Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1Pomračenje 3 Empty Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 9:57 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
Pomračenje 3 Stephenie-meyer-pomrcina_3273

2Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 10:01 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
Vatra i led
Neki kažu da svijet čeka smak u vatri
Neki, pak, u ledu. Poznavanje mi strasti kaže Da bi mi u vatri
bilo draže.
Ali mora li stići i u drugom pogledu
Mržnju ipak toliko poznajem Da za smak u ledu Također
priznajem
Da bi bio u redu.
Robert Frost
UVOD
Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna. S ledom u
srcu gledala sam ga kako se priprema da me obrani. Njegova
intenzivna usredotočenost nije otkrivala ni tračak sumnje, iako
su bili brojčano premoćni. Znala sam da ne možemo očekivati
pomoć, njegova se obitelj u ovom trenutku borila za goli život
nesumnjivo isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti ko su bili
pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti dovoljno dugo da to
doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se vučije
zavijanje.

3Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 10:03 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
1.ULTIMATUM
Bella,
Ne znam zašto tjeraš Charlieja da nosi poruke Billyju kao da smo u drugom
razredu osnovne – da ho.u razgovarati s tobom javio bih ti se na
Ti si ta koja je donijela odluku, okej? Ne možeš imati i ovce i novce kad
Koji dio izraza “smrtni neprijatelji” tebi iz nekog razloga nikako ne ide u
Ma čuj, znam da se ponašam kao kreten, ali jednostavno se ne može prijeći
preko
Ne možemo biti prijatelji kad si ti cijelo vrijeme s hrpetinom
Samo mi je još gore kad previše razmišljam o tebi, pa mi radije nemoj više
pisati
Da, i ti meni nedostaješ. Jako. To ništa ne mijenja. Žao mi je. Jacob
Prešla sam prstima preko lista, opipavajući utore na mjestima
gdje je tako jako pritisnuo penkalo o papir da ga je gotovo
podrapao. Mogla sam ga zamisliti kako to ispisuje, žvrlja ljutita
slova svojim grubim rukopisom, križa redak za retkom kad mu
riječi pođu u krivo, možda čak i lomi penkalo prevelikom
šakom; to bi objasnilo mrlje tinte. Mogla sam zamisliti kako mu
se crne obrve skupljaju od nemoći, kako mu se čelo mreška. Da
sam bila tamo, možda bih mu se bila i nasmijala. Ne daj da te
sredi ugrušak u mozgu, Jacobe, bila bih mu kazala. Samo ti to
izbaci iz sebe.
Sada, dok sam iznova čitala riječi koje sam već bila upamtila,
najmanje mi je bilo do smijeha. Njegov odgovor na moju
molećivu poruku, koja je stigla do njega preko Charlieja i zatim
Billyja, baš kao u drugom razredu, kao što je napomenuo, nije
me iznenadio. Znala sam srž onoga što me u njoj čeka i prije
nego što sam je otvorila.
Iznenadilo me, ipak, koliko me boli svaki prekriženi redak, kao
da su vršci slova oštrice. Još gore, svaki je ljutiti početak slutio
na golemu zalihu boli; Jacobova bol probadala me dublje od
vlastite.
MIN@
5
Dok sam razmišljala o tome, osjetila sam kako iz kuhinje dopire
jedinstveni smrad zadimljene grijaće plohe. U nekoj drugoj kući,
činjenica da to kuha neko drugi, a ne ja, ne bi bila razlog za
paniku.
Tutnula sam zgužvani papir u stražnji džep i potrčala, te u zadnji
čas stigla u prizemlje. Posuda s umakom za špagete koju je
Charlie stavio u mikrovalnu bila je tek pri prvom obrtaju kad
sam naglo otvorila vratašca i izvadila je.
“Pa u čemu sam pogriješio?”, uzrujano me upitao Charlie.
“Najprije si trebao skinuti poklopac, tata. Metal ne odgovara
mikrovalnim pećnicama.” Dok sam to govorila, brzo sam
skinula pokopac, izlila pola umaka u zdjelu i stavila zdjelu u
mikrovalnu, a posudu vratila u hladnjak; iznova sam podesila
vrijeme i pritisnula tipku start.
Charlie je stisnutih usnica promatrao moja podešavanja.
“Jesam li bar skuhao tjesteninu kako treba?” Pogledala sam u
lonac na štednjaku, izvor smrada zbog kojeg sam dotrčala.
“Miješanje pomaže”, rekla sam blago. Pronašla sam kuhaču i
pokušala raskomadati gnjecavu grudu tjestenine koja se zapekla
za dno. Charlie je uzdahnuo. “Onda, što ti sve ovo znači?”,
upitala sam ga. Prekrižio je ruke i zagledao se kroz stražnje
prozore u pljusak.
“Ne znam na što misliš”, progunđao je.
Bila sam sva u čudu. Charlie da kuha? I kakvo mu je to durenje?
Edward još nije došao; moj tata je obično čuvao takvo ponašanje
za nastup pred mojim dečkom, dajući sve od sebe da mu dočara
pojam “nimalo dobrodošao” svakom riječju i gestom.
Charliejevi napori nisu bili potrebni, Edward je znao tačno što
moj tata misli i bez takve predstave.
Od riječi dečko zagrizla sam obraz iznutra s poznatom
napetošću dok sam miješala tjesteninu. Nije to bila prava riječ,
nipošto. Trebala mi je neka koja bi bolje izrazila vječnu
predanost... Ali riječi poput sudbina i predodređenost zvuče
čudno kad ih se izgovori u svakodnevnom razgovoru.
Edward je na umu imao drugu riječ, riječ koja je i stvarala
napetost u meni. Zubi bi mi zabridjeli čim bih je se sjetila.
Zaručnik. Ajoj. Zgrozila sam se od te pomisli.
MIN@
6
“Nešto mi je promaklo? Otkada ti to spremaš večeru?”, upitala
sam Charlieja. Gruda špageta bućkala se u kipućoj vodi dok sam
je ubadala. “Ili, bolje rečeno, pokušavaš spremiti večeru.”
Charlie je slegnuo ramenima.
“Nema zakona koji bi mi branio da kuham u vlastitoj kući.”
“To barem ti znaš”, odgovorila sam mu i iscerila se, pogledavši
značku na njegovoj kožnoj jakni.
“Ha. Ta ti je dobra.” Svukao je jaknu kao da sam ga pogledom
podsjetila da je još ima na sebi, i objesio je na vješalicu za svoju
opremu. Tamo mu je već visio pojas s pištoljem, već nekoliko
tjedana nije imao potrebu ponijeti ga sa sobom u postaju.
Gradić Forks u saveznoj državi Washington više nisu tištali
neugodni nestanci, više se nisu opažali zagonetni divovski
vukovi u stalno kišovitim šumama...
Šutke sam kidala tjesteninu, pretpostavljajući da će Charlie
napokon kazati što ga to tišti kad mu bude odgovaralo. Moj tata
nije bio rječit čovjek, a napor koji je uložio u nastojanje da
upriliči večeru uz razgovor sa mnom davao mi je do znanja da
mu je na umu atipična količina riječi.
Bacila sam rutinski pogled na sat, što sam u ovo doba dana
radila svakih nekoliko minuta. Ostalo mi je još manje od trideset
minuta.
Poslijepodneva su mi bila najteži dio dana. Otkako me Jacob
Black, moj nekada najbolji prijatelj (i vukodlak) ocinkao za
motocikl koji sam potajice vozila, htijući me tom izdajom
dovesti u kaznu, kako ne bih mogla provoditi vrijeme s
Edwardom Cullenom, mojim dečkom (i vampirom), Edward mi
je smio dolaziti u posjet samo od sedam do devet i trideset
navečer, uvijek isključivo unutar moje kuće i pod nadzorom
navijek mrkog pogleda moga tate.
To je bio korak dalje od prethodne, donekle manje stroge kazne
u kojoj sam se našla zbog trodnevnog nestanka bez objašnjenja i
prilike u kojoj sam skočila u more s litice.
Naravno, i dalje sam se viđala s Edwardom u školi, jer Charlie
to nikako nije mogao spriječiti. K tome, Edward je i gotovo
svaku noć provodio u mojoj sobi, ali nije da je Charlie baš znao
za to. Edwardova sposobnost lakog i nečujnog uspinjanja na moj
prozor na katu bila je gotovo jednako korisna kao i njegovo
umijeće čitanja Charliejevih misli.
MIN@
7
Premda s Edwardom nisam mogla biti jedino poslijepodne, to je
bilo dovoljno da se sva unezvjerim, a sati su mi uvijek presporo
prolazili. Svejedno, podnosila sam kaznu bez prigovora jer sam,
kao prvo, znala da sam je zaslužila, te, kao drugo, zato što mi je
bilo nepojmljivo povrijediti tatu iseljavanjem iz kuće sada, kad
mi se nad obzorjem nadvijao daleko trajniji rastanak, koji
Charlie nije mogao vidjeti.
Moj tata je sjeo za stol, pritom prostenjavši, i rastvorio mokre
novine na njemu; već za sekundu-dvije počeo je coktati jezikom,
pun negodovanja.
“Ne znam zašto čitaš novosti, tata. To te samo uzrujava.” Prečuo
me, gunđajući na novine pred sobom.
“Eto zašto se svi žele doseliti u malo mjesto! Koješta.”
“Što su sad pak skrivili veliki gradovi?”
“Seattle se svojski trudi postati vodeći grad u zemlji prema
broju ubojstava. Pet neriješenih umorstava u protekla dva tjedna.
Možeš li zamisliti takav život?”
“Mislim da je Phoenix čak bliže vrhu ljestvice umorstava, tata.
Živjela sam ja tako.” I nikad nisam bila ni blizu prijetnje
ubojstvom sve dok se nisam preselila u njegovo sigurno, malo
mjesto. Ustvari, još uvijek sam na nekoliko popisa za odstrel...
Žlica mi je zadrhtala u rukama, tako da se voda namreškala.
“Pa, što se mene tiče, nema tih novaca”, rekao je Charlie.
Odustala sam od nastojanja da spasim večeru i zadovoljila se
time da je poslužim; morala sam nožem za pečenje odsjeći
porciju špageta za Charlieja i zatim za sebe, dok me on plaho
promatrao. Charlie je prelio svoju tjesteninu umakom i prionuo
na jelo. Ja sam prekrila svoj grumen najbolje što sam mogla i
bez naročitog se oduševljenja povela za njegovim primjerom.
Nakratko smo objedovali u tišini. Charlie je i dalje pregledavao
novosti, pa sam dohvatila svoj pohabani primjerak Orkanskih
visova s mjesta gdje sam ga ostavila jutros za doručkom i
pokušala se izgubiti u Engleskoj na prijelazu stoljeća, čekajući
da on prvi progovori.
Upravo sam stigla do mjesta gdje se Heathcliff vraća, kad se
Charlie nakašljao i bacio novine na pod.
“Imaš pravo”, rekao je Charlie. “Imao sam poseban razlog za
ovo.” Mahnuo je vilicom prema ljepljivim jelima na stolu. “Htio
sam porazgovarati s tobom.”
MIN@
8
Odložila sam knjigu; hrbat joj je bio tako uništen da je ostala
ravno rastvorena na stolu.
“Mogao si me samo zamoliti.” Kimnuo je glavom, mršteći se.
“Aha. Imat ću to na umu za sljedeći put. Mislio sam da ću te
smekšati ako te oslobodim spremanja večere.” Nasmijala sam
se.
“Upalilo je, smekšao si me kao puslicu svojim kulinarskim
umijećem. Što ti treba, tata?”
“Pa, radi se o Jacobu.” Osjetila sam kako mi se lice stvrdnulo.
“Što s njim?”, upitala sam ga kroz stisnute usne.
“Samo polako, Bells. Znam da se još ljutiš što te cinkao, ali
postupio je kako treba. Bio je odgovoran.”
“Odgovoran”, ponovila sam s prezirom i zakolutala očima.
“Baš. Onda, što s Jacobom?”
To mi se nehajno pitanje ponovilo u glavi, zvučeći nimalo
trivijalno. Što s Jacobom? Što da učinim kad je on u pitanju?
Moj nekad najbolji prijatelj koji mi je sada... što? Neprijatelj?
Zgrozila sam se.
Charlie je odjednom postao sav oprezan.
“Nemoj se naljutiti na mene, u redu?”
“Naljutiti?”
“Pa, radi se i o Edwardu.” Stisnula sam oči.
Charliejev je glas postao stroži.
“Puštam ga u kuću, zar ne?”
“Puštaš ga”, priznala sam. “Na strogo ograničeno vrijeme.
Naravno, mogao bi i mene puštati iz kuće na strogo ograničeno
vrijeme”, dodala sam, samo u šali; znala sam da mi nema
izlaska odavde do kraja školske godine. “Bila sam prilično
dobra u zadnje vrijeme.”
“Pa, otprilike sam o tome i mislio porazgovarati...” A onda se
Charliejevo lice neočekivano rastegnulo u osmijeh od kojega mu
se koža oko očiju namreškala; načas je izgledao dvadeset godina
mlađe.
Opazila sam nejasan tračak mogućnosti u tom osmijehu, ali
nastavila sam s oprezom.
“Zbunjena sam, tata. Razgovaramo li mi to o Jacobu, o
Edwardu, ili o mojoj kazni?” Osmijeh mu je opet bljesnuo na
licu.
“Recimo, o sve te tri stvari.”
MIN@
9
“A kakve međusobne veze one imaju?”
“Okej.” Uzdahnuo je i podigao dlanove, kao da se predaje.
“Dakle, mislim da možda zaslužuješ otpust zbog dobrog
ponašanja. Nevjerojatno si nesklona cendranju za jednu
tinejdžerku.”
Glas i obrve naglo su mi se podigli.
“Ozbiljno? Slobodna sam?”
Odakle sad ovo? Bila sam uvjerena da ću biti u kućnom pritvoru
sve dok se konkretno ne iselim, a Edward nije opazio nikakvo
kolebanje u Charliejevim mislima...Charlie je podigao prst u
zrak.
“Pod jednim uvjetom.” Oduševljenje mi je splasnulo.
“Ma fantastično”, prostenjala sam.
“Bella, prije je riječ o molbi nego o zahtjevu, okej? Slobodna si.
Ali nadam se da ćeš se tom slobodom služiti... promišljeno.”
“Što ti sad to znači?” Opet je uzdahnuo.
“Znam da nemaš ništa protiv toga da cijelo vrijeme provodiš s
Edwardom, ”
“Provodim ja vrijeme i s Alice”, ubacila sam mu se u riječ.
Edwardova sestra nije imala zadano vrijeme za posjete; dolazila
je i odlazila kako želi. Charlie se topio u njezinim vještim
rukama.
“To je tačno”, rekao je. “Ali nisu ti Cullenovi jedini prijatelji,
Bella. Barem je tako nekada bilo.” Jedan dugi trenutak samo
smo se gledali. “Kada si zadnji put razgovarala s Angelom
Weber?”, naglo me upitao.
“U petak za ručkom”, smjesta sam mu odgovorila. Prije
Edwardova povratka, moje se školsko društvo raslojilo u dvije
skupine. Voljela sam smatrati te skupine dobrim i zlim. Naši i
vaši također mi je bila prihvatljiva podjela. Pozitivci su bili
Angela, njezin stalni dečko Ben Cheney, te Mike Newton; njih
troje vrlo su mi susretljivo oprostili to što sam sišla s uma u
razdoblju kad me Edward bio ostavio. Lauren Mallory bila je zla
jezgra strane njihovih, a gotovo svi ostali, uključujući moju
prvu prijateljicu u Forksu, Jessicu Stanley, bez naročitih su
prigovora prihvatili njezino rovarenje protiv mene.
Nakon što se Edward vratio u školu, linija podjele je postala još
istaknutija. Edwardov povratak odnio je danak u Mikeovu
prijateljstvu, ali Angela mi je bila nepokolebljivo odana, dok je
MIN@
10
Ben slijedio njezin primjer. Usprkos prirodnoj odbojnosti koju
je većina ljudi osjećala prema Cullenovima, Angela je svakoga
dana za vrijeme ručka smjerno sjedila do Alice. Nakon nekoliko
tjedana, čak mi se činilo da je Angeli uz nju ugodno. Bilo je
teško ne popustiti pred šarmom Cullenovih, nakon što bi im se
pružila prilika da budu šarmantni.
“Izvan škole?”, upitao me Charlie, prizivajući mi pozornost.
“Ne viđam se ni s kim izvan škole, tata. Ne smijem van, sjećaš
se? A i Angela ima svoga dečka. Stalno je s Benom. Ako sam
stvarno slobodna”, dodala sam s teškom skepsom, “možda se
možemo spojiti.”
“Okej. Ali, ipak...” Zastao je s oklijevanjem. “Ti i Jake nekada
ste bili sijamski blizanci, a sada, ” Prekinula sam ga.
“Reci više što ti je na umu, tata. O kakvom se to uvjetu radi –
tačno?”
“Mislim da ne bi trebala odbaciti sve ostale prijatelje zbog svoga
dečka, Bella”, rekao je strogim glasom. “To nije lijepo, a mislim
da bi ti život bio uravnoteženiji kada bi u njemu zadržala i
druge. Ono što se dogodilo prošlog septembra...” Lecnula sam
se. “Samo kažem”, rekao je, braneći se. “Da si u životu imala
više ljudi oko sebe osim Edwarda Cullena, možda ti ne bi bilo
onako.”
“Bilo bi mi upravo onako”, promrsila sam.
“Možda bi, možda ne bi.”
“A poanta je u čemu?”, podsjetila sam ga.
“Iskoristi novostečenu slobodu da se viđaš i s ostalim
prijateljima. Da ostaneš u ravnoteži.” Polako sam kimnula.
“Ravnoteža je u redu. Samo, moram li ispunjavati i konkretne
vremenske kvote?” Iskreveljio se, ali odmahnuo je glavom.
“Ne bih htio komplicirati. Samo ne zaboravi svoje prijatelje...”
Već sam nastojala izaći na kraj s tom nedoumicom. Moji
prijatelji. Ljudi s kojima se nakon mature, zbog njihove vlastite
sigurnosti, više nikada neću moći vidjeti. I što bi mi onda bio
pametniji odabir? Da se družim s njima dok još mogu? Ili da se
već sada počnem otuđivati, kako bi raskid bio postupniji? Noge
su mi se odsjekle na ovu drugu mogućnost.
“...naročito Jacoba”, dodao je Charlie prije nego što sam mogla
zaključiti išta konkretnije. Veća nedoumica od one prve. Trebao
mi je trenutak da nađem prave riječi.
MIN@
11
“S Jacobom bi moglo biti... nezgodno.”
“Blackovi su nam praktički rod, Bella”, rekao je, opet strogim
očinskim tonom. “A Jacob ti je bio vrlo, vrlo dobar prijatelj.”
“Znam ja to.”
“Zar ti baš nimalo ne nedostaje?”, upitao me Charlie nesretno.
Kao da mi je grlo odjednom oteklo; morala sam se dvaput
nakašljati prije nego što ću mu odgovoriti.
“Da, nedostaje mi”, priznala sam mu, ne gledajući ga u oči.
“Jako mi nedostaje.”
“Pa zašto bi to onda bilo nezgodno?”
Nisam mu imala pravo objasniti razlog. Pravila su branila da
normalni ljudi, ljudski ljudi, poput mene i Charlieja, saznaju za
skroviti svijet pun mitova i nemani što potajice postoji oko nas.
Ja sam znala sve o tome svijetu, i zbog toga bila u nemalim
nevoljama. Nisam namjeravala uvaliti i Charlieja u iste takve
nevolje.
“S Jacobom postoji... sukob”, polako sam kazala. “Sukob
vezan uz prijateljstvo, hoću reći. Jakeu prijateljstvo nije uvijek
dovoljno.” Ispriku sam sročila iz istinitih, ali nebitnih
pojedinosti, ne baš značajnih naspram činjenice da Jacobov
čopor vukodlaka ogorčeno mrzi Edwardovu obitelj vampira, a
time i mene, zbog moje čvrste namjere da se pridružim toj
obitelji. Samo, nije bila riječ o nečemu što bih mogla porukama
raščistiti s njim, a on mi se više ne želi javljati na pozive. Ali
moja namjera da se osobno razračunam s vukodlakom
nesumnjivo nije naišla na odobravanje među vampirima.
“Zar Edward nije spreman na malo zdrave konkurencije?”
Charlie je sada zvučao sarkastično. Mrko sam ga pogledala.
“Nema tu konkurencije.”
“Jakeu je teško kad ga ovako izbjegavaš. Bilo bi mu draže da ste
samo prijatelji nego da ne budete ništa.” A da, sad ja izbjegavam
njega?
“Prilično sam sigurna da Jake uopće ne želi biti prijatelj sa
mnom.” Riječi su me zapekle u ustima. “Odakle ti ta pomisao,
uostalom?”
Charlieju je sada postalo neugodno.
“Možda sam danas načeo tu temu s Billyjem...”
“Ti i Billy tračate kao stare babe”, potužila sam se i silovito
zabila vilicu u zgrušane špagete na tanjuru.
MIN@
12
“Billy se brine zbog Jacoba”, rekao je Charlie. “Jakeu ovih dana
nikako nije lako... U depresiji je.” Lecnula sam se, ali i dalje
sam samo čvrsto gledala u grumen tijesta. “A ti si, pak, uvijek
bila tako sretna nakon što bi provela dan s Jakeom.” Charlie je
uzdahnuo.
“Sada sam sretna”, žestoko sam zarežala kroz stisnute zube.
Opreka mojih riječi i moga tona razbila je napetost. Charlie je
prasnuo u smijeh, pa sam morala i ja.
“Okej, okej”, složila sam se. “Ravnoteža.”
“I Jacob”, ostao je uporan.
“Pokušat ću.”
“Dobro. Pronađi tu ravnotežu, Bella. I, e da, nešto ti je stiglo
poštom”, rekao je Charlie, stavljajući tačku na tu temu bez
trunke nastojanja da to izvede elegantno. “Kraj štednjaka ti je.”
Nisam se pomaknula, jer su mi se misli ljutito izvijale oko
Jacobovog imena. Najvjerojatnije se radi o nekakvoj reklami;
upravo sam jučer dobila paket od majke, a ništa drugo nisam
očekivala.Charlie je odgurnuo stolicu od stola i ispružio se dok
je ustajao. Odnio je tanjur do sudopera, ali prije nego što će
pustiti vodu da ga ispere, zastao je da mi dobaci debelu
omotnicu. Pismo je odsklizalo preko stola i bubnulo me u lakat.
“Eh, baš ti hvala”, promrmljala sam, zbunjena njegovom
nametljivošću. Zatim sam ugledala adresu pošiljatelja, pismo je
bilo sa Sveučilišta jugoistočne Aljaske. “Baš su brzi. A mislila
sam da sam zakasnila i na njihov rok.”
Charlie se tiho zacerekao.
Obrnula sam omotnicu i onda ga prostrijelila pogledom.
“Otvoreno je.”
“Bio sam znatiželjan.”
“Pa ja ne mogu vjerovati, šerife. To je savezni prekršaj.”
“Ma daj, samo pročitaj što piše.” Izvadila sam pismo i
presavijeni raspored predavanja. “Čestitam”, rekao mi je prije
nego što sam stigla išta
pročitati. “Tvoj prvi pozitivni odgovor.”
“Hvala, tata.”
“Da mi porazgovaramo o školarini. Imam nešto prišteđenog
novca – ”
“Hej, hej, neću ni da čujem o tome. Ne želim ni pipnuti tvoju
mirovinu, tata. Imam ja svoju ušteđevinu za studij.” Bar ono što
MIN@
13
je ostalo od nje, a nikad nije ni bila naročita. Charlie se
namrštio.
“Ima ih i poprilično skupih, Bells. Htio bih ti pomoći. Ne moraš
ići skroz na Aljasku samo zato što ti je jeftinije.”
Nije to bilo jeftinije, nipošto. Ali bilo je daleko, a grad Juneau u
prosjeku ima tristo dvadeset jedan oblačan dan u godini. Prvi
razlog bio je moj preduvjet, a drugi Edwardov.
“Znam ja kako ću. Uostalom, financijsku potporu nude mnogi.
Do zajmova se lako dolazi.” Ponadala sam se da nisam odviše
prozirna. Nisam, zapravo, još naročito istražila tu temu.
“Dakle...”, zaustio je Charlie, a onda stisnuo usne i pogledao u
stranu.
“Što dakle?”
“Ništa. Samo me...” Namrštio se. “Samo me zanima što tačno...
Edward planira za dogodine?”
“O.”
“Pa?”
Spasilo me kucanje na vratima, tri brza udarca. Charlie je
zakolutao očima, a ja sam skočila na noge.
“Evo me!”, doviknula sam, dok je Charlie promrmljao nešto što
je zvučalo kao: “Odlazi.” Zanemarila sam ga i otišla otvoriti
vrata Edwardu.
Naglo sam otvorila vrata, da mi ne smetaju, apsurdno željnoj, i
ugledala svoje osobno čudo.
Vrijeme mi nije podarilo imunitet na savršenstvo njegova lica, a
bila sam sigurna da nikad neću primiti ništa na njemu zdravo za
gotovo. Očima sam prešla preko blijedih crta njegova lica:
tvrde, četvrtaste čeljusti, mekše krivulje punih usana, podignutih
u osmijeh, ravnog poteza nosa, oštrog kuta jagodica, glatke
mramorne plohe čela, dijelom prekrivenog gustom brončanom
kosom, potamnjelom od kiše...
Njegove sam oči ostavila za kraj, znajući da ću se vjerojatno sva
smesti kad napokon pogledam u njih. Bile su široke, tople od
tekućeg zlata i obrubljene gustim redovima crnih trepavica. Od
pogleda u te oči uvijek bih se osjetila izuzetno, nekako kao da
mi se kosti pretvaraju u spužvu. Također mi se pomalo zavrtjelo
u glavi, ali to je možda bilo zato što sam zaboravila disati. Opet.
Za takvo bi lice svaki maneken na svijetu prodao dušu. Jasno,
to možda upravo i jest cijena: jedna duša.
MIN@
14
Ne. Nisam vjerovala u to. Osjetila sam grižnju savjesti zato što
sam uopće na to i pomislila, i bilo mi je drago, kao što mi je
često bilo drago, što sam jedina osoba čije misli Edward ne
može dokučiti.
Ispružila sam ruku prema njegovoj i uzdahnula kad je hladnim
prstima pronašao moje. Dodirom mi je podario najneobičniji
osjećaj olakšanja, kao da sam dosad trpjela bol koja je naglo
prestala.
“Hej.” Blago sam se osmjehnula svome mlakom pozdravu.
Podigao je naše isprepletene prste i nadlanicom mi dodirnuo
obraz. “Kako ti je bilo poslijepodne?”
“Sporo.”
“Meni također.”
Prinio je moje zapešće svome licu, ne rasplićući nam ruke.
Sklopio je oči dok je vrškom nosa prelazio preko moje kože na
tome mjestu, i osmjehnuo se ne otvarajući ih. Uživati u bukeu i
u isti mah se odupirati vinu, tako je to jedanput opisao.
Znala sam da mu miris moje krvi, njemu toliko slađe od bilo čije
tuđe krvi, istinski kao vino naspram vode za alkoholičara,
nanosi stvarnu bol žarkom žeđi koju izaziva. Ali sada ga se nije
klonio onoliko kao nekada. Tek sam nejasno mogla zamisliti
herkulovski napor što leži iza te jednostavne geste. Bilo mi je
tužno što on mora ulagati toliki napor. Tješila sam se spoznajom
da mu neću još dugo nanositi tu bol.
Tada sam čula kako nam prilazi Charlie, nabijajući putem
nogama da izrazi uobičajeno negodovanje prema našem gostu.
Edward je u hipu otvorio oči i spustio nam ruke, ali ni sada ih
nije raspleo.
“Dobra večer, Charlie.” Edward je uvijek bio besprijekorno
pristojan, iako Charlie to nije zasluživao. Charlie je samo
progunđao, a onda stao i prekrižio ruke na prsima. U zadnje je
vrijeme dovodio pojam roditeljskog nadzora stvarno do same
krajnosti.
“Donio sam ti još jedan komplet prijavnica”, kazao mi je tada
Edward i pokazao debelu smeđu omotnicu. Nosio je rolu
poštanskih maraka oko malog prsta, kao prsten.
Prostenjala sam. Kako to da još ima sveučilišta na koja me nije
već prisilio da se prijavim? I kako to da stalno uspijeva naći
rokove za prijavu koji još traju? Kraj godine već je tako blizu.
MIN@
15
Osmjehnuo se kao da mi može pročitati misli; sigurno su mi se
vrlo jasno vidjele na licu. “Ima još nekoliko otvorenih rokova. A
i nekoliko uprava voljnih pristati na iznimke od pravila.”
Mogla sam i zamisliti poticaje na kojima se temelje takve
iznimke. I njihove dolarske iznose. Edward se nasmijao kad mi
je vidio izraz lica. “Hoćemo li?”, upitao me i poveo prema stolu
u kuhinji.
Charlie je frknuo i krenuo za nama, premda baš i nije mogao
prigovoriti aktivnosti koja nam je večeras na rasporedu.
Svakodnevno me gnjavio da već jednom donesem odluku o
tome kamo ću na studij.
Brzo sam napravila mjesta na stolu dok je Edward organizirao
zastrašujuću hrpu obrazaca. Kad sam premjestila Orkanske
visove na radnu plohu, Edward je podigao obrvu. Znala sam što
je pomislio, ali Charlie se umiješao prije nego što je Edward
stigao išta reći.
“Nego, Edwarde, kad smo već kod prijava za studij”, rekao je
Charlie još nadurenijim tonom, nastojao je izbjeći potrebu da se
izravno obraća Edwardu, pa mu se raspoloženje samo
pogoršavalo kad je bio na to prisiljen. “Bella i ja upravo smo
razgovarali o idućoj godini. Jesi li se ti već odlučio za neku
školu?”
Edward se osmjehnuo Charlieju i obratio mu se prijaznim
tonom. “Nisam još. Primio sam nekoliko potvrda o prijemu na
studij, ali još uvijek nastojim odvagnuti opcije.”
“Gdje su te sve primili?”, priupitao ga je Charlie.
“Na Syracuse... Harvard... Dartmouth... a danas sam upravo
primljen i na Sveučilište jugoistočne Aljaske.” Edward je blago
okrenuo lice da mi može neopaženo namignuti. Suspregnula
sam hihot.
“Harvard? Dartmouth?”, promrmljao je Charlie, ne uspijevajući
prikriti divljenje. “Pa, to je prilično... to je velika stvar. Da, ali
sveučilište s Aljaske, pa... ne možeš ozbiljno razmišljati o tome
kada ti se pruža mogućnost da odeš na Ivy League. Hoću reći,
tvoj bi otac sigurno to želio...”
“Carlisle se uvijek slaže sa svakom mojom odlukom”, kazao mu
je spokojno Edward.
“Hmf.”
MIN@
16
“Znaš što, Edwarde?”, upitala sam ga vedrim glasom, pristajući
na igru.
“Što, Bella?” Pokazala sam mu debelu omotnicu na pultu.
“Upravo sam saznala da sam primljena na Sveučilište
jugoistočne Aljaske!”
“Čestitam!” Široko se osmjehnuo. “Koje li koincidencije.”
Charlie je stisnuo oči i prostrijelio nas oboje pogledom.
“Pa dobro”, promrsio je nakon nekoliko trenutaka. “Idem ja
gledati utakmicu, Bella. Devet i trideset.”
To mu je bila uobičajena zapovijed za rastanak.
“Ovaj, tata? Sjećaš se vrlo nedavnog razgovora o mojoj
slobodi...?”
Uzdahnuo je.
“A, dobro. U redu, onda, deset i trideset. Samo, radnim danom ti
je i dalje ograničeno.”
“Belli više nisu zabranjeni izlasci?”, upitao je Edward. Premda
sam znala da nije istinski iznenađen, u iznenada uzbuđenom
tonu njegovoga glasa nisam mogla razaznati ni tračak
patvorenosti.
“Uvjetno”, ispravio ga je Charlie kroz zube. “Što se to tebe
tiče?”
Mrko sam pogledala tatu, ali on to nije vidio.
“Samo mi je drago to čuti”, rekao je Edward. “Alice bi žarko
željela partnericu za šoping, a siguran sam da bi i Bella voljela
vidjeti svjetla grada.” Osmjehnuo mi se. Ali Charlie je zarežao
“Ne!”, a lice mu se zajapurilo do ušiju.
“Tata! Pa u čemu je problem?” S naporom je razmaknuo zube.
“Ne želim da u ovom trenutku ideš u Seattle.”
“A?”
“Rekao sam ti što je pisalo u novinama, Seattleom hara nekakva
banda ubojica i ne želim da prilaziš ni blizu tom gradu, dobro?”
Zakolutala sam očima.
“Tata, ima više izgleda da me udari munja nego da me pri tom
jednom jedinom odlasku u Seattle – ”
“Ne, u redu je, Charlie”, rekao je Edward, upadajući mi u riječ.
“Nisam mislio na Seattle. Zapravo sam imao Portland na umu.
Ne bih ni ja dao da Bella ide u Seattle. Naravno da ne bih.”
Pogledala sam ga u nevjerici, ali on se latio Charliejevih novina
i ozbiljno udubio u naslovnu stranicu. Sigurno je samo nastojao
MIN@
17
udovoljiti mome ocu. Sâm pojam da bi mi čak i najsmrtonosniji
ljudi mogli iole zaprijetiti dok sam uz Alice ili Edwarda bio mi
je urnebesno smiješan.
Upalilo mu je. Charlie je još sekundu gledao u Edwarda, a zatim
je slegnuo ramenima.
“Pa dobro.” Iskrao se prema dnevnoj sobi, pomalo u žurbi,
možda nije htio propustiti izbacivanje lopte.
Pričekala sam da se televizor uključi, kako me Charlie ne bi
mogao čuti.
“Što – ”, zaustila sam da ga upitam.
“Samo malo”, rekao je Edward ne podižući pogled s novina. Oči
su mu ostale uprte u stranicu dok je preko stola gurao prvu
prijavnicu prema meni. “Mislim da za ovu možeš iskoristiti stare
odgovore. Pitanja su ista.”
Charlie nas je zacijelo još slušao. Uzdahnula sam i počela
upisivati jedne te iste podatke: ime, adresu, broj socijalnog...
Pogledala sam ga nakon nekoliko minuta, ali Edward je sada
zamišljeno gledao kroz prozor. Kad sam spustila glavu prema
zadatku, prvi put sam opazila ime sveučilišta.
Frknula sam i gurnula papire u stranu. “Bella?”
“Ma ozbiljno, Edwarde. Dartmouth?”
Edward je podigao odbačenu prijavnicu i obzirno je opet stavio
preda me. “Mislim da bi ti se svidio New Hampshire”, rekao je.
“Nude punu satnicu pravnih kolegija za mene, a šume su
smještene vrlo povoljno za ljubitelje planinarenja. Divljači ima
u obilju.” Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom za koji je
znao da mi je neodoljiv.
Duboko sam udahnula kroz nos.
“Dopustit ću ti da mi otplatiš školarinu, ako bi tako više
voljela”, obećao mi je. “Ako hoćeš, mogu ti naplatiti i kamate.”
“Kao da bih se uopće mogla upisati bez nekakvog golemog
mita. Ili je to uključeno u zajam. Novo Cullenovo krilo
knjižnice? Gah. Daj mi reci, zašto uopće razgovaramo o tome?”
“Daj, molim te, samo ispuni prijavnicu, Bella. Neće ti škoditi da
se prijaviš.” Opustila sam donju vilicu.
“Znaš što? Mislim da neću.” Ispružila sam ruku prema papirima
u namjeri da ih zgužvam u oblik prikladan za bacanje u koš za
smeće odavde, ali više ih nije bilo. Načas sam pogledala u
prazan stol, a onda u Edwarda. Nisam imala dojam da se
MIN@
18
pomaknuo, ali prijavnica mu je vjerojatno već bila u unutarnjem
džepu jakne. “Što ti to radiš?”, oštro sam ga upitala.
“Bolje potpisujem tvoje ime od tebe same. A odgovore si već
napisala.”
“Ovo stvarno već prelazi svaku mjeru, znaš.” Šaptala sam za
svaki slučaj, jer se Charlie možda još nije posve uživio u
košarku. “Stvarno se ne moram prijavljivati nikamo više. Primili
su me u Aljasci. Gotovo da bih sebi mogla priuštiti školarinu za
prvi semestar. A ne treba mi bolji alibi od toga. Nema potrebe
da bacamo hrpu novca, bez obzira na to čiji je.”
Izmučeni izraz napeo mu je lice.
“Bella – ”
“Ne trudi se, bolje ti je. Slažem se da moram fingirati cijeli
postupak zbog Charlieja, ali oboje znamo da iduće jeseni
nipošto neću biti u stanju ići na studij. Kao ni bilo gdje drugdje
blizu ljudima.”
Tih prvih nekoliko godina života novog vampira poznavala sam
tek u grubim crtama. Edward mi nikad nije to podrobno opisao,
nije mu to bila draga tema, ali znala sam da nije lijepo.
Samokontrolu ću u takvim okolnostima tek trebati naučiti, po
svemu sudeći. Sve više od dopisne škole ne dolazi u obzir.
“Mislio sam da još nismo odlučili kada će to biti”, blago me
podsjetio Edward. “Možda će ti biti drago odslušati semestardva
studija. Toliko ljudskih iskustava nikad nisi doživjela.”
“Bit će vremena za njih poslije.”
“Poslije to više neće biti ljudska iskustva. Ne dobiva se druga
prilika za ljudskost, Bella.” Uzdahnula sam.
“Moraš razumno shvatiti taj rok, Edwarde. Preopasno je to za
oklijevanje.”
“Još nema opasnosti”, ustrajno je kazao.
Oštro sam ga pogledala. Nema opasnosti? Baš. Samo mi prijeti
sadistička vampirica koja želi osvetiti svojeg partnera mojom
smrću, po mogućnosti polakom i na mukama. Ko bi se brinuo
zbog Victorije? I, e da, zbog Voltura, vampirske kraljevske
obitelji s malom vojskom vampirskih ratnika, koja je naložila da
moje srce prestane kucati na ovaj ili onaj način u bliskoj
budućnosit, jer ljudi ne smiju doznati da oni postoje. Eto. Nema
baš nikakvog razloga za paniku.
MIN@
19
Čak i uz Alice na straži, Edward se uzdao u to da će nas njezine
začudno precizne vizije budućnosti upozoriti na vrijeme, bilo bi
suludo izlagati se riziku.
Uostalom, već sam odnijela pobjedu u ovoj raspravi. Datum
moje preobrazbe bio je okvirno određen za vrijeme neposredno
nakon moje mature, od koje me sada dijelilo još samo nekoliko
tjedana.
Osjetila sam oštar ubod nelagode u trbuhu kad sam shvatila
koliko je zapravo kratko to vrijeme. Jasno da je ova preobrazba
neophodna, a i da je ključ onoga što želim više od svega ostalog
na svijetu zajedno, ali bila sam duboko svjesna Charlieja koji
sjedi u drugoj sobi i uživa u utakmici, baš kao i svake druge
večeri. I moje majke Renée, koja je daleko odavde na sunčanoj
Floridi i još me kumi da s njom i njezinim novim mužem
provedem ljeto na moru. I Jacoba, koji će za razliku od mojih
roditelja tačno znati što se zbiva kad otperjam u neku daleku
školu. Čak i ako se još zadugo ne probudi sumnja u mojim
roditeljima, čak i ako uspijem odgoditi posjete isprikama o
visokim putnim troškovima, količini gradiva ili bolesti, Jacob će
znati istinu.
Na trenutak je pojam sigurnog Jacobovog gađenja zasjenila
svaku drugu bol.
“Bella”, prošaptao je Edward, sav se rastuživši kad je opazio
koliko sam zabrinuta. “Nema žurbe. Neću dopustiti da ti iko
naudi. Slobodno uzmi vremena koliko ti god treba.”
“Htjela bih požuriti”, šapnula sam mu sa slabašnim smiješkom,
ne bi li to zvučalo kao šala. “Htjela bih i ja biti neman.”
Stisnuo je zube i progovorio kroz njih.
“Nemaš ti pojma o čemu to govoriš.” Odjednom je bacio mokre
novine na stol između nas. Upro je prstom u naslov na naslovnoj
stranici:
Broj žrtava u porastu, policija sumnja u Bande
“Kakve sad to ima veze?”
“Nemani nisu šala, Bella.”
Opet sam pogledala u naslov, pa u njegov strogi izraz lica.
“Za to je... za to je odgovoran vampir?”, prošaptala sam.
Suho se osmjehnuo. Glas mu je bio prigušen i hladan.
“Iznenadila bi se, Bella, da znaš koliko su često pripadnici
mojeg soja izvor užasa u vašim ljudskim vijestima. Lako je to
MIN@
20
prepoznati kada znaš što valja tražiti. Ovdje navedeni podaci
ukazuju na to da Seattleom divlja novorođeni vampir.
Krvožedan, divlji, nesputan. Onakav kakvi smo svi mi bili.”
Pustila sam da mi pogled padne natrag na novine, izbjegavajući
njegove oči. “Već nekoliko tjedana držimo tu situaciju na oku.
Svi znakovi su na broju, neobjašnjivi nestanci, uvijek noću, loše
prikrivena trupla, manjak drugih dokaza... Da, neko posve nov.
A niko da bi preuzeo odgovornost za novopridošlicu...” Duboko
je udahnuo. “Pa, to nije naš problem. Ne bismo ni hajali za tu
situaciju da nam se ne odvija tako blizu kuće. Kao što kažem,
toga stalno ima. Postojanje nemani ima čudovišne posljedice.”
Pokušala sam da ne vidim imena na stranici, ali iskakala su iz
ostatka teksta kao da su otisnuta masnim slovima. Petero ljudi
čiji su životi okončani, čije su obitelji sada ožalošćene. Čitanje
tih imena bilo je posve drugačije od apstraktnog razmišljanja o
umorstvu. Maureen Gardiner, Geoffrey Campbell, Grace Razi,
Michelle O’Connell, Ronald Albrook. Ljudi koji su imali
roditelje i djecu i prijatelje i ljubimce i radna mjesta i nade i
planove i uspomene i budućnosti...
“Sa mnom neće biti tako”, šapnula sam, napola sebi. “Ti mi
nećeš dati da budem takva. Živjet ćemo na Antarktiku.”
Edward je frknuo, prekidajući napetost.
“Pingvini. Krasno.”
Drhtavo sam se nasmijala i bacila novine sa stola da ne moram
gledati ta imena; glasno su pale na linoleum. Naravno da će
Edwardu pasti na pamet mogućnosti lova. On i njegova
“vegeterijanska” obitelj, listom posvećena zaštiti ljudskog
života, u prehrambene svrhe više vole posezati za krupnim
grabežljivcima.
“Znači, Aljaska, kao što smo se i dogovorili. Samo na nekom
zabačenijem mjestu od Juneaua, negdje gdje ima grizlija u
obilju.”
“Još bolje”, priznao je. “Ima tamo i polarnih medvjeda. Vrlo su
žestoki. A i vukovi izrastu poveliki.” Naglo sam zinula, a zrak
mi je pobjegao iz pluća u oštrom izdahu. “Što je bilo?”, upitao
me. Nisam stigla doći sebi, a njegove je zbunjenosti nestalo i
cijelo tijelo kao da mu se ukočilo. “O. Pustimo onda vukove,
ako te taj pojam vrijeđa.” Kazao je to usiljeno i formalno,
ukočenih ramena.
MIN@
21
“Bio mi je najbolji prijatelj, Edwarde”, promrsila sam. Zapeklo
me kad sam to izrekla u prošlom vremenu. “Naravno da me taj
pojam vrijeđa.”
“Molim te, oprosti mi na nepromišljenosti”, rekao je, još uvijek
vrlo formalno. “Nisam trebao iznijeti taj prijedlog.”
“Ma pusti.” Zagledala sam se u svoje šake, čvrsto stisnute u
pesnice na stolu. Oboje smo šutjeli na trenutak, a onda mi je
stavio hladni prst pod bradu i polako mi podigao lice. Sada me
gledao mnogo mekše.
“Oprosti. Stvarno.”
“Znam. Znam da to nije isto. Nisam smjela tako reagirati. Kad
samo... pa, već sam razmišljala o Jacobu prije nego što si
došao.” Zastala sam. Smećkaste oči kao da su mu se malo
zatamnile svaki put kad bih izgovorila Jacobovo ime. Glas mi je
u odgovor na to postao molećiv. “Charlie kaže da je Jakeu teško.
On u ovom trenutku pati, a... ja sam za to kriva.”
“Nisi učinila ništa ružno, Bella.” Duboko sam udahnula.
“Moram to popraviti, Edwarde. Dugujem mu to. A to je ionako
jedan od uvjeta koje mi je postavio Charlie – ”
Lice mu se promijenilo kad sam to rekla, postajući opet tvrdo,
kao u kipa.
“Znaš da ne dolazi u obzir da budeš nezaštićena u blizini
vukodlaka, Bella. A prekršili bismo pogodbu kad bi bilo ko od
nas zašao na njihovu zemlju. Zar želiš da započnemo rat?”
“Naravno da ne!”
“Onda daljnja rasprava o tome stvarno nema smisla.” Spustio je
ruku i pogledao u stranu, nastojeći se domisliti nekoj drugoj
temi. Oči su mu zastale na nečemu iza mene i osmjehnuo se,
iako su mu oči ostale oprezne. “Drago mi je što te Charlie
odlučio pustiti, žalosno je koliko ti je neophodan odlazak u
knjižaru. Ne mogu vjerovati da opet čitaš Orkanske visove. Zar
ih već ne znaš napamet?”
“Nemamo svi mi fotografsko pamćenje”, šturo sam kazala.
“Bez obzira na fotografsko pamćenje, ne ide mi u glavu zašto ti
se ta knjiga sviđa. Likovi su grozni ljudi koji upropaštavaju
svoje živote. Ne znam kako se Heathcliff i Cathy ubrajaju u red
parova poput Romea i Julije, ili Elizabeth Bennet i gospodina
Darcyja. To nije priča o ljubavi, nego o mržnji.”
MIN@
22
“Ti stvarno imaš ozbiljnih problema s klasicima”, poklopila sam
ga.
“Možda zato što starine na mene ne ostavljaju dojam.”
Osmjehnuo se, vidno zadovoljan što je uspio promijeniti temu
našeg razgovora. “Samo, ozbiljno te pitam, zašto je stalno čitaš
ispočetka?” U očima mu se sada jasno ocrtavalo istinsko
zanimanje, dok je, ponovno, pokušavao rasplesti zamršeni slijed
mojih odluka. Ispružio je ruku preko stola i poduhvatio mi lice
dlanom. “Što te tu toliko privlači?”
Razoružala me njegova iskrena znatiželja.
“Nisam sigurna”, rekla sam, upinjući se da pričam suvislo dok
mi je pogledom nehotice mutio misli. “Mislim da je to zbog
neizbježnosti. Zbog toga što ih ništa ne može razdvojiti, ni
njezina sebičnosti, ni njegovo zlo, pa čak ni smrt, na kraju...”
Zamišljeno me gledao dok je razmišljao o tome što sam rekla.
Zatim se zločesto osmjehnuo.
“Još uvijek mislim da bi priča bila bolja kad bi bar jedno od njih
imalo bar jednu odliku koja bi ga iskupila.”
“Mislim da u tome i jeste stvar”, usprotivila sam se. “Ljubav im
je jedina odlika koja ih iskupljuje.”
“Nadam se da si ti pametnija od toga, da se nećeš zaljubiti u
nekoga toliko... zloćudnog.”
“Malo mi je kasno da se sada brinem oko toga u koga ću se
zaljubiti”, napomenula sam mu. “Ali čak i bez tog upozorenja,
mislim da sam se prilično dobro snašla.” Tiho se nasmijao.
“Drago mi je što ti tako misliš.”
“Pa, nadam se da si dovoljno pametan da se čuvaš nekoga tako
sebičnog. Catherine je zapravo izvor svih nevolja, a ne
Heathcliff.”
“Bit ću na oprezu”, obećao mi je.
Uzdahnula sam. Tako je vješto znao promijeniti temu. Stavila
sam ruku preko njegove i prinijela je mome licu.
“Moram vidjeti Jacoba.” Sklopio je oči.
“Ne.”
“Stvarno mi neće prijetiti nikakva opasnost”, kazala sam, opet
molećivo. “Znala sam biti po cijele dane u La Pushu sa svima
njima skupa, a ništa mi se nikad nije dogodilo.”
Ali pokleknula sam; glas mi je zadrhtao na kraju jer sam
shvatila da lažem dok sam to izgovarala. Nije tačno da se nikad
MIN@
23
ništa nije dogodilo. Na odjek upamćene panike u kratkom
bljesku uspomene, sivi, golemi vuk u čučnju prije skoka reži na
mene zubima oštrim poput bodeža, oznojili su mi se dlanovi.
Edward je čuo kako mi srce ubrzava i kimnuo, kao da sam
glasno potvrdila da lažem.
“Vukodlaci su nestabilni. Ljudi uz njih katkad nastradaju.
Katkad i poginu.”
Htjela sam to poreći, ali drugi mi je prizor usporio nijekanje. U
glavi sam vidjela nekoć lijepo lice Emily Young, sada
unakaženo trima tamnim ožiljcima što joj povlače kut desnog
oka i ostavljaju joj usta zauvijek iskrivljena u izvitopereni izraz
grožnje.
Mračno likujući, pričekao je da opet budem u stanju nešto reći.
“Ne znaš ti njih”, prošaptala sam.
“Znam ih ja bolje nego što ti misliš, Bella. Bio sam tu prethodni
put.”
“Prethodni put?”
“Putovi su nam se počeli ukrštati s vučijima prije sedamdesetak
godina... Tada smo se netom bili nastanili kraj Hoquiama. To je
bilo prije nego što su nam se pridružili Alice i Jasper. Bili smo
brojniji od njih, ali to ne bi bilo dovoljno da ih spriječi da
zapodjenu borbu, da nije bilo Carlislea. On je uspio uvjeriti
Ephraima Blacka da je suživot moguć, pa smo naposljetku
sklopili primirje.”
Zapanjilo me ime Jacobovog pradjeda.
“Mislili smo da je loza izumrla s Ephraimom”, promrsio je
Edward; zvučalo je kao da sada razgovara sâm sa sobom. “Da se
genetski hir koji je omogućio transmutaciju izgubio...” Ušutio je
i prijekorno me pogledao. “Tebe kao da iz dana u dan prati sve
lošija sreća. Shvaćaš li ti da je tvoja neutaživa privlačnost za sve
što je opasno bila dovoljna da spasi čopor mutiranih psolikih
stvorenja od izumiranja? Kad bi se tvoja sreća mogla izolirati,
raspolagali bismo oružjem masovnog uništenja.”
Zanemarila sam prijekor, jer mi je pažnju privukla njegova
pretpostavka, misli li on to ozbiljno?
“Ali nisam ih ja vratila. Zar ne znaš?”
“Što ne znam?”
“Moja loša sreća nema nikakve veze s tim. Vukodlaci su se
vratili zato što su se vampiri vratili.” Edward je blenuo u mene,
MIN@
24
posve nepokretan od iznenađenja. “Jacob mi je rekao da je
boravak tvoje obitelji pokrenuo događaje. Mislila sam da to već
znate...” Stisnuo je oči.
“U to oni vjeruju?”
“Edwarde, pogledaj činjenice. Prije sedamdeset godina došli ste
amo, pa su se pojavili vukodlaci. Došli ste sada opet, pa su se
vukodlaci opet pojavili. Misliš da je to samo slučajnost?”
Trepnuo je, a pogled mu se opustio.
“Carlislea će zanimati ta teorija.”
“Teorija”, podrugnula sam se.
Šutio je na trenutak, zureći kroz prozor u kišu; zamislila sam da
razmišlja o činjenici da bliskost njegove obitelji pretvara
mještane u goleme pse.
“Zanimljivo, ali ne i posve relevantno”, ubrzo je promrmljao.
“Situacija ostaje ista.”
To sam lako mogla prevesti: nema druženja s vukodlacima.
Znala sam da moram biti strpljiva s Edwardom. Nije bila stvar
u tome da je nerazuman, već samo da ne shvaća. Pojma nije
imao koliko dugujem Jacobu Blacku, život višestruko, a možda i
umno zdravlje.
Nisam voljela razgovarati o tom praznom vremenu ni sa kim,
naročito ne s Edwardom. Samo me htio sačuvati kad je otišao,
spasiti moju dušu. Nisam ga smatrala odgovornim za sve
gluposti koje sam učinila dok ga nije bilo, a ni za bol koju sam
pretrpjela.
On sebe jest.
Zato ću morati vrlo pažljivo sročiti svoje objašnjenje. Ustala
sam i obišla stol. On me uzeo u naručje, a ja sam mu sjela u
krilo, smjestivši se u njegov kameno hladni zagrljaj. Gledala
sam mu u ruke kad sam progovorila.
“Molim te, saslušaj me samo na trenutak. Ovo je toliko važnije
od pukog odlaska do starog prijatelja iz čistog hira. Jacob pati.”
Glas mi se izobličio pri toj riječi. “Ne mogu da mu ne pokušam
pomoći, ne mogu sada dići ruke od njega, kad sam mu potrebna.
Samo zato što nije cijelo vrijeme ljudsko biće... Pa, on je bio uz
mene dok se ni ja... nisam osjećala naročito ljudskom. Ne znaš
kako je to bilo...” Zastala sam, oklijevajući. Edwardov se
zagrljaj sav ukočio; šake su mu sada bile čvrsto stisnute,
napetih tetiva. “Da mi Jacob nije pomogao... Nisam sigurna što
MIN@
25
bi te dočekalo po povratku kući. Dugujem mu više od ovoga,
Edwarde.”
Oprezno sam ga pogledala u lice. Oči su mu bile sklopljene, a
vilica napeta.
“Nikad sebi neću oprostiti što sam te napustio”, šapnuo je. “Ni
ako poživim tisuću godina.” Prislonila sam dlan na njegovo
hladno lice i pričekala sve dok nije uzdahnuo i otvorio oči.
“Samo si nastojao postupiti kako treba. A ja sam sigurna da bi
to i upalilo kod svake uračunljivije od mene. Uostalom, sada si
tu. To je jedino bitno.”
“Da te nisam napustio, ne bi ni osjećala potrebu da stavljaš život
na kocku samo da utješiš jedno pseto.”
Lecnula sam se. Bila sam se navikla na Jacoba i sve njegove
pogrdne izraze, krvopija, pijavica, parazit... Izrečeno
Edwardovim baršunastim glasom, to je zvučalo nekako
okrutnije.
“Ne znam kako bih to izrekao na pravi način”, rekao je Edward
sumornim tonom. “Zvučat će ti okrutno, valjda. Ali bio sam u
prošlosti već preblizu toga da te izgubim. Znam kakav je osjećaj
misliti da i jesam. Neću pristati ni na što opasno.”
“Morat ćeš imati povjerenja u mene što se ovoga tiče. Bit ću ja
dobro.”
Na licu mu se opet ukazala bol.
“Molim te, Bella”, prošaptao je.
Zagledala sam mu se u odjednom zažareno zlatne oči.
“Što me moliš?”
“Molim te, zbog mene. Molim te, uloži svjestan napor u to da
ostaneš sigurna. Učinit ću sve što mogu, ali bio bih ti zahvalan
da mi malo izađeš u susret.”
“Potrudit ću se”, promumljala sam.
“Imaš li ti stvarno ikakvu predodžbu o tome koliko mi značiš?
Ikakvog pojma o tome koliko te volim?” Privukao me čvršće uz
svoja tvrda prsa i uvukao mi glavu sebi pod bradu. Prislonila
sam usne na njegov snježno hladni vrat.
“Znam koliko ja volim tebe”, odgovorila sam mu.
“Uspoređuješ jedno drvce sa cijelom šumom.” Zakolutala sam
očima, ali on to nije mogao vidjeti.
“Nemoguće.” Poljubio me u tjeme i uzdahnuo.
“Nema vukodlaka.”
MIN@
26
“Ne pristajem na to. Moram se vidjeti s Jacobom.”
“Onda ću te morati spriječiti.” Zvučao je krajnje uvjereno u to
da mu to neće biti teško. Bila sam sigurna da je u pravu.
“To ćemo još vidjeti”, svejedno sam blefirala. “On mi je još
uvijek prijatelj.”
Osjetila sam Jacobovu poruku u džepu, kao da odjednom teži
deset tona. Čula sam te riječi njegovim glasom, a kao da su se
slagale s Edwardom , takvo što nikada se neće dogoditi u
stvarnosti.
To ništa ne mijenja. Žao mi je.

4Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 10:07 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
2. IZBJEGAVANJE
Osjećala sam se neobično poletno dok sam išla sa časa
španjolskog prema kantini, i to ne samo zato što sam se držala
za ruke s najsavršenijom osobom na svijetu, premda je razlog
sigurno dijelom bio i u tome. Možda je stvar bila u spoznaji da
sam odslužila kaznu i sad sam opet slobodna.
Ili možda to nije imalo nikakve veze konkretno sa mnom.
Možda je stvar bila u ozračju slobode koje je prožimalo cijelu
školu. Nastava je bila pri kraju, a zrak je bio pun uzbuđenja,
napose za maturante.
Sloboda je bila tako blizu da se mogla dotaknuti, okusiti.
Naznake su bile posvuda. Plakati su se tiskali po zidovima
kantine, a koševi za smeće nosili su šareni obrub razbacanih
letaka: podsjetnika za kupnju godišnjaka i prstenova klase, kao i
podsjetnika na rokove za naručivanje maturantskih halja i
četvrtastih kapa s privjescima, fluorescentnih poziva na
glasanje za ovog ili onog učenika trećeg razreda koji se natječe
za razrednu dužnost, te zlokobnih, ružinim vijencima
obrubljenih najava ovogodišnje maturalne večeri. Veliki ples
stizao nam je idući vikend, ali Edward mi je čvrsto obećao da
me neće ponovno tome podvrgnuti. Napokon, to sam ljudsko
iskustvo već doživjela.
Ne, sigurno me to danas podigla moja osobna sloboda. Kraj
školske godine nije mi pružio onoliko zadovoljstva kao drugim
učenicima. Zapravo, živcirala sam se da mi je bilo muka svaki
put kad bih pomislila na to. Nastojala sam ne misliti o tome.
MIN@
27
Ali bilo je teško izbjeći tako sveprisutnu temu kao što je matura.
“Jesi li već poslala pozive?”, upitala me Angela kad smo
Edward i ja sjeli za naš stol. Umjesto svoje uobičajene glatke
frizure povukla je svijetlosmeđu kosu u opušteni konjski rep, a
u očima joj se nazirao pomalo mahnit pogled.
Alice i Ben također su već bili tu, Angeli s oba boka. Ben se sav
bio uživio u strip dok su mu naočale klizile s uskog nosa. Alice
je tako strogo promatrala dosadne traperice i majicu koje imam
na sebi da mi je postalo neugodno. Vjerojatno je smišljala još
jednu stilističku preobrazbu za mene. Kad bih joj to dopustila,
drage bi me volje oblačila svaki dan, možda i više puta dnevno,
kao nekakvu preveliku i trodimenzionalnu papirnatu lutku.
“Ne”, odgovorila sam Angeli. “Zbilja nema smisla. Renée zna
kad mi je matura. A koga još imam?”
“A ti, Alice?” Alice se osmjehnula.
“Sve sam obavila.”
“Blago tebi.” Angela je uzdahnula. “Moja majka ima tisuću
rođaka i očekuje da rukom napišem poziv svakome od njih.
Upalit će mi se ručni zglob. Ne mogu to više odgađati, a grozim
se i same pomisli.”
“Ja ću ti pomoći”, ponudila sam se. “Ako ti ne smeta moj užasni
rukopis.”
Charlieju bi se to svidjelo. Krajičkom oka opazila sam da se
Edward smješka. I njemu se to zacijelo sviđa, to što ispunjavam
Charliejeve uvjete bez pozivanja na vukodlake. Angeli je
laknulo.
“Baš lijepo od tebe. Svratit ću kad god ti odgovara.”
“Zapravo, radije bih otišla do tvoje kuće, ako je to u redu, moje
mi je već pun kufer. Charlie mi je sinoć ukinuo kaznu.” Široko
sam se osmjehnula pri objavljivanju te dobre vijesti.
“Stvarno?”, upitala me Angela, a uvijek blage smeđe oči zasjale
su joj od blagog uzbuđenja. “Pa zar nisi rekla da ti je kazna
doživotna?”
“Iznenadila sam se više nego ti. Bila sam sigurna da će me
osloboditi najranije nakon mature.”
“Pa, to je sjajno, Bella! Moramo u izlazak da to proslavimo.”
“Pojma nemaš koliko to dobro zvuči.”
“Kamo da odemo?”, zamislila se Alice, a lice joj je zasjalo od
brojnih mogućnosti. Alicini prijedlozi obično su bili pomalo
MIN@
28
pretjerani za moj pojam, a i sad sam joj to vidjela u očima,
sklonost pretjerivanju stupala je na djelo.
“Ne znam što ti je tačno na umu, Alice, ali sumnjam da sam
toliko slobodna.”
“Sloboda je sloboda, zar ne?”, ostala je uporna. “Sigurna sam da
još imam nekih ograničenja, na primjer, kontinentalne granice
SAD-a.” Angela i Ben su se nasmijali, ali Alice je složila
grimasu istinskog razočaranja. “Onda, što ćemo večeras?”,
ustrajala je.
“Ništa. Čuj, daj da pričekamo nekolko dana, čisto da vidimo da
se nije šalio. Radni je dan, uostalom.”
“Proslavit ćemo preko vikenda, onda.” Bilo je teško suzbiti
Alicino oduševljenje.
“Jasna stvar”, rekla sam joj, ne bih li je udobrovoljila. Znala sam
da neću učiniti ništa drastično; bilo bi sigurnije ići korak po
korak s Charliejem. Pružiti mu priliku da se uvjeri u moju
pouzdanost i zrelost prije nego što ga počnem moliti da mi izađe
u susret.
Angela i Alice počele su raspravljati o mogućnostima; Ben je
odložio strip i uključio se u razgovor. Iznenadila sam se otkrivši
da mi tema o mojoj slobodi odjednom ne donosi onoliko
zadovoljstva kao prije tek nekoliko trenutaka. Dok su one
raspravljale o tome što bi se sve moglo raditi u Port Angelesu ili
možda Hoquiamu, počelo me obuzimati nezadovoljstvo.
Nije mi trebalo dugo da odredim odakle potječe taj nespokoj u
meni.
Još otkako sam se oprostila od Jacoba Blacka u šumi pokraj
moje kuće, pred očima mi je stalno sijevala neugodna slika.
Stvarala mi se u mislima u redovitim razmacima, kao nekakva
iritantna budilica namještena da zazvoni svakih pola sata, i
ispunjavala mi glavu prizorom Jacobova lica iskrivljenog od
boli. To mi je bila posljednja uspomena na njega. Kad me ta
neprijatna vizija opet saletjela, znala sam tačno zbog čega nisam
zadovoljna svojom slobodom. Zbog toga što je nepotpuna.
Jasno, bila sam slobodna otići kamo god želim, osim u La Push;
slobodna učiniti što god želim, osim otići do Jacoba. Spustila
sam glavu i namrštila se. Pa mora postojati nekakvo
kompromisno rješenje.
“Alice? Alice!”
MIN@
29
Angelin me glas naglo prenuo. Mahala je dlanom tamo-amo
pred Alicinim praznim, zabuljenim očima. Prepoznala sam izraz
Alicinog lica, izraz od kojeg mi je tijelo automatski prožeo nalet
panike. Njezin mi je prazni pogled govorio da ona sad gleda
nešto mnogo drugačije od priprostog školskog ručka koji nas
okružuje, ali ujedno i nešto što je na svoj način jednako toliko
stvarno u svakom pogledu. Nešto se sprema, nešto što samo što
se nije zbilo. Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
Edward se tada nasmijao, vrlo prirodno i vrlo opušteno. Angela i
Ben pogledali su ga, ali moj je pogled ostao čvrsto uprt u Alice.
Odjednom je poskočila, kao da ju je neko udario nogom ispod
stola.
“Zar je već vrijeme da zadrijemaš, Alice?”, podrugnuo joj se
Edward.
Alice je opet došla sebi.
“Oprostite, zanijela sam se u misli, valjda.”
“Bolje i da se zaneseš u misli nego da razmišljaš o još dva sata
nastave”, rekao je Ben.
Alice se vratila u razgovor uživljenije nego prije, pomalo i
previše uživljeno. Jedanput sam opazila da joj se pogled susreo s
Edwardovim, samo na trenutak, a onda je opet pogledala u
Angelu prije nego što je to iko drugi opazio. Edward je bio
šutljiv, samo se zamišljeno poigravao pramenom moje kose.
Nestrpljivo sam čekala priliku da upitam Edwarda što je to Alice
vidjela u viziji, ali u ostatku poslijepodnevne nastave nismo ni
jednu jedinu minutu proveli nasamo. Bilo mi je to čudno, gotovo
kao da je namjerno. Nakon ručka, Edward je usporio da može
ići ukorak s Benom i razgovarati o nekom zadatku koji sam
znala da je već uradio. Zatim je uvijek bilo još nekoga između
satova, premda smo obično tada imali nekoliko minuta za sebe.
Kad je zazvonilo zvono za kraj nastave, Edward je zapodjenuo
razgovor ni više ni manje nego s Mikeom Newtonom, hodajući
pokraj njega kad je Mike krenuo prema parkiralištu. Išla sam za
njima, puštajući da me Edward vuče.
Zbunjeno sam slušala kako Mike odgovara na Edwardove
neuobičajeno prijazne upite. Stekla sam dojam da Mike ima
problema s automobilom.
MIN@
30
“...ali upravo sam zamijenio akumulator”, čula sam ga kako
kaže. Mike je pogledao preda se, a onda oprezno opet promotrio
Edwarda. Potpuno smeten, baš poput mene.
“Možda je problem u kablovima?”, pretpostavio je Edward.
“Možda. Stvarno ništa ne znam o autima”, priznao je Mike.
“Morao bih dati nekome da ga pogleda, ali ne mogu sebi
priuštiti da ga odvezem Dowlingu.”
Zaustila sam da predložim svog automehaničara, a onda ih opet
naglo zatvorila. Moj mehaničar je ovih dana zauzet, zauzet
trčanjem u liku divovskog vuka.
“Znam ti ja ponešto, mogao bih pogledati, ako hoćeš”, ponudio
mu se Edward. “Samo daj da prvo odbacim Alice i Bellu kući.”
I Mike i ja zagledali smo se u Edwarda zijevajući u čudu.
“Ovaj... hvala”, promrmljao je Mike kad se pribrao. “Ali moram
na posao. Možda neki drugi put.”
“Apsolutno.”
“Vidimo se.” Mike je ušao u auto, odmahujući glavom u
nevjerici. Edwardov volvo, u kojem je već sjedila Alice, stajao
je samo dva mjesta dalje.
“Što je sad to bilo?”, promrsila sam kad mi je Edward pridržao
suvozačka vrata.
“Samo sam susretljiv”, odgovorio mi je Edward.
A onda je Alice, koja je samo čekala na stražnjem sjedalu,
počela brbljati punom brzinom.
“Nisi ti baš tako dobar automehaničar, Edwarde. Možda bi
trebao dati Rosalie da ti ga noćas pogleda, čisto da ispadneš
pametan kad te Mike odluči zamoliti za pomoć, znaš. Ne kažem
da ne bi bilo zabavno vidjeti kakvu će facu složiti ako mu
Rosalie dođe osobno pomoći. Ali kako je Rosalie navodno na
studiju na drugom kraju zemlje, to vjerojatno ne bi bila
najpametnija ideja. Baš šteta. Premda ćeš, valjda, s Mikeovim
autom i ti uspjeti izaći na kraj. Izvan svoje lige si samo kad je u
pitanju pedantno podešavanje dobrih talijanskih sportskih
automobila. A kad smo već kod Italije i sportskih automobila
koje sam tamo ukrala, još mi duguješ žuti porše. Ne znam baš
želim li čekati do Božića...”
Prestala sam je slušati nakon jedne minute. Pustila sam da njezin
brzi glas postane tek pozadinski šum i odlučila strpljivo
pričekati.
MIN@
31
Činilo mi se kao da Edward nastoji izbjeći moja pitanja. Pa
dobro. Uskoro će morati ostati nasamo sa mnom. To je samo
pitanje vremena.
I Edward je to očito shvatio. Ostavio je Alice na početku
prilaznog puta Cullenovih, premda sam tad već gotovo
očekivala da će je odvesti do ulaznih vrata i još ispratiti u kuću.
Dok je izlazila, Alice mu je uputila oštar pogled. Edward je
djelovao potpuno smireno.
“Vidimo se”, rekao je. A zatim je, gotovo neprimjetno, kimnuo
glavom.
Alice se okrenula i nestala među drvećem.
Šutke je okrenuo auto i pošao natrag u Forks. Čekala sam,
pitajući se hoće li to sâm spomenuti. Nije, tako da sam se sva
napela. Što je to Alice vidjela danas za ručkom? Nešto što mi
on ne želi reći, pa sam se pokušala sjetiti razloga koji bi ga
nagnao da čuva tajnu. Možda bi mi bilo bolje da se pripremim
prije nego što ga pitam. Bolje da ne pošizim i tako ga uvjerim da
se ne mogu nositi s tim, ma što to bilo.
I tako smo oboje šutjeli sve do povratka u Charliejevu kuću.
“Večeras ima malo zadaće”, spomenuo je.
“Mmm”, složila sam se.
“Misliš da bih smio opet ući u kuću?”
“Charlieju nisu pukli živci kad si me došao odvesti u školu.”
Ali bila sam sigurna da će se Charlie brzo naduriti kad se vrati
kući i zatekne Edwarda. Možda bih mu trebala spremiti nekakav
specijalitet za večeru.
Ušavši u kuću pošla sam na kat, a Edward je krenuo za mnom.
Prilegao je na moj krevet i zagledao se kroz prozor, naizgled ne
opažajući moju napetost. Spremila sam torbu i uključila
računalo. Morala sam odgovoriti mami na e-mail, jer je uvijek
paničarila kad bih predugo čekala. Bubnjala sam prstima dok
sam čekala da se moje zastarjelo računalo sipljivo probudi; oštro
su udarali u stol, rafalno i uzrujano.
A onda su se njegovi prsti našli na mojima i primirili ih.
“Nismo li danas malo nestrpljivi?”, šapnuo mi je. Pogledala sam
ga s namjerom da kažem nešto sarkastično, ali lice mu je bilo
bliže nego što sam očekivala.
MIN@
32
Zlaćane su mu se oči žarile na manje od pedlja od mojih, a dah
mu je hladno puhao na moje otvorene usne. Osjećala sam
njegov prijatan miris.
Nisam se više mogla sjetiti vrckavog odgovora koji sam
spremala . Nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem.
Nije mi pružio priliku da se oporavim.
Da je bilo po mome, najveći bih dio vremena provodila u
ljubljenju s Edwardom. Ništa što sam u životu doživjela nije se
moglo usporediti s osjećajem njegovih studenih usana,
mramorno tvrdih ali uvijek tako nježnih, dok se kreću zajedno s
mojima.
Nije često bilo po mome.
Zato sam se malo iznenadila kad su mu se prsti upleli u moju
kosu, čvrsto približivši moje lice njegovome. Ruke su mi se
spojile iza njegova vrata, i poželjela sam da sam snažnija,
dovoljno snažna da ga zadržim kao zarobljenika. Jedan mu je
dlan spuznuo niz moja leđa, pritišćući me čvršće uz njegova
kamena prsa. Čak i kroz džemper, koža mu je bila tako hladna
da sam zadrhtala, drhtajem ugode i sreće, ali njegove su me ruke
u odgovor na to svejedno počele puštati.
Znala sam da imam tek oko tri sekunde prije nego što uzdahne i
vješto me odmakne od sebe, kazavši nešto o tome kako smo
dovoljno stavljali moj život na kocku za jedno popodne.
Iskoristivši posljednje sekunde najbolje što sam mogla, privila
sam se jače uz njega, utiskujući se u njegovo tijelo. Vrškom
jezika prešla sam po rubu njegove donje usne; bila je
besprijekorno glatka, kao uglačana, a okus …
Odmaknuo mi je lice od svojega, s lakoćom se otevši mome
stisku, vjerojatno nije ni primijetio da sam u njega uložila svu
svoju snagu.
Podsmjehnuo se, duboko i grleno. Oči su mu sjale od uzbuđenja
koje je držao pod tako krutom stegom.
“Ah, Bella.” Uzdahnuo je.
“Rekla bih ti da mi je žao, ali nije mi.”
“A meni bi trebalo biti žao što tebi nije žao, ali nije mi. Možda
bi bilo bolje da sjednem na krevet.” Izdahnula sam zrak, pomalo
ošamućeno. “Ako ti misliš da je to neophodno...”
Izvijeno se osmjehnuo i ispetljao od mene. Nekoliko puta sam
odmahnula glavom, nastojeći je razbistriti, a onda se vratila
MIN@
33
računalu. Sada je lijepo radilo, brujeći. Dobro, ne toliko brujeći,
koliko stenjući.
“Pozdravi Renée u moje ime.”
“Nema problema.”
Pregledala sam e-mail koji mi je poslala Renée, tu i tamo
odmahujući glavom na neke njezine blesavije postupke. Bili su
mi podjednako smiješni i strašni kao kad sam ih prvi put čitala.
Tako je tipično za moju majku da zaboravi koliko se sva
zapravo oduzme od straha od visine sve dok je instruktor
skakanja nije već privezao za padobran. Pomalo sam se ljutila
na Phila, koji je već gotovo dvije godine s njom u braku, zato
što joj je to dopustio. Ja bih bolje pazila na nju. Toliko je bolje
poznajem.
Moraš ih u jednom trenutku pustiti da sami krenu svojim putem,
podsjetila sam se. Moraš ih pustiti da žive vlastitim životom...
Najveći dio života provela sam vodeći brigu za Renée, strpljivo
je odvraćajući od njezinih najluđih nauma, dobrohotno trpeći
one od kojih je nisam mogla odgovoriti. Uvijek sam
udovoljavala mami; bila mi je smiješna, čak sam joj prilazila
pomalo svisoka. Gledala sam mnogo grešaka koje radi i potajice
im se smijala u sebi. Rasijana Renée.
Vrlo sam drugačija osoba od svoje majke. Promišljena i
oprezna. Ona odgovorna, ona odrasla. Tako sam doživljavala
sebe. Takvu sam osobu poznavala.
Dok mi je u ušima još tuklo od Edwardova poljupca, nisam
mogla da ne pomislim na grešku koja je mojoj majci najviše
promijenila život. Blentava i romantična, odmah nakon srednje
škole udala se za čovjeka kojega je jedva znala, te nakon godinu
dana dobila mene. Oduvijek me uvjeravala da nimalo ne žali
zbog toga, da sam najbolji dar koji joj je život ikada dao. A ipak
je u mene neprestano usađivala jedno, pametni ljudi ozbiljno
pristupaju braku. Zreli ljudi završe studij i započnu karijeru prije
nego što se upuste u ozbiljnu vezu. Znala je da nikad neću biti
tako nepromišljena, šašava i provincijalna kao ona...
Zaškrgutala sam zubima i pokušala se usredotočiti dok sam joj
pisala odgovor. Zatim sam naišla na njezine završne rečenice i
sjetila se zbog čega joj nisam ranije odgovorila.
Već dugo nisi uopće spomenula Jacoba, napisala mi je.
Što ima s njim ovih dana?
MIN@
34
Bila sam sigurna da ju je Charlie nagovorio na to. Uzdahnula
sam i brzo otipkala odgovor, zaguravši ga između dva manje
osjetljiva ulomka.
Jacob je u redu, valjda. Ne viđam se često s njim; on ti ovih
dana najčešće provodi vrijeme s čoporom prijatelja dolje u La
Pushu.
Zločesto sam se nasmijala sebi u bradu, dodala
Edwardov pozdrav i poslala e-mail.
Nisam shvatila da Edward opet šutke stoji iza mene sve dok
nisam ugasila računalo i odgurnula se od stola. Mislila sam ga
prekoriti zbog toga što mi čita preko ramena sve dok nisam
shvatila da on uopće ne mari za mene. Pregledavao je pljosnatu
crnu kutiju iz čijeg su glavnog kvadrata izvitopereno virile žice
na način koji nije djelovao nimalo zdravo po dotičnu napravu.
Za sekundu sam prepoznala da se radi o autoliniji koju su mi
Emmett, Rosalie i Jasper poklonili za prošli rođendan. Već sam
zaboravila na rođendanske poklone koji mi se kriju pod sve
većim slojem prašine na podu plakara.
“Što si to učinila s ovime?”, upitao me užasnutim glasom.
“Nije se dalo izvući iz upravljačke ploče.”
“Pa si osjetila potrebu da ga podvrgneš mukama?”
“Znaš kakva sam s alatom. Nisam mu nikada namjerno nanijela
bol.”
Odmahnuo je glavom, noseći hinjeno tragičnu krinku na licu.
“Ubila si ga.” Slegnula sam ramenima.
“A, čuj.”
“Povrijedilo bi ih da ovo vide”, rekao je. “Valjda je dobro što si
cijelo ovo vrijeme bila u kućnom pritvoru. Morat ću ti kupiti
zamjenski uređaj prije nego što primijete.”
“Hvala, ali ne treba mi šminkerska linija.”
“Neću je zamijeniti zbog tebe.” Uzdahnula sam. “Nisi se
naročito usrećila svojim prošlogodišnjim rođendanskim
poklonima”, rekao je razočaranim tonom. Odjednom se počeo
hladiti pravokutnim komadom krutog papira. Nisam mu
odgovorila, iz straha da mi glas ne zadrhti. Nisam se rado
prisjećala svoga katastrofalnog osamnaestog rođendana, i svih
njegovih dalekosežnih posljedica, i iznenadilo me što ga je
spomenuo. Inače je bio još osjetljiviji na tu temu nego ja.
MIN@
35
“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao me,
pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon, vaučeru za
avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da bih mogla
posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim tonom.
“Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom; na licu
mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je nastavio.
“Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu... a nemamo
planova za vikend, jer odbijaš otići na maturalnu večer sa
mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako ne proslavimo tvoju
slobodu?” Zinula sam u čudu.
“Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li shvatila
odakle mu sad ovo. “Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet
Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona ti je i dalje
prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.” Blistavo se
osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se borba ne
isplati. Charlie bi se razbjesnio, ne zato što idem u posjet Renée,
već zato što Edward ide sa mnom. Charlie bi mjesecima odbijao
razgovarati sa mnom, i još bih se samo vjerojatno opet našla u
kazni. Nedvojbeno bi bilo pametnije uopće ne spominjati tu
temu. Možda za nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto
takvo.
Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim sada, a
ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo nisam vidjela
Renée. I još dulje je nisam vidjela pod ugodnim okolnostima.
Kad sam posljednji put bila s njom u Phoenixu, cijelo sam
vrijeme provela u bolničkom krevetu. Kad je posljednji put ona
bila ovdje, bila sam više-manje katatonična. Nisam je ostavila
baš s najljepšim uspomenama. A možda još i, ako vidi koliko
sam sretna s Edwardom, kaže Charlieju da mi dade malo mira.
Edward mi je proučavao lice dok sam se premišljala. Uzdahnula
sam. “Ne ovaj vikend.”
MIN@
36
“Zašto ne?”
“Ne želim svađu s Charliejem. Ne tako brzo nakon što mi je
oprostio.”
Obrve su mu se skupile.
“Ja pak mislim da bi ovaj vikend bilo savršeno”, promrsio je.
Odmahnula sam glavom.
“Neki drugi put.”
“Nisi ti jedina cijelo vrijeme zarobljena u ovoj kući, znaš.”
Mrko me pogledao. Vratila mi se sumnja. Ovo je bilo atipično
ponašanje za njega. Uvijek je bio tako nemoguće nesebičan;
znala sam da me time razmazio.
“Ti možeš kamo god želiš”, napomenula sam mu.
“Ostatak svijeta nimalo me ne zanima bez tebe.” Zakolutala sam
očima na tu hiperbolu. “Ozbiljno ti kažem”, rekao je.
“Ne žurimo s ostatkom svijeta, u redu? Na primjer, možemo
početi s kinom u Port Angelesu...” Prostenjao je.
“Nema veze. Poslije ćemo razgovarati o tome.”
“Nema se tu više o čemu razgovarati.” Slegnuo je ramenima.
“Dobro, onda, promjena teme”, rekla sam. Gotovo sam
zaboravila ono što me danas popodne brinulo, je li mu to bila i
namjera? “Što je to Alice vidjela danas za ručkom?”
Netremice sam mu gledala lice dok sam to govorila,
odmjeravajući mu reakciju. Izraz mu je bio sabran; opazila sam
tek najblaže stvrdnjavanje njegovih očiju boje topaza.
“Već neko vrijeme opaža Jaspera na čudnom mjestu, negdje na
jugozapadu, kako joj se čini, blizu njegove bivše... obitelji. Ali
nema svjesne namjere da im se vrati.” Uzdahnuo je. “Zabrinula
se zbog toga.”
“O.” To nije bilo ni blizu onoga što sam očekivala. Ali naravno
da ima smisla da Alice drži Jasperovu budućnost na oku. On joj
je duhovni par, istinska druga polovica, iako se ne razmeću
svojom vezom toliko kao Rosalie i Emmett.
“Zašto mi to nisi prije rekao?”
“Nisam shvatio da si primijetila”, rekao je. “Vjerojatno se
ionako ne radi ni o čemu bitnom.”
Mašta mi je bila žalosno neobuzdana. Uspjela sam izobličiti
savršeno normalno popodne sve dok mi se nije učinilo kako se
Edward svojski trudi da mi štošta zataji. Stvarno bih morala
psihijatru.
MIN@
37
Spustili smo se u prizemlje pisati zadaću, čisto za slučaj da se
Charlie vrati ranije. Edward je svoju napisao za nekoliko
minuta; ja sam se naporno vukla kroz matematiku sve dok nisam
zaključila kako je došlo vrijeme da spremim Charlieju večeru.
Edward mi je pomogao, povremeno slažući facu zbog sirovih
sastojaka, ljudska hrana bila mu je blago gadljiva. Napravila
sam stroganov po receptu bake Swan, jer sam mu se htjela
dodvoriti. Nije mi to bilo omiljeno jelo, ali Charlieju će biti
drago.
Charlie mi je već djelovao dobro raspoložen kad se vratio kući.
Nije se čak ni potrudio biti neugodan prema Edwardu. Edward
se ispričao i nije objedovao s nama, kao i obično. Zvuk
večernjih vijesti dopro je iz dnevne sobe, ali sumnjala sam u to
da ih Edward zaista gleda.
Nakon što je slistio tri puna tanjura, Charlie je podigao noge na
praznu stolicu i spokojno sklopio ruke preko nabrekle mješine.
“Bilo je super, Bells.”
“Drago mi je da ti je prijalo. Kako je bilo na poslu?” Nisam prije
stigla popričati s njim jer je bio previše uživljen u jelo.
“Dosta mirno. Pa, mrtvački mirno, pravo da ti kažem. Mark i ja
kartali smo se dobar dio popodneva”, priznao mi je s
osmijehom. “Pobijedio sam ga, s devetnaest prema sedam
partija. A onda sam neko vrijeme bio na telefonu s Billyjem.”
Pokušala sam ne promijeniti izraz lica.
“Kako je on?”
“Dobro, dobro. Zglobovi ga malo muče.”
“O. Baš mi je žao.”
“A eto. Pozvao nas je da ih posjetimo za vikend. Mislio je
pozvati i Clearwaterove i Uleyje. Na doigravanje, da tako
kažem...”
“Ha”, glasio je moj genijalni odgovor. Ali što sam mu mogla
reći? Znala sam da neću smjeti otići na tulum vukodlaka, čak i
uz roditeljski nadzor. Upitala sam se hoće li Edwardu smetati
što Charlie odlazi u La Push. Ili će pretpostaviti da moj otac
neće biti pritom u opasnosti, budući da Charlie uglavnom
provodi vrijeme s Billyjem, koji je samo čovjek?
Ustala sam i, ne gledajući u Charlieja, naslagala posuđe. Stavila
sam ga u sudoper i pustila vodu. Edward mi je šutke prišao i
dohvatio krpu.
MIN@
38
Charlie je uzdahnuo i zasad odustao, premda sam
pretpostavljala da će iznova načeti tu temu kad se opet nađemo
sami. S mukom je ustao i krenuo prema televizoru, baš kao i
svake druge večeri.
“Charlie”, kazao je Edward opuštenim tonom. Charlie je zastao
nasred svoje kuhinjice.
“Da?”
“Je li ti Bella ikada rekla da su joj moji roditelji za prethodni
rođendan poklonili avionske karte, kako bi mogla posjetiti
Renée?”
Ispustila sam tanjur koji sam ribala. Odbio se od radne plohe i
bučno zaklaparao po podu. Nije se razbio, ali cijelu je prostoriju,
i sve nas troje, poprskao pjenastom vodom. Charlie to nije ni
primijetio.
“Bella?”, kazao je zaprepaštenim glasom.
Nisam odmicala pogled s tanjura dok sam ga podizala.
“Da, tako je.”
Charlie je glasno progutao slinu, pa se obratio Edwardu stisnutih
očiju. “Ne, nikad mi nije rekla za to.”
“Hmm”, promrmljao je Edward.
“Ima li nekog razloga zašto to sada spominješ?”, upitao ga je
Charlie strogo. Edward je slegnuo ramenima.
“Uskoro će isteći. Mislim da bi se Esme mogla osjetiti
povrijeđeno da Bella ne iskoristi svoj poklon. Premda ništa ne bi
rekla.”
Zagledala sam se u Edwarda u nevjerici. Charlie je malo
razmislio. “Vjerojatno bi bilo pametno da posjetiš mamu, Bella.
Ona bi to jako voljela. Makar sam iznenađen što mi to uopće
nisi spomenula.”
“Zaboravila sam”, priznala sam. Namrštio se.
“Zaboravila si da si dobila avionske karte na poklon?”
“Mmm”, neodređeno sam promrmljala i opet se okrenula
prema sudoperu.
“Primijetio sam da si rekao da je dobila karte, Edwarde”,
nastavio je Charlie. “Koliko su joj to karata dali tvoji roditelji?”
“Samo jednu za nju... i jednu za mene.”
Tanjur koji sam ovaj put ispustila pao je u sudoper, tako da nije
stvorio onoliku buku. Lako sam čula oštri izdisaj moga oca. Krv
mi je navrla u lice, potaknuta ozlojeđenošću i žaljenjem. Zašto
MIN@
39
mi Edward to radi? Napeto sam se zagledala u pjenu u sudoperu,
dok me obuzimala panika.
“To ne dolazi u obzir!”, Charlie se naglo razbjesnio i počeo
vikati.
“Zašto?”, upitao ga je Edward, glasa prepunog nedužnog
iznenađenja. “Upravo si rekao da bi bilo pametno da ona posjeti
majku.”
Charlie ga je prečuo.
“Ne ideš ti nikamo s njim, mlada damo!”, viknuo je. Okrenula
sam se na peti i ugledala ga kako upire prstom u mene.
Automatski me prožeo bijes, kao nagonska reakcija na njegov
ton.
“Nisam ja dijete, tata. A više i nisam u kazni, sjećaš se?”
“O da, nego što da imaš. Od ovog trenutka.”
“Zbog čega?!”
“Zbog toga što ja tako kažem.”
“Moram li te podsjetiti da sam punoljetna osoba, Charlie?”
“Ovo je moja kuća, slušat ćeš moja pravila!” Ošinula sam ga
ledenim pogledom.
“Ako ti tako želiš. Hoćeš da se večeras iselim? Ili mogu dobiti
nekoliko dana da se spakiram?” Charlie se jarko zajapurio.
Smjesta mi je postalo grozno jer sam posegnula za adutom
iseljavanja. Duboko sam udahnula i pokušala progovoriti
razboritijim tonom. “Služit ću kaznu bespogovorno kad u
nečemu pogriješim, tata, ali nemam namjeru trpjeti tvoje
predrasude.”
Zapjenio se, ali nije uspio kazati ništa suvislo.
“E sad, znam da znaš da imam potpuno pravo ovaj vikend otići
u posjet mami. Ne možeš mi ozbiljno reći da bi se protivio
mojoj namjeri da idem s Alice ili Angelom.”
“S prijateljicama”, progunđao je i kimnuo glavom.
“Bi li se ljutio da povedem Jacoba?”
Spomenula sam njegovo ime samo zato što sam znala da je
Jacob mome ocu draži, ali smjesta sam to požalila; Edward je
glasno škljocnuo zubima i čvrsto ih stisnuo. Moj se otac s
mukom pokušao pribrati prije nego što će odgovoriti.
“Da”, rekao je neuvjerljivim tonom. “To bi me ljutilo.”
“Grozno loše lažeš, tata.”
“Bella – ”
MIN@
40
“Nije da sam krenula u Vegas postati striptizeta, ili nešto
takvo. Idem mami”, podsjetila sam ga. “Ona mi je roditeljski
autoritet jednako toliko kao i ti.” Prostrijelio me jetkim
pogledom. “Želiš nešto reći o maminoj sposobnosti da se brine
za mene?” Charlie se lecnuo od prikrivene prijetnje u mom
pitanju. “Nadaj se da joj to neću spomenuti”, rekla sam. “Bolje
bi ti bilo”, upozorio je. “Ovo mi nikako nije drago, Bella.”
“Nema razloga da se uzrujavaš.”
Zakolutao je očima, ali bilo mi je jasno da je oluja prošla.
Okrenula sam se i izvadila čep iz sudopera.
“Dakle, moja zadaća je gotova, tvoja večera je gotova, posuđe je
gotovo, a meni su izlasci dopušteni. Idem sada van. Vratit ću se
prije deset i trideset.”
“Kamo ideš?” Lice mu se opet posve zarumenjelo, nakon što se
već bilo gotovo primirilo.
“Nisam sigurna”, priznala sam mu. “Makar ne dalje od petnaest
kilometara odavde. Zadovoljan?” Progunđao je nešto što nije
zvučalo kao odobravanje i nestao iz prostorije. Naravno, čim
sam odnijela prevagu u svađi, počela me gristi savjest.
“Idemo van?”, upitao me Edward tihim ali radosnim glasom.
Okrenula sam se prema njemu i strogo ga pogledala.
“Da. Rado bih s tobom porazgovarala nasamo.” Nije mi
izgledao onoliko zabrinut zbog toga koliko sam smatrala da bi
trebao biti. Počela sam tek nakon što smo se sigurno smjestili u
njegov auto.
“Što je to bilo?”, oštro sam ga upitala.
“Znam da želiš vidjeti majku, Bella, govorila si o njoj u snu.
Zapravo, brinula si se za nju.”
“Je li?” Kimnuo je glavom.
“Ali, očito si prevelika kukavica da to sama raspraviš s
Charliejem, pa sam posredovao za tvoj račun.”
“Posredovao? Bacio si me morskim psima!” Zakolutao je
očima.
“Ne bih rekao da ti je prijetila bilo kakva opasnost.”
“Rekla sam ti da se ne želim svađati s Charliejem.”
“Niko nije ni rekao da se trebaš.” Oštro sam ga pogledala.
“Ne mogu si pomoći kad mi počne tako naređivati, nadvladaju
me prirodni tinejdžerski porivi.” Zahihotao se.
“Pa, nisam ja kriv za to.”
MIN@
41
Zamišljeno sam se zagledala u njega. Kao da to nije primijetio.
Spokojno je gledao kroz vjetrobran. Nešto nije tu bilo u redu, ali
nisam mogla procijeniti što. Ili je možda bila samo stvar u tome
da mi je mašta opet divljala kao i danas popodne.
“Ima li taj iznenadni poriv za posjetom Floridi ikakve veze s
druženjem kod Billyja?” Vilica mu se opustila.
“Baš nikakve. Nije bitno jesi li tu ili na drugoj strani svijeta,
svejedno ne bi išla.”
Bilo je baš kao i maloprije s Charliejem , ponašao se prema
meni baš kao da sam zločesto dijete. Zaškrgutala sam zubima da
ne počnem vikati. Nisam se sad još htjela posvađati i s
Edwardom. Edward je uzdahnuo, a kad je progovorio, glas mu
je ponovno bio topao i baršunast.
“Onda, što bi htjela večeras raditi?”, upitao me.
“Možemo možda do tebe? Tako dugo nisam već vidjela Esme.”
Osmjehnuo se.
“To će joj se svidjeti. Pogotovo kad čuje kamo idemo za
vikend.”
Poraženo sam prostenjala.
Nismo ostali dugo vani, kao što sam i obećala. Nisam se
iznenadila vidjevši da svjetla još gore kad smo se zaustavili
pred kućom, znala sam da će me Charlie pričekati ne bi li još
malo vikao na mene.
“Bolje nemoj ulaziti”, rekla sam. “Samo ćeš pogoršati
situaciju.”
“Misli su mu razmjerno smirene”, izazovno mi je rekao Edward.
Od izraza na njegovu licu upitala sam se ima li tu još nečega
smiješnog što mi promiče. Kutovi usana podrhtavali su mu,
opirući se smiješku.
“Vidimo se”, smrknuto sam promrsila.
Nasmijao se i poljubio me u tjeme.
“Vratit ću se kad Charlie zahrče.”
Televizor je treštao kad sam ušla u kuću. Načas mi je došlo da
krišom odem u svoju sobu.
“Možeš li doći ovamo, Bella?”, dobacio mi je Charlie,
stavljajući tačku na taj plan. Vukla sam noge dok sam prelazila
pet koraka do njega.
“Što ima, tata?”
MIN@
42
“Jesi li se lijepo provela večeras?”, upitao me. Djelovao je kao
da mu je nelagodno. Potražila sam skrivena značenja u njegovim
riječima prije nego što ću mu odgovoriti.
“Jesam”, rekla sam, oklijevajući.
“Što ste radili?” Slegnula sam ramenima.
“Družili smo se s Alice i Jasperom. Edward je pobijedio Alice u
šahu, a onda sam ja igrala protiv Jaspera. Rasturio me.”
Osmjehnula sam se. Partija šaha između Edwarda i Alice bila je
jedna od najsmješnijih stvari koje sam u životu vidjela. Samo su
sjedili, gotovo nepomično, i gledali u ploču, dok je Alice
predviđala poteze koje će on izvesti, a on joj je zauzvrat čitao
protupoteze iz glave. Odigrali su najveći dio partije umno;
mislim da je svako od njih povukao tek dva pješaka kad je Alice
odjednom srušila svoga kralja i predala partiju. Sve skupa nije
trajalo niti pune tri minute.
Charlie je ugasio zvuk na televizoru neobično za njega.
“Čuj, nešto bih ti morao reći.” Namrštio se, djelujući vrlo
smeteno. Nepomično sam sjedila, čekajući. Načas me pogledao,
a zatim upro pogled u pod. Ništa više nije rekao.
“O čemu se radi, tata?” Uzdahnuo je.
“Takve stvari mi baš ne idu. Ne znam kako bih počeo...” Opet
sam pričekala. “Okej, Bella. Evo u čemu je stvar.” Ustao je s
kauča i počeo koračati tamo-amo po sobi, cijelo vrijeme
gledajući u noge. “Između tebe i Edwarda očito je prilično
ozbiljno, pa biste trebali pripaziti na neke stvari. Znam da si ti
sada odrasla osoba, ali još si mlada, Bella, i ima mnogo važnih
stvari koje bi trebala znati kada... pa, kada se odlučiš na tjelesno
– ”
“O, molim te, molim te, nemoj!”, usrdno sam ga zamolila,
skočivši na noge. “Molim te, reci mi da ne pokušavaš povesti
razgovor o seksu sa mnom, Charlie.” Zabuljio se u pod.
“Ja sam ti otac. Imam tu odgovornost. Upamti, meni je
neugodno koliko i tebi.”
“Mislim da to nije fizički moguće. Uostalom, mama te
preduhitrila u tome prije desetak godina. Tako da više ništa nisi
dužan reći.”
“Prije deset godina nisi imala dečka”, nevoljko je promrsio. Bilo
mi je jasno da se opire želji da promijeni temu. Oboje smo
stajali i piljili u pod, okrenuti jedno od drugoga.
MIN@
43
“Mislim da se ono bitno nije naročito promijenilo u
međuvremenu”, promumljala sam, rumena zacijelo koliko i on.
Ovo mi je bilo gore od sedmog kruga pakla; još mi je gora bila
spoznaja da je Edward znao kako se ovo sprema. Nije ni čudo
da je djelovao tako nadmeno u autu.
“Samo mi reci da se vas dvoje odgovorno ponašate”, lijepo me
zamolio Charlie, očito žarko želeći da se u podu razjapi bezdan
u koji bi mogao propasti.
“Bez brige, tata, nije to tako.”
“Nije da ti ne vjerujem, Bella, ali znam da mi ne želiš reći ništa
o tome, a znaš i da to zaista ne želim čuti. Premda ću nastojati
uraditi to na brz i lagan način. Znam da su danas drugačija
vremena.”
Nelagodno sam se nasmijala.
“Možda i jesu, ali Edward je vrlo staromodan. Nemaš razloga
za brigu.” Charlie je uzdahnuo.
“Ma baš”, promrsio je.
“Ajoj!”, prostenjala sam. “Stvarno bih voljela da me ne tjeraš da
to naglas izgovorim, tata. Stvarno. Ali... ja sam... djevica, i
nemam namjere promijeniti takvo stanje u bliskoj budućnosti.”
Oboje smo se zgrozili, ali onda se Charliejevo lice izgladilo.
Izgleda da mi je povjerovao. “Mogu li sada u krevet? Molim te.”
“Samo još malo”, rekao je.
“Daj, tata, molim te. Preklinjem te.”
“Prošlo je ono neugodno, obećavam ti”, pokušao me smiriti.
Pogledala sam ga na trenutak i sa zadovoljstvom opazila da
izgleda opuštenije, da mu lice opet ima uobičajenu boju. Svalio
se na kauč, uzdahnuvši od olakšanja što je završio razgovor o
seksu.
“Što je sada?”
“Samo me zanima kako ti napreduje ona ravnoteža.”
“O. Dobro, valjda. Danas sam se dogovorila s Angelom.
Pomoći ću joj oko poziva na maturu. Čisto kao prijateljica
prijateljici.”
“To je lijepo. A što je s Jakeom?” Uzdahnula sam.
“Još nisam smislila kako ću, tata.”
“Samo se ti trudi, Bella. Znam da ćeš postupiti kako treba.
Dobar si ti čovjek.”
MIN@
44
Krasno. Znači, ako ne smislim neki način da izgladim stvari s
Jacobom, onda sam loš čovjek? To je niski udarac.
“Jasno, jasno”, složila sam se. Taj automatski odgovor gotovo
mi je izmamio osmijeh, pokupila sam ga od Jacoba. Čak sam ga
izrekla istim pokroviteljskim tonom kojim se on obraćao svom
ocu.
Charlie se široko osmjehnuo i opet uključio zvuk. Ušuškao se
u jastuke na kauču, zadovoljan onime što je noćas postigao. Bilo
mi je očito da će još dosta dugo ostati budan uz utakmicu.
“Laku noć, Bells.”
“Vidimo se ujutro!” Ustrčala sam na kat.
Edward je odavno nestao i neće se vratiti sve dok Charlie ne
zaspi, vjerojatno je otišao u lov, ili nešto takvo, da prekrati
vrijeme, pa se nisam žurila presvući za spavanje. Nije mi prijalo
biti sama, ali svakako se nisam namjeravala spustiti u prizemlje
i družiti sa svojim tatom, čisto da se ne bi sjetio još neke teme iz
spolnog odgoja koju prije nije spomenuo; stresla sam se.
I tako sam, zahvaljujući Charlieju, bila napeta i puna tjeskobe.
Završila sam zadaću, a nisam se osjećala dovoljno smirenom za
čitanje ili tek slušanje glazbe. Došlo mi je da nazovem Renée i
javim joj da stižem, ali onda sam shvatila da je na Floridi tri sata
više, pa ona sigurno već spava.
Mogla sam nazvati Angelu, valjda. Ali odjednom sam shvatila
da ja to ne želim razgovarati s Angelom. Da ne moram
razgovarati s njom.
Zagledala sam se u prazni crni prozor, grizući usnu. Ne znam
koliko sam dugo samo stajala tamo i odmjeravala za i protiv,
postupiti kako treba prema Jacobu, vidjeti se opet sa svojim
najbližim prijateljem, biti dobar čovjek; nasuprot tome natjerat
ću Edwarda da pobjesni na mene. Možda deset minuta.
Dovoljno dugo da shvatim kako su razlozi za valjani, dok oni
protiv nisu. Edwarda samo brine moja sigurnost, a znala sam da
u tom pogledu nema nikakvih stvarnih problema.
Telefon mi nije bio od koristi; Jacob je odbijao moje pozive
otkako se Edward vratio. A i morala sam ga vidjeti, vidjeti kako
se opet smiješi onako kao prije. Morala sam zamijeniti onu
groznu posljednju uspomenu na njegovo lice, izvijeno i
izobličeno od boli, ne bih li ikako vratila vlastiti duševni mir.
MIN@
45
Imala sam vjerojatno sat vremena na raspolaganju. Mogla sam
na brzinu trknuti u La Push i vratiti se prije nego što Edward
shvati da sam otišla. Prošao mi je sat do kada smijem biti vani,
ali hoće li Charlieja zaista biti briga ako Edward nema veze s
tim? To sam mogla otkriti samo na jedan način. Dohvatila sam
jaknu i ugurala ruke u rukave dok sam trčala niza stube. Charlie
je odmaknuo pogled od utakmice, smjesta sumnjičav.
“Hoćeš se ljutiti ako odem do Jakea večeras?”, uspuhano sam
ga upitala. “Neću ostati dugo.”
Čim sam izgovorila Jakeovo ime, Charliejevo se lice opustilo u
nadmen osmijeh. Nisam imala dojam da se iole iznenadio što je
njegova lekcija tako brzo polučila učinak.
“Samo ti daj, mala. Nema problema. Ostani koliko god hoćeš.”
“Hvala, tata”, rekla sam i klisnula kroz vrata. Kao svaki
bjegunac, i nehotice sam se nekoliko puta osvrnula dok sam
trčala prema kamionetu, ali noć je bila tako crna da to baš i nije
imalo nekog smisla. Morala sam napipati kvaku uz bok
kamioneta.
Oči tek što su mi se počele navikavati na tamu kad sam stavila
ključ u paljenje. Snažno sam ga okrenula ulijevo, ali umjesto da
zaglušno zaurla, motor mi je samo škljocnuo. Pokošala sam
opet, s jednakim rezultatom.
A onda sam krajičkom oka ugledala sitan pokret, i poskočila.
“Gah!”, zinula sam od šoka kad sam opazila da nisam sama u
kabini.
Edward je sjedio vrlo mirno, kao nejasno svijetla mrlja u mraku.
Samo su mu se ruke kretale, neprestano okrećući zagonetni crni
predmet. Kad je progovorio, i dalje je gledao u taj predmet.
“Pozvala me Alice”, prošaptao je. Alice! Kvragu. Zaboravila
sam je uzeti u obzir pri planiranju. Sigurno joj je naložio da me
motri. “Uznemirila se kad je tvoja budućnost prilično naglo
nestala prije pet minuta.” Oči su mi već bile razrogačene od
iznenađenja, a sad su se raširile još više. “Jer ona ne vidi
vukove, znaš”, objasnio mi je istim onim tihim šapatom. “Zar si
to zaboravila? Kad odlučiš pomiješati svoju sudbinu s
njihovom, i ti nestaneš. To nisi mogla znati, shvaćam. Ali možeš
li shvatiti zašto bih zbog toga počeo pomalo... strepjeti? Alice te
vidjela kako nestaješ, a nije mi mogla reći ni hoćeš li se vratiti
kući ili ne. Tvoja se budućnost izgubila, baš poput njihove.
MIN@
46
Nismo sigurni koji je razlog tome. Neki prirodni obrambeni
mehanizam s kojim se rađaju?” Govorio je kao da sada to
govori samome sebi, gledajući i dalje u komad motora mog
kamioneta dok ga je vrtio u rukama. “To nije posve vjerojatno,
budući da ja bez problema čitam njihove misli. Barem što se
tiče Blackovih. Carlisle ima teoriju da je to zbog toga što
preobražaji uvelike vladaju njihovim životima. To je prije
nehotična reakcija nego odluka. Posve nepredvidljiva, a mijenja
sve u njima. U tom trenutku kad se mijenjaju iz jednog oblika u
drugi, oni zapravo i ne postoje. Budućnost ih ne može
sadržavati...”
Slušala sam njegovo promišljanje šutke kao kip.
“Sastavit ću ti auto na vrijeme za nastavu, ako se želiš sama
voziti”, objasnio mi je malo poslije. Čvrsto stisnutih usana
izvadila sam ključeve i ukočeno izašla iz kamioneta. “Zatvori
prozor ako želiš da ti večeras ne dođem. Imat ću
razumijevanja”, šapnuo mi je prije nego što sam zalupila
vratima.
Umarširala sam u kuću, te i tamo zalupila vratima.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao Charlie s kauča.
“Kamionet mi neće upaliti”, zarežala sam.
“Da ti ga ja pogledam?”
“Ne. Pokušat ću opet ujutro.”
“Hoćeš da ti posudim svoj auto?”
Inače nisam smjela voziti njegov policijski automobil. Charlieju
je očito bio istinski stalo da odem u La Push. Gotovo jednako
stalo kao i meni.
“Neka. Umorna sam”, progunđala sam. “Laku noć.” Tvrdim
sam se koracima popela na kat i otišla ravno do svog prozora.
Grubo sam spustila metalni okvir, zalupio se s treskom, a okno
je zadrhtalo.
Zurila sam u crno staklo koje se treslo, dugo, dugo, sve dok se
nije smirilo. Zatim sam uzdahnula i otvorila prozor najviše što
se dalo.

5Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 10:14 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
3. PORIVI
Sunce je bilo tako duboko zakopano pod oblacima da se nije
dalo procijeniti je li zašlo ili nije. Nakon dugog leta, loveći
sunce prema zapadu, tako da se činilo nepokretno na nebu, to
me naročito dezorijentiralo; vrijeme mi se učinilo neobično
nestalnim. Iznenadila sam se kad se šuma pretopila u prve
građevine, dajući do znanja da samo što se nismo vratili kući.
“Neobično si tiha”, zamijetio je Edward. “Da ti nije muka od
letenja?”
“Ne, ništa mi nije.”
“Jesi li tužna što odlaziš?”
“Prije mi je laknulo nego što sam tužna, mislim.” Podigao je
obrvu i pogledao me. Znala sam da nema smisla, a i da je,
koliko god da mi je bilo mrsko to priznati, nepotrebno zatražiti
od njega da ne mari ni za što osim putovanja.
“Renée u nekim pogledima... zapaža mnogo bolje od Charlieja.
Bila sam sva na iglama zbog toga.” Edward se nasmijao.
“Majka ti ima vrlo zanimljiv um. Gotovo je djetinji, ali vrlo
pronicljiv. Ona vidi stvari oko sebe drugačije nego ostali.”
Pronicljiva. To bi bio dobar opis moje majke, kad pazi što se
zbiva. Renée je najveći dio vremena bila tako zanesena vlastitim
životom da nije zapažala mnogo što drugo. Ali ovaj vikend je
itekako pazila što se zbiva sa mnom.
Phil je bio zauzet, srednjoškolska bejzbolska momčad koju je
trenirao bila je u doigravanju, a Renée je postala još britkija kad
je ostala sama s Edwardom i sa mnom. Čim je prošlo grljenje i
potcikivanje, Renée je počela motriti. A dok je motrila, široke
plave oči najprije su joj se zbunile, a zatim i zabrinule.
Jutros smo nas dvije otišle da prošetamo po plaži. Htjela mi je
pokazati sve ljepote svoga novog doma jer se, mislim, još uvijek
nadala da bi me sunce moglo izmamiti iz Forksa. Također je
htjela porazgovarati nasamo sa mnom, a to se lako dalo
organizirati. Edward je izmislio seminarsku radnju kako bi imao
izgovor ostajati u kući preko dana.
U glavi sam iznova prošla kroz cijeli razgovor...
Renée i ja polako smo išle pločnikom, držeći se rijetkih sjena
palminih krošnji. Iako je još bilo rano, sparina je bila nesnosna.
MIN@
48
U zraku je bilo toliko vlage da mi je već samo udisanje i
izdisanje bilo napor.
“Bella?”, oslovila me majka, pogledavši pritom u valove što se
blago razbijaju na žalu.
“Reci, mama.” Uzdahnula je, gledajući i dalje u stranu.
“Brinem se...”
“Što je bilo?”, upitala sam je, smjesta se zabrinuvši. “Mogu li ti
kako pomoći?”
“Nije stvar u meni.” Odmahnula je glavom. “Brinem se zbog
tebe... i Edwarda.”
Renée je napokon pogledala u mene, s isprikom u očima, kad je
izgovorila njegovo ime.
“O”, promumljala sam, upirući pogled u par džogera koji su
protrčali kraj nas, obliveni znojem.
“S vama je ozbiljnije nego što sam mislila”, nastavila je.
Namrštila sam se, na brzinu se prisjećajući protekla dva dana.
Edward i ja jedva da smo se i dotakli, barem pred njom. Upitala
sam se neće li mi sada i Renée održati lekciju o odgovornosti.
To mi ne bi smetalo onoliko kao kod Charlieja. S mamom mi
nije bilo neugodno. Napokon, ja sam njoj održala tu lekciju više
se ni ne sjećam koliko puta u proteklih deset godina.
“Ima nečega... čudnog u vašem zajedničkom ponašanju”,
promrmljala je, a čelo joj se namreškalo nad zabrinutim očima.
“On te gleda tako, tako zaštitnički. Kao da bi se bacio pred
metak da te spasi.”
Nasmijala sam se, iako je još nisam mogla pogledati u oči.
“A to je loše?”
“Ne.” Mrštila se dok je tražila riječi. “Samo je drugačije. Gaji
vrlo snažne osjećaje prema tebi... i vrlo je brižan. Imam dojam
da zapravo ne shvaćam vaš odnos. Kao da mi promiče neka
tajna...”
“Ma to ti se samo pričinjava, mama”, brzo sam kazala, nastojeći
zvučati opušteno. Već sam bila zaboravila koliko toga moja
majka vidi. Nešto u njezinom prostodušnom pogledu na svijet
proziralo je sve ono nebitno i prodiralo ravno do istine. To mi
nikad prije nije bio problem. Sve do sada, nikad nisam imala
tajnu koju joj ne bih mogla povjeriti.
“Nije stvar samo u njemu.” Stisnula je usne, braneći se. “Da se
samo vidiš kakva si uz njega.”
MIN@
49
“Kako to misliš?”
“Kako se krećeš, orijentiraš se prema njemu i nehotice. Kad se
pomakne makar i za milimetar, ti u isti mah prilagodiš svoje
držanje. Kao magneti... kao sila teža. Odnosiš se prema njemu
kao... satelit, ili tako nešto. Nikad nisam vidjela ništa slično.”
Napućila je usne i zagledala se u tlo.
“Nemoj mi reći”, našalila sam se, smješkajući se usiljeno. “Opet
čitaš krimiće, je li? Ili je ovaj put riječ o znanstvenoj fantastici?”
Renée je cijela dobila blago rumenu nijansu.
“To sad nije bitno.”
“Našla si neku dobru knjigu?”
“Pa, jesam jednu, ali to nije bitno. Sada je riječ o tebi.”
“Radije se ti drži ljubića, mama. Znaš kako inače budeš sva
izvan sebe.”
Usne su joj se podigle u kutovima.
“Pričam gluposti, zar ne?”
Na djelić trenutka nisam joj mogla odgovoriti. Renée je bila
tako povodljiva. Katkad je to bilo dobro, jer nisu sve njezine
ideje bile praktične. Ali boljelo me vidjeti kako je brzo popustila
pred mojim banaliziranjem, pogotovo zato što je ovaj put bila
apsolutno u pravu.
Pogledala me, a ja sam pripazila na svoj izraz lica.
“Nisu to gluposti, samo si mama.”
“I sve ovo nije ti dovoljno da se opet doseliš svojoj šašavoj
mami?”
Dramatično sam otrla čelo dlanom, a zatim u šali ižmikala kosu.
“Čovjek se navikne na vlagu”, obećala mi je. “Navikne se i na
kišu, znaš”, otpovrnula sam joj. Veselo me bubnula laktom, a
onda me uhvatila za ruku, pa smo zajedno pošle prema njenom
autu.
Izuzev brige za mene, djelovala mi je dosta sretno. Spokojno.
Još je zatelebano gledala u Phila, što me smirilo. Život je
sigurno ispunjava i zadovoljava. Sigurno joj ne nedostajem
naročito, čak ni sada...
Edwardovi ledeni prsti prešli su mi preko obraza. Pogledala
sam u njega, zatreptavši, vraćajući se u sadašnjost. Nagnuo se
prema meni i poljubio me u čelo.
“Stigli smo kući, uspavana ljepotice. Budi se.”
MIN@
50
Auto je stajao pred Charliejevom kućom. Na trijemu je gorjelo
svjetlo, a policijski automobil je bio parkiran na prilaznom putu.
Dok sam pregledavala kuću, opazila sam trzaj zavjese na
prozoru dnevne sobe, i pruga žute svjetlosti načas je pala preko
tamnog travnjaka. Uzdahnula sam. Naravno da Charlie čeka da
nasrne na mene.
Edward je zacijelo dijelio moje mišljenje, jer mu je lice imalo
ukočen izraz, a oči su mu djelovale odsutno kad je prišao
otvoriti mi vrata.
“Koliko je loše?”, upitala sam ga.
“Nećeš imati problema s Charliejem”, obećao mi je Edward
smirenim glasom, bez tračka zezancije. “Nedostajala si mu.”
Stisnula sam oči u sumnji. Ako je tako, zbog čega je onda
Edward sav napet, kao za bitku? Torba mi je bila mala, ali nije
mi dao da je sama unesem u kuću. Charlie nam je otvorio vrata.
“Dobro došla kući, mala!”, viknuo je Charlie kao da to stvarno
misli. “Kako je bilo u Jacksonvilleu?”
“Puno vlage. I buba.”
“Znači, Renée te nije nagovorila na Floridsko sveučilište?”
“Pokušala je. Ali ja radije pijem vodu nego da je udišem.”
Charliejeve oči nehotice su pogledale Edwarda.
“Je li vam bilo lijepo?”
“Da”, odgovorio je Edward spokojnim glasom. “Renée je bila
sjajna domaćica.”
“To je... eh, dobro. Drago mi je da ste se lijepo proveli.” Charlie
se okrenuo od Edwarda i privukao me u neočekivan zagrljaj.
“Svaka čast”, šapnula sam mu u uho. Grohotno se nasmijao.
“Stvarno si mi nedostajala, Bells. Hrana je ovdje baš grozna
dok te nema.”
“Pobrinut ću se za to”, rekla sam mu kad me pustio. “Hoćeš li
najprije nazvati Jacoba? Gnjavi me svakih pet minuta od šest
ujutro. Obećao sam mu da ću ti reći da ga nazoveš prije nego što
počneš raspremati stvari.”
Nisam morala pogledati Edwarda da bih osjetila kako je
premiran i prehladan pokraj mene. Znači ovo je uzrok njegove
napetosti.
“Jacob želi razgovarati sa mnom?”
MIN@
51
“Itekako, rekao bih. Nije mi htio kazati o čemu se radi, samo je
rekao da je bitno.” Uto je zazvonio telefon, prodorno i
nasrtljivo.
“Evo ga opet, kladim se u iduću plaću”, promrsio je Charlie.
“Ja ću.” Požurila sam u kuhinju.
Edward je pošao za mnom, dok se Charlie izgubio u dnevnoj
sobi.
Podigla sam slušalicu usred zvona i okrenula se licem prema
zidu. “Molim?”
“Vratila si se”, rekao je Jacob.
Njegov me poznati hrapavi glas prožeo valom čeznutljivosti.
Tisuću uspomena uskovitlalo mi se u glavi, ispreplićući se,
kamenita plaža puna naplavljenih debala, radionica sastavljena
od plastičnih kabina, topla gazirana pića u papirnatoj vrećici,
sićušna soba s premalim, trošnim dvosjedom. Smijeh u
njegovim duboko usađenim crnim očima, vrelina groznice u
njegovoj krupnoj ruci kojom me grli, bljesak bijelih zuba
naspram tamne kože dok mu se lice širi u onaj široki osmijeh
koji je oduvijek bio poput ključa tajnog prolaza u koji mogu zaći
samo srodne duše. Bila je pomalo poput nostalgije, ta žudnja za
mjestom i čovjekom koji me spasio od najmrklijeg mraka.
Progutala sam knedlu u grlu.
“Jesam”, odgovorila sam mu.
“Zašto mi se nisi javila?”, strogo me upitao Jacob. Smjesta sam
se nakostriješila od njegovog ljutitog tona.
“Zato što sam u kući provela ravno četiri sekunde, a tvoj poziv
je upao Charlieju u riječ dok mi je govorio da si me zvao.”
“A tako. Oprosti.”
“Nema frke. Onda, zbog čega maltretiraš Charlieja?”
“Moram razgovarati s tobom.”
“Da, to sam i sama uspjela shvatiti. Nastavi.” Uslijedila je
kratka stanka.
“Doći ćeš sutra u školu?”
Namrštila sam se, ne uspijevajući dokučiti pitanje.
“Pa naravno da hoću. Zašto ne bih?”
“Šta ja znam. Samo pitam.” Opet stanka.
“Dobro, o čemu si htio da razgovaramo, Jake?” Počeo se
nećkati.
“Ni o čemu, valjda. Eto... htio sam ti čuti glas.”
MIN@
52
“Ma znam. Stvarno mi je drago što si me nazvao, Jake. Eto...”
Ali nisam znala što bih mu više rekla. Htjela sam mu kazati da
iz ovih stopa idem u La Push. A to mu nisam mogla reći.
“Moram dalje”, rekao je iznenada.
“Što?”
“Uskoro se čujemo, okej?”
“Ali Jake – ” Već se izgubio. Slušala sam u nevjerici signal
prekinute veze. “Kratko, nema što”, promrsila sam.
“Je li sve u redu?”, upitao me Edward. Glas mu je bio tih i
oprezan.
Polako sam se okrenula prema njemu. Lice mu je bilo savršeno
glatko, potpuno nečitko.
“Ne znam. Pitam se što mu sad to znači.” Nije mi imalo smisla
da je Jacob proganjao Charlieja cijeli dan samo da me može
pitati hoću li u školu. A ako mi je htio čuti glas, zašto je tako
brzo poklopio?
“Vjerojatno znaš bolje nego ja”, rekao je Edward, s tračkom
smiješka u kutu usana.
“Mmm”, promrmljala sam. To je tačno. Znala sam Jakea iznutra
i izvana. Ne bi mi trebalo biti tako teško razabrati njegove
porive.
Dok su mi misle bile kilometrima daleko, otprilike dvadeset pet
kilometara daleko, na cesti za La Push, počela sam pročešljavati
hladnjak, sastavljajući sastojke za Charliejevu večeru. Edward
se naslonio na radnu plohu, i bila sam neodređeno svjesna toga
da su mu oči uprte u moje lice, ali bila sam odviše obuzeta
svojim mislima da bih se brinula oko toga što on ondje vidi.
Pitanje o školi djelovalo mi je ključno. To je bilo jedino stvarno
pitanje koje mi je Jake postavio. A sigurno je tražio odgovor na
neko pitanje, inače ne bi tako uporno salijetao Charlieja. Ipak,
zbog čega bi mu bilo bitno idem li ja u školu ili ne? Pokušala
sam logično razmisliti o tome. Dakle, kad ne bih sutra došla u
školu, u čemu bi tu iz Jacobove perspektive bio problem?
Charlie me malo gnjavio jer propuštam dan nastave tako blizu
rokova, ali uspjela sam ga uvjeriti da mi jedan petak neće
ugroziti školovanje. Teško da je Jake zabrinut zbog toga.
Mozak mi je odbijao iznaći blistava tumačenja. Možda mi je
nedostajao neki neophodni podatak.
MIN@
53
Što se to tako bitno moglo promijeniti u protekla tri dana da
Jacob prekine svoje dugotrajno odbijanje odgovaranja na moje
pozive i javi mi se? Kakva se promjena može dogoditi u tri
dana?
Ukipila sam se nasred kuhinje. Paketić smrznutih hamburgera
koji sam držala ispao mi je iz otupjelih prstiju. Trebala mi je
jedna spora sekunda da shvatim kako nije tupo udario o pod.
Edward ga je ulovio i bacio na radnu plohu. Već me uzeo u
zagrljaj, već mi je prislonio usne uz uho.
“Što je bilo?”
Ošamućeno sam odmahnula glavom. Sve se može promijeniti u
tri dana.
Zar nisam upravo razmišljala o tome kako je studij nemoguć?
Kako bih mogla biti iole blizu ljudi nakon što prođem bolnu
trodnevnu preobrazbu koja će me osloboditi smrtnosti, ne bih li
mogla provesti vječnost uz Edwarda? Preobrazbu koja će me
zauvijek učiniti zarobljenicom vlastite žeđi...
Je li Charlie kazao Billyju da sam nestala na tri dana? Je li Billy
naprečac donio zaključak? Je li me to Jacob zapravo pitao
jesam li još uvijek ljudska? Provjeravao da je pogodba
vukodlaka i vampira ostala na snazi, da se niko od Cullenovih
nije usudio ugristi čovjeka... ugristi, ne ubiti?
Ali je li on stvarno mislio da ću se u tom slučaju vratiti
Charlieju?
Edward me protresao.
“Bella?”, upitao me, sada istinski zabrinut.
“Mislim... mislim da je provjeravao”, promumljala sam. “Da se
uvjeri. Da sam i dalje ljudska, mislim.” Edward se ukočio, a u
uhu sam začula potmulo siktanje. “Morat ćemo otići”, šapnula
sam mu. “Prije toga. Tako da time ne prekršimo pogodbu.
Nikada se više nećemo moći vratiti.”
Čvršće me privio uza se.
“Znam.”
“Ahem.” Charlie se glasno nakašljao iza nas. Poskočila sam, te
se izvukla iz Edwardova zagrljaja, dok mi se lice žarilo.
Edward se naslonio na radnu plohu. Oči su mu bile napete.
Vidjela sam zabrinutost u njima, kao i bijes.
“Ako ti se ne sprema večera, mogu ja naručiti picu”, spomenuo
je Charlie.
MIN@
54
“Ne, sve je u redu. Već sam počela.”
“Okej”, rekao je Charlie. Podbočio se o dovratak i prekrižio
ruke.
Uzdahnula sam i prionula na posao, nastojeći zanemariti
prisutnu publiku.
“Da te nešto zamolim, bi li mi to učinila na povjerenje?”, upitao
me Edward blago, ali pomalo napeto.
Bili smo gotovo pred školom. Edward je do maloprije bio
opušten, zbijao je šale, a sad su mu se ruke odjednom čvrsto
stisnule oko upravljača, zglobova napetih od napora da ga ne
rastrga na komade. Zagledala sam se u njegovo zabrinuto lice,
oči su mu bile daleko, kao da sluša udaljene glasove. Bilo mi je
ubrzalo u odgovor na njegovu uzrujanost, ali odgovorila sam mu
oprezno.
“Ovisi.” Ušli smo na školsko parkiralište.
“Bojao sam se da ćeš to reći.”
“Što bi htio da učinim, Edwarde?”
“Htio bih da ostaneš u autu.” S tim je riječima stao na
uobičajeno mjesto i ugasio motor. “Htio bih da pričekaš da se
vratim po tebe.”
“Ali... zašto?”
Tada sam ga ugledala. Bilo bi ga teško ne opaziti jer je bio
toliko viši od učenika, čak i da nije stajao naslonjen o svoj crni
motocikl, nedopušteno parkiran na pločniku.
“O.”
Jacobovo lice bilo je ona meni tako dobro znana krinka spokoja.
Takav je izraz nosio kad je čvrsto želio obuzdavati osjećaje,
držati se pod kontrolom. S tim izrazom je izgledao kao Sam,
najstariji vuk, vođa čopora Quileutea. Ali Jacob nikad nije
uspijevao zračiti savršenim spokojem, za razliku od Sama.
Zaboravila sam već koliko me to lice ljuti. Premda sam uspjela
prilično dobro upoznati Sama prije povratka Cullenovih, čak mi
je postao dosta drag, nikad se nisam uspjela lišiti odbojnosti
koju bih osjetila vidjevši da Jacob oponaša Samov izraz. Bilo je
to lice neznanca. S njime to nije bio moj Jacob.
“Sinoć si naprečac donijela pogrešan zaključak”, šapnuo mi je
Edward. “Pitao te za školu jer je znao da ću ja biti tamo gdje si i
ti. Tražio je sigurno mjesto za razgovor sa mnom. Mjesto gdje
ima svjedoka.”
MIN@
55
Znači, sinoć sam pogrešno protumačila Jacobove porive.
Manjak podataka, u tome je bila poteškoća. Podataka poput
nepojmljivih razloga koji bi mogli nagnati Jacoba da poželi
razgovarati s Edwardom.
“Neću ostati u autu”, rekla sam. Edward je tiho prostenjao.
“Pa jasno da nećeš. Dobro, da i to obavimo.”
Jacobovo se lice stvrdnulo kad smo pošli prema njemu držeći se
za ruke.
Opazila sam i druga lica, lica mojih školskih kolega. Opazila
sam kako im se oči šire dok sagledavaju puna dva metra
njegovog dugog tijela, mišićavijeg nego u bilo kojeg normalnog
momka od šesnaest i pol godina. Primijetila sam kako te oči
prelaze njegovom napetom crnom majicom, kratkih rukava,
premda je dan bio neuobičajeno prohladan za ovo doba godine,
njegovim iznošenim trapericama punim masnih mrlja i sjajnim
crnim motorom na koji se naslanja. Oči se nisu zadržavale na
licu, nešto u njegovom izrazu tjeralo ih je da brzo pogledaju u
stranu. I opazila sam kako ga svi zaobilaze u širokom luku, kako
je okružen praznim prostorom u koji se niko ne usuđuje zaći.
Zaprepašteno sam shvatila da Jacob njima izgleda opasno.
Kako čudno.
Edward se zaustavio na nekoliko metara od Jacoba, a ja sam
jasno vidjela da mu nije drago što se nalazim tako blizu
vukodlaku. Malo je odmaknuo ruku unatrag, povukavši me
napola iza svoga tijela.
“Mogao si nas nazvati”, rekao je Edward čelično tvrdim glasom.
“Žao mi je”, odvratio je Jacob, a preziran osmijeh raširio mu se
licem. “Nemam pijavica u mobitelu.”
“Mogao si me dobiti u Bellinoj kući, naravno.” Jacob je
protegnuo vilicu, a obrve su mu se skupile. Nije mu odgovorio.
“Nije ovo pravo mjesto, Jacobe. Zar ne bismo mogli to
raspraviti kasnije?”
“Jasno, jasno. Svratit ću ti u kriptu nakon nastave.” Jacob je
frknuo. “Zašto ne sada?”
Edward se napadno osvrnuo, upirući pogled u svjedoke koji
samo što ih ne mogu čuti. Nekoliko je ljudi oklijevalo na
pločniku, a oči su im se krijesile od iščekivanja. Kao da su se
nadali da bi mogla izbiti tuča da razbije dosadu još jednog
MIN@
56
ponedjeljka ujutro. Primijetila sam kako je Tyler Crowley
laktom trknuo Austina Marksa pod rebra, pa su obojica zastala.
“Već znam što si došao reći”, podsjetio je Edward Jacoba tako
tihim glasom da sam ga jedva razabrala. “Dostavio si poruku.
Primili smo upozorenje na znanje.” Edward me letimice
pogledao zabrinutim očima. “Upozorenje?”, upitala sam ga
tupo. “O čemu ti to?”
“Nisi joj rekao?”, upitao je Jacob, šireći oči u nevjerici. “Što je,
bojao si se da će stati na našu stranu?”
“Pusti to, Jacobe, molim te”, rekao je Edward razložno.
“Zašto bih?”, usprkosio mu je Jacob. Zbunjeno sam se
namrštila.
“Što ja to ne znam? Edwarde?” Edward je samo strijeljao
Jacoba pogledom kao da me nije čuo. “Jake?”
Jacob me pogledao i podigao obrvu.
“Nije ti rekao da je njegov krupniji... brat u subotu navečer
prešao liniju?”, upitao me, glasa bremenitog sarkazmom. Zatim
je opet upro pogled u Edwarda. “Paul je imao potpuno pravo
kad je – ”
“Bila je to ničija zemlja!”, prosiktao je Edward.
“Nije!”
Jacob se vidljivo pjenio. Ruke su mu drhtale. Odmahnuo je
glavom i dvaput udahnuo punim plućima.
“Emmett i Paul?”, prošaptala sam. Paul je bio najneobuzdaniji
Jacobov brat iz čopora. On se nije mogao savladati onoga dana u
šumi, odjednom sam se živo prisjetila sivog vuka što reži. “Što
je bilo? Potukli su se?” Glas mi se napeto digao od panike.
“Zašto? Je li Paul nastradao?”
“Niko se nije tukao”, rekao je Edward tiho, samo meni. “Niko
nije na stradao. Ništa se ti ne brini.”
Jacob nas je promatrao u nevjerici.
“Nisi joj rekao baš ništa, je li? Zbog toga si je odveo odavde?
Da ne bi saznala da – ?”
“Odlazi.” Edward ga je prekinuo u pola rečenice, a lice mu je
naglo postalo strašno, istinski strašno. Na sekundu, izgledao je
kao... kao vampir. Buljio je u Jacoba sa žestokim, neprikrivenim
gađenjem. Jacob je podigao obrve, ali inače se nije ni
pomaknuo.
“Zašto joj nisi kazao?”
MIN@
57
Dugo su se ostali samo šutke odmjeravati pogledima. Iza Tylera
i Austina okupilo se još učenika. Ugledala sam Mikea kraj Bena,
Mike je držao jednu ruku Benu na ramenu, kao da ga drži u
mjestu.
U mrtvoj tišini došao mi je nalet intuicije, i sve su mi se
pojedinosti odjednom složile u glavi. Nešto što Edward nije
htio da znam. Nešto što mi Jacob ne bi zatajio. Nešto što je u
šumu natjeralo i Cullenove i vukove, opasno blisko jedne
drugima. Nešto što bi natjeralo Edwarda da me nagovori da
odletim na drugi kraj zemlje.
Nešto što je Alice ugledala prošli tjedan u viziji, u viziji o kojoj
mi je Edward lagao. Nešto što sam ionako čekala. Nešto što sam
znala da će se ponovno dogoditi, ma koliko ja možda željela da
se nikad više ne ponovi. Nikad neće biti kraja, zar ne?
Čula sam brzo dah, dah, dah, dah hujanja zraka kroz svoje usne,
ali nisam ga mogla spriječiti. Činilo mi se da se škola trese, kao
da je nastao potres, ali znala sam da me to tek moje drhtanje
vara.
“Vratila se po mene”, protisnula sam iz sebe.
Victoria neće odustati sve dok ne budem mrtva. Stalno će
ponavljati isti postupak, finta i bijeg, finta i bijeg, sve dok ne
uspije pronaći način da se probije kroz moje zaštitnike.
Možda mi se posreći. Možda do mene prvi dopru Volturi, oni bi
me brže ubili, ako ništa drugo.
Edward me privio čvrsto uza se, držeći se i dalje između mene i
Jacoba, i pomilovao mi lice zabrinutim rukama.
“U redu je”, šapnuo mi je. “U redu je. Nikad joj neću dopustiti
da ti priđe, u redu je.” Zatim je prostrijelio Jacoba pogledom.
“Je li ti ovo dovoljan odgovor, pseto?”
“Stvarno misliš da Bella nema pravo znati?”, izazivao ga je
Jacob. “O njezinom se životu radi.”
Edward je progovorio ispod glasa; čak ga ni Tyler, koji se
približavao mic po mic, neće moći čuti.
“Zašto da se boji, kad ni trenutka nije bila u opasnosti?”
“Bolje da se boji nego da joj se laže.”
Pokušala sam se pribrati, ali suze su mi frcale na oči. Vidjela
sam je iza vjeđa, vidjela sam Victorijino lice, usana zadignutih
nad zube, grimiznih očiju što se žare opsjednute vendetom, jer
smatra Edwarda odgovornim za pogibiju Jamesa, njezine
MIN@
58
ljubavi. Neće prestati dok i ona njemu ne oduzme ljubljenu.
Edward mi je vršcima prstiju otro suze s obraza.
“I ti stvarno misliš da je bolje nanositi joj bol nego je štititi?”,
promrmljao je.
“Snažnija je ona nego što ti misliš”, rekao je Jacob. “A
proživjela je i gore od toga.”
Jacob je naglo promijenio izraz lica i zagledao se u Edwarda
čudno, proračunato. Stisnuo je oči, kao da pokušava riješiti
težak matematički zadatak u glavi. Osjetila sam kako se Edward
lecnuo. Pogledala sam ga i opazila da mu je lice zgrčeno,
zacijelo od boli. U jednom groznom trenutku sjetila sam se
našeg poslijepodneva u Italiji, u morbidnoj odaji unutar kule
Voltura, gdje je Jane mučila Edwarda svojim zloćudnim darom,
pržila ga samim svojim mislima...
Ta me uspomena otrgnula s praga histerije i postavila mi sve u
perspektivu. Jer više bih voljela da me Victoria stoput ubije
nego da opet moram vidjeti Edwarda kako tako pati.
“Baš smiješno”, rekao je Jacob, smijući se dok je gledao
Edwardovo lice.
Edward se trgnuo, ali uz malo je napora smirio lice. Nije posve
uspio prikriti agoniju u svojim očima. Razrogačenih očiju,
prešla sam pogledom s Edwardove grimase na Jacobov cerek.
“Što ti to njemu radiš?”, oštro sam ga upitala.
“Nije to ništa, Bella”, tiho mi je kazao Edward. “Jacob samo
ima dobro pamćenje, to je sve.” Jacob se iscerio, a Edward se
opet trgnuo
“Prestani! Što god to bilo.”
“Dobro, ako ti tako želiš.” Jacob je slegnuo ramenima. “Makar
si je sâm kriv što mu se ne sviđa ono čega se prisjećam.”
Ošinula sam ga pogledom, a on mi je uzvratio mangupskim
smiješkom, kao klinac kojega je u nečemu što zna da ne smije
ulovio neko za koga zna da ga neće kazniti.
“Ravnatelj je krenuo ovamo da upozori na zadržavanje
neznanaca na školskom posjedu”, prišapnuo mi je Edward.
“Idemo mi na engleski, Bella, da ne budeš umiješana.”
“Previše te štiti, zar ne?”, rekao je Jacob, obraćajući se samo
meni. “Život je zabavniji uz malo frke. Čekaj, da pogodim, tebi
zabava nije dopuštena, zar ne?”
MIN@
59
Edward se izbuljio u njega, a usne su mu se tek malo odmaknule
sa zuba.
“Ušuti, Jake”, rekla sam. Jacob se nasmijao.
“To zvuči kao ne. Hej, ako ti se ikada opet prohtije živjeti punim
plućima, slobodno dođi do mene. Još uvijek ti čuvam tvoj
motocikl u garaži.”
Ta me vijest smela.
“Trebao si ga prodati. Obećao si Charlieju da hoćeš.” Da ga
nisam lijepo molila u Jakeovo ime, napokon, on je uložio tjedne
truda u oba motocikla, i zasluživao je nekakvu plaću za to,
Charlie bi bio bacio moj motor u kontejner za otpad. I vjerojatno
zatim zapalio taj kontejner.
“Ma, baš. Kao da bih to mogao. Pripada tebi, a ne meni.
Uglavnom, čuvat ću ti ga dok ga ne zatražiš.” Tračak onog
smiješka kojeg sam se sjećala odjednom mu je zaplesao po
rubovima osana.
“Jake...” Prignuo se i iskreno me pogledao; onaj gorki sarkazam
gubio mu se s lica.
“Mislim da sam se prije možda prevario, kad sam rekao da ne
možemo biti prijatelji. Možda bismo to mogli izvesti, barem što
se moje strane tiče. Dođi mi u posjet.”
Bila sam živo svjesna Edwarda, koji me još zaštitnički privijao
uza se, nepomičan kao stijena. Pogledala sam mu lice na
trenutak, bilo je smireno, strpljivo.
“Pa, čuj, ne znam baš, Jake.”
Jacob je potpuno prestao sa suparničkim držanjem. Kao da je
posve zaboravio da je Edward tu, ili se barem čvrsto odlučio
tako ponašati. “Nedostaješ mi svaki dan, Bella. Nije mi isto bez
tebe.”
“Znam, Jake, i žao mi je, ali jednostavno...” Odmahnuo je
glavom i uzdahnuo.
“Znam. Nije bitno, je l’ tako? Pa preživjet ću valjda, je li. Kome
još trebaju prijatelji?” Složio je grimasu, nastojeći prikriti bol
prozirnim pokušajem junačkog držanja.
Jacobova me patnja uvijek gonila da ga zaštitim. Nije to bilo
posve racionalno, Jacobu nije baš trebala fizička zaštita koju bih
mu mogla pružiti. Ali moje ruke, pritiješnjene pod
Edwardovima, žudjele su se ispružiti prema njemu. Zagrliti ga
MIN@
60
oko krupnog, toplog struka u nijemom obećanju prihvaćanja i
utjehe.
Edwardove ruke prestale su me štititi i počele sputavati.
“U redu, idemo na nastavu”, začuo se strog glas iza nas.
“Razlaz, gospodine Crowley.”
“Idi u školu, Jake”, šapnula sam, zabrinuta čim sam prepoznala
ravnateljev glas. Jacob je išao u školu Qui- leutea, ali svejedno
bi mogao dospjeti u neprilike zbog neovlaštenog pristupa ili
sličnog prijestupa.
Edward me pustio, uhvativši me samo za ruku i opet povukavši
iza svoga tijela.
Gospodin Greene probio se kroz krug promatrača, dok su mu se
obrve poput zlokobnih olujnih oblaka nadnosile nad sitne oči.
“Ozbiljno to kažem”, prijetio je. “Pritvor za sve koji ostanu
ovdje kad se opet okrenem.” Publika se raspršila prije nego što
je dovršio rečenicu. “Ah, gospodine Cullen. Imamo li kakav
problem?”
“Nipošto, gospodine Greene. Upravo smo išli na nastavu.”
“Izvrsno. Držim da ne prepoznajem vašeg prijatelja.” Gospodin
Greene usmjerio je strog pogled u Jacoba. “Vi ste novi učenik
ove škole?”
Oči gospodina Greenea pomno su promotrile Jacoba, a meni je
bilo jasno da on dolazi do istog zaključka kao i svi ostali prije
njega: opasan je. Fakin.
“A, ne”, odgovorio mu je Jacob s poluosmijehom na širokim
usnama.
“Onda predlažem da se smjesta uklonite sa školskog posjeda,
mladiću, dok nisam pozvao policiju.”
Jacobov posprdni smiješak raširio se od uha do uha, a ja sam
znala da zamišlja Charlieja kako ga pokušava uhititi. Osmijeh je
bio odviše gorak, odviše pun poruge da bi me smirio. Nije to bio
onaj osmijeh koji sam jedva čekala vidjeti. Jacob je rekao
“Da, gospodine”, i vojnički ga pozdravio prije nego što će sjesti
na motocikl i upaliti ga petom na samome pločniku. Motor je
zarežao, a onda su gume zacviljele kad ga je oštro okrenuo u
suprotnom smjeru. Za nekoliko sekundi, Jacob je odjurio s
vidika.
Gospodin Greene zaškrgutao je zubima dok je gledao tu
predstavu.
MIN@
61
“Gospodine Cullen, očekujem da ćete zamoliti prijatelja da se
ubudući suzdrži od povrede posjeda.”
“On mi nipošto nije prijatelj, gospodine Greene, ali proslijedit
ću mu upozorenje.”
Gospodin Greene stisnuo je usne. Edwardove savršene ocjene i
besprijekorno vladanje svakako su imali udjela u načinu na koji
je gospodin Greene donio sud o incidentu.
“Tako dakle. Ako se brinete da bi moglo doći do bilo kakvih
problema, drage volje ću – ”
“Nema razloga za brigu, gospodine Greene. Neće biti nikakvih
problema.”
“Nadam se da je to tačno. Eto, dakle. Idemo na nastavu. To
vrijedi i za vas, gospođice Swan.”
Edward je kimnuo glavom i brzo me poveo za sobom prema
zgradi u kojoj slušamo engleski.
“Je li ti dovoljno dobro za nastavu?”, došapnuo mi je kad smo se
udaljili od ravnatelja.
“Da”, šapnula sam mu, ne znajući sasvim je li to laž. Teško da je
sada bilo najbitnije osjećam li se ja tako ili ne. Morala sam iz
ovih stopa porazgovarati s Edwardom, a sat engleskog nije bio
idealno mjesto za razgovor koji sam imala na umu.
Ali dok je gospodin Greene bio tik iza nas, i nismo imali mnogo
drugih mogućnosti.
Malo smo zakasnili na sat i brzo sjeli na svoja mjesta. Gospodin
Berty recitirao je pjesmu Roberta Frosta. Zanemario je naš
ulazak, odbijajući nam dopustiti da mu prekinemo ritam.
Istrgnula sam prazan list iz bilježnice i počela pisati rukopisom
nečitkijim nego inače zbog uzrujanosti.
Što se dogodilo? Sve mi reci. I poštedi me gluposti o tome
da me trebaš zaštititi, molim te.
Gurnula sam poruku prema Edwardu. Uzdahnuo je, a onda se
latio pisanja. Trebalo mu je manje vremena nego meni, premda
je napisao cijeli ulomak svojim čudnim krasopisom prije nego
što će mi vratiti list.
Alice je vidjela da se Victoria vraća. Odveo sam te odavde iz
čiste predostrožnosti, nikada nije bilo nikakve mogućnosti da ti
se ona približi. Emmett i Jasper gotovo su je ulovili, ali čini se
da je Victoria obdarena nekim instinktom za izbjegavanje.
Pobjegla je tačno niz liniju razgraničenja s Quileuteima kao da
MIN@
62
je čita sa karte. Povrh toga, Alicine sposobnosti poništilo je
sudjelovanje Quileutea. Istini za volju, možda bi je i Quileutei
ulovili, da im se mi nismo našli na putu. Onaj veliki sivi smatrao
je da je Emmett prešao granicu, pa mu se usprotivio. Naravno,
Rosalie je reagirala na to, pa su svi obustavili potjeru ne bi li
zaštitili svoje sudrugove. Carlisle i Jasper uspjeli su smiriti
situaciju prije nego što se otela kontroli. Ali tad je već Victoria
bila daleko. To je sve.
Namrštila sam se prema slovima na papiru. Svi su bili uključeni
u to, Emmett, Jasper, Alice, Rosalie i Carlisle. Možda čak i
Esme, premda ju nije spomenuo. A onda i Paul i ostatak čopora
Quileutea. To se tako lako moglo izroditi u okršaj, s mojom
budućom obitelji na jednoj, a starim prijateljima na drugoj
strani. Bilo ko od njih mogao je pritom nastradati.
Pretpostavljala sam da bi vukovi bili u većoj opasnosti, ali kad
bih zamislila sićušnu Alice uz krupnog vukodlaka, u borbi s
njim...
Stresla sam se.
Pažljivo sam izbrisala cijeli ulomak gumicom, te napisala preko
njega:
A Charlie? Možda je htjela doprijeti do njega.
Edward je odmahnuo glavom prije nego što sam završila, očito
odlučivši da umanji svaku opasnost koja je možda prijetila
Charlieju. Ispružio je ruku, ali zanemarila sam je i počela
ispočetka.
Ne možeš znati da nije to imala na umu, jer nisi bio tu.
Nije nam bilo pametno otići na Floridu.
Uzeo mi je list ispod šake.
Nisam te namjeravao poslati samu. Kakve si ti sreće, čak se
ni crna kutija ne bi sačuvala.
Nisam uopće mislila na to; nipošto nisam kanila otputovati
bez njega. Mislila sam kazati da smo trebali ostati ovdje
zajedno. Ali njegov me odgovor smeo, a i pomalo uvrijedio.
Kao da ne bih mogla preletjeti s kraja na kraj zemlje a da se
avion ne sruši. Jako smiješno.
Dobro, recimo da sam tako loše sreće da se avion počne rušiti.
Kako bi mi ti tu pomogao? Zašto se avion ruši?
Sada je već pokušavao prikriti smiješak.
Piloti su se napili i obeznanili. To je bar lako. Ja bih pilotirao.
MIN@
63
Pa jasno. Napućila sam usne i pokušala opet.
Oba motora su eksplodirala i obrušavamo se prema zemlji u
smrtonosnoj spirali.
Pričekao bih da se dovoljno približimo tlu, dobro te uhvatio,
nogom provalio zid i iskočio. Zatim bih otrčao natrag na mjesto
nesreće, da tumaramo onuda kao dvoje najsretnijih preživjelih u
povijesti.
Nijemo sam se zagledala u njega.
“Što je?”, prošaptao je. Zadivljeno sam odmahnula glavom.
“Ništa”, nijemo sam mu rekla.
Izbrisala sam taj zbunjujući razgovor i napisala još jedan redak.
Idući put ćeš mi svakako reći.
Znala sam da će postojati i idući put. Isti će se obrazac
ponavljati sve dok neko ne izgubi. Edward me jedan dugi
trenutak samo gledao u oči. Upitala sam se kako mi lice izgleda,
osjećala sam da mi je hladno, tako da mi se krv još nije vratila u
lice. Trepavice su mi i dalje bile mokre.
Uzdahnuo je, a onda jedanput kimnuo.
Hvala.
Papir mi je nestao ispod ruke. Podigla sam pogled, iznenađeno
zatreptavši, upravo kad nam je gospodin Berty prišao između
klupa.
“Vi biste htjeli možda nešto podijeliti s nama, gospodine
Cullen?”
Edward ga je nedužno pogledao i pružio mu list papira s vrha
svog fascikla.
“Svoje bilješke?”, upitao ga je, zvučeći zbunjeno.
Gospodin Berty prešao je pogledom preko bilježaka, bez sumnje
savršenim prijepisom njegovog predavanja, te se namršteno
udaljio od nas.
Tek sam poslije, na algebri, jedinim satom koji sam slušala bez
Edwarda, čula govorkanje.
“Ja se kladim na krupnog Indijanca”, neko je rekao. Virnula sam
i opazila da su se Tyler, Mike, Austin i Ben stisnuli na okup,
uživljeni u razgovor.
“Aha”, prošaptao je Mike. “Jeste li vi vidjeli koliki je taj mali
Jacob? Mislim da bi on mogao srediti Cullena.” Mike je zvučao
kao da bi mu to bilo drago.
MIN@
64
“Ne bih rekao”, usprotivio mu se Ben. “Ima nečega u Edwardu.
Uvijek je tako... pun samopouzdanja. Imam dojam da se on zna
pobrinuti za sebe.”
“Ja sam uz Bena”, složio se Tyler. “Uostalom, da onaj klinac
rasturi Edwarda, znate da bi se u to umiješala ona njegova
krupnija braća.”
“Je li neko od vas bio u zadnje vrijeme u La Pushu?”, upitao ih
je Mike. “Lauren i ja otišli smo na plažu prije par tjedana, i
vjerujte mi, svi Jacobovi prijatelji jednako su krupni kao i on.”
“Ha”, rekao je Tyler. “Šteta što na kraju ništa nije bilo. Sad
očito više nećemo znati kako bi to ispalo.”
“Ja nisam imao dojam da je gotovo”, rekao je Austin. “Možda
još stignemo to vidjeti.” Mike se iscerio.
“Je li neko raspoložen za okladu?”
“Deset na Jacoba”, smjesta je rekao Austin.
“Deset na Cullena”, javio se Tyler.
“Deset na Edwarda”, složio se Ben.
“Na Jacoba”, rekao je Mike.
“Hej, zna li neko oko čega su se svadili?”, upitao se Austin. “To
bi moglo utjecati na ishod.”
“Mogu pretpostaviti”, rekao je Mike, te pogledao prema meni u
isti mah kao i Ben i Tyler.
Na licu sam im vidjela da nijedan od njih nije shvatio da sam
dovoljno blizu da ih lako mogu čuti. Svi su smjesta pogledali u
stranu, premještajući papire po klupama.
“Ja se i dalje kladim na Jacoba”, promrsio je Mike sebi u bradu.

6Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Čet Feb 16, 2012 10:18 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
4. PRIRODA
Tjedan mi je prolazio loše.
Znala sam da se ništa u biti nije promijenilo. Dobro, Victoria
nije odustala, ali jesam li i na trenutak sanjala da bi to bilo
moguće? Svojom ponovnom pojavom samo mi je potvrdila ono
što već znam. Nema razloga za novu paniku.
Teoretski. Bilo mi je lakše reći nego ne paničariti. Samo su me
tjedni dijelili od mature, ali upitala sam se nije li glupo što samo
tu sjedim, slaba i ukusna, i čekam iduću katastrofu. Činilo mi se
preopasnim ostati čovjek, time bih samo tražila nevolje. Neko
MIN@
65
kao ja ne bi smio biti čovjek. Neko koga prati moja sreća morao
bi biti malo manje bespomoćan.
Ali niko me nije htio saslušati. Carlisle mi je rekao:
“Sedmoro nas je, Bella. A s Alice na našoj strani, mislim da nas
Victoria neće uloviti nespremne. Mislim da je bitno da se, prije
svega zbog Charlieja, držimo prvotnog plana.” Esme mi je
rekla:
“Nikada ne bismo dopustili da ti se nešto dogodi, srce. Ti to
dobro znaš. Molim te, nemoj se ti ništa brinuti.” A onda me
poljubila u čelo.
Emmett mi je rekao:
“Baš mi je drago da te Edward nije ubio. Sve je mnogo
zabavnije dok si uz nas.” Rosalie ga je ošinula pogledom.
Alice je zakolutala očima i rekla:
“To me vrijeđa. Nije valjda da se zaista zabrinjavaš zbog toga,
je li?”
“Ako to nije ništa naročito, zašto me onda Edward odvukao na
Floridu?”, otpovrnula sam joj.
“Zar nisi već primijetila, Bella, da je Edward mrvicu sklon
pretjeranom reagiranju?”
Jasper je šutke izbrisao svu paniku i napetost u mom tijelu
neobičnim darom upravljanja emocionalnim ozračjem. To me
obodrilo, pa sam im dopustila da me odgovore od mojih
očajničkih molbi. Naravno, te je smirenosti nestalo čim smo
Edward i ja izašli odande.
Dakle, zajednički je zaključak glasio da bih samo trebala
zaboraviti na to da me poremećena vampirica proganja ne bi li
mi došla glave. Da bih samo trebala gledati svoja posla. Doista
sam pokušala. I, začudo, bilo je drugih gotovo jednako
neprijatnih stvari za razbijanje glave, po strani od mog statusa
na popisu ugroženih vrsta...
Jer Edwardov odgovor bio je najneprijatnija od svih njih.
“To je između tebe i Carlislea”, rekao mi je. “Naravno, znaš da
sam voljan pristati da to bude između tebe i mene kad god
poželiš. Znaš koji je moj uvjet.” I anđeoski se nasmijao.
Ajoj. Znala sam koji je njegov uvjet. Edward mi je obećao da će
me osobno promijeniti kad god poželim... pod uvjetom da se
prije toga udam za njega.
MIN@
66
Katkad sam se pitala je li moguće da se on to samo pretvara da
mi ne može čitati misli. Kako bi inače uspio nabasati na jedini
uvjet koji mi nije lako prihvatiti? Jedini uvjet koji bi me usporio.
Sve u svemu, vrlo loš tjedan. A danas mi je bio najgori dan u
njemu.
Uvijek mi je dan bio loš kad Edwarda ne bi bilo kraj mene.
Alice nije za vikend predvidjela ništa neuobičajeno, pa sam ga
zamolila da iskoristi priliku i ode u lov s braćom. Znala sam
koliko mu je dosadno loviti lak plijen u blizini.
“Idi, zabavi se”, kazala sam mu tada. “Donesi mi pokoju pumu u
vreći.”
Nikada mu ne bih priznala koliko mi je bilo teško kad ga nije
bilo, kako su mi se vratile noćne more o tome da me ostavio. Da
je to znao, bilo bi mu grozno i bojao bi me se ikada više ostaviti,
čak i iz najnužnijih ra- zloga. Tako je bilo u početku, odmah
nakon povratka iz Italije. Zlaćane su mu oči postale crne i trpio
je žeđ više nego što je bilo nužno da je trpi. I tako sam se
potrudila izgledati hrabro i praktički ga počela izbacivati iz kuće
kad god bi Emmett i Jasper poželjeli poći. Ipak, mislim da me
prozreo. Bar malo. Jutros mi je na jastuku bila ostavljena
poruka:
Vratit ću se tako brzo da ti neću stići nedostajati. Čuvaj mi srce,
ostavio sam ga tebi.
I tako je sada preda mnom bila velika, prazna subota u kojoj će
mi jedina razbibriga biti jutarnja smjena u prodavaonici
Newtonova olimpijska oprema. I, naravno, tako silno smirujuće
Alicino obećanje.
“Ostat ću blizu kuće dok lovim. Bit ću samo petnaest minuta
udaljena od tebe u slučaju da ti zatrebam. Dobro ću paziti za
slučaj da dođe do nevolje.”
U prijevodu: ne izvodi nikakve gluposti samo zato što je Edward
otišao.
Alice je svakako bila jednako sposobna onesposobiti moj
kamionet kao i Edward.
Pokušala sam pogledati na to s vedrije strane. Nakon posla,
namjeravala sam pomoći Angeli oko onih poziva, pa će mi to
pružiti razbibrigu. A Charlie je bio sjajno raspoložen jer
Edwarda nema, pa bih baš i mogla uživati u tome dok traje.
Alice će pristati provesti noć sa mnom budem li dovoljno jadna
MIN@
67
da to od nje zatražim. A onda će, već sutra, Edward stići kući.
Preživjet ću.
Kako nisam htjela stići na posao apsurdno rano, polako sam
doručkovala, Cheerio po Cheerio. Zatim sam poredala magnete
na hladnjaku u savršenu crtu dok sam prala posuđe. Možda se u
meni polako razvijao opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Posljednja dva magneta, okrugla, crna i praktična, koje sam
najviše voljela zato što su mogla pridržati deset listova papira uz
hladnjak bez pol muke, nisu htjela izaći u susret mojoj fiksaciji.
Polariteti su im se obrnuli; kad god bih pokušala namjestiti
posljednji u nizu, ostali bi iskočili sa svog mjesta.
Iz nekog razloga, ranih stadija manije, možda, to me istinski
iritiralo. Zar im je tako teško lijepo se ponašati? Glupa od
tvrdoglavosti, uporno sam ih tiskala kao da očekujem da se
odjednom predaju. Mogla sam jednoga okrenuti naopačke, ali to
mi se činilo kao priznavanje poraza. Na koncu sam ih, ljuta više
na sebe samu nego na magnete, skinula s hladnjaka, uzela u obje
ruke i priljubila. Morala sam se malo potruditi, bili su dovoljno
jaki da se odupru, ali natjerala sam ih na zajednički suživot.
“Vidite”, kazala sam naglas, obraćajući se neživim predmetima,
što nikada nije dobar znak, “nije tako strašno, zar ne?”
Načas sam samo tako stajala kao idiot, ne posve sposobna
priznati da nemam trajnog utjecaja na znanstvena načela. Zatim
sam uzdahnula i vratila magnete na hladnjak, dva pedlja jedan
od drugoga.
“Čemu takva nepopustljivost”, promrsila sam.
Još je bilo prerano, ali zaključila sam da bi mi bilo bolje da
izađem iz kuće prije nego što mi neživi predmeti počnu
odgovarati.
Kad sam došla u Newtonovu trgovinu, Mike je pažljivo suhom
spužvom brisao pod, dok je njegova mama uređivala novi stalak
s robom. Ulovila sam ih usred rasprave, nesvjesne da sam došla.
“Ali Tyler može ići samo tada”, potužio se Mike. “Rekla si da
nakon mature – ”
“Nema ti druge, morat ćeš čekati”, poklopila ga je gospođa
Newton. “Ti i Tyler nađite sebi drugog posla. Ne ideš u Seattle
sve dok policija ne spriječi to što se tamo već događa. Znam da
je Beth Crowley rekla isto to Tyleru, pa mi se nemoj ponašati
MIN@
68
kao da te ugnjetavam, o, dobro jutro, Bella”, rekla je kad me
opazila, nastojeći smjesta zvučati vedrije. “Uranila si.”
Karen Newton bila je posljednja osoba kojoj bi se čovjek obratio
za pomoć u prodavaonici opreme za rekreativni sport. Savršeno
obojena plava kosa uvijek joj je bila začešljana u glatku pundžu
na zatiljku, nokti su joj bili stručno manikirani, na rukama kao i
na nogama što se vidjelo kroz sandale s visokim petama koje
nisu sličile ničemu što je Newtonova trgovina nudila na dugoj
polici planinarske obuće.
“Nije bilo gužve na cesti”, našalila sam se dok sam vadila
grozomorni fluorescentno narančasti prsluk ispod pulta.
Iznenadila sam se što je gospođa Newton uzrujana zbog tih
zbivanja koliko i Charlie. A mislila sam da on pretjeruje do
krajnosti.
“Pa, čuj...” Gospođa Newton načas je oklijevala, nelagodno se
poigravajući sa snopom letaka koje je razmještala kraj blagajne.
Zastala sam s jednom rukom u prsluku. Znala sam taj pogled.
Kad sam obavijestila Newtonove da neću preko ljeta raditi
ovdje, da ću ih, praktički, napustiti u špici sezone, počeli su
obučavati Katie Marshall kao moju zamjenu. Nisu sebi baš
mogli priuštiti da nas obje plaćaju u isto vrijeme, pa kad se
činilo da će promet toga dana biti slab...
“Mislila sam te nazvati”, nastavila je gospođa Newton. “Ne
bih rekla da ćemo danas imati pune ruke posla. Mike i ja
vjerojatno možemo izaći na kraj s prometom. Žao mi je što si
ustala i dovezla se...”
Inače bih se oduševila takvim razvojem situacije. Danas... baš se
i nisam.
“Okej”, uzdahnula sam. Ramena su mi se objesila. Što da sada
radim?
“To nije fer, mama”, rekao je Mike. “Ako Bella želi raditi – ”
“Ne, u redu je, gospođo Newton. Stvarno, Mike. Moram učiti
za završne ispite i to...” Nisam im htjela biti izvor obiteljske
nesloge kad se već svađaju.
“Hvala, Bella. Mike, nisi očistio četvrti prolaz. Ovaj, Bella, bi li
usput bacila ove letke u kontejner? Kazala sam djevojci koja ih
je donijela da ću ih staviti na pult, ali stvarno nemam mjesta.”
“Jasno, nema problema.” Spremila sam prsluk, stavila letke pod
mišku i izašla u maglovitu kišicu.
MIN@
69
Kontejner je bio iza ugla Newtonove trgovine, kraj parkirnog
prostora za djelatnike. Vukla sam se, udarajući kamičke nogom
u hodu. Samo što nisam bacila hrpu jarkožutih papira u smeće
kad mi je masno otisnut naslov u vrhu zapeo za oko. Jedna mi je
riječ pogotovo privukla pozornost. Čvrsto sam objeručke uzela
papire i zagledala se u sliku ispod natpisa. Knedla mi se stvorila
u grlu. spasite olimpijskog vuka
Ispod tih riječi stajao je pažljivo nacrtan vuk pred stablom
smreke, glave zabačene u lajanju na Mjesec. Slika me potresla;
vuk mi je zbog molećivog držanja nekako izgledao napušteno.
Kao da laje od tuge.
A onda sam potrčala prema kamionetu, ne ispuštajući letke iz
ruke.
Petnaest minuta, nisam imala više. Ali trebalo bi biti dovoljno.
Do La Pusha mi treba samo petnaest minuta, a sigurno ću prijeći
liniju razgraničenja nekoliko minuta prije nego što stignem u
mjesto.
Kamionet mi je bučno proradio bez ikakvih poteškoća. Alice me
nije mogla vidjeti kako to radim, jer to nisam planirala.
Naprasna odluka, u tome je ključ! A samo ako uspijem dovoljno
brzo stići, trebala bih biti u stanju iskoristiti tu prednost.
U žurbi sam bacila mokre letke, razasuvši ih u kričavi nered po
suvozačkom mjestu, stotinu masnih naslova, stotinu tamnih
vukova što zavijaju na žutoj pozadini.
Hitala sam mokrom autocestom, stavljajući brisače u punu
brzinu i ne hajući za stenjanje prastarog motora. Nisam mogla
potjerati kamionet brže od osamdeset na sat, i molila sam se da
to bude dovoljno. Pojma nisam imala gdje se nalazi granica, ali
počela sam se osjećati sigurnije kad sam prošla pokraj prvih
kuća pred La Pushom. Ovo je sigurno dalje od mjesta dokle me
Alice smije slijediti.
Nazvat ću je kad popodne dođem do Angele, da joj javim da
sam dobro. Nema smisla da se sva uzruja. Nema potrebe da se i
ona razljuti na mene, Edward će se razbjesniti za oboje nakon
što se vrati.
Kamionet mi je doslovce stenjao kad se napokon škriputavo
zaustavio pred poznatom blijedocrvenom kućom. Knedla mi se
vratila u grlo dok sam gledala kućicu koja mi je nekoć pružala
utočište. Tako dugo već nisam bila ovdje.
MIN@
70
Prije nego što sam stigla ugasiti motor, Jacob se našao na
vratima, lica blijedog od šoka. U nagloj tišini nakon prekida rike
motora začula sam ga kako zijeva u čudu.
“Bella?”
“Hej, Jake!”
“Bella!”, doviknuo mi je, a onaj smiješak koji sam čekala raširio
mu se licem, kao kad se sunce probija kroz oblake. Zubi su mu
bljesnuli spram crvenkastosmeđe kože. “Pa ne mogu vjerovati!”
Dotrčao je do kamioneta i gotovo me iščupao kroz otvorena
vrata, a onda smo oboje počeli skakutati u mjestu kao mala
djeca. “Kako si stigla ovamo?”
“Išuljala sam se!”
“Super!”
“Hej, Bella!” To je Billy izašao u kolicima na vrata da vidi
odakle odjednom tolika strka.
“Hej, Bil– !”
U tom sam trenutku ostala bez daha, Jacob me zgrabio u
medvjeđi zagrljaj tako da više nisam mogla disati, i počeo se
vrtjeti sa mnom u naručju.
“Jao, kako mi je drago što te vidim!”
“Ne... mogu... disati”, propentala sam. Nasmijao se i spustio me
na zemlju.
“Dobro nam došla, Bella”, rekao je, široko se osmjehujući. A te
je riječi kazao tako da su zvučale kao dobro došla kući.
Pošli smo u šetnju, previše uzbuđeni da mirno sjedimo u kući.
Jacob je praktički skakutao u hodu, a ja sam ga više puta morala
podsjetiti da mi noge nisu tri metra dugačke. U hodu sam
osjetila kako se preslagujem u jednu drugačiju sebe, onakvu
kakva sam nekada bila uz Jacoba. Malo mlađu, malo
neodgovorniju. Onakvu koja može tu i tamo napraviti poveliku
glupost iz čistoga hira.
Ushit nam je trajao kroz prvih nekoliko tema u razgovoru: kako
smo, čime se bavimo, koliko mogu ostati i što me dovelo amo.
Kad sam mu suzdržano kazala za letak o vuku, nasmijao se tako
grohotno da se cijela šuma zaorila.
Ali onda, kad smo prošli kraj dućana sa stražnje strane i probili
se kroz gusto grmlje što obavija suprotni kraj Prve plaže, došli
smo do teških tema. Prebrzo smo morali prijeći na razloge naše
MIN@
71
duge razdvojenosti, a lice moga prijatelja naočigled se skrutnulo
u onu ogorčenu krinku koju sam već i predobro poznavala.
“Pa što se onda uopće dogodilo?”, upitao me Jacob, šutnuvši
prejako komad naplavljene grane s puta. Odletjela je preko
pijeska i zaštropotala na kamenju. “Hoću reći, otkako smo
posljednji put... ono, prije nego što si, znaš...” Bilo mu je teško
izraziti se. Duboko je udahnuo i pokušao opet. “Hoću te pitati
ovo: sve je opet onako kako je bilo prije nego što je on otišao?
Sve si mu to oprostila?” I ja sam duboko udahnula.
“Nisam mu imala što oprostiti.”
Htjela sam preskočiti taj dio, sve te izdaje, te optužbe, ali znala
sam da moramo proći taj razgovor prije nego što budemo mogli
prijeći na bilo koju drugu temu. Jacobu se lice stisnulo kao da je
upravo polizao limun. “Volio bih da te Sam fotografirao kada te
pronašao one noći prošlog septembra. To bi bio dokazni
predmet A.”
“Nikome se tu ne sudi.”
“Možda bi se nekom trebalo.”
“Čak ni ti ga ne bi optužio zato što je otišao, kad bi znao koji je
bio razlog.” Oštro me gledao nekoliko sekundi.
“Okej”, jetko me izazvao. “Zapanji me.”
Njegova mi je ratobornost bila zamorna, strugala mi je nezaraslu
ranu; boljelo me što se ljuti na mene. Podsjetila me na ono
sumorno poslijepodne, nekoć davno, kad mi je, jer mu je tako
Sam naredio, kazao da ne možemo biti prijatelji. Trebao mi je
trenutak da se priberem.
“Edward me napustio prošle jeseni jer je smatrao da se ne bih
smjela družiti s vampirima. Mislio je da bi bilo zdravije za
mene da on ode.”
Jacob se zaprepastio. Trebalo mu je neko vrijeme da se sabere.
Odgovor koji mi je mislio dati očito više nije bio primjeren. Bilo
mi je drago što nije znao i za neposredni povod Edwardove
odluke. Mogla sam samo zamisliti što bi pomislio kad bi doznao
da me Jasper pokušao ubiti.
“Ipak, vratio se, zar ne?”, promrsio je Jacob. “Šteta što se nije u
stanju držati svoje odluke.”
“Ako se sjećaš, ja sam otišla po njega.” Jacob me načas samo
gledao, a onda je popustio. Lice mu se smirilo i prozborio je
smirenijim glasom.
MIN@
72
“To je tačno. Eto, nikad nisam uspio čuti cijelu priču. Što je
bilo?”
Stala sam oklijevati, grizući se za usnu.
“Je li to neka tajna?” U glasu mu se začulo podrugljivo
izazivanje. “Zar mi ne smiješ reći?”
“Ne”, poklopila sam ga. “Stvar je samo u tome da je priča vrlo
duga.”
Jacob se arogantno osmjehnuo, okrenuo i pošao duž plaže,
očekujući od mene da ga slijedim. Neće mi biti ugodno s
Jacobom ako će se ovako ponašati. Automatski sam pošla za
njim, premišljajući se ne bih li se radije okrenula i otišla. Ipak,
kad se vratim kući morat ću se suočiti s Alice... Valjda mi se ne
žuri baš toliko.
Jacob je otišao do golemog, poznatog naplavljenog debla,
čitavog drveta s korijenjem i svim ostalim, bijelog od soli i
sunca, odbačenog daleko na pijesak; bilo je to naše deblo, na
neki način.
Jacob je sjeo na tu prirodnu klupu i potapšao mjesto pokraj sebe.
“Nemam ništa protiv dugih priča. Ima li kakve akcije?”
Zakolutala sam očima i sjela do njega.
“Ima nešto akcije”, uvjetno sam kazala.
“Ne bi to bila strava i užas da nema akcije.”
“Strava i užas!”, podrugnula sam se. “Možeš li slušati, ili ćeš
me prekidati nepristojnim komentarima o mojim prijateljima?”
Pantomimom je zaključao usne, a onda bacio nevidljivi ključ
preko ramena. Pokušala sam se ne osmjehnuti, ali nisam uspjela.
“Morat ću početi s događajima u kojima si još i sâm
sudjelovao”, odlučila sam, trudeći se da organiziram radnju u
glavi prije nego što ću početi. Jacob je podigao ruku.
“Izvoli.” “To je u redu”, rekao je. “Nisam u to vrijeme naročito
dobro shvaćao što se zbiva.”
“Pa, čuj, bit će komplicirano, pa bolje pripazi. Znaš kako Alice
predviđa što će se dogoditi?”
Protumačila sam njegovo mrštenje, vukovima nije bilo drago što
su legende o natprirodno nadarenim vampirima istinite, kao
pozitivan odgovor, i počela mu opisivati svoju jurnjavu po Italiji
da spasim Edwarda.
Nastojala sam biti što jezgrovitija, izostavljati sve što nije
neophodno. Pokušavala sam protumačiti Jacobove reakcije, ali
MIN@
73
imao je zagonetan izraz lica dok sam objašnjavala kako je Alice
vidjela da se Edward naumio ubiti nakon što je čuo da sam
mrtva. Katkad mi se činilo da je Jacob udubljen u misli, toliko
da nisam bila sigurna da me sluša. Upao mi je u riječ samo
jedanput.
“Krvopija-proročica nas ne može vidjeti?”, ponovio je za
mnom, sa žestokim i zluradim izrazom lica u isti mah.
“Ozbiljno? Pa to je izvrsno!”
Čvrsto sam stisnula zube, pa smo ostali sjediti u tišini, dok je on
željno iščekivao da nastavim. Strijeljala sam ga pogledom sve
dok nije shvatio u čemu je pogriješio. “Ups!”, rekao je.
“Oprosti.” Opet je zaključao usne. Bilo je lakše pročitati
njegovu reakciju kad sam došla do dijela o Volturima. Stisnuo je
zube, ruke su mu se naježile, a nosnice raširile. Nisam ulazila u
pojedinosti, samo sam mu kazala da nas je Edward uspio
riječima izvući iz nevolje, a pritom nisam spomenula obećanje
koje smo im morali dati, ili posjet koji smo očekivali. Nisam
htjela da i Jacob ima moje noćne more.
“Sada znaš cijelu priču”, završila sam. “Na tebi je red da mi
ispričaš svoju. Što se to dogodilo dok sam preko vikenda bila s
mamom?” Znala sam da će mi Jacob povjeriti više potankosti
nego Edward. On se nije bojao da će me preplašiti. Jacob se
prignuo, smjesta se uživivši.
“Eto, Embry i Quil i ja bili smo u subotu navečer u patroli, čisto
rutinski, kad odjednom, iz vedra neba, bam!” Raširio je ruke,
oponašajući prasak. “Našao se pred nama, svjež trag, star ni
petnaest minuta. Sam je htio da pričekamo na njega, ali ja nisam
znao da si ti otišla, a nisam znao ni drže li te tvoji krvopije na
oku ili ne. I tako smo jurnuli punom brzinom za njom, ali ona je
prešla granicu iz pogodbe prije nego što smo je sustigli. Raširili
smo se po liniji, nadajući se da će opet prijeći na našu stranu.
Bilo nam je strašno krivo, da znaš.” Odmahnuo je glavom, tako
da mu je kosa, koja mu je opet rasla nakon što ju je kratko
ošišao pristupivši u čopor, pala u oči. “Završili smo predaleko
na jugu. Cullenovi su je otjerali natrag na našu stranu samo
nekoliko kilometara sjevernije od nas. Bila bi to savršena
zasjeda, samo da smo znali gdje da je pričekamo.”
Odmahnuo je glavom i složio grimasu. “Tada je postalo tijesno.
Sam i ostali sustigli su je prije nas, ali ona je plesala tačno po
MIN@
74
liniji, a cijeli je koven bio odmah s druge strane, preko puta nas.
Onaj krupni, kako se zove – ”
“Emmett.”
“E da, on. Bacio se na nju, ali ta crvenokosa je brza! Proletio je
odmah iza nje i gotovo se zabio u Paula. A onda je Paul... pa,
znaš kakav je Paul.”
“Aha.”
“Izgubio je mjeru. Ne mogu reći da mu zamjeram, veliki
krvopija našao se ravno nad njim. Skočio je, hej, nemoj me tako
gledati. Vampir je bio na našoj zemlji.” Pokušala sam pribrati
izraz lica ne bi li nastavio. Nokti su mi se zarivali u dlanove od
uzrujavanja zbog onoga što slušam, premda sam znala da je sve
na kraju izašlo na dobro. “Uglavnom, Paul je promašio, a krupni
se vratio na svoju stranu. Ali onda je ona, eh, pa znaš, ona
plavuša...”, Jacobovo lice bilo je komična mješavina gađenja i
divljenja preko volje, dok je pokušavao smisliti riječ kojom bi
opisao Edwardovu sestru.
“Rosalie.”
“Nije bitno. Počela je napadno štititi svoje, pa smo Sam i ja
priskočili da zaštitimo Paulove bokove.Onda su njihov vođa i
drugi plavokosi mužjak“
“Carlisle i Jasper.” Uputio mi je iznuren pogled.
“Znaš da me stvarno nije briga. Uglavnom, Carlisle se obratio
Samu, da smiri situaciju. Onda je postalo čudno, jer svi su se
jako brzo primirili. To nam je po glavi petljao onaj drugi, za
kojeg si mi rekla. Ali premda smo znali što nam on to radi,
nismo mogli da ne budemo mirni.”
“Da, znam taj osjećaj.”
“Izrazito ide na živce, eto kakav je to osjećaj. Osim što ti tek
poslije može ići na živce.” Ljutito je odmahnuo glavom. “I tako
su se Sam i glavni vampir dogovorili da je Victoria prioritet, pa
smo opet pošli za njom. Carlisle nam je prepustio liniju, da
možemo slijediti miris kako treba, ali onda je ona stigla do litica
odmah sjeverno od teritorija Makaha, tačno tamo gdje linija
nekoliko milja ide po obali. I opet je ušla u vodu. Onaj krupni i
onaj smireni zatražili su dopuštenje da prijeđu granicu kako bi
mogli otići za njom, ali mi smo, naravno, to odbili.”
MIN@
75
“Dobro. Hoću reći, glupo ste se ponijeli, ali drago mi je. Emmett
nikad nije dovoljno oprezan. Mogao je nastradati.” Jacob je
frknuo.
“Onda, je li ti tvoj vampir rekao da smo ih napali bez razloga, a
njegov je potpuno nedužni koven – ”
“Ne”, upala sam mu u riječ. “Edward mi je ispričao istu priču,
samo ne baš s toliko pojedinosti.”
“Ha”, rekao je Jacob ispod glasa, te se sagnuo da podigne jedan
od milijuna kamičaka pod našim nogama. Nehajnim zamahom
ruke bacio ga je dobrih stotinu metara dalje u zaljev. “Pa, vratit
će se ona, valjda. Dobit ćemo novu priliku da je sredimo.”
Stresla sam se; naravno da će se vratiti. Hoće li mi Edward to
doista sljedeći put reći? Nisam bila sigurna. Morat ću držati
Alice na oku, ne bih li opazila naznaku da se isti obrazac sprema
ponoviti...
Jacob prema svemu sudeći nije primijetio moju reakciju. Gledao
je preko pučine sa zamišljenim izrazom lica, stišćući široke
usne.
“O čemu razmišljaš?”, upitala sam ga nakon što je dugo tako
pošutio.
“Razmišljam o onome što si mi rekla. O onome kada te
proročica vidjela kako skačeš sa stijene i pomislila da si počinila
samoubojstvo, pa se sve otelo kontroli... Je li tebi jasno da samo
da si me pričekala, kao što si trebala, onda te krv.. onda te Alice
ne bi mogla vidjeti kako skačeš? Ništa se ne bi promijenilo.
Vjerojatno bismo sada bili u mojoj garaži, kao i svake druge
subote. U Forksu ne bi bilo vampira, a ti i ja...” Ostavio je
rečenicu nedovršenu, duboko zamišljen.
Bilo mi je nelagodno čuti kako je to rekao, kao da bi bilo dobro
da u Forksu ne bude vampira. Srce mi je stalo neravnomjerno
tući od praznine predodžbe koju je to u meni stvorilo.
“Edward se ionako mislio vratiti.”
“Baš si sigurna u to?”, upitao me, postajući opet ratoboran čim
sam izgovorila Edwardovo ime.
“Razdvojenost se... nije pokazala naročito dobrom ni za jedno
od nas dvoje.”
Htio je nešto reći, nešto ljutito, sudeći prema izrazu lica, ali
suzdržao se, duboko udahnuo i počeo ispočetka.
“Jesi li znala da se Sam ljuti na tebe?”
MIN@
76
“Na mene?” Nisam se odmah snašla. “O. Tako dakle. Smatra da
se oni ne bi vratili da nema mene.”
“Ne. Nije stvar u tome.”
“Što mu onda smeta?”
Jacob se nagnuo i uzeo još jedan kamenčić. Stao ga je okretati i
okretati u prstima; oči su mu netremice promatrale crni kamen
kad je tiho progovorio.
“Kad je Sam vidio... kako ti je bilo u početku, kad im je Billy
rekao kako se Charlie brine nakon što ti nije bilo bolje, a kad si
onda ti još počela skakati sa stijena...” Složila sam facu. Niko mi
nikada neće dopustiti da
to zaboravim. Jacob me naglo pogledao u oči. “Smatrao je da
bar ti na cijelom svijetu imaš jednakog razloga mrziti Cullenove
kao i on. Sam drži da si ga ti pomalo... izdala kad si im dopustila
da ti se samo tako vrate u život, kao da te nikada nisu
povrijedili.”
Nipošto nisam vjerovala da je Sam jedini koji dijeli takvo
mišljenje. A jetkost koja mi se sada našla u glasu bila je upućena
njima obojici.
“Samo ti reci Samu da se slobodno – ”
“Gledaj ono”, prekinuo me Jacob i pokazao prstom na orla koji
se upravo obrušavao prema okeanu s nevjerojatne visine.
Izvukao se iz pada u posljednjem trenutku, dotaknuvši tek
kandžama površinu valova, tek na trenutak. Zatim je odletio
teškim zamasima krila, opterećen krupnom ribom koju je
ščepao. “To se posvuda viđa”, rekao je Jacob, odjednom
dalekim tonom. “Priroda slijedi svoj smjer, lovac i lovina,
beskrajni ciklus života i smrti.”
Nisam shvatila smisao te poduke o prirodi; pretpostavila sam da
on samo želi promijeniti temu. Ali onda me pogledao s
mračnim osmijehom u očima.
“No ipak se ne viđa kako riba pokušava poljubiti orla. To se
nikad ne viđa.” Podrugljivo se iscerio.
Uzvratila sam mu šturim osmijehom, premda sam i dalje
osjećala jetki okus u ustima.
“Možda je riba to pokušavala”, predložila sam. “Teško je reći
što riba misli. Orlovi su zgodne ptice, znaš.”
“Zar se sve na to svodi?” Glas mu je naprasno postao oštar. “Na
izgled?”
MIN@
77
“Ne budi glup, Jacobe.”
“Ili na novac, onda?”, ostao je uporan.
“Baš krasno”, promrsila sam i ustala s debla. “Laska mi što
imaš tako visoko mišljenje o meni.” Okrenula sam mu leđa i
krenula odande.
“Joj, ne ljuti se.” Našao se odmah iza mene; uhvatio me za
ručni zglob i naglo okrenuo prema sebi. “Ozbiljno ti govorim!
Stvarno nastojim shvatiti, ali nikako mi ne uspijeva.”
Ljutito je skupio obrve, a oči su mu bile crne u dubokoj sjeni.
“Volim njega. Ne zato što je lijep, niti zato što je bogat!”
Pljunula sam tu riječ Jacobu u lice. “Bilo bi mi mnogo draže da
nije ni jedno ni drugo. To bi barem malo popunilo širok procjep
između nas, jer bi on i dalje bio najprivrženija, najnesebičnija,
najgenijalnija i najpoštenija osoba koju sam u životu upoznala.
Naravno da ga volim. Koliko je teško to shvatiti?”
“To je nemoguće shvatiti.”
“Prosvijetli me onda, molim, Jacobe.” Pustila sam da sarkazam
gusto poteče iz mene. “Koji je valjani razlog da neko voli
nekoga drugog? Jer ja očito ne znam kako to ide.”
“Mislim da je najpametnije početi tako što potražiš nekoga iz
vlastite vrste. To obično funkcionira.”
“Ma, jao si ga meni, onda!”, otpovrnula sam mu. “Izgleda da mi
je Mike Newton ipak jedini izbor.”
Jacob je ustuknuo i ugrizao se za usnu. Vidjela sam da su ga
moje riječi ranile, ali bila sam previše ljuta da mi zbog toga već
tada bude krivo. Ispustio mi je zapešće i prekrižio ruke na
prsima, okrenuvši se od mene i mrko zagledavši u pučinu.
“Ja sam čovjek”, promrsio je gotovo nečujno.
“Nisi toliko koliko je Mike”, nastavila sam nemilosrdno. “Još
uvijek misliš da je to najbitniji razlog?”
“Nije to ista stvar.” Jacob nije odmaknuo pogled od sivih
valova. “Ja nisam ovo izabrao.” Jedanput sam se nasmijala u
nevjerici.
“A misliš da Edward je? Nije znao što se s njim zbiva ništa više
nego ti. Ne može se baš reći da je potpisao da bude ovakav.”
Jacob je odsječnim, brzim pokretima odmahivao glavom. “Znaš,
Jacobe, grozno si nesnošljiv prema drugima, imajući u vidu da si
vukodlak i sve to.”
MIN@
78
“Nije to isto”, ponovio je Jacob, prostrijelivši me pogledom.
“Ne vidim zašto ne bi bilo. Mogao bi imati malo više
razumijevanja prema Cullenovima. Pojma nemaš koliko su oni
istinski dobri, do srži, Jacobe.” Još se dublje namrštio.
“Ne bi smjeli postojati. Njihovo postojanje je protuprirodno.”
Dugo sam ga samo gledala, podigavši obrvu u nevjerici. Trebalo
mu je neko vrijeme da to primijeti. “Što je?”
“Kad smo kod neprirodnog...”, naznačila sam mu.
“Bella”, rekao je polako, drugačijim glasom. Starijim. Shvatila
sam da odjednom zvuči starije od mene, kao roditelj ili učitelj.
“Rođen sam s time što sam u sebi. To je dio onoga ko i što sam,
ko mi je obitelj, ko smo svi mi kao pleme, to je razlog zašto smo
još uvijek tu. A izuzev toga” , tajanstveno me pogledao crnim
očima, “ja sam i dalje čovjek.”
Uhvatio mi je ruku i prislonio je na svoja prsa, vruća kao u
groznici. Kroz majicu sam osjećala kako mu srce postojano tuče
pod mojim dlanom.
“Normalni ljudi ne mogu se nabacivati motociklima tako kao
ti.”
Osmjehnuo se slabašnim poluosmijehom.
“Normalni ljudi bježe od nemani, Bella. A ja nikad nisam tvrdio
da sam normalan. Samo da sam čovjek.” Bilo mi je prenaporno
ljutiti se na Jacoba. Maknula sam ruku s njegovih prsa blago se
smiješeći.
“Meni izgledaš itekako kao čovjek”, priznala sam mu. “U ovom
trenutku.”
“Osjećam se kao čovjek.” Pogledao je u stranu, daleko. Donja
usna mu je zadrhtala, pa ju je čvrsto ugrizao.
“O, Jake”, prošaptala sam i uhvatila ga za ruku.
Zbog ovoga sam došla. Zbog ovoga ću prihvatiti svaku reakciju
koja me po povratku čeka. Zbog toga što, ispod sve ljutnje i
sarkazma, Jacob pati. Sada mu se to vrlo jasno vidjelo u očima.
Nisam znala kako da mu pomognem, ali znala sam da moram
pokušati. Dugovala sam mu više od toga. Njegova je bol sada
boljela i mene. Jacob je postao dio mene, a to se više nije moglo
promijeniti.

7Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:28 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
5. UTISKIVANJE
“Jake, jesi li dobro? Charlie je rekao da ti nije lako... Zar ti
stvarno nije nimalo bolje?” Obavio mi je ruku toplom šakom.
“Nije tako strašno”, rekao je, ali nije me htio pogledati u oči.
Polako se vratio do naplavljenog debla za sjedenje, zagledan u
šljunak duginih boja, vodeći me uza se. Sjela sam natrag na našu
klupicu, ali on je sjeo na vlažno, ka- menito tlo radije nego do
mene. Upitala sam se nije li to bilo zato da lakše može prikriti
lice. Nije mi pustio ruku.
Počela sam blebetati ne bih li prekinula šutnju.
“Tako dugo već nisam bila ovdje. Vjerojatno mi je sto stvari
promaklo. Kako su Sam i Emily? A Embry? Je li Quil – ?”
Prekinula sam se usred rečenice, sjetivši se da je Jacobov
prijatelj Quil bio osjetljiva tema.
“Ah, Quil”, uzdahnuo je Jacob.
Znači, to se zacijelo dogodilo, Quil se u međuvremenu pridružio
čoporu.
“Žao mi je”, promrmljala sam.
Na moje iznenađenje, Jacob je frknuo s podsmijehom.
“Nemoj to njemu reći.”
“Kako to misliš?”
“Quilu ne treba sažaljenje. Upravo suprotno, nabrijan je.
Totalno oduševljen.”
To mi nije išlo u glavu. Svi ostali vukovi bili su prije u teškoj
depresiji zbog spoznaje da će ista sudbina snaći i njihovog
prijatelja.
“A?”
Jacob je nagnuo glavu unatrag da me pogleda. Osmjehnuo se
i zakolutao očima.
“Quil smatra da je to najbolja stvar koja mu se u životu
dogodila. Razlog je djelomično u tome što sad napokon zna što
se događa. I sretan je što opet ima stare prijatelje, što se vratio
‘kulerskom društvu’.” Jacob je opet frknuo. “Valjda me to ne bi
trebalo iznenaditi. To je tako tipično za Quila.”
“Njemu se to sviđa?”
“Iskreno rečeno... većini se to sviđa”, priznao mi je polako
Jacob. “Ima u tome nesporno dobrih strana, brzina, sloboda,
MIN@
80
snaga... osjećaj, kako da to kažem, obitelji... Jedino smo Sam i
ja ikada bili zaista ogorčeni. A Sam je to davno nadvladao. I
tako sam ja sada plačljivko.” Jacob se nasmijao sebi u bradu.
Toliko sam toga htjela saznati.
“Zašto ste ti i Sam drugačiji? Što se, uostalom, dogodilo Samu?
Što njega muči?” Pitanja su pokuljala iz mene ne ostavljajući
vremena za odgovor, a Jacob se opet nasmijao.
“To je duga priča.”
“I ja sam tebi ispričala dugu priču. Uostalom, meni se nimalo ne
žuri natrag”, rekla sam, a onda složila grimasu kad sam se sjetila
nevolja u koje ću upasti. Brzo je pogledao u mene, razabravši
zdvajanje u mo- jim riječima.
“Hoće li se on ljutiti na tebe?”
“Hoće”, priznala sam. “Stvarno ne voli kada radim stvari koje
on smatra... opasnim.”
“Kao kad se, na primjer, družiš s vukodlacima.”
“Aha.” Jacob je slegnuo ramenima.
“Onda se nemoj ni vraćati. Spavat ću na kauču.”
“To si se baš sjajno sjetio”, progunđala sam. “Jer on bi me u tom
slučaju došao potražiti.” Jacob se napeo, a onda oporo
osmjehnuo.
“Je li?”
“Ako se boji da sam možda nastradala, vjerojatno.”
“Sve mi se više sviđa ta moja ideja.”
“Molim te, Jake. To mi stvarno teško pada.”
“Što ti teško pada?”
“To što ste vas dvojica tako spremni ubiti jedan drugoga!”,
potužila sam se. “Dođe mi da poludim od toga. Zašto vam je
tako teško da se ponašate civilizirano ?”
“On je mene spreman ubiti?”, upitao me Jacob sa sumornim
osmijehom, ne hajući za moju ljutnju.
“Ne toliko kao ti!” Shvatila sam da vičem. “On se barem tu
može postaviti kao odrasla osoba. Zna da bi povrijedio mene
ako povrijedi tebe, i zato te nikada neće povrijediti. A tebe baš
briga za sve to!”
“Ma baš”, promrmljao je Jacob. “Siguran sam da je on veliki
pacifist.”
MIN@
81
“Ma!” Istrgnula sam ruku iz njegove i odgurnula mu glavu.
Zatim sam privukla koljena do grudi i čvrsto ih obujmila
rukama.
Zabuljila sam se u obzorje, pjeneći se.
Jacob je minutu-dvije samo šutio. Napokon je ustao s tla, sjeo
do mene i obgrlio me. Otresla sam ga.
“Oprosti”, tiho je rekao. “Nastojat ću biti pristojan.” Nisam mu
odgovorila. “Želiš li još uvijek da ti ispričam što je bilo sa
Samom?”, predložio mi je.
Slegnula sam ramenima.
“Kao što kažem, duga je to priča. I vrlo... čudna. Toliko je toga
čudnog u ovom novom životu. Nisam ti stigao ispričati ni
polovicu. A to sa Samom, pa, ne znam hoću li ti ikada to moći
objasniti kako treba.”
Naćulila sam radoznalo uši na te riječi, usprkos ljutnji.
“Slušam”, rekla sam mu strogo.
Krajičkom oka opazila sam kako mu se obraz razvlači u
osmijeh.
“Samu je bilo daleko teže nego nama ostalima. Jer je bio prvi, i
bio je sam, i nije imao nikoga ko bi mu rekao što se to događa.
Samu je djed umro prije nego što se on rodio, a otac nikad nije
bio uz njega. Nije bilo nikoga ko bi prepoznao znakove. Prvi put
kad se to dogodilo, prvi put kad se fazirao, mislio je da je sišao s
uma. Trebalo mu je dva tjedna da se smiri dovoljno da vrati
ljudski oblik. To je bilo prije nego što si ti došla u Forks, pa se
nećeš sjećati. Samova majka i Leah Clearwater poslale su
šumare i policiju u potragu za njim. Ljudi su mislili da je
doživio nekakvu nesreću...”
“Leah?”, iznenađeno sam ga upitala. Leah je bila Harryjeva kći.
Na spomen njezinog imena automatski me prožela sućut. Harry
Clearwater, Charliejev prijatelj od malih nogu, umro je od
srčanog udara prošlog proljeća. Glas mu se promijenio, postao
teži.
“Aha. Leah i Sam bili su par u srednjoj školi. Počeli su izlaziti
još kad je ona bila u prvom razredu. Bila je sva izvan sebe kad
je nestao.”
“Ali on i Emily – ”
“Doći ću do toga, to je dio priče”, rekao je. Polako je udahnuo,
te hučno izdahnuo.
MIN@
82
Valjda je bilo blesavo od mene što sam pomislila da Sam nije
volio nijednu drugu prije Emily. Većina ljudi mnogo puta u
životu zavoli i prestane voljeti. Stvar je bila samo u tome da sam
vidjela Sama s Emily i nisam ga mogla zamisliti ni s jednom
drugom. Kako ju je gledao... pa, to me podsjetilo na pogled koji
sam katkad viđala u Edwardovim očima, kad je gledao mene.
“Sam se vratio”, rekao je Jacob, “ali nije htio nikome reći gdje
je bio. Kolale su glasine, uglavnom da se bavio nekakvim
kriminalom. A onda je Sam slučajno naletio na Quilovog djeda,
jednog popodneva kad je stari Quil Ateara došao u posjet
gospođi Uley. Sam se rukovao s njim. Stari Quil gotovo da je
dobio srčani udar.” Jacob je zastao i glasno se nasmijao.
“Zašto?”
Jacob je prislonio dlan na moj obraz i okrenuo mi lice prema
sebi, da ga pogledam, prignuo se, našavši se na samo nekoliko
centimetara od moga lica. Dlan mu je bio vreo, kao da ga trese
vrućica.
“A, tako je”, rekla sam. Bilo mi je nelagodno držati lice tako
blizu njegovome, dok mi vrućom rukom drži lice. “Sam je imao
visoku temperaturu.” Jacob se opet nasmijao.
“Samova ruka bila je sva užarena, kao da ju je upravo držao na
štednjaku.”
Bio je tako blizu da sam osjećala njegov topli dah. Nehajno sam
podigla ruku da odmaknem njegovu i oslobodim lice, ali pritom
sam ispreplela prste s njegovima da mu ne povrijedim osjećaje.
Osmjehnuo se i odmaknuo, ne dopustivši da ga moj naoko
nehajni potez zavara.
“I tako je gospodin Ateara otišao ravno ostalim starješinama”,
nastavio je Jacob. “Oni su bili jedini živi koji su još znali, koji
su se sjećali. Gospodin Ateara, Billy i Harry na svoje su oči
vidjeli svoje djedove kako se mijenjaju. Kad im je stari Quil to
rekao, potajice su se našli sa Samom i objasnili mu. Bilo mu je
lakše nakon što je shvatio, nakon što više nije bio sam. Znali su
da neće biti jedini na kojeg će utjecati povratak Cullenovih”,
nehotice je izgovorio to prezime s gorčinom u glasu, “ali niko
drugi nije bio dovoljno star. I tako je Sam pričekao da mu se mi
ostali pridružimo...”
MIN@
83
“Cullenovi pojma nisu imali”, prošaptala sam. “Vjerovali su da
vukodlaci više ovdje ne postoje. Nisu znali da će vas
promijeniti svojim dolaskom ovamo.”
“To ne mijenja činjenicu da je tako bilo.”
“Podsjeti me da ti se nikada ne zamjerim.”
“Misliš da bih trebao praštati u istoj mjeri kao i ti? Ne možemo
svi biti sveci i mučenici.”
“Daj odrasti, Jacobe.”
“Da bar mogu”, tiho je promrmljao.
Zagledala sam se u njega, nastojeći shvatiti taj odgovor.
“Što?” Jacob se zahihotao.
“To ti je jedna od onih mnogih čudnih stvari koje sam
spomenuo.”
“Ti... ne možeš... odrasti?”, rekla sam tupo. “Što to znači? Da...
ne stariš? To je neka šala?”
“A, ne”, odsječno je odgovorio. Osjetila sam kako mi krv navire
u lice. Suze, suze gnjeva, ispunile su mi oči. Zubi su mi se
stisnuli i čujno zaškrgutali. “Bella? Pa što sam rekao?”
Opet sam bila na nogama, čvrsto stisnutih šaka, dok mi se cijelo
tijelo treslo.
“Ti. Ne. Stariš”, zarežala sam kroz zube.
Jacob me blago povukao za ruku, ne bih li sjela.
“Niko od nas ne stari. Što je sad s tobom?”
“Jesam li ja jedina koja mora ostarjeti? Starim svakog
smrdljivog dana!”, gotovo sam vrisnula, raširivši ruke. Negdje
duboko u sebi shvaćala sam da imam napadaj bijesa poput
Charlieja, ali taj racionalni dio mene bio je duboko u sjeni onog
iracionalnog. “Dovraga! Kakav je ovo svijet? Gdje je tu
pravda?”
“Daj se smiri, Bella.”
“Začepi, Jacobe. Samo začepi! To je tako nepošteno!”
“Jesi li ti to ozbiljno upravo udarila nogom o zemlju? Mislio
sam da to cure rade samo na televiziji.” Zarežala sam, ne
naročito dojmljivo.
“Nije to tako strašno kao što ti to očito misliš. Sjedni, pa ću ti
objasniti.”
“Stajat ću.” Zakolutao je očima.
“Okej. Kako god hoćeš. Ali, slušaj, ostarjet ću ja... jednoga
dana.”
MIN@
84
“Objasni.”
Potapšao je deblo kraj sebe. Načas sam ga mrko pogledala, ali
onda sam sjela; bijes mi je izgorio jednako brzo kao što je i
buknuo, pa sam se primirila dovoljno da shvatim kako pravim
budalu od sebe.
“Kada steknemo dovoljno samokontrole da prekinemo...”, rekao
je Jacob. “Kad se prestanemo fazirati jedno ozbiljnije razdoblje,
opet počnemo starjeti. Nije to lako.” Odmahnuo je glavom,
naglo pun dvojbe. “Trebat će jako dugo da se naučimo tako
obuzdavati, mislim. Čak ni Sam nije još dotle došao. Jasno, ne
pomaže nam to što u neposrednom susjedstvu živi golemi
vampirski koven. Ne može nam ni pasti na pamet da prestanemo
dokle god plemenu budu trebali zaštitnici. Ali ne razbijaj ti time
glavu, u svakom slučaju, jer sam ja već stariji od tebe, barem u
tjelesnom pogledu.”
“O čemu ti to?”
“Pogledaj me, Bells. Izgledam li kao šesnaestogodišnjak?”
Odmjerila sam pogledom njegovo mamutsko tijelo, nastojeći
biti objektivna.
“Pa ne baš, valjda.”
“Nimalo. Jer mi dosegnemo puni stas u roku od ne-koliko
mjeseci nakon što se vukodlački gen pokrene. Paklenski naglo
izrastanje.” Složio je facu. “U tjelesnom pogledu, vjerojatno mi
je oko dvadeset pet godina. Tako da nema potrebe da šiziš oko
toga da si prestara za mene još barem nekih sedam godina.”
Oko dvadeset pet godina. Taj mi je pojam sasvim pomutio misli.
Ali sjećala sam se onog izrastanja, sjećala sam ga se kako mi
naočigled naglo raste i popunjava se. Sjećala sam se kako je
drugačije izgledao iz dana u dan... Odmahnula sam glavom, jer
mi se zavrtjelo.
“Onda, želiš li da ti ispričam do kraja o Samu, ili si se mislila još
malo derati na mene zbog stvari koje su izvan moje kontrole?”
Duboko sam udahnula.
“Oprosti. Starenje mi je slaba tačka. Pogodio si me u živac.”
Jacob je stisnuo oči; izgledao je kao da pokušava odrediti kako
da nešto sroči. Kako nisam htjela razgovarati o istinski
osjetljivim temama, mojim planovima za budućnost, ili
pogodbama koje bi takvi planovi mogli prekršiti, potaknula sam
ga.
MIN@
85
“Dakle, nakon što je Sam shvatio što se zbiva, nakon što je imao
Billyja i Harryja i gospodina Atearu, kažeš da mu više nije bilo
tako teško. I, kao što si također rekao, ima to i dobrih strana...”
Načas sam oklijevala. “Zbog čega ih Sam tako mrzi? Zbog čega
želi da ih i ja mrzim?”
Jacob je uzdahnuo.
“E, to je stvarno čudan dio priče.”
“Profesionalka sam za čudno.”
“Da, znam.” Iscerio se prije nego što će nastaviti. “Dakle, u
pravu si. Sam je sada znao što se to zbiva, i sve je bilo gotovo u
redu. U većini pogleda, život mu se vratio, pa, ne baš sasvim u
normalu. Ali bio je bolji.” Zatim se Jacobovo lice ukrutilo, kao
da slijedi nešto bolno. “Sam to nije mogao povjeriti Lei. Ne
bismo smjeli to reći nikome ko ne mora nužno znati. A nije bilo
potpuno bezopasno da je on uz nju, ali varao je, baš kao i ja s
tobom. Leah se silno razljutila na njega jer joj nije htio reći što
se zbiva, gdje je bio, kamo to ide noću, zašto je uvijek tako
iscrpljen, ali nekako su izlazili na kraj s time. Trudili su se.
Zaista su se voljeli.”
“Je li ona otkrila u čemu je stvar? To se dogodilo?”
Odmahnuo je glavom.
“Ne, nije u tome bio problem. Njezina sestrična Emily Young
došla joj je jednog vikenda u posjet iz rezervata Makaha.”
Zgranula sam se.
“Emily i Leah su sestrične?”
“Iz drugog koljena. Ali bliske su. Bile su kao sestre dok su bile
male.”
“To je... užasno. Kako je Sam mogao... ?” Nisam dovršila
rečenicu, odmahujući glavom.
“Nemoj ga još osuđivati. Je li ti iko ikada rekao... Jesi li ikada
čula za utiskivanje?”
“Utiskivanje?” Ponovila sam nepoznatu riječ. “Ne. Što to
znači?”
“To ti je jedna od tih bizarnih stvari s kojima se moramo nositi.
Ne događa se svima. Zapravo, to je rijetka iznimka, a ne pravilo.
Sam je tada već bio čuo sve priče, priče koje smo svi mi nekoć
smatrali legendama. Čuo je za utiskivanje, ali nije ni sanjao...”
“Što je to?”, priupitala sam ga.
Jacobove oči odlutale su prema okeanu.
MIN@
86
“Sam je doista volio Leu. Ali kad je vidio Emily, to više nije
bilo bitno. Ponekad... ne znamo tačno zbog čega... otkrijemo
svoje životne partnere na taj način.” Oči su mu načas pogledale
prema meni, a lice mu se zarumenjelo. “Hoću reći... duševne
partnere.”
“Na koji to način? Kroz ljubav na prvi pogled?” Posprdno sam
se iscerila.
Jacob se nije smješkao. U tamnim mu se očima vidio prijekor na
moju reakciju.
“To je nešto malčice moćnije. Nešto apsolutnije.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ozbiljno to govoriš, zar ne?”
“Da, tako je.”
“Ljubav na prvi pogled? Ali moćnija?” U glasu mi se još čula
sumnja, a on ju je razabrao.
“Nije to lako objasniti. Ionako nije bitno.” Suzdržano je slegnuo
ramenima. “Htjela si čuti što se to dogodilo Samu da je zamrzio
vampire zbog toga što su ga promijenili, da je zamrzio sebe. I
eto što se dogodilo. Slomio je Lei srce. Pogazio je svako
obećanje koje joj je dotada dao. Svakoga dana on vidi prijekor u
njezinim očima, i zna da ona ima pravo.”
Naglo je ušutio, kao da je rekao nešto što nije namjeravao.
“Kako se Emily postavila? Ako su ona i Leah bile bliske... ?”
Sam i Emily potpuno su pristajali jedno uz drugo, kao dva
djelića slagalice tačno oblikovana da se spoje. Ipak... kako je
Emily prešla preko činjenice da je on dotad pripadao jednoj
drugoj? I to gotovo pa njezinoj sestri.
“Isprva je bila jako ljuta. Ali teško se oduprijeti tolikoj
predanosti i obožavanju.” Jacob je uzdahnuo. “A Sam joj je
onda mogao sve ispričati. Nema pravila koja te mogu sputati
kada pronađeš svoju drugu polovicu. Znaš kako je nastradala?”
“Aha.”
U Forksu se pričalo da ju je unakazio medvjed, ali ja sam znala
tajnu. Vukodlaci su nestabilni, kazao mi je Edward. Ljudi uz
njih nastradaju.
“Pa, za divno čudo, tako su nekako i razriješili stvar. Sam se
tako užasnuo, tako zgadio samome sebi, tako ispunio mržnjom
prema onome što je učinio... Bio bi se bacio pod autobus, kad bi
joj od toga bilo lakše. Možda bi se svejedno bacio, samo da
MIN@
87
pobjegne od onoga što je učinio. Bio je shrvan... A onda je,
nekako, ona počela tješiti njega, a nakon toga...”
Jacob nije dovršio misao, a ja sam osjetila da je priča postala
odviše osobna da bi se dijelila.
“Sirota Emily”, prošaptala sam. “Siroti Sam. Sirota Leah...”
“Da, Leah je izvukla najdeblji kraj”, složio se. “Hrabro se ona
nosi. Bit će djeveruša.”
Pogledala sam u daljinu, prema nazubljenim stijenama što su se
uzdizale iz okeana kao zatupasti odsječeni prsti na južnom
obodu zaljeva, dok sam pokušavala sve to shvatiti. Osjećala sam
kako me on gleda, kako čeka da nešto kažem.
“To se dogodilo i tebi?”, napokon sam ga upitala, ne pogledavši
ga. “Takva ljubav na prvi pogled?”
“Ne”, kratko mi je odgovorio. “Sam i Jared su jedini.”
“Hmm”, rekla sam, nastojeći zvučati kao da ga pitam iz puke
pristojnosti. Laknulo mi je, i pokušala sam sama sebi
protumačiti tu reakciju. Zaključila sam da mi je naprosto drago
što on ne tvrdi da između nas dvoje postoji nekakva mistična,
vučija spona. Odnos nam je ionako već bio dovoljno nejasan.
Nije mi trebalo više nadnaravnoga u njemu od onoga s čime sam
se ionako morala nositi.
I on je utihnuo, i ta je tišina postala pomalo nezgodna. Slutila
sam da mi je bolje ne znati što on misli.
“Kako je to ispalo s Jaredom?”, upitala sam ga da prekinem
šutnju.
“Nije bilo nikakve drame. Radilo se samo o djevojci koja je
cijele godine sjedila kraj njega u školi, a nije ju dvaput
pogledao. A onda, nakon što se promijenio, vidio ju je opet i
nikad više nije pogledao nijednu drugu. Kim se oduševila. Bila
je silno zaljubljena u njega. U dnevniku je posvuda zapisivala
svoje ime s njegovim prezimenom.” Podrugljivo se nasmijao.
Namrštila sam se.
“Jared ti je to rekao? Nije smio.” Jacob se ugrizao za usnu.
“Valjda se ne bih trebao smijati. Makar je zbilja bilo smiješno.”
“Koji duševni partner.” Uzdahnuo je.
“Jared nam ništa nije namjerno rekao. Već sam ti kazao to,
sjećaš se?”
“A, da. Jedan drugome možete čuti misli, ali samo kad ste
vukovi, je l’ tako?”
MIN@
88
“Tako je. Baš kao i tvoj krvopija.” Prostrijelio me pogledom.
“Edward”, ispravila sam ga.
“Jasno, jasno. Tako sam saznao toliko o tome kako je bilo
Samu. Nije da bi nam on sve to ispričao da je imao izbora.
Zapravo, to je nešto što svi mi mrzimo.” U glasu mu se
odjednom začula oštra gorčina. “To je grozno. Nema intime,
nema tajni. Sve čega se stidiš izloženo je svima na dlanu.”
Stresao se.
“Zvuči užasno”, prošaptala sam.
“Dobro to dođe, ponekad, kad se moramo koordinirati”, rekao je
preko volje. “Svake stote godine kad nam neki krvopija zađe na
teritorij. S Laurentom je bilo zabavno. A da nam Cullenovi nisu
zasmetali prošle subote... uh!” Prostenjao je. “Mogli smo je
srediti!” Ljutito je stisnuo šake.
Lecnula sam se. Ma koliko da sam se brinula zbog toga da bi
Jasper ili Emmett mogli nastradati, to nije bilo ni izbliza slično
mojoj panici na pojam da bi se Jacob mogao sukobiti s
Victorijom. Emmett i Jasper bili su nešto najsličnije
neuništivosti što sam mogla zamisliti. Jacob je i dalje bio topao,
i dalje razmjerno ljudski. Smrtan. Pomislila sam na Jacoba pred
Victorijom, dok joj vjetar nosi jarku kosu oko neobično
mačkastog lica... i stresla se. Jacob me znatiželjno pogledao.
“Ali nije li tako cijelo vrijeme i tebi? Dok ti je on u glavi?”
“O, ne. Edward mi nikad nije u glavi. On bi to samo želio.”
Jacobovo lice posve se zbunilo. “On me ne čuje”, pojasnila sam
mu s tračkom nadmenosti u glasu, iz stare navike. “Ja sam
jedina osoba koju on ne čuje. Ne znamo zašto je to tako.”
“Čudno”, rekao je Jacob.
“Baš.” Nadmenost se izgubila. “To vjerojatno znači da mi
nešto nije u redu s mozgom”, priznala sam.
“Znao sam ja već da nešto nije u redu s tvojim mozgom”,
promrsio je Jacob.
“Hvala.”
Sunce je odjednom granulo kroz oblake, neočekivano,
iznenadivši me, pa sam morala stisnuti oči zbog sjajnog odraza s
vode. Sve je promijenilo boju, valovi iz sive u modru, krošnje iz
mutne maslinaste u žarki žad, a kamenčići duginih boja
zasvjetlucali su kao dragulji.
MIN@
89
Neko smo vrijeme samo škiljili, puštajući da nam se oči
prilagode. Nije se čulo ništa osim šuplje rike valova što odjekuje
sa svake strane zaštićenog zaljeva, tihog struganja kamičaka o
kamičke nošene vodom, i zova galebova visoko nad nama. Bilo
je vrlo spokojno. Jacob se smjestio bliže meni, tako da mi se
oslanjao o ruku. Bio je tako topao, pa sam nakon minute, sa sebe
skinula kabanicu. Ispustio je tihi, zadovoljni uzdah iz dna grla,
te položio obraz na moje tjeme. Osjećala sam kako mi sunce
grije kožu, premda nije bilo baš tako toplo kao Jacob, i dokono
se upitala koliko će mi trebati da sva izgorim.
Zamišljeno sam okrenula desnu ruku na stranu i počela
promatrati kako se sunčevo svjetlo blago ljeska s ožiljka koji
mi je James ondje ostavio.
“O čemu razmišljaš?”, prošaptao je.
“O suncu.”
“Mmm. Godi.”
“O čemu ti razmišljaš?”, upitala sam ga. Tiho se zahihotao.
“Sjetio sam se onog debilnog filma na koji si me odvela. I
Mikea Newtona koji riga po svemu oko sebe.”
I ja sam se nasmijala, iznenadivši se koliko mi je vrijeme
promijenilo tu uspomenu. Nekoć je bila puna stresa, puna
zbunjenosti. Toliko se toga promijenilo te noći... A ja se sada
mogu smijati tome. To je bila zadnja noć koju smo Jacob i ja
proveli skupa prije nego što je on saznao istinu o svome
podrijetlu. Zadnja ljudska uspomena. Sada neobično ugodna
uspomena.
“To mi nedostaje”, rekao je Jacob. “Kako je nekada sve bilo
tako lako... nezamršeno. Drago mi je što imam dobro
pamćenje.” Uzdahnuo je.
Osjetio je naglu napetost u mome tijelu, kad je svojim riječima
potaknuo jednu moju uspomenu.
“Što je bilo?”, upitao me.
“Kad smo kod tog tvog dobrog pamćenja...” Odmaknula sam se
od njega da mu vidim lice. Trenutačno je bilo zbunjeno. “Bi li
mi možda rekao što si to radio u ponedjeljak ujutro? Mislio si o
nečemu što je pogodilo Edwarda.” Pogodilo nije baš bila prava
riječ, ali htjela sam odgovor, pa sam smatrala da je najpametnije
ne početi prestrogo.
MIN@
90
Jacobovo lice je zasjalo kad je shvatio na šta mislim, pa se
nasmijao. “Samo sam mislio o tebi. Nije mu se naročito
svidjelo, zar ne?”
“O meni? Što o meni?”
Jacob se nasmijao, ovaj put s oštrijim prizvukom.
“Sjećao sam se kako si izgledala one noći kad te Sam
pronašao, vidio sam mu to u glavi, pa kao da sam bio tamo; ta
uspomena odonda proganja Sama, znaš. A onda sam se sjetio
kako si izgledala kad si prvi put došla do mene. Kladim se da ni
ne shvaćaš koliko si tada bila smoždena, Bella. Protekli su tjedni
prije nego što si opet počela izgledati ljudski. I sjetio sam se
kako si se stalno obavijala rukama, ne bi li nekako spriječila da
se ne raspadneš...” Jacob se lecnuo, a onda je odmahnuo
glavom. “Teško mi je prisjećati se koliko si tužna bila, a ja
nisam bio kriv za to. Pa sam računao da će njemu biti još teže. A
i mislio sam da bi trebao vidjeti što je to učinio.”
Pljesnula sam ga po ramenu. Ruka me zaboljela.
“Jacobe Black, da to više nisi ponovio! Obećaj mi.”
“Nema šanse. Mjesecima se nisam tako dobro proveo.”
“Tako mi svega, Jake – ”
“Ma daj, saberi se, Bella. Kad ću ga opet vidjeti? Ništa se ti ne
brini.”
Ustala sam , a on me uhvatio za ruku kad sam krenula odande.
Pokušala sam se otrgnuti.
“Odlazim, Jacobe.”
“Ne, ne idi još”, pobunio se i čvršće me uhvatio. “Žao mi je. I...
okej, neću to ponoviti. Obećavam.” Uzdahnula sam.
“Hvala, Jake.”
“Hajde, idemo natrag do mene kući”, rekao je gorljivo.
“Zapravo, mislim da bih stvarno trebala poći. Angela Weber me
očekuje, a znam da se Alice brine. Ne bih je htjela previše
uzrujati.”
“Ali tek što si došla!”
“Čini se tako”, složila sam se. Pogledala sam sunce, odnekud
već u zenitu. Kamo je otišlo to vrijeme?
Obrve su mu se nadnijela nad oči.
“Ne znam kada ću te opet vidjeti”, kazao je povrijeđenim
tonom.
MIN@
91
“Doći ću ti idući put kad Edward ne bude bio tu”, obećala sam
mu ishitreno.
“Kad ga ne bude bilo tu?” Jacob je prevrnuo oči. “Lijep opis
onoga što on radi. Koji odurni paraziti.”
“Ako ne možeš biti pristojan, neću se uopće vratiti!”, priprijetila
sam mu i pokušala osloboditi ruku. Odbio je da me pusti.
“Ma daj, ne ljuti se”, rekao je, široko se osmjehujući. “Refleksna
reakcija.”
“Ako hoćeš da se opet pokušam vratiti, mora ti nešto biti jasno,
okej?”
Pričekao je. “Vidiš”, objasnila sam mu. “Baš me briga ko je
vampir, a ko vukodlak. To je nebitno. Ti si Jacob, on je
Edward, a ja sam Bella. I ništa drugo nije bitno.” Oči su mu se
blago suzile.
“Ali ja jesam vukodlak”, nevoljko je rekao. “A on jest vampir”,
dodao je s očitim gađenjem.
“A ja sam djevica u horoskopu!”, iznureno sam viknula.
Podigao je obrve, odmjeravajući znatiželjno izraz mojeg lica.
Napokon je slegnuo ramenima.
“Ako stvarno možeš tako to doživljavati...”
“Mogu. I doživljavam.”
“Okej. Samo Bella i Jacob. Ne trebaju nam nikakve munjene
djevice u horoskopu.” I nasmiješio mi se onim toplim, poznatim
smiješkom koji mi je tako nedostajao. Osjetila sam kako se u
odgovor i meni smiješak razliježe licem.
“Stvarno si mi nedostajao, Jake”, priznala sam mu bez
razmišljanja.
“I ti meni.” Osmijeh mu se raširio. Oči su mu bile sretne i
bistre, napokon oslobođene one ljutite gorčine. “Više nego što
znaš. Hoćeš li se brzo vratiti?”
“Čim budem mogla”, obećala sam mu.

8Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:29 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
6. ŠVICARSKA
Dok sam se vozila kući, nisam naročito pazila na mokru cestu
koja se presijavala na suncu. Razmišljala sam o lavini podataka
koje je Jacob podijelio sa mnom, nastojeći si ih složiti u glavi,
prisiliti da svi skupa imaju smisla. Usprkos tom opterećenju,
bilo mi je lakše. Kad sam vidjela kako se Jacob smiješi, kad smo
pretresli sve tajne... situacija nije postala savršena, ali postala je
bolja. Imala sam pravo što sam otišla. Jacob me trebao. A
opasnosti, pomislila sam škiljeći od odsjaja, očito nije bilo.
“Ma, drek”, zacvilila sam.
Razmislila sam bih li stala uz cestu. Ali bila sam tako strašljiva
da se nisam htjela već sada suočiti s njim. Računala sam da ću
imati vremena da se pripremim... i Charlieja uza sebe kao branu.
To bi ga barem prisililo da ne diže glas.
Volvo me slijedio na samo nekoliko centimetara razdaljine.
Gledala sam ravno u cestu pred sobom.
Kao potpuna kukavica, odvezla sam se ravno do Angele ni
jedanput ne pogledavši u zažarene oči koje sam osjećala u
retrovizoru. Slijedio me sve dok nisam stala uz trotoar pred
kućom Weberovih. Nije stao, a ja nisam pogledala prema njemu
kad je prošao. Nisam htjela vidjeti izraz na njegovom licu.
Pretrčala sam kratku betonsku stazicu do Angelinih ulaznih
vrata čim se izgubio s vidika. Ben mi je otvorio još dok sam
kucala, kao da je stajao odmah pokraj vrata.
“Hej, Bella!”, iznenađeno je rekao.
“Bok, Ben. Ovaj, je li Angela tu?” Upitala sam se nije li Angela
zaboravila na naš dogovor, a onda sam se lecnula na pomisao da
bih morala ranije otići kući.
“Naravno”, rekao je Ben baš kad je Angela doviknula:
“Bella!”, i pojavila se na vrhu stubišta.
Ben mi je virnuo preko ramena kad smo oboje začuli zvuk
automobila na cesti; nisam se prepala, ovaj je motor kašljucavo
zastao, a onda glasno prasnuo iz ispušne cijevi. Nije zvučao
nimalo slično mekom brujanju volvoa. To se zacijelo pojavio
onaj kojega je Ben očekivao.
“Stigao je Austin”, rekao je Ben kad je Angela došla do njega.
Vozač je zatrubio s ulice.
MIN@
93
“Vidimo se poslije”, obećao joj je Ben. “Već mi nedostaješ.”
Stavio je ruku Angeli oko vrata i spustio je do svoje visine da je
može gorljivo poljubiti. Nakon sekundu-dvije, Austin je opet
zatrubio.
“’Đenja, Ang! Volim te!”, viknuo je Ben dok je protrčavao kraj
mene.
Angela se zanjihala, blago rumena u licu, a onda došla sebi i
mahala im sve dok se Ben i Austin nisu izgubili s vida. Zatim se
okrenula prema meni i žalosno osmjehnula.
“Hvala ti zbog ovoga, Bella”, rekla je. “Iz dna duše. Ne samo da
mi spašavaš ruke od trajne ozljede, nego si me upravo i
poštedjela dva sata gledanja loše sinhroniziranog filma o
borilačkim vještinama potpuno lišenog radnje.” Uzdahnula je od
olakšanja.
“Drago mi je biti na usluzi.” Osjećala sam malo manju paniku,
disala sam malo ravnomjernije. Ovdje je sve bilo tako obično.
Angeline jednostavne ljudske drame neobično su me smirivale.
Bilo je lijepo znati da je život bar negdje normalan.
Otišla sam za Angelom na kat, u njezinu sobu. Nogama je usput
razmicala igračke. U kući je bilo neuobičajeno mirno.
“Gdje su tvoji?”
“Roditelji su odveli blizance u Port Angeles na neki rođendan.
Stvarno ne mogu vjerovati da ćeš mi pomoći oko ovoga. Ben se
pravi da ima upalu mišića.” Složila je facu.
“Drage volje”, rekla sam, a onda ušla u Angelinu sobu i
ugledala hrpe pripremljenih omotnica. “Oh!”, zgranula sam se.
Angela me pogledala s isprikom u očima. Sad mi je bilo jasno
zbog čega je toliko odgađala ovaj posao, a i zašto se Ben
prepredeno izvukao. “Mislila sam da preuveličavaš”, priznala
sam joj.
“Da bar. Sigurna si da ti se da to raditi?”
“Samo ti mene uposli. Imam cijeli dan vremena.” Angela je
razdijelila jednu hrpu napola i stavila majčin adresar između nas
na radnom stolu. Neko smo vrijeme organizirale posao, a zatim
su se samo čula naša penkala kako tiho stružu po papiru.
“Što Edward večeras radi?”, upitala me nakon nekoliko minuta.
Penkalo mi se zarilo u omotnicu na kojoj sam radila.
“Emmett se vratio kući za vikend. Navodno su otišli na
planinarenje.”
MIN@
94
“To si rekla kao da nisi sigurna.” Slegnula sam ramenima.
“Imaš sreće što Edward ima braću s kojom može ići na sva ta
planinarenja i izlete. Ne znam kako bih se snašla da Ben nema
Austina za sve te muške stvari.”
“Aha, ti izlasci u prirodu nisu baš za mene. A nikako ne bih ni
mogla držati korak s njima.” Angela se nasmijala.
“I meni je draže biti u kući.” Zatim se opet posvetila svojoj hrpi.
Ja sam napisala još četiri adrese. Uz Angelu nikad nije bilo
pritiska da se stanka u razgovoru ispuni besmislenim
čavrljanjem. Kao i Charlieju, nije joj smetala tišina.Ali, kao i
Charlie, također je katkad previše dobro opažala štošta.
“Nešto nije u redu?”, upitala me sada tihim glasom. “Djeluješ
mi... zabrinuto.” Krotko sam se osmjehnula.
“Zar je to tako očito?”
“Pa nije baš.”
Vjerojatno je samo lagala da mi udovolji.
“Ne moramo o tome ako ne želiš”, smirila me. “Saslušat ću te,
ako misliš da će ti to pomoći.”
Spremala sam joj se reći hvala, ali ne, hvala. Napokon, previše
sam tajni morala sačuvati. Zaista nisam mogla raspravljati o
svojim problemima s ljudskom osobom. To se protivilo
pravilima. A ipak sam upravo to odjednom poželjela učiniti,
neobično jako. Željela sam razgovarati s normalnom, ljudskom
prijateljicom. Željela sam joj se malo potužiti, kao i svaka druga
tinejdžerka. Željela sam da moji problemi budu toliko
jednostavni. Također bi bilo lijepo imati nekoga izvan cijele ove
zavrzlame s vampirima i vukodlacima, da mi pomogne da
sagledam situaciju iz drugačije perspektive. Nekoga
objektivnog.
“Gledat ću ja svoja posla”, obećala mi je Angela i osmjehnula
se, zapisujući novu adresu.
“Ne”, rekla sam. “Imaš pravo. Tačno, zabrinuta sam. Zbog...
zbog Edwarda.”
“Što je bilo?”
Tako se lako moglo razgovarati s Angelom. Kad bi postavila
takvo pitanje, bilo mi je jasno da nije tek morbidno radoznala, ili
da bi htjela čuti trač, kao, recimo, Jessica. Marila je za to što
sam zabrinuta.
“Ma, ljut je na mene.”
MIN@
95
“To mi je teško zamisliti”, rekla je. “Zbog čega se ljuti?”
Uzdahnula sam.
“Sjećaš se Jacoba Blacka?”
“Ah”, rekla je.
“Eto.”
“Ljubomoran je.”
“Ne, nije ljubomoran...” Trebala sam držati jezik za zubima.
Nikako joj nisam mogla objasniti to kako treba. Ali svejedno
sam htjela pričati s njom i dalje. Nisam ni shvaćala koliko mi
nedostaju ljudski sugovornici. “Edward smatra da Jacob... loše
utječe na mene, valjda. Da je nekako... opasan. Znaš u koliku
nevolju sam dospjela prije nekoliko mjeseci... Makar, sve su to
gluposti.” Iznenadila sam se vidjevši da Angela odmahuje
glavom. “Što je?”, upitala sam je.
“Bella, vidjela sam kako te Jacob Black gleda. Kladim se da je
pravi problem ljubomora.”
“Nije to tako s Jacobom.”
“Za tebe možda nije. Ali za Jacoba...” Namrštila sam se.
“Jacob zna kakvi su moji osjećaji. Sve sam mu kazala.”
“Edward je samo čovjek, Bella. Reagirat će kao i svaki drugi
dečko.”
Složila sam grimasu. Na to nisam imala odgovora. Potapšala me
po nadlanici.
“Proći će ga to.”
“Nadam se. Jake prolazi pomalo teško razdoblje. Potrebna sam
mu.”
“Ti i Jacob ste dosta bliski, zar ne?”
“Kao da smo rod”, složila sam se.
“A on Edwardu nije drag... To mora da je teško. Pitam se kako
bi se Ben tu postavio”, zamislila se. Blago sam se osmjehnula.
“Vjerojatno kao i svaki drugi dečko.” Iscerila se.
“Vjerojatno.”
Zatim je promijenila temu. Angela nije bila sklona zabadanju
nosa u tuđe stvari, a činilo se da shvaća kako ne želim, ne mogu,
reći više od toga.
“Jučer su mi dodijelili sobu u domu. U najdaljoj zgradi od
sveučilišnog kampusa, naravno.”
“Je li Ben već saznao gdje će biti njegova soba?”
MIN@
96
“U zgradi najbližoj kampusu. Uvijek mu se posreći. A ti? Jesi li
odlučila gdje ćeš studirati?”
Zagledala sam se u pisanje, udubivši se u svoje nespretne
žvrljotine. Načas me smela pomisao na Angelu i Bena na
Sveučilištu Washington. Za samo nekoliko mjeseci oni odlaze u
Seattle. Hoće li tada ondje biti sigurno? Hoće li se divlja, mlada
vampirska prijetnja odseliti odande? Hoće li tada postojati neko
novo mjesto, neki drugi grad koji se grozi nad novinskim
naslovima iz filmova strave?
Hoću li ja biti krivac za te nove naslove? Pokušala sam smetnuti
to s uma. Odgovorila sam joj na pitanje trenutak prekasno.
“Na Aljasku, mislim. Na tamošnje sveučilište u Juneauu.”
Glas joj je odisao iznenađenjem.
“Aljaska? O. Zbilja? Hoću reći, to je super. Samo sam mislila da
ćeš otići na neko... toplije mjesto.”
Kratko sam se nasmijala, zureći i dalje u omotnicu.
“Aha. Forks mi je baš promijenio životne nazore.”
“A Edward?”
Premda su mi na spomen tog imena leptirići zatreperili u želucu,
pogledala sam je sa širokim osmijehom.
“Aljaska ni Edwardu nije prehladna.” I ona se osmjehnula
meni. “Naravno da nije.” A onda je uzdahnula. “To je tako
daleko. Nećeš moći često dolaziti kući. Nedostajat ćeš mi.
Hoćeš li mi se javljati e- mailom?”
Zapljusnuo me nalet tihe tuge; možda se nisam smjela sada
zbližavati s Angelom. Ali ne bi li bilo još tužnije propustiti te
posljednje prilike? Otresla sam se tih nesretnih misli, ne bih li
joj mogla zafrkantski odgovoriti.
“Ako budem mogla tipkati nakon ovoga.” Kimnula sam prema
hrpi ispisanih omotnica.
Nasmijale smo se, a nakon toga je bilo lako vedro čavrljati o
kolegijima i smjerovima studija dok smo privodile ostatak kraju,
morala sam samo ne misliti na to. Uostalom, danas sam imala
prečih briga.
Pomogla sam joj i oko lijepljenja maraka. Bojala sam se otići.
“Kako ti je ruka?”, upitala me. Protegnula sam prste.
“Mislim da ću se opet moći služiti njome... jednog dana.”
U prizemlju su se zalupila vrata, pa smo obje podigle pogled.
“Ang?”, pozvao je Ben.
MIN@
97
Pokušala sam se osmjehnuti, ali usne su mi drhtale.
“Rekla bih da mi je ovo znak za odlazak.”
“Ne moraš ići. Premda mi on vjerojatno namjerava prepričati
film... detaljno.”
“Charlie se ionako već sigurno pita gdje sam.”
“Hvala ti što si mi pomogla.”
“Bilo mi je lijepo, zapravo. Trebale bismo ponoviti nešto
ovakvo. Prijalo mi je malo ženskog društva.”
“Svakako.”
Začulo se blago kucanje na vratima njezine sobe.
“Uđi, Ben”, rekla je Angela. Ustala sam i protegnula se.
“Hej, Bella! Preživjela si”, brzo me pozdravio Ben prije nego
što će otići na moje mjesto kraj Angele. Pogledao je posao koji
smo obavile. “Svaka čast. Šteta što više ništa nije ostalo, jer sam
mislio i ja...” Pustio je da misao ostane nedovršena, a onda
uzbuđeno počeo ispočetka. “Ang, ne mogu vjerovati da si
propustila ovaj! Bio je fantastičan. Koji završni obračun,
koreografija borbe je nevjerojatna! Ima jedan tip, pa, morat ćeš
to sama vidjeti da shvatiš što ti hoću reći – ”
Angela me pogledala i zakolutala očima.
“Vidimo se u školi”, rekla sam i nasmijala se s nelagodom.
Uzdahnula je.
“Vidimo se.”
Bila sam sva napeta na povratku do kamioneta, ali ulica je bila
prazna. Cijelu sam vožnju provela usplahireno pogledavajući u
sve retrovizore, ali nisam opazila ni traga od srebrnog
automobila.
Njegov auto nije bio ni pred kućom, premda je to malo značilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam otvorila ulazna vrata.
“Hej, tata.” Zatekla sam ga u dnevnoj sobi, ispred televizora.
“Onda, kako ti je prošao dan?”
“Dobro”, rekla sam. Baš bih mu i mogla sve ispričati, ionako će
to ubrzo čuti od Billyja. Uostalom, to će ga razveseliti. “Nisu me
trebali na poslu, pa sam otišla dolje u La Push.”
Na licu mu se nije vidjelo dovoljno iznenađenja. Već se čuo s
Billyjem.
“Kako je Jacob?”, upitao me Charlie, nastojeći zvučati
nezainteresirano.
“Dobro”, rekla sam jednako nehajno.
MIN@
98
“Bila si kod Weberovih?”
“Aha. Adresirale smo joj sve pozivnice.”
“Lijepo.” Charlie se široko osmjehnuo. Bio je neobično pažljiv,
imajući u vidu da je upravo trajala utakmica. “Drago mi je da si
se danas družila s prijateljima.”
“I meni je.”
Prošetala sam do kuhinje, tražeći posla. Na nesreću, Charlie je
već oprao posuđe od ručka. Tako sam nekoliko minuta samo
stajala i gledala mrlju koju je sunčeva svjetlost stvarala na
podu. Ali znala sam da ne mogu dovijeka odugovlačiti.
“Idem učiti”, izjavila sam tmurno i krenula na kat.
“Vidimo se”, dobacio mi je Charlie.
Ako preživim, pomislila sam .
Pažljivo sam zatvorila svoja vrata prije nego što ću se okrenuti
prema ostatku sobe. Naravno da je bio unutra. Stajao je uza zid
nasuprot mene, u sjeni kraj otvorenog prozora. Lice mu je bilo
strogo, a držanje napeto. Šutke me strijeljao pogledom. Lecnula
sam se, očekujući provalu ljutnje, ali nije došla. Samo je i dalje
buljio, možda nijem od bijesa.
“Bok”, napokon sam rekla. Lice kao da mu je bilo isklesano od
kamena. Nabrojala sam do sto u glavi, ali nije bilo promjene.
“Eh... dakle, još uvijek sam živa”, progovorila sam. Potmulo mu
se režanje otelo iz dubine prsa, ali izraz mu se nije promijenio.
“Nije bilo nikakve štete”, ustvrdila sam i slegnula ramenima.
Pomaknuo se. Sklopio je oči i uhvatio se za korijen nosa prstima
desne ruke.
“Bella”, prošaptao je. “Imaš li ti pojma koliko mi je malo
trebalo da danas prijeđem liniju? Da prekršim pogodbu i pođem
po tebe? Znaš li ti što bi to značilo?”
Zgranula sam se, a on je otvorio oči. Bile su hladne i teške kao
noć.
“Ne možeš!”, kazala sam preglasno. Spustila sam glas tako da
me Charlie ne čuje, ali došlo mi je da viknem. “Edwarde, samo
im treba izlika za borbu. Jedva čekaju. Ne smiješ nikada
prekršiti pravila!”
“Možda oni nisu jedini kojima bi prijala borba.”
“Da nisi prvi počeo”, poklopila sam ga. “Vi ste sklopili
pogodbu, vi je se i držite.”
“Da te povrijedio – ”
MIN@
99
“Dosta!”, prekinula sam ga. “Nema razloga za brigu. Jacob nije
opasan.”
“Bella.” Zakolutao je očima. “Nisi ti baš sposobna najbolje
prosuditi što jest ili nije opasno.”
“Znam da me Jake ne mora brinuti. A ne mora ni tebe.”
Zastrugao je zubima. Čvrsto je stiskao šake uz tijelo.
Još je stajao uza zid, tako mrsko daleko od mene.
Duboko sam udahnula i prešla sobu. Nije se pomaknuo kad sam
ga zagrlila. Uz tople zrake večernjeg sunca na prozoru koža mu
je djelovala posebno ledeno. A i cijeli je bio leden, onako
hladan i ukočen.
“Oprosti što si se brinuo zbog mene”, promrmljala sam.
Uzdahnuo je i blago se opustio. Uhvatio me rukama oko struka.
“Brinuo je još blago rečeno”, prošaptao je. “Dan mi je vrlo dugo
trajao.”
“Nisi trebao saznati za to”, podsjetila sam ga. “Mislila sam da
ćeš dulje ostati u lovu.”
Pogledala sam mu u lice, u suzdržane oči; nisam to isprva
primijetila od nervoze, ali bile su pretamne. Kolobari ispod njih
bili su zagasito ljubičasti. Namrštila sam se, negodujući.
“Kada je Alice vidjela da nestaješ, vratio sam se”, objasnio je.
“Nisi trebao. Sada ćeš opet morati otići.” Namrštila sam se još
jače.
“Mogu pričekati.”
“To nema smisla. Hoću reći, znam da me nije mogla vidjeti uz
Jacoba, ali ti si trebao znati – ”
“Ali nisam”, rekao je. “A ti ne možeš očekivati da ću ti
dopustiti, ”
“O, da, mogu”, upala sam mu u riječ. “Upravo to i očekujem – ”
“Ovo se više neće ponoviti.”
“Nego što! Jer ti idući put nećeš tako pretjerano reagirati.”
“Jer neće postojati idući put.”
“Shvaćam kad moraš otići, čak i ako mi se to ne sviđa – ”
“To nije isto. Ja ne stavljam svoj život na kocku.”
“Ni ja.”
“Vukodlaci predstavljaju rizik.”
“Ne slažem se.”
“Ne mislim pregovarati o ovome, Bella.”
MIN@
100
“Niti ja.” Opet je čvrsto stisnuo šake. Osjetila sam ih na leđima.
Riječi su bez razmišljanja izašle iz mene. “Je li tu stvarno riječ
o mojoj sigurnosti?”
“Kako to misliš?”, oštro me upitao.
“Nisi možda...” Angelina teorija sada mi je djelovala blesavije
nego prije. Bilo mi je teško dovršiti misao. “Mislim, ono, pa nije
valjda da si ljubomoran, je l’ tako?” Podigao je obrvu.
“Nije li?”
“Budi ozbiljan.”
“Nego što, u svemu ovome ništa nije ni najmanje smiješno.”
Sumnjičavo sam se namrštila.
“Ili... je li tu riječ o nečemu potpuno drugačijem? O nekom
glupom shvaćanju da su vampiri i vukodlaci vječni neprijatelji?
Da nije to samo obično testosteronsko – ” Oči su mu se zažarile.
“Tu je riječ samo o tebi. Meni je jedino bitno da tebi ništa nije.”
Bilo je nemoguće posumnjati u crni žar u njegovim očima.
“Okej”, uzdahnula sam. “Vjerujem ti. Ali nešto ću ti reći, kada
je riječ o tom glupom neprijateljstvu, mene u to ne miješajte. Ja
sam tu neutralna zemlja. Ja sam Švicarska. Odbijam da se
uplićem u teritorijalne razmirice mitoloških bića. Jacob mi je dio
obitelji. Ti si mi... pa, ne baš životna ljubav, jer očekujem da ću
te voljeti mnogo dulje od toga. Ti si ljubav mog cjelokupnog
postojanja. Briga me ko je vukodlak, a ko vampir. Ako se
ispostavi da je Angela vještica, nek nam se i ona slobodno
pridruži.”
Promatrao me šutke, stisnutih očiju. “Švicarska”, ponovila sam,
da naglasim poantu. Namrštio se, a onda uzdahnuo.
“Bella...”, zaustio je, a onda stao i zgađeno digao nos.
“Što je sad?”
“Pa... nemoj se uvrijediti, ali smrdiš kao pas”, kazao mi je.
A onda se onako izvijeno osmjehnuo, pa sam znala da je svađa
završila. Zasad.
Edward je morao nadoknaditi propušteni odlazak u lov, pa je
odlučio otići u petak navečer s Jasperom, Emmettom i
Carlisleom u neki park prirode u sjevernoj Kaliforniji gdje su se
previše nakotile pume.
Nismo iznašli dogovor što se vukodlaka tiče, ali nije me grizla
savjest zato što sam pozvala Jakea, u kratkotrajnoj prilici nakon
što je Edward odvezao volvo kući, a prije nego što mi se opet
MIN@
101
pojavio na prozoru, da mu javim kako ću mu opet doći u subotu.
Nisam to napravila Edwardu iza leđa. Znao je moj stav. A ako
mi opet pokvari kamionet, odlučila sam javiti Jacobu da dođe po
mene. Forks je bio neutralan, baš kao i Švicarska, baš kao i ja.
I tako, kad sam u četvrtak izašla s posla i ugledala gdje me u
volvou umjesto Edwarda čeka Alice, u prvi mah nisam ništa
posumnjala. Suvozačka su vrata bila otvorena, a glazba koju
nisam prepoznala tresla je karoseriju dubokim basovima.
“Hej, Alice”, viknula sam kroz to zavijanje dok sam ulazila.
“Gdje ti je brat?”
Pjevala je uz pjesmu, glasom za oktavu višim od melodije,
provijajući složenu harmoniju kroz nju. Kimnula mi je glavom,
zanemarivši moje pitanje jer se sva usredotočila na glazbu.
Zatvorila sam svoja vrata i prekrila dlanovima uši. Iscerila se i
stišala glazbu tako da je postala tek pozadinska. Zatim je u isti
mah zaključala sva vrata i nagazila na gas.
“Što je sad ovo?”, upitala sam je, polako osjećajući nelagodu.
“Gdje je Edward?” Slegnula je ramenima.
“Otišli su ranije.”
“O.” Pokušala sam suzbiti svoje apsurdno razočaranje. Ako su
otišli ranije, to samo znači da će se prije i vratiti, podsjetila sam
se.
“Svi su dečki otišli, pa imamo pidžama-parti!”, obznanila je
piskutavim, pjevnim glasićem.
“Pidžama-parti?”, ponovila sam, a sumnjičavost me napokon
obuzela.
“Zar nisi uzbuđena?”, ciknula je.
Uputila sam joj dug pogled, ravno u razdragane oči.
“Ti to mene otimaš, zar ne?”
Nasmijala se i kimnula glavom.
“Do subote. Esme je sve dogovorila s Charliejem; spavat ćeš
dvije noći kod mene, a ja ću te sutra voziti u školu i iz škole.”
Okrenula sam lice prema prozoru, škrgućući zubima.
“Žao mi je”, rekla je Alice, ne zvučeći ni najmanje pokajnički.
“Potplatio me.”
“Čime?”, prosiktala sam kroz zube.
“Poršeom. Potpuno je jednak onome koji sam ukrala u Italiji.”
Sretno je uzdahnula. “Ne bih ga smjela voziti po Forksu, ali, ako
MIN@
102
želiš, možemo provjeriti koliko mu treba odavde do L.A.-a,
kladim se da bih te mogla vratiti ovamo do ponoći.” Duboko
sam udahnula.
“Mislim da radije ne bih”, uzdahnula sam, potiskujući drhtaj.
Skrenule smo, i dalje prebrzo, na dugi prilazni put. Alice nas je
odvezla do garaže, a ja sam na brzinu pogledala automobile.
Između Emmettovog velikog džipa i Rosalieinog crvenog
karavana stajao je sjajni porše žute boje kanarinca. Alice je
elegantno iskočila i otišla pomilovati svoje mito cijelom
dužinom.
“Zar nije krasan?”
“Prilično pretjerano”, progunđala sam u nevjerici. “Dao ti je to
samo da me dva dana držiš kao taoca?”
Alice je složila facu. Sekundu potom, sinulo mi je, pa sam
zgroženo zinula.
“To je za svaki put kad on ode, je l’ tako?”
Kimnula je glavom. Zalupila sam svoja vrata i odmarširala
prema kući. Plesuckala je uz mene, ne kajući se i dalje.
“Alice, zar tebi ovo nije pomalo pretjerano ponašanje? Mrvicu
manijakalno, možda?”
“Nije baš.” Šmrknula je. “Tebi očito nije jasno koliko opasan
mladi vukodlak može biti. Pogotovo kad ih ja ne mogu vidjeti.
Edward ne može znati jesi li ti na sigurnom. Ne bi smjela biti
tako nesmotrena.”
Glas mi je postao jedak.
“Da, jer je odlazak na vampirski pidžama-parti vrhunac
obazrivog ponašanja.” Alice se nasmijala.
“Pedikirat ću te i sve to”, obećala mi je. Nije bilo tako strašno,
osim što su me držali protiv moje volje. Esme je poslužila
talijansku hranu, i to dobru, skroz iz Port Angelesa, a Alice je
pripremila filmove koje najviše volim. Čak je i Rosalie bila
tamo, mirno, u pozadini. Alice me stvarno htjela pedikirati, a ja
sam se upitala ne radi li ona sve što joj piše na nekakvom
popisu, koji je možda sastavila na temelju gledanja loših
humorističkih serija.
“Koliko dugo želiš ostati budna?”, upitala me kad su mi se nožni
prsti krvavocrveno presijavali. Moja natmurenost nimalo joj nije
umanjila oduševljenje.
MIN@
103
“Ne želim ostati budna. Ujutro imamo nastavu.” Napućila je
usne.
“Gdje bih to trebala spavati, uostalom?” Odmjerila sam kauč
pogledom. Bio je malo kratak. “Zar me ne možete samo držati
pod prismotrom u mojoj kući?”
“Kakav bi to onda bio pidžama-parti?” Alice je iznureno
odmahnula glavom. “Spavat ćeš u Edwardovoj sobi.”
Uzdahnula sam. Njegov je crni kožni kauč doista bio duži od
ovoga. Zapravo, zlatni tepih u njegovoj sobi vjerojatno je bio
dovoljno debeo da mi ni spavanje na podu ne bi bilo naročito
neudobno.
“Mogu li se barem vratiti kući po svoje stvari?” Iscerila se.
“To je već riješeno.”
“Smijem li posuditi tvoj telefon?”
“Charlie zna gdje si.”
“Nisam namjeravala nazvati Charlieja.” Namrštila sam se.
“Izgleda da moram otkazati dogovor.”
“O.” Stala se premišljati. “Nisam baš sigurna.”
“Alice!”, glasno sam jauknula. “Ma daj!”
“Okej, okej”, rekla je i odlepršala iz sobe. Vratila se za pola
sekunde s mobitelom u ruci. “Nije to izričito zabranio...”,
promrmljala je sebi u bradu dok mi ga je pružala.
Nazvala sam Jacobov broj, nadajući se da večeras ne luta
šumama s prijateljima. Imala sam sreće, javio mi se upravo
Jacob.
“Molim?”
“Hej, Jake, ja sam.” Alice me načas bezizražajno pogledala, a
onda se okrenula i otišla da sjedne na kauč između Rosalie i
Esme.
“Bok, Bella”, rekao je Jacob, odjednom oprezno. “Što ima?”
“Ništa dobro. Ipak neću moći doći do tebe u subotu.” Šutio je na
trenutak. “Glupi krvopija”, naposljetku je promrsio. “Mislio sam
da odlazi iz mjesta. Zar ti nemaš pravo na vlastiti život dok
njega nema? Ili te možda zaključava u mrtvački sanduk?”
Nasmijala sam se.
“Nije mi to baš smiješno.”
“Smijem se samo zato što si blizu”, kazala sam mu. “Ali bit će
ovdje u subotu, tako da to nije bitno.”
MIN@
104
“To znači da će se hraniti tamo u Forksu?”, upitao je Jacob
ogorčeno.
“Ne.” Nisam dopustila da me njegov ton iritira. Bila sam ljuta
gotovo koliko i on. “Otišao je ranije.”
“O. Pa, čuj, dođi onda sada ovamo”, rekao je, iznenada gorljivo.
“Nije još tako kasno. Ili da ja dođem do Charlieja?”
“Kad bih bar mogla. Nisam kod Charlieja”, kazala sam kiselo.
“U zarobljeništvu sam, recimo to tako.”
Šutio je dok mu je postajalo jasno što to znači, a onda je
zarežao.
“Doći ćemo po tebe”, obećao mi je hladno, automatski
progovorivši u množini. Trnci su mi prošli hrptom, ali
odgovorila sam mu opuštenim, zafrkantskim tonom.
“Ne dovodi me u iskušenje. Mučili su me, Alice mi je lakirala
nokte.”
“Ozbiljno ti govorim.”
“Nemoj. Samo se brinu da mi ništa ne bude.” Opet je zarežao.
“Znam da je to blesavo, ali srce im je na mjestu.”
“Srce!”, zgrozio se.
“Žao mi je zbog subote”, ispričala sam se. “Moram u krpe”, na
kauč, ispravila sam se u sebi, “ali brzo ću ti se opet javiti.”
“Sigurna si da će ti dopustiti?”, upitao me s gorkim prezirom.
“Nisam sasvim.” Uzdahnula sam. “’Noć, Jake.”
“Vidimo se.”
Alice se naglo našla uz mene, pružajući ruku po mobitel, ali već
sam tipkala broj. Vidjela ga je.
“Ne bih rekla da je ponio mobitel”, rekla je.
“Ostavit ću mu poruku.”
Telefon je četiri puta zazvonio, a onda se začuo pisak. Nije bilo
pozdravne poruke.
“Da znaš da si u gabuli”, polako sam kazala, naglašavajući
svaku riječ. “U golemoj gabuli. Ljutiti grizliji djelovat će ti
pitomo u usporedbi s onime što te čeka kod kuće.” Zaklopila
sam mobitel i vratila joj ga u ispruženu ruku. “Završila sam.”
Iscerila se.
“Baš je zabavno biti otmičar.”
“Idem ja spavati”, dala sam im do znanja i krenula na kat. Alice
mi se prikrpala. “Alice”, uzdahnula sam. “Neću se iskrasti iz
MIN@
105
kuće. Ti bi znala da to namjeravam, pa bi me ulovila ako se na
to odvažim.”
“Samo sam ti mislila pokazati gdje su ti stvari”, nedužno je
rekla.
Edwardova soba bila je na suprotnom kraju hodnika na drugom
katu, pa ju je bilo teško promašiti čak i kad sam slabije
poznavala golemu kuću. Ali kad sam upalila svjetlo, zbunjeno
sam zastala. Da nisam to ušla na pogrešna vrata?
Alice se zahihotala.
To je ista ona soba, smjesta sam shvatila; samo je namještaj
drugačije razmješten. Kauč je sad stajao uza sjeverni zid, a linija
je bila gurnuta pod goleme police s CD-ima, kako bi se
napravilo mjesta za divovski krevet koji je sada dominirao
središnjim prostorom.
Južna staklena stijenka zrcalno je odražavala cijeli prizor, pa
je sve izgledalo još dvostruko gore. Krevet je pristajao uz
ostatak sobe. Pokrivač je bio mutnozlatan, tek za nijansu svjetliji
od zidova; okvir je bio crn, izrađen od elegantno iskovanog
željeza. Istančane metalne ruže zavijale su se u viticama uz
visoke stupove i tvorile isprepletenu odrinu nad uzglavljem.
Moja je pidžama bila uredno složena u dnu kreveta, a kraj nje je
stajao moj neseser.
“Što je sad sve ovo?”, zgranula sam se.
“Pa nisi valjda ozbiljno mislila da će te tjerati da spavaš na
kauču, je li?”
Nešto sam nerazgovijetno promumljala dok sam oprezno
prilazila da dohvatim svoje stvari s kreveta. “Ostavit ću te na
miru”, nasmijala se Alice. “Vidimo se ujutro.”
Nakon što sam oprala zube i obukla se, uzela sam mekani
pernati jastuk s golemog kreveta i odvukla zlatni pokrivač na
kauč. Znala sam da se blesavo ponašam, ali bilo me baš briga.
Poršei kao mito i kraljevske postelje u kućama gdje niko ne
spava, to mi je bilo više nego iritantno. Ugasila sam svjetla i
sklupčala se na kauču, pitajući se hoću li moći zaspati ovako
srdita.
U mraku, staklena stijenka više nije bila crno zrcalo u kojemu se
soba udvostručuje. Mjesečina je obasjavala oblake koji su se
vidjeli kroz prozor. Kad su mi se oči prilagodile, razabrala sam
raspršeni sjaj što ističe vrhove krošanja i ljeska se s vidljivog
MIN@
106
djelića rijeke. Promatrala sam tu srebrnkastu svjetlost, čekajući
da mi kapci postanu teški.
Začula sam blago kucanje na vratima.
“Što je sad, Alice?”, oštro sam prošaptala. Zauzela sam
odbrambeni stav, zamišljajući kako će posprdna biti kad vidi
moju priručnu postelju.
“Ja sam”, tiho je rekla Rosalie, otvarajući vrata dovoljno da joj
srebrnkasti sjaj dotakne savršeno lice. “Mogu li ući?”

9Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:30 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
7. NESRETAN SVRŠETAK
Rosalie je zastala na vratima. Na prelijepom joj se licu vidjelo
oklijevanje.
“Naravno”, odgovorila sam joj glasom za oktavu višim od
iznenađenja. “Daj, uđi slobodno.”
Uspravila sam se na kauču i odmaknula u stranu da joj dadem
prostora. Želudac mi se nervozno stisnuo kad mi je jedina
pripadnica obitelji Cullen kojoj nisam bila draga tiho prišla i
sjela na slobodno mjesto. Pokušala sam dokučiti razlog
njezinom posjetu, ali ništa mi u tom trenutku nije padalo na
pamet.
“Neće ti smetati ako malo popričamo?”, upitala me. “Nisam te
probudila, nadam se.” Na trenutak je pogledala krevet bez
posteljine, a zatim kauč.
“Ne, bila sam budna. Jasno, možemo popričati.” Upitala sam se
čuje li mi napetost u glasu jasno kao ja sama.
Tiho se nasmijala, što je zvučalo kao zbor zvonaca.
“Tako te rijetko ostavlja samu”, rekla je. “Mislila sam iskoristiti
ovu priliku koliko god mogu.”
Što to želi reći, a što ne bi mogla kazati pred Edwardom? Ruke
su mi stiskale i gužvale rub jorgana.
“Molim te, nemoj misliti da sam strahovito nametljiva”, rekla je
Rosalie blago, gotovo molećivo. Sklopila je ruke u krilu i
gledala u njih dok je govorila. “Sigurna sam da sam te već
dovoljno puta dosad povrijedila, i ne bih htjela da se to više
ponovi.”
“Bez brige, Rosalie. Moji osjećaji su super. O čemu se radi?”
Opet se nasmijala, kao da joj je neobično neugodno.
MIN@
107
“Pokušat ću ti objasniti zbog čega mislim da bi ti trebala ostati
ljudska, zašto bih ja na tvome mjestu ostala ljudska.”
“O.” Nasmiješila se na zgranuti ton u mome glasu, a zatim
uzdahnula.
“Je li ti Edward ikada rekao zašto sam ovakva?”, upitala me,
pokazavši svoje bajno, besmrtno tijelo.
Polako sam kimnula glavom, naglo se uozbiljivši.
“Rekao je da si doživjela nešto slično kao i ja onaj put u Port
Angelesu, samo što nije bilo nikoga da tebe spasi.” Zadrhtala
sam na tu uspomenu.
“I to je doista sve što ti je rekao?”, upitala me.
“Da”, rekla sam tupo, sva zbunjena. “Zar to nije sve?”
Pogledala me i osmjehnula se; osmijeh joj je bio opor i gorak,
ali svejedno prelijep. “Nije”, rekla je. “Nije to sve.”
Zagledala se kroz prozor, a ja sam pričekala. Činilo mi se da se
nastoji primiriti.
“Bi li htjela čuti moju priču, Bella? Nema sretan svršetak, ali
koja ga od naših priča ima? Da smo doživjeli sretan svršetak, svi
bismo sada ležali ispod nadgrobnih ploča.”
Kimnula sam, premda me uplašio oštar prizvuk u njezinu glasu.
“Živjela sam u svijetu drugačijem od tvojega, Bella. Moj ljudski
svijet bio je mnogo jednostavniji. Bila je tisuću devetsto trideset
treća. Bilo mi je osamnaest godina, i bila sam lijepa. Život mi je
bio savršen.”
Gledala je srebrne oblake kroz prozor, ali oči su joj bile negdje
daleko.
“Roditelji su mi bili čista srednja klasa. Moj otac je imao
stabilno namještenje u banci, a sada shvaćam da je bio bahat
zbog toga, smatrao je svoje blagostanje nagradom za darovitost i
marljivost, odbijajući priznati da je pritom imao itekakve sreće.
Sve sam tada primala zdravo za gotovo; u mojoj kući je bilo kao
da je velika ekonomska kriza tek neugodna glasina. Jasno,
viđala sam siromahe, ljude koji nisu bili te sreće. Otac je u mene
usadio mišljenje da su oni sami krivi za svoje nevolje.
Moja majka je imala dužnost brinuti se za kuću, kao i za mene i
dva mlađa brata, i to besprijekorno. Bilo je jasno da sam joj ja
na prvom mjestu, kao miljenica. Nije mi to tada bila posve
jasno, ali uvijek sam bila neodređeno svjesna toga da moji
roditelji nisu zadovoljni onime što imaju, sve i ako je to bilo
MIN@
108
više od onoga što većina ima. Htjeli su još. Željeli su
napredovati u društvu, skorojevići, možda bi ih ti tako nazvala.
Moja im je ljepota došla kao dar. U njoj su vidjeli mnogo više
potencijala nego ja. Bili su nezadovoljni, ali ja nisam.
Oduševljavalo me što sam ja ja, Rosalie Hale. Laskalo mi je što
me muške oči prate kamo god da pođem, još od dvanaeste
godine. Godili su mi zavidni uzdasi prijateljica kad bi mi
doticale kosu. Radovalo me što se majka ponosi mnome, a otac
mi rado kupuje lijepe haljine.
Znala sam što želim od života, a nije mi se činilo uopće
mogućim da ne dobijem što želim. Htjela sam biti voljena,
obožavana. Htjela sam golemo vjenčanje u cvijeću, da me cijeli
grad gleda dok me otac vodi pod ruku prema oltaru, da im
budem nešto najljepše što su u životu vidjeli. Divljenje mi je
bilo kao zrak, Bella. Bila sam blesava i plitka, ali zadovoljna.”
Osmjehnula se vlastitoj ocjeni same sebe.
“Roditelji su tako utjecali na mene da sam i ja htjela materijalne
stvari u životu. Željela sam veliku, elegantno namještenu kuću
koju će mi neko drugi čistiti i suvremenu kuhinju u kojoj će mi
neko drugi kuhati. Kao što kažem, plitka. Mlada i vrlo plitka. I
nisam vidjela razlog da sve to i ne dobijem. Željela sam i neke
ozbiljnije stvari. Jednu naročito. Najbliža mi je prijateljica bila
djevojka po imenu Vera. Udala se mlada, već sa sedamnaest
godina. Pošla je za čovjeka kojega moji roditelji nikada ne bi ni
uzeli u obzir za mene, stolara. Nakon godinu dana rodila je sina,
prekrasnog dječačića s jamicama i kovrčavom crnom kosom.
Tada sam prvi put u cijelom životu prema nekome osjetila
istinsku zavist.”
Nedokučivo me pogledala. “Bila su to druga vremena. Bila sam
iste dobi kao i ti, ali bila sam spremna za sve. Žudjela sam imati
vlastito djetešce. Željela sam vlastitu kuću i muža koji će me
poljubiti kada dođe kući s posla, kao što Vera ima. Samo, ja sam
na umu imala mnogo drugačiju kuću...”
Bilo mi je teško zamisliti svijet koji je Rosalie poznavala.
Njezina mi je priča zvučala prije kao bajka negoli povijest.
Blago sam se šokirala shvativši da je to bilo vrlo blisko svijetu
koji je Edward doživio dok je bio čovjek, svijetu u kojemu je on
odrastao. Pitala sam se, dok je Rosalie neko vrijeme samo
MIN@
109
šutjela, zbunjuje li moj svijet njega onoliko koliko Rosalijin
zbunjuje mene?
Rosalie je uzdahnula, a kad je opet progovorila glas joj je bio
drugačiji, lišen čeznutljivosti.
“U Rochesteru je postojala samo jedna kraljevska obitelj,
obitelj King, da stvar bude bolja. Royce King bio je vlasnik
banke u kojoj je radio moj otac, kao i praktički svih ostalih
istinski unosnih tvrtki u mjestu. Tako me njegov sin, Royce
King Drugi”, usta su joj se stisnula na to ime, izgovorivši ga
kroz zube, “prvi put vidio. Namjeravao je preuzeti upravu u
banci, pa je počeo nadzirati neke poslove. Dva dana nakon toga
moja majka je kao slučajno zaboravila ocu spakirati užinu za
posao. Sjećam se kako mi nikako nije bilo jasno zašto mi je
naložila da obučem haljinu od bijelog organdina i napravim
pundžu samo zato da bih trknula do banke.” Rosalie se neveselo
nasmijala.
“Nisam primijetila da me Royce naročito gleda. Svi su me
gledali. Ali te su večeri stigle prve ruže. Svake večeri dok mi se
udvarao slao mi je buket ruža. Soba mi je uvijek bila prepuna
ruža. Na koncu sam čak mirisala po ružama kad bih izašla iz
kuće. A Royce je bio i naočit. Imao je svjetliju kosu od mene i
svijetle plave oči. Kazao mi je da su moje oči poput ljubičica, a
onda su i one počele stizati zajedno s ružama.
Mojim je roditeljima bilo drago, blago rečeno. To je bilo sve što
su u životu sanjali. A Royce se i meni činio kao sve o čemu sam
sanjala. Princ iz bajke uz kojeg ću postati princeza. Sve što sam
željela, a svejedno ne više nego što sam očekivala. Zaručili smo
se, a nisam ga ni dva puna mjeseca znala.
Nismo provodili mnogo vremena nasamo. Royce mi je kazao da
ima mnogo obaveza na poslu, a kad smo bili zajedno, volio je da
nas drugi gledaju, da vide mene pod njegovom rukom. I meni je
to bilo drago. Sve je vrvjelo od provoda, plesa, krasnih haljina.
Kad je neko bio King, sva su mu vrata bila otvorena, svaki se
crveni tepih prostirao u znak dobrodošlice.
Zaruke nisu dugo trajale. Izradili su se planovi za izuzetno
raskošnu svadbu. Trebala je biti sve što sam u životu željela.
Bila sam posve sretna. Kad bih posjećivala Veru, više joj nisam
zavidjela. Zamišljala sam svoju plavokosu djecu u igri na
golemim travnjacima imanja Kingovih, i žalila sam je.”
MIN@
110
Rosalie je odjednom ušutjela i stisnula zube. To me prenulo iz
njezine priče, i shvatila sam da je užas blizu. Neće biti sretnog
svršetka, kao što je obećala. Upitala sam se ne nosi li ona zato
toliko više gorčine u sebi od ostalih, jer joj je sve što je željela
bilo nadohvat ruke kad joj se ljudski život prekinuo.
“Te sam večeri bila kod Vere”, prošaptala je Rosalie. Lice joj je
bilo glatko kao mramor, a i tako tvrdo. “Njezin mali Henry
stvarno je bio presladak, sav nasmijan, s jamicama na
obraščićima, upravo je bio naučio samostalno sjediti. Vera me
ispratila do vrata dok sam odlazila, s dječačićem u naručju i
mužem kraj sebe, koji ju je držao oko struka. Poljubio ju je u
obraz dok je mislio da ih ne gledam. To me pogodilo. Kad me
Royce ljubio, to nije bilo baš tako, nekako nije bilo tako slatko...
Odagnala sam tu misao. Royce je bio moj princ. Jednoga dana,
bit ću kraljica.”
Bilo je teško odrediti na mjesečini, ali učinilo mi se da joj je
koštano bijelo lice dodatno problijedjelo.
“Na ulicama je bilo mračno, svjetla su već gorjela. Nisam
shvatila koliko je kasno.” Počela je šaptati gotovo nečujno.
“Bilo je i hladno. Vrlo hladno za kraj aprila. Do vjenčanja je
bilo još samo tjedan dana, a ja sam se brinula zbog vremena dok
sam žurila kući, jasno se toga sjećam. Sjećam se svake
pojedinosti te večeri. Čuvala sam tu uspomenu tako uporno... u
početku. Ni na što drugo nisam mislila. I tako se sjećam toga,
dok mi se toliko ugodnih uspomena potpuno izgubilo...”
Uzdahnula je, pa opet prošaptala.
“Da, brinulo me vrijeme... Da ne moram seliti vjenčanje pod
krov... Bila sam nekoliko ulica od svoje kuće kad sam ih čula.
Grupica muškaraca pod ugašenom uličnom svjetiljkom.
Razuzdano su se cerekali. Pijani. Bilo mi je krivo što nisam
pozvala oca da me otprati kući, ali put je bio tako kratak, pa mi
se činilo da nema smisla. A onda me on pozvao po imenu.
‘Rose!’, viknuo je, a ostali su se glupavo nasmijali. Nisam dotad
shvatila da su pijanci vrlo elegantno odjeveni. Bio je to Royce s
nekolicinom prijatelja, sinova drugih bogataša.
‘Evo moje Rose!’, viknuo je Royce, smijući se zajedno s njima,
djelujući jednako glupavo. ‘Kasniš. Živi smo se smrznuli, koliko
te već dugo čekamo.’
MIN@
111
Nikad ga prije nisam vidjela da pije. Tek zdravicu, tu i tamo, na
nekom prijemu. Kazao mi je da ne voli šampanjac. Nisam tada
shvatila da su mu draža mnogo žešća pića. Sa sobom je imao
novog prijatelja, prijateljevog prijatelja, koji mu je došao u
posjet iz Atlante.
‘Što sam ti rekao, Johne’, hvalisavo je kazao Royce, uhvatio me
za mišku i privukao bliže. ‘Zar nije ljepša od svih onih tvojih
breskvica iz Georgije?’
Taj John bio je tamnokos i preplanuo. Odmjerio me pogledom
kao da sam marva na prodaju.
‘Teško je reći’, kazao je otegnuto. ‘Umotana je do grla.’
Prasnuli su u smijeh, Royce zajedno s ostalima. Odjednom,
Royce mi je strgnuo kaput s ramena, dobila sam ga na poklon od
njega, tako da su mjedena puceta odletjela. Rasula su se po
cijeloj ulici.
‘Pokaži mu kako izgledaš, Rose!’ Opet se nasmijao, a onda mi
je strgnuo šešir s kose. Ukosnice su mi iščupale kosu iz
korijena, pa sam kriknula od boli. To im se očito svidjelo, zvuk
moje boli...”
Rosalie me odjednom pogledala, kao da je zaboravila da sam tu.
Bila sam sigurna da mi je lice blijedo kao i njezino. Ako pak
nije bilo zeleno.
“Neću te tjerati da slušaš ostatak”, tiho je rekla. “Ostavili su
me na kolniku i oteturali odande, smijući se i dalje. Mislili su da
sam mrtva. Zafrkavali su se s Royceom, govoreći mu da sada
mora naći novu nevjestu. A on se nasmijao i rekao da najprije
mora naučiti biti strpljiv.
Čekala sam na ulici da umrem. Bilo je hladno, premda je bilo
toliko boli da sam se iznenadila što mi hladnoća smeta. Počeo je
padati snijeg, a ja sam se pitala zašto ne umirem. Nestrpljivo
sam iščekivala smrt, kraj sve te boli. Toliko je dugo to trajalo...
Tada me pronašao Carlisle. Došao je vidjeti što je bilo kad je
nanjušio krv. Sjećam se nejasno da mi je smetalo što se počeo
baviti mnome, nastojao da mi spasi život. Nikad mi nisu bili
dragi ni doktor Cullen, ni njegova žena i njezin brat, Edward se
tako predstavljao u to vrijeme. Smetalo mi je što su svi ljepši od
mene, naročito muškarci. Ali nisu se kretali u društvu, pa sam ih
vidjela tek jedanput ili dvaput.
MIN@
112
Mislila sam da sam mrtva kad me digao s kolnika i potrčao sa
mnom, zbog brzine, činilo mi se da letim. Sjećam se da sam se
užasavala što bol ne prestaje...
Zatim sam se našla u osvijetljenoj prostoriji, gdje je bilo toplo.
Gubila sam se, što mi je bilo drago, jer je bol jenjavala. Ali
odjednom me nešto oštro stalo sjeći, u vratu, u zapešćima, u
gležnjevima. Vrisnula sam od šoka, misleći da me on to doveo
amo samo da me dalje muči. Onda me iznutra počela paliti
vatra, i prestala sam mariti za bilo što drugo. Preklinjala sam ga
da me ubije. Kad su se Esme i Edward vratili kući, i njih sam
preklinjala da me ubiju. Carlisle je sjedio uz mene. Držao me za
ruku i govorio da mu je strašno žao, obećavao mi da će to
prestati. Sve mi je pričao, a ja sam ga ponekad i slušala. Kazao
mi je što je on, u što se pretvaram. Nisam mu vjerovala.
Ispričavao mi se pri svakom vrisku. Edwardu nije bilo drago.
Sjećam se da sam slušala kako raspravljaju o meni. Povremeno
sam prestajala vrištati. Nisam imala nikakve vajde od vriskova.
‘Što ti je bilo na pameti, Carlisle?’, rekao je Edward. ‘Rosalie
Hale?’” Rosalie je savršeno oponašala Edwardov srditi ton.
“Nije mi se sviđalo kako izgovara moje ime, kao da sa mnom
nešto nije u redu.
‘Nisam je mogao pustiti da umre’, tiho je rekao Carlisle. ‘Bilo
mi je preteško, preužasno, prežalosno.’
‘Znam’, rekao je Edward, a meni se učinilo da se ne slaže. To
me razljutilo. Tada nisam znala da je zaista mogao vidjeti tačno
ono što je Carlisle vidio.
‘Bila je to prevelika šteta. Nisam je mogao ostaviti’, ponovio je
Carlisle šapatom.
‘Naravno da nisi’, složila se Esme.
‘Ljudi cijelo vrijeme umiru’, podsjetio ga je Edward tvrdo.
‘Samo, nije li ona odviše prepoznatljiva? Kingovi će morati
podići veliku potragu, makar niko ne sumnja na pravoga
zlotvora’, zarežao je.
Bilo mi je drago čuti da oni znaju kako je Royce kriv. Nisam
shvatila da sam pri kraju, da postajem snažnija, pa se zato i
mogu usredotočiti na to što oni govore. Bol u jagodicama prstiju
polako mi je jenjavala.
‘Što ćemo s njom?’, kazao je zgađeno Edward, ili je to barem
meni tako zvučalo. Carlisle je uzdahnuo.
MIN@
113
‘To je do nje, naravno. Možda odluči krenuti vlastitim putem.’
Vjerovala sam u to što mi je ispričao u dovoljnoj mjeri da me
njegove riječi prestrave. Znala sam da mi je život završio i da mi
nema povratka. Bila mi je nesnosna pomisao na to da ostanem
sama...
Bol je napokon minula, a oni su mi ponovo objasnili što sam
postala. Ovaj put sam im povjerovala. Osjetila sam žeđ, svoju
tvrdu kožu; vidjela sam svoje jarkorumene oči. Onako plitka,
osjetila sam se bolje kad sam prvi put vidjela svoj odraz u
zrcalu. Usprkos očima, bila sam nešto najljepše što sam ikada
vidjela.” Kratko se nasmijala samoj sebi. “Trebalo mi je neko
vrijeme prije nego što sam počela kriviti ljepotu za to što mi se
dogodilo, prije nego što sam uvidjela njezino prokletstvo. Prije
nego što sam poželjela da sam bila... pa, ne ružna, ali normalna.
Kao Vera. Tako da se mogu udati za nekoga ko voli mene i
roditi krasnu dječicu. To sam istinski jedino i htjela cijelo to
vrijeme. Još uvijek mi se ne čini da sam tražila previše.”
Neko je vrijeme ostala udubljena u misli, a ja sam se upitala nije
li opet zaboravila da je uz mene. Ali onda mi se osmjehnula,
odjednom dobivši pobjedonosan izraz lica.
“Znaš, moja je prošlost gotovo jednako čista kao i Carlisleova”,
kazala mi je. “Bolja nego u Esme. Tisuću puta bolja od
Edwardove. Nikad nisam okusila ljudsku krv”, ponosno je
izjavila.
Shvatila je moj smeteni izraz lica kad sam se upitala zašto joj je
prošlost gotovo jednako čista.
“Ubila sam petoricu ljudi, istina”, kazala mi je smireno. “Ako bi
ih se uopće moglo nazvati ljudima. Ali dobro sam pazila da im
ne prolijem krv, znala sam da joj neću moći odoljeti, a nisam
htjela ni tračka njih u sebi, shvaćaš. Roycea sam ostavila za kraj.
Nadala sam se da će on čuti za smrt prijatelja i shvatiti, znati što
ga čeka. Nadala sam se da će mu strah pogoršati zadnje
trenutke. Mislim da je tako i bilo. Krio se u prostoriji bez
prozora iza vrata debelih kao bankovni trezor, s naoružanim
stražarima pred ulazom, kad mi je došao na red. Ups, sedam
ubojstava”, ispravila se. “Zaboravila sam stražare. Sredila sam
ih za tili čas. Bila sam pretjerano teatralna. Malo djetinjasto od
mene, zaista. Na sebi sam imala vjenčanicu koju sam ukrala za
tu priliku. Vrisnuo je kad me ugledao. Puno je vrištao te noći!
MIN@
114
Bilo mi je pametno što sam ga ostavila za kraj, tako mi je bilo
lakše obuzdavati se, izvesti to polako – ”
Odjednom je ušutjela i opet me pogledala.
“Oprosti”, kazala je sažalnim tonom. “Plašim te, zar ne?”
“Bez brige”, slagala sam.
“Zanijela sam se.”
“Pusti.”
“Čudi me što ti Edward nije rekao više o tome.”
“On ne voli pričati tuđe priče, smatra da time iznevjerava
povjerenje, jer čuje mnogo više od onih dijelova koje mu
povjeravaju riječima.”
Osmjehnula se i odmahnula glavom.
“Vjerojatno bih mu trebala odavati veće priznanje. Zapravo je
doista pošten, zar ne?”
“Ja bih rekla da je.”
“Vidim.” Zatim je uzdahnula. “Nisam bila fer ni prema tebi,
Bella. Je li ti rekao zašto? Ili je to bila odviše povjerljiva stvar?”
“Rekao je da je to zato što sam ljudska. Rekao je da je tebi teže
što neko izvana zna tajnu.”
Rosalie me prekinula pjevnim smijehom.
“Sad me stvarno peče savjest. Pokazao se mnogo, mnogo
uviđavnijim prema meni nego što zaslužujem.” Djelovala je
toplije kad se smijala, kao da je promijenila odbrambeni stav
koji je prije uvijek držala preda mnom. “Kako taj dečko samo
zna lagati.” Opet se nasmijala.
“Lagao je?”, upitala sam je, odjednom oprezna.
“Pa, vjerojatno je to preteška riječ. Samo ti nije ispričao cijelu
priču. To što ti je rekao je istina, sada čak i više nego prije.
Međutim, u ono vrijeme...” Prekinula se, nervozno zahihotavši.
“Neugodno mi je. Znaš, isprva sam uglavnom bila ljubomorna,
zato što je on htio tebe, a ne mene.”
Njezine su me riječi prožele strahom. Dok je sjedila tu, pod
srebrnom mjesečinom, bila je ljepša od bilo čega što sam mogla
zamisliti. Nisam se mogla nadmetati s Rosalie.
“Ali ti voliš Emmetta...”, promumljala sam.
Protresla je glavom, jer su joj moje riječi očito bile smiješne.
“Ne želim ja Edwarda tako, Bella. Nikada ni nisam, volim ga
kao brata, ali ide mi na živce otkako sam ga prvi put čula. Samo,
moraš shvatiti... bila sam tako naviknuta da ljudi žele mene. A
MIN@
115
Edward nije imao ni najmanjeg interesa. To me jedilo, čak
vrijeđalo u početku. Ali nikad nije poželio nijednu, pa mi to nije
dugo smetalo. Čak i kad smo se upoznavali s Tanyjinim klanom
u Denaliju, sa svim tim vampiricama!, Edward ni tren nije
iskazao ni najmanje zanimanje. A onda je upoznao tebe.”
Zbunjeno me pogledala. Slušala sam je tek s pola uha.
Razmišljala sam o Edwardu i Tanyji i svim tim vampiricama, a
usne su mi se stisnule u tvrdu liniju.
“Ne kažem da ti nisi lijepa, Bella”, rekla je, pogrešno
protumačivši moj izraz. “Ali to je samo značilo da si mu ti bila
privlačnija od mene. A ja sam dovoljno tašta da me takve stvari
pogode.”
“Ali rekla si ‘u početku’. Znači da te to više... ne smeta, zar ne?
Hoću reći, i ti i ja znamo da si ti najljepša osoba na svijetu.”
Nasmijala sam se što to moram reći, nešto tako očito. Baš čudno
da Rosalie treba tako uvjeravati. I Rosalie se nasmijala.
“Hvala, Bella. I, ne, više mi stvarno ne smeta. Edward je
oduvijek bio pomalo čudan.” Opet se nasmijala.
“Ali svejedno ti nisam draga”, prošaptala sam. Osmijeh joj je
nestao s lica.
“Oprosti mi zbog toga.” Na trenutak smo samo šutjele, i nije mi
se činilo da želi nastaviti.
“Bi li mi rekla zašto? Jesam li nešto učinila... ?” Ljuti li se ona
to zbog toga što sam dovela njezinu obitelj, njezinog Emmetta, u
opasnost? I to ne jedanput. James, a sada i Victoria...
“Ne, nisi ti ništa učinila”, promrmljala je. “Ne još.” Smeteno
sam se zagledala u nju. “Zar ne shvaćaš, Bella?” Odjednom je
zazvučala stra- snije nego prije, čak i za vrijeme svoje nesretne
priče. “Ti već imaš sve. Cijeli je život pred tobom, sve što bih ja
htjela. A ti ćeš ga samo tako odbaciti. Zar ne shvaćaš da bih ja
sve dala da budem ti? Imaš izbor koji ja nisam imala, i a izabireš
pogrešno!”
Ustuknula sam od žestine u njezinu licu. Shvatila sam da sam
zinula, pa sam brzo zatvorila usta. Uputila mi je dug pogled, a
jarost u očima polako joj je ugasnula. Naglo se postidjela.
“A bila sam tako sigurna da ću ti to moći smireno reći.”
Odmahnula je glavom, pomalo ošamućena tom provalom
emocija. “To mi samo teže pada sada nego nekada, kad je bila
riječ o pukoj taštini.”
MIN@
116
Šutke se zagledala u Mjesec. Nisam se odmah usudila prekinuti
njezinu udubljenost u misli.
“Bi li ti bilo draže da izaberem ostati ljudska?” Okrenula se opet
prema meni, a na usnama joj je zatitrao tračak osmijeha.
“Možda.”
“Ipak, dobila si bar jedan sretan svršetak”, podsjetila sam je.
“Dobila si Emmetta.”
“Dobila sam polovicu.” Široko se osmjehnula. “Znaš da sam
spasila Emmetta od medvjeda koji ga je napao, i odnijela ga
kući, Carlisleu. Ali znaš li zašto nisam dopustila da ga medvjed
pojede?”
Odmahnula sam glavom.
“Sa svojim tamnim kovrčama... jamicama koje su se vidjele čak
i kad mu se lice izvijalo od boli... ta čudna nevinost, tako
neprimjerena licu odrasla muškarca... podsjetio me na Verinog
malog Henryja. Nisam htjela da izdahne, do te mjere da sam,
premda sam mrzila ovaj život, bila dovoljno sebična da zamolim
Carlislea da mi ga promijeni. Imala sam više sreće nego što sam
zaslužila. Emmett je sve što bih bila tražila da sam se znala
dovoljno dobro da znam što trebam tražiti. On je upravo onakva
osoba kakva treba ovakvoj kakva sam ja. A, za divno čudo, i ja
njemu trebam. Taj dio je ispao bolji nego što sam se mogla
nadati. Ali nikad nas neće biti više nego dvoje. A ja nikad neću
sjediti na trijemu uz njega sijedoga, dok nas okružuju unuci.”
Sada se milo osmjehnula. “Tebi to zvuči vrlo čudno, zar ne? U
nekim pogledima mnogo si zrelija od mene u osamnaestoj. Ali
u drugima... o koječemu vjerojatno nikad nisi ozbiljno
razmislila. Premlada si da bi znala što ćeš htjeti za deset,
petnaest godina, i premlada da se svega toga odrekneš naprečac.
Ne srljaj u nešto nepromjenjivo, Bella.”
Potapšala me po glavi, ali ne onako pokroviteljski. Uzdahnula
sam.
“Samo malo razmisli o tome. Nakon što to jednom učiniš, više
nema natrag. Esme se snašla s nama kao nadomjestkom... a
Alice se ne sjeća ničega ljudskog, pa joj to ne može
nedostajati... Ipak, ti ćeš se sjećati. Veliko je to odricanje.”
Ali još i veći dobitak, odgovorila sam joj u sebi.
“Hvala, Rosalie. Lijepo je shvatiti... bolje te upoznati.”
MIN@
117
“Ispričavam se što sam bila takvo čudovište.” Iscerila se.
“Nastojat ću se ubuduće ljepše ponašati.”
Iscerila sam se i ja njoj. Nismo još bile prijateljice, ali bila sam
prilično sigurna da me neće zasvagda toliko mrziti.
“Pustit ću te sada da spavaš.” Rosalie je bacila pogled prema
krevetu, i usne su joj zatitrale. “Znam da ti je grozno što te
ovako zarobio, ali ne budi prestroga prema njemu kada se vrati.
Voli te više nego što znaš. Užasava se kad ne može biti s
tobom.” Nečujno je ustala i prišla vratima poput utvare. “Laku
noć, Bella”, šapnula mi je i zatvorila ih za sobom.
“Laku noć, Rosalie”, promrmljala sam sekundu prekasno.
Dugo mi je trebalo da zaspim nakon toga.
Kad sam napokon zaspala, imala sam noćnu moru. Puzala sam
tamnim, hladnim kamenim pločama nepoznate ulice, pod
snijegom koji lagano pada, i ostavljala za sobom razmazani trag
krvi. Sjenoviti anđeo u dugoj bijeloj haljini kivnim je očima
promatrao kako se odmičem.
Sutra ujutro Alice me odvezla u školu, dok sam nadureno zurila
kroz vjetrobran. Osjećala sam nedostatak sna, od čega sam se
samo još više srdila zbog svog zatočeništva.
“Večeras idemo u Olympiju ili tako negdje”, obećala mi je. “To
će baš biti fora, zar ne?”
“A da me radije samo zaključaš u podrum”, predložila sam joj,
“i zaboraviš šećernu glazuru?” Alice se namrštila.
“Tražit će da mu vratim porše. Uopće mi ne ide. Ti bi se tu
trebala veseliti.”
“Nisi ti kriva”, promrsila sam. Nevjerojatno, čak me zapekla
savjest. “Vidimo se za vrijeme ručka.”
Odvukla sam se na engleski. Bez Edwarda, dan će mi zajamčeno
biti nesnosan. Durila sam se tokom cijelog prvog sata, posve
svjesna da me taj stav nikamo ne vodi. Kad je zvonilo, ustala
sam bez naročite volje. Mike se našao na vratima i otvorio mi ih
da prođem.
“Edward planinari ovaj vikend?”, susretljivo me upitao kad smo
izašli na kišicu.
“Aha.”
“Hoćeš da nešto radimo večeras?” Odakle mu snaga da se još
uvijek nada?
MIN@
118
“Ne mogu. Imam pidžama-parti”, progunđala sam. Čudno me
pogledao, procjenjujući mi raspoloženje.
“Kod koga – ”
Mikeovo je pitanje naglo prekinuo glasni, prodorni urlik s
parkirališta iza nas. Svi na pločniku okrenuli su se i blenuli u
nevjerici kad je bučni crni motocikl zacvilio gumama i stao uz
rub betona, ne gaseći se.
Jacob mi je užurbano mahnuo.
“Brže, Bella!”, viknuo je preko rike motora.
Ostala sam ukipljena na trenutak prije nego što sam shvatila.
Brzo sam pogledala u Mikea. Znala sam da su samo sekunde u
pitanju.
Dokle je Alice spremna otići da me spriječi u javnosti?
“Jako mi je pozlilo i otišla sam kući, okej?”, rekla sam Mikeu,
glasa iznenada punog uzbuđenja.
“Pa dobro”, promrsio je. Dala sam Mikeu brzu pusu u obraz.
“Hvala, Mike. Dužna sam ti!”, doviknula sam u trku.
Jacob je dodao gas, cereći se. Sjela sam iza njega i čvrsto ga
obujmila rukama oko struka. Opazila sam Alice, skamenjenu na
rubu kantine, očiju jarkih od srdžbe, usana zadignutih nad zube.
Načas sam je molećivo pogledala.
Zatim smo tako jurnuli asfaltom da mi se želudac izgubio negdje
otraga.
“Drži se”, viknuo mi je Jacob.
Sakrila sam lice iza njegovih leđa kad je pojurio auto- cestom.
Znala sam da će usporiti kad stignemo do granice Quileutea.
Moram samo izdržati donde. U sebi sam se istinski molila da
Alice ne pođe za nama, a ni da me Charlie slučajno ne opazi...
Bilo je očito kad smo stigli do sigurne zone. Motor je usporio, a
Jacob se ispravio u sjedalu i zaurlao od smijeha. Otvorila sam
oči.
“Uspjeli smo”, viknuo je. “Nije bilo loše spašavanje iz zatvora,
a?”
“Dobro si se sjetio, Jake.”
“Palo mi je na pamet da si rekla kako vidovita pijavica ne može
predvidjeti moje postupke. Drago mi je da se ti nisi ovoga
sjetila, ona ti onda ne bi dopustila da dođeš u školu.”
“Zato nisam ni razmišljala o tome.” Nasmijao se, likujući.
“Što bi htjela da danas radimo?”
MIN@
119
“Što god hoćeš!”, nasmijala sam se i ja. Bilo mi je predivno
naći se na slobodi.

10Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:31 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
8. BIJES
Opet smo završili na plaži, lutajući nasumce. Jacob je još bio
pun sebe zbog uspješno izvedena bijega.
“Misliš da će doći po tebe?”, upitao me s nadom u glasu.
“Neće.” Bila sam sigurna u to. “Makar će večeras biti strahovito
bijesni na mene.” Uzeo je kamičak i bacio ga na pučinu.
“Onda se nemoj vratiti”, ponovno mi je predložio.
“Charlieju bi to bilo jako drago”, kazala sam sarkastično.
“Kladim se da ne bi imao ništa protiv.”
Nisam mu odgovorila. Jacob je vjerojatno imao pravo, zbog
čega sam zaškrgutala zubima. Charliejevo bjelodano navijanje
za moje prijatelje Quileute nije bilo baš nimalo fer. Upitala sam
se bi li dijelio isto mišljenje kad bi znao da je pravi izbor između
vampira i vukodlaka.
“Onda, koji je najnoviji skandal u čoporu?”, upitala sam ga,
onako usput.
Jacob je zastao u mjestu i zabuljio se zgranuto u mene. “Što je?
Pa šalila sam se.”
“Oh.” Odmaknuo je pogled.
Pričekala sam da krene dalje, ali izgleda da se izgubio u
mislima.
“Postoji li skandal?”, priupitala sam ga. Jacob se kratko
zacerekao. “Zaboravim ja kako je to kad svi ne znaju sve cijelo
vrijeme. Kad imaš mirno, privatno mjesto u svojoj glavi.”
Šutke smo nekoliko minuta hodali kamenitom plažom.
“Onda, o čemu se radi?”, upitala sam ga napokon. “Što je to što
svi u tvojoj glavi već znaju?”
Načas je oklijevao, kao da nije siguran koliko mi smije reći.
Zatim je uzdahnuo i rekao:
“Quil se otisnuo. Sad ih je trojica. Mi ostali se polako već
brinemo. Možda je to češća pojava nego što govore priče...”
Namrštio se, pa okrenuo prema meni. Šutke me stao gledati u
oči, pažljivo skupljenih obrva.
“Što buljiš?”, upitala sam ga, sva smetena. Uzdahnuo je.
MIN@
120
“Nema veze.”
Jacob je krenuo dalje. Naizgled bez razmišljanja, uhvatio me za
ruku. Šutke smo koračali kamenjem. Pomislila sam kako
zacijelo izgledamo dok hodamo plažom i držimo se za ruke,
kao par, svakako, i upitala se bih li mu prigovorila. Ali ovako je
s Jacobom oduvijek... Zašto da me to sada uzrujava.
“Zbog čega je Quilovo utiskivanje tako skandalozno?”, upitala
sam ga kad mi se učinilo da ne namjerava nastaviti. “Je li to
zbog toga što je on najnoviji?”
“To nema nikakve veze.”
“Pa u čemu je onda problem?”
“Opet nešto iz legende. Pitam se dokle ćemo se čuditi što je sve
to istinito”, promrsio je sebi u bradu.
“Misliš li mi kazati? Ili moram pogađati?”
“Nikad ne bi tačno pogodila. Vidiš, Quil se nije družio s nama,
znaš, sve donedavno. Tako da nije često zalazio kod Emily.”
“I Quil se otisnuo na Emily?”, zgranula sam se.
“Ne! Kažem ti da ne pogađaš. Emily su došle dvije nećakinje u
posjet... i Quil je upoznao Claire.”
Nije nastavio. Razmislila sam na trenutak o tome što je rekao.
“Emily ne želi da joj nećakinja bude s vukodlakom? To je malo
licemjerno”, rekla sam.
Ali mogla sam shvatiti zašto bi barem ona imala pravo na takvo
mišljenje. Opet sam se sjetila dugih ožiljaka koji joj nagrđuju
lice i sežu joj sve do kraja desne ruke. Sam je izgubio kontrolu
samo jedanput kad je stajao preblizu njoj. Jedanput je bilo
dovoljno... Vidjela sam bol na Samovu licu kad je gledao što je
učinio Emily. Shvaćala sam zašto bi Emily mogla htjeti zaštititi
svoju nećakinju od toga.
“Bi li prestala pogađati, molim te? Nisi ni blizu. Emily to ne
smeta. Samo je, eto, malo prerano.”
“Kako to misliš prerano?” Jacob me odmjerio stisnutim očima.
“Nastoj da ne sudiš prerano, u redu?”
Oprezno sam kimnula glavom.
“Claire ima dvije godine”, kazao mi je Jacob.
Počela je padati kiša. Počela sam silovito treptati kad su mi kapi
zasule lice. Jacob je šutke čekao. Nije nosio jaknu, kao i obično;
kiša mu je prskala crnu majicu tamnim mrljama i curila mu kroz
kuštravu kosu. Promatrao me bezizražajnim licem.
MIN@
121
“Quil se... otisnuo... na dvogodišnjakinju?”, napokon sam ga
uspjela upitati.
“Zna se to dogoditi.” Jacob je slegnuo ramenima. Sagnuo se po
kamičak i bacio ga daleko u zaljev. “Barem tako kažu priče.”
“Ali ona je još beba”, pobunila sam se.
Pogledao me s mračnim osmijehom.
“Quil ne stari”, podsjetio me s tračkom gorčine u glasu. “Morat
će se samo strpjeti nekoliko desetljeća.”
“Ja... ne znam što bih rekla.”
Svojski sam nastojala ne biti kritična, ali, ruku na srce, užasnula
sam se. Sve dosad, kod vukodlaka mi ništa nije smetalo otkako
sam otkrila da nisu odgovorni za ona ubojstva za koja sam ih
sumnjičila.
“Donosiš sudove”, optužio me. “Vidim ti to na licu.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ali to zvuči stvarno bolesno.”
“Nije to tako; sve si krivo shvatila”, stao je Jacob odjednom
gorljivo braniti prijatelja. “Vidio sam kako je to, kroz njegove
oči. Nema u tome ničega romantičnog, ne za Quila, ne sada.”
Duboko je udahnuo, od nemoći. “Tako je to teško objasniti. Nije
kao ljubav na prvi pogled, stvarno. Prije je kao... promjena sile
teže. Kad je vidiš, odjednom te više ne privlači zemlja. Nego
ona. I ništa nije bitnije od nje. I sve bi učinio za nju, sve bi bio
za nju... Postaneš što god njoj treba, zaštitnik, ljubavnik,
prijatelj, ili pak brat. Quil će biti najbolji, najobzirniji stariji brat
koji je neko dijete ikada imalo. Nema tog djetešca na svijetu
koje će biti pod brižnijom skrbi od te djevojčice. A onda, kad
poraste i zatreba prijatelja, on će imati više razumijevanja i biti
joj veće pouzdanje i oslonac od svih ostalih koje zna. A onda,
kad ona odraste, biti će sretni skupa kao Emily i Sam.”
Neobična natruha gorčine osjetila mu se u glasu na samome
kraju, kad je spomenuo Sama.
“Zar Claire u tome ne može sama donijeti odluku?”
“Naravno. Ali zašto na koncu ne bi izabrala njega? Bit će joj
savršen par. Kao stvoren upravo za nju.” Nastavili smo u tišini,
dok nisam zastala da bacim kamenčić prema okeanu. Pao je na
plažu, nekoliko metara prije vode. Jacob mi se nasmijao.
“Ne možemo svi biti nakazno snažni”, promrsila sam. Uzdahnuo
je. “Što misliš, kada će se to tebi dogoditi?”, upitala sam ga tiho.
Odgovorio mi je smjesta, suho.
MIN@
122
“Nikada.”
“To nije nešto što se može kontrolirati, zar ne?”
Šutio je nekoliko minuta. Nesvjesno smo oboje usporili korak,
jedva napredujući.
“Ne bi se smjelo”, priznao je. “Ali moraš je vidjeti, onu koja ti
je navodno suđena.”
“A ti misliš da ako je još nisi vidio, onda ni ne postoji?”,
sumnjičavo sam ga upitala. “Jacobe, nije baš da si vidio ne znam
koliko svijeta, vidio si manje čak i od mene.”
“To je tačno”, kazao je tiho. Odjednom je upro prodoran pogled
u mene. “Ali nikad neću vidjeti nijednu drugu, Bella. Vidim
samo tebe. Čak i kad zažmirim i trudim se vidjeti nešto drugo.
Pitaj Quila ili Embryja. Svi su već poludjeli od toga.”
Pognula sam glavu i zagledala se u šljunak. Više nismo šetali.
Čulo se samo udaranje valova u obalu. Nisam čula kišu od
njihove rike.
“Možda bolje da krenem kući”, prošaptala sam.
“Ne!”, pobunio se, iznenađen tim zaključkom.
Opet sam ga pogledala. U očima mu se sada vidjela strepnja.
“Slobodna si cijeli dan, je l’ tako? Krvopija se još nije vratio
kući.” Prostrijelila sam ga pogledom. “Bez uvrede”, brzo je
dodao.
“Da, slobodna sam cijeli dan. Ali, Jake...” Podigao je ruke.
“Oprosti”, ispričao se. “Neću više biti takav. Bit ću samo
Jacob.”
Uzdahnula sam.
“Ali ako ti tako misliš...”
“Ne brini se ti za mene”, ustrajao je, smiješeći se napadno
vedro, previše vedro. “Znam ja što radim. Samo mi reci ako ti to
smeta.”
“Pa ne znam...”
“Ma daj, Bella. Hajdemo natrag do kuće, po motore. Moraš
redovito voziti motocikl, da se ne pokvari.”
“Stvarno mi se čini da ne bih smjela.”
“Zbog koga ne bi smjela? Zbog Charlieja, ili kr… ili njega?”
“Zbog obojice.”
Jacob mi se onako osmjehnuo, odjednom postavši onaj Jacob
koji mi je najviše trebao, vedar i topao. Osmjehnula sam se i ja
njemu, nehotice. Kiša je oslabila, pretvorila se u rosulju.
MIN@
123
“Nikome neću reći”, obećao mi je.
“S izuzetkom svih svojih prijatelja.”
Ozbiljno je odmahnuo glavom i podigao desnu ruku.
“Obećavam da neću misliti na to.” Nasmijala sam se.
“Ako se ozlijedim, reći ćemo da sam se spotaknula.”
“Kako god hoćeš.”
Vozili smo se motociklima po zabačenim putovima oko La
Pusha sve dok nisu postali previše blatni od kiše, a Jacob je
izjavio da će se uskoro onesvijestiti ako nešto ne pojede. Billy
me srdačno pozdravio kad smo se vratili do kuće, kao da moj
iznenadni povratak ne znači ništa složenije od toga da sam samo
poželjela provesti dan s prijateljem. Nakon što smo pojeli
sendviče koje je Jacob pripremio, otišli smo u garažu, gdje sam
mu pomogla očistiti motore. Nisam tu bila već mjesecima, od
Edwardova povratka, ali tome nismo pridavali nikakvu važnost.
Bilo nam je to samo još jedno popodne u garaži.
“Ovo je lijepo”, primijetila sam kad je izvadio tople napitke iz
papirnate vrećice. “Nedostajalo mi je.”
Nasmiješio se, pogledavši spojene plastične kabine iznad
naših glava. “Aha, shvaćam i zašto. Sva raskoš Taj Mahala, a
bez nezgodne i skupe potrebe da se potegne skroz do Indije.”
“Za mali Taj Mahal države Washington”, nazdravila sam
svojom limenkom. Kucnuo se sa mnom.
“Sjećaš se prošlog Valentinova? Mislim da si tada zadnji put
bila ovdje, tada je zadnji put sve još bilo... normalno, valjda.”
Nasmijala sam se.
“Jasno da se sjećam. Mijenjala sam doživotno ropstvo za kutiju
čokoladnih srdašaca. Teško da ću nešto takvo samo tako
zaboraviti.”
Nasmijao se sa mnom.
“Tako je. Hmm, ropstvo. Moram nešto dobro smisliti.” Zatim je
uzdahnuo. “Kao da su godine prošle otada. Kao da je to bilo
neko drugo doba. Sretnije doba.”
Nisam se mogla složiti s njim. Ovo sada bilo je moje sretno
doba. Ali iznenadila sam se kad sam shvatila koliko mi toga
nedostaje iz mojeg osobnog mračnog doba. Zagledala sam se
kroz ulaz u tmurnu šumu. Kiša se opet pojačala, ali u maloj
garaži, uz Jacoba, bilo je toplo. Grijao je kao pećica. Vršcima
prstiju dotaknuo mi je nadlanicu.
MIN@
124
“Sve se stvarno promijenilo.”
“Da”, rekla sam, a onda ispružila ruku i potapšala stražnju gumu
svoga motora. “Charlieju sam nekada bila draga. Nadam se da
mu Billy neće ništa reći za ovo danas...” Ugrizla sam se za usnu.
“Neće. On se ne uzrujava tako lako kao Charlie. Hej, nikada ti
se nisam službeno ispričao zbog onog glupog poteza s
motorom. Stvarno mi je žao što sam te ocinkao Charlieju. Da
bar nisam.” Prevrnula sam očima.
“Da bar nisi.”
“Stvarno, stvarno mi je žao.”
Pogledao me s nadom, mokre, zamršene kose raskuštrane u
svim smjerovima oko molećiva lica.
“Ma, dobro! Opraštam ti.”
“Hvala, Bells!”
Načas smo se samo smješkali jedno drugome, a onda se njegovo
lice natmurilo.
“Sjećaš se onog dana, kad sam dovezao tvoj motor... Htio sam te
nešto pitati”, kazao je polako. “Ali, jednako tako... nisam htio.”
Sva sam se ukipila, reagirajući na stres. Tu sam naviku pokupila
od Edwarda. “Jesi li ti to bila samo tvrdoglava od ljutnje na
mene, ili si to stvarno mislila?”, prošaptao je.
“Što to?”, uzvratila sam mu šapatom, premda sam bila sigurna
da znam na što misli. Oštro me pogledao.
“Znaš. Kad si rekla da me se ne tiče... ako, ako te ugrize.” Na to
se vidno lecnuo.
“Jake...” Grlo kao da mi je odjednom nateklo. Nisam mogla
dovršiti rečenicu. Sklopio je oči i duboko udahnuo.
“Jesi li to ozbiljno mislila?”
Drhtao je, jedva uočljivo. Oči su mu ostale sklopljene.
“Da”, prošaptala sam. Jacob je udahnuo, polako, duboko.
“Znao sam, valjda.” Promatrala sam mu lice, čekajući da otvori
oči. “Znaš što će ovo značiti?”, odjednom me strogo upitao.
“Tebi je to jasno, zar ne? Što će se dogoditi ako prekrše
pogodbu?”
“Prije toga ćemo otići odavde”, rekla sam sitnim glasom.
Oči su mu naglo bljesnule, pune bijesa i boli u svojim mračnim
dubinama.
“Pogodba nije zemljopisno ograničena, Bella. Naši pradjedovi
pristali su na sporazum samo zato što su im se Cullenovi
MIN@
125
zavjetovali da su drugačiji, da ne predstavljaju opasnost ljudima.
Obećali su da nikad više nikoga neće ni ubiti ni promijeniti. Ako
pogaze svoju riječ, pogodba nema smisla, a oni prestaju biti iole
različiti od bilo kojeg drugog vampira. Nakon što se to ustanovi,
kada ih opet pronađemo – ”
“Ali, Jake, niste li već prekršili pogodbu?”, upitala sam ga,
hvatajući se za slamku. “Nije li uvjet bio i da ne spominjete
vampire ljudima? A ti si mi rekao. Znači, pogodba ionako više
ne vrijedi, zar ne?”
Jacobu se nije svidjelo što sam ga na to podsjetila; bol u očima
stvrdnula mu se u neprijateljstvo.
“Aha, prekršio sam pogodbu, u vrijeme dok još nisam ni
vjerovao u nju. I siguran sam da su za to doznali.” Ogorčeno mi
se zagledao u čelo, izbjegavajući moje postiđene oči. “Ali nije
da zbog toga imaju pravo da i sami griješe. Nema propusta za
propust. Imaju samo jedan izbor ako im smeta što sam učinio.
Isti izbor koji ćemo mi imati kad oni prekrše pogodbu: napasti.
Započeti rat.”
To je zazvučalo tako neizbježno. Stresla sam se.
“Jake, ne mora biti tako.” Zaškrgutao je zubima.
“Ali tako je.”
Šutnja nakon njegove izjave glasno mi je ječala u ušima.
“Zar mi nikad nećeš oprostiti, Jacobe?”, prošaptala sam. Čim
sam izgovorila te riječi, požalila sam zbog toga. Nisam htjela
čuti što će mi odgovoriti.
“Više nećeš biti Bella”, kazao mi je. “Moje prijateljice više neće
biti. Neću imati kome oprostiti.”
“To zvuči kao ne”, prošaputala sam. Jedan beskrajan trenutak
samo smo se gledali. “Znači, ovo je zbogom, Jake?”
Naglo je zatreptao, a ljutnja mu se od iznenađenosti povukla s
lica. “Zašto? Još imamo nekoliko godina. Zar ne možemo biti
prijatelji sve dok nam ne ponestane vremena?”
“Godina? Ne, Jake, ne godina.” Odmahnula sam glavom i
neveselo se nasmijala. “Radije reci tjedana.”
Nisam očekivala njegovu reakciju. Naglo je skočio na noge, a
limenka gaziranog pića glasno mu je prasnula u ruci. Napitak je
štrcnuo posvuda, poprskavši me kao da prska iz šmrka.
“Jake!”, krenula sam mu prigovoriti, ali ušutjela sam kad sam
shvatila da mu cijelo tijelo drhti od bijesa.
MIN@
126
Mahnito me strijeljao očima, a potmulo režanje naviralo mu je
iz prsa.
Ukočila sam se u mjestu. Nisam se mogla ni mrdnuti od šoka.
Podrhtavanje ga je prožimalo, sve snažnije, dok nije počeo
cijeli vibrirati. Oblik mu se zamutio...
A onda je Jacob zaškrgutao zubima, i režanje je prestalo. Čvrsto
je zažmirio, usredotočujući se; drhtaji su se počeli usporavati,
sve dok mu se samo ruke nisu i dalje tresle.
“Tjedni”, kazao je Jacob suhim, ravnim glasom. Nisam mu
mogla odgovoriti; još sam bila ukočena. Otvorio je oči. Sada su
bile više nego bijesne. “Promijenit će te u prljavu krvopiju za
samo nekoliko tjedana!”, prosiktao je Jacob kroz zube.
Previše ošamućena da se uvrijedim od tih riječi, samo sam
nijemo kimnula glavom. Lice mu je pozelenjelo pod
crvenkastom kožom. “Naravno, Jake”, prošaptala sam nakon
podulje šutnje. “Sedamnaest mu je godina, Jacobe. A ja sam
svakim danom sve bliža devetnaestoj. Uostalom, čemu čekati?
Želim samo njega. Što drugo mogu?”
Kazala sam to kao retoričko pitanje. Progovorio je kao da puca
bičem. “Bilo što. Bilo što drugo. Bolje da si mrtva. Bilo bi mi
draže.”
Ustuknula sam kao da me ošamario. Jače me zapeklo, svakako.
A onda, kad me bol prožela, i u meni se razbuktao bijes.
“Možda ti se posreći”, mračno sam rekla, naglo ustajući.
“Možda me na povratku pregazi kamion.”
Dohvatila sam svoj motocikl i izgurala ga na kišu. Nije se
pomaknuo kad sam prošla pokraj njega. Čim sam se našla na
blatnoj stazici, sjela sam na motor i upalila ga nogom. Stražnja
se guma zavrtjela u mjestu, zapljusnuvši garažu slapom blata.
Nadala sam se da ga je pogodila.
Pokisla sam do gole kože dok sam jurila mokrom autocestom
prema kući Cullenovih. Kiša mi se na koži praktički ledila na
vjetru, pa su mi zubi cvokotali prije nego što sam prešla pola
puta.
Motocikli su previše nepraktični u Washingtonu. Prodat ću tu
glupu stvar prvom prilikom. Ušetala sam s motorom u prostranu
garažu Cullenovih. Nisam se iznenadila što sam zatekla Alice
kako me čeka, lagano oslonjena na haubu svoga poršea,
prelazeći rukom preko sjajnožute karoserije.
MIN@
127
“A nisam ni dobila priliku da se provozam u njemu.”
Uzdahnula je.
“Žao mi je”, procijedila sam kroz cvokotave zube.
“Čini mi se da bi ti dobro došao vrući tuš”, rekla je onako usput
i lagano skočila na noge.
“Aha.” Napućila je usne, pažljivo promatrajući izraz moga lica.
“Hoćeš mi reći što je bilo?”
“Ne.”
Potvrdno je kimnula glavom, ali oči su joj bile prepune
znatiželje.
“Hoćeš da večeras idemo u Olympiju?”
“Ne baš. Zar ne mogu svojoj kući?” Složila je grimasu.
“Nema veze, Alice”, rekla sam. “Ostat ću tu, ako će ti tako biti
lakše.”
“Hvala”, uzdahnula je s olakšanjem.
Te sam večeri ranije otišla u krevet, opet sklupčana na
njegovom kauču.
Bio je još mrak kad sam se probudila. Bila sam bunovna, ali
znala sam da jutro još nije ni blizu. Sklopila sam oči, protegnula
se i okrenula na bok. Trebao mi je trenutak da shvatim kako sam
zbog tog pokreta trebala završiti na podu. A i da mi je
neobjašnjivo udobno.
Okrenula sam se natrag na leđa, nastojeći nešto razabrati. Bilo je
mračnije nego sinoć, oblaci su bili tako gusti da se mjesec nije
mogao probiti kroz njih.
“Oprosti”, šapnuo je tako tiho da mu je glas ostao dio mraka.
“Nisam te mislio probuditi.”
Napela sam se, čekajući provalu srdžbe, i njegove i moje, ali u
mraku sobe bilo je samo tiho i mirno. Gotovo da sam osjećala
okus sastanka u zraku, aromu drugačiju od miomirisa njegova
daha; u ustima mi je dotad bila gorka natruha praznine njegova
izbivanja, iako sam je opazila tek kad je nestala.
Nije bilo trvenja u prostoru između nas. Tišina je bila spokojna,
ne poput zatišja pred buru, već poput vedre noći do koje ne
dopire čak ni snoviđenje oluje.
I nije me bilo briga što bih se trebala ljutiti na njega. Nije me
bilo briga što bih se trebala ljutiti na bilo koga. Ispružila sam
ruke prema njemu, pronašla njegove u tami i privukla se bliže
njemu. Obujmio me rukama, privijajući me uz svoja prsa. Stala
MIN@
128
sam tražiti, loviti usnama po njegovom grlu, preko njegove
brade, sve dok napokon nisam pronašla njegove usne.
Edward me poljubio kratko, meko, a onda se zahihotao.
“Bio sam već sav spreman na gnjev koji bi postidio grizlije, a
onda ovo? Češće bih te trebao ljutiti.”
“Strpi se malo, da se uživim”, našalila sam se i opet ga
poljubila.
“Pričekat ću koliko god budeš htjela”, šapnuo je uz moje usne.
Propleo je prste kroz moju kosu. Disanje mi se ubrzavalo.
“Možda ujutro.”
“Kako god želiš.”
“Dobrodošao”, rekla sam mu dok me hladnim usnama ljubio
pod bradu. “Drago mi je da si se vratio.”
“To je doista dobro.”
“Mmm”, složila sam se, čvršće ga grleći oko vrata. Rukom je
prešao oko mog lakta, polako je spustio niz moju ruku, pa preko
rebara i niz struk, dodirnuo mi bok i opipao nogu, sve do
koljena. Tu je zastao, obujmivši mi rukom potkoljenicu.
Odjednom mi je podignuo nogu i položio je preko svoga struka.
Prestala sam disati. Inače nije dopuštao ovakve stvari. Naglo mi
je postalo toplo, usprkos njegovim hladnim rukama. Usne su mu
se spustile do jamice u dnu moga grla.
“Ne bih požurivao tvoj gnjev”, prošaptao je, “ali bi li mi kazala
što ti to smeta kod ovog kreveta?”
Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, prije nego što sam se
uopće mogla dovoljno usredotočiti da shvatim što me to pitao,
okrenuo se na bok i povukao me na sebe. Primio mi je lice
dlanovima, dižući ga tako da mi usnama može doprijeti do vrata.
Disala sam preglasno, gotovo neugodno glasno, ali nije me bilo
baš toliko briga za druge da osjetim stid.
“Krevet?”, ponovio je pitanje. “Meni je lijep.”
“Nepotreban je”, uspjela sam propentati.
Opet je privio moje lice uz svoje, a ja sam utisnula usne u
njegove. Prevrnuo se, ovaj put polako, i našao nada mnom.
Pažljivo se pridržao, da ne osjetim njegovu težinu, ali osjećala
sam kako me dodiruje hladni mramor njegova tijela. Srce mi je
tako glasno tuklo da sam mu jedva čula tihi smijeh.
“O tome se može raspravljati”, usprotivio se. “Teško da bismo
ovo izveli na kauču.”
MIN@
129
Ledenohladnim jezikom lagano je prešao obrisom mojih usana.
U glavi mi se vrtjelo, dahtala sam prebrzo i preplitko.
“Predomislio si se?”, upitala sam ga zadihano. Možda je
promijenio ona svoja oprezna pravila. Možda nisam shvatila
puni značaj ovog kreveta. Srce mi je gotovo bolno tuklo dok
sam čekala da mi odgovori.
Edward je uzdahnuo i opet se okrenuo, tako da samo se ponovno
našli na boku.
“Ne pričaj koješta, Bella”, rekao je sa snažnim negodovanjem u
glasu, očito je shvatio na što mislim. “Samo ti pokušavam
pojasniti prednosti kreveta koji ti se navodno ne sviđa. Nemoj se
zanositi.”
“Prekasno je”, promrsila sam. “A krevet mi se sviđa”, dodala
sam.
“Dobro.” Čula sam mu osmijeh u glasu kad me poljubio u čelo.
“I meni se sviđa.”
“Ali svejedno smatram da je nepotreban”, nastavila sam.
“Čemu, ako se nećemo zanijeti?” Opet je uzdahnuo.
“Po stoti put ti kažem, Bella, preopasno je.”
“Volim kad je opasno”, ostala sam uporna.
“Znam.” U glasu mu se čuo prizvuk gorčine, i shvatila sam da je
zacijelo vidio motocikl u garaži.
“Reći ću ti ja što je opasno”, kazala sam brzo, dok nije prešao
na neku novu temu. “Samo što nisam doživjela spontano
samozapaljenje, a kad se to dogodi, znaj da ćeš ti biti jedini
krivac.” Počeo me odgurivati.
“Što ti to radiš?”, pobunila sam se, ne puštajući se od njega.
“Štitim te od samozapaljenja. Ako je ovo previše za tebe...”
“Ma mogu ja”, ustrajala sam.
Pustio mi je da mu se opet ugnijezdim u naručje.
“Žao mi je ako sam ti pružio pogrešan dojam”, rekao je. “Nisam
te htio rastužiti. To nije bilo lijepo.”
“Zapravo, bilo je vrlo, vrlo lijepo.” Duboko je udahnuo.
“Zar nisi umorna? Trebao bih te pustiti da spavaš.”
“Ne, nisam. Neću se buniti ako mi opet odlučiš pružiti pogrešan
dojam.”
“To vjerojatno ne bi bilo pametno. Nisi ti jedina koja se može
zanijeti.”
“Da, jesam”, progunđala sam. Zahihotao se.
MIN@
130
“Da samo znaš, Bella. A ne pomaže ni tvoja žarka želja da mi
potkopaš samokontrolu.”
“Na tome ti se ne mislim ispričati.”
“Mogu li se ja ispričati?”
“Na čemu?”
“Bila si ljuta na mene, sjećaš se?”
“A, to.”
“Oprosti. Pogriješio sam. Mnogo jasnije sagledavam stvari dok
si tu, na sigurnom.” Čvršće me zagrlio. “Malo poludim kad te
pokušam ostaviti. Mislim da više neću ići tako daleko. Nije
vrijedno toga.”
Osmjehnula sam se.
“Zar nisi našao nijednu pumu?”
“Da, jesam, zapravo. Svejedno, nije to vrijedilo te strepnje.
Makar mi je žao što sam naložio Alice da te čuva kao taokinju.
To nije bilo lijepo od mene.”
“Nije”, složila sam se.
“Neću to ponoviti.”
“Okej”, lako sam rekla. Već sam mu oprostila. “Ali imaju i
pidžama-partiji prednosti...” Privila sam mu se bliže i utisnula
usne u udubinu iznad njegove ključne kosti. “Tebi ću biti
taokinja kad god poželiš.”
“Mmm”, uzdahnuo je. “Možda i prihvatim tu ponudu.”
“Onda, je li sada na meni red?”
“Red?” Zvučao je zbunjeno.
“Za ispriku.”
“Na čemu mi se ti trebaš ispričati?”
“Zar nisi ljut na mene?”, upitala sam ga smeteno.
“Ne.”
Zvučalo mi je kao da stvarno tako misli. Osjetila sam kako mi se
obrve skupljaju.
“Zar se nisi vidio s Alice kad si došao kući?”
“Jesam – zašto pitaš?”
“Hoćeš li joj oduzeti porše?”
“Naravno da neću. Dobila ga je na dar.” Da sam mu barem
vidjela izraz lica. Zvučao je kao da su ga moje riječi uvrijedile.
“Zar te ne zanima šta sam napravila?”, upitala sam ga, sve
zbunjenija njegovom nezainteresiranošću. Osjetila sam kako
MIN@
131
sliježe ramenima. “Uvijek me zanima sve što radiš, ali ne moraš
mi reći ako nećeš.”
“Ali otišla sam u La Push.”
“Znam.”
“I markirala sam nastavu.”
“Ja također.”
Pogledala sam u smjeru odakle mu je dopirao glas, prelazeći mu
vršcima prstiju preko crta njegovoga lica, nastojeći mu shvatiti
raspoloženje. “Odakle sad sva ta silna snošljivost?”, ozbiljno
sam ga upitala.
Uzdahnuo je.
“Zaključio sam da si imala pravo. Ono što me prije mučilo
potjecalo je iz mojih... predrasuda prema vukodlacima više nego
od bilo čega drugog. Nastojat ću biti razumniji i uzdati se u
tvoje prosudbe. Ako ti kažeš da tamo nije opasno, onda ću ti
vjerovati.”
“Opa.”
“I... što je najbitnije... ne bih želio da to unese razdor među nas.”
Položila sam glavu na njegova prsa i sklopila oči, potpuno
zadovoljna.
“Onda”, opušteno mi je šapnuo. “Jesi li isplanirala uskoro opet
otići u La Push?”
Nisam mu odgovorila. Pitanjem me podsjetio na Jacobove riječi,
pa mi se grlo odjednom stegnulo. Pogrešno je protumačio moju
šutnju i napetost u mome tijelu.
“Čisto da i sâm mogu nešto isplanirati”, brzo je objasnio. “Ne
bih htio da se žuriš natrag samo zato što ja tu besposleno
čekam.”
“Ne”, rekla sam mu glasom koji mi je zazvučao čudno. “Nemam
planova da opet odem onamo.”
“O. Ne moraš to raditi zbog mene.”
“Mislim da tamo više nisam dobrodošla”, prošaptala sam.
“Pregazila si nečiju mačku?”, upitao me zafrkantski. Znala sam
da me ne želi tjerati da mu se povjerim, ali čula sam mu žarku
znatiželju u riječima.
“Ne.” Duboko sam udahnula, a onda na brzinu promumljala
objašnjenje. “Mislila sam da je Jacob to sâm shvatio... Nisam
vjerovala da će ga iznenaditi.” Edward je pričekao dok sam
oklijevala. “Nije očekivao... da će to biti tako brzo.”
MIN@
132
“Ah”, rekao je Edward tiho.
“Kazao mi je da bi više volio da sam mrtva.” Glas mi je
prepukao pri toj zadnjoj riječi. Edward je na trenutak bio previše
miran, obuzdavajući reakciju koju nije htio da vidim.
Zatim me blago privio uza se.
“Tako mi je žao.”
“Mislila sam da će ti biti drago”, prošaptala sam.
“Drago zbog nečega što te povrijedilo?”, promrmljao mi je u
kosu. “Ne bih rekao, Bella.”
Uzdahnula sam i opustila se, utiskujući se u njegovo kameno
obličje. Ali on je opet postao posve nepokretan, od napetosti.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Ma ništa.”
“Možeš mi reći.” Pričekao je trenutak.
“Možda ćeš se naljutiti.”
“Svejedno bih htjela čuti.” Uzdahnuo je.
“Mogao bih ga posve doslovno ubiti zato što ti je to rekao. Htio
bih.”
Nasmijala sam se preko volje.
“Onda je dobro što se tako uspješno obuzdavaš.”
“Moglo bi mi se omaknuti.” Zvučao je zamišljeno.
“Ako namjeravaš pokleknuti u samokontroli, mogu ti predložiti
bolji povod.” Ispružila sam se prema njegovom licu, nastojeći se
pridignuti da ga poljubim. Uhvatio me čvršće, obuzdavajući me.
Uzdahnuo je.
“Zar ja uvijek moram biti onaj koji se odgovorno ponaša?”
Iscerila sam se u mraku.
“Ne. Pusti da ja preuzmem odgovornost na nekoliko minuta... ili
sati.”
“Laku noć, Bella.”
“Čekaj, htjela sam te još nešto pitati.”
“Što to?”
“Sinoć sam pričala s Rosalie...” Tijelo mu se opet napelo.
“Da. Mislila je na to kad sam došao kući. Dala ti je poprilično
tema za razmišljanje, zar ne?”
Zvučao je zabrinuto, a ja sam shvatila da misli kako ja želim
razgovarati o razlozima koje mi je Rosalie dala da ostanem
ljudska. Ali mene je zanimalo nešto daleko neodložnije.
MIN@
133
“Kazala mi je nešto malo... o vremenu koje je tvoja obitelj
provela u Denaliju.” Uslijedila je kratka stanka; ovakav ga je
početak iznenadio. “Da?”
“Spomenula je nešto o hrpi vampirica... i tebi.”
Nije mi odgovorio, premda sam pričekala poprilično dugo.
“Bez brige”, rekla sam nakon što mi je šutnja postala nelagodna.
“Rekla mi je da nisi... iskazao nikakvo zanimanje. Ali samo me
zanima, znaš, je li neka od njih iskazala zanimanje. Zanimanje
za tebe, mislim.” Opet ništa nije rekao. “Koja?”, upitala sam ga,
nastojeći zvučati nehajno, i ne uspijevajući baš. “Ili ih je bilo
više od jedne?”
Bez odgovora. Poželjela sam mu vidjeti lice, pa da bar mogu
pogađati što mu ta šutnja znači.
“Alice će mi reći”, kazala sam. “Idem je odmah pitati.” Stisnuo
je ruke; nisam se mogla izmigoljiti ni za pedalj.
“Kasno je”, rekao je. U glasu mu se čuo neki blagi, posve novi
prizvuk. Pomalo plah, možda nekako postiđen. “Uostalom,
mislim da je Alice izašla...”
“Loše je”, pretpostavila sam. “Stvarno je loše, zar ne?” Počela
sam paničariti, a srce mi je ubrzalo dok sam zamišljala svoju
prekrasnu besmrtnu suparnicu za koju dosad nisam ni znala.
“Smiri se, Bella”, rekao je i poljubio me u vršak nosa. “Pričaš
koješta.”
“Je li? Zašto mi onda nećeš reći?”
“Zato što ti nemam što reći. Napuhala si ovo preko svake
razumne mjere.”
“Koja?”, uporno sam ponovila. Uzdahnuo je.
“Tanya je izrazila određeno zanimanje. Dao sam joj do znanja,
vrlo pristojno i uljudno, da to zanimanje nije obostrano. Kraj
priče.”
Trudila sam se zvučati što smirenije.
“Reci mi nešto, kako ta Tanya izgleda?”
“Jednako kao i mi ostali,bijela koža, zlatne oči”, odgovorio mi
je prebrzo.
“I, naravno, izuzetno je lijepa.” Osjetila sam kako sliježe
ramenima.
“Valjda i je, gledano ljudskim očima”, nezainteresirano je
kazao. “Samo, znaš što?”
“Što?” Zvučala sam prgavo.
MIN@
134
Prislonio je usne ravno na moje uho; zaškakljao me hladnim
dahom. “Draže su mi brinete.”
“Plavuša je. Mogla sam si i misliti.”
“Pomalo riđa plavuša, nimalo nije moj tip.” Razmislila sam
malo o tome, nastojeći se savladati dok mi je polako usnama
prelazio preko obraza, niz vrat, pa natrag. Triput je obišao taj
krug prije nego što sam progovorila.
“A valjda je to onda u redu”, odlučila sam.
“Hmm”, prošaptao mi je uz kožu. “Jako si slatka kad si
ljubomorna. Iznenađujuće zamamna.”
Namrgodila sam se u mrak.
“Kasno je”, opet je rekao, sada šapćući, gotovo kao da pjevuši,
glasom mekšim od svile. “Spavaj, Bella moja. Snivaj sretne
snove. Jedina si koja je ikada dotaknula moje srce. Dovijeka će
biti tvoje. Usni, ljubavi moja jedina.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, a ja sam znala da je samo
pitanje vremena kad ću pokleknuti, pa sam sklopila oči i mekše
se ušuškala u njegovo tvrdo naručje.

11Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:33 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
9. META
Alice me ujutro odvezla kući, u skladu s dogovorom o
navodnom pidžama-partiju. Neće proći dugo prije nego što se
pojavi Edward, na službenom povratku s “planinarenja”. Sva ta
varanja polako su me iscrpljivala. Ovaj dio ljudskog života
nimalo mi neće nedostajati.
Charlie je virnuo kroz prednji prozor kad je čuo kako sam
zalupila vratima auta. Mahnuo je Alice, a onda mi je otišao
otvoriti vrata.
“Jesi li se lijepo provela?”, upitao me Charlie.
“Jasno, bilo je super. Vrlo... djevojački.”
Unijela sam svoje stvari, bacila ih sve u dno stubišta i odlutala u
kuhinju da nešto pregrizem.
“Imaš poruku”, doviknuo mi je Charlie.
Na radnoj plohi stajao je blok za telefonske poruke, upadljivo
oslonjen o lonac. Zvao te Jacob, napisao je Charlie.
Kaže da nije ozbiljno mislio i da mu je žao. Htio bi da ga nazoveš.
Budi čovjek, pa mu pruži priliku. Zvučao je uzrujano.
MIN@
135
Složila sam grimasu. Charlie nije inače imao običaj unositi
komentare u poruke upućene meni.
Jacob se slobodno mogao i dalje uzrujavati. Nisam htjela
razgovarati s njim. Koliko znam, s one strane baš nemaju običaj
dopuštati pozive. Ako bi više volio da sam mrtva, bolje neka se
navikne na tišinu.
Izgubila sam tek. Okrenula sam se na peti i otišla pospremiti
stvari.
“Nećeš nazvati Jacoba?”, upitao me Charlie. Oslonjen na zid u
boravku, gledao me kako uzimam torbu.
“Ne.” Krenula sam na kat.
“To baš nije lijepo ponašanje, Bella”, rekao je. “Praštanje je
božanska vrlina.”
“Gledaj svoja posla”, promrsila sam u bradu, tako tiho da me
nije mogao čuti.
Znala sam da se rublje gomila, pa sam odložila pastu za zube,
bacila prljavu odjeću u košaru i otišla skinuti posteljinu s
Charliejevog kreveta. Bacila sam je na hrpu u vrhu stubišta i
otišla po svoju.
Zastala sam kraj kreveta i nakrivila glavu.
Gdje mi je jastuk? Okrenula sam se, pregledavajući sobu. Nema
jastuka. Opazila sam da mi je soba neobično uredna. Nije li mi
debela siva majica visila sa stupića u dnu kreveta? A kladila bih
se da je iza stolice za lju- ljanje bio par prljavih čarapa, kao i
crvena bluza koju sam probala prekjučer ujutro i zaključila da je
odviše elegantna za školu, pa sam je prebacila preko naslona za
ruke... Opet sam se okrenula. Košara za rublje nije mi bila
prazna, ali ni prepuna, kao što sam očekivala.Zar je Charlie
oprao rublje? To bi bilo tako atipično.
“Tata, jesi li punio mašinu za veš?”, viknula sam kroz vrata.
“Ovaj, ne”, doviknuo mi je, zvučeći kao da ga grize savjest.
“Jesam li trebao?”
“Ne, mogu ja. Jesi li tražio nešto u mojoj sobi?”
“Ne. Zašto?”
“Ne mogu naći... jednu košulju...”
“Nisam ulazio.”
A onda sam se sjetila da je Alice došla ovamo po moju pidžamu.
Nisam primijetila da je posudila i moj jastuk, vjerojatno zato što
sam izbjegavala krevet. Izgleda da je usput i pospremila stvari.
MIN@
136
Zarumenjela sam se zbog svoje aljkavosti. Ali ona crvena
košulja nije zapravo bila prljava, pa sam je otišla izvaditi iz
košare.
Očekivala sam da ću je zateći pri vrhu, ali tamo je nije bilo.
Prekopala sam cijelu hrpu i svejedno je nisam našla. Znala sam
da vjerojatno postajem paranoična, ali imala sam dojam da još
neka stvar nedostaje, ili možda čak i više od jedne stvari. Tu
više nije bilo dovoljno robe ni da se napuni mašina za veš
dopola.
Strgnula sam posteljinu s kreveta i otišla do sobice za rublje,
uzevši usput i Charliejevu. Mašina za veš je bila prazna.
Pogledala sam i u sušilicu, napola očekujući da je zateknem
punu čistog rublja, koje je Alice oprala. Ništa. Namrštila sam se,
posve smetena.
“Jesi li našla to što tražiš?”, doviknuo je Charlie.
“Nisam još.”
Vratila sam se na kat i pogledala ispod svog kreveta. Ništa osim
grudica prašine. Počela sam kopati po plakaru. Možda sam
vratila crvenu bluzu na vješalicu i zaboravila na to. Odustala
sam kad se začulo zvono na vratima. To će biti Edward.
“Vrata”, obavijestio me Charlie s kauča kad sam protrčala kraj
njega.
“Ne napreži se, tata.”
Otvorila sam vrata širom, nasmiješena od uha do uha.
Edwardove zlaćane oči bile su razrogačene, nosnice raširene,
usne zadignute nad zube.
“Edwarde?” Glas mi je bio oštar od šoka kad sam uzgledala
kakav izraz ima. “Što – ?” Stavio mi je prst na usne.
“Daj mi dvije sekunde”, prošaptao je. “Ne mrdaj.”
Ukočila sam se na pragu, a on je... nestao. Krenuo je tako brzo
da ga Charlie zacijelo nije ni opazio. Prije nego što sam se
dovoljno pribrala da nabrojim do dva, vratio se. Obgrlio me oko
struka i brzo odvukao prema kuhinji. Zvjerao je pogledom po
prostoriji, držeći me uz svoje tijelo kao da me od nečega štiti.
Bacila sam pogled prema Charlieju na kauču, ali on nas je
svojski nastojao ignorirati.
“Neko je bio tu”, promrmljao mi je u uho nakon što me odvukao
u dno kuhinje. Glas mu je bio napet; bilo mi ga je teško čuti od
rondanja mašine za veš.
MIN@
137
“Kunem ti se da nijedan vukodlak – ”, zaustila sam.
“Ne neko od njih”, brzo mi je upao u riječ, odmahujući glavom.
“Neko od nas.”
U glasu mu se jasno čulo da pritom ne misli na člana svoje
obitelji.
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica.
“Victoria?”, zagrcnula sam se.
“Nije mi poznat taj miris.”
“Neko od Voltura”, pretpostavila sam.
“Vjerojatno.”
“Kada?”
“Zato mislim da su to morali biti oni, nedavno, rano jutros, dok
je Charlie spavao. A ko god da je to bio, nije ga ni pipnuo, tako
da je sigurno imao neki drugi cilj.”
“Tražio je mene.”
Nije mi odgovorio. Tijelo mu je bilo skamenjeno poput kipa.
“Kakvo je to tu siktanje?”, sumnjičavo je upitao Charlie,
naišavši iza ugla s praznom zdjelom kokica.
Osjetila sam da sam sva pozelenjela. Vampir je bio u kući i
tražio me dok je Charlie spavao. Panika me svladala, ispriječila
mi se u grlu. Nisam mu mogla odgovoriti, samo sam ga
užasnuto gledala. Charliejev se izraz promijenio. Naglo se
iscerio.
“Ako se vas dvoje svađate... pa, ne dajte se smetati.”
Cereći se i dalje, stavio je zdjelu u sudoper i išetao iz kuhinje.
“Idemo”, rekao je Edward tihim, čvrstim glasom.
“Ali Charlie!” Strah mi je stiskao grudi, otežavajući mi disanje.
Premišljao se na trenutak, a onda mu se mobitel našao u ruci.
“Emmette”, promrmljao je. Počeo je govoriti tako brzo da nisam
ništa razumjela. Bio je gotov za pola minute. Počeo me vući
prema vratima.
“Emmett i Jasper stižu”, šapnuo mi je, osjetivši da se opirem.
“Pročešljat će šume. Charlie je siguran.”
Tada sam mu pustila da me odvuče, sva smetena od panike.
Charlie me zlurado pogledao u prestrašene oči, a onda se
odjednom zbunio. Edward me izvukao iz kuće prije nego što je
Charlie stigao išta reći.
“Kamo idemo?”, nisam mogla prestati šaptati, čak i nakon što
smo se našli u autu.
MIN@
138
“Idemo razgovarati s Alice”, kazao mi je, normalnom jačinom
glasa, ali sumornim tonom.
“Misliš da je možda nešto vidjela?” Stisnutim je očima gledao u
cestu. “Možda.”
Čekali su nas, uzbunjeni Edwardovim pozivom. Bilo mi je kao
da ulazim u muzej: svi su stajali nepomično kao kipovi, u
različitim pozama uzrujanosti.
“Što se dogodilo?”, oštro je upitao Edward čim smo ušli u kuću.
Zgranula sam se vidjevši ga kako pogledom strijelja Alice,
ljutito stišćući šake. Alice je imala čvrsto prekrižene ruke.
Pomaknula je samo usne.
“Pojma nemam. Ništa nisam vidjela.”
“Kako je to moguće?”, prosiktao je.
“Edwarde”, tiho sam ga prekorila. Nije mi bilo drago što tako
razgovara s Alice. Carlisle ga je prekinuo smirujućim tonom.
“Nije to egzaktna znanost, Edwarde.”
“Bio je u njezinoj sobi, Alice. Mogao je još uvijek biti tamo –
čekati da se vrati.”
“Bila bih to vidjela.” Edward je zdvojno raširio ruke.
“Ma je li? Sigurna si?” Alice mu je hladno odgovorila.
“Već za tebe motrim odluke Voltura, motrim hoće li se Victoria
vratiti, motrim svaki Bellin korak. Hoćeš dodati još nekoga?
Moram li samo motriti Charlieja, ili još i Bellinu sobu, i kuću,
pa i cijelu ulicu? Edwarde, budem li pokušavala previše, stvari
će mi početi promicati.”
“Izgleda da je to već tako”, brecnuo se Edward.
“Ni trenutka joj nije prijetila opasnost. Nije se imalo što vidjeti.”
“Ako motriš Italiju, zašto ih nisi vidjela kako šalju – ”
“Ne bih rekla da su to oni”, ustrajala je Alice. “Vidjela bih to.”
“Ko bi drugi ostavio Charlieja na životu?” Stresla sam se.
“Ne znam”, rekla je Alice.
“Jako korisno.”
“Prekini, Edwarde”, prošaptala sam.
Okomio se na mene, još zajapuren od bijesa, čvrsto stisnutih
zuba. Ošinuo me načas pogledom, a onda je odjednom ispustio
dah. Oči su mu se raširile, a čeljust opustila.
“U pravu si, Bella. Ispričavam se.” Pogledao je Alice. “Oprosti
mi, Alice. Ne bih se trebao iskaljivati na tebi. Nemam
opravdanja.”
MIN@
139
“Shvaćam te ja”, smirila ga je Alice. “Nisam ni ja sretna zbog
toga.”
Edward je duboko udahnuo.
“Okej, promotrimo to logično. Koje su mogućnosti?”
Svi kao da su se otopili u isti mah. Alice se opustila i oslonila na
poleđinu kauča. Carlisle je polako krenuo prema njoj, duboko
zamišljen. Esme je sjela na kauč ispred Alice i sklupčala noge
pod sobom. Samo je Rosalie ostala nepokretna, okrenuta nam
leđima, gledajući kroz stakleni zid.
Edward me povukao na kauč, pa sam sjela uz Esme, koja se
pomaknula da me obgrli. Uhvatila me čvrsto za šaku, objema
rukama.
“Victoria?”, upitao je Carlisle. Edward je odmahnuo glavom.
“Ne. Nisam prepoznao miris. Možda su ga poslali Volturi,
nekoga koga još nisam susreo...” Alice je odmahnula glavom.
“Aro još nije ni od koga zatražio da je potraži. Vidjet ću to.
Očekujem to.” Edward je naglo podigao glavu.
“Ti očekuješ službenu zapovijed.”
“Misliš da neko postupa na svoju ruku? Zašto?”
“Na Caiusov nagovor”, predložio je Edward, a lice mu se opet
ukrutilo.
“Ili Janin...”, rekla je Alice. “Oboje imaju načina da pošalju
nepoznato lice...” Edward se namrgodio.
“Kao i poriva.”
“Samo, to nema smisla”, rekla je Esme. “Ako je taj neko želio
pričekati Bellu, Alice bi to bila vidjela. On, ili ona, nije imao
namjeru nauditi Belli. A ni Charlieju, kad smo već kod toga.”
Trgnula sam se na spomen svoga oca.
“Bit će sve u redu, Bella”, šapnula mi je Esme i pogladila me po
kosi.
“Ali čemu to onda?”, zamišljeno je kazao Carlisle.
“Provjera da vide jesam li još ljudska?”, pretpostavila sam.
“Moguće”, rekao je Carlisle.
Rosalie je glasno izdahnula, tako da sam je čak i ja čula.
Opustila se, a sad joj je lice bilo okrenuto prema kuhinji, u
iščekivanju. Edward je, s druge strane, izgledao obeshrabreno.
Emmett je nahrupio na kuhinjska vrata, s Jasperom za petama.
MIN@
140
“Davno je otišao, satima davno”, objavio je razočarano Emmett.
“Put je išao na istok, pa na jug, a onda je nestao na pokrajnjoj
cestici. Čekao ga je auto.”
“Baš šteta”, promrsio je Edward. “Da je otišao na zapad... pa,
bilo bi lijepo da bude bar nekakve koristi od onih pasa.”
Lecnula sam se, a Esme mi je protrljala rame.
Jasper je pogledao Carlislea.
“Nijedan od nas nije ga prepoznao. Ali, evo.” Pružio mu je nešto
zeleno i zgužvano. Carlisle je uzeo to od njega i prinio ga svome
licu. Dok je primao taj predmet, opazila sam da se radi o
slomljenom listu paprati. “Možda prepoznaš miris.”
“Ne”, rekao je Carlisle. “Nije mi poznat. Ne pripada nikome na
koga sam dosad naišao.”
“Moguće je da pogrešno gledamo na to. Možda je to samo
slučajnost...”, započela je Esme, ali prekinula se kad je vidjela
nevjericu na licima svih ostalih. “Ne želim reći da je slučajnost
to što je neznanac tek tako nasumce odlučio posjetiti Bellinu
kuću. Želim samo kazati da je neko možda bio samo radoznao.
Naš je miris posvuda oko nje. Da se on nije upitao što nas to
onamo privlači?”
“Zašto onda nije samo došao amo? Ako je bio radoznao?”,
otpovrnuo joj je Emmett.
“Ti bi to učinio”, rekla je Esme, privrženo mu se osmjehnuvši.
“Ostali nisu uvijek tako izravni. Naša je obitelj brojna, on ili ona
možda se boji. Ali Charlie nije nastradao. Nije nužno riječ o
neprijatelju.”
Samo radoznao. Kao što su James i Victoria bili radoznali, u
početku? Zadrhtala sam kad sam se sjetila Victorije, premda su
oni djelovali sigurni u jedno, da to nije bila ona. Ne ovaj put.
Ona će se držati stalnog obrasca svoje opsjednutosti. Ovo je
samo neko drugi, neko nepoznat.
Polako sam shvaćala da vampiri sudjeluju u ovome svijetu
mnogo više nego što sam nekada mislila. Koliko puta prosječni
čovjek u životu naiđe na njih, a da ni ne zna? Koliko pogibija, u
neznanju pripisanih zločinu i nesrećama, zapravo potječe od
njihove žeđi? Kolika će gužva vladati u ovom novom svijetu
kad mu se napokon priključim?
Srsi su mi prošli hrptom od te neznane budućnosti. Cullenovi su
razmišljali o Esminim riječima s različitim izrazima lica. Jasno
MIN@
141
sam vidjela da Edward ne prihvaća njezinu teoriju, a da bi
Carlisle vrlo rado htio. Alice je napućila usne.
“Ne bih rekla. Bilo je predobro tempirano... Posjetitelj je dobro
pripazio da ne stupi ni sa kim u doticaj. Gotovo kao da je znao,
ili znala, da ću vidjeti...”
“Mogao je imati drugih razloga da ne stupi u doticaj”, podsjetila
ju je Esme.
“Zar je zaista bitno ko je to bio?”, upitala sam. “Sama slučajnost
da je neko doista tražio mene... nije li to dovoljan razlog? Ne
bismo smjeli čekati maturu.”
“Ne, Bella”, brzo je rekao Edward. “Nije to tako loše. Kad bi
stvarno bila u opasnosti, znali bismo.”
“Sjeti se Charlieja”, podsjetio me Carlisle. “Sjeti se kako bi ga
pogodilo kad bi naprasno nestala.”
“Pa i mislim na Charlieja! On me i brine! Što da je moj mali
gost sinoć slučajno bio žedan? Dokle god sam blizu Charlieja, i
on će biti meta. Da mu se bilo što dogodi, ja bih jedina bila
kriva!”
“Teško, Bella”, rekla je Esme, opet me potapšavši po kosi. “A
Charlieju se neće ništa dogoditi. Jednostavno ćemo morati biti
još oprezniji.”
“Još oprezniji?”, ponovila sam u nevjerici.
“Sve će biti u redu, Bella”, obećala mi je Alice; Edward mi je
čvršće stisnuo ruku.
A dok sam gledala sva njihova prelijepa lica jedno za drugim,
bilo mi je jasno da ih ništa što bih mogla reći neće natjerati da se
predomisle.
Vožnja kući protekla je u tišini. Bila sam frustrirana. Protiv
svoje volje, još uvijek sam bila ljudska.
“Ni sekunde nećeš biti sama”, obećao mi je Edward dok me
vozio Charlieju. “Neko će uvijek biti kraj tebe. Emmett, Alice,
Jasper...”
Uzdahnula sam.
“To nema smisla. Od silne dosade će me morati sami ubiti, čisto
da prekrate vrijeme.” Edward me kiselo pogledao.
“Strašno smiješno, Bella.” Charlie je bio dobre volje kad smo se
vratili. Primijetio je da između Edwarda i mene vlada napetost, i
netačno ju je protumačio. Gledao me kako mu slažem večeru i
MIN@
142
mudro se smješkao. Edward se nakratko ispričao, valjda da
pregleda teren, ali Charlie je pričekao da se vrati prije nego što
će mi kazati poruke.
“Opet te zvao Jacob”, rekao je Charlie čim se Edward našao u
sobi. Nastojala sam izgledati potpuno suzdržano kad sam stavila
tanjur pred njega.
“Ma je li?” Charlie se namrštio.
“Što si tako prgava, Bella. Zvučao je stvarno potišteno.”
“Jacob ti plaća da mu budeš glasnogovornik, ili to radiš
volonterski?”
Charlie je nejasno gunđao sve dok mu hrana nije prekinula
nemušto prigovaranje. Premda to nije shvatio, pronašao mi je
slabu tačku. Život mi je u ovom trenutku bio vrlo sličan
kockanju, hoće li se pri idućem bacanju poklopiti jedinice? Što
ako mi se doista nešto dogodi? Činilo mi se da bi bilo više nego
prgavo pustiti da Jacoba grize savjest zbog onoga što je rekao.
Ali nisam htjela razgovarati s njim dok je Charlie u blizini, da
moram paziti na svaku riječ kako mi nešto ne bi promaknulo.
Dok sam razmišljala o tome, postala sam ljubomorna na
Jacobov i Billyjev odnos. Kako je samo lako kad nemaš tajni
pred osobom s kojom živiš.
Zato ću pričekati do jutra. Najvjerojatnije noćas neću skončati,
napokon, a neće biti štete ako ga savjest bude grizla još dvanaest
sati. Možda će mu to čak i koristiti.
Kad je Edward službeno otišao za večeras, upitala sam se ko to
vani, na pljusku, pazi na Charlieja i mene. Bilo mi je grozno žao
Alice ili onoga ko već ima tu zadaću, ali to me u isti mah tješilo.
Morala sam priznati da je lijepo znati da nisam sama. A Edward
se vratio u rekordnom vremenu.
Opet mi je pjevao dok nisam zaspala, a ja, čak i nesvjesno
svjesna da je uz mene, nisam imala more.
Charlie je ujutro otišao na pecanje s pomoćnikom Markom prije
nego što sam ustala. Odlučila sam iskoristiti to odsustvo
roditeljskog nadzora za jedan božanski čin.
“Riješit ću Jacoba muke”, upozorila sam Edwarda nakon što
sam doručkovala.
“Znao sam da ćeš mu oprostiti”, rekao mi je vedro. “Zamjeranje
nije jedan od tvojih mnogih darova.”
MIN@
143
Zakolutala sam očima, ali bilo mi je drago. Imala sam dojam da
je Edward stvarno prešao preko tog svog protivljenja
vukodlacima.
Pogledala sam na sat tek nakon što sam okrenula broj. Bilo je
malo rano za zvanje, pa sam se bojala da ne probudim Billyja i
Jakea, ali neko se javio prije drugog zvona, pa očito nije bio
daleko od telefona.
“Molim?”, rekao je sneni glas.
“Jacobe?”
“Bella!”, uskliknuo je. “O, Bella, tako mi je žao!” Jezik mu se
zaplitao dok se žurio reći sve što želi. “Kunem ti se da to nisam
ozbiljno mislio. Samo sam bio glup. Razljutio sam se, ali to nije
isprika. U životu nisam rekao ništa gluplje, i žao mi je. Ne ljuti
se na mene, molim te? Molim te. Doživotni rob ti je na dohvat
ruke, samo mi prvo oprosti.”
“Ne ljutim se. Oprošteno ti je.”
“Hvala”, usrdno je prodahtao. “Ne mogu vjerovati koji sam
kreten bio.”
“Bez brige, već sam navikla.”
Nasmijao se, ushićen od olakšanja.
“Dođi do mene”, lijepo me zamolio. “Htio bih se iskupiti.”
Namrštila sam se.
“Kako?”
“Kako god želiš. Skakanjem sa stijena”, predložio je, opet se
nasmijavši.
“Ma eto bistrog prijedloga.”
“Bit ćeš sigurna uz mene”, obećao mi je. “Što god poželjela
učiniti.”
Bacila sam pogled prema Edwardu. Lice mu je bilo vrlo
smireno, ali znala sam da nije pravi trenutak.
“Nemojmo baš odmah.”
“Nisam naročito drag njemu, zar ne?”, Jacob je zvučao
postiđeno, a ne ogorčeno, barem ovaj put.
“Nije u tome problem. Postoji... pa, postoji drugi problem,
malčice veći od bezobraznog vukodlaka-tinejdžera...” Nastojala
sam to izreći kao da se šalim, ali nisam ga preveslala.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao.
MIN@
144
“Eh.” Nisam bila sigurna što bih mu smjela reći. Edward je
ispružio ruku prema slušalici. Pažljivo sam mu pogledala lice.
Činilo mi se dovoljno mirno.
“Bella?”, upitao me Jacob. Edward je uzdahnuo i primaknuo
ruku bliže.
“Nećeš se ljutiti ako ti dadem Edwarda?”, plaho sam upitala
Jacoba. “Htio bi razgovarati s tobom.” Uslijedila je duga
stanka.
“Okej”, napokon je pristao Jacob. “Ovo bi trebalo biti
zanimljivo.”
Predala sam slušalicu Edwardu; nadala sam se da razabire
upozorenje u mojim očima.
“Zdravo, Jacobe”, rekao je Edward, savršeno pristojno.
Uslijedila je tišina. Ugrizla sam se za usnu, nastojeći
pretpostaviti Jacobov odgovor.
“Neko je bio tu, meni nepoznat miris”, pojasnio je Edward. “Je
li tvoj čopor naišao na bilo što novo?”
Opet stanka, dok je Edward zamišljeno kimao glavom, nimalo
iznenađen.
“Evo u čemu je stvar, Jacobe. Neću ispuštati Bellu iz vida dok
ovo ne riješim. Nije to ništa osobno – ” Jacob ga je tada
prekinuo, a ja sam čula kako mu glas zuji iz slušalice. Nisam
znala što govori, ali bilo je napetije nego prije. Neuspješno sam
nastojala razabrati riječi. “Možda si u pravu, ”, zaustio je
Edward, ali Jacob je nastavio svoje. Bar nijedan nije zvučao
ljutito. “Zanimljiv prijedlog. Potpuno smo spremni pregovarati
iznova. Ako je Sam voljan.”
Jacob je sada govorio tiše. Počela sam gristi nokat na palcu,
nastojeći pročitati Edwardov izraz.
“Hvala”, odgovorio je Edward. Zatim je Jacob rekao nešto od
čega je iznenađenje preletjelo Edwardovim licem.
“Zapravo, mislio sam otići sâm”, odgovorio je Edward na
nenadano pitanje. “A nju ostaviti s ostalima.”
Jacobov se glas povisio, a meni je zvučalo kao da ga pokušava
uvjeriti u nešto.
“Pokušat ću to objektivno razmotriti”, obećao mu je Edward.
“Najobjektivnije što mogu.” Stanka je ovaj put bila kraća.
MIN@
145
“To ti uopće nije loš prijedlog. Kada? ...Ne, to je u redu. Ionako
bih volio dobiti priliku da osobno slijedim trag. Deset minuta...
Svakako”, rekao je Edward. Pružio mi je slušalicu. “Bella?”
Polako sam je uzela, sva zbunjena.
“Što vam je sad to bilo?”, upitala sam Jacoba kivno. Znala sam
da se ponašam djetinjasto, ali isključili su me iz razgovora.
“Primirje, mislim. Hej, učini mi jednu uslugu”, predložio je
Jacob. “Pokušaj uvjeriti svog krvopiju da ti je najsigurnije biti,
pogotovo dok njega nema, u rezervatu. Mi se lako možemo
pobrinuti za sve.”
“U to ga ti pokušavaš uvjeriti?”
“Da. Ima to smisla. A i Charlieju bi vjerojatno bilo bolje da je
tu. Što češće može.”
“Povjeri to Billyju”, složila sam se. Bilo mi je grozno što
stavljam Charlieja u domet snajpera koji kao da je neprestano
uperen ravno u mene. “Što još?”
“Samo preuređujemo neke međe, ne bi li ulovili svakoga ko se
previše približi Forksu. Nisam siguran da će Sam na to pristati,
ali dok on to ne prihvati, ja ću držati situaciju na oku.”
“Kako to misliš, ‘držati situaciju na oku’?”
“Mislim, ako ugledaš vuka koji ti trči oko kuće, ne pucaj u
njega.”
“Naravno da neću. Samo... radije se ne moj izlagati nikakvom
riziku.”
Frknuo je.
“Ne pričaj gluposti. Znam se ja brinuti za sebe.” Uzdahnula
sam. “Također sam ga pokušao uvjeriti da ti dopusti da nas
posjetiš. Pun je predrasuda, pa mu nemoj dati da ti tupi o
sigurnosti. Zna on jednako kao i ja da ćeš ti tu biti na sigurnom.”
“Imat ću to na umu.”
“Vidimo se uskoro”, rekao je Jacob.
“Dolaziš amo?”
“Aha. Uzet ću miris tvoga posjetitelja, da ga možemo pratiti ako
se vrati.”
“Jake, stvarno ne bih voljela da vi krenete pratiti – ”
“Daj, molim te, Bella”, upao mi je u riječ. Jacob se nasmijao, a
onda je spustio slušalic

12Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:35 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
10. MIRIS
Sve je to bilo jako djetinjasto. Zašto bi, za ime svega, Edward
morao otići da Jacob može doći? Zar nismo nadišli takvu
nezrelost?
“Nije da osjećam bilo kakvu osobnu netrpeljivost prema njemu,
Bella. Tako je samo lakše obojici”, rekao mi je Edward na
vratima. “Neću biti daleko. Bit ćeš sigurna.”
“Ne brine me to.”
Osmjehnuo se, a zatim mu se oko vragolasto zakrijesilo. Privio
me uza se i uronio lice u moju kosu. Osjećala sam kako mi
njegov hladni izdisaj prožima vlasi; zatiljak mi se naježio.
“Odmah se vraćam”, rekao je, a onda se glasno nasmijao kao
da sam upravo izvalila dobar vic.
“Što je tako smiješno?”
Ali Edward se samo iscerio i dugim koracima šmugnuo u šumu
bez odgovora.
Gunđajući sebi u bradu, otišla sam pospremiti kuhinju. Nisam
stigla ni napuniti sudoper vodom, a već se začulo zvono na
vratima. Teško sam se uspijevala naviknuti na to koliko je Jacob
brži bez svoga auta. Koliko su svi očito brži od mene...
“Uđi, Jake!”, viknula sam.
Uživjela sam se u slaganje posuđa u zapjenjenu vodu, pa sam
zaboravila da se Jacob u današnje vrijeme kreće nečujno kao
duh. I tako sam se trgnula kad je progovorio tik iza mene.
“Je li baš pametno da ostavljaš vrata ovako nezaključana? O,
oprosti.”
Sva sam se poprskala vodom za pranje posuđa kad me prepao.
“Ne brine me niko koga bi zaključana vrata mogla spriječiti”,
rekla sam, brišući majicu krpom.
“Imaš pravo”, složio se. Okrenula sam se i kritički ga pogledala.
“Zar se baš nikako ne možeš obući, Jacobe?”, upitala sam ga.
Jacob je opet bio gol do pojasa, odjeven samo u stare podrezane
traperice. Potajice sam se upitala je li stvar samo u tome da od
silnog ponosa ne želi prekrivati svoje nove mišiće. Morala sam
priznati, bili su dojmljivi, ali nikad ga nisam smatrala taštim.
“Mislim, znam da ti više ne može biti hladno, ali ipak.”
Prošao je rukom kroz mokru kosu; padala mu je u oči.
“Samo mi je lakše”, objasnio je.
MIN@
147
“Što ti je lakše?” Osmjehnuo mi se svisoka.
“Dovoljno mi je velika muka nositi kratke hlače sa sobom, a
kamoli još i kompletnu odjeću. Kako ti ja izgledam, kao
mazga?”
Namrštila sam se.
“O čemu ti to, Jacobe?” Nadmoćno me pogledao, kao da mi
promiče nešto bjelodano.
“Odjeća mi ne nastaje i ne nestaje samo tako kad se mijenjam ,
moram je nositi sa sobom dok trčim. Oprosti što nisam htio
nositi velik teret.” Promijenila sam boju.
“Nisam se toga sjetila, očito”, promrmljala sam.
Nasmijao se i pokazao mi crnu kožnu uzicu, tanku poput niti
prediva, koju je triput ovio ispod lijevoga gležnja, kao grivnu.
Nisam prije opazila da je još i bos.
“To mi je više od modnog detalja, koma je kad moraš nositi
traperice u ustima.” Nisam znala što bih rekla na to. Iscerio se.
“Neugodno ti je što sam polugol?”
“Ne.”
Jacob se opet nasmijao, a ja sam mu okrenula leđa i posvetila se
posuđu. Ponadala sam se da shvaća kako mi je lice još rumeno
samo zato što sam ispala glupa, te da to nema veze s njegovim
pitanjem.
“Pa, bolje da se prihvatim posla.” Uzdahnuo je. “Ne bih mu htio
dati razloga da me optuži da zabušavam sa svoje strane.”
“Jacobe, nije tvoj posao – ” Podigao je ruku da me prekine.
“Ja tu radim dobrovoljno. Dakle, gdje je uljezov miris najjači?”
“U mojoj sobi, mislim.”
Stisnuo je oči. To mu se nije svidjelo ništa više nego Edwardu.
“Odmah se vraćam.”
Uzela sam tanjur i pedantno ga počela prati. Čulo se jedino
kružno struganje plastične četke po keramici. Osluškivala sam
neki zvuk s kata, škripu parketa, škljocanje brave na vratima.
Ništa. Shvatila sam da perem jedan te isti tanjur dulje nego što
je potrebno, i odlučila pripaziti na vlastiti posao.
“Čovječe!”, rekao je Jacob na pedalj iza mene, i opet me prepao.
“Ma daj, Jake, dosta više toga!”
“Oprosti. Evo, ” Jacob je uzeo krpu i obrisao me, jer sam se
ponovno zalila. “Odužit ću ti se. Ti peri, a ja ću ispirati i
brisati.”
MIN@
148
“U redu.” Pružila sam mu tanjur.
“Pa, miris sam pronašao bez problema. Usput, u sobi ti bazdi.”
“Kupit ću osvježivač zraka.” Nasmijao se.
Nekoliko minuta smo u prijateljskoj tišini prali i brisali posuđe.
“Mogu te nešto pitati?” Pružila sam mu novi tanjur.
“Ovisi o čemu se radi.”
“Znaš, stvarno ne bih htio biti bezobrazan, iskreno me zanima”,
objasnio mi je Jacob.
“U redu. Izvoli.” Pričekao je trenutak.
“Kako je to imati vampira za dečka?” Prevrnula sam očima.
“Nešto najbolje.”
“Ozbiljno te pitam. Sama ta ideja ti ne smeta, nikada ti nije
jeziva?”
“Nikada.” Šutke mi je uzeo zdjelu iz ruke. Virnula sam prema
njegovom licu, mrštio se, izbočivši donju usnu. “Još nešto?”,
upitala sam ga.
Opet je digao nos.
“Pa... Čisto me zanima... Je li ga ti... ma znaš, ljubiš?”
Nasmijala sam se. “Da.” Zadrhtao je.
“Gah.”
“O ukusima se ne raspravlja”, promrmljala sam.
“Ne smetaju te vampirski očnjaci?”
Pljesnula sam ga po ruci, poprskavši ga vodom iz sudopera.
“Dosta, Jacobe! Znaš da nema očnjake!”
“Nije neka razlika”, promrsio je. Zaškrgutala sam zubima i stala
ribati veliki kuhinjski nož silovitije nego što je bilo nužno.
“Može još jedno pitanje?”, tiho me upitao kad sam mu dodala
nož. “Opet, samo pitam.”
“A dobro”, brecnula sam se.
Počeo je okretati i okretati nož u rukama pod mlazom vode.
Progovorio je tiho, tek šapatom.
“Rekla si, za nekoliko tjedana... Kada to, tačno... ?” Nije mogao
dovršiti pitanje.
“Nakon mature”, šapnula sam, oprezno mu gledajući lice. Hoće
li se opet razjariti na ovo?
“Tako skoro”, bezglasno je kazao i sklopio oči. Nije mi zvučalo
kao pitanje. Nego kao žalovanje. Mišići u rukama napeli su mu
se, a ramena ukrutila. “AU!”, viknuo je; u kuhinji je dotad
vladao takav mir da sam na taj povik skočila dva pedlja u zrak.
MIN@
149
Desna mu je šaka bila napeto stisnuta oko oštrice noža, kad ju je
raširio, nož je ispao na radnu plohu. Dlan mu je rasijecala duga,
duboka brazgotina. Krv mu je stala teći niz prste i kapati na pod.
“Dovraga! Jao!”, potužio se.
U glavi mi se zavrtjelo, a želudac mi se okrenuo. Jednom sam se
rukom pridržala za kuhinjski pult, duboko udahnula na usta i
prisilila se da se priberem, ne bih li mu mogla pružiti pomoć.
“O ne, Jacobe! O, kvragu! Evo, omotaj se ovime!” Pružila sam
mu kuhinjsku hrpu i pokušala ga uhvatiti za ruku. Odmaknuo se
od mene.
“Nije to ništa, Bella, ne brini.” Učinilo mi se da obrisi prostorije
malo počinju podrhtavati. Još jednom sam duboko udahnula.
“Da ne brinem?! Pa rasjekao si cijeli dlan!”
Zanemario je kuhinjsku krpu koju sam mu pružila. Stavio je
ruku pod slavinu i pustio vodu da mu teče preko rane. Istjecala
je rumena. U glavi mi se mutilo.
“Bella”, rekao je. Prestala sam gledati ranu i pogledala ga u lice.
Mrštio se, ali djelovao mi je smireno.
“Što je?”
“Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti, a još ćeš si i odgristi usnu.
Prestani. Opusti se. Diši. Dobro mi je.”
Udahnula sam na usta i podigla zube s donje usne.
“Ne junači se.” Prevrnuo je očima. “Idemo. Vozim te na hitnu.”
Bila sam prilično sigurna da mogu voziti. Zidovi se bar više nisu
ljuljali.
“Nije potrebno.” Jake je zavrnuo slavinu i uzeo krpu iz moje
ruke. Lagano ju je omotao oko dlana.
“Čekaj”, pobunila sam se. “Daj da ti pogledam ranu.” Čvršće
sam se uhvatila za radnu plohu kako bih ostala na nogama čak i
ako mi od rane opet pozli.
“Ti to imaš medicinsku kvalifikaciju koju mi nikad prije nisi
spomenula?”
“Samo mi daj priliku da odlučim hoću li ili neću imati napadaj
dok te vozim u bolnicu.” Posprdno se pravio da se užasnuo.
“Ne, molim te, samo ne napadaj!”
“Ako mi ne daš da ti vidim ruku, napadaj ti je zajamčen.”
Duboko je udahnuo, a onda hučno ispustio zrak iz sebe.
“U redu.”
MIN@
150
Odmotao je krpu, a kad sam je krenula da je uzmem, položio je
šaku na moj dlan. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim.
Čak sam mu i prevrnula šaku, premda sam bila sigurna da je
porezao dlan. Opet sam je okrenula i shvatila da je ta kričavo
ružičasta, namreškana crtica sve što je preostalo od njegove
rane.
“Ali... toliko si... krvario.”
Povukao je ruku, gledajući me čvrstim, ozbiljnim očima.
“Brzo mi zarasta.”
“To sigurno”, tiho sam rekla.
Jasno sam bila vidjela dugu posjekotinu, kao i krv koja je tekla u
sudoper. Gotovo me ošamutio njezin vonj hrđe i soli. Za takvu
se ranu dobivaju šavovi. Dani bi trebali proteći dok se na njoj ne
oblikuje krasta, a zatim još i tjedni da od nje ostane tek sjajni,
ružičasti ožiljak koji mu se sada vidio na koži. Usta su mu se
izvila u poluosmijeh. Bubnuo se šakom po prsima.
“Vukodlak, sjećaš se?”
Nemjerljivi me trenutak samo gledao u oči.
“Tačno”, napokon sam rekla. Nasmijao se izrazu mog lica.
“Rekao sam ti već to. Vidjela si Paulov ožiljak.”
Protresla sam glavom, da je razbistrim.
“Malo je drugačije kad iz prve ruke vidiš akcijski prizor.”
Kleknula sam i iskopala klor iz ormarića ispod sudopera. Zatim
sam njime namočila krpu za brisanje i počela prati pod. Prodorni
miris klora otjerao mi je preostalu mučninu iz glave.
“Daj da ja počistim”, rekao je Jacob.
“Neka, ja ću. Baci tu krpu u pranje, može?”
Kad sam bila sigurna da pod miriši isključivo po kloru, ustala
sam i oprala klorom još i desnu stranu sudopera. Zatim sam
otišla do ormara s mašinom za veš kraj smočnice i dodala
mjericu klora deterdžentu prije nego što ću uključiti pranje.
Jacob me promatrao s negodovanjem.
“Ti to imaš opsesivno-kompulzivni poremećaj?”, upitao me kad
sam završila.
Ha. Možda. Ali ovaj put sam barem imala dobar izgovor.
“U ovoj smo kući malo osjetljivi na krv. Sigurna sam da shvaćaš
i zašto.”
“O.” Opet je digao nos.
MIN@
151
“Zašto mu ne bih olakšavala što više mogu? To što radi već mu
je ionako vrlo teško.”
“Jasno, jasno. Zašto ne?”
Izvukla sam čep i pustila da prljava voda iscuri iz sudopera.
“Mogu te nešto pitati, Bella?” Uzdahnula sam. “Kako je to kada
ti je najbolji prijatelj, vukodlak?” Pitanje me ulovilo nespremnu.
Glasno sam se nasmijala. “Je li jezivo?”, nestrpljivo je dodao
prije nego što sam mu mogla odgovoriti.
“Ne. Kad je vukodlak pristojan”, pojasnila sam, “to je nešto
najbolje.”
Široko se osmjehnuo, a zubi su mu bljesnuli spram
crvenkastosmeđe kože.
“Hvala, Bella”, rekao je, a onda mi je ščepao ruku i privukao me
u svoj tipični kostolomni zagrljaj.
Prije nego što sam stigla reagirati, spustio je ruke i odmaknuo
se.
“Gah”, rekao je i digao nos. “Kosa ti smrdi gore od tvoje sobe.”
“Oprosti”, promrsila sam. Naglo sam shvatila što je to Edwardu
bilo smiješno kad je dahnuo na mene.
“Jedan od mnogih rizika za one koji se druže s vampirima”,
rekao je Jacob i slegnuo ramenima. “Počne se zaudarati. Sitan
rizik, kad se sve ima u vidu.” Prostrijelila sam ga pogledom.
“Zaudaram samo tebi, Jake.” Iscerio se.
“Vidimo se, Bells.”
“Ti to odlaziš?”
“On čeka da odem. Čujem ga vani.”
“O.”
“Izaći ću na stražnja vrata”, kazao je, a zatim zastao. “Samo
trenutak, hej, možeš li možda večeras doći u La Push? Imamo
druženje kraj krijesa. Emily će biti s nama, možeš upoznati i
Kim... a znam i koliko bi te Quil htio vidjeti. Prilično ga jedi što
si saznala tajnu prije njega.”
Iscerila sam se na to. Mogla sam tačno zamisliti kako to ide
Quilu na živce, Jacobova mala ljudska frendica družila se s
vukodlacima dok on još pojma nije imao. A onda sam
uzdahnula.
“A čuj, Jake, ne znam baš. Shvaćaš, situacija je u ovom trenutku
malo napeta...”
MIN@
152
“Ma daj, misliš da se neko stvarno može probiti pokraj nas,
pokraj nas šestorice?”
Neobično je zastao dok je mucao završetak pitanja. Upitala sam
se nije li mu teško naglas izgovoriti riječ vukodlak, u istom
smislu u kojem meni vampir često stvara poteškoće.
U krupnim, tamnim očima vidjela mu se neprikrivena molba.
“Pitat ću ga”, rekla sam sumnjičavo.
Ispustio je nemušt, grlen zvuk.
“Što, on je sada i tvoj skrbnik? Znaš, prošli tjedan sam vidio
prilog na vijestima o tinejdžerskim vezama koje karakterizira
kontrola i zlostavljanje, ”
“Okej!”, upala sam mu u riječ, a onda mu gurnula rame.
“Vrijeme je da se vukodlak pokupi!” Iscerio se.
“Bok, Bells. Svakako zatraži dopuštenje.” Šmugnuo je na
stražnja vrata prije nego što sam uspjela naći nešto čime bih ga
gađala. Nesuvislo sam zarežala na praznu prostoriju. Sekundudvije
nakon što je otišao, Edward je polako ušetao u kuhinju.
Kapi kiše svjetlucale su mu u kosi kao usađeni dijamanti. Oči su
mu bile oprezne.
“Da se vas dvoje niste posvađali?”, upitao me.
“Edwarde!”, zapjevala sam i bacila se na njega.
“Pa zdravo.” Nasmijao se i čvrsto me zagrlio. “Pokušavaš me
smesti? Uspijeva ti.”
“Ne, nisam se svađala s Jacobom. Naročito. Zašto pitaš?”
“Čisto me zanima zašto si ga ubola. Nije da se bunim.” Mahnuo
je bradom prema nožu na radnoj plohi.
“Dovraga! A mislila sam da sam sve uklonila.” Odmaknula sam
se od njega i otrčala staviti nož u sudoper, a onda i njega zalila
klorom.
“Nisam ga ubola”, objasnila sam mu dok sam to radila.
“Zaboravio je da drži nož u ruci.” Edward se zahihotao.
“To nije ni izbliza onoliko za- bavno kao ono što sam ja
zamislio.”
“Ne budi zločest.”
Izvadio je veliku omotnicu iz džepa jakne i bacio je na kuhinjski
pult. “Donio sam ti poštu.”
“Ima li štogod dobro?”
“Mislim da ima.”
MIN@
153
Sumnjičavo sam stisnula oči na njegov ton. Otišla sam
provjeriti. Bio je presavinuo omotnicu za dokumente napola.
Izravnala sam je i izgladila, iznenadivši se koliko je skupi papir
težak, a onda pročitala adresu pošiljatelja.
“Dartmouth? To je neka šala?”
“Siguran sam da je to potvrda o prijemu. Izgleda jednako kao
moja.”
“Za ime svega, Edwarde, pa što si to učinio?“
“Poslao sam im tvoju prijavu, to je sve.”
“Možda nisam dostojna školovanja na Dartmouthu, ali nisam ni
toliko glupa da povjerujem u to.”
“Na Dartmouthu očito smatraju da si dostojna školovanja na
Dartmouthu.” Duboko sam udahnula i polako nabrojala do
deset.
“Vrlo su velikodušni”, napokon sam rekla. “Ipak, primljena ili
ne, još imam sitni problem oko plaćanja školarine. Ne mogu je
platiti, a ne dopuštam ni tebi da baciš novac za koji možeš kupiti
novi sportski auto samo da bih se dogodine mogla pretvarati da
idem na Dartmouth.”
“Ne treba mi novi sportski auto. A ti se ne moraš pretvarati”,
šapnuo mi je. “Godina studiranja neće te ubiti. Možda ti se čak i
svidi. Samo razmisli, Bella. Zamisli koliko bi se Charlie i Renée
obradovali...”
Baršunastim mi je glasom oblikovao predodžbu u glavi prije
nego što sam je stigla spriječiti. Naravno da bi se Charlie
rascvao od ponosa, nijedan stanovnik Forksa ne bi mogao
izbjeći posljedice njegovog uzbuđenja. A Renée bi se
raspametila od radosti zbog moje pobjede, premda bi se zaklela
da je to nimalo ne iznenađuje... Pokušala sam otjerati taj prizor
iz glave.
“Edwarde. Mene brine hoću li uspjeti ostati živa do mature, a
kamoli do ovog ljeta ili sljedeće jeseni.” Ponovno me zagrlio.
“Niko ti neće nauditi. Imaš vremena koliko hoćeš.” Uzdahnula
sam. “Sutra šaljem sve sa svog bankovnog računa na Aljasku.
Ne treba mi drugi alibi. Tamo ću biti dovoljno daleko da Charlie
neće očekivati da mu dođem u posjet najmanje do Božića. A
sigurna sam da ću do tada već smisliti neki izgovor. Znaš”,
našalila sam se neuvjerljivo, “sva ova tajnovitost i prijetvornost
već mi pomalo ide na živce.”
MIN@
154
Edward se uozbiljio.
“Postat će ti lakše. Nakon nekoliko desetljeća, svi koje
poznaješ poumiru. Riješen problem.” Lecnula sam se. “Oprosti,
to je bilo grubo.”
Tupo sam pogledala u veliku bijelu omotnicu.
“Ali svejedno tačno.”
“Ako riješim situaciju s ovime, tko god to bio, bi li bar
razmislila o tome da pričekaš, molim te?”
“Nikako.”
“Uvijek si tako tvrdoglava.”
“Svakako.” U mašini za veš je nešto bubnulo, pa se drndavo
zaustavila. “Glupa starudija”, promrsila sam i odmaknula se od
njega. Uklonila sam malen ručnik koji je pokvario ravnotežu
stroja, na kojemu se inače ništa nije nalazilo, pa je opet počeo
prati.
“Sad sam se sjetila”, rekla sam. “Možeš li pitati Alice što je
učinila s mojim stvarima kad mi je spremala sobu? Nigdje ih ne
mogu naći.”
Zbunjeno me pogledao.
“Alice ti je pospremila sobu?”
“Pa da, mislim da je tako bilo. Kad je svratila po moju pidžamu,
jastuk i sve ono ostalo da me može držati kao taokinju.” Kratko
sam ga ošinula pogledom. “Uzela je sve što je ležalo po sobi,
sve košulje i čarape, a ne znam kamo ih je stavila.”
Edward je na trenutak ostao zbunjen, a onda se odjednom sav
ukočio.
“Kada si primijetila da ti nedostaju stvari?”
“Kad sam se vratila s lažnog pidžama-partija. Zašto pitaš?”
“Mislim da Alice ništa nije uzela. Ni odjeću, ni jastuk. To što ti
je nestalo bile su stvari koje si nosila... i dirala... i na kojima si
spavala?”
“Da. Što je, Edwarde?” Lice mu se ukrutilo.
“Stvari s tvojim mirisom.”
“Oh!” Nekoliko trenutaka samo smo se čvrsto gledali u oči.
“Moj posjetitelj”, propentala sam.
“Prikupljao je tragove... dokaze. Da dokaže da te pronašao?”
“Zašto?”, prošaptala sam.
“Ne znam. Ali, Bella, kunem ti se da ću otkriti. Hoću.”
MIN@
155
“Znam da hoćeš”, rekla sam i položila glavu na njegova prsa.
Tako naslonjena, osjetila sam kako mu mobitel vibrira u džepu.
Izvadio je mobitel i pogledao broj s kojega stiže poziv.
“Upravo njega trebam”, prošaptao je i rasklopio uređaj.
“Carlisle, da ti nešto – ” Prekinuo se i nekoliko minuta samo
slušao, napeto usredotočena lica. “Provjerit ću. Slušaj...”
Objasnio je da mi nedostaju stvari, ali, koliko sam čula, Carlisle
nam to izgleda nije mogao pojasniti. “Možda ću otići...”, rekao
je Edward, ušutjevši kad je pogledao u mene. “Možda ne. Ne daj
Emmettu da ide sam, znaš kakav bude. Bar zamoli Alice da drži
stvari na oku. Ima vremena da to dokučimo.”
Zaklopio je mobitel.
“Gdje su novine?”, upitao me.
“Ovaj, nisam sigurna. Zašto?”
“Moram nešto vidjeti. Je li ih Charlie već bacio?”
“Možda...”
Edward je nestao. Vratio se za pola sekunde s novim
dijamantima u kosi i mokrim novinama u ruci. Raširio ih je na
stolu i brzo pregledao naslove. Prignuo se, uživljeno nešto
čitajući, prstom slijedeći najzanimljivije ulomke.
“Carlisle ima pravo... da... vrlo aljkav. Mlad i mahnit? Ili želi
stradati?”, mrmljao je u bradu.
Otišla sam poviriti preko njegova ramena. Glavni naslov The
Seattle Timesa glasio je: “Serija umorstava traje. Policija nema
novih tragova.” Bila je riječ o gotovo istoj onoj temi na koju se
Charlie tužio prije nekoliko tjedana, urbanom nasilju zbog kojeg
se Seattle našao visoko na crnom popisu savezne hronike
umorstava. Samo, ovaj put to nije bila ista ona priča. Brojke su
bile daleko veće.
“Pogoršava se”, promrmljala sam. Namrgodio se.
“Potpuno se otima kontroli. Ovo ne može biti djelo samo jednog
novorođenog vampira. Što se zbiva? Reklo bi se da nikada nisu
ni čuli za Volture. Što je moguće, pretpostavljam. Niko im nije
objasnio pravila... pa ko ih onda stvara?”
“Za Volture?”, ponovila sam za njim, zadrhtavši.
“Oni rutinski uklanjaju baš ovakve stvari, besmrtnike koji nam
prijete razotkrivanjem. Upravo prije nekoliko godina počistili su
jednu takvu nevolju u Atlanti, a tamo nije bilo ni izdaleka
ovoliko loše. Uskoro će intervenirati, doista uskoro, ako ne
MIN@
156
uspijemo smisliti neki način da smirimo sitaciju. Stvarno bi mi
bilo draže da sada ne dolaze u Seattle. Jer ako budu u blizini...
možda odluče svratiti do tebe.”
Opet sam zadrhtala.
“Što mi tu možemo?”
“Moramo saznati više prije donošenja odluke. Ako se bude dalo
razgovarati s tima mladima, ako im se bude moglo objasniti
pravila, možda uspijemo postići mirno rješenje.” Namrgodio se,
kao da ne vjeruje da su izgledi za to naročiti. “Pričekat ćemo
dok Alice ne dobije pojam o tome što se zbiva... Ne želimo se
umiješati sve dok ne bude apsolutno nužno. Napokon, nije to
naša dužnost. Ali sva sreća što imamo Jaspera”, dodao je,
gotovo kao za sebe. “Ako su novorođeni u pitanju, dobro će
nam doći.”
“Jasper? Zašto?” Edward se mračno osmjehnuo.
“Jasper je svojevrstan stručnjak za mlade vampire.”
“Kako to misliš, stručnjak?”
“Morat ćeš to njega pitati, priča je složena.”
“Koja je ovo koma”, promumljala sam.
“Stvarno tako djeluje, zar ne? Kao da nas ovih dana salijeće sa
svih strana.” Uzdahnuo je. “Pomisliš li ikada da bi ti život
možda bio lakši kad ne bi bila zaljubljena u mene?”
“Možda. Samo što to ne bi bio neki život.”
“Za mene”, tiho je dodao. “A sada me, čini mi se”, dodao je s
oporim smiješkom, “želiš nešto pitati?” Blijedo sam gla
pogledala.
“Želim?”
“A možda i ne želiš.” Iscerio se. “A stekao sam prilično snažan
dojam da si obećala zatražiti moje dopuštenje za odlazak na
nekakav vukodlački domjenak danas navečer.”
“Opet si prisluškivao?” Iscerio se.
“Samo malo, na samome kraju.”
“Pa, ionako te nisam mislila pitati. Mislim da i bez toga imaš
dovoljno briga.” Uhvatio me pod bradu i podigao mi lice, da mi
jasno vidi oči.
“Bi li voljela otići?”
“Nije to bitno. Pusti.”
“Ne moraš tražiti moje dopuštenje, Bella. Nisam ti otac hvala
nebesima na tome. Ipak, možda bi trebala pitati Charlieja.”
MIN@
157
“Ali znaš da će mi Charlie dopustiti.”
“Imam malo jasniji uvid od većine u odgovor koji će ti
vjerojatno dati, to je tačno.”
Samo sam ga gledala, nastojeći shvatiti što on to želi i ujedno
zanemariti svoju žudnju za odlaskom u La Push, kako me
vlastite želje ne bi zaslijepile. Bila sam glupa što se želim družiti
s hrpom krupnih, balavih vukodebila sada, kad se zbiva toliko
toga strašnog i neshvatljivog. Doduše, upravo sam zato i željela
otići. Željela sam pobjeći od prijetnji smrću na bar nekoliko
sati... biti nezrelija, nesmotrenija Bella koja se može smijati
svemu tome uz Jacoba, makar i nakratko. Ali to nije bilo bitno.
“Bella”, rekao je Edward. “Rekao sam ti da ću nastojati biti
razuman i pouzdati se u tvoje prosudbe. To sam ozbiljno mislio.
Ako imaš povjerenja u vukodlake, onda se neću zabrinjavati
zbog njih.”
“Opa”, kazala sam kao i sinoć.
“A Jacob ima pravo, barem što se jednoga tiče, čopor vukodlaka
trebao bi biti dovoljan da zaštiti čak i tebe na jednu večer.”
“Siguran si?”
“Naravno. Samo...” Pripremila sam se na najgore. “Neće ti,
nadam se, smetati nekoliko predostrožnosti? Recimo, da mi
dopustiš da te odvezem do linije razgraničenja. Te da poneseš
mobitel, kako bi mi mogla javiti kada da dođem po tebe?”
“To zvuči... vrlo razumno.”
“Izvrsno.”
Nasmiješio mi se, a ja nisam opazila ni traga brige u draguljima
njegovih očiju.
Niko se nije iznenadio što Charlie nije imao ništa protiv mog
odlaska na krijes u La Pushu. Jacob je ciknuo od neprikrivenog
ushita kad sam ga nazvala da mu javim vijest, a drage je volje
pristao i na Edwardove sigurnosne mjere. Obećao se naći s
nama na granici teritorija u šest sati.
Nakon kraćeg premišljanja, odlučila sam da ipak ne prodam
motocikl. Odnijet ću ga natrag u La Push, gdje mu je i mjesto, a
kada mi više ne bude trebao... pa, onda ću tražiti od Jacoba da
dobije neke koristi od svoga truda. Neka ga proda ili pokloni
prijatelju. Meni će biti svejedno. Smatrala sam da je večeras
dobra prilika da vratim motor u Jacobovu garažu. Uz mračne
misli koje su me u posljednje vrijeme obuzimale, činilo mi se da
MIN@
158
bi mi svaki dan mogao biti zadnja prilika. Nisam mogla
dopustiti da odugovlačim s bilo kojim zadatkom, ma koliko
sitan on bio.
Edward je samo kimnuo glavom kad sam mu objasnila što
želim, i znala sam da ga pomisao na mene na motociklu ne
veseli ništa više nego Charlieja.
Odvezla sam se za njim do njegove kuće, u garažu gdje sam
ostavila motor. Tek kad sam parkirala kamionet i izašla shvatila
sam da se ovaj put neću zgražati samo zbog brige za moju
sigurnust.
Moj mali, starinski motocikl stajao je u sjeni drugog vozila.
Činilo mi se posve neprimjerenim nazvati i to drugo vozilo
motociklom, jer nikako nije pripadalo istoj klasi kao i moj
odjednom bijedni motorčić.
Bilo je veliko i elegantno i srebrno, a izgledalo je i brzo, čak i
dok je stajalo u mjestu.
“Što je to?”
“Ništa”, promrmljao je Edward.
“Ne izgleda mi kao ništa.”
Edward se nehajno držao, u očitoj namjeri da prijeđe preko toga.
“Pa, nisam znao imaš li namjeru oprostiti prijatelju, ili on tebi, a
pitao sam se želiš li se svejedno voziti na motoru. Stekao sam
dojam da ti se to sviđalo, pa sam mislio da bih ja možda mogao
s tobom, ako želiš.” Slegnuo je ramenima.
Zurila sam u taj prekrasni stroj. Uz njega je moj motor izgledao
kao pokvareni tricikl. Naglo me oblio val tuge kad sam shvatila
da je to vjerojatno dobra poredba mog izgleda spram
Edwardovog.
“Ne bih uspijevala održati korak s tobom”, prošaptala sam.
Edward me uhvatio pod bradu, okrenuo mi lice i pogledao u oči.
Prstom mi je pokušao podići kut usana.
“Ja bih držao korak s tobom, Bella.”
“Ne bi ti to bilo naročito zabavno.”
“Naravno da bi, kad bismo bili zajedno.”
Ugrizla sam se za usnu i na brzinu to zamislila.
“Edwarde, kad bi dobio dojam da idem prebrzo, gubim kontrolu
nad motorom, ili tako nešto, što bi učinio?”
Zastao je, očito tražeći pravi odgovor. Znala sam istinu: nekako
bi me spasio prije nego što se razbijem. Zatim se osmjehnuo.
MIN@
159
Djelovao je opušteno, osim što su mu se oči blago stisnule od
suzdržanosti.
“To je nešto što radiš s Jacobom. To mi je sada jasno.”
“Ma stvar je u tome da, eto, njega naročito ne usporavam, znaš.
Mogla bih pokušati, valjda...” Sumnjičavo sam odmjerila srebrni
motocikl.
“Ništa se ti ne brini”, rekao je Edward, a onda se vedro
nasmijao. “Vidio sam da mu se Jasper divio. Možda je vrijeme
da otkrije novi način putovanja. Napokon, Alice sada ima svoj
porše.”
“Edwarde, ja – ” Prekinuo me brzim poljupcem.
“Rekao sam ti da se ne brineš. Ali, bi li mi nešto učinila?”
“Što god ti treba”, brzo sam mu obećala.
Ispustio mi je lice, sagnuo se na suprotnu stranu velikog
motocikla i uzeo nešto što je ondje spremio. Izvadio je jedan crn
i bezobličan predmet, te jedan crven i smjesta prepoznatljiv.
“Molim te?”, upitao me i uputio mi onaj izvijeni osmijeh koji je
uvijek uništavao svaki otpor u meni.
Uzela sam crvenu kacigu i odvagnula je u rukama.
“Izgledat ću glupo.”
“Ne, izgledat ćeš pametno. Dovoljno pametno da se znaš
sačuvati od ozljeda.” Bacio je onu crnu stvar, što god da je to
bilo, preko ruke i uhvatio mi lice dlanovima. “U rukama sada
držim stvari bez kojih ne mogu živjeti. Mogla bi pripaziti na
njih.”
“Okej, u redu. Što ti je ovo drugo?”, sumnjičavo sam ga upitala.
Nasmijao se i rastvorio nekakvu podstavljenu jaknu.
“Motociklistička jakna. Povrede pri padu navodno znaju biti
vrlo neugodne, premda to, jasno, ne znam iz vlastitog iskustva.”
Pružio mi ju je. Duboko sam uzdahnula, zabacila kosu i
nataknula kacigu na glavu. Zatim sam ugurala ruke u rukave
jakne. Povukao mi je zatvarače, dok mu je smiješak plesao po
kutovima usana, i odmaknuo se za korak. Osjetila sam se
glomazno.
“Iskreno mi reci, koliko sam odvratna?” Odmaknuo se još za
jedan korak i napućio usne. “Zar toliko, a?”, promrsila sam.
“Ne, ne, Bella. Zapravo...” Učinilo mi se da traži pravu riječ.
“Izgledaš... seksi.” Glasno sam se nasmijala.
MIN@
160
“Baš.”
“Jako seksi, pravo da ti kažem.”
“Kažeš to samo tako da bih je nosila”, rekla sam. “Ali u redu je.
Imaš pravo, tako je pametnije.” Uzeo me u naručje i privukao na
grudi.
“Kako si ti šašava. Dobro, valjda je to dio tvojeg šarma. Premda,
priznajem, ova kaciga ima i svojih loših strana.”
I onda je skinuo kacigu s moje glave, da me može poljubiti. Kad
me Edward nedugo potom vozio u La Push, shvatila sam da mi
je ova situacija neobično poznata, iako nije imala presedana.
Nisam odmah uspjela otkriti izvor toga déjà vua.
“Znaš na što me ovo podsjeća?”, upitala sam ga. “Upravo je
ovako bilo kad me Renée predavala Charlieju preko ljeta dok
sam bila mala. Osjećam se kao sedmogodišnjakinja.”
Edward se nasmijao.
Nisam to naglas spomenula, ali najveća razlika između tadašnjih
i sadašnjih okolnosti bila je u tome što su Renée i Charlie bili u
boljim odnosima.
Otprilike na pola puta do La Pusha skrenuli smo za ugao i
zatekli Jacoba naslonjenog na bok crvenoga folksvagena koji je
sam izradio od dijelova. Jacobov oprezno neutralan izraz lica
pretopio se u osmijeh kad sam mu mahnula sa suvozačkog
sjedala. Edward je parkirao volvo trideset metara od njega.
“Nazovi me kad se odlučiš vratiti kući”, rekao je. “I bit ću
ovdje.”
“Neću ostati do kasno”, obećala sam mu.
Edward je izvukao motor i moju novu opremu iz prtljažnika
svoga auta, istinski sam se zadivila kad je sve to stalo unutra.
Ali nekome ko je dovoljno snažan da žonglira pozamašnim
kombijima, a kamoli omanjim motociklima, to nije bilo naročito
neizvodivo.
Jacob nas je gledao, ni ne pokušavajući prići. Više se nije
smiješio, a tamne su mu oči bile tajanstvene. Stavila sam kacigu
pod mišku i bacila jaknu preko sjedala motora.
“Imaš sve?”, upitao me Edward.
“Nema problema”, potvrdila sam mu.
Uzdahnuo je i nagnuo se prema meni. Podigla sam lice da mu
dam pusu za rastanak, ali Edward me iznenadio, čvrsto me
uhvativši rukama i poljubivši jednako uživljeno kao i maloprije,
MIN@
161
u garaži, nije prošlo dugo prije nego što sam počela hvatati zrak.
Edward se tiho nečemu nasmijao, a onda me pustio.
“Do viđenja”, rekao je.
“A jakna mi se stvarno sviđa.”
Dok sam se okretala od njega, učinilo mi se da mu je u očima
bljesnulo nešto što nisam trebala vidjeti. Nisam bila posve
sigurna što bi to tačno moglo biti. Briga, možda. Na trenutak
sam mislila da je panika. Ali vjerojatno sam, kao i obično, samo
pravila slona od buhe. Osjećala sam njegov pogled na zatiljku
kad sam gurala motor preko nevidljive linije razgraničenja
između vampira i vukodlaka, ususret Jacobu.
“Što ti je sve to?”, dobacio mi je Jacob oprezno, promatrajući
motocikl nesigurnim očima.
“Mislila sam ga vratiti gdje mu je mjesto”, kazala sam mu.
Načas je razmislio o tome što želim reći, a onda mu se širok
osmijeh razlijegao licem. Znala sam tačan trenutak u kojemu
sam se našla na vukodlačkom teritoriju, jer se Jacob odgurnuo
od svog auta i brzo mi priskočio, prešavši razdaljinu u tri duga
koraka. Preuzeo je motor, uspravio ga na nožici i podigao me u
još jedan čvrsti zagrljaj.
Čula sam kako je zabrundao motor volvoa i pokušala se nekako
iskobeljati.
“Daj dosta, Jake!”, procijedila sam bez daha. Nasmijao se i
spustio me. Okrenula sam se mahnuti, ali srebrni se auto već
gubio iza zavoja na cesti. “Krasno”, prokomentirala sam,
dopustivši da mi se u glasu čuje tračak jetkosti. Raširio je oči od
hinjene nedužnosti.
“Što?”
“Stvarno se pristojno drži oko svega ovoga; ne moraš baš
izazivati sreću.”
Opet se nasmijao, glasnije nego prije, to što sam rekla bilo mu
je očito strahovito smiješno. Pokušala sam uvidjeti u čemu je
šala dok je obilazio golf da mi otvori vrata.
“Bella”, napokon je rekao, hihoćući i dalje, dok je zatvarao vrata
za mnom, “ne možeš izazivati ono što nemaš.”

13Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 11:47 am

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
11. LEGENDE
“Misliš li ti pojesti tu hrenovku?”, upitao je Paul Jacoba,
pogleda uprtog u posljednji ostatak golema objeda koji su
vukodlaci smazali.
Jacob se naslonio na moja koljena i počeo se poigravati
hrenovkom koju je nabo na izravnanu žičanu vješalicu;
plamenovi na rubu krijesa oblizali su joj oprljenu kožicu.
Duboko je uzdahnuo i potapšao se po trbuhu. Nekako mu je i
dalje bio ravan, premda sam već zaboravila koliko je hrenovki
pojeo nakon desete. Da ne spominjem golemu vrećicu čipsa, ili
dvolitarsku bocu piva od đumbira.
“Valjda”, otegnuto je kazao Jake. “Tako sam sit da mi malo fali
da se ne ispovraćam, ali mislim da mi još nekako stane. Makar
mi ni najmanje neće prijati.”
Opet je tužno uzdahnuo. Usprkos tome što je Paul pojeo barem
jednako koliko i Jacob, ošinuo ga je pogledom i stisnuo šake.
“Ma daj”, nasmijao se Jacob. “Šalim se, Paul. Drži.” Bacio je
ražanj iz kućne radinosti na suprotnu stranu kruga. Očekivala
sam da će strana sa hrenovkom pasti u pijesak, ali Paul ga je
spretno uhvatio za pravu stranu bez poteškoća.
Znala sam da ću dobiti komplekse od neprestanog druženja s
isključivo krajnje okretnim ljudima.
“Hvala, stari”, rekao je Paul, već prešavši preko svog kratkog
izljeva bijesa.
Vatra je pucketala, sliježući se prema pijesku. Iskre su se
nadigle u naglom proplamsaju blistavog rumenila spram crnog
neba. Čudno, nisam ni primijetila da je sunce već zašlo. Prvi put
sam se upitala koliko je to već sati. Potpuno sam izgubila pojam
o vremenu.
Bilo mi je lakše uz moje prijatelje Quileute nego što sam
očekivala.
Kad smo Jacob i ja bili otišli ostaviti moj motor u garaži, a on je
žalosno priznao da je kaciga dobra ideja koje se i sâm trebao
sjetiti, počela sam se brinuti oko toga kako će biti kada dođem s
njim na krijes, kako će biti ako me vukodlaci sada počnu
smatrati izdajicom. Hoće li se naljutiti na Jacoba zato što me
pozvao? Hoću li im pokvariti veselje?
MIN@
163
Ali kad me Jacob odvukao iz šume do mjesta za sastanak navrh
litice, gdje je vatra već buktala jače od sunca zastrtog oblacima,
sve je prošlo vrlo opušteno i vedro.
“Hej, vampirušo!”, glasno me pozdravio Embry.
Quil je pak skočio na noge da mi dade pet i poljubi me u obraz.
Emily mi je stisnula ruku kad smo sjeli na hladno, kamenito tlo
između nje i Sama.
Izuzev nekoliko podrugljivih prigovora, uglavnom s Paulove
strane, o tome kako bi trebalo držati smrad krvopija niz vjetar,
odnosili su se prema meni kao prema svojoj.
A u društvu nisu bili samo mladi. Tu je bio i Billy; kolica su mu
bila postavljena na mjestu koje se činilo prirodnim čelom kruga.
Kraj njega je na vrtnoj stolici za sklapanje sjedio Quilov
prastari, sijedi i očito vrlo krhki djed, stari Quil. Sue Clearwater,
udovica Charliejevog prijatelja Harryja, imala je stolicu kraj
njega; tu je bilo i njezino dvoje djece, Leah i Seth, koji su sjedili
na zemlji kao i mi ostali. To me iznenadilo, ali sve troje su
bjelodano sada bili upućeni u tajnu. Sudeći prema tome kako su
se Billy i stari Quil odnosili prema Sue, imala sam dojam da je
ona preuzela Harryjevo mjesto u vijeću. Jesu li time njezina
djeca automatski postala članovi najtajnijeg društva u La Pushu?
Upitala sam se koliko se grozno zacijelo osjeća Leah dok sjedi u
krugu preko puta Sama i Emily. Ljupko joj je lice bilo posve
suzdržano, ali pogled joj se nije odmicao od plamena. Dok sam
gledala savršene crte Leinog lica, nisam mogla da ih ne
usporedim s Emilynim uništenim licem. Što Leah misli o
Emilynim ožiljcima sada, kad zna pravu istinu o njima? Djeluje
li to u njezinim očima kao pravda?
Mali Seth Clearwater više nije bio tako mali. Širokog, sretnog
osmijeha na licu i visoke, krakate građe, itekako me podsjećao
na mlađega Jacoba. Nasmiješila sam se toj sličnosti, a onda
uzdahnula. Je li Sethu suđeno da mu se život promijeni
drastično kao i ostatku ovih mladića? Je li zbog te budućnosti
njemu i njegovoj obitelji dopušteno biti ovdje?
Došao je cijeli čopor: Sam sa svojom Emily, zatim Paul, Embry
i Quil, te Jared s Kim, djevojkom na koju se otisnuo.
Na prvi pogled, Kim mi se učinila kao draga djevojka, pomalo
stidljiva i pomalo prosječna izgledom. Imala je široko lice jakih
jagodica, ali s premalim očima da ih uravnoteže. Nos i usta bili
MIN@
164
su joj preširoki za uvriježeni pojam ljepote. Ravna crna kosa
bila joj je tanka i stalno nošena vjetrom koji tamo, navrh litice,
nikada nije jenjavao. Taj sam dojam stekla na prvi pogled. Ali
nakon što sam nekoliko sati promatrala Jareda kako gleda Kim,
više nisam mogla opaziti ništa prosječno na toj djevojci.
Kako je samo gledao u nju! Kao slijepac što prvi put vidi sunce.
Kao sakupljač koji je upravo pronašao dosad nepoznato Da
Vincijevo djelo, kao majka što gleda lice svojega
novorođenčeta.
Divljenje u njegovim očima otkrilo mi je štošta novo na njoj,
kako joj koža izgleda poput crvenkaste svile pod svjetlošću
vatre, kako joj se usne izvijaju u savršenoj dvostrukoj krivulji,
kako su joj bijeli zubi spram njih, koliko su joj trepavice duge,
čak joj dotiču obraz kad pogleda poda se.
Kim bi katkad potamnjeli obrazi kad bi joj pogled pao na
Jaredove zadivljene oči, pa bi spuštala pogled od stida, ali
nikako nije mogla provesti iole dulje vrijeme a da ga bar na
trenutak ne pogleda.
Dok sam ih promatrala, imala sam dojam da bolje shvaćam ono
što mi je Jacob prije rekao o utiskivanju, teško se oduprijeti
tolikoj predanosti i obožavanju.
Kim je sad kunjala na Jaredovim prsima, a on ju je grlio.
Pretpostavljala sam da joj je vrlo toplo.
“Već je pomalo kasno”, šapnula sam Jacobu.
“Nemoj još o tome”, došapnuo mi je Jacob, premda je sigurno
barem polovica okupljenih imala dovoljno istančan sluh da nas
svejedno čuje. “Najbolji dio tek stiže.”
“A koji je to najbolji dio? To što ćeš progutati cijelu kravu u
komadu?”
Jacob se zahihotao, onako duboko i grleno.
“Ne. To je završnica. Nismo se okupili samo da smažemo tjednu
zalihu hrane. Formalno, ovo je sastanak vijeća. Quilu je ovo prvi
put, a on još nije čuo priče. Odnosno, čuo ih je, ali ovo će biti
prvi put da ih sluša znajući da su istinite. Tada se obično
pozornije sluša. A Kim, Seth i Leah također su ovdje prvi put.”
“Priče?”
Jacob se u tren oka smjestio opet pokraj mene, na nisku izbočinu
stijene gdje sam se naslanjala. Obgrlio me jednom rukom i
prošaptao mi u uho, još tiše.
MIN@
165
“Pripovijesti koje smo uvijek smatrali legendama”, rekao je.
“Priče o tome kako smo nastali. Prva je priča o ratnicimaduhovima.”
Kao da je Jacobov tihi šapat bio uvod. Atmosfera oko
dogorjelog krijesa naglo se promijenila. Paul i Embry uspravnije
su sjeli. Jared je probudio Kim i blago je podigao u sjedeći
položaj.
Emily je izvadila bilježnicu sa spiralnim uvezom i penkalo, baš
kao učenica prije važnog predavanja.
Sam se pokraj nje samo malo pomaknuo, okrenuvši se u istom
smjeru kao i stari Quil, koji je sjedio s njegove druge strane, a ja
sam odjednom shvatila da tu ne sjedi troje, već četvero
starješina iz vijeća.
Leah Clearwater, čije je lice još bilo prekrasna krinka lišena
emocija, sklopila je oči, ne kao od umora, već kao da se nastoji
usredotočiti. Njezin se brat pažljivo nagnuo prema starješinama.
Vatra je zapucketala, poslavši još jedan prasak blistavih iskrica
u noćno nebo.
Billy se nakašljao, te bez većeg uvoda nakon šapata svoga sina,
počeo pripovijedati priču bogatim, dubokim glasom. Riječi su
precizno istjecale iz njega, kao da ih zna napamet, ali u isti mah
ih je izgovarao uživljeno, s blagim ritmom. Poput poezije koju
govori sâm pjesnik.
“Quileutei su od početka bili malen narod”, rekao je Billy. “I još
uvijek smo malen narod, ali nikad nismo nestali. To je zato što u
našoj krvi odvajkada ima magije. Nije to uvijek bila magija
mijenjanja tjelesnog obličja, to je došlo kasnije. Prvo smo bili
ratnici-duhovi.”
Nikad dotad nisam bila svjesna veličanstvenog prizvuka što se
krije u glasu Billyja Blacka, premda sam sada shvatila da je
takav autoritet oduvijek počivao u njemu.
Emily je hitro penkalom prekrivala listove papira, nastojeći
održati korak s njim.
“U početku, pleme se nastanilo u ovoj luci i izraslo u vješte
brodograditelje i ribare. Ali pleme je bilo malo, a luka bogata
ribom. Bilo je drugih koji su žudjeli za našom zemljom, a mi
smo bili premali da je zadržimo. Veće je pleme nasrnulo na nas,
a mi smo isplovili u brodovima da mu pobjegnemo.
MIN@
166
Kaheleha nije bio prvi ratnik-duh, ali ne pamte se priče koje mu
prethode. Ne pamti se ko je prvi otkrio tu moć, a ni kako smo se
njome služili prije te krize. Kaheleha je bio prvi veliki
Poglavica-duh u našoj povijesti. U tom odsudnom trenutku
Kaheleha se poslužio magijom da obrani našu zemlju. Sa svim
je svojim ratnicima napustio brod, ne tjelesno, već u duhu.
Njihove su žene ostale bdjeti nad tijelima i valovima, a muškarci
su poveli svoje duhove natrag u našu luku.
Nisu mogli tjelesno dotaknuti neprijateljsko pleme, ali bilo je
drugih načina. Priče nam kazuju da su mogli puhnuti silovite
vihore u neprijateljske tabore; mogli su proizvesti strahovite
vriskove u vihoru, koje je dušmanima tjeralo strah u kosti. Priče
nam također kazuju da su životinje mogle vidjeti i razumjeti
ratnike-duhove; životinje su ih, tako, slušale.
Kaheleha je poveo svoju vojsku duhova i okomio se na uljeze.
To napadačko pleme imalo je čopore krupnih, pasa s debelim
krznom koji su im vukli sanjke na ledenom sjeveru. Ratniciduhovi
okrenuli su pse protiv gospodara, a zatim ih saletjeli i
golemim jatima šišmiša iz špilja u gorskim liticama. Vriskovima
vihora pomogli su psima i posve smeli suparničko pleme. Psi i
šišmiši odnijeli su pobjedu. Preživjeli su se raštrkali, prozvavši
našu luku prokletim mjestom. Psi su se razbježali u divljinu kad
su ih naši ratnici-duhovi pustili. Quileutei su se pobjedonosno
vratili u svoja tijela, svojim suprugama.
Drugi narodi koji su živjeli u blizini, plemena Hoh i Makah,
sklopili su pogodbe s Quileuteima. Nisu htjeli imati nikakve
veze s našom magijom. Uspostavili smo mir s njima. Kad bi nas
napao neki neprijatelj, ratnici- duhovi bi ga otjerali.
Smjenjivali su se naraštaji. Zatim je došao posljednji veliki
Poglavica-duh, Taha Aki. Bio je znamenit po mudrosti i
mirotvorstvu. Narod je živio dobro i spokojno pod njegovim
vođstvom.
Ali jedan čovjek, Utlapa, nije bio spokojan.”
Tihi je siktaj obišao krijes. Nisam uspjela vidjeti odakle je
dopro. Billy ga je prečuo i nastavio legendu.
“Utlapa je bio jedan od najsnažnijih ratnika-duhova poglavice
Taha Akija, moćan čovjek, ali također častohlepan. Smatrao je
da bi se narod trebao služiti magijskim sposobnostima da proširi
svoj teritorij, da porobi plemena Hoh i Makah i izgradi carstvo.
MIN@
167
Sad, dok su ratnici bili u duhovnim obličjima, znali su jedan
drugome misli. Taha Aki vidio je o čemu Utlapa snatri i naljutio
se na Utlapu. Zapovijedio je Utlapi da napusti narod i nikad više
ne prijeđe u svoje duhovno obličje. Utlapa je bio snažan čovjek,
ali poglavičini su ratnici bili brojniji. Nije mu bilo druge negoli
da ode. Bijesni se izopćenik skrio u obližnjoj šumi, čekajući
priliku da se osveti poglavici.
Čak i u vremenima mira, Poglavica-duh budno je štitio svoj
narod. Često je odlazio na sveto, tajno mjesto u gorju. Napuštao
je svoje tijelo i obilazio šume i obalu, pazeći da ne naiđe kakva
prijetnja.
Jednoga dana, kad je Taha Aki otišao ispuniti tu dužnost, Utlapa
je otišao za njim. Isprva je Utlapa tek na- mjeravao ubiti
poglavicu, ali ta je nakana imala svojih mana. Ratnici-duhovi
svakako će ga nastojati uništiti, a poći će za njim brže nego što
on bude mogao bježati. Kad se skrio među stijenama i počeo
promatrati poglavicu kako se priprema napustiti tijelo, na pamet
mu je pao drugačiji plan.
Taha Aki ostavio je tijelo na tajnome mjestu i poletio s
vjetrovima da nadzire svoj narod. Utlapa je pričekao da se
uvjeri kako je poglavica otputovao na određenu udaljenost u
svome duhovnom obličju.
Taha Aki je to doznao istog trenutka kad mu se Utlapa pridružio
u duhovnom svijetu, a spoznao je i Utlapinu ubojitu nakanu.
Pohitao je natrag na tajno mjesto, ali čak ni vjetrovi nisu bili
dovoljno brzi da ga spase. Kad se vratio, tijela mu više nije bilo.
Utlapino tijelo ležalo je napušteno, ali Utlapa nije ostavio
mogućnost bijega Taha Akiju, preklao je vlastito tijelo rukama
Taha Akija.
Taha Aki pošao je niz goru za svojim tijelom. Vrištao je na
Utlapu, ali Utlapa ga je zanemario, kao da to tek zavija običan
vjetar.
Taha Aki u očaju je gledao kako Utlapa zauzima njegovo mjesto
kao poglavica Quileutea. Nekoliko se tjedana Utlapa samo
brinuo za to da svi povjeruju kako je on Taha Aki. Zatim su
započele promjene, Utlapin je prvi nalog bio zabrana svakom
ratniku da uđe u duhovni svijet. Izjavio je da je imao viziju
predstojeće opasnosti, ali zapravo ga je bilo strah. Znao je da
Taha Aki samo čeka priliku da ispriča svoju priču. Utlapa se
MIN@
168
ujedno bojao sâm ući u duhovni svijet, jer je znao da će Taha
Aki smjesta zauzeti vlastito tijelo. Tako su njegovi snovi o
osvajačkom pohodu na čelu vojske duhovnih ratnika postali
nemogući, pa se pokušao zadovoljiti vladanjem nad plemenom.
Postao je teret, htio je povlastice kakve Taha Aki nikad nije
tražio, odbijao raditi rame uz rame sa svojim ratnicima, te uzeo
drugu, mlađu ženu, pa i treću, premda je supruga Taha Akija
živjela i dalje, nešto nečuveno u plemenu. Taha Aki sve je to
promatrao u bespomoćnu bijesu.
Napokon je Taha Aki pokušao ubiti svoje tijelo ne bi li spasio
pleme od Utlapinih presezanja. Doveo je krvožednog vuka s
planina, ali Utlapa se skrio iza svojih ratnika. Kad je vuk ubio
mladića koji je štitio lažnoga poglavicu, Taha Aki se užasno
ražalostio. Naredio je vuku da ode.
Sve nam priče kazuju da nije bilo nimalo lako biti ratnik-duh.
Oslobađanje od vlastita tijela donosilo je više straha nego ushita.
Zbog toga su posezali za svojom magijom samo u krajnjoj
nuždi. Poglavičina samotna stražarska putovanja bila su teret i
žrtva. Bestjelesnost je donosila dezorijentiranost, neugodu,
užasnutost. Taha Aki je tada već tako dugo bio izvan svojega
tijela da se nalazio u agoniji. Osjećao je da mu nema spasa, da
nikad neće prijeći u konačnu zemlju gdje ga čekaju preci, da će
dovijeka biti zarobljen u ovome nesnosnom ništavilu.
Veliki je vuk išao za duhom Taha Akija dok se koprcao i
bacakao šumama u agoniji. Vuk je bio veoma krupan za svoj
soj, te prekrasan. Taha Aki odjednom je pozavidio nemuštoj
životinji. Barem je imala tijelo. Barem je imala život. Čak bi i
životinjski život bio bolji od ove grozne, prazne svijesti.
A onda je Taha Akiju na pamet palo nešto što nas je sve
promijenilo. Zamolio je silnoga vuka da mu dade mjesta, da se
podijeli s njim. Vuk ga je poslušao. Taha Aki je ušao u tijelo
vuka zahvalno, s olakšanjem. Nije to bilo njegovo ljudsko tijelo,
ali bilo je bolje od praznine duhovnoga svijeta. Kao jedan,
čovjek i vuk vratili su se u selo u luci. Ljudi su se razbježali u
strahu, dozivajući ratnike. Ratnici su pritrčali i dočekali vuka
kopljima. Utlapa je, naravno, ostao skriven na sigurnom.
Taha Aki nije napao svoje ratnike. Polako se počeo povlačiti od
njih, obraćajući im se očima i nastojeći štektati pjesme svoga
naroda. Ratnici su počeli shvaćati da taj vuk nije obična
MIN@
169
životinja, da na njega utječe neki duh. Jedan stariji ratnik,
čovjek po imenu Yut, odlučio se oglušiti o naredbu svojeg
lažnog poglavice i pokušati se sporazumjeti s vukom.
Čim je Yut prešao u duhovni svijet, Taha Aki je napustio vuka,
životinja ga je krotko pričekala da se vrati, i obratio mu se. Yut
je u hipu shvatio istinu i poželio dobrodošlicu svojem istinskom
poglavici.
Uto je Utlapa došao da vidi je li vuk svladan. Kad je ugledao
gdje Yut beživotno leži na zemlji okružen ratnicima, shvatio je
što se zbiva. Isukao je nož i potrčao ubiti Yuta prije no što se
stigne vratiti u tijelo.
‘Izdajniče’, vrisnuo je, a ratnici nisu znali što bi. Poglavica je
zabranio duhovna putovanja, pa je na poglavici bilo da odluči
kako kazniti one koji mu usprkose.
Yut se u hipu vratio u svoje tijelo, ali Utlapa mu je pritisnuo nož
o grlo i prekrio usta rukom. Tijelo Taha Akija bilo je snažno, a
Yut je bio star i slab. Yut nije stigao izreći nijednu jedinu riječ
prije nego što ga je Utlapa zauvijek ušutkao.
Taha Aki gledao je kako se Yutov duh gubi prema konačnim
zemljama koje su Taha Akiju zasvagda bile zapriječene. Obuzeo
ga je silan bijes, snažniji od bilo čega što je dotad osjetio. Vratio
se u velikog vuka u namjeri da rastrgne Utlapin grkljan. Ali kad
se sjedinio s vukom, zbila se najmoćnija magija. Bijes Taha
Akija bio je bijes čovjeka. Toliku je ljubav gajio prema svome
narodu i toliku mržnju prema zavojevaču koji ga je zaveo da ti
osjećaji, tako ljudski, nisu stali u vučije tijelo. Vuk se sav
zatresao i, naočigled zgranutih ratnika i Utlape, preobrazio u
čovjeka.
Taj novi čovjek nije izgledao poput tijela Taha Akija, već
daleko veličanstvenije. Bio je tjelesna inačica duha Taha Akija.
Ratnici su ga ipak smjesta prepoznali, jer nekoć su letjeli s
duhom Taha Akija.
Utlapa je pokušao pobjeći, ali Taha Aki je imao vučiju snagu u
svojem novom tijelu. Ulovio je lupeža i zdrobio duh u njemu
prije nego što je stigao iskočiti iz ukradenog tijela.
Ljudi su bili ushićeni kad su shvatili što se to zbilo. Taha Aki je
brzo ispravio sve nepravde. Opet je prionuo na posao sa svojim
narodom i vratio mlade supruge njihovim obiteljima. Jedina
promjena koju je zadržao bilo je okončanje putovanja u duhu.
MIN@
170
Znao je da je to preopasno, sada, kad se pojavila ideja o krađi
tuđeg života. Ratnici-duhovi prestali su postojati.
Nakon toga Taha Aki je bio više od pukog vuka, ili pak čovjeka.
Zvali su ga Veliki Vuk Taha Aki, ili Čovjek-duh Taha Aki.
Vodio je pleme još mnogo, mnogo godina, jer nije stario. Kad bi
zaprijetila opasnost, vratio bi se u vučije obličje da napadne ili
zastraši neprijatelja. Narod je živio u miru. Taha Aki začeo je
mnogo sinova, a neki od njih otkrili su da se i sami, došavši u
muževne godine, mogu preobraziti u vukove. Svi su vukovi bili
različiti, jer to su bili vukovi-duhovi, odrazi ljudi unutar sebe.”
“Znači, zato je Sam sasvim crn”, promrsio je Quil sebi u bradu i
iscerio se. “Crno srce, crno krzno.”
Bila sam se tako uživjela u priču da me ošamutio povratak u
sadašnjost, u krug oko dogorjele vatre. Opet sam se zgranula
shvativši da u krugu sjede praunuci Taha Akija, ma koliko
koljena daleki.
Iz krijesa je buknuo oblak iskrica i odletio u nebo, lelujajući i
plešući, tvoreći gotovo čitljive oblike.
“A što onda odražava tvoje čokoladno krzno?” Sam je uzvratio
šapatom Quilu. “Tvoju slatkoću?”
Billy je prečuo njihovo prepucavanje.
“Neki su sinovi postali ratnici uz Taha Akija i više nisu starili.
Drugi, kojima preobražaj nije bio drag, odbili su se pridružiti
čoporu ljudi-vukova. Oni su počeli opet starjeti, a pleme je
otkrilo da ljudi-vukovi mogu ostarjeti kao i bilo ko drugi ako se
odreknu vukova-duhova u sebi. Život Taha Akija potrajao je
koliko i tri puna staračka života. Vjenčao se s trećom ženom
nakon što su prve dvije umrle i u njoj pronašao svoju istinsku
duhovnu suprugu. Premda je volio i one druge, ovo je bilo nešto
drugo. Odlučio se odreći svojega vuka-duha, kako bi umro kad i
ona.
Tako smo stekli ovu magiju, ali to nije cijela priča...”
Pogledao je staroga Quila Atearu, koji se promeškoljio u stolici i
ispravio krhka ramena. Billy je otpio vodu iz bočice i obrisao
čelo. Emilyno penkalo nije zastalo, žustro sve zapisujući na
papir.
“To je bila priča o ratnicima-duhovima”, započeo je stari Quil
vremešnim tenorom. “Ovo je priča o žrtvovanju treće supruge.
MIN@
171
Mnogo godina nakon što se Taha Aki odrekao svojega vukaduha,
kad je već bio starac, na sjeveru, kod Makaha, nastupili su
teški dani. Nestalo je nekoliko mladih žena iz njihova plemena,
za što su krivili svoje susjede vukove, kojih su se bojali i od njih
zazirali. Ljudi-vukovi još su mogli jedni drugima čitati misli u
svom vučijem obličju, kao i njihovi preci u svom duhovnom.
Znali su da krivnja nije ni na jednome od njih. Taha Aki
pokušao je umiriti poglavicu Makaha, ali strah je bio prejak.
Taha Aki nije htio da izbije rat. Više nije bio ratnik koji bi
predvodio svoj narod. Svojem najstarijem sinu-vuku, Taha
Wiju, naložio je da pronađe pravoga krivca prije nego što izbije
otvoreno neprijateljstvo.
Taha Wi poveo je ostalih pet vukova iz svog čopora u potragu
po gorju, ne bi li našao kakav dokaz o nestalim ženama Makaha.
Naišli su na nešto različito od svega s čime su se dotada susreli,
na čudan, slatkast miris u šumi koji ih je do bola pekao u nosu.”
Privila sam se bliže Jacobu. Opazila sam da mu se kut usana
izvija u smiješak. Čvršće me prigrlio.
“Nisu znali kakvo bi stvorenje moglo ostaviti takav miris, ali
pošli su njegovim tragom”, nastavio je stari Quil. Njegov
drhtavi glas nije bio dostojanstven poput Billyjeva, ali odisao je
neobičnom, žestokom hitnjom. Bilo mi se ubrzalo kad je počeo
pričati brže.
“Putem su pronašli slabe tragove ljudskog mirisa, kao i ljudske
krvi. Bili su sigurni da je to taj neprijatelj za kojim tragaju.
Putovanje ih je odvelo tako daleko na sjever da je Taha Wi
poslao polovicu čopora, onu mlađu, natrag u luku da jave Taha
Akiju što se zbilo.
Taha Wi i njegova dva brata nisu se vratili.
Mlađa su braća pošla u potragu za starijom, ali našli su tek
tišinu. Taha Aki oplakivao je sinove. Želio je osvetiti njihovu
smrt, ali bio je star. Posjetio je poglavicu Makaha u odjeći za
tugovanje i ispričao mu sve što se zbilo. Poglavica Makaha
povjerovao je da tuguje, i napetost između plemena je prestala.
Godinu dana poslije toga, dvije mlade djevojke Makaha nestale
su iste noći iz svojih domova. Makahi su smjesta pozvali
vukove Quileutea, koji su pronašli isti slatkasti miris u cijelome
selu Makaha. Vukovi su ponovno pošli u lov.
MIN@
172
Samo se jedan vratio. To je bio Yaha Uta, nastariji sin treće žene
Taha Akija i najmlađi u čoporu. Sa sobom je donio nešto što
Quileutei nisu nikada vidjeli u svim danima svojega postojanja,
čudno, hladno, kamenito truplo u komadima. Svi koji su potekli
od krvi Taha Akija, čak i oni koji nikad nisu bili vukovi, osjetili
su prodoran vonj mrtvog stvora. To je bio neprijatelj Makaha.
Yaha Uta opisao je što se zbilo: on i njegova braća pronašli su
stvorenje, koje je izgledalo kao čovjek, ali je bilo tvrdo kao
granitna stijena, s one dvije kćeri Makaha. Jedna je djevojka već
bila mrtva, bijela i beskrvna na zemlji. Druga je bila u naručju
stvorenja, koje joj je držalo zube na grlu. Možda je bila mrtva
kad su naišli na taj grozomoran prizor, ali stvorenje joj je
smjesta slomilo vrat i bacilo beživotno tijelo na zemlju kada su
prišli. Bijele mu je usne prekrivala njezina krv, a oči su mu se
rumeno krijesile.
Yaha Uta opisao je žestoku snagu i brzinu stvorenja. Jedan je
njegov brat brzo pao, jer je potcijenio tu snagu. Stvorenje ga je
rastrgalo kao krpenu lutku. Yaha Uta i njegov drugi brat bili su
oprezniji. Napali su zajedno, prilazeći stvorenju s boka,
zbunjujući ga tim manevrom. Morali su doći do krajnjih granica
svoje vučije snage i brzine, što se nikad prije nije dovelo na
takvu kušnju. Stvorenje je bilo tvrdo kao kamen i hladno kao
led. Otkrili su da mu mogu nauditi samo svojim zubima. Počeli
su trgati komadiće tijela sa stvorenja kad su se uhvatili u koštac
s njime.
Ali stvorenje je brzo učilo, pa je ubrzo počelo parirati njihovim
potezima. Dočepalo se brata Yaha Ute. Yaha Uta je opazio da je
vrat stvorenja pritom ostao nezaštićen, pa se bacio. Zubima je
otkinuo glavu stvorenja, ali ruke su nastavile razdirati njegovog
brata.
Yaha Uta rastrgao je stvorenje do neprepoznatljivosti,
komadajući ga u očajničkom pokušaju da spasi brata. Nije mu to
pošlo za rukom, ali na koncu je barem uspio uništiti stvorenje.
Tako su barem mislili. Yaha Uta položio je smradne ostatke da
ih starješine prouče. Jedna je odsječena šaka ležala kraj komada
granitne podlaktice stvorenja. Dva su se dijela dotaknula kad su
ih starješine gurnule štapovima, a šaka je posegnula prema
podlaktici, ne bi li se iznova sastavile.
MIN@
173
Starješine su se užasnuli i zapalili ostatke. Silan oblak
zagušljivog, kužnog dima zagadio je zrak. Kad je preostao samo
pepeo, razdvojili su ga u mnogo malih vrećica i raštrkali
nadaleko i naširoko, neke u okean, neke u šumu, neke u špilje u
liticama. Taha Aki objesio je jednu vrećicu sebi oko vrata, kako
bi ga ona upozorila ako se stvorenje ikada više pokuša opet
sastaviti.”
Stari Quil zastao je i pogledao Billyja. Billy je izvukao kožnu
uzicu iz ovratnika. S nje je visila mala vreća, crna od starosti.
Nekolicina okupljenih zinula je u čudu. Možda sam i ja bila
među njima.
“Nadjenuli su mu ime Hladni, Krvopijac, i ostali živjeti u strahu
da nije bio jedini. Preostao im je samo još jedan vuk-zaštitnik,
mladi Yaha Uta.
Nisu dugo čekali. Stvorenje je imalo družicu, također krvopiju,
koja se došla osvetiti Quileuteima.
Priče kazuju da je Hladna bila nešto najljepše što su ljudske oči
ikada vidjele. Izgledala je kao božica zore kada je tog jutra ušla
u selo; sunce je upravo tada zasjalo, ljesnulo s njezine bijele
kože i obasjalo zlatnu kosu koja joj se spuštala do koljena. Lice
joj je bilo čarobno lijepo, oči crne nasred bijeloga lica. Neki su
pali na koljena da joj iskažu obožavanje.
Upitala je nešto visokim, prodornim glasom, na jeziku koji niko
dotada nije čuo. Narod se posve zbunio, ne znajući kako da joj
odgovori. Među svjedocima nije bilo nijednoga iz loze Taha
Akija, izuzev jednog malog dječaka. Privio se uz majku i
vrisnuo da ga nos boli od tog smrada. Jedan starješina, koji je
upravo išao na sastanak vijeća, čuo je dječaka i shvatio što je to
pristiglo među njih. Viknuo je narodu da bježi. Njega je prvoga
ubila.
Dvadesetoro ih je prisustvovalo dolasku Hladne. Dvoje je
preživjelo, i to samo zato što ju je krv smela, pa je zastala da
utaži žeđ. Otrčali su do Taha Akija, koji je bio na vijećanju s
ostalim starješinama, svojim sinovima i trećom suprugom.
Yaha Uta preobrazio se u svoga vuka-duha čim je čuo vijest.
Otišao je samostalno uništiti krvopiju. Taha Aki, njegova treća
supruga, sinovi i starješine pošli su za njim.
Isprva nisu uspjeli pronaći stvorenje, samo dokaze njezina
napada. Tijela su ležala slomljena, nekoliko njih lišeno svake
MIN@
174
kapi krvi, raštrkana putem kojim je došla. Zatim su začuli
vrištanje i požurili u luku.
Šačica Quileutea pobjegla je potražiti spas na brodovima.
Zaplivala je za njima kao morski pas i nevjerojatnom snagom
slomila krmu njihove barke. Kad je brod potonuo, ulovila je one
koji su se pokušali spasiti plivanjem, pa je i njih slomila.
Ugledala je velikog vuka na obali i zaboravila plivače u bijegu.
Zaplivala je tako brzo da se jedva vidjela i izašla na obalu,
mokra i veličanstvena, te stala pred Yaha Utu. Uprla je bijeli
prst u njega i postavila mu još jedno nerazumljivo pitanje. Yaha
Uta je samo čekao.
Izbila je neizvjesna borba. Kao ratnica, nije bila ravna svome
partneru. Ali Yaha Uta bio je sâm, nije bilo nikoga ko bi
odvratio njezin bijes od njega.
Kad je Yaha Uta pao, Taha Aki je prkosno urliknuo. Zahramao
je i pretvorio se u vremešna vuka sijede njuške. Vuk je bio star,
ali to je bio Taha Aki, Čovjek-duh, i bijes ga je ojačao. Počela je
nova borba.
Treća supruga Taha Akija upravo je vidjela kako joj sin pogiba
naočigled. Sad se i njezin suprug borio, a nije se nadala da će
pobijediti. Čula je svaku riječ koju su svjedoci pokolja kazali
vijeću. Čula je priču o prvoj pobjedi Yaha Ute, i znala je da ga
je tada spasilo to što mu se brat umiješao.
Treća je supruga izvadila nož iz pojasa jednoga sina koji je
stajao kraj nje. Sve su to bili mladi sinovi, ne još stasali, i znala
je da će izginuti kad im otac padne. Treća je supruga potrčala
prema Hladnoj vitlajući nožem. Hladna se osmjehnula, jedva
odvrativši pogled od borbe sa starim vukom. Nije se bojala ni
slabe ljudske žene, ni noža koji joj ne može ni zagrebati kožu, i
spremila se zadati smrtni udarac Taha Akiju.
A tada je treća supruga učinila nešto što Hladna nije očekivala.
Pala je na koljena pod noge krvopijke i zarila nož u vlastito srce.
Krv je briznula kroz prste treće supruge i poprskala Hladnu.
Krvopijka nije mogla odoljeti zovu svježe krvi iz tijela treće
supruge. Nagonski se okrenula prema umirućoj, jer ju je žeđ
načas nadvladala.
Ralje Taha Akija sklopile su se oko njezina vrata.
Tu borbi nije bio kraj, ali Taha Aki više nije bio sâm. Vidjevši
majčinu smrt, dva mlada sina tako su pobješnjela da su u hipu
MIN@
175
poprimila lik svojih duhovnih vukova, premda još nisu bili
muževi. Zajedno s ocem dokrajčili su stvorenje.
Taha Aki više se nije vratio u pleme, a ni u svoje ljudsko
obličje. Jedan je dan proležao kraj tijela treće supruge, režeći
kad bi je neko pokušao dotaknuti, a zatim je otišao u šumi i više
se nikad nije vratio.
Nakon tog doba rijetko je dolazilo do nevolja s hladnima. Sinovi
Taha Akija čuvali su pleme sve dok im sinovi nisu odrasli
dovoljno da ih odmijene. Nikad nije bilo više od tri vuka u isti
mah. To je bilo dovoljno. Povremeno bi neki krvopija prošao
ovim krajevima, ali ulovili bi ga na prepad, jer ne bi očekivao
vukove. Katkad bi i poneki vuk stradao, ali nikad više nisu bili
pokošeni onako kao taj prvi put. Naučili su kako se valja boriti s
hladnima i to su znanje prenijeli s koljena na koljeno, iz vučijeg
uma u vučiji um, iz duha u duh, s oca na sina.
Prolazilo je vrijeme, a potomci Taha Akija više nisu postajali
vukovi nakon što bi stasali. Vukovi bi se vraćali tek vrlo rijetko,
ako bi neki hladni bio blizu. Hladni su uvijek dolazili sami ili u
paru, tako da je čopor ostajao malobrojan.
Zatim je došao veći koven, a vaši su se pradjedovi pripremili na
borbu. Ali vođa se obratio Ephraimu Blacku kao da je čovjek i
obećao mu da neće nauditi Quileuteima. U čudnim, žutim očima
vidjela se izvjesna potvrda njegove tvrdnje da oni nisu poput
drugih krvopija. Vukovi su bili malobrojniji; nije bilo potrebe da
hladni nude pogodbu kad su mogli odnijeti prevagu. Ephraim je
pristao. Ostali su vjerni svojoj strani dogovora, premda svojim
prisustvom znaju privući druge. A svojom su brojnošću silom
stvorili veći čopor nego što ga je pleme ikad prije imalo”, rekao
je stari Quil, a crne su mu oči, gotovo prekrivene naborima
staračke kože, na trenutak pale na mene. “Osim, naravno, u doba
Taha Akija”, rekao je, te uzdahnuo. “I tako sinovi našeg
plemena opet nose onaj teret i dijele onu žrtvu koju su njihovi
oci trpjeli prije njih.”
Dugi je trenutak vladala mrtva tišina. Živi potomci magije i
legende gledali su jedni druge preko krijesa s tugom u očima.
Svi osim jednoga.
“Teret”, podrugnuo se ispod glasa. “Meni je to baš super.” Quil
je blago izbacio donju usnu.
MIN@
176
S druge strane sve slabije vatre, Seth Clearwater, očiju
razrogačenih od divljenja bratstvu plemenskih zaštitnika,
kimnuo je glavom, slažući se s njime.
Billy se počeo tiho i prigušeno cerekati, a magija kao da je stala
jenjavati zajedno sa sjajem žara. Odjednom je to opet bio tek
krug prijatelja. Jared je bacio kamenčić na Quila, a svi su se
nasmijali kad je ovaj na to poskočio. Tihi su razgovori
zamrmorili oko nas, opušteni i zafrkantski.
Leah Clearwater nije otvorila oči. Učinilo mi se da vidim kako
joj je nešto zasjalo na obrazu, poput suze, ali kad sam trenutak
potom opet pogledala, više ničega nije bilo.
Ni Jacob ni ja ništa nismo rekli. Bio je tako miran kraj mene,
disao je tako duboko i ravnomjerno, da sam pomislila da samo
što nije zaspao.
Misli su mi bile tisuću godina daleko. Nisam mislila na Yaha
Utu, ni na druge vukove, ni na prekrasnu Hladnu, nju sam sebi i
prelako mogla predočiti. Ne, mislila sam na nekoga posve
nevezanog uz magiju. Pokušavala sam zamisliti lice
neimenovane žene koja je spasila cijelo pleme, treće supruge.
Obične ljudske žene, bez ikakvih posebnih darova ili moći.
Tjelesno slabije i sporije od ijedne nemani u priči. Ali ona je
bila ključ, rješenje. Ona je spasila svog supruga, svoje mlade
sinove, svoje pleme.
Da su joj barem zapamtili ime... Nešto mi je protreslo rame.
“Ajmo, Bells”, rekao mi je Jacob u uho. “Stigli smo.” Zatreptala
sam, zbunjena time što vatre više nekako nigdje nije bilo.
Blenula sam u neočekivanu tamu, nastojeći razabrati gdje sam.
Trebao mi je trenutak da shvatim kako se više ne nalazim na
litici. Jacob i ja bili smo sami. Još uvijek sam bila pod njegovom
rukom, ali sada nisam sjedila na tlu.
Kako sam dospjela u Jacobov auto?
“O, kvragu!”, zgranula sam se shvativši da sam zaspala. “Koliko
je sati? Ma daj, gdje je taj glupi mobitel?” Potapšala sam se
mahnito po džepovima i nisam ga našla.
“Smiri se. Nije još ni ponoć. A ja sam ti ga već nazvao. Gledaj,
eno ga, čeka te.”
“Ponoć?”, glupavo sam ponovila, još uvijek dezorijentirana.
Zagledala sam se u mrak, a srce mi je jače zakucalo kad sam
razabrala obličje volvoa na trideset metara. Uhvatila sam kvaku.
MIN@
177
“Evo”, rekao je Jacob i stavio mi nešto sitno u drugu ruku.
Mobitel.
“Ti si nazvao Edwarda za mene?”
Oči su mi se dovoljno priviknule na mrak da razaberu blistavi
osmijeh na Jacobovu licu.
“Mislio sam , budem li se pristojno ponio, dobit ću više prilika
da budem s tobom.”
“Hvala, Jake”, rekla sam mu dirnuto. “Zaista, hvala ti. I hvala
što si me pozvao večeras. Ono je bilo...” Ponestalo mi je riječi.
“Čovječe. To je stvarno bilo nešto.”
“A nisi čak ni ostala budna da vidiš kako gutam kravu.”
Nasmijao se. “Ne, baš mi je drago što ti se svidjelo. Bilo mi je...
drago. Što si bila tamo.”
U mračnoj daljini razabrala sam kretanje, nešto blijedo utvarno
se kretalo spram crnih stabala. Koraci?
“Ma da, nije on baš strpljiv, zar ne?”, rekao je Jacob, opazivši
što mi je odvuklo pažnju. “Samo ti idi. Ali brzo se vrati, okej?”
“Jasno, Jake”, obećala sam mu i odškrinula vrata. Hladni mi je
zrak zapljusnuo noge, pa sam se stresla.
“Lijepo spavaj, Bells. I ništa se ti ne brini, ja ću noćas paziti na
tebe.”
Zastala sam s jednom nogom na cesti.
“Ne, Jake. Naspavaj se, bit će sa mnom sve u redu.”
“Jasno, jasno”, rekao je, ali zvučao je više kao da mi udovoljava
nego kao da se slaže.
“’Noć, Jake. Hvala.”
“’Noć, Bella”, prošaptao je kad sam požurila u mrak. Edward
me ulovio na liniji razgraničenja.
“Bella”, rekao je s jakim olakšanjem u glasu; čvrsto me zagrlio.
“Bok. Oprosti što toliko kasnim. Zaspala sam i – ”
“Znam. Jacob mi je objasnio.” Krenuo je prema autu, a ja sam
drveno glavinjala kraj njega. “Jesi li umorna? Mogu te ponijeti.”
“Ne brini.”
“Daj da te dovedemo kući i spremimo u krevet. Je li ti bilo
lijepo?”
“Aha, bilo je fenomenalno, Edwarde. Da si bar mogao doći. Ne
mogu ti to ni objasniti. Jakeov tata pričao nam je stare legende i
bilo je baš... baš magično.”
“Morat ćeš mi to ispričati. Nakon što se naspavaš.”
MIN@
178
“Neću ti ih uspjeti prepričati kako treba”, rekla sam i široko
zijevnula.
Edward se zahihotao. Otvorio mi je vrata, unio me u auto i
privezao pojasom. Upalila su se jarka svjetla i prešla preko nas.
Mahnula sam prema Jacobovim farovima, ali nisam znala je li
opazio moju gestu.
Te večeri, nakon što sam se probila kroz Charlieja, koji me nije
gnjavio koliko sam očekivala jer je Jacob bio nazvao i njega,
nisam se smjesta svalila na krevet, već sam se nagnula kroz
otvoreni prozor i pričekala da se Edward vrati.
Noć je bila iznenađujuće hladna, gotovo zimska. Nisam to ni
primijetila na vjetrovitim liticama; manje zbog krijesa, a više
zbog Jacobove blizine, pretpostavila sam. Studene kapljice stale
su mi udarati o lice kad je počela padati kiša. Bilo je premračno
da se vidi mnogo više od crnih, trokutastih omorika nošenih i
povijanih vjetrom. Ali svejedno sam upinjala pogled, tražeći
druge obrise u oluji. Blijedu siluetu što se utvarno kreće
tamom... ili možda sjenovitu naznaku ogromnog vuka... Oči su
mi bile preslabe.
Zatim sam opazila kretnju u noći, tik do sebe. Edward se
provukao kroz moj otvoreni prozor, ruku hladnijih od kiše.
“Je li Jacob tamo vani?”, upitala sam ga i zadrhtala kad me
Edward privukao i obgrlio jednom rukom.
“Da... negdje. A Esme je krenula kući.” Uzdahnula sam.
“Tako je hladno i vlažno. Ovo nema smisla.” Opet sam
zadrhtala.
Zahihotao se.
“Hladno je samo tebi, Bella.”
Te noći mi je i u snu bilo hladno, možda zato što sam spavala u
Edwardovom naručju. Ali sanjala sam da sam vani, na oluji, a
vjetar mi nosi kosu u oči i zasljepljuje me. Stajala sam na
kamenitom polumjesecu Prve plaže i nastojala razabrati kakve
su to hitre prilike koje jedva razaznajem u mraku na rubu obale.
Isprva nije bilo ničega osim bljeskova bjeline i crnine što jurcaju
jedni prema drugima i zatim se plesno razmiču. A onda se, kao
da je Mjesec odjednom granuo kroz oblake, sve razjasnilo.
Rosalie, kojoj je mokra i zlaćana kosa padala sve do iza koljena,
nasrtala je na ogromnog vuka, njuške prošarane sjedinama,
kojega sam nagonski prepoznala kao Billyja Blacka.
MIN@
179
Udarila sam u trk, ali otkrila da se krećem nesnosno sporim
kretnjama sanjara. Pokušala sam se proderati, viknuti im da
prestanu, ali vjetar mi je odnio glas i nisam mogla ni glasa
pustiti od sebe. Stala sam mahati iznad glave, ne bih li im
privukla pažnju. U ruci mi je nešto bljesnulo, i tek sam tada
primijetila da mi desna ruka nije prazna. Držala sam dug, oštar
bodež, prastari i srebrni, prekriven skorenom, pocrnjelom krvlju.
Lecnula sam se vidjevši nož, i oči su mi se naglo otvorile i
ugledale mirnu tamu moje sobe. Prvo sam shvatila da nisam
sama, pa sam se okrenula zariti lice u Edwardova prsa, znajući
da će slatki miris njegove kože otjerati moru od mene uspješnije
nego bilo što drugo.
“Jesam li te probudio?”, šapnuo je. Čulo se šuštanje papira,
listanje stranica, i tihi, tupi udar kad je nešto lagano palo na
drveni pod.
“Nisi”, promumljala sam i spokojno uzdahnula kad me čvršće
zagrlio. “Ružno sam sanjala.”
“Hoćeš li mi ispričati?” Odmahnula sam glavom.
“Preumorna sam. Možda ujutro, ako se još budem sjećala.”
Osjetila sam kako se nečujno protresao od smijeha.
“Ujutro”, složio se.
“Što si to čitao?”, promrmljala sam, ne baš sasvim budna.
“Orkanske visove”, rekao je. Pospano sam se namrštila.
“Mislila sam da ti se ta knjiga ne sviđa.”
“Ostavila si je vani”, prošaptao je, blagim me glasom uljujkujući
u san. “Uostalom... što više vremena provodim s tobom, to mi
ljudski osjećaji djeluju shvatljivije. Otkrivam da uspijevam
suosjećati s Heathcliffom bolje nego što sam prije i slutio.”
“Mmm”, uzdahnula sam.
Rekao je još nešto, nešto tiho, ali već sam bila zaspala. Sutradan
je svanula biserno siva zora, bez vjetra. Edward me upitao što
sam ono sanjala, ali nisam se više mogla prisjetiti. Samo sam se
sjećala da mi je bilo hladno i da mi je bilo drago što je on uz
mene kad sam se probudila. Poljubio me, dovoljno dugo da mi
srce zakuca jače, a onda je pošao kući da se presvuče i da uzme
auto. Brzo sam se obukla, bez naročitog izbora. Ko god bio taj
koji mi je opljačkao košaru za rublje, sveo mi je garderobu na
kritičku razinu. Da nije bilo tako strašno, to bi me ozbiljno
ozlojedilo.
MIN@
180
Kad sam krenula u prizemlje na doručak, opazila sam kako moj
pohabani primjerak Orkanskih visova leži otvoren na podu,
tamo gdje ga je Edward sinoć bacio, zadržavši mjesto na kojemu
ga je čitao, kao što se i meni uvijek događalo s knjigama
slomljenog hrpta.
Radoznalo sam uzela knjigu, pokušavajući se sjetiti što je on
ono bio rekao. Nešto o tome da suosjeća ni manje ni više nego s
Heathcliffom. To nikako nije moglo biti tačno; sigurno sam
samo sanjala da je to rekao.
Tri riječi na otvorenoj stranici zapale su mi za oko, pa sam
sagnula glavu da pažljivije pročitam ulomak. Govorio je
Heathcliff, a monolog mi je bio dobro poznat.
I tu vidite razliku između naših osjećaja: da je on bio na mojemu
mjestu, a ja na njegovu, sve i da sam ga mrzio toliko da mi se
život pretvori u žuč, nikada ne bih na njega digao ruku.
Slobodno me gledajte u nevjerici, ako vas je volja! Nikada ga ne
bih izgnao iz njezina društva, dokle god ona želi biti u
njegovome. No istom što njezino poštovanje mine, srce bih mu
iščupao i krvi mu se napio! Ali, sve dotada, ako mi ne vjerujete,
ne znate me, sve dotada, umirao bih malopomalo radije nego
da mu jednu jedinu vlas na glavi taknem!
Četiri riječi koje su mi zapale za oko bile su “krvi mu se napio”.
Stresla sam se.
Da, svakako sam sanjala da je Edward rekao nešto pozitivno o
Heathcliffu. A ova stranica vjerojatno nije bila ta koju je sinoć
čitao. Knjiga se pri padu mogla otvoriti na bilo kojem mjestu.

14Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:14 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
12. VRIJEME
“Počujte što predviđam...”, kazala je Alice zlokobnim glasom.
Edward ju je krenuo bubnuti pod rebra, a ona mu se elegantno
izmaknula. “Pa dobro”, progunđala je. “Edward me na ovo
natjerao. Ali stvarno sam predvidjela da ćeš praviti više
problema ako te iznenadim.”
Hodali smo prema autu nakon nastave, a ja nisam imala ni
najblažeg pojma o čemu to ona govori.
“Razumljivo, molim?”, zatražila sam .
“Samo nemoj reagirati kao mala beba. Neću nikakve ispade.”
MIN@
181
“E sad se stvarno bojim.”
“Dakle, ti, hoću reći, mi, imamo tulum za proslavu mature.
Ništa naročito. Nema razloga da se šizi. Ali vidjela sam da ćeš
stvarno pošiziti ako pokušam to složiti kao iznenađenje”,
plesnim je pokretom izbjegla Edwardovu ruku kad joj je krenuo
našušuriti kosu, “a Edward je rekao da ti moram kazati. Ali nije
to ništa. Obećavam.” Teško sam uzdahnula. “Ima li smisla
protiviti se?”
“Nipošto.”
“Okej, Alice. Doći ću. I patit ću svake sekunde.”
“Ma tako te volim! Usput, poklon mi je prekrasan. Nisi trebala.”
“Alice, i nisam!”
“O, znam ja to. Ali hoćeš.”
Panično sam stala mozgati ne bih li se sjetila što sam to ikada
pomislila da bih joj mogla kupiti za maturu, tako da je to mogla
vidjeti.
“Čudesno”, promrsio je Edward. “Kako neko tako sitan može
biti tako iritantan?” Alice se nasmijala.
“Treba dara za to.”
“Zar nisi mogla pričekati nekoliko tjedana da mi to kažeš?”,
upitala sam je nadureno. “Sada ću se samo utoliko dulje
uzrujavati.”
Alice me mrko pogledala.
“Bella”, kazala je polako. “Znaš li ti koji je danas dan?”
“Ponedjeljak?” Zakolutala je očima.
“Da. Danas je ponedjeljak... četvrti.” Uhvatila me za lakat,
okrenula u suprotnom smjeru i pokazala mi veliki žuti plakat
zalijepljen za vrata dvorane. Na njemu je masnim crnim slovima
pisao datum mature. Tačno za tjedan dana od danas.
“Danas je četvrti? Juna? Jeste li sigurni?”
Nisu mi odgovorili. Alice je samo tužno odmahnula glavom,
pretvarajući se da je razočarana, a Edward je podigao obrve.
“Nije moguće! Kako se to dogodilo?” Pokušala sam prebrojati
dane unatrag u glavi, ali nisam mogla shvatiti kamo su prije
nestali. Bilo mi je kao da mi je neko izmaknuo noge i srušio me
na zemlju. Svi ti tjedni stresa i brige... nekako mi je, usred
živciranja zbog vremena, vrijeme pobjeglo kroz prste. Nestao mi
je prostor da se snađem, da smislim planove. Ponestalo mi je
vremena.
MIN@
182
A nisam bila spremna.
Nisam znala kako to izvesti. Kako se oprostiti od Charlieja i
Renée... od Jacoba... od svoje ljudskosti. Znala sam tačno što
želim, ali odjednom sam se užasno uplašila da ću to i dobiti.
U teoriji, jedva sam čekala, čak izgarala od želje da smrtnost
zamijenim za besmrtnost. Napokon, to je bio ključ ostanka uz
Edwarda zasvagda. A tu je bila i činjenica da me progone znani
i neznani. Nije mi se mililo samo dokono sjediti i čekati,
bespomoćna i slasna, da me neko od njih sustigne.
U teoriji, sve je to imalo smisla.
U praksi... znala sam jedino biti čovjek. Budućnost nakon toga
bila mi je veliki, mračni bezdan koji neću upoznati sve dok ne
skočim u njega.
To jednostavno saznanje, današnji datum, nešto tako očito da
sam ga sigurno nesvjesno potiskivala, pretvorilo mi je rok do
kojega sam nestrpljivo brojala dane u termin izlaska pred
streljački vod.
Nekako sam nejasno bila svjesna toga da mi je Edward otvorio
vrata auta, da Alice nešto priča sa stražnjeg sjedala, da kiša tuče
o vjetrobran. Edward kao da je shvaćao da sam samo tjelesno uz
njih; nije me pokušao prenuti iz ošamućenosti. Ili možda i jest,
ali ja to više nisam mogla opaziti.
Završili smo u mojoj kući, gdje me Edward odveo do kauča i
posjeo kraj sebe. Zagledala sam se kroz prozor, u tekuću, sivu
izmaglicu, i pokušala razabrati kamo mi je nestala odlučnost.
Zašto sada paničarim? Znala sam da rok stiže. Zašto me sada
plaši to što je stigao? Ne znam koliko me dugo pustio da šutke
piljim kroz prozor. Ali kiša se gubila u mraku kad mu je
napokon dojadilo. Stavio mi je hladne dlanove na obje strane
lica i čvrsto pogledao zlaćanim očima u moje.
“Hoćeš li mi, molim te, reći o čemu razmišljaš? Prije nego što
poludim?”
Što sam mu mogla reći? Da sam kukavica? Pokušala sam naći
prave riječi. “Usne su ti bijele. Reci nešto, Bella.”
Hučno sam izdahnula. Koliko sam to dugo držala dah?
“Datum me ulovio na prepad”, prošaptala sam. “To je sve.”
Pričekao je, lica prožetog brigom i sumnjičavošću. Pokušala
sam mu objasniti. “Nisam sigurna što da radim... što da kažem
Charlieju... kako objasniti... što da...” Ušutjela sam.
MIN@
183
“To nema veze s proslavom?” Namrštila sam se.
“Ne. Ali hvala što si me podsjetio.” Kiša je postala glasnija dok
mi je proučavao lice.
“Nisi spremna”, prošaptao je.
“Jesam”, smjesta sam slagala, reagirajući refleksno. Bilo mi je
jasno da me prozreo, pa sam duboko udahnula i kazala mu
istinu. “Moram biti.”
“Ništa ti ne moraš biti.”
Osjetila sam kako mi panika izbija u očima kad sam počela
nečujno navoditi razloge.
“Victoria, Jane, Caius, ko god da mi je ono bio u sobi... !”
“Utoliko imaš više razloga da pričekaš.”
“To uopće nema smisla, Edwarde!”
Čvršće mi je pritisnuo lice dlanovima i progovorio polako i
odlučno.
“Bella. Nijedno od nas nije imalo izbora. Vidjela si kakav je to
utjecaj imalo... naročito na Rosalie. Svi smo se mučili ne bi li se
pomirili s nečim što se dogodilo potpuno bez našeg utjecaja.
Neću dopustiti da to za tebe tako prođe. Ti ćeš imati izbora.”
“Ja sam već izabrala.”
“Nećeš ga održati samo zato što ti mač visi nad glavom. Mi
ćemo se pobrinuti za probleme, a ja ću se pobrinuti za tebe”,
zavjetovao mi se. “Kada ovo prođe, i kada te ništa više ne bude
tjeralo, onda možeš odlučiti da mi se pridružiš ako to još želiš.
Ali ne zato što se bojiš. Nećeš silom ući u ovo.”
“Carlisle mi je obećao”, promumljala sam, protiveći se iz
navike. “Nakon mature.”
“Ne dok ne budeš spremna”, kazao je sigurnim tonom. “I
definitivno ne sve dok osjećaš da si u opasnosti.” Nisam mu
odgovorila. Nisam imala snage za raspravu; nisam znala gdje mi
je nestala odlučnost. “Eto.” Poljubio me u čelo. “Nemaš
nikakvih razloga za brigu.”
Drhtavo sam se nasmijala.
“Nikakvih, osim bliske propasti.”
“Imaj povjerenja u mene.”
“Imam.” Još mi je promatrao lice, čekajući da se opustim.
“Smijem te nešto pitati?”, rekla sam.
“Što god želiš.”
MIN@
184
Oklijevala sam, grizući usnu, a onda mu postavila drugo pitanje,
a ne ono koje me zabrinjavalo.
“Što ću ja to kupiti Alice za maturu?” Zacerekao se.
“Izgledalo je kao da nama oboma kupuješ ulaznice za koncert –
”“
Ma tačno!” Tako mi je laknulo da sam se gotovo osmjehnula.
“Za koncert u Tacomi. Vidjela sam prošli tjedan reklamu u
novinama, i mislila sam da bi vam se to svidjelo, jer si rekao da
je CD dobar.”
“To si se sjajno sjetila. Hvala ti.”
“Nadam se da nisu rasprodane.”
“Najbitnije je ono što si mislila. Bar bih ja to trebao znati.”
Uzdahnula sam. “Još si me nešto namjeravala pitati”, rekao je.
Namrštila sam se. “Dobar si.”
“Imam puno prakse u čitanju tvog lica. Pitaj me.” Sklopila sam
oči i primaknula se, skrivajući lice u njegovim prsima.
“Ne želiš da postanem vampirica.”
“Ne, ne želim”, blago je rekao, a onda pričekao nastavak. “To
nije bilo pitanje”, ubrzo me podsjetio.
“Pa... Brine me... razlog zašto tako misliš.”
“Brine te?” Iznenađeno se usredotočio na tu riječ.
“Hoćeš li mi reći zašto? Cijelu istinu, ne mareći za moje
osjećaje?”
Načas se premišljao.
“Ako ti odgovorim, hoćeš li mi onda objasniti kakvo je to
pitanje?”
Kimnula sam, ne otkrivajući lice.
Duboko je udahnuo prije nego što će odgovoriti.
“Mogla bi toliko bolje proći, Bella. Znam da ti vjeruješ da imam
dušu, ali ja nisam posve uvjeren u to, a dovesti tvoju u pitanje...”
Polako je odmahnuo glavom. “Dopustiti da se to dogodi, da
postaneš isto što i ja samo zato da te nikad ne moram izgubiti,
meni bi bio najsebičniji zamisliv čin. Želim to više od svega, za
sebe. Ali za tebe želim toliko više. Popustiti, to bi mi bio čisti
zločin. Nikada neću učiniti ništa sebičnije, sve i da poživim
vječno. Kad bi bar postojao način da postanem čovjek za tebem
kakva god cijena bila, platio bih je.”
Stajala sam vrlo mirno i pažljivo ga slušala.
MIN@
185
Edward, znači, smatra da bi to bilo sebično od njega. Osjetila
sam kako mi se smiješak polako razliježe licem.
“Znači... nije da se bojiš da ti se... neću toliko sviđati kad se
promijenim, kad više ne budem bila meka i topla, i kada ću
drugačije mirisati? Ti me to stvarno želiš zadržati, kakva god ja
ispala?” Oštro je izdahnuo.
“Tebe je brinulo to da mi se nećeš svidjeti?”, naglo me upitao. A
onda, prije nego što sam mu mogla odgovoriti, prasnuo je u
smijeh. “Bella, prilično si intuitivna, ali znaš biti tako tupa!”
Znala sam da će mu to zvučati glupo, ali laknulo mi je. Ako me
doista želi, moći ću podnijeti ostatak... nekako. Sebičnost mi je
odjednom izgledala kao predivna riječ.
“Ne bih rekao da shvaćaš koliko bi meni lakše bilo, Bella”,
rekao je, a u glasu mu se još čuo tračak smijeha, “kad ne bih
cijelo vrijeme morao davati sve od sebe da te ne ubijem.
Svakako ima stvari koje će mi nedostajati. Na primjer, ovo...”
Pogledao me u oči i pomilovao mi obraz, a ja sam osjetila kako
mi krv navire u lice. Blago se nasmijao. “I zvuk tvog srca”,
nastavio je ozbiljnijim tonom, ali još s blagim smiješkom. “To
je najznačajniji zvuk u mome svijetu. Sada ga tako dobro znam
da bih ga, kunem ti se, mogao razabrati kilometrima daleko. Ali
ništa od toga nije bitno. Ovo”, rekao je i uhvatio mi lice rukama.
“Ti. To ću zadržati. Uvijek ćeš biti moja Bella, samo malčice
trajnija.”
Uzdahnula sam i pustila da mi se oči spokojno sklope, oslonjena
na njegove ruke.
“Hoćeš li ti sada meni dati jedan odgovor? Cijelu istinu, ne
mareći za moje osjećaje?”, upitao me.
“Naravno”, smjesta sam mu odgovorila, iznenađeno otvorivši
oči. Što ga to zanima? Polako je izgovorio riječi.
“Ne želiš biti moja supruga.”
Srce mi je stalo, a zatim jurnulo u trk. Hladan znoj orosio mi je
zatiljak, a ruke su mi se pretvorile u led. Pričekao je, gledajući i
osluškujući kako ću reagirati.
“To nije pitanje”, napokon sam prošaptala.
Spustio je pogled, tako da su mu trepavice bacile duge sjene
niz jagodice, spustio ruke s mog lica i uzeo mi smrznutu lijevu
šaku. Poigravao se mojim prstima kad je progovorio.
“Brine me zbog čega tako misliš.” Pokušala sam progutati slinu.
MIN@
186
“Ni to nije pitanje”, prošaptala sam.
“Molim te, Bella.”
“Istinu?”, upitala sam ga, tek nijemo oblikujući riječi ustima.
“Naravno. Mogu je podnijeti, o čemu god da se radi.”
Duboko sam udahnula.
“Smijat ćeš mi se.” Zgranuto me pogledao u oči.
“Smijati? To mi je nezamislivo.”
“Vidjet ćeš”, promrsila sam, a onda uzdahnula. Lice mi je prešlo
iz bljedila u rumenilo u naglom naletu tuge. “Pa dobro, okej!
Sigurna sam da će ti to zvučati kao nekakva velika šala, ali,
stvarno! Kad mi je to tako... tako... tako neugodno!”, priznala
sam mu i opet sakrila lice u njegova prsa. Uslijedila je kratka
stanka.
“Ne shvaćam.”
Zabacila sam glavu i strogo ga pogledala, te ga napala u izljevu
bijesa, ratoborna od neugodnosti.
“Ja ti nisam jedna od onih, Edwarde. Jedna od onih seljanki
koje se udaju odmah nakon gimnazije jer ih je dečko napumpao!
Znaš li ti što bi ljudi rekli? Shvaćaš li ti koje je ovo stoljeće?
Ljudi jednostavno ne stupaju u brak s osamnaest godina! Bar ne
pametni ljudi, odgovorni, zreli ljudi! Nikad nisam htjela biti
jedna od onih! Ja nisam takva...” Ušutjela sam, jer mi je
ponestalo energije za svađu. Bilo je nemoguće protumačiti
Edwardovo lice dok je razmišljao o mom odgovoru.
“To je sve?”, napokon me upitao. Trepnula sam.
“Zar to nije dovoljno?”
“Nije stvar u tome da ti je više stalo do... same besmrtnosti,
nego do mene?”
A onda, premda sam predvidjela da će se on nasmijati,
odjednom ja bila ta koja je prasnula u smijeh.
“Edwarde!”, nekako sam procijedila kroz grčeve cerekanja. “A
ja sam ti... uvijek... mislila... da si ti... toliko... pametniji od
mene!”
Uhvatio me u naručje, i osjetila sam da se smije zajedno sa
mnom.
“Edwarde”, rekla sam, uspijevajući s malim naporom
progovoriti jasnije, “vječnost nema smisla bez tebe. Ne bih
htjela provesti jedan jedini dan bez tebe.”
“Pa, sad mi je lakše”, rekao je.
MIN@
187
“Ipak... to ništa ne mijenja.”
“Svejedno, lijepo je razumjeti o čemu je riječ. A ja shvaćam
tvoje stanovište, Bella, doista ga shvaćam. Ali bilo bi mi istinski
drago kad bi ti pokušala uzeti moje u obzir.”
Tada sam već bila došla sebi, pa sam kimnula glavom i pokušala
suspregnuti mrštenje. Tekuće zlato njegovih očiju hipnotički me
omamilo kad me čvrsto pogledao.
“Shvaćaš, Bella, ja sam uvijek bio jedan od onih. U mome
svijetu, ja sam već bio odrastao čovjek. Nisam tražio ljubav, ne,
previše sam žarko želio biti vojnik; na umu mi je bila jedino
idealizirana slava ratovanja koju su tada prodavali kandidatima
za novačenje,ali da sam tada našao...” Zastao je i nakrivio glavu.
“Mislio sam reći, da sam našao neku, ali to nije tačno. Da sam
našao tebe, nemam ni tračka sumnje u to što bih uradio. Bio sam
jedan od onih, koji bi, čim bi otkrio da si ti ono što tražim,
kleknuo na jedno koljeno i dao sve od sebe da pridobije tvoju
ruku. Poželio bih te za cijelu vječnost, čak i tada, kad ta riječ
nije imala posve iste konotacije.” Osmjehnuo mi se onim svojim
izvijenim smiješkom. Skamenjeno sam zurila u njega
razrogačenih očiju. “Diši, Bella”, podsjetio me, smiješeći se.
Počela sam disati.
“Shvaćaš li moju stranu, Bella, barem malo?”
I shvaćala sam je, bar na trenutak. Ugledala sam sebe u dugoj
suknji i čipkastoj bluzi s visokim ovratnikom, kose podignute u
bujnu pundžu. Ugledala sam Edwarda kao naočita kavalira u
svijetlom odijelu s buketom poljskog cvijeća u ruci, gdje sjedi
kraj mene na ljuljački na trijemu. Odmahnula sam glavom i
progutala knedlu. Upravo me puknula Anne od Zelenih zabata.
“Gledaj u čemu je stvar, Edwarde”, rekla sam drhtavim glasom,
izbjegavajući pitanje. “Što se mene tiče, brak i vječnost nisu
pojmovi koji se međusobno isključuju, a ni međusobno
uključuju. A kako zasad živimo u mome svijetu, možda bi bilo
najbolje da idemo ukorak s vremenom, ako me shvaćaš.”
“Ali, s druge strane”, otpovrnuo mi je, “uskoro ćeš potpuno
napustiti vrijeme kao takvo. Pa zašto da onda prolazni običaji
jedne izdvojene kulture toliko utječu na tu odluku?” Napućila
sam usne.
“Kad si u Rimu?” Nasmijao mi se.
MIN@
188
“Ne moraš danas reći ni da ni ne, Bella. Makar je dobro shvatiti
obje strane, zar ne?”
“Znači, tvoj uvjet... ?”
“Još uvijek vrijedi. Doista shvaćam što želiš reći, Bella, ali ako
želiš da te osobno promijenim...”
“Dam, dam, da-dam”, zapjevušila sam u bradu. Htjela sam da
zvuči kao svadbena koračnica, ali nekako je ispalo sličnije
pogrebnom maršu.
Vrijeme je nastavilo prebrzo protjecati.
Ta je noć proletjela bez snova, a onda je svanulo jutro i matura
mi se našla pred nosom. Morala sam još naučiti hrpu gradiva za
završne ispite, a znala sam da neću proći ni polovicu u ovih
nekoliko preostalih dana. Kad sam sišla na doručak, Charlie je
već bio otišao. Ostavio je novine na stolu, što me podsjetilo da
moram nešto kupiti. Ponadala sam se da novine još donose
oglas; trebao mi je broj telefona da kupim glupe ulaznice. Nije
mi to djelovalo kao neki naročiti poklon sada kad više nije bilo
iznenađenja. Naravno, nikada nije najpreporučljivije pokušati
iznenaditi Alice.
Mislila sam okrenuti list odmah na rubriku zabave, ali pažnju mi
je privukao masni, crni naslov. Osjetila sam drhtaj straha kad
sam se nagnula bliže da pročitam članak na naslovnici.
Seattle trpi teror ubojstava
Prošlo je manje od desetljeća otkako je grad Seattle bio
poprište lova na najmasovnijeg serijskog ubojicu u povijesti
SAD-a. Gary Ridgway, Ubojica s rijeke Green, osuđen je za
ubojstvo 48 žena.
Danas se opsjednuti Seattle mora suočiti s mogućnošću da se u
njemu upravo u ovom trenutku krije neko još užasnije
čudovište.Policija ne naziva skorašnji niz umorstava i nestanaka
djelom serijskog ubojice. Barem ne zasad. Ne želi se povjerovati
da bi toliki pokolj mogao biti djelo usamljenog pojedinca. Taj bi
ubojica, ako je doista riječ o jednoj osobi, u tom slučaju bio
odgovoran za 39 povezanih umorstava i nestanaka u samo tri
protekla mjeseca. Za usporedbu, Ridgwayjev ubilački pohod,
koji je odnio 48 žrtava, odvio se u razdoblju od 21 godine. Ako
se ove pogibije mogu povezati s jednim čovjekom, onda je
riječ o najbjesomučnijem divljanju serijskog ubojice u
američkoj povijesti. Policija je ipak sklonija pretpostavljati da
MIN@
189
su umorstva djelo neke bande. Tu teoriju podupire sama
brojnost žrtava, kao i činjenica da se u odabiru žrtava ne može
razaznati nikakav obrazac.
Od Jacka Trbosjeka do Teda Bundