala. Poletjela sam preko sobe i pokušala ga zagrliti. No,
izmaknuo mi se.
"Zašto si došla ovdje?" upitao je, popravljajući kosu jednom rukom.
"Ja-ja..." Kako sam na to mogla odgovoriti? "Htjela sam se uvjeriti da si dobro. Zašto nisi u
krevetu?" Slegnuo je ramenima. "Nisam mogao spavati." Promatrala sam mu lice. "Znači, samo si
zurio kroz prozor?"
Kimnuo je glavom.
"I nisi bio dolje u podrumu?" upitala sam.
"U podrumu?" Namrštio se, kao da se pokušava sjetiti.
"Jesi li bio?" ponovila sam pitanje. "Jesi li bio u podrumu, Peter?"
"Nisam. Naravno da nisam", oštro je odgovorio. A tada me iznenadio. Odjednom me uhvatio za
zapešće.
"Danielle", prošaptao je kroz stisnute zube. Čvrsto me uhvatio za zapešće i približio svoje lice
mojem. "Danielle, nemoj me zaboraviti. Molim te - nemoj me zaboraviti!"
Sljedećeg sam se jutra na brzinu obukla za školu. Gledala sam kroz prozor dok sam navlačila
široki sivi džemper preko crnih ravnih traperica. Dan je bio oblačan. Hladna, tmurna svjetlost prodirala
je u moju spavaću sobu, stvarajući duge, tamne sjene na podu.
Unatoč sivilu, osjećala sam se vedro, jedva čekajući da siđem na doručak. Bio je to nov dan.
Nov početak. Moja zastrašujuća noćna mora o čudnoj, svjetlucavoj djeci bila je upravo to - noćna
mora.
Normalno je imati neobične snove kad se preseliš u novu kuću, rekla sam sama sebi.
I uvjerila sam se da će danas s Peterom sve biti u redu. Pretpostavljala sam da će učinci mojeg
glupog čaranja do sada već proći. Pretpostavljala sam da će Peter opet biti vedar, pričljiv i zajedljiv kao
i uvijek.
Pretpostavila sam krivo.
Doteturao je u kuhinju, još imajući na sebi svoju plavu prugastu pidžamu. Kosa mu nije bila
počešljana. Odostrag mu je stršala. Škiljio je prema meni kroz naočale, kao da me ne prepoznaje.
"Ha-lo", rekla sam. "Nisi li zaboravio na jednu sitnicu? Kao na primjer, školu?"
Namrštio se i rukom protrljao obraz. "Koji je danas dan?"
"Ponedjeljak", rekoh. "Evo. Izaberi koje pahuljice hoćeš. Pojedi doručak, pa se idi gore obući."
Izvukla sam tri kutije pahuljica iz ormarića. No, znala sam da će Peter izabrati Golden
Grahams. To su jedine pahuljice koje on jede.
Otišao je do kuhinjskog pulta i pogledao svaku kutiju.
"Ne mogu se odlučiti", tiho je rekao. A onda se okrenuo prema meni sa srcelomnim, tužnim,
tužnim izrazom lica. Prošaptao je: "Danielle, koje ja pahuljice volim?" Zagrizla sam donju usnicu da ne
zaplačem. "Stvarno se ne sjećaš?"
Odmahnuo je glavom.
Uzela sam kutiju Golden Grahams pahuljica i nasula mu ih u zdjelicu. Nekoliko minuta poslije,
sjedili smo za pultom jedno nasuprot drugome, gutajući pahuljice u tišini. Gledajući ga kako opet jede
lijevom rukom, shvatila sam da je izgubio pamćenje. Sve zaboravlja. Danas je mnogo gore.
Što da radim? Mama i tata će večeras doći kući. A kada vide što sam učinila svom jadnom
bratu...
Kucanje na kuhinjskim vratima prekinulo me u mojim užasavajućim mislima.
Začula sam poznati povik. I kroz prozor ugledala Addieino nasmijano lice. Otvorila sam vrata i
povukla je unutra. Na sebi je imala žarko žutu majicu s V-izrezom, a ispod nje crvenu majicu kratkih
rukava i zelene rastezljive hlače. "Oh, Addie, tako mi je drago što te vidim!" uzviknula sam. Trepnula
je. "O-o. Što nije u redu?"
Pokazala sam prema pultu na Petera. Žlica mu je bila na pola puta prema ustima, ali on je buljio
u Addie. Vjerojatno se pokušavao sjetiti tko je ona.
Addie je osmijeh brzo nestao s lica. "Nije mu bolje? Zar se nije vratio u normalno stanje?"
Odmahnula sam glavom. "On-on sve zaboravlja. Njegovo pamćenje—"
Addie mi je stisnula ruku. "Vjerojatno si ga zaista hipnotizirala, Danielle. Slučajno."
"Valjda", rekla sam. "Ali ne mogu zaista povjerovati u to da mahanjem novčića lijevo-desno—"
"Sigurno se grozno osjećaš", prekinula me Addie. Nisam mogla vjerovati. Nisam se mogla
suzdržati. Obuzeo me val ljutnje. "Sve je to bila tvoja ideja!" uzviknula sam.
"Ti si donijela glupu knjigu. Ti si mi rekla da ga hipnotiziram!"
"Ali-ali—" zamucala je Addie.
"Ah, da!" uzviknula sam. "Još nešto. Razmišljala sam o tome cijelu noć. Nakon što sam
hipnotizirala Petera i kada se nije htio probuditi, sjećaš li se što si mu rekla?"
"Ha? Ja?" zavapi Addie. "Što? Što sam rekla?"
"Dobro se sjećam. Rekla si: 'Nije smiješno. Zaboravi. Dosta je s tim.' To si rekla, Addie.
'Zaboravi!'"
Njezine su zelene oči sijevnule. "Da? Pa što onda?"
"Pa-to je i učinio!" zakreštala sam. "Zaboravio je. On-on te je poslušao, Addie. I kada se
probudio, više se gotovo ničega nije sjećao!"
Ljutito je uzviknula. "Zar ti zaista kriviš mene? Zato što sam mu rekla da zaboravi? Za sve sam
ja kriva? Danielle, zar si poludjela?"
"Ne-ne znam!" zavapila sam. "Ne znam što se dogodilo i ne znam što da učinim. Žao mi je,
Addie. Stvarno mi je žao. Ali ja - ja sam u paničnom strahu. Užasno se bojim!"
"Pa, pokušajmo poništiti ono što smo učinile", procijedila je kroz zube Addie. Krenula je prema
dnevnoj sobi.
"Gdje je knjiga koju sam ovdje ostavila?"
"Ha? Zašto? Što ćeš učiniti?" upitala sam, jureći za njom.
"Budući da je sve moja krivnja," reče Addie ogorčeno, "pomoći ću da popravimo stvari.
Ponovno ćemo ga hipnotizirati. Učini točno ono što si učinila jučer. A kad bude pod hipnozom, reći ću
mu da se svega sjeti. Onda ćemo ga probuditi iz hipnoze i bit će mu dobro."
Osjetila sam da mi srce snažno udara. "Misliš li stvarno?"
"Da. Zasigurno", reče Addie. Pogurnula me. "Požuri. Uzmi knjigu. Malo ćemo zakasniti u
školu, ali nema veze. Kad završimo, tvoj će brat ponovno biti neodoljiv kao i prije."
"Peter, bit će ti dobro!" uzviknula sam. Okrenula sam se prema kuhinjskom pultu. "Peter?" Nije
ga bilo.
"Kamo je otišao?" zbunila sam se.
Addie je trepnula, zureći u praznu kuhinjsku stolicu. Okrenula sam se prema hodniku - i vidjela
da su podrumska vrata ponovno otvorena. "Peter?" Potrčala sam u hodnik i pogledala niza stube.
"Peter? Što radiš?" Bio je na polovici stubišta, hodajući polako u mraku, korak po korak.
"Peter? Zar me ne čuješ?" povikala sam. "Što radiš? Kamo ideš?"
Napokon se okrenuo. Pogledao je gore i zapiljio se u mene. Čak i na prigušenom svjetlu vidjela sam
zbunjenost na njegovu licu.
"Peter, vrati se gore", naredila sam mu. "Požuri. Zašto si išao dolje u podrum?"
"Ne-ne znam." Glas mu je bio monoton i tih, kao da je napola spavao. Ne skidajući pogled s
mene, polako se i poslušno počeo uspinjati prema meni. Činilo mi se kao da to traje cijelu vječnost.
Kad je napokon zakoračio natrag u hodnik, zalupila sam podrumska vrata. Požalila sam što
nemaju bravu. Leđima su mi prošli trnci. Sjetila sam se one strašne djece iz mojeg sna, kako su stalno
zazivala njegovo ime.
Ako je to bio san...
Jesu li duhovi bili dolje? Djeca - čudovišta koja žive u podrumu? Kao zombiji iz filmova strave
i užasa?
Šašave misli. Zaista šašave.
Ali zbog čega je Peter išao dolje?
Nježno sam mu stavila ruke na ramena i odvela ga u dnevnu sobu. "Addie i ja ćemo ti pomoći",
nježno sam rekla. "Opet će ti biti dobro."
Odvela sam ga do kauča. Posjela sam ga na isto mjesto gdje je sjedio i prošli put.
"Evo novčića", reče Addie, pružajući mi ga. "Našla sam ga u tvojoj sobi."
Ruka mi se tako tresla da sam ga ispustila. Otkotrljao se ispod stolića. Sagnula sam se da ga
podignem.
"Što ćeš učiniti?" upitao je Peter.
"Opet ću te hipnotizirati", rekoh.
Peter me pogledao iskosa. "Opet?"
"Bit će ti dobro", reče mu Addie, prisiljavajući se da zvuči vedro. "Svega ćeš se sjetiti."
Ustala sam i podigla lančić. Novčić se njihao ispred mene, presijavajući se na svjetlu koje je
dolazilo s prednjeg prozora. Molim te, upali! Molila sam u sebi. Molim te, daj da uspijem vratiti
Petera u normalu.
"Nagni se prema natrag, Peter", naredila sam mu. "Duboko udahni i opusti se." Počela sam
lagano njihati srebrni dolar lijevo-desno.
Peter se zavalio na kauč. Oči su mu pratile novčić slijeva na desno, zdesna na lijevo.
"Počinje ti se spavati", prošaptala sam. "Jako spavati. Jedva držiš otvorene oči." Pustila sam
novčić da se lagano njiše. Peteru su se oči zaklopile. "Osjećaš se tako pospano... tako pospano..."
Pogledala sam Addie krajičkom oka. Na licu joj je bio osmijeh. Ohrabrila me podigavši palac.
"Pali", šapnula je.
"Ne, ne pali", reče Peter.
"Ha?" ustuknula sam.
"Uopće mi se ne spava. Samo mi se vrti od tog tvog njihanja glupog novčića lijevo-desno."
Počeo je ustajati.
"Ne, Peter—" usprotivila sam se. "Pokušajmo ponovno. Molim te?"
Odmahnuo je glavom. "Ne pali, Danielle. Ne znaš kako to treba raditi."
Okrenula sam se prema Addie. "Radim sve isto kao i prije. Što nije u redu? Zašto ne pali?"
Uzdahnula je. "Stvarno mi je žao. Možda bismo trebali ići u školu."
"Da", složio se Peter, popravljajući naočale na nosu.
"Škola."
Novčić mi je ispao iz ruke. Nije mi ga se dalo podići.
"Idem po ruksak", rekla sam.
Može li se Peter nositi sa školom, pitala sam se. Možda bi bilo bolje da ga umjesto toga
odvedem doktoru Rossu?
Okrenula sam se prema hodniku i glasno uzviknula, vidjevši da su vrata od podruma - opet
širom otvorena.
"Što se to ovdje događa?" uzdahnula sam. Bila sam posve izbezumljena. Potrčala sam niz
hodnik. Zgrabila sam vrata i zalupila ih najjače što sam mogla. Onda sam požurila gore, zgrabila
ruksak i izjurila iz kuće.
"Hej, čekajte!" viknula sam Addie i Peteru, mašući im. No, oni su krenuli bez mene i već su bili
odmakli prilično daleko.
Sunce je još bilo skriveno iza niskih oblaka. Zrak je bio težak i sparan, kao da se spremala
oluja.
Počela sam trčati i začula mukle korake iza sebe. Okrenula sam se i ugledala pojavu koja mi se
ubrzano približavala.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da je prepoznam - bio je to čovjek u crnom baloneru. Čovjek u
crnom. Onaj koji je zurio u našu kuću, špijunirao nas kroz prednji prozor. Sjene su ga sakrivale dok je
prolazio ispod visokih stabala u ulici. Nisam mu mogla vidjeti lice. No, držeći se sjena, brzo mi je
prilazio.
Na sekundu sam se skamenila od straha. Onda sam se okrenula od njega i krenula dalje.
Ruksak mi je poskakivao na ramenima. Cipele su mi se sklizale po mokroj travi.
Osvrnula sam se i vidjela kako me sustiže. Crni baloner vijorio se za njim, glasno lepršajući.
"Hej!" ljutito je zaurlao. "Hej, ti!" Tko je on? Zašto me progoni, pitala sam se.
Nisam stala da pitam. Pojurila sam preko ulice.
Peter i Addie nisu više bili tako daleko. Ispred njih se već nazirala osnovna škola, sagrađena od
crvene cigle. Pomislila sam da ću, ako ih sustignem, možda biti na sigurnom.
Ali tada sam začula da je nešto puklo. Bila je to naramenica mojeg ruksaka. Ruksak mi je pao s
ramena. Udario je o tlo i odskočio ispred mene. Umalo sam pala preko njega. Sagnula sam se da ga
pokupim.
Bila sam izvan sebe od straha. Izbezumljena, željela sam što prije pobjeći.
Što dalje od crnog balonera. Od ispruženih ruku. Od zlog lica skrivenog u tami.
Vidjela sam ga kako grabi ulicom. Približavajući se. Približavajući se meni.
Zgrabila sam ruksak. Prekasno.
Bio je nekoliko koraka od mene.
Bila sam uhvaćena.
Poskočila sam na zvuk automobilske trube.
Okrenula sam se na vrijeme da vidim veliki plavi kombi kako skreće u križanje. Čovjek u
crnom poskočio je unatrag. Na trenutak je nestao iza plavog obrisa.
To je bilo upravo onoliko vremena koliko mi je bilo potrebno. Podigla sam ruksak i potrčala.
Nekoliko sekundi poslije, sustigla sam Addie i Petera. Addie je primijetila uzrujani izraz na
mojem licu. Zaustavila se. "Danielle, što nije u redu?"
Okrenula sam se i pokazala prstom. "On-onaj čovjek—" promucala sam bez daha.
Zaprepastila sam se. Nestao je. Ispario.
"Nije važno", brzo sam dodala. Nisam htjela uzrujati Petera. Ionako je već bio rastresen.
Addie i ja povele smo ga širokim kamenim stubama do osnovne škole. Na vidiku nije bilo
nijednog drugog djeteta. Zaista smo kasnili.
Zaustavila sam se na ulazu i stavila mu ruku na rame.
"Jesi li siguran da će ti biti dobro?"
Kimnuo je glavom.
Oklijevala sam. Smijem li ga ostaviti ovdje? Činim li pravu stvar?
"Bit će mi dobro." Posegnuo je za kvakom. Stisnula sam mu rame. "Pa..." pogledala sam niz
ulicu, osjećajući trnce straha, očekujući da vidim čovjeka u crnom baloneru kako me čeka. Ali ulica je
bila prazna.
"Naći ćemo se točno ovdje nakon škole", rekla sam Peteru. "Čekaj me točno na ovom mjestu,
dobro?" Kimnuo je glavom i ušao unutra.
Addie i ja gledale smo ga kroz stakla na vratima, sve dok nije nestao iza ugla.
"Još mu nije dobro", rekla sam, grizući donju usnu. "Kad se mama i tata večeras vrate kući..."
"Znat će što da učine", reče Addie.
"Ali, oni su mene zadužili da pazim na njega, Addie. Meni su prepustili odgovornost, a ja sam
zabrljala." Addie se na silu nasmiješila. "Hej, budi optimistična, Danielle."
"Ha?" zurila sam u nju. To je bilo tako tipično za Addie. Uvijek vedra, bez obzira na sve.
Uvijek se trudi da razveseli sve ostale. "A što bi to bilo optimistično u ovom slučaju?" upitala sam.
Razmislila je na trenutak. "Ne znam", naposljetku je odgovorila. "Mislim da bi jednostavno
trebala pokušati ne misliti na to. Mislim, ma daj. Peteru će biti dobro. Koja je najgora stvar koja bi se
mogla dogoditi?"
Poslije, sjedeći u stražnjem dijelu školske menze, zurila sam u poslužavnik. Zašto sam uzela
svu tu hranu, pitala sam se. Čini mi se kao da mi je želudac od olova. Uopće mi se ne jede.
Čula sam struganje stolice o pod. Podigla sam pogled i vidjela da Zack sjeda nasuprot mene.
Razderao je svoju smeđu vrećicu za hranu i odmotao sendvič. "Hoćeš se mijenjati?" Gurnuo mi je
sendvič u lice. "Od tunjevine je."
"Ne, hvala", promrljala sam.
"Mama zna da ja mrzim tunjevinu. Zato mi svaki dan spremi sendvič od tunjevine."
"Uzmi moj, ako želiš", rekla sam, gurajući mu poslužavnik preko stola. "Ja nisam gladna."
"Što ti je bilo danas na satu kemije?" upitao me, uzimajući komad pizze s mojeg poslužavnika.
"Totalno si uprskala."
Slegnula sam ramenima. "Da. Valjda. Jednostavno... nisam se mogla sjetiti zadatka. Učila sam,
ali jednostavno mi je sve isparilo iz glave."
Iskreno govoreći, jedva da sam čula išta od onog što su mi ljudi tog jutra govorili. Stalno sam
mislila na svog jadnog brata. Je li mu dobro? Što ću reći roditeljima kad se navečer vrate kući?
Odjednom sam shvatila da mi je Zack nešto govorio. Gledao je u mene, očekujući odgovor.
"Molim?" upitala sam. "Oprosti, ja—"
"Nakon škole", rekao je. "Znaš da mi kemija super ide. Mogli bismo zajedno proći poglavlja za
test."
"Pa... voljela bih, Zack. Ali radije ne. Roditelji mi se još nisu vratili, pa moram čuvati Petera."
Zack je napućio usne. "Peter se može sam zabavljati dok mi učimo."
Osjećala sam se grozno. Zack je bio tako drag. Počinjalo mi se činiti da mu se stvarno sviđam.
No, nisam mogla provoditi vrijeme s njim dok je Peter još tako smušen. A Zacku nisam mogla objasniti
što sam učinila svome bratu.
"Ne-ne mogu", rekoh. "Možda bismo sutra mogli—"
"Da. Možda", progunđao je Zack. Natrpao je ostatak pizze s mog tanjura u usta. "Hoćeš li te
perece?"
Poslijepodne se oteglo. Nisam se mogla koncentrirati. Nisam mogla misliti. Stalno sam
zamišljala Petera, samog u školi, kako sjedi u razredu sasvim u transu i ne može se ničega sjetiti.
Možda mu je dan dobro prošao, uvjeravala sam se. Možda se trgnuo iz toga. Kad se nađem s
njim ispred njegove škole, bit će opet onaj veseli, stari Peter.
Moguće je, zar ne?
Jedva sam čekala da saznam. Otišla sam sa zadnjeg sata, a budući da je to bio tjelesni, nisam
mnogo propuštala. Na izlazu iz škole, mahnula sam Addie, pokazujući joj da ću je nazvati kasnije.
Tada sam se uputila prema Peterovoj školi koja je bila dvije ulice dalje.
Cijeli je dan jako padala kiša. Uz rubove cesta i na uglovima ulica voda se skupljala u lokve.
Kapljice vode padale su s drveća koje se njihalo pod naletima vjetra. Olujni oblaci napokon su se počeli
razilaziti, propuštajući uske zrake svjetlosti.
Gacajući po lokvama, trčala sam sve do osnovne škole. Hladan, vlažan zrak osvježavao mi je
vruće obraze.
Stigla sam do škole točno u tri sata, na vrijeme da čujem no za zadnji sat. Iz unutrašnjosti
zgrade čuli su se povici, ganje stolica po podu, lupanje vrata ormarića. Nekoliko ndi poslije, djeca su
nahrupila van iz razreda.
Čekala sam na dnu prednjih stuba. Prekriženih ruku, gledala sam u dvostruka vrata, nestrpljivo
očekujući brata. Vrata su se treskom otvorila i djeca su jurnula van. Gomilali su se oko mene, dok su
smijući se, vičući i gurkajući se, izlazili na ulicu.
Možda će se i Peter smijati i vikati, rekla sam sama sebi. Onako kao što je to uvijek činio i prije.
Kad se Peter nije pojavio u tom prvom stampedu, osjetila sam kako mi se mišići na vratu stežu.
Gdje je?
Znala sam da je razred učiteljice Andersen bio drugi od vrata. Peter je uvijek bio među prvima
koji su izašli iz škole. Opusti se, Danielle, prekorila sam se. Još nije ni tri i deset. Nemoj prerano početi
paničariti.
Čulo se lupanje automobilskih vrata. Čulo se zveckanje, dok su djeca oslobađala bicikle od
lanaca. Pokraj glave mi je prozujao sjajni, srebrni frizbi.
Vrata su se opet otvorila i pojavila se grupa djevojčica odjevenih u izviđačke uniforme. Za
njima je išlo nekoliko male djece, koje su vodili roditelji ili dadilje.
Pogledala sam na sat. Bilo je tri i petnaest.
"OK, Peter", promrmljala sam. "Idemo sad." Što radi unutra? Vjerojatno se zadržao s
prijateljima i potpuno zaboravio na mene.
Smijeh i povici su iščezli. Većina djece otišla je u automobilima ili školskim autobusima. Još
nekoliko zaostale djece izašlo je van. Dvojica dječaka skakutala su niz stube, dodavajući si međusobno
malu plastičnu loptu.
"Hej!" povikala sam. Jedan od njih je bio jako sličan Peteru, ali nije bio on. Duboko sam
uzdahnula i ponovo pogledala na sat. Tri i dvadeset tri.
"Daj, Peter. Ne gnjavi!" progunđala sam. Nisam si mogla pomoći. Od straha me počelo stezati u
grlu. Ponovno sam se osjećala kao da mi je u trbuhu olovo. Gdje je on? Rekla sam mu da ćemo se naći
kod ovih stuba. Zavladala je tišina. Vrata su bila zatvorena. Zadnji klinac izašao je van, držeći Game
Boy ispred lica. Tako se jako koncentrirao na igricu, da se spotaknuo i pao niza stube.
"Peter... Peter..." tiho sam mu ponavljala ime. Nisam znala trebam li biti prestrašena, ili ljuta.
Shvatila sam da nemam izbora. Nisam mogla ovdje stajati cijelo poslijepodne. Morala sam ući i dovesti
ga.
Noge su mi podrhtavale dok sam se penjala stubama. Ostani mirna, Danielle, opet sam se
ukorila, otvarajući vrata. Ili se zafrkava s prijateljima, ili razgovara s učiteljicom Andersen, vjerojatno
se praveći važan i pokušavajući je impresionirati.
Učiteljica Andersen bila je Peterova najomiljenija učiteljica. Stalno je govorio o njoj:
"Učiteljica Andersen je rekla ovo" i "Učiteljica Andersen je rekla ono." Zapravo mislim da je mama
postajala malo ljubomorna zbog toga što je Peter bio toliko lud za njom.
Dugi prednji hodnik bio je prazan. Cipele su mi šuplje odzvanjale dok sam hodala prema
Peterovoj učionici.
Uvijek je čudno vratiti se u svoju staru školu. Dok sam ja još bila u njoj, činila mi se golemom.
No, sada su mi se sve učionice činile sićušne, a klupe tako niske. Fontana s vodom za piće bila mi je
gotovo do koljena!
Kad sam zaokrenuta za prvi ugao, ugledala sam razred učiteljice Andersen. Srce mi je počelo
jače udarati kad sam zakoračila do vrata i provirila unutra. "Peter?" Ne. Razočarano sam uzdahnula.
Učiteljica Andersen sjedila je za stolom, pognute glave, brzo pišući po hrpi papira. Kad sam
ušla u prostoriju, digla je pogled i zaškiljila prema meni. "Da?" Bila je mlada žena, valovite plave kose,
okruglih, plavih očiju i lijepa osmijeha. Imala je blijedoplavu vesticu preko bijele majice. Došavši
bliže, shvatila sam zašto je Peter toliko voli. Zaista je super izgledala!
Držala je olovku iznad papira, gledajući kako prilazim.
"Ja sam Danielle Warner", rekla sam.
Činilo se da nije prepoznala prezime. "Kako ti mogu pomoći, Danielle?" upitala je. Imala je
nježan glas, kao u djevojčice. Više je zvučala kao dijete, nego kao učiteljica.
"Nadala sam se da ću ovdje naći Petera, svog brata", rekla sam.
Osmijeh joj je nestao s lica. "Petera?"
Kimnula sam glavom. "No, pretpostavljam da je već otišao. Jeste li ga vidjeli da odlazi? Je li
bio s nekim od svojih prijatelja?"
Učiteljica Andersen spustila je olovku na stol i iskosa me pogledala. "Kako ti se zove brat? Jesi
li rekla Peter?"
"Da. Peter Warner. Trebao me pričekati vani ispred škole. Čekam otkada je zvonilo i—"
"Mislim da si pogriješila razred", prekinula me. Zurila sam u nju. "Molim? Vi ste učiteljica
Andersen, zar ne?"
"Da, jesam", blago je rekla.
"Onda je ovo pravi razred", odgovorila sam. "Vi ste Peterova omiljena učiteljica. Stalno govori
o vama." Ustala je. Lice joj se uozbiljilo. "Zaista mi je žao, Danielle. Pogriješila si. U mojem razredu
nema nikoga tko se zove Peter Warner."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

7 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:07 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
Ostala sam zaprepaštena. Zurila sam u nju. "Šalite se, zar ne? Vi ste Peterova omiljena učiteljica.
Poznajete Petera, zar ne?"
Zagrizla je donju usnicu i odmahnula glavom. "Ne. Žao mi je. Ja—"
"Crvena kosa!" povikala sam. "Žarko crvene naočale. Stalno priča. Znate. Peter!"
"Danielle", nježno je rekla. "Zašto vičeš na mene? Tvoj brat nije u mojem razredu. Možda
misliš na učitelja Andersa. Katkad nas ljudi zamijene jer su nam prezimena tako slična."
" Ne! " povikala sam. "Nisam vas zamijenila. Peter je u vašem razredu, učiteljice Andersen.
Znam da je." Uzdahnula je i pogledala prema vratima, kao da traži pomoć. "Pokušaj u tajništvu", blago
je rekla. "Gospođa Beck ti može pomoći da pronađeš Petera. Ona će znati u kojem je on razredu."
Zurila sam u nju, teško dišući. Držala sam ruke na struku. Mozak mi je ubrzano radio. Učiteljica
Andersen... učiteljica Andersen... Peter je neprestano govorio o njoj. Nemoguće da sam krivo zapamtila
ime.
"Gospođa Beck", ponovila je. Pokazala je prema vratima. "Radije se požuri ako je želiš uhvatiti.
Ponedjeljkom odlazi ranije."
"Oh... u redu", tiho sam rekla. Okrenula sam se i izašla iz učionice. Male klupe... ploče tako
nisko na zidu... slavine s vodom za piće gotovo na podu... sve se odjednom činilo nestvarno. Kao da
sam opet u još jednoj noćnoj mori. Krenula sam prema tajništvu. Cipele su mi glasno odzvanjale
praznim hodnikom. Prošle su dvije učiteljice, tiho se smijući nečemu.
Zaustavila sam se pred tajništvom. Vrata su bila zatvorena, a svjetla ugašena.
"Gospođa Beck je već otišla", doviknula mi je jedna od učiteljica. Nestale su iza ugla.
Kroz staklo sam zurila u mračni ured. "Peter, gdje si?" promrmljala sam.
Prošla sam hodnicima i obišla cijelu zgradu. Pogledala sam u svaku učionicu pokraj koje sam
prošla. Nije bilo ni traga mojem bratu.
Je li otišao kući bez mene, pitala sam se.
Je li zaboravio da se trebamo naći? Je li izišao na sporedni izlaz i sam otišao kući?
Da. Vjerojatno je to učinio. Od same pomisli na to, bilo mi je mnogo bolje.
Odjurila sam van i gotovo preskočila prednje stube. Trčala sam cijelim putem do kuće.
On je već kod kuće. Znam da je. Mali gad je već kod kuće. Uletjela sam u kuću i bacila ruksak
na pod. "Peter, jesi li ovdje?" vikala sam bez daha.
Nije bilo odgovora.
Pojurila sam hodnikom prema kuhinji. "Peter? Jesi li doma?"
U kuhinji ga nije bilo. Provjerila sam u radnoj sobi. U dnevnoj sobi. "Peter? Hej, Peter?"
Zastala sam i osluškivala.
Tišina.
Tada sam začula zvuk od kojeg su mi leđima prošli trnci. Stenjanje. Prigušeno stenjanje. Kao
životinja koju nešto boli.
"Peter? Jesi li to ti?" pratila sam zvuk do prednjeg stubišta. Zgrabila sam ogradu stuba.
Začula sam još jedan jauk, a nakon toga glasno zavijanje. Čvrsto se držeći za ogradu, počela
sam se uspinjati. "Peter? Jesi li to ti? Stižem."
Srce mi je snažno udaralo dok sam se uspela do kraja, te sam se požurila hodnikom do njegove
sobe. Vrata su zjapila otvorena. Nagnula sam se kroz vrata - i ostala bez daha.
"Peter?"
Hodao je gore-dolje po sredini sobe. Još je na sebi imao jaknu. Oči su mu bile gotovo
zatvorene.
"Peter?"
Ruke su mu bile duboko ugurane u džepove traperica. Hodao je, neprekidno stenjući, poput
ranjene životinje, mašući glavom.
Zašto su mu oči bile tako zatvorene? Zašto je proizvodio takve grozne zvukove? Što je radio?
"Peter, prestani!" povikala sam. "Prekini! Čuješ li me? Što radiš?"
Ponovno je prostenjao, a oči su mu i dalje bile gotovo zatvorene.
Osjećala sam kako mi se grlo steže od straha. "Trebao si se naći sa mnom", rekla sam. "Možeš
li prestati s tim? Što je to s tobom?"
Napokon je prestao hodati. Okrenuo se prema meni. Oči su mu se polagano otvorile. Nekoliko
trenutaka me pažljivo promatrao, a lice mu je odavalo zbunjenost.
Kad je konačno progovorio, glas mu je zvučao kao promuklo režanje: "Tko si ti? Što radiš u
mojoj kući?"
Ostala sam bez daha. Postalo mi je mučno i stezalo me u grlu. Odjednom mi je postalo tako zlo da sam
morala staviti ruku na usta da ne bih povratila.
"Peter, zar me se ne sjećaš? Stvarno me se ne sjećaš?"
Namršteno me pogledao. "Gubi se iz moje kuće."
"Ja sam tvoja sestra!" povikala sam.
Jadni Peter. Morala sam nešto učiniti.
"Peter, samo ostani tu u svojoj sobi", rekoh. "Bit ćeš dobro. Obećavam ti."
Tupo je zurio u mene kroz naočale. Vidjela sam da nema pojma tko sam.
Okrenula sam se i potrčala niz hodnik. Mozak mi je ubrzano radio. Što da učinim? Koga da
zovem? Utrčala sam u sobu mojih roditelja i mahnito preturala po ladicama dok nisam našla njihov
adresar. Ruke su mi se tako tresle da sam jedva okretala stranice.
Ponovno sam osjetila mučninu. Našla sam telefonski broj doktora Rossa i utipkala ga.
Zazvonio je tri puta prije no što se javila neka žena.
"Doktorov ured."
"Moram razgovarati s doktorom Rossom", izgovorila sam bez daha. "Hitno - hitno je."
"Žao mi je", odgovorila je. "Ovaj tjedan je odsutan jer je na konferenciji. Ako želite ostaviti
poruku, ja ću mu — "
"Ne hvala!" rekla sam očajno. Prekinula sam vezu.
Koga još? Koga još?
Tetu Kate. Ona živi u susjednom gradu. Teta Kate je razumna i praktična žena. Uvijek je
smirena. Uvijek zna što treba učiniti.
Utipkala sam njezin broj. "Molim te, budi tamo", mrmljala sam. "Molim te..."
Telefon je zvonio i zvonio. Pustila sam ga da zvoni barem deset ili dvanaest puta prije nego što
sam napokon odustala.
"Što sad?"
Koga mogu nazvati? Mora biti netko!
Zatvorila sam oči i pokušala se sjetiti. Poskočila sam začuvši glasno kucanje na vratima.
"Tko je to? Addie?" Kucanje se ponovilo, ovaj put glasnije.
Bacila sam telefon i sjurila se niz stube do vrata. Možda se Addie može sjetiti nekoga tko bi mi
mogao pomoći, rekla sam sama sebi.
Otvorila sam vrata.
Nije bila Addie.
Užasnuta, zurila sam u čovjeka u crnom baloneru.
"Št-što želite?" upitala sam.
"Imam te", prošaptao je.
Spustio je glavu prema meni, kao ptica koja se sprema napasti crva. Imao je kratku crnu bradu i brkove,
a valovita crna kosa padala mu je preko čela. Zurio je u mene okruglim, crnim očima.
Pogled mu je bio tako hladan da sam osjetila kako mi leđima prolaze žmarci. Zatim je maknuo
pogled s mene i pogledao u kuću. "Jesu li ti roditelji tu?" Glas mu je bio promukao, kao da ima upalu
grla.
"Nisu", rekoh.
Zašto sam to rekla? Kako glupo! Zašto sam mu rekla da mi roditelji nisu kod kuće?
"Mislim, ubrzo će se vratiti. Oprostite. Moram ići." Pomakla sam se da zatvorim vrata, a srce
mi je snažno udaralo. No, progurao se pokraj mene, zamalo me odbacivši u stranu.
Ušao je u kuću!
Stajao je u hodniku, i dalje zureći u mene svojim sitnim crnim očima. "Pobjegla si od mene
jutros..."
"Ddd-da", odvratila sam. "Nisam znala - mislim... tko ste vi? Što želite?"
"Oprosti ako sam te uplašio", rekao je tim svojim promuklim glasom. "Ja sam novinar. Radim
za Star Journal."
"Ha? Novinar?"
Odjednom sam se počela osjećati vrlo glupavo.
Novinar? Ali zašto me onda lovio? I zbog čega je promatrao našu kuću?
Laže, pomislila sam. Zašto sam otvorila vrata, a nisam provjerila tko je kucao? Zašto sam ga
pustila u kuću? Zašto sam bila tako glupa?
Pogledao se u ogledalo u hodniku i jednom rukom popravio svoju valovitu crnu kosu.
"Razmišljam o tome da napišem članak o vašoj kući", rekao je.
Promatrala sam ga ne bih li na njemu vidjela neki znak da je sve to samo šala. "Prodajete li
nešto?" upitala sam. "Osiguranje ili tako nešto? Jer, ako je to ono što pokušavate, onda—"
Podigao je desnu ruku. "Ne. Ja sam novinar. Stvarno." Nespretno je iz stražnjeg džepa izvukao
izlizani smeđi novčanik. Otvorio ga je i pokazao mi iskaznicu, na kojoj je bila njegova fotografija, a na
vrhu je pisalo PRESS.
"Pronašao sam neke stare članke u redakciji. Veliku hrpu požutjelih papira zametnutu u ormaru
u kutu. U starim člancima ovu kuću nazivaju Kućom zaborava." Zapiljio se u mene.
Nepomično sam zurila u njega. "Ha? Zašto?" Slegnuo je ramenima. "Nisam siguran. Prema
člancima koje sam pronašao, kuća čini da ljudi zaboravljaju." Srce mi je počelo jako udarati. "Da
zaboravljaju što?"
"Same sebe", odgovorio je. "Jedan po jedan, ljudi koji tu žive sve zaborave. Ne istovremeno,
već jedan za drugim. A onda... onda... su i sami zaboravljeni. Zaboravljeni zauvijek."
Došlo mi je da vrištim, ali sam se suzdržala. Zamislila sam Petera u njegovoj sobi. Peter me se
nije sjećao. Nije se mogao sjetiti vlastite sestre.
Novinar se nagnuo bliže, oštro me promatrajući svojim hladnim očima. "Je li se tebi dogodilo
nešto čudno?" Zastao mi je dah u grlu. "Nnn-ne", izmucala sam. Nisam mu htjela reći.
Morala sam razmisliti. Shvatiti što se događa.
Proučavao me. "Jesi li sigurna? Jesi li vidjela išta neobično? Ili čula? Ponaša li se netko u tvojoj
obitelji čudno?"
"Ne! " uzviknula sam. "Ne! Molim vas - morate otići!"
"Žao mi je. Nisam te htio preplašiti", reče novinar. "To je samo hrpa starih novinskih priča.
Vjerojatno nisu istinite." Koraknuo je unatrag, namještajući na ramenima svoj crni baloner. "Vidim da
sam te uznemirio. Vratit ću se. Vratit ću se kad ti roditelji budu kod kuće."
Začula sam neki zvuk i okrenula se prema stubama. "Peter - jesi li to ti?"
Tišina.
Kad sam se opet okrenula, novinara više nije bilo. Ostala sam stajati, buljeći na ulicu,
pokušavajući zaustaviti vrtoglavicu. U glavi su mi se rojila pitanja. Je li govorio istinu? Jesu li ti stari
članci bili objašnjenje za ono što se događa Peteru?
Je li moguće da ga nikad i nisam hipnotizirala? Da uopće nisam kriva za Peterovo čudno
ponašanje? Da je za sve to kriva kuća?
Kuća zaborava...
Sjetila sam se Peterova očajničkog vapaja. "Danielle, ne zaboravi me. Molim te - ne zaboravi
me!"
"Jedan po jedan, ljudi koji žive tu, sve zaborave." Novinarove riječi odzvanjale su mi u ušima.
"Zaborave sve. A tada su i sami zaboravljeni."
"Ali to je ludost!" promrmljala sam. "Ludost." Shvatila sam da mi se cijelo tijelo trese. Vratila
sam se u kuću i zatvorila vrata iza sebe.
Na moje iznenađenje, Peter je stajao točno iza mene.
"Gubi se van!" povikao je. Oči su mu bile luđačke. Crvena kosa stršala mu je u zrak. Tijelo mu
je bilo napeto, kao da se sprema za napad. "Gubi se van! Gubi se van iz moje kuće!"
Nisam mu stigla odgovoriti.
Skočio je na mene - i zgrabio me rukama za vrat.
"Gubi se van! Gubi se van!"
"Peter, ne! " zavrištala sam. Riječi mi je presjekao stisak njegovih ruku.
"Peter, prestani! Gušiš me! Ne... ne mogu... disati..."
Životinjski je zarežao. Prsti su mu se još jače stegnuli oko mojeg vrata.
Pala sam na koljena, pokušavajući se osloboditi. Hroptala sam, pokušavajući doći do zraka.
Zgrabila sam mu ruke i pokušala ga otrgnuti od sebe. No, odjednom je postao tako jak, tako
snažan.
"Ne mogu disati!" rekla sam, gušeći se. "Molim te!" Teturajući, podigla sam se na noge.
Mahnito sam ga zgrabila oko struka. Padajući prema naprijed bez daha, posrćući, nabila sam ga u zid.
Ruke su mu pale s mene. Ispustio je uplašeni jecaj. Gurnula sam ga i projurila kroz prednja
vrata. Požudno udišući zrak, skočila sam s trijema i nastavila trčati. Preko travnjaka, preskačući
namotano crijevo za zalijevanje koje je moj otac tamo ostavio. Preko pločnika, na ulicu.
Trčala sam. Bez razmišljanja. Ne osjećajući ništa. Grlo me je boljelo, bolno je podrhtavalo.
Peter... Peter... Peter...
Njegovo ime odzvanjalo mi je u glavi, poput nekog refrena. Nisam to mogla zaustaviti. Čula
sam njegovo ime svaki put kad bi mi cipele udarile o pločnik.
Peter... Peter... Peter...
Brat mi je postao divlja životinja. Bijesna divlja životinja. Zašto je odjednom postao tako
bijesan? Je li to zbog onoga što mi je novinar rekao? Zato što sve zaboravlja? Gubi se?
Je li toliko bijesan zbog onoga što mu kuća čini?
Protrčala sam kroz križanje bez zaustavljanja a da uopće nisam gledala. Začula sam automobil
kako trubi i gnjevni povik.
"Danielle, moraš razborito razmišljati", prekorila sam se. Ali kako sam mogla razmišljati
razborito? Vlastiti brat me se ne sjeća. A sada me zamalo zadavio.
Nastavila sam trčati.
Ne mogu se vratiti kući, rekla sam sama sebi. Nije sigurno. Ne, dok je Peter tamo.
Ali, moram se vratiti, prepirala sam se sama sa sobom. Ja sam odgovorna. Ja se moram brinuti
za Petera. Ne mogu ga ostaviti samog u kući da se vuče okolo kao izgubljena životinja.
Uskoro će vrijeme večere. Roditelji su već na putu kući. Stići će za sat ili dva.
A što tada?
Kako da im objasnim ono što se dogodilo?
Hoće li mene kriviti za to što se dogodilo Peteru? Hoće li mi vjerovati kad im kažem što mi je
ispričao novinar? Hoće li moći išta učiniti da spase mojeg jadnog brata?
Ni sama ne znajući kako, stigla sam do Addiene kuće. Pozvonila sam i pokucala na vrata u isto
vrijeme. "Addie, jesi li kod kuće? Addie?" povikala sam prodornim glasom. Nakon nekoliko sekundi,
vrata su se otvorila. Addie je zinula. "Danielle? Što nije u redu? Grozno izgledaš!"
"Ja-ja—" nisam mogla govoriti. Proteturala sam pokraj nje u prednju sobu. Televizor je bio
uključen. Na programu su bile lokalne vijesti.
Hoću li i ja biti na vijestima, odjednom sam se zapitala. I govoriti da je moj jadni brat poludio
zato što živimo u Kući zaborava?
"Danielle?" Addie je stavila ruku na moje rame koje se treslo. "Što je? Vani je hladno. Zar
nemaš jaknu ili nešto takvo?"
Odmahnula sam glavom, i dalje se boreći da dođem do daha. "Jednostavno sam trčala",
naposljetku sam rekla. "Morala sam bježati. Peter!"
Addie je skupila svoje zelene oči. "Peter?"
"Da", nastavila sam. "Mislim da uopće nije bio hipnotiziran. Mislim da se radi o nečem
drugom. O nečemu mnogo strašnijem."
"Aha. Kužim. Peter!" Addie je zurila u mene. "Zar se još ponaša čudno?"
Kimnula sam glavom. "On-on me pokušao ugušiti." Dah joj je zapeo. "Gdje su vam roditelji?
Još se nisu vratili?"
Pogledala sam na sat iznad televizora. Bilo je skoro šest.
"Uskoro će stići", rekoh. "Trebali bi se ubrzo vratiti kući."
"Želiš li ovdje pričekati dok se ne vrate?" upitala je Addie.
Uzdahnula sam. "Valjda." Bacila sam se na njezin kauč. Zatvorila sam oči i zarila glavu u ruke.
Tada sam ih ugledala. Sablasnu, sluzavu djecu u podrumu. Vidjela sam njihova tužna lica. Čula
sam kako ponavljaju Peterovo ime. Odjednom sam shvatila. Shvatila sam tko su oni.
To su oni koji su zaboravljeni.
To su žrtve Kuće zaborava.
Sada su ta zaboravljena djeca dozivala Petera.
Skočila sam na noge i zavrištala. "Neeeee!" I opet sam, ni sama ne znam kako, počela trčati.
Odjurila sam kroz vrata i potrčala preko Addiena dvorišta.
Čula sam kako me Addie zove, no nisam se ni zaustavila, niti se osvrnula iza sebe.
Ponovno sam trčala, ne vidjevši ništa oko sebe, a u glavi mi je bila potpuna zbrka. Trčala sam
cijelim putem kući. Što ću ondje zateći?
Hoće li me brat ponovno pokušati napasti? Hoće li još biti poput divlje, pobješnjele životinje?
Potiskivala sam strah. Znala sam da nemam izbora. Morala sam biti tamo. Morala sam spasiti
Petera. Morala sam biti kod kuće, kad se mama i tata vrate. Da ih upozorim. Da im objasnim.
Kad sam na uglu skrenula u našu ulicu, začula sam glasno životinjsko glasanje. Bio je to oštar
lavež. Okrenula sam se bez usporavanja i ugledala susjedova velikog, sivog njemačkog ovčara kako
trči za mnom.
"Ne, mali! Idi kući! Idi kući!" preklinjala sam. Zašto se tako ponašao?
Kako se ono zvao?
Zašto se nisam mogla sjetiti kako se zove?
Jureći, veliki je pas upozoravajući lajao i ljutito mahao repom. S lakoćom me sustigao, a onda
skočio ispred mene. Spotakla sam se na njega.
Dahtao je, skočivši šapama na moj struk.
Vikala sam na njega: "Idi kući! Hajde - dolje! Dolje!" Tada sam shvatila da se pas samo htio
igrati.
"Ne sada. Molim te - ne sada." Uhvatila sam ga za prednje šape i spustila ga na pločnik.
Pogladila sam ga po glavi. Zašto se nisam mogla sjetiti kako se zove?
"Ne sad, mali. Idi kući!"
Ponovno sam potrčala, a pas mi je, štekćući, bio za petama. Odjednom sam se ponadala da će
automobil mojih roditelja biti ispred kuće. Molim te, pomislila sam, budi tamo. Budite kod kuće i
pomozite mi. Možda ćemo nas troje zajedno moći učiniti nešto da pomognemo Peteru.
Ali... automobila nije bilo. Prilaz je bio prazan. Ulazna vrata kuće bila su širom otvorena, točno
onako kako sam ih ostavila kad sam pobjegla od Petera.
Krenula sam prema kući preko travnjaka, a srce mi je snažno udaralo. Shvatila sam da me pas
više ne prati. Okrenula sam se i vidjela ga na pločniku. Gledao je prema kući, prigušeno cvileći.
Zgrbljen, spuštenih ušiju i podvijena repa, cijelo mu se tijelo treslo.
Shvatila sam da se boji. Pas ne želi prići kući. Boji se. Naposljetku, pas je spustio pogled.
Otresao se i odšuljao, još cvileći.
Odjednom sam osjetila snažan poriv da i sama pođem za njim. Da pobjegnem. Da nađem neko
mjesto koje je sigurno, neko mjesto zbog kojeg psi ne dršću i ne cvile.
Ali moj brat je bio u kući. I bio je u nevolji.
Nisam imala izbora. Duboko sam udahnula i ušla.
Čim sam ušla, ugledala sam vrata od podruma. Bila su širom otvorena. Začula sam prigušene
glasove. Bili su oštri i hrapavi, i dolazili su iz podruma.
No, sada nisu zazivali ime mojega brata.
Ovaj put su neprekidno ponavljali moje ime.
"Danielle... Danielle... Danielle..."
Užasnuta, stavila sam ruke na lice - i vrisnula.
Moje lice - bilo je vlažno. Vlažno i ljepljivo.
Bjesomučno sam prstima grebala po sluzi, trgajući je, skidajući je s lica.
A glasovi su i dalje ponavljali: "Danielle... Danielle... Danielle..."



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

8 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:10 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
“Neeeee!" Užasnuto sam povikala, skidajući posljednje ostatke sluzi. "Nećete me uhvatiti. Nećete
uhvatiti ni Petera."
Morala sam nekako spasiti Petera - ako već nije bilo prekasno!
"Peter?" jedva sam izustila. Glas mi je zvučao slabašno i muklo. Zgrabila sam ogradu stubišta i
povikala prema gore.
"Peter? Jesi li u svojoj sobi?"
Nije bilo odgovora.
Potrčala sam gore. Prvo sam provjerila njegovu, a zatim svoju sobu. Nije mu bilo ni traga.
"Peter?"
Požurila sam dolje. Nisam imala izbora. Dok sam se približavala podrumskim vratima, obuzeo
me osjećaj strave. Skandiranje je prestalo. Sada je bila tišina. Duboka tišina koja mi je odzvanjala u
ušima.
Trebala mi je sva snaga da stupim na stubište i pogledam u podrum. "Peter?"
Znala sam da je dolje.
Znala sam da moram sići i dovesti ga opet gore.
"Peter, ja sam tvoja sestra. Danielle", viknula sam prema dolje. "Znam da me se ne sjećaš, ali ja
sam Danielle. Silazim. Pomoći ću ti."
Napeto sam osluškivala. Nije bilo odgovora.
Tada sam začula škripanje. Vrlo polagano. Prigušeno mrvljenje, kao kad se otvaraju teška vrata.
"Peter? Jesi li me čuo? Ja sam tvoja sestra. Silazim da ti pomognem."
Protrnuvši, duboko sam udahnula. Na najgornjoj stepenici ugledala sam dugačku metalnu
lampu. Podigla sam je. Dobro oružje. Nadala sam se da ga neću morati upotrijebiti.
"Stižem, Peter."
Noge su mi se toliko tresle da sam morala ići stepenicu po stepenicu. Zastajala sam svakih
nekoliko koraka i osluškivala. Vjetar je u prizemlju štropotao prozorskim staklima. To je, osim mojeg
plitkog disanja, bio jedini zvuk koji se čuo.
Na pola puta do dolje, ponovno sam začula škripanje. A nakon toga tiho struganje. "Peter? Jesi
li to ti? Čuješ li me?" Nije bilo odgovora.
Prisilila sam se da siđem sasvim dolje. Čvrsto stežući lampu u desnoj ruci, odmaknula sam se
od stepenica i pogledala uokolo po podrumu.
Kroz polutamnu večernju svjetlost koja je dopirala iz uskih podrumskih prozora, vidjela sam
hrpe starudije, starog namještaja i gomile starih novina.
"Oh." Iznenadila sam se okrenuvši se prema udaljenom zidu, nasuprot golemoj, od vremena
pocrnjeloj peći. Na njemu sam ugledala načrčkane riječi.
Bile su visoke najmanje pola metra i napisane crvenom bojom, koja je, još mokra, kapala po
neravnom, ispucalom kamenu.
NE ZABORAVI ME.
Slova su bila još mokra. Tek napisana. Tamnom crvenom bojom. Crvenom kao krv.
NE ZABORAVI ME.
Prije nego što sam se uspjela oporaviti od tog šoka - ugledala sam Petera.
Trepnula sam jedanput - dvaput. Bilo mi je teško povjerovati.
Da. Bio je to Peter. Stajao je na ulazu u manju prostoriju, iza peći.
Peter, obasjan čudnom, srebrnkastom svjetlošću. Bio mi je okrenut leđima. Kosa mu je bila
nakostriješena. Košulja mu je visjela preko širokih traperica. Nije se micao. Obasjan jezovitom
svjetlošću, stajao je potpuno mirno u malenoj stražnjoj prostoriji.
Otvorila sam usta da bih ga zazvala, ali zvuk se nije čuo. Moja hladna, mokra ruka prešla je
preko metalne lampe. Čvršće sam je stegnula. Načinila sam drhtavi korak prema njemu. A zatim još
jedan.
Zaobišla sam starudiju na sredini sobe. Sa strane sam još vidjela bojom napisane riječi, s kojih
se boja cijedila kao krv. NE ZABORAVI ME.
"Peter? Čuješ li me?"
Nije odgovorio. Nije se ni pomaknuo.
"Dolazim da ti pomognem. To sam ja. Tvoja sestra. Danielle. Sjećaš li me se? Sjećaš li se?"
Zaustavila sam se točno ispred niskog ulaza u stražnju prostoriju. Shvatila sam da se Peter
naginje prema još jednom otvoru. Tamnom otvoru. Isprva sam pomislila da je to nekakva rupa u
podrumskom zidu.
No, kad sam pažljivije pogledala, shvatila sam da Peter stoji pred dugačkim podnim vratima.
Vratima koja su bila odignuta od podrumskog poda.
Vrata koja su vodila - kamo?
Naginjući se prema crnom otvoru, zakoračio je prema dolje.
"Neeeeeeeee!" zavrištala sam. "Stani! Slušaj me! Okreni se! Peter, okreni se!"
Sledio se na mjestu. Nije se micao.
Ponovno sam zavrištala. Preklinjala sam ga da se okrene. I tada je, polako... vrlo polako...
otkoračio od tamnog otvora. Koraknuo je unatrag i onda se... polako... obasjan jezovitom svjetlošću,
okrenuo prema meni.
Kad se okrenuo, zaprepašteno sam vrisnula. Postalo mi je mučno u želucu. Presjeklo me u
koljenima.
Užasnuta, zurila sam u njega.
Zurila sam u debeli sloj sluzi koji mu je prekrivao lice. Prozirna želatina bila mu je svuda po
kosi, licu, očima!
Po ustima!
Debeli sloj vlažne sluzi ljeskao se na srebrnkastoj svjetlosti.
I dok sam užasnuta zurila u njega, ne mogavši govoriti niti se pomaknuti, Peter je otvorio usta.
Mjehurić sluzi pojavio mu se na ustima.
Začula sam kako je nerazgovijetno izgovorio jednu riječ!
"Zbogom."
“Stani! " povikala sam. "Kamo ideš? Što radiš?" No, čini se da me nije čuo. Na ustima mu je bio debeo
sloj sluzi. Oči su mu bile prekrivene svjetlucavim slojem želatinaste sluzi. Tada se okrenuo i zakoračio
u tamu.
"Stani! Ne - stani!" preklinjala sam ga. Pojurila sam prema njemu, a cipele su mi se sklizale po
prašnjavom, betonskom podu.
Spustio se u crnu rupu ispod podnih vrata. Trčeći, ispružila sam ruke da ga uhvatim i povučem
natrag.
Ali vrata su se zatvorila uz glasni tresak.
Prašina je letjela svuda oko mene.
Prekrila sam oči, čekajući da se slegne. Osjećala sam je i u ustima i u plućima. Onda sam,
prisiljavajući se da otvorim oči, pala na koljena. Pokušala sam silom otvoriti vrata, otvoriti ih i
osloboditi svojeg brata. Ali podrumski pod bio je čvrst i gladak. Vrata se nisu vidjela. Nije im bilo ni
traga. Panično sam prelazila rukama po podu, tražeći... tražeći.
"Peter, gdje si? Kamo si otišao?"
Vrata su nestala. Više ih nije bilo. Pod je bio bez i najmanje pukotine. Ljutito sam viknula.
Udarila sam šakama po podu, dižući u zrak još jedan oblak prašine.
"Ne brini, Peter. Izbavit ću te", rekla sam dižući se na noge.
Trčeći prema stepenicama, obrisala sam debeo sloj prašine s ruku o traperice. Činilo mi se da se
pod njiše ispod mene. Zidovi kao da su plesali. U glavi mi je zujalo, dok sam jurila naprijed. Uspela
sam se škripavim podrumskim stepenicama i odjurila u kuhinju. Zgrabila sam telefonsku slušalicu.
Nazvat ću policiju. Nazvat ću vatrogasce. Oni će moći otvoriti podna vrata. Oni mogu izbaviti
Petera otamo. Podigla sam ruku da nazovem 911. Zaustavila sam se, vidjevši žutu svjetlost koja je
obasjala kuhinju izvana. Dvije zrake žutog svjetla. Farovi.
Začula sam zvuk automobilskih guma na šljunku.
"Da!" potrčala sam prema stražnjem prozoru. "Da!" Mama i tata su se vratili kući. "Da!"
Širom sam otvorila kuhinjska vrata i izjurila van, urlajući i divlje mašući rukama iznad glave.
Skočila sam ispred automobila u široki pravokutnik žute svjetlosti. "Mama! Tata! Morate požuriti!
Pomozite! Morate nam pomoći!"
Zgrabila sam vrata na suvozačkoj strani iza kojih je sjedila mama i povukla ih. "Požuri! Izađi
van! Nema vremena!" vrištala sam.
Vidjela sam njihova zaprepaštena lica. Zgrabila sam mamu za ruku i počela je vući iz
automobila. Ali, još je bila vezana pojasom. Viknula je, protiveći se.
Otvorila su se vrata na vozačkoj strani i tata je izašao van, mrko gledajući malo prema meni,
malo prema kući. "Što nije u redu? Danielle, što se dogodilo?" povikao je.
"Nema vremena!" jaukala sam. "Nema vremena za objašnjavanje! Požurite!"
Mama je napokon odvezala pojas. Izašla je iz auta i teturavo stala ispred mene. "Čemu tolika
galama? Nešto - nešto nije u redu s kućom?"
Zgrabila sam je za ruku i povukla je prema kuhinjskim vratima. "Radi se o Peteru!" povikala
sam. “On – on je u podrumu. Hoću reći—"
"Peter?" tata me iskosa pogledao.
"Molim vas! Moramo se požuriti!" vikala sam u očaju. "Peter je sišao kroz podna vrata. To je
duga priča - ali, tako se čudno ponaša. Još otkad ste otišli! Hajde! Moramo sići! Zašto samo stojite
tamo?"
Stajali su jedno do drugoga i zurili u mene.
"Danielle, tko je u podrumu?" upitala je mama napokon.
"Peter!" izbezumljeno sam povikala.
"Ali, tko je Peter?" upitao je tata.
"Ha?" ostala sam zaprepaštena. "Peter! Moj brat! Što je to s vama? Požurite! Moramo ga
izbaviti!" Nisu se pomaknuli. Samo su stajali tamo sa zabrinutim izrazima lica.
Napokon, tata mi je prišao i pažljivo mi položio ruke na ramena. "Danielle, molim te - smiri
se", rekao je. "O čemu se to radi?"
"Znaš da nemaš brata", reče mama nježno. "Znaš da se nitko u našoj obitelji ne zove Peter."
“Zar ste poludjeli?" povikala sam u očaju. "Naravno da imam brata! Zar ste oboje potpuno poludjeli?"
Tata me jače primio za ramena. "Danielle, molim te", prošaptao je. "Hajde, idemo u kuću i raspravimo
to u miru." Mama je uzdahnula. "Tvoj otac i ja umorni smo od dugog puta."
"Ali, Peter!" pobunila sam se. "On je u podrumu. Ne možemo ga jednostavno tamo ostaviti."
Mama je ponovno uzdahnula. "Znala sam da je nismo smjeli ostaviti samu", rekla je tati.
Tata me gledao u oči. Odmahnuo je glavom. "Danielle, znala si izmišljati nepostojeće prijatelje
kad si bila mala. Ali sada imaš petnaest godina."
Oslobodila sam se njegova stiska. "Ne izmišljam Petera!" povikala sam. "Ne izmišljam! On je
moj brat! On je vaš sin!"
Mama je zatvorila oči i pokrila rukama uši. "Molim te, prekini s tim. Molim te. Glava mi puca."
"Možemo li ući u kuću i mirno o tome razgovarati?" molio je tata. "Sjest ćemo i popiti šalicu
čaja, i—"
"Kako mogu biti smirena?" zavapila sam. "Peter je u užasnoj nevolji - a vi ga se čak i ne
sjećate! Vlastitog sina! Vašeg vlastitog sina!"
Zgrabila sam tatu za ruke i povukla ga prema kući. "Dođi dolje u podrum. Pokazat ću ti."
Hodajući uz mene, tata me obgrlio rukom. "Sve će biti u redu, Danielle", nježno je rekao.
Vidjela sam da je pogledao mamu. "Poslije nam možeš pokazati podrum. U redu?" Stavio mi je dlan na
čelo. "Hmmm. Vruće je. Mislim da imaš groznicu. To bi objasnilo—"
"NE! " viknula sam. "Nisam bolesna! I nisam luda! Morate se sjećati Petera. Morate!" Poveli su
me u kuću. Odveli su me u moju sobu i natjerali me da stavim toplomjer u usta. Nisam imala povišenu
temperaturu.
No, oni su uporno zahtijevali da legnem u krevet. Tata je otišao dolje da nazove doktora Rossa.
Mama je stalno pročišćavala grlo, mijenjala položaj ruku i glasno uzdisala. Cijelo je vrijeme
zurila u mene, kao da sam nekakav izvanzemaljac s drugog planeta.
Presvukla sam se u pidžamu i sjela na rub kreveta.
"Znam što se događa", rekla sam joj. "Peter postoji. Ali ste ga zaboravili. Zato što je ovo Kuća
zaborava."
Mama je zaškiljila prema meni. "Molim? Ovo je što?"
"Kuća zaborava", ponovila sam. "Jedan čovjek je bio ovdje. Rekao mi je—"
"Netko je bio ovdje?" mama me prekinula. Kimnula sam glavom. "I rekao mi je da će se ovo
dogoditi."
Mama je stoti put uzdahnula. "Ne razumijem. Neki nepoznati čovjek je bio ovdje? I rekao da
ćeš početi umišljati da imaš brata?"
"Ja ne umišljam!" povikala sam. Tada sam izgubila živce. Skočila sam na noge, zgrabila mamu
za ramena i počela je tresti. "Slušaj me! Slušaj me! Moraš me slušati!" Mamine oči su se iskolačile od
šoka, od straha. "Danielle, prestani! Pusti me!" molila je.
Začula sam korake. Tata je dojurio u sobu. Zaprepašteno je uzviknuo i odvojio me od mame.
Obuhvatio me rukom oko struka i, čvrsto me držeći, odveo natrag do kreveta.
"Sjedi, Danielle", naredio je. "Sjedni i duboko udahni. Moram li te odvesti u bolnicu?"
"Ona-ona me napala!" mama je cmizdrila, trljajući ramena. A onda je dodala: "Poput divlje
životinje."
"Doktor Ross će nas primiti sutra", rekao mi je tata. Stajao je s rukama na struku između mame
i mene, ubrzano dišući. Bio je napet, kao da je u pripravi da zaštiti mamu od drugog napada.
"Potpuno je izmaknula kontroli", reče mama, mašući glavom. Suze su joj počele teći niz obraze.
"Žao-žao mi je", rekla sam joj. "Nisam te htjela ozlijediti. Samo sam..." Glas mi se izgubio.
Shvatila sam da me neće slušati. Neće mi povjerovati. Misle da sam poludjela ili tako nešto.
Zaista se ne sjećaju Petera. Što mogu učiniti?
Odlučila sam da moram čekati. Moram pričekati dok se svi malo ne primirimo. Onda ću u miru
sjesti s njima i objasniti im. Objasniti im sve u vezi s kućom. Objasniti im ono što mi je novinar rekao o
ovom mjestu.
Zgrbila sam se na rubu kreveta, ruku čvrsto sklopljenih u krilu. Kosa mi je pala preko lica, ali
nisam je pokušala maknuti.
"Oprosti, mama", ponovila sam. "Oprosti što sam se tako luđački ponašala. Ali zaista moramo
razgovarati. O Peteru i o ovoj kući."
Mama i tata su se pogledali.
"Naravno da ćemo razgovarati", rekao je tata, ali zvučao je kao da to samo tako kaže, kao da se
samo pretvara. "O svemu ćemo razgovarati. Znaš, preseljenje u novu kuću može biti vrlo, vrlo stresno."
Htjela sam mu proturječiti, ali sam se ugrizla za jezik. Mama je obrisala suze s obraza.
Odjednom je izgledala tako umorno, tako staro. "Razgovarat ćemo o svemu ujutro", rekla je. Pritisnula
je prstima sljepoočnice. "Kad se svi smirimo i odmorimo, i kad meni prestane ova užasna glavobolja."
"Dobro", složila sam se.
"Da, odmah ujutro", dodao je tata, gorljivo kimajući glavom. "Znam da ćeš se bolje osjećati
nakon dobrog sna."
Ne, neću! To sam željela reći. Umjesto toga, promrmljala sam: "Da. U redu."
Mama je krenula prema vratima, a onda se okrenula prema meni. Natjerala se da se osmjehne.
"Znaš što", rekla je. "Napravit ću ti za doručak tvoje omiljene palačinke s borovnicom. Što kažeš na
to?"
"Izvrsno", odgovorila sam.
"Dobro!" reče tata vedro. "Palačinke s borovnicama za doručak. I lijepo ćemo dugo
razgovarati."
Tata je stavio ruku na mamino rame, te su žurno otišli iz sobe. Činilo se da su oboje htjeli što
prije izaći. Znam da će otići dolje i razgovarati o meni, pomislila sam. O tome kako sam luda i kako
sam skroz pukla.
Razjasnit ću im sve ujutro, odlučila sam. Odvest ću ih u podrum. Uvjerit ću ih u to da je Peter
stvaran. I zajedno ćemo spasiti mog jadnog brata - gdje god bio.
Glasno sam zijevnula. Sva ta napetost, sva briga, sav užas - osjećala sam se tako umorno, tako
iscrpljeno. Odjednom sam se osjećala kao da imam pola tone. Nisam mogla podići ruke. Nisam mogla
držati oči otvorene.
"Odmah ujutro!" mrmljala sam sama sebi. "Odmah..." Pala sam u dubok san, bez snova.
Probudilo me blještavilo jutarnjeg sunca. Treptala sam, omamljena. Tako sam čvrsto spavala.
Prostenjala sam, uspravljajući se. Nisam se uopće osjećala odmoreno.
Što me držalo budnom, pitala sam se. Što me to mučilo?
Pogledala sam uokolo po sobi, žmirkajući od jakog svjetla. Nešto me uzrujalo jučer. Ali što?
Što je to bilo? Što me toliko zabrinulo?
Nisam se mogla sjetiti.
Spustila sam noge na pod i izvukla se iz kreveta. Još sam razmišljala, pokušavajući se prisjetiti što me
to držalo budnom veći dio noći.
"Peter", naposljetku sam prošaptala. Riječ kao da je doplutala s nekog dalekog mjesta. "Peter."
Da. Peter. Naravno. Peter.
"Oh, ne", promrmljala sam. "Oh, ne. Oh, ne..." Umalo sam ga zaboravila.
Peter je gotovo bio izgubljen. Gotovo izgubljen zauvijek. I tada sam shvatila...
"Ja sam sljedeća."
"Peter... Peter..." Ponavljajući njegovo ime da ga ne zaboravim, požurila sam u kupaonicu da se
istuširam. Nakon tuširanja, navukla sam preveliki plavi džemper i crne hlače. Na putu do prizemlja,
ponavljala sam što ću reći roditeljima. Prvo ću im objasniti kako se Peter čudno ponašao. Kako sam
isprva mislila da je to zbog toga što sam ga ja hipnotizirala.
Onda ću im ispričati o novinaru koji je došao na vrata. I o onome što mi je rekao o čudnim,
zastrašujućim glasinama o ovoj kući. Reći ću im zašto je kuća poznata pod nazivom Kuća zaborava.
Odlučila sam da ću biti potpuno smirena. Govorit ću polako i blago. Vidjet će da nisam luda.
Vjerovat će mi.
"Smireno... smireno..." ponavljala sam si, prolazeći stražnjim predsobljem prema kuhinji. Ali
srce mi je počelo jače udarati. Ruke su mi postale ledeno hladne. "Smireno... smireno..."
Ušla sam u kuhinju.
I ostala bez daha od zaprepaštenja.
"Mama? Tata?"
Promuklo sam uzviknula, gledajući uokolo po mračnoj, praznoj kuhinji.
"Hej! Gdje ste?"
Upalila sam svjetla na stropu. Hodala sam kuhinjom, a srce mi je snažno udaralo.
Nije im bilo ni traga. Suđa od doručka nije bilo ni na stolu ni u sudoperu. Nije bilo ni šalica od
kave, ni zdjelica za zobene pahuljice.
"Mama? Tata? Zar ste otišli?" pokušavala sam vikati, ali glas mi je bio sitan i slabašan.
"To je nemoguće", promrmljala sam sama sebi. Pojurila sam do kuhinjskog prozora i provirila
van. Na prilazu nije bilo automobila.
Jesu li otišli na posao? Jesu li se jednostavno odvezli?
Sjetila sam se da su sigurno ostavili nekakvu poruku. Uvijek mi ostavljaju beskonačne poruke
na hladnjaku. Okrenula sam se i udarila koljenom u kuhinjsku stolicu.
"Au!" Skakutala sam kuhinjom na jednoj nozi.
Ne. Na hladnjaku nije bilo nikakve poruke.
"Čudno."
Trljajući bolno koljeno, požurila sam gore u njihovu spavaću sobu. "Hej, zar vas dvoje još
spavate?" Zakoračila sam u sobu. Mamina spavaćica ležala je zgužvana na podu, pokraj njihova
nepospremljenog kreveta. Torbe koje su nosili na put bile su ispražnjene i stajale su uza zid, otvorene.
Svjetlo u njihovoj kupaonici bilo je upaljeno.
"Gdje ste?" Kako su mogli otići na posao a da me nisu čak ni probudili? I što je s palačinkama s
borovnicama? S našim ozbiljnim razgovorom? Što je s Peterom?
"Obećali su..." mrmljala sam, hodajući prema svojoj sobi da se spremim za školu. Najednom
sam postalo ljuta. I povrijeđena. "Obećali su..."
Jutro je proteklo kao zamagljeni usporeni film. O čemu su govorili moji profesori? Je li itko od
mojih prijatelja razgovarao sa mnom? Nisam imala pojma.
Nisam danas trebala ići u školu, rekla sam sama sebi, dok sam se kao zombi, kao zombi bez
mozga, vukla od predavanja do predavanja. Trebala sam ostati kod kuće. Trebala sam zvati roditelje.
Zvati policiju. Pozvati nekoga da mi pomogne spasiti Petera.
"Peter, ja te nisam zaboravila", tužno sam prošaptala. "Ne brini. Nisam zaboravila."
Ali stalno sam ponavljala njegovo ime. I napisala sam ga dvadeset puta u bilježnicu jarko
crvenom tintom. Za svaki slučaj, da opet ne zaboravim.
U podne sam se zaputila u menzu. Takva zbrka lica... poslužavnika... djece koja se smiju,
brbljaju. Takva zbrka... takva tamna zbrka... Mrak... još mračnije...
"Ha?" Netko me tresao.
Netko mi je stiskao ramena i to tako jako da me boljelo. Tresući me. Tresući.
Trepćući, otvorila sam oči. Naprezala sam se da bih vidjela. "Addie?"
Držala me za ramena. Lice joj je bilo zajapureno. Ubrzano je disala. "Danielle... Danielle,
nisam-nisam te mogla probuditi."
Škiljila sam u nju, vrtjelo mi se i imala sam osjećaj da se cijela menza okreće.
"Tresla sam te i tresla. Nisi otvarala oči. Tako si me uplašila."
Klonula je na stolicu nasuprot meni. Lice joj je bilo obliveno znojem. "Tako sam se zabrinula",
rekla je, drhteći. "Ti si - onesvijestila si se ili tako nešto."
"Dobro sam", prošaptala sam. Pročistila sam grlo. "Stvarno. Osjećam se savršeno dobro. Valjda
sam jednostavno... zadrijemala na trenutak."
Spustila je pogled prema stolnjaku. "Dobro si? Pa... gdje ti je ručak?"
"Ha?" I ja sam zurila u stol. "Oh. Uh... mislim da sam ga uzela. Ne... ne sjećam se gdje sam ga
stavila." Suzila je oči pogledavši prema meni. "Sjediš tu bez ručka?" Slegnula sam ramenima.
Addie se igrala pramenom kose, vrteći ga oko jednog prsta. "Pa, jede li ti se? Možemo podijeliti
moj ručak." Gurnula je preko stola smeđu papirnu vrećicu prema meni.
"Ja... nisam baš previše gladna", rekla sam.
"Zar nisi vidjela da sam ti mahala jutros u auditoriju na onom dosadnom skupu?" upitala je.
"Zašto nisi došla?"
"Nisam te vidjela", rekla sam. "Nisam baš svoja danas, Addie."
Okrenula je očima. "Kao da to ne vidim? Što je s tobom, Danielle? Kad ti je profesorica Melton
rekla da predaš test, ti si samo zurila u nju kao da ne razumiješ engleski." Trepnula sam. "Zar jesam?
Doista? Ne sjećam se." Addie me stisnula za ruku. "Jesi li sigurna da ti je dobro?"
"Nisam dobro", priznala sam, dok mi se glas lomio od emocija. "Nisam dobro. Jako sam
zabrinuta, Addie. Zbog Petera. On - on je nestao u podrumu. A kad su mi se roditelji vratili kući, nisu
mi vjerovali. Rekli su da—"
"Čekaj malo. Polako." Addie je dala znak da stanem. "Tko je nestao? Tko je nestao u
podrumu?"
"Peter", rekla sam. "Ušao je u podna vrata i ona su se zatvorila i onda—"
"Tko?" Addie je izgledala potpuno zbunjeno. "Danielle, tko je Peter?"
Što se dalje događalo? Jesam li pokušala objasniti Addie? Ili sam skočila sa stolice i odjurila iz
menze? Jesam li ostala u školi i otišla na popodnevna predavanja? Jesam li lutala školskim prostorima
do zadnjeg zvona? Jesam li izjurila iz školske zgrade za vrijeme ručka, dok je Addie vikala za mnom, i
trčala cijelim putem do kuće?
Nemam pojma. Mozak mi je bio potpuno prazan.
Nakon što se Addie nije mogla sjetiti Petera, nešto se u meni prelomilo. Vjerojatno je u meni
prevladao strah. Ne sjećam se što se dalje događalo. Sjećanje mi je isparilo u vrtlogu zastrašujućih misli
i panike.
Nekako sam se našla na prednjem stubištu naše nove kuće. Podnevno sunce spuštalo se iza
drveća. Vidjela sam vjevericu kako skakuće po sivim crepovima na našem krovu. Pokušala sam otvoriti
prednja vrata. Bila su zaključana. Zaboravila sam uzeti ključ.
Mama je vjerojatno bila kod kuće. Obično dođe doma ranije poslije podne. Pozvonila sam,
čvrsto pritišćući zvonce. Ponovno sam pozvonila. Tada sam se sjetila da zvonce još nije priključeno.
Podigla sam šaku i udarila po masivnim drvenim vratima.
Molim te, budi kod kuće, pomislila sam. Molim te, budi kod kuće, mama. Moramo spasiti
Petera. Moramo ga spasiti prije nego što ga svi zaborave!
Ponovno sam udarila po vratima, ovaj put jače. Dok me šaka nije počela boljeti.
Napokon, vrata su se otvorila. Majka je provirila van. Pogledala me, škiljeći. "Da?" upitala je.
"Mogu li vam pomoći?"
"Ha? Ja sam!" povikala sam. Mama je jače zaškiljila. "Oprostite. Kako vam mogu pomoći,
gospođice?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

9 Re: R. L. Stine - Ne zaboravi me taj Ned Maj 13, 2012 3:11 pm

Margita

avatar
Administrator
Administrator
“Ja sam! To sam JA!" zavrištala sam. "Ja sam tvoja kći!" Zgrabila sam zaštitna vrata i otvorila ih.
Mama se zgranula. Lice joj se ukočilo od straha. "Kći? Ne razumijem. Kakva kći?"
"Pusti me unutra!" zavrištala sam. "Ne možeš me zaboraviti! Ne možeš! A ne možeš
zaboraviti ni Petera!"
Spustila sam ramena i snažno je odgurnula, maknuvši je s puta.
Jauknula je i oteturala natrag u ulaz.
Pojurila sam u kuću. Iza mene su tresnula zaštitna vrata.
"Gubi se van!" povikala je mama. "Što hoćeš? Gubi se iz moje kuće!"
"Ne! Ideš sa mnom! " viknula sam bez daha. Zgrabila sam je oko struka i grubo je gurnula u
stražnje predsoblje.
"Pusti me! " jaukala je. Migoljila se i otimala. Zgrabila me za ruke i pokušala ih otrgnuti sa
sebe. "Tko si ti? Što želiš?" Srce mi je tako snažno udaralo da sam mislila da će mi prsa eksplodirati.
"Ideš u podrum", rekla sam, stišćući zube. Ponovno sam je snažno pogurnula. "Dokazat ću t i — "
"Hoćeš novac?" pitala je. "To želiš? Novac? U redu. Nemam mnogo u kući. Ali dat ću ti što
imam. Samo... nemoj me ozlijediti. Molim te - nemoj me ozlijediti." Izgledala je tako prestrašeno da
sam spustila ruke. Pustila sam je. "Mama!"
Odmaknula se, a oči su joj bile razrogačene od straha.
"Novac?" prošaptala je. "To želiš? Ako ti dam novac, hoćeš li otići?"
"Ne želim novac!" zavrištala sam. "Želim da me se sjetiš! I Petera!"
"U redu, u redu." Tresla se od straha. "Sjećam te se. Da. Sjećam se. Sjećam vas se. Je li sad u
redu?"
Shvatila sam da me se boji, mene, vlastite kćeri.
Osjećala sam da mi naviru suze. Ali znala sam da ne smijem gubiti vrijeme. Vidjela sam da mi
ona neće povjerovati. Neće me prepoznati. Previše je uplašena da bi me saslušala, da bi mi dopus tila da
joj bilo što dokažem.
Što da učinim? Što?
Odmakla sam se od nje i oteturala hodnikom do podrumskih vrata. "Peter - stižem!" Povikala
sam niz stepenice. Skočila sam na stubište i počela silaziti, preskačući odjednom po dvije stepenice.
"Peter, ja te nisam zaboravila. Stižem!"
Iznad glave sam začula korake. Mama je trčala. A onda sam je čula kako razgovara na telefon,
paničnim, uplašenim glasom koji je podrhtavao. Moja vlastita majka, u očaju je zvala policiju.
"Da. Nepoznata djevojka. Provalila je u kuću. Ponaša se potpuno luđački. Ja-ja mislim da je
opasna. Da. Pošaljite nekoga. Odmah."
“Nisam ja nepoznata djevojka", rekla sam naglas. Htjela sam otrčati natarag gore i prepirati se s njom.
Moliti je da mi povjeruje. Preklinjati je da me se sjeti. No, začula sam škripanje na drugoj strani
podruma . Odmaknula sam se od stepenica i krenula prema maloj prostoriji u stražnjem dijelu. Kasno
popodnevno sunce prodiralo je kroz podrumske prozore, stvarajući dugačke, narančaste pruge na
zakrčenom podu.
"Stižem, Peter " , viknula sam, a glas mi je šuplje odzvanjao od kamenih zidova. " Tu sam . "
Na ulazu u stražnju prostoriju zastala sam od zaprepaštenja.
Podna vrata - otvarala su se, škripeći. Polagano. Kamen je strugao o kamen.
Ispod njih, vidjela samasamo tamu. Mračnu rupu koja je izgledala kao da nema kraja.
Polagano, polagano, vrata su se podigla. Činilo se kao da se tama proširila podom , cijelom
prostorijom. Zatirući sunčanu svjetlost, zatirući sve svjetlo.
A tada se, iz tame, pojavila tanka, srebrnkasta pojava. Činilo se kao da se stvorila pred mojim
očima, vlažno se svjetlucajući pred podnim vratima koja su se otvarala. Vrisnula sam kad sam
prepoznala svojeg brata. Ukočeno je stajao, zarobljen pod debelim slojem sluzi. Njegova kosa, lice,
cijelo tijelo bili su mu omotani tim mokrim, prozirnim omotačem.
Ukočeno je zateturao prema meni, a onda podigao jednu ruku, načinivši kretnju prema meni.
Ispod sloja sluzi vidjela sam mu naočale, a iza njih oči, kojima je tako isprazno zurio u mene.
"Peter!" izmucala sam.
Bio je gotovo potpuno proziran. Potpuno siv. Gotovo da sam mogla vidjeti kroz njega.
Načinio je pokret rukom. Usta su mu se malo otvorila, a onda ponovo zatvorila, stvarajući
mjehurić na sluzi koja mu je potpuno prekrivala lice.
Otvorila, i onda zatvorila. Začula se jedna jedina riječ: "Danielle!"
Koraknula sam prema njemu. Ali noge su mi se tako tresle da sam zamalo pala.
"Danielle..." ponovio je, a mjehurići su mu izlazili iz usta. "Dođi, Danielle." Pružio je svoju
sivu ruku prema meni. Sledila sam se. "Ha?" Njegova ljepljiva, mokra ruka, hladna kao smrt, dotakla je
moju. "Dođi", rekao je prigušeno, zbog mjehurića sluzi.
"N-ne!" rekla sam bez daha. Odmaknula sam se.
"I tebe su zaboravili", rekao je. Pružio je ruku prema meni, a s njom se rastegnula i gusta
želatina koja ju je prekrivala. "Danielle, i ti si sada među Zaboravljenima. Moraš poći s nama. Dođi."
Peter se polako, tromo odmaknuo od podnih vrata. Iza njega sam vidjela još jednu pojavu.
Djevojčicu, blijedu kao i moj brat, prekrivenu mokrom, ljepljivom sluzi. Tiho je izašla iz otvora,
beživotno zureći u mene.
Iza nje se pojavilo još jedno dijete. I još jedno. Zaboravljena djeca.
