Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Katrin Tesije - Viktorina Empty Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:41 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Katrin Tesije - Viktorina 15168_Katrin_Tesije

2Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:41 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Strastvena i nežna, Viktorina je knjiga o samospoznavanju jedne žene i njenoj borbi između žudnje i zdravog razuma, obaveze i slobode, pustolovine i pokajanja. To je pripovest o ženama koje robuju miderima, muževima, predrasudama, o oslobođenju pod vrelim suncem Istoka.
Na samom pragu dvadesetog veka, mlada učiteljica Viktorina Tesije tajanstveno je nestala ostavivši muža i dvoje dece. Posle godinu i po dana, takođe se tajanstveno pojavila i nastavila svoj život. Gde je to vreme provela, niko ne zna. U Šoleu, francuskoj varošici gde Viktorina živi, govorkalo se da je odbegla u Indokinu s ljubavnikom. Da li ju je na to naterala njena živa i pustolovna narav, ili je pak samo pobegla od provincijalnog duha i učmalosti vandejskih močvara?
Šta se za to vreme događalo s njom? I zašto se ipak vratila? Zahvaljujući bogatoj mašti i svom bujnom ženskom nasleđu, Viktorinina praunuka Katrin Tesije dopisuje izgubljenu i prećutanu priču i piše roman o sudbini mnogih tajnih ljubavi koje su utočište našle u egzotičnoj i dalekoj Indokini.

3Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:42 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
De la tètè jusqu’au nombril
Femme ètait moult belle et gente
Mais en dessous ètait serpent
Serpente voire vraiment:
Queue avait, burlèe d'argent
Et d’azur, dont se dèbattait
Tant que l’eau toute troublait

La Lègende de Mèlusine

Od glave do pupka bi
žena ljupka, bajna sva,
al’ naniže zmija zla,
prava guja otrovna:
s repom zmijskim srebrnim
i plavetnim; mašuć njim
svud je vodu mutila.

– Legenda o Meluzini

PROLOG
Postoje porodice kockarske, porodice levičarske, porodice švalerske. Mojoj su porodici zapale samovoljne žene. Žene koje imaju crtu divljine i neposlušnosti, koje beže od bračnog jarma. Možda je to do nekakvog recesivnog gena ili karakterne osobine, poput plavih očiju. Ponekad ume da preskoči jedno koleno. Moja baba to nije nasledila, ali majka jeste. A isto tako i moja prababa Viktorina.
U velikoj beloj vili na periferiji Pariza, gde sam odrasla s babom, dedom i majkom, u vili sa žalosnom vrbom i plavim kedrom, sa ljuljaškom okačenom o grane kestena, nad nas se nadnosila zagonetna Viktorinina senka. Umrla je pre mog rođenja, i ime joj se retko pominjalo, a i kad jeste – propratilo bi ga potcenjivačko sleganje ramenima ili frktaj. Ono što je učinila nije se smelo rečima kazati.
Jedino sam uspela da povežem da je nekoliko godina pred kraj devetnaestog veka Viktorina napustila muža i decu – jedno od njih bio je i moj deda – i ostavila ih u vandejskom seocetu gde su živeli. Šaputalo se da je odbegla u Indokinu s nekim carinskim službenikom. Vratila se najkasnije 1900. jer je tad već ponovo bila sa svojim mužem, a najmlađe dete, Morisa, rodila je 30. maja 1901. O vremenu koje je između proteklo ništa se ne zna. Kao da je upala u neku jamu, pa su te godine izbrisane.

4Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:43 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
DEO PRVI
8. septembar 1940
11.15 posle podne


GOTOVO joj i ne preostaje vremena za odlazak do obale pre nego što Moris dođe da je povede na ručak, ali želi da pogleda okean po poslednji put. Kiša koja je lila već treći dan najzad je stala, iščistivši nebo u jasnu, besprekornu plavet. Žurno se kreće kroz bungalov, bezličan otkako je iznesen najveći deo nameštaja, svija ćebe u tkanu torbu i povrh mekih vunenih nazuvaka navlači gumene kaljače; pesak je možda još vlažan.
Stari putnički kofer stoji nasred pustog salona, gde su ga ostavili nosači pošto su ga prethodnog dana doneli iz suterena. Kofer je manji nego što ga pamti, kožna presvlaka pohabana i izgrebana od dugih godina. Povlači prstom po prašini. Četrdeset je leta otad.
Upinje se da otvori bravice. Staru tkaninu prožima težak miris: sandalovina. Ruke joj kopaju po jednoj polovini kofera, zatim po drugoj. Dnevnik je tu ćušnula naknadno, u žurbi, seća se. Vadi primerak Gospođe Hrizanteme, romana Pjera Lotija, zatim katalog Svetske izložbe iz 1900.1 to mora da je kasnije stavila u kofer. Da nije zaturila dnevnik? Pronalazi još nekoliko knjiga, album za fotografije u koricama od crvene kože, plavu knjigu rashoda s popisom rublja: bele maramice, jastučnice, stolnjaci sa point làncè ili belim vezom, sa cenama izraženim u pijasterima. Najzad joj prsti na dnu kofera napipavaju pravougaon predmet. Izvlači ga. Da, to je ta smeđa sveska. Miriše na memlu i dim. Ne otvarajući je, spušta je u torbu i žurno izlazi. Kišne kapi ovenčavaju drvenu rešetku koja se proteže ispod strehe bungalova. Primećuje da bokori sleza u bašti, koji su preko leta izrasli visoki i bujni, polako blede u nežnoplavu nijansu lavandule i akvarel ružičastu, kao da su im boje otekle s poznim letnjim daždem.
Zglobovi su joj nabrekli od artritisa, a prsti su pomalo kvrgavi na prevojima. Veliku tkanu torbu drži za ručku. Preko haljine je vezala kecelju, kao daje pošla u povrtnjak da za ručak odseče glavicu salate ili malo blitve. Obukla je i pleteni džemper; kraj okeana je hladno. Haljina je mornarskoplava, išarana majušnim belim pticama i vetrenjačama. Džemper je ručno pleten, u prelivima boje jorgovana ili smeđe, ili pak proste sive. Na nogama su joj debele i duge bele pamučne čarape. Na stopalima ima nazuvke s mekim pendžetima i sivim bućkicama, a preko njih gumene kaljače.
Ribarski čamčići pijano su nahereni, pastelne mrlje pod jutarnjim zracima, a katarke im se nisko nadnose nad vlažni pesak. Baš kao i onoga dana kada je on došao po nju, u ogromnom crnom kaputu, pridržavajući šešir na prsima i klanjajući se. Dok je još bila mlada nevesta, pre Danijelovog rođenja, Arman ju je vodio u Pariz i otišli su na izložbu slika o kojoj su svi pričali. Platna su prekrivale sićušne mrlje boje koje su se rasplinjavale kad im se približiš. Ali korakneš li unazad, prizor bi zatreperio i oživeo. Ljudi su govorili da je to bljutava, nekvalitetna umetnost, pa ipak je sad ova plaža u rano jutro, istačkana koritima čamčića, prošarana drhtavim senkama, podseća na te slike.
Širi ćebe u podnožju peščanih dina, seda, smiče gumene kaljače i vadi svesku iz tkane torbe. Četrdeset leta, ponovo razmišlja. Četrdeset leta kako je nije videla, pa čak ni kofer otvorila. Ostala je sklopljena za vreme svih njenih selidbi, od Veluira do Majezea, od Majezea do Le Ge de Veluira, od Le Ge de Veluira do vile Sen-Klod, ovde, u La Fotu.
Smeđe kartonske korice, pamti, prvobitno su imale reljef od arabeski u mavarskom stilu, verovatno da bi oponašale pravi marokèn.
Otvara ih. Na krilo joj ispada nekoliko pisama i požutelih isečaka iz novina. Pojedine su se stranice slepile. Pažljivo ih razdvaja kako ih ne bi pocepala. Jedva vidljive plave linije sada je teško razaznati a nekadanje ljubičasto ili plavo mastilo pretvorilo se u bledomrko.
Nekoliko listova puno je stranih reči obeleženih akcentima.


Iščitava lagano reč po reč. Većina joj više ništa ne znači. Zaseban list debele hartije, presavijen načetvoro, otkriva nekoliko redova kineskih znakova. Jedan red, primećuje, označava njeno ime.



Preostale sad više ne može rastumačiti.
Lista stranice unatrag, do početka dnevnika, i čita prvi zapis.

4 avril 1898
Videla A. juče na obali. Kaže se da za sve što se dešava postoji neki razlog. Da li je to baš uvek tako?

April 1898. – još nije imala pune trideset i dve.



La Fot


3. APRIL 1898. Ležala je potrbuške, brade položene na prekrštene ruke, zarivajući u pesak nožne prste u čarapama, s raširenim suncobranom uza se, i posmatrala svog sina Danijela, nespretnog dečaka koji tek što beše napunio dvanaestu godinu.
Bilo je to u La Tranšu. Na Cveti. Posle ručka kod tan te Emilijen, Danijel je poneo svoje palmove grančice na plažu da vidi jesu li odsečene s trstike koja raste na dinama. Bile su s trstike. Pobedonosno je zavitlao njima da joj pokaže kako je bio u pravu, a onda ih bacio u pesak i otrčao ka okeanu.
Ispred sebe je držala otvorenu Balzakovu Evgeniju Grande, listova punih magarećih ušiju, ali nije čitala. Stranice behu zasute peskom, zrnca su se nakupljala u useku između njih. A on je, eto tek tako, ukoračio u njene sunčeve zrake i čučnuo tu uz nju. Šešir mu je bio u rukama, između kolena, lice u tamnoj senci.
Bila je to ista ova plaža. Samo nekoliko kilometara dalje. Sa istom nepreglednom linijom mora, linijom kraja sveta. Muklu tišinu jutra parao je jedan jedini zvuk, krik galebova, i tada i sada.
Pomerio se u stranu tako da mu je sunce iznenadno blesnulo u plave oči.
Ne sećaš me se? – upitao je. A ona je kazala: ne, ne gledajući u njega.
Bilo je to odveć neočekivano, kao da se pojavio duh iz nekog drugog života. Taj čovek u ogromnom crnom kaputu, s crnim filcanim šeširom i ulaštenim crnim cipelama, šta on ima zajedničko s vitkim plavokosim dečakom koji bosonog jurca po pesku i nosi sandučiće pune mušula? Čučnuo je, zagledao joj se u oči, osmehnuo se. Ugledala je minijaturni zarez na prednjem zubu. Gledao ju je u oči tako prisno da je, uprkos tome što ima muža i dvoje dece, pocrvenela kao šiparica.
Ne, ostala je tvrdoglavo pri svome, ne seća ga se. Odglumila je bezizrazan pogled, sela i podavila noge. Ako porekne prošlost, onda će biti isto kao i da je nije ni bilo.
Ne bih rekla... Ne sećam se...
Oborila je pogled na knjigu i zaklopila je.
On je pročitao naslov onako naopačke.
Evgenija Grande, rekao je.
Da. Jeste li je čitali?
Da.
Bilo je grozno. Čak glupavo. Zatekli su se sami. Videla je Danijela uz gat, njegovu sićušnu siluetu kako se saginje ili čuči, nije mogla da raspozna.
Vaš sin, rekao je on.
Otkud znate?
Slegao je ramenima. Nije teško pogoditi. Kada si se udala?
Mesje...
Klimnuo je glavom. U pesku je prstom iscrtao osmicu.
Šta se to zbilo s tobom? – kazao je.
Ali Danijel je već trčao natrag, s nogavicama podvrnutim na mršavim listovima, držeći cipele pred sobom u ruci, kao kakav dar. Srušivši se na kolena tu pokraj njih, izvrnuo je jednu cipelu. Iz nje poispadaše ružičasto-bele školjke.
Tad se on podigao. Otresao je pesak s kaputa, s dlanova, ponovo stavio šešir. Činio se visok, viši nego što je pamtila, i širi u ramenima. Izrastao je u čoveka.
Sad pošto je stavio šešir, više nije mogla da mu vidi oči. Stajao je spram sunca i kratko oklevao. Danijel je odvojio oči od gomilice školjki koje je nakupio i zagledao se u njega ćutke, ne progovarajući.
On je dotakao šešir i naklonio se.
Au rezioir, madame.
Au revoir, monsieur, uzvratila je.
Kasnije, kad krene i kad već budu hodali prema drumu, Danijel će je zapitati, s nadurenim izrazom lica: ko je bio onaj čovek? I: da li se otac s njim zna? A ona će odgovoriti sinu, možda malčice osorno: Mèle-toi ce qui te regarde. Gledaj svoja posla.


Godine je izbrojala na prste. Tad joj je bila trideset i jedna. Prvi put su se sreli petnaest godina pre toga, kad je njoj bilo šesnaest. U leto 1882. Ili je bila ’83? Već gubi osećaj za vreme. Jedno zasigurno zna: još nije bila položila brevet.
Plima je bila slaba, isto prijatno doba kasnog popodneva kao i sad. Već je bivalo pomalo sveže. Plažu su šarale kupaste senke malih vrhova i udolina od sitnog peska, a protezala se dokle god se okom moglo sagledati. Na ovom delu atlantske obale okean može da se povuče i za čitav kilometar, i da ponovo nadođe, kako kažu: „brzo kao konj u galopu”.


Uputila se prema društvancu dečaka, prema širokoj pučini, duge pletenice odskaču joj po leđima. I u to je vreme na dinama rastao ševar, ali nije bilo kockarnice, ni drvenih kabina, a sasvim izvesno nije bilo kupača. Zadižući dugačku muslinsku haljinu skupljenim šakama, trči po vlažnom pesku, preskače lokve morske vode. Lepe kožne čizmice su se okvasile, ali ona ne haje.
Dečaci se vraćaju od uzgajališta mušula, istovaraju sa čamca sandučiće sa školjkama, redaju ih jedne na druge. Svi preplanulih nogu i mišićavih ruku, s tek nagarenim naušnicama. Među njima je i njen rođak Žil, pomaže tu preko leta, pod košuljom dugih rukava još beo kao sir. Ona je došla sa sestrama, sa Bertom i Anželinom, da kaže Žilu kako kola čekaju da ih povezu natrag na imanje, na ručak. Ali zapravo Antoana čezne da vidi.
On je najviši. Plavokos, plavook. Nogavice mu zavrnute poviše listova. Leđa četvrtasta i tamna. Nežne malje na rukama gotovo su bele od sunca. Gleda je kako trči u pravcu njihove družine. Kao da o njoj zna nešto što ne zna ni ona sama. Neće da mu se obrati, samo Žilu govori. Čak ga i ne gleda. Ali on zna, oseća on.
Stane pravo pred nju, a ona se gotovo saplete i samo što mu ne padne u naručje. Pretvara se da je ljuta, ali se kikoće. On je povuče za pletenicu.
Hoću nešto da ti pokažem, kaže joj, ali prvo moraš da se izuješ.
Ona okleva, a zatim se saginje i otkopčava dugmetašca.
Stopala su joj sad bosa u toplom pesku, ružičasti prsti liče na blede crve. Zastiđena, duboko ih ukopava. Pesak joj obujmljuje gležnjeve. Čarape leže razotkrivene, raskopčane čizmice bestidno počivaju kraj njih.
Hajde! Brže!
Trči ispred nje. Ona zadiže haljinu do kolena. Gležnjevi i noge su joj oslobođeni, kolena se sudaraju. Ponela ju je sloboda obnažene kože. Krši se i lomata po pesku – čas suvom i rastresitom, čas mokrom i tvrdo zbijenom, čas glibavom koji je usisava – i odmiče ka pučini.
Čekaj! Čekaj me!
Ali on je već kod direka gde žive mušule, kod visokih stubova koji se opiru predstojećoj plimi.
Gledaj ovo, kaže on.
Naseobina mušula koje su se zalepile za drvene potpornje sad je tamna, gotovo crnoljubičasta. Masivan grozd, blistavi crni dijamanti pod zracima sunca na zahodu, nepomična mnoštva koja zaliva slana voda. Izgledaju joj nemo, jogunasto živa.
Pipni.
Okleva. Ruka joj je zastala u vazduhu.
Hajde slobodno, pipni! Neće da te ujedu.
Pokreće ruku i upoznaje prste s tamnim ljušturama.
Tvrde su i britke kao noževi, a opet preko svake mere kosmate, u čitavim spletovima malih brada. Trza ruku hitro kao da se opekla. On se smeje. Spušta na mušule obe šake, širom otvorene, klizi palčevima duž oštrih ivica da joj pokaže da nije ništa strašno.
Doneću ti ih za ručak. Pun sandučić.
Ona gleda sebi u stopala, koja sve dublje tonu u mokar pesak. Odlazimo, veli. Odlazimo iz La Transa.
Kad?
Preksutra.
I tvoje sestre?
Da, svi mi. Ima čitav dan da se putuje natrag do Šolea. Proveli smo ovde mesec dana. Zatim se okrene na petama. Treba da krenemo. Nadolazi plima.
Čekaj. Nemoj još da ideš. Vidiš ostrvo, eno tamo?
Ona natkriljuje dlanom oči. Ostrvo se jedva može razaznati od sunca, koje se razliva duž horizonta u prugama boje kajsije.
Da.
Znaš kako ga zovu?
Il de Re.
I još?
Na šta misliš? Nema još.
Šta je iza horizonta, daleko, daleko iza?
Amerika?
On klima glavom u znak odobravanja.
Izvanredno poznavanje geografije. Čestitamo!
Ne rugaj mi se, misli ona u sebi.
Voleo bih da odem tamo jednoga dana, kaže on. Ili... Pokazuje bradom u pravcu ušća reke Lej, ka dubini kopna, prema istoku. Na onu stranu.
Kuda?
U kolonije.
Kolonije?
Da, znaš već, kolonije.
Koje kolonije?
Još ne znam. Hoćeš ti sa mnom?
Ona se smeje. Ne znaš čak ni kuda hoćeš da ideš!
Ali on je posmatra ozbiljno. Uopšte se ne smeje. U očima mu se ponovo javlja onaj čudni pogled. Pun izazova, kao da može da prozre kroz njenu detinjastu, nehajnu masku, sve do samog srca straha i žudnji. Ona odvraća lice u stranu.
I baš u trenutku kad mu malo nedostaje da se nasmeši, osete kako im voda klobuča oko nogu. Plima brzo nadolazi. On je hvata za ruku.
Hajde. Idemo natrag. Požuri!
Pamti stisak njegovih prstiju, toplotu i težinu njegove šake dok je vuče ka obali. I mekoću mokrog peska koji joj usisava stopala. Peska koji se iznebuha ohladio, pošto sunce već zapada za okean. I kako su brzo morali da potrče, i kako su ostali bez vazduha dok su dostigli ostale. Kako ih je Anželina,koja je čekala kraj kočije, pogledala što se drže za ruke.

Sledećeg leta povremeno navraća na plažu, po podne, sa Anželinom i Bertom. Tante Emilijenin konj i karuce ostavljaju ih tu i dolaze po njih u vreme ručka. U podnožju dina one prostru ćebe i poskidaju čarape i cipele. Berta i Viktorina čitaju, a za to vreme se Anželina, najmlađa među njima – tek joj je dvanaest godina – igra u pesku. Dugo je gradila zamak s brižljivo izvajanim kulicama i minaretom, u drskoj zbrci arhitektonskih stilova i razdoblja. S vremena na vreme, Berta izvadi nos iz knjige i iznese svoje predloge. Viktorina tog leta krči sebi put kroz Balzakova dela – ili je to Stendal? Seća se samo daje pažnja ne drži. Čeka da se momci vrate iz naseobine mušula.
Pošto su sandučići sa školjkama naredani, ustaje što opuštenije može – odmah se vraćam, izgovara preko ramena – i šetka sve do mesta gde dečaci privezuju čamčiće.
Na keju Antoan sedi tik uz nju, butine im se dodiruju, noge im vise niz kameni zid, nožni prsti ovlaš dotiču morsku površinu. Ona zna da ih sestre mogu videti, ali za to ne haje. Ne radi ništa ružno, je li tako? Samo pričaju. Antoan je drugačiji od ostalih. Iz Nanta je, pre svega; nije seljačić. Izgleda zrelije, malo zakopčanije, iako je samo godinu-dve stariji od nje same. Priča se da mu je mati umrla, da je jedinac, da mu otac nije iz tog kraja, da su ga othranili tetka i teča. Da je boravio u prestonici. U Parizu. Tako kažu priče. On joj o tome ne govori. Ne govori mnogo o sebi. Ali ona primećuje, tog drugog leta, primećuje taj nagoveštaj accent pointu – način na koji se pariški izgovor prima u pokrajinama gde još kotrljaju r i šaraju govor domaćim narečjem – on krati samoglasnike, malčice kroz nos, a r mu je tečno. Sedi s njom na keju i pripoveda joj svoje sanjarije. Samo ga budućnost zanima. Uzima je za zapešće, malo ispod tananog muslina bluzice, i zaverenički joj pritiska šaku na svoju butinu.
Krajičkom oka osmatra sestre. Berta je zabila nos u knjigu. Anželina kleči u pesku i vaja bedem s puškarnicama, ne gledajući u ruke, očiju prikovanih za kej. Kad primeti daje Viktorina gleda, okreće glavu i pravi se da se sva unela u peščani zamak.
Znam kuda želim da idem, kaže Antoan kao da je njihov razgovor od lane samo načas prekinut.
A kuda to, pita ona, ne obraćajući pažnju na Anželinu, niti pak izvlačeći zapešće iz obruča njegovih prstiju, neobično svesna hrapavog tkanja njegovih pantalona.
U Indo-kinu, izgovara on usporeno, razdvajajući svaki slog. Čula si za nju?
Ona prevrće oči u pokušaju da prikrije nemir koji oseća ispod svoje samouverenosti, čak i osionosti, jer je gimnazistkinja koja je upravo sa odličjima položila svoj brevet, koja će 11. avgusta napuniti šesnaest godina i odmah u septembru početi da predaje – najmlađa učiteljica u Francuskoj! Da li je čula za Indokinu? Nego šta, a što se toga tiče...
Ali nešto u njegovim očima ne da joj da ga bočne. Plave oči, pod tom svetlošću kasnog popodneva, gledaju je pravo u ženice. Prejasne su, presnažne, nešto se u njoj ruši. Njegovi se prsti, prepleteni s njenima, stežu. Lice mu se naginje ka njenom, njegove sočne usne, brada pod senkom plavih malja, usne su mu na njenim, isprva oklevaju, zatim nežno prianjaju, uporno, i tad se začuje Anželinin glas.
Viktorina, stigli su konj i karuce! Brzo ovamo!
Ali on je vuče natrag. Ne tim poljupcem, zbilja, ne – ustuknula je, mada tek neznatno, kad je čula Anželinu kako je doziva – ali ta njena ruka što još čvrsto počiva na njegovoj nozi, te oči što su još utopljene u njene, taj pogled još strastveniji, još dirljiviji, još otvoreniji, opasniji i od samoga poljupca, ne daju joj da krene.
Pa ipak, posle dve godine, dok bude koračala duž prolaza držeći Viktora Pola podruku, neće je Antoan čekati pred oltarom katedrale u Šoleu, već crnooki nastavnik po imenu Arman Tesije, koji predaje u muškoj školi u Veluiru, seocetu na rubu močvare.
8. septembar 1940.
Podne


PLAŽA JE beskrajna i iskonska, gotovo pusta, izuzev nizova galebijih tragova blago otisnutih u vlažnom pesku i dubokih stopa Nemaca koji svakog jutra tuda patroliraju.
Više ne može da se kroči van kuće a da se ne naleti na njih u onim njihovim sivim uniformama i kapama nalik na zrno pasulja. Kao što su ona dvojica koju je videla dok se vraćala iz pekare, u Glavnoj ulici, krute kao da su kolac progutali, skoro kao da stupaju marševskim korakom. Onaj viši, s plavom kosom, s bledim obrvama, sa oštrim obrisom podbratka, taj je bio sablažnjiv u svojoj lepoti. Kako uopšte može o njemu na taj način da razmišlja? Bos'. Nemce nikad nisu nazivali drugim imenom. I tako su ova dvojica išla njoj u susret, i taman da joj prepreče put, a onda su učtivo odstupili u stranu da je propuste. Onaj viši se zagledao pravo u nju i neprimetno klimnuo glavom. Oči su mu bile plavosive. Takvim je zamišljala hladno, severno more. Plave oči nisu tako česte u Vandeji. Narod ima svetlosmeđe ili mrke oči, ponekad zelene, kao ona. Ili joj se bar čini daje klimnuo. A možda i nije. Možda joj je to od ledene snage njegovog pogleda zabrzalo srce.
Zuri u granicu pučine, u horizont koji za nju označava kraj sveta, i pušta dnevnik da joj sklizne s krila. Sunce je u zenitu, senke su se izoštrile. U blizini dina, u zavetrini, još je dovoljno toplo da ne mora oblačiti džemper. Sigurno je blizu podne. Vadi svoje pletivo i iz razjapljenog otvora torbe odmotava se plavo predivo, prateći sitnim, ravnomernim trzajem svaki zvonki sudar igala. Plete brzo. Jednog je dana to bluzica za odojče. Sutra – čarape, pletene ukrug, na četiri igle postavljene pod pravim uglom. Ili beli brassiere, grudnik, čiji peševi štite prsa, a vezuje se na leđima pomoću dve satenske trake. Ponekad po čitavo popodne ostane na plaži. Kada kositrena boja mora postane bakarna, spakuje pletivo i namota vunicu, smesti ih u torbu i krene u svoj obilazak ribarskih kuća. Zna kad se kome upravo rodilo dete, kad je u kojoj kući bilo venčanja, koje kad zarobljen kod kuće jer ga je onesposobila slomljena noga. Zna kolika su čija deca, koliko su porasla, kolike su nožice kojeg žgepčeta.
U tim belo okrečenim kućicama dočekuju je ribari preplanule i uštavljene kože, očiju još svetlijih posle nedelju-dve provedene na pučini, ruku isposecanih, žuljevitih i hrapavih od palamara i snasti. Pozivaju je da sedne s njima za kuhinjski sto i nude je čašicom mirabele ili konjaka, a ponekad ona zatraži samo šolju kafe. Pa izvadi džemper koji je upravo dovršila, ili čarape, ili bluzicu, i onda zasednu oko stola i krenu s pričama. A posle nekog vremena dođu i žene, za njima i deca s podvrnutim pantalonama od sargije, odišući mirisom morske trave i noseći vedrice pune malih rakovica, a za stopama im ostaje siv trag, vlažni pesak, pa svi posedaju i pričaju sve do rane večere, kad je pozovu da ostane i pridruži im se. U tim posetama uvek je pažljivo, čak elegantno odevena; utisak stvara pomoću sveže ispeglane haljine, misne haljine, seda kovrdžava kosa joj je uredno očešljana, tako da je leva polovina zalizana, a na prstu, kvrgavom od artritisa, nosi prsten. Ne venčani prsten, odavno ima kako ga nije stavila, već turmalin optočen zlatom, za koji, kada je pitaju, veli da joj je verenički.
Ne zaboravite da želim ovde da budem sahranjena, podseća ih, i kad pokaže prema pučini, turmalin na ruci zasvetluca. Baš na groblju uz obalu, da možete doći i posetiti me i kad me više ne bude.
Smeju se. Kažu joj: Bien sur, Madame Texier. Ne znaju ti mornari, niti njihove žene, niti njihova deca sve jedno drugom do ušiju, neki čak i posopčad, šta to njoj znači – da je sahrane uz obalu.
Za nju svi znaju daje bila udata pa se razvela, i daje najmlađeg sina podigla sama pošto su dvoje starijih odrasli. Viđaju ga, tog Morisa, proveze se nedeljom, zajedno sa ženom i sinčićem, a ponekad svrati i sam, pa izvede majku na ručak.
Dobra je žena bila, reći će kad jednom premine, družila se s narodom, čitavoj se parohiji našla, vodila je brigu o sirotinji. Silno je volela more.
Arman


5. JUL 1884. Kasno je, gluvo doba, topla noć u Šoleu, gde večeri umeju da budu sparne uprkos svežem strujanju sa okeana. Viktorina hita kući uskim uličicama, zalivenim belom mesečinom uštapa, a jedini zvuk je resko caktanje njenih potpetica na posrebrenom pločniku.
Gura teška drvena vrata. Zozelonovi zauzimaju prizemlje renesansne kuće podignute oko šljunkovitog dvorišta, u samom srcu Šolea. Na levoj strani dvorišta nalazi se očeva radnja – Viktor-Pol Zozelon je po zanimanju majstor zanatlija, oslikava grbove na kočijama i fijakerima – smeštena u bivšoj staji. Sa izmešanim mirisima boje i konjske balege do te mere se srodila da ih gotovo i ne zapaža. Gasne zidne svetiljke bacaju treperave odsjaje ispod tavanice. Kaldrma odzvanja. Čuvši joj korake, konj rže. Ona se izuva. Trebalo bi da pruža le bon exemple – da služi kao dobar primer mlađim sestrama. Umesto toga, ona je ta koja je skrenula s puta. Za koju godinu, po gradu će se pričati da su Zozelonove kćeri lègères, skitare, previše slobodne. A greška će biti njena. Ona je sve započela. Ali ovog leta o tome ne razmišlja.
Gde si bila?
Očev glas prašti iz senke predsoblja. Prepala se.
Papa?
Znaš koje je doba?
Isprva ga ne vidi. Mora da stoji na stepeništu. Tad ugleda očev odraz u velikom ogledalu koje visi na zidu predsoblja. Košulja mu sjajka plavičastobelo.
Odgovori!
Priteže šal oko ramena.
Ponoć?
Skamenila se pred njim, kolena joj klecaju, ali glavu drži visoko.
Dvanaest i dvadeset!
Otac je ščepa za ruku.
Gde si bila? S kim?
Ona istrgne ruku.
Sa Adelom, laže. Sa Adelom, Armanovom sestrom, koja takođe preko leta boravi u Šoleu i kojoj pokatkad odlazi u večernje posete. Pazi da joj glas ostane nepovišen i smiren. Neće da pred njim pokaže strah.
Vuče je nazad za šal.
Treći put ove nedelje kasniš. Znaš li kako zovu takve devojke?
Ali ona ostavlja šal u očevim šakama i šmugne hodnikom.
Anželina i Berta još su budne u svojoj sobi. Seda između njih. Tri se glave primiču; dugi tamni uvojci slivaju se niz bele spavaćice.
Je li pio? – pita Viktorina.
Ne nešto mnogo.
Ne brini. Zaboraviće do sutra.
Jesi li bila sa Armanom?
Klima glavom.
Voliš ga?
Udaćeš se za njega?
Što on ne voli Armana? – pita Anželina.
Ljubomoran je, veli Berta.
Ne zna on za Armana, kaže Viktorina. Ja sam u pitanju. Zbog mene je takav. Radim. Izlazim noću. Radim šta mi se hoće. To ga ljuti.
Druge dve glave klimaju. Šake umirujuće miluju Viktorininu kosu, vade ukosnice iz punđe. Pramenovi kose odvajaju se i padaju joj niz lice. Pojavljuje se bela maramica da joj otre suze. Ali ne plače ona. Skupila se čvrsto kao pesnica.
Avgust 1919. Zračak moj sunčani, kaže otac. Dugo vremena nije to čula. Sedi uz njegov krevet u staroj kući u Šoleu. Očev glas sustaje. Posle svake druge reči mora da uzima vazduh. Smekšava ga blizina smrti, postaje bolećiv. Ovo se dešava u vreme godišnjeg vašara goveda, prvog od svršetka rata – koji su prozvali la Grande Guerre zbog miliőn i po francuskih vojnika izginulih u rovovima. S trga, jedva na dve ulice odavde, čuju se graja svetine i otegnuti povici telalina. Moraju da pojačaju glas da bi čuli jedno drugo. To ga iscrpljuje.
Tako smo te često zvali. Zračak, ponavlja Viktor-Pol. Nije ni davno bilo.
Ona se oseća kao farisej. Kao da je preko pravog lica pričvrstila masku da ih prevari.
Jeste davno bilo, kaže. A okreni-obrni, samo si ti tako govorio. Majka nije.
Tvoja je majka osećala isto što i ja. Nije baš umela da pokaže.
Otac uzdiše.
Bila si srećno dete.
Spolja dopire dreka. Svetina se uvek dernja kad se prodaju najbolja grla.
Nisam uvek, kaže ona. Vešto sam glumila.
Ne pričaj tako, veli otac. Ne pričaj tako. Žalostiš me. A onda se nešto desilo, nastavlja. Promenila si se. Kad si otišla, sećaš se? Otkako si se vratila, nisi više ista.
Oui Papa. Sećam se.
S dupke punog trga razleže se zaglušna galama.
Mora daje bilo neko opasno dobro grlo, kaže Viktor-Pol. Iznuren, sklapa oči.
Da, kaže ona i uzima ga za ruku.


Jednoga dana je prestao da je zove Eleonorom, njenim krštenim imenom, i prekrstio je u Viktorinu, što joj je bilo drugo ime. Imala je pet ili šest godina. Kući je bila donela sličicu drveta koju je uradila u školi. Drveta naslikanog na listu papira, belim linijama boje na tamnoj pozadini. Izgledalo je kao da gaje zahvatila mećava u nekoj istočnoj ili severnoj zemlji, nije ličilo na drvo iz njihovih krajeva. Kad mu ga je donela, zviznuo je od zadovoljstva. Elle est doue'e, cettepetite! – rekao je. Sva je na tatu, je li da jeste, Mari-Lujza? Stajali su na vratima radionice u dvorištu. Vrlo lep rad, rekla je majka i glavom pokazala ka kući. Nisi do kraja oprala pečurke, Eleonora. Ostavila si ih na kuhinjskom stolu. Trk sad unutra. Viktor-Pol je ekserom pričvrstio crtež na zid radnje i ponosito ga je pokazao kalfama. Otad je Viktorina stekla naviku da ponekad, po podne, svrati u radionicu i slika na komadima drveta koje nađe na podu. Trebalo je da te krstimo Viktorina-Eleonora, začikavao ju je Viktor-Pol, a ne ovako kako smo izvrnuli. S vremenom se ime Viktorina ukorenilo. Samo se Mari-Lujza, još dugo potom, uporno držala Eleonore.


Naredne godine napravio joj je ljuljašku. Iz dvorišta u Šoleu prolazilo se u mali višnjar, zarobljen između zidova susednih kuća, u kojem je Mari-Lujza uzgajala kupus i salatu, i još lejice s jagodama. Višnje su u maju beharale u bele oreole, a kad bi cvet opao, latice su prekrivale napola palu klupu od kovanog gvožđa uza stražnji zid, klupu koju je Viktor-Pol stalno obećavao da će popraviti, ali do popravke nikad nije stigao. Bio je mušičav u svakom poslu koji se ticao kuće ili vrta. Od kakvog krša više je voleo da napravi nešto drugo nego da krpi i lepi. Napravio joj je kućicu za lutke, godinu dana po Anželininom rođenju – ručno bojenu, s predivnim detaljima od cvetnih šara i zlatastih reljefa – ali to je bilo docnije. Prva je bila ljuljaška. Izradio ju je od brestovine, istog onog drveta koje je koristio za popravku slomljenih kolskih osovina, i vezao ju je dvama kanapima za hrast. U međuvremenu, stara klupa rđala je i propadala. U proleće i leto, kad bi završila domaće zadatke, Viktorina bi šmugnula napolje, u voćnjak, i ljuljala se sama, ili pak sedela na klupi pod višnjama i čitala. Potkraj popodneva, glas Mari-Lujze prebrodio bi čitav zid: Eleonora! Eleonora! Ne bi se micala, sedela bi ćutke sve dok Mari-Lujza ne odustane i preokrene u: Viktorina! Viktorina! Viktorina! Tad bi ustala i ušla da pomogne oko večere ili da pričuva sestre.
Koliko je sama umela da proceni, ničeg ružnog ne bi bilo u Armanu, da je otac nešto znao za njega. Kad se s njim upoznala, prve godine nakon što je položila brevet, oboje su predavali u Veluiru, u oblasnoj školi: Arman muškom, Viktorina ženskom odeljenju. Bio je šest godina stariji od nje – po svakom kriterijumu, savršena razlika u godinama. Poticao je iz porodice učitelja i zemljoradnika. Ona je stanovala kod tetke koja je živela u tom selu. On je bio na stanu i hrani u domu predsednika opštine. Bilo je prirodno da se upoznaju. Isprva joj se nije dopao, barem ne kao potencijalni prosac. Imao je lepo odlučno lice, ali je bio onizak i crnomanjast, kose kao zift, maslinaste puti i povijenog nosa. Liči na Baska, govorili su svi. Arman je bio zabavan, uvek pun duha i raspoložen za šalu. Sačekivao ju je na kapiji devojačke škole i pratio do tetkine kuće. Izvodio je oko nje čitavu malu igru, kazivao joj ime svakog drveta, koje životinje žive u šumi, zasmejavao je. Kao daje u glavi imao čitavu prirodopisnu enciklopediju. Donosio je fazanke koje je ustrelio, komade sveže srnetine kao dar tetki za kuvanje, ponekog zeca. Samo bi ga ispovrteo iz torbice o vratu, tela još mlitavog i toplog. Kad bi je zatekao nadvijenu nad nekom istorijskom knjigom, u proučavanju poglavlja o Stogodišnjem ratu, ili kako bira neku manje poznatu Ronsarovu pesmu da je sutradan predaje u školi, blago bi je zadirkivao. Pametnica si ti, prava mudrica, ja sam jedva položio svoj brevet, a stariji sam bio od tebe kad sam do njega došao. Da sam mogao da biram, radije bih povazdan lovio nego što sedim pred ovim prostacima i učim ih istoriji naših predaka les Gaulois. Ali ona se pitala da nisu ove hvale zapravo ironična laskanja, kao da joj tolika erudicija i ljubav prema učenju daju nekakvu tajnu prednost nad njim, čovekom iz naroda, kao da je izdižu u neki viši društveni stalež, i osećala je potrebu da svoje znanje prikaže manjim nego što jeste.
Viđala ga je ponekad s drugim devojkama, devojkama koje su se karminisale i pokazivale obnažene gležnjeve i preglasno se smejale. S devojkama koje bi pokupio na poštanskoj postaji kad bi se vratile s nedeljne pijace u Nioru, najbližoj varoši. Nazivao ih je catins i goyots, grubim, ponižavajućim rečima kakve muškarci koriste za lake ženske. Nije je bilo briga. Čak joj nije bio ni zanimljiv taj dašak njoj zabranjenog života. To svi muškarci rade, tako svi muškarci pričaju.
Kako bilo da bilo, o Armanu nije razmišljala kao o muškarcu. Još je mislila na Antoana, visokog plavog mladića s plaže, te prve godine. Ali od tog leta nije dobila glasa od njega. Iščezao je. A ona više nije odlazila u La Trans.
Druge godine, kada je Arman izašao na stanicu daje dočeka, kao što je dočekivao one druge žene, i kad ju je pridržao za ruku i pomogao joj da siđe s visoke papučice, učinio joj se mnogo žustriji i vatreniji. Svideo joj se čuperak crne kose koji je utekao pomadi i padao mu u blistave oči, i bilo je lako razgovarati s njim. Smejala se glasnije nego pre, osećala se lakomislenom i šegačila se s njim sve do tetkine kuće, a kad ju je malo prejako zagrlio, nije se istrgla. Tek je bila otpočela lovna sezona i naredne nedelje doneo je bocu šinona i četiri prepelice koje je ulovio prethodnog dana, a tetka ih je izdinstala sa šakom lisičarki u sosu od konjaka i milerama, te su čitavo popodne jeli. Svratio je sused, pa su igrali „resice”, igru kartama koja je tada bila u modi i koja je uveseljavala društvo, pošto se nije smelo govoriti, već su se karte objavljivale namigivanjem, ili pokretima glave, ili smešnim grimasama. Arman je sedeo njoj zdesna, tako da su im se ruke povremeno doticale, a ona ništa nije preduzimala da ga spreči. Nisu govorili o venčanju, ali nešto kasnije istog tog dana rekao je da bi za vreme leta voleo da je upozna sa svojim roditeljima.


Eto, tako je počelo. Bilo joj je sedamnaest godina. Iako je njemu bilo svega dvadeset i tri, pre toga je bio sa poprilično žena, nije to krio – čak se i dičio. A njoj se potajno sviđalo to što je iskusan sa ženama. S njom pak nije na silu oprobavao sreću. Bila je čestita devojka, od onih kakvima se muškarci žene. Išao je da je čeka posle časova, na školskoj kapiji. Kad bi otišli, ruku pod ruku, deca su šuškala između sebe. Ponekad je, u toku dana, osećala da ne može da se svrti, baš kao ovi mališani. Upravo joj je Arman i predložio da uključi u rad starije učenice, da pomažu mlađima pri učenju čitanja i prostijih računskih radnji, kao što su sabiranje i oduzimanje. Te su godine sve njene mlađe učenice, koje su imale svega po pet godina, do Uskrsa naučile da čitaju kao drugaci, i Armanu je rekla kako misli da bi mogla da bude dobra učiteljica.
A onda je došao kraj školske godine i ivanjdanska igranka. Iza crkve se smestio orkestar, a na dugačkim stolovima ispod vrba služilo se kruškovo vino. Trnove živice su cvale, a vazduh je mirisao na jorgovan i zumbule. Sve su devojčice imale quichenotte, glomazan ukras za glavu koji se spuštao sa obe strane lica – kao konjski naočnjaci, mislila je. Kasnije, kad je Arman pokušao daje poljubi, rekla mu je da su taj ukras izumeli kako bi se engleski vojnici koji su se iskrcali na obale odvratili od cmakanja tamošnjih Vandejki. Na engleskom ga zovu „ne ljubi” . To gaje zasmejalo. Kazao je da njega ne bi odvratilo tako lako kao one kilave Ingliš, pa joj je skinuo ukras s glave, hitnuo ga u travu i pritisnuo joj poljubac na usne. Nije se opirala. Bilo je vrelo veče bez mesečine. Osećala se nagom, onako s povetarcem u kosi. Orkestar je svirao do duboko u noć, i svi su igrali u tami.
Završili su, s još jednim parom, na njivici repe iza crkve, uz rub šumarka. Stajali su oslonjeni uz drvo. Zadigao joj je suknje i dodirivao je prstima, a onda je nalegao na nju. Posle toga nije osećala nikakav stid, već naprotiv, nekakav ponos što je bila razuzdana, a ne izveštačeno čedna devojka. U svakom slučaju, nisu čak ni odeću bili skinuli.


Nekoliko nedelja kasnije, Mari-Lujza se naginjala nad čabar pun ključale vode iz kojeg je izbijala para, kao veštica nad svoj čarobni kotao.
Zar ti nije vreme za mesečni cvet? Pogledala je u Viktorinu prelo ramena. Podlaktice su joj bile crvene, prekrivene penom.
Sama sam oprala svoje rublje, maman, rekla je Viktorina.
Mari-Lujza joj je uputila uporan pogled.
Nisam ga videla na užetu.
Viktorina nije rekla ništa.
Mari-Lujza je obrisala penu s ruku.
Sutra peglam. Po ovoj vrućini, dok okačiš poslednji komad belog veša, prvi se već toliko presušio i ukrutio da ne možeš da ga popeglaš kako valja. Stavi veš na gomilu s čistim stvarima dok je još vlažan, važi?
Kad su svi otišli na spavanje, Viktorina se odšunjala do perionice i okvasila čiste platnene uloške za čitavu nedelju dana, pa ih okačila na uže da se suše.
Dok je u povratku prolazila dvorištem, na prozoru devojačke spavaće sobe ugledala je svetio, a iza zastora je promakla senka. Upitala se da li je to Anželina ustala. Gasne svetiljke bile su upaljene i sestra ju je mogla videti. Viktorina pokuša da smisli neko suvislo objašnjenje za to što je uradila. Nije bila sigurna da se sme poveriti Anželini. A sestra joj je ionako premlada, nema ni punih četrnaest godina. Ali kad se popela natrag, soba je bila u mraku, a sestra je naizgled spavala.
Legla je u svoju postelju i na trenutak oslušnula neravnomerno disanje.
Anželina je oduvek imala nemirne snove. Viktorina je pamtila kako se jednom vratila u spavaću sobu, pre više godina, i zatekla sestru kako se bacaka po krevetu i zapomaže, mlatarajući nogama da se oslobodi upetljanih čaršava. Maman! Maman! – vrištala je. Berta je mirno spavala. Viktorina je sela na Anželinin krevet. Anželina se prenula i zagrlila sestru oko pasa, i čvrsto je tako držala. Jecala je. Lice joj je bilo mokro od suza.
Viktorina je izvadila maramicu iz džepa i nežno je obrisala.
Anželina je stresla glavom kao mačka i položila je Viktorini na rame.
Nemoj da ideš, rekla je izbezumljeno. Ostani, molim te.
Psst...
Viktorina je zadigla suknje i legla pored sestre.
Pričaj mi šta si sanjala, Anželina, prošaputala je, ali sestra već beše ponovo usnula.
Svake su nedelje Mari-Lujza i tri devojke odlazile zajedno na misu. Viktor-Pol je ostajao kod kuće. Nije bio zagriženi borac protiv crkve, ali nije spadao ni u vernike i začikavao je ženu daje calotine – stoje pogrdan naziv za predanog katolika. Stajale su u redu pred oltarom da prime svetu pričest. Nije se moralo ići na ispoved sve dok ne nešto ne zgrešiš. Sitnim oprostivim gresima gledalo se kroz prste. Na putu do crkve devojke su raspravljale koji to gresi zahtevaju ispoved, ukoliko već moraju da budu krupni ili smrtni. Anželina, koja je volela slatkiše, smatrala je da je neumerenost u jelu i piću oprostiv greh. Možda i ljubomora. Berta, najveći teoretičar među njima trima, rekla je da su svi gresi smrtni: neumerenost u jelu i piću, razvrat, nečistota, blud, zavist, gnev. Mislila sam da je smrtni greh kad počiniš ubistvo, kazala je Viktorina. Berta je na to rekla da smrtni greh ne znači da si nekog usmrtio, nego da si proklet da umreš i goriš u paklu. Ali ako primiš svetu pričest, a počinio si krupan greh i nisi se ispovedio, to je onda smrtni greh, pa ćeš i ti goreti u paklu.
Još nisu bile razrešile sporno pitanje u trenutku kada je misa otpočela. Krenuo je Agnus Dei, zatim Confiteor. Viktorina je u redu stajala iza Anželine. Sve su se spuštale na kolena i otvarale usta, jedna po jedna. Odlazile su redovno u crkvu, ali Viktorina je predavala u oblasnoj školi, ne u manastirskoj, a u Vandeji je to značilo isto što i biti bezbožnik. Anželina je ustala i namignula joj, praveći predstavu od gutanja hostije. Viktorina se namrštila. Klekla je. Mermerni stepenik bio je hladan i tvrd čak i kroz slojeve sukanja. Tu je bio stari župnik, onaj što mu se dah osećao na jeftino vino. Dok je hostijom pravio znak krsta, mumlao je molitvu. Ona je pružila jezik i pokušala da zadrži dah. Hostija je bila laka kao papir. Pritisnula ju je na nepce i vratila se na crkvenu klupu. Ako ne bude lučila pljuvačku, moći će da je neko vreme zadrži na nepcu a da se ne rastopi. Moraće da čeka dok ne prođu Dominus vobiscum et cum spiritu tuo i I te missa est, i da se nada da će hostija ostati čitava. Najzad je došao Deo Gratias i svi su ustali. Hostija je počinjala da se topi. Pokušala je da je odgura na vrh jezika da bi je zadržala gore dok ne izađu u crkvenu portu. Međutim, naletele su na susede i dve porodice su stale pozdravljajući se jedna s drugom, pa je ponovo morala da čeka trenutak da se izvini. Iskoračila je iz grupice, pravo ka groblju. Pola se hostije bilo rastopilo, a ono što je preostalo pretvorilo se u malecnu kuglicu gnjecave pljuvačke koja je brzo nestajala. Ispljunula ju je u šaku.
Viktorina, Viktorina, čekaj me! Anželina je trčala za njom.
Šta to radiš, uhodiš me?
Da nisi bolesna?
Anželina je delovala bezazleno, onako s pletenicama vezanim bledoplavim trakama i u sveže uštirkanoj podsuknji, okružena mirisom ljubičice. Ali oči su joj bile pune pitanja. Za svojih trinaest godina znala je više nego što je to odavala.
Ne! Samo sam pošla da prošetam.
Nešto nije u redu? Anželinine oči su je ispitivale.
Sve je u redu, reče Viktorina. Otrla je ruku o haljinu. Hajdemo natrag.
Pa ipak, na kraju je Anželini prvoj rekla. Čak i pre nego Armanu. Njih su dve bile same u kuhinji i zagrevale utije na vrelom šporetu.
Obećaj da nikom nećeš reći, kazala je Viktorina.
Anželina je razrogačila oči u znak da unapred pristaje, pa se prekrstila.
Croix s'bois, croix d’fer, si j’mens, j'vais en enfer. Krst drven, krst gvozden, ako slažem, u pakao odem, otpojala je.
Ali kad je čula vest, lišće joj je prebledelo i ispustila je kutiju koju je držala. Ožiljak od opekotine na palcu nikada joj se nije do kraja povukao. Viktorina je zažalila što nije prećutala.


Kad izađu s podnevne mise u Crkvi Naše Gospe, kolebljivo, prijatno sunce škropi kamene fasade Niora zlatnim sjajem. Arman na sebi ima novi novcati filcani šešir s crnom trakom i crno odelo, a Viktorina belu platnenu haljinu s nabranim i utegnutim gornjim delom i visokom kragnom. Nior je u nedeljna jutra neuporedivo življi od Šolea, ali ovoga puta Viktorina ne uživa u zajedničkoj šetnji, s rukom u ruci, kroz pijacu, gde tumaraju između kotarica s krompirima i rotkvama, poredanih po goloj zemlji usred krkljanca od kola i konja, i raspomamljene živine i ovaca koje bleje.
Duž Sevra, reke koja poput male Sene vijuga kroz grad – njena dva rukavca grle staru vodenicu podignutu na adi – drveće se krije pod bršljanom, pevaju ptice. Bezbrižan letnji dan. Sedaju na klupu pokraj reke, pod vinjagu s koje vise grozdovi. Prema mostiću klimataju muškarac i žena, malo nacvrcani, držeći se za ruke, podupirući jedno drugo.
Pogledaj ovo dvoje, veli Arman grleći rukom Viktorinu oko ramena, nije još ni ručano doba, a već su pijani. Viktorina se nežno izmigolji.
U čemu je stvar? – pita on.
Ona stiska dlanove između kolena i duboko udiše. Uzbuđenja i prkosa ivanjdanske noći odavno već nema.
Rodiću dete, kaže.
Šta?
Armanove guste crne obrve visoko se podižu, zatim dune kroz skupljene usne – nije baš zvižduk, ali nije ni pravi uzdah.
Sigurna si?
Klima glavom.
Načas, glava mu klone među šake. Ali brzo se uspravlja.
Venčaćemo se, kaže odlučnim glasom.
Gleda u nju, zatim u stranu. Ona ne može da odredi ima li u njegovim očima ljubavi. Samo vidi njegovu rešenost, njegovu sposobnost da donese hitru odluku i da preuzme odgovornost. Možda pokušava da na nju ostavi utisak. Samo da je dete došlo kasnije! Ali već je prekasno. Nema se vremena za priče o ljubavi. A olakšanje koje joj kulja u srce meša se s razgovetnom jezom – kao da je iznenadni nalet vetra zalupio neki kapak iza nje i gurnuo je u dugačak, mračan tunel. Sedamnaest godina su pravo vreme za udaju. Ali ne ovako. Ne ovo venčanje na brzinu, bez zaruka i medenog meseca... Nastoji da se seti onih Floberovih redova koje je naučila napamet.
Nešto o tome kako za medeni mesec putuješ u krajeve „gde možeš, dok sunce zalazi, stati na obale zaliva i udisati miris limunovih drveta”. E pa, slaba vajda. Samo ova žalosna stara vodenica nasred reke, koju je na desetine puta videla. Kola sa upregnutim mazgama, natovarena visokim gomilama neprodatog voća i povrća, seljanke koje sede na hrpama kaljavih krompira, a zatim, kasnije, vožnja natrag u Šole dobro znanom kočijom, s matorim teglećim peršeronima koji vuku kopita kao da su napola utonuli u san, dok koračaju kroz maglu.
O čemu razmišljaš? – pita je.
Ni o čemu, kaže ona.
Ponovo je uzima za ruku, ovaj put čedno, ne uplićući prste, ali mu dlan počiva široko preko njene šake, topao, zaštitnički, umirujući. Mogao bi da bude dobar muž, razmišlja ona.
Imaćemo porodicu. Volim te, Viktorina. Volim te otkako sam te upoznao.
Voliš me?
Izvlači ruku ispod njegove. Nežno. Ne sme da pomisli da ga odbija.
Bojiš se? – pita on.
Ne zna. Oseća samo tu težinu u stomaku, duboko dole, kao da je trebalo da joj krene krv, ali se nije mogla izliti, i te svoje grudi, malo nabreklije u stezniku.
Razgovaraću s tvojim ocem, kaže.
Znači, to je to, preuzima na sebe prvi korak. Zamišlja njih dvojicu, Armana i Viktora-Pola, koji se nikad nisu upoznali, njih dvojicu u salonu Zozelonovih, vode muške razgovore – ona nemo gleda – i odlučuju o njenoj sudbini. Njeno izručenje. Vidi sebe kako korača duž prolaza crkve u Šoleu, držeći oca pod ruku, u venčanoj haljini tesnoj u struku, a dugi joj veo brižljivo udešen da svojim naborima sakrije narasli trbuh.
Nemojmo, kaže odjednom.
Šta?
Možda nešto možemo da uradimo.
Šta ti to pričaš?
Znaš Žozefinu Zolijet, onu što živi u krovinjari u šumi kod Ge de Veluira?
Koga?
Onu – znaš, onu viđarku?
Šta to pričaš? Na licu mu je izraz potpune neverice.
Ona gleda u stranu, želi da nije to izgovorila.
Samo je reč o tome da... ne treba na silu da se uzimamo zbog... zbog ovog. Šake su joj čvrsto sklupčane u krilu.
Nije trebalo da radiš to što si uradila, kaže on strogo, glasom oca koji se obraća ćerki. Prekasno je. Uradićemo ono što treba.
Nije trebalo da radim to što sam uradila?
Nije trebalo da radimo. Više nisi devica.
Iz profila mu je lice surovo, usta jetka. Šake mu počivaju na nogama, svaka na po jednom kolenu, kao u seljaka, misli ona.
Šta hoćeš da kažeš?
Izvini – i dalje je ne gleda – ne osuđujem te. Ali istina je. Tako se desilo.
Jeza se vraća.
Zvuči tako... grubo to što kažeš, izgovara ona. Upućuje mu kratak pogled. A ti? Ti nisi učestvovao?
On nakratko ćuti i okreće se prema njoj, sad blaži.
I ja sam. U pravu si. Oboje smo. Ali ne primajmo to toliko k srcu. Svakako bismo se venčali. Smeši se i šaljivo vuče tračicu kojom joj je privezana kragna. Dete je samo iskrslo malo pre predviđenog roka. Tamne oči sada su mu tople. Smeje se – radosno, izgleda. Njoj je taj smeh gotovo nepodnošljiv, kao kakav lažni pokušaj da skrije grubost koju je maločas ispoljio.
Da li bismo? – pita ga.
Šta da li bismo?
Da li bismo se venčali?
Kad-tad, da.
Volela bih... – kaže ona. Glas joj se malčice kida. Volela bih da se nije... ovako dogodilo.
On joj ponovo obavija ruku oko ramena, a ovog puta ona se ne izvlači. Ruka mu odiše čvrstinom. Ona trlja čelo o njegovu košulju. Razgovarali su o upoznavanju porodica. Da li bi se venčali? Nikada neće saznati. Pitanje ljubavi i pitanje braka, ili braka iz ljubavi, zauvek ostaje ad akta.
Prelazi joj prstima po obrazu. Viktorina! Gledaj u mene. Biće lepo.


Mesec dana pre toga, u sobi koju je za preko leta iznajmio u jednom pansionu u Šoleu, legla je s njim jedno popodne, a on je rekao: volim te, lica zagnjurenog u njen vrat. Bilo je toplo, kapci napola zatvoreni, svetlosne trake protezale su se čaršavom koji je on navukao na njeno nago telo. Uzvratila je jednim je t’aime u radosnom rasplinjavanju svih udova. A ipak, da li ga voli? Šta je tamo radila, u njegovom uskom gvozdenom krevetu, uz inat svim društvenim pravilima na kojima je odgojena? Nije mogla da se opre Armanovoj strasti. A možda – to je shvatila mnogo kasnije – možda je plazila jezik ocu, njegovom autoritetu?


Kasnije, u sumrak, po povratku u Šole popodnevnom kočijom, Arman i Viktor-Pol sede svaki na svom kraju divana, ispred svakog je čaša s portom, Viktorina sedi na rubu naslonjače, postrance.
Arman se pokazao kao vešt, dostojan protivnik Viktoru-Polu Žozelonu. Sa samopouzdanjem koje mu nadilazi godine, preuzima stvar u svoje ruke.
Mislili smo da se venčamo, kaže Arman, jednostavno, briljantno, razmišlja ona dok zuri u njega. Samo smo malo požurili. S prepredenim osmehom dodaje: preuzimam na sebe odgovornost za sve naše postupke. Viktorina je, morate to znati, mesje Žozelon, savremena mlada žena. Radi, slobodna je. Naše pokolenje menja pravila.
Viktor-Pol uzima sa stola lulu i puni je prstoveću rastresitog duvana, zatim je pali, čeka, polako vuče, sve dok se duvan ne razgori i ne ispusti perjanicu dima.
Viktorina se premešta u naslonjači i pita se: ako je savremena mlada žena, zašto upravo u ovom trenutku ne razgovara ona sa ocem?
Papa...
Žozelon père podiže ruku kojom drži lulu. To je muški razgovor. Lice mu je maska stroge osude. Gura flašu s portom prema Armanovoj čaši, a zatim je, primetivši da je čaša dopola puna, vraća i puni sopstvenu čašu, koja je ostala prazna.
Je li vam palo nekada na pamet, mladiću, daje moja kći, koja je, kao što ste i sami rekli, izuzetna mlada dama – i da ne bude nesporazuma, ja sam na nju vanredno ponosan, ponosan što radi, u najvećoj meri ponosan, zaista, podsticao sam je da produži školovanje, da predaje – i to tako izuzetna mlada dama daje najmlađa učiteljica u čitavoj Francuskoj – a to nije mali podvig, što ćete nesumnjivo priznati. Je li vam ikada palo na pamet da joj je možda bila namenjena značajnija budućnost nego što je udaja za nastavnika kao što ste vi? Da to što ste učinili zapravo ruši njene mogućnosti da stekne budućnost koja priliči njenom obrazovanju, sa čovekom koji je dostojniji nje nego što ste to vi?
Papa! Ovaj put ne progovara radi sebe, već da odbrani Armana, koji začelo ne zaslužuje takav napad. Papa, to nije pravedno.
Lula se ponovo diže i ućutkuje je.
Je li, mesje Tesije? Je li vam palo to na pamet?
Arman se nakašljava. Slika i prilika uravnoteženosti i samoobuzdavanja. Spreman je da uzvrati muški. Sve dosad se naginjao napred, lakata simetrično oslonjenih na butine, ali sada istura prsa i prebacuje nogu preko noge, desni mu gležanj počiva na levom kolenu.
Mesje, kaže Arman, vrlo suspregnutog glasa. Želim da znate... namere su mi bile časne... ni u jednom trenu nisam nameravao... volim vašu kćer. Nameravali smo da se venčamo. Uveren sam da nas dvoje možemo izgraditi... čvrstu i srećnu budućnost.
Kao opčinjena, posmatrač sopstvene sudbine, Viktorina gleda u Armana.
Viktor-Pol Žozelon ispija drugu čašu porta. Dugo je spušta. Istresa lulu u pepeljaru, prazni je. Čekaju ga da završi. Zatim ustaje. Nije mnogo visok, pre spada u sitne ljude. Ali lice mu je markantno, uokvireno smeđim bakenbardima, a usne mesnate, čvrste.
Ne, kaže. Prosto-naprosto ne.
Viktorini lupa srce. Suočena sa očevim izricanjem kazne, zaboravlja na svoje užasavanje od braka.
Ustaje i ona.
Ne možeš, izgovara. Klecaju joj noge. Ne možeš nas sprečiti da se venčamo.
I te kako mogu, uzvraća on i bez reči izlazi iz sobe.


Na kraju ih ipak nije sprečio. U borbi između njegove moći i očekivanja vezanih za kćer, sjedne strane,i Viktorinine časti s druge, pobedila je čast. Mari-Lujza se, na Viktorinino iznenađenje, odmah zagrejala za Armana. Kao da je, onako kako priliči, nadgledala sve okolnosti koje su do braka dovele, pa joj je pao kamen sa srca što vidi Viktorinu udomljenu.
Biće to dobro za nju, rekla je Viktoru-Polu. Ca lui mettra unpeu de plomb dans l’aile. To će joj malo olovom otežati krila.
Bili su sami u salonu pošto je Viktorina ispratila Armana do ulice, i nije ni shvatila da se vratila u kuću i da čuje šta njih dvoje govore.
Posmatrala je majčin profil, fini greben nosa uokviren strogim obručem crne kose, usta karakteristično skupljena kad god bi izrekla neku konačnu tvrdnju, ruke skrštene u krilu crne haljine, leđa prava kao kolac – kao da joj teret tri samovoljne kćeri zahteva preteranu napetost svakog mišića i revnosnu budnost.
Videćemo još, ma ch'ere mere, izgovara u sebi. Prolazi pored vrata salona ne zastajući i penje se pravo u svoju sobu.


Što se Armanovih roditelja tiče, Fransoa i Ogistene Tesije, o Viktorini su izgradili mišljenje i pre nego što su je upoznali, to je bar bilo očigledno. Na dan zaručenja, koje se odigralo u Šoleu, u domu Žozelonovih, uz mali svečani ručak jedne septembarske subote, kruto su se rukovali s njom, kao da s njom ulaze u neki prilično neprijatan ali neminovan poslovni dogovor, a ne kao da joj žele dobrodošlicu u svoju porodicu. Tesijeovi svakako nisu bili bogomoljci, od crkve su se držali na razumnom odstojanju, i nikad nisu propušta li priliku da napomenu kako je njihova porodica bila revolucionarno nastrojena u vreme kada je Vandeja, bastion rojalista, bila jedina francuska pokrajina koja se suprotstavila Francuskoj revoluciji. Možda se zato nisu suprotstavili ni venčanju. Ali bili su bien-pensants – konvencionalni. Viktorina je sve vreme osećala da dižu nos pred njom, naročito Marija, Armanova starija sestra, koja je već bila udata, i sama učiteljica, na putu da postane upravnica škole, i koja nikad nije propuštala priliku, kako se činilo, da stvori Viktorini osećaj da je kapriciozna, pa čak i istinski neuravnotežena i nastrana. Živela je i predavala u Vuvanu, selu severno od Fonteneja, a nedavno je bila otvorila mali kiosk pored crkvene porte, gde je prodavala lekovito bilje. Iako pre toga nije imala prilike da upozna tu napornu ženu, Viktorina je osetila dejstvo Marijinih prodornih i ljubopitljivih očiju čim su se upoznale u kući Tesijeovih. Učtivo su se poljubile. Marija je onda koraknula unazad i zagledala se u nju, onako kako odrasli ponekad gledaju decu, zaista oštro, odmeravajući je, a Viktorina je u njenim očima opazila blesak iznenađenja ili sumnje, koji je brzo nestao. Arman se kasnije šalio kako Marija tvrdi da je u stanju da proriče budućnost. Mada nemamo nikog da posvedoči, kazao je. Pa ipak, pogled koji joj je Marija tog dana uputila ulio joj je nemir. Adela, Armanova mlađa sestra, mlađa dve godine od Viktorine, odmah joj je, s druge strane, ponudila svoje prijateljstvo. Adela je bila prva iz porodice Tesije koja je, na kraju venčanja, prišla i poljubila je, i obisnula joj se o vrat poželevši joj sreću.
U svakom slučaju, u vreme kad su i poslednje pripreme bile gotove, Viktorina je bila trudna već tri meseca i ulazila je u ono miroljubivo stanje kada se sve što život donosi dočekuje s jednakim spokojstvom. Kao daje bila zaboravila, za tih nekoliko kratkih meseci, dok se zaokrugljivala a snaga joj se smirivala, na svoj strah od braka i majčinstva, na svoju romantičnu čežnju za strašću i pustolovinama. Noseća i tako sama, morala je da se prikloni ovoj drugačijoj sudbini. Sad je bilo nečeg čudnovato umirujućeg u povinovanju i ispunjavanju sudbine koja ju je zapala, kao u testu za kolač koje se lenjo širi u kalupu. To što ne mora sama da nosi životno breme predstavljalo je olakšanje. Možda je bila kukavica, ali barem je ispunila svoju žensku predodređenost. Dok su se krojili planovi za venčanje na brzu ruku – jednostavan porodični ručak posle mise u kapeli Ge de Veluira – prestala je da vidi dugački tamni tunel braka koji je pre zamišljala. Namesto njega rasprostro se široki, savršeno sunčani proplanak. Kada je počela školska godina, početkom oktobra, iznajmili su kuću u seocetu po imenu Majeze, gde su oboje dobili posao – Arman u školi za dečake, Viktorina u devojačkoj – u kraju Vandeje koji se naziva Močvarišta. Selo je stajalo usred zbrke kanala, gotovo u potpunosti natkriljenih svodovima vrba i jova, nalik na poprečne brodove u katedrali. Kada je put zaronio pod mračni svod drveća, Viktorina je osetila da je kročila u čarobnu zemlju svetlosnih mrlja i varavih senki. Kuća je bila tipična za taj kraj, okrečena u belo, s kapcima boje mastila i niskom strehom, a stajala je na vrhu travnate padine koja je oivičavala kanal. Na mlečnoj svetlosti blistao je grm zlatne žutilovke. Imali su svoj lični čamac za vožnju po kanalu, jolu privezanu za ponton, sa pigouille ili čakijom koja je počivala na dnu, i žalosnom vrbom čiji je odraz poigravao na površini vode zajedno sa sočivicom.

5Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:44 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
APRIL 1885. Na spratu,u spavaćoj sobi pod krovom, punoj glomaznog hrastovog nameštaja, čipaka, miljea i skupocenih drangulija, stiskajući Anželininu ruku na jednoj i Bertinu ruku na drugoj strani, Viktorina ječi i stenje. Mari-Lujza, njena mati, i Ogistena, Armanova majka, na smenu se penju i silaze uskim stepenicama, noseći lonce s vrućom vodom i nameštajući čiste ubruse na krevet, spremne da prihvate novorođenče. Da se ženama skloni s puta, Arman je izašao još u cik zore, u lov. Kada se po podne vrati – s Merlinom, njihovim prepeličarom, koji nešto oseća, njuška mu čizme, vrti repom kao derviš u zanosu – Danijel se već rodio, i okupan i povijen spava u majčinom naručju. Lice mu je zbrčkano i podbulo, sićušne pesnice čvrsto stegnute, kao u nekog maleckog boksera.
Pljunuti otac, kaže Arman i razvlači osmeh. Majušna ćelava glava, prekrivena vlažnim maljama, nestaje u udolini njegove šake.
Mon fils.
Spokojna, rasterećena, Viktorina posmatra Armana sa svoje gomile jastuka. Kako nezgrapno spušta vrh prsta na nežna ustašca, na nosić kao dugmence, na prozirne očne kapke, kako mu se lice rasplinjava od iznenađenja, od ushićenja, čak od nežnosti.
Kada spusti bebu natrag Viktorini u ruke, u očima mu još treperi ta nežnost, pa je ovlaš ljubi u obraz. Svaka čast, ma chèrie, kaže, ali već mu se usne stežu, možda je to reakcija na osećanje koje smatra za nedovoljno muževno, i senka hitro prikriva trenutnu radost. Viktorina na trenutak opaža taj mučni rascep, a onda se on ispravlja.
Gladan sam, obraća se svojoj majci. Šta ima za ručak?
Viktorina odozdo iz kuhinje čuje žamor, pucketanje vatre, tandrkanje šerpi, struganje stolica po kamenom podu, prigušene glasove. Na bezbednoj visini, pevuši bebi uspavanku. Do-do-l’enfant-do, l'en-fant dormira bien vite. Do-do-l'enfant-do, l'enfant dormira bientot, iznova i iznova, sve tiše i tiše, dok oboje ne utonu u san.


Dve godine posle toga rodila se Madlena, u istoj toj sobi, sada još zakrčenijoj zbog Danijelovog kreveca, koji će uskoro premestiti u drugu spavaću sobu, već sad nazvanu dečjom. Majušna, ružičasta, sa svetlosmeđim loknicama, slika je i prilika svoje majke, i sušta suprotnost Danijelu, koji ima Armanovu ziftanocrnu kosu i tamniju put. Kada Arman tog januarskog popodneva ugleda novorođenče, nežnost mu s lica čili još brže. Senka ga ponovo zahvata. Drugo dete, ali ne i drugi sin.



BOŽIĆ 1887. Viktorina ima dvadeset i jednu godinu, nalazi se s dvoje male dece u svom domu u Majezeu. Danijel jurca mračnom kuhinjom na sve četiri, gurajući drvena kola s natpisom Paris-Orlèans na boku, koja je svojeručno oslikao Viktor-Pol, a Madlena spava u novoj novcatoj kolevci s labuđim vratom, s kog se spušta lepršava čipkana zavesa. U zapadnoj Vandeji, tako blizu okeana, zime nikad nisu zaista studene; vlažne su i sveže. Pa ipak je Viktorini tih prvih bračnih zima neprestano hladno. Kaže da joj je u kući hladnije nego u školi, jer je jedini izvor toplote ognjište. Ali vatra uvek bukti i mala se kuhinja brzo zagreva. Dani su dugi kad se vodi briga o dva mala deteta. A kada zaspe, na nju se spusti zagrobna tišina. Da ranije nije upoznala drugačiji život – gorljiva lica učenica u prvoj klupi, uzbuđenje kad uspeju da pročitaju celu rečenicu s table, ruke nestrpljivo podignute kad znaju odgovor, Moi, Madame, moi!, izbledele boje stare karte Francuske na zidu, čovečji kostur u uglu, koji uvek uspešno izaziva strah prvog školskog dana – da li bi osećala ovu prazninu, ovaj led u duši? Pita se da li joj to srcu nešto nedostaje, pa se čini da joj je milije da brine o tuđoj nego o rođenoj deci.
Na ogromnom ognjištu plamenovi ližu počađavela dna dva kotla od livenog gvožđa koja vise nad samom vatrom. U jednom ključa voda za pranje veša, u drugom krčka čorba od pasulja. U koritu s hladnom vodom natapaju se pelene.
Viktorina sedi za stočićem. Na zidu ispred nje stoji mala slika u ulju koju je slikao njen otac. Prikazuje tri musketara Aleksandra Dime, Atosa, Portosa i Aramisa, i četvrtog D Artanjana, u celokupnoj opravi sedamnaestog veka, s lepršavim rukavima košulja živih boja, nabranih čakšira, tankih brkova, dugih kosa, velikih šljampavih šešira, isukanih mačeva i, uopšte, borbenog držanja. Detalji su na prizoru naslikani sa onom preciznošću linije i čistotom boje koju poseduju i grbovi što ih otac slika na kočijama. Pred njom leže rasuti đački papiri.
Ponudila se da pomogne Armanu da oceni učeničke završne pismene vežbe pred Božić.
Ne smatraj to uslugom, rekla mu je tog jutra. Radovaću se što ti pomažem.
Pristao je sa zahvalnošću i iskoristio popodne da ode u Fontenej i kupi nove gumene čizme.
A istini za volju, bila je to zapravo njena lična potreba. Nedostaje joj rad. No pošto je ispravila desetak radova, shvata da joj to učionica zapravo nedostaje, detinje ruke koje se podižu, željne, oči pune uzbuđenja.
Danijel kmeči i cima je za suknju tražeći da piški. Izvodi ga u poljski nužnik, iza povrtnjaka. Vrata nužnika imaju nekakvu vrstu prozorčića izrezanog u visini očiju, i Danijela to stalno kopka. Toliko ga, zapravo, kopka da ona već sumnja kako Danijel traži da piški samo radi ushićenja koje doživljava kad priljubi lice na otvor. Odmah se penje na glatku, izlizanu drvenu klupu i isteže se na prstićima sve dok ne uspe da pogleda kroz prozorčić i isturi ručicu. Kako poslepodne zamire, tako napolju promiče prozirna magla, koja će se tokom noći sigurno preokrenuti u kišu.
Nebo piški, kaže Danijel i silno se smeje na sopstvenu šalu, osećajući kišne kapi na rukama i puštajući ih da mu kliznu između prstiju.
Viktorina se smeši, požuruje ga i vraća u toplotu kuhinje. Madlena se već buni u iščekivanju večernjeg obroka. Čorba od belog pasulja i svinjetine miriše na dim, dopašće se Armanu, nada se. Sivi pravougaonik prozora tamni. Vatra pucketa. Uskoro će biti vreme da se postavlja sto.
Portret srećne porodice. Uzima Madlenu i stavlja je na grudi, smešta se udobno u duboku fotelju kraj ognjišta, naslanja stopala na izrezbarenu klupicu koju je otac naročito za nju napravio. Sve je kako se samo poželeti može. Pouzdan, lep život pred njima.
I kako to onda, kad Arman dođe i sazuje na vratima mokre kaljače i natakne filcane papuče i upita, kao i uvek: šta ima za večeru, mamice?, odsutno razbarušujući Danijelu kosu, i kad sedne za sto, široko posađenih laktova, i nalije sebi čašu anžujske ružice, kako to onda, dok Madlenina glava pada s dojke, blaženih ustašaca još poluotvorenih, opervaženih kapima mleka, kako to da u Viktorininom srcu ne narastaju mir i spokoj, već, namesto njih, to čudno, tupo osećanje?



