Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Joanne Harris – Čokolada Empty Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:28 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Joanne Harris – Čokolada E794d277a26b5aecbc49c779625e101c8cf74f4149f0bb279c435b033eb714f34g

http://www.book-forum.net

2Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Lansquenet-sous-Tannes, francuski gradić između Toulousea i Bordeauxa, na sam dan kar-nevala umjesto usputne stanice postat će novi dom za Vianne Rocher i njezinu šestogodišnju kćer Anouk.
Kada njezin novootvoreni raskošni dućan s čokoladama otvori svoja vrata kupcima, nepov-jerljivi i hladni mještani, gonjeni radoznalošću i podozrenjem, naći će se baš u dane posta u velikom iskušenju.
Čokoladni bomboni, napici, keksi koje Vianne nudi s ljupkim osmijehom pronaći će, kao vođeni nekom nježnom čarolijom, put do srca mnogih. No mjesni župnik, Francis Reynaud, neće olako prijeći preko tog izazova. Bit će to bitka do posljednjeg daha, a vodit će se za dušu svakog župljanina. Za što će se odlučiti stanovnici Lansquenet-sous-Tannesa – za suzdržanost i odricanje ili za čisti užitak okusa?
Iako će biti izgubljenih bitaka, a tu i tamo i pokoja žrtva, neće vam biti teško pogoditi tko će izvojevati pobjedu u ovom neravnopravnom ratu između dogme i čokolade.
Britanska spisateljica Joanne Harris napisala je pravi roman-bombon. Čokolada ima sve: i primamljivi preljev, i eksplozivno punjenje i onaj gorko-slatki okus čiste čokolade.

Čokolada autorice Joanne Harris postigla je zadivljujući ne samo literarni već i komercijalni uspjeh. Nakon što je osvojila bestseller liste širom svijeta, a 1999. godine ušla u uži izbor za nagradu Whitbread za najbolji roman godine poslužila je Lasseu Hallströmu kao predložak za film u kojem glavne uloge tumače Johnny Depp i Juliette Binoche, a koji je ove godine nomini-ran za pet Oscara, između ostalih za najbolji film, najbolji scenarij prema originalnom književ-nom djelu, najbolju glumicu i najbolju žensku sporednu ulogu (Judi Dench).

http://www.book-forum.net

3Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:30 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
1.
11. veljače
Pokladni utorak
DOŠLI SMO NA VJETRU KARNEVALA. PUHAO JE ZA VELJAČU NEuobičajeno to-pao vjetar natopljen vrućim, masnim mirisom palačinki, kobasica i vafli posutih šećerom u pra-hu što su se pekli na vrućini pločama odmah uz cestu, dok su konfeti sniježili po ovratnicima i ramenima i kovitlali se po kanalima uz put kao da luđački tjeraju zimu. Gomilu koja se nagura-la uz usku glavnu ulicu obuzelo je grozničavo uzbuđenje i svi istežu vratove da vide krep-papirom pokriven char s kojeg vijore vrpce i papirnate rozete. Anouk viri između košare i jed-nog tužnog smeđeg psa, gleda širom rastvorenih očiju sa žutim balonom u jednoj ruci i dječjom trubicom u drugoj. Nagledale smo se mi karnevala, ona i ja; vidjele smo povorku od dvjesto pedeset ukrašenih karnevalskih kola u Parizu za prošli Mardi Gras, sto osamdeset u New Yorku, dvadesetak orkestara limene glazbe u Beču, klaunove na štulama, Grosses Têtes s kli-mavim glavama od papir-mašea, mažoretkinje koje vrte i obrću svjetlucave štapove... Ali kad ti je šest godina, svijet sjaji posebnim sjajem. Prolaze drvena kola, na brzinu ukrašena pozlatom, krep-papi-prizorima iz bajki. Zmajeva glava naslikana na štitu, Matovilka s perikom od vunice na glavi, Sirena s repom od celofana, kućica od kolača sva od marcipanskih ukrasa i pozlaćenog kartona, a vještica viri iz dovratka prijeteći strahovito dugačkim zelenim noktima skupini šutlji-ve dječice... Sa šest godina vidiš sitnice koje ti samo godinu dana kasnije beznadno izmiču. Iza papir-mašea, iza marcipana i plastike, ona još vidi pravu vješticu, istinsku čaroliju. Diže pogled prema meni, a oči joj blistaju, plavozelene poput zemlje kad se gleda iz velike visine.
– Hoćemo li ostati? Hoćemo ostati ovdje? – Moram je podsjetiti da govori francuski. – Ali hoćemo li? Možemo ostati? – Vuče me za rukav. Kosa joj se mrsi na vjetru poput zgužvane šećerne vune. Razmišljam o tome. Ovo mjesto nije ni bolje ni gore od bilo kojeg drugog. Lansquenet-sous-Tannes, najviše dvjesto duša, mjestašce ne veće od mrlje na brzoj cesti od Toulousea do Bordeauxa. Trepneš i već je prošlo. Jedna glavna ulica između dvostrukog niza kuća zemljane boje, dopola pokrivenih drvetom, koje su se zbile kao da čuvaju neku tajnu, ne-koliko pokrajnjih ulica što teku jedna uz drugu poput vršaka svinute vilice. Upadljivo bijela crkva na trgu okruženom dućančićima. Seoska dobra razbacana po budnoj zemlji. Voćnjaci, vinogradi, pruge oranica odvojene i posložene po strogom aparthajdu seljačke poljoprivrede: ovdje jabuke, ondje kiviji, dinje, endivija ispod razapete crne plastike, vinova loza što pod zu-batim suncem veljače djeluje boležljivo i mrtvo, ali čeka da pobjedonosno uskrsne u ožujku... Iza svega toga, Tana, mala pritoka Garone, puzi preko močvarnih pašnjaka. A ljudi? Izgledaju uglavnom kao svi ostali koje smo poznavali: možda ponešto blijedi, malo kao isprani pod sun-čevim svjetlom na koje nisu navikli. Na glavama im rupci i beretke iste boje kao i kosa ispod njih, smeđe, crne ili sive. Lica su naborana kao kore prošlogodišnjih jabuka, oči usađene u nab-ranu kožu poput špekula zaguranih u staro tijesto. Nekoliko djece u žarkocrvenoj, limeta-zelenoj i žutoj odjeći; izgleda kao da pripada drugoj rasi. Dok char svečano napreduje ulicom iza starog traktora koji ga vuče, krupna žena četvrtasta nesretnog lica steže karirani ogrtač oko ramena i viče nešto na gotovo nerazumljivu lokalnom narječju; na kolima sjedi podeblji Djed Mraz, očito zalutao ovamo među vile, sirene i vilenjake, i ratoborno baca slatkiše u gomilu. Postariji sitni čovjek s pustenim šeširom na glavi umjesto beretke uobičajene u ovim krajevima podiže tužnog smeđeg psa što mi se sklupčao kraj nogu uz izraz uljudnog ispričavanja. Elegan-tnim, tankim prstima prolazi kroz pseću dlaku. Pas skviči. Gospodarevo lice odražava složene osjećaje – ljubav, brigu, krivnju. Nitko nas ne gleda. Kao da smo nevidljive; odjeća nas odaje kao neznanke u prolazu. Uljudni su, tako su silno uljudni, nitko ne zuri u nas. U ženu što je du-gu kosu zavukla ispod ovratnika narančastog kaputa, a dugi joj svileni šal leprša oko vrata; u dijete u žutim gumenim čizmicama i nebeskoplavoj kišnoj kabanici. Njihove ih boje odaju. Od-jeća im je egzotična, lica – preblijeda ili pretamna? – i kosa odaju da su drugačije, strankinje, upadljivo čudne. Stanovnici Lansqueneta svladali su vještinu promatranja bez izravnog pogle-da. Osjećam im oči poput daha na zatiljku. Začudo, nisu neprijateljske, ali ipak hladne. Za njih mi smo zanimljivost, dio karnevala, dašak velikog svijeta. Osjećam kako nas gledaju dok kupu-jem galette od uličnog prodavača. Papir je vruć i mastan, tamna pšenična palačinka hruskava na krajevima, ali debela i mekana u sredini. Otkidam komad i dajem ga Anouk, brišući joj pritom rastopljeni maslac s brade. Prodavaču, debeljuškastom, proćelavom čovječuljku, lice se sjaji ispod debelih naočala od pare sa zagrijane ploče. Namiguje Anouk. Drugim okom upija svaku pojedinost, svjestan da će kasnije morati odgovarati na radoznala pitanja.
– Na odmoru, madame? – Seoska etiketa dopušta mu pitati.
Iza hinjene ravnodušnosti nazirem pravu glad. Informacije su ovdje korisna valuta; budući da su Agen i Montauban tako blizu, turisti ovamo rijetko zalaze.
– Na neko vrijeme.
– Iz Pariza ste? – Mora daje to zbog odjeće. U ovoj zemlji jarkih boja, ljudi su kao isprani. Boja je luksuz, začas se potroši. Šareno cvijeće uz cestu zapravo je korov, nasrtljiv, beskoristan.
– Ne, ne, nismo iz Pariza.
Char je stigao gotovo do kraja ulice. Iza kola stupa mali orkestar – dvije gajde, dvije trube, trombon i doboš – i pijuče bezimenu koračnicu. Za njima trči desetak djece i skupljaju zaostale slatkiše. Neka su maskirana: vidim Crvenkapicu i neko kuštravo stvorenje koje bi moglo biti vuk kako se prijateljski natežu oko pregršti šarenih papirnatih vrpci.
Na kraju povorke ustobočila se crna prilika. Isprva sam mislila da je dio procesije – čovjek s krinkom Kuge, možda – ali kako se približavao, razabrala sam staromodnu crnu mantiju seos-kog svećenika. Oko trideset mu je godina, premda iz daljine, zbog ukočena držanja, djeluje mnogo starije. Okreće se prema meni i vidim da je i on stranac, s visokim jagodicama i blijedim očima Sjevera i dugim pijanističkim prstima položenim na srebrni križ što mu visi s vrata. Mo-žda mu to daje pravo da tako zuri u mene, to stoje stranac, ali ne vidim ni tračka dobrodošlice u ledenim, svijetlim očima. Samo mačje odmjeravanje nekog tko nije siguran u svoj teritorij. Smiješim mu se; on okreće pogled, zbunjen, rukom poziva dvoje djece da mu priđu. Kretnjom pokazuje na smeće što se nakupilo uz cestu; djeca nevoljko počinju čistiti, pobiru vrpce i papi-riće od slatkiša i bacaju ih u obližnju kantu. Dok se okrećem, vidim da svećenik ponovno zuri u mene. Da me bilo koji drugi muškarac tako gleda, mislila bih da me mjerka.
Nema policijske postaje u Lansquenetu-sous-Tannes, pa tako ni zločina. Želim biti poput Anouk, prodrijeti ispod krinke, do prave istine, ali zasad je sve mutno.
– Ostajemo li? Ostajemo li, mamanl – Uporno me vuče za ruku. – Sviđa mi se. Sviđa mi se ovdje. Hoćemo li ostati?
Stežem je u zagrljaj i spuštam joj poljubac na tjeme. Miriše na dim, pržene palačinke i toplu posteljinu u zimsko jutro.
Zašto ne? Mjesto nije ni bolje ni lošije od drugih.
– Pa naravno, kažem joj, s ustima u njezinoj kosi. – Naravno da ćemo ostati.
To nije potpuna laž. Ovaj put možda je čak i istina.
Karneval je završio. Jednom godišnje selo bukne kratkotrajnim jarkim bojama, ali sad je toplina ugasnula, gomila se razišla. Ulični prodavači pokupili su svoje pokretne peći i suncob-rane, djeca svukla kostime i bacila prigodne igračke. Zavladala je blaga nelagoda, sram nad pretjeranim izljevima buke i boje. Poput kiše u Ivanjskoj noći, karneval je ispario, posisala gaje raspucana zemlja i osušeno kamenje tako da nije ostalo ni traga. Dva sata kasnije Lansquenet je ponovno nevidljiv poput začaranog sela koje se pomalja samo jednom godišnje. Da nije bilo karnevala, nikad ga ne bismo našle.
Imamo plin, ali struju još ne. Naše prve noći ispekla sam palačinke za Anouk uz svjetlo svi-jeće, a pojeli smo ih uz kamin služeći se starim časopisima umjesto tanjura, jer nam stvari još nisu bili dostavili. Dućan je prvobitno bio pekarnica i iznad uskog ulaza još je urezan snop pše-nice, znak za pekarnicu, pod pokriva debeo sloj brašnaste prašine, a kad smo ušle, morale smo se probiti kroz čitav nanos stare pošte. Najamnina je smiješno niska za nas koje smo navikle na gradske cijene. Čak i tako, dok sam brojila novčanice, primijetila sam da me žena iz agencije sumnjičavo gleda. Na ugovoru o najmu ja sam Vianne Rocher, a moj potpis hijeroglif koji bi mogao značiti bilo što. Uz svjetlo svijeća istražujemo naše novo kraljevstvo; stare pećnice koje su još začudno dobre ispod masti i čađe, zidove opločene borovinom, pocrnjele glinene pločice. Anouk je pronašla staru tendu smotanu u nekoj stražnjoj sobici, i dok smo je razmatali, ispod izblijedjelog platna izmiljeli su pauci. Naš je stan iznad dućana: jedna soba i nešto nalik na ku-paonicu, upravo smiješno malen balkončić, zemljani lonac za cvijeće s uvenulim pelargonija-ma... Kad je to vidjela, Anouk se snuždila.
– Maman, tako je mračno. – Zvučala je prestrašeno, zatečena što je sve tako zapušteno. – I tako žalosno miriše.
U pravu je. Vonja na danje svjetlo koje je čamilo zarobljeno godinama, sve dok se nije usmrdjelo i užeglo, na mišji izmet i na stvari kojih više nema, ali niti ih se tko sjeća, niti za nji-ma žali. Prostor odjekuje poput špilje, a ono malo topline što smo je unijele svojom nazočnošću samo još naglašava svaku sjenku. Uz pomoć boje, sunca, sapuna i vode riješit ćemo se prljav-štine, ali ta je tuga, nešto drugo, šuplja pustoš kuće u kojoj se godinama nitko nije smijao. Ano-uk je lice problijedilo pod svjetlom svijeća, oči su joj se raširile, a ruka stisnula moju.
– Moramo li ovdje spavati? – upitala me. – Pantoufleu se ne sviđa. Boji se.
Nasmiješila sam se i poljubila joj ozbiljni obraščić. – Pantoufle će nam pomoći.
Upalile smo svijeću u svakoj sobi – zlatnu, crvenu, bijelu i narančastu. Više sam voljela mi-rise što sam ih sama radila, ali u nuždi poslužili su i kupovni mirisni štapići, lavanda, cedrovina i citronela. Svaka je uzela svijeću u ruku, Anouk je puhala u dječju trubicu, a ja sam udarala metalnom žlicom po starom loncu, i deset minuta stupale smo po svim prostorijama, vičući i pjevajući koliko nas grlo nosi: – Van! Van! Van! – sve dok se zidovi nisu zatresli i uvrijeđeni se duhovi dali u bijeg, a za njima je ostajao blag vonj paljevine i oblaci prašine otpale žbuke. Pog-ledaj iza ispucane i potamnjele boje, iza tuge ostavljenih stvari, i razaberi, kao što, kad se prska-lica već ugasila, još vidiš svjetlo pod kapcima, obrise nečeg drugog – tu zid što se sjaji obojen zlatno, ondje naslonjač, malo otrcan ali presvučen slavljenički narančastom tkaninom, tu stara tenda koja odjednom blista dok se napol skrivene boje pomaljaju ispod slojeva prljavštine. Van! Van! Van! Anouk i Pantoufle stupali su i pjevali, a nejasni su se obrisi izoštravali – crveni viso-ki stolac uz plastični šank, niz zvončića na ulaznim vratima. Naravno, znam da je to samo op-sjena. Čini za utjehu uplašenu djetetu. Mnogo će posla trebati, napornog rada, dok bilo što od ovog postane stvarnost. A opet, na trenutak nam je dovoljno znati da nas je kuća prihvatila, kao što smo mi prihvatile nju. Na kućnom pragu grumen soli i hljeb kruha da udobrovoljimo sva kućna božanstva. Sandalovina na jastucima da nam zasladi snove.
Kasnije mije Anouk rekla da se Pantoufle više ne boji, tako daje sve u redu. Spavale smo zajedno, odjevene, na brašnjavim madracima u spavaćoj sobi, dok su sve svijeće gorjele, a kad smo se probudile bilo je jutro.

2.
12. veljače Srijeda
Pepelnica
ZAPRAVO SU NAS PROBUDILA ZVONA. NISAM SHVATILA KOLIKO smo blizu crkvi dok ih nisam čula, jedan duboki zvučni ton koji završava višim, sitnijim cilikom – dommm fla-di-da-di dommm. Pogledala sam na sat. Bilo je šest ujutro. Sivozlatno svjetlo prodi-ralo je kroz polomljene kapke i padalo na krevet. Ustala sam i pogledala na trg čije su se mokre kamene kocke ljeskale. Četvrtasti bijeli zvonik oštro se ustobočio na jutarnjem suncu uzdižući se iz udoline još tamnih dućana: pekarnica, cvjećarnica, trgovina s grobljanskim priborom, nad-grobnim spomenicima, kamenim anđelima, trajnim ružama od emajla... Iznad njihovih zasje-njenih fasada bijeli se zvonik diže poput zrake svjetla, rimske brojke na brojčaniku sata crven-kasto svjetlucaju na šest i dvadeset, da zastraše Sotonu, Djevica iz svojeg kutka gleda na trg s izrazom laganog gađenja. Na samom vrhu zvonika okreće se vjetrokaz, u obliku muškarca u dugoj mantiji oboružanog kosom, sa zapada prema sjeverozapadu. S balkončića s uvenulim pelargonijama gledam kako prvi vjernici stižu na misu.
Prepoznala sam ženu u kariranom kaputu koju sam vidjela na karnevalu; mahnula sam joj, ali požurila je u crkvu bez odgovora, ponovno stišćući kaput kao da se od nečeg brani. Iza nje naišao je čovjek s pustenim šeširom koji je vodio svog tužnog smeđeg psa i s oklijevanjem mi se nasmiješio. Veselo sam ga pozdravila, ali seoska pravila ponašanja očito nisu dopuštala tak-ve slobode, jer mi nije odgovorio nego se i on požurio u crkvu, noseći psa.
Poslije toga nitko više nije ni pogledao prema mome prozoru, premda sam prebrojila više od šezdeset glava, s rupcima, beretkama, šeširima navučenim protiv nevidljivog vjetra – ali osjetila sam namještenu ravnodušnost ispod koje se krila znatiželja. Imamo važnija posla, govo-rila su njihova zgrbljena ramena i pognute glave. Nevoljko su strugali nogama o kamene ploče poput djece na putu u školu. Ovaj tu je danas prestao pušiti, znala sam; onaj tamo odrekao se tjednog posjeta kafiću, ona ondje odreći će se omiljene hrane. To se mene ne tiče, naravno. Ali u tom času mislila sam: ako na svijetu postoji mjesto kojem treba malo čarolije... Stare navike teško se gube. A kad ste se jednom bavili ispunjavanjem želja, taj vas poriv nikada više ne na-pušta. Osim toga, vjetar, taj je karnevalski vjetar još puhao donoseći trag mirisa masnoće, še-ćerne vune i baruta, jedak, vreo vonj promjene godišnjih doba od kojeg dlanovi svrbe a srce brže udara. Neko vrijeme, dakle, ostajemo. Neko vrijeme. Dok se ne promijeni vjetar.
U radnji mješovitom robe kupili smo sve što je potrebno. Farbu, sredstvo za pranje, sapun kante. Počele smo s kata prema dolje, skidajući zavjese i bacali slomljene stvari koje smo bacali na hrpu u stražnjem djelu vrtu, ribale podove i slijevale čitave plimne valove sapunjave vode niz uske čađavim stubama tako smo nekoliko puta promočile do gole kože. Anoukina četka za ribanje pretvorila se u podmornicu, moja u tanker koji ispaljuje bučna torpeda sapuna tako da lete niza stube u predvorje. Usred svega toga zabrenčalo je zvono na vratima, i kad sam podigla pogled, držeći u jednoj ruci sapun, a u drugoj ribaću četku, vidjela sam visoki svećenikov lik. Pitala sam se koliko će dugo proći dok ne dođe.
Jedno nas je vrijeme proučavao, smiješeći se. Smiješkom suzdržanim, dobronamjernim, vlasničkim: vlastelin želi dobrodošlicu nepozvanim gostima. Osjetila sam kako je itekako svjes-tan mojih mokrih prljavih radničkih hlača, kose koju sam zamotala crvenim rupcem, mojih bo-sih nogu u sandalama s kojih se cijedilo.
– Dobro jutro. – Rječica prljave vode krivudala je prema njegovoj crnoj cipeli ulaštenoj do visokog sjaja. Pogled mu je kliznuo prema rječici, pa natrag na mene.
– Francis Reynaud, rekao je i diskretno se odmaknuo jedan korak. – Cure župe. – Nisam mogla izdržati, morala sam se nasmijati.
– Tako dakle, – zlobno sam rekla. – Mislila sam da ste s karnevalom. – Uljudan smijeh. Hehehe.
Pružila sam mu ruku u žutoj gumenoj rukavici. – Vianne Rocher, a onaj bombarder gore je moja kći Anouk.
Sa stuba su dopirali zvukovi sapunskih eksplozija i borbe Anouk i Pantouflea. Osjećala sam da svećenik čeka pojedinosti o monsieuru Rocheru. Koliko je lakše kad je sve na komadu papi-ra, sve lijepo službeno, pa da se izbjegne ovaj nelagodni, naporni razgovor.
– Vjerojatno ste jutros u velikom poslu.
Odjednom mi se smilio jer se toliko trudio, toliko naprezao da uspostavi kontakt. Ponovno se usiljeno nasmiješio. – Da, moramo sve urediti što je brže moguće. To će potrajati. Ali i da nije tako ne bismo jutros došle u crkvu, gospodine župniče.
Znate, mi u crkvu ne idemo. – Namjera mi je bila dobra, da mu pokažem kako stvari stoje, da ga razuvjerim, ali on se zaprepastio, gotovo uvrijedio.
– Razumijem.
Odviše sam bila izravna. Više bi volio da smo malo otezali, da smo obilazili jedno oko dru-goga kao oprezne mačke.
– Ali, lijepo je od vas što ste nam došli poželjeti dobrodošlicu, nastavila sam vedro. – Mož-da nam čak pomognete da steknemo ovdje prijatelje.
Doista je nalik na mačku, primjećujem; ima ledene, svijetle oči koje nikad ne miruju, na op-rezu je, promišljen, rezerviran.
– Učinit ću sve što mogu. – Sad je ravnodušan jer zna da nećemo biti u njegovu stadu. A opet, savjest ga tjera da ponudi više no što je spreman dati. – Treba li vam nešto određeno?
– No, dobro bi nam došlo da nam netko priskoči u poslu, predložila sam. – Naravno, ne vi, dodala sam brzo kad je zaustio da mi odgovori. – Ali možda znate nekoga kome bi dobro došla sitna zarada? Soboslikara, majstora koji bi nam mogao pomoći s bojenjem? – Sad smo valjda zašli na bezopasno područje.
– Ne mogu se nikog ovaj čas sjetiti. – Zakopčan je više nego bilo tko koga znam. – Ali ras-pitat ću se. – Možda i hoće. Zna što mu je dužnost prema pridošlicama. Ali znam i da nikoga neće naći. Nije mu u prirodi da čini usluge. Pogled mu pada na kruh i sol kraj vrata. – Za sreću, nasmiješila sam se, ali njegovo je lice kameno. Zaobišao j e malu žrtvu kao da ga vrij eđa.
– Maman? – Anouk se pojavi na vratima raskuštrane kose. – Pantoufle se hoće igrati vani. Smijemo?
Kimnula sam. – Ostanite u vrtu. – Obrisala sam joj mrlju prjavštine s nosa. – Izgledaš kao neko derište. – Uhvatila sam pogled što gaje dobacila svećeniku i na vrijeme se umiješala. – Ovo je monsieur Reynaud, Anouk. Pozdravi ga.
– Zdravo! – viknula je Anouk na izlasku. – Bok! – Izletjela je iz kuće i nestala u mrlji žutog džempera i crvenih hlačica, kližući se po masnim pločicama. Gotovo sam bila sigurna da iza nje vidim Pantouflea, tamniji obris na pozadini smeđeg dovratka, i to ne prvi put.
– Samo joj je šest godina, objasnila sam.
Reynaud se kiselo, stisnuto nasmiješio, kao da mu je ovo malo stoje vidio od moje kćeri po-tvrdilo sve najgore sumnje o meni.

3.
13 veljače Četvrtak
HVALA BOGU DA JE S TIM GOTOVO. POSJETI ME DO KOSTIJU umaraju. Ne mis-lim na vas, naravno, mon pere; tjedni posjet vama za mene je raskoš, gotovo bi se moglo reći jedina raskoš koju si dopuštam. Nadam se da vam se sviđa cvijeće. Naoko nije osobito, ali kra-sno miriše. Stavit ću ga ovdje kraj vašeg stolca gdje ga možete vidjeti. Lijep je vidik odavde preko polja, s Tanom u sredini i Garonom koja blista tamo u daljini. Gotovo možete zamisliti da smo sami. Oh, ne žalim seja. Zapravo ne. Ali sigurno znate kako je teško jednom čovjeku samom. Te njihove sitne brige, njihovo nezadovoljstvo, glupost, tisuće njihovih tričavih prob-lema... U utorak je bio karneval. Čovjek bi pomislio da su svi divljaci kako su plesali i vrištali. Mali Claude, najmlađi sin Louisa Perrina, ispalio je na mene vodeni pištolj, a što mi je na to njegov otac rekao nego, eto, dijete je dijete, mora se malo igrati. Želim ih samo voditi, mon pere, osloboditi]h grijeha. Ali, opiru mi se na svakom koraku, kao djeca koja odbacuju zdravu hranu jer žele jesti ono od čega im je zlo. Znam da razumijete. Pedeset godina sve ste to vukli na svoji plećima, vlastitim strpljenjem i snagom. Zaslužili ste njihovu ljubav. Pa jesu li se vre-mena toliko promijenila? Mene se boje, mene poštuju... Ali – ne vole me. Ne. Lica su im potu-ljena, neprijateljska. Jučer su sa službe Božje otišli s pepelom na čelu i izrazom olakšanja zbog kojeg ih je grizla savjest. Sad se mogu prepustiti tajnim užicima, grijesima u samoći. Zar ne razumiju? Gospodin sve vidi. Ja sve vidim. Paul-Marie Muscat tuče ženu. Svaki tjedan u ispov-jedaonici za pokoru dobije deset Zdravo-marija, a onda ode i radi potpuno isto. Njegova žena krade. Prošli tjedan na tržnici j e pokrala lažni nakit s jednog štanda. Guillaume Duplessis hoće znati imaju li životinje dušu i plače kad mu kažem da nemaju. Charlotte Edouard misli da joj muž ima ljubavnicu – znam da ih ima tri, ali veže me ispovjedna tajna. Kakva su to djeca! Od njihovih mi se zahtjeva muti u glavi, boli me kao da mi netko guli kožu. Ali ne mogu si dopus-titi da pokažem slabost. Ovce nisu krotka, mila stvorenja iz pastirske idile. Svaki će vam seljak to reći. Podmukle su, katkad opake i bolesno glupe. Popustljiv pastir mogao bi završiti s nepos-lušnim, buntovnim stadom. Ne mogu si dopustiti da budem popustljiv. Zato si jednom tjedno dopuštam ovaj užitak. Vaša su usta zapečaćena, mon pere, kao i moja ispovjednom tajnom. Vaše su uši uvijek otvorene, srce uvijek dobro. Bar na sat mogu odložiti svoj teret. Smijem pog-riješiti.
Imamo novu župljanku, neku Vianne Rocher, udovicu čini mi se, s malim djetetom. Sjećate li se pekarnice starog Blaireaua? Četiri su godine otkako je umro, a radnja odonda samo propa-da. No, ona ju je unajmila i nada se otvoriti prije isteka tjedna. Sumnjam da će to potrajati. Već imamo Poitouovu pekarnicu s druge strane trga, a osim toga, ona se nikad neće uklopiti. Ugod-na je to žena, ali od nas različita. Dajte joj dva mjeseca i vratit će se u grad gdje i pripada. Čud-no, nisam uspio ustanoviti odakle je. Vjerojatno iz Pariza, a možda čak i preko granice. Nagla-sak joj je čist, gotovo prečist za Francuskinju, s odsječnim samoglasnicima sjevera, premda joj se u očima naslućuje talijansko ili portugalsko podrijetlo, a put joj je... No, nisam je zapravo dobro zagledao. Jučer i danas cijeli je dan radila u pekarnici. Preko izloga je navukla narančasti najlon i samo se povremeno ona ili njezina divlja kćerkica pojave da izliju kantu prljave vode u kanal ili da nešto mašući rukama objasne kojem radniku. Ima čudnovatu sposobnost da privuče pomagače. Iako sam joj ponudio pomoć, dvojio sam da će kod naših seljana naići na odaziv. A opet, rano jutros vidio sam kako Clairmont donosi naramak drva, zatim Pourceaua kako stiže s Ijestvama. Poitou je poslao nešto pokućstva, vidio sam ga kako preko trga tegli naslonjač s iz-razom čovjeka koji bi radije to izveo krišom. Čak se i onaj jezičavi mrgud Narcisse, koji mi je prošlog studenog glatko odbrusio da mu ne pada na pamet prekopati vrt crkve, obreo jutros kod nje s alatom da joj poredi vrt. Jutros oko osam i četrdeset pred dućan je stigao kamion s dosta-vom. U tom trenutku baš je prolazio Duplessis koji je šetao psa u uobičajeno vrijeme i ona gaje dozvala da joj pomogne istovariti. Vidio sam da gaje taj poziv zapanjio – na trenutak sam bio siguran da će odbiti, jedna mu se ruka već podigla na pola puta do šešira – a onda je ona nešto rekla, nisam čuo što, ali čuo sam kako joj smijeh odjekuje trgom. Neprestano se smije. I napad-no i smiješno maše rukama. Bit će neka gradska osobina. Mi smo ovdje svikli na mnogo veću suzdržanost, ali valjda ona to radi u dobroj namjeri. Oko glave je omotala ljubičasti rubac, kao kakva Ciganka, ali kosa joj je izvirivala ispod njega, umrljana bijelom bojom. To kao da joj nije uopće smetalo. Duplessis se kasnije nije mogao sjetiti što mu je rekla, ali napomenuo je da joj nisu bogzna što dostavili, samo nekoliko kutija, omanjih ali prilično teških, i nekoliko drvenih sanduka s kuhinjskim priborom. Nije se raspitivao što je u kutijama, ali sumnja da tako mala zaliha sirovina može dostajati u pekarnicu.
Nemojte sad zamišljati, monpere, da cijeli dan ne radim ništa drugo osim što gledam u pe-karnicu. To je jednostavno zato što je pekarnica točno prekoputa moje kuće, koja je pripadala vama, mon pere, prije svega ovoga. Cijeli ovaj dan i pol samo su lupali čekići i bojilo se, kreči-lo i ribalo, i napokon sam morao pogledati rezultat usprkos samom sebi. Nisam u tome usam-ljen: čuo sam madame Clairmont kako velevažno naklapa s prijateljicama ispred Poitoua o to-me što radi njezin muž; spominjali su crvene kapke, ali onda su me primijetili i utihnuli. Kao daje meni do toga. Ako ništa drugo, pridošlicaje dala stofa besposlenim jezicima. Izlog prekri-ven narančastim najlonom privlači mi oko u najčudnijim trenucima. Izgleda mi poput velikog bombona koji samo čeka da ga odmotaš, kao daje zaostao od karnevala. Bode mi oko ta jarka boja, to kako razapeti najlon odbijeskava sunce; odlanut će mi kad se radovi završe i opet se otvori pekarnica.
Bolničarka mi daje znakove. Misli da vas umaram. Kako možete podnijeti da vam se obra-ćaju tim kreštavim glasom, kao u vrtiću? Vrijeme za spavanje. Njezina drskost peče kako je nepodnošljiva, a opet, ne misli ona ništa loše, govore mi vaše oči. Oprostite im jer ne znaju što čine. Ne radim ovo iz ljubaznosti, dolazim ovamo da meni bude lakše, a ne vama. Ipak, volio bih vjerovati da vam moji posjeti donose neko zadovoljstvo, da tako ostajete u dodiru s čvrstim rubovima svijeta koji je omekšao i postao bezličan. Sat vremena televizije svake večeri, okreta-nje pet puta na dan, hranjenje na cjevčicu. Govore o vama kao da ste stvar: – Može li nas čuti? Mislite li da razumije? – vaše mišljenje nitko ne traži, odmahuju na nj rukom... Biti izopćen od svega, a opet osjećati i misliti. Kad se razmota šareni papir srednjovjekovnih priča, to je zapra-vo pakao. Taj gubitak dodira. A opet, od vas očekujem da me naučite općiti s ljudima. Da me naučite nadi.

http://www.book-forum.net

4Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
4.
Petak, 14. Veljače
Sveti Valentin
ČOVJEK SA PSOM ZOVE SE GUILLAUME. JUČER MI JE POMOGAO unijeti stvari koje su mi dostavili, a jutros mi je bio prva mušterija. S njim je došao njegov pas, Charly, a pozdravio me s takvom sramežljivom uljudnošću kao daje na dvoru.
– Prekrasno ste uredili, rekao mi je kad se ogledao oko sebe. – Mora da ste cijelu noć radili.
Nasmijala sam se.
– Velika je to promjena, reče Guillaume. – Vidite, ne znam točno zašto, ali nekako sam pretpostavljao da će se tu ponovno otvoriti pekarnica.
– Sto, pa da upropastim posao gospodinu Poitouu? Sigurna sam da bi mi bio jako zahvalan za to s obzirom na to kako ga muči lumbago, a njegova je jadna žena nepokretna i pati od nesa-nice.
Guillaume se sagnuo da namjesti Charlyjevu ogrlicu, ali primijetila sam kako su mu oči za-svjetlucale.
– Vidim da ste se upoznali, rekao je.
– Da. Dala sam mu recept za nesane prije spavanja.
– Ako bude djelovao, dobili ste prijatelja za cijeli život.
– Djeluje, uvjeravala sam ga. A onda sam posegnula rukom pod pult i izvadila ružičastu ku-tijicu sa srebrnom mašnom. – Izvolite, Za vas. Za moju prvu mušteriju. – Guillaume se malo zbunio.
– Ma zbilja, gospođo, ja...
– Zovite me Vianne. I, molim vas, uzmite ovo, tutnula sam mu kutiju u ruke. – Svidjet će vam se. To najviše volite.
Na to se nasmiješio. – Kako znate? – upitao me dok je pažljivo stavljao kutiju u džep kapu-ta.
– Oh, jednostavno znam, rekla sam mu prpošno. – Za svakog znam što najviše voli. Vjeruj-te mi, to je ono što vi najviše volite.
Ploču su završili tek u podne. Georges Clairmont osobno ju je došao objesiti, uz obilate is-prike zbog kašnjenja. Purpurni kapci prekrasno se ističu na svježe oličenu zidu, a Narcisse je, mračno mrmljajući o kasnom mrazu, donio nešto novih pelargonija iz svog rasadnika i zasadio mi ih u cvjetne lonce. Svakom sam dala kutije slatkiša za Valentinovo i obojica su otišla sa sli-čnim izrazom zbunjenog zadovoljstva. Nakon toga nije više došao gotovo nitko osim nekoliko školske djece. Uvijek je isto kad se novi dućan otvori u tako malom selu; u takvim situacijama vrijede stroga pravila ponašanja i ljudi se sustežu, prave se ravnodušni, iako u sebi izgaraju od znatiželje. Odvažila se ući jedna stara dama odjevena u tradicionalnu crninu seoskih udovica. Muškarac mrka, zadrigla lica kupio je tri jednake kutije, a da nije ni pitao što je u njima. A onda satima nitko nije dolazio. Baš kao što sam očekivala: ljudima treba vremena da se priviknu na promjene i, iako sam primijetila da ih je nekolicina nakratko zavirila u izlog, nitko nije pokazi-vao namjeru da uđe. Iza namještena nehaja, međutim, osjetila sam kako nešto potmulo kipi, šapat nagađanja, odmicanje zavjesa, skupljanje hrabrosti. Kad su naposljetku došle, došle su zajedno; sedam ili osam žena među kojima je bila i Caroline Clairmont, pismoslikarova supru-ga. Deveta, koja je stigla sama nedugo nakon njih, ostala je vani licem gotovo priljubljenim uz staklo izloga, i u njoj sam prepoznala ženu u kariranom kaputu.
Gospođe su sve pomno razgledale, hihoćući pritom poput školarki, premišljale se i uživale u zajedničkom nestašluku.
– I sve ih radite sami? – upitala je Cecile, vlasnica ljekarne u glavnoj ulici.
– Morala bih ih se odreći za korizmu, dodala je Caroline, punašna blondina s krznenim ov-ratnikom.
– Nikom neću ni pisnuti o tome, obećala sam. A onda sam, primijetivši da žena u karira-nom kaputu još zuri u izlog, upitala: – Neće li nam se prijateljica pridružiti?
– Ma, nije ona s nama, odgovorila je Joline Drou, žena oštrih crta lica, učiteljica u mjesnoj školi. Kratko je pogledala ženu četvrtastog lica što je stajala pred izlogom. – To je Josephine Muscat. – Dok je izgovarala ime, u glasu joj se čuo prezir pomiješan sa sažaljenjem. – Mislim da neće ući.
Kao daje to čula, Josephine je lagano pocrvenjela i pognula glavu. Jednu je ruku stisnula uz trbuh u nekom čudnom, obrambenom pokretu. Vidjela sam da joj se usta, vječno ovješena, la-gano miču u ritmu molitve ili kletve.
Poslužila sam dame – ovoj bijela kutija i zlatna vrpca, onoj dva papirnata kometa, ruža, ru-žičasta mašna za Valentinovo – uz opću graju i smijeh. Vani je Josephine Muscat mrmljala, ljuljala se i zabijala si krupne, nespretne šake u trbuh. A onda je, baš kad sam dvorila posljednju mušteriju, nekako prkosno podigla glavu i ušla. Posljednja narudžba bila je prilično dugačka i složena. Madame je htjela baš takav izbor slatkiša, u okrugloj kutiji ukrašenoj vrpcama i cvije-ćem i zlatnim srcima, s posjetnicom na kojoj ništa ne piše – na to su sve ostale dame podigle oči prema nebu u ushitu nad takvom smjelošću, hihihihi! – tako da sam gotovo propustila taj trenutak. Krupne se ruke, ogrubjele i pocrvenjele od kućanskih poslova, kreću iznenađujuće vješto. Jedna ostaje stisnuta uz trbuh, druga samo na trenutak zaleprša sa strane, poput ruke u revolveraša koji poteže velikom brzinom, i majušni srebrni zamotuljak ukrašen ružicom – koji stoji deset franaka – nestao je s police i završio u džepu njezina kaputa.
Svaka čast. Pretvarala sam se da ništa ne vidim, sve dok gospođe nisu izašle iz dućana sa svojim kutijama. Sama kraj pulta, Josephine se pravila da razgledava izložene slatkiše i nervoz-nim je, ali pažljivim prstima premještala kutije. Zatvorila sam oči. Misli koje sam od nje prima-la bile su složene, mučne. Slike su mi se brzo izmjenjivale pred očima. Dim, pregršt svjetluca-vih drangulija, okrvavljeni članci. Ispod svega toga titra struja brige.
– Madame Muscat, mogu li vam pomoći? – Glas mije mekan i ljubazan. – Ili biste htjeli samo malo razgledavati?
Promrmljala je nešto nečujno i okrenula se kao da će otići.
– Mislim da imam nešto što će vam se svidjeti, posegnula sam pod pult i izvadila zamotu-ljak u srebrnom papiru, vrlo sličan onom što gaje uzela, samo veći. Zamotuljak je bio vezan bijelom vrpcom i ukrašen sitnim žutim cvjetovima. Pogledala me, a široka žalosna usta ovjesila su se od panike. Gurnula sam zamotuljak preko pulta prema njoj.
– Kuća časti, Josephine – blago sam rekla. – Sve je u redu. To je ono što najviše voliš.
Josephine Muscat okrenula se i pobjegla.
5.
Subota 15. veljače
ZNAM DA ovo NIJE MOJ UOBIČAJENI DAN ZA POSJET, MON PERE. Ali morao sam s nekim razgovarati. Jučer se otvorila pekarnica. Ali to više nije pekarnica. Kad sam se probu-dio jučer ujutro u šest, najlon je već bio uklonjen, tenda i kapci na svom mjestu i roleta u izlogu podignuta. Prije obična, neugledna kuća kao i sve druge oko nje, sad se pretvorila u crveno-zlatni bombon u zasljepljujuće bijeloj košarici. Crvene pelargonije cvatu u loncima na prozoru. Oko ograde su namotani vijenci od krep-papira. A nad vratima visi rukom ispisana ploča, crnim slovima na hrastovim:
La Céleste Praline
Choclaterie Artisanale

Naravno da je to besmisleno. Takav dućan mogao bi dobro Proći u Marseilleu ili Bordeauxu, čak i u Agenu gdje svake godine pristiže sve više turista. Ali u Lansquenetu-sous-Tannes? to na početku korizme, doba odricanja?! To mi se čini perverznim, možda namjerno perverznim. Jutros sam povirio u izlog. Na bijeloj polici od mramora poslagane su bezbrojne kutijice, zamotuljci, korneti od srebrnog i zlatnog papira, rozete, zvonca, cvijeće, srca i dugi uvojci šarenih vrpci. Pod staklenim zvonima i na pladnjevima stoje složene čokolade, praline, Venerine bradavice, truffles, mendiants, ušećereno voće, poljupci od lješnjaka, čokoladne školjke, kandirane latice ruža, ušećerene ljubičice... Zaštićene od sunca poluspuštenom roletom, tamno se prelijevaju poput potonulog blaga, Aladinova špilja slatkih oblika. A u sredini si je dala posebnog truda s ukrasom. To je kućica od kolača kojoj su zidovi od pain d'epices s čoko-ladnom glazurom, a detalji od posrebrenog i pozlaćenog marcipana, krov pokriven florentine-rima i poboden kristaliziranim voćem, uz zidove se povija čudan bršljan tučenog vrhnja i čoko-lade, a ptičice od marcipana pjevaju u čokoladnim krošnjama... A sama vještica, sva od tamne čokolade od vrha zašiljenog šešira do ruba dugačkog plašta, napolajé sjela na držak metle, zap-ravo divovski guimauve, dugi i svijeni šećerni štap što se kupuje od uličnih prodavača u danima karnevala... Sa svojeg prozora vidim njezin, poput oka što mi zlobno, zavjerenički namiguje. Zbog tog dućana i onog što se u njemu prodaje Caroline Clairmont prekršila je korizmeni zav-jet. Sama mije to priznala jučer u ispovjedaonici onim djevojačkim zadihanim glasićem koji je u neskladu s njezinim obećanjima da će se pokajati.
– Oh, mon pere, tako mi je strašno zbog toga! Ali što sam mogla kad je ta šarmantna žena bila tako slatka? Hoću reći, nisam ni mislila o tome sve dok već nije bilo prekasno, iako, ako bi se itko morao odreći čokolade... Hoću reći, u bokovima sam se u posljednjih godinu dvije tako raširila da bih najradije umrla...
– Dvije Zdravomarije. – Moj Bože, ta žena. Kroz rešetku osjećam njezine gladne oči pune obožavanja. Pretvara se da ju je pogodilo što sam joj tako odsjekao.
– Naravno, mon pere.
– I sjetite se zašto postimo za korizmu. Ne zbog taštine. Ne da zadivimo prijateljice. Ne za-to da se možemo sljedeće ljeto utegnuti u skupu pomodnu odjeću. – Namjerno sam okrutan. Ona to traži.
– Da, doista sam tašta, nije li tako? – Mali jecaj, suza koju otmjeno briše krajem finog rup-čića. – Ja sam samo jedna tašta, budalasta žena.
– Sjetite se našeg Gospodina. Njegove žrtve. Njegove poniznosti. – Osjećam njezin parfem, nešto cvjetno, odviše žestoko u ovoj zatvorenoj tami. Pitam seje li to napast. Ako jest, hladan sam kao kamen.
– Četiri Zdravomarije.
To je neka vrsta očaja. Nagriza mi dušu, otkida komad po komad, kao što bi tijekom godina erozija uzvitlane prašine i pijeska i katedralu mogla sravniti sa zemljom. Osjećam kako mi pod-riva odlučnost, zadovoljstvo, vjeru. Volio bih ih voditi kroz kušnju, kroz pustinju. A umjesto toga – ovo. Ova bezvoljna povorka lažljivaca, prevaranata, oblapornika i bijednika koji sami sebi mažu oči. Borba između dobra i zla svela se na debelu ženu koja stoji pred izlogom s čoko-ladom i ponavlja: – Hoću? Neću? – u jadnoj nemoći da donese odluku. Vrag je kukavica; neće pokazati lice. Nema težine, raspada se na milijun komadića koji se uvlače u krvotok i u dušu. Vi i ja prekasno smo rođeni, mon pere. Za mene je strogi, čisti svijet Starog zavjeta. Onda smo znali na čemu smo. Sotona od krvi i mesa hodao je među nama. Donosili smo teške odluke, žrtvovali svoju djecu u Ime Gospodnje. Voljeli smo Boga, ali još smo ga se više bojali.
Nemojte misliti da krivim Vianne Rocher. Zapravo, jedva da o njoj mislim. Ona je samo jedna od pogubnih utjecaja protiv kojih se svaki dan moram boriti. Ali pomisao na taj dućan s karnevalskom tendom koji namiguje protiv odricanja, protiv vjere... Dočekujući na ulazu pas-tvu, uočio sam kako se nešto unutra miče. Kušaj me! Dovedi me u napast! Okusi me! U zatišju između kitica nabožne pjesme, čujem trubu kamiona koji se dovezao pred dućan. Za vrijeme propovijedi, mon pere, za same propovijedi! Zastajem u pola rečenice jer sam siguran da čujem staniol kako šušti.
Jutros sam propovijedao mnogo strože nego obično, iako je pastva bila mala. Sutra će mi platiti. Sutra, u nedjelju, kad su dućani zatvoreni!

6.
Subota, 15. veljače
ŠKOLA JE DANAS RANO ZAVRŠILA. U DVANAEST SATI PO ULICI SU se već ustr-čali kauboji i Indijanci u vjetrovkama jarkih boja i trapericama, vukući školske torbe – stariji su kriomice pušili zabranjene cigarete podignutih ovratnika, u prolazu nonšalantno pogledavajući moj izlog. Primijetila sam dječaka koji je išao sam, vrlo dotjeran u sivom kaputu i beretki, sa školskom torbom uredno namještenom na sitnim ramenima. Jedan dug trenutak gledao je u iz-log La Celeste Praline, ali svjetlo je padalo na staklo pod takvim kutom da mu nisam mogla razabrati izraz. Onda se pred dućanom okupilo četvero djece, otprilike Anoukinih godina, i on je otišao. Dva su se nosića nakratko nalijepila na izlog, a onda su se djeca skupila u grozd i sve je četvero počelo prazniti džepove da skupe novac. Krzmali su se trenutak dok su odlučivali koga će poslati unutra. Pretvarala sam se da sam zaokupljena nečim iza pulta.
– Madame? – odozdo me sumnjičavo gledalo umrljano lišće. Prepoznala sam vuka iz kar-nevalske povorke.
– Od sveg srca ti preporučujem da uzmeš pločice od čokolade i kikirikija. – Namjestila sam ozbiljan izraz jer je kupovanje slatkiša ozbiljan posao. – Lako se mogu podijeliti, ne tope se u džepovima, a nisu ni preskupe, možeš dobiti ovoliko, – odmjerila sam između ruku koliko, – evo, ovoliko, za samo pet franaka. Imam li pravo?
Zauzvrat nisam dobila smiješak nego kimanje glavom, kao što jedan poslovni čovjek kima drugome. Novčić je bio topao i malo ljepljiv. Pažljivo je primio paketić.
– Sviđa mi se kućica od kolača, rekao je svečano. – Ona u izlogu. – Trojka na vratima sra-mežljivo je potvrdila, stišćući se zajedno kao da jedan drugog hrabre. – Baš je guba. – Tu ulič-nu riječ izgovorio je pomalo prkosno, kao da vuče dim iz krišom upaljene cigarete. Nasmiješila sam se.
– Guba – složila sam se. – Ako hoćeš, ti i tvoji prijatelji možete mi pomoći daje pojedemo kad je budem vadila iz izloga.
Sve su se oči širom otvorile.
– Guba!
– Superguba!
– Kad to?
Slegnula sam ramenima. – Reći ću Anouk da vas pozove, rekla sam im. – Anouk je moja kći.
– Znamo. Vidjeli smo je. Ona ne ide u školu. – Ova posljednja rečenica izgovorena je s tračkom zavisti.
– Ići će od ponedjeljka. Šteta što još nema prijatelja, jer sam joj rekla da ih može pozvati. Znate, da mi pomognu oko slatkiša u izlogu. – Nožice su zastrugale po podu, ljepljive se ručice pružile prema meni i počelo je nagurkivanje tko će prvi.
– Mi bismo mogli...
– Ja mogu... – Ja sam Jeannot...
– Claudine... 'Lucie.
Poslala sam ih kući svakog s mišićem od šećera i gledala za njima dok su se razletjeli preko trga poput pahuljica maslačka na vjetru. Zraka sunca kliznula im je po leđima dok su trčali – crveno, narančasto, zeleno, plavo – a onda su nestali. U sjeni portala Svetog Jeronima stajao je svećenik, Francis Reynaud, i gledao ih znatiželjno i, učinilo mi se, s prijekorom. Na trenutak sam se iznenadila, čemu prijekor? Nakon što me ono prvi put posjetio, iz dužnosti, našeg prvog dana u selu, više nije dolazio, premda sam često o njemu slušala od drugih. Guillaume o njemu govori s poštovanjem, Narcisse vatreno, Caroline s drskošću kojoj, kako mi se čini, pribjegava kad god govori o muškarcima mlađim od pedeset godina. U njihovim riječima nema topline. Koliko shvaćam, on nije odavde. Pariški je sjemeništarac, a sve što zna naučio je iz knjiga – ne poznaje zemlju, njezine potrebe i prohtjeve. Tako kaže Narcisse, koji je u sukobu sa svećeni-kom još otkako je izjavio da neće dolaziti na misu u vrijeme žetve. Taj čovjek ne trpi budale, kaže Guillaume uz bljesak humora iza okruglih naočala, dakle, ne trpi većinu nas s našim buda-lastim malim navikama i našim ustaljenim običajima. Dok to govori, nježno tapše Charlyja po glavi, a pas se oglašava kratkim, ozbiljnim lavežom.
– Po njegovu mišljenju, glupo je biti tako odan psu, uvrijeđeno kaže Guillaume. – Odviše je uljudan da to kaže, ali misli da je to nedolično. Za čovjeka mojih godina... – Prije no što je oti-šao u mirovinu, Guillaume je radio kao učitelj u mjesnoj školi. Sad su tamo ostala samo dva učitelja, jer je djece sve manje, ali mnogi stariji ljudi i dalje Guillaumea zovu le maitre d'ecole. Gledam ga kako nježno češka Charlyja iza ušiju i nepogrešivo naslućujem istu onu tugu koju sam primijetila još na karnevalu; izraz ispod kojeg se krije grizodušje.
– Čovjek može sebi birati prijatelje kakve hoće, bez obzira na godine, zagrijala sam seja. – Možda bi monsieur le cure mogao nešto naučiti i od Charlyja. – Ponovno taj mili, žalosni polu-smiješak.
– Monsieur le cure daje sve od sebe, blago mi je rekao. – Ne možemo očekivati više od to-ga.
Nisam mu odgovorila. U mojem zanatu brzo se nauči istina da u davanju nema granica. Gu-illaume je izašao iz La Praline s vrećicom florentinera u džepu; prije no što je zamakao za ugao Avenue des Francs Bourgeois, vidjela sam ga kako se saginje i daje jedan psu. Potapšao gaje po glavi, pasje zalajao, mahnuo kratkim repićem. Kažem vam, nekim ljudima davanje ide samo od sebe.
Selo mi više nije tako nepoznato. Kao ni njegovi stanovnici. Počela sam raspoznavati lica, imena; prve tajne niti zajedničke povijesti koje upleću pupčanu vrpcu što će nas na kraju sve vezati. Mjesto je složenije no što mi se u prvi čas učinilo. Rue Principale grana se u mrežu pok-rajnjih ulica, poput prstiju ruke – Rue des Poetes, Avenue des Francs Bourgeois, Ruelle des Freres de la Revolution – iz imena je jasno daje netko od gradskih otaca bio zadrti republika-nac. Moj trg, Trg svetog Jeronima, vrh je tih istegnutih prstiju, gdje se crkva uzdiže ponosna i bijela u pravokutniku omeđenom lipama, kraj natkrivenog prostora gdje za lijepih večeri starci igraju petanque. Iza trga spušta se strmina do onog spleta uskih uličica koje se zajedno zovu Les Marauds. To je malena sirotinjska četvrt Lansqueneta, tijesno zbijene, dopola drvom oplo-čene kuće koje se klimavo spuštaju niz neravno popločene uličice sve do rijeke Tane. Tu još ne počinje močvara jer su neke kuće podignute na samoj rijeci na dokovima od trulog drveta, dese-tak ih se naguralo uz kamenom popločenu obalu, a iz trome riječne vode dugi im se prsti vlage penju prema uskim, visokim prozorima. U gradu kao što je Agen, četvrt Les Marauds privukla bi posjetioce starinskim, otrcanim šarmom. Ali ovdje nema posjetilaca. Stanovnici Les Maraud-sa su sakupljači ostataka, žive od onog što izvuku iz rijeke. Kuće im se uglavnom raspadaju; iz ruševnih zidova rastu stabla bazge. Zatvorila sam La Praline na dva sata preko ručka i Anouk i ja odšetale smo do rijeke. U zelenom blatu na obali čeprkalo je dvoje mršave djece; čak i u ve-ljači vonjalo je na trulež i kanalizaciju. Bilo je hladno ali sunčano i Anouk je, odjevena u crveni vuneni kaputić i kapu, veselo skakutala po kamenju i dovikivala Pantoufleu koji je trčkarao za njom. Navikla sam se na Pantouflea – i na ostatak čudnovate menažerije koju ona vuče za so-bom – pa ga na trenutke posve jasno vidim; u trenucima kad mi se svijet odjednom razbistri kao da sam se nekim čudom pretvorila u Anouk i sve vidim njezinim očima i idem onuda kuda ide ona, vidim Pantouflea, s njegovim sivim zaliscima i mudrim očima. Tad mi se čini da bih mog-la umrijeti koliko je volim, svoju malu neznanku. Srce mi se nadimlje kao da će puknuti, pa mi samo preostaje da i ja potrčim dok mi crveni kaput lamata oko ramena poput krila, a kosa mi se crveni poput repa kometa na mrljavoplavom nebu.
Crna mi je mačka pretrčala preko puta i zaustavila sam se da joj otplešem nekoliko koraka i otpjevam pjesmicu:

O nestaško kud si pošo?
Bez zlih misli da si prošo.

Anouk mi se pridružila i mačka je stala presti, zavalivši se u prašinu daje pogladimo. Prig-nula sam se i primijetila kako me iza ugla kuće promatra sićušna starica. Crna suknja, crni ogr-tač, siva kosa počešljana i upletena u urednu, složenu punđu.
Oči joj se krijese, oštre i crne poput ptičjih. Kimnula sam joj na pozdrav.
– Vi ste iz chocolaterije, rekla je. Unatoč godinama – bila sam sigurna da joj je osamdeset, a možda i više – glas joj je živahan, s jakim pjevuckavim južnjačkim naglaskom.
– Jesam, rekoh kako se zovem.
– Armande Voizin, predstavi se ona. – Ono tamo je moja kuća. – Glavom je pokazala pre-ma jednoj od kuća na rijeci koja je odskakala od ostalih jer je u mnogo boljem stanju, nedavno obijeljena, s crvenim pelargonijama na prozorima. A onda je, uz smiješak od kojeg joj se poput jabuke ružičasto lice nabralo u milijun bora, rekla: – Vidjela sam vaš dućan. Jako zgodno, priz-najem, ali nije to za ljude poput nas. Prefino je. – Dok je govorila, nije zvučala kao da mi zam-jera, prije kao da se uza smijeh miri sa sudbinom. – Čujem da vas je naš župnik već uzeo na zub, zlobno je dodala. – Valjda misli da se dućan s čokoladom na njegovu trgu ne dolikuje. – Ponovno me pogledala ispitljivim, podrugljivim očima. – Zna li on da ste vještica? – upita me.
Vještica, vještica. Riječ je pogrešna, ali znam što misli.
– Zašto to kažete?
– Oh, pa to je očito. Jedna vještica odmah prepoznaje drugu, nasmijala se smijehom koji je zvučao kao poludjele violine. – Župnik ne vjeruje u čaroliju. Da vam iskreno kažem, ne bih dala ruku u vatru ni da vjeruje u Boga. – Govorila je s prezirom. – Taj čovjek mnogo toga mora naučiti, čak i ako je završio bogosloviju. Kao i moja glupa kći. Ne možeš diplomirati život, je li tako? – Složila sam se i raspitala poznajem li njezinu kćer.
– Mislim daje poznajete. Caro Clairmont. Najpraznoglavija glupača u cijelom Lansquenetu. Ta samo klepeće i klepeće, a u njoj nema razbora ni koliko je crno pod noktom.
Vidjela je moj smiješak i veselo mi kimnula. – Ne brinite se, dušo, u mojim godinama više me ništa ne vrijeđa. A osim toga, uvrgla se na oca. To mi je velika utjeha. – Ispitljivo me pog-ledala. – Ovdje baš nema previše zabave, primijetila je, – posebno za stare. – Zastala je i zaški-ljila prema meni. – Ali, sad kad si ti došla, nadam se nekoj zabavi. – Ruka joj je dodirnuh moju poput svježeg povjetarca. Pokušala sam joj uhvatiti misli, da vidim da li mi se ruga, ali osjetila sam samo šalu i ljubaznost.
– Ma, to je samo dućan s čokoladom, rekla sam uz smiješak.
Armande Voizin je zahihotala. – Ti zbilja misliš da sam se jučer rodila – primijetila je.
– Zbilja, madame Voizin...
– Zovi me Armande. – Mene su se okice zacaklile od veselja. – To me pomlađuje.
– U redu. Ali ne razumijem zašto...
– Znam koji te vjetar donio, rekla je oštroumno Armande. – Osjetila sam to. Mardi Gras, dan karnevala. Les Marauds je bio prepun maškara: Cigana, Španjolaca, kotlokrpa, pieds-noirs i raznih nepoželjnika. Odmah sam vas prepoznala, tebe i tvoju djevojčicu. Kako se ovaj put zovete?
– Vianne Rocher, nasmiješila sam se. – A ovo je Anouk.
– Anouk, ponovila je tiho Armande. – A mali sivi prijatelj, oči me više ne služe kao prije, što je to? Mačka? Vjeverica?
Anouk je zatresla kovrčavom glavicom. – On je zec, rekla je s veselim prezirom. – Zove se Pantoufle.
– Aha, zec. Pa naravno, Armande mi je lukavo namignula. – Vidiš, znam koji vas je vjetar donio. I ja sam ga jednom ili dvaput osjetila. Možda jesam stara, ali nisam vesla sisala. To si-gurno nisam.
Kimnula sam glavom. – To je vjerojatno točno, rekla sam. – Navratite u La Praline; za sva-koga znam što mu je najdraže. Počastit ću vas velikom kutijom onog što je vama najdraže.
Armande se nasmijala. – Oh, ne smijem jesti čokoladu. Caro i onaj idiot od doktora mi ne daju. Ni čokoladu ni bilo što drugo što volim, dodala je kiselo. – Prvo pušenje, pa alkohol, sad još i ovo... Sam Bog zna, ako se još odreknem i disanja, mogla bih živjeti vječno. – Glasno se nasmijala, ali nekako umorno i primijetila sam da joj se ruka podiže prema prsima u grčevitoj kretnji koja me zbog nečeg podsjetila na Josephine Muscat. – Ne krivim ih, rekla je. – To je njihov stil. Zaštititi me od svega. Od života. Od smrti. – Odjednom se široko nasmiješila, neka-ko djetinjasto unatoč borama.
– Mogla bih svejedno navratiti da te vidim, rekla je. – Ako ništa drugo, zato da uzrujam žu-pnika.
O njezinim sam posljednjim riječima razmišljala još neko vrijeme nakon što je već zamakla iza ugla bijele kuće. Malo podalje Anouk je bacala kamenje na blatnjave lokve uz riječnu obalu.
Župnik. Činilo se da je njegovo ime na svim ustima. Na trenutak sam razmislila o Francisu Reynaudu. U mjestu kao što je Lansquenet katkad se dogodi da jedna osoba – učitelj, gostioni-čar ili svećenik – postane osovina društva. I taj pojedinac postane središnji djelić mehanizma koji pokreće živote, poput zamašnjaka u unutrašnjosti sata koji tjera druge kotače da okreću kotačiće, zvona da zvone, kazaljke da pokazuju vrijeme. Ako zamašnjak stane ili se ošteti, stane i sat. Lansquenet je poput tog sata na kojem su se kazaljke zauvijek zaustavile na minutu do ponoći, a kotačići se uzaludno vrte iza bezizražajnog, praznog lica. Pogrešno namjesti sat na crkvi da zavaraš vraga, govorila mi je majka. Ali u ovom slučaju bojim se da vraga nisu zavara-li. Nimalo.

