Trideset treæe poglavlje
Tlo pod mojim nogama, posve natopljeno krvlju Stevie Rae, poèelo je
podrhtavati, mreškajuæi se kao da više nije saèinjeno od èvrste zemlje, veæ
se odjednom pretvorilo u vodu. Kroz uspanièene krike opet sam zaèula
Afroditin glas, smiren kao da se samo dere na Damiena i Blizanke zbog
njihovih modnih prekršaja.
"Priðite nam, ali da niste prekinuli krug!"
"Zoey." Stevie Rae je procijedila moje ime. Pogledala je u mene oèima
punim boli. "Poslušaj Afroditu. Ne prekidajte krug. Što bilo da bilo!"
"Ali ti…"
"Ne! Ne umirem. Obeæavam ti. Samo je uzeo moju krv, ne i moj život. Ne
prekidajte krug." Kimnula sam, a onda ustala. Erik i Venera stajali su
najbliže meni.
"Stanite s obje strane Stevie Rae. Pridignite je. Pomozite joj da drži
svijeæu, i što bilo da bilo, ne dajte da se ugasi i ne dajte da se krug
prekine."
Vidno potresena, Venera je ipak kimnula i prišla Stevie Rae. Erik, sasvim
blijed od šoka, samo je buljio u mene.
MIN@
237
"Sada donesi izbor", rekla sam mu. "Ili si uz nas, ili si uz Neferet i sve
ostale."
Erik nije oklijevao.
"Donio sam izbor kad sam se dobrovoljno javio da noæas budem tvoj
priležnik. Uz vas sam." Zatim je pritrèao pomoæi Veneri da podigne
Stevie Rae.
Spotièuæi se preko tla koje se nadimalo, doteturala sam do stola Nyx i
ulovila svoju purpurnu svijeæu duha netom prije nego stoje pala i ugasila
se. Privila sam je uza se i obratila pažnju na Damiena i Blizanke. Oni su
slijedili Afroditine smirene upute i, usred vrišteæeg kaosa koji se odvijao
izvan našega kruga, polako hodali ukorak, stišæuæi obod srebrne niti
prema Stevie Rae, sve dok se svi mi, Damien, Blizanke, Afrodita, Erik,
crveni poèetnici i ja nismo natisnuli oko Stevie Rae.
"Idemo je polako ponijeti od drveta", rekla je Afrodita. "Svi zajedno, tako
da ne prekinemo krug. Moramo krenuti prema skrivenim vratima u zidu.
Smjesta."
Blenula sam u Afroditu, a ona je ozbiljno kimnula.
"Znam što sada slijedi, a to neæe biti dobro."
"Idemo onda što prije odavde", rekla sam.
Poèeli smo se kretati svi zajedno, kratkim koracima preko propinjuæe
zemlje, primorani biti ultraoprezni sa Stevie Rae i svijeæama i krugom
koji je oèito bilo tako važno zadržati. Oèekivalo bi se da nam poèetnici i
vampyri stanu na put. Oèekivalo bi se da bi nam barem Shekinah nešto
rekla, ali kao da smo postojali u èudnoj oazi smirenosti usred svijeta koji
se odjednom našao obliven krvlju i panikom i kaosom. Samo smo se
udaljavali od drveta, prateæi zid, napredujuæi polako i pažljivo. Upravo
sam primijetila da je trava pod našim nogama postala ravnija i potpuno
lišena krvi Stevie Rae, kad je preko èistine do mene dopro Neferetin
grozni smijeh.
Odjeknulo je užasno trganje i hrast se raskolio. U tom sam trenutku
hodala unatraške, pomažuæi pridržavati Stevie Rae sprijeda, tako da sam
jasno vidjela kako je stablo prepuklo. Iz podnožja sredine uništenog hrasta
uzdiglo se jedno stvorenje. Isprva sam vidjela samo golema crna krila
koja su potpuno obavijala nešto. Zatim je iskoraèio iz razvaljenog hrasta,
ispravio svoje moæno tijelo i raširio svoja krila boje noæi.
"O, Božice!"
Krik mi se oteo s usana pri prvom pogledu na Kalonu.