2. februar 1888. Svi su se okupili u Šoleu povodom Chandeleur, Svećnice. Mari-Lujza je u kuhinji, sprema palačinke. Madlena sedi Viktorini u krilu i cima kameju koja visi o crnoj somotnoj traci oko njenog vrata.
Deluješ mi bleda, Viktorina, odjednom kaže Viktor-Pol gledajući je preko stola.
Nije ništa. Samo sam umorna.
Oseća da otac gleda u nju, možda i čeka da ona još nešto kaže, ali oborila je oči, usredsredila ih na Madlenu. Viktor-Pol smatra da njegova ćerka nema spokoja zato što provodi dane u kući i ne ide na posao. Za tako konzervativnog i staromodnog čoveka, povremeno ima vrlo napredne ideje u pogledu ženskog sveta – ili pak pravi izuzetak samo kad je Viktorina posredi? Smatra da tako pametnu glavu ne treba protraćiti i da bi možda njen povratak učiteljskom radu doneo dobra, na duže staze, čitavoj porodici. To je Armanu i Viktorini predložio pre nekoliko nedelja, poslednji put kad su dolazili u Šole, ali Arman je rekao ne, bio je protiv toga. Veruje da će se Viktorina privići da ne radi.
Mališani joj zadaju mnogo posla, tvrdi Arman. Naročito zbog toga što je između njih tako mala razlika.
Madlena plače, pokušava da oslobodi ruku.
Pst, Madlena, kaže Viktorina, pokazujući veće nestrpljenje nego što bi volela.
Spusti je, govori Arman. Biće mirnija u svojoj stolici. Glas mu je oštar.
Viktorina Ijutito sevne očima na njega.
Armane, kaže Viktor-Pol, s mukom prikrivajući sarkazam, mislim da bi ponekad trebalo da pustiš ženu van kuće.
Svi znaju da govori o podučavanju. Viktorina gleda u Armana, koji neće da zagrize mamac. Jasno je da u potpunosti izbegava predmet rasprave.
Međutim, uleće Anželina. Kaže da razmišlja da se poduhvati podučavanja u nekoj od novih državnih, nereligioznih škola kakve se otvaraju širom Vandeje. Berta deluje pospano, jedva sluša. Treba da se veri s nekim mladićem iz Niora. Posao joj je sada deveta rupa na svirali.
Ne bi to bila loša zamisao, smatra Viktor-Pol. Znaju svi da on brine hoće li biti u stanju da dvema mlađim kćerima osigura pristojan miraz. Staromodna konjska kola, predivne calèches, odlaze u mirovinu, ili se pak ne održavaju niti oslikavaju kao u stara vremena.
Viktorina ih sluša i ništa ne govori. Već je donela odluku. Spušta Madlenu u visoku dečju stolicu i reda na sto čiste tanjire. Drago joj je, ali se i nemalo iznenadila što joj otac predlaže da se vrati učiteljevanju. Jedna od njegovih istovremeno nepodnošljivih i privlačnih kontradiktornosti jeste i ta što ume da stane na jednu stranu u sporu, a zatim iznebuha počne da zagovara sasvim suprotno stanovište. To je njegov način da ućutka suprotnu stranu i njene argumente. L'exception confirme la règle. Izuzetak potvrđuje pravilo, glasi jedna od zlatnih izreka iz francuskih gramatika – mogućnost da kartuzijanski duh ostavi prostora za sukob i izuzetak a da pri tom ne izgubi svoj smisao za poredak, niti svoj lik.
Viktorina svoju odluku saopštava dok iz kuhinje iznosi tanjir tek isprženih palačinaka.
Odlučila sam da predajem u nižim razredima od sledećeg oktobra, kaže. Već sam razgovarala sa upravnicom.
Kada? Ovoga puta Arman ne ostaje nem.
Viktor-Pol uzima palačinku s tanjira i zvizne u znak poštovanja. Palačinke su zlataste, blistaju od maslaca i šećera, s tek ponekom smeđom mrljom ovde-onde. Što da ne, mrmlja odgrizajući komad, koristilo bi joj.
Mari-Lujza spušta na sto bocu kruškovca i lončić s kafom.
O čemu pričate? Lice joj postaje strogo. Anželina i Berta se zgledaju.
A Danijel i Madlena? – pita Arman.
Kad čuje svoje ime, Danijel, koji je posađen u sopstvenu visoku stolicu i posvećen prebiranju i udaranju bojenih drvenih perli nanizanih ispred poslužavnika, prestaje da šutira nogare stolice i bulji u oca, a zatim i u majku koja stoji pored.
Naći ću nekog da ih pazi, kaže Viktorina.
Nemoj tako da stojiš, uzvraća Arman. Zvuči zajedljivo. Zar se nećeš udostojiti da nam se pridružiš za stolom i sedneš kao mi, puki smrtnici?
Danijel, uzbunjen, počinje ponovo da se rita.
Maman, izgovara. Maman!
Nema šta da se udostojavam. Stojim jer sam upravo došla iz kuhinje. Mrzi taj njegov ton kad je ljutit.
Seda pored Danijela i odseca mu komadić palačinke. Ovaj istog trena prestaje da udara nogama i pilji u nju, razrogačenih očiju.
Arman spušta solju, od čega kafa pljusne na tacnicu.
Mogu ja da ih pazim, kaže, okrećući se Mari-Lujzi. Za šta ću joj drugo kad misli da radi?
Mari-Lujza vrti glavom. U ovome je na strani svog zeta, ali držače jezik za zubima.
Trebaš mi, uzvraća Viktorina prinoseći viljušku Danijelovim ustima.
O, da, ali za šta? – pita Arman.
Armane, kaže Viktor-Pol. Ćuti. Molim te.
Arman je muž, to stoji, ali je ovo Viktor-Polova kuća, i njegova je kći. Deluje umorno. Kao da je izjednom ostareo.
Madlena ispušta prodoran cik. Berta se trza iz svojih maštarija i uzima je, ljulja je u naručju, nežno pevuši: Do-do-l’enfant-do, l’en-fant dormira bientdt. Očito jedva čeka da se uda i zasnuje svoju porodicu.
Viktor-Pol se zajapurio. Već je prebacio neka dva litra crnjaka, ne mora Viktorina da broji prazne boce na stolu da bi to znala. Prsti mu se grče i pružaju od napora da se obuzda.
Papa, kaže Viktorina.
Mari-Lujza ustaje, briše ruke o kecelju. Eh be, izgovara, u znak da se ne slaže, ali ne bespogovorno. Maše rukom, dajući znak Anželini i Berti da joj pomognu pri raščišćavanju stola.
Arman umače poslednji zalogaj palačinke u šećer na dnu tanjira.
Lepo, kaže. U svakom slučaju, to rešavamo ona i ja. Viktorina, idemo kući.
Još malo, kaže Viktorina. Nisam još gotova. Dovršava svoju palačinku, zatim ustaje i pridružuje se ženskadiji u kuhinji, Berta odnosi Madlenu u rukama, ostavljajući Armana i Viktora-Pola same. Zamišlja ih kako odrešito izbegavaju jedan drugog da pogledaju, kako osluškuju zveckanje posuđa dok se pere i reda u kuhinji.
Uveče, po povratku kući, Viktorina seda u stolicu za ljuljanje da podoji Madlenu pre nego što je smesti na spavanje. Arman loži vatru, pažljivo gurajući cepanice na rasplamsale grančice, a potom staje ispred nje, leđima okrenut vatrenim jezičcima.
Reci mi, Viktorina, zašto ti to toliko znači? – pita. Madlena se od njegovog glasa prepadne, ispušta dojku i kmeči, buneći se.
Pssst, kaže Viktorina.
Imamo decu. Ko će o njima da vodi brigu?
Ona spušta Madlenu natrag u kolevku i načas posmatra bebine majušne šake, koje joj počivaju sa obe strane lica, kao porcelanske figurice. Zatim se okreće ognjištu i džarka cepanicu daje gurne nazad u vatru.
Viktorina, zar ti se ne čini da sam u stanju da zaradim hleb za nas četvoro?
Ona se ispravlja i namešta zavesu oko kolevke, svesna da izvrdava.
Naravno da si u stanju. Nije to posredi. Samo se... no, ponekad strepim da nisam baš dobra majka.
Šta to pričaš? Proučava joj lice. Šta ne valja?
Ona se naginje nad rešetku ognjišta i gleda nekud u stranu.
Nije ništa određeno. Ponekad mi se čini – čini mi se da bih bolje vodila računa o njima kad bih se vratila podučavanju.
Kako to, Viktorina? Ne razumem. Zar nisi srećna?
Srećna sam.
On je gleda i vrti glavom.
Nisi se privikla na majčinsku ulogu, i to je sve. Ali ako želiš da predaješ, no, dobro. Dobro. Možda, ako bi to bilo jedno do dva popodneva nedeljno. Hajde ovamo.
Otvara bocu šljivovice, puni dve rakijske čašice i jednu joj prinosi. Grli je rukom oko pasa.
Za nas dvoje, kaže. Podiže čašu. Lep nam je život, je li?
U pravu je. Lep im je život. Kuca se s njim.
Za nas dvoje. Smeši mu se.



OKTOBAR 1888. U vedro i sveže rano jutro, Viktorina otvara školsku kapiju, kose podignute u punđu, stopala utegnutih u cipele na dugmeta od fine jareće kože, u suknji obrubljenoj volanima boje sena, i s nabranim kišobranom iste te boje pod pazuhom. Devojčice već stoje u dva ravna reda - jedan je za mlađi, jedan za stariji razred – ispred sivog zdanja, gde čekaju upravnicu da zazvoni. Prelazi dvorištem brzo, domahuje madam Peren, koja predaje starijem razredu. Unutra je njena učionica neizmenjena, sa istim mirisom krede i svežeg mastila u mastionicama, klupa oribanih i istrljanih do sjajne zelene boje. Dugi pravougaonici svetla protežu se, isparčani, tamo i ovamo duž školskih klupa, gotovo preko čitave prostorije. Na zidu visi ista stara mapa Francuske, sa istim otrcanim ivicama, možda sa jedno dve nove rasparotine s desne strane. Do nje sad visi još jedna mapa, nova novcata. To je mapa sveta, ta nova, koja prikazuje francuske kolonije i protektorate, označene žutim površinama. Naslov glasi: Francuska imperija.

Sedi za katedrom, struka utegnutog u mider, a grudi joj nadimaju čipkane rubove i faltice na bluzi u trenutku kad deca ulaze i sedaju. Eto ih, u platnenim haljinicama, naporedni redovi podlaktica koje počivaju na nakošenim skamijama, zure u nju u nemom iščekivanju. Ne znaju šta im je očekivati od lepe učiteljice koja je mlađa od njihovih majki. A ona je uzrujana, godinama nije držala čas. Već bivaju nemirne, prsti im se vrpolje, stolice škripuću. Prepoznaje ih, naravno, bar većinu njih, iz sela.
Mlađem je odeljenju teško predavati, jer uzrast dece se kreće od pet do devet ili deset godina, a nivoi znanja im se naveliko razlikuju. Ona deli odeljenje na dve grupe: starije učenice, koje već znaju tečno da čitaju, na jednu stranu, a ovamo male, koje tek počinju. Starijima zadaje stranicu iz novog romana Pjera Lotija, Gospođe Hrizanteme, tek objavljene priče o Japanu. Loti sasvim izvesno ne spada u nastavni plan i program – to je mladi mornar iz južne Vandeje koji se preobratio u novinara pa putuje širom Istoka, i koji tek što je počeo da objavljuje knjige – ali hoće da ih izloži stvarnosti drugačijoj od njima znanog palanačkog života. Za to vreme, za mlađe učenice ispisuje na tabli jednostavne reči: CHAT i chat. Crta mačku kojoj glava počiva na sklupčanim šapama. Deca se smeju. Ponavljaju uglas: CHAT! CHAT! Malo niže, ispisuje CHIENi chieti. Pored reči crta psa načuljenih ušiju i uspravljenog repa. Po čitavom telu udara mu kredom bele pegice.
To je Merlin, kaže jedna od malih iz prvog reda. Ova devojčica, po imenu Berta, mlađa je kći njenog komšije Zana Lisjena.
Ponovo se sve smeju.
Psst, kaže ona i prinosi kažiprst ustima. A šta je sa ovom rečju? Pokazuje je drvenim prutićem. Umete li da je pročitate?
CHIEN! – ponavljaju sve zajedno.
Led je probijen. Zaokupila im je pažnju. Upravo je to trenutak koji u učiteljskom poslu najviše voli, kada se rodi spona i deca konačno pristupe igri.
Potkraj prepodnevne nastave, tera nekoliko starijih učenica da naglas pročitaju celu stranicu iz Pjera Lotija. U trenutku kad se oglasi zvono za ručak, uprkos izvesnom otporu u zadnjim klupama – zadnje klupe, to pamti, uvek su jogunastije, često se brane zidom tišine, ili makar fasadom dosade oseća daje odeljenje živnulo, da se zalaže zajedno s njom. Nekolike se ruke same od sebe dižu radi odgovora ili pitanja. Kad ustane da raspusti devojčice, dok izlaze dve po dve, shvata da su joj dlanovi vlažni, pazusi žaketa natopljeni znojem. Duboko udiše. Uspela je da obavi posao za to jutro.
I sad se doseća šta joj je to tako silno nedostajalo: ta iskra u dečjem oku – bar kod nekih, u svakom slučaju – to njihovo uzbuđenje kad savladaju novi zadatak, kad čuju neku novu priču o svetu.


Zna da je u selu ljudi nazivaju La Parisienne. Po njihovom mišljenju, pomalo diže nos, ima malo previsoko mišljenje o sebi. Pete plus haut que son cul – prdi više nego što joj guzica dopušta – šapuću po kasapnici, po pekari, po kujnama. Ne valja joj što ostavlja mališane sa onom devojkom iz La Vileta – zna šta joj govore za leđima. Ali njoj su dvadeset i tri godine i nije je briga što tako misle o njoj, to joj potajno godi, zapravo, pa hoda isturene brade, njiše suknjama u samouverenim koracima i nosi kišobran pod drskim uglom.


Kad je bila mala kao sada Madlena, izdavač Hašet je objavio novu ediciju dečjih knjiga. Zvala se Ilustrovana ružičasta biblioteka, a najomiljenije njene knjige bila je napisala ruska emigrantkinja udata za francuskog plemića, grofica De Segir. Kad god bi dobila neku od tih knjiga na poklon – za rođendan, za imendan, ili pak kao nagradu na kraju školske godine – Viktorina bi je za dan ili dva, uvek isto, prosto progutala, a potom bi je smestila uz druge, na policu kraj kreveta. Ponosila se sve dužim redom ružičastocrvenih hrbata. Korice je krasio zlatotisk; tekst je bio ilustrovan drvorezima. Dečaci s tih slika imali su gamašne i prsluke preko košulja. Devojčice su imale bujne suknje i čedne marame vezane preko dugačkih, vijugavih uvojaka, i satenske trake namesto pojaseva. Trčale su za obručem ili ih gurale štapom. Najdraže su joj bile Les Malheurs de Sophie, „Sofijine nezgode”. Nevaljala i neposlušna Sofija nije bila lepotica, ali je imala „velika usta, uvek gotova na smeh”. Majka ju je puštala da se igra napolju bez šešira i rukavica, bila kiša ili sunce, i uvek je zapadala u nevolje. Jednog se dana, recimo, domislila da pospe solju majčine ribice-ljubimice i da ih isecka za ručak – ne shvatajući baš sasvim daje usmrtila nesrećna stvorenja. Drugi put je iznela lutku, zabrinuta što je ova previše bleda, na sunce, i kad se kasnije vratila, samo je ustanovila da se lutkina glava – načinjena od voska – istopila, a oči ispale. Majka joj je uvek opraštala nevaljalstva, ali kad je umrla, Sofijin se otac ponovo oženio i Sofija je počela da od maćehe dobija batine. Pa ipak je uvek uspevala da doskakuće kući sa istim nesalomivim duhom.
Za razliku od Sofije, Viktorina nije bila naročito sklona opasnim eksperimentima vezanim za prirodne nauke. Ali je volela da se igra na kiši i potajno je zavidela Sofijinoj kuraži. Šta će biti sa Sofijom kad poraste? – pitala se. Hoće li ukrotiti svoju nepokornost i radoznalost, i skrasiti se? Hoće li živeti u kućici kraj kanala, s mužem i dvoje dece? Devojčice nalik na Sofiju, čak i ako su imale siromašno detinjstvo, uvek žive u zamkovima kao što ga ima gospodin grof od Bretonijera, u Puzožu. Udaju se za plemiće i imaju dovoljno slugu da im se brinu o deci, a za to vreme one same rade šta im dune u pamet. Život za koji je Viktorina znala nije bio takav. Majka je uživala da pravi dosetke na račun gospodina grofa od Bretonijera, koji je imao tuce kočija – sve opravljane i oslikavane, svake godine, u Viktor-Polovoj radnji – i živeo velikaškim životom u renesansnom dvorcu iz šesnaestog veka, okruženom lovištem od trideset i šest hektara. Ce n’estpas un comte, podsmehnula bi se, c’est un conte defèes. Nije on grof, on je izmišljotina iz bajke. Dosetka bi u sebi sabirala majčinu filozofiju života, koja je sažimala njeno strahopoštovanje prema plemstvu i duboku sumnju u svaki uzlet mašte, književne ili ma kakve druge. Ali Viktorina nije propuštala nijednu priliku da se pridruži ocu kad bi isporučivao osveženu kočiju u zamak Puzož. Dok je šetala savršeno doteranim drvoredima parka i prelazila rukama po mahovinastim kipovima koji su čuvali stražu kraj ribnjaka, znala je da ima i drugačijeg života od njenog, da to nije maštarija.
Knjige, sada tamnocrvenih hrbata, čame na polici u dečjoj sobi, čekajući Madlenu da doraste da ih čita. Viktorina ih godinama nije otvorila. Odustala je od snova o plemićkom staležu. Ali ne i snova o drugim svetovima. Još je nenasita u čitanju, ali je prešla na drugačiju literaturu. Kada je Arman pokudi što čita Crveno i crno ili Anu Karenjinu, ona razrogači oči i pravi se bajagi naivna. Te tvoje knjige su bekstvo od stvarnosti, kaže joj, i zvuči kao njena mati. Bekstvo nije reč kojom se Arman služi da izrekne kompliment. Misli za nju da hoda s glavom u oblacima.
I zato, pošto presvuče učiteljsku odeću, i pošto supa provri a Madlena konačno zaspi, i pošto se Danijel zaigra svojim drvenim vozićem, sedne kraj ognjišta i pročita nekoliko stranica romana. Ali ako Arman uđe u kuhinju, ona spusti knjigu i ćušne je ispod hrpe domaćih zadataka ili pod knjigu s receptima za peciva, kao učenica koju su uhvatili u podvali.
8. septembar, 1940.
12.30 posle podne



SUNCE, KOJE SE penje visoko nad njom, suši vlažni pesak. Moris bi trebalo svakog časa da stigne. Duž nasipa, iza ševara, šetkaju parovi i porodice. Mora da se završila podnevna misa. U poslednje vreme nije bila u crkvi. Mučno joj je. Otkad je Peten potpisao primiije, vlada neki duh obeshrabrenosti. Kako je mogao? Heroj bitke kod Verdena! Ali opet, jesu li bili Francuzi pripravni da pošalju još koji milion ljudi da ih Nemei ponovo iskasape? Ovi su jednostavno zaobišli Mažinoovu liniju . Prebrzo se sve to dogodilo. Ponekad čak zaboravlja i koji je dan u nedelji. Da nije ručka s Morisom jednom u sedmici, nedeljna jutra bi bila kao i svaki drugi dan.
Odlaže pletivo, jedva je i pipnula plavu bluzicu za odojče.
Iako je Vandeja bila u okupiranoj zoni, u samom početku, u junu, uz obalu je čovek mogao ubediti sebe da se rat dešava negde daleko, daje Francuska i dalje večita Francuska. Kraj okeana se moglo zaboraviti na okupaciju. Galebovima je sve bilo ravno. Zaranjali su, jeli, kreštali. Plima je narastala i opadala, uvek isto. Imalo se maslaca i mleka i krompira, i još svih riba i plodova mora koje su ribari uspevali da dovezu na obalu. Pisma od Danijela, koji je u svojoj fabrici pored Pariza bio otpočeo da proizvodi metale za potrebe vojne industrije, kao da su stizala iz nekog drugog sveta. Ali sada, čak i na obali, sve je teže bilo gajiti iluziju svakodnevice. Engleska, koja nije htela da se preda, sad je na kolenima usled noćnih bombardovanja Londona. U Parizu se govori nemački. Nemački! Priča se da će zima biti teška, da će biti nestašice mesa, da će morati da žive na papuli i topinamburu. Čudnih li naziva! Zbijaju šale na njihov račun. Svi se vraćaju na biciklima. Bogu hvala da ima još kamaru drva za ogrev. Najgore je što su počeli danonoćno da patroliraju obalom.

30 mai 1898

Biramo li svoju sudbinu, ili joj se priklanjamo? Kad smo u školi analizirali poruku raznih romana kao što je Idiot ili La Princesse de Clèves, govorili smo da je karakter čoveku sudbina. Ako nekad budem predavala u gimnaziji, pokušaću to da objasnim đacima. Hoće li razume ti? Znaju oni, iako još ne umeju to recima da kažu, da je karakter zbir sila koje su u najvećoj meri van naše vlasti. Zolini likovi, predodređeni socijalnim i psihološkim silama, mimo svoje volje; likovi Dostojevskog, nemoćni, robovi svoje sudbine.
Ali ne. Bio je to samo slučajan susret. Bez ikakvog dubljeg smisla.
Sve je to uobrazilja.

Viktorina



Sajgon, 15. februar 1898.
Najdraža sestro,
Mnogo je vode proteklo otkad te nisam videla. Nedostaješ mi, nedostaju mi Berta i naši roditelji, no naročito ti. Ali Vandeja je tako daleka i toliko drugačija da mi se sve čini kao da pripada nekom sasvim drugom svetu.
Strahujem od „žute bolesti”, tako ovde nazivaju ovu čudnovatu učmalost ili melankoliju, koju izaziva neprestana vrućina i vlažnost vazduha. A posebno kada stignu monsunske kiše. To je baš čudno, Viktorina, jesam li ti ikad pričala o monsunima? Ne sećam se. Kiša pada tačno kao sat, svako popodne u isto vreme. Pomalo liči na silovitu letnju oluju, ali kada se razvedri, kao da ničeg nije ni bilo. Ali nebo je vazda teško i zasićeno. Hvala ti Bože, imamo još dva meseca suvog vremena do ponovnog početka kiša. Samo, ja već osećam tu malaksalost tela i misli. Žil ne, on se svakog jutra diže u svanuće, pa ide u svoju kancelariju u Ministarstvu odbrane pre nego što sparina postane nesnosna. Svima služi za primer. Ne bih to mogla i za sebe reći. Bogu hvala, imamo nekakvu pomoć, kuvara i dečaka potrčka. Uzgred, možda će te zanimati kad ti kažem da ovde vape za učiteljima. Pjer Peren, onaj iz Fonteneja – njegova je žena predavala starijim razredima u Majezeu, pre dosta godina, sećaš se? Svejedno, sad on predaje u koležu Šaselup-Loba, iako ima položenu samo maturu. Ako biste ti i Arman makar razmotrili da dođete ovamo k nama, kako bili smo samo bili srećni i ja i Žil, ali – o, ne znam da li bi Arman pristao da napusti svoju ljubljenu Vandeju?
Sve vas ljubim, tvoja sestra
Anželina.

Svaki put izgara od želje da vidi sestrin rukopis, s njegovim dugim, zakovrčenim repićima. Anželina je u Indokini već preko šest meseci, i Viktorina guta svaku pojedinost njenih pisama. Ovog je puta s pismom poslala i razglednicu, na kojoj se vidi pijačni trg gde žene u pantalonama širokih nogavica sede na zemlji po turski, okružene pljosnatim slamenim korpama punim voća ili povrća koje Viktorina ne ume da raspozna. Pokušava da zamisli tu učmalost o kojoj govori Anželina, i kako to sparina utiče na ljude. Te žene, na pazaru, deluju spokojno, ravnodušne prema onom što ih okružuje. Ali, naravno, one su navikle na to podneblje.
U javu je vraća niz nota, greškom odsviranih u molu namesto u duru. Na jedan kratki čas, zaboravila je da sedi kraj ognjišta u Majezeu, gde sluša Danijela dok vežba novi Sopenov nokturno – i to veoma težak, u B-duru, koji je upravo počeo da savlađuje.
A sad leva ruka, kaže Viktorina Danijelu.
On se naginje nad klavijaturu – sa zapešća mu klatare raskopčani rukavi – usredsređen, ali još nesiguran. Ona se priseća kako je i sama svirala isti taj nokturno, na istom tom pijaninu, u Šoleu. Nadaren je, razmišlja, ali nema baš mnogo strpljenja. Gotovo je nemoguće posaditi ga za pijanino na sat vremena dnevno, kako traži nastavnik.
Kad ću ja to da sviram, maman? – pita Madlena s velike fotelje u goblenskom radu, gde čita, s druge strane ognjišta. Stopala u čizmicama na vezice ljuljaju se iznad poda. Za svojih deset godina malčice je krhka; mršuljava devojčica blede puti i nežnih crta, čije mačkasto lišće uokviruje talasasta mrkoriđa kosa, redovno brižljivo spletena u dve duge kike. Ljupka je ali ćutljiva. Baš kakva je bila Anželina, odjednom sevne Viktorini kroz glavu.
Ne još, ma chèrie, kaže. Nisi ti još za to.
Dan sličan ovome, rano proleće, kiša i vetar ne popuštaju. Osećaš se kao da se ljuljaš na brodu. Pravom brodu. Prekomorskom brodu. Ne kao stoje ona jola koju Viktorina vidi s prozora, ona što glatko i nečujno klizi preko kanala, a čamdžija stoji i ubada vodu dugim veslom, kao kakav gondolijer, samo što mu je tovar više ovosvetski – vreće s krompirom i kamara cepanica. Ne, ona misli na prekookeanski brod, koji se zaputio preko Sredozemlja. Uskoro će stići do Aleksandrije i Sueckog kanala. Bokovi su mu osvetljeni po čitavu noć, s njega dopire tiha muzika, utekla iz balskih sala.
Danijel ponovo svira melodiju, ovog puta obema rukama. Izvodi je od početka do kraja bez i jedne jedine greške.
Ovaj put je mnogo bolje, mon che'ri, kaže Viktorina. Lagano presavija pismo od Anželine. Kao nekim čudom, prekookeanski brod sad već uplovljava u sajgonsku luku pod udarima tropske kiše.



NEDELJA, 27. mart 1898. Još pljušti. Madlena i dalje čita knjigu u fotelji s goblenskim radom. Arman i Danijel su u lovu od rana jutra. Jagnjeći but cvrči i pucka na ražnju, a u kotliću od livenog grožđa koji visi nad ognjištem krčka mojette. Na belom stolnjaku koji je Ogistena, Viktorinina svekrva, sama izvezla alansonskim bodom, postavljen je servis tanjira poreklom iz Limoža, s njihove svadbe. To su kitnjaste posude, s buketima ružičastih ruža u sredini, a okolo ide venac nežnozelenog lišća i zlatan rub. Viktorina ga smatra malo previše nakinđurenim. Ali to je venčani dar od Armanovih roditelja, pa se oseća obavezanom da se njim služi nedeljom. U svakom slučaju, bar Arman to očekuje.
Ah! Quel temps!
Kiša uleće zajedno sa Armanom, kao da se s nadvratka sručilo vedro puno vode.
On izuva čizme. Pas ih onjuši, ošine ih repom, pa u tri skoka izbija Madleni knjigu iz ruku.
Arrète Merlin! – kaže Madlena. A onda obavije ruke smeđem ptičaru oko vrata.
Sad za Armanom ulazi Danijel. Ista nemarna čupa crne kose na čelu. Iste gumene čizme, ista kišna kabanica, samo manja. Suvonjav je dečak, le gringalet, tako ga zove otac. Možda iz milošte, ali kad se stalno ponavlja, šala ume i da zaboli.
Jedan pa drugi, kače puške na čiviluk za oružje.
Ne tako, budalo! Kako sam ti rekao? Uvek proveri da li je zakočena.
Viktorina i Danijel razmenjuju pogled.
Jeste li došli na Lisjenovoj joli? – pita ona.
Da, kaže Danijel. Povezao nas je s mosta.
Sa Armanove kabanice kaplje na pod, tamo gde se prag izlizao i uglačao, pa se voda skuplja u baricu u udubljenju kamena.
Gadnog li vremena!
Viktorina ne progovara. Čitavo joj je telo postalo kao struna kad je ušao. On večito izaziva, začikava, iskušava.
Za koji časak, pričaće o divljem vepru kojeg je zapazio dole u Veluirskoj šumici. Reći će kako sutra mora tamo. Da mu ovog puta svinje neće pobeći. A onda će, docnije, poći u večernji lov, kad šljuke po sumraku izleću iz šumaraka na čistinu, i neće se vratiti do pola noći.
Danijele, ideš sa mnom večeras?
Treba da završim domaći za sutra, kaže Danijel.
Viktorina ga gleda. On joj uzvraća i obara oči. Nije posredi domaći. Videla ga je kako čita novu knjigu Žila Verna, Put oko sveta za osamdeset dana.
Arman sleže ramenima. Domaći je preči. Zasad. Nije dobro za čoveka da bude previše načitan. Dečak je tu na majku. Pa, Merline, idemo u passèe ti i ja sami.
Na reč passèe, pas se stresa od ušiju do repa.
Dole, Merline! – odjekuje pretnjom Armanov glas. Pokreti su mu puni snage, siloviti. Kao da oko njega vazda udaraju snažni naleti vetra, vazduh nikada nije miran.
Merlin istog trenutka pada na pod, isteže njušku ka gospodarovim stopalima, a onda se izvrće poleđuške, nudeći na češkanje svoj smeđi trbuh s belim pegicama.
Viktorina ih načas posmatra, a zatim se okreće ognjištu da skine s veriga kotlić s pasuljem.
U čemu je stvar, p’tite mère, maca ti pojela jezik?
Ručak je spreman, kaže ona.
Iznosi mojette na sto.
Juče sam dobila pismo od Anželine, veli.
Da? – pita Arman sedajući i šireći salvet. Šta kaže? Još je sa urođenicima u Sajgonu?
U njegovom glasu ima nečeg, neke potajne ozlojeđenosti kojom se možda dà objasniti njegova ćudljivost. Viktorina se pita ne gaji li i on, ponekad, skrivene maštarije o bekstvu. Ali lice mu ništa ne odaje. Naliva vino njima dvoma u čaše, a malo i u Danijelovu, ali njemu dodaje vodu.
I meni, javlja se Madlena.
Kaže se molim, opominje je Viktorina.
Molim.
Mala si ti za to, kaže Arman.
Danijel se bekelji Madleni.
Još im je tamo lepo, kaže Viktorina. Izuzev vrućine, naravno. Ali imaju kuvara i slušče.
Arman podiže s lonca poklopac i njuška jelo, meša ga dugačkom varjačom.
Mmm... lepo miriše. Tvoja sestra ionako nikad nije bila neka vešta kuvarica.
Što ne odemo i mi? – pita Danijel. Preko okeana!
Viktorina mu upućuje kratak pogled, ali ništa ne govori. Posmatra kako Arman prinosi usnama kašiku, pazeći da se ne opari, i vrti glavom.
Prekuvala si. Gledaj. Pruža kašiku prema njoj, a onda je malo umoči u lonac. Zrna se lepe za varjaču umesto da glatko skliznu. Vidi samo: kao pire. Ne prigovaram ti, da znaš. Samo mali savet.
Ja više volim ovakav, kaže Danijel i širi svoj salvet.
Viktorinino se srce ispunjava zahvalnošću. Uvek je Danijel taj koji je na udaru oprečnih struja, koji oseća i najtananiju promenu raspoloženja.
Ti, ti ne znaš da razlikuješ gomoljiku od balege!
Madlena se smeje.
Arman gleda u Danijela, koji se pravi da se sladi pasuljem, oborene glave.
To je šala, petit bonhomme!
Madlena se kikoće.
Gledaj u mene kad ti pričam!
Ostavi ga na miru, kaže Viktorina. Arman misli daje upravo ispao duhovit, ubeđena je u to. Duhovit na tuđ račun, kao kad neko povuče dete za uvo praveći se da je to dobar štos. Načas zuri u Armana, prkosno, a zatim odvraća oči kako ne bi mogao u njima da pročita ono za šta ni sama nije sigurna da neće odati.
Udala si se za jednog Tesijea, kaže on u odgovor na njen pogled. Bolje se onda navikni! Takvi smo ti mi. A ti, Danijele, ne budi takav cmizdravko. Očvrsni malo!
S noža za meso izvijaju se kao hartija tanki listovi jagnjećeg pečenja, i Arman ih blago ispravlja dok ih reda po ovalu, pritiskajući ih, jedan po jedan, vrhom viljuške.
Très bien, obraća se Viktorini.
Zahvata je olakšanje, zajedno sa osećanjem ponosa, usled čega se zastidi; kako to mogu dva suprotna osećanja, stid i ponos, zajedno da postoje?
Što se tiče odgovora na tvoje pitanje, Danijele, kaže Arman, nije to tako jednostavno, digneš se i odeš, iščupaš iz tla čitavu porodicu. A i zašto bismo to radili?
Madlena pruža tanjir.
Vidi samo to lišće, tako rešeno da pokaže lepo raspoloženje! Shvata li ona da drži stranu ocu? Da, i te kako shvata. Uvek će mu držati stranu. Na svakom kraju klackalice sedi po jedno dete: svaki put kada Danijel odstupi ili se nemo suprotstavi ocu, Madlena samo mahne ljupkim suknjicama ili zavrti pletenicama.
Poslužuje prvo Madlenu, pa Viktorinu, a Danijela poslednjeg. Danijel odmahuje glavom, ali tanak odrezak pečenja svejedno klizi na površinu mojette.
Mogli bismo da odemo, kaže Viktorina. Da vidiš čuda, traže učitelje. Perenovi su tamo.
Perenovi iz Fonteneja?
Da, otišli su pre šest meseci. Anželina se srela s njima u Sajgonu.
Arman sleže ramenima. Svakom svoje.
I još jednom se Viktorina pita je li zadovoljan svojim životom baš onoliko koliko tvrdi. Oči su mu neprozirne, odsutne. Možda je i njega zahvatio nemir.
Mange, kaže on Danijelu, ovog puta mnogo nežnije. Postani muško.
Ali Danijel ni da takne.



3. APRIL 1898. U sledeću nedelju bile su Cveti, dan koji je toliko puta ponovo proživela u glavi, s neznatnim razlikama u pojedinostima, osvetljavajući ovaj ili onaj trenutak, već prema raspoloženju.
Čitava se porodica Tesije okupila za ručkom kod tante Emilijen, u La Tranšu. Bio je to dug ručak, kao što uvek i bivaju takvi porodični ručkovi, i pretio je da će potrajati sve do sredine popodneva, a ostajalo je još da se posluži kafa i pousse-cafè – različite rakije i ostala pića. Viktorina je ustala od stola, gde je ispred nje stajao još dopola pun tanjir sa ile flottante. Do dana današnjeg ne zna zašto je odjednom dobila želju da prošeta žalom. Možda zbog sećanja na ona davna leta? Godine su prošle otkako su išli u posetu tante Emilijen.
Previše je hladno za žalo, po mom mišljenju, promrmljao je Arman, ali à ta guise, draga. A s druge strane stola oglasio se Danijel. Mogu li ja s tobom, maman?
Divan je dan. Vreme se naglo promenilo, kako to počesto biva u aprilu, baš oko Uskrsa ili malo posle, iz zime u proleće, i poslepodne je sasvim blago i sunčano. Nekoliko ulica do obale koračaju ćutke; Danijel u ruci drži praznične grančice i svu je pažnju usmerio na to da nogom potera jedan kamen sve do dina a da ga usput ne izgubi. Na obali, Viktorina spušta suncobran, raspertlava cipele i leže u podnožje dina, a Danijel trči ka okeanu. Iza nje je čitav štit od ševara koji je zaklanja od vetra. Sklopljenih očiju, pod trbuhom oseća mekoću peska, a na leđima toplotu sunca.
Viktorina!
Glas je preseče. Suviše je samouveren da bi zvučao kao pitanje. Ipak se u njemu oseća i nesigurnost.
Viktorina?
Podiže glavu i žmirka. Tu je čovek u crnom kaputu i sa šeširom, koji čuči tik uz nju, u stavu suviše prisnom za kakvog neznanca, i krade joj sunce.
Ne sećaš me se?
Ona trlja dlan o dlan da otare pesak s ruku.
Oprostite?
Poznavali smo se. Ne sećaš se? Ovog je puta glas uporan.
Mora da ste se zabunili. Nisam vas ovde ranije viđala. Propušta pesak kroz pesnice. Pesnice su jedna na drugoj.
Cesto dolazim na ovu plažu, kaže on, kad idem u obilazak.
Obilazak? – pita ona, pa zahvata još peska i ponovo ga pušta da iscuri.
Sad radim za carinsku službu, kaže on. Viktorina – jesi li to ti?
Ne može lepo da ga vidi; lice mu je u senci jer mu sunce bije u leđa. Ali glas je poznat. A zatim se on pomeri malo u stranu i ona mu ugleda oči.
Zabunili ste se, ponavlja, malčice ledeno.
Na trenutak, bila je gotova da pomisli... ali ne... Antoan bi sad bio odrastao čovek, naravno. Ovo su bile njegove oči. Iste jasnoplave oči...
Ali upravo tada, Danijel se vraća, i ona podavija noge poda se i seda.
Vrti glavom. Zatvara knjigu. Otresa pesak s jednog stopala, zatim s drugog, polagano nazuva cipele i brižljivo ih zapertlava, uzima suncobran. Zna da je on posmatra. Ali ne gleda u njega.
Ne znam šta to pričate. Nikad vas u životu nisam videla, mesje.
Jednim oštrim pokretom širi suncobran.
Viens, Daniel.
Dok se vraćaju kući tante Emilijen, na pola puta ugleda ih Berta i pita: šta nije u redu?
Sve je u redu. Sto?
Izgledaš kao da si videla avet. Ili je to, ili si trudna.
Viktorina seda na klupu i naslanja glavu na zid.
Jesi li?
Vrti glavom. Sećaš se onog dečaka s plaže koji je radio na uzgajalištima mušula, Antoan se zvao?
Berta seda do nje na klupu.
Antoan? Naravno. Pre neku godinu rekla sam ti da sam ga videla, pamtiš? Ćula sam da se oženio.
Upravo sam ga videla. Na plaži.
O, kaže Berta. Onda se nije izmenio.
Zašto to kažeš?
Berta se smeje.
Zbog toga kako izgledaš.
Zašto se pravila da ga ne prepoznaje? Dok po noći leži uz Armana, vidi Antoanove noge kroz raskriljeni kaput, pantalone zategnute na kolenima, komotne tamo gde padaju na cipele. Ruke s nežnim, svetlim maljama. Šake koje su nekad, pre mnogo godina, obuhvatale njeno zapešće, onda kada su sedeli jedno uz drugo na keju u L’Egijonu. U tami sobe, oseća kako joj njegovi prsti mile pod rukav, klize uz ruku, sve do unutrašnjeg pregiba lakta, kako je ljubi, s rukama na njenim ramenima, na njenim grudima.
Naginje se nad nju i otkopčava, jedno po jedno, dugmad njene bluzice. Čuje mu glas: hoćeš da vidiš svet zajedno sa mnom?
Nemoćna da zaspi, nemoćna da mirno leži, ustaje i silazi do nužnika.
Trese se na drvenoj klupi, rukama stiska kolena. Mesečina koja blista kroz okrugli prozorčić baca joj srebrne krugove po nagim rukama, svrdla senke ledenim sjajem, jasnim kao svetlost dana. Kao da je sve ove godine, sahranjen ispod glatke površine života, čuvala osećaj njegovih prstiju na njenoj ruci, kao što su oni insekti zarobljeni u prozirnom ćilibaru koje je jednom videla u Parizu, u prodavnici ruskih suvenira. Insekt – zolja, čini joj se – bio je savršeno sačuvan, netaknut ispod glatke glazure smole. Kad bi neko razbio ćilibar, zolja bi možda čak i promrdala i odletela.
Ljulja se, kolena pritisnutih uz prsa. Napred-nazad, napred-nazad, pokretima koji je smiruju. Zna koje je osećanje muči, naravno. Žudnja je to, i ma koliko daje budno pazila, koliko god daje budna i smotrena bila prema drugim muškarcima, ne može se do kraja suzbiti. Tako je žudela za Armanom kad ga je tek upoznala, ili nekako slično. Oseća da joj je laknulo. To je samo žudnja za muškarcem. Za muškarcem koji se vratio iz njene mladosti – takoreći detinjstva. Na kraju krajeva, ničeg prirodnijeg i nema. Svaku bi ženu na njenom mestu uhvatio nespokoj. Treba samo da pusti da je to osećanje prođe. S vremenom će izbledeti i jednog dana će ga se sećati s nežnošću – kao tajne koju će čuvati poput dragocenog mementa u kutijici sa uspomenama. Samo saznanje daje tu, da ga može uzeti i gledati u njega kad god poželi, ispuniće joj život sjajem.
Kad izađe iz nužnika, mesec je dosegao najvišu tačku – beli disk koji sipa snažnu svetlost kroz lišće vrba. Sve je isto, travnata padina koja vodi do kanala, jola koja trza kanap i udara o ponton uz tup, prigušen zvuk. Upravo u tom trenutku uštap svemu daje oštriji obris.


Sledećeg jutra, po povratku, posmatra mališane kako se igraju u dvorištu; devojčice u školskim keceljama igraju se ronde, a dečaci ganjaju loptu i podižu oblake prašine. Posle nekog vremena, izmiče u školsku kancelariju i s police uzima praznu svesku na linije. Sama u učionici, seda u jednu malu klupu i umače pero u porcelansku mastionicu. Prvu reč malo uvlači u odnosu na levu marginu, onako kako uči svoje đake da započnu domaći rad:

4 avril 1898.
Videla A. juče na obali. Kaže se da za sve 'sto se dešava postoji neki razlog. Da li je to baš uvek tako?
Prepoznala sam ga. Isprva nisam bila baš naskroz sigurna.
Ali čim sam mu videla oči, da. Bilo je to veoma davno.
One godine kad sam napunila petnaestu.
Ali oči mu se nisu izmenile.

Koža mu je bila smeđa, nogavice podvrnute, grudi gole. Kosa mu je spreda bila svetloplava. Od sunca, tako je rekao.
Oči su mu u poređenju s tamnom kožom bile tako svetle da je izgledao gotovo ženskasto. Imao je oči devojke-lepotice. Nikad pre nije bila videla takvu nijansu plave boje. Gotovo da se moglo kroz njih gledati. Videti ono što vidi on.
U to vreme, seks je bio tajna, naročito po malim mestima, a možda i najviše u ćudorednoj Vandeji. Pošto je pročitala neke romane od Kolet, mnogo kasnije, shvatila je da žene imaju ljubavnike, ponekad čak i ljubavnice, da samo treba da zadignu svoje izobilne suknje i puste te ljubavnike da im otkače midere i raskopčaju im bluzice i miluju im grudi i uzmu ih otpozadi. Jednom je, pre više godina, s puta u Pariz Arman kući doneo nepristojne razglednice. Buljila je u bujne lepotice u korsetima i podvezicama, obavijene metrima kadife, koje zadižu donje suknje radi pohotnog zadovoljstva lepo odevene brkate gospode. Zadirkivao ju je, a onda je mazio dok je plakala. Ali svi ti prizori spadaju negde daleko, u neki drugi svet. U Vandeji se sve, ako bi se išta i dogodilo, provodilo u tajnosti. Iza dvaput zaključanih vrata. Uz prigušene zvuke. To se nikog ne tiče.
Jednog toplog majskog četvrtka posle podne, kad su deca van kuće čitav dan, nekoliko nedelja posle neočekivanog susreta sa Antoanom na plaži, Viktorina se zadržala u školskoj kancelariji, i tad opazi visokog muškarca u slamenom šeširu i platnenom odelu.
Isprva misli daje neko nepoznat, nekakav službenik koji je zalutao. Otvara glavna vrata i iskoračuje.
Vous cherchez quelque chose, monsieur?
Prepoznaje ga po tome što se ne miče. I po načinu na koji mu slameni žirado zasenčuje lice.
Mora da ju je duže vremena posmatrao izdaleka. Nepomično nagnut preko kapije, ne izgovarajući ni reč. Ne krijući se, to se ne bi moglo reći, jer je izložen pogledu. Čekajući, čekajući nju da iziđe. Ne žuri se nikud, zna da će ona kad-tad izići. A onda odjednom snagu njegovog pogleda razbija detinji osmeh, koji mu otkriva majušni zarez na prednjem zubu.
Ona je ta koja kreće njemu u susret, preko kaldrmisanog školskog dvorišta.
Kad stigne na metar od njega, on dotakne šešir, odsečno, ne skidajući ga.
Osmeh mu je podsmešljiv, jedan ugao usne izvija se naviše. Da li me ovaj put prepoznaješ?
Ne uzvraća mu osmeh. Da.
Jesi li sad sigurna, Viktorina? Zašto si se pravila da me ne prepoznaješ?
Ne znam.
Stvarno? Jesam li se toliko promenio? Ti nisi, doduše.
Ona se smeje. Zna da to nije istina.
Posmatra je u tišini, upija je dugim pogledom, izazivajući u njoj pometenost. A zatim vrti glavom.
Nije istina. Promenila si se. Sad si lepotica. A bila si slatka devojčica.
Jesi li onog dana mene tražio?
Ne, nisam tebe tražio. Otkud bih? Nisam pojma imao da si tamo. Išao sam u obilazak, baš kao što sam ti i rekao. Radim za Carinu u La Rošelu. U odseku za brodarstvo. Jednom mesečno proveravam manja pristaništa duž obale. U LaTranšu sam zastao vraćajući se u La Bol. Pukim slučajem.
Ona klima glavom.
Pomisao da to nije bilo ništa više od slučajnosti nekako je čudno umiruje.
On spušta ruku na njenu.
Nećeš da me pozoveš da uđem? Voleo bih da vidim gde radiš.
Uvodi ga u malu učionicu, u zadnjem delu zgrade. Sedaju u klupe premale za njih, kolena im se dodiruju. U drvene ploče urezana su đačka imena i grube geometrijske figure i davno rešene jednačine. U gornjem desnom uglu, do uskog žleba gde se drži pero, stoji usađena mala porcelanska mastionica. Ona uzima pero, zamače ga u mastionicu i obrće ga.
Sad sam udata i imam dvoje dece, kaže dok pažljivo briše pero o grlić mastionice, a zatim ga vraća u žleb. Čula sam da si se i ti oženio.
On skida šešir i spušta ga na klupu, ispred sebe, prekrivajući đačke rezbarije. Sada mu vidi oči, ali u tim očima ne vidi ni ženu ni decu.
Nisi dobro čula, kaže joj. Nisam se oženio.
Preplavljuje je olakšanje. Ponovo uzima pero i zuri u njega. Obično školsko pero, s drvenim držaljem umazanim od osušenog plavog mastila.
Zašto si ponovo dolazio?
On se naginje i ljubi je.
Poljubac im prekida zvuk lopte koja je pogodila prozor. Gotovo istog trena, neki dečak otvara kapiju i trči preko dvorišta za loptom. Viktorina po instinktu pogne glavu, tako da je niko ne vidi.
Ne bismo smeli ovde da budemo, kaže. Moram da krenem.


Po kašikama i viljuškama prska ledena voda, pa se Viktorini koče prsti, kao da ih je zarila u sneg. Puni kotao i kači ga iznad ognjišta da ugreje vodu. Kad voda proključa, sipa je u emajlirani lavor i meša je s hladnom. Od mešanja tople sapunjave vode, od pranja tanjira zgužvanom krpom u stisnutoj šaci, Viktorini se javlja osećaj zadovoljstva. Obavlja kućne poslove, i niko, a pogotovu Arman, koji sedi za malim pisaćim stolom i ispravlja đačke zadatke, ne može da otkrije da ona zapravo uživa i potajno produžava užitak. Njemu je u ruci crvena olovka. Čak i kad ne gleda u njega, zna mu iskošeni, fini rukopis, poteze kojim ispisuje pohvalne napomene na marginama, uzvičnike i upitnike koje ljutito udara kad nađe grešku.
Gde si ti danas po podne?
Molim?
Opružen pokraj ognjišta, Merlin reži u snu.
Gde si ti danas po podne?
Ona uzima krpu i briše čašu.
Kako to misliš?
Arman namešta hrpu učeničkih radova na stolu.
Spreman, Merline?
Pas sune preko sobe i izvodi luđačku igru oko vrata, grebući ih prednjim šapama, na šta se Viktorina malčice zgrči.
Dole, Merline! Da, idemo napolje. Danas je četvrtak. A ti si bila u školi. Video te je u učionici Žil, Robinoov mali. Kaže da je s tobom bio neki muškarac.
Ona s daske za ceđenje uzima novu čašu. Veoma finim platnom, učila ju je majka, može se čaša obrisati tako savršeno da na njoj ne ostane ni tačkica, niti ijedno vlakance, a kamoli mrlja. Okreće čašu prema svetlu da proveri je li savršeno čista.
Pripremala sam predavanje iz geografije za sutradan. Mora daje Žil video poštara, nosio je paket u upravničinu kancelariju.
Pažljivo spušta čašu i uzima sledeću.
Ah bon.
Arman ustaje i usnama i obrazima izvodi zvižduk, oponaša hujanje divlje patke pri poletanju. Merlinove duge uši se čulje. Viktorina ne može da se uzdrži od smeha.
Kako reaguje, ovaj pas ume bolje da se izrazi nego petogodišnje dete!
Da, izuzetno je bistar pas.
Ići ćeš u passèe?
Aha! Jutros sam u Veluiru video neke utve.
Za kad da bude spreman ručak?
Arman oko bokova zakopčava remen s patronima.
Ima u Sajeu veillèe, kaže on. Svratiću u povratku. Nemoj zbog mene da se mučiš oko ručka.
Odeva lovački koporan, kabast, od krtičjeg krzna, s debelom prošivenom postavom. Okrenut je ženi leđima. Kad se obrne, šešir mu je nabijen duboko na čelo, skrivajući mu oči.
Prevelika mi je petljavina da prelazim čitav put natrag. Ne znam čak ni kad ćemo da dovršimo s lovom. Ne čekaj me.
Zna šta znače ove poslednje reči. To je neka vrsta njihove lozinke. Ne događa se odveć često, ali kad se desi, pogađa je kao nož u srce. Bar joj stavlja do znanja. Možda je tako i bolje. A kad bi mu se suprotstavila, rekao bi: muškarac je muškarac. To ništa ne znači. Ili: ja sam častan čovek, ne radim ti ništa iza leđa. Tebe jedinu volim, u to ne smeš da sumnjaš.
I ona u to veruje. U prilikama kad je zahvati sumnja, njene sestre – dobro, samo Berta, pošto je Anželina otišla u Indokinu – podsećaju je na to. Tad klima glavom i ispušta kratke grlene glasove, sitne zvuke, i čini pokrete blage osude i mirenja sa sudbinom kakvima se žene inače služe da zaglade stvar. U čemu je svrha da sebe satireš radi nečega što se ne da promeniti?
Stoji kraj stola, s jednom rukom na naslonu stolice, nagnuta.
On joj prilazi, u čizmama još vlažnim od jutros, koporan mu miriše na šumu, travu i divljinu, a pas škljoca čeljustima tik iza njega.
Tapše je po leđima, zavlači šaku u preklop njene suknje.
Ona ga ćušne laktom, ali je on snažno zgrabi za ruku.
Hej, pazi se, znaš! Hajde, Merline.
Vrata se za njim zalupe.
Prozorska ćerčiva drhte. Počinje večernji vetar. Vreme je da se zatvore kapci. Dok se spušta, sunce se odbleskuje o bakrače nad sudoperom. Čitava je prostorija snažno obasjana crvenim metalnim svetlom, a zatim ćoškovi, gotovo podjednako naglo, tonu u tamu.



NE SMEŠ DA ULAZIŠ. Neko nas je video onaj put. Dečak s loptom. On je kod Armana u odeljenju.
Ponovo je na školskoj kapiji, u platnenom odelu, sa slamenim šeširom u ruci. Naredni četvrtak. Čuju se deca koja se igraju na trgu, a njihovi visoki, prodorni glasovi paraju seoski mir.
Zar ne moraš na posao?
Uzeo sam slobodno popodne. Hoćemo li u šetnju?
Pokazuje prema šumi, u pravcu zaleđine sela.
Ona izlazi s njim bez reči i zatvara kapiju za sobom.
Kreću puteljkom iza škole. Chemins creux, tako zovu te uske, lišćem obrasle staze, oivičene glogom ili metlikom, koje kao da su izdubene u tlu. Ova zaranja u dubinu šume odmah iza škole.
Hajdemo na lavoir, veli ona. Veš se obično pere ponedeljkom. Danas tamo ne bi trebalo nikog da bude.
Ako ih neko vidi skupa, ona će se zateći u jednakoj neprilici kao i da je viđena kako nasamo priča s njim ispred škole. Čak i u većoj, zbog očigledne namere da se skrije.
Dole ispod lavoir, kanal svetluca među vrbama. Šireći svoje lišće nad vodom, drveće zatamnjuje popodnevnu svetlost do zagasito žute boje. Privezana kanapom uz drveni ponton, njiše se jola.
Hajde da se ne zadržavamo ovde, kaže on. Idemo da se provozamo.
To je jola Zana Lisjena, kaže ona, ne smemo da je uzmemo bez pitanja.
Vratićemo je. Samo je zajmimo nakratko. Nikakve štete neće biti.
Umeš li da veslaš?
On je vuče za ruku.
Nego šta! Hajde! Biću ti gondolijer. Kao da se vozimo Velikim kanalom kroz Veneciju.
Nikad nisi bio u Veneciji! Otkud znaš kako je?
Odkud pa ti znaš da nikad nisam bio u Veneciji? Eto. Prihvati se za moju ruku.
Ali na obali ona se koleba. Jedva ga poznaje, naposletku, samo čuva spomen na leto kraj mora, dok je još bila devojčica...
Nije to dobra zamisao. Ako nas neko vidi zajedno... Neko dete... Neću da se uvaljujem u neprilike...
I nećemo. Obećavam. Uskači. Glas mu je snažan, uliva poverenje.
Odjednom, u glavi joj blesne slika ružičastocrvenih korica u zlatotisku: Sofijine nezgode. Kakav je tek belaj ona napravila! No, ne može se neprestano razmišljati o posledicama svega i svačega, je li tako?
Pomaže joj da uđe u jolu i čeka dok ona ne sedne, a zatim razvezuje kanap pre nego što skoči na čamac. Ribarski čamčić naglo se nakrene pod njegovom težinom. Ona obema rukama grabi rub drvene klupice.
Ne boj se. Uhvatiću te ako se izvmemo. Umeš da plivaš?
Smeje se. Ne!
Onda ću morati da te naučim. Idemo!
Ispravlja čamac i, stojeći na krmi, okretno manevriše pomoću pigouille, duge drvene motke koja ujedno služi i kao veslo, i kao kormilo, pa se lagano kreću kroz tanku prevlaku sočivice koja u potpunosti prekriva vodenu površinu. Pušta čamac da klizne ispod mostića i posle nekog vremena bataljuje motku, pa seda do Viktorine. Voda ih nosi ispod svoda krošanja, kroz zlatnozeleno svetio.
Ne smeta ti? Vadi tabakeru iz džepa.
Viktorina vrti glavom u znak da joj ne smeta.
On pali šibicu i vuče cigaretu. Dim začinjava močvarni miris vode kanala, prizivajući sećanje na vatre koje seljaci u jesen pale od suvog lišća. Posmatra uvojak dima časak pre nego što se raspline u svetlosti koja se preliva. Pušač. Njen otac tu i tamo zadimani lulu,
Arman pak ne puši. Šta to o njima govori? Iznebuha, tišinu razbija grleni kreket. Zatim još jedan. Pa još jedan.
Kakav je to zvuk? – pita on.
Žabe.
On se smeje. Kakvu halabuku dižu!
Smeje se i ona. I posle toga, dugo vremena, ćute. On odbaci opušak u vodu, gde ovaj ostane da plovi i vrluda između lišća kao plutani zapušač.
Ruka mu se sad spušta na klupu, blizu njene. Gleda mu u pljosnate nokte i duge, mršave prste, toliko drugačije od Armanovih.
Ruke im razdvaja razdaljina od nepunih pola centimetra, i ona iz dna duše čezne da on prebrodi to odstojanje, daje dotakne. Tako se unela u te šake da se lecne kad joj se on obrati.
Jesi li ikad u životu za čime zažalila?
Ne znam, veli ona. Nikad o tom nisam razmišljala. Ja mislim: ako u životu i pogrešiš, na greškama se uči.
On ne kaže ništa. Lice mu je setno.
A ti?
Da, kaže. Možeš podjednako da žališ za onim što si učinio i za onim što nisi, zar ne?
Naginje se, laktova oslonjenih o kolena, šake mu padaju između nogu; isti pokret koji je načinio kad je na plaži čučnuo kraj nje.
Kad sam te video onog drugog dana, na primer.
Na dnu čamca, pod stopalima im šljuska plitak sloj vode.
Šta se sve zbivalo s tobom od onog leta kad smo se poslednji put videli? – pita ona.
Otišao sam u Nant i studirao mašinogradnju. A onda sam se zaposlio na prekookeanskom brodu Pomorskog prevoza.
Stvarno?
Da. U kotlarnicama je lako dobiti posao. Nema baš mnogo ljudi koji će rado ostaviti svoje porodice, bar ne na duže vreme, a putovanja dugo traju, po šest meseci si daleko od kuće.
Tako si najzad preplovio okean.
U očima mu problesne izraz iznenađenja i zadovoljstva.
Znači, sećaš se.
Da.
E pa, jesam. Deset sam godina putovao na raznim brodovima, a kad sam se vratio, dobio sam nameštenje u carinskoj službi La Rošela.
I nisi se ženio.
On zaranja prste u vodu i izvlači ih, s punom šakom sočivice. Gnječi je dlanom.
Mogao bih da kažem da nisam naišao ni na jednu ženu s kojom bih poželeo da provedem čitav život. Ali zvučalo bi otrcano.
Ona mu upućuje kratak pogled.
Ne želiš više da budeš inženjer?
Ne želim da ostajem ovde. Hoću da se upustim u posao, uvoz-izvoz. Razgledao sam tkanine. Naročito platno, u Šoleu.
Čuvene šoleske maramice! Ja sam iz Šolea, znaš?
Onda neizostavno znaš da proizvodnja platna naglo napreduje. Rekli su mi da budućnost leži u izvozu platna u kolonije.
U Indokinu, kaže ona.
On se smeši. I toga se sećaš!
Moja sestra Anželina sad je tamo s mužem. On je činovnik. Jesi li putovao tamo dok si radio na brodovima?
Da.
Ona oseća oštar bol. Da li bi bilo bolje da je oženjen, da ima troje dece, troje mališana s plavom kosom na njega? Pomišlja na Danijela i njegovu kao gar crnu kosu, na Madlenu, koja ima očeve oči.
A ti? Jesi li srećna sa svojima?
Ne, kaže ona odsečno, preneražena ne samo uverenjem koje zvoni u odgovoru već i izostankom svakog osećanja u glasu.
On ne progovara. Ne pita je za muža. Ne pita je voli li svoju decu. Možda pretpostavlja da ih voli. Zar ne vole sve žene svoju decu?
Možda nije trebalo da dolazim, kaže on. Hvata je za ruku. Ona oseća na dlanu vrelinu njegove kože.
Iz trave izleće šačica dečaka; smeju se, igraju žmurke među drvećem, ne obraćaju pažnju na usamljeni čamac koji stoji pod vrbom, i u trku nestaju brzo kao što su i iznikli.
Treba da krenemo, kaže ona.
Ali umesto da to uradi, on je privija uza se. Obavija joj ruke oko leđa.
Tad je trebalo ovo da uradim, veli. Budala sam bio.
Usta su mu na njenima.
Stani. Prekini. Videće nas neko. Vratiće se oni dečaci.
Otrže se, suzdržava dah.
Jola se burno njiše.
Rekao sam ti da ću te uhvatiti ako ispadneš.
Sanjala sam te posle onog drugog dana, neočekivano će ona.
Istina je. Plivao je u moru, slepljene kose, a ramena su mu uranjala i izranjala iz talasa. Ona je stajala na rubu vode, bosonoga, i gledala ga. Nije na sebi imala mider, samo spavaćicu koja joj se ovlaš mreškala na goloj' koži. On je plivao sve dalje od nje, u pravcu pučine. San joj je bio gluv. Nije se čulo kako se talasi lome, niti krik galebova. Upinjala se da ga dozove, ali sa usta joj nije slazio zvuk.
To si sanjala?
Da.
Prelazi mu prstima po malom udubljenju koje ima na potiljku, tamo gde mu je kosa podbrijana.
O, Bože!
Ne zna da li se smeje ili jeca.
Viktorina, kaže on, hoću da ti pokažem... Hoću da ti pokažem kakav je svet. Hoću...
Vrati me kući, veli ona. Oči su joj suzne.
U svetlosti koja se muti, kao misao ulovljena u nekom drugom snu, posmatra mu čvrste šake kako pokreću motku napred-nazad kroz maticu, dok ih obavija vlažna svežina.

6Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:44 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
8. septembar 1940
12.40 posle podne



DOK KORAČA ispred nje, noseći joj torbu i ćebe duž tih nekoliko stotina metara od dina do kasine, Moris izgleda gizdavo u svom platnenom odelu i slamenom šeširu. U leto, na platformi s pogledom na more, ovi iz kasine postave nekoliko stolova. Iako je otoplilo otkako je prestala kiša, zauzet je samo jedan sto, gde četvoročlana porodica upravo ruča. Vazduh je pod perdetom svež.
Trebalo je da se vratim kući, kaže ona, i preobujem se iz ovih kaljača u pristojne cipele. Odeća mi nije dolična u odnosu na tvoju.
Izgledaš u potpunosti divno, maman, kaže on. Pesak je još vlažan. A ta haljina ti je lepa. Izgledaš u njoj kao devojčica.
Ona vrti glavom, neprijatno joj je zbog neistinitog komplimenta. Mrzi te prímedbe čija je jedina svrha da odobrovolje staru ženu, naročito kad ih izgovara Moris. Očekuje od njega više iskrenosti, ili bar originalnosti.
Posle ručka idemo natrag kući, tera ona svoje, i tamo ću se presvući.
Kako god želiš, veli on.
Plodova mora još ima izobila. Mogu se dobiti mušule i ostrige, jegulje, sve moguće ribe, po želji. Sede, a ispred njih su tanjiri s čitavim gomilama puževa i rakova, i rashlađena boca muskata. Plima je negde na pola i čamčići plutaju, katarki sada uperenih nagore, i spuštaju se i dižu kao bove.
Ovo mi je poslednji put, kaže ona. Zubima lomi štipaljku raka i sisa je, zatvorivši načas oči u trenutku kad joj slana voda curne u usta.
Moris joj dosipa vino.
Seliš se samo pet kilometara od mora, kaže. Nemoj da si toliko melodramatična.
Ona klima glavom. Zna to bolje od njega. Maše mu račjim kleštima.
Nemci bar ovo ne mogu da nam otmu.
Misliš na plodove mora?
Da.
Ne, to ne mogu.
Nemoj da zaboraviš da uzmeš galeba, veli mu ona. Nalazi se na kaminu.
Baš u tom trenu snimio je fotografiju. U Parizu je kupio „lajku”
– kao nekakvom ironijom sudbine, nemački fotoaparat – pre nego što je buknuo rat, i zaljubio se u fotografisanje. Kleči ispred nje, umiruje aparat i okida. Na toj fotografiji, ona sedi na prostoj drvenoj stolici, a u pozadini je niz saksija s cvećem. Oniska punačka žena sa širokom nabranom kragnom od belog veza, broderie anglaise, preko haljine s naštampanim malim vetrenjačama i kišobranima. Izgleda mlada za svoje godine, sedamdeset i četiri ih ima, seda kosa joj je kratko ošišana i talasasta, frizura a la garfonne, i na nosu su joj male naočari tankog metalnog okvira. Iza naočara, oči su joj sanjive, krupne ili detinje. Ali ako se pobliže pogleda, čak su i malo zlurade.
Otkako se naselila u La Fotu, nedeljom ruča s Morisom. Danijel je oženjen i živi u Parizu. Oženio se onom od Tesijeovih, sestrom od tetke, Armanovom sestričinom.Tada, pre – koliko godina će sad biti, dvadeset i pet? – prestrašila ju je ta ženidba. Lično nema ništa protiv Ane, ali da se oženi iz porodice Tesije, i ne samo to, već Marijinom kćeri! Kćeri one Marije, Armanove starije sestre, koja nikada nije propustila priliku da je uvredi. Ne! Upozorila ga je, i upitala: kako možeš da uzmeš ženu iz porodice koja mi je toliko zla nanela? Njena me majka mrzi. Da i ne pominjemo da se čak iz Vatikana morala tražiti naročita dozvola jer su bili srodnici u trećem stepenu. Ali odluka mu je bila čvrsta. Godine potucanja su prošle. Hteo je da se skrasi, i odabrao je Anu. Bila je mlada i neiskusna, pure laine, kako se to tad govorilo, čista vuna – nikada izvan Vandeje nogom nije kročila – ali je bila na dobrom glasu i veoma lepa. A možda ga nije ni bilo briga što će povrediti majku. Nikad joj nije oprostio, iz valjanog razloga. Što se Madlene tiče, udala se i ona i sad je upravnica škole u Fonteneju. I ima, kao i Danijel, svoje razloge što se drži podalje. Uostalom, to je ćerka, a između majki i kćeri biva još teže. Dok je, međutim, Moris nikada nije napustio. Moris je sada tu. Uvek je tu i bio. Naravno, i ona je uvek bila uz njega. Samo njih dvoje. Ljudi se mršte kad majke same podižu sinove. Kažu da rastu u mekušce. A možda i jeste odveć štitila Morisa. Bio je prilično bolešljiv kao dete. Nije atletski tip kao Danijel, koji se bavio plivanjem, a kasnije i boksom. Moris u sebi ima izvesnu tromost i nežnost. Je li ona to podstakla?
Seća se doba kad je već bio odrastao, ali je još živeo s njom, podosta pre ženidbe, možda mu je bilo nekih osamnaest-dvadeset godina. Onog dana kad se s vožnje biciklom vratio sav promočen jer je padala kiša, i sav se tresao, pa se ona nasekirala da ne zaradi zapaljenje pluća. Pripremila mu je vruću oblogu od slačice i vrelu vodu da napari noge. Još ima divna stopala, pomislila je dok ih je trljala suvim ubrusom i masirala kamforovim uljem, onako kako mu ih je masirala dok je bio mali, i Danijelu, i Madleni, pa i Armanu, pre mnogo godina. Tako se tad to radilo, priseća se, da se otera prehlada.
Jamačno, više se majčinski ponašala prema Morisu nego prema Danijelu ili Madleni.
Hoćemo li? – pita on.
Lagano se budi iz sanjarija i gleda u sinovljeve tamne oči.
Da, da, naravno.
O čemu to razmišljaš?
Ona se tiho smejucka.
O tom kako si bio mali, kaže. O tvojim stopalima.
Majeze



JUL 1876. U La Transu, malo dalje uz obalu, dogodilo se Viktorini da prvi put dođe na more, onda kad je napunila deset godina. La Trans je daleko od Šolea, ali je njen otac trebalo da isporuči kočiju koju je upravo bio oslikao azurnoplavim i zlatnim grbovima grofa od Bretonijera. Ona je uporno tražila da se poveze s njim. Zelela je da vidi okean.
Isprva se razočarala. Čak se i ne vidi. Skupio se u sivu crtu, na kraju ogromnog polja peska, širokog možda pola kilometra. Nešto bliže njoj, plitke lokve morske vode blistale su kao ogledala.
Od vetra se najpre zagrcnula, a zatim nasmejala. Trčala je ispred oca, u pravcu vode. Suknja joj je lepršala oko listova i morala je da je pridržava obema rukama. U Le Erbijeu, gde su živeli pre selidbe u Šole, vetar nije tako duvao. Čak i u Nioru, koji je bliže obali, duva potpuno nehajno, razbarušuje krošnje, nosi lišće u lenjim kovitlacima. Viktorini se više dopao surovi vetar sa okeana. Bio je divalj, uzbudljiv.
Ako dopusti vetru da joj podigne suknju, hoće li poleteti kao ptica što plovi nebom?
U povratku, cipele su joj se napunile šljunkom; sve vreme je migoljila prstima i uživala u nepoznatom, novom osećaju. Kada je stigla kući, brižljivo je istresla pesak iz cipela u malu kutiju od sevrskog negleđosanog porcelana koju je držala na noćnom stočiću.



TA KUTIJA sad stoji na komodici od ružinog drveta u njihovoj sobi u Majezeu. Peska koji je donela iz La Transa, pre mnogih godina, davno više nema. U njoj sad drži prstenje: ametist optočen zlatom, brilijant usađen u platinu, biser okružen venčićem od sićušnih rubina. U fiočicama komode drži čipkane maramice, midere ojačane kitovim brkom, blumerke od svile boje breskve, lagane bluzice od belog tila. U torbici od tamnoplave kože, vezanoj vrpcom, čuvaju se dva jednaka para minđuša od srebrnog filigrana i dijamanata, medaljon od slonovače i granata. A na vrhu komode – majušno staklence mirisa od vrbene, karmin, puder u prahu s pufnom od labudovog paperja, u plavoj porcelanskoj pudrijeri, bočice s ružinom i različkovom vodicom, komplet četaka od srebra i slonovače, srebrni pribor za nokte s drškama od slonovače, u kutijici presvučenoj plavom kožom. Kovčežić od trešnjevog drveta sa umecima od sedefa pun je rasparene dugmadi.
Svake noći pred spavanje, glača i doteruje nokte; struže pete i tabane komadom plovućca. Raspliće dugu smeđu kosu i prolazi četkom po sto puta pre nego što je splete u kiku. Ali od one vožnje sa Antoanom, u joli Žana Lisjena, ove su obredne radnje zadobile novo značenje, ili su možda najzad pronašle pravo. Svaki potez četkom, svaki pokret turpije oko nokta, svako raskopčavanje dugmadi podsuknje, sve je to posvećeno Antoanu. Svaki milimetar njenog tela nadahnut je njim.
Nepomično stoji ispred sekretera od ružinog drveta, ramena joj mlečnobela, kosa joj još neupletena, nesputano joj leluja niz leđa. Ogledalo pozlaćenog rama, išarano mrljicama, odražava joj oči. Pers, kažu u Francuskoj za tu promenljivu sivozelenu boju njenih očiju.
Njeno telo, i dalje vitko, gotovo da se nije promenilo još od mladalačkih dana.
Koža joj je još bela kao kajmak. Tanani struk su jedva primetno raširile dve trudnoće.
Prelazi rukama preko grudi. Saten midera boje breskve na dodir je savršeno gladak, zategnut između kitovih osi, njegov oblik joj obuhvata struk i bokove u savršen peščanik, male grudi potisnute su preko gornjeg ruba, gde pupe kao kugle od slonovače. Ovaj odevni predmet, koji joj se kadikad čini kao kakvo medicinsko ili ortopedsko pomagalo, u toj boji kože i s tom krutom konstrukcijom – kao da telo samo po sebi ne bi moglo da se drži uspravno bez njegove pomoći – taj odevni predmet koji uveče skida sa uzdahom olakšanja odjednom u njenim očima postaje predmet žudnje, opasno ličan i preteći.
U dnu njene katoličke duše, tinja čežnja da ga zbaci. Bez tesnog midera, s lakoćom bi se gibala i uživala u slobodi.
A kad ga skine pred spavanje, i kad odene dugačku belu čednu spavaćicu, do grla zakopčanu, i kad Arman rukama prođe čitavom dužinom njenih nogu, naviše, oseća da joj mider ne bi smetao, nimalo, uprkos svemu, i podseća se koliko joj je drag, štaviše.

20. maj 1898.
Chere Viktorina,
Pogrešio sam što sam dolazio da te vidim. Ja sam taj, a ne ti, koji je odškrinuo tu mogućnost, ta vrata. Izvini zbog toga.
Bio sam rastrzan. Je li moguće vratiti se prošlosti onakvoj kakva je bila?
Svako ima svoju amour de jeunesse. Ljubav koja mu, možda, nije bila suđena. Tvoj je život pošao drugim tokom. Kakve svrhe ima u žalu za prošlim? Ko srne reći da baš ovako nije najbolje ispalo? Bračni život je bračni život, s kim god da stupiš u brak. Tako mi bar svi kažu.
Čim ovo pišem, znači da nisam u potpunosti u to ubeđen.
Ali ne mislim da je ispravno kretati stazom koja bi mogla uzdrmati, a možda i upropastiti tvoj život i živote tvojih najmilijih i najbližih. Nikada sebi ne bih oprostio.
A toipour toujurs,
Antoan.

Pismo je bilo u večitoj gomili zvanične školske dokumentacije u kovertima od smeđe hartije i svezaka bez linija, s mrkim koricama i zaglavljima Ministarstva prosvete. Dok je otvarala debeli snežnobeli koverat sa uredno zalepljenom markom, dok je razvijala papir, osetila se gotovo kao izdajica. Zurila je u nepoznat rukopis, u oštre kukice od crnog mastila, redove koji su se naginjali i peli se udesno, u nekolike precrtane pa ponovo ispisane reči (amour de je-unesse, žal za prošlim), u potpis, podvučen kitnjastim potezom. Same su reči izgledale suviše opasne da bi ih tumačila. Izašla je u uzano dvorište iza škole, gde su držali alatke i građevinski materijal, i gde je znala daje niko neće ometati. Sela je na ručna kolica koja je tu ostavio majstor, i naterala sebe da pročita pismo. Ali ponovo su joj reči titrale pred očima. Nije u njima mogla da uhvati smisao. Pokušavala je da nađe neko skriveno značenje između redova, u tom nervoznom i kolebljivom rukopisu koji lažno oponaša odmereni, zvanični ton, kao da su ono što je Antoan napisao i ono što zaista želi dva različita sveta.
Posle škole krenuli su zajedno natrag, svojoj kućici kraj kanala, Arman u tamnom odelu i gamašama, Viktorina u dugim suknjama koje joj lelujaju oko čizmica, jedno uz drugo, kao i svakog dana. To je kratka šetnja, deset minuta s kraja na kraj sela. Pokušala je da zapodene neki prirodan razgovor, pitajući se da neće možda Madlena podleći gripu, žaleći se na sva usta na malu Zanu Robitajevu, koju je oterala u ćošak zato što je pričala za vreme diktata, izražavajući sumnju daje pekarova žena po peti put trudna. Ali je pismo, ćušnuto u džep, bilo tako živo, tako opipljivo kroz tanku pamučnu tkaninu suknje da se prepala kad se Arman očešao pantalonama o nju, pa produžio da korača zadubljen u misli, ćutke, kao da se nije dogodilo ništa nesvakidašnje. A ona je osetila sramotno zadovoljstvo pri pomisli da je ova tajna izjednačila njenu i Armanovu snagu.



NA USKOM PUTELJKU koji vodi ka lavoir, stopama gnječi meki vresak i mahovinu. Sledi stazu za dereglijske konje sve dok dugačke senke jova ne progutaju staklastu površinu kanala. Prigušeno svetio joj prija. Mora da požuri. Ako ne stigne kući na vreme da pripremi večeru, probudiće u Armanu sumnju. Mora da gleda na sat, kao da je dete. Ali umesto da krene natrag, oslanja se na ponton, gde još stoji Lisjenova jola, i iznova čita Antoanovo pismo. Od onog dana na plaži, samo su se dvaput videli. Pa ipak se oseća kao da se između njih uspostavila neka spona, pojačana samom tom njegovom žurbom, njegovim strahom. Možda su već zagazili dublje nego što se usuđuju da poveruju.


Veče je dugo, nepodnošljivo dugo. Jednostavan obed od supe na mleku i kompota, a za njim beskrajne večernje obaveze: pranje i čišćenje, ispravka domaćih zadataka, krpljenje kraj ognjišta, Madlena s jedne, Viktorina s druge strane. Između njih stoji korpa od pruća, puna rasparenih čarapa, bluza kojima je otpalo dugme, izlizanih posteljnih navlaka koje treba da se presašiju s naličja. Na dnu korpe je platneni stolnjak koji zajednički vezu još od zime. Viktorina ga pažljivo razvija i širi kruto nebeljeno platno po svom i Madleninom krilu. Rade ga svake večeri, svaka na svom kraju stolnjaka, svaki put po nekoliko centimetara. Madlena sporije odmiče, premda se sasvim izveštila u umeću izrade venecijanskog veza. I Viktorina je u njenom uzrastu vezla, kad joj je bilo deset, pa čak i manje godina, počevši sa point de croix, lakom pokrsticom. Njena je majka vrlo ozbiljno shvatala klasično devojačko vaspitanje, pa je Viktorina više vremena provela u kući, pogurena nad salvetima i stolnjacima, učeći da pegla i iskuvava veš, da meša kotliće s pekmezom od dunja, nego napolju, u igri sa obručem i palicom, pa čak i više nego nad školskim gradivom. A sad ona odgaja Madlenu na isti način, prenoseći običaje onako kako ih je usvojila.
Za to vreme, Danijel se poduhvatio da sprovede u stvarnost svoju zamisao za proleće: da rasklopi bicikl i očisti svaki deo, pa da ga onda sastavi, uprkos Armanovom gunđanju da se neprestano sapliću o zavrtnje i delove bicikla. Njegove zanesenosti biciklima, pamti Viktorina, nestalo je istog onog trena kad je bicikl ponovo sklopljen, i zamenila ju je strast prema novim vozilima koje je video u Šoleu i Nioru: automobilima i parnoj lokomotivi.
Ali to će biti kasnije, na zimu. Sada Danijel preko volje smešta delove bicikla u zadnju sobu, a Viktorina i Madlena svijaju stolnjak i vraćaju ga u kotaricu, pošto je vreme za spavanje. Viktorina još mora da sačeka da se najpre deca, a zatim i Arman, popnu na sprat. Čeka da zamru i poslednji zvuci: kradomični razgovori, cipele koje padaju na pod, fioke koje se otvaraju i zatvaraju. Sve dok ne dođe trenutak da spokojno sedne i napiše pismo koje je čitav dan smišljala.

Cher Antoane,
Ne mogu. Kako možeš ti? U pravu si. I te kako si upravu.
Zašto si dolazio onog dana? Zašto si dvaput dolazio?
Shvataš li ti da se vrata koja smo odškrinuli ne daju više zatvoriti? Nikad više.
Misliš li da će moj život teći dalje kao da se ništa nije zbilo? Možda će tvoj život i teći. Ali moj... Možda si upravu kad kažeš da je bračni život bračni život sa kime god da si u braku.
Pa sve da smo u braku i nas dvoje, jednog bismo se dana možda osetili kao i svi drugi. Možda. Ne znam.
Mora se živeti. Hoćeš da kažeš da naše želje nemaju značaja kad se uporede s mojim odgovornostima, sa izborom koji sam načinila? Hoćeš da kažeš da bi to upropastilo sve koji nas okružuju? Ja pak mislim da deca na to vedrije gledaju. Žele da im roditelji budu srećni. I još mislim da bi najveća opasnost bila po nas. Hoćeš da kažeš kako ta opasnost nije vredna ljubavi i strasti koje je donose?

Besmislica. Krajnja besmislica.
Gužva hartiju i baca je u vatru. Kada je plamen do kraja proguta, rastura pepeo žaračem.



14. JUL, 1898. Svi su se okupili za dugačkim stolom na imanju Sen-Kristin, na ručku povodom Quatorze Juille . U velikom ogledalu nad kaminom, Viktorina vidi čitav sto: sjaj sveća, porcelanske tanjire i kristalne čaše poredane na belom stolnjaku, red dece sjedne strane, babà i dedà s druge – Fransoa i Ogisten, Armanovi roditelji, i Viktor-Pol i Mari-Lujza, Viktorinini, sede jedni do drugih, a mlađi parovi su im sleva i zdesna. Sad su svi poženjeni i poudavani, i imaju decu – Berta već troje, a čini se da još nema nameru da stane – svi sem Anželine i Žila, koji su u Indokini i još bez potomstva. To im je drugo leto u inostranstvu. Starijim ženama kosa je razdeljena po sredini glave i strogo zategnuta pod kapicom, dok je mlađima podignuta, a pušteni pramenovi razigrano poskakuju sa obeju strana lica. Onako u ogledalu, čudesan je taj niz čipkanih bluza prikopčanih na grlu pomoću kameje, koje se smenjuju s muškim tamnim odelima. Nekih sat vremena po početku ručka, muškarci će poskidati žakete, podvrnuti rukave do iznad lakata i krenuti u poharu zaliha anžujca i bordoa. Sunčevi zraci padaju strmo i koso na kameni pod, kroz male prozore, pa se bez sveća ne može, jer je trpezarija seoske kuće uvek u polumraku, čak i u doba ručka, usred jula.
Viktorina sedi između Armana i Lisjena, Adelinog muža, i uzima da prosledi charcuterie oko stola. Čaša joj je puna. Okušava vino usnama. To je zreli bordo, možda „sent-emilion”, flaša je predaleko da se pročita s nalepnice, a hleb je zlaćan i vruskav. Razgovor se oko nje pretvara u blagi romor. Armanova ruka prebačena je preko njene stolice. Naslanja se na nju, nežno. Ruka mu uzgred očešava njeno rame. S njim je, spada među njih. Tu je gde joj je i mesto, između dve porodice. Na jedan prolazni časak ispunjava je prijatan osećaj sigurnosti. Možda je ovo njena stvarnost, a sve ostalo, Antoan, njen san da pobegne, samo puste sanje. Smeši se Armanu. On joj stiska rame.
Leto je, danje topao, deca su na ferijama, mrtva su gladna posle jutra provedenog u paradi za Dan pada Bastilje. Predjela – rillettes i pihtije, i oeufs mayonnaise, što je tartar, samo bez bibera i vlašca, i cèleri rèmoulade – očas su nestala. A naročito boudin noir – debela krvavica, takođe domaći proizvod, neravnomerno i grubo utisnuta u crevo i ispržena na tiganju – izaziva ushićene hvale.
U zatišju između boudin i jegulje Lisjen odlučuje da uzburka vode.
I znači, ono laprdalo Zola opet je na optuženičkoj klupi, jeste li čuli?
Ručak traje već duže od sat vremena, pa pečenje još nije posluženo – boudin se ne računa. Ali ukraj kuhinjskih vrata već stoji tuce praznih flaša, nalik na razoružane ratne zarobljenike.
Baš tako, kaže Marija, Armanova starija sestra, pažljivo odlažući svoj escajg, viljušku i nož, na prazan tanjir, jedno uz drugo.
Umoran sam više od te priče. Viktor-Pol naliva iz boce „šato-la-tura” tako oštro da se vino preliva preko čaše i ostavlja bledoružičastu mrlju na stolnjaku sa čipkama. Kad već pričamo, jeste li videli šta se dešava u Sudanu?
Upravo smo poboli svoju zastavu u Fašodi, to znam, kaže Lisjen mockajući hlebom saft od baudin.
Znači, niste čuli? E pa, verovali ili ne, Englezi već osporavaju naše prisustvo tamo. Laperfide Albion još jedanput pokušava da nam gume klip u točkove. Hoće kontrolu nad Nilom. Ako vas zanima moje mišljenje, sve strepim da će je i steći. Izgleda da je onaj njihov Kičener vrstan vojskovođa.
To bi značilo kraj našeg velikog sna o Francuskoj od Džibutija do Dakara – francuska Afrika od jedne do druge obale, kaže Arman.
Viktorini misli lutaju daleko od tog razgovora. S blagim gađenjem se zagledala u činiju s jeguljama koju je Mari-Lujza upravo spustila nasred stola, gde jegulje u sosu blistaju spletene kao gnezdo crnih zvečarki.
Barem u Aziji imamo zaista čvrsto uporište. Kažu da u Kočinčini možeš da se obogatiš za ciglo dve godine, ako imaš pameti, veli Fransoa Tesije s druge strane stola. Ova upadica vraća Viktorinu u stvarnost. Njen svekar je u mnogo čemu isti Arman! Brada isturena, usta stisnuta, u sedoj kosi još mnogo crnih vlasi.
Ako pre toga ne umrete od srdobolje ili tifusa, mumla Viktor-Pol.
Lisjen podiže čašu u pravcu svoje žene. Adela, još jednu!
Kako? – pita Arman. Sigurno ne od rada za francusku vojsku, kao Žil, to bar znam.
Plantaže heveas, kaže Mari-Lujza. Dume, novi guverner, uvozi sadnice iz Sri Lanke, a one se očigledno odlično primaju na tlu Indokine.
Viktor-Pol se okreće prema njoj s podrugljivim iznenađenjem. A otkud ti to znaš?
Čitala sam u La Kinzen kolonijalu.
Seigneur, Marie-Louise, kaže Viktor-Pol, ponovo se služeći boidenom uz obilat dodatak jabuka. La Kinzen su usta tamošnje kolonijalne klike. Kladim se da nisi čitala o Crnim barjacima. Na severu, u Tonkinu, grupe pobunjenika napale su naše trupe. Stanje se usijava.
Mari-Lujza sleže ramenima. Čitam te novine otkako je Anželina otišla. Daju dosta informacija.
Ja im baš ne bih previše verovao.
Staje heveas? – pita Danijel; glas počinje rečenicu tanko i prodorno, a zatim se iznebuha sunovraćuje u impresivan bas.
Kaučukovac. Znaš li, Dani, kako se pravi guma?
Ne.
Ižlebi se stablo kaučuka, objašnjava Arman svojim predavačkim tonom, otvori se, i ispod se pričvrsti čaša, u koju se iz kore sliva beličasta tečnost. Ta tečnost se zove kaučukovo mleko. Zatim se to mleko ostavi da se zgusne i prerađuje se u gumu.
Ja sam mislio da se guma dobija u Africi, kaže Danijel.
U pravu si, mesje sveznalico, samo što je jedan broj sadnica kaučukovca prevezen u Aziju, gde su se izvanredno dobro primile. Ulažu se velike nade da će proizvodnja gume održati koloniju jugoistočne Azije.
Mada zapravo, sudeći po onom što sam čitao u Le Figarou, kaže Viktor-Pol otirući usta, ne održava Indokinu guma, već opijum. Manje blagorodno, ali po svoj prilici krajnje isplativo. Izgleda da smo preuzeli proizvodnju i distribuciju opijuma. Šta ti o tome misliš, dragi moj Armane?
Arman iskapljuje čašu i spušta je.
Ta Imperija će nam doći glave. Pariz i dalje pothranjuje snove o veličini. Ali pogledajte šta se dogodilo sedamdesete. Izgubili smo Alzas i Lorenu.
Rat iz sedamdesete nema nikakve veze s kolonijama. Pokušava li smo da obuzdamo Prusiju. A dobili smo po turu.
Čujem daje Sajgon predivan, kaže sanjalački Viktorina, prekidajući ih. I odjednom oseća da Marija, koja sedi preko puta, bulji u nju, kao da se tom jednom rečenicom odala. Crveni i odvraća pogled u stranu.
Berta spušta na sto jagnjeći but prè salè, predivno ukuvan sa mojettes, onako kako to svi prisutni vole.
Šta, i ti čitaš La Kinzen kolonij? – začikava Viktor-Pol Viktorinu.
Non, Papa. Viktorina dodaje Armanu činiju sa mojettes; pao joj je kamen sa srca što joj se pružila prilika da se opravda. Tako joj Anželina piše u pismima.
Volela bih kad biste svi prestali da pričate o Indokini i Francuskoj imperiji, kaže Berta sedajući. Mnogo je dosadno.
La Perle de l' Orient, deklamuje Fransoa. U svaki drugi članak o Indokini uspevaju da udenu tu frazu. Sajgon: najlepši dragulj naše kolonijalne krune.
Probavši pasulj, Arman zviždi u znak pohvale.
Nije se prekuvao, kaže. U stvari, savršen je. Adela, moje čestitke!
Viktorina ga strelja pogledom.
Svi su se posvetili jagnjetini i pasulju, pa vlada tišina.
Sve to s kolonijama je glupost, kaže Lisjen. Slažem se sa Armanom. To će nam isisati dušu. A radi čega?
Radi slave Francuske imperije. Eto radi čega. Ne možemo da dopustimo da Englezi i Nemei preuzmu svet, nastavlja Armanov otac.
Šalite se, biće?
Ne. Koji nam drugi izbor preostaje? Pogledajte uspon socijalističkih pokreta u Rusiji. To je prava pretnja. Upamtite moje reči.
Posle toga spušta se tišina, kao da je ta tema, iako prigodna na Dan pada Bastilje, suviše opsežna i suviše ozbiljna za razmatranje.
Madlena, ispravi leđa, kaže Mari-Lujza. Lice ti je nad samim tanjirom. Šta će tvoj anđeo čuvar da kaže ako te takvu vidi?
Maman, molim te, kaže Viktorina.
Mari-Lujza skreće pogled, žalosna što vidi da joj je autoritet podriven.
Šta ima slatko? – upada Danijel.
Još si gladan, Dani?
Ali sledi još i salata od frisèe i màche, a za njima poslužavnik sa sirevima – uglavnom iz ovog kraja, od kozjeg mleka, chabichou i frontage cendrè, i nekoliko kolutova kamambera iz Normandije, sve to pre nego što se na stolu ne nađu činijice sa tourtisseaux. A u to vreme razgovor je bezbedno usmeren ka predstojećoj Svetskoj izložbi – džinovskoj izložbi koja je već isplanirana za narednu godinu, da se proslavi dolazak novog stoleća, i Viktorinine misli ponovo blude. Ima još da se posluži kafa, i beli voćni liker – piće koje zlatasto bleska kroz čaše. Kasnopopodnevno sunce prošaraće beli stolnjak umrljan vinom, oči će biti mutne, razgovori će zamreti dok senke, sve tamnije, zamračuju sobu, a onda će svi živnuti od sveže kafe i nove ture pića, i tad će dan zgasnuti u sumrak, i neko će ustati i upaliti petrolejke...
Upravo tada, Madlena počinje da kuka na grčeve u stomaku. Drži se za trbuh obema rukama, nadvijena nad tanjir, bela kao kreč.
Šta nije u redu, Madlena? – pita Mari-Lujza.
Viktorina je gleda načas, nemoćna da ustane, kako bijedna majka trebalo da učini, da pridrži ćerki čelo, da joj se nađe. Možda je to od vina, od silne hrane, ali kao da se na nju spustila neka magla, prikovala je za stolicu, oduzela joj moć kretanja.
Viktorina, ćerki ti nije dobro, opominje je Arman.
Ona skače da pomogne detetu. Madlena uspeva da ustane i da izađe u dvorište, gde se ispovraća na bokor maslačaka kraj kuhinjskih vrata.
Viktorina joj nežno briše usta salvetom i čvrsto grli uzdrhtalo telo.
Moje cipele, izusti Madlena slabašno.
Ne brini za cipele, ma chèrie, očistiće se.
Madlena se polako podiže i pada Viktorini u zagrljaj.
Šta ne valja, maman? Što mi nije dobro?
Sigurno si pojela nešto što ti ne prija. Samo mala smetnja s varenjem.
Ostani sa mnom, molim te, kaže Madlena, čvrsto je hvatajući za ruku.
Naravno da ću ostati. Viktorina je ljubi u slepoočnicu, u želji da zagladi rastrojenost koju je pokazala za stolom. Hajde da prisednemo dok ti ne bude bolje.
Na klupi ispod bresta, Madlena leže i spušta glavu Viktorini u krilo. Zmuri, lice joj je sad mimo, obraze joj boje ružičaste mrlje, čini se nezaštićenija, ranjivija, kao dok je bila mala. U poslednje vreme raste u nekom svom svetu, nos joj je stalno u knjizi, nikad ne propušta da se uveče pomoli, klečeći u spavaćici pokraj kreveta. Ono, nema u tome ničega lošeg, ali izgleda odveć zatvorena.
U to kasno popodne, zadnje dvorište je sveže i tiho; pravougaonik između povrtnjaka s jedne i kokošinjca s druge strane, a u pozadini se proteže zeleno polje deteline. Izlazi Adela i baca pregršt semenja kroz vrata kokošinjca. Kokoške kljucaju svojim brzim, oštrim pokretima, gore-dole, kao da u vratu imaju oprugu. Potom briše ruke o kecelju, prikuplja suknju i pažljivo zamandaljuje vrata kokošinjca.
Nema jaja? – pita je Viktorina s klupe.
Sva smo ih pojeli za ručak. Je li Madleni bolje?
Ne, kaže Madlena, ali glas joj je snažniji.
Viktorina se smeje jer je očevidno da joj je bolje.
Doneću ti nanine kapi.
Mrzim ih, buni se Madlena.
Ali kada se Adela vrati s bočicom alkohola s metvicom i kad Viktorina kane nekoliko kapljica na maramicu, Madlena je pomiriše, zatim udahne punim plućima i ponovo legne na majčino krilo.
Sad je bolje?
Da.
Adela seda do njih na klupu i otresa semenje sa suknje. Posle nekog vremena, Madlena tone u dremež.
To joj je od silnog jela, kaže Adela. Previše je to za njih.
Vazduh je još blag i decu najzad puštaju napolje, a za to vreme sunce na zalasku pozlaćuje vrške glogovog žbunja. Danijel dovikuje drugoj deci nešto što se ne razume baš sasvim, glas mu se iznebuha lomi nasred reči. Svi se smeju.
Raste. Pazi se, Viktorina, ako krene očevim stopama...
Viktorina vrti glavom.
Neće. Ovo će dete daleko dogurati.
Adela je prekorno gleda.
Ne mislim ništa protiv Armana. Samo ima neke drugačije ambicije. Arman voli što je ovde. On je pravi Vendèen.
Lopta izleće u zabran i deca jurišaju za njom. Čopor mališana diže prašinu, devojčice trče za obručem, krajevi mašni lepršaju za njima kao blistavi repovi, dečaci preprečuju put lopti i istog trena je ispaljuju natrag u dvorište. Danijel je zaostao za njima, sa otvorenom knjigom u rukama.
Šta to radi? – Adela pokazuje Danijela, koji nešto mrmlja sebi u bradu i iznenada, jednim teatralnim pokretom, pruža ruku ka kokošinjcu.
Čita Viktora Igoa. Uči Ernani napamet.
Prolazi mimo njih, ne obznanjujući čak ni da je svestan njihovog prisustva, i recituje nekoliko stihova iz komada:

Ce que je veux de toi, će nest pointfaveurs vaines,
C’est l’dme de ton corps, c’est le sang de tes veines,
C’est tout ce quun poignard, furieux et vainqueur;
En fouillant longtemps peut prendre au fond d’un coeur.

To što od tebe tražim – lažna samilost nije,
već duša tela tvoga, krv što ti venama bije;
pomame, slavlja puna, to znade samo kama,
zariv se, da iskopa iz bezdna srca sama.

Adela se tiho smejulji. Kakva sanjalica!
I na trenutak, neobjašnjivo, u Viktorini se budi snažna potreba da joj ispriča za Antoana – da ispriča bilo kome, zapravo; srce joj je prepuno, u stanju neprekidnog uzbuđenja, bremenito teškim tovarom, na ivici da se rasprsne. Ali neće da bude toliko glupa. Adela – Armanova sestra! – poslednja je na svetu kojoj bi smela da poveri tajnu. Sanjalica je na tebe, kaže Adela. Glava mu je puna maštarija. Viktorina ništa ne govori. Takvo mišljenje o njoj vlada u porodici Tesije. Nek misle o njoj šta god hoće. Neće se s njima sporiti.

2. avgust, 1898.
Cher Antoane,
Nisam nameravala da ti odgovaram. Glupa sam, možda, što ti sad pišem. Ali život nas je ponovo bacio na istu stazu, i ja verujem da za to postoji neki razlog. To je sve.
Deca su mi preko leta kod kuće. Uz njih, dani su mi preispunjeni. Pa ipak je leto dugo jer nema časova, već su nestali u izmaglici. Život mi ne izgleda sasvim stvaran, razumeš li šta ovim hoću da kažem ? Više uopšte ne znam šta je stvarno, a šta ne. Ne znam kakav bi to trebalo da mi bude život.
Je pense à toi,
Viktorina

Za zvukom vrata koja se gore, na spratu, otvaraju, sledi šljapkanje bosih nogu. Ona hitro skriva pismo pod košulju. Niz stepenice tetura Danijel, tarući oči.
Šta to radiš, maman? Glas mu je pospan. Zeva.
Ne spava mi se. Malo je sparno noćas, je li?
Seda preko puta nje, nalakćuje se na sto, spušta glavu u šake. Izgleda umoran, i to ne samo stoga što je pola noći. Premršav je. Ili se to možda čini zbog senke koja mu niče na gornjoj usni, onih maljica na koje ona nikako ne može da se privikne.
Da.
Mesečina srebri pod. Zrikavci zriču.
Šta te muči? – pita Danijel.
Ništa. Što pitaš?
Ne znam. U poslednje vreme deluješ tužno, maman.
Ona spušta šaku na njegovu. Njen sinčić. Ne još zadugo. Naslanja glavu na njenu šaku kao da će tu da usni. Seća se kako je kao mali, kad mu je bilo tri ili četiri godine, možda i više, redovno priljubljivao obraz uz njenu šaku kad bi se uveče izmorio. Bio bi pun života i snage, a onda bi se odjednom, za večerom, ponekad i pre slatkiša, samo skljokao, kao beba.
Mora da je zbog leta, kaže. Dugačko je ovo leto. Provlači mu rukom kroz kosu, ovlaš, gotovo stidljivo, dodir njegove kose dobro joj je znan, pa ipak nije sigurna kako bi majka trebalo da dotakne dečaka koji odrasta.
On se uspravlja, ponovo zeva, pa izvlači ruku. Gleda u majku snenim očima, i ona vidi da je u njima još ona ista stara prisnost. On se kratko nasmeje, u potvrdu tome, ali ne zadržava osmeh duže. Spušta raširene dlanove na sto, baš kao Arman, i podupire se da ustane.
Bon. Upravo sam bio krenuo... Ustaje i u čašu sipa vodu iz karafe koju preko noći uvek ostavljaju na sudoperi. Bio sam žedan.



15. AVGUST 1898. Sredina leta je Le Quinze Août, sam vrhunac vrućina i omorine, posle kojeg leto lagano ali sigurno vene, kvareno nepogodama koje dodijavaju potkraj meseca. Takođe je to i Velika Gospojina, dan kada je Bogorodicu, svu nebesnu u njenom dugom, plavom velu i nestvarnom oreolu, uznelo jato anđela u rajsko blaženstvo.
Pri kraju mise, neposredno posle Ite missa est, sveštenik izlazi iz crkve zajedno s malim pojcima i svi se sakupljaju ispred, pod zaslepljujućim sunčevim zracima, i šire suncobrane. Kad bi se taj prizor posmatrao odozgo, čitava bi se porta pretvorila u cvetnu leju, punu belih i žućkastih i bledoružičastih karnerića koji se njišu tamo-amo. A onda, kad se oglasi zvono, leja se izdužuje u uzanu kolonu i kreće seoskim ulicama, pored zgrade opštine, pored škole, duž seoske međe, sve do ruševina stare opatije.

Ave, Maris Stella,
Dei Mater Alma
Atque Semper Virgo
Felix Caeli Porta

Madlena peva iz sveg glasa. Čak zna napamet molitve na latinskom. Danijel ih izgovara bezglasno, samo usnama. Svima je jasno da ne zna reči i da se pravi. Arman ćuti kao zaliven, ispred njih, strogog lica. On se čak ni toliko ne trudi.
Viktorina ovlaš pogleda u stranu, prema Danijelu, i istog trena upravlja pogled preda se. Pravo iza njih, u svom slamenom šeširu i platnenom odelu, s rukama u džepovima – u prilično drskoj pozi za jednu crkvenu litiju – korača Antoan.
Toliko joj je blizu da može gotovo da se nasloni na njega. Arman hoda napred, razdvaja ga od nje samo kasapinova žena. Ako se okrene, ugledaće Antoana. Naravno, ne poznaje ga, nikad ga u životu nije video, ali – da ne oseti prisnost između njih dvoje?
Madlenine oči prikovane su za molitvenik. Viktorinu ponekad hvata briga zbog te njene sposobnosti da se isključi iz okruženja; kao da se u poslednje vreme sve više zatvara u sebe. Možda je to zbog njenih godina... Viktorina i dalje korača, držeći suncobran nad glavom, stiskajući Madleninu znojavu ručicu i ne skrećući pogled s besprekornog ravnog razdeljka u njenoj smeđoj kosi, upletenoj u dve duge kike i vezanoj belim mašnama. Ne okreće se.
Kod Gospine kapele, Arman se odsutno krsti, bez poklanjanja, i produžava dalje. Viktorina se spušta na kolena do Madlene i čvrsto sklapa ruke. Kapela je dozidana uz spoljnji zid stare opatije, na otvorenom, pa ipak iz srednjovekovnog kamenja izbija studen. Ljiljani u vazi ispred Bogorodičine slike ispuštaju omamljiv miris. Njih dve izgovaraju zajednički prve reči Zdravomarije, a Madlena netremice gleda u Viktorinina usta da pročita reči koje je zaboravila. Kada ustanu, Viktorina se osvrće. Ni Antoan ne kleči. Usporava, propušta nekoliko ljudi da stanu između njih, pa kreće za njom.
Posle kapele, litija se rastura i Arman, Danijel, Madlena i Viktorina polaze, u grupici, natrag u selo. Viktorina dopušta sebi da se samo jednom obazre i potraži Antoana, ali ga više ne vidi.
Moram da svratim u boulangerie, kaže Armanu, oborenih očiju.
E, da, kupi nam brioche da se zasladimo, kaže on.
Ja ne volim brioche! Madlena počinje da bocka Danijela mršavim prstićem.
Prekini, kaže Arman.
Madlena hitro isplazi jezik, a zatim se pretvorno osmehuje.
U pekari je red, svi svraćaju da kupe bagete i batards, tek izvađene iz peći, choux à la creme i brioches. Suncobrani su sad skupljeni, vise o tračici nataknutoj na ruku.
Ulazna se vrata otvaraju. Oprostite, kaže muški glas, vrata se zatvaraju iza njega uz oglašavanje zvonceta, i evo ga, ponovo stoji tik iza nje. Nakon što joj pekarova žena zamota hleb i brioche, on brzo traži jednu ficelle i izlazi iz prodavnice zajedno s njom.
Možemo li časkom da popričamo?
Bilo joj ubrzava.
Otkud ti ta drskost da dođeš da me vidiš ovako naočigled sveta...
Ne može da smisli nijedno drugo mirno mesto, pa kreće uličicom koja uzbrdo vodi do groblja.
Primio sam tvoje pismo, kaže on kada stignu do kapije. Nisam hteo da ti pišem na kuću. A škola ne radi...
Bila je u pravu, groblje je pusto, ali koliko će još biti takvo?
Nisi smeo da dolaziš. Ne ovako, kad sam s porodicom, na samu nedelju.
Mislio sam da ću lakše da ti priđem kad vlada gužva, kao danas.
Kad vlada gužva? I nije ti baš neko rasuđivanje. Hoću da kažem – narod širi priče, znaš? Primećuju ovakve stvari.
Samo razgovaramo, kaže on.
Ona pak ne kaže ništa. Klecaju joj noge.
Nisam želeo da pomisliš da sam tek tako nestao.
Prevalio si toliki put samo da bi mi to rekao?
On se smeši. Ne baš potpunim osmehom, već smeškom koji u sebi štošta sadrži – žudnju, krivicu, zavodljivost, nežnost, jednu tako složenu mešavinu osećanja da Viktorina ne uspeva da ustraje u svom gnevu, pa odvraća pogled.
Hteo sam tebe da vidim, kaže on.
Šešir mu je u ruci, a ficelle nespretno stisnuta uz njega, te Viktorina omekšava. Stoji pred njim, maše papirnom kesom iz pekare.
Nemam mnogo vremena – čekaju me moji...
On spušta hleb na kameni ispust ograde i uzima Viktorini iz ruku papirnu kesu, pa je privlači uza se, obgrlivši je oko pasa, usana neizdržljivo mekih, ruku neizdržljivo nežnih. Prati spoljni rub njenih usana, nežno joj zavlači prst u usta, između zuba, okolo jezika, ona ga blago zagrize, čini joj se da neko nailazi, nije sigurna, čini joj se da će svaki čas neko banuti i ugledati ih, lupa ti srce, šapuće on, oseća njeno srce u svojoj šaci, na njenim grudima, glas mu je i inače malo hrapav, ali kad šapuće, tako milozvučno teče, ne mogu, kaže on glas mu kao milovanje šake mu nadolaze oko njenih grudi. Ne, kaže ona, treba da krenem. Znam, šapuće on, ali ne mogu...
Čekaju me, ponavlja ona, moram da krenem. I uzmiče mu iz zagrljaja, uzima jednom rukom papirnu kesu, drugom zaglađuje kosu.
On je ponovo privlači k sebi, uhvativši je čvrsto oko struka.
Smem li da ti pišem?
Ako želiš.
Na koju adresu?
Na školu. Au revoir.


Njih dvoje, Madlena i Danijel, čekaju je u kuhinji.
Maman, baš si se zadržala u pekari, kaže Madlena.
Šta si kupila? – pita Danijel i čepa kesu iz pekare.
Bio je dugačak red, a i srela sam u povratku Žozefinu Difur. Malo smo popričale.
Nije laž. Jeste na ulici srela Žozefinu Difur, iako su razgovarale čitavih pola minuta. Arman je pozadi, u bašti, tako da je ova laž, ili polulaž, samo zarad dece. Zadovoljan što je ipak kupila brioche, Danijel se sad udubio u strip Les Pieds Nickele's, a Madlena za to vreme stoji u podnožju stepeništa i oko ispruženih prstiju zapliće omče od prediva, praveći svračje noge. Ali iako su joj oči pomno usredsređene na ruke, vrlo je svesna svega što se zbiva oko nje.
Kosa ti smešno stoji, kaže. A onda kao da zaboravlja šta je upravo rekla i unosi se u uplitanje vunice u složenu figuru oko prstiju, pa je zatim smiče s palčeva i razvlači.
Stvarnost njenog razgovora sa Antoanom i poljupca već bledi pred onom drugom, sasvim mogućnom stvarnošću izmišljenog razgovora sa Žozefinom Difur, o deci i predstojećoj školskoj godini. Iznenađuje je lakoća s kojom njena prvobitna mala laž učas narasta u razrađenu priču. Zna da time samo dobija na vremenu, na privremenom spasenju. Već joj je poznato. Na isti je način lagala oca u vezi sa Armanom. Priseća se maglovite zemlje ni tamo ni ovamo, nejasnih granica, seća se rascepljene stvarnosti u kojoj je tada živela, gde se istina – već sam po sebi kolebljiv pojam, podložan čudima pamćenja – korak po korak izvitoperuje, i nepopravljivo se menja.
Samo što posle ovog njihovog susreta nema više potrebe za lažima. Antoanova pisma ne stižu. Svako jutro ustaje puna iščekivanja, čeka trenutak kada će konačno izići iz kuće, stići u školu i pregledati poštanski sandučić prikucan za kapiju. I svakog se dana vraća kući razočarana, teška srca, u nadi da će naredni dan doneti kakav glas. Govori sebi da pošta sporo putuje, da je Antoan čuva, da je oprezan. Nije mu ni razumno, uostalom, da srlja u prepisku koja bi nju ugrozila. Možda mu nije do pisanja, nego hoće daje iznenadi i da samo jednog dana iskrsne u selu, kao što je iskrsnuo petnaestog avgusta. Zauzet je poslovnim planovima, veli ona sebi, možda je otputovao u Šole, ili čak u Pariz, da se obavesti o Indokini. Ipak, što joj ne bi otud pisao?
I tako u Majezeu odmiče leto. Madlena iz šume donosi kotaricu divljih jagoda. Bakrač po čitav dan ključa i izbacuje krte mehuriće. Smenjuju se u skidanju pene s površine. Na kuhinjskom stolu se nižu staklene tegle pune vrelog džema, čekajući da se ohlade i povežu. Zatim sazrevaju trešnje, i sada na stolu čeka nova tura nepovezanih tegli.
Marljivo rade na platnenom stolnjaku. Uradile su gotovo tri frtalja i Viktorina je počela da veze sredinu, sa upletenim početnim slovima njihovih dveju porodica, J i T. Danijel sedi u travi i crta. Viktor-Pol mu je na početku ferija dao skicen-blok, i sad ga ispunjava, iz dana u dan, živopisnim pejzažima i portretima. Povukao je na dedu, s ponosom razmišlja Viktorina. Posle ručka, u slobodno vreme, ona posmatra dereglije koje promiču kanalom u mrtvo popodne, pune voća i povrća s pijace, drva za potpalu, ponekad voze i kravu. Kasnije posle podne, odlazi prečicom do škole i proverava poštu, zatim u povratku svraća u pekaru i kasapnicu. U suton, Danijel se vraća iz vožnje biciklom i ostavlja ga na kućnoj stazi, a Viktorina i Madlena ljušte grašak, dube dinje, čiste boraniju, krate strukove špargle. Kroz koprenu lišća koje se nadvija nad njima probijaju se lokvice grimizne svetlosti i trepere na površini kanala. Kraj leta proteže se pred svima njima kao kakav beskrajni most koji će neminovno obići krug i vratiti se na stari put: i. oktobar, prvi dan školske godine.
U potmuloj septembarskoj svetlosti, Viktorinu savladava nemo beznađe. Pita seje li manje bolno prepustiti se bolu nego suprotstaviti mu se, važi li za svaki bol isto – i za bol duše, i za bol tela.



ANTOANOVO PISMO je čeka u kancelariji, prvog dana škole. Krije ga u svesku i jedva čeka odmor za ručak da ga otvori. Čim se nastava završi, trči u dvorište i čepa koverat.

Viktorina chèrie,
Izvini zbog duge ćutnje. Nisam hteo da ponovo uznemirujem ni tebe ni tvoju porodicu, kako si i rekla kad sam te ono iznenadio u avgustu. Pokušavam da poštujem tvoje želje, tvoj porodični život. Poslednjih nedelja mnogo sam radio na započinjanju posla koji sam ti spominjao. Pripremio sam budžet, ali moraćemo da sačekamo do kraja avgusta da šoleske fabrike prorade, kako bismo procenili mogućnosti za izvoz našeg domaćeg platna i uvoz svile iz Kočinčine.
Ali to i nije mnogo bitno. Pišem ti jer je sećanje na one naše prekratke zajedničke trenutke sada neprestani bol koji mi nikako ne jenjava.
Ne prestajem da mislim na tebe.
Antoan

Viktorina, viens donc!
Iz spavaće sobe odjekuje Armanov glas.
Petje izjutra. Ona sedi za kuhinjskim stolom, ispija vodu iz čaše. Iza vrbaka se razliva sedefastoružičast vrtlog svedosti.
Šta si radila dole? – pita je Arman, nimalo neljubazno, kada se vratila u krevet.
Ne drži me san.
Potištena si u poslednje vreme. Nemaš mira čak ni kad spavaš. Možda zbog leta, kaže ona. Leže na svoju polovinu, leđima okrenuta ka njemu. Budim se od vrućine.
Gle, a ja baš imam ono što ti treba... U glasu mu se oseća začikavanje, ljubav. Grli je. Imam malčice nečega što će ti pomoći da zaspiš. Zadiže joj spavaćicu i spušta joj ruku nisko na stomak.
Non. Povlači spavaćicu niz noge.
On je nežno miluje preko tankog platna spavaćice. Mislio sam da ti se ne spava, kaže.
Prestani!
A onda se, naglo, njegovo raspoloženje menja. Jednim pokretom joj zadiže spavaćicu do pojasa i prodire u nju.
Ona pokušava da ga otisne laktom.
NON!
Ah, la ràleuse. Prestani da cmizdriš i prepusti se. Gde je ono devojče kome nikad nije bilo dosta, kuda se delo?
Ona se oberučke hvata za krevetske rešetke. Pokušava da podigne kolena, ali joj on vuče i ispravlja noge.
Utiskuje se u nju, ukopava se rukama u njena ramena. Zaljubljenost je smenio gnev; kao da hoće da je prosvrdla. Ovaj put nema prepuštanja, nema pretvaranja njenog otpora u turobnu predaju, koja zatim bukne u goropadno zadovoljstvo. Ruke joj klize s rešetaka, grabe jastuk; zariva lice u njega, izoštreno je svesna zuba koji grizu tkaninu, pljuvačke koja je natapa.
Dah joj postaje ubrzan i kratak, škripav, ali ne od zadovoljstva, ovaj put se neće predati, uskratiće sebi zadovoljstvo.
Prošlo je nedelju dana. Poruka od Antoana nažvrljana je na beloj poštanskoj karti, i tu stoji samo: „Gde se možemo naći?”
Plaši je sažetost ovog jednog reda. Ovog puta neće biti u stanju da mu se odupre.
U crkvi, kleči ispred prvog reda klupa, kose prekrivene crnim čipkanim šalom. Namerava da mu kaže da su pogrešili, da to za sta veruju da je čista romantika, neka viša pobuda, da je to zapravo tek puko telesno iskušenje, da je to proba njihove vere, njenog braka. Lica nadnesenog nad sklopljene ruke, izgovara Ave Maria, gratia plena... Sanda Maria, Mater Dei, ora pro nobis peccatoribus... U to je sigurna: nasamareni su, njihova međusobna privlačnost đavolje je delo. Glupačo, upravo tako đavo i radi, prerušen.

7Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:46 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
8. septembar 1940.
3.00 posle podne

CRNI SITROEN PETNAEST staje na trgu u Majezeu okružen oblakom dima. Viktorina izlazi iz kola. Moli Morisa da je sačeka malčice dok prođe selom. Počeo je svež povetarac. Vetar joj nosi kosu u lice, a ulicom se kovitla bezbojna prašina. Preklapa rukama džemper preko grudi i korača prema crkvi. Nedeljno popodne u Majezeu. Selo je pusto. Sad ima i kafè, kojeg nije bilo u vreme dok je tu živela. Rukom ispisana poruka obaveštava potencijalne mušterije: „Ponovo otvaramo u 16.30.”
Škola je baš onakva kakvu je i pamti, kuća na sprat od sivog kamena s gipsanim ukrasima, od ulice skrivena železnom kapijom. U dvorištu nema ni žive duše. Ista ona kapija na koju se Antoan naslonio onog dana, dok ju je posmatrao kako izlazi iz učionice, žmirkajući od sunca.
U istoj ulici, malo dalje od škole, na pročelju pekare još stoji namalana reč BOULANGERIE, ista kao i nekad, kitnjastim slovima. Vrata su zaključana. Viri kroz njih. Na prozoru još vise dve jednake zavesice, sa istovetnim izvezenim paunovima. Iste one zavesice, daje glavu ako nije tako. Ali nemoguće je...
Čitavo selo izgleda kao nedirnuta a napuštena pozornica, dugo pošto su glumci otišli.
Jesi li našla to što si tražila? – pita Moris pošto se vratila u kola. Ruke mu nepomično počivaju na upravljaču, kao da ju je u tom položaju čekao, ne mrdajući, za sve vreme dok je šetala selom. Ona se pak pita naslućuje li Moris uopšte zastoje poželela da dođe u Majeze, uočava li neki drugi razlog osim nostalgije jedne starice. Samo je posmatra. U očima mu nema ničega do jednostavnog pitanja.
Ne, odgovara mu, ali ga ne gleda.
On ubacuje sitroen u prvu brzinu, u drugu, u treću, brzo jednu za drugom, i zadnjim točkovima podiže dva oblačića bele prašine.
Rekao sam ti. Trebalo je da dođemo radnim danom.
Ne, vrti ona glavom. Ne bi bilo nikakve razlike. Vrati me u La Fot.
Antoan

10 octobre 1898.
Danas po podne. U napuštenoj staji usred jovove šume, iza kuće Žana Lisjena. Nije suviše opasno, staja pripada starom gospodinu Vemijeu, a on je ni za šta ne koristi otkako ga je udarila kaplja. U duši se osećam snažnom. Moramo prekinuti.

Predivno, vedro subotnje popodne. Viktorina se spušta prema kanalu niz travnatu padinu i prati dereglijsku stazu sve do kraja sela; to čini da ne bi prošla ispred crkve i preko glavnog trga, gde su dve kafane, i ide sve do mesta koje zovu mostom ljubavnika, a koje označava ukrštanje s manjim, slabo korišćenim kanalom, pa ga odatle prati dok ne dođe do šume s druge strane Majezea. Prolazi pored pustog lavoir, kroz jovovu šumu, pa ulazi u staju i ostavlja vrata odškrinuta. Brižljivo je smislila ovaj susret, zakazala ga za vreme kada će Arman i Luj, Adelin muž, biti u popodnevnom lovu na imanju Sen-Kristin, zajedno s Danijelom i Madlenom. Armanu je rekla da mora da ostane u Majezeu kako bi pregledala domaće. Sad čeka iza vrata, sluša ptičje oglašavanje, jedva čujno šušketanje šumskog lišća. A zatim, tačno na vreme, čuje i njegove korake koji se kreću pravo ka mestu gde ona stoji.
Zatvara za njim vrata i dočekuje ga u naručje u prohladnoj tami staje, koja miriše na seno i đubre i iverje i ulje iz svakojakih poljoprivrednih mašina koje čuče u mraku poput velikih nemih životinja.
Ne, kaže mu i otiskuje ga. Prevarili smo se. Grešno je. To je iskušenje.
Pripremila si govor? – pita je on. Zvučiš kao paroh. Hajde, sešćemo ovde da pričamo, važi? Molim te.
Uzima je za ruku i pravi joj mesta na naviljku sena, a ona seda malo dalje od njega.
Ne bismo smeli da se viđamo. To je grešno, ponovo kaže. Ruke su joj sklopljene u krilu.
Na trenutak, on ćuti.
Stvarno tako misliš?
Da, moramo da prekratimo sve to, te randevue...
On se obazire po staji, u pravcu sive svetlosti koja se probija kroz prozore prekrivene prljavštinom.
Tražila si da dođem ovamo da bi mi to rekla?
U glasu mu se oseća šaljiv prizvuk.
Hteo si da me vidiš, kaže ona tiho.
Da, hteo sam.
Pali cigaretu i baca šibicu na zemlju, među slamke. Ona je gazi nogom kako bi bila sigurna da se plamen ugasio.
Pazi malo, kaže mu.
On je posmatra ironičnim pogledom. Da, kaže. Očas bi se zapalilo, zar ne?
Ona potiskuje osmeh.
Sve je do tvoje volje, veli on, a lice mu je sad ozbiljno. Ako tako želiš, nikad se više nećemo videti.
Ona prebacuje nogu preko noge.
Ako tako želiš.
Gleda ga. Šaka joj je blizu njegove. Naginje se ka njemu. Dodiruju im se ramena, ruke. Prepliću im se prsti. I tad je svemu kraj. Njegove su ruke oko nje, malo nezgrapno; usne na usnama. Rasprave koje je vodila s Bertom i Anželinom o prirodi grehova, o tome koji je greh oprostiv, a koji smrtni; sećanje na svetu hostiju koju je pokušala da ispljune pošto se nije bila ispovedila; na brzinu promrmljane molitve posle pričesti; kad tamjana koji se leluja iznad oltara: sve je palo u zaborav.
Seća se daje legla s njim skroz pozadi u staji. Našla je neko staro ćebe i rasprostrla ga po podu. Bilo je puno komadića sena, koji su je grebli po leđima. Pamti kakve su mu bile ruke, tople, suve, jake, kad joj je obnažio kožu, na grudima, između bedara. Pamti njegove poljupce po njenom vratu, snažne, lakome, koji joj nisu davali predaha. Seća se kako joj je nežno razmakao noge i potražio je rukom, zatim usnama. Kako ju je stezao, kako su joj noge bile podavijene ispod njegovih prsa, kako ju je svu poklopio, kako joj je dah prelazio u sve odsečnije i odsečnije uzdahe, pa joj je stavio šaku preko usta da joj priguši krike. Seća se kako je udarila nogu u nešto tvrdo, možda drvenu držalicu ili metalnu ručicu. Nije osetila bol. A potom ništa. Držao ju je u zagrljaju još dugo potom, ostali su tako zapleteni u tišini. Kroz okruglo tavansko okno padala je potmula svetlost. Sad joj se sećanje muti, tolike su godine minule, ali miris sena i ulja, trake svetlosti, tamne senke – još su ražareni od strasti.
U vreme kad ustaju i otresaju se, u staji je veoma mračno, izuzev zlatnog okvira svetlosti okolo vrata. On prilazi prozoru da pogleda na sat. Seća se kako se zbog tame u staji zabrinula da nije previše kasno. Ali kad iziđu, sunce i dalje blista, mada je vazduh svežiji a senke duže. Seća se kako je pomislila: svetio je previše oštro, a on kaže: bolje da krenem sam, pa je ponovo ljubi, pritisnuvši joj snažno usne na usne. I onda odlazi.
Ona se vraća u staju i pokušava da namesti kosu i očisti bluzu i suknju od sitnih trunčica sena koje su se nahvatale, ali zapravo ništa ne vidi. Prolazi kroz šumu, natrag do lavoir, i tamo načas zastaje da opere ruke i pokuša da povrati pređašnji izgled, ali kada se popne uz travnatu padinu kraj kanala, čuje glasove, decu i Armana. Pokušava da smisli priču koju će ispričati, novu laž, za slučaj da primete ma šta sumnjivo, nešto u smislu da je išla do staje – ali kojim povodom? Kada stiže do kućnih vrata, njih troje su već u kujni i ne primećuju je, jedino Merlin zareži kada se sagne da ga potapše po glavi, pa je sumnjičavo onjuši, i tad se ona zabrine da pas ne da znak upozorenja da nešto ne valja. Ali Arman samo kaže: mir, Merline, i pritom se čak i ne okrene, jer iz torbe je izvadio šest fazanki i izlaže ih na stolu, onako krvave i već ukočene, i nežno ih pritiska prstom da pokaže kako su debele, kako im se peije preliva kao kadifa. Večeras ću da spremim za jelo dva komada, kaže ona, ostale ćemo dati Zanu Lisjenu.
Ne primećuju ništa na njoj, čak ne izgledaju iznenađeni ni što je ušla u kuću za njima, ništa je ne pitaju. Kao da se ništa nije dogodilo – posle nekog vremena, i Merlin kao da se primirio, bučno dahće kraj ognjišta – i ona pomišlja da se možda sve da izbrisati. A kada nešto kasnije sedne s Madlenom ispred kuhinjskih vrata, u hladno predvečerje, da očerupaju fazanke – vidi ovo divno crveno pero, kaže Madlena, smem da ga sačuvam? – ona je ponovo ona, razgovorljiva i vedra.

10 octobre 1898, minuit.
Le mai est fait. Alea jacta est.

Sutradan ujutro, dok se podmiva, na levoj nozi primećuje tamno-plave masnice, od gležnja pa sve do butine.
Vodi računa da skrije telo od glave do pete dok ustaje i da se pred Armanom ne svlači niti oblači. Posle nekoliko dana, modrice postaju tamnoljubičaste i žutozelene. Neke su velike kao tacnice.
Ah pred kraj ručka, posle dan-dva, s neba pa u rebra, Arman je pita: šta ti je s nogom?
Pravi se da ne razume. Ivicom dlana sačišćava nekoliko mrvica i sakuplja ih u drugu šaku. On uporno ponavlja pitanje. Ona kaže: a, to? Pala je u podrumu pre nekoliko dana. Saplela se na ručicu kolica.
On spušta viljušku i nož, po jedno sa svake strane tanjira, i briše usta.
Lažeš.
Molim? – kaže ona. Uzima da skupi prljavo posuđe. Prilazi sudoperi. Pokušava da izgleda uposlena, da se kreće prirodno kako ne bi morala da se suoči s njim.
Gledaj u mene kad ti govorim.
Istim tonom kakvim se obraća deci kad nešto skrive. Ne zlim, zapravo, već nekako drugačijim. Viktorina ne uspeva da iznađe reč za to. Oseća potrebu da mu sve ispriča. Priznanje iza kojeg će uslediti nekoliko Očenaša, i to je sve. Onda trk u dvorište i igraj se. Ali ne može da mu kaže. Svemu bi bio kraj. Stekao bi nad njom bezgraničnu vlast. Kriva je do krajnjih granica.
Mora da slaže. Ponovo. Kad je jednom odlučila da joj druge nema, lako je. Kaže da je išla da iz podruma pokupi prazne tegle, pa se, pošto su joj ruke bile pune, saplela i pala niz stepenice, i ubila levu nogu. Da ne poveruješ kolike su modrice bile, kaže, ali sada se povlače.
Ne verujem ti.
Pokazuje prstom na njen vrat.
A to? – pita.
Ona prinosi ruku grlu.
Šta? – kaže.
On frkne. Jesi li i te modrice zaradila kad si pala niz stepenice? Pala si naglavce, je li? A stepenik te ujeo?
Ona ćuti. Reda preostale tanjire, na vrh postavlja čaše, i nosi ih u sudoperu.
Čak i Merlin, kaže on. Vidi ga.
Šta hoćeš da kažeš?
Vidi ga!
Okreće se prema Merlinu, koji tamo kraj vatre, čuvši svoje ime, čulji uši i blago reži.
Nisi primetila kako se kreće oko tebe? Kako se vrzma?
Ne, kaže ona.
Iznosi beli liker od šljiva koji on voli da pijucne posle obeda. Naliva jedan prst u rakijsku čašicu i spušta je pred njega. On uzdiše.
Sedi sa mnom, kaže, sileći se da mu glas bude nežniji.
Ona seda za sto preko puta njega.
Ti nećeš?
Ne, kaže ona.
On ispija čašicu i ponovo je puni.
Mućka liker u čaši, a zatim je istresa naiskap. Zatim pogleda u ženu. U očima mu ovog puta nema mnogo neprijateljstva.
Znam da nisam uvek savršen muž.
Preneražena je ovim priznanjem daje ružno postupao. U širokoj beloj košulji, napola izvučenoj iz pantalona, s raskopčanim dugmetom ispod vrata, dok mu ruke počivaju na stolu, malko pogurenih ramena, odnedavno progrušanih crnih brkova, izgleda tužan.
Ali znaš da te volim. Na svoj način sam ti veran. Ostalo što činim nema nikakvog značaja. To uostalom i znaš, je li tako?
Na jedan časak obuzima je osećaj krivice, tako jak da ima želju da se pruži preko stola i ispije sa Armanom liker, da mu dotakne ruku. Da, Armane, znam, želi da kaže. Odstojanje koje između njih vlada nije posledica njegovih neverstava. Šaranje je, možda, sastavni deo braka. Valja mu se nadati. Sve se može oprostiti, razmišlja Viktorina, onome ko ti je u srcu. No odstojanje između njih je posledica nečeg nedokučivog, kao boja neba po smiraju sunca ili miris gardenija u proleće.
Uzdiše.
Nemaš ništa da kažeš? – pita on ponovo. A iza kolebljive nežnosti u njegovom glasu oseća se gnev, koji s njenom ćutnjom ponovo narasta.
Znam, kaže ona. Znam da za tebe nema značaja.
On puni još jednu čašu, ispija je do pola, pa je odmereno spušta na sto.
Gledaj u mene, kaže, a ovaj put u glasu mu se nepogrešivo oseća nagoveštaj opasnosti.
Gleda ga. U očima mu više nema tuge.
Bila si s nekim muškarcem. Glas mu je mračan, preteći, jedva ga obuzdava. Ne laži me. Znam ja da raspoznam kad je žena bila s muškarcem koji joj nije muž. Stavlja šaku na prsa, preko tregera koji mu drže pantalone. Znam, Viktorina, jer sam bivao sa ženama kao što si ti!
Na to nadlanicom ošine čašu tako jako da se liker razliva preko mušeme i curi na pod.
Prevarila si me!
Molim?
Čula si ti dobro.
Pojma nemam šta to pričaš.
Oseća da je u sebi premrla od straha.
On se naginje preko stola i hvata je za rukav.
U nedelju, kad smo mi bih u Sen-Kristinu, a ti ostala u Majezeu, šta si radila?
Pokušava da izvuče ruku, međutim previše čvrsto ju je stegao. Govori mu da je u zabludi. Podseća ga da je tog dana ostala kod kuće da bi radila, završavala je ispravke đačkih radova. Govori mu: znaš kako se ono kaže, kad nekog optužiš za greh, to je zato što si prethodno sam priznao da si grešan. On joj pušta zglob i pri tom prevrne bocu s likerom, koja pada na pod i razleće se u paramparčad. Ona bulji u srču koja svetluca pod snopom svetlosti. Sobom se širi sladak i opor miris.
Uperio je kažiprst u nju. Podla si, kaže. Nešto kriješ.
Nije u stanju da ga gleda.
Hajde, počisti barem!
Čuje ga kako ustaje od stola, a zatim sledi tresak. Okreće se da pogleda. Udara u zid zadnjim nogarima stolice, iznad klupice, tamo gde visi Viktor-Polova slika tri musketara, sistematski navaljuje na tvrdi gips, kao da izmahuje čekićem, sve dok ne počne da se kruni i otpada u parčićima, a slika se lomi. Mišice su mu nabrekle pod košuljom, od napora su mu čitava leđa napeta.
Kada okonča udaranje, zavitla stolicu preko sobe. Stolica pada pred ognjište, izvrnuta na naslon, a jedna prečaga puca i iskače, razvaljena. Ona ga gleda ne mičući se s mesta.
Nemaš obraza čak ni da priznaš!
Odlazi uz stepenice. Viktorina mu čuje svaki teški korak, a zatim tresak kada se zalupe vrata.
Uzima krpu za sudove i u tišini briše liker. Uzima metlu i đubrovnik, pa čisti srču. Podiže očevu sliku i pažljivo spaja oko platna rastureni ram. Zatim briše čitavu kuhinju. Treba joj dosta vremena, pod se lepi. Mora da ga briše iz dva puta, čitavu kofii vode je potrošila. Pere sudove. Nije rada da prekine s poslom. Dokle god riba, i pere, i briše, i slaže posuđe, vreme za nju stoji. ,
Arman krpi gipsom rupe koje je napravio u kuhinjskom zidu i obavlja svoje svakodnevne obaveze u ubitačnoj tišini. A zatim, nekoliko dana docnije, rešava se da u dvorištu napravi šupu za poljske alatke, između kuće i povrtnjaka. Viktorina ga posmatra sa zadnjeg kuhinjskog prozora kako meri i kuje, i povremeno vedro zvižduće. Kao da ga je srdžba prošla.
Nije znala šta da kaže Antoanu. Osećanja su joj bila odveć protivurečna. Napisala je četiri različita pisma i sva ih pobacala. Na kraju mu je poslala kratku poruku.

Nešto se dogodilo. Ne piši mi. Ne pokušavaj da stupiš u vezu sa mnom. Molim te, poštuj moje želje.

Posle sedam-osam dana, obuzela ju je tuga, onako kako posle perioda inkubacije naglo izbije teška bolest. Isprva nije prepoznala šta je posredi. Nastaviće svoj život, pripremaće se za nastavu, kuvaće jela, a onda će iznenada osetiti da joj snaga opada, daje hvata duboka melanholija. Moraće da prekine ono što trenutno radi i sešće na stolicu, ili čak prileći u krevet. Posle dosta oklevanja, ne znajući kome drugom da se obrati, otišla je da se vidi s Marijom, Armanovom starijom sestrom, u njenom dućančetu u Vuvanu, gde prodaje lekovito bilje. Kočija je stala preko puta crkve, i Viktorina je sišla. Marijin dućan je na drugom, manjem trgu, nekoliko stotina metara odatle, ali ona se uputila u suprotnom smeru. Vuvan je malo veći od Majezea, ali na nju ostavlja isti utisak: potamnela pročelja kuća, vetar koji u oštrim naletima duva kroz uske sokake, malobrojni meštani koji joj upućuju kratke, radoznale poglede – zna šta ti pogledi znače: ona je ovde došljak, šta tu traži? Oba sela su gusto zbijena oko svoje crkve, okrenuta središtu. Nemaju širok vidik.
Iznad sela stoje ruševine Meluzinine kule, obrasle debelim ćilimom puzavica. Viktorina je rešila da prošeta do starog zamka. Tamo je vidik širi, pogled puca preko dolinice koja se proteže naporedo sa šumom Merven. Jednom ju je tuda provezao Viktor-Pol, konjem i karucama. Seća se toga kao da je juče bilo. Bio je vreo letnji dan, pa su ušli u kulu da se rashlade.


Jednog je jutra, tako joj je tog dana rekao Viktor-Pol dok su pešačili ka ruševinama starog zamka – a to se zbilo u davna vremena, u srednjem veku – Rejmondin de Poatje u Mervenskoj šumi lovio divlje veprove – u onoj šumi koju odavde vidiš – pa je zalutao. Pošto je dugo hodao, nabasao je na slap gde su se kupale tri predivne vile brodarice. Jedna od njih imala je kovrdžavu riđu kosu koja joj je padala niz leđa sve do pasa. Dok je prilazio, posmatrala ga je sa osmejkom na usnama. Istog se trena zaljubio u nju. Viktor-Pol je tad uzeo Viktorininu ruku i stisnuo je. Meluzina je pristala da se uda za Rejmondina, ali pod jednim uslovom: moraće daje ostavlja samu u kuli zamka svake subotnje večeri, sve do nedelje ujutru, i obećaće da je nikada neće pitati šta tamo radi. Rejmondin je pristao, pa su se takp venčali.
Stigli su do temelja kule i seli na jedan stepenik. Viktor-Pol je rukom potapšao kameni zid iza svojih leđa.
Bio je to baš ovaj zamak, rekao je.
Viktorina je – tad je imala sedam ih osam godina – gutala svaku njegovu reč, zamađijana.
Ah, baš kao i ženu Plavobradog, nastavio je Viktor-Pol, sećaš se šta sam ti pričao o Plavobradom, je li?
Viktorina je ćutke klimnula glavom.
Pa, baš kao i ženu Plavobradog, Rejmondina je sve više i više kopkalo šta Meluzina radi iza zatvorenih vrata svake subotnje večeri. To ga je toliko zaokupilo da se jedne noći nije mogao uzdržati, pa je otvorio njemu zabranjena vrata koja vode u kulu. Možda je to bilo baš ovde gde mi sad sedimo. Viktor-Pol je rukom načinio pokret kao da otvara nevidljiva vrata pred sobom. Nikakva se vrata nisu otvorila, samo je vetar uskomešao bršljanovo lišće. Viktorina je uzdrhtala.
Je 1’ bi volela da znaš šta je video Rejmondin, pitao je Viktor-Pol.
Viktorina je prestala da diše i klimnula je glavom.
Viktor-Polov glas je zadobio dramatičan ton:
Meluzina se kupala u bazenu od zelenog mermera, osvetljenom visokim bakljama. Od pojasa naniže, telo joj se bilo preobratilo u krljuštima prekriven, srebrnast zmijski rep, koji je mlitavo počivao na ivici bazena. Rejmondin je stajao tamo, nem, zgrožen. Meluzina je vrisnula i na leđima su joj iznikla krila. Izletela je kroz otvoren prozor, pa iznad krovova. Onuda. Rukom je pokazao ka dolini.
Viktorina se privila uz njega, a on ju je zagrlio oko ramena. Igrom slučaja, nastavio je, Meluzina je, u vreme kad ju je Rejmondin raskrinkao, bila trudna, i za kaznu što je od njega skrila svoju pravu prirodu, sin njene utrobe rodio se s dugim, krivim zubima. Iskezio je Meluzini te svoje zube, a ona je, u ogromnom strahu, shvatila da su tako neprirodno dugački izrasli za samo nekoliko minuta. Taj se sin kasnije vratio u selo, nastavio je Viktor-Pol, i odrastao u mirnog i savršeno pristojnog momka. Zbog velikih zuba stekao je nadimak Zubati Žofri.
A šta je bilo s Meluzinom? – upitala je Viktorina slabačkim glasom.
Meluzinu, rekao je Viktor-Pol, niko nikada više nije video.


Kula se nije izmenila. Bila je napola urušena. Izgledala je samotnije nego ikad, naročito u vetrovite dane kao što je bio taj. Bilo je to sve što je preostalo od vuvenskog zamka. Viktorina je pokušala da nađe stepenik na kojem je onog dana sedela sa ocem, ah nije joj pošlo za rukom. Možda je zarastao u travu. Polako se vratila nizbrdo, do trga gde je Marija držala dućan.
Mariji je kazala da je umorna, da misli kako nije ništa ozbiljno, ah da li bi Marija mogla da joj da nešto što će joj povratiti snagu? Marijine smeđe oči gotovo su je sumnjičavo gledale, kao daje uspela da nanjuši da Viktorina krije neku tajnu, ali da ne može baš do kraja da pronikne šta je posredi, iako bi kad-tad u tome uspela. Zatim je s polica skinula nekoliko staklenih flašica i smešala praškove u limenu kutijicu.
Ovo je za okrepljenje, rekla je. Kinin, srčanik i raven. Pružila je Viktorini kutijicu. Odnesi ovo doktoru Ermonu što drži apoteku na trgu, pa nek ti napravi pilule. Uzimaj po jednu pre svakog obroka.
Ali trave ne pomogoše. Kada bi Arman upitao kada će biti gotov ručak ih je zamolio da mu okrpi čarapu, samo bi se brecnula. Začas bi planula gnevom, a potom bi joj se vratila tuga, pa bi se posvetila čarapi ih dugmetu da umiri Armana. On se pak udaljio od nje. Vraćao se sve kasnije i kasnije, a ponekad ni na večeru ne bi došao.
Antoan joj nije odgovarao.
Pa ipak, čitavog tog oktobra, svakog je dana čekala na pontonu poštansku deregliju da pristane, baš kao i onda pre nekoliko meseci, i svakog se dana, nakon što bi poštar otišao ne donevši joj pismo od Armana, ljuljala na ljuljašci kao devojčica, da ublaži razočaranje. Pustila bi da joj čizme udaraju u zemlju, zajedno s rubom suknje, pa bi posmatrala kako sunce viri kroz krošnje brestova. S mesta na kojem je sedela, njihova kuća, nasađena na samom vrhu padine, sijala je na podnevnom suncu kao da je na nekoj od očevih minijatura.


Viktor-Pol je bio naučio Armana kako da od daske i dva kanapa napravi ljuljašku. Ova ljuljaška je bila tačna kopija one koju je napravio za Viktorinu, u voćnjaku u Šoleu. U vreme kada je ljuljaška bila tek postavljena, to je upamtila, noge joj nisu dosezale do tla, a nožni prsti su štrcali, raskrečeni i mršavi, ispod haljine. Dok se ljuljala, trake s pojasa vijorile su se iza nje u nepomičnom letnjem zraku.
Jednom ju je otac – ne onda kad su išli do okeana, već jedan drugi put, možda pet-šest godina kasnije – poveo u dvorac gospodina grofa od Bretonijera, da isporuče kočije koje je oslikao. Bio je bezbrižan i pevao je Gijeri, Karabis koliko gaje grlo nosilo. Ta pesma gaje uvek podsećala na gospodina grofa, pošto se Karabas, po njegovim rečima, zvao jedan markiz. Ona je pevala zajedno s njim:

Il ètait un p’tit homme qui s’appelait Guilleri, Carabi
Il s’en fut à la chasse, à la chasse aux perdrix, Carabi Toto, Carabo,
Marchand d’caraba...

Bio jednom čovečuljak po imenu Gijeri, Karabis,
pa je pošo on da lovi, on da lovi prepelice, Karabis,
Toto, Karabos,
taj trgovac Karabas...

Kada su stigli do kapije zamka, zaobišli su do štala, gde su konjska kopita klizala i omicala se po glatkim oblucima kaldrme. Izašao je kuvar i posadio je u kuhinju, na stolicu s neudobnim naslonom, i ponudio je čašom mlečnobelog ječmenog sirupa. Kroz otvoren prozor je videla grofovog sina u punoj jahaćoj opremi, u sjajnim crnim čizmama i sa džokejskom kapom, kako vodi konja za uzde. Imao je tamnoplavu kosu i duguljasto, ćoškasto lice. Na prvi pogled izgledao je malo stariji od nje, možda mu je bilo dvanaest ih trinaest godina. Ali usled te svoje odeće i držanja, nadutog i uzdržanog, delovao je kao čovek. Nikada ranije nije bila videla dečaka da se tako vlada. Uhvao joj je strah. Zurio je u nju radoznalo, ali na licu mu nije bilo ni osmeha, ni bilo kakvog osećanja, kao daje ona predaleko, pa ne može da primeti kako on u nju gleda, a onda se bacio u sedlo s takvom sigurnošću i lakoćom pokreta da se Viktorina ushitila i ražalostila kad je otišao.



PISMO KOJE konačno stiže nije od Antoana. Poštar ga prevrće i obrće i zagleda sa svih strana, a onda zvizne.
Ha-noj, čita slovo po slovo sa okruglog štambilja. Mora daje od vaše sestre. Ne ljutite se što sam radoznao?
U koverat je zavučena i fotografija na kojoj Anželina i njen muž Žil ponosno stoje pred pozadinom od bujnog rastinja. Žil na sebi ima odelo u azijatskom stilu, sa uspravnom kragnom, a Anželina je u svetloj letnjoj haljini, i oboje izgledaju kao colons, ta se reč koristi za Francuze nastanjene u nekoj od novih kolonija. Kraj njihovih nogu čuči dečak Azijat u svilenoj bluzi i širokim čakširama; verovatno njihovo slušče. Odmah do fotografije nalazi se presavijen isečak iz novina. Crtež na njemu prikazuje jednog colon u crnom odelu, kojeg prate tri mala Azijata: jedan je opremljen džinovskom perjanom lepezom da rashladi gospodara, drugi mu nosi kutiju s cigaretama i upaljač, dok treći drži kišobran da ga zaštiti od tropskog sunca. Ispod je Anželina stavila naslov iz sopstvenog pera: Žil i naša tri „momka”. Naslov je očigledno trebalo da ispadne šaljiv, ah od njega se, kao i od one fotografije, Viktorina ježi.
Nema pisma, ali dopisnica sa odštampanim „Hanoj – Rue Paul Beri", koja prikazuje ugao ulice sa izlozima i jedna kola s neviđeno velikim točkovima i kožnom nadstrešnicom – nekakvo tamošnje prevozno sredstvo, nagađa Viktorina – koja vuče neki Azijat. Proučava svaku pojedinost fotografije. Da uz pročelja kuća rastu kestenovi, čitava bi ta ulica mogla da bude i u Nioru. Tu je čak i pas, smeđe-beli ptičar, koji je uleteo u prvi plan fotografije. A ipak bela odeća tog čoveka, njegove bose noge na ulici, preobilno lišće na drveću – sve to priziva jedan sasvim drugi svet. Na poleđini dopisnice napisane su ove reči:

Najzad smo se preselili u Hanoj. Žil je jedva dočekao. Svežije je nego u Sajgonu, ali ima manje zabave. Anželina.

Ponovo okreće dopisnicu i povlači prstom duž njenih rubova. Kako li je šetati takvom ulicom?
Arman izlazi iz svoje nove šupe i upućuje se pravo prema njoj, sporim i sračunatim korakom. Ona ćušne pismo među nabore suknje. Ne želi da razgovara s njim – nisu razgovarali kao ljudi još od onog njegovog ispada od pre nekoliko nedelja – a naročito o Anželininom pismu. On zastaje na tri-četiri koraka od ljuljaške na kojoj ona sedi. Viktorina ga gleda ćutke, ne dišući.
Nije trebalo da uradim to što sam uradio, kaže on.
Ona se ljulja u tišini i gleda ga.
Ne progovaraš, je li? Ljutiš me.
Čeka da Viktorina nešto kaže, pa pošto ona ćuti, nastavlja.
Lako je uobraziti bilo šta, pa čak i najgore. Ne znam šta mi je bilo onog dana. Zbog onih modrica na tebi... reci nešto, ne gledaj me tako.
I u očaje gledala istim tim praznim pogledom kad bi previše popio. I on bi se razbesneo, pokadkad, usred noći, pokadkad i sam od sebe. Niko ne bi znao šta gaje iznerviralo. Svi su muškarci tad mnogo pili. Nije to bilo ništa neuobičajeno. Psovao bi i bacao predmete po radionici. Konji bi mahnito njištali. Devojke bi se razbudile i posedale na Viktorinin krevet, pričajući tihim glasom i čekajući da ga gnev mine. Zatim bi došla Mari-Lujza i rekla im da se vrate na spavanje. Jadna moja deco, kazala bi. Jadna moja deco. Ta promena u njenom glasu kojom je uspevala da ujedno sažaljeva njih tri i optužuje Viktora-Pola bila je gotovo gora od očevog divljanja. Zvučalo je to kao da ih osuđuje na život večite žrtve, žrtve okolnosti, kao da im kazuje: život koji vam je dosuđen biće vam i sudbina. Mari-Lujzin glas je, u tim trenucima, bivao poput ključa koji se okreće u bravi. Viktorinina ćutnja bila je jedini njen otpor.
Arman zaustavlja ljuljašku stopalom.
Nisi srećna?
Ne znam, kaže ona. Život je stalno isti. Naročito se leti osećam kao da sam ovde zarobljena.
On klima glavom. Da, kaže, malo je ovo selo. Ne događa se bogzna šta. Ponekad se i ja isto osećam.
Otiskuje nogom ljuljašku unatrag, ne preterano snažno, ali dovoljno da se Viktorina obema rukama čvrsto uhvati za konopce.
Hteo si da čuješ, kaže mu.
On načas ćuti. Odgurne ljuljašku još jednom, a zatim je ostavlja. Možemo u Pariz. Sećaš se kad smo onog leta putovali?
Da, kaže ona. Lepo je bilo.
Takav nam je život, veli on. Šta još želiš? Htela si da radiš. Radiš. Imamo dvoje zdrave i prave dece. Okreće se prema kući. Šta nam više treba? Ako nikad nisi zadovoljna onim što imaš, uvek ćeš i biti nesrećna.
Možda, kaže ona. Ne znam.
On klima glavom. Spušta obe ruke na konopce, preko njenih.
Voliš ovu ljuljašku?
Da, kaže ona. Malčice se nasmeje.
Tvoj me je otac naučio kako se pravi.
Znam, kaže ona.
On je šaljivo gurne, a ona zamlatara nogama.
Sviđa ti se tako?
Da, smeje se ona ponovo.
Hoćeš još više?
Da! Smeje se sve glasnije, ljuljaška leti visoko, još više, suknje joj razotkrivaju gole noge.
Hej, gospoja! Lepe noge!


Dobila sam vesti od Anželine, kaže za ručkom. Arman odvaja pogled od rillettes koji je upravo skuvala od svinjetine koju je dobila sa Adeline farme, a na vrhu viljuške stoji mu naboden kiseli krastavčić.
Opet?
Samo što su se preselili u Hanoj.
Smem da vidim razglednicu? – kaže Madlena. Smem da vidim razglednicu?
Ona im je pokazuje, tu razglednicu s velikim kolima koja vuče Azijat i sa psom što prelazi ulicu koja bi mogla da bude i u Nioru.
O, kaže Madlena, vidi psa! Liči na Merlina!
Šta misliš, da li daju da ljudi putuju besplatno ako rade na brodu? – zanima se Danijel.
Da, mislim da daju, kaže Viktorina. Gleda ga prepredeno. Ali, zar ne bi radije putovao podmornicom, kao kapetan Nemo?
Ko je kapetan Nemo? – pita Madlena.
E,jesi neznalica! – kaže Danijel. To je u knjizi od Žila Vema. Nije za devojčice. Imaš ti svoje knjige iz ružičaste biblioteke.
Ne pričaj tako, kaže Viktorina. I ona može da čita Žila Vema.
Znam o čemu pričaš, kaže Madlena napućeno. O knjizi koja se zove Dvadeset hiljada milja pod morem. Videla sam je ispod tvoje algebre.
Ali Danijel se pravi da ne obraća pažnju na nju i ponovo posmatra dopisnicu. Za šta služe ova kola? Je l’ su to nekakve kočije kakve se tamo koriste? Smeje se. Vuku ih ljudi, a ne konji! Ima li tamo robova, kao što je bilo u Americi?
Ne, kaže Viktorina. Ah mislim da ne postupaju s njima naročito lepo. Arman baca pogled na razglednicu.
Ta se kola, Dani, zovu pus-pus.
Danijel sad pažljivije gleda. Pre bi trebalo da ih zovu o-ruk, šegači se. Načas se zagleda u sliku. Uz motor sa unutrašnjim sagorevanjem, ova bi kola mogla da se preobraze u automobil. Ti siromasi više ne bi morali toliko da rade.
Lud je ko tamo ide, kaže Arman. Poslednja epidemija kolere odnela je živote nekoliko stotina Evropljana.
Daj da vidim! Daj da vidim! Madlena isteže vrat da bolje vidi.
Arman dodaje dopisnicu Madleni.
I vrvi od insekata! Fuj! – ruga se ona i mili mu prstima po šiji, oponašajući zujanje. Škorpija, komaraca, onih ogromnih, debelih, što te izujedaju u snu, pa te ujutru samo nađu mrtvog!
Grozna si! – viče on.
Jesi li to naučila od madam Berže, Madlena? – pita je Viktorina.
„Naša velelepna kolonijalna imperija”, deklamuje Danijel. Eto šta mi učimo. I krevelji se Madleni.
Dosta, deco! Arman udara rukom o sto. Danijele, izađi i pozatvaraj kapke. Madlena, pomozi majci.
Ukoliko se pre toga ne razboliš od kočinčinitisa... – kaže Danijel.
Dosta, Danijele!
...ili od bubonske kuge!



SVI SVETI, 1898. Četkica u Viktor-Polovoj ruci završava se zlatnim pramičkom. Izvlači zlatne linije, tanke kao dlaka, duž ivica crveno-belog prugastog barjaka, pošto obnavlja pozlatu na krunici grba kočije, plavetne poput crvendaćevog jajeta. Jedan potez četkom, i gotovo. Ne mora da prelazi ponovo. Nijedne kapi, nijedne mrljice. Preciznost i okretnost njegove ruke još izazivaju divljenje; izgleda da nepostojanost njegovog života nalazi savršenu protivtežu u vršku četkice. Uzmiče korak unatrag i na trenutak proučava svoje delo, a zatim popravlja majušnu neravninu.
Njegova snažna zadubljenost u sebe opčinjavala je Viktorinu dok je odrastala. Ulazak u radionicu u Prolazu opata Doanoa, to mesto veštih zanatlija, bio je kao upad u pećinu čudesa. Brujala je od jutra do mraka, čak i subotom, a ponekad i nedeljom posle podne. Terpentin, koža, uljana boja, opor miris gvožđa koje se tali. Na zemlji je bilo piljevine, večito je praštala kovačnica. Letele su iskre, crvena kiša. Gvožđe se topilo kao melasa, a oblikovalo se ručno, na nakovnju. Mirisi su bili opojni. Ona je pak bila omađijana. Ljudi na nju nisu obraćali pažnju. U radionici su alatke zahtevale punu pažnju. Jedan pogrešan pokret, znala je, može da izazove kobnu grešku. Nikada nije dotakla nijednu alatku, ali je ponekad uzimala četkicu i slikala zlatne listiće ili ažurne pruge na odbačenim komadićima drveta koji su ležali u strugotinama. Ljudi su psovali i opijali se, i pričali o ženama bez ustručavanja i grubo. Između tih muškaraca nije vladao stid. Nosili su pantalone na tregere, a ponekad, leti, nisu imah košulje. Put im je bila potamnela kao ona koža koju su obrađivali, a na grudima su im bujali busenovi malja. Bili su nesputani i sirovi, grubi i nevaspitani. I time su se ponosili.
Mogu li da probam ja? – pita Danijel.
Viktor-Pol mu daje četku i pušta ga da se vežba na komadu belő lakiranog drveta, baš kao što je to Viktorina nekad radila. Potezi četkom su mu sigurni, iako malo preširoki. Za nekoliko minuta načinio je prilično dobru imitaciju grba. Madlena ga posmatra sa odstojanja, pazi da ne zamaže bojom novu-novcatu somotsku haljinu.
Dobar je slikar, znaš. Viktor-Pol se okreće da pokaže Viktorini Danijelov rad. Bolje je nego poslednji put, sinko.
Krv nije voda, kaže Viktorina.
Upravo u tom trenutku, okruženo oblakom dima, u dvorište ulazi vozilo na benzin, na šta Viktor-Polovi konji zanjište i stanu da pomamno udaraju kopitima, nadjačavajući čak i zaglušni zvuk motora.
Danijel ispušta četku. Automobil!
Istrčava zajedno s Madlenom, pa zastaju u dvorištu, zagledani u čudesnu mašinu, blistavi crni dvosed, napola skriven oblakom mrkog dima.
Mi o vuku, a vuk na vrata, kaže Viktor-Pol. Jer kola njemu nisu drug, već sivi vuk: zna da će za koju godinu, ako automobili nadvladaju, ostati bez posla. Izlazi iz radionice da dočeka posetioca. Ne dolazi automobil u Šole baš svaki dan, a još rede dolazi pravo u radionicu kočija.
Pošto se motor isključi, dimnog oblaka nestaje. Iz kola izlaze dvojica ljudi s kožnim kacigama i debelim naočarima, i sa šalovima omotanim oko nosa da ih štite od sunca i prašine, usled čega izgledaju kao srednjovekovni ratnici.
Jedan od te dvojice predstavlja se kao baron od Langloa i zanima se da li bi Viktor-Pol hteo da se prihvati da oslika njegov porodični grb napred i na bokovima njegovog novog novcatog „panar i levasora”. Spreda stoje upletena dva početna slova, P i L, u istom stilu kao ona slova što ih Viktorina i Madlena vezu na stolnjaku.
„Panar i levasor”, šapuće Danijel s poštovanjem. Maman, to su ona kola što su pobedila u trci Pariz-Bordo!
Možda nisu baš ta, kaže Viktorina.
Izradili su ih samo desetak, ili možda stotinak, nisam siguran. Gledaj, Madlena, tamo se sipa benzin, ispod onog poklopca. Ne diraj!
Viktor-Pol poziva barona u radionicu, a deca ulaze za njima. Onaj drugi čovek, koji je vozio kola, odmotava šal i skida naočari. To je Antoan.
Kada ugleda Viktorinu, lice mu odražava zaprepašćenje, a zatim ponovo zadobija prirodan izgled. Ona pak zuri u njega.
Prilazi joj i hvata je za ruku.
Gospođo, kaže, učtivo klimajući glavom, nisam znao – pojma nisam imao da ste tu. Znao sam...
Ona se osvrće da vidi primećuju li ostali štagod, ah oni su u radionici, zadubljeni u razgovor.
Šta radiš tu? – šapuće mu.
Gospodinu baronu trebala je usluga da vozim njegova kola.

8Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Ned Maj 06, 2012 1:46 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Nisam znala da i to umeš.
Taman da joj odgovori, ah Danijel prilazi automobilu i oprezno ga dotiče, kao što bi dotakao konja po sapima, ozbiljna lica, što mu daje stariji izgled.
Zar nije vruć? – pita Madlena. Meni si rekao da ga ne diram.
Nije ovde pozadi. Napred, ispod poklopca, tamo je vruće, tu se nalazi motor, kaže Danijel stručno.
Moj sin Danijel, kaže Viktorina.
Danijel se pozdravlja.
Mislim da smo se upoznali, gospodine, kaže Antoan, pre dosta vremena, na plaži u La Tranšu.
Danijel ga gleda bezizrazno – ili ga se uopšte ne seća, ih neće da prizna – pa obilazi oko kola da ih razgleda.
Moja kći Madlena.
Madlena istupa i pravi kniks. Bonjour monsieur! – pozdravlja, a zatim otrčava smejući se.
Staje s tvojim poslovnim planovima? Mislila sam da si na putu. Hotimično govori hladnim glasom, kao onog dana na plaži.
On pokušava da joj odgonetne pogled, ah ona obara oči. On na časak okleva.
Planovi mi se polako ostvaruju. Na zimu odlazim. Govori istim hladnim glasom kojim se i ona služi.
Viktorina primećuje da ih Madlena posmatra iz daljine.
Tamo je moja sestra Anželina, u Indokini, hoću reći, s mužem. Rekla sam ti, možda?
Da, rekla si. Gde je?
U Hanoju.
Lep je to gradić, kaže Antoan. Ali nije Sajgon.
Ulazi u automobil i uključuje motor, od čega pokulja dim a dva konja ponovo zanjište, ovog puta u znak upozorenja.
Ulazi, kaže.
Ona vrti glavom.
Deca su mi tu, kaže. Okreće se ka radionici. Moj otac...
Samo na kratku vožnju. Gospodin baron će mi bez sumnje dati dozvolu. Vratićemo se za koji minut.
Ona ga gleda, okleva.
Prijatelj mi je, objašnjava Antoan. Upravo je kupio ova kola, a ne ume da ih vozi.
Onda samo kratko, kaže ona.
Zaviruje u radionicu.
Mesje Lanželo hoće da mi pokaže automobil, kaže.
Maman, kuda ideš? – viče Madlena.
Vraćamo se odmah, kaže Antoan.
Samo do kraja ulice. Viktorina joj maše.
Madlena ne uzvraća pozdrav. Danijel zuri u njih s kamenim, prekornim licem.
Otimam te od njih, kaže Antoan obazirući se dok okreće kola. A to im se ne sviđa. Viktorina mu iz profila vidi pravu liniju nosa, bradu koju je napola progutao remen kacige. U glasu mu se čuje tuga.
Ne, kaže ona. Ne dopada im se.
Izvini, Ja sam kriv.
Idemo, kaže ona.
Udaljuje se od vrata radionice i izvozi kola u usku ulicu. Automobil poskakuje na kaldrmi. Antoan pritiska sirenu, a prestrašeni prolaznici lepe se uza zidove. Pazi! – kaže Viktorina. On usporava. Ulica je tako uska da ni sa jedne strane nema dovoljno prostora.
Vozi je oko njenog starog kraja u Šoleu, četvrti Travo, pa dole do Maja, i čitavim putem do ulice De l’Abrovoar. Sada već brže. Ljudi zure u njih, pojedini tapšu i domahuju. Antoan im uzvraća. Kad zaokrene na okuci, Viktorina se obema rukama pridržava za žleb na vratima. On spušta na njenu ruku svoju šaku u rukavici.
Ne brini, kaže. Nećeš da odletiš sa sedišta. Što ne vežeš ovaj moj šal preko lica?
Uzima ga iz džepa i pruža joj ga. Izvoli.
Ona ga gleda, ah kroz zaštitne naočari ne može da mu sagleda oči. Smeši se.
Radije bih da vidim kuda idem, kaže.
On se smeje.
Nisam mislio preko očiju, gospoja! Već preko nosa.
Ona se smeje s njim.
Ne, lepo mi je ovako.
U svakom slučaju možeš da zadržiš šal, kaže on, i dalje je gledajući.
Drži ti oči na drumu, kaže ona sa osmehom. Ah gura šal u džep.
Voze se pored reke. Mirisi vode i vetar koji joj mrsi kosu vraćaju joj sećanja na onaj prvi odlazak na obalu, sa ocem, kada je prvi put pomislila da može leteti kao ptica. Zapravo, preplašeni bukom kola, vrapci koji su kljuckali po korovu prhnuli su i razbežali se pred njima. Dva dečaka što se igraju pored reke okreću se i blenu u njih. Ona pridržava kosu i smeje se.
Mon Dieu! Ima da se pitaju gde smo.
On staje uz obalu i gasi motor.
Viktorina, kaže. Gleda je načas, a zatim: ne prestajem da mislim na tebe. Znam da to znaš.
Ona gleda u stranu, u pravcu reke. Ona dva dečaka opet su se vratila igri, bacaju žabice od pljosnatih kamičaka, ko će dalje.
Bilo je slučajno, kaže on, što sam se pojavio u radionici tvog oca. Kunem ti se.
Znam, kaže ona, i dalje gledajući u dečake.
Naučio sam se da te ne viđam, veli on. Umesto toga javlja se tup bol koji sam gotovo zaboravio. Ali kad te vidim, kad pričamo kao sad, kad te čujem kako se smeješ, izgleda mi tako – tako prirodno što sam s tobom. Ja – ja se nadam da te ne vređam?
Ona se okreće prema njemu. Oči su mu tamnoplave, gotovo poput mora, kao da se u njima ogledaju senke poznog popodneva. Snažno lice mu je iskreno, gleda je upitno. Nikada nije videla da neki muškarac na licu pokaže toliko osećanja. Muškarci koje ona zna – njen otac, i svakako Arman – teže da zadrže svoju strogu masku. Antoan, s druge strane, izgleda otvoren i neusiljen, ne samo u postupcima već i u pogledu osećanja. Jedna ruka mu je još na upravljaču. Druga počiva na sedištu, između njih dvoje. Izjednom Viktorinu preplavljuje neverovatno osećanje sreće. Spušta ruku odozgo i prepliće prste s njegovima.
Ne vređaš me.
Na usnama mu zaigra smešak. Možda zato što je dobio odgovor kojem se nadao.
Viktorina obara oči. I ja isto osećam, nastavlja. Vraća mu zatim ruku na upravljač. A sad hajdemo natrag.
Antoan joj je pisao, pa su utanačili da se nađu na lavoir u subotu, kad je njemu neradan dan, a Viktorina može da izađe iz kuće ne izazivajući podozrenje. Da li želi da ponovi onaj događaj koji se pre dve nedelje zbio u staji, ih pak naprotiv, da stavi tačku na ono što se desilo među njima? Zna samo da mora da ga vidi. Obukla je kaputić od debele vune i ogrnula šal, čitavim putem držeći ruke prekrštene na grudima. Vetar duva u snažnim naletima.
Već je bio tamo, s cigaretom u ruci. Zgnječio ju je kad je ugledao Viktorinu, a onda ju je zagrlio. Mirisao je na vunu, drvo, dim. Poljubio joj je usne.
Sve je veoma prosto, rekao je uzimajući je za ruku i vodeći je ka lavoir. Seli su jedno do drugog na kameni obod, tamo gde seoske žene, u leto i proleće, ribaju i peru veliki veš. Razmišljao je i razmišljao. Podneo je molbu da ga premeste u Indokinu. U velikoj meri je siguran da će Carina prihvatiti premeštaj. Tamo im trebaju ljudi. On je voli. Želi da bude s njom. Hoće li razmisliti o tome da pođe s njim?
Na ovo se pitanje prenerazila. Saslušala ga je, zasenjena njegovom samouverenošću. Podsetio ju je na onu njegovu priču na gatu u La Tranšu, pre mnogo godina. U očima je imao isti onaj pogled, koji kao da je video dalje od proste stvarnosti njihovih života. Pričao joj je o boji Mekonga, o mirisu cveta indijskog drveta, o ukusu isiota. Pokazaću ti svet u koji ćeš se zaljubiti, rekao je. Njoj se to učinilo čudnom, sumanutom idejom. Više nije govorio o tome da ona treba da ostavi Armana i decu, da treba da izneveri jednog čoveka da bi pošla za drugim. Govorio je samo o Istoku; u njegovim rečima, Indokina je blistala kao dragulj.
Složili su se oboje da ne treba da ga viđa kradom, Armanu iza leđa. To jednostavno nikad ne bi mogla. Zato oboje na ovo moraju da stave tačku, ih... Upravo tako, rekao je on. Do tog je zaključka i sam došao. Možda je suviše smela ta zamisao koja im nudi rešenje. Ne bi to bilo kao kad bi ostavila Armana da bi živela sa Antoanom u drugom selu, praćena svim onim glasinama, sramotom, osudom, okaljanog ugleda i razorenog života. Ovde ne bi bilo ničeg malograđanskog niti prljavog. Bilo bi čak romantično: skok u začarani svet. Nije mogla da stvori sebi sliku kako napušta Armana i decu, ah je videla sebe sa Antoanom na palubi parobroda, usred Indijskog okeana.
A moja deca?
Stisnuo joj je ruku.
Povešćemo ih sa sobom ako to želiš. Neću da vas razdvajam. Povešću vas sve troje. Pokušavao je da joj pročita pogled.
Pred očima joj je iskrsao Danijel kako se naginje preko ograde, na gornjoj palubi prekookeanskog broda, a kosa mu leprša preko lica; Danijel koji se smeje uz vetar, Danijel koji zalazi u kotlarnicu i zapitkuje, sa onim njegovim ozbiljnim izgledom, o snazi motora. Madlena koja čita u ležaljci na palubi, prekrštenih stopala. Tvorevina mašte, kao iz neke knjige. Možda bi kasnije, kad se skrase u tom novom životu, mogla u njega da uvede i decu? Ali ne može da vidi Antoana, koji je svoj život već udesio tako da bude lišen odgovornosti koliko je god to moguće, kako se svakog jutra suočava s Danijelom i Madlenom, kako sluša njihove prepirke, posvećuje vreme i pažnju dečjim potrebama, bez obzira na to koliko su skromnih prohteva.
Počela je da rominja sitna kiša. Oprostili su se gotovo zvanično. Vratila se kući, izula čizmice i sela da se suši ispred vatre. Sva se tresla, uplašila se da nije nazebla. Želim da budem s tobom. Želim da pođeš sa mnom. U mislima je ponavljala te reči. Prevrtala ih kao dijamante po rukama. Od njih se osećala pijanom, ošamućenom. Delirično srećnom. Želim. Želim tebe.
Iz čistog ćefa, posle nekoliko dana, tek koliko da okuša, Viktorina je naručila obrasce koje treba popuniti radi molbe za posao u prosveti u kolonijama.
Obrasci su stigli u mrkom kovertu. Bih su svetle prljavosmeđe boje, kao i sva korespondencija s francuskom vladom. Tražili su uobičajene podatke: datum rođenja, svedočanstva, prihode, bračno stanje. I na kraju, onu rubriku: za udate žene, muževljevo odobrenje. Signature du mari.



U SVIM BRAČNIM neverama vandejskih porodica uvek se nađe upleten i neki sveštenik Paroh kome otvaraš dušu, čovek čije se lice krije iza drvene rešetke ispovedaonice. Ponekad sveštenik odigra zlu ulogu, zloupotrebljavajući svoju moć. Ponekad je dobronameran.
Confesseur važi kao osoba od poverenja. Trebalo bi da je zaklet na tajnost, ali ako izrečeni greh u zakonskom smislu predstavlja zločin, ubistvo recimo, dužan je da o tom izvesti nadležne. Ponekad se nađe na teškim mukama, priklešten između dve vrste lojalnosti, poverljivosti na koju se obavezao svojoj pastvi i svetovnog zakona. Ponekad sveštenik progovori. Ali i ako ćuti, opet zna.
Sveštenik koji je u Majezeu ispovednik srednjih je godina, glatko izbrijan. Nosi naočari sa okvirom od kornjačinog oklopa, a tanka, razvučena usta krive se od potisnutih želja. U ta usta Viktorina zuri kroz okanca rešetke, u usta koja pitaju: Jesi li zgrešila, dete moje?” Obredno pitanje ne ostavlja istinski mnogo prostora za iskren odgovor koji bi odstupao od litanije greha nabrojanih u misalu: krađa i srebroljublje i zavist i nešto o tome ako poželiš ženu suseda svojega, pa i o pravoj preljubi – iako sumnja da to iko ikad priznaje: Stoga Viktorina obično pravi prihvatljiv izbor bezazlenih grehova da se s njima provuče, pa joj biva dodeljena pokora od nekoliko Očenaša i Zdravomarija.
Vidi sebe kako kleči, glave pognute pod crnim čipkanim šalom, i priprema reči: Monpèrej’aipèchè. Poželela sam čoveka koji nije moj muž... Poželela sam drugog čoveka... Poželela sam... Želim ga... Počinila sam... greh preljube... Pošto joj je lice oboreno, neće videti kako se usne neprimetno izvijaju u iščekivanju pojedinosti.
Oče, pomišljala sam da ostavim svog muža kako bih bila s tim čovekom.
Čudovišnih li reči.
Pomišljala sam da ostavim svoju decu kako bih bila s tim čovekom.
Ne. Neće mu pružiti to zadovoljstvo. Neće da ga gleda kako se kočoperi po selu sav nadut što zna njenu sramotnu tajnu.
Tako uvek rade ženama sličnim njoj. Ne moraju da ih žigošu posred čela. Ne moraju da ih imenuju, ah se to svejedno zna.
U Šoleu je bila jedna žena koju je pokatkad viđala pazarnim danom. Kosa joj je bila plava, progrušana sedim vlasima. Nosila ju je puštenu niz leđa, ili samo jednostavno vezanu trakom na potiljku, umesto daje splete na vrh glave. Viktorina ju je smatrala čudnom, poput kakve Ciganke, ali na neki način lepom. Nije nosila mider, to se videlo po načinu kako joj se telo gibalo pod haljinom, a koža njenih cipela sva se raspadala. Siromašne žene, primetila je Viktorina, često idu zakopčane do guše, možda što se stide svoje sirotinje. Jedino što im je odeća od jeftinijih tkanina, koža hrapavija. Upinju se iz petnih žila da budu neupadljive. Ova je žena bila drugačija. Nije nastojala da se skrije. Viktorina joj nije znala imena, ah je jednom čula majku kako je naziva „ona žena”. Zar nema ni stida ni srama? – prošaputala je Mari-Lujza. Očigledno nije imala. Je li sad i ona takva? Je li to sad nema stida ni srama kao što bi trebalo da ima svaka ispravna, poštena žena?
Žene poput nje, žene što su skrenule s puta, rđave majke, rđave supruge, sve je to isto: žene koje ne vrše svoju dužnost. Femmes qui se laissaient aller, koje se odriču svoje čednosti, svog obraza. Iskoračiš jednom nogom sa staze – i hop! Jednog si trenutka tu, drugog te nema.


Budi se, udiše miris Armanove kože, ispred lica joj je zid od njegovih leđa. Opipava mu prstima oblinu ramena, obuhvata ga dlanom. Glatka punoća muške kože. Na trenutak pušta to rame da joj ispuni šaku, naslanja glavu na njega. Arman se u snu prevrće i primiče ruku njenoj da je privije k sebi. Ona nečujno klizne s kreveta. Šunja se do Madlenine spavaće sobe. Pod zracima mesečine, detinje pletenice su kao posrebrene. Spava nauznak, obe su joj šake položene pored glave, raširenih dlanova, prstiju blago savijenih. Tako je spavala dok je bila mala, samo što su joj šake bile zgrčene. Viktorina joj navlači ćebe do brade, a Madlena tiho zacvili. Dodiruje prstom kćerin obraz i usne. Na nadlanici oseća topao dah. Zastaje i na vratima Danijelove sobe. Ćebe je zbacio, a telo mu je zgrčeno, jedna ruka prebačena preko golih prsa, gornji deo pižame leži na podu. Mora da mu je noćas bilo vruće. Ne ulazi u sobu. Ne bi bilo pristojno. Gotovo je čovek. Napreže se da mu čuje disanje. Crna kosa jasno se ističe na belom jastuku. Zatim silazi u prizemlje i staje kraj prednjeg prozora, pa posmatra lisnatu granu hrasta koja se njiše u staklenom pravougaoniku.


Ponovo joj je pisao, na školu. Moraju hitno da se nađu, obavestio ju je. Treba da ide u La Roš na Jonu radi nekog administrativnog posla, sledeće nedelje, pa će u povratku proći kroz Fontenej i Majeze. Može li da se nađe s njim na lavoir posle prepodnevne nastave, u petak? Veoma je važno. Biće tamo u podne, čekaće je.
Šta to može biti tako hitno? Teško je udesiti susret na radni dan. Imaće na raspolaganju samo malo vremena, petnaest-dvadeset minuta, da ga vidi. Nastava se završava u podne. Kod kuće obično ručaju u jedan sat. Noć uoči sastanka spremila je sočivo sa usoljenom šunkom, pa je na lavoir otrčala čim je zvono oglasilo prekid za ručak.


On je već tamo, čeka je. Umesto daje zagrli, u rukama drži mrki koverat. Ona odmah prepoznaje okrugli štambilj sajgonske pošte. U levom uglu stoji naštampano Douanes Frangaises d’Indochine. Francuska carinska služba Indokine.
Otvori ga, kaže on.

Mesje Lanželo,
U odgovor na... imamo zadovoljstvo obavestiti Vas... da je radno mesto u Sajgonu za koje ste podneli molbu upražnjeno. Vaša služba otpočinje 15. februara 1899. Molimo Vas da shodno tome obavite sve neophodne pripreme za putovanje u Indokinu...

Tonkin polazi iz Bordoa osmog januara, kaže. Još imaju slobodnih mesta, pitao sam.
Ona seda na obod lavoir i spušta pismo pored sebe.
Drago mi je zbog tebe, progovara, i odjednom joj iz srca čile sva osećanja. Prsti joj stiskaju ivicu klupe.
On seda kraj nje.
Znam da je užasno iznenada. Nisam očekivao da me tako brzo pozovu.
Osmi januar, ponavlja ona. To je za mesec i po dana.
On klima glavom.
Maglovito putovanje preko Indijskog okeana koje je zamišljala na osnovu Anželininih poštanskih karata i pisama sada se topi pred stvarnošću tog datuma u januaru.
Ne znam, Antoane... mislila sam da ću imati duže vremena. Nisam im ništa rekla. Morala bih da ih pripremim... morala bih da pripremim sebe.
I njoj samoj te reči zvuče prazno, više kao strah od onog što se sprema da učini.
Naravno... – kaže on.
Gleda ga. U njegovim očima ogleda se njena sopstvena pometnja, njen kukavni strah.
Ne mogu da pojmim... – počinje. On je hvata za ruku. To je – bežanje, bežanje od svoje dužnosti, razumeš li to?
Ponovo uzima pismo, gleda otmena slova natpisa Douanes Francoises d'Indochine, pa mu ga vraća. Gleda ga čitavu večnost.
Ah mi nema ostanka ako ti odeš.


Danas po podne sam video Madlenu samu u selu, veli Arman. Zvuči strogo. Bilo je skoro sedam sati. Sva su se druga deca već bila vratila kućama. Gde si bila?
Ovo se dešava posle večere. Arman sedi za stočićem i čita đačke zadatke pod svetlošću petrolejke. Madlena plete uz ognjište. Viktorina sedi preko puta nje i krpi čarape. Danijel čita. Arman joj se obratio ne okrećući se ka njima.
Zadržala sam se... – kaže ona, gurajući drvenu pečurku u Danijelovu čarapu i zatežući rupu preko – u bibhoteci, a onda sam svratila u kasapnicu i tamo sam srela Mariju Mino, pa smo pričale, onda sam otišla do nje da uzmem kanuru one sive vune od koje pletem Madleni bluzicu, jer mije ponestalo, a onda sam se vratila i... Nije dugo bila sama. Igla ulazi u čarapu i izlazi iz nje, praveći četvrtastu šaru, ravnomerno. U svakom slučaju, nije istina to što kažeš, još je bilo dece koja su se napolju igrala. Ništa se rđavo nije desilo.
Svesna je da usled tolikih opravdanja deluje slabo, ali ne može da se zauzda. Prejako povlači konac i on se kida.
Ne živiš ti ovde, kaže Arman i dodiruje se kažiprstom po slepoočnici.
Nisu tebi sve koze na broju, znaš? – dodaje, pa izlazi iz sobe.
Madlena gura iglu u petlju i ponovo se laća pletenja.


Antoan se već postarao za putovanje. Ah treba sakupiti još obaveštenja. Na primer, kako stići do Bordoa? Za put treba odvojiti, pa i kupiti odeću. Higijenske potrepštine, knjige. Sve će se to odlagati u stari kofer od štavljene kože koji krije na tavanu, iza putnog kovčega punog odeće koja je pripadala njenoj babi.
Ne priprema se za putovanje, već izvodi niz radnji koje njen mozak razdvaja od njihovog značenja. Kao da je dobila nalog, s preciznim spiskom obaveza, pa čim jednu dovrši, prihvata se druge. Jednog dana, sama u školi posle časova, slučajno natrapa na formulare od Ministarstva prosvete koje je bila tražila, a zatim ih gurnula u stranu. Čita ih pažljivo, a onda, gotovo kao da se igra neke igre, počinje da ih popunjava, red po red. Kada dođe do rubrike Signature de mari, zamače pero u mastionicu na svojoj katedri i na komadu bele hartije vežba Armanov potpis, koji napamet zna. Čitavu kolonu imena Armand Texier sa ukrasnom šarom ispod. Posle desetog ih petnaestog pokušaja, uspeva da ispiše dovoljno ubedljivu imitaciju. Ali kada oproba ruku na formularu, loše joj ispada i potpis izgleda kao da ga je oponašalo dete. Služba će je odmah prozreti. Čepa formulare na komadiće i gura ih u košaru za smeće napolju. Da ih je poslala i da joj je u Majeze stigao odgovor od Ministarstva prosvete za Indokinu, Arman bi istog trena posumnjao. Okreniobrni, sad je prekasno. A i u čemu je svrha te molbe za učiteljsko radno mesto? Njen odlazak zahvaljujući tome ne bi bio mnogo dostojniji. Ima i drugih, mnogo prečih stvari kojima se treba posvetiti tokom priprema za put. Pitanje njene putne odeće, na primer. Drži časove svakodnevno, čak i subotom pre podne, i slabe su joj mogućnosti da ode iz Majezea, sem ako bi skoknula do Šolea da obiđe porodicu, ili do niorske pijace, ali to su retke prilike. Kućne potrebe obično podmiruju u Fonteneju, koji je mnogo bliži. Tamo je subota pazarni dan.
Moli madam Perino, koja predaje starijim razredima, da je zameni u subotu. Armanu kaže da mora da kupi vunicu i laneno predivo kod pozamantera u Fonteneju. U devet izjutra, zajedno s šačicom žena koje su krenule na pazar, ukrcava se u putničku kočiju koja čeka ispred pošte; dva matora tegleća konja štrpkaju korov pokraj jarka.
Za novac koji joj je dao Antoan, kupuje kostim od plavog lanenog platna u jedinoj prodavnici gotove odeće u Fonteneju, i haljinu od pamuka boje slonovače, čarape, čizmice na pertlanje i razne lične sitnice, više kao da se sprema za put u Pariz, a ne na Daleki istok. Na pijaci kupuje i chabichou, sir iz Poatoa, i dimljenu šunku, a kod pozamantera poveliku količinu kanura vune da bi sakrila novi kostim i čizmice na dnu tkane torbe. Sve to čini s nekim grozničavim mirom. U kočiji, u povratku u Majeze, posmatra žene natovarene namirnicama s pijace, korpe kraj njihovih nogu. Možda, uostalom, neće ni otići. Možda će, kad jednom kofer bude pun, a prekookeansko putovanje utanačeno, kad se jednom suoči sa stvarnošću svojih postupaka, shvatiti da je sve to bila samo maštarija i vratiće se svom svakidašnjem životu, Možda su svi tavani u ovom kraju puni kofera, spakovanih i spremnih, ah nikada iskorišćenih.
Osećala se kao da stoji na rubu klanca: s jedne strane je porodični majezeski život, a s druge – daleki čudni svet džunki i lula s opijumom i pus-pusova koji se kotrljaju pod suncem što žeže. S jedne strane čovek koji joj je trinaest godina muž – nije to rđav brak, nimalo rđav brak, s obzirom na sve. Njen život. Njeno dvoje dece. Njen rad u školi. S druge strane, čovek o kojem sanja, čovek koji oličava slobodu i pustolovine, čovek koji joj otvara čitav svet.
Takve kao što si ti kamenuju.


U maloj majezeskoj crkvi u gotskom stilu, Viktorina kleči na klupici, u kasno popodne. U bočnoj kapeli, neka starica pali sveće, neka stara smežurana grenouille de be'nitier – „žaba iz krstionice”, tako zovu te žene koje život provode brčkajući prste u svetoj vodici – upućuje joj sumnjičave kose poglede. U crkvi je mračno i hladno. Kroz prozore bojenih stakala sliva se mutna svetlost. Notre Pe're qui ètes aux cieux... Ne. Ne tu molitvu. Je vous salue, Marie, pleine de grace... nema molitve za ono što je učinila niti za ono što će učiniti.Je'sus, aidez-moi... Ah Isus je osudio preljubu. Ne bi blagonaklono gledao na ono što ona namerava. Možda će joj, kasnije, biti i oprošteno... Ukohko se pokaje... Ukoliko primi svoju kaznu...
U crkvi nema odgovora, jedino duboka tišina koja odzvanja osećanjem nemog očaja i beznađa ostalih za svim onim pobožnima koji su se na ovim klečalima molili tokom proteklih šest ih sedam stotina godina.



JEDNOG LETA, kad joj je bilo deset ili dvanaest godina, otišla je sa Žilom, drugim jednim Žilom, svojim rođakom, do velikog ribnjaka na imanju Sen-Kristin. Bili su sami, i u nedeljnoj odeći su se kuvali od vrućine i osećali se sputano, u visokoj travi na obali ribnjaka, i on je rekao: čik! Skoči! Skoči! Kladim se, Viktorina, da nemaš perije to da uradiš. Žil se svukao sve do donjeg rublja i pljusnuo u vodu u jednom lakom skoku. Ona je skinula cipele, čarape i suknju, pa je stajala tamo, u podsuknji i bluzici, i zurila u mutnu vodu ribnjaka, opipavajući muljevitu površinu nožnim prstom. On je stajao na desetak metara od nje, ruku prekrivenih lišćem, kao neki fadet, jedan od onih vandejskih duhova-obešenjaka za koje se pripoveda da žive po lugovima. Dolaziš ih ne, pitao ju je. Ona je koraknula jedanput, a oštro kamenje na dnu ribnjaka žarilo joj se u tabane. Još jedan korak. Noge su joj kliznule u ljigavu rupu i samo što nije izgubila ravnotežu. On ju je gledao sa sredine ribnjaka, u vodi do grudi. Ne koračaj, rekao joj je, potopi se kao ja. Ah ona se okrenula i otrčala kući, ostavivši cipele na obali, dok je on vikao za njom.
Trouillarde! Trouillarde! Kukavice! Kukavice!
Nije se usudila da mu kaže kako ne zna da pliva.


Probudila se usred neprozirne svetlosti koja je dopirala kroz prozor beo od mraza. Arman je već bio ustao i dole je ložio vatru. Krevet je još bio zadržao malčice toplote tamo gde je ležalo njegovo telo. Umotala se u jorgane i skupila noge uz stomak. Za nekoliko minuta moraće da ustane i izbudi decu. Zimi svi zajedno ustaju rano, jer je u školi toplije. Odozdo se čuo Merlin; udarao je repom o nešto. Arman mu je otvorio vrata. Kada je sišla dole, Arman je bio u čizmama. Već je nekud izlazio.
Smrzlo noćas, rekao je. Prvi ovogodišnji mraz. Još je rano.
Da, kazala je ona. Mislila sam nešto da bi noću trebalo da puštamo Merlina u kuću.
Arman je klimnuo glavom.
Zan Lisjen veli da će ove godine zima biti veoma hladna. Moraćemo da vodimo računa o povrtnjaku.
Da, kazala je. Pre nego što odemo u Šole, trebalo bi da ga prekrijemo sargijom. Brinem za jagode.
Arman je čučnuo da spusti Merlinu činiju punu ostataka govedine od sinoć.
Nacrtao sam neke planove za tu sobu što smo se dogovarali da je dozidamo sa ove strane, rekao je. Da napravimo pravu trpezariju, nezavisno od kuhinje. Voleo bih da ti ih pokažem.
Važi, rekla je ona. Da se bacimo na taj posao.


Neće otići. Njihov će se život nastaviti iako će u njenim mislima živeti san o drugom životu. Sad liči na one jove što se nadnose nad kanal, čiji korenovi toliko duboko sežu da ih samo orkan može iščupati iz tla.
Ne može ni da zamisli da ne polazi svakog jutra u školu, sa Armanom, hodajući na prstima po rosnoj travi da ne skvasi čizme. Ne može da zamisli sebe bilo gde drugde, samo ovde, u ovom domu. Ne može da zamisli da izjutra ne ugleda sunčev zrak preko poda, njegov odsjaj na bakračima, crveni sjaj u pozno popodne. Ne može da zamisli da ne oseti miris supe od povrća ili njenog mojettes koji uveče krčka nad ognjištem. Ne može da zamisli da ne zatvara kapke svaku noć, dobro ušuškavajući kuću pred vetrovitom vandejskom noći.

15 décembre 1898
Danijel je taj zbog kojeg ću brinuti. Ali imaće on svoga oca. Sinu je potreban otac. Što se Madlene tiče... Ponekad se pitam da li me to dete voli. Možda je to zbog njenih godina. Sve se devojčice opiru majkama. Ili ja to sebe telim.

A sledećeg dana:

16 décembre 1868
Da li bipošli sa mnom ako bih im objasnila?

Okupiće ih jedno popodne, dok je Arman van kuće, ispred ognjišta, ili napolju, kod kanala. Deco moja, reći će im, moram nešto da vam kažem. I pogledaće ih u oči. U te njihove nevine oči, u kojima možda ima dosade, nestrpljivosti, iščekivanja da čuju koja im je je nova obaveza, ih kakvi su planovi za narednu subotu, ih će pak možda Danijel, koji je osetljiviji, upitati: šta je, maman? Šta ne valja? Da, pomisliće da nešto nije kako valja, da možda hoće da im razotkrije neku bolest, ih čak, pa da, da se preseljavaju u drugo selo. I upravo će im tako reći: selimo se. Preselićemo se. Kuda, pitaće Danijel, u Ge de Veluir, ih u Arse? A ona će kazati: ne, dalje. Koliko dalje? U Nior? – pitaće Madlena. Prekini, upašće Danijel. Jesi li ti blesava, u Nior? A ona će reći: ne, moja deco, dalje od Niora. Anžer? – pitaće Danijel. Napraviće od toga igru. Poatje? Pariz? A ona će odmahivati glavom. Ne, mnogo, mnogo dalje. Dalje od Pariza? Da, dalje od Pariza. A oni će zanemeti, sada će im zaista zapleniti svu pažnju. Ali Madlena će briznuti u plač. Neću da idem. Zašto idemo? Danijel će je sumnjičavo pogledati. Kuda onda? A ona će reći: idemo u Indokinu, mes che'ris. U Indokinu, ponoviće Danijel. Indokinu! Jeste li se ti ili tata tamo prijavili? Je li se to tata predomislio? A ona će reći...
Ne, ne može to da kaže. Nemoguće je.
Može samo da otputuje sama. Niti pak može da zamisli bilo kakve oproštajne reči, suočavanja, promene. Jedna se priča okončava, druga počinje. Kao mađija; vešt pokret rukom. To je jedini način da to izvede.



Strah me je, kaže ona Antoanu u šumarku iza lavoir, gde su se se dogovorili da se nađu radi pretresanja završnih priprema za put, posle podne narednog četvrtka, pošto joj je tad lakše da se izvuče. On je sve do polaska na odmoru. Ja... ne znam da li ću uspeti to da prebrodim.
On pali cigaretu i duboko udiše.
Hajde da prošetamo, može? Da usput popričamo.
Iznenađena je njegovom mirnoćom.
Sad kad je polazak tako blizu, kaže on, prirodno je što ti se javljaju drugačije pomisli.
Koračaju brzo, da se zagreju. Do Božića ima još nekoliko dana, pa je tle smrzlo, drveće je golo, nebo nisko. Dah im lebdi u vazduhu. Na zapadu se kovitla rumen dim. Zure po hladnoći. Nema još mnogo do mraka.
Šta sad hoćeš? – kaže on. Imaš još dve nedelje da se predomisliš. Upisana si u spisak putnika. Glas mu je nepristrasan, osećanja je potisnuo.
Volela bih da promislim o tome, sama, neko vreme. Za Božić idemo u Šole na dva dana, u svakom slučaju, ah bih volela da te ne vidim do samog polaska, i da konačnu odluku donesem sama.
On puši u tišini.
Ne želiš. Je li to pokušavaš da mi saopštiš?
Ne znam, kaže ona malo potom.
Koračaju ćutke rame uz rame, ne dodirujući se. Ona drži šake uvučene u rukave kaputa, kao u muf.
Želim da budem s tobom, dodaje. U to nikada nemoj da posumnjaš. Ali to je prevelik korak, a moja... Ne uspeva da iznađe reči.
On ne kaže ništa, samo odbija male dimove. Stigli su do šumarka jova, a dalje se proteže mahovinom obrasla čistina, skorela od mraza, koja im krčka pod nogama.
Bien, kaže on najzad. Ako tako želiš. Ah – Viktorina! Jedno moram da ti kažem, a nadam se da me nećeš pogrešno shvatiti: otići ću šta god da bude. Hoću to da znaš. Bez obzira na to šta budeš odlučila. Osmog ću biti na Tonkinu. Neću se predomisliti. Odlazim. Došla ti ih ne.
Šta hoćeš da kažeš?
Upravo to što sam rekao. Nameravam da odem. Želim i da budem s tobom, ah odlazim.
Glas mu je blag ali odlučan. Hvata je za rame.
Volim te, Viktorina, kaže. Onoliko koliko umem da volim ženu. Ah ja ću otići čak i ako ti ostaneš. To moram.
Pokušava da mu odgonetne pogled, ali ne uspeva.
On je pušta i snažno vuče dim cigarete. Eto. Bilo je prilično melodramatično, izvini. Nisam mislio da te isprepadam. Reč je samo o tome – ovo je naš trenutak. Ako se sad ne dogodi, život će teći dalje, u ko zna kojem pravcu. Ja to ne znam. Nad životom nemamo vlast. Ti ćeš biti ovde, ja ću biti tamo. Na trenutak zastaje. Indokina je daleko, veoma daleko.
Odbacuje cigaretu. Kao da odslikava njegove reči, opušak pada podaleko, u žbun vresa.
Razumem, kaže ona pokušavajući da zadrži mirnoću u glasu. Ali ovako će da bude. Ili ću se pojaviti u Bordou, na brodu. Ili ništa.


Dvadeset i drugog decembra, Viktorina, Arman i deca uzeli su fijaker do Fonteneja, a odatle uhvatili noćnu putničku kočiju za Šole. U ta vremena, bio je to dugačak put, seća se. Ali tako su radili. Svake su godine stizali u goste Žozelonovima na Badnje veče i ostajali sve do nekoliko dana po Novoj godini.
Božić se nije proslavljao kao sad, uz raskošnu večeru od guščje džigerice i ostriga. Glavna je bila ponoćna misa. Svi su stajali umotani u zadnjem delu crkve, Viktor-Pol i Mari-Lujza, i Berta s mužem i decom, Viktorina i Arman, Danijel i Madlena, a ove godine je tu bila i Marija, i Armanovi roditelji. Svečani ručak spremao se za sam dan Božića, paštete i terrines i guska i pire od kestena. Jasle su bile položene na slamu, na kredencu u trpezariji. Svi su sedeli za dugačkim šoleskim stolom, a ručak je proticao u izmaglici, sve dok Marija, koja je sedela preko puta nje, nije upitala, ne skidajući oči s nje: je li ti bolje, Viktorina? A Arman je rekao: šta je s tobom, jesi li bolesna? A onda je ona rekla: dobro mi je, samo sam neko vreme bila premorena. To je zbog početka zime, kazala je Mari-Lujza, svi se tako osećaju. Kad dani okraćaju i postanu tako turobni! Proći će to na proleće. Ja imam nešto da vam saopštim, oglasila se Berta. Retko je viđala Bertu otkad se ova preselila u Nior, ali naravno da je znala šta će sestra reći još i pre nego što je zinula. Čekamo još jedno dete, rekla je Berta, a oni su udarili u čestitanje i cičanje od radosti. Viktor-Pol je otvorio bocu šampanjca i napunio redom duguljaste čaše. Biće nam to šesto unuče, rekao je, a još kad krene i Anželina... Cvetao je od ponosa. Eto oko čega se vrteo njihov život, iz naraštaja u naraštaj: porodica kao pleme, zbijenih redova. Tako su se osećali sigurnije. Danijel i Madlena će imati svoje brakove, svoju decu, ona i Arman će ostareti zajedno, pa se zatim povući u mirovinu i čekati da dođe kraj...


Posle deserta, Viktorina izlazi u kaldrmisano dvorište. Već je mračno. I tiho. Gore petrolejke. Seda na jedan od kamenih stubića za koje se vezuju konji. Čuje ih kako se komešaju i topću u štali. Trese se, ah bar vidi nebo, koje sada sija mutnim i belim sjajem, kao da će prosuti sneg. U vazduhu se oseća vlaga. Ako se dovoljno napregne, možda će čuti šum okeana.
Maman, est-ce que tu es la? – pita Madlenin glas s vrata.
Oui, kaže Viktorina.
Kafa je na stolu.
Stižem.
Ali se ne miče s mesta.
Uvek ćeš im biti majka, kaže sebi.
Poslaćeš po njih, kaže sebi.
Još malo pa su odrasli, kaže sebi.
Možda nikad nećeš imati drugu priliku, kaže sebi.
Nisi to ti, u ovom braku, u toj kući. Imaš pravo da još jednom započneš život, kaže sebi.
Opet im ostaje otac, kaže sebi.
Vratićeš se, kaže sebi.


6. januar, dva dana uoči polaska Tonkina, pada u subotu, i po završetku časova Viktorina za večeru bari krvavicu sa ukuvanim jabukama i krompir pireom, Armanovo omiljeno jelo. Za posle večere pravi šnenokle – krem od žumanceta s kuvanim ulupanim belancetom – koje Madlena obožava, i priprema pun pleh tourtisseaux, onog vazdušastog peciva u obliku jastučića poprskanih šećernom ostaklicom, koje svi u kući vole.
Mmmm, a koji je povod? – pita Arman punih usta. Nikad ti bolje nisu ispale.
Nikakav, kaže ona. Nema povoda. U sebi pomišlja kako joj glas zvuči kao u ubice.
Pere sudove od večere, kao i uvek; briše čaše sve dok ne ukloni i poslednji otisak prsta, kao i uvek, i svaku proverava prema svedosti petrolejke. Čak i Merlinovu činiju pere s naročitom pažnjom, onda je puni svežom vodom i stavlja mu je pored ognjišta. On proždrljivo lapće, kao i uvek, ah kada ona pruži ruku da ga pomiluje po leđima, pomno se zagleda u nju svojim vodnjikavim svetlosmeđim očima, kao da ta nežnost njega nije prevarila kao ostale.
U krevetu, tokom noći, leži lica zagnjurenog u Armanovo rame, uz toplotu njegove kože, oštrinu njegovog mirisa.
U nedelju ujutru čeka dok se ne završi doručak, dok ne ode s decom na misu u devet, dok Arman ne krene u lov, dok Danijel ne zajaše bicikl da se nađe sa svojim drugom Žakom na trgu ispred crkve, dok ne dođe čas da pošalje Madlen u selo po tuce jaja i baget – na tuce ide i trinaesto besplatno, upamti da podsetiš bakalina! I pošto su svi izašli iz kuće, ona se penje na tavan i presvlači se u putnu odeću; žurno, pažljivo, snosi kofer niz stepenište i načas ga spušta kraj vrata. Sklanja tanjire od doručka. Poslednji put briše sto. Na glatkoj, sjajnoj površini navoštenog hrastovog stola ne ostavlja poruku. Na sredinu stavlja čist čipkani podmetač. Sklanja zavesu s prozora. Na puteljku nikog nema. Izlazi s koferom u ruci kao da nosi korpu pošavši na pijacu. Preko rudine stiže do kanala, kreće dereglijskom stazom sve do mesta gde se račva i skreće od sela ogrankom koji prati novi kanal. Pešačiće nekoliko kilometara, ovom i još jednom dereglijskom stazom. Tamo preko kanala ima most, a odatle sporedni put. Niko je neće videti. Još šest kilometara, i naći će se na postaji u drugom selu. Tamo će uz drum čekati još ljudi. Niko je od njih neće poznavati. Biće mlada žena u svetloplavom kostimu ispod dugog sivog kaputa, sa sivim rukavicama, sa koferom, koja putuje u Bordo.
Nikad je više neće videti.


U putničkim kočijama, Viktorina drži kofer kraj nogu. U rukama drži svoj dnevnik, ah ga ne otvara. Do nje drema pokrupan čovek u crnom kaputu, a glava mu stalno klizi na njeno rame, primoravajući je da se pribija uz prozor kočije. Ćeli dan i celu noć, kako putovanje odmiče, pokušava da ne misli na to koliko će im sati biti potrebno dok shvate da je otišla. Postepeno, u cik zore, rasplinjuju se slike doma, navoštenog stola i sunca koje se ogleda u bakračima, a onda pada u san i krupni čovek je budi u Bordou.
Krajem popodneva, bela pročelja gradskih kuća blistaju nežnom ružičastom bojom, ah ona ima oči samo za džinovsko brodsko korito koje se diže tako visoko da pomračuje zalazak sunca.

9Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:14 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
8. septembar 1940.
4.00 posle podne


MORIŠ PARKIRA sitroen ispred vile Pti Klod. Viktorinin bungalov nalazi se na nekoliko uličica od okeana; to je kućica koja liči na licidarski kolač, ukrašena rezbarijama od modrog drveta ispod strehe i s modrom kapijom. Njena susetka, vila Margerita, gotovo je istovetna, sem što su njena rezbarija i kapijica obojene tamnom plavo-zelenom bojom. Ponekad se posetilac zabuni pa pozvoni na zvonce Margerite umesto na zvonce Pti Kloda, ih obratno.
Pre devet godina se Viktorina preselila u mah bungalov. Bila je otišla u penziju; mora da bude uz okean, objasnila je Morisu. Morski vazduh izvrsno godi njenom zdravlju. Svako popodne napušta svoje tri sobe pune knjiga i časopisa, i punjenih ptica što ih joj je poklonio jedan njen prijatelj koji se time bavi, pa polazi u šetnju obalom s torbicom za pletivo u ruci.
Sada su od svega u kuhinji ostali samo sto i dve stolice. U salonu, na vrhu starog, izanđalog kovčega, stoji srebrni galeb neverovatno životnog izgleda.
Zbog ovog si me terala da te vozim u L’Egijon? – pita Moris i pokazuje na kovčeg.
Da, kaže ona. Hoće li stati u kola?
On veli da mora da mu pomogne još neko, misli da će stati. Možda će moći da pomogne sused, vlasnik vile Margerite. On je subotom uvek kod kuće.
Ona im sprema po solju čaja i iznosi činiju onih duguljastih šećernih kolačića koje zovu mačkin jezik, pa sedaju za drveni kuhinjski sto, jedno naspram drugog, oboje nalakćeni, kao neko dvoje starih. Kada ovako provode vreme, sami, zajedno kao nekad, gotovo da zaboravlja da je Moris oženjen i da i sam ima sina.
Oseća se da je kuća prazna, kaže on osvrćući se. Drugačije zvuči. Kucka o porcelansku šoljicu ivicom kašičice. Čuješ? Zvuk praznine.
Da, kaže ona.
Šta je u tom kovčegu? – pita on i pokazuje bradom.
Ona spušta šoljicu ne odgovorivši mu.
Kovčeg, kaže on glasnije, kao da je majka malo tvrda na ušima. Ne sećam se da sam ga ranije viđao. Čudno miriše.
To je star kovčeg. Pun je odeće i knjiga. Tu ona zastane. Iz Indokine je.
Indokine? Stvarno? Od čika-Renea? Je li on bio u odboru za prosvetu ili tako nečeg u Sajgonu?
Ne, kaže ona, nije od čika-Renea.
Pa... – kaže on posle trenutka ćutnje. Mora da si se umorila. Ustaje da raskloni suđe.
Ona vrti glavom.
Ne, nisam se umorila.
Zar ne osećaš hladnoću? Za ručak je bilo baš vruće. Naložiću ti vatru u kaminu one druge kuće, kaže. Biće ti toplo noćas. Uzeću nekoliko cepanica iz šupe.
Nedostajaće mi obala, kaže ona.
Vratićeš se. Doći ćeš autobusom.
Ne, kaže ona. Ne dok su ti Bosovi na sve strane... neće nam više dati da se slobodno krećemo. Videćeš. Neće biti ništa bolje.
Ustaje i obara šećernicu sa stola. Šećer joj se prosipa u krilo, ali Moris hvata činijicu pre nego što se razbila.
O, izvini, kaže. Trapava sam. Otresa šećerni prah s krila. Izvini. Ne znam šta mi je.
Umorna si i uznemirena, kaže on. To je prirodno. Zašto ne prilegneš dok ja pakujem stvari u auto?
Ne, hvala, monpetit. Idem natrag na plažu. Volela bih da poslednji put prošetam pre nego što sunce zađe.
Zakopčava džemper preko haljine, a preko džempera ogrće mali paletot. Džemper je ručno pleten, u prelivima boje jorgovana ih smeđe, ih pak proste sive.
Kada stigne na plažu, seda u podnožje dina, zaklonjena od vetra, i okreće stranice sveske.

1 décembre 1898
Zar ja nemam to osećanje odgovornosti? Baš nimalo?

18 janvier 1899
On je jedino u mom životu što mogu...

2. avril 1899
Sparina je u ovoj sobi tako teška da noću preko madraca prostiremo mokre peškire i tako ležerno. Ponekad sanjam u najbudnijem stanju, kao da sam u bunilu.

10. septembre 1900
Nije mi žao ničega, sad.

Zatvara svesku.
Seća se kako joj je od rikši, pus-pusova, stražnjica nastradala gore nego od sedla.
Quest-ce que c’est tape-cul, rekao je on. Tape-cul. Potvrdo za guzicu. Tim rečima su se smejali. Bih su na putu u grad.
Svet je, izvan rikši, bio kao mravinjak. Boje su bile tako žive, vreva tako žurna i gusta, zvuci tako glasni, da se osetila kao leptir koji izlazi iz čahure.
Pamti kako su vazdušasto beharale trešnje i kruške u vrtovima, tog proleća 1898 – kada se on pojavio na plaži – pamti te bele, krhke grozdove koji blede u sutonu naspram prozračnog plavetnila neba.
Pamti kako je lagan bio zeleni svod dok se vozala duž kanala, promičući kroz snopove razigranog svetla. Kako se zgušnjavala zelena boja, tamneći dok dereglija uranja dublje u splet drveća.
Pamti kako je sparna bila učionica u vreme pismenih vežbi pred kraj drugog tromesečja, kad se deca u prednjim klupama vrpolje, a one starije tonu u maštarije kraj pootvaranih prozora, muve zuje, pera škripe po hartiji u zagušljivoj tišini.
Pamti kako su duge bile noći kad je u tami ležala tik uz Armana.



DEO DRUGI


Tonkin


23. JANUAR 1899. Vidi ga izdaleka, majušnu siluetu što korača kejom njoj u susret, u hladnoj senci koju baca ogromno, zakrivljeno korito Tonkina. Viktorina! Lice mu sija od iščekivanja. Ali ona se skamenila, sledila. Dakle, došla si, kaže. Ona cepti, spušta kofer. On je grli. Usnama joj dodiruje obraz. Ona okreće lice. On uzmiče, zbunjen; uzima njen kofer. Putni kovčezi im stoje na gomili prtljaga, gde čekaju da ih utovare na brod. Njih dvoje koračaju u tišini, kao da su jedno drugom tuđi, kao da su se tek upoznali. On je vodi uz rampu, do druge ili treće palube, kroz stisku naroda koji se nagurao oko ograde, i sad su sami u uskim hodnicima, sa okruglim prozorčićima s jedne i lakovanim vratima kajuta s druge strane, u beskonačnim hodnicima u koje se silazi niz nekoliko stepeništa, gde je svaki basamak oivičen mesinganim okovom, u hodnicima koji bivaju sve prljaviji što su niže, sa džinovskim bubašvabama koje im vrludaju ispred nogu. Uzima je za ruku i čvrsto je stiska. Zastaju ispred kabine broj 304. Mesingani broj pričvršćen na vrata ima zamršen oblik.
Unutra, u mračnoj, vlažnoj kajuti, pored njih šmugne pacov i zbriše na vrata. Ona vrisne i odskoči.
Antoan spušta torbe na pod.
Obično ne skaču po krevetima, kaže on sa osmehom od uva do uva. U svakom slučaju, imaš mene. Braniču te ako dođe do najezde! Čujem, međutim, da imaju više poštovanja prema kabinama prve i druge klase. Uz malo sreće, možda nas neće dirati.
Ona se kratko nasmeje.
A ja zamišljala putovanje u velelepnoj raskoši!
O, trpezarije, saloni i sobe za zabavu biće, bez sumnje, izvrsni, ali sve me je strah da su kabine druge klase malo plebejske, iako su carski dvori u poređenju sa smeštajem u trećoj klasi.
Zaista, pošto im se oči naviknu na mrak, kabina izgleda gostoljubivo, iako je mala. Dva ležaja na zidu, klupica presvučena tamnoplavom kožom, a po strani – toaletni stočić sa čistim lavorom i ubrusima. On zatvara vrata, širi ruke i privija je na grudi. Ali ona ponovo odvraća lice u stranu. Sva je kao led, kruta. Nije ovo romantična bajka, ovo je život, prestravljena je, još može da izađe iz kajute, pa kroz dugačke hodnike, sve natrag do keja. Brod je još usidren uz dok. Još može da se okrene i vrati se kući. On je nežno uzima za zapešće. Nećemo, kaže ona... Je li uopšte izgovorila ove reči? I ako jeste, svejedno je. Lebde u vazduhu. Kad bi makar imala zasebnu kabinu! Kako može, tek tako, da uskoči iz kreveta u krevet?
Okreće mu leđa, gleda kroz prozorčiće. Odavde se vidi kako se dole okean mreška i talasa, kao kad se stoji na vrhu neke vrlo visoke katedrale. Na površini poigravaju naftne mrlje duginih boja. On je otpozadi obujmljuje rukama, grli joj ramena, uska kao u devojčice, i uranja licem u njen vrat.
Viktorina, kaže.
Ona duboko diše i naslanja se na njega, a onda, ne okrećući se, prepliće prste s njegovima.


Kasnije, pre polaska na večeru, seo je kraj nje na postelju i dao joj draguljarsku kutijicu od sivog baršuna. Otvorila ju je, zastao joj je dah. U njoj je bio turmalin optočen dijamantima i dve zlatne burme. Pogledala je u Antoana.
Još imam venčanu burmu, rekla je.
Pokušala je da je skine, ali burma je bila urasla u prst, pa je teško išlo.
Da probam ja, rekao je Antoan i veoma nežno okrenuo i smakao burmu.
Nisam je skidala još od venčanja, rekla je ona.
Sad mi dozvoli. Klekao je na jedno koleno i uhvatio je za prst. Madam...
Nasmešila se. Stavio joj je zlatnu burmu koju joj je poklonio, a zatim i prsten s turmalinom.
Taman je, rekla je.
Voleo bih kad bismo mogli da ovo obavimo u pravom obredu, kazao je on.
Ispružila je ruku pod svetlost i pokrenula je tako da je kamen zaplamsao. Zatim je uzela drugu zlatnu burmu i stavila je njemu na prst.
Pa, mesje Lanželo, hoćemo li onda na večeru?


U trpezariji, između njih leži oval sa ostrigama, sveće u srebrnim čiracima. Sveće su na svakom stolu, a tu je i klavir. More je do te mere mirno – ni traga ljuljanju – da bi podjednako mogli biti i u pariškom Grand hotelu; bar tako ona zamišlja tu palatu u Parizu. Ukoliko se nakrenemo, kaže, prevrnuće se sveće i planuće požar. Ja sam čuo da su ovi veliki prekookeanski brodovi veoma stabilni, kaže on. Razgovor o nebitnim stvarima. Probaj ostrige s malčice limuna. Mmmm, kaže ona, da. Mmmm. I vidi, mili Bože, ovo! – to se odnosi na jagnjeće pečenje koje upravo stiže. Spanać? – nudi je on. Da, hvala. Bojiš se? – iznenadno će on. Da, kaže ona i skreće pogled. Ali on joj obuhvata dlanom šaku i ona podiže glavu.
Najzad, kaže on.
Šta?
Prvi put si me pogledala.
Sad je vide javno s njim; u očima svakog ko mari da ih pogleda, oni su bračni par. U paru s njim, a udata za drugog, s drugim ima decu. Napustila je decu. Kako može? Neznanac, eto šta je on. Potpuni neznanac.
Ne razmišljaj, kaže on stežući joj ruku. Ne razmišljaj ni o čemu. Samo jedan život imamo. Postoji samo sada. Ovde. Sve drugo je nestvarno.
Vivez, si m’en croyez, n’attendez à demain; Cuellez dès aujour-d’hui les roses de la vie, citira ona.
On je iznenađeno gleda.
Ronsar, kaže ona. To mu je bila životna filozofija. Zivi, ne čekaj sutrašnji dan da bereš ruže života.
Njemu je na licu ironičan smešak.
Upravo tako.
Gleda mu u te plave oči koje u trenu znaju da postanu ledene ili smrknute, u tu plavu kosu koja je sad podšišana kratko, po vojnički – ošišao se u Bordou, neposredno pre ukrcavanja – ta snažna ramena, snažne ruke, pomalo rapave, ruke čoveka koji ume da opravi brodski motor, da krmani čamcem i vozi automobil, ruke čoveka koji ne miruje. Na njemu je elegantno sedefastosivo odelo dobrog kroja, a i izgleda lepo na njemu, pristaje kao saliveno na ramenima, koja su šira nego Armanova, telo mu je krupnije, više; čovek sa severa.
Sve ti čitam s lica, kaže on. Sva osećanja. Kad si zabrinuta, kad si vesela.
O? Šta, na primer, sad osećam?
Bojiš se. Nisi uverena u ispravnost tog što činiš. Ali si spremna na pogreške.
Sve to mi čitaš s lica? Ili si samo dobro upamtio ono što sam ti već rekla?
Veruj šta ti drago.
I odjednom mu osmeh gasne, lice mu zrači kao dečačko, maska pada, obavijaju je toplina i nežnost. Vuče je da ustane.
Hajde da igramo!
Stolovi se prazne. Nosi ih bujica ljudi koji naviru iz trpezarije prve klase. Haljine koje se vuku po zastrtom podu sve su u bojama dinje, ili apsinta, ili ametista, po poslednjoj pariškoj modi. Viktorina, koja je u Majezeu važila za elegantnu ženu, sada se u svojoj jednostavnoj tananoj haljini boje lavandule oseća kao provincijalka. Prate miris pudera, cvetnih parfema. Ubigan, Koti, novi Gerlenov miris koji prepoznaje iz nedavno otvorene velike trgovine u Nioru, primese tuberoze, jasmina, mošusa, opoponaksa, cvetnih buketa, oštrih kolonjskih voda! Već orkestar udešava strune, nesigurno okušavaju početne tonove. Prvi par klizi parketom.
Igraju. Nikad ni sanjala ne bi daje dobar igrač, ali on s lakoćom prati tempo valcera. Pribija se telom uz nju, mnogo snažnije nego što valcer to traži, nepristojno je, oseća ga. Ne crveni. Prevazišla je rumen od stida.
Šta je? – pita on.
Što pitaš?
U očima ti je obestan pogled. Baš sad.
Osmehuje mu se. Upravo je razmišljala o tom izrazu: puštena s lanca. Pa, upravo je sad i sama takva. Napravila je skandal? E, kad je bal, nek je bal! Tempo valcera ubrzava. Okreću se sve silnije i silnije. Eto za čim je čitav život tragala, za osećanjem čiste radosti.
A onda, izjednom, okreće joj se u glavi. Od mešavine parfema, igre i ljuljanja broda oseća mučninu.
Nije ti dobro? – pita on.
Nije.
Hajdemo na palubu, kaže joj. Bleda si. Prijaće ti svež vazduh.
Noć je hladna. Šibaju je udari vetra. Sitne kapi morske vode vlaže joj rukave. Drhturi. On skida sako i ogrće je.
Ona se naginje preko ograde. Povraća. Povraća dugo; nadolazi napad za napadom mučnine čak i pošto je ispraznila želudac. On je drži oko pasa, nežno joj sklanja pramenove kose s lica. Briše joj usta, oči. Vodi je natrag u kabinicu, seda kraj nje na ležaj. Ona se oseća poniženo, stidi se što se pokazala u najjadnijem, čak odvratnom stanju. Zato joj grunu suze. Izvini, kaže, mnogo izvini. Allons, allons, kaže on i ponovo joj briše suze, držeći je u naručju, nemaš za šta da se izvinjavaš. Ona otvara oči. U petrolejkama treperi mutna svetlost. Nada se daje svetlost preslaba da on vidi kako su joj obrazi, po svoj prilici, crveni, kako su joj otečene oči. Krije lice u šakama. Gde je onaj bezbrižni duh koji ju je raspalio u balskoj dvorani? Kako bi samo volela da hrabro ustane, da osveži lice, da se vrati s njim u salu, onom valceru koji su igrali, da proslavi njihovu sreću, njihovu ljubav, njihov novi život! Umesto toga, ovo...
Izvini, šapuće, izvini do neba, upropastila sam nam prvo veće. Ali ne može da se uzdrži, grca, štuca. Htela sam da igram s tobom. Ispala sam prava kvariigra.
Kvariigra, ponavlja on s nežnim smehom. Neće biti. Svi se prvi put razbole, naročito u balskoj sali. Nisi bila jedina, veruj mi na reč.
Gladi joj kosu celim dlanom. Allons, ponavlja. Uzima flašicu s naninim uljem, pa istresa nekoliko kapi na čistu maramicu, kao što je ona to činila pre šest meseci, onog popodneva u Sen-Kristinu kada je Madleni pozlilo. Oštar miris alkohola s metvicom umiruje joj želudac.
Još jedanput, kaže on. Ona dublje udiše miris metvice. Oseća njegove tople ruke oko sebe. Ništa ne brini. Paziću te. Bitno je samo da smo ovde, zajedno. Sutra će ti biti bolje.
Naslanja glavu na njegovo rame. Poput kakve slepe žene, opipava mu mekoću ruku, oblinu ramena. Prstima prati obris brade, vratne žile.
Toliko se razlikujem od njega? – pita on.
Da.
Ja nisam on, šapuće. Hoću da te volim najbolje što umem. Neću te izneveriti.
Ali, razmišlja ona, ja sam ta kojoj ne treba verovati, ja sam izneverila. Ja sam prekršila pravila, napravila skandal. Ali ovaj put se ne oseća krivom.
Glava joj počiva u pregibu njegove ruke. Steže mu šaku. On je polaže na krevet i polako je razodeva, otkopčava joj mider, skida joj podsuknju i bluzicu, svlači joj čarape, a zatim je pokriva čaršavom i leže do nje.
Dugo ne može da zaspi, čak i pošto je Antoan izvukao ruku ispod njenog vrata i pomerio se do same ivice kako bi joj napravio što više mesta. Brodski prozorčić malo-pomalo se rasvetljava; pravo olakšanje posle noći koja tišt.
U trenutku kada se Arman budi, ona se već odenula u mider i umila se, podigla kosu u punđu, volani njenih žućkastih čipaka besprekorno su rašireni po naslonjači. U obraze joj se vratila boja.
Bolje ti je?
Da.
I tako će sići u trpezariju na doručak kao pravi bračni par. Monsieur et Madame Antoine Langelot. Možda kao madam Lanželo može sebi da dopusti ulogu Antoanove žene.
I tako će sedati pet nedelja, svakog jutra o doručku, svakog podneva o ručku, svake noći o večeri, i tako će se predstavljati nepoznatima. Monsieur et Madame Langelot. A imate li dece? – pitaće ih, a ona će se lecnuti pri pomisli na Danijela i Madlenu, i reći će: nemamo, a on: nemamo, ne još. I to „ne još” ispuniće je u jednakoj meri samrtnim strahom i gorkoslatkom čežnjom. Kao da u tom drugom svetu, svetu gde su Monsieur et Madame Langelot muž i žena, mogu da zasnuju novu porodicu, da imaju zajedničku budućnost. A možda se njena prošlost i može izbrisati naprosto time što je koraknula na palubu prekookeanskog broda.
Drveni pod balske dvorane namazan je olajem. Svake se večeri mešaju s drugim parovima, pretežno mladim, s muževima koji su pri vojsci, pri carini, pri civilnoj službi, i njihovim mladim ženama koje se zagreju od vina i voćnog likera; razmenjuju učtivosti, začikuju se međusobno, veterani koji se vraćaju kući zabavljaju ih pričama o neobičnim opasnostima.
Na brodu je slobodna, nema prošlosti, sadašnjost se uvek može izmisliti. Madam Lanželo je sasvim drugačija ličnost od ozbiljne madam Tesije. Smeje se, puna je života, lakomislena, nosi podsuknje boje slonovače i bledozelene bluzice ispod čipkanih haljina, smeje se malko preglasno, zabacuje glavu, pije šampanjac. Ima trideset i tri godine, još se oseća mladom ženom, mladom kao onda kad je na ivanjdansku noć igrala uz glogove živice. Proživljava prvi svoj medeni mesec, onaj što ga sa Armanom nikad nije doživela. Najzad će „stati na obale zaliva i udisati miris limunovih drveta”.
Dok prolaze mimo južne Portugalije, vreme se menja. Gibraltarska vrata su kroz kišu nalik na mrlju. Polovina putnika leži bolesna po kabinama. Kiša će padati još dobrim delom Sredozemnog mora, pri prolasku kraj Sicilije, sve dok se jednog jutra ne probude na mirnom moru, pa će takvo i ostati sve do Krita, ažurno nebo i more kao plavi somot, i po podne će se svi baškariti na palubama, pijuckajući „martel” u hladovini suncobrana. A onda se, kada okrenu prema egipatskoj obali, usred noći podiže bura i Tonkin počinje silovito da se ljulja, i Viktorini je ponovo zlo. Gotovo punih nedelju dana ne izlazi iz kabine. On joj iz kuhinje donosi čaj i pileću čorbicu. Mora da nešto pojede, inače će zanemoćati. Ti nikad nisi bolestan, kaže ona. Bio sam, kaže on, kad sam prvi put putovao. Naučio sam se. I ti ćeš. Pridržava joj čelo. Cisti za njom. Zadajem ti silan posao, kaže ona. Sigurno me voliš. On se smeši. I kaže: misli šta god ti drago.



Bila je pročitala negde daje u prvim danima trgovine s Južnom Azijom preko trideset hiljada Francuza nastradalo na moru, na brodovima Indijske kompanije.
Njeno putovanje nije bilo kobno, ali ju je i pored toga iznurilo. Još se priseća dana koje je provela u krevetu, sva bleda i ispijena u sparnoj kabini, ili nagnuta nad umivaonik, pa kako se svi povode, bledi u licu kao krpe, dok joj Antoan pomaže da pređe od brodskog ležaja do ležaljke na palubi i natrag. Od gustog crnog dima koji je kuljao iz dimnjaka nije se moglo disati kad bi ga vetar naneo u pravcu kabina, a oči su je pekle i suzile joj, tako da je oko glave morala da zaveže mali veo od belog muslina (Antoan je bio poneo svoje automobilističke naočari, koje su mu pokrivale slepoočnice i davale mu žestok izgled, ali ni izbliza toliko korisne. Svaku površ na palubi prekrivao je tanak, masnjikav sloj čađi.
Putovanje se barem nije oteglo na stotinu dana, kao što je trajalo pre no što je otvoren Suecki kanal, kada se morala obilaziti čitava Afrika, oko Rta dobre nade, pa natrag čitavim putem do Indijskog okeana.
Potrajalo je malo duže od mesec dana. Kretalo se iz Bordoa, prolazilo kroz Gibraltarska vrata, preplovljavalo se Sredozemno more po dužini, sa zapada na istok, zastajalo se u Aleksandriji, odakle se kod Port Saida ulazilo u Suecki kanal. Tada bi se sve usporilo do mrcvarenja. Prolaz je bio širok samo za jedan brod. Trebalo je sačekati da prođu brodovi iz suprotnog pravca da bi se moglo spustiti do Crvenog mora. Sa obeju strana, dokle god oko seže, prostirao se pesak. Vreli vazduh je bio suv kao barut. Afrika bi se našla zdesna, Sinaj i Arabija sleva, a posle nekog vremena zaobišla bi se obala Jemena i stiglo bi se u Adenski zaliv. Zatim dalje, Indijskim okeanom, oko Indije, sve do Malake. Singapur bi bio poslednje stajalište, a onda je sledila kratka plovidba na sever kroz Južno kinesko more do Rta Sen-Žak, prvog pogleda na Indokinu. Ali još ne bi bilo gotovo. Brod bi još trebalo odvući uz reku Sajgon. Noći su bile tako vrele da su ih ponekad provodili na palubi, na ležaljkama, u nekakvom otupelom mrtvilu.
Tu je i Viktorina, u bluzici i podsuknji pastelnih boja, leškari ispod suncobrana, prekrštenih stopala, čita Mopasanovog Bel-Amija ili Diminog Grofa od Monte Krista. U one prijatne, mirne dane kad joj se stomak smiri, sedi nad mapom Indokine i olovkom zaokružuje imena gradova o kojima su pričali ih koje bi da posete. I čita brošuru koju besplatno deli kompanija Pomorski prevox u cilju pomoći francuskim naseljenicima.
„Spavati treba na železnim posteljama s komarnikom, od kapoka ih konjske strune, pod jednim čaršavom i jednim ćebetom. Spočetka se valja opasivati flanelskim pojasevima kako bi se želudac zaštitio od klime.”
Zar neće od toga biti još toplije? – pita ona Antoana.
O, sve je to čista glupost, kaže on. To je namenjeno samo da izazove strah kod novopridošlih.
Odeljak o prostorijama za „hidroterapiju”, nedavno postavljenim u nekim kućama u koloniji, a izvedenim po uzoru na engleska kupatila kakva se koriste u Indiji, naročito oduševljava Viktorinu, koja u Majezeu nije ni imala pravo kupatilo, već samo večiti porcelanski lavor i ibrik za vodu.
„Ne bi vam valjalo tuširati se po prispeću u Indokinu”, čita dalje. „Treba početi s hitrim brisanjem čitavog tela mokrim sunđerom, osim stomaka. Posle nekoliko nedelja, koža je spremna da otrpi tuš, koji pak ne sme trajati duže od jednog minuta.”
Oboje se smeju. Ništa ne brini, kaže Antoan, sva je prilika da se nigde nećemo ni tuširati!
Naginje se, u svom svetlom odelu, nad ogradu druge palube. Kasnije, posle večere, igraće vist u salonu prve klase, ili će piti na donjoj palubi, s posadom.
Zašto, pita ga ona jedne noći kasno, dok Tonkin mili Sueckim kanalom, zašto više voliš donju palubu nego salon?
Otkud znaš da sam tamo bio?
Znam, kaže ona, videla sam te još pre kako silaziš.
Nije tačno da više volim, kaže on. Ali ponekad se umorim od tih salona prve i druge klase. Umeju da budu strašno nadmeni. Na jedan časak,glas mu zadobija skraćeni accentpointu, parišku intonaciju pomešanu s primesom nosnog, priprostog izgovora, kao da je i sam neki mornar koji ismeva više klase. Od toga se oseća nelagodno, iako joj je jasno da se on samo zavitlava, da je možda izaziva. Poreklom iz zanatlijske vandejske porodice, učiteljica u osnovnoj školi, vrlo je svesna svog društvenog položaja, burgeoise zahvaljujući svom obrazovanju, ah samo petite burgeoise, a ta njena porodica se tek odnedavna – pre jednog ili dva kolena – izdigla iznad seljačkog sloja.
Zvučao si kao Parižanin, kaže mu. Baš sad.
On se smeje. Leži na krevetu, još u odeći, prožet mirisom cigareta i alkohola. Pa... možda zato što sam živeo u Parizu.
Ona se nalakćuje, stid ju je što je Antoan sad možda smatra priprostom, možda čak i punom predrasuda.
Kako je to živeti u Parizu?
Isprva je bilo teško, jer sam sve do dvanaeste godine živeo u Nantu, dok mi nije umrla mati, a u Parizu je sve bilo drugačije – škola, čak i dom moje tetke i teče. Živeli smo u Trinaestom arondismanu, nedaleko od Monparnasa.
Šta se desilo tvom ocu?
Nikad – nikad ga nisam upoznao, kaže on i skreće pogled.
Izvini. Možda nije trebalo da pitam?
On je ponovo gleda i smeši se.
Ne. Nije to nikakva tajna.
I kad sam te ja upoznala, ti si, znači, već neko vreme živeo u Parizu...
U Vandeju sam odlazio preko leta, da radim na uzgajalištima mušula, pa sam se vraćao u Pariz za početak školske godine. Znaš, dodaje, na brodu nije isto kao u Francuskoj. Ljudi su ovde zgomilani na malom prostoru. Više se mešaju. Barem ja to činim. To sam redovno radio i u Parizu, odlazio u obližnje barove u Trinaestom. Osećao sam se slobodnije. Gleda je podsmešljivo. Ne smeta ti to?
Ne, kaže ona. Naravno da ne. Ali nije istinski sigurna. Sloboda o kojoj on priča jeste uzbudljiva, pa ipak joj pomalo uliva strah. Sve je ovde mnogo drugačije, već sad; pravila su mnogo labavija.