http://www.book-forum.net

5Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:31 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
7.
Nedjelja, 16. veljače
MAJKA MI JE BILA VJEŠTICA. BAREM JE TAKO ZA SEBE GOVORILA, a toliko pu-ta je pristala sama sebi povjerovati da se na kraju nije mogla odijeliti istina od izmišljotine. Ar-mande Voizin na neki me način podsjeća na nju sa svojim živahnim, zločestim okicama, dugom kosom koja joj je u mladosti sigurno bila sjajno crna, mješavinom čežnje i cinizma. Od nje sam naučila sve što znam. Umijeće okretanja nesreće u sreću. Kako pokazati rogove prstima da se zla kob skrene s puta, kako sašiti vrećicu s mirisnim travama, zakuhati vještičji napitak, vjero-vanje da pauk donosi sreću prije ponoći i nesreću poslije ponoći. A najviše je od svega na mene prenijela lj ubav za nova mj esta, cigansku želj u za lutanj em koj a nas j e vodila po cijeloj Eu-ropi i dalje; godina u Budimpešti, druga u Pragu, šest mjeseci u Rimu, četiri u Ateni, a onda preko Alpa u Monako, pa uz obalu, u Cannes, Marseille, Barcelonu... Do osamnaestog rođen-dana više nisam mogla nabrojiti gradove u kojima smo živjele, jezike koje smo govorile. I pos-lovi koje smo radile bili su različiti; radile smo kao konobarice, tumači, automehaničari. Katkad smo bježale kroz prozore jeftinih prenoćišta, a da nismo platile račun. Putovale smo vlakovima bez karte, krivotvorile radne dozvole, krijumčarile se preko granice. Nebrojeno su nas puta de-portirali. Majku su dvaput uhitili, ali i odmah pustili bez optužnice. Imena su nam se mijenjala kako smo se selile, iz jednog lokalnog oblika u drugi: Yanne, Jeanne, Johanne, Giovanna, An-ne, Anouchka. Neprestano smo bježale poput tatova i mijenjale teretno breme života u franke, funte, krune i dolare dok smo putovale kako nas je vjetar nosio. Nemojte misliti da sam patila; u tim godinama život mi je bio prekrasna pustolovina. I imale smo jedna drugu, majka i ja. Nikad nisam osjetila potrebu za ocem. Imala sam bezbroj prijatelja. A opet, mora da ju je to katkad mučilo, taj manjak postojanosti, potreba da se uvijek nečem dovija Kako su godine prolazile, jurile smo sve brže, ostajući svagdje po mjesec dana, najviše dva, a onda smo se selile dalje, poput bjegunaca koji se utrkuju sa zalaskom sunca. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da bježimo od smrti.
Bilo joj je četrdeset godina. Imala je rak. Zna to već neko vrijeme, rekla mi je, ali ovih pos-ljednjih dana... Ne, ne želi u bolnicu. Nikako u bolnicu, jesam li to razumjela? U njoj su još mjeseci, godine života i htjela je vidjeti Ameriku, New York, močvare Evergladea na Floridi. Tad smo već svakodnevno bile u pokretu, a majka je uvečer, kad je mislila da spavam, gatala iz karata. U Lisabonu smo se ukrcale na brod na kojem smo se obje zaposlile u kuhinji. S poslom smo završavale u dva ili tri u noći, a ustajale u zoru. Svake noći je kraj svog brodskog kreveta bacala karte, izlizane pod prstima od starosti i uporabe. Saptala im je imena i svaki dan sve dub-lje tonula u zbrkani labirint u kojem će se naposljetku potpuno izgubiti.
Desetka mačeva, smrt. Trojka mačeva, smrt. Dvojka mačeva, smrt. Kočija. Smrt.
Jedne ljetne večeri, dok smo kupovale hranu po prometnim ulicama Kineske četvrti, poka-zalo se da je kočija zapravo new-yorški taksi. Bolje nego umiranje od raka, u svakom slučaju.
Kad se devet mjeseci kasnije rodila moja kći, ime sam joj dala po nama objema. To mi se činilo prikladnim. Otac je nikad nije upoznao – niti sam sasvim sigurna koji je od uvenulog cvjetnog vjenčića mojih kratkih susreta otac. Nije ni važno. Mogla sam oguliti jabuku u ponoć i baciti koru preko ramena da saznam prvo slovo njegova imena, ali nikad mi nije bilo dovoljno stalo da to učinim. Previše balasta nas usporava.
A opet... Otkako sam otišla iz New Yorka, nisu li vjetrovi postali blaži, ne pusu li ljeđe? Nisam li osjetila bolan ubod svaki put kad smo odlazile s nekog mjesta, neku vrstu žaljenja? Mislim da jesam. Imala sam dvadeset pet godina i proljeće me napokon počelo umarati, baš kao što se moja majka počela zamarati u posljednjim godinama života. Sve češće gledam u sunce i pitam se kako bi ga bilo gledati gdje se diže na istom obzoiju pet, možda deset, možda dvadeset godina. Od te pomisli obuzima me čudnovata slabost. Osjećaj straha i čežnje. A Anouk, moja mala neznanka? Odvažnu pustolovinu u kojoj smo tako dugo živjele sad, kad sam i sama maj-ka, vidim u drugom svjetlu. Vidim sebe kakva sam bila, suncem opaljena djevojka duge ne-počešljane kose u odjeći iz Caritasa koja matematiku i zemljopis uči na najteži mogući način: – Koliko kruha možemo dobiti za dva franka? Dokle će nas dovesti karta za vlak od pedeset ma-raka? – i ne želim da tako bude i Anouk. Možda smo zato u Francuskoj već pet godina. Prvi put u životu imam račun u banci. Imam zanat.
Majka bi sve to prezrela. A opet, možda bi mi malo i zavidjela. Zaboravi sebe ako možeš, rekla bi mi. Zaboravi tko si. Koliko god dugo možeš, zaboravi. Ali jedan dan, curo moja, jedan dan će te to stići. Znam.
Otvorila sam danas kao i obično. Samo ujutro, jer ću si poslije podne priuštiti da provedem pola dana s Anouk, ali jutros je misa i bit će svijeta na trgu. Veljača je pokazala svoje pravo ružno lice; kiši. Ledena, bockava kiša zalijeva pločnike i boji nebo u sivilo starog kositra. Ano-uk iza pulta čita knjigu dječjih pjesmica i jednim okom pazi na vrata dok ja pripremam mendi-ants u kuhinji. To je moj omiljeni slatkiš, koji se tako zove jer su ga prije mnogo godina proda-vali prosjaci i Cigani – poput keksa veliki krugovi od tamne, mliječne ili bijele čokolade po kojoj su posuti korica od limuna, bademi i punašne grožđice. Anouk voli one od bijele čokola-de, a ja više volim tamnu, načinjenu od najfinije sedamdesetpostotne smjese... Gorka je i glatka na jeziku s tračkom tropskog okusa. Majka bi i to prezrela. A opet, i to je neka vrsta čarolije.
U petak sam postavila barske stolce uz pult La Praline. Sad prostorija nalikuje na restoran-čiće u koje smo zalazili u New Yorku, s crvenim kožnim sjedalima i kromiranim nogama; vese-lo i malo kičasto. Zidove sam obojila vedrom bojom sunovrata. Poitouov stari narančasti naslo-njač veselo se zavalio u jednom kutu. S lijeve strane stoji jelovnik, koji je Anouk rukom ispisa-la i obojila raznim tonovima narančaste i crvene:
chocolat chaud 10 F
chocolat espresso 15 F
chococcino 12 F
mocha 12 F
Sinoć sam ispekla kolač, a vruća čokolada krčka u posudi na štednjaku i čeka prvu mušteri-ju. Sličan sam jelovnik izvjesila tako da se vidi kroz izlog i čekam.
Misa je počela i završila. Gledam prolaznike, smrknute pod ledenom kišicom. Iz mojih na-pola otvorenih vrata širi se sladak, topao miris tijesta koje se peče. Primjećujem da mnogi čez-nutljivo pogledavaju prema izvoru tog mirisa, ali nakon kratkog osvrtanja slegnu ramenima i iskrive usne, možda odlučno, a možda samo zlovoljno, i odlaze, pognuti u vjetar jadno svijenih ramena, kao da na mojim vratima stoji anđeo s isukanim gorućim mačem i brani im da uđu.
Vremena, kažem samoj sebi. Za ovakve stvari treba vremena. Ipak, gorim od nestrpljivosti, gotovo se ljutim. Sto nije u redu s tim ljudima? Zašto ne dolaze? Sat odbija deset, onda jedana-est. Vidim kako ljudi ulaze u pekarnicu prekoputa i izlaze s hljebovima pod rukama. Kiša pres-taje, iako je nebo i dalje tmurno. Jedanaest i trideset. Ono malo ljudi što se još zadržalo na trgu žuri kući pripremati nedjeljni ručak. Dječak sa psom zaobilazi oko ugla crkve, pazeći da izbjeg-ne vodu što se cijedi iz oluka. Prolazi kraj mog dućana gotovo ga i ne pogledavši.
Nek idu k vragu. Baš kad sam pomislila da sam uspjela prodrijeti do njih. Zašto ne dolaze? Zar ne vide? Zar ne osjećaju miris? Sto još moram učiniti?
Uvijek osjetljiva na moje raspoloženje, Anouk mi priđe i zagrli me. – Maman, nemoj plaka-ti.
Ne plačem. Nikad ne plačem. Njezina mi kosa škaklja lice i odjednom me obuzima slabost od straha da ću je jednog dana možda izgubiti.
– Nisi ti kriva. Dale smo sve od sebe. Sve smo učinile baš kako treba.
To je istina. Sve je kako treba, do posljednje crvene trake na vratima, do vrećica cedrovine i lavande što tjeraju zle sile. Poljubila sam je u tjeme. Lice mi je vlažno. Nešto me pecka u oči-ma, možda gorko-slatki miris čokoladnih para.
– Sve je u redu, cherie. Ne moramo razbijati glavu njima. Možemo bar popiti nešto da se malo razvedrimo. – Namještamo se na stolce poput okoijelih newyorskih pijanaca, svaka sa svojom šalicom čokolade. Anouk pije čokoladu s creme Chantilly i čokoladnim listićima; ja bez ičega, vruću i crnu i jaču od espressa. Sklapamo oči nad mirisavom parom i vidimo ih kako dolaze – dvoje, troje, desetak njih, a lica im sjaje dok sjedaju kraj nas, njihova stroga, ravnodu-šna lica tope se od tople dobrodošlice i užitka. Brzo otvaram oči i vidim da Anouk stoji kraj vrata. Na trenutak razabirem Pantouflea koji joj čuči na ramenu, a brkovi mu migaju. Svjetlo iza nje nekako je toplije, promijenjeno. Primamljivo. Skočila sam na noge. – Molim te, nemoj to raditi.
Ona me gleda, onim svojim mračnim pogledom. – Samo sam htjela pomoći...
– Molim te. – Na trenutak mi se suprotstavlja s tvrdoglavim izrazom na licu. Čarolije se prelijevaju oko nas poput zlatnog dima. A moglo bi biti tako lako, govore mi njezine oči. Tako lako, kao da nevidljivi prsti mame, a nečujni glasovi pozivaju ljude da uđu...
– Ne možemo. Ne smijemo. – Pokušavam joj objasniti. To nas odvaja od drugih. Po tome smo različite. Ako želimo ostati, moramo biti iste kao i oni. Pantoufle me molećivo gleda, brka-ti obris u zlatnoj sjeni. Namjerno pred njim zatvaram oči, i kad ih ponovno otvorim, nema ga.
– Sve je u redu, odlučno kažem Anouk. – Sve će biti dobro. Možemo se strpjeti.
Naposljetku, u dvanaest i trideset, netko ulazi.
Anouk gaje prva vidjela. – Maman! – ali ja sam već skočila na noge. Bio je to Reynaud, je-dnom je rukom zaklanjao lice od kapljica što su se cijedile s tende nad ulazom, druga mu je oklijevala nad kvakom. Blijedo mu je lice bilo smireno, ali nešto sam mu nazrela u očima... neko pritajeno zadovoljstvo. Zbog nečeg sam naslutila da nije došao kao mušterija. Zvonce je zacilikalo kad je ušao, ali nije prišao pultu. Umjesto toga ostao je stajati na vratima, a nabori reverende lepetali su mu na vjetru kao krila crne ptice.
– Monsieur, primijetila sam da nepovjerljivo razgledava crvene vrpce. – Izvolite? Sigurna sam da znam što najviše volite. – Automatski sam ga počela nagovarati kao i druge mušterije, ali to nije bilo točno. Pojma nisam imala što taj čovjek voli. Za mene je bio potpuna nepoznani-ca, tamna rupa u obliku čovjeka izrezana u zraku. Nisam mogla doprijeti do njega, a moj se smiješak na njemu lomi kao val na stijeni. Reynaud me pogledao stisnutim očima punim prezi-ra.
– Sumnjam. – Glas mu je bio tih i ugodan, ali iza profesionalnog tona osjetila sam da mu se ne sviđam. Sjetila sam se riječi Armande Voizin. – Čujem da vas je naš župnik već uzeo na zub. – Zašto? Zato što nagonski ne trpi nevjernike? Ili ima tu još nečega? Potajno sam mu ispod pul-ta pokazala roge. – Nisam očekivao da ćete danas raditi. – Samopouzdaniji je sad kad misli da nas poznaje. Stisnuti mu je smiješak nalik na kamenicu, mliječnobijelna rubovima i oštar poput britve.
– Mislite, zato što je nedjelja? – držala sam se kao potpuno nevinašce. – Nadala sam se da će poslije mise ta gomila ljudi nahrupiti ovamo.
Taj mali ubod nije ga osobito pogodio. – Prvu nedjelju korizme? – Zvučao je kao da ga to zabavlja, ali ispod smijeha siktao je prezir. – Ne bih rekao. Stanovnici
Lansqueneta priprost su svijet, madame Rocher, rekao mi je. – Vjernici. – Tu je riječ uljud-no i blago naglasio.
– Mademoiselle Rocher. – Mala pobjeda, ali dovoljna da ga na trenutak zaustavi. Oči su mu poletjele prema Anouk koja je i dalje sjedila za pultom držeći u ruci visoku čašu s čokoladom. Ustaje umrljala čokoladnom pjenom i odjednom mi se opet učinilo kao da me ubo bodljikavi čičak – osjetila sam paniku, nerazumni strah da ću je izgubiti. Ali zbog koga? Otresla sam tu pomisao dok me sve više obuzimao bijes. Zbog njega? Neka samo pokuša.
– Ah, naravno, udvorno je rekao. – Mademoiselle Rocher. Ispričavam se.
Njegovo neodobravanje izmamilo mi je slatki smiješak na usta. Nešto izopačeno u meni tje-ralo me da ga izazivam na neodobravanje; glas mije, mrvicu preglasan, zazvonio neukusnom nadmoći kojom sam željela prikriti strah.
– Ugodno je u ovim ruralnim krajevima sresti nekoga tko to razumije, zabljesnula sam naj-blistavijim smiješkom. – Hoću reći, u gradu gdje smo prije živjele nitko o tome nije vodio ra-čuna. Ali ovdje... – uspjela sam se u isti mah držati i skrušeno i buntovno. – Hoću reći, ovdje je doista prekrasno i ljudi su prijazni, tako prostodušni... Ali, ovo ipak nije Pariz.
Reynaud se, uz gotovo neprimjetan podsmijeh, složio kako ovo doista nije Pariz.
– Točno je ono što govore o ljudima u selima, nastavila sam. – Svi zabadaju nos u tuđe pos-love. Valjda zato što inače nema zabave, ljubazno sam objasnila – Tri dućana i crkva. Hoću reći... – zasmijala sam se. – Ali vi naravno to sve znate i sami.
Reynaud je ozbiljno zakimao glavom. – Možda biste mi mogli objasniti, gospođice...
– Oh, zovite me Vianne, prekinula sam ga.
–... zašto ste se odlučili doseliti u Lansquenet? – Glas mu je svilenkasto šuštao od netrpelji-vosti, a uska su mu usta izgledala točno poput zatvorene kamenice. – Kao što sami kažete, drukčije je nego u Parizu. – Iz njegovih je očiju bilo jasno da to svakako ide u prilog Lansquenetu. – Dućan kao ovaj, – elegantnim je zamahom ruke ravnodušno obuhvatio dućan i sve u njemu, – tako usko specijaliziran dućan sigurno bi uspješnije poslovao, a i više bi doliko-vao, u gradu. Uvjeren sam da u Toulouseu ili čak u Agenu...
Odjednom sam shvatila zašto se jutros nijedna mušterija nije usudila zakoračiti u dućan. Ta riječ, dolično, ledila je krv u žilama poput prorokove kletve.
Ponovno sam mu bijesno pod pultom pokazala roge. Reynaud se pljesnuo po vratu kao da ga je ubo kukac.
– Ne mislim da samo gradovi imaju pravo na užitak, odsjekla sam. – Svima treba malo ras-koši, svatko si s vremena na vrijeme mora dati malo oduška.
Reynoud nije odgovorio. Vjerojatno se nije slagao sa mnom. To sam mu i rekla. – Vjerojat-no ste u današnjoj propovijedi tvrdili upravo suprotno? – smiono sam mu rekla. A onda sam, budući da i dalje nije odgovarao, dodala: – Sigurna sam da u ovom gradiću ima mjesta za nas oboje. Sloboda poduzetništva, nije li tako?
Po njegovu sam izrazu vidjela daje shvatio kako ga izazivam. Na trenutak su nam se pogle-di sreli, ja sam ga gledala s mržnjom, drsko. Reynoud je ustuknuo pred mojim osmijehom kao da sam mu pljunula u lice.
Tiho je rekao: – Naravno.
Oh, znam ja taj tip ljudi. Dovoljno smo ih se nagledale majka i ja u našem bijegu po Europi. Vidjele smo iste te uljudne osmijehe, omalovažavanje, ravnodušnost. Novčić što nam gaje do-bacila pretila ženska ruka pred natrpanom katedralom u Rheimsu, prijekorni pogledi skupine redovnica dok mala Vianne skače da ga uhvati i zaguli golim koljenima po prašnjavom tlu. Čovjek u crnoj mantiji ljutito i ozbiljno razgovara s majkom; ona blijeda lica bježi od crkve, stežući mi ruku tako da me boli... Kasnije sam saznala da mu se htjela ispovjediti. Sto ju je na to nagnalo? Možda samoća. Potreba da govori, da se povjeri nekome tko joj nije ljubavnik. Ne-kom tko ima lice puno razumijevanja. Ali, kako nije vidjela? Nije bilo razumijevanja na tom licu, samo grč ljutite nemoći. Grijeh, smrtni grijeh... Dijete mora predati na skrb dobrim ljudi-ma. Ako voli malenu... kako se ono zove? Anne? Ako je voli, mora! – mora! – učiniti tu žrtvu. On zna samostan gdje će se pobrinuti za djevojčicu. Uhvatio ju je za ruku, drobeći joj prste. Zar ne voli svoje dijete? Zar ne želi biti spašena? Zar ne želi? Zar ne?
Te je noći majka plakala ljuljajući me u naručju. Ujutro smo otišle iz Rheimsa, šuljajući se kao tatovi više nego ikad prije; povijala me uza se poput ukradena blaga, a progonjene oči su joj se žarile.
Shvatila sam tad da ju je gotovo nagovorio da me ostavi. Nakon toga često me ispitivala je-sam li sretna s njom, nedostaju li mi prijatelji, dom? Ali koliko god da sam joj često govorila da, ne, ne, koliko god često je ljubila i ponavljala da ni za čim ne žalim, ni za čim, malo se tog otrova zadržalo. Godinama smo bježale od svećenika, od Crnog čovjeka, a kad god se njegovo lice otvorilo u kartama, došlo bi vrijeme da ponovno bježimo, vrijeme da se sakrijemo od tame koju joj je otvorio u srcu.
I evo ga ponovno, baš kad sam pomislila da smo napokon našle naše mjesto, Anouk i ja. Stoji na vratima poput anđela na dverima.
No, ovaj put kunem se da neću bježati. Sto god on učinio. Koliko god huškao ljude u selu protiv mene. Lice mu je glatko i samouvjereno poput lica loše karte. A objavio mi je rat – i ja njemu – tako jasno kao da smo oboje govorili na glas.
– Drago mi je da se tako dobro razumijemo, glas mi je vedar i leden.
– I meni.
Nešto u njegovim očima, svjetlo koje je odjednom zabljesnulo, poziva me na oprez. Začu-do, on uživa u ovome, u odmjeravanju neprijatelja koji se spremaju za bitku; u njegovu sigur-nom oklopu nema mjesta strahu da bi mogao izgubiti.
Okreće se i odlazi, krajnje uljudno, uz mali naklon glave. Baš koliko treba. Pristojni prezir. Bodljikavo i otrovno oružje pravednika.
– Monsieur le cure! – Na trenutak se okreće i ja mu u ruku guram vrpcama ukrašen zamo-tuljak. – Za vas. Kuća časti. – Moj 'smiješak ne dopušta mu da odbije pa uzima zamotuljak sa zbunjenom nelagodom. – Zadovoljstvo mije.
On se mršti kao da ga sama pomisao da meni nešto pruža zadovoljstvo boli. – Ali ne bih htio...
– Koješta. – Govorim to poslovno, ne dopuštajući odgovor. – Sigurna sam da će vam se svidjeti. Neopisivo me podsjećaju na vas.
Vanjština mu je smirena, ali očito se zapanjio. A onda odlazi, stežući bijeli paketić u ruci, i nestaje u sivoj kiši. Ne žuri se da nađe zaklon, nego hoda istim onim odmjerenim korakom, ne ravnodušno, nego s izrazom čovjeka koji rado dočekuje male neugode, makar i ovako bezna-čajne.
Nadam se da će pojesti čokolade. Vjerojatno će ih nekom darovati, ali volim misliti o tome kako će ih barem otvoriti ili pogledati... Ako ništa drugo, onda iz radoznalosti.
Neopisivo me podsjećaju na vas.
U zamotuljku je dvanaest mojih najboljih hui tres de Saint– Malo, malih plosnatih čokolad-nih bombona u obliku čvrsto zatvorenih kamenica.
8
Utorak, 18. veljače
JUČER PETNAEST MUŠTERIJA. DANAS TRIDESET I ČETIRI. MEĐU njima je i Gu-illaume; kupio je cornet florentiner i vruću čokoladu. S njim je bio Charly, poslušno smotan pod stolcem, dok mu je s vremena na vrijeme Guillaume dobacivao komadiće smeđeg šećera u nezasitnu njušku otvorenu s puno očekivanja.
Treba vremena, kaže mi Guillaume, da u Lansquenetu prihvate pridošlicu. Prošle nedjelje, kaže, cure Reynaud održao je tako otrovnu propovijed na temu odricanja daje otvaranje La Ce-leste Praline tog istog jutra izgledalo kao izravna uvreda Crkve. Caroline Clairmont, koja poči-nje držati jednu od svojih dijeta, posebno se oštro okomila na mene i glasno prijateljicama u pastvi govorila kako je to sasvim skandalozno, baš kao one priče o rimskoj dekadenciji, a drage moje, ta vam žena misli da se može samo tako ušetati u grad kao Kraljica od Sabe, a odvratno je kako se pravi važna s tim svojim faćukom, kao da je... Ah, čokolade? Ništa posebno, drage moje, i puno, puno preskupo. Opći zaključak dama glasio je da to, što god to bilo, neće potraja-ti. Otići ću iz grada u roku od petnaest dana. A opet, broj mušterija udvostručio mi se od jučer, a među njima je bilo i nekoliko prijateljica madame Clairmont koje su, sa sjajem u očima, ali malkice posramljeno, jedna drugu obavještavale da su tu samo iz radoznalosti, da samo hoće svojim očima vidjeti kako je kod mene.
Znam stoje svakoj najdraže. To je dar, profesionalna tajna, kao što vračara zna čitati dlano-ve. Majka bi se smijala kako se razbacujem svojim darom, ali nemam nikakve želje zaviriti dublje u njihov život. Ne želim znati njihove tajne i njihove najskrovitije misli. Ne želim ni da me se boje, ni da mi budu zahvalni. Majka bi me blago prezirno otpisala kao krotku alkemičar-ku koja se bavi pitomom kućnom magijom gdje bi mogla raditi čuda. Ali meni se ovi ljudi svi-đaju. Sviđaju mi se njihove sitne, introvertirane brige. Iz očiju i s usta čitam im s lakoćom: ovaj s tračkom gorčine uživat će u mojim aromatičnim bombonima od naranče; za ovu sa slatkim smiješkom najbolje su rumene breskvice s mekim punjenjem; djevojka s raščupanom kosom obožavat će mendiants, a ova energična, vedra žena čokoladne crnčiće. Za Guillaumea su flo-rentineri, koje pažljivo jede iznad tanjurića u svojoj urednoj, samačkoj kući. Narcisseov tek za trufie od dvostruke čokolade otkriva nježno srce ispod grube vanjštine. Caroline Clairmont no-ćas će sanjati o karamelama i probuditi se gladna i razdražljiva. A tek djeca... Čokoladni listići, gumbići od bijele čokolade sa šarenim mrvicama, pains d'epices s raznim glazurama, voće od marcipana u košaricama od nabranog papira, pločice od kikirikija, karamele, krokant, razni ne-uspjeli oblici u kutijama od pola kile... Prodajem snove, sitne utjehe, slatke bezopasne napasti kojima će popustiti čitava gomila svetaca i srušiti se poput lažnih idola među lješnjake i nugati-ne.
Je li to tako strašno?
Cure Reynaud očito misli da jest.
– Evo ti, Charly. Evo ti. – Guillaume se psu obraća glasom toplim, ali uvijek malo tužnim. Psa je kupio kad mu je umro otac, kaže mi. Bilo je to prije osamnaest godina. Ali psi žive kraće od ljudi, a oni su zajedno ostarjeli.
– Evo, tu je. – Pokazuje mi izraslinu pod Charlyjevom bradom. Velika je poput kokošjeg jaja, kvrgava poput čvora na drvetu. – Raste. – Nastupa tajac dok se pas raskošno proteže, a jedna mu noga maše u prazno dok ga gospodar češka po trbuhu. – Veterinar kaže da nema po-moći.
Počinjem shvaćati zašto u Guillaumeovim očima neprestano vidim krivnju i ljubav.
– Nitko ne bi uspavao starog čovjeka, kaže mi on ozbiljno. – Ne ako još uvijek živi, traži prave riječi, – nečim nalik na život. Charly ne pati. Zapravo ne. – Kimam glavom, svjesna da on pokušava uvjeriti samog sebe. – Lijekovi sve drže pod kontrolom.
Zasad. Te riječi odjekuju premda ih nitko nije izgovorio.
– Znat ću kad bude vrijeme. – Oči su mu meke i prestravljene. – Znat ću što treba učiniti. Neću se bojati. – Ponovno mu bez riječi dolijevam čokoladu u čašu i posipam kakao-prah po pjeni, ali Guillaume je odviše zauzet svojim psom da bi to primijetio. Charly se izvalio na leđa i trlja glavom po podu.
– Monsieur le cure kaže da životinje nemaju dušu, gotovo šapće Guillaume. – Kaže da mo-ram skratiti Charlyju muke.
– Sve ima dušu, odgovaram. – To mije majka govorila. Baš sve.
On kima glavom, osamljen u svom krugu straha i krivnje. – Što bih ja bez njega? – pita me, licem još okrenut prema psu i jasno mije kako je zaboravio da sam tu. – Što bih ja bez tebe?
Iza pulta stišćem šake u nijemom gnjevu. Znam taj izraz – izraz straha, krivnje, želje – dobro ga znam. To je izraz na licu moje majke one noći Crnog čovjeka. Njegove riječi Što bih ja bez tebe? riječi su što mi ih je šaptala cijelu tu užasnu noć. Kad se gledam uvečer prije spavanja u zrcalo, dok se budim s rastućim strahom – spoznajom, pouzdanom činjenicom – da mi moja vlastita kći polako izmiče, daje gubim, da ću je sigurno izgubiti ako ne nađem ono mjesto... to je izraz mog vlastitog lica.
Stegla sam Guillaumea u zagrljaj. Na trenutak se ukočio, nenavikao na ženski dodir, a onda se opustio. Osjećam kako očaj navire iz njega u valovima.
– Vianne, – tiho kaže. – Vianne.
– Smiješ se ovako osjećati, kažem mu odlučno. – To je dopušteno.
Ispod nas Charly uvrijeđeno laje.
Danas smo zaradile gotovo tristo franaka. Prvi put dovoljno da pokrijemo troškove. Rekla sam to Anouk kad se vratila iz škole, ali ona je dekoncentrirana, a vedro joj je lišće neobično mirno. Oči su joj otežale, tamne poput oblaka što donose oluju.
Upitala sam je što nije u redu.
– Jeannot, glas joj je bezizražajan. – Njegova mama mu ne da da se igra sa mnom.
Sjetila sam se tko je Jeannot; vuk iz karnevalske povorke, krakati sedmogodišnji dječak ra-skuštrane kose i sumnjičava izraza. On i Anouk igrali su se sinoć zajedno na trgu, trčeći i izvi-kujući tajanstvene ratničke poklike sve dok se nije smračilo. Majka mu je Joaline Drou, jedna od dvije učiteljice u osnovnoj školi, prijateljica Caroline Clairmont.
– Je li? – neutralno. – Zašto?
– Kaže da loše utječem na njega, Anouk mi je dobacila mračan pogled. – Jer ne idemo u crkvu. Jer si radila u nedjelju. Ti si radila u nedjelju.
Pogledala sam je. Htjela sam je zagrliti, ali držala se tako ukočeno i neprijateljski da me to prestrašilo. Pazila sam da joj se obratim iznimno mirnim glasom.
– A što kaže Jeannot? – nježno sam je upitala.
– On tu ne može ništa. Ona je stalno u blizini. Nadzire ga. – Anouk je pukao glas i znala sam da je na rubu suza. – Zašto se to uvijek mora dogoditi? – tražila je objašnjenje. – Zašto ja nikad... – naglo se prekinula, a mršava su joj se prsa nadimala od prigušenih jecaja.
– Imaš druge prijatelje. – To je bila istina; sinoć ih se na trgu skupilo četiri ili pet i sve je od-jekivalo od njihova smijeha i vike. I
– To su Jeannotovi prijatelji. – Znala sam što hoće reći. Louis I Clairmont. Liše Poitou. Sve njegovi prijatelji. Bez Jeannota veselo će se društvo ubrzo raspasti. Osjetila sam ubod bola zbog svoje kćeri koja se morala okružiti nevidljivim prijateljima da napuči prazan prostor oko sebe. Kako je sebično bilo zamišljati da majka može potpuno ispuniti taj prostor. Sebično i slijepo.
– Možemo ići u crkvu ako to želiš, glas mi je bio nježan. – Ali znaš da to ne bi ništa promi-jenilo.
S optuživanjem: – Kako ne bi? Ni oni ne vjeruju. Nije njima do Boga. Samo idu u crkvu.
Tad sam se nasmiješila, ne bez gorčine. Samo joj je šest godina a opet me zna iznenaditi dubinom zapažanja.
– To bi moglo biti točno, rekla sam. – Ali želiš li se ti tako ponašati?
Slegnula je ramenima, cinično i ravnodušno. Premještala se s noge na nogu, kao da se boji da ću joj očitati bukvicu. Tražila sam riječi kojima bih joj protumačila. Ali, mogla sam se sjetiti samo izmučena majčinog lica dok me ljuljala u naručju i tiho, gotovo kao opsjednuta, ponavlja-la, Što bih ja bez tebe? Što bih ja?
Sve sam je to već davno naučila – naučila sam je o licemjerju Crkve, o lovu na vještice, o tome kako proganjaju Cigane i ljude drugih vjera. Ona to razumije. Ali teško je to znanje primi-jeniti na svakodnevni život, na zbilju osamljenosti, na gubitak prijatelja.
– To nije pošteno. – Glas joj je još buntovan, ljutnja se malo stišala, ali ne sasvim.
Pošten nije bio ni napad na Svetu Zemlju, ni spaljivanje Ivane Orkanske, ni španjolska in-kvizicija. Ali znam da to ne mogu reći. Lišće joj se zgrčilo, napelo; da pokažem i najmanji znak slabosti, okrenula bi se protiv mene.
– Naći ćeš druge prijatelje. – To je slab odgovor i nema u njemu utjehe. Anouk me gleda s nadmoćnim prezirom.
– Ali ja hoću ovog prijatelja. – Okreće se, a glas joj je neobično odrastao, neobično rezigni-ran. Suze joj naviru na oči, ali neće kod mene potražiti utjehu. Odjedanput sam sa zastrašuju-ćom jasnoćom vidjela sve, dijete, adolescenticu, odraslu ženu, neznanku kakva će jedan dan postati, i gotovo sam zaplakala od osjećaja gubitka i strave, kao da smo načas zamijenile polo-žaje, ona je odrasla, a ja dijete.
Molim te! Što bih ja bez tebe?
Ali, puštam je da ode bez riječi, bolno je želim stisnuti uza se, ali odviše sam svjesna zida koji se podigao među nama. Znam, djeca se rađaju divlja. Najviše čemu se mogu nadati je malo nježnosti, privid posluha. Ispod površine i dalje bukti divljina, ogoljela, neukrotiva i nepoznata.
Ostatak večeri jedva daje progovorila riječ. Kad je stavljam u krevet, neće da joj pričam priču, ali leži budna satima pošto sam ja već ugasila svoje svjetlo. Čujem je iz tame svoje sobe kako se ushodala gore-dolje i povremeno govori sama sa sobom – ili Pantoufleu – u žestokom staccatu, ali pretiho da bih je čula. Mnogo kasnije, kad sam već bila sigurna daje zaspala, ušu-ljala sam joj se u sobu da ugasim svjetlo i pronašla je kako leži sklupčana u dnu kreveta, s jed-nom rukom izbačenom tako da visi preko ruba, a glavicu je namjestila tako nespretno, ali neka-ko dirljivo, da mi je srce htjelo puknuti. U jednoj je ruci stezala figuricu od plastelina. Namjes-tila sam joj pokrivač i uzela joj figuricu iz ruke daje spremim u kutiju s igračkama. Još je bila topla od njezine ruke, i mirisala je na osnovnu školu, došapnute tajne, vodene bojice i napola zaboravljene prijatelje.
Oko petnaest centimetara visoka figurica bila je pažljivo izrađena, s očima i ustima ureza-nim iglicom i crvenim koncem omotanim oko struka, dok su grančice ili slama pobodeni po glavi nagoviještali kuštravu smeđu kosu. Na tijelu dječaka od plastelina, točno iznad srca, ure-zano je slovo; uredno ispisano veliko J. Malo ispod, ali dovoljno blizu da se preklapaju, stajalo je slovo A.
Tiho sam položila figuricu na jastuk kraj njezine glave i izašla iz sobe ugasivši za sobom svjetlo. Nešto prije svitanja ušuljala mi se u krevet, kao što je često radila dok je bila sasvim mala, i kroz meki omotač sna čula sam je kako šapće: – Sve je u redu, maman. Nikad te neću ostaviti.
Mirisala je na sol i dječji sapun i stisnula me čvrsto i toplo u tami što nas je omatala. Ljulja-la sam nju, ljuljala sebe i grlila nas obje osjećajući tako silno olakšanje da me gotovo boljelo.
– Volim te, maman. Uvijek ću te voljeti, zauvijek. Nemoj plakati.
Nisam plakala. Nikad ne plačem.
Loše sam spavala uhvaćena u kaleidoskop snova; probudila sam se u zoru s Anoukinom ru-kom preko lica i užasnim, paničnim porivom da bježim, da zgrabim Anouk i trčim koliko me noge nose. Kako možemo ovdje ostati? Kako smo uopće mogle biti tako glupe i pomisliti da nas on i tu neće naći? Crni čovjek ima mnoga lica, a sva su kruta, čudnovato zavidna i ne opraš-taju. Trči, Vianne. Trči Anouk. Zaboravi svoj mali slatki san i trči.
Ali ovaj put ne. Već smo previše bježale, Anouk i ja, majka i ja, bježale smo predaleko od nas samih.
Ovo je san koji namjeravam ostvariti.
9.
Srijeda, 19. veljače
DANAS SE ODMARAMO. ŠKOLE NEMA, I DOK SE ANOUK IGRA kraj Les Marauds, ja ću primiti robu koju mi dostavljaju i pripremati slastice za ovaj tjedan.
To je umijeće u kojem mogu uživati. U kuhanju se krije neka vrsta magije: u biranju sasto-jaka, u postupku miješanja, ribanja, topljenja, dodavanja začina, u receptima iz drevnih knjiga, u starinskom priboru – mužar i tučak kojima je majka mrvila i tukla sastojke za svoje mirise sad imaju običniju svrhu, njezini začini i aromatične trave daju draži priprostoj, putenijoj čaroliji. Dijelom mi u tome godi prolaznost; toliko priprema izvedenih s mnogo ljubavi, toliko vještine i iskustva uloženih u zadovoljstvo koje traje samo trenutak. I u kojem će samo nekoliko osoba doista uživati. Majka je na moju ljubav prema kuhanju uvijek gledala dobrohotno, ali s prezi-rom. Njoj hrana nije pružala zadovoljstvo, već ju je opterećivala kao dosadna nužda oko koje se mora brinuti, porez na cijenu naše slobode. Krala sam jelovnike iz restorana i s čežnjom zaviri-vala u izloge patisserie. Bilo mi je valjda deset godina – možda čak i više – kad sam prvi put okusila pravu čokoladu. Ali moj se zanos nije ugasio. Nosila sam u glavi recepte poput zemljo-vida. Sve vrste recepata; neke sam istrgnula iz časopisa ostavljenih u prometnim željezničkim postajama, neke saznala od ljudi što sam ih sretala na našim putovanjima, neki su bili čudne kombinacije vlastite proizvodnje. Majka nas je svojim kartama i gatanjem vodila mahnitom putanjom preko Europe. Kuhinjske su nas karte sidrile, označavale točke na sumornim grani-cama. Pariz miriše na svježe pečeni kruh i kroasane; Marseille na bouila-baisse i pečeni češ-njak. Berlin je Eisbrei sa Sauerkrautom i Kartoffelsalat, Rim sladoled koji sam pojela u resto-rančiću kraj rijeke, a nisam platila. Majka nije marila za čvrste točke. Sve je zemljovide držala u glavi, sva su joj mjesta bila ista. Već onda smo bile različite. Oh, naučila me ona svemu čemu je mogla. Kako prodrijeti pogledom do srca stvari, ljudi, vidjeti njihove misli, njihove želje. Kod vozača koji se zaustavio da nas poveze i skrenuo deset kilometara s puta da bi nas dobacio do Lyona, kod trgovca koji nije htio primiti naš novac, kod policajaca koji bi zažmirili na jedno oko. Ne svaki put, naravno. Katkad nam to nije polazilo za rukom, iako nismo razumjeli zašto. Neki ljudi su nečitljivi, nedohvatljivi. Francis Reynaud takav je čovjek. A kad nam je i uspije-valo, to usputno zadiranje u privatnost zapravo mije smetalo. Išlo nam je prelako. Spravljanje čokolade sasvim je nešto drugo. Oh, potrebno je nešto vještine. Lakoća dodira, brzina, strplje-nje koje majka nikad nije posjedovala. Ali, formula je uvijek ista. Sigurna je. Bezopasna. I ne moram zavirivati u ljudska srca i uzimati odande što mi treba; to su želje koje je jednostavno ispuniti, valja samo željeti.
Guy, moj dobavljač čokolade, pozna me već dugo. Počeli smo zajedno raditi kad se Anouk rodila i on mi je pomogao da krenem u svoj prvi posao, da otvorim majušni patisserie-choco-laterie u predgrađu Niče. On je sad u Marseilleu i uvozi sirovi čokoladni liker izravno iz Južne Amerike, te ga u svojoj maloj tvornici pretvara u čokolade različitih vrsta.
Ja upotrebljavam samo najbolje sirovine. Kocke kuverture nešto su veće od opeka, u svakoj pošiljci dobivam po kutiju od svih triju vrsta koje rabim: tamnu, mliječnu i bijelu čokoladu. Mora se obraditi da se dovede u kristalizirano stanje koje jamči čvrstu površinu i lijep sjaj. Neki slastičari čokoladu kupuju već obrađenu, ali ja to volim raditi sama. Beskrajno me fascinira kad po rukama premećem sirove kocke čokolade bez sjaja, kad ih ručno ribam i usitnjavam – nikad se ne služim električnim mikserom – u velike keramičke posude, a potom ih topim, miješam i pomno provjeravam svaki korak posebnim toplomjerom za šećer da primijenim točno onaj stu-panj vrućine koji je potreban za promjenu.
Postoji neka vrsta alkemije u preobrazbi priproste čokolade u zlato mudrih luda, neke svje-tovne čarolije koja bi se čak možda svidjela i majci. Dok radim, praznim glavu od svih misli i duboko dišem. Prozori su otvoreni, a propuh što struji kroz kuhinju hladio bi da nema vrućine što izbija iz peći i bakrenih posuda, para što se dižu iz temeljca koji se topi. Miješaju se opojni, sugestivni mirisi čokolade, vanilije, zagrijanog bakra i cimeta; sirov, zemljani vonj Amerike, vruća, smolasta aroma prašuma. Tako ja sad putujem, kao što su Asteci putovali u svojim sve-tim obredima. Meksiko, Venezuela, Kolumbija. Montezumin dvor. Cortez i Kolumbo. Hrana bogova koja ključa i pjeni se u obrednim kaležima. Gorki eliksir života.
Možda to Reynaud osjeća u mojem malom dućanu; povratak u doba kad se svijet sterao prostraniji i divljiji. Kakaovcu su se klanjali prije Krista – prije no što se Adonis rodio u Betle-hemu, a Ozirisa žrtvovali za Uskrs. Pripisivali su mu čarobna svojstva. Napitak od kakaovca pijuckali su na stubama žrtvenih hramova; one koji su ga pili vodio je u strašne, halucinantne ekstaze. Boji li se on toga? Kvarenja užitkom, transsupstancijacija pretvaranja tijela u sredstvo za razvrat? Nisu za njega orgije astečkih svećenika. A opet, u isparavanju čokolade što se topi nešto se počinje pomaljati – majka bi rekla, vizija – neki obris spoznaje koji poput prsta poka-zuje... pokazuje...
Evo. Na trenutak sam bila na rubu da saznam. Sjajna se površina namreškala od isparava-nja. A onda još jednom, i ispod prozirna nabora nešto se napola skrivalo, napola otkrivalo. Na časak sam gotovo vidjela odgovor, tajnu koju on tako stravično proračunato krije čak i od sa-mog sebe, ključ koji će nas sve pokrenuti.
Gatati iz čokolade vrlo je teško. Vizije su nejasne, ometaju ih mirisi koji omamljuju um. A ja nisam majka koja je do smrti posjedovala tako silnu moć proricanja budućnosti da smo nas dvije pred njom bježale u mahnitom strahu. Ali prije nego što se vizija raspršila, sigurna sam da nešto vidim – neku sobu, krevet, starca koji leži na krevetu a oči su mu kao rupe izgrebene u bijelom licu... I vatru... Vatru.
Jesam li to trebala vidjeti? Je li to tajna Crnog čovjeka?
Ako želimo ovdje ostati, moram saznati njegovu tajnu. A moram ovdje ostati. Koliko god me to stajalo. Po svaku cijenu.

http://www.book-forum.net

6Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
10
Srijeda, 19. veljače
TJEDAN DANA, MON PERE. SAMO TOLIKO. JEDAN TJEDAN, ALI DJEluje duže. Za-što me tako uznemiruje, nemam pojma; jasno je što je ona. Posjetio sam je neki dan da bih joj objasnio kako nije zgodno da radi u nedjelju ujutro. Dućan se ne može prepoznati; zrak čarobno miriše na đumbir i začine. Trudio sam se ne gledati na police sa slatkišima, na kutije, vrpce, mašne u pastelnim bojama, ušećerene bademe u srebrnozlatnim košaricama, kandirane ljubičice i ružine latice od čokolade. Mjesto je više nego nalik na budoar, djeluje intimno, miriše na ruže i vaniliju. Točno tako izgledala je soba moje majke: sve u krepu i tilu i brušenom staklu što se presijava pod prigušenim svjetlom, a redovi bočica i posudica na njezinu toaletnom stoliću kao da su cijela vojska duhova što jedva čekaju da izađu. Ima nečeg nezdravog u toj koncentraciji slatkoće. Napola ispunjeno obećanje zabranjenog. Trudim se ne gledati, ne mirisati.
Dočekala me vrlo uljudno. Jasnije sam je vidio: ima dugu crnu kosu skupljenu u punđu, oči tako tamne da joj se stapaju sa zjenicama. Obrve su joj savršeno ravne, što joj daje strog izraz kojem se pak suprotstavljaju u smijeh razvučena usta. Ruke su joj četvrtaste i spretne, nokti kratko podrezani. Ne nosi šminku, ali opet, ima nečeg nepristojnog na tom licu. Možda zato što gleda tako netremice, što tako očito procjenjivački odmjerava, što su joj usta neprestano nabra-na u ironičan izraz. I visoka je, previsoka za ženu, visoka je poput mene. Oči su joj u ravnini s mojima i gleda ravno u mene, zabačenih ramena i prkosne brade. Nosi dugu nabranu suknju boje vatre i tijesni crni pulover. Te boje djeluju opasno, poput zmije ili insekta koji bode, upo-zorenje neprijatelju.
A ona mi jest neprijatelj. Odmah to osjećam. Ćutim njezino neprijateljstvo, njezinu sumnju, iako mi se obraćala ugodnim, tihim glasom. Osjećam se kao da me namamila ovamo da bi me dovela u napast, kao da zna neku tajnu koju čak ni ja... Ma, gluposti. Sto bi mogla znati? Sto ona može? Samo je povrijeđen moj smisao za red, kao što bi savjesnom vrtlaru smetalo da vidi razrasle maslačke koji okolo rasipaju sjeme. Sjeme razdora je posvuda, mon pere. I širi se. Širi.
Znam. Gubim perspektivu. Ali svejedno moramo biti budni, vi i ja. Sjetite se Les Marauds, Cigana koje smo istjerali s obala Tane. Sjetite se koliko je dugo to trajalo, koliko je mjeseci jalovih žalbi i pisanja pisama proteklo dok nismo uzeli stvari u svoje ruke. Sjetite se propovije-di koje sam držao! Pred njima su se počela zatvarati vrata, jedna za drugima. Neki su vlasnici dućana odmah počeli surađivati. Pamtili su Ciganima onaj prošli put, one bolesti, krađe i kur-vanje. Bili su na našoj strani. Sjećam se da smo morali pritisnuti Narcissea koji bi im inače po-nudio da mu preko ljeta rade na poljima, tipično za njega. Ali napokon smo ih istrijebili: te šut-ljive muškarce i njihove bezobrazne drolje, njihovu bosonogu dječurliju koja znaju samo psova-ti, njihove šugave pse. Otišli su, a dobrovoljci su počistili smeće što su ga ostavili za sobom. Jedno jedincato sjeme maslačka, mon pere, bilo bi dovoljno da ih vrati. Vi to znate jednako dobro kao ja. A ako je to sjeme ona...
Jučer sam govorio s Joline Drou. Anouk Rocher upisala se u osnovnu školu. Drsko dijete, kose crne poput majčine i vedra, bezobraznog osmijeha. Očito je Joline zatekla svojeg sina '. Jeana i još neku djecu kako se s tom malom igraju u školskom dvorištu. Koliko sam shvatio, posrijedi je bilo nešto izopačeno, gatanje ili takva neka glupost, bacali su koščice i perle u vre-ćici po tlu. Rekao sam vam da poznam takve ljude. Jolineje zabranila Jeanu da se s njom igra, ali dečko je tvrdoglav i objesio je nos. U toj dobi pomaže samo najstroža disciplina. Ponudio sam da ću sam razgovarati s dječakom, ali majka nije pristala. Takvi su vam oni, mon pere. Slabići. Slabići! Pitam se koliko ih je već prekršilo korizmeni zavjet. Pitam se koliko ih se uop-će namjeravalo pridržavati zavjeta. Sto se mene tiče, osjećam kako me post čisti. Mučno mi je od samog pogleda na izlog mesnice; mirisi se pojačavaju do takvog intenziteta da mi se vrti u glavi. Odjednom više ne mogu podnijeti jutarnji miris pečenog kruha iz Poitouova dućana, vonj vrele masti iz rotisserie na Place des Beaux-Arts žeže me poput strelice iz pakla. Već više od tjedan dana nisam taknuo ni meso, ni ribu, ni jaja, nego preživljavam na kruhu, juhi, salati i jednoj jedincatoj čaši vina nedjeljom. I očišćen sam,pere, očišćen. Jedino bih želio da mogu još nešto poduzeti. Nije ovo prava patnja. Nije ovo pokora. Katkad mi se čini, kad bih im bar mo-gao pokazati pravim primjerom, kad bih bar mogao j a krvariti i patiti na križu... Ta vj eštica Voizin podruguje mi se dok prolazi kraj mene sa svojom košarom. Osamljena u obitelji dobrih vjernika, prezire crkvu i ceri mi se dok šepesa kraj mene sa slamnatim šeširom privezanim za glavu crvenim rupcem, a štap joj udara po popločenom putu. Podnosim je samo zbog njezinih godina, mon pere, i molbi njezine obitelji. Tvrdoglavo odbija liječenje, odbija utjehu i misli da će živjeti zauvijek. Ali jednog će se dana slomiti. Uvijek se na kraju slome. A ja ću joj dati op-rost u svoj poniznosti, i žalit ću za njom unatoč mnogim njezinim grijesima, ponosu i prkosu. Bit će na kraju moja, mon pere. Na kraju, neće li oni svi biti moji?
11
Četvrtak, 20. veljače
ČEKALA SAM JE. KARIRANI KAPUT, KOSA ZALIZANA U FRIZURU koja joj ne pristaje, ruke vješte i brze na potezu kao u revolveraša. Josephine Muscat, žena s karnevala. Pričekala je da odu moji redoviti posjetioci – Guillaume, Georges i Narcisse – i tek je onda uš-la, ruku zabijenih u džepove.
– Vruću čokoladu, molim vas. – Sjela je kraj pulta kao da joj je neudobno i glavu sagnula prema praznim čašama koje nisam imala vremena ukloniti.
– Naravno. – Nisam je pitala s čime želi čokoladu nego sam je ukrasila čokoladnim listići-ma i Chantillyjem, a uz šalicu stavila dvije čokoladne praline. Trenutak je gledala u čašu stis-nuvši oči, a onda ju je bojažljivo uzela u ruku.
– Neki dan, rekla je prisiljavajući se da zvuči ležerno, – zaboravila sam nešto platiti. – Ima duge prste, čudnovato nježne unatoč žuljevima na vrhovima prstiju. Kad se smiri, lice joj više nema onaj očajnički izraz i postaje gotovo privlačno. Kosa joj je svijetlosmeđa, oči zlataste. – Ispričavam se. – Malo prkosno bacila je kovanicu od deset franaka na pult.
– U redu je, ravnomjerno sam rekla, praveći se da mi je pot– J puno svejedno. – To se sva-kom dogodi. – Josephine me na trenutak sumnjičavo pogledala, a onda se, shvativši da je ne podbadam, malo opustila. – Ovo je fino, rekla je srčući čokoladu.
– Zbilja fino.
– Sama je radim – objasnila sam. – Od čokoladnog likera prije nego što se u njega doda masnoća da se skruti. Točno ovako su prije mnogo stoljeća Asteci pili čokoladu.
Dobacila mi je još jedan kratak sumnjičav pogled. – Hvala vam na daru, napokon je rekla. – Cokoladirani bademi. To mije najdraže. – A onda su odjednom riječi prokuljale iz nje u očaj-ničkoj bujici: – Nisam to namjerno uzela.
Sigurno su vam već rekli za mene, znam. Ali ja ne kradem. Rekla je prezirno, a usta su joj se ovjesila jer je bila bijesna na samu sebe, –... ta krava Clairmont i njezine pajdašice. Lažljivi-ce. – Ponovno me pogledala, gotovo prkosno. – Čula sam da ne idete u crkvu. – Govorila je prodorno, preglasno.
Nasmiješila sam se: – Tako je. Ne idem. – Nećete ovdje dugo izdržati ako ne idete u crkvu, rekla je Josephine istim visokim, staklastim glasom. – Istjerat će vas odavde, kao što istjeraju svakog tko im nije po volji. Vidjet ćete. Sve ovo, – neodređenim trzajem ruke pokazala je poli-ce, kutije, izlog s pieces monte es, – ništa od svega ovoga neće vam pomoći. Čula sam ih kako razgovaraju o vama. Čula sam ih što govore.
– I ja sam čula. – Nalila sam si šalicu čokolade iz srebrnog vrča. Kratku i crnu poput es-pressa, s čokoladnom žličicom za miješanje. Glas mi je bio blag. – Ali ne moram slušati. – Zas-tala sam i otpila gutljaj. – A ne morate ni vi.
Josephine se nasmijala.
Oko nas se ovila šutnja. Pet sekundi. Deset.
– Kažu da ste vještica. – Opet ta riječ. Prkosno je podigla glavu. – Jeste li?
Slegnula sam ramenima i otpila gutljaj čokolade. – Tko to kaže?
– Joline Drou, Caroline Clairmont. Vjeronaučka grupa župnika Reynauda. Čula sam ih ka-ko razgovaraju ispred Svetog Jeronima. Vaša je kći to rekla drugoj djeci. Spominjala je neke duhove. – U glasu joj se čula radoznalost, ali i prizvuk nekog nevoljkog neprijateljstva koje nisam razumjela. – Da duhovi! – zafrktala je.
Prstom sam iscrtala obris spirale uz žuti rub svoje šalice. – Mislila sam da vas nije briga što ljudi govore.
– Znatiželjna sam. – Opet taj prkos, kao da se boji da će je netko zavoljeti. – A neki dan ste razgovarali s Armandom. Nitko ne razgovara s Armandom, osim mene. – Armande Voizin. Starica iz Les Marauds.
– Meni se sviđa, jednostavno sam rekla. – Zašto ne bih s njom razgovarala?
Josephine je stisla šake i pritisnula ih uz pult. Djelovala je uzrujano, a glas joj je pucao po-put zaleđena stakla. – Zato što je luda, eto zašto! – Zavrtjela je prstima kraj sljepoočnice. – Lu-da, luda, luda. – Na trenutak je spustila glas. – Reći ću vam nešto, rekla je. – Kroz Lansquenet prolazi jedna crta, žuljevitim je prstom povukla liniju po pultu, – i ako je prijeđete, ako ne idete na ispovijed, ako ne poštujete muža, ako ne kuhate tri obroka na dan i sjedite kraj vatre s pris-tojnim mislima u glavi čekajući ga da dođe, ako nemate djece, i ako ne donosite cvijeće na sprovod prijateljima i ne usisavate prašinu u dnevnoj sobi ili ne okopavate cvjetne gredice u vrtu! – zajapurila se u licu od napora. Obuzeo ju je strahovit, upravo golem bijes. – Onda ste ludi!
Da pljunula je. – Ludi ste, abnormalni ste i ljudi pričaju o vama iza vaših leđa... i... i... i...
Zašutjela je, a lice joj je promijenilo izraz. Primijetila sam da gleda iza mene kroz izlog, ali odraz u staklu zamaglio mi je što god daje vidjela. Kao da joj se roleta navukla preko lica, pos-talo je neprozirno, bez izraza, bez nade.
– Oprostite, na trenutak sam se zanijela. – Progutala je posljednji gutljaj čokolade. – Ne bih smjela s vama razgovarati. Vi ne biste smjeli razgovarati sa mnom. Ionako ćemo imati dosta problema.
– Tako kaže Armande? – obzirno sam upitala. – Moram ići. – Stisnute je šake ponovno za-rila u grudi u grčevitoj kretnji predbacivanja koja joj je bila svojstvena. – Moram ići. – Lice joj se ponovno izobličilo od očaja, a usta se ovjesila u paničnom grču, tako daje izgledala gotovo zaostalo. A ipak, ljutita, bolom razdrta žena koja je sa mnom razgovarala samo trenutak ranije nije ni izdaleka bila glupa. Sto je to vidjela, koga, daje tako reagirala? Dok je izlazila iz La Pra-line, glave pognute kao da se brani od nepostojeće mećave, prišla sam izlogu i pogledala za njom. Nitko joj nije prišao. Nitko nije gledao u nju. A onda sam primijetila Reynauda kako stoji kraj luka crkvenih vrata. Reynaud i jedan ćelavi muškarac kojeg nisam prepoznala. Obojica su netremice zurili u izlog La Praline. Reynaud? Je li moguće da joj je on utjerao takav strah u kosti? Malo me iritirala pomisao kako je možda on upozorio Josephine da se ne druži sa mnom. A opet, kad gaje maloprije spomenula, djelovala mi je kao da ga prezire, a ne da ga se boji. Mu-škarac je bio nizak, ali nabit; rukave karirane košulje zavrnuo je nad sjajnocrvenim nadlaktica-ma, a naočalice kao u intelektualca čudnovato su odudarale od njegova krupnog, mesnatog lica. Držao se neodređeno ratoborno, a ja sam odjednom shvatila da sam ga već vidjela. S bijelom bradom i crvenim ogrtačem kako baca slatkiše u gomilu. Na karnevalu. Djed Mraz koji je mno-štvo gađao bombonima kao da bi najradije nekom iskopao oko. U tom času izlogu je prišla sku-pina djece i više ništa nisam vidjela, ali sad mi se učinilo da znam zašto je Josephine tako naglo pobjegla.
– Lucie, vidiš li onog čovjeka na trgu? Onog u crvenoj košulji? Tko je to?
Djevojčica se kreveljila. Njezina su slabost mišići od bijele čokolade, pet za deset franaka. Stavljam joj nekoliko dodatnih mišića u papirnati tuljac. – Znaš ga?
Ona kima glavom. – To je monsieur Muscat. Iz kavane. – Znam tu kavanu; otrcana rupa na kraju Avenues des Francs Bourgeois. Pet, šest metalnih stolića na pločniku, izblijedjeli suncob-ran sa znakom Orangine. Nad ulazom prastari natpis: Cafe de la Republlque. Stišćući u ručici tuljac slatkiša, djevojčica se okrene da će otići, predomišlja se i ponovno okreće prema meni. – Nikad ne biste pogodili što on najviše voli, kaže. – Jer on ništa ne voli.
– To mi je teško povjerovati, smiješim se. – Svi nešto najviše vole. Čak i monsieur Muscat.
Lucie na trenutak razmišlja o tome. – Možda on najviše voli ono što otme nekom drugom, kaže mi bistro dijete. A onda odlazi, mahnuvši mi kroz izlog.
– Recite Anouk da poslije škole idemo u Les Marauds!
– Hoću. – Les Marauds. Pitam se što ih tamo tako privlači. Rijeka smeđih, smrdljivih obala. Uske uličice zametene smećem. Prava oaza za djecu. Lokve, plosnati obluci koji poskakuju kao žabice po ustajaloj vodi. Prišapnute tajne, mačevi od štapova i štitovi od lišća lopuha. Bitke u gustišu kupina, tuneli, istraživači, psi lutalice, glasine i skrivena blaga... Anouk se jučer iz škole vratila s novim veseljem u koraku i sa slikom koju je nacrtala da mi pokaže.
– To sam ja. – Figura u crvenim hlačama na tregere s našaranom crnom kosom na vrhu. – Ovo je Pantoufle. – Zec joj sjedi na ramenu poput papagaja, naćuljenih ušiju. – I Jeannot. – Lik dječaka u zelenom, s jednom ispruženom rukom. Oboje se smiješe. Čini se da mamama, čak i ako su učiteljice, nije dopušten pristup u Les Marauds. Figurica od plastelina još stoji kraj Ano-ukina kreveta, a sliku je nalijepila na zid iznad nje.
– Pantoufle mi je rekao što da napravim. – Hvata ga i steže u naručju. Pod ovim svjetlom vidim ga posve jasno, nalik je djetetu sa zaliscima. Katkad sama sebi govorim kako bih joj mo-rala zabraniti da se tako pretvara, ali ne mogu podnijeti da joj namećem takvu samoću. Možda, ako ostanemo ovdje, možda će Pantouflea zamijeniti prijatelji od krvi i mesa.
– Drago mije što ste i dalje prijatelji, rekla sam joj i poljubila joj kovrčavu glavicu. – Pitaj Jeannota hoće li jedan dan doći ovamo da mi pomogne ukloniti stvari iz izloga. Možeš dovesti i druge prijatelje.
– Da maknemo kućicu od kolača? – Oči joj se sjaje poput sunca na vodi. – Da! – Počela je poskakivati po sobi u naglom naletu veselja, gotovo je prevrnula stoličicu, zaobišla nepostojeću prepreku golemim skokom, a onda odjurila uza stube, preskačući po tri. – Ajde, Pantoufle, tko će brže! – Uz tresak je za sobom zatvorila vrata – bam! bam! Naglo me oblila takva ljubav prema njoj, neočekivano kao i uvijek, da mi se grlo steglo. Moja mala neznanka. Nikad na mi-ru, nikad šutljiva. Natočila sam si još jednu šalicu čokolade, a onda sam se okrenula prema vra-tima jer sam čula zvonce na ulazu. Na trenutak sam mu vidjela ogoljeno lice, pogled koji proc-jenjuje, isturenu bradu, podignuta ramena, nabubrene vene na golim znojnim podlakticama. A onda se nasmiješio, tankim smiješkom bez topline.
– Monsieur Muscat, je li tako? – Pitala sam se što želi. Djelovao je kao da se tu ne snalazi i pogurene je glave pogledavao izložene slatkiše. Pogled mu je kliznuo s mog lica i, onako uspu-tno, očešao mi se o grudi; jedanput, dvaput.
– Što je htjela? – govorio je tiho, s upadljivim naglaskom. Zatresao je glavom kao u nevje-rici. – Koga je vraga tražila na ovakvom mjestu? – Pokazao je na pladanj ušećerenih badema koji stoje pedeset franaka paketić, – Ovakve stvari? – Raširenih ruku kao da od mene traži po-moć. – Vjenčanja i krstitke. Pa što ona ima s vjenčanjima i krstitkama? – Ponovno se nasmije-šio. Sad mi se pokušavao umiliti, trudio se šarmirati me, ali bez uspjeha. – Što je kupila?
– Vjerojatno govorite o Josephine.
– O mojoj ženi. – Riječi je neobično naglasio, tako da su zvučale konačno. – Eto što ti je žensko. Čovjek krv piša da zaradi za život, a što one rade, ha? Troše na... – Ponovno je rukom zaokružio po redovima čokolada, niskama voća od marcipana, srebrnom papiru, svilenom cvi-jeću. – Što je kupila? Dar? – Glas mu je bio sumnjičav. – Pa za koga ona kupuje darove? Za sebe? – Kratko se nasmijao kao daje pomisao idiotska.
Nisam shvaćala što ga se to tiče. Ali u njegovu je držanju bilo nečeg nasilnog, neke nervoze oko očiju i u rukama što su mlatarale, tako da sam bila na oprezu. Ne zbog sebe – u dugim go-dinama s majkom naučila sam se brinuti za sebe – nego zbog nje. Nisam se ni snašla, a od njega mi je pred oči doletjela slika: okrvavljeni članci usječeni u dim. Stisnula sam šake pod pultom. Ništa u ovom čovjeku nisam željela vidjeti.
– Mislim da ste nešto krivo shvatili, rekla sam mu. – Pozvala sam Josephine na šalicu čoko-lade. Kao prijateljicu.
– Oh. – Na trenutak kao da se zbunio. A tad je ponovno zaštektao od smijeha. Smijao se gotovo od srca, kao da mu je i smiješno, ali i prezira vrijedno. – Vi ste Josephinina prijateljica? – Ponovno me odmjerio od glave do pete. Osjetila sam kako nas uspoređuje, dok su mu vrele oči prelazile preko mojih grudi. Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio umilan, sa slatkim prizvukom za koji je on zamišljao daje zavodljiv. – Vi ste novi ovdje, je li?
Kimnula sam glavom.
– Možda bismo se mogli koji put naći. Znate već, da se bolje upoznamo.
– Mogli bismo, odgovorila sam što sam ležernije mogla – Mogli biste pozvati i svoju ženu, dodala sam glatko.
Kratka stanka. Ponovno me pogledao, ovaj put prepredenim i nepovjerljivim pogledom kao da nešto sumnja. – Nije vam valjda nešto govorila?
Bezizražajno sam rekla: – O čemu? – Naglo je zatresao glavom. – Ništa. Ništa. Ona puno priča, to je sve. Samo melje. Ništa i ne radi osim što melje. Cijeli bogovetni dan. – Ponovno kratki neveseli smijeh. – To ćete i sami ubrzo vidjeti, dodao je s kiselim zadovoljstvom.
Promrmljala sam nešto neodređeno. A onda sam nagonski izvadila zamotuljak čokoladira-nih badema ispod pulta i dala mu ga.
– Možda biste ovo mogli odnijeti Josephine od mene, vedro sam rekla. – Mislila sam joj ih dati, ali sam zaboravila.
Pogledao me, ali nije se pomaknuo. – Da joj ih dam? – ponovio je.
– Besplatno. Kuća časti. – Nasmiješila sam se najljupkije što sam umjela. – Dar.
Usta su mu se razvukla u smiješak. Uzeo je lijepu vrećicu od staniola s čokoladicama. – Pobrinut ću se da ih dobije, rekao je i tutnuo vrećicu u džep traperica. – Ona to najviše voli, rekla sam mu.
– Nećete daleko dogurati u ovom poslu ako budete dijelili stvari besplatno – rekao je popu-stljivo. – Za mjesec dana moći ćete zatvoriti dućan. – Ponovno mije uputio onaj pohotni pogled, kao da sam i ja čokolada koju jedva čeka da odmota.
– Vidjet ćemo, ravnomjerno sam rekla. Gledala sam za njim dok je izlazio iz dućana i kre-nuo prema kući, kriveći ramena i muževno se gegajući poput Jamesa Deana. Nije čak ni priče-kao da mi nestane iz vida kad je izvadio Josephinine čokoladne bombone i otvorio vrećicu. Možda je znao da ga gledam. Jedan, dva, tri je puta prinio ruku ustima s lijenom pravilnošću i, prije no što je prešao preko trga, srebrna je vrećica bila prazna, zgužvana u velikoj šaci, bom-boni pojedeni. Zamišljala sam ga kako ih trpa u usta poput proždrljivog psa koji se žuri počistiti svoju zdjelicu prije no što ukrade hranu onom kraj sebe. Prolazeći kraj pekarnice, bacio je sre-brnu lopticu u koš za smeće pred dućanom, ali je promašio i kuglica od staniola odbila se od ruba i pala na kamen. Nastavio je svojim putem kraj crkve i niz Avenue des Francs Bourgeois i nijednom se nije osvrnuo, a teške čizme izbijale su iskre iz glatkih kamenih ploča pod nogama.
12
Petak, 21. veljače
SINOĆ JE PONOVNO ZAHLADNJELO. VJETROKAZ NA CRKVI SV. JEronima vrtio se i okretao, tjeskobno neodlučan cijele noći, i sa f škripom cvilio u svom zahrđalom držaču kao da upozorava na dolazak uljeza. Jutro je počelo u magli tako gustoj daje čak i zvonik, ni dvadeset koraka udaljen od dućana, djelovao daleko i poput prikaze; zvono je pozivalo na misu muklo odzvanjajući 1 kroz nagužvanu šećernu vunu dok je nekoliko vjernika pristizalo, braneći se od magle podignutim ovratnicima, da dobije f oprost grijeha.
Kad je popila mlijeko, umotala sam Anouk u crveni kaputić i, unatoč prosvjedima, navukla joj mucastu kapu na glavu.
– Nećeš ništa doručkovati?
Naglašeno je zatresla glavom, zgrabila jabuku iz zdjele na f pultu.
– A moj poljubac? – To nam je postao jutarnji obred.
Omotavši mi ruke oko vrata, mokro mi lizne lice, odskoči smijuljeći se, dobaci mi poljubac s vrata i istrči na trg. Pretvaram se da sam užasnuta i brišem lice. Ona se razdragano smije, plazi oštri jezičak prema meni, trubi – volim te – i odlazi poput crvene munje u maglu, vukući za sobom školsku torbicu. Znam da će za ravno trideset sekundi mucastu kapu ugurati u torbu, zajedno s knjigama, papirima i ostalim nepoželjnim podsjetnicima na svijet odraslih. Na sekun-du ponovno vidim Pantouflea kako skakuće za njom, ali tu neželjenu sliku brzo tjeram od sebe. Odjednom me obuzima samoća praznine – kako mogu izdržati cijeli dan bez nje? – i na jedvite jade susprežem nagon daje dozo vem natrag.
Šest mušterija jutros. Jedan je Guillaume, koji navraća na povratku iz mesnice s komadom boudina zamotanim u papir.
– Charly voli boudin, ozbiljno mi kaže. – U posljednje vrijeme slabo jede, ali siguran sam da će mu se ovo svidjeti.
– Nemojte zaboraviti da i vi morate jesti, blago ga podsjećam.
– Naravno, smiješi se milim smiješkom, kao da se ispričava. – Ja jedem kao vuk. Zbilja. – Odjednom mi uputi očajnički pogled. – Naravno, korizma je, kaže on. – Ne mislite valjda da bi se i životinje trebale pridržavati posta u korizmi?
Vrtim glavom nad njegovim izgubljenim izrazom. Lice mu je sitno, finih crta. To je čovjek koji lomi kolačić na dva dijela da bi drugi sačuvao za poslije.
– Mislim da biste obojica morali više paziti na sebe.
Guillaume češka Charlyjevo uho. Pas djeluje bezvoljno, ne zanima ga čak ni što je u zamo-tuljku iz mesnice u košari kraj njega.
– Nekako se snalazimo, smiješak mu se pojavljuje na licu mehanički, kao i laž. – Zbilja se snalazimo. – Do kraja je ispio svoj chocolat espresso.
– Ovo je bilo izvrsno, kaže mi kao i uvijek. – Moji komplimenti, madame Rocher. – Već sam ga davno prestala moliti da me zove Vianne. Njegov osjećaj za dolično to mu jednostavno ne dopušta. Stavlja novac na pult, prstima dodiruje obod starog pustenog šešira i otvara vrata. Charly s mukom ustaje i slijedi ga lagano se zanoseći na jednu stranu. Čim su se za njima zat-vorila vrata, vidim kako se Guillaume prigiba i uzima psa na ruke.
U vrijeme ručka došla mi je još jedna mušterija. Prepoznala sam je odmah unatoč bezoblič-nom muškom kaputu u koji se umotala; pametno lice nalik zimskoj jabuci viri ispod crnog slamnatog šešira, duga crna suknja pada preko teških čizama.
– Madame Voizin! Rekli ste da ćete navratiti. Dajte da vas nečim ponudim. – Bistre joj oči prelijeću s odobravanjem preko dućana. Osjećam da joj ništa nije promaklo. Pogled joj se zaus-tavlja na jelovniku što gaje Anouk ispisala.
chocolat chaud 10 F
chocolat espresso 15 F
chococcino 12 F
mocka 12 F
Zadovoljno je kimnula glavom. – Godinama nisam ovako nešto vidjela, rekla je. – Gotovo sam zaboravila da ovakva mjesta postoje. – Glas joj je pun energije, a pokreti snage koja ods-kače od njezinih godina. Usta joj se krive kao daje uvijek spremna na šalu, što me podsjeća na majku. – Prije sam voljela čokoladu, kaže.
Dok sam joj nalijevala mochu u visoku čašu i dodala malo likera kahlua, ona je nepovjerlji-vo razgledavala barske stolce. – Ne misliš valjda da ću se popeti na ovo čudo? – Nasmijala sam se. – Da sam znala da dolazite, pripremila bih ljestve. Čekajte malo. – Iz kuhinje sam donijela stari Poitouov narančasti stolac. – Možda je ovo bolje.
Armande se smjestila u stolac i uzela čašu u obje ruke. Bila trpljiva poput djeteta, oči su joj sjale, a na licu se čitao zanos.
– Mmmmm, bilo je to više od odobravanja. Pokazivala mi. Duboko poštovanje. – Mmm-mm. – Dok je otpijala iz čaše, sklopilaje oči. Uživalaje toliko daje to bilo gotovo zastrašujuće – Ovo je prava stvar. – Zastala je na trenutak i razmišljala napola zatvorenih bistrih očiju. – Ima slatkog vrhnja i... cimeta, rekla bih, i... čega još? Tia Marie?
– Vrlo ste blizu, rekla sam.
– Ono stoje zabranjeno uvijek je, uostalom, slade, objavila je Armande i zadovoljno otrla čokoladnu pjenu s usta. – Ali ovo, – ponovno je pohlepno otpila gutljaj, – ovo je bolje od svega što pamtim, čak iz djetinjstva. Tu mora da ima jedno deset tisuća kalorija. Možda više.
– Zašto bi to bilo zabranjeno? – zanimalo me. Mala i okrugla poput prepelice, potpuno je drukčija od svoje linijom opsjednute kćeri.
– Mah, liječnici, rekla je Armande kao da to uopće nije važno. – Znaš kakvi su. Svašta pri-čaju. – Zastala je da otpije gutljaj na slamku. – Oh, kako je ovo dobro. Dobro. Caro me već godinama pokušava utrpati u nekakav dom. Ne sviđa joj se što živim u susjedstvu. Ne voli daje podsjećam odakle je. – Grohotom se nasmijala. – Kaže da sam bolesna. Da ne mogu paziti na sebe. Pa mi šalje tog svog bijednog doktora da mi govori što smijem a što ne smijem jesti. Čov-jek bi pomislio kako žele da živim zauvijek.
Nasmiješila sam se. – Sigurna sam daje Carolini veoma stalo do vas, rekla sam.
Armande me prostrijeli podrugljivim pogledom. – Ma nemoj? – grubo je zahihotala. – Ne lupetaj, djevojko. Sasvim dobro znaš da mojoj kćeri nije stalo ni do koga osim do nje same. Nisam valjda blesava. – Zastala je i pogledala me izazivački, stisnuvši oči. – Zbog dječaka mije žao, rekla je.
– Dječaka?
– Zove se Luc. Moj unuk. Bit će mu četrnaest u travnju. Možda si ga vidjela na trgu.
Mutno sam ga se prisjetila; bezbojan dječak, i odviše uredan, u izglačanim hlačama od fla-nela i sakou od tvida, hladnih sivozelenih očiju pod ovješenim šiškama. Kimnula sam glavom.
– Oporučno sam ga odredila za nasljednika, rekla mi je Armande. – Pola milijuna franaka. Vezani su u zakladi do njegova osamnaestog rođendana. – Slegnula je ramenima. – Nikad ga ne viđam, kratko je dodala. – Caro to ne dopušta.
Vidjela sam ih zajedno. Sad sam se sjetila: dječak pridržava majku pod ruku dok prolaze na putu do crkve. Samo on od sve djece Lansqueneta nikad nije kupio čokoladu u La Praline, iako mislim da sam ga jednom ili dvaput uhvatila kako gleda u izlog.
– Posljednji put me posjetio kad mu je bilo deset godina, Armandin glas bio je potpuno be-zizražajan. – Sto se njega tiče, prije sto godina. – Popila je čokoladu i odložila čašu na pult, uz oštar, konačan zvuk. – Koliko se sjećam, bilo je to na njegov rođendan. Darovala sam mu knji-gu Rimbaudovih pjesama. Bio je vrlo... uljudan. – Čula joj se gorčina u glasu. – Naravno, vidje-la sam ga odonda nekoliko puta na ulici, rekla je. – Ne mogu se požaliti.
– Zašto ga ne pozovete? – sa zanimanjem sam upitala. – Zašto ga ne izvedete van, ne raz-govarate s njim, ne upoznate ga?
Armande je zatresla glavom. – Posvađale smo se, Caro i ja. – Glas joj je stao podrhtavati. Sa smiješkom je nestao i privid mladosti, i odjednom je izgledala strahovito staro. – Ona me se srami. Bog sam zna čime puni dječaku glavu. – Zavrtjela je glavom. – Ne. Sad je prekasno. Vidim po izrazu njegova lica, po tom uljudnom izrazu, po tim uljudnim i potpuno šupljim fra-zama što ih piše na božičnim čestitkama. Tako dobro odgojen dječak, gorko se nasmijala. – Tako uljudan, dobro odgojen dječak.
Okrenula se prema meni s vedrim, hrabrim smiješkom. – Da bar znam što radi, rekla je. – Da znam što čita, za koji klub navija, tko su mu prijatelji, kako mu ide u školi. Kad bih bar to znala...
– Onda?
– Onda bih se mogla pretvarati sama sebi... – Vidjela sam da je na rubu suza. Onda je zasta-la i uz napor volje se pribrala. – Znaš, mislim da bih mogla popiti još jedan od ovih tvojih čoko-ladnih specijaliteta. Može još jedna čaša? – Pravila se važna, ali divila sam joj se više nego što sam mogla riječima izraziti. Divila sam se tome što i dalje može, unatoč tuzi, igrati buntovnika, što se razmetljivom kretnjom može nasloniti laktom na pult i u slast srknuti gutljaj.
– Sodoma i Gomora na slamčicu. Mmmm. Kao da sam ovaj čas umrla i otišla ravno u raj. No, to je i najbliže što ću stići raju.
– Mogla bih saznati novosti o Lucu ako želite. Onda vam ih mogu prenijeti.
Armande to razmotri u tišini. Osjetila sam da me promatra ispod spuštenih kapaka. Odmje-rava.
Napokon je progovorila. – Svi dječaci vole slatkiše, nije li tako? – glas joj je bio ležeran. Složila sam se da dječaci uglavnom vole slatkiše. – A i njegovi prijatelji vjerojatno zalaze ova-mo? – Rekla sam joj da nisam sigurna tko su mu prijatelji, ali da većina djece redovito navraća k meni.
– Mogla bih ponovno doći, odluči Armande. – Sviđa mi se I čokolada, iako su ti stolci jezi-vi. Čak bih možda mogla postati stalna mušterija.
– Bit ćete dobrodošli.
Ponovno stanka. Jasno mije bilo da Armande Voizin sve radi na svoju ruku, kad njoj odgo-vara, i daje se ne smije ni požurivati, ni dijeliti joj savjete. Pustila sam je da sama sve promoz-ga.
– Evo. Uzmi ovo. – Donijelaje odluku. Odrješito je pljesnula novčanicu od 100 franaka na pult.
– Ali ja...
– Ako ga vidiš, kupi mu kutiju slatkiša koje najviše voli. Nemoj mu reći da je to od mene.
Uzela sam novčanicu.
– I ne daj se smesti od njegove majke. Ona ti već sigurno radi o glavi, širi glasine, onako svisoka kako samo ona zna. Moja jedinica, a baš se ona morala prometnuti u jednu od Reynaudovih sestara spasa. – Oči su joj se nestašno suzile tako da su joj na zaobljenim obrazi-ma iskočile paučinaste jamice. – Već se svašta priča o tebi, reče ona. – Znaš već kakve stvari. Budeš li se družila sa mnom, samo ćeš još pogoršati stanje.
Nasmijala sam se. – Mislim da ću moći s tim izaći na kraj.
– Mislim da hoćeš. – Pogledala me usredotočeno i nije me.. više zadirkivala. – Ima nečeg u tebi, tiho je rekla. – Nečeg poznatog. Je li moguće da smo se upoznale prije onog susreta u Les Marauds?
Lisabon, Pariz, Firenca, Rim. Toliki ljudi. Toliko ispresijecanih života što su se nakratko ukrižali s našima, uhvaćeni u nepredvidivo tkanje naših lutanja. Ali, nisam imala dojam dal smo se prije srele.
– A osjećam i taj miris. Nešto poput paljevine, onaj miris što se širi deset sekundi nakon što je negdje udarila ljetna munja. Miris ljetnih oluja i polja kukuruza pod kišom. – Zanijela se, a oči su joj upitno gledale u mene. – Istina je, je li tako? Ono što sam rekla? Ono što si ti?
Opet ta riječ.
Razdragano se nasmijala i uhvatila me za ruku. Koža joj je bila prohladna, poput lišća a ne ljudske puti. Okrenula mi je ruku da mi vidi dlan. – Znala sam! – Prstima je slijedila liniju živo-ta, liniju srca. – Znala sam to čim sam te vidjela! – Samoj sebi, pognute glave, glasom tako ti-him da sam ga osjetila kao dašak na dlanu, rekla je: – Znala sam. Znala sam. Ali nikad nisam ni sanjala da ću te sresti ovdje, u ovom gradu. – Sumnjičavo me pogledala ispod oka.
– Zna li Reynaud?
– Ne znam točno. – To je bila istina. Pojma nisam imala o čemu govori. Ali i ja sam to mi-risala; zapah vjetra koji se okreće, miris otkrivenja. Udaljeni vonj vatre i ozona. Škripa kočnica koje se dugo nisu rabile, pakleni stroj sinkroniciteta. A možda je Josephine u pravu i Armande je luda. Naposljetku, vidi Pantouflea.
– Nemoj reći Reynaudu, rekla mi je sa sjajem u mahnitim, ozbiljnim očima. – Ti znaš što je on, je li tako?
Zagledala sam se u nju. Ono što je potom rekla, mora da sam sanjala. Ili su nam se snovi jednom negdje nakratko sreli,' u jednoj od onih noći u bijegu.
– On je Crni čovjek.
Reynaud. Kao loša karta. Ponovno i ponovno. Čujem smijeh iz prikrajka.
Dugo nakon što sam poslala Anouk u krevet, gatam iz majčinih karata, prvi put nakon nje-zine smrti. Držim ih u kutiji od sandalovine i mirišu opojno, parfimirane uspomenama na nju. U jednom sam ih času umalo odložila a da ih nisam ni pogledala, jer me upravo osupnuo val aso-cijacija što ih donosi miris. New York, para što se diže iz kolica s hrenovkama. Cafe de la Paix, s besprijekorno dotjeranim konobarima. Opatica koja liže sladoled pred katedralom Notre Da-me. Hotelske sobe za jednu noć, nadureni vratari, sumnjičavi žandari, radoznali turisti. I iznad svega toga lebdi sjena Toga, te bezimene, neumoljive stvari od koje smo bježale.
Ja nisam moja majka. Ja ne bježim. A opet, potreba da vidim, da znam, tako je velika da se ne mogu oprijeti nego vadim karte iz kutije i otvaram ih, baš kao i ona, na podu kraj kreveta. Bacam pogled preko ramena da se uvjerim kako Anouk još spava. Ne želim da osjeti moj ne-mir. A onda miješam, siječem, miješam, predižem sve dok mi ne ostanu četiri karte.
Desetka mačeva. Smrt. Trojka mačeva, smrt. Dvojka mačeva, smrt. Kočija. Smrt. Pustinjak. Kula. Kočija. Smrt.
Karte pripadaju mojoj majci. Ovo nema nikakve veze sa mnom, govorim sebi, iako je lako pogoditi tko je Pustinjak. Ali Kula? Kočija? Smrt?
Karta Smrti, kaže u meni majčin glas, ne znači uvijek tjelesnu smrt osobe nego da će umri-jeti način života. Znači promjenu. Vjetar koji se okreće. Da li to najavljuje?
Ne vjerujem u gatanje. Ne onako kao stoje ona vjerovala, kao sredstvo za iscrtavanje nasu-mičnih linija našeg puta. Ne I kao izliku za nedjelovanje, štap na koji se oslanjaš kad stvari po-đu nagore, racionalizaciju unutarnjeg kaosa. Čujem njezin glas i zvuči mi isto kao onda na bro-du, kad joj se snaga svela na čistu tvrdoglavost, a smisao za šalu u očajničku gorčinu.
Što kažeš na Disneyland? Što misliš? Florida Keys? Everglades? Toliko toga ima za vidjeti u Novom svijetu, toliko toga o čemu i ne sanjamo. Što misliš, je li to značenje? Da li nam to karte govore?
Tada je Smrt već pisala na svakoj karti, Smrt i Crni čovjek koji je počeo značiti isto što i smrt. Bježale smo od njega, a on nas je slijedio zatvoren u kutiju od sandalovine.
Kao protuotrov čitala sam Junga i Hermana Hessea i naučila sve o kolektivnoj podsvijesti. Gatanje je način da sebi kažemo ono što već znamo. Ono čega se bojimo. Ne postoje demoni nego zbirka arhetipova koji su zajednički svim civilizacijama. Strah od gubitka – Smrt. Strah od ostajanja bez vlastitog mjesta – Kula. Strah od prolaznosti – Kočija.
A ipak, majka je umrla.
Nježno odlažem karte u njihovu mirisnu kutiju. Zbogom, majko. Ovdje naš put završava. Ovdje ostajemo da se ukoštac uhvatimo sa svime što nam donosi vjetar. Nikad više neću čitati karte.

http://www.book-forum.net

7Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:33 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
13.
Nedjelja, 23. veljače
BLAGOSLOVI ME, OČE, JER SAM SAGRIJEŠIO. ZNAM DA ME ČUJEte, mon pere, i nema nikoga drugog kome bih se ispovjedio. Svakako ne biskupu, na sigurnom tamo daleko u Bordeauxu. A crkva mi djeluje tako prazno. Osjećam se glupo pred oltarom dok gledam u na-šeg Gospodina, u njegovoj muci i pozlati – pozlata je potamnjela od dima svijeća, i zbog tam-nih mrlja On izgleda kao da skriva neku tajnu – a molitva, koja mi je prije bila blagoslov, izvor radosti, postala mi je teretna, jauk na pustoj planini zbog kojeg bi se na mene svaki čas mogla survati lavina.
Je li to dvojba, mon pere? Ta šutnja u mojoj nutrini, nemogućnost da se molim, da se proči-stim, da se ponizim... Jesam li ja kriv? Osvrćem se po crkvi koja mi znači život i pokušavam osjetiti ljubav za nju, onakvu ljubav kakvom ste vi ljubili, za kipove – sveti Jeronim s otkrhnu-tim nosom, nasmiješena Djevica, Ivana Orleanska s baijakom, sveti Franjo s obojenim golubo-vima. Ja ne volim ptice. Možda se griješim o svog imenjaka, ali ne mogu si pomoći. Krešte, zagađuju, čak i uz vrata crkve bijeli su zidovi uprljani zelenkastim mrljama njihova izmeta, a tek buka koju dižu za propovijedi. Štakore koji se kote po sakristiji i nagrizaju ruho što ga ondje držimo trujem. Ne bih li trebao trovati i golubove koji me prekidaju u službi Božjoj? Pokušao sam, mon pere, ali bez uspjeha. Možda ih štiti sveti Franjo.
Kad bih barem mogao biti dostojniji. Očajan sam što sam tako nedostojan, što mi pamet – koja daleko nadmašuje pamet mog stada – služi tek da naglasi slabost, bijedu osobe koju je Bog izabrao da mu služi. Je li to moja sudbina? Sanjao sam o višim ciljevima, o žrtvama, mučeniš-tvu. Umjesto toga, gubim vrijeme na tričave tjeskobe koje nisu vrijedne ni mene ni vas.
Moj je grijeh sitničavost, mon pere. Zbog toga je Bog zašutio u svojoj kući. Znam to, ali ne znam kako tu bolest izliječiti. Postrožio sam svoj korizmeni post pa ga se pridržavam čak i u one dane kad je dopušteno malo popustiti. Danas sam, na primjer, svoj nedjeljni obrok vina izlio u hortenzije i odmah sam osjetio kako mi se duh okrijepio. Odsad će moje obroke samo pratiti voda i kava, s tim da ću kavu piti crnu i bez šećera, da naglasim gorčinu. Danas sam ru-čao salatu od mrkve s maslinama – korijenje i bobice u pustinji. Istina, sad mi se malo vrti u glavi, ali nije to neugodan osjećaj. Obuzima me grizodušje na pomisao da uživam čak i u tome što si uskraćujem i odlučio sam dovesti se u napast. Stajat ću pet minuta pred izlogom rotisserie i gledati kako se pilići vrte na ražnju. Ako mi se Arnauld bude rugao, to bolje. U svakom sluča-ju, ionako ne bi smio raditi za vrijeme korizme.
Što se tiče Vianne Rocher... Nekoliko posljednjih dana jedva da sam na nju pomislio. Kraj njezina dućana prolazim gledajući na drugu stranu. Ide joj dobro unatoč korizmi i neodobrava-nju onih u Lansquenetu koji ispravno misle, ali to pripisujem činjenici što je takav dućan novost u ovim krajevima. S vremenom će splasnuti privlačnost. Naši župljani već ionako oskudijevaju u novcu, čak i za svakodnevne potrebe, i ne treba im još da troše u dućanu koji više pristaje u veliki grad.
La Celeste Praline. I samo je ime sračunato da vrijeđa. Odvest ću se autobusom u Agen i prosvjedovati kod agencije od koje je unajmila lokal. Nikad joj nisu smjeli dopustiti da ga unajmi. Središnji položaj lokala osigurava prosperitet i potiče na napast. Trebalo bi o tome oba-vijestiti biskupa. Možda bi on mogao utjecati gdje ja ne mogu. Danas ću mu pisati. Katkad je sretnem na ulici. Nosi žutu kabanicu sa zelenim ivančicama, dječju odjeću, samo u velikom broju, koja na odrasloj ženi djeluje nepristojno. Kosu ne pokriva ni na kiši, tako da joj se presi-java, glatka poput tuljanova krzna. Kad dođe pod tendu, kosu cijedi poput svežnja dugih kono-pa. Pod tom se tendom često ljudi sklanjaju od beskrajne kiše i gledaju u izlog. Sad je uvela i električno grijanje, dovoljno blizu pulta da bude ugodno, ali ne preblizu da joj ne ošteti robu, i s visokim barskim stolcima, staklenim cloches pod kojima su kolači i pite, srebrnim vrčevima čokolade na štednjaku, dućan joj izgleda više poput kafea nego kao slastičarnica. Katkad se tu okupi desetak i više ljudi. Neki stoje, neki se oslanjaju na obloženi pult i razgovaraju. Nedje-ljom i srijedom popodne miris kolača ispunjava vlažni zrak, a ona se naslanja na dovratak ruku brašnjavih do lakata i smjelo dobacuje primjedbe prolaznicima. Ne mogu se načuditi koliko ljudi zna po imenu – meni je trebalo šest mjeseci da upoznam cijelo svoje stado – i uvijek kao da ima pripravno pitanje ili primjedbu o njihovim životima, njihovim problemima. Poitoua pita za artritis, Lamberta za sina vojnika, Narcissea za njegove nagrađivane orhideje. Čak zna kako se zove Duplessisovpas. O, ne da se ona. Ne možeš je ne primijetiti. Čovjek joj mora odgovoriti ili će ispasti neodgojen. Čak i j a... Čak se i ja moram nasmiješiti i kimnuti glavom, iako u sebi kiptim. Kći slijedi njezin primjer, jurca kao divlja po Les Marauds s bandom starijih djevojčica i dječaka. Većini je osam ili devet godina i prema njoj su pažljivi, gledaju je kao mlađu sestru, kao maskotu. Neprestano su zajedno, trče, deru se, šire ruke kao krila bombardera i pucaju je-dan u drugoga, pjevaju i zvižde. Jean Drou je među njima, premda mu se majka brine. Jednom ili dvaput pokušala mu je zabraniti da se s njima igra, ali on je svakim danom sve buntovniji i ako ga zaključa u kuću, on se iskrade kroz prozor svoje sobe. Ali imam ja važnijih briga, mon-pere, nego što je zloća šačice neposlušne dječurlije. Prolazeći danas prije mise kraj Les Marau-ds, vidio sam brod za stanovanje, kakav i vi i ja dobro poznajemo, usidren uz obalu Tane. Jadna je to barka, zelena joj se boja guli s bokova, iz limenog dimnjaka bljuje crni, smrdljivi dim, a krov je od valovitog lima, kao u kartonskim straćarama u bidonvilles u Marseilleu. I vi i ja znamo što to znači. Sto to donosi. Prvi proljetni maslačci propupali su u razmočenom blatu uz cestu. Svake godine pokušavaju to izvesti, dovuku se uz rijeku iz gradova i siromašnih naselja, ili još gore, još iz daljega, iz Alžira i Maroka. Traže posao. Traže mjesto gdje će se nastaniti, gdje će se kotiti...
Jutros sam održao propovijed protiv njih, ali znam da će ih unatoč tome neki od mojih žup-ljana – među njima Narcisse – objeručke dočekati, meni za inat. To su skitnice. Ne poštuju ništa i ne drže ni do kakvih vrijednosti. To su riječni Cigani, oni prenose zaraze, kradu, lažu, kad mogu i ubijaju. Ubojice, kad mogu. Pustimo ih da ostanu ovdje i pokvarit će sve što smo napra-vili,pere. Sve što smo podučavali. Njihova će se djeca družiti s našom sve dok ne upropaste sve što smo za njih učinili. Ukrast će srca naše djece. Naučit će ih mržnji i nepoštovanju za Crkvu. Naučiti ih lijenosti i izbjegavanju odgovornosti. Naučiti ih zločinu i uživanju droga. Zar su već svi zaboravili što se dogodilo onog ljeta? Jesu li svi tako glupi da vjeruju kako se neće dogoditi isto? Danas poslije podne posjetio sam brod za stanovanje. Već su se uz njega vezala još dva. Jedan crveni i jedan crni. Kiša je stala pa su među barkama razvukli konopac i izvjesili mokro dječje rublje da se suši. Na palubi crnog broda sjedio je muškarac, meni okrenut leđima, i peca-o. Dugu crvenu kosu zavezao je komadićem krpe, a gole su mu ruke sve do ramena pokrivene tetovažom u kani. Gledao sam brodove, zgrožen bijedom i sirotinjom koje kao da su mi gurali pod nos. Sto to treba tim ljudima? Mi smo napredna zemlja, europska sila. Ima posla za te lju-de, korisnih poslova, pristojnih stanova. Zašto onda žele živjeti ovako, plandovati u siromaš-tvu? Jesu li doista tako lijeni? Riđokosi muškarac na palubi crnog broda pokazao mi je roge i vratio se pecanju.
– Ne možete ostati ovdje, doviknuo sam mu preko vode. – Ovo je privatni posjed. Morate otići.
Sa svih se brodova zaorio smijeh i podrugljiva vika. Osjetio sam kako mi ljutnja bubnja u sljepoočnicama, ali ostao sam miran. – Možemo razgovarati, ponovno sam povi kao. – Ja sam svećenik. Možda možemo naći neko rješenje.
Na prozorima i vratima brodova pojavilo se nekoliko lica. Primijetio sam četvero djece, mladu ženu s djetetom na rukama i troje ili četvero starijih, umotanih u sive bezbojne krpe tako karakteristične za te ljude oštrih i sumnjičavih lica. Zapazio sam da se svi okreću prema riđoko-som kao da od njega čekaju znak. Obratio sam se njemu. – Hej, ti!
Držao se kao da se sav pretvorio u uho, ironično ponizno.
– Zašto ne dođete na obalu da razgovaramo? Da ne moram vikati preko pola rijeke, možda bih ti lakše mogao objasniti, rekao sam.
– Samo ti objašnjavaj, rekao je on. Govorio je s tako snažnim marseilleskim naglaskom da sam ga jedva razumio. – Čujem te ko bog. – Ljudi na ostalim brodovima gurkali su se laktovi-ma i podsmješljivo hihotali. Strpljivo sam sačekao da se umire.
– Ovo je privatni posjed, ponovio sam. – Nažalost, ne možete ostati ovdje. Ovdje žive ljudi. – Pokazao sam na kuće uz rijeku duž Avenue des Marais. Istina, mnoge su od tih kuća prazne i zapuštene od vlage i nepažnje, ali neke su još naseljene.
Crvenokosi me prezirno pogledao. – I ovdje žive ljudi, rekao je i pokazao na brodove.
– Razumijem, ali ipak...
Presjekao me u pola rečenice. – Ne brinite se. Nećemo ostati dugo. – Zvučao je kao daje to konačna odluka. – Moramo samo nešto popraviti, prikupiti zalihe. Zato moramo biti u naselje-nom kraju. Ostat ćemo dva tjedna, možda tri. To valjda možete podnijeti, ha?
– Možda u nekom većem selu... – zapjenio sam se zbog njegove drskosti, ali ostao sam mi-ran. – Možda u gradu kao što je Agen...
Kratko je rekao: – Ne valja. Odande smo došli.
To je sigurno točno. U Agenu su strogi prema skitnicama. Da bar imamo policiju u Lansquenetu.
– Motor me zeza. Već miljama mi pušta ulje. Moram to popraviti prije nego što krenem da-lje.
Podigao sam ramena. – Nisam siguran da ćete ovdje naći ono što vam treba, rekao sam.
– No, svatko ima pravo na svoje mišljenje, zvučao je kao da ga to gotovo zabavlja. Jedna se starica zacerekala. – Čak i svećenik. – Još smijeha. Sačuvao sam dostojanstvo. Ovi ljudi nisu vrijedni da se zbog njih ljutim.
Okrenuo sam se da ću otići.
– Gle, gle, gle. To je gospodin župnik. – Netko mi je progovorio tik iza leđa i nisam se mo-gao suzdržati da ne poskočim. Armande Voizin zakreštala je od smijeha. – Nervozni ste, ha? – zlurado je rekla. – I trebate biti. Ovdje baš niste na svom terenu. Na kakvom ste ovaj put zadat-ku? Preobraćate pogane?
– Madame. – Unatoč njezinoj drskosti, uljudno sam joj kimnuo glavom na pozdrav. – Na-dam se da vas zdravlje služi.
– Ma nemojte? – Crne oči svjetlucale su joj od smijeha. – Imala sam dojam kako ne možete dočekati da mi date posljednju pomast.
– Ni govora, madame, držao sam se ledeno dostojanstveno.
– A dobro. Jer, ova se stara ovca nikad neće vratiti u stado, objavila je. – A ionako je preži-lava za vas. Sjećam se kako je vaša majka govorila...
Prekinuo sam je oštrije nego što sam namjeravao. – Bojim se da danas nemam vremena za naklapanje, madame. Ovi ljudi, – mahnuo sam u smjeru Cigana, – ovih se ljudi moramo riješiti prije nego cijela stvar izmakne kontroli. Moram štititi interese svoga stada.
– Kakva ste vi napuhana budala postali, lijeno primijeti Armande. – Interese svoga stada. Sjećam vas se kad ste bili ovolišni dečko i igrali se indijanaca u Les Marauds. Čemu su vas naučili u gradu osim da se pravite važni i prenavljate se?
Bijesno sam se zagledao u nju. U cijelom Lansquenetu jedina ona uživa u tome da me pod-sjeća na stvari koje je najbolje zaboraviti. Palo mi je na pamet da će, kad ona umre, i te uspo-mene umrijeti s njom, i gotovo mije došlo drago.
– Vama je možda ugodna pomisao da će skitnice naseliti Les Marauds, – rekao sam joj oš-tro, – ali drugi ljudi, među njima i vaša kći, dobro znaju da će, damo li im samo mali prst...
Armande je zafrktala od smijeha. – Ona i govori poput vas. Propovjedničke frazetine i na-cionalističke gluposti. Meni se čini da ovi ovdje nikome ne smetaju. Čemu ići u križarski rat da ih se istjera kad će ionako uskoro otići?
Slegnuo sam ramenima. – Vi očito ne želite razumjeti o čemu se tu radi, kratko sam rekao.
– No, ja sam već rekla Rouxu, – mahnula je prema muškarcu na crnom brodu, – već sam mu rekla da su i on i njegovi prijatelji dobrodošli koliko god im treba da poprave motor i priku-pe zalihe hrane. – Pogledala me prepredeno i pobjednički. – Tako da ne možete reći da smetaju posjed. Ovdje su, pred mojom kućom, s mojim blagoslovom. – Posljednju riječ je posebno nag-lasila, kao da me izaziva.
– A to vrijedi i za njihove prijatelje, kad stignu. – Dobacila mi je još jedan od onih bezobra-znih pogleda. – Za sve njihove prijatelje.
No, to sam mogao i očekivati. To radi samo meni za inat. Uživa što dolazi na zao glas, a zna da joj je kao najstarijoj stanovnici sela dopuštena stanovita sloboda. Nema se smisla s njom svađati, mon pere. To već znamo. Uživala bi u svađi isto kao što uživa u kontaktu s tim ljudi-ma, njihovim pričama, njihovim životima Ne čudi me što im je već zapamtila imena Neću joj pružiti zadovoljstvo da me vidi kako molim. Ne, moram to riješiti na drugi način.
Barem sam nešto saznao od Armande. Dolaze i drugi. Koliko točno, tek ćemo vidjeti. Ali onako je kako sam strahovao da jest. Danas tri, sutra tko zna koliko još.
Na putu ovamo svratio sam kod Clairmonta. On će obavijestiti druge. Očekujem stanovit otpor – Armande još ima prijatelja, a i Narcissea ćemo možda morati nagovarati. Ali sve u svemu, očekujem da će svi surađivati. Ja sam još netko i nešto u ovom selu. Moje mišljenje ima težinu. Sreo sam se i s Muscatom. On viđa većinu ljudi u svojoj kavani. Na čelu je odbora sta-novnika. Unatoč njegovim manama, dobar je on čovjek i vjernik i glava mu je nasađena kako treba. A kad je potrebna čvrsta ruka – naravno da se svi gnušamo nasilja, ali kad su ovi ljudi posrijedi, ne možemo isključiti tu mogućnost – no, siguran sam da bi Muscat priskočio.
Armande je rekla da je to križarski rat. Htjela me uvrijediti, znam, ali ipak... Osjećam nalet uzbuđenja kad pomislim na taj sukob. Je li to možda zadatak za koji me Bog izabrao?
Zato sam došao u Lansquenet, mon pere. Da se borim za svoje ljude. Da ih izvedem iz na-pasti. A kad Vianne Rocher vidi snagu Crkve – moj utjecaj na svaku pojedinu dušu ovdje – znat će da je izgubila. Čemu god se nadala, kakve god ambicije imala, bit će joj jasno da ne može ostati. Ne može se boriti i nadati pobjedi.
Pobjednik ću biti ja.
14
Ponedjeljak, 24. veljače
CAROLINE CLAIRMONT SVRATILA JE ODMAH POSLIJE MISE. S njom je bio nje-zin sin, visok dječak blijeda, bezizražajna lica, sa školskom torbom prebačenom preko ramena. Ona je nosila svežanj žutih, rukom ispisanih cedulja.
Nasmiješila sam im se. U dućanu nije bilo gotovo nikog – prve stalne mušterije očekivala sam oko devet, a bilo je tek osam i trideset. Za pultom je sjedila samo Anouk, uz poluispijenu zdjelicu mlijeka pain au chocolat. Dobacila je dječaku veseo pogled, mahnula mu pecivom u nekom neodređenom pozdravu, i vratila se doručku.
– Izvolite?
Caroline je razgledala oko sebe s izrazom zavisti i neodobravanja. Dječak je zurio ravno pred sebe, ali primijetila sam kako mu oči bježe prema Anouk. Držao se uljudno i potuljeno, a oči su mu bile bistre ali neprozirne ispod predugačkih šiški.
– Evo. – Piskutala je lažno veselo, a smiješila se jetko i slatko poput šećernih ukrasa na torti od kojih trnu zubi. – Moram ovo podijeliti, pokazala mi je snop cedulja, – i mislim da biste i vi mogli izložiti jednu u svojem izlogu. – Pružila mi je cedulju. – Svi ostali će ih izložiti, dodala je kao da će to djelovati na moju odluku.
Uzela sam cedulju. Crnom tintom na žutoj podlozi urednim 1 velikim slovima pisalo je:

ULAZ NIJE DOPUŠTEN SKITNICAMAI ULIČNIM TRGOVCIMA.
UPRAVA ZADRŽAVA PRAVO DA
ODBIJE POSLUŽITI TAKVE OSOBE.

– Što će mi ovo? – namrštila sam se, zbunjena. – Zašto bih odbila nekog poslužiti? – Caroli-ne mi je uputila pogled pun sažaljenja i prezira. – Naravno, vi ste novi ovdje, rekla je uz zašeće-ren osmijeh. – Ali već smo imali problema. To je samo mjera opreza. Sumnjam da će vas ti ljudi posjetiti. Ali, bolje je igrati na sigurno, zar ne mislite tako?
I dalje nisam shvaćala. – Na sigurno s čim? – No, s tim Ciganima. Ljudima s rijeke, u glasu joj se začula nestrpljivost. – Vratili su se i sad će navaliti, namjestila je lice u otmjenu grimasu gađenja, – raditi što već oni rade.
– I? – blago sam je potakla.
– No, moramo im dati do znanja da to nećemo trpjeti! – Caroline se počela uzrujavati. – Moramo biti složni, nitko od nas'M; ne smije uslužiti te ljude. Neka se vrate odakle su došli.
– Aha. – Razmislila sam o onom što mi je rekla. – Možemo li ih odbiti poslužiti? – sa za-nimanjem sam upitala. – Ako imaju novac, smijemo li odbiti?
Nestrpljivo je rekla: – Naravno da možemo. Tko će nas spriječiti?
Na trenutak sam razmislila, a onda joj vratila žutu cedulju. Caroline se zapiljila u mene. – Nećete staviti cedulju u izlog? – glas joj je skočio za pola oktave i pritom izgubio uglađenu intonaciju.
Slegnula sam ramenima. – Nekako mi se čini da ako netko želi svoj novac potrošiti kod mene, nije na meni da ga sprečavam, rekla sam joj.
– Ali, duh zajedništva... – uporna je bila Caroline. – Pa ne želite valjda da ljudi te sorte, lu-talice, lopovi, Arapi, za miloga Boga...
Pred očima kao da su mi zaškljocale slike iz uspomena, namršteni newyorski vratari, pariš-ke dame, turisti u Sacre Coeur, s kamerama u rukama, koji odvraćaju lice da ne vide malu pros-jakinju predugih nogu u prekratkoj haljinici... Caroline Clairmont možda jest odrasla na selu, ali itekako joj je jasna važnost dobre modistice. Diskretni šal što ga je omotala oko vrata ima etike-tu Hermes, a parfem joj je Coco de Chanel. Odgovorila sam joj oštrije nego što sam namjerava-la.
– Čini mi se da bi se ova zajednica trebala baviti svojim poslom, odbrusila sam joj. – Nije ni na meni ni na bilo kome da odlučuje kako ti ljudi trebaju živjeti.
Caroline me otrovno pogledala. – No, dobro, ako tako mislite... – napadno se okrenula prema vratima, – neću vas više zadržavati. – Lagani naglasak na posljednjoj riječi, oholi pogled prema praznim policama. – Samo se nadam da nećete požaliti zbog svoje odluke. To je sve.
– Zašto bih požalila?
Uvrijeđeno je slegnula ramenima. – Pa, ako bude kakvih problema. – Po njezinu tonu zak-ljučila sam daje razgovoru došao kraj. – Ti ljudi mogu prouzročiti sve moguće probleme, znate. Droge, nasilje... – njezin je kiseli smiješak govorio kako će joj, dođe li do takvih problema, biti i drago da ja budem žrtvom. Dječak je zurio u mene bez razumijevanja. Nasmiješila sam mu se. – Vidjela sam neki dan tvoju baku – rekla sam mu. – Mnogo mije pričala o tebi. – Dječak je pocrvenio i nešto nerazgovijetno promrmljao.
Caroline se ukočila. – Čula sam daje bila ovdje – rekla je. Prisilila se na smiješak. – Zbilja ne biste trebali poticati moju majku da zalazi ovamo, dodala je s hinjenom strogošću. – Ionako već s njom imamo dosta problema.
– Oh, meni je vrlo lijepo u njezinu društvu, odgovorila sam ne skidajući očiju s dječaka. – Potpuno je drukčija od svih drugih i vrlo, vrlo bistra.
– Za svoje godine, reče Caroline.
– Za bilo koje godine, rekla sam.
– Pa, tako valjda izgleda kad je ne poznajete, napeto reče Caroline. – Ali, za njezinu obi-telj... – Zabljesnula me još jednim ledenim smiješkom. – Morate shvatiti daje moja majka već jako stara, objasnila je. – Um joj više nije stoje bio. Katkad ne zna što je zbilja... – prekinula se uz nervozan pokret ruke. – Valjda vam to ne moram objašnjavati, rekla je. – Ne, ne morate, prijazno sam odgovorila. – To, uostalom, nije moja stvar. – Primijetila sam kako je stisnula oči kad je osjetila da sam je malo podbola. Možda je licemjerka, ali glupa nije. – Mislim... – neko-liko je trenutaka petljala. Na trenutak sam primijetila da se dječaku oči sjaje kao da ga to zabav-lja, premda mi se to možda učinilo. – Mislim, moja majka ne zna uvijek stoje za nju najbolje. – Ponovno je držala sve pod kontrolom, a smiješak joj je bio jednako čvrsto lakiran kao i kosa. – Na primjer, ova slastičarnica.
Kimnula sam, dajući joj znak da nastavi. – Moja je majka dijabetičarka, objasni Caroline. – Liječnik ju je nekoliko puta upozorio da ne smije jesti slatko. Ali ona ne sluša. I neće se liječiti. – Pobjedonosno je pogledala sina. – Recite mi, madame Rocher, je li to normalno? Da li se tako ponaša normalna osoba? – Glas joj se ponovno digao, postao prodoran i nabusit. Dječak se dr-žao kao da mu je malko neugodno i pogledavao je na sat.
– Maman, zzzakasnit ću, govorio je bez izraza i uljudnim tonom. Obratio se meni: – Opros-tite, madame, moram u šk... školu.
– Evo, uzmi jednu od mojih posebnih pralina. Kuća časti, pružila sam mu čokoladne bom-bone zamotane u celofan.
– Moj sin ne jede čokoladu, Carolinin glas bio je oštar. – Hiperaktivan je. Boležljiv. Zna da mu to škodi.
Pogledala sam dječaka. Nije mi izgledao ni boležljiv, ni hiperaktivan, samo kao da mu je dosadno i malo nelagodno.
– Ona često misli na tebe, rekla sam mu. – Tvoja baka. Možda bi mogao katkad navratiti do nje i pozdraviti je. Ona je moja stalna mušterija. – Bistre su oči na trenutak zasjale ispod predu-ge smeđe kose. – M... možda, nije bilo entuzijazma u tom glasu. – Moj sin nema vremena da se vuče okolo po slastičarnicama, uzvišeno je rekla Caroline. – Moj je sin talentiran. Zna koliko duguje svojim roditeljima. – U glasu joj se čuo prizvuk prijetnje, nadmoćno samopouzdanje. Okrenula se i prošla kraj Luca koji je već stajao na vratima mašući torbom.
– Luc, rekla sam mu tiho i uvjerljivo. Okrenuo se prema meni s oklijevanjem. Pokušavala sam doprijeti do njega a da ni sama toga nisam bila svjesna, gledala sam kroz to uljudno beziz-ražajno lice i vidjela... vidjela...
– Voliš Rimbauda? – progovorila sam bez razmišljanja, a u glavi mi se vrtjelo od slika.
Na trenutak dječak se zgurio kao daje nešto skrivio. – Sto? – Rimbauda. Darovala ti je knji-gu njegovih pjesama za rođendan, je li tako?
– Dd... da, odgovor je bio gotovo nečujan. Podigao je jasne zelenosive oči prema mojima i gotovo neprimjetno zatresao glavom kao da me upozorava. – Nnn... nisam ih čitao, rekao; je glasnije. – Nisam lj... ljubitelj poezije. – Izlizana knjiga, pomno skrivena na dnu komode s od-jećom. Dječak koji sam sebi govori te čudesne riječi s nekom neobičnom žestinom. Molim te, dođi, šapnula sam bez glasa. Molim te, Armandi za ljubav. Nešto mu je zatreperilo u očima. – Sad moram ići. – Caroline je nestrpljivo čekala kraj vrata. – Molim te, uzmi ove bombone, pru-žila sam mu mali zamotuljak. Taj dječak ima tajne. Osjećala sam kako jedva čekaju da pobjeg-nu. Vješto je uzeo paketić, pazeći da ostane izvan majčina vidokruga, i nasmiješio mi se. Nisam sigurna jesam li izmislila riječi koje je oblikovao ustima dok je prolazio pokraj mene.
– Recite joj da ću doći, šapnuo je, – kad maman bude kod frizera. – A onda je otišao.
Kad je Armande kasnije navratila, rekla sam joj da su bili j kod mene. Vrtjela je glavom i tresla se od smijeha dok sam joj prepričavala svoj razgovor s Caroline.
– Ha ha ha! – U rasklimanoj fotelji, sa šalicom moche u kandžici nalik na ruku, izgledala je baš kao kakva lutka s obrazima rumenim poput jabuke. – Jadna moja Caro. Ne voli se toga ni sjećati, je li? – Zlurado je otpila gutljaj čokolade. – Ma što si ona zamišlja, ha? – malko je raz-draženo upitala. – Meni će ona govoriti što smijem, a što ne smijem jesti. Dijabetičarka, je li? To njezin liječnik hoće da svi misle, zagunđala je. – No, još sam to? Pazim na sebe. Ali to nji-ma nije dovoljno. Oni moraju imati sve pod kontrolom, zavrtjela je glavom. – Taj jadni dečko. Muca, jesi li primijetila? – Kimnula sam.
– To je sve njegova majka kriva, prezirno je otpuhnuta Armande. – Da gaje pustila na miru, ali ne. Vječno ga ispravlja. Vječno mu kljuca. Od toga mu je još gore. Tako da ispada da je njemu neprestano nešto. – Podrugljivo se nasmijala. – Nema on nikakvih problema koje neće izliječiti jedna dobra doza života, odlučno je izjavila. – Neka ga pusti da malo trči, a ne da nep-restano nad njim strepi što će se dogoditi ako padne. Treba mu dati slobode. Pustiti da diše. – Rekla sam kako je prirodno da majka štiti svoje dijete.
Armande me ironično pogledala. – Tako ti to zoveš, rekla je. – Tako i imela štiti drvo jabu-ke, zacerekala se. – Prije sam imala jabuke u voćnjaku, rekla mi je. – Sve ih je pojela imela. Jednu po jednu. Gadna biljčica. Ovako, na prvi pogled, nije bogzna što, ima lijepe bobice, bez vlastite snage, ali gle ti to! To je nametnik! – ponovno je otpila gutljaj. – I truje sve čega se do-kopa. – Znalački mije kimnula. – To je moja Caro, rekla mi je. – Takvaje ona.
Poslije ručka ponovno sam vidjela Guillaumea. Svratio je samo da me pozdravi i rekao da ide do kioska kupiti novine. Guillaume je strastveni čitatelj filmskih časopisa, iako nikad ne ide u kino, i svaki tjedan prima čitav snop: Video i Cine-Club, Telerama i Film Express. Vlasnik je jedine satelitske antene u selu i u svojoj skromnoj kućici ima televizor s velikim ekranom i To-shibin video uz police pune videokaseta. Primijetila sam da ponovno nosi Charlyja na rukama; pas je imao ugasli pogled i djelovao je bezvoljno. Svako malo Guillaume gaje gladio po glavi onom već poznatom kretnjom nježnosti i konačnosti.
– Kako mu je? – naposljetku sam upitala.
– Ah, ima on dobrih dana, reče Guillaume. – Drži se on još. – I otišli su svojim putem, mali uredni čovječuljak koji je stiskao svog tužnog smeđeg psa kao da mu o tome ovisi život.
Josephine Muscat prošla je kraj dućana, ali nije se zaustavila. Malo me razočaralo što nije navratila, jer sam se nadala da ću ponovno s njom razgovarati, ali samo me u prolazu prostrijeli-la izbezumljenim pogledom, a ruke nije vadila iz džepova. Zapazila sam da joj je lice otečeno, usta čvrsto stegnuta, a oči jedva vire ispod kapaka, iako je možda žmirila zbog sitne kiše što je sipila. Oko glave je poput zavoja zamotala debeli bezbojni šal. Zazvala sam je, ali nije mi od-govorila nego je ubrzala korak kao da joj se bliži kakva opasnost.
Slegnula sam ramenima i pustila je da ode. Treba vremena za te stvari. Katkad cijela vječ-nost.
Još kasnije, dok se Anouk igrala u Les Marauds, a ja sam već zatvorila za taj dan, pošla sam se prošetati niz Avenue des Francs Bourgeois u smjeru Cafe de la Republique. To je mali, zapušteni lokal, izlozi su premazani uljanom bojom, na staklu je ispisan uvijek isti specialite dujour, a zbog otrcane tende sve djeluje još mračnije. Unutra, sa svake strane stoji po jedan utihnuli automat za igru, a u sredini su okrugli stolići za kojima sjedi nekoliko mušterija i snuž-deno naklapa o beznačajnim stvarima uz beskrajne demis i cafes-creme. Posvuda se zavukao težak, uljnati vonj hrane podgrijane u mikrovalnoj pećnici, a nad cijelom prostorijom visi masni dim cigareta, iako sad nitko 1 ne puši. Primijetila sam jednu od rukom ispisanih žutih čedu– J lja Caroline Clairmont na istaknutom položaju kraj otvorenih j vrata. Iznad nje visi crno raspe-lo.
Zavirila sam unutra i, nakon trenutka oklijevanja, ušla.
Muscat je stajao za šankom. Odmjerio me dok sam ulazila, a usta su mu se razvukla. Zapa-zila sam kako mu oči gotovo neprimjetno skaču do mojih nogu, pa grudi – cap-cap – a pritom sjaje poput brojčanika na automatu za igru. Položio je dlan na pipu za pivo i zategnuo mišiće na nadlaktici. – Cime vas mogu ponuditi?
– Cafe cognac, molim vas.
Kavu sam dobila u maloj smeđoj šalici s dvije u papir zamotane kockice šećera. Odnijela sam je do stola kraj prozora. Dvojica staraca, od kojih je jedan imao orden Legije časti prikop-čan za otrcani rever, promatrala su me s nepovjerenjem.
– Trebate li društvo? – podsmjehnuo mi se Muscat sa šanka. – Nekako mi izgledate osam-ljeno, sami samcati za stolom.
– Ne, hvala, uljudno sam mu rekla. – Zapravo, nadala sam se da ću vidjeti Josephine. Je li ovdje?
Muscat me nadureno pogledao, a raspoloženje mu se naglo promijenilo. – A, da, vaša naj-bolja prijateljica. – Glas mu je bio suh. – No, mimoišle ste se. Upravo je otišla gore da malo prilegne. Muči je jedna od njezinih glavobolja. – Počeo je posebno divljački polirati čašu. – Cijelo poslijepodne provede kupujući, a onda glupača navečer mora leći, a na meni ostane sav posao.
– Je li joj dobro?
Dobacio mi je pogled. – Naravno da joj je dobro, rekao je oštro. – Zašto joj ne bi bilo dob-ro? Da milostiva tu i tamo makne debelom guzicom, možda bi čak mogli napraviti nešto od ovog posla. – Zagurao je šaku omotanu krpom za suđe u čašu, stenjući od napora.
– Hoću reći, – izražajno je mahnuo rukom, – hoću reći, pogledajte ovo mjesto. – Okrenuo se prema meni kao da će još nešto kazati, a onda mu je pogled kliznuo prema vratima.
– Ej! – Shvatila sam da se obraća nekom izvan mog vidokruga. – Jeste li gluhi? Zatvoreno je!
Čula sam kako mu muški glas nešto nerazgovijetno odgovara. Muscat se široko i otužno nasmiješio. – Znate li vi idioti čitati? – pokazao je na žutu cedulju iza šanka, istu onakvu kakvu sam vidjela kraj vrata. – Gubite se, kad vam kažem!
Ustala sam da vidim što se događa. Na ulazu u lokal u nedoumici je stajalo petero ljudi, dva muškarca i tri žene. Nikoga od njih nisam poznavala i ni po čemu nisu bili upadljivi osim po nečem neuhvatljivo drukčijem; pokrpane hlače, radničke cokule, izblijedjele majice pokazivale su da nisu odavde. Ja bih morala prepoznati taj izgled. Tako sam i ja jednom izgledala. Muška-rac koji je govorio zavezao je crvenu kosu zelenim rupcem da mu ne pada u lice. Oči su mu bile oprezne, glas pažljivo neutralan.
– Ne prodajemo ništa, objasnio je. – Samo bismo htjeli ne– i koliko piva i kavu. Nećemo praviti nikakve probleme. – Muscat gaje prezirno pogledao. – Rekao sam, zatvoreni smo. – Je-dna od žena, bezbojna mršava djevojka s probušenom obrvom, povukla je riđokosog za rukav. – Ne vrijedi, Roux. Bolje bi bilo...
– Čekajte malo, Roux ju je nestrpljivo odgurnuo. – Ne razumijem. Gospoda koja je ovdje bila maloprije, vaša supruga, ona nam je...
– Zajebi moju ženu! – prodorno je kriknuo Muscat. – Moja žena ne zna gdje joj je dupe a gdje glava, ni kad sa svijećom traži! Moje ime piše iznad ovih vrata i ja kažem da smo zatvore-ni! – Iskoračio je tri koraka iza šanka i ustobočio se pred vratima da zapriječi put, s rukama na bokovima, kao pretili revolveraš u špageti vesternu. Vidjela sam kako mu se članci na prstima žuto sjaje stisnuti uz remen, čula sam kako mu pisti dah. Lice mu je zadriglo od bijesa.
– U redu. – Na Rouxovu licu nije bilo izraza. Preostale mušterije u prostoriji odmjerio je sporim, neprijateljskim pogledom. – Zatvoreni ste. – Još jednom se ogledao po lokalu. Na tre-nutak su nam se pogledi sreli. – Zatvoreni ste za nas, tiho je rekao.
– Nisi tako glup kao što izgledaš, ha? – zlurado mu je rekao Muscat. – Prošli put ti i takvi kao ti popeli ste nam se navrh glave. Ovaj put to nećemo trpjeti!
– U redu. – Roux se okrenuo da ode. Muscat gaje otpratio pogledom, cupkajući ukočenih nogu kao pas koji miriše borbu. Prošla sam kraj njega bez riječi, ostavivši kavu napola dopijenu na stolu. Nadam se da nije očekivao napojnicu.
Stigla sam Cigane s rijeke na pola puta niz Avenue des Francs Bourgeois. Ponovno je poče-la sipiti kiša i njih petero djelovalo je potišteno i bezbojno. Vidjela sam njihove brodove dolje u Les Marauds, desetak njih, možda dvadesetak, cijelu flotu obojenu zeleno, žuto, plavo, bijelo i crveno, na nekim brodovima vijorile su se zastave mokrog rublja, drugi su bili obojeni prizori-ma iz tisuću i jedne noći pa su se leteći sagovi i jednorozi odražavali u mutnoj, zelenoj vodi.
– Zao mije što se to dogodilo, rekla sam im. – Ljudi u Lansquenetu nisu odviše srdačni.
Roux me pogledao kao da me odmjerava. – Zovem se Vianne, rekla sam. – Držim chocola-terie prekoputa crkve. La Celeste Praline. – Gledao me i čekao. Prepoznala sam se u njegovu namjerno bezizražajnom licu. Htjela sam mu reći, svima njima, da mi je poznat njihov bijes i poniženje, da sam i sama sve to prošla, da nisu sami. Ali isto tako znala sam da osjećaju ponos, taj beskorisni prkos koji ostaje i kad je sve drugo nestalo. Znala sam daje posljednje što žele sućut.
– Zašto ne navratite k meni sutra? – vedro sam upitala. – Ne služim pivo, ali mislim da bi vam se svidjela moja kava.
Probo me pogledom kao da sumnja da ga ismijavam.
– Molim vas, dođite, bila sam uporna. – Dobit ćete kavu i komad kolača. Kuća časti. Sve vas. – Mršava djevojka pogledala je prijatelje i slegnula ramenima. Roux je ponovio taj pokret. – Možda. – Glas nije ništa obećavao.
– Silno smo zauzeti, važno je zapištala djevojka. Nasmiješila sam se. – Nađite malo vreme-na, predložila sam. Ponovno taj pogled odmjeravanja, sumnje. – Možda.
Gledala sam ih kako silaze u Les Marauds dok je Anouk trčala uzbrdo prema meni, a kraje-vi crvene kabanice lepetali su poput krila egzotične ptice. – Maman, maman! Gledaj, brodovi!
Jedno smo vrijeme gledale s divljenjem: velike riječne tegljače, visoke brodove za stanova-nje s krovovima od valovitog lima, limene dimnjake, šarene slikarije, zastave u svim bojama, ispisane parole, oslikane znakove što štite od nesreće i brodoloma, male čamce, povraze, zamke za somove podignute za noćnu plimu, otrcane kišobrane rastvorene na palubama, prve plamsaje logorskih vatri u metalnim kantama na obali. Posvuda se širio miris gorućeg drveta, nafte i pr-žene ribe, a s vode je dopirala udaljena glazba i saksofon je melodiozno zavijao gotovo ljuds-kim glasom. Negdje na pola Tane, razabrala sam obris crvenokosog muškarca kako stoji sam na palubi jednostavnog, crnog broda za stanovanje. Dok sam promatrala, podigao je ruku i mah-nuo mi. Uzvratila sam mu mahanjem. Kad smo krenuli kući, već je gotovo pao mrak. Iza nas u Les Marauds saksofonu se pridružio bubanj i potmulo bubnjanje odbijalo se od površine vode. Prošla sam pokraj Cafe de la Republique, a da nisam ni pogledala unutra.
Tek što sam stigla na vrh strmine, kraj sebe sam osjetila nečiju nazočnost. Okrenula sam se i vidjela Josephine Muscat, sad bez kaputa, ali sa šalom omotanim oko glave tako da joj je napo-la skrivao lice. Bjelasala se u polutami blijeda poput kakva noćnog stvora.
– Anouk, trči kući. Tamo me čekaj.
Anouk me radoznalo pogledala, a onda se okrenula i poslušno otrčala uzbrdo dok su joj krajevi kabanice poskakivali.
– Čula sam što ste napravili, Josephine je govorila tihim, promuklim glasom. – Izašli ste iz lokala zbog onog cirkusa s ljudima s rijeke.
Kimnula sam glavom. – Naravno.
– Paul-Marie je bijesan kao pas. – U strogom glasu gotovo da se čulo divljenje. – Trebali ste čuti stoje sve izgovorio.
Nasmijala sam se. – Srećom, ja ne moram slušati sve što Paul-Marie ima izgovoriti, glatko sam joj rekla.
– Ne bih više s vama smjela razgovarati, nastavi ona. – On misli da vi na mene loše utječe-te. – Zastala je i pogledala me s nekom nervoznom znatiželjom. – On ne želi da ja imam prijate-ljice, dodala je.
– Meni se čini da malo previše znam o tome što Paul-Marie želi, blago sam rekla. – Nisam sigurna da me on baš toliko zanima. Ali vi... – lagano sam joj dodirnuh ruku. – Vi ste mi jako zanimljivi.
Zacrvenjela se i pogledah u stranu kao da očekuje da će vidjeti nekog iza ramena. – Ne ra-zumijete, promrmljala je.
– Mislim da razumijem. – Vršcima prstiju dotaknula sam šal koji joj je skrivao lice.
– Zašto to nosite? – naglo sam upitah. – Hoćete li mi reći?
Pogledala me s nadom i strahom. Zavrtjela je glavom. Lagano sam povukla šal. – Zgodni ste, rekla sam dok se šal odmatao. – Mogli biste biti lijepi.
Odmah ispod donje usnice plavila joj se svježa modrica, tamna pod svjetlom što je gasnulo. Zaustila je da mehanički izgovori laž. Prekinula sam je. – Nije istina, rekla sam.
– Kako to znate? – Glas joj je bio oštar. – Nisam još ni rekla...
– Niste ni morali reći.
Tajac. S vode je flauta prosipala jasne tonove među udarcima bubnja. Kad je naposljetku progovorila, glas joj je bio prigušen od gađenja nad samom sobom. – Glupo, nije li? – Oči su joj se suzile u uske polumjesece. – Nikad ne krivim njega. Zapravo ne. Čak katkad zaboravim što se doista dogodilo. – Duboko je udahnula kao ronilac koji se sprema pod vodu. – Zaletjela sam se u vrata. Pala sam niza stube. Stala sam na grablje. – Bila je na rubu smijeha. Čula sam kako histerija izranja ispod površine riječi. – Sklona sam nezgodama, to on kaže za mene. Sklona nezgodama.
– Zašto ovaj put? – nježno sam je upitala. – Zbog ljudi s rijeke?
Kimnula je. – Ništa loše oni nisu htjeli. Bila bi ih poslužila. – Podigla je glas. – Ne vidim zašto bih morala uvijek slušati što hoće ona krava Clairmontova. Oh, moramo se držati zajedno, Ijutito ju je oponašala. – Za dobrobit zajednice. Zbog naše djece, madame Muscat, a onda se uz bolan udisaj vratila svome pravom glasu. – A u normalnim okolnostima neće me ni pozdraviti na ulici, ne bi mi ni govna dala, a kamoli nešto drugo! – Još jednom je duboko udahnula i jedva se svladala.
– Vječno slušam, Caro ovo, Caro ono. Vidjela sam kako je gleda u crkvi. 'Zašto ne možeš bi-ti kao Caro Clairmont?' – Sad je govorila glasom svojeg muža, fufljavim od bijesa i piva. Čak je uspjela oponašati i njegovo držanje, isturenu bradu, napuhnuti svadljivi agresivni stav. '"Prema njoj izgledaš kao nespretna kravetina. Ona ima stila. Otmjena je. Ima i sina koji je dobar u ško-li, a što ti imaš? Ha?'
– Josephine.
Okrenula se prema meni a na licu joj se čitao očaj. – Zao mi je. Na trenutak sam zaboravila gdje...
– Znam. – Osjetila sam kako mi od bijesa bride prsti.
– Sigurno mislite da sam glupa što sam sve te godine s njim, glas joj je bio potišten, oči tamne i pune ljutnje.
– Ne, ne mislim.
Nije slušala što joj odgovaram. – Ali, jato mislim, izjavila je. – Glupa sam i slaba. Ne volim ga, ne sjećam se da sam ga uopće ikad voljela, ali kad pomislim da bih ga ostavila... – zbunjeno je zastala, – da bih ga zapravo mogla ostaviti, ponovila je tihim, upitnim glasom.
– Ne. Nema pomoći. – Ponovno je pogledala u mene, a lice joj je bilo zatvoreno i konačno. – Zato više ne mogu s vama razgovarati, rekla mi je u smirenom očaju. – Ne mogu to ostaviti otvoreno, vi zaslužujete bolje. Ali, tako mora biti.
– Ne, rekla sam joj. – Ne mora tako biti.
– Ali mora, ogorčeno i očajnički branila se od svake mogućnosti utjehe. – Žarne vidite? Ni-šta ja ne valjam. Kradem. Lagala sam vam. Neprestano kradem, kad god stignem.
Blago sam joj rekla: – Da, znam.
Jasna spoznaja treperi između nas poput kuglice na božičnom boru.
– Stvari se mogu poboljšati, napokon sam joj rekla. – Paul-Marie ne vlada svijetom.
– Sto se mene tiče, vlada, tvrdoglavo je odgovorila Josephine.
Nasmiješila sam se. Kad bi se ta njezina tvrdoglavost mogla usmjeriti prema van, umjesto prema unutra, gdje bi joj bio kraj? A ja bih to mogla izvesti. Osjećam joj misli, sasvim su mi blizu i upravo me dozivaju. Kako bi bilo lako preuzeti kontrolu... Nestrpljivo odbacujem tu pomisao. Nemam prava prisiljavati je na bilo kakvu odluku.
– Prije se niste imali kome obratiti, – rekla sam, – a sad imate.
– Imam? – Iz njezinih usta to je zvučalo gotovo kao priznanje poraza.
Nisam odgovorila. Neka odgovori sama sebi.
Neko me vrijeme bez riječi promatrala. U očima su joj se odražavala svjetla iz Les Maraud-sa. Ponovno sam morala zapaziti kako bi uz sasvim malu promjenu mogla postati lijepa.
– Laku noć, Josephine, nisam se okrenula daje pogledam, ali znala sam da me prati očima dok se penjem uz brdo i znala sam da gleda za mnom još dugo nakon što sam zakrenula za ugao i nestala iz vida.
15.
Utorak, 25. veljače
IDAĆEG JUTRA OPET TA BESKRAJNA KIŠA. PADA KAO DA SE NEBO NAKRIvilo da izlijeva jad i bijedu na akvarijski život dolje na Zemlji. Djeca, vesele plastične patkice u svo-jim kabanicama i čizmicama, gaču i gacaju preko trga dok im se glasovi odbijaju od niskih ob-laka. Radim u kuhinji i s pola oka pazim na djecu na ulici. Jutros sam povadila ukrase iz izloga, pa su vještica, kućica od kolača i sve životinjice od čokolade sjedile uokolo i gledale sjajnih lica punih očekivanja, a Anouk i njezini prijatelji sladili se komadićima između izleta u kišovitu močvaru Les Maraudsa. Jeannot Drou pomno me promatrao kako radim, stežući u svakoj ruci komade glazurom prevučenoga kolačića. Anouk je stajala iza njega, a ostali iza nje, tvoreći zid očiju i šapta.
– Štoje sljedeće? – Glas mu je kao u starijeg dječaka, pravi se da je hrabar, a preko brade mu je razmazana mrlja od čokolade. – Sto sljedeće spremate? Za izlog?
Slegnula sam ramenima. – To je tajna, rekla sam miješajući creme de cacao u emajliranoj zdjeli punoj rastopljene kuverture.
– Ne, zbilja, uporan je. – Morali biste pripremiti nešto za Uskrs, znate, jaja i takve stvari. Pilići od čokolade, zečići, tako nešto. Kao što rade u dućanima u Agenu.
Sjećam ih se iz djetinjstva; pariške chocolateries s košaricama jaja zamotanih u staniol, po-licama punim zečića i pilića, zvončića, voća od marcipana i matrons glaces, amourettes i filig-ranska gnijezda ispunjena petits fours i karamelama i tisuću i jednom čarolijom od špinanog šećera i prizora iz bajke, prikladnijim za arapski harem nego ozbiljnosti muke Isusove. – Sje-ćam se kako mi je majka pričala o uskršnjim čokoladicama. – Nikad nismo imali dovoljno nov-ca za te profinjene slastice, ali uvijek sam dobila vlastiti comet surprise, papirni tuljac s daro-vima za Uskrs – novčićima, papirnatim cvijećem, tvrdo kuhanim jajima obojenim u vedre boje, i kutijicom od šarenog papir-mašea, oslikanom pilićima, zečićima i nasmiješenom djecom me-đu tratinčicama, svake godine istom i pažljivo spremljenom za sljedeću, u kojoj bih našla celo-fansku vrećicu čokoladiranih grožđica i svaku sam, jednu po jednu, dugo i s užitkom sisala, u izgubljenim satima onih čudnovatih noći između gradova, kad je neonsko svjetlo hotelskog znaka treperilo među kapcima, a u teškoj tišini čulo se polagano disanje moje majke koje kao daje trajalo vječnost.
– Pričala mi je kako noć uoči Velikog petka pod pokrivačem noći zvona krišom silaze s tornjeva i zvonika i na čarobnim krilima lete u Rim. – On kima glavom, s onim ciničnim nepov-jerenjem tako svojstvenim adolescentima.
– Onda stanu pred papu u njegovu zlatnom i bijelom ruhu, s mitrom i pozlaćenim štapom, velika zvona i sićušna zvonca, clochetes i teški bourdons, glazbena zvona i zvončići i do-so-do – mi-soli, i svi strpljivo čekaju da ih papa blagoslovi.
Moja je majka znala gomile takvih priča za djecu, a dok ih je pripovijedala, oči bi joj zasja-le od ushita nad takvim ludostima. U svim je pričama uživala – u onima o Isusu, Eostri i Ali– babi, ispreplićući grubo tkanje narodnih priča sa šarenom tkaninom vjere. Liječenje kristalima i astralna putovanja, otmice izvanzemaljaca i spontano samozapaljenje – moja je majka u sve to vjerovala, ili se pretvarala da vjeruje.
– I onda ih papa sve blagoslovi, svako zvono posebno, a to traje do kasno u noć dok tisuće zvonika Francuske čeka prazno da se zvona vrate i šute sve do uskrsnog jutra.
A ja, njezina kći, slušam razrogačenih očiju te njezine dražesne pripovijesti, u kojima se priče o Mitri i Balduru Lijepom, o Ozirisu i Ouetzalcoatlu isprepliću s pripovijestima o letećim čokoladama, letećim tepisima, trostrukoj božici i Aladinovoj špilji i špilji iz koje je Isus ustao nakon tri dana, amen, abrakadabra, amen.
– A papini se blagoslovi pretvaraju u čokolade svih oblika i vrsta i zvona se okreću naopač-ke da ih odnesu kuću. I lete cijelu noć, a kad stignu do svojih zvonika i tornjeva na uskrsnu ned-jelju, opet se okreću naglavačke i počinju se ljuljati da zvonjavom objave kako su radosna.
Zvona Pariza, Rima, Kolna, Praga. Jutarnja zvona, korotna zvona, zvonila su na promjene u godinama naših bježanja.. Uskrsna zvona tako su mi glasna u sjećanju da me upravo boli slušati ih.
– A čokolade polete preko polja i gradova. Dok zvona zvone, one lete zrakom. Neke padnu na tlo i raspadnu se u male komadiće. Ali djeca prave gnijezda koja stavljaju visoko u krošnje drveća da u njih uhvate čokoladna jaja i praline i čokoladne piliće i zečiće i guimauves i bade-me što padaju...
Jeannot se okreće prema meni ozarena lica i sa širokim smiješkom. – Guba!
– I to ti je priča zašto se za Uskrs dobiva čokolada.
Glas mu je pun strahopoštovanja i odjednom odlučan. – Napravite to! Molim vas, napravite to!
Vješto zamatam truflu u kakao-prah. – Da napravim što? – To! Uskrsnu priču! To bi zbilja bilo super, sa zvonima, i papom, i svim, i možemo imati festival čokolade, cijeli tjedan, i mogli bismo raditi gnijezda i tražiti uskrsna jaja, i... – uzbuđeno zastaje i vuče me za rukav tražeći moju pozornost. – Madame, Rocher, molim vas.
Iza njega stoji Anouk i napeto me gleda. U pozadini desetak prljavih lišća nijemo ustima oblikuje sramežljive molbe.
– Grand Festival du Chocolat. – Razmatram tu ideju. Za mjesec dana rascvast će se jorgo-van. Ionako uvijek radim gnijezdo za Anouk sa šarenim jajetom na kojem je srebrnom bojom ispisano njezino ime. Mogli bismo imati vlastiti festival, i tako proslaviti što su nas ovdje prih-vatili. Pomisao mi nije sasvim nova, ali kad sam je čula od ovog dječaka, postala mi je gotovo stvarna.
– Trebat će nam plakati, pravim se da oklijevam. – Mi ćemo ih napraviti! – Anouk prva to predlaže, a lice joj se žari od uzbuđenja.
– I zastavice, šarene papire... –... ukrase od krep-papira... –... i Isusa na križu od čokolade. –... papu od bijele čokolade... –... čokoladnu janjad... –... natjecanje u kotrljanju jaja... –... potra-gu za blagom... –... pozvat ćemo sve, bit će to...
– Guba!
– Prava guba...
Smijem se i mašem rukama da ih utišam. Arabeska gorkog čokoladnog praha prati moj po-kret.
– Vi napravite plakate, rekla sam im. – Ostalo prepustite meni.
Anouk mi se bacila u zagrljaj raširenih ruku. Miriše na sol i kišnicu, bakrenasti miris tla i vlagom natopljenog bilja. Po zamršenoj kosi rasule su joj se kapljice kiše.
– Dođite u moju sobu! – vrisnula mi je u uho. – Mogu, je 1' da smiju, maman, reci da smi-ju! Možemo odmah početi, imam papire, pastele...
– Smiju, rekla sam.
Sat kasnije izlog je krasio veliki plakat – Anouk gaje smislila, a nacrtao gaje Jeannot. Kru-pnim, grbavim zelenim slovima piše:
VELIKI FESTIVAL ČOKOLADE
U LA CELESTE
PRALINE POČINJE U USKRSNU NEDJELJU
SVI SU DOBRODOŠLI
!!! I KUPITE SAD DOK NIJE RASPRODANO!!!
Oko slova skakutali su različiti stvorovi vrlo maštovita izgleda. Za lik u dugom ogrtaču s vi-sokom krunom na glavi pretpostavljala sam daje papa. Pod njegovim su nogama nalijepili izre-zane oblike zvona. Sva su se zvona smiješila.
Veći dio poslijepodneva provela sam rastapajući novu pošiljku kuverure i radeći na izlogu. Debeli sloj zelenog krep-papira predstavljao je travu. Cvijeće od papira – sunovrati i ivančice, Anoukin prilog – pričvršćeno je za okvir. U zeleni papir omotane prazne limenke kakao-praha naslagane su jedna na drugu da stvore stjenovitu planinu. Omotana je nagužvanim celofanom, poput sloja leda. Rijeka od plave svilene vrpce na kojoj nepomično sjedi jato brodova za stano-vanje teče kraj nje i zavija u dolinu. A ispred svega prolazi povorka čokoladnih figura, mačaka, pasa, zečeva, s očima od grožđica, ružičastih marcipanskih ušiju, s repovima od likoricija i še-ćernim cvijećem u zubima... I miševi. Gdje god ima praznog mjesta, tu su miševi. Trče uzbrdo, gnijezde se u kutovima, čak su i na brodovima. Ružičasti i bijeli miševi od šećera i kokosa, čo-koladni miševi svih boja, šareni miševi prošarani tufnama i kremom od maraskina, nježno obo-jeni miševi, miševi s točkicama od šećera. A nad njima, svirač iz Hemelina, veličanstven u cr-venom i žutom odijelu, s frulicom od smeđeg šećera u jednoj ruci i šeširom u drugoj. U kuhinji imam stotine kalupa, tanke plastične za čokoladna jaja i figurice, keramičke za ukrase i čokola-dne bombone punjene likerom. Pomoću njih mogu izraditi svaki izraz lica i nalijepiti ga na šup-lju čokoladnu školjku, dodati kosu i pojedinosti štrcaljkom s malim otvorom, pojedinačno obli-kovati tijelo i udove, a onda ih spojiti tankim žicama i rastopljenom čokoladom. Uz malo kamu-flaže – crveni plašt izvaljan od, marcipana, kratki haljetak, šešir od istog materijala, dugo pero $ koje mu dodiruje tlo kraj nogu u čizmama – moj svirač nalikuje malo na Rouxa s njegovom crvenom kosom i šarenom odjećom. Ne mogu si pomoći; izlog je već dovoljno privlačan, ali ne mogu odoljeti napasti da ga još malo ne nakitim, da sklopim oči i sve oblijem zlatnim sjajem dobrodošlice, da tu bude izmišljeni znak koji bljeska poput svjetionika – DOĐITE OVAMO. Želim davati, usrećiti ljude; u tome zacijelo nema ništa loše. Jasno mi je da se dobrodošlicom možda suprotstavljamo Carolini i njezinu neprijateljskom stavu prema skitnicama, ali u veselju tog trenutka to mi se ne čini lošim. Želim da svi dođu. Otkako smo posljednji put razgovarali, nekoliko sam ih puta srela, ali drže se nepovjerljivo, skrivaju se poput gradskih lisica koje će se drznuti čeprkati po smeću, ali bježe kad im se priđe. Uglavnom vidim Rouxa, njihova ambasa-dora, kako tegli kutije ili plastične vrećice s namirnicama, katkad Zezette, mršavu djevojku s probušenom obrvom. Sinoć je dvoje djece stalo pred crkvu prodavati lavandu, ali Reynaud ih je potjerao. Zvala sam ih da se vrate, ali odviše su se bojali i samo su me pogledali s očitim nepri-jateljstvom prije nego što su se sjurili nizbrdo u Les Marauds.
Tako me zaokupilo planiranje i ukrašavanje izloga da sam izgubila pojam o vremenu. Ano-uk je prijateljima pripremila sendviče u kuhinji, a onda su napokon svi nestali u smjeru rijeke. Upalila sam radio i pjevala uz njega dok sam radila, pažljivo slažući čokolade u piramide. Ča-robni se brijeg otvara pred očima tako da se naslućuje riznica raznovrsnog blaga: gomile šećer-nih kristala u svim bojama, glazirano voće i slatkiši što se presijavaju poput dragulja. Iza njih, zaštićena na policama skrivenim od svjetla, leži roba na prodaju. Morat ću odmah početi raditi na uskrsnim slatkišima, jer će potražnja sigurno biti velika. Dobro je da u prohladnom podrumu kuće imam prostor za ostavu. Moram naručiti kutije za darove, vrpce, celofan i razne ukrase. Tako sam bila zaokupljena da nisam ni čula kako j e Armande ušla kroz poluodškrinuta vrata.
– No, zdravo, rekla je odsječno. – Došla sam na još jedan od tvojih čokoladnih specijaliteta, ali vidim da imaš posla.
Pažljivo sam izmanevrirala iz izloga. – Ne, nemam posla, rekla sam joj. – Očekivala sam vas. Osim toga, skoro sam gotova, a leđa me bole da bih plakala.
– No, ako ti nije preveliki problem... – Danas se držala drukčije. Bilo je nešto resko u njezi-nu glasu, a ponašala se napadno ležerno, kao da prikriva napetost. Imala je cmi slamnati šešir s vrpcom i kaput, također crni, koji je djelovao kao nov.
– Vrlo ste šik danas, primijetila sam. Naglo se zacerekala. – To mi već dugo nitko nije re-kao, rekla je i prstom pokazala na jedan od barskih stolaca. – Sto misliš, mogu li se tu popeti a da ne slomim nogu?
– Donijet ću vam stolac iz kuhinje, predložila sam, ali stara me dama zaustavila pokretom kojem nije bilo pogovora.
– Glupost! – Zagledala se u barski stolac. – U mladosti sam se itekako dobro znala popeti.
Zadigla je dugu suknju tako da su joj se vidjele teške cokule i debele sive čarape. – Uglav-nom na stabla. Penjala sam se po drveću i bacala grančice po glavama prolaznika. Ha! – Za-gunđala je od zadovoljstva kad se uspela na stolac i uhvatila se za pult da održi ravnotežu. Is-pod crne suknje nakratko je izvirio neočekivani tračak nečeg žarkocrvenog.
Armande se nasadila na stolac, gotovo smiješno zadovoljna sama sobom. Pažljivo je pogla-dila suknju i navukla je preko žarkocrvene podsuknje. – Rublje od crvene svile, nasmijala se kad je primijetila kako je gledam. – Vjerojatno misliš da sam stara ludača, ali meni se to sviđa. Tolike sam godine u crnini čini se da svaki put, baš kad bih je mogla skinuti, netko opet otegne, tako da sam digla ruke i sad nosim samo crno. – Pogledala me očima u kojima se iskrio smijeh. – Ali, donje rublje, to je nešto sasvim drugo. – Zavjerenički je spustila glas. – Naručujem ga iz Pariza, rekla je. – Stoji cijelo bogatstvo. – Tresla se od suzdržanog smijeha. – Onda, štoje s tom čokoladom?
Priredila sam joj šalicu jake crne čokolade i, misleći na njezin dijabetes, stavila samo mrvi-cu šećera jer se nisam usudila staviti više.
Armande je primijetila kako oklijevam i optuživački je prstom pokazala na svoju šalicu. – Nemoj mi tu dozirati! – zapovjedila je. – Lijepo ti meni daj sve. Čokoladne mrvice, onu žličicu od šećera, sve. Nemoj i ti biti kao svi drugi koji se prema meni ponašaju kao da nemam ni truna pameti. Izgledam Uja tebi senilno?
Priznala sam da ne izgleda senilno. – Onda, molim lijepo. – Otpila je jaku, zaslađenu teku-ćinu s očitim zadovoljstvom. – Fino. Hmmm. Jako fino. To daje energiju, je li tako? To je, kako to ono kažu, stimulans. Kimnula sam glavom. – čula sam daje i afrodizijak, dodala je Armanda-rak. – vireći preko ruba šalice. – Neka se pripaze onog staraca dole u kafiću čovjek nikad nije prestar da se zabavi! – Zvučala je kao prenavijena, a izborane su joj ruke drhtale. Nekoliko je puta prinijela ruku obodu šešira kao da ga namješta...
Krišom sam bacila pogled na sat iza pulta, ali ona je primijetila što radim.
– Ne očekujem da će se pojaviti, kratko je rekla – Ah taj moj unuk. Ionako ga ne očekujem. – Svaki njezin pokret govorio je suprotno od riječi. Žile na vratu napele su joj se kao kod ostai-jele plesačice.
Neko smo vrijeme čavrljale o nevažnim stvarima o dječjoj zamisli da održimo festival čo-kolade – Armande je skvičala od smijeha kad sam joj ispričala o čokoladnom Isusu, papiodta jele čokolade – i o Ciganima s rijeke. Ispalo je da im je, Amande osobno naručila zalihe hrane, u svoje ime na veliko Reynaudovo nezadovoljstvo. Roux joj je ponudio da će joj popravljati, krov. To će razbjesniti Georgesa Clairmonta, objasnila mi je uz zlurad osmijeh.
– On si voli umišljati da bez njega ne mogu ni maknut,, zadovoljno mi je rekla. – Ne znaš koje je od njih dvoje gore samo mi cekeću o preživljavanju i vlazi. Prava je istina da me hoće istjerati iz te kuće. Da se ja odselim iz svoje lijepe kuće i odem u neki odvratni starački dom gdje moraš tražiti dopuštenje da ideš na zahod! – Bila je ogorčena, a crne su joj oči sijevale.
– No, pokazat ću ja njima, objavila je. – Roux je bio građevinac prije nego što se odmetnuo na rijeku. On i njegovi prijatelji to će sasvim pristojno obaviti. A radije ću platiti njima za poš-teni rad, nego da mi taj imbecil radi zabadava.
Namjestila je obod šešira nesigurnim rukama. – Znaš, ne nadam se da će doći.
Znala sam da sad ne govori o istoj osobi. Pogledala sam na sat. Četiri i dvadeset. Već se spuštao sumrak. A opet, tako sam bila sigurna... Eto što se događa kad se miješaš, Ijutito sam rekla samoj sebi. Tako je lako nanijeti bol drugima, sebi.
– Nisam nikad ni zamišljala da će doći, nastavi Armande istim onim reskim, odlučnim gla-som. – Ona se za to već pobrinula. Dobro gaje naučila. – Počela je nespretno silaziti sa stolca. – Već sam ti oduzela previše vremena, kratko je rekla. – Moram...
– M-memeee.
Tako se naglo okrenula da sam bila sigurna da će pasti. Dječak stoji tiho na vratima. Ima traperice i tamnomodru majicu. Na glavi mu je mokra šilterica. U ruci drži malu i otrcanu tvrdo uvezanu knjigu. Govori tiho i kao da mu je neugodno.
– Morao sam č-čekati, da m-mama izađe. Sad je k-kod frizera. Vraća se tek u š-šest.
Armande ga gleda. Ne dodiruju se, ali osjećam kako između njih prolazi struja. Odviše je složeno da sve razaberem, ali ima u tome i topline, i ljutnje, i nelagode, i krivnje – a iza svega toga obećanje nježnosti.
– Mokar si kao miš. Napravit ću ti nešto toplo, kažem i odlazim u kuhinju. Iza sebe čujem kako dječak ponovno govori, tiho i oklijevajući.
– Hvala ti na k-knjizi, kaže on. – Imam je sa s-sobom. – Podiže je poput bijele zastave. Knjiga više nije nova, nego izlizana poput knjige koju se s mnogo ljubavi i često čitalo i čitalo. Armande je to primijetila i s lica joj nestaje onaj ukočeni izraz.
– Pročitaj mi svoju najdražu pjesmu, kaže ona.
Iz kuhinje, dok nalijevam čokoladu u dvije visoke čaše, dok miješam vrhnje, dok dižem dovoljno buke lupajući loncima i bocama da im osiguram privid privatnosti, čujem kako mu se glas diže, prvo ukočen, a onda sa sve većim pouzdanjem i osjećajem za ritam. Ne razabirem riječi, ali iz daljine zvuči mi kao da čita molitvu ili odu. Primjećujem da, dok čita, dječak ne muca.
Pažljivo na pult postavljam dvije čaše s čokoladom. Kad sam ušla, dječak se zaustavio u pola rečenice i uljudno, ali sumnjičavo me pogledao, dok mu je kosa padala u oči poput grive sramežljivog ponija. Zahvalio mi je u dobro izvježbanoj maniri i otpio čokoladu, više s nepov-jerenjem nego sa zadovoljstvom.
– Ne bih smio ovo piti, rekao je, očito u dvojbi. – Majka k- kaže da od čokolade dobivam p-prištiće.
– A ja bih od čokolade mogla ovaj čas otegnuti, snašla se Armande. Nasmijala se njegovu izrazu lica. – Ma, hajde, mali, zar ti nikad ne sumnjaš u ono što ti majka kaže? Hi ti je tako is-prala mozak da je iz njega otišlo i ono malo pameti koje si mogao naslijediti od mene?
Luc se zbunio. – Tako onak-k-kaže, bespomoćno je ponovio.
Armande je zavrtjela glavom. – No, ako želim čuti što Caro ima reći, mogu s njom dogovo-riti sastanak, rekla je. – Sto ti kažeš o tome? Ti si pametan dečko, barem si bio. Sto ti misliš? – Luc ponovno otpije gutljaj. – Mislim da ona možda malo pretjeruje, rekao je uz gotovo neprim-jetan smiješak. – Izgledaš mi sasvim dobro.
– A nemam ni prištiće, reče Armande.
Tako se iznenadio daje prasnuo u smijeh. Ovako mi se više sviđao, kad su mu oči zeleno zasvijetlile, a zločesti smiješak čudnovato je nalikovao na smiješak njegove bake. I dalje je bio na oprezu, ali negdje iza te suzdržanosti naslutila sam prodornu pamet i nepogrešiv osjećaj za humor.
Popio je čokoladu dokraja, ali nije htio torte, premda je Armande pojela čak dva komada. Sljedećih pola sata oni su razgovarali dok sam se ja pretvarala da se bavim svojim poslom. Je-danput ili dvaput uhvatila sam kako me gleda s opreznom znatiželjom, ali taj kratki kontakt među nama prekinuo bi se istog časa. Pustila sam ih na miru.
Bilo je pola šest kad su se oprostili. Nisu se dogovorili za sljedeći sastanak, ali ležerni ton kojim su se oprostili nagoviještao je da oboje misle isto. Malo me iznenadilo što su tako slični, što tapkaju jedan oko drugoga s oprezom prijatelja koji su se ponovno sreli nakon što se godi-nama nisu vidjeli. Imali su iste kretnje, isti izravni pogled, izbočene jagodice, oštre brade. Kad mu je lice smireno, ta se sličnost toliko ne vidi, ali u pokretu, kad mu s lica nestane onaj prazni uljudni izraz koji se njoj tako gadi, još je sličniji njoj. Armandi oči blistaju pod obodom šešira. Luc djeluje gotovo opušteno, mucanje mu se pretvara u neku jedva primjetnu vrstu krzmanja, i primjećujem daje stao na vratima, valjda se pita da li daje poljubi. Ovaj put prevladala je adole-scentska odbojnost prema dodiru. Podiže ruku u stidljivom pozdravu i odlazi.
Armande se okreće prema meni, pobjednički ozarena. Na trenutak, na ogoljenom joj se licu čitaju ljubav, nada, ponos. A onda se vraća suzdržanost koju dijeli s unukom, izraz namještene ležernosti, malo grub ton u glasu kad mi kaže: – Baš sam uživala, Vianne. Možda ću opet nav-ratiti. – Potom mi dobaci jedan od svojih direktnih pogleda i rukom mi dodiruje nadlakticu. – Ti si ga dovela ovamo, kaže mi. – Ja to sama ne bih mogla izvesti. – Slegnula sam ramenima. – To bi se dogodilo prije ili poslije, rekla sam. – Luc više nije dijete. Mora naučiti raditi po svojoj volji.
Armande je zavrtjela glavom. – Ne, to si ti učinila, tvrdoglavo mi ponavlja. Dovoljno mi je blizu da osjetim miris ljiljana u njezinu parfemu. – Otkako si ti tu, vjetar se promijenio. Još to osjećam. Svi to osjećaju. Sve je u pokretu. Juuhu! – zaciktala je od veselja.
– Ali ja ništa ne radim, pobunila sam se, napola se smijući s njom. – Samo se bavim svojim poslom. Vodim svoj dućan. Ja sam samo ja. – Unatoč smijehu, osjetila sam nelagodu.
– Nije važno, odgovori Armande. – Kažem ti, sve je to tvoje djelo. Pogledaj što se sve promijenilo; ja, Luc, Caro, skitnice na rijeci, trznula je glavom u smjeru Les Marauds. – Pa čak i onaj tamo u svom bjelokosnom tornju s druge strane trga. Svi smo se mi promijenili, ubrzali, kao kad stari sat naviješ nakon stoje godinama pokazivao neprestano isto vrijeme.
Bilo je to i preslično onome što sam sama mislila samo tjedan dana ranije. Energično sam zavrtjela glavom. – Nije to moje djelo, prosvjedovala sam. – Njegovo je, Reynaudovo. Ne mo-je.
Negdje u dnu misli odjedanput mi se ukazala slika, kao da se karta okrenula. Crni čovjek sjedi u svome zvoniku i pokreće mehanizam sve brže i brže, zvoneći na promjene, zvoneći na uzbunu, zvoneći da nas istjera iz grada... A tu je uznemirujuću sliku pratila još jedna: stari čov-jek leži u krevetu, u nos i ruke pobodene su mu cjevčice, a Crni čovjek nadvija se nad njim, u boli ili trijumfu, dok mu iza leđa bukti vatra.
– Je li mu to otac? – izgovorila sam prve riječi koje su mi pale na pamet. – Hoću reći, onaj starac kojeg posjećuje. U bolnici. Tko je to?
Armande me iznenađeno pogleda. – Odakle znaš za to? – Katkad imam intuiciju o ljudima. – Zbog nečega joj nisam htjela priznati da sam gatala s čokoladom, nisam se htjela poslužiti riječima s kojima me majka tako dobro upoznala.
– Intuiciju. – Armande je djelovala znatiželjno, ali nije me dalje ispitivala.
– Znači, postoji starac? – Nisam se mogla otresti pomisli da sam naletjela na nešto doista važno. Na neko oružje u svom tajnom ratu protiv Reynauda. – Tko je on? – uporno sam ispiti-vala.
Armande slegne ramenima. – Jedan svećenik, rekla je kao daje to nešto posve nevažno i vi-še nije htjela reći ništa.

http://www.book-forum.net

8Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:34 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
16
Srijeda, 26. veljače
KAD SAM UJUTRO OTVORILA, ROUX JE ČEKAO NA VRATIMA. Imao je radničke hlače od trapera, a kosu je stegnuo u rep komadićem konopa. Izgledao je kao da čeka već neko vrijeme, jer su mu i kosu i ramena posule kapljice jutarnje rose. Nasmiješio mi se nečim izdale-ka nalik na smiješak, a onda je zavirio preko moga ramena u dućan gdje se igrala Anouk.
– Halo, mala neznanko, rekao joj je. Ovaj put oprezno mu je lice nakratko obasjao pravi smiješak.
– Izvolite ući, pozvala sam ga unutra. – Trebali ste kucati. Nisam vidjela da stojite vani.
Roux je promrmljao nešto jakim marseilleskim naglaskom i malo zbunjeno prešao preko praga. Kreće se s nekom čudnom mješavinom elegancije i trapavosti, kao da se u zatvorenom prostoru osjeća nelagodno.
Natočila sam mu visoku čašu crne čokolade začinjene likerom kahlua. – Trebali ste dovesti prijatelje, dobacila sam mu. Umjesto odgovora samo je slegnuo ramenima. Primijetila sam kako se ogledava oko sebe i promatra okolinu s prodornim, premda malo sumnjičavim zanimanjem.
– Izvolite sjesti, rekla sam mu i pokazala stolce uz pult.
Roux je zatresao glavom. – Hvala, ne bih. – Otpio je gutljaj čokolade. – Zapravo, zanima me biste li mi mogli pomoći, pomoći nama. – Zvučao je kao daje istodobno zbunjen i ljut. – Novac nije u pitanju, dodao je brzo, kao da me hoće preduhitriti. – Platit ćemo koliko treba. Više je pitanje organizacije, s tim imamo problema.
Pogledao me s nekim neodređenim ogorčenjem. – Armande, madame Voizin, rekla je da ćete nam pomoći, rekao je.
Bez riječi sam slušala i samo povremeno kimala glavom ohrabrujući ga, a on mi je objasnio o čemu se radi. Primijetila sam da se ne izražava loše, kao što sam mislila, nego da ga jednos-tavno sputava to što ne voli tražiti pomoć. Unatoč jakom naglasku, Roux je govorio razborito. Obećao je Armandi da će joj popraviti krov, objasnio je. Bio je to razmjerno jednostavan posao za koji mu treba samo nekoliko dana. Na nesreću, jedini mjesni dobavljač drva, boje i ostalih materijala koji su potrebni da se taj posao obavi je Georges Clairmont, koji je glatko odbio pro-dati ih bilo Armandi, bilo Rouxu. A ako majka hoće da joj poprave krov, lijepo joj je objasnio, onda neka pita njega, a ne gomilu skitnica i prevaranata. Ne bi on ništa rekao daje već godina-ma ne moli, ne preklinje, da mu dopusti obaviti taj popravak, i to potpuno besplatno. Samo ne-ka pusti Cigane u kuću i sam Bog zna što će se dogoditi. Pokrast će joj dragocjenosti, novac... Koliko je samo starica pretučeno, ili čak ubijeno, zbog ono nekoliko jadnih vrijednih predmeta što ih ima. Ne. To je potpuna ludost i savjest mu ne dopušta...
– Licemjerni gad, otrovno je rekao Roux. – Ne zna o nama ništa, ama baš ništa! Po njemu smo svi mi lopovi i ubojice. Uvijek sam u životu za sve platio. Nikad nisam nikoga ni za što prosio. Uvijek sam radio...
– Popijte još malo čokolade, blago sam mu predložila i natočila još jednu čašu. – Ne misle svi kao Georges i Caroline Clairmont.
– Znam. – Držao se kao da se brani, ruku obavijenih oko tijela.
– Meni je Clairmont već popravljao neke stvari, nastavila sam. – Reći ću mu da su mi pot-rebni još neki radovi na kući. Ako mi date popis svega što vam je potrebno, nabavit ću sav ma-terijal.
– Ja ću sve platiti, ponovno je rekao Roux kao da nije mogao dovoljno naglasiti pitanje naplate. – Novac zbilja nije u pitanju.
– Naravno.
Malo se opustio i otpio još gutljaj čokolade. Sad kao daje prvi put uočio kako je dobra i od-jednom mi se nasmiješio neobično slatkim smiješkom. – Jako nam je dobra Armande, rekao je. – Naručila nam je zalihe hrane i lijekove za Zezettinu bebu. Branila nas je kad se opet pojavio onaj vaš pop koji je ukočen ko metla.
– Nije on moj pop, naglo sam ga prekinula. – U njegovim sam očima ja isto tako uljez u Lansquenetu kao i vi. – Roux me iznenađeno pogledao. – Zbilja – rekla sam mu. – Mislim da me smatra lošim utjecajem. Svaku noć orgije čokolade. Puteni užici u vrijeme kad bi pristojan svijet morao biti u krevetu, i to svatko sam.
Oči su mu poput izmaglice, boje obrisa grada pod kišom. Kad se smije, zlobno mu zaiskre. Anouk, koja je bila neobično tiha dok je govorio, čula je njegov smijeh i sama se nasmijala.
– Želite li možda doručak? – zapijukala je Anouk. – Imamo pain au chocolat. Imamo i kro-asane, alipam au chocolat bolji.
Zavrtio je glavom. – Ne bih doručkovao, rekao je. – Hvala.
Položila sam pecivo na tanjurić i postavila ga kraj njega. – Kuća časti, rekla sam mu. – Ku-šajte, radim ih sama.
Očito sam rekla nešto pogrešno. Lice mu se ponovno zatvorilo, a iskru smijeha zamijenio je sad već poznati namješteno prazni izraz.
– Mogu ja platiti, rekao je prkosno. – Imam novac. – Zavukao je ruku u džep hlača i izvu-kao šaku kovanica. Novčići su se zakotrljali preko pulta.
– Spremite to, rekla sam mu.
– Rekao sam vam da mogu platiti, sad se već zainatio i obuzimao gaje bijes. – Ne trebam ja...
Položila sam ruku na njegovu. Na trenutak sam osjetila otpor, a zatim su nam se oči srele. – Nitko ništa ne treba, nježno I sam rekla. Shvatila sam da sam mu, iskazujući prijateljstvo, povri-jedila ponos. – Ja sam vas pozvala. – Neprijateljski izraz li nije se mijenjao. – I ostale sam po-častila, uporno sam mu f objašnjavala. – Caro Clairmont. Guillaumea Duplessisa. Čak i Paula-Mariea Muscata, čovjeka koji vas je jučer istjerao iz kafića. – Zastala sam na trenutak da to registrira. – Po čemu ste vi tako posebni da možete odbiti ponuđeno, a nitko od njih nije odbio?
Tad se posramio i promrmljao nešto na svom narječju u pola glasa. Oči su nam se ponovno srele i on mi se nasmiješio. – Oprostite, reče. – Nisam shvatio. – U neprilici je stajao nekoliko trenutaka, a onda je uzeo pecivo. – Ali sljedeći put ja vas pozivam k sebi, odlučno je rekao. – I strašno ću se uvrijediti ako odbijete poziv.
Građevinac i još je zarađivao tako što je u ljeto i jesen radio sitne popravke i pomagao kod žetve. Shvatila sam da su ga na život skitnice nagnale neke poteškoće, ali znala sam da nije pametno ispitivati o pojedinostima.
Otišao je čim su se pojavile prve od mojih stalnih mušterija. Guillaume ga je uljudno poz-dravio, a Narcisse mu je kimnuo glavom u znak dobrodošlice, ali nisam uspjela nagovoriti Rou-xa da ostane i s njima razgovara. Umjesto toga strpao je ostatak pain au chococlat u usta i iza-šao iz dućana držeći se udaljeno i uznosito kao što misli da uvijek mora pred nepoznatim ljudi-ma.
Na vratima se naglo okrenuo. – Ne zaboravite naš dogovor, rekao mi je, kao da mu je to tek sad palo na pamet. – Subota uvečer, sedam sati. Dovedite i malu neznanku.
Nakon toga sve je bilo u redu jer se on držao mnogo opuštenije. Neko smo vrijeme razgo-varali o neutralnim temama, ali ubrzo smo prešli i na druge stvari. Saznala sam da je na rijeci već šest godina, isprva je bio sam, a onda se pridružio skupini skitnica.
Otišao je prije nego što sam mu stigla zahvaliti.
Guillaume se uz svoju čokoladu zadržao dulje nego obično. Narcisseovo mjesto već je zau-zeo Georges, potom je došao Arnauld da kupi tri trufle s pjenušcem – uvijek isto, tri trufie s pjenušcem i izraz grešnog iščekivanja – a Guillaume je i dalje sjedio na svom uobičajenom mjestu, a sitno mu se lice mračilo od briga. Nekoliko sam ga puta pokušala navesti na razgovor; odgovarao mi je uljudno ali jednosložno i misli su mu očito bile negdje drugdje. Ispod stolca Charlyje ležao klonuo i nepomičan.
– Jučer sam razgovarao sa cureom Reynaudom, naposljetku je rekao tako naglo da sam se trgnula. – Pitao sam ga što bih trebao napraviti s Charlyjem.
Upitno sam ga pogledala.
– Njemu je teško objasniti, nastavi Guillaume tihim, preciznim glasom. – Misli da sam ja tvrdoglav, da ne želim čuti što mi veterinar govori. Još gore, misli da se glupo ponašam. Kao da je Charly ljudsko biće. – U tajcu koji nastupa upravo čujem koliko se trudi zadržati kontrolu nad sobom.
– Jeli zbilja tako loše?
Već znam odgovor.
Guillaume me gleda tužnim pogledom. – Mislim da jest.
– Tako dakle.
On se mehanički saginje da počeška Charlyja po uhu. Pas bezvoljno maše repom i tiho skviči.
– Dobar si ti pas, Guillaume se smiješi sitnim, izgubljenim smiješkom. – Care Reynaud nije loš čovjek. Ne želi biti okrutan. Ali reći takvo što, na takav način...
– Što je rekao?
Guillaume slegne ramenima. – Rekao mi je da već godinama pravim od sebe budalu zbog tog psa. Daje njemu svejedno što radim, ali daje idiotski maziti životinju kao daje ljudsko biće i razbacivati novac na beskorisno liječenje.
Osjetila sam ubod ljutnje. – To je okrutno.
Guillaume zavrti glavom. – On ne razumije, ponovio je. – On ne voli životinje. Ali Charly i ja smo zajedno već tako dugo... – Suze su mu navrle na oči i naglo je okrenuo glavu da ih sakri-je.
– Idem sad veterinaru, čim popijem čokoladu. – Čaša mu je stajala prazna na pultu već više od dvadeset minuta. – Možda to ne bude danas. – U glasu mu se čuo očaj. – Još je veseo. U posljednje vrijeme i bolje jede, primijetio sam da ima apetit. Nitko me ne može natjerati da to napravim. – Sad je zvučao poput neposlušna djeteta. – Znat ću kad dođe vrijeme. Ja ću znati.
Ništa mu nisam mogla reći da se osjeća bolje. Ali pokušala sam. Prignula sam se da pogla-dim Charlyja i pod prstima osjetila daje sama kost i koža. Neke se stvari mogu izliječiti. Zagri-jala sam prste i nježno mu prelazila preko tijela, trudeći se da vidim unutra. Izraslina se od proš-log puta još povećala. Znala sam da nema nade.
– Pasje tvoj, Guillaume, rekla sam. – Ti znaš najbolje.
– Tako je, na trenutak se razvedrio. – Ne trpi bolove jer uzima lijekove. Po noći više ne cvi-li.
Sjetila sam se majke onih nekoliko posljednjih mjeseci. Njezina bljedila, kako je naočigled kopnila, tako daje od nje ostala samo krhka struktura kosti i isprana koža. Njezinih užarenih i grozničavih očiju – Florida, dušo, New York, Chicago, Grand Canyon, toliko toga što još mo-ramo vidjeti! – i prigušenih krikova u noći.
– U jednom trenutku mora se prestati, rekla sam. – To nema smisla. Skrivati se iza oprav-danja, postavljati si kratkoročne ciljeve samo da se progura još jedan tjedan. Nakon nekog vre-mena najviše od svega boli gubitak dostojanstva. Mora se poći na počinak.
Kremirala sam je u New Yorku i rasula pepeo u luci. Smiješno je to kako čovjek uvijek zamišlja da će umrijeti u krevetu, okružen najmilijima. Umjesto toga, smrt je i prečesto kratak i neočekivan susret, nagli trenutak spoznaje, usporena, uspaničena vožnja gdje se sunce diže tebi iza leda, poput klatna koje se njiše i stiže te koliko god se trudio pobjeći.
– Da imam – izbora to bih odabrala. Bezbolnu iglu. Prijateljsku ruku. Bolje to nego ostati sam u noći, ili pod kotačima taksija u ulici gdje nitko i ne zastane da pogleda što se dogodilo. – Shvatila sam da govorim naglas, iako to nisam namjeravala. – Oprosti, Guillaume, rekla sam, primijetivši da sam ga pogodila – Mislila sam o nečem drugom.
– U redu je, tiho je rekao i spustio nekoliko kovanica na pult – Ionako sam bio na odlasku.
I podigavši jednom rukom šešir a drugom Charlyja, izašao je iz dućana, pogrbljen više nego obično, mala, snuždena prilika koja kao da je u rukama nosila vreću namirnica, ili staru kabani-cu, ili nešto sasvim drugo.
17
Subota, 1. ožujka
NEPRESTANO PROMATRAM NJEZIN DUĆAN SHVATIO SAM DA GA promatram otkad je došla, gledam tko dolazi i odlazi, tko se tamo krišom okuplja. Gledam ga onako kao što sam piljio u osinjake kad sam bio mali, s gađenjem, ali i kao zatravljen. Prvo su se malo skrivali, dolazili u onim tajnim satima sumraka ili zore. Pretvarali su se da su obične mušterije. Ovdje šalica kave, ondje paketić čokoladiranih grožđica za djecu. Ali sad su odustali od svakog pretvaranja. Cigani sad dolaze javno i dobacuju prkosne poglede prema mojim kapcima zastr-tim prozorima; riđokosi muškarac drskih očiju, ona mršavica, djevojka izbijeljene kose, Arapin obrijane glave. Ona ih sve zna po imenu; Roux, Zezette, Blanche i Ahmed. Jučer u deset dove-zao se Clairmontov kamionet s gomilom građevnog materijala; drvom, bojom i ljepenkom. Dečko koji je dovezao robu sve je iskrcao na njezin prag bez riječi. Ona mu je napisala ček. A onda sam morao gledati kako njezini prijatelji, cereći se, tovare kutije, sanduke i pakete na ra-mena i nose ih dolje u Les Marauds, uz glasan smijeh. Varka, to ti je. Lažljiva varka. Iz nekog razloga ona njima želi pomoći. Naravno, to radi samo meni za inat.
Ne ostaje mi drugo nego da dostojanstveno šutim i molim se za njezinu propast. Ali kako mi otežava zadatak! Već sam morao razgovarati s Armandom Voizin koja im kupuje hranu i stavlja je na svoj račun. Za to sam se pobrinuo, ali prekasno. Cigani s rijeke imaju sad dovoljno zaliha da im potraju petnaest dana. Ono što im treba svaki dan, kruh, mlijeko, donose iz Agena. Žuč mi se diže od pomisli da bi mogli još tu ostati. Ali što učiniti kad se takvi ljudi s njima spri-jateljuju? Vi biste znali što treba učiniti,pere, samo kad biste mi mogli reći. A znam da ne biste prezali pred dužnošću, kako god neugodna bila. Kad biste mi barem mogli reći što da radim. Dovoljan bi mi bio samo najmanji pritisak prstiju. Treptaj trepavice. Bilo što. Bilo što da mi pokažete kako mi je oprošteno. Ne? Ne mičete se. Samo bučni šum – ššš-tup – stroja koji diše umjesto vas i tjera zrak kroz vaša atrofirana pluća. Znam da ćete se uskoro jedan dan probuditi, izliječeni i pročišćeni, i da će prvo ime koje budete izgovorili biti moje. Vidite, ja vjerujem u čuda. Ja, koji sam prošao kroz vatru. Ja vjeruj em.
Odlučio sam danas s njom razgovarati. Razborito, bez predbacivanja, kao otac s kćeri. Si-gurno će shvatiti. Počeli smo na krivoj nozi, ona i ja. Možda možemo početi ispočetka. Vidite, pere, bio sam pripravan biti velikodušan, pripravan shvatiti. Ali, kad sam došao do slastičarni-ce, kroz izlog sam vidio daje onaj čovjek, Roux, unutra s njom, i da bulji u mene onim prodor-nim, svijetlim očima, s podrugljivim prezirom kao i sva njegova fela. U ruci je držao čašu ne-kog napitka. Izgledao mije opasno i nasilno u tim prljavim radničkim hlačama, s dugom raspuš-tenom kosom, i na trenutak sam osjetio ubod brige za tu ženu. Ne shvaća li ona da se izlaže opasnosti samim tim što se druži s takvim ljudima? Zar se ne brine za sebe, za svoje dijete? Okrenuo sam se da odem kad mi je pogled privukao plakat u izlogu. Pretvarao sam se da ga proučavam jednu minutu dok sam zapravo izvana potajno gledao nju – njih. Na sebi je imala haljinu od nekog bogatog materijala boje vina, a kosu je raspustila niz ramena. Čuo sam je kako se smije.
Preletio sam očima po plakatu. Slova su bila dječja, neravna.
VELIKI FESTIVAL ČOKOLADE
U LA CELESTE
PRALINE POČINJE U USKRSNU NEDJELJU
SVI SU DOBRODOŠLI
!!! I KUPITE SAD DOK NIJE RASPRODANO!!!
Ponovno sam pročitao što piše i polako me počeo obuzimati ogorčeni bijes. Iz dućana je i dalje dopirao njezin glas i zveckanje čaša. Odviše zaokupljena razgovorom, još me nije primije-tila, nego je stajala leđima okrenuta vratima s jednom nogom postrance poput balerine. Imala je cipele bez pete s malim masnicama i gole noge.
POČINJE U USKRSNU NEDJELJU
Sve mi je bilo kristalno jasno. Ta njezina zloba, prokleta zloba. Mora da je to planirala od samog početka. To slavlje čokolade planirala je da se poklopi s najsvetijim od crkvenih blagda-na. Otkako je stigla na fašnik, mora daje samo to imala na umu, kako da mi podruje autoritet, kako da moje učenje izvrgne ruglu. Ona i njezini prijatelji s rijeke.
Odviše bijesan da bih se povukao, kao što sam se trebao povući, gurnuo sam vrata i ušao u dućan. Podrugljivi zvončići najavili su moj ulazak i ona se sa smiješkom okrenula prema meni. Da se nisam čas ranije nepobitno uvjerio u njezinu osvetoljubivost, zakleo bih se daje smiješak iskren.
– Monsieur Reynaud.
Zrak je vreo i težak od mirisa čokolade. Za razliku od bezukusne, brašnjave čokolade koje se sjećam iz djetinjstva, ovaj puni miris škaklja me u grlu poput mirisa aromatičnih zrna kave što se peku na štandu na tržnici, ima okus amareta i tiramisua, bogatu aromu koja mi se nekako uvlači u usta tako da mi počinje navirati slina. Na pultu stoji srebrni vrč tog napitka iz kojeg se diže para. Sjetio sam se da jutros nisam doručkovao.
– Mademoiselle. – Volio bih da mi glas zvuči više zapovjedno. – Bijes mi je stisnuo grlo i umjesto pravedničke grmljavine koju 1 sam htio postići ispustio sam samo kreštav indigniran ton, poput uljudne žabe. – Mademoiselle Rocher, – Ona me upitno gleda. – Vidio sam vaš pla-kat!
– Hvala vam, kaže ona. – Hoćete li nam se pridružiti uz šalicu čokolade? – Ne!
Počela me nagovarati: – Moj chococcino je sjajan ako imate osjetljivo grlo.
– Nemam ja osjetljivo grlo! – Nemate? – Glas joj je lažno sućutan. – Činilo mi se da zvuči-te prilično promuklo. Možda grand cremei Ili jedna mochal – Pribrao sam se uz napor. – Ne bih vas htio opterećivati, hvala vam.
Riđokosi muškarac kraj nje tiho se smije i dobacuje nešto na svom uličnom narječju. Primi-jetio sam da su mu ruke umrljane svijetlom bojom koja mu se zavukla u nabore u dlanovima i člancima. Znači li to da radi, zapitao sam se s nelagodom. A ako radi, za koga radi? Daje ovo Marseille, policija bi ga uhitila jer radi na crno. Da mu pretraže brod, sigurno bi našli dovoljno dokaza – droge, ukradenu robu, pornografiju, oružje – da ga strpaju u zatvor zauvijek. Ali, ovo je Lansquenet. Ovdje policija dolazi samo ako je posrijedi teško nasilje.
– Vidio sam vaš plakat, ponovno počinjem, koliko god dostojanstveno mogu. Ona me gleda s onim izrazom uljudne zabrinutosti, a oči joj poskakuju. – Moram reći, – ovdje moram pročis-titi grlo koje mi se steglo od žuči, – moram reći da je vaš osjećaj za vrijeme, trenutak koji ste odabrali da priredite tu svoju proslavu, prezira vrijedan.
– Moj osjećaj za vrijeme? – bezazleno me gleda. – Mislite, uskrsno slavlje? – Nestašno mi se smiješi. – Pa mislila sam da su vaši ljudi za to odgovorni. Trebali biste to pretresti s papom. – Prostrijelio sam je ledenim pogledom. – Mislim da vrlo dobro znate o čemu govorim.
Ponovno taj izraz uljudne znatiželje. – Slavlje čokolade. Svi su dobrodošli. – Ljutnja se di-že u meni poput mlijeka koje kipi, izmiče kontroli. Na trenutak osjećam kao da mi vrelina ljut-nje daje snagu, energiju. Optuživački upirem u nju prst. – Nemojte misliti da ne znam o čemu se tu radi. – Da pogodim. – Glas joj je blag, pokazuje zanimanje. – To je osobni napad na vas. Smišljeni pokušaj da se poljuljaju sami temelji Katoličke crkve. – Glasno se i prodorno nasmi-je, smijehom koji je izdaje. – Bože sačuvaj da bi dućan s čokoladom prodavao čokoladne pisa-nice na Uskrs. – Glas joj je nesiguran, gotovo kao da se boji, premda ne znam čega. Riđokosi muškarac sijeva očima prema meni. Ona se uz napor pribire i tračak straha koji mi se činilo da sam primijetio nestaje.
– Sigurna sam da ovdje ima mjesta za nas oboje, kaže ona ravnomjernim glasom. – Jeste li sigurni da ne želite popiti čašu čokolade? Mogla bih vam objasniti što...
Bijesno tresem glavom, kao pas kojeg su napale ose. Njezina me smirenost dovodi do ludila i u glavi mi počinje zujati, obuzima me slabost tako da se prostorija stala okretati oko mene. Bogati miris čokolade me izluđuje. Na trenutak su mi sva osjetila upravo natprirodno izoštrena; zapahnuo me njezin parfem, blagi dodir lavande, topli, aromatični dah njezine kože.
A iza nje, vonj močvare, mošusni miris motornog ulja i znoja i boje od njezina riđokosog prijatelja.
– Ja... ne... – Kao u kakvoj mori, zaboravio sam što sam htio reći. Nešto u vezi s poštova-njem, čini mi se. U vezi sa zajednicom. Nešto o tome da svi moramo vući u istom smjeru, nešto o pravičnosti, pristojnosti, moralu. Umjesto toga gutam zrak, a u glavi mi se vrti. – Ja... ja... – Ne mogu se otresti pomisli da mi ona to radi. Da ona vuče konce mojih osjetila i ulazi mi u um. Ona se naginje prema meni, pretvarajući se da se brine, i ponovno me preplavljuje njezin miris.
– Jeste li dobro? – Čujem njezin glas iz velike udaljenosti. – Gospodine Reynaud, je li vam dobro?
Odgurnuo sam je drhtavim rukama. – Nije mi ništa. – Naposljetku sam uspio nešto izustiti. – Mala slabost. Ništa važno,! Oprostit ću se sad od vas... – Obnevidio, oteturao sam do vrata, 1 Crvena mirišljava vrećica ovješena na dovratak okrznula mi j e j lice, još jedna od njezinih pra-znovjerica, i ne mogu se otrestil potpuno besmislenog dojma da je ta glupa stvarčica skrivila! moju slabost; mirisne trave i kosti sašivene u platno i obješene tu da mi muče misli. Isteturao sam na ulicu hvatajući dah. glavi mi se pročistilo čim sam izašao na kišu, ali hodam i dalje Sa-mo hodam.
Nisam stao sve dok nisam došao do vas, mon pere. Srce je udaralo, s lica mi se slijevao znoj, ali napokon se osjećam kaS da sam se očistio od njezine nazočnosti. Jeste li se tako i vi osjećali, mon pere, onoga dana u staroj sakristiji? Je li napast imala.;! isto takvo lice?
Maslačci su se razrasli, njihovi gorki listovi zadižu crnu zemlju, a bijeli se korijeni granaju u dubinu i čvrsto hvataju. Uskoro će se rascvasti. Do kuće ću pješačiti uz rijeku, pere, da pro-matram mali plutajući grad koji i sad raste i širi se preko nabujale Tane. Otkako smo posljednji put razgovarali, stiglo je još brodova, tako da su popločili rijeku. Čovjek bi mogao rijeku prijeći pješice.
SVI SU DOBRODOŠLI
Je li joj to namjera? Skup tih ljudi, proslava svega nedopuštenoga? Kako smo se borili da iskorijenimo zaostale poganske tradicije, pere, kako smo propovijedali i nagovarali. Razotkrili smo što su zapravo jaje i zec, preživjeli simboli tvrdokornog poganskog podrijetla. Jedno smo vrijeme bili neporočni. Ali zbog nje moramo iznova u čistku. Ovo je sad još tvrdokorniji soj i ponovno nam prkosi. A moje stado, moje glupo, lakovjerno stado, okreće joj se, sluša je... Ar-mande Voizin, Julién Narcisse. Guillaume Duplessis. Josephine Muscat. Georges Clairmont. Čut će kako izgovaram njihova imena u sutrašnjoj propovijedi zajedno s imenima onih koji je slušaju. Slavlje čokolade samo je djelić te zastrašujuće cjeline, reći ću im. Prijateljevanje s Ci-ganima s rijeke. Namjerno prkošenje našim običajima i onome što mi poštujemo. Utjecaj koji ona ima na našu djecu. Sve su to znaci da njezina nazočnost podmuklo djeluje.
To će njezino slavlje propasti. Smiješno je i pomisliti da bi moglo uspjeti uz tako jake pro-tivnike. Propovijedat ću protiv toga svake nedjelje. Naglas ću čitati imena njezinih suradnika i moliti za njihovo izbavljenje. Cigani su već unijeli nemir medu nas. Muscat se žali da mu zbog njih dolazi manje mušterija. Buka iz njihova logora, glazba i logorske vatre pretvorili su Les Marauds u plutajuće sirotinjsko naselje, a rijeka se presijava od izlivene nafte i naslaga smeća što plove nizvodno. A njegova ih je žena htjela primiti, tako sam čuo. Srećom, Muscat se ne da °d tih ljudi zaplašiti. Clairmont mi kaže da ih je prošli tjedan jednostavno izbacio čim su se usudili nogom stupiti u njegov kafić. Vidite, pere, koliko god se prave važni, zapravo su kuka-vice. Muscat im je presjekao stazu iz Les Marauds tako da ne mogu onuda prolaziti. Mogućnost nasilja trebala bi me užasavati, pere, ali na neki način bih ga objeručke dočekao. Bila bi mi to izlika da pozovem policiju iz Agena. Morat ću ponovno razgovarati s Muscatom. On će znati što treba učiniti.
18
Subota, 1. ožujka
ROUXOV JE BROD NAJBLIŽI OBALI, USIDREN MALO PODALJE OD drugih, nasup-rot Armandinoj kući. Večeras su preko palube razapeti papirnati lampioni nalik na sjajno voće, i dok silazimo prema Les Marauds, s riječne obale mami nas ugodan miris roštilja. Armanda je širom otvorila prozore prema rijeci i svjetla iz kuće odražavaju su u nepravilnim uzorcima na vodi. Primijetila sam da nema ni trunke smeća, svaki komadić otpada pažljivo je bačen u me-talnu kantu gdje će ga spaliti. S jednog od brodova nešto dalje niz rijeku dopirali su zvuči gita-re. Roux je sjedio na malom doku i gledao u vodu. Već mu se pridružila čitava skupina ljudi i prepoznala sam Zezette, djevojku po imenu Blanche i Sjevernoafrikanca Mahmeta. Kraj njih se nešto kuhalo na prijenosnom metalnom kuhalu napunjenom ugljenom.
Anouk je smjesta otrčala do vatre. Čula sam kako je Zezette nježno upozorava: – Pazi, du-šo, da se ne opečeš.
Blanche mi je pružila vrč s kuhanim začinjenim vinom i prihvatila sam ga sa smiješkom. – Kušaj, kako ti se sviđa?
Napitak je bio sladak i aromatičan s okusom limuna i oraščića, i tako jak daje žario grlo. Prvi put nakon dugo vremena noć je bila vedra i dah nam je ocrtavao blijede zmajeve u nepo-mičnom zraku. Nad rijekom je visjela izmaglica kroz koju su se tu i tamo probijala svjetla s brodova.
– I Pantoufle hoće piti, rekla je Anouk i pokazala na kotao s kuhanim vinom. Roux se nas-mijao. – Pantoufle?
– To je Anoukin zec, brzo sam mu objasnila. – Njezin izmišljeni prijatelj.
– Nisam siguran da bi se Pantoufleu ovo svidjelo, rekao joj je. – Možda bi radije popio ma-lo soka od jabuke?
– Pitat ću ga, rekla je Anouk.
Ovdje, crni obris na pozadini vatre oko koje se bavio roštiljem, Roux je djelovao potpuno drugačije, mnogo opuštenije. Priredio je riječne somove, koje je očistio i ispekao na žaru, sarde-le, mladi kukuruz, slatke krumpire, karamelizirane jabuke uvaljane u šećer i pržene na maslacu, debele palačinke, med. Jeli smo prstima s limenih tanjura, pili jabukovaču i kuhano vino. Neko-liko djece pridružilo se Anouk u igri na riječnoj obali. Pridružila nam se i Armande, koja je došla iz kuće i pružila ruke da ih zagrije nad vatrom. – Da sam barem mlada, uzdahnula je. – Ne bih imala ništa protiv ovakve zabave svake večeri. – Izvadila je vreli krumpir iz gnijezda užare-nog ugljena i spretno ga stala prebacivati iz ruke u ruku da se ohladi. – O ovakvom sam životu sanjala kao dijete. Brod za stanovanje, gomile prijatelja, svaku večer zabava... – Nestašno je sijevnula očima prema Rouxu. – Mislim da ću pobjeći s tobom, objavila je. – Uvijek sam pada-la na riđokose muškarce. Možda jesam stara, ali sigurno te mogu koječemu naučiti.
Roux se nasmiješio od uha do uha. Večeras nije pokazivao ni trunke nelagode. Dobre volje, punio je i dolijevao čaše vinom i jabukovačom, upravo ganutljivo sretan što je domaćin. Koke-tirao je s Armandom, obasipao je laskavim komplimentima te je ona podvriskivala od smijeha. Pokazao je Anouk kako da baca plosnate kamenčiće tako da odskakuju po površini vode. Napo-sljetku nas je proveo po svojem brodu, čistom i pomno održavanom, i pokazao nam tijesnu ku-hinjicu, ostavu sa spremištem za vodu i zalihama hrane, prostor za spavanje pod krovom od pleksiglasa.
– Kad sam ga kupio, brod je bio prava olupina, rekao nam je. – Uredio sam ga i sad je do-bar, ako ne i bolji od svake kuće na kopnu. – Nasmiješio se pomalo sramežljivo, kao čovjek koji priznaje da se bavi djetinjastim hobijem. – Sav taj rad samo da mogu noću ležati u krevetu i slušati šum vode i gledati zvijezde.
Anouk je bila izvan sebe od oduševljenja. – Sviđa mi se, izjavila je. – Jako mi se sviđa! I nije to nikakav prilog, ili kako je već rekla Jeannotova mama.
– Brlog, blago je rekao Roux. Brzo sam ga pogledala i vidjela da se smije. – Ne, nismo mi tako loši kako neki ljudi misle.
– Mi uopće ne mislimo da ste loši! – Anouk je bila ogorčena.
Roux je slegnuo ramenima.
Kasnije je zasvirala i glazba, flauta, violina i improvizirani bubnjevi od kanti za smeće i li-menki. Anouk je zapuhala u svoju trubicu, a djeca su plesala tako divlje i tako blizu obali da smo ih morali poslati na sigurnu udaljenost. Kad smo naposljetku krenuli kući, davno je prošlo jedanaest i Anouk se rušila od umora, ali ipak je žestoko prosvjedovala.
– U redu je, rekao joj je Roux. – Možete doći ovamo kad god želite. – Zahvalila sam mu i podigla Anouk u naručje.
– Lijepo je što ste došle. – Pogledao je preko mog ramena prema vrhu brda i na trenutak mu se smiješak sledio. Među očima mu se usjekla jedva primjetna bora.
– Nešto nije u redu?
– Ne znam točno. Vjerojatno je sve u redu.
U Les Marauds, ulice su slabo osvijetljene. Jedino svjetlo baca žuta lanterna ispred Cafe de la Republique koja masno svijetli u uskom prolazu među kućama. Iza toga počinje Avenue des Francs Bourgeois i širi se prema osvijetljenom drvoredu. Još je trenutak gledao stisnutih očiju.
– Učinilo mi se da vidim kako netko ide nizbrdo. To je sve. Valjda me svjetlo zavaralo. Sad više ne vidim nikoga.
Ponijela sam Anouk uzbrdo. Iza nas tiho je svirao vergi s plovećeg karnevala. Na doku je Zezette plesala, obris joj se ocrtavao na pozadini vatre što je gasnula, a rasplesana sjenka skaka-la je pred njom. Dok smo prolazili kraj Cafe de la Republique, primijetila sam da su vrata od-škrinuta, premda su svjetla bila ugašena, kao da netko iznutra gleda, ali možda je to bio i vjetar.
19
Nedjelja, 2. ožujka
S OŽUJKOM JE ZAVRŠILA KIŠA NEBO JE ISPRANO, DREČAVO PLAVO između jurećih oblaka, a oštar se vjetar podigao po noći i sad vitla po kutovima i trese prozorima. Crk-vena zvona mahnito zvone kao daje i njih dohvatila ova nagla promjena. Vjetrokaz se vrti i ok-reće ispod rastegnutog neba, i škripi zahrđali m glasom. Anouk se igra u sobi i sama sebi pjeva pjesmu o vjetru:

V'lá l'bon vent, v'lá l'joli vent
V'lá l'bon vent, ma vie m'appelle
V'lá l'bon vent, v'lá l'joli vent
V'lá l'bon vent, ma mie m'attend.

Ožujski vjetar donosi nevolje, govorila je majka. Ali unatoč tomu prija mi, miriše na mlade sokove i ozon i sol iz udaljenog mora. Dobar je to mjesec, ožujak, kad veljača leti kroz stražnja vrata a na prednja se već naviruje proljeće. Dobar mjesec za promjene. Pet minuta stajala sam sama na trgu raširenih ruku i pustila da mi vjetar mrsi kosu. Zaboravila sam ponijeti kaput i crvena mi se suknja nadima u krugu oko mene. Ja sam poput zmaja. Nosi me vjetar i na trenu-tak me diže u visinu iznad zvonika, iznad mene same. Na trenutak ne znam gdje sam, vidim crvenu priliku dolje na trgu, odjednom sam tu i tamo – a onda se vraćam sebi, zadihana, i vidim kako s visokog prozora u mene zuri Reynaud, a oči su mu mračne od ogorčenja. Blijed je, jasno sunčevo svjetlo jedva da mu je dotaknulo lice bojom. Rukama steže prozorsku dasku i članci na prstima izbijeljeni su mu kao i lice.
Vjetar mi je udario u glavu. Veselo sam mu mahnula i naglo se okrenula i ušla u svoj du-ćan. On će to shvatiti kao inat, znam, ali jutros za to ne marim. Vjetar mi je otpuhao strahove. Mašem Crnom čovjeku u njegovu tornju, a vjetar mi veselo mlatara suknjom. Opija me sreća i osjećaj iščekivanja.
Nešto od te nove hrabrosti kao da se uvuklo u sve stanovnike Lansqueneta. Gledam ih kako idu u crkvu – djeca trče u vjetar raširenih ruku poput zmajeva, psi obijesno laju ni na što, a čak su se i odraslima ozarila lica dok im oči suze od hladnoće. Caroline Clairmont prolazi u novom proljetnom kaputu i šeširu, držeći sina pod ruku. Luc mi dobacuje kratak pogled i smiješi mi se skrivajući usta rukom. Josephine i Paul-Marie Muscat prolaze ruku pod ruku poput ljubavnika, premda se njoj lice prkosno grči ispod smeđe beretke. Njezin muž bijesno sijeva na mene očima kroz izlog i ubrzava korak dok mu se usta nijemo miču. Vidim Guillaumea, danas bez Charlyja, iako mu još s ruke visi plastična uzica žarke boje – izgubljen i ožalošćen čovjek bez svojega psa. Arnauld gleda prema meni i kima mi glavom. Narcisse zastaje da pregleda lonac s pelargo-nijama kraj vrata, trlja list među debelim prstima i miriše zelenu srčiku. Unatoč osornu držanju, on voli slatko i znam da će kasnije navratiti na mochu i čokoladne trufle.
Dok ljudi ulaze u crkvu, zvono sve sporije odbija i pretvara se u duboko brujanje – dommm! dommm! Ponovno vidim Reynauda, sad u bijeloj mantiji, kako ih dočekuje sklopljenih ruku i uvijajući se od lažne sućuti. Učinilo mi se da me još jedanput pogledao, oči kao da su mu trep-nule prema meni s druge strane trga, leđa kao da su mu se jedva primjetno ukočila pod manti-jom, ali nisam sigurna.
Smjestila sam se iza pulta sa šalicom čokolade da čekam kraj mise.
Misa je trajala duže nego obično. Vjerojatno, kako se Uskrs bliži, Reynaud sve više traži od svoje pastve. Prošlo je više od devedeset minuta prije no što su prvi vjernici pognutih glava izašli iz crkve, dok im je vjetar drsko trgao rupce i nedjeljnu odjeću, nadimao suknje u naglim zapusima i tjerao stado da hita preko trga. Arnauld mi se smiješio u prolazu; jutros ništa od truf-la sa šampanjcem. Narcisse je svratio kao i obično, ali bio je vrlo šutljiv; iz džepa svog tvid-ogrtača izvadio je novine i šutke ih čitao dok je pio čokoladu. Petnaest minuta kasnije pola pas-tve još nije izašlo iz crkve, pa sam zaključila kako valjda čekaju da se ispovjede. Natočila sam si još čokolade. U nedjelju ionako nema mnogo prometa. Bolje biti strpljiv.
Odjednom sam na poluotvorenim crkvenim vratima vidjela poznatu priliku u kariranom kaputu. Josephine je očima preletjela trg i, kad se uvjerila da nema nikoga, potrčala prema mom dućanu. Primijetila je Narcissea i na trenutak oklijevala, a onda ipak odlučila ući. Šake je zaštit-nički pribila uz trbuh.
– Ne mogu ostati, odmah mije rekla. – Paul je na ispovijedi. Imam dvije minute vremena. – Govorila je odsječno i užurbano, tako da su riječi stizale jedna drugu kao da padaju poslagane domino kocke.
– Moraš se kloniti onih ljudi, propentala je. – Onih skitnica. Moraš im reći da idu. Moraš ih upozoriti. – Lice joj se grčilo od napora. Šake su joj se stezale i otvarale.
Pogledala sam je. – Molim te, Josephine. Sjedni. Popij nešto.
– Ne mogu! – Naglašeno je tresla glavom. Kosa zamršena od vjetra divlje joj se razletjela oko lica. – Rekla sam ti da nemam vremena. Samo napravi ono što ti kažem. Molim te. – Zvu-čala je izmučeno i napeto, i neprestano je pogledavala prema crkvenim vratima kao da se boji da će je vidjeti sa mnom.
– Propovijedao je protiv njih, rekla mi je brzo, prigušenim glasom. – Protiv tebe. O tebi je govorio. Razne stvari.
Ravnodušno sam slegnula ramenima. – Pa što? Sto se to mene tiče?
Josephine je prinijela šake sljepoočnicama u pokretu bespomoćnog očaja. – Moraš ih upo-zoriti, ponovila je. – Reci im da odu. Upozori i Armandu. Reci joj daje jutros pročitao njezino ime. I tvoje. A i moje će pročitati ako me ovdje vidi, a Paul...
– Ne razumijem, Josephine? Pa što on može? I zašto bih se ja toga bojala?
– Samo im reci. U redu? – Ponovno je oprezno virnula prema crkvi iz koje su upravo sporo izlazili ljudi. – Ne mogu ostati, rekla je. – Moram ići. – Okrenula se prema vratima.
– Čekaj, Josephine...
Kad se okrenula, lice joj se grčilo od jada. Shvatila sam daje na rubu suza. – To se uvijek događa, rekla je promuklim, nesretnim glasom. – Kad god nađem prijateljicu, on mi to upropas-ti. Sve će biti kao što je uvijek. Ti ćeš već biti daleko, ali ja...
Zakoračila sam prema njoj, htjela sam je smiriti. Josephine je ustuknula kao da se nezgrap-no brani.
– Ne! Ne mogu! Znam da imaš dobre namjere, ali jednostavno ne mogu! – Uz napor se pri-brala. – Moraš me shvatiti. Ja živim ovdje. Ja moram živjeti ovdje. Ti si slobodna. Možeš ići kamo hoćeš. Ti...
– To možeš i ti, blago sam joj odgovorila.
Tad me pogledala i načas mi dodirnuta rame vrškom prstiju. – Ne razumiješ, rekla je bez gorčine. – Ti si drukčija. Nakratko sam mislila da možda i ja mogu naučiti biti drukčija.
Okrenula se, od uzrujavanja napeto lice joj se opustilo i poprimilo odsutan izraz gotovo slatke rastresenosti. Ponovno je gurnula ruke u džepove.
– Oprosti, Vianne, rekla je. – Zbilja sam se trudila. Znam da nisi ti kriva. – Na trenutak joj je lice ponovno živnulo. – Reci ljudima s rijeke, opomenula me. – Reci im da moraju ići. Ni oni nisu ništa skrivili, samo ne želim da bilo tko strada, tiho je završila Josephine. – U redu?
Slegnula sam ramenima. – Nitko neće stradati – rekla sam joj.
– Dobro, nasmiješila mi se bolno prozirnim smiješkom. – I ne brini se za mene. Dobro mije. Zbilja mije dobro. – Ponovno taj nategnuti bolni smiješak. Dok je prolazila kraj mene prema vratima, primijetila sam da joj nešto svjetluca u ruci i vidjela da su joj džepovi kaputa puni bi-žuterije. Prstima je zagrabila punu šaku ruževa, pudrijera, ogrlica i prstenja.
– Evo. Ovo je za tebe, vedro mi je rekla i gurnula mi u ruke pregršt pokradenog blaga. – U redu je. Imam ja toga na bacanje. – A onda je nestala uz zasljepljujuće mio smiješak, a mene ostavila s lančićima, naušnicama i komadima pozlaćene šarene plastike što su mi kroz prste curili na pod.
Kasnije toga poslijepodneva odvela sam Anouk u šetnju u Les Marauds. Ciganski je logor vedro izgledao pod novim suncem, rublje što se sušilo lamatalo je na konopima rastegnutima među brodovima, a staklo i boje presijavali su se pod suncem. Armande je sjedila u stolici za ljuljanje u svom zaštićenom vrtu i promatrala rijeku. Roux i Mahmed popeli su se na strminu krova gdje su mijenjali rasklimane crepove. Zapazila sam da su trule kapke i okvire zabata za-mijenili i obojili jasnožutom bojom. Mahnula sam im i sjela na vrtni zid kraj Armande, dok je Anouk otrčala do obale da pronađe prijatelje s kojima se igrala sinoć. Stara je gospođa djelovala umorno, a lice ispod oboda širokog slamnatog šešira malo podbuhlo. Na krilu je bezvoljno le-žao goblen, koji očito nije ni takla. Kratko mi je kimnula na pozdrav ali nije ništa rekla. Stolac se gotovo neprimjetno ljuljao, tik-tik-tik-tik. Kraj nogu joj se smotala mačka i spavala.
– Caro me jutros posjetila, naposljetku je rekla. – Valjda bi mi to trebala biti čast. – Razdra-žljivo se promeškoljila.
Ponovno ljuljanje, tik-tik-tik-tik.
– Sto ona misli tko je? – odjednom je prasnula Armande. – Vražja Maria Antoaneta? – Na-glo se namrgodila i jače se zaljuljala. – Ona će meni govoriti što ja smijem, a što ne smijem. I još mi vodi svojeg liječnika... – Zastala je i zagledala se u mene prodornim ptičjim očicama. – Dosadna mala gnjavatorica. Uvijek je bila takva. Vječno je nešto tužakala svojem ocu. – Kratko se nasmijala. – Od mene sigurno nije naslijedila takve ludosti. U to možeš biti sigurna. Nikad mi nije trebao ni liječnik ni svećenik da mi govori što da mislim. – Armande je prkosno isturila bradu i još se jače zaljuljala.
– Je li i Luc došao? – upitala sam.
– Ne, zatresla je glavom. – Otišao je u Agen na šahovski turnir. – Ukočeno joj se lice omekšalo. – Ona ne zna da me neki dan posjetio, zadovoljno mije rekla. – A neće ni saznati. – Nasmiješila se. – Dobar je on dečko. Taj moj unuk. Zna kad treba držati jezik za zubima.
– Čujem da su nas obje spomenuli jutros u crkvi, rekla sam joj, – Jer da se družimo s nepo-željnima, tako su mi barem kazali.
Armande je zafrktala. – Što ja radim u svojoj kući, moja je stvar, odsjekla je. – Rekla sam to Reynaudu, a rekla sam to i ocu Antoineu prije njega. Ali, njima to ne ide u glavu. Neprestano tamburaju po tim istim glupostima. Te duh zajednice, te tradicionalne vrijednosti. Uvijek ista stara pjesma o moralu.
– Znači, to se već i ranije dogodilo? – postala sam znatiželjna.
– O, da. – Potvrdno je kimala glavom. – Prije mnogo godina. U to doba Reynaud je valjda bio Lucovih godina. Naravno, odonda su ovamo navraćali Cigani, ali nikad se nisu tu zadržava-li. Ne dosad. – Pogledala je svoju napola obojenu kuću. – Bit će lijepo. Sto misliš? – zadovoljno je rekla. – Roux kaže da će je večeras završiti. – Odjednom se namrštila. – On može za mene raditi koliko god ja hoću, razdraženo je izjavila. – Pošten je čovjek i dobar radnik. GeOrges nema nikakvog prava da mi zapovijeda. Nikakvog prava.
Uzela je u ruku nedovršeni goblen i ponovno ga odložila, a da nije napravila ni jedan bod. – Ne mogu se sabrati, ljutito je rekla. – Dosta mije već što me ta zvonjava probudila u čik zore, a onda je još prvo što vidim ujutro Carino kiselo lice. 'Majko, svaki dan molimo za tebe', opona-šala ju je. 'Voljeli bismo da znaš zašto se toliko o tebi brinemo.' Više njih brine što susjedi o njima misle. Baš je nezgodno imati majku kao što sam ja, koja te cijelo vrijeme podsjeća na to kako si počela.
Kratko se i zadovoljno nasmiješila. – Dok sam živa, znaju da postoji netko tko se sjeća sve-ga, izjavila je. – Cirkusa što ih je imala s dečkom. Tko je za to platio? A on... Reynaud, veći svetac od pape. – Oči su joj zlurado sjale. – Valjda još jedino ja pamtim onaj nemili događaj. Nisu za to baš svi znali. To je mogao biti najveći skandal u okrugu da ja nisam držala jezik za zubima. – Nestašno me pogledala. – I nemoj me tako gledati. I dalje znam čuvati tajnu. Zašto misliš da mene ne gnjavi? Da hoće, mogao bi mi prirediti gomilu neprilika. Caro zna. Već je ona pokušala. – Armande se veselo nasmijala.
– Nekako sam shvatila da Reynaud nije odavde, rekla sam sa zanimanjem.
Armande je zavrtjela glavom. – Mnogi se više toga i ne sjećaju. Otišao je iz Lansqueneta još kao dječak. Tako je bilo zgodnije za sve. – Na trenutak je zastala, prisjećajući se. – Ali, bo-lje bi mu bilo da ovaj put ništa ne pokušava. Ne protiv Rouxa i njegovih prijatelja. – Lice joj se smračilo i zvučala je kao starica, drhtavo, bolesno. – Drago mije što su ovdje. Od njih se osjćam mlađom. – Sitne naborane ruke besciljno su premetale goblen u krilu. Mačka je osjetila pokret i razmotala se te skočila Armandi na koljena predući. Armande ju je češkala po glavi,; mačka je prela i trljala joj glavicu o ruku.
– Lariflete, reče Armande. Nakon jednog trenutka shvatila! sam da se tako zove mačka. – Imam je već devetnaest godina.] To znači daje u mačjim godinama stara gotovo kao i ja. – Za-coktala je prema mački koja je počela glasnije presti. – Kažu mi inače da sam alergična, reče Armande. – Da imam astmu ili takvo što. Rekla sam im da ću se radije ugušiti nego da se rije-šim bilo koje od svojih mačaka. Iako ima mnogo ljudi kojih bih se riješila bez sekunde razmiš-ljanja. – Lariflete je lijeno micala brkovima. Pogledala sam prema rijeci i vidjela Anouk kako se igra pod dokom s dvoje crno kose djece. Koliko sam čula, Anouk, premda najmlađa od sve troje, upravljala je cijelom operacijom.
– Ostani na kavi, predloži Armande. – Baš sam mislila skuhati kavu kad si došla. Imam i limunadu za Anouk.
Sama sam skuhala kavu u Armandinoj smiješno maloj kuhinji, sa starinskim štednjakom od kovanog željeza i niskim stropom. Sve je besprijekorno čisto, ali jedan jedini uski prozorčić gleda na rijeku pa svjetlo koje pada u kuhinju ima zelenkastu, podvodnu boju. S tamnih drvenih neobojenih greda vise kitice osušenih trava u vrećicama od muslina. Na bijelim zidovima bak-rene su tave ovješene o kuke. Vrata, kao i sva vrata u kući, imaju pri dnu rupu isječenu da mač-ke mogu prolaziti. Neka me mačka radoznalo gleda s visoke police dok pripremam kavu u emajliranom lončiću. Primijetila sam da limunada nije zašećerena, a u dozi za šećer umjesto šećera je zaslađivač. Unatoč hrabrom držanju, Armande se očito pridržavala nekih uputa.
– Gadna stvar taj zaslađivač, komentirala je Armande pijuckajući kavu iz jedne od svojih rukom oslikanih šalica. – Kažu da se ne osjeća razlika, ali jaje osjećam. – Iskrivila je lice. – Caro mi ga donosi kad dolazi u posjet. Prčka mi po ormarima. Vjerojatno sve u dobroj namjeri. Što može kad je takva.
Rekla sam joj kako mora više paziti na sebe. Armande je zafrktala nosom. – Kad dođeš u moje godine, – rekla mije, – sve se polako počinje kvariti. Ako nije ovo, onda je ono. To je ži-vot. – Otpila je još gutljaj gorke kave. – Kad mu je bilo šesnaest godina, Rimbaud je rekao da želi doživjeti što je više moguće, što intenzivnije. No, meni se bliži osamdeseta i počinjem mis-liti daje imao pravo. – Nasmiješila se i ponovno me zapanjio njezin mladoliki izgled, posljedica ne toliko rumenila ili građe lica nego prije neke unutarnje vedrine i iščekivanja, izgled osobe koja kao da još nije ni počela otkrivati što sve život nudi.
– Vjerojatno ste prestari da se pridružite Legiji stranaca, rekla sam joj sa smiješkom. – A osim toga, nije li Rimbaud često bio sklon pretjerivanju u svojim doživljajima?
Armande me vragolasto pogledala. – Točno, odgovorila mi je. – Meni bi dobro došlo malo pretjerivanja. Odsad pa nadalje bit ću neumjerena i nepredvidiva, uživat ću u glasnoj glazbi i erotskoj poeziji. Postat ću raskalašena, objavila je sa zadovoljstvom.
Nasmijala sam se. – Baš ste smiješni, rekla sam s lažnom ozbiljnošću. – Nije čudo da vaša obitelj čupa kosu zbog vas.
Ali, iako se smijala sa mnom i veselo ljuljala u svom stolcu, sad se više ne sjećam njezina smijeha nego onog što sam naslutila iza njega; onaj izraz vrtoglave raspuštenosti, očajničkog veselja.
I tek poslije kasno u noći, kad sam se probudila u znoju od neke mračne, napola zaborav-ljene more, sjetila sam se gdje sam već prije vidjela taj izraz.
A što kažeš na Floridu, dušo? A na Everglades? Florida Keys? A što kažeš na Disneyland, cherie, ili New York, Chicago, Grand Canyon, Kinesku četvrt, Novi Meksiko, Stjenjak?
Ali kod Armande nije bilo straha koji je gonio majku, nije bilo onog pogađanja i natezanja sa smrću, nije bilo onih mahnitih izleta mašte u nepoznato. Kod Armande je postojala samo glad, želja, užasna svijest o prolaznosti vremena. Pitala sam se što joj je liječnik rekao toga jutra i koliko je od toga doista razumjela. Dugo sam ležala budna i kad sam naposljetku zaspala, sa-njala sam kako ja i Armande hodamo kroz Disneyland ruku pod ruku s Reynaudom i Caro, dok Crvena kraljica i Bijeli zec iz Alice u zemlji čudesa šeću kraj nas, s velikim bijelim rukavicama kao iz crtanog filma. Caro je na divovskoj glavi nosila crvenu krunu, a Armande u svakoj ruci štapić sa staklenom vunom.
Negdje u daljini čula sam buku newyorškog prometa, trube koje se približavaju.
– O joj, nemoj to jesti, to je otrov, pištao je prodorno Reynaud, ali Armande je i dalje prož-dirala šećernu vunu, trpala je u usta objema rukama, a lice joj se sjajilo, obuzeto samo jednom mišlju. Htjela sam je upozoriti na taksi, ali pogledala me i rekla glasom moje majke: – Život je karneval, cherie, više ljudi umire svake godine dok prelazi cestu, to je statistička činjenica, i nastavila je onako jezivo halapljivo gutati šećernu vunu, a Reynaud se okrenuo prema meni i zacvilio glasom koji mi je zvučao još više prijeteći zato što je bio tako tanak: – Sve si to ti kri-va, ti i tvoj festival čokolade, sve je bilo dobro dok ti nisi došla, i sad svi UMIRU UMIRU UMIRU UMIRU...
Ispružila sam ruke ispred sebe pokušavajući se zaštititi. – Nisam ja kriva, šapnula sam. – Ti si kriv, to ti radiš, ti si Crni čovjek, ti si... – A onda sam počela padati unatraške kroz zrcalo dok su karte letjele oko mene u svim smjerovima – Devetka mačeva, SMRT. Trojka mačeva, SMRT. Kula, SMRT. Kočija, SMRT.
Probudila sam se vrišteći, a Anouk je stajala iznad mene lica zgužvanog od sna i brige. – Maman, što ti je? – Ruke su joj tople oko moga vrata. Miriše mi na čokoladu i vaniliju, na mi-ran, neometan san. – Ništa. Samo sam sanjala. Ništa.
Pjevuši mi svojim mekim glasićem i odjednom imam čudnovat osjećaj da se svijet okrenuo, da ja uranjam u nju kao pužić u svoju školjku, okolo i okolo i okolo, i osjećam njezinu prohlad-nu ruku na čelu, njezin poljubac na kosi.
– Van-van-van, mrmlja ona mehanički. – Nestanite, dusi zli. Sad je u redu, mama. Svi su otišli.
Ne znam odakle joj te stvari. Majka je to govorila meni, ali ne sjećam se da sam tome učila Anouk. A opet, ona se služi tim riječima kao starom, dobro poznatom formulom. Stišćem je uza se, gotovo oduzeta od ljubavi. – Sve će biti dobro, je li tako, Anouk? – Naravno, glas joj je ja-san, odrastao i samopouzdan. – Naravno da će sve biti dobro. – Naslanja mi glavu na rame i pospano se namješta u moj zagrljaj. – I ja volim tebe, maman.
Vani se zora tek nazire kao svjetlucavo srebro na sivom obzoru. Stišćem čvrsto svoju kćer uza se dok ona ponovno tone u san, a njezine kovrče škaklju me po licu. Je li se toga majka bojala, pitam se dok slušam ptice – prvo samo jedan zvižduk, a potom cijeli zbor – je li od ovo-ga bježala? Ne od vlastite smrti, nego od tisuća sitnih križanja gdje se njezin život sjekao s dru-gima, od popucanih veza, veza koje traju unatoč svemu, od odgovornosti"? Jesmo li sve te go-dine provele bježeći od naših ljubavi, prijateljstava, usputnih riječi što se izgovore u prolazu a mogu promijeniti tok života?
Pokušavam se sjetiti svoga sna, Reynaudova lica – njegova izgubljenog i očajničkog izraza koji govori, Kasnim, kasnim – i on bježi od neke nezamislive sudbine koje sam ja i nesvjesno dio, od nje ili prema nj oj. Ali san mi se raspršio, komadići se rasuli poput karata na vjetru. Te-ško mi se sjetiti da li me Crni čovjek progoni ili je progonjen. Teško je sad biti siguran je li on Crni čovjek. Umjesto toga vraća mi se lice Bijelog zeca, nalik na lice uplašena djeteta koje očajnički želi sići s kotača u lunaparku.
– Tko najavljuje promjenu?
U svojoj zbunjenosti, pomislila sam da je to netko drugi rekao, ali sekundu kasnije shvatila sam da govorim naglas. Ali dok tonem natrag u san, gotovo sam sigurna da čujem drugi
glas kako odgovara, glas koji zvuči malo kao Armandin, a malo kao majčin.
Ti određuješ promjene, Vianne, kaže mi taj glas tiho. Ti.

http://www.book-forum.net

9Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:35 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
20.
Utorak, 4. ožujka
PRVO ZELENILO PROLJETNOG ŽITA DAJE KRAJOLIKU MNOGO blaži izgled nego što smo vi i ja navikli. Izdaleka se čini raskošnim – nekoliko ranih trutova probada zrak iznad njegova lelujanja, tako da polja izgledaju nekako sneno. Ali mi znamo da će za dva mjeseca sunce sve to spržiti do strnjike, da će zemlja biti ogoljena i ispucana kao crvena caklina kroz koju se čak i čičak nevoljko probija. Vrući vjetar sažiže ono što je preostalo od zemlje, donoseći sa sobom sušu, a na njezinu tragu smrdljivo mrtvilo koje rađa bolešću. Sjećam se ljeta '75., mon pere, one nepokretne vrućine i vrelog, užarenog neba. Toga smo ljeta imali kugu za kugom. Najprije Cigani s rijeke, koji su gmizali po onome što je ostalo od rijeke u svojim prljavim plo-većim jazbinama i ostajali nasukani na vrućem blatu Les Maraudsa. Tada bolest, koja je napala najprije njihovu stoku a onda našu; neka vrsta ludila, kolutanje očiju, slabašno trzanje nogu, naduta tijela, premda su životinje odbijale vodu, zatim znoj, drhtanje i smrt posred rojeva ljubi-častocrnih muha; o Bože, zrak je bio zasićen tim muhama, zasićen i sladak, poput soka pokva-renog voća. Sjećate li se? Takva vrućina da su očajne divlje zvijeri silazile sa sasušenog marai-sa na vodu. Lisice, divlje mačke, lasice, psi. Mnogi od njih bijesni, istjerani iz svoga staništa glađu i sušom. Pucali smo u njih dok su posrtali prema riječnim obalama, pucali ili ih ubijali kamenjem. Djeca su kamenovala i Cigane, ali oni su bili jednako uhvaćeni u stupicu i očajni kao i njihove životinje i neprestano su se vraćali. Zrak je pomodrio od muha i smrada dok su ih spaljivali u pokušaju da zaustave bolest. Najprije su podlegli konji, zatim krave, volovi, koze, psi. Nismo ih puštali blizu i odbijali smo im prodati robu ili vodu, odbijali lijekove. Nasukani na pličinama sve manje Tane, pili su pivo iz boca i riječnu vodu. Sjećam se kako sam ih proma-trao iz Les Marauds, šutljive, pogrbljene likove nad logorskim vatrama u noći, i slušao nečije jecaje – žene ili djeteta, mislim – preko tamne vode.
Neki ljudi, slabići – Narcisse među njima – počeli su govoriti o milosrđu, o sućuti. Ali vi ste ostali čvrsti. Vi ste znali što valja činiti.
Na misi ste pročitali imena onih koji nisu htjeli surađivati! Muscat – stari Muscat, Paulov otac – zabranio im je ulaz u kavanu dok ne dođu pameti. Noću su izbijale tučnjave između! Cigana i seljana. Crkva je bila oskvrnuta. Ali vi ste bili nepokolebljivi.
Jednoga dana vidjeli smo kako pokušavaju prevući svoje brodove preko plićaka do otvore-ne rijeke. Blato je još bilo mekano i na mjestima su upadali u njega do bokova, tražeći uporište među ljigavim kamenjem. Jedni su vukli, upregnuvši se' uzetima u svoje brodove, a drugi su gurali otraga. Kad su nas – vidjeli kako gledamo, neki su nas stali proklinjati grubim, promuk-lim glasovima. Ali, prošla su još dva tjedna prije nego što će napokon otići i ostaviti za sobom svoje uništene brodove. Vatra, rekli ste, mon pere, vatra koju su onaj pijanac i njegova drolja, vlasnici toga broda, ostavili bez nadzora, i plamen se proširio u suhom, naelektriziranom zraku, sve dok cijela rijeka nije zaplesala u njemu. Nesretan slučaj.
Neki su ljudi govorili; neki uvijek nešto govore. Rekli su kako ste vi to potaknuli svojim propovijedima; mudro kimali glavom u smjeru starog Muscata i njegova mladog sina koji su bili na tako zgodnom mjestu da vide i da čuju, ali koji te noći nisu ništa ni vidjeli ni čuli. Među-tim, uglavnom je olakšanje prevladalo. A kad su došle zimske kiše i Tana još jednom nabujala, čak je i olupina trupa bila prekrivena.
Opet sam jutros pošao onamo, pere. To me mjesto opsjeda. Izgleda gotovo isto kao prije dvadeset godina, posvuda nekakva podmukla tišina, neko ozračje iščekivanja. Zavjese se pomi-ču na prljavim prozorima dok ja prolazim. Čini mi se kao da me preko tog mirnoga prostora prati prigušen, neprekinut smijeh. Hoću li biti dovoljno snažan, pere? Unatoč svim svojim dob-rim namjerama, hoću li zakazati?
Tri tjedna. Već sam proveo tri tjedna u pustinji. Morao bih biti pročišćen i oslobođen od ne-sigurnosti i slabosti. Ali strah ostaje. Sanjao sam o njoj prošle noći. Oh, nije to bio sladostrastan san, već neshvatljivo prijeteći san. Ono što me muči, pere, jest osjećaj razuzdanosti koji ona sa sobom donosi. Ta divlja narav.
Joline Drou mi kaže da je i kći jednako opaka. Neobuzdano juri po Les Marauds, priča o ri-tualima i praznovjericama. Joline mi kaže kako dijete nikad nije išlo u crkvu, nikad nije naučilo moliti. Ona joj pripovijeda o Uskrsu i uskrsnuću; dijete joj uzvraća nesuvislom zbrkom pogan-skih besmislica. I ovaj festival; jedan od njezinih plakata je u svakom izlogu. Djeca su pomah-nitala od uzbuđenja.
– Ostavite ih na miru, pere, samo smo jednom mladi, kaže Georges Clairmont pomirljivo. Njegova me žena lukavo promatra ispod svojih iščupanih obrva. – Pa, zaista ne vidim kakva zla ima u tome, kaže ona izvještačeno. Prava je istina, slutim, da njihov sin pokazuje određeno za-nimanje. – A sve što podvlači uskrsnu poruku...
Uopće ih ne pokušavam natjerati da shvate. Postaviti se protiv dječje proslave znači svjesno se izlagati podsmijehu. Već se čulo kako Narcisse govori o mojoj brigade anti-chocolat, što je bilo dočekano podmuklim smijuljenjem. Ali to boli. Da se ona služi crkvenom svečanošću da potkopa Crkvu – da potkopa mene. Već sam ugrozio svoje dostojanstvo. Nemam hrabrosti ići dalje od toga. A svakoga dana njezin se utjecaj širi. Dio je toga sam dućan. Pola kavana, pola confiserie, ona stvara ozračje udobnosti, atmosferu povjerenja. Djeca obožavaju čokoladne bombone uz cijene primjerene njihovu džeparcu. Odrasli uživaju u atmosferi prigušene zločes-toće, tajni koje se iznose šaptom, uvreda o kojima se raspravlja. Nekoliko je obitelji počelo svake nedjelje naručivati čokoladnu tortu za ručak; gledam ih kako podižu kutije ukrašene vrp-cama poslije mise. Stanovnici Lansqueneta na Tani nikad nisu jeli toliko čokolade. Jučer je De-nise Arnauld jela – jela! – u ispovjedaonici. Mogao sam namirisati slatkoću njezina daha, ali morao sam se pretvarati da zadržim anonimnost.
– Blagoslovite me, mon pere, jer sam griješila. – Jasno sam čuo kako žvače, čuo sam tupi, tihi zvuk sline na jeziku. Slušao sam i u meni je rastao bijes dok je ona ispovijedala niz bezna-čajnih grijeha koje sam jedva i čuo, a miris čokolade svake je sekunde bivao sve prodorniji u tom zatvorenom prostoru. Glas joj je bio ispunjen tom čokoladom i osjetio sam kako se i meni vlaže usta. Napokon to više nisam mogao podnijeti.
– Jedete li vi nešto? – otresao sam se.
– Ne, pere. – Glas joj je bio gotovo indigniran. – Jedem li? Zašto bih?
– Siguran sam da čujem kako jedete. – Nisam se trudio spustiti glas, već sam napola ustao u mraku ispovjedaonice uhvativši se rukama za klupicu. – Stoje, mislite da sam idiot? – I opet sam čuo onaj zvuk usisavanja sline na jeziku i moj je bijes planuo. – Ja vas jasno čujem, mada-me, rekao sam grubo. – Ili možda zamišljate da ste nečujni kao što ste nevidljivi?
– Monpere, uvjeravam vas...
– Šutite, madame Arnauld, prije nego što se još dublje zapletete u krivokletstvo! – zaurlao sam i iznenada zaista više nije bilo mirisa čokolade, nije bilo zvukova lizanja, tek užasnuti uz-dah plačnog bijesa i hitri, uspaničeni koraci kad je istrčala iz ispovjedaonice, skližući se u trku visokim potpeticama po parketu.
Sam u ispovjedaonici pokušao sam ponovno dočarati onaj miris, onaj zvuk, onu sigurnost koju sam osjećao, onu indignaciju – opravdanost – moga gnjeva. Ali kako se mrak spuštao oko mene, pun mirisa tamjana i dima od svijeća bez traga čokolade, stao sam krzmati u dvojbi. Tada mi se cijela apsurdna situacija prikazala u svoj veličini i uhvatio me paroksizam smijeha, jedna-ko neočekivanog kao stoje bio zastrašujući. Ostao sam uzdrhtao i natopljen znojem, a želudac mi se grčio. Neočekivana pomisao kako bi ona bila jedina osoba koja bi mogla uistinu shvatiti komičnu stranu te situacije bila je dovoljna da izazove još jedan grč i bio sam prisiljen prekinuti ispovijed žaleći se na laganu mučninu. Nesigurnim koracima vratio sam se u sakristiju i primi-jetio kako me ljudi čudnovato promatraju. Moram biti oprezniji. Ogovaranje je vrlo plodno u Lansquenetu.
Otad uglavnom vlada mir. Pripisujem svoju provalu na ispovijedi maloj groznici koja je ti-jekom noći prošla. U svakom slučaju, incident se više nije ponovio. Kao mjeru opreza, još sam više smanjio svoj večernji obrok da bih spriječio probavne smetnje koje su ga možda izazvale. Ipak, osjećam oko sebe neku atmosferu nesigurnosti – gotovo iščekivanja. Vjetar je zavrtio dje-ci glavom i ona jedre oko trga raširenih ruku i dozivaju se glasićima poput ptica. I odrasli su nekako lepršavi, nelagodno se krećući iz jedne krajnosti u drugu. Žene govore preglasno i pos-tiđeno naglo ušute kad ja prolazim; neke su na rubu suza, neke agresivne. Razgovarao sam s Josephine Muscat dok je sjedila pred Cafe de la Republique i ta dosadna, jednosložna žena uzvratila mi je gomilom pogrda, blistavih očiju, glasom uzdrhtalim od bijesa.
– Nemojte sa mnom razgovarati, prošištala je. – Niste li već dovoljno učinili?
Zadržao sam dostojanstvo i nisam se udostojao odgovoriti da ne bih upao u ružnu svađu. Ali ona se promijenila; nekako je otvrdnuta, ona mlitavost joj je nestala s lica i zamijenio ju je nekakav odvratni fokus. Još jedan preobraćenik za neprijateljski tabor.
Zašto to ne mogu shvatiti, mon pere? Zašto ne mogu shvatiti što nam ta žena čini? Razara naš duh zajednice, našu svijest o cilju. Podlo iskorištava ono stoje najgore i najslabije u tajno vitosti srca. Stječe neku vrstu simpatije, lojalnosti na kojoj joj i sam – Bog neka mi pomogne! – u svojoj slabosti zavidim. Propovijeda travestiju dobre volje, trpeljivosti, sućuti prema jadnim beskućnicima, izopćeni cima na rijeci, dok se cijelo to vrijeme pokvarenost ukopava sve dublje i dublje. Đavao ne djeluje putem zla, već putem slabosti, pere. Vi to najbolje znate. Bez snage i čistoće naših uvjerenja, gdje smo? Koliko smo sigurni?
Koliko će vremena proći prije nego što se ta bolest proširi čak i na samu Crkvu? Već smo vidjeli kako se trulež brzo širi. Uskoro će voditi kampanje za održavanje nedenominacijskih službi koje uključuju alternativne sustave vjerovanja, ukidati ispovijed u kao nepotrebno kaž-njavanje, slaviti unutarnje ja, i prije nego što budu toga svjesni, njihove naizgled napredne, bezazlene, liberalne ideje usmjerit će im korake sigurno i neopozivo na dobronamjerni put u pakao.
Ironično, je li? Nema ni tjedan dana kako sam još sumnjao u vlastitu vjeru. Odveć zaokup-ljen samim sobom da shvatim znakove. Preslab da odigram svoju ulogu. A ipak, Biblija nam posve jasno govori što nam je činiti. Korov i žito ne mogu mirno rasti zajedno. To vam može reći svaki vrtlar.
21.
Srijeda, 5. ožujka
LUC JE DANAS OPET DOŠAO RAZGOVARATI S ARMANDOM. SADA se čini neka-ko sigurnijim, premda još prilično muca, i dovoljno opuštenim da se povremeno diskretno naša-li, pri čemu se smijulji s izrazom blagog iznenađenja, kao da mu je uloga šaljivca posve strana. Armande je bila u izvrsnoj formi, zamijenivši crni slamnati šešir maramom od šanžar svile. Obrazi su joj bili rumeni poput crvene jabuke – premda sam slutila kako je to, kao i neobično blistavilo njezinih usana, rezultat umjetnih sredstava, a ne pukog dobrog raspoloženja. U tom kratkom vremenu ona i njezin unuk otkrili su da imaju mnogo više zajedničkoga nego što je ijedno od njih moglo zamisliti; slobodni od nazočnosti Caro koja ih je sputavala, činilo se da se izvrsno slažu. Teško je prisjetiti se kako su još do prošlog tjedna bili tek znanci koji se jedva i pozdravljaju. Među njima se sada osjeća nekakav intenzitet, prigušen ton, nagovještaj prisnosti. Politika, glazba, šah, religija, ragbi, poezija – obrušavaju se i prelijeću s jednog predmeta na drugi, poput gurmana za bifeom koji ne može podnijeti da ne okusi svako ponuđeno jelo. Ar-mande usmjerava punu lasersku snagu svoga šarma na njega – na mahove vulgarnu, pa učenu, srdačnu, fakinsku, svečanu, mudru.
Nema nikakve dvojbe; riječ je o zavođenju.
Ovaj put je Armande primijetila koliko je sati. – Kasno je, dečko, rekla je osorno. – Vrije-me je da se vratiš kući.
Luc se zaustavio usred rečenice, nevjerojatno ožalošćen. – Ja – nisam s-shvatio daje t-tako k-kasno. – Izgubljeno je zastao kao da oklijeva. – Valjda ipak moram, rekao je bez oduševlje-nja. – Ako zakasnim, m-mama će dobiti mlade. Hi t-tako nešto. Znaš k-kakvaje.
Armande se od početka mudro suzdržavala od iskušavanja dječakove lojalnosti prema Ca-ro, svodeći sve podcjenjivačke komentare na minimum. Kad je čula taj nagovještaj kritike, na-smiješila se na svoj tipično zlobni način. – Itekako, rekla je. – Reci mi, Luc, zar ti nikad ne os-jetiš želju da se pobuniš – bar malo? – Smijeh kao da joj je unio vedrinu ljeta u oči. – U toj dobi morao bi se buniti – puštati dugu kosu i slušati rock glazbu, zavoditi djevojke ili tako nešto. Inače će biti vraga kad navršiš osamdesetu.
Luc je stresao glavom. – Preopasno, rekao je kratko. – Radije bih ž-živio.
Armande se blaženo nasmijala.
– Onda, sljedeći tjedan? – Ovaj put ju je nježno poljubio u obraz. – Isti dan?
– Mislim da ću biti slobodna, nasmiješila se. – Sutra navečer imam proslavu, rekla mu je iznenada. – Da zahvalim svima za posao koji su obavili na mojem krovu. Možeš i ti doći, ako hoćeš.
Načas se činilo kao da Luc dvoji.
– Dakako, ako Caro ima nešto protiv... – Dopustila je da joj rečenica ironično otpluta i net-remice ga izazovno promatrala.
– Siguran sam da bih m-mogao smisliti neku izliku, rekao je Luc, skupljajući hrabrost pred tim ironičnim pogledom. – Moglo bi biti baš z-zabavno.
– Dakako da će biti, rekla je Armande odsječno. – Svi će doći. Osim, naravno, Reynauda i njegovih biblijskih tračerica. – Pogledala ga je s lukavim smiješkom. – Stoje za mene veliki plus, u svakom slučaju.
Na licu mu se istodobno pojavljuje izraz veselja i krivnje, i on se smijulji. – B-biblijske tra-čerice, ponavlja. – Memee, to ti je b-baš guba.
– Ja sam uvijek guba, odvraća Armande dostojanstveno.
– Vidjet ću m-mogu li š-što učiniti.
Armande je završavala piće, a ja sam već htjela zatvoriti dućan kad je ušao Guillaume. Ovoga ga tjedna gotovo uopće nisam vidjela i čini mi se nekako zgužvan, bezbojan, očiju turo-bnih pod rubom pustenog šešira. Uvijek pristojan, pozdravio nas je ozbiljno i uljudno kao uvi-jek, ali jasno sam vidjela da je uznemiren. Odjeća mu je visjela s pogrbljenih ramena kao da ispod nema tijela. Na sitnom licu oči su bile raširene i tjeskobne kao u majmunčića kapucina. Charhlyja nije bilo u njegovoj pratnji, premda sam zapazila daje oko ručnog zgloba omotao pseću uzicu. Anouk je znatiželjno virkala na njega iz kuhinje.
– Znam da zatvarate. – Glas mu je bio odsječan i jasan, poput glasa neke hrabre ratne nev-jeste u jednom od njegovih ljubljenih britanskih filmova. – Neću vas dugo zadržavati. – Natoči-la sam mu malu šalicu svog najcrnjeg choc, espressa i dodala dva njegova omiljena florentine-ra. Anouk je sjedila na visokom stolcu i zavidno ih pogledavala.
– Nikamo mi se ne žuri, rekla sam mu.
Ni meni, – objavila je Armande, izravna kao obično, – ali otići ako želite.
Guillaume je stresao glavom. – Ne, naravno da ne. – Nasmiješio se pomalo neuvjerljivo. – Nije ništa važno.
Čekala sam da mi objasni, a već sam napola znala. Guillaume je uzeo keks i automatski za-grizao u njega, podmećući savijeni dlan da ne prosipa mrvice.
– Upravo sam pokopao starog Charlyja, rekao je istim onim krhkim glasom. – Pod grmom ruža u mom dijelu vrta. Njemu bi se to sviđalo.
Kimnula sam glavom. – Sigurna sam da bi.
Sada sam na njemu mogla namirisati tugu, kiselkast vonj poput zemlje i plijesni. Pod nok-tima ruke kojom je držao keks vidjeli su se tragovi zemlje.
Anouk gaje ozbiljno promatrala. – Jadni Charly, rekla je.
Guillaume kao daje nije čuo. – Morao sam ga napokon odnijeti, nastavio je. – Nije mogao hodati i cvilio je dok sam ga nosio. Sinoć nije prestajao cviljeti. Sjedio sam s njim cijelu noć, ali znao sam. – Guillaume kao da se ispričavao, zahvaćen bolom previše zamršenim da bi se mo-gao artikulirati. – Znam daje to glupo, rekao je. – Samo pas, kao što je rekao cure. Glupo je praviti cirkus oko toga.
– Baš i nije, uplela se Armande neočekivano. – Prijatelj je prijatelj. A Charly je bio dobar prijatelj. Ne možeš očekivati da Reynaud takvo što razumije.
Guillaume ju je zahvalno pogledao. – Lijepo od vas što to kažete. – Okrenuo se prema me-ni. – A i vi, gospođo Rocher. Pokušali ste me upozoriti prošli tjedan, ali ja još nisam bio pripra-van slušati. Vjerojatno sam zamišljao kako ću, ako ignoriram sve znakove, nekako postići da Charly preživi.
Armande gaje promatrala s nekim čudnovatim izrazom u crnim očima. – Ponekad je preživ-ljavanje najgora alternativa koja postoji, primijetila je blago.
Guillaume je kimnuo glavom. – Trebao sam ga ranije odnijeti, rekao je. – Priuštiti mu malo dostojanstva. – Smiješak mu je bio upravo bolan u svojoj golotinji. – U najmanju ruku, uštedio bih i sebi i njemu onu prošlu noć.
Nisam točno znala što bih mu rekla. Zapravo, čini mi se da njemu moje riječi nisu bile pot-rebne. Naprosto je želio govoriti. Izbjegla sam uobičajene fraze i nisam rekla ništa. Guillaume je dovršio svoj florentiner i još jednom se onako užasno, prazno nasmiješio.
– To je grozno, – rekao je, – ali imam takav apetit. Čini mi se kao da mjesec dana nisam je-o. Upravo sam pokopao svoga psa, a mogao bih pojesti... – Prekinuo se sav zbunjen. – Osjećam daje to nekako grešno, rekao je. – Kao jesti meso na Veliki petak.
Armande je zahihotala i položila mu ruku na rame. Ovako kraj njega izgledala je vrlo čvrs-ta, vrlo sposobna. – Dođi ti sa mnom, naredila je. – Imam kruha i rillettes i fini camembert koji je upravo zreo za jelo. Ah, i Vianne, – okrenuvši se prema meni s nekom kraljevskom gestom, – dat ćeš mi kutiju tih čokoladnih stvari, kako se ono zovu? Florentinski keksi? Lijepu, veliku kutiju.
Ako ništa drugo, za to se mogu pobrinuti. Mala utjeha, možda, za čovjeka koji je izgubio svoga najboljeg prijatelja. Potajno sam, vrškom prsta, iscrtala na poklopcu kutije mali znak za sreću i zaštitu.
Guillaume se počeo buniti, ali Armande gaje prekinula. – Glupost! – Nije joj se moglo us-protiviti i njezina je energija napajala tog iscrpljenog malog čovjeka usprkos njemu samome.
– A što ćeš inače početi? Sjediti u svojoj kući i tugovati? – Energično je stresla glavom. – Ne. Već je dosta vremena prošlo otkako me posjetio neki gospodin. Uživat ću u tome. Osim toga, – dodala je zamišljeno, – htjela bih s tobom o nečemu razgovarati.
Armande uvijek postigne ono što hoće. To je, zapravo, zakon. Promatrala sam ih oboje dok sam zamatala kutiju florentinera i vezivala je dugačkim srebrnim vrpcama. Guillaume je već reagirao na njezinu toplinu, zbunjen ali zadovoljan. – Madame Voizin...
Čvrsto: – Armande. Kad čujem madame, osjećam se užasno starom. – Armande.
To je mala pobjeda.
– A i to možeš ostaviti. – Blago je razmotala i skinula pseću uzicu s Guillaumeova zapešća. Njezina je sućut gruba i bez okolišanja. – Nema potrebe nositi sa sobom beskoristan balast. Time se ništa neće promijeniti.
Gledam dok ona usmjerava Guillaumea kroz izlaz. Zastavši na pola puta, namiguje mi. Iz-nenada me preplavljuje val neke nježnosti prema njima. A zatim su već vani, u noći.
Ležeći u krevetu, nekoliko sati kasnije, promatram s našeg tavanskog prozora polagano kre-tanje neba. Anouk i ja još smo budne. Anouk je vrlo ozbiljna još od Guillaumeova posjeta i nemani traga njezinoj uobičajenoj živahnosti. Ostavila je vrata između nas otvorena, i ja s osje-ćajem strave čekam ono neizbježno pitanje; često sam ga i sama postavljala onih noći nakon što je majka umrla, a ipak nisam postala pametnija. Ali, pitanja nema. Umjesto toga, dugo nakon što sam bila sigurna daje zaspala, uvlači mi se u krevet i gura svoju hladnu ručicu u moju.
– MamanT' Ona zna da sam budna. – Nećeš umrijeti?
Tiho se smijem u mraku. – Nitko to ne može obećati, kažem joj nježno.
– Barem još dugo ne, uporna je ona. – Još godinama i godinama.
– Nadam se.
– Oh. – Ona neko vrijeme razmišlja i udobno smješta svoje tjelešce uza me. – Mi živimo dulje od pasa, je li?
Potvrđujem da ima pravo. Opet šutnja.
– Što misliš, gdje je sada Charly, maman?
Mnogo je laži koje bih joj mogla reći; utješnih laži. Ali osjećam da ne mogu. – Ne znam, Nanou. Ja volim misliti – da počinjemo iznova. U nekom novom tijelu koje nije staro ni boles-no. Ili u ptici, ili u stablu. Ali nitko to zapravo ne zna.
– Oh. – Glasić je pun sumnje. – Čak i psi?
– Pa zašto ne i oni.
To je divna maštarija. Ponekad se i sama zateknem uhvaćena u nju kao dijete u svoju vlasti-tu izmišljotinu; zateknem se kako prepoznajem živahno lice moje majke u licu moje male nez-nanke.
Vedro: – Moramo onda naći Guilliaumeova psa. Mogli bi i smo sutra. Onda bi se on bolje osjećao, je li?
Pokušavam joj objasniti da to nije baš tako lako, ali ona je čvrsta u svojoj odluci. – Mogli bismo ići na sva imanja i otkriti koji su psi dobili štenad. Misliš da ćemo moći prepoznati Charlyja?
Uzdišem. Već sam se trebala naviknuti na tu krivudavu stazu. Njezina me uvjerenost tako podsjeća na moju majku da sam već na rubu suza. – Ne znam.
Tvrdoglavo: – Pantoufle bi ga prepoznao.
– Hajde spavaj, Anouk. Sutra je škola.
– Bi. Znam da bi. Pantoufle sve vidi.
– Pst.
Napokon čujem kako joj se disanje usporava. Usnulo lice okrenuto je prema prozoru i vi-dim joj zvjezdano svjetlo na mokrim trepavicama. Kad bih bar mogla biti sigurna, zbog nje same. Ali ništa nije sigurno. Čarolija u koju je moja majka tako slijepo vjerovala nije ju na kra-ju spasila; sve ono što smo zajedno radile moglo se protumačiti i kao obična koincidencija. Niš-ta nije tako lako, kažem sama sebi; karte, svijeće, tamjan, zazivanje naprosto su dječji trikovi da se zaštitimo od tame. A ipak me boli kad razmišljam o Anoukinu razočaranju. U snu, lice joj je smireno, puno povjerenja. Zamišljam nas kako sutra glupavo razgledamo štenad i srce mi se bolno grči u znak prosvjeda. Nisam joj smjela reći nešto što ne mogu dokazati...
Polako, da je ne probudim, izvlačim se iz kreveta. Daske su glatke i hladne pod mojim bo-sim nogama. Vrata malo škripe dok ih otvaram, ali premda nešto mrmlja u snu, ne budi se. Pre-uzela sam odgovornost, kažem sama sebi. Premda to nisam htjela, dala sam obećanje.
Stvari moje majke još su u njezinu kovčegu, zapakirane u sandalovini i lavandi. Njezine karte, ljekovite trave, knjige, ulja, mirisna tinta koju je upotrebljavala za gatanje, rune, amajlije, kristali, svijeće u raznim bojama. Da nema tih svijeća, rijetko bih otvarala kovčeg. Prejako zau-dara na neispunjene nade. Ali zbog Anouk – Anouk koja me tako podsjeća na nju – mislim da moram pokušati. Osjećam se pomalo smiješno. Trebala bih spavati, vraćati snagu za sutrašnji naporni dan. Ali opsjeda me Guillaumeovo lice. Zbog riječi svoje male kćeri ne mogu usnuti. U svemu tome krije se opasnost, očajnički govorim samoj sebi; služeći se ovim gotovo zaborav-ljenim vještinama, naglašavam svoju različitost i otežavam mogućnost našeg ostanka.
Navika rituala, tako davno napuštena, vraća se neočekivano lako. Izvući krug – vodu u čaši, zdjelicu soli i upaljenu svijeću na podu – gotovo je utješno, povratak u dane kada je za sve pos-tojalo jednostavno objašnjenje. Sjedim prekriženih nogu na podu, zatvaram oči i usporavam disanje.
Moja je majka uživala u ritualima i zazivanjima. Ja sam bila na to manje pripravna. Govori-la mi je sa smiješkom da sam inhibirana. Sad joj se osjećam vrlo bliskom, ovako zatvorenih očiju i s njezinim mirisom u prašini na svojim prstima. Možda mi zato to večeras tako lako ide. Ljudi koji ništa ne znaju o pravoj čaroliji, zamišljaju je kao nekakav spektakularan proces. Slu-tim daje zato moja majka, koja je obožavala teatralnost, pravila takvu predstavu od toga. Među-tim, prava stvar uopće nije dramatična; duh se naprosto usredotočuje na željeni cilj. Nema nika-kvih čudesa, nikakvih iznenadnih prikaza. Svojim unutarnjim okom jasno vidim Guillaumeova psa pozlaćenog onim svjetlom dobrodošlice, ali nikakav se pas ne pojavljuje u krugu. Možda sutra ili prekosutra, nekakva prividna koincidencija, poput onog narančastog stolca ili crvenih barskih stolaca koje smo zamislile prvoga dana ovdje. Možda ništa neće doći.
Pogledavši na sat koji sam ostavila na podu, shvaćam daje već gotovo pola četiri. Vjerojatno sam ovdje ostala dulje nego što sam mislila, jer je svijeća skoro dogorjela, a udovi su mi hladni i ukočeni. Ipak, moja je nelagoda iščezla i ostavila me čudnovato odmornom, zadovoljnom, a da za to ne vidim nikakva razumljiva razloga.
Uvlačim se natrag u krevet – Anouk je proširila svoje carstvo i raskrilila ruke preko jastuka – i udobno se smještam u toplinu. Moja zahtjevna mala neznanka bit će umirena. Dok blago tonem u san, na trenutak mi se čini da čujem glas moje majke, vrlo blizu, kako mi nešto šapće.

22.
Petak, 7. ožujka
CIGANI ODLAZE. HODAO SAM RANO JUTROS KRAJ LES MARAUDS i vidio da se spremaju, da slažu svoje vrše i skupljaju one beskonačne konopce za rublje. Neki su otišli si-noć, po mraku – čuo sam zvukove njihovih zviždaljki i rogova, kao konačni izazov – većina je praznovjerno iščekivala prvo svjetlo. Bilo je tek nešto poslije sedam kad sam onuda prolazio. U blijedom sivozelenom svitanju izgledali su poput ratnih izbjeglica, blijedih lica, mrzovoljno vezujući posljednje ostatke svog plovećeg cirkusa u zavežljaje. Ono što je prošle noći bilo dre-čavo i zavodljivo šareno, sada naprosto izgleda sumorno, lišeno svakoga sjaja. Vonj paleži i ulja osjeća se u magli. Zvuk platna koje lepeće, kašalj motora u rano jutro. Rijetko tko se trudi da me pogleda dok se bave svojim poslom stisnutih usana i suženih očiju. Nitko ne govori. Ne vidim Rouxa među nj ima. Možda j e otišao s prvom skupinom. Na riječi j e ostalo tridesetak brodova, i pramci im se ugibaju pod težinom nagomilane prtljage. Ona djevojka Zezette radi nešto kraj jednog potopljenog korita i prenosi neprepoznatljive komade nečega pocrnjelog na svoj brod. Kavez s pilićima stoji prilično nesigurno na nagorjelom madracu i na kutiji s časopi-sima. Ona mi dobacuje pogled pun mržnje ali ne govori ništa.
Nemojte misliti da ništa ne osjećam za te ljude. Nemam ništa osobno protiv njih, monpere, ali moram misliti na svoju zajednicu. Ne mogu tratiti vrijeme na samoinicijativne propovijedi strancima da bih bio dočekan porugom i uvredama. A ipak, nisam nepristupačan. Svaki bi od njih bio dobrodošao u mojoj crkvi kad bi mu kajanje bilo iskreno. Ako im je potrebno vodstvo, znaju da mogu doći k meni.
Prošle sam noći loše spavao. Već od početka korizme patim od nemirnih noći. Cesto napuš-tam postelju u sitne sate i nadam se da ću naći san u stranicama neke knjige, ili u mračnim, šut-ljivim ulicama Lansqueneta, ili na obalama Tane. Sinoć sam bio nemirniji nego obično i, svjes-tan da neću zaspati, izišao sam iz kuće da provedem jedan sat u šetnji kraj rijeke. Zaobišao sam Les Marauds i ciganski tabor i zaputio se preko polja i uz rijeku, premda sam i dalje vrlo jasno čuo zvukove njihove aktivnosti. Gledajući dolje niz rijeku, vidio sam logorske vatre na riječnoj obali i obrise plesača u narančastom odsjaju. Pogledavši na sat, shvatio sam kako šetam gotovo cijeli sat i okrenuo sam se da se vratim istim putem kući. Nisam namjeravao proći kroz Les Marauds, ali hodati još jednom preko polja produljilo bi mi put za pola sata, a već sam osjećao neku tupost i omaglicu od umora. Još gore, mješavina hladnog zraka i nesanica probudila je oštar osjećaj gladi koja će, znao sam, biti tek neadekvatno namirena mojim jutarnjim obrokom od kave i kruha. Iz toga sam razloga krenuo kroz Les Marauds, pere, dok su mi čvrste cipele upadale duboko u ilovaču obale, a dah se žario na svjetlu njihovih vatri. Uskoro sam se pribli-žio dovoljno da razaberem što se događa. U toku je bila nekakva zabava. Vidio sam lampione, voštane svijeće zataknute o bokove brodova, što je cijelom tom karnevalskom prizoru davalo čudnovato pobožan izgled. Miris dima od drva i nešto neopisivo privlačno što mogle biti srdele na žaru, ispod toga, onaj oštri, gorki miris čokolade Vianne Rocher strujao je preko rijeke. Mo-gao sam i pretpostaviti da će ona biti ondje. Da nije nje, Cigani bi već davno bili otišli. Vidio sam je na molu ispod kuće Armande Voizin i, u onom dugačkom crvenom kaputu, raspuštene kose, izgledala je čudnovato poganski medu plamenovima. Na sekundu se okrenula prema meni i primijetio sam proplamsaj plavkaste vatre iz njezinih ispruženih ruku, nešto što joj je gorjelo između prstiju i ljubičastim svjetlom obasjavalo lica oko nje...
Na trenutak sam se ukočio od strave. Iracionalne misli – tajanstvena žrtva, obožavanje So-tone, žive žrtve paljenice nekom okrutnom drevnom bogu – sve mi se to odjednom pojavilo u duhu i gotovo sam pobjegao, spotičući se u gustom blatu, ispruženih ruku da spriječim pad u isprepleteno trnovito grmlje koje me je skrivalo. A tada olakšanje. Olakšanje, spoznaja i gorka nelagoda zbog vlastite gluposti kad se opet okrenula prema meni, a plamenovi se stali gasiti još dok sam ih promatrao.
– Majko Božja! – Koljena su mi gotovo klecnula, tako je snažna bila moja reakcija. – Pala-činke. Flambirane palačinke. To je to.
Zamalo sam prasnuo u smijeh, gotovo bez daha od histerije. Želudac me bolio i ukopao sam šake u trbuh da zaustavim tu provalu smijeha. Dok sam gledao, ona je zapalila drugu pla-ninu palačinki i vješto ih servirala iz tave tako daje tekući plamen prelazio s tanjura na tanjur kao vatra svetog Ilije.
Palačinke. Eto što su mi učinili, pere. Da čujem nešto – da vidim nešto – čega nema. To mi je učinila ona, ona i ti njezini prijatelji s rijeke. A ipak izgleda tako nedužno. Lice joj je otvore-no, radosno. Zvuk njezina glasa preko vode – njezin smijeh koji se miješa sa smijehom ostalih – zavodljiv je, treperi od veselja i nježnosti. Zatječem sam sebe kako se pitam kako bi mo glas zvučao među njihovima, moj smijeh izmiješan s njezinim, i noć odjednom postaje vrlo samot-na, vrlo hladna, vrlo prazna. Kad bih bar mogao, pomislio sam. Izići iz svoga skrovišta i pridru-žiti im se. Jesti, piti – iznenada mi se pomisao na hranu pretvorila u nekakvu deliričnu potrebu i usta su mi se zavidno ispunila. Nažderati se tih palačinki, grijati se kraj žeravnika i odsjaja nje-zine zlatne kože.
Je li to napast, pere? Govorim sam sebi kako sam joj se odupro, kako je moja unutarnja snaga pobijedila, kako je moja molitva – molim, oh molim, oh molim, oh molim – bila molitva oslobađanja, ne želje.
Jeste li i vi to osjećali? Jeste li molili? I kad ste onoga dana u sakristiji podlegli, je li taj uži-tak bio blistav i topao kao ciganska logorska vatra ili ste to obavili s krhkim jecajem iscrplje-nosti, konačan nečujni krik u tami?
Nisam vam smio predbacivati. Jedan čovjek – pa bio i svećenik – ne može vječno zadržava-ti plimu. A ja sam bio premlad da shvatim osamljenost napasti, kiseo okus zavisti. Bio sam vrlo mlad,pere. Gledao sam vas s poštovanjem. Nije to bila toliko priroda samoga čina – pa čak ni s kim ste ga izvršili – koliko jednostavna činjenica da ste sposobni za grijeh. Čak i vi, pere. I shvativši to, uvidio sam kako ništa nije sigurno. Nitko. Čak ni ja.
Ne znam kako sam dugo promatrao,pere. Predugo, jer kad sam se napokon pokrenuo, ruke i noge bile su mi potpuno ukočene. Vidio sam Rouxa u gomili i njegove prijateljice Blanche i Zezette, Armande Voizin, Luca Clairmonta, Narcissea, Arapina, Guillaumea Duplessisa, tetovi-ranu djevojku, debelu ženu sa zelenim rupcem. Čak i djeca – uglavnom djeca s rijeke, ali i neka poput Jeannota Droua i, dakako, Anouk Rocher – bila su ondje, neka već gotovo pozaspala, dok su neka plesala uz rijeku, ili jela kobasice umotane u debele ječmene palačinke, ili pila vruću limunadu začinjenu đumbirom. Njuh kao da mi se natprirodno izoštrio, tako da sam mogao go-tovo okusiti svako ponuđeno jelo – ribu pečenu u pepelu žeravnika, prženi kozji sir, tamne pa-lačinke i svijetli, vrući kolač od čokolade, confide canard i začinjene merguez. Jasno sam čuo Armandin glas iznad svih ostalih; smijeh joj je zvučao kao smijeh umornog djeteta. Razasuti uz rub vode, lampioni i svijeće izgledali su kao božični ukrasi.
Isprva sam pomislio daje onaj povik za uzbunu izraz dobrog raspoloženja. Sjajna bodljika zvuka, smijeh možda, ili histerija. Na trenutak sam pomislio da je neko dijete palo u vodu. Tada sam vidio vatru.

http://www.book-forum.net

10Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:36 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Plamtjela je najednom od brodova najbližih obali, tek malo udaljena od vesele gomile. Sru-šeni lampion, možda, neoprezno odbačena cigareta, svijeća koja kaplje gorućim voskom na smotak suhoga platna. Ma što bilo, brzo se širilo. U jednoj sekundi bilo je na krovu broda, u sljedećoj se već prelilo na palubu. Plamenovi su isprva bili jednako prozračno plavi kao flambi-rane palačinke, ali su postajali topliji šireći se i pretvarali se u jarkonarančasti zapaljeni stog sijena u vrućoj kolovoskoj noći. Onaj crvenokosi muškarac Roux prvi je reagirao. Vjerojatno je to bio njegov brod. Plamen je jedva imao vremena da promijeni boju, a on je već bio na noga-ma i skakao s jednog broda na drugi da dođe do vatre. Jedna mu je od žena nešto preplašeno doviknula. Ali on nije obraćao pozornost. Nevjerojatno je lagan na nogama. Preskočio je druga dva broda u manje od trideset sekundi, potežući konope koji su ih spajali da ih oslobodi, otisku-jući jedan neprivezani jedrenjak od drugoga i krećući se dalje. Vidio sam kako Vianne Rocher sve promatra ispruženih ruku; drugi su stajali u šutljivom krugu na molu. Jedrenjaci koji su bili oslobođeni veza polako su počeli plutati niz rijeku i sama se voda ustalasala od njihova ljulja-nja. Rouxov brod više nije bilo moguće spasiti, i crni su djelići zrakom nošenih ostataka lebdjeli na stupu vrućine nad vodom. Unatoč tome, vidio sam kako je zgrabio smotak napoJa pouglje-njene cerade i pokušao udarati po plamenovima, ali vrućina je bila prejaka. Mrvica vatre prilju-bila mu se uz traperice, druga uz košulju; ispustivši ceradu, ugasio ih je udarajući dlanovima. Još jedan pokušaj da stigne do kabine štiteći lice rukom; čuo sam kako uzvikuje neku bijesnu psovku na svom osebujnom dijalektu. Sada gaje dozivala Armande glasa reska od zabrinutosti. Uhvatio sam nešto o benzinu i rezervoarima.
Strah i ushićenje tako su mi slatko, tako nostalgično čupali utrobu. Bilo je to tako nalik na onaj davnašnji događaj, taj vonj spaljene gume, grlena huka vatre, odrazi... Gotovo bih povje-rovao kako sam opet dječak, kako ste vi cure, i kako smo obojica nekim čudom odriješeni sva-ke odgovornosti.
Deset sekundi kasnije Roux je skočio s plamtećeg broda u vodu. Vidio sam ga kako pliva natrag, premda je rezervoar s benzinom eksplodirao tek nekoliko minuta kasnije, a i tada je to bilo popraćeno tupim, potmulim zvukom, a ne blistavim vatrometom koji sam očekivao. Na nekoliko minuta izgubio mi se iz vida, skriven strunama vatre koje su bez napora klizile po vo-di. Ustao sam, ne strahujući više da će me vidjeti, te ispružio vrat ne bih li ga ugledao. Mislim da sam se molio.
Vidite, pere. Ja nisam lišen sućuti. Strahovao sam za njega.
Vianne Rocher već je bila u vodi, sve do bokova u lijenoj Tani, crvenog kaputa promoče-nog do pazuha i jednom je rukom zaštitila oči promatrajući rijeku. Kraj nje Armande koja je zvučala zabrinuto i staro. I kad su ga izvukli puna vode na mol, osjetio sam takvo olakšanje da su mi koljena klecnula i da sam pao u blato na obali u položaju za molitvu. Ali ono ushićenje kad sam vidio da im gori tabor – to je bilo veličanstveno, poput uspomene na djetinjstvo, ta radost potajnog promatranja, sa znanja... U svojoj tami osjetio sam snagu,pere, osjetio sam da sam to ja na neki način izazvao – taj požar, tu zbrku, spas toga čovjeka – da sam na neki način svojom nazočnošću potaknuo reprizu onog dalekog ljeta. Ne čudo. Ništa tako nespretno. Ali znak. Sasvim sigurno znak.
Odvukao sam se šutke kući, držeći se sjene. U gomili promatrača, uplakane djece, gnjevnih odraslih, šutljivih skitnica koji se drže za ruke pred rasplamsanom rijekom poput zbunjene dje-ce u nekoj mračnoj bajci, jedan čovjek lako može proći nezapažen. Jedan čovjek – ili dva.
Vidio sam ga kad sam stigao na vrh brežuljka. Znojan i naceren, bio je crven u licu od na-pora, zamrljanih naočala. Rukavi karirane košulje bili su savijeni iznad lakata i u sablasnom odsjaju vatre koža mu je izgledala tvrda i crvena kao uglačana cedrovina. Očito ga nije iznena-dila moja nazočnost; samo se nacerio. Glupava podmukla grimasa, kao u djeteta koje je popus-tljivi roditelj uhvatio na djelu. Primijetio sam da snažno zaudara na benzin.
– Dobra večer, mon pere.
Nisam mu se usudio odvratiti, kao da bih time bio prisiljen priznati odgovornost koje me šutnja može osloboditi. Umjesto toga, spustio sam glavu, nevoljki zavjerenik, i pohitao dalje. Iza sebe sam osjećao kako me Muscat promatra, lica blistava od znoja i odsjaja vatre, ali kad sam se napokon osvrnuo, više ga nije bilo.
Svijeća s koje kaplje vosak. Cigareta bačena preko vode, koja je završila u gomili drva za ogrjev. Jedan od njihovih lampiona, sjajni papir koji je planuo, zasipaj ući palubu ugarcima. Bilo što ju je moglo izazvati.
Zaista bilo što.
23.
Subota, 8. ožujka
JUTROS SAM OPET POSJETILA ARMANDU. SJEDILA JE u STOLCU za ljuljanje pod niskim stropom svoje dnevne sobe, a na krilu joj se ispružila jedna od njezinih mačaka. Još od onoga požara u Les Marauds izgleda krhko i odlučno, lice okruglo kao jabuka sve je više upalo i bore gutaju oči i usta. Imala je na sebi sivu kućnu haljinu preko kvrgavih crnih čarapa, dok joj je kosa visjela neupletena.
– Otišli su, primijetila si. – Glas joj je bio bezizražajan, gotovo ravnodušan. – Na rijeci nije ostao ni jedan jedini brod.
– Znam.
Kad silazim niz brdo u Les Marauds, i dalje osjećam njihovo izbivanje kao šok, poput one ružne mrlje požutjele trave na mjestu gdje je nekad stajao cirkuski šator. Preostala je samo olu-pina od Rouxova broda, vodom natopljena lešina nekoliko stopa ispod površine, crni obris na riječnom mulju.
– Blanche i Zezette su se preselile malo dalje nizvodno. Rekle su da će se danas u neko do-ba vratiti da vide kako stvari stoje.
Počela je plesti svoju dugu sijedu kosu u uobičajenu pletenicu. Prsti su joj bili ukočeni i ne-spretni, kao štapići.
– A što je s Rouxom? Kako je on?
– Bijesan.
Na što ima puno pravo. On zna da vatra nije bila slučajna, zna da nema dokaza, zna da mu, čak i da ih ima, to ne bi pomoglo. Blanche i Zezette ponudile su mu smještaj na svojem tijes-nom brodu, ali on je odbio. Radovi na Armandinoj kući još nisu dovršeni, kaže kratko. Mora se najprije za to pobrinuti. Ja sama nisam s njim razgovarala još od one noći kad je gorjelo. Vidje-la sam ga jednom, nakratko, na obali rijeke, kako spaljuje otpatke koje su putnici ostavili. Činio mi se natmurenim i neprijaznim, očiju pocrvenjelih od dima, i nije htio ni odgovoriti kad sam mu se obratila. Nešto kose izgorjelo mu je u požaru i sad je ostatak odrezao posve kratko, tako da mu strši na sve strane pa izgleda kao netom upaljena šibica.
– Što će on sad početi?
Armande je slegnula ramenima. – Nisam sigurna. Mislim da spava u jednoj od onih napuš-tenih kuća dolje uz cestu. Sinoć sam mu ostavila nešto hrane na pragu i jutros je više nije bilo. Ponudila sam mu novac, ali odbio je. – Ljutilo je potegnula svoju dovršenu pletenicu. – Tvr-doglava mlada budala. Kakve koristi meni od sveg tog novca u mojim godinama? Mogu jedna-ko tako dati nešto njemu, kao i klanu Clairmont. Koliko ih znam, ionako će završiti u Reynaudovoj škrabici.
Prezirno je otpuhnula. – Tvrdoglav kao magarac, u tome je stvar. Crvenokosi muškarci, Bog nas od njih očuvao. Ništa im ne možeš dokazati. – Mrzovoljno je stresla glavom. – Jučer je otišao odavde sav bijesan i otad ga nisam vidjela.
Nisam mogla da se ne nasmiješim. – Vas dvoje ste pravi par, rekla sam joj. – Oboje jedna-ko tvrdoglavi.
Armande me indignirano pogledala. – Ja? – vrisnula je – Ti me usuđuješ usporediti s tom glavom od mrkve,... Smijući se, pokajala sam se. – Pokušat ću ga naći, rekla sam.
Nisam ga našla, premda sam cijeli sat provela tražeći ga na obalama Tane. Čak ni metode moje majke nisu mi pomogle da ga nađem. Otkrila sam, međutim, gdje je spavao. U kući neda-leko od Armandine, jednoj od najmanje trošnih od napuštenih kuća. Zidovi su skliski od vlage, ali gornji kat čini se dovoljno čvrst, a na nekim prozorima ima čak i stakala. U prolazu sam primijetila da su vrata bila nasilu otvorena i u kaminu je u dnevnoj sobi nedavno gorjela vatra. Još nekoliko znakova nečijega boravka: smotak nagorjele cerade spašene iz požara, naslagana hrpa naplavljenog drveta, nekoliko komada namještaja koji je vjerojatno ostavljen u kući kao posve bezvrijedan. Dozivala sam Rouxovo ime ali nitko se nije odazvao.
U osam i trideset morala sam otvoriti La Praline pa sam prekinula svoje traganje. Roux će se već pojaviti kad bude htio. Guillaume je čekao pred trgovinom kad sam stigla, premda su vrata bila otključana.
– Trebali ste ući i čekati me unutra, rekla sam mu. – O, ne. – Lice mu je bilo namješteno ozbiljno. – To bi značilo uzeti sebi preveliku slobodu.
– Što onda? Živite opasno! – savjetovala sam mu uza smijeh. – Hajde, uđite i kušajte moje nove religieuses.
Čini mi se daje nekako još manji od Charlyjeve smrti, da se skupio na polovicu svoje veli-čine, da mu je nestašno starmalo lice smežurano od tuge. Ali zadržao je svoj smisao za humor, onu pomalo sjetnu podrugljivost koja ga spašava od samosažaljenja. Jutros je bio sav obuzet onim što se dogodilo Ciganima s rijeke.
– Ni riječi od curea Reynauda na misi danas ujutro, izjavio je dok je nalijevao čokoladu iz srebrnog vrča. – Ni jučer, ni danas. Ni jedne jedine riječi. – Složila sam se daje, s obzirom na Reynaudovo zanimanje za tu putujuću zajednicu, ta šutnja neobična.
– Možda on zna nešto što ne može reći, sugerirao je Guillaume. – Znate. Ispovjedna tajna.
Vidio je Rouxa, kaže mi, kako razgovara s Narcisseom pred njegovim rasadnikom. Možda će Rouxu ponuditi posao. Nadam se da hoće.
– Cesto uzima sezonske radnike, znate, rekao je Guillaume. – On je udovac. Nikad nije imao djece. Nema nikoga da mu upravlja imanjem, osim nećaka u Marseilleu. I nije mu važno koga uzima ljeti kad ima mnogo posla. Sve dok su pouzdani, nije mu važno idu li u crkvu ili ne. – Guillaume se sasvim malo nasmiješio, kao obično kad se sprema reći nešto što smatra smio-nim. – Pitam se ponekad, rekao je zamišljeno, – nije li Narcisse bolji kršćanin, u onom najčisti-jem smislu, od mene ili Georgesa Clairmonta – pa čak i od curea Reynauda. – Zagrizao je malo čokolade. – Hoću reći, Narcisse barem pomaže, rekao je ozbiljno. – Daje posao ljudima kojima treba novac. Dopušta Ciganima da logoruju na njegovoj zemlji. Svi znaju daje svih ovih godina spavao sa svojom domaćicom i nikad se ne opterećuje crkvom osim kao načinom da vidi svoje mušterije, ali barem pomaže ljudima.
Otkrila sam pladanj religieuses i stavila mu jednu na tanjur. – Po mom mišljenju, ne postoji loš ili dobar kršćanin, rekla sam. – Samo dobar ili loš čovjek.
Kimnuo je glavom i uzeo mali okrugli kolačić između prsta i palca. – Možda.
Dugačka stanka. Natočila sam i sebi čašu s likerom noisette i listićima lješnjaka. Miris je topao i opojan, poput hrpe drva na kasnom poslijepodnevnom suncu. Guillaume je pojeo svoju religieuse s proračunatim užitkom, skupljajući mrvice s tanjura navlaženim kažiprstom.
– U tom slučaju, sve ono u što sam vjerovao cijeli svoj život – grijeh i otkupljenje i traplje-nje tijela – ti bi rekla da sve to ne znači ništa, je li?
Nasmijala sam se njegovoj ozbiljnosti. – Rekla bih da si razgovarao s Armandom, rekla sam blago. – Rekla bih također da ti i ona imate puno pravo na svoje uvjerenje. Sve dok vas ono čini sretnim.
– Oh, oprezno me promatrao kao da će mi svakog časa izniknuti rogovi. – A u što – ako to nije previše drsko pitanje – u što ti vjeruješ?
Let na letećem sagu, čarolije s ranama, Alibabu i ukazanje Svete Majke, putovanje među zvijezdama i budućnost u talogu čaše crnog vina...
Florida? Disneyland? Everglades? Što kažeš na to, cherie? Sto kažeš na to, ha?
Buda. Frodov put u Mordor. Pretvorba sakramenta. Dorothy i Toto. Uskrsni zec. Svemirska bića. Ono strašno u ormara. Uskrsnuće i Život, ako te hoće karta... U sve sam to prije ili poslije vjerovala. Ili se pretvarala da vjerujem. Ili se pretvarala da ne vjerujem.
Što god želiš, majko. Što god tebe čini sretnom. A sada? U što ovoga časa vjerujem?
– Vjerujem da ništa drago nije važno osim biti sretan, rekla sam napokon.
Sreća. Jednostavna kao čaša čokolade ili krivudava kao srce. Gorka. Slatka. Živa.
Poslije podne je došla Josephine. Anouk se vratila iz škole i gotovo odmah otrčala igrati se u Les Marauds, toplo umotana u svoju crvenu jaknu i sa strogim uputama da dojuri natrag ako počne kišiti. Zrak miriše oštro kao svježe nasječeno drvo i zamiče nisko i podmuklo oko uglova zgrada. Josephine je na sebi imala kaput zakopčan do grla, crvenu kapu i novi crveni šal koji joj mahnito leprša u lice. Ušla je u trgovinu izazivački, s nekim izrazom sigurnosti i na trenutak je bila upadljiva, blistava žena, zažarenih obraza i očiju koje sjaje od vjetra. Tada se ta iluzija ras-pršila i opet je postala ona stara, ruku duboko zakopanih u džepove i glave spuštene kao da će navaliti na nekog nepoznatog napadača. Strgnula je kapu s glave otkrivajući zamršenu kosu i nov, svjež trag udarca preko čela. Činila se istodobno i prestrašenom i euforičnom.
– Učinila sam to, izjavila je bez oklijevanja. – Vianne, učinila sam to.
Jedan užasan trenutak bila sam sigurna da će priznati kako je umorila svog muža. Imala je taj izraz lica – divlji i prekrasan izraz neobuzdanosti – usana zategnutih preko zubi kao da je zagrizla u kiselo voće. Iz nje se širio strah u naizmjenično vrućim i hladnim valovima.
– Ostavila sam Paula, rekla je. – Napokon sam to učinila.
Oči su joj bile kao noževi. Prvi put otkako smo se upoznale vidjela sam Josephine kakva je bila prije nego što ju je deset godina s Paulom-Marieom Muscatom učinilo blijedom i nezgrap-nom. Napola ludu od straha, ali ispod toga ludila jedna svijest od koje se ledi srce.
– On već zna? – pitala sam, uzimajući joj kaput. Džepovi sa i bili teški, premda ne, činilo mi se, od nakita.
Josephine je stresla glavom. – On misli da sam kod trgovca, rekla je bez daha. – Ponestalo nam je pizza za mikrovalnu. Poslao me da kupim novu zalihu. – Nasmiješila se gotovo djeti-njasto fakinski. – A uzela sam i nešto od novca za kućanstvo – rekla mi je. – On ga drži u kutiji za kekse pod šankom. Devetsto franaka. – Ispod kaputa imala je crveni džemper i crnu plisiranu suknju. Bilo je to prvi put, koliko se sjećam, da nije nosila traperice. Pogledala je na sat.
– Molim jedan chocolat espresso – rekla je. – I veliku vrećicu badema. – Položila je novac na stol. – Imam upravo dovoljno vremena prije autobusa.
– Autobusa? – Bila sam zbunjena. – Kamo?
– U Agen. – Izraz lica bio joj je tvrdoglav, obramben. – A onda dalje, ne znam. Marseille, možda. Stoje moguće dalje od njega. – Pogledala me sumnjičavo i iznenađeno. – Nemoj početi govoriti da to ne smijem učiniti, Vianne. Upravo si me ti uvijek poticala. Nikad na to ne bih ni pomislila da mi ti nisi dala ideju.
– Znam, ali...
Riječi su joj zazvučale kao optužba. – Ti si mi rekla da sam slobodna.
Istina. Slobodna da pobjegne, slobodna da ode na jednu riječ praktički nepoznate osobe, da se pusti kao odvezani balon koji lebdi na promjenjivom vjetru. Taj strah se odjednom pretvorio u ledenu sigurnost u mom srcu. Je li to cijena moga ostanka? Da pošaljem nju umjesto sebe? I kakav sam joj izbor zapravo dala?
– Ali ti si bila sigurna. – S mukom sam protisnula te riječi, videći lice svoje majke u njezi-nu. Odreći se sigurnosti u zamjenu za nešto malo znanja, za kratak pogled na neki ocean... a što onda? Vjetar nas uvijek vraća natrag, do podnožja istoga zida. Mewyorski taksi. Mračna uliči-ca. Zaleđena cesta.
– Ne možeš tek tako pobjeći od svega – rekla sam. – Ja znam. pokušala sam.
– E, u Lansquenetu ne mogu ostati, odrezala je, i jasno sam vidjela daje na rubu suza. – Ne s njim. Ne sada.
– Sjećam se kad smo mi tako živjele. Uvijek u pokretu. Uvijek u bijegu.
Ona ima svog Crnog čovjeka. Vidim ga u njezinim očima. On posjeduje neumoljivi glas autoriteta, prividnu logiku koja te neprestano čini zamrznutom, poslušnom, prestrašenom. Os-loboditi se toga straha, pobjeći u nadi i očaju, pobjeći i otkriti kako si ga cijelo to vrijeme nosila u sebi poput zloćudnog djeteta. Na kraju, majka je to shvatila. Vidjela gaje na svakom uglu, u talogu svake šalice. Vidjela gaje kako se smiješi s plakata, promatra iza volana nekog brzog automobila. Kako se približava sa svakim otkucajem srca.
– Počni bježati i bježat ćeš cijeli život, rekla sam žestoko. – Ostani radije sa mnom. Ostani i bori se uz mene.
Josephine me je pogledala. – Uz tebe? – Njezina je zaprepaštenost bila gotovo smiješna.
– Zašto ne? Imam jednu slobodnu sobu, poljski krevet... – Već je stresla glavom i ja sam potisnula nagon daje uhvatim, daje prisilim da ostane. Znala sam da mogu. – Samo neko vrije-me dok ne nađeš negdje stan, dok ne nađeš posao...
Nasmijala se glasom koji je graničio s histerijom. – Posao? Sto ja mogu raditi? Osim čistiti – i kuhati – i brisati pepeljare – i natakati politre – i prekopavati vrt – i ševiti svog m-muža sva-kog pe-petka navečer. – Sad se već naglas smijala, hvatajući se za trbuh.
Pokušala sam je uhvatiti za ruku. – Josephine. Ozbiljno govorim. Već ćeš nešto naći. Ne moraš...
– Da ga samo vidiš katkad. – Još se smijala, ali svaka joj je riječ bila gorka, glas metalan od gađenja prema samoj sebi. – Uspaljeni prasac. Debeli, dlakavi nerast. – Tada je počela plakati istim onim štektavim hripanjem kao u smijehu, očiju čvrsto zatvorenih, a ruku utisnutih u obra-ze kao da želi spriječiti neku unutarnju ekspoloziju. Čekala sam.
– A kad završi, samo se okrene i čujem ga kako hrče. A ujutro onda pokušavam, – lice joj je bilo iskrivljeno, a usta se grčila oblikujući riječi, – pokušavam – istresti – njegov smrad – iz plahti, i cijelo vrijeme pritom mislim: što se to meni dogodilo? Meni, Josephine Bonnet koja je bila tako bistra u školi i koja je sanjala o tome kako će postati p-plesačica...
Naglo se okrenula prema meni, lica zajapurena, ali smirena. – Zvuči glupo, ali uvijek sam mislila daje negdje zacijelo došlo do nekakve pogreške, da će jednoga dana netko doći i reći mi da se to ne događa, daje sve to bio san neke druge žene i da se ništa od toga nije moglo dogoditi meni...
Uhvatila sam je za ruku. Bila je hladna i drhtava. Jedan joj je nokat bio otrgnut do živog mesa i na dlanu je bilo tragova krvi.
– Najčudnije od svega je to da se pokušavam prisjetiti kako je to bilo kad sam ga valjda vo-ljela, ali nigdje nema ništa. Sve sama praznina. Nigdje ničega. Sjećam se svega drugoga – pr-vog puta kad me udario, oh, toga se sjećam – ali čovjek bi pomislio da će se čak i uz Paula-Mariea naći nešto što bi vrijedilo pamtiti. Nešto što bi bilo opravdanje za sve ovo. Sve ovo iz-gubljeno vrijeme.
Naglo se prekinula i pogledala na sat. – Previše sam pričala, rekla je iznenađeno. – Neću imati vremena za čokoladu ako želim uhvatiti autobus.
Pogledala sam je. – Uzmi čokoladu umjesto autobusa, rekla sam joj. – Kuća časti. Zao mije samo što nije šampanjac.
– Moram ići, rekla je zlovoljno. Neprestano je ukopavala šake u želudac. Glava joj se spus-tila kao u bika koji se sprema u nešto zaletjeti.
– Ne. – Pogledala sam je. – Moraš ostati. Moraš se boriti s njime licem u lice. Inače će biti kao da ga nikad nisi ostavila.
Načas mi je uzvratila pogled, napola prkosno. – Ne mogu. – Glas joj je zazvučao očajnički. – Neću biti u stanju. On će svašta govoriti, sve će izvrtati...
– Imaš ovdje prijatelje, rekla sam joj blago. – I premda toga još nisi svjesna, snažna si.
Tada je Josephine polako i sabrano sjela na jedan od mojih crvenih stolaca, spustila glavu na šank i tiho zaplakala.
Ostavila sam je da plače. Nisam rekla da će sve biti dobro. Nisam se potrudila da je utješim. Ponekad je bolje ostaviti stvari kakve jesu, pustiti da bol ide svojim tokom. Zato sam umjesto toga otišla u kuhinju i vrlo polako pripremila chocolat espresso. Kad sam ga natočila, dodala konjak i mrvice čokolade, stavila šalice na žuti pladanj s umotanom kockicom šećera na sva-kom tanjuriću, već se bila smirila. To je sićušna vrsta čarolije, znam, ali ponekad djeluje.
– Zašto si promijenila odluku? – upitala sam je kad je ispila šalicu dopola. – Posljednji put kad smo o tome govorile, kao da si bila sigurna kako nikad nećeš ostaviti Paula?
Slegla je ramenima i svjesno izbjegavala moj pogled. – Možda zato što te opet udario?
Ovaj put kao da se iznenadila. Podigla je ruku do čela na kojem je napukla koža izgledala ružno, upaljeno. – Ne.
– Onda zašto?
Opet je skrenula pogled. Dodirnula je vršcima prstiju šalicu za espresso kao da iskušava je li stvarna. – Ništa Ne znam. Ništa.
To je laž, i to vidljiva laž. Automatski posežem za njezinim mislima koje su čas prije bile tako otvorene. Moram znati jesam li je ja natjerala na to, jesam li je prisilila, unatoč svojim dobrim namjerama. Ali ovoga trenutka misli su joj bezoblične, zamagljene. Ne vidim ondje ništa osim tame.
Siliti je bilo bi potpuno beskorisno. U Josephine se krije nekakva tvrdoglavost, koja odbija svako požurivanje. S vremenom će mi već reći. Ako bude htjela.
Pala je večer prije nego što ju je Muscat došao potražiti. Do tada smo već bili namjestili za nju krevet u Anoukinoj sobi – privremeno će Anouk spavati na poljskom krevetu kraj mene. Ona prihvaća Josephinin dolazak kao nešto obično, kao što prihvaća toliko drugih stvari. Osje-ćam trenutnu grižnju savjesti zbog svoje kćeri, zbog njezine prve vlastite sobe u životu, ali obe-ćavam da to neće biti zadugo.
– Imam ideju, rekla sam joj. – Možda bismo mogli onaj tavanski prostor ispod krova pret-voriti u sobu samo za tebe, u koju ćeš se penjati ljestvama i zatvarati je vratima na preklop u podu, a u krovu bismo usjekli male, okrugle prozore. Sto kažeš na to?
Ideja je opasna, zavodljiva. Ona nagoviješta da ćemo ovdje dugo ostati.
– Odande bih mogla vidjeti zvijezde? – pita Anouk znatiželjno.
– Naravno.
– Dobro! – kaže i trči gore da sve ispriča Pantoufleu.
Sjedamo za stol u tijesnoj kuhinji. Stol je preostao iz dana kad je dućan bio pekarnica, ma-sivan komad grubo otesane borovine ispresijecan zarezima od noža, u koje su se uvukle žilice prastarog tijesta, sasušene do konzistencije betona i proizvele glatku površinu nalik na mramor. Tanjuri se ne slažu: jedan je zelen, jedan bijel, a Anoukin ima cvjetni uzorak. I čaše su također sve različite: jedna je visoka, jedna niska, na jednoj je još etiketa Moutarde Amora. Ipak, ovo je prvi put što uistinu posjedujemo takve stvari. Služili smo se hotelskim suđem, plastičnim vili-cama i noževima Čak i u Nici, gdje smo živjele više od godine dana, namještaj je bio posuđen, unajmljen zajedno s trgovinom. Novost posjedovanja za nas je još nešto egzotično, nešto dra-gocjeno, opojno. Zavidim tom stolu na njegovim ožiljcima, na opeklinama koje su izazvali vru-ći plehovi s kruhom. Zavidim mu na njegovu smirenom osjećaju vremena i žao mi je što ne mogu reći: učinila sam ovo prije pet godina. Ja sam ostavila ovaj znak, ovaj prsten koji je ostao od mokre šalice s kavom, ovaj trag cigarete, ovaj niz zareza na gruboj površini drveta. Tu je Anouk urezala svoje inicijale one godine kad je navršila šestu, na ovo tajno mjesto iza noge od stola. Ja sam ovo učinila jednog toplog dana prije sedam ljeta nožem za rezanje mesa. Sjećaš se? Sjećaš se onog ljeta kad je rijeka presušila? Sjećaš se?
Zavidim tom stolu na njegovu smirenom osjećaju prostora.
On je ovdje već dugo vremena. On pripada.
* **
Josephine mije pomogla pripremiti večeru: salatu od mahuna i rajčica u začinjenom ulju, crvene i crne masline s tržnice četvrtkom, kruh s orasima, svježi bosiljak od Narcissea, kozji sir, crno vino iz Bordeauxa. Razgovarale smo za večerom, ali ne o Paulu-Marieu Muscatu. Umjesto toga pripovijedala sam joj o nama, o Anouk i sebi, o mjestima koja smo vidjele, o cho-colaterie u Nici, o našem boravku u New Yorku neposredno nakon Anoukina rođenja, i o onim vreme-nima prije, o Parizu, Napulju, o svim onim stajalištima koja smo majka i ja pretvarale u privre-mene domove u našem dugom bijegu preko cijeloga svijeta. Večeras bih se htjela prisjetiti sa-mo vedrih stvari, smiješnih, dobrih stvari. U zraku već ionako ima previše žalosnih misli. Stav-ljam na stol bijelu svijeću da rastjeram loše utjecaje, i njezin je miris nostalgičan, utješan. Pris-jećam se i pripovijedam Josephine o onom malom kanalu kod Ourcqa, o Pantheonu, Place des Artistes, lijepoj aveniji Unter den Linden, trajektu za Jersey, bečkim slatkišima koji se jedu umotani u vrući papir na ulici, o obali u Juanles-Pinsu, plesu na ulicama San Pedra. Promatram kako joj s lica pomalo nestaje onaj ukočeni izraz. Prisjetila sam se kako je majka prodala ma-garca nekom seljaku u selu kraj Rivolija i kako nas je to stvorenje neprestano opet nalazilo, više puta, stigavši gotovo do Milana. Zatim priče o cvjećarima u Lisabonu, i kako smo otišle iz toga grada u cvjećarevu zamrzivaču koji nas je iskrcao polusmrznute četiri sata kasnije na užarenim bijelim dokovima Porta. Počela se smiješiti, zatim smijati. Bilo je vremena kad smo imale nov-ca, majka i ja, i Europa je bila sunčana i puna obećanja. Sjetila sam ih se večeras; Arapina, gos-podina u bijeloj limuzini koji je majci priredio serenadu onoga dana u San Remu, kako smo se smijale i kako je ona bila sretna, i kako smo poslije još dugo živjele od novca koji nam je dao.
– Toliko si toga vidjela. – Glas joj je bio pun zavisti i strahopoštovanja. – A još si tako mlada.
– Imam gotovo isto toliko godina koliko i ti.
Ona je stresla glavom. – Ja sam tisuću godina stara. – Tada se nasmiješila smiješkom koji je bio i sladak i čeznutljiv. – Voljela bih biti pustolov, rekla je. – Slijediti sunce bez ičega, samo s jednim kovčegom, i uopće ne znati gdje bih sutra mogla završiti.
– Vjeruj mi, – rekla sam joj blago, – od toga se čovjek umori. A poslije nekog vremena, sve počinje izgledati jednako.
Činilo se da sumnja.
– Uvjeravam te, rekla sam. – Ozbiljno govorim.
Nije to baš posve točno. Svako mjesto ima vlastiti karakter, i vratiti se u grad u kojem si nekad živio isto je kao vratiti se kući starom prijatelju. Ali ljudi počinju izgledati jednako; u gradovima tisuće kilometara udaljenima pojavljuju se jednaka lica, jednakih izraza. Bezvoljno neprijateljsko zurenje službenika. Znatiželjan pogled seljaka. Otupjela, nezainteresirana lica turista. Isti ljubavnici, majke, prosjaci, invalidi, prodavači, joggeri, djeca, policajci, vozači tak-sija, svodnici. Poslije nekog vremena čovjek počinje osjećati laganu paranoju, kao da su ga ti ljudi potajno slijedili iz jednog grada u drugi, mijenjajući odjeću i lica, ali u biti nepromijenjeni, baveći se svojim dosadnim poslom, a pritom lukavo motreći ispod oka na nas uljeze. Isprva, čovjek osjeća nekakvu superiornost. Mi smo posebna vrsta, mi putnici. Mi smo vidjeli, doživje-li, tako mnogo više od njih. Oni zadovoljni proživljavaju svoje tužne, male živote u beskrajnom krugu spavanje – rad – spavanje, dotjeruju svoje uredne vrtiće, svoje identične kuće u predgra-đu, svoje sitne snove; mi ih pomalo preziremo. A tada, poslije nekog vremena, nastupa zavist. Prvi put je gotovo smiješna; oštar, iznenadan ubod, koji nestaje gotovo istog trenutka. Žena u parku koja se saginje nad djetetom u kolicima, i oba su lica obasjana nečim što nije sunce. Za-tim nastupa drugi put, pa treći; dvoje mladih na morskoj obali, isprepletenih ruku; skupina dje-vojaka iz ureda na pauzi za ručak, koje hihoću nad kavom i kroasanima... I uskoro se to pretva-ra u gotovo trajnu bol. Ne, mjesta ne gube svoj identitet ma kako daleko putovali. Srce je ono što počinje erodirati nakon nekog vremena. Lice u hotelskom zrcalu ponekad ujutro izgleda nejasno, kao daje izbrisano prevelikim brojem slučajnih pogleda. U deset će plahte biti oprane, sag pometen. Imena u hotelskim knjigama mijenjaju se kako prolazimo. Odlazeći, ne ostavlja-mo traga. Poput duhova, ne bacamo sjenu.
Iz misli me trgnulo zapovjedničko kucanje na ulaznim vratima. Josephine je napola ustala, sa strahom u očima, stisnuvši obje šake uz rebra. To je ono što smo čekale; večera, razgovor, bili su tek pokušaj normalnog života. Ustala sam.
– Sve je u redu, rekla sam joj. – Neću ga pustiti u kuću.
Oči su joj se zacaklile od straha. – Neću s njim razgovarati, rekla je tiho. – Ne mogu.
– Možda ćeš morati, odgovorila sam. – Ali, ne brini se. Ne može on proći kroz zidove.
Rastreseno se nasmiješila. – Ne želim mu čak ni glas čuti. – Rekla je. – Ti ne znaš kakav je on. Reći će...
Počela sam se kretati prema neosvijetljenom dijelu trgovine. – Znam točno kakav je, rekla sam čvrsto. – Ma što ti mislila, nije jedinstven. Prednost putovanja jest u tome što nakon nekog vremena shvatiš da se, kamo god pođeš, većina ljudi zapravo uopće međusobno ne razlikuje.
– Ne podnosim scene, promrmljala je Josephine ispod glasa dok sam ja palila svjetlo u du-ćanu. – I ne podnosim urlanje.
– Uskoro će završiti, rekla sam, kad je ono lupanje po vratima opet počelo. – Anouk, možeš li skuhati čokoladu?
Vrata se zatvaraju sigurnosnim lancem. Stavila sam ga kad srno stigle, navikla na mjere si-gurnosti u gradu, premda za to nikad nije bilo potrebe do sada. U tračku svjetla iz dućana, Mus-catovo je lice zgrčeno od gnjeva.
– Je li moja žena ovdje? – glas mu je promukao i pijan, dah odvratan.
– Jest. – Nema razloga da izmišljamo laži. Bolje da sve bude na stolu i da mu pokažemo na čemu je. – Bojim se, nažalost, da vas je napustila, monsieur Muscat. Ponudila sam joj da ovdje prespava nekoliko noći dok se malo ne sredi. Činilo mi se da je tako najbolje. – Trudim se da mi glas zvuči neutralno, uljudno. Poznajem njegov tip. Upoznale smo ga tisuću puta, majka i ja, na tisuću mjesta. On zaprepašteno zuri u mene. Tada podla inteligencija u njegovim očima pre-uzima stvar, pogled mu se suzuje, ruke se šire da pokaže kako je bezazlen, zbunjen, pripravan da se nasmije. Na trenutak izgleda gotovo simpatično. Tada se za jedan korak primiče k vrati-ma. Osjećam njegov smrdljivi dah, pivo i dim i kiseli gnjev.
– Madame Rocher. – Glas mu je blag, gotovo molećiv. – Htio bih da vi kažete onoj mojoj debeloj kravi neka smjesta miče guzicu odavde ili ću ja doći po nju. A ako mi se vi nađete na putu, vi, feministička beštijo... – Trese vratima.
– Skinite taj lanac. – On se smiješi, moli, a gnjev u njemu kao da zaudara na neku kiselinu. – Rekao sam, maknite taj jebeni lanac prije nego ga razbijem nogom! – Glas mu je nekako žen-skast u gnjevu. Zvuči kao skvičanje bijesne svinje.
Vrlo polako izlažem mu cijelu situaciju. On psuje i urla od frustracije. Nekoliko puta udara nogom u vrata tako da se šarke tresu.
– Ako upadnete u moju kuću, monsieur Muscat, – kažem mu ravnomjernim glasom, – treti-rat ću vas kao opasnog uljeza. U kuhinjskoj ladici držim limenku spreja Contre-Attaq koji sam nosila sa sobom kad sam živjela u Parizu. Iskušala sam ga jedanput ili dvaput. Vrlo je djelotvo-ran.
Prijetnja ga smiruje. Slutim daje uvjeren kako samo on ima pravo prijetiti. – Vi ne razumi-jete, cvili. – Ona je moja žena. Stalo mi je do nje. Ne znam što vam je govorila, ali...
– Što mije govorila nije važno, monsieur. Odluka je njezina. Da sam na vašem mjestu, pres-tala bih praviti cirkus od sebe i otišla kući.
– U pičku materinu! – Usta su mu tako blizu vrata da me njegova pljuvačka zasipa vrućim, ogavnim šrapnelom. – To je vaša krivnja, vještice. Vi, vi ste joj počeli puniti glavu s tim govni-ma o emancipaciji. – Oponašao je Josephinin glas u okrutnom falsetu. – Da, neprestano je bilo Vianne kaže ovo i Vianne misli ono. Dajte mi da s njom razgovaram samo na minutu pa ćemo, za promjenu, vidjeti što ona kaže.
– Mislim da to nije...
– Sve u redu. – Josephine mije prišla s leđa, tiho, držeći šalicu čokolade među rukama kao da ih želi ugrijati. – Morat ću s njim razgovarati ili nikad neće otići.
Gledam je. Mirnija je, oči su joj bistre. Kimam glavom. – Dobro.
Povlačim se u stranu i Josephine ide prema vratima. Muscat počinje govoriti, ali ona ga prekida, glasom koji je nevjerojatno oštar i ujednačen. – Paul. Samo me saslušaj.
Njezin ton presijeca njegov bučni nastup, i ušutkuje ga usred rečenice. – Odlazi. Jati ne-mam više što reći. Razumiješ?
Trese se, ali glas joj je smiren i ravnomjeran. Osjećam iznenadnu navalu ponosa, i stežem joj ruku daje ohrabrim. Muscat je načas ušutio. Tada mu se onaj molećivi ton opet vraća u glas, premda još čujem bijes iza njega, poput zujanja smetnji na nekom udaljenom radiosignalu.
– Jose, – kaže on tiho, – ovo je glupo. Izađi van pa da pošteno porazgovaramo. Ti si mi že-na, Jose. Zar to nije vrijedno barem još jednog pokušaja?
Ona trese glavom. – Prekasno, Paul, kaže mu tonom koji je konačan. – Zao mije.
Tada zatvara vrata vrlo blago, vrlo čvrsto, i premda je on udarao po njima još nekoliko mi-nuta, i naizmjence kleo i moljakao i prijetio, pa čak i plakao kad je postao sentimentalan i počeo vjerovati u vlastite izmišljotine, nismo ih više otvarale.
U ponoć smo ga čule kako vani viče, i grumen zemlje udario je u prozor s tupim muklim zvukom, ostavljajući mrlju od ilovače na čistom staklu. Ustala sam da pogledam što se događa i vidjela Muscata kao zdepastog, pakosnog zloduha na trgu ispod nas, ruku duboko zaturenih u džepove, tako mu se lijepo vidjelo mlohavo salo na želucu iznad pojasa na hlačama. Izgledao je pijano.
– Ne možete zauvijek ostati unutra! – Vidjela sam da se upalilo svjetlo u jednom od prozora iza njega. – Jednom ćete morati izaći! A onda, kučke jedne! – Automatski sam hitrim pokretom prstiju preusmjerila njegovu kletvu natrag na njega.
Skreni. Zli duše, nosi se odavde.
Još jedan od majčinih duboko usađenih refleksa. A ipak, nevjerojatno je koliko se sad osje-ćam sigurnijom. Još dugo poslije toga ležala sam smirena i budna, slušala tiho disanje svoje kćeri i promatrala neuhvatljive sjene mjesečine kroz lišće. Mislim da sam opet pokušala gatati, tražeći u tim pokretnim uzorcima neki znak, neku riječ sigurnosti... Noću je lakše vjerovat' u takve stvari, dok Crni čovjek stražari vani, a vjetrokaz krešti kri-kriii, na vrhu crkvenog tornja. Ali nisam vidjela ništa, nišani osjećala ništa, i napokon sam još jednom zaspala i sanjala Rey. nauda kako stoji kod nogu nekog starca u bolničkom krevetu s križem u jednoj ruci i kutijom šibica u drugoj.

http://www.book-forum.net

11Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:36 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
24
Nedjelja, 9. ožujka
ARMANDE JE DANAS RANO UJUTRO NAVRATILA NA BRBLJANJE i čokoladu. S novim slamnatim šeširom prirodne boje ukrašenim crvenom vrpcom izgledala je svježije i ži-vahnije nego jučer. Stap koji je počela nositi zapravo je afektacija; svezan jarkocrvenom maš-nom izgleda kao mali barjak izazova. Naručila je chocolat viennois i komad moje crne i bijele torte i udobno se smjestila na barski stolac. Josephine, koja mi već nekoliko dana pomaže u dućanu dok ne odluči što će učiniti, promatrala je pomalo tjeskobno iz kuhinje.
– Čula sam daje sinoć ovdje bilo gužve, rekla je Armande, otresito kao obično. Nježnost u njezinim sjajnim crnim očima ublažava tu drskost. – Onaj klipan Muscat, čujem, došao je ga-lamiti i praviti scene.
Objasnila sam što sam neutralnije mogla. Armande je slušala s odobravanjem.
– Samo se čudim što ga već davno nije ostavila, rekla je kad sam završila. – Otac mu je bio isto tako gadan. Previše sigurni u svoje mišljenje, ijedan i drugi. U svoje ručetine. – Veselo je kimnula Josephine, koja je stajala na vratima s vrčem vrućeg mlijeka u ruci. – Uvijek sam znala da ćeš jednog dana doći pameti djevojko, rekla je. – Ne daj date sad netko od toga odgovori – Josephine se nasmiješila. – Ne brinite se, rekla je. – Neću
Danas ujutro imali smo više mušterija u La Praline nego ijedne nedjelje otkako smo se Anouk i ja doselile. Naši stalni gosti – Guillaume, Narcisse, Arnauld i još nekolicina – govorili su malo, ljubazno kimali Josephine i ponašali se uglavnom kao obično.
Guillaume se pojavio oko ručka, s Anouk. U silnom uzbuđenju proteklih par dana razgova-rala sam s njim samo nekoliko puta, ali kad je ušao upala mi je u oči nagla promjena na njemu. Nestalo je onog njegova zgužvanog, stisnutog izgleda. Sad je hodao živahnim korakom, a oko vrata je svezao jarkocrveni rubac, što mu je davalo neku romantičnu eleganciju. Krajičkom oka vidjela sam tamnu mrlju kod njegovih nogu. Pantoufle. Anouk je protrčala kraj Guillaumea dok joj se torbica nehajno njihala, i podvukla se pod šank da me poljubi.
– Maman! – zapjevala mi je u uho. – Guillaume je našao psa! – Okrenula sam se da pogle-dam, ruku još punih Anouk. Guillaume je stajao kraj vrata, rumena lica. Mali, smeđi i bijeli mješanac, ne više od šteneta, zaljubljeno mu se motao oko nogu.
– Pst, Anouk. To nije moj pas. – Guillaumeov izraz lica pokazivao je istodobno užitak i ne-lagodu. – Bio je kraj Les Marauds. Mislim da ga se možda netko htio riješiti.
Anouk je hranila psa kockama šećera. – Roux ga je pronašao, javila se. – Čuo gaje kako cvili dolje kraj rijeke. Rekao mije.
– O? Vidjela si Rouxa?
Anouk je rastreseno kimnula glavom i poškakljala psa koji se veselo režeći prevrnuo na le-đa. – Tako je sladak, rekla je. – Hoćete li ga zadržati?
Guillaume se nasmiješio, pomalo tužno. – Mislim da neću, zlato. Znaš, poslije Charh/ja...
– Ali on je izgubljen, nema kamo poći!
– Siguran sam da ima mnogo ljudi koji bi rado udomili ovako zgodnog malog psića. – Guil-laume se sagnuo i blago povukao psa za uši. – Takvo prijazno stvorenjce, puno života.
– Kako ćete ga nazvati? – uporna je Anouk.
Guillaume je stresao glavom. – Mislim da ga neću zadržati dovoljno dugo za to, ma mie.
Anouk mi je dobacila komičan pogled ispod oka, a ja sam stresla glavom, nijemo je opomi-njući.
– Mislio sam da biste možda mogli staviti oglas u izlog, rekao je Guillaume, sjedajući za šank. – Da vidimo hoće li se netko javiti, znate.
Natočila sam mu šalicu moche i stavila je pred njega, uz dva florentinera.
– Naravno, nasmiješila sam se.
Kad sam se osvrnula čas kasnije, pasje sjedio Guillaumeu na koljenu i jeo kekse. Anouk me pogledala i namignula.
Narcisse mi je donio košaru endivije iz svog rasadnika, a kad je vidio Josephine, uručio joj je kiticu crvenih šumarica koje je izvukao iz džepa na kaputu, promrmljavši kako će to malo razveseliti okolinu.
Josephine je pocrvenjela, ali se činilo da joj je drago i pokušala mu je zahvaliti. Narcisse se brzo pokupio, sav zbunjen osorno odbijajući zahvalu.
Poslije ljubaznih, došli su znatiželjni. Tijekom propovijedi proširila se vijest kako se Josep-hine Muscat preselila u La Praline, i cijeloga jutra nailazila je neprekinuta rijeka posjetitelja. Joline Drou i Caro Clairmont stigle su u svojim proljetnim kompletićima i svilenim rupcima za glavu, s pozivom na dobrotvorni čaj na Cvjetnicu.
Armande se oduševljeno nasmijala kad ih je vidjela. – Vidi, vidi, pa ovo je prava modna revija u nedjeljno jutro! – uskliknula je.
Caro kao daje bila ljuta. – Ti zapravo ne bi smjela biti ovdje, maman, predbacila joj je. – Znaš što je liječnik rekao, je li?
– Znam, naravno! – odgovorila je Armande. – Stoje, smetati što ne umirem dovoljno brzo? I zato si morala poslati onu mrtvačku lubanju na štapu, da mi pokvariš jutro?
Carini obrazi su porumenjeli pod puderom. – Zbilja, maman, ne bi smjela govoriti takve stvari.
– Ja ću držati jezik za zubima ako se ti budeš držala svog posla! – otresla se Armande luka-vo, i Caro je gotovo okrhnula pločice visokim petama u velikoj žurbi da iziđe.
Tada je došla Denise Arnauld vidjeti treba li nam još kruha.
– Za svaki slučaj, rekla je očiju blistavih od znatiželje. – S obzirom na to da sad imate goš-ću, i tako. – Uvjerila sam je da, ako nam bude trebalo kruha, znamo kamo ćemo otići.
Zatim Charlotte Edouard, Lydie Perrin, Georges Dumoulin: jedna je htjela rođendanski dar na vrijeme; druga pojedinosti o festivalu čokolade – kakva je to originalna ideja, madame; dru-ga je ispustila novčanik pred Svetim Jeronimom, pa ju j e zanimalo jesam li ga možda vidjela. Josephine sam stavila iza šanka s jednom od svojih čistih žutih pregača da zaštiti odjeću od čo-koladnih mrlja, i zaista se neobično dobro snalazila. Danas se potrudila oko svoje vanjštine. Crvena majica i crna suknja uredne su i poslovne, tamna kosa brižljivo stegnuta vrpcom. Smije-šak joj je profesionalan, glava visoko uzdignuta i premda joj pogled povremeno zaluta prema otvorenim vratima u nekom tjeskobnom iščekivanju, gotovo ništa u njezinu držanju ne upućuje na ženu koja strahuje za sebe ili svoj dobar glas.
– Drska, to ti je ona, siknula je Joline Drou Caro Clairmont dok su žurno prolazile kraj vra-ta. – Strašno drska Kad pomislim stoje onaj jadnik sve morao podnositi...
Josephine je bila okrenuta leđima, ali primijetila sam kako se ukočila. Zastoj u razgovoru učinio je Jolinine riječi vrlo čujnima i premda je Guillaume odglumio napadaj kašlja da ih prik-rije, znala sam daje čula.
Nastupila je mala, neugodna šutnja.
Tada je progovorila Armande. – No, djevojko, sad znaš da si uspjela, čim ove dvije to ne odobravaju, rekla je odrješito. – Dobro došla među obične ljude!
Josephine ju je pogledala hitro, sumnjičavo, a tada se, kao daje napokon sigurna da šala nije uperena protiv nje, nasmijala. Bio je to širok, bezbrižan smijeh; iznenađena, prinijela je ruku ustima kao da želi provjeriti pripada li taj smijeh njoj. To ju je još više nasmijalo, i drugi su se smijali s njom. Još smo se smijali kad je zazvonilo zvonce na vratima i Francis Reynaud tiho ušao u dućan.
– Monsieur le cure, – Vidjela sam kako joj se lice promijenilo čak prije nego što sam vidjela njega, kako postaje neprijateljsko i glupo, dok joj se ruke vraćaju u svoj uobičajeni položaj u dnu želuca.
Reynaud je ozbiljno kimnuo glavom. – Madame Muscat. – Posebno je naglasio prvu riječ. – Bilo mije žao što vas jutros nisam vidio u crkvi.
Josephine je nešto promrmljala, nezgrapno i nečujno. Reynaud je zakoračio prema šanku, a ona se napola okrenula kao da će sunuti u kuhinju, zatim se predomislila i okrenula licem pre-ma njemu.
– Tako treba, djevojko, reklaje Armande s odobravanjem. – Nemoj dopustiti da ti puni gla-vu svojim brbljarijama. – Okrenula se prema Reynaudu i ozbiljno zamahnula komadom kolača. – Ostavi tu djevojku na, miru, Francis. Ako išta, trebao bi joj dati blagoslov.
Reynaud se nije obazirao na nju. – Slušajte me, mafiile, rekao je ozbiljno. – Moramo raz-govarati. – Pogled mu je s nekim gađenjem zalutao prema crvenoj vrećici za sreću, obješenoj kraj vrata. – Ne ovdje.
Josephine je stresla glavom. – Zao mije. Imam posla. A i ne želim slušati ništa od onoga što mi vi imate reći.
Reynaudova su se usta tvrdoglavo skupila. – Nikad vam Crkva nije bila tako potrebna kao što vam je potrebna sada. – Hladan, hitar pogled u mom smjeru. – Pokazali ste slabost. Dopusti-li ste drugima da vas zavedu na krivi put. Svetost bračnoga zavjeta...
Armande gaje opet prekinula podrugljivim kreštanjem.
– Svetost bračnoga zavjeta? Odakle si pak to iskopao? Čovjek bi mislio da baš ti, od svih ljudi...
– Molim vas, madame Voizin. – Napokon, tračak nekakvog izraza u njegovu bezbojnom glasu. Oči su mu ledene kao zima. – Bio bih vam silno zahvalan kad biste...
– Govori kao što si odgojen, otresla se Armande. – Ona tvoja majka nije te naučila da govo-riš s krumpirom u ustima, je li?
Zahihotala je. – Pravimo se bolji od nas drugih, ha? Zaboravili smo kakvi smo nekad bili u onoj finoj školi?
Reynaud se ukočio. Jasno sam osjećala kako iz njega zrači napetost. Posve očito, izgubio je na težini u posljednjih nekoliko tjedana, koža mu je bila zategnuta kao na bubnju preko tamnih udubina sljepoočnica i oblik vilične kosti jasno se ocrtavao pod mršavim mesom. Glatka dija-gonala kose na čelu daje mu neki lukavo neizvještačeni izgled; sve ostalo je čista savršena dje-lotvornost.
– Josephine. – Glas mu je bio blag, snažan, isključujući nas ostale uspješno kao da su posve sami. – Znam da želite da vam pomognem. Razgovarao sam s Paulom-Marieom. On kaže da ste bili izloženi velikom pritisku. On kaže...
Josephine je stresla glavom. – Monpere. – Onaj tupi izraz izgubio joj se s lica i bila je smi-rena. – Znam da ste dobronamjerni. Ali ja neću promijeniti odluku.
– Ali sakrament braka... – sad se činilo daje uzrujan, i nagnuo se na šank, lica iskrivljena od jada. Hvatao se rukama za tapeciranu površinu kao da traži podršku. Opet jedan pogled ispod oka na onu vrećicu jarke boje uz vrata. – Znam da ste zbunjeni. Drugi su utjecali na vas. – Zna-čajno: – Kad bismo bar mogli razgovarati nasamo...
– Ne. – Glas joj je bio čvrst. – Ostajem ovdje s Vianne.
– Koliko dugo? – U glasu mu se osjećalo razočaranje, premda je nastojao iskazati nevjeri-cu. – Madame Rocher možda vam je prijateljica, Josephine, ali ona je poslovna žena, mora vo-diti trgovinu, brinuti se za dijete. I koliko će dugo ona moći podnositi stranu osobu u kući? – Taj je pokušaj bio uspješniji. Vidjela sam kako Josephine oklijeva i kako joj se onaj izraz nesi-gurnosti opet pojavljuje u očima. Prečesto sam susretala takav pogled na licu moje majke da ga ne bih znala prepoznati; ta' pogled pun nevjerice, straha.
Nije nam potreban nitko osim nas dvije. Žestok, nezaboravan šapat u vrućoj tmini neke anonimne hotelske sobe. Zašto bi nam, dovraga, još netko trebao. Hrabre riječi, a ako je bilo suza, mrak ih je sakrio. Ali osjećala sam njezino drhtanje, gotovo nezamjetno, dok me grlila pod pokrivačem, kao u žene zahvaćene nekom tajnom groznicom. Možda je zato bježala od njih, od tih ljubaznih muškaraca, ljubaznih žena koje su htjele s njom prijateljevali, voljeti je, razumjeti je. Mi smo bile zarazne, grozničave od nepovjerenja, a ponos smo nosile sa sobom kao posljednje utočište neželjenih.
– Ponudila sam Josephine posao. – Prisilila sam se da mi glas bude sladak i krhak. – Trebat će mi pomoćnica ako želim na vrijeme pripremiti festival čokolade za Uskrs.
Njegov pogled, napokon razotkriven, zračio je čistom, golom mržnjom.
– Naučit ću je temeljima pripremanja čokolade, nastavila sam. – Može me zamjenjivati u dućanu dok ja radim otraga. – Josephine me je gledala s nekim neodređenim zaprepaštenjem. Namignula sam joj.
– Tako će mi napraviti uslugu, a sigurna sam da će joj i novac dobro doći, rekla sam glatko. – A što se tiče boravka, – obratila sam joj se izravno, ne dopuštajući joj da skrene pogled, – Josephine, dobro si došla u našoj kući koliko god želiš. Tvoj boravak ovdje pravo je zadovolj-stvo.
Armande je zahihotala. – Vidiš, dakle, monpere, reklaje likujući. – Više ne moraš gubiti vrijeme. Čini se da sve ide sasvim dobro i bez tebe. – Pijuckala je čokoladu s izrazom nekakve koncentrirane zločestoće. – Gutljaj ovoga mogao bi ti koristiti, predložila je. – Izgledaš malo usiljeno, Francis. Opet si se bacio na ono misno vino, ha?
On joj je uputio smiješak nalik na stisnutu šaku. – Vrlo duhovito, madame. Drago mi je što niste izgubili svoj smisao za humor.
Tada se hitro okrenuo na petama i, kimnuvši glavom te uputivši kratak – messieurs-dames – mušterijama, izišao, kao uljudni nacist u lošem ratnom filmu.
25.
Ponedjeljak, 10. ožujka
NJIHOV ME SMIJEH SLIJEDIO IZ DUĆANA i NA ULICU POPUT JATA ptica. Od onog mirisa čokolade i svoga bijesa, bio sam grozničav, gotovo euforičan od gnjeva. Imali smo pravo,pere. Ovo nas potpuno opravdava. Okomivši se na tri područja koja su nam najbliža – na zajednicu, crkvene svečanosti i sada na jedan od njezinih najsvetijih sakramenata – ona se na-pokon otkrila. Utjecaj joj je pogibeljan i sve više raste, klijajući u desetak, dvadesetak, plodnih mozgova. Vidio sam prvi maslačak ovoga proljeća danas ujutro, na groblju, utisnut u prostor iza nadgrobnog kamena. Već je urastao dublje nego što ja mogu doseći, debeo kao prst, tražeći tamu pod kamenom. Za tjedan dana cijela će biljka opet izniknuti, jača nego prije.
Vidio sam Muscata na pričesti danas ujutro, premda nije bio na ispovijedi. Izgledao je is-crpljen i bijesan, i kao da mu je neudobno u nedjeljnoj odjeći. Teško prima odlazak svoje sup-ruge.
Kad sam izišao iz chocolaterie, čekao me je i pušio oslonjen o mali luk kraj glavnog ulaza.
– Onda,pere?
– Razgovarao sam s vašom suprugom.
– Kada se vraća kući?
Stresao sam glavom. – Ne bih vam želio ulijevati lažne nade, rekao sam blago.
– Ona je tvrdoglava krava, rekao je, odbacivši cigaretu i zgnječivši je petom. – Oprostite na izrazu, pere, ali baš je tako. Kad pomislim čega sam se sve odrekao zbog te lude beštije – koli-ko me novca stajala...
– I ona je morala mnogo toga podnijeti, rekao sam mu značajno, misleći na mnoge naše sastanke u ispovjedaonici.
Muscat je slegnuo ramenima. – Oh, nisam ja nikakav anđeo, rekao je. – Znam ja svoje sla-bosti. Ali, recite mi, pere, – raširio je ruke kao da nešto moli, – zar nisam imao i razloga? Buditi se uz ono njeno glupo lice svakog jutra? Hvatati je uvijek iznova s džepovima punim ukradenih stvari s tržnice, ruževa i parfema i nakita? Dopustiti da me svi gledaju u crkvi i smiju se? He? – Pogledao me kao da me želi pridobiti. – He, pere! Nisam li i ja morao nositi svoj križ?
Dobar sam dio toga već i prije čuo. Njezina neurednost, njezina glupost, njezine krađe, nje-zina lijenost u kući. Od mene se ne traži da imam mišljenje o takvim stvarima. Na meni je da nudim savjet i utjehu. To je moja uloga. Ipak, oduran mi je zbog tih svojih isprika, svoje uvje-renosti kako bi, da nje nije bilo, postigao nešto veliko, nešto slavno.
– Nismo ovdje da određujemo krivnju, rekao sam pomalo prijekorno. – Morali bismo se truditi da pronađemo način da spasim vaš brak.
Smjesta se potuljio. – Oprostite, pere. Ja – nisam smio ovo reći. – Pokušao je s iskrenošću, pokazujući zube nalik na staru slonovu kost. – Nemojte misliti da mi nije draga, pere. Hoć reći, želim da mi se vrati, je li tako?
O, da. Da mu kuha obroke. Da mu glača odjeću. Da mu vodi kavanu. I da dokazuje njego-vim prijateljima kako nitko ne pravi budalu od Paula-Mariea Muscata, nitko. Gadi mi se to nje-govo licemjerje. Zaista je mora pridobiti da se vrati. Ako ništa drugo, u tome se slažemo. Ali ne iz tih razloga.
– Ako želite da vam se vrati, Muscat, rekao sam pomalo zajedljivo, – onda to zasad poku-šavate na izrazito idiotski način.
Narogušio se. – Pa ne znam zašto bi nužno...
– Ne budite glupi.
Bože moj,pere, kako ste ikad imali strpljenja s ovim ljudima?
– Prijetnje, psovke, onaj sramotni pijani spektakl prošle noći. Kako možete i pomisliti da će vam to pomoći u vašem nastojanju?
Mrzovoljasto: – Nisam mogao dopustiti da se olako izvuče s onim što je učinila, pere. Da svi govore kako me je žena ostavila. A ona beštija Rocherova koja se u sve plete... – Njegove podmukle oči suzile su se iza naočala sa žicanim okvirom. – I pravo joj budi ako se nešto dogo-di tom njenom cifrastom dućanu, rekao je bezbojnim glasom. – Zauvijek bi se riješili kučke.
Oštro sam ga pogledao. – Je li?
Bilo je to preblizu onome što sam i sam pomislio, monperea. Bog neka mi oprosti, ali kad sam vidio kako gori onaj brod... To je primitivan užitak, nedostojan mog poziva, nešto pogan-sko što po pravu ne bih smio osjetiti. I sam sam se s time borio, pere, u sitnim satima jutra. Po-korio sam to u sebi, ali poput; maslačka, ono opet izrasta i širi podmukle korjenčiće, i možda; je upravo zbog toga – zato što sam razumio – moj glas kad sam mu odgovorio bio grublji nego što sam htio. – Na što ste to točno mislili, Muscat?
Promrmljao je nešto jedva čujno.
– Na vatru, možda? Jednu pogodnu vatru? – Osjećao sam kako mi pritisak vlastitog gnjeva raste među rebrima. Njegov okus, koji je istodobno i kovinast i slatko truo, ispunio mi je usta. – Poput one vatre koja je otjerala Cigane?
Zasmijuljio se. – Možda. Užasna opasnost od požara, u tim starim kućama.
– Slušajte. – Iznenada me užasnula i sama pomisao daje moju šutnju one noći možda shva-tio kao sudioništvo. – Kad bih pomislio – čak i posumnjao – izvan ispovjedaonice da ste bili uključeni u takvo što – ako se bilo što dogodi tom dućanu... – Sad sam ga već uhvatio za rame i prsti su mi se zakopali u krupno meso.
Muscat je izgledao zbunjen. – Ali,pere, vi ste sami rekli da. – Ja nisam rekao ništa! – Čuo sam kako mi se glas odbija preko cijelog trga – tat-tat-tat! – i žurno sam ga spustio. – Svakako nikad nisam namjeravao da vi... – Pročistio sam grlo koje kao daje iznenada bilo vrhom puno. – Ovo nije srednji vijek, Muscat, rekao sam oštro. – Mi ne – interpretiramo – Božje zakone da bi nama odgovarali. Ili zakone naše zemlje, dodao sam žestoko, gledajući ga u oči. Bjeloočnice su mu bile žute, isto kao i zubi. – Razumijemo li se? – Nevoljko: – Da, monpere.
– Jer ako se bilo što dogodi, Muscat, bilo što, razbijen prozor, mali požar, bilo što... – Viši sam od njega za glavu, mlađi sam, u boljoj kondiciji. On instinktivno reagira na fizičku prijet-nju. Malo ga odgurujem, tako da završava leđima uz kameni zid iza sebe. Teško svladavam svoj gnjev. Da se on usuđuje – da se usuđuje – preuzeti moju ulogu, pere. Da to bude baš on, taj bijedni umišljeni gad. Da me baš on dovede u ovakav položaj – da budem službeno dužan štititi ženu koja mi je neprijatelj, s najvećim se naporom suzdržavam.
– Da se niste ni približili tom dućanu, Muscat. Ako nešto treba učiniti, onda ću to učiniti ja. Razumijete li vi mene?
Sad je ponizniji, i hvalisavost je ishlapjela: – Da, pere.
– Prepustite cijeli problem meni.
Još tri tjedna do njezina velikog festivala. Samo mije toliko ostalo. Tri tjedna da pronađem način da obuzdam njezin utjecaj. Propovijedao sam protiv nje u crkvi bez uspjeha, osim da se sam izvrgnem ruglu. Čokolada, kažu mi, nije nekakav moralni problem. Čak se i Clairmonto-vima moja upornost čini pomalo neregularnom, pa ona finim glasićem i s porugljivom brigom govori kako izgledam prenapeto, dok se on otvoreno ceri. Sama Vianne Rocher uopće se ne osvrće. Ne samo što se ne pokušava stopiti s okolinom, već se hvališe svojim statusom tuđinke, drsko me pozdravlja preko cijelog trga, potiče lakrdijanje Armande i njoj sličnih, neprestano okružena djecom koja uz nju postaju sve neobuzdanija. Čak i u gomili je smjesta prepoznatlji-va. Dok drugi hodaju ulicom, ona trči niz nju. Njezina kosa, njezina odjeća, neprestano leprša na vjetru, u bojama divljeg cvijeća, narančasta i žuta, i točkasta i cvjetasta. U divljini, papigu među vrapcima ubrzo bi rastrgali zbog perja jarkih boja. Ovdje je prihvaćena s nježnošću, čak i sa smiješkom. Ono na što bi drugi izvijali obrve, ovdje se podnosi jer je to samo Vianne. Čak i Clairmont nije imun na njezin šarm, i antipatija njegove žene nema nikakve veze s moralnom nadmoći, nego s onom vrstom zavisti koja Caro ne služi na čast. U najmanju ruku, Vianne Roc-her nije licemjerka koja se služi Božjim riječima da bi uzdigla svoj društveni status. Ipak, sama pomisao – koja nagoviješta neku simpatiju, koju čovjek na mom položaju sebi nikako ne može priuštiti – druga je opasnost. Ja ne smijem sebi dopustiti nikakvih simpatija. I gnjev i naklonost jednako su neprikladni. Moram biti nepristran, za volju zajednice i Crkve. To je prvo čemu du-gujem lojalnost.
26.
Srijeda, 12. ožujka
DANIMA NISMO RAZGOVARALI S MUSCATOM. JOSEPHINE, KOJA neko vrijeme uopće nije htjela napuštati La Praline, sada se dade nagovoriti da pođe niz ulicu do pekarnice ili preko trga do cvjećara a da je ja pritom ne moram pratiti. Budući da ne želi ni čuti da se vrati u Cafe de la Republique, posudila sam joj nešto svoje odjeće. Danas ima na sebi plavu majicu i cvjetasti sarong i izgleda svježe i dražesno. U samo nekoliko dana potpuno se izmijenila; onaj izraz bezbojnog neprijateljstva iščezao je jednako kao i obrambeno ponašanje. Izgleda viša, vitkija, i odbacila je ono trajno pogrbljeno držanje i višeslojnu odjeću koji su je činili tako nez-grapnom. Ona mi vodi dućan dok ja radim u kuhinji, i već sam je naučila mekšati i miješati razne tipove čokolade, kao i pripremati jednostavnije vrste pralina. Ima vješte, hitre ruke. Sa smijehom je podsjećam na njezinu razbojničku spretnost onog prvog dana i ona crveni. – Nikad ne bih ništa od tebe uzela! – Njezina je indignacija dirljiva, iskrena. – Vianne, ne misliš valjda da bih... – Naravno da ne. – Ti znaš da ja...
– Naravno.
Ona i Armande, koje su se nekada jedva i poznavale, postale su prijateljice. Stara gospoda sada zalazi k nama svakoga dana, ponekad na razgovor, a ponekad da pojede cornet svojih omi-ljenih trufla od marelice. Cesto dolazi s Guillaumeom koji je postao redoviti posjetitelj. Danas je tu bio i Luc, i njih je troje sjedilo zajedno u kutu s vrčem čokolade i eklerima. Povremeno bi se iz te male skupine čuo smijeh i usklici.
Neposredno prije zatvaranja ušao je Roux, oprezno i nekako plaho. To je bilo prvi put da ga vidim izbliza nakon požara i zaprepastile su me promjene na njemu. Izgleda mršavije, i kosa mu je zalizana unatrag izvan bezizražajnog mrzovoljastog lica. Na jednoj je ruci prljav zavoj. Najednom se obrazu još vidi ružan niz žarkih ožiljaka, nalik na jake opekline od sunca. Čini se daje iznenađen što vidi Josephine. – Oprostite. Mislio sam da je Vianne. – Okrenuo se naglo kao da će otići.
– Ne. Molim vas. Ona je otraga. – Njezino je ponašanje opuštenije otkako je počela raditi u dućanu, ali zvučala je kao da joj je neugodno, možda zaplašena njegovim izgledom.
Roux je oklijevao. – Vi ste iz kavane? – rekao je napokon. – Vi ste...
– Josephine Bonnet, prekinula gaje. – Sada stanujem ovdje.
– A.
Izašla sam iz kuhinje i vidjela kako je promatra s izrazom znatiželje u svijetlim očima. Ali nije nastavio ispitivati i Josephine se zahvalno povukla u kuhinju.
– Lijepo je što te opet vidim, Roux, rekla sam mu izravno.
– Htjela sam od tebe zatražiti uslugu.
– Da? – On može izgovoriti jedan jedini slog tako da bude nabijen značenjem. Ovaj je izra-žavao uljudnu nevjericu, sumnju Izgledao je poput nervozne mačke koja će zamahnuti šapom.
– Potrebni su mi neki popravci na kući, pa me zanima bi li ti... – Teško je to ispravno izra-ziti. Znam da neće prihvatiti ono što smatra milostinjom.
– Da to slučajno nema neke veze s našom prijateljicom Armande, je li? – Ton mu je bio žu-star, ali opor. Okrenuo se prema mjestu gdje je Armande sjedila s društvom. – Opet kriomice činimo dobro, je li? – doviknuo je zajedljivo.
Kad se iznova okrenuo prema meni, lice mu je bilo oprezno, ali bezizražajno. – Nisam do-šao ovamo tražiti posao. Htio sam te upitati jesi li vidjela nekoga da se mota oko moga broda one noći.
Stresla sam glavom. – Zao mije, Roux. Nikoga nisam vidjela.
– Dobro. – Opet se okrenuo kao da će otići. – Hvala.
– Hej, čekaj, viknula sam za njim. – Ne možeš barem nešto popiti?
– Drugi put. – Glas mu je bio otresit do granice neuljudnosti. Osjećala sam kako mu gnjev traži nešto u što će udariti.
– Mi smo ti još prijatelji, rekla sam kad je stigao do vrata. – Armande, Luc i ja. Nemoj biti tako nepovjerljiv. Nastojimo ti pomoći.
Roux se naglo okrenuo. Lice mu je bilo mračno. Oči su se pretvorile u polumjesece. – Utu-vite si ovo u glavu, svi koliko vas ima. – Govorio je tiho, glasom punim mržnje, tako snažnim naglaskom da su mu riječi bile jedva razumljive. – Ne treba meni nikakva pomoć. Nikad se s vama nisam trebao ni miješati. Ostao sam ovdje do sada samo zato što sam mislio da ću otkriti tko mije zapalio brod.
Tada je izišao, posrćući kao medvjed kroz vrata, praćen snažnim, gnjevnim zvukom zvonči-ća.
Kad je otišao, svi smo se zgledali.
– Crvenokosi muškarci, rekla je Armande s puno razumijevanja. – Tvrdoglavi kao mazge.
Josephine je izgledala potresena. – Kakav grozan čovjek, rekla je napokon. – Pa nisi mu ti potpalila brod. Kojim se pravom ovako na tebe istresa?
Slegnula sam ramenima. – Osjeća se bespomoćno i gnjevno, a ne zna koga bi okrivio, rekla sam joj blago. – To je prirodna reakcija. I misli da mu nudimo pomoć zato što ga žalimo.
– Ne podnosim scene, rekla je Josephine i znala sam da misli na svog muža. – Drago mi je što je otišao. Misliš li da će sad otići iz Lansqueneta?
Stresla sam glavom. – Mislim da neće, rekla sam. – Napokon, kamo bi?
27
Četvrtak, 13. ožujka
JUČER POPODNE POŠLA SAM DO LES MARAUDS DA RAZGOVARAM s Rouxom, jednako bezuspješno kao i prošli put. Napuštena kuća bila je zatvorena lokotom iznutra, a kapci zatvoreni. Zamišljala sam ga kako se poput oprezne životinje pritajio u mraku sa svojim gnje-vom. Zazvala sam ga po imenu i znam da me je čuo, ali nije odgovarao. Razmatrala sam mogu-ćnost da mu ostavim poruku na vratima, ali sam se predomislila. Ako želi doći, mora doći od svoje volje. Anouk je pošla sa mnom i ponijela papirnati brodić koji sam joj napravila od korica nekog časopisa. Dok sam stajala pred Rouxovim vratima, sišla je do obale da ga pusti u vodu i s pomoću neke duge, savitljive grane držala ga da ne otplovi predaleko. Kako se Roux ipak nije pojavio, vratila sam se u La Praline, gdje je Josephine već počela raditi na tjednoj zalihi kuver-ture, i ostavila Anouk da se sama igra.
– Čuvaj se krokodila, rekla sam joj ozbiljno.
Anouk mi se nasmiješila ispod žute beretke. Držeći dječju trubicu u jednoj ruci i granu u drugoj, počela je glasno i neskladno trubiti na uzbunu, poskakujući s noge na nogu u sve većem uzbuđenju.
– Krokodili! Krokodili napadaju! – urlala je. – Posada na topove!
– Pazi, upozorila sam je. – Nemoj upasti uvodu.
Dobacila mi je poljubac i vratila se igri. Kad sam se na uzvisini okrenula, bombardirala je krokodile komadima treseta, i jasno sam čula tanak zvuk trube – paa-paa-raa! – izmiješan sa zvučnim efektima – buf bruum! – dok se bitka nastavljala.
Čudno kako to još može iznenaditi, ta žestoka navala nježnosti. Ako čvrsto zažmirim pod niskim sunčanim zrakama, zamalo vidim te krokodile u vodi, dugačke smeđe oblike koji škljo-caju raljama, bljesak topa. Dok se kreće između kuća, a crvenilo i žutilo njezina kaputića i be-retke naglo bljeskaju iz sjene kao plamen, gotovo mogu razabrati napola vidljivu menažeriju koja je okružuje. Dok gledam, ona se okreće i maše mi, vrišti Volim te! i vraća se ozbiljnom poslu igre.
Poslije podne je dućan bio zatvoren, i Josephine i ja naporno smo radile da pripremimo do-voljno pralina i trufla da nam potraj u do kraja tjedna. Već sam počela praviti uskrsne čokolad-ne bombone, a Josephine se izvještila u ukrašavanju životinjskih likova i pakiranju u kutije sve-zane šarenom vrpcom. Podrum je idealno mjesto za skladištenje: prohladan, premda ne tako hladan da bi čokolada dobila onaj bjeličasti mašak što dolazi od pretjeranog hlađenja; taman i suh, tako da onamo možemo spremiti čitavu našu specijalnu ponudu, zapakiranu u kartonske kutije, a da nam još ostane mjesta za kućne potrepštine. Pod je napravljen od starih kamenih kocaka, uglačanih smeđe kao hrast, svježih i hladnih pod nogama. Jedna jedina žarulja nad gla-vom. Vrata koja vode u podrum gola su jelovina, s rupom usječenom u donjem dijelu za davno nestalu mačku. Čak i Anouk voli podrum koji miriše na kamen i drevno vino, i šarenom kre-dom nacrtala je likove po pločama i po bijelo okrečenim zidovima; životinje, i dvorce, i ptice, i zvijezde. U trgovini su Armande i Luc ostali još neko vrijeme razgovarati, a onda su zajedno otišli. Sada se češće sastaju, premda ne uvijek u La Praline; Luc mi kaže kako je prošloga tjed-na dva puta bio kod nje i svaki put po jedan sat radio u vrtu.
– Treba joj obaviti nešto oko gredica, sada kad je k-kuća sređena, rekao mi je ozbiljno. – Ne može više kopati onako kao nekad, ali kaže da bi ove godine rado imala nešto c-cvijeća um-jesto samoga korova. – Jučer je donio pladanj sadnica iz Narcisseova rasadnika i zasadio ih u svježe prekopanu zemlju ispod Armandina zida.
– Donio sam l-lavandu i jaglace i t-tulipane i narcise, objasnio je. – Ona najviše voli one ja-kih boja i mirisne. Ne vidi baš dobro, pa sam joj nabavio jorgovan i šeboj i žutilovku, i stvari koje će primijetiti. – Stidljivo se nasmiješio. – Htio bih ih posaditi prije njezina rođ-đendana, objasnio je.
Upitala sam ga kad je Armandin rođendan.
– Dvadeset osmog ožujka, objasnio je. – Napunit će osamdeset i jednu. Već sam smislio p-poklon.
– Je li?
Kimnuo je glavom. – Htio bih joj kupiti s-svileni kombine. – U njegovu tonu osjećao se pomalo obrambeni stav. – Ona voli rublje.
Potisnuvši smiješak rekla sam mu da mi to zvuči kao izvrsna ideja.
– Morat ću otići u Agen, rekao je ozbiljno. – I morat ću to sakriti od m-majke ili će pošiziti. – Iznenada se iscerio. – Možda bismo joj mogli prirediti proslavu. Znate. Da joj poželimo dob-rodošlicu u sljedeće desetljeće.
– Možemo je upitati što o tome misli, predložila sam.
U četiri sata Anouk je došla kući umorna i vesela i blatna do pazuha, i Josephine je napravi-la čaj s limunom dok sam ja puštala vodu u kadu. Skinuvši joj prljavu odjeću, spustila sam Anouk u vruću vodu namirisanu medom, i kasnije smo svi sjeli uz pains au chocolat i brioše s džemom od malina i debele, slatke marelice iz Narcisseova staklenika. Josephine je nekako izgledala rastreseno i polako je okretala svoju marelicu na dlanu. – Neprestano mislim na onog čovjeka, rekla je napokon.
– Znaš, onog koji je jutros bio ovdje. – Na Rouxa. – Kimnula je glavom. – Brod mu je pla-nuo... – rekla je oklijevajući. – Misliš da to nije moglo biti slučajno, je li? – On misli da nije. Kaže daje osjetio miris benzina. – Sto misliš da bi učinio ako sazna – – ovo je protisnula s na-porom – – tko je to učinio?
Slegla sam ramenima. – Zbilja ne znam. Zašto, Josephine? Možda znaš tko je to bio?
Brzo: – Ne. Ali kad bi netko znao – a ne bi rekao... – Dopustila je da joj rečenica ostane ja-dno visjeti u zraku. – Bi li on – hoću reći – što bi...
Pogledala sam je. Uporno je izbjegavala moj pogled i rastreseno kotrljala marelicu po ruci, amo-tamo. Iznenada sam razabrala tračak dima u njezinim mislima. 1, – Ti znaš tko je to bio, je li? – I. – Ne.
– Čuj, Josephine, ako nešto znaš...
– Ne znam ništa. – Glas joj je bio bezbojan. – Da bar znam.
– Sve je u redu. Nitko ti ništa ne predbacuje. – Potrudila sam se da mi glas zvuči blago, las-kavo.
– Ništa ja ne znam! – Ponovila je resko. – Zbilja ne znam. Osim toga, on odlazi, rekao je da odlazi, on nije odavde i nikad nije ovdje trebao ni biti i... – Odrezala je rečenicu čujno škljoc-nuvši zubima.
– Vidjela sam ga danas popodne, rekla je Anouk kroz zalogaj brioša. – Vidjela sam njegovu kuću.
Pomalo znatiželjno okrenula sam se prema njoj. – Razgovarao je s tobom?
Živahno je kimnula glavom. – Jasno daje. Rekao je da će mi drugi put napraviti čamac, pravi drveni čamac koji neće potonuti. To jest, ako gadovi i taj ne zapale. – Izvrsno imitira nje-gov naglasak. U njezinim ustima, duh njegovih riječi podrugljivo reži i poskakuje. Okrenula sam se da prikrijem smiješak.
– Kuća mu je super, nastavlja Anouk. – Ima vatru nasred tepiha. Rekao je da mogu doći kad god hoću. Uh. – Pokrila je rukom usta s osjećajem krivnje. – Rekao je, ako ti ništa ne ka-žem. – Teatralno je uzdahnula. – A ja sam ti rekla, maman. Rekla sam ti, jel' da?
Zagrlila sam je smijući se. – Jesi.
Vidjela sam da se Josephine uzbudila.
– Mislim da ne bi smjela ići u tu kuću, rekla joj je zabrinuto. – Zapravo, tog čovjeka i ne poznaješ, Anouk. Mogao bi biti nasilan.
– Mislim da joj ništa neće biti, namignula sam Anouk. – Sve dok mi ipak kaže. – Anouk j e onda namignula meni.
Danas je bio sprovod – jedna od starijih stanovnica Les Mimosas, dolje na rijeci – i mušte-rija je bilo malo, od straha ili iz poštovanja. Pokojnica je bila žena od devedeset četiri godine, rekla je Clothilde kod cvjećara, rođakinja Narcisseove pokojne majke. Vidjela sam Narcissea, njegov je jedini ustupak toj prilici bila crna kravata uz stari sako od tvida, i Reynauda, koji je samotan stajao na vratima u svojoj crnoj i bijeloj odjeći, sa srebrnim križem u jednoj ruci, dok je drugu blagonaklono ispružio da iskaže dobrodošlicu žalobnicima. Bilo ih je malo. Možda desetak starica od kojih nijednu nisam poznavala, jedna u kolicima koja je gurala plavokosa bolničarka, neke okruglaste i nalik na ptice, poput Armande, neke gotovo prozirno mršave, tipi-čno za vrlo stare ljude, u potpunoj crnini, s crnim čarapama i šeširima i rupcima za glavu, neke u rukavicama, druge blijedih iskrivljenih ruku priljubljenih uz plosnata prsa poput Grunewaldskih djevica. Uglavnom sam im vidjela glave dok su se kretale prema Svetom Jero-nimu u čvrsto okupljenoj skupini, uz tiho mrmorenje; medu spuštenim glavama povremeni pog-led sa sivkasta lica, jarke crne oči koje me sumnjičavo mjere iz sigurnosti svoje enklave dok bolničarka, sposobna i odlučno vedra, gura otraga. Činilo se da ne osjećaju nikakve boli. Ona prikovana za kolica držala je u jednoj ruci mali crni molitvenik i pjevala visokim mjaukavim glasom dok su ulazili u crkvu Ostale su uglavnom šutjele, spuštajući glave pred Reynaudom dok su prelazile u tamu, a neke su mu uručile crno uokvirenu bilješku koju će pročitati za vri-jeme mise. Jedina mrtvačka kola u selu stigla su kasno. U njima crninom prekriveni lijes s osamljenim stručkom cvijeća. Jedno jedino zvono šuplje je odzvanjalo. Dok sam čekala u praz-nom dućanu, čula sam kako su orgulje odsvirale nekoliko apatičnih, kratkotrajnih tonova, poput kamenčića koji padaju u bunar.
Josephine, koja je bila u kuhinji vadeći iz pećnice tavu puslica s kremom od čokolade, tiho je ušla i zadrhtala. – Ovo je jezivo, rekla je.
Sjetila sam se gradskog krematorija, snimljene orguljske glazbe – Bachove toccate – jeftina blistavog lijesa, mirisa voska za pokućstvo i cvijeća. Svećenik je pogrešno izgovorio majčino ime – Jean Roacher. Sve je bilo gotovo u roku od deset minuta.
Smrt bi morala biti slavlje, rekla mi je. Kao rođendan. Htjela bih, kad mi dođe vrijeme, po-letjeti uvis kao raketa i spustiti se na zemlju u oblaku zvijezda i čuti kako su svi dahnuli: aaaa!
Prosula sam njezin pepeo po luci u noći Četvrtog srpnja. Bio je vatromet i bilo je šećerne vune i sladoleda na molu, i oštar vonj kordita u zraku, i miris hot-doga i prženog luka, i blagi zadah smeća s vode. Sve je to bila ona Amerika o kojoj je ona uvijek sanjala, golem zabavni park, blistavi neon, bučna glazba, gomile ljudi koji pjevaju i guraju se, sav onaj drečavi i senti-mentalni neukus koji je toliko voljela. Čekala sam da vatromet dođe do svog najblistavijeg dije-la, kad je nebo bilo uzdrhtala erupcija svjetla i boje i pustila sam da pepeo polako otpluta niz struju, mijenjajući boju u plavu, bijelu i crvenu dok je padao. Bila bih nešto rekla, ali činilo se da se više nema što reći.
– Jezivo, ponovila je Josephine. – Ne podnosim sprovode. Nikad ne idem na sprovod. – Ni-šta nisam rekla, ali sam promatrala tihi trg i slušala orgulje. Ako ništa drugo, nisu svirali istu toccatu. Pogrebnikovi pomoćnici unijeli su lijes u crkvu. Činilo se da je vrlo lagan, a njihov je korak bio žustar i gotovo bez poštovanja na kamenom podu.
– Da bar nismo tako blizu crkve, rekla je Josephine nemirno. – Ne mogu ni razmišljati dok se to događa odmah u susjedstvu.
– U Kini ljudi na sprovode nose bjelinu, rekla sam joj. – Poklanjaju jedni drugima darove zamotane u jarkocrveno, za sreću. Pale petarde. Pričaju, i smiju se, i plešu, i plaču. I na kraju, svi preskaču žar pogrebne lomače, jedan po jedan, da blagoslove dim dok se diže.
Znatiželjno me pogledala. – I ondje si živjela?
Stresla sam glavom. – Nisam. Ali poznavali smo mnogo Kineza u New Yorku. Za njih je smrt bila proslava života pokojnika.
Josephine me sumnjičavo gledala. – Ne razumijem kako netko može slaviti umiranje, rekla-je napokon.
– I ne slaviš, rekla sam joj. – Slaviš život. Cijeli život. Čak i njegov kraj. – Uzela sam lonac čokolade s ploče na štednjaku i natočila dvije čaše.
Poslije nekog vremena pošla sam u kuhinju i donijela dvije puslice koje su bile još tople i sirupaste u svojim čokoladnim omotima, servirane s gustom creme Chantilly i isjeckanim lješ-njacima.
– Nekako ne izgleda ispravno ovako jesti u ovom času, rekla je Josephine, ali primijetila sam da ipak jede.
Bilo je skoro podne kad su žalobnici izašli, zbunjeni i žmirkajući na jarkom suncu. Čokola-da i puslice bile su već potrošene, mrak još na neko vrijeme potisnut. Opet sam vidjela Reynauda na vratima, a tada su one starice otišle u svom mini-busu – na bokovima je jarkim žutim slovima pisalo Les Mimosas – i trg se opet vratio u normalno stanje. Narcisse je došao kad je ispratio žalobnike, obilno se znojeći pod tijesnim ovratnikom. Kad sam mu izrazila su-ćut, slegao je ramenima.
– Nitko je zapravo nije poznavao, rekao je ravnodušno. – Prateta moje žene. Otišla je u Le Mortoir prije dvadeset godina. Bila je potpuno skrenula.
Le Mortoir. Vidjela sam kako je Josephine napravila grimasu kad je čula to ime. Iza sve one slatkoće mimoze, to je to, i ništa drugo. Mjesto na kojem se umire. Narcisse se naprosto pridržava konvencije. Taje žena već odavno bila mrtva.
Natočila sam čokoladu, crnu i gorko-slatku. – Biste li komad kolača? – ponudila sam mu.
Oklijevao je jedan čas. – Bolje ne dok sam u koroti, izjavio je mračno. – A kakav je?
– Bavaroise, s karamel-glazurom.
– Pa, možda mali komadić.
Josephine je gledala kroz prozor na prazan trg. – Onaj čovjek se opet mota ovuda, primijeti-la je. – Onaj iz Les Marauds. Ulazi u crkvu.
Pogledala sam kroz vrata. Roux je stajao točno u prostranom ulazu u crkvu. Izgledao je nervozno, nelagodno se premještao s noge na nogu, dok je ruke čvrsto stegnuo oko tijela, kao da mu je hladno.
Nešto tu nije bilo u redu. Osjetila sam iznenadnu, paničnu sigurnost. Nešto zaista nije bilo u redu. Dok sam promatrala, Roux je naglo krenuo prema La Praline. Napolajé utrčao u ulaz i ondje ostao spuštene glave, ukočen od osjećaja krivnje i jada.
– Armande, rekao je. – Mislim da sam je ubio.
Na trenutak smo samo zurili u njega. On je bespomoćno i nespretno zamahnuo rukama, kao da želi od sebe otjerati zle misli.
– Bio sam otišao po svećenika. Ona nema telefona i mislio sam da možda on... – prekinuo se. Uznemirenost mu je tako pojačala naglasak da su mu riječi postale nekako strane i nerazum-ljive, jezik pun neobičnih grlenih zvukova i naricanja, koji je mogao biti arapski, španjolski ili verlan, ili čudnovata mješavina sva tri.
– Vidio sam daje ona... rekla mi je neka idem do frižidera i... ondje unutra je bio lijek, opet se prekinuo, još uzrujaniji. – Nisam je ni taknuo. Nisam je uopće taknuo. Ja ne bih... – Isplju-nuo je te riječi s naporom, kao razbijene zube. – Reći će da sam je napao. Htio joj uzeti novac. Nije istina. Dao sam joj malo rakije i ona je samo...
Ušutio je. Vidjela sam ga kako se muči da se nekako svlada.
– Sve je u redu, rekla sam mu mirno. – Možeš mi ispričati dok idemo onamo. Josephine će ostati u trgovini. Narcisse će nazvati doktora od cvjećara.
Tvrdoglavo: – Ja se ne vraćam onamo. Učinio sam što sam mogao. Neću da...
Zgrabila sam ga za ruku i povukla sa sobom. – Sad nemamo vremena za to. Trebam te.
– Reći će da sam ja kriv. Policija...
– Armande te treba. Hajde, požuri!
Putem do Les Marauds čula sam ostatak te nepovezane priče. Roux se stidio zbog one juče-rašnje scene u La Praline i, vidjevši Armandina vrata otvorena, odlučio ju je posjetiti i zatekao je kako sjedi napola bez svijesti u svojem stolcu za ljuljanje. Uspio ju je dovoljno razbuditi da mu kaže nekoliko riječi. Lijek... frižider... Na frižideru je stajala boca rakije. Natočio je punu čašu, i prisilio je da proguta tekućinu.
– Samo se srušila. Nisam je mogao prizvati svijesti. – Ojađenost se širila iz njega. – Tada sam se sjetio daje šećeraš. Vjerojatno sam je ubio svojom pomoći.
– Nisi je ubio. – Nisam više mogla doći do daha od trčanja, probadalo me pod rebrima. – Sve će biti dobro. Na vrijeme si došao po pomoć.
– A što ako umre? Sto misliš, tko će mi vjerovati? – Glas mu je bio hrapav.
– Štedi dah. Doktor će stići svaki čas.
Armandina su vrata još otvorena, mačka leži uz dovratak. Iza toga, kuća je tiha. Komad ra-sklimanog žlijeba riga kišnicu s krova. Vidim kako Rouxov pogled skreće onamo u hitroj pro-fesionalnoj procjeni: to ću morati srediti. Zastaje na vratima kao da čeka da ga pozovu da uđe.
Armande leži na tepihu pred ognjištem, lice joj je boje gljive, usne modrikaste. Barem ju je smjestio u položaj za oživljavanje, tako da je jedna ruka poput jastuka pod glavom, a vrat pod kutom koji oslobađa dišne putove. Nepokretna je, ali podrhtavanje ustajalog zraka između nje-zinih usana govori mi da diše. Njezin odbačeni goblen leži kraj nje, od šalice prolivene kave na tepihu je ostala mrlja u obliku zareza. Prizor je čudnovato plošan, poput fotosa iz nekog nije-mog filma. Koža joj je pod mojim prstima hladna poput ribe, tamne zjenice jasno vidljive pod kapcima tankim kao mokri krep-papir. Crna suknja podigla joj se malo iznad koljena, otkriva-jući grimizni volan. Iznenada osjećam naglu provalu tuge zbog tih artritičnih starih koljena u crnim čarapama i podsuknjama od svile jarkih boja ispod neugledne kućne haljine.
– Onda? – Roux gotovo reži od tjeskobe.
– Mislim da će joj biti dobro.
Oči su mu tamne od nevjerice i sumnje.
– Sigurno drži inzulin u frižideru, rekla sam mu. – Vjerojatno je na to mislila. Brzo ga pro-nađi.
Drži ga kraj jaja. Plastična kutija za hranu sadrži šest ampula inzulina i nekoliko jednokrat-nih igala za injekcije. Na drugoj je strani kutija trufla sa slovima La Celeste Praline na poklop-cu. Inače u kući nema gotovo ništa za jelo; otvorena konzerva sardina, komad papira s tragovi-ma rillettes, nekoliko rajčica. Dajem joj injekciju u pregib lakta. Tu tehniku dobro poznajem. U konačnim fazama bolesti za koju je moja majka iskušala tolike alternativne terapije – akupun-kturu, homeopatiju, kreativnu vizualizaciju – napokon smo završili na dobrom starom morfiju, s crnog tržišta kad ga nismo mogli dobiti na recept, i premda moja majka nije podnosila droge, bila je presretna što ga može dobiti dok joj je tijelo gorjelo, a visoke zgrade New Yorka plivale pred očima kao fatamorgana. Armande je gotovo bez težine u mom naručju i glava joj beživot-no visi. Trag rumenila najednom obrazu daje joj nekakav očajnički, klaunovski izraz. Stežem te hladne, ukočene ruke među svojima, olabavljujući zglobove, masirajući prste.
– Armande. Probudi se. Armande.
Roux stoji i promatra, nesiguran, s izrazom koji je mješavina zbunjenosti i nade. Osjećam njezine prste kao svežanj ključeva u rukama.
– Armande. – Nastojim da mi glas zazvuči oštro, zapovjednički. – Ne možeš sad spavati. Moraš se probuditi.
Evo ga. Jedva zamjetan drhtaj, kao listić koji je zalepršao uz drugi.
– Vianne.
U trenu, Roux se našao na koljenima kraj nas. Bio je pepeljast u licu, ali oči su mu sjajile.
– Oh, reci to još jednom, ti tvrdoglava starice! – Njegovo je olakšanje bilo tako intenzivno daje upravo boljelo. – Znam da si tu unutra, Armande, znam da me čuješ! – Pogledao me nes-trpljivo, gotovo nasmijan. – Progovorila je, je li? Nije mi se to samo pričinilo?
Stresla sam glavom. – Snažna je ona, rekla sam. – I našao si je na vrijeme, prije nego što je pala u komu. Pustimo da injekcija počne djelovati. Razgovaraj s njom.
– U redu. – Počeo je govoriti, malo neobuzdano, bez daha, tražeći na njezinu licu znakove svijesti. Ja sam joj i dalje trljala ruke i osjećala kako se toplina polako vraća.
– Nećeš ti nikoga zavarati, Armande, vještice stara. Jaka si kao konj. Mogla bi vječno živje-ti. Osim toga, baš sam ti popravio krov. Ne misliš valjda da sam cijeli taj posao napravio samo zato da ona tvoja kći može sve naslijediti, ha? Znam da me slušaš, Armande. Znam da me mo-žeš čuti. I što sad čekaš? Hoćeš da ti se ispričam? Dobro, ispričavam se. – Suze su mu prošarale lice. – Jesi li čula? Ispričao sam se. Ja sam nezahvalni gad i žao mije. Sad se probudi i...
–... bučni gad...
Zaustavio se usred rečenice. Armande je jedva čujno zahihotala. Usne su joj se micale bez glasa. Oči su bile blistave i prisebne. Roux joj je nježno uzeo lice među ruke.
– Prepala sam vas, ha? – Glas joj je bio tanak kao čipka.
– Nisi.
– Jesam, jesam. – S tračkom nestašnog zadovoljstva.
Roux je obrisao oči nadlanicom. – Još si mi dužna novac za posao koji sam obavio, rekao je nesigurnim glasom. – Samo sam se bojao da mi nikad nećeš stići platiti.
Armande se opet tiho smijuckala. Sad joj se već vraćala snaga i nas dvoje smo je uspjeli podići i smjestiti u njezin stolac. Još je bila vrlo blijeda, lice joj je upalo kao trula jabuka, ali oči su bile bistre i razumne. Roux se okrenuo prema meni, i prvi put nakon požara vidjela sam kako ne kontrolira izraz lica. Ruke su nam se dodirnule. Na trenutak, uhvatila sam djelić njegova lica na mjesečini, oblinu golog ramena na travi, opojni miris jorgovana... Osjećala sam kako mi se oči šire u glupom iznenađenju. Zacijelo je i Roux osjetio nešto, jer se povukao, smeten. Iza nas, čula sam tiho Armandino smijuljenje.
– Rekla sam Narcisseu neka telefonira liječniku, rekla sam joj, lažno bezbrižnim tonom. – Stići će svakog časa.
Armande me pogledala. Osjetila sam razumijevanje i, ne prvi put, upitala sam se koliko ja-sno ona vidi stvari.
– Ne želim da mi se ta mrtvačka glava pojavljuje u kući, rekla je. – Možeš ga odmah lijepo poslati onamo odakle je došao. Ne treba on meni govoriti što da radim.
– Ali bolesna si, pobunila sam se. – Da Roux nije naišao, mogla si umrijeti.
Ona me podrugljivo pogledala. – Vianne, rekla je strpljivo.
To stari ljudi i čine. Umiru. To je životna činjenica. Neprestano se događa.
– Da, ali...
– Ja ne idem u Le Mortoir, nastavila je. – To im možeš poručiti u moje ime. Ne mogu me prisiliti da odem. Živim u ovoj kući šezdeset godina, i kad umrem, umrijet ću ovdje. – Nitko te neće siliti da bilo kamo odeš, rekao je Roux oštro. – Naprosto, bila si nepažljiva sa svojim lije-kom. Drugi put ćeš pripaziti. – Armande se nasmiješila. – Nije to baš tako jednostavno, rekla je li'.
Tvrdoglavo: – Zašto ne?
Slegnula je ramenima. – Guillaume zna, rekla mu je. – Mnogo sam s njim razgovarala. On razumije. – Sad je već zvučala gotovo normalno, premda je još bila slaba. – Ne želim svakoga dana uzimati ovaj lijek, rekla je smireno. – Ne želim se držati beskrajnih popisa dijetalnih jela. Ne želim da me njeguju ljubazne bolničarke koje mi se obraćaju kao da sam u dječjem vrtiću. Imam osamdeset godina, za Boga miloga, i ako ja ne znam što želim u svojoj dobi... – naglo se prekinula. – Tko je to?
Sluh joj je bio savršen. I ja sam ga čula, slabašan zvuk auta koji se zaustavio na neravnom puteljku pred kućom. Doktor.
– Ako je to onaj licemjerni šarlatan, reci mu da gubi vrijeme, otresla se Armande. – Reci mu da se odlično osjećam. Reci mu neka ide tražiti nekoga drugoga da postavi svoju dijagnozu. Ja ga ne želim.
Bacila sam pogled kroz vrata. – Čini se daje sa sobom doveo polovicu Lansqueneta, primi-jetila sam blago. Automobil, plavi Citroen, bio je krcat ljudi. Uz liječnika, mršavog čovjeka u odijelu boje antracita, vidjela sam Caroline Clairmont, njezinu prijateljicu Joline i Reynauda zgurane na stražnjem sjedalu. Prednje je zapremao Georges Clairmont koji je izgledao malo pokunjeno i nelagodno i kao da se šutke bunio. Čula sam kako su se zalupila vrata od automo-bila i prodorni cvrkut Carolinina glasa koji lebdi iznad nenadane graje.
– Rekla sam joj! Je li da sam joj rekla, Georges? Nitko me ne može optužiti da zanemaru-jem svoje kćerinske dužnosti, sve sam dala za tu lenu, a gledaj kako mi ona...
Hitra škripa koraka po kamenju, zatim su se glasovi pretvorili u kakofoniju dok su neželjeni posjetitelji otvarali ulazna vrata.
– Maman?Maman? Drži se, dušo, evo mene! Dolazim! Ovuda, monsieur Cussonnet, ovuda u – ah da, pa vi već znate put, je li? O Bože, koliko sam joj samo puta rekla – točno sam znala da će se ovako nešto dogoditi...
Georges, koji se slabašno buni: – Jesi li baš sigurna da se moramo miješati, Caro, dušo? Mislim, neka se doktor time bavi, jeli tako?
Joline, onim svojim hladnim, naduvenim glasom: – Čovjek se pita što je on uopće i radio u njezinoj kući.
Reynaud, jedva čujno: – Trebala je doći k meni...
Osjetila sam kako se Roux ukočio čak i prije nego što su svi ušli u sobu i brzo se ogledao oko sebe tražeći izlaz. Ali već je bilo prekasno. Najprije Caroline i Joline sa svojim besprije-kornim šinjonima, svojim kompletićima i rupcima od Hermesa, a iza njih Clairmont – u tam-nom odijelu i kravati, neobično za radni dan na skladištu drvene građe, ili gaje natjerala da se za tu priliku preodjene? – liječnik, svećenik, poput nekog prizora iz melodrame, svi kao zamrznuti na vratima, lica zaprepaštenih, bezizražajnih, s izrazom krivnje, žalosnih, bijesnih. Roux zuri u njih zastrašujuće drsko, s jednom rukom u zavoju i vlažnom kosom u očima, ja sama kraj vrata, u narančastoj suknji koju sam zablatila dok sam trčala u Les Marauds, i Armande, blijeda ali sabrana, vedro se ljuljajući u svom starom stolcu, dok joj crne oči iskre zlobom, a jedan je prst savijen kao u vještice.
– Dakle, lešinari su došli. – Zvučala je prijazno, ali opasno. – Nije vam dugo trebalo da sti-gnete, je li? – Prodoran pogled prema Reynaudu koji je stajao na začelju skupine. – Pomislio si da ćeš napokon dobiti svoju priliku, je li? – rekla je zajedljivo. – Pomislio si da ćeš ubaciti bla-goslov ili dva, na brzinu, dok nisam compos mentis? – Vulgarno je zahihotala, kao obično. – Baš nemaš sreću, Francis. Nisam još posve spremna za posljednju pomast.
Reynaud je izgledao kiselo. – Da, čini se, rekao je. Hitro je pogledao u mom smjeru. – Baš sreća da se mademoiselle Rocher tako vješto služi iglom. – Riječi su sadržavale gotovo neskri-venu porugu.
Caroline je bila ukočena, lica kao nasmiješena maska ojađenosti. – Maman, cherie, vidiš što se događa kad te ostavljamo samu. Sve nas ovako strašiš.
Armande se držala kao da joj je sve to dosadno.
– Ovako nam trošiti vrijeme, uzbuniti ljude... – Mačak Lariflete skočio joj je na koljena dok je Caro govorila i stara gospođa gaje rastreseno gladila. – Razumiješ li sada zašto ti govorimo?
– Da bi mi bilo bolje u Le Mortoir? – završila je Armande bezizražajno. – Zbilja, Caro. Ti baš nikad ne odustaješ, je li? Isti si otac, znaš. Glup, ali uporan. To mu je bila jedna od najsim-patičnijih osobina.
Caro je izgledala uvrijeđeno. – To nije Le Mortoir, zove se Les Mimosas, i kad bi samo oti-šla pogledati...
– Hrana kroz cjevčicu, netko tko te prati na zahod za slučaj da padneš...
– Ne budi smiješna.
Armande se nasmijala. – Draga moja djevojko, u mojim godinama mogu biti što god mi se sviđa. Mogu biti smiješna, ako mi se baš hoće. Dovoljno sam stara da mi sve bude oprošteno.
– Sad se zbilja ponašaš kao dijete. – Caroin glas bio je pun mrzovolje. – Les Mimosas je vr-lo fin, vrlo ekskluzivan dom, mogla bi razgovarati s ljudima svojih godina, ići na izlete, uživati da ti netko sve organizira...
– To zvuči zbilja prekrasno. – Armande se i dalje lijeno ljuljala u stolcu. Caro se obratila doktoru koji je zbunjeno stajao kraj nje. Mršav, nervozan čovjek, očito se sramio što je uopće tu, poput stidljivog čovjeka na orgijama. – Simon, recite joj!
– Pa, nisam siguran daje na meni da se...
– Simon se sa mnom slaže, prekinula gaje Caro tvrdoglavo. – U tvom stanju i u tvojim go-dinama naprosto ne možeš više ovdje sama živjeti. Paubilo kojem trenutku mogla bi...
– Da, madame Voizin. – Jolinin je glas bio srdačan i razuman. – Možda biste trebali razmo-triti ono što Caro – hoću reći, naravno da ne želite izgubiti svoju nezavisnost, ali za vaše vlasti-to dobro...
Armandine su oči hitre, i sjajne, i otrovne. Nekoliko trenutaka šutke zuri u Joline. Joline se uzvrpoljila, zatim crveneći se odvratila pogled. – Želim da odete odavde, rekla je Armande bla-go. – Da svi odete.
– Ali, maman!
– Svi, ponovila je Armande glatko. – Ovom šarlatanu ovdje dajem dvije minute nasamo – čini mi se da vas moram podsjetiti na Hipokratovu zakletvu, monsieur Cussonnet – ali kad s tim završim, očekujem da vas ostalih strvinara više ne bude. – Pokušala je ustati, s naporom se od-gurujući iz stolca. Uhvatila sam je za ruku da je pri držim i ona mi se turobno ali nestašno nas-miješila.
– Hvala ti, Vianne – rekla je blago. – I tebi. – Obraćala se Rouxu koji je još stajao na kraj-njem dijelu sobe naizgled ravnodušan i neugledan. – Želim s tobom razgovarati kad ode liječ-nik. Nemoj otići.
– Tko, ja? – Roux se očito osjećao nelagodno. Caro gaje pogledala s neprikrivenim prijezi-rom.
– Mislim da bi u ovakvom trenutku, maman, tvoja obitelj morala biti...
– Ako mi budeš potrebna, znam gdje ću te naći, rekla je Armande odrješito. – Zasad, želim nešto dogovoriti.
Caro je pogledala Rouxa. – Je li? – Slogovi su bili medeni od antipatije. – Dogovoriti? – Promotrila gaje od glave do pete i vidjela sam kako je neopazice ustuknuo. Bio je to isti onaj refleks koji sam prije uočila kod Josephine; ukočenost, malo pogrbljena ramena, zavlačenje ruku u džepove kao da želi postati manja meta. Pod tim znalačkim ispitivačkim pogledom ot-kriva se svaka mana. Načas i on sebe vidi onako kako ga vidi ona: prljav, neotesan.
Tvrdoglavo, on prihvaća ulogu koju mu je dodijelila i otresa se: – Sto misliš da gledaš, je-bote?
Ona ga zaprepašteno pogleda i ustukne. Armande se cereka. – Mi se vidimo poslije, kaže. – I hvala ti. – Caro je izišla za mnom, vidljivo uvrijeđena. Razapeta između znatiželje i nevolj-kosti da sa mnom razgovara, ponaša se otresito i svisoka. Ja joj iznosim činjenice bez ikakvih ukrasa. Reynaud sluša, bezizražajan kao jedan od njegovih kipova. Georges pokušava diplo-matski pristup, stidljivo se smješka, izgovara fraze. Nitko mi ne nudi prijevoz kući.

http://www.book-forum.net

12Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:37 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
28
Subota, 15. ožujka
DANAS SAM OPET POŠAO RAZGOVARATI S ARMANDOM VOIZIN, i opet me nije htjela primiti. Onaj njezin crvenokosi pas čuvar otvorio je vrata i nešto zarežao na mene na svom neotesanom dijalektu, stojeći na pragu da mi zapriječi ulaz. Armande je sasvim dobro. Mali odmor dovest će je do potpunog oporavka. Unuk je s njom, a prijatelji je posjećuju svaki dan – to je izgovoreno sa sarkazmom zbog kojeg se moram ugristi za jezik. Nitko je ne smije uznemiravati. Strašno mi je što moram moliti toga čovjeka, pere, ali znam što mi je dužnost. U kako nisko društvo daje upala, ma kakvim me uvredama obasipala, moja dužnost ostaje jasna. Tješiti – čak i onda kada odbija utjehu – i voditi. Ali nemoguće je razgovarati s tim čovjekom o duši – njegove su oči bezizražajne i ravnodušne kao oči životinje. Pokušavam mu objasniti. Armande je stara, kažem mu. Stara i tvrdoglava. Tako nam je malo vremena preostalo, oboma. Zar to ne shvaća? Zar će joj dopustiti da se ubije nehajem i arogancijom?
On sliježe ramenima. – Ona je odlično, kaže mi, a lice mu je tupo od mržnje. – Nitko je ne zanemaruje. Bit će joj sasvim dobro.
– Nije istina. – Glas mije namjerno grub. – Ona igra ruski rulet sa svojim lijekom. Ne želi slušati što joj doktor govori. Jede čokoladne bombone, zaboga! Jeste li uopće pomislili što bi to moglo značiti u njezinu stanju?
Lice mu se zatvara, postaje neprijateljsko i daleko. Bezbojno: – Ona vas ne želi vidjeti.
– Zar vam nije stalo? Zar vam nije stalo što se ubija proždrljivošću?
On sliježe ramenima. Osjećam njegov gnjev kroz tanki sloj prividne ravnodušnosti. Nemo-guće je apelirati na bolji dio njegove prirode – on naprosto stražari, kako su mu naredili. Mus-cat mi kaže da mu je Armande ponudila novac. Možda mu je u interesu da umre. Znam koliko ona zna biti izopačena. Razbaštiniti obitelj u korist toga stranca moglo bi toj strani njezine na-ravi zazvučati privlačno.
– Čekat ću, rekao sam mu. – Cijeli dan, ako moram.
Čekao sam dva sata vani, u vrtu. Tada je počelo kišiti. Nisam imao kišobrana i reverenda mi je otežala od vlage. Počeo sam osjećati vrtoglavicu i ukočenost. Poslije nekog vremena ot-vorio se prozor i osjetio sam miris kave i vrućeg kruha iz kuhinje koji me izluđivao. Gledao sam onog psa čuvara kako me promatra namrgođeno i prezirno, i znao sam da bih se mogao onesvijestiti i srušiti na zemlju a da se on i ne makne da mi pomogne. Osjećao sam njegov pog-led na leđima dok sam se polako vraćao uzbrdo prema Svetom Jeronimu. Negdje s onu stranu vode učinilo mi se da čujem glasan smijeh.
Nisam uspio ni s Josephine Muscat. Premda ne želi ući u crkvu, ipak sam nekoliko puta s njom razgovarao, ali uzalud. Sad se u njoj osjeća duboka jezgra od nekakva tvrdoglavog meta-la, nešto izazivačko, premda je bila uljudna i ljubazna tijekom cijelog našeg razgovora. Nikad se ne usuđuje otići daleko od La Celeste Praline, pa sam je i danas vidio pred dućanom. Mela je kaldrmu pred ulazom, kose svezane žutim rupcem. Dok sam joj prilazio, čuo sam kako pjevuši.
– Dobro jutro, madame Muscat. – Pristojno sam je pozdravio. Želim li je pridobiti, znam da to moram izvesti s pomoću ljubaznosti i razuma. Na kajanje je mogu natjerati kasnije, kad naš posao bude obavljen.
Škrto mi se nasmiješila. Sad izgleda mnogo samopouzdanje, uspravnih leda, visoko podig-nute glave, držanjem oponaša Vianne Rocher.
– Ja sam sada Josephine Bonnet, pere.
– Ne po zakonu, madame. – Bof, zakon, slegla je ramenima.
– Božji zakon, naglasio sam i pogledao je s predbacivanjem. – Neprestano se molim za vas, ma pere. Molim se za vaše izbavljenje.
Na to se nasmijala, posve prijazno. – Onda su vaše molitve uslišane, pere. Nikad nisam bila tako sretna.
Kao daje neranjiva. Ni tjedan dana utjecaja one žene, a već čujem njezin glas te druge u Jo-sephininu. Njihov je smijeh nesnosan. Njihovo ruganje, kao i Armandino, podbadanje koje me čini priglupim i gnjevnim. Već osjećam kako nešto u meni reagira,pere, nekakva slabost na koju sam mislio da sam imun. Gledajući preko trga na chocolaterie, njezin sjajni izlog, sandu-čiće ružičastih i crvenih i narančastih pelargonija na balkonima i s obje strane vrata, osjećam kako mi se u duh uvlači potajna dvojba, i usta mi ispunjaju prisjećanja na taj miomiris, poput vrhnja i sljezovih kolačića i karameliziranog šećera i opojne mješavine konjaka i svježe samlje-venih zrna kakaovca. To je miris ženske kose, točno na onom mjestu gdje se zatiljak spaja s nježnom udubinom u lubanji, miris zrelih marelica na suncu, toplih brioša i svitaka s cimetom, čaja s limunom i đurđica. To je vrsta tamjana koji se širi s vjetrom i nježno se odmata i vijori kao barjak pobune, taj vražji trag, ne s vonj em sumpora, kao što su nas učili kao djecu, već s ovim nevjerojatno laganim mirisom koji stalno na nešto podsjeća, udruženom esencijom tisuću mirodija koja izaziva vrtoglavicu i uzlet duha. Zatekao sam se kako stojim ispred Svetog Jero-nima glave podignute u vjetar trudeći se da uhvatim trag toga mirisa. On mi prožima snove i budim se sav u znoju i gladan. U snovima se davim čokoladom, valjam se u čokoladnim bom-bonima, i njihova površina nije krhka već mekana kao put, poput tisuću usta na mojem tijelu koja me proždiru lepršavim malim ugrizima. Umrijeti pod tom nježnom proždrljivošću čini mi se kulminacijom svake napasti koju sam ikad upoznao i u takvim trenucima mogu gotovo ra-zumjeti Armande Voizin koja sa svakim zalogaj em izlaže opasnosti svoj život.
Rekao sam gotovo.
Ja znam što mi je dužnost. Sada vrlo malo spavam, budući da sam svoju pokoru proširio ta-ko da uključuje te izgubljene trenutke opuštenosti. Zglobovi me bole, ali drago mi je što mi nešto odvraća pozornost. Fizički užitak je pukotina u koju đavao pušta svoje korijenje. Izbjega-vam slatke mirise. Jedem jedan jedini obrok na dan, a i tada samo najobičniju i najneukusniju hranu. Kad se ne bavim svojim dužnostima u župi, radim na groblju, prekopavam gredice i pli-jevim korov oko grobova. To je zanemareno u protekle dvije godine i osjećam nelagodu kad vidim kakva je raspojasanost zavladala u tom dosad urednom vrtu. Lavanda, mažuran, zvjezdan i ljubičasta žalfija iznikli su u razvratnom obilju među travama i modrim čičkom. Ta me silna količina mirisa uznemiruje. Meni bi se sviđali uredni redovi grmlja i cvijeća, možda s nisko podrezanom živicom šimšira oko cijelog vrta. Ovo mi se obilje čini nekako naopakim, nepris-tojnim, kao neko divlje nametanje života u kojem jedna biljka guši drugu u uzaludnom pokuša-ju da prevlada. Nama je dano da vladamo tim stvarima, kaže nam Biblija. A ipak, ja uopće ne osjećam da vladam. Osjećam tek neku vrstu bespomoćnosti, jer, dok kopam, obrezujem i re-žem, nepravilne zelene vojske naprosto ispunjaju prostor iza mojih leđa i, plazeći dugačke zele-ne jezike, rugaju se mojim nastojanjima. Narcisse me promatra blago podrugljivo.
– Bolje da nešto posadite, pere, kaže. – Ispunite taj prostor nečim vrijednim. Inače će se ko-rov u svakom slučaju uvući.
Dakako, ima pravo. Naručio sam stotinu sadnica iz njegova rasadnika, poslušnih sadnica, koje ću posaditi u redovima. Volim bijele begonije, patuljaste perunike, blijedožute dalije i us-krsne ljiljane, bez mirisa, ali tako ljupke među onim ozbiljnim uvijenim listovima. Ljupke, ali nenametljive, obećava Narcisse. Priroda ukroćena po čovjeku.
Vianne Rocher prilazi da pogleda kako radim. Ne obraćam pozornost na nju. Na sebi ima pulover tirkizne boje i traperice iznad malih ljubičastih antilopskih čizmica. Kosa joj je gusar-ska zastava na vjetru.
– Imate lijep vrt, primjećuje. Pušta dajoj se ruka vuče po redu vegetacije; zatim steže šaku i punu mirisa prinosi je licu.
– Toliko trava, kaže. – Pčelinja ljubica i poljska metvica i velika kadulja...
– Ne znam kako se zovu. – Glas mije odsječan. – Ja nisam nikakav vrtlar. Osim toga, to je običan korov.
– Ja volim korov.
Naravno da voli. Osjećam kako mi srce buja od gnjeva – ili od tog mirisa? Ustao sam do bokova u zatalasanoj travi, i osjetio kako su mi donji kralješci škljocnuli pod naglim pritiskom. – Recite mi nešto, mademoiselle.
Poslušno me pogledala, smiješeći se.
– Recite mi, što namjeravate postići time što potičete moje župljane da iz korijena promije-ne svoj život, da se odreknu sigurnosti?
Pogledala me kao da ne razumije. – Iz korijena? – Nesigurno je pogledala hrpu korova na stazi kraj mene.
– Govorim o Josephine Muscat, otresao sam se.
– A, to. – Zavrnula je stručak zelene lavande među prstima. – Bila je nesretna. – Za nju je to očito bilo dovoljno objašnjenje.
– A sada, pošto je raskinula bračni zavjet, ostavila sve što je imala, odrekla se svog starog života, mislite da će biti sretnija?
– Naravno.
– Vrlo lijepa filozofija, narugao sam se, – ako spadate u ljude koji ne shvaćaju pojam grije-ha.
Nasmijala se. – Pa i ne shvaćam, rekla je. – Uopće ne shvaćam taj pojam.
– Onda žalim vaše jadno dijete – rekao sam zajedljivo. – Odgajano bez Boga i bez morala.
Pogledala me je prilično mrko. – Anouk zna što je pravo, a što nije, rekla je, i znao sam da sam joj konačno našao slabu točku. Jedan mali bod u moju korist. – A što se Boga tiče... – pre-kinula se u pola rečenice. – Mislim da vam taj bijeli ovratnik ne daje isključivo pravo pristupa božanskome, završila je malo blaže. – Valjda bi se negdje moglo naći prostora za nas oboje, što mislite?
Nisam se udostojio odgovoriti. Prozreo sam tu njezinu tobožnju trpeljivost. – Ako zbilja že-lite učiniti dobro, – kažem joj dostojanstveno, – nagovorit ćete madame Muscat da još jednom razmotri svoju prenagljenu odluku i natjerat ćete Armandu Voizin da dođe pameti.
– Pameti? – pretvarala se da ne razumije, ali dobro je znala što mislim.
Ponovio sam dobar dio onoga što sam rekao psu čuvaru. Armande je stara, rekao sam joj. Samovoljna i tvrdoglava. Ali njezina generacija nema dovoljno znanja da razumije medicinu. Ne razumije važnost dijete i ispravnog uzimanja lijekova – tvrdoglavo odbija saslušati činjeni-ce.
– Ali Armande je posve sretna ondje gdje jest. – Glas joj zvuči gotovo razumno. – Ne želi otići iz svoje kuće i preseliti se u starački dom. Želi umrijeti ondje gdje jest.
– Nema na to prava! – Čuo sam kako mi je glas odjeknuo poput udarca bičem preko trga. – Nije na njoj da donosi tu odluku. Mogla bi još dugo živjeti, još možda deset godina...
– Pa možda i hoće. – Ton je bio pun predbacivanja. – Još je pokretna, lucidna, nezavisna.
– Nezavisna! – Jedva sam uspio prikriti svoj prijezir. – A kad za šest mjeseci bude potpuno slijepa? Sto će onda?
Prvi put mi se učinilo da se zbunila. – Ne razumijem, rekla je napokon. – S Armandinim je vidom sve u redu, je li? Mislim, ne nosi čak ni naočale.
Dobro sam je pogledao. Nije znala. – Niste razgovarali s liječnikom, je li?
– Pa zašto bih? Armande...
Prekinuo sam je. – Armande ima veliki problem, rekao sam joj. – Problem koji sustavno poriče. Vidjeli ste koliko je tvrdoglava. Ne želi priznati, čak ni sebi, čak ni svojoj obitelji...
– Recite mi. Molim vas. – Oči su joj bile tvrde kao ahat.
Rekao sam joj.
29
Nedjelja, 16. ožujka
ISPRVA SE ARMANDE PRETVARALA DA NE ZNA O ČEMU Govorim. Tada je, pre-šavši na zapovjednički ton, zahtijevala da sazna tko je blebetao, tvrdeći istodobno da zabadam nos u ono što me se ne tiče i da osim toga nemam pojma o čemu govorim.
– Armande, rekla sam čim je zastala da uhvati dah. – Razgovaraj sa mnom. Reci mi što to znači. Dijabetička retinopatija...
Slegnula je ramenima. – Pa baš ti mogu i reći, ako onaj blesavi doktor počne o tome pričati po cijelom selu. – Zvučala je razdražljivo. – Postupa sa mnom kao da više nisam kadra sama donositi odluke. – Strogo me pogledala. – A ni ti nisi ništa bolja, madame, rekla je. – Tu kvocaš oko mene, brineš se – pa nisam dijete, Vianne.
– Znam da nisi.
– Onda dobro. – Posegnula je za šalicom uz lakat. Vidjela sam s kolikom je pozornošću obuhvaća prstima, ispitujući joj položaj prije nego što će je podići. Nije ona, već ja, ja sam sli-jepa. Stap s crvenom vrpcom, nesigurne kretnje, nedovršeni vez, oči zasjenjene pod nizom šeši-ra...
– Naime, ionako ne možeš ništa napraviti, nastavila je Armande blažim tonom. – Koliko sam shvatila, to je neizlječivo, dakle ne tiče se nikoga osim mene. – Povukla je gutljaj čaja i napravila grimasu. – Kamilica, rekla je bez oduševljenja. – Navodno eliminira toksine. Kao da pijem mačju pišalinu. – Odložila je šalicu, opet s jednako pažljivom kretnjom.
– Fali mi čitanje, rekla je. – Sve teže vidim slova, ali Luc mi ponekad čita. Sjećaš se kako sam ga natjerala da mi čita Rimbauda na onom prvom sastanku?
Kimnula sam glavom. – Kad te čovjek čuje, pomislio bi daje to bilo prije mnogo godina, rekla sam joj.
– I jest. – Glas joj je bio lagan, čudnovato ravnomjeran. – Doživjela sam ono što sam misli-la da nikad neću, Vianne. Moj me unuk svakog dana posjećuje. Razgovaramo kao odrasli. On je dobar dečko, dovoljno drag da malo za mnom žali...
– On te voli, Armande, prekinula sam je. – Svi te volimo.
Tiho se smijuckala. – Možda ne baš svi, rekla je. – Svejedno, nije važno. Sve što sam ikad željela imam ovdje i sada. Svoju kuću, prijatelje, Luca... – Prkosno me pogledala. – Ne dam da mi se bilo što od toga oduzme, izjavila je buntovnički.
– Ne razumij em. Nema tog čovjeka koji te može prisiliti da...
– Ne govorim ja o čovjeku, prekinula me oštro. – Cussonnet može pričati koliko god hoće o svojim retinalnim implantatima, skeniranju, laserskoj terapiji i što god hoće, – njezin je prijezir prema takvim stvarima bio očit, – ali to ne mijenja grube činjenice. Istina je da idem prema sljepilu i da to nitko ne može zaustaviti. – Prekrižila je ruke s nekom konačnom gestom.
– Trebala sam ranije otići k njemu, rekla je bez gorčine. – Sada je stanje neopozivo i posta-je sve gore. Šest mjeseci djelomičnog vida najviše je što mi može dati, a onda Le Mortoir, svi-đalo se to meni ili ne, dok ne umrem. – Zastala je. – Mogla bih poživjeti još deset godina, rekla je zamišljeno, kao jeka mojih riječi upućenih Reynaudu.
Otvorila sam usta da joj proturječim, da joj kažem da možda neće biti baš tako strašno, za-tim ih opet zatvorila.
– Ne pravi takvo lice, djevojko. – Armande me vedro gurnula u bok. – Poslije banketa od pet gangova, želiš popiti kavu i liker, je li? Ne bi iznenada odlučila da sve to želiš zaokružiti zdjelom mekane kašice, je li? Samo zato da sebi priuštiš još jedno jelo?
– Armande...
– Ne prekidaj me. – Oči su joj bile blistave. – Govorim ti da čovjek mora znati kad mora stati, Vianne. Moraš znati kad ćeš odgurnuti tanjur i naručiti onaj liker. Za četrnaest dana napu-nit ću osamdeset prvu...
– Pa to nije neka starost, zavapila sam i nehotice. – Ne mogu vjerovati da se ovako preda-ješ!
Pogledala me. – Ipak si baš ti, sjećaš se, rekla Guillaumeu neka priušti Charlyju malo dos-tojanstva.
– Pa nisi ti pas! – odvratila sam, sada već bijesno.
– Nisam, – odvratila je Armande blago – i imam izbor.
Gorko mjesto, New York, s njegovim kićenim tajnama; hladan zimi i zažaren od vrućine ljeti. Nakon tri mjeseca čak i buka postaje poznata, nezamjetna, zvukovi automobila-glasova-taksija pretopljeni su u jedan jedini plašt zvuka što kao kiša prekriva cijelo mjesto. Ona prelazi cestu iz trgovine delikatesama s našim ručkom u smeđoj papirnatoj vrećici između skupljenih ruku, jaje presrećem na pola puta, uhvativši joj pogled preko prometne ulice, ispred golemog plakata iza njezinih leđa koji reklamira cigarete Marlboro; muškarac koji stoji na pozadini ru-menih planina. Vidjela sam ga kako dolazi. Otvorila sam usta da viknem, daje upozorim... Ukočila se. Na sekundu, ništa više, jednu jedinu sekundu. Je li mi to strah pribio jezik o nepce? Je li to bila tek sporost reakcije tijela suočenog s neposrednom opasnošću, bolna vječnost koja treba misli da stigne do mozga poslije tupog odaziva tijela? Ili je to bila nada, ona vrsta nade koja nailazi kada su svi snovi već ogoljeni i ostaje tek dugačko mučno pretvaranje?
Naravno, maman, naravno da ćemo stići na Floridu. Naravno da hoćemo.
Njezino lice, ukočeno od smiješka, oči pretjerano sjajne, sjajne kao vatromet za Četvrti srp-nja.
Što bih ja počela, što bih ja počela bez tebe?
Sve je u redu, maman. Uspjet će nam. Obećavam ti. Vjeruj mi.
Crni čovjek stoji sa strane sa smiješkom koji mu titra na licu i u toj beskrajnoj sekundi spo-znajem kako ima gorih stvari, mnogo gorih stvari od umiranja. Tada me uzetost napušta i ja vrištim, ali krik upozorenja dolazi prekasno. Ona neodređeno okreće lice prema meni, smiješak joj se oblikuje na blijedim usnama – Molim, što je dušo! – i krik koji je trebao biti njezino ime gubi se u škripi kočnica.
– Florida! – Zvuči kao žensko ime, to što odjekuje preko ceste, dok mlada žena trči kroz promet odbacujući svoje nabavke u trku – naručaj živežnih namirnica, kutiju mlijeka – izobli-čena lica. Zvuči kao ime, kao da se ta starija žena koja umire na ulici zaista zove Florida, i ona je mrtva prije nego stižem do nje, tiho i bez drame, tako da mi je gotovo neugodno što izazivam takvu zbrku, i neka velika žena u ružičastoj trenirci grli me mesnatim rukama, ali više od svega osjećam olakšanje, poput probušenog čira, i suze su mi olakšanje, gorko, žarko olakšanje što sam napokon došla do kraja. Došla do kraja netaknuta, ili gotovo netaknuta.
– Ne smiješ plakati, rekla je Armande blago. – Pa zar baš ti uvijek ne govoriš kako je sreća jedino što je važno?
Iznenadila sam se kad sam vidjela da mi je lice mokro.
– Osim toga, trebam tvoju pomoć. – Praktična kao uvijek, dodala mi je rupčić iz džepa. Mi-risao je na lavandu. – Pripremam proslavu svog rođendana, izjavila je. – Lucova ideja. Troškovi nisu u pitanju. Želim da se ti pobrineš za jelo.
– Što? – bila sam zbunjena, prelazeći od smrti na slavlje pa opet natrag.
– Moje posljednje jelo, objasnila je Armande. – Do tada ću uzimati svoj lijek kao dobra djevojčica. Čak ću piti i ovaj ogavni čaj. Želim dočekati svoj osamdeset prvi rođendan, Vianne, sa svim svojim prijateljima oko sebe. Neka mi Bog oprosti, možda čak pozovem i onu svoju idiotsku kćer. Otvorit ćemo tvoj festival čokolade u velikom stilu. A onda... – Hitro ravnodušno slijeganje ramenima. – Nema svatko tu sreću, primijetila je, – da dobije priliku sve isplanirati, izgladiti. I još nešto, – pogledala me pogledom prodornim poput lasera, – ni riječi nikome, rekla je. – Baš nikome. Ne želim nikakva miješanja. To je moj izbor, Vianne. Moja zabava. Ne želim da bilo tko plače ili nešto izvodi na mojoj zabavi. Jasno?
Kimnula sam glavom.
– Obećavaš? – Bilo je to nalik na razgovor s nekim nasilnim djetetom.
– Obećavam.
Na licu joj se pojavio onaj izraz zadovoljstva koji uvijek poprima kad govori o dobroj hra-ni. Protrljala je ruke. – A sada, jelovnik.

30.
Utorak, 18. ožujka
JOSEPHINE JE PRIMIJETILA KAKO SAM ŠUTLJIVA DOK SMO ZAJEDno radile. Otkako smo počele, napravile smo tristo uskrsnih bombonijera, uredno složenih u podrumu i svezanih vrpcama, ali želim da ih bude još dvaput toliko. Ako uspijem sve prodati, ostvarit će-mo lijepu zaradu, možda dovoljno da se ovdje stalno naselimo. Ako ne – ne razmišljam o toj mogućnosti, premda me vjetrokaz dočekuje kreštavim smijehom sa svoga krova. Roux je već počeo raditi na Anoukinoj sobi na tavanu. Festival je riskantan pothvat, ali naši su životi oduvi-jek bili određeni takvim stvarima. A mi dajemo sve od sebe da bude uspješan. Plakati su otpos-lani čak do Agena i susjednih gradova. Lokalni radio spominjat će ga svakoga dana u uskrsnom tjednu. Bit će glazbe – nekolicina Narcisseovih starih prijatelja sastavila je bend – cvijeća, iga-ra. Razgovarala sam s nekima od trgovaca na sajmu četvrtkom pa će na trgu biti štandova s uk-rasima i suvenirima. Također lov na uskrsna jaja za djecu, koji će predvoditi Anouk i njezino društvo, uz comets-surprise za svakog sudionika. A u La Celeste Praline, gigantski čokoladni kip Eostre sa snopom žita u jednoj ruci i košarom jaja u drugoj, koja će sudionici kasnije podi-jeliti. Ostalo je manje od dva tjedna. Radimo fine sitne čokoladne bombone punjene likerom, grozdiće od ružinih latica, kovanice zamotane u zlatni papir, bombone punjene kremom, čoko-ladne trešnjice i smotuljke od badema po pedeset odjednom, i ostavljamo ih poredane na nama-zanom limu da se ohlade. Pažljivo rastvaramo šuplja jaja i životinjske likove i punimo ih. Gni-jezda od sukanog karamela sa šećernim jajima tvrde kore, a na svakom pobjedonosno sjedi pu-našna čokoladna koka; šareni zečići natovareni pozlaćenim bademima stoje u redovima, sprem-ni da budu umotani i spremljeni u kutije; stvorenja od marcipana marširaju po policama. Mirisi esencije vanilije, konjaka i jabuka prelivenih s karamel preljevom i gorke čokolade ispunili su cijelu kuću.
A sada treba pripremiti i Armandinu proslavu. Na popisuje sve što želi naručiti iz Agena – guščja pašteta, šampanjac, tartufi i svježe chantrelles iz Bordeauxa, plateaioc de frnits de mer od tralteura u Agenu. Ja ću sama donijeti torte i čokoladne bombone.
– Zvuči zabavno, javlja se Josephine veselo iz kuhinje dok joj govorim o proslavi. Moram se prisjetiti svoga obećanja Armandi.
– Pozvana si, kažem joj. – Rekla mi je.
Josephine je porumenjela od zadovoljstva pri toj pomisli. – To je lijepo od nje, kaže. – Svi su tako dobri.
Nevjerojatno kako u njoj ima malo ogorčenja, kažem sama' sebi, i kako je pripravna u sva-kome vidjeti dobrotu. Čak ni Paul Marie nije uništio taj optimizam u njoj. Za njegovo j e pona-šanje, kaže, djelomice sama kriva. On je u biti slab; trebala mu se već davno suprotstaviti. Sto se tiče Caro Clairmont i njezine družine, njih odbacuje sa smiješkom. – One su naprosto bedas-te, kaže mi mudro.
Kakva jednostavna duša. Sada je vedra, pomirena sa svijetom. Ja primjećujem kako sam sve manje takva, tjerana nekakvom tvrdoglavom željom da sve osporavam. A ipak joj zavidim. Tako je malo trebalo da je se dovede u ovo stanje. Malo topline, nekoliko komada posuđene odjeće i sigurnost gostinske sobe... Poput cvijeta, ona raste prema svjetlu, a da pritom ne razmi-šlja niti analizira proces koji je na to tjera. Kad bih bar ja mogla tako.
Svako malo ulovim se kako mislim na nedjeljni razgovor s Reynaudom. Još ne mogu od-gonetnuti što ga zapravo pokreće. U posljednje vrijeme iz njega izbija nekakav očaj, dok radi na svom groblju, bjesomučno kopa i okapa – ponekad čupajući čitave busene grmlja i cvijeća za-jedno s korovom – a znoj mu curi niz leđa stvarajući tamni trokut na reverendi. Ne uživa u fi-zičkom radu. Vidim mu lice dok radi, vidim kako mu se crte grče od napora. Čini se da mrzi to tlo koje prekapa, da mrzi te biljke s kojima se bori. Izgleda poput škrca koji je prisiljen lopatom bacati novčanice u visoku peć: glad, gađenje i nevoljka očaranost. A ipak, ni u jednom trenutku ne odustaje. Dok ga promatram, osjećam neki poznati ubod straha, premda nisam sigurna od čega. On je poput nekog stroja, taj čovjek, moj neprijatelj. Dok gledam, osjećam se čudnovato izložena njegovu prodornom pogledu. Potrebna mi je sva moja hrabrost da se s njim suočim, da se nasmiješim, glumim nehaj... a u meni nešto vrišti i bjesomučno se bori da pobjegne. Nije tek festival čokolade ono što ga tjera u bjesnilo. Znam to jasno kao da sam to izvukla iz njegovih mračnih misli. U bjesnilo ga tjera samo moje postojanje. Ja sam za njega utjelovljena sablazan. Sada me potajice promatra, iz svog nedovršenog vrta, dok mu pogled iskosa skreće prema mom izlogu, pa opet natrag na posao s nekim podmuklim zadovoljstvom. Nismo razgovarali od ned-jelje i on misli daje ovaj put zabilježio bod u svoju korist. Armande se ne vraća u La Praline, i vidim u njegovim očima da vjeruje kako je to njegova zasluga. Neka tako misli ako ga to usre-ćuje.
Anouk mi kaže daje jučer došao u školu. Govorio jeo značenju Uskrsa – nešto bezazleno, premda me nekako prolazi jeza pri pomisli daje moja kći predana njemu na brigu – pročitao neku priču, obećao da će opet doći. Upitala sam Anouk je li s njom razgovarao.
– O, da, rekla je veselo. – Simpatičan je. Rekao je da mogu doći i pogledati njegovu crkvu ako hoću. Vidjeti svetog Franju i sve one male životinje.
– A ti bi htjela?
Anouk je slegnula ramenima. – Možda, rekla je.
Govorim sama sebi – u one sitne sate kad se čini daje sve moguće i kad mi živci škripe kao nepodmazane šarke vjetrokaza – kako je moj strah nerazuman. Sto nam može učiniti? Kakvo nam zlo može nanijeti, čak i ako mu je to namjera? On ništa ne zna. Ne može ništa znati o na-ma. On nema moći.
Naravno da ima, govori majčin glas u meni. On je Crni čovjek.
Anouk se nemirno prevrće u snu. Osjetljiva na moja raspoloženja, zna kad sam budna i on-da se sama probija prema buđenju kroz gusti mulj snova. Duboko dišem dok ponovno ne usne.
Crni čovjek je izmišljotina, govorim čvrsto sama sebi. Utjelovljenje strahova pod karneval-skom maskom. Priča za mračne noći. Sjene u nepoznatoj sobi.
Umjesto odgovora, vidim opet onu sliku, jasnu kao film: Reynaud uz bolesničku postelju nekog starca, čeka, usne mu se pomiču kao da moli, vatra mu je za leđima kao sunčeve zrake što prodiru kroz šareno staklo. Nije to utješna slika. Nešto je grabežljivo u držanju tog svećeni-ka, neka sličnost između ta dva zarumenjena lica, odsjaj vatre između njih je taman i prijeteći. Pokušavam primijeniti svoje znanje psihologije. To je lik Crnog čovjeka kao Smrti, arhetip koji odražava moj strah od nepoznatog. Misao je sasvim neuvjerljiva. Onaj dio mene koji još pripa-da mojoj majci rječitiji je.
Ti si moja kći, Vianne, kaže mi neumoljivo. I znaš što to znači.
To znači poći dalje kad se vjetar promijeni, vidjeti budućnost u prevrnutoj karti, živjeti ži-votom trajnoga bijega.
– Nisam ja ništa posebno. – Jedva sam svjesna da sam govorila glasno.
– Maman? – Anoukin glas, mlohav od sna.
– Pst, kažem joj. – Još nije jutro. Spavaj još malo.
– Pjevaj mi neku pjesmu, maman, mrmlja ona i poseže rukom prema meni u tami. – Pjevaj mi opet onu pjesmu o vjetru.
I tako ja pjevam, osluškujući vlastiti glas uz tihu pratnju zvu ka vjetrokaza:

V'lá l'bon vent, v'lá l'joli vent
V'lá l'bon vent, ma mie m'appelle
V'lá l'bon vent, v'lá l'joli vent
V'lá l'bon vent, ma mie m'attend.

Poslije nekog vremena čujem kako Anouk opet ravnomjerno diše i znam da spava. Ruka joj je još u mojoj, mekana od sna. Kad Roux završi radove na kući, imat će opet svoju sobu i obje ćemo lakše spavati. Ovo večeras previše je nalik na one hotelske sobe koje smo dijelile moja majka i ja, natopljene vlagom našega daha, s kondenziranom parom što se hvatala po prozorima dok se izvana čuo beskonačan zvuk prometa.

V'la l'bon vent, v'la l'joli vent...

Ne ovaj put, obećavam sebi šutke. Ovaj put ostajemo. Ma Sto se dogodilo. Ali još dok kli-žem natrag u san, hvatam se kako razmatram tu misao, ne samo s čežnjom nego i nevjericom.
31
Srijeda, 19. ožujka
ČINI SE DA JE OVIH DANA NEŠTO MANJE AKTIVNOSTI U DUĆANU one Roche-rove. Armande Voizin je prestala zalaziti, premda sam je nekoliko puta otkako se oporavila vidio kako hoda odlučnim korakom, tek se malo pomažući štapom. Guillaume Duplessis je čes-to s njom, navlačeći ono svoje mršavo štene, a Luc Clairmont ide u Les Marauds svakoga dana. Kad je saznala da joj sin potajno viđa Armandu, Caroline Clairmont zlovoljno se nasmiješila.
– Ovih dana ne mogu ništa s njim početi,pere, žali se ona. – Takav dobar dječak, takav pos-lušan dječak u jednom času, a onda... – Prinijela je manikirane ruke prsima teatralnom kret-njom.
– Rekla sam mu samo – što sam blaže mogla – da mi je možda morao reći da ide posjetiti baku. – Uzdahnula je. – Kao da je mislio da ću imati nešto protiv, glupi dečko. Naravno da ne-mam, rekla sam mu. Divno je što se s njom tako dobro slažeš – napokon, jednoga ćeš dana sve naslijediti – a onda on odjednom viče na mene i govori kako ga uopće nije briga za novac, kako mi nije htio reći baš zato što je znao da ću sve pokvariti, da sam ja jedna spletkarica iz kluba biblijskih tračerica – to su njezine riječi, pere, glavu dajem. – Otrla je oči nadlanicom, dobro pazeći da ne pokvari besprijekornu šminku.
– Što sam učinila, pere? – rekla je kao da preklinje. – Sve sam učinila za tog dječaka, sve sam mu dala. I da onda gledam kako se okreće od mene, kako mi sve baca u lice zbog te žen-ske... – Glas joj je bio tvrd pod suzama. – Oštrija je od zmijskog zuba, jecala je. – Ne možete zamisliti što to za majku znači, pere.
– Ah, niste vi jedina osoba koja je pretrpjela štetu zbog dobronamjernog miješanja madame Rocher, rekao sam joj. – Samo se osvrnite oko sebe i pogledajte koliko je toga promijenila u samo nekoliko tjedana.
Caroline je prezrivo otpuhnula. – Dobronamjerno! Vi ste previše dobri,pere – podrugljivo se nasmijala. – Ona je zlobna, to je. Zamalo mi j e ubila majku, okrenula mog sina protiv me-ne...
Kimnuo sam ohrabrujući je.
– A da i ne spominjem što je napravila braku Muscatovih, nastavila je Caroline. – Ne mogu vjerovati da imate toliko strpljenja, pere. Zbilja ne mogu. – Oči su joj blistale od pakosti. – Ču-di me da niste iskoristili svoj utjecaj, pere, rekla je.
Slegao sam ramenima. – Ah, ja sam samo obični seoski župnik, rekao sam. – Nemam ja ni-kakvog utjecaja. Mogu nešto ne odobravati, ali...
– Možete vi i te koliko više od toga, otresla se oštro Caroline. – Trebali smo vas otpočetka slušati, pere. Nismo je uopće smjeli ovdje trpjeti.
Slegao sam ramenima. – To sada, nakon svega, može svatko reći, podsjetio sam je. – Čak ste i vi bili mušterija u njezinu dućanu, koliko se sjećam.
Pocrvenjela je. – Pa, sad bismo vam mogli pomoći, rekla je. – Paul Muscat, Georges, Arna-uldovi, Drouovi, Prudhommeovi... Mogli bi se složiti. Raditi na tome. Još možemo okrenuti struju protiv nje.
– S kakvim opravdanjem? Žena nije prekršila nikakav zakon. Svi bi rekli da je to zlobno ogovaranje, i ne bi bilo ništa bolje nego prije.
Caroline se škrto nasmiješila. – Mogli bismo upropastiti njezin dragi festival, to sigurno, reklaje.
– Je li?
– Naravno. – Intenzivni osjećaji čine je upravo ružnom. – Georges susreće mnogo ljudi. On je bogat čovjek. I Muscat ima utjecaja. I on susreće ljude. On zna nagovarati; Mjesni odbor...
Naravno da zna. Sjećam se njegova oca, onoga ljeta s Ciganima na rijeci.
– Ako festival završi s gubitkom – a čujem daje već prilično uložila u pripreme – onda bi mogla biti prisiljena...
– Mogla bi, odgovorio sam blago. – Naravno, ne smije biti vidljivo da ja u tome sudjelu-jem. Moglo bi izgledati – nemilosrdno.
Njezin mi je izraz jasno pokazao da me je vrlo dobro razumjela.
– Naravno, monpere. – Glas joj je nestrpljiv i zloban. Na trenutak osjećam prema njoj kraj-nji prijezir, dok ovako dahće i umiljava se kao kuja koja se tjera, ali upravo takvo prijezira vri-jedno oruđe, pere, često obavlja naš posao.
Napokon, pere, vi to najbolje znate.
32
Petak, 21. ožujka
TAVAN JE SKORO ZAVRŠEN, ŽBUKA JOŠ VLAŽNA NA MJESTIMA, ALI novi pro-zor, okrugao i s mjedenim okvirom poput prozora na brodskoj kabini, već je postavljen. Sutra će Roux položiti daske za pod, i kad budu konačno uglačane i lakirane, prenijet ćemo Anoukinu postelju u njezinu novu sobu. Na njoj nema vrata. Jedini je ulaz kroz otvor na preklop u podu, do kojega vodi desetak stuba. Anouk je već vrlo uzbuđena. Provodi mnogo vremena glave pro-turene kroz ulaz, gleda i daje vrlo točne upute o tome što treba učiniti. Ostatak vremena provodi sa mnom u kuhinji i promatra pripreme za Uskrs. Jeannot je često s njom. Sjede zajedno kraj kuhinjskih vrata i oboje govore u isti mah. Moram ih podmititi da odu. Čini se da je Roux do-šao sebi poslije Armandine bolesti, i zviždi dok završava Anoukine zidove. Izvrsno je obavio posao, premda ne može prežaliti gubitak svog alata. Ovaj kojim se služi, a koji je posudio iz Clairmontova skladišta, ne može se usporediti, kaže on. Čim bude mogao, kupit će novi.
– U Agenu prodaju stare riječne brodove, rekao mi je danas uz čokoladu i eklere. – Mogao bih nabaviti samo stari trup i srediti ga preko zime. Mogao bi biti lijep i udoban.
– Koliko bi ti novca trebalo?
Slegao je ramenima. – Možda pet tisuća franaka za početak možda četiri. Sve ovisi.
– Armande bi ti posudila.
– Ne. – U tom je pitanju nepokolebljiv. – Već je dovoljno učinila. – Ocrtavao je kažiprstom krug po rubu šalice. – Osim toga, Narcisse mi je ponudio posao, rekao mi je. – U rasadniku, zatim da pomažem kod vendanges u sezoni grožđa, pa onda dođe krumpir, grah, krastavci, pat-lidžani... Dovoljno posla da budem zauzet sve do studenoga.
– To je dobro. – Nagli val topline zbog tog njegova entuzijazma, zbog toga što mu se vrati-la dobra volja. I izgleda bolje, opuštenije i bez onoga užasnog izraza neprijateljstva i sumnje koji mu je zatvarao lice kao kuću opsjednutu duhovima. Posljednjih nekoliko noći proveo je u Armandinoj kući, na njezin zahtjev.
– Za slučaj da me opet uhvati slabost, rekla je ozbiljno, namigujući mi iza njegovih leđa. Varka ili ne, drago mi je što je on ondje.
Međutim, Caro Clairmont nije drago: u srijedu ujutro došla je u La Praline sa Joline Drou, navodno da raspravlja o Anouk. Roux je sjedio za šankom i pio mochu. Josephine, koja kao da se još boji Rouxa, bila je u kuhinji i pakirala čokoladne bombone. Anouk je još završavala do-ručak i pred njom na šanku bila je njezina žuta zdjelica sa chocolat au lait i pola kroasana. Dvi-je žene medeno su se nasmiješile Anouk i pogledale Rouxa s opreznim prijezirom. Roux je uzvratio svojim karakterističnim drskim zurenjem.
– Nadam se da ne dolazim u nezgodno vrijeme? – Joline ima gladak, uvježban glas, sama briga i sućut. Ispod toga, međutim, nema ničega osim ravnodušnosti.
– Nije uopće. Upravo doručkujemo. Mogu li vam ponuditi nešto za piće?
– Ne, ne. Nikad ne doručkujem.
Suzdržljiv pogled prema Anouk, koja je s glavom u svojoj zdjelici za doručak uopće nije primijetila.
– Zanima me mogu li s vama razgovarati? – rekla je Joline slatko. – Nasamo.
– Možete, rekla sam joj. – Ali, sigurna sam da ne morate. Ne možete li reći što želite i ov-dje? Sigurna sam da Rouxu neće smetati.
Roux se nacerio, a Joline se očito ozlovoljila. – No, dobro, stvar je ponešto delikatna, rekla je.
– Jeste li onda sigurni da sam upravo ja osoba s kojom biste morali razgovarati? Čini mi se da bi cure Reynaud bio mnogo prikladniji...
– Ne, sasvim sigurno želim razgovarati s vama, procijedila je Joline kroz stisnute usne.
– A. – Uljudno: – O čemu?
– Tiče se vaše kćeri. – Krhko mi se nasmiješila. – Kao što znate, ja vodim njezin razred u školi.
– Znam, naravno. – Natočila sam Rouxu još jednu mochu. – Nešto nije u redu? Je li umno zaostala? Ima problema?
Vrlo dobro znam da Anouk nema nikakvih problema. Ona čita, upravo guta knjige, još ot-kako je navršila četiri i pol godine. Govori engleski gotovo isto tako dobro kao francuski, nas-ljeđe iz naših njujorških dana.
– Ne, ne, uvjerava me Joline. – Ona je vrlo bistra djevojčica. – Hitar pogled u smjeru Ano-uk, ali čini se daje moja kći previše zaokupljena završavanjem svoga kroasana. Lukavo, misleći da ne gledam, izvlači jednog čokoladnog miša s police i utiskuje ga u sredinu peciva tako da nalikuje napain au chocolat.
– Znači, njezino ponašanje? – pitam s pretjeranom zabrinutošću. – Ometali disciplinu? Ne-poslušna je? Neuljudna?
– Ne, ne. Naravno da ne. Ništa slično.
– Što onda?
Caro me promatra s izrazom kiselim kao ocat. – Cure Reynaud je nekoliko puta posjetio školu ovoga tjedna, obavještava me. – Da govori djeci o Uskrsu, i o značenju crkvenog slavlja i tako dalje.
Kimnula sam glavom u znak ohrabrenja. Joline me ponovno obdarila jednim sućutnim smi-ješkom.
– Pa, čini se da Anouk, – krišom bačeni pogled u smjeru Anouk, – no, dobro, ne baš remeti disciplinu, ali postavila mu je neka vrlo čudna pitanja. – Smiješak joj se stisnuo između dvos-trukih zagrada neodobravanja.
– Vrlo čudna pitanja, ponovila je.
– A, tako, rekla sam olako. – Oduvijek je vrlo znatiželjna. Sigurna sam da ne želite sputava-ti intelektualnu radoznalost u bilo kojem od svojih učenika. A osim toga, – dodala sam nestaš-no, – nemojte mi reći da postoji i jedna jedina tema na koju monsieur Reynaud nije savršeno sposoban odgovarati.
Joline je počela cviljeti, buniti se. – To uznemiruje drugu djecu, madame, protisnula je.
– Je li?
– Čini se da im Anouk govori kako Uskrs zapravo uopće nije kršćansko slavlje i kako je naš Gospodin, – prekinula se puna nelagode, – kako je uskrsnuće našega Gospodina nekakav potomak proslave nekog boga žita ili nešto slično. Nekog božanstva plodnosti iz poganskih vremena. – Nasilu se nasmijala, ali glas joj je bio leden.
– Da. – Nakratko sam dodirnula Anoukine kovrče. – Ona je načitano stvorenjce, je li tako, Nanou?
– Samo sam pitala za Eostre, rekla je Anouk čvrsto. – Cure Reynaud je rekao kako to više nitko ne slavi, ali ja sam mu rekla da mi slavimo.
Sakrila sam smiješak iza ruke. – Sigurna sam da on to ne razumije, zlato, rekla sam joj. – Možda mu ne bi smjela postavljati tolika pitanja, ako ga to uznemirava.
– To uznemiruje djecu, madame, rekla je Joline.
– Ne, nije točno, odvratila je Anouk. – Jeannot kaže da bismo morali imati krijesove u toj noći, i crvene i bijele svijeće, i sve. Jeannot kaže...
Caroline ju je prekinula. – Čini se da Jeannot štošta govori, primijetila je.
– Sigurno se uvrgao na majku, rekla sam.
Joline je izgledala uvrijeđeno. – Čini se da vi ovo ne shvaćate baš ozbiljno, rekla je i smije-šak joj je malo skliznuo u stranu.
Slegla sam ramenima. – Ne vidim u čemu je problem, rekla sam joj blago. – Moja kći sud-jeluje u diskusiji u razredu. Niste li mi to htjeli reći?
– O nekim predmetima ne bi se smjelo diskutirati, otresla se Caro i na trenutak sam u njoj ispod te pastelne slatkoće vidjela njezinu majku, bahatu i samovoljnu. Više mi se dopala ovako, kad je pokazala malo duha. – Neke stvari treba prihvaćati na temelju vjere, a ako dijete ima bilo kakve ispravne moralne temelje... – odrezala je rečenicu sva zbunjena. – Daleko od toga da bih vama išla govoriti kako ćete odgajati svoje dijete, završila je šupljim glasom.
– Dobro, rekla sam sa smiješkom. – Baš se nikako ne bih voljela s vama posvađati. – Obje su me žene pogledale s istim izrazom zbunjene antipatije.
– Sigurne ste da ne biste popile jednu čokoladu?
Carine oči s čežnjom su prešle izložene slatkiše, praline, trufle, bademove prutiće i mendo-late, eklere, florentinere, trešnje s likerom, glazirane bademe.
– Čudi me da zubi toga djeteta nisu posve truli, rekla je svisoka.
Anouk se iscerila pokazujući te uvredljive zube. Čini se da je njihova bjelina još povećala Carino nezadovoljstvo. – Ovdje samo gubimo vrijeme, obratila se hladno Jolini.
Nisam rekla ništa, a Roux se počeo smijuckati. Čula sam kako u kuhinji svira Josephinin mali radio. Nekoliko sekundi nije se čulo ništa drugo osim slabašne jeke iz zvučnika na ploči-cama.
– Hajde, idemo, rekla je Caro svojoj prijateljici. Joline, kao daje oklijevala, nesigurna.
– Rekla sam da idemo! – S razdraženom gestom izašla je iz dućana, a Joline ju je slijedila u stopu. – Nemojte misliti da ne znam što smjerate, izbacila je umjesto pozdrava, a tada su obje otišle, i visoke potpetice kuckale su po kamenovima dok su prelazile trg prema Svetom Jeroni-mu.
Sljedećeg dana pronašli smo prvi letak. Bio je zgužvan u lopticu i bačen na ulicu, i Josephi-ne gaje podigla dok je mela pločnik i donijela u dućan. Samo jedna tipkana stranica, fotokopi-rana na ružičasti papir, a onda složena nadvoje. Bila je nepotpisana, ali nešto u njezinu stilu upućivalo je na mogućeg autora.
Naslov: – Uskrs i Povratak Vjeri. Brzo sam ga preletjela pogledom. Dobar dio teksta bio je predvidiv. Radovanje i samoočišćenje, grijeh i radosti oprosta i molitve. Ali otprilike na polovi-ci stranice, slovima nešto istaknutijima od ostalih, bio je podnaslov koji mi je privukao pogled.

Novi Revivalisti: Iskrivljavanje smisla Uskrsa.

Uvijek će postojati jedna neznatna manjina koja pokušava iskoristiti naše svete tradicije za osobnu korist.
Industrijska proizvodnja čestitki. Veliki trgovački lanci. Još su kobniji oni ljudi koji tvrde kako oživljavaju drevne tradicije uključujući našu djecu u pogansku praksu pod krinkom zaba-ve. Previše je onih i medu nama koji ih smatraju bezazlenima i odnose se prema njima s tole-rancijom. Zašto bi inače naša zajednica dopustila da se takozvani Festival čokolade odvija ispred naše crkve u samo jutro Uskrsne nedjelje? To znači izvrgnuti ruglu sve što Uskrs preds-tavlja. Mi vas usrdno pozivamo da bojkotirate taj takozvani festival i sva slična zbivanja, za dobro vaše nevine dječice.

CRKVA, ne ČOKOLADA,
jest PRAVA PORUKA'USKRSA!

– Crkva, ne čokolada, nasmijala sam se. – Zapravo, to nije loša parola. Što misliš?
Josephine je izgledala zabrinuto. – Ja te ne razumijem, reklaje. – Uopće se nisi zabrinula.
– Zašto bih se zabrinula? – Slegla sam ramenima. – To je samo letak. A sigurna sam da znam tko gaje napisao.
Kimnulaje glavom. – Caro. – Glas joj je bio izražajan. – Caro i Joline. To je baš njihov stil. Sve ono o nevinoj dječici. – Podrugljivo je frknula. – Ali, ljudi ih slušaju, Vianne. To bi ih mo-glo natjerati i da se predomisle. Joline je naša učiteljica. A Caro je članica Mjesnog odbora.
– Je li? – Nisam znala čak ni da postoji Mjesni odbor. Umišljene pobožnjače sa sklonošću prema traču. – Pa što mogu učiniti? Sve pohapsiti?
Josephine je stresla glavom. – I Paul je u tom odboru, rekla je tihim glasom.
– Pa?
– Pa znaš što on može učiniti, rekla je Josephine očajno. Uočila sam kako se pod pritiskom opet vraća svojim starim navikama, kako ukopava palce u prsnu kost. – On je lud, znaš da jest. On je...
Sva jadna, prekinula se stegnutih šaka. I opet sam imala dojam da mi želi nešto reći, da neš-to zna. Dodirnula sam joj ruku, blago posežući za njezinim mislima, ali nisam vidjela ništa više nego prije: dim, siv i mastan, na pozadini tamnocrvenog neba.
Dim! Ruka mi se stegla oko njezine. Dim! Sada kad sam znala što vidim, mogla sam razaz-nati i pojedinosti: njegovo lice, kao blijedu mrlju u mraku, njegovu drsku, pobjedonosnu grima-su. Pogledala me šutke, i vidjelo se da je muči ono što zna.
– Zašto mi nisi rekla? – upitala sam napokon.
– Ne može se dokazati, rekla je Josephine. – Ja ti nisam ništa rekla.
– Nisi ni trebala. I zato se bojiš Rouxa? Zbog onoga što je Paul učinio?
Tvrdoglavo je podigla bradu. – Ne bojim se ja njega. – Aline želiš s njim razgovarati. Ne želiš čak boraviti u istoj prostoriji s njim. Ne možeš mu pogledati u oči.
Josephine je prekrižila ruke s izrazom žene koja nema više što reći.
– Josephine? – Okrenula sam njezino lice prema svome, prisilila je dame pogleda. – Josep-hine?
– U redu. – Glas joj je grub i mrzovoljan. – Znala sam, dobro? Znala sam što će Paul učini-ti. Rekla sam mu da ću svima reći ako nešto pokuša, da ću ih upozoriti. I onda me udario. – Dobacila mi je otrovan pogled i usne su joj bile nabrekle od neprolivenih suza. – Pa, dobro, kukavica sam, rekla je jakim, bezobličnim glasom. – Ti znaš kakva sam; nisam hrabra kao ti, nego sam lažljivica i kukavica. Dopustila sam mu da to napravi, netko je mogao i poginuti, Roux je mogao poginuti, ili Zezette, ili njezino dijete, i sve bi to bila moja krivnja! – Uzdahnula je duboko i hrapavo.
– Nemoj mu reći, zamolila me. – Ne bih to mogla podnijeti.
– Ja neću reći Rouxu, kazala sam joj blago. – Ti ćeš mu sama reći.
Snažno je stresla glavom. – Neću. Neću. Ne mogu.
– Sve je u redu, Josephine, umirivala sam je. – Nisi ti tome kriva. I nitko nije poginuo, je li tako?
Tvrdoglavo: – Ne bih mogla. Ne mogu.
– Roux nije kao Paul, rekla sam. – On je sličniji tebi, više nego što možeš i zamisliti.
– Ne bih znala što da mu kažem, grčila je ruke. – Želim da ode, rekla je žestoko. – Želim da uzme taj svoj novac i ode nekamo drugamo.
– Ne, ne želiš, rekla sam joj. – Osim toga, neće. – Rekla sam joj što mi je ispričao o svom poslu s Narcisseom i o brodu u Agenu. – Zaslužuje barem da sazna tko je odgovoran, inzistirala sam. – Tako će shvatiti daje samo Muscat kriv za ono što; se dogodilo i da ga nitko drugi ovdje ne mrzi. Ti bi to morala,; razumjeti, Josephine. Ti najbolje znaš što znači osjećati se onako kao što se on osjeća. – Josephine je uzdahnula.
– Ne danas, rekla je. – Reći ću mu, ali neki drugi dan. Može?
– Nikad neće biti lakše nego danas, upozorila sam je. – Hoćeš li da idem s tobom?
Zurila je u mene. – No, dobro, on uskoro ima pauzu, objasnila sam. – Možeš mu odnijeti šalicu čokolade.
Stanka. Lice joj je bilo bezizražajno i blijedo. Njezine vješte ruke drhtale su uz bokove. Uzela sam rocher noir s hrpice kraj sebe i ubacila joj ga u napola otvorena usta prije nego što je stigla progovoriti.
– Dat će ti hrabrosti, objasnila sam i okrenula se da natočim čokoladu u veliku šalicu. – Hajde sada. Zvači. – Čula sam je kako je ispustila neki tihi zvuk, neki polusmijeh. Dala sam joj šalicu. – Spremna?
– Valjda jesam. – Glas odebljao od čokolade. – Pokušat ću.
Ostavila sam ih same. Ponovno sam pročitala letak koji je Josephine našla na ulici. Crkva, ne čokolada. To je zapravo dosta smiješno. Crni čovjek napokon je pronašao svoj smisao za humor.
Vani je bilo toplo unatoč vjetru. Les Marauds svjetlucao je na suncu. Polako sam se spuštala prema Tani, uživajući u toplini sunca na leđima. Proljeće je došlo gotovo bez ikakva uvoda, kao kad čovjek skrene iza stijene u dolinu, i vrtovi i cvjetne gredice procvjetali su iznenada, raskoš-no krcati narcisa, perunika, tulipana. Čak su i oronule kuće u Les Marauds oživljene bojom, ali ovdje su se uredni vrtovi pretvorili u razuzdano čudaštvo: rascvjetana bazga raste s balkona kuće koja se nadvija nad vodu; krov je prekriven sagom maslačaka; iz razmrvljena pročelja izviruju ljubice. Nekoć njegovane biljke vratile su se u svoje divlje stanje, male nogate pelargo-nije guraju se između stabljika timbeljike, samonikli makovi rasuti su bez reda, i od svojeg su izvornog crvenog križanjem prešli u narančaste pa do najbljeđe ljubičastih. Nekoliko dana sun-ca dovoljno je da ih izmami iz dubokog sna; poslije kiše protežu se i podižu glave prema svjet-lu. Otrgni šaku tog navodnog korova i naći ćeš žalfije i perunike, klinčiće i lavandu ispod kise-lice i dragušca. Hodala sam uz rijeku dovoljno dugo da Josephine i Roux izglade svoj sukob, a tada sam se polako uputila kući kroz stražnje ulice, po Ruelle des Freres de la Revolution i Rue des Poetes s njihovim uskim, tamnim zidovima gotovo bez prozora, oživljenih samo konopcima za sušenje rublja nehajno prebačenim s balkona na balkon, ili jednim jedinim sandučićem za cvijeće s kojega vise zelene vriježe slaka
Našla sam ih u dućanu kako sjede zajedno, a među njima je na šanku stajao poluprazan vrč čokolade. Josephinine oči bile su pomalo crvene, ali ispunjene olakšanjem, gotovo sretne. Roux se smijao nekom njezinu komentaru; čudnovat, nepoznat zvuk, neobičan zato što se tako rijetko čuje. Na trenutak sam osjetila nešto gotovo nalik na zavist, pomislivši: Oni spadaju zajedno.
Kasnije, kad je ona otišla nešto kupiti, razgovarala sam o tome s Rouxom. On dobro pazi da ništa ne oda dok o njoj govori, ali uvijek mu je u očima nešto vedro, poput smiješka koji čeka da izađe na površinu. Čini se daje on već sumnjao na Muscata.
– Dobro je učinila stoje otišla od toga gada, kaže on, nekako nehajno žučljivo. – Stvari koje je činio... – Na trenutak se čini da mu je neugodno, i bez razloga pomiče šalicu na šanku i vraća je opet natrag. – Čovjek poput njega ne zaslužuje ženu, mrmlja.
– Što ćeš sad poduzeti? – pitam ga.
On sliježe ramenima. – Nema se što učiniti, kaže mi trijezno. – On će poricati. Policiju to ne zanima. Osim toga, više bih volio da se policija u to ne miješa.
Ne ide u detalje. Shvaćam da u njegovoj prošlosti ima koječega što možda ne bi podnijelo temeljitije razmatranje.
Odonda, međutim, Josephine i on često razgovaraju. Ona mu donosi čokoladu i kekse kada on ima pauzu i često ih čujem kako se smiju. Ona više ne izgleda onako prestrašeno i rastrese-no. Primjećujem kako se počela odijevati s više pažnje. Danas ujutro čak je objavila da želi otići u kavanu i pokupiti neke stvari.
– Ići ću s tobom, predložila sam.
Josephine je stresla glavom.
– Snaći ću se i sama. – Izgledala je sretno, gotovo ushićena svojom odlukom. – Osim toga, ako se ne suočim s Faulom... – prekinula se, i kao da se malo zastidjela. – Samo sam odlučila poći, ništa drugo, rekla je. Lice joj je bilo rumeno, tvrdoglavo. – Imam knjige, odjeću... Htjela bih ih pokupiti prije nego što ih Paul odluči baciti.
Kimnula sam glavom. – Kad si kanila otići?
Bez oklijevanja: – U nedjelju. On će tada biti u crkvi. Ako budem imala malo sreće, uspjet ću ući u kavanu i izaći a da se s njim uopće ne susretnem. Neće mi dugo trebati.
Pogledala sam je. – Sigurna si dane želiš društvo?
Stresla je glavom. – To nekako ne bi bilo ispravno.
Njezin me uljudni izraz natjerao na smiješak, ali ipak sam točno znala što misli. To je bio njegov teritorij – njihov teritorij – neizbrisivo označen tragovima njihova zajedničkog života. Ja onamo nisam pripadala.
– Bit će sve u redu. – Nasmiješila se. – Znam ja s njim izaći na kraj, Vianne. I prije sam to uspijevala. – Nadam se da do toga neće doći.
– Neće. – Neočekivano, pružila je ruku i uhvatila moju kao da $ želi uliti sigurnost. – Uvje-ravam te da neće.

http://www.book-forum.net

13Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:39 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
33.
Nedjelja, 23. Ožujka
Cvjetnica
ZVONJAVA SE ŠIRI i ODBIJA OD BIJELO OKREČENIH KUCA i TRGOvina. Čak i kaldrma odzvanja; osjećam njezin tupi odjek kroz potplate na cipelama. Narcisse je nabavio rameaivc, križeve od palmina lišća koje ja dijelim na kraju mise i koji će ostati u zapučku, na kaminima, uz krevete, cijeli Veliki tjedan. I vama ću jedan donijeti,pere, i svijeću koja će vam goijeti uz postelju; ne vidim razloga da vam to bude uskraćeno. Bolničarke me gledaju s loše prikrivenom veselošću. Samo strah i poštovanje prema mojoj haljina priječi ih da se naglas na-smiju. Njihova ružičasta lica kao u dadilja blistaju od pritajena smijeha. U hodniku, djevojački im se glasovi dižu i padaju u rečenicama koje postaju nerazumljive zbog udaljenosti i bolničke akustike:
On misli da ga može čuti – da, da – misli da će se probuditi – Ne, zbilja? – Ne! – Govori mu, dušo – jednom sam ga čula – moli – Zatim smijeh kao u školarki – Hi, hi, hi, hi, hi! – poput rasutih perli na pločicama.
Naravno da mi se ne usuđuju smijati u lice. Podsjećaju me na časne sestre u svojim čistim bijelim odorama, kose zalizane pod uškrobljenim kapama, spuštenih očiju. Učenice iz samosta-na, koje samo izgovaraju formule poštovanja – oui, mon pere, non, mon pere – sa srcem punim prikrivene veselosti. I moja pastva posjeduje taj buntovnički duh – poneki izazivački pogled za vrijeme propovijedi, nedolična žurba prema chocolaterie kasnije – ali danas je sve uredno. Poz-dravljaju me s poštovanjem, gotovo sa strahom. Narcisse se ispričava što rameaivc nisu prava palma, već cedar savijen i ispleten da nalikuje tradicionalnijem listu.
– To nije ovdašnje stablo, pere, tumači on svojim osornim glasom. – Ovdje ne uspijeva do-bro. Mraz ga sprži.
Tapšem ga po ramenu očinskom gestom. – Ništa se ne brinite, monfils. – Njihov povratak u stado udobrovoljio me, tako da sam sada spreman na šalu, na praštanje. – Ništa se ne brinite.
Caroline Clairmont hvata mi ruku prstima u rukavicama. – Prekrasna misa. – Glas joj je to-pao. – Takva prekrasna misa. – Georges ponavlja njezine riječi kao jeka. Luc joj stoji uz rame, zlovoljna lica. Iza njega Drouovi, sa svojim pokunjenim sinom u mornarskom ovratniku. Ne vidim Muscata u pastvi koja izlazi, ali vjerujem daje ovdje.
Caroline Clairmont mi se lukavo smiješi. – Čini se da nam je uspjelo, kaže mi zadovoljno. Dobili smo više od stotinu potpisana peticiji o...
– O festivalu čokolade. – Prekidam je tihim glasom, nezadovoljan. Ovo je previše javno mjesto da bi se o tome raspravljalo.
Ona uopće ne shvaća moj mig.
i – Dakako! – glas joj je visok i uzbuđen. – Podijelili smo dvjesto letaka. Skupili potpise polovice stanovnika Lansqueneta. Posjetili svaku kuću, – tu zastaje i obzirno se ispravlja, – no, dobro, gotovo svaku kuću. – Zadovoljno se smijucka. – S nekoliko očitih iznimaka.
– Razumijem. – Glas mi je leden. – No dobro, možda bismo o tome mogli raspravljati ko-jom drugom prilikom.
Vidim daje shvatila poruku. Crveni se. – Naravno, pere.
Ima pravo, dakako. Učinak je sasvim izmjerljiv. Posljednjih nekoliko dana trgovina čoko-lade gotovo je prazna. Napokon, neodobravanje Mjesnog odbora nije mala stvar u tako zatvore-noj sredini, jednako kao prešutno neodobravanje Crkve. Kupovati, neodgovorno se ponašati, prežderavati se pod samim izvorom toga neodobravanja... Za to je potrebno više hrabrosti, više buntovnog duha nego što ta Rocherica misli da imaju. Napokon, kako dugo ona ovdje živi? Zalutalo janje vraća se u stado, pere. Instinktivno. Ona je za njih kratkotrajna razonoda, ništa drugo. Ali na kraju, uvijek se vraćaju starom kalupu. Ne zavaravam se da to čine iz nekog sil-nog osjećaja pokajanja ili duhovnosti – ovce nisu neki veliki mislioci – ali njihovi instinkti, ucjepljivani još od kolijevke, posve su zdravi. Noge ih nose kući, čak i kad im duh odluta. Da-nas osjećam iznenadnu provalu ljubavi prema njima, prema svojem stadu, svom narodu. Želim osjetiti njihove ruke u svojoj, dodirnuti njihovu toplu put, uživati u njihovu strahu i njihovu povjerenju.
Molim li se za to cijelo ovo vrijeme, pere? Je li to lekcija koju sam trebao naučiti? Ponovno prelazim pogledom po gomili tražeći Muscata. On uvijek nedjeljom dolazi u crkvu, i danas, baš ove nedjelje, nije mogao to propustiti... A ipak, premda se crkva prazni, još ga ne vidim. Ne sjećam se daje bio na pričesti. A zacijelo ne bi otišao da ne izmijeni nekoliko riječi sa mnom. Možda još čeka u Svetom Jeronimu, kažem sam sebi. Situacija sa ženom silno gaje uznemirila Možda mu je i dalje potrebno vodstvo.
Gomila palminih križeva meni sa strane smanjuje se. Svaki se umače u svetu vodu, pro-mrmlja se blagoslov, dodirne ruka. Luc Clairmont otima se ispod mog dodira uz gnjevno gun-đanje. Majka ga pokušava ispričati, upućujući mi blijedi smiješak iznad pognutih glava. Još ni traga Muscatu. Provjeravam unutrašnjost crkve: osim nekoliko starijih ljudi koji još kleče pred oltarom, crkva je prazna. Sveti Franjo stoji kraj vrata, besmisleno razdragan za sveca, okružen golubovima od žbuke, njegovo radosno lice više je nalik na lice luđaka ili pijanca nego svetog čovjeka. Osjećam kako me obuzima bijes prema onome, ma tko to bio, tko je taj kip postavio ovdje, tako blizu ulaza. Čini mi se da bi moj imenjak morao imati veću težinu, veće dostojan-stvo. Umjesto toga, ova polupijana iscerena bena kao da mi se ruga, jedne ruke ispružene u ne-određenoj kretnji blagoslova, dok drugom prinosi glinenu pticu okruglom trbuhu kao da mašta o piti od golubova. Pokušavam se sjetiti je li taj svetac bio na istom položaju kad smo otišli iz Lansqueneta, pere. Sjećate li se? Ili su ga odonda premjestili, možda neki zavidljivci koji bi mi se htjeli narugati? Sveti Jeronim, u čije je ime crkva sagrađena, manje je istaknut: u svojoj mra-čnoj niši, s pocrnjelom uljenom slikom iza sebe, on je zasjenjen, jedva Vidljiv, a stari mramor iz koga je isklesan obojen je u nikotinsko žuto dimom tisuća svijeća. Sveti Franjo, s druge stra-ne, ostaje bijel poput gljive, unatoč vlazi žbuke koja se polako mrvi, blaženo nesvjestan nije-mog neodobravanja kolege. Moram se sjetiti da ga dadem premjestiti na prikladnije mjesto što je brže moguće.
Muscat nije u crkvi. Gledam po okolini, i dalje napola uvjeren kako me možda ondje čeka, ali nigdje ni traga ni glasa. Možda je bolestan, kažem sam sebi. Samo teška bolest spriječila bi tako savjesna vjernika da dođe na misu na Cvjetnicu. Presvlačim se u svoju radnu reverendu, i ostavljam misno ruho u sakristiji. Kalež i pliticu za sakramente zaključavam na sigurno. U vaše doba, pere, nije bilo razloga za to, ali u ova nesigurna vremena ni u koga se više ne može pouz-dati. Skitnice i Cigani – da ne spominjem i neke od stanovnika našeg sela – mogli bi ozbiljnije shvatiti perspektivu gotovine u ruci nego vječnog prokletstva.
Zurim hitrim korakom prema Les Marauds. Muscat nije bio sa mnom u vezi od prošlog tje-dna, a vidio sam ga samo u prolazu, premda izgleda blijedo i bolesno, pogrbljen kao mrzovoljni pokajnik, očiju napola skrivenih pod nateklim naborima kapaka. Rijetki sada posjećuju kavanu, možda u strahu pred Muscatovim ispijenim izgledom i neobuzdanom ćudi. Otišao sam sam onamo u petak; bar je bio gotovo napušten. Pod nije pometen otkako je Josephine otišla. Opušci i papirići od bombona skližu se pod nogama. Prazne čaše zatrpale su sve vidljive površine. Ne-koliko sendviča i nešto crvenkasto, zakovrčano, što je mogao biti komadpizze, stajalo je usam-ljeno u vitrini na šanku. Odmah do toga, hrpica Carolininih letaka, pridržana prljavom pivskom čašom. Osjećao se podmukao smrad bljuvotine i plijesni izmiješan s vonj em Gauloises.
Muscat je bio pijan. – A, vi ste. – Glas mu je bio mrzovoljan, na granici ratobornosti. – Do-šli ste mi reći neka opet okrenem i drugi obraz, je li? – Povukao je dug dim cigarete koja mu je bila stisnuta među vlažnim zubima. – Mogli biste biti zadovoljni. Nisam se danima približio onoj beštiji.
Stresao sam glavom. – Ne smijete biti ogorčeni, rekao sam.
– U svom lokalu mogu biti što hoću, procijedio je Muscat na svoj uobičajeni agresivni na-čin. – Ovo jest moj lokal, je H, pere? Hoću reći, nećete joj i to dati na tanjuru, je li?
Rekao sam mu da razumijem što osjeća. Povukao je još jedan dim iz cigarete i zakašljao se kroza smijeh, puhnuvši mi oblak ustajalog piva u lice.
– Ta vam je dobra,pere. – Dah mu je bio ogavan i vruć, kao u životinje. – Ta vam je zbilja dobra. Naravno da razumijete. Naravno. Vama je crkva uzela muda kad ste položili zavjet. Jas-no je da vam nije stalo da zadržim svoja.
– Pijani ste, Muscat, otresao sam se.
– Dobro ste uočili, pere, zarežao je. – Vama ne može mnogo toga promaknuti, je li? – Nap-ravio je široku kretnju rukom koja je držala cigaretu. – Njoj je dosta da vidi kako ovo sad izgle-da, rekao je grubo. – Samo joj je to potrebno pa da bude sretna. Da zna da me uništila, – sad je već bio na rubu suza, i oči su mu se punile laganim samosažaljenjem pijanca, – da zna da je razgolitila naš brak da mu se svi mogu smijati... – Proizveo je nekakav ružan zvuk, napola jecaj, napola podrigivanje. – Da zna da mi je slomila ovo jebeno srce! – Bučno je obrisao nos nadla-nicom.
– Nemojte misliti da ne znam što se ondje događa, rekao je nešto tiše. – Ona vještica i oni njezini nastrani prijatelji. Znam što rade. – Opet je govorio glasnije, a ja sam se u neprilici og-ledao, primijetivši kako tri ili četiri preostale mušterije zure u njega znatiželjno otvorenih usta. Pritisnuo sam mu ruku da ga upozorim.
– Ne gubite nadu, Muscat, nagovarao sam ga, boreći se s gađenjem izazvanim njegovom blizinom. – To nije način na koji ćete je vratiti. Sjetite se da mnogi bračni parovi doživljavaju trenutke sumnje, ali...
Podrugljivo se nakesio. – Sumnje, je li? – Opet se nakesio. – Reći ću vam nešto, pere. Dajte mi pet minuta nasamo s njom i ja ću taj problem za nju zauvijek riješiti. Ja ću je vratiti, jebote, i to bez pardona.
Izgledao je zlobno i glupo, jedva je oblikovao riječi u toj grimasi morskog psa. Uhvatio sam ga za ramena i jasno artikulirao u nadi da će barem nešto od onoga što govorim prodrijeti do njega. – Ne, nećete, rekao sam mu u lice, ne obraćajući po_ zornost na zaprepaštene pilce za šankom. – Ponašat ćete se kako se pristoji, Muscat, slijedit ćete ispravnu proceduru ako želite nešto poduzeti i nećete se ni približiti ni jednoj od njih! Razumijete? – Osjetio sam kako su mi se dlanovi žarili u njegova ramena. Muscat se bunio i cvileći psovao. – Upozoravam vas, Mus-cat, rekao sam mu. – Mnogo sam toga podnio od vas, ali ovu vrstu nasilničkog ponašanja ne želim podnijeti. Je li to jasno?
Nešto je promrmljao, ispriku ili prijetnju, nisam bio siguran. Tada sam mislio da je možda rekao Žalim, ali kad danas o tome mislim, možda je isto tako rekao Požalit ćete, dok su mu oči opako blistale iza poluprolivenih suza pijanca.
Žalim. Ali tko će požaliti? I zašto?
Zureći nizbrdo prema Les Marauds opet sam se stao pitati jesam li možda pogrešno protu-mačio znakove. Je li on možda sposoban za nasilno ponašanje prema samom sebi? Nisam li možda, u svom revnom nastojanju da spriječim daljnje nemire, previdio pravu istinu, činjenicu daje čovjek na rubu očaja? Kad sam stigao do Cafe de la Republique, bio je zatvoren, ali se ispred okupio mali krug ljudi, očito gledajući gore prema jednom od prozora na prvom katu. Prepoznao sam među njima Caro Clairmont i Joline Drou. I Duplessis je bio ondje, mali dosto-janstveni lik sa svojim pustenim šeširom i svojim psom koji mu je skakutao oko nogu. Iznad sveopće buke činilo mi se da čujem neki viši, prodorniji zvuk, koji se dizao i spuštao u raznoli-kim kadencama, povremeno se gotovo rastvarajući u riječi, rečenice, vrisak...
– Pere. – Caro je bila zadihana, zažarena lica. Njezin je izraz bio kao u onih naivnih ljepo-tica što uzdišu na ilustracijama stanovitih skupljih časopisa na gornjim policama, i odjednom sam osjetio kako crvenim pri toj pomisli. – Sto se događa? – glas mije bio odrješit. – Muscat? – To je Josephine, reklaje Caro uzbuđeno. – Drži je gore u najgornjoj sobi,pere, i ona vrišti.
Nije ni dovršila rečenicu, a još jedan rafal buke – sastavljen od vriskova, glasnih psovki i zvuka nekih projektila koji se razbijaju – razlegao se s prozora, i kiša otpadaka rasula se po kal-drmi. Ženski glas, dovoljno visok da razbije staklo, prodorno je kriknuo – premda, činilo mi se, ne u strahu nego u bjesomučnom i jednostavnom gnjevu – iza čega je smjesta uslijedila još jed-na eksplozija kućanskih gelera. Knjige, krpe, ploče, ukrasi s police... Svjetovna artiljerija kuć-nog sukoba.
Viknuo sam prema prozoru. – Muscat? Čujete li me Muscat!
Prazan kavez za kanarince doletio je kroz zrak. – Muscat!
Iz unutrašnjosti kuće nema odgovora. Dvoje protivnika zvuče posve neljudski – šumsko čudovište i harpija – i na trenutak se osjećam gotovo nelagodno, kao da se svijet okrenuo još malo dalje u sjenu, šireći onaj polumjesec tame koji nas odvaja od svjetla. Otvorim li vrata što bih mogao vidjeti?
Na jedan stravičan trenutak stara se uspomena budi, i meni je opet šesnaest godina, otvaram vrata onog starog dodatka crkvi koji neki i danas nazivaju župnim uredom, prelazeći iz nejas-nog polusvjetla crkve u dublji mrak, nogu gotovo nečujnih na glatkom parketu, dok mi u ušima odzvanja čudnovata lupa i stenjanje nekog nevidljivog monstruma. Otvaram vrata dok mi srce kao ludo udara u grlu, stegnutih šaka, širom razrogačenih očiju... i pred sobom na podu vidim blijedu, izvijenu zvijer, razmjera napola poznatih ali bizarno udvostručenih, dva lica podignuta prema meni u ukočenim izrazima gnjeva – užasa – očaja.
Maman! Pere!
Smiješno, znam. To nikako ne može biti povezano. A ipak, gledajući u vlažno i grozničavo lice Caro Clairmont pitam se ne osjeća li to možda i ona, to erotsko, dubinsko uzbuđenje nasi-lja, taj trenutak moći kad se šibica pali, udarac pada, benzin plane...
Nije to bilo samo vaše izdajstvo, pere, zbog kojega mi se krv sledila, a koža na sljepoočni-cama napela kao bubanj. Znao sam za grijeh – grijehe puti – samo kao za neku vrstu odvratne apstrakcije, nešto kao lijeganje sa životinjama. Da bi u tome moglo biti užitka, bilo je gotovo neshvatljivo. A ipak ste vi i moja majka – vrući, zajapureni, radeći na tome onako mehanički, jedno o drugo i uz drugo kao nauljeni cilindri, ne posve goli, ne, ali još razvratniji zbog onog ostatka odjeće – bluze, zgužvane suknje, podignute mantije... Ne, nije to bila put zbog koje sam osjećao toliko gađenje, jer sam promatrao taj prizor s nekim distanciranim, zgađenim nedostat-kom zanimanja. Bilo je to zato što sam se kompromitirao zbog vas, pere, samo dva tjedna prije toga, stavio na kocku svoju dušu za vas – bočica ulja, glatka na dlanu moje ruke, uzbuđenje pravične moći, uzdah zanosa dok bočica leti u zrak i pali se, prolijevajući se po palubi onog jadnog broda-kuće u blistavom valu gladnih palucavih plamenova; palucanje po suhoj ceradi, šištanje po ispucanom suhom drvetu, ližući s pohotnim užitkom. Sumnjali su na podmetnuti požar,pere, ali nikad na onog Reynaudova dobrog mirnog dječaka, nikad na Francisa koji je pjevao u crkvenom zboru i sjedio tako blijed i pitom za vrijeme vaših propovijedi. Ne na onog blijedog mladog Francisa koji nikad ni prozor nije razbio. Muscat, možda. Stari Muscat i onaj njegov sin razbijač to su lako mogli učiniti. Neko je vrijeme prema njima vladala stanovita hla-dnoća, neprijateljsko nagađanje. Ovaj put, stvari su otišle predaleko. Ali oni su to uporno pori-cali i napokon, dokaza nije bilo. Žrtve nisu bili naši. Nitko nije povezao palež i promjenu sud-bine Reynaudovih, razdvajanje roditelja, dječakov odlazak u izabranu školu na sjeveru... Učinio sam to za vas, pere. Zbog ljubavi prema vama. Zapaljeni brod na suhom plićaku osvjetljava smeđu noć, ljudi trče s njega vrišteći, hvataju se noktima za sasušene obale presahle Tane, neki očajno pokušavaju izvući nekoliko preostalih kanti mulja iz riječnog korita da ih bace na zapa-ljeni brod, a ja čekam u grmlju, suhih usana, trbuha prepuna vrele radosti.
Nisam mogao znati za one zaspale u brodu, govorim sam sebi. Umotane tako čvrsto u svoju pijanu tamu da ih čak ni požar nije uspio probuditi. Sanjao sam o njima kasnije, kako su poug-ljenjeni jedno u drugome, sastavljeni kao savršeni ljubavnici. Još sam mjesecima vrištao u noći, vidio sam te ruke kako »Čeznutljivo posežu prema meni, čuo im glasove – dah pepela – kako pobijeljenim usnama oblikuju moje ime.
Ali vi ste mi dali odrješenje,pere. Samo jedan pijanac i njegova priležnica. Bezvrijedna naplavina na prljavoj rijeci. Dvadeset Očenaša i isto toliko Zdravomarija platilo je njihov život. Lopovi koji su oskvrnuli našu Crkvu, uvrijedili našeg svećenika, ništa bolje nisu ni zaslužili. Bio sam mlad dječak s blistavom budućnošću, s nježnim roditeljima koji bi tugovali, koji bi bili silno nesretni da su znali. Osim toga, rekli ste uvjerljivo, to je možda i bio nesretan slučaj. Ni-kad ne možeš znati, rekli ste.
Možda je Bog to baš tako naumio.
Povjerovao sam. Ili sam se pretvarao da vjerujem. I još sam zahvalan.
Dodir na ruci. Trgnem se prestrašen. Zagledan u ponor svojih uspomena, na trenutak sam se izgubio u vremenu. Armande Voizin stoji iza mene i njezine me pametne crne oči prodorno promatraju. Kraj nje stoji Duplessis.
– Hoćeš li nešto poduzeti, Francis, ili ćeš dopustiti da taj medvjed Muscat počini umorstvo? – Glas joj je odrješit i leden. Jedna pandža steže štap, a drugom kao vještica pokazuje na zatvo-rena vrata.
– Nije na meni... – Glas mi je visok i djetinjast, i uopće nije nalik na moj. – Nije na meni da se miješ...
– Glupost! – Lupa me po zglavcima štapom. – Ja ću ovo prekinuti, Francis. Hoćeš li ići sa mnom ili ćeš ovdje cijeli dan stajati i zuriti?
Ne čeka moj odgovor, već gura vrata kavane.
– Zaključano je, kažem slabašnim glasom.
Ona sliježe ramenima. Jedan udarac drškom štapa razbija okno na staklenim vratima.
– Ključ je u bravi, kaže ona oštro. – Dohvati mi ga, Guillaume.
Ključ se okreće i vrata se širom otvaraju. Slijedim je uza stube. Buka vrištanja i razbijanja stakla ovdje je jača, dodatno pojačana šupljom školjkom stubišta. Muscat stoji na vratima gor-nje sobe, i njegovo zdepasto tijelo napola zatvara odmorište. Soba je čvrsto zatvorena; mali procjep između vrata i dovratka baca uzak tračak svjetla na stubište. U tom trenutku, Muscat se baca na zatvorena vrata; čuje se lomljava, nešto se prevrće i on se, zadovoljno gunđajući, probi-ja u sobu.
Žena vrišti. Leđima se pritisnula uz najdalji zid sobe. Pokućstvo – toaletni stol, ormar, stol-ci – bili su naslagani pred vratima, ali Muscat se napokon uspio progurati kroz njih. Nije mogla pomaknuti krevet, teški komad pokućstva od kovanog željeza, ali madrac je još štiti dok čuči uz malu hrpicu projektila nadohvat ruke. Izdržala je cijelu misu, kažem sam sebi s čuđenjem. Vi-dim tragove njezina bijega; razbijeno staklo na stubama, tragove otvaranja na zaključanim vra-tima spavaće sobe, stolić za kavu koji mu je poslužio kao ovan za rušenje prepreka. I na njego-vu licu, kad se okreće prema meni, jasno vidim tragove njezinih očajnih noktiju, polumjesec krvi na sljepoočnici, natečen nos, poderanu košulju. Ima krvi na stepenicama, kap, trag, poto-čić. Krvavi otisci dlanova na vratima.
– Muscat! – Glas mije visok, uzdrhtao. – Muscat!
On se tupo okreće prema meni. Oči su mu ubodi iglom u tijestu.
Armande je još kraj mene, i drži pred sobom štap kao mač. Izgleda kao najstariji vitez-mačevalac na svijetu. Doziva Josephine. – Jesi li dobro, dušo?
– Vodite ga odavdel Recite mu neka ode!
Muscat mi pokazuje svoje krvave ruke. Izgleda gnjevno, ali istodobno zbunjeno, iscrpljeno, poput djeteta koje je upalo u bitku između mnogo starijih dječaka. – Razumijete sada, pere? – cvili. – Sto sam vam rekao? Razumijete sada?
Armande se gura da prođe kraj mene. – Ne možeš pobijediti, Muscat. – Zvuči mlađe i sna-žnije od mene i moram se podsjetiti kako je stara i bolesna. – Ne možeš vratiti stvari na staro. Povuci se i pusti je da ode.
Muscat pljune na nju, i onda je zaprepašten kad mu Armande uzvraća, pljujući brzinom i točnošću kobre. On briše lice i mrmlja. – Vrag te odnio, stara!
Guillaume staje pred nju, s čudnovato zaštitničkom kretnjom. Njegov pas prodorno kevće, ali ona ih mimoilazi sa smijehom. – Nemoj ti meni ni pokušati prijetiti, Paul-Marie Muscat, otresa se Armande. – Sjećam te se kad si još bio šmrkavi balavac i kad si se skrivao u Les Ma-rauds da umakneš onom svom pijanom ocu. Nisi se baš mnogo promijenio, osim što si veći i ružniji. A sad se miči!
Posve zbunjen, on ustukne. Na trenutak se čini kao da mi se želi obratiti.
– Pere. Recite joj. – Oči mu izgledaju kao da ih je protrljao solju. – Znate što mislim, je li?
Pretvaram se da ne čujem. Nema ništa između nas, između tog čovjeka i mene. Nikakve mogućnosti usporedbe. Mogu ga nanjušiti, teški, neoprani smrad njegove prljave košulje, usta-jali pivski dah. Hvata me za ruku. – Razumijete me, pere? – ponavlja očajno. – Ja sam vam pomogao s Ciganima. Sjećate se? Pomogao sam vam.
Ona je možda poluslijepa, ali sve vidi, vrag je odnio. Sve. Vidim kako je svrnula pogled na moje lice. – A, jesi? – Vulgarno se smijulji, kao obično. – Našli ste se pravi, je 1' da, cure?
– Ne znam o čemu govorite, čovječe. – Trudim se da mi glas bude odrješit. – Pijani ste kao svinja.
– A pere, muči se da nešto izgovori i lice mu se grči, – pere, sami ste rekli...
Kameno: – Ništa ja nisam rekao.
On opet otvara usta, kao jadna riba na suhom – na muljevitim plićacima ljetne Tane.
– Ništa!
Armande i Guillaume odvode Josephine, i jedna stara ruka ogrlilaju je oko ramena. Žena mi dobacuje čudnovat, sjajan pogled koji me gotovo plaši. Lice joj je prošarano prljavštinom i ruke su joj krvave, ali u tom trenutku ona je prekrasna, uznemirujuća. Gleda u mene kao daje na tre-nutak kadra vidjeti ravno kroza me. Pokušavam joj reći da ne svaljuje krivnju na mene. Nisam ja poput njega; nisam muškarac nego svećenik... Ali pomisao je apsurdna, gotovo heretična.
Tada je Armande odvodi i ja ostajem sam s Muscatom i njegove mi suze vlaže vrat jer me ogrlio vrućim rukama. Na trenutak sam dezorijentiran, tonem zajedno s njim u jezeru svojih uspomena. Tada se odmičem, ispočetka nastojeći da budem obziran, ali na kraju sve žešće, oti-skujući njegov mlohavi trbuh dlanovima, šakama, laktovima. I cijelo vrijeme vičem zaglušujući njegove molbe, glasom koji nije moj, visokim, ogorčenim glasom: – Nosi se od mene, gade, sve si pokvario, sve si...
' Francis, žao mi je, ja...!', – Pere...
– Sve si pokvario – sve – nosi se! – Hropcem od napora i napokon raskidam njegov čvrsti vrući zagrljaj, otimljem se s iznenadnom očajničkom radošću – napokon slobodan! – a tada jurim niza stube, izvrnuvši gležanj na nekom sagu, dok me njegove suze, njegovo glupo narica-nje, slijedi poput neželjena djeteta.
Kasnije je bilo vremena za razgovor s Caro i Georgesom. Ne želim razgovarati s Musca-tom. Osim toga, govorka se da je on već otišao, daje potrpao što je mogao u svoj stari auto i odvezao se. Kavana je zatvorena i samo razbijeno okno svjedoči o onome što se jutros dogodi-lo. Pošao sam onamo kad je pala noć i dugo stajao pred prozorom. Nebo iznad Les Marauds bilo je prohladno i sepija-zelenkasto s jednom jedinom mliječnom prugom na obzorju. Rijeka je bila mračna i tiha.
Rekao sam Caro da Crkva neće podržati njezinu kampanju protiv festivala čokolade. Jaje neću podržati. Zar ne razumije? Odbor više nema kredibiliteta poslije onoga što je on učinio. Ovaj put je to bilo odveć javno, odveć brutalno. Zacijelo su vidjeli njegovo lice isto kao i ja, pocrvenjelo od mržnje i ludila.
Znati da čovjek tuče svoju ženu – znati to potajno – jedna je stvar. Ali vidjeti to u svoj svo-joj ružnoći... Ne. On to nikad neće preživjeti. Caro već svima govori kako gaje ona prozrela, kako je oduvijek znala. Ona se distancira od njega kako najbolje zna – Je li ikad jadna žena bila tako zavarana! – baš kao i ja. Previše smo bili blizu, kažem joj. Iskoristili smo ga kad je to bilo pogodno. Ne smijemo to činiti i sada. Zbog vlastite zaštite moramo se povući. Ne govorim joj o onoj drugoj stvari, ono o ljudima na rijeci, ali i to mi je na umu. Armande nešto sumnja. Mogla bi progovoriti iz čiste zlobe. A i ono drugo, već tako davno zaboravljeno, ali još uvijek živo u njezinoj staroj glavi. Ne. Bespomoćan sam. Još gore, moram se pretvarati kao da festival pro-matram s naklonošću. Inače će početi govorkanje, a tko zna gdje bi moglo prestati? Sutra mo-ram propovijedati o snošljivosti, skrenuti ovu bujicu koju sam pokrenuo i navesti ih da promi-jene stajalište. Preostale letke ću spaliti. Plakati, koji su trebali biti istaknuti od Lansqueneta do Montaubana, također moraju biti uništeni. Srce mi se kida zbog toga, pere, ali što mi preostaje? Skandal bi me ubio.
Sada je Veliki tjedan. Jedan jedini tjedan prije njezina festivala. A ona je pobijedila, pere. Ona je pobijedila. Sada nas samo čudo može spasiti.
34.
Srijeda, 26. ožujka
JOŠ NI TRAGA MUSCATU. JOSEPHINE JE OSTALA U LA PRALINE dobar dio pone-djeljka, ali jučer ujutro odlučila se vratiti u kavanu. Roux je ovaj put pošao s njom, ali zatekli su samo kaos. Čini se da su govorkanja bila istinita. Muscat je otišao. Roux, koji je završio Anou-kinu novu spavaću sobu na tavanu, već je počeo raditi na kavani. Na vratima su nove brave, stari je linoleum strgnut, prljavi zastori uklonjeni s prozora. On misli da bi s nešto malo napora – sloj kreča na grubim zidovima, kantica boje na oronulom starom namještaju, mnogo sapuna i vode – bilo moguće pretvoriti kavanu u vedro i ugodno mjesto. Ponudio se da će to obaviti bes-platno, ali Josephine ne želi ni čuti. Muscat je, naravno, očistio njihov zajednički račun, ali ona ima nešto vlastitog novca, a sigurna je da će nova kavana biti vrlo uspješna. Izblijedjeli natpis na kojem je posljednjih trideset pet godina stajalo Cafe de la Republique napokon je skinut. Na njegovu mjestu pojavila se jarkocrvena i bijela tenda – blizanka moje – i rukom ispisan natpis iz Clairmontova skladišta na kojem stoji Cafe de Marauds. Narcisse je posadio pelargonije u prozorske sandučiće od kovanog željeza i one se spuštaju niz zidove dok se jarkocrveni pupoljci otvaraju na iznenadnoj toplini. Armande s odobravanjem promatra to iz svog vrta, koji je nešto niže nizbrdo.
– Dobra je ona djevojka, kaže mi na svoj otresiti način. – Snaći će se sada kad se riješila tog idiota za kojeg se udala.
Roux privremeno stanuje u jednoj od slobodnih soba u kavani, a Luc se smjestio kod Ar-mande, što je silno razljutilo njegovu majku.
– Nije to prikladno mjesto za tebe, otresa se ona reskim glasom. Ja stojim na trgu dok oni izlaze iz crkve, on u svom nedjeljnom odijelu, ona u još jednom od svojih bezbrojnih pastelnih kompletića, sa svilenim rupcem vezanim preko kose.
Njegov je odgovor uljudan, nepokolebljiv. – Samo do z-zabave, kaže on. – Nema n-nikoga ondje tko bi je pazio. M-mo-gla bi dobiti još jedan n-napadaj.
– Glupost! – Njezin ton nije trpio pogovora. – Reći ću ti što ona radi. Pokušava nas razdvo-jiti. Zabranjujem ti, apsolutno ti zabranjujem da ovaj tjedan stanuješ kod nje. A što se tiče te idiotske proslave...
– Mislim da mi ne bi smjela z-zabranjivati, m-maman.
– A zašto ne? Ti si mi sin k vragu, i ne možeš sad tu mirno stajati i govoriti kako ćeš radije slušati onu ludu staricu nego mene! – Oči joj se pune gnjevnim suzama. Glas joj podrhtava.
– Sve je u redu, maman. – On nije dirnut tom scenom, ali stavlja joj ruku oko ramena. – Neće to biti zadugo. Samo do proslave. Obećavam ti. I t-ti si pozvana, znaš. Ona bi bila sretna da d-dođeš.
– Ja ne želim ići! – Glas joj je prkosan i plačljiv kao u umorna djeteta.
On sliježe ramenima. – Onda nemoj. Ali n-nemoj očekivati da ona poslije sluša ono što ti hoćeš.
Ona ga gleda. – Što hoćeš reći?
– Hoću reći, ja bih m-mogao razgovarati s njom. N-nagovoriti je. – Poznaje on svoju maj-ku, taj pametni dječak. Poznaje je bolje nego što ona misli. – Mogao bih je uvjeriti, kaže on. – Ali ako ti ne želiš p-pokušati...
– Nisam to rekla. – Iznenada, impulzivno, ona ga grli. – Ti si moj pametni dečko, kaže ona, po vrativši svoje dostojanstvo. – Ti bi to mogao, je li? – Spušta mu zvučan poljubac na obraz, a, on se strpljivo pokorava. – Moj dobri, pametni dečko, ponavlja1 ona nježno, i oni odlaze zajed-no, ruku pod ruku, dječak već viši od majke koji je promatra pozornim pogledom kakvim strp-ljivi roditelj promatra živahno dijete.
On, zna on.
Sada kad je Josephine zauzeta vlastitim poslovima imam vrlo malo pomoći u svojim prip-remama za Uskrs; srećom, veći dio posla već je obavljen i ostalo je samo nekoliko desetaka kutija koje treba popuniti. Radim navečer i pečem kolače i trufle, zvončiće od đumbira i pozla-ćene pains d'epices. Nedostaje mi Josephinina vještina umatanja i ukrašavanja, ali Anouk mi pomaže koliko može, nabirući volančiće od celofana i pribadajući: svilene ruže na bezbrojne vrećice.
Sakrila sam prednji izlog dok radim na nedjeljnom aranžmanu, i fasada dućana izgleda otpri-like kao kad smo došle, tako da velika plahta srebrnog papira prekriva staklo. Anouk je ukrasila plahtu izrezanim jajima i životinjama od šarenog papira, a u sredini je veliki plakat koji najav-ljuje
Nedjelja, Trg svetog Jeronima
Kako su počeli školski praznici, trg bruji od djece koja pritiskuju nos uz staklo u nadi da će vidjeti barem djelić priprema.
Već sam primila narudžbi za više od osam tisuća franaka – neke čak iz Montaubana, pa i Agena – a stižu i dalje, tako daje dućan rijetko prazan. Carina kampanja s lecima kao da se zau-stavila. Guillaume mi kaže daje Reynaud uvjerio svoju pastvu kako festival čokolade uživa nje-govu apsolutnu podršku, unatoč govorkanju koje šire zlobna usta. Ipak, ponekad ga vidim kako me gleda sa svog malog prozora, a oči su mu gladne i pune mržnje. Znam da mi želi zlo, ali na neki način njegov je otrov uklonjen. Pokušavam nešto saznati od Armande koja zna mnogo više nego što govori, ali ona naprosto stresa glavom.
– Sve je to bilo vrlo davno, kaže mi, namjerno neodređeno. – Pamćenje me više ne služi kao nekad. – Umjesto toga, želi saznati svaku pojedinost o jelovniku koji sam smislila za njezi-nu proslavu, i u svemu unaprijed uživa. Upravo kipi od prijedloga. Brandade truffee, volau-vents aux trois champignons, kuhani u vinu i vrhnju s divljim chantrelles kao ukrasom, langou-stines na žaru sa salatom od rukole, pet različitih vrsta čokoladnih torti, sve njezine omiljene, domaći sladoled od čokolade... Oči joj blistaju od oduševljenja i nestašluka.
– Nikad nisam imala zabavu kad sam bila cura, objašnjava mi. – Ni jednu jedinu. Išla sam jednom na ples, preko u Montauban, s nekim dečkom s obale. Heeej! – Napravila je jedan izra-žajan, vulgaran pokret. – Taman kao sirup, i jednako sladak. Pili smo šampanjac i sorbet od jagoda, i plesali smo... – Uzdahnula je. – Trebala si me onda vidjeti, Vianne. Ne bi sada vjero-vala. Rekao je da izgledam kao Greta Garbo, taj laskavac, i oboje smo se pretvarali da to ozbilj-no misli. – Tiho se smijuljila. – Naravno, nije on bio od one vrste koja se ženi, rekla je filozofs-ki. – Takvi nikad nisu.
Sada ležim budna gotovo svake noći dok mi pred očima plešu slatkiši. Anouk spava u svo-joj novoj tavanskoj sobi, a ja sanjam, budim se, drijemam, budim se, sanjam, drijemam, dok mi se kapci ne počnu sjajiti od nesanice, a soba se valja oko mene kao brod na valovima. Još jedan dan, kažem sama sebi. Još jedan dan.
I sinoć sam ustala i izvukla karte iz kutije u kojoj sam sebi obećala da će ostati. Bile su mi hladne pod prstima, hladne i glatke kao slonova kost, dok su se boje širile kao lepeza preko dlanova – modra, ljubičasta, zelena, crna – a poznate slike ulazile su mi u vidno polje poput cvijeća prešanog između crnih staklenih ploča. Toranj. Smrt. Ljubavnici. Smrt. Šestica mačeva.
Smrt. Pustinjak. Smrt. Govorim sama sebi da to ništa ne znači. (Majka je u to vjerovala, ali kamo ju je to odvelo? Bijeg, bijeg, Vjetrokaz iznad Svetog Jeronima sada je ušutio, sablasno miran. Vjetar je pao. Ta me tišina uznemirava više od kreštanja staroga željeza. Zrak je topao i sladak od novih mirisa ljeta koje se približava. Ljeto u Lansquenet stiže brzo na tragu ožujskih vjetrova, i miriše po cirkusu; po piljevini, prženom tijestu, nacijepanom zelenom drvu, i živo-tinjskom izmetu. Moja majka u meni šapće: Vrijeme je za promjenu. Armandina je kuća o svije-tljena; vidim mali četvrtasti obod lampe u prozoru kako baca karirano svjetlo na Tanu. Pitam se što radi. Poslije onog prvog razgovora, nije mi rekla što dalje namjerava. Umjesto toga, govori o receptima, o tome kako najbolje napraviti lagani biskvit, o odnosu šećera prema alkoholu za najbolje trešnje u rakiji.
Pročitala sam o njezinoj boljci u svojem medicinskom rječniku. Taj je žargon druga vrsta bijega, opskuran i hipotetičan kao likovi na kartama. Nezamislivo je da bi se takve riječi mogle primijeniti na živo tijelo. Vid joj slabi, otočići tame plove joj preko vidnog polja tako daje ono što vidi prošarano, istočkano i napokon gotovo sasvim zatamnjeno. A zatim, mrak.
Razumijem njezin problem. Zašto bi se borila da i dalje održava stanje koje je osuđeno na ovakvu neizbježnost? Pomisao na rasipanje – pomisao moje majke rođena iz godina štednje i nesigurnosti – ovdje je svakako neprikladna, govorim sama sebi. Bolja je jedna rastrošna gesta, proplamsaj, jarka svjetla i iznenadna tama poslije toga. A ipak, nešto u meni djetinjasto cvili: nepravedno! Još se možda nadam čudu. I opet, misao moje majke. Armande to zna bolje.
U posljednjim tjednima – morfij je počeo prevladavati u svakom trenutku i oči su joj bile neprestano zastakljene – satima bi znala izgubiti dodir sa stvarnošću, i lelujati između fantazija kao leptir između cvijeća. Neke su bile slatke, snovi o teme kako lebdi, o svjetlima, bestjelesni sastanci s mrtvim filmskim zvijezdama i bićima iz drugih dimenzija. Neke su bile isprepletene paranojom. Crni čovjek rijetko je bio daleko od njih, vrebajući na uglovima, sjedeći za prozo-rom restorana, iza tezge trgovine galanterijskom robom. Ponekad je bio vozač taksija, s bej-zbolskom kapom navučenom preko očiju, a taksi – ona crna mrtvačka kola poput onih koje na-lazite u Londonu. Na kapi je pisalo DODGERS, rekla je, a to nije ime kluba, već znači oni koji izmiču, i on je zato tragao za njom, za nama, za svima koji su mu izmicali u prošlosti, ali ne zauvijek, rekla je mudro tresući glavom, nikada zauvijek. Tijekom jednog od tih mračnih napa-daja izvukla je žutu plastičnu lisnicu i pokazala mi je. Bila je prepuna novinskih izrezaka s da-tumima uglavnom iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. Većina ih je bila na francuskom, ali neki su bili na talijanskom, njemačkom, grčkom. Svi su se bavili otmicom djece, nestanci-ma, napadima na djecu.
– To je tako lako izvedivo, rekla mi je, a oči su joj pritom bile goleme i neodređene. – Veli-ka mjesta. Tako je lako izgubiti dijete. Tako je lako izgubiti dijete kao što si ti. – Sneno mije namignula. Potapšala sam je po ruci kao da joj želim uliti sigurnost.
– Sve je u redu, maman, rekla sam. – Ti si uvijek bila pažljiva. Ti si me čuvala. Nikad se nisam izgubila.
Opet je namignula. – O, izgubila si se ti, rekla je, nakesivši se. – Izgubila. – Neko je vrije-me poslije toga zurila u prazno, smiješeći se na rubu grimasa, a ruka joj je bila poput svežnjića suhih grančica u mojoj. – Iz-gu-bi-la, ponovila je tužno i rasplakala se. Tješila sam je što sam bolje mogla i strpala izreske natrag u lisnicu. Pritom sam primijetila da se nekoliko njih bavi istim slučajem, nestankom osamnaestomjesečne Svlviane Caillou u Parizu. Majka ju je ostavila svezanu na sjedalu automobila dvije minute dok je skočila u drogeriju, a kad se vratila, djeteta više nije bilo. Nije bilo ni torbe s čistom odjećom ni dječjih igračaka, crvenog plišanog slona i smeđeg medvjedića.
Majka je vidjela kako gledam taj članak i opet se nasmiješila. – Mislim da su ti onda bile dvije godine, rekla je lukavo. – Ili skoro dvije. I bila je mnogo više plava od tebe. To nisi mogla biti ti, je li? A osim toga, ja sam bila bolja majka od nje.
– Naravno da ne, rekla sam. – Ti si bila dobra majka, divna majka. Ne brini se. Ti ne bi učinila ništa što bi me izložilo opasnosti.
Majka se samo ljuljala i smiješila. – Nemarna, ponavljala je. – Naprosto nemarna. Nije zas-lužila tako slatku malu djevojčicu, jeli?
Stresla sam glavom i osjetila iznenadnu studen.
Djetinjasto: – Ja nisam bila zla, je li, Vianne?
Zadrhtala sam. Osjećala sam stranice kao zmijsku kožu pod prstima. – Ne, uvjeravala sam je. – Nisi bila zla.
– Brinula sam se za tebe kako treba, je li? Nikad te se nisam odrekla. Čak ni kad je onaj svećenik rekao – ono stoje rekao. Nisam nikad.
– Ne, maman, nisi nikad.
Hladnoća me sad paralizirala tako da više nisam mogla ni misliti. Mogla sam misliti samo na to ime, tako slično mojemu – datume... I zar nisam još pamtila onog medvjedića, onoga slona kojega se pliš izlizao tako daje postao tek crveni kanavas, što smo ga neumorno nosile od Pari-za do Rima, od Rima do Beča?
Naravno, to je mogla biti jedna od njezinih samoobmana. Bilo je i drugih, poput zmije pod plahtom i žene u zrcalima. Moglo je biti pretvaranje. Toliko toga u životu moje majke svodilo se na to. A osim toga... Nakon tako dugog vremena, je li to važno?
U tri sam ustala. Krevet mi je bio vruć i kvrgav; san milijun kilometara daleko. Uzela sam svijeću i ponijela je u Josephininu praznu sobu. Karte su opet bile na svom starom mjestu, u majčinu kovčegu, i nestrpljivo su mi se pomicale pod prstima. Ljubavnici. Toranj. Pustinjak. Smrt. Sjedeći prekriženih nogu na golom podu, miješala sam ih s nekakvim osjećajem jačim od puke ravnodušnosti. Toranj s ljudima koji padaju, zidovima koji se ruše, mogla sam razumjeti. To je moj neprestani strah od premještanja, strah od ceste, od gubitka. Pustinjak sa svojom ka-puljačom i svjetiljkom veoma podsjeća na Reynauda, i njegovo je podmuklo blijedo lice napola skriveno u sjenama. Smrt poznajem vrlo dobro, i napravila sam roge prema toj karti – skreni! – starom, automatskom gestom. Ali Ljubavnici. Pomislila sam na Rouxa i Josephine, tako slične, a da toga nisu svjesni i nisam mogla potisnuti ubod zavisti. A ipak, iza svega toga iznenada sam bila sigurna da ta karta još nije odala sve svoje tajne. Miris jorgovana prelio se prostorijom. Možda je jedna od majčinih bočica imala napuknut pečat. Osjećala sam toplinu unatoč noćnoj studeni, dok su mi prsti vrućine sezali u dubinu želuca. Roivcl Roux?
Prevrnula sam kartu žurno, drhtavim prstima.
Još jedan dan. Ma što bilo, može čekati još jedan dan. Opet sam promiješala karte, ali ja nemam spretnost svoje majke i iskliznule su mi iz ruku i na pod. Pustinjak je pao licem prema gore. Sada je više nego ikad u tom treptavom svjetlu svijeće nalikovao na Reynauda. Njegovo lice kao da se zlobno cerekalo u sjenama. Naći ću ja načina, obećavao je podmuklo. Misliš da si pobijedila, ali ja ću ipak naći načina. Osjećala sam njegovu zlobu na vršcima prstiju.
Majka bi rekla da je to znak.
Iznenada, potaknuta nekim impulsom koji sam tek napola razumjela, uzela sam Pustinjaka i prinijela ga plamenu svijeće. Na trenutak je plamen koketirao s krutom kartom, a tada su se na površini pojavili mjehuri. Blijedo je lice pravilo grimase i pocrnjelo.
– Ja ću ti pokazati, šapnula sam. – Pokušaj se umiješati i ja ćuti...
Jezičac plamena zastrašujuće je liznuo i ja sam ispustila kartu na pod. Plamen se ugasio, prosipajući kišu iskara i pepela po drvu.
Osjećala sam se slavodobitno. A tko je sada zaslužan za promjene, majko!
A ipak, večeras se ne mogu osloboditi dojma kako sam na neki način izmanipulirana, kako sam natjerana da otkrijem nešto što je bilo bolje ostaviti na miru. Nisam ništa učinila, govorim sama sebi. Nisam imala zle namjere.
No, večeras se ne mogu osloboditi te misli. Osjećam se laganom, nestvarnom poput pahu-ljica mlječike. Pripravna da me odnese svaki vjetar.
35
Petak, 28. ožujka Veliki petak
MORAO BIH BITI SA SVOJIM STADOM, PERE. ZNAM, CRKVA JE PREpuna mirisa tamjana, žalobna u ljubičastom i crnom, nigdje ni jednog komada srebra, ni jednog jedinog cvjetnog vijenca. Morao bih biti ondje. Danas je moj najveći dan, pere, ta svečanost, ta pobož-nost, te orgulje koje odzvanjaju poput divovskog podvodnog zvona – zvona sama su, dakako, tiha, u žalosti za raspetim Kristom. Ja sam u crnom i ljubičastom, moj glas srednja nota orgulja što intonira riječi. Promatraju me raširenim tamnim očima. Čak su i otpadnici danas ovdje, od-jeveni u crno i namazane kose. Njihova potreba, njihovo očekivanje, ispunja prazninu u meni. U jednom kratkom trenutku zaista sam ispunjen ljubavlju, ljubavlju prema njihovim grijesima, njihovu konačnom izbavljenju, prema njihovim sitnim brigama, njihovoj nevažnosti. Znam da razumijete, jer i vi ste im bili otac. Gotovo u doslovnom smislu riječi umrli ste za njih jednako kao što je umro naš Gospodin. Da ih zaštitite i od svojih i od njihovih grijeha. Nikad nisu saz-nali, je li,pere? Od mene nisu čuli. Ali, kad sam vas zatekao s mojom majkom u sakristiji... Strašan moždani udar, rekao je liječnik. Sok je zacijelo bio prevelik. Povukli ste se. Otišli ste u sebe, premda znam da me možete čuti, i da vidite bolje nego ikad. A znam da ćete nam se jed-nog 1 dana vratiti. Ja postim i molim, pere. Ponižavam se. A ipak se J osjećam nevrijednim. Preostalo je još jedno što nisam učinio.
Poslije mise pristupilo mi je jedno dijete – Mathilde Arnaud. Pružajući mi ruku, šapnula je smiješeći se: – Hoće li i vama donijeti čokoladu, monsieur le cure?
– Tko bi to donio čokoladu? – upitao sam zbunjen.
Nestrpljivo: – Ali zvona, naravno! – Tiho se nasmijala. – Leteća zvona!
– A, zvona. Naravno.
Bio sam zbunjen i na trenutak nisam znao što odgovoriti. Ona me povlačila za reverendu i nije odustajala. – Znate, zvona. Odletjela su u Rim da vide papu i kad se vrate donijet će nam čokoladu.
To je postala prava opsesija. Refren od jedne riječi, šapatom ili gromko izgovoren pripjev svakoj misli. Nisam mogao spriječiti da mi se glas ljutilo ne podigne, tako da se njezino gorlji-vo lišće zgrčilo u strahu i razočaranju. Zaurlao sam:
– Zašto ovdje nitko ne zna misliti ni o čemu osim o čokoladi? – i dijete je plačući otrčalo preko trga, a dućan s izlogom umotanim kao poklon cerio se pobjedonosno dok sam je ja preka-sno zazivao.
Večeras će biti svečano polaganje hostije u grob, prikaz posljednjih trenutaka našega Gos-podina koji će izvesti djeca župe, paljenje svijeća kad se smrkne. Za mene je to obično jedan od najintenzivnijih trenutaka u godini, trenutaka kad oni pripadaju meni, moja djeca, u crno odje-vena i ozbiljna. Ali ove godine, hoće li ona misliti o Muci, o svečanosti euharistije, ili će im ići voda na usta u iščekivanju? Njezine priče – leteća zvona i gozbe – zavodljive su, prodorne. Po-kušavam u svoju propovijed unijeti neke naše čari, ali tamna blaženstva Crkve ne mogu se us-porediti s njezinim čarobnim letećim sagovima.
Posjetio sam danas popodne Armande Voizin. Rođendan joj je i u cijeloj kući vlada strka. Naravno, znao sam da će biti nekakva proslava, ali nisam ni naslućivao ovako nešto. Caro mi ju je spomenula, jedanput ili dvaput – ona ide preko volje, ali nada se da će iskoristiti priliku da se jednom zauvijek pomiri s majkom – premda slutim kako čak ni ona ne može predvidjeti ra-zmjere toga događaja. Vianne Rocher je bila u kuhinji, gdje je provela dobar dio dana priprema-jući hranu. Josephine Muscat ponudila je kuhinju u svojoj kavani kao dodatni prostor za kuha-nje jer je Armandina kuća premala za tako raskošne pripreme, i kad sam ja stigao, čitava falan-ga pomagača nosila je zdjele, lonce i pladnjeve iz kavane u Armandinu kuću. Neki zasićeni, vinski miris nadirao je kroz otvoreni prozor i unatoč samome sebi otkrio sam kako mi ide voda na usta. Narcisse je radio u vrtu, privezujući cvijeće na neku vrstu pergole postavljene između kuće i vrtnih vrata. Efekt je nevjerojatan: pavit, vrtni slak, jorgovan i mlječika kao da se u sla-povima spuštaju niz drvenu strukturu, stvarajući odozgo krov od boje kroz koji se blago probi-jaju zrake sunca. Armande nigdje nije bilo.
Okrenuo sam se na drugu stranu, uznemiren tim pretjeranim razmetanjem. Tipično za nju da za proslavu izabere baš Veliki petak. To sveopće obilje – cvijeća, hrane, sanduka šampanjca koji su dostavljeni na vrata i obloženi ledom da ostanu hladni – gotovo je svetogrdno, porugljiv krik u lice žrtvovanog Boga. Moram o tome sutra s njom porazgovarati. Baš sam se spremao otići, kad sam primijetio Guillaumea Duplessisa kako stoji kraj zida i gladi jednu Armandinu mačku. Uljudno je podigao šešir.
– Pomažete, je li? – upitao sam.
Guillaume je kimnuo glavom. – Rekao sam da mogu priskočiti, priznao je. – Još treba mnogo toga obaviti prije mraka.
– Zaista me čudi da uopće želite u tome sudjelovati, rekao sam mu oštro. – I to baš danas, od svih dana! Zbilja, čini mi se daje Armande ovaj put otišla predaleko. Trošak, bez obzira na nepoštovanje Crkve...
Guillaume je slegao ramenima. – Ona ima pravo na svoju malu proslavu, rekao je blago.
– Vjerojatnije će se ubiti prejedanjem, otresao sam se otrovno.
– Mislim daje dovoljno stara da radi što joj se sviđa, rekao je Guillaume.
Promatrao sam ga s negodovanjem. Izmijenio se otkako se počeo družiti s onom Rochero-vom. S lica mu se izgubio onaj izraz tužne poniznosti i nadomjestilo gaje nešto energično, go-tovo izazovno.
– Ne sviđa mi se kako obitelj pokušava upravljati Armandinim životom umjesto nje, nasta-vio je tvrdoglavo.
Slegao sam ramenima. – Iznenađen sam što se baš vi postavljate u ovome na njezinu stranu, rekao sam mu.
– Život je pun iznenađenja, rekao je Guillaume.
Da bar jest.

http://www.book-forum.net

14Joanne Harris – Čokolada Empty Re: Joanne Harris – Čokolada Ned Mar 11, 2012 9:39 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
36
Petak, 28. ožujka Veliki petak
U JEDNOM TRENUTKU, JOŠ DOSTA RANO, ZABORAVILA SAM Cijelu svrhu te proslave i počela uživati. Dok se Anouk igrala u Les Marauds, usklađivala sam pripreme za najveći i najraskošniji obrok koji sam ikad kuhala, i izgubila se u sočnim pojedinostima. Imala sam tri kuhinje: moje velike peći u La Praline gdje sam pekla torte i kolače, malo dalje Cafe des Marauds za školjkaše i rakove, i Armandinu sićušnu kuhinjicu za juhu, povrće, umake i garni-runge. Josephine je Armandi ponudila dodatni pribor i tanjure koji bi joj mogli ustrebati, ali Armande je smiješeći se stresla glavom.
– Sve je već sređeno, odgovorila je. I bilo je. Rano u četvrtak ujutro došao je kamion s nat-pisom jedne velike tvrtke u Limogesu i dostavio dva sanduka čaša i srebrnine i jednu finog por-culana, sve umotano u tanki papir. Dostavljač se nasmiješio dok je Armande potpisivala dos-tavnicu.
– Udaje vam se unuka, hein? – upitao je veselo.
Armande se vragolasto nasmijala. – Može biti, odgovorila je. – Može biti.
Provela je cijeli petak izvrsno raspoložena, navodno nadgledajući pripreme, ali uglavnom se motala svima pod nogama. Poput nestašnog djeteta gurala je prst u umake, zavirivala pod poklopce na zdjelama i otkrivala vruće tave dok napokon nisam zamolila Guillaumea da je na nekoliko sati odvede k frizeru u Agen, ako ništa drugo da nam je makne s puta. Kad se vratila, bila je transformirana: kosa elegantno ošišana i počešljana pod gizdavim novim šeširom, nove rukavice, nove cipele. Cipele, rukavice i šešir bili su u istoj nijansi trešnja-crvene, Armandine omiljene boje.
– Krećem odozdo prema gore, izvijestila me zadovoljno dok se smještala u svoju ljuljačku da promatra događaje. – Do kraja tjedna možda ću skupiti hrabrosti da kupim cijelu crvenu ha-ljinu. Zamisli me kako ulazim u crkvu u njoj. Hiii!
– Odmori se malo, rekla sam joj strogo. – Večeras imaš zabavu. Ne želim da zaspiš usred deserta.
– I neću, reklaje, ali je pristala odrijemati jedan sat na poslijepodnevnom suncu, dok sam ja uređivala stol, a ostali otišli kući da se odmore i presvuku za zabavu. Stol za večernje velik, apsurdno velik za Armandinu malu sobu, i s malo truda svi se možemo smjestiti oko njega. Te-ški komad crne hrastovine zahtijevao je četvero ljudi da ga smjeste van, u Narcisseovu novosa-građenu sjenicu, gdje je stajao pod baldahinom lišća i cvijeća. Stolnjak je damastni, s finim čip-kastim rubom, i miriše na lavandu u koju ga je položila poslije vjenčanja – dar, nikad upotrijeb-ljen, od njezine bake. Tanjuri iz Limogesa bijeli su sa sićušnom bordurom od žutih cvjetova koji idu oko ruba; čaše – tri različite vrste – su kristalne, gnijezda sunčeva svjetla koje razbacu-ju mrlje duginih boja po bijelom platnu. Nasred stola središnji aranžman od proljetnog cvijeća od Narcissea, ubrusi uredno složeni kraj svakog tanjura. Na svakom ubrusu kartice s ispisanim imenom: Armande Voizin, Vianne Rocher, Anouk Rocher, Caroline Clairmont, Georges Clair-mont, Luc Clairmont, Guillaume Duplessis, Josephine Bonnet, Julién Narcisse, Michel Roux, Blanche Dumand, Cerisette Plansqon.
Na trenutak nisam prepoznala posljednja dva imena, a tada sam se sjetila Blanche i Zezzete, koje su još bile usidrene uzvodno i čekale. Shvatila sam kako sve dosad nisam znala Rouxovo ime; smatrala sam ga nadimkom koji je možda dobio zbog crvene kose.
Gosti su počeli pristizati u osam. Otišla sam iz svoje kuhinje u sedam da se na brzinu istuši-ram i presvučeni, a kad sam se vratila, brod je već bio usidren ispod kuće i ljudi s rijeke su do-lazili. Blanche u crvenom dirndlu i čipkastoj košulji, Zezette u staroj crnoj večernjoj haljini, s rukama istetoviranim kanom i s rubinom u obrvi, Roux u čistim trapericama i bijeloj majici, i svi su sa sobom nosili darove umotane u ostatke ukrasnog papira, ili u papirnate tapete, ili u komade tkanine. Tada je došao Narcisse u svom nedjeljnom odijelu, zatim Guillaume sa žutim cvijetom u zapučku, onda Clairmontovi, rezolutno vedri, Caro sumnjičavo motreći ljude s rije-ke, ali ipak pripravna da uživa ako se od nje takva žrtva zahtijeva. Uz aperitive, usoljene pinjole i sićušne keksi će, gledali smo kako Armande otvara darove: od Anouk, slika mačke u crvenoj omotnici, od Blanche ćup meda, od Zezette vrećice s lavandom na kojima je bilo izvezeno slo-vo B, – Nisam imala vremena izvesti vaš inicijal, – objasnila je vedro i bezbrižno, – ali obeća-vam da sljedeće godine hoću, od Rouxa izrezbaren hrastov list, delikatan kao pravi, s grozdom žirova priljubljenih uz stabljiku, od Narcissea veliku košaru voća i cvijeća. Raskošnije su daro-ve donijeli Clairmontovi; Caro šal – ne Hermes, primjećujem, ali ipak svileni – i srebrnu vazu za cvijeće, Luc nešto blistavo i crveno u omotnici od krep-papira, što krije od svoje majke što bolje može pod hrpom odbačenog papira za umatanje. Armande se smijulji kao da bezglasno ciči – Hiii! – iza savijenog dlana. Josephine donosi mali zlatni medaljon i smješka se ispričava-jući se. – Nije nov, kaže.
Armande ga vješa oko vrata, grubo grli Josephine, i širokogrudno natače St. Raphael. Iz kuhinje jasno čujem razgovor; pripremati toliku hranu zamršen je posao i zaokuplja mi gotovo svu pozornost, ali ipak mogu razabrati što se događa. Caro je benevolentna, pripravna da joj bude udovoljeno; Josephine šutljiva; Roux i Narcisse pronašli su zajedničku temu u egzotičnim voćkama. Zezette pjeva nekakvu narodnu pjesmu svojim prodornim glasom, nehajno držeći dijete u naručju. Primjećujem da je čak i dijete obredno ukrašeno kanom, tako da izgleda kao punačka mala dinja vrste gris nantais, sa svojom prošaranom zlaćanom kožom i sivozelenim očima.
Svi prilaze stolu. Armande, izvrsno raspoložena, uglavnom vodi glavnu riječ. Čujem Lucov tihi, ugodni glas kako pripovijeda o nekoj knjizi koju je pročitao. Carolinin glas postaje oštriji – naslućujem daje Armande sebi natočila još jednu čašu St. Raphaela.
– Maman, znaš da ne bi smjela... – čujem je kako govori, ali Armande se samo smije.
– Ovo je moja zabava, izjavljuje veselo. – Ne želim da se bilo tko osjeća jadno na mojoj zabavi. A najmanje ja.
Neko vrijeme ništa više nije rečeno na tu temu. Čujem kako Zezette koketira s Georgesom. Roux i Narcisse raspravljaju o šljivama
– Belle du Languedoc, objavljuje Narcisse ozbiljno. – Meni je ta najbolja. Slatka i mala, s maskom na sebi poput leptirovog krila.
Ali Roux je nepokolebljiv. – Mimbelle, kaže odrješito. – Jedina žuta šljiva koju vrijedi uz-gajati. Mirabelle.
Okrećem se opet štednjaku i neko vrijeme ništa više ne čujem. Ovo je vještina koju sam sama naučila, vještina rođena iz opsesije. Nitko me nije naučio kuhati. Moja majka je varila uroke i ljubavne napitke, ja sam sve to sublimirala u slađu alkemiju. Nikad nismo bile naročito slične, ona i ja. Ona je sanjala o tome kako lebdi, o astralnim susretima i tajnim esencijama: ja sam proučavala recepte i menije ukradene iz restorana u kojima nikad sebi nismo mogle priušti-ti večeru. Ona se blago izrugivala mojim putenim preokupacijama.
– Sva sreća da nemamo novca, znala mi je govoriti. – Inače bi bila debela kao prase. – Jad-na majka. Kad je rak izjeo ono najbolje u njoj, još je bila dovoljno tašta da se veseli izgubljenim kilogramima. Dok je ona čitala svoje karte i mrmljala u sebi, ja sam listala svoju zbirku kartica s receptima, i zazivala imena jela koja nikad nisam okusila, kao mantru, kao tajnu formulu vje-čnog života. Boeufen daube. Champignons farcis a la grecque. Escalopes a la Reine. Creme Caramel. Schokoladen-torte. Tiramisu. U tajnoj kuhinji svoje mašte sve sam ih pripremala, isprobala, okusila, dodavala svojoj zbirci recepata kamo god smo odlazile, lijepila ih u svoj album kao fotografije starih prijatelja. Oni su davali važnost mojim lutanjima, ti blistavi izresci koji su sjali između umrljanih stranica poput miljokaza na našem neravnom putu.
Sada ih iznosim poput davno izgubljenih prijatelja. Soupe de tomates d la gasconne, servi-rana sa svježim bosiljkom i komadom tartelette meridionale, napravljene na kao listić tankoj pate brisee, raskošno zamirisane i začinjene maslinovim uljem i inćunima i sočnim domaćim rajčicama, ukrašene maslinama i pečene polako da proizvede gotovo nezamislivu koncentraciju okusa i mirisa. Natačem chablis iz '85. u visoke čaše. Anouk pije limunadu iz svoje, glumeći rafiniranost. Narcisse izražava zanimanje za sastojke te pite, hvali vrline ružne rajčice roussette u usporedbi s neukusnom ujednačenošću europskog money-spinnera. Roux pali žeravnike s jedne i druge strane stola i posipa ih vlaskom da rastjera kukce. Vidim kako Caro s negodova-njem promatra Armandu. Ja jedem malo. Uronjena u mirise hrane koja se kuha gotovo cijeli dan, večeras osjećam laganu vrtoglavicu, napeta sam i neobično osjetljiva, tako da kad mi Jo-sephinina ruka za vrijeme večere slučajno lagano dotakne nogu, trgnem se i gotovo kriknem. Chablis je hladan i rezak i pijem više nego što bih smjela. Boje kao da su blistavije, zvukovi poprimaju neku kristalnu jasnoću.
Čujem kako Armande hvali hranu. Donosim salatu od začinskih trava za čišćenje nepca, za-tim guščju paštetu na toplom prepečencu. Primjećujem da je Guillaume sa sobom doveo psa i da ga potajno hrani ukusnim komadićima pod svježe izglačanim stolnjakom. Prelazimo s poli-tičke situacije na baskijske separatiste, na žensku modu, govorimo o najboljem načinu uzgoja rokule i prednostima divlje pred umjetno uzgojenom zelenom salatom. Chablis cijelo to vrijeme glatko teče. Zatim vol-au-vents, lagani kao dašak ljetnog zraka, zatim sorbet od bazge iza koje-ga slijedi plateau de fruits de mer, pripremljen na žaru s langoustines, sivim račićima, kozica-ma, ostrigama, bernlques, rakovicama i većim tourteaivc (koje mogu zubima odgristi čovjeku prst isto tako lako kao što ja mogu pregristi stabljiku ružmarina), nanarama, p'alourdes, a na vrhu svega toga kraljuje golem crni jastog, smješten na podlozi od morske trave. Golemi pla-danj svjetluca crveno i ružičasto i zeleno kao more i bijelo kao biser i ljubičasto, sirenin kovčeg s delicijama koje mirišu nostalgičnim slanim mirisom, poput dana provedenih na moru u dje-tinjstvu. Dijelimo kliješta za rakove, sićušne vilice za školjke, zdjelice nasječenog limuna i ma-joneze. Nemoguće je ostati rezerviran uz takvo jelo; ono zahtijeva punu pozornost, neusiljenost. Čaše i srebrnina svjetlucaju u svjetlu lampiona koji vise s pergole nad našim glavama. Noć mi-riše na cvijeće i na rijeku. Armandini su prsti vješti kao u čipkarice; tanjur odbačenih ljusaka pred njom raste gotovo neopazice. Donosim još chablisa; oči su sve svjetlije, lica ružičasta od napora pri izvlačenju neuhvatljivog mesa iz školjki. To je hrana na kojoj valja raditi, hrana koja zahtijeva vremena. Josephine se počinje pomalo opuštati, čak i razgovarati s Caro, boreći se s rakovim kliještima. Carina ruka sklizne i mlaz slane vode iz rakovice pogađa je ravno u oko. Josephine se smije. Nakon jednog trenutka, i Caro se smije. Ja hvatam samu sebe kako razgova-ram. Vino je blijedo i izdajničko, i opojnost mu se skriva ispod glatkoće. Caro je već pomalo pijana, lice joj je rumeno, kosa pada u pramenovima.
Georges mi pritišće nogu pod stolnjakom i strastveno mi namiguje. Blanche pripovijeda o putovanju; mnogo nam je mjesta zajedničko. Nica, Beč, Torino. Zezettino dijete počinje kmeča-ti; ona umače prst u vino i daje mu da siše. Armande raspravlja o De Mussetu s Lucom, koji to manje muca što više pije. Napokon, odnosim opustošeni plateau, koji je sada sveden na biseras-te otpatke na desetak tanjura. Zdjelice vode s limunom i salata od metvice, za prste i za nepce. Odnosim čaše, i zamjenjujem ih s coupes a champagne. Caro opet izgleda uznemireno. Dok odlazim u kuhinju, čujem je kako tiho, zabrinuto nešto govori Armandi.
Armande je ušutkuje. – Razgovaraj o tome sa mnom kasnije. Večeras želim slaviti.
Ona pozdravlja šampanjac zadovoljnim kreštanjem.
Za desert imamo čokoladni fondue. Pripremaj ga vedrim danom – oblačno vrijeme zamag-ljuje sjaj rastopljene čokolade – sa 70 posto crne čokolade, maslacem, malo bademova ulja, slatkog vrhnja dodanog posljednji čas i lagano zagrij na plamenu. Nabodi komade kolača ili voća na štapiće i umaci u čokoladnu smjesu. Danas ovdje imam sve njihove omiljene slatkiše, premda je za umakanje predviđen samo gateau de savoie. Caro tvrdi da više ne može pojesti ni zalogaja, ali uzima dva komada tamne i bijele čokoladne roulade bicolore. Armande sve proba, sad je već crvena i svake minute sve živahnija. Josephine tumači Blanche zašto je ostavila mu-ža. Georges mi se pohotno smješka iza prstiju umrljanih čokoladom. Luc zadirkuje Anouk koja je već napola zaspala na stolcu. Pas zaigrano gricka nogu od stola. Zezette bez ustručavanja počinje dojiti dijete. Čini se daje Caro napola pripravna to komentirati, ali onda sliježe rameni-ma i ne kaže ništa. Otvaram još jednu bocu šampanjca.
– Sigurna si da ti je dobro? – kaže Luc tiho Armandi. – Mislim, ne osjećaš se bolesno? Uzimaš stalno svoj lijek?
Armande se smije. – Ti si previše brižan za dječaka svojih godina – kaže mu. – Ti bi sad morao raditi nepodopštine, tjerati majku u ludilo. A ne učiti svoju baku kako će sisati jaje. – Još je dobre volje, ali sad mi izgleda malo umorno. Sjedimo za stolom gotovo četiri sata. Deset je minuta do ponoći.
– Znam, kaže on i smiješi se. – Ali još mi se ne žuri da p-po-stanem nasljednik.
Ona ga tapše po nadlanici i natače mu još jednu čašu. Ruka joj nije posve sigurna i malo se vina prolijeva po stolnjaku. – Bez brige, kaže vedro. – Ima ga još mnogo.
Završavamo večeru s mojim domaćim čokoladnim sladoledom, truflama i kavom u malim šalicama, uz calvados, koji se pije iz vruće šalice poput nekakve eksplozije cvijeća. Anouk traži svoj canard, kocku šećera navlaženu s nekoliko kapi likera, a onda još jedan za Pantouflea. Šalice se prazne, tanjuri odnose. Zar se polako gasi u žeravnicima. Promatram Armandu koja i dalje pripovijeda i smije se, ali s manje živosti nego prije, napola zatvorenih očiju, držeći Luca za ruku pod stolom.
– Koliko je sati? – pita nakon nekog vremena.
– Skoro će jedan, kaže Guillaume.
Ona uzdiše. – Menije vrijeme za spavanje, izjavljuje. – Nisam više mlada kao nekoć, znate.
Nespretno se podiže na noge, i pritom skuplja cijeli naručaj darova ispod stolca. Vidim daje Guillaume pozorno promatra. On zna. Ona mu dobacuje nekako neobičan i zagonetno sladak smiješak.
– Nemojte misliti da ću sad držati govor, kaže šaljivo otresito. – Ne podnosim govorancije. Htjela sam samo zahvaliti svima – svima vama – i reći vam kako sam se izvrsno provela. Ne sjećam se bolje zabave. Mislim da nikad nije ni bilo bolje zabave. Ljudi misle da životne rados-ti moraju prestati kad čovjek ostari. E, da znate da ne prestaju. – Povici odobravanja od Rouxa, Georgesa i Zezette. Armande mudro kima glavom. – Ipak, nemojte me sutra prerano posjetiti, kaže ona s malom grimasom. – Mislim da nisam toliko popila od svoje dvadesete godine i bit će mi potreban san. – Dobacuje mi hitar pogled, gotovo upozorenje. – Treba mi sna, ponavlja neodređeno i polako odlazi od stola.
Caro je ustala da joj pomogne, ali ona odiješito odmahuje. – Ne skači oko mene, curo, kaže ona. – Uvijek si bila takva. Uvijek samo cirkus. – Vedro me gleda. – Vianne mi može pomoći, objavljuje. – Sve ostalo može pričekati do jutra.
Odvela sam je u njezinu sobu dok su gosti polako odlazili, uz smijeh i razgovor. Caro se os-lanjala na Georgesovu ruku; Luc ju je podupirao s druge strane. Frizura joj se posve raspala, i izgledala je mlađe, nježnijih crta. Dok sam otvarala vrata Armandine sobe čula sam je kako govori: –... praktički je obećala da će ići u Les Mimoses – takav mi je teret pao sa srca... – I Armande je čula i sneno se počela smijuckati. – Sigurno nije lako imati delinkventnu majku, rekla je. – Smjesti me u krevet, Vianne. Prije nego zaspim. – Pomogla sam joj da se svuče. Na jastuku je već bila pripremljena spavaćica od lanenog platna. Složila sam joj odjeću dok ju je ona navlačila preko glave.
– Darovi, rekla je Armande. – Stavi ih onamo da ih mogu vidjeti. – Neodređena gesta u smjeru komode. – Hm. Tako je, dobro.
Slijedila sam njezine upute kao u omaglici. Možda sam i ja popila više nego što sam namje-ravala jer sam se osjećala posve mirnom. Znala sam po broju ampula s inzulinom u hladnjaku da ih je prestala uzimati prije par dana. Htjela sam je upitati je li sigurna, znade li uistinu što čini. Umjesto toga, rasprostrta sam Lucov dar – svileni kombine, raskošno, drsko, nedvojbeno crven – po naslonu stolca tako da ga dobro vidi. Opet se tiho smijuljila i ispružila ruku da do-dirne tkaninu.
– Sad možeš ići, Vianne, glas joj je bio blag ali čvrst. – Bilo je divno.
Oklijevala sam. Na sekundu sam uhvatila naše odraze u zrcalu toaletnog stolića. S onako svježe podšišanom kosom izgledala je kao starac iz mojih vizija, ali ruke su joj bile prelivene grimizom i smiješila se. Već je zatvorila oči.
– Ostavi svjetlo, Vianne. – Time me je definitivno otpremala. – Laku noć.
Blago sam je poljubila u obraz. Mirisala je na lavandu i čokoladu. Otišla sam u kuhinju op-rati preostalo suđe.
Roux je ostao da mi pomogne. Drugi su gosti otišli. Anouk je spavala na kauču, zataknuvši palac u usta. Šutke smo oprali suđe i ja sam složila nove tanjure i čaše u Armandine ormare., Jedanput ili dvaput Roux je pokušao započeti razgovor, ali nisam mogla govoriti s njim; samo tiho zveckanje porculana i stakla podvlačilo j e našu šutnju.
– Je li ti dobro? – rekao je napokon. Ruka mu je bila nježna na mom ramenu. Kosa kao ne-veni.
Rekla sam mu prvo što mi je palo na pamet. – Razmišljala sam o svojoj majci. – Začudo, shvatila sam daje to istina. – Njoj bi se ovo silno dopalo. Ona je obožavala – vatromet.
Pogledao me. Njegove čudnovate duboke plave oči postale su gotovo ljubičaste u priguše-noj žućkastoj kuhinjskoj rasvjeti. Bilo mi je žao što mu ne mogu reći za Armandu.
– Nisam znala da se zoveš Michel, rekla sam napokon.
Slegnuo j e ramenima. – Imena nisu važna.
– Ti gubiš svoj naglasak, shvatila sam odjednom iznenađeno. – Nekad si imao tako jak marseilleski naglasak, ali sada...
Nasmiješio se jednim od svojih rijetkih, slatkih osmijeha. – Ni naglasak nije važan.
Obujmio mi je lice rukama. Nježne za fizičkog radnika, blijede i mekane kao ženske. Upi-tala sam se je li išta od onoga što mi je govorio istina. U ovom trenutku to kao da nije bilo važ-no. Poljubila sam ga. Mirisao je na boju i sapun i čokoladu. Osjetila sam okus čokolade u nje-govim ustima i sjetila se Armande. Uvijek sam mislila da mu se sviđa Josephine. Čak i dok sam ga ljubila bila sam toga svjesna, ali bila je to jedina čarolija kojom smo se nas dvoje mogli sup-rotstaviti noći. Najjednostavnija čarolija, kriješ koji palimo na padini u slavu proljeća, ove go-dine nešto ranije. Sitna utjeha u obrani od tame. Njegove su ruke potražile moje grudi pod ma-jicom.
Na trenutak sam oklijevala. Već je bilo i previše muškaraca putem, muškaraca poput ovoga, dobrih ljudi do kojih mi je bilo stalo, ali koje nisam voljela. Ako sam bila u pravu, i ako su on i Josephine pripadali jedno drugome, što bi ovo za njih moglo značiti? Što bi meni moglo znači-ti? Njegova su usta bila lagana, dodir jednostavan. Osjetila sam dašak jorgovana donesen top-lim zrakom sa žeravnika.
– Vani, rekla sam mu tiho. – U vrtu.
Pogledao je Anouk koja je još spavala na kauču i kimnuo glavom. Zajedno smo se išuljali van, pod zvjezdano ljubičasto nebo.
Vrt je još bio topao od topline žeravnika. Mječika i jorgovan Narcisseove pergole prekrili su nas svojim mirisom. Ležali smo na travi poput djece. Ništa nismo obećavali, nismo izgovara-li riječi ljubavi, premda je on bio nježan, gotovo bez strasti, krećući se umjesto toga nekako polagano i slatko uz moje tijelo, dodirujući mi kožu lepršavim pokretima jezika. Nebo mu je iznad glave bilo ljubičastocrno poput očiju, i jasno sam vidjela široki pojas Mliječne staze kao cestu oko svijeta. Znala sam da bi nam ovo moglo biti jedini put zajedno, i pri toj pomisli osje-tila sam tek laganu sjetu. Umjesto toga, sve me više ispunjala nekakva nazočnost, dovršenost, jača od moje osamljenosti, pa čak i tuge za Armandom. Kasnije će biti vremena za tugovanje. U ovome trenutku, jednostavno zadivljenost – sobom, koja ležim gola u travi, tim šutljivim čovje-kom kraj mene, beskrajem iznad nas i beskrajem u nama. Dugo smo ležali, Roux i ja, dok nam se znoj nije ohladio i mali nam kukci počeli trčkarati preko tijela, i osjećali smo miris lavande i majčine dušice iz gredica do naših nogu, dok smo, držeći se za ruke, promatrali nesnosno pola-gano okretanje neba.
Čula sam kako Roux ispod glasa pjevuši:

Vid l'bon vent, v'ld l'joli vent
Vid l'bon vent, ma mie m'appelle...

Vjetar je sad bio u meni i povlačio me nekako neumoljivo, zapovjednički. U samom središ-tu ostalo je malo, mimo mjesto, čudesno nepomućeno, i gotovo poznat osjećaj nečega novoga. I to je neka vrsta čarolije, čarolije koju moja majka nikad nije razumjela, a ipak sam ja u nju – u tu novu, čudesnu, živu toplinu u sebi – sigurnija nego u bilo što sam ranije učinila. Napokon shvaćam zašto sam te večeri izvukla Ljubavnike. Privijajući to saznanje k sebi, zatvorila sam oči i pokušala sanjati, kao što sam sanjala onih mjeseci prije nego što se Anouk rodila, o maloj neznanki blistavih obraza i oštrih crnih očiju.
Kad sam se probudila, Rouxa više nije bilo, a vjetar se opet promijenio.
37.
Subota, 29. Ožujka
Velika subota navečer
POMOZITE MI, PERE. NISAM LI DOVOLJNO MOLIO? DOVOLJNO TRpio za naše grijehe? Moja je pokora bila uzorna. U glavi mi se vrti od nestašice hrane i sna. Nije li sad vri-jeme otkupljenja, kad se oduzimaju svi grijesi svijeta? Srebro se opet vratilo na oltar, svijeće su upaljene u iščekivanju. Cvijeće, prvi put od početka korizme, resi kapelu. Čak je i ludi sveti Franjo okrunjen ljiljanima, i njihov je miris poput čiste puti. Tako smo dugo čekali, vi i ja, od vašega prvog udara. Čak i tada niste htjeli sa mnom razgovarati, premda ste s drugima razgova-rali. A tada, prošle godine, drugi udar. Kažu mi da ste nedostupni, ali ja znam da je to samo pretvaranje, igra iščekivanja. Probudit ćete se vi kad odlučite daje vrijeme.
Danas ujutro našli su Armandu Voizin. Ukočenu i još nasmiješenu u svojoj postelji, pere; još jedna koja nam je umakla. Udijelio sam joj posljednju pomast, premda mi ne bi zahvalila da me je čula. Možda sam ja jedini koji još nalazi utjehu u takvim stvarima.
Namjeravala je sinoć umrijeti, sve je aranžirala do posljednje pojedinosti, hranu, piće, druš-tvo. Svoju obitelj oko sebe, zavaranu obećanjima o preobrazbi. Ta njezina prokleta arogancija! Platit će, obećava Caro, dvadeset misa, trideset misa. Molite za nju. Molite za nas. Hvatam sam sebe kako još dršćem od bijesa. Ne mogu joj smireno odgovoriti. Pogreb je u utorak. Zamišljam je sada kako leži na odru u bolničkoj mrtvačnici, s božurima oko glave i još s onim smiješkom na blijedim usnama, i ta me pomisao ispunjava, ne sućuti ili čak zadovoljstvom, već strašnim, nemoćnim bijesom.
Naravno, mi znamo tko stoji iza toga. Ona Rocherica. Oh, pričala mi je Caro o tome. Ona je taj utjecaj, pere, taj parazit, koji je napao naš vrt. Trebao sam slušati svoj instinkt. Iskorijeniti je onog trenutka kad sam je ugledao. Nju, koja mi se suprotstavljala u svakom trenutku, smijala mi se iza svog zastrtog prozora, šireći opasne izbojke u svim smjerovima. Bio sam budala, pere. Armande Voizin je ubijena zbog moje zablude. Zlo živi s nama Zlo se prikriva zavodljivim smiješkom i živim boj ama. Kad sam bio dijete, u strahu sam slušao priču o kućici od kolača, o vještici koja mami dječicu u kuću i onda ih jede. Gledam u njezin dućan, sav umotan u blistavi papir poput nekog dara koji čeka da ga odmotaju i pitam se koliko je ljudi, koliko duša, već dovela u iskušenje koje nadilazi spas. Armande Voizin. Josephine Muscat. Paul-Marie Muscat. Julién Narcisse. Luc Clairmont. Treba je izbaciti. I ono njezino derište. Na bilo koji način koji nam je na raspolaganju. Prekasno je za finese, pere. Već sam stavio dušu na kocku. Da mi je bar opet šesnaest godina. Pokušavam se prisjetiti one okrutnosti šesnaestih godina, dosjetljivosti dječaka kakav sam nekoć bio. Dječaka koji je zavitlao bocu i koji je cijelu stvar bacio iza leđa. Ali ti su dani prošli. Moram biti lukav. Ne smijem okrnjiti ugled svog položaja. A ipak, ako ne uspijem...
Što bi Muscat učinio? Oh, on je brutalan, prijezira vrijedan, na svoj način. A ipak, on je shvatio opasnost mnogo prije mene. Sto bi on učinio? Moram uzeti Muscata kao uzor, svinju Muscata, brutalnog ali lukavog kao svinja.
Što bi on učinio? Festival čokolade je sutra. O njemu ovisi hoće li ona uspjeti ili neće. Pre-kasno je za pokušaj da se javnost okrene protiv nje. Moram ispasti posve bez krivnje. Iza tog tajnog izloga, tisuće:,i, čokoladnih bombona čekaju da budu prodani. Jaja, životinje, 1 uskrsna gnijezda omotana vrpcom, bombonijere, zečići u šarenim volančićima od celofana... Sutra će se stotinu djece probuditi na zvuk uskrsnih zvona i njihova prva pomisao neće biti: On je ustao! Nego: Čokolada! Uskrsni čokoladni bomboni!
Ali kad čokoladnih bombona ne bi bilo?
Pomisao kao da me paralizirala. Na trenutak osjećam kako me oblijeva vrela radost. Ona lukava svinja u meni ceri se i poskakuje. Mogao bih joj provaliti u kuću. Stražnja su vrata stara i napola trula. Mogao bih ih otvoriti polugom. Uvući se u dućan s batinom. Čokolada je krhka, lako se može oštetiti. Pet minuta među njezinim bombonijerama bilo bi dovoljno. Ona spava na najgornjem katu. Možda ne bi čula. Osim toga, bio bih brz. Mogao bih navući i masku tako da, ako me vidi... Svi bi sumnjali na Muscata, na napadaj iz osvete. Čovjeka nema ovdje da to po-rekne, a osim toga...
Pere, jeste li se pomakli? Na trenutak sam bio siguran da vam se ruka trznula, da su se prva dva prsta savila kao u blagoslovu. Gle, opet taj mali grč, kao u revolveraša koji sanja o nekada-šnjim bitkama. Znak.
Bogu hvala. Znak.
38.
Nedjelja, 30. Ožujka
Uskrsna nedjelja, 4 sata ujutro
PROŠLE NOĆI GOTOVO UOPĆE NISAM SPAVAO. PROZOR JOJ JE BIO osvijetljen do dva, a čak se ni tada nisam usudio pokrenuti za slučaj da leži budna u tami. Odspavao sam u naslonjaču nekoliko sati, namjestivši budilicu ako se dogodi da zaspim. Nisam se morao brinu-ti. Moje spavanje, takvo kakvo je bilo, bilo je protkano mrvicama sna tako neuhvatljivima da sam ih se jedva sjećao, premda su me uspjeli probuditi. Mislim da sam vidio Armandu – mladu Armandu, premda je očito tada nisam poznavao – kako trči kroz polja iza Les Marauds u crve-noj haljini, a za njom se vijori crna kosa. Ili je to možda bila Vianne, pa sam ih ja nekako pomi-ješao. Onda sam sanjao o požaru na Les Marauds, o toj drolji i njezinu ljubavniku, o grubim crvenim obalama Tane i o vama,pere, i mojoj majci u sakristiji... Sva gorka žetva onoga ljeta provlačila mi se kroz snove, a ja sam, poput svinje koja kopa tražeći tartufe, izvlačio sve više i više tih trulih delikatesa i prežderavao se, prežderavao.
U četiri ustajem iz stolca. Spavao sam odjeven, ali bez reverende i ovratnika. Crkva s ovim nema ništa. Kuham kavu, vrlo jaku, ali bez šećera, premda je moja pokora službeno završena. Kažem službeno. U srcu znam da Uskrs još nije došao. On još nije ustao. Ako ja danas uspijem, onda će On ustati.
Primjećujem da drhtim. Jedem suhi kruh da se ohrabrim. Kava je vruća i gorka. Kad oba-vim svoju zadaću, obećavam sebi dobar obrok: jaja, šunku, slatko pecivo od Poitoua. Voda mi ide na usta pri samoj pomisli. Palim radio na postaju koja izvodi klasičnu glazbu. – Neka stado mirno pase. – Usta mi se krive u ružnu, jetku, prezirnu grimasu. Nije ovo vrijeme za pastoralu. Ovo je sat svinje, lukave svinje. Gasim glazbu.
Sad je pet do pet. Pogledavši kroz prozor, vidim prvi tračak svjetla na obzorju. Imam mno-go vremena. Kapelan će biti ovdje u šest da zvonjavom objavi Uskrs; imam više nego dovoljno vremena za svoju tajnu zadaću. Stavljam na glavu masku koju sam pripremio za tu svrhu; u zrcalu izgledam drugačije, zastrašujuće. Saboter. To me ponovno tjera na smiješak. Usta mi pod maskom izgledaju grubo i cinično. Gotovo se nadam da će me vidjeti.
5.10 UJUTRO
Vrata su otključana. Jedva da mogu povjerovati u svoju sreću. To pokazuje koliko je samo-pouzdana, kako drsko vjeruje da joj nitko ne može odoljeti. Odbacujem debeli odvijač kojim bih provalio bravu, i uzimam u ruke teški komad drveta – dio nadvratnika, pere, koji je pao za vrijeme rata. Još jedna od njezinih crvenih vrećica ljulja se nad vratima; skidam je i prezirno bacam na pod. Na trenutak se ne mogu snaći. Cijeli se prostor izmijenio od vremena kad je bio pekarnica, a stražnji dio dućana ionako mije manje poznat. Tek vrlo slabašno svjetlo odražava se od popločenih površina, i drago mije što sam se sjetio ponijeti bateriju. Palim je i na trenutak me gotovo zasljepljuje bjelina emajliranih površina, radnih ploha, sudopera, starih pećnica koje sve blistaju poput mjesečine u uskoj zraci baterije.
Nigdje nema ni jedne čokolade. Naravno. Ovo je samo prostor gdje se pripremaju. Ne znam točno zašto sam iznenađen što je sve tako čisto; zamišljao sam daje prljavica, da ostavlja neop-rane tave i tanjure naslagane u sudoperu, i duge crne vlasi u smjesi za kolače. Umjesto toga, ona je skrupulozno uredna; nizovi tava poredani su po policama po veličini, bakar uz bakar, emajl uz emajl, porculanske zdjelice su nadohvat ruke, a pribor – žlice, tavice – visi s bijelo okrečenih zidova. Na starom stolu punom ožiljaka stoji nekoliko kamenih posuda za kruh. U sredini, vaza s čupavim žutim georginama baca kitu sjena pred njih. Iz nekog razloga, to me cvijeće razbjes-nilo. Kakva prava ima ona na cvijeće, kad Armande Voizin leži mrtva? Svinja u meni prevrće cvijeće na stol i cereka se. Puštam svinji na volju. Potrebna mije njezina žestina za zadaću koja je preda mnom.
5.20 UJUTRO
Bomboni su vjerojatno u samom dućanu. Tiho se probijam kroz kuhinju i otvaram debela borova vrata koja vode u prednji dio zgrade. Meni slijeva stubište vodi gore u prostorije za dnevni boravak. Meni zdesna šank, police, vitrina, kutije... Miris čokolade, premda je očekivan, zaprepašćuje me. Tama kao da ga je još pojačala, tako da na trenutak taj miris postaje tama, i obvija me poput zasitnog smeđeg praha, pomisao koja guši. Zraka iz moje baterije pronalazi hrpice jarkih boja, metaliziranog papira, vrpca, blistavih ružica od celofana. Pećina s blagom posvuda je oko mene. Uzbuđenje mi prožima tijelo. Biti ovdje, u vještičinoj kući, nevidljiv, uljez. Potajno dodirivati njezine stvari dok ona spava. Osjećam neodoljiv nagon da vidim izlog, da strgnem onaj paravan od papira i da budem prvi – smiješno, budući da namjeravam sve uniš-titi. Ali ne mogu odoljeti tom nagonu. Polako se šuljam i prilazim na gumenim potplatima, la-gano držeći teški komad drveta u ruci. Imam beskrajno mnogo vremena. Dovoljno vremena da udovoljim svojoj znatiželji ako hoću. Osim toga, ovaj je trenutak previše dragocjen da bi ga se uludo utrošilo. Želim uživati u njegovoj slasti.
5.30 UJUTRO
Vrlo polako odmičem tanki papir koji prekriva izlog. Otkida se uz tih zvuk trganja i ja ga odlažem na stranu, osluškujući pritom ima li kakvih znakova aktivnosti s gornjega kata. Nema ih. Moja baterija osvjetljava izloženu robu i na trenutak gotovo zaboravljam zašto sam ovdje. To je čudo od bogatstva, glace voća i marcipanskog cvijeća i brda rasutih čokoladnih bombona svih oblika i boja, i zečića, patkica, kokoši, pilića, janjadi što zuri u mene veselo – ozbiljnim čokoladnim očima poput vojnika od terakote iz drevne Kine, a iznad svega toga kip žene koja u gracioznim smeđim rukama drži snop čokoladne pšenice, dok joj se kosa prosipa po leđima. Detalj je prekrasno izveden, kosa dodana tamnijom vrstom čokolade, oči nacrtane bijelom. Mi-ris čokolade je prodoran, bogat, sočni miris koji klizi niz grlo čudesnom putanjom slasti. Žena s klasjem sasvim se lagano smiješi, kao da razmatra neke tajne.
Iskušaj me.
Probaj me. Okusi me.
Njezina je pjesma jača nego ikad, ovdje u samom gnijezdu napasti. Mogao bih posegnuti rukom u bilo kojem smjeru i ubrati jednu od tih zabranjenih voćki, okusiti njezino tajno meso. Ta me pomisao probada na tisuću mjesta.
Iskušaj me. Probaj me.
Okusi me.
Nitko neće ništa saznati.
Iskušaj me. Probaj me. Okusi... Zašto ne?
5.40 UJUTRO
Uzet ću prvo što mi dopadne prstiju. Ne smijem se izgubiti u tom malom skretanju. Jedan jedini čokoladni bombon – nije to krađa, zapravo, već spašavanje; jedini od sve svoje braće preživjet će uništenje. Ruka mi neko vrijeme oklijeva unatoč samoj sebi; vodenkonjic koji lebdi nad primamljivim poslasticama. Štiti ih plosnata kutija od pleksiglasa s poklopcem: ime svakog komada ispisano je na poklopcu lijepim kurzivnim pismom. Imena su zanosna. Hrskavci od gorke naranče. Marcipanski kolač od marelice. Cerisette russe. Bijela trufla s rumom. Manon blanc. Venerine bradavice. Osjećam kako crvenim pod maskom. Kako netko može naručiti nešto s takvim imenom? A ipak izgledaju prekrasno, punašno bijele u svjetlu moje baterije, s tamnom čokoladom na vrhu. Uzimam jednu s vrha pladnja. Držim je pod nosom; miriše na vrhnje i vaniliju. Nitko neće saznati. Odjednom shvaćam da nisam jeo čokoladu još otkako sam bio dječak, više godina nego što mogu upamtiti, pa čak je i tada to bila jeftina vrsta chocolat d croguer, 15 posto čvrstog kakaa – 20 u onoj tamnoj – što je kasnije ostavljala ljepljiv okus, masti i šećera. Jedanput ili dvaput kupio sam onu od Sucharda u samoposluživanju ali, pet puta skuplja od drugih, bila je luksuz koji sam sebi rijetko mogao priuštiti. Ovo je posve drugačije; kratak otpor čokoladne ljuske dok se susreće s usnama, mekana trufla unutra... Postoje slojevi okusa poput bukea finoga vina, jedva osjetna gorčina, neka zasićenost kao samljevena kava; toplina oživljava miris i okus i on mi ispunja nosnice, sukuba okusa od kojeg stenjem.
5.45 UJUTRO
Kušam poslije toga još jednu, govoreći sam sebi kako to neće smetati. I opet se zadržavam na imenima. Creme de cassis.
Kockica od tri oraha. Odabirem tamni oraščić s pladnja na kojem piše Putovanje na istok. Kristalizirani đumbir u čvrstoj šećernoj ljusci, koji otpušta gutljaj likera kao koncentrat finih začina, dah aromatičnog zraka u kojem se sandalovina i cimet i limeta bore za pozornost s ced-rom i pimentom. Uzimam još jedan, s pladnja na kojem piše Pêche au miel millefleurs. Koma-dić breskve umočen u med i eau-de-vie, kristalizirani odrezak breskve na čokoladnom poklop-cu. Bacam pogled na svoj sat. Još ima vremena.
Znam da moram ozbiljno započeti svoj pravednički posao. Ovaj izlog u dućanu, premda zbunjuje, nije dovoljan da pokrije one stotine narudžbi koje je primila. Mora postojati još neko mjesto na kojem drži svoje bombonijere, svoje zalihe, najveći dio svoga posla. Ovo ovdje je samo za pokazivanje. Na brzinu hvatam jednu amandine i guram je u usta da ubrzam proces razmišljanja. Zatim kuglicu od karamela. Zatim jednu manon blanc, svu pjenušavu od svježeg vrhnja i badema. Tako je malo vremena, a toliko zalogaja koje valja kušati. Mogao bih svoj posao obaviti u pet minuta, možda manje. Samo da znam gdje treba tražiti. Uzet ću samo još jedan čokoladni bombon za sreću, prije nego što odem u potragu. Samo još jedan.
5.55 UJUTRO
Ovo kao daje neki od mojih snova. Valjam se u čokoladnim bombonima. Zamišljam sebe na polju čokolade, na plaži čokoladnih bombona, kako se sunčam, rujem, hranim. Nemam vreme-na čitati natpise; guram bombone u usta nasumce. Svinja gubi svoju lukavost suočena s tolikim užicima, iznova postaje svinja, i premda mi nešto visoko u mozgu vrišti da prestanem, ne mogu drugačije. Jednom započeto, ne može se završiti. Nema to nikakve veze s glađu. Gutam ih nasi-lu, prepunih usta, prepunih ruku. U jednom užasnom trenutku zamišljam kako se Armande vra-ća da me opsjeda, možda da baci na me prokletstvo vlastite osebujne sklonosti; prokletstvo smr-ti od proždrljivosti. Jasno čujem kako se glasam dok jedem, stenjem, čujem prodorne zvukove ekstaze i očaja, kao daje ona svinja u meni napokon našla svoj glas.
6.00 UJUTRO
On je ustao! Zvuk zvona grubo me budi iz moje očaranosti. Zatječem se kako sjedim na podu, a razasuti čokoladni bomboni posvuda oko mene kao da sam se zaista, kao što sam zami-šljao, u njima valjao. Ona batina leži uza me, zaboravljena. Uklonio sam masku koja mi je sme-tala. Izlog s kojega je skinut omotač tupo zuri u prve svijetle zrake jutra.
On je ustao! Pijano se osovljavam na noge. Za pet minuta prvi će vjernici početi dolaziti na misu. Zacijelo se već pitaju gdje sam. Grabim svoju batinu prstima sluzavim od rastopljene čokolade. Odjednom znam gdje drži svoje zalihe. Stari podrum, prohladan i suh, gdje su se ne-koć držale vreće s brašnom. Mogu onamo ući. Znam da mogu.
On je ustao!
Okrećem se držeći batinu u očajnoj vremenskoj stisci, stisci...
Ona me čeka, promatrajući iza zastora od kuglica. Ni po čemu ne mogu znati koliko me dugo promatrala. Usne su joj izvijene u sićušnom smiješku. Vrlo nježno uzima mi batinu iz ruke. Između prstiju drži nešto što nalikuje nagorjelom komadu šarenog papira. Nekakvu kartu, možda.
I tako su me oni vidjeli,pere, kako čučim u razvalinama njezina izloga, lica umrljana čoko-ladom, upalih očiju. Činilo se da ljudi odasvud trkom stižu da joj pomognu. Duplessis sa svo-jom psećom uzicom u jednoj ruci stražari na vratima. Rocherica na stražnjim vratima, s mojom batinom na savijenoj podlaktici. Poitou, koji je rano ustao da peče kruh, poziva s druge strane ceste sve znatiželjnike da dođu pogledati. Clairmontovi zure poput šarana na suhom. Narcisse zamahuje stisnutom šakom. A taj smijeh. Bože! Taj smijeh. A cijelo vrijeme zvona objavljuju On je ustao preko cijelog Trga svetog Jeronima.
On je ustao.
39
Ponedjeljak, 31. ožujka Uskrsni ponedjeljak
OTPREMILA SAM REVNAUDA KAD SU ZVONA PRESTALA ZVONITI. Nikad nije odslužio misu. Umjesto toga odjurio je u Les Marauds bez ijedne riječi. Rijetko je tko primije-tio da ga nema. Započeli smo festival rano, s vrućom čokoladom i kolačima pred La Praline, dok sam ja brzo raščišćavala nered. Srećom, nije ga bilo puno; nekoliko stotina čokoladnih bombona razasutih po podu, ali nijedna od naših bombonijera nije bila uništena. Male prilagod-be aranžmanu u izlogu, i izgledao je jednako dobro kao prije.
Festival je bio baš onakav kakvom smo se nadali. Razni štandovi, fanfare, Narcisseov bend – začudo, on svira saksofon s upravo razuzdanom virtuoznošću – žongleri, gutači vatre. Ljudi s rijeke su se vratili – bar na jedan dan – i ulice vrve njihovim šarolikim likovima. Neki su posta-vili svoje štandove, upleću perlice u kosu ili prodaju pekmez i med, tetoviraju kanom ili gataju. Roux je prodavao lutke koje je izrezbario iz dijelova naplavljenog drveta. Samo Clairmontovih nije bilo, premda sam neprestano u duhu vidjela Armandu, kao da ne mogu zamisliti da ona izbiva takvom prilikom. Žena u crvenom rupcu, pogrbljenih leda u sivoj haljini bez rukava, sa slamnatim šeširom, veselo ukrašenim trešnjama, koji poskakuje iznad vesele gomile. Činilo se daje posvuda. Začudo, ustanovila sam da ne osjećam nikakve tuge. Tek sve veću sigurnost da bi se mogla svakoga časa pojaviti, podizati poklopce kutija da vidi što je unutra, pohlepno oblizi-vati prste, ili podcikivati od radosti zbog te buke, tog smijeha, sve te veselosti. Jednom sam čak bila sigurna da joj čujem glas – UH! – odmah kraj sebe, dok sam se saginjala da dohvatim omo-tić čokoladnih grožđica, premda, kad sam onamo pogledala, vidjela sam samo prazan prostor. Moja bi majka razumjela.
Dostavila sam sve naručeno i prodala posljednju bombonijeru u četiri i petnaest. U lovu na uskrsna jaja pobijedila je Lucie Prudhomme, ali svi su sudionici dobili cornets-suprise, s čoko-ladnim bombonima i dječjim trubicama, bubnjevima i šarenim vrpcama. Jedan jedini char, s pravim cvijećem, bio je reklama za Narcisseov rasadnik. Neki mlađi usudili su se započeti ples pod strogim pogledom Svetog Jeronima, i sunce je sjalo cijeloga dana.
A ipak, sada dok sjedim s Anouk u našoj tihoj kući, s knjigom bajki u ruci, osjećam se ne-lagodno. Govorim sama sebi kako je to antiklimaks koji neizbježno nastupa poslije dugo išče-kivanog događaja. Umor, možda, tjeskoba, Reynaudov upad u posljednji trenutak, vruće sunce, ljudi... I tuga za Armandom, koja sada sve više izbija kako se zvukovi veselja sliježu, tuga obo-jena tolikim drugim sukobljenim osjećajima, osamljenošću, gubitkom, nevjericom i nekom vrs-tom smirenog osjećaja ispravnosti. Draga moja Armande. Tebi bi se ovo tako sviđalo. Ali ti si imala vlastiti vatromet, je li? Guillaume je navratio kasno večeras, dugo nakon što smo raspre-mili sve znakove festivala. Anouk se spremala na spavanje, očiju još punih sajamskih svjetala.
– Mogu li ući? – Njegov je pas naučio sjesti na njegovu zapovijed, i svečano čeka kraj vra-ta. On nešto nosi u jednoj ruci. Pismo. – Armande je rekla da vam ovo dadem. Znate. Poslije.
Uzimam pismo. U omotnici između papira zvecka nešto maleno i tvrdo. – Hvala.
– Neću ostati. – Gleda me na trenutak, zatim pruža ruku, ukočena, a ipak čudnovato dirljiva kretnja. Stisak njegove ruke čvrst je i svjež. Osjećam peckanje u očima; nešto blistavo pada na rukav starog čovjeka – njegovo ili moje, nisam sigurna.
– Laku noć, Vianne.
– Laku noć, Guillaume.
Omotnica sadrži jedan jedini list papira. Izvlačim ga i nešto se s njim otkotrlja na stol – ko-vani novac, čini mi se. Slova su velika i očito ispisana s naporom.
Draga Vianne,
hvala ti na svemu. Znam kako se osjećaš. Razgovaraj s Guillaumeom ako hoćeš – on razu-mije bolje od ikoga. Zao mije što nisam mogla biti na tvom festivalu, ali tako sam ga često vid-jela u duhu da to zapravo nije važno. Poljubi Anouk u moje ime i daj joj jedan od priloženih – drugi je za sljedeće, mislim da znaš na što mislim.
Sada sam umorna i mogu namirisati promjenu koja dolazi s vjetrom. Mislim da će mi san dobro činiti, I tko zna, možda ćemo se jednog dana opet sresti.
Tvoja, Armande Voizin.

Neka se niko ne brine – ne trebate prisustvovati mojoj sahrani. Umjesto toga, pozovi sve naše prijatelje u La Praline i popijte lonac čokolade.
Sve vas volim. A.

Kad sam završila, odložila sam papir i potražila kovanice koje su se otkotrljale. Jednu pro-nalazim na stolu a drugu na stolcu; dva zlatnika koji mi rumeno sjajno blistaju u ruci. Jedan za Anouk – a drugi? Nagonski posežem za toplim smirenim mjestom u svojoj nutrini, onim tajnim mjestom koje čak ni samoj sebi nisam još do kraja otkrila.
Anoukina mi glava blago počiva na ramenu. Napola u snu, ona nešto tepa Pantoufleu dok joj naglas čitam. Nismo mnogo slušali o Pantoufleu u posljednjih nekoliko tjedana; prepustio je mjesto opipljivijim suigračima. Čini se znakovito da se vraća sada kad se vjetar promijenio. Nešto u meni osjeća neizbježnost promjene. Moj brižljivo izgrađeni san o trajnosti nalik je onim pješčanim kulama koje smo nekad gradili na žalu, čekajući plimu. Čak i bez mora, sunce ih izjede; drugi dan više ih gotovo i nema. A ipak osjećam pomalo i ljutnju, pomalo sam ' uvri-jeđena. Unatoč tome, miris sajma me privlači, vjetar koji se kreće, vrući vjetar s – odakle ono? Juga? Istoka? Američkog kontinenta? Engleske? To je samo pitanje vremena. Lansquenet sa svim svojim asocijacijama sada mi se nekako čini manje zbiljskim i već se povlači među uspo-mene. Strojevi se polako zaustavljaju; mehanizam je ušutio. Možda je to ono što sam slutila od samog početka, da smo Reynaud i ja povezani, da jedno znači ravnotežu drugome i da bez nje-ga ja ovdje nemam svrhe. Ma što ona bila, potrebitost toga grada više ne postoji; osjećam um-jesto nje zadovoljstvo, sitost puna želuca, u kojoj meni više nema mjesta. Posvuda po kućama u Lansquenetu parovi vode ljubav, djeca se igraju, psi laju, televizija galami. Bez nas. Guillaume gladi svog psa i gleda Casablancu. Sam u svojoj sobi, Luc čita Rimbauda naglas, bez i traga mucanja. Roux i Josephine sami u svojoj svježe okrečenoj kući otkrivaju jedno drugo iz nutrine prema van, malo-pomalo. Radio-Gascogne večeras je objavio vijest o festivalu čokolade, pono-sno najavljujući festival u Lansquenet-sous-Tannes, šarmantnu mjesnu tradiciju. Turiste više neće voziti kroz Lansquenet na putu u druga mjesta. Ja sam od toga nevidljivog grada napravila točku na zemljovidu.
Vjetar miriše po moru, po ozonu i prženju, po lungomare u Juan-les-Pinsu, po palačinkama i kokosovom ulju i drvenom ugljenu i znoju. Tolika mjesta koja čekaju da se vjetar promijeni. Toliko potrebitih ljudi. Kako dugo ovaj put? Šest mjeseci? Godinu dana? Anouk mi gura lice u rame i ja je privijam k sebi, prejako, jer se napola probudila i mrmlja nešto kao da se žali. La Celeste Praline opet će biti pekarnica. Hi možda confiserie – patisserie, i guimauves će visjeti sa stropa kao vijenci pastelnih kobasica, uz kutije kojima će na poklopcu lijepim slovima pisati Souvenir de Lansquenet-sous-Tannes. U najmanju ruku, imamo novca. Više nego dovoljno da počnemo iznova negdje drugdje. U Nici možda, ili u Cannesu, Londonu ili Parizu. Anouk mrm-lja u snu. I ona to osjeća.
A ipak, napredovale smo. Ne prihvaćamo više anonimnost hotelskih soba, svjetlucanje ne-ona, seobu sa sjevera na jug čim se okrene karta. Napokon smo nadvladale Crnog čovjeka, Anouk i ja, vidjele napokon kakav je zapravo: budala u svojoj nutrini, karnevalska maska. Ne možemo ovdje ostati zauvijek. Ali možda nam je on popločio put da boravimo negdje drugdje. U nekom gradu na obali, možda. Hi u nekom selu uz rijeku, s poljima kukuruza i vinogradima. Naša će se imena promijeniti. I ime našeg dućana bit će drugačije. La Truflfe Enchantee, mož-da. Hi Tentations Divines, božanske napasti, u znak sjećanja na Reynauda. A ovaj put možemo ponijeti sa sobom tako mnogo od Lansqueneta. Držim Armandin dar na dlanu. Kovanice su teške, čvrste. Zlato je crvenkasto, gotovo boje Rouxove kose. Iznova se pitam kako je znala – koliko je zapravo daleko mogla vidjeti. Još jedno dijete – ne bez oca, ovaj put, već dijete dob-rog čovjeka, pa makar on to nikad ne znao. Pitam se hoće li imati njegovu kosu, njegove zama-gljene oči. Već sam sigurna da će biti djevojčica. Znam joj čak i ime.
Sve ostalo možemo ostaviti za sobom. Crnog čovjeka više nema. Moj mi glas sada zvuči drugačije, smjelije, jače. U njemu je neki ton koji, ako pozorno slušam, mogu gotovo prepozna-ti. Ton prkosa, čak likovanja. Mojih strahova više nema. I tebe više nema, maman, premda ću te uvijek čuti kako mi govoriš. Više se ne moram bojati svoga lica u zrcalu. Anouk se smiješi u snu. Mogla bih ovdje ostati, maman. Ovdje imamo dom, prijatelje. Vjetrokaz se kraj mog pro-zora okreće, okreće. Zamisli da ga čuješ svaki tjedan, svaku godinu, svako godišnje doba. Za-misli da gledaš kroz svoj prozor u zimsko jutro. Onaj novi glas u meni se smije i taj zvuk je gotovo kao povratak kući. Novi život u meni okreće se blago, slatko. Anouk u snu izgovara neke besmislene slogove. Njezine mi ručice stežu nadlakticu.
– Molim te. – Glas joj je prigušen mojim džemperom. – Maman, pjevaj mi neku pjesmu. – Ona otvara oči. Zemlja, viđena s velike visine, iste je modrozelene nijanse.
– Dobro.
Opet zatvara oči i ja tiho pjevam:
Vid ibon vent, v'ld l'joli vent Vid l'bon vent, ma mie m 'appelle
U nadi da će ovaj put to ostati uspavanka. Da ovaj put vjetar neće čuti. Da će ovaj put – mo-lim te, samo ovaj put – otići bez nas;

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Joanne Harris – Čokolada Beautiful-girl-look-up2-