Siječanj 1905.
JENNY WHITBY
Bila je to prava gnjavaža. Ušli smo u rutinu, on i ja. Svi smo bili zadovoljni – gospođa, djevojčice, on i ja. (Ja sam uvijek zadnja na popisu.) Otprilike jednom tjedno vodila sam djevojčice u brdo. Ja bih se zabavila na svoj način, one na svoj, a gospođa nije trebala ništa raditi nego je samo sjedila kod kuće i čitala.
Ali onda je odlučila da će ih ona sama voditi na groblje. Tijekom ljeta počela je ići tamo po dva, tri puta tjedno. Djevojčice su bile u sedmom nebu, ali sam ja vraški patila.
Onda je prestala i ponovno počela slati mene, pomislila sam: ponovno po starom. Ali sad kad je zima, djevojčice ne idu tako često, a kada i idu, ona ih ponovno želi voditi. Ponekad ih vodi i kada one nisu toliko zainteresirane. Na groblju je hladno zbog tolikog kamena koji se tamo nalazi. Moraju trčati da im ne bude hladno. Ja pak znam kako se zagrijati kad sam tamo.
Jedan ili dva puta uvjerila sam gospodu da bih ja trebala ići umjesto nje. Inače se moram potajno iskrasti popodne. Navečer nije tamo. Vrtlari imaju kraće radno vrijeme od sluškinja, kao što gaja često podsjećam.
– Da, a i plaćaju nas duplo više, reče on. – Život je baš nepravedan, zar ne?
Pitala sam ga zna li u čemu je stvar s gospođom – zašto ona tako često zalazi na groblje.
– Možda iz istoga razloga kao i ti, reče on.
– Nikada! – nasmijala sam se. – A radi koga bi ona i mogla ići – radi grobara?
– Vjerojatnije radi šefa, reče on.
Ponovno sam se nasmijala, ali on je to ozbiljno mislio – rekao je da su ih svi vidjeli zajedno kako razgovaraju u području disentera.
– Samo razgovaraju?
– Da, baš kao i mi, reče on. – U stvari, mi previše razgovaramo, ti i ja. Sada zatvori usta i raširi noge.
Bezobraznik jedan.
Listopad 1905
GERTRUDE WATERHOUSE
Kad primam posjete, volim se potruditi oko toga. Uvijek ih primam u prednjem salonu, koristim servis za čaj s uzorkom ruža, a Elizabeth ispeče kolač – ovoga tjedna od limuna.
Albert ponekad pita ne bismo li umjesto toga trebali koristiti prednji salon kao blagovaonicu, umjesto da jedemo u stražnjem salonu u kojem nema dosta mjesta kada je stol razvučen. Albert je uglavnom u pravu, ali kada je riječ o vođenju domaćinstva, stvari trebaju biti po mome. Uvijek se osjećam bolje zato što imam 'najbolju' sobu u kojoj mogu primati posjetitelje, iako je koristim samo jednom ili dvaput tjedno. Zato sam inzistirala da ostavimo sobe onako kako jesu, iako priznajem daje pomalo nespretno tri puta dnevno skupljati stol.
Znam daje to djetinjasto, i nikada to ne bih rekla Albertu, ali također radije održavam svoja primanja posjeta u prednjem salonu zato što se iz njega ne vidi kuća Colemanovih. To je posve nepotrebno jer, prema Livy, koja je nekoliko puta bila na njima s Maude (ja, naravno, nikad nisam bila), Kitty Coleman prima svoje posjetitelje u jutarnjem salonu koji je na drugoj strani kuće, onoj koja gleda na ulicu a ne prema nama. A čak i da je na ovoj strani, ona sigurno ne bi imala vremena gledati kroz prozor prema nama. Unatoč tome, ne volim misliti kako mije iza leđa i ocjenjuje ono što činim. To bi me učinilo nervoznom i ne bih se bila u stanju posvetiti svojim posjetiteljima.
Uvijek se osjećam pomalo napeto kada Lavinia ide kod Kitty Coleman na dane kada ona prima posjetitelje. S olakšanjem mogu reći da to nije jako često. Doista, djevojčice najčešće dolaze ovamo nakon nastave. Maude kaže da je ovdje ugodnije. Ona je draga djevojčica i trudim se promatrati je odvojeno od njezine majke.
Drago mije što, unatoč veličini i eleganciji kuće Colemanovih, djevojčice radije borave ovdje. Livy kaže da je njihova kuća vrlo hladna i da ima propuha svuda osim u kuhinji, pa se boji da će se prehladiti – iako je, s izuzetkom njezinih nesvjestica, ona čvrsta i zdrava i ima zdrav apetit. Također kaže da su joj milije naše udobne tamne sofe, stolice i baršunasti zastori nego namještaj od trstike i žaluzine koje je izabrala Kitty Coleman.
Ivy May mi pomaže oko primanja gostiju dok se djevojčice ne vrate iz škole, poslužujući kolač i noseći čajnik Elizabeth u kuhinju da ga napuni. Dame koje dolaze – susjede iz ulice i iz crkve, i pouzdane prijateljice koje dolaze iz Islintona da bi me vidjele, Bog ih blagoslovio – joj se sve smiješe, iako ih ona često ostavlja zbunjenima.
Ona je doista neobična. Prvo me je njezino odbijanje da često govori uznemiravalo, ali sam se s vremenom naviknula na to i sada je zbog toga još više volim. Tišina Ivy May može biti velika utjeha nakon Livynih drama i suza. I ništa joj ne nedostaje u glavi – čita i piše sasvim pristojno za djevojčicu od sedam godina, a i računanje joj dobro ide. Iduće ću je godine poslati u školu s Livy i Maude, i možda će joj tada biti teže – možda njezine učiteljice neće imati toliko strpljenja s njom kao mi.
Jednom sam je upitala zašto tako malo govori, a moje je malo srce odgovorilo: – Zato što kad nešto kažem, onda to čujete. – Iznenađujuće je daje netko tako mlad uspio doći do takvoga zaključka. Meni bi takva lekcija koristila – ja samo pričam i pričam, zbog nervoze i da popunim tišinu. Ponekad mije tako neugodno pred Kitty Coleman zbog toga što klepećem bez prestanka kao navijena, da bih najradije propala u zemlju. Kitty Coleman se samo smiješi kao da joj je strahovito dosadno, ali to uljudno pokušava prikriti.
Kada djevojčice dođu doma, Livy odmah preuzima dijeljenje kolača damama, a mala Ivy May tiho sjedi u kutu. Ponekad me duša boli zbog toga. Ipak, drago mi je što su djevojčice uz mene, i pokušavam sve učiniti što ugodnijim. Ovdje bar mogu utjecati na njih. Ne znam što Kitty Coleman čini kada su kod Maude. Livy kaže da ih ona uglavnom ignorira.
One vole dolaziti ovamo, ali najviše od svega vole ići na groblje. Moram odrediti koliko često Livy smije ići, inače bi bila tamo svakoga dana. Čini mi se da mi laže o tome. Susjeda je rekla da joj se čini daje vidjela Livy i Maude kako trče između grobova s jednim dječakom na dan kada su se trebale igrati kod Maude. Kada sam pitala Livy o tome, ona je to zanijekala i rekla da susjeda vjerojatno treba nove naočale! Nisam baš djelovala uvjereno i Livy se rasplakala misleći da ja vjerujem kako mi laže. I tako doista ne znam što da mislim.
Željela sam porazgovarati s Kitty Coleman o učestalosti njihovih posjeta – budući da ih najčešće ona vodi. Kako je to bio neugodan razgovor! Uz nju se osjećam kao prava budala. Kada sam predložila daje možda nezdravo da tako često odlaze na groblje, odgovorila je: – Djevojčice dobivaju mnogo svježega zraka, stoje vrlo zdravo za njih. Ali doista, to što žele ići tamo je krivnja kraljice Viktorije. Ona je toliko cijenila i naglašavala žalovanje da se djevojčice s romantičnim idejama opijaju time.
Osjećala sam se strahovito posramljeno i bijesno. Bila je to uvreda upućena Livy, a osim toga, Kitty Coleman zna koliko mi je pokojna Kraljica, Bog je blagoslovio, još prirasla srcu. Ne treba kritizirati mrtve. Rekla sam to Kitty Coleman u lice.
Samo se nasmiješila i rekla: – Ako je sad ne možemo kritizirati, kada ćemo to moći? Da smo to učinile kada je bila živa, vjerojatno bismo završile u zatvoru i bile optužene za izdaju.
– Monarhija je iznad svake kritike, odgovorila sam s onoliko dostojanstva koliko sam mogla prikupiti. – Oni su naši vrhovni ' predstavnici i trebali bismo ih poštivati, jer u suprotnom sramotimo .sami sebe.
Ubrzo sam se ispričala i otišla, još uvijek ljuta na nju. Tek sam se kasnije sjetila da nismo raspravile pitanje ograničavanja Livynih posjeta groblju. Ona je nemoguća – nikada je neću moći razumjeti. Da budem iskrena, to ni ne želim.
Veljača 1906.
MAUDE COLEMAN
Sada već poznajem svaki centimetar groblja. Poznajem ga bolje od vlastitoga vrta. Mama nas stalno tamo vodi, čak i zimi nakon škole, kada se već mrači i kada ni ne tražimo da idemo.
Naravno, vrlo je zabavno tamo se igrati. Prvo potražimo Simona i, ako ima slobodnoga vremena, on nam se priključi na neko vrijeme. Igramo se skrivača i obilazimo anđele (imaju dva nova), a ponekad sjedimo na našim grobovima i Lavinia nam priča priče o ljudima koji su pokopani na groblju. Ima stari vodič kroz groblje iz kojega nam voli čitati, o djevojčici čija se haljina zapalila ili potpukovniku koji je umro u Burskom ratu i kojega opisuju kao – hrabroga i dobrodušnoga, ili o čovjeku koji je umro u željezničkoj nesreći. Ili jednostavno izmisli priče, što je meni poprilično dosadno, ali Simon to voli. Ja nemam takvu maštu kao ona. Mene više zanimaju biljke i drveće, ili vrsta kamena koja se koristi za nadgrobne spomenike; ili, ako je Ivy May s nama, provjeravam kako dobro čita, koristeći riječi na grobovima.
Ne znam što mama radi dok se mi igramo. Ona odluta i rijetko je vidimo dok ne dođe po nas kada je vrijeme da krenemo natrag. Kaže daje za nas dobro da budemo na svježem zraku, i pretpostavljam da je u pravu, ali ponekad mi je hladno i priznajem da mi zna biti dosadno. Čudno kad se sjetim kako sam očajnički željela ići na groblje dok mi to nije bilo dopušteno, a sada kad tamo mogu ići kad god želim, više nije tako posebno.
KITTY COLEMAN
On me ne želi. Luda sam za njim, ali me on ne želi.
Već skoro dvije godine posjećujem groblje gotovo samo zato da bih ga vidjela. A on me neće uzeti.
U početku sam bila pažljiva – iako sam ga tražila, nisam željela da se to vidi. Uvijek sam vodila djevojčice sa sobom, a onda bih ih pustila da se odu igrati i pretvarala se da ih tražim iako sam u stvari tražila njega. Šetala bih se amo-tamo po stazama, praveći se da me fasciniraju odlike rimskih križeva u usporedbi s običnima, ili obeliska napravljenih od finoga vapnenca u usporedbi s granitnim, ili imena koja su uklesana u kamen groba u usporedbi s onima koja su napravljena od metalnih slova pričvršćenih na grob. Ne znam što radnici tamo misle o meni, ali navikli su se na moje prisustvo i uvijek mi pristojno kimnu.
Naučila sam puno toga o groblju što ranije nisam znala. Znam gdje istovaruju suvišnu zemlju iz grobova, gdje drže drvo za učvršćivanje dubokih grobova i zelene prostirke koje postavljaju oko svježe iskopanih grobova kako bi izgledalo daje to trava. Znam koji grobari pjevaju dok rade i gdje sakrivaju svoje boce s pićem. Vidjela sam poslovne knjige i detaljne karte na kojima je svaka parcela obrojčena, a koriste se za bilježenje grobova. Navikla sam se na konje koji vuku kamenje naokolo. Upoznala sam groblje kao poslovnu djelatnost, a ne kao mjesto za duhovnu kontemplaciju.
On njime upravlja kao daje riječ o besprijekornom putničkom brodu koji putuje preko oceana. Ako je potrebno, zna biti grub i oštar s osobljem – neki od tih ljudi su vrlo grubi. Ali mislim da je pošten i da poštuje dobar rad.
Iznad svega, dobar je prema meni, a da pritom ne čini da se osjećam manje sposobnom.
Razgovaramo o svačemu – o svijetu i o tome kako on funkcionira, o Bogu i o njegovim djelima. On me pita za mišljenje i ne smije mi se kad mu ga kažem, nego ga ozbiljno razmotri. Onakav je kakvim sam se nadala da će Richard biti. No, ja sam pogriješila misleći da će se moj muž promijeniti kada se vjenčamo; umjesto toga, postao je još neprilagodljiviji.
John Jackson nije zgodan muškarac. On nije imućan čovjek, iako nije ni siromašan. Ne potječe iz dobre obitelji. Ne posjećuje večernje zabave, kazalište ili otvaranja izložbi. Nije obrazovan čovjek, iako zna puno toga: kada mi je pokazao grob Michaela Faradaya u području za disentere znatno bolje mije objasnio njegove eksperimente s magnetskim poljima nego što bi to Richard ili čak i moj brat bili u stanju.
On je iskren čovjek, religiozan čovjek, čovjek od principa, moralan čovjek. Ta zadnja svojstva bila su moja propast.
Nisam naviknuta da me se odbije. To ne znači da sam se već nudila na takav način, nego da uživam u koketiranju i da očekujem reakciju, inače to ne bih činila. Ali on ne koketira. Kada sam to pokušala s njime, na samom početku, rekao mije da ne voli kokete, da samo želi istinu, pa sam prestala. I tako sam mu tijekom nekoliko mjeseci – uz stalne prekide zbog njegovih dužnosti na groblju – ispričala ono stoje vrijedno priče u mom jednostavnom životu: koliko mi nedostaju moji pokojni roditelji i brat, koliko sam očajna, kako bezuspješno tražim mjesto pokraj vatre gdje nije ni pretopio ni prehladno. (Samo sam mu nekoliko stvari zatajila – svoje znanje o tome kako izbjeći začeće djeteta, moj samotan krevet, novogodišnju proslavu na kojoj Richard inzistira. Ovo zadnje bi mu se gadilo. Meni se ne gadi toliko, više sam postala ravnodušna.)
Kada sam mu naposljetku, na jesen, nakon ljeta koje sam doživjela kao vrijeme udvaranja, nedvosmisleno rekla što sam spremna učiniti, odbio me je.
Neko sam vrijeme prestala ići na groblje i slala sam Jenny s djevojčicama kada su one željele ići. Ali nisam se mogla držati dalje od njega. I tako sam ga u zadnjih godinu dana ponovno viđala, ali ne tako često i bez nerealističnih očekivanja. To je bolno, no on se drži svojih principa, a ja sam se morala pomiriti s time da su mu oni važniji od mene.
I tako se sastajemo, on ljubazno razgovara sa mnom. Danas mi je rekao da je uvijek želio imati sestru, i da je sada ima. Nisam mu odgovorila da sam ja već imala brata i da ne želim drugoga.
Travanj 1906.
LAVINIA WATERHOUSE
Tako je lijepo imati nekoga koga se može pošteno oplakivati. Tim bolje sada kad imam jedanaest godina i dovoljno sam stara da mogu nositi pravu žalbeničku haljinu. Draga strina bi sigurno bila dirnuta da me vidi ovako obučenu, i tata se skoro rasplakao kada je vidio – koliko sličim njegovoj dragoj sestri.
Vrlo sam pažljivo proučila Kraljicu i Cassella' kako ne bih napravila neku pogrešku, čak sam napisala svoj vlastiti priručnik kako bih pomogla drugim djevojčicama u svom položaju koje bi mogle imati pitanja o ispravnom ponašanju pri koroti. Pitala sam Maude da mi pomogne, ali nije bila zainteresirana. Ponekad ona govori o sazviježđima, planetima, kamenju koje je našla na Heathu ili biljkama u vrtu svoje majke sve dok ne želim vrištati od dosade.
I tako sam to sve morala obaviti sama. Mislim da je sasvim dobro ispalo – barem majka tako kaže. Napisala sam to svojim najljepšim rukopisom na papiru s crnim obrubom, i nagovorila sam Ivy May da mi nacrta anđela na koricama. Ona vrlo lijepo crta, i knjiga izgleda vrlo zgodno. Prepisat ću sljedeći tekst tako da ću ga uvijek imati.
Potpuni vodič za ispravno ponašanje pri koroti
Napisala gospođica Lavinia Ermyntrude Waterhouse
Vrlo je tužan događaj kad netko umre. Tu priliku obilježavamo korotom. Nosimo posebnu crnu odjeću i crni nakit, koristimo poseban papir za pisma i koverte i ne idemo na zabave i na koncerte.
Vrijeme trajanja korote razlikuje se prema tome tko je od naših voljenih umro.
Korota je najdulja za udovicu jer je ona najžalosnija. Kako je užasno izgubiti muža! Ona žaluje dvije godine – 18 mjeseci potpune korote i 6 mjeseci djelomične korote. Neke dame žaluju duže. Naša pokojna Kraljica nosila je crninu za svojim mužem Albertom do kraja svoga života – četrdeset godina!
Kako li je tužno za majku izgubiti dijete ili za dijete izgubiti majku. Oni su u koroti godinu dana.
Za braću i sestre – šest mjeseci
Za baku i djeda – šest mjeseci
Za stričeve i strine, ujake i tete – dva mjeseca
Za prastričeve i prastrine, praujaka i pratete – šest tjedana
Za rođake u prvom koljenu – četiri tjedna
Za rođake u drugom koljenu – tri tjedna
Odjeća
Vrlo je važno nabaviti pravilnu žalbenu odjeću. Odjeća mora biti nova i mora se spaliti nakon isteka razdoblja korote, jer držanje takve odjeće u kući donosi nesreću.
Jay na Regent Streetu je dućan u kojem sve dobre londonske obitelji kupuju svoju žalbenu odjeću.
Dame nose haljine napravljene od najbolje paramatta svile i obrubljene krepom za punu korotu za svojim muževima, roditeljima ili djecom. Za bakama i djedovima te braćom i sestrama dame nose običnu crnu svilu obrubljenu krepom. Za svima ostalima dame nose crninu bez krepa.
Dame nose crne rukavice i koriste bijele rupčiće s crnim porubom.
Nakon nekog vremena mogu skinuti krep. To se zove 'umanjivanjem' korote.
Osim toga, postoji i djelomična korota. Dame nose odjeću u sivom, boji lavande ili ljubičastoj, ili na crno-bijele pruge. Njihove rukavice su također sive.
Nakit
Za vrijeme pune korote dame mogu nositi ahatne broševe i naušnice. Broševi mogu biti ukrašeni kosom voljene osobe. U djelomičnoj koroti dame mogu nositi malo zlata, srebra, bisera i dijamanata.
Pribor za pisma
Papir za pisanje mora imati crni rub. Vrlo je važno da rub bude dovoljno širok kako bi iskazivao poštovanje prema voljenoj osobi, ali ne toliko širok da bi to bilo vulgarno.
Gospoda
Gospoda nose ono što inače nose na posao, ali uz to nose i crne trake /a šešire, crne kravate i crne rukavice. Oni ne nose nakit.
Djeca (mlađa od deset godina)
Djeca mogu nositi crninu ako žele, ali najčešće ona nose bijele haljine, ponekad boje lavande, svjetloljubičaste ili sive. Mogu nositi rukavice. Djeca starija od deset godina trebala bi biti u punoj koroti.
MAUDE COLEMAN
Kada smo danas otišli na groblje, otvarali su grob Waterhouseovih. Znala sam da će sutra biti pokop Laviniine strine, ali sam mislila da će grob kopati kasnije tijekom dana. Bilo je neobično vidjeti Simona i njegova oca kako rade najednom od naših grobova, a ne na grobu nekog stranca. Uvijek sam mislila da su naši grobovi čvrsti i neuništivi, ali sada znam da ih se polugom može otvoriti, i čak pritom srušiti i anđela.
Lavinia me je primila za ruku kada je ugledala skupinu ljudi oko groba, pitala sam se hoće li napraviti scenu. Moram priznati da me ona već poprilično zamara. Otkad joj je strina umrla, ne govori ni o čemu drugom doli o crnini i o tome kada će ponovno moći početi nositi nakit – iako joj i inače jedva dopuštaju nositi neki nakit! Prema onome što ona kaže, pravila ponašanja u koroti su vrlo striktna. Bojim se da ja baš ne bih bila dobra u tome. Cijelo bih vrijeme kršila pravila a da to ne bih ni znala.
Onda je mama iznenada viknula: – John!. Nikada je nisam čula tako glasno vikati. Svi smo poskočili, u sljedećem je trenutku Simonov otac gurnuo gospodina Jacksona u stranu. A onda je anđeo Waterhouseovih pao na tlo.
Bilo je to vrlo čudno. Dugo vremena nisam mogla povezati ono što sam vidjela. Nisam shvatila zašto je Simonov otac gurnuo gospodina Jacksona i zašto mu je gospodin Jackson, vrlo blijed u licu, zahvalio na tome. Nisam shvaćala zašto je anđeo pao. I nisam shvaćala zašto je mama znala ime gospodina Jacksona.
Kada sam vidjela da se anđelova glava odvojila od tijela, jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem. Lavinia se, naravno, onesvijestila. Zatim je Simon otrčao s anđelovom glavom ispod pazuha, a ja sam se nasmijala – to me je podsjetilo na pjesmu o tome kako Isabella zakapa glavu svoga ljubavnika u lonac s bosiljkom.
Na svu sreću, Lavinia me nije čula kako se smijem – osvijestila se i pozlilo joj je. Mama se nevjerojatno trudila oko nje, obgrlivši je i dodavši joj rupčić.
Lavinia se zagledala u mamin rupčić. – O, ne. Moram koristiti svoj vlastiti žalbeni rupčić, rekla je.
– Nije bitno, reče mama. – Doista nije.
– Jeste li sigurni?
– Bog te neće smožditi zato što koristiš običan rupčić.
– Ali to nema veze s Bogom, reče Lavinia vrlo ozbiljno. – Riječ je o poštovanju prema mrtvima. Moja bi strina bila tako povrijeđena kada bi mislila da ja ne mislim na nju u svemu što činim.
– Mislim da tvoja strina ne bi željela da misliš na nju dok brišeš usta nakon što si povraćala.
Ivy May se zahihota. Lavinia se namršti na nju. – Stvari se mijenjaju, reče mama. – Nitko više ne očekuje od tebe, tvoga oca ili tvoje majke da se pridržavate pune korote. Možda se toga ne sjećaš, ali kralj Edward je ograničio razdoblje žalosti za svojom majkom na tri mjeseca.
– Sjećam se. Ali moja je majka nosila crninu dulje od svih ostalih. I mene bi bilo sram da ne nosim crninu za svojom strinom. – Mogu li vam pomoći, gospođo? – upita gospodin Jackson nadnijevši se nad njih.
– Molim vas, možete li nam naručiti taksi da nas odveze doma, reče mama ne pogledavši ga.
Gospodin Jackson je otišao pozvati taksi. Dok se vratio, Lavinia je bila na nogama, ali je još uvijek bila blijeda i potresena.
– Da je dovedemo do dvorišta? – upita gospodin Jackson. – Možete li hodati, mlada damo, ili biste voljeli da vas nosim?
– Mogu hodati, reče Lavinia. Napravila je nekoliko nesigurnih koraka.
Mama je obgrlila Laviniina ramena, a gospodin Jackson ju je primio za lakat. Počeli su polako ići niz stazu prema ulazu. Kako smo Ivy May i ja išle za njima, primijetila sam da se ruke mame i gospodina Jacksona dodiruju ispod Laviniine nadlaktice. Nisam bila posve sigurna i na trenutak sam pomislila da bih mogla pitati Ivy May što ona vidi, ali sam odlučila da to ne učinim.
Gospodin Jackson je morao nositi Laviniu niz stepenice do dvorišta, a onda je ona inzistirala daje dovoljno dobro da može sama hodati. Kada smo došle do prednjih vrata, već nas je čekala kočija za dvoje, koja nije bila naročito velika za četvero ljudi, iako smo nas tri bile djevojčice. Pretpostavljam daje to bio prvi taksi koji je naišao. Gospodin Jackson je pomogao Laviniiući-u stvari ju je morao podići jer je bila tako slaba. Onda se okrenuo i pomogao meni ući, pa Ivy May. Ivy May mije sjela u krilo kako bi bilo dosta mjesta za mamu. Sjedila je vrlo mirno, bez vrpoljenja. Ona je prilično teška, ali sviđalo mi se imati je na krilu, i obuhvatila sam je rukama kako ne bi pala. Poželjela sam da imam brata ili sestru koja bi povremeno sjedila na mome krilu.
Gospodin Jackson je pomogao mojoj mami u kočiju i zatvorio vrata za njom. Ona je otvorila prozor, a on se na trenutak nagnuo unutra da bi rekao: – Doviđenja, mlade dame. Nadam se da se bolje osjećate, gospođice, dodao je kimnuvši glavom prema Lavinii. – Odmah ćemo ponovno uspraviti vašeg anđela.
Lavinia ga je jedva i pogledala, samo se naslonila i zatvorila oči.
Onda, kad su se kotači počeli okretati, začula sam kako netko govori tihim glasom: – Sutra. – Mislila sam da mora da to gospodin Jackson dodaje da će anđeo biti spreman na vrijeme za sutrašnji pogreb.
Mora daje i mama to čula jer se odjednom uspravila kao daje u školi gospođica Linden došla do nje s ravnalom i bocnula je sa strane, kao što nama zna učiniti na lekcijama iz pravilnog držanja.
Onda smo jurili nizbrdo i ugledala sam Simona kako dolazi iz klesarova dvorišta, bez anđelove glave. I on je nas vidio, krajičkom oka sam ga gledala kako trči pored kočije dok god nas je mogao pratiti.
SIMON FIELD
Evo što se dogodilo. Sve sam vidio.
Kad smo podizali mramornu ploču s groba Waterhouseovih, morali smo je odvojiti od osnove postolja na kojem anđeo stoji. To smo radili Joe i ja, a moj otac i gospodin Jackson su promatrali. Gospodin Jackson je davao savjete kao što on voli činiti. Želio sam mu reći da znamo što radimo, ali on je šef – on može reći što god hoće.
Joe radi oko ploče s polugom i naslanja se na postolje kako bi lakše iskoristio svoju težinu za potisak na polugu. Joe je velik i jak čovjek i njegova leđa guraju postolje. Odjednom se postolje počinje pomicati. Mora da su klesari zaista loše napravili podnožje kada su ga postavljali, jer se inače ovo ne bi moglo dogoditi. Šest godina kopam na groblju i još nikada nisam vidio da se neko postolje ovako pomaknulo.
Da stvari budu još gore, žbuka koja pričvršćuje anđela za podnožje postolja nije čvrsta. Vidim kako se anđeo lagano klati naprijed-natrag.
– Joe, kažem, – stani.
Joe prestaje pritiskati polugu, ali se i dalje naslanja na postolje, a anđeo se ponovno pomiče. Sada već mogu vidjeti pukotinu u žbuci, ali prije no što mogu išta reći, anđeo se počinje rušiti. Čujem ženski povik u trenutku kada anđeo pada postrance i udara o urnu Colemanovih. Glava se odlomila i pada u jednom smjeru a tijelo u drugom. U stvari, tijelo pada ravno prema mjestu gdje stoji gospodin Jackson, ali on više nije tamo jer gaje otac odgurnuo u stranu.
Sve se događa istovremeno, i brzo i sporo. Onda nam pritrčavaju Kitty Coleman i djevojčice. Livy pogleda obezglavljenog anđela, vrisnu i onesvijesti se, kao i obično. Gospođa C. pomaže gospodinu Jacksonu da ustane – njegovo je lice blijedo i obliveno znojem. Teško diše. On vadi rupčić i briše svoje lice. Zatim baca pogled prema podnožju postolja i napukloj žbuci, pročisti grlo i kaže: – Zadavit ću toga klesara vlastitim rukama.
Znam što želi reći.
Zatim tiho i svečano kaže ocu: – Hvala ti, Paul. To zvuči neobično jer on nikada ne zove oca imenom.
Otac samo sliježe ramenima. – Ne znam što im je uopće bio potreban anđeo tamo gore, reče on. – Urne, anđeli, stupovi i druge svaštarije. Obične gluposti. Kada si mrtav, mrtav si. Nije ti potreban anđeo da ti to kaže. Puno više volim sirotinjske grobove. – Otac kucne po jednom od sirotinjskih drvenih križeva. – Moj je otac pokopan u jednom od njih, a to će i meni biti dosta.
– Dobro daje tako, kaže gospodin Jackson, – jer ćeš vjerojatno u takvom i završiti.
Mogli biste pomisliti da će se otac uvrijediti, ali nešto u načinu na koji je to gospodin Jackson rekao čini da se otac nasmiješi. I šef se također smiješi, to je neobičan prizor, s obzirom da je za dlaku izbjegao smrt. Izgleda kao da su prijatelji koji sjede nad kriglom piva u pubu i smiju se nekoj šali.
– No, najbolje da se pobrinemo za djevojčicu, kaže otac kimnuvši glavom prema Livy. Maude čuči pokraj nje i gospođa C. joj također prilazi. Livy sjeda. Dobro je – ona je uvijek dobro.
Ivy May stoji pokraj mene. – Trebao si označiti toga anđela, kaže ona.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da misli na lubanju i prekrižene kosti. – Ne mogu, kažem. – Livy mi ne dopušta.
Ivy May odmahuje glavom i ja se osjećam posramljeno, kao da sam je razočarao. No, nemam vremena ništa više reći jer mi gospodin Jackson kaže: – Simone, otrči do klesara i reci gospodinu Watsonu da ga odmah trebamo ovdje. Ako se požali, daj mu ovo. – Predaje mi anđelovu glavu na kojoj se odlomio nos. Teška je i skoro sam je ispustio zbog čega je Livy ponovno vrisnula. Stavio sam je pod ruku i potrčao.
JENNY WHITBY
Upravo sam u vrtu isprašivala tepihe kada se on prebacio preko ograde i pao mi ravno pred noge. – Joj! – viknula sam. – Što taj dječak radi ovdje? Ti mali blatnjavi nitkove, preskačeš preko ograde kao da je tvoja. Da se nisi usudio raznositi to blato iz groba po ovom vrtu.
Bezobrazni mi se dječak samo smiješio. – Zašto da ne? – reče. – Ti ga sasvim dovoljno doneseš ovamo na skutima svoje suknje. Iako se u zadnje vrijeme nisi često pojavljivala na groblju.
– Začepi, rekoh. O, da, on je bio bezobrazan. Zove se Simon. Nikada nisam puno razgovarala s njime na groblju, ali djevojčice stalno govore o njemu. Uvijek mislim daje on brat kojeg Maude nikada nije imala.
Vidjela sam ga kako se šulja iza grobova kako bi gledao kada sam seja zabavljala s tim vrtlarom. Mislio je da se dobro sakrio, noja sam ga vidjela. Želio je vidjeti kako to izgleda. Mene nije smetalo – mislila sam daje to zabavno. Ali više to ne mislim. Vrtlar više ne želi imati nikakve veze sa mnom. Gad jedan.
– Nikada nisam imao dobro mišljenje o njemu, reče Simon, kao daje točno znao na što mislim. – Ja bih rekao daje dobro što si ga se riješila.
– Šuti, rekoh. – Nitko te nije pitao za mišljenje. – Ali nisam se doista ljutila na dječaka. Razgovor s njime davao mi je priliku da odmorim leđa – u zadnje vrijeme mi isprašivanje tepiha strašno teško pada. – Uostalom, po što si ti tu došao?
– Želio sam vidjeti gdje djevojčice žive.
– Kako si nas našao?
– Trčao sam za njihovim taksijem. Na neko vrijeme sam ga izgubio iz vida, pa sam jednostavno nastavio hodati dok ga nisam ponovno ugledao kada su Maude i njezina mama izlazile iz njega ovdje. Mora da se Livy već iskrcala.
– Naravno, ona živi ondje, gospođica Livy i njezina sestra. – Pokazala sam na kuću preko puta.
Simon se dobro zagledao u nju. On je mršav dječak, unatoč kopanju. Ima duguljasto lice, a njegovi zglobovi su crveni i kvrgavi, vire iz jakne koja mu je premalena.
– Sačekaj malo, rekoh. Otišla sam u kuhinju gdje je gospođa Baker rezala pile.
– Tko je taj dječak? – odmah je upitala. Ona ništa ne propušta . primijetiti ovdje. Nemoguće joj je nešto sakriti. Vidjela sam kako me postrance promatra u zadnje vrijeme, iako ništa ne govori.
Ignorirala sam je, odrezala krišku kruha i namazala je putrom. Zatim sam je odnijela Simonu koji se razveselio ugledavši je. Brzo ju je pojeo. Odmahnula sam glavom i otišla po još. Dok sam mazala putar, ovaj put debije, gospođa Baker je rekla: – Daješ li lutalici ostatke, nikada te neće ostaviti na miru.
– Ovo se tebe ne tiče, odrezah joj.
– Taj kruh me se tiče. Ispekla sam ga jutros i neću više peći danas.
– Onda ću seja odreći svoga dijela.
– Ne, nećeš, rekla je ona. – Da ti dopustim, u zadnje bi vrijeme pojela cijelu kuhinju. Pazi se, Jenny Whitby.
– Ostavi me na miru, rekoh i istrčah prije no što je mogla još nešto reći.
Dok je Simon jeo kruh, ja sam ponovno počela prašiti tepihe.
– Vidi, rekao je nešto kasnije, – eno Livy na prozoru. Što to radi?
Pogledala sam. – Njih dvije to stalno čine. Stoje na prozorima svojih dječjih soba i signaliziraju jedna drugoj. Smislile su svoj vlastiti jezik koji nitko osim njih ne razumije.
– Kladim se da bih ga ja razumio.
Otpuhnula sam. – Što ona onda govori? – Gospođica Livy je pokazivala prema gore i pognula glavu. Onda je prešla prstom preko grla i nadurila se.
– Govori o groblju, reče Simon.
– Kako to znaš?
– Anđeo na njezinu grobu izgleda tako. – Simon je pognuo glavu i pokazao. – Ili je bar tako izgledao. Glava je otpala – zato je napravila ono sa svojim vratom.
Onda mije ispričao što se dogodilo s anđelom i kako je njegov otac spasio šefov život. Bilo je to uzbudljivo.
– Vidi, reče Simon tada. – Livy me je ugledala.
Gospođica Livy je pokazivala prema Simonu.
Čula sam kako se iznad nas otvara prozor i kada sam pogledala, gospođica Maude je provirila kroz prozor da pogleda prema dolje.
– Trebao bih krenuti, reče Simon. – Moram pomoći ocu oko groba.
– Ma ne, ostani. Gospođica Maude će sići da te vidi.
– Hvala za kruh, reče Simon, ustajući usprkos tome.
– Kad god dođeš, ovdje će uvijek biti kruha za tebe, rekoh gledajući preko vrta a ne u njega. – I ne moraš se penjati preko ograde da bi ušao ovamo. Ako su vrata zaključana, ključ je sakriven ispod labavog kamena pored otvora za ugljen.
Simon je kimnuo glavom i izašao kroz vrata.
Trebala sam mu dati nešto za ponijeti. Ne mogu gledati dječaka kako tako gladuje. Ogladnjela sam već i od pogleda na to. Ušla sam si uzeti malo kruha. Baš me briga za gospođu Baker.
LAVINIA WATERHOUSE
Večeras sam išla s Maude i njezinim ocem promatrati zvijezde na Heathu. Nisam bila sigurna smijem li učiniti tako nešto noć prije dana kada je pogreb drage strine, ali mama i tata su rekli da bih trebala ići. Oboje su djelovali vrlo umorno – mama je čak bila oštra prema meni. Provjerila sam u Cassellu i Kraljici što piše pod promatranjem zvijezda, no nijedan priručnik ne spominje ništa o tome, što sam prihvatila kao znak da mogu ići, dok god ne uživam previše u tome.
A u početku i nisam. Krenuli smo u sumrak jer je Maudin otac želio vidjeti mjesec čim se pojavi nad horizontom. Tražio je nešto što se zove Copernicus. Mislila sam da je to bila osoba, ali je Maude rekla da je riječ o krateru koji je nekada bio vulkan. Nikada sa sigurnošću ne znam na što ona i njezin otac misle kada govore o mjesecu i zvijezdama. Dopuštaju mi da gledam kroz teleskop i pitaju me mogu li vidjeti kratere – što god daje to. Iako u stvari nisam ništa mogla vidjeti, rekla sam da mogu kako bi bili zadovoljni.
Više mi se sviđa gledati mjesec bez teleskopa – onda ga puno bolje vidim. Bio je prekrasan, svijetlonarančasti polumjesec koji se nalazio odmah nad horizontom.
Onda sam legla na deku koju su donijeli sa sobom i gledala zvijezde koje su se upravo počele pojavljivati na nebu. Mora da sam zaspala jer je, kada sam se probudila, bilo mračno i bilo je puno više zvijezda. A onda sam vidjela anđela kako pada, i zatim još jednog! Pokazala sam ih Maude, iako su oni naravno nestali dok je ona pogledala.
Maude je rekla da se oni zovu zvijezde padalice, ali da su u stvari mali dijelići stare komete koji izgaraju i koji se zovu meteoriti. Noja znam što su oni doista – to su anđeli koji posrću dok nam donose poruke od Boga. Njihova krila povlače crte preko neba dok ne povrate ravnotežu.
Kada sam to pokušala objasniti, Maude i njezin otac su me pogledali kao da sam luda. Ponovno sam legla da potražim još kojega i kada sam ga vidjela, zadržala sam to za sebe.
RICHARD COLEMAN
Noćas je mjesec bio prekrasan, i Copernicus se mogao jasno vidjeti. Podsjećalo me to na onu noć od prije mnogo godina kada sam poveo Kitty i njezina brata da promatraju mjesec. Tada smo skoro jednako dobro mogli vidjeti Copernicusa. Kitty je na mjesečini izgledala tako divno i bio sam sretan, čak i uz Harryja koji je u pozadini klepetao o čovjeku Koperniku, pokušavajući me impresionirati. Te sam noći odlučio da ću je zaprositi.
Noćas, po prvi put nakon dugo vremena, poželio sam da je Kitty s nama, umjesto što sjedi doma uz knjigu. Sada ona više nikada ne dolazi promatrati zvijezde. Barem je Maude zainteresirana. Ponekad mislim daje moja kći spas naše obitelji.
KITTY COLEMAN
Kada se to napokon dogodilo, uopće nije oklijevao. Polegao me je na gredicu ocvalih jaglaca, koje je moje tijelo gnječilo tako daje njihov bademasti miris ispunio zrak oko nas. Iznad nas se nadvio anđeo, ali se on nije htio pomaknuti. Izazivao ga je da ga uplaši kao što je to jučer učinio onaj drugi anđeo. Nije mi smetalo stoje anđeo bio tamo, s pognutom glavom tako da je gledao ravno u moje oči – imala sam razloga biti zahvalna anđelu što mi gaje doveo u naručje.
Podigla sam suknju svoje sive haljine i otkrila svoje noge. U slabašnoj su svjetlosti izgledale kao peteljke gljive ili prašini nekog egzotičnog cvijeta, orhideje ili ljiljana. Dotaknuo me rukama, otvorio moje donje usne i ušao u mene. To mije bilo poznato. Ono stoje bilo novo bilo je da su njegove ruke ostale tamo, uporno me trljajući. Privukla sam njegovu glavu na svoje grudi i on me je ugrizao kroz haljinu.
Naposljetku je težina koja je stalno bila prisutna otkada sam se udala – možda čak i otkada sam se rodila – nestala, polako se podižući poput golemog mjehurića. Anđeo je promatrao, praznim pogledom, i ovaj put mi je bilo drago da me njegove oči ne mogu osuđivati, čak ni kada sam uzviknula kad je mjehurić puknuo.
Dok sam tamo kasnije ležala u njegovu naručju, gledala sam kroz grane čempresa koji se nadvio nad nama. Polumjesec je još uvijek bio nisko na nebu, ali su se iznad mene pojavile zvijezde i vidjela sam jednu kako pada, kao da me želi podsjetiti na posljedice koje me čekaju. Vidjela sam i osjetila znakove u meni toga dana, i ignorirala sam ih.
Naposljetku sam doživjela sreću i znala sam da ću to platiti. Neću mu reći, ali to će biti kraj za nas.
Svibanj 1906.
ALBERT WATERHOUSE
Ne razumijem zašto sam primio dvije fakture od klesara s groblja. – Za popravak opreme groba, pisalo je na jednoj. To je bilo odvojeno od fakture za urezivanje imena moje sestre na postolje. Na pogrebu nisam primijetio da s grobom ima nekih problema. Trudy kaže da ne zna ništa o tome, ali se Livy jako uznemirila kada sam to spomenuo r istrčala iz sobe. Kasnije je rekla da je istrčala jer ju je uhvatio jaki kašalj, ali ja nisam čuo nikakav kašalj. A Ivy May me je gledala kao da zna odgovor, ali mi ga neće reći.
Moje su mi kćeri još tajnovitije nego ta neobjašnjena faktura – koju sam poslao upravitelju groblja s upitom. Neka se on pobrine za to – on djeluje kao sposoban čovjek.
Srpanj 1906.
EDITH COLEMAN
Često se događa da sam ja ta koja mora riješiti neugodne situacije. Ovo je doba postalo popustljivo. To se svuda vidi: od glupave mode u ženskim haljinama, do šokantnoga kazališta u kojem se svašta dopušta, do ovoga smiješnoga pokreta za davanje prava glasa ženama o kojem se govori u zadnje vrijeme. Pa čak i, jedva se to usuđujem reći, u ponašanju našeg vlastitog kralja. Samo se nadam da njegova majka nikada nije naslutila trikove s gospođom Keppel.
Mladima nedostaje čvrsti moral njihovih starijih, i moja generacija sve češće mora posredovati. Ne žalim se zbog toga – naravno da ću učiniti što god daje potrebno ako to može pomoći, iz kršćanskog milosrđa. No, kada se to događa u kući moga vlastitoga sina, doživljavam to kao osobniji napad – kao ocrnjivanje njega i imena Colemanovih.
Čini se da je Kitty jednostavno slijepa. Ja sam bila ta koja ju je morala prosvijetliti o tome što se zbiva.
Došla sam na ručak, koji je bio poslužen na užasnom crno-žutom servisu s kockastim uzorkom – još jedan primjer lakomislenosti ovoga doba. Međutim, još je puno gore bilo stanje u kojem je bila njihova sluškinja. Nakon što je svako jelo s nespretnim treskom položila na stol i ponovno odgegala van, ostala sam zapanjena. Kitty nije susrela moj pogled, nego je po tanjuru gurala poširanu ribu i mladi krumpir. Ne odobravam nedostatak apetita – to je sebično ponašanje kada ne svijetu ima toliko onih koji nemaju dosta. Bila bih to i rekla, ali mi je bilo više stalo do toga da riješim problem u vezi Jenny.
U početku sam pokušala biti obzirna. – Draga moja, rekoh, – Jenny baš ne djeluje najbolje. Jesi li razgovarala s njom o tome?
Kitty me je zbunjeno pogledala. – Jenny? – ponovila je odsutna duhom.
– Tvoja sluškinja, rekoh odlučnije, – nije dobro. Sigurno to možeš vidjeti.
– Aštojojje?
– Ma hajde, dušo, otvori oči. Sasvim je jasno u čemu je problem.
– Jeste.
Na to sam počela gubiti strpljenje s Kitty. Uistinu, rado bih je bila protresla kao da je mala djevojčica poput Maude. U nekim je stvarima Maude zrelija od svoje majke. Razočarala sam se što nam se ona nije pridružila za ručkom – ponekad je jednostavnije razgovarati s njom nego s Kitty. No rečeno mi je da je kod prijateljice. Barem sam mogla biti otvorenija s Kitty nego što bih mogla biti daje Maude bila s nama.
– Upala je u nevolje. S muškarcem, dodala sam kako ne bi bilo nikakve sumnje oko toga na kakve nevolje mislim.
Kitty je neprilično lupila priborom za jelo i zagledala se u mene svojini tamnosmeđim očima kojima je namagarčila moga sina godinama ranije. Bila je vrlo blijeda.
– Mora da je već najmanje u šestom mjesecu, nastavila sam jer se činilo da Kitty nije u stanju govoriti. – Vjerojatno i duže. Oduvijek sam znala da će ta djevojka loše završiti. Nikada mi nije bila draga – previše je bezobrazna. To se moglo vidjeti već na prvi pogled. I pjeva dok radi – ne podnosim to kod sluga. Pretpostavljam daje taj muškarac neće oženiti, a čak i kad bi to učinio, ona ne može ostati ovdje. Ne želiš da ti taj posao obavlja udana žena i majka. Potrebna ti je djevojka bez obaveza.
Moja je snaha još uvijek zaprepašteno gledala u mene. Bilo je vrlo jasno da ona to nije u stanju učiniti – morat ću ja preuzeti stvari u svoje ruke.
– Govorit ću s njom nakon ručka, rekoh. – Prepusti to meni.
Kitty je neko vrijeme šutjela. Naposljetku je kimnula glavom.
– Pojedi sada svoju ribu, rekoh.
Gurala ju je još malo po tanjuru, a zatim rekla da ima glavobolju. Ne volim vidjeti takvo razbacivanje, ali u ovom slučaju nisam ništa rekla budući daje ona očito doživjela šok i izgledala je kao da joj je zlo. Na svu sreću, ja sam boljega zdravlja i dovršila sam svoju ribu, koja je bila vrlo dobra, jedino je umak bio dosta mastan. Bogu hvala na gospođi Baker – sad će ona neko vrijeme morati voditi računa o kući dok ne nađemo zamjenu. Kad ju je Kitty tek bila zaposlila sumnjala sam u nju, ali ona je dobra jednostavna kuharica i dobra kršćanka. Dobro je zaposliti udovicu – kao ni ja, ni ona ne očekuje mnogo od života.
Jenny je došla raščistiti stol, a ja sam odmahnula glavom na njezinu bezobraštinu. Zapanjujuće je kako je mislila da može hodati po kući tako debela u struku, a da to nitko ne primijeti. S druge strane, pretpostavljam da poznaje svoju gospodaricu. Da ja nisam upozorila Kitty, ona možda ne bi primijetila sve dok djevojka ne bi u rukama držala rasplakano dijete! Vidjela sam kako Kitty promatra Jenny dok se ona naginjala da pokupi naše tanjure, i lice joj je privremeno poprimilo prestrašen izraz. Ona definitivno nije bila u stanju otpustiti Jenny. Ja se nisam nimalo bojala, nego sam samo bila pravednički odlučna.
Kitty nije rekla ništa osim: – Ja neću kavu, Jenny. – Niti ja toplu vodu, dodala sam. Nije bilo razloga odgađati ono što je trebalo uslijediti.
Djevojka je zagunđala. Dok je odlazila, pomislila sam kako je to u stvari pravi blagoslov – prilika da se riješimo lošeg primjera.
Rekla sam Kitty da se ode odmoriti, a onda malo sačekala prije silaska do kuhinje, gdje je gospođa Baker brisala stol od brašna. Ne zalazim tamo često pa pretpostavljam da je imala razloga izgledati iznenađeno. Ali bilo je još nečega u njezinom pogledu. Gospođa Baker nije budala – ona je znala zašto sam došla.
– Riba je bila vrlo dobra, gospođo Baker, rekla sam ljubazno. – Možda biste sljedeći put mogli staviti malo manje putra u umak.
– Hvala, gospođo, odgovorila je ispravno, uspijevajući pritom zvučati i uvrijeđeno.
– Gdje je Jenny? Želim razgovarati s njom. – Gospođa Baker je prestala brisati stol. – U praonici, gospođo. – ZnaČi, ti znaš.
Gospođa Baker slegnu ramenima i poče ponovno brisati stol. – Svatko sa zdravim očima to može vidjeti.
Dok sam kretala prema praonici, iznenadila me dodavši: – Pustite je, gospođo. Samo je pustite.
– Govorite li vi to meni kako treba voditi ovu kuću? – upitah. Nije mi odgovorila.
– Ovdje nema mjesta sentimentalnom ponašanju, gospođo Baker. Ovo je za njezino vlastito dobro.
Gospođa Baker je ponovno slegnula ramenima. To me iznenadilo – ona je inače razumna žena. Ona naravno potječe iz drukčije sredine nego ja, ali ponekad sam znala pomisliti kako ona i ja i nismo tako različite.
Nije dugo trajalo. Jenny je viknula i istrčala iz sobe, naravno, ali moglo je biti i gore. Sigurno joj je na neki način laknulo da je naposljetku sve izašlo na vidjelo. Dobro je znala da će se to jednom doznati. Čekanje je moralo biti mučno i volim misliti kako sam joj ja prikratila muke.
Jedino mije žao stoje Maude bila tamo. Mislila sam daje kod Waterhouseovih, ali kada sam izišla iz praonice, ona je stajala u dovratku smočnice. S Jenny sam govorila tihim glasom i mislim da Maude nije čula što sam rekla, ali čula je Jennyin uzvik i bilo bi mi draže da nije bila tamo.
– Je li Jenny bolesna? – upitala je.
– Da, odgovorila sam misleći daje to najbolji način da objasnim situaciju. – Morat će otići.
Maude je djelovala zabrinuto. – Umire li?
– Ne budi smiješna. – Bilo je to upravo onakvo dramatično pitanje kakvo bi njezina prijateljica Lavinia pitala – Maude ju je samo oponašala. Znala sam da ta djevojčica loše utječe na nju.
– Ali što ...
– Nedostajala si nam na ručku, prekinula sam je. – Mislila sam da si kod prijateljice.
Maude pocrveni. – Bila – bila sam, promucala je, – ali Lavinia ima – kašlje, pa sam se vratila. Pomagala sam gospođi Baker da napravi kruh sa sodom.
Nikada nije dobro lagala. Mogla sam je raskrinkati u laži, ali bila sam previše iscrpljena od cijele te stvari s Jenny pa sam odustala. A da budem iskrena, radije ne bih ni znala. Boljela me pomisao da moja vlastita unuka radije peče kruh s kuharicom nego ruča sa mnom.
MAUDE COLEMAN
Nikada ne bih pomislila da će baka sići u kuhinju. Bilo je to jedino mjesto na kojem sam se osjećala sigurnom i mislila sam da ću tamo moći ostati dok ne ode – tada ne bih morala ručati s njom. Čak je i mama mislila da sam kod Lavinie. Bila bih tamo, ali je Lavinia otišla u posjet svojim rođacima.
Skoro sam se uspjela sakriti od bake. Spremala sam u smočnicu zob, brašno i sodu za gospođu Baker kada sam čula daje baka došla u kuhinju i da razgovara s njom. Povukla sam se natrag u smočnicu, ali se nisam usudila zatvoriti vrata kako ih ona ne bi vidjela da se miču.
Prošla je pored a da nije pogledala unutra i ušla je u praonicu gdje je počela govoriti s Jenny tihim glasom od koga su me prošli trnci duž leđa. Bio je to glas koji ona koristi kada ima nešto užasno za reći – daje otkrila kako si razbila vazu ili da nisi išla u crkvu, ili da ti loše ide u školi. Jenny je počela plakati, i iako sam imala priliku tada zatvoriti vrata smočnice, nisam to učinila – željela sam čuti što govore. Prišla sam otvorenim vratima i čula baku kako govori: – ... plaću do kraja tjedna, ali se odmah moraš spakirati. – Onda je Jenny uzviknula i istrčala iz praonice i uz stepenice. Baka je izišla iz praonice i ugledala me na vratima, s pregačicom zaprljanom od brašna.
Bila sam iznenađena kada mi je baka tada rekla da je Jenny bolesna, ali ona je doista postala spora i debela, kao da ima začepljenje želuca. Možda bi trebala uzimati riblje ulje. Onda je baka rekla da će zbog toga morati otići. Mislila sam da je onda sigurno jako bolesna, ali baka nije htjela više ništa reći o tome.
Na svu sreću baka je tada odlučila otići, inače bih morala provesti zamorno poslijepodne sama s njom jer je rekla daje mama otišla u krevet zbog glavobolje. Otpratila sam je do vrata. Pri odlasku je rekla da kasnije kažem mami kako je sve zadovoljavajuće sređeno. Znala sam daje ne smijem pitati o čemu je riječ.
Kada je otišla, ponovno sam sišla i umjesto bake upitala gospođu Baker. – Hoće li nas Jenny napustiti?
Nastala je stanka, a onda je gospođa Baker odgovorila: – Vjerojatno hoće.
– Je li onda jako bolesna?
– Bolesna? Ona je to tako nazvala?
Začulo se kucanje na vanjskim kuhinjskim vratima.
– Možda je to Lavinia, rekla sam glasom punim nade i potrčala prema vratima.
– Nemoj joj reći ništa o ovome, upozorila me gospođa Baker.
– Zašto ne?
Gospođa Baker uzdahnu i odmahnu glavom. – Nije bitno. Reci joj što god želiš. Ionako će uskoro saznati.
Bio je to Simon. Nije pozdravio; on nikada ne pozdravi. Ušao je i ogledao se. – Gdje je Jenny? Je li gore?
Pogledala sam gospođu Baker koja je sakupljala zdjelu i sito koje smo koristili za kruh. Namrštila se, ali nije odgovorila.
– Bolesna je, rekoh. – Izgleda da će morati otići.
– Nije bolesna, reče Simon. – Napumpana je.
– Napumpana – je li to poput prašenja? – upitala sam s nelagodom. Nadala sam se da nitko nije povrijedio Jenny.
– Maude! – viknula je gospođa Baker, a ja sam poskočila. Ona nikada nije vikala na mene – samo na mesareva dječaka ako je meso bilo loše ili na pekara kojeg je jednom optužila da koristi piljevinu u štrucama. Okrenula se Simonu. – Ti si taj koji je uči tim prostotama, zar ne? Pogledaj je – ona čak ni ne zna što govori. Stid te bilo, dječače!
Simon me je čudno pogledao.
– Oprosti, reče. Kimnula sam glavom iako nisam zaista znala zbog čega se ispričava. U mnogo je pogleda on znao vrlo malo – nikada nije išao u školu, jedva da je znao čitati, a i to je naučio s grobova. No, očito je znao o stvarima koje su postojale u svijetu, a o kojima ja ništa nisam znala.
Simon se okrenuo gospođi Baker. – Ima li kruha?
– U pećnici je, mali prosjače, odreza gospoda Baker. – Morat ćeš pričekati.
Simon ju je samo promatrao. Izgleda da ga uopće nije smetalo što gaje nazvala prosjakom. Ona uzdahnu, a onda odloži zdjelu i sito i ode do kredenca gdje je našla okrajak kruha.
– Namaži putra na to, reče dodajući mu ga. – Znaš gdje stoji.
Simon nestade u smočnici.
– Maude, napravi mu šalicu čaja, naredila je, ponovno podigavši svoje suđe i uputivši se prema praonici. – Samo jednu kockicu šećera, dodala je preko ramena.
Dala sam mu dvije kockice.
Simon je namazao kruh velikim komadima putra, kao da je riječ o siru. Gledala sam ga kako jede za stolom i kako njegovi zubi ostavljaju četvrtaste tragove u putni.
– Simone, prošaputah. – Što znači biti napumpan? – Osjećala sam se zločestom zato što izgovaram te riječi sada kad sam znala da su šokantne,
Simon odmahnu glavom. – Ne smijem ti to reći. Najbolje je da to pitaš svoju mamu.
Znala sam da to nikada neću učiniti.
SIMON FIELD
Kruh sa sodom dobro miriši dok se peče u pećnici. Želim ga pričekati, ali znam da sam sretan što sam išta dobio od gospođe Baker. Ona nije tako velikodušna s kruhom kao moja Jenny.
Želim vidjeti Jenny. Maude misli daje gore u svojoj sobi. Stoga se kad pojedem kruh, pretvaram da odlazim, ali ne zatvaram stražnja vrata za sobom. Čekam i virim kroz prozor dok ne vidim da Maude i gospođa B. zajedno odlaze u praonicu. Onda se tiho ušuljam natrag i potrčim uz stepenice dok me nitko nije opazio.
Nikada nisam bio u ostatku kuće. Velika je, s mnogo stepenica na kojima se zaustavljam jer ima toliko toga za vidjeti. Na zidovima se nalaze slike i crteži svakakvih stvari, zgrada i ljudi, ali na većini su ptice i cvijeće. Neke ptice poznajem s groblja, i neko cvijeće također. To su pravi crteži, koji pokazuju sve djeliće biljke, a ne samo cvijet. U jednoj knjizi gospodina Jacksona u kolibi vidio sam takve slike.
Tepisi na stepenicama i u hodnicima su uglavnom zeleni, s malo žutih, plavih i crvenih dijelova u uzorku. Na svakom odmorištu nalazi se biljka, one s dugim uskim listovima koji se uzbibaju kada prolazim. Jenny ih mrzi jer mora čistiti sve listiće i to dugo traje. – Mene nitko nije pitao kakve bi biljke trebali imati, rekla je jednom. – Zašto ne nabavi jednu od onih aspidistri s nekoliko velikih listova koje je lako oprati?
Nastavljam prema gore dok ne dođem do najvišeg odmorišta. Tamo su dvoja vrata, oboja zatvorena. Moram izabrati, otvaram jedna i ulazim. To je Maudeina soba. Dugo stojim i gledam. Ima toliko igračaka i knjiga, više no što sam ih ikada vidio u sobi. Ima cijelu policu punu lutaka, sve raznih veličina, i drugu policu punu igara – kutije pune stvari, slagalica i sličnih stvari. Ima puno polica s knjigama. Ima i smeđe-bijelog drvenog konjića s crnim kožnim sedlom koji se pomiče naprijed-natrag na valjcima. Ima i drvenu kućicu za lutke s lijepim namještaj em u svim sobama, minijaturnim tepisima, stolicama i stolovima. Na zidovima Maudeine sobe nalaze se slike djece, pasa i mačaka, i nešto što izgleda kao karta neba, na kojoj su sve zvijezde povezane crtama tako da tvore slike poput onih koje sam ja vidio na nebu one hladne noći u grobu.
U sobi je ugodno toplo – u kaminu gori vatra, a pred njim se nalazi zaštitna ograda na kojoj se zrači odjeća. Želim tu ostati, ali ne mogu – moram naći Jenny.
Izlazim iz sobe, odlazim do drugih vrata i kucam.
– Odlazi, kaže ona.
– To sam ja, Jenny.
– Odlazi.
Kleknuh i pogledah kroz ključanicu. Jenny leži na krevetu, s licem u rukama. Oči su joj crvene, ali ne plače. Pokraj nje je njezin korzet. Vidim oblik njezinoga velikog trbuha ispod njezine suknje.
Ulazim bez obzira na njezine riječi. Ne viče na mene pa sjedam na stolicu. U sobi nema puno namještaja, samo stolica i krevet, noćna posuda i kanta s ugljenom, zeleni tepih na podu i niz klinova na kojima visi njezina odjeća. Na prozorskoj dasci nalazi se nekoliko obojenih boca, plavih i zelenih. Soba je mračna jer ima samo mali prozor koji gleda prema sjeveru preko ulice.
– Jenny, moja Jenny, kažem, – što ćeš sada učiniti?
– Ne znam, kaže ona. – Pretpostavljam da ću se vratiti svojoj majci. Moram otići do kraja dana.
– Tebala bi otići mojoj majci – ona se time bavi, porađa djecu. Nellie iz Leytonstone High Streeta, pored Ruže i krune. Svi znaju za nju. Znaš, trebala si ranije otići k njoj pa bi ti pomogla da ga se riješiš.
– Ne bih to mogla učiniti! – Jenny zvuči šokirano.
– Zašto ne? Ne želiš dijete, zar ne?
– To je grijeh. To je ubojstvo!
– Ali ti si već zgriješila, zar ne? U čemu je razlika?
Ne odgovara mi, ali odmahuje glavom i grči noge tako da su zaštitnički ovijene oko njezina trbuha. – U svakom slučaju, prekasno je, kaže ona. – Beba će se uskoro roditi, i to je to. – Počinje plakati, velikim, ružnim jecajima. Pogledam naokolo i vidim smeđi pleteni šal na stolici. Ogrnem je njime.
– O, Bože, što da radim? – plače Jenny. – Mati će me ubiti. Veći dio svoje zarade sam slala njoj – kako će preživjeti bez toga?
– Morat ćeš naći novi posao, a tvoja mati može brinuti o bebi. – Ali nitko me neće zaposliti kada doznaju što se dogodilo. Ona mi nikada neće dati preporuku. Ovo je jedini posao koji sam ikada imala. Neophodna mije njezina preporuka.
Na trenutak razmišljam. – Gospođa C. će ti dati preporuku ako je natjeraš, kažem naposljetku. Žao mi je što sam to rekao jer mi je Maudeina mama draga. Još se sjećam kako mi se nasmiješila onoga dana kada je na sebi imala zelenu haljinu.
Jenny me radoznalo pogleda. – Kako to misliš? – Ti znaš nešto o njoj, kažem. – O tome kako su se ona i gospodin Jackson sastajali na groblju. Mogla bi reći nešto o tome. – Jenny se podiže u sjedeći položaj. – To je zlobno. Osim toga, . nema grijeha u razgovoru. A oni su samo razgovarali. Zar ne? – Slegnem ramenima.
Zabacila je kosu s lica gdje se bila priljepila za njezine obraze. – A što da kažem?
– Reci joj da ćeš reći njezinom mužu kako se sastajala s gospodinom Jacksonom ako ti ne da dobre preporuke.
– Oh, to je zlobno. – Jenny neko vrijeme razmišlja. Onda joj lice poprimi čudan izraz, kao daje lopov koji je upravo ugledao otvoren prozor na kući bogataša. – Možda bih čak mogla zadržati svoj posao. Morat će me zadržati ako ne želi da kažem njenom mužu o tome.
Gadi mi se to stoje rekla. Draga mije Jenny, ali ona je pohlepna. – Ne znam, kažem. – Moj otac uvijek kaže da se nikada ne smije previše tražiti. Treba tražiti samo ono što ti je potrebno, jer ti se u suprotnom može dogoditi da ne dobiješ ništa.
– I vidi što je tvoj otac postigao – cijeli je život samo grobar, kaže Jenny.
– Ne vidim zašto bi biti grobar bilo lošije nego biti sluškinja. – Svejedno, izlazi. Ako ću razgovarati s njom, bit će najbolje da ponovno obučem svoj korzet.
Po izrazu njezina lica znam da ne mogu reći ništa što bi je zaustavilo. I zato izlazim i silazim niz stepenice. Dolazim do odmorišta na kojem se nalaze četvora zatvorena vrata. Na trenutak osluškujem, ali ne čujem nikoga. Nikada nisam bio u ovakvoj kući. Moja mati i moje sestre dijele jednu od spojenih kuća, pet ih živi u dvije sobe. U ovoj bi kući moglo živjeti pet do šest obitelji. Promatram vrata. Od hrastovine su, sa sjajnim mjedenim kvakama – Jenny ih je ulaštila. Izabirem jedna i otvaram ih.
Čuo sam za ovakve sobe, ali nikada nisam vidio ni jednu od njih. Posvuda su pločice, bijele pločice po podu i uz zidove sve do iznad moje glave. Najviši red pločica ima na sebi cvjetove, poput tulipana, crvene i zelene. Unutra se nalaze velika bijela kada i bijeli umivaonik sa srebrnim cijevima i slavinama koje je Jenny tako očistila da se sjaje. Veliki bijeli ručnici vise na prečkama. Dodirnem jedan. Gdje sam ga dodirnuo ostao je crni trag, žao mi je jer je ovdje inače tako čisto.
U maloj sobi pokraj ove je zahod, također bijel, s daskom od mahagonija, poput lijesova nekih bogatih ljudi koje sam vidio na groblju. Pomislim na nužnik i kantu koje koristimo ja i otac, i oni su toliko različiti od ovoga da se čini kao da nisu ni namijenjeni istoj svrsi.
Izlazim i biram sljedeća vrata koja vode u sobu na prednjoj strani kuće. Zidovi su žuti i iako gleda na sjever kao i Jennyina soba, ova ima dva velika prozora s balkonima na koje se može izići. Svjetlo koje ulazi u sobu postaje zlatno u dodiru sa zidovima. U sobi se nalaze dvije sofe postavljene tako da zajedno čine slovo L, a preko njih su rašireni šalovi ukrašeni leptirima i cvijećem. Tu su još i klavir i stolići s knjigama i časopisima, i kredenc sa slikama na kojima se nalaze ona, Maude, Maudein tata i neki drugi ljudi.
Onda čujem kako Jenny razgovara s nekim na odmorištu. Nema vremena da iziđem iz sobe, a nekako znam da će ona i gospođa C. ući ovamo. Brzo čučnem iza jedne sofe. Da se igram skrivača sa svojim sestrama, to bi bilo prvo mjesto na kojem bi me potražile. Ali Jenny i gospođa C. me neće tražiti.
JENNY WHITBY
Iako sam se pred Simonom pravila hrabrom, bojala sam se razgovora s gospođom. Ona nije bila loša prema meni tijekom godina, a znam da sam ja zgriješila. A nije mi se sviđalo ni posezati za ucjenom. Ali potreban mi je ovaj posao – potrebna mi je moja plaća. Osjećala sara se kao da sam prala pod i nisam obraćala pažnju pa sam sada zarobljena u uglu, a posvuda oko mene je mokar pod. Morat ću napraviti veliki skok da bih se izvukla.
Kada sam popravila odjeću, stavila svoju kapicu i umila se, sišla sam. Upravo kad sam stigla do odmorišta ona je izišla iz spavaće sobe i znala sam da to moram odmah učiniti. Otvorila sam usta, no prije nego što sam uopće mogla progovoriti ona reče: – Jenny, molim te, željela bih razgovarati s tobom. Hajdemo u jutarnji salon.
Slijedila sam je unutra. – Sjedni, reče ona. Sjela sam na sofu. Svakoga dana ovdje čistim, ali nikada prije nisam sjela. Lijepa je to soba.
Otišla je do prozora i pogledala kroz žaluzine. Nosila je haljinu boje slonove kosti, s kamejom pribodenom na ovratniku. Ta joj boja ne odgovara – izgledala je blijedo i umorno.
Progutala sam jer mi je grlo bilo suho i nisam još mogla govoriti. Nisam još smislila što da kažem.
Ali stvari se nisu odigrale kao što sam ja očekivala. Ni najmanje tako. Niti u milijun godina ne bih pogodila ono stoje rekla.
Okrenula se od prozora. – Žao mi je zbog tvojih problema, Jenny, rekla je na početku. – I žao mije zbog načina na koji se gospođa Coleman sigurno ponijela prema tebi. Ona zna biti vrlo gruba.
– Ona je gadura, izlanuh. Nakon što sam to rekla, bilo mi je jednostavnije nastaviti. – Moram vam nešto reći, gospođo.
– Molim te, prvo me saslušaj. Možda uzmognemo pomoći jedna drugoj.
– Ja pomoći vama? Mislim da to nije moguće, gospođo. Ne postoji ništa ...
– Jenny, potrebna mije tvoja pomoć.
– Vi trebate mene? Nakon što ste me izbacili na ulicu kao istrošenu metlu, nakon svega što sam učinila za vas, gospođicu Maude , i gospodina Colemana, samo zato što sam – zato što sam... – Nisam se mogla suzdržati. Rasplakala sam se.
Pustila me je da neko vrijeme plačem. Onda je rekla nešto vrlo tiho. Nisam to mogla čuti i morala je ponoviti. – Dijelim tvoju nevolju.
Nisam znala na što misli, ali zvučalo je dovoljno ozbiljno da sam prestala plakati.
– Nije toliko – uznapredovalo, reče ona. – I zato ja još mogu nešto poduzeti u vezi toga. Ali ne znam kamo da odem. Ne znam koga bih mogla pitati. Ni u kom slučaju ne mogu pitati svoje prijateljice. I zato te molim da mi pomogneš time što ćeš mi reći kamo da odem da – to obavim. Razumiješ li o čemu govorim?
Pogledala sam je i pomislila na sve one obroke koje je propustila, glavobolje koje je imala, brojne prilike kada bi prilegla popodne i na to da joj već nekoliko mjeseci nisam trebala pomoći oko kupanja, i odjednom sam shvatila. Jednostavno nisam prije primijetila jer sam bila isuviše zaokupljena svojim vlastitim problemima.
– Da, rekoh tihim glasom. – Razumijem.
– Ne želim ići nekamo gdje me mogu prepoznati. To mora biti negdje daleko, ali ne predaleko, tako da bih tamo mogla lako doći. Znaš li kamo mogu poći?
Odjednom sam shvatila i ostatak, sada sam znala što hoće od mene. – To je grijeh, rekoh.
Ponovno je pogledala kroz prozor. – Ja ću odgovarati za njega, a ne ti.
Pustila sam je da čeka. Sama mije servirala priliku za ucjenu na pladnju kao što ja njoj svakoga dana na pladnju donosim poštu u ovu sobu. Čak neću ni morati ništa reći o njoj i gospodinu Jacksonu. Baš dobro da je tako ispalo jer zapravo nisam ni znala što su radili – sve do sada.
Znala sam i zašto me to sada pita. Mislila je da će se mene ionako riješiti pa nikada neću nikome reći. Ali moja je šutnja imala svoju cijenu. U tome je bila ucjena.
– To će vas stajati, rekla sam.
– Koliko tražiš? – Rekla je to kao da je očekivala da navedem iznos. No, iznenadila sam je.
– Moj posao ovdje.
Zurila je u mene. – A kako bi bilo da ti dam nešto novca? Za tebe i bebu, tako da imate od čega živjeti dok ne nađeš drugi posao?
– Ne.
– Naravno, dala bih ti dobre preporuke. Ne bi morale spomenuti bebu. Mogle bismo smisliti drugi razlog zbog kojega si morala otići – da ti se majka razboljela i da si se morala brinuti o njoj.
– Ostavite moju majku po strani.
– Ne predlažem ...
– Želim ostati ovdje.
– Ali – što ću reći gospodi Coleman? Ona je ta koja te je otpustila. Ja ne mogu opovrći njezinu odluku. – Zvučala je očajno.
– Vi ste gospodarica ove kuće, gospođo. Vjerujem da možete raditi što god hoćete. Ionako ste to već i učinili.
Neko je vrijeme šutjela. Beba se micala u meni – osjećala sam kako me udara svojom nožicom.
– U redu, rekla je na kraju. – Kad jednom rodiš dijete, možeš se vratiti na posao. Ali moraš otići već danas i ne možeš se vratiti s djetetom, niti ti ga itko smije dovesti ovamo da te vidi. Ti ga možeš ići posjetiti nedjeljom.
– I subotom popodne. Želim dobiti i slobodna subotnja popodneva. – Samu sam sebe iznenadila – uspjeh ucjene me ohrabrio.
– U redu, i subotom popodne. Ali nikome ne smiješ reći ništa o svemu ovome ili ću se pobrinuti da ti oduzmu dijete. Jesmo li se razumjele?
– Da, gospođo. – Bilo je neobično čuti je kako pokušava zvučati prijeteće – to joj baš i nije ležalo.
– Dobro. Kamo onda da odem?
– U Leytonstone, rekoh. – K Nellie iz High Streeta, pored Ruže i krune.
Tada sam začula zvuk iza moje sofe i znala sam daje netko iza nje. No, ona to izgleda nije primijetila – ponovno je gledala kroz prozor. Pogledala sam iza sebe i vidjela Simona kako tamo čuči. Nije me iznenadilo što je prisluškivao – bilo je to tipično za tog maloga nitkova. Ljutito me gledao jer sam spomenula njegovu majku. Slegnula sam ramenima – a što sam drugo mogla reći?
– Idi sad, rekla je tada ne pogledavši me. – Odi se spakirati. Naručit ću ti taksi.
– Da, gospođo. – Ustala sam. Sada kad je sve bilo gotovo željela sam joj nešto reći, ali nisam znala što. Pa sam samo rekla: – Doviđenja, gospođo, a ona je odvratila: – Dovidenja, Jenny. – Otišla sam do vrata i otvorila ih. Neposredno prije nego što sam izišla, pogledala sam je. Još je uvijek stajala uz prozor, zatvorenih očiju, s rukama skupljenim u šaku kojom je pritiskala trbuh.
– Oh, tiho je uzdahnula sebi u bradu.
Simon se i dalje skrivao iza sofe.
Nadam se da će njegova majka biti nježna prema njoj.