Bio je nešto najljepše što sam u životu vidjela. Koža mu je bila glatka,
lišena svake nepravilnosti i kao pozlaæena nježnim dodirima sunèevih
zraka. Kosa mu je bila crna kao i krila, i opušteno mu je padala oko
MIN@
238
ramena, dajuæi mu izgled ratnika iz davnine. A njegovo lice, kako bih
ikada mogla posve opisati njegovo prelijepo lice? Izgledao je kao oživjeli
kip, i spram njega je èak i najljepši smrtnik, bio on ljudski ili vampyrski,
djelovao kao boležljiv, neuspješan pokušaj oponašanja njegove divote.
Oèi su mu bile jantarne boje, tako savršene da su gotovo bile zlatne.
Shvatila sam da se želim izgubiti u njima. Te su me oèi prizivale... on me
prizivao...
Zaglavinjala sam i zastala, i kunem se da bih u tom trenutku bila spremna
prekinuti krug da mogu otrèati natrag i pasti mu pod noge, samo da nije
podigao te prekrasne ruke i dubokim, zagasitim glasom prepunim moæi
izrekao zov:
"Ustajte sa mnom, djeco!"
Nazovigavranovi pokuljali su iz rupe u zemlji i ispunili nebo, i upravo je
strah koji me prožeo pri pogledu na njihova užasno poznata izoblièena
tijela raspršio èini kojima me zavela Kalonina ljepota. Kriještali su i
kružili oko svoga oca, koji se smijao, podižuæi ruke još više, da mu ih
mogu milovati njihova krila.
"Moramo što prije odavde!" oštro je prošaptala Afrodita.
"Da, smjesta! Brzo", rekla sam, opet totalno prisebna.
Zemlja se više nije tresla, tako da smo mogli ubrzati korak. Još uvijek sam
išla unatraške, pa sam s opèinjenim užasom mogla gledati kako Neferet
prilazi netom osloboðenome anðelu. Zastala je pred njim i pozdravila ga
dubokim, elegantnim kniksom.
Kraljevski je naklonio glavu, a oèi su mu se zakrijesile od požude èim ju
je ugledao.
"Kraljice moja", rekao je.
"Priležnièe moj", rekla je. Zatim se okrenula prema okupljenima koji su
prestali uspanièeno jurcati amo-tamo i sada su samo stajali i opèinjeno
buljili u Kalonu.
"Ovo je Ereb, koji se napokon vratio na zemlju!" objavila je Neferet.
"Poklonite se priležniku Nyx i našemu novom zemaljskom Gospodaru."
Mnogi od onih koji su ih gledali, pogotovo poèetnici, smjesta su pali na
koljena. Potražila sam pogledom Starka, ali nisam ga vidjela. Vidjela sam,
ipak, kako Shekinah kreæe prema njima, probijajuæi se kroz poèetnike
obuzete štovanjem, suzdržana izraza na mudrome licu, duboko
namrštenih obrva. Dok je hodala, pridružili su joj se mnogi Erebovi
Sinovi, držeæi se u punoj pripravnosti, ali nisam mogla odrediti jesu li
posumnjali u Kalonu, što je oèito vrijedilo za Shekinu, ili ga misle zaštititi
od Nadsveæenice. Prije nego što se Shekinah stigla probiti kroz mnoštvo i
suoèiti s uzdiglim anðelom, Neferet je podigla ruku i izvela blag trzaj
MIN@
239
zapešæem. Ta je gesta bila tako sitna i neupadljiva da je ne bih ni
primijetila da nisam pazila na upravo nešto takvo.
Shekinah je razrogaèila oèi, zinula, šèepala se za vrat i zatim svalila na
zemlju. Erebovi Sinovi pritrèali su njenu tijelu.
Upravo u tom trenutku izvadila sam mobitel iz džepa i nazvala broj sestre
Marije Anðele.
"Zoey?" javila mi se èim je zazvonilo.
"Odlazite odande. Odlazite smjesta", rekla sam.
"Shvaæam." Zvuèala je potpuno smireno.
"Povedite baku! Morate povesti baku sa sobom!"
"Naravno da hoæu. Pobrini se za sebe i svoje. Ja æu se pobrinuti za nju."
"Nazvat æu vas kad budem mogla." Zaklopila sam mob.
Kad sam podigla pogled s mobitela vidjela sam da je Neferet sada
usmjerila pažnju na nas.
"Stigli smo!" rekla je Afrodita. "Dajte smjesta otvorite ta prokleta vrata!"
"Veæ su otvorena", rekao je jedan poznati glas. Osvrnula sam se prema
zidu i ugledala Dariusa kako stoji kraj odškrinutih skrivenih vrata koja
kao da su se èarolijom pojavila iz cigala i kamenova. I oblilo me golemo
olakšanje kad sam vidjela da pokraj ratnika stoji Jack, i da roni suze kao
gladna godina, ali da je èitav i da Vojvotkinja stoji odmah do njega.
"Ako si s nama, moraš biti protiv njih", kazala sam Dariusu i bradom
pokazala natrag prema Kuæi Noæi i Erebovim Sinovima kojih je bilo svud
po školskom krugu, ali koji nisu htjeli ni prstom mrdnuti protiv Kalone.
"Donio sam svoj odabir", rekao je ratnik.
"Možemo mi odavde, molim vas? Ona nas gleda!" rekao je Jack.
"Zoey! Moraš nam stvoriti malo vremena", rekla je Afrodita. "Upotrijebi
elemente, sve. Zaštiti nas."
Kimnula sam i sklopila oèi, usredotoèujuæi se. U dnu svijesti nejasno sam
znala da Afrodita izdaje naredbe crvenim poèetnicima i govori im da
ostanu blizu, da ostanu unutar našeg kruga, premda je bio stisnut i više,
baš i nije imao oblik kruga dok smo se tiskali kroz vrata u zidu. Ali bila
sam tek dijelom prisutna. Ostatak mene zapovijedao je vjetru, vatri, vodi,
zemlji i duhu da nas prekriju, da nas zaštite, da nas prikriju od Neferetina
pogleda. Kad su požurili poslušati me, osjetila sam da se snaga kao nikad
prije crpi iz mene. Naravno da nikad još nisam pokušala izdati zapovijed
za svih pet elemenata da obave tako moæan zadatak za mene, bilo mi je
kao da svojim umom, svojom voljom, pokušavam punom brzinom otrèati
maraton.
Stisnula sam zube i istrpjela. Elementi su se poèeli rojiti iznad i oko nas.
Èula sam vjetar i osjetila miris morske soli kad nas je snažan vihor
MIN@
240
okružio kovitlacem guste izmaglice. Zatim je grmljavina zatutnjala u
odjednom oblaènom nebu, i pras! Iskra munje sijevnula je prema tlu i
pogodila stablo svega koji metar ispred nas. Stablo kao da se proširilo kad
ga je zemlja uveæala, tako da sam otvorila oèi kad me jedan od crvenih
poèetnika poveo unatrag kroz skrivena vrata u zidu i vidjela da je naša
grupica potpuno zaštiæena burom elemenata. Usred tog kaosa zaèula sam
prekrasan zvuk mi-af-uu! i kroz vrata ugledala Nalu kako sjedi na zemlji
izvan školskog kruga na èelu hrpetine maèaka, ukljuèujuæi groznu i vrlo
raskuštranu Maleficent, koja se držala blizu pakosnog maèka Blizanki,
Belzebuba.
Pružio mi se zadnji, letimièni pogled na Neferet koja se mahnite osvrtala,
oèito ne želeæi povjerovati da smo joj nekako uspjeli pobjeæi. A onda su
se vrata u zidu zatvorila, odvojivši nas od Kuæe Noæi.
"Okej, obnovimo krug. Stisnimo ga. Blizanke! Stojite preblizu jedna
drugoj. Zbog vas je iskrivljen. Maèke! Prestanite siktati na Vojvotkinju.
Nemamo vremena za to." Afrodita je izdavala zapovijedi kao narednik na
vojnoj obuci.
"Tuneli." Slabašan glasiæ Stevie Rae kao da je proparao noæ
Pogledala sam je. Nije mogla stajati. Erik ju je podigao u naruèje i nosio
je kao bebu, dobro pazeæi da ne dotakne strijelu koja joj je stršala iz leða.
Lice joj je bilo potpuno blijedo kao krpa, izuzev crvenih tetovaža.
"Moramo stiæi do tunela. Tamo æemo bit na sigurnom", rekla je.
"Stevie Rae ima pravo. On neæe otiæi onamo za nama, a neæe ni Neferet,
više neæe", rekla je Afrodita.
"Kakvi tuneli?" upitao je Darius.
"Nalaze se ispod grada, stara skrovišta iz prohibicijskih vremena. Ulazi se
kroz depo u gradskom centru", rekla sam mu.
"Depo. To je udaljeno dobre tri milje odavde, putem kroz samo srce
grada", rekao je. "Kako da…?"
Umuknuo je kad smo zaèuli užasne krike koji su odjeknuli svuda oko nas
iz okolice Kuæe Noæi. Jarke vatrene lopte poèele su cvasti nebom poput
uþasnih, smrtonosnih cvjetova.
"Što je sad ovo?" upitao je Jack, prilazeæi bliže Damienu.
"To su nazovigavranovi. Vratila su im se tijela, pa su gladni. Hrane se
ljudskim biæima", rekla je Afrodita.
"Mogu se služiti vatrom?" upitala je Shaunee, vrhunski razljuæena time.
"Mogu", rekla je Afrodita.
"Ma vraga mogu!" Shaunee je poèela dizati ruku, i osjetila sam kako se
vruæina poèinje komešati zrakom oko nas.
MIN@
241
"Ne!" proderala se Afrodita. "Ne smiješ privuæi pažnju na nas. Ne noæas.
U suprotnom smo gotovi."
"Vidjela si ovo?" upitala sam je.
Kimnula je.
"Sve ovo i još više. Oni koji se ne sklone pod zemlju bit æe im plijen."
"Onda moramo stiæi do tunela Stevie Rae", rekla sam.
"Kako?" rekla je jedna meni nepoznata crvena poèetnica. Zvuèala je
mlado i vrlo preplašeno.
Uspravila sam se, veæ sva izmoždena manipuliranjem svim elementima u
ovolikim razmjerima. Nisam htjela da saznaju koliko me sve to iscrpljuje.
Morali su vjerovati da sam snažna i sigurna i da znam što radim. Duboko
sam udahnula.
"Bez brige. Znam kako se možemo kretati a da nas ne opaze. Veæ sam to
radila." Umorno sam se osmjehnula Stevie Rae. "Mi smo veæ to radile."
Pogledom sam obuhvatila i Afroditu. "Je 1 tako?"
Stevie Rae je uspjela slabašno kimnuti.
"Aha, nego što da jesmo", rekla je Afrodita.
"Onda, kakav je plan?" upitao je Damien.
"Ma da, daj da krenemo", rekla je Erin.
"Toèno tako. Veæ sam dobila grèeve kolko smo se svi skupa stisli",
promrsila je Shaunee, oèito još uvijek bijesna zato što se vatri nije mogla
oduprijeti vatrom.
"Evo kakav je plan. Postat æemo izmaglica i sjene, noæ i tama. Neæemo
postojati. Nitko nas neæe vidjeti. Mi smo noæ, a noæ smo mi."
Dok sam to objašnjavala, osjetila sam onaj poznati drhtaj u tijelu i vidjela
kako su crveni poèetnici zinuli u èudu, i znala da kad me sad gledaju ne
vide ništa do izmaglice prekrivene tamom, obavijene sjenom. Pomislila
sam kako je to èudno da mi je lakše stopiti se s noæi sada kad sam
iscrpljena... bilo mi je kao da bih se samo mogla utrnuti i napokon
zaspati...
"Zoey!" Erikov me glas prenuo iz opasnoga transa.
"Dobro sam! Dobro sam!" brzo sam rekla. "Hajde, sad i vi to izvedite.
Usredotoèite se. Nije nimalo drukèije nego kad ste nekada potajice izlazili
iz Kuæe Noæi da se naðete s deèkima ili idete na obrede izvan kampusa,
samo što æete se usredotoèiti još jaèe. Možete vi to. Vi ste izmaglica i
sjena. Nitko vas ne može vidjeti. Postoji samo noæ, a vi ste dio noæi."
Vidjela sam kako moja grupica poèinje treperiti i rastakati se. Nije to
ispalo savršeno, a Vojvotkinja je i dalje bila jasno vidljiva kao krupna
žuækasta labradorica, za razliku od naših maèaka, ona se nije mogla stopiti
s noæi, ali deèko uz kog se držala bio je jedva više od sjene.
MIN@
242
"Idemo sada. Ostanite na okupu. Držite se za ruke. Ne dajte da vam išta
poremeti koncentraciju. Darius, povedi nas", rekla sam.
Izašli smo u grad koji se pretvorio u noænu moru na javi. Kasnije sam se
upitala kako nam je to uopæe uspjelo, i shvatila odgovor još dok sam se to
pitala. Uspjelo nam je zato što nas je vodila ruka same Nyx. Kretali smo
se u njenoj sjeni. Prekriveni njenom moæi pretvorili smo se u noæ, premda
se ostatak noæi pretvorio u ludilo.
Posvuda je bilo nazovigavranova. Tek što je bila otkucala novogodišnja
ponoæ, pa su stvorenja mogla birati koga god hoæe iz obilja nacvrckanih
ljudskih sveèara koji su u gomilama izlazili iz klubova i restorana i
prekrasnih starih vila jer su zaèuli praskove i tutnjavu neljudske paljbe
stvorova i, pomislivši da su gradske vlasti poèele ispaljivati vatromet,
izjurili da promatraju predstavu. S neobièno suzdržanim užasom upitala
sam se koliko je njih pogledalo u nebo i doživjelo da im posljednje što æe
ikada vidjeti budu užasne crvene èovjeèje oèi što bulje u njih iz
èudovišnih lica.
Prije nego što smo stigli do pola puta blizu križanja Cincinnatija i
Trinaeste, zaèule su se policijske i vatrogasne sirene, zajedno s
pucnjavom oružja, na što sam se mraèno osmjehnula. Ovo je bila
Oklahoma, a mi Oklahomci fakat smo voljeli svoje vatreno oružje. Nego
što, ponosito se i revno drþimo svog prava iz Drugog amandmana.
Zaželjela sam da znam može li suvremeno oruþje iole nauditi stvorenjima
roðenim iz magije i mita, i znala sam da neæu morati èekati na odgovor.
Uskoro æemo ga svi doznati.
Veæ blok dalje od napuštenog depoa Tulsa poèela je padati hladna, jadna
rosulja èija nam je hladnoæa prodrla do kosti, ali je ipak pomogla da se
naša grupica još više prikrije od pozornih oèiju, bile one ljudske ili
zvjerske.
Užurbano smo ušli u podrum napuštenog depoa Tulsa, lako ušavši onamo
otvaranjem metalne rešetke koja je izgledala prijetvorno èvrsto zabijena.
Èim nas je progutao mrak podruma, svi smo zajedno odahnuli.
"Okej, sad možemo zatvoriti krug."
"Hvala ti, duše, smiješ otiæi", poèela sam. Okrenula sam se prema Stevie
Rae, koju je Erik još nosio na rukama. "Zahvalna sam ti, zemljo, smiješ
otiæi." Erin mi je stajala slijeva, i osmjehnula sam joj se kroz mrak.
"Vodo, noæas si se iskazala. Smiješ otiæi." Opet se okrenuvši nalijevo,
zatekla sam Shaunee. "Vatro, hvala ti, molim te otiði." Zatim sam
zatvorila krugom elementom koji ga je i otvorio. "Vjetre, imaš moju
zahvalnost, kao i uvijek. Smiješ otiæi." I srebrna nit koja nas je spajala i
spasila tiho je pucnula i zapucketala, te išèezla.
MIN@
243
Stisnula sam zube da se oduprem iscrpljenosti koja je prijetila da me
smoždi, i mislim da bih se bila srušila da me Darius nije primio pod ruku
da mi smiri klecava koljena.
"Dajte da siðemo. Još uvijek nismo sasvim na sigurnom", rekla je
Afrodita.
Svi smo krenuli prema dnu podruma prema slivnièkom ulazu pod kojim
se, kao što sam znala, skrivao širok sustav tunela. Povratak u te tunele bio
mi je nadrealno iskustvo jednako ovome u što se pretvorila noæ. Kad sam
prošli put tu bila, vani je bjesnjela meæava. Trudila sam se spasiti Heatha
od Stevie Rae i hrpe poèetnika, istih ovih koje sam se sada trudila spasiti.
Heath!
"Zoey, doði", rekao je Erik kad sam zastala, oklijevajuæi. Predao je Stevie
Rae Dariusu, tako da smo on i ja zadnji iz grupe ostali iznad razine
zemlje.
"Najprije moram obavit dva poziva. Tamo dolje nema signala."
"Onda samo požuri", rekao je. "Reæi æu im da stižeš."
"Hvala." Umorno sam mu se osmjehnula. "Požurit æu se."
Odsjeèno mi je kimnuo, a onda se spustio èeliènim ljestvama u tunele.
Iznenadila sam se kad mi se Heath javio èim je zazvonilo.
"Šta hoæeš, Zoey?"
"Slušaj me, Heath, nemam vremena. Nešto užasno izašlo je na slobodu u
Kuæi Noæi. Bit æe loše, stvarno loše. Ne znam kako æe dugo potrajati, jer
ne znam kako da to zaustavim. Ali ti æeš jedino biti siguran ako se skloniš
pod zemlju. To nešto ne voli zalaziti u podzemlje. Shvaæaš što ti kažem?"
"Da", rekao je.
"Vjeruješ li mi?"
Nije ni oklijevao.
"Da."
Odahnula sam.
"Skloni svoju obitelj i sve ostale do kojih ti je stalo nekamo u podzemlje.
Je 1 tako da kuæa tvog djeda ima povelik podrum?"
"Aha, možemo se tamo skloniti."
"Dobro, javit æu ti se opet kad budem mogla."
"Zoey, hoæeš se i ti skloniti na sigurno?" Srce mi se stisnulo.
"Hoæu."
"Di?"
"U stare tunele ispod depoa", rekla sam.
"Al tamo je opasno!"
"Ne, ne, nije više tako. Bez brige. Samo i ti budi na sigurnom. 'Kej?"
"'Kej", rekao je.
MIN@
244
Prekinula sam vezu dok nisam rekla nešto što æemo oboje požaliti. Zatim
sam nazvala drugi broj koji sam morala nazvati. Mama mi se nije javila.
Dobila sam govornu poštu nakon što je petput zvonilo. Zaèula sam njen
usiljeno prpošni glas kako kaže:
"Ovdje stan Heffer, gdje se Gospodin štuje u ljubavi i strahu.
Blagoslovljen vam dan želimo. Ostavite nam poruku. Amen!"
Zakolutala sam oèima i nakon piska kazala:
"Mama, sad sigurno misliš da je Sotona poèeo harati svijetom, i ovaj put
si za promjenu zamalo u pravu. Zbiva se nešto grozno, a ti se možeš
spasiti od toga samo ako se skloniš pod zemlju, recimo u neki podrum ili
peæinu. Zato odi u crkveni podrum i ostani tamo. Okej? Znaj da te volim,
mama, a pobrinula sam se i za to da baka bude na sigurnom, ona je s…"
Prekinulo me iskljuèivanje govorne pošte. Uzdahnula sam i ponadala se
da æe me poslušati, pa makar i prvi put nakon dugo vremena. Zatim sam
sišla za svima ostalima u tunele.
Moja me grupa doèekala blizu ulaza. Vidjela sam kako se svjetla
treperavo pale duž tunela koji se, mraèan i prijeteæi, protezao pred nama.
"Poslala sam crvene poèetnike da odu prvi i upale svjetla i to", rekla je
Afrodita, te bacila pogled na Stevie Rae. "Ovo 'i to' znaèi da trebaju
smislit nešto deka i suhe odjeæe."
"Dobro je. Dobro je to."
Prisilila sam se da razmislim usprkos iscrpljenosti. Klinci su nam veæ
ostavili nekoliko petrolejki, onakvih starinskih kakve se može nositi za
ruèke s kojih se njišu, i povješali ih na kuke otprilike u razini oèiju, tako
da sam lako razabrala izraze na licima svojih prijatelja kad su pogledali u
mene. Isti je izraz bio na licima svakoga od njih, èak i na Afroditinu.
Bojali su se.
Molim te, Nyx, usrdno sam joj se, šutke pomolila, daj mi snage i pomozi
mi da kažem ovo kako treba, jer æe naš ovdašnji poèetak odrediti naèin
našeg daljnjeg života ovdje. Molim te, ne daj mi da zabrljam.
Nije mi odgovorila rijeèima, ali osjetila sam nalet topline, ljubavi i
povjerenja od kog mi je srce na trenutak preskoèilo u kucanju i koji me
ispunio prodorom snage.
"Da, loše je", zapoèela sam. "To se ne može poreæi. Mladi smo. Sami
smo. Ranjeni smo. Neferet i Kalona su moæni, a koliko mi znamo, možda
su svi ostali poèetnici i vampyri stali na njihovu stranu. Ali mi imamo
nešto što oni nikad neæe imati. Imamo ljubav i istinu i jedni druge. Imamo
i Nyx. Ona je Obilježila svakoga od nas, a na neki poseban naèin i
Izabrala svakoga od nas. Nikad još nije postojala grupa poput naše, mi
smo potpuno novi."
MIN@
245
Zastala sam, nastojeæi pogledati svakoga u oèi i osmijehom im uliti
sigurnost. Dok sam šutjela, progovorio je Darius.
"Sveæenice, ovo je zlo kakvo nikad još nisam osjetio", rekao je. "Za kakvo
nikad još nisam èuo. To je stvor što kipti od mržnje. Kad je nahrupio iz
zemlje, bilo mi je kao da se zlo iznova rodilo."
"Ali ti si ga prepoznao, Darius. A mnogi drugi ratnici nisu. Gledala sam
kako reagiraju na njega. Nisu se latili oružja, niti su pobjegli što prije od
njega, za razliku od tebe."
"Možda bi neki hrabriji ratnik ostao", rekao je.
"Ne seri!" rekla je Afrodita. "Gluplji bi ratnik ostao. Ti si tu s nama, pa
sad imaš priliku za borbu s njim. Koliko znamo, oni ostali ratnici su ili
pali kao žrtve onih prokletih pticolikih stvorova, ili su potpali pod neke
èudne èini kao i ostatak poèetnika."
"Aha", rekao je Jack. "Mi smo tu zato što smo na neki naèin drugaèiji."
"Na neki naèin posebni", rekao je Damien.
"Prokleto posebni", rekla je Shaunee.
"Slažem se s tobom u tome", rekla je Erin.
"Tako smo posebni da kad potražiš izraz invalidski autobus u rjeèniku,
naðeš našu zajednièku fotku", rekla je Stevie Rae, slabašnim glasom, ali
definitivno živa.
"U redu. I što æemo sada?" rekao je Erik.
Svi su pogledali u mene. Ja sam pogledala u njih.
"Pa, eto, sastavit æemo Plan", rekla sam.
"Plan?" rekao je Erik. "I to je sve?"
"A, ne. Sastavit æemo Plan, a onda smisliti kako da oslobodimo svoju
školu. Zajednièki." Ispružila sam ruku u sredinu svih njih, kao da sam
papèina prije utakmice softballa. "Jeste li uz mene?" Afrodita je prevrnula
oèima, ali njena je ruka prva poklopila moju.
"Da, ja sam uz tebe", rekla je.
"I ja", rekao je Damien."
"Kao i ja", rekao je Jack.
"Takoðer", rekle su obje Blizanke zajedno.
"I ja sam uz tebe", rekla je Stevie Rae.
"Ne bih to propustio nizašto na svijetu", rekao je Erik, stavio ruku preko
svih ostalih i osmjehnuo mi se u oèi.
"Dobro, onda", rekla sam. "Idemo ih zgaziti!"
A dok su svi oni urlali za mnom kao papci, osjetila sam kako mi se
èudesni žmarci šire od vršaka prstiju i prekrivaju mi dlanove, i znala sam
da æu, kad ih izvadim iz naslaganih šaka, otkriti potpuno nove istanèane
tetovaže što mi prekrivaju oba dlana, kao da sam neka egzotièna
MIN@
246
sveæenica iz davnine koju je njena Božica henom obilježila kao svoju
miljenicu.
I tako sam se, èak i usred tog ludila i iscrpljenosti i kaosa koji mi je
promijenio život, osjetila puna mira i slatke spoznaje da slijedim put koji
mi je moja Božica namijenila.
Ne kažem da je taj put bio ravan i lišen kvrga.
Ali, svejedno, bio je to moj put, i bila sam sigurna da æe, poput mene, biti
jedinstven.
KRAJ
Èetvrte knjige