U početku se uporno trudila da sračuna koje je doba dana u Francuskoj, pošto su njihovi časovnici morali da se podešavaju tokom tog laganog odmicanja na istok, i zamišljala šta li rade, u svakom tom trenutku. Doručkuju, penju se na sprat, Danijel naglo upada na glavna vrata, povetarac zadiže čipkanu zavesu na prozoru. Zamišljala je kuću onako gledanu s kanala, nasađenu na travnatu padinu. A onda se, posle nekog vremena, ta slika rasplinula u titravu opsenu koja se rađa iz beskrajne sadašnjice. Posle Adena, tri i po nedelje po polasku, nasred Indijskog okeana, sve bliže Cejlonu, nebo je od vlage postalo neumoljivo žuto, a obzorje nalik na izmagličastu čauru.
Na vrhuncu popodnevne jare, usred pučine, granice su se rušile, opstajala je samo želja, vrtlog u kojem su se kovitlali. Caršavi su se pleli ispod i oko njih. Znoj im se slivao niz vrat, između butina, ispod pazuha, niz krsta. Na sve je zaboravila, na decu, mirise i zvuke Majezea. Svaku uspomenu na taj drugi život.
Uzvik Terre! Terre! odjednom ih budi iz tromosti polusna.
Svi naviru iz kabina – žene bez midera, muškarci koji pridržavaju labave pantalone, bez tregera, tiskaju se na palubama. Sledi novi uzvik: Rt Sen-Žak! Na malom svetioniku leprša trobojka, a oko nje, na žalu, sakupilo se nekoliko ribara.
U vlažno svitanje, Tonkinu ostaje da prebrodi još nekoliko sati duž mutnih žutih voda Sajgona, koji vijuga između žbunova mangrova. Tu i tamo prođe poneka dereglija, koja je podseti na onu vandejsku jolu. Na krmi uvek stoji žena, lica gotovo sasvim skrivenog ispod kupastog šešira, samo što ne drži motku već dva ukrštena vesla. Dalje u kopnu, smaragdnozelene površi kao da plove, napola potonule u vodu – pirinčana polja, kaže joj Antoan.
A onda, najzad, kao još jedna opsena oka, pred njima izniče bleštava bela građevina, iznad smrada baruština i đubriva.
Hotel Pomorskog prevoza, obaveštava je Antoan. Predivan je, zar ne?
Nagnuta preko ograde gornje palube, Viktorina vidi samo gungulu na keju, čuje samo graju koja narasta do prodornog dernjanja u trenutku kada brod stiže do rampe. Preplavljuju je oštri mirisi: zreo ananas, sušene sipe, ljutkast miris korijandera, razni drugi mirisi koje ne raspoznaje.
Ali nadmoćna čak i nad svetinom, mirisima koji se međusobno nadmeću, nadmoćna nad svime jeste vrućina, sveobuhvatna, vlažna vrućina kojoj se ne može umaći. Kao u podrumu kuće u Šoleu, u dane kad se iskuvavao veš, od pare se znoji svako ulegnuće tela, unutrašnja strana butina, kosa se kovrdža i vlažno se lepi za vrat, stopala i šake otiču.
Nakon svega nekoliko koraka, Viktorini tesne čizmice stežu stopala kao mengele. Sa čela, sa vrata kaplje joj znoj u lepljivim potočićima.
Navići ćeš se već, obećava joj Antoan, čim se preobučeš i zbaciš te cipele s nogu. Vidi ovo dvoje, kaže pokazujući na par koji korača ispred njih – žena jedva nabada u lakovanim čizmama na šnir, muževljevo odelo od crnog vunenog štofa zadobilo je, od vlage, zlokobnu zelenkastu nijansu. Kad dođu ovamo, nastavlja, Francuzi očekuju da će voditi isti život koji su vodili i u domovini, da će nositi istu odeću, imati isti dnevni raspored. To je opasna greška. Tropsko podneblje ne oprašta, dodaje, šaljivo ozbiljnim glasom, ukoliko ne naučiš da se prilagodiš.
Dole, na keju, stoje između kola s velikim točkovima kakva je videla na razglednici od Anželine – pus-pus kako to ovde vele. Postrojena su naporedo; ljudi koji ih vuku izvikuju: mesje! madam! s mekim, pevuckavim naglaskom. Pojedini su toliko sitni i mršavi da se teško da zamisliti kako vuku ova kola sa po jednim ili dva putnika, samo snagom ruku i leđa. Smeju se od uva do uva, razotkrivajući potamnele ili crne zube.
To im je od betela, kaže Antoan.
Od betela?
Da, to je nekakav orah koji žvaću. Od njega im pocrne zubi. Zamoče list betela u živi kreč i tako ga žvaću. Deluje kao lek, pretpostavljam, protiv posledica vrućine. Oduvek to rade.
Kao ona starica? – pita Viktorina i pokazuje bradom na ženu koja sedi po strani šačice žena i dece; ono malo zuba u glavi potpuno je crno.
Da, baš tako. AH ona samo izgleda stara. Mogu da se kladim da joj nema više od dvadeset i pet godina. Hajde, uzimamo pus-pus.
Antoan, izgleda, nije nimalo umoran, već pun snage, lice mu gori od uzbuđenja, oči su mu svetlije, držanje drugačije, glas mu je zadobio sličan otegnut prizvuk.
Viktorina i dalje pilji u žene, koje su zauzete, to je upravo shvatila, bištanjem dečje kose i vrlo stručno love palcem i kažiprstom, verovatno u potrazi za vašima, onako kako pamti da su radile seoske žene po zabačenim uličicama Šolea.
Antoan se sporazumeo sa cooliexe da ih odveze do hotela. Čovek je odeven u rite platna koje se jedva drže na njegovom iznurenom telu, baš kao što se čini da njegov pus-pus na okupu drže komadi gvožđa grubo zakovani povrh prvobitne drvene konstrukcije.
Prati ih još jedan čovek, koji u ovdašnjoj verziji ručnih kolica gura brdo njihovog prtljaga. Prtljag visinom nadilazi nosača. Viktorini je žao tih ljudi koji se po vrućini pate i znoje da prevezu njih i njihov prtljag.
Uprkos tegljačevom dovitljivom vrludanju – kreće se brzo kao sam đavo, onako bosonog, spretno varajući druge tegljače kako bi zadržao prednost, dok rite vijore za njim – put je prava kaljuga, puna rupčaga i kamenja koje ih nemilosrdno trucka. I sve vreme im preti opasnost od sudara s bezbrojem drugih vozila koja se bore za drum – čeze od ratana, dvokolice, konji, i svi vrve na sve strane u potpunom nepoštovanju ma kakvih pravila.
Quest-ce que c’est tape-cul! – kaže Antoan. Malo potvrdo za guzicu.
Pretiče ih jedna teška, crna konjska zaprega, primoravajući tegljača da se ukloni u stranu puta.
Mogli smo da uzmemo pravu kočiju, kao što je ova, kaže Antoan. Ali sam mislio da će ti se svideti ovdašnji način prevoza. Jesam li pogrešio?
Ne, kaže ona. Spušta mu glavu na rame. Sa svakom rupom se smeje, drži se čvrsto za njegovu šaku, sviđa joj se to. Ispod kožne nadstrešnice koja ih štiti od sunca, oseća se kao kakva svrgnuta kraljica.
Izvesno sam doživeo i manje truckave vožnje, kaže on.
Kao u onom „panar levasoru” u Šoleu, na primer? – pita ona s vragolastim osmehom.
Na primer. Posle ovoga, nećeš očima verovati kad budeš videla hotel. Rekao sam ti da je to najbolji hotel u čitavoj Kočinčini. Smemo to nazvati poslovnim izdatkom, slažeš se? Razvlači usta u osmeh. Kad bi znali kako je lepo, fabrikanti platna rado bi nas potpomogli da tu ostanemo.
Posle drmusave vožnje s dokova, hotel Kontinental liči na dvorac. Spolja od bledožutog štuka, iznutra je kao prekookeanski brod, sav od tamnog drveta i blistavog mesinga. U odnosu na brodsku kajutu, spavaća soba im izgleda džinovska, ali je zagušljiva, a tamni nameštaj sa izrezbarenim ljiljanima kao daje guši. Mreža protiv komaraca koja obavija krevet ne miče se; ni daška vetra. Pa ipak, kroz prozor koji gleda na unutrašnje dvorište dopire prekrasan miris.
To je jasmin, kaže Antoan. Počinje da se otvara kasno po podne, a uveče ispušta prijatan, opojan miris, nalik na parfem. Izuva cipele i sako i leže na krevet, duboko uzdahnuvši od olakšanja i umora, dok za to vreme Viktorina kači odeću u ormar.
Da uživamo u Kontinentalu dok smo tu, kaže. Nećemo imati takvu raskoš u Šolonu, u kineskoj četvrti, to imaj na umu.
Znam, kaže ona, s punim rukama donjeg rublja koje nosi ka komodi. Rekao si mi. Šolon. Šole. Jesi li zapazio? Baš čudno. Gotovo se isto zovu.
Sudba! – kaže on.
Ne zavitlavaj me.
Uzima i puni komodu svojim rubljem.
O, pa ovo je divno! – kaže. Vidi samo koliko prostora imamo! A nameštaj je prelep. Prelazi rukom preko rezbarija u drvetu.
On nogom gura u stranu mrežu za komarce.
Dođi, kaže, dođi i prilegni kraj mene. To možeš i posle.
Ali ona nastavlja da vadi svoje stvari, slaže cipele u plakar, presavija svilene ešarpe, a na kraju reda svoju dragocenu kozmetiku – četke od svinjske čekinje, pufnu za puderisanje od labuđeg paperja, pribor za nokte s drškama od slonovače, koji stoji u kutijici od plavog marokena – povrh komode, sve brižljivo namešteno, odjednom shvata, onako kako je stajalo na njenom sekreteru od ružinog drveta u Majezeu.
Antoan, koji je bacio odeću na stolicu a da kovčeg nije čak ni otvorio, i koji se go svalio na krevet, smeje se dok ona posluje.
Nemoj sve da vadiš, ovde ostajemo samo nekoliko dana.
Znam, ali se ovako više osećam kao kod kuće.
Kod veoma privremene kuće. Nemoj da se previše navikneš.
Više nikud ne putujemo. Naš put je gotov. Evo! Zatvara poslednju fioku, zatim se penje na krevet, tik uz njega, i naslanja se na jastuke, osmatrajući sobu s poštovanjem.
Eh, ti, naivna moja curo, treba da znaš da u Indokini put nikad nije gotov. On joj obema rukama rasipa kosu po belom jastuku.
Divno, kaže. Predivno.
Ne želim da putujem. Želim da se skrasim s tobom.
Stvarno?
Da. Prelazi mu rukom preko grudi, ruku, ramena. I ti si predivan. Koža ti je smeđa kao onda na plaži u La Tranšu.
On joj otkopčava bluzicu, polagano, zadržavajući se kod svakog dugmetašceta.
Znači, više ne žališ kao što si žalila na brodu?
Zalila? Otkud si znao da...
Po očima. Postale bi ti... zamagljene. Kao da nosiš zar.
Jesam nosila zar. Zbog onog dima. Bila sam žena pod velom s Tonkina! I ponovo je obuzima jeza što se usudila da dođe s njim čak ovamo.
On joj šeta rukom preko lica kao da proverava da li je veo još tu ih ga više nema. Ona nekoliko puta trepne.
I ja hoću da se skrasim, kaže on. Ah ovde niko ne može da se skrasi do kraja. Videćeš: moraš da budeš ptica selica.
Ona vršcima prstiju prati ivicu njegove brade, gde rastu nove plave malje, svetlije od kože.
Onda ćeš morati da me naučiš kako se ovde živi.
Moraću, kaže on. Naučiću te. Otkopčava joj mider, polako otkačinjući kukicu za kukicom. Evo kako ćemo početi. Smiče joj bretele s ramena, jednu pa drugu. Zar nije lepše bez njega? Oseti: vazduh na goloj koži. Zanosno je, zar ne?
Otkud ti znaš kako je? Je si li to radio ženama i kad si pre ovamo dolazio?
Psst, kaže on i baca mider na jedan direk mesinganog kreveta, gde ostane zakačen bretelom. Ne govori ništa. Samo oseti vazduh... vrućinu, u ovom slučaju. Na koži. Prekriva joj grudi šakama.
Da, kaže ona. Prepušta se njegovim šakama, gipka i meka tamo gde je mider bio čvrst i krut. Duboko udiše. Oseća se kao biljka koja se snažno i širom otvara suncu.


Žuti gipsani ukrasi i zeleni kapci: boje Indokine. Viktorina se pita da li će se svetložuti oker koji su zamislili francuski arhitekti i građevinari jednog dana otrti, osuti se i sljuštiti od vlage. Ali sada blista kao uglačano zlato, a tamnozeleni kapci imaju sjaj sveže boje. Veličanstvene francuske vile, uvučene u odnosu na ulice, kriju se iza preobilja bambusa i manga. Gradsko pozorište blešti pod suncem, zdanje blede žutosmeđe boje, nepravilnog oblika, dozidano uz hotel. Novu novcatu poštu, nekoliko stotina metara dalje, u ulici Katinat, sagradio je Gistav Ajfel, kaže joj Antoan kasnije, za vreme šetnje. Vidi ovo kovano gvožđe, vidi kako se uvija u ornamentima, vidi stubove, kako su zamršeno isprepletani.
Art nuvo, kaže Viktorina. Čitala sam o tom u Le Figarou. U Parizu se grade nove četvrti u tom stilu; čak se i tržnica u Nioru preuređuje u skladu s njim.
Već je kasno popodne, gotovo veče, ručak su već odavno propustili, ah vrućina manje davi. Kafanice na ulici Katinat raširile su se stolovima i stolicama po trotoarima; supruge colons šetaju ulicom gore-dole u svojim svetlim tkaninama, haljine su im skrojene po poslednjoj modi, stopala im obuvena u pomodne čizmice s vezicama, suncobrani se njišu. Fijakeri su zakrčili ulicu dokle god Viktorina uspeva da vidi, iskrcavajući i ukrcavajući otmene parove. Izlozi su raskošniji od svih koje je videla u Nioru ili u Šoleu: slameni i svileni šeširi, platnena i kožna obuća, parfemi, donje rublje, fina vina i likeri, apsint, italijanska soda-voda, cigarete i cigare, skup pisaći pribor, probrani ukrasi, američka kozmetika, sve to umetnički aranžirano u širokim i jarko osvetljenim izlozima. Seća se kako je čitala, u katalogu za Svetsku izložbu 1889. koji joj je pokazala Anželina, da je ulica Katinat azijska ulica Rivoli. Ah kao potpuna suprotnost bogatstvu glavne ulice, mirisi iz luke dopiru čak dovde, mirisi koje će zauvek vezivati za Indokinu: indijsko drvo i jasmin, prezreli mango, suva riba i sveprisutni zadah mangrova i natrulog mesa i povrća.
Gledaj, kaže Antoan i rukom pokazuje neku ženu u prolazu. Bez obzira na visoko mišljenje Parižanki o sopstvenoj eleganciji, vidi im samo skutove haljina. Ha! Viktorina, pogledaj svoju haljinu!
Nežne haljine pastelnih boja uprskane su blatom, opšavi su im mrki, vuku se po slivniku. Rub njene sopstvene nove novcate platnene haljine boje slonovače, koju je kupila u Fonteneju pre polaska, sad je crn.
Mili Bože, smeje se ona. Ali čak se ne trudi ni da prikupi suknje kao što bi to učinila u Vandeji.
Po povratku u hotel, uza samo blistavo staklo i mesing glavnog ulaza zatiču mladića koji leži na boku, oslonjen o zid, golih zlatno-smeđih prsa, kože skorele od znoja i prljavštine, sklopljenih očiju.
Viktorina ustukne i odvrati pogled, a smeh joj zamre.

10Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:15 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
8. septembar 1940.
5.00 posle podne


TRI MESECA pre toga – bilo je to jedno od onih večeri krajem juna, koje su na obali Atlantika naročito duge oko Ivanjdana, kada sunce lebdi na horizontu i do posle deset sati – ponela je ćebe i otišla do okeana jer nije mogla da zaspi. To je bilo nekoliko dana nakon što je potpisano primirje, dan kada se De Gol oglasio govorom iz Londona da pozove na otpor. Iznad sniskih krovova seoskih kuća nebo je još bilo sasvim svetio, nežne boje kajsije. Kada je stigla do plaže, počinjala je oseka. Čamčići su se ljuljali porebarke. U dvanaest sati, ružičasti odsjaj još je zario zapad. Noćno nebo se kolebalo nad glavama, oklevalo, kao tamna nebeska izmaglica koja čeka svoj čas. Viktorina je čekala sve dok tama nije progutala dan, pa se umotala u ćebe. Posle nekog vremena, hladnoća i vlaga počele su da joj prodiru do kostiju. Za njene pozne godine, tvrdi pesak bilo je bolno neprijatan, i satima se prevrtala, gledajući ravnodušni mesečev krug kako se uspinje nebom crnim kao tuš. Kako bi se zgrejala, obuhvatila je kolena rukama i blago se ljuljala u ćebetu, kao dete.
U cik zore, neki ribar ju je zatekao tako umotanu u ćebe, leđima uz ševar, sede kose pune peska. Prenula se i sela, zastiđena, pa uzela da skida komadiće trave s kaputa i kose. Prepoznala ga je; prošle zime je pomagao kad su joj dovozili ogrev u kuću. Čučnuo je tik uz nju i dotakao je po ramenu, obuzet brigom da se nije razbolela, ili ne daj bože...
Dugo će vremena proći do dana kada će moći da ponovo provede noć na plaži. Sad kad je Nemačka odnela pobedu, Hitler će pokušati da čitavu Evropu uvuče u rat. Sve je neizvesno. Boševi patroliraju obalom noć i dan. Čini se kao da su godine mira između dva rata tek treptaj oka. Četrnaeste je odlučila da bude ratna „kuma”. Seća se paketa s hranom koje je slala na front, knjiga koje je pažljivo odabirala za regrute, rukavica i šalova koje je za njih plela, veselih razglednica koje je slala svojim „kumićima” da im održi duh. Sada, u sedamdeset i četvrtoj godini, smatra da joj nije ostalo snage da to čini za još jedan naraštaj vojnika. Više ne veruje u rat. Toliki su milioni izginuli na obema stranama. A radi čega? Da kroz dvadeset godina sve iznova otpočne?


Isečci iz novina pozadevani u njenu svesku potiču iz Le Kurije de Sajgon i L’Indokin Franse. Pažljivo razvija krti požuteli papir jer se plaši da ga ne pocepa. Uokvireni oglasi preporučuju novootvorene trgovine: „Boucherie Parisienne Règnier, Quai de Saigon, preko puta pijace” i „Madam Ležon, švalja, ima zadovoljstvo izvestiti vas da otvara svoju radnju za šivenje i prepravke odela u blizini nove pijace”. Ispod naslova „Biser Francuske imperije”, „Najlepši dragulji naše kolonijalne krune”, plutaju davno zaboravljene rečenice i fraze: „Ovde vlada prava divljina: možete videti prave mandarine, prave gusare, prave pagode, prave gubavce, drugim rečima – sve što Aziju čini divljom.” „Žene nose svetle haljine ili duge čipkane penjoare, bez opasača ili midera.” „Čarolija.”„Mađija.”„Parno kupatilo protiv iscrpenosti, omekšalosti, slabosti tkiva, prevrtljivog tena, mlitavosti, lenosti.” „Misteriozna i prijatna opijenost.”
Ono jeste, bar je ovo poslednje bilo istina. U Sajgonu je leto večno trajalo. Bilo je to suvo leto za kojim je sledilo vlažno leto. Monsunski pljuskovi nisu čak ni hladili vazduh. Ali svake noći se zaboravljalo na groznice, na omamljujuću vrućinu; svake noći kad bi obnažena ramena procvala kao cvetovi u staklenoj bašti, duša se rastapala u tropskom vazduhu.
Šolon



MART 1899. Kineski kućevlasnik gura drvena vrata koja se otvaraju pravo na ulicu i oni se, u kontrastu s jarkim spoljnim svetlom, nađu u prostranoj sobi koja se kupa u nekakvoj polutami punoj isparenja, od koje belo okrečeni zidovi izgledaju plavičasti. U sobi nema prozora, samo rešetkasti kapci koji, čak i zatvoreni, propuštaju zvuke i mirise pijace. Tavanicu podupiru jaki direci od crnog drveta. Na niskom ležaju je tanak madrac, a iznad njega visi pocepana mreža protiv komaraca; od nameštaja ima još samo par stolica od bambusa, sto i kineska škrinja sa izrezbarenim zmajevima. Daske su neravno zakovane preko zemljanog poda. Nogari kreveta i stolica, primećuje Viktorina, stoje u limenim posudama.
Vinaigre, kaže kućevlasnik na svom šepavom francuskom. Za bube. Ako nema sirće, apsint vrlo dobar! Smeje se sopstvenoj šali, pri čemu pokazuje bezube desni, a zatim uperi prst u uski bunar na otvorenom, iza kuće, gde pored ogromne gomile smeća koje se raspada slavina cedi curkove vode. Zatim uzima metlu koja stoji u uglu sobe i prikazuje čišćenje poda.
Ako pod čist, nema pacovi, kaže. Ostavlja metlu i kao da iščezava iz stana.
Viktorina se svaljuje u jednu fotelju, bacaka se nogama po vazduhu i puca od smeha.
Šta je toliko smešno? – pita Antoan razlabavljujući okovratnik i raskopčavajući manšete.
E, ovo je pramena u odnosu na Majeze. Koliko mogu da zaključim, neću morati da kuvam ni petit sàlè, ni blanquette de veau. Ne vidim nikakvu kuhinju!
Mora da napolju, pozadi, imaju peć na drva, kaže Antoan. Ali zaboravi na francusku kuhinju! Nećemo da živimo kao onaj Domije što sos od svog coq au vin mocka sveže ispečenim bagetom koji mu mesi sluga.
Od brašna dopremljenog iz Pariza!
Obećavam da će, kad se sledeći put budemo selili, biti udobnije i da ćemo imati kuvara.
Stoji na sredini sobe, okružen njihovim prtljagom, njihovim kovčezima, a tu je i njen mali kofer – sve prekriveno nalepnicama raznih usputnih luka u kojima su se na svom putovanju zaustavljali. Koža mu je preplanula, kosa svetlija no ikad, raskuštrana, oči crvene, a pod njima kesice od umora.
Ona ustaje i grli ga, a on je čvrsto privija uza se.
Nisam došla ovamo radi komfora.
Kuda te ja to vucaram! – kaže on. Ne mogu da verujem da si to učinila. Da si došla. Da si sa mnom u ovom...
Lep je stan. Naviruje na ulicu između letvica kapaka. Prolazi mlada žena s korpom nečega što liči na žive jegulje. Odande gde stoji, Viktorina ih vidi kako uvijaju i ispravljaju svoja duga zmijolika tela. Zatim se okreće prema sobi. Sviđa mi se ovde. Izgleda stvarnije od Sajgona.
Ne zavaravaj se. Kinezi nisu otvoren narod.
Da, kaže ona. Nepristupačni su i podmukli. Je li tako?
On se smeši.


Pošto Antoan sledećeg jutra ode u Sajgon – kratka vožnja novim tramvajem na parni pogon – ona vadi fotografije, dopisnice i pisma koja joj je Anželina poslala iz Indokine, pa ih širi po madracu. Fotografija na kojoj Anželina i Žil stoje, a slušče čuči ispred njih, više joj ne ide na živce kao kad ju je prvi put videla. Francuske porodice, izgleda, vole da se fotografišu sa svojom poslugom – da se prave važni, kakve ih je i inače Bog dao. Slične su fotografije visile u foajeu Kontinentala. I razglednice: karta s rečima Delta Mekonga odštampanim belom bojom preko sive rečne vode. Ona sa sajgonskom katedralom, koja izgleda kao Notr-Dam u Parizu – ali je u stvarnosti, kako je ustanovila, mnogo manja i sladunjavija. Ona sa dve male Anamićanke s tamnim turbanima koje stidljivo gledaju u stranu, a ne u objektiv aparata. Ona na kojoj se anamićanski mandarin gordi svojim zastrašujuće dugim, izuvijanim noktima. Sve ih je fotograf pribo kao kakve retke leptire. Evo ih sada ovde, tih likova, prolaze mimo njenog prozora. Sada je na nju red, pomišlja, da njima izgleda kao primerak retke vrste. Jamačno se takav utisak sticao kada ih je malabar, jedna od onih velikih konjskih zaprega koju su unajmili za putovanje do ovamo, juče istovario ispred stana u Solonu, a sve Kineskinje što su na ulici prodavale svoju robu ustale i opkolile ih u učtivom krugu.
Vandeju zaboraviš čim nogom kročiš na Rt Sen-Žak, pisala joj je Anželina u jednom pismu.

Posle zalaska sunca u Na Trangu, život ti više nikad ne može biti isti. Sajgon je divan ali prevrućgrad. Počinjemo da se privikavamo na život u koloniji.
Ovo je Solon, kineski pazar nedaleko od Sajgona.

Razglednice iz Hanoja sadrže izrazito zlovoljan i plačan ton.

Nebo je sivo od „le crachin du Tonkin’ – tako zovu neprekidnu tonkinsku tonju. Hanoj je hladan. Depresivno je ovde. Društveni život nam je nikakav.
Čudno, Viktorina, ovde su pogledi skučeni kao u nekom francuskom gradiću. Skučeniji, uskogrudiji čak i nego u Fonteneju!

Ta je poslednja koju je primila pre polaska.
Viktorina rasklapa kartu Indokine i prstom prati dugačku krivudavu liniju od delte Mekonga do Hanoja. Ko zna, možda više i nisu u Hanoju, možda su se preselili dalje na sever, gde je sad stacionirano i nekoliko pešadinskih pukova.
Kako je neobično, čak nepodnošljivo znati da ti je sestra toliko blizu, a opet ne biti u stanju da se s njom vidiš! Pita se da li Anželina zna za njen odlazak. Naravno da mora znati. Roditelji su joj sigurno pisali. Ali ništa drugo ne bi mogla da zna. Iskušenje da joj piše toliko je jako da na trenutak zaboravlja kako je rastojanje između njih dve, iako su sada geografski bliže, neuporedivo veće nego da je još u Majezeu. A ako joj piše, njena će se tajna obelodaniti.
Spušta Anželinine dopisnice i pisma na stranu, pa odškrine kapke da uđe malo vazduha. Preko puta njihovog stana, uličicu od sunca zaklanjaju tezge s perdetima od platna. Pod njima, skrštenih nogu, sede žene, deca se igraju tik uz njih, a okolo su kotarice sa sušenom ribom. Druge žene hodaju bosonoge i nose kotarice s voćem boje svetlih rotkvica, koje im vise sa obramice što se njiše preko ramena. Popodne provodi posmatrajući ih, ne usuđujući se da se upusti u samostalan izlazak, pa ipak nemoćna da se otrgne od tih uličnih prizora.
A onda, kad pre! Već se spušta noć. Svetio trne i pretvara se u tamu, surova jara posustaje u umerenu toplotu, a oštri dnevni zvuci blede u tih žamor. Ona još stoji kraj kapaka, opijena mirisom vatre od ćumura, koji se meša s prijatnim zapahom za koji pomišlja daje možda od opijuma koji gori, i tad Antoan otvara ulazna vrata i svojom pojavom izjednom ispunjava sobu.
Nisi izlazila, kaže.
Nisam.
Doneo je dve čaše i bocu „martela” koju mu je dao neko iz Carine, i činiju phoa s pijace, fine čorbe začinjene isiotom i matičnjakom, u kineskoj posudi. Sliste je za tili čas. On onda sipa malo „martela” u čaše, pa nazdravljaju i kucaju se, ali ona mu s lica čita da flaša „martela” nije tu radi proslave, već radi utehe.
Šta se dogodilo?
On klima glavom ne odgovarajući, ispija čašu, zatim naliva još. Budale jedne!
I ponovo ona čuje taj blagi prizvuk pariškog naglaska – prostački, kako bi rekla njena mati, koja ne veruje nikome ko živi negde dalje od Niora ili Nanta.
Za koga to pričaš?
On izvlači cigaretu iz nove paklice i pali je.
Ah, Viktorina, kaže, ispuštajući dim. Nećeš mi verovati! Radili su rebalans budžeta...
Šta hoćeš da kažeš?
Pa... mesto na kojem su me zaposlili... izgleda daje isparilo. Bar zasad, u svakom slučaju.
Šta?
Znam, znam! Ni ja sàm ne mogu da verujem. Podiže bocu. Još?
Ona odmahuje glavom.
Ima nekih problema u Odseku, objašnjava. Došlo je do neke zbrke. Navodno su mi uputili pismo u Francusku. Nikakvo pismo nisam dobio. Pod pretpostavkom da su ga uopšte i poslali. Da skratim priču, mesto je dato nekome drugom, ko se već nalazio ovde. Bar za neko vreme. Ovde vlada potpuna pometnja.
Šta sad misliš?
On gnječi cigaretu i uzima Viktorinu za ruku.
Ne znam. Ništa još nije izvesno. Možda postoje i druge ponude. Ah van Sajgona. Gleda je. Izvini. Nismo se ovome nadah.
Nismo, kaže ona polagano. Ovde, po svoj prilici, sve to drugačije ide. Sigurna sam da će ispasti na dobro, ovako ili onako. Neprilike su neminovne, valjda.
On sleže ramenima. Da, pravo kažeš.
Van Sajgona, reče? Gde?
Sa-Dek, možda Vin Long.
Gde je to?
On je gleda i smeši se, a ogorčenje mu se iznenada gubi.
U delti Mekonga. Nisam li te video kako si se na brodu zadubljivala u mapu Indokine? Ubeđen sam da bi ponovo znala da ga nađeš.
Jeste proučavala mapu, gledala ju je i nešto ranije danas, pa niže imena da to potvrdi: Kan-To, Ha-noj, Me-kong, Mi-To, Na-Trang, Fan-Tijet, sve same stanke, sinkope, dvosložne reči. Ali Vin Long – ne, njega ne može da se seti.
Sutradan je ponovo ostala kod kuće, a Arman se vratio u Carinu ne bi li razotkrio šta se to zbiva. Još se nije usuđivala da sama izađe iz zagušljive sobe. Iako je Šolon na nepunih pet kilometara od Sajgona, sasvim je zaseban, potpuno drugi svet; u kineskom naselju živi tek nekohcina Evropljana. Legla je ispod mreže, koja se zatalasala oko nje kao otkinuti šlep venčane haljine, i uzela da prelistava knjige o Indokini koje je Antoan doneo sa sobom. Jedna se zvala L'Opium, a druga je bila zbirka ljubavnih priča koje se sve dešavaju u Aziji – Amours Nomades. Ali posle nekog vremena pali su joj kapci i stao je daje hvata isprekidan dremež, onako obrvanu vrućinom. Kada se Antoan vratio, već je bilo veče. Bila je izgubila osećaj za vreme, kao kroz neki san ga je slušala kako priča o birokratskom ponašanju službenika Carine, mazeći je s vremena na vreme, bez žurbe. Vodili su ljubav, a kad se razbudila, posle nekoliko sati ih minuta, nije mogla da odredi – videla ga je kako stoji kraj kapaka, visoku, čvrstu figuru, nepomičnu izuzev crvene žeravice cigarete koja je podrhtavala u mraku.
Ti prvi dani u Solonu, kad je nastojala da se privikne na vrućinu, na vlagu, na hranu, u sećanju su joj kao nejasne slike. Čak i tamošnje narečje, ona žustra mešavina francuskih i anamićanskih, pa čak i pojedinih engleskih reči, kojim govore podjednako i Francuzi i Anamićani, ulivali su joj osećaj daje tuđin, da nije u svom jatu. Ponavljala je za Antoanom: con gai, boy, coolie-xe, chetty, ca-gna, chan-doo, nia-coue, choum-choum, pho. Reči koje nije razumevala, ali nije tražila od Antoana da joj ih prevede. Zvučale su kao bajalice.


Prvi njihov prijem u palati u Da-Longu – domu generalnog guvernera Kočinčine – naveo ju je na razmišljanje o onim balovima u Versaju u vreme Luja XIV, o kojima je čitala u svojim istorijskim knjigama. Blistava odeća i raskošna jela, ali na stepeništima je bilo mišjih brabonjaka, a hodnici su smrdeli na memlu, na nekakvu mešavinu budi i prevelikog broja otužnih parfema sabranih najednom mestu. Bih su pozvani svi novopridošli, iz raznih odseka službe. Ona i Antoan otišli su zajedno u kupovinu da odaberu haljinu za nju, kod Kurtinaa i u Boj-Landri, u najotmenijim buticima Francuske četvrti. To je bilo prvi put da je izašla u Sajgon još od onih prvih dana u Kontinentalu. Ponovo su unajmili malabar – mnogo udobniji, po Armanovim rečima, od tramvaja, kojim je on obično išao u grad. Ali kada je njihovu zapregu, uz suktanje pare i zvižduk, pretekla mašina, Viktorina je osetila želju da se provoza tramvajem. Malabar ih je iskrcao na Napoleonovom keju, pa su krenuh peške ulicom Katinat, od prodavnice do prodavnice, gde su ih dvorile neviđeno ljubazne mlade žene, kojima je, po Viktorininom mišljenju, morala biti smešna krajnja složenost odevnih predmeta za Francuskinje – sve te silne ešarpe i okovratnici i trake i čipke i slojevi bluza i šalova – a one su tuda promicale u jednostavnim pantalonama širokih nogavica! Naravno, na to su se navikle, ali prizor kabina iz kojih kipe hrpe šifona i dopire cika mušterije zarobljene redovima majušne sedefne dugmadi dok pokušava da se iskobelja iz tri sloja podsukanja, nagnao ju je u smeh pred besmislenošću svega toga.
Haljina koju je kupila bila je od satena nežne breskvine boje, sa čipkanim gornjim delom, uskim i na kopčanje do grla, i sa turnirom s kojeg se spuštao slap od istog takvog tafta. Bila je to najlepša haljina koju je ikada obukla, a svakako najskuplja – koštala je trostruko ih četvorostruko više nego što bi je platila u Nioru. Ali takvu haljinu u Vandeji nikada ne bi ni našla, skrenuo joj je pažnju Antoan. Bila je od onih haljina kakve se mogu kupiti samo u Parizu, pa nije mogla da realno uporedi cene. Dok je koračala prekrasnim drvoredima palate Da-Long, podruke sa Antoanom, u pravcu impozantnog zdanja boje žutog okera, osetila se kao da su pošli na venčanje, njeno pravo venčanje, a ne onakvo kao kad je stajala uz Armana pred oltarom u kapeli Ge de Veluira, u mideru tako snažno stegnutom preko već naraslog stomaka da se gotovo onesvestila.
Moja supruga, madam Viktorina Lanželo, predstavlja je Antoan svom budućem ili potencijalnom nadređenom, svojim budućim ili potencijalnim kolegama u carinskoj službi, posedniku plantaža kaučukovca i njegovoj ženi, koje je upoznao na nekoliko dana pre toga. Već izgleda spokojno, brodi kroz hijerarhiju sajgonskog malog sveta sa istom onom sigurnošću s kojom se kretao po prvoj, drugoj i trećoj palubi Tonkina.
Bonjour Madame, uzvraćaju joj. Ljubazni, neljubopitljivi.
I svaki put kada joj uhvate ih poljube ruku, ona biva spletena i stidljiva, ukopavajući laž svaki put pomalo dublje, skrivajući je svojom novom ličnošću, kao cepku koja sama od sebe utanja u kožu.
Utočište nalazi na galeriji na spratu, daleko od gomile koja se tiska po balskim dvoranama. Iz vrtova dopire muzika za igru, gde orkestar svira žive mazurke i polke. Naginje se preko ograde, prepoznaje onaj opojni miris jasmina iz hotela Kontinental, kad je neko dodirne po ruci.
Oprostite što sam vas prepala, kaže sitna riđokosa žena, milo se smešeći. Ne prepoznajete me?
O! – kaže Viktorina, zbunjena. Rekla bih – ah nisam sigurna otkud. Zapravo se nikako ne seća ove žene.
Bila sam s vama i vašim mužem na Tonkinu, kaže žena. Ne na istoj palubi, ali sam vas viđala u trpezariji. Na to pruža ruku. Kamil Dezonije. Moj muž je viši carinski službenik.
Viktorina Lanželo, kaže Viktorina, a srce joj udara kao ludo.
Kamil bi bila gotovo lepotica, s tom svojom zlatastom kosom i sivim očima, da nema takav nos, malo predug, i tanka usta. Mlečno-bela koža joj je orošena. Iz crvenkastoplave kose, podignute na vrh glave, pobeglo je nekoliko pramičaka, koji joj se od znoja kovrdžaju na slepoočnicama. Svi oko njih, na galerijama, u pootvaranim sobama za prijem, krive se u nekakvoj izveštačenoj klonulosti, mašući lepezom, brišući veđe ih vrat, ili pak stojeći do nekog od onih slugu čiji je zadatak, kako se čini, da izmahuju džinovskim mahalicama od nojevog perja.
Ovde smo već tri godine, kaže Kamil. Ovo putovanje bilo nam je druga po redu poseta kući. A vi?
Prvi put sam ovde, kaže Viktorina.
Mon Dieu! Baš uzbudljivo! A vaš muž je...?
Pri carini, odgovara Viktorina.
O, baš kao i moj! Kakva podudarnost! Moj muž je zamenik direktora Poreske uprave. A vaš?
Još nije dobio nameštenje. Radiće kao nadzornik, mislim, kaže Viktorina sa oklevanjem, savršeno svesna da Antoana njegovo radno mesto postavlja na mnogo niži stupanj u toj carinskoj hijerarhiji, a to zna i ova Kamil. Ali Kamil već skače na drugu temu.
I, kako vam se sviđa naš gradić?
O, predivan je...
Znate, prekida je Kamil, svi vele da ovde posle nekoliko godina postane strašno dosadno, strašno zagušljivo od vrućine, i svako svakog zna i tako to, da jedva čekate da odete kući i udahnete valjani vazduh rodne grude. Ali, znate li šta? Naginje se bliže Viktorininom uvu, kao da će joj odati neku tajnu. Drago mi je što sam se vratila. Ne slušajte šta ljudi govore za Sajgon. Ovo mesto vam se lepi za srce. Kad mine prva godina, počnete stvarno da mu pripadate. I nikad više ne možete biti onaj stari. Teško je vratiti se kući. Oči joj snažno zaplamte, a zatim prasne u smeh, kao da se sama sebi podsmehuje. Pa, bar se meni tako čini.
Viktorina ispija gutljaj šampanjca. Stalno joj dopunjavaju vinsku čašu. Opremljeni poslužavnicima sa sitnim kolačićima i šampanjcem, na sve strane jedre prekrasno odevene sluge Anamićani, u crnim svilenim pantalonama sa širokim crvenim pojasevima.
Problem je u vrućini. To svi kažu.
Vrućini? – ponavlja Viktorina.
Mnogi se žale na klimu. Pobolevaju od nje. Sunce je opasno. Suviše je jarko za nas Evropljane. Ah jeste li primetili kakav vam osećaj stvara – kao u snu – kad se prepustite? Kad se ne opirete?
Viktorina klima glavom, razmišljajući o onom što joj je Antoan rekao, još prvog dana; gotovo se isto izrazio: prepusti se vrućini.
Da, kaže. Znam na šta mislite. Meni se sviđa.
Kamil ispija čašu i dodaje je slugi, koji je hitro menja.
Malo utišava glas i prilazi tako blizu Viktorini da im se obnažena ramena dotiču.
O, pardon, kaže Kamil i kratko se nasmeje, ah njena iznenađujuće hladna koža blago očešava Viktorininu ruku, od čega se ova gotovo strese, uprkos vrućini.
I Viktorina se smeje, ali ne uzmiče. Oko nje lahori Kamilin miris na vanilu. Obe se oslanjaju rukama na ogradu i gledaju kako dole igraju parovi.
Ovi su ljudi čudesni, kaže Kamil pokazujući ka orkestru, koji je sastavljen od jednakog broja francuskih i anamićanskih svirača. S kakvom brzinom primaju naš način života, naša jela, naš jezik, čak i našu muziku! Mislim da su izuzetno bistri.
Na časak ćute. Ima jedno pitanje koje bi Viktorina da postavi, sve otkako joj je Kamil rekla da je ovde već tri godine, ah to je pitanje opasno, pa pomišlja da je možda mudrije da ništa ne kaže. Ali posle druge ih treće čaše šampanjca – više ne broji – odvažuje se.
Dal, kojim slučajem... da li slučajno poznajete gospodina i gospođu Moro? Anželinu i Žila Moroa?
Gotovo, izrekla je to. Ako se Kamil zna s njenom sestrom, onda je Viktorina u opasnosti daje razotkriju.
Ali Kamilino lice ostaje bezizrazno. Gricka donju usnu, kao da pretura po sećanju.
Anželina i Žil Moro, ponavlja. Cime se bave?
On je službenik. Ona je učiteljica. Ih je barem bila u Francuskoj. Sada su u Hanoju, ali su do prošle godine bili u Sajgonu.
Ne, ne sećam se... vaši prijatelji?
Da.
Ne, uopšte ih se ne sećam. O, vidite onu ženu, tamo dole! Kamil odjednom pokazuje na jedru plavokosu lepoticu, koja se sva predala igri u naručju uniformisanog pukovnika.
Šta s njom?
Kamilin se glas utišava u šapat.
Ona je dègrafèe. Kamil gleda u stranu da vidi ne sluša li ih ko.
Šta?
Kamil progovara tako tiho da Viktorina mora da pogne glavu prema njoj, i sada im se ruke dodiruju od ramena do šake, i ona se oseća malo neprijatno, ah i prijatno, jer se čini da se ovde odstojanja između ljudi gube, svi su prisniji, ruka na pasu, ruka u ruci, ruka oko ramena, muškarci i žene, žene međusobno.
Ne znate šta je dègrafèe? To je žena koja... znate... Pokazuje na svoje grudi. Raskopčana. Smeje se. Slobodna. Nema mider.
O!
Madam Berže, na primer. Kamil pokazuje bujnu brinetu na drugom kraju galerije. Madam Berže...
Je li i ona ’raskopčana’?
Ne! Kamil se glasno smeje. Ona je žena onog Beržea što je na čelu Carine! Ah... Ponovo se naginje veoma blizu Viktorini. Ima ljubavnika...
Viktorina rasklapa lepezu koju je ponela sa sobom, malu lepezu od pirinčane hartije, oslikanu trešnjinim cvetom, i hladi se.
Ljubavnika.
Žene poput tebe.
Bestidne žene.
Slobodne žene. Raskopčane.
...i to sa svojim slugom, nastavlja Kamil, a zatim prvi dramsku pauzu, posmatrajući Viktorininu reakciju, a i sebe zagledajući. Vruće, zar ne? Uzdiše. Eto, to zovu žutim zlom. Telo vam postane meko kao sunđer... a čula... Jeste li se nekad zapitali zašto za Indokinu kažu da – omađijava? Reč izgovara s neskrivenim oduševljenjem, oči joj se šire kao tanjirići.
Ne.
Kamil se još nekoliko puta kratko obazire.
Pa, razmishte o tome. Sklapa lepezu i pokazuje napolje, u pravcu uhce, preko vrtova. Bašte kafana u gornjem delu ulice Katinat, tamo treba da vas vide pred večeru, nastavlja ona vedro, naglo skrećući razgovor na drugu stranu. Ili pak na šetalištu, u vašem ekipažu. Hajdemo jedno veče vi i ja u vožnju šetalištem!
Viktorina joj ne kazuje da nemaju ekipaž, da čak ni u gradu ne stanuju, već u sobičku u kineskom naselju.
Luj! – doziva Kamil čoveka rumenih obraza i veličanstveno izvijenih crnih brkova, koji se izjednom pojavljuje na galeriji. Da te upoznam sa madam Lanželo.
Encbantè. Luj Dezonije ljubi Viktorini ruku i klanja se. Miriše na vodicu od ljubičice, a na maliću desne ruke ima zlatan prsten. Izgledate mi poznato, madam. Znamo li se odnekud?
Viktorina je bila s nama na Tonkinu, kaže Kamil.
O? Njen muž gleda u Viktorinu sa oživljenom pažnjom. Nisam na to mislio... Ne... Možda... Odakle ste? Ako smem pitati... Crne oči pilje u Viktorinu tako pomno da ona obara pogled.
Iz Šolea, kaže, nastojeći da ostane mirna i pitajući se da li je trebalo da slaže, da izmisli svu svoju prošlost u Francuskoj.
Stvarno! – kaže Dezonije. Moja je majka iz Šolea. Baš se pitam da li vas odatle znam. Pojma nemate koliko ljudi iz Vandeje imamo ovde u Sajgonu. Kad-tad ćete naleteti na nekog koga znate iz domovine.
Viktorina se učtivo smeši.
Madam! Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas. Chèrie, obraća se on Kamili, moram da se nađem s pomoćnikom guvernera. Luj Dezonije prihvata Viktorininu ruku, ponovo je ljubi i odlazi.
Vaš muž možebiti radi u odseku mog muža, kaže Kamil.
Hoćeš da kažeš, razmišlja Viktorina, pod komandom tvog muža. Ali pao joj je kamen sa srca što su prešle na novu temu.
Imate li dece? – pita Kamil.
Ne.
Kamil se potapše po stomaku. Ja čekam dete.
O! Pa to je divno! Čestitam. Prvo?
Upravo je u tom trenutku spasava Antoan; ljubi ruku Kamili i odvodi Viktorinu.
Ko je to?
Dezonijeova žena. Luja Dezonijea. On je zamenik direktora Poreske. Možda tvoj nadređeni, ukoliko...
Opijumske poreske?
Valjda.
Antoan se roguši. Neće on biti moj nadređeni. Mesto koje su mi ponudili pripada Odseku za uvoz robe, a ne Poreskoj. A u svakom slučaju, sve još visi o koncu. Šta nije u redu?
Sve je u redu.
Ne, kaže on. Jeste „nešto”. Grli je rukom oko ramena i privlači je k sebi. Reci mi šta je.
Madam Viktorina Lanželo, kaže ona, oponašajući pariški izgovor. Eto šta. Nije posredi samo strah da me ne otkriju. Već nešto – ne znam.
Licem mu promine senka bola, i ona istog trena zažali zbog tog što je upravo rekla. AH njegovo lice ponovo zadobija smiren izraz, i to toliko hitro da se Viktorina pita da nije to uobrazila, a oči mu zamišljeno počivaju na njoj.
Mogla bi da budeš.
Šta?
Madam Viktorina Lanželo.
Da, mogla bih. Uzvraća mu izazivačkim pogledom. Ah nisam.
On klima glavom.
Nisam više sigurna ni za madam Viktorinu Tesije. Ovo ime izgovara kao da joj je u potpunosti strano, čak malčice odvratno. Možda bi trebalo da se predstavljam kao Viktorina Zozelonova.
Možda bi trebalo. Ne moramo da igramo po pravilima. Odlučili smo se za ovaj put, ah još se možeš predomisliti. Znaš li koliko ljudi ovde vodi dvostruki život? Ne bismo bih prvi vanbračni par ovde, koliko ja znam. Je li ti uopšte bitno šta drugi misle?
Na trenutak ostaje bez reči. U Vandeji bi bilo bitno. Ali ovde... Gleda ga. Ne znam, kaže. Madmoazel Viktorina Žozelonova, ponavlja, a glas joj postaje vedriji, vragolastiji. To više liči na mene. Da, tako ću postupati. A ti? Je li bitno tebi šta drugi misle? Hoće li ti to škoditi radu u carinskoj službi? Ili poslu?
U uglu usana mu poigrava dobro znani podrugljivi osmeh.
Jesi li gotova, madmoazel?
Ona mu prkosi uzvraćajući mu osmeh, poduhvata svoj šlep od tafta, pa mune Antona turnirom, zamahnuvši, malčice nepristojno, bokovima.
Gotova sam.
Onda idemo, kaže on i vuče je za ruku. I ne, ne znači mi ni najmanje. Za tuđe mišljenje briga me koliko i za lanjski sneg.
Silaze niz velelepno stepenište nikome ne rekavši zbogom. I u trenucima dok ne stignu do kapije, Viktorina prema Antoanu oseća tako snažnu ljubav, tako duboku zahvalnost, da ne mari, dok korača drvoredima palate Da-Long, nimalo ne mari u tom času za život koji je ostavila u Vandeji, za decu, za bilo šta što bi neko o njoj pomisho. Prošlost stoji iza nje poput zamandaljenih vrata.


U Odseku za carine vlada darmar. Nameštenje koje su obećali Antoanu zapravo je činovnički posao u Sajgonu, na mestu nadzornika tarifa na uvoznu robu. To radno mesto je privremeno popunjavao neko drugi, a oni nisu radi da daju otkaz tom čoveku, koji ima da hrani troja usta. Možda će se ukazati neko drugo mesto. Skroz je neizvesno. Razmenjuju se nova pisma, zakazuju sastanci. Da čovek poludi. Ah zasad barem Odsek pristaje da isplaćuje Antoanu platu sve dok se ne razreši njegov položaj.
Da te odvedem u grad, do reke, i da ti pokažem okolinu Carine, kaže joj Antoan nekoliko dana posle prijema u palati Da-Long. Hajde da iskoristimo ovo slobodno vreme dok mi je na raspolaganju.
Carinski dom – odsek za Kočinčinu upečatljiva je i otmena dvospratnica, podignuta uz obalu reke Sajgon, na desetak metara od uzanog plovnog kanala strmih obala, koji spaja Sajgon sa Šolonom.
Hoću nešto da ti pokažem, veli Antoan gledajući naviše u lukove balkona na drugom spratu. Vidiš gore ono cveće? Pokazuje prema kamenim lukovima, gde svaki na čeonoj strani ima prefinjeno isklesan cvet.
Da, veoma je lepő.
Je li? E pa, to su cvetovi maka. Od maka se pravi opijum.
Od istog maka kao što raste na livadama iza šume u Majezeu?
Od maka iz iste porodice. Ovi se, međutim, malčice razlikuju. Od francuskih makova ne bi mogla da dobiješ opijum. Ima nekakve veze s klimom i ovdašnjim zemljištem.
A staje ovo? – pita ona, pokazujući visoku zgradu zlokobnog izgleda, čiji ulaz čuva čovek u plavoj uniformi s navezenim slovima R i O.
To je bouillerie, kaže Antoan, a ona otkriva ponos u njegovom glasu, od čega se oseća nelagodno. R i O znače Règiè de l‘Opium. Tu se sirovi opijum prerađuje u smolu koja se posle puši. San-do, tako je zovu.
Ispred ulaza staje fijaker. Stražar ga pregleda i proverava dokumenta i vozaču i putniku Kinezu.
Liči malo na tamnicu, a?
Da. Ne sviđa mi se ovde. Idemo do reke, kaže Viktorina.
Razgovarao sam s jednim od najboljih kineskih krojača, nastavlja Antoan kada skrenu na Napoleonov kej. Zapravo, baš ovde ima radnju. Pokazuje joj dugačko skladište koje se čitavom dužinom proteže uz reku. Zainteresovan je da kupi, ako mu ponudim pogodnu cenu, stotinu do dvesta metara belog platna za odela; čuo je da je šoleski lan baš kvalitetan.
Ona ga, iznenađena, gleda.
Ali brodski tovar neće dolaziti sve do kraja godine?
Znam, ah što ne bih počeo da upoznajem druge trgovce na veliko i na malo, kad već imam vremena? Da iskopam šta se ovde da prodati? Mogao bih da izmenim narudžbinu kod šoleskih tkača. Rekli su mi da bi trebalo da dopremim više belog platna, a manje stolnjaka i maramica.
Pošto Antoana ostavi ispred Carine, gde ima zakazano, Viktorina se vraća do reke da gleda kako se svetina skuplja radi dočekivanja D’Artanjana – ime broda ispisano je zlatnim slovima na boku – na pokretnom keju Pomorskog pre voza. Upravo se ovde ta dva sveta, azijski i francuski, stapaju u uzavrelu smešu: cenjkanja oko vožnje u pus-pusovima ili kočijama, spretno obigravanje Anamićana koji love mušterije, Francuzi iz viših slojeva, odeveni u bela odela, oni što posle podne dugo spavaju a uveče idu po balovima, i svi oni ostali – petits blancs, mali beli, koji se još drže strogih crnih odela i opreznih francuskih običaja. Po Viktorininoj proceni, u hijerarhiji Sajgona ona i Antoan bi pristajali trećoj klasi, odmah ispod srednje. Ali ovde ništa nije tako prosto. Antoan deluje podjednako opušteno kad pije choum-choum s mornarima u kineskoj krčmi na dokovima i kad je u nekoj kafani u ulici Katinat. Što se Viktorine pak tiče – Evropljanke bez muškog društva – privlači poglede i zvižduke francuskih mornara, naćefleisanih i bučnih već po podne. Ah ona se pravi da ih ne primećuje i nestaje u vrevi luke, poneta osećanjem slobode i lakoće kakvo u Vandeji nikada nije iskusila.
Ponovo se našavši s njom, docnije, posle sastanka, Antoan je vodi na po aperitiv, na terasu kafane Rotonda. Eto kuda izlaze bogati colons; ponekad im društvo prave supruge, pa piju „martel” i apsint za stočićima na trotoaru, baš kao da su nasred Pariza. Uveče vreme postaje snošljivo – ne baš snošljivo, ali približno tome. Ne treba mi da pušim šan-do, začikava se Antoan, dosta mi je da sedim na terasi Selekta s tobom, uveče, sa čašom apsinta ispred sebe.
Ona se smeje, oseća kako joj se telo rastače, kosti, meso, osećanja, sve se razliva poput zlatne reke. Srećna sam, kaže Antoanu. Nikada u životu nisam bila ovako srećna. A on prepliće prste s njenima. Da, kaže, samo da budem ovde s tobom. To sam hteo.


Posle tog prvog dana usamljeničke šetnje Sajgonom, prevazišavši stid i prvobitni strah, Viktorina oseća da je spremna da sama istraži Solon. Pijaca s mirisom truleži zakrčena je; lavirint uskih, tamnih prolaza u kojima se neprestano gubi. Svi redom prodavci, i Kinezi i Anamićani, bulje u nju. Barem joj se čini da bulje, ali kad se osvrne, pogled im je uvek upravljen u drugu stranu. Sapliće se o kotarice pune plodova manga, preko vedara s jeguljama. Njene nežne čizmice od lakovane jagnjeće kože, krem-žute boje, natapaju se blatom koje se razliva oko kofa s ribom, kliza se u slivnik pun guščje krvi, donji rub suknje joj je cm. Madam! Madam! – viče za njom neka žena i nudi joj svoje kineske hlepčiće, pa pokazuje na gomile pljosnatih sušenih sipa koje smrde na rasol. Madam! Madam! Oseća se mučno dok se naginje iznad njih, u svojoj svetloj odeći, u čipkama, čak su joj i koraci duži, oholiji. Anamićani se kreću sitnim korakom, izrazito su vižljasti, uskih bokova, tankih ruku, svi odreda, tako joj se čini – muškarci, žene, deca, lica su im prefmjeno oblikovana, ljupkost izuzetna, jezik sažet u jednosložne, bezvučne, kratko akcentovane reči. Za njeno uvo, ptičji poj.
Moh Antoana da joj iz Sajgona donese anamićansko-francuski rečnik, i za manje od mesec dana, reč po reč, uči ime svake voćke, svakog povrća, svakog začina, svake ribe, svakog cveta koji kupuje na pijaci. Sa sobom nosi svesku, onu koju je započela u Majezeu, i umesto da vodi dnevnik, ona ispisuje nove reči koje je naučila, pažljivo prenoseći ravne ih izvijene akcente koji se jate oko slova kao pirinčana zrna.


Zlatno-crveno pročelje budističke pagode zbijeno je između kuća dva kineska trgovca, na kraju uličice. Na kapiji stražu čuva plavi zmaj sa ognjenim jezikom, a oko njega dva indijska drveta u cvatu. Miris je tako zavodljiv, hladovina tako okrepljujuća, da Viktorina ne može da odoh i da ne uđe. Dvorište je tiho, i niko je ne zaustavlja dok se penje uz nekoliko stepenika koji vode u hram. Duboko u senkama prve prostorije, na oltaru sedi Buda koji se smeje, prekrštenih nogu sa zlatnim stopalima, a okružuju ga zapaljeni štapići sandalovine i pladnji sa oljuštenim plodovima ličija, čije bledo meso bhsta poput bisera. Kroz bočna vratašca vidi staroga monaha, pogurenog nad drvenim stolom, koji islikava kineska slova na širokim trakama crvene svile. Posmatra ga načas, ne usuđujući se da ode, jer se boji da bi bat koraka otkrio njeno prisustvo. Monahovo lice ima boju nekog od onih bakrača što vise nad ognjištem u Majezeu. Ah najviše se zagledala u njegove nokte: to su najduži nokti koje je ikada videla na ljudskom biću, dugački najmanje dvadeset centimetara, tamni kao da su od drveta načinjeni, a izvijeni kao pipci nekog neobičnog čudovišta. Odjednom, on diže glavu. Prekasno je za uzmicanje. Ustaje i pozdravlja je dubokim klanjanjem. Pošto nije sigurna kako da odgovori, Viktorina se klanja zauzvrat. On je poziva da uđe i prisedne, pa joj pokazuje natpis na kome upravo radi.
Znate li bar nešto o našem jeziku? – pita je na francuskom.
Ona vrti glavom, odveć prestrašena da i reč izusti.
On joj svojim mekanim, savršenim francuskim objašnjava da slika kineska slova, onakva kakva su se u davna vremena koristila, ali se sada Anamićani njima retko služe. Tokom vekova, ova su se slova, kaže on, razvijala sve dok nije nastalo pismo koje se zove ehu nom. A tad je jedan francuski misionar po imenu Aleksandar de Rode rešio da to pismo prevede u latinsku abecedu, kako bi pomogao francuskim misionarima da lakše savladaju vijetnamski jezik.
Ona sluša, zgađena noktima onoliko koliko je zadivljena onim što starac pripoveda. On primećuje da mu Viktorina zuri u ruke, i ona pocrveni.
Pa, dodaje on posle male počivke, mi naš jezik zovemo vijetnamskim zato što smo našu zemlju nekada zvali Vijetnam – barem... hm, dok nisu došli Fap, Francuzi. Ah vi ga zovete anamićanskim. Zato ćemo ga vi i ja zvati anamićanskim. Smeši se. A oči mu blistaju kao u dečaka, obešenjačke oči na staračkom licu. Za vas, Indokina je ovo: Kočinčina na jugu, ovde, na delti, Anam u sredini i Tonkin na severu. Ne i za nas. Dok sve ovo govori, na usnama mu titra smešak, kao da zajedno učestvuju u nekoj prefinjenoj šali. E pa, da li biste voleli da vas naučim ponečem o našoj zemlji? Počujte.
Viktorina ga nemo posmatra.
Vijet Nam, kaže on, naglašavajući svaki slog zasebno nakon kratke stanke. Ponovite.
I ona ponavlja, dva bezvučna, kratka sloga.
Dobro je, smeje se on. Dobar vam je izgovor. Vijet Nam. Znači Južni Vijet”. Sad ponavljajte: An Nam.
Ona izgovara i to.
To znači „Umireni jug”. Ponovo se smeje, kao da je to još jedna dobra šala, a krupni klimavi zubi mu sijaju. Umirili ga Fapovi\ Možda ste zato za našu kulturu odabrali to ime.
Ona se ne smeje s njim. Opet oseća stid. I sama je Fap, na kraju krajeva. Ali njemu kao da je svejedno šta je ona.
A šta sam, kaže, ono govorio? Pričao sam o onom francuskom učenjaku koji nas je naučio da pišemo kao Latini. Ponovo se smeje, od srca. A ona se ovog puta osmehne, jer ima isti osećaj za smešno kao on. Pa, po vašem kalendaru, to je bilo pre dvesta godina. Bio je to veoma složen zadatak. Da vam pokažem. On ispisuje nekoliko reči latinicom i pokazuje joj akcente ispod i iznad slova, koji su njoj već poznati. Svaki slog izgovara lagano kako bi objasnio te tanane, melodične tonove.
Ovo pismo se zove quoc ngu, kaže. Njega danas svi koristimo. Samo učenjaci i mandarini, kao i učeni Anamićani, još i sad umeju da pišu na drevni način, kineskim pismenima. Gleda je na trenutak, zamišljenih očiju, kao da odmerava pitanje. Da li biste voleli da vas naučim kako se pišu neka slova?
Čeka da ona odgovori, a njegovi tanki prsti, produženi zastrašujuće dugačkim i pocrnelim krivim noktima, drže četkicu najtanje zašiljenog vrška.
Da, kaže ona. Naučite me.
On povlači Unije slova s takvom brzinom i zadivljujućom sigurnošću zgloba da joj budi uspomenu na očevo spretno i precizno islikavanje grbova.



Čang, kaže on pokazujući znak svojim izuvijanim noktom.
Čang, ponavlja ona.
Moje ime, kaže on. Čang. A vaše?
Viktorina, kaže ona, i on zapisuje približan izgovor njenog imena kineskim slovima.



Daje joj svitak pirinčane hartije i četkicu, pa joj oko nje pažljivo namešta prste, kao da drži vinsku čašu. Vi-Ke-Te-Lin, kaže, pokazujući znak po znak. Vi stoji namesto „spojiti”, Ke znači „nadilaziti”, Te znači „izvanredan” ili „tajni”, a Linje. „lep komad žada”.To ste vi, na kineskom. „Predivan komad žada”. Ona crveni. Marljivo precrtava svaki znak koji je starac ispisao, iznova i iznova. On joj svaki put ispravlja nagib četkice. Njegovo ime, Čang, a zatim i njeno.
Tog popodneva na pijačnoj tezgi, nedaleko od svog stana, kupuje pirinčanu hartiju i komplet četkica s drškama od bambusa. A od narednog dana, svakodnevno, iza odškrinutih kapaka, vežba poteze, pokret zglobom, snažan i ovlašan pritisak, brzinu. Svaki znak izgovara naglas, ispravlja sebe, počinje ispočetka, sve dok ne postigne nezgrapnu ali čitljivu imitaciju Čangovih slova.


Stvarno si učiteljica u duši, kaže Antoan. Ona podiže glavu. Toliko se unela u zadatak da ga nije čula kad je ušao. Posmatra je s praga, smešeći se.
Više sam kao neki veoma spor učenik, smeje se ona, pažljivo polažući četkicu dalje od papira kako ga ne bi zamrljala.
On prilazi i gleda u redove znakova koje je iscrtala.
Predivno. Mada nisam baš stručnjak da ocenim. Ali izgledaju – neverovatno autentično.
Čang kaže da lepo napredujem.
Svaka čast!
Ona mu upućuje pogled; nije sigurna da li je ozbiljan.
Veoma mah broj Evropljana u stanju je da nauči istočnjačke jezike, a kamoli da njima ovlada, nastavlja on. A da budemo iskreni, sve što ti treba da znaš jeste pus-pus, tam-bjet, šao, kam on, bao-njeu, šum-šum...
Sum-šum je tebi potreban da ga znaš, kaže ona, a lice joj je bezizrazno.
On se smeje.
Svi živi znaju, drugi dan po dolasku u koloniju, da je šum-šum reč za pirinčanu rakiju, iako će većina colons dotaći ovdašnja pića samo kada su bez prebijene pare. Apsint, „martel”, vermut, rum, iako su stoput skuplji – to oni vole.
Naučiću da govorim s prodavcima na pijaci, kaže Viktorina ustajući. Već prilično znam.
To ti je dobro. Ali trgovci su Kinezi. Ako umeš da pričaš s njima, to znači da te taj tvoj kineski monah uči kineskim, a ne anamićanskim rečima. To te u Sajgonu neće daleko odvesti.
Ona se okreće vratima da ga pogleda u oči.
Onda ću naučiti i anamićanski. Imam svu silu vremena, je li tako?


U hramu, Čang je čeka. Klanja se pred njom, ruku zavučenih u široke rukave. Lice mu izražava poštovanje. Retko je video neku Fap da se sama usudi da zađe toliko daleko u pijacu, rekao joj je, a nije nijednu daje prošla predvoije pagode. Pirinčana hartija i četkice leže tu, čekajući je. Ali ovoga puta on kraj sebe ima okovanu knjigu, napisanu na quoc ngu, i gura je prema njoj. Ona ga upitno gleda, a on je otvara.
Ovo je, kaže, najlepši spev vijetnamske književnosti. Tu začuti i zagleda se u nju. U magnovenju, oči mu blesnu. Na licu se ponovo pojavljuje prepredeni dečački izraz. Ne anamićanske. Vijetnamske.
Ona klima glavom.
To je dugačak spev, a zove se Priča o Kjeu. Napisao ju je pre stotinu godina jedan vijetnamski pesnik. Ngijen Du. Jeste li čuli za njega?
Ne, kaže Viktorina.
On prelazi rukama s neobičnim noktima preko svoje ćelave glave i na trenutak ćuti. U sobicu dopire miris sandalovine. Naginje se prema njoj, crne mu oči blistaju.
Onda ću vam ja ispričati. U glasu mu se javlja dramski prizvuk. To je pripovest o predivnoj mladoj ženi po imenu Kjeu, koju su okrutno razdvojili od njenog dragog, KimaTronga. Posle dugih godina patnje i poniženja, postala je javna žena. Štošta joj se drugo dogodilo, postala je supruga drugog čoveka, zatim ju je očaj do te mere zahvatio da je pokušala da se utopi u reci, ah neprekidno je mislila na Kima Tronga. A onda se, jednog dana, najzad, sastala s njim. Ali... kada su ugledali jedno drugo, nešto se s njom zbilo. Vidite, bila je s drugim ljudima, i osetila je da više ne može biti njegova draga. Samo prijateljica. Čang zastaje i načas je gleda zamišljeno, čekajući da se ovo objašnjenje slegne. Ona pak oseća daje obliva rumen. Zadovoljan njenom reakcijom, starac otvara knjigu, naizgled nasumice. Možda je, nastavlja, posle tolikih godina, bilo i prekasno. Trenutak njihove ljubavi je minuo...
I ponovo je gleda. Lice mu je napeto.
Ljubav, kažu, brzo prođe. Viktorina gleda u stranu. Počujte, kaže on. Ovo je o tome kako je bila zatočena u javnoj kući.
I čita, prateći redove noktom kažiprsta:



A evo šta to znači:

U pramaleću života, kristalne kule rob,
za druge imala samo brda i mesec žut.
Na sveta četiri strane očnji joj bludeo vid,
milovo zlaćani pesak, tragova smeđi prah,
oblake kradom u osvit, fenjer u noćni sat –
te slike i čuvstva njena duše joj punih sud.

Naučiću vas tim stihovima, kaže on. Ako biste voleli.
Negde u aprilu – seća se da kiše još nisu počele – krenuli su da provode večeri u kafani Rotonda u društvu Kamil i Luja Dezonijea – Luj i Antoan sprijateljili su se u Carini i nekoliko su puta sami izašli. Sada se dva bračna para prvi put nalaze zajedno. Viktorina smatra da je to malo čudno, pošto Luj i Kamil pripadaju višoj klasi, ali takav je, možda, Sajgon, a i Luj je, to zna, baš pomogao Antoanu. To se veče, u njenom sećanju, kupa u žutoj svetlosti fenjera koji rasvetljavaju ulice, u strastvenom naglasku pevačice iz Pariza, koju prate harmonika i klavir. Antoan drži Viktorinu za ruku i savija se da je poljubi.
Vas dvoje baš izgledate srećno, kaže Kamil. Još se ponašate kao mladenci!
Antoan stiska Viktorinu za ruku.
I jesmo, kaže. Venčali smo se neposredno pre dolaska ovamo.
Ona mu spušta glavu na rame, kao novopečena mlada. Njena tamna unutrašnjost počiva usnula, čak se i ne komeša, cepka se zarila toliko duboko da je sad više i ne oseća. U ovom trenu sve izgleda ostvarljivo, njihov život u Indokini čini se kako treba, sreća je zapljuskuje toplim talasima.
Imam vesti, kaže odjednom Antoan. Viktorina ga gleda, iznenađena, a Luj daje znak konobaru da im donese litrenjak apsinta.
Dobio si nameštenje?
Antoan klima glavom i načas pogleda u Luj a. Da, našli su mi posao, ah – sad gleda u Viktorinu – nije ono čemu smo se nadah.
Šta je onda? – pita Viktorina.
Opijumsko nadleštvo. Ponovo baci pogled na nju, ovog puta maltene izazivački.
Kad si saznao?
Danas po podne. Ugovor se potpisuje samo na šest meseci. Ah i to je nešto.
Vaš muž, kaže Luj prihvatajući litrenjak iz konobarove ruke, pa im sàm naliva čaše, po dva prsta pića u svaku, i preseca sodom. Vaš muž, ponavlja, pristao je da nam pomogne – veoma nesebično, dodaću – u Poreskoj.
Viktorina se okreće prema Antoanu, a oči su joj pune pitanja.
Na Antoanovim usnama lebdi smešak, kao da uživa u uspeloj zagonetki.
Izgleda da su kineske bande ponovo počele da krijumčare opijum, kaže. A to koloniju košta debelih para. Jesi li bila svesna, Viktorina, da trećina kolonijalnog budžeta potiče iz poreza na opijum?
Viktorina ne odgovara. Srkuće svoj apsint. Ukus je tako jak da mora da suzdržava dah.
Treba da ga razblažite vodom, kaže Luj, ukoliko vam je prejak. Kako bilo da bilo, jeste tačno da ne možemo nastavimo paradu bez poreza na opijum.
Viktorina gleda u obojicu, u iščekivanju da čuje dalje.
Jesu li vam nudili čibuk kada ste išli u bouillerie? – pita Kamil.
Nismo ni išli, kaže Viktorina.
Trebalo bi daje povedete u obilazak, kaže Luj, okrenuvši se Antoanu. Kad ćete već raditi za nas. Oduševićete se, Viktorina.
Kad smo prvi put išli, pripala mi je muka, kaže Kamil. Nimalo ne hči na one slasne snove o kojima se priča. Ispovraćala sam se gore nego na Tonkinu! Smeje se. Luj je morao da me iznese i utovari me u pus-pus. Sećaš li se, Luj?
Luj klima glavom. Viktorina ostaje bez reči.
Viktorina misli da pušenje opijuma treba zakonom zabraniti, kaže Antoan.
Zapravo, pušenje opijuma i jeste zakonom zabranjeno, kaže Viktorina. Zvanično.
Luj domahuje konobaru da donese još jednu karafu vode.
Pa, za Evropljane tehnički jeste. Ne i za Anamićane.
A onaj Domije, pa Furon? Pričao si mi da odlaze u pušionice.
Antoan sleže ramenima.
Između zakona i stvarnog stanja... Tad pogleda u Luja i prasne u smeh.
Jeste li bili vi? – pita Viktorina Luja.
Da.
Ona se okreće Antoanu.
I ti si?
Da.
Je li ti se svidelo?
Pa... Nekako lebdiš između sna i jave. Kamil nije u pravu. To je nešto kao polusan.
Luj je jednom proveo čitavu noć, kaže Kamil. Da ste ga videli kada je ujutru došao kući, pomislili biste da se sa avetima ganjao.
Nisam samo jednom, kaže Luj dopunjavajući svežom vodom svoju čašu sa apsintom. U svakom slučaju, većina ljudi puši kod kuće. Udobnije je. Ne možete živeti ovde a ne probati. Gleda u Viktorinu. Bez obzira na stav. Treba da probate, Viktorina, možda će vam se svideti... Podiže čašu i mućka je, a zelenkastozlatna tečnost se preliva pod svetlošću sveće kao istočnjačka svila. Možda ćete iz tog iskustva nešto naučiti. To je baš kao apsint. Ili malo con gais.
Kamil krivi lice. Luj se pravi da ne primećuje. Na kraju krajeva, kaže, mak je simbol Poreske. Antoane, zar joj niste pokazali one cvetove maka urezane u lukove na Carinskom domu?
Jesam, kaže Antoan i upućuje Viktorini kratak oštar pogled.
U svakom slučaju, nastavlja Luj, u čemu je svrha dolaska ovamo ako ćete da živite kao u nekoj francuskoj palanci?
Ali zar niste i vi sami palančanin? – pita Viktorina. Zar ne rekoste da ste iz Šolea?
Antoan je hvata za ruku, kao da je upozorava da ćuti.
Madam, kaže Luj, daleko smo mi sad od Vandeje.
Kočinčina se može okusiti i bez probanja opijuma, kaže Antoan. Svako ima svoje. Vaš način života ne mora da bude i svačiji način života, bilo ovde, bilo u domovini. Zar nije u tome, zapravo, čitava poenta života ovde?
Luj ne puši mnogo, kaže Kamil. Je li tako, Luj?
Luj sleže ramenima i prihvata se pića.
Antoane, kuda se, dakle, selimo? – pita Viktorina, pokušavajući da vrati razgovor tamo odakle je i započeo.
U Vin Long, kaže Antoan. To je najveća luka u delti.
Vin Long. Zar to nije onaj grad koji onomad nisam mogla da nađem na mapi?
Baš taj.
On je na prvom rukavcu Mekonga, kaže pospano Kamil. Kažu da reka ima devet rukavaca, a zovu ih „devet zmajeva”.


Uzrujao te je Luj, kaže Antoan po povratku u stan u Solonu, je li tako? Glas mu je naprasit; u dahu mu se oseća alkohol dok tako leži kraj nje i pokušava da ispetlja stopala iz mreže za komarce.
Malo, kaže ona.
Osuđuješ Poresku, zar ne?
Antoane, kaže ona. Nije reč o Luju. Već o tom poslovanju sa opijumom. Ali možda sam pristrasna, otkud znam. A zvuči kao dobar posao...
Nije to život s papirom pred sobom i olovkom u ruci, to je sigurno, kaže on poletno, niti pak zviždukanje u vožnji biciklom duž nekog francuskog priobalnog druma, da znaš. Ne, ovamo ću biti u prvim redovima! Uzdiše. Svejedno, to je samo privremeno. Čim iz Šolea stigne tovar s platnom, ili ću raskrstiti s Carinom, ih ću uzeti odmor ih bolovanje.
Noć je crna-precrna, ni daška povetarca. Nepomični vazduh je sparan. Ona u njegovom naručju tone u san i budi se, prevrće se od vrućine.
Imam ideju, kaže on.
Ovo se zbiva dosta kasnije, noć već gotovo bledi, iz tame se pomaljaju obrisi nameštaja i posteljine. Viktorina se pita je li uopšte spavao.
Mogla bi da mi pomogneš u vezi sa sajgonskim trgovcima.
Ja?
Da. Možemo zajednički da radimo. Kladim se da bi se lepo snašla. Kladim se da imaš dara za posao. A sasvim razumljivo, s tvojim znanjem kineskog...
Tek počinjem da čitam i pišem osnovne znake. Trebaće mi još mnogo vremena dok ne naučim da izgovaram išta više od prostih rečenica. A u svakom slučaju, kako si i sam rekao, to nije anamićanski.
Ali ovdašnji trgovci većinom su Kinezi. Siguran sam da ćeš brzo savladati jezik. Ukoliko rešiš.
Viktorina vidi sebe kako se nalazi s gospodinom Vangom, jednim od trgovaca koje se seća da je pominjao, u njegovom magacinu na dokovima, kako ispija čaše čaja u mračnoj zadnjoj kancelariji, zatim kako gura sjajna vrata od stakla i mesinga u Etablissements Denis Fre'res, ili na Le Bazar Saigonnais, ili u Ričardsu, noseći kofer pun platna, u modernoj haljinici od batista s pliseom niz celu prednjicu i s kratkim belim rukavima.
Pipni kakva su mi leđa, kaže Antoan sedajući. Znoj mu curi s ramena i natapa košulju. Možeš da vodiš knjige. Ja se već nadam pošiljci. U Carini ću ostati samo dok ne istekne ugovor, a onda ćemo sve snage uložiti u platno. Hoću da budem svoj čovek. Zamaram te? – pita, pošto ona ne odgovara. Njegov oštri glas trza je iz snova.
Ne, ah sam umorna. Hajde da spavamo.
Ja nisam umoran, kaže on. Pripaljuje cigaretu.
Lezi do mene.
Njegov dah s mirisom apsinta izmešanim s duvanom istovremeno je odbija i uzbuđuje.
Zašto si ovamo došla? – pita je odjednom. Radi pustolovina? Možda samo zato, a i smučio ti se muž? Ovaj iznenadni napad je zbunjuje. Kao da ne razgovara s njom stvarno, već izvodi nekakav unutarnji monolog koji je iznenada izbio na površinu.
Šta to pričaš?
On ustaje, prelazi preko sobe. Zora već probleskuje između letvica drvenih kapaka, razbijajući gusti noćni mrak. Na tom svetlu, tako stojeći kraj prozora, kao da zrači bojama duge.
Antoane, zašto tako govoriš? Znam zašto sam došla. A znaš i ti. Reči su joj odmerene, blagog tona. Zašto to sad dovodiš u sumnju?
Ne znam. Seda na svoju polovinu kreveta, napola leđima okrenut ka njoj, pogrbljena mu ramena ostavljaju utisak ranjivosti. Ona mu pritiska lice uz leđa.
Došla sam da budem s tobom, kaže. Ali iako su te reči istinite, u ovom trenu cilj im je da ga umire, i stoga joj zvuče pomalo lažno.
On se zavaljuje na vlažni madrac i obavija ruke oko glave.
Uzdiše. Možda sam ja kriv. Ne mogu da se skrasim. Ne znam. Za mene se ništa ne dešava dovoljno brzo.
Treba ti više strpljenja. Ispit snage znači i da budeš sposoban da ne skreneš sa staze i onda kad sve deluje nepovoljno.
Da, u pravu si. Izvini što sam bio grub.
U magnovenju, usled tog njegovog besa, u srce joj se vraća strah. Ono osećanje laganog padanja u bezdan, a bez ičega da se pridrži. Kao dok je bila sa Armanom. A zatim taj osećaj prolazi, i ona se privija uz Antoana, polako, uporno, dlanovi su mu na njenim grudima, na njenom stomaku. Raskriljuje noge pred njegovim prstima, tiho uziše, on joj jezikom prelazi oko usana, zaranja u dubinu usta, ona mu se otvara, zabacuje ruke iza glave, grčevito se drži za krevetski ram.
J’at envie de toi...

11Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:16 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Kada je u svanuće probude glasovi kokoši i pataka koje seljaci žive donose na pijacu, razmišlja o deci. Možda ih je sanjala. Kako bi se Danijel uzbudio kad bi video žive ptice, vezanih nogu, kako u grozdovima vise s dugačkih bambusovih motaka! Kako bi radosno trčao od tezge do tezge, gubeći se u prolazima! Koliko bi mu se samo dopali kineski hlepčići, sa onim blagim ukusom marcipana! A Madlena? Zamišlja je kako stoji iza kapaka, kao ona sama prvih dana u Šolonu, i ćutke posmatra ulicu. Prvi put otkako je u Indokini, oseća potrebu da im pokaže gde živi. Nabrala bi rukovet cvetova jasmina i dala im da osete prekrasni miris. Pa čak i onaj ljutkasti zapah vatre naložene mokrim drvima, koji se izjutra probija u sobu. IH onaj kàd tamjana koji struji iz budističkog hrama iza uske uličice.
Antoan ustaje i kraj prozora pali novu cigaretu. U sobičku, lepljiva žega već pritiska. U svetlosti vlažne, bele zore, sada jasno vidi snažna ramena u košulji, njegov profil, pramičke kose koji mu padaju na čelo.
Možda treba da im pišeš, progovara on iznebuha, ne okrećući se. Kao da je znao šta joj je prolazilo glavom.
Ona ne odgovara. Šest izjutra, a već jedva diše. Sad se već sasvim razdanilo. Napolju, belo oblačno nebo. Belo usijanje novog dana. Večito istog dana. Oseća kako joj znoj curi ispod pazuha. U glavi joj tuče snažna glavobolja.
U Šoleu je bio jedan čovek o kojem su pričali njeni roditelji, dok je još bila mala, otac troje dece – starija kći bila je baš njenih godina – a imanje je imao na rubu šumice, ne može se setiti kako se to selo zvalo. Jednog je jutra poveo konja na potkivanje i nikad se nije vratio. O tome se posle mesecima govorilo. A onda su ga, jednog dana, zaboravili. Upravo je tako i ona uradila. Sad je sve gotovo. Prošlost. Okrenut je nov list. Bolje je ne gledati unatrag. Kao da je imala dva života, jedan ovde i jedan tamo u Majezeu. Koliku je cenu platila da ta dva života ostanu odvojena? Da niko – a ponajpre njen muž – ne sazna ko je ona bila iza dobro zatvorenih vrata? Pa čak ni deca, o, ne, njena deca nikada, nikada neće znati ko je zapravo bila njihova mati.
Ako im piše, ako im pošalje makar jednu od onih razglednica s fotografijom reke Sajgon ih s pogledom na katedralu Notr-Dam, odškrinuće vrata između ta dva njena sveta. Kućica iznad kanala bi se stvorila usred pirinčanih polja.
Sledećeg jutra, u nejasnoj svetlosti što se probija kroz otvore na krovu, Čang je čeka u stražnjoj sobi hrama, s Pričom o Kjeu okrenutom na novu stranicu. Gleda je ispitivački, možda primećuje da se nije baš naspavala, i počinje da čita:



Ponovite, kaže. I ona ponavlja, ne znajući šta izgovara. Pošto ih je naučila napamet, starac joj prevodi stihove.

Moćni je blistavi mesec s neba zurio, gle,
jednim su glasom obojà usta zadala reč.
Pitali prvo su pomno svog srca svaki kut,
pa zavet sjedinjenja u svoju ugrebli kost.

Klima glavom. U očima mu je iskra ironije. Viktorina skreće pogled. Da li je to Čang pokušavao da joj probudi sumnju u sopstvena osećanja? Ali, šta taj stari monah zna o ljubavi?

8. septembar 1940.
5.75 posle podne


PONOVO IH VIDI u daljini, dve sive uniforme, jedan je viši od drugog, isti oni od jutros. Zahvaljujući krutosti njihovog koraka, kapama nalik na zrno pasulja, čak ni izdaleka ih ne bi mogla pomešati s neka dva obična šetača. Izgleda da su se uputili prema njoj. U poslednje vreme proveravaju lične karte. Ne esesovci, već francuski pohcajci. Ah svejedno se premišlja da li je bolje da ih pričeka, ili da ne obraća pažnju i da ode odatle. Ispred njih poleću galebovi, krešteći žalobnim krikom, pa se spuštaju nekoliko metara dalje. Zatim ponovo uzleću i ponovo se spuštaju, kao baletski igrači oko glavnih solista.
Koračaju pravo ka njoj, sada su udaljeni najviše desetak metara. Okleva. Ako ustane i pođe, izgledaće kao da beži. Ne pomera se, samo prikuplja novinske isečke i vraća ih među stranice dnevnika, pa čeka sedeći na pesku.
Onaj viši učtivo dodiruje kapu. Oči su mu prozračne. Sada ih jasno vidi, imaju neverovatno svetlu tirkiznu boju.
Madam Tesije, kaže. Ne onim snažnim tevtonskim naglaskom koji svi oponašaju iza njihovih leđa. Samo s blagim prizvukom nemačkog. Njoj srce grozničavo potiskuje krv. Otkud zna kako se zove? Kruže strašne glasine da u Poljskoj i Austriji strancima oduzimaju sva prava. No ona nije stranac, je li tako?
Oui, kaže, sileći sebe da ostane pribrana.
Vaša kuća, kaže onaj viši. Selite se, tačno?
Da. Ne uspeva da se domisli otkud i to znaju. Ruke drži duboko u džepovima, upinje se da stoji što pravije kako ne bi zapazili njen strah. Šta se to njih pa tiče?
Rekli su nam da kuća pripada mesje Erlanžeu, čita onaj niži s presavijenog Usta papira. Možete li nam reći kako da ga nađemo?
Zašto? – pita ona.
Samo nam recite, molim, kako možemo stupiti u vezu s njim, uporan je onaj niži.
Nije joj jasno šta znači ovo pitanje. Ne veruje im.
Možete pitati u mairie.
Njegovu adresu, molim.
„Molim” je tek reda radi, jednostavan ukras bez značenja, koji čak nimalo ne ublažava komandu.
Ali zašto? – pita ona ponovo.
Madam! – kaže onaj niski. I ovog puta je sigurna da u njegovom glasu razaznaje opomenu.
Izvinite, kaže, nažalost ne znam njegovu adresu.
Onaj viši, onaj plavooki, spušta nižem ruku na rame, pa joj se klanja, onako po starinski. Gotovo očekuje da joj prihvati ruku i poljubi je.
Samo smo pitali, kaže onim svojim zvaničnim, blago neprirodnim francuskim, jer bi kuća možda bila slobodna. Za izdavanje, hoću reći.
Zatim ponovo dodiruje kapu.
Merci, madame. Još jedan naklon.
Posmatra ih kako odlaze. Nema šta da krije. Ona je Francuskinja, katohkinja, naposletku. Za Jevrejima tragaju, tako se priča, i za Ciganima. Neće se baktati oko penzionisane učiteljice.
Ali šta da su je zapitah, sa onom ledenom učtivošću, listajući njen dnevnik svojim šakama u rukavicama od jareće kože: madam, jeste li 1899. bih u Sajgonu?
Vin Long


3. MAJ 1899. Na stepeništu koje se uspinje ispred plavog pročelja s dvostrukim lukom od vešto izvajanog kamena, sedi dečak. Ustaje – dugačke koščate ruke klatare mu sa strana – i pribija se leđima uz ogradu da propusti coolie-xe koji nosi njihov prtljag uz stepenice. Dečak je bledunjav, s prozirnom kožom, smeđe kose kruto zalizane unazad, u dugim pantalonama od belog flanela i u beloj košulji. Reklo bi se da ima trinaest-četrnaest godina. Posmatra ih bez reči. Kada stignu na prvi sprat, njihov sprat, Viktorina se okreće i vidi ga kako ponovo sedi na istom stepeniku i posmatra ih i dalje.
Kuća u Vin Longu gleda na Tjen Gang – prvog „zmaja” Mekonga, kako reče Kamil. Nekad je pripadala jednom bogatom trgovcu, Kinezu, pre nego što ju je preuzela francuska administracija. Sad će je deliti s porodicom zamenika direktora carine, koja stanuje u prizemlju. Njihov stan se sastoji od niza soba, popločanih izbledelim mozaikom od arabeski u sivoj, plavoj i smeđoj boji, i punih tamnog, masivnog kineskog nameštaja.
Jedna po jedna, Viktorina otvara zastakljena vrata i izlazi na balkon.
Teške vode Mekonga valjaju se na samo nekoliko stotina metara od kuće.
Jesam li ti obećao? – kaže Antoan. I grli je.
Jesi, obećao si. Divno je, predivno. Ah kad već pomenusmo tvoja silna obećanja, gde je kuvar?
On se smeje. Ne beri brige, kaže joj, unajmićemo kuvara, kineskog bepa. Oni su najbolji. I jednu con gat, ako hoćeš.
Viktorina vrti glavom. Nećemo con gai. Čula je već za mlade, ljupke Anamićanke koje se šunjaju naokolo u svojim platnenim cipelama, služeći kao sobarice ili dadilje, a koje su neprekidno iskušenje za Evropljane – bar ako je verovati Kamili. Nije baš da ti ne verujem, kaže, gledajući ga sa zavodljivim osmehom. Samo kuvara, dodaje. I možda spoljnog momka. Vidi sad mene, nastavlja, pa se sama sebi smeje. Nisam u Indokini ni dve nedelje, a već razmišljam kao pokvarena žena nekog colon!
On je grli.
A što ne dopustiš sebi da budeš malko pokvarena? Ljubi je u vrat. To te neće pretvoriti u neku rđavu colon.


Preko ograde vise dugačke, pljosnate mahune, plodovi visokog nadvijenog drveta koje se zove „plameno”, tako kaže Antoan, a njoj se sviđa to ime, plameno, drvo koje plamti. Naginje se i dodiruje jednu izduženu mahunu, koja je, na njeno iznenađenje, pod rukom kao lakovana koža. Odnekud blizu reke, izvija se lagana melodija, melanholična i osećajna. Pokušava da smotri muzičara, ah niko se ne vidi. Rekom plovi usamljena barka, otežala od tovara, a na dnu sedi žena, nia-coue, i pokreće vesla držeći ih nožnim prstima.



Ulazna vrata su otvorena. Za klavirom sedi smeđokosi dečak, leđima okrenut vratima, i prebira prve tonove Sopenovog nokturna – ih je to neka etida? Melodija joj zvuči poznato. Nokturno je onaj isti, tada shvata, s kojim se Danijel nedeljama mučio pre samo godinu dana.
Stoji u dvorištu i sluša muziku. U proleće je Danijel vežbao ovaj komad, seća se, baš u vreme kada je susrela Antoana na plaži. Dečak nimalo ne liči na Danijela, pa ipak stav njegovog tela, nagnutog iznad klavijature, skupljena ramena, košulja koja visi s ručnih zglobova, sve to liči, čak i način na koji počinje komad, oklevanje pred uvodnim adađom, pauza preduga za jednu četvrtinu, posle prva dva takta. Stoji kao hipnotisana. A kada dečak otpočne drugi stav, andante, preplavljuje je bol i osećaj krivice, tako jak da gubi vazduh.
Supruga zamenika direktora, u tom času, izlazi na stazu, njoj u susret, gde plameno drveće i paprat što raste u gleđosanim ćupovima još blistaju od popodnevne kiše. Upoznaje se sa madam Polet Geren iz La Rošela, koji je baš na jugu Vandeje. To je vitka i bleda žena, kao da su sunce i žega, umesto da joj daju boju koži, iz nje iscrple život. Kosa joj je labavo zakačena, iste boje i kakvoće kao i u njenog sina.
Sarle, kaže ona, ovo je madam Lanželo. Danas po podne se uselila s mužem u gornji stan.
Viktorina se tržne kada čuje svoje ime. Na trenutak je bila ponovo postala Viktorina Tesije.
Sari prekida sviranje i okreće se, ali ne ustaje. Samo klimne glavom, možda iz stidljivosti.
Znam, kaže. Glas mu je dubok. Možda je stariji nego što je mislila.
Madam Geren mu rukom daje znak da ustane.
On tromo prilazi, kao da sparina i njega iscrpljuje, i pruža ruku.
Lepo sviraš, kaže Viktorina rukujući se.
Ima ruke pijaniste, kaže njegova majka, pa podiže jednu njegovu koščatu šaku i spušta je na svoj dlan. Sari brzo povlači ruku.
Viktorina ga posmatra kako nezgrapno stoji između njih dve. Posmatra mu mršave podlaktice, prebelu kožu, vidi tamne malje koje mu rastu nad gornjom usnom, još ni dovoljno duge ni dovoljno jake da daju povoda za brijanje. I na trenutak bi volela da ga zagrli, da ga pita da li se dečak koji odrasta u koloniji razlikuje od dečaka koji odrasta u Francuskoj. I ja imam sina, želi da kaže. I on svira klavir. Malo je mlađi od tebe. Da se poznajete, možda biste se družili.
Vi još nemate dece? – pita madam Geren, primećujući kako Viktorina gleda u Sarla.
Ne, kaže Viktorina.
Biće ih, kaže madam Geren. I mi smo se načekali na Sarla. Prelazi prstom niz sinovljev potiljak, a zatim mu stavlja ruku na rame. Je li tako, Šarle? Ah vredelo je čekanja, verujte mi.
Pokret Polete Geren, njena ruka koja je očešala sinovljev potiljak pre nego što se spustila na rame, gotovo je čulan.
Recite nam ako vam smeta klavir, kaže madam Geren. Nastojačemo da budemo tiši kad uveče vežbamo.
Ne smeta mi, kaže Viktorina. Uživam da slušam.
Na trenutak okleva.
Da li možda znate... ona muzika koja se prethodno čula, s reke? Znate li šta je to?
A, to, kaže madam Geren. Ovde se čuje na sve strane, kuda god da kročite. To je muzika delte, moglo bi se kazati. Sviraju je na sitaru. Na sitaru sa šesnaest žica.


U monsunskim letnjim mesecima, mukla vrelina jutarnjeg vazduha prigušuje zvuke, a popodneva pružaju samo mali predah, kad više osvežava lupkaranje oluka nego sama topla kiša. U Vin Longu, koji je vreliji čak i od Sajgona, Antoan svoja štofana odela zamenjuje širokim belim pantalonama i platnenim košuljama svetlih boja. Za plavokosog čoveka, koža mu je neobično tamna. Francuzi, primetila je Viktorina, i muškarci i žene, ne vole da pocrne, kao po pravilu. Vole da im koža ostane bela i meka, večito vuku suncobrane ih se drže hlada.
Svakog se jutra, radi čišćenja, kupovina i održavanja kuće, odeven u alvatne crne pantalone i dugu bluzu, pojavljuje mladi Anamićanin po imenu An, momak koji spava u sobičku u stražnjem delu kuće. Što se kuvara tiče, Gerenovi su se ponudili da s njima dele svoga bepa. On im iz kuhinje u prizemlju donosi predivne piliće začinjene karijem, ili račiće zamirisane isiotom, korijanderom, matičnjakom, šafranom i metvicom, čitavom mirisnom kiticom začina za kojima su već počeli da žude. Gerenovi zaziru od tradicionalnih jela i hleba s maslacom, kojima je zatrpana većina francuskih stolova. Preteška su. Antoan se slaže. Jedi kao što jede ovdašnji narod, veli, inače ćeš se razboleti.
Pošto je konačno dobio nameštenje, Antoan se nudi Viktorini da je povede u Carinski dom Vin Longa da joj pokaže gde radi.
Ima dosta da se ide, kaže, da li bi radije da uzmemo pus-pus? Ali ne, ona bi radije peške, da prođe stazom koju on svakog jutra prelazi, da vidi ono što on svakodnevno viđa. Od kuće kreću pored reke, a on joj usput kazuje priče koje je čuo o kineskim krijumčarima. Pune dopola gvozdene sudove sirovim opijumom, pa ih vezuju da plutaju iza džunki – kao one tamo, vidiš? – ih ih pak okače ispod korita; nabijaju šando u bambusove štapove koji plove duž kanala, skrivaju ga u medu, ni krivom ni dužnom, ili u ćupovima sa nuoc nam, čak i u lešinama mrtve ribe.
Brrr! Mora da ima odvratan ukus!
Pazi na šta staješ. Ovde je baš blatnjavo.
Puteljak kojim hodaju uzak je, pun lokava kaljave vode, s jedne strane oivičen travnatom obalom Mekonga, a s druge gustim rastinjem, papraću i grmovima banana, otežalim od nezrelih plodova.
Ponekad ga kriju u lažnim punđama.
Kako to misliš – punđama? U ženskoj kosi?
Da u kosi nia-coue, seljanki. Pričvrste lažnu kosu navrh glave i sve umotaju velikim turbanom. Nikad se ne bi reklo da nešto kriju. Veoma dovitljivo. O, evo nas!
Carinski dom je zgrada od cigle pokrivena crepom, s verandom, podignuta na samoj reci, s mangrovima koji joj rastu uza sam temelj, kao da hoće da je osvoje i potope u reku. Za Viktorinu je iznenađenje kad vidi kako trošno izgleda, čak zapušteno, iako je očigledno da nije stara.
Vlaga, kaže Antoan. Odlupljuje boju, rastače drvo.
Iznad vrata visi rukom ispisani natpis: RECETTES DES DOUANES ET REGIES – CARINSKA I PORESKA UPRAVA. Ispod Stoji prevod na quoc ngu, latinizovanim pismom, i ona mu ga čita.
Unutra, u mračnoj kancelariji do ulice, porcelanska i limena pakovanja sa opijumom različite kakvoće načičkana su na drvenim policama – zelenim, ljubičastim i crvenim, kao redovi paklica cigareta „elegant” ili „bojar” u nekoj francuskoj duvandžinici. Viktorina uzima jednu. Odozdo je utisnuto veliko slovo C, odmah do datuma i broja. Težina je naznačena na poklopcima kutija: 5 g, 10 g, 20 g, 40 g, 100 g.
Šta znači C?
Kočinčina.
A u čemu je razlika između porcelanskih i limenih pakovanja?
Porcelanska pakovanja su najbolje vrste. On uzima jednu malu kutiju s crvenom gleđu. Recimo, ova. Zove se „benare luks”. Dvaput kuvan. Odležao. Vrhunskog kvaliteta. Najbolji. Nešto kao ,,armanjak”, u tom stilu. Samo za prave poznavaoce.
Jesi li ga nekad probao?
On klima glavom. To spada u posao.
Ona pokušava da je otvori.
Zalemljena je, kaže Antoan. Da ti pokažem ovu što je već otvorena. Pruža joj drugu kutiju, od crvenog lima, i skida poklopac.
Ona utiskuje prst u tamnu smolu i prinosi ga jeziku. Ukus je sladak, ah sadrži još nešto, neku oštaru, kao malo dimastu primesu, koju ne može da raspozna i od koje joj se mreška nos.
Antoan se smeje. Poneću malo kući, ako hoćeš. Gerenovi imaju izdvojen sobičak kad se obiđe oko kuće. Možeš tamo da pušiš. Ali ne ovaj. Ovo je „junan”. To nam je najjeftiniji san-do.
Ona vrti glavom. Ne. Znaš šta o tome mislim. Pruža mu kutijicu.
On vraća poklopac i na trenutak pokazuje pakovanje prstom.
Ove limenke ništa ne valjaju. Vidi ovu. Već je zarđala. Nagriza je kiselina iz opijuma. Bofl.
Ona se osvrće i obuhvata pogledom čitavu sobu, potamneli nameštaj, bedne police, pod koji vapi za dobrim čišćenjem.
Znači, to je ta čudesna trgovina opijumom o kojoj svi pričaju.
Da, ako veruješ onom što priča Luj.
Ne, ne mislim samo na Luja. Vidi samo ovu kuću. Na ulazu piše „Carinski prihodi”, ali nema blage veze sa Carinom. To je samo magacin gde se prodaje opijum.
Pa, istina je... Antoan uzima cigaretu iz paklice i pali je... i goni kineske džunke koje prevoze krijumčarenu robu niz deltu, nastavlja on, silovito duvajući dim, nemoj to smetnuti s uma.
Ali na isto izlazi, zar ne, na izvestan način? Šta se kosi sa zakonom? Žena koja krije opijum u kosi? Sve je to da bismo zadržali šape na dragocenom opijumu. Izvinjavam se. San-dou.
Antoan se odupire rukama da bi seo na tezgu, pa prekršta nogu preko noge. Na trenutak, miris njegove cigarete potiskuje memlu Carinskog doma.
Sa opijumom radimo isto što smo radili i sa duvanom, kaže on posle počivke. Razmisli o tome. Centralizovanje proizvodnje i osvajanje monopola.
Ona obilazi oko sobe, uzima mala porcelanska pakovanja i vraća ih na mesto. Ljupka su, kao kutijice za nakit.
Gledano iz Francuske, sve je ovo delovalo kao da se dešava u nekom dalekom, nestvarnom svetu. Bilo je... veoma apstraktno.
Znam, ah sada je to naš svet.
I znači, sve ovo stiže iz Sajgonske bouillerie. Viktorina pokazuje na police.
Veći deo, Ima još jedna bouillerie u Hajfongu, u Tonkinu, gore na severu. I još jedna u Luang Prabangu u Laosu. Ah najbolji šan-do stiže nam iz Sajgona. Proizvodnju nadgleda izvesni gospodin Vang Taj. Očigledno zna šta radi. Sticajem okolnosti, on je najbogatiji kineski trgovac u Indokini.
Jasno mi je.
Prilazi prozoru i podiže drvene žaluzine da pogleda napolje. Teške vode Mekonga talasaju se, zalivaju travnate obale, udaraju o cigleni zid Carinskog doma.
I kako ćeš to da ideš, po tvojim rečima, da goniš kineske džunke?
Njen ton, ironičan i izazivački, ne ostavlja ga ravnodušnim.
Viktorina, zar te toliko uzrujava što ću ovde da radim.
Ona se okreće licem ka njemu.
Možda na sve ovo gledam drugačije nego ti. Na trenutak ćuti. Možda sam – okleva – zatucana?
Slušaj, ovde ne možemo da ostanemo – gleda je napregnuto – hoću reći, mi Fapovi, Francuzi, bez prihoda od poreza na opijum. Kinezi i Anamićani i ovako i onako puše. Samo smo realni.
Antoane, previše je lako tako reći. Licemerno je.
Pa, valjda smo onda svi licemerni, uključujući i tebe, pošto si tu. I pošto imaš kőrist od toga.
Klizne sa stola, zgnječi cigaretu i uhvati Viktorinu za ruku.
Nećemo o politici. Hajde. Idemo natrag, važi?
Napolju ovladava smrad mulja i gliba, duž čitave reke, ah Viktorini je draži od mirisa opijuma. Na dnu velike barke privezane za dok, na krmi, sedi Anamićanin u flanelskom sakou evropskog kroja s navezenim slovima RO na rukavu. Maše im.
Antoan uzvraća.
Jutros nam je stigao tovar iz Sajgona, kaže. Ovo je Ngo. Radi s nama.
Neko vreme hodaju podruke, držeći se obale sve do vile.
Slažem se s tobom, u izvesnom smislu, kaže Antoan posle duge neprijatne ćutnje. Zato Carina i ne voli da nas zapošljava, nas koji smo tek prispeli iz domovine. Imamo drugačije predstave. Više vole da rade s ljudima koji su ovde već proveli neko vreme, koji su počeli da prihvataju stvari onakve kakve su, bez zapitkivanja.
Lice mu je zamišljeno, ah ne i brižno. Antoan je, razmišlja ona, realista, dok se ona pak još s mukom bori da izmiri svoje maštarije o Indokini s njenom stvarnošću.
Ali poslovanje sa opijumom razvija se prebrzo, nastavlja Antoan. Trebamo im. A i oni trebaju meni. Pa tako i tebi, Viktorina, da bi živela ovde.
Dok ulaze u vrt, Sari Geren svira isti Sopenov nokturno. U prolazu, uz otvorena vrata, vide mu leđa povijena nad klavirom. Viktorinu ponovo zahvata iznenadni osećaj krivice, kičmom joj prolaze žmarci, ramena joj se zatežu; zatim, sledećeg trenutka, taj osećaj prolazi, iznenadno kao što stane popodnevna kiša, pa sunce isuši bare u dvorištu.
A ti znaš, produžava Antoan, stišavajući glas dok se penju uz stepenice na svoj sprat, da se Geren, pa čak ni Luj Dezonije, kad bi bio prisiljen, ne bi suprotstavio ovome što pričam. U tome je kontradiktornost kolonije. Za svakog ko ima oči da vidi.
Svake večeri sin zamenika direktora vežba klavir na donjem spratu. Sviranje nije baš tehnički savršeno, ah oseća se da dolazi iz duše.
Svake večeri posle obeda Viktorina čeka da počnu lestvice. A posle zagrevanja, s prvim taktovima nokturna, ona prekida trenutni posao, bilo da vodi dnevnik ili veze neki komad. Kroz otvoren prozor zvuk se jasno čuje. Pevuši delove koji će doći i pre nego što ih dečak odsvira.
A kad se sviranje završi, gotovo kao u odgovor, ponovo krene melodija sa sitara, žalobna mèlopèe. Ah koliko god puta da siđe na obalu, nikako ne nalazi svirača.



JUL 1899. Sede za niskim kineskim stolom, a pred njima su činije sa bun rieu, izvrsnom supom od račića koju je upravo poslužio bep s donjeg sprata. Kroz otvorene prozore pirka večernji povetarac. Viktorinu ispunjava osećaj mira i blaženstva, i to u takvom opojnom, snažnom naletu da uz dubok uzdah spušta kašiku.
On joj se smeši. Znaš, kaže, izgledaš drugačije nego u Solonu.
Stvarno?
On se smeje.
Ne samo lepo već i srećno.
Pa ipak sam volela i Solon.
Pa... ah činjenica je da lepo izgledaš. Možda zahvaljujući hrani. Ih vremenu. Ovoj silnoj kiši.
Da, mora da je zato.
Ih... On podiže obrve. Možda si trudna... Podiže je u naručje i smešta je u duboku kinesku fotelju kraj prozora.
Prožima je nalet smrtnog straha.
Ne, Antoane, nisam. Vragolasto ga gura nogom. Ah, šta ćemo sa supom? – kaže.
Supa može i da čeka.
Spušta se na pod ispred nje i zariva lice u nabore njene suknje, obuhvatajući joj noge rukama. Ona ga miluje po glavi, po kosi koja je porasla u poslednje vreme, otkad su u Vin Longu, prolazi prstima kroz svilenkaste vlasi, a on joj zadiže suknju, njegove ruke, pa usne na njenoj nagoj koži, dah joj biva sve brži i brži, sad gotovo neprigušen. A onda pušta da joj glava padne unatrag, oči joj se sklapaju, noge, prebačene preko doručja fotelje, otvaraju se za njega.


Sa svojih ekspedicija u gornjem slivu reke, Antoan joj donosi darove: svilenu ešarpu, narukvicu od kornjačinog oklopa, neobičnu činiju od zlatne i crvene kineske keramike, porcelanski čajnik oslikan nežnim šarama blede nebesnoplave boje. Za njen rođendan, u avgustu, donosi joj lakiranu činiju koju je ispunio cvetovima indijskog drveta i belog lokvanja, koji plove po vodi.
Ciniju spušta na stočić kraj kreveta. Zatim se sklupča kraj nje, a ona vrškom prsta gurka po površini bele cvetove indijskog drveta.
Pretvoriće se u prah pre nego što istrunu, kaže on. Cvetovi indijskog drveta se ne suše. Nemaju vlakna. U njima se mora uživati u jednom trenu, dok traju, nekad ne duže od jednog dana.


Od vile do kapelice u Vin Longu može se prošetati pešice, jer je u centru Francuske četvrti. Mnogo je prisnija od ogromne katedrale Notr-Dam u Sajgonu, u koju’ je jedanput išla, ah je, zahvaljujući svojim belim, neukrašenim zidovima, jednako lišena topline. Pozvala je Antoana da joj se pridruži na misi. On nije bio baš neki vernik, ah je odlazio s njom kad bi poželela. Na kosu je zakačila četvrtasti šal od bele čipke. Kada su ušli, mesje i madam Geren su im ldimnuh glavom. Seli su u poslednji red klupa i otišli za vreme pričešća. U tom svom položaju preljubnice, nije mogla da primi pričešće dok se prethodno ne ispovedi i pokaje – što bi značilo: dok se ne rastane sa Antoanom. Kada su ustali, klupa je zaškripala i nekoliko se glava okrenulo. Ponadala se da nisu Gerenovi. Hodala je oborenog pogleda sve do vrata. Smrtni greh. Pamtila je kako je to Berta kazala, ledeno presekavši svojim stručnim glasom. Kada su se našli napolju, ispričala je Antoanu kako su njih tri sestre plašile jedna drugu litanijom smrtnih greha. I ti još u to veruješ? – pitao je on hvatajući je za ruku. Ona je slegla ramenima. Bilo je to iracionalno, možda, ah je vera bila isuviše usađena u nju. Nedostajala joj je atmosfera gotske crkve, odjek kamenih ploča pod potpeticama, uglačano zlato renesansnih slika, odsjaji svetlosti – u sunčane dane – koja treperi kroz prozore bojenih stakala i pada na pod poput ptica od dragog kamenja. Kapela deluje tuđe, gotovo lažno. Ne moraš da ideš na misu, rekao je Antoan dok su koračali uz Mekong u povratku kući, ako se osećaš toliko neprijatno. Ipak, nije mogla da se odrekne odlazaka u crkvu; u kapelici se nedeljom u podne okupljala čitava francuska kolonija. Bilo bi gore ne odlaziti. Bio je to deo njenog života, makar joj i ne donosio mir duši, već samo blago podsećanje na njenu krivicu.


Jednog oktobarskog dana, bar je tako ubeđena, iako je moglo biti i kasnije, nije više sigurna – u njenoj uspomeni, dani na delti Mekonga slivaju se u večitu sadašnjost – hoda duž reke posle ručka, po povratku iz male šetnje sa Antoanom u pravcu Carinskog doma. Rešava se da skrene levo, prema centru grada, namesto da pođe pravo kući, i gle, evo škole, šačice žutosmeđih građevina koje okružuju golo dvorište pod kositrenim nebom.
U toku je odmor posle ručka, i deca – s jedne su strane devojčice s pletenicama i u mornarskoplavim školskim keceljama, s druge dečaci u širokim crnim pantalonama i besprekorno belim košuljama – trče i preskaču konopac, ili pak stoje u grupicama na podnevnoj žezi. Viktorina ih posmatra nekoliko minuta. Zatim plahovito kreće dvorištem, vrludajući između dece, kao što je to i kod kuće stalno radila, ulazi pravo u stražnju kancelariju i predstavlja se upravnici.
U učionicama, mali drveni stolovi i klupe slični su onima u vandejskim školama: tamno drvo izgrebano od dugogodišnje službe i porcelanske mastionice u uglovima. Kada uđe sa upravnicom, devojčice ustaju iako im niko nije naredio, kao da se to od njih očekuje svaki put kad neka francuska gospođa uđe u učionicu, i pevaju Alouette, Gentile Alouette u njenu čast. Devojčica u prvoj klupi, s dugim kestenjastim kikama, toliko liči na Madlenu da Viktorina gotovo poskoči: to je zbog načina na koji se devojčica drži, naslonjena na jednu nogu i isturivši jedan bok.
Kroz nezastakljene prozore, koji gledaju na obe strane prostorije, vidi se kako podbulo nebo zadobija ljubičastu boju, i odjednom se sručuje popodnevna kiša. Devojčice ne prekidaju pesmu, a glasovi jedva uspevaju da nadjačaju tresak oluje. Pevaju A la Claire Fontaine, koju je Viktorina pevala svojoj deci dok su bila sasvim mala, kako bi ih uspavala.


A la Claire Fontaine,
Men allant promener,
J’ai trouvè l'eau si claire
Que je my suis baignèe.
Dors, rossignol, dors,
Toi qui as le coeur gai...

A Caire Fonpaine, rekla bi Madlena, zaplićući jezikom i preskačući pojedine suglasnike, dok joj se glas naglo gubi jer tone u san.
Kao kakav mah razdor u njenom srcu, ta pesma. Oštar razdor koji ne krvari. Samo mala-malecna beskrvna pukotina. I iznebuha je pesmi kraj, i čitavo odeljenje čeka na njenu reakciju – devojčice koje kruto stoje pred svojim klupama – i ona im pljeska, blago, prstima jedne ruke tapšući dlan druge. Smeši se i okreće, a devojčice sedaju na svoja mesta i čekaju da se čas nastavi.


U školskoj kancelariji, gde sad sedi i čeka upravnicu, na zidu visi natpis Cinzano u emalju, odmah do kalendara za 1899. godinu, koji prikazuje nekoliko vitkih muza odevenih u lepršave haljine, a cvećem nakićena kovrdžava kosa rasipa im se niz ramena.
1900. godina! Za manje od tri meseca dočekivaće novi vek u zemlji koja još računa vreme po lunarnom kalendaru. Seća se članka iz Le Figaroa koji je čitala sa Anželinom neposredno pre nego što je ova otišla za Indokinu. Članak je bio o velikoj Svetskoj izložbi, još tad planiranoj za smenu dva veka. U Pariz će dovesti igrače i glumce i zvaničnike iz raznoraznih kolonija. Služiće se jela iz svih krajeva Azije. I izlagače kopije budističkog hrama i guvernerove palate u Sajgonu. A ti ćeš biti tamo, rekla je Viktorina s malčice zavisti zbog putovanja na koje će joj sestra krenuti. Sve ćeš to iskusiti iz prve ruke. Možda ćeš moći da sa Armanom odeš u Pariz i vidiš izložbu, predložila joj je sestra. No, Viktorinin je život krenuo drugačijim tokom.
I evo je sada u Indokini, u francuskoj školi koju šibaju monsunske kiše, i čeka da joj upravnica kaže može li tu da radi, da pomaže u kancelariji ili da uči decu, šta god bilo, samo da oseti dobro znani miris mastila i novih svezaka, koji, čak i ovde, po ovom tropskom vremenu, prožima učionicu.
Upravnica se vraća u kancelariju – Viktorina je vidi isto onako kao i jutros, prvi put – žena tek malo starija od nje same, žena koju je lako mogla susresti kod kuće, pošto je ova predavala u Nantu pre nego što se doselila u Vin Long.
Zao mije, ali nema načina, madam, da vas zaposlim, kaže upravnica, pošto molbu niste priložili redovnim putem, preko francuskog Ministarstva prosvete. Ali mogli biste, ako vam je po volji, da dolazite i pomažete oko najmlađih jednom ili dvaput nedeljno, posle podne. Upućuje joj osmeh u znak izvinjenja. Međutim, ne možemo da vas stavimo na platni spisak.



10 octobre 1999
Chere Anielina,
Ovo će za tebe biti šok, ali pišem ti iz kuće u Vin Longu, s pogledom na Mekong. Da, ja sam u Kočinčini već preko šest meseci, sa Antoanom Lanželoom – sigurno ga pamtiš s našeg letovanja u La Tranšu, kad smo bile deca. Ne znam šta ćeš misliti o meni, Anželina, ali skupila sam hrabrost da te obavestim gde sam.
Ni dan mi ne prođe a da na tebe ne pomislim, pa opet nisam mogla sebe navesti da ti pišem. Niko u Francuskoj ne zna gde sam. Plašila sam se – plašim se – da ćeš me surovo osuditi. Ali volela bih da se vidimo ako se to nekako dà udesiti. Zamoliću te – preklinjem te – da ovo sačuvaš – to da sam u Indokini sa Antoanom – za sebe. Ne znam jesi li još u Hanoju, ali svejedno ću ti poslati pismo na tamošnju adresu, u nadi da će ga proslediti dalje ukoliko si se preselila. Volim te svim srcem. Nedostaješ mi.
Najnežnije te ljubim.
Tvoja sestra Viktorina

Odavno je prevalila ponoć, u noći pošto je odnela pismo u poštu u Vin Longu, prostu zgradu od cigle, bez imalo onog sjaja art nuvoa koji poseduje sajgonska pošta. Ne može da zaspi. Šta ako je pokrenula nešto što neće moći da nadzire? Sama je. Čeka Antoana, uznemirena što ga još nema, iako ju je upozorio da možda neće doći sve do jutra. Poslednje tri noći, Antoan i ljudi iz Carine presreću sve barke i džunke koje plove rekom i pretražuju ima li prokrijumčarenog opijuma. Dosad nisu imali uspeha. Krijumčari, kako se veruje, istovaraju opijum nekoliko kilometara uzvodno, na obali reke Ko Čen, preko puta ostrva An Bin, i tamo ga kriju, pa se kasnije vraćaju da ga pešice prebace tih nekoliko kilometara nizvodno, zaobilazeći carinarnicu.
Mrežica za komarce miruje. Noću ima jedan trenutak kada kao da zamire svaki dašak povetarca, kada je vazduh savršeno miran, a vrućina se neumoljivo svaljuje na čoveka, kada san postaje nemoguć, telo teretno, pritisnuto. Nogom zbacuje čaršav i izlazi na balkon. Pod svedošću uštapa, velika vodena površina blista i burka se u tišini, odslikavajući one stihove iz Priče o Kjeu koje je čitala sa Čangom:

Kroz prozore je virio iskosa mesec pun –
zlato se ko more lilo, krošnje senčile vrt.


Iz daljine se čuje žamor anamićanskog govora, prigušena muzika u molu, iza koje sledi tišina. Zatim se ponovo javlja, jedva čujan šapat. Kao da dopire s boka kuće. Ona ogrće penjoar preko noćne košulje i silazi u baštu, pa obilazi kuću, u pravcu služinskih odaja. Kroz poluotvorena rešetkasta vrata izbija mutna svetlost, presecajući mrak iskošenim trakama. Iz sobe se izvijaju kolutovi dima, slatkog i otužnog mirisa. Kroz otvor vrata vide se dva čoveka porebarke izvaljena na ležaju, osvetljeni malom porcelanskom lampom. O ekseru na zidu visi bela pogužvana košulja.Jedan od te dvojice kao daje zaspao. Drugi se naslonio na podlakticu i u ustima drži dugačak čibuk od bambusa. Naginje se da ga zapali na fitilju lampe. Glatka smeđa prsa su mu gola. To je An, njihov spoljni momak. Sklopljenih očiju, uvlači iz čibuka dim, a zatim se svaljuje na stranu, a čibuk mu ispada iz ruku. Upravo u tom trenutku, onaj drugi čovek oslanja se na lakat da prinese plamenu svoj čibuk. Nije to čovek, već dečak. Pod svedošću male porcelanske svetiljke Viktorina prepoznaje oštar pramen kose koji pada na čelo, bela koščata ramena Sarla Gerena. Sarlove oči je na trenutak prazno gledaju. Snažno povlači iz čibuka, a zatim ga pruža, nudeći ga njoj. Ona odmahuje glavom, bez reči, a njemu glava pada na jastučić, bokovi mu se izvijaju u stranu, noge se razbludno šire.
Ona se žurno okreće i odlazi ka dvorišnoj kapiji. Mesečina svetluca na reci. Šari, ne mnogo stariji od Danijela. Šari, kojeg majka mazi dok mu je otac na dugim putovanjima, u Sajgonu ih Hanoju. Bledi Šari koji sate provodi za klavirom, vežbajući Šopena. Šari, ljubav majčina.
Antoan se vraća malo pošto je ponovo legla u krevet. Zbacuje vlažnu, kaljavu odeću i staje go nasred sobe, gde pere stopala i ruke vodom koja je zaostala na dnu lavora.
Našli smo im skrovište, kaže pljuskajući se ostatkom vode po glavi, grudima i ramenima, bilo je krcato šan-doa, već prerađenog, ne sirovog opijuma. Trideset kilograma šan-doa, skrivenog u deblu longana, možeš li to da zamisliš? Uz malo sreće, uspećemo da uhvatimo trag sve do neke od onih nezakonitih fabrika za preradu gore u Tonkinu. Najzad malo akcije!
Ne trudi se da se obriše, već leže, još mokar, kraj nje.
Posle ovolikih nedelja čekanja! Viktorina, šta ti na to kažeš?
Lepe vesti, kaže ona. Ah glas joj je ravnodušan. Leži nepomično, oseća osvežavajuću hladnoću njegovog tela. Raduje se zbog njega, volela bi da oseti njegovo uzbuđenje, ah uspeva da misli samo na dva mladića koja puše opijum u zadnjem delu kuće. Ne priča mu za taj prizor, kao da je to ružan san koji će na videlu dana svakako izgubiti svoju snagu.
Ništa ne kažeš, veli on.
Znaš ti šta ja mislim, Antoane.
Ah to je krijumčareni opijum! Viktorina... Glas mu je još blag, ali ona oseća napetost, i tu intonaciju – u nedostatku bolje reči, ona je u sebi naziva parisienne – koja mu se ušunjava u glas kada se uzbudi ih razljuti. Pritiska joj vlažni dlan na leđa. Ona se stresa.
Prija, zar ne? Slušaj, nije bio moj izbor da radim za Poresku. Ovde smo da bismo kasnije mogli da budemo u Sajgonu, da bih mogao da radim na uvozu platna. Znaš to.
Znam.
Prizor iza kuće još lebdi na rubu njene svesti, Sari koji joj s poluosmehom nudi čibuk, njegove raširene noge.
Bilo je uzbudljivo noćas, ponavlja Antoan. To što smo našli kugle šan-doa u tom drvetu. Čista sreća. Pali cigaretu, uvlači dim. Pomogao nam je pun mesec. Dim koji mu izlazi iz usta zvuči kao uzdah.
Ne izgleda isto iz neposredne blizine, kaže najzad. Nije isto kao kad ti to predstavljaju kod kuće. „Francuska imperija”. Iz blizine nije baš slatko. Ah svi mi u tome učestvujemo, ovako ih onako. Čak i ti. Neko vreme puši ćutke.
Počeću da radim u školi, kaže ona.
U školi? Kojoj školi? Da predaješ?
U osnovnoj škoh. Volela bih da predajem, ah u prvo vreme – ne mogu da me zaposle bez premeštenja iz Francuske. Ali mogu da im pomažem jedno dvaput nedeljno.
On vadi cigaretu iz usta.
To je lepo, kaže. Drago mi je. Okreće se ka njoj i grli je. Nedostajao ti je tvoj rad, a?
Kada sledećeg jutra stigne u školu i kada uđe u odeljenje mlađih, deca ustaju. Treba da pomaže redovnoj učiteljici oko mlađe dece. Nijedno od njih još ne zna da čita. Tek su naučili abecedu. Tera ih da nabroje pet životinja čija imena počinju glasom S. Ruke se dižu. Prva reč je CHAT. Zatim: CHIEN. Obe reči ispisuje na tabli. Sledi duga tišina.
Koja životinja vuče kola?
Uvis poleću tri ruke.
Cheval!
Ona ispisuje reč cheval.
Još dve životinje.
Ko nam daje mleko?
Deca se zgledaju. U Indokini gotovo da i nema mleka.
Jedna devojčica stidljivo podiže ruku.
Vache?
Pa dobro, i ona daje mleko i ima glas Š u sebi. Zato ću je napisati. AH mislila sam na jednu drugu.
Chèvre, čuje se glas iz grupe starijih.
Ona ispisuje chevre.
Još jedna?
Niko ne uspeva da se seti još jedne.
Daću vam malu pomoć: životinja iz pustinje.
Nema odgovora.
Ona ispisuje CHAMEAU. Šamo. Kamila, kaže.
Šan-do, čuje se glas, isti onaj od malopre, koji dopire iz starije grupe. Viktorina se pravi da ne čuje.
Dok su deca naučila da čitaju ovih pet reči, gotovo je kraj časa i već pljušti kiša u silovitim udarima, natapajući knjige onih što sede do prozora. Kada nekoliko minuta kasnije zvono objavi odmor, deca istrčavaju i sakupljaju se pod tremom, čekajući da kiša popusti. Ona devojčica s riđim kikama, koja mora da pripada starijoj grupi, naslonila se na stub i čita knjigu. Viktorina joj prilazi.
Je m’apelle Marie, kaže devojčica Viktorini. Dvanaest joj je godina, godinu dana je mlađa od Madlene.
Viktorina gleda u tamnoružičaste korice knjige: Les Malheurs de Sophie.



A ONDA SE sve istovremeno desi.
Najpre ih, krajem oktobra, obaveštavaju da su sanduci s maramicama i stolnjacima i trube platna konačno spremni da se prevezu iz La Rošela i da bi trebalo da stignu početkom decembra. Sledećeg dana Antoanu javljaju da je unapređen. „Imamo zadovoljstvo izvestiti vas da ćete, u znak priznanja za uspešno hvatanje kineskih krijumčara severno od Vin Longa,biti unapređeni...”Postaće nadzornik, što znači veću odgovornost i pozamašnu povišicu. Ah istovremeno ga obaveštavaju – u drugom pismu, koje prima u istom danu – da se njegov šestomesečni ugovor u tekućem periodu ne obnavlja.
Možeš da poveruješ u idiotizam francuske administracije? – kaže on i oba pisma baca na pod. Ne zna levica šta čini desnica!
Kroz nepunih nedelju dana, stiže razglednica od Anželine, s fotografijom zahva Ha Long i njegovih majdana obavijenih maglom. Na poleđini karte, nakoso, stoji nekoliko redova njenog dobro poznatog zavojitog rukopisa:

Žila su 1. januara premestili iz Hanoja u Sajgon. Možda
možemo da se nađemo u Da Latu o Novoj godini.
Tamo ćemo biti od dvadeset četvrtog do prvog.

Pokazuje razglednicu Antoanu.
Pisala si joj, kaže on, a licem mu vrve pitanja. Jesi li joj rekla za nas? – to joj pitanje postavlja.
Da.
Ne kaže ništa na to? Pažljivo joj promatra lice.
Ne. A zatim grune u silovit plač.



SEDE NA balkonu kuće u Vin Longu. Suton je, onaj kratki, predivni trenutak pre nego što dan potone u potpunu tamu. Grane plamenog drveta razrasle su se otkako su došli. Dugački mahunasti plodovi vise tako nisko da prekrivaju pod balkona.
Pošto mi nisu obnovili ugovor, pretpostavljam da bi pre zime trebalo da se vratimo u Sajgon.
Ne u Solon?
Ne. U Francuskoj četvrti možemo da nađemo mnogo udobniji smeštaj. Moram da budem u gradu radi obilaska skladišta. Možeš da mi pomažeš u poslu, baš kako smo i planirali.
Ona razmišlja o maloj učionici u školi u Vin Longu, gde je upravo počela da uči đačka imena, kancelarije gde je raščistila jedan sto za svoje papire.
Antoan oseća njeno kolebanje. Navići ćeš se na Sajgon. I tamo možeš da radiš u školi. I zar ti nije laknulo što neću raditi za Poresku?
Da, kaže ona. Da, svakako. Podiže šaku. Slušaj!
Šta?
Vlada tišina, zujanje buba, a zatim nežni zvuci klavira.
Šari je započeo novi nokturno, kaže.
Prilično liči na svaki drugi.
Pa, i ovo je Šopen, ali ovaj je u drugom tonalitetu. Mnoga nokturna zvuče vrlo slično...
Neko vreme slušaju kristalno jasne tonove, isprva nesigurne, zatim pouzdanije.
Napreduje, kaže ona.
Čeka da se nokturno završi i da krene sitar. Ali noćas ga nema. Tišinu načas zapara samo krik ptice koja zvuči poput galeba.

12Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:17 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
8. septembar 1940.
5. 30 posle podne



I ZAŠTO BI, za ime sveta, trebalo da brine hoće li dva nemačka policajca otkriti daje 1899. bila u Sajgonu?
Ovo je pitanje muči dok posmatra visoke siluete koje blede u traci magle što se diže s pučine. Ah tih su dana svi plašljivi. Brutalni dolazak Nemaca uzburkao je snažne strahove i mržnje.
Lagano otvara svesku i otvara isečak iz Le Košinšinoa, novina koje su redovno čitali u Vin Longu, s datumom od 21. decembra 1899. baš iz vremena njihove selidbe u Sajgon. To je spisak preporuka novodošavšima kako da se izbore s klimom: promajevita kuća, nameštaj od bambusa, madraci od kapoka, po engleski, ili pak kambodžanske asure od trave, flanelski pojas (da se nosi danonoćno), šlem ih slameni šešir, i suncobran.
Kućica koju su iznajmili u Sajgonu sledila je ove recepte gotovo od A do S. Bila je u evropskom stilu, s drvenom verandom i nadstrešnicom oko kuće, na periferiji Francuske četvrti. Oko stubova verande pela se kao krv crvena bugenvilija, a u zadnjem vrtu rastao je limun. Na sajgonskom bazaru kupili su nameštaj od bambusa i pruća, i dve stolice za ljuljanje od kuvanog drveta. Ne seća se šta su odlučili za madrace, samo pamti da se mrežica za komarce nadimala i spuštala sve do poda. Bilo je kao da se spava u oblaku.
Antoan je bio uredio da iznajmi stražnji deo skladišta na reci kako bi smestio svoje sanduke s platnom. Kraj godine sada joj bledi u sećanju, pešačenje od skladišta do ulice Katinat, njih dvoje koji tegle teške kofere s platnom i utovaruju ih u pus-pus. Prodavnice prostrane i osvetljene kao balske dvorane, dugačko čekanje po predvorjima, tkanine svetlih boja raširene preko tezgi, zatim spakovane, pa opet raširene, rasprave, cenjkanja, prodaje, obećanja da će biti plaćeno po Novoj godini...
Iz tih poslednjih nedelja u Sajgonu, neposredno pre nego što su prešli u Da Lat, seća se jednog: kako su, posle spokoja Vin Longa, uhce bile grozničave. Konja koji kopaju zemlju, kočija koje staju i polaze, zbrke pus-pusova, kakofonije bučnih kafanskih orkestara na svakom ćošku, drečave odeće. Vatrometa faltica, čipaka, gajtana, dugmića, turnira, traka, volana, rojti i srebrnih cvetova.
Da Lat


24. DECEMBAR 1899. Prvo što primećuje dok se kočija bliži stanici u Da Latu jesu begonije – cvet koji raste u umerenoj klimi – što bujaju i kipe u crvenim i narandžastim slapovima iz sandučića na prozorima, baš kao u kakvom francuskom selu. A kada kroči iz kočije, onako u tankoj haljini od muslina, koja priliči sajgonškom vremenu, zadrhti. Svi se šale na račun vremena. Verujete li vi da vam ovde preko noći zaista treba kaput, da hotelski kreveti imaju ćebe, i još dva preko?
A onda, na klupi izvan stanice, malo dalje u ulici, ugleda Anželinu i Žila kako je čekaju.
Tu su, tiho izgovara Viktorina i spušta ruku na Antoanovu mišicu.
Anželina ustaje. Šaka joj poleće ustima. Širi ruke iz sve snage, kao kad je bila mala pa se plašila oluje, ih se bojala da izađe sama do klozeta po mrkloj noći, i trči starijoj sestri u zagrljaj. Nespretno uzvraćajući grljenje, Viktorina primećuje da joj je sestra krupnija, gotovo punačka. Ali možda se to ona sama promenila.
Anželina, sećaš se Antoana?
Enchantèe, kaže ova.
Antoan joj ljubi ruku.
Mili bože! Bili ste devojčica, kaže.
Anželina se smeši.
Sećaš se, na plaži? – kaže Viktorina. Žile, ovo je Antoan.
Drago mi je.
Ali Žilu, s njegove strane, očigledno nije drago. Sa Antoanom se rukuje hladno, zatim se povlači za jedan korak i uštogljeno stoji na metar od društvanca, ruku skrštenih na grudima.
Muškarci hodaju napred. Gotovo jednaka bela platnena odela, kožne cipele prirodne boje, samo se po kosi razlikuju – Žilova je smeđa, Antoanova boje peska – i po držanju. Žil je onizak čovek koji se isteže naviše, glave kruto nasađene na vrat, dok Antoan, plećat i visok, maše rukama i grabi napred dugačkim koracima. Izgleda joj nestvarno, kao u snu san, ovaj susret u brdima Da Lata. U čezama koje ih vraćaju u hotel, dve žene izbegavaju svaki ličniji razgovor, pa umesto toga jedna drugoj pokazuju bele vile Francuske četvrti.
Istina je to što kažu, da izgleda kao Pariz u malom, je li? Smeju se.
Zar to ne kažu i za Sajgon? – pita Anželina.
Ne, kaže Viktorina. Sajgon je – tu daje glasu dubok i teatralan ton – Biser Orijenta!
Obe prasnu u živčan smeh. Viktorina se zavaljuje na naslon sedišta i sklapa oči. Možda će, ako se prepusti, možda će onda sve biti kao što je bilo, kao što treba da bude? Možda bi bilo drugačije da su same. Konji kloparaju kaldrmom, drmusaju putnike i bacaju ih jedne na druge svaki put kada kola naglo skrenu.
Ne mogu da verujem da si ovde, kaže Anželina. Njeno lice, veoma slično Viktorininom, ali finije oblikovano, bori se da suzdrži suze. Viktorina ima želju da je uzme za ruku, ali je sprečava nešto u Žilovom tmurnom izrazu lica, dok zuri u svoju ženu. Možda Anželina ne bi volela daje Žil vidi kako plače. Viktorina razmenjuje pogled sa Antoanom, a zatim okreće glavu prema prozoru. Nije sve krasno, razmišlja. Čemu se to uopšte nadala? Je li želela da Anželina bude ta koja će joj oprostiti?
Stoji pred toaletnim stočićem, podignute kose, i stavlja minđuše s turmalinima koje joj je Antoan kupio u Sajgonu pred odlazak; sprema se za večeru. Spavaća soba im je raskošna, sa sličnim mesinganim i tamnim drvenim nameštajem kao i u Kontinentalu, i debelim kadifenim zavesama koje prigušuju svetlost, kao da se svetlost smatra previše prostom da uđe u tako otmen hotel. Stoji i viri između zavesa kada Antoan prilazi iza nje.
Ne sada, kaže ona i kruti se.
Da, sada. Stiska joj ramena i vragolasto joj ljubi vrat.
Ona okreće lice u stranu. Čekaju nas.
On je ljubi u desno rame.
Nek čekaju, kaže. Glas mu je vedar, radostan.
Ona ga hvata za ruku i steže je. Neće da mu kvari raspoloženje. Ovamo su, uostalom, došli radi nje, kako bi počeli da premošćuju, ukoliko je to prava reč, rascep između nje i njene porodice.
Malo je... nezgodno, kaže. Da budem ovde s tobom... i istovremeno s njom.
Naravno, kaže on. I mora tako da bude, zar ne? Posle svega što se dogodilo. Moramo pustiti vreme da uradi svoje. I kod tebe i kod nje. Možda bi, dodaje, trebalo da malo budeš s njom nasamo.
Ona klima glavom, zahvalna na tom predlogu, ah ne i potpuno umirena. On je uzima za ruku.
Idemo dole, važi?
Ispred njih, parovi klize hodnikom, a ženska ramena pomaljaju se iz dubokih dekoltea kao blede orhideje iznad strukova nalik na tanane vaze. U predvorju, u ogromnom kaminu, pucketa vatra, hodnicima lebde mirisi divljači, za božične jelke (božične jelke! ovde!) zavezane su grimizne somotske trake, na ragastovima vise grančice božikovine ih nečeg nalik na božikovinu. Napolju je bujno rastinje brižljivo potkresano i oblikovano tako da uokviruje prostrane travnjake, doterane cvetne leje i fontane, ah sve zajedno više ostavlja utisak pažljivo izrađenih pozorišnih kulisa nego željenog vrta u francuskom stilu.
Svi su strašno elegantni, šapuće Antoanu. Misliš da mogu da prođem u ovoj haljini?
Zanosna si, kaže on. To sam i mislila, kaže ona, pa palcem i kažiprstom hvata skutove i izvodi pun krug, koji završava kniksom. Antoan je dočekuje u naručje.
Pa zašto onda pitate, gospođice Žozelonova?
Da biste vi mogli da odgovorite, gospodine Lanželo! I odgovorili ste!
Ali ispod šaljive površi, oseća da su i oni deo predstave. A kada sednu do Anželine i Žila, za sto rezervisan za njih, napolju, u vrtu, njih će četvoro glumiti komad koji će se zvati Porodično pomirenje u Indokini.
U vrtu, staklene kugle, anđeli i zlatne zvezde obešene o stabla urme nadmeću se s tamnocrvenim cvetovima hibiskusa i ružičastim cvetovima lovora. Kolevka od rezbarenog drveta i božične jasle, po njenom mišljenju, u komičnom su neskladu onako između stabla guave i stabla manga, iako bleda Marija i polunagi Josif ne izgledaju toliko neumesno u podneblju vrelom kao njihova Palestina. Čitav prizor joj deluje kao paganska gozba, u neslozi sa svetlucavim zimskim motivom tradicionalnog Božića.


Dovršavaju večeru. Jedna boca šampanjca i dve boce „sent-emiliona” – nabavljene ispreko sveta ljubaznošću Pomorskog prevoza – stoje prazne na stolu. Bokaste čaše još su dopola pune „armanjaka”. U korpici za hleb leže izlomljeni komadi bageta, a na tanjirima korice sira.
Da li doista pokušavaju da prave kamamber od mleka ovdašnjih krava? – kaže Antoan, odmičući od sebe tanjir. Jeste za svako poštovanje, ah nije za jelo.
Mislila sam da ovdašnje krave ne daju mleko.
Onda je od koza, kaže Žil. To bi objasnilo ovaj ukus.
Ni koze im ne daju mleko, smeje se Anželina. U Tonkinu se ne pije nikakav mlečni proizvod, zar ne znate to?
U Kočinčini, Anželina, upada Žil, nismo više u Tonkinu, sad smo ovde na jugu, znaš?
Anželina se ne osvrće na njega.
Sebe nazivaju Anamićanima, čak i na jugu, kaže Viktorina.
Znam, uporan je Žil, ah pravi Anamićani su samo u Anamu, centralnoj oblasti.
Antoan sleže ramenima. To su sve veštački nazivi, koje je izmislila francuska administracija, kaže. Očigledno ga već razdražuju Žilove opaske.
E pa, Anamićani ili ne, stoka im ne daje mleko.
Možda su iz Normandije dovezli krave zajedno s brašnom i svime ostalim.
Ali ovaj bûche... mmm, ovaj bûche, s druge strane... Antoan briše usta od blistavog čokoladnog krema.
Potpuno autentičan, krem od pravog maslaca!
Od istih krava tajanstvenog porekla.
Smeju se. Nestaje čak i Žilove uštogljenosti.
Žil i Antoan se izvinjavaju i povlače se u jedan od salona da popuše po cigaru; Viktorina i Anželina ostaju za stolom, prvi put same otkako su se ponovo srele, a konobar dolazi da raskloni prazne tanjire i počisti mrvice. Grupa Anamićana pevača u dugim belim haljinama probija se ka improvizovanoj bini koja je odmah do božičnih jasala.
Još malo pa će ponoć, kaže Anželina.
Sećaš se ponoćne mise u Šoleu? – pita Viktorina. Ruke joj ravno počivaju na stolu, burma i prsten s turmalinom koje joj je Antoan dao sada se jasno vide. Ali Anželina kao da ne primećuje prstenje. Gleda u hor.
Čula sam da su veoma dobri, kaže. Pevaju duhovne pesme u sajgonskoj katedrali.
Pevači isprobavaju prve tonove, udešavajući glasove.
Viktorina spušta ruku na krilo, sad joj je neprijatno zbog prstenja. Nekoliko trenutaka ćute.
Anželina... Krajičkom oka pogleda u sestru i malčice se nasmeje. Izgledaš mnogo drugačije.
Deblje?
Hmm. Da vidim. Ne, već – zdravije... Obrazi su ti kao ruža.
Anželina spušta ruku na stomak.
Ne! Nemoj da pričaš!
Da! Biće to beba novog veka.
Ah mon Dieu!
Orkestar se sad okuplja ispred pevača i štimuje se: kakofonija od okidanja struna violine i gunđanja violončela.
Je 1’ ti ono reče – duhovne pesme?
Tako sam mislila.
Možda će biti igre?
Božić je. Sumnjam.
Viktorina duboko udiše i namerno vraća ruke na sto, obuhvatajući svoju čašu s vodom. Ovoga puta, sigurna je u to, Anželina primećuje prstenje, ah ništa ne kaže. Nikada ne bi zaboravila sestrin prvi verenički prsten – jednostavan zlatni obruč s dijamantom. Viktorina je, uostalom, bila prva Žozelonova koja se udala.
Anželina! Budi iskrena prema meni. Šta o meni pričaju kod kuće?
Violina škripi. Anželina na taj zvuk krivi lice, a zatim joj se izraz menja i gleda Viktorinu pravce u oči.
Što im nisi pisala? Što im makar nisi rekla gde si? Što nisi – šta ja znam – ostavila poruku? Nešto, bilo šta.
Anželinin glas podrhtava, ne od njenog ličnog besa, kako se čini, već od besa čitave porodice. Mora da su se dopisivali i nagađali, i došli do nekakvog zaključka, nekakvog suda o njoj. Sad je kao da su zamenile uloge, kao daje Viktorina postala mlađa sestra, ona koju karaju. Oseća kako joj krv zaliva vrat, obraze.
Nisam mogla. Znam da zvuči odvratno. To je bedno opravdanje. .. Čezne da joj suze navru na oči, ah prisutan je samo taj jezivi nedostatak osećanja.
Viktorina, kako se sve ovo dogodilo?
Načas im se susretnu pogledi.
Pojavio se jednog dana na plaži, samo se stvorio. To je sve.
Pevači, koji sad stoje u vrsti na prednjem delu bine, započinju pesmu bez pratnje muzičara.
Izgledaju kao da su upravo primih prvu pričest, kaže Anželina.
Možda i jesu, odvraća Viktorina. Najzad, nije dosta što ih upošljavamo kao sluge, moramo i veru da im promenimo.
Znači, smatraš da naše prisustvo ovde ne donosi dobra? Zar ne veruješ u Crkvu?
O, da, naravno da verujem. Samo je reč o – pa, oni imaju sopstvenu veru. Proučavala sam je s jednim kineskim monahom...
Anželina je prekida, pevajući zajedno s pevačima. Il est nè le divin enfant. Pamtiš? Pevale smo je uvek na božično jutro.
Viktorina klima glavom i gleda u Anželinu. Izgleda starija, starija čak i od nje same. Glatko zategnuta kosa, način na koji naslanja leđa, sve joj je to dobro znano... naravno, možda je to zato što je trudna. I odjednom uviđa očiglednu sličnost. Pred njom je Mari-Lujza, njihova mati! Isti nagib glave dok sluša muziku, isti brižan izraz koji nosi kao masku za svaku priliku, a koji slabo prikriva osudu. Ih to ona umišlja?
Anželina, želi da kaže, sestrice moja mila, gde si?
Ali ništa ne govori. Podiže čašu „martela” i prinosi je usnama, zatim shvata da je prazna, pa je spušta. Anželina gura svoju čašu, još napola punu, prema njoj.
Hvala. Viktorina na tren ćuti. Šta su... mislili da se dogodilo?
Anželina uzdiše.
S vremenom su se dosetili.
Da sam otišla sa Antoanom?
Da si otišla s nekim muškarcem.
Viktorina neko vreme ostaje nema.
Pričaj mi. Kaži mi, molim te, šta ima novo s Danijelom i Madlenom. Imaš li kakvih vesti?
Da.
Od koga?
Od tate i mame. Danijel je položio brevet sa odličnim uspehom. Madlena je pošla u šesti razred.
A Arman? Glas joj je bezizrazan.
Dobro mu je, bar koliko ja znam. Zaposlio je devojku da se brine o njima.
Može daje zamisli, seljančicu od šesnaest-sedamnaest godina, jedva malo stariju od Danijela. Ruku može u vatru da stavi da je već završila u Armanovom krevetu. Proverava sebe, da ustanovi oseća li probad bola, ali ne, ničeg nema. U srcu joj je praznina.
Šta su roditelji rekli za mene?
Spočetka su brinuli. Onda su pokušali da razumeju. Tata je rekao da nije ni trebalo da se udaješ za Armana.
A Armanova porodica?
Pa... Osuđuju te.
Viktorina ponovo gleda u Anželinu. Jeste, u očima joj je gnev, gnev joj je u nadole izvijenoj crti usta, gnev joj je u šaci koja počiva na doručju stolice stisnuta u pesnicu, iako toga možda nije ni svesna. Da, promenila se. Obe su se promenile.
A ti? Osuđuješ li me ti?
Anželina popravlja salvet na krilu, ne odgovara. Glasovi božičnih pevača su čisti, jasni. Narastaju pod vedrim nebom kao pena.
Ne znam. Ne znam da li bih ja imala hrabrosti da ostavim Žila kad bi mi se... tako nešto dogodilo.
Hrabrosti! – smeje se Viktorina, sama se sebi rugajući. Nije to hrabrost. To je bilo – eto, tako.
Na trenutak ćuti. Pita se da li ta devojka spliće Madleni kosu. Oduvek je mrzela da joj kosu dotiče bilo ko sem majke. Viktorina valja zaostali komadić sredine hleba između palca i prstiju.
Loša sam majka. Baca brz pogled na Anželinu. Zar ne pričaju to svi?
Šta oni pričaju i šta ti jesi, to mogu biti dve različite stvari.
Anželina ju je ponovo iznenadila. Sa sestrinog lica iščezava maska odrasle žene i pojavljuje se Anželina iz njihovog detinjstva, iskrena i radoznala.
Je li to ti misliš? – pita je konačno Viktorina.
Ah Anželina se obazire prema salonu za pušenje da vidi vraćaju li se muškarci.
Voliš li ga? – kaže.
Da.
Oduvek si bila sanjalica.
Viktorina se pita: je li to u sestrinom glasu saosećanje ih prezir?
Sanjalica?
Pa, čak i sa Armanom. Mislim, sve ono kako je teklo s njim... Jasno je da Anželina pažljivo bira reči. Misliš li da si... možda sve vreme bila zaljubljena u Antoana?
Kad sam ga prošle godine videla na plaži... Razumeš li me?
Ne znam. U teškom si se položaju našla. Anželina seže preko stola i hvata je za ruku, možda u pokušaju da ublaži svoje reči.
Viktorina povlači ruku. Nekada si bila na mojoj strani. Žil me mrzi, zar ne?
Ne. On je samo... nije neka pričalica.
A tebi se to sviđa?
Veoma je mirne prirode. Ti si više kao tata. Poželiš – pjff – Preseca rukom vazduh. I onda to i uradiš.
Kao tata! – prasne Viktorina u smeh. Nije mi to palo na pamet.


Fotografija je snimljena u nedelji između Božića i Nove godine. Viktorina je na sebi imala haljinu kupljenu za prijem u palati Da-Long, i još ogrhcu s turmalinima i iste takve minđuše, a Antoan odelo svetle boje s krutom uspravnom kragnom, kakvo nosi većina belaca u Indokini. Na poleđini fotografije odštampano je PJER DIJELEFIL – HANOJ – 1899, iako je snimljena u Da Latu. Za tog fotografa Dijelefila rekla im je Anželina. Bio je veoma dobro poznat, očito, u Hanoju, u Tonkinu. Upravo je on snimio i Anželinu i Žila s njihovim sluščetom, istu onu fotografiju koju je poslala Viktorini u Majeze. Svake godine u vreme praznika dolazio je u Da Lat i postavljao mah studio, nedaleko od palate, u kući koja gleda na jezero. Studio je bio namešten u prednjoj sobi kuće, otvoren prema verandi u procvahm begonijama. Presvukli su se u svečanu odeću, pomažući jedno drugome i smejući se unapred. Studio je bio uređen kao i kod svih fotografa, sa zastorom od svetloplavog platna obešenim da služi kao pozadina, da oponaša nebo, iako se to, naravno, nije moglo raspoznati, pošto je ispadalo sivo, i s vazom punom svilenih ruža na stočiću. Pozirah su kao mesje i madam Lanželo, tako da im se zlatne burme, koje nisu skidali, i Viktorinin prsten s turmalinom jasno vide na prstima.Ta je fotografija, slutila je Viktorina, nešto najbliže venčanoj fotografiji što će ikada imati.


Šta nije u redu?
Antoanove oči uperene su u ogledalo, pošto razvezuje mašnu. Gleda Viktorinu kako leži na krevetu, a tamna kosa, raspuštena, rasula se po jastuku.
Sve je u redu.
Znam te, ima nešto. A ti nećeš da mi kažeš ako ne pitam.
Baca mašnu na krevet.
Dugo si pričala sa sestrom dok smo nas dvojica pušili. Izgledala si uznemireno kad smo se vratili.
U pravu je. O nekim stvarima neće da priča dok je on ne pita. Uvek je smatrala da je to zato što ne želi nikog da povredi. A možda je zato što ne želi da sama oseti bol. Posmatra ga u tišini. Otkopčava dugmad na manšetama, zatim prsluk. Usredsredio se na svako dugme ponaosob. Spušta dugmad od manšeta na toaletni stočić. Pažljivo prebacuje prsluk preko naslona stolice. Obično nemarno razbaca odeću na sve strane.
Ona ustaje s kreveta i bez reči uzima da češlja kosu dugačkim, snažnim zamasima, kao što uvek i čini.
Ne znam. Nisam baš sigurna da je toliko saosećajna.
Seda na krevet, do Antoana, malo savija vrat i deli kosu.
Možeš da mi kažeš da li je razdeljak ravnomeran i prav?
On izvlači pramen kose i odvaja ga na drugu stranu.
Savršeno prav, madam.
Ona prebacuje jednu polovinu kose preko ramena i počinje da je upliće.
Ispričala ti je šta ima novo s decom?
Da. Dobro su. Danijel je položio brevet.
A tvoj muž?
Ona se ne okreće, već odmereno počinje da plete drugu polovinu kose.
Dobro je, kaže glasom savršeno lišenim svake boje.
On je hvata oko struka i obrće je prema sebi. Na njenoj goloj koži, ruke mu deluju umirujuće.
Viktorina! Oči su mu tople, love joj pogled. Možda je malo grubo ovo što ću reći. Ah tvoja ćutnja ti truje život. Kao da nismo istinski zajedno. Zaglibila si se na pola puta između tamošnjeg i ovdašnjeg života.
Ona zuri u njega, iznenađena ovim izlivom. Zatim skreće pogled, jer nije u stanju da ga gleda u oči.
I još bih nešto voleo da ti kažem.
Šta?
Sve dok se ne suočiš sa onim što si uradila, dok to ne prihvatiš, nećeš ovde biti srećna.


Božične zvezde smenili su crveni i zeleni kineski lampioni za doček Nove godine. Večernji program obećava Rèveillon du Siecle: koncert kamerne muzike u jednoj od zatvorenih sala, pevačicu u vrtu, topovsku paljbu u ponoć, vatromet nad jezerom, vožnju po noći na kineskim džunkama ukrašenim šarenim girlandama.
Pritiska Antoanovu ruku uz svoju. Osećanje nestvarnosti nije joj uminulo tokom čitave te nedelje provedene u Da Latu. A sad počinje još jedna predstava: novogodišnji spektakl. Gosti su čak i raskošnije odeveni nego na Božić – žene su u dugim svilenim haljinama, podignute kose, sa atlasastim ramenima, golim vratovima i rukama optočenim ahatima, ružičastim berilima i rubinima, a muškarci u crnim ih belim platnenim odelima, sajgonski gratin, kako to kažu – sajgonski krem. Ona je u istoj haljini koju je imala na prijemu u Đa-Longu, onoj s fotografije, s minđušama i ogrlicom od turmalina, a Antoan u svom odelu krem boje.
Hoću kući, kaže ona tiho. Antoan je grli oko ramena.
Sutra.
Top grmi. Nad jezerom prašti vatromet, crveni makovi koji se rasprskavaju u zlatne zvezde. Još jedna topovska salva.
Vive le vingtieme siecle!
Igraju. Izvodi se kadril, ista muzika koja se svira u Vandeji na seoskim igrankama.
Bonne annèe, mon amour.
Razleže se treći prasak topova. Na sve strane iskaču šampanjski zapušači.
Vive la France!
Anželina i Žil zovu ih za svoj sto i pružaju im po čašu šampanjca.
Živeh!
Živeo dvadeseti vek!
Tačno stotinu godina, kaže Anželina suvoparno. Dok ispija šampanjac, ponovo izgleda kao Mari-Lujza. Ni manje ni više.
A nećemo mu videti kraj, napominje Antoan.
Iako je to činjenica jasna kao dan, na Viktorinu se spušta koprena tuge, kao da su brižljivo udešena bina, trostruka topovska salva i vatromet vesnici kraja.