Izlazili su iz crne rupe, jedno po jedno, polako se krećući i okružujući me.
Pokušala sam se otrgnuti. No, oni su se uhvatili za ruke i načinili čvrst krug oko mene.
"Dođi s nama..." mumljali su. A mumljanje se pretvorilo u neugodno skandiranje. "Dođi s
nama... Dođi s nama... Dođi s nama..."
"I ti si zaboravljena", reče Peter. "Ti si jedna od nas."
"Dođi s nama! Dođi s nama! Dođi s nama!"
Peter me zgrabio svojim hladnim, ljepljivim rukama. "Pođi s nama, Danielle."
Obruč djece oko mene se suzio.
Peter me snažno povukao prema crnom otvoru. Osjećala sam strujanje hladnog zraka odozdo.
Zapuhnuo me kiselkast miris truleži.
Postalo mi je mučno.
Peter me vukao sve bliže. Dolje, dolje, dolje prema toj užasnoj rupi...
"Pođi s nama... Pođi s nama... Pođi s nama..."
"NEEEEEEEEEEE! " Užasnuto sam vrisnula kad me počela gutati tama.
Još vrišteći, uspjela sam se osloboditi. Očajničkim trzajem istrgnula sam se iz odvratnog bratova stiska.
Spustila sam ramena i ponovno vrisnula. Iz pluća mi je izlazio vrisak za vriskom, dok sam se probijala
kroz obruč djece koja su uporno ponavljala iste riječi. Pojurila sam prema stepenicama. Oko mene je
lebdio odvratan smrad, težak i zagušljiv. Hladna sluz mi se lijepila za ruke. U glavi su mi odzvanjale
bratove riječi: "I ti si zaboravljena. .. I ti si zaboravljena..."
Ne, nisam, rekla sam sama sebi, a noge su mi se tako tresle da sam se morala prisiljavati da se
popnem stepenicama. Nisam zaboravljena! Nisam!
"Natjerat ću mamu da se sjeti!" povikala sam prema dolje. "Nekako ću natjerati mamu da se
sjeti, Peter!" Došla sam do vrha stepenica. Prsa su mi se ubrzano dizala i spuštala, a pluća me boljela.
Tresnula sam podrumskim vratima i krenula stražnjim predsobljem.
Pod mi se vrtio pod nogama. Zidovi su mi se činili previše blizu i počela sam se osjećati kao da
trčim kroz mračan, uzak tunel.
Što da radim, pitala sam se. Činilo se kao da mi se cijela kuća primiče, kao da me opkoljava.
Kao da tu više ne pripadam. Kako da dokažem da govorim istinu? Kako da prisilim mamu da nas se
sjeti?
Kad sam stigla do prednjih stepenica, ispred mene je iskočila neka pojava i prepriječila mi put.
"Tata!" povikala sam. "Kod kuće si! Molim te - reci mami!"
"Tko si ti?" ljuti to je upitao. "Radije idi iz ove kuće. Policija stiže."
"Ne, tata - slušaj!" molila sam ga.
"Gubi se van - odmah!" povikao je.
"Ne! Ja živim ovdje!" viknula sam. "To je i moja kuća! Moraš nas se sjetiti! Moraš!"
Posegnuo je prema meni. Pokušao me uhvatiti.
Izmaknula sam se u stranu i pala na stepenice, jako udarivši koljena i laktove. Bol mi je prošla
cijelim tijelom, ali ja sam je ignorirala i otpuzala uz stepenice četveronoške. Na vrhu sam se osovila na
noge i pogledala dugo predsoblje.
Što da učinim? Kako da ih natjeram da se sjete?
Moja soba! Odlučila sam pokazati im svoju sobu. Možda će se onda sjetiti tko sam. Možda će
ih to natjerati da se sjete.
Načinila sam nekoliko koraka - i tada se zaustavila.
Zurila sam u vrata na obje strane predsoblja. Koja je soba moja? Koja?
"Oh neeeeeee", zajecala sam.
Moja soba. Nisam se sjećala svoje sobe. I ja zaboravljam. Počinjem sve zaboravljati.
Klonula sam uza zid, nasmrt preplašena.
"Izgubljena sam", promrmljala sam. "Predajem se. Izgubljena sam."
Tada mi je nešto dolje u hodniku zapelo za oko.
Zurila sam, pokušavajući se sjetiti što je to.
Odjednom mi je palo na pamet.
Na uokvirenu fotografiju na zidu padala je žuta svjetlost u obliku pravokutnika. Fotografija Peterova
plišanog medvjedića s naočalama blistala je kao pod reflektorom.
"To!" uzviknula sam, zureći u nju.
Znala sam da ima nekakve veze s Peterom, ali nisam se točno sjećala kakve. No, znala sam da
je ta fotografija važna mojim roditeljima.
Odjurila sam niz hodnik, podigla obje ruke i počela skidati fotografiju sa zida.
"Što to radiš?" začuo se ljutit glas. "Ostavi to!"
"Gubi se iz ove kuće!"
Mama i tata su dojurili hodnikom, lica crvenih od bijesa.
"Policajče, tu je gore!" tata je viknuo prema dolje. "Prepriječili smo joj put u hodniku!"
Uokvirena fotografija visjela je na žici. Pokušavala sam je skinuti.
"Što to kradeš, mlada gospođice?" pitala je mama. "Pusti to!"
"Jesi li poludjela? Upasti nekom ovako u kuću?" vikao je tata. Zgrabio me za ruku. "Makni se
odavde, gospođice. Policija je tu."
Visoki, plavokosi policajac u plavoj uniformi ušao je u hodnik. Ruke je napeto držao uz tijelo.
"Ovdje je", rekla mu je mama pokazujući na mene. "Luda je! Luda! Jednostavno je provalila
unutra i-i—" Policajac je prijeteći krenuo prema meni. "Mlada damo, pođite sa mnom", rekao je
smireno, prodorno me gledajući svojim hladnim, plavim očima.
Posegnuo je prema meni.
Povukla sam fotografiju i uspjela je skinuti. Ruke su mi se tako tresle da mi je zamalo ispala.
Okrenula sam se i visoko podigla fotografiju.
Podigla sam je tako da je roditelji mogu vidjeti i povikala:
"SADA MEDVJEDIĆ MOŽE VIDJETI KAKO SAM SLADAK! "
Mama i tata su se ukočili. Nepomično su stajali kao dva kipa otvorenih usta.
Hoće li se sjetiti, pitala sam se. Čvrsto sam stiskala okvir fotografije, držeći ga visoko kao da
držim vlastiti život... držeći sve što znam.
Hoće li se sjetiti?
Ne.
Ne sjećaju se.
Samo stoje i zure. Zure u mene kao u neku luđakinju. Ne... ne...
Tada sam ugledala jednu suzu, koja se kotrljala niz tatin obraz.
Mama je uzviknula i vidjela sam da joj u očima blistaju suze. "Peter..." prošaptala je.
"Peter..." ponovio je tata. Zurio je u mene. "Danielle!" Sjetio se! "Oh, Danielle", uzviknuo je.
Glas mu se slomio. "Tako mi je žao."
Sve troje smo se, puni suza, našli u zagrljaju.
"Sjetili ste se!" uzviknula sam i dalje čvrsto stišćući fotografiju. "Sjetili ste nas se!"
"Danielle, molim te - oprosti nam!" rekla je mama, pritišćući svoj od suza zamrljani obraz uz
moj. Policajac je mahao glavom. "Što se ovdje događa?" pitao je. "Poznajete li ovu djevojku?"
"Da", rekao mu je tata. "Ona je naša kći. Mi - ne možemo vam objasniti, policajce. Sada možete
ići."
"Ona - nije provalila u kuću?"
"Ne", rekao mu je tata. "Možete ići. Oprostite na smetnji. Užasno smo pogriješili."
Policajac je otišao, mrmljajući nešto sebi u bradu i odmahujući glavom.
"Peter", rekla sam bez daha. "Moramo požuriti. Moramo izbaviti Petera."
Odvela sam ih u podrum. "On-on je u maloj stražnjoj prostoriji", rekla sam im.
Ali, ne.
Prostorija je bila prazna. U njoj je bio gol, betonski pod i kameni zidovi. Nije bilo podnih vrata,
ni otvora koji vodi u beskrajnu, crnu rupu.
Shvatila sam da smo zakasnili. Više ga nema.
Mama i tata su zurili u mene, zbunjeni. "Gdje je on?" prošaptala je mama. "Rekla si—"
"Nestao", promrmljala sam. "Izgubljen." Nisam to mogla podnijeti. Osjećala sam se kao da ću
eksplodirati.
Sjetila sam se da još držim fotografiju s medvjedićem. Podigla sam je visoko, najviše što sam
mogla. "Peter, mi te se sjećamo!" viknula sam. "Mi te se sjećamo! Sjećamo te se!"
Tišina.
Najduža tišina u mojem životu.
Tada se pod zatresao i začula sam prigušeni štropot. Štropot se pretvorio u glasno struganje.
Pod se podizao gore... gore... Podna vrata su se polako, škripeći otvorila. Ostali smo bez daha kad je
Peter stupio pred nas.
"Sjećamo te se!" vikala sam. "Sjećamo se!" Sa tijela su mu otpadali debeli komadi sluzi.
Cijedili su se na pod i onda topili.
Peter je zakoračio prema naprijed, trepćući, ispitujući si ruke i noge, rastežući ih.
Pali smo u zagrljaj, slaveći. Slaveći najveće obiteljsko okupljanje svih vremena!
Poslije sam bila u Peterovoj sobi i pomagala mu raspakirati kutije i pospremiti stvari. Godilo mi
je što napokon radim nešto korisno, nešto normalno.
Stalno sam pogledavala na fotografiju medvjedića s naočalama. Stavili smo je na vrh psihe.
Medvjedić nam se smiješio, kao da je i on sretan što smo ga se sjetili.
"Ispričaj mi ponovno o tome kako si me hipnotizirala", rekao je Peter, slažući stripove na
policu.
"Nisam te hipnotizirala", odgovorila sam. "Samo sam mislila da jesam. Mislila sam da sam ja
za sve kriva. Ali nisam. Krivo je bilo zlo u ovoj kući. Ali mi smo pobijedili ovu kuću. Hvala Bogu da
smo je pobijedili!"
Peter je na trenutak razmišljao. "Samo ne razumijem kako..." počeo je govoriti.
No, mama ga je prekinula, viknuvši odozdo. "Addie je stigla!"
Odgurnula sam kartonsku kutiju i odjurila dolje. "Bok! Tako mi je drago što te vidim!" povikala
sam. Nasmijala se. "Pa... i meni je drago!"
Odvela sam je u dnevnu sobu. "Sve je opet po starom", rekla sam joj. "S mojim bratom je sve u
najboljem redu. I ja sam u redu. I sve je sjajno! Jednostavno sam tako sretna!"
Addie je uzdahnula od olakšanja. "Tako mi je drago što to čujem, Brittany. Bila sam tako
zabrinuta za vas." Zurila sam u nju. "Molim? Kako si me to nazvala?" Pogledala je u mene. "Brittany,
naravno." Brat je provirio u sobu. "Bok, Addie. Što je novo?" Nacerila mu se. "Što ima kod tebe,
Craig?" Zaprepaštena, zgrabila sam Addie za rame. "Kako si ga to nazvala? Craig? Zoveš nas Brittany i
Craig?"
Addie se namrštila. "Naravno. Što je s tobom, Brittany? Valjda vam ja znam imena. Znam vas
još otkad ste se doselili ovamo s vašim ujakom i ujnom."
Ostala sam potpuno zatečena. Zaprepašteno sam zurila u nju.
Addie se nasmijala. "Ma, hajde. Niste zaista zaboravili svoja imena! Zafrkavate se, zar ne? Zar
ne?"



Spojler:




Spojler:


http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu