Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena Susan-phillips-odnedavno-zaljubljena_3339

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Ona je doktorica Isabel Favor, najutjecajnija američka autorica priručnika za samopomoć koji nude rješenje za sve ljubavne probleme. No kad njezin savjetnik pronevjeri novac koji je zaradila i kad je napusti zaručnik ona će se skloniti u Italiju kako bi na miru razmislila što će i kako će dalje.

On je Lorenzo Gage, poznati glumac, najveći negativac u hollywoodskim filmovima. Magnetski privlačan izgled i savršeno građeno tijelo ponekad će mu biti i opterećenje pa će dane do početka snimanja novog filma provesti na odmoru u Italiji kako bi pobjegao od obavza i brojnih obožavateljica. Uz čašu vina u maloj talijanskoj gostionici Lorenzo će zavesti Isabel ne znajući tko je ona a kad sazna učinit će sve da je osvoji iako to neće biti lako kako je zamišljao.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Doktorica Isabel Favor cijenila je urednost. Pod tjednom je nosila odlično
krojene crne kostime, ukusne niske kožnate cipele i bisernu ogrlicu oko vrata.
Vikendom je najradije imala zgodne kompletiće, majicu i vestu, ili svilene bluze,
uvijek neke neodređene boje. Njezinu plavu kosu koja je naginjala tome da se
neposlušno kovrča, najčešće je krotila dobro podšišana bubi frizura i cijeli niz
skupih kozmetičkih proizvoda, a kad se to dogodilo, koristila je uske baršunaste
vrpce za kosu.
Nije bila lijepa, ali njezine pravilno razmaknute svijetlosmeđe oči stajale su
točno gdje treba, dok joj je čelo bilo proporcionalno u odnosu na ostatak lica.
Usta su joj bila malčice prevelika što je skrivala svijetlim ružem kao i točkasti
vrh nosa na kojem je prikrivala neposlušno razbacane pjegice. Dobrim
prehrambenim navikama sačuvala je lijepi ten te vitko i zdravo tijelo, iako bi joj
bilo milije da ima uže bokove. U svakom pogledu, bila je sređena žena, osim što
joj je desni palac na ruci bio malo nepravilan. Iako ga više nije grizla do krvi,
nokat na njemu bio je izrazito kraći od ostalih, a njegovo grizenje uz sam rub
bila je jedina navika iz nesređenog djetinjstva, koje se nije bila u stanju riješiti.
Kad su se ispred njezinoga uredskog prozora zapalila svjetla Empire State
Buildinga; Isabel je palac obuhvatila šakom da se odupre napasti. Na pisaćem
stolu iz razdoblja art decoa ležalo je jutarnje izdanje najpopularnijeg tabloida na
Manhattanu. Cijeli se dan grizla zbog bezobraznog članka u njima, ali imala je
previše posla da bi razmišljala o njemu. Sada je došlo vrijeme za razmišljanje.
AMERIČKA ZVIJEZDA SAMOPOMOCI OPSJEDNUTA JE, ZAHTJEVNA I NAPORNA
Nekadašnja tajnica dr. Isabel Favor, poznate po djelima i predavanjima s
područja samopomoći, kaže daje njezina poslodavka bila strašno zločesta
šefica. »Opsjednuta je potrebom da ima vlast nad svima« — tvrdi Teri Mitchel
koja je prošli tjedan dala ostavku na svoje mjesto.
— Nije dala ostavku — naglasi Isabel. — Otpustila sam je kad sam otkrila da se
dva mjeseca nije potrudila otvoriti poštu koju sam dobila od svojih poštovatelja.
—Palac joj je milio prema ustima. — I nisam opsjednuta time da imam vlast nad
svima.
— Mene nemoš prevarit. —Carlota Mendoza ispraznila je mjedeni koš za smeće
u kutiju na kolicima za čišćenje. — Isto ste — koje je još rekla — zahtjevna i
naporna? Si, i to.
— Nisam. Očistite vrhove ovih svjetiljki, hoćete li?
— Možda vidite da imam lojtre? I prestanite gristi nokte.
Isabel sakrije palac. — Držim se određenih standarda, to je sve. Nije lijepo biti
neljubazan. Ni škrt, zavidan, pohlepan. Jesam li išta od toga?
— Otraga u najdoljnoj ladici imate skritu vrećicu čokoladica, ali kak mi engleski
baš nejde, valjda ne razmem to s pohlepom.
— Jako smiješno. Isabel nije voljela pokazivati svoje osjećaje, ali dan je
bio užasan, zato je otvorila ladicu za prvu pomoć pa izvadila dvije Snickers
čokoladice i jednu bacila Carloti. Jednostavno će sutra ujutro uz kasete dulje
vježbati jogu.
Carlota je ulovila čokoladicu i naslonila se na kolica da je otvori. — Cista
znatiželja... nosite kad traperice?
— Traperice? —Isabel je odgrizla komadić čokolade, zalijepila ga za nepce i
pričekala da osjeti njezin okus prije nego što je odgovorila. — Pa, nekad sam ih
nosila. Ostavila je čokoladicu i digla se od stola. — Daj mi to. — Uzela je
Carlotinu krpu za prašinu, izula cipele, zadigla suknju Armanijevog kostima tako
da se može popeti na kauč i dosegnuti zidnu svjetiljku.
Carlota uzdahne. — I opet ćete mi pričat, je li, kako ste završili faks čisteći po
kućama?
— I restoranima, uredima i tvornicama. — Isabel upotrijebi kažiprst da obriše
izrezbareni dio.
— Konobarila sam cijelo vrijeme studija, prala suđe — uh, što sam mrzila taj
posao. Dok sam pisala diplomski, obavljala sam svakakve poslove za lijene
bogataše.
— Sto ste sad vi, samo niste lijeni.
Isabel se nasmiješila i prešla na okvir slike. — Pokušavam ti dokazati da
napornim radom, disciplinom i molitvom ljudi mogu ostvariti svoje snove.
— Da oću to slušat, kupila bi si kartu za vaše predavanje.
— Eto, a ja ti badava prenosim svoju mudrost.
— Blago meni. Jeste gotovi? Jer ima još ureda koje večeras moram očistiti.
Isabel je sišla s kauča, predala joj krpu za prašinu, a potom porazmjestila boce
sa sredstvima za čišćenje kako bi one koje treba bile bliže Carloti.
— Zašto pitaš za traperice?
— Samo si to pokušavam predočiti. —Carlota je strpala ostatak čokoladice u
usta. — Stalno ste otmjeni, kao da ne znate što je zahod, a kamoli da ga znate
očistiti.
— Moram održavati određeni imidž. Napisala sam Četiri kamena temeljca
dobroga života kad sam imala samo dvadeset osam godina. Da se nisam
staromodno odijevala, nitko me ne bi ozbiljno shvatio.
— A sad imate, kolko, šezdeset dve? Trebaju vam traperice.
— Tek sam navršila trideset četiri i ti to znaš.
— Traperice i krasnu crvenu košulju, onakvu usku da vam se vide sise. I jako
visoke pete.
— Kad već govorimo o prostitutkama, jesam li ti rekla da su se one dvije dame
koje stalno vise dolje u prolazu jučer pojavile na novom programu za
zapošljavanje?
— Te kurve budu za tjedan dana opet na cesti. Ne znam čemu trošite vrijeme
na njih.
— Zato jer ih volim. Marljive su. —Isabel se bacila natrag na stolac, trudeći se
usredotočiti na pozitivne stvari umjesto na ponižavajući novinski članak. —
Četiri kamena temeljca vrijede za svakoga, od skitnica do svetaca, a ja imam
na tisuće svjedoka koji će to potvrditi.
Carlota frkne nosom i uključi usisavač, uspješno okončavši njihov razgovor.
Isabel baci novine u smeće, a onda se zagleda u osvijetljenu policu na zidu s
desne strane. Ondje je stajala prekrasna kristalna vaza na kojoj su bila
ugravirana četiri kvadrata koji su bili međusobno povezani, prepoznatljivi znak
tvrtke Isabel Favor. Svaki kvadrat predstavljao je jedan od četiri kamena
temeljca dobroga života:
Zdrava veza
Profesionalni ponos
Odgovorno raspolaganje novcem
Vjera u Boga
Njezini kritičari govorili su da je s četiri kamena temeljca previše
pojednostavnila stvar, a nju su više puta optuživali da je pokvarena i
licemjerna, ali ona to što je zaradila nikada nije uzimala zdravo za gotovo tako
da se nije osjećala pokvareno. Što se tiče licemjerja, nije bila šarlatan. Svoju
tvrtku i svoj život sagradila je primjenjujući ta načela i bila je zadovoljna što je
znala da njezin rad ljudima mijenja život. Imala je iza sebe četiri knjige, a peta
je trebala izaći za nekoliko tjedana, hrpu audiokaseta, niz predavanja
dogovorenih za godinu dana unaprijed i velik bankovni račun. Nije loše za plahu
sitnu djevojku koja je rasla u emocionalnoj nestabilnosti.
Zurila je u uredne hrpe papira na svom pisaćem stolu. Imala je i zaručnika,
čekalo ju je vjenčanje koje je obećala dogovoriti za sljedeću godinu, i
administrativne poslove koje mora obaviti prije nego što ode kući na spavanje.
Mahnula je pozdravljajući Carlotu koja je otišla svojim kolicima, a zatim uzela
debelu omotnicu porezne uprave. Trebala je otići Tomu Ravnoldsu, svojem
knjigovođi i ravnatelju, ali jučer je javio da je bolestan, a ona nije voljela da joj
se posao gomila.
Što ne znači da je opsjednuta, zahtjevna i naporna.
Otvaračem za pisma s monogramom, otvorila je kovertu. Novinari su cijeli dan
nazivali tražeći od nje komentar novinskog članka, ali ona se oglušila i nije im
htjela odgovoriti. Svejedno, uznemirio ju je negativni publicitet. Njezin posao
bio je sazdan na poštovanju i naklonosti njezinih poklonika i zato je ona davala
sve od sebe da živi uzornim životom. Ugled je nešto veoma krhko, a njezin
može ovim člankom biti narušen. Pitanje je samo, koliko?
Izvadila je pismo i počela čitati. Došavši do pola, postajala je sve više
namrštena pa posegne za telefonom. Baš kad je mislila da dan ne može biti
gori, mora se zafrkavati s poreznom upravom. Stvar je škakljiva — račun na 1,2
milijuna dolara zaostatka poreza.
Savjesno je plaćala porez i znala je da se radi o jednoj od onih izluđujućih
računalnih pogrešaka, što ne znači da će je lako riješiti. Mrzila je što mora
gnjaviti Toma dok je bolestan, ali bit će to prva stvar s kojom će se ujutro
morati pozabaviti.
— Marilvn, Isabel ovdje. Moram razgovarati s Tomom.
— S Tomom? —Žena njezinog ravnatelja jedva je govorila, kao da je pila.
Isabelini roditelji znali su tako govoriti. — Tom nije tu.
— Drago mi je da mu je bolje. Kad očekuješ da će se vratiti? Bojim se da je
stvar hitna.
Marilvn šmrene. — Ja... ja... trebala sam te prije nazvati, ali... —Briznula je u
plač. — Ali... ali nisam mogla.
— Što se dogodilo? Reci.
— Radi se o T... Tomu. On je... on je... —Uporno je jecala kao da se zaglavila
bušilica. — Po... pobjegao je u Južnu Ameriku, s mo... s mo... jom sestrom!
I, kao što je Isabel otkrila za manje od dvadeset četiri sata, sa svim Isabelinim
novcima.
Michael Sheridan ostao je s Isabel sve vrijeme dok se ona bavila policijom i
izdržao dugi niz mučnih sastanaka s poreznom upravom. Nije bio samo Isabelin
odvjetnik već i muškarac kojega je voljela, a nikada u životu nije bila toliko
zahvalna što ga ima. Međutim, čak ni njegova prisutnost nije bila dovoljna da
spriječi katastrofu i do kraja svibnja, dva mjeseca nakon što je primila to kobno
pismo, potvrdile su se njezine najgore strepnje.
— Sve ću izgubiti. Protrljala je oči i potom spustila torbicu na stolicu iz razdoblja
kraljice Anne, u dnevnoj sobi svog stana, u kući od opeke na Upper East Endu.
Tople zidne obloge od trešnjina drveta i orijentalni sagovi isticali su se pod
blagim svjetlom svjetiljki dizajnera Fredericka Coopera. Znala je da
ovozemaljske stvari imaju prolaznu vrijednost, ali nije znala daje ona tako
prolazna.
— Morat ću prodati ovaj stan: svoj namještaj, nakit, sve antikne predmete.
Potom, morala je ugasiti dobrotvornu zakladu koja je u narodu činila toliko
dobra. Sve je propalo.
Michaelu nije govorila ništa što on nije znao, samo je pokušavala otvoreno
govoriti o tome da joj bude lakše, a kad on nije odgovarao, upitno ga pogleda.
— Cijelu večer šutiš. Iscrpila sam te svojim žalopojkama, je li?
Okrenuo se od prozora kroz koji je gledao u park. — Nisi ti od onih koji se žale,
Isabel. Samo se pokušavaš suočiti sa stvarnošću.
— Obziran kao uvijek.
Tužno mu se nasmiješi i poravna izvezeni jastučić na kauču.
Ona i Michael nisu zajedno živjeli, Isabel nije vjerovala u to, ali kojiput je
poželjela da žive. Odvojeni život značio je da se premalo viđaju. U posljednje
vrijeme imali su tek toliko sreće da se uspiju naći subotom na večeri. Što se tiče
seksa... Nije se mogla sjetiti koliko je vremena prošlo otkako je nekog od njih
obuzela strast.
Istog trenutka kad je Isabel upoznala Michaela Sheridana, znala je da su srodne
duše. Oboje su odrasli u nesređenim obiteljima i marljivo su radili da završe
školu. Bio je inteligentan i ambiciozan, točan kao i ona i jednako tako posvećen
svojoj karijeri. On joj je bio slušatelj kad je pripremala predavanja o četiri
kamena temeljca, a prije dvije godine, kad je napisala knjigu o zdravoj vezi,
jednom od kamena temeljaca, sudjelovao je u stvaranju jednog poglavlja
ponudivši joj muško viđenje stvari. Njezini obožavatelji znali su sve o toj vezi i
stalno su pitali kad će se vjenčati.
Isto tako, uživala je u njegovom milom, čednom izgledu. Imao je mršavo, usko
lice i uredno podšišanu smeđu kosu. Bio je tek nešto viši od metar osamdeset,
tako da nije stršao pokraj nje, što ju je inače grozno smetalo. Bio je blage ćudi i
razuman. A što je najvažnije, bio je suzdržan. Kod Michaela nije bilo iznenadnih
promjena raspoloženja, ni neočekivanih ispada. Bio je pouzdan i drag, donekle
mlak, ali na najbolji mogući način, i za nju savršen. Trebali su se vjenčati prije
godinu dana, ali oboje su bili prezauzeti, a tako su se dobro slagali da je ona
smatrala da ne treba žuriti. U braku mora doći do trzavica, čak i u onom koji je
sklopljen nakon pomnog razmišljanja.
— Danas ću dobiti izvješće o prodaji moje najnovije knjige. Silno se trudila
potisnuti gorčinu koja je uporno pokušavala izbiti na površinu.
— Baš se poklopilo krivo vrijeme.
— U Lettermanu me ismijavaju. Dok sam pisala o kamenu temeljcu koji se
odnosi na razumno raspolaganje novcem, moj ravnatelj pronevjerio je moj
novac. — Izula je cipele i gurnula ih pod stolac da ne gazi po njima. Da je barem
njezin izdavač mogao zaustaviti prodaju, ako ništa drugo, bila bi pošteđena tog
posljednjega javnog poniženja. Posljednja joj se knjiga šesnaest tjedana
zadržala na top-listi New York Timesa, a ova je nepročitana čamila na policama
knjižara. — Prodala sam, koliko, sto primjeraka?
— Nije tako loše.
Ali bilo je. Izdavač joj se nije javljao na pozive, a ulaznice za ljetnu seriju
predavanja prodavale su se tako loše da je bila prisiljena otkazati turneju. Ne
samo da je zbog porezne uprave izgubila materijalnu imovinu, već je izgubila i
ugled za koji su joj, da ga stvori, trebale godine.
Duboko udahne kako bi izbjegla paniku koja je prijetila da će je obuzeti i pokuša
pronaći pozitivnu stranu svega toga. Uskoro će imati vremena koliko hoće da
dogovori vjenčanje. Ali kako se može udati za Michaela kad zna da će ih on
uzdržavati dok ona ponovno ne stane na noge? Ako ikad stane na noge...
Previše je vjerovala načelu četiri kamena temeljca da bi dopustila da je crne
misli zakoče. 0 tome treba raspraviti. — Michael, znam da je kasno, i rekao si
da si umoran, ali moramo razgovarati o vjenčanju.
Prčkao je po gumbu za glasnoću na njezinoj liniji. Bio je opterećen na poslu, a
njezine nevolje nisu mu olakšavale stvar. Ispružila je ruku da ga dotakne, ali on
se odmaknuo.
— Ne sada, Isabel.
Podsjeti se da nikada nisu bili par koji je na taj način pokazivao nježnosti pa je
nastojala da ne uzme k srcu njegovo odbijanje, osobito što je u posljednje
vrijeme zbog nje morao svašta pretrpjeti.
— Želim ti olakšati život, ne otežati — rekla je. — U posljednje vrijeme uopće
ne spominješ vjenčanje, a znam da se ljutiš na mene što još nisam odredila
dan. Bankrotirala sam i moram priznati da mi nije lako pomiriti se s činjenicom
da bi me netko uzdržavao, čak ni ti.
— Isabel, molim te...
— Znam da ćeš reći da to nije važno, da je tvoj novac moj novac, ali meni je
važno. Sama se uzdržavam od osamnaeste godine i...
— Isabel, prestani.
Gotovo nikad nije povisio glas, a ona je baš navalila tako da ga nije krivila.
Upornost je istovremeno bila i njezina snaga, i njezina slabost.
Okrenuo se k prozoru. — Upoznao sam nekoga.
— Stvarno? Koga?
Većina Michaelovih prijatelja bili su odvjetnici, krasni ljudi, ali pomalo dosadni.
Bilo bi zgodno dodati tom krugu nekoga novoga.
— Zove se Erin.
— Poznajem je?
— Ne. Starija je od mene. Ima skoro četrdeset. Opet se okrenuo prema njoj.— I,
Bože, zbrčkana je, malo predebela, živi u ludom stanu. Ne mari za šminku i
odjeću, kod nje nikada ništa ne pristaje jedno uz drugo. Nije čak ni završila
fakultet.
— Što onda? Nismo snobovi. —Isabel uzme čašu od vina koju je Michael prije
ostavio na malom stoliću i odnese je u kuhinju. — Osim toga, moramo priznati
da smo malo napeti.
Pošao je za njom, govoreći brzo s nekom jačinom koju mjesecima nije čula. —
Ona je najžustrija osoba koju sam ikada upoznao. Psuje kao kočijaš i sviđaju joj
se najgori filmovi. Priča grozne viceve, pije pivo i... Ali, zadovoljna je sobom. —
Ona — duboko udahne — meni je ugodno s njom i... volim je.
— Onda sam sigurna da ću je i ja voljeti — smješkala se Isabel. Smješkala se
uporno, smješkala se dugo. Smješkala se dok joj se nije ukočila vilica, jer tako
dugo dok se bude smješkala, sve će biti u redu.
— Trudna je, Isabel. Erin i ja imat ćemo dijete. Drugi tjedan vjenčat ćemo se u
gradskoj vijećnici.
Čaša je pala u sudoper i razbila se. '— Znam da nije pravi trenutak, ali...
Zgrčio joj se želudac. Htjela ga je prekinuti. Zaustaviti vrijeme. Vratiti kazaljke
unatrag da svega ovoga ne bude.
Bio je blijed i izgledao je jadno. — Oboje znamo da ovo ni na što ne sliči.
Zrak joj je zastao u plućima. — Nije točno. Nama je... Nama je... Nije mogla
disati.
— Osim službeno, jedva se viđamo.
Udahne. Prstima obuhvati zlatnu narukvicu koju je nosila na ruci. — Bili smo...
zauzeti, to je sve.
— Šest mjeseci nismo vodili ljubav!
— To je... to je samo privremeno.
Po glasu je shvatila da je na rubu ludila jer je to često čula od svoje majke pa se
silno trudila da se pribere, da zadrži nadzor nad sobom. — Naš je odnos...
Nikada nije bio zasnovan na seksu. Razgovarali smo o tome. Ovo je... ovo je
privremeno — ponovi.
Naglo krene korak naprijed. — Daj prestani, Isabel! Nemoj samoj sebi lagati.
Naš seksualni život ne uklapa se u tvoj jebeni lažni projekt, što znači da ne
postoji.
— Nemoj ti meni govoriti o lažnim projektima! Ti navečer ideš sa svojima u
krevet!
— Oni me barem ugriju!
Osjećala se kao da ju je pljusnuo.
Pokunjio se. — Oprosti. Ovo je bilo nepotrebno. I netočno. U većini slučajeva
bilo je dobro. Samo... Učini sitnu, bespomoćnu kretnju. — Meni treba strast.
Čvrsto se primila za pult. — Strast? Odrasli smo ljudi. —Pokušavala se smiriti,
pokušavala je disati. — Ako nisi zadovoljan našim seksualnim životom,
možemo... možemo otići u savjetovalište.
Ali, neće biti savjetovališta. Ta žena nosi Michaelovo dijete. Dijete koje je Isabel
jednoga dana namjeravala nositi. ,
— Ne želim ići u savjetovalište. —Stišao je glas. — Nije problem u meni, Isabel.
U tebi je.
— Nije istina.
— Znaš... neuračunljiva si kad je u pitanju seks. Ponekad se opustiš. Inače
imam osjećaj da mi radiš uslugu i jedva čekaš da bude gotovo. Još gore,
ponekad imam osjećaj da uopće nisi prisutna duhom.
— Većina muškaraca bila bi zadovoljna malom promjenom.
— Sve moraš imati pod nadzorom. Možda zato previše ne voliš seks.
Nije mogla podnijeti njegov sažalni pogled. Ona bi trebala žaliti njega. Odlazi s
loše odjevenom starijom ženom koja voli grozne filmove i pije pivo. I nije
neuračunljiva kad je seks u pitanju...
Po glasu je shvatila da se slama. — Nemaš pravo. Žudim za seksom! Živim za
to! Mislim samo na seks!
— Volim je, Isabel.
— Nije to prava ljubav. To je...
— Nemoj ti meni govoriti što osjećam, k vragu! Uvijek to činiš. Misliš da sve
znaš, ali ne znaš.
Nije to mislila. Samo je htjela pomoći ljudima.
— Ovo ne možeš staviti pod nadzor, Isabel. Želim normalan život. Želim Erin. I
želim to dijete.
Htjela se sklupčati i tuliti od bola. — Onda je uzmi. Više te nikada ne želim
vidjeti.
— Pokušaj shvatiti. Pokraj nje se osjećam... ne znam... sigurno. Zdravo. Ti si
pretjerana! Pretjerana u svemu! I izluđuješ me!
— Dobro. Nosi se.
— Nadao sam se da ćemo to riješiti na civilizirani način. Da ćemo ostati
prijatelji.
— Nemoguće. Nosi se odavde.
To je i učinio. Bez riječi. Jednostavno joj je okrenuo leđa i otišao iz njezinog
života.
Počela se gušiti. Oteturala je do sudopera i otvorila vodu, ali nije mogla disati.
Odvukla se do kuhinjskog prozora pokušavajući ga otvoriti, a onda je gurnula
glavu na zrak. Kišilo je. Bilo joj je svejedno. Gutala je zrak pokušavajući pronaći
riječi molitve, ali nije uspijevala. A tada je uslijedio udarac.

Zdrava veza
Profesionalni ponos
Odgovorno raspolaganje novcem
Vjera u Boga

Sva četiri kamena temeljca dobroga života srušila su se na nju.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Lorenzo Gage bio je prokleto zgodan. Gusta tamna kosa poput vražje grive
nadvijala se nad srebrnoplavim očima, tako hladnim i prodornim da su djelovale
kobno. Uske crne obrve protezale su se pod opasnim kutom, a čelo je odavalo
davno, pokvarenošću prožeto aristokratsko podrijetlo. Imao je grube, a opet
čulne usne, dok su mu jagodice mogle biti izrezbarene nožem koji je držao u
ruci.
Gage je zarađivao za život ubijajući ljude. Osobito žene. Lijepe žene. Tukao ih
je, mučio, silovao i ubijao. Ponekad metak u srce. Ponekad ih je izmasakrirao
nožem. Ovdje je bila riječ o posljednjem.
Crvenokosa koja je ležala na njegovom krevetu na sebi je imala samo grudnjak
i gaćice. Dok je piljio u nju, njezina koža na crnoj satenskoj plahti sjajila se
poput slonovače.
— Prevarila si me — rekao je. — Ne volim kad me žene varaju.
Njezine zelene oči ispuni užas. Tim bolje.
Nagnuo se i vrhom bodeža strgnuo plahtu s njezinih bokova. Sledila se od te
kretnje. Vrisnula je, otkotrljala se s kreveta i jurnula na drugi kraj sobe.
Volio je kad su se borile pa joj je dopustio da dođe do vrata prije nego što ju je
ulovio. Otimala se u njegovim rukama. Kad mu je dosadio otpor, udario ju je.
Grubi udarac odbacio ju je na drugi kraj prostorije. Pala je na krevet, prsa su joj
se nadimala, a prekrasna bedra razdvojila. Nije pokazivao nikakve osjećaje
osim jedva zamjetnog bljeska iščekivanja. Tada su se grubo oblikovana usta
iskrivila u okrutni osmijeh, a jedna ruka hitro je otvorila kopču njegovoga
srebrnog pojasa.
Gage se stresao. Kad je došlo do užasnih scena, njegov želudac postajao je
nepredvidljiv i, za razliku od gledatelja u kinu, znao je što slijedi. Nadao se da
će mu talijanska sinkronizacija odvratiti pozornost od krvavih prizora na ekranu
da konačno može pogledati svoj posljednji film, ali posljedice jakog mamurluka,
uz to i teško prilagođavanje na vremensku razliku, radile su protiv njega.
Grozno je biti najpoznatiji holivudski psihopat.
Nekada je to bio John Malkovich, ali istoga trenutka kad je publika ugledala
Rena Gagea, htjela je što češće viđati tog nitkova s licem za kojim se umiralo.
Sve do večeras, izbjegavao je Krvavi savez, ali budući da kritičarima nije bio
pretjerano odvratan, odlučio je pogledati ga. Velika pogreška.
Silovatelj, serijski ubojica, plaćeni ubojica. Vraški način da se zaradi za život. Uz
žene koje je zlostavljao do smrti, mučio je Mela Gibsona, željeznom polugom
udario je Bena Afflecka u koljeno, zadao Pierceu Brosnanu gotovo smrtonosnu
ranu na prsima i u helikopteru na atomski pogon lovio Denzela Washingtona.
Ubio je čak i Seana Connervja. Zbog toga će gorjeti u paklu. Nitko ne postupa
tako sa Seanom Connervjem.
Međutim, uvijek su zvijezde s njim poravnale račun prije završetka filma. Ren je
bio zadavljen žicom, zapaljen, odrubili su mu glavu i uškopljen — ovo posljednje
je boljelo. Sad je na njega dignuta hajka i prozvan je da je natjerao najpoznatiju
američku filmsku draganu na samoubojstvo. Osim... samo malo... što se sad
radi o stvarnom životu, zar ne? Njegovom vlastitom, veoma stvarnom, veoma
sjebanom životu.
Od svog tog vrištanja, bubnjalo mu je u glavi. Vratio je pogled na ekran baš na
vrijeme da vidi kako je šiknula krv kad je crvenokosa ubijena. Kurata sreća,
srce. To se događa kad padaš na lijepu facu.
Ni njegova glava, ni njegov želudac nisu mogli podnijeti više i on se iskrade iz
mračnoga kina. Njegovi su filmovi širom svijeta imali dobru prođu i kad se
uklopio u vrevu ljudi koji su uživali u toploj firentinskoj noći, osvrne se da vidi je
li ga tko prepoznao, ali turisti i mještani bili su previše zaokupljeni uživanjem da
bi ga bilo tko primijetio.
Najmanje što je u ovom trenutku želio bilo je to da se mora baviti
obožavateljima, zato se, prije nego što je napustio hotelsku sobu, potrudio
promijeniti izgled, iako se držao s manje od dva sata sna. Stavio je smeđe
kontaktne leće da sakrije prepoznatljive sivoplave oči i pustio tamnu kosu, još
uvijek dugačku i zalizanu zbog filma čije je snimanje u Australiji završilo prije
dva dana, da mu slobodno pada. Isto tako, nije se obrijao, nadajući se da će
dlakama prikriti pravilnu vilicu koju je možda naslijedio od svojih predaka,
Medicija. Iako bi radije obukao traperice, odlučio se za otmjenu odjeću bogatog
Talijana: crnu svilenu košulju, tamne hlače, skupocjene mokasine koje su na
jednom mjestu bile ogrebene zato što je bio nemaran sa stvarima kao što je bio
i prema ljudima. Nastojanje da ne privuče pozornost za njega je bilo uglavnom
novo iskustvo. Inače, ako je negdje bilo reflektora, volio se pobrinuti da budu
usmjereni na njega. Ali trenutačno ne.
Trebao bi se vratiti u hotel i spavati do podne, ali bio je previše uznemiren. Da
je s prijateljima, možda bi otišao u klub, a možda i ne bi. Klupski život izgubio je
svoju draž. Nažalost, bio je noćna ptica, a još uvijek nije smislio što će umjesto
toga.
Prošao je pokraj izloga mesnice. Kroz staklo je u njega zurila nadjevena svinjska
glava i on skrene pogled. Posljednjih nekoliko dana bilo je strašno. Karli
Swenson, njegova bivša djevojka i jedna od najpoznatijih holivudskih glumica,
ubila se tjedan dana ranije u svojem ljetnikovcu u Malibuu. Karli je dugo uživala
kokain tako da je pretpostavljao da njezino samoubojstvo ima veze s drogom,
što ga je toliko razljutilo da još uvijek nije mogao žaliti za njom. U jedno je bio
siguran — nije se ubila zbog njega.
Čak i kad su se sastajali, Karli je više pozornosti posvećivala stvarima koje su je
živcirale nego što je ikada posvećivala njemu, ali. publika ju je obožavala, a
časopise su zanimale škakljivije priče od onih o drogi. Ne čudi stoga, da su
zaključili da je to on. Holivudska karijera zločestog momka čiji je bezdušni
odnos prema ženama Karli otjerao u grob.
Budući da su mu takve priče o zločestom momku pomogle da napravi karijeru,
nije mogao kriviti tisak, ali ipak nije mu se svidjelo kako se osjeća zbog te priče
koja se pojavila u javnosti. Zato je odlučio povući se na otprilike šest tjedana,
dok ne počne snimanje sljedećeg filma.
U početku je mislio nazvati jednu bivšu djevojku, otići na Karibe i najozbiljnije
se prepustiti seksualnom životu u kojem je još nekoliko mjeseci prije nego što je
počeo snimanje posljednjeg filma, vladala praznina.
Ali zbog bure oko Karline smrti poželio se maknuti što dalje od Sjedinjenih
Država pa je umjesto toga odlučio otići u Italiju. Nije to samo bila zemlja
njegovih predaka već i mjesto gdje će se snimati prvi kadrovi njegovoga
sljedećeg filma. Imat će priliku saživjeti se s ugođajem, prilagoditi se naravi
novoga lika. I neće sa sobom povesti nikakvu bivšu djevojku željnu publiciteta,
koja bi mu samo smetala.
K vragu. Može nekoliko tjedana izdržati u vlastitom društvu dok se ne slegne
prašina oko Karlinog samoubojstva i dok ne bude raspoložen vratiti se u staru
kolotečinu. Za sada, pomisao da hoda okolo inkognito, bila je dovoljno nova da
uživa u njoj.
Pogledao je oko sebe i shvatio da je dolunjao do središta Firenze, do Piazze
della Signoria, prepune ljudi. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put bio sam.
Probio se po kaldrmi do Rivoirea i pronašao stol ispod tende. Pojavio se konobar
da uzme narudžbu. S obzirom na mamurluk, trebao bi se držati mineralne vode,
ali on je rijetko činio ono što treba pa naruči bocu najboljeg brunellala koji su
imali. Predugo je trajalo dok ga konobar nije donio pa se Ren okomio na njega
kad se ponovno pojavo. Ružno ponašanje bilo je posljedica neispavanosti,
pijančevanja i činjenice da je bio užasno umoran. Uzrok svemu bila je tužna
Karlina smrt i općeniti osjećaj da sav novac i sva slava još uvijek nisu dovoljni,
da ni jedan reflektor ne može sjati dovoljno jako. Bio je iscrpljen, uznemiren i
htio je još. Još slave. Još novca. Još... nečega.
Podsjeti se da će mu sljedeći film dati sve to. Svaki glumac u gradu htio je igrati
opakog Kaspara Streeta, ali samo je Renu ponuđen posao. Bila je to uloga
života, prilika za vrhunsku zaradu.
Mišići mu se polako opustiše. Snimanje Noćnog ubojstva iziskivat će mjesece
napornog rada. Namjeravao je uživati u Italiji dok snimanje ne počne. Odmarat
će se, dobro jesti i raditi ono što najbolje zna. Zavalio se u stolac i otpio gutljaj
vina čekajući da mu život donese zabavu.
Dok je Isabel promatrala ružičastu i zelenu kupolu katedrale, koja se isticala na
večernjem nebu, zaključi da najpoznatija znamenitost Firenze djeluje kičasto
umjesto veličanstveno. Nije joj se sviđao ovaj grad. Čak je i noću bila gužva i
buka. Italiju možda tradicionalno bije glas kao mjesto kamo se dolaze izliječiti
slomljene ženske duše, ali po njoj je odlazak iz New Yorka bio velika pogreška.
Govorila je samoj sebi da bude strpljiva. Tek je jučer stigla, a Firenza nije bila
njezino konačno odredište. Tako je odredila sudbina i prevrtljiva ćud njezine
prijateljice Denise. Denise je godinama sanjala o odlasku u Italiju. Konačno je
na poslu na Wall Streetu zatražila godišnji i za rujan i listopad u selu u Toskani
unajmila kuću. Namjeravala je iskoristiti vrijeme da počne pisati knjigu o
ulagačkim mogućnostima neudanih žena.
— Italija je savršeno mjesto za dobivanje nadahnuća — Denise je rekla Isabele
uz glaziranu krušku i salatu endiviju kod Jo Joa, njihovog omiljenog mjesta za
ručak. — Cijeli dan ću pisati, jest ću neobičnu hranu, a navečer ću piti vino.
Ali ubrzo nakon što je Denise potpisala ugovor o najmu toskanske seoske kuće
iz snova, upoznala je muškarca svojih snova i zaključila da sada nikako ne može
otići iz New Yorka. Tako je Isabel, za razumnu svotu, došla do dvomjesečnog
najma seoske kuće u Toskani.
Trenutak nije mogao biti bolji. Život u New Yorku postao je nesnosan. Poduzeće
Isabel Favor nije više postojalo. Ured je bio zatvoren, osoblje otišlo. Propao je
ugovor za knjigu, nije bilo turneje na kojoj je trebala držati predavanja, a novca
je bilo jako malo. Stan u kući od opeke i gotovo sve što je imala, otišlo je na
bubanj kako bi mogla platiti porezni dug. Otišla je čak i kristalna vaza s
ugraviranim znakom njezine tvrtke. Ostala joj je samo odjeća, upropašten život
i dva mjeseca u Italiji da smisli kako početi iznovice.
Netko se zaleti u nju i ona skoči. Gužva se smanjila i Njujorčanka u njoj više se
nije osjećala sigurno pa je krenula Ulicom Calzaiuoli do Piazza della Signoria.
Dok je hodala, govorila je samoj sebi da je ispravno postupila. Samo odlučan
raskid sa svim poznatim može joj dovoljno razbistriti um da se riješi osjećaja da
samo želi plakati. Na koncu će biti sposobna krenuti naprijed.
Točno je znala kako će započeti osmišljavati svoj život. Samoća. Odmor.
Razmišljanje. Djelovanje. Četiri cjeline, baš kao četiri kamena temeljca.
— Zar nikada ne možeš biti spontana? —jednom je pitao Michael. — Moraš li
sve planirati?
Prošlo je nešto više od tri mjeseca od kada ju je Michael ostavio zbog druge
žene, ali u podsvijesti ju je tako često kopkao njegov glas da je jedva mogla
razmišljati. Prošli mjesec ga je krajičkom oka vidjela kako u Central Parku grli
neukusno odjevenu trudnicu, a čak je s udaljenosti od petnaestak metara jasno
čula njihov smijeh, pomalo lakouman, gotovo luckast. Dok god su bili zajedno,
on i Isabel nikada nisu bili luckasti. Isabel se bojala da više ne zna kako se to
radi.
Na Piazzi della Signoria vladala je gužva kao i u cijeloj Firenzi. Turisti su hodali
oko kipova, a dvojica glazbenika pokraj Neptunove fontane svirala su gitare.
Odbojna palača Vecchio sa zupčastim grudobranom na tornju sa satom i
srednjovjekovnom zastavom uzdizala se iznad noćne vreve baš kao što je činila
četrnaest stoljeća.
Kožnate cipele koje je prošle godine platila tristo dolara, ubijale su je, ali nije
bila raspoložena za vraćanje u hotel. Uočila je smeđe-drap tendu Rivoirea,
kafića koji se spominjao u vodiču koji je imala pa se probije kroz skupinu
njemačkih turista da vani pronađe stol.
— Buona seta, signora... —Konobar je imao barem šezdeset godina, ali to ga
nije spriječilo da očijuka s njom dok je naručivala vino. Rado bi pojela rižoto, ali
cijene su bile više od broja kalorija. Koliko je godina prošlo otkada je morala
paziti na cijene na jelovniku?
Kad je konobar otišao, stavila je soljenku i paprenku na sredinu stola, a
pepeljaru maknula na rub. Michael je djelovao tako sretno sa svojom novom
ženom.
— Pretjeruješ — rekao je. — Pretjeruješ u svemu.
Zašto onda ima osjećaj da je baš obrnuto?
Prvu je čašu vina popila brže nego što je trebala pa naruči drugu. Dugogodišnja
sklonost njezinih roditelja ka pretjerivanju natjerala ju je da bude oprezna s
alkoholom, ali, bila je u stranoj zemlji, a praznina koja je mjesecima rasla u njoj,
postala je nepodnošljiva.
— Nije to moj problem, Isabel. Već tvoj...
Obećala je samoj sebi da će večeras ponovno razmisliti o tome, ali izgleda da to
nije mogla nikako shvatiti.
— Moraš imati nadzor nad svime. Možda baš zato previše ne voliš seks.
To je bilo tako nepošteno. Voljela je seks. Čak je počela razmišljati o tome da
nađe ljubavnika da to dokaže, ali grozila se pomisli na seks izvan čvrste veze.
Bilo je to drugo načelo koje je baštinila promatrajući pogreške svojih roditelja.
Obrisala je mrlju koju je na čaši ostavio njezin ruž. Seks je zajedništvo, ali
izgleda da je Michael to zaboravio. Ako nije bio zadovoljan, mogao je to s njom
raspraviti.
Zbog takvih misli postala je još nesretnija nego što je bila kad je došla na trg pa
je ispila drugu čašu vina i naručila treću. Teško da će je jedno noćno
pretjerivanje pretvoriti u alkoholičarku.
Za susjednim su stolom dvije žene pušile, kršile ruke i prevrtale očima zbog
besmislenosti života. Skupina američkih studenata točno iza njih, prežderavala
se pizzom i sladoledom dok je jedan stariji par zurio jedno u drugo uz gutljaj
aperitiva.
— Želim strast — rekao je Michael.
Bilo joj je prebolno razmišljati o dubljem smislu toga pa je proučavala kipove s
druge strane trga, kopije Otmice Sabinjanki, Cellinijevog Perzeja i
Michelangelovog Davida. Zatim se njezin pogled spusti na najčudesnijeg
muškarca kojega je ikada vidjela...
Sjedio je tri stola dalje, oličenje talijanske dekadencije, u zgužvanoj svilenoj
crnoj košulji, s rijetkom crnom bradom, dugom kosom i očima iz Slatkog života.
Dva otmjeno zaobljena prsta obavila su stalak čaše s vinom koja se nehajno
ljuljala u njegovoj ruci. Činilo se da je bogat, razmažen i da se dosađuje — s
njegovog veselog lica nestao je lik Marcella Mastroiannija pretvorivši se u
savršenu mušku ljepotu za jedan pohlepan novi milenij.
Nešto na njemu bilo joj je poznato, iako je znala da se nikada nisu vidjeli.
Njegovo lice mogao je naslikati jedan od vrhunskih majstora: Michelangelo,
Botticelli, Rafael. Vjerojatno je zato imala osjećaj da ga je već prije vidjela.
Počela ga je pomnije proučavati, a onda shvati da proučava i on nju...
Ren ju je promatrao otkako je stigla. Odustala je od dva stola prije nego stoje
našla onaj koji joj odgovara, a onda je, čim je sjela, preselila začine. Posebna
žena. Nosila je pečat inteligencije uočljiv kao i njezine talijanske cipele, a čak je
odande zračila odlučnošću koja mu je bila jednako seksi kao i njezine malo
prepune usne.
Po izgledu bi se reklo da je prešla trideset, imala je malo šminke i jednostavnu,
ali skupu odjeću koju su otmjene Europljanke najviše voljele. Lice joj je bilo više
izazovno nego lijepo. Nije bila holivudski mršava, ali svidjelo mu se njezino
tijelo — grudi razmjerne s bokovima, tanak struk, nagovještaj dobrih nogu ispod
crnih hlača. U plavoj kosi bilo je pramenova s kojima nije rođena, ali dao bi se
kladiti da je jedino to na njoj bilo umjetno. Nije imala umjetne nokte ni lažne
trepavice. A da su te grudi napunjene silikonima, isticala bi ih, a ne bi ih
skrivala ispod te jednostavne crne veste.
Pratio je kako ispija prvu čašu vina i prelazi na drugu. Grizla je nokat na palcu.
Ta mu se kretnja činila neprilična za jednu ozbiljnu ženu zbog čega mu je bila
ludo erotična.
Proučavao je i druge žene u lokalu, ali pogled mu se uvijek vraćao na nju.
Pijuckao je vino i razmišljao o tome. Žene su ga pronalazile — nikad ih nije
tražio. Ali prošlo je dosta vremena, a ova je imala nešto.
Ma, k vragu...
Zavalio se u stolac i uputio joj već iskušani zavodnički pogled.
Isabel je osjećala njegov pogled na sebi. Iz čovjeka je zračio seks. Treća čaša
vina popravila joj je loše raspoloženje, a njegovo zanimanje još ga je malo
podiglo. Naišla je na osobu koja zna nešto o strasti.
Malo je promijenio položaj i dignuo zakrivljenu obrvu. Nije bila naučena na tako
očiti poziv. Zgodni su muškarci od doktorice Isabel Favor tražili savjet, a ne
seks. Previše ih je plašila.
Pomaknula je posudice sa začinima nekoliko centimetara udesno. Nije izgledao
kao Amerikanac, a ona nema sljedbenike širom svijeta, dakle, neće je
prepoznati. Ne, ovoga muškarca ne zanima pamet doktorice Favor. On želi
samo seks.
— To nije moj problem, Isabel. Već tvoj.
Pogledala ga je i njegove usne se nakrive. Njezino ranjeno srce, ohrabreno
vinom, naslađivalo se tim blagim smiješkom.
Ovaj muškarac ne misli da sam neuračunljiva, Michael. Ovaj muškarac zna
prepoznati pravu ženu stvorenu za seks.
Pogledi im se spojiše i on namjerno prstom dodirne usne. Obuze je neka
vrelina, kao da je lisnato tijesto koje se puši u pećnici. Kao opčinjena,
promatrala je njegov prst koji se pomicao prema blagom udubljenju na njegovoj
donjoj usni. Ta kretnja bila je tako napadno seksi da se trebala uvrijediti.
Umjesto toga, otpila je još jedan gutljaj i čekala da vidi što će dalje poduzeti.
Ustao je, uzeo čašu i polagano krenuo prema njoj. Dvije Talijanke za susjednim
stolom prekinule su razgovor i gledale. Jedna je izravnala prekrižene noge.
Druga se pomaknula na stolcu. Bile su mlade i lijepe, ali ovaj posrnuli
renesansni anđeo, namjerio se na nju.
— Signorat — rukom je pokazao stolac nasuprot nje. — Possofarti compagnia!1
Osjetila je kako potvrdno kima, iako joj je razum govorio da ga odbije. Kliznuo je
u stolac, zavodljiv kao crna satenska plahta.
Ovako izbliza, izgledao je jednako divno, samo su mu oči bile malo krvavije, a
dlake na bradi više su djelovale kao posljedica umora nego odraz mode.
Nastrano, ali nedotjerana vanjština pojačavala je njegovu seksualnost.
Nije se previše iznenadila kad je čula samu sebe kako mu se obraća na
francuskome: — Je ne parle l'italien, monsieur.2
1 Posso farti compagnia? (tal.) — Mogu li ti se pridružiti?
2 Je ne parle l'italien, monsieur. (franc.) — Ne govorim talijanski, gospodine.
Uh... Onaj razumni dio nje govorio joj je da se istoga trenutka digne i ode. Drugi
dio govorio joj je da ne treba toliko žuriti. Na brzinu razmisli, može li se po
nečemu prepoznatljivom otkriti da je Amerikanka, ali Europa je bila puna
plavuša, uključujući takve koje su kao i ona imale svjetlije pramenove,
napravljene zato da se dotjeraju. Bila je odjevena u crno, kao i on — u uske
hlače i kratku majicu bez rukava s okruglim izrezom. Njezine neudobne cipele
bile su talijanske. Jedini nakit koji je imala bila je tanka zlatna narukvica na kojoj
je s unutarnje strane bila ugravirana riječ DIŠI, da je podsjeća da mora ostati
pribrana. Nije jela pa nije mogao vidjeti da prebacuje vilicu iz lijeve u desnu
ruku što rade Amerikanci kad režu meso.
Kakve to veze ima? Zašto to radiš?
Zato jer se srušio svijet koji je poznavala. Zato sto je Michael ne voli, zato što je
popila previše vina, zato što je bila umorna od straha i htjela se osjećati kao
žena, a ne kao propala osoba s neobičnim navikama.
— E un peccato1. Slegnuo je ramenima na onaj divan talijanski način. — Non
pario francesca.2
— Parlez-vouz anglaisi3
Odmahnuo je glavom i pokazao na sebe. — Mi chiamo Dante.
Zove se Dante. Prikladno za ovaj grad koji je nekada bio dom pjesnika Dantea
Alighierija.
Ona pokaže na sebe: — Je suis... Annette.5
— Annette. Molta bella.6 Dignuo je čašu i u tišini seksi nazdravio.
Dante... Ime joj je poput vrelog sirupa grijalo utrobu, a noćni zrak pretvori se u
mošus.
Njegova ruka dodirne njezinu. Zagledala se u to, ali nije ju povukla. Umjesto
toga, otpije još gutljaj vina.
1 E un peccato. (tal.) — Šteta.
2 Non pario francesca. (tal.) — Ne govorim francuski.
3 Parlez-vouz anglais? (franc.) — Govorite engleski?
4 Mi chiamo Dante, (tal.) — Zovem se Dante.
5 Je suis... Annette. (franc.) — Ja sam... Annette.
6 Molto bella. (tal.) — Jako si zgodna.
Počeo se igrati vršcima njezinih prstiju, dajući joj do znanja da je to više od
običnog očijukanja. Bilo je to zavođenje, a činjenica da je bilo proračunato, nije
ju ni na trenutak zasmetala. Bila je suviše malodusna za cjepidlačenje.
»Sačuvaj svoje tijelo« — savjetovao je duhovni kamen temeljac. »Ti si blago,
najsavršenije Božje stvorenje...« Bezuvjetno je vjerovala u to, ali Michael joj je
ranio dušu, a ovaj posrnuli anđeo po imenu Dante obećavao je mračno
spasenje pa mu se nasmiješila i nije maknula ruku.
Još više se zavalio u stolac, opušten kao rijetko koji muškarac. Zavidjela mu je
na tjelesnoj bahatosti.
Zajedno su promatrali američke studente koji su postajali sve glasniji. Naručio
joj je četvrtu čašu vina. Zaprepastila je samu sebe očijukavši s njim pogledom.
Vidiš, Michael, znam kako se to radi. A znaš li zašto? Zato jer sam mnogo
seksualnija nego što ti misliš da jesam.
Bilo joj je drago što je jezična prepreka onemogućavala razgovor. Njezin je život
bio ispunjen riječima: predavanja, knjige, intervjui. Na PBS-u1 su se vrtjele
njezine videokasete kadgod su bili u potrazi za sredstvima. Govorila je,
govorila, govorila. A gledaj, kamo ju je to odvelo.
Prst mu klizne pod njezinu ruku i počne joj milovati dlan kretnjom koja je
iskazivala čistu pohotu. Savonarola, protivnik svega putenog, iz petnaestog
stoljeća, spaljen je na lomači baš na ovome trgu. Hoće li i ona gorjeti?
Sad je gorjela, a u glavi joj se vrtjelo. Svejedno, nije bila toliko pijana da ne
primijeti da mu se oči ne smiješe. Već je sto puta to napravio. Radilo se o
seksu, a ne iskrenosti.
Tada joj je sinulo. On je žigolo.
Počela je povlačiti ruku. Ali zašto? Ovo je jednostavno značilo da je sve crnobijelo,
nešto s čime se ona obično slagala. Drugom rukom prinese čašu ustima.
Došla je u Italiju ponovno osmisliti vlastiti život, ali kako će joj to uspjeti ne
izbriše li ružnu vrpcu s Michaelovim optužbama, koja joj se neprestano vrtjela u
glavi? Vrpcu zbog koje je imala osjećaj da je zakočena i da joj nešto nedostaje.
Odagna zdvojnost.
1 PBS — američka radio stanica.
Možda je Michael bio odgovoran za njihove seksualne poteškoće. Zar je nije
žigolo Dante u nekoliko minuta naučio više o požudi nego što ju je naučio
Michael u četiri godine? Možda će profesionalac postići ono što nije mogao
amater. Ako ništa drugo, profesionalcu može vjerovati da će stisnuti pravi
gumb.
Trebala se zgražati zbog same činjenice da uopće razmišlja o tome, ali proteklih
šest mjeseci navikla je na šokove. Kao psiholog, znala je da nitko ne može
započeti novi život bez obaziranja na stare poteškoće. Stalno se vraćaju i
čovjeka grizu.
Znala je da ne smije donositi odluke o nečemu tako značajnome kad nije
potpuno trijezna. S druge strane, da je trijezna, nikada ne bi razmišljala o tome,
a to joj se iznenada činila najveća pogreška koju bi mogla učiniti. Kako bi bolje
mogla iskoristiti ono malo novca što joj je ostalo, nego da ostavi prošlost na
miru i krene naprijed? Ovo je bio dio zamisli, koji joj je nedostajao da se
započne novi život.
Samoća, odmor, razmišljanje i seksualni oporavak — četiri koraka, a svi vode
do petoga. Djelovanja. A svi su, manje-više, u skladu s četiri kamena temeljca.
Nije žurio popiti vino, milujući joj dlan, gurajući prst pod zlatnu narukvicu
prelazeći preko žile kucavice na zapešću. Odjednom mu je igra dosadila pa baci
hrpu novčanica na stol. Ustane i pruži ruku.
Došlo je vrijeme odluke. Samo je morala ostaviti ruku na stolu i odmahnuti
glavom. Tuce drugih žena sjedilo je na korak od njih i on se ne bi previše
uzrujao.
— Seks neće popraviti ono što se u vama slomilo — govorila je dr. Isabel na
predavanjima. — Zbog seksa u kojem nema duboke i postojane ljubavi osjećat
ćete se tužno i jadno. Zato se prvo priberite. Priberite se! Tada možete
razmišljati o seksu. Jer, ako to ne učinite, ako pokušate upotrijebiti seks kako
biste prikrili svoje trenutačno stanje, povrijedili osobe koje su vas iznevjerile,
riješili se nesigurnosti ne biste li se bolje osjećali, samo će vam se dogoditi da
će vas ono što ste doživjeli još više boljeti...
Ali dr. Failure1 propala je, a plavuša u firentinskom kafiću ne mora je slušati.
Isabela ustane i prihvati njegovu ruku.
Failure (engl.) — neuspjeh, promašaj, bankrot.
Zbog vina su joj klecala koljena dok ju je s trga odvodio u usku ulicu. Pitala se
koliko žigolo naplaćuje i nadala se da ima dovoljno. Ako nema, upotrijebit će
ionako preopterećenu kreditnu karticu. Išli su prema rijeci. Još jednom joj se
učini poznat. Koji je stari majstor ovjekovječio to lice? Ali bilo joj je previše
mutno u glavi da se sjeti.
Pokazao joj je grb Medicija bočno na jednoj zgradi, a onda joj je pokazao maleni
vrt u kojem je oko vodoskoka raslo bijelo cvijeće. Turistički vodič i žigolo u
paketu. Svijet je napredovao. I podario joj večeras kariku koja je nedostajala u
njezinoj zamisli kako da započne novi život.
Nije voljela da je muškarac viši od nje, a on je bio za glavu viši, ali uskoro će biti
u vodoravnom položaju pa to neće biti nedostatak. Potisne napadaj straha.
Mogao bi biti oženjen, ali jedva da je djelovao uljuđeno, a kamoli kao obiteljski
čovjek. Mogao bi biti višestruki ubojica, ali bez obzira na mafiju, talijanski
kriminalci više vole krađe od ubojstava.
Mirisao je po nečemu skupome — svježem, egzotičnom, zamamnom — ali činilo
joj se kao da miris potječe iz njegovih pora, a ne iz bočice. Zamišljala si je kako
je pritišće uz jednu od starih kamenih kuća, zadiže joj suknju i ulazi u nju, samo
to bi prekratko trajalo, a nema smisla da tako brzo završi s tim. Smisao je u
tome da ušutka Michaelov glas kako bi mogla nastaviti svoj život.
Od vina je postala nespretna pa se na svaku neravninu spotakla. 0, bila je
pristojna, nema što. On ju je pridržavao, a onda pokaže na vrata malog, ali
skupog hotela.
— Vuoi venire con me al'albergo?1
Nije razumjela riječi, ali jasno je bilo da se radi o pozivu.
— Želim strasti — rekao je Michael. E, znaš što, Michael Sheridan? I ja.
Progurala se uz Dantea i stupila u malo predvorje. Skupocjena oprema
djelovala je ohrabrujuće: baršunaste zavjese, pozlaćeni naslonjači, popločeni
pod. Barem će taj prljavi seks obaviti na čistim plahtama. A nije se radilo o
prostoru koji bi luđak izabrao da ubije naivnu, seksa željnu turistkinju.
1 Vuoi venire con me al'albergo? (tal.) — Hoćeš li poći sa mnom u hotel?
Recepcionar mu preda ključ, znači: već je prijavljen. Prvorazredni žigolo.
Ramena su im se doticala u uskom liftu i znala je da joj peckanje u želucu ne
potječe samo od vina i tuge.
Izašli su u slabo osvijetljeni hodnik. Dok ga je gledala, glavom joj preleti čudna
slika muškarca odjevenog u crno, koji puca iz nekoga vatrenog oružja.
Otkud joj to? Iako se uz njega nije osjećala potpuno sigurno, nije imala osjećaj
ni da joj prijeti neka opasnost. Da ju je namjeravao ubiti, učinio bi to u jednoj od
uličica kojima su prošli, a ne vatrenim oružjem u hotelu s pet zvjezdica.
Odveo ju je do kraja hodnika. Čvrsti stisak na nadlaktici bio je, možda, nijemi
znak da je sada on glavni.
0, Bože... Što radi?
— Dobar seks, uzvišeni seks, jednako tako mora biti povezan s dušom kao
i s tijelom.
Dr. Isabel imala je pravo. Ali ovdje nije bila riječ o uzvišenom seksu. Ovdje se
radi o prostačkom, zabranjenom, opasnom seksu u nepoznatom gradu s
muškarcem kojega više nikada neće vidjeti. Seksu da joj razbistri um i odagna
strah. Seksu koji je treba uvjeriti da je još uvijek žena. Seksu koji će zacijeliti
rane da može krenuti dalje.
Otvorio je vrata i upalio svjetlo. Njegove mu žene dobro plaćaju. Nije to bila
obična hotelska soba, već otmjeni apartman, iako malo neuredan, s njegovom
odjećom koja je visjela iz otvorenog kovčega i cipelama koje su ležale nasred
poda.
— Vuoiunpoco divino?1
Prepoznala je riječ »vino« i htjela je reći da, ali zbunila se pa umjesto toga
odmahne glavom. Pokret je bio prebrz pa je skoro izgubila ravnotežu.
— Va bene.2 Lagani, pristojni naklon pa prođe pokraj nje u spavaću sobu.
Kretao se kao stvor iz podzemlja, otmjeno i ukleto. A možda je ona ukleta jer
nije otišla. Umjesto toga, otišla je za njim sve do vrata i vidjela da ide prema
prozorima.
Nagnuo se van da otvori rebrenice pa je povjetarac počeo mrsiti svilene
pramenove njegove kose dok ih je mjesec obasjavao svo-
1 Vuoi un poco di vino? (tal.) — Želiš li malo vina?
2 Va bene. (tal.) — Dobro.
jim srebrnim sjajem. Rukom pokaže van. — Vieni vedere. II giardino e bellissimo
di notte.1
Kad je stavila torbicu na ormarić i pošla stati kraj njega, imala je osjećaj da su joj noge krpe natopljene alkoholom. Pogledala je dolje i vidjela šest stolova u vrtu punom cvijeća, dok su suncobrani preko noći bili zatvoreni. S druge strane zida čuo se promet i činilo joj se da osjeća ustajali miris Arna.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Ruka mu klizne pod njezinu kosu. Povukao je prvi potez.
Još uvijek bi mogla otići. Mogla bi ga obavijestiti da je sve to velika zabuna,
ogromna zabuna, zabuna nad zabunama. Koliko se novca ostavlja žigolu koji
nije obavio posao? A što je s napojnicom? Ako ode...
A on ju je još uvijek držao. Što uopće nije bilo loše. Dugo je trajalo. Osjećala se
potpuno drukčije nego s Michaelom. Ta visina, naravno, bila je veoma odbojna,
ali mišići nisu bili nimalo odbojni.
Spustio je glavu i ona je počela uzmicati jer nije bila spremna da se počnu
ljubiti. Tada se podsjeti daje to zapravo liječenje.
Njegove usne dotaknu njezine pod savršenim nagibom. Jezik mu je divno klizio,
ni prenježno, ni pregrubo. Poljubac je bio prekrasan, odmjereno izveden, bez
zvukova mljaskanja. Uglavnom, besprijekoran. Isuviše besprijekoran. Usprkos
omamljenosti, znala je da u njega nije unio sebe, da se samo radi o razmetanju
profesionalnom vještinom izvedenom s lakoćom. Bila je dobra. Točno ono što bi
očekivala da je imala dovoljno vremena nešto očekivati.
Što radi ovdje?
Šuti i pusti čovjeka da obavi posao. Prihvati ga kao seksualni nadomjestak.
Koriste ih priznati terapeuti, nije li tako ?
Doista mu se nikamo nije žurilo i krv joj počne brže kolati. Dobio je bodove za
nježnost.
Ruka mu je kliznula pod njezinu majicu prije nego što je bila spremna na to, ali
nije ga ni pokušavala preusmjeriti. Michael nije imao pravo. Ne mora imati
nadzor nad svime. Osim toga, godilo joj je Danteovo milovanje, što znači da nije
baš tako hladna, zar ne? Raskopčao joj je grudnjak i ona se ukočila. Opusti se i
pusti čovjeka da radi. Ovo je potpuno prirodno iako je on potpuni neznanac.
1 Vieni vedere. II giardino e bellissimo di notte. (tal.) — Dođi vidjeti. Vrt je noću
prekrasan.
Razmaknuo je košarice milujući je po kralježnici. To će mu dopustiti.
Namjeravala mu je dopustiti da joj prijeđe prstom preko bradavica. Da, baš
tako. Bio je veoma vješt... Nije nimalo žurio. Možda su ona i Michael prebrzo
htjeli doći do kraja, ali što čovjek može očekivati od radoholičara koji imaju
samo jedan cilj?
Izgleda da je Danteu godilo da joj miluje grudi, što je godilo i njoj. Michael je u
njima uživao, ali činilo joj se da je Dante vještiji.
Odvukao ju je od prozora prema krevetu i zadignuo joj majicu. Prije joj je samo
mogao dirati grudi. Sad ih je i vidio što joj je smetalo, ali ako spusti majicu
mogla bi dokazati ono što je Michael tvrdio, zato je ruke ostavila uz tijelo. Dirao
joj je grudi. Dizao ih, gnječio, a onda spusti glavu i uvuče bradavicu duboko u
usta. Tijelo se polako počelo prepuštati užitku.
Osjeti kako joj preko bedara povlači hlače. Po prirodi je voljela surađivati pa
brzo odbaci cipele. Odmaknuo se tek toliko da joj skine vestu, a potom
grudnjak. Bio je čarobnjak kad je u pitanju ženska odjeća. Bez petljanja i
suvišnih kretnji, sve je bilo savršeno, čak i nerazumljive nježne riječi koje joj je
na talijanskome šaptao u uho.
Stajala je pred njim u čipkastim krem gaćicama i sa zlatnom narukvicom koja je
s unutarnje strane imala ugraviranu riječ DISI. Izuo je cipele i čarape, nije bilo
ničega neugodnog u tome, otkopčao crnu svilenu košulju polagano i vješto kao
muška striptizeta, otkrivajući savršene mišiće, jedan za drugim. Vidjela je da
redovito održava glavno oruđe za svoj posao.
Palčevi mu se spustiše na njezine bradavice koje su još uvijek bile vlažne od
njegovih usta. Prstima je prebirao po njima, a ona je otplovila u sedmo nebo,
gdje nije bilo loše, čim dalje tim bolje.
— Bella — šaptao joj je u uho, predući dubokim muškim glasom.
Lagano je povukao ruku po čipkastim krem gaćicama do međunožja i počeo je
trljati, ali nije bila spremna za to. Dante mora natrag u školu za žigola.
Nije pomislila na to sve dok se njegov prst nije počeo zavlačiti pod čipku.
Zgrabila ga je za ruku da se zaštiti od iznenadne malaksalosti koju je osjetila u
nogama. Zašto uvijek misli da bolje zna kako ljudi moraju raditi svoj posao od
njih samih? To je podsjeti da nije stručnjak za sve i sva — što ne znači da ju je
trebalo puno više podsjećati.
Vješto zamahnuvši rukom zbaci prekrivač s kreveta, spusti je dolje i legne
pokraj nje kretnjom koja je bila tako savršeno izvedena kao da je uvježbana.
Trebao bi napisati knjigu Seksualne tajne najboljega talijanskog žigola. Oboje bi
trebali napisati knjigu. Njezina bi se zvala Kako sam dokazala da sam žena i
započela novi život. Njezin bi ih izdavač mogao prodavati kao komplet.
Ovo plaća, a on je dodiruje što znači da je došlo vrijeme da uzvrati dodire, iako
se uopće ne poznaju i sve joj se to čini ludo.
Prestani.
Za početak počela je istraživati njegova prsa, a potom leđa. Michael je bio
razvijen, ali ne kao ovaj čovjek.
Ruka joj domili do njegovog trbuha koji je bio čvrst kao kod sportaša. Nije imao
hlače — kad ih je skinuo? — a bokserice su bile od crne svile.
Ma, učini to.
Popipa ga preko tanke tkanine i začuje kako je na trenutak ostao bez daha.
Stvarno ili glumi, nije znala. Međutim, jedno je sigurno, nije varka. Rođen je s
prirodnim darom za posao žigola.
Osjeti da joj skida gaćice.
Zar si očekivala da će ih ostaviti na tebil Premjesti se i počne je ljubiti s
unutarnje strane bedara. Zazvoni zvonce upozorenja. Kako su se njegove usne
penjale više, tako je ona postajala sve napetija. Uhvati ga za ramena i odgurne.
Na neke stvari ne može pristati čak ni zbog raščišćavanja s prošlošću.
Gledao ju je. Pod prigušenim svjetlom u izrazu njegovog lica prepozna pitanje.
Odmahne glavom. Slegnuo je ramenima i pružio ruku prema noćnom ormariću.
Uopće nije razmišljala o prezervativima. Očito ju je, uz sve ostale frustracije,
spopala želja za samouništenjem. Navukao ga je lagano kao što je sve činio, a
onda ju je počeo privlačiti bliže, ali ona prikupi još ono malo zdravog razuma
što joj je ostalo i digne dva prsta.
— Due?
— Deux, s'il vous plait.1
Pogledom koji je govorio »luda strankinja«, uzme još jedan prezervativ. Ovaj
puta nije mu išlo lako. Morao se potruditi da navuče
1 Deux, s'il vous plait. (franc.) — Dva, molim.
gumicu preko gumice i ona se okrene na drugu stranu jer je zbog svoje
nespretnosti izgledao kao običan čovjek, a to nije htjela.
Rukom joj dodirne bok, a potom bedra. Raširi ih spreman iskušati na njoj još
neke vještine, ali ta prisnost bila je previše za nju. Sa strane joj iz oka klizne
suza. Okrene glavu i obriše je u jastuk prije nego što on primijeti. K vragu, želi
orgazam, a ne suze zbog pijanstva i samosažaljenja. Veličanstveni orgazam koji
će joj razbistriti um tako da se u potpunosti može posvetiti otkrivanju novoga
života.
Trudila se da ga povuče na sebe. Kad je oklijevao, povuče jače i on konačno
učini ono što je htjela. Kosom joj je doticao obraz i čula je kako je počeo teško
disati kad je gurnuo prst u nju. Svidjelo joj se, ali bio je preblizu, a po želucu joj
se opasno bućkalo vino, zato ga mora navesti da legne na leđa kako bi ona
mogla doći gore.
Njegovi dodiri postadoše polaganiji, izazovniji, ali ona je htjela dospjeti onamo
kamo su krenuli zato mu privuče bedra potičući ga da uđe u nju. Konačno je
pomaknuo noge i namjestio se.
Odmah je shvatila da to neće ići lako, ne kao s Michaelom. Stisnula je zube i
počela se pod njim migoljiti sve dok se on više nije mogao suzdržati te je ušao u
nju.
Čak se ni tada nije htio micati tako da je stisnula bedra potičući ga da požuri,
da je dovede ondje gdje treba, da svrši kako bi bilo gotovo prije nego što se tihi
jecaji koji su pomutili njezin vinom opijeni razum ne pretvore u urlike i ona se
suoči s činjenicom daje pogazila sve u što je vjerovala i da ovo nije u redul
Izvijao se, odmicao i gledao je vatrenim prodornim pogledom. Sklopila je oči
tako da ga ne mora gledati, tako divnog kakav je bio. Gurnuo je ruku među
njihova tijela i počeo je milovati, ali njegovo strpljenje samo je sve pogoršavalo.
Vino joj se prelijevalo u utrobi. Odgurne mu ruku i počne vrtjeti bokovima.
Konačno je shvatio i počeo se polako svom snagom zabijati u nju. Ugrizla se za
usnu, brojila prema naprijed, brojila natraške i ponovno mu odgurnula ruku,
boreći se protiv jadne činjenice da je izdala samu sebe.
Prošla je cijela vječnost prije nego što je svršio. Izdržala je njegovo grčenje i
pričekala trenutak kad će se otkotrljati na svoju stranu. Kad se to konačno
dogodilo, skočila je s kreveta.
— Annette?
Nije se obazirala na njega već se obukla.
— Annette? Che problema c'e?1
Gurnula je ruku u torbicu, bacila šaku novčanica na krevet i pobjegla iz sobe.
Che problema c'e? (tal.) — Nešto nije u redu?
Osamnaest sati poslije, užasna glavobolja još uvijek nije popustila. Bila je
negdje jugozapadno od Firenze pokušavajući voziti fiata pandu s mjenjačem, po
mraku, na nepoznatoj cesti sa znakovima na jeziku koji nije razumjela. Pletena
haljina izgužvala se ispod sigurnosnog pojasa, a bila je odviše mamurna da
napravi frizuru. Mrzila se kad je bila takva: neuredna, smušena, potištena.
Pitala se koliko pogubnih poteza može povući jedna inteligentna žena i ostati
pri zdravoj pameti. S obzirom na trenutačno stanje u njezinoj glavi, ona ih je
povukla malo previše.
Pojavi se znak, ali prošla ga je prije nego što ga je uspjela pročitati. Usporila je,
stala uz rub ceste i krenula natraške. Nije se trebala brinuti da će otraga
pogoditi nekoga jer već kilometrima nije vidjela nijedan auto.
Toskanski krajolik bio je poznat po neobičnoj ljepoti, ali na put je krenula po
mraku tako da nije bogzna što vidjela. Trebala je ranije krenuti, ali sve do kasno
popodne nije bila u stanju izvući se iz kreveta. A onda je jednostavno sjela
ispred prozora i buljila u prazno pokušavajući moliti, ali nije mogla.
Pandina svjetla obasjaše znak. CASALLEONE. Upali svjetlo iznad glave da
pogleda kartu i shvati da je nekako uspjela naći pravu cestu. Bog čuva budale.
Bože, gdje si bio sinoćl
Negdje drugdje, to je sigurno. Ali ne može kriviti Boga pa čak ni sve ono vino
koje je popila, za to što se dogodilo. Pomanjkanje karaktera navelo ju je da
napravi prvorazrednu glupost. Odbacila je sve u što je vjerovala, da bi na kraju
otkrila da dr. Favor, kao i obično, ima pravo. Seks ne može izliječiti nesretnu
dušu.
Vratila se natrag na cestu. Kao kod mnogih ljudi, njezina ranjena duša vuče
korijene iz djetinjstva, ali kako dugo može čovjek kriviti roditelje za vlastite
pogreške? Njezini roditelji bili su predavači na koledžu, a uživali su u neredu i
emocionalnim ispadima. Majka joj je bila duhovita, veoma seksi osoba i pila je.
Otac: duhovit, pijanica i neprijateljski raspoložen. Usprkos tome što su na
znanstvenom polju uživali ugled, ni jedno nije doguralo do redovitog profesora.
Majka je bila sklona upuštati se u veze sa svojim studentima, dok se otac često
upuštao u bučne rasprave sa svojim kolegama. Isabel je provela djetinjstvo
tako da su je vukli od jednoga sveučilišnoga grada do drugog pri čemu je,
protiv svoje volje, bila svjedokom života koji se oteo nadzoru.
Dok su druga djeca žudjela za tim da pobjegnu od roditeljske stege, Isabel je
čeznula za redom koji nije imala. Umjesto toga, roditelji su je u svojim svađama
koristili kao pijuna. Očajnički nagon za samoodržanjem, nagnao ju je da u
osamnaestoj ode od njih. Sve od tada sama se brine o sebi. Prije šest godina
umro joj je otac zbog zatajenja jetre, a nedugo nakon toga otišla je i majka. Na
kraju je izvršila svoju dužnost, ali nije ih žalila toliko koliko je žalila što su
potratili svoje živote.
Farovi obasjaše usku zavojitu ulicu sa živopisnim kamenim zgradama
smještenim blizu ceste. Vozeći dalje, ugleda niz trgovina zatvorenih po noći.
Sve joj se u gradu činilo staro i neobično osim ogromnog plakata s Melom
Gibsonom koji je bio nalijepljen na zid jedne zgrade. Ispod naslova, napisano
manjim slovima, pročita ime Lorenzo Gage.
Tada joj sine. Dante je nije podsjećao na lik s renesansne slike. Bio je isti
Lorenzo Gage, glumac koji je njezinu omiljenu glumicu nedavno natjerao da
počini samoubojstvo.
Opet joj je postalo mučno u želucu. Koliko je Gageovih filmova gledala? Četiri?
Pet? Puno, previše, ali Michael je volio akcijske filmove, čim više nasilja, tim
bolje. Sada ih više neće morati gledati.
Pitala se osjeća li Gage zbog Karli Swenson grižnju savjesti. To će, vjerojatno,
samo poboljšati financijski uspjeh njegovih filmova. Zašto su druge žene toliko
opčinjene lošim momcima? Maštarije o izbavljenju, pretpostavi, potreba da
vjeruju da su jedine žene dovoljno snažne da te gubitnike pretvore u muževe i
očeve. Šteta što to nije tako jednostavno. Došla je do kraja grada, a onda
ponovno upali svjetlo iznad glave da vidi daljnje upute. »Od Casalleonea vozi
otprilike dva kilometra pa kod hrđavog apea1 skreni desno.«
Hrđavi majmun? Zamisli si loše obojanog King Konga. Dva kilometra dalje,
pokraj ceste, farovi obasjaše nezgrapni lik. Uspori i shvati da hrđavi majmun
nema veze s majmunima već da su to ostaci vozila, malog vozila koje europski
seljaci jako vole. Ova krntija ovdje bila je nekoć poznati traktor marke ape na tri
kotača, iako su njegove tri gume već odavno ispražnjene.
Dok je skretala, u šasiju udari kamen. U uputama se spominjao ulaz u Villu dei
Angeli, »Vilu anđela«, i ona se po još jednom nizu zavoja pandom počne penjati
uzbrdo dok nije ugledala otvorena željezna vrata koja su označavala glavni
prilaz vili. Makadamski put koji je tražila, ležao je pred njom. Bio je tek nešto
bolji od staze i panda se nagnula dok se spuštala nizbrdo i skrenula na jednom
oštrom zavoju.
Pred njom se pojavi zgrada. Pritisne kočnicu. Nekoliko trenutaka samo je zurila.
Potom ugasi motor, zatim svjetla i spusti glavu na naslon sjedala. Obuze je
očaj. Ova zapuštena hrpa kamenja u raspadajućem stanju seoska je kuća koju
je unajmila. Nije lijepa obnovljena zgrada kako ju je opisao trgovac
nekretninama, već trošna hrpa kamenja koja izgleda kao da u njoj još uvijek
borave krave.
Samoća. Odmor. Razmišljanje. Djelovanje. Terapija seksom nije više bila dio
nauma. Neće ni misliti na to.
Kuća je nudila samoću, ali kako će se odmarati, a da ne spominje ozračje u
kojem neće moći razmišljati ako bude zatvorena u ruševinu. A mora razmišljati
namjerava li smisliti način djelovanja kako bi nastavila živjeti. Pogreške su se
sve više gomilale. Više se nije mogla sjetiti kako je to kad ti sve polazi za
rukom.
Protrlja oči. Barem je riješila tajnu zašto je najamnina tako mala.
Jedva je skupila snagu da izađe iz auta i odvuče kovčeg do vrata. Bila je takva
tišina daje samu sebe čula kako diše. Dala bi sve za poznato zavijanje policijske
sirene ili umjereno brujanje zrakoplova koji polijeće s La Guardije, ali čula je
samo cvrčanje cvrčaka.
Gruba drvena vrata bila su otključana, baš kao što je posrednik rekao da će biti,
a zaškripala su kao zvučna kulisa u lošem filmu.
1 Ape (engl.) — majmun.
Pripremila se da će prema njoj poletjeti jato šišmiša, ali najgora stvar koja ju je
dočekala bio je ustajali miris starog kamena.
Samosažaljenje će te onesposobiti, draga moja. Kao i uvjerenje da si žrtva. Nisi
žrtva. Puna si ogromne snage. Ti si...
Joj, prestani! kaza samoj sebi.
Pipala je po zidu dok nije našla prekidač kojim je u prostoriji upalila svjetlo
jačine kao da gori žaruljica na božičnom drvcu. Osvrne se, dovoljno da primijeti
goli popločani pod, nekoliko komada starinskog namještaja i odbojno kameno
stubište. Barem nije bilo krava.
Večeras više nije imala snage ni za što, zato je zgrabila svoj najmanji kovčeg i
pošla na kat gdje je našla upotrebljivu kupaonicu, Majko Božja, hvala ti, i malu
čistu spavaću sobu koja je izgledala kao samostanska ćelija. Koja ironija, nakon
onoga što je sinoć napravila.
Ren je stajao na Fonte alla Carraia i niz Arno gledao mostove koji su sagrađeni
kao zamjena za one koje je srušila Luftwafe tijekom Drugoga svjetskog rata.
Hitler je poštedio samo Ponte Vecchio, sagrađen u četrnaestom stoljeću.
Jednom je Ren pokušao srušiti londonski Tower Bridge, ali George Cloonev ga je
prije toga sredio.
Vjetar mu je na čelo zalijepio pramen kose. To popodne se ošišao. I obrijao se,
budući da je večeras namjeravao izbjegavati javna osvijetljena mjesta te skinuo
smeđe kontaktne leće. Međutim, sad je imao osjećaj da je prepušten na milost i
nemilost. Ponekad je želio pobjeći iz vlastite kože.
Proganjala ga je Francuskinja od sinoć. Nije mu bilo drago kad je čovjeka krivo
procijenio. Iako je dobio što je želio, seks bez suvišnih pitanja, nešto tu nije bilo
u redu. Uspio je naletjeti na nevolje čak i kad ih nije tražio.
Dva sitna lopova polako su krenula prema njemu približavajući mu se s druge
strane mosta, proučavajući ga kakav će otpor pružiti budu li mu pokušali oteti
novčanik. Njihovo razmetljivo ponašanje podsjeti ga na vlastitu mladost, iako su
njegovi prijestupi bili više usmjereni na samouništenje. Bio je fakin koji je imao
sve što si je poželio, dijete koje je rano shvatilo da je nepristojno ponašanje izvrstan
način da na sebe svrati pozornost. To je uvijek tako. Nitko ne privlači
takvu pozornost kao loš momak.
Potraži cigaretu iako je prije šest mjeseci prestao pušiti. U zgužvanoj kutiji koju
je izvukao iz džepa, bila je točno jedna, nije ih htio nositi više. Spremio ju je za
prvu pomoć.
Zapali je i baci šibicu preko ograde promatrajući momke koji su mu se
približavali. Razočarali su ga kad su se značajno pogledali i produžili.
Povukao je dim duboko u pluća i rekao samome sebi da zaboravi prošlu noć. Ali
nije mu baš uspijevalo. Uzbuđivale su ga svijetle pametne ženine oči i ta
neprirodna suzdržanost, zbog čega vjerojatno nije htio priznati da je šašava. Na
kraju ga je spopao taj neugodan osjećaj da ju je na neki način napao.
Na platnu je možda silovao žene, ali u stvarnom životu to je bilo divljaštvo koje
si nije mogao ni zamisliti.
Sišao je s mosta i lutao praznim ulicama, pratilo ga je neraspoloženje iako je
trebao biti u sedmom nebu. Uskoro se trebalo ostvariti ono za čim je težio. Film
Howarda Jenksa dat će mu vjerodostojnost koju nije imao. Iako je imao dovoljno
novca da do kraja života ne mora raditi, sviđao mu se glumački poziv, a to je
bila uloga koju je čekao: zločinac kojeg će publika zapamtiti jednako kao i
Hanibala Lectera. Međutim, mora izdržati šest tjedana prije nego što počne
snimanje Noćnog ubojstva, a grad je na njega djelovao klaustrofobično.
Karli... Žena od sinoć... Osjećaj da sve stoje postigao ne znači ništa... Bože, zlo
mu je od lošeg raspoloženja.
Gurne cigaretu u kut usana, metne ruke u džep, uvuče ramena i nastavi hodati.
Jebeni James Dean na Bulevaru propalih snova.
Neka sve ide k vragu. Sutra odlazi iz Firenze i kreće na mjesto zbog kojeg je došao ovamo.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Isabel se prevrtala u krevetu. Ura koju je uzela sa sobom na put pokazivala je devet i trideset, znači da bi trebalo biti jutro, ali soba je bila mračna i sumorna. Smetena, pogleda prema prozoru i vidje da su rebrenice zatvorene. Okrene se na leđa proučavajući razmještaj ravnih crvenih opeka i grubih drvenih greda iznad glave. Izvana je čula nešto što je moglo biti udaljeno brujanje traktora. Ništa drugo. Ništa od poznatog drndanja smetlarskih kamiona i melodične vike taksista koji su jedni drugima psovali na jezicima Trećeg svijeta. U Italiji je, spava u sobi koja izgleda kao da je njezin posljednji stanovnik bio svetac mučenik.
Dovoljno je zabacila glavu da vidi raspelo koje je iza nje visjelo na zidu.
Potekoše joj suze koje je mrzila. Suze zbog gubitka života koji je vodila, čovjeka za kojeg je mislila da ga voli. Zašto nije bila dovoljno mudra, dovoljno marljivo radila, imala dovoljno sreće da zadrži to što je imala? Još gore, zašto je ukaljala obraz s jednim talijanskim žigolom koji je izgledao kao nastrana filmska zvijezda? Jutarnjom molitvom pokušala se boriti protiv suza, ali Majka Božja nije uslišala svoju griješnu kćer.
Iskušenje da navuče pokrivač preko glave i ostane ležati bilo je tako snažno da se upravo bojala spustiti noge s kreveta. Tabanima dotakne hladne pločice. Prošla je turobnu sobu pa ušla u uski hodnik na čijem se kraju nalazila upotrebljiva kupaonica. Iako mala, bila je suvremeno opremljena pa možda ovo mjesto i nije bilo takva ruševina kako je mislila.
Okupala se, omotala ručnikom i vratila u svoju mučeničku ćeliju gdje je navukla sive hlače i majicu bez rukava, koja je pristajala uz njih. Zatim je otišla do prozora, otkočila rebrenice i otvorila ih. Zabljesne je žućkasto svjetlo. Ulazilo je kroz prozor kao da ga netko nalijeva iz kabla, zrake sunca bile su tako snažne da je na trenutak morala zatvoriti oči. Kad ih je otvorila, ugleda valovite brežuljke Toskane, koji su ležali pred njom.
— 0, Bože... —Ruke je naslonila na kameni podboj upijajući mozaik žućkaste,
smećkaste i sivkaste boje načinjen od polja, tu i tamo razbijen redovima
čempresa koji su se poput uperenog prsta dizali prema nebu. Nije bilo ograda. Granicu između plodnih polja pšenice, šumaraka i vinograda negdje je tvorila cesta, negdje dolina, a drugdje običan komadić zemlje.
Pred sobom je vidjela Betlehem. Bila je to Sveta zemlja renesansnih umjetnika. Naslikali su poznati krajolik kao pozadinu svojim Madonama, anđelima, štalicama, pastirima. Sveta zemlja... točno pod njezinim prozorima. Zagleda se u daljinu, a onda prouči krajolik bliže kući. Nalijevo su se protezali terasasti vinogradi dok su iza vrta rasle kvrgave masline. Htjela je vidjeti više toga pa se odmaknula od prozora i zastala kad je vidjela koliko je svjetlost promijenila ugođaj u sobi. Sada su bijeli zidovi i tamne drvene grede bili prekrasni u svojoj jednostavnosti, a običan namještaj rječitije je govorio o prošlosti nego tomovi povijesnih knjiga. Ovo uopće nije bila ruševina. Izašla je u hodnik pa niz kamene stube u prizemlje. Zidovi dnevne sobe koju jedva da je sinoć pogledala, bili su grubi, dok je svod bio od crvene opeke kao u drevnim europskim stajama, što je vjerojatno nekad i bila jer se sjećala da je čitala kako stanovnici toskanskih seoskih kuća žive iznad svojih životinja.
Prostor je bio na pametan način pretvoren u malen, udoban dnevni boravak, a
da nije izgubio seosku izvornost. Kameni lukovi, dovoljno široki da kroz njih prođe životinja, danas su služili kao vrata i prozori. Rustikalna crvenkastosmeđa žbuka na zidovima bila je stvarna inačica sličnog postupka koji su koristili najtraženiji njujorški ličioci i to masno naplaćivali pri uređenju stanova u središtu grada. Stari popločani pod bio je namazan, ulašten i izlizan od stoljetne ili još dulje upotrebe. Uza zid je stajao jednostavni stol od tamnosmeđeg drveta i škrinja. Stolac s nenapadnim cvjetnim uzorkom stajao je nasuprot kauča prekrivenog tkaninom u zemljanim bojama. Rebrenice, koje su sinoć kad je došla bile zatvorene, sada su bile širom otvorene. Znatiželjna da vidi tko je to učinio, prošla je ispod kamenog svoda do suncem obasjane kuhinje. U prostoriji se nalazio dugački pravokutni seljački stol izrezuckan i izgreben od višestoljetne upotrebe. Crvene, plave i žute keramičke pločice iznad starinskoga kamenog sudopera štitile su zid od prskanja vodom. Ispod je crveno-bijela kockasta tkanina skrivala odvod. Na otvorenim policama bilo je živopisne lončarije svake vrste, košarica i bakrenog posuđa. Ondje je bio i starinski plinski štednjak te dva drvena kredenca. Teška francuska vrata koja su vodila u vrt bila su obojena tamnozeleno. Točno tako si je zamišljala talijansku seosku kuhinju. Vrata su se otvorila i ušla je žena šezdesetih godina. Bila je debeljuškasta, okruglih obraza, obojene crne kose, sitnih očiju. Isabel je odmah pokazala svoje izvanredno znanje talijanskoga jezika.
— Buon giorno.
Iako su Toskanci poznati po svojoj dobrohotnosti, žena nije djelovala nimalo
prijateljski. Iz džepa izblijedjele crne haljine uz koju je imala debele najlonske čarape i crne plastične natikače, visjela je vrtlarska rukavica. Bez riječi je s kredenca uzela klupko užeta i ponovno izašla. Isabel je pošla za njom u vrt, a onda stala da pogleda kuću sa stražnje strane.
Bila je savršena. Jednostavno, savršena. Odmor. Samoća. Razmišljanje.
Djelovanje. Nije mogla naći bolje mjesto za to. Na jakom jutarnjem suncu staro je kamenje na kući imalo žućkastosmeđikrem odsjaj. Za žbuku se uhvatila loza popevši se gotovo do visokih zelenih prozorskih rebrenica. Bršljan se penjao uz oluk. Na krovu je stajao maleni golubinjak, a srebrnasti lišaj stopio se s okruglim crvenosmeđim keramičkim pločicama.
Središnji dio zgrade bio je sagrađen u jednostavnom pravokutnom obliku,
tipičnom za, fattoriju, odnosno, gospodarsku zgradu u Italiji o čemu je čitala. Prizemna prostorija nasumce prislonjena na jednom kraju vjerojatno je naknadno dodana. Cak ni prisutnost neljubazne žene koja je kopala svojom lopaticom, nije umanjila osobitu ljepotu vrta i grč u Isabelinom tijelu polako počne popuštati. Nizak zidić sazidan od istoga zlaćanog kamenja kao i kuća opasivao je veliki krug iza kojeg se protezao maslinik, pogled koji je Isabel vidjela s prozora spavaće sobe. U sjeni drveta magnolije stajao je drveni stol sa starom mramornom pločom, savršeno mjesto za usputni obrok ili jednostavno uživanje u pogledu. No, to nije bilo jedino utočište koje se u vrtu moglo naći. Bliže kući, sjenica pokrivena glicinijom pružala je zaklon dvjema klupama gdje je Isabel mogla vidjeti sebe, nagnutu nad papir i olovku. Kroz cvijeće u vrtu vijugale su pošljunčane staze. Vitke stabljike bosiljka, snježnobijeli nedirak, stabljike rajčice i zanosne ruže rasle su pokraj glinenih lonaca prepunih crvenih i ružičastih pelargoni-ja. Svijetlonarančaste potočarke izvrsno su se slagale s nježnoplavim cvjetićima ružmarina, a srebrnasto lišće kadulje bilo je krasna pozadina skupini stabljika paprike. Po toskanskom običaju, u dva zemljana lonca koja su stajala sa svake strane kuhinjskih vrata, bio je posađen limun, dok su u druga dva lonca bili grmovi hortenzije prepuni krupnih ružičastih cvjetova.
Isabel je selila pogled s cvijeća na klupu pod sjenicom pa na stol ispod
magnolije gdje su dangubile dvije mačke. Dok je udisala tople mirise zemlje i biljaka, u njezinoj glavi utihne Michaelov glas, a u srcu se počne rađati
jednostavna molitva. Mirni ugođaj prekine ženino mrzovoljno gunđanje i molitva joj pobjegne. Međutim, Isabel osjeti tračak nade. Bog joj je ponudio Svetu Zemlju. Samo bi budala okrenula leđa takvom daru.
Bilo joj je mnogo lakše pri duši kad se odvezla u grad. Konačno se dogodilo
nešto što će ublažiti njezino očajanje. U malenoj trgovini mješovitom robom,
negozio di alimentari, opskrbila se hranom. Kad se vratila, našla je ženu u crnoj haljini kako radi u kuhinji, prala je neko suđe koje nije ostavila Isabel. Žena je prostrijeli neprijateljskim pogledom i izađe kroz stražnja vrata, zmija u rajskom vrtu. Isabel uzdahne i raspremi namirnice sve uredno složivši u kredenc i maleni hladnjak. —Signora.
— Signora? Permessol1
Okrenula se i pod svodom između kuhinje i prostora za blagovanje ugledala
zgodnu mladu ženu blizu trideset s naočalama nataknutim navrh glave. Bila je
sitna i lijepo građena, a svijetla maslinasta koža bila je u neobičnoj suprotnosti s plavom kosom. Imala je bluzu boje breskve, usku suknju boje biskvita i najbolje cipele koje su Talijanke najradije nosile. Dok je prilazila, lijepo oblikovane pete lupkale su po starim pločicama. — Buon giorno, signora Favor. Ja sam Giulia Chiara.
1 Permesso? (tal.) — Gospođo? Slobodno? .
Dok je Isabel kao odgovor kimnula, pitala se dolazi li svatko u Toskani
nenajavljen u tuđu kuću.
— Ja sam agente immobiliare. —Oklijevala je tražeći englesku riječ. —
Posrednica za najam kuća.
— Drago mi je da smo se upoznale. Kuća mi se veoma sviđa.
— Ah, ali ova... ova kuća nije dobra. Poče mahati rukama. — Puno puta sam vas
pokušavala nazvati prošli tjedan, ali nisam vas mogla naći.
Zato što je Isabel isključila telefon. — Nešto nije u redu?
— Si. Nije. —Mlada žena oblizne usne i zatakne kosu za uho, otkrivši mali biser
na uhu. — Žao mi je što vam to moram reći, ali ne možete ovdje ostati. —
Skladno je lamatala rukama što su Talijani koristili pri svakom i najkraćem
razgovoru. — Nije moguće. Zato sam vas pokušavala nazvati. Da vam objasnim
što je na stvari i kažem vam da imam za vas drugu kuću. Pođete li sa mnom,
pokazat ću vam je.
Jučer bi Isabel bilo svejedno da ode, ali više nije bilo tako. U ovoj jednostavnoj
kamenoj kući sa smirujućim vrtom mogla bi meditirati i oporaviti se. Toga se
nije željela odreći. — Recite mi u čemu je poteškoća.
— Treba... Lagana kretnja rukom. — Treba obaviti neke poslove. Nemoguće dok
je netko ovdje.
— Kakve poslove?
— Puno toga. Moramo kopati. Nešto nije u redu s kanalizacijom.
— Sigurna sam da se o tome možemo dogovoriti.
— Ne. Ne. Impossibile.1
— Signora Chiara. Platila sam najamninu za dva mjeseca i namjeravam ostati.
— Ali smetat će vam. A signora Vesto će se strašno uzrujavati ne budete li
zadovoljni.
— Signora Vesto?
— Anna Vesto. Neće joj biti drago ne bude li vam udobno. Našla sam vam
krasnu kuću u gradu, no? Jako će vam se svidjeti.
— Ne želim kuću u gradu. Želim ovu.
1 Impossibile. (tal.) — Nemoguće.
— Baš mi je žao. To nije moguće.
— Je li to signora Vesto? Isabel pokaže prema vrtu.
— Ne, to je Marta. Signora Vesto je u vili. Pokaže prema vrhu brežuljka.
— Marta je ovdje domaćica?
— Ne, ne, ovdje nema domaćice, ali u gradu ima veoma dobrih domaćica.
Isabel se nije osvrtala na to. — Ona je vrtlarica?
— Ne. Marta se brine za vrt, ali nije vrtlarica. Ovdje nema vrtlara. Ali u gradu
možete dobiti vrtlara.
— Što onda ona ovdje radi?
— Marta ovdje živi.
— Shvatila sam da ću biti sama u kući.
— Ne, ovdje nećete biti sami. Pošla je prema kuhinjskim vratima i pokazala
prizemnu nadogradnju uz stražnju stranu kuće. — Marta živi ovdje. Veoma
blizu.
— Ali uz sve one ljude u gradu, bila bih sama? — reče Isabel ljutito.
— Sil — Giulia se rascvala, uz tako očaravajući osmijeh da Isabel nije imala srca
pokvariti joj veselje.
— Bilo bi najbolje da razgovaram sa signorom Vesto. Je li ona sad u vili?
Činilo se da je Giuliji laknulo što može lopticu prebaciti drugome. — Si, si, to bi
bilo najbolje. Ona će vam objasniti zbog čega ne možete ostati, a ja ću se vratiti
da vas odvedem u kuću koju sam vam našla u gradu.
Isabel se sažali nad njom pa nije htjela raspravljati. Ostavit će to za signoru
Vesto.
Stazom od seoske kuće pošla je prema putu oivičenom čempresima. Na
njegovom kraju nalazila se Villa deiAngeli, a kad ju je Isabel ugledala, imala je
osjećaj da je prenesena u filmsku inačicu Sobe s pogledom.
Vanjska narančastoružičasta štukatura, kao i tu i tamo dozidana krila, bila su
karakteristična za velike toskanske kuće. Crne, poput čipke izrađene rešetke
pokrivale su prozore u prizemlju, a dugačke
rebrenice na gornjem katu već su bile zatvorene radi zaštite od dnevne vrućine.
Bliže kući, čemprese je zamijenila pravilno šišana živica, starinski kipovi i
osmerokutna fontana. Dva kamena stubišta s masivnim balustradama vodila su
do dvokrilnih ulaštenih vrata.
Isabel se popela stubama i pokucala mjedenom alkom koja je imala oblik lavlje
glave. Dok je čekala, promotrila je prašnjavi crni ma-serati bez krova parkiran
pokraj fontane. Signora Vesto voli skupe stvari.
Nitko se nije javio i ona ponovno pokuca.
Putena sredovječna žena nenapadno obojene crvene kose i kosim očima poput
Sophije Loren, prijateljski se nasmiješi Isabel.
— Buon giorno, Signora. Ja sam Isabel Favor. Tražim Signoru Vesto.
Ženin osmijeh izblijedi. — Ja sam Signora Vesto. —Zbog jednostavne
mornarskoplave haljine i laganih cipela više je izgledala kao domaćica nego kao
osoba koja ima maserati.
— Unajmila sam kuću — reče Isabel — ali izgleda da ima nekakvih poteškoća.
— Nema nikakvih poteškoća — brzo odgovori Signora Vesto — Giulia vam je
našla kuću u gradu. Ona će se pobrinuti za sve.
Ruku je neprestano držala na vratima čime je jasno dala do znanja da se želi
riješiti Isabel, čim prije. U predvorju iza nje stajalo je nekoliko očigledno skupih
kovčega. Isabel bi se kladila da je vlasnik vile tek stigao ili je na odlasku.
— Potpisala sam ugovor o najmu — reče govoreći ljubazno, ali odlučno. —
Ostajem.
— No, signora, morat ćete otići. Popodne će vam netko doći pomoći.
— Neću otići.
— Jako mi je žao, signora, ali ja tu ne mogu ništa učiniti. — Isabel shvati da je
vrijeme da dođe do vrha zapovjednog lanca. — Voljela bih razgovarati s
vlasnikom.
— Vlasnik nije ovdje.
— A što je s ovim kovčezima?
Djelovala je uznemireno. — Sada morate otići, signora.
Četiri kamena temeljca bila su stvorena za ovakve trenutke. »Ponašaj se
pristojno, ali odlučno.«
— Bojim se da ne mogu otići dole ne razgovaram s vlasnikom. —Isabel se
progura u predvorje i uspije uočiti visoke stropove, pozlaćeni brončani luster i
široko stubište prije nego što je žena skočila pred nju.
— Ferma!1 Ne možete ovamo ući!
»Ljudi koji se pokušavaju sakriti iza autoriteta, čine to zbog straha i treba ih
žaliti. Istovremeno, ne smijenio dopustiti da njihovi strahovi postanu naši.«
— Zao mi je što vas uzrujavam, signora — rekla je s najvećim mogućim
razumijevanjem — ali moram razgovarati s vlasnikom.
— Tko vam je rekao da je on ovdje? To nitko ne bi smio znati.
—Znači, vlasnik je muškarac.
— Ništa neću reći.
— Smjesta morate otići.
Isabel je čula zvukove talijanskog rokenrola koji su dolazili iz stražnjeg dijela
kuće. Krenula je prema nadsvođenom prolazu ukrašenom rezbarijama s
crvenim i zelenim umecima od mramora.
— Signoral
Isabel je već bilo dosta ljudi koji su je uzrujavali: pokvarenog knjigovođe,
nevjernog zaručnika, prevrtljivog izdavača i obožavatelja koji se okreću kako
vjetar puše. Zbog tih je obožavatelja živjela po zrakoplovnim lukama, penjala se
na pozornicu dok se borila protiv upale pluća. Držala ih je za ruku dok su im
djeca uzimala drogu, grlila ih kad su bili potišteni i molila za njih za vrijeme
teških bolesti. Ali istoga trenutka kad su se nad njezin život nadvili tamni oblaci,
pobjegli su kao zečevi.
Krene u potragu po kući, po uskoj galeriji u kojoj su se portreti predaka u teškim
okvirima s baroknim krajolicima borili za mjesto, otmjenoj primaćoj sobi sa
smeđe-zlatnim prugastim tapetama. Jurila je pokraj jezovitih freski s prizorima
iz lova i još jezovitijih portreta svetaca-mučenika. Njezine sandale ostavljale su
spržene tragove po mramornom podu i oprljene rese na debelim sagovima.
Rimska statua zatresla se na postolju dok je projurila pokraj nje. Stoje previše,
previše je!
1 Ferma! (tal.) — Stanite!
Zaustavila se u nešto manje ukočenom salonu u stražnjem dijelu kuće. Ulašteni
podovi od kestenova drveta bili su složeni kao riblja kost, a na freskama su bili
prikazani prizori žetve, a ne lova na veprove. Kroz visoke otvorene prozore
ulazila je talijanska rock-glazba praćena zrakama sunca.
Na kraju prostorije nadsvođena vrata, mnogo veća i ljepša nego ona u seoskoj
kući, vodila su na lođu, izvorište vrištave glazbe. Pod svodom je stajao
muškarac leđima naslonjen na okvir vrata i gledao prema suncu. Zbog svjetla
zažmiri i opazi da ima traperice i zgužvanu crnu majicu s rupom na rukavu.
Imao je klasični profil koji je mogao pripadati bilo kojem kipu u sobi. Ali nešto u
njegovom buntovnom držanju, boci žestokog pića prislonjenoj na usta i pištolju
koji je visio u slobodnoj ruci, govorilo joj je da bi to mogao biti rimski bog koji je
skrenuo na krivi put.
Zabrinuto gledajući pištolj, pročisti grlo: — Ovaj... scusil Oprostite.
Okrenuo se.
Trepne zbog sunca. Trepne još jednom govoreći samoj sebi da je to igra
svjetlosti. Samo varka. Da to ne može biti. Ne može...
6
Ali bilo je. Čovjek koji je sebe zvao Dante nehajno je stajao na vratima. Dante
vrelog, staklenog pogleda i odmjerenih dodira. Samo što je kosa ovog čovjeka
bila kraća, a oči srebrnoplave, a ne smeđe.
— U vražju mater.
Čula je američki engleski, engleski filmske zvijezde, izgovoren dubokim,
poznatim glasom talijanskog žigola kojeg je upoznala sinoć na Piazza della
Signoria. Čak i sad joj je bio potreban jedan trenutak prije nego što je shvatila
istinu. Lorenzo Gage i žigolo Dante bili su ista osoba.
— Vi... Proguta. — Vi niste...
Zurio je u nju ubojitim pogledom. — Sranje. Baš sam morao naletjeti na napast.
— Tko ste vi? — Ali gledala je njegove filmove i već je znala odgovor.
— Gospodine Gage! —Anna Vesto uletjela je u sobu. — Ova žena! Nije htjela
otići kad sam joj rekla. Ona je... ona je... —Nije mogla izraziti svoje ogorčenje na
engleskom pa je nastavila paljbu na talijanskome.
Lorenzo Gage, filmska zvijezda i zavodnik koji je natjerao Karli Swenson da
počini samoubojstvo, bio je i Dante, firentinski žigolo, čovjek kojem je dopustila
da je ponizi do dna duše. Klonula je na jedan od stolaca koji su stajali uza zid i
pokušala doći do zraka.
Na talijanskome je režao na domaćicu.
Odgovorila je burnim gestama.
On ponovno zareži.
Žena se bijesno pokupi iz sobe.
Uz glasni zvuk koraka, izišao je na lođu i ugasio glazbu. Kad se vratio, na čelu
mu je visio uvojak tamne kose. Bocu je ostavio, ali u ruci mu je još uvijek visio
pištolj.
— Dušo, upali ste na tuđi posjed. — Jedva da su mu se micala usta, a
zastrašujuće otezanje u govoru u stvarnom je životu djelovalo mnogo opasnije
nego kroz digitalno ozvučenje. — Stvarno ste prije trebali nazvati.
Bila je u krevetu s Lorenzom Gageom, čovjekom koji je u jednom novinskom
članku izjavio da je »poševio petstotinjak žena«. A ona je dopustila da postane
petsto prva.
Bilo joj je mučno. Pokrije lice rukama i šapne riječi koje nikada prije nije
izgovorila ni jednom ljudskom biću, koje čak nije ni pomislila izgovoriti. — Mrzim
vas.
— Tako zarađujem za život.
Osjeti da joj se približava, spusti ruke i zagleda se u pištolj.
Nije baš bio uperen u nju, ali s druge strane, bio je. Nehajno ga je držao uz bok.
Vidjela je da je starinski, vjerojatno nekoliko stotina godina star, ali samim time
nije bio manje ubojit. Sjeti se što je samurajskim mačem skoro učinio Juliji
Roberts.
— Baš kad sam mislio da novinari ne mogu spasti na niže grane. Što se
dogodilo s vašim non parler anglais, Francuskinjo?
— Isto što se dogodilo s vašim talijanskim— Uspravno je sjela usredotočivši se
konačno na ono što govori. — Novinarka? Mislite da sam novinarka?
— Ako ste htjeli intervju, samo ste trebali zamoliti. —Skočila je sa stolca. —
Mislite da sam prošla sve to samo da bih došla do priče?
— Moguće. Do nje dopre slabi miris alkohola. Stavio je nogu na stolac s kojeg se
digla. Zurila je u pištolj koji mu je počivao na stegnu, pokušavajući dokučiti
prijeti li joj ili je zaboravio da ga ima.
— Kako ste me našli i što želite?
— Želim svoju kuću. — Odmakne se korak natrag, a onda se razljuti na samu
sebe što je to učinila.
— Tako se zabavljate? Prerušite se da možete uloviti ženu?
— Vjerovali ili ne, Fifi, to mogu i bez prerušavanja. A vrijedim mnogo više od
pišljivih pedeset eura koje ste ostavili.
— Stvar shvaćanja. Je li pištolj napunjen?
— Naravno.
— Pa onda ga maknite. — Čvrsto stegne šake.
— Neću.
— Da povjerujem da ćete pucati u mene?
— Vjerujte što hoćete. Zijevnuo je.
Pitala se koliko je popio i poželi da joj noge nisu tako nesigurne. — Neću trpjeti
da u mojoj prisutnosti imate pištolj.
— Onda idite. —Zavalio se u stolac, ispružio noge, objesio ramena i stavio
pištolj na koljeno. Savršeni prikaz dekadencije u anđeoskoj vili.
Nikakva sila na svijetu neće je natjerati da ode dok ne shvati što se dogodilo.
Stisne ruke još čvršće da ih spriječi da se ne tresu i uspije se spustiti na stolac
nasuprot njemu, a da ga nije prevrnula. Konačno je spoznala kakav je to osjećaj
kad se nekoga mrzi.
Neko vrijeme ju je proučavao, a onda uperi pištolj u veliku tapiseriju preko
čitavog zida, koja je prikazivala muškarca na konju. Moj predak, Lorenzo de'
Medici.
— Vrlo važno.
— Bio je pokrovitelj Michelangelu, Botticelliju također, ako povjesničari ne lažu.
Kad se radi o ljudima iz razdoblja renesanse, Lorenzo je bio jedan od najboljih.
Samo... —Palcem je gladio kundak zlobno je gledajući stisnutih očiju. — 1472.
dopustio je svojim zapovjednicima da poharaju grad Volterru. S Medicima se
nije igrati.
Nije bio ništa drugo doli samodopadna filmska zvijezda koja se pravi važna, ali
nju neće prestrašiti. U svakom slučaju, ne jako. — Sačuvajte prijetnje za svoju
publiku.
Zloće nestade, a zamijeni je dosada. — Dobro, Fifi, ako nisi novinarka, što želiš?
Sad kad je to riješila, shvati da ne može razgovarati o pretprošloj noći, ni sada,
ni ikada. Kuća. Ovamo je došla prvenstveno zbog toga.
— Došla sam riješiti nesporazum oko kuće koju sam unajmila. —Pokušala je
svojim riječima dati što više važnosti. To joj je inače bez poteškoća polazilo za
rukom, ali sad nije bilo lako. — Platila sam za dva mjeseca i neću otići.
— Zbog čega bi se točno to mene trebalo ticati?
— Kuća je vaša.
— Unajmili ste ovu kuću? Mislim da niste.
— Ne ovu kuću. Gospodarsku zgradu. Ali vaši me zaposlenici žele izbaciti.
— Koju gospodarsku zgradu?
— Dolje niz brijeg.
Usne mu se iskrive. — Od mene se očekuje da povjerujem da je žena koju sam
u Firenzi slučajno upoznao prije dva dana slučajno osoba koja je unajmila moju
kuću. Možda bi vam bilo pametnije da smislite neku bolju priču.
Čak ju je i ona teško mogla progutati, ali srce turističke Fi-renze malo je i
naletjela je na mladi par koji je isti taj dan srela u galeriji Uffizi i na još dva
mjesta. — Prije ili poslije, svaki turist završi na Piazza della Signoria. Slučajno
smo se našli ondje u isto vrijeme.
— Baš imamo sreću. Izgledate mi poznato. To mi je sinoć palo na pamet.
— Je li? — Nije htjela dalje razgovarati o tome. — Unajmila sam vašu kuću u
dobroj vjeri, ali čim sam stigla, rečeno mi je da odem.
— Govorite li o onoj kući gdje je živio stari Paolo, dolje pokraj maslinika?
— Ne znam tko je stari Paolo. Izgleda da sad ondje živi žena koja se zove Marta,
što mi nije drago, ali spremna sam pomiriti se s tim.
— Marta... Paolova sestra. —Govorio je kao da se prisjeća nekih davnih stvari.
— Daaa, pretpostavljam da je to sastavni dio imanja.
— Svejedno mi je tko je ona. Platila sam i neću otići.
— Zašto vas hoće izbaciti?
— Nešto nije u redu s kanalizacijom.
— Čudi me da hoćete ostati, s obzirom na to što se dogodilo među nama. Ili se
samo pretvarate da ste ljuti.
Njegove riječi vrate je u stvarnost. Naravno da ne može ostati. S tim čovjekom
pogazila je sve u što je vjerovala i bilo bi nepodnošljivo da ga i dalje mora
sretati.
Silan osjećaj razočaranja pridruži se ostalim bolnim sjećanjima.U vrtu uz kuću
nakon više mjeseci prvi put je pronašla mir, a sad će joj ga oduzeti. Još uvijek
ima malo ponosa. Ako mora otići, barem će to učiniti tako da on neće imati
osjećaj da je pobijedio.
— Vi ste glumac, gospodine Gage. Ja ne.
— Pretpostavljam da to ostaje da vidimo. — Iz vrta dopre zlokobno graktanje
vrane. — Ako ostanete, pametnije vam je da se držite dalje od vile. —
Kundakom pištolja protrljao je bedro. — I nemojte da otkrijem da ste mi lagali.
Posljedice vam se neće svidjeti.
— Ovo mi zvuči kao rečenica iz jednog od vaših groznih filmova.
— Drago mi je čuti da imam obožavateljicu.
— Gledala sam ih samo zbog mog bivšeg zaručnika. Nažalost, nisam shvatila
vezu između njegovoga lošeg ukusa po pitanju filmova i šaranja dok nije bilo
prekasno. —Ma, zašto je to rekla?
Jedan je lakat naslonio na naslon za ruku. — Znači, vaš seksualni ispad je način
da mu vratite milo za drago.
Počela se braniti, ali bio je prilično blizu istini.
— Da vidim... —Spustio je pištolj na stol. — Koja strana je zgriješila prije dvije
noći? Jeste li to bili vi, osvetoljubiva žena, ili ja, nedužni pijun u vašoj težnji za
osvetom.
On se, zapravo, zabavljao. Digla se da ga može svisoka pogledati, a onda se
pokaje jer je noge još uvijek nisu slušale. — Jeste li pijani, gospodine Gage?
— I više od toga.
— Ali tek je jedan.
— Inače bi vam primjedba bila u redu, ali još nisam otišao spavati pa je ovo,
tehnički gledano, pijanstvo od sinoć.
— Vaša stvar. Morala je ili ponovno sjesti, ili otići, zato pođe prema vratima.
— Hej, Fifi.
Okrenula se, a onda požali.
— Stvar je u tome... —Uzeo je ulaštenu mramornu kuglu koja je stajala pokraj
njega na kamenom postolju i vrtio palac po njoj.
— Ako ne želite da moji obožavatelji počnu plaziti oko te male kuće, predlažem
da držite jezik za zubima o tome da sam ovdje.
— Vjerovali ili ne, imam pametnijeg posla od naklapanja.
— Potrudite se da tako i ostane. —Stisnuo je mramornu kuglu u šaci u slučaju
da nije shvatila poruku.
— Malo pretjerujete, gospodine Gage, zar ne?
Prijeteći izraz raspline se i on se nasmije. — Drago mi je da sam vas vidio, Fifi.
Uspjela je doći do vrata salona, a da se ni u što nije zabubala, ali nije odoljela
da se još jednom ne osvrne.
Prebacivao je mramornu kuglu iz jedne ruke u drugu, veličanstveni Neron koji
gudi dok Rim gori.
Bockanje po tabanu prisili je da uspori prije nego što je stigla do kuće. Kroz
otvorene prste sandala marke Kate Spade, vjerojatno posljednjih koje si je
mogla priuštiti, ulazili su kamenčići. Bilo joj je drago da se nije slomila pred
njim, ali činjenica je da mora otići. Ako se odmah spakira, do četiri se može
vratiti u Firenzu.
A što onda?
Ugleda kuću. Okupana zlaćanim svjetlom, izgledala je sigurno i udobno, a uz to
i nekako čarobno. Izgledala je kao mjesto na kojem se može roditi predodžba o
novom životu.
Okrenula se i krenula odvojkom koji je vodio u vinograd. S rodnih trsova visjeli
su grozdovi jake crvene boje, nabrekli od soka. Otrgnula je bobicu i stavila je u
usta. Raspukla se pod jezikom, zapanjujuće slatka. Koštice su bile tako malene
da se nije ni trudila ispljunuti ih.
Odmaknula je malu skupinu grozdova i ušla dublje u vinograd. Trebala bi
tenisice. Pod tankim sandalama tvrda je ilovača djelovala poput kamenja. Ali
neće sad razmišljati o tome što bi trebala, samo o onome što ima: toskanskom
suncu nad glavom, toplom zrelom grožđu u ruci, Lorenzu Gageu u vili na vrhu
brijega...
Tako se olako predala. Kad će se uspjeti oporaviti?
Bude li bježala, nikad.
Javi se tvrdoglava crta njezine naravi. Umorna je od tuge. Nikada nije bila
kukavica. Zar će dopustiti daje od nečeg dragocjenog otjera izopačena filmska
zvijezda? Njemu njihov susret nije značio ništa. Očito mu se ne sviđa, onda
teško da će je doći potražiti. A mora ostati ovdje. Nagon joj je govorio daje to
mjesto gdje mora ostati, jedino mjesto gdje će pronaći mir i poticaj što učiniti sa
životom i kojim smjerom krenuti.
U tom trenutku odluči. Ne boji se Lorenza Gagea i neće dopustiti da je netko
prisili na odlazak dok ne bude za to spremna.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Ren makne kremenjaču iz sedamnaestog stoljeća, koju je malo prije nego što je banula Fifi, izvadio da je pregleda. Još uvijek je čuo odlučno lupkanje potpetica dok je odlazila iz sobe. Od bi trebao biti vrag, ali ako se ne vara, gospođica Fifi za sobom je ostavila miris sumpora.
Zahihotao je, a potom zatvorio vrata ormara. Pištolj je bio prekrasno izrađeni primjerak, jedan od brojnih neprocjenjivih predmeta u vili. Zgradu je naslijedio prije dvije godine, ali sad je prvi put imao priliku doći otkako je njegova teta Philomena umrla. U početku je imanje namjeravao prodati, ali sjećao se svoja tri posjeta ovamo dok je još bio dijete. Činilo mu se pogrešno imanje prodati, a da ga još jednom ne vidi. I domaćica, i njezin suprug, oduševili su ga kad je s njima telefonski razgovarao pa je odlučio pričekati. Ponovno je uzeo bocu viskija sa stola u lođi da može nastaviti piti u čemu ga je gospođica Fifi prekinula.
Uživao je biti grub prema njoj. Bila je tako napeta da je sva drhtala, međutim, gotovo da ga je njezin posjet opustio. Čudno. Kroz jedan od tri nadsvođena prolaza na lođi, izišao je u vrt i uz podšišanu živicu krenuo prema bazenu gdje se smjestio na ležaljku. Kad se priviknuo na tišinu, počeo je razmišljati o ljudima koji su ga obično okruživali: cijeli odred
vjernih pomoćnika, menadžeri, tjelohranitelji koje su filmski studiji obično tražili da ima. Mnoge poznate ličnosti bile su okružene pomagačima jer im je trebala potvrda da su zvijezde. Drugi, poput njega, činili su to da si olakšaju život. Pomoćnici drže dosadne obožavatelje na pristojnoj udaljenosti, što je korisno, ali puno košta. Malo ljudi govori istinu osobi koja ga plaća, a svi koji su mu ljubili guzicu, ostarjeli su. S druge strane, izgleda da gospođica Fifi ništa ne zna o ulagivanju iz koristi, što
je bilo neobično utješno. Metnuo je bocu viskija na stranu, a da je nije ni odčepio i dublje utone u ležaljku. Oči mu se polagano sklopiše. Kakav mir...
Isabel odreže komadić sira koji je kupila u gradu. Bio je to ovčji sir koji Toskanci obožavaju. Dok je brojila novce da ga plati, trgovkinja poče navaljivati da kupi malu staklenku meda.
— Tako se to radi u Toskani — rekla je. — Med sa sirom.
Isabel si to nije mogla zamisliti, ali zar ne pokušava biti manje kruta? Metnula je sir i staklenku meda na keramički tanjur, zajedno s jabukom. Sve što je danas pojela bilo je onih nekoliko bobica grožđa koje je ubrala kad se davno prije vraćala iz vile. Susret s Gageom pokvario joj je tek. Možda će se uz malo hrane osjećati bolje.
U ladici je pronašla šest uškrobljenih platnenih ubrusa, jedan je uzela, a druge je složila u malo uredniju hrpu. Već je raspakirala kovčege i složila stvari u kupaonicu. Iako je bilo tek četiri, otvorila je bocu chiantija classica koji je odabrala u gradu. Chianti smije nositi naziv classico, naučila je, samo ako je napravljen od grožđa koje raste u oblasti Chianti, koja leži nekoliko kilometara istočno. U kredencu je našla čaše za vino bez stalka. Obrisala je mrlje od vode, natočila jednu i sve odnijela u vrt.
Dok je išla prema starom stolu koji je stajao u sjeni magnolije, duž pošljunčanog puta pratio ju je ugodan miris ružmarina i slatkastog bosiljka. S drveta su je došle pozdraviti dvije mačke. Smjestila se i zagledala u udaljene brežuljke. Izbrazdana polja koja su ujutro bila sivo-smeđa, pod kasnopopodnevnim suncem postala su ljubičasto-plava. Predivno.
Sutra će se početi držati rasporeda koji je sastavila za sljedeća dva mjeseca. Nije trebala pogledati bilješke koje je napisala da bi se prisjetila kako je namjeravala rasporediti dan.
♦ Buđenje — 6.00
♦ Dnevna molitva, meditacija, riječi zahvale i pozitivno razmišljanje
♦ Joga ili brza šetnja
♦ Lagani doručak
♦ Jutarnji kućanski poslovi
♦ Rad na novoj knjizi
♦Ručak
♦ Razgledavanje, kupovanje i druge aktivnosti u kojima uživa (budi poduzetna)
♦ Pregled ujutro napisanoga
♦ Večera
♦ Čitanje poticajnog štiva i večernji poslovi
♦ Spavanje —10.00
♦ NE ZABORAVI DISATI!
Nije se htjela zamarati činjenicom da ne zna kakvu će knjigu pisati. Zato mora ostati ovdje, da može osloboditi mentalne i emocionalne puteve.
Vino je bilo jako i mirišljavo, i topilo joj se na jeziku, ali kad se naslonila kako bi uživala u njegovom okusu, na mramornom stolu primijeti sloj prašine. Skočila je i otišla opet unutra po krpu. Kad ga je obrisala, ponovno je sjela. Upijala je miris vina i ružmarina. Na brežuljku u daljini mutno je vidjela blijedi trag vijugave ceste. Prekrasan kraj... Kad samo pomisli da jučer nije željela ostati ovdje. Navrh brežuljka sa svoje desne strane ugleda nešto što joj se činilo kao dio sela, ali sad je izgledalo kao stari grad sa srušenim zidom i ostacima osmatračnice. Počela se dizati da ode po dalekozor, ali podsjeti se da bi se trebala odmarati. Udahne da pročisti pluća, sjedne natrag na stolac i pokuša u sebi pronaći mir. Ništa.
— Signoral
Kroz vrt do nje dopre veseli glas koji je pripadao mladom muškarcu. Bio je u
kasnim dvadesetim ili u ranim tridesetim i vitak. Još jedan zgodan Talijan. Kad se približio, ugleda vodenosmeđe oči, svilenkastu crnu kosu skupljenu u konjski rep i izdužen lijepo oblikovani nos.
— Gospođo Favor, ja sam Vittorio. Prijateljski se predstavi kao da bi joj samo njegovo ime trebalo pričinjati zadovoljstvo. Nasmiješila se i uzvratila pozdrav.
— Smijem li vam se pridružiti? —Njegov izgovor pokazivao je da je izvrstan
engleski s jedva primjetnim naglaskom učio od engleskih učitelja, a ne
američkih.
— Naravno. Želite li čašu vina?
— 0, rado.
Zaustavio ju je kad se počela dizati. — Mnogo puta sam bio ovdje — reče. —
Sam ću. Sjedite i uživajte u pogledu. Vratio se za manje od minute s bocom i čašom. — Prekrasan dan. —Mačka se očešala o njega i smjestila se pri kraju stola. — Ali opet, svi dani u našoj Toskani lijepi su, zar ne?
— Izgleda da je tako.
— I, uživate u posjetu ovdje?
— Jako. Ali ovo nije samo posjet. Ostat ću nekoliko mjeseci.
Za razliku od Giulije Chiare, Anne Vesto i namrgođene Marte, izgleda da ga je vijest oduševila.
— Ima puno Amerikanaca, dolaze autobusom na jednodnevni izlet i odu. Tako
ne mogu upoznati Toskanu. Nije bilo lako ostati ravnodušan prema takvom oduševljenju pa se nasmiješila.
— Ne mogu.
— Niste još kušali naš ovčji sir. Žličicu s tanjura umočio je u staklenku s medom i malo namazao komadić sira. — Sad ćete postati prava Toskanka.
Bio je tako oduševljen da nije imala srca razočarati ga iako je sumnjala da su ga poslali daje iseli. Odgrizla je komadić i otkrila da se sir i slatki med izvrsno slažu. — Izvrsno.
— Toskanska kuhinja najbolja je na svijetu. Varenac, začinjeni kruh, kobasice od veprovine, grah s kaduljom, firentinske tripice...
— Mislim da ću to zaobići.
— Zaobići?
— Preskočiti.
— A, da. Mislim da možda ovdje više iskoristimo sve od životinje nego vi u
Americi. Nasmiješila se. Počeli su brbljati o kuhinji i o mjesnim znamenitostima. Je li već bila u Pizi? Što je s Volterrom? Mora posjetiti neke vinarije u oblasti Chianti. Što se tiče Siene... njezin trg, Piazza del Campo, najljepši je u Italiji. Je li čula za Palio, konjske utrke koje se svakog ljeta održavaju na samom trgu? Ne smije propustiti ni utvrđeni grad San Giminaio. Je li ga već vidjela? Nije.
— Sve ću vam pokazati.
— Ma, ne.
— Ali ja radim kao turistički vodič. Pokazat ću vam cijelu Toskanu i Umbriju. Sa skupinom i privatno. Pješačke ture, kulinarske ture, vinske ture. Zar vam još nitko nije ponudio moje usluge?
— Bili su previše zauzeti pokušajem da me protjeraju.
— A, da. Kanalizacija. Točno je da niste došli u najzgodnije vrijeme, ali u okolici ima toliko toga vidjeti pa ću vas tijekom dana povesti na razgledavanje tako da ćete izbjeći prljavštinu i buku.
— Zahvaljujem na ponudi, ali bojim se da si ne mogu priuštiti osobnog vodiča.
— Ne, ne. —Odbaci njezino odbijanje otmjenim pokretom ruke. — Ići ćemo
samo onda kad neću imati drugih klijenata, kao iskaz prijateljstva. Pokazat ću vam sva ona mjesta koja sami ne biste našli. Ne morate se brinuti oko vožnje po nepoznatim cestama, i ja ću vam prevoditi. Dobra pogodba, vidjet ćete. Nevjerojatna pogodba. Takva da će se morati maknuti iz kuće. — Ne dolazi u obzir da vas iskorištavam.
— Ma, nije to iskorištavanje. Možete platiti benzin, dobro?
Baš u tom trenutku iz stražnje se prostorije pojavila Marta. Ubrala je nekoliko grančica bosiljka i odnijela ih u kuhinju. Gucnuo je chianti. — Sutra sam slobodan. Želite li prvo poći u Sienu? Ili možda u Monteriggioni? Prekrasan mali gradić. Dante ga spominje u Infernu. Koža joj se naježi pri spomenu tog imena. Ali žigolo Dante ne postoji, samo Lorenzo Gage, glumac i zavodnik, sudionik u njezinoj besramnoj stvari. Sad kad ga je upoznala, nije joj bilo teško povjerovati da je Karli Swenson zbog njega
počinila samoubojstvo. Isabel će učiniti sve što je u njezinoj moći da ga više ne sretne.
— Ustvari, ovdje sam došla raditi i sutra moram početi.
— Raditi? Baš šteta. Ipak, svi trebamo raditi ono što moramo. —Dobrohotno se
nasmiješio, do kraja popio vino, a potom na komadiću papira koji je izvadio iz džepa načrčkao telefonski broj. — Ako bilo što trebate, nazovite me.
— Hvala.
Prekrasno joj se nasmiješio i mahnuo na odlasku. Ako ništa drugo, pokušat će je maknuti svojim šarmom, ili je ipak odviše sumnjičava. Pošla je po Yoganandinu knjigu Autobiografija jednog jogija, ali umjesto nje završila je čitajući turistički vodič. Neće biti kasno da sutra razmisli o daljnjoj karijeri. Kad je ušla u kuću, već se počelo mračiti, a kuhinja je bila puna raznih miomirisa. Ušla je baš kad je Marta stavila već naizgled krepku juhu na pladanj prekriven snježnobijelim platnenim ubrusom. Na pladnju je, sudeći po boci koja je pokraj stajala, također bila čaša Isabelinog chiantija i tanjur narezanih rajčica ukrašenih tamnim namreškanim maslinama te komad hrustavog kruha. Nada da je jelo namijenjeno njoj brzo splasne jer je Marta sa svim tim izašla kroz vrata. Uskoro bi Isabel doista morala naučiti kuhati. Te je noći spavala dobro, a sljedeće jutro probudila se u osam umjesto u šest kako je naumila. Skočila je iz kreveta i požurila u kupaonicu. Sad mora skratiti molitvu i meditaciju ili neće moći uhvatiti korak s rasporedom. Otvori slavinu da umije lice, ali nikako da poteče topla voda. Požuri u prizemlje da pokuša na sudoperu. Potraži Martu da joj kaže kako nema tople vode, ali vrt je bio prazan. Konačno pronađe posjetnicu koju joj je ostavila Giulia Chiara.
— Da, da — rekla je Giulia kad ju je Isabel dobila. — Teško vi ostati tu kad puno toga treba napraviti. U kući u gradu ne morate brigati za takve stvari.
— Neću se preseliti u grad — odlučno će Isabel. — Razgovarala sam s... s
vlasnikom jučer. Hoćete li se, molim vas, potruditi da se popravi voda čim je moguće prije?
— Ja ću vidjeti što ja mogu učiniti — očito nevoljko reče Giulia.
U Cassaleoneu je bio jedan stari rimski zid, zvonik koji je zvonio svakih pola sata i posvuda mnoštvo djece. Dovikivali su se na igralištima, trčkarali uz majke po uskim kamenom popločanim uličicama koje su vijugale poput nekog labirinta. Isabel izvadi Giulijinu posjetnicu i usporedi adresu s pločom. Iako je ime ulice bilo slično, nije bilo isto. Prošao je cijeli dan otkako je razgovarala s posrednicom za najam, a još uvijek nije bilo tople vode. Nazvala je Annu Vesto, ali domaćica se pretvarala da ne
razumije engleski i spustila je slušalicu. Marta kao da je sasvim zaboravila na to da postoji nekakva poteškoća. Po Isabelinom rasporedu, sad bi trebala pisati, ali ova stvar s vodom potpuno ju je omela. Osim toga, nije imala o čemu pisati. Iako se obično držala reda, jutros je ponovno kasno ustala, nije meditirala, a jedine riječi koje je u dva dana napisala, bile su u pisamcima prijateljima. Prišla je mladoj ženi koja je prolazila malim trgom vodeći dijete za ruku. —
Scusi, signora. Pokaže Giulijinu posjetnicu. — Možete li mi reći gdje je Ulica San Lino?
Žena digne dijete i žurno ode.
— Ma, oprostite. —Namrštila se i krenula prema sredovječnom muškarcu u
pohabanom sportskom sakou sa zakrpama na laktovi-ma. — Scusi, signore.
Tražim Ulicu San Lino. Uzeo je Giulijinu posjetnicu, proučavao je jedan trenutak, a onda prouči Isabel. Uz nešto što je zvučalo kao psovka, spremi posjetnicu u džep i udalji se teškim koracima.
-Hej!
Sljedeća osoba rekla joj je da ne govori engleski kad ju je pitala gdje je Ulica San Lino, ali onda joj je jedan jaki muškarac u žutoj majici objasnio kako će stići onamo. Nažalost, to je bilo tako zamršeno da je završila u jednoj slijepoj ulici u napuštenom skladištu. Odluči pronaći trgovinu mješovitom robom s ljubaznom prodavačicom, u kojoj je bila jučer. Putem do trga prošla je pokraj trgovine cipelama i profumerije u kojoj se prodavala kozmetika. Prozore kuća uz cestu ukrašavale su čipkaste zavjese, a na užadi iznad glave visjelo je rublje. »Talijanska sušila« nazvao je turistički vodič tu užad. Budući da je struja veoma skupa, ljudi nisu imali električna sušila. Nos ju je odveo do male pekarnice, gdje je od neljubazne djevojke crvene kose kupila kolač od smokava. Kad je izašla, pogleda u nebo. Veliki pahuljasti oblaci izgledali su tako da ih je trebalo nacrtati na flanelskoj pidžami. Dan je lijep i neće dopustiti ni da joj ga sto otresitih Talijana pokvari. Baš se popločanim putem penjala uzbrdo prema trgovini kad je primijetila kiosk sa stalcima na kojima su bile izložene razglednice s vinogradima, nepreglednim poljima suncokreta i čarobnim toskanskim gradovima. Kad je stala da ih odabere nekoliko, zapazi razglednice s likom Michelangelova Davida, odnosno, barem sa njegovim značajnim dijelom. S razglednice ju je gledalo mramorno spolovilo kipa, prikazano i sprijeda, i sa strane. Skinula je jednu karticu sa stalka da je bolje pogleda. Činilo joj se da nije baš previše obdaren.
— Već ste zaboravili kako to izgleda, dijete moje?
Okrenula se i našla se oči u oči sa staromodnim naočalama s metalnim
okvirima. Pripadale su visokom svećeniku u crnoj halji s tamnim gustim
brkovima. Bio je nevjerojatno ružan, ne zbog brkova, iako su i oni bili dovoljno ružni, već zbog neravnoga crvenog ožiljka koji se protezao duž cijelog obraza sve do kuta srebrnoplavog oka. Veoma poznatoga srebrnoplavog oka. Isabel se odupre želji da kartu vrat na stalak. — Upravo sam ga uspoređivala s nečim sličnim što sam vidjela nedavno. Ovaj na kipu mnogo je dojmljiviji. —Sad baš, to je laž.
Sunce se odbijalo od stakala na njegovim naočalama kad se nasmiješio. — Iza
na stalku ima pornografskih kalendara, ako vas zanima.
— Ne zanima. —Vratila je kartu na mjesto i krenula uzbrdo. Uhvatio je korak s njom, krećući se spretno u dugačkoj halji kao da je nosi svaki dan, ali Lorenzo Gage naviknut je na to da je u kostimu. — Želite li ispovijedati svoje grijehe, slušam vas — reče.
— Nađite si nekakve školarce pa njima dosađujte.
— Jutros smo oštri na jeziku, Fifi. To što vrijeđate Božjeg čovjeka koštat će vas sto Zdravomarija.
— Prijavit ću vas, gospodine Gage. U Italiji je protuzakonito izdavati se za
svećenika. Uoči uznemirenu mladu majku koja se s blizancima na rukama pojavila iz trgovine i viknula joj:
— Signoral Ovaj čovjek nije svećenik! To je Lorenzo Gage, američka filmska
zvijezda. Žena je gledala Isabel kao da je ona luda, zgrabila djecu i odjurila.
— Baš lijepo. Djeca će vjerojatno do kraja života zbog vas imati traume.
— Ako nije protuzakonito, trebalo bi postati. Ovi brkovi izgledaju kao da vam je na ustima uginula tarantula. I ne mislite li da je ovaj ožiljak malo pretjeran? — Svejedno mi je, tako dugo dok mi dopušta da se slobodno krećem.
— Želite li anonimnost, zašto jednostavno ne ostanete kod kuće?
— Zato jer sam rođeni skitnica.
Pomnije ga pogleda. — Kad sam vas posljednji put vidjela, bili ste naoružani.
Imate li kakvo oružje ispod te halje?
— Ne, ako ne računate eksploziv pričvršćen na moja prsa.
— Gledala sam taj film. Bio je grozan. Cijela radnja bila je izlika za veličanje nasilja i pokazivanje vaših mišića.
— Svejedno je zaradio sto pedeset milijuna.
— Što potvrđuje moje mišljenje o ukusu američke publike.
— Ljudi koji žive pod staklenim zvonom, doktorice Favor... Znači, saznao je tko je. Popravio je naočale s metalnim okvirom na svom savršenom nosu. — Ne
obraćam previše pozornosti pokretu za samopomoć, ali svejedno sam čuo za
vas. Jeste li doista liječnica ili ne?
— Završila sam psihologiju pa znam postaviti prilično dobru dijagnozu. Vi ste kreten. A sad me pustite na miru.
— Dobro, sad sam se razljutio. —Produlji korak. — Nisam vas napao one noći i
neću se ispričati.
— Pretvarali ste se da ste žigolo!
— Samo u vašoj bujnoj mašti.
— Govorili ste talijanski.
— Vi ste govorili francuski.
— Idite. Ne, čekajte. I—zgrdila ga je. — Vi ste moj najmodavac i opet hoću imati toplu vodu. Naklonio se dvjema starim ženama koje su šetale držeći se pod ruku, potom ih blagoslovi znakom križa, zbog čega je bila sigurna da će cijeli milenij ili čak i dulje ostati u čistilištu. Shvati da samo stoji i gleda, čime je postala sudionik, pa krene dalje. Nažalost, krenuo je i on.
— Zašto nema tople vode? — upita.
— Nemam pojma. A vaša zaposlenica ne poduzima ništa po tom pitanju.
— To je Italija. Sve dugo traje.
— Samo to popravite.
— Vidjet ću što mogu učiniti. —Protrlja lažni ožiljak na obrazu. — Doktorica
Isabel Favor... Ne mogu vjerovati da sam bio u krevetu s modernom američkom
čuvaricom kreposti.
— Nisam ja moderna. Ja sam moralist staroga kova, zbog čega mislim da je
ono što sam učinila s vama krajnje odvratno. Međutim, umjesto da razmišljam o tome, ja ću to pripisati traumi i samoj sebi oprostiti.
— Ostavio vas je zaručnik, a karijera propala. To vam se može oprostiti. Ali
stvarno niste trebali varati na porezu.
— Varao je moj knjigovođa.
— Čovjek bi pomislio da će netko s diplomom biti mudriji pri izboru ljudi koje zapošljava.
— Bi. Ali možda ste primijetili, kod mene se pojavi crna rupa kad treba mudro odabrati.
U njegovom hihotanju bilo je nečeg đavolskog. — Cesto dopuštate da vas
muškarac pokupi?
— Nosite se.
— Ne osuđujem vas, znate. Samo sam znatiželjan. Kad su iz sjenovite ulice
došli na trg, namigne tobože zdravim okom.
— Nikad me ni jedan muškarac nije pokupio. Nikada! — Te noći... te noći sam
poludjela. Ako sam od vas pokupila kakvu groznu bolest...
— Bio sam prehlađen prije dva tjedna, nemam drugih...
— Baš ste slatki. Vidjela sam onu vašu dražesnu izjavu. Po vašem vlastitom
priznanju, vi ste... Da se sjetim, kako ste to rekli? Poševili više od petsto žena? Cak i ako se uzme u obzir izvjesno pretjerivanje, veoma ste opasan seksualni partner.
— Ta izjava nije ni približno točna.
— Vi to niste izjavili?
— E, sad ste me uhvatili.
Osine ga, barem se nadala, hladnim pogledom, ali budući da nije puno vježbala te stvari, vjerojatno joj nije uspjelo. On blagoslovi mačku koja je prošla pokraj njih. — Kad sam to izjavio novinaru,
bio sam mladi glumac koji je htio uzburkati javnost. Hej, čovjek mora od nečega živjeti. Kopkalo ju je da ga pita s koliko je žena stvarno spavao, a jedini način da to spriječi bio je da ubrza korak.
— Najviše stotinu.
— Nisam pitala — oštro odgovori. — Osim toga, to je neukusno.
— Šalim se. Čak ni ja tako često ne mijenjam partnerice. Vi propovjednici
nemate smisao za šalu.
— Nisam ja nikakav propovjednik, a slučajno imam veoma dobro razvijen
smisao za šalu. Zbog čega bih inače još uvijek razgovarala s vama?
— Ne želite li da vas sudim po onome što se dogodilo te noći, nemojte ni vi
mene po tome suditi. Uzeo je njezinu vrećicu i zavirio u nju. — Što je to?
— Voćni kolač. I to moj. Hej! —Vidjela je kako je odgriznuo veliki komad.
— Izvrsno. —Govorio je s punim ustima. — Kao sočni američki kolač sa
smokvama. Hoćete malo?
— Ne, hvala. Samo vi dajte.
— Vaša stvar. —Smazao je kolač. — U Americi jelo nikada tako ne prija kao
ovdje. Jeste li to već primijetili?
Je, ali došla je do trgovine i više se nije obazirala na njega.
Nije ušao za njom. Umjesto toga, kroz izlog je vidjela kako je kleknuo pomilovati starog psa koji se dovukao pozdraviti ga. Ljubazne prodavačice koja joj je dala med, nije bilo na vidiku. Na njezinom mjestu stajao je stariji čovjek s mesarskom pregačom. Zagledao se u nju kad mu je dala popis koji je sastavila pomoću rječnika talijanskog. Shvati da je Lorenzo Gage jedina ljubazna osoba na koju je taj dan naišla. Užasavajuća spoznaja.
Kad je izašla, bio je naslonjen na zid zgrade i čitao nekakve talijanske novine. Stavio ih je pod ruku i posegnuo za njezinim vrećicama.
— Ni slučajno. Sve ćete mi pojesti.
Krenula je prema pokrajnjoj ulici gdje je ostavila auto.
— Trebao bih vas prijaviti.
— Pod kojom optužbom?
— Zato što ste, koja bi bila prava riječ, e, da, zločesti.
— Samo prema vama.
Muškarcu koji je sjedio na klupi reče povišenim glasom: — Signore! Ovaj čovjek nije svećenik. On je... Gage zgrabi njezine namirnice i čovjeku nešto reče na talijanskom, a ovaj pucne jezikom.
— Što ste mu rekli?
— Da ste ili piroman, ili erotoman. Uvijek brkam te riječi.
— Niste duhoviti. — Zapravo, bio je, i da se radilo o nekom drugom, nasmijala
bi se. — Zašto me pratite? Sigurna sam da u gradu ima na desetke jadnih žena
koje bi voljele biti u vašem društvu. Dotjerani muškarac na vratima fotografske radnje buljio je u nju.
— Ne pratim vas. Dosadno mi je. A vi ste najbolja zabava u gradu. Ako niste
primijetili, izgleda da vas ljudi ovdje ne vole.
— Primijetila sam.
— Zato što izgledate umišljeno.
— Uopće ne izgledam umišljeno. Samo se drže skupa da zaštite svoje.
— Izgledate malo umišljeno.
— Da sam na vašem mjestu, tražila bih podatke o iznajmljivanju vaše kuće.
— Točno tako želim provesti odmor.
— Događa se nešto nepošteno, a mislim da točno znam o čemu se radi.
— Odmah mi je lakše.
— Želite li čuti, ili ne?
— Ne.
— Vaša kuća bi trebala stajati na raspolaganju za iznajmljivanje, točno?
— Valjda.
— Pa, ako se malo propitate, vidjet ćete da to nije tako.
— A vi jedva čekate da mi kažete zašto.
— Zato što Marta smatra da je kuća njezina i ne želi je ni s kim dijeliti.
— Sestra pokojnog Paola?
Isabel kimne. — Ljudi u malim gradovima drže se skupa, a protiv došljaka.
Znaju kako se osjeća i štite je. Čudilo bi me da vam je ikada platila jedan novčić za najamninu. Ne kažem da vam treba.
— U vašoj tvrdnji o velikoj uroti postoji jedna velika rupa. Ako izbjegava da se kuća iznajmi, kako ste onda...
— Nastala je nekakva zbrka.
— Dobro, otići ću dolje i baciti je van. Moram li je prvo ubiti?
— Da se niste usudili izbaciti je iako nisam baš luda za njom. I nemojte joj
početi naplaćivati stanarinu. Vi biste njoj morali plaćati. Vrt je nevjerojatan. — Namrštila se kad je zgrabio jednu od njezinih vrećica i počeo kopati po njoj. — Hoću reći da...
— Ima li tu još nešto slatko?
Sčepa je natrag. — Stvar je u tome da sam ja potpuno nevina. Pošteno sam
unajmila kuću, a zauzvrat očekujem toplu vodu.
— Rekao sam vam da ću se pobrinuti za to.
— I nisam umišljena. Bili biste neprijateljski raspoloženi prema svakome tko bi unajmio kuću.
— Mogu vam javiti za to? Nije joj se svidjela njegova samodopadnost. Bila je poznata po tome da uvijek ostaje smirena, ali u usporedbi s njim, osjećala se jako... uznemirena. Odluči uzvratiti istom mjerom da mu se osveti.
— Imate zanimljiv ožiljak na obrazu.
— Iz vas progovara psihijatar, je li?
— Pitam se, ima li simbolike u tom ožiljku.
— Što znači?
— Vanjsko pokazivanje unutarnjih ožiljaka koje nosite u sebi. Ožiljaka
uzrokovanih, recimo, ne znam, pohotom, pokvarenošću, razvratom? Ili se
možda samo radi o nemirnoj savjesti? Mislila je na to kako se ponio prema njoj, ali kako je njegovo raspoloženje splasnulo, shvati da ga je dirnula u živac, a sumnjala je da na tom živcu piše Karli Swenson. Ustvari, ona je uspjela zaboraviti glumičino samoubojstvo. Gage očito nije i kutovi usana mu se zategnu.
— To je samo jedna smicalica iz moje glumačke torbe.
Osjeti da je postao suzdržljiv, što je bilo točno ono što je htjela, ali zabrine se zbog bola na njegovom licu, koji je nehotice pokazao prije nego što ga je odagnao. Imala je mnogo mana, ali namjerna okrutnost nije bila jedna od njih.
— Nisam htjela...
Pogleda na sat. — Vrijeme je da poslušam ispovijedi. Ciao, Fifi.
Kad se okrenuo da ode, sjeti se daje sto puta bio grub prema njoj tako da nije bilo razloga da mu se ispričava. Samo što je njezina grubost otvorila stare rane, a ona je po prirodi bila iscjelitelj, a ne krvnik. Svejedno, snuždila se kad je čula sebe da mu viče: — Sutra idem u razgledavanje Volterre.
Okrenuo se i upitno podigao obrvu. — Je li to poziv?
Ne! Ali savjest je prevagnula nad njezinom ljutnjom. — Mi-tim vas ne bih li
ponovno dobila toplu vodu.
— U redu, prihvaćam.
Dobro. Proklinjala je samu sebe. Sigurno postoji pametniji način da se iskupi od ovog. — Ja vozim — reče nevoljko. — Doći ću po vas u deset.
— Ujutro?
— Ima nekih poteškoća?
Ima, za nju. Prema rasporedu u deset bi trebala pisati.
— Šalite se, točno? To je u cik zore.
— Žao mi je što ne možete. Možda drugi put.
— Dobro, bit ću spreman. Krenuo je, a onda se osvrne. — Nećete mi valjda
opet platiti da odemo u krevet, je li?
— Dat ću sve od sebe da se oduprem napasti.
— Tako treba, Fifi. Vidimo se u zoru.
Ušla je u auto i zatvorila vrata. Mrzovoljno zureći kroz vjetrobransko staklo, podsjeti se da ima diplomu iz psihologije što znači da je sposobna postaviti prilično točnu dijagnozu. Ona je idiot. Ren je za šankom u lokalu na trgu naručio kavu. Odnio je malu šalicu do okrugloga mramornog stolića i smjestio se kako bi uživao u nesmetanom sjedenju na javnom mjestu. Nakon što je pustio da se napitak malo ohladi, strusio ga je u jednom gutljaju baš kao što je to radila njegova nonna. Bila je jaka i gorka, baš kako je volio. Bilo mu je krivo što je ratobornoj dr. Favor dopustio da ga na kraju onako uzruja. Tako dugo živi s ulizicama da je zaboravio kako je to kad mora biti pažljiv, ali ako se namjerava družiti s njom, pametnije mu je da se ponovno na to navikne. Ona sigurno nije zadivljena njegovom slavom. K vragu, čak ni ne voli njegove filmove. A taj pokazatelj moralnosti koji nosi na plećima tako je težak da se jedva može ravno držati. Zar doista namjerava sutrašnji dan provesti s njom? Da, namjerava. Kako će je inače ponovno svući? Nasmiješio se igrajući se šalicom. Ta pomisao opsjedala ga je otkako ju je vidio s onom kartom. Bila je tako usredotočena da je namrštila čelo i grickale pune usne koje je pokušavala smanjiti blijedim ružem. Na prošaranoj svijetloj kosi, svaka je vlas bila na svome mjestu, osim jednoga zalutaloga kovrčavog pramena koji joj je pao preko obraza. Ni skupa vesta koju je zavezala preko ramena, ni do grla zakopčana haljina boje prepečenca nisu uspjele sakriti tijelo koje je imalo previše oblina da bi ga trošila na dobročinstva. Zavali se na stolac i pusti da mu ta ideja sjedne. Kad su on i dobra doktorica prvi put vodili ljubav, nešto je bilo krivo, no, mora se pobrinuti da sljedeći put ne bude tako, što znači da će morati ići polakše nego što želi. Suprotno sveopćem uvjerenju, on je imao savjest i brzo je preispita. Ne. Ne kopka ga. Dr. Fifi odrasla je i da joj nije bio privlačan, ne bi te noći otišla s njim u krevet. Međutim, sad se drži odbojno. Zar se doista želi dovoljno potruditi da to prevlada?
Da, zašto ne? Bila mu je zanimljiva. Usprkos oštrom jeziku, zračila je
pristojnošću koja je bila neobično primamljiva i dao bi se kladiti da vjeruje u to što govori. Što znači da će, za razliku od prošli put, očekivati neku vrstu veze. Bože, mrzi tu riječ. Nije on za veze, barem ne za one koje uključuju bilo koji stupanj iskrenosti. Ali, bude li iole pošten, a da ni na sekundu ne zaboravi na oprez, i, to ne treba ni reći, sve vrijeme bude odsutan, možda bi mogao izdržati i to s vezom. Već dugo se nije dogodilo da naiđe na ženu koja ga zanima, a koja ga istinski zabavlja da ni ne spominje. Prošle noći se prvi put nakon više mjeseci pošteno
naspavao, a danas još nije osjetio potrebu da izvadi spasonosnu cigaretu. Osim toga, svatko može vidjeti da će doktorici Fifi malo razvratnosti koristiti. A on je pravi čovjek za to. Sljedeće jutro Isabel dočeka obilje tople vode. Počasti se toplom kupkom. Potrajalo je dok je oprala kosu i obrijala noge. Ali zahvalnost prema kućevlasniku splasne kad nije mogla uključiti sušilo za kosu i shvati da u kući nema struje. Zurila je u ručnikom osušenu kosu u zrcalu. Plava kosa već se počela kovrčati
oko ušiju. Bez sušila i četke, imat će punu glavu kovrča koje svi gelovi i
učvršćivači na svijetu neće moći izravnati. Za dvadeset minuta izgledat će
jednako neuredno kao njezina majka kad se vratila kući s neke od dopunskih
poduka za nezajažljive studente. Nije bilo teško otkriti psihološke korijene Isabeline potrebe za redom. Moglo se predvidjeti da će osoba koja je odrasla u potpunom metežu postati opsjednuta redom i čistoćom. Razmisli o tome da nazove vilu i odgodi izlet, ali Gage će misliti da ga se boji. Osim toga, nije ju toliko smetala kosa. Jednostavno, smetao ju je osjećaj koji je u njoj izazvala neurednost. Da to nadoknadi, odjenula je jednostavnu crnu ljetnu haljinu s lažnim ovratnikom, jako izrezanom oko ramena. Uz kičasto ukrašene natikače, zlatnu narukvicu »DIŠI« i obični slamnati šešir, bila je spremna za polazak. Žalila je što ujutro nije bila u stanju meditirati da se prije toga smiri, ali nije bila u stanju opustiti se. Iako je namjeravala doći do vile sa zakašnjenjem od pet minuta, iz čistog zadovoljstva da gospodina Filmsku Zvijezdu pusti čekati, po običaju bila je točna pa je već u deset i pet počela užurbano disati i morala je otići do auta. Kad se dovezla pred glavni ulaz u vilu, pogledala se u retrovizor. Zbog uvojaka koji su virili ispod šešira poželje pobjeći natrag u kuću i nešto poduzeti. Ugleda muškarca koji se skrivao iza ukrasnog grmlja, na prvi pogled veoma loše odjeven turista. Nevoljko osjeti sažaljenje prema Gageu. Usprkos jučerašnjem prerušavanju, nije od obožavatelja uspio sakriti mjesto gdje se krije. Obožavatelj je imao ružnu kariranu sportsku košulju, široke bermude koje su mu sezale gotovo do koljena, sandale s debelim gumenim potplatima i bijele sokne. Lice je štitio kapom Lakersa, a oko vrata, na uzici, visio mu je fotoaparat. Crvena torbica oko struka izgledala je kao zgnječeni bubreg. Ugledao je auto i počeo ići prema njemu, gegajući se s jedne na drugu stranu, nespretno kako hodaju predebeli i nezgrapni ljudi. Pripremi se na sukob, ali onda bolje pogleda. Uz težak uzdah, nasloni čelo na vrh upravljača. Gurnuo je glavu kroz vrata i nacerio se. — Jutro, Fifi.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
8
—Ne želim se pojaviti u javnosti s vama!
Koljenima je udario u ploču s instrumentima kad se ugurao u pandu. — Vjerujte,
ovako će vam dan biti ljepši. Znam da ćete to teško povjerovati, ali Talijani vole
moje filmove.
Zurila je u njegovu smiješnu opremu. — Morat ćete skinuti torbicu.
— Ne mogu vjerovati da sam ovako rano ustao iz kreveta kad ne moram raditi.
Zavalio se u sjedalo i sklopio oči.
— Ozbiljno mislim. Torbica ide. Mogu se pomiriti s bijelim soknama i tim
sandalama, ali ne i s torbicom. —Ponovno ga pogleda. — Ne, ne mogu se
pomiriti ni s bijelim soknama. Oboje morate maknuti.
Zijevnuo je. — Dobro, da vidimo... kako će večeras glasiti priča na vijestima? —
Spusti glas i počne govoriti kao spiker. — Doktorica Isabel Favor, odnedavno u
nemilosti, koja očito nije toliko pametna koliko bi željela da njezini poštovatelji
vjeruju, viđena je u Volterri u Italiji s Lorenzom Gageom, holivudskim kraljem
raskalašenog života. Primijećeni su zajedno...
— Sviđa mi se torbica. Ubaci pandu u brzinu.
— Što je sa sandalama i bijelim soknama?
— Posljednji krik mode.
— Izvrsno. —Zažmirio je i nešto počeo petljati oko zatvarača na torbici. Pitala
se kako netko tko je ovako visok stane u maserati.
— Što ste radili u grmlju?
Stavio je na nos rasklimane crne naočale. — Iza je klupa. Drijemao sam. —
Usprkos prigovaranjima, djelovao je zdrav i odmoran. — Jutros imate zgodnu
frizuru. Otkud te kovrče?
— Iznenadan i tajanstven nestanak struje zbog kojeg je moje sušilo postalo
neupotrebljivo. Hvala na toploj vodi. Mogu li sada dobiti struju?
— Nemate struju? '
— Baš čudno.
— Možda je slučajno. Anna kaže da cijelo ljeto u kući imaju poteškoće s vodom
zbog čega trebaju kopati.
— Zato vam je rekla da se moram preseliti u grad.
— Mislim da je to spomenula. Skinite šešir, hoćete li?
— Ni slučajno.
— Privući će previše pozornosti na nas. Osim toga, sviđaju mi se kovrče.
— Nemojte mi ih spominjati.
— Vi ne volite kovrče?
— Ne volim neurednost. Značajno pogleda njegovu odjeću.
— Ah.
— Što?
— Ništa. Obično, ah.
— Ostavite svoje »ah« za sebe da mogu uživati u krajoliku.
— Rado.
Dan je bio lijep. Na obzorju s obje strane ceste protezala su se brda. Na jednom
polju ležale su pravokutne bale sijena. Po drugom je vozio traktor. Prošli su
pokraj hektara suncokreta koji su se sušili na suncu i nisu još bili preorani.
Voljela bi ih vidjeti u cvatu, ali onda ne bi vidjela grožđe spremno za berbu.
— Prijatelji me zovu Ren — reče — ali danas bih volio da me zovete Buddy.
— Može.
— Ili Ralph. Ralph Smiths iz Ashtabula u Ohiju. Dobro zvuči. Ako morate imati
šešir, kad stignemo, kupit ću vam nešto manje napadno.
— Ne, hvala.
— Jako ste otmjeni, doktorice Favor. Je li to osnova vaše filozofije? Zar morate
biti najotmjenija osoba na svijetu?
— Nisam otmjena, samo se držim određenih načela, —čim je to rekla, imala je
osjećaj daje puna sebe, ali nije, stvarno nije, barem ne u duši. — Što vi znate o
mojoj filozofiji?
— Nisam znao ništa dok sinoć nisam otišao na web. Zanimljivo, po onome što
sam pročitao u vašoj biografiji, teško ste izgradili svoje carstvo. To vam moram
priznati. Izgleda da ništa niste dobili badava.
— 0, puno toga sam dobila badava. —Pomisli na sve one ljude u kojima je svih
ovih godina nalazila uzor. Kad joj nije išlo, uvijek joj je nebo poslalo nekog
anđela, u ovom ili onom obliku.
Noga joj sklizne s papučice za gas. -Hej.
— Oprostite.
— Ili pazite na vožnju ili pustite mene da vozim — gunđao je. — To ste odmah
trebali učiniti jer sam ja muško.
— Primijetila sam. —Čvršće je zgrabila upravljač. — Sigurna sam da je moja
životna priča u usporedbi s vašom dosadna. Jesam li čitala da je vaša majka
plemićkoga roda?
— Grofica. Samo jedna od onih beznačajnih talijanskih titula. Uglavnom, bila je
neodgovorna svjetska žena s previše novca, kojoj je bio važan samo užitak.
Pokojna je.
— Uvijek su me opčinjavali utjecaji iz djetinjstva. Imate li što protiv jednoga
osobnog pitanja?
— Hoćete znati kako je bilo rasti uz majku čija je zrelost bila na razini
dvanaestogodišnje uživateljice marihuane. Dirnut sam vašim zanimanjem?
Mislila je da će se danas držati po strani umjesto da ga ispituje. Ali, što joj
može? — Samo profesionalna znatiželja, zato si ništa nemojte utvarati.
— Da vidimo, majčinski utjecaj... ne sjećam se kad sam se prvi put napio, ali to
je bilo negdje u vrijeme kad sam dovoljno narastao da dohvatim čašu s pićem
koje su njezini gosti okolo ostavljali.—Nije primijetila gorčinu, ali negdje ju je
sigurno potisnuo. — Prvi džoint popušio sam s deset godina, i još puno nakon
toga. Prije dvanaeste vidio sam desetke pornića i ne mislim da to čovjeku ne
sjebe njegova adolescentna seksualna očekivanja. Upadao sam i ispadao iz
internata duž cijele istočne obale. Uništio više automobila nego što mogu
nabrojiti. Dvaput sam uhićen zbog krađe, smiješno, jer sam imao debeli polog i
više nego pristojan prihod za jednoga snobovskog pankera. Ali, hej, bilo što
samo da privučem pozornost. E, da... prvi put sam šmrkao kokain s petnaest.
Ah, dobra stara vremena.
Mnogo boli krilo se iza njegovog smijuljenja, ali nije namjeravao dopustiti joj da
to vidi. — A što je s vašim ocem?
— Wall Street. Veoma ugledan. Još uvijek svaki dan odlazi na posao. Kad se
drugi put ženio, pobrinuo se izabrati puno odgovorniju osobu plave krvi, koja
me mudro držala što je moguće dalje od njihovo troje djece. Jedan od njih je
pristojan momak. Povremeno se viđamo.
— Jeste li u djetinjstvu naišli na kojeg anđela?
— Anđela?
— Blagonaklonu osobu?
— Moju nonnu, maminu mamu. Povremeno je živjela s nama. Da nije bilo nje,
danas bih vjerojatno bio u zatvoru.
Kako izgleda, on si je sam stvorio neku vrstu korisnog kažnjavanja, igrajući
samo ružne uloge, možda da odrazi svoje viđenje sebe. A možda i ne. Psiholozi
imaju lošu naviku pojednostavljivati čovjekovu motivaciju.
— Što je s vama? — upita. — Vaša biografija kaže da od osamnaeste živite
sami. Čini se teško.
— Jača karakter.
— Daleko ste dogurali.
— Ne dovoljno daleko.
Posegnula je za sunčanim naočalama nadajući se da će razgovor skrenuti na
drugu temu.
— I gore se stvari mogu dogoditi od bankrota — rekao je.
— Pretpostavljam da ne govorite iz vlastitog iskustva.
— Ej, kad sam imao osamnaest, u pošti se izgubio ček s kamatama s mog
računa. Bilo je prilično gadno.
Oduvijek joj se svidjelo kad se netko znao šaliti na vlastiti račun pa se nasmijala
iako nije htjela.
Pola sata poslije, došli su na ulaz u Volterru, a iznad njih na brežuljku pojavi se
zamak od odurnoga sivog kamena. Konačno bezopasno područje za razgovor.
— To je sigurno fortezza — rekla je. — Firentinci su je sagradili potkraj
petnaestog stoljeća na izvornom etruščanskom naselju koje se spominje oko
osmog stoljeća prije Krista.
— Čitali smo vodič, je li?
— Nekoliko njih.
Prošli su pokraj benzinske crpke Essa i uređene male kućice sa satelitskom
antenom koja je stršala iznad crvenog crijepa.
— Etruščane sam si nekako zamišljala kao pećinske ljude s toljagama, ali to je
bila prilično napredna civilizacija. Imali su mnogo toga zajedničkog s Grcima.
Bili su trgovci, moreplovci, poljoprivrednici, obrtnici. Vadili su bakar i topili
željeznu rudaču. A njihove žene bile su začuđujuće slobodne za ono doba.
— Hvala Bogu na tome.
Ništa ne može držati razgovor na neutralnom području tako kao izlaganje iz
povijesti. Trebala je prije misliti na to. — Kad su stigli Rimljani, etruščanska
kultura polako se asimilirala, iako neki ljudi misle da je suvremeni život u
Toskani više odraz etruščanskih korijena nego rimskih.
— Dobar izgovor zlata vrijedi.
Slijedeći znakove za parkiralište, prošla je pokraj zgodnog šetališta omeđenog
klupama i pronašla mjesto na kraju parkirališta. — Automobilima ne dopuštaju
ulazak u grad pa moramo ovdje parkirati.
Govorio je zijevajući usput. — U gradu je veliki muzej pun svjetski poznatih
etruščanskih rukotvorina koje će vas zadiviti.
— Bili ste u njemu?
— Davno, ali još ga se uvijek sjećam. Etruščani su jedan od razloga zbog kojeg
sam apsolvirao povijest prije nego što sam odustao od fakulteta.
Sumnjičavo ga pogleda. — Već ste znali sve to o čemu sam pričala, je li?
— Uglavnom, ali imao sam prigodu odrijemati na brzinu. Osim toga, izvorni
etruščanski grad sagrađen je u devetom, a ne osmom stoljeću prije Krista, ali,
hej, što je sto godina amo-tamo?
Toliko o njezinom razmetanju znanjem. Izišli su iz pande i ona primijeti da je
jedan ugao njegovih sunčanih naočala omotan vrpcom. — Niste li bili tako
maskirani u onom filmu u kojem ste pokušali silovati Cameron Diaz?
— Mislim da sam je pokušavao ubiti, a ne silovati.
— Ne bih vas htjela kritizirati, ali zar vas nakon nekog vremena ne počne
smetati sav taj sadizam?
— Hvala vam što ne kritizirate. Sav taj sadizam učinio me poznatim.
Slijedila ga je po parkiralištu prema pločniku. Kretao se tromim korakom kao
mnogo teži čovjek nego što jest; još jedna varka iz njegove glumačke kutije.
Izgleda da je upalilo jer nitko nije obraćao pozornost na njega. Rekla je samoj
sebi da šuti i ne petlja se u to, ali teško je promijeniti stare navike. — Vama je
to i dalje veoma važno, je li? — rekla je. — Usprkos svim neugodnostima. To što
ste poznati.
— Ako u blizini ima reflektora, uglavnom uživam kad su upereni u mene. I
nemojte se pretvarati da ne znate o čemu govorim.
— Mislite da je skretanje pozornosti to što me pokreće?
— Nije li?
— Samo kao sredstvo za širenje moje poruke.
— Vjerujem vam.
Očito nije. Pogleda ga znajući da bi trebala prijeći preko toga. — Zar je to sve
što želite od svog života? Da ostanete pod reflektorima?
— Poštedite me predavanja o samopoboljšanju. Ne zanima me.
— Nisam namjeravala držati predavanje.
— Fifi, vi živite da biste držali predavanja. Predavanje vam je kisik.
— A vama to prijeti?
Pošla je za njim po popločanim stubama.
— Prijeti mi sve što ima veze s vama.
— Hvala.
— To nije bio kompliment.
— Mislite da se divim samoj sebi, zar ne?
— Primijetio sam izvjesnu sklonost.
— Samo kad sam s vama i to je namjerno.
Trudila se da je to ne zabavlja.
Skrenuli su u užu ulicu koja je čak izgledala još starije i zanimljivije od onih u
kojima su bili.
— Jeste li preko munje od Boga primili svoja četiri kamena temeljca — pitao je
— ili ste ih pročitali negdje na nekakvoj čestitci?
— Od Boga, hvala na pitanju. —Odustala je od pokušaja da ostane suzdržana.
— Ali ne preko munje. Dok sam bila dijete, puno smo selili. Zbog toga sam bila
prilično odvojena od ljudi, ali imala sam vremena promatrati ih. S godinama,
počela sam se baviti raznim poslovima kako bih se školovala. Čitala sam i
držala oči otvorene. Vidjela sam kako ljudi uspijevaju i griješe. Na poslu i u
osobnim odnosima. Četiri kamena temeljca proizašla su iz tog promatranja.
— Pretpostavljam da slava nije došla brzo.
— Počela sam pisati o svojim opažanjima negdje u vrijeme kad sam krenula u
srednju školu.
— Bezvezne tekstove?
— U početku. Ali to mi je bilo previše usko pa sam napisala neke sažetke za
ženske časopise i tako su rođena četiri kamena temeljca. —Nastavila je
klepetati, ali bilo je tako divno ponovno govoriti o poslu. — Predavanja sam
počela primjenjivati u vlastitom životu i svidjelo mi se to što se događa, kako
sam postajala sve važnija. Priredila sam raspravljačke skupine na fakultetu.
— Izgleda da su ljudima pomagale pa su postajale sve veće. Na njih je počeo
dolaziti izdavač i tako je sve krenulo.
— Uživate u tome što radite, je li?
— Volim to.
— Onda ipak imamo nešto zajedničko.
— Doista uživate u ulogama koje igrate?
— Evo, opet počinjete s tim umišljenim stvarima.
— Samo si teško mogu zamisliti ljubav prema poslu koji veliča nasilje.
— Zaboravljate da obično umirem na kraju zbog čega moji filmovi postaju priče
o moralu. To bi vam trebalo ići u prilog.
Kad su stigli na trg, u gužvi se razdvojiše. Zurila je u otvorene štandove na
kojima je bilo svega i svačega, od košara prepunih voća i povrća do igračaka
obojenih žarkim bojama.
Zrakom se širio miris ljekovitog bilja u loncima zajedno s vijencima češnjaka i
paprike. Trgovci odjevnim predmetima prodavali su svilene marame i kožnate
torbice. Živopisne vrećice s tjesteninom visjele su uz kao draguljima ukrašene
boce maslinovog ulja. Prošla je kraj pokretnih kolica na kojima su bili poslagani
razni sapuni u bojama zemlje posipani lavandom, makom i limunovom koricom.
Kad je stala do pomiriše onaj s lavandom, ugledala je Rena pokraj žičane
krletke. Pomisli na druge glumce koje je poznavala. Čula ih je kako govore da
vječno moraju tragati za izvorima za likove koje glume pa se pitala što je Ren
nosio u sebi da mu je omogućavalo tako uvjerljivo prikazivati zlo. Preostali
osjećaji iz poročne mladosti?
Kad mu se približila, pokaza na kanarince. — Ne smišljam njihovu smrt, ako se
brinete.
— Pretpostavljam da vam dvije male ptičice nisu dovoljan izazov, ali objektivno
govoreći, izgleda da ste strašan glumac. Kladim se da biste mogli glumiti
velikog junaka samo ako biste to jako željeli.
— Opet se vraćamo na isto?
— Zar ne bi bilo lijepo da za promjenu spasite djevojku umjesto da se
iživljavate nad njom?
— Hej, nisu samo žene u pitanju. Ja se iživljavam nad svakim tko naiđe. Jednom
sam čak pokušao ženu spasiti, ali nije išlo. Jeste li ikada gledali film koji se zove
Novembarsko vrijeme?
— Nisam.
— Nije nitko. Glumio sam plemenitog, ali naivnog liječnika koji se zgraža nad
medicinskom birokracijom dok pokušava spasiti. život glavne junakinje. Doživio
je neuspjeh.
— Možda je scenarij bio loš.
— Možda i nije. —Pogledala ga je. — To mi je dobra pouka koju sam naučio o
životu. Fifi. Neki su ljudi rođeni da igraju junake, a neki da igraju loše momke.
Kad se čovjek bori protiv sudbine, samo si otežava život više nego što treba.
Osim toga, ljudi pamte razbojnika dugo nakon što zaborave junaka.
Da dan prije nije primijetila tračak boli na njegovom licu, možda bi ostalo na
tome, ali kopanje po ljudskoj psihi bilo joj je urođeno. — Postoji velika razlika
između glumljenja lošeg momka na filmu i u stvarnom životu, ili barem
pretvaranja da ste takvi.
— Niste baš previše spretni. Želite li znati što o Karli, pitajte.
Nije mislila samo na Karli, ali nije se povukla.
— Možda trebate razgovarati o tome. Mračne strane gube snagu ako pustite
malo svjetla na njih.
— Ostavite me na miru, može? Povraća mi se.
Nije se uvrijedila. Jednostavno je stišala glas i nježnije rekla: — Imate li što s
njezinom smrću, Ren?
— Nećete ušutjeti, je li?
— Sad ste mi rekli da samo moram pitati. Pitam.
Pogled koji joj je uputio bio je izgubljen, ali nije otišao. — Čak nismo razgovarali
dulje od godinu dana. A kad smo i izlazili, nije to bila velika strast ni kod jednog
od nas. Nije se ubila zbog mene. Umrla je zato jer je bila narkomanka. Nažalost,
predstavnici tiska s manje ukusa htjeli su izazovniju priču pa su je izmislili, a
budući da sam poznat po tome da se poigravam istinom kad je riječ o
novinarima, nisam mogao vikati, krivo, je li tako?
— Naravno da jeste. —Na brzinu se pomolila za dušu Karli Swenson, samo
nekoliko riječi, ali s obzirom na njezinu trenutačnu duhovnu crnu rupu, bila je
sretna što se uopće mogla pomoliti. — Žao mi je za sve što ste zbog ovoga
proživjeli.
Pukotina u zaštitnom oklopu bila je mala pa se vrati njegova bezobrazna
podrugljivost. — Poštedite me sućuti. Loši napisi samo doprinose boljoj prodaji
karata.
— Dobro. Povlačim sve.
— Nemojte to više činiti.
Uzeo ju je za ruku da je provede kroz gužvu.
— Ako sam išta naučila onda je to da se ne suprotstavljam ljudima s torbicom.
— Jako duhovito.
Nasmiješila se u sebi. — Vidite one ljude kako bulje u nas? Ne mogu shvatiti
kako mačka poput mene može hodati okolo s ovakvom budalom.
— Misle da sam ja bogat, a vi mali dar koji sam si kupio.
— Mali dar? Stvarno?
To joj se svidjelo.
— Prestanite se tome tako veseliti. Gladan sam.
Uhvatio ju je za ruku i okrene je prema maloj gelateriji1, gdje su u staklenoj
vitrini stajale ovalne kutije pune izvanrednoga talijanskog sladoleda. Ren se
obrati mladoj djevojci iza pulta na iskvarenom talijanskom obogaćenom prostačkim
južnjačkim naglaskom koji je Isabel natjerao na smijeh.
Prostrijeli je neprijateljskim pogledom, a nekoliko minuta poslije izašli su iz
sladoledarnice svatko s velikim sladoledom. Vrškom jezika liznula je mango, a
zatim malinu. — Mogli ste me pitati koju vrstu želim.
— Zašto? Vi biste naručili samo vaniliju.
Naručila bi čokoladu. — To vi ne znate.
— Vi ste žena koja voli ići na sigurno.
1 Gelateria (tal.) — sladoledarnica.
— Kako to možete reći nakon onoga što se dogodilo?
— Opet se vraćamo na našu griješnu noć?
— Ne želim razgovarati o tome.
— To samo dokazuje ono što sam htio reći. Da ne volite ići na sigurno, ne biste
još uvijek bili opsjednuti nečim što se pokazalo kao iskustvo koje nije vrijedno
spomena.
Bilo joj je krivo što je to tako nazvao.
— Daje seks bio dobar, e, onda biste s razlogom bili opsjednuti.
Uspori korak i spusti naočale kako bi je mogao dobro pogledati. — Znate što
podrazumijevam pod dobar, je li, Fifi? Onakav seks od kojega poludite i jedino
želite do kraja života ostati u krevetu. Takav seks u kojem se ne možete zasititi
tijela onoga drugoga, kad pri svakom dodiru mislite da vas miluje svilom, kad
se tako uzbudite da...
— Shvatila sam!
Rekla je samoj sebi daje to samo Ren Gage koji pokazuje čitavu vreću
doskočica, i uglavnom, izaziva je tim svojim zavodničkim očima i hrapavim
zavodljivim glasom. Polagano udahne da se smiri.
Uz njih projuri mladić na mopedu, a toplina sunca koja se odbijala sa zlaćanog
kamenja grijala joj je leđa. U zraku osjeti miris začina i svježeg kruha. Njegova
ruka očeše se o njezinu. Lizne sladoled pomiješavši okuse manga i malina pod
jezikom. Osjećala je da joj titra svaki živac.
— Pokušavate me zavesti?
Gurne naočale natrag na nos.
— 0 čemu govorite?
— 0 tome što radite jezikom.
— Jedem sladoled.
— Igrate se njime.
— Ne igram... —Stala je i zagledala se u njega. — To vas uzbuđuje?
— Možda.
Je! Bila je presretna. — Uzbuđuje vas dok me gledate kako ga jedem.
Činilo se daje ljut. — U posljednje vrijeme sam bio lišen seksa pa mi ne treba
puno.
— Naravno. Prošlo je, koliko, pet dana?
— Nemojte ni pomisliti na to da uzimate u obzir taj sažaljenja vrijedan susret.
— Ne vidim razlog zašto ne. Vi ste bili zadovoljni.
— Jesam li?
Više nije bila tako zadovoljna. — Zar niste?
— Jesam li povrijedio vaše osjećaje.
Primijetila je da ne izgleda previše zabrinut. Nastoji odlučiti hoće li biti iskrena
ili ne. Neće.
— Uništili ste me — rekla je. — A sada, pođimo u muzej prije nego što se
potpuno slomim.
— Umišljena i podrugljiva.
U usporedbi sa sjajnim njujorškim spomenicima prošlosti, Etruščanski muzej
Guarnacci nije ostavljao osobiti dojam. Malo predvorje bilo je jadno i pomalo
sumorno, ali kad su počeli proučavati sadržaj staklenih vitrina u prizemlju,
vidjela je izložene brojne artefakte: oružje, nakit, lončariju, amajlije i nabožne
predmete. Još dojmljivija bila je neobična muzejska zbirka urni od alabastera.
Sjeti se da je u drugim muzejima vidjela izložene urne na istaknutim mjestima,
ali ovdje ih se, u starinskim staklenim vitrinama, na stotine borilo za prostor.
Napravljene tako da čuvaju pepeo pokojnika, pravokutne urne bile su različitih
veličina, od veličine seoskoga poštanskog sandučića do nečega što bi bilo
sličnije kutiji za alat. Mnogima se na poklopcu nalazio lik u ležećem položaju,
neki muški, neki ženski. Prizori iz mitologije, kao i slikovni prizori svega i
svačega, od bitaka do gozbi, bili su reljefno prikazani sa strane.
— Etruščani nisu ostavili pisane zapise — rekao je Ren kad su se konačno
popeli na drugi kat gdje su naišli na još urni naguranih u starinske vitrine.
— Većina onoga što znamo o njihovom svakodnevnom životu dolazi s ovih
reljefa.
— Svakako su mnogo zanimljiviji od naših suvremenih nadgrobnih spomenika. I
sabel se zaustavila ispred velike urne na čijem su se poklopcu nalazili likovi
starijeg para.
— Urna degli sposi1 — kaza Ren. — Jedna od najpoznatijih urni na svijetu.
Isabel se zagleda u naborana i izbrazdana lica. — Djeluju tako stvarno. Da
imaju drukčiju odjeću, mogli bi biti par koji smo da-
1 Urna degli sposi (tal.) — Urna bračnog para.
nas sreli na ulici. Godina je označavala da se radi o 90. god. prije Krista. —
Izgleda da ga je obožavala. To je sigurno bio sretan brak.
— Čuo sam da ima toga.
— Ali ne za vas.
Pokušavala se sjetiti je li čitala da je bio oženjen.
— Nikako za mene.
— Jeste li ikada pokušali?
— S dvadeset godina. S djevojkom s kojom sam odrastao. Trajalo je godinu
dana, a od samog početka bio je katastrofa. A vi?
Odmahnula je glavom. — Vjerujem u brak, ali nije za mene.
Prekid s Michaelom prisilio ju je da se suoči s istinom. Nije ju nedostatak
vremena sprječavao da odredi njihovo vjenčanje, već ju je to njezina podsvijest
upozoravala da brak nije dobar za nju, čak ni s boljim čovjekom od onoga
kakvim se pokazao Michael.
Nije vjerovala da su svi brakovi tako nesređeni kao što je bio brak njezinih
roditelja, ali brak sam po sebi donosi razdor i život će joj biti bolji bez njega.
Otišli su do sljedeće prostorije gdje se tako naglo zaustavila da se zaletio u nju.
— Što je to?
Slijedio je pogled njezinih očiju. — Muzejska dragocjenost.
U sredini sobe u staklenoj vitrini stajao je jedan jedini brončani kip mladića.
Golać je bio nešto viši od pola metra, a širok tek nekoliko centimetara.
— Ovo je jedan od najvrednijih etrušcanskih spomenika u svijetu — rekao je
kad su se približili. — Kad sam ga posljednji put vidio, imao sam osamnaest
godina, ali još uvijek ga se sjećam.
— Predivan je.
— Zove se Večernja sjena. Ombra della serra. Jasno vam je zašto.
— 0, da. Izduženi lik momka podsjećao je na čovjekovu sjenu pod kraj dana.
Djeluje tako suvremeno, kao moderno umjetničko djelo.
— Iz trećeg je stoljeća.
Na njemu je bila jedna sitna pojedinost koja je stvarala dojam suvremenosti.
Brončana glava s kratkom kosom i ljupkim licem mogla je biti ženska da nije
bilo malog spolovila. Dječakove dugačke, mršave ruke bile su položene uz
tijelo, a izbočine na nogama predstavljale
su koljena. Stopala su u usporedbi s glavom, primijeti, bila malo velika.
— Činjenica da je gol čini ovaj kip neobičnim — rekao je. — Nema ni jednog
komadića nakita koji bi označavao društveni položaj, veoma važan za
Etruščane.
— Vjerojatno se radi o zavjetnom kipu.
— Čudesan je.
— Iskopao ga je jedan seljak u devetnaestom stoljeću i koristio ga kao žarač
dok konačno netko nije shvatio o čemu se radi.
— Zamislite si zemlju u kojoj se ovako nešto može iskopati.
— Širom Toskane u ormarima po kućama ima skrivenih etruščanskih i rimskih
predmeta. Nakon nekoliko čašica grappe1, vlasnik će ih vjerojatno izvaditi ako
ga zamolite.
— Imate li vi u vili skriven takav predmet?
— Koliko ja znam, sve starine koje je skupljala moja teta, izložene su. Dođite
sutra na večeru pa ću vam ih pokazati.
— Na večeru? Kako bi bilo na ručak?
— Bojite se da se po mraku ne pretvorim u vampira?
— Poznati ste po tome.
Nasmijao se. — Za danas mi je dosta urni. Idemo jesti.
Bacila je još jedan pogled na Večernju sjenu. Smetalo ju je Renovo poznavanje
povijesti. Više joj se svidio prvi dojam: opsjednut seksom, samodopadan i
prosječno inteligentan. Svejedno, dvoje od troje, nije loše.
Pola sata poslije, pijuckali su chianti na terasi kafića. Osjećala se kao hedonist
zbog pića za ručkom, ali tako se osjećala i u društvu s Lorenzom Gageom. čak
ni smiješna odjeća i pokrpane naočale nisu u potpunosti mogle izbrisati
urođenu otmjenost.
Provukla je valjušak kroz umak od maslinovog ulja, češnjaka i svježe kadulje. —
Dobit ću pet kila dok sam tu.
— Imate izvrsno tijelo. Ne trebate se brinuti zbog toga.
Smazao je još jednog prstaca kojega je naručio.
— Izvrsno tijelo? Teško.
— Vidio sam ga, Fifi. Mogu to reći.
1 Grappa (tal.) — rakija.
— Hoćete li prestati to spominjati?
— Smirite se, hoćete li? Nije to isto kao da ste nekoga ubili.
— Možda sam ubila maleni dio svoje duše.
— Poštedite me.
Ljutilo ju je što on misli da ga gnjavi. Spustila je vilicu i nagnula se bliže. —
Pogazila sam sve u što sam vjerovala. Seks je svetinja, a ne volim biti licemjer.
— Bože, sigurno je teško biti vi.
— Sad ćete reći nešto da mi se dodvorite, je li?
— Samo ću primijetiti da je sigurno teško ostati na toj uskoj stazi koja vodi
savršenstvu.
— Rugali su mi se veći hvalisavci od vas, ne dira me to. Život je dragocjen.
Nisam pristaša da ga se nesvjesno proživi.
— Ali, izgleda da vam sad baš i ne ide junačko prolaženje kroz život, je li?
Koliko ja vidim osramoćeni ste, nemate novaca i nezaposleni ste.
— A kamo je vas dovela živi-od-danas-do-sutra filozofija? Koji je vaš doprinos
ovome svijetu na koji ste ponosni?
— Pružio sam ljudima nekoliko sati zabave. To je dovoljno.
— Ali do čega vam je stalo?
— U ovom trenutku? Do jela, vina i seksa. Isto kao i vama. Nemojte ni pokušati
zanijekati seks. Da vam nije važan ne biste dopustili da vas pokupim.
— Bila sam pijana, a ta noć nije imala nikakve veze sa seksom. Već sa
zbunjenošću.
— Drek. Niste bili tako pijani. Imala je veze sa seksom.
Zastane i upitno je pogleda.
— Mi ćemo uskoro u krevet.
Proguta slinu. — Nećemo u krevet.
— Zašto smo onda ovdje?
— Upravo smo izgradili neku čudnu vrstu prijateljstva, to je sve. Dvoje
Amerikanaca u stranoj zemlji.
— Nije to prijateljstvo. Čak se jedno drugome toliko ne sviđamo. Ovo među
nama čista je strast.
— Strast?
— Daaa, strast.
Polagano je izgovarao tu riječ dok nije dobila prizvuk milovanja.
Prođe je lagani drhtaj što je natjera da se pravi tobože uvrijeđena. — Ja nisam
strastvena.
— Primijetio sam.
E, sad je ostala zatečena.
— Ali htjeli biste biti. Odjednom je djelovao kao pravi Talijan. — A ja sam
spreman pomoći.
— Oči mi suze koliko sam dirnuta.
— Samo hoću reći da bih volio još jedan pokušaj.
— Mogu misliti.
— Ne bih volio da u mojem osobnom dosjeu ostane mrlja jer nisam izvršio
posao za koji ste mi platili.
— Dogovorit ćemo se za naknadu.
— To je protivno poslovnoj politici tvrtke. Priznajemo samo vraćanje istom
mjerom. —Nasmiješio se. — Znači, ne zanima vas.
— Ni najmanje.
— Mislio sam da je iskrenost osnova četiri kamena temeljca.
— Želite istinu? Dobro. Priznajem da ste zgodan muškarac. Dapače, veoma
zgodan. Ali samo na taj nemoguć način, kao filmska zvijezda iz snova. A ja sam
s trinaest godina prerasla maštanja o filmskim zvijezdama.
— Zar vas od tada muče seksualne frustracije?
— Nadam se da ste gotovi s ručkom, jer ja jesam. Bacila je ubrus na stol.
— A ja sam mislio da ste toliko otvoreni da se nećete razljutiti.
— Krivo ste mislili.
— Ja samo predlažem da malo proširite svoje vidike. U vašoj biografiji piše da
imate trideset četiri godine. Ne mislite li da ste malo prestari da nosite toliki
teret na plećima?
— Nemam seksualne frustracije.
Postade joj neugodno zbog pogleda na te poznate zakrivljene obrve. Gladio je
kut usana. — U korist služenja drugom ljudskom biću, filozofija koju biste trebali
smatrati vrijednom, spreman sam pomoći vam prevladati svaku od tih
frustracija.
— Samo malo. Pokušavam se sjetiti jesam li ikad dobila uvredljiviju ponudu. Ne.
Ova vodi.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Nasmiješio se. — Nije to uvreda, Fifi. Uzbuđujete me. Tako na mene utječe spoj
izvrsnog tijela, prvorazrednog uma i umišljene osobe.
— Opet se rastapam.
— Kad smo se jučer sreli u gradu, maštao sam o tome da vas ponovno vidim
golu i, nadam se da sad nisam previše otvoren, raširenih ruku i nogu. Blagi
osmijeh koji se pojavio na rubovima njegovih usana, djelovao je više djetinjasto
nego zločesto. Divno se zabavljao.
— Ahhh — pokušala je glumatati, poput Faye Dunaway u mladim danima, ali
nema sumnje da ju je uzdrmao. Iz ovog muškarca zračio je seks, čak i onda kad
je bio podao. Uvijek se divila ljudima koji su znali što žele pa joj se činilo
pametnije da razumna dr. Favor uzme stvar u svoje ruke. — Predlažete da
ostvarimo seksualni odnos.
Palcem je pogladio kut usana. — Predlažem da svaku minutu svake noći
sljedećih nekoliko tjedana provedemo u predigri, igri poslije... ili igri. Zavlačio je
riječi, dražeći je usnama. — Predlažem da razgovaramo samo o seksu. Mislimo
samo na seks. Samo se...
— Jeste li to sada smislili, ili je to iz nekog scenarija?
— Seksu poslije kojeg nećete moći hodati, a ja neću moći uspravno stajati. Iz
njegovog glasa izbijao je napon od tisuću volti. — Seks dok oboje ne počnemo
vrištati. Seks dok ne prođu sve vaše frustracije, a vaš jedini cilj bude taj da
svršite.
— Blago meni. Besplatna pornografija. Gurnula je naočale više na nos. — Hvala
na ponudi, ali mislim da ću odbiti.
Kažiprstom lagano prođe po rubu čaše, njegov je osmijeh govorio da je
pobijedio.
— Pretpostavljam da ćemo to još vidjeti, nije li tako?
V
Cak ni naporno jutarnje vježbanje nije uništilo Renovu neizmjernu snagu.
Potegnuo je gutljaj vode iz boce i zagledao se u hrpu šiblja koje je Anna htjela
maknuti iz vrta vile. Namjeravala je moliti svog supruga Massima, koji se brinuo
za vinograd, da to učini, ili svog sina, Giancarla, ali Ren je imao potrebu da se
nečim bavi pa se ponudio da će on to učiniti.
Dan je bio vruć, nebo je bilo djevičanski plavo bez ijednoga oblačka, ali čak ni
onda kad se uhodao u posao, nije mogao prestati misliti na Karli. Da se više
trudio doprijeti do nje, možda bi još uvijek bila živa; ali on je uvijek birao
najjednostavnije rješenje. Bio je nepažljiv prema ženama, nepažljiv prema
prijateljima, nemaran prema svemu osim svom poslu.
— Ne želim te vidjeti u blizini svoje djece — rekao mu je otac kad je Ren imao
dvanaest godina. Ren se osvetio tako da je starome ukrao novčanik.
U svakom slučaju, u posljednjih deset godina popravio je svoje ponašanje, ali
teško je prekinuti sa starim navikama, a on je uvijek imao griješnu dušu. Možda
se zato uz Isabel osjećao tako opušten. Nosila je svoju dobrotu kao oklop.
Možda se sad osjeća ranjiva, ali čvrsta je kao stijena, tako čvrsta daje ne može
pokvariti.
Ponovno napuni tačke i odveze ih do ruba vinograda gdje ih isprazni u jednu od
onih praznih metalnih bačava u kojima se palilo granje. Kad je zapalio vatru,
zagleda se u smjeru kuće. Gdje je? Prošao je cijeli dan otkako su bili u Volterri,
a još uvijek nije imala struju. Uglavnom zato što se nije potrudio reći Anni da je
da popraviti. Hej, nisu ga dobra djela dovela dovde gdje je danas, a ovo mu se
činio najlakši način da dovede gđicu Savršenu pod svoj krov.
Pitao se hoće li staviti šešir kad se konačno uputi na brdo izgrditi ga zbog svojih
poteškoća sa strujom ili će ostaviti te kovrče koje mrzi da slobodno lepršaju.
Glupo pitanje. Oko Isabel Favor nikada ništa neće slobodno lepršati. Bit će
zakopčana do vrata, izgledat će nadmoćno, profinjeno i vjerojatno će mahati
hrpom pravnih dokumenata koji prijete da će dobiti doživotni zatvor zato što je
pokvareni najmodavac. Pa gdje je onda?
Načas pomisli otići dolje do kuće i vidjeti što je s njom, ali to bi sve pokvarilo.
Ne, želi da gđica Savršena dođe k njemu. Zločincu je uvijek draže namamiti
junakinju u svoj brlog.
Isabel je, gurnut u kredenc, pronašla mali svjećnjak ukrašen metalnim
cvjetićima. S godinama se bijela boja oljuštila, a izvorne žarke boje izblijedjele
su do mutnih pastelnih. Skinula je stare staklene kugle i u ležišta stavila
svijeće, a potom je pronašla čvrsto uže i objesila ga na magnoliju.
Kad je završila, ogleda se oko sebe ne bi li pronašla nešto čime bi se zabavila.
Već je oprala sve rublje na ruke, na polici u dnevnoj sobi složila knjige po
nekom redu i pokušala okupati mačke. Do sada je njezin raspored bio mrtvo
slovo na papiru. Nije se mogla usredotočiti na pisanje, a meditiranje je bilo
uzaludan trud. Ostao joj je samo taj zavodljiv, dubok glas koji je mami na grijeh.
Seks dok oboje ne počnemo vrištati... Seks dok ne nestanu sve vaše
frustracije...
Uzela je kuhinjsku krpu da obriše staklovinu i razmisli bi li opet nazvala Annu
Vesto, ali pretpostavljala je da se sad Ren brine o tome. Odlazak u vilu i sukob s
njim točno je ono što on želi da učini: natjerati je da pleše kako on svira. Ali, čak
ni struja nije vrijedna toga. Lukavstvo je možda na njegovoj strani, ali ona na
svojoj ima četiri kamena temeljca.
Recimo da izgubi pamet i poklekne pred napasti da zapleše s njim na mračnoj
strani? Ne treba se opterećivati takvim razmišljanjem. Jednom je prodala dušu.
Neće to ponovno učiniti.
Pozornost joj privuče kretanje vani. Otišla je do otvorenih kuhinjskih vrata i
vidjela dvojicu radnika kako ulaze u maslinik. Nikada se nije više razveselila
nečemu što joj je skrenulo pozornost i ona izađe provjeriti što je.
— Jeste li ovdje da pogledate što je sa strujom?
Stariji je muškarac imao grubo lice i čekinjavu prosijedu kosu. Mlađi je bio
zdepast, tamnih očiju i maslinaste puti. Kad se približila, spustio je pijuk i
lopatu. — Sa strujom? Pogledao je preko nje onako kako to rade talijanski
muškarci. — Ne, signora. Došli smo vidjeti što se dogodilo s bunarom.
— Mislila sam da ima poteškoća s kanalizacijom.
— Si — reče stariji muškarac. — To vam je loš engleski mog sina. Ja sam
Massimo Vesto. Ja se ovdje brinem za zemlju. A ovo je Giancarlo. Sad
pregledavamo da vidimo možemo li kopati.
Pogledala je pijuk i lopatu. Čudna oprema za pregled. Ili se i Massimu pomiješao
njegov engleski.
— Puno buke — reče Giancarlo, čiji su zubi zasjali. — Puno prljavštine.
— Preživjet ću.
Vratila se u kuću. Nekoliko minuta poslije pojavio se Vittorio, a duga crna kosa
slobodno mu je plesala na povjetarcu.
— Signora, Favor! Danas je vaš sretan dan.
Do popodne kad ga je vrućina potjerala unutra, Ren je bio loše volje. Prema
Anninim riječima, Isabel se odvezla u crvenom fiatu s čovjekom po imenu
Vittorio. Prokletstvo, tko je sad Vittorio i zašto Isabel nekamo ide kad Ren ima
svoje planove s njom?
Otplivao je, a onda se javio svom menadžeru. Tražili su ga iz Jaguara da da svoj
glas za neku reklamu, a Beau Monde1 razmišljao je o naslovnoj priči. Što je još
važnije, scenarij za film Howarda Jenksa konačno je bio na putu.
Ren je nadugačko razgovarao s Jenksom o ulozi Kaspara Streeta. Street je bio
serijski ubojica, mračni složeni tip koji je zlostavljao baš one žene u koje se
zaljubio. Ren je prihvatio projekt prije nego što je vidio konačni scenarij jer
Jenks, koji je bio grozno tajanstven kad se radilo o njegovom poslu, još nije
dovršio preinake. Ren se nije sjećao da je ikada bio tako uzbuđen zbog nekog
filma kao što je bio
1 Beau Monde — američki časopis.
zbog Noćnog ubojice. Ipak, ne toliko uzbuđen da bi zaboravio na Isabel i
muškarca u crvenom fiatu. Gdje je?
—Hvala, Vittorio. Divno sam provela popodne.
— Bilo mi je zadovoljstvo. Uputio joj je čaroban osmijeh. — Uskoro ću vam
pokazati Sienu i tada ćete znati da ste vidjeli raj.
Smiješila se dok je gledala kako odlazi. Još uvijek nije bila nacistu koliko je on
umiješan u pokušaj da je se makne. Nije imala zamjerke na njegovo ponašanje.
Laskalo joj je koliko je bio krasan i dopadljiv, a da to nije nimalo zlorabio. Rekao
je da su mu taj dan mušterije otkazale pa je ustrajao na tome daje odvede u
maleni gradić Monteriggioni. Dok su šetali malim čarobnim trgom, uopće je nije
pokušao nagovoriti da se preseli u Casalleone. Svejedno, uspio ju je izvući iz
kuće cijelo popodne. Pitanje je, što se dogodilo dok je nije bilo?
Umjesto da uđe u kuću, otišla je pogledati maslinik. Nije primijetila nikakve
tragove kopanja, ali zemlja oko spremišta s kamenim pročeljem, uzidanog u
brdo, bila je izgažena. Tragovi nogu u prašini ispred drvenih vrata ukazivali su
na to da su bili ovdje, ali nije mogla reći jesu li bili unutra ili nisu, a kad je
pritisnula kvaku, otkrije da je zaključano.
Začuje škripu šljunka, digne glavu i ugleda Martu koja je stajala na kraju vrta
promatrajući je. Osjeti se krivom kao da je uhvaćena kako njuška. Marta je
zurila u nju tako dugo dok se Isabel konačno nije maknula.
Te noći čekala je dok se stara žena nije povukla u svoju sobu prije nego što je
počela tražiti ključ spremišta. Međutim, bez struje nije vidjela u ladice i straga u
kredence pa je odlučila ponovno pokušati ujutro.
Dok je išla na kat u krevet, pitala se što radi Ren. Možda vodi ljubav s lijepom
signorom iz grada. Ta pomisao oneraspoloži je više nego što je htjela.
Nagnula se da otvori kapke koje je Marta svaku večer uporno zatvarala pa spazi
trag sjajnog svjetla koje je dopiralo kroz zatvorene rebrenice na prozorima stare
žene. Očito nisu svi u kući ostali bez struje.
Bacala se i vrtjela čitavu noć, proganjana strujom, Renom i zgodnom
Talijankom. Zbog toga se nije probudila sve do devet još jednom odstupivši od
svog rasporeda. Na brzinu se otuširala, a onda, kad je već kipjela od bijesa,
nazva vilu i zatraži njega.
— Ne možete dobiti gospodina Gagea — reče Anna.
— Možete li mi reći što je poduzeto u vezi s mojom strujom?
— Bit će sređeno. Prekinula je vezu.
Isabel je čeznula otići u vilu i suočiti se s njim, ali on je lukav i nije se mogla
oteti dojmu da pokušava upravljati njome. Kako je samo namamio Jennifer
Lopez u svoje opake ralje.
Požurila je u vrt, napunila kadicu sapunicom i otišla uhvatiti mačku. Ne bude li
se bavila nečim, iskočit će iz kože.
Ren je posegnuo u džep po spasonosnu cigaretu, a onda shvati da ju je već
popušio, što nije bio dobar znak budući da još nije bilo ni devet ujutro. Mora
priznati da se pokazalo da je izaći s njom na kraj teže nego što je mislio. Možda
je trebao uzeti u obzir to da je psiholog. Ali, k vragu, htio je da ona dođe k
njemu, a ne obrnuto.
Ili je može čekati, za što više nije imao strpljenja, ili predati ovu rundu. Ta ga je
pomisao ljutila, ali na koncu konca, kakve to veze ima? Prije ili poslije,
odnošajem će se ostvariti njihova sudbina.
Odluči prošetati do maslinika. Obična šetnja. Ništa osobito. Ako bude slučajno u
vrtu, reći će nešto kao — Hej, Fifi, je li riješena poteškoća sa strujom? Nije? Ma,
k vragu... Znate što, zašto ne pođete sa mnom gore u vilu pa ćemo zajedno
porazgovarati s Annom?
Ali nije imao sreće. U vrtu je vidio samo tri ljutite mačke.
Možda će ga smiriti šalica espressa i novine, iako je još jedna cigareta bila to
što je doista želio. Dok je ulazio u svoj maserati, po glavi mu se motala slika
crvenog fiata. Mrka pogleda, gurne ključ u kontaktnu bravu i krene niz put.
Upravo je stigao do kraja kad ju je ugledao. Nagazio je na kočnicu i iskočio iz
auta. — K vragu, što to radite?
Zurila je u njega ispod ruba slamnatog šešira. Usprkos radnim rukavicama,
izgledala je dostojanstvenije od kakve kraljice. — Skupljam smeće uz cestu.
Bacila je praznu bocu od limunade u plastičnu vrećicu koju je nosila sa sobom..
— Zašto, za ime Boga, to radite?
— Molim vas, ne zazivajte Boga u ljutnji. Nije lijepo. A smeće je štetno za okoliš
bez obzira u kojoj je zemlji.
Zlatna narukvica oko njezine ruke zasjala je na suncu kad ju je gurnula u busen
divljeg komorača kako bi izvadila zgužvanu kutiju od cigareta. Čistu bijelu
pamučnu majicu s uzorkom ugurala je u pristale žućkaste kratke hlače koje su
otkrivale njezine savršene noge. Sve u svemu, bila je malo predobro odjevena
za skupljanje smeća.
Prekrižio je ruke i zagledao se u nju. Konačno se počeo zabavljati. — Nemate
pojma kako se opustiti, je li?
— Naravno da znam kako se opustiti. Ovo je veoma opuštajuće. Čovjek
može razmišljati.
— Ma, može, moje dupe. Napeti ste k'o struna.
— E, pa, svatko može postati napet ako mu nedostaju osnovne suvremene
pogodnosti.
Sav se uživio u glumu kao da je usred filmskog studija, prazan pogled iza
kojega slijedi jedva primjetno širenje očiju popraćeno sasvim laganim
mrštenjem. — Pokušavate li mi reći da vam nije popravljena struja? Ne mogu
vjerovati. K vragu. Rekao sam Anni da se pobrine za to. Zašto mi niste javili da
to još nije riješeno?
Nisu mu bez veze davali tolike novce. Trenutak ga je proučavala, a onda
zagrizla. — Pretpostavljala sam da znate.
— Baš vam hvala. To najvjerojatnije pokazuje što mislite o meni.
Trebao je prestati kad je bio u prednosti, jer njezine su se oči sumnjičavo suzile.
Na brzinu je zgrabio mobitel i nazvao domaćicu, namjerno govoreći engleski.
— Anna, razgovaram s Isabel Favor, u kući nema struje. Pobrinite se da se to
popravi do kraja dana, hoćete li? Nije važno koliko košta.
Prekinuo je vezu i postrance se naslonio na auto. — To bi trebalo riješiti stvar.
Idemo se voziti dok čekate. Kad se vratimo, provjerit ću je li sve obavljeno.
Oklijevala je, a onda preusmjerila pozornost na maserati. — Može, ali ja vozim.
— Zaboravite. Vi ste vozili prošli put.
— Volim voziti.
— I ja, a ovo je moj auto.
— Brzo ćete voziti.
— Zatvorite me. Hoćete li, za ime Boga, ući u auto?
— Huljenje nije samo svetogrđe — naglasila je, po njegovom mišljenju,
pretjerano ozbiljno. — To je znak da netko nije dovoljno vješt u služenju
engleskim jezikom.
— Svejedno mi je. A vi želite voziti samo zato što želite nad svime imati nadzor.
— Svijet je svrsishodniji na taj način.
Njezin namjerno samodopadan smijeh natjera ga da se naceri. Vjerojatno je
imala pravo. Da dr Favor vodi brigu o svijetu, barem bi bio uredniji.
— Prvo mi morate pomoći da pokupim ovo smeće — rekla je. Zaustio je da kaže
neka zaboravi, jer ni jedna žena na svijetu nije vrijedna takvog truda, ali onda
se nagnula, a lijepe kratke hlače oblikovale su se po njezinoj stražnjici, a
sljedeće čega je bio svjestan bio je komad gume stisnut u jednoj i razbijena
pivska boca u drugoj ruci.
Odabrao je sporedne puteve koji su vijugali prema istoku pokraj neobičnih
seoskih kuća pa se spuštali u doline pokrajine Chianti u kojoj su bili brojni
vinogradi. Blizu Radde na brzinu se prerušio stavivši šiltericu i svoje smiješne
sunčane naočale i natjerao Isabel da ona govori kad su se zaustavili u maloj
vinariji. Vlasnik ih je ponudio čašom vina sačuvanog od berbe '99. za stolom
koji je stajao u sjeni stabla nara.
U početku nitko iz male skupine turista za susjednim stolom nije na njih
obraćao pozornost, ali onda ih je mlada žena sa srebrnim naušnicama i
majicom Sveučilišta Massachussetts počela promatrati. Ukipio se kad se digla
sa stolca, ali, pokazalo se da su njegova kapa i naočale izvršile zadaću: nije
htjela njega.
— Oprostite. Niste li vi dr. Isabel Favor?
Javio se nepoznat zaštitnički stav, ali Isabel se samo nasmiješila i kimnula.
— Ne mogu vjerovati da ste to vi — rekla je žena. — Oprostite što vas
prekidam, ali slušala sam vaše predavanje kad ste došli na Sveučilište
Massachussetts i imam sve vaše knjige. Samo sam vam htjela reći da ste mi
doista pomogli dok sam hodala na kemoterapiju.
Tek tada je Ren primijetio koliko je žena mršava i blijeda. Nešto u njemu se
presjeklo kad je spazio kako se izraz Isabelina lica smekšao. Pomisli na poruke
koje je primao od svojih obožavatelja. — Dušo, ja i moji prijatelji uživali smo kad
si sredio onog frajera.
— Jako m ije drago — reče Isabel.
— Baš mi je žao zbog vaših poteškoća. Došljakinja se ugrize za usnicu. — Biste
li htjeli... Zovem se Jessica. Biste li se pomolili za mene?
Isabel se digla i zagrlila je. — Naravno da hoću.
Grlo mu se steglo. Isabel Favor prava je stvar. A on ju je htio zavesti.
Žena se vratila za svoj stol, a Isabel se smjestila natrag na stolac. Pognula je
glavu i zagledala se u čašu s vinom. Osupnut, shvati da moli. Za ime Božje,
ovdje, pred svima.
Posegne za cigaretom, a onda se sjeti daje već popušio dnevni obrok. Zato
isprazni čašu.
Pogledala ga je nježno i uvjerljivo mu se nasmiješila. — Bit će dobro.
Mogla mu je isto tako baciti komad željeza u glavu, jer u tom trenutku je
shvatio da ne može to učiniti. Ne može zavesti ženu koja moli za neznance,
skuplja smeće po cesti i svakome želi dobro. Na što je mislio? Bilo bi to isto kao
zavesti časnu sestru.
Stvarno zgodnu časnu sestru.
Bilo mu je dosta. Odvest će je natrag, iskrcati pred kućom i zaboraviti na nju.
Ostatak odmora provest će kao da ona ne postoji.
Ta ga je pomisao užasno rastužila. Volio je biti s njom, ne samo zato što ga je
uzbuđivala i nasmijavala, već i zato što je njezina čestitost bila čudno
zavodljiva, poput svježe obojenog zida koji jednostavno vapi za kojim grafitom.
Nasmiješila mu se smiješkom koji baš nije postigao cilj. — Žene poput nje
pomogle su mi prebroditi posljednjih šest mjeseci, znajući da sam im pomogla
svojim knjigama i predavanjima. Nažalost, nije ih ostalo dovoljno da ispune
dvoranu.
Trgnuo se iz zbrke u glavi. — Vjerojatno ste postali slatki grijeh. Još uvijek im se
sviđa to što imate reći, ali niste vodeća marka mjeseca, a ne žele biti
staromodne.
— Zahvaljujem na iskazanom povjerenju, ali vjerujem da većina ljudi voli dobiti
savjet od nekoga čiji život nije promašen.
— Dobro, i to.
Na povratku je šutjela, zbog čega je posumnjao da ponovno moli. Koje jebeno
nadahnuće! Možda bi se trebao spakirati i odletjeti natrag u L.A. Međutim, nije
htio napustiti Italiju.
Kad su stigli do kuće, trgnuo se iz mračnih misli i prisilio se da ode provjeriti što
je sa strujom. Kao što treba, svjetla su se upalila. Izišao je, tobože da vidi gore li
vanjska svjetla. — Ovo je lijepo — rekao je zureći u vrt.
— Nikada niste bili ovdje?
— Davno. Kao dijete, nekoliko puta sam odsjeo u vili. Teta me je jednom
dovela ovamo dolje da upoznam staroga Paola. Staro gunđalo, koliko se
sjećam.
Zrak propara niz prodornih vriskova. Pogledao je i spazio troje djece kako trče
niz brijeg od vile. Dvije bučne male djevojčice i dječak — svi su se kotrljali
prema njemu i vikali iz petnih žila: — Tata!
Ren se povukao korak natrag kad su mu djevojčice obuhvatile noge, hihoćući
se tako resko da bi i staklo moglo popucati. Samo je dječak ostao po strani.
Isabel je ostala osupnuta. Tata? Ren nikada nije rekao ni riječ o djeci. Priznao je
kratak brak u mladosti, ali sudeći prema troje djece, nije joj se činio tako
kratak.
Digla je glavu i spazila ženu koja se pojavila na vrhu brijega. S nebom u
pozadini, vidjela je samo njezin obris, imala je malo dijete u naručju, a
povjetarac joj je pamučnu haljinu priljubio uz već popriličan trudnički trbuh.
— Tata! Tata! Jesmo li ti nedostajali? — vikala je starija djevojčica na
američkom engleskom, dok je mlađa umirala od hihotanja.
Ren je odskočio kao da su djeca kužna, zagledavši se u Isabel pogledom punim
straha. — Kunem se Bogom. Nikad ih u životu nisam vidio.
Isabel mahne glavom prema vrhu brijega. — Možda bi bilo bolje da to njoj
kažete.
Ren pogleda gore.
Žena je mahala, a dugačka joj je kosa lepršala na vjetru. — Hej, ljubavi!
Rukom zastre oči. — Tracy? K vragu, Tracy, jesi li to ti?
— Rekao si »k vragu«. Najmlađa djevojčica koja je izgledala kao da ima četiri ili
pet godina, lupi ga po nozi.
— On smije, glupačo — kaza dječak.
— Sad je dosta, djeco — vikne im žena. — Dovoljno smo ga prestravili.
— Izgleda bijesan, mama — reče mlađa djevojčica. — Jeste li bijesni,
gospodine?
— Bolje bi ti bilo da se čuvaš — izjavi dječak. — On ubija ljude. Čak i ženske.
Kopa ljudima oči, točno?
— Jeremv Briggs! — vikne žena ne pomaknuvši se sa svog mjesta na vrhu
brijega. — Znaš da ne smiješ gledati filmove koji nisu za djecu.
— Dopušten je onima iznad trinaest.
— Ti imaš jedanaest!
Isabel se obrati Renu: — Nekome si iskopao oko u filmu koji je dozvoljen za
trinaestogodišnjake? Ma, prekrasno.
Uputio joj je pogled koji je jasno govorio da bi sljedeće oči koje će iskopati
mogle biti njezine.
— Sto si napravio s njima? — pitala je manja djevojčica. — Jesi li ih pojeo?
Ozlijedila sam si pišicu u zrakoplovu.
Dvoje starije djece se zasmijulji kad je Ren problijedio.
— Ozlijedila sam je na naslon za ruke — nastavila je, nimalo uzbuđena. —
Hoćeš vidjeti moje gaćice s dupinima?
— Ne!
Ali već je zadigla donji dio kockaste ljetne haljinice. — Imam i kitove — naglasi.
— Jako lijepo. Isabel se počela zabavljati. Gledajući gosp. Hladnokrvnog
zabavilo ju je kao ništa tog dana. — Sigurno ste već prije vidjeli kitove na
ženskom rublju, Ren.
Stisnuo je oči i namrštio se na onaj svoj poznati način.
Majka djece prebaci dojenče na drugi bok. — Niz ovaj brijeg mogu se spustiti
samo po guzici, zato bi bilo bolje da vi dođete ovamo. Brittanv, obuci gaćice.
Tvoje tijelo je tvoja privatna stvar, zapamti to.
Stvarno, tamnokosi anđelak se svukao mirnoćom barske plesačice. Ren ju je
pogledao, a ona odjuri uzbrdo kao da je gone obojica, i Danzel, i Mel. Dječak je
krenuo za njim, a onda se predomislio i pošao prema maseratiju parkiranom u
blizini kuće.
— Imaš i ti delfine? — djetešce upita Isabel.
— Brit'nv, to nije pristojno — rekla je njezina starija sestra. Isabel se nasmiješi
djevojčicama i pomogne manjoj obući gaćice. — Nemam delfine. Samo čipku
boje kože.
— Mogu li vidjeti?
— Bojim se da ne. Tvoja majka ima pravo kad kaže da je tijelo osobna stvar. Što
je bio još jedan dobar razlog da svoje ne podijeli s Renom Gageom, iako cijelo
popodne nije spomenuo seks. Možda je zaključio da se mora previše truditi oko
nje. Ili je, poput Michaela, zaključio da je u svemu pretjerana.
Kad je Brittanvnina odjeća bila na svom mjestu, Isabel povede djevojčice
uzbrdo, da joj ne promakne još nešto od razgovora koji se ondje počeo voditi.
Primijetila je da Renovo Ijutito mrštenje nije nimalo pokvarilo njegov
srceslamajući izgled.
— Sigurno sam propustio telefonski poziv kojim mi javljaš da stižeš, Tracy.
Žena se digne na prste i utisne mu cjelov na obraz. — Ma, zdravo i tebi.
Neuredna svilenkasta tamna kosa padala joj je do ramena. Imala je kao
Snjeguljica blijedu kožu, svijetloplave oči bile su joj pomalo umorne i mutne kao
da već dulje vrijeme nije pošteno spavala. Imala je zgužvanu, ali modernu
crvenu trudničku haljinu i skupe sandale s niskom petom. Nije imala nalakirane
nokte na nogama, a pete su joj malo prelazile rub sandala. Nešto u njezinom
držanju zajedno s načinom na koji je bila odjevena, davalo je do znanja daje
bogata.
— Tata! — poviče dječačić kojeg je držala na rukama i ispruži ruke prema Renu
koji je tako brzo odskočio da se sudario s Isabel.
— Smiri se — reče Tracy. — Svakog muškarca tako zove.
— Ma, natjeraj ga da prestane. I kakva je to majka koja uči djecu da rade nešto
tako glupo da dotrče neznancu i nazovu ga... tim imenom kojim su mene
nazvali?
— Zabavljam se kako znam i umijem. Košta me pet dolara po djetetu.
— Nije bilo duhovito.
— Ja sam se zabavila. Sa zanimanjem pogleda Isabel. Zbog trudničkog trbuha i
egzotičnih očiju, izgledala je kao boginja seksualnosti i plodnosti. Isabel se
počela osjećati pomalo uvelo. Istovremeno iza ženinog vedrog nastupa, osjeti
prikrivenu tugu.
— Ja sam Tracy Briggs. Ispružila je ruku. — Poznati ste mi.
— Isabel Favor.
— Naravno. Sad sam vas prepoznala. Zurila je u njih dvoje s neskrivenom
znatiželjom. — Što radite s njim?
— Unajmila sam kuću. Ren je moj domaćin.
— Ma hajde. Izraz njezinog lica govorio je da ne vjeruje ni riječ. — Pročitala
sam samo jednu vašu knjigu Zdrava veza u nezdravim vremenima, ali veoma
mi se svidjela. Ja sam... Ugrizla se za donju usnu. — Pokušavam se odlučiti hoću
li ostaviti Harrvja.
— Nemoj mi reći da bježiš od još jednoga supruga — kaza Ren.
— Imala sam samo dva. Okrenula se Isabel. — Ren je još uvijek ljut zato što
sam ga ostavila. Među nama, bio je grozan suprug.
Znači, to je bila Renova bivša žena. Jedno se činilo jasno. Sve iskre koje su
nekada frcale među njima, nestale su. Isabel je imala osjećaj da gleda prepirku
brata i sestre, a ne bivših ljubavnika.
— Vjenčali smo se kad smo bili mladi i glupi — reče Ren. — Što mlada osoba od
dvadeset godina zna što je brak?
— Ja sam znala više od tebe. Tracy mahne glavom dolje prema sinu koji se
popeo na prednje sjedište Renovog maseratija. — To je Jeremv, moj najstariji.
Za njim dolazi Steffi. Ona ima osam. Steffi je imala kratku kosu i djelovala je
pomalo plašljivo. Ona i sestra počele su petama sandala praviti krugove po
šljunku. — Brittanv ima pet. A ovo je Connor. Nedavno je navršio tri, ali još
uvijek neće na kahlicu, je li, veliki dečko? Lupnula je dječačića po debelim
pelenama, a onda potapša vlastiti zaobljeni trbuh. — Connor je trebao biti
posljednji. Iznenađenje, iznenađenje.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
— Petero djece, Tracy? — kaza Ren.
— Događa se. Još jednom se ugrize za usnicu.
— Zar nisi imala samo troje kad smo prije mjesec dana razgovarali?
— To je bilo prije dva mjeseca i imala sam četvero. Nikad ne obraćaš pozornost
kad govorim o njima.
Osmogodišnja Steffi ispusti prodoran vrisak. — Paukl Ondje je pauk!
— Fućkaš pauka — Brittanv čučne na šljunku.
— Jeremv! Izlazi iz...
Ali Tracvna naredba stigne prekasno. Maserati s njezinim sinom, već je počeo
kliziti.
Ren poče trčati. Spustio se niz brijeg točno na vrijeme da vidi kako se njegov
skupi sportski automobil zabio u kuću, a prednji kraj se svinuo poput origami
ptice.
Isabel mu je morala odati priznanje. Izvukao je Jeremvja iz auta i provjerio je li
devetogodišnjak ozlijeđen prije nego što je pogledao nastalu štetu. U
međuvremenu je Tracy, gegajući se, počela silaziti nizbrdo — onako trudna, s
djetetom na rukama. Isabel je požurila za njom da je zgrabi za ruku prije nego
što padne, ali uspjele su doći do Rena i Jeremvja, a da se ništa nije dogodilo.
— Jeremy Briggsl Koliko sam ti puta rekla da ne diraš tuđe aute! Čekaj samo da
ti otac čuje za ovo. Tracy nekoliko puta uzme zrak, a onda se činilo da joj je
ponestalo snage. Ramena joj se objesiše, a oči ispuniše suzama.
— Paukl — urlala je Steffi na brdu iza njih.
Dječačić je shvatio da se majka uzrujala i počeo je plakati.
— Pauk! Pauk! — tulila je Steffi.
Ren pogleda Isabel s gotovo smiješno bespomoćnim izrazom lica.
— Hej, gospodine Ren! — pozove ga Brittanv s vrha brda. — Pogledajte me!
Mahala je gaćicama kao zastavom. — Imam i morske konjice!
Tracy glasno zajeca, a onda pruži ruku i udari Rena u prsa. — Vidiš li sada zašto
smo došli?
Ne može to napraviti! Ren stane tek toliko da se okomi na Isabel kao da je ona
kriva za sve. Bili su u stražnjem salonu vile, vrata prema vrtu bila su otvorena,
a posvuda su trčala djeca. Činilo se daje jedino Anna sretna. Smijala se
djevojčicama, gladila Jeremvja po glavi, uzela najmanje dijete i pošla s njim u
kuhinju pripremiti večeru za sve.
— Idite gore i recite Tracy da ode!
— Nešto mi govori da neće poslušati. Isabel se pitala kad će shvatiti da se
uzalud bori. Likovi koje je glumio na filmu možda su bili u stanju izbaciti na ulicu
trudnu ženu s četvero djece, ali izgleda da je u stvarnom životu Ren bio mnogo
mekšeg srca. To, međutim, nije značilo da namjerava biti susretljiv.
— Nismo u braku već četrnaest godina. Ne može se samo tako useliti ovamo
sa svom tom djecom.
— Izgleda daje baš to napravila.
— Čuli ste me da sam joj pokušao osigurati hotel, ali otrgnula mi je slušalicu iz
ruke i poklopila je.
Isabel potapša Steffi po ramenu. — To je dosta spreja protiv kukaca, zlato. Daj
mi taj sprej prije nego što svi dobijemo rak.
Steffi joj preko volje da, a onda se zabrinuto osvrne oko nogu ima li još
paukova.
Ren je režao na osmogodišnjakinju: — Rujan je. Ne biste li svi trebali biti u
školi?
— Mama nas podučava kod kuće dok se ne vratimo doma u Connecticut.
— Vaša mama jedva zna zbrajati.
— Dobro zbraja, ali ima poteškoća s dijeljenjem većih brojeva pa joj Jeremv i ja
moramo pomagati. Steffie je otišla do kauča i oprezno digla jastučić da pogleda
ispod njega prije nego što sjedne. — Mogu li, molim vas, dobiti natrag svoj
sprej?
Isabel se srce steglo zbog djevojčice. Kriomice pruži sprej Renu, a onda sjedne
pokraj nje i zagrli je. — Znaš, Steffie, ne muči nas uvijek ono za što mislimo da
nas plaši. Kao na primjer pauci. Većina njih su lijepi, bezopasni kukci, ali u tvojoj
se obitelji u posljednje vrijeme svašta dogodilo pa može biti daje to ono što te
zapravo muči. Svi se mi ponekad bojimo. To je u redu.
Ren je promrmljao nešto što ni u kojem slučaju nije bilo u redu. Dok je Isabel i
dalje nježno govorila Steffie, kroz francuski je prozor pratila kako Jeremv
divljački baca tenisku lopticu u zid vile. Bilo je samo pitanje vremena kad će
razbiti prozor.
— Ej, gledajte me! Brittanv je upala u sobu radeći zvijezde jednu za drugom,
idući ravno prema vitrini prepunoj majsenskog porculana.
— Pazi! Ren je poletio i uhvatio je trenutak prije nego što se zabila.
— Gledajte to s ljepše strane — reče Isabel. — Ima gaćice.
— Ali skinula je sve drugo!
— Ja sam prvakinja! Petogodišnjakinja je skočila na noge i ispružila ruke u
obliku pobjedničkog slova V. Isabel joj se nasmiješila i pokazala joj uzdignuti
palac. Baš u tom trenutku zrak raspara jasan zvuk lomljenja stakla, iza kojeg je
uslijedio Tracvn povik s kata: —Je-remy Briggsl
Ren usmjeri sprej sebi u glavu i pritisne ventil.
Večer je bila duga. Ren je zaprijetio Isabel da će joj zauvijek isključiti struju
bude li ga ostavila, zato je ostala u vili, dok je Tracy ostala u svojoj sobi,
zaključana. Jeremv se zabavljao plašeći Steffie nepostojećim paucima, Brittanv
je sakrila svoju odjeću, a Ren se cijelo vrijeme žalio. Gdjegod pošao, za sobom
je ostavljao nered: sunčane naočale, izuvene cipele, trenirku, krš kakav ostavlja
muškarac naviknut na sluge koji će sve za njim pokupiti.
S pojavom djece, Anna se potpuno promijenila, smijala se, nutkala sve jelom,
čak i Isabel. Ona i Massimo živjeli su u kući udaljenoj otprilike dva kilometra,
zajedno s dva odrasla sina i snahom. Budući da je poslije večere odlazila kući,
pozvala je Martu da dođe gore i ondje provede noć. I Marta je u prisustvu djece
bila potpuno druga žena.
Anna je brzo odabrala Connora za svog mezimca pa je cijelo vrijeme bio uz nju
osim kad je pobjegao u kut da napuni pelene. Trogo-dišnjak je, koliko je Isabel
čula, već imao osobit rječnik. Njegova omiljena izjava bila je: — Kahlica je
odvratna, jako odvratna.
Iako se Ren nije obazirao, djevojčice su nastojale privući njegovu pozornost.
Nije se obazirao na njih koliko god je mogao, ali na kraju je ipak pokleknuo pred
Jeremvjevim molbama da ga nauči nekim potezima u borilačkim vještinama.
Već je dobrano bila noć prije nego što su svi bili u krevetu.
Dok je Ren telefonirao, Isabel je uspjela pobjeći u kuću. Strovalila se u krevet i
isti trenutak zaspala da bi je u jedan probudio tresak iza kojeg je slijedila
psovka. Uspravila se u krevetu.
U hodniku se upalilo svjetlo, a Renova glava proviri unutra. — Oprostite. Udario
sam s torbom u komodu i prevrnuo svjetiljku.
Žmirnula je i povukla pokrivač do vrata. — Što radite ovdje?
— Valjda niste vjerovali da ću ostati gore, je li? — ljutito je rekao.
— E pa, ovamo se ne možete useliti.
— Ma nemojte. Nestao je.
Skočila je iz kreveta, a svilena spavaćica lepršala je za njom dok ga je slijedila.
Bacio je torbu na krevet u susjednoj sobi koja je bila manja od njezine, ali isto
tako jednostavna. Druželjubivi Talijani nisu bili raspoloženi trošiti novac za
uređenje tako samotnih prostora kao što su spavaće sobe kad su ga mogli
potrošiti na kuhinje i vrtove gdje se okupljaju. Kad je uletjela unutra, prestao se
raspakiravati i odmah primijetio čipku boje slonovače pripijenu uz njezine grudi
na, do gležnja dugačkoj, finoj spavaćici. — Imate li ispod toga kojeg dupina?
— Ne tiče vas se, Ren, vila je velika, a ova kuća je mala. Ne možete...
— Nije dovoljno velika. Ako mislite da ću ostati pod istim krovom s ludom
trudnicom i njezino četvero šašave djece, onda ste luđi od njih.
— Idite onda negdje drugdje.
— To i činim. Njegov pogled još jednom krene u istraživački pohod. Čekala je da
kaže nešto prijeteći, ali iznenadio ju je. — Zahvaljujem na večerašnjoj potpori,
iako bih se snašao i bez onih popisa koje ste mi neprestano gurali pod nos.
— Zaprijetili ste da ćete mi isključiti struju ako odem.
— Ne možete me prevariti, doktorice. Ionako biste ostali jer ste ludi za
čišćenjem tuđeg svinjca. Izvadio je hrpu zgužvanih majica. — Valjda se zato
volite motati oko mene, samo što u mojem slučaju vodite uzaludnu bitku.
— Ne volim se motati oko vas. Prisiljena sam biti uz vas. Dobro, možda mi se
malo sviđa. Svrbjeli su je prsti da digne majice koje su mu upravo pale na pod,
ali suzdrži se. — Noćas možete tu spavati, ali sutra se vraćate natrag u vilu.
Imam posla i vi ćete mi samo smetati.
Naslonio se na dovratak i prekrižio ruke dok mu je pogled putovao od njezinih
gležnjeva do dojki. — Previše bih vam odvlačio pozornost, je li?
Koža joj se usijala. Bio je pravo utjelovljenje vraga. Tako je mamio žene u smrt.
— Recimo samo da se u ovom trenutku moram usredotočiti na duhovne stvari.
— Samo dajte. Uputio joj je najopakiji mogući osmijeh. — I nemojte ni slučajno
razmišljati o tome što se dogodilo Jennifer Lopez kad je spavala u sobi do moje.
Prostrijelila ga je pogledom koji je točno pokazivao koliko ga smatra
djetinjastim i projurila pokraj njega. Isti trenutak kad je izašla u hodnik, na
komodi točno ispred sebe primijeti malu svjetiljku. I prije nego što je čula
njegovo zlobno smijuljenje, znala je da joj vidi ravno kroz spavaćicu.
— Stvarno nema dupina. Ubijate me, Fifi.
— Dobro da znam.
Sljedeće jutro, Isabel si je napravila čašu soka od svježe iscijeđene naranče i
odnijela ga van do jednog od plavih metalnih stolaca koji su stajali na
osunčanom mjestu blizu kuće. Na lišću maslina još uvijek je bilo rose, a dolje u
dolini na nekoliko se mjesta vukla magla. Kad izrek-ne kratku molitvu
zahvalnosti, najmanje što je mogla učiniti, i počne piti sok, iz kuće se pojavi
Ren, prekrasan onako razbarušen.
— Morao sam rano ustati da mogu na trčanje prije nego što postane prevruće.
Zijevne.
— Skoro je devet.
— To i mislim.
Spustila je sok od naranče gledajući rub njegove majice bez rukava kad se
počeo protezati. Trbuh mu je bio naboran od snažnih mišića, a tanka linija
tamnih dlaka nestajala je pod crnim sportskim kratkim hlačama. Upijala je svaki
njegov djelić: jagodične kosti, gusarsku bradu, sportska prsa, sve.
Ulovio ju je kako ga gleda. Kad je prekrižio ruke na prsima, vidjela je da se već
zabavlja. — Hoćete da se okrenem pa da me možete pogledati odostraga?
Odgovori mu suzdržanim glasom. — Mislite da želim da se okrenete?
— 0, da.
— Sigurno vam nije lako biti tako divan. Nikad ne znate žele li ljudi biti s vama
zbog vašeg karaktera ili samo zbog vašeg izgleda.
— Svakako izgleda. Nemam karakter.
Nije mogla dopustiti da ostane na tome. — Imate veoma snažan karakter.
Uglavnom je zeznut, točno, ali ne potpuno.
— Baš vam hvala.
Nije li čudesno kako cjelonoćni dobar san može povećati ženinu sposobnost da
gnjavi. Oponašala je njegov sladunjav osmijeh. — Imate li što protiv da -se
okrenete na stranu da mogu uživati u vašem profilu?
— Prestanite se praviti pametnjakovićka. Spustio se na stolac pokraj njezinog i
iskapio sok za koji je potrošila deset minuta da ga iscijedi.
Namrštila se. — Mislila sam da idete trčati.
— Nemojte me požurivati. Recite da se još ni jedno Tracvno malo čudovište nije
pojavilo ovdje.
— Još ne.
— Baš su bistri mali fakinčići. Naći će nas. A kad se uredim, ići ćete sa mnom
gore da budete ondje kad budem razgovarao s njom. Odlučio sam joj reći da se
oporavljate od živčanog sloma i da vam treba mir i tišina. Tada ću sve odvesti u
onaj volvo koji vozi i poslati ih u krasan hotel gdje će im svi troškovi biti plaćeni.
Isabel nekako nije vjerovala da će sve ići tako glatko. — Kako vas je pronašla?
— Poznaje mojega menadžera.
— Zanimljiva žena. Što ste rekli, koliko ste dugo bili u braku?
— Jednu nesretnu godinu. Naše majke bile su prijateljice pa smo zajedno rasli,
zajedno upadali u nevolje i uspjeli istovremeno prekinuti fakultet. Budući da se
nismo htjeli odreći roditeljske potpore i zarađivati za život, odlučili smo se
vjenčati da im odvratimo pozornost. Spustio je praznu čašu. — Možete li
zamisliti što se događa kad se vjenča dvoje razmaženih balavaca?
— Ništa lijepo, sigurna sam.
— Lupanje vratima, bijesni ispadi, čupanje kose. Čak je ona bila gora.
Isabel se nasmije.
— Preudala se dvije godine nakon rastave. Vidio sam je nekoliko puta kad je
došla u L.A. i čujemo se svakih nekoliko mjeseci.
— Neobičan odnos za rastavljeni par.
— Nekoliko godina nismo uopće razgovarali, ali ni jedno od nas nema brata ili
sestru. Otac joj je umro, a majka joj je šašava. Mislim da našu vezu, više od
svega, održava tuga zbog nesređenog djetinjstva.
— Nikada niste vidjeli njezinu djecu i muža?
— Vidio sam ove starije dok su bili jako mali. Muža nisam nikada upoznao.
Jedan od onih ozbiljnih tipova. Doima se doista težak. Prebaci težinu na drugi
bok, iz džepa kratkih hlača izvadi presavinuti komad papira i rastvori ga. — Ovo
sam našao u kuhinji. Hoćete mi objasniti?
Sigurno u sebi nosi podsvjesnu želju da bude mučena, inače to nikad ne bi
nigdje ostavila. — Dajte mi to.
Naravno da ga je držao točno izvan njezinog dosega. — Trebate me više nego
što sam mislio. Počeo je čitati raspored koji je sastavila prvi dan svog boravka
ovdje. — Ustajanje u šest. K vragu, zašto to želite?
— Zapravo, ne želim, jer sam se digla u osam.
— Molitva, meditiranje, zahvalnost i pozitivno razmišljanje — nastavio je. — Što
znači pozitivno razmišljanje? — Ne, nemojte mi reći.
— To su pozitivne rečenice. Dobrohotno nadziranje misli. Na primjer, evo jedne
Bez obzira na to koliko me Lorenzo Gage uzrujava, pamtim daje i on Božje
stvorenje. Možda ne najbolji primjer, ali...
— A kakvo je ovo sranje »Zapamti da moraš disati«?
— Nije to nikakvo sranje. To me podsjeća da ostanem usredotočena.
— Štogod to značilo.
— Znači da ostanem mirna. Da ne dopustim da me otpuše svaki nalet vjetra.
— Zvuči dosadno.
— Dosadne stvari ponekad su dobre.
— Oh, oh. Lupkao je po papiru. — »Čitanje poticajnih primjera«. Na primjer
Peopleal
Pustila ga je da se zabavlja.
— »Budi impulzivna.« Dignuo je jednu od svojih savršenih obrva. — To će
sigurno biti. A prema ovom rasporedu, sad biste trebali pisati.
— Namjeravam. Igrala se pucetom na bluzi. Presavinuo je papir, presjekao ju je
pogledom koji je previše toga opažao. — Nemate pojma o čemu biste pisali, je
li?
— Počinjem raditi bilješke za novu knjigu.
— Očemu?
— Prevladavanju osobne krize. To je bilo prvo što joj je palo na pamet, a činilo
se kao razuman izbor.
— Šalite se.
Razljuti je njegova nevjerica. — Znam ponešto o tome. Ako niste primijetili,
upravo prevladavam vlastitu.
— Sigurno mije promakao taj dio.
— To je vaš problem. Puno ste propustili.
Vrati se njegovo suosjećanje koje ju je živciralo. — Prestanite se toliko truditi,
Isabel. Malo se odmorite. Ništa ne ide na silu. Opustite se i za promjenu se malo
zabavite.
— A kako? E, čekajte, znam. Tako da odem s vama u krevet, točno?
— Ja bih to odabrao, ali pretpostavljam da svatko ima svoje viđenje zabave tako
da možete odabrati svoje. Ne, kad bolje promislim, bilo bi bolje za oboje kad
biste meni omogućili odabir.
— Gubite vrijeme, ako računate na to.
Dublje je utonuo u naslonjač. — Proživjeli ste svašta proteklih šest mjeseci. Ne
mislite li da zaslužujete malo odmora, rasterećenja?
— Poreznici su me dotukli. Ne mogu si priuštiti odmor, moram vratiti karijeru na
pravi put kako bih počela zarađivati za život, a jedini je način da to postignem
poraditi na tome. Čim je to rekla, osjetila je kako ju je pomalo počeo hvatati
strah.
— Raditi se može na više načina.
— Vaš bi bio, za početak, ležeći na leđima, je li?
— Možete biti i gore, ako želite. Uzdahnula je.
Dignuo se iz naslonjača i okrenuo prema masliniku. — Što rade Massimo i
Giancarlo ondje dolje?
— Nešto u vezi s novom kanalizacijom ili s bunarom, ovisi o prijevodu.
Ponovno je zijevnuo. — Idem na trčanje, a onda ćemo zajednički porazgovarati
s Tracy. I nemojte se buniti, ako ne želite na duši imati preranu smrt jedne
trudnice i njezino četvero djece.
— Ooo, neću se buniti. Ni za što na svijetu ne bih propustila vidjeti kako ćete
izgorjeti.
Namrštio joj se i otišao.
Sat poslije, mijenjala je plahtu na krevetu kad ga je čula da se vratio i otišao u
kupaonicu. Nasmiješila se i odšuljala do vrata. Nije prošlo dugo i već je čula
kako urla.
— Zaboravila sam vam reći — viknula je slatko. — Nemamo tople vode.
Tracv je stajala nasred spavaće sobe koju je zauzela. Oko nje na podu bilo je
sve puno kovčega, odjeće i biranih igračaka. Dok se Ren naslonio na zid,
mršteći se i jednoj, i drugoj, Isabel je počela odvajati čistu od prljave odjeće.
— Je li vam jasno zbog čega sam se rastala od njega? Tracv je imala crvene oči
i djelovala je umorno, ali svejedno poželjno u kupaćem kostimu boje duda i
odgovarajućem ogrtaču. Isabel se pitala kako je to kad si po prirodi tako
zgodan. Tracv i Ren baš su pristajali jedno uz drugo.
— On je hladan, bezosjećajan gad. Zato sam se rastala od njega.
— Nisam bezosjećajan. Ren se doista ponašao bezosjećajno. — Ali, rekao sam
ti, uz osjetljivo stanje Isabelinih živaca...
— Jesu li tvoji živci u osjetljivom stanju Isabel?
— Ne, ako se ne računa da proživljavam najtežu krizu u životu. Spustila je
majicu na hrpu prljavog rublja, a zatim počela preslagi-vati čisto rublje. Djeca
su bila u kuhinji s Annom i Martom, ali baš kao i Ren, posvuda su ostavljala
znakove svoje prisutnosti.
— Smetaju ti djeca? — upita Tracv.
— Divna su. Uživam u njima. Isabel se pitala shvaća li Tracv da razne poteškoće
u njihovom ponašanju sigurno potječu od napetosti koju su osjetila kod svojih
roditelja.
— Nije u tome stvar — reče Ren. — Stvar je u tome da si upala ovamo bez
upozorenja i...
— Možeš li jedanput misliti na druge, a ne samo na sebe? Tracv je bacila
GameBov1 pokvarivši Isabelinu brižno složenu hrpu rublja. — Ne mogu si
zamisliti četvero žive djece u hotelskoj sobi.
— Apartmanu! Uzet ću ti apartman.
— Ti si mi najstariji prijatelj. Ako ti najstariji prijatelj neće pomoći, tko će?
— Noviji prijatelji. Roditelji. Sto je s tvojom rođakinjom Pe-trinom?
— Petrina mi se zamjerila još dok smo bile na prvom plesu. Ne sjećaš se kako ti
se nabacivala? Osim toga, nitko od njih nije u ovom trenutku u Europi.
1 GameBoy — elektronička video iglica.
— To je još jedan razlog zašto bi trebala odletjeti kući, nisam stručnjak za
trudnice, ali jasno mi je da ti treba obiteljsko okružje.
— Možda u osamnaestom stoljeću. Tracy se bespomoćnom kretnjom obrati
Isabel. — Možeš li mi preporučiti dobrog terapeuta? Dvaput sam se udala za
muškarca koji na mjestu gdje bi trebalo biti srce ima kamen, znači, očito
trebam pomoć. Iako Ren barem nije šarao okolo.
Isabel makne odjeću koju je složila iz opasnog područja. — Muž ti je bio
nevjeran?
Tracvin glas postane još nemirniji. — Neće priznati.
— Ali ti misliš da ima nekakvu vezu.
— Uhvatila sam ih zajedno. Mala uspaljena Švicarka iz njegovog ureda. On...
poludio je kad sam opet ostala u drugom stanju. Snažno je zatreptala očima. —
To je njegova osveta.
Isabel osjeti kako se u njoj rađa snažna odbojnost prema gospodinu Harrvju
Briggsu.
Tracy zabaci glavu tako da joj je sva kosa pala na jedno rame. — Budi razuman,
Ren. Nisam se doselila zauvijek. Treba mi samo nekoliko tjedana da se sredim
prije nego što ću se kod kuće opet morati suočiti sa svima.
— Nekoliko tjedana?
— Djeca i ja bit ćemo sve vrijeme na bazenu. Nećeš ni znati da smo ovdje.
— Mamical Uletjela je Brittanv, gola, jedino što je imala crvene sokne. —
Connor se pobljuvao! — Opet je izjurila.
— Brittanv Briggs, vrati se! — Tracy požuri za njom njišući se bokovima. —
Brittany!
Ren zakima glavom. — Teško je povjerovati da je to ona ista djevojka koja je
dobila napadaj kad ju je sluškinja probudila prije podneva.
— Puno je osjetljivija nego što pokazuje. Zato je došla k vama. Jasno vam je,
naravno, da joj morate dopustiti da ostane?
— Moram se maknuti odavde. Zgrabio ju je za ruku tako da je jedva imala
vremena pokupiti svoj slamnati šešir prije nego što ju je izgurao kroz vrata. —
Platit ću vam espresso u gradu i kupiti vam jedan od onih pornografskih
kalendara koji vam se toliko sviđaju.
— Dovodite me u iskušenje, ali moram početi pisati bilješke za novu knjigu. Onu
o prevladavanju osobne krize — dodala je.
— Vjerujte mi. Netko tko se zabavlja skupljanjem smeća ni u ludilu nema pojma
kako prevladati krizu. Krenuo je niz stube. — Jednog dana ćete priznati da je
život previše zamršen da bi se uklopio u vaša četiri uredno složena kamena
temeljca.
— Točno sam vidjela kako zamršen može biti život. Činilo se kao da se brani, ali
nije si mogla pomoći. — Ali, isto tako sam vidjela koliko mogu pomoći četiri
kamena temeljca. Ne radi se samo o meni, Ren. Imam svjedoke. A kako se tek
to činilo sladunjavo?
— Kladim se da imate. I siguran sam da kameni temeljci djeluju u mnogo
slučajeva, ali ne djeluju uvijek i kod svakoga, a mislim da trenutačno ne djeluju
ni kod vas.
— Ne djeluju zato što ih pravilno ne primjenjujem. Ugrizla se za donju usnu. —
Možda bih mogla dodati još nekoliko koraka.
— A ne biste se samo opustili?
— Kao vi?
— Nemojte odbacivati dok niste iskušali. Ja barem imam nekakav život.
— Snimate užasne filmove u kojima radite grozne stvari. Morate se prerušavati
da biste izašli među ljude. Nemate ženu, ni obitelj. I to zovete životom?
— Pa, ako baš cjepidlačite. Mramornim podom pošao je prema ulaznim vratima.
— Druge ljude možete zavarati s tim svojim mudrolijama, ali to kod mene ne
pali.
— Zato jer ste se zaboravili smijati. Pritisnuo je kvaku.
— Nije točno. Upravo ste me nasmijali.
Vrata su se otvorila i otkrila neznanca koji je stajao s druge strane.
— Ti gade koji otimaš žene — zagrmio je uljez. A onda je zamahnuo rukom i
udario.
11
Isabel je poletjela preko mramornog poda, ali muškarac ga je zahvatio tek po
ramenu tako daje Ren već bio na nogama, a svaki mišić na tijelu bio je spreman
da ga dotuče. S nevjericom pogleda njegovog napadača. — Zar ste poludjeli!
Ren krene prema njemu istovremeno kad je Isabel postala svjesna riječi koje je
muškarac izgovorio. — Ren, prestanite! Nemojte ga udariti.
Već je čovjeka držao za gušu. — Recite mi jedan dobar razlog.
— To je Harry Briggs. Ne možete ga ubiti bez Tracvnog dopuštenja.
Njegov stisak oslabi, ali još ga nije puštao, a u očima mu je i dalje plamtio bijes.
— Hoćete li objasniti vaš udarac prije ili nakon što vas rastrgam?
Morala je Briggsu odati priznanje što nije pobjegao pred onime što je mogla biti
veoma bolna smrt. — Gdje je ona, ti gade?
— Ondje gdje je ne možeš naći.
— Već si je jednom unesrećio. Nećeš ponovno to učiniti.
— Tatal
Ren ga je brzo pustio čim je Jeremv utrčao. Dječak je ispustio slomljeni crijep
koji je nosio i bacio se ocu u zagrljaj, a smrknuti izraz lica koji je cijelo vrijeme
imao, nestane.
— Jeremv! Briggs ga privuče bliže, prođe rukom kroz sinovu kosu i na trenutak
sklopi oči.
Ren je protrljao rame i promatrao.
Usprkos odvažnom udarcu koji je zadao, Harry Briggs nije djelovao previše
opasno. Bio je desetak centimetara niži od Rena, mršav, ugodne vanjštine i
pravilnih crta lica. Proučivši ga, Isabel prepozna čudaka koji joj je sličan, samo
što je ovaj bio lud od bijesa. Njegova ravna, uredno podšišana smeđa kosa već
dugo nije vidjela češalj i bio je zreo za brijanje. Ispod naočala s metalnim
okvirom, krile su se umorne oči, a zgužvane hlače boje pijeska i žutosmeđu
polo-majicu imao je na sebi dan dulje nego što treba. Nije izgledao kao ženskar,
ali to je ipak nešto što se čovjeku ne može vidjeti na licu. Također je djelovao
kao najnezamisliviji suprug na svijetu smušenoj osobi kakva je Tracv.
Dok je milovao sina po leđima, primijeti vrijedan sat i jednostavan zlatni
vjenčani prsten. — Jesi li se brinuo za sve? — upita Jeremvja.
— Mislim da jesam.
— Moramo razgovarati, stari, ali prvo se moram vidjeti s tvojom majkom.
— Dolje je na bazenu s-djecom.
Harry okrene glavu prema ulaznim vratima. — Pogledaj jesam li gdje oštetio
auto dok sam vozio ovamo, hoćeš li? Vozio sam po ružnim cestama.
Jeremv je izgledao zabrinut. — Nećeš otići bez mene ili tako nešto, je li?
Još jednom Harry dotakne sinovu kosu. — Bez brige, stari. Sve će biti dobro.
Kad je dječak otišao, Isabel primijeti da Harry nije odgovorio na njegovo pitanje.
Kad ga dječak više nije mogao čuti, on ponovno usmjeri pozornost na Rena, a
sva nježnost koju je pokazao prema dječaku nestane. — Gdje je bazen?
Činilo se da je Rena prošla ljutnja, iako je vjerovala da svaki trenutak može
ponovno planuti.
— Možda bi bilo bolje da se prije smirite.
— Nije važno. Naći ću ga sam. Harry prođe pokraj njih.
Ren digne komadić slomljenog crijepa koji je Jeremy ostavio, na trenutak je
zurio u njega, a onda žalosno uzdahne. — Ne možemo ga ostaviti samog s
njom.
Isabel ga potapša po ruci. — Život nikada nije jednostavan.
Tracy je vidjela da stiže Harry. Srce joj je nesvjesno poskočilo prije nego što joj
se zgrčio želudac. Znala je da će se prije ili poslije pojaviti. Ali nije očekivala da
će je pronaći tako brzo.
— Tatal — djevojčice su doletjele iz vode. Connor je za-vrištao kad gaje spazio,
a mokre pelene klatile su se s jedne na drugu stranu dok je žurio pozdraviti
najdražu osobu na svijetu ne znajući da ista ta osoba nije željela da se rodi.
Harry je nekako uspio uhvatiti sve troje. Bio je osjetljiv na svoju odjeću, ali ne
kad su djeca bila u pitanju i izgleda da mu nije smetalo što će ga smočiti.
Djevojčice su ga obasule mokrim poljupcima. Connor mu je nakrivio naočale.
Tracy se paralo srce dok je promatrala kako im uzvraća poljupce i obasipa ih
istom iskrenom pažnjom kao i nju dok su još bili zaljubljeni.
Pojavio se i Ren. Nije ju boljelo dok ga je gledala kao što ju je boljelo dok je
gledala Harrvja. Ovaj stariji Ren bio je čvršći i pametniji od momka koji ju je
naučio pušiti joint, ali bio je i mnogo zajedljiviji. Nije si mogla predočiti kako je
ta priča s Karli Swenson djelovala na njega.
Isabel koja je stala pokraj njega u bluzi bez rukava, žućkastim sportskim
hlačama i slamnatom šeširu djelovala je pribrano i sigurno. Njezina
neograničena sposobnost bila bi zastrašujuća da nije bila tako ljubazna. Djeca
su je ria prvi pogled zavoljela što je uglavnom dobar znak za procjenu
čovjekove naravi. Kao i svaka druga žena koja se našla pokraj Rena, bila je
očarana njime, ali za razliku od drugih, ona se borila protiv toga. Tracy joj je
zbog toga dala visoke ocjene, iako nije imala nikakve izglede, ne kad je Renova
želja bila tako očita. Na kraju mu neće moći odoljeti, šteta, jer njoj prolazna
pustolovina nije dovoljna. Ona je žena koja želi sve ono što Ren nema i ne može
dati, tako da će je pojesti prije nego što toga bude svjesna. U svakom slučaju,
nepošteno.
Bilo joj je lakše žaliti Isabel nego sebe, ali sad je Harry ovdje, a ona je tako dugo
potiskivala svoju bol. Tko si til htjela je pitati. Gdje je onaj dragi, nježni
muškarac za kojeg sam se udalat
Dignula se sa stolca, osamdeset kilograma, kao nasukani morž. Još osam
kilograma i nadmašila bi svog muža. — Djeco, uzmite Connora i idite potražiti
Annu. Rekla je da će praviti kolače.
Djevojčice su se čvršće privile uz oca gledajući je ljutito. S njihovog gledišta,
ona je zla vještica koja ih je odvojila od njega. Težak, napeti čvor stvori joj se u
grlu.
— Hajde — rekao je djevojčicama ne gledajući je. — Uskoro ću doći za vama pa
ćemo se vidjeti.
Nije imao poteškoća s njima kao ona pa je nije začudilo kad su uzele Connora i
otišle u kuću. — Nisi trebao doći ovamo — rekla je kad su otišle.
Konačno ju je pogledao, ali pogled mu je bio hladan kao u stranca. — Nisi mi
ostavila drugi izbor.
To je bio čovjek s kojim je dijelila život, čovjek za kojeg je vjerovala da će je
vječno voljeti. Nekad su cijeli vikend znali ostati u krevetu, razgovarati i voditi
ljubav. Sjećala se kako su se zajednički radovali rođenju Jeremvja i djevojčica.
Pamtila je obiteljske izlaske, godišnje odmore, smijeh, mirna vremena. Tada je
ostala trudna s Connorom i stvari su se počele mijenjati. Međutim, iako Harry
nije želio još djece, svejedno se istoga trenutka kad je kliznuo iz njezinog tijela,
zaljubio u najmlađeg sina. U početku je bila uvjerena da će se zaljubiti i u ovo.
Ali sada je znala da neće.
—Razgovarali smo o tome i složili smo se. Nećemo više imati djece.
—Nisam ostala trudna po Duhu Svetome, Harry.
—Da se nisi usudila mene optuživati za to. Htio sam si dati podvezati
sjemenovode, sjećaš se? Ali, ti si me napala pa sam odustao. Moja pogreška.
Rukama je obuhvatila njegovu pogrešku i protrljala napetu kožu.
— Hoćeš li da ti pomognem spakirati se — pitao je jednoličnim glasom — ili to
želiš učiniti sama?
Bio je dalek kao udaljeni planet. Čak ni nakon toliko mjeseci, nije se mogla
priviknuti na njegovu hladnoću. Sjećala se dana kad joj je rekao da ga njegova
tvrtka želi poslati u Švicarsku nadgledati jedan važan posao. To nije samo
značilo da će biti unaprijeđen što je s nestrpljenjem očekivao, već je dobio i
priliku raditi onu vrstu posla u kojem je bio najbolji.
Nažalost, na putu mu se ispriječila njezina trudnoća. Ne bi ga bilo od kolovoza
do studenoga, a dijete se trebalo roditi krajem listopada. Budući da je Harry
Briggs uvijek postupao ispravno, rekao je da će odbiti posao. Ali, ona mu nije
dopustila da se žrtvuje pa mu je rekla da će spakirati djecu i da idu s njim. Žene
u Švicarskoj isto rađaju djecu, nije li tako? I ona će roditi ondje.
To je od samoga početka bila pogreška. Nadala se da će se daleko od kuće
ponovno zbližiti i zaliječiti rane, ali samo su se još više udaljili. Stan koji je
tvrtka našla, bio je premalen za tako veliku obitelj. Djeca se nisu imala ni s kim
igrati i tjedni su prolazili, a oni su postajali sve zločestiji. Željela je izlete
vikendom: posjet EuroDisnevju, izlete brodom po Rajni, vožnju žičarom, ali
završilo je tako da je sama vodila djecu jer je Harry neprestano radio. Izbivao je
noću, subotom, ponekad čak i nedjeljom. Svejedno, nije joj prekipjelo sve do
prije nekoliko dana kad ga je uhvatila u restoranu s drugom ženom.
— Hoćeš li da ti ja pomognem spakirati se? — ponovio je istim pretjerano
smirenim glasom kao kad je korio koje dijete.
— Ne idem nikamo, Harry, pa se ne trebam pakirati.
— Da, ideš. Ne ostaješ ovdje. Na njegovom licu nije bilo ni traga nikakvim
osjećajima. U njegovom glasu nije bilo ni tuge, ni brige, ništa, samo hladna,
ravnodušna izjava čovjeka prisiljenog da izvrši svoju dužnost.
— Čini ti se.
Ren je stajao točno iza Harrvja i mrštio se. Znala je da je ne želi ovdje, ali ako
samo zucne nešto pred Harrvjem, nikad mu neće oprostiti.
Harrvjev pogled zadržao se na njoj čak i kad se obratio Renu. — Čudi me da je
hoćete. Ostavimo li po strani činjenicu da je sedam mjeseci trudna, ona je
jednako tako razmažena i nerazumna kao što je bila kad ste bili s njom
oženjeni.
— Za razliku od suzdržanog, prevarantskog gada? — vratila mu je.
Zatitrao mu je mišić na čeljusti. — U redu. Spakirat ću dječje stvari. Ti možeš
ostati koliko želiš. Djeca i ja snaći ćemo se i bez tebe.
U ušima joj je bubnjalo, otežano je disala. — Ako si i na trenutak pomislio da
ćeš otići s mojom djecom...
— Točno to mislim.
— Samo preko mene mrtve.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
— Nije mi jasno zašto se buniš. Otkako smo stigli u Ziirich, stalno se žališ na
njih.
Gotovo se gušila od nepravde. — Nikad nemam mira! Cijeli dan sam s njima, i
cijelu noć. I vikendom dok se ti stišćeš u krevetu sa svojom anoreksičnom
prijateljicom!
Nije ni trepnuo zbog njezinog bijesa. — Bio je to tvoj izbor da pođeš sa mnom,
ne moj.
— Idi k vragu.
— Ako to želiš, idem. Uzet ću naše četvero djece. Novo si možeš ostaviti.
Tracy je imala osjećaj kao da ju je ispljuskao. To je to, pomisli. To je najmračniji
trenutak u mojem životu.
Čula je kako je Isabel tužno uzdahnula. Ren, njezin stari prijatelj iz djetinjstva
istupi korak naprijed. — Nikoga ti nikamo ne vodiš, druškane.
Harry tvrdoglavo podigne bradu što je Tracy tako često viđala. Znao je da ga
Ren može sravniti sa zemljom, a da se uopće ne zapuše, ali Harry kakav je,
svejedno se vrati natrag prema kući.
Ren je počeo hodati. Tracy je počela plakati, ali Isabel se prva snašla. — Obojica
ostanite gdje jeste!
Isabel je govorila jednako kao i sve autoritativne osobe protiv kojih se Tracy u
djetinjstvu borila, ali još nikada nikome nije bila tako zahvalna što se umiješao.
— Ren, molim vas, odmaknite se. Harry, dođite natrag ovamo, hoćete li? Tracy,
ti moraš sjesti.
— Tko ste vi? — kaza Harry, hladno i odbojno.
— Ja sam Isabel Favor.
Tracy nije bilo potpuno jasno kako je Isabel to postigla, ali Ren se odmaknuo,
Harry se vratio do bazena, a Tracy je sjela za jedan stol.
Isabel pođe još korak naprijed, govoreći tiho, ali odlučno. — Vas dvoje biste
trebali prestati jedno drugo vrijeđati te početi razgovarati o bitnim stvarima.
— Mislim da vas nismo pitali za mišljenje — rekao je Harry, dozlaboga oštro.
— Ja — čula se Tracy kako kaže — ja pitam.
— Ja ne — odvrati Harry.
— Tada ću govoriti u ime vaše djece. Isabel se postavila samouvjereno na čemu
joj je Tracy pozavidjela. — Iako nisam stručnjak za dječje ponašanje, mislim da
mogu slobodno reći da će ono što vas dvoje radite uništiti pet mladih života do
te mjere da si to ne možete ni zamisliti.
— Roditelji se neprestano rastaju — odgovori Harry — a djeca ostaju dobra.
Bol pogodi Tracy duboko u srce. Rastava. Kolikogod bilo loše, još nijedno od njih
nije izgovorilo tu riječ, sve do sada. Ali što je očekivala? Otišla je, nije li?
Svejedno, nikad ovo nije očekivala. Samo je htjela privući Harrvjevu pozornost.
Htjela je probiti taj debeli ledeni oklop koji je stvorio oko sebe, a nije znala na
drugi način proći kroz njega.
Harry više nije izgledao smiren kao da ga se to ne tiče, ali bilo je teško reći što
osjeća. On je skrivao svoje osjećaje tako dugo dok nije bilo primjereno da ih
pokaže. Ona je pak svoje osjećaje uvijek otvoreno pokazivala.
— Ljudi se rastaju — reče Isabel. — Ponekad je to neizbježno. Ali kad se radi o
petero djece, ne mislite li da roditelji trebaju prijeći preko nekih stvari i dati sve
od sebe i smisliti kako da ostanu skupa? Znam da vam to u ovom trenutku
možda djeluje zanimljivo, ali već ste odavno proigrali svoju priliku da odete i
potražite sreću negdje drugdje.
— Ne radi se o tome — reče Tracy.
Ako ništa drugo, izraz Isabelinog lica malo se smekša. — Jeste li se tukli? Radi li
se o fizičkom zlostavljanju?
— Naravno da ne — prasne Harry.
— Ne, Harry ne bi ni mrava zgazio.
— Je li tko od vas grub prema djeci?
— Ne! — rekoše istovremeno.
— Onda se sve drugo može riješiti.
Tracyna gorčina ispliva na površinu. — Poteškoće koje imamo tako su velike da
se ne mogu riješiti. Izdaja. Preljub.
— Nezrelost. Paranoja — nabrajao je Harry. — A rješavanje poteškoća zahtijeva
razum. To isključuje Tracy.
— Također zahtijeva nekakvo poznavanje ljudskih osjećaja, a Harry već
godinama ništa ne osjeća.
— Čujete li vi sebe? Tracy se malo posramila zbog Isabelinog laganog kimanja
glavom. — Oboje ste odrasli i očito volite svoju djecu. Ako vam brak nije onakav
kakav biste željeli da bude, popravite ga. Nemojte bježati od njega.
— Prekasno je za to — reče Tracy.
Izraz Isabelinog lica ostade dobroćudan. — U ovom trenutku ne možete si
priuštiti birati kakav odnos želite. Imate svetu dužnost i nikakva količina
ranjenog ponosa ne opravdava vas da pobjegnete od toga. Samo najsebičniji i
najnezreliji roditelji koristit će prekrasnu dječicu kao oružje u borbi tko će biti
jači.
Harrvju nikada u životu nisu rekli da je nezreo pa je izgledao kao da je progutao
staklenku kiselih krastavaca. Tracy je imala više iskustva pa je to nije toliko
dirnulo.
Isabel je nastavila. — Vrijeme je da snagu sa svađanja preusmjerite na
dogovaranje kako ćete nastaviti zajednički živjeti.
— Ostavimo li po strani činjenicu da ste potpuno u krivu — reče Harry — kakav
bi to bio život rasti uz roditelje koji nisu u stanju zajednički živjeti?
Zbog njegovih riječi, Tracy je poželjela zaplakati. On je se odriče. Harry Briggs,
najvredniji, najnepopustljiviji, najpošteniji čovjek kojeg je ikada upoznala,
ostavlja je na cjedilu.
— Možete zajedno živjeti — odlučno će Isabel. — Samo morate smisliti kako
ćete to učiniti. Obratila se Harryju. — Mislim da prvo morate riješiti neke stvari.
Nazovite ljude s kojima radite i recite da vas nekoliko dana neće biti na poslu.
— Gubite vrijeme — reče Tracy. — Harry nikada ne izostaje s posla.
Isabel se nije obazirala na nju. — U vili ima dovoljno spavaonica, gospodine
Briggs. Odaberite jednu i raspakirajte se.
Ren je upitno pogleda: — Ej!
Isabel se nije obazirala na Renov prosvjed. — Tracy, treba ti neko vrijeme da se
pribereš. Zašto se ne odeš provozati? Harry, nedostajali ste djeci. Možete
provesti popodne s njima.
Harry je bio ogorčen. — Samo malo. Neću...
— 0, da, hoćete. Tjelesno, Isabel je možda bila najsitnija osoba uz bazen, ali
trenutačno je bila ljuta zbog čega je postala strašna. — To ćete učiniti jer ste
častan čovjek i jer vas djeca trebaju. A ako vam to nije dovoljno — okomila se
na njega — učinit ćete to zato jer ja tako kažem. Činilo se da ga cijelu vječnost
gleda ravno u oči, a onda se okrenula i otišla. Ren koji je mrzio izljeve osjećaja
gotovo kao i Harry, nije ju mogao dostići.
Harry je tiho psovao. Tracy je u tom trenutku bilo previše da ostane sama s
njim pa je požurila u kuću. Isabel je imala pravo. Mora neko vrijeme biti sama.
U daljini zazvoniše crkvena zvona, a Tracvno srce bilo je tako povrijeđeno da je
jedva disala. Što nam se dogodilo, Harry? Naša je ljubav trebala trajati vječno.
Ali vječnost ih je izgleda mimoišla.
Ren je slijedio Isabel dok je žurila kroz vrt oko vile pa niz strminu prema
vinogradu. Lagano lepršanje njezine kose ispod slamnatog šešira bilo je u
neskladu s njezinim odlučnim korakom. Rena obično nisu privlačile ratnički
raspoložene boginje, ali od samoga početka nije bilo normalno koliko ga je
privukla.
Zašto kuću nije mogla unajmiti neka obična žena? Žena željna provoda koja
shvaća da je seks samo seks i nema uvrnute ideje da svatko na svijetu mora
živjeti svoj život. A najviše od svega, žena koja ne moli dok je s njim. Danas je
stekao nejasan dojam da zapravo moli za njega i kakvo to sranje mora trpjeti
od žene koju želi samo za seks?
Uspio je doći do nje. — Upravo sam vidio četiri kamena temeljca na djelu,
nisam li?
— U ovome trenutku oboje su povrijeđeni, ali moraju to prevladati. Osobna
odgovornost osnova je svakoga dobrog življenja.
— Podsjetite me da vas nikada ne smijem razljutiti. Ej, čekajte, već jesam.
Nesvjesno se opirao želji da joj podere taj glupi šešir. Žene poput Isabel ne bi
smjele nositi šešire. Morale bi gologlave ići po svijetu, s mačem u jednoj i sa
štitom u drugoj ruci, a za njima bi zbor anđela trebao pjevati hvalospjeve. — To
mi se samo činilo ili ste doista te male vražićke nazvali divnom djecom?
Umjesto da se nasmije, djelovala je tako zabrinuto da je poželio staviti crveni
klaunovski nos i popiti nešto za smirenje.
— Vi mislite da se nisam trebala plesti, nije li tako? Da sam bila nametljiva i
naporna. Možda čak nasilna, zahtjevna i teška?
— Točno ste mi uzeli riječi iz usta. Nije to ozbiljno mislio. Bila je silna s njima.
Svejedno, kad bi joj dao prst, htjela bi cijelu ruku. — Zar niste na tim satima
psihologije naučili da se ne miješate u tuđe živote ukoliko se od vas ne traži
savjet?
Kako je usporavala korak, tako joj je bijes ponovno rastao. — Otkad se brak
počelo olako shvaćati? Zar ljudi do sada već nisu trebali shvatiti da neće biti
lako? U braku se treba itekako truditi. To je žrtvovanje, to su obaveze. Parovi
trebaju...
— Vara je.
— Je li? Zar sam jedino ja primijetila da Tracy baš i nije pouzdani izvor
podataka? A po onome što sam ja danas vidjela, oni nisu raspravljali ni o jednoj
stvari koja se prepriječila između njih. Jeste li čuli da je itko od njih spomenuo
savjetovalište? Jer ja nisam. Ono što sam ja vidjela povrijeđeni je ponos umotan
u grubosti raznih vrsta.
— Sto znači, ispravite me ako griješim, da nije baš najpametnije održati taj
brak.
— Ne, ako su grubosti istinske. Odrasla sam u tome i, vjerujte mi, takvo ratno
stanje truje sve na što naiđe, osobito djecu. Ali Tra-cy i Harry ne mogu se
mjeriti s mojim roditeljima.
Bila mu je mrska pomisao na to da je rasla u nezdravom okruženju. Jedna je
stvar to što su njega odgojili kreteni, a druga daje naučio kako se tome
prilagoditi. Ali ona je previše voljela ljude oko sebe i zato je bila još osjetljivija.
Postane još ljuća. — Mrzim kad se ljudi predaju bez borbe. To je emocionalni
kukavičluk koji gazi sav smisao života. Dovoljno su se voljeli da naprave petero
djece, a sad žele dići ruke i izvući se na lak način. Zar su svi postali
beskičmenjaci?
— Ej, nemojte se ljutiti na mene. Ja sam samo vaš seksualni partner, sjećate
se?
— Niste vi moj seksualni partner.
— Ne u ovom trenutku, ali budućnost izgleda svijetla. Samo morate prestati s
tim sranjem oko molitve. To me ubija. Vi me, za razliku od toga, uzbuđujete.
Pogleda u nebo. — Bože moj, nemoj ovog čovjeka ošinuti munjom, iako to
zaslužuje.
Nasmiješi se, zadovoljan što ju je konačno uspio oraspoložiti. — Prekinite. Želite
me. Priznajte. U ovom trenutku želite me tako jako daje to upravo
nepodnošljivo.
— Žene koje vas žele završavaju mrtve i pokopane.
— Jake prežive. Otkopčajte bluzu.
Usne joj se razdvojiše, a oči raširiše. Ako ništa drugo, u jednom trenutku naveo
ju je da zaboravi na poteškoće Briggsovih.
— Što ste rekli?
— Nije pametno prepirati se sa mnom. Samo je otkopčajte.
U trenu se njezin izraz lica promijeni od zbunjenog u proračunati. Znala je
kakav je i što smjera i ne bude li pazio, jednim od tih malih nalakiranih noktiju
zarezat će mu prsa.
Poluzatvorenih očiju podrugljivo je pogleda, a onda prijeteći stisne usne točno
toliko da joj srce poče brže tući.
Ona prkosno digne bradu što nije slutilo na dobro.
Pomaknuo se toliko da se nadvio nad nju, dotad je već shvatio da to ne voli.
Zatim je dignuo ruku i opako polagano prešao joj palcem niz grlo.
Poludjela je.
K vragu, baš se dobro zabavljao. Ali... prokletstvo, što to radit Njegov je običaj
bio da ne plaši žene u stvarnom životu, a sad ovoj namjerno zagorčava život na
najgori mogući način. Još zanimljivije bilo je to što su iskre frcale u tim
medenosmeđim očima te dale naslutiti da bi možda i mogla cijeniti njegov trud.
Prešao je na svoj šaputavi glas kao iz groba. — Mislim da sam vam nešto
naredio.
— Da, jeste.
Baš se pravi važna. Dobro, sama je to tražila. — Nema nikoga u blizini. Učinite
što sam rekao.
— Da otkopčam bluzu.
— Nemojte da moram ponavljati.
— Da razmislim. Nije razmišljala. — Ne.
— Nadao sam se da neću to morati učiniti. Provukao je prst pokraj otvorenog
puceta na ovratniku bluze. Ne ljuti se toliko, primijeti, da bi se povukla. — Čini
mi se da ću vas morati podsjetiti na očitu stvar. Dugom stankom poveća
napetost. Bože, nadao se da je uzbuđuje, jer on se u svakom slučaju uzbudio.
— Čini mi se da ću vas morati podsjetiti koliko to želite. Kakav je to osjećaj.
Zatrepće očima, a puna donja usna odvoji se od svoje družice. 0, da...
Pomaknula se trunčicu naprijed. — Ja, ovaj, prisjetila sam se.
Suspregnuo je smijeh. Nismo više tako umišljeni, je li, srcei — Moram se uvjeriti
u to.
Zurio je u te pune usne razmišljajući kako će biti divno osjetiti ih uz svoje. —
Zamislite da vam sunce tuče u gole grudi. Osjećate kako vas gledam. Diram.
Znojio se ispod košulje, a u preponama je osjećao težinu i napetost. — Ubrat ću
najdeblji grozd koji budem našao i istisnut ću sok na te bradavice. Potom ću
polizati svaku kap.
Med u njezinim očima potamni do boje sirupa. Digne joj bradu, spusti glavu pod
obod njezinog šešira i svojim usnama pritisne njezine. Bilo je mnogo bolje nego
što je pamtio. Osjećao je okus sunca, zamišljenoga grožđanog soka i istinski
uzbuđenu ženu što ga je opajalo. Osjeti iskonsku želju da je uzme baš ovdje
usred vinograda. Da je položi na prastaru zemlju svojih predaka u sjeni starih
trsova. Da uroni u nju onako kako je možda jedan od njegovih Medicija uzeo
popustljivu seosku ženu. Ili, što se toga tiče, onu koja to nije bila, ali sada,
svakako, nije se trebao brinuti za to jer ova se žena upravo privinula uz njega.
Skinuo joj je šešir i pustio da padne na tlo gurnuvši prste kroz raščupane
uvojke. Izluđivala ga je i on je pusti tek toliko da joj šapne pokraj usana. —
Idemo u kuću.
— Ne... ne idemo. Čak je i samoj Isabel to zvučalo kao uzdah. Ali nije htjela
nigdje ići. Htjela se ljubiti. A onda poželje otkopčati bluzu baš kao što je tražio i
dopustiti mu da s njezinim dojkama učini točno ono što je htio.
Preplaviše je mirisi i osjećaji. Vrelina toskanskog sunca, miris zrelog grožđa,
zemlje i najviše od svega, muškarac. Uz njega se osjećala pijano, njegovi
poljupci, erotska predigra riječima, natruha zloće koja nije trebala uzbuđivati,
ali je; nije imala namjeru to raščlanjivati. Jezik mu klizne po njezinim zubima.
Utjelovljenje poljupca. Pravi izraz za poljubac koji je toliko intiman da se ne
može bilo kome dati.
Ruke su mu bile na njezinim bokovima pritišćući ih uz svoju erekciju. —
Otkopčaj — šapnuo je. Nije se protivila.
Učinila je to polagano počevši odozdo pa sve do vrha. Dovoljno se odmaknuo
da se tkanina razdvoji otkrivši čipkasti grudnjak boje kože. U njegovim očima
nije bilo likovanja, samo iskreno muško iščekivanje. Rastvorila je kopču u
sredini, razmaknula čipkaste košarice i pustila da joj sunce padne na grudi.
Ispustio je tihi zvuk suspregnute želje, podigao ruke i obuhvatio joj dojke tako
da su na njegovim dlanovima izgledale poput darova od slonove kosti.
Palčevima joj je draškao bradavice i one nabu-briše. Pružio je ruku prema
čokotu i ubrao grozd.
Nije bila svjesna što radi sve dok nije zgnječio grozd u ruci. Sok šikne i u
blistavom potočiću poteče niz kosinu njezinih grudi pa preko vršaka. Zadrhtala
je. Ostala bez daha. Ali on još nije završio.
Polagano, utrljao je od sunca toplu kašu oko bradavice, radeći krugove tako da
je sa svakim bio bliže uzdignutom vršku. Ispustila je uzdah zadovoljstva kad je
stigao na cilj.
Spustio je zgnječeno voće — kašu i kožicu — na vršak i stisnuo. Bobice. Kožica.
Sićušne sjemenke. Sve je to vrtio prstima stružući joj kožu do najslađe boli koju
je ikada osjetila. Poče ubrzano disati, a žilama joj prođu snažni valovi užitka.
Jezikom joj je oblizivao unutarnju stranu usana, a onda klizne na grudi. Igrao se
ondje, sišući, dražeći je, jedući ono što je ostalo od voća, mučeći joj tijelo sve
dok to više nije mogla izdržati.
— Bože... Izrekao je riječ kao molitvu odmaknuvši se da je može gledati. Sok
mu se sasušio na obrazima. Oči su mu bile poluzatvorene i snene, usne malo
otečene. — Želim staviti grozd u tebe i jesti ga iz tvog tijela.
Bilo joj poskoči. Opila ju je želja i divlja radost. To je prava strast, ta bezumna
gozba osjećaja. Uhvatio ju je preko hlača i počeo nadraživati. Izvijala se pod
njegovom rukom u polaganom, savršenom plesu. Sva je bila ljepljiva od soka, a
tijelo joj je nabubrilo poput grožđa.
Nenadano, on se odmakne. Zbog iznenadnog pokreta ostala je zbunjena i
ošamućena. Grubo mrmljajući zgrabio je njezin šešir s poda, bacio joj ga i naglo
je povede prema kući. — Malo sam prestar za ovo.
Odbacuje jel
— Signore Gage!
Okrenula se i spazila da se približava Massimo. Ipak, nije odbacivanje, već
grozna smetnja u nezgodno vrijeme. Skupila je bluzu i požurila prema kući
spotičući se po stazi. Nikada nije iskusila tako nešto i htjela je još.
Stigla je do kuće, pohitala u kupaonicu i pustila hladnu vodu. Ispljuskala je lice,
a onda naslonila dlanove na umivaonik da dođe do daha. I samoj joj je bilo
smiješno sjećanje navlastite riječi.
Ako u životu ne poštujemo određena mjerila, prijatelji moji, kako možemo
živjeti kao ljudska bića? Bog nam se smiješi kad se trsimo i težimo najboljem,
čak i ako ne uspijemo. Sama spremnost da
pokušamo pokazuje da ne uzimamo život zdravo za gotovo. Da se radujemo,
zavijamo na mjesec i slavimo taj sveti dar koji smo primili...
Strugala je zgužvanu, od soka skorenu bluzu. Njezina žudnja za Lorenzom
Gageom nije sveta. S druge strane, želja da zavija na mjesec postala je
neodoljiva.
Kad se uredila, uskočila je u pandu i odvezla se u grad. Lutajući tržnicom koja je
bila smještena na trgu, pokušavala je svoje zbrkane osjećaje pretvoriti u
molitvu, ali nije nalazila riječi. Ponovno je bila u stanju moliti za druge ljude, ali
još uvijek nije mogla moliti za sebe.
Diši... Usredotočila se na hrpe svježih proizvoda, na poslagane glatke i debele
patlidžane plave kore i crvene glavice radiča smještene između krhkih glavica
salate. Kace smežuranih crnih maslina stajale su odmah do piramida jabuka i
krušaka. U pletenim košarama bili su vrganji za čije se stapke još uvijek držala
zemlja. Osjeti da se polako smiruje.
Sve dok nije došla u Toskanu, nije previše razmišljala o tome kako ne zna
kuhati, ali u zemlji gdje je hrana sve, osjetila je da joj u životu nedostaje nešto
važno i vrijedno.
Možda bi mogla nešto snage preusmjeriti da nauči kuhati kad već ne piše. I
usprkos Renovom izrugivanju, pisat će.
Približila se klupama s cvijećem i odabrala kitu poljskoga cvijeća. Kad je platila,
primijeti Vittorija kako s Giulijom Chiarom, njezinom nesposobnom
posrednicom, izlazi iz trgovine na drugoj strani piazze. Dok ih je promatrala, on
privuče Giuliju i poljubi je, strastvenim, a ne prijateljskim poljupcem.
Oboje su bili mladi i privlačni pa nije bilo ničega čudnoga u tome što su
zajedno, posebno stoga stoje Casalleone mali grad. Međutim, kad je Isabel
spominjala Giuliju vezano za različite poteškoće oko komunalija, Vittorio nije
rekao ni riječ.
— Hvala ti što si me ostavila na cjedilu.
Srce joj skoči u grlo. Okrenula se i ugledala visokog, bijedno odjevenog radnika
s izlizanim povezom na oku i neukusnom kapom navučenom preko tamne kose.
Voljela bi da ju je ostavio na miru i dao joj priliku da se snađe. — Moram obaviti
neke stvari. Kako si došao ovamo? Mislila sam da ti je auto u garaži.
— Posudio sam Annin. Ponašao se kao daje njihova erotična igra bila najobičnije
rukovanje, još jedan podsjetnik na emocionalni jaz koji je vladao među njima. A
ona je s tim čovjekom namjeravala voditi ljubav...
Na tu pomisao zadrhti i udari laktom u metalni stup.
— Čuvaj se.
— Pokušavam! — rekla je preglasno pa se nekoliko ljudi okrenulo i zagledalo u
nju. Ludu stvar je željela. To je jedino objašnjenje. Ali, koja korist od
pretvaranja? Današnji događaj dokazao je da je samo pitanje vremena kad će
se upustiti u nešto što će u njezin život unijeti samo dodatni nemir. Osim ako...
Osim ako neće imati jasan cilj. Došlo je vrijeme da shvati važnost svog tijela.
Samo tijela. Svoje raspoloženje, svoje srce, a osobito dušu držat će po strani,
na sigurnom. Što i neće biti odviše teško budući đa Rena ništa od toga ne
zanima. Kakav opasan čovjek. Prvo ženu smota, a onda je rastrga. A ona mu
dobrovoljno daje prostor u svojem životu.
Pošto je još uvijek bila uznemirena, napadne gledajući ga poprijeko: — Ti
slučajno imaš takve stvari kao što je povez za oko ili si ga ukrao od nekoga
kome doista treba?
— Hej, čim je frajer pao, vratio sam mu njegovu bijelu zastavicu.
— Lud si. Ali više nije bila tako ljuta.
— Gledaj svu ovu divnu hranu — pogledom je prešao klupe na tržnici. —
Večeras ne jedem ni sa kim tko se zove Briggs pa ću ti dopustiti da mi nešto
skuhaš.
— Rado. Nažalost, bila sam suviše zaposlena izgradnjom svog carstva pa
nisam ništa naučila o kuhanju. Osvrnula se i vidjela da su Vittorio i Giulia
nestali.
— Čujem li ja to dobro? Zar doista postoji nešto što ne znaš?
— Puno toga. Na primjer, nemam pojma kako nekome iskopati oko.
— Dobro, jedan nula za tebe. Uzeo je od nje cvijeće i pomiri-sao ga. — Žao mi je
zbog onog prekida ranije. Stvarno mi je žao. Massimo mi je htio dati najnovije
izvješće o stanju grožđa i pitati me što mislim kad bi ga trebalo obrati, znajući
jako dobro da nemam pojma. Predložio je da bi mogla ostati na vendemmiji.
— Što je to?
— Berba. Počet će za otprilike dva tjedna, ovisno o vremenu, položaju mjeseca,
pjevu ptica i još nekim stvarima koje ne razumijem. Svi će pomagati.
— Izgleda da je zabavno.
— Izgleda da ima puno posla, nešto što bih radije izbjegnuo. Ti ćeš se, s druge
strane, vjerojatno dobrovoljno prijaviti da pripremiš cijeli događaj iako ne znaš
ništa o berbi grožđa.
— Nadarena sam.
Prezrivo je puhnuo i počeo se cjenkati sa starom ženom koja je prodavala
patlidžane. Kad je to kupio, počeo je birati drugo povrće, uzeo zrele kruške,
kvrgavi komad ovčjeg sira i jedan hrustavi toskanski kruh. Kupovinu mesa
popratio je silnom raspravom s mesarom i mesarovom ženom za i protiv
različitih načina pripremanja.
— Stvarno znaš kuhati ili se pretvaraš? — konačno je pitala.
— Ja sam Talijan. Naravno da znam kuhati. Otišli su od mesara. — I večeras ću
ti pripremiti divnu večeru.
— Napola si Talijan. Druga polovica bogata je filmska zvijezda odrasla na
istočnoj obali okružena služinčadi.
— I bakom iz Lucce koja nije imala unuku kojoj bi prenijela svoje znanje.
— Baka te je naučila kuhati?
— Htjela me je zaposliti da ne napumpam sluškinje.
— Nisi ni izbliza toliko pokvaren koliko hoćeš da povjerujem. Uputio joj je jedan
od onih osmijeha od kojih se čovjek rastapa. — Mala, vidjela si samo moju
dobru stranu.
— Prestani.
— Onaj ti je poljubac doista zavrtio mozak, je li?
— 0, da. Nasmijao se zbog čega je postala još svadljivija pa mu je nabacila
Michaelove riječi. — Luda sam kad je riječ o seksu. Ponekad uživam, a ponekad
ne mogu dočekati daje gotovo.
— Krasno.
— To nije smiješno.
— Samo se opusti. Neće se dogoditi ništa što ne želiš. Baš toga se bojala.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
12
Ren je otišao na kat, maknuo povez s oka i skinuo radničko odijelo. Isabel je
dovršila raspremanje namirnica i pospremila nered koji je ostavio za sobom.
Otišla je baciti pogled s dvorišnih vrata. Radnici su nestali iz maslinika, a Marta
se izgleda na neko vrijeme preselila u vilu. Pravo vrijeme da pronađe ključ od
spremišta.
Pretražila je kuhinjske ladice i kredence, a onda se preselila u dnevnu sobu gdje
je konačno pronašla žičanu košaru u kojoj je bila hrpa starinskih ključeva
povezanih uzicom.
— Sto se događa?
Skočila je kad se Ren pojavio iza nje. Presvukao se u traperice i laganu
pamučnu majicu boje zobi. Topla voda se, primijetila je, kao čarolijom vratila. —
Nadam se da je jedan od ovih ključeva od spremišta.
Slijedio ju je u kuhinju pa van u vrt. — Postoji neki razlog zbog kojega je to
važno?
Dvije su vrane nezadovoljno zakriještale kad su se približili masliniku. — Mislila
sam da me se svi pokušavaju riješiti kako Marta ne bi morala dijeliti kuću sa
mnom, ali sad se čini da je stvar mnogo zamršenija.
— Barem u tvojoj mašti.
Stigli su do maslinika i ona poče tražiti dokaze da se ondje kopalo. Nije dugo
trebalo da uoči kako je zemlja ispred spremišta jače izgažena nego što je bila
jučer.
Ren je zurio u tragove cipela. — Sjećam se da sam kao dijete jednom švrljao
ovuda. Svidjelo mi se kako je spremište djelomično uzidano u brdo. Mislim da
su ga koristili za čuvanje vina i maslinovog ulja.
Isprobavala je ključeve. Konačno je našla onaj koji je pristajao pa ga okrene u
staroj željeznoj bravi. Šarke drvenih vrata zaškri-paše kad ih je gurnula, a Ren
je gurne u stranu kako bi pomogao svojim mišićima. Ušli su u mračnu, pljesnivu
prostoriju i ugledali stare bačve, sanduke pune praznih vinskih boca i nekoliko
komada raspare-nog namještaja složenog na hrpu. Kad su joj se oči privikle na
tamu, u prašini primijeti tragove vučenja.
I Ren ih je spazio pa obiđe slomljeni stol da ih bolje pogleda. — Netko je ove
sanduke odmaknuo od zida. Otiđi u kuću, molim te, i pogledaj možeš li naći
kakvu svjetiljku. Hoću bolje pogledati.
— Izvoli. Izvadila je malu svjetiljku koju je gurnula u džep.
— Imaš li pojma kako mi to ide na živce?
— Trudit ću se da to više ne učinim.
Svjetlom je prelazio po zidu zastajući da prouči mjesta gdje je stijena bila
ojačana kamenjem i žbukom. — Pogledaj ovo.
Primakla se bliže i oko kamenja ugledala ogrebotine, kao da ih je netko
pokušavao izvaditi. — Gle, gle što sad misliš o mojoj mašti?
Prstima je prešao preko tragova. — Bilo bi najbolje da mi kažeš o čemu se radi.
Ogledala se po mračnoj prostoriji. — Zar nisi jednom nekoga pokušao ubiti na
ovakvom mjestu?
— Brada Pitta. Loša sreća, on je sredio mene. Ali u okršaju između mene i tebe,
Fifi, ja ću pobijediti, zato počni pričati.
Maknula je paučinu i pošla ispitati zid nasuprot. — Massimo i Giancarlo trebali
bi kopati bunar u masliniku, ali meni ovo ne izgleda kao maslinik.
— Svakako je čudno mjesto za bunar.
Još malo su pretraživali, ali nisu našli ništa sumnjivo. Izašla je s njim na sunce i
on ugasi svjetiljku. — Razgovarat ću s Annom — reče.
— Šutjet će k'o zalivena.
— Ovo je moj posjed i ako se nešto događa, želim znati za to.
— Mislim da sukob s njom nije najbolji način da dođeš do podataka.
— Znaš bolji? Glupo pitanje. Naravno da znaš.
Već je razmislila. — Možda bi bilo korisnije da se ponašamo kao da nismo vidjeli
ništa neobično, a onda da se pokupimo i odnekud gdje nas se ne može vidjeti,
gledamo što će se dogoditi kad se sljedeći put pojave Massimo i Giancarlo.
— Hoćeš reći da špijuniramo. E, sad, to će pogaziti svako pravilo četiri kamena
temeljca koje si ikada postavila, a i nekolicinu o kojima nikada nisi ni
razmišljala.
— Nije baš tako. Kamen temeljac koji govori o osobnim odnosima kaže da
trebaš žustro ići prema cilju. Kamen temeljac podstiče čitanje između redaka.
Isto tako, čini se da se ovdje događa nešto jako nepošteno, a kamen temeljac o
duhovnoj disciplini zastupa savršeno poštenje.
— Špijuniranje je, naravno, izvrstan način da se to vježba.
— To je oduvijek bila poteškoća četiri kamena. Ne daju ti veliki manevarski
prostor.
Nasmijao se. — Previše otežavaš. Razgovarat ću s Annom.
— Hajde, ali kažem ti da nećeš ništa postići.
— Je li? E, zaboravila si jednu stvar, gospođice Sveznalice.
— A to je?
— Znam način kako natjerati ljude da govore.
— Onda izvoli.
Nažalost, njegov način nije djelovao kod Anne Vesto i Ren se kasnije te večeri
vratio u kuću ne znajući ništa više podataka od onda kad je otišao.
— Rekla sam ti — kazala je da ga kazni za popodne koje je provela sjedeći pod
sjenicom razmišljajući o poljupcu u vinogradu umjesto da radi sažetak za svoju
knjigu o prevladavanju osobne krize.
Nije zagrizao. — Rekla je da je bilo manjih odrona zemlje i da ljudi ne mogu
početi kopati dok ne budu sigurni daje brdo stabilno.
— Čudno da su morali ući u spremište — nesumnjivo najstabilniji dio obronka —
da počnu raditi pojačanje.
. — Točno to i ja mislim.
Stajali su u kuhinji gdje je Ren upravo počeo pripremati večeru. Uselio je u
njezinu kuću, stvarao nered i slično, a ona nije učinila ništa da to spriječi.
Otpila je gutljaj vina koje je natočio i naslonila se na pult gledajući kako iz
malog hladnjaka vadi pile koje je kupio. Naostrio je nož za sječenje, opasna
izgleda, komadom željeza koje je našao u ladici. — Kad sam Anni spomenuo da
mi se čini da spremište nije najpogodnije mjesto da se počne raditi pojačanje,
samo je slijegala ramenima i govorila da talijanski radnici znaju više o odronima
zemlje i kopanju bunara od beznačajne američke filmske zvijezde.
— Samo što je to rekla mnogo pristojnije.
— Ne baš. Onda je došla ona petogodišnja egzibicionistica i zaskočila me.
Kunem se, ne idem više tamo gore bez osobnog tjelohranitelja — mislim tebe.
— Brittanv samo pokušava privući pozornost. Ako se nitko ne bude obazirao na
njezino negativno ponašanje i poticao lijepo, prestat će to raditi.
— Lako je tebi to reći. Nisi ti ta koju proganja.
— Znaš ti sa ženama. Nasmiješila se i popila još malo vina. — Kako su Tracy i
Harry?
— Nje nije bilo, a Harry se držao kao da me nema. Gurnuo je u stranu žuti
tanjur na kojem su bile kruške koje je kupio na tržnici. — Dobro, ovako ćemo
riješiti zagonetku o tome što se ovdje događa. Svima ćemo objaviti da odlazimo
na cijeli dan u Sienu. Tada ćemo staviti stvari u auto, otići, a kad budemo
dovoljno daleko, vratit ćemo se natrag i pronaći povoljno mjesto odakle
možemo promatrati maslinik.
— Zanimljiv naum. Moj naum, ako ćemo pravo.
— Ustvari, ja ću to učiniti. Razrezao je pileća prsa. — Ti ćeš ostati u autu i
odvest ćeš se u Sienu.
— Dobro.
Podigao je jednu obrvu poznatu s ekrana. — U filmu na ovom mjestu
slobodoumna žena kaže macho junaku da je lud ako misli da će na taj opasni
zadatak ići bez nje.
— Zbog čega ti, zločesti momak, uvijek uspijevaš odvući te odvažne ženske.
— Mislim da se ne moraš previše brinuti da bi te Massimo ili Giancarlo nekud
odvukli. Reci ocu Lorenzu istinu. Ne želiš pogaziti svoja načela špijuniranjem pa
puštaš mene da obavim prljavi posao.
— Dobra pretpostavka, ali pogrešna. Kad se radi o izboru između kuhanja na
vrelom suncu i šetnje sjenovitim ulicama Siene, pogodi što bih radije činila?
Osim toga, šetnja ulicama Siene neće predstavljati takvo iskušenje kao nekoliko
sati nasamo s Renom. Iako je gotovo sigurno odlučila s njim se upustiti u vezu,
htjela si je pružiti još jednu priliku da dođe k pameti.
— Ti si najnepredvidljivija žena koju sam ikada sreo.
Iz zdjelice na pultu uzela je jednu maslinu. — Zašto me toliko želiš poslati u
Sienu?
Oštrim nožem odrezao je batak. — Jesi li luda? Nakon pet minuta stražarenja
počela bi čistiti travu i premetati hrpe lišća. A onda, kad bi to završila, počela bi
mene uređivati pa bih te morao ubiti.
— Znam se opustiti. Mogu to ako se usredotočim. Nasmijao se. — Onda,
namjeravaš samo tu stajati i zabavljati me ili želiš nešto naučiti o kuhanju?
Protiv volje se nasmiješi. — Zapravo, razmišljala sam da uzmem nekoliko sati
poduke iz kuhanja.
— Zašto ići na poduku kad sam ja tu? Iznad sudopera pod tekućom vodom
oprao je pile. — Počni čistiti ono povrće, a onda nareži papriku.
Gledala je pile koje je upravo raskomadao. — Nisam sigurna da s tobom želim
raditi bilo što što ima veze s noževima.
Nasmijao se, ali kad ju je pogledao, njegovo veselje splasne. Na trenutak je
izgledao gotovo zabrinut, ali onda spusti glavu te je polagano, ali zdušno,
poljubi. Na njegovim usnama osjetila je okus vina i još nečega, izrazito
svojstvenog Lorenzu Gageu — snage, privlačnosti i mrvicu lagano prikrivene
zloće. A možda je ovo posljednje i umislila kako bi se prepala i odustala od
onoga što je htjela učiniti s njim.
Nije se odmah povukao. — Jesi li spremna početi razgovarati o kuhanju, ili mi i
dalje namjeravaš odvlačiti pozornost na drugu stranu?
Dohvatila je malu bilježnicu sa spiralnim uvezom, koju je ostavila na stolu. —
Kreni.
— Što je to?
— Bilježnica.
— Ma, makni je, za ime Boga... ovaj, molim te.
— Ovo bi trebala biti poduka, nije li tako? Prvo moram shvatiti temeljna pravila.
— 0, naravno da moraš. Dobro, evo pravila za tebe: Ona koja radi, jede. Ona
koja piše sranja u bilježnicu, gladuje. Sada, miči to i počni rezati to povrće.
— Molim te, nemoj spominjati rezanje dok smo sami. Otvorila je najbližu ladicu.
— Trebam pregaču.
Uzdahnuo je, uzeo kuhinjsku krpu i omotao joj je oko struka. Kad ju je zavezao,
ruke su mu ostale na njezinim bokovima, a glas mu je dobio hrapavi prizvuk: —
Izuj cipele.
— Zašto?
— Želiš li naučiti kuhati ili ne?
— Da, ali ne vidim... A, dobro. Ako se bude bunila, jednostavno će reći da je bila
grozna pa zbaci sandale. Nasmiješio se kad ih je gurnula pod stol, ali nije
vidjela ništa dobro u tome da ostavi cipele ondje gdje se svatko može
spotaknuti na njih.
— Sada otkopčaj najgornje puce.
— A, ne. Nećemo...
— Tišina. Umjesto svađanja, pružio je ruku i sam to napravio. Tkanina se
razdvojila točno toliko da otkrije nadimanje njezinih grudi i on se nasmiješi. —
Sad izgledaš kao žena kojoj muškarac želi kuhati.
Pomisli da se opet zakopča, ali bilo je nečeg zamamnog u stajanju u pravoj
toskanskoj cucini, s čašom vina u ruci, razbarušene kose, raskopčana, bosa,
okružena predivnim povrćem i još divnijim muškarcem.
Dala se na posao i dok je prala i rezala, bila je svjesna izlizanih hladnih pločica
pod svojim nogama i golicanja večernjeg zraka po vrhovima grudi. Možda nije
ni tako loše biti neuredna, jer svidjelo joj se kako je neprestano gleda. Osjećala
je neobično zadovoljstvo što se divi njezinom tijelu, a ne pameti.
Zamijenili su čaše, a kad nije gledao, njegovu je neprimjetno okrenula tako da
može piti s onog kraja koji su doticale njegove usne. Uživala je u toj ludosti.
S vanjske strane dvorišnih vrata, večer je obojila brda bojom lavande. — Jesi li
već potpisao ugovor za novi film?
Kimnuo je. — Radit ću s Howardom Jenksom. Počinjemo snimati u Rimu, a onda
selimo u New Orleans i L.A.
Pitala se kad počinju, ali nije joj se svidjela pomisao da će nevidljivi sat
otkucavati iznad njihovih glava pa se suzdržala od pitanja. — Čak sam i ja čula
za Howarda Jenksa. Pretpostavljam da to neće biti neki uobičajen film pun
ubijanja.
— Dobro pretpostavljaš. Cijeli sam život čekao da se dočepam takve
uloge.
— Reci mi nešto o njoj.
— Neće ti se svidjeti.
— Vjerojatno neće, ali svejedno želim čuti.
— Ovaj put neću glumiti običnog psihopata. Počeo je opisivati ulogu Kaspara
Streeta, a nju je pred kraj već počela hvatati jeza. Svejedno, mogla je shvatiti
njegovo uzbuđenje. Bila je to složena uloga za koju glumci čekaju u redu. — Ali
još uvijek nisi vidio konačni scenarij?
— Trebao bi stići svaki dan. Ne trebam ni reći da jedva čekam da vidim što je
Jenks napravio s njim.
Gurnuo je pile u pećnicu, a potom je počeo stavljati povrće u posebni lim za
pečenje. — Kolikogod Street bio grozan, u njemu ipak ima nešto dirljivo. On
doista voli žene koje ubija.
To baš i nije bilo njezino poimanje dirljivog, ali barem će jednom držati
zatvorena usta. Ili djelomično zatvorena. — Mislim da za tebe nije dobro što
uvijek igraš tako grozne muškarce.
— Mislim da si to već rekla. Daj sad nareži ove rajčice na kockice za
bruschettu. Riječ je izgovorio tvrdim talijanskim k umjesto mekim sh kakav rabi
većina Amerikanaca.
— Dobro, ali ako ikad poželiš razgovarati o...
— Reži!
Dok je ona radila to, on je narezao jučerašnji kruh na tanke ploške, poškropio ih
maslinovim uljem, natrljao češnjakom i pokazao joj kako da ih ispeče na
otvorenoj vatri na štednjaku. Kad su postale zlatnožute, rajčicama koje je
narezala, dodao je komadiće zrelih maslina i usitnjenu majčinu dušicu, a onda
žlicom stavio smjesu na kriške kruha i složio ih na keramički tanjur.
Dok se ostatak večere pekao u pećnici, sve su iznijeli u vrt zajedno sa
zemljanim ćupom u kojem je bilo cvijeće koje je kupila na tržnici. Pijesak joj je
bockao bose noge, ali nije se potrudila otići natrag unutra po cipele. Smjestili su
se za kameni stol, a mačke su došle vidjeti što se događa.
Naslonila se i uzdahnula. Na brežuljcima su se zadržale posljednje zrake sunca,
a na vinograde i maslinike pale su dugačke grimizne sjenke. Pomisli na
etruščanski kip u muzeju, Večernju sjenu, i pokuša si zamisliti toga mladog
momka kako onako mršav i gol luta poljem.
Ren odgrize sočni komad bruschette, a onda ispruži noge i s punim ustima
reče: — Bože, volim Italiju.
Sklopila je oči i ispustila tiho amen.
Dašak vjetra donio je miris jela iz pećnice u vrt. Piletine i komorača, luka i
češnjaka, grančice ružmarina, koju je Ren stavio na vrh pečenog povrća.
— Kod kuće ne cijenim hranu — reče — ali u Italiji ništa nije važnije.
Isabel je znala što misli. Kod kuće joj je cijeli dan bio tako raspoređen da nije
imala vremena uživati u ovakvom jelu. U pet je već ustala iz kreveta zbog joge,
prije pola sedam već je bila u uredu kako bi mogla napisati nekoliko stranica
teksta prije nego što dođu njezini namještenici. Sastanci, razgovori s
novinarima, telefonski pozivi, predavanja, zračne luke, nepoznate hotelske
sobe. Jednom je u jedan u noći zaspala za laptopom nastojeći napisati još
nekoliko stranica prije nego što ugasi svjetlo. Čak se i nedjelje nisu razlikovale
od ostalih dana u tjednu. Ona lijenčina, Bog, možda je imao vremena odmarati
se sedmi dan jer On nije imao hrpetinu posla kao ona.
Pustila je da joj vino polako klizne niz jezik. Silno se trudila ostati prisebna i
jaka, ali napor je bio uzaludan. — Tako se lako zaborave sitni užici.
— Ali dala si sve od sebe. U njegovom glasu osjetila je nešto nalik na
razumijevanje.
— Hej, imam važnog posla. Veselo je izrekla te riječi, ali svejedno su joj
zapinjale u grlu.
'— Permesso1 ?
Okrenula se i ugledala Vittorija koji je dolazio kroz vrt. S crnom kosom
svezanom u konjski rep i krasnim etruščanskim nosom, izgledao je kao uzvišeni
renesansni pjesnik. A za njim je išla Giulia Chiara.
— Buona sera, Isabel. Raširio je ruke na pozdrav. Nesvjesno se nasmijala
neprimjetno zakopčavši najgornje puce, digla se i pružila obraz na poljubac.
Iako nije vjerovala Vittoriju, imao je nešto zbog čega se veselila njegovom
društvu. Svejedno, sum-
1 Permesso? (tal.) — Slobodno?
njala je da se večeras slučajno pojavio ovdje s Giulijom. Znao je da ih je Isabel
vidjela zajedno i došao je procijeniti nastalu štetu.
Ren nije bio tako prijateljski raspoložen, ali Vittorio kao da to nije primjećivao.
— Signore Gage, ja sam Vittorio Chiara. A ovo je moja prelijepa žena, Chiara.
Nije rekao ni riječ o tome daje oženjen, pogotovo ne daje oženjen Giulijom.
Nikada nije Isabel rekao svoje prezime. Većina muškaraca koji žele sakriti
postojanje žene rade to zato da se mogu nabacivati drugim ženama, ali
Vittorijevo očijukanje bilo je potpuno bezopasno, znači imao je drugi razlog.
Giulia je bila odjevena u minisuknju boje šljive i otvorenu majicu. Svijetlosmeđu
kosu maknula je za uši, a na ušima su joj visjeli zlatni kolu tovi. Renovo
mrštenje zamijeni osmijeh zbog čega se Giulia više zamjerila Isabel nego što joj
se zamjerila kad se nije javljala na telefon.
— Drago mi je — reče Ren. Potom se obrati Vittoriju: — Vidim da se proširila
vijest da sam ovdje.
— Ne baš. Anna je veoma pouzdana, ali trebala joj je pomoć da pripremi sve za
vaš dolazak. Mi smo rodbina — ona je sestra moje majke — pa zna da sam
osoba od povjerenja. Isto je s Giulijom. Počasti ženu širokim osmijehom. — Ona
je najbolji agente immobiliare1 na ovom području. Kućevlasnici odavde do
Siene imaju povjerenja u nju da će riješiti najam njihovih posjeda. Giulia se
napregnuto nasmiješi Isabel. — Čula sam da ste me pokušali naći. Nisam bila u
gradu i do danas popodne nisam dobila vaše poruke.
Isabel joj i na trenutak nije povjerovala.
Giulia nagne glavu i zauzme izazovnu pozu. —Vjerujem da se Anna pobrinula za
sve dok me nije bilo.
Isabel nešto neodređeno promrmlja, ali Ren je odjednom postao strašno
gostoljubiv. — Hoćete li nam se pridružiti?
— Sigurni ste da vam nećemo smetati? Vittorio je već vodio ženu prema stolici.
— Ni najmanje. Idem po vino. Ren je otišao u kuhinju i brzo se vratio s još čaša,
kriškom ovčjeg sira i još nekoliko komada bru-schette. Uskoro su sjedili za
stolom smijući se Vittorijevim pričama o
1 Agente immobiliare (tal.) — posrednik za promet nekretninama.
stvarima koje je doživio kao turistički vodič. Giulia je pridodala vlastite priče,
usredotočivši se na bogate strance koji su unajmili vile u okolici. Bila je nešto
suzdržanija od supruga, ali jednako zabavna i Isabel je zaboravila na
maloprijašnju ljutnju i počela je uživati u društvu mlade žene.
Svidjelo joj se to što ni jedno od njih nije Rena ispitivalo o Hollywoodu, a kad je
Isabel bila suzdržana o svom poslu, nisu navaljivali. Nakon nekoliko odlazaka u
kuhinju da pogleda pećnicu, Ren ih je pozvao da ostanu na večeri i oni
prihvatiše.
Dok je on pirjao tikvice, Giulia je izvadila kruh, a Vittorio je otvorio bocu
mineralne vode da imaju uz vino. Počelo se mračiti pa je Isabel pronašla
nekoliko debelih svijeća za sredinu stola, a zatim je molila Vittorija da se popne
na stolac i zapali svijeće na svijećnjaku koji je objesila na drvo. Začas su
odbljesci plamena plesali po lišću magnolije.
Ren se nije osramotio kao kuhar. Pile je bilo savršeno, sočno i ukusno, a na
pečenom povrću osjetio se blagi okus ružmarina i mažurana. Dok su jeli,
svijećnjak se lagano njihao na drvetu iznad njih, a plamen je veselo svjetlucao.
Cvrčci su pjevali, vino je teklo, a njihove su priče postajale žešće. Sve je bilo
veoma opušteno, veoma veselo, veoma talijansko. — Čisto blaženstvo —
uzdahne Isabel kad je zagrizla posljednji komad mesnatog vrganja.
— Naše su gljive najbolje na svijetu — reče Giulia. — Morate poći sa mnom brati
gljive, Isabel. Imam tajna mjesta.
Isabel se pitala je li Giulijin poziv iskren ili je to još jedan potez da je se makne
iz kuće, ali bila je previše opuštena da bi marila za to.
Vittorio lagano lupne Giuliju po bradi. — Svi u Toskani imaju tajno mjesto na
kojem beru vrganje. Ali to je istina. Giulijina baka bila je jedna od najpoznatijih
fungarola u ovom kraju — vi biste rekli: beračica gljiva — i sve što je znala
prenijela je na svoju unuku.
— Svi ćemo ići, može? — reče Giulia. — Jako rano ujutro. Najbolje je ići nakon
što padne malo kiše. Obut ćemo stare čizme, uzeti košare i nabrati najbolje
vrganje u cijeloj Toskani.
Ren je van donio usku visoku bocu vinsanta, mjesnog desertnog vina, tanjur
krušaka i ovčjeg sira. Jedna je svijeća u svijećnjaku na drvu zacvrčala, a sova je
tiho zahukala u blizini. Jeli su već dulje od dva sata, ali ovo je Toskana i izgleda
da se nikome nije žurilo završiti.
Isabel je popila gutljaj vinsanta i ponovno uzdahnula. — Jelo je bilo tako ukusno
da sam ostala bez riječi.
— Ren kuha mnogo bolje od Vittorija — zafrkavala je Giulia.
— Bolje i od tebe — odgovori njezin suprug, smiješeći se zločesto.
— Ali ne tako dobro kao Vittorijeva mamma.
— Ah, moja mamma — Vittorio poljubi prste.
— Pravo je čudo, Isabel, da Vittorio nije maminom. Na Isa-belin začuđeni izraz
lica, Giulia objasni: — To je... Kako se to kaže na engleskom?
Ren se nasmije: — Mamin sin.
Nasmije se i Vittorio: — Svi Talijani su mamini sinovi.
— Istina — odgovori Giulia. — Po tradiciji, muškarci u Italiji žive s roditeljima
dok se ne ožene. Mame im kuhaju, peru rublje, obavljaju poslove za njih i
odnose se prema njima kao prema kraljevima. Zato se muškarci ne žele
vjenčati jer znaju da im mlađe žene poput mene neće ugađati kao njihove
mame.
— Da, ali vi radite druge stvari. Vittorio joj prijeđe prstom preko golog ramena.
Isabel zadrhte ramena, a Ren joj se nježno nasmiješi od čega joj se uzburka krv.
Vidjela je taj osmijeh na filmskom platnu, obično trenutak prije nego stoje
lakovjernu ženu odveo u smrt. Ipak... nije to najgori način da ode.
Giulia se nasloni na Vittoria. — Sve manje Talijana se ženi. Zato u Italiji imamo
tako nisku stopu nataliteta, jednu od najnižih na svijetu.
— To je istina? — upita Isabel.
Ren kimne. — Moglo bi se dogoditi da se broj stanovnika u Italiji svakih
četrdeset godina smanji za pola ako se taj trend ne promijeni.
— Ali ovo je katolička zemlja. Zar to ne znači odmah mnogo djece?
— Mnogi Talijani čak ne idu ni u crkvu — odvrati Vittorio. — Moji gosti
Amerikanci se uvijek začude kad čuju da samo mali postotak stanovništva
istinski živi u katoličkom duhu.
Svjetla automobila koji se spuštao po stazi, prekinu njihov razgovor. Isabel
pogleda na sat. Bilo je iza jedanaest, malo prekasno za goste. Ren se digne. —
Pogledat ću tko je to.
Nekoliko minuta poslije ušao je u vrt s Tracy Briggs koja umorno mahne Isabel.
— Ej, bog.
— Sjedni prije nego što se srušiš — zareži Ren. — Donijet ću ti nešto da
pojedeš.
Kad je Ren otišao unutra, Isabel ih predstavi. Tracy je imala skupu, ali zgužvanu
trudničku haljinu i iste raspale sandale koje je imala jučer. Usprkos tome, bila je
divna.
— Kako je bilo na razgledavanju? — upita Isabel.
— Divno. Nije bilo djece.
Pojavio se Ren s tanjurom punini ostataka. Spustio ga je pred nju, a onda
natočio čašu vode. — Pojedi i idi kući. Vittorio je pokazao zaprepaštenje.
— Nekad smo bili u braku — objasni Tracy kad se iznad njezine glave ugasila
posljednja svijeća. — Ren je zadržao neprijateljsko ponašanje.
— Nemoj se nikamo žuriti — reče Isabel. — Ren je po običaju bezosjećajan.
Ipak, ne toliko bezosjećajan kad se pobrinuo da se Tracy pošteno najede.
Tracy čeznutljivo pogleda prema kući. — Ovdje je tako mirno. Tako savršeno.
— Zaboravi — reče on. — Ja sam se već preselio ovamo i nema mjesta za tebe.
— Nisi se uselio — reče Isabel iako je znala da je.
— Opusti se — kaza Tracy. — Kolikogod sam uživala maknuvši se od njih, toliko
su mi sve vrijeme beskrajno nedostajali.
— Ne daj se dulje zadržavati.
— Sad već spavaju. Nema razloga za žurbu. Osim da se počneš miriti s mužem,
pomisli Isabel.
— Recite, gdje ste bili danas? — upita Vittorio.
Razgovor je skrenuo na mjesne znamenitosti, a samo je Giulia šutjela. Isabel
shvati da se pokunjila otkako je došla Tracy, gotovo kao da se ljuti. Budući da je
Tracy bila ljubazna, Isabel to nije shvaćala.
— Umorna sam, Vittorio — rekla je iznenada. — Moramo kući. Isabel i Ren su ih
otpratili do auta, a dok su došli do njega, Giulia se opet udobrovoljila pa ih je
pozvala na večeru sljedeći tjedan. — I uskoro ćemo ići brati gljive, dobro?
Isabel je tako uživala da je uspjela zaboraviti da su Giulia i Vittorio dio snaga
koje ju pokušavaju izbaciti iz kuće. Toliko da je pristala.
Kad se par odvezao, Tracy je krenula prema svojem autu, žvačući putem koricu
kruha. — Vrijeme je za povratak.
— Sutra ću na neko vrijeme uzeti djecu, ako želiš — reče Isabel. — Tako ćete ti i
Harry imati prilike razgovarati.
— Ne možeš — kaza Ren. — Imamo neke dogovore. A Isabel ne voli gurati nos
u tuđe stvari, nije li tako, Isabel?
— Baš suprotno, živim za to da se miješam.
Tracy joj se umorno nasmiješi. — Do ručka Harry će biti na pola puta do
švicarske granice, Isabel. Neće dopustiti da se takva sitnica kao što je razgovor
sa ženom uplete u njegov posao.
— Možda si ga krivo procijenila.
— Možda i nisam — Tracy zagrli nju, potom Rena koji je suosjećajno stisne za
rame i pomogne joj ući u auto. — Dat ću Anni i Marti veliku napojnicu što su
danas čuvale djecu — rekla je. — Hvala na večeri.
— Nema na čemu. Nemoj napraviti nikakvu veću glupost nego obično.
— Ja ne.
Kad se Tracy odvezla, Isabel dobije grčeve u želucu. Nije bila spremna ostati
nasamo s Renom, ne još dok u potpunosti ne prihvati činjenicu da je gotovo
odlučila postati još jedna recka na drvenom okviru njegovog kreveta.
— Opet imaš crve, je li? — rekao je kad je krenula u kuhinju.
— Samo hoću oprati suđe.
— Sutra ću Marti platiti da to napravi. Prestani biti tako živčana, za Boga
miloga. Neću skočiti na tebe.
— Misliš da te se bojim? Uzela je kuhinjsku krpu. — Dakle, gospodine Neodoljivi,
razmisli još jednom, jer o meni ovisi hoće li naša veza krenuti dalje ili ne, a ne o
tebi.
— Ja nemam pravo glasa?
— Znam kako bi ti glasovao.
Osmijehom je odaslao seksualni dimni signal. — A ja sam gotovo siguran kako
ćeš ti glasovati. Iako... Osmijeh izblijedi. — Oboje moramo biti sigurni da nam je
jasno što će biti s tim.
Htio ju je odvratiti od toga, kao da je toliko naivna i ne shvaća da on ne nudi
trajnu vezu. — Ne moraš se truditi. Jedina stvar koju bih možda mogla —
naglašavam ovo možda jer još uvijek razmišljam o tome —jedina stvar koju bih
možda mogla tražiti od tebe, to je divno tijelo, zato bolje da mi odmah kažeš
hoću li ti slomiti srce kad te poslije ostavim.
— Bože što si djetinjasta.
Pogledala ga je. — Ti nisi Bog. Oprosti, Ren, što ti nisam iskazala dovoljno
poštovanja.
— To nije bila molitva.
— Reci Njoj.
Morao je znati da mu neće biti teško natjerati je da zaboravi kako još nije
potpuno spremna poduzeti taj posljednji korak. Još jedan onakav dobro
uvježbani poljubac i uspjet će. Promatrala gaje kako se premišlja hoće li je
stegnuti u zagrljaj ili ne, i nije bila sigurna je li joj drago ili žao kad je pošao
prema stubištu.
Tracy se pridržavala za ogradu da se popne na kat. Osjećala se kao krava, ali
svaki put se osjećala kao krava kad je bila u sedmom mjesecu trudnoće, velika,
zdrava muzara okruglih očiju sa zvončićem oko vrata. Uživala je u trudnoći, čak
i kad je visjela iznad zahodske školjke, kad je imala otečene zglobove i kad je
pamtila noge samo po sjećanju. Do sada nikada nije previše marila za strije
koje su joj kao strelice prekrivale trbuh ili velika bujna prsa jer je Harry izjavio
da su prekrasna. Rekao je da u trudnoći miriše na seks. Sad mu očito više nije
bila seksi.
Išla je niz dugački hodnik prema svojoj sobi. Raskošni ukrasni reljefi, stropovi s
freskama i predmeti od murano stakla nisu bili po njezinom ukusu, ali pristajali
su tajanstvenoj otmjenosti njezinoga bivšeg supruga. S obzirom na način kako
je upala k njemu, nije ni bio tako otrovan kako je očekivala, što samo dokazuje
da čovjek nikada ne može točno znati kako će ljudi postupiti, čak ni oni koje
najbolje poznaješ.
Otvorila je vrata spavaće sobe, a onda se zaustavila unutra kad je svjetlo iz
hodnika palo na krevet. Harry je ležao na leđima nasred madraca, iz ustiju mu
je izlazio hrapav zvuk, koji i je, i nije bio hrkanje.
Još uvijek je bio ovdje. Nije baš bila sigurna da će ostati cijeli dan. Na trenutak
se ponada, ali to nije dugo trajalo. Samo gaje osjećaj obaveze spriječio da
odmah ne ode. Otići će odmah rano ujutro.
Po izgledu, Harry je u usporedbi s Renom bio običan. Lice mu je bilo
predugoljasto, brada previše istaknuta, a svijetlosmeđa kosa počela se rijediti
na tjemenu. One noći prije dvanaest godina kad se održavala ona dosadna
zabava na kojoj je kao slučajno prolila čašu vina njemu u krilo, nije imao bore
oko očiju.
Onaj trenutak kad ga je ugledala, odlučila je skinuti mu odjeću, ali nije joj bilo
lako. Kao što je poslije objasnio, muškarci poput njega nisu navikli da im se
lijepe žene nabacuju. Ali ona je znala što hoće, a htjela je Harrvja Briggsa.
Njegova nenametljiva inteligencija i prosječna vanjština bile su savršeni lijek
njezinom neobuzdanom, besciljnom životu.
Sada je na njegovim prsima ležao Connor, a prsti debele ručice ugurali su se u
izrez očeve potkošulje. Brittanv se stisnula s druge strane, a ostaci pohabane
dekice ležali su mu preko ruke. Steffi se pokraj njegovih nogu stisnula u zbijeno
klupko, koje bije trebalo obraniti od kukaca. Samo je Jeremv nedostajao i
vjerovala je da je morao imati snažnu volju da ostane u svojoj sobi umjesto da
se stisne uz oca i ostale balavce.
Dvanaest godina Harry je stišavao njezinu vatru, podnoseći sve njezine mušice
i napade bijesa koji su joj bili svojstveni. Usprkos ljubavi jednog prema
drugome, to nije bio jednostavan brak. Izluđivala gaje njezina neurednost, a
ona gaje mrzila jer bi se povukao kad ga je pokušavala navesti da izrazi svoje
osjećaje. Uvijek se potajno bojala da će je ostaviti zbog neke sličnije sebi.
Connor se okrenuo i popeo još više na očeva prsa. Harry ga nesvjesno privuče
bliže. Koliko su noći proveli s djecom u svojem krevetu? Nikad ih nije potjerala.
Nije joj bilo logično da najčvršće osobe u obitelji, roditelji, smiju noću jedno
pokraj drugog naći utjehu, a od najmanjih i najosjetljivijih očekuje se da spavaju
sami. Nakon što se rodila Brittany, premjestili su svoj veliki madrac na pod tako
da se nisu trebali brinuti da će koje dijete noću pasti s kreveta i ozlijediti se.
Njezini prijatelji nisu mogli vjerovati. Kako uopće možete voditi ljubavi Ali vrata
u njihovoj kući imaju čvrste brave pa su ona i Harry uvijek pronašli način.
Uvijek, odnosno, do ove posljednje trudnoće kad se on konačno nje zasitio.
Okrenuo se i otvorio oči. Tupo je gledao dok nije ugledao nju. Na trenutak je
mislila daje ugledala odraz poznate, nepokolebljive ljubavi, ali onda njegov
pogled postade prazan i više nije vidjela ništa.
Okrenula se i otišla potražiti prazan krevet.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
U maloj kamenoj kući u predgrađu Casalleonea, Vittorio Chiara privuče ženu
bliže. Giulia je voljela spavati s prstima u njegovoj kosi gdje su bili i sada,
isprepleteni kroz dugačke pramenove. Ali nije spavala. Prsa ispod njezinog
obraza bila su vlažna pa je znao da je plakala, a njezine suze parale su mu srce.
— Isabel će otići do studenog — šapnuo je. — Do tada ćemo učiniti sve što
možemo.
— Sto ako ne ode? Po onome što znamo, mogao bi joj prodati kuću.
— Nemoj se opterećivati, cara.
— Znam da imaš pravo, ali...
Milovao ju je po leđima da je smiri. Kao i prije nekoliko godina vodio bi ljubav s
njom, ali više nije toliko uživao u tome. — Dugo smo čekali — šapne. — Studeni
nije tako daleko.
— Dragi su ljudi.
Djelovala je tako tužno da nije to mogao podnijeti pa je rekao jedinu stvar koje
se mogao sjetiti, a koja bi je mogla razvedriti. — U srijedu navečer bit ću u
Cortoni s onim Amerikancima koje vodim van. Možeš li doći?
Nije odmah odgovorila, ali onda je kimnula naslonjena na njegovu kožu. — Doći
ću — rekla je točno onoliko tužno koliko je bio i on.
— Ovaj put će upaliti, vidjet ćeš.
Njezin dah ga je draškao po koži. — Da bar ode.
Isabel je nešto probudilo. Promeškoljila se u krevetu, ponovno počela tonuti u
san, a onda opet čula lupkanje po prozoru. Okrenula se na stranu i oslušnula.
U početku nije ništa čula, ali onda se ponovi: zvuk kamenčića koje netko baca
na staklo. Digla se i krenula po pločicama. Vani je slaba mjesečina osvjetljavala
vrt. A onda ga je ugledala.
Duh.
Kretao se maslinikom, magličasta prikaza. Pomisli da ode probuditi Rena, ali
nije joj se činilo najpametnije približiti se njegovom krevetu. Bolje pričekati do
jutra.
Duh je zamaknuo za drvo pa se opet pojavio. Isabel je odmahnula, zatvorila
prozor i vratila se u krevet.
13
Tracy se probudila uživajući što je ne bocka petogodišnjakinja i što ne leži na
mokrome jer su Connorove pelene promočile. Ne bude li uskoro naučio ići na
kahlicu, morat će nešto poduzeti, počet će mu stavljati pelene za odrasle.
Ćula je Jeremvjev zvižduk nakon čega je uslijedio Steffin vrisak. Opet je
zadirkuje, Brittany vjerojatno okolo trči gola, a Connor će dobiti proljev ako za
doručak pojede previše voća, ali, umjesto da ustane, zagnjurila je lice u jastuk.
Još je rano. Što ako Harry još nije otišao? Bila joj je nepodnošljiva pomisao da
ga gleda kako odlazi.
Zatvorila je oči pokušavajući se prisiliti da ponovno zaspi, ali dijete se ritalo i
pritiskalo joj mjehur pa se izvukla iz kreveta i otišla u kupaonicu. Čim je sjela na
zahod, otvorila su se vrata i uletjela je Stef-fi.
— Mrzim Jeremvja. Reci mu da me prestane zadirkivati. Pojavila se Brittany —
barem jednom odjevena, ali s Tracynim ružem razmazanim po usnama. —
Mama! Gledaj me!
— Digni me! — tražio je Connor, došavši.
A onda je došao i Harry. Stajao je na vratima i gledao je. Još se nije otuširao.
Imao je traperice i jednu od majica u kojima je spavao. Samo Harry Briggs može
imati posebne majice za spavanje, stare koje su postale previše iznošene za
svakodnevnu upotrebu, ali predobre da bi ih se bacilo. Čak i u majici za
spavanje, izgledao je bolje nego ona sjedeći na školjki sa spavaćicom dignutom
oko struka.
— Mogu li biti malo sama, molim vas?
— Mrzim Jeremyja. Rekao mi je da sam...
— Razgovarat ću s njim. Sada, van. Svi.
Harry se maknuo s vrata. — Hajde, djeco. Anna je rekla da će doručak biti gotov
začas. Djevojke, uzmite brata.
Djeca su, jedno za drugim, nevoljko otišla, a ona je ostala s Harrvjem, osobom
za koju je najmanje htjela da ostane tu stajati. — Svi, znači i ti. Zašto si još
ovdje?
Promatrao ju je kroz naočale. — Zato jer je ovdje moja obitelj.
— Kao da ti je to važno. Ujutro nikada nije bila raspoložena, ali danas je bila
osobito svadljiva. — Izađi. Moram piškiti.
— Samo daj. Sjeo je na rub kade i čekao.
Prije ili poslije, trudnice prestanu razmišljati o dostojanstvu. Ovo je bio takav
trenutak. Kad je završila, dodao joj je uredno složenu hrpu toaletnog papira.
Zgužvala ga je samo da mu pokaže da ne može sve u životu biti uredno onako
kako on želi. Obrisala se, pustila vodu i digla oprati ruke, sve to ne gledajući ga.
— Predlažem da sada porazgovaramo dok su djeca na doručku. Volio bih
krenuti prije podneva.
— Zašto čekati podne kad možeš krenuti odmah? Istisnula je pastu za zube na
četkicu.
— Jučer sam ti rekao. Ne idem bez djece.
Ne može raditi i istovremeno se brinuti za djecu, oboje su to znali, onda zašto
to radi? Također je znao da ne bi dala cijeloj vojsci jakih supruga da odvedu
djecu od nje. Pokušao ju je uz smicalicu navesti da se vrati natrag u Ziirich.
— Dobro, uzmi ih. Treba mi odmor. Počela je prati zube kao da joj je sve
svejedno.
U zrcalu je vidjela kako iza naočala žmirka. Nije to očekivao. Primijetila je da je
našao vremena da se obrije. Voljela je miris njegove kože ujutro i žudjela je za
tim da mu zagnjuri lice uz vrat.
— Dobro — rekao je polako.
U napadu sadomazohizma, spustila je četkicu i obgrlila trbuh. — Osim ovoga.
Dogovorimo se. Kad se rodi, ovo je samo moje.
Po prvi put nije ju mogao pogledati u oči. — Ja sam... Nisam to trebao reći.
— Ne prihvaćam ispriku. Pljunula je u umivaonik i isplahnula ga. — Mislim da ću
uzeti natrag svoje djevojačko prezime — za sebe i dijete.
— Mrziš svoje djevojačko prezime.
— Imaš pravo. Vestermeen je grozno prezime. Slijedio ju je iz kupaonice u
spavaću sobu dajući joj priliku da ga slomi kao što je on slomio nju. — Vratit ću
se na Gage. Uvijek mi se svidjelo kako zvuči Tracy Gage. Gurnula je kovčeg s
puta. — Nadam se da će dijete biti muško da mu mogu dati ime Jake. Jake
Gage. Ne može biti zvučnije od toga.
— Vražju mater.
Konačno je uspjela razbiti njegovu ravnodušnost, ali činjenica da ga je
povrijedila, nije joj donijela zadovoljstvo. Umjesto toga, najradije bi zaplakala. —
Kakve to veze ima? Ovo je dijete koje ne želiš, sjećaš se?
— Samo zato što nisam presretan zbog ove trudnoće, ne znači da neću
prihvatiti dijete.
— A ja bih trebala biti zahvalna?
— Neću se ispričavati zbog svojih osjećaja. Prokletstvo, Tra-cy, uvijek me
optužuješ da ne znam pokazati svoje osjećaje, dok istovremeno tražiš od mene
da pokazujem samo one osjećaje koji se tebi sviđaju. Pomislila je da će na kraju
izgubiti i ovo malo samokontrole, ali tada on ponovno počne govoriti onim
hladnim, bezosjećajnim glasom koji ju je izluđivao. — Nisam želio ni Connora,
ali sada si ne mogu zamisliti život bez njega. Logika govori da će isto biti i s
novim djetetom.
— Hvala Bogu da postoji logika. Zgrabila je svoj kupaći kostim s hrpe na podu.
— Prestani biti tako djetinjasta. Pravi razlog zbog kojeg si uzrujana taj je što ti
se ne posvećuje dovoljno pozornosti, a sam Bog zna da to voliš.
— Idi k vragu.
— Još prije nego što smo otišli iz Connecticuta, znala si da ću većinu vremena
raditi.
— Ali zaboravio si mi spomenuti da ćeš švrljati okolo.
— Nisam švrljao.
Njegov pretjerano miran glas izludio ju je. — Jesi li to objasnio onoj mački iz
restorana?
— Tracy...
— Vidjela sam te s njom! Vas dvoje ste se stisli u odjeljku u kutu. Ljubila te je!
Bio je toliko drzak da se razljuti. — Zašto me nisi došla izbaviti umjesto što si
me ostavila s njom? Znaš da se ne snalazim u nezgodnim prilikama.
— 0, da... stvarno je izgledala nezgodno. Zgrabila je sandale.
— Daj prestani, Tracy. Već je otrcano to tvoje glumljenje i uvrijeđene veličine.
Ona je nova potpredsjednica Worldbridgea, koja je malo previše pije.
— Baš si sretan.
— Prestani se ponašati kao razmaženo derište. Znaš da sam posljednji čovjek
na svijetu koji bi se upustio u neku vezu, ali ti si iz plakanja pijane žene morala
izmisliti grčku tragediju jer se osjećaš zapostavljena.
— Da, točno, ja se samo malo ljutim. Bilo je nekako lakše prihvatiti nevjeru
nego ovo ubitačno nestajanje osjećaja, ali vjerojatno je sve vrijeme znala da je
nije prevario. — Istina je, Harry, da si me mjesecima prije nego što smo otišli od
kuće počeo zapostavljati. Istina je, Harry... da si dignuo ruke od našeg braka, a
dignuo si ruke i od mene.
Htjela je da to porekne, ali nije. — Ti si otišla i nemoj prebacivati krivnju na
mene. A kamo si pobjegla? Ravno svom veselom bivšem mužu.
Harrvjevo samopouzdanje nije bilo čvrsto jedino kad se radilo o Tracvnom
odnosu s Renom. Dvanaest je godina izbjegavao susret s njim, a sledio se kad
je razgovarala s njim na telefon. To nije bilo njemu svojstveno.
— Pobjegla sam Renu jer sam znala da mogu računati na njega.
— Je li? Pa, uopće nije izgledao presretan što te vidi.
— Nikad, pa ni onda, nećeš shvatiti što Ren Gage osjeća. Konačno ga je
poklopila pa je, prirodno, odlučio promijeniti temu. — Ti si tražila da prihvatim
posao u Ziirichu. Kao i da pođeš sa mnom.
— Zato jer sam znala koliko ti to znači i nisam htjela da mi predbacuješ da sam
ti upropastila karijeru zato jer sam ponovno ostala trudna.
— Kad sam ti išta predbacio?
Nikada. Mogao joj je svašta nabiti na nos iz prvih dana njihovog braka, dok je
još uvijek otkrivala kako voljeti nekoga, ali nikad to nije učinio. Sve dok nije
ostala trudna s Connorom, uvijek je s njom bio strpljiv. Očajnički je željela da se
to strpljenje vrati. Strpljenje, potpora i, najviše od svega, ljubav za koju je uvijek
mislila da je neupitna.
— Točno — rekla je gorko. — Ja sam ta koja stalno prigovara. Ti si savršen i
zato je šteta što si zaglibio s tako nesavršenom ženom. Prebacila je kupaći
kostim preko ramena, uzela ogrtač i odjurila u kupaonicu. Kad je izašla, njega
nije bilo, ali kad je krenula u kuhinju da pogleda djecu, čula gaje kako u
dvorištu nešto viče Jeremvju. Igrali su se skrivača.
Na trenutak se pretvarala da je sve u redu.
Što si vidjela?
— Duha. Isabel uoči Renovu znojnu majicu. Bila je tamnoplava i njegovim je
očima davala osobito prijeteći srebrni odsjaj. Gledala ga je malo duže prije nego
što je počela spremati tanjure koje je Marta ostavila sušiti kad je došla iz vile
pospremiti. — Točno, duha. Kako možeš trčati po toj vrućini?
— Kad sam prekasno ustao da bih trčao dok je još hladno. Kakvog duha?
— Takvoga koji baca kamenčiće na moj prozor i trči oko maslina pod bijelom
plahtom. Nisam se obazirala na njega.
Nije mu bilo zabavno. — Sad je dosta.
— Slažem se.
— Prije nego što sam otišao na trčanje, nazvao sam Annu i rekao sam joj da ti i
ja danas idemo u Sienu. To bi svima trebalo jasno dati do znanja da će kuća biti
prazna. Uzeo je čašu svježe iscijeđenog soka od naranče, koji je glupo ostavila
njemu nadohvat, iskapio je i otišao prema stubama. — Treba mi deset minuta
da se otuširam i bit ću spreman za polazak.
Dvadeset minuta poslije vratio se u trapericama, crnoj majici i kapi Lakersa.
Sumnjičavo se zagledao u njezine sive hlače na gumicu, tenisice i tamnu majicu
koju je nerado zdipila od njega. — Nisi baš odjevena za razgledavanje.
— Prerušavanje. Uzela je sunčane naočale i pošla prema autu. — Predomislila
sam se i odlučila stražariti zajedno s tobom.
— Neću te sa sobom.
— Svejedno idem. Jer ćeš ti zaspati i propustiti nešto važno. Otvorila je
vozačeva vrata. — Ili će ti postati dosadno pa ćeš skakavcima čupati noge ili
paliti leptire ili — što si ono pokušao učiniti u filmu Strvina na stazi?
— Nemam pojma. Odmaknuo ju je u stranu i sam sjeo za upravljač. — Ovaj
auto je grozan.
— Ne može si svatko priuštiti maserati. Otišla je na drugu stranu i sjela. Sinoćnji
slučaj s lažnim duhom ukazivao je na visok stupanj očajanja i ona mora otkriti o
čemu se radi, čak i onda ako to znači biti nasamo s njim na takvom mjestu na
kojem nikakvi vinogradari, djeca ili domaćice ne bi prekinuli poljupce zbog kojih
gubi razum.
Samo njih dvoje. Krv joj se uzburkala od same pomisli na to. Bila je spremna — i
više nego spremna — ali prvo moraju ozbiljno razgovarati. Bez obzira na to što
kaže njezino tijelo, bila je svjesna da mora utvrditi određene granice. — Uzela
sam neke fine stvari za jelo. U prtljažniku su.
Sa zgražanjem je pogleda. — Samo žensko nosi fino jelo na stražu.
— Što sam trebala uzeti?
— Ne znam. Jelo za stražu. Jeftine uštipke, termosicu vrele kave i praznu bocu
da se piški u nju.
— Baš sam glupa.
— I ne malu bocu. Veliku.
— Pokušat ću zaboraviti da sam psiholog.
Kad je skrenuo na cestu, Ren mahne Massimu, a onda skrene prema vili. —
Moram vidjeti je li stigao scenarij od Jenksa. Također ću razglasiti da nas do
daljnjega nema.
Smješkala se dok ga je promatrala kako ulazi u kuću. Ovih nekoliko dana s
Renom Gageom smijala se više nego u tri godine koje je provela s Michaelom.
Njezin osmijeh izblijedi kad je otvorila stare rane nastale zbog razvrgnutih
zaruka. Još nisu zacijelile, ali drukčije su boljele. Nije ju boljelo slomljeno srce
već to što je uzalud potrošila tri godine na nešto što od samoga početka nije
bilo ono pravo.
Njezina veza s Michaelom bila je poput bazena punog ustajale vode. Bez
ikakvih nenadanih kovitlaca, bez stijenja koje bi im se našio
na putu i prisililo jedno od njih da promijeni smjer ili krene novim putem.
Nije bilo uzbuđenja, ni — Michael je imao pravo — strasti.
S Renom bi sve bila strast... strast od koje bi se zapjenio ocean pun stijena. Ali
sama činjenica da tu ima stijena ne znači da mora dopustiti da se zabije u koju
od njih.
Vratio se u auto uznemiren i razdražen. — Mala golaćica pronašla je moju
kremu za brijanje i s njom si nacrtala bikini.
— Maštovito. Scenarij je stigao?
— Ne, k vragu. Mislim da sam slomio palac. Jeremv je pronašao moje utege i
ostavio jedan na stubama. Ne znam kako Tracy izdrži s njima.
— Mislim da je drukčije kad su tvoji. Pokušala si je zamisliti Rena s djecom i
vidjela prekrasne male vražičke koji vežu baby-sitte-ricu, aktiviraju dimnu
bombu i zbijaju neslane šale sa starijima. Ružna slika.
Pogledala ga je. — Sjeti se da ni ti nisi bio zlatan kao dijete.
— Istina. Psihijatar kojem me tata poslao kad sam imao jedanaest godina,
objasnio je da je jedini način na koji mogu privući pozornost svojih roditelja taj
da izvodim svinjarije. Rano sam usavršio ružno ponašanje kako bih ostao u
središtu pozornosti.
— I tu si filozofiju preselio na karijeru.
— Hej, palilo je dok sam bio dijete. Svatko pamti fakina. Nije bilo vrijeme da
razgovaraju o svom odnosu, ali možda je bilo vrijeme da mu stavi bubu u uho
— ne da ga prestraši, samo da ga podsjeti na neke stvari. — Jasno ti je, zar ne,
da se kao djeca neprilično ponašamo jer smatramo daje to osnova našeg
preživljavanja?
— Oh, oh.
— U našem sazrijevanju prolazimo kroz to. Naravno, kod većine velikih
glumaca postoji potreba da privlače pozornost, tako da je u ovom slučaju tvoje
neprilično ponašanje postalo itekako korisno.
— Misliš da sam dobar glumac?
— Mislim da imaš mogućnosti, ali tako dugo dok stalno igraš iste uloge, ne
možeš biti doista dobar.
— Sereš. Svaka uloga nosi u sebi drugu nijansu, zato mi nemoj govoriti da su
sve iste. Osim toga, glumci oduvijek vole glumiti fa-kine. To im pruža
mogućnost da daju sve od sebe.
— Ne govorimo o glumcima općenito. Govorimo o tebi i o činjenici da ne želiš
prihvatiti drukčiju ulogu. Zašto?
— Već sam ti rekao, osim toga, prerano je za takvu raspravu.
— Zato jer si odrastao s krivom predodžbom o sebi. Kao dijete bio si
emocionalno zlostavljan i sad moraš biti svjestan što te potiče da odabireš
takve uloge. Još jedan mali kamenčić bačen u njegovom smjeru, a onda će ga
ostaviti na miru. — Radiš li to zato što voliš glumiti sadiste ili zbog nečega
misliš da nisi vrijedan glumiti junaka?
Lupio je šakom po upravljaču. — Bog mi je svjedok, ovo je posljednji put da
imam spoj s jebenom psihičkom.
Nasmijala se u sebi. — Nismo na spoju. I prebrzo voziš.
— Umukni.
Podsjeti se da mu mora dati popis pravila poštene borbe za zdravi odnos, od
kojih ni jedno ne preporuča vikanje »umukni«.
Stigli su do grada, a kad su prolazili piazzom, primijeti da se nekoliko glava
okrenulo za njima.
— Nije mi jasno. Usprkos svem tvojem prerušavanju, neki ljudi sigurno već
znaju tko si, ali nitko te ne gnjavi za autogram. Ne misliš li da je to čudno?
— Rekao sam Anni da ću mjesnoj školi kupiti novu opremu za igralište ako me
puste na miru.
— S obzirom na to koliko se trudiš izazvati pozornost, sigurno ti je čudno kad se
moraš skrivati.
— Jesi li se jutros probudila s namjerom da me izludiš ili je to slučajno?
— Opet prebrzo voziš. Uzdahnuo je.
Grad je ostao za njima, a nakon još nekoliko kilometara, skrenuli su s glavne
ceste na mnogo uži put gdje se konačno udostojio ponovno joj se obratiti. —
Ovaj put vodi prema napuštenom zamku na brežuljku iznad kuće. Odande
bismo trebali imati pristojan pogled.
Kako su odmicali, cesta je postajala sve lošija. Konačno se pretvorila u stazu i
Ren je ondje stao. Kad su se počeli penjati između drveća, uzeo je od nje
vrećicu s namirnicama. — Ako ništa drugo, barem nisi uzela onu glupu
izletničku košaru.
— Znam ponešto o tajnim zadacima. Zafrknuo je nosom.
Kad su stigli do čistine na vrhu, stao je da uz rub nalazišta prouči oštećeni
natpis o njegovoj povijesti. Počela je istraživati i otkrila je da ruševine ne čine
samo ostaci zamka već više zgrada koje su nekoć bile sastavni dio utvrde. Oko
srušenih zidova omotala se loza koja se popela po ostacima stražarske kule. Iz
okrnjenih lukova raslo je drveće, a kroz ono što su nekad mogli biti temelji
konjušnice ili spremišta za žito, niklo je poljsko cvijeće.
Ren se maknuo od natpisa i pridružio joj se dok je uživala u pogledu na polja i
šume. — Prije nego što je ovdje sazidan zamak, tu je bilo etruščansko groblje —
rekao je.
— Ruševina na vrhu ruševine. Cak je i prostim okom mogla vidjeti kuću u nizini,
ali i dvorište i maslinik bili su prazni. — Ništa se ne događa.
On je gledao kroz dalekozor koji je donio. — Ne izbivamo dovoljno dugo. Ovo je
Italija. Treba im vremena da se pripreme.
Iz gnijezda u zidu iza njih poletjela je ptica. Stojeći ovako blizu poremetila je mir
ovoga mjesta pa se odmaknula. Nogom je zgazio neku ljekovitu travu. Okruži je
slatkasti miris.
Primijetila je dio zida s nadsvođenom udubinom. Kad se približila, vidjela je da
se najvjerojatnije radi o apsidi nekadašnje kapelice. Na svodu su još bili vidljivi
blijedi tragovi boje — crvenosmeđe, koja je nekoć možda bila žarkocrvena,
prljavi ostaci plave, izblijedjela žuta. — Sve je tako mirno. Pitam se zašto su je
napustili.
— Na natpisu se spominje kuga u petnaestom stoljeću povezana s previsokim
porezima nametnutim od susjednih biskupa. A možda su ih i potjerali duhovi
Etruščana pokopanih ovdje.
Opet je djelovao razdražljivo. Okrenula mu je leđa i gledala svod. Crkve su je
uglavnom smirivale, ali Ren je bio preblizu. Osjetila je miris dima pa se okrenula
i vidjela da pali cigaretu.
— Što radiši
— Popušim samo jednu dnevno.
— Možeš li to raditi da ja ne vidim?
Nije se obazirao na nju i povuče dugačak dim, a onda ode do jednog od portala.
Kad se naslonio na kamen, izgledao je zlovoljan i odsutan. Možda ga nije
trebala siliti da čačka po svom djetinjstvu.
— Nemaš pravo — reče iznenada. — Savršeno sam u stanju razlučiti stvarni
život od onoga na platnu.
— Nikad nisam rekla da nisi. Sjela je na zid proučavajući njegov profil, tako
izvanredno razmjeran i savršenih linija. — Samo sam dala naslutiti da slika o
sebi koju si stvorio kao dijete kad si vidio i radio stvari koje ne bi trebale biti
dostupne djeci, možda ne odgovara osobi kakva si postao.
— Zar ne čitaš novine?
Konačno je shvatila što ga zapravo muči. — Ne možeš prestati razmišljati o
onome što se dogodilo Karli, je li? Udahnuo je, ne govoreći ništa.
— Zašto ne sazoveš konferenciju za tisak i ne kažeš istinu? Ubrala je grančicu
divlje metvice i zgnječila je među prstima.
— Ljudi su smiješni. Vjeruju u ono u što žele vjerovati.
— Bilo ti je stalo do nje, je li?
— Je. Bila je draga... i, Bože, tako nadarena. Bilo je teško gledati kako sve to
propada.
Rukama je obujmila koljena. — Koliko ste dugo bili zajedno?
— Samo nekoliko mjeseci prije nego što sam shvatio koliko su teške njezine
poteškoće s drogom. Tada sam počeo naivno vjerovati da je mogu spasiti pa
sam proveo još nekoliko mjeseci pokušavajući joj pomoći. Otresao je pepeo i
povukao još jedan dim. — Umiješao sam se. Pokušavao sam je nagovoriti da
ode na liječenje. Ništa od svega toga pa sam konačno otišao.
— Shvaćam.
Mrko ju je pogledao. — Što?
— Ništa. Prinijela je metvicu nosu želeći biti u stanju ostaviti ljude da budu ono
što jesu, a ne da ih pokušava popraviti, osobito kad postaje sve očitije daje ona
sama osoba koja se najviše treba popraviti.
— Što znači ovo sranje »shvaćam«? Reci što misliš. Sam Bog zna da tebi to nije
teško.
— A što misliš da mislim?
Dim mu izađe na nosnice. — Kako bi bilo da mi ti kažeš?
— Nisam tvoj psihijatar, Ren.
— Napisat ću ti ček. Reci mi što misliš.
— Nije važno što ja mislim. Važno je što ti misliš.
— Čini mi se da me osuđuješ. Rogušio se od boli. — Izgleda da misliš da sam
mogao nešto učiniti da je spasim, a to mi se ne sviđa.
— Misliš da to radim? Osuđujem te?
Bacio je cigaretu. — K vragu, nisam ja kriv što se ubila! Učinio sam sve što sam
mogao.
— Jesi li?
— Misliš da sam trebao ostati s njom? Zgazio je opušak. — Zar sam joj trebao
dati iglu kad se htjela fiksati? Nabaviti joj kokain? Rekao sam ti da sam kao
dijete imao poteškoće s drogom. Gadi mi se to govno.
Sjetila se šaljive primjedbe koju je rekao na račun šmrkanja kokaina, ali sad se
nije šalio.
— Skinuo sam se u dvanaestoj godini, ali još uvijek me hvata muka kad se
sjetim koliko sam bio blizu da si zajebem život. Otada se trudim biti što je
moguće dalje od toga. Zatresao je glavom. — Takva je šteta što joj se to
dogodilo.
Srce ju je boljelo zbog njega. — A da si ostao, bi li je mogao spasiti?
Okrenuo se prema njoj, bijesan. — Glupost. Nitko je nije mogao spasiti.
— Siguran si?
— Misliš da sam ja jedini koji je pokušao? Tu je bila njezina obitelj. Brojni
prijatelji. Ali ona je samo razmišljala o sljedećem fiksu.
— Možda postoji nešto što si mogao reći? Nešto što si mogao učiniti?
— Prokletstvo, bila je narkićka! U određenom trenutku trebala je sama sebi
pomoći.
— A to nije htjela, je li tako? Udario je nogom po zemlji.
Isabel se digla. — Nisi mogao učiniti ništa za nju, Ren, ali htio si. I izluđuješ se
otkako je umrla pokušavajući se sjetiti što si mogao reći ili učiniti da bi
promijenio stvar.
Gurnuo je ruke u džepove gledajući u daljinu. — Nema ničega.
— Jesi li sasvim siguran?
Ispusti dugački uzdah negdje iz dubine duše. — Da, jesam.
Primakne se bliže i potapša ga po križima. — Razmišljaj i dalje.
Pogledao ju je, a bora između očiju polako nestane. — Stvarno ću ti morati
napisati ček, je li?
— Smatraj da ti time uzvraćam za poduku iz kuhanja.
Usne mu se tek neznatno iskrive. — Samo nemoj moliti za mene, dobro. To me
izluđuje.
— Misliš da ne zaslužuješ nekoliko molitvi?
— Ne dok se pokušavam sjetiti kako osoba koja moli za mene izgleda gola.
Neka vrelina prostruji između njih. Dignuo je ruku i sasvim polako zatakne joj
pramen kose za uho. — Takve sam ti ja sreće. Mjesecima sam jako pristojan, a
onda, kad se hoću malo istutnjati, ostanem na pustom otoku s opaticom.
— To misliš o meni?
Poigravao se njezinom uskom. — Pokušavam, ali mi ne uspijeva.
— Dobro.
— Bože, Isabel, šalješ više nejasnih signala nego pokvareni radio. Razočarano
spusti ruku.
Obliznula je usta. — To je zato... što se kolebam.
— Da, ali bez veze. Želiš to kao i ja, samo što još nisi smislila kako to uklopiti u
trenutačni životni plan pa odugovlačiš. Iako bi mi, usput budi rečeno, najradije
obavila noge oko vrata.
Usta joj se osušiše.
— Izluđuješ me! — viknuo je.
— Misliš da ti meni ne činiš istu stvar?
— Prva dobra vijest danas. Što onda čekamo?
Ispružio je ruku, ali ona odskoči. — Ja... ja hoću nešto riješiti. Moramo se nešto
dogovoriti. Prvo moramo sjesti i porazgovarati.
— Ja baš to ne želim. Sad je on bio taj koji je ustuknuo. — K vragu, neću da me
opet prekinu, a onaj trenutak kad stavim ruku na tebe, sigurno će se netko
pojaviti u kući. Kako bi bilo da daš to svoje jelo jer se pod hitno moram
usredotočiti na nešto drugo.
— Mislila sam da ti moje jelo nije dovoljno frajerski.
— Glad u meni budi moju žensku stranu. Seksualne frustracije bude moj nagon
za ubijanjem. Reci da nisi zaboravila vino.
— Na straži smo, slone, a ne na domjenku. Daj uzmi taj dvogled dok ja
pripremim jelo.
Napokon nije raspravljao i dok je pazio, ona je izvadila to što je ujutro kupila.
Kupila je sendviče od tanko narezanog pršuta u svježe pečenoj lepinji. Salata je
bila napravljena od zrelih rajčica, svježeg bosiljka i krupnika, žitarice slične
ječmu koja je bila česta u toskanskoj kuhinji. Sve je smjestila na sjenovitu
stranu zida odakle se kuća dobro vidjela, uz to je dodala mineralnu vodu i
preostale kruške.
Izgleda da su oboje shvatili da više ne mogu izdržati predigru riječima pa su za
vrijeme jela razgovarali o hrani i knjigama — o svemu samo ne o seksu. Ren je
bio pametan, zabavan i u nekim stvarima bolje upućen od nje. Baš je posegnula
za kruškom kad je on zgrabio dalekozor. — Izgleda daje konačno počela
zabava.
Pronašla je svoj kazališni dalekozor gledajući kako se dvorište i maslinik
postupno puni ljudima. Prvo su se pojavili Massimo i Giancarlo zajedno s
muškarcem u kojem je prepoznala Giancarlovog brata Bernarda, koji je bio
mjesni poliziotto, odnosno policajac. Anna je zauzela mjesto pri kraju zida
zajedno s Martom i još nekim sredovječnim ženama. Kako su dolazili mlađi, svi
su ih oni upućivali što da rade. Isabel je prepoznala zgodnu crvenokosu ženu od
koje je jučer kupila cvijeće, pristalog mladića koji je radio u fotoshopu i mesara.
— Gle tko još stiže.
Okrenula je svoj kazališni dalekozor u istom smjeru kamo i Ren svoj i ugledala
kako u dvorište ulazi Vittorio s Giuliom. Pridružili su se skupini koja je počela
rastavljati zid, kamen po kamen. — Ne bih trebala biti razočarana — reče — ali
jesam.
— Da, i ja.
Marta je potjerala jednog mlađeg muškarca od svojih ruža.
— Pitam se što traže? I zašto su morali čekati da se ja uselim pa da to počnu
tražiti?
— Možda do tada nisu znali da toga nema. Maknuo je dalekozor na stranu i
počeo spremati smeće u vrećicu. — Mislim da je vrijeme da zaigramo malo
grublju igru.
— Ne smiješ upotrijebiti ništa što ima oštricu ili obarač.
— Samo kao krajnje sredstvo.
Držao joj je ruku na ramenu da joj pomogne dok su silazili stazom prema autu.
Trebala im je minuta da ubace sve u auto i krenu. Divlje je tjerao pandu. —
Prikrast ćemo se i napasti — rekao je obilazeći Casalleone umjesto da krene
izravno kroz grad. — U Italiji svi imaju mobitel i neću da oni u kući budu
upozoreni da se vraćamo.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Na sporednoj cesti nedaleko vile izašli su iz auta i približili se kroz šumu. Kad su
ušli u maslinik i krenuli prema kući, maknuo joj je list iz kose.
Anna ih je prva ugledala. Spustila je vrčeve s vodom koje je nosila. Netko je
ugasio radio na kojem je svirala zabavna glazba. Postupno je zamuknuo žamor
razgovora i ljudi se pomakoše. Giulia je stala pokraj Vittorija i uhvatila ga za
ruku. Bernardo u odori poliziotta, stao je uz brata Giancarla.
Ren se zaustavio na rubu maslinika, pogledao nered, potom pogledao društvo.
Nikada nije više nalikovao rođenom ubojici i svi su shvatili poruku.
Isabel se povukla tako da je imao dovoljno prostora za djelovanje.
Nije žurio. Pustio je da njegov glumački pogled ide od jednog do drugog lica
igrajući se zločestog momka kako je samo on znao. Kad je tišina postala
nesnošljiva, konačno je progovorio. Na talijanskom.
Trebala je znati da taj razgovor neće biti na engleskom, ali nije razmišljala o
tome pa je bila tako ljuta da bi najradije vrištala.
Kad je prekinuo, svi su počeli odgovarati. Bilo je to kao da gleda vojsku
hiperaktivnih dirigenata simfonijskog orkestra. Kretnje u pravcu neba, zemlje,
glava i grudi. Glasni ispadi, slijeganje ramenima, kolutanje očima. Mrzila je što
ne zna o čemu govore.
— Engleski — siktala je, ali tako je prao Annu da nije obraćao pozornost na nju.
Domaćica je stala na čelo skupine i odgovarala mu žarom operne dive koja
izvodi tragični napjev.
Na koncu ju je prekinuo i obratio se ljudima. Kad je završio, počeli su se
razilaziti mrmljajući jedni drugima.
— Što kažu? — pitala je.
— Još gluposti o bunaru.
— Nađi im slabu točku.
— Već jesam. Ušao je dublje u vrt. — Giulia, Vittorio, vi ne idete nigdje.
14
Vittorio i Giulia uznemireno su se gledali, a potom su nevoljko krenuli natrag u
dvorište. Anna i Marta su se izgubile, ostavljajući njih četvero. Ren ih je
strijeljao pogledom.
— Želim znati što se događa na mojem imanju. I nemojte me vrijeđati tim
sranjem o poteškoćama s vodom.
Vittorio je pokazivao takvu uznemirenost da ga je Isabel skoro žalila. — To je
veoma zamršeno — reče.
— Pojednostavi tako da shvatimo — otegnuto će Ren. Vittorio i Giulia se
pogledaše. Mali trag ukočenosti pojavi joj
se na usnama. — Moramo im reći, Vittorio.
— Ne — reče on. — Idi u auto.
— Ti idi u auto! Giulia se razmaše. — Ti i tvoji prijatelji niste bili u stanju to
učiniti. Sad je moj red.
— Giulia... Izgovorio je prijetećim glasom, ali ona se na to nije obazirala.
— To... to seže unatrag do... Paola Baglia, Martinog brata — na brzinu će ona.
— Dosta! Vittorio je imao bespomoćan izraz lica jer je znao daje svjedok
nesreće za koju ne nalazi načina kako bije spriječio.
Giulia se progurala pokraj njega i stala pred Rena. — On je... on je bio mjesni...
predstavnik. Predstavnik... obitelji.
— Mafije. Ren je sjeo na zidić, odviše smiren s obzirom daje bio suočen s
organiziranim zločinom. Vittorio se okrenuo na drugu stranu kao da mu je
suviše bolno slušati ženine riječi.
Činilo se kao da Giulia razmišlja koliko treba kazati. — Paolo je bio... njegova je
dužnost bila brinuti se za to da se našim poslovnim ljudima ne dogodi kakva
nesreća. Znate što hoću tim reći? Da se trgovcu po noći ne razbije izlog ili da ne
nestane cvjećarevo dostavno vozilo.
— Novac za zaštitu — reče Ren.
— Nazovite to kako god hoćete. Lomila je ruke pred sobom. Bile su male i
nježne, s vjenčanim prstenom na jednoj i manjim prstenima na drugoj. — Mi
smo samo provincijsko mjesto, ali svatko shvaća kako to ide i ljudi su Paolu
plaćali svakoga prvoga u mjesecu. Okrenula je vjenčani prsten. — Tada je Paolo
doživio srčani udar i umro.
Ugrizla se za usnu. — U početku je sve bilo dobro — osim što je Marti strašno
nedostajao. Ali točno prije nego što ste vi stigli, Isabel, u grad su došli neki
muškarci. Odbojni ljudi. Ljudi iz Napulja. Usta joj se skupe kao daje kušala nešto
kiselo. — Oni... oni su pronašli našeg gradonačelnika i... to je bilo prestrašno.
Međutim, kad su bili isplaćeni, saznali smo daje Paolo bio veoma glup. Lagao im
je koliko je novca skupio, a za sebe je sakrio milijune starih lira. Duboko je
udahnula. — Dali su nam mjesec dana da pronađemo novac i predamo ga. Ako
ne...
Njezine riječi zamuknuše, a naprijed stupi Vittorio. Sad kad je Giulia počela,
izgleda daje odlučio dovršiti priču. — Marta je sigurna da je novac sakrio negdje
blizu kuće. Znamo da ga nije potrošio, a Marta se sjeća da je, prije nego što je
umro, uvijek nešto prčkao po zidu.
— Ističe nam vrijeme — reče Giulia. — Nismo vam htjeli lagati, ali što smo
drugo mogli? Opasno vam je da se miješate i samo smo vas htjeli zaštititi.
Shvaćate li sad, Isabel, zašto smo htjeli da se preselite u grad? Jako smo
zabrinuti da će ti ljudi postati nestrpljivi i da će se pojaviti ovdje. A ako im se
nađete na putu... Kretnjom je pokazala kao da nešto reže.
— To je loše, to što se dogodilo — kaza Vittorio. — Moramo naći novac što znači
da čim prije moramo do kraja srušiti zid.
— Si. Ti ljudi su veoma opasni.
— Zanimljivo — Ren je ustao. — Treba mi vremena da razmislim o tome.
— Molim vas, neka ne bude predugo. Giulia ga je preklinjala pogledom.
— Jako nam je žao što smo vam morali lagati — reče Vittorio. — I Isabel,
oprostite zbog duha sinoć. Bio je to Giancarlo. Da sam znao, spriječio bih ga.
Svejedno ćete sljedeći tjedan doći na večeru, je li?
— A gljive? — reče Giulia Isabel. — Kad sljedeći put padne kiša.
— Naravno — odgovori Isabel.
Kad je par otišao, Isabel uzdahne i sjedne na zid. Kratko vrijeme upijala je
mirnoću dvorišta, a tada pogleda Rena. — Vjeruješ li im?
— Ni riječ.
— Ni ja. Počela je gristi nokte, ali na vrijeme se zaustavila.
— Jednu stvar ipak vjerujem. Ovdje je nešto skriveno.
— Kraj je prepun zakopanih starina. Popipa stražnji džep traperica, a onda se
izgleda sjetio da je već popušio današnju cigaretu.
— Kad se pronađe kakav predmet, čak i kad je na privatnom zemljištu, postaje
vlasništvo države. Možda su dobri ljudi iz Casalleonea naišli na nešto tako
vrijedno da to ne žele predati.
— Misliš da cijeli grad sudjeluje u zavjeri? Bernardo je murjak. To mi se baš ne
čini vjerojatno.
— Zna se da murjaci mogu biti pokvareni. Imaš li neko pametnije objašnjenje?
Zagledao se u brda.
— To bi trebao biti vraški pronalazak. Pokraj nje na zid pade list i ona ga rukom
otrese na pod. — Mislim da moramo prihvatiti stvari takve kakve jesu.
— Slažem se. Isto tako, namjeravam biti tu kad budu rušili taj zid.
— I ja. Pojavila se jedna mačka i počela joj se maziti oko nogu. Sagnula se da je
pomiluje.
— Moram po auto, a onda moram na neko vrijeme otići do vile, sačuvaj me
Bože.
— Dobro. Ja imam posla, a ti me ometaš.
— Knjiga o krizi?
— Da. I da se nisi usudio reći ni riječ.
— Ni slučajno. Znači, ja te ometam, je li?
Gurnula je palac u šaku. — Ozbiljno mislim, Ren. Nemoj me izazivati jer ovo
neće ići dalje tako dugo dok ne razgovaramo.
Uzdahnuo je kao da se pomirio s tim. — Danas možemo večerati u San
Gimignanu. Pa ćemo razgovarati.
— Hvala.
Razvuče usne u drzak osmijeh. — Ali isti trenutak kad prestaneš govoriti, stavit
ću ruke svugdje gdje želim. I odjeni nešto seksi. Po mogućnosti kratko i svakako
bez donjeg rublja.
— Vi pametnjakovići me nasmijavate. Želiš još nešto?
— Ne, mislim da to otprilike otkriva sve. Zviždukao je dok je odlazio, djelujući
više kao zgodan zabušant nego kao najomiljeniji holi-vudski psihopat.
Na brzinu se okupala, potom je uzela blok papira i nabacila nekoliko ideja za
knjigu, ali mozak joj nije radio pa je maknula blok i krenula u vilu da vidi kako je
Tracy.
— Baš divno. Renova bivša žena, zatvorenih očiju, ležala je na ležaljci pokraj
bazena. — Harry i djeca me mrze, a ova beba me napuhava.
Isabel je primijetila da djeca izlaze iz Harrvjeva auta na prilaznom putu, lica
zamrljana sladoledom. — Da vas Harry mrzi, mislim da više ne bi bio ovdje.
Tracy se pridigla s ležaljke i metnula sunčane naočale. — Samo zato jer ga peče
savjest zbog djece. Sutra će otići.
— Jeste li vas dvoje pokušali razgovarati?
— Uglavnom sam ja govorila, a on je ljubazno šutio.
— Zašto ne pokušate ponovno? Večeras, kad djeca zaspu. Natoči mu čašu vina
i reci mu da ti nabroji tri stvari koje možeš učiniti za njega, a koje bi ga usrećile.
— To je lako. Da povećam svoj kvocijent inteligencije, da budem korisna a ne u
drugom stanju i da se potpuno promijenim.
Isabel se nasmijala. — Malo žalimo sami sebe, je li? Tracy zažmiri prema njoj
preko naočala. — Baš si neka čudna psihička.
— Znam. Razmisli o tome, može? Samo ga pitaj i budi iskrena. Bez zajedljivih
primjedbi.
— Bez zajedljivih primjedbi? Ništa od toga. Da čujem što je s tobom i s Renom.
Isabel utone u stolac. — Radije ne bih.
— Dobra doktorica zna dijeliti savjete, ali ih ne zna primijeniti na sebi. Drago mi
je da vidim da nisam ja jedina sjebana ženska za ovim bazenom.
— Stvarno nisi. Što drugo mogu reći osim onoga što je očito — izgubila sam
glavu.
— Tako on djeluje na žene.
— Nije on za mene.
— S druge strane, ne trpiš sranja i točno znaš u što se upuštaš. To ti daje
značajnu prednost u odnosu na njegove druge ženske.
— Valjda.
— Maaammmaaa! Connor bane iza ugla, a plave kratke hlače pune pelena
plesale su amo-tamo dok je trčao.
— Bok, veliki dečko! Tracy je ustala, digla ga na ruke i poljupcima prekrila
njegovo od sladoleda ljepljivo lice. Preko njezinog ramena gledao je Isabel i
kesio joj se pokazujući blistave sitne zubiće.
Isabel se steglo srce. Tracvn život možda i je nesređen, ali još uvijek ima svojih
lijepih strana.
Sa stolića u hodniku na ulazu u vilu, Ren zgrabi preporučenu pošiljku koju je
čekao i hitro se povuče u svoju spavaću sobu. Zaključao je vrata da ga male
napasti ne bi smetale i smjestio se na stolac pokraj prozora. Dok je gledao
tamnoplavi omot na kojem je jednostavnim slovima pisalo Noćni ubojica, osjeti
uzbuđenje kakvo već godinama nije osjećao. Howard je konačno dovršio
scenarij.
Po početnim razgovorima, znao je da temeljnim pitanjem filma: je li Kaspar
Street običan psihopat ili, što više zabrinjava, proizvod društva koje prihvaća
nasilje zdravo za gotovo, Howard namjerava izazvati publiku. Čak će se i
svetica Isabel morati složiti s tom porukom. Nasmiješio se kad se sjetio kako je
izgledala prije manje od jednog sata, sa suncem u kosi i tim prekrasnim očima
kojima gaje gutala. Volio je njezin miris. Kao da se radi o začinu, mirisala je po
seksu i ljudskoj dobroti. Ali ne može sad razmišljati o njoj, ne kad se pred njim
otvara velika karijera. Zavalio se i počeo čitati.
Dva sata poslije sav je bio obliven hladnim znojem. Bilo je to najbolje što je
Jenks ikada napravio. Uloga Streeta imala je svoju mračnu stranu i istančane
nijanse koje će Renove glumačke sposobnosti dovesti do krajnjih granica. Ne
čudi što je svaki holivudski glumac htio ulogu u tom filmu.
Ali od njihovoga posljednjeg razgovora, dogodila se velika promjena o kojoj
Howard s Renom nije govorio. Jednim izvanrednim potezom osnažio je temu
filma pretvorivši je u egzistencijalni košmar. Umjesto da bude muškarac koji
ubija žene koje voli, Kaspar Street je sad zlostavljao djecu.
Ren se naslonio i sklopio oči. Promjena je genijalna, ali...
Nema ali. Ovo je uloga koja će ga dovesti na A-listu svih vodećih holivudskih
režisera.
Uzeo je komad papira da počne pisati bilješke o liku. Za njega je to uvijek bio
prvi korak i volio je to napraviti odmah nakon prvog čitanja, dok su dojmovi još
svježi. Pribilježio je osjećaje koje je zapamtio, ideje o kostimima i fizičkom
kretanju, sve što mu je palo na pamet, a što bi mu moglo pomoći da izgradi lik.
Igrao se zatvaračem kemijske olovke. Obično su ideje navirale, ali promjene
koje je Jenks napravio, izbacile su ga iz ravnoteže i ništa se nije događalo. Treba
mu vremena da to prihvati. Sutra će ponovno pokušati.
Nekoliko sati poslije, dok se vraćao u kuću, odluči da Isabel neće spominjati
promjene. Nema smisla daje ljuti. Ne sada. Ne kad se naslućuje kraj dugo
iščekivanog provoda.
Isabel se nije obazirala na Renov prijedlog da odjene nešto seksi pa je odabrala
svoju najstaromodniju crnu ljetnu haljinu, tome je dodala crnu maramu s
resicama i sićušnim zlatnim zvjezdicama da pokrije gola ramena. U vratu je
osjetila kako joj lupa srce. Okrenula se i na vratima ugledala intelektualca
tjeskobna pogleda. Raščupane kose, s naočalama s metalnim okvirima, čistom
ali zgužvanom košuljom, iznošenim safari hlačama i naprtnjačom prebačenom
preko ramena, izgledao je kao pjesnički nastrojen mlađi brat Rena Gagea.
Nasmiješila se. — Pitala sam se s kim večeras imam spoj.
Primijetio je njezinu čednu odjeću i uzdahnuo. — Znao sam da je bilo pretjerano
nadati se minici.
Vani je vidjela srebrni alfa-romeo, parkiran iza njezine pande. — Otkud ovo?
— Moj auto neće biti još neko vrijeme gotov pa sam ga uzeo da imam nešto.
— Ljudi tako kupuju čokoladice, a ne aute.
— Samo siromašni kao ti.
Grad San Gimignano bio je poput krune smješten navrh brda s dojmljivo
istaknutim kulama pri zalazećem suncu. Isabel si je pokušavala zamisliti kako
su se osjećali hodočasnici na putu iz sjeverne Europe u Rim kad su ugledali
grad. Nakon opasnosti na otvorenoj cesti, morao im se činiti kao utjelovljenje
snage i sigurnosti.
Renove misli očito su krenule istim smjerom kao i njezine. — Želimo li da sve
bude kako treba, dalje moramo pješice.
— Mislim da ove pete nisu predviđene za hodočašće. Prekrasno je, zar ne?
— Najbolje očuvani srednjovjekovni grad u Toskani. Ako nisi imala vremena
pročitati vodič, bila je to sreća u nesreći.
— Kako to misliš?
— Ovo je bio važan grad dok crna smrt nije pokosila njegove stanovnike.
— Kao i u zamku.
— Bilo je teško preživjeti to razdoblje bez antibiotika. San Gimignano više nije
bio najvažnija postaja na hodočasničkom putu pa je izgubio svoj položaj.
Srećom za nas, ono malo stanovnika, koje je preživjelo nije imalo sredstava da
mjesto osuvremeni, zbog čega je većina kula stražara još tu. Neki dijelovi filma
Čaj s Mussolinijem snimani su ovdje. Pokraj njih je idući u suprotnom smjeru
projurio autobus. — To je nova crna smrt — reče on. — Previše turista. Ali grad
je tako malen da većina ne ostane preko noći. Anna mi je rekla da se isprazni
do kasno popodne.
— Ponovno ste razgovarali?
— Obećao sam joj da ćemo sutra početi rušiti zid, ali samo ako ću ja nadzirati.
— Kladim se da joj to nije bilo drago.
— Baš me briga. Jeremvja ću postaviti za stražara.
Ren je parkirao na parkiralištu izvan drevnih zidina i prebacio naprtnjaču preko
ramena. Iako se prerušen u intelektualca tjeskobna pogleda nije toliko
promijenio, većina turista već je otišla pa dok su obilazili grad, nije privlačio
previše pozornosti. Ispričao joj je sve što je znao o freskama u romaničkoj crkvi
iz dvanaestog stoljeća i bio je veoma strpljiv kad je zavirivala u trgovine. Poslije
su šetali uskim strmim uličicama do Rocce, stare gradske tvrđave, popeli se na
njezin vidikovac da uživaju u pogledu na udaljena brda i polja, veličanstvenom
pogledu na blijedom večernjem svjetlu.
Pokazao je prema vinogradima. — Uzgajaju lozu za vernac-ciu, svoje bijelo vino.
Što kažeš, da ga kušamo uz večeru dok budemo vodili taj razgovor za kojim
toliko žudiš?
Koža joj se naježila od njegovog ovlašnog osmijeha tako da mu je gotovo rekla
da želi zaboraviti i vino, i njihov razgovor kako bi mogli ravno u krevet. Ali, bila
je preslaba da bi podnijela još koji udarac tako daje morala ovo obaviti kako
treba.
Mala blagovaonica u hotelu Cisterna imala je kamene zidove, platnene
stolnjake boje breskve i još jedan prekrasan pogled koje je Toskana badava
dijelila. Sa svog stola smještenog u kutu između dva prozora, mogli su vidjeti
vrhove strmih krovova San Gimignana od crvenog crijepa i promatrati kako se
pale svjetla u kućama i na imanjima koja su okruživala grad.
Dignuo je čašu. — Za razgovor. Nek' ovaj razgovor bude, hvalabudibogu, kratak
i veoma učinkovit.
Kad je popila gutljaj pjenušavog vernaccia, sjeti se da one žene koje ne kažu
što hoće, ostanu kratkih rukava. — Bit ćemo par.
— Hvala ti Bože.
— Ali pod mojim uvjetima.
— 0, to me čudi.
— Moraš li biti uvijek zajedljiv? Jer ako je to tako, odmah ću ti reći da to nije
nimalo lijepo.
— Zajedljiva si isto kao i ja.
— Zato i znam kako je to ružno.
— Hajde, nastavi, hoćeš li? Vidim da jedva čekaš da mi poda-streš svoje uvjete.
Nadam se da riječ podastrijeti pristaje ovdje ili i nju smatraš zajedljivom?
Već se zabavljao.
— Evo što moramo raščistiti. Nije se obazirala na činjenicu koju je uočila u
njegovom pogledu, a to je da se izvrsno zabavlja. Bilo joj je svejedno. Previše
žena gubi hrabrost pred svojim ljubavnikom, ona neće biti jedna od njih. —
Prvo... ne smiješ prigovarati.
— Zašto bih to činio?
— Zato što nisam seksualni manijak kao ti i zato što sam ti prijetnja, a to ne
voliš.
— Dobro. Bez prigovaranja. Osim toga, nisi mi nikakva prijetnja.
— Drugo... neću sudjelovati ni u kakvim perverzijama. Samo najobičniji seks.
Iza stakala tih štreberskih naočala, njegove sivoplave vučje oči postanu
oprezne. — Što po tebi znači najobičniji?
— Općeprihvatljiva definicija.
— Shvaćam. Nema grupnjaka. Nema pomagala. Nema ber-nardinaca. Šteta. Ali,
preživjet ću.
— Zaboravi! Jednostavno, zaboravi! — Pao joj je ubrus. — Uopće si ne
pristajemo i uopće ne znam zašto sam podržavala tu zamisao, čak i na
trenutak, da bismo mogli nastaviti s tim.
— Oprosti. Postalo mi je dosadno. Nagnuo se pokraj stola i stavio joj ubrus
natrag u krilo. — Jesi li izričito za misionarski položaj ili bi radije bila gore?
Pustila ga je neka sve okrene na šalu. Teško je to. Muškarci imaju milijun načina
da sačuvaju privid svoje nadmoći, ali ona neće nasjesti. — Odlučit ćemo prema
raspoloženju.
— Smijemo skinuti odjeću?
— Ti smiješ. Dapače, poželjno je.
Smješkao se. — Ako se ne želiš svući, ne moraš. Mrežaste čarape i podvezice
trebale bi ti pomoći sačuvati tvoj smisao za čednost.
— Baš si srce. Prstom je kružila po rubu čaše. — Moram naglasiti, radi se čisto o
tjelesnoj stvari. Osjećaji neće biti uključeni.
— Ako ti tako kažeš.
Došli su do škakljivog dijela, ali nije odustala. — Još nešto... neću se upuštati u
oralni seks.
— Azašto?
— Nije to za mene. Malo je... previše intiman.
— Znaš, time me jako ograničavaš. Napućila je usne. — Uzmi ili ostavi.
0, da, prihvatit će, pomisli Ren gledajući te slasne usne stisnute u čvrstu crtu.
Vodio je ljubav, na platnu i izvan njega, s najljepšim ženama na svijetu, ali ni iza
jednog od tih prekrasnih lica nije bilo toliko života koliko iza Isabelinog. Vidio je
inteligenciju, smisao za šalu, odlučnost i ogromno razumijevanje za čovjeka. Pa
ipak, razmišljao je jedino o tome da je istog trenutka zgrabi i odnese u najbliži
krevet. Nažalost, dr. Fifi nije bila od onih žena koje možeš zgrabiti, ne kad ima
svoj program. Ne bi se iznenadio da izvuče nekakav ugovor i natjera ga da ga
prije potpiše.
Ohrabri ga kucanje bila na njezinom vratu. Nije bila ni približno hladnokrvna kao
što se pravila da je. — Malo sam nesiguran — rekao je.
— Zašto bi ti bio nesiguran? Dobivaš ono što želiš.
Znao je da pretjeruje, međutim, nije htio dopustiti da ona vodi igru. — Ali ono
što ja želim izgleda da na sebi nosi veliki znak upozorenja.
— Ti samo nisi naviknut da žena otvoreno govori o svojim potrebama. Shvaćam
da ti to doživljavaš kao prijetnu.
Tko bi si mislio da takva pamet može biti tako seksi? — Svejedno, moj ego je
prilično uzdrman.
— Metafizički rečeno, to nije loše.
— Fizički, je. Volio bih vjerovati da sam ti neodoljiv.
— Neodoljiv si.
— Možeš li to reći s malo većim oduševljenjem?
— To je činjenica.
— Moja neodoljivost?
— Da.
Nasmiješio se. To je već bolje.
Stigao je konobar s predjelom koje se sastojalo od kobasica, maslina i zlaćanih
komadića prženog povrća. Ren je uzeo komad i pružio ruku preko stola da joj
ga stavi u usta. — Dobro, ponovimo ukratko: nema kritiziranja ni oralnog seksa.
To si rekla, točno? Nema perverzija.
Nadao se da će je ponovno razljutiti, ali ona je bila čvršćeg kova. — To sam
rekla.
Stavio joj je zalogaj u usta. — Pretpostavljam da ne smijem ni pitati za bič ili
šibu.
Nije se ni potrudila odgovoriti na takvu glupost. Umjesto toga, učtivo je
ubrusom obrisala kutove usana.
— Ili lisice — rekao je.
— Lisice? Ubrus je zastao na pola puta do krila.
Je li to bilo zrnce znatiželje? Činilo se da se uzbudila, ali nije bio tako lud da joj
pokaže da je primijetio. — Zaboravi. Nepristojan sam, ispričavam se.
— P-rihvaćam ispriku.
Čuo je da je zamucala pa priguši smijeh. Znači, gospođica Opsjednuta
Samokontrolom možda nije tako nesklona laganom sputavanju. Iako je bio
prilično siguran tko će od njih na kraju završiti u lisicama, zaključi daje to dobar
početak. Samo se nadao da neće izgubiti ključ.
Ren je pronašao tisuću razloga da je dirne tijekom večere. Pod stolom se više
puta očešao o njezine noge. Hvatao ju je za koljeno. Igrao se njezinim prstima i
hranio je poslasticama sa svog tanjura. Sladunjavom kretnjom koju je sigurno
pokupio iz nekog svog filma, palcem joj prijeđe preko donje usne. Kako može
muškarac biti tako proračunat? I sve mu upali.
Gurnuo je u stranu praznu šalicu od kapucina. Jelo je bilo izvrsno, ali ona se nije
mogla sjetiti ničega što je jela. — Gotova si?
0, da, bila je gotova.
Kad je kimnula, poveo ju je iz blagovaonice prema zavojitim stubama, međutim,
umjesto da siđu, poveo ju je gore.
— Gdje idemo?
— Mislio sam da bi voljela vidjeti piazzu iz ptičje perspektive.
Danas joj je bilo dosta pogleda. Htjela se vratiti u kuću. Ili bi on to možda volio
napraviti u autu. Nikada to nije radila u autu, ali večeras joj se činio pogodan
trenutak za nova iskustva. — Mislim da ću preskočiti ovaj pogled. Možda bismo
trebali krenuti prema autu.
— Ne tako brzo. Znam da ćeš htjeti ovo vidjeti. S rukom na njezinom laktu,
krenuo je niz hodnik i iz džepa izvukao teški europski ključ od sobe.
— Kad si to uzeo?
— Valjda nisi mislila da ću ti pružiti priliku da se predomisliš, jeli?
Soba je bila malena, s pozlaćenim ukrasnim reljefom, uokrug oslikanim
kerubinima na stropu i bračnim krevetom s jednostavnim bijelim pokrivačem.
— Jedina koju su imali, ali mislim da će poslužiti, a ti?
Spustio je naprtnjaču.
— Jako je lijepa. Izula je sandale, odlučna da mu neće dopustiti da preuzme
glavnu riječ. Nakon što je spustila maramu na stolac
s ravnim naslonom, odložila je torbicu, izvadila prezervativ i odlučnim korakom
krenula ostaviti ga na noćnom ormariću. Naravno, počeo se smijati.
— Nisi baš optimistična, je li? Skinuo je naočale i maknuo ih u stranu.
— Imam ih još.
— Naravno da imaš. Okrenuo se zaključati vrata. — Usput, imam ih i ja.
Podsjeti se da ova noć nema nikakve veze s ljubavi i trajanjem. Ima veze sa
seksom, predvidljivim završetkom druženja s Lorenzom Gageom. U ovom
trenutku on je njezina osobna igračka. 0, stvarno izgleda izvrsno.
Pokušala se odlučiti kako započeti. Da ga prvo razodjene? Odmota ga kao
rođendanski poklon? Ili će ga poljubiti?
Stavio je ključ na ormarić i namrštio se. — Sastavljaš popis?
— Zašto pitaš?
— Zato jer imaš takav izraz lica kao da ga sastavljaš.
— To te živcira, zar ne? Kliznula je preko saga, obavila ruke oko njegovih
ramena i približila mu glavu taman toliko da dosegne te predivne usne. Tada
mu je malo gricnula donju usnu — Hejl — tek toliko da ga podsjeti da ima posla
s tigricom.
Nasmiješila se, čvršće ga zagrlila i otvorenih usta dala mu veliki osjećajan
poljubac da ublaži bol sve vrijeme pazeći da njezin jezik vodi igru.
Njemu to izgleda nije smetalo.
Jednu mu je nogu obavila oko listova. Zgrabio ju je za stražnjicu i odignuo je od
poda što je bilo savršeno jer je tako postala viša nego što je i, oh, voljela je
nadmoćni položaj. Malo se više unjela u poljubac i gurnula svoju među njegove
noge.
Očito mu se svidio taj potez pa ju je počeo nositi prema krevetu, pokušavajući
već sada preuzeti inicijativu. — Prvo se skini — rekla je uz njegova usta.
— Da se skinem?
— Hm... da... i neka bude polako.
Spustio ju je na rub kreveta i zagledao se u nju, željnu opasnog i grubog seksa.
Ta savršena usta jedva su se micala dok je rekao: — Sigurna si da si dovoljno
raspoložena da to napraviš?
— Prilično sigurna, da.
— Ne bih htio da se prenagliš.
— Samo ti daj sve od sebe.
Vidjela je da se zabavlja iako je to pokazao tek treptanjem tih tamnih gustih
trepavica. Znala je da ovdje neće biti pokazivanja mišića i namještanja kao za
kalendar. On je bio stvaran.
— Polagano... lijeno... otkopčao je košulju. Ne žureći, oslobađao je svako puce
okretom prsta. Košulja se rastvorila. Njezin šapat bio je hrapav. — Izvrsno.
Volim imati vlastitu filmsku zvijezdu.
Košulja sklizne na pod. Spustio je ruku na kopču pojasa, ali umjesto daje otvori,
značajno joj namigne. — Prvo me nadahni.
Gurnula je ruku pod haljinu, skinula gaćice i bacila ih u stranu.
— Izvrsno — rekao je. — Volim imati vlastitog seksualnog gurua.
Dok je skidao pojas, ostao bez cipela i čarapa i povukao smičak prvih nekoliko
centimetara, usta su joj se potpuno osušila. Ovo je u svakom slučaju bila
vrhunska predstava.
Čekala je da do kraja otvori smičak, ali on odmahne glavom. — Još malo
nadahnuća.
Stavila je ruke iza leđa i otvorila zatvarač puno više nego što je on otvorio svoj.
Haljina joj klizne s jednog ramena. Skinula je naušnice.
— Uzbudljivo. Odložio je hlače i ostao pred njom u svilenim tamnoplavim
boksericama, od, ugrubo, 190 funti i to samo za nju. — Prije nego što vidiš još,
morat ću zatražiti dodatno nadahnuće.
Ponovno je pokušao preuzeti vođenje, ali onda se nitko od njih ne bi zabavljao.
Svinula je prst i dozvala ga pokretom dođi ovamo što u životu nije učinila, što
nije ni pomislila učiniti, a svejedno se nije nimalo iznenadila kad je došao.
Naslonila se na jastuke i ispružila ruke, tako spremna za njega da je imala
osjećaj da se topi na ponjavama. Pružio je ruku i zadi-gnuo joj suknju. Ne do
kraja, samo do kraja bedara, ali i to je bilo dovoljno da joj se koža zažari.
Madrac se uleknuo kad se nadvio nad nju. Držao se na rukama tako da im se
prsa nisu dodirivala i spustio glavu.
Skoro je podlegla njegovom pozivu na poljubac. Ali zamisao da iskoristi svoju
vlastitu moć nad tom tamnokosom zvijeri toliko ju je
veselila da nije sad mogla odustati, daje pobjegla ispod njega i odgurnula ga.
Prisilila ga je da se okrene na leđa. — Ovo postaje sve bolje i bolje — rekao je.
— Trudim se.
Kad se popela na njega, nije mogao sakriti vragolasti pogled. — Zadovoljna?
Nasmijala se: — Prilično.
Ljubazniji, osjećajniji muškarac jednostavno bi joj dopustio da se to dogodi pod
njezinim uvjetima, ali on nije bio ljubazan čovjek pa ju je ugrizao za rame, točno
toliko da osjeti, a onda posisao to mjesto. — Ne bi se smjela igrati vatrom, ako
se ne želiš opeci.
— Plašiš me. Gurnula je nogu preko njegovih bedara. — A kad sam
prestrašena, postajem neuračunljiva. Dignuvši koljena, smjestila se na njega i
njegove tamnoplave bokserice.
Zaustavio je dah.
Počela se migoljiti. — Da malo usporim? Ne bih te htjela prestrašiti.
— A... ne. Ostani tu gdje jesi. Gurnuo je ruke pod suknju i počeo kružiti po
guzovima.
Nikad si nije mogla zamisliti kako je divno kad su ti istovremeno i tijelo, i um
ovako uzbuđeni. Ali, htjela se i smijati pa joj se od oprečnih osjećaja vrtjelo u
glavi.
— Hoćeš li cijelu noć ovako sjediti — pitao je — ili ćeš... se pomaknuti?
— Razmišljam.
— 0 čemu?
— Jesam li spremna da me uzbudiš.
— Treba ti još uzbuđenja?
— 0, da...
— Sad je dosta! Gurnuo ju je sa sebe i bacio na leđa. — Ne očekuj od žene da
radi muški posao.
Suknja joj je odletjela do struka. Raširio joj je bedra. — Oprosti, dušo, ali moram
to učiniti. Prije nego što se uspjela pobuniti, bacio se na nju i u nju zakopao
usta.
U glavi joj se rasprsnuše rakete. Ispustila je duboki, grubi krik.
— Strpi se — promrmljao je pokraj njezinoga vlažnog tijela. — Bit će gotovo
prije nego što toga budeš svjesna.
Pokušala je skupiti noge, ali ondje je bila njegova glava, a koljena joj se ionako
ne bi skupila jer je sve skupa bilo predivno. Jezikom je istraživao, usnama
milovao, a zbog divlje navale osjećaja mislila je da lebdi nad krevetom. Mogao
ju je izazivati, ali nije — i ona je poletjela.
Kad je došla k sebi, tamnoplavih bokserica više nije bilo. Okrenuo ju je na sebe i
ušao u nju, ne baš do kraja. Izraz njegovog lica postade nježniji i on ispruži ruku
da joj makne uvojak kose s lica. — Morao sam.
Na njezino iznenađenje, mogla je govoriti, iako hrapavo. — Rekla sam ti da
neću da to napraviš.
— Kazni me.
Ah, htjela se smijati, ali otišao je tako daleko da je bila klonula, uzbuđena i
spremna za još.
— Stavit ću samo jedan. Glavom je pokazao prema paketiću prezervativa na
krevetu. — Morat ćeš se nadati najboljemu.
— Hajde, ismijavaj me, ženskaru. Nećeš se dugo smijati. Prekrižila je ruke pred
sobom i skinula haljinu, osjećajući ga
u sebi, ne potpuno, ali gotovo do kraja.
Privukao je njezine prste na usta i poljubio ih. Sada je imala samo crni čipkani
grudnjak i zlatnu narukvicu s ugraviranom riječi DIŠI s unutarnje strane. Polako,
počela se micati, vraćajući nadzor, osjećajući se u potpunosti ženom koja može
zadovoljiti ovakvog muškarca.
Njegove ruke nisu dugo mirovale. Otkopčale su joj grudnjak, bacile ga ustranu i
prisvojile njezine dojke. Potom ju je uhvatio za stražnjicu milujući je ondje gdje
su im se spajala tijela. Konačno ju je privukao sebi tako da može imati njezine
usne. Bedra su mu se pod njom propinjala i ona poželje da i njemu bude tako
predivno kao i njoj pa, iako su im se usne spojile, prisilila se da se suzdrži,
mičući se sve polaganije, ne obazirući se na sve žešće zahtjeve svog tijela.
Koža mu je blistala od znoja. Mišići su mu podrhtavali. Micala se polaganije...
Još polaganije... Umirala je, a i on, i mogao je navaliti i svršiti, ali nije, i znala je
da ga taj napor košta. Nju također... Ali još više uspori...
Još sporije. Jedva se micala.
Samo neznatni pokret... Najslabije stezanje...
Sve dok...
... i to nije bilo previše.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
15
Zvona San Gimignano tiho su zvonila kroz proljetnu kišu. Hotelska soba tijekom
noći se rashladila pa se Isabel zavukla dublje pod pokrivač, topao i siguran,
zaštićena starim kulama stražarama i duhovima vjernika.
Prošla noć za nju je bila poput hodočašća. Nasmiješila se u jastuk i okrenula na
leđa. Bila je prisebna, izvan sebe, bezobzirna i obzirna, i svaki djelić nje bio je
predivan. Ren je bio neumoran ljubavnik — što nije čudo. čudo je bilo to što je
držala korak s njim.
Sad je bila sama u sobi. Zijevnuvši, prebacila je noge preko ruba kreveta i
krenula u kupaonicu. Na podu kupaonice ispod svoje marame s resama, našla
je otvorenu njegovu naprtnjaču. U njoj je otkrila četkicu za zube i tubu paste
bez poklopca. Mislio je unaprijed, što je oduvijek cijenila.
Na brzinu se okupala, omotala u veliki hotelski ručnik i zavirila u naprtnjaču da
vidi je li se sjetio ponijeti češalj. Češlja nije bilo, ali zato je tu bio crveni vezeni
pojas.
Kroz vrata proviri njegova glava. — Mali dar u znak moje ljubavi. Čim ga staviš,
podijelit ću doručak s tobom.
— Još nije devet sati. Užasno rano si ustao.
— Ne treba gubiti vrijeme. Imamo posla. Nasmiješio joj se tako da se točno
vidjelo na što misli.
— Ostavi me samu da se odjenem.
— A zašto to hoćeš napraviti?
Ren nikada nije vidio nešto tako slatko kao što je bila dr. Fifi, naježena i vlažna
od vode, s uvojcima na sve strane, zažarenih obraza i sjajnog nosa s pjegicama.
Ali u oblinama njezinog tijela nije bilo ničega nevinog, kao ni u sjajnom crvenom
pojasu koji se njihao u njezinim spretnim sitnim prstima.
Prošla je noć bila luda. Ili mu je naređivala poput kakve do-mine, ili je opuštena
i podatna ležala u njegovim rukama. Bilo mu je ljepše nego s bilo kojom ženom
i jedva je čekao da ponovno počne zabava. — Dođi.
— A ne. Gladna sam. Sto si mi donio?
— Ništa. Spusti ručnik.
Omotala je pojas oko prsta. — Mirišem kavu.
— Mašta radi.
— Mislim da ne. Natoči. Za sekundu sam vani.
Zatvorio je vrata, ponovno se nasmiješio i uzeo bijelu papirnatu vrećicu u kojoj
je bila kava i pecivo koje je kupio. Čovjek za pultom prepoznao ga je zbog čega
je Ren morao čovjeku dati potpise za članove obitelji, ali tako se dobro osjećao
da mu to nije smetalo.
Otvoriše se vrata kupaonice i on skoro prolije kavu. Stajala je na vratima, a na
sebi je imala samo maramu s resicama i crveni vezeni pojas koji je jučer bez
oklijevanja kupio.
— To si imao na umu?
— Ovo je još bolje.
Nasmiješila se, trznula ramenima i pustila da joj marama padne.
Kad su došli do kave, bila je ledena.
Sviđa mi se San Gimignano — rekla je dok su se po kiši vozili kući. — Mogla bih
ovdje zauvijek ostati.
Sakrio je smiješak i povećao brzinu brisača. — Opet ćeš mi platiti, je li?
— Trubo, ako netko treba platiti za seksualne usluge, onda si to ti, jer sam bila
vraški dobra. Priznaj.
Djelovala je tako zadovoljna sobom da nije ni pomišljao na to da joj proturječi.
— Prvoklasna.
— To sam i mislila.
Nasmijao se. Htio ju je ponovno poljubiti, ali prigovorila mu je kad je maknuo
ruku s upravljača.
Kad je prekrižila noge, pustila je da joj sandala ostane visjeti na prstima. — Kad
bi mi davao ocjenu, koja bi bila?
— Ocjenu?
— Rang.
— Hoćeš da te rangiram! Baš kad je mislio da ga više ničim ne može iznenaditi,
pogodila ga je u glavu svojom vlastitom filmskom klapom.
— Da.
— Ne misliš daje to malo ponižavajuće?
— Ne, ako ja to tražim.
Nije bio blesav i prepoznao je klopku kad se našao pred njom. — Zašto želiš tu
ocjenu?
— Ne zato što se želim nadmetati — nemoj si laskati. Samo me zanima koliko
trenutačno vrijedim sa stajališta priznatog autoriteta. Dokle sam stigla. I — u
korist vlastitog usavršavanja — dokle moram stići.
— Ovo dokle si stigla...
— Odgovori mi na pitanje.
— Dobro. Zavalio se na stolac. — Moram biti iskren. Nisi broj jedan. Jesi li
zadovoljna?
— Nastavi.
Učinio je oštar obrat. — Broj jedan bila je veoma vješta francuska kurva.
— Aha, Francuskinja.
— Godine dok se izobrazila, broj dva je provela u bliskoistočnom haremu pa
teško možeš očekivati da se možeš mjeriti s njom, točno?
— Pretpostavljam da ne. Iako stvarno mislim...
— Što se broja tri tiče, tu ima jedno »ako«. Ilije to biseksual-ni akrobat iz Cirque
du Soleil1 ili crvenokose blizankinje sa zanimljivim fetišem. Broj četiri...
— Skrati i reci što me zanima.
— Pedeset osam.
— Hajde. Zabavljaj se.
1 Cirque de Soleil — poznati francuski cirkus.
— 0, to i radim.
Glupavo mu se nasmiješila i utonula dublje u sjedalo. — Ionako nisam bila
ozbiljna. Dovoljno sam sigurna u sebe da mi nije važno gdje ćeš me smjestiti.
Samo sam htjela da se vrpoljiš.
— Čini mi se da nisam jedini koji se vrpolji. Možda ipak nisi tako sigurna kako se
želiš prikazati.
— To je zbog remena. Zategne ga oko suknje. — Pravi ukras za očajnu ženu.
— Uživao sam u njemu.
— Primijetila sam. Jasno ti je, zar ne, da se sad moraš preseliti natrag u vilu.
Tek tako, ponovno ga je udarila klapom. — Što to govoriš?
— Spremna sam na vezu s tobom, ali nisam spremna na zajednički život.
— Jučer smo živjeli zajedno.
— To je bilo prije prošle noći.
— Neću se vraćati u vilu u pet ujutro. Ubrzao je više nego što je trebalo. — Ako
misliš da više nećemo spavati skupa, onda imaš kratku pamet.
— Nisam rekla da ne možeš povremeno ostati preko noći. Samo sam rekla da
ne možeš ostati živjeti u kući.
— Koja razlika.
— Važna razlika. Isabel je shvaćala u čemu je razlika, a pretpostavljala je da
shvaća i on. Dodirne narukvicu. Ne može ostati usredotočena, ako ne bude
imala dovoljno vremena da ostane sama kako bi predahnula. — U vezi smo
samo zbog seksa. Maknuo je pogled s ceste tek toliko da je prostrijeli
pogledom, ali ona se nije obazirala na to. — Zajednički život samo bi sve
zapetljao.
—Ne vidim što je u tome zapetljano.
— Kad dvoje ljudi zajedno živi, stvaraju emocionalnu obavezu.
— Čekaj ma...
— Prestani tako užasnuto gledati. Samo dokazuješ to što želim reći. Mi imamo
kratkotrajnu tjelesnu vezu, bez osjećajne sastavnice. Od mene dobivaš samo
moje tijelo. To bi trebala biti dobra vijest.
Postajao je sve neraspoloženiji, što nije mogla shvatiti, budući da je upravo
izložila kako je to, s njegovog gledišta, savršena veza. Vjerojatno se duri jer je
ona postavila uvjete. Očekivano ponašanje potaknuto njegovim spolom. Ali kad
se radilo o tom muškarcu, ništa nije mogla sa sigurnošću tvrditi i ona nastavi. —
Samo da se jedno razumijemo: tako dugo dok se seksamo, bit ćemo vjerni
jedno drugome.
— Hoćeš li prestati govoriti o seksanju. Zvuči mi kao da govoriš o dobivanju
gripe. Osim toga, ne trebaju mi prodike o vjernosti.
— Ne držim ti prodike. To ga je nasmijalo.
— Dobro — priznala je. — Možda sam držala. Hajde, ti si na redu.
— Ja sam na redu?
— Naravno. Sigurna sam da imaš neke uvjete.
— Vraški si u pravu.
Promatrala ga je kako pokušava smisliti koji, ali oduprla se potrebi da da svoj
prijedlog.
— Dobro — rekao je. — Odnijet ću svoje stvari čim se vratimo. Ali, ako ćemo se
»seksati«, ne idem doma nakon toga.
— U redu.
— A ako se »nećemo seksati« i ako ću biti prisiljen noć provesti u vili s onim
huliganima koje si mi utrapila, nemoj očekivati da ću sljedeći dan biti dobre
volje. Kad mi se svađa, svađam se.
— Dobro. Više nije imala prekrižene noge. — Ali ne možeš reći »umukni«.
— Umukni.
— Još nešto...
— Nema još nešto.
— Sinoć si prekršio dogovor. A sama činjenica da sam se zabunila i postavila taj
uvjet ne znači da želim da to i dalje radiš.
Vragoljasto je pogleda. — Koji sam to dogovor prekršio?
— Znaš koji.
— Reci prosto. Je li to bilo ono kad si mi koljenima obgrlila...
— Bilo bi.
— Mala, kad griješiš, onda griješiš. Zločesto se nasmijao. — Stvarno griješiš. To
me navodi da te pitam...
— Ne znam. Razmislit ću.
— Otkud znaš što sam te htio pitati?
— Nevjerojatno se lako pogađa. Muškarac si i očekuješ nešto zauzvrat.
— Ne kršenje dogovora. Više sam nego zadovoljan stvarima onakvim kakve
jesu.
— To je lijepo znati.
— I neću da imaš osjećaj da vršim pritisak na tebe.
— Hvala ti. Nemam taj osjećaj.
— Jedini je razlog što pokrećem to pitanje da te ohrabrim. Samo sam htio da
znaš, budeš li odlučila... postati poduzetna, obećajem da ću biti stopostotni
džentlmen.
— Kako bi i mogao biti nešto drugo?
— Tako me dobro razumiješ.
Kiša ih je sve skupa zatočila u vili cijelo jutro i dio poslijepodneva. Harry je
lunjao od jedne do druge sobe s mobitelom na uhu, izbjegavajući samo one
prostorije u kojima se Tracy slučajno našla. Tracy je slagala Barbike i došlo joj je
da toj maloj anoreksičnoj kozi otkine glavu. Pokušavala je zabaviti Jeremvja
kartaškim igrama koje nije htio igrati. Djeca su se svađala. Connor gaje navlačio
za uši, počele su joj oticati noge, stoje značilo da se mora odreći soli, a kakav je
to život bez soli? Sama pomisao na to mamila ju je da smaže vrećicu čipsa.
Konačno je uspjela metnuti Connora na spavanje, kiša je prestala i druga su
djeca otrčala van igrati se. Gotovo se rasplakala od olakšanja, ali pogled na
Harrvja koji je na mobitel započinjao novi razgovor, ponovno je uzruja. Pomisli
na ono što je Isabel rekla — na pitanje koje treba postaviti — koje bi tri stvari
mogla učiniti da bi ga usrećile? Što je sa stvarima koje bi nju usrećile? U tom
trenutku mrzila je Isabel Favor skoro kao i Harrvja. Pogriješio je što je prošao
pokraj nje baš u trenutku kad se spotakla na kovčeg njegovog laptopa koji je
Connor nosao okolo. Digla ga je i bacila na njega. Nije vikao, ali Harry nikada
nije vikao. U njihovoj obitelji vikala je ona. Samo je završio razgovor i pogledao
je negodujući, isto kao što je gledao djecu kad su se ružno ponašala. — Siguran
sam da si imala razlog za to.
— Samo mi je žao što to nije bio stolac. Cijelo jutro pada kao luda, a ti mi nisi
nimalo pomogao oko djece.
— Imao sam hitan dogovor. Rekao sam ti. Otkazao sam sve sastanke,
promijenio raspored dviju prezentacija, a ja sam se morao za to pobrinuti.
Znala je da se projekt nalazi na prijelomni, a već je ostao dulje nego što je
mogla sanjati. Također je, otkako je stigao, proveo više vremena s djecom nego
ona, ali bila je previše povrijeđena da bi se potrudila biti poštena. Jedino joj je
bilo važno biti u pravu. — Voljela bih da si ja mogu priuštiti taj luksuz da mogu
telefonirati kadgod poželim. Kad se pretvorila u takvo zanovijetalo?
Kad ju je njezin suprug prestao voljeti.
— Daj se smiri, hoćeš li? Daj se bar jednom u životu pretvaraj da si razumna.
Udaljava se od nje... stalno se udaljava od nje. Pretvara se da njezini osjećaji
nisu važni samo da ne mora s njima imati posla. — Čemu to, Harry? Zašto se
pretvarati? Ponovno sam trudna, ne podnašaš moju blizinu, ne voliš me. Bože,
dosta mi te je.
— Nemoj biti tako pretjerana. Naviknut ću se na to da imam još jedno dijete.
Napuhavaš stvari samo zato jer ti je dosadno i hoćeš se nečim zabaviti.
Ponižavao ju je. Više ni na trenutak nije mogla trpjeti njegovu hladnu
ravnodušnost, ni spoznaju koliko mu malo znači njihova ljubav.
— Pretjeruješ zato što si trudna — rekao je. — Potpuno si nerazumna zbog tih
svojih hormona.
— Prije godinu dana nisam bila trudna. Jesam li bila nerazumna kad smo otišli
na izlet u Newport, a ti si sve vrijeme visio na telefonu?
— Dogodilo se nešto izvanredno.
— Uvijek se dogodi nešto izvanredno!
— Što hoćeš da učinim? Reci mi, Tracy. Što mogu učiniti da te usrećim?
— Pojavi se!
Izraz lica bio mu je hladan i ravnodušan. — Pokušaj se obuzdati, hoćeš li?
— Pa da se pretvorim u robota kao ti? Ne, hvala. Zatresao je glavom. — Sve je
to gubitak vremena. Moj ostanak ovdje. Samo gubim vrijeme.
— Idi onda! Ionako to želiš. Odvezi se da se ne moraš baviti svojom debelom,
ludom ženom.
— Možda i hoću.
— Idi!
— Neka ti bude! Čim se pozdravim s djecom, odlazim. Sutnuo je torbu od
laptopa i odjurio.
Tracy je klonula na stolac i počela plakati. Konačno joj je uspjelo. Konačno ga je
zauvijek otjerala.
Reci mi Tracy. Što mogu učiniti da te usrećim!
Na trenutak se pitala je li Isabel i s njim razgovarala. Ali ne, njegovo pitanje bilo
je odlučan nastup. Svejedno, bilo joj je žao što mu nije rekla istinu.
Voli me, Harry. Samo me voli kao nekad.
Harry je najstarijeg sina i najmlađu kćer našao ispred vile. Dok je skidao
Brittanv s jednog od kipova na koji ju je Jeremv nagovorio da se popne, shvati
daje ispod košulje znojan. Ne smije dopustiti da djeca vide njegov očaj pa se
prisili na osmijeh. — Gdje je Steffie?
— Ne znam — reče Jeremv.
— Sjednite, društvo. Moram vam nešto reći.
— Opet odlaziš, zar ne? Jeremvjeve svijetle plave oči, točno iste boje kao i
njegove majke, gledale su ga optužujući. — Vraćaš se u Ziirich, a ti i mama se
rastajete. j
— Ne rastajemo se. Ali to je bio logičan sljedeći korak i Har-ryja je tako stezalo
u prsima da je jedva disao. — Moram se vratiti na posao,to je sve.
Jeremy ga je gledao kao da je Harry nekoga ubio.
— Nije to ništa osobito. Stvarno. — Harry ih je oboje zagrlio i povukao ih na
jednu od klupa gdje im je rekao samo dobre stvari, jedino im nije mogao reći
kad će se ponovno vidjeti i hoće li to biti ovdje ili u Ziirichu. Nije mogao
planirati. Nije mogao razmišljati. Mjesecima nije pošteno spavao. Protekle dvije
noći, s djecom stisnutom uz sebe, mogao je malo spavati, ali to nije bio onaj
duboki, miran san u koji bi utonuo kad mu je Tracy prebacila ruku preko prsa, a
snovi su mu imali slatki, egzotični miris njezine raščupane crne kose.
— Brzo ćemo se vidjeti.
— Kada? Jeremy je uvijek bio sličniji Tracy nego Harrvju. Njegov najstariji sin bio
je grube vanjštine, ali iznutra bio je osjećajan i veoma osjetljiv. Kamo će ga to
odvesti?
— Zvat ću vas svaki dan — rekao je Harry dajući mu najbolji odgovor koji je
mogao.
Brittanv je gurnula palac u usta i zbacila cipele. — Neću da odeš.
.
Hvala Bogu daje Connor još spavao. Harry ne bi mogao podnijeti da oko vrata
osjeti te male ruke pune povjerenja, te ljepljive poljupce kojima mu obasipaju
bradu. Svu tu beskrajnu ljubav sina kojeg nije želio. Kako može očekivati da mu
Tracy to oprosti kad si sam nije mogao oprostiti? A nova trudnoća sve je
iznovice poremetila.
Znao je da će voljeti to dijete kad se rodi. K vragu, Tracy ga dovoljno poznaje
da i ona to zna. Ali mrzio je činjenicu da je samo više djece čini potpunom.
Nikad samo on.
Mora pronaći Steffie, ali bojao se reći joj novost. Ona se po prirodi uvijek
brinula. Kao i on. Dok su ostala djeca bukom izazivala njegovu pozornost, ona
se držala po strani, naborana čela od brige, kao da nije sigurna da je zaslužila
mjesto uz ostale. Ponekad mu se srce paralo zbog nje. Volio bi znati kako da je
očvrsne. Jeremy je počeo lupati po klupi. Brittany je navlačila haljinicu. Nije si
mogao ni zamisliti što im ovime čini. — Molim te, idi potražiti Steffi. Vraćam se
za nekoliko minuta.
Ohrabrujuće im se nasmiješi uputivši se prema kući i Tracy-nom bivšem mužu.
Trebao je to učiniti prije dva dana, ali taj vrag ga je izbjegavao.
Ren je stajao pokraj ulaznih vrata i promatrao kako mu se Harry Briggs
približava. Kiša je rashladila zrak i Ren se spremao na trčanje, ali izgleda da će
to morati pričekati.
Uvijek se potajno divio ljudima poput Briggsa, naročito pametnim
sposobnjakovićima, a suzdržanim kad se radi o osjećajima. Ljudima koji ne
moraju provesti radni dan kopajući po unutarnjoj prljavštini tražeći sjećanja i
osjećaje koje bi mogli oslikati i tako uvjeriti publiku da su sposobni za ubojstvo.
Ili zlostavljanje djece.
Ren potisne takva razmišljanja. Jednostavno mora pronaći drugi način gledanja
na to. Večeras će sjesti, uzeti bilježnicu i dati se na posao.
Sastao se s Harrvjem pokraj Isabeline pande. Harry je imao košulju s tankim
prugama, hlače s oštro izglačanom crtom i ulaštene mokasine, ali na
naočalama je imao mrlju koja je izgledala kao otisak majušnog prsta. Ren je kao
prava svinja nehajno došetao do pande samo da ga razljuti. Pošto je Briggs
ražalostio Tracy, ne zaslužuje ništa bolje, nevjeran gad.
— Vraćam se u Ziirich — reče on ukočeno. — Ali prije nego što odem,
upozoravam te da paziš. Tracy je sad osjetljiva i neću da napraviš nešto što bi
je uzrujalo.
— To prepuštam tebi.
Žile na Briggsovom vratu napeše se. — Ozbiljno mislim, Gage. Pokušaš li se na
bilo koji način poigrati s njom, požalit ćeš.
— Dosadan si, Briggs. Da ti je toliko stalo, ne bi je varao, je li tako?
Ni tračak krivnje nije se opažao na njegovom licu što je bilo čudno za tako
pristojnog momka poput Briggsa. Ren se sjeti daje Isa-bel bila suzdržana prema
Tracvnoj priči pa odluči malo pročačkati. — Smiješno, zar ne, da je dotrčala k
meni kad joj je postalo teško. Znaš što je još smiješno? Možda sam bio govno
od muža, ali klonio sam se drugih žena dok smo bili u braku.
Uglavnom.
Harry se spremao odgovoriti, ali kakav god bi bio odgovor, propao je kad je
Jeremy s vrha brda viknuo: — Tata, svugdje smo tražili i nitko ne može naći
Steffie.
Harry naglo podigne glavu. — Je li netko pogledao bazen?
— Mama je sad ondje. Rekla je da odmah dođeš. Briggs je počeo trčati.
Ren potrči za njim.
16
Steffie nije bila u bazenu, niti se skrivala u vrtu. Raštrkali su se po kući da
pretraže svaku sobu, uključujući tavan i podrum, ali nigdje je nije bilo.
Harrvjevo lice poprimilo je sivu boju kad je Ren pozvao mjesnu policiju.
— Uzet ću auto i pogledati uz cestu — rekao je Harry kad je Ren spustio
slušalicu. — Jeremv, trebam još jedan par očiju. Dođi sa mnom.
— Ja ću pretražiti maslinik i vinograd — kaza Ren. — Isabel, Steffie se možda
skriva u kući. Zašto ne pogledaš ondje? Tracy, ti moraš ostati tu u slučaju da
dođe natrag.
Tracy zgrabi Harrvja za ruku. — Nađi je. Molim te.
Na trenutak su se samo gledali. — Naći ćemo je — reče on.
Isabel je imala sklopljene oči i Ren je znao da moli i po prvi put mu je bilo
drago. Činilo mu se da je Steffi previše strašljiva da bi se odskitala. Ali ako se
nije odskitala, i ako se nije dogodila nikakva nesreća, onda ostaje samo još
jedna mogućnost. Odagna ružne misli koje su mu se počele vrtjeti po glavi i
onda kad ne treba. Scenarij za Noćno ubojstvo činio je svoje.
— Sve će biti dobro — Isabel šapne Tracy. — Znam to. S ohrabrujućim
osmijehom krenula je prema kući.
Ren je kroz mokro dvorište krenuo prema vinogradu, a vratni su mu mišići
svakim korakom postajali sve napetiji. Prokleti scenarij... Podsjeti se da ovo nije
grad gdje nasilnici vrebaju na ulici i žive u napuštenim zgradama. Na selu su.
Ali jednu svoju žrtvu Kaspar Street je našao na selu, sedmogodišnju djevojčicu
koja je vozila bicikl po prašnjavom putu.
Na filmu, za Boga miloga!
Prisilivši se, usredotoči se na stvarnost umjesto na maštu i u mislima podijeli
vinograd na dijelove. Bilo je jedva tri, ali bilo je tako oblačno da se jedva vidjelo.
Blato od ranijeg pljuska lijepilo mu se za tenisice kad je krenuo duž redova.
Tracy i Steffie imale su crvene kratke hlače. Pogledom je tragao za bojom. Ma
gdje bila, nadao se da nema paukova.
Street bi koristio paukove.
Napne mu se potiljak. Sad nikako ne smije misliti na Streeta. Daj, Steffie. Gdje
si?
Tracy je Bernardu dala Steffienu sliku koju je držala u novčaniku kad je stigao
na Renov poziv. Zamolila je Annu da ostane uz nju kao tumač kako se ne bi
pogrešno razumjeli. Povremeno je zastala da smiri Brit-tany i pomiluje Connora,
ali ništa nije moglo ublažiti njezin strah. Njezina ljubljena mala djevojčica...
Isabel je pretražila kuću, ali ondje se nije sakrilo nikakvo dijete. Pogledala je
dvorište, zavirila pod gliciniju koja je rasla preko sjenice. Konačno je uzela
baterijsku svjetiljku i krenula prema gustoj šumi koja se protezala u blizini ceste
između kuće i vile. Dok je išla, uz svaki korak je molila.
Harry je milio po cesti. Jeremy je pazio na lijevu, dok je on pazio na desnu
stranu. Oblaci na nebu počeli su se kovitlati, a vidljivost je svaku minutu
postajala sve slabija.
— Misliš li da je mrtva, tata?
— Ne! Grlo mu se steglo od straha. — Ne, Jeremy. Samo je otišla u šetnju i
izgubila se.
— Steffie ne voli šetati. Boji se paukova. Harry je to nastojao zaboraviti.\
Kišne kapi počele su udarati o vjetrobransko staklo. — Dobro je — reče Harry.
— Samo se izgubila, to je sve.
Kiša je tako jako padala da Ren ne bi ni primijetio vrata spremišta da ih nije
obasjala munja baš kad je prolazio pokraj njih. Prije dva dana bila su
zaključana. Sad nisu bila zatvorena do kraja.
Obrisao je kišu s očiju. Postojala je mala vjerojatnost da bi dijete koje se boji
paukova ušlo unutra, barem ne svojevoljno. Sjetio se kako su vrata zapinjala za
pod. Ne bi bila dovoljno jaka da ih sama otvori. Ali mogao ih je otvoriti netko
drugi i odnijeti je unutra...
Proganjao ga je Kaspar Street. Krene prema vratima. Kad ih je gurnuo, primijeti
da ni približno ne zapinju kao prije. Mora da je kiša isprala nešto zemlje. Otvori
ih do kraja.
Unutra je bilo vlažno i mračno kao u rogu, čak i pokraj otvorenih vrata. Kad je
ugledao hrpu kutija, poželje imati svjetiljku.
— Steffie?
Ništa se nije čulo osim lupanja kiše. Potkoljenicom udari u jedan od drvenih
sanduka. Pomaknuo se na prašnjavom podu proiz-vevši taman toliko buke da
mu je gotovo promaklo.
Zvuk tihog šmrcanja.
Ili si je umislio. — Steffie?
Nije bilo odgovora.
Oduprijevši se želji da se probije kroz taj svinjac, ostane ondje gdje je bio i pusti
da prođe nekoliko sekunda dok konačno nije ponovno čuo prigušeni jecaj, tamo
straga, s njegove lijeve strane.
Lakne mu. Krene, ali se predomisli. Nije znao što će naći, a ne bude li oprezan,
još će je više preplašiti. Bože, to nije htio učiniti.
Ne želiš valjda preplašiti malene. Ne tako dugo dok ne bude prekasno da
pobjegnu.
Želudac mu se zgrči. Samo je jedanput pročitao scenarij, ali imao je dobro
pamćenje i previše toga je zapamtio.
— Steffie? — Govorio je tiho. — Sve će biti dobro.
čuo je šuškanje, ali ne i odgovor. — Sve je u redu — reče. — Možeš razgovarati
sa mnom.
Tihi, prestrašeni šapat dopre iz mraka. — Jesi li ti čudovište?
Čvrsto stisne oči. Još ne, dušo, ali pričekaj još mjesec dana. — Ne, zlato — reče
tiho. — Ja sam, Ren.
Čekao je.
— M-molim te, idi.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
\ Iako suočena s užasom, nije zaboravila pristojno ponašanje. Pristojbe male
djevojčice najlakše su žrtve — kaže Street u scenariju. Njihova potreba da budu
dobre jača je od nagona za preživljavanjem.
Bio je hladan i mokar od kiše, ali počeo se znojiti. Zašto ju je on morao pronaći?
Zašto to nisu mogli biti njezin otac ili Isabel? Pomakne se što je tiše mogao. —
Svi te traže, zlato. Tvoji roditelji su zabrinuti.
Čuo je nekakvo micanje po prašini. I ona se pomaknula jer je, pretpostavljao je,
bila suviše prestrašena da bi mu dopustila da joj dođe bliže. Ali što ju je
prestrašilo?
Mrzio je pomisao da joj se prišulja. Štoviše, bilo mu je mrsko što je taj osjećaj
sam po sebi pridodao rastućoj hrpi svakojakog smeća u njemu, koje je bilo
njegova glumačka zaliha — mjesto koje je posjećivao svaki put kad mu je
trebao neki ružan oblik ljudskog ponašanja. Svaki je glumac imao takvu zalihu,
ali vjerovao je da je njegova gnjusnija nego kod većine drugih.
Samo ju je krajnji očaj mogao natjerati unutra. Osim ako nije imala drugog
izbora... — Jesi li ozlijeđena? Zadržao je miran glas. — Je li te netko ozlijedio?
Poče prestrašeno zamuckivati: — Tu ima puno paukova.
Umjesto da ode do nje i još više je uzruja, pomaknuo se bliže vratima tako da
nije bilo ni govora o tome da šmugne mimo njega. — Jesi li... jesi li sama došla
ovamo?
— Vra — vrata su bila otvorena pa sam se provukla unutra.
— Sama?
— Bojala sam se grmljavine. Ali nisam znala da će biti tako mračno.
Nije se mogao otresti Streetove sjene. — Jesi li sigurna da nisi došla s nekim?
— Da. Došla sam sama.
Opustio se. — Ova vrata su prilično teška. Kako si ih zatvorila.
— S obje ruke sam ih jako gurnula.
Duboko je udahnuo. — Sigurno si jaka kad si to učinila. Da ti opipam mišiće.
Naivci se rađaju svake minute, ali ona nije bila jedna od njih. — Ne, hvala.
— Zašto ne?
— Zato jer ti ne voliš djecu.
E, sad si me uhvatila. Stvarno mora poboljšati svoj odnos s djecom prije nego
što se uključe kamere. Jedan od razloga zbog kojih je Street bio takvo čudovište
bila je njegova sposobnost da prodre u njihov svijet. Nisu shvaćali daje zao dok
nije bilo prekasno.
Prisili se vratiti u stvarnost. — Ej, ja volim djecu. Nekad sam i ja bio dijete. Iako
nisam bio dobro dijete kao ti. Uvijek sam upadao u neprilike.
— Mislim da ću i ja biti u neprilici.
Možeš se kladiti. — Ma ne, bit će tako sretni što si se vratila da će sve proći u
najboljem redu.
Nije se micala, ali oči su mu se toliko priviknule na tamu daje vidio nejasan lik
šćućuren pokraj nečega što je izgledalo kao prevrnuti stolac. Još jednom, samo
da bude potpuno siguran. — Reci mi još jednom, zlato. Jesi li ozlijeđena? Je li te
tko ozlijedio?
— Ne. Ugleda lagani pokret. — U Italiji su paukovi strašno veliki.
— Da, ali ako hoćeš, ja ih mogu ubiti. Dobar sam u tome. Ništa nije rekla.
Dok se Steffie premišlja, Tracy i Harry prolaze paklene muke. Vrijeme je da
nastupi ozbiljno. — Steffie, tvoji mama i tata doista se plaše. Moram te odvesti
k njima.
— Ne, hvala. M-možeš li, molim te, otići?
— Ne mogu to učiniti. Ponovno krene prema njoj, sasvim polagano. — Ne želim
te plašiti, ali moram doći po tebe.
Šmrcanje.
— Kladim se i da si gladna.
— S-sve ćeš po-pokvariti. Počela je plakati. Ništa strašno. Samo nekoliko tužnih
jecaja koji su ga razdirali.
Stao je da joj da malo vremena. — Sto ću pokvariti?
— S-sve.
— Na primjer. Stao je sa strane između nekih sanduka.
— Ne bi shvatio.
Sad je već bio tako blizu da ju je gotovo mogao dotaknuti, ali nije. Umjesto
toga, čučnuo je na tlo nekoliko centimetara dalje, smanjivši tako svoju visinu na
najbolji mogući način. — A zašto?
— T-tako.
Smetalo ga je što nije bio dorastao tome. Nije znao ništa o djeci i nije imao
pojma kako to riješiti. — Imam ideju. Poznaješ doktoricu Isabel? Voliš je, zar ne?
Hoću reći, puno više nego mene.
Prekasno, shvati da to možda nije najbolji način postavljanja pitanja veoma
pristojnoj maloj djevojčici. — Nema veze. Neću se ražalostiti. I ja volim
doktoricu Isabel.
— Jako je draga.
— Mislio sam... Ona je osoba koja mnogo toga shvaća. Zašto te ne bih odveo do
nje pa možeš njoj reći što ne valja.
— Hoćeš li je dovesti k meni?
Tracy nije odgojila glupaču. Ovo će potrajati. Nasloni se na jedan sanduk od
vina. — Ne mogu to učiniti, dušo. Moram ostati s tobom. Ali obećavam da ću te
odvesti k njoj.
— Moj tata će to morati saznati?
— Da.
— Ne, hvala.
Što je sad to? I dalje se opušteno ponašao. — Bojiš se tate?
— Tate?
Bilo je to čuđenje u njezinom glasu pa mu je laknulo. — Meni se čini drag
čovjek.
— Je. Iz te je riječi zračila beskrajna tuga. — Ali odlazi.
— Mislim da mora otići zbog posla. Odrasli moraju raditi.
— Ne. Riječ se pretvori u niz jecaja. — Odlazi zauvijek, za-u-vijek.
— Tko ti je to rekao?
— Čula sam ga. Jako su se svađali, više se ne vole i odlazi. Znači, o tome se
radi. Steffie je čula svađu između Tracy i Briggsa. Što mu je sad činiti? Nije li
negdje pročitao da djeci treba pomoći da riječima izraze svoje osjećaje? —
Svašta.
— Neću da ode — reče ona.
— Tek sam upoznao tvog tatu i ne poznajem ga dobro, ali mogu ti reći ovo:
nikada te ne bi zauvijek ostavio.
— Neće otići ako se stvarno izgubim. Morat će ostati i tražiti me.
Tu smo dakle.
Pametno dijete, mora joj to priznati. Bila je spremna suočiti se s najgorim
strahovima kako ne bi izgubila oca. Međutim, u međuvremenu njezini će
roditelji poludjeti od brige. Nije se ponosio sobom, ali morao je to učiniti. — Ne
miči se! Vidim ogromnog otrovnog pauka!
Poletjela je prema njemu, a sljedeće čega je bio svjestan bilo je to da se
priljubila uz njega dršćući cijela, vlažne odjeće i ledenih bosih nogu. Metnuo ju
je u krilo i stisnuo. — Otišao je. Mislim da i nije bio pauk. Daje to bila prašnjava
kuglica.
Male djevojčice ne mirišu isto kao velike djevojke, primijeti. Oznojila se, no, taj
miris nije bio neugodan, a kosa joj je mirisala po šamponu s mirisom žvakaće
gume. Protrlja joj ruke, pokušavajući ih malo zagrijati. — Prevario sam te —
morao joj je priznati. — Nije bilo pauka, ali tvoji mama i tata uzrujani su i
moraju vidjeti da si dobro.
Tada se počela malo otimati, ali on joj je i dalje trljao ruke da je smiri. U isto
vrijeme pokušavao je procijenti kako bi to Isabel riješila. Sve što bi rekla bilo bi
na mjestu — nježno, puno razumijevanja, savršeno za tu prigodu.
K vragu.
— Plan ti je loš, Steffie. Ne možeš vječno ostati skrivena, točno? Prije ili poslije
morala bi nešto pojesti, a onda bi opet bila na početku.
— I mene je to mučilo.
Malo se smirila i iznad njezine glave, on se nasmiješi. — Treba ti novi plan. Koji
nema toliko rupa. Za početak, moraš reći mami i tati što te je toliko uzdrmalo.
— Možda ću ih povrijediti.
— Pa što? I oni su povrijedili tebe, nisu li? Jedan savjet, dijete: pokušaš li živjeti
tako da nikoga ne povrijediš, pretvorit ćeš se u slabića, a nitko ne voli slabiće.
Gotovo daje vidio Isabel kako se mršti, ali što sad? Nema je ovdje, a on daje sve
od sebe. Ipak, malo se ispravio. — Ne kažem da moraš namjerno ljudima
zadavati bol. Samo hoću reći da se moraš boriti za ono što ti je važno, a ako
pritom nekoga povrijediš, to je njegov problem, ne tvoj. Nije puno bolje, ali je
istina.
— Mogli bi poludjeti.
— Nisam ti to htio prije reći, ali iskreno, mislim da će tvoji mama i tata ionako
poludjeti. Ne odmah. U početku će biti tako sretni što te vide da će sliniti oko
tebe. Ali kad ih to prođe — e, sad, ja samo nagađam — mislim da ćeš se nakon
toga morati dobro potruditi da ne nadrapaš.
— Sto to znači?
— Znači da ćeš morati biti pametna i da ćeš se morati ponašati tako da se ne
uvališ u nevolje.
— Na primjer?
— Recimo... kad konačno prestanu jadikovati, bit će ljuti na tebe jer si pobjegla,
a tad si na opasnom terenu. Morat ćeš im objasniti da je za sve krivo to što si ih
čula kako se svađaju i, ovo je važno, dok to radiš, morat ćeš malo plakati i
izgledati tužno. Možeš li to?
— Nisam sigurna.
Nasmijao se samome sebi. — Pođimo do vrata gdje se bolje vidi pa ću ti
pokazati. Dobro?
— Dobro.
Dignuo ju je i odnio do vrata. Prednjim dijelom sandala lupala ga je po
goljenicama. Objesila mu se za vrat, bila je prevelika za nošenje, ali imala je
potrebu za tim. Kad su došli do vrata, ponovno je čučnuo i metnuo je u krilo ne
obazirući se na blato. Kiša je prestala i bilo je dovoljno svjetla da razazna
veoma prljavo, suzama obliveno lice i ozbiljne, izražajne oči koje su ga gledale
kao da je Djed Mraz. Da samo zna...
— Dobro, cilj mi je da si za cijeli život zapamtiš kako ćeš se izvući, u redu?
Skrušeno je kimnula.
— Kad se jednom smire, zaključit će da te moraju kazniti kako bi bili sigurni da
više nikad nećeš napraviti nešto slično. Prostrijelio ju je pogledom. — I da se
razumijemo, ako još jednom odlučiš izvesti takvo sranje, mene nećeš tako lako
prevariti kao svoje roditelje, zato ti je pametnije da mi odmah obećaš da ćeš
smisliti pametniji način za rješavanje svojih poteškoća.
Još jednom je skrušeno kimnula. — Obećajem.
— Dobro. Maknuo joj je kosu s lica. — Kad ti roditelji počnu govoriti o
posljedicama koje ćeš snositi zbog svojeg postupka, znači da razmišljaju o
kazni, ti ćeš im morati reći zašto si pobjegla. Nikako nemoj zaboraviti reći kako
si se grozno osjećala kad si ih čula da se svađaju jer, budi svjesna toga, to je
tvoj glavni adut. Naravno, kad budeš govorila o tome, opet ćeš se rastužiti, što
je dobro, jer ćeš to iskoristiti da izgledaš što jadnije. Je li ti jasno?
— Moram li plakati?
— Neće škoditi. Da vidimo kako ćeš to izvesti. Pogledaj me što tužnije.
Pogledala gaje, oči su joj bile tako tužne, nešto najtužnije što je ikada vidio,
samo što je shvatio da još nije ni počela pa se skoro nasmijao kad je iskrivila
lice, ugrizla se za usne i strašno teško uzdahnula.
— Malo pretjeruješ, mala.
— Kako to misliš?
— Budi prirodnija. Samo pomisli na nešto tužno, na primjer da ćeš do kraja
života ostati zaključana u svojoj sobi, a sve su ti igračke odnesene, i pusti da ti
se to vidi na licu.
— Ili da je tata zauvijek otišao?
— Može i to.
Kratko vrijeme razmišljala je o tome i začas je složila tužno lice, a i usnice su joj
podrhtavale.
— Izvrsno. Mora brzo završiti sat glume, prije nego što se potpuno zanese.
— Da čujem na brzinu što smo sve rekli.
Mršavim dlanom kvrcne se po nosu. — Ako se počnu ljutiti, moram im reći da
sam čula kako se svađaju i što mislim o tatinom odlasku, čak i ako ih
povrijedim. Mogu se i rasplakati kad im kažem. Samo moram misliti na nešto
tužno, na primjer da tata odlazi, i moram izgledati jadno.
— Shvatila si. Daj ruku.
Pljesnuli su dlanovima, ona se nasmijala što je bilo kao da je granulo sunce.
Dok ju je kroz mokru travu uzbrdo vodio za ruku, sjeti se ranijeg obećanja i
promijeni izraz lica. — Više ne moraš razgovarati s doktoricom Isabel, je li? Sad
bi samo trebalo da razgovara s presvijetlom Dušebrižnicom i upropasti sav
njegov trud pričom o iskrenom pokajanju. Uskoro bi podrhtavanje usana bilo
prošlost.
— Mislim da mi je sad dobro. Ali — malo ga čvršće stisne za ruku — hoćeš li...
Možeš li ostati sa mnom dok budem razgovarala s njima?
— Mislim da to nije dobra zamisao.
— Ja mislim da je. Ostaneš li sa mnom, mogao bi, znaš, i ti biti tužan.
— Sve žele zapovijedati.
— Molim?
— Vjeruj mi kad ti kažem da bih samo pokvario tvoju veliku predstavu. Ali
obećajem da ću doći vidjeti kako si. Ako te odluče zatvoriti u tamnicu,
prokrijumčarit ću ti nekoliko čokoladica.
— Ne bi to napravili.
Njezin malo prijekorni pogled podsjeti ga na Isabel i on se nasmiješi. — Točno.
Čega se onda bojiš?
Briggs se upravo vratio provjeriti ima li što novo tako da su se svi skupili pred
vilom kad se Ren s njom popeo stazom od kuće. Čim su je ugledali, oboje
roditelja počeše trčati. Potom su se našli na šljunku na koljenima gotovo
ugušivši siroto dijete.
— Steffie! 0, moj Bože, Steffie!
Ljubili su je, provjeravali posvuda da vide nije li možda ozlijeđena, a onda je
Tracy skočila i Rena sveg zaslinila poljupcima. Briggs ga je htio zagrliti, što je
Ren uspio izbjeći sagnuvši se zavezati vezicu na cipeli. Isabel je pak ponosno
stajala ondje što gaje beskrajno ljutilo. Sto je očekivala da će učiniti? Da će ubiti
dijete?
Tada mu je sinulo da je u jednom trenutku dok je bio sa Stef-fi, hvala Bogu,
prestao misliti na Kaspara Streeta.
Isabelino ponašanje nije potisnulo njegovu silnu žudnju da ponovno uroni u nju
iako je prošlo tek nekoliko sati otkako je baš to učinio. Iako nije bio lud za
uvjetima koje je jutros postavila u autu. Ne radi se o tome da želi neku osobitu
ljubavnu vezu — samo Bog zna da ne želi — ali mora li biti tako ravnodušna
prema svemu tome? Tu je onda bila i ta priča s Kasparom Streetom. Nije joj se
svidjela činjenica da radi takav posao gdje ubija mlade žene. Što bi se dogodilo
da sazna za djecu?
Konačno ju je uspio odvući podsjetivši je da je mokar do kože, promrzao i
gladan. To je djelovalo na njezinu žensku ćud, baš kao što se nadao, i za jedan
sat imao ju je u krevetu.
Jeste li ljuti? — šapne Steffie.
Harry je imao knedlu u grlu veličine Rhode Islanda. Budući da nije mogao
govoriti, makne joj kosu s čela i kimne glavom. Ležala je sklupčana na krevetu s
najstarijim plišanim medvjedićem stisnutim uz lice. Bila je čista, okupana, i
imala je svoju najmiliju plavu pamučnu
spavaćicu. Sjećao se kako se kao mala beba, ispruženih ruku, gegala prema
njemu. Ispod pokrivača izgledala je tako mala i tako draga.
— Nismo ljuti — reče Tracy tiho s drugog kraja kreveta. — Ali još smo uvijek
jako uzrujani.
— Ren mi je rekao da će mi krišom nositi čokoladice ako me zatvorite u
tamnicu.
— Baš je lud i nepromišljen. Tracy poravna plahtu. Šminka joj se odavno
izbrisala i imala je tamne kolutove ispod očiju, ali još uvijek je bila najljepša
žena koju je Harry ikada vidio.
— Žao mi je što sam vas toliko uplašila.
Tracy je mrko pogleda. — Rekla si svoje. Ali svejedno ćeš sutra ujutro ostati u
svojoj sobi.
Tracy je bila dosljednija od Harryja, on je bio spreman zaboraviti na disciplinu.
Osim toga, Steffie nije pobjegla zbog nje. Zbog njega. Bio je slomljen i zbunjen.
Ali i ljut. Kako je uspio postati tako oduran?
— Cijelo jutro? Steffie je izgledala tako mala i jadna da se jedva suzdržavao da
se ne usprotivi Tracy i obeća joj da će je umjesto toga odvesti na sladoled.
— Cijelo jutro — odlučno će Tracy.
Steffie malo razmisli, a onda su joj počela drhtati usta. — Znam da nisam
smjela pobjeći samo zato jer sam se jako ražalostila kad sam čula da se ti i tata
svađate.
Harryju se stisne želudac, a Tracy se namršti. — Do pola jedanaest — reče brzo.
Steffiena usta prestadoše drhtati i ona uzdahne kao odrasla što ga je obično
natjeralo na smijeh. — Valjda je moglo biti i gore.
Tracy povuče uvojak kćerine kose. — Budi uvjerena da je. Jedini razlog zašto te
nećemo zaključati u tamnicu koju je Ren spomenuo, tvoja je alergija.
— I paukovi.
— Da, i to. Tracyn glas postade tiši i Harry je znao da misle na istu stvar. Steffie
je bilo toliko važno da su oboje roditelja uz nju da je bila spremna suočiti se s
onim čega se najviše boji. Njegova kći hrabrija je od njega.
Tracy se sagnula da je poljubi držeći se za uzglavlje kreveta da joj bude lakše.
Dugo je tako ostala, sklopljenih očiju, prislonjena uz
Steffien obraz. — Jako te volim, zlatica. Obećaj da više nikad nećeš učiniti tako
nešto.
— Obećajem.
Harry je konačno uspio progovoriti. — I obećaj da ćeš nam sljedeći put kad se
zbog nečega uznemiriš, reći što te muči.
— Čak i ako vas povrijedim, može?
— Čak i onda.
Tutnula je medu pod bradu. — Ti svejedno odlaziš sutra?
Nije znao što reći pa je samo kimnuo glavom.
Tracy je otišla pogledati Connora i Brittanv koji su dijelili sobu, barem tako dugo
dok se nisu probudili i zavukli se ocu u krevet. Jeremv je još uvijek bio dolje
igrajući se na računalu. Harry i Tracy nisu bili sami od one strašne svađe tog
popodneva, i nije htio ostati sam s njom, ne dok je ovako razdražljiv, ali roditelji
ne mogu uvijek napraviti ono što žele.
Zatvorila je vrata i izašla u hodnik. Tada je križa prislonila na zid, nešto što je
činila u visokoj trudnoći da ublaži pritisak. U prijašnjim trudnoćama on bi je tu
masirao, ali ne sada.
Težina njegove krivnje sve je više rasla.
Rukama je obuhvatila trbuh. Nije više bilo one drske, pretjerano samouvjerene
bogate djevojke koja ga je prije dvanaest godina uhvatila na tako zgodan način,
a njezino mjesto zauzela je jako lijepa žena tužna pogleda. — Što ćemo učiniti?
— šapnula je.
Sto ćemo učiniti? — htio je reći. Ona je bila ta koja je otišla. Ona nikad nije bila
zadovoljna. Skinuo je naočale i protrljao oči. — Ne znam.
— Više ne možemo razgovarati.
— Možemo razgovarati.
— Ne, odmah se počnemo vrijeđati.
Koliko on pamti, baš i nije tako. Ona ima oštar jezik i naglu narav. On se samo
pokušavao skloniti. — Ja nisam vrijeđao. Natrag je stavio naočale.
— Naravno da ne.
Nije to rekla zajedljivo, ali njemu se srce još jače stegne. — Mislim da nas je ono
što se danas popodne dogodilo diglo iznad razine vrijeđanja, ti ne?
Usprkos njegovim dobrim namjerama, izgledalo je kao da je optužuje pa se
pripremio na paljbu, ali ona je samo sklopila oči i naslonila glavu na zid. — Da, i
ja to mislim.
Htio ju je zagrliti i moliti je da zaboravi ono što je bilo, ali ona se s njim u vezi
odlučila i za sada ništa što bi rekao neće to promijeniti. Ako je ne može navesti
da to shvati, za njih nema nade. — Danas se pokazalo ono što cijelo vrijeme
govorim. Moramo se latiti posla. Mislim da smo sada oboje toga svjesni. Vrijeme
je da se primimo posla i učinimo ono što moramo.
— A to je?
Činilo se da je iskreno zbunjena. Kako može biti tako glupa? Pokušao je sakriti
da se uzrujao. — Možemo se početi ponašati kao odrasle osobe.
— Ti se uvijek tako ponašaš. Izgleda da sam ja ta koja ima poteškoće.
Istina — točno joj je to pokušavao reći — ali razdiralo ga je razočaranje koje se
očitavalo na njezinom licu. Zašto se ne može prilagoditi situaciji pa da mogu
krenuti dalje? Tražio je prave riječi, ali previše osjećaja stajalo mu je na putu.
Tracy je temeljito kopala po tim osjećajima kadgod bi imala svoje mušice, ali
Harry nije. Nikada nije vidio korist od toga, samo štetu. Na trenutak je zatvorila
oči. Tiho je kazala: — Reci, što mogu učiniti da te usrećim?
— Budi realna! Brakovi se mijenjaju. Mi smo se promijenili. Starimo, život nas
sustiže. Ne može stalno biti onako kako je bilo u početku, zato nemoj to
očekivati. Budi zadovoljna s onim što imamo.
— Na to smo došli? Da se pomirim sa sudbinom?
Sva zbunjenost oko osjećaja skupila mu se u želucu. — Moramo biti realni. Brak
ne može vječno biti med i mlijeko. Ne bih to nazvao mirenjem sa sudbinom.
— Ja bih. Kosa joj poleti. Odmaknula se od zida. — Ja bih to nazvala mirenjem
sa sudbinom, a s tim se neću pomiriti. Ne želim glumiti u ovom braku, borit ću
se za njega pa makar bila jedina koja za to ima petlje.
Povisila je glas, ali nisu se mogli opet svađati, ne dok je Stef-fie tako blizu. —
Ne možemo ovdje razgovarati. Uzeo ju je za ruku, povukao i odveo niz hodnik.
— Nisi mi jasna. Nikad, u cijelom našem braku, nisi mi bila jasna.
— Zato jer imaš računalo umjesto mozga — grdila ga je dok su zamicali za ugao
u drugo krilo zgrade. — Ne bojim se borbe. I ako moram, činit ću to pa makar
oboje pišali krv.
— Samo pokušavaš opet napraviti predstavu. Začudio se koliko je ljutito
govorio, ali izgleda da se nije mogao smiriti. Otvorio je najbliža vrata, ugurao je
unutra i udario po prekidaču. Velika soba, masivni namještaj. Vlasnikova
spavaća soba.
— Našu djecu neće odgajati roditelji koji su u tobožnjem braku! — viknula je.
— Prestani! Ovo što osjeća ljutnja je — to je rekao samome sebi. Ljutnja, ne
očaj, jer ljutnja je nešto što se može nadzirati. — Ne prestaneš li... Jeza mu se
uvlačila u kosti. — Ne možeš to raditi. Uzeo je zraka. — Moraš prestati. Moraš
prestati prije nego što sve upropastiš.
— Kako mogu upropastiti...
Poludio je. — Tako što ćeš reći nešto što ne treba!
— Kao na primjer? Da me više ne voliš? Od bijesa joj se oči napuniše suzama. —
Na primjer, činjenicu da sam debela, da nije nikakva novost da varaš trudnu
ženu. Na primjer, činjenicu da ne znam gospodariti, da zametnem ključeve od
tvog auta, da se svako jutro budiš želeći da si oženio neku koja je čista i uredna
kao Isabel. To ne bih trebala reći?
Prepustivši to Tracy, potpuno je skrenula s teme. Htio ju je prodrmati. — Nikad
to nećemo riješiti ne budeš li razumna.
U njezinom glasu bio je isti očaj kakav je sam osjećao, ali zar je ona očajna kad
govori takve gluposti?
Nikad se nije sjetila uzeti maramicu pa je rukom brisala nos. — Danas si me
pitao što možeš učiniti da me usrećiš, a ja sam te napala umjesto da ti kažem
što želim. Znaš li što sam htjela reći?
Znao je, ali nije htio čuti. Nije htio da mu kaže kako je dosadan, da gubi kosu i
da ni izbliza nije muškarac kakvog zaslužuje. Nije htio da mu kaže daje poslužio
svrsi darujući joj djecu, a sada bi htjela izabrati nekoga drugoga, nekoga
sličnijeg sebi.
Suze su joj napravile srebrnkaste pruge po licu. — Samo me voli, Harry. To sam
htjela reći. Voli me kao nekad. Kao da sam nešto posebno, a ne križ koji moraš
nositi. Kao da su razlike među nama nešto dobro, a ne užas. Želim da nam
bude kao što je bilo kad si me gledao kao da ne vjeruješ da sam tvoja. Kao da
sam najdivnije stvorenje na svijetu. Znam da ne izgledam kao onda. Znam da
posvuda imam strije i znam koliko si volio moje grudi, a sad mi vise skoro do
koljena i mrzim to, mrzim to što me ne voliš kao što si me nekad volio i mrzim
to što me tjeraš na to da te moljakam!
Ovo je smiješno. Sasvim nerazumno. Sve je bilo tako pogrešno da nije mogao
smisliti što bi rekao da sve dovede u red. Od svih... Otvori usta, ali nije znao
kako početi pa ih zatvori, pokuša ponovno. Prekasno. Već je odjurila.
Stajao je ondje, ukočen, pokušavajući odgonetnuti što ga je snašlo. Bila mu je
sve. Kako je mogla pomisliti, čak i na trenutak, da je ne voli? Bila je središte
njegovog svijeta, njegov život. Nije on... Ona nije mogla dovoljno voljeti.
Spustio se klonulo na rub kreveta i stavio čelo na ruke. Ona misli da je ne voli?
Najradije bi urlao.
Zaškripala su vrata i njemu se digne kosa na glavi jer zvuk nije došao iz
hodnika. Došao je s drugog kraja sobe.
Digne glavu. Ondje je bila kupaonica... Od užasa mu se okrene želudac kad su
se vrata otvorila, a muškarac izašao. Visok, zgodan, s glavom punom kose.
Ren Gage zatrese glavom i sažalno pogleda Harrvja. — E, čovječe, baš si
zajebao.
Kao da on to nije znao.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
17
Porcinil Mokra grana udari Isabel po licu kad je Giulia iz šipražja skočila pred
nju. Tenisice joj više neće biti iste nakon jutarnjeg hodanja kroz šumu, koja je
još uvijek bila mokra od jučerašnje kiše. Požurila je prema srušenom stablu i
čučnula pokraj Giulije ispred kružno izraslih smeđih baršunastih vrganja, s
dovoljno velikim klobucima da pod njih stane svih sedam patuljaka.
— Mmm... toskansko zlato. Giulia izvuče džepni nožić koji je donijela sa sobom,
pomnjivo odreže gljivu pri dnu i stavi je u košaru. Fungaroli nikad ne koriste
plastične vrećice, naučila je Isabel, samo košare iz kojih na zemlju mogu pasti
spore i ostaci korijena što iduće godine osigurava berbu. — Voljela bih da je
Vittorio mogao poći s nama. Tuži se kad ga ovako rano budim, a voli ići u
berbu.
Isabel bi isto tako bilo drago da je i Ren s njima. Da ga jučer nakon što su vodili
ljubav nije zamolila da se vrati u vilu, jutros bi ga izvukla iz kreveta i nagovorila
da dođe. Iako su bili ljubavnici nešto dulje od dvadeset četiri sata, sinoć se
uhvatila kako ga traži, a onda se probudila jer ga nije bilo. Bio je poput droge.
Opasne droge. Kokainski prah pomiješan s heroinom. A njoj će trebati terapija
kad prekinu vezu.
Gurnula je prste ispod suvratka veste i uhvatila se za zlatnu narukvicu. Diši.
Ostani usredotočena i diši. Koliko često će imati priliku brati gljive u šumama
Toskane? Usprkos vlazi, Renovoj odsutnosti i, kako joj se činilo, neprekidnim
bolovima u križima od sagibanja u potrazi za vrganjima, uživala je. Jutro je
osvanulo vedro, Steffie je živa i zdrava, a Isabel ima ljubavnika.
— Pomiriši. Nije li neopisivo?
Isabel osjeti prodoran, puten miris gljiva i pomisli na seks. Ali, s druge strane,
sve ju je tjeralo da misli na seks. Već je jedva čekala da se vrati u kuću i
ponovno vidi Rena. Ljudi iz grada skupit će se u deset da dovrše rušenje zida, a
on će biti ondje da im pomogne.
Sjeti se kako je sinoć, malo prije nego što je otišao, postao zlovoljan. Prvo je
mislila da je to zato što ga tjera, ali dobro je to prihvatio. Pitala ga je što se
dogodilo, ali rekao je da je samo umoran. Činilo joj se da nije samo to. Možda se
radilo o zaostalom utjecaju na to što je našao Steffie. Jedno je bilo sigurno: Ren
se vrhunski prenemagao i, ako nije htio da zna što se u njemu zbiva, imala je
vrlo malo izgleda da to sazna.
Krenule su dalje, budno pazeći. Koristile su štapove koje je Giulia ponijela da
njima razgrću šiblje pokraj korijenja drveća i uz trule panjeve. Kiša je oživjela
osušeni krajobraz, a zrak je bio zasićen mirisima ružmarina, lavande i divlje
kadulje. Ispod hrpe lišća, Isabel je pronašla skrivene baršunaste gljive i dodala
ih onima u košari.
— Jako si dobra — reče Giulia šaptom kako je cijelo jutro govorila. Vrganji su
dragocjeni, a njihovo branje je tajnoviti zadatak. Njihova je košara čak imala
poklopac da sakrije blago ako bi srele koga u šumi, što ne znači da bi ga mogle
prevariti. Giulia je u kratko vrijeme četvrti put zijevnula.
— Rano ti je? — upita Isabel.
— Sinoć sam morala dočekati Vittoria u Montepulcianu, preksinoć u Pienzi.
Vratili smo se jako kasno.
— Uvijek ideš k njemu kad je na putu?
Giulia gurne neke biljke ispod kojih je upravo pogledala. — Ponekad. Određene
dane.
Štogod to značilo.
Približilo se deset, vratile su se u kuću, naizmjence noseći punu košaru.
Stanovnici su se počeli okupljati, a Ren je stajao u dvorištu proučavajući zid.
Nosio je prašnjave čizme, traperice i izblijedje-lu majicu kao da su vrhunska
moda. Njegov osmijeh, kad ju je ugledao, odagna posljednju jutarnju hladnoću,
a postane još širi kad je uočio košaru. — Da ja to spremim na sigurno?
— Ma ne, nemoj.
Ali bilo je prekasno. Već je od Giulije uzeo košaru i krenuo s njom unutra.
— Brzo. Zgrabila je Giuliju za ruku i povukla je u kuhinju tako da su ga dostigle.
— Vrati to, odmah. Nisi pouzdan.
— Vrijeđaš me. Njegove varljive muške oči bile su tako nevine kao u
ministranta. — A baš sam htio predložiti da večeras skuham skromnu večeru za
nas četvero. Ništa posebno. Možemo početi s pirjanim vrganjima na preprženoj
lepinji. Onda možda špageti s vrganjima — lagani umak, veoma jednostavan.
Propirjat ću vrganje na maslinovom ulju, s češnjakom i malo svježeg peršina.
Veće možemo ispeći na roštilju i poslužiti ih sa salatom od rikule. Naravno, ako
sam nametljiv...
— Može! Giulia je poskočila poput djevojčice. — Večeras je Vittorio kod kuće.
Znam da je na nama red da vas pozovemo, ali vi ste bolji kuhar pa prihvaćam u
naše ime.
— Vidimo se u osam. Vrganji nestadoše u kredencu. Zadovoljna, Giulia šmugne
natrag u dvorište pozdraviti neke prijatelje. Ren pogleda na sat, zapovjednički
digne obrvu i važno prstom pokaže prema stropu. — Ti. Gore. Sada. I to brzo.
Nije bio jedini tko se zna zabavljati. Zijevnula je. — Ne, stvarno.
— Očito ću morati postati grub.
— Znala sam da će dan biti dobar.
Uz smijeh, odvukao ju je u dnevnu sobu, pritisnuo uz zid i poljubio da joj se sve
zavrtjelo. Vrlo brzo, Giulia ih pozove iz kuhinje pa su bili prisiljeni prekinuti.
Dok su radili, ljudi su uz srceparajuće i grčevite pokrete objašnjavali kako će im
laknuti kad pronađu skriveni novac staroga Paola pa više neće morati živjeti u
smrtnom strahu. Isabel se pitala može li cijeli grad dobiti Oscara.
Dogegala se Tracy s Martom i Connorom. Harry se pojavio pola sata poslije sa
starijom djecom. Djelovao je slomljeno i potišteno i Isabel se iznenadila kad je
vidjela da Ren ide k njemu i nešto mu govori.
Steffie se držala oca, jedino je malo klisnula da popriča s Renom. On je izgleda
uživao u njezinom društvu, čudo nakon svih prigovora koje je imao na račun
toga što su djeca ondje. Možda je jučerašnji nemio događaj promijenio njegov
stav. Čak je čučnuo da nešto kaže Brittanv usprkos tome što je skinula majicu.
Kad je Jeremv vidio koliko se pažnje posvećuje njegovim sestrama, postao je
zločest, ali izgleda da su mu roditelji bili suviše potišteni da bi to primijetili. Ren
pohvali njegove mišiće, a onda ga zaposli da nosi kamenje.
Isabel je zaključila da joj je milije pobrinuti se za jelo, nego fizički raditi pa je
pomogla napraviti sendviče i redovito puniti vrčeve s vodom. Marta ju je grdila,
na talijanskom, iako ne grubo, da pretanko reže kruh. Jedan po jedan, ljudi koji
su joj stvarali poteškoće, uspjeli su naći način da dođu do nje i nekako se
iskupe. Giancarlo se ispričao za događaj s duhom, a Bernardo, koji to jutro nije
bio na dužnosti, odveo ju je da upozna njegovu suprugu, ženu tužnih očiju koja
se zvala Fabiola.
Oko jedan sat, pojavio se zgodan Talijan guste kovrčave kose. Giulia ga
predstavi Isabel. — Ovo je Vittorijev brat Andrea. On je naš veoma uvaženi
mjesni liječnik. Zatvorio je ordinaciju popodne da nam pomogne tražiti.
— Piacere, signora. Veseli me što sam vas upoznao. Baci cigaretu. — Loša
navika, znam, za jednog liječnika.
Andrea je na obrazu imao mali ožiljak i vragolast pogled. Dok su brbljali, postala
je svjesna da ih Ren, koji je stajao pokraj zida, promatra pa se pokušavala
uvjeriti da je sebičan. Nevjerojatna, ali ugodna pomisao.
Došla je i Tracy. Isabel je upozna s Andreom i ona ga zamoli da joj preporuči
mjesnog specijalista za porođaje.
— Ja porađam djecu Cassaleonea.
— Koja sreća za njihove majke — kaćiperno odgovori Tracy, ali samo zato,
vjerovala je Isabel, jer je Harry bio dovoljno blizu da čuje.
Do podneva, zid je bio srušen, kamen po kamen, a vedro raspoloženje je
splasnulo. Nisu našli ništa značajnije od nekoliko krepanih miševa i nešto
razlupanih glinenih posuda. Giulia je stajala sama na vrhu strmog brežuljka,
spuštene glave. Bernardo je čini se tješio svoju ženu tužnih očiju. Žena po
imenu Tereza, koja je izgleda bila još jedna Annina rođakinja, držala se s
mamom za ruku. Andrea Chiara otišao je razgovarati s jednim od mlađih
muškaraca, koji je pušio i šutao nogom prašinu.
Upravo tada, stigao je Vittorio. Primijeti raspoloženje ljudi i odmah ode do
Giulije. Isabel je promatrala kako je odvodi u sjenu per-gole gdje ju je privukao
bliže.
Po jednoj od pošljunčanih staza, Ren dođe do Isabel. — Imam osjećaj da sam na
pogrebu.
— Traže oni još nešto, a ne samo nestalu lovu.
— Baš bih volio znati što.
Giulia se maknula od Vittoria i došla do njih. Kao daje plakala. — Ispričat ćete
nas što večeras nećemo doći na večeru, je li? Ne osjećam se dobro. Bit će više
vrganja za vas.
Isabel se sjeti kako se Giulia prije veselila jelu. — Žao mi je. Mogu li kako
pomoći?
— Možeš li izvesti čudo?
— Ne, ali mogu moliti da se dogodi.
Giulia joj se jedva nasmiješi. — Onda moraš jako usrdno moliti.
— Možda bi bilo lakše kad bi znala za što moli — kaza Ren. Vittorio je ostao
pokraj sjenice a Giulia se okrene tek toliko
da ga molećivo pogleda. On odmahne glavom. Isabel primijeti da je Giulijino
lice prekrio mračni oblak i zaključi da je vrijeme da pojača pritisak. — Ne
možemo vam pomoći ako niste prema nama iskreni.
Giulia jednom rukom protrlja drugu. — Ionako mislim da nam ne možete
pomoći.
— Jeste li u nekakvoj nevolji?
Podigla je ruke. — Vidite li dijete na mojim rukama? Da, u nevolji sam.
Vittorio ju je čuo i doletio. — Sad je dosta, Giulia.
Izgleda da je Ren čitao Isabeline misli koje su u tom trenutku govorile, zavadi
pa vladaj. Kad je Isabel obavila ruku oko Giulijinih ramena, on je stao na stazu
da prepriječi Vittoriju put. — Zašto ne bismo porazgovarali?
Isabel je brzo odvela Giuliju oko kuće do svog auta. — Idemo se provozati.
Giulia je bez pogovora ušla u pandu. Isabel je istjerala auto i krenula prema
cesti. Pričekala je nekoliko minuta prije nego što je išta rekla.
— Pretpostavljam da imate dobar razlog kad nam nećete reći istinu.
Giulia klonulo protrlja oči. — Kako znaš da ne govorim istinu?
— Zato jer tvoja priča odviše sliči scenariju nekog Renovog filma. Osim toga,
mislim da te ukradeni novac ne bi toliko ražalostio.
— Ti si jako pametna žena. Prstima je popravila kosu i maknula je iza uha. —
Nitko ne želi ispasti blesav.
— Toga se bojiš? Da ćeš zbog istine ispasti blesava? Ili se samo radi o tome da
ti je Vittorio zabranio govoriti?
— Misliš da šutim zato što mi je Vittorio to naredio? Umorno se nasmiješila. —
Ne. Nije zbog njega.
— Onda zašto? Očito je da trebaš pomoć. Možda ti Ren i ja možemo pomoći da
promijeniš mišljenje.
— A možda ne. Prekrižila je noge. — Tako ste dobri prema meni.
— Čemu služe prijatelji?
— Vi ste bolji prijatelji prema meni nego ja prema vama. Prolazeći pokraj male
seoske kuće gdje je žena radila u vrtu,
Isabel osjeti težinu Giulijine unutarnje borbe.
— Nije to samo moja priča — konačno će Giulia. — To je priča cijeloga grada pa
će se ljutiti na mene. Uzela je maramicu iz omota koji je Isabel ostavila na
sjedištu i Ijutito puhnuvši obrisala nos. — Baš me briga. Reći ću ti. Ako misliš da
je to glupost e, pa, ne mogu te kriviti.
Isabel je čekala. Giulijina prsa dizala su se i spuštala prije nego što je uzdahnula
pomirivši se sa sudbinom. — Tražimo Ombru della Mattina.
Trebalo je nekoliko trenutaka da se Isabel sjeti zavjetnog kipa etruščanskog
mladića iz muzeja Guarnacci, Ombre della Sera. Usporila je pustivši daje
pretekne kamion. — Što to znači? Ombra della Mattinal
— Jutarnja sjena.
— Kip u Volterri zove se Večernja sjena. To nije slučajnost, jeli?
— Ombra della Mattina njegov je par. Kip žene. Pronašao ju je naš svećenik
prije trideset godina dok je uz ulazna vrata groblja sadio ruže.
Baš kako je Ren pretpostavljao. — A ljudi iz mjesta ne žele ga predati vlastima.
— Nemoj misliti da je to uobičajen slučaj da pohlepni ljudi pokušavaju sakriti
starinu. Kad bi to barem bilo tako jednostavno.
— No, radi se o veoma vrijednoj starini.
— Da, ali ne u onom smislu u kojem misliš.
— Ne shvaćam.
Giulia se poigravala malom bisernom naušnicom. Izgledala je napeto i
izmučeno. — Ombra della Mattina ima osobitu moć. Zato to ne govorimo
neznancima.
— Kakvu moć?
— Tko nije rođen u Casalleoneu, ne može to shvatiti. Čak ni mi koji smo tu
rođeni, nismo vjerovali. Učini jednu od svojih malih, otmjenih kretnji. — Smijali
smo se kad su nam naši roditelji pričali priče o kipu, ali više se ne smijemo.
Konačno se okrenula i pogledala Isabel. — Prije tri godine Ombra della Mattina
je nestala. Otada, ni jedna žena u krugu od trideset kilometara oko grada nije
zatrudnjela.
— Tri godine nitko nije ostao u drugom stanju?
— Samo one koje su začele daleko od grada.
— Stvarno vjeruješ da je za to kriv nestanak kipa?
— Vittorio i ja imamo fakultetsko obrazovanje. Vjerujemo li u to? Ne. Ipak,
ostaje činjenica... Dijete su začeli samo oni parovi koji su to uspjeli napraviti
izvan granica Casalleonea, a to nije uvijek tako jednostavno.
Konačno Isabel shvati. — Zato uvijek putuješ za Vittorijem. Pokušavate dobiti
dijete.
Giulia je lamala rukama u krilu. — I zato naši prijatelji, Cristina i Enrico, koji žele
drugo dijete, moraju noć za noći ostaviti kćer kod nonne da mogu otići. I zašto
Sauro i Tea Grifasi odlaze u prirodu i vode ljubav u autu, nakon čega se vraćaju
kući. Prošli mjesec je Sauro izbačen s posla jer je prespavao budilicu. Zato je i
Anna sve vrijeme tužna: Bernardo i Fabiola nemaju djece pa ne može biti baka.
— Apotekarica u gradu je trudna. Vidjela sam je.
— Šest mjeseci živjela je u Livornu kod sestre koja stalno nešto prigovara. Muž
je svaku večer odlazio onamo i onda se vraćao. Sad se rastaju.
— Ali kakve sve to ima veze s ovom kućom i starim Paolom? Giulia protrlja oči.
— Paolo je taj koji je ukrao kip.
Očito je Paola pratio zao glas da ne voli djecu — te je večeri, dok su zajedno bili
u kuhinji, oprezno skidajući vlažnom krpom zemlju s vrganja, Isabel rekla Renu.
— Nije volio buku koju su stvarali i žalio se da tako puno djece znači da će
morati potrošiti puno novaca na škole.
— Taj je za moju kuću. Pa odlučuje krađom kipa u gradu smanjiti prirodni
priraštaj. Koji dio pameti si izgubila da si povjerovala u tu priču?
— Giulia je govorila istinu.
— Ne sumnjam. Ali ono što ne mogu shvatiti to je da uzimaš zdravo za gotovo
navodnu moć kipa.
— Čudesni su putevi Gospodnji. Ren je, kao i obično, iz kuhinje napravio
svinjac, a ona je počela raščišćavati pult.
— Poštedi me.
— Otkad je kip ukraden, u Casalleoneu nije začeto ni jedno dijete — reče.
— Svejedno, ne osjećam potrebu da pobacam one tvoje prezervative. Zar to
nimalo ne smeta tvojem akademskom senzibilitetu?
— Ni najmanje. Odnijela je hrpu prljavih zdjela u sudoper. — To potvrđuje ono
što znam. Da razum ima veliku moć.
— Hoćeš reći da se tu radi o masovnoj histeriji? Da žene ne ostaju trudne jer
vjeruju da ne mogu ostati trudne?
— To se zna dogoditi.
— Više mi se svidjela priča o mafiji.
— Samo zato jer je u njoj bilo pištolja.
Nasmijao se i nagnuo da je poljubi u nos, što ga je odvelo do usana, pa do dojki
i prošlo je nekoliko minuta prije nego što su ponovno došli do daha. — Kuhaj —
rekla je tiho. — Cijeli dan čekam te gljive.
Zagunđao je i uzeo nož. — Mnogo si više izvukla iz Giulije nego ja iz Vittoria,
moram ti to priznati. Ali kip je nestao prije tri godine. Zašto su svi čekali do
sada da počnu prekopavati ovo mjesto?
— Gradski svećenik čuvao je kip u sakristiji...
— Nije li zgodno kako praznovjerje i kršćanstvo mogu supo-stojati?
— Svi su znali da je ondje — rekla je isplahnjujući zdjelu — ali mjesni čelnici
nisu htjeli pobunu zbog prijave da je ondje pa su se pravili da ništa ne znaju.
Paolo je godinama obavljao sitne poslove u
crkvi, ali nitko nije povezao nestanak kipa s njim sve dok nekoliko mjeseci
poslije nije umro. Tada su se ljudi počeli prisjećati da nije volio djecu.
Ren zakoluta očima. — Stvarno sumnjivo.
— Marta ga je uvijek branila. Govorila je da ne mrzi djecu. Daje samo
imbronciato zbog svog artritisa. Što znači imbronciatoi
— Čangrizav.
— Naglašavala je da je bio dobar otac svojim kćerima. Prije više godina čak je
odletio u Ameriku da vidi unuku kad se rodila. Ljudi su se povukli, ali počele su
kružiti druge glasine. Pretpostavljam da je bilo prilično gadno.
— Vatreno?
— Ma, ne. Obrisala je mali dio pulta. — Dan prije nego što sam stigla, Anna je
poslala Giancarla ovamo dolje da pobaca smeće kojeg je već bilo previše.
Pogodi što je našao ugurano u jednu rupu na zidu kad je slučajno izbio jedan
kamen?
— Sav sam se pretvorio u uho.
— Mramorno postolje na kojem je kip uvijek stajao. Ono isto postolje koje je
nestalo isti dan kad je kip ukraden.
— 0, to objašnjava iznenadno zanimanje za zid.
Obrisala je ruke. — Svi su u gradu poludjeli. Dogovorili su se da će srušiti zid, a
onda se pojavilo smetalo.
— Ti.
— Točno.
— Sve bi bilo mnogo jednostavnije da su nam odmah rekli istinu — reče on.
— Mi smo stranci, nisu imali razloga vjerovati ijednom od nas. Osobito tebi.
— Hvala.
— Koju bi korist imali od toga da nađu kip, a mi rastrubimo da je ovdje? — rekla
je. — Jedna je stvar što mjesni političari zatvaraju oči pred činjenicom da se
ovdje u sakristiji crkve nalazi neprocjenjiv etruščanski nalaz, a druga da
službena lica iz ostatka države ne bi baš bila tako širokogrudna. Svi su se bojali
da će kip završiti zaključan u staklenoj vitrini pokraj Ombre della Sera.
— Gdje bi trebao biti. Plosnatom stranom noža zdrobi češanj češnjaka.
— Malo sam njuškala okolo dok ste vi radili i gle što sam našla. Izvadi žutu
omotnicu koju je otkrila u ormaru za knjige u dnevnoj sobi i istrese njezin
sadržaj na kuhinjski stol. Ondje je bilo nekoliko fotografija Paolove unuke, sa
svim podacima napisanim na poleđini.
Ren je obrisao ruke i došao pogledati. Pokaže mu fotografiju u boji na kojoj
stariji muškarac drži dijete na rukama na trijemu male bijele kuće. — Ovo je
najstarija fotografija. To je Paolo. Sigurno je snimljena kad je bio u Bostonu
nedugo po rođenju unuke. Ime joj je Josie, skraćeno od Josephina.
Na nekim fotografijama bila je Josie na logorovanju, na drugima s roditeljima na
odmoru u Grand Canvonu. Na nekima je bila sama. Isabel uzme posljednje
dvije. — Ovo je Josie i njezino vjenčanje prije šest godina. Imala je kovrčavu
tamnu kosu i široki osmijeh. — A ova s njezinim mužem snimljena je malo prije
nego što je Paolo umro. Okrenula ih je da mu pokaže datum na poleđini.
— Ovo ne izgleda kao zbirka čovjeka koji mrzi djecu — prizna Ren. — Možda
onda Paolo nije uzeo kip.
— On je sazidao zid i on je kriv za nagomilano smeće.
— Jaki dokaz. Ali ako kip nije u zidu, pitam se gdje je.
— U kući nije — reče ona. — Anna i Marta pretražile su je od podruma do
tavana. Govori se da će preorati vrt, ali Marta veli da bi primijetila da gaje Paolo
ondje sakrio i neće to dopustiti. Postoji mnogo mjesta blizu zida ili maslinika,
možda i u vinogradu gdje je mogao iskopati rupu i sakriti ga. Predložila sam
Giuliji da donesu detektor metala.
— Napravu? Ovo mi se počinje sviđati.
— Dobro. Skinula je kuhinjsku krpu koju je stavila oko struka. — Sad je dosta
priče. Ugasi peć i svući se.
Jauknuo je i spustio nož. — Skoro sam si zbog tebe odrezao prst.
— Dobro dok je samo prst. Nasmiješila se i počela otkopčavati bluzu. — Tko
kaže da ne mogu biti spontana?
— Ja ne. Dobro, došao sam k sebi. Promatrao je kako otkopčava puceta. —
Koliko je sati?
— Skoro osam.
— K vragu. Društvo dolazi svaki tren. Posegnuo je za njom, ali ona se namrštila
i odskočila.
— Mislila sam da su nam Giulia i Vittorio otkazali.
— Pozvao sam Harrvja.
— Ti ne voliš Harrvja. Ustuknula je još jedan korak i počela zakopčavati puceta.
On uzdahne. — Otkud ti ta pomisao? Baš je dobar frajer. Hoćeš biti tako dobra
pa ih nekoliko ostaviti otkopčanim? Dolazi i Tracy.
'— Čudim se da je pristala. Danas ga nije htjela ni pogledati.
— Nisam joj izričito rekao da sam pozvao i njega.
— To će biti ugodna večer.
— Sto možeš — reče on. — Jutros su se do kraja posvađali i Tracy ga odonda
izbjegava. Prilično je potresen.
— On ti je sve to rekao?
— Ej, muškarci se povjeravaju jedni drugima. I mi imamo osjećaje.
Začuđeno ga pogleda.
— Dobro, pomalo je očajan, a ja sam ovdje jedini s kim može razgovarati. Do
kraja je sjeban kad su žene u pitanju i ako mu ja ne pomognem, ostat će ovdje
zauvijek.
— Da, samo što je taj sjebani čovjek uspio ostati u braku jedanaest godina i
napraviti petero djece, a ti...
— A ja imam nešto na pameti što će ti se, mislim, svidjeti. Usput, nešto što
nema veze s divljim Briggsovima, osim činjenice da ih se moramo riješiti želimo
li to ostvariti.
— Što? Sagnula se pokupiti nekoliko stapki vrganja, koje su pale na pod.
— Malu seksualnu kostimiranu dramu. Ali da to bude kako spada, treba nam
vila, što znači da cijela obitelj i sve čuvarice djece moraju otići.
— Kostimiranu dramu? Pustila je da stapke padnu natrag na pod.
— Seksualnu kostimiranu dramu. Mislim na noć. Svjetlost svijeća. Grmljavinsko
nevrijeme, ako imamo sreće. Uzeo je čašu i u ruci počeo vrtjeti stalak. —
Izgleda daje bezobzirnom princu Lorenzu zapela za oko živahna seljanka, žena
koja više nije u cvijetu mladosti...
-Ej!
— Zbog čega mu je još privlačnija.
— Naravno.
— Seljanka je širom zemlje poznata po svojoj kreposti i dobrim djelima pa se
opire njegovim pokušajima, usprkos činjenici da je najzgodniji frajer u cijelome
kraju. Ma, vraga, u cijeloj Italiji.
— Samo Italiji. Ali, treba se kladiti na kreposnu ženu. On nema šanse.
— Jesam li rekao da je princ Lorenzo također najpametniji frajer u okolici?
— E, to svakako zapetljava stvar.
— Sto bi drugo on tada učinio nego prijetio da će zapaliti cijelo selo ako mu se
ne pokori.
— Hulja. Prirodno, ona kaže da će se prije ubiti.
— Što on ni na trenutak ne vjeruje, budući da se pravi katolici ne ubijaju.
— Doista dobra zamisao.
Nožem je opisao luk. — Prizor počinje kad ona noću dolazi u pustu, svijećama
osvijetljenu prinčevu vilu. Slučajno onu istu vilu koja je smještena navrh ovoga
brijega.
— Divno.
— Ona stiže u haljini koju joj je to popodne poslao.
— Vidim je. Jednostavna i bijela.
— Žarkocrvena i raskošna.
— Što samo ističe njezinu nevinost.
— On ne gubi vrijeme na pripreme. Vuče je na kat...
— Diže je na ruke i nosi uz stube.
— Usprkos tome što nije baš lagana kao pero — ali, srećom, uspijeva. Kad ju je
konačno dobio u svoju sobu, tjera je da polagano skine odjeću... a on gleda.
— Naravno, gol je dok gleda, jer u vili je jako vruće.
— U spavaćoj sobi još je toplije. Jesam li spomenuo daje zgodan?
— Mislim da si to spomenuo.
— Dakle, došlo je vrijeme da mu se poda.
— Mislim da mi se ovaj dio neće svidjeti.
— Zato jer si opsjednuta da imaš nadzor nad svime.
— A, i ona je, slučajno.
Prešao je na ono neizbježno. — Baš kad se spremao navaliti na nju, krajičkom
oka ugledala je lisice?
— U osamnaestom stoljeću su postojale lisice?
— Okovi. Okovi su joj ležali nadohvat ruke.
— Zgodno. — Dok su njegove pohotne oči usredotočene na nešto drugo —
Renove pohotne oči bile su usredotočene na njezine grudi — ona pruža ruku iza
njega, uzima okove i stavlja ih oko...
— Kucao sam, ali nitko se nije javio.
Odmaknuli su se jedno od drugoga i ugledali Harrvja koji je, izgledajući jadno,
stajao na vratima. — Mi smo znali raditi to s lisicama — rekao je sjetno. — Bilo
je divno.
— Ah — Isabel pročisti grlo.
— Mogao si pokucati — zagunđa Ren.
— Jesam.
Isabel uze novu bocu vina. — Hoćeš li je otvoriti? Donijet ću ti čašu.
Još nije ni natočio kad je ušla Tracy. Narogušila se sva jadna kad je ugledala
muža. — Sto on tu radi?
Ren je poljubi u obraz. — Isabel gaje pozvala. Rekao sam joj da ne, ali ona misli
da sve zna.
U drugim prilikama, Isabel bi se branila, ali imala je posla sa šašavim ljudima pa
čemu?
— Izgleda da je ovako najbolje — reče Harry. — Cijeli sam dan pokušavao
razgovarati s tobom, ali ti stalno bježiš od mene.
— Zato jer mi je zlo od tebe.
Zastao je, ali nastavi. — Dođi van, Tracy. Samo na nekoliko trenutaka. Moram ti
reći neke stvari, a moram to učiniti u četiri oka.
Tracy mu okrene leđa, obavije ruku Renu oko struka i nasloni glavu na njegovu
ruku. — Nisam se trebala rastati od tebe. Bože, bio si divan ljubavnik. Najbolji.
Ren pogleda Harryja. — Jesi li siguran da želiš ostati u bra-ku s njom? Jer ovoga
časa moram reći da mislim da biste se mogli mnogo bolje slagati.
— Siguran sam — reče Harry. — Ja sam jako zaljubljen u nju.
Tracy digne glavu kao mala životinjica koja njuši zrak, ali zaključi da ono što
njuši nema ugodan miris. — Da, dobro.
Harry zguri ramena i okrene se Isabel, a mutan pogled odavao je čovjeka koji
nema više što izgubiti. — Nadao sam se da ćemo to učiniti nasamo, ali to se
očito neće dogoditi, a budući da Tracy ne želi slušati, reći ću svima, ako nemate
ništa protiv.
Činilo se da Tracy sluša, i Isabel kimne. — Svakako.
— Zaljubio sam se u nju istog trena kad mi je u krilo prolila piće. Mislio sam da
se radi o nezgodi. Još uvijek nisam siguran mogu li vjerovati kad kaže da nije.
Na zabavi je bilo različitih zgodnih muškaraca koji su jedni drugima podmetali
klipove ne bi li privukli njezinu pozornost, a meni čak nije palo na pamet ni da
pokušam, ne samo zbog njezine tjelesne ljepote — a sam Bog zna daje bila
najljepša žena koju sam ikada vidio — već zbog nje... zbog tog žara koji je imala
u sebi. Koji polet, nisam mogao skinuti oči s nje, a istovremeno nisam htio da
vidi kako je gledam. Tada je prolila piće, a meni nije padalo na pamet što bih
rekao.
— Rekao je »Moja pogreška«. Tracy je glas malo zapinjao. — Ja sam prolila piće,
a budala kaže »Moja pogreška«. Odmah sam trebala znati.
Još uvijek nije obraćao pozornost na nju, već se usredotočio na Isabel. — Nisam
mogao misliti. Imao sam osjećaj da mi je u glavu ubrizgana veća količina
novocaina. Imala je onu srebrnu haljinu s dubokim izrezom sprijeda i dignutu
kosu, samo što joj kosa nije htjela stajati gore i nekoliko joj je uvojaka padalo po
vratu. Nikada nisam vidio tako nešto. Nikoga poput nje. Zagledao se u čašu. —
Ali tako prekrasna kao što je bila te večeri... Glas mu posta promukao. — Tako
prekrasna kao onda... Proguta. — Oprostite. Ne mogu to učiniti. Spustio je čašu
na pult i nestao kroz vrata koja su vodila u dvorište.
Tracyne oči bile su tužne, ali slegnula je ramenima kao da joj je svejedno. —
Vidite što ja moram podnositi? Onaj trenutak kad mislim da je konačno
spreman razgovarati, on se zatvara u sebe. Mogla bih isto tako biti vjenčana za
računalo.
— Prestani se ponašati kao budala — kaza Ren. — Ni jedan frajer neće otvoriti
srce pred bivšom suprugom. Cijeli dan pokušava razgovarati s tobom.
— Vrlo važno. Ja već godinama pokušavam razgovarati s njim.
Isabel pogleda prema dvorištu. — Ne izgleda kao čovjek kojemu je lako izraziti
svoje osjećaje.
— Moram i jednoj, i drugoj nešto važno reći — kaza Ren. — Ni jednom
muškarcu nije lako izraziti svoje osjećaje. Pustite to.
— Tebi je — reče Tracy. — Ti govoriš o tome kako se osjećaš, ali Harrv ima
trajnu emocionalnu opstipaciju.
— Ja sam glumac i većina onoga što izađe iz mojih usta sranje je. Harrv te voli.
To je i budali jasno.
— Onda sam ja budala, jer ne vjerujem u to.
— Nisi poštena — reče Isabel. — Znam da je to zato jer si povrijeđena, ali to te
ne opravdava. Daj mu priliku da bez drugih kaže što mu je na srcu. Isabel
pokaže na vrata. — I slušaj glavom dok ga slušaš, jer srce ti je previše ranjeno
da se možeš pouzdati u njega.
— Nema svrhe. Zar ne shvaćaš? Misliš da nisam pokušala?
— Pokušaj ponovno. Isabel je odlučno gurne prema vratima. Tracy je tvrdoglavo
pogleda, ali ode.
— Već bih ih najradije ubio — kaza Ren — a još nismo pojeli ni predjelo.
Harrv je stajao pokraj sjenice s rukama u džepovima, dok su mu se od okvira
naočala odbijale posljednje zrake sunca. Tracy osjeti dobro poznatu vrtoglavicu
koja ju je prvi put spopala prije dvanaest godina, trenutak prije nego što je
prolila piće u njegovo glupo krilo.
— Isabel me natjerala da dođem. Tracy je osjetila neprijateljski prizvuk u svom
glasu, no, danas ga je već jednom molila i neće to ponovno učiniti.
Izvadio je ruku iz džepa i naslonio je na zid sjenice ne gledajući je. — Ono što si
jutros rekla... Je li to opet bila još jedna tvoja dimna zavjesa? To da si debela i
da imaš strije kad dobro znaš da si svakim danom sve ljepša? I to što kažeš da
te ne volim kad sam ti tisuću puta rekao što osjećam?
Riječi izgovorene po navici. Volim te, Tracy. Bez ikakvih osjećaja. Nikad Volim te
zato... Samo Volim te, Tracy. Nemoj zaboraviti kupiti pastu za zube kad si u
trgovini.
Jedno je reći, a drugo vjerovati. To su dvije različite stvari.
Polagano se okrenuo k njoj. — Nikada moja ljubav nije bila upitna, od samoga
početka. Uvijek tvoja.
— Moja? Ja sam našla tebel Da je bilo po tvome, nas dvoje nikada ne bismo bili
zajedno. Ja sam te našla, proganjala i smotala.
— Nisam baš bio neki zgoditakl
Harry nikada nije vikao pa je od iznenađenja ušutjela.
Odmakne se od sjenice. — Htjela si djecu. Na menije velikim slovima pisalo
»Tata«. Zar ne shvaćaš? Tebi, nikada nismo bili važni mi. Radilo se samo o
tvojoj potrebi da imaš djecu. Negdje u podsvijesti, oduvijek sam znao da se radi
o tome, ali nisam htio priznati. Bilo je lako kad smo imali samo Jeremvja i
Steffie. Čak i kad je došla Brittany, mogao sam se još uvijek pretvarati da smo
par. Bio sam u stanju pretvarati se, ali kad si ostala trudna s Connorom, počela
si hodati okolo s osmijehom mačke koja jede kanarince. Važna je bila jedino
trudnoća i djeca. Pokušao sam se s tim pomiriti, i dalje se pretvarati da sam
velika ljubav tvog života, a ne samo najbolji izvor sperme, ali bilo mi je sve
teže. Svako jutro sam te pogledao želeći da me voliš onako kako ja volim tebe,
ali obavio sam svoje i više me nisi primjećivala. Imaš pravo. Počeo sam se
povlačiti u sebe. Tako sam mogao dalje. Ali kad si ovaj put zatrudnjela i bila
tako sretna, nisam to više mogao podnijeti. Htio sam, ali nisam mogao. Pukao
mu je glas — Jednostavno... nisam mogao.
Tracy je pokušavala shvatiti, ali u njoj su se miješali tako oprečni osjećaji da ih
nije mogla raščlaniti. Olakšanje. Ljutnja što je tako glup. I sreća. 0, da, sreća, jer
sve nije tako beznadno. Nije znala gdje početi pa odluči krenuti od beznačajnih
stvari. — Što je s pastom za zube?
Zabuljio se u nju kao da je čudovište. — Pastom za zube?
— To što se ne sjetim uvijek kupiti pastu za zube. I to što poludiš kad izgubim
ključeve. Rekao si da ćeš mi, zaribam li još koji put tekući račun, oduzeti
čekovnu knjižicu. I sjećaš se one ulubine na braniku tvog auta kad si mislio da
se to dogodilo dok si Jeremvja vodio na utakmicu? Ja sam ga trknula. Connor je
povraćao u mojem autu, a nisam imala vremena to oprati pa sam uzela tvoj i
dok sam se na parkiralištu robne kuće derala na Brittanv, zabila sam se s
kolicima u auto. Što je s tim, Harry?
Zatrepta očima. — Da napišeš što moraš kupiti, ne bi zaboravila pastu za zube.
Tipično za Harrvja, nije shvaćao. — Nikad neću pisati popis za kupnju, niti ću
prestati gubiti ključeve, niti ću se popraviti u onim stvarima koje te izluđuju.
— Znam. Također znam da ima na tisuće muškaraca koji bi čekali u redu da ti
mogu kupiti pastu za zube i pustiti te da im se zaletiš u auto s kolicima iz robne
kuće.
Možda je ipak shvatio.
Isabel joj je rekla neka misli glavom, a ne srcem, ali to je bilo teško kad se
radilo o Harrvju Briggsu. — Znala sam da ćeš biti divan otac i to je možda jedan
od razloga zašto sam se zaljubila u tebe. Ali ja bih te voljela i da nisi napravio ni
jedno dijete. U tebi sam našla ono što mi nedostaje. Nisam željela još djece zato
jer mi ti nisi bio dovoljan. Želim ih još jer moja ljubav za tebe postaje toliko
velika da je moram još nekom udijeliti.
U njegovim očima bljesne nada, ali još uvijek je bio tužan. Ona shvati da je još
nesigurniji od nje. Uvijek ga je smatrala najpametnijom osobom koju zna pa je
bilo teško prihvatiti činjenicu da bi ona mogla biti pametnija. — Istina je, Harry.
Svaka riječ.
— Malo je teško povjerovati. Činilo se da joj pogledom guta lice iako je znao
svaku njegovu poru. — Pogledaj nas. Ja sam od onih frajera pokraj kojeg bi
mogla sto puta proći na ulici, a da ga ne primijetiš. Ali ti... Muškarci se zalijeću u
stup kad te vide.
— Nikada nisam upoznala muškarca koji je tako opterećen izgledom. Sasvim je
zaboravila da mora razmišljati glavom pa ga lupi po bradi da zadrži njegovu
pozornost. — Sviđa mi se tvoj izgled. Mogla bih satima zuriti u tebe. Bila sam
udana za najzgodnijeg muškarca na svijetu, a nismo usrećili jedno drugo. I imaš
pravo, te noći mogla sam imati svakog muškarca na zabavi, ali nijedan od njih
nije me privlačio. A kad sam u tvoje krilo prolila piće, sigurno nisam razmišljala
o tebi kao o nečijem ocu.
Osjetila je da mu se popravlja raspoloženje, ali još ni izdaleka nije završila. —
Jednog ću dana biti stara, a ako si vidio moju baku, znaš da postoji velika
vjerojatnost da ću blizu osamdesete biti ružna kao sam vrag. Onda me više
nećeš voljeti? Je li tebi jedino važan izgled? Jer ako je, onda smo stvarno u
nevolji, baš kao što sam i mislila.
— Naravno da nije. Nisam... ja nikad...
— Spominješ spuštanje dimne zavjese. Uvijek sam mislila da trijezno razmišljaš,
ali čak i onda kad nisam raspoložena, razmišljam treznije od tebe. Bože, Harry,
uz mene ti si koš pun emocija.
To ga je nasmijalo. Bio je tako zgodan i ona shvati da se konačno ohladila.
Poljupcima je htjela odagnati njegove strahove, ali bilo je još puno njezinih
vlastitih strahova koje je trebala riješiti, a njihove zajedničke nevolje prevelike
da bi ih mogli izbrisati poljupcima. Nije htjela da im ostatak braka prođe u
uvjeravanju. Isto tako, nije joj se svidjelo što mu je njezin izgled tako važan. Na
licu koje je toliko volio, već su se vidjeli tragovi godina. Kako će se držati kad se
to spusti niže, na ostali dio tijela?
— Nakon toliko godina braka, čovjek bi očekivao da se bolje razumijemo — reče
on.
— Ne mogu dalje ovako živjeti. Zauvijek moramo popraviti sve što je među
nama puklo.
— Ne znam kako ćemo to učiniti.
— Uz dobroga bračnog savjetnika, eto kako. Čim prije ga nađemo, tim bolje.
Stala je na prste, žestoko ga poljubila i okrenula se prema kući. — Isabel! Možeš
li doći?
18
Isabel i Ren goli su ležali vani na debelom poplunu i uzajamno se grijali na
prohladnom noćnom zraku. Gledala je kako treperave svijeće gore u svijećnjaku
koji je visio s drva magnolije. Usnama joj je dodirivao kosu. — Pretežak sam ti?
— Mmm... još malo. Smiješno, ali ležanje pod njim uopće je nije smetalo. Čudno
što osjeća sigurnost uz tako opasnog muškarca.
— Samo da provjerim — ta seksualna veza koju si imala. Mislim da slobodno
možemo reći da je to stvar prošlosti.
Nasmiješila mu se u kosu. — Samo sam nastojala biti ljubazna.
— Uvijek si takva?
— Filozofija po kojoj nastojim živjeti. Nasmiješio se.
Prstima mu je prošla niz kralježnicu. Pritisnuo joj je usne na bilo na zapešću i
zapeo za narukvicu. — Uvijek je nosiš?
— Ona mi je podsjetnik. Zijevnula je kažiprstom slijedeći rub njegovog uha. —
S unutarnje strane ugravirano je »Diši«.
— Podsjetnik da ostaneš usredotočena, sjećam se, još uvijek mislim daje to
dosadno.
— Živimo tako burno da uopće nije teško izgubiti mir. Uhvatim narukvicu i to
me smiri.
— Večeras bi mi trebalo mnogo više od narukvice da ostanem miran. Ne
govorim samo o proteklom satu na ovom pokrivaču.
Nasmiješila se. — Vrganji nisu potpuno upropašteni.
— Malo je nedostajalo.
Makne se s nje. Naslonila se na lakat i počela prstom prelaziti po gruboj površini
njegovih prsa. — Tvoji špageti s vrganjima bili su najbolja stvar koju sam ikada
kušala.
— Sat ranije bili bi još bolji. Mjesecima se svađaju. Ne znam zašto su baš
večeras odlučili krenuti s bračnim savjetovanjem. Hitno trebaju pomoć. Ja
zapravo nisam bračni savjetnik.
— Naravno da nisi. Natjerala si ih da se zakunu svojom djecom da će se
suzdržavati od seksa.
— Nisi to trebao čuti.
— Teško se praviti gluh kad si u susjednoj sobi, a svi ti govore da ne odeš.
— Bili smo gladni i bojali smo se da sa sobom ne odneseš našu večeru. Nemaju
dvojbe s tjelesnom komunikacijom. Verbalna im stvara neprilike pa se
trenutačno moraju usredotočiti na to. Djelovali su sretno tijekom večere, nisu
li?
— Tako sretno kako mogu biti ljudi koji znaju da će neko vrijeme biti na suhom.
Ne bojiš se da će ti popisi koje si im rekla da naprave, ponovno samo zakuhati
stvar?
— Vidjet ćemo. Nisam bila u prigodi spomenuti ti jedno — mislim da će ti se to
svidjeti... Grickala mu je rame ne samo zato da se igra njime, iako se
djelomično radilo i o tome, već zato što joj je bilo pred nosom i izgledalo joj je
veoma ukusno. — Neko vrijeme živjet ćemo zajedno.
Dignuo je glavu i odmaknuo je dovoljno daleko da je sumnjičavo pogleda. —
Prije nego što počnem plesati od sreće, da čujem cijelu priču.
Svijećnjak iznad njihovih glava ljuljao se na noćnom povjetarcu.
Vrškom prsta slijedila je rub sjene koja je vijugala njegovim prsima. — Sutra
ujutro, useljavam se u vilu. Samo na nekoliko dana.
— Imam bolju ideju. Ja ću se preseliti ovamo dolje.
— Zapravo...
— Nisi! Sjeo je tako brzo da ju je skoro prevrnuo. — Reci da nisi to dvoje
neurotičara pozvala da se smjeste u ovu kuću!
— Samo na nekoliko dana. Treba im mir.
— Meni treba mir. Nama treba mir. Srušio se natrag na poplun. — Ubit ću te.
Stvarno. Ovaj put ću to učiniti. Imaš li ti uopće predodžbu o tome koliko znam
načina kako oduzeti ljudski život?
— Sigurna sam poprilično. Ruka joj je kliznula niz njegov trbuh. — Ali nadam se
da-ćeš smisliti nešto korisnije.
— Ja jesam prostak, ali nisam tako lakomislen. Ostao je bez daha.
— Djeluješ tako. Pustila je da joj se prsti spuste još malo niže, dok nisu pronašli
posebno osjetljivo područje.
Zastenjao je. — Dobro, prostak sam i lakomislen. Ali pokušajmo ovaj put u
krevetu. Uhvatio ju je za glavu kad je pritisnula usne na njegov trbuh. —
Svakako trebamo krevet. Zaječi.
Mazila mu je pupak. — U potpunosti se slažem.
— Ubijaš me, doktorice. Znaš to, zar ne?
— A još ti nisam pokazala svoju zločestu stranu.
Ren je sljedeći dan proveo pokušavajući nagovoriti Harrvja i Tracy da odustanu
od selidbe u kuću, ali bezuspješno. Jedino zadovoljstvo našao je u tome što je
nenamjerno bio svjedok dok im je Isabel davala posljednje upute.
— Zapamtite — rekla je baš kad je ušao u sobu koju su u vili smatrali njegovom
radnom sobom — ništa od seksa. Vas dvoje morate obaviti puno posla. Zato
vam nudim kuću. Da svaku večer budete sami i da možete razgovarati, a da
vas nitko ne prekida.
Ren se povukao u hodnik, ali uspio je vidjeti kako je Tracy čeznutljivo pogledala
Harrvja. — Valjda — čuo je kako kaže. — Ali nemaš pojma koliko je to teško. Ne
misliš li...
— Ne, ne mislim — dopre do njega Isabelin glas. — Seks vam je omogućio
potiskivanje poteškoća. Lakše je poševiti se nego porazgovarati.
Trgnuo se. Poševiti se. Zašto je to morala tako reći? Prije manje od dva tjedna
govorila je daje seks svetinja, ali odonda se malo smekšala. Ne žali se on.
Svidjela mu se njezina spremnost, prihvatljivost, podatnost. Svidjelo mu se
kako uživa u njemu, uživa u njima. Međutim, istovremeno gaje nešto u
njezinom ponašanju počelo smetati.
Nerazuman je, znao je to. Možda ga peče savjest. Mučilo ga je što joj nije rekao
za promjenu u scenariju Noćnog ubojstva, a činjenica da je zbog toga osjećao
krivnju, mučila ga je još više. Isabel nije imala ništa s njegovom karijerom, niti s
njim izvan ovih nekoliko tjedana. Ona je ta koja je postavila uvjete i imala je
pravo, kao obično. Radi se samo o seksu.
Kad se radi o tome, oni jedno drugo iskorištavaju. On nju ima za društvo i
zabavu. Koristi je da mu pomogne izaći na kraj s Tracy i prebrodi osjećaj krivnje
zbog Karli. I, sam Bog zna, ima je za seks, ali prema Isabelinom Svetom pismu,
to nije grijeh.
K vragu, nije ju htio povrijediti, ne kad već na duši ima više grjehova nego što si
može zamisliti — drogu, žene prema kojima se bešćutno ponašao, svinjarije iz
mladosti, koje su, gdje god išao, još uvijek za njim ostavljale odvratan trag.
Ponekad kad gaje gledala svojim nevinim očima, htio ju je podsjetiti da ne zna
glumiti dobrog frajera, ali nikad nije rekao ni riječ jer je bio sebičan kurvin sin i
nije htio da ode. Ne još. Ne dok ne dobije što treba i bude spreman pustiti je.
Jedno je bilo sigurno: čim sazna za novi scenarij i bolesnu strast Kaspara
Streeta prema malim djevojčicama, sama će pronaći vrata, a Ren je imao
osjećaj da će se, prije nego što do njih dođe, sva četiri kamena temeljca srušiti
na njegovu glavu.
Poslije večere, Tracy je rekla djeci da će se ona i Harry vratiti na doručak, a da
će se Marta pobrinuti za njih bude li im po noći što trebalo. Ostatak večeri Ren
je bio ljut. Htio je Isabel u spavaćoj sobi ispred koje se ne mota hrpa ljudi.
Umjesto toga, ona se ispričala i otišla raditi bilješke za novu knjigu.
On je otišao u radnu sobu nastojeći proučiti lik Kaspara Streeta, ali nije se
mogao usredotočiti. Malo je dizao utege i neko vrijeme s Jeremvjem igrao
GameBov. Potom je otišao u šetnju koja mu nije nimalo pomogla da se riješi
seksualne frustracije. Konačno je odustao i otišao u krevet, ali umjesto da
spava lupao je po jastuku proklinjući odrasle Briggsove koji su bili sklupčani u
spavaćoj sobi u kući, ondje gdje su trebali biti on i Isabel.
Konačno je utonuo u san, ali nije dugo spavao kad ga probudi nešto toplo
sklupčano pokraj njega. Bilo je i vrijeme. Volio je dirati golu Isabelinu kožu dok
je spavala. Nasmiješi se i privuče je bliže — ali nešto je bilo u potpunosti
drukčije. Širom otvori oči i uz povik sjedne.
Brittany namršti lice. — Vičeš. Zašto vičeš? Ležala je sklupčana na pokrivaču,
gola kao od majke rođena.
— Ne možeš ovdje spavati! — zakriješti.
— Ćula sam nekakve šumove. Bojim se.
Nije bila ni upola prestravljena kao on. Spremao se skočiti iz kreveta, ali onda
se sjeti da nije samo ona gola. Zgrabio je pokrivač i omotao ga oko struka.
— Gnjezdiš se — bunila se. — Spava mi se.
— Gdje ti je spavaćica? Zaboravi. Tako je čvrsto oko nje omotao plahtu da je
izgledala kao mumija, a onda je digne.
— Stišćeš me! Gdje idemo?
— Posjetiti dobru vilu. Spotaknuo se na pokrivač i umalo je ispustio. — Vrit.
— Rekao si...
— Znam što sam rekao. A ako to ponoviš, otpast će ti jezik. Nekako ju je uspio
iznijeti kroz vrata pa niz hodnik do Tracvne bivše spavaće sobe, a da nije
izgubio pokrivač, ali tako je bučio da se Isabel probudila.
— Što?
— Prestrašena je, gola je, i evo ti je. Spustio je Brittanv pokraj nje.
— Tko je to? — pojavila se Steffie s Isabeline druge strane. — Brit'ny?
— Hoću tatu! — kukala je Brittanv.
— Sve je dobro, dušo. Isabel je bila raščupana i djelovala je toplo. Nikada nije
upoznao takvu ženu, koja nije svjesna svoje seksualne privlačnosti, iako to
izgleda drugi muškarci ne primjećuju tako kao on. Ali Vittorijev brat, slatkorjeciv
doktor Andrea primijetio je. Nije ni najmanje zavarao Rena kad se danas pojavio
uz lažni izgovor da su nabavili detektore metala. Svašta.
S jednog joj je ramena spala spavaćica, otkrivajući zaobljeni vrh dojke koja bi
baš u ovom trenutku trebala biti u njegovoj ruci. Kimne prema pokrivaču. —
Zgodna suknja.
Uspio se suzdržati. — Ujutro ćemo razgovarati o tome.
Kad se vraćao u sobu, podsjeti se daje došao u Italiju zato da pobjegne od
svega. Umjesto toga on priređuje nekakve jebene kućne zabave i pridodaje još
jedan crni biljeg na svoju dušu.
Malo prije zore postalo je još gore. Znatiželjno otvori vjeđe i uz usta ugleda
prislonjenu nogu. Ne svoju.
Sitan nožni palac bockao ga je u donju usnu. Trgnuo se i pokušao pomaknuti,
ali ga tada druga noga pogodi u bradu. Potom je uz bedro osjetio mokru mrlju.
Može li život uopće biti ljepši?
Popišanac se stisne bliže njemu. Toliko o brizi po noći koju je Marta preuzela na
sebe. Ren odvagne mogućnosti. Buđenje djeteta značit će gnjavažu, a Ren nije
imao namjeru gnjaviti se s tim — provjeri koliko je sati — četiri ujutro. Pomirivši
se sa sudbinom, pomakne se na suho i ponovno utone u san.
Nekoliko sati poslije dobio je udarac u prsa. — Hoću svog tatul

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Svjetlo koje se probijalo kroz kapke govorilo mu je da je jutro, početak. K vragu,
gdje je Marta? — Spavaj još — promrmlja.
— Hoću svoju mamu, odmahl
Ren prihvati neizbježno, otvori oči i konačno shvati zašto roditelji sve to trpe.
Mali popišanac bio je sladak kao bombon. Tamni uvojci stršali su mu na sve
strane, a obrazi bili ružičasti od spavanja. Brza provjera madraca pokazala je da
nema svježih mokrih mrlja. Sto znači...
Ren skoči iz kreveta, navuče kratke hlače i zgrabi ga. Connor preplašeno
zavrišti. Ren ga odnese u kupaonicu kao vreću krumpira.
— Hoću Jer'myjal
— Dosta sranja, mali. Oprezno mu skine pelenu, na trenutak se zagleda u nju, a
onda širom otvori kapke i baci je kroz prozor. — Vrijeme je da kreneš na
prijestolje. Pokaže zahodsku školjku. — Ovo je prijestolje.
Connor objesi donju usnu i namršti se pa je Renu izgledao točno kao njegova
majka tijekom podužeg razdoblja njihovog braka. — Kahlica je odvratna.
— Reci to nekom tko će te slušati. Connor iskrivi lice. — Hoću svoju mamu!
Dignuo je dasku. — Obavi što treba pa ćemo razgovarati. Connor je zurio u
njega.
Najpodrugljivije što je mogao, Ren mu se nasmiješi. Connor je natraške otišao
do kade i popeo se u nju. Ren se naslonio na vrata i prekrižio ruke. Connor je
otvorio slavinu. Ren se počešao po prsima. Connor je uzeo sapun.
Ren si je pregledao nokte. — Prestani srati, frajeru, jer ja imam cijeli dan
vremena.
Connor je na trenutak zurio u sapun, a onda je sjeo i počeo piškiti u kadu.
— Ne može. Ren ga je zgrabio ispod ruku i postavio ispred školjke. — Tu. Ovaj
tren.
Connor istegne vrat da ga pogleda.
— Jesi me čuo? Što si ti, dečko ili curica.
Connor je malo dulje razmišljao. Gurnuo si je prst u nos, pročačkao po pupku.
Potom se popiškio u zahod.
Ren se naceri. — Tako treba, mali.
Naceri se i Connor i potrči prema vratima, ali na pola puta stane. — Kakati!
— Joj, ej... jesi li siguran?
— Kakati!
— Mogao sam i bez toga, znaš. Ren ga digne, spusti dasku i posjedne ga.
— Kakati! Svakako...
Kad je dijete završilo, Ren ga je nakratko metnuo pod slavinu, onda je otišao u
sobu gdje je našao sigurnosnu iglu i svoje najmanje gaće — iste one za koje se
sjećao da im se Isabel divila. Pričvrstio ih je kako je najbolje znao i umio. Onda
ga ozbiljno pogleda: — Ovo su moje gaće, ako ih smočiš, požalit ćeš. Jasno?
Connor je gurnuo prst u usta, sagnuo glavu da vidi kako izgleda, a onda se
glasno i zadovoljno nasmijao.
Gaće su ostale suhe.
Sljedećih nekoliko dana provodili su po uobičajenoj kolotečini. Harry i Tracy
pojavili bi se oko doručka da se pobrinu za djecu. Ren i Isabel dio su jutra
provodili u kući, gdje su drugima pomagali da započnu naporan posao
pretraživanja područja detektorima za metal. Nakon toga Isabel bi se udaljila sa
svojom bilježnicom, a Ren bi otišao do Massima u vinograd.
Massimo je cijeli život uzgajao lozu i nije ga trebalo nadzirati, ali Ren je
pronalazio nekakvo zadovoljstvo u šetnji po sjenovitim redovima osjećajući pod
tabanima tvrdu ilovaču svojih predaka. Osim toga, morao se maknuti od Isabel.
Jako je volio biti s njom, a to za njega nije bilo dobro.
Massimo mu da grozd da ga zgnječi. — Lijepe ti se prsti?
— Ne još.
— Još nema dosta sladora. Možda dva tjedna, a tada ćemo biti spremni za
vendemmiju.
Kasno popodne kad bi se Ren vratio u vilu, obavezno je našao Jeremvja koji se
onuda motao čekajući ga. Dijete ni jednom nije ništa reklo, ali Renu nije dugo
trebalo da shvati da želi vježbati borilačke zahvate. Dijete je bilo pametno,
usklađenih pokreta pa Ren nije imao ništa protiv. Harry i Tracy obično su se
negdje zatvorili s Isabel na dnevnom savjetovanju, ali kad je njihovo druženje
završilo na vrijeme, Harry im se rado pridružio. Ren je uživao gledajući kako
Jeremy uči oca to što je naučio.
Ponekad se Ren uhvatio kako se pita kakav bi bio da je imao oca kao što je
Harry Briggs. Čak ni Renov uspjeh nije naišao na odobravanje njegovog oca.
Posao glumca, osobito uspješnog, bio je suviše javan, suviše vulgaran — i to je
govorio čovjek koji je oženio napušenu majku Renove ljubavnice.
Srećom, Ren je odavno prestao mariti za očevo mišljenje. Nije bilo nikakve
koristi da dobije priznanje od čovjeka kojega nikada nije poštivao. Anna mu je
počela dodijavati time da će nakon berbe imati feštu. — Tako je bilo svake
godine dok sam bila mlada. Svi koji su pomagali u vendemmiji, našli bi se u vili
prvu nedjelju nakon završetka berbe. Bilo je ondje mnogo jela i smijeha.
Međutim, tvoja teta Philomena zaključila je da s tim ima previše gnjavaže pa je
tradicija prekinuta. Sad kad ti ovdje živiš, možemo je obnoviti, dobro?
— Samo privremeno živim ovdje. Bio je u Italiji gotovo tri tjedna. Sljedeći tjedan
mora na nekoliko dana otići u Rim sastati se s Jenksom, a snimanje počinje
nekoliko tjedana poslije toga. S Isabel nije razgovarao ni o čemu od toga — ni o
sastanku u Rimu, ni o tome koliko će još ostati u vili — a ona nije pitala. A s
druge strane, zašto bi? Oboje znaju da je ovo kratkog vijeka.
Možda će je pozvati da pođe s njim. Poznata mjesta viđena njezinim očima,
izgledala su potpuno drukčije. Međutim, nije ju mogao pozvati. Nikakvo
prerušavanje neće spriječiti paparazza oštrog oka da ih ne primijeti, a kad je
vide s njim, izgubit će ono malo dobrog glasa što joj je ostalo. Ima još nešto,
neizbježna činjenica da neće htjeti poći kad otkrije o čemu se točno radi u
Noćnom ubojstvu.
Njegovo neraspoloženje se vrati. Nikada neće shvatiti što mu znači ta uloga,
kao što nije htjela shvatiti da ne prihvaća uloge loših momaka zato jer ima
iskrivljenu sliku o sebi. Jednostavno, ne može se poistovjetiti s junacima, a to
nema nikakve veze s njegovim ludim djetinjstvom. No, dobro, ne puno. A
otkada netko tko unajmi pokvarenog knjigovođu i zaruči se za kretena ima
pravo prigovarati?
Čudo da se njihova veza nije već ugasila iako je teško zamisliti da se nešto u
što je Isabel upletena može tek tako ugasiti. Ne, kad njihova veza završi, to će
biti bučno. Pomisao na to bila je tako poražavajuća da mu je trebalo nekoliko
trenutaka da shvati da mu Anna još uvijek nešto govori.
— ...ali ovo je sada tvoj dom — dom tvoje obitelji — i uvijek ćeš mu se vraćati.
Zato ćemo ove godine napraviti feštu da započnemo ponovno s tradicijom,
dobro?
Nije si mogao zamisliti povratak, ne kad Isabel neće biti tu, ali rekao je Anni da
nastavi s pripremama za provođenje svog nauma.
Ti nisi jedna od onih koja misli da trudna žena ne treba seks, je li? Tracy je
preklinjući gledala Isabel. — Jer ako jesi, dobro pogledaj ovoga muškarca i reci
mi kako mu ijedna žena, bila trudna ili ne, može odoljeti?
Harrvju je bilo i neugodno, i bio je sretan. — Ne znam ništa o tome... Ali,
stvarno, Isabel, to više nije potrebno. Stvarno nije potrebno. Imali smo više
nego dovoljno vremena za razgovor, a popisi koje ste tražili da napravimo
pokazali su se jako korisni. Nisam baš shvaćao... Jednostavno nisam znao... Lice
mu se topilo od miline. — Nisam si mogao ni zamisliti zbog čega me sve voli.
— A ja nisam imala pojma da mu se toliko toga na meni sviđa. Na menil
Tracy zadrhti od miline. — Mislila sam da znam sve o njemu, ali samo sam
dodirnula površinu.
— Neka bude još malo — reče Isabel.
— Kakav si ti bračni savjetnik? — uzvrati Tracy.
— Nikakav. Učim se. Rekla sam vam na početku. Vi ste ustrajali na tome,
sjećaš se?
Tracy uzdahne. — Kad nećemo opet zaribati stvar.
— Idemo onda raspraviti današnji popis. Jeste li oboje došli s dvadeset osobina
koje biste sami željeli imati?
— Dvadeset jedna — reče Tracy. — Dodala sam pimpek. Harry se nasmijao pa
su se poljubili, a Isabel osjeti snažanu bol od ljubomore. Brak daje određene
nagrade onima koji prežive kaos.
Požuri! Otišli su.
Isabel je ispala kemijska kad je Ren ušao u salon u stražnjem dijelu vile gdje je
sjedila za prekrasnim pisaćim stolom iz osamnaestog stoljeća i pisala pismo
prijateljici u New York. Budući da je obitelj Briggs otišla na večeru u Casalleone,
nije morala pitati Rena o kome govori.
Sagnula se podići kemijsku olovku, ali dignuo ju je sa stolca prije nego što ju je
uspjela dosegnuti. U posljednje vrijeme bio je jako promjenjivog raspoloženja,
čas se ponašao kao da bi joj najradije odrubio glavu, a čas kao sada, beskrajno
razigrano. Što je više bila s njim, to je više osjećala borbu koja se odigravala u
njemu: između njega kakvim se smatrao daje i čovjeka kojem više nije ugodan
život u koži lošeg momka.
Mahne glavom prema vratima. — Idemo. Pretpostavljam da imamo dva sata
prije nego što se vrate.
— Negdje određeno?
— Dolje u kuću. Ovdje ima previše ljudi.
Odjurili su nizbrdo, kroz vrata pa uz stube kuće. Kad su došli na vrh, gurnula ga
je prema maloj spavaonici.
— Čiste plahte.
— Kao da će to dugo ostati.
Skinula je odjeću dok je on zaključao vrata, zatvorio kapke i upalio svjetlo.
Slaba žarulja bacala je po maloj sobi tek neznatno svjetlo.
Ispraznio je sadržaj džepova na noćni ormarić i skinuo se. Ležala je na uskom
krevetu, a kad se smjestio pokraj nje, okrenula se na bok. Mazio ju je po vratu i
skinuo narukvicu. — Hoću da si potpuno gola. Na hrapav, primamljiv zvuk
njegovog glasa, ukrutile su joj se bradavice. Sklopila je oči i pritisnula usne na
njegov dlan. Kazao joj je uz kožu: — Gola, samo s ovim...
Posegnuo je prema noćnom ormariću. Trenutak poslije hladni joj se metal sklopi
oko ruke.
Širom otvori oči i zavrišti od straha. — Što radiš?
— Preuzimam vodstvo. Uhvatio je oba zaglavka, onaj slobodan i onaj u lisicama
i povukao ih iznad njezine glave.
— Ma, prestani, odmah!
— Ni slučajno. Povukao je lančić kroz prečku na krevetu, a onda zatvorio lisice
oko drugog zgloba.
— Privezao si me za krevet!
— Tako sam pokvaren da se i sam ponekad iznenadim. Pokušala je zaključiti je
li se jako uzrujala, ali baš joj se i nije
činilo. — To su prave lisice.
— Ukrao sam ih jednom policajcu. Klizio joj je usnama po unutarnjoj strani ruke
sve do pazuha. Kako se izvijala u lisicama, osjećala je kako joj koža u valovima
bridi od užitka.
— Zar ne znaš da postoji zakon o prisili? Zastenjala je kad je naišao na
bradavicu, uvukao je duboko u usta i počeo sisati. — Postoji neki red.
— Nikad se nisam previše obazirao na red.
Nastavio je zlorabiti njezinu sirotu bespomoćnu bradavicu, ali nije htjela podleći
predivnom uzbuđenju dok ne kaže svoje. — Nisam očekivala da ćeš koristiti
prave lisice već nešto što se može lako otvoriti. Suspregne jauk. — Ako ništa
drugo, trebale su biti podstavljene. I tvoj partner se mora složiti da ga vežeš —
nisam li to rekla?
— Mislim da nisi. Sjeo je na pete, raširio joj koljena i gledao je. Obliznula je
usne. — Sad ti kažem.
Prstima se igrao njezinim kovrčavim dlakama. — Primam na znanje.
Zubima se uhvatila za usnu kad ju je otvorio. — Napravila sam ah istraživanje
kad sam radila diplomski.
— Dobro. Strastveno podrhtavanje njegovog glasa titralo joj je u završecima
živaca. Kretanje njegovog palca osjećala je kao vrelo, vlažno pero koje je miluje
i ispipava. — Također trebamo koristiti zaporku ahhh odu li stvari predaleko.
— Možemo. Čak imam nekoliko riječi na umu. Prebrzo je prestao s milovanjem,
pomaknuo se gore uz njezino tijelo i šapnuo joj u uho.
— To ne bi smjele biti riječi koje imaju veze sa seksom. Gurnula mu je koljeno
uz unutarnju stranu bedra.
— U čemu je onda draž? Nježno joj je gibao grudi, podizao ih i stiskao, gnječio.
Čvrsto je uhvatila prečke iznad glave. — To bi trebale biti riječi kao šparoga ili
rasplinjač. Ozbiljno, Ren... Jauk joj je pobjegao prije nego što ga je uspjela
suspregnuti. — Ako kažem šparoga, znači da si ahh pretjerao i da moraš
prestati.
— Kažeš li šparoga, ja ču htjeti prestati jer si ne mogu zamisliti ništa odbojnije
od toga. Odmakne se od njezinih grudi.
— Zar ne možeš reći nešto kao ergela? Ili pastuh? Ili... Još jednom joj nešto
šapne u uho.
— Previše seksi. Malo pomakne bedra tako da se očešala o njega. Bio je tako
tvrd da je zadrhtala. Pomilovao joj je pazuh i dao još jedan prijedlog. Lisice su
se napele. — Užasno seksi.
— A što kažeš na ovo? Šapat mu se pretvori u muklo predenje. — Ovo je
bestidno.
— Izvrsno. Koristit ćemo je.
U luku odigne bokove s kreveta. — Ja ću koristiti šparogu.
Ostavio ju je bez najave. Ponovno je sjeo na pete između njezinih nogu tako da
im se tijela više nisu doticala i čekao.
Usprkos demonskom sjaju u njegovim očima, malo joj je trebalo da shvati. Kad
će naučiti držati jezik za zubima? Pokušala je vratiti barem malo dostojanstva
što u trenutačnom položaju nije bilo nimalo lako.
— Zaboravi.
— Jesi li sigurna?
Koji filistar. — Sigurna sam.
— Stvarno? U slučaju da još nisi do kraja shvatila, gola si, lisicama vezana za
krevet i ni slučajno se ne možeš osloboditi, i uskoro ćeš biti silovana.
— O-ho. Povukla je koljena više na krevet.
Palcem je slijedio nježne kovrče, uživajući u prizoru. Osjećala je njegovu želju
koja je plamtjela kao i njezina, a iza zadirki-vanja čula je mukli, hrapavi ton. —
Ne zarađujem za život samo mučeći žene, znaš. Prijetnja sam svakome tko
predstavlja istinu, pravdu i
američki način razmišljanja, a da i ne spominjem, tvoja jedina zaštita od mene
je povrće.
Malo je više razmaknula noge da mu pokaže da nije baš potpuno bespomoćna.
Istovremeno, samoj sebi obeća da se neće smiriti dok te lisice ne metne njemu.
Ako se ne vara, neće se previše buniti.
— Shvaćam što misliš. — Njegov prst sklizne u nju. — Sad budi mirna da te
mogu silovati.
I je. Savršeno. Prvo prstima, potom tijelom. Pomičući se iznad nje, ulazeći u nju.
Mučio ju je dok se nije čula kako moli. Istovremeno, nikad se nije osjećala tako
sigurno, paženo i maženo kao sada, zatočenik na njegovoj osobitoj brizi.
— Ne još, dušo. Dao joj je još jedan žestok, samo za nju poljubac i dublje ušao u
nju. — Ne dok ja ne budem spreman.
Bio je i više nego spreman. Mišići su mu se napinjali kao daje on vezan. Takvo
divlje zadovoljstvo stajalo ga je čak više nego što je stajalo nju. Uronio je dublje
u kolijevku koju su tvorila njezina bedra. Noge je obavila oko njega. Zajedno su
se micali, zajedno kriknuli...
Popucale su sve spone koje su ih držale na zemlji. Na kraju, postao je uznik
jednako kao i ona.
Dok je drijemao, ona se izvukla iz kreveta i uzela lisice koje su ležale na podu
zajedno s ostavljenim ključem. Zagledala se u njega. Guste trepavice nad
njegovim su obrazima tvorile bodljikave polumjesece, a pramenovi tamne kose
padali su mu preko čela.
Oštra razlika između njegove egzotične maslinaste kože i bijele posteljine
davala mu je izgled prekrasnog divljaka.
Otišla je u kupaonicu gdje je pod ručnik sakrila lisice i ključ. Trebala je mrziti to
što joj je učinio, ali nije, ni na trenutak. Što se dogodilo sa ženom koja je trebala
ostati prisebna? Umjesto da bude bespomoćna i ljuta, dala mu je sve što ima.
Uključujući svoju ljubav.
Prsti joj stegnuše rub umivaonika. Zaljubila se u njega. Zurila je u svoj lik u
zrcalu, a onda spusti pogled. Tko bi želio gledati nekoga tako glupog? Poznaju
se jedva tri tjedna, a ona, najopreznija žena kad je u pitanju romantična veza,
ipak se zaljubila preko ušiju.
Vodom je ispljuskala lice nastojeći se pribrati kako bi muško-žensku privlačnost
sagledala s biološkog stajališta. Prvi ljudi međusobno su se privlačili po načelu
da najsnažniji primjerci preživljavaju. Nešto od toga još je uvijek ostalo kod
većine ljudi, a očito je ostalo i kod nje.
Ali što je s opstankom nje kao moderne žene? Što je s opstankom žene koja je
bila odlučna u tome da će se upustiti u zdravu vezu, žene koja se zaklela da
nikada neće ponoviti buran život svojih roditelja? Njezina veza s Renom trebala
je zadovoljiti i osloboditi njezine seksualne potrebe. Umjesto toga, oslobodila je
nježno srce.
Tupo je zurila u posudicu za sapun. Treba smisliti način.
Točno. Kao da je ijedan njezin pokušaj uspio.
Ali za sada, uopće neće razmišljati o tome. To će potpuno zanemariti. Sto nije
uvijek loše. Ako ne bude razmišljala o svojim osjećajima, možda će nestati.
A možda i neće.
19
—Želiš li kolač od čokolade ili pitu od trešanja? Isabel se zaustavila na rubu
dvorišta vile i promatrala kako Brittanv pruža Renu glineni tanjur.
Potpunu pozornost posvetio je raznolikom lišću i grančicama. — Mislim da ću
uzeti pitu od trešanja. I možda čašu viskija ako ti nije teško.
— Ne smiješ to reći — izgrdi ga Steffie. — Moraš reći čaja.
— Ili soka na slamku — reče Brittanv. — Možemo piti sok na slamku.
— Ne, ne možemo, Brit'nv. Samo čaj. Ili kavu.
— Može čaj. Ren uzme od nje tobožnju šalicu i tanjurić uz tako vještu
pantomimu daje Isabel gotovo mogla vidjeti to u njegovoj ruci.
Zadržala se neko vrijeme promatrajući. Njegova usredotočenost dok se igrao s
djevojčicama, bila je neobično jaka. S dječacima nije bio takav. Kad je nosio
Connora ili s Jeremvjem zavirio pod poklopac tek popravljenog maseratija, bilo
je to onako površno. Jednako neobična bila je činjenica daje bio voljan prihvatiti
svaku igru koju su mu djevojčice nametnule, uključujući maštovite igre kakva je
bila ova čajanka. Morat će ga pitati o tome.
Krenula je prema kući da vidi jesu li se pomoću detektora metala kamo
pomaknuli od jučer. Giulia je ugleda i lijeno joj mahne. Imala je prljave obraze i
tamne podočnjake. U pozadini, tri su muškarca i jedna žena sustavno
pregledavali maslinik. Drugi su stajali okolo s lopatama, spremni kopati kad se
oglase detektori, što se počesto događalo.
Giulia preda lopatu Giancarlu i dođe pozdraviti Isabel, koja odmah zatraži
izvješće.
— Još novčića, čavala i dio kotača — rekla je. — Prije jedan sat našli smo nešto
veće, ali bio je to samo dio stare peći.
— Izgledaš umorno.
Giulia dlanom protrlja obraz, razmazavši tako prljavštinu. — Kad jesam. I moj
posao trpi jer sam sve vrijeme ovdje. Vittorio ne dopušta da to utječe na njegov
posao. Vodi svoje skupine točno prema rasporedu, ali ja...
— Znam da si živčana, Giulia, ali pokušaj ne iskaljivati se na Vittoriju.
Blijedo se nasmiješi Isabel. — Stalno si govorim istu stvar. Vittorio mora svašta
pretrpjeti uz mene.
Maknule su se u sjenu masline. — Razmišljala sam o Josie, Paolovoj unuci —
reče Isabel. — Marta je s njom razgovarala o kipu, ali njezin talijanski očito nije
baš dobar pa tko zna koliko toga je razumjela. Razmišljala sam o tome da je ja
nazovem i vidim što sve zna, ali možda bi ti trebala nazvati. Znaš više o obitelji
nego ja.
— Da, to je dobra zamisao. Pogleda na sat, računajući vremensku razliku. —
Moram se vratiti natrag u ured. Nazvat ću je otamo.
Kad je Giulia otišla, došao je red da Isabel preuzme detektor za metal, a onda
ga je dala Fabioli, Bernardovoj ženi, i vratila se u vilu. Uzela je bilježnicu i
smjestila se na jednoj od stolica'u ružičnjaku.
Usamljeni vrt bio joj je jedno od najmilijih mjesta. Bio je smješten na uskom
terasastom terenu ispod glavnog vrta, a malim voćnjakom bio je zaklonjen od
pogleda. Na livadi pokraj šume pasao je konj, a kasnopopodnevno sunce
stvaralo je zlaćanu aureolu oko ruševina staroga dvorca navrh brda. Danas je
bilo vruće, sličnije početku kolovoza, nego kraju rujna, a u zraku je visio miris
ruža.
Pogledala je bilježnicu u krilu, ali nije ju otvorila. Sve misli koje je pribilježila
činile su joj se kao ponavljanje njezinih ranijih knjiga. Počeo ju je obuzimati
neugodan osjećaj da je već napisala sve što je znala o prevladavanju osobne
krize.
— Tu si. Ren joj se polagano približavao odjeven u plavo-bi-jelu prugastu
sportsku majicu i kratke hlače. Naslonio je ruke na metalni stolac na kojem je
sjedila i nagnuo se da joj da dugački poljubac. Zatim joj je obuhvatio grudi. —
Točno tu. Baš sada.
— Primamljivo. Ali nemam lisice sa sobom.
Pustio joj je grudi i, djelujući namrgođeno, zavalio se u stolac pokraj njezinoga.
— Večeras ćemo to napraviti u autu, baš kao i svi u gradu.
— Dogovoreno. Okrenula je lice prema suncu. — Pod uvjetom, naravno, da te
ne pronađe tvoj klub žena.
— Zakleo bih se da te male imaju radar.
— Nevjerojatno si strpljiv. Iznenađena sam što toliko vremena provodiš s njima.
Pogled mu posta hladan. — Što hoćeš time reći?
— To što sam rekla.
— Ne želim razgovarati o njima.
Upitno ga pogleda. Znao je kako odbiti čovjeka jednako učinkovito kao što ga je
znao privući, iako joj nije bilo jasno zašto je sad imao potrebu za tim. — Što je
netko dobre volje.
— Oprosti. Ispružio je noge i prekrižio gležnjeve, ali taj je položaj bio više
proračunat nego bezbrižan, gotovo kao da se prisiljava biti opušten. — Je li ti
Tracy rekla da će ona i Harry unajmiti kuću u gradu?
Kimnula je. — Taj stan u Ztirichu samo je uzrokovao njihove nevolje. Premalen
je za sve njih. Zaključili su da će biti bolje ako ona i djeca ostanu ovdje, gdje se
više osjećaju kao kod kuće, a Harry će im se pridružiti za vrijeme vikenda.
— Jesam li ja jedini kome je blesavo da moja trenutačna ljubavnica daje bračne
savjete mojoj bivšoj ženi?
— Kao da tu ima puno povjerljivih stvari. Ionako ti jedna ili druga kažemo sve o
čemu razgovaramo.
— To sam svesrdno pokušavao spriječiti. Uzeo ju je za ruku i neko se vrijeme
rastreseno poigravao njezinim prstima. — Zašto si se toliko bacila na to? Što
imaš od toga?
— To mi je posao.
— Na odmoru si.
— Nemam posao koji dopušta odmor.
— Svaki posao dopušta odmor.
— Moj posao ne može se vezati za kontrolni sat. Namrštio se. — Kako znaš da
pomažeš? Nije li malo umišljeno misliti da uvijek znaš što je najbolje za druge
ljude?
— Misliš li da je umišljeno?
Zagledao se u red ukrasnog bilja koje se ljuljalo na povjetarcu. — Ne. Prodorna
si i samouvjerena. Ali ne, nisi umišljena.
— Svejedno, imaš pravo. Ipak je malo umišljeno misliti da znaš što je za druge
ljude najbolje.
— Ipak ne odustaješ.
— Ponekad se bavimo tuđim manama da se ne bismo trebali baviti vlastitim.
Shvati da joj je palac krenuo prema ustima pa brzo spusti ruku natrag u krilo.
— Misliš da je to na stvari?
Nekad nije, ali sad se mora zapitati, zar ne? — Pretpostavljam da sam došla u
Italiju to otkriti.
— I kako ti ide?
— Ne baš najbolje.
Potapša je po nozi. — Ako ti treba pomoć da otkriješ svoje mane, svakako me
obavijesti. Recimo, to što si bolesno uredna i što pokušavaš sve tako udesiti da
ti budeš glavna.
— Dirnuta sam, ali to je nešto što sama moram riješiti.
— Ako te to tješi, mislim da si doista dobra osoba.
— Hvala, ali tvoja mjerila su niža od mojih.
Nasmijao se, stisnuo joj ruku i suosjećajno je pogledao. — Sirota doktorica Fifi.
Nije lako biti duhovni vođa, je li?
— Još je gore biti blesavi duhovni vođa.
— Nisi ti tako blesava. Samo si teška. Palcem je okrzne po obrazu.
Nije željela da postane nježan prema njoj. Već se danima pokušavala uvjeriti da
zapravo nije zaljubljena u njega, da je podsvjesno izmislila postojanje tog
osjećaja kako je ne bi pekla savjest zbog seksa. Ali to nije bilo istina. Voljela ga
je, da, a ovaj trenutak pokazao je i zašto. Kako je netko, tko je njezina čista
suprotnost, može tako dobro razumjeti? Osjećala je da se dopunjavaju. Njemu
je trebao netko tko će ga podsjećati da je pristojan, a njoj je trebao netko tko će
je spriječiti da postane suviše kreposna. Ali znala je da on to ne gleda na isti
način.
— Renl Dvije djevojčice dojurile su kroz grmlje. Zabacio je glavu i promrmljao.
— Stvarno imaju radar.
— Svuda smo te tražile — rekla je Steffie. — Sagradile smo kuću i hoćemo da se
igraš s nama.
— Vrijeme je da se primimo posla. Stisnuo je Isabelinu ruku i ustao. — Hej,
nemoj biti prestroga prema sebi, dobro?
Nikad se to neće dogoditi... Gledala gaje kako odlazi. Dio nje htio je otjerati
njezinu ljubav prema njemu, ali drugi dio htio ju je zadržati zauvijek. U njoj je
rasla mala, opravdana količina samosaža-ljenja.
Baš dobro, Bože. Nisi mi za partnera mogao poslati nekoga sličnog Harryju
Briggsu. 0, ne. Morao si mi poslati muškarca koji zarađuje za život ubijajući
žene. Baš lijepo, stari.
Makne bilježnicu. Kako je bila previše rastresena da bi išta pisala, mogla bi otići
dolje do kuće i prihvatiti se lopate. Možda bi se tako mogla riješiti negativne
energije.
Andrea Chiara bio je ondje kad je stigla. On i Vittorio bili su lupeži iste vrste, ali
dr. Andrea nije baš bio potpuno bezazlen pa nedorasli dio nje poželje daje Ren
tu da vidi kako ju je pozdravio poljubivši joj ruku.
— Uz još jednu lijepu ženu kao nadahnuće — reče on — posao će ići brže.
Kradimice pogleda prema vili, ali jao, Rena nije bilo na vidiku.
Tracy se pojavila kad je Isabel završavala svoju smjenu. Oči su joj igrale od
uzbuđenja. — Upravo sam se čula s Giulijom. Kuća koju smo unajmili u gradu,
bit će spremna za tri dana.
— Baš mi je drago.
— Neće biti lako što ćemo Harry i ja biti toliko razdvojeni, ali svaku večer ćemo
se čuti na telefon, a on, ako želi, može raditi osamnaest sati dnevno, a da ga ne
muči osjećaj da navečer mora žuriti kući da se ja ne ljutim. Najbolje od svega,
kad doleti na vikend, bit će samo naš, nema mobitela.
— Mislim da je to dobra zamisao.
— Kad se približi vrijeme porođaja, radit će odavde. Djeca su izvan sebe od
sreće jer se ne moraju vratiti u Ziirich. Uče talijanski puno brže od mene i
zbližila su se s Annom i Martom. Ti ćeš biti ovdje još mjesec dana, a Ren će
ostati još gotovo tri tjedna. Ovdje ćemo biti puno sretniji.
Tri tjedna? Nije joj rekao. Mogla je pitati, ali nadala se da će on nešto reći
umjesto da se ponaša kao da za njih ne postoji budućnost,
iako ne postoji. Ren nije bio nepopravljivi ženskar kakvim su ga prikazivali u
novinama, ali različita razdoblja njegovog života bila su obilježena različitim
vezama. Još mnogo godina pamtit će je kao toskan-sku vezu. Nije joj se svidjelo
koliko je postala osjetljiva, ali nije znala drukčije živjeti.
Tracy na trenutak prestane brbljati i zadivljeno je pogleda. — Ti si jedina osoba
koju sam ikada upoznala, koja može fizički raditi a da se ne zaprlja.
— Dugogodišnja praksa.
Tracy pokaže prema masliniku gdje je Andrea pušio cigaretu nakon što je
odradio svoju smjenu s detektorom za metal. — Dogovorila sam drugi tjedan
pregled kod doktora Sanjara. Anna kaže daje divan liječnik, usprkos tome što
ga bije glas da je ženskar. Mogla bih uživati i s nogama na stremenu
ginekološkog stola.
— Dopusti mi da ti priopćim još dobrih vijesti. Mislim da je vrijeme da skinemo
zabranu sa seksa.
Tracy protrlja trbuh. Djelovala je zabrinuto. — Dobro.
To uopće nije primila onako kako je Isabel očekivala. — Nešto nije u redu?
— Ne baš. Gurnula je ruku pod pletenu majicu da se počeše. — Ali... bi li imala
što protiv da Harrvju ne kažeš da si skinula zabranu?
— Rekla si da ćete iskreno razgovarati, sjećaš se?
— Znam, ali — oh, Isabel, volim razgovor. Sinoć smo razgovarali o kitovima,
a ne o tome koliko sam debela. Pokušali smo se sjetiti koliko vrsta poznajemo. I
kojeg filma smo se najviše plašili kao djeca. Dopustio mi je da mu ispričam o
svojoj svađi s cimericom na fakultetu, od koje još uvijek poludim, isto tako, ja
sam sve vrijeme mislila da mu je najmiliji čokoladni sladoled, a nije, nego od
oraha. Nabrojili smo sve poklone kojih smo se mogli sjetiti, koje smo jedno
drugom poklonili te jesu li nam se svidjeli ili ne. Iako cijeli tjedan hodam okolo
stisnutih nogu jer sam tako napaljena da to više ne mogu podnijeti, ne želim se
odreći razgovora. Napokon mu nije važan samo moj izgled. Sviđa mu se cijeli
paket.
Isabel osjeti još jedan ubod pokraj srca. Usprkos zbrkanim osjećajima, Tracy i
Harry dijelili su nešto dragocjeno. — Ja skidam zabranu — reče ona. — A što se
tiče toga hoćeš li reći Harrvju, postupi po svojoj savjesti.
— Sjajno — zlovoljno će Tracy.
Tracy je razmijenila nekoliko riječi s Andreom, a onda otišla u vilu. Neko vrijeme
je s djevojčicama vježbala čitanje, a s Jeremvjem je radila povijest, ali nikako se
nije mogla usredotočiti. Što će napraviti s Isabelinom odlukom o skidanju
zabrane sa seksa? Još uvijek se borila s tim te večeri, dok se s Harrvjem, držeći
se za ruke, vraćala u kuću. Bila je razmažena bogata djevojka i mrzila je
moralne dvojbe, ali brak će joj propasti ne bude li imala hrabrosti otvoreno se
suočiti s izazovima. Kad su ušli kroz kuhinjska vrata, zaključi da bi sad bilo
pogodno vrijeme da iskušaju neke nove vještine kojima ih je Isabel naučila i
zato ga je primila za obje ruke i pogledala ravno u oči.
— Harry, ima nešto što bih ti trebala reći, ali ne želim. Imam veoma dobar
razlog i htjela bih tvoje dopuštenje da ti prešutim taj podatak.
Znala je da mu treba vremena da malo razmisli, a dok je čekala, bila je više
nego presretna što može proučavati to drago, poznato lice.
— Ima li to kakve veze sa životom i smrti? — konačno je pitao.
— Ne baš, ali skoro.
— Radi se o nečemu što bih htio znati?
— 0, da.
-— Ali ne želiš mi reći.
— Doista ne želim. Ne još. Uskoro. Jako brzo. Malo začuđeno je pogleda. — Zato
što...?
— Zato što te jako volim. Volim razgovarati s tobom. Razgovor mi je važan, a
kad jednom saznaš to što ne želim da znaš, bojim se da više nećemo toliko
razgovarati pa ću početi misliti da me voliš samo zbog mog izgleda.
Ozareno je pogleda. — Isabel je skinula zabranu sa seksa!
Pustila mu je ruke i makne se od njega. — Mrzim iskreni razgovor.
Smijuljio se kad ju je dostigao. Zagrlio ju je i poljubio u čelo. Između njih se
ritalo dijete. — Hej, nisi ti jedina koja voli razgovarati. A dosad bi već trebala
znati da bih te volio čak da si ružna kao stric Walt. Dogovorimo se; za svaku
minutu koju provedemo goli, trostruko ćemo dugo razgovarati. Što, s obzirom
na to kako se trenutačno osjećam, znači jako puno razgovora.
Naslonjena na njegov vrat, nasmiješila se. Već sam miris njegove kože
uzburkao joj je krv. Ali što ako se vrate u staru kolotečinu? Prošli su tešku školu
da nauče kako da njihova veza bude uspješna.
Možda je došlo vrijeme da počnu vjerovati u novu snagu svoga braka. — Prvo
se moramo ljubiti — rekla je. — Odjeveni. Ruke ostaju iznad struka.
— Dogovoreno. Prvi tko prekrši dogovor mora drugoga izmasirati po cijelome
tijelu.
— Može. Pa što onda. Obožavala je izmasirati ga cijeloga. Uhvatio ju je i
povukao na kauč ispred kamina, ali tek što se
ugnijezdila u udubinu ispod njegovog vrata, zastenje. — Moram piškiti. Stalno
moram piškiti. Ako samo spomenem još jednu trudnoću, ostavi me navrh
planine da umrem.
Nasmiješio se i dignuo je. — Pridružit ću ti se.
Dok je Harry slijedio ženu uz stube, nije se mogao sjetiti ničega u životu po
čemu bi zaslužio tu ženu. Bila je oluja nasuprot njegovoj mirnoći, živo srebro
nasuprot hladnom čeliku. Slijedio ju je u kupaonicu. Nije se bunila kad je sjeo na
rub kade. Do Isabel i njezinih popisa, Tracy nije znala da traži izgovor kako bi
bio pokraj nje dok je na zahodu i to jednostavno zato što je uživao u intimi tog
trenutka te svakodnevnoj prisnosti. Tracy se od srca smijala dok joj je to
pokušavao objasniti, ali znao je da shvaća.
— Najmilije povrće? — rekla je. Nije zaboravila koliko je želi, ali htjela je biti
sigurna da će zapamtiti njezino zanimanje. — Nije važno. Znam. Grašak.
— Mladi grah — odvrati on. — Ne previše kuhan. Malo tvrđi. Pružio je ruku i
obujmio joj list na nozi. Znao je da sad mora reći što osjeća umjesto da uzima
zdravo za gotovo da je Tracy već shvatila ono što je po njemu tako očito.
— I ja volim razgovarati, znaš. Iskrenost ga je prisilila da doda: — Ali
trenutačno me puno više zanima seks. Bože, Tracy, prošlo je toliko vremena.
Znaš li što mi činiš? Samim tim što sam s tobom?
— Znam, jer si mi rekao. Nasmiješili su se jedno drugome, a nekoliko trenutaka
poslije išli su prema spavaćoj sobi. Kad su se jednom našli onkraj vrata, lukavo i
zavodnički ga pogleda. — Sto ako ostanem u drugom stanju?
— Oženit ću te. Koliko god puta hoćeš. Neko ju je vrijeme ljubio, a onda se ona
odmakne. — Ovo dijete je posljednje, kunem se. Dat ću si podvezati jajnike.
— Budeš li htjela još djece, neću imati ništa protiv. Možemo si ih priuštiti još
nekoliko.
— Petero je dovoljno. Uvijek sam htjela petero. Grickala mu je kut usana. — 0,
Harry, tako sam sretna što se ne ljutiš zbog ovog djeteta.
— Nikad nije bila stvar u djetetu. To sad znaš. Dotaknuo joj je lice. — Mrzimo
takvu neizvjesnost.
— Mislila sam da sam te otjerala.
Prstom je slijedio liniju njezine brade. Usta su joj bila natečena od poljubaca pa
je pretpostavljao da su i njegova. — Više se nećemo igrati. Svakih šest mjeseci
ići ćemo u bračno savjetovalište, bez obzira na to je li potrebno ili ne. A ja još
uvijek mislim da bismo trebali reći Isabel da ne želimo ni jednoga drugog
terapeuta osim nje.
— Shvatit će kad ćemo se dvaput godišnje pojaviti na njezinim vratima.
Stigli su do spavaće sobe i bili su spremni početi najozbiljnije ljubljenje. U
početku su usta držali zatvorena, ali to nije dugo trajalo. Kad je opustila usne,
iskoristio je to i gurnuo jezik u medeno slatku dubinu njezinih usta. Neko
vrijeme su se tako igrali, ali to nije bilo dovoljno. Ruke mu postadoše pohlepne
pa pokrije dlanom njezine dojke. — Od struka naviše — šapne.
— Pošteno, od struka naviše.
Skinuo joj je majicu preko glave. Proučavala je njegovo lice dok joj je
otkopčavao grudnjak. Rekla mu je da se još uvijek nije toga zasitila. Razgolitio
joj je grudi. Usta mu se osušiše kad ugleda nabrekle bradavice. Znao je da su
osjetljive, kao što je znao da svejedno voli da ih dira. Zapamtio je kako se
zapanjila kad je vidjela na kako se visokom mjestu među stvarima koje ga
uzbuđuju, nalaze njezine dojke. Nikad mu nije palo na pamet da joj to kaže.
Pretpostavljao je da je to shvatila po tome kako nije mogao odvojiti ruke od
njih.
Ispusti grleni uzvik kad je spustio glavu kako bi ih sisao. Uto mu je zavukla ruku
među noge. — Joj, izgubila sam.
Izgubio je nadzor. Odjeća je počela letjeti. Snažno ga je gurnula i on se sruši na
krevet. Kosa joj se pretvorila u tamni oblak kad se uspela na njega, a onda se
malo odigla kako bi imao pristup onome za čim je, znala je, žudio. Milovao ju je
prstima, mičući se gore-dolje vlažnom, opojnom dolinom prije nego što se
zakopao u nju.
Pomisao na ono što su gotovo izgubili u njima probudi još veću strast. Posvuda
ju je dirao, a ona je njemu činila isto. Gledali su jedno drugo u oči, upijajući to
blago.
— Uvijek ću te voljeti — šapnuo je.
— I ja tebe — šaptom uzvrati ona.
Tada su njihova tijela postigla savršeni ritam i razgovor posta nemoguć.
Zajedno su utonuli u prekrasnu tamu.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
2O
Dvjesto godina stari stol u blagovaonici vile bio je krcat hranom. Na kićenim
ovalnim pladnjevima nudili su se: prženi janjeći but i zlaćane kokoši nadjevene
češnjakom i kaduljom. Na smeđe-zlatnim poprženim listovima salate stajali su
raznorazni mirisni plodovi: bademi, masline, srdele i grožđice dok su zdjelice
mladog graha bile začinjene komadićima slanine. Iz košare obložene
starinskom platnenom krpom s obiteljskim grbom, ispadale su kriške svježega
toskan-skog kruha.
Usprkos velikim lukovima i nabožnim zidnim slikarijama, u prostoriji je vladala
opuštena atmosfera. Djeca Briggsovih lovila su raviole po tanjuru i prežderavala
se kriškama domaće pizze. Ren je zatražio još jednu porciju tjestenine s
kestenjem, a Isabel si je priuštila još komad palente koja se pušila, hrustave
izvana, a meke iznutra. Bilo je ondje blijedožućkastog kozjeg sira, smokava
prelivenih čokoladom i vina — jarko crvenog iz vlastitog vinograda i mirisnog
bijelog, cinque terre.
Ren je podrijetlom bio Talijan i uživao je u dobrim zabavama pa je iskoristio
skori odlazak obitelji Briggs sljedećeg jutra kao izgovor da društvo pozove na
večeru. Za stolom su sjedili Vittorio i Giulia kao i različiti članovi Massimove i
Annine obitelji. Upadalo je u oči da nema dr. Andree Chiare, iako je Isabel
predložila da ga pozove.
Massimo je pričao o vendemmiji, berbi grožđa koja počinje za dva dana, dok su
Anna i Marta skakale donoseći još jela na stol. Nitko nije spominjao kip. Završili
su pretraživanje maslinika detektorima za metal, ali ništa nisu otkrili.
— Uvijek si tako ljubazna prema njoj — Giulia tiho reče Isabel, da je Tracy, koja
je sjedila na drugom kraju stola, ne čuje. — Da je bila Vittorijeva žena prije
mene, ja bih je mrzila.
— Ne bi da se je Vittorio tako zdušno pokušavao riješiti kao Ren — odvrati
Isabel.
— Svejedno... Giulia je pljesne po ruci. — Znam, ne mogu te prevariti.
Ljubomorna sam, zato je ne volim. Neke žene samo pogledaju muškarca i već
su trudne. Čak je i Paolova unuka Josie ponovno trudna.
— Bila sam s djecom kad si kazala Renu da si razgovarala s njom. Što je rekla?
Giulia uze koricu kruha. — Daje trudna. Po drugi put. Blijedo se nasmiješi Isabel.
— Ponekad mi se čini da su svi na svijetu trudni osim mene. Sažalijevam samu
sebe, a to nije dobro.
— Ne zna ništa o kipu?
— Jako malo. Josie nije bilo lako razgovarati s Paolom nakon što joj je umrla
majka, jer baš ne govori dobro talijanski. Ali svejedno su ostali u vezi i on joj je
redovito slao poklone.
— Poklone? Misliš li...
— Kip ne. Pitala sam, osobito kad je rekla da joj je dugo trebalo da ostane
trudna s prvim djetetom.
— Možda bi bilo dobro da imamo popis svega što je poslao. Možda bismo
negdje naišli na kakav trag. Nacrt zataknut u knjigu, ključ — bilo što.
— Nisam o tome razmišljala. Večeras ću je ponovno nazvati.
— Hoću kahlicu! — zavrišti Connor iz visokog stolca pri dnu stola, baš kad je
stigao kolač od jabuka.
Harry i Tracy odmah su skočili.
— Hoću njega! — prstom pokaže na Rena, koji napravi grimasu.
— Pusti me na miru, mali. Idi s tatom.
— Hoću tebe!
Tracy je mahala rukama kao pomahnitala kokoš. — Nemoj se raspravljati s
njim. Dogodit će mu se N-E-Z-G-O-D-A.
— Neće se usuditi — uputi mališanu ubojit pogled. Connor tutne prst u usta
zadovoljno se smiješeći. Ren uzdahne i prepusti se neizbježnom.
— Trebalo mu je vremena da se navikne, ali preko noći je naučio ići na kahlicu
— Tracy je objašnjavala Fabioli dok je Ren odnosio Connora od stola. —
Pretpostavljam da čovjek nakon četvero djece konačno shvati kako se to
postiže.
U drugoj sobi, Ren zakoluta očima.
Sati su odmicali. Grappa koja je sušila grlo stigla je zajedno s blažim vinsantom
kojim su zalijevali kolač ukrašen lješnjacima. Povjetarac koji je ulazio kroz
otvorena vrata, postao je hladan, ali Isabel je vestu ostavila u kući kad je to
jutro vraćala natrag svoje stvari. Ustala je i taknula Rena po ramenu nakratko
prekinuvši raspravu s Vittori-jem o talijanskoj politici. — Idem gore posuditi
jednu tvoju vestu.
Odsutno je kimnuo i nastavio razgovor.
Namještaj u glavnoj spavaonici vile bio je taman i masivan, a sastojao se od
ručno izrezbarenog ormara, pozlaćenih zrcala i kreveta s četiri debela stupa.
Jučer popodne ona i Ren ugrabili su jedan sat među tim stupovima dok je obitelj
Briggs bila u razgledavanju. Kad joj je tijelom prošao lagani drhtaj, pade joj na
um daje možda postala ovi-snica o seksu. Ali znala je daje najvjerojatnije
postala ovisna o Loren-zu Gageu.
Krenula je prema komodi, ali se zaustavila kad je ugledala nešto na krevetu.
Prišla je bliže da vidi što je to.
Ren je popio malo više vina pa je prešao na grappu. Večeras je namjeravao biti
trijezan kad ode dolje bludničiti s doktoricom Isabel. Imao je osjećaj kao daje
iznad njihovih glava počeo otkucavati divovski sat, odbrojavajući vrijeme koje
im je preostalo. Za manje od tjedan dana mora krenuti na sastanke u Rim, a
malo potom, otići će zauvijek. Osvrne se tražeći je, a onda se sjeti da je otišla u
njegovu spavaću sobu posuditi njegovu vestu.
U glavi mu zazvoni na uzbunu. Naglo je ustao od stola i požurio prema
stubama.
Isabel prepozna njegove korake na hodniku. Imao je prepoznatljiv hod,
odmjereni korak, lagan i otmjen za tako visokog čovjeka. Polako je ušao kroz
vrata i gurnuo ruke u džepove. — Našla si vestu?
— Nisam još.
— Siva je na komodi. Prošao je preko saga. — Ta je najmanja koju imam.
Sjedila je na rubu kreveta držeći scenarij koji je našla. — Kad si ga dobio?
— Možda radije želiš plavu vestu. To? Prije nekoliko dana. Plava je čista, a sivu
sam imao nekoliko puta.
— Ništa nisi rekao.
— Naravno da jesam. Počeo je kopati po ladici.
— Nisi mi rekao da si dobio scenarij.
— Ako nisi primijetila, tu je bila ludnica.
— Ne baš takva.
Slegnuo je ramenima, izvadio vestu, a onda počeo tražiti drugu.
Prstom je prelazila po naslovu. — Zašto ga nisi ni spomenuo?
— Svašta se događalo.
— Cijelo vrijeme razgovaramo. Nisi rekao ni riječ.
— Valjda nisam razmišljao o tome.
— Teško mi je povjerovati, budući da znam koliko ti je to važno.
Iako je pokret bio jedva zamjetljiv, kao da mu je tijelo napeto, gotovo kao kod
zmije prije napada. — Ovo se počinje pretvarati u preslušavanje.
— Rekao si mi koliko si nestrpljiv da pročitaš scenarij. Čudno je da nisi
spomenuo da je stigao.
— Meni nije čudno. Moj posao je moja privatna stvar.
— Shvaćam. Malo prije, s užitkom se prisjećala vođenja ljubavi s njim, a sad se
osjećala tužno i pomalo jeftino. Bila je žena s kojom je spavao — ne prijateljica,
čak ni prava ljubavnica, jer ljubavnici dijele nešto više od svojih tijela.
Izbjegavao je njezin pogled. — Ionako ne voliš moje filmove. Zašto bi ti to bilo
važno?
— Zato jer je tebi važno. Zato jer smo razgovarali o tome. Zato jer ja tebi
govorim o svojem poslu. Sjeti se. Bacila je scenarij na krevet i ustala.
— Praviš od buhe slona. Samo sam... — Jenks je malo promijenio radnju, to je
sve. Još uvijek to proučavam. Imaš pravo. Trebao sam bar nešto reći. Ali
pretpostavljam da se nisam htio opet zakvačiti s tobom. Iskreno, Isabel, pomalo
sam umoran od toga da moram braniti način na koji zarađujem za život.
Prvo ljutnja, onda osjećaj krivnje, a sad je počeo napadati. Klasika. Htjela mu je
vratiti istom mjerom, ali tako se ne gradi zdrava veza, a toliko je htjela da ta
veza bude zdrava da nije mogla disati.
— U redu. Pošteno. Uhvatila je narukvicu i duboko udahnula. — Stalno ti
prigovaram. Moram prestati. Ali ne volim kad me se isključi.
Koljenom je gurnuo ladicu komode. — Isuse Bože, govoriš kao da imamo... —
kao da smo... — Sranje.
— U vezi? Imala je mokre dlanove. — To pokušavaš reći? Da govorim kao da
smo u vezi?
— Ne. Jesmo u vezi. Krasnoj vezi. I to mi je drago. Ali...
— Radi se samo o seksu, točno?
— Hej! Ti si postavila pravila, zato nemoj meni predbacivati.
— Misliš da to radim?
— Mislim da se prema meni ponašaš kao da sam jedan od tvojih vražjih
pacijenata.
Više to nije mogla. Više nije mogla mirno stajati i slušati. Nije mogla podnijeti to
što joj govori i prihvatiti to na osnovi načela u koja je tako duboko vjerovala...
Imao je pravo. Ona je utvrdila pravila, a sad ih krši. Ali ta pravila postavila je
kad su njezini osjećaji bili potpuno drukčiji.
Prekriži ruke na prsima i zadovoljno reče. — Oprosti. Očito sam pretjerala.
— Previše očekuješ, to je to. Nisam svetac kao ti i nikad se nisam pretvarao da
jesam, zato prestani, hoćeš?
— Naravno. Krenula je prema vratima, ali prije nego što je stigla do njih, iza
leđa začuje kako je zove.
— Isabel...
Svetica bi se okrenula da to riješi, ali ona nije bila svetica pa nastavi hodati.
Ren je stajao na zamračenom ulazu i gledao mramorne kipove obasjane
blijedom mjesečinom koja je osvijetlila dvorište. U vili je vladala tišina. Jedino se
iza njega čula srceparajuća svirka saksofona Dextera Gordona. Harry i Tracy
noćas su se vratili u vilu tako da je Isabel ponovno mogla imati kuću za sebe, ali
već su odavno otišli u krevet. Ren protrlja oči. Dr. Isabel Favor, veliki pobornik
toga da se sve može riješiti razgovorom, okrenula mu je leđa i otišla. Nije ju
krivio. Bio je odvratan.
Njegova muškost imala je previše slabih točaka pa se počeo jedne za drugom
rješavati. Jer, bilo je: zgazi ili budi zgažen. Nije mogao dopustiti da mu se
ponovno uvuče u svijest rovareći po svim dijelovima u kojima je otkad pamti
bilo pohranjeno gađenje prema samome sebi. Ona je postavila uvjete njihovog
odnosa. — Radi se samo o seksu— rekla je. — Kratkotrajnoj tjelesnoj vezi.
Zapalio je cigaretu. Zašto se, k vragu, žurila?
Podivljat će kad shvati da će glumiti zlostavljača djece. Ne samo to, zna koliko
je vremena provodio s djevojčicama. Odmah će zbrojiti dva i dva i shvatiti da je
igra s njima bila dio njegovog istraživanja. Tada će stvarno sve otići k vragu i on
će začas izgubiti ono malo poštovanja koje je uspio steći. Priča njegovog
života... Povuče dugački dim. To mu je kazna što se spetljao s poštenom
ženom. Sva ta luda dobrota progutala ga je i sad zbog toga pati. Jelo mu nije
tako prijalo kad nisu bili zajedno, glazba nije bila tako milozvučna. Trebala mu
je postati dosadna. Umjesto toga, bilo mu je dosadno bez nje.
Bio bi opet u njezinoj milosti, samo da joj se ispriča. Oprosti što ti nisam rekao.
Ne bi joj palo na pamet da i dalje gunđa i za razliku od njega, nije se znala
duriti. Zaslužuje ispriku, ali što onda? Neka joj Bog pomogne, zaljubila se u
njega. Nije to htio priznati, ni samome sebi, ali na njoj se vidjelo što osjeća.
Vidio je po njezinom pogledu, čuo po njezinom glasu. Najpametnija žena koju je
upoznao, a zaljubila se u muškarca koji je ostavljao nevidljive prljave ožiljke na
njezinom tijelu kadgod bi je taknuo. Što je najgore — nešto što si nije mogao
oprostiti— bio je divan osjećaj što ga voli poštena žena.
Njegova ljutnja, kolikogod bila krivo usmjerena, ponovno se pojavi. Poznavala
ga je bolje nego itko, po svemu, zašto se onda nije čuvala? Zaslužila je nekoga
s čistom prošlosti. Izviđača, predsjednika studentskog zbora, nekoga tko je
proljetne praznike provodio gradeći kuće za sirotinju, a ne ljenčario.
Povuče posljednji dim i baci opušak na balkon. Mučila ga je kiselina u želucu.
Svaki nitkov s njegovom reputacijom, iskoristio bi priliku. Uživao bi dok može, a
onda bi otišao bez imalo grižnje savjesti. Lako za nitkova. Ali što bi učinio
junak?
Junak bi otišao prije nego što junakinju još više povrijedi. Junak bi prekinuo što
je moguće bezbolnije i to tako da bi junakinji laknulo što je na tako jednostavan
način izbjegla propast.
— Čula sam glazbu.
Naglo se okrenuo i ugledao bosonogu Steffie kako ide prema njemu. Ovo joj je
bila posljednja noć ovdje. Kad djeca odu, konačno će imati mir i tišinu, samo što
im je već rekao da svaki dan mogu doći na kupanje.
Imala je izblijedjelu žutu spavaćicu na kojoj su bili otisnuti likovi iz crtica za koje
je mislio da ih poznaje, ali nije. Tamni kratko podšišani pramenovi stršali su na
sve strane, a obraz joj je bio uležan. Kad je došla do njega, znao je da će se
morati osloniti na sve moguće glumačke tehnike koje je naučio da bi mogao
glumiti Streeta, jer bez obzira na sva proučavanja, nikada neće moći shvatiti
kako netko može nauditi djetetu. — Što je bilo?
Povukla je spavaćicu do koljena i on na listu ugleda tanku ogrebotinu. — Brit'nv
me u snu udarila i ogrebla me noktom po nozi.
Trebalo mu je piće. Nije htio da male djevojčice kratke kose usred noći k njemu
dolaze tražiti utjehu. Drugo je po danu. Može se isključiti i paziti. Ali ne po noći
kad se ionako osjeća sto godina star. — Preživjet ćeš. Vrati se u krevet.
— Baš si čangrizav.
— Otiđi mami i tati.
Njezine tamne obrve se skupiše. — Zaključali su vrata! Morao se nasmijati. — E,
pa, život je okrutan.
— Sto ako ugledam pauka? — upita uvrijeđeno. — Tko će ga ubiti?
— Ti, dušo.
— A-ha.
— Znaš što sam ja obično napravio kad sam kao mali ugledao pauka?
— Zgazio siga.
— Ne. Pokupio sam ga i odnio van.
Oči joj se raširiše od užasa. — Zašto si to radio?
— Volim paukove. Nekoć sam kao kućnog ljubimca imao ta-rantulu. Uginula je,
naravno, jer se prestao brinuti za nju, ali to joj neće reći. — Većina paukova
zgodni su kukci.
— čudan si. čučnula je da makne oguljeni svjetlucavi lak za nokte s nožnog
palca. Brinula ga je njezina ranjivost. Kao i Isabel, mora očvrsnuti.
— Dosta sranja, Steffie. To s paucima je otrcana priča. Ti si pametna i dovoljno
jaka da to riješiš bez trčanja mami i tati usred noći kao mala beba.
Nabusito gaje pogledala što je naučila od svoje mame. — Dr. Isabel kaže da
moramo pokazati što osjećamo.
— Ma, da, svi znamo kakav je tvoj odnos prema paucima, ali dosta nam je
slušati o tome. Ionako se radi o nekoj vrsti prenošenja osjećaja.
— To je i ona rekla. Zato jer sam se brinula zbog mame i tate.
— Stvarno se više ne moraš brinuti za njih.
— Misliš da se više ne bih trebala bojati paukova? Istovremeno se ponašala
prijeteće i sumnjičavo, ali učinilo mu se da je primijetio i bljesak nade.
— Ne moraš ih voljeti, ali prestani im pridavati toliku pozornost. Bolje je suočiti
se s tim što te plaši nego bježati od toga.
Licemjer. Kad se on suočio s desetljećima starom prazninom u sebi?
Počešala se po bedru. — Znaš da ćemo ići tu u školu?
— Čuo sam. Jeremy je očito poveo sestre u pobunu protiv Tracynog pokušaja
školovanja kod kuće, koji je završio tako daje Har-ry napisao ček mjesnim
vlastima tako da djeca mogu ići u školu u Casalleoneu do kraja studenog kad će
otići. Kad je Harry zatražio njegovo mišljenje, Ren je naglasio da već dovoljno
govore talijanski za osnovnu komunikaciju i da misli da će im to biti korisno
iskustvo.
— Hoćeš li oženiti doktoricu Isabel?
— Ne!
— Zašto ne. Sviđa ti se.
— Zato jer je doktorica Isabel predobra za mene, eto zašto.
— Mislim da si i ti dobar.
— Zato što si naivna.
-Zijevnula je i gurnula ruku u njegovu. — Spremi me natrag u krevet, može?
Gledao je dolje u vrh njezine glave, a onda je privuče k sebi i na brzinu zagrli. —
Dobro, ali samo zato jer se dosađujem.
Drugo jutro svi su se skupili ispred vile otpratiti Briggsove, iako nisu odlazili
daleko. Ren je Jeremvju gurnuo nekoliko CD-a za koje je znao da ih dijete voli,
prihvatio je ljepljivu pusu od Connora, divio se posljednjoj Brittanvnoj zvijezdi i
još jednom uputio Steffie ohrabrujuće riječi da ne bude strašljiva. Isabel je
neprestano bila zauzeta, sa svima je razgovarala, samo ne s njim. Nije bio
iznenađen što se još uvijek ljuti. U njezinom svijetu to što joj nije spomenuo da
je scenarij stigao, značilo je da ju je strašno iznevjerio.
Kad je automobil nestao s vidika, mahnula je Anni, a onda se okrenula da ode u
kuću. Marta je otišla s Tracy da joj pomogne oko djece pa će Isabel ondje biti
sama. Dok ju je promatrao kako se približava stazi, imao je osjećaj da u želucu
ima kamenje, a ne pecivo koje je pojeo za doručak. Baš bi mogao to riješiti. —
Čekaj — reče. — Imam nešto za tebe.
Okrenula se. Uoči crnu vestu koju je zavezala oko struka s uredno prebačenim
rukavima jednim preko drugoga. Oko nje je sve bilo ispravno, osim njezinih
osjećaja spram njega. Zar još nije shvatila da je zagrizla opasni mamac? A nije
bila jedina.
Uzeo je scenarij koji je ostavio između stupova balustrade, odnio ga do nje i dao
joj ga. — Uzmi.
— Ništa nije rekla. Samo ga je gledala.
— Hajde. Pročitaj ga.
Nije postala zajedljiva kao što bi on. Umjesto toga, uzela ga je i gurnula pod
ruku.
Gledajući je kako odlazi, podsjeti se da ispravno postupa. Ali, Bože, nedostajat
će mu. Sve će mu nedostajati... osim činjenice koja ga je izjedala da ju je na
neki način okužio.
Ostatak jutra proveo je u vinogradu da ne popuši cijelu kutiju cigareta koja bi
mu došla pod ruku. Dok je slušao Massima, nastojao je ne misliti na to koji bi
prizor Isabel mogla čitati u tom trenutku, odnosno kako to utječe na nju.
Umjesto toga, promatrao je kako starac pogledava u nebo i razmišlja o svim
nesrećama koje bi se još mogle dogoditi prije vendemmije sljedeći dan —
iznenadnoj oluji, ranom mrazu koji bi zrele plodove pretvorio u ljepljivu kašu...
Kad više nije mogao podnijeti Massimovu zlovolju, pošao je natrag u vilu, ali
ona je bez djece bila ubitačno pusta. Baš se odlučio okupati kad se pojavila
Giulia tražeći Isabel.
— U kući je —: rekao joj je.
— Hoćeš li joj to dati? Htjela je da ponovno nazovem Paolovu unuku i pitam je
koje joj je sve poklone poslao. Sinoć sam razgovarala s Josie i ovo je sve čega
se sjetila.
Ren je uzeo komad papira koji je pružila i proučio popis. Sastojao se od korisnih
stvari, predmeta za kuću i vrt: zemljanih lonaca, pribora za loženje kamina,
svjetiljke za spavaću sobu, vješalice za ključeve, vreće sušenih vrganja, vina,
maslinovog ulja. Lupkao je prstom po papiru. — Ova svjetiljka... možda
postolje...
— Od alabastera je — osim toga, premala. Pitala sam.
— Vrijedilo je pokušati. Presavinuo je papir i spremio ga u džep. Iako nije
vjerovao u moć kipa, nije mu se svidjelo to što nije bio u stanju pomoći im da ga
pronađu. Kao trenutačni vlasnik imanja, imao je nekako osjećaj daje trebao
smisliti način kako to riješiti.
Kad je Giulia otišla, pošao je do bazena da otpliva nekoliko krugova. Voda je
bila prohladna, ali nedovoljno hladna da ga osvijesti, a to bi mu jako dobro
došlo. Kad se umorio, okrene se na leđa i u tom trenutku ugleda Isabel koja je
sjedila pokraj suncobrana.
Sjedila je prekriženih gležnjeva, s nogama na stranu. Slamnati šešir štitio joj je
lice, a scenarij joj je ležao u krilu. Zaronio je pa izronio, najdalje što je mogao,
kukavički se nadajući da će odgoditi neizbježno. Konačno je iskočio iz bazena i
zgrabio ručnik.
Gledala gaje kako joj se približava. Inače bi ga njezina borba da ne baci pogled
na njegove prepone zabavljala, ali danas mu nije bilo do smijeha.
— Scenarij je odličan — rekla je.
Očito ga je namjeravala uspavati prije nego što mu zada posljednji udarac.
Izvalio se pokraj nje, zabacio glavu, sklopio oči zbog sunca i glumio umišljenu
filmsku zvijezdu. — Daaa.
— Nije teško zaključiti zašto nisi htio da ga vidim. Najbrži način da to privede
ružnom kraju bio je taj da bude osoran. — Ne treba mi prodika.
— Ne namjeravam je držati. To nije film za koji bih stajala u redu da ga vidim,
ali znam da ću biti iznimka. Kritičarima će se svidjeti, a i publici.
Zažmiri na jedno oko. Umjesto da ga izravno napadne, priprema ga za
podmukli udarac.
— Jasno mi je zbog čega si tako uzbuđen — nastavila je. — Ta uloga od tebe će
zahtijevati maksimum. Karijera ti je trenutačno u takvoj fazi da ti baš to treba.
Više to nije mogao podnijeti pa skoči sa stolca. — On zlostavlja djecu!
Zatreptala je očima. — Znam da si potpisao ne znajući za to, ali ta će uloga biti
veliki izazov. Imala je hrabrosti nasmiješiti mu se. — Veoma si nadaren, Ren, i
tijekom cijele karijere čekaš tako nešto.
Gurnuo je stolac koji mu se našao na putu i uzšetao se oko bazena. U tom
trenutku gotovo ju je mrzio. Bila je tako nemilosrdno razumna, tako
nemilosrdno poštena, a on će joj morati iznijeti pojedinosti. — Izgleda da nisi
primijetila da sam provodio toliko vremena s Tracvnim djevojčicama jer sam ih
iskoristio za proučavanje.
— Da, shvatila sam.
Dojurio je do nje. — Steffie i Brittanv! Te krasne male djevojčice. Zar ne
shvaćaš? Pokušao sam se naći u Streetovoj koži i promatrati ih njegovim očima.
Obod šešira zaklanjao joj je lice pa je mislio da dobro ne vidi. Potom je digla
glavu i on shvati da se nije zabunio. Pogled joj je bio pun razumijevanja. —
Mogu si zamisliti kako ti je to bilo teško.
Tada je puknuo. Nije joj dosta da mu odere kože. Mora mu i zdrobiti kosti.
Prokletstvo! Mrzio je njezinu dobrotu, njezino suosjećanje. Mrzio je sve što gaje
udaljavalo od nje. Morao se maknuti, ali noge ga nisu slušale, a sljedeće čega je
bio svjestan bile su njezine ruke obavijene oko njegovog struka.
— Siroti Ren. Naslonila mu je obraz na grudi. — Usprkos svom tvojem
izrugivanju, obožavaš te djevojčice. Sigurno su ti bile grozne pripreme za tu
ulogu.
Htio ju je odgurnuti, ali bila je melem za njegove rane pa je umjesto toga
privuče bliže. — Pune su povjerenja.
— A ti si dostojan tog povjerenja.
— Iskorištavao sam ih.
— Savjestan si u poslu. Naravno da moraš razumjeti djecu da bi igrao tu ulogu.
Nisi predstavljao opasnost za te djevojčice, ni jedan trenutak.
— Bože, znam to, ali... Nije otišla. U podsvijesti je znao da to znači da će sve
morati početi ispočetka. Ali ne danas, ne sada.
Bilo je to suprotno logici, ali htio je s njom razgovarati o tome. Odmaknuo se
nekoliko koraka, ostavljajući među njima dovoljno prostora da se ne mora
brinuti da će je okaljati. — Scenarij... Mnogo je bolji nego prvobitna Jenksova
zamisao. Dogodit će se to da će publika podržavati Streeta, iako je čudovište.
— Zato je to, i izvanredno, i užasavajuće.
— To pokazuje kako zlo može zavesti čovjeka. Svatko tko pogleda film, morat
će zaviriti u svoju dušu. Jenks je izvanredan. Znam to. Samo... Izgleda da su mu
se osušila usta.
— Shvaćam.
— Pretvaram se u prokletog bezosjećajnog tipa.
— Nemoj psovati. Osim toga, uvijek si bio bezosjećajan. Ali tako si dobar
glumac, da to nitko nije otkrio.
Isabel se nadala da će ga nasmijati, ali bio je previše uznemiren da bi se
smijao. To je objašnjavalo zašto je u posljednje vrijeme bio tako neugodan.
Koliko god htio glumiti tu ulogu, toliko mu je bila odbojna.
— Street je glavni u filmu — reče. — Nathan, junak, nije ništa drugo do bijela
tapeta.
— Prije si se uvijek bez poteškoća isključio iz uloge pa ti neće biti teško isključiti
se iz ove.
Namjera joj je bila da ga njezine riječi smire, ali djelovao je još potištenije.
— Ne razumijem te — reče. — Trebala bi je mrziti. Ali ništa nije jednostavno kad
je riječ o umjetnosti, je li? Umjetnici moraju prikazati svijet onako kako ga vide,
a njihovo viđenje ne mora uvijek biti lijepo.
— Misliš daje ovaj film umjetničko djelo?
— Da. A to isto misliš i ti, inače se ne bi upustio u sve ovo.
— Radi se samo... Volio bih... K vragu, volio bih da su ih moji predstavnici
prisilili da preko naslova napisu moje ime.
Njegova galama nije ju prevarila i srce ju je boljelo zbog njega. Činjenica da
proživljava takvu borbu mogla bi značiti da se konačno zasitio šuljanja po
mračnim ulicama. Možda je bio spreman glumiti kakvog junaka kad se ovo
završi. Vrijeme je da prevlada svoje skromno mišljenje o sebi, i kao glumac, i
kao čovjek.
Međutim sada, u njegovom pogledu nije bilo ničega osim cinizma. — Znači,
daješ mi oprost za grijeh koji ću počiniti.
— Snimanje tog filma nije grijeh. Osim toga, nisam u položaju da ti dam
oprost.
— Ti si najbolje što imam.
— Joj, Ren. Došla je do njega i pružila ruku da mu makne uvojak s čela. — Kada
ćeš se početi doživljavati onakvim kakav jesi, a ne onakvim kakav misliš da
jesi?
— Bože, stalno gnjaviš.
Podsjeti se da mu je ljubavnica, a ne terapeutkinja i da nije njezin posao da ga
dovede u red, pogotovo kad nije napravila ništa da sebe dovede u red. Počela
se odmicati, ali zgrabio ju je za ruku, a stisak mu je bio tako jak da ju je gotovo
boljelo. — Idemo.
Na njegovom licu vidjela je nešto gotovo slično očaju. Odvukao ju je u kuću, u
spavaću sobu. Znala je da nešto ne valja, ali i nju je uhvatila jednaka strast i
skinula je odjeću jednako brzo kao i on.
Kad su pali na madrac, povukla ga je na sebe. Željela je odagnati predosjećaj
da sve ide kraju brže nego što oni to mogu spriječiti. Uhvatio ju je iza koljena i
raširio joj noge. Orgazam je bio strašan, ali ne predivan — već sjena koja je
zakrila sunce.
Ren je oko struka omotao ručnik i sišao u kuhinju. Od nje je očekivao različite
primjedbe nakon što pročita scenarij, ali prihvaćanje — da ne spominje stvarnu
podršku — nije bilo na tom popisu. Volio bi da se barem jedanput ponašala
onako kako očekuje, ali činjenica da to nije bilo tako bila je dodatni razlog daje
se izgleda nije mogao zasititi.
Počeo je osjećati nešto kao... riječ »panika« počela mu se motati po glavi, ali
potisne je. Nije osoba koja paničari, čak ni na kraju filma kad mora izvršiti
osobito okrutno ubojstvo. Samo je bio... uznemiren, ništa drugo.
Čuo je da gore teče voda kad je počela puniti kadu. Nadao se da će dobro
isprati prljavštinu koju je ostavio na njezinoj koži — onu koju nije mogla vidjeti,
ali za koju je on znao da postoji.
Popipao se po bedru tražeći cigarete, a onda se sjeti da ima ručnik. Dok je išao
prema sudoperu da natoči čašu vode, pozornost mu privuče hrpa pisama, koja
je ležala na pultu. Na podstavljenoj omotnici pokraj, nalazila se adresa
pošiljatelja, njezinoga njujorškog izdavača. Pogleda pismo na vrhu.
Draga doktorice Favor,
nikada prije nisam pisala poznatoj osobi, ali slušala sam vaše predavanje kad
ste bili u Knoxvilleu, koje je u potpunosti promijenilo moj stav prema životu. U
sedmoj godini počela sam gubiti vid...
Pročitao je pismo i uzeo drugo.
Draga Isabel,
nadam se da vam ne smeta što vas oslovljavam imenom, ali imam osjećaj da
ste mi prijateljica, a ovo pismo već dugo nosim u glavi. Kad sam u novinama
pročitala kakve poteškoće imate, zaključila sam da vam ga stvarno moram
napisati. Prije četiri godine kad je moj muž ostavio djecu i mene, pala sam u
takvu depresiju da nisam izlazila iz kreveta. Tada mi je najbolja prijateljica iz
knjižnice donijela audiokasetu s jednim od vaših predavanja. Radilo se o vjeri u
sebe što je promijenilo moj život. Danas imam srednju školu i idem na
predavanja...
Primi se za trbuh, ali mučnina koju je osjećao nije imala nikakve veze s tim što
je zaboravio jesti.
Draga gospođo Favor,
imam šesnaest godina i prije nekoliko mjeseci pokušao sam se ubiti jer mislim
da sam možda homoseksualac. Naišao sam na vašu knjigu koju je netko ostavio
kod Starbucksa. Mislim da ste mi spasili život.
Kad je sjeo za stol, shvati da se počeo znojiti.
Draga Isabel Favor,
možete li mi poslati svoju sliku s potpisom? Mnogo bi mi značila. Kad sam
dobila otkaz...
Doktorice Favor,
zahvaljujući vama žena i ja sačuvali smo brak. Imali smo novčanih poteškoća
i...
Draga gospođice Favor,
nikada prije nisam pisala poznatoj osobi, ali da nije bilo vas...
Sva pisma bila su napisana nakon što je Isabel pala u nemilost, ali njihovi autori
nisu marili za to. Jedino im je bilo važno to što je učinila za njih.
— Prilično dirljivo, zar ne? Isabel je stajala na vratima, vežu-či vestu oko struka.
Grč u želucu preselio mu se u grlo. — Zašto to kažeš?
— Dva mjeseca. Dvanaest pisama. Gurnula je ruke u džepove veste. Doimala
se nesretno. — U zlatnim vremenima, dragi moj, stizalo ih je na tone.
Pisma su pala na pod kad se naglo dignuo od stola. — Spašavanje duša zasniva
se na količini, a ne kakvoći, je li?
Čudno gaje pogledala. — Samo sam mislila reći da sam imala tako puno i sve
sam upropastila.
— Ništa ti nisi upropastila! Pročitaj ova pisma. Samo pročitaj te jebene poruke i
prestani samu sebe sažalijevati.
Ponašao se kao svinja i svaka druga žena bi ga napala. Ali ne Isabel. Ne ova
jebena Svetica. Čak nije ni trepnula. Samo je bila tužna i to ga je užasno
pogađalo.
— Možda imaš pravo — rekla je.
Okrenula se malo na stranu. Namjeravao se ispričati kad je vidio daje sklopila
oči. Nije znao što bi. Mogao je izaći na kraj sa ženama koje plaču, ženama koje
viču, ali što raditi sa ženom koja moli? Došlo je vrijeme da počne razmišljati kao
junak, bez obzira na to koliko je to bilo u suprotnosti s njegovom naravi. —
Moram se vratiti. Vidimo se sutra na vendemmiji.
Nije ga pogledala, nije odgovorila, tko bi je i krivio? Zašto razgovarati s vragom
kad može izabrati Boga?
21
Samo je Massimo sljedeće jutro došao u vinograd prije Rena i to ne zato što je
Ren ustao mnogo prije svih ostalih, već zato što uopće nije otišao u krevet.
Umjesto toga, proveo je noć slušajući glazbu i razmišljajući o Isabel.
Pojavila se kao da ju je čarolijom dozvao, izronivši se iz rano-jutarnje maglice
kao zemaljski anđeo. Imala je nove traperice na kojima su se, na koljenima, još
uvijek vidjele crte kako su bile složene. Flanelska košulja koju je obukla preko
majice bila je njegova kao i kapa Lakersa. Svejedno, uspjela je izgledati
dotjerano. Sjetio se pisama poklonika koja je primila i osjeti plamen u grudima,
točno iz prsne kosti. Zalupiše automobilska vrata i dođe Giancarlo, oslobodivši
Rena potrebe da učini nešto više od običnog pozdrava. Kad su se pojavili ostali,
Massimo je počeo izdavati naređenja. Vendemmia je počela.
Isabel je otkrila da je berba grožđa prljav posao. Dok je bacala teške grozdove u
košaru, ili panieru kako su je zvali, postojala je opasnost da joj u rukav iscuri
sok, a škare kojima je rezala plodove, postale su tako ljepljive kao da su joj
zalijepljene za dlan. Bile su i opasne, zamijenivši meso s debelim peteljkama.
Ubrzo je imala flaster na jednom prstu.
Ren i Giancarlo obilazili su redove i skupljali pretrpane košare prazneći ih u
plastične sanduke složene na maloj prikolici pričvršćenoj za traktor. Praznili su
ih u staroj kamenoj zgradi pokraj vinograda gdje je druga skupina počela
gnječiti grožđe i nalijevati mošt u bačve radi vrenja.
Dan je bio oblačan i hladan, ali Ren se svukao u majicu kratkih rukava s
otisnutom reklamom za jedan njegov film. Stvorio se pokraj nje uzeti košaru
koju je upravo napunila. — Ne moraš to raditi, znaš.
U drugom redu jedna je žena držala dva grozda ispred prsiju i drmala ih čemu
su se svi smijali. Isabel otjera pčelu koja je zujala oko nje. — Kad ću opet imati
priliku brati grožđe u toskanskom vinogradu?
— Pustolovini će uskoro doći kraj.
Izgleda da već je, pomisli, kad je obrisao lice i otišao.
Zurila je u pčelu koja joj je sjela na vanjsku stranu ruke. Sinoć nije došao k njoj.
Umjesto toga, nazvao je iz vile i rekao da ima posla. I ona je morala raditi, ali se
umjesto toga prepustila mračnim mislima. Tamna strana Renove prošlosti
poput paučine se zalijepila za njega prepriječivši put svakoj nadi za bilo kakvu
zajedničku budućnost... Ilije jednostavno zaključio daje prenaporna za njega.
Bila je zahvalna kad se pokraj nje pojavila jedna mlađa žena kako bi zajedno
radile. Budući da je ženin engleski bio loš isto kao i Isabelin talijanski, potpuno
se usredotočila na njihov razgovor.
Navečer, uz dopola obrani vinograd, vratila se u kuću. Nije razgovarala s
Renom koji je s muškarcima otišao na piće. Kad je Tracv nazvala da je pozove
na večeru, odbila je. Bila je preumorna za sve osim da pojede sendvič od sira i
sruši se u krevet.
Jutro je stiglo prije nego što je bila spremna, a mišići su se pobunili kad se
okrenula na drugu stranu. Pomisli da ostane u krevetu, ali uživala je u
jučerašnjem druženju. Također joj se svidio osjećaj da je učinila nešto korisno.
Tako nešto nije već dugo osjetila.
Posao je drugi dan išao brže. Vittorio je došao pomoći. Pojavila se Tracv s
Connorom i izvjestila Isabel o tome kako je djeci prošao prvi dan u školi i da ju
je Harry sinoć nazvao iz Zuricha. Fabiola je, koristeći se lošim engleskim,
objasnila Isabel kako nastoji ostati u drugom stanju. Ali Ren joj se jedva obratio.
Pitala se radi li marljivije od drugih zato jer je vinograd njegov ili zato jer je hoće
izbjeći.
Sunce se spustilo bliže obzorju. Kad im je ostalo još samo nekoliko redova,
otišla je do stola na kojem je stajala voda. Kad si je natočila čašu, glasni smijeh
natjera je da se okrene. Vidjela je kako se iz smjera vile približava skupina od tri
muškarca i tri žene.
Ren spusti sanduk koji je praznio i mahne krenuvši prema njima. — Bilo je i
vrijeme da dođete.
Dvojica od trojice muškaraca bili su strašno zgodni i obojica su imala američki
naglasak.
— Kad glavni frajer nazove, konjica stiže u pomoć.
— Gdje je pivo?
Crvenokosa žena raskošnih oblina sa skupim sunčanim naočalama u kosi
pošalje Renu poljubac. — Bog, dušo. Nedostajao si nam.
— Drago mi je da ste uspjeli doći. Pomilovao ju je po obrazu, a onda je isto
učinio drugoj ženi koja je bila ista Pamela Anderson.
— Umirem za dijetnom Colom — rekla je. — Tvoj bezdušni menadžer nije htio
stati.
četvrti muškarac bio je nizak i mršav, možda između trideset i četrdeset.
Naočale su mu visjele oko vrata na uzici, a mobitel je držao prislonjen na uho.
Istovremeno je rukama uspio pokazati Renu da je taj tko zove idiot i da će ga se
začas riješiti.
Crvenokosa se glasno nasmijala i prešla kažiprstom niz Re-nova gola prsa. — 0,
moj Bože, dušo pogledaj se. Ovo je prava prljav-ština?
Isabel se zgražala. Uzela si je slobodu da dira Renove gole grudi. Primijeti
crvenokosine kratke hlače, cipele rađene po mjeri, jako dugačke noge i
savršeni goli pupak. Zašto Ren nije spomenuo da je pozvao ove ljude?
Stajala je dovoljno daleko da se Ren mogao ponašati kao da je nema, ali
svejedno ju je pozvao. — Isabel, htio bih da upoznaš neke moje prijatelje.
Tracy je zadirkivala Isabel stoje uvijek tako uredna, ali sada se nije tako
osjećala. Idući prema njima, pomisli kako bi najradije zaustavila vrijeme da se
okupa, uredi kosu, našminka se, odjene nešto otmjeno i dovuče se do njih s
martinijem u rukama. — Oprostite što vam ne pružam ruku. Malo sam prljava.
— To su moji prijatelji iz L.A.-ja — kaza Ren. — Tad Kea-ting i Ben Gearhart.
Mulac s mobitelom moj je menadžer, Larry Gre-en. Prvo predstavi crvenokosu.
— Ovo je Savannah Sims. Potom onu sličnu Pameli Anderson. — A ovo je
Pamela.
Isabel zatrepće očima.
— Samo sam joj slična — reče Pamela. — Nismo u rodu.
— Ovo je Isabel Favor — kaza Ren. — Živi tamo u kući.
— 0, moj Bože! — zavrišti Pamela. — Prošle godine smo u našem čitateljskom
klubu čitali dvije vaše knjige!
Činjenica da je netko tko izgleda kao Pamela Anderson dovoljno pametan da
bude član čitateljskog kluba, trebao je Isabel biti dodatan razlog da joj se ne
svidi, ali ona se digla iznad toga. — Drago mi je čuti.
— Vi ste spisateljica? — otegnuto će Savnnah. — Baš zgodno. E, ova joj se ne
mora svidjeti.
— Ne znam kako vi — kaza Ren — ali ja sam spreman za tu-lumarenje večeras.
Isabel, zašto ne bi došla u vilu kad se urediš? Osim ako nisi preumorna.
Mrzila je kad su ljudi iznad dvadeset prve koristili riječ tulu-mariti. Uz to, mrzila
je što se prema njoj odnosio kao prema autsajderu. — Uopće nisam umorna.
Dapače, jedva čekam. Ju-hu. Živio tulum.
Ren pogleda na drugu stranu.
Kad se vratila u kuću, okupala se pa legla kratko otpočinuti, ali čvrsto je
zaspala. Kad se probudila, bilo je prošlo devet. Došla je k sebi i počela se
odijevati. Budući da se nije mogla natjecati s tim kurvi-cama, nije ni pokušala.
Štoviše, odjenula je jednostavnu crnu haljinu, zagladila kosu, metnula svoju
narukvicu, uzela maramu i s osjećajem nelagode pošla u vilu.
Budući da se osjećala kao gost, pozvonila je i nije, kao obično, jednostavno
ušla. Kad je Anna otvorila vrata, zagluši je glasna glazba. — Dobro da ste došli,
Isabel — rekla je, držeći se ukočeno čime je pokazivala svoje neodobravanje. —
Ti ljudi... Proizvela je zvuk kao kad se prazni guma.
Isabel joj se suosjećajno nasmiješi, a onda slijedeći glazbu ode u stražnji dio
kuće. Kad je došla do nadsvodenog prolaza koji je vodio otraga u salon,
zastane.
Renov menadžer ležao je lica priljubljenog uz sag, Pamela je raskrečenih nogu
sjedila na njemu, suknja joj je bila dignuta do vrha bedara i masirala mu je leđa.
Svjetla su bila prigušena, glazba glasna. Posvuda su ležali ostaci hrane, a crni
grudnjak krasio je Venerino poprsje. Pokraj toga, ljepotan Ted ljubakao se s
vrućom mladom ženskom koja je radila u trgovini kozmetikom u gradu. Drugi
ljepotan, Ben držao je izgrizeni bubnjarski štap kao mikrofon i pjevao pijano uz
glazbu.
Ren je plesao sa Savannah i izgleda da nije primijetio Isabe-lin dolazak, možda
zato što su mu prsa crvenokose bila prilijepljena za grudi, a obje ruke obavijene
oko vrata. Velika kristalna čaša koja mu se njihala u ruci oslonjenoj na njezin
struk, bila je puna nečega što je bilo ubojito. Isabel je vidjela kako mu je druga
ruka kliznula niz njezino koščato bedro.
Znači.....
— Hej, curo! Pamela je mahnula sa svog položaja na guzici Larrvja Greena. —
Larry obožava kad smo u paru. Hoćeš mu izmasi-rati noge?
— Ne, sigurno ne.
Kad je progovorila, Ren se polagano okrene, a Savannah se pomakne zajedno s
njim. U crnim hlačama šivanim po mjeri i bijeloj, za jedno puce previše
raskopčanoj svilenoj košulji, izgledao je otmjeno raskalašen. Nije se žurio pustiti
Savannah. — Ako si gladna, na stolu ima jela.
— Hvala.
Uvojak kose pao mu je na čelo kad je otišao do komode napuniti čašu iz jedne
od boca koje su stajale na srebrnom pladnju. Otpio je gutljaj, a onda zapalio
cigaretu. Dim mu je obavio glavu poput ma-gličaste aureole. — Mislio sam da
nećeš doći.
Skinula je maramu i odložila je na naslon stolca. — I propustim priliku da se
zabavim? Ni slučajno. Samo mi nemoj reći da sam zakasnila i da više neću stići
iskapiti bocu.
Promjerio ju je pogledom, a iz tih vražjih nosnica sukljao mu je dim. Savannah
bahata držanja i beskrajno dugačkih nogu, gledala je Isabelinu jednostavnu
crnu haljinu hladno se zabavljajući. Pamela se nasmiješi i skoči s leđa Larrvja
Greena. — Isabel, baš si smiješna. Hej, jesi li se kad na fakultetu igrala one igre
s cuganjem kad moraš potegnuti svaki put kad Sting zapjeva »Roxanne«?
— Mislim da sam to propustila.
— Vjerojatno si učila dok sam ja visila po barovima. Htjela sam postati veterinar
jer volim životinje, ali predmeti su stvarno bili teški pa sam na koncu odustala.
— Osnove matematike su takav davež — izjavi kraljica kurvi.
— Ne, nisam mogla svladati organsku kemiju — odvrati dobro raspoložena
Pamela.
Ljepotan Ben ostavio je svoju palicu-mikrofon zbog nepostojeće gitare. — Dođi
ovamo i voli me, Pammy, jer ja sam živina.
Pamela se naceri. — Preuzmi Larrvja, hoćeš li, Isabel?
Savannah se kao piton omotala oko Rena. —- Idemo plesati.
Gurnuo je cigaretu u kut usana i pogledao Isabel slegnuvši ramenima. Ovaj put
je on isprepleo ruke oko Savannahinog struka i počeo se polako vrtjeti.
Larry s poda pogleda Isabel. — Platit ću ti sto dolara da nastaviš ondje gdje je
Pamela stala.
— Mislim da bismo prvo trebali porazgovarati da vidimo slažemo li se.
Ren frkne nosom.
Larry zastenje i prestane. — Vremenska razlika. Drugi su spavali u zrakoplovu.
Rukuje se s njom. — Ja sam Larry Green, Renov menadžer. Telefonirao sam kad
smo se upoznavali. Nisam pročitao ni jednu vašu knjigu, ali Pamela me je
izvijestila o vašoj karijeri. Tko vas obrađuje?
— Do nedavno, Ren.
Larry se nasmije, a ona primijeti da mu je pogled lukav, ali ne i neljubazan.
Ritam glazbe se promijeni, a Renova ruka na Savanna-hinom boku spusti se
nekoliko centimetara niže.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Larry mahne glavom prema komodi s pićem. — Mogu li vam donijeti piće?
— Može vino. Sjela je na kauč. Posljednji put je jela prije osam sati i trebala joj
je hrana, ne piće, ali izgubila je apetit. Glazba se promijenila u laganu baladu i
Savannah se pritisnula uz svaki dio Renova tijela do kojeg je mogla doći. Larry
pruži Isabel piće i sjedne kraj nje na kauč. — Čujem da vam je karijera vriti.
— U posljednje vrijeme.
— Što ćete poduzeti?
— Čini mi se da je to pitanje za Milijunaša.
— Da radim za vas, rekao bih vam da se promijenite. To je najbrži način da
povratite snagu. Stvorite novu osobnost.
— Dobar savjet, ali izgleda da sam osoba sa samo jednom osobnošću.
Nasmiješio se pa su počeli razgovarati o karijerama, a ona se trudila da ne
gleda Rena i Savannah. Pitala je Larrvja o njegovom menadžerskom poslu, a on
nju o nizu njezinih predavanja. Ren je prestao plesati da Savannah pokaže neke
od starina u sobi, uključujući pištolj kojim je prestrašio Isabel za vrijeme prvog
posjeta. Na njezino zadovoljstvo, maknuo ga je, ali kad se približio, shvati da
mu se plete jezik. Čašom za liker pokaže prema Larrvju. — Zašto, d-ovraga, nisi
sa sobom do-nio trave?
— Neprirodan strah od stranih zatvora. A otkad ti...?
— Drugi put donesi tu vražju travu. Napunio je čašu ne mareći što je pola prolio
po pladnju dok je točio. Gucnuo je, a potom obavio ruke oko Savannahinih
bokova. Započeli su još jedan polagani seksi ples. Isabel zaključi da je dobro što
nije jela jer bi povratila da je što progutala.
— Hoćete plesati? — upita Larry, više zato, bila je sigurna, jer mu se smilila,
nego zbog želje da se makne s kauča. Odmahnula je glavom.
Jedna Renova ruka omotala se oko Savanahhinine stražnjice. Savannah nakrivi
glavu i razdvoji usne. Bio mu je to dovoljan podstrek i on zaroni u njih.
Isabel je dovoljno vidjela. Odlučno je ustala s kauča i uzela maramu. Zatim je
rekla dovoljno glasno da je se čuje usprkos glazbi. — Ren, hoćeš li načas izaći
sa mnom?
Sobom zavlada neugodna tišina. Ren se polagano odvoji od Savannahinih
usana. — Nemoj gnjaviti — reče otegnuto.
— No, dobro. Gnjavator mi je drugo ime, a to neće dugo trajati.
,
Uzeo je svoje piće, doimao se jako pijan, a držao se kao da mu je sve to veoma
glupo, gucnuo i spustio ga. — Dobro, završimo s tim. Dok je nesigurno išao
prema vratima koja su vodila na lođu, zapali još jednu cigaretu.
Koju mu je odmah izvadila iz usta čim su se našli vani.
-Ej!
Zgazila ju je. — Ubijaj se kad si sam.
Nabrusio se kao svaki pijanac. — Ubijat ću se kad budem htio.
— Baš sam ljuta na tebe.
— Ti si ljuta!
— Što si očekivao, da budem sretna? Jače je stisnula maramu oko sebe. —
Glava me boli zbog tebe. Što se jela tiče... ne bih mogla progutati ni zalogaj.
— Previše sam pijan da bi mi to nešto značilo.
— Nisi pijan. U čaši je bilo više leda nego pića, a svaki put si ga prolio. Ako želiš
da se raziđemo, dođi i reci mi to.
Stisnuo je usta. Nesta pijano razmetanje, a glas mu je zvonio jasno kao zvonce.
— Dobro. Hoću da se raziđemo.
Zaškrgutala je zubima. — Nemaš pojma što hoćeš.
— Tko kaže?
— Ja. A u ovom trenutku ja sam izgleda jedina koja ima nekog pojma o našim
osjećajima.
— Jesi li tamo unutra imala otvorene oči? Rukom zamahne prema vratima, a
riječi su frcale kao meci. — To je moj pravi život. Ovo vrijeme u Italiji bio je
odmor. Zar ne shvaćaš?
— Nije to tvoj stvarni život. Možda je nekoć bio, ali više nije. Već neko vrijeme.
Ti bi htio da ja povjerujem daje to tvoj stvarni život.
— Živim u šašavom L.A.-ju! Žene mi guraju gaćice u džepove kad sam u
lokalima. Imam previše novca. Površan sam i sebičan. Prodao bih mater da se
pojavim na naslovnici Vanity Faira.
— I imaš pogani jezik. Ali nitko nije savršen. Ja znam biti uštirkana.
— U štirkana? Izgledao je kao da će puknuti. Koraknuo je prema njoj škrgućući
zubima. — Slušaj ti mene, Isabel. Misliš da sve znaš. Hajde, što kažeš na ovo?
Recimo da imaš pravo. Recimo da sam ih pozvao ovamo — pretrpio sve to —
samo da ti pokažem da je gotovo. Zar ne shvaćaš? Bit je ista. Pokušavam te se
riješiti.
— Očito. Nije do kraja uspjela prikriti podrhtavanje glasa. — Pitanje je, zašto to
sve izvodiš da bi to učinio? Zašto mi jednostavno ne kažeš »hasta la vista1«,
mala? Znaš što ja mislim? Mislim da se bojiš. Pa, i ja se bojim. Misliš li da mi je
ta veza ugodna?
— K vragu, otkud bih znao što misliš? Uopće te ne razumijem. Ali jedno znam.
Kad čovjek metne zajedno sveticu i grešnika, traži nevolju.
1 Hasta la vista (španj.) — Doviđenja.
— Sveticu? Sad joj je bilo dosta. — Stvarno to misliš o meni? Da sam svetica?
— Prokletstvo, u usporedbi sa mnom, naravno da jesi. Ti si žena kojoj sve mora
biti po žnorici. Cak ne voliš da ti je kosa raščupana. Pogledaj me, sav sam
zbrčkan! U mojem životu sve je ludo. A meni se to sviđa.
— Nisi tako loš.
— Draga moja, nije sa mnom lako.
Obgrlila se rukama. — Stalo nam je oboje do nas, Ren. Možeš raditi što hoćeš
da to zaniječeš, ali to je tako. Ne mora se stidjeti svojih osjećaja pa se neće
tako ni ponašati. Svejedno, morala je duboko udahnuti, prije nego što je
nastavila. — Meni je i više nego stalo. Zaljubila sam se u tebe. I stvarno nisam
sretna zbog toga.
Jedva da je trepnuo. — Daj, Isabel, dovoljno si pametna da shvatiš što se
događa. Nije to ljubav. Ti si žena koja srcem i dušom nastojiš pomoći ljudima.
Mene doživljavaš kao veliki slučaj spašavanja.
— Je li? A što bih to zapravo trebala spasiti? Nadaren si i sposoban. Ti si jedan
od najpametnijih muškaraca koje sam upoznala. Usprkos toj sapunici u koju bi
htio da povjerujem, nisi ženskar, ne drogiraš se i nikad te nisam vidjela pijanog.
Divan si s djecom na svoj neobičan način. Imaš dobar posao, a kolege te
poštuju. Čak te i bivša žena voli. Osim što si slab prema cigaretama i prost, ne
znam što je kod tebe tako strašno.
— Znam. Tako si slijepa kad je riječ o ljudskim manama, da me čudi da još
uvijek možeš van bez bijelog štapa.
— Ovo su činjenice, bojiš se toga što se među nama događa, ali umjesto da se
suočiš s tim, odlučio si ponašati se kao idiot. A čim se vratiš unutra, dobro operi
usta i zube da se riješiš bacila te žene. Također joj se moraš ispričati. Ona je
jako nesretna žena i nije lijepo što si je tako iskoristio. Zatvorio je oči i šapnuo.
— Bože, Isabel...
Mjesec se pojavio iza oblaka, bacajući nepravilne sjene po njegovom licu.
Djelovao je izmučeno i nekako pobijeđeno. — Onaj ispad unutra. Nisam
pretjerivao, takav je moj život.
Odupre se želji da ga dotakne. Ne može odlučiti umjesto njega. To mora sam
riješiti, na svoj način ili nikako. — Oprosti. Znam da ti je dosta takvog života.
Ispusti tihi, gotovo nečujan zvuk i čvrsto je stisne uz sebe, ali jedva je osjetila
toplinu njegovog tijela, a već ju je pustio.
— Sutra moram u Rim — reče.
— U Rim?
— Howard Jenks je ondje i određuje gdje će se snimati. Po-pipa se po bedru
tražeći kutiju cigareta koje nije bilo. — Oliver Craig dolazi — Britanac koji igra
Nathana — pa Jenks hoće da zajedno prijeđemo scenarij. Imamo probu kostima,
šminkerske probe. Obećao sam da ću dati nekoliko intervjua. Vraćam se na
vrijeme za feštu.
Fešta je trebala biti za tjedan dana. — Sigurna sam da će Anni biti drago.
— Ono unutra — mahnuo je glavom prema kući — nisi to za-vrijedila. Samo
sam... Moraš shvatiti, to je sve. Oprosti.
I shvatila je. Više nego što je on to mislio.
22
Tracyne oči bile su pune suza izazvanih djelovanjem hormona. — Jesam li ti
zahvalila što si mi vratila Harrvja?
— Nekoliko puta.
— Da nije bilo tebe...
— To ste vas dvoje napravili. Ja sam samo ubrzala proces. Obrisala je oči. — Ne
znam. Dok se ti nisi pojavila, nismo baš imali sreće. Connor, nemoj se loptati
oko cvijeća.
Connor digne pogled s nogometne lopte koju je koturao po malom dvorištu iza
kuće Briggsovih u Casalleoneu i nasmiješi im se. Jedan dio dvorišta protezao se
prema kućama u ulici niže, a drugi prema ostacima rimskog zida koji je nekad
opasavao grad.
— Ren je danas otišao u Rim — reče Isabel, osjećajući bol u prsima. — Hoće me
se riješiti.
Tracy odloži poderanu dječju traper jaknu koju je krpala. — Reci mi što se
događa.
Isabel joj ispriča o sinoćnjoj zabavi. Kad je završila, reče: — Otada ga nisam
vidjela. Anna mi je rekla da su on i Larry oko podneva otišli.
— A što je s nametnicima iz L.A.-ja?
— Oni su otišli u Veneziju. Pamela je draga.
— Ako ti kažeš. Tracy protrlja trbuh. — On je prototip osobe koja odabire lakši
put, zato me je i oženio. Jedino mjesto na kojem podnosi zbrku s osjećajima
filmsko je platno.
— Što nije ništa veća zbrka od ove kad se spetljao sa mnom. Isabel se pokuša
nasmiješiti, ali nije joj uspjelo. — Nije točno.
— To kažeš samo zato jer hoćeš biti ljubazna. Misli da ga osuđujem, stoje
točno, ali samo kad je riječ o njegovom poslu. Nastojala sam ne pokazati to, jer
znam da nije pošteno, pogotovo kad sama imam toliko mana koje moram
ispraviti. Jedini razlog zbog kojeg ga gnjavim taj je što mi je stalo do njega.
Toliko puta se našao visoko na mojoj listi prioriteta da sam ostala zapanjena.
— Jesi li sigurna da ti požuda nije pomutila zdravo rasuđivanje?
— Predugo ga poznaješ pa ne vidiš kako je postao divan čovjek.
— Drek. Tracy se zavali natrag u stolac. — Stvarno si zaljubljena u njega.
— Mislim da to nije tajna. Osobito ne za Rena kad mu je sinoć otvorila srce.
— Znala sam da te privlači. Koja žena krvava pod kožom ne bi pokleknula?
Mjeri te svakim pogledom. Ali ti tako dobro poznaješ ljude. Mislila sam da ti je
jasno da svaki odnos s Renom mora ostati na tjelesnoj razini. Jedina stvar koju
on ozbiljno shvaća, njegov je posao.
Isabel osjeti uzvišenu potrebu da ga brani. — Mnogo toga ozbiljno shvaća.
— Reci bar jedno.
— Jelo.
— Evo ti ga na — otegnuto će Tracy.
— Hoću reći, sve u vezi s hranom. Voli kuhati, smišljati jela, poslužiti ih. Njemu
jelo znači pripadnost, a i sama znaš bolje od drugih da toga nije imao dok je
rastao. Voli Italiju. Obožava tvoju djecu, priznao to ili ne. Zanima ga povijest,
poznaje umjetnost i glazbu. A ozbiljan je i u vezi sa mnom. Duboko udahne, a
glas joj izgubi sigurnost. — Ali ne tako ozbiljan kao ja. Utuvio si je u glavu tu
glupost da je on pokvarenjak, a ja svetica.
— Ren živi u jednom drugom svijetu koji ga je možda pokvario. Žene mu se
bacaju pod noge. Direktori filmskih studija doslovce ga mole da uzme njihov
novac. Svi mu se ulaguju. Tako je stekao iskrivljenu sliku o svojem mjestu na
ovome svijetu. Isabel je namjeravala reći da je Renovo mišljenje o njegovom
mjestu na svijetu prilično razumno, pomalo cinično, ali Tracy još nije završila.
— Ne voli povrijediti ženu, ali na kraju uvijek tako ispadne. Molim te, Isabel
nemoj dopustiti da te proguta.
Dobar savjet, ali prekasno je stigao.
Isabel je nastojala biti stalno zaposlena, ali ulovila se kako bulji u prazno ili po
peti put pere isti komad suda. Kad je shvatila da se mota po kući da slučajno ne
bi zazvonio telefon, tako se razljutila na samu sebe daje uzela bilježnicu i
počela raditi raspored za svaku minutu. Posjetila je Tracy, igrala se s djecom i
provodila sate u vili pomažući pripremiti feštu. Njezine simpatije za Annu
porasle su kad joj je stara žena ispričala povijest vile i stanovnika Casalleonea.
Prošla su tri dana, a Ren se nije javio. Imala je osjećaj da gubi kompas, srce ju
je boljelo i bivala je sve malodušnija zbog smjera u kojem je krenuo njezin život.
Ne samo da nije uspjela pronaći novi put, već je odlutala sa starog.
Vittorio i Giulia odveli su je u Sienu, ali usprkos ljepoti staroga grada, izlet nije
bio uspješan. Kadgod su prošli uz neko dijete, Giu-lijina tuga bila je gotovo
opipljiva. Iako se dobro držala, ubijao ju je neuspjeh u potrazi za kipom. Vittorio
je davao sve od sebe da ih razvedri, ali napetost je i kod njega počela uzimati
danak.
Sljedeći dan Isabel se dobrovoljno javila da će kod kuće čuvati Connora dok
Tracy bude na pregledu kod liječnika, a Marta ode u vilu pomoći Anni kuhati.
Dok su išli maslinikom, usredotočila se na njegovo veselo čavrljanje umjesto na
oštru bol koja joj je razdirala grudi. Kad su se poigrali s mačkama i kad je
postalo prohladno, odvela ga je unutra i pustila crtati za kuhinjskim stolom, s
bojicama koje mu je kupila.
— Nacrtao sam psa! — Connor joj pokaže crtež kako bi mu se divila.
— Pravi pas.
— Još papira!
Nasmiješila se i iz hrpe papira koju je ostavila na stolu izvuče jednu praznu
bilježnicu. Ubrzo je shvatila da Connor nema nimalo smisla za čuvanje prirodnih
bogatstava. Baš je bio drag. Nikada nije previše razmišljala o tome da ima
djece, to je ostavljala za neku neodređenu budućnost. Kako je rijetko
razmišljala o važnim stvarima. Za-trepće odagnavši tako suze.
Tracy se pojavila baš kad je Connor postao nemiran. Digla ga je i puhnula mu u
vrat, a onda je s njim u krilu sjela za stol, a Isabel im je skuhala čaj. — Doktor
Andrea strašan je komad. Još uvijek se ne mogu odlučiti je li grozno ili ne kad te
pregledava zgodan liječnik. Pitao je za tebe.
— On se svakoj udvara.
— Točno. Je li Ren zvao?
Zagledala se u hladan kamin i odmahnula glavom.
— Šteta.
Napadaj bijesa sprži žestoku bol. — Prenaporna sam ja za njega. Prenaporna u
svemu. E, teško je to. Voljela bih da se uopće ne vrati.
Tracy od brige nabra čelo. — Ne mislim da si prenaporna. On je budala.
— Konj! — vikne Connor s vrata, pokazujući još jedan crtež.
Dok se Tracy okrenula da ga pohvali, Isabel se nastojala smiriti, ali snažna bol u
njoj zapalila je plamen koji je potrošio sav kisik koji je uspjela udahnuti.
Tracy je pokupila Connorove stvari i kad je bila spremna za polazak, čvrsto ju je
zagrlila. — On gubi. Neće naći bolju ženu od tebe, uključujući sadašnje društvo.
Da se nisi usudila dopustiti mu da te vidi uplakanu.
Nije isključeno, pomisli Isabel.
Kad su otišli, uzela je jaknu i izašla pokušavajući se smiriti, ali samo zaključi da
se bolje osjeća dok se ljuti, nego dok je tužna. U posljednja dva mjeseca dvaput
je ostavljena i bilo joj je dosta. Iskreno govoreći, raskid s Michaelom ispao je
prava blagodat, ali Ren je bio kukavica druge vrste. Njima dvojici Bog je pred
nos stavio dragocjeni poklon, ali samo jedan od njih imao je hrabrosti posegnuti
za njim. Što onda ako je pretjerana u svemu? I on je. A kad ga bude vidjela,
točno to mu namjerava reći.
Ispravi se. Ništa mu neće reći. Jednom ga je izazvala, ali više neće. Ne zbog
ponosa. Ako joj se neće vratiti po vlastitoj volji, onda ga ne treba.
Vjetar skrene na sjeverni. Kad se vratila u kuću, bila je promrzla i jadna pa upali
vatru. Kad se vatra upalila, otišla je u kuhinju skuhati čaj do kojeg joj uopće nije
bilo stalo. Dok je čekala da zavrije voda, zabavljala se spremajući papire koje je
Connor ostavio razbacane po stolu. Primijetila je da na papiru voli nacrtati samo
jedan lik. Kad je potrošio sve papire koje mu je dala, oteo joj je pisma njezinih
poklonika, koja još nije uspjela pogledati.
Skuhala je čaj, a onda uzela šalicu i zajedno s pismima odnijela u dnevnu sobu.
Uvijek je gorljivo odgovarala na pisma, ali ovu bi hrpu najradije bacila u vatru.
Koja korist od svega?
Sjetila se Renova zgražanja kad mu je ukazala na to koliko ih malo ima.
Spašavanje duša zasnovano je na količini ne na kakvoći, je Hl Ona je mršavu
hrpu doživljavala kao još jedan pokazatelj koliko nisko je pala, ali on je u tome
vidio nešto drugo.
Zavalila se na kauč i sklopila oči. Imala je osjećaj da su joj pisma u ruci topla,
kao da su živa. Uzela je prvo i počela čitati. Kad je završila, prešla je na drugo,
pa na treće, sve dok ih nije pročitala sva. Čaj joj se ohladio. Vatra je pucketala.
Čvršće se sklupčala na kauču i polagano počela moliti. Jedno po jedno, primala
je pisma u ruku i molila za ljude koji su ih napisali.
Tada je počela moliti za sebe.
Nad kuću se nadvila tama. Vatra je tinjala. Molila je molitvu izgubljenih.
Daj da nađeni put.
Ali kad je konačno otvorila oči, jedino je uspjela vidjeti svoje velike pogreške.
Izmislila je četiri kamena temeljca kao svoj način borbe protiv vlastite
nesigurnosti. Negdje u njoj, prestrašena mala djevojčica koja je rasla na milost i
nemilost labilnih roditelja još uvijek je tako jako žudjela za ravnotežom da je
smislila sustav pravila ne bi li se osjećala sigurnom.
Napravi to i to i sve će biti dobro. Tvoja adresa neće se mijenjati iz mjeseca u
mjesec. Tvoji se roditelji neće tako napiti da će te zaboraviti nahraniti. Nitko
neće vikati ružne riječi, ni bježati usred noći ostavljajući te samu. Nećeš se
razboljeti. Nećeš ostarjeti. Nećeš umrijeti.
Četiri kamena temeljca pružala su joj privid sigurnosti. Kad god se dogodilo
nešto što se u njih nije uklapalo, ona bi to jednostavno gurnula na drugo mjesto
nastojeći da im to bude potporanj. Konačno je cijela ta građevina narasla tako
velika da se srušila na nju. Živjela je u očajanju samo zato jer je nastojala
nadzirati ono što se nije dalo nadzirati.
Ustala je s kauča i zagledala se u tamu s druge strane prozora. Četiri kamena
temeljca povezivala su umjerenu filozofiju, zdrav razum i duhovnu mudrost
njihovih vlasnika. Čula je previše svjedočanstava da ne bi znala kako su korisni.
Ali htjela je vjerovati da su više od toga. Htjela je vjerovati da su neka vrsta
talismana koji nude zaštitu
od opasnosti koje vrebaju u životu. Slijedite li ta pravila, uvijek ćete biti na
sigurnom.
Međutim, život nije htio slijediti nikakva pravila i sva ustrojstva, promjene
ustrojstva, postavljanje cilja, preračunavanje i mediti-ranje neće natjerati svijet
u red. Neće ni tisuće kamena temeljaca, bez obzira na to koliko su dobro
zamišljeni.
Tada je čula. Tihi glas koji je dopirao duboko iz njezine unutrašnjosti. Zatvorila
je oči, naprežući se da čuje, ali nije do kraja uspjela razabrati riječi. Razočarana,
ostala je gdje je, sklopljenih očiju, obraza naslonjena na prozorski okvir, ali
uzalud. Glas je nestao.
Iako je u sobi bilo toplo, počela je cvokotati zubima. Bila je izgubljena, sama i
veoma ljuta. Sve je učinila kako treba. No, skoro sve, ako ne računa to što se
zaljubila u kukavicu bez muda. Sve je i predobro napravila. Bila je tako
zaokupljena određivanjem pravila u svojem životu da ga nije imala vremena
živjeti. Sve dok nije došla u Italiju. A evo u kakvu se zbrku pretvorilo.
Glas u njoj šapne još jednom, ali još uvijek nije uspjela čuti riječi, samo lupanje
srca.
—Ren?
Trgne se. — Da. Bit će dobro. Kakogod ti misliš.
— Jesi li siguran? Krupno tijelo Howarda Jenksa utone dublje u stolac. Sve je
više izgledao kao osoba koja nije sigurna u svoj izbor glavnog glumca. Ren ga
nije krivio. Pozornost mu je neprestano bježala. U jednom trenutku bio je usred
razgovora, u drugom je odlu-tao.
Također je znao da izgleda užasno. Imao je krvave oči, a samo je vrhunski
šminker mogao sakriti podočnjake. Ali kako da čovjek dobro izgleda kad
danima ne spava? Prokletstvo, Isabel, ostavi me na miru. U Jenksovom rimskom
apartmanu u hotelu St. Regis, Larry, koji je sjedio u stolcu nasuprot njega,
namršti mu se. — Jesi li siguran u to, Ren? Mislim da si rekao da ne želiš
dublera za prizore na Golden Gateu.
— Ne želim — odgovori Ren, kao da je to otpočetka htio reći. — To će samo
zapetljati stvar, a meni visina ne smeta. Namjeravao je na tome stati, ali riječi
su same navirale. — Osim toga, zar bi trebalo biti teško uhvatiti
šestogodišnjakinju?
Nad sobu se spusti neugodna tišina. Oliver Craig, glumac koji je glumio
Nathana, začuđeno pogleda.
Craig je izgledao kao dječak, ali bio je prvorazredni profesionalac. Studirao je
na Kraljevskoj akademiji, a glumio je u Old Vicu. Jenksu je upao u oči u jeftinoj
romantičnoj komediji.
— Ovi kaskaderi na mostu znače mnogo više od hvatanja male djevojčice —
ukočeno će Jenks. — čega si ti sigurno svjestan.
Craig mu priskoči u pomoć. — Ren i ja smo sinoć razgovarali o ravnoteži između
napetih prizora i mirnih trenutaka. Upravo je nevjerojatna.
Larry povede razgovor: kako je Ren zadovoljan što je konačno dobio ulogu u
kojoj će moći pokazati svoju nevjerojatnu nadarenost, kako će Ren i Oliver
izvrsno surađivati — bla, bla, bla. Ren se ispriča i ode u kupaonicu. Kad je došao
onamo, nagne se nad umivaonik
Ispljuska lice hladnom vodom. Mora se pribrati. Sinoć je Jenks odveo Larrvja na
stranu i pitao ga drogira li se Ren.
Zgrabi ručnik. Ovo je najveća prekretnica u njegovoj karijeri, a on će je
upropastiti, samo zato što se ne može usredotočiti. Tako je silno htio čuti
Isabelin glas da ju je već deset puta skoro nazvao. Ali što da joj kaže? Da mu
tako jako nedostaje da ne može spavati? Da se njegova potreba za njom
pretvorila u bol koja ne prolazi? Da nije pristao doći na feštu povodom berbe,
mogao se odšuljati u noć poput gmaza kakav je bio. Umjesto toga, ponovno će
proći svu tu muku.
Jučer je naletio na jednog američkog novinara koji je htio čuti jesu li točne
glasine koje je čuo.
— Govori se da ste vi i Isabel Favor novost.
Savannah i njezin dugi jezik već su marljivo obavili posao. Ren je sve zanijekao
pretvarajući se da jedva zna tko je Isabel. Njezin krhki ugled ne bi preživio
javno priznanje njihove veze.
Rekao je samome sebi isto ono što si je Već danima ponavljao. U određenom
trenutku vezu treba ili prekinuti ili treba poduzeti logični korak naprijed, a za
dvoje ljudi koji su tako različiti nema koraka naprijed. Od samog početka morao
ju je pustiti na miru, ali tako ga je privlačila da nije mogao odoljeti. A sada, kad
je došlo vrijeme rastanka, onaj zahtjevan dio njega još uvijek je htio da nakon
svega zadrži dobro mišljenje o njemu. Možda se zato toliko trudio da se sjeti bar
jedne dobre stvari koju bi joj mogao podastrijeti prije nego što si kažu
posljednje zbogom.
Pustio je vodu na zahodu iako ga nije koristio i izađe. Razgovor se prekinuo kad
se pojavio, što je jasno pokazalo o čemu su razgovarali. Oliver je, primijeti,
otišao. Loš znak.
Jenks gurne svoje uske naočale za čitanje navrh glave. — Sjedni, Ren.
Umjesto da se spusti na stolac kao što je trebao da pokaže kako shvaća težinu
situacije, Ren ode do bara i uzme bocu Pellegrina. Tek kad je otpio gutljaj,
sjedne. Menadžer mu uputi upozoravajući pogled.
— Larry i ja smo razgovarali — kaza Jenks. — On me i dalje uvjerava da si
srcem i dušom u ovom projektu, ali ja nisam baš tako siguran. Ako ima kakvih
poteškoća, hoću da mi ih kažeš kako bismo ih mogli riješiti.
— Nema nikakvih poteškoća. Po čelu mu izbiše graške znoja. Znao je da mora
reći nešto što će Jenksa uvjeriti u to pa je pokušavao naći prave riječi, ali čuo je
sebe kako govori baš suprotno. — Tražim dječjeg psihologa na snimanju
kadgod su ondje djeca. Najboljega kojeg možete naći, jasno? Proklet bio ako ću
dopustiti da budem odgovoran za noćne more tih malih djevojčica.
Samo što je to njegov posao, da ljudi zbog njega imaju noćne more. Pitao se
kako Isabel spava.
Jenks je tako zinuo da mu se vidio želudac, ali prije nego što je uspio odgovoriti,
zazvoni telefon. Larry se javi. — Da? Pogleda Rena. — Trenutačno nije
slobodan.
Ren mu otme slušalicu iz ruke i stavi je na uho. — Gage.
Jenks i Larry značajno se pogledaše. Ren je slušao a onda stavio telefon na
mjesto i pošao prema vratima. — Moram ići.
Isabel je i dalje bila ljuta. Kipjela je u sebi dok je u kuhinji vile rezala povrće i iz
ormara vadila suđe za posluživanje. Do kasno popodne, kad se s Giuliom našla
u gradu na čaši vina, to je još uvijek nije minulo. Navratila je pogledati djecu
Briggsovih, ali čak i dok ih je slušala, u njoj je kipjelo. Baš je autom krenula kući
kad joj pozornost zaokupi blistava boja u izlogu mjesnoga butika. Ondje se
svjetlucala haljina. Vatre-nocrveno-narančasta oprava koja je plamtjela kao i
njezin bijes. Uopće nije bila slična nečemu što bi ona odjenula, ali izgleda da to
njezina panda nije znala. Skrenula je na mjesto na kojem je bilo zabranjeno
parkiranje, ravno ispred trgovine, a deset minuta poslije izašla je s haljinom
koju si nije mogla priuštiti i koju si nije mogla zamisliti na sebi.
Te večeri počela je mahnito kuhati. Zapalila je vatru na štednjaku sve dok
tavica nije počela cvrljiti i ispržila ljutu kobasicu koju je ranije kupila. Nabijajući
nožem po daščici grubo je narezala luk i češnjak, a onda još dodala ljute
paprike iz vrta. Kad je shvatila da nije pristavila vodu za tjesteninu, ljuti je umak
prelila preko debele kriške jedan dan staroga kruha pa je sve odnijela u
dvorište gdje je sjela na zidić i zalila jelo s dvije čaše chiantija. Te večeri prala je
suđe uz treštanje talijanskog rock-and-rolla na radiju. Razbila je tanjur i bacila
ga u smeće. Tako ga je tresnula da se razletio u komadiće.
Zazvoni telefon.
— Gospođo Isabel, Anna ovdje. Znam da ste rekli da ćete sutra ujutro doći
pomoći prostrti stolove u šatoru, ali nije potrebno, gospodin Ren će se za to
pobrinuti.
— Vratio se? Olovka koja joj se nekako našla u ruci, slomi se od njezinog stiska.
— Kad je stigao?
— Danas popodne. Niste razgovarali s njim?
— Ne još. Stavila je palac u usta i izgrizla nokat.
Anna je počela govoriti o posljednjim pojedinostima vezanim za feštu, o
djevojkama koje je uzela za pomoć, o tome kako ne želi da Isabel išta radi već
samo da se dobro zabavi. Isabel je toliko bjesnjela da joj je jedva uspjela
odgovoriti.
Kasnije te večeri, uzela je stranice s bilješkama koje je napisala za svoju knjigu
o prevladavanju osobne krize i bacila ih u vatru. Kad se sve pretvorilo u pepeo,
progutala je dvije tablete za spavanje i otišla u krevet.
Ujutro je nabacila nešto odjeće na sebe i odvezla se u grad. Inače je nakon
uzimanja tableta za spavanje bila mamurna, ali još uvijek je bila ljuta što je
odagnalo svaki mamurluk. Strusila je ogromnu šalicu espresso kave u lokalu na
piazzi, onda je šetala ulicama, ali bojala se gledati izloge u strahu da bi mogla
razbiti staklo. Nekoliko stanovnika ju je zaustavilo želeći razgovor o nestalom
kipu ili fešti. Zabila je nokte u dlanove i odgovarala najkraće što je mogla.
Kući se vratila neposredno pred početak fešte. Pošla je u kupaonicu, otvorila
hladnu vodu na tušu i stala pod njega pokušavajući se rashladiti. Kad se počela
šminkati, pri tiskala je olovku za oči čvršće
nego inače, a četkicom za rumenilo povukla je dodatni potez na obrazima.
Podloga, sjenilo, maškara — kao da je sve imalo vlastitu volju. Tracy je ostavila
krvavocrveno sjajilo za usne i Isabel ga nanese na usta. Kad je završila, usta su
joj svjetlucala kao u vampira.
Haljinu koju je kupila, objesila je na vrata ormara i sad ju je dozivala s vješalice.
Materijal je od gore do dolje padao u tankim, vatrenim naborima. Nikada nije
nosila žive boje, ali sad ju je strgnula s vješalice i navukla na sebe. Tek kad je
zatvorila smičak, sjeti se odjenuti gaćice.
Okrene se da se pogleda u zrcalo. Mala zrnca jantara tu i tamo razasuta po
tkanini svjetlucala su kao prosuta žeravica. Zbog velikog izreza jedno joj je
rame bilo golo, a resice uz rub koso rezane haljine, od polovice bedara do
listova, svjetlucale su kao oganj. Haljina nije bila prikladna ni za ovu prigodu ni
za nju, ali svejedno ju je namjeravala odjenuti.
Trebale su joj cipele s opasno visokom petom sa zlatnim zrncima na prstima, ali
nije ih imala pa je turnula noge u svoje brončane sandale. Sve moguće da mu
slomi srce u tisuću komada.
Pogleda se u zrcalo. Crvene usne nisu bile u skladu s haljinom, a ni sandale nisu
pristajale, ali bilo joj je svejedno. Zaboravila je osušiti kosu nakon tuširanja pa
su joj plavi uvojci izgledali kao majčini kad je bila najraščupanija. Sjetila se
muškaraca, vrištanja, svih ispada koji su obilježili majčin život, ali umjesto da
uzme torbicu, prsti joj uhvatiše škarice za rezanje noktiju. Kratko vrijeme ih je
gledala, a onda ih je prinijela kosi i počela rezati. Kratki odrezani uvojci obavijali
su joj se oko prstiju. Škare su Ijutito rezale, krećući se sve brže i brže sve dok se
uglađena frizura nije pretvorila u razuzdane neuredne čuperke. Na posljetku je
skinula narukvicu, bacila je na krevet i izašla iz sobe.
Dok se uspinjala stazom od kuće, pod petama sandala frcalo je kamenje. Na
vidiku se pojavila Vila anđela i ona ugleda tamnokosog muškarca kako ulazi u
crni maserati. Srce joj zaigra, a onda se vrati u normalni ritam. Bio je to samo
Giancarlo koji je pomaknuo sportski auto na stranu da napravi mjesta za
automobile gostiju koji su još pristizali.
Dan je bio prehladan za tako otvorenu haljinu, ali iako se sunce sakrilo iza
velike skupine oblaka, koža joj je gorjela. Kroz vrt je došla do stražnjeg dijela
vile gdje su se mještani već počeli okupljati. Neki od njih čavrljali su ispod
podignutog šatora dok su se drugi sku-pili na lođi. Jeremv i nekoliko starijih
dječaka između kipova napuca-vali su nogometnu loptu dok su im se mlađi
motali pod nogama.
Zaboravila je torbicu. Sa sobom nije imala novaca, maramice, ruž za usne,
kemijsku ni osvježavajuće bombone. Nije imala tampone, ključeve od auta ni
komplet malih odvijača — ni jedan predmet koji je nosila sa sobom da se zaštiti
od ružne stvarnosti u svom životu. Najgore od svega, nije imala pušku.
Mnoštvo se razdvoji.
Ren je osjetio da se nešto neobično događa još prije nego što ju je ugledao.
Tracy je raširila oči, Giulia je tiho uzviknula. Vittorio je dignuo glavu i
promrmljao poznatu talijansku rečenicu, ali kad je Ren vidio što je privuklo
svačiju pozornost, u glavi mu se izgubi sposobnost da je prevede.
Isabel je sve zapalila.
Uočio je vatreni plam njezine haljine, žar u očima, ljutitu snagu koja je zračila iz
nje i usta mu se osušiše. Nestala je njezina ljupka neupadljivost — sve one
ugodne crne, bijele i krem boje koje su obilježavale njezin svijet. A kosa...
Upadljivi neuredni uvojci po glavi bili su u stilu frizera s Beverlv Hillsa, koji su za
to naplaćivali stotine dolara.
Imala je pogrešan ruž i cipele koje nisu bile u skladu, ali iz nje je izbijala
odlučnost koja u njemu izazva krajnji oprez. Godinu dana proveo je radeći na
filmu Mladi i nemirni. Proučio je scenarij i točno je znao što se događa.
Isabelina zločesta blizanka stigla je u grad.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
23
Isabel je gledala Rena kako je promatra. Bio je sav odjeven u crno. Pod šatorom
iza njega, redovi stolova bili su prekriveni svijetlo plavim stolnjacima, a na
svakom je stajao zemljani ćup prepun ružičastih pelargonija. Međutim, boje
koje su je zapljusnule nisu je nimalo smirile. Iz zvučnika koje je Giancarlo
postavio na lođi čula se glazba, a na stolićima za posluživanje već su stajali
tanjuri s predjelom, pladnjevi sira i zdjele s voćem.
Otrpjevši njegov pogled, Isabelina ljutnja se pojača. Ovaj čovjek bio je njezin
ljubavnik, a ona nije imala pojma što se događalo iza tih srebrnih očiju, a sad joj
je bilo i svejedno. Usprkos svoj tjelesnoj snazi, dokazao je da je u duši kukavica.
Slagao joj je na tisuću načina — zavodničkim kuhanjem i privlačnim smijehom,
divljim poljupcima i vođenjem ljubavi, koje uzima dušu. Namjerno ili ne, svako
za sebe bilo je neizrečeni zavjet. Možda ne ljubavi, ali nečega važnog, a on je to
iznevjerio.
Kroz vrt joj se približavao Andrea Chiara. Okrenula se od Rena u crnoj odjeći i
jednako mračnim srcem te pošla ususret mjesnom liječniku.
Ren poželje šutnuti nešto dok je gledao kako Isabel pozdravlja ljigavog
Vittorijevog brata. Čuo je kako je izgovorila njegovo ime, a glas joj je bio
šaputav kao kod starleta iz pedesetih. Chiara je udivljeno pogleda, digne joj
ruku i poljubi je. Svašta.
— Isabel, cara.
— Cara — koja glupost. Ren je promatrao kako je ta zavodnička hulja od
liječnika vodi od jedne do druge skupine. Zar doista misli da može poraziti Rena
u njegovoj vlastitoj igri? Andrea Chiara ne
zanima je ništa više nego što njega zanima Savannah. Zašto se onda ne okrene
prema njemu da vidi djeluje li njezin otrov?
Žudio je za tim da ga pogleda, samo da bi mogao zijevnuti što bi mu bio
konačan dokaz da je opet onaj stari gad. Želi prekinuti s njom, nije li tako?
Onda bi mu trebalo laknuti što očijuka s nekim drugim, iako to radi s
predumišljajem. Umjesto toga, najradije bi ubio kurvinog sina.
Pojavila se Tracy i odvukla ga dovoljno daleko od drugih kako bi ga mogla
napasti. — Kakav je to osjećaj kad ti se vraća milo za drago? Ta žena je najbolja
stvar koja ti se ikada dogodila, a ti je odbacuješ.
— E, ja nisam najbolja stvar koja se njoj dogodila, a ti to jako dobro znaš. A sad
me ostavi na miru.
Tek što se nje riješio, do njega dođe Harry. — Jesi li siguran da znaš što radiš?
— Bolje od drugih.
Nedostajala mu je njezina strast, njezina ljubaznost, njezin beskrajan osjećaj za
ono što je ispravno. Nedostajao mu je način na koji ga je gotovo uvjerila da je
bolji čovjek nego što je mislio da je. Gledao je njezinu prekrasnu razuzdanu
dvojnicu i poželje natrag svoju urednu, strpljivu Isabel, istu onu koje se tako
silno trudio riješiti.
Kad joj je Chiara stavio ruku na rame, Ren se prisilio potisnuti ljubomoru. Ovo
popodne ima zadatak, zadatak za koji se nadao da će mu donijeti gorkoslatki
spas. Htio joj je dati do znanja da je od njezinog emocionalnog uloga u njega
ipak bilo malo koristi. Možda se čak nadao da će zavrijediti jedan od njezinih
osmijeha, iako mu se to više nije činilo vjerojatno.
Prvobitna zamisao bila je da s objavom pričeka dok završi jelo, ali više nije imao
strpljenja. To je nešto što mora učiniti odmah. Mahne Giancarlu da stiša glazbu.
— Prijatelji, možete li me malo saslušati?
Jedan po jedan, ljudi prestadoše razgovarati i okrenuše se prema njemu: Giulia i
Vittorio, Tracy i Harry, Anna i Massimo, svi koji su pomagali u berbi. Odrasli su
stišavali djecu. Ren se pomaknuo na sunce pokraj šatora, a Isabel je ostala
pokraj Andree.
Prvo je govorio na talijanskom, potom na engleskom kako bi bio siguran da joj
neće promaknuti ni riječ. — Kao što znate, uskoroodlazim iz Casalleonea. Ali ne
mogu otići, a da vam na neki način ne pokažem zahvalnost za vaše
prijateljstvo. I dok su mu se svi srdačno smiješili, on se prebaci na engleski.
Isabel je slušala, ali osjećao je kako do njega u valovima dopire njezin bijes. Vir
je prijetio da će ga progutati.
Izvadio je kutiju koju je sakrio ispod stolića za posluživanje i metnuo je gore. —
Nadam se da sam pronašao pravi poklon. Namjeravao je dugačkim govorom
pojačati iščekivanje, malo ih izazivati, ali više nije imao srca za to. Zato otvori
poklopac.
Svi su se primakli bliže kad je skinuo papir za zamatanje. Gurnuo je ruku u
kutiju te izvadio Jutarnju sjenu da je svi vide.
Nekoliko trenutaka vladala je grobna tišina, a onda Anna prigušeno vikne. — Je
li pravi? Našli ste naš kip?
— Pravi je — reče on.
Giulia uzdahne i baci se Vittoriju u zagrljaj. Bernardo digne Fabiolu u zrak.
Massimo digne ruke prema nebu, a Marta poče plakati. Svi su se gurali bliže,
zaklanjajući mu pogled na jedinu osobu čije je držanje htio vidjeti.
Visoko je dignuo Ombru della Mattina daje svi mogu vidjeti. To što nije vjerovao
u čarobnu moć kipa bilo je sporedno. Oni su vjerovali i jedino je to bilo važno.
Poput Ombre della Sera, ovaj kip bio je visok pedesetak centimetara i tek nešto
širi. Imao je isto ljupko lice kao i muški par, ali s malo dužom kosom i malim
grudima koje su davale do znanja da se radi o ženskom liku. Počeli su ga
salijetati pitanjima kako gaje našao.
— Dov'e la trovatat1
— Com'e successo?2
— Dove era?3
Vittorio je stavio prste na usta i zazviždao da ih ušutka. Ren stavi kip na stol.
Tracy se pomaknula nekoliko centimetara ustranu tako da je konačno krajičkom
oka uspio vidjeti Isabel. Imala je širom otvorene oči, a prste je pritisnula na
usta. Gledala je kip, ne njega.
— Reci nam — kaza Vittorio. — Reci nam kako si je našao.
1 Dov'e la trovata? (tal.) — Gdje ste ga našli?
2 Com'e successo? (tal.) — Kako se to dogodilo?
3 Dove era? (tal.) — Gdje je bio?
Ren je počeo prepričavati Giulijin telefonski razgovor s Josie o popisu poklona
koje joj je Paolo poslao. — U početku nisam primijetio ništa neobično. Tada sam
uočio da joj je poklonio pribor za loženje kamina.
Vittorio duboko udahne. Kao turistički vodič, shvatio je prije drugih. — Ombra
delta sera — rekao je. — Nikada nisam pomislio... Okrenuo se ostalima. —
Seljak koji je u devetnaestom stoljeću pronašao muški kip, koristio ga je kao
žarač dok netko nije prepoznao njegovu vrijednost. Paolo je znao tu priču. Čuo
sam da je priča.
Ren je nekoliko puta proučio popis prije nego što se sjetio kako je drugi kip
pronađen. — Nazvao sam Josie i zamolio je da mi opiše pribor za loženje
kamina. Rekla je da se radi o veoma starom i neobičnom kompletu. Lopatici,
mašicama i žaraču u obliku ženskog tijela.
— Naš kip — šapne Giulia. — Ombra della Mattina.
— Josie je pokušavala dobiti dijete. Paolo je to znao. Kad nije mogla zatrudnjeti,
iz crkve je uzeo kip i zapakirao ga s ostalim stvarima kako ne bi posumnjala što
ima. Rekao joj je da se radi o vrijednom antiknom kompletu i da će joj donijeti
sreću bude li ga držala pokraj kamina.
— I je — reče Anna.
Ren kimne. — Tri mjeseca nakon što je dobila kip, ostala je trudna s prvim
djetetom. Slučajnost, ali ovdje nitko neće povjerovati u to.
— Zašto se Paolo toliko trudio da se misli kako je kip dio kompleta? — upita
Tracy. — Zašto joj ga nije poslao takvog kakav je?
— Zato jer se bojao da će ona to reći Marti, a nije htio da sestra sazna što je
učinio.
Svezavši pregaču, Marta je svima počela pričati koliko je njezina nećakinja
željela dijete i kako se Paolu paralo srce kad je čuo za njezinu tugu. Iako joj je
brat bio mrtav, još uvijek je osjećala potrebu da ga brani pa je ustrajno tvrdila
da bi Paolo vratio kip kad bi čuo da mu je unuka trudna, ali prerano je umro.
Mnoštvo je bilo raspoloženo i svi su kimali složivši se velikodušno s tim.
Giulia je digla kip i držala ga u ruci. — Prošlo je nešto više od tjedan dana kako
sam od nje dobila popis. Kako ste tako brzo uspjeli doći do toga?
— Molio sam prijatelja da ode do njezine kuće i uzme ga. Poslao ga je u moj
hotel u Rimu gdje je stigao prije dva dana. Njegov je prijatelj također imao
učinkoviti način izbjegavanja carine.
— Nije imala ništa protiv da nam ga vrati?
— Danas ima dvoje djece i zna kako je to važno.
Vittorio zgrabi Rena i poljubi ga u oba obraza. — Znam da govorim uime svih iz
Casalleonea kad kažem da vam nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti na tome
što ste učinili.
Od tog trenutka bio je svačiji. Muškarci, žene, staro i mlado — svi su ga obasuli
poljupcima. Svi osim Isabel. Kip je išao iz ruke u ruku. Giulia i Vittorio su blistali.
Tracy je veselo vrisnula kad ju je Harry pokušao gurnuti bliže kipu. Anna i
Massimo ponosno su gledali sinove, a jedno drugo s puno ljubavi.
Ren je bio suviše jadan da bi u bilo čemu uživao. Neprestano je pogledavao
Isabel pokušavajući otkriti shvaća li da je barem u ovoj stvari nije iznevjerio. Ali
izgleda da nije shvatila poruku. Čak i kad se smješkala i veselila s drugima,
osjećao je provalu njezinoga žestokog bijesa.
Steffie se nagne prema njemu. — Izgledaš tužan.
— Tko, ja? Nikad nisam bio sretniji. Osvrni se, ja sam junak. Prstom joj obriše
čokoladu iz kuta usana.
— Mislim da je doktorica Isabel bijesna na tebe. Mama kaže... Na čelu joj se
pojaviše sitne bore. — Nema veze. Mama je smušena. Tata joj je rekao da mora
biti strpljiva s tobom.
— Evo, izvoli slanac. Stavio joj ga je u usta da je ušutka. Anna i starije žene
počele su zvati ljude za stol. Kako je kip išao od jedne do druge obitelji, počele
su se nizati zdravice sve upućene njemu. Neuobičajena napetost stezala mu je
grlo. Nedostajat će mu ovo mjesto, ovi ljudi. Nije namjeravao, ali nekako je
ovdje uspio pustiti korijenje. Smiješno, budući da se neće moći vratiti ovamo,
jako dugo. Čak kad bi dočekao povratak kad bude jako star, znao je da bi želio
vidjeti Isabel kako šeće vrtom, a oči joj sjaje samo za njega.
Sjela je na drugi kraj stola, što je mogla dalje od njega. S jedne joj je strane
sjedio Andrea, s druge Giancarlo. Ni jedan nije mogao skinuti pogled s nje. Bila
je poput ubrzanog filma. Uvojci su joj poskakivali oko glave dok je gestikulirala.
Oči su joj blistale. Oko nje se osjećala napetost u zraku, ali izgleda daje jedino
on bio u stanju iza toga osjetiti bijes.
Uzbuđenje je svima otvorilo tek i juha je brzo nestala. Vjetar je postao hladan
pa su žene potražile veste, ali ne i Isabel. Njezine gole ruke žarile su se od
vreline bijesa.
Na stolu se pojaviše ogromne zdjele linguina u crvenom umaku od dagnji kao i
kremasti rižoto i svi su navalili. U ovakvim prigodama najviše je uživao, okružen
prijateljima, dobrom hranom, izvrsnim vinom, a nikad se kao sada nije osjećao
jadnije. Giulia i Vittorio na brzinu su se poljubili. Sudeći po Tracvnom izgledu,
Harry ju je pipao ispod stola. Ren je poželio pipati Isabel.
Navukli su se oblaci, a udari vjetra povijali su drveće. Isabe-lina snaga proizašla
iz ljutnje sprječavala ju je da mirno sjedi i svaki put kad je skočila uzeti pladanj,
očekivao je da će joj se zdrobiti u ruci. Jedan za drugim, ljudi su tražili njezinu
pozornost, kao da joj je koža magnetizirana. Prolila je vino po stolnjaku kad je
punila čašu. Srušila je tanjurić za maslac na pod. Ali nije bila pijana. Svoju čašu
jedva daje takla.
Sunce se spustilo niže, oblaci su postali tamniji, ali grad je imao svoj kip i
raspoloženje je postajalo sve bolje. Giancarlo je pustio glazbu i neki parovi
počeli su plesati. Isabel se nagnula prema Andrei slušajući ga kao da je svaka
riječ koja dolazi iz njegovih usta kap meda koju želi polizati. Ren je pucao
zglobovima na prstima.
Kad su stigle boce grappe i vinsanta, Andrea je ustao. Kroz glazbu, Ren je čuo
kako se obraća Isabel. — Zaplešite sa mnom.
Šator se slamao na vjetru. Ustala je i prihvatila njegovu ruku. Kad su krenuli
prema lođi, točkice na njezinoj vatrenoj suknji blistale su joj oko koljena.
Zabacila je glavu i uvojci su poletjeli. Dok je palio cigaretu, Andrea je pogledom
gutao njezine grudi.
Tek tako, izvukla ju je iz njegovih usta i stavila među svoje usne. Ren je tako
brzo skočio da je prevrnuo stolac. Prije nego što je uspjela iskašljati prvi dim,
prevalio je prostor među njima. — Sto to, dovraga, radiš?
Povukla je dim i ispuhnula mu ga u lice. — Zabavljam se.
Prostrijelio je Andreu pogledom koji se cijelo popodne kuhao u njemu. — Vratit
ću ti je za nekoliko minuta, stari.
Nije se opirala, ali dok ju je odvlačio, prsti su mu gorjeli od vreline njezine kože.
Nije se obazirao na začuđena lica ljudi uz koje su prolazili, već je odvuče iza
najdaljeg kipa. — Jesi li poludjela?
— Jebi se, slone. Zapuhne ga još jedan oblak dima. Najradije bi joj isprao usta
sapunom, samo što je on bio kriv za ovo. Umjesto da poljupcima otjera svu
ljutnju iz nje, napao ju je kao pravi seronja. — Nadao sam se da ćemo moći
razgovarati, ali očito nisi u stanju zdravo rasuđivati.
— Imaš potpuno pravo. A sad mi se makni s puta.
Nikad se nije branio, ali ovaj put je morao. — Isabel, to neće ići. Previše se
razlikujemo.
— Svetica i grešnik, točno?
— Previše očekuješ, to je sve. Zaboravljaš da sam ja frajer kojemu na čelu piše
da ne može popraviti svoj društveni ugled. Stisnuo je šake. — Dok sam bio u
Rimu, pronašao me je jedan novinar. Čuo je glasine o nama. Sve sam zanijekao.
— Tražiš medalju?
— Ako novinari saznaju da smo bili u vezi, izgubit ćeš ono malo vjerodostojnosti
što ti je ostalo. Zar ne shvaćaš? Sve je postalo previše zamršeno.
— Znam samo da mi je zlo od tebe. Znam da sam ti dala nešto važno, a ti to ne
želiš. I znam da te više ne želim vidjeti. Bacila mu je cigaretu pod noge i
odlučnim korakom otišla, a haljina je lepršala oko nje kao lomača gnjeva.
Nekoliko minuta ostao je stajati ondje pokušavajući vratiti poljuljano
samopouzdanje. Mora razgovarati s nekim bistre glave — potražiti savjet — ali
pogled prema lođi reče mu da najmudriji savjeto-davac kojega zna raskalašeno
pleše s jednim talijanskim liječnikom.
Vjetar ga je šibao kroz svilenu košulju, a osjećaj gubitka gotovo ga baci na
koljena. Tada shvati. Voli ovu ženu svim srcem, a odlazak od nje najveća mu je
pogreška u životu.
Pa što ako je predobra za njega? Ona je najsnažnija žena koju zna, dovoljno
čvrsta da zauzda i samoga vraga. Ako odluči, dovest će ga u red. K vragu, ne,
ne zaslužuje ju, ali to samo znači da će morati napraviti sve što je u njegovoj
moći da ona to ne sazna.
Samo što je Isabel jako pametna kad su ljudi u pitanju. Nije neka žena željna
osjećaja, koju je zavela zgodna faca. Što ako je istina to što je rekla o njemu?
Što ako ima pravo, da je naviknut vidjeti se kroz stare, mutne naočale pa ne
vidi kakav je čovjek postao?
Od te mu se pomisli zavrti u glavi. Sloboda koju bi moglo donijeti novo viđenje
sebe, otvorila je tolike mogućnosti da trenutačno nije bio u stanju razmišljati o
tome. Kao prvo, morat će ponovno pokušati razgovarati s njom, reći joj što
osjeća, a imao je odvratan osjećaj da to neće biti baš lako.
Do danas bi se zakleo da ima neograničenu sposobnost opraštanja, ali više nije
bio tako siguran. Proučavao ju je dok je plesala... Večeras je bila nekako
drukčija što nije imalo veze s odrezanom kosom, haljinom, čak ni s njezinom
ljutnjom. Nešto...
Pogled mu pade na goli zaglavak, a strah koji je nastojao obuzdati, pogodi ga
kao podmukli udarac. Nema narukvicu. Usta su mu se osušila kad je konačno
shvatio kakve su se sve promjene kod nje dogodile.
Isabel je zaboravila disati.
Isabelini dlanovi stisnu se u šake, nije mogla udahnuti dovoljno zraka u pluća.
Otrgnula se od Andree i između plesača pošla na kraj lođe. Svuda oko nje lica
su sjala od sreće, ali umjesto da je to smiri, njihova sreća potpirila je njezinu
ljutnju.
Uz nju su u skupinama trčala djeca, glasno larmajući. Andrea se uputi prema
njoj da vidi što ne valja. Okrenula se od njega i odjurila u vrt. Kapak se otkvačio
na vjetru i lupao je o zid kuće.
Ljutnja, ne više usmjerena na Rena već na sebe, shrvala ju je. Njezina
narančasta haljina poput kiseline joj je pekla kožu. Htjela ju je strgnuti sa sebe,
vratiti svoju urednu frizuru, sastrugati šminku s lica. Poželje opet svoj mir,
nadzor nad sobom, uvjerenje o redu u životu — sve što je izgubila prije tri
večeri kad je pročitala ona pisma i molila pokraj kamina.
Šator se svijao poput jedra u oluji. Djeca su vrištala, dječaci protiv djevojčica,
trčeći preblizu stupovima. Projurili su pokraj stola na kojem je stajao kip.
Zagledala se u nj, usamljeni kip žene, u kojem je ležala moć života.
PRIHVATI...
Riječ ju je pogodila kao uvreda, ne više tihi šapat uz molitvu pokraj kamina one
noći, šapat koji nije mogla točno čuti. Ovo je bio povik.
PRIHVATI...
Gledala je kip. Nije htjela prihvatiti. Htjela je uništiti. Svoj nekadašnji život.
Svoje nekadašnje ja. Ali previše se bojala onoga što se nalazilo na drugoj strani.
Zabrinuta lica, Ren joj se počeo približavati s drugog kraja vrta. Dječaci su u
trku zviždali, djevojčice su vrištale. Isabel se preko staze uputi ka kipu.
PRIHVATI...
Ima još nečega. Znala je. Glas joj ima još nešto reći.
PRIHVATI...
— Isabel, pazi! — poviče Ren. Šator se nakrivi.
— Isabel! PRIHVATI KAOS!
Zgrabi kip ispod šatora koji se rušio i potrči.
24
Miran Isabelin svijet se rascijepi i ona uleti ravno u njegovo središte. Glas joj je
grmio za petama, odzvanjao joj u glavi. Prihvati kaosi
Optrčala je oko kuće, s veličanstvenim kipom stisnutim na grudima. Poželje
poletjeti, ali nije imala krila, ni zrakoplova, čak ni svoju pandu. Imala je samo...
Renov maserati. Potrči prema njemu. Krov je bio spušten, a u ovom burnom
danu ugleda ključeve koji su visjeli ondje gdje ih je Giancarlo ostavio. Zaustavi
se pokraj automobila, poljubi kip, baci ga na suvozačevo mjesto. Tada zadigne
suknju i popne se preko vrata.
Snažan motor zagrmi i oživi kad je okrenula ključ u bravici.
— Isabel!
Automobili su joj na tri strane prepriječili put. Okrene upravljač, pritisne gas i
jurne preko livade.
— Isabel!
Da je to bio jedan od njegovih filmova, Ren bi se popeo na balkon i skočio u
auto dok je prolazila ispod. Ali ovo je bio stvarni život i sva je moć bila u
njezinim rukama.
Zadržala je automobil na travi jureći među grmljem prema cesti. Sa strane ju je
udaralo granje, a ledina je promicala. Kad je u nastojanju da se dočepa ceste,
projurila između čempresa, jedna grana otkine bočno zrcalo. Ispod kotača frcala
je zemlja. Promijeni brzinu, a maserati se zanese kad je skrenula prema cesti
ostavljajući za sobom sve na putu prema vrhu brda.
PRIHVATI KAOS. Vjetar joj je mrsio kosu. Pogleda kip pokraj sebe i nasmije se.
Odbojnikom je razbila drveni znak kad je ušla u prvi zavoj. Na drugom je
uništila napušteni kokošinjac. Tamni oblaci kovitlali su se sve niže u zraku.
Sjećala se puta do ruševina zamka od onoga dana kad ju je Ren odveo ondje
špijunirati, ali promašila je cestu koju je tražila pa se u nečijem vinogradu
polukružno okrenula. Kad je pronašla pravi put, za autom su ostale duboke
brazde. Na usponu je snažno pritiskala gas. Neko je vrijeme maserati posrtao, a
onda zapne u vododerini malo prije nego što je stigla na vrh. Isključila je motor,
uzela kip i iskočila van.
Kad je udarila o stazu, sandala joj se posklizne na kamenju. Vjetar je jače pirio
na većoj visini, ali drveće ju je štitilo od najgorih udara. Čvršće je stisnula kip i
nastavila s penjanjem.
Kad je došla do kraja staze, stupila je na čistinu. Osine je snažan vjetar da je
posrnula, ali nije pala. Pred njom su se prema olujnom nebu dizale ruševine,
tamni oblaci kovitlali su joj se tako blizu glave da je poželjela zabiti prste u njih.
Sagnula se pod naletima vjetra i počela probijati kroz raspadnute prolaze i
srušene tornjeve prema zidu na samome rubu. Jednom se rukom hvatala za
kamenje, drugom je držala kip pa se uspela na vrh. Boreći se s vjetrom,
uspravila se.
Obuze je osjećaj zanosa. Vjetar joj je trgao suknju, nad njom su ključali oblaci, a
svijet je ležao pod njezinim nogama. Konačno je shvatila ono što joj je prije
promaklo. Nije imala prenisko mišljenje o sebi. Ne, imala je previsoko i izgubila
je pojam o svemu što želi u životu. Sad je spoznala što treba učiniti.
Licem okrenutim prema nebu, prepustila se zagonetki života. Zbrka, pometnja,
veličanstveni nemir. Uhvativši ga za noge, digla je kip visoko iznad glave i
prepustila se bogovima kaosa.
Zbrka koja je nastala nakon rušenja šatora, usporila je Rena pa se Isabel već
penjala u njegov maserati kad je stigao pred vilu. Bernardo ga je slijedio, ali
budući da nije bio na dužnosti, vozio je svoj renault, a ne gradski policijski auto.
Uskočili su u njega i krenuli za njom.
Renu nije dugo trebalo da shvati gdje ide, ali renault se nije mogao mjeriti s
maseratijem. Kad su konačno stigli do podnožja staze, već je bio obliven
hladnim znojem.
Uspio je uvjeriti Bernarda da ostane uz automobile i sam pođe za njom trčeći od
početka staze sve do ruševina zamka. Digla mu se kosa na glavi kad ju je
ugledao u daljini. Stajala je na razrušenom zidu, a na oblačnom nebu ocrtavao
se njezin lik. Vjetar joj je šibao tijelo, a ukrašeni rub njezine haljine letio je oko
nje poput narančastog plamena. Lice je okrenula nebu, obje su joj ruke bile
uzdignute, a u jednoj je, ispružen prema nebesima, držala kip.
U daljini munja propara nebo, ali s mjesta na kojem je stajao činilo se kao da
dolazi iz njezinog prsta. Bila je ženski Mojsije koji od Boga prima novi niz od
deset zapovijedi.
Više se nije mogao sjetiti ni jednog poštenog razloga zašto ju je htio ostaviti.
Bila je dar — dar koji gotovo nije imao petlje primiti. Sad kad ju je promatrao
kako neustrašivo stoji pred snagom prirode, ostade bez daha zbog njezine
snage. Da je isključi iz svog života to bi bilo kao da se odrekao vlastite duše.
Bila mu je sve — njegova prijateljica, njegova ljubavnica, njegova savjest,
njegova strast. Bila je odgovor na sve njegove molitve koje nikada nije imao
dovoljno mudrosti izmoliti. A ako joj nije dovoljno savršen, kao što je želio biti,
jednostavno će se morati potruditi da se popravi.
Gledao je kako još jedna munja izbija iz njezinog prsta. Počele su ga pogađati
kapi kiše, a vjetar ga je šibao kroz košulju. Počeo je trčati. Preko prastarog
kamenja. Preko drevnih grobova. Preko samog vremena kako bi postao dijelom
njezine oluje.
Uzverao se pokraj nje na zid. Vjetar je previše bučio da bi ga čula kako dolazi,
ali samo smrtnike može se uhvatiti nespremne, zato nije skočila kad je shvatila
da više nije sama. Jednostavno je spustila ruke i okrenula se k njemu.
Žudio je za tim da je dodirne, da smiri te bijesne čuperke kose koji su joj letjeli
oko glave, daje uzme u zagrljaj, daje ljubi i voli, ali nešto se zauvijek promijenilo
i krv mu se sledila na pomisao da bi to mogla biti njezina ljubav spram njega.
Još jedna munja propara nebo. Nije marila za svoju sigurnost, ali on je, pa
izvuče kip iz ukočenih prstiju. Počeo ga je spuštati na tlo gdje više neće
privlačiti munje. Ali uhvati se kako zuri u njega u svojim rukama, osjećajući
kako njegova snaga struji kroz njega. Shvati da ona nije jedina koja se može
zavjetovati. Vrijeme je da i on to učini, da da zavjet koji nadilazi svaki muški
nagon koji je imao.
Okrene se kao i ona, licem prema nebu i ponovno uzdigne kip. Prvo pripada
Bogu — to mu je jasno. Zatim pripada sebi, u to nema sumnje. Tek onda
pripada njemu. To je narav žene u koju se zaljubio. Pa neka bude.
Spustio je kip i opet se okrenuo njoj. Gledala ga je, ali s njezinog lica ništa nije
mogao pročitati. Nije znao što učiniti. Imao je ogromno iskustvo s običnim
smrtnicama, ali božice su bile nešto drugo, a baš ovo božanstvo užasno je
razljutio.
Njezina haljina udarala je o nogavice njegovih hlača, a kapi kiše pretvorile su se
u ubojite strelice. Uhvati ga grozna mahnitost. Ako je dirne, sve stavlja na
kocku, ali ništa na svijetu nije ga moglo zadržati. Ne poduzme li nešto, zauvijek
će je izgubiti.
Prije nego što je izgubio hrabrost, privuče je k sebi. Nije se pretvorila u pepeo
kao što se bojao. Dapače, s grubim žarom prihvatila je njegov poljubac. Nekako
je shvatio da su trenutačno smirenje i ljubav područja u nadležnosti njezine
pitomije sestre. Vođena željom za osvajanjem ova je boginja zarinula svoje
oštre zube duboko u njegovu donju usnu. Nikada se nije osjećao tako blizu
smrti ili životu. Uz vjetar i kišu koji su oko njih divljali, upotrijebio je svu svoju
snagu daje spusti sa zida i nasloni na kamen.
Mogla se opirati, mogla se boriti — očekivao je to — ali nije. Prstima mu se
uhvatila za odjeću. On je bio smrtnik kojeg je odabrala da joj služi.
Suknju joj je povukao do struka i strgnuo gaćice. Onaj dio njega koji je još uvijek
bio u stanju razmišljati, pitao se kakva sudbina čeka onoga tko posegne za
boginjom, ali više nije imao izbora. Čak ga ni smrtna opasnost ne bi zadržala.
Kamenje gaje udaralo u ruke, a nju po stražnjoj strani nogu, ali svejedno je
raširila bedra za njega. Bila je vlažna. Vlažna i vatrena pod njegovim prstima.
Jače joj raširi noge i duboko uđe u nju.
Prepustila je lice kiši dok se micao u njoj. Ljubio joj je vrat sa svih strana.
Obavila mu je ruke oko stegna i povukla ga dublje u sebe, postupajući s njim
kao što je on postupao s njom.
Zajedno su se napinjali, zajedno uzdizali. Oluja im je šibala tijela, gonjena
duhovima pradavnih ljudi koji su sami među ovim zidinama nekoć vodili ljubav.
Volim te, vikao je, ali riječi je zadržao u sebi jer su bile preslabe da bi izrazile
neizmjernu veličinu onoga što je osjećao.
Čvršće ga je stegnula i šapnula mu pokraj glave: — Kaos.
Čekao je do samoga kraja, do posljednjeg trenutka prije nego što su se izgubili,
taj djelić vremena koji ih je dijelio od vječnosti. Tada je stisnuo ruku oko kipa i
snažno ga stisnuo uz nju.
Munja je zaparala nebo i oni su se prepustili bijesu oluje...
Poslije nije ništa govorila. Maknuli su se od zida i sklonili pod drveće. Poravnao
je odjeću. Počeli su ići kroz ruševine prema stazi. Bez dodirivanja.
— Kiša je prestala. Glas mu je bio hrapav od siline osjećaja. U ruci je držao kip.
— Mislim da sam ga precijenila — konačno je rekla.
— A sada? Nije imao pojma o čemu govori. Proguta knedlu koja mu je stajala u
grlu. Nije baš dobro shvatio, a teško da će ponoviti o čemu se radi. — Volim te.
Znaš to, zar ne?
Nije odgovorila — nije ga čak ni pogledala. Bilo je malo prekasno, baš kao što
se bojao.
Spustili su se niz stazu praćeni kapanjem kiše s drveća. Na njezinom kraju Ren
je vidio Bernarda koji je stajao pokraj maseratija. Izvukao ga je iz vododerine.
Stupio je naprijed, nesretan, ali odlučan. — Signora Favor, sa žaljenjem vam
moram priopćiti da ste uhićeni.
— Stvarno nepotrebno — kaza Ren.
— Oštetila je tuđu imovinu.
— Sitnica — naglasi on. — Ja ću se za sve pobrinuti.
— A što je sa životima koje je ugrozila nepromišljenom vožnjom?
— Ovo je Italija — reče on. — Svi voze nepromišljeno.
Ali Bernardo je znao što mu je dužnost. — Ne pišem ja zakone, Signora, hoćete
li poći sa mnom.
Da se radilo o filmu, ona bi se, dršćući od straha, objesila Renu za ruku, ali ovo
je bila Isabel i samo je kimnula. — Naravno.
— Isabel...
Kliznula je na stražnje sjedalo Bernardovog renaulta, a da Rena nije ni
pogledala. Ostao je sam gledajući kako odlaze.
Pogledao je svoj maserati. Ostao je bez bočnog retrovizora, odbojnik je bio
ulubljen, ogrebotine su oštetile crnu boju na jednoj strani, ali sve mu je bilo
svejedno osim spoznaje da ju je on nepromišljeno gurnuo u takvu opasnost.
Gurnuo je ruke u džepove. Vjerojatno ne bi smio potkupiti Bernarda obećanjem
da će za policijsku postaju kupiti najmodernije računalo ako je pritvori, ali što
drugo može učiniti da bi bio siguran da neće otići prije nego što će imati priliku
vratiti stvari na svoje mjesto? Stegnuta grla, ode do auta.
Jedino svjetlo u ćeliji dolazilo je od treperave fluorescentne svjetiljke smještene
u žicanoj rešetki. Prošlo je devet, a Isabel je posljednji put nekoga vidjela
nedugo nakon svog dolaska kad se pojavio Harry sa suhom odjećom koju je
Tracy našla. Čula je da se približavaju koraci, podigne glavu i uto se otvoriše
vrata.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
Uđe Ren.
Njegova prisutnost ispuni malu ćeliju. Čak je i ovdje uspio biti glavni. Nije
pokušavala pročitati što mu piše na licu. On je glumac, može odglumiti osjećaj
koji hoće.
Za njim se zatvoriše vrata i brava škljocne. — Bio sam lud od brige — reče.
Nije tako izgledao. Izgledao je odlučno, ali napeto. Maknula je na stranu blok
papira, koji je imala u krilu, onaj koji je natjerala Bernarda da joj da. — Valjda ti
je zato trebalo tri sata da dođeš.
— Morao sam obaviti neke telefonske razgovore.
— A, sad mi je jasno.
Približio se proučavajući je. Djelovao je uznemireno. — Ona ludost navrh brda...
Bilo je malo neobuzdano. Jesi li dobro?
— Prilično sam čvrsta. Zašto, jesam li te ozlijedila? Stisnuo je usne. Osmijeh ili
grimasa, nije bila sigurna što je.
Spustio je ruku u džep, ali odmah ju je izvadio. — Na što si mislila kad si rekla
da misliš da si ga precijenila?
Znala je gdje joj je mjesto i nije bilo razloga da mu ne objasni. — Na svoj život.
Uvijek sam ljudima govorila da cijene sami sebe, ali konačno sam shvatila da se
ponekad možemo i precijeniti. Maknula se i sjela na rub ležaja.
— Ne znam što hoćeš reći.
— Imala sam tako visoko mišljenje o sebi da sam izgubila iz vida što mi je u
životu važno.
— Tebi je važno pomagati ljudima — odvrati on žustro. — To ni u jednom
trenutku nisi izgubila iz vida.
— To je bio cilj. Smotala je ruke u krilu. — Ne trebaju mi pune dvorane. Ne
treba mi kuća blizu Central Parka, ni ormar pun odjeće poznatih kreatora. Na
kraju me je sve to gušilo. Moja karijera, moje stvari — sve mi je to oduzimalo
dragocjeno vrijeme i izgubila sam svoju viziju.
— Sad je opet imaš. Bila je to tvrdnja, ne pitanje. Shvatio je da se u njoj nešto
bitno promijenilo.
— Imam je. Našla je veće zadovoljstvo pomažući Tracy i Harrvju nego što ga je
našla držeći posljednje predavanju u Carnegie Hallu. Više nije htjela širokim
masama biti guru. — Otvaram malo savjetovalište. Ne na nekom otmjenom
mjestu — u radničkom okruženju. Ako ljudi neće moći platiti, dobro. Ako će
moći, tim bolje. Živjet ću jednostavno.
Stisne oči i pogleda je pogledom uspješna čovjeka. — Bojim se da imam neke
vijesti koje će malo poremetiti te skromne odluke.
Prihvatila je pojam kaosa i čekala je da čuje što ima reći.
Primaknuo se dovoljno blizu da se nadvije nad nju, nešto što joj je danas bilo
više zanimljivo nego zastrašujuće. — Uspjela si sve razbjesniti kad si ukrala kip.
— Nisam ga ukrala. Posudila sam ga.
— Nisu to znali i sad te mjesne vlasti žele zadržati u zatvoru sljedećih deset
godina.
— Deset godina?
— Tako nekako. Razmišljao sam o tome da te odvedem u američku ambasadu,
ali to mi se činilo opasno.
— Mogao si spomenuti koliko sam ove godine platila porez.
— Mislim da nije pametno spominjati tvoju zločinačku prošlost. Naslonio je
rame na išarani zid, djelujući samouvjerenije nego kad je došao. — Da si
talijanska državljanka, vjerojatno te ne bi uhitili, ali to što si strankinja zamrsilo
je stvar.
— Čini mi se da ću trebati odvjetnika.
— U Italiji odvjetnici samo sve zbrkaju.
— To znači da bih trebala ostati u zatvoru?
— Ne ako ćeš poslušati moj prijedlog. Malo je surov, ali imam razloga vjerovati
da ću te izvući prilično brzo.
— Čudno, ali nisam baš oduševljena time da ga čujem.
— Imam dvojno državljanstvo. Znaš da je moja majka bila Talijanka, ali ne
znam jesam li ti rekao da sam rođen u Italiji.
— Ne, nisi.
— Bila je kod svojih u Italiji kad sam rođen. Talijanski sam državljanin i bojim se
da to znači da ćemo se morati vjenčati.
To ju je natjeralo da se digne s kreveta. — 0 čemu ti to govoriš?
— Razgovarao sam s mjesnim vlastima, i na svoj način su mi dali do znanja da
te ne bi držali u zatvoru da si žena nekog državljanina. Budući da si ionako
trudna...
— Nisam trudna.
Pogledao ju je ispod tih privlačnih obrva. — Očito je da si zaboravila što smo
radili prije nekoliko sati i gdje je točno bio kip dok smo to radili.
— Ne vjeruješ u to.
— Ma nemoj? Dignuo je ruku uvis. — Ne mogu si ni zamisliti kakvog smo
vražićka ondje napravili. Kad se sjetim oluje... Slegnuo je ramenima, a onda se
okomio na nju. — Imaš li ti pojma što će nam trebati da odgojimo takvo dijete?
Kao prvo, strpljenje. Srećom, imaš ga dovoljno. Čvrstina — sam Bog zna da si
čvrsta. I mudrost. No, dosta o tome. Sve u svemu, ti si tome dorasla.
Zurila je u njega.
— Ja ću svoje obaviti, nemoj misliti da neću. Vraški sam dobar kod navikavanja
na kahlicu.
To se događa kad čovjek prihvati kaos u životu. Nije htjela ni trepnuti. — Od
mene se očekuje da zaboravim da si pobjegao kao kukavica kad sam ti postala
prenaporna?
— Bio bih ti zahvalan na tome. Gledao ju je nekako molećivo. — Oboje znamo
da se još nisam do kraja popravio. A imam sjajan poklon koji će ti pomoći da
zaboraviš.
— Kupio si mi poklon?
— Nisam baš kupio. Jedan od telefonskih razgovora koje sam obavio kad si
završila u zatvoru, onaj s Howardom Jenksom.
Smučilo joj se. — Nemoj mi reći da nećeš snimiti taj film.
— 0, da, snimit ću taj film. Ali Oliver Craig i ja zamijenit ćemo uloge.
— Ne shvaćam.
— Ja ću glumiti Nathana.
— Nathan je junak.
— Točno.
— On je dosadan.
— Recimo da mu nedostaje hormona.
Spustila se na ležaj pokušavajući si zamisliti Rena kao obrazovanoga,
ozbiljnoga, staloženog Nathana. Polako kimne glavom. — Bit ćeš savršen.
— I ja mislim — rekao je zadovoljno. — Srećom, Jenks je vidovit čovjek i odmah
je pristao. Craige je poludio od sreće. Vidjet ćeš. Rekao sam ti, izgleda kao
nevinašce. Kad se sjetim da će glumiti Streeta, prođe me jeza.
Pogleda ga. — To si učinio zbog mene?
Mučio se s odgovorom, a onda je malo zbunjeno pogleda. — Uglavnom zbog
sebe. Ne odustajem od uloga zlih muškaraca, nemoj ni pomišljati na to, ali ne
mogu progutati Streeta. Osim toga, moram se razvijati. Uopće nisam loš.
Vrijeme je da to prihvatim. A ti, ljubavi moja, nisi tako jako dobra. Pogledaj tko
je od nas u zatvoru.
— To mi pruža priliku da razmislim o temi za svoju novu knjigu.
— Što se dogodilo sa starom? Onom o prevladavanju krize?
— Konačno sam shvatila da se ne može svaka kriza prevladati. Ogledala se oko
sebe po ćeliji. — Koliko god željeli ostati na sigurnom, ne možemo se od svega
zaštititi. Želimo li prihvatiti život, moramo prihvatiti i kaos.
— Vjenčanje mi se čini kao dobar početak.
— Samo što taj kaos ima svoj vlastiti način da nas stigne. Ne moramo ga
izazivati.
— Ipak...
— Ne mogu si ni zamisliti kako će naš brak biti težak — reče ona. — Već je
sama pozadina nemoguća. Oboje imamo svoje karijere. — I gdje ćemo živjeti?
— Brzo ćemo odlučiti. Možeš početi raditi popis. Još uvijek znaš kako, je li? A
dok ti to radiš, ja ću se pobrinuti za ono što je doista važno.
— Kao na primjer?
— Osmišljavam našu kuhinju. Sve će biti najsuvremenije. Želim niski pult na
jednom kraju tako da i djeca mogu kuhati, iako ćemo toga malog klipana kojeg
nosiš držati podalje od noževa. Mali prostor za blagovanje s...
— Nisam trudna.
— Poprilično sam siguran da jesi. Pripiši to muškoj intuiciji.
— Otkud takva promjena, Ren? Što ti se dogodilo?
— Ti si mi se dogodila. Prišao je i sjeo pokraj nje na ležaj, ne dodirujući je, samo
je gledajući ravno u oči. — Nasmrt si me prestrašila, znaš. Kad si upala u moj
život, sve si okrenula naopako. Poremetila si sve što sam vjerovao o sebi i
natjerala si me da razmišljam na nov način. Znam tko sam bio, ali konačno sam
spreman prihvatiti tko sam. Ciničnost umara, Isabel, a ti si me... odmorila.
Opruge na ležaju su zacvilile kad je skočio i odjedanput poludio. — I da se nisi
usudila reći mi da me ne voliš, jer si još uvijek bolja osoba od mene i računam
na tebe da ćeš se bolje brinuti o mojem srcu nego što sam se ja brinuo o
tvojem.
— Razumijem.
Uzšetao se. — Znam da će brak sa mnom biti grozan. Dvije karijere. Djeca.
Rasporedi putovanja koji se ne poklapaju. Morat ćeš se naviknuti na novinarske
ispade koje sam se tako trudio izbjeći. Pa-parazzi će se skrivati u grmlju, u
tabloidima će se svakih šest mjeseci pojaviti priča da te tučem ili da se
drogiram. Snimat ću posvuda i žene će mi se nabacivati. Svaki put kad ću s
kakvom zgodnom glumicom glumiti ljubavni prizor, s pravom ćeš mi dati do
znanja da ti se to ne sviđa pa ću na najmilijoj košulji naći odrezane rukave.
Izgrdio ju je uprijevši prstom u nju: — Ali žena koja je danas stajala na onom
zidu dovoljno je snažna da se sa svim tim suoči. Želim da mi isti tren kažeš da
nisam tu ženu ostavio gore na brijegu.
Dignula je ruku. — U redu. A zašto ne?
— Zašto ne?
— Da.
Nemoćno spusti ruke. — To je to? Otvorio sam ti srce, volim te toliko da mi sve
idu suze na oči. A zauzvrat dobivam samo »Zašto ne?«.
— Sto si očekivao? Trebam li skočiti na tebe samo zato što si se konačno
urazumio?
— Bilo bi previše kad bih to tražio?
Ponos je išao zajedno s kaosom pa ga suzdržano pogleda.
Opet ju je počeo razdražljivo gledati, a pogled mu je svake minute postajao sve
ljući. — Što misliš, kad bi mogla biti spremna? Baciti se na mene, ha?
Neko je vrijeme razmišljala o tome. Njezino uhićenje bilo je njegovo djelo.
Odmah je to znala. Što se tiče te smiješne priče da se mora vjenčati s njim da
bi izašla iz zatvora, nju čak ni idiot ne bi progutao. Svejedno, prljavi štosevi dio
su onoga što ga čini Renom Gageom, a osim toga, koliko želi da se promijeni?
Nimalo, jer u osnovi je pošten do srži. Nitko je nije tako dobro razumio, čak se
ni sama nije tako dobro shvaćala. I može li naći boljeg vodiča u ovom
kaotičnom svijetu? Onda je tu i ta nepobitna činjenica da je do ušiju zaljubljena
u njega iako nije bilo lijepo od nje što je toliko uživala u njegovom od briga
naboranom čelu. Puna je proturječnosti. I koji užitak da se više ne mora boriti
protiv toga.
Još mu se mora osvetiti za uhićenje pa odluči dodatno zapetljati stvar. — Možda
bih ti trebala reći sve razloge zašto te ne volim.
Problijedio je, a ona je evala od sreće. Baš je odurna.
— Ne volim te zato jer si zgodan, iako Bog zna da sam mu zahvalna na tome.
Skoro je odustala kad je vidjela kako mu je licem prešao val olakšanja, ali kakva
je to zabava ako se tako brzo upristoji? — Ne volim te i zato jer si bogat, a i ja
sam bila bogata i to je teže nego što se čini. Da, tvoj novac je veliki nedostatak.
Najviše te ne volim zato jer si predivan seksualni partner. A predivan si zato što
imaš puno iskustva, a to mi nije drago. Onda je tu još činjenica da si glumac.
Zavaravaš se ako misliš da ću biti u stanju prihvatiti ljubavne prizore. Svaki će
me izludjeti pa ću te kazniti.
0, sad se smije, točno? Pokušavala se sjetiti nečeg dovoljno strašnog da mu
zbriše taj osmijeh s lica, ali iste suze koje su ispunile njegove oči počele su
puniti njezine pa je odustala. — Uglavnom te volim zato što si Čestit i što uz
tebe osjećam da bih mogla pokoriti svijet.
— Znam da možeš. Glas mu je bio prepun osjećaja. — Obećajem ti da ću te
bodriti sve vrijeme dok to budeš radila.
Gledali su jedno drugo, ali oboje su htjeli produljiti taj trenutak iščekivanja i ni
jedno se nije pomaklo bliže. — Misliš li da bi me sada mogao izvući iz zatvora?
— pitala je, a onda je sakrila osmijeh kad se on opet počeo vrpoljiti i kad mu je
opet postalo neugodno.
— Znaš, stvar je u tome da sam telefonirao malo dulje nego što sam
namjeravao i već je sve zatvoreno. Bojim se da ćeš do jutra ostati u ćuzi.
— Krivo. Mi ćemo do jutra ostati u ćuzi.
— To je jedna mogućnost. Druga je malo uzbudljivija. Još uvijek se nisu doticali,
ali su prišli korak bliže. Stišao je glas i potapšao se po džepu. — Imam ovdje
skriveno malo dinamita. Nije baš jednostavno, ali u svakom trenutku možemo
biti izbačeni.
Nasmiješila se i ispružila ruke. — Junače moj. Igra je trajala dovoljno dugo i više
nisu mogli jedno drugome odoljeti. Morali su si pružiti dokaz ljubavi.
— Znaš da ne mogu bez tebe, je li? — šapnuo joj je pokraj usana. — Znaš koliko
te volim?
Pritisnula je dlan na njegove grudi i osjetila snažno lupanje srca.
— Glumci su zahtjevna stvorenja — reče on. — Reci mi, kako ćeš mi dugo
uzvraćati ljubav?
— To je lako. Vječno.
Kad joj se nasmijao pred očima, iz njega je zasjala sva njegova dobrota. —
Mislim da je to dovoljno dugo.
Poljubili su se, strastveno i slatko. Probio se prstima kroz njezinu kosu. Gurnula
je ruku između puceta košulje da mu dotakne kožu. Odmaknuli su se dovoljno
da se pogledaju u oči. Sve ograde među njima su nestale.
Naslonila je lice uz njegovo. — Na ovom mjestu počinje glazba i počinje odjavna
špica.
Položio joj je ruku na obraz i nasmiješio se gledajući je ravno u oči. — Jako
griješiš, ljubavi. Film je upravo počeo.
Epilog
Zločesta principess1 mjesecima je žudjela za svojim sirotim ali poštenim
slugom, ali čekala je sve do jedne olujne noći u veljači dok ga nije konačno
pozvala u svoju spavaću sobu u Vili anđela. Bila je odjevena u crveno, svoju
omiljenu boju. Razvratna haljina skliznula joj je s ramena otkrivajući malu
tetovažu na zaobljenim grudima. Neuredna plava kosa kovrčala joj se oko
glave, na ušima su joj visjeli veliki zlatni kolutovi, a ispod ruba haljine virili su
nokti obojani plavom bojom koja se prelijevala u duginim bojama.
On je ušao mnogo skromnije odjeven što je priličilo njegovom položaju, u
žućkastosmeđim radničkim hlačama i bijeloj košulji dugačkih širokih rukava. —
Moja gospo?
Osjećaji su joj se uzburkali od njegovoga dubokog glasa, ali kao principessa
znala je pred podanicima prikriti slabost pa mu se obrati svisoka. — Jesi li se
okupao? Ne volim miris konja u svojoj spavaonici.
— Jesam, moja gospo.
— Vrlo dobro. Da te vidim.
Dok je stajao u tišini, kružila je oko njega lupkajući se kažiprstom po bradi
proučavajući savršen izgled njegovog tijela. Usprkos skromnom staležu,
ponosno je podnosio njezin ispitivački pogled što ju je samo još više uzbudilo.
Kad se više nije mogla suzdržati, dotakne mu grudi, a onda smota ruke oko
njegove stražnjice i stisne. — Skini se za mene.
— Ja sam čestit čovjek, moja gospo.
1 Principessa (tal.) — princeza, kneginja.
— Ti si običan seljak, a ja sam principessa. Ako mi se ne pokoriš, dat ću ti spaliti
selo do temelja.
— Spalili biste selo do temelja samo da zadovoljite svoju zlu požudu?
— Odmah.
— E, onda, mislim da se moram žrtvovati.
— Bogme imaš pravo.
— S druge strane... Bez upozorenja zločesta principessa našla se na krevetu s
crvenom suknjom dignutom preko glave.
— Hej!
Njegove hlače padoše na pod. — Nepoznato vam je, moja gospo, da ja ustvari
nisam vaš siromašni, ali pošteni sluga. Ja sam vaš davno izgubljeni muž,
prerušen, i vratio sam se po ono što mi pripada.
— Glupost.
— Koji put se ne isplati biti zao. Smjestio se među njezine noge, milujući, ali ne
ulazeći. Kad je dignula ruku, široka zlatna narukvica na kojoj je bila ugravirana
riječ KAOS odvojila se od one druge koju je imala na ruci, one koja ju je
podsjećala da diše — dvije strane njezinog života konačno su bile zajedno. —
Molim te, budi nježan — rekla je.
— Pa da mi se žališ? Ni slučajno.
Konačno su prestali govoriti i prihvatili se onoga što su najbolje radili. Ljubljenja
uz strastvene dodire i nježne, slatke riječi koje su ih odnijele na tajnovito mjesto
na kojem su samo oni živjeli. Kad su se konačno iscrpili, sklupčali su se na
velikom krevetu, zaklonjeni od zimskih vjetrova koji su udarali po staroj kući.
Položila je nogu preko njegovog lista. — Uskoro ćemo se morati početi ponašati
kao odrasli ljudi.
— Previše smo neozbiljni. Osobito ti. Nasmiješila se.
Neko vrijeme su šutjeli. Zadovoljni. Obrazom joj je prostru-jio njegov šapat. —
Imaš li uopće pojma koliko te volim?
— 0, da. S osjećajem potpune sigurnosti, priljubila je svoje usne uz njegove, a
onda se opet spustila na jastuk.
Milovao joj je kožu kao da još uvijek ne vjeruje da je njegova. — Radiš to, zar
ne?
Osjetila je blagonaklonost u njegovom glasu, ali nastavi sa svojim molitvama.
Postale su joj bitne kao i disanje. Te silne molitve zahvalnosti.
Kad je završila, pogledala je na drugi kraj vatrom osvijetljene sobe gdje je na
polici iznad kamina stajao njegov zlatni Oskar za Noćno ubojstvo. Ren još nije
do kraja iskušao svoje mogućnosti pa, ako ne griješi, jednog dana će i drugi
stajati pokraj njega.
Ni ona nije iskušala svoje mogućnosti. Knjiga Živjeti nesavršen život ubrzo je
postala uspješnica — toliko o skromnosti — a Nesavršeni brak izaći će za
nekoliko mjeseci. Njezin izdavač htio je Odgajanje nesavršenog djeteta čim
prije, ali ta knjiga je još uvijek bila u nastajanju i nije ju imala namjeru tako brzo
dovršiti.
Zahvaljujući tome što se oslanjala samo na preporuke, savjetovalište je ostalo
malo. Baš kao stoje samoj sebi obećala, pobrinula se da svaki dan ima vremena
za razmišljanje, molitvu i zabavu. Brak s Lo-renzom Gageom bio je zbrda-zdola,
ali sretan. Stvarno sretan.
Izvukao se iz kreveta i tiho opsovao kad je stao na plastičnu igračku. Sutra će
prisustvovati krštenju Giulijinog i Vittorijevog drugog djeteta, dječaka rođenog
samo četrnaest mjeseci poslije sestrice. Dobro im je došao izgovor da sa vrate
u Toskanu. Bez obzira na to koliko su voljeli svoj dom u Kaliforniji, taj put su
uvijek doživljavali kao povratak svojim korijenima. Ljeti su ovdje provodili
mjesec dana, zajedno s Harrvjem, Tracy i djecom, uključujući Annabelle,
njihovom petom i posljednjom koja se rodila dan poslije Renovog i Isabelinog
vjenčanja održanog u vrtu ispod prozora njihove spavaće sobe.
Ren je pokupio odjeću koju je skinuo i bacio je u škrinju u kojoj su držali veliki
izbor zanimljivih kostima kao i nekoliko paklenskih pomagala.
Hvala ti Bože što si mi podario jednog glumca.
Otvorio je ormar, izvadio njezinu spavaćicu i dao joj je. — Kolikogod mrzim dati
ti to...
Navukla ju je preko glave, a on je gurnuo noge u hlače sive svilene pidžame.
Tada je otišao do vrata, uzdahnuo i otključao vrata.
— Jesi li pročitala scenarij — pitao je kad se uvukao natrag pod pokrivač.
— Jesam. :
— Znaš, zar ne, da to neću snimiti.
— Znam da hoćeš.
— Isuse, Isabel...
— Ne možeš to odbiti.
— Ali Isusa?
— Priznajem da će ti biti teško. Živio je u celibatu i propovijedao nenasilje. Ali
obojica volite djecu.
— Osobito našu.
Nasmiješila se. — Blizanci su vražićki. Imao si potpuno pravo.
— Vražićki koji idu na kahlicu. Izvršio sam svoj dio pogodbe.
— Jako si dobar u tome.
Ušutkao ju je poljupcem, njegovim omiljenim sredstvom rješavanja
nesporazuma. Zagrlili su se. Dok je u dimnjaku zavijao vjetar, a kapci lupali, po
stoti put su si tiho izjavljivali ljubav.
Baš su počeli tonu ti u san kad su se uz škripu otvorila vrata, a sagom su
klisnula dva para sitnih nožica bježeći od svih čudovišta koja žive u mraku. Ren
je ispružio ruku i povukao uljeze u toplinu kreveta. Njihova majka ih je pritisnula
uz sebe. Sljedećih nekoliko sati Vilom anđela vladao je mir.

Meow Mix

Meow Mix
Elite member
Elite member
KRAJ

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Susan Elizabeth Phillips - Odnedavno zaljubljena Beautiful-girl-look-up2-