TRZA SE IZ sna; sanjala je da stoji sama, još dete, u očevoj radionici u Šoleu, kao opčinjena dimom što kulja s hrpe lišća koje gori u dvorištu, preteći da proguta čitavu kuću. Ne seća se kad je zaspala, ne zna čak ni gde se nalazi. Tada prepoznaje miris duvana. Antoan puši u mraku, ležeći nauznak.
Budan si? – pita ga. Vidi kineske lampione kako svetle između zavesa koje su zaboravih da navuku. Noć je još mračna, s tek probleskom sivila na nebu.
Nije mi se spavalo.
Možda zbog one sinoćne jagnjetine, ih od onolikog šampanjca.
Upućuje joj suv, popustljiv smešak. Ne, nije zbog toga.
Povlači dim cigarete, snažno ga izduvava.
Antoane, šta je?
Nepristupačna si, kaže on posle nekoliko dimova cigarete. Ne znam gde si. Kao da nisi baš sasvim tu.
Otkad?
Ne znam, kaže on.
Seća se kako joj je jednog dana Arman isto to rekao, pokazujući na slepoočnicu i govoreći: nisi ti baš sasvim tu. Ali ne ovako; Armanov je glas bio ljutit, optuživao ju je. I bio je u pravu, više nije bila tamo, već ga je bila ostavila, u mislima.
Okreće se prema Antoanu i spušta mu ruku na rame.
Ovde sam, kaže. Hajde da spavamo.
On gnječi cigaretu, ljutito, rekla bi.
Ti spavaj, kaže.
Ali ne da joj se. Leži do njega nepomična, licem okrenuta prozoru, i pravi se da spava, na silu diše tiho i ravnomerno. Jedan po jedan, lampioni trnu i nebo ispunjava mlečnobela svetlost.
Ne spavam noću, odjednom progovara, tako tiho da izgleda gotovo kao da priča samoj sebi. Poslednjih nekoliko noći. Mislim na njih. Razmišljam šta rade. Kroza šta prolaze zbog mene. Vidim drugu decu kako ukazuju na njih prstom. Vidim ih mlađe nego što su sada, kako plaču po noći zato što ih je majka napustila. Razmišljam šta li su im o meni napričali. Eto o čemu razmišljam.
On se okreće i pali novu cigaretu. I ja o tome razmišljam. Da sam te naveo da ostaviš decu. To te boli, je li tako? A moja je krivica što se to dogodilo.
Uzima je u naručje, i ona leži tamo, glavom uz njegov vrat.
Ne, kaže, nije tvoja krivica. Već moja.
8. septembar 1940.
6.35 posle podne


SITROEN STAJE ispred jedne u nizu malih kuća, u glavnoj ulici L’Egijona. Kovčeg koji, na zadnjem sedištu, seže gotovo do krova, liči na mrtvački sanduk. Moris obilazi kola i otvara suprotna vrata da majka izađe.
Uđi ti, kaže Moris otključavajući joj ulazna vrata. Ja ću da potražim nekog da mi pomogne oko kovčega.
Nova kuća ima tri sobice koje se protežu s kraja na kraj. Mirišu na prašinu, ah ne i na memlu, kao vila Sen-Klod, koja je uza sam okean. Otvara prozore da uđe vazduh. Oni gledaju pravo na trotoar, odmah su iznad ulice. Moraće da ih drži dobro zatvorene kako bi zaštitila svoju privatnost. Neće biti vidika do nakraj sveta; samo motornih vozila i pokojeg konja i karuca.
Naginje se kroz prozor i posmatra nekog prolaznika kako pomaže Morisu da iskobelja kovčeg i da ga istovari iz kola.
Kuda? – pitaju je, zastavši na ulaznim vratima.
Pokazuje im na sredinu kuhinje, prve prostorije u koju se stupa sa ulice. Puštaju kovčeg i on pada uz tup zvuk. Uza zid, visoko naredano, stoji desetak-dvadeset kutija, a nameštaj joj je na gomili u uglu.
Onaj čovek dodiruje kapu prstima i odlazi. Viktorina seda na jednu drvenu stolicu ne skidajući kaput. Tkana torba počiva kraj nogara.
Treba da kupimo nešto za jelo.
Nedelja je, kaže ona. A uz to, ponela sam svu hranu koja mi se zatekla u La Fotu. Eno je u onoj korpi.
Skuvaću ti čaj, maman, nudi se on. Ako si raspoložena.
Može, hvala, kaže ona. Malo je sveže, zar ne?
Spušta se veče. Doneću ti malo drva i založiću ti vatru.
Drvljanik je iza kuće, kaže ona, zapazila sam ga još pre.
Moris pristavlja vodu u čajniku i na zadnja vrata unosi naramak cepanica i grančica. Posmatra ga kako razvija šoljice iz novina i reda ih na kuhinjski radni sto. On uzima jedan novinski list i deluje iznenađeno.
Le Kurije de Sajgon, čita. Ko ti šalje novine iz Indokine?
Ona ne odgovara.
Moris gleda izbliza, a zatim zvizne. Hiljadu devetstota! Seigneur, maman! Gomilaš kao hrčak. Čuvaš novine od pre četrdeset godina! Je li to kad je tante Anželina bila tamo? Ili tonton Rene? On je bio nešto u sajgonskom Ministarstvu prosvete, je li tako?
Ona se pravi da ne obraća pažnju – glupo je uradila kad je zamotala šoljice u novine koje je našla u kovčegu. On gužva novine i uredno reda gužvicu po gužvicu oko gomile sitne potpale, a zatim ubacuje šibicu. Plamenovi ližu i gutaju hartiju. Čuči i džara drva sve dok plamenovi ne zahvate jednu veću cepanicu. Tad ustaje.
Lepo. Baš lepo, monpetit Maurice. Naginje se napred i trlja dlan o dlan, predajući se toploti, mirisu usplamsalog drveta, mirisu jeseni. Talas optimizma zagreva joj duh. Možda će, uostalom, jesen ovde biti i lepa, u ovoj kući; možda će nekako Nemci biti poraženi. Na sve strane ljudi pričaju o pružanju otpora, o odlasku u šumu i borbi.
O organizovanju, nabavci pušaka, De Golovom pozivu na oružje.
Viktorina sluša dok se on maje oko male peči i naliva vodu u lončić.
Šećer je u onom koferu, tamo, kaže, još zureći u vatru i unoseći se u večito drugačiju šaru plamenova. Vatra počinje da pucketa i izbacuje varnice.
Drvo je suvo, kaže on. To je dobro. Kiša ga nije pokvarila. Vidi kako brzo hvata. Nije borovina.
Ne, mislim da je brestovina.
Kakav je to miris? – odjednom će on.
Koji miris?
Iz sanduka. Nešto kao dim.
O, kaže ona, i dalje u svojim sanjarijama. To je sandalovina. Drvo koje raste u Aziji. Štiti od moljaca.
Jasno.
Spušta dve tacnice i šoljice na poslužavnik sa čajnikom i sve stavlja pred nju, na stočić na sklapanje. Zatim ponovo ustaje, i kada se vrati, oboma im naliva čaj.
Ona srkuće čaj, poluzatvorenih kapaka. Miris sandalovine sada je jači. Miris budističkog hrama u Solonu. Na oči joj naviru suze. Čang i njegova koža, smežurana kao stari pergament, i njegovi dugi nokti.
Ovo sam našao u kovčegu, kaže on.
Okreće se ka njemu i gleda. Na poslužavniku je album za fotografije s koricama od crvene kože.
Treba joj vremena dok spusti porcelansku šolju, pažljivo da se ne bi prelila.
On oprezno otvara album, kao da strahuje da se stranice ne raspadnu i razminu u prah ukoliko bude grub. Na prvom listu je zadenuta velika fotografija.
Ona je okrzne pogledom. To je fotografija iz Da Lata.
Sajgon

2. JANUAR 1900. Tiska pus-pusova, društvance coolie-xe koji se izležavaju u hladu badamier, svod od suncobrana koji lebde, zbrka katarid na reci, žega, kao neka groznica posle hladnoće planina. Ovoga puta je ne iznenađuje čudnovatost, već prisnost Sajgona, koliko sada silno liči na dom. Osećanje naglašeno prisustvom Žila i Anželine, s kojima čavrljaju na uglu Bulevara Same i ulice Katinat, gde ih je ostavila kočija iz Da Lata. Dabome, dom. A dom je takođe i kasnije, s Fuom koji čeka kraj vrata, prihvata im kofere tankim rukama koje nabreknu od napora, pa ih služi „martelom” i soda-vodom na verandi.
Kuću su iznajmih nekih nedelju dana pre odlaska u Da Lat. Viktorina se zaljubila u nju jer je imala izvestan evropski komfor (okrečene sobe, tekuću vodu, malu kuhinju s peči na ćumur) usred bujnog okruženja. Bila je sazidana na rubu malog parka, do u tančine uređenog u francuskom stilu – staze kao pod konac, oivičene drvećem i uredno održavanim cvetnim lejama. Ah gradski baštovani po svoj prilici su zabatalili zadnji deo parka i pustih ga da se vrati u svoje prvobitno stanje; džikljao je i prelivao se u njihovo dvorištance u vidu gustog čestara divljeg hibiskusa, palmi i džinovske bujadi, a majmuni su viših o repovima.
Ubrzo zatim, Kamil je svratila kočijom u posetu. U beloj plisiranoj haljini, s kožom belom kao sir, crvene kose nemarno podignute, sada vitkijeg stasa, pošto je nekoliko nedelja ranije rodila devojčicu, Kamil je izgledala kao koketna žena nekog colon, kakvih je u Sajgonu bilo mnogo. Stojeći na vratima u prostoj pamučnoj haljini, Viktorina je zavidela njenoj nehajnosti, njenoj drskosti. Kamil joj je mahnula lepezom, kojom je cifrasto skrivala jedno oko, a zatim se nagla prema vozaču, dodirnuvši ga lepezom po golom ramenu. Attends-moi, rekla je, posluživši se neformalnim tu, pa je skočila s kočije. Kuću je proglasila za prekrasnu, ali kada je Viktorina sama iznela vermut s likerom od crne ribizle na verandu, stala je uporno da tvrdi kako u Sajgonu ne mogu da žive bez sopstvenog sluge, pa im je predložila Fua, čiji su poslodavci upravo bih otputovali natrag u Francusku.
Kada se Fu pojavio na vratima, Viktorina je pomislila da je to neko dete koje je greškom tu zalutalo, onako u svilenim pantalonama prevelikim za uska bedra i sa širokim pojasom, usled kojeg mu je struk izgledao nezamislivo tanak, i s kabastim turbanom koji mu je gutao sitno lice. Stajali su smeteno, gledajući se, u oskudno nameštenoj trpezariji – Viktorina ruku sklopljenih ispred sebe, nesigurna kako da se ophodi prema njemu, i ukrućeni Fu koji čeka da mu kažu šta će raditi. Ali brigu o kući je preuzeo s krajnjim pouzdanjem, pa otišao na obližnju pijacu i vratio se s punom korpom da bi pripremio izvanrednu govedinu sa isiotom, zvanu pho, i slatkiš od gnječenog pasulja. Kasnije im je ispraznio kofere i kovčege i očistio im sve tri sobe. Iza kuće je bio prost drveni vajat veličine omanje sobe, pa mu je Viktorina pomogla da se tu smesti što je moguće udobnije, iako je shvatila da time više ugađa sebi nego njemu, jer on kao da nije mario što je soba prazna. I sad je bio tu, dočekujući ih na vratima, a ručak spreman i kreveti namešteni.
Upravo je Antoan predložio da pozovu Anželinu i Žila u sledeću nedelju na ručak; zar nisu porodica, uostalom? Ah Viktorina je bila sva napeta. U Da Latu se ništa nije razreŠilo – a, zaista, i kako da se razreši? Još je osećala Anželinin nemi prekor.
Pre ručka je otišla u Notr-Dam na misu zajedno sa Anželinom i Žilom. Bilo je još gore nego u kapelici u Vin Longu. Sedeći između njih dvoje, bez Antoana, koji je ostao kod kuće, osećala se kao dete u prisustvu roditelja kojima se nešto zamerila. Ponovo je bila u Vandeji, ali kao prognana, osramoćena. To osećanje ju je toliko smrvilo da nije više mogla ni zamisliti da posle toga odlazi na misu, bilo sa Anželinom i Žilom, bilo bez njih.
U pus-pusu na putu do kuće, ostala je nema. Glasne rasprave Francuza na ulicama izgledale su joj zaludne i nadmene. Iz nje je iščilela sva radost. Osećala je daje Anželina posmatra s ljubopitljivošću, ah je glavu držala oborenu.
Fu im je skuvao ca kho to, riblji paprikaš koji je naročito dobro spremao, ah Žil je gunđao. Kako da piju crno vino koje je doneo ako za ručak imaju ribu? U svakom slučaju, nema poverenja u ova domaća jela. Eto od čega se Evropljani razbolevaju, od te hrane.
Viktorina ga je zadirkivala. Zar ne možeš da se maneš vina sad kad živiš preko pola sveta? Ih da olabaviš to pravilo da se s ribom pije belo vino? A njih dvoje u Indokini još ni osetili nisu šta je bolest. Hrana je u Sajgonu najukusnija koju je u životu jela. Žil je slegao ramenima. Upitala se počinje li da zvuči kao Luj Dezonije kad do neba uzdiže vrline kolonije, pa je dala Fuu znak da otvori bocu.
Anželini se sad videla trudnoća: stomak, nabrekle usne, podgojeni bledi obrazi. Do stola se dogegala držeći se jednom rukom za krsta kako bi se poduprla i preglumljujući ulogu buduće majke. Viktorina je zažalila što ih je pozvala.
Svi su pili vino, a zatim ispraznih pola flaše kruškovca koji je takođe doneo Žil; kada su završili desert, skupina čaša podsetila je Viktorinu na kraj ručka u Šoleu ih Sen-Kristinu. Ponovo je pala duhom. Nije to bilo samo od vina. Bilo je to isto ono osećanje koje joj se javilo u crkvi: Vandeja joj prodire u život koji je ovde, u Sajgonu, zasnovala sa Antoanom, sapinje joj ruke i noge. A do toga je sama dovela. Ona je ta koja je vratila Anželinu u svoj život.
Antoan joj se smešio preko stola. Možda je primetio da ne govori mnogo. Nije mu uzvratila na osmeh, već se digla da pomogne Fuu pri raspremanju stola.
Posle kruškovca, Žil je izvadio špil karata za „resice”. Ovde se ta igra nije igrala. Antoan je bio zaboravio pravila, pa su morali da ga podsećaju. Trebalo je da se smisle tajne šifre od migova i grimasa kako bi se partner obavestio koje karte su ti u rukama a da protivnički par ne pogodi. Postepeno joj se raspoloženje razvedravalo, sve dok se na kraju nisu svi smejali tako gromoglasno da je Fu kao skamenjen stajao na vratima, stiskajući džezvu s kafom i ne usuđujući se da je donese na sto.
Mislim da ti se sluga plaši, primetio je Žil.
Pošto su Anželina i Žil otišli, pripremili su se za noć. Za vreme ručka, rekao je Antoan, delovala si tužno. Ali si se posle mnogo smejala. Nisam te dugo vremena video da se tako smeješ.
Stvarno? Iznenadila se.
Da, kazao je on. Čak se i Žil smejao. Da ne poveruješ. Taj čovek uglavnom izgleda kao da je progutao kišobran.
Možda mu nedostaje zavičaj, rekla je, pitajući se zašto ga brani. Smejali smo se zbog one igre s kartama. Baš je šašava igra. U Vandeji nisi igrao „resice”?
Jesam, rekao je. Igrao sam.
Pomislila je na večeri u Veluiru kad je, onog prvog leta, igrala „resice” sa Armanom. Koliko su se tada smejali. Bili su im to najlepši dani zajedničkog života. Kako je to sad izgledalo davno! A popodne je uprkos svemu ispalo dobro. Ipak, ponovo se osetila malodušnom. Kao da se ona Viktorina koja je bila pre Armana, Viktorina koja je bila u Vandeji, turobna, nepristupačna, nema, vratila i zauzela njeno mesto.
Osetio je njen nemir, ali ništa nije kazao. Samo ju je za ruku poveo u spavaću sobu i tamo su se oboje sručili pod nabore mrežice za komarce. Njegove ruke su je dodirivale isto kao i uvek, poljupci su mu bili strasni kao i uvek, ali ih nije osećala. Gledala je kako im se tela kreću, udovi prepliću i raspliću, kao da prisustvuje nekom stranom, čak besmislenom menuetu koji izvode dva glumca.



OSMEH KOJI obasjava Čangovo lice ispunjava je toplinom. Devet ga meseci nije videla, pa ipak je dočekuje kao da joj se nadao. Klanja se, ruku zavučenih u rukave. Lice mu je ostarelo, primećuje ona, ah oči mu blistaju, i pretiče je dok korača prema oltaru Bude koji se smeje, čija su zlatna stopala okružena ponudama – mangustanima s mesom koje se beli naspram tamnoljubičaste kore, tanjirima prepunim sape'eques, zapaljenim štapićima sandalovine. U zadnjoj sobi sedaju za sto gde su ranije zajedno radili i on skida s police Priču o Kjeu.
Pamtite? – pita.
Ona klima glavom i deklamuje napamet:



Jesenji dažd su joj oči, veđe prolećni hum.

Okleva na časak, a zatim iz nje izranja ostatak strofe.

Cveće joj štovalo čari, a vrbe nežnu put.

Dobro je, kaže on, a ona mu u očima vidi uživanje, pa možda i poštovanje, što se još seća i tečno deklamuje, ona, Evropljanka. Ah, kako mu je iznureno postalo lice, kako mu štrče jagodice! Pre manje od godinu dana zatekla mu je lice sjajno, kožu zategnutu, a sada je to sve ispijeno.
Nije vam dobro, Čang? – pita ga, bojeći se da je pitanje malo previše lično. Mora da vam je zamorno što ste u hramu svakog dana, od jutra do mraka.
On malčice slegne ramenima, popustljivo. Godine, kaže. Uskoro treba da stigne mlađi monah, pa će da mi pomaže.
Ipak, ona se pita proždiru li ga to godine ih opijum.
A kada starac uzme četkicu da povuče prvi potez slova – taj trenutak neme koncentracije uvek joj izaziva pomisao na počivku trkača pre nego što započne trku – vidi da mu ruka drhti, a potez četkice više nije čvrst kao pre.
Na vas je red, kaže i pruža joj četku.
Precrtava kineske znake koje je on upravo ispisao, a zatim čita anamićanski tekst ispisan u quoc ngu i lagano ga prevodi. Čang je strpljivo ispravlja.
Posle dva sata, u očima mu vidi zamor, ruke mu se tresu dok okreće stranice knjige. Senke se izdužuju i uskoro će biti previše mračno, čak i uz sveće koje su zapalili, da se čita i piše.
Treba da idem, kaže. Već je kasno.
Spušta ruku preko Čangove šake, prevazilazi gađenje i dotiče mu duge, izuvijane nokte. S tim tvrdim kandžama, ruka mu liči na ptičju nogu, drhtavu i krtu. Zahvata je nežnost prema tom starom monahu. Ako bi mu prejako pritisla šaku, tako se čini, očas bi se smrvila pod njenom rukom. On gleda u nju i klima glavom sa stidljivim osmehom, uzvraćajući joj stisak i prihvatajući njenu naklonost.
Kada stiže na tramvajsku stanicu, parna lokomotiva ispušta oblak sivog dima. Trči prema njoj, osećajući na sebi prikovane poglede prolaznika. Ako će da boravi u Sajgonu, to će raditi na sopstveni način, a ne da živi tim izdvojenim životom koji Francuzima prija. Neće se plašiti mešanja sa Anamićanima i Kinezima. Putovaće za svoj groš u vagonima nakrcanim ženama i decom koji vraćaju robu s pijace, s kokošima i svinjama oko nogu, i muškarcima koji idu u Sajgon na posao.
Madam! Pokrupan čovek crnih brkova, u tamnom odelu, podiže slameni šešir da je pozdravi u trenutku kada hoće da se popne u tramvaj. Pokušava da se seti je li ga kadgod ranije srela, i gde to.
Ovo je vagon treće klase, madam, kaže čovek. Mislim da vam je bolje da pređete u prvu. Ako biste pošli za mnom. To je u prvom vagonu iza lokomotive.
Ispred prvog vagona, vidi se s mesta na kojem stoji, napravio se red Evropljana – to su „mah beli” koji ne mogu sebi priuštiti kočiju, ah ipak radije ne bi da putuju u suviše prisnom društvu sa Anamićanima.
Hvala vam, kaže, na ljubaznosti. Ah ja imam kartu za treću klasu.
On spušta šaku na njen goli lakat, tik ispod vrpce koja joj nabira kratki rukav. Blago se strese od njegovog dodira, koji ostavlja isuviše intiman utisak.
Dozvolite mi, kaže on, da vam nađem bolje mesto – ovaj vagon nije za vas – ovamo, ako vam je po volji...
Ona izvlači ruku.
Ne. U redu je, kaže odlučno. A zatim se savladava: veoma sam vam zahvalna.
On ponovo podiže šešir i pozdravlja je sa zbunjenim pogledom.
Kako god želite. Sleže ramenima u znak neodobravanja, možda misli za nju da pripada onom soju žena koje nazivaju raskopčanima.




SKLADIŠTE u KOM JE Antoan iznajmio prostor, pored hotela Pomorskog prevoza, nalazi se na keju Mito, nekoliko stotina metara od fabrike za preradu opijuma. Dok sa Antoanom prolazi pored nje, Viktorina baca pogled pun nelagode na cvetove maka urezane u lukove. AH oduševljava se otkrivši široke i tamne prostore kroz koje ih provodi gospodin Vang, pune džinovskih kamara tkanina i oprezno naredanih kula od šoljica i porcelanskih činija. Njegova koža boje slonovače, ispijeni obrazi i mršavo telo odaju mnoge čibuke na dan, i ponovo Viktorina pomišlja na Čanga. Njihov zasebni ugao, zavučen iza pregrade od crvotočnog drveta, nalazi se u zadnjem delu skladišta, između gomila vreća od sargije koje mirišu na kardamon, korijander, isiot i kari.
Antoan odvaljuje poklopac prvog sanduka, čupajući eksere uz pomoć klešta, i vadi denjak čaršava od belog platna. Viktorina ih spušta na ćebe koje su sa sobom poneli. Na čaršavima ima sitne smeđe prašine, ali inače su netaknuti.
Sledećeg mu je dana pomogla da spakuje najfinije čaršave i stolnjake, i nekoliko tuceta maramica, u njen stari kofer, još prekriven nalepnicama s putovanja preko mora, pa su zajedno krenuli u centar grada. Nameravao je da odnese uzorke Braći Deni i još nekim manjim buticima na Trgovačkom keju koji su izrazili interesovanje za narudžbine. U međuvremenu, ona je trknula do sajgonskog bazara da kupi neke kancelarijske potrepštine. U pamučnoj haljini i laganim cipelama od sargije, sa suncobranom koji joj nemarno visi s ručnog zgloba, trudila se da ne obraća pažnju na kose poglede kakve francuski činovnici, civilni službenici i pojedini mornari obično čuvaju za usamljene žene. Kući je donela veliki registrator od plavog marokena, i još kutiju olovaka, rezervne vrške za pero i bočicu mastila u boji koja se zove kineska plava.
Posle podne smestila se na verandu, gde je bilo hladovitije nego u kući, rasporedila komade platna po stolu od pruća i otvorila plavi registrator. Sačinila je spisak različitih tipova platnene robe koja je brodom stigla iz Šolea, ostavljajući po jednu kolonu za svaku vrstu: crveno-bele maramice, maramice od nebeljenog platna, stolnjake, čaršave, jastučnice, salvete od nebeljenog platna, različite modele, razne boje, prosto i luksuznijć rublje, rublje s valansenskom čipkom ili venecijanskim vezom, ili one najjednostavnije sa point lanci, i trube platna.
Najteži je deo bilo odrediti razumnu cenu za svaki artikal. Dobar je deo vremena provela pretvarajući franke u meksičke pijastere, srebrni novac kojim su se ljudi služili širom Azije. Bio je zanimljiv jedan podatak koji je otkrila u sajgonskoj biblioteci: u davnim trgovačkim danima Azije, Kinezi su insistirah da im se za začine i svilu plaća u srebru. Tako se azijska roba prevozila preko Španske Amerike, koja je, zahvaljujući Meksiku, bila najznačajniji proizvođač srebra, a isplata u srebru je putovala natrag Tihim okeanom, od Akapulka do Dalekog istoka, preko Manile. Meksički pijaster je ostao kupoprodajna valuta jugoistočne Azije. Ovo pretvaranje novčanih jedinica predstavljalo je težak zadatak, koji je zahtevao mnoge provere i ponovna preračunavanja, i kada se Antoan vratio, već je bilo kasno. Vreme večeri.
Zatvorila je registrator. On je spustio kofer – pao je postrance na pod, a jedna se bravica otvorila – pa razdrljio kragnu i seo u stolicu za ljuljanje. Oči su mu delovale umorno, lice zaduvano. Bilo je nemoguće ne zapaziti crni oblak koji ga je okruživao. Kresnuo je šibicu i zapalio cigaretu. Viktorina je pogledom pratila crvenu žeravicu u sve gušćem sumraku.
Elem, šta je bilo? Ali odgovor je već znala. Prišla je i sela na drugu stolicu za ljuljanje.
Ovoliki rad – tvoj rad, naš rad – da se pripreme, obezbede veze s najboljim radnjama – a šta misliš, koliko je narudžbina potvrđeno? Iznuđeno, bolje da kažem.
Ljutito je povukao dim.
Ona ga je gledala ćutke.
Braća Deni – ništa. Baron, Trgovački kej – tuce čaršava i dve trube nebeljenog platna.
Čekala je. On joj uputi prkosan pogled.
Eto, toliko. Ostali – ništa.
U mislima je prebirala po brojevima. Nadali su se petostruko ili šestostruko većem broju narudžbina.
Tek je prva nedelja, rekla je. Prisilila je sebe da joj glas zvuči snažno i postojano. Moramo da budemo uporni.
On je zavrteo glavom.
Naravno. Ali ne miriše mi na dobro. Jesi li čitala u jučerašnjem Le Kurije de Sajgon za indijski pamuk i kaliko? Cene su im van konkurencije. Niže čak nego pre nekoliko meseci. Francusko platno kvalitetom ne opravdava razliku u ceni. A sad mi još po trgovinama kažu da je lan u svakom slučaju predebeo za ovo podneblje. Tek sad mi to kažu.
Ali svi su pričali da je šolesko platno tako visokog kvaliteta da će kupci plaćati tu razliku u ceni. Sećaš se? Kad smo uoči Božića išli po radnjama...
Ono, jeste... Fu! – pozvao je ne dižući se. Fu je izronio iz senki trpezarije i poklonio se. Donesi nam apsint i sodu, molim. Večeraćemo kasnije.
Oui, Monsieur.
Fu se vratio sa apsintom i nasuo im piće.
Samo jedan prst, rekla je ona.
Antoan je uzeo čašu i povukao dugačak gutljaj.
Viktorina, bojim se da ovde, sa mnom, ne možeš previše računati na bilo kakav vid stabilnog života.
Otpila je malo apsinta i stresla se. Čak i razvodnjen, žegao je kao vatra.
Briga me za to.
Sigurna si?
Na trenutak je razmislila.
Da. Što pitaš?
Zgazio je petom cigaretu.
U poslednje vreme deluješ mi potišteno.
Ali to nije zbog tebe.
Pomislio sam da možda čezneš za zavičajem.
Pogledala je u njega, iznenađena, Kako može to i da pomisli?
Ne, rekla je odlučno. Ne nedostaje mi Majeze. Previše je bio nesnosan.
Mislio sam da ti je Arman bio nesnosan.
Ništa nije rekla. Nije htela da razgovara o Armanu.
Pa ipak pokušavaš da ovde pustiš korena.
Upitala se zašto ovako uporno navaljuje, zašto je izaziva. Rije po njoj.
A ti ne pokušavaš?
Zapalio je novu cigaretu i neko vreme pušio ćutke. Ne, najzad je rekao. Moji su koreni u Vandeji, a možda i u Parizu. Ovde sam da istražujem, da pokušam da zaradim za život. Kad bismo se sutra iselili iz ove kuće, bilo bi mi svejedno.
Sada je bilo odveć mračno da mu vidi lice. Imala je utisak da je govorio više sebi nego njoj. Je li to pokušavao daje navuče na tanak led? Otpila je još malo apsinta, pa ga spustila. Od alkohola se osetila još zatvorenijom, gotovo ljutom.
Zanosimo se ako mislimo da ovde možemo izgraditi udobni malograđanski život.
Šta hoćeš da kažeš?
Ovo je ovdašnja stvarnost. Pokazao je cigaretom na džunglu koja je rasla iza kuće, a zatim je čvrknuo na verandu. Da bismo ovde opstali, moramo to da shvatimo.
Ustala je.
Ovde me ne zanima malograđanski život, rekla je. Grešiš.
Viknuo je za njom u mrak.
Pa šta onda hoćeš?
Sutradan, kada se vratila iz Šolona, zatekla je Antoana nadvijenog nad knjigom rashoda.
Šta radiš?
Pretresam brojeve. Moraćemo da snizimo cene. U trenutnoj situaciji, šta možemo da izgubimo? Moraćemo da se otarasimo platna kako znamo i umemo.
Sela je i savila se da raspertla cipele.
Sutra ću u kolež da vidim da li bi me zaposlili, kazala je.
On je zatvorio registrator i iznenađeno je pogledao.
Ne moraš to da radiš.
Želim, rekla je. To sam bila namislila u svakom slučaju.


Ima jedna njihova slika, koja nije snimljena u Dijelefilovom studiju u Da Latu, već u parku iza njihove kuće, tokom prvih sedmica 1900. Nedeljom bi fotograf postavio aparat na stativ i nudio bi svoje usluge porodicama što tuda šetaju, a slike bi kasnije slao poštom. Antoan je smatrao da je to divna zamisao, pa su seli na klupu. Na toj fotografiji njegova je ruka oko Viktorininog pasa, njena se glava naslanja njemu na rame, a bela haljina široko pada, tek naznačenog struka, i otkriva joj delić golog gležnja ispod skuta. Iza njih, baš kao što i pamti, park pravi gustu, crnkastu pozadinu od gotovo neprohodnog rastinja. Odeća im zrači opuštenošću, neformalnošću (njena široka muslinska haljina i njegova platnena košulja bez sakoa), a njihova poza (vesela, neskriveno puna ljubavi) znatno se razlikuje od zvaničnosti fotografije iz Da Lata. Možda im je taj osećaj slobode dala daljina, klima, utanjanje u drugu kulturu. Dala je da joj neki Anamićani, dole uz reku, urame fotografiju u kornjačin oklop, pa ju je stavila na komodu. Podsećala ju je na one nimfe u lepršavim haljinama s kalendara za 1900, koji im je visio u kuhinji.
Isti kalendar visi u veseloj kancelariji anamićanske škole, a stranica za januar talasa se na tromom povetarcu, odmah iznad natpisa „Srećna godina Miša 1900”, na francuskom i quoc ngu. Ispod je neko dete nacrtalo miša, koji po svojim golemim brcima više liči na pacova. Upravnica koleža Saselup-Loba poslala je pismo s preporukom za Viktorinu madam Ngijen, upravnici anamićanske škole, sitnoj ženici koja nosi široke pantalone i bluzu kakva je uobičajena među Anamićankama, a kosa joj je pak čvrsto zategnuta na pozadi, iskošavajući joj očne kapke. Na trenutak Viktorina misli daje možda meleskinja, ah ona objašnjava da je Francuskinja, iz Bordoa, a muž joj je iz Sajgona. Zadivljena je što je Viktorina učila anamićanski i kineski, i smesta joj nudi da drži popodnevne časove francuske književnosti triput nedeljno odeljenju starijih – naročito poeziju, kaže madam Ngijen. Zaostali su s nastavom. Redovna nastavnica je zbog bolesti morala da se vrati u Francusku. U učionici devojčice ustaju, baš kao male Francuskinje u školi u Vin Longu, i počinju Alouette, Gentile Alouette, je te plumerai svojim mekim, otegnutim naglaskom.
Brzo uče, kaže joj upravnica. Nećete moći da poverujete koliko su bistre i prilježne!
I jesu, zaista jesu. Pošto je Viktorina sela za svoju katedru u odeljenju starijih i otvorila čitanku s poezijom, one napamet izgovaraju prve stihove Ronsarove pesme kojima je htela da ih nauči.
Mignonne, allons voir si la rose
Qui ce matin avait dèclose
Sa robe de pourpre au soleil,
A point perdu cette vèprèe,
Les plis de sa robe pourprèe
Et so teint au votre pareil.


Draga, o, dođi i vidi da li je
ruža koja je jutros ranije
suncu otkrila halju purpurnu
svoje večeras ruho izgubila,
nabore svoje rujno crvene
i put baš tvome nalik obrazu.


13Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:18 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
NOVI DOM Dezonijeovih nalazi se nedaleko od Kontinentalan prijatna šetnja posle večere pored osvetljenih kafana.
Videćeš, kaže Antoan, kuća im je predivna.
Bio si tamo? – pita Viktorina, iznenađena.
Jesam, da, nekoliko puta. Antoan zvuči nehajno. Ah čak i u Sajgonu, njoj se čini: čudno je što prostog carinskog nadzornika pozivaju u kuću zamenika direktora Poreske uprave na večere u porodičnom krugu.
Luj Dezonije radi na tome da mi pomogne, nastavlja Antoan, osetivši njeno iznenađenje. Pozvao me je svojoj kući da razmotrimo mogućnosti novog ugovora. Nisam hteo ništa da ti pričam dok ne iskrsne nešto konkretno... A znaš i sama, dodaje pošto su stali ispred železne kapije, da su oboje veoma slični nama. Znaš kakva je Kamil, večito jedva čeka da se s nekim druži.
Kuća je dvospratna, pokrivena crepom, i ima gipsane ukrase žute boje ljutića i zelene kapke. Con ga'i, koja dežura na vratima, vodi ih preko verande u sveže hladovite sobe s nameštajem od kovanog gvožđa i ratana, prožete mirisom kardamona i metvice.
Kamil se pojavljuje u oblaku parfema, sa odojčetom u naručju, devojčicom s gustim kovrdžicama boje bakra, umotanom u belo.
Prelepa je, kaže Viktorina.
Vi ste nam prvi gosti, veli Kamil. Svečano otvaramo naš novi kineski salon. Viktorina, nadam se da ćete nam oprostiti.
Viktorini ne treba dugo vremena da shvati na šta Kamil misli. Sobica u koju ih odvodi, u zadnjem delu kuće, nameštena je dušemama od crveno lakiranog drveta, a po zidovima su uramljeni komadi svile oslikani tradicionalnim kineskim pejzažima s jezerima i planinama. U srebrnoj činiji gore štapići sandalovine. Na niskom stočiću, pored uljane lampe i dugačkih igala, leže tanki čibuci od bambusa s kamišima od slonovače, srebra ili rožine. Ništa drugo do otmena opijumska jazbina. Viktorina krajičkom oka pogleda Antoana, koji uzima jedan čibuk i odmerava ga u šakama, kao da ga procenjuje, namerno se praveći da na nju ne obraća pažnju. Ona pak zna koji je bio povod za ovaj poziv. Ljuta je što joj nije spomenuo razlog posete, i čudnovato uznemirena predosećajem opasnosti. Ulazi Luj, a za njim visok i lep mladić koji nosi poslužavnik s bocom vermuta i bocom likera od crne ribizle, i sa čašama. Luj se saginje da Viktorini poljubi ruku.
Enchantè, madame. Ushićen sam što ste ovde.
Enchantèe, monsieur.
U istom tom trenutku, beba počinje da kmeči, pa širi i skuplja majušne šačice u pravcu Kamilinih grudi, kao da pumpa vazduh.
Vermut s ribizlom, dame? Luj daje znak mladiću da im naspe piće, a zatim potapše Antoana po ramenu.
Kako si ti, druže moj?
Kamil seda na jedan niski ležaj i poziva Viktorinu do sebe. Beba i dalje upire ručicama u majčine grudi. Viktorina je gleda, prosto je srce boli kad vidi ta otvorena ustašca što pokušavaju da šišaju kroz tkaninu bluze.
Gladna je, kaže.
Trong, obraća se Kamil mladiću pošto je poslužio vermut, pozovi, mohm te, Lan i zamoli je da dođe i uzme bebu. Mlada žena – ne ona koja ih je dočekala na ulazu, već neka druga – nekoliko trenutaka kasnije tiho ulazi bosonoga i uzima bebu iz Kamilinog naručja. Žena diskretno širi prednji deo bluze i beba prianja uz nju sa istom halapljivošću s kojom je pokušavala da sisa majku. U magnovenju, pre nego što se Lan okrene i ode, Viktorina vidi ručice kako ritmično gnječe nadošle grudi boje ćilibara. I u Francuskoj se žene koriste uslugama dojilja, iz straha da ne upropaste grudi ili da bi se oslobodile tiranije satnice podoja, pa ipak joj ovde, u Indokini, taj običaj izgleda jezivo, kao da je mleko mlade Anamićanke kupljeno za premale pare.
Kamil, s druge strane, izgleda savršeno bezbrižno. Uzima čašu i podiže je.
A votre santè!
Santè!
Svi podižu čaše i ispijaju ih. Vermut je pitak, ublažen slatkoćom likera od crne ribizle, prijatne, blago sirupaste vrste.
Luj se spušta pored stola, otvara porcelansku kutijicu, vadi kuglicu opijuma i stavlja je iznad lampe daje propeče. Kao opčinjena, Viktorina se saginje, miriše opijum i gleda kako kuglica smole klobuča i cvrči na vrhu igle. Sledećeg trenutka, pošto se smola istopila u zrnce, Luj je spušta u burence čibuka i pruža ga Antoanu, koji sedi na dušemi preko puta Viktorine.
Antoane... – kaže ona. On je gleda, drskih očiju. Viktorina se istoga časa zaustavlja. Može da ne odobrava opijum, ah sad su Kamihni i Lujevi gosti, pa ne ide da govori Antoanu šta će i kako će.
Nalakćen, Antoan umiruje čibuk iznad lampe i duboko uvlači, žmureći. Zatim ispušta dim i uvlači po drugi put. Očigledno je ovo ranije bar nekoliko puta radio, pa je već donekle stručan u tome. A zatim leže i Luj se okreće ženama.
Ova je za mene? – pita Kamil. Prenemaže se dok govori, koketira.
Oui, ma che'rie. Luj spušta provrelo zrnce opijuma u burence drugog čibuka i pruža joj ga. Ona vuče dim i kašlje, pa mora da povrati dah pre nego što još jednom povuče. Luj iglom pokazuje prema Viktorini, a očima je čika.
I vi ćete?
Kamil se već svalila na svoj jastuk tik uz Viktorinu i mazi je po ruci.
Probaj, kaže već snenim glasom. Jedan čibuk... od jednog čibuka ništa neće da ti fah. Nov osećaj...
Na drugoj strani sobe, Antoan leži porebarke, nogu skupljenih uza stomak. Lice mu izgleda detinje, izraz mu je malaksao, oči napola zatvorene, a na punim, otvorenim usnama lebdi dremljiv smešak. Viktorina ga posmatra, puna zavisti prema njemu, prema njegovoj smelosti. Možda i jeste zaostala, „provincijalka”, kako bi to rekao Luj, koja se plaši novih iskustava. Uostalom, pušenje opijuma je vajkadašnji kineski običaj, pa i sam Čang joj je rekao da pokatkad popuši po čibuk. Lezi do mene, šapuće Kamil. Namirisala se nekim od onih novih pariških parfema, otužnim od mošusa i vanile. Prsti joj miluju Viktorininu golu ruku. Njoj pak kičmom prolaze žmarci. Ali pored Antoana čezne da se ispruži, da mu se svije u zagrljaj, da mu ljubi te rastvorene usne.
Luj je upravo dovršio čvarenje nove kuglice šan-doa iznad male uljanice; svela se na crno zrnce. Koliko opasno može da bude to majušno zrno? Miris u sobi je mučan, omamljujući.
Probaću, kaže ona.
Lujeve se obrve podižu, ah ništa ne govori. Naginje se nad lampu i spušta zrnce šan-doa u burence trećeg čibuka. Ona ga pomno prati pogledom, zadržavajući dah.
Mala količina, kaže on. Veoma blaga. Samo polako.
Od dima se zakašlje, pa pokušava da ponovo povuče. Kamila je steže za ruku. Luj joj pridržava čibuk nad plamenom lampe. Još jednom, kaže. Sav je brižan, predusretljiv, kao daje Viktorina bolesna pa joj on pruža lek od životne važnosti. Ležite, nežno šapuće. Ali čim se naslonila na tvrdi kožni jastuk, u glavi joj se sve okreće kao daje popila tri-četiri čaše vermuta s ribizlom, a ne jednu, i od snažnog naleta mučnine mora da ustane. Luj već leži.
Trong, poziva on slugu slabim glasom, pomozi gospođi.
Trong je vodi u kupatilo s novim novcatim tušem koji joj je Antoan opisao, opremljeno britanskim sistemom cevi uvezenih iz Kalkute. Briše joj čelo hladnim salvetom sve dok se ne oseti snažnijom na nogama. Naspram njenih vrelih obraza ruke su mu suve i glatke. Kada joj je malo bolje, pomaže joj da se vrati na jednu dušemu. Tamo leži ćutke, u polubudnom bunilu, naizgled – dugo vremena.
Slika na svili, koja visi na zidu ispred nje, prikazuje vodopad koji se sliva niz strmu stenu i utiče u jezero. Vodopad kao da se kreće, postojanim tokom. Slika je podseća na one stihove iz Pesme o Kjeu. Kako ono, beše, idu?

Jesenji daid su joj oči, veđe prolećni hum.

Sklapa oči. Dalje ne može da se seti.



IŠLI su u gospodin-Vangovo skladište. Antoan je bio dobio još nekoliko narudžbi, po nižim cenama, pa je krenula s njim kako bi mu pomogla da razvrsta rublje. Pre nego što su ušli, načas su postojali na keju. Bilo je rano, pa je nebo još imalo svežinu, vedru plavet koja će se uskoro zamutiti. U velikoj kineskoj džunki, okrenuta leđima, sedela je mlada Anamićanka. Bila je odevena u belu bluzu, a oko glave je imala belu maramu vezanu kao turban. Izgledala je kao da se odmara na ranojutarnjem suncu, ih da možda čeka muža. Kraj nogu su joj ležali osušeni oklopi dve džinovske rakovice, ispegani smeđim šarama. Zbog te njene nesvesne poze i jednostavnosti haljine i frizure – kosa joj je bila samo podavijena pod turban – Viktorina joj se nekako osetila bliskom. Naravno, verovatno je to bio proizvod njene mašte, ah kao da se u tom trenu zid između kolonizatora i kolonizovanih srušio. Poželela je da prekorači ogradu džunke, koja joj se ljuljala gotovo ispod stopala, da sedne pored te žene, da malo s njom porazgovara na anamićanskom. Ah upravo tad je Antoan pokazao na južnu stranu reke, u pravcu morske pučine, baš onako kako je, pre mnogo godina, pokazao preko Atlantskog okeana.
Tamo se nalazi, rekao je.
Šta?
Nova Kaledonija.
Tog se imena sećala s mape, odonda kad su putovah na Tonkinu, tanka vrpce zemlje usred Južnog Pacifika, istočno od Novog Južnog Velsa. Zar to nije nova kaznena kolonija, kuda odvoze francuske osuđenike?
Bravo! – rekao je on, a ona je napućila usta, kao i uvek kad bi pomislila da je snishodljiv prema njoj. Ali tamošnji novi guverner vrbuje colons radi uzgajanja kafe. U Carini je oglašena nova ponuda. Svakom francuskom građaninu nudi se besplatno dvadeset i pet hektara. Dvadeset i pet hektara. Jesi li u stanju da zamisliš?
Prostrelila ga je nepoverljivim pogledom.
On se nasmejao. Znam da je malo podaleko, ali je zanimljiva mogućnost, šta kažeš?
Ova je zamisao bila kratka veka. Posle dva dana, dok su doručkovali pileću čorbu koju im je spremio Fu – ujutru više nije za njih važio baget, u kući su se prebacili na ovdašnju ishranu – objavio je baj agi žalostivim glasom da će morati da se odreknu svog sna o uzgajanju kafe u Novoj Kaledoniji.
Tvog sna, misliš, ispravila ga je uzdržano.
Svejedno.
A zašto?
Zato što se zemlja daje samo onima koji imaju zemljoradničko poreklo.
Uputio joj je šaljiv osmeh. Ona je uzvratila – malim, usiljenim smeškom. Sutra će se pojaviti nova mogućnost, i Antoan će je se dohvatiti. A i bio je u pravu. U Indokini se moralo tako živeti. Takav je život s njim želela.



14. FEBRUAR 1900. Najpre primećuje pismo, zbog načina na koji ga drži, za ugao, zbog napola pocepane omotnice, zbog još jasno vidljivog zaglavlja Indochine Franfaise, Douanes et Règies. Ne primećuje da se Antoan tetura i da gotovo promašuje dva stepenika verande – ili samo tek uzgred opaža daje izlazio da pije i daje malo nakresan. Ne primećuje da mu je odelo pogužvano i vlažno, niti daje sredina popodneva – a on se kući retko vraća pre večere. Još zuri u pismo u trenutku kada ga on ispušta, i kada kaže, pokazujući u limunovo drvo: vidi one limunove, jesi li ikad videla toliko limunova na drvetu? Toliko, toliko limunova? Biće zreli dok dlanom o dlan.
Tek tad primećuje da mu je glas posustao, da mu je telo klonulo u stolicu, noge prućene napred, da mu ruke vise niz bok, a glava mu je zabačena kao da je mrtav umoran, gotov da zaspi.
Pogledaj sama, kaže joj. Gadovi!
Ona uzima pismo i vadi tanki glatki papir – indigo kopiju, na to liči – iz pocepanog koverta.

Mesje Lanželo,
Shodno sastancima s vama od 15. januara i 23. januara, sa žaljenjem vas obaveštavamo da nismo u mogućnosti da u ovom trenutku produžimo vaš radni odnos... Ispostava u Vin Longu koju ste vodili po šestomesečnom ugovoru... Nažalost, sajgonska ispostava koju ste tražili zasad nije raspoloživa... budite, međutim, uvereni da ukoliko se u budućnosti ukaže...

Kakav uvijeni jezik biva prinuđena da stvara francuska administracija, kao nekakvo tropsko cveće što kipti od uzavrelog soka! Ne uspeva da se pribere da bi pročitala svaki red čitavog pisma. Gleda u Antoana. On se pridigao onako sedeći i brlja po odeći u potrazi za cigaretama, pali šibicu.
Je li dotle došlo da si morao da se toujfianer usred bela dana? Za ovu priliku se poslužila šatrovačkom rečju, agresivno, onom vulgarnom rečju koja se koristi za pušenje opijuma. Sa istim naglaskom koji ponekad poprima on kad je ljut. Glas joj odaje više prezira nego što je nameravala.
On sleže ramenima. Dobro mi je, kaže, pa seda uspravnije, baca sako na pod, podvrće rukave.
Ona podiže sako i veša ga o naslon stolice.
Dakle, to su ti sastanci koje ti je Luj ugovarao? Nisi mi za njih rekao.
On nadlànicom briše znoj sa čela.
Nisam hteo da ti ulivam neosnovane nade.
Ali, ja se nisam ni brinula. Rekao si mi da Luj pokušava da ti pomogne...
Lice mu je bezizrazno, oči iskolačene. Eto šta je zabrinjava, kao da joj se izmiče. Čula je za takve ljude, za one što posle nekoliko godina, pa čak i meseci u Indokini, počnu da provode noći u pušenju i postepeno gube dodir sa stvarnošću.
Zato ništa ne govori.
Ima nešto što ti nisam rekao. Ovog puta vadi maramicu iz džepa i briše čelo, pa je lagano ponovo pakuje. Gospode, jeste danas vruće!
Šta to?
On ustaje i prilazi ivici verande.
Nameravam da idem u Port de Frans.
Port de Frans?
U Novu Kaledoniju.
Mislila sam da si rešio da ne ideš? Da si ustanovio da francuska vlada ne pruža pomoć onima koji se ranije nisu bavili zemljoradnjom?
Ovo nema nikakve veze s kafom.
Ona ga gleda, ruku sklopljenih na krilu, i čeka. Kao da mu je povratilo snagu to što je ustao. Čak kao da uživa u njenoj zbunjenosti.
Znaš li šta je nikl?
Niki? To je – metal, je li tako? Kao bakar?
Jesi li čula za Udruženje za nikl?
Ne.
Da si u poslednje vreme čitala Le Kurije de Sajgon, znala bi. U svakom slučaju, jesi u pravu, metal je, samo što, u stvari, nije kao bakar. To je beli metal koji ne korodira – ne rđa – i trpi veoma visoke temperature. Kažu da veoma obećava u industriji. U Novoj Kaledoniji ima rudnika nikla. A Udruženje za nikl je naziv tamošnje topionice. Dakle, s obzirom na moju diplomu inženjera, palo mi je na pamet... Gleda je ispod oka. Staje?
Ona vrti glavom. Ništa.
Znam šta razmišljaš. Ali budi sigurna, bagne je uz obalu, a osuđenici su pod snažnim obezbeđenjem. Čuo sam daje Port de Frans prilično ljupka mala ispostava.
Nisam o tome razmišljala, kaže ona. Verujem daje Port de Frans ljubak. Koliko dugo te neće biti?
Put traje dvadeset dana. U jednom pravcu.
Prelazi verandu i seda do nje. Uzima je za ruku. Ruke im premošćuju razmak između dveju stolica. Viktorina silno želi da uzvrati na toplinu ruke koja drži njenu, ali osećanja su joj zamrznuta.
Možda će ti izgledati besmisleno, možda čak i malo suludo, ali očevidno je da s platnom nećemo daleko dogurati. A ovo... Pa, ovo se čini vrednim razmatranja.
Znači, neće te biti... čak i ako ostaneš kratko... Broji na prste. Dva meseca. Najmanje.
On je gleda, i oči su mu nespokojne, ne više prazne, ali love njen pogled.
Ne ni mnogo duže, obećavam. Je li ti to predugo? Imaćeš ovde Anželinu u blizini, pa radne dane u školi. I Kamil, koja ti neće dati da budeš usamljena. Možda će ti čak prijati samoća... On prepliće prste s njenima, prelazi palcem preko njenog dlana.
Stvarno ti se ide, kaže ona.
On se smeši.
Da. Uzbudljivo je. Govori svojim podsmešljivim, pariškim glasom: neistražena, netaknuta zemlja. Pesak kao najfiniji prah. Plave lagune. Da li bi radije pošla sa mnom?
Ona izvlači šaku.
Ne, kaže. Pravo govoriš. Uživaću u samoći. A u svakom slučaju smo usred polugodišta. Ne mogu da ostavim školu.



Pokadkad snovi odražavaju naše najdublje čežnje, one koje se bojimo da priznamo, rekao joj je Čang nekoliko dana potom. Proučavah su poslednju glavu Priče o Kjeu, u kojoj je junakinja trebalo da se ponovo sretne s ljubavlju svoga života, s Trongom, samo da bi shvatila da je voljna da mu bude žena i drugarica, ah ne i draga. Prekasno je.

Kad nebo sudbu nam kroji, samo pružamo dlan.
Van sveta kad radost žanješ – u čežnju raste jad.



Čangova ruka sa fantastičnim noktima držala je otvorenu knjigu, a pogled mu je bludeo u daljini. Viktorina se pitala ima li ta knjiga za njega neko naročito značenje. Je li upoznao ikad ljubav žene? Čak i monah, uostalom, može da spozna ljudsku ljubav, možda čak i putenu – nije joj bilo poznato moraju li budistički monasi da se drže celibata. Oči su mu se ponovo usredsredile na nju i delovao je kao da se izvinjava, gotovo kao da mu je neprijatno, kao da je upravo o sebi razotkrio nešto previše lično. Pocrvenela je. On ju je upitao da li bi volela da upali tamjan Budi, a ona je rekla „da”, pa su otišli do prednje prostorije. Na plamenu uljanice zapalila je mirisni štapić, pa je posmatrala spirale dima kako se izvijaju, skrivajući nakratko Budin zlatni smešak.
Čang joj je pravio društvo do dvorišta hrama, pored kineske paprati u ćupovima, pored plavetnog zmaja s crvenim jezikom. Umesto da skrije ruke u rukavima u znak pozdrava za zbogom, kao što je obično činio, uzeo ju je za ruku i poklonio je.
Ah, Viktorina, to ne znači da treba da sledimo svaki naš san, rekao joj je kao naknadnu misao. Nije se smejao sa onom nežnom, uzdržanom ironijom koju je često pokazivao. Izgledao je tužan. Ona mu je stisla šaku, tu krhku ptičicu, okrenula se i otišla. Nije htela da joj vidi suze u očima.
8. septembar 1940.
7.00 posle podne


TO JE fotografija na kojoj ima taftanu haljinu breskvine boje, sa čipkanim poprsjem zakopčanim do guše, i turmalinsku ogrlicu i iste takve minđuše. Kosa joj je prikupljena u labavu punđu, prikačenu ukosnicama navrh glave, a nekoliko pramenčića leprša joj pored ušiju. Antoan na sebi ima tamno odelo sa uspravnom krutom kragnom, kakve su colons nosili u Indokini. Na fotografiji mu kratka plava kosa izgleda kraća nego što je bila u stvarnosti. Njoj su ruke sklopljene napred, pa se jasno vide prsten s turmalinom i zlatna burma, mada desnu stranu fotografije, gde stoji on, delimično prekrivaju blede mrlje od vlage, te je njegova burma teško vidljiva.
To je stari album, kaže.
On izvlači sliku iz džepa albuma, zagleda joj poleđinu, zatim je ponovo okreće.
To si ti.
Da. Trlja dlan o dlan uz toplotu vatre. Zatim, posle počivke: trebalo bi da dodaš malo drveta dok nije zgasnuo plamen.
On ništa ne kaže. Ustaje i prilazi prozoru. Fenjeri na ulicama su se upalih, pa zrače žutom svetlošću. Na trenutak mu se ruka, kojom sam sebe gladi po ramenu, jasno ocrtava. Kosa, napred duža, pada mu preko čela i daje mu dečački profil.
Odavno je trebalo da ti kažem, veli ona.
On se ne odmiče od prozora. Možda nije čuo šta je rekla. Mada sumnja u to.
Da, možda je trebalo, kaže on bezosećajno, ne gledajući u nju. Na trenutak se upitala da li je to u glasu čula prizvuk prezira. Možda samo uobražava.
On prinosi nekoliko cepanica vatri, pa je džara kako bi podstakao plamičke da zahvate novo drvo.
Ovako ih prevrni, kaže ona.
Maman! Znam šta radim. Njegov glas, u to sumnje nema, sad ima oštrinu na koju nije navikla.
Komadi suvog drveta pucketaju i razleću se varnice, padajući na pod.
Ona po instinktu povlači noge.
Znam za njega, kaže na kraju on, vraćajući na mesto rešetku kamina i otresajući prednju stranu pantalona, i gleda je u oči. Glas mu je jasan, prodire kroz hujanje i praskanje vatre, pa ipak nije sigurna da li ga je zbiljski čula.
Sajgon II


1. MART 1900. Noć je jezivo mirna. To je onaj kratki, gluvi sat kada su večernji zvuci konačno zamrli – odmaraju se čak i majmuni u obližnjem parku – a ranojutarnje ludilo još nije započelo. On spava poleđuške, s jednom rukom ispod njenog vrata. Klizi s njegove ruke, pazeći da ga ne razbudi, i seda. Telo joj se trese uprkos vrućini, ni izbliza mirno kako bi trebalo da bude. Grudi joj zatežu spavaćicu, osetljive na ma i najmanji pritisak tkanine. Ustaje da čučne iznad porcelanskog suda koji drže pod krevetom. Grudi su joj pod rukom punije, stomak teži.
Sutra on plovi u Port de Frans.
Ujutru, čudan osećaj kao da je nestao. Pa ipak ustaje ispunjenja dubokim zadovoljstvom, kakvo nije spoznala ranije, čak ni dok je nosila Danijela, niti, kasnije, Madlenu. Ne govori ništa Antoanu. Nikad nisu razgovarali o detetu, a mere predostrožnosti koje su preduzimali dosad su je sačuvale. Možda je samo sanjala. Pomaže mu da se spakuje, a posle podne mu pravi društvo do Napoleonovog keja. Brod mu je manji od Tonkina, senka sivog brodskog korita je manje veličanstvena. To je teretnjak koji u Novu Kaledoniju prevozi tovare alatki, pića i duvana, a u Sajgon treba da vrati sandalovinu, kafu i nikl. Jedini putnici su trojica braće Marist, koji idu da se priključe svojoj misiji u Port de Fransu. Ne brini, kaže on. Ali ona brine. Put traje gotovo tri nedelje, a pirati nisu neznani u tim vodama. Nedostajaćeš mi, kaže ona. Vratiću se što pre budem mogao, kaže on, dajem reč. I steže je sve dok joj ne ponestane daha, ostaje samo ta strahovita snaga koja je guši, i usne koje se stapaju s njenima, njegovo hce u njenom vratu, a onda se on naglo okreće. Ona stoji na rampi i maše crveno-belom maramicom koju joj je doneo iz skladišta. On stoji na donjoj palubi, jednom rukom štiti oči od sunca, ne miče se, lice mu je predaleko da bi mogla s njega da raščita izraz. Izdaleka mu telo deluje kao skamenjeno. Oboje stoje i dugo se gledaju, sve dok brod ne zatutnji ka pučini, pa ne može više da ga vidi, i na reci ne ostaje ničeg do zamršene užadi koja se ljuška između mangrovog žbunja.


Tamo gde Bulevar Sarne preseca Napoleonov kej, prolazi između žena koje na dugim obramicama nose korpe sa slatkim krompirom. Nekoliko gatara koje čuče ispod drveta obasipaju je kišom poziva, ah ona ne obraća pažnju. Od zapaha reke i sladunjavog mirisa natrulog voća i ribe, koju po noći nikada do kraja ne počiste s keja, prevrće joj se utroba; da, pouzdan znak. Seda na klupu do jedne mlade nia-cue i njene troje dece. Stariji je ćuškaju laktom ili pokušavaju da održe ravnotežu uz naslon klupe, omičući se i padajući joj na rame.
Pardon, madame. Pardon, madame.
I svaki put ona ponavlja: ne mari. Ne sekirajte se.
Na trenutak oseća da joj se vraća noćašnji osećaj, jedva primetni preokret u njenom telu, likovanje njenih čula.
Na šta će ličiti njen život kad Antoanu rodi dete? Bićence s nežnim svetloplavim paperjem, sklupčano u pregibu njene ruke, koje joj cima dojke. Ona sama u Sajgonu, s Fuom i možda nekom con gai, dok Antoan putuje između Port de Fransa i Hanoja i Sajgona. Neće biti uistinu sama. Sitnu decu će imati i Anželina i Kamil. A onda će, docnije, podneti molbu Ministarstvu prosvete radi premeštaja u Sajgon kako bi mogla da predaje u koležu. Rodiće se iznova kao colonova žena. Zar ne veruju istočnjaci baš u to, da u novom životu možemo ostvariti ono što u prošlom nismo uspeh? Ili je barem tako razumela na osnovu Čangovih časova. Pa, ona će svoj naredni život ostvariti u ovom životu. A taj će biti bolji. Pa će kroz četiri godine, njih troje, u leto, poći na svoje redovno putovanje u mètropole, dug put preko tri okeana, povratak na gladnu obalu Atlantika... Parobrod uplovljava u bordosku luku, a ogromno korito baca senku na isti kej s kojeg su pre godinu dana pošli ona i Antoan...
Jedno dete, devojčica od četiri-pet godina s prefinjeno izvijenim usnama, cima je za rukav i prekida joj misli.
Madame! Madame! Si'l vous plait? – preklinje devojčica, ispružene ruke.
Viktorini se oči pune suzama, pa vadi iz tašnice maramicu da ih otare. Pokušava da nađe nekoliko sapèques da ih joj da, ah devojčica joj gura ruku u stranu i vuče maramicu.
Mouchoir, madame, mouchoir!
Maramicu hoće.
Mokra je, kaže Viktorina.
Mouchoir, ponavlja devojčica, i dalje vukući.
Viktorina je brižljivo presavija i stavlja u prljavu ručicu. Na dečjem licu se rascvetava ushićen osmeh.


Sledećeg jutra je budi isti neobični, peckavi osećaj u grudima. Ovog puta se neće provući kao san, ah ona ubeđuje sebe da se prevarila, da je to zasigurno znak da joj se bliži krvarenje, a ne da je trudna. Ne zna da li oseća razočaranje ili olakšanje. Da bi smirila zbrkana osećanja, rešava se da ode u Šolon i vidi se sa Čangom. Ali kada uđe u zadnju sobu, iznenadi se što joj prilazi mlad monah kojeg nikada pre nije videla. On na francuskom zna samo nekoliko reči, i predstavlja se imenom Hu. Posle nekoliko minuta razgovora, najzad sa užasom shvata: Čang je preminuo. Bio je postao trošan i iznuren, je li bio bolestan a da joj nije rekao?
Ali onomad sam ga videla, kaže ona tiho.
Umro je pre dva dana, u snu, kaže Hu. Naprasno. Spušta ruku na prsa, pokazuje srce. Bio je namislio da ode na sever, svojoj porodici, u NaTrang. Ona se priseća kako je mala i detinja bila Čangova ruka kad mu je rekla zbogom. Kako su mu blage bile oči. Hu uzima s police iznad stola Priču o Kjeu. Poslednje nedelje, kaže, kada sam preuzeo svoje dužnosti u hramu, mesje Čang me je zamolio da vam ovo dam ukoliko dođete dok je on na putu. Viktorina otvara knjigu. Čang joj je napisao posvetu kineskim pismenima.
Kraj Budinih stopala pali svež štapić sandalovine i spušta se na kolena. Čang je bio njena veza sa Indokinom. Antoan, Anželina i Žil, Kamila i Luj – oni su poput nje same, plutaju u stranoj zemlji i razumeju samo površinu. Gleda naviše u Budu. U tom trenutku, njegov osmeh zrači milostivijom toplinom od krvavog Isusa prikovanog za krst, pod trnovom krunom. Uranja licem u šake i tiho plače. Kada ustane, sama je u prostoriji. Vazduh je prožet mirisom kida; napolju se oglašava gong, i svaki snažni, duboki udar dugo odzvanja, polako se slivajući sa sledećim.
Gong ječi poslednji put. Na stolu gde ju je Čang učio mandarinskom pismu, Hu je položio svilenu traku, bočicu sa zlatnim mastilom i četku zašiljenu do najtanjeg vrška. Ona seda i ispisuje ime Čang na kineskom. Njena slova nemaju Čangove poteze četkicom, ah poslužiće i njen rukopis. Pošto je završila, Hu njenu traku kači do ostalih koje se preklapaju na zidu.


15. MART 1900. Sumnje nema. Trudna je. Svi su znakovi tu, grudi su joj nabrekle i teške, stomak joj se preokreće kada joj izjutra Fu donese kafu, a krv joj nije potekla već šest nedelja. O novosti ne piše Antoanu. Ne kazuje nikome, čak ni Anželini. Posebno ne Anželini. Ne može da podnese ni pomisao na sestrine tamne oči prikovane za njeno hce, sa onom smešom saosećanja, nadmoćnosti i, pa da – sažaljenja, kako ju je gledala u Da Latu, na novogodišnju noć. Sve otad su se prećutno manule svakog pomena o Armanu i deci.
Ah, kako da sa Antoanom zasnuje porodicu kad nije pošteno, iskreno raskrstila s prethodnim životom? Kad se nije pre toga vratila u Majeze da porazgovara sa Armanom oči u oči? Ili mu makar pisala?
Antoan je u pravu. Ćutanje je sputava. Pa ipak ne zna kako da ga prekine.
Školski časovi su joj jedini trenuci kada se metež u njenom srcu smiruje. Vidi kako je dečja lica slušaju s pomnom pažnjom i zaboravlja koliko je rastrojena. Priča im o Rembou. Mnogo im se sviđaju „Pijani brod” i priče o genijalnom mladiću koji je većinu svojih pesama napisao pre svoje dvadesete godine, i postao krijumčar pušaka u Etiopiji pred smrt u trideset i sedmoj.
Po povratku iz škole, u sparna popodneva, pošto joj popusti mučnina, leže ispod mrežice i drema. Tada joj telo nalazi privremenu ravnotežu, a tajna joj je tako duboko zakopana da gotovo zaboravlja na nju.
Ah više ne može zaustaviti to što u njoj raste, baš kao ni disanje.



SKUPILI SU SE u Kineskom salonu Dezonijeovih – Anželina, Viktorina i Luj sede preko puta Žila na kineskim ležajima, gde je, pre nekoliko meseci, sa Antoanom pušila opijum. Ali čibuci su uklonjeni, a na niskom stočiću je njihovo mesto zauzela uljana lampa. Bledo-plava šara na porcelanu navodi Viktorinu da pomisli na onaj stih iz kineske pesme koju je čitala s Huom: „Boja neba posle kiše”.
Vi ste sestre Žozelon, je li tako? – pita Luj, a za to vreme Trong, mladić koji joj je one večeri pomogao da ode do kupatila, spušta poslužavnik sa čašama punim šampanjca, bezizraznog lica, kao da je se uopšte ne seća.
Da, kaže Viktorina. Jesmo. Iznenađena je njegovim pitanjem, pošto je Kamila bila ta koja je insistirala da pozove Anželinu i njenog muža.
Najzad sam shvatio odakle vas znam, nastavlja Luj okrećući se Viktorini. Vaš je otac popravljao kočije mog oca. Mislim da još to radi.
Anželina ga radoznalo gleda. Viktorina pažljivo uzima šampanjsku čašu i otpija iz nje.
Nisam bio razumeo da ste obe došle u Indokinu. Kad sam vas prošle godine upoznao u guvernerovoj palati, madam Lanželo, zamenio sam vas sa sestrom. Gura u njenom pravcu tanjir sa sitnim kolačima.
Hvala, kaže Viktorina. Pa, obe smo ovde.
Naginje se i dohvata kolačić. Što manje kaže, to bolje. Ukoliko jede i ne pridaje mu pažnju, možda će promeniti predmet razgovora. Otpija još malo šampanjca, ljuta na sebe što se još plaši da će je raskrinkati.
Zar niste predavali u jednom seocetu u Močvarištu, tera uporno Luj – u Majezeu, ih u Arseu, kako beše?
Viktorina lovi Anželinin pogled. Zašto ovaj ne batali?
Obe smo učiteljice, prekida ga hitro Viktorina, spuštajući čašu. Anželina taman hoće nešto da kaže, ah je u tome omete Kamil, koja ulazi u sobu.
Dobro veče svima, kaže. Đang je sad spremna za nas.
Iza nje se pojavljuje Trong s pladnjem punim treperavih sveća.
Šta je to? – šapuće Anželina.
Seansa, odvraća Viktorina. Kamil je rekla da će biti iznenađenja. Njeno nespokojstvo što ju je Luj Dezonije prepoznao kao Viktor-Polovu kćer preobraća se u blag strah. Ćula je za takve sesije gde vidovnjaci čitaju budućnost ih vraćaju mrtvace u svet živih. Šta ako je Đang razobliči pred svima? Pokušava da razmišlja jasno. A kakve veze, uostalom, ima? Možda i jeste vreme da se suoči sa onim što je učinila.
Psst, kaže Kamil.
Na asurici kleči vitka mlada Anamićanka s maramom uvrnutom oko glave, poput turbana, sa ogrlicom od velikih zrna ćilibara i masivnim zlatnim alkama. Pod svetlošću sveća, na zadnjem zidu joj senka skače nalik na pečurku. Zena im kaže da desne ruke polože na sto, dlanom nagore, tako da im se palac i mali prst blago dodiruju.
Iza sjajnih plamenova sveća, jedva joj razaznaju lik; licem joj, gore-dole, trepere samo senke. Luj sedi na podu odmah do Viktorine, dodirujući malićem njen palac. Ona se nada da neće osetiti koliko je nervozna. Sad je prekasno da ustane i napusti sto, sem ako bi se pretvarala da joj je zlo, što, naravno, može, s obzirom na njenu takozvanu srdobolju od pre nekoliko dana, ali radoznalost je zadržava na mestu. Posle nekoliko minuta Đanginog bajanja, Lujevi prsti kao da počinju pomalo da se tresu, oseća to na svojim prstima. Njoj zdesna, Žilova ruka je još drvenija nego inače. Što sve, naravno, može biti njena uobrazilja. U međuvremenu, Đang, na drugoj strani stola, dodiruje Anželininu i Kamilinu ruku, a pojanje joj jača. Viktorina i Anželina razmenjuju pogled. Anželina iz zavitlavanja razrogačuje oči. Viktorina prigušuje smeh.
Man, šapuće Đang, cbetty. Chetty, chetty. Viktorina rukom oseća kako se Lujeva šaka trese. Pokušava da se seti šta znači reč chetty, ima li kakve veze sa coolie-xe. Da li je to vozač? Ili možda lihvar? A, da, indijski vozač. Čuje se zvuk struganja stopala po podu. A zatim potpuna tišina, čak dublja nego pre. Kao da su svi zapali u nekakvu vrstu transa. Iz te tišine ponovo se diže Đangino pojanje. Ne može se znati da li se obraća nekome pojedinačno, jer su joj oči sklopljene. Personne ne sait, šapuće Đang. Muž ne zna. Sada, za pramenu, Žil izgleda uznemiren. Viktorina duboko udiše. Srce smućeno. Poj zamire i ponovo počinje, gotovo u ritmu dečje uspavanke. Chetty, chetty. Ovde, u kući, nastavlja Đang. Ženski kašalj – Kamilin ili Anželinin, Viktorina ne može da odredi – suptilno zadržan u grlu. Muž ne zna. Đangin se govor davi i kida kao mašina koja će svakog trenutka prestati s radom, a zatim pada u jedva čujan mrmor na anamićanskom. Kamil se odjednom naslanja na zid, žmureći, otvorenih usta, zabačene glave.
Kamil! – uzvikuje Luj i iskače iz kruga.
Đang naglo staje. I sveća se prevrće u baricu žutog voska koja cveta oko čiraka, pa bukne u visok plamen. Trong, koji stoji i pazi, žuri da je ugasi.
Je li bolesna? – pita Viktorina.
Ali Kamil otvara oči, stavlja obe ruke na obraze i bledunjavo se osmehuje.
Od vrućine, kaže. Izvinjavam se. Samo mi na trenutak nije bilo dobro.
Viktorina posmatra Luja kako osovljuje Kamil na noge, a ova ponavlja tihim glasom: dobro sam, kad ti kažem, dobro mi je.
Šta se desilo? – šapuće Anželina.
Viktorina ne odgovara. Gleda ove kako izlaze iz sobe, Lujevu ruku koja pridržava Kamil oko struka pod čudnim uglom, gotovo kao da se on naslanja na nju.
Uzima jednu šampanjsku čašu s Trongovog poslužavnika i iznosi je u vrt. Iza nje bledi žamor razgovora. Grimizni cvetovi bugenvihje naspram crnog zida. Grm jasmina ispušta svoj predivni miris. Staza pod njenim nogama prekrivena je laticama indijskog drveta, a njihovo bledilo već se pretvara u smeđi prah. Topla noć izgleda i kao kadifa i kao otrov, nepodnošljiva klopka.


15. april 1900. Uskrs. Anželina insistira da im se Viktorina pridruži u Notr-Damu na uskršnjoj grand-messe. Seća se kako je njena majka govorila Viktor-Polu: ako ti je volja, možeš da propustiš svaku božju nedelju u godini, ali ne i Uskršnju. Na Uskrs se mora ići. Pa tako ide i ona.
U zadnjem delu crkve ima samo mesta za stajanje, pa se Viktorina, umornih leđa i nogu, naslanja na hladni kamen krstionice. Krsti se odsutno, nesposobna da se usredsredi na službu božju. Kada stigne do Confiteor, busa se u grudi kao i svi ostali, stisnutom pesnicom, mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Moj greh, moj greh, moj najveći greh. Greška je bila što je uopšte i došla u crkvu, toga je svesna, ah sad je prekasno. Svaka molitva izgleda kao skrivena aluzija na njene postupke. Priseća se Bertinog glasa: griža savesti će te pratiti dok si živa. Samo će ispovest i okajanje doneti duši mir. Nemir u duši najgora je kazna.
Za vreme pričesti, išunjava se na bočna vrata i izlazi pod surovo podnevno sunce. Kiše će svakog dana početi, pa je vazduh zasićen vlagom. Ugledavši je samu u porti, prosjak amputiranih nogu čiji patrljci počivaju na komadu daske položene na točkove, vuče se čak do nje i zuri naviše, otvorena dlana, a lice mu, unakaženo bolešću koja njoj nije poznata, bestidno, možda i izazivački, objavljuje njegov bol. Daje mu srebrni pijaster i okreće se, nemoćna da podnese pogled tih očiju, predivnih, bistre crne boje. Oseća stid, kao da je odnekud odgovorna za to njegovo stanje.
Po podne, posle ručka, njih dve, Anželina i Viktorina, voze se do Sajgonskih vrtova.
Kreću se korakom, konji kopaju zemlju, kočijaš žvaće i pijucka betel, kočija ide za kočijom, ah sa svakim konjskim korakom Viktorinina mučnina raste.
Kočija odjednom staje uz trzaj. Viktorina duboko udahne, Anželina pomalja glavu napolje i pljeska kočijaša po leđima.
Šta se zbiva? Što smo stali?
Svi su stah, madam.
To je zbog ovih novajlija, kaže Anželina, hladeći se lepezom. Sve žene mlađih oficira, sve žene carinskih službenika. Samo što su sišle s broda, pa moraju da udare u šetnju tek da bi bile viđene.
Šta sad to priča, misli se Viktorina, zar nije i sama novajlija? Zar nismo svi mi, istini za volju, ovde samo u prolazu? Sklapa oči. Kad ne gleda trotoar kako se s pokretima konja podiže i spušta, stomak joj se smiruje.
Je li ti dobro? – pita Anželina. Izgledaš mi bleda.
Viktorina otvara oči. Nije ništa, kaže. Dobro mi je.
Anželina joj lovi pogled.
Viktorina, šta smeraš?
Kako to misliš?
Znaš ti kako to mislim.
Srećna sam ovde, sa Antoanom.
Sigurna si?
Zašto je ovako uporna? Viktorina žali što s njom provodi ovaj dan. Možda je na Uskrs bolje biti sam. Kočija ponovo staje. Približavaju se jezeru, i bagremovi koji oivičavaju široku aleju prave umirujuću hladovinu.
Ali Danijel, Madlena – zar ti ne nedostaju?
Viktorina steže rukom bok kočije. To je njen odgovor, i čini se daje Anželina njime zadovoljna.
Baš sam se pitala... jesi li razmišljala o... razvodu? Anželina se pruža napred i ponovo pljeska kočijaša po ramenu.
Evo. Stižemo. Vratite se za sat vremena da nas povezete s jezera, sa ovog istog mesta.
Ćutke šetaju puteljkom sve do jezera, pa sedaju na klupu, u hlad indijskog drveta.
Nikad nisu znale nikog ko se razveo. Bilo je to nešto što se radilo u Parizu, u izvesnim krugovima. Čulo bi se da se razvela neka glumica, ih grofica ta i ta. Tu je reč oduvek obavijala izmaglica sablazni, života od danas do sutra, ogovaranja. I u Sajgonu je bilo razvoda. Kamil je imala prijateljicu koja je bila raspuštenica. Viktorina ju je upoznala u Selektu: bila je to sitna, živahna žena koja se preudala za carinskog službenika. Viktorina se iz potaje divila njenoj hrabrosti. Bilo je lakše, jednostavnije biti gospođa Lanželo, bez prolaska kroz svu tu patnju. Niko je nije razotkrio. Ah Anželini ne kaže to.
Crkva... kaže. Crkva ne priznaje...
Crkva ne priznaje položaj u kojem si ti sad' A svejedno si mi rekla da na misu nisi odlazila sve do jutros.
Da. Ali kako ne razumeš? Nije reč samo o crkvi. Već o ljudima koje poznajemo. Izopštiće me.
Anželina je iznenađeno gleda.
Nisam mislila da mariš za to što ljudi pričaju.
Šta te navodi da to kažeš?
Anželina sleže ramenima. Način na koji ovde živiš sa Antoanom. Slobode koje sebi daješ.
Viktorina gurka grančicu vrhom čizmice. Ta reč „sloboda”, pa još u množini... Anželinin ton. Zna šta to znači. Pod njenom površinskom saosećajnošću ponovo je prezir. Gleda u sestru gotovo prkosno.
Možda marim više no što sam i sama mislila.
Ali većina ovdašnjih – pa, većina njih ne bi marila.
A oni kod kuće, Danijel i Madlena? Zar neće oni biti – da, prokazani, zar neće u njih periti prst?
Misliš da se to već ne dešava?
Viktorina ustaje i ravna suknju.
Da prošetamo, može? Radije ne bih o tome.
Ah vrativši se kući, tu noć, ne može da prestane da misli o tome. Anželina je donekle u pravu. Šteta je već načinjena. A sad još nosi Antoanovo dete. Povratka nema. Ih ima? Kako bilo da bilo, tu štetu mora da popravi. Mora smoći hrabrosti da se suoči sa onim što je učinila.

Cher Armane,
Ne pišem da bih se izvinjavala. Nisam u stanju da tražim oproštaj, niti pak očekujem da mi oprostiš. Pišem da bih tražila razvod. Možda će te to preneraziti. Ali ja mislim da bi tako bilo bolje, i zarad nas, i zarad dece.

Prekida pisanje i ponovo čita. Ton joj izgleda previše hladan, suviše činjeničan.

Cher Armane,
Mora da si se prenerazio kada ti je stiglo pismo od mene, i to sad, posle ovolikog vremena. Nisam u stanju da se suočim s tobom posle silnog bola koji sam nanela tebi i deci. Bojala sam se tog suočenja, pa čak i sad ti jedva pišem.

Pismo je poderano u komadiće, koji lagano padaju na pod.

Cher Armane,
Antoan Lanželo i ja se volimo. Hoću razvod.

Poderano je i ovo. Okružuje je snežni prekrivač od iscepkane hartije.
Leži budna ispod mreže za komarce. Telo joj iz noći u noć malo-pomalo otiče. Jedanput sanja da je jaje koje puca, a izliva se gusto žumance; zatim žumance tamni i zadobija boju sasušene krvi. Uglavnom u krevetu leži budna. I ista joj se pitanja kovitlaju glavom, bez kraja i konca. Kako da zasnuje novu porodicu kada se prve odrekla? Kakav će biti Antoan u ulozi oca i muža? Hoće li se pretvoriti u drugog Armana? Hoće li ona, još jednom, osetiti promašaj, žena preobuzeta materinskim odgovornostima – krajnju nepomičnost i njen pritisak? I svaki put, najvažnije pitanje: kako da se suoči sa Armanom?
Ujutru, kada se ogledne u zidnom ogledalu, kao da joj se bedra i grudi raskrupnjavaju. Ali iz profila još izgleda kao trska.


Pismo od Antoana stiglo je u isto vreme kada i koverat od administracije Carine, naslovljeno na njega. Njega je ostavila u stranu, a Antoanovo je pismo otvorila, Bila je tu razglednica s malom lukom punom kineskih džunki, i poruka; na dopisnici je stajalo:

Obala je predivna, ali Port de Frans, ili Noumeja, kako ovde nazivaju glavni grad, samo je jedna bedna mrtvaja. Nema života, o kafanama da i ne govorimo, nema muzike, hrana nije ni prineti našoj, hotel je – ukoliko se sme tako nazvati – prava propast, kreveti puni buva pa i goreg, posteljine prljave, po hodnicima mile škorpije. Nedostaješ mi, ma chèrie.

Pismo – s datumom tri dana posle dopisnice – bilo je vedrije duhom.

Viktorina chèrie,
Najzad! Najzad! Ovakva je Kočinčina morala biti pre deset-petnaest godina. Mada je ovdašnji živalj potpuno drugačiji, čak druge rase, tamnoputiji i krupniji, bliži crnoj nego žutoj rasi. Upoznao sam jednog čoveka poreklom iz Nanta, upravlja rudnikom u Dumbeji. Mogao bi da mi pomogne da nađem inženjerski posao u postrojenju za preradu nikla. Zove se Gistav Blanken. Otac mu je bankar. Nemoj da misliš da sam šenuo, molim te! Ali kad dođeš u kolonije, moraš da istražiš sve postojeće mogućnosti, sve dok ne nađeš onu najunosniju. Voleo bih da dođeš i sama se uveriš. D’Artanjan, kojim će putovati moje pismo, vraća se u Noumeju osamnaestog. Uzmi mesto na njemu što pre budeš mogla i nađi me u Port de Frans. Ako ne tako, čuo sam da Sagalijen vanredno plovi dvadeset i drugog. Z,nam da je pismo prekratko...

Zamišljala je, te noći, kako putuje D’Artanjanom ili Sagalijenom, sama u kabini čitave tri nedelje, obuzeta mučninom gore nego na putu iz Francuske. Zamišljala je kako stiže u Port de Frans i saopštava Antoanu: trudna sam. Hoće li mu u očima biti radosti, ili će pak odvratiti pogled? Voli li je dovoljno da poželi porod s njom? Nije bila sigurna. I pomenuće joj razvod, i kako treba da javi Amanu i deci. Kako god da obrne, na to se svodi. Zar nije to i želela? U crnoj-precrnoj sobi osećala se kao zarobljenik. Počinjao je kišni period i noći su sad bile čak i vlažnije nego pre. Čula je nešto kako gmiže. Ponadala se da nije škorpija. Prethodnog dana videla je jednu na verandi, pa ju je Fu uhvatio i odneo. Osećala se zarobljenom i kad je ustanovila daje trudna s Danijelom. Je li to u njenom usudu bilo nečeg zbog čega je tako nerazborita s muškarcima? I posle toliko uplašena majčinstva? Žozefina Žolijet: odjednom se setila imena vidarke koju je spomenula Armanu kada je otkrila da je u drugom stanju. E pa, bar u Sajgonu ne manjka vidara, ukoliko joj koji zatreba.


Osamnaestog nije na D’Artanjanu. Prolazi pored porcelanskog zmaja hrama u Šolonu i njegovog ognjenog jezika. Huje spremio pirinčanu hartiju i njenu najdražu četku, onu što ima dugačku dršku od bambusa i čuperak oštar kao igla. Zamače je u crni tuš, svežu mešavinu borove gareži, tutkala i vode, koju je pripremio Hu. Slova iscrtava brižljivo, usredsređeno, red za redom. Spočetka joj Hu ukazuje na greške, na mesta gde joj je zadrhtala ruka, gde je linija, umesto da se izvije u elegantnom zamahu, zastala, pokolebala se, pa nezgrapno povratila tok. Huje strog učitelj, stroži od Čanga, i zamišlja ga kako na najmanju grešku lenjirom udara packe po učeničkim dlanovima. Posle nekog vremena, on ćutke izlazi iz sobe.
Ona počinje iznova, susprežući dah. Priseća se lestvica koje je Danijel uvežbavao, po bezbroj puta, na pijaninu. I za skale mora da se pribere brzina, uhvati zamah, pa se onda pusti da se zajedno zahukču. To je stvar ritma. Tekst koji ispisuje podugačak je, najduži koji je ikada pisala. Kada se Hu vrati da proveri kako je napredovala, pirinčani papir koji mu pruža pun je znakova. On stoji nad njom, čita ga jednom, dvaput, u tišini, ne mareći da ispravi pogrešne poteze. Četka mu je još među prstima. Zatim mota hartiju i bez reči je stavlja u džep odore.
Zena kojoj je odvodi živi u natkrivenom prolazu sporednih ulica Šolona, iza riblje pijace, nedaleko od mesta gde su ispočetka stanovah. Miris sušenih sipa prati ih sve do prolaza, tako niskog da moraju da pognu glavu. Stižu do tamnih drvenih vrata sa izrezbarenim zmajevima i zmijama. Otvara ih sićušna Kineskinja sa samo tri zuba u glavi, sva tri crna od betela. Nudi Viktorini da sedne na nisku klupicu, a ona sama seda s Huom za sto. Razgovaraju na kineskom. Tvrdi, nazalni kineski glasovi. Ispred nje na stolu leže dve limene kutijice, nahk na pakovanja opijuma jeftinije sorte, ali one su pune živog kreča, i žena povremeno u njih zamače list betela i žvaće ga.
Šta kaže?
Pita da li vi udati, kaže Hu.
Da, udata sam. Viktorina zuri u crni betelov sok koji ženi curi niz bradu, a ona ga nemamo briše nadlanicom.
Još dece?
Da. Viktorina gleda u stranu. Dvoje.
Koliko trudna?
Četiri nedelje.
Više bi joj priličilo da broji dane do Antoanovog povratka nego što se obraća bezuboj kineskoj baba-vračari da joj vrati mesečnu krv.
Na zidu u koji gleda, na nekoj vrsti oltara, stoji nekoliko portreta starijih muškaraca i žena, kao i tanjirić s mirisnim štapićima i male ponude u vidu voća. Iza oltara, na zidu visi francuski kalendar, ilustrovan prozračnom, vilinskom crvenokosom. Odmah do njega, emajhrana tabla reklamira ABSINTHE SUPÈRIEURE 72 A. JUNOD. PON-TARLIER (DOUBS). Reči absinthe supèrieure ispisane su kitnjastim slovima. U Vin Longu su ponekad uzimali po flašu ove marke. Reči kineskog jezika izvijaju se oko nje u kratkim, sinkopiranim slogovima. Pokušava da ih razume, a zatim odustaje. Prozračna vila s kalendara ima dugačku crvenu grivu koja joj se spušta sve do bedara, a na glavi krunu od nezaboravaka.
Ima trava, prevodi monah, a Viktorinina pažnja se vraća u stvarni svet. On izgovara nekoliko njoj nerazumljivih kineskih reči, a zatim prelazi na francuski: ali neće trebati.
Zašto?
Beba je slaba. Misli da nećete moći daje sačuvate. Hoće da zna da li umesto toga hoćete da vam čita sudbinu.
Vidovnjaci, rekla joj je Kamil, mogu da ti pročitaju sudbinu s dlana, ili samo na osnovu gledanja u oči. Upamtila je da ju je tako gledala Marija, Armanova starija sestra, kada su se upoznale – je li joj tada pogodila sudbinu? Viktorina ima strah od proroka. Šta ako joj proročica na licu vidi senku crnih slutnji? Šta ako joj kaže da će umreti mlada, ih da će joj se svi snovi srušiti, ili da se čuva nesreće? Kinezi veruju – Čang joj je to rekao – da možeš izbeći nesrećnom sledu događaja ako se obratiš proročici. Ali šta ako je budućnost crna, put preprečen neumitnim udesom? Radije ne bi da zna, već da se uzda u prst sudbine. Možda ja fatalist.
Došla sam po trave, odlučno kaže.
Trave su opasne. Ona vidi da niste sigurni da zaista hoćete trave.
Ne može to da vidi! Ah nema veze. Hoću trave.
Kineskinja žvaće svoj betel i sleže ramenima, ravnodušna. Upućuje Huu nekoliko ljutitih reči; glas joj se diže i spušta, diže i spušta.
Ako i dalje hoćete, možete ponovo doći kroz dve nedelje, prevodi Hu. Zena ispljune komadiće betela i peri dva šiljata crna nokta u Viktorinu. Ne pre.


Bebu je izgubila sutradan, dvadeset prvog aprila, osam nedelja po Antoanovom odlasku. Jednostavno je kliznula iz nje, gotovo bezbolno, još bezoblična masa nečeg mekog, sluzavog i krvavog, bez upozorenja, u porcelanski nokšir s plavim kineskim zmajem obavijenim oko ruba. Dok je došla do doktora Beržea, i samog rodom iz Nanta, a kog joj je preporučila Kamil, sve je bilo svršeno. Potapšao ju je po obrazu debeljuškastom šakom.
Ne brinite, rekao je. Biće vam dobro za čas posla.
Kineskinja je bila u pravu. Beba je bila slaba. Nije uzela trave. Ali, da nije njena nagla želja tog dana, želja da se otarasi deteta, bila dovoljno snažna da izazove pobačaj? Nije mogla da dokuči. Sledećeg jutra su je savladale griža savesti i tegoba.
Napisala je Antoanu pismo, saopštivši mu da je imala napad srdobolje. Oporavlja se, pa ne treba da brine, ali je bila preslaba da pođe na put u Noumeju. Volela bi da se on vrati kući što je moguće pre. Zamolila je Fua da lično preda pismo na Sagalijen, tako da ga Antoan dobije u Port de Fransu kad je bude čekao da stigne brodom.
Doktor Berže, kog je posle dva dana pozvala i po drugi put, budući da se još osećala slabom, obećao je da će je narednih dana obilaziti. Izrazito topla klima je teška za ženski organizam, rekao je. Žene se ne oporavljaju brzo kao u Francuskoj. A ona je sama, muž joj je u Noumeji, u koloniji ima samo sestru. Treba da sačeka dva-tri meseca, pa da opet pokuša. Tad će opet ostati u drugom stanju. Kada je čula ove reči, u savršeno obrnutoj logici, razgalila se.
Fu joj je u krevet donosio laganu čorbicu i čajeve od lekovitog bilja. Bio je naročito brižan, zbog čega je podozrevala daje posumnjao. Ali u to vreme su Francuzi u Sajgonu često obolevali od ove ili one boleštine. Poslala je poruku u školu, madam Ngijen, da ima lakši obhk dizenterije i da neko vreme neće moći da drži nastavu. Kada je Anželina svratila da je vidi, isto joj je kazala. Sestra je imala zabrinut izraz lica.
Tako ti je doktor rekao? Ćula sam – da je poslednjih nedelja bilo slučajeva kolere...
Viktorina je kazala da joj je doktor Berže dao ipekakuanu i bizmut, i da joj je već bolje.
Sigurna si? – pitala je Anželina.
Viktorina se pridigla i spustila noge niz krevet.
Dobro mi je, rekla je mirno. Doktor Berže se ne brine. Što bih brinula ja?



3. JUN 1900. Kiša pljušti nad Napoleonovim kejom. Francuzi su se zbili ispod nadstrešnice zgrade Pomorskog prevoza, svi ostali su na otvorenom, i kišnu. Odjednom je on kraj nje, natovaren teškom torbom koju nosi na ramenu.
Ne izgledaš mi bolesno, kaže, pa spušta torbu i grli je. Izgledaš... divno. Brinuo sam za tebe.
To je bilo pre dva meseca, kaže ona. Sad mi je mnogo bolje.
Mokar je do gole kože, kosa mu pada na oči, Viktorina pod rukama oseća natopljen sako. Kiša im curi niz lice dok se ljube, usne su im mokre. Strašno sam, strašno srećna što te vidim, kaže ona i privija se uz njega, a njegove oči, sada svetlije, pošto je preplanuo na suncu, istražuju njen pogled. Ma petite Victorine. Štipa je za obraz. Kao ruža si. Podiže joj bradu. Oči bistre!
Ona se smeje. Ali njoj samoj taj smeh lažno zvuči. Nadala se da će Antoanov dolazak izbrisati prethodne nedelje bola. Ali ništa. Oseća da se zatvorila u sebe. Možda joj treba još vremena.
Šta je? – kaže on osetivši njenu uzdržanost. Je li moj put predugo potrajao? Je li ti stvarno teško pao? Gleda je u oči, prelazi joj prstom preko brade. Vratio sam se, kaže. Uz tebe sam. Ali ona okreće lice u stranu. Umesto radosti kojoj se nadala, samo ova tupa praznina.
Po povratku kući, on je na rukama nosi u spavaću sobu i vadi joj ukosnice, jednu po jednu, jednu po jednu skida joj bluzu, suknju, podsuknju, i baca ih svuda po podu. Ne, kaže ona i odvraća lice od njegovih poljubaca. Oseća da se zgrčila oko sebe same, da nije u stanju da mu uzvrati.
Promenila si se, kaže on i pokriva je čaršavom, pa joj mazi kosu rasutu po jastuku. Da se nije nešto desilo dok sam bio odsutan?
Ona vrti glavom, nemoćna da progovori.
Predivna si, kaže on. Oči su mu pune ljubavi, ah ne vrši pritisak na nju. Možda bi ona baš to volela. Ah on neće. Iscrpen je od puta. Tone u san u njenom naručju.
Pošto ustanu, kasnije po podne, ona se seti pisma iz Douanes et Règies koje je ostavila na komodi. On ga otvara sedeći do nje u krevetu i ona odmah, po njegovom licu, zna da su vesti dobre.
Reč je o onom nameštenju koje sam mislio da dobijem pre tri meseca, ah nije bilo raspoloživo, pamtiš? Sad mi ga nude, uz veću platu.
Antoane, pa to je divno! On joj upućuje kratak pogled, možda da bi procenio misli li to ona iskreno.
Gde, ovde u Sajgonu? Ih opet u Vin Longu?
Zasad u Sajgonu. U glavnoj opijumskoj poslovnici. Kasnije ću možda ponovo na bojište. U pismu se to ne pominje, ali znam da stoji kao mogućnost. To je dobro, Viktorina, to je dobra prilika, dodaje, pretpostavljajući da će joj trebati malo ubeđivanja.
Što baš sad? Nastoji da joj glas ostane nepristrastan. Naravno da su divne vesti, pa makar značilo i da se vraćaš na rad natrag u opijumsku poslovnicu.
On sleže ramenima. Usudiću se da kažem daje možda pripomoglo hvatanje krijumčarske džunke u Vin Longu, ali uistinu je to verovatno ponajviše zaslugom Lujevih pritisaka.
Luj ti je ispao dobar prijatelj, kaže ona ravnodušno.
On klima glavom. Ispao je.
Šta je s Novom Kaledonijom?
Nikl može da čeka. Ovo će nas nameštenje finansijski uspraviti na noge, a i biću s tobom u Sajgonu. Zar ti nije draže da budemo zajedno?
Da, naravno da joj je draže. Ovde zajedno. Ovde, kako se već to kaže, puštamo korena.


25. jun 1900. Kiša lije kao iz kabla i veranda je sva kao u magli. Antoan ulazi s verande; s kose mu kaplje, a ramena i leđa košulje su natopljena.
Na sto spušta nekoliko pisama. Vireći odozdo, Viktorina zapaža zelenu marku Francuske republike i dobro znani okrugli štambilj, napola razmrljan. Niko joj iz Francuske ne piše. Niko ne zna da je ovde. Bez reči, uzima koverat. Iako se razlio od kiše, to je, sumnje nema, Armanov rukopis. Zahvata je osećaj samrtnog straha. Briše ruke o suknju i prisiljava sebe da lagano rascepi koverat.
On sedi s druge strane stola, s bradom u ruci. Oči mu imaju onaj sivi, oblačni prisenak.
Od Armana je, je li tako?
Ona klima glavom.

Viktorina,
Iznenadićeš se, u to ne sumnjam...

Te duge kovrdžice, slovo t s plahovito udarenom poprečnom crtom. Čitanje pisma je kao ulazak u njihovu spavaću sobu u Majezeu. Prisnost je snažna, pomalo mučna. Zamišlja zapah kože i gume, Armanove mirise.
Oseća na sebi Antoanov pogled, čuje zvuk šibice koju je kresnuo. Pročitaj, kaže. Glas mu je ravnodušan, ni grub ni nežan.
Viktorina baca pogled na njega, pa odmiče pepeljaru za nekoliko centimetara, u njegovom pravcu. Vršci prstiju, primećuje, žuti su mu od duvana.
Jesi li mu pisala?
Ne.
Odakle mu adresa?
Ne znam.
Anželina, kaže on.

Nije lako nestati bez traga. Trebalo mi je vremena – podosta vremena, kao što vidiš – da se odlučim na pisanje. Zbog tvoje nevere bio sam tako ljut da nisam čak hteo ni ime da ti čujem.
Ne pišem ti da bih ti pričao koliko su deca nesretna bez tebe, ni ti kako je Madlen bila bolesna – od neke nedefinisane bolesti usled koje nikakvu hranu ne može da vari kako treba, pa doktor ne može da se načudi. Nevezano za razloge sa kojih si otišla – a koji, koliko cenim, imaju veze sa čovekom sa kojim trenutno živiš, a možda i s pretpostavkom da ja nisam bio pravi čovek za tebe – mi smo još u braku. Ili možda patiš od ozbiljnog gubitka pamćenja' ? Ne mogu te prisiliti da se vratiš. Ne mogu te ni na šta prisiliti. Ali ti mogu reći da ti ne valja posao. Ne možeš se kriti do kraja života. Dovoljno je vode proteklo da bi znala šta dalje nameravaš, pa nas obavesti.

Gura pismo ka Antoanu. On ga čita, a zatim ga spušta na sto, između njih dvoje.
Ulazi Fu da im posluži ribu, i na svaki tanjir, sledeći svoju dužnost, stavlja po komad mesa i po kašiku pirinča.
Nema potrebe, Fu, kaže ona. Možeš da odneseš tanjire.
Njemu u očima prosevne upitan sjaj, ah nemo klima glavom i podjednako nemo rasklanja sto.
Mora daje Anželina, ponavlja Antoan.
Ne bi ona, kaže Viktorina. Luj Dezonije je pokušavao da se seti ko ona beše; da nije otkrila ko je bila u Vandeji?
Nemoj da si tako sigurna, prekida joj on misli. Kako god uzmeš, kad-tad... Na časak je posmatra ćutke. Lice mu se stvrdnjava. Čega se bojiš?
Iznenađuje je grubost njegovog tona. Ponovo prizvuk pariškog naglaska, znak srdžbe. Prostačkog naglaska, rekla bi njena mati. Ali ovaj put joj je drag, kao daje strogost njegovog glasa znak da se sprema da nadjača Armana. A možda to ona i želi, da on zahteva pravo na nju, daje preotme od Armana.
Ne znam, kaže.
On je gleda hladno, bar se tako Viktorini čini, s druge strane stola. Možda se bojiš da doneseš konačnu odluku. Šta zaista želiš, Viktorina?
Znači, konačnu odluku prepušta njoj. Šta ona želi, ne šta želi on ih šta žele zajedno. Ali zar nije to sloboda koju je želela, da sama odlučuje?
Fu se vraća s desertom od gnječenog crvenog pasulja, koji ona naročito voli. U pasulj je zadenuta grančica sveže metvice.
Mislio sam, mesje, kaže Fu sa ustručavanjem, da biste mogli da okusite malo od ovoga. To je gospođin omiljeni desert.
Viktorina je ganuta njegovom pažnjom.
Merci, Phu. Bien sur.
Poseže rukom preko stola, uzima grančicu mente i grize list.
Antoan pali novu cigaretu. Na dnu pepeljare stoje isprepletana slova O i R, Règiè de l' Opium.
Jesi li čula šta sam kazao? – pita on.
Da, čula sam, kaže ona. Ah ne odgovara na pitanje.
Dugo ostaju tako nemi, a među njima lebdi Antoanovo pitanje koje je ostalo bez odgovora.
Kiša prestaje naglo kako je i počela. S krova verande još neko vreme kaplju krupne kapi, tromo se rasprskavajući o ogradu. Potom sunce počinje da suši delove verande. Za nekoliko minuta biće potpuno suva.



ANŽELINA VIŠE nije mlađa sestra.
To joj biva jasno onog trena kad Anželina uđe, s kišobranom koji kaplje, zadižući suknju otmenim pokretom ruke da bi prešla dva stepenika koji vode na verandu, gde Viktorina namešta buket kao krv crvenog hibiskusa u porcelansku vazu. Težina njenih bokova i sporost sve se više i više ističu. Stomak joj je gotovo skriven šalom koji joj visi s ramena i koji je vešto obmotala oko pasa.
Seda, hladeći se lepezom od pirinčane hartije, na kojoj je naštampan pejzaž s jezerima i planinama.
Viktorinice? Mogu li dobiti čašu vode?
Pismo je na stolu, odmah do vaze s hibiskusom.
Eau de Seltz, s'il-te-plait, kaže Anželina kada se pojavi Fu.
Viktorina joj pruža Armanovo pismo.
Vidi ovo.
Anželina otvara pismo i čita ga ništa ne govoreći.
Fu stavlja na sto dve čaše soda-vode.
Merci, Phu.
Ti si mu rekla?
Anželina nemarno vraća pismo na sto i gleda u sestru. Po drugi put Viktorina oseća da su zamenile uloge. Ona je izgubila status, dok je mlađa sestra posmatra iz svog položaja zakonite žene i buduće majke.
Šta i da jesam? Lice joj je malčice prkosno.
Viktorina oseća kako u njoj nadolazi silna ljutina.
Onda bi to značilo da si me izdala.
Anželina ćuti kao zalivena.
Kako si mogla to da uradiš? Naročito sam te molila... Znala si koliko mi je to teško.
Anželina prekršta ruke preko zaobljenog, sada stvarno istaknutog stomaka – izgleda kao Buda iz šolonskog hrama.
Nisam pisala Armanu, kaže. Oči joj vrdaju, a zatim gleda u Viktorinu sa istim kamenim izrazom kao i maločas, i uspeva da pribere crte lica blagim zabacivanjem glave.
Nisi?
Anželina vrti glavom i gleda u stranu.
Ne. Posle kratke stanke, kaže: pisala sam našim roditeljima.
Ti si...
Anželina podiže ruku da je prekine. Mislila sam da je previše surovo da znam da si ovde, da ti je lepo i dobro, a da se oni kidaju zbog tebe. Viktorina se lecne na reč kidaju. Molila sam ih da ništa ne pričaju... Pretpostavljam da su mu oni rekli...
Nije ti palo na pamet da će mu svakako reći...
Ne obraćaj mi se tako.
Kako?
Tim tonom.
...i da je u svakom slučaju trebalo da me pitaš pre nego što im kažeš?
I upravo od tog pogleda u Anželininim očima dobija želju da jume na nju, od tog pogleda koji se sad vratio, pogleda izgubljene i pometene devojčice, kao da se srušila fasada odrasle osobe. Ali senka pometenosti nestaje brzo kao što se i pojavila. Anželina ju je očigledno svesno bila namakla. A sada ponovo postojano gleda u sestru. Da sam te pitala, zabranila bi mi.
Znači, jesi me izdala.
Izvini. Mislila sam da radim za tvoje dobro. Kad-tad bi otkrili. Koliko dugo možeš ovako da ostaneš, skrivena ovde?
Moje je bilo da odlučim, kaže Viktorina. Ali reči joj zvuče glupo, kao da se brani.
U pravu si, kaže Anželina posle duge počivke. Pogrešila sam. Izvini. Navlači masku devojčice, samo na tren – radi li to namerno? – pita se Viktorina.
Anželina se oslanja svom težinom na doručje stolice kako bi ustala. Uzima kišobran, koji je ostavila raširen u uglu verande da se osuši, i zatvara ga.
Treba da idem. Au revoir.
Viktorina ne uzvraća, ne gleda je. Sluša lupkanje njenih potpetica o drveni pod sve dok ne začuje kako ulazna vrata škljocaju pri otvaranju i zatvaranju.
Kiša ne jenjava. Svako popodne svetlost beli i muti se, i kiša stiže tačna kao sat. Drugi monsunski period, drugo leto. Petnaest je meseci otkako su došli. U drugoj godini stvarno počneš da pripadaš, kako se ono izrazila Kamil? Ne, ovako je rekla: posle prve godine stvarno počneš da pripadaš. Ah čemu?
U tramvaju koji se vraća iz Šolona, neka seljanka joj se pribija uz suknje, deca je cimaju za rukav, Madame, Madame, un petit quelq-ue chose s’il-vouz-plait, mole za malo sitniša, i ona im daje ono što ima pri sebi. Gleda u iskaljani porub suknje, oseća poglede muškaraca na svojim grudima. Oseća neprijatnost, a ne slobodu. Možda je samu sebe nasamarila.

14Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:19 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
3. JUL 1900. Kada se vratila kući, on je tu, za trpezarijskim stolom, beležeći nešto u sveščiću. Ona seda za drugi kraj stola i uzima da skida rukavice.
Šta je bilo? – kaže on.
Kako to misliš?
On sleže ramenima. Ne znam – sudim po tvom licu.
Ona spušta rukavice na sto ispred sebe.
Donela sam iz Šolona sipu, veli. Za ručak.
On zatvara svesku. Kad Viktorina na to izvije obrvu, on kaže: nije ništa. Samo sračunavam neke brojeve, nabacujem neke ideje.
Ne dosađuje mu. Deluje joj rastrojen, zaokupljen svojim planovima. Život u Sajgonu teče dalje.
Antoane...
Da?
Sledi trenutak tišine, koja kao da ispunjava sobu i upija tandrkanje lonaca što dopire iz kuhinje.
On je čeka da produži, onako stojeći kraj stola, naslonjen dlanovima na površinu od ratana. Svojim snažnim, sposobnim rukama. Viktorina se oseća kao da hoda uskom stazom duž litice koja se nadnosi nad okean, i da prilazi preblizu ivici.
Odgovorila sam Armanu. I uzgred, bio si u pravu. Jeste bila Anželina.
Oči mu se šire. Kao da nije siguran šta to pokušava da mu saopšti.
Možda je tako najbolje. Zastaje i gleda je zamišljeno. Nisam hteo da te ispitujem... nisam hteo da vršim bilo kakav pritisak.
U mislima, ona se kreće prema pučini. Stoji na samoj ivici stene. Čitavo joj se telo grči. Jedan korak napred, i biće prekasno da se vrati. Miris korijandera oštro prodire iz kuhinje i vraća je u stvarnost.
Antoan obilazi oko stola i hvata je za ruke, podiže je. Hajde, kaže. Idemo na verandu da se malo tamo odmorimo. Divno je u ovo doba dana, posle kiše.
Da, kaže ona. Divno je. Kreće za njim.
Fu, zove on. Donesi nam „martèl” i sodu!
Sedaju jedno kraj drugog na stolice od ratana. Limunovi su, primećuje Viktorina, promenili boju iz zelene u žutu, biće za koji dan zreh. Moraće da podseti Fua da ih obere. Ali verovatno će se toga setiti i pre nego što ona čak uluči priliku da mu spomene.
Šta si mu rekla? – pita Antoan. Fu spušta poslužavnik sa dve čaše pune „martela” sa sodom i lomljenog leda. Antoan joj stavlja čašu u ruku. Božanstveno je hladna. Ona je načas drži, ne pijući, pa je vraća na sto.
Antoane, kaže.
U očima mu nazire toplinu, ali i pažljivo iščekivanje.
Srećan sam, kaže on. Uzima je za ruku. Pun sam optimizma. Sad ima tolikih mogućnosti, otkako sam bio u Noumeji. Pušta joj ruku i pali cigaretu. Ona ponovo zapaža koliko su mu prsti požuteli od nikotina.
Previše pušiš, kaže mu.
Šta? – pita on suvo. Cigarete ili opijum?
Mislila sam na cigarete. Ne uspeva da se uzdrži od smeška. Još je tu ta varnica između njih.
Prijaju mi. Smiruju.
Ona ustaje i naslanja se na jedan stub verande, onaj što je obrastao bugenvilijom koja pada od sopstvene težine, pošto nije pričvršćena za rešetku kako treba. Skuplja latice koje je kiša otrgla s loze i sabira ih u šaku.
I šta si rekla Armanu? Ili radije ne bi da pričaš?
Sad je prekasno, zamah ju je gurnuo napred, više se neće zaustaviti. Vraća se stolicama i ispušta latice na srebrni poslužavnik na stolu.
Prekrasne su, kaže. Zar ne?
Gurka latice prstom sve dok potpuno ne prekriju poslužavnik – kao lokvanji u ribnjaku.
Antoane. Izgovorila mu je ime baš tako, sad već po treći put. Udiše. Moram da se vratim.
Isprva je ne razume. Zatim mu se na lice navlači maska, istog trena zamračujući nežnu pažnju. Da li od bola ili gneva, ne može da prosudi. Postao je nedokučiv, zatvoren, u tren oka.
Ona mu spušta ruku na rame.
Antoane.
On joj nestrpljivo odgurne ruku.
U Francusku?
Da.
On ustaje, prilazi ivici verande. Još jedna cigareta. Još jedna kresnuta šibica koju baca u vrt, a koja nestaje u tlu još mokrom od kiše. Okrenut joj je leđima, ramena mu se grbe. Večito pamti njegova leđa, ranjivost zatiljka, gde mu je kosa podšišana kraće nego napred.
Trebalo je da znam. Toliki znaci koje si mi sve vreme davala, nikad srećna... opsednuta onim što si za sobom ostavila...
Bila sam srećna, kaže ona.
On je gleda.
Kad sve ide kao podmazano, ti si srećna. Ali čim se pojavi neka neizvesnost, Viktorina, tebe zahvati strah.
Udara gde je najbolnije, gde misli da će je najviše zaboleti. Trudi se da ostane mirna. Možda će, ako ostane mirna, imati poverenja jedno u drugo.
Počela sam da predajem u anamićanskoj školi zato što...
Ali on ne sluša. Previše je pogođen da bi slušao objašnjenja ih analize.
Jasno je. Nisi mogla da se izboriš. Toliki si put prešla sa mnom dovde, i nisi mogla. Baca dopola popušenu cigaretu i silazi jedan korak s verande daje potpeticom ugazi u kaljavu zemlju.
Nije istina, kaže ona. To dobro znaš.
On se okreće. Oči su mu postale čeličnosive. Mislio sam da imaš hrabrosti, ah sam pogrešio. Mislio sam da ćeš moći da mu se konačno suprotstaviš, da mu kažeš da si sa mnom, da je između vas dvoje svršeno. Ali ne. Šta si mu rekla?
Ona odmahuje glavom.
Ne mogu da razgovaram s tobom kad si takav.
On se vraća na verandu.
A kakav bi to trebalo da budem?
Pod prstima oseća porupčiće svoje plisirane suknje. Dlanovi joj se znoje. Otire ih o tkaninu.
Nežno progovara. Ne daš mi čak ni vremena da objasnim...
On se naslanja na bugenviliju. Zamenili su mesta, primećuje Viktorina. Ali iz toga ne sledi nužno da će se bolje razumeti.
Objasni, kaže on.
Hoću da se suočim s njim. Da razgovaram s njim oči u oči.
Nameravaš da putuješ brodom preko sveta trideset i pet dana samo da bi razgovarala sa Armanom oči u oči? Glas mu je sad zajedljiv, Armanovo je ime takoreći ispljunuo. Ne verujem ti.
Hoću da vidim decu...
Decu! Još malo pa su veliki. Zar mi nisi sama rekla da ti sin sledeće godine polazi u internat? Sad je prekasno, Viktorina! Teško da im sada trebaš.
Ne, kaže ona. Trebam im. Jer želim da im objasnim. Moram. Neću više da budem kukavica, da se krijem, da bežim. Razumeš li? Ne dopada joj se plačevni ton koji je preuzela. Moli ga namesto da govori smireno.
I šta onda? Vraćaš se posle dve nedelje? To je sumanuto. Samu sebe zavaravaš. Mogli bismo natrag zajedno, kasnije – tada bih, da, shvatio. Ali ovako, sama, na taj način? Ne.
Na trenutak mu ponestaje reči.
Na ovaj način... mene gaziš... Glas mu se kida.
Antoane... Molim te, Antoane...
Ne... Ako se vraćaš, vraćaš se. Dakle, vraćaš se.
Ne govori tako. Molim te.
Pali novu cigaretu. Ispod ivice verande leži čitav krug opušaka. Viktorina počinje da ih prebraja kao da to sad nešto znači.
Gledaj me, kaže on, ovoga puta nežno. Gledaj šta radiš. Isto si uradila i pre našeg odlaska. Nije to hrabrost, to je neodlučnost. Ne možeš tek tako da se predomišljaš, shvataš li? Vrti glavom. Izvini. Možda je ovo bilo pregrubo.
Nije istina. Glas joj je sada odlučan. Ne napuštam tebe da bih se njemu vratila. Nije to posredi. Stalno si pričao da treba da se suočim s njim, da im se javim. Da u protivnom neću biti srećna ovde s tobom.
On ćutke ispušta oblačić dima. Posle nekog vremena, kaže: da, pričao sam.
Nije se obrijao, primećuje Viktorina, i zbog podrasle brade deluje umorno, ali istovremeno i privlačnije.
Moram da odem kući na izvesno vreme, kaže, i da – odlučim sama. Tad ću se vratiti.
Samu sebe zavaravaš, ponavlja on.
Zašto nemaš poverenja?
On se okreće i gleda je pravce u oči.
Zato što nije reč samo o tebi, već i o njemu. I o tvojoj porodici, i tvome selu. Znam ja Vandeju. I ja sam odatle. Iako sam se kasnije odselio u Pariz. Znam kako će sve da izgleda. Šutira kamen' s poda verande. Tražiće te natrag.
Ne. Neće tako biti. Ovde imam tebe. I naš život.
Izgledaće ti kao san kad jednom odeš kući.
Pojavljuje se Fu i diskretno se nakašljava.
Večera je na stolu, madam.
Antoan silazi s verande u vrt.
Jedi ti svoju sipu, kaže. Videćemo se kasnije.
Molim te. Nemoj. Nemoj to da radiš.
On zastaje kraj grma hibiskusa, onog s cvetovima boje krvi koje je pre neki dan Viktorina brala. Osvrće se ka njoj. Oči su mu sive, a ne plave. Kad bi ovoga trena ustala, kada bi načinila nekoliko koraka prema ivici verande, kada bi krenula stazicom nalevo od limuna, kada bi se uputila ka njemu, baš sad, on bi se okrenuo i sačekao je. Kada bi sad ustala, malopređašnji razgovor bio bi izbrisan, bio bi samo hir, plamičak gneva, nesporazum koji se dà zagladiti. Rekla bi mu istinu: daje Armanu napisala pismo, ali da ga još nije odnela na poštu. Rekla bi mu da nije sigurna želi li da ga pošalje, da možda ima i drugog načina, da možda može da sačeka, da možda, kao što je predložio, mogu zajedno da se vrate. Ne bi bilo prekasno da se promeni celokupan ton onog što se dogodilo.
I možda je on, u magnovenju, čeka da baš tako uradi. Na trenutak zastaje u pokretu, tamo kraj grma hibiskusa. Čeka je da ga zadrži. Ah ona neće. Ne pomiče se. U tom istom magnovenju pogledi im se sreću. Sive oči su mu smrknute, lice izmoždeno. A onda je sve svršeno. Vraća mu se stari izraz lica. Ruke mu klonu niz bok, i ona mu samo vidi leđa u pogužvanom platnenom odelu, samo odlučne korake u pravcu kapije u zadnjem delu dvorišta, u trenutku kad nestaje među stablima banana.
8. septembar 1940.
7.20 posle podne


KO TI JE KAZAO? – pita ona istim tihim glasom. Danijel?
On stoji ispred rešetke kamina, s rukama u džepovima, i ne gleda je.
Tante Anželina, kaže.


Anželina. Na dan uoči polaska otišla je do nje da se pozdravi. Kuća joj je gledala direktno na ulicu, pa je tamo stajala, sa stomakom nalik na balon koji samo što nije pukao.
Nećeš da me pozoveš da svratim? – rekla je Viktorina.
Anželina je klimnula glavom i uvela je u salon.
Neću da sedam, rekla je Viktorina. Samo hoću da se pozdravim.
Ideš kući?
Da.
Možda je tako najbolje, kazala je Anželina. Hoćeš li se vraćati?
Ne znam. Odlazim sutra na Pei-Ho.
Anželina je klimnula glavom. Bio je očito da odobrava taj postupak. Povukla je niti, a Viktorina ih je sledila. Viktorina je osetila sev gneva prema sestri, a zatim se ljutnja raspršila. Uostalom, niko je ne primorava da se vrati. Naši su koreni u Vandeji, rekao je Antoan. Je li to posredi?
Poljubile su se triput, u oba obraza, po vandejski.
Neću da te pratim s keja, rekla je Anželina, Pretpostavljam da bi radije da budeš sama sa Antoanom.
Viktorina je klimnula glavom.
Potapšala je sestru po stomaku.
Nek sve bude dobro s tobom, Anželina.
Bile su na vratima. Anželina je koraknula unazad i zatvorila vrata. Ulica je bila tiha, u hladu je spavao jedan mali Anamićanin, tela sklupčanog uza zid. Viktorina gaje zaobišla, pazeći da ga ne probudi.


Primećuje da se Moris okrenuo i da je posmatra. Koliko je ćutala?
Staje rekla Anželina? Sopstvene reči joj dopiru iz ogromne daljine, mora na silu da ih istisne.
Moris seda na stolicu preko puta nje. Noge su mu razmaknute, nalaktio se, pogledi im se na trenutak susreću, a onda okreće lice ka ognjištu.
Da je to istina. Da si ostavila tatu i otišla s drugim čovekom, i živela s njim u Indokini.
Rumen koju oseća na obrazima možda je izazvana vatrom. Čak i sad, posle četrdeset leta, ove reči ne može da sluša.
Vadi iz džepa maramicu, širi je i prekriva njome lice.
Maman, kaže on.
Ona ne odgovara.
Maman, ponavlja. Glas mu nije blag.
Mmm?
Jesi li ga volela?
Plamenovi ispunjavaju kamin, huče i praskaju.
Ona oseća kako joj se suze nakupljaju u očima i ne trudi se da ih obriše.
Antoan, kaže s nežnošću. Antoan se zvao.
Zašto si se onda vratila?
Još ga ne gleda.
Ja sam – morala sam. Nisam mogla da ostanem. Posle onog što sam učinila...
On ustaje i staje ispred rešetke, leđima okrenut majci.
Nastavila sam da ga viđam, kaže, kad god je dolazio u Francusku. Pošto sam se razvela od tvog oca. Svake se godine vraćao.
Moris se naginje nad rešetku i džara vatru, kojoj ne treba nikakva pomoć. I ovako je vrela.
Niko nije znao. A onda... jedne se godine nije vratio. Čekala sam ga. Uvek je ovamo dolazio u leto, dok si ti bivao kod tan te Emilijen, za vreme ovih naših kiša.
On dugo ćuti.
A kada nije bilo vesti čitavo jedno leto, pa ni u jesen, nikakvog glasa, ničeg... Duboko udiše vazduh. Znala sam. I posle dosta meseci dobila sam pismo od njegove tetke. Umro je. Od nekakve bolesti koju je zaradio u Indokini.
Kada? Glas mu je romor.
Pre petnaest godina, kaže ona. Bilo mu je šezdeset i dve.
Pei-Ho

20. JUL 1900. Sedi na ivici kreveta, golim leđima prema njemu. Njegove šake obuhvataju joj ramena. Sklapa oči. Poslednji put, razmišlja, i pritiska njegove ruke. Ali on spušta šake i ostavlja je na miru. Ona se okreće. Sada je legao, ruku pruženih nad glavom, i gleda u nju bezizraznog lica.
Zar ne treba da dovršiš pakovanje? – pita je.
Pokazuje na njenu odeću, hrpe na stolicama, na komodi, na stočiću od ratana. Kovčeg je otvoren, nije još ni dopola pun. Njen kofer iz Majezea stoji uspravno na podu, skromnog izgleda, jer nalepnice s putovanja sada su izbledele i pocepane.
Ona namiče bretele midera preko ramena.
Hoćeš da mi pomogneš? – pita.
On seda i kači omčicu po omčicu za kukice.
Mora da je u njemu tesno, kaže. Odučila si se.
Dobro je, kaže ona, Ali mora da uvuče stomak u trenutku dok on priteže omčice na struku i zakopčava ih.
Evo, kaže. Gotovo.
Ona oblači bluzu i kopča je, navlači podsuknju.
On je s kreveta neko vreme posmatra kako se oblači, a zatim ustaje.
Vraćam se kasnije, kaže i izlazi.
Isprva se Viktorina pakuje sporo, jer joj je teško da odluči šta da ostavi a šta da ponese i jer sve što za sobom ostavi on može da protumači – pa i ona – kao obećanje da će se vratiti. A možda to i jeste. Ostavlja kineske papuče od crne svile, vezeni šal, nekoliko batistanih haljina, pretankih da ih nosi u Vandeji. S naročitom pažnjom pakuje poklone koje je kupila da ih ponese u Francusku: spavaćicu od bele svile za Madlenu, sako sa uspravnom kragnom za Danijela, i isti takav za Armana, čibuk od bambusa i slonovače za Viktora-Pola, verovatno nepogodan za pušenje duvana, ah kao suvenir, čajnik od plavo-belog porcelana, možda za majku, i papirne lepeze, nežne porcelanske činijice, svilene svitke ispisane kineskim slovima, komade šarene svile.
Posle izvesnog vremena postaje suviše bolno da svaki predmet uzima tako pažljivo, da premišlja nad svakim svojim izborom. Pakovanje će joj pojesti čitav dan, nikako neće završiti na vreme. Prikuplja gomile odeće i reda ih u kovčeg, cipele s jedne strane, toaletne stvarčice s druge. Koferčić koji će nositi uza se sadržaće samo najosnovnije lične potrepštine. Nekoliko knjiga. Njenu svesku. Unosi se u pakovanje. Ono preuzima sopstveni ritam. Njen mehanički korak preko sobe je umiruje, olakšanje je usredsrediti se na trenutni zadatak. Odvaja golubije sivi žaket i svetloplavu haljinu u kojoj je doputovala. Obući će ih večeras. Rukavice od sive kože, one koje idu uz tu haljinu, gura u tašnicu. Izlazi u vrt i bere punu šaku latica indijskog drveta, pa ih ušuškava u novčanik od prošivene svile. Uginuće tamo, neće se osušiti, već će se samo raspasti. Ali njihov će miris, nada se ona, ostati.
U pet sati on se vraća do vrta ispred spavaće sobe. Čitav se dan pakovala, prekinula je tek koliko da pojede ručak što joj ga je Fu postavio na verandi.
Jesi li spremna? – pita.
Da. Srce joj se steže. Gore je, neizmerno gore ostaviti čoveka kojeg voliš. Ali glas joj je odlučan, pokreti mirni, odmereni. Izlaze kroz prednji vrt, on joj otvara kapiju. Prolazi neki par u otmenoj odeći. Za ženom se vuče šlep haljine, a muškarac ima visok šešir – mora da su pošli na igranku. Na uglu se napravio red pus-pus ova, gde čekaju na mušterije. Na kraju ulice, na zapadu, vidi se ružičast odsjaj. Ona neće večeras biti ovde, da popije „martel” u Selektu, niti da prošeta sa Antoanom ulicom Katinat, sve do reke. Neće večerati zajedno. Biće usamljen bez nje. Ali u trenutku kada uz ivičnjak staje kočija koju je naručio, s konjem koji nemirno cima am, kada Fu iznese njen kovčeg, raspoloženje joj se neočekivano popravlja. Biće joj ovo prvo pravo samostalno putovanje.
Bon voyage, Madame, kaže Fu. Ruku prekrštenih na grudima, klanja se. Tako je stajao i Hu, kada je otišla da se pozdravi s njim, oborena pogleda. Kada je podigao oči, lice mu se smešilo, ali oči su mu bile tužne. Isti je izraz sada u Fuovim očima. Uzima ga za ruku i stiska je. Izagnala je sebe iz Sajgona i u srcu oseća probad bola.
Fu, na svemu ti hvala.
Bon voyage, Madame, ponavlja on. Lepo ću se brinuti o mesjeu.


Stoje licem u lice na keju, gurkaju ih putnici koji staju u red za ukrcavanje. S jedne strane se gomila prtljag, klimava piramida kovčega, kofera i kartonskih kutija uvezanih kanapom. Na drugoj strani reke Sajgon zalazi sunce, savršen krug, boje krvave pomorandže, i tone u pirinčana polja.
Čuvaj se na brodu, kaže on. Nemoj smetnuti s uma da vezuješ maramicu preko lica zbog čađi.
Neću smetnuti s uma.
Imaš li nanine kapi protiv mučnine?
Imam. Tapše se po torbici. Ovde su.
On je uzima za obe ruke. Obuhvata joj zapešća. Možda joj njegove ruke dodiruju kožu po poslednji put.
Čuvaj se, kaže ponovo.
Hoću.
Biće ti hladno kad stigneš u Francusku, moraćeš da se navikavaš na tamošnju klimu.
Znam, kaže ona. Ne brini.
Privlači je uza se oko struka. Ona mu naslanja glavu na prsa.
Još smo zajedno, kaže on.
Da, jesmo.
Na nju je red da bude ta koja odlazi, da se naslanja na ogradu palube, da se upinje da ga vidi u tamnoj gomili sa ogromne visine parobroda. Prepoznaje ga po slamenom šeširu. Maše mu. Vidi mu na trenutak ruku kako se diže. Predaleko je da mu raščita pogled.
Teglenjaci lagano odvlače Pei-Ho od keja. Ostaje uz ogradu, očiju uprtih u belu tačku njegovog šešira sve dok se previše ne smrkne i dok se ne nađe predaleko da bi ga uopšte više i videla. Pa i posle toga ostaje na palubi, dok brod vijuga širokim okukama Sajgona. Posmatra teglenjake dok ih napuštaju, a zatim brod počinje da vibrira i iz dimnjaka kulja ogroman oblak crnog dima, a zvuci motora zaglušuju uši.
Kako se bliže pučini, podiže se laki povetarac. Pomalja se svetionik Rta Sen-Žak. U Kokosovom zalivu džunke se njišu baš kao onda kada su i stigli ovamo.
Posle toga, okreću leđa Sajgonu.
San teče u obratnom smeru.
Prve noći ne može oka da sklopi. Oseća vibracije motora onako kako ne pamti da ih je osetila dok je dolazila sa Antoanom. Osluškuje tupkanje malih životinja, u strahu da joj pacovi – njih je dobro upamtila – na skoče na krevet dok spava. Zamišlja kako Fu služi Antoanu večeru, a ovaj sedi za čelom trpezarijskog stola. Iako je mnogo verovatnije da je izašao i napio se, ili se pak touffianer – mrzi tu reč.


Ponovo seda u ležaljku. Nije joj muka kao za vreme onog prvog putovanja. Možda ju je život u blizini vode naučio na more. Ih je možda, kako joj je Antoan ono rekao, prvi put najgore.
Kada je voda mirna a vetar rasteruje brodski dim prema pučini, noć je najlepši trenutak. Napolju na palubi stiče se osećaj da se tone u kadifu, u plavocrnu boju okeana i neba, koja se kao milovanje stapa s blagošću vazduha.


Sećanja joj se rasipaju. Jedva se seća tog putovanja natrag. Priredili su zabavu kada su se, blizu Singapura, primakli polutaru. Silna pijanka. Stariji putnici prisetili su se obreda prelaženja polutara pre nego što je šezdesetih godina otvoren Suecki kanal. Oni koji su prvi put prelazili nulti naporednik tada su bivali podvrgavani nizu običajnih šala – zvali su to krštenjem na crti. Predsedavao je jedan stari mornar, prerušen u Oca Crtu, s dugom lažnom bradom. Svi su se isponapijali. Sada više, naravno, ne prelaze polutar, brode severno od njega, kroz moreuz Malake, pored Singapura. Ah i dalje se mnogo pije.


Noć kao melasa. U daljini, zvuci klavira.


Bio je tu jedan bračni par, par koji je upoznala za ručkom, s njima je izvečeri igrala vist. Kako se ono zvahu?
Evo ih, u svesci.
Žan i Lena Maroj. Lena, neé, Roscoff, dodala je.
Čudnovato, pomislilo bi se... Otac joj je bio Rus, otuda joj to ime. Ne može da se seti kako je izgledao Žan. Lena je bila plavokosa, tako svetle kože da se činila gotovo bezbojnom. I sa iskošenim, uskim, plavim očima. Imala je prsten, rubin optočen dijamantima. Pošto bi odigrala, pritisnula bi karte uz grudi, raširenih prstiju, kao namerno, da joj prsten zasvetluca. Bio je tu, u dvorani za zabavu, i pijanist, i pevač, i ponekad su Lena i Žan ustajali da odigraju valcer. Njen tanušni struk izvijao se iznad Žanovog rukava s ljupkošću trstike. Vraćali su se zauvek. On je radio u poštanskoj administraciji. Bilo je bolno gledati Lenu i Žana kako igraju valcer, kao da se posmatra kraj nekog sna.
Prošli su kanalom do dokova Port Saida, gde su mogli da siđu s broda. Bilo im je to poslednje stajalište na Istoku. A onda se, preko puta Kipra, nebo provalilo, a more se uzburkalo i pocrnelo, pa su iz kovčega povadili tople šalove i deblje bluze i preko noći se natisli u veliki salon. Valceri su zvučali žalostivije, tempo je bio sporiji.
Kad su se približili Evropi, vratila su joj se sećanja na kućicu kraj kanala u vandejskom Močvarištu. Ne pitanje kako li sad, po svoj prilici, izgledaju Arman ili Danijel ili Madlena, niti šta rade.
Ne. Samo kuća. Bakrači i kotlovi koji plamte pod sunčevim zracima. Spavaća soba, bočica s različkovom vodicom na sekreteru od ružinog drveta, puder za lice u posudici od plavog porcelana, kutijica od nežnoljubičaste keramike. Pokušavala je da se seti tačne boje i sjaja svetlosti u kasno poslepodne, u kuhinji, u jesen. Zelenkaste boje kanala u bledo jutro.


Jedne jesenje večeri 1899, dok su još bili u Vin Longu, posmatrajući s balkona vode Mekonga, upitala je Antoana: da li slez miriše?
Na trenutak je ćutao. Oboje su zažmurili i zamislili visoke stabljike i ogromne cvetove koji samonikli rastu po vandejskim selima duž obale. Da li slez miriše? Pokušavali su da se sete. Nisu uspeh.


U Bordou pljušti kiša dok Pei-Ho baca sidro. Turoban, siv dan na obali Atlantika. Nosač joj prenosi kovčeg do kočije. Ona sama nosi svoj koferčić od štavljene kože. Nema više coolie-xe. Nema više pus-pus ova. Vadi svežanj novčanica koje joj je Antoan dao da plati kočijaša. Penje se i seda pozadi, sama.
Iscrpena je i smrzla se.
Ničeg se više ne seća o svom povratka kući. Sem noći u La Rošelu, u gostionici nedaleko od obale. Ničeg se drugog ne seća sem zvuka talasa i onog mlečnog sve tla svojstvenog obali Vandeje.


Prolazi travnjakom prema kući, pored žalosne vrbe, i otvara vrata. Stoji nasred kuhinje, u podnožju stepenica, s koferom u ruci. Primećuje da nešto nedostaje... na sredini stola nema miljea.
Qui est la?
Čuje kako škripe podne daske, onako kako su oduvek škripale na prvom stepeniku odozgore, i bat njegovih koraka dok silazi.
Qui est la? – dovikuje on ponovo.
Ona stoji niže stepenica u svom zimskom kaputu – smrzava se otkako je stigla u Francusku, pre dva dana, iako je leto – još držeći kofer, i on je tad ugleda i nastavlja niz stepenice i staje ispred nje bez reči, bez dodira. Samo pruža ruku i preuzima joj kofer iz ruke i spušta ga na pod pored njih dvoje. A ona ne zna šta mu promiče očima, samo to da nema iznenađenja, nema besa, to može da odredi.
Tu sam, kaže.
Tu si.
Glas mu je, prolazi joj kroz glavu, kao parfem, neka složena mešavina: ironija i sarkazam kao dominantna nota, pa nekakva gruba snaga, a onda, suviše tanana da bi se isprva osetila, ali koja lebdi iza, nehotična toplina.
Obavija ruke oko nje. Glava joj doseže njegov vrat. Niži je od Antoana, temeljniji. Miriše na kožu i gumu, baš kao i njen otac; obojica su ljudi kopna, konja i pasa, ili divljači.
Tu es là, ponavlja on, a ruka mu nežno dodiruje njen vrat, miluje joj kosu, pa zatim lagano, natenane, traga za ukosnicama koje joj drže punđu i počinje da ih vadi. Kao da nikad nije ni odlazila.
Ona mu sklanja ruku i uzmiče jedan korak.
Jesi li se vratila? – pita on. I gleda je pravce u oči.
Ne odgovara. Obazire se. Vrata je ostavila otvorena i zavese lepršaju od vetra.
Gde su?
U Sen-Kristinu. Sa Adelom. Na letovanju.
Ponovo je gleda. Oči su mu prodorne. Pune iščekivanja.
Jesi li se vratila?
Ona uzdiše. Popodnevno sunce obasjava bakrače onako kako je pamtila, crveni blesak nasuprot hladnom svetlu kanala.
Kad se oni vraćaju?
Za jedno dve nedelje.
Seda za sto, još u kaputu, s koferom kraj nogu. Dodiruje prstom drvenu površ. Čini se potamnelom i suvom. Trebaće joj dobra tura voštenja.
Nemaš nikog da ti vodi kuću?
Imam.
Ona klima glavom.
Tačno. Imaš.
Ako si se vratila, onda ona odlazi.
Viktorina razmišlja o dugom povratku preko pola sveta. O laganom privikavanju na različite vremenske zone. Uzeće kofer i izaći. Uhvatiće parobrod za Sajgon. DArtanjan ili Singapur. O tome su i pričali. Vrata su još otvorena. Nijedno od njih dvoje ne trudi se da ih zatvori. Pod naletom vetra, zaškripe im šarke.
Treba da se podmažu, kaže ona.
On klima glavom. Još stoji udno stepenica, ne naslanjajući se na stubić, a noge su mu čvrsto raskrečene, ruke u džepovima pantalona.
Gde je Merlin?
Arman vrti glavom.
Uginuo?
On ne kaže ništa, samo gleda dole.
Kako? Još je bio mlad.
Pregazio ga automobil.
Šteta, kaže ona. Dobar je pas bio.
Pod rukom joj sto deluje prisno. Prati mu prstom šare i naprsline. Stari vandejski sto od trešnje divljake.
Izgleda joj kao silan napor da ustane i podigne kofer. Umorna je. Preumorna.
Sipaj mi prst porta, kaže.
On na sto iznosi flašu i dve kristalne čašice, pa seda preko puta nje i naliva piće. Uzima svoju čašu i diže je u pravcu nje.
A ton retour, izgovara. Za tvoj povratak.
I ona uzima svoju čašicu i otpija gutljajčić. Iznenađuje je zreo, drvenast ukus porta. Ne liči ni na šta što su u Sajgonu pili. On svoju čašu ispija u jednom cugu.


U spavaćoj se sobi ništa nije izmenilo. Njen puder je u činijici od plavog porcelana na istom mestu na sekreteru, tu su i bočice od ultramarin plavog stakla. Kovčežić sa sedefnim umecima, pun rasparene dugmadi i traka. Nežnoljubičasta kutija, a u njoj još i sad prsten sa ametistom. Srebrno raspeće na krstu od slonovače, na zidu iznad kreveta. Kroz napola zatvorene kapke prodire mlečnobelo svetio. Pukotine na stropu, podlupljena boja.
Čekao sam te da se vratiš, kaže on.
Dopušta mu da joj otkopča kaput, čizme, batistanu bluzicu. Ne gleda u njega. Antoan je taj koji je i sad s njom, Antoan joj razvezuje podsuknju, raskopčava mider kukicu za kukicom.
Nije morala da ostane. Mogli su samo da porazgovaraju. Mogla je da objasni. I mogla je da zatim izađe sa svojim malim koferom.
Vrata su bila otvorena. Mogla je da uhvati D’Artanjan ih Singapur nazad za Sajgon.
Pa ipak je ostala.
Povukao ju je na krevet. Mirisao je na kožu i polje. Telo mu je bilo glomaznije, teže nego ranije.
Nije se oduprla.
8. septembar 1940.
7.30 posle podne

VREME JE da se zatvore kapci, kaže Moris, pa otvara prozor da ih dosegne i privuče.
Nemoj. Zatvoriću ih ja kasnije. Nemoj ni svetio da pališ. On uzima poslužavnik sa čajem i nosi ga na sudoperu, pa pušta vodu i pere šolje i čajnik i spušta ih na dasku da se osuše.
Čangrljanje šoljica, pljuskanje vode, škripanje njegovih nogu na vinaz-pločama kraj sudopere zvuče kao nemi otpor. Njegova ćutnja je još bolnija od samih pitanja.
Pa, kaže vrativši se do nje, hoćeš li da ti pre polaska spremim nešto za večeru?
Ne, kaže ona ne gledajući ga.
Kao da je otvorio vrata i izašao. A vrata sad zjape između njih, i nijedno neće ni da makne kako bi prešlo prag.
Osluškuje u tami dobro znane zvuke kuće i ulice, dečje glasove, odmah ispod prozora. Na trenutak je miris sveže boje s belih zidova podseća na uzbudljivi miris nove sveske kada se prvi put otvori.
E pa, treba da se vratim Edmondini i Rolanu, kaže on. Ponovo je kraj rešetke kamina, neodlučan, licem prema njoj. Ruke drži za leđima. Krupan je čovek Moris, s punim licem i gustim obrvama i dobroćudnim izrazom usana. Ali lice mu je uzdržano, oprezno.
Morise, kaže ona.
Da?
Oboje čekaju da ono drugo nešto kaže. Ali tada ulicom zaprašti i projuri automobil.
Bošovi, kaže ona.
On gleda kroz prozor.
Po čemu znaš?
Po vozilima kojima se služe, kaže ona. Motori im zvuče drugačije nego naši. Morise! – dodaje. Bruka je i sramota što se Peten tako brzo predao. Posle onakve svoje borbe kod Verdena.
Možda baš zato. Nije hteo da izgubi još milion ljudi.
Videćeš, kaže ona. Odolećemo. Borićemo se isto kao od četrnaeste do osamnaeste. U pravu je De Gol.
On uzima fotografiju sa stola, onu što ju je snimio Dijelefil u Da Latu, i ponovo je zagleda.
Ona prinosi ruke bliže vatri. Hladnije je sad, i vlažno je. Počeo je vetar. Čuje se kako zavija iako su na zaklonjenoj strani.
Ranjen je kod Verdena, dodaje ona, svesna da navaljuje više nego što treba, da je on više uopšte ne sluša, ah ne može da se zadrži. Vratio se u dobrovoljce. Nije morao. Bio je prestar za to.
Moris vraća fotografiju u album, pa ga spušta na sto. Ona mu posmatra ruke. Pokreti su mu određeni, odlučujući.
Moram da pođem, kaže. Ako ti ništa više ne treba.
Ona klima glavom ne gledajući ga.
Ne treba mi, kaže.
On se saginje da je poljubi u obraz.
Bonsoir, maman.
Bonsoir, mon petit.


Po Morisovom odlasku, cimala je i tumbala, cimala i tumbala kovčeg bliže peči. Na vrhu je bila široka haljina od crvene svile sa otisnutim belim hrizantemama; nije je se sećala. Ispod je ležala satenska haljina breskvine boje s turnirom od tafta. Odvojila ju je na stranu. Pažljivo je uzela haljine od tankog batista i svilenog muslina. Raspadale su joj se pod prstima. Jednu po jednu, sve ih je pobacala u kamin. A zatim je istresla knjige, romane Pjera Lotija, katalog Svetske izložbe 1900, knjigu rashoda od plavog marokena. A onda i svoje sveske pune kineskih slova. Antoanova pisma, menije s Tonkina, s Pei-Hoa.
Istresla je u vatru svaku hartijicu, svaki odevni predmet iz kovčega, i pobacala ono što ne gori. Zatim je ispred sebe stavila haljinu od satena breskvine boje i oglednula se u ogledalu iznad kamina. Struk joj je bio baš tanušan, nikad se više ne bi mogla udenuti u nju. Saten su šarale izbledele žućkastobele pruge. Možda je to od vlage u vili Sen-Klod. Bacila je haljinu u peć. Dugo joj je trebalo da izgori, a dim je bio nagorak.
Poslednju je ostavila svesku. Bila je gotovo potpuno ispisana. Rukopisom njene mladosti. Indigo boja izbledela je u bledomrku. Uskoro će postati nečitko. Dugo je sedela pored peći i čitala, sve dok se nije tako umorila da više nije mogla da drži oči otvorene. Palo joj je na pamet da je odvoji i dà je Morisu. Ali dosetila se boljeg. Kada je prva belina zore osvetlila sobu, bacila je svesku u plamen. Najpre je planula svetio i visoko, uz vatromet varnica, a zatim se srušila u stranu, napola izgorela, sa stranicama crnih i izvijenih ivica. Uhvatila ju je mašicama i vratila je usred usplamtelih cepanica. Ovog se puta pretvorila u plamen za nekoliko časaka. A onda je nestala. Na kraju krajeva, bila je to samo hartija.


15Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:19 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
NAPOMENE O VIKTORINI
Rolana Tesijea – sina Morisa, čeda Viktorininog povratka – i njegovu suprugu Nenet upoznala sam jednog hladnog i vlažnog januarskog dana na anžerskoj železničkoj stanici, na koju su došli da me povezu. Ponudili su se da me odbace do Viktorininog groba u L’Egijonu, pošto pri svom prethodnom dolasku u Vandeju nisam mogla da ga nađem.
U svojoj kući na periferiji Anžera pokazali su mi albume pune dopisnica upućenih Viktorini, a i neke koje je sama slala drugima, sve ispisane kitnjastim rukopisom uobičajenim za početak veka, sve povodom novosti o letovanjima i putovanjima. Jedna od njih, s natpisom Uspomena iz La Fota, bila je starinski crno-beli kolaž malih razglednica pričvršćenih, zajedno s letnjim cvetovima (maćuhicama i belim radama) na komad starog drveta. Uz pomoć lupe, mogla se razabrati kasina, onakva kakva je izgledala na prekretnici dva veka, jednostavna zgradica sa dva drvena stepeništa koja vode ka ulazu.
Na plaži, niz drvenih kabina s nadstrešnicama od greda, s kojih su preko leta po svoj prilici visile cirade od platna, da zaklone kupače od sunca. Na fotografiji s natpisom Luka sedela su tri momčića s mrežama za mušule raširenim ispred sebe. Razglednica je bila naslovljena na mesjeaA. Tesijea, ulica Korbon br. 19, Pariz, XV arondisman. U poruci se pominjalo uzburkano more i uspešno ribarenje: fe „Nalovili smo tri vedrice od po deset litara.” Bio je tu i naročit pozdrav upućen Danijelu i Madleni. Potpis je glasio: Moris, vaš sin i brat. Bio je šesnaest godina mlađi od Danijela.
Bila je tu i sveska ispisana receptima za lekove od raznih bolesti i domaće proizvode, od lečenja raznoraznih vrsta raka pa sve do pravljenja sveća. Sve smo ih razgledah, ne umejući da odredimo da li je to Viktorinin rukopis.
Nešto ranije, u kolima, dok smo išli sa stanice, Nenet je pričala o Viktorini, koju nikada nije upoznala. Rolan je ćutao. Oko nas se zgušnjavao suton. Ne zna da li je otišla s drugim čovekom, govorila je Nenet, okrenuta ka meni, na prednjem sedištu. Viktorinina sestra Anželina bila je udata za vojno lice, pa su se odselili u Indokinu. Možda je Viktorina odlučila da krene za sestrom. Nenet je sumnjala da je Viktorina prestala da voli Armana. Jeste bio ženskaroš, to je istina. Svi su to znah. Mora daje bila nesrećna s njim. Možda više nije mogla da trpi. Ali opet...
Već sam bila obavila potragu za Viktorininim tragovima u Francuskoj prekomorskoj arhivi – što je eufemizam za kolonijalne zapise – koji se čuvaju u Eksu an Provans. Tamo sam u rukama držala mnoge kutije s požutelim hartijama, krte kopije na flis-papiru, otkucane ih rukom ispisane u dva ih tri primerka – ljutita ili jetka pisma koja slikovito oživljavaju svet birokratije i sitnih neposlušnosti, dugotrajnih zavada i budalastih nepokornosti, lakrdijaških zbrka koje su se često tragično okončavale. U nekima od njih pominjale su se porodice po prezimenu Tesije, pa čak i nekoliko Žozelona. Ali nijedan dokument nije bio upućen Viktorini, niti napisan njenom rukom, ni u odeljenju za Indokinu, ni u odeljenju za Novu Kaledoniju. Pa tako Nenetine tvrdnje nisam mogla ni da potvrdim ni da osporim.
Za vreme te vožnje sa stanice, Rolan nije mnogo govorio. Nenet se sećala velike kutije pune Viktorininih ličnih papira i pisama, koji su godinama ostali u posedu Morisove žene, posle Viktorinine smrti. Bilo je tu pismo od Anželine, Viktorinine sestre, u kojem je mohla za novac. Možda je to pismo bilo poslato iz Indokine. Ta je kutija nestala. Ostali Viktorinini papiri uništeni su u vreme njene smrti, u decembru 1940, za vreme nemačke okupacije. Umrla je u L’Egijonu, mestašcu koje se nalazi na nekoliko kilometara od obale, kuda se nekoliko meseci pre toga preselila iz La Fota.
Kada smo se narednog jutra spremili da pođemo u L’Egijon, još je bila mrkla noć. U termosu na kuhinjskom stolu čekala me je vruća kafa i veliki vandejski brioche – nimalo nalik na one male, odvojene, okruglaste brioches kakvi se prodaju po pariškim pekarama.
Naizmenično ravan i brdovit kraj, pust ispod niskog, natuštenog neba, sa snenim seocima od sivih kuća, sad mi je bio blizak. Na svakom drugom raskršću umirao je Hristos, isklesan od belog mermera ili nekog drugog belog kamena, prikovan na veliki granitni krst. Zima je bila kišovita, pa su zelene močvare bile narasle, a kanali su se razlivali preko obala.
Za tri ih četiri sata – što je mnogo duže no što sam očekivala – stigli smo do obale. Groblje L’Egijona sur Mer šibao je ledeni vetar sa okeana. Koračala sam iza Rolanovih širokih leđa, podignute kragne i cepteći od zime. Pamtim slične odlaske na vandejska groblja još iz detinjstva, kad sam odlazila s babom i dedom na Dan Svih svetih. Nadgrobne spomenike kojima su vekovi izravnali površ. Sušketanje suvog lišća pod kožnim đonovima, oštar miris masnog, plodnog tla, buket zlatnih zimskih ruža navrat-nanos zavučenih u postolje od kovanog gvožđa u dnu groba. Fotografije u ovalnim ramovima, smeđe boje koje blede. A mon cherpapa, urezano u zrnastom mermeru.
Posle nekoliko minuta zastali smo ispred humke utonule s jedne strane, okružene pravougaonim opsekom. Oplata od mermera boje burgunca bila je ispucala, napola ulegla u zemlju. Jedva su se mogli raščitati natpisi: 11. avgust 1866 – 27. decembar 1940. Bio je slomljen i crni mermerni krst na koji je bio pričvršćen Hristos. U kontrastu s postojanim granitom Armanovog spomenika, načinjenog da odoh zubu vremena, a koji sam videla prilikom svoje prethodne posete Vandeji, na groblju u Zodonijeu en Pared, Viktorinin je uzglavnik već bio polegao po zemlji. Nenet se izvinila zbog veštačkog cveća u vazama. Ona i Rolan su jedini koji i dalje obilaze grob. Suviše je teško da se stalno obnavlja sveže cveće. Rolan je klimnuo glavom i ništa nije rekao.
Nekoliko nedelja kasnije, Rolan Tesije mi je poslao veliku Viktorininu fotografiju, trideset puta četrdeset centimetara, na kojoj joj je kosa labavo prikupljena u punđicu, a uborana kragna joj se talasa oko vrata, dok oči gledaju nekud u stranu. Original je zadržao, a meni je poslao blago zrnastu kopiju. Sudeći po odeći i frizuri, mora da je iz vremena smene dva veka. Zalepila sam je na zid svoga stana u Njujorku. Pogled joj je blag i snen, gotovo kao da nije od ovoga sveta. U crtama lica čita se odsutnost. Nije to slika mlade žene u punoj snazi. Pa ipak ta njena odsutnost ima neku gustinu, neku težinu. Rekla bih da nije samo sanjalica koja čezne da pobegne. Vidim je kao sliku žene koja se vratila kući.



REČ ZAHVALNOSTI
Od srca hvala svima koji su mi pružili podršku i pomogli mi tokom nastanka ove knjige:
Rolanu i Nenet Tesije, Mišelu Tesijeu, Fransoa Tesijeu, Danijelu Tesijeu, Adrijani Feraru, Neonili Bogleanu, Olivijeu Buisuu, Fransis Meje, Kineskom domu, Ngijen Đang, Ngijen Hue, Kasiji Levenšus, Ijoni, Stefani Abu, Karin Kise, Kenu Fosteru, Katrin Pankol, Zanu Tesanijeu, Alenu Gijemnu, Ani Lovel, Samuelu Bordroju, Šanćing Vang. A naročito Dmitriju Vetlovu, koji je dvaput pročitao rukopis s beskrajnim i zaljubljeničkim strpljenjem.
Najtoplije zahvaljujem i svom neverovatno upornom i pronicljivom uredniku Robinu Deseu, bez kojeg ova knjiga ne bi bila ono što jeste, i kao i uvek – mom zastupniku Džoj Haris na njenoj nepokolebljivoj podršci.

Takođe bih da zahvalim Njujorškoj umetničkoj fondaciji na velikodušnoj stipendiji.

16Katrin Tesije - Viktorina Empty Re: Katrin Tesije - Viktorina Uto Maj 08, 2012 12:20 pm

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
REČNIK
Accent pointu (fr.) – oštri naglasak
Agnus Dei (lat.) – Jaganjče Božji”, deo mise, prizivanje Božjeg milosrđa nad pričesnike
ah bon (fr.) – no dobro, u redu
Ah, la ràleuse! (fr.) – Eh, ti gunđalo!
Ah! Quel temps! (fr.) – Au! Kakvo vreme!
A la Claire Fontaine /Men allantpromener, /J'ai trouve’ l'eau si claire / Que je my suis baignèe. /Dors, rossignol, dors, / Toi qui as le coeurgai...) (fr.) – „Pored bistrog izvora / šetala sam / i voda je bila tako bistra / da sam se tamo okupala. / Spavaj, slavuju, spavaj, / ti koji imaš veselo srce...” (francuska narodna pesma)
a la garconne (fr.) – dečački allons (fr.) – hajde, dođi
Alouette, Gentile Alouette, je teplumerai... (fr.) – „Ševo, ljupka ševo, očupaću ti peije...” (francuska dečja pesma)
á mon cher papa (fr.) – mom dragom tati
amowr de jeunesse (fr.) – mladalačka ljubav
Amours Nomades (fr.) – „Skitačke ljubavi”
Arrète Merlin! (fr.) – Mir, Merline!
a ta guise (fr.) – kako ti volja
à toi pour toujours (fr.) – zauvek tvoj
attends-moi (fr.) – čekaj me
au revoir (fr.) – do viđenja, zbogom
Ave Maria, gratia plena... Sancta Maria, Mater Dei, ora pro nobis peccatoribus... (lat.) – Zdravo Marijo, milosti puna... Sveta Marijo, Majko božja, moli se za nas grešne...
Ave, Maris Stella, / Dei Mater Alma / Atque Semper Virgo / Felix Caeli Porta (lat.) – „Zdravo, Zvezdo morska, / Majko božja blažena / i Večno bezgrešna devo, / kapijo nebeske sreće”; prva strofa čuvene himne Bogorodici
A votre santè! – Santè! (fr.) – U vaše zdravlje! – Živeli! avril (fr.) – april
badamier (fr.) – drvo
terminalia catappa, malabarski badem
bagne (fr.) – zatvor, robijašnica
bàtards (fr.) – bukv. „kopilad”; vrsta hleba, tzv. „bečka vekna”
bien (fr.) – dobro je, svakako, naravno
bien-pensants (fr.) – dobromisleni, dobronamerni; ovde u smislu: koji ne odstupaju od ustaljenog mišljenja
bien sur, Madame Texier (fr.) – naravno, gospođo Tesije
blanquette de veau (fr.) – teleći gulaš
bonjour (fr.) – dobar dan
bonne annèe, mon amour (fr.) – srećna ti Nova godina, ljubavi moja
bonsoir (fr.) – dobro veče; laku noć
bon voyage (fr.) – srećan put
Boš (fr. Bode) – pogrdni naziv za Nemce, kao kod nas „Švaba”
Boucherie Parisienne Règnier, Quai de Saigon (fr.) – Pariska kasapnica Renje, Sajgonski kèj
boudin noir (fr.) – crna kobasica, krvavica
bouillerie (fr.) – „kuvaonica”; ovde – fabrika za preradu opijuma
boulangerie (fr.) – pekara
brassiere (fr.) – košuljica; ovde – napršnjak, dečja bluzica koja se vezuje na leđima
brevet (fr.) – maturski ispit
brioche (fr.) – bukv. kolač; fin okrugli hleb
broderie anglaise (fr.) – engleski vez
bûche (fr.) – vrsta slatkog rolata koji se pravi u obliku cepanice i preliva čokoladom (panj torta)
burgeoise (fr.) – buržuj, pripadnik građanskog sloja
cal'eches (fr.) – kočije
calotine (fr.) – od callotte (sveštenička kapica, sveštenstvo): bogomoljac
catins (fr.) – prostitutke, nemoralne žene
cèleri rèmoulade (fr.) – umak od slačice, jaja i celera
chabichou (fr.) – meki kozji sir slatkastog ukusa
Chandcleur (fr.) – Sv(ij)ećnica ili Kandelorica; katolički praznik koji se slavi 2. februara, kada svi u crkvi pale sveće
charcuterie (fr.) – suhomesnati proizvodi
chat (fr.) – mačka
cheval (fr.) – konj
ch'evre (fr.) – koza
chemins creux (fr.) – bukv.: putevi-vrtače, tuneli
chien (fr.) – pas
choux à la crime (fr.) – zemička sa slatkim kremom
colon(s) (fr.) – kolonist(i)
confesseur (fr.) – ispovednik
Confiteor (lat.) – ispovedam se”; pokajna molitva u katoličkom bogosluženju
coq au vin (fr.) – petao u vinu
dècembre (fr.) – decembar
dègrafèe (fr.) – raskopčan
Deo Gratias (lat.) – „Bogu hvala”; završne reči mise
Do-do-l'enfant-do, l'enfant dormira bien vite. Do-do-I'enfant-do, l'enfant dormi-ra bientot (fr.) – „Spavaj, spavaj, dete, spavaj, dete će začas zaspati. Spavaj, spavaj, dete, spavaj, dete će uskoro spavati.”
Dominus vobiscum (lat.) – „Gospod s vama”, pozdrav kojim sveštenik i đakon pozdravljaju vernike; vernici na njega odgovaraju: et cum špiritu tuo – „i s duhom tvojim”
Douanes Franfaises d'Indochine (fr.) – Francuska carinska služba Indokine
eau de Seltz, s'il-te-plait (fr.) – seltersku vodu, molim te
Eh be (fr.) – Eh, sad! Vidi sad!
elle est douèe, cette petite (fr.) – darovita je ova mala
enchantè(e) (fr.) – drago mi je, očaran(a) sam
Est-ce que tu es lai (fr.) – Da li si tu?
Établissements Denis Frères (fr.) – „Radnja braće Deni”
fadet (fr.) – dobroćudni duh iz francuskih narodnih predanja; javljaju su u obliku ružnih čovečuljaka, dok su im devojke i žene veoma lepe
femmes qui se laissaient aller (fr.) – zapuštene žene
ficelle (fr.) – pletenica, vrsta peciva
frisèe (fr.) – endivija
fromage cendrè (fr.) – vrsta mekog sira
goyots (fr.) – reč jevrejskog porekla u značenju „nečiste”; ovde: poganšture grand-messe (fr.) – velika misa
II est nè le divin enfant (fr.) – „Rođeno je božansko dete”
ile flottante (fr.) – šnenokle
Ite missa est (lat.) – bukv.: idite, otpust je! – završne reči jutarnje mise
fai envie de toi... (fr.) – želim te
janvier (fr.) – januar
je m'apelle Marie (fr.) – zovem se Marija
jepense à toi (fr.) – mislim na tebe
Jèsus, aidez-moi... (fr.) – Isuse, pomozi mi...
Je vous sa/ue, Marie, pleine de grace... (fr.) – Zdravo, Marijo, milosti puna...
la Grande Guerre (fr.) – bukv. veliki rat, I svetski rat
la Parisienne (fr.) – Parižanka
la Perle de l' orient (fr.) – biser Orijenta
lavoir (fr.) – perilo
Le Bazar Saigonnais (fr.) – „Sajgonski bazar”
le bon exemple (fr.) – dobar primer
lègeres (fr.) – nerazborite, lakog ponašanja
le gringalet (fr.) – žgoljavko
les Gaulois (fr.) – Gali
Le mai est fait. Alea jacta est. (fr./lat.) – Zlo je počinjeno. Kocka je bačena.
l’exception confirme la règle (fr.) – izuzetak potvrđuje pravilo
mache (fr.) – biljka ovčja voljica, od koje se pravi salata
ma chere mere (fr.) – draga moja majko
ma chèrie (fr.) – draga moja
mes chèris (fr.) – dragi moji
madame (fr.) – gospođa
mairie (fr.) – zgrada opšine
mange (fr.) – jedi
mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa (lat.) – moj greh, moj greh, moj preveliki greh (deo pokajničke molitve)
mèlopèe (fr.) – melopeja; recitativ, skup melodija
merci (fr.) – hvala
mètropole (fr.) – matična zemlja
minuit (fr.) – ponoć
Moi, Madame, moi! (fr.) – Ja, gospođo, ja!
mojette (fr.) – beli pasulj
mon chèri (fr.) – dragi moj
Mon Dieu! (fr.) – Moj Bože!
mon fils (fr.) – moj sin
mon pere j'aipèchè (fr.) – oče, zgrešila sam
mon petit (fr.) – mali moj
monsieur (fr.) – gospodin
mouchoir (fr.) – maramica
nèe Roscoff (fr.) – devojačko (prezime) Roskov
non (fr.) – ne
Notre Pere qui ètes aux cieux... (fr.) – Oče naš koji si na nebesima...
octobre (fr.) – oktobar
oeufs mayonnaise (fr.) – majonez
oui Papa (fr.) – da, tata
paletot (fr.) – ogrtač, gornji kaput
parisienne (fr.) – pariški
passèe (fr.) – šetnja
pere (fr.) – otac
la perf ide Albion (fr.) – podmukla Engleska
pers (fr.) – zelenkastoplav
personne ne sait (fr.) – niko ne zna petit
bonhomme (fr.) – dečkić
petite burgeoise (fr.) – sitna buržujka, malograđanka
petit sàlè (fr.) – usoljena svinjska pečenica
pigouille (fr.) – čakija
point de croix (fr.) – pokrstica, vrsta boda u vezu
point lance' (fr.) – čipka koja se radi „na iglu”
pousse-cafe' (fr.) – piće koje se servira posle kafe, obično koktel od nekoliko vrsta likera, koje se sipaju tako da se vide slojevi različitih boja
prè sale (fr.) – usoljena
p’tite mere (fr.) – bukv. mamica, supruga od milošte
pure laine (fr.) – čista vuna
Qui est la? (fr.) – Ko je to?
Règiè de l'Opium (fr.) – Poreska uprava za opijum
rèveillon du Siècle (fr.) – doček novog veka
rillettes (fr.) – meso u aspiku
ronde (fr.) – dečja igra, slična našoj igri „ringe-ringe-raja”
Rue Paul Bert (fr.) – Ulica Pola Berta
sapèques (fr.) – sitan kineski novac
seigneur (fr.) – pobogu
septembre (fr.) – septembar
signature du mari (fr.) – muževljev potpis
s'il vousplait (fr.) – molim vas
tante (fr.) – tetka
terre (fr.) – zemlja, kopno
terrines (fr.) – đuveč (ili bilo koje slično jelo koje se peče u zemljanoj tepsiji)
tonton (fr.) – ujak, čika (u dečjem govoru)
touffianer (fr.) – žargonska reč za pušenje opijuma
tourtisseaux (fr.) – vrsta slatkog peciva, čajni kolačići
très bien (fr.) – odlično, veoma dobro
trouillarde (fr.) – kukavica
tu (fr.) – ti
Tu es la! (fr.) – Stigla si! ili Tu si!
Unpetit quelque chose s’il-vouz-plait! (fr.) – Dajte nešto sitno, molim vas!
vache (fr.) – krava
veillèe (fr.) – poselo
Vendèen (fr.) – Vandejac
viens (fr.) – dođi; hajde
viens done (fr.) – dođi ovamo
vinaigre (fr.) – sirće
Vive la France! (fr.) – Zivela Francuska!
Vive le vingtieme siècle! (fr.) – Živeo dvadeseti vek!
Vous cherchez quelque chose, monsieur? (fr.) – Nešto tražite, gospodine?

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Katrin Tesije - Viktorina Beautiful-girl-look-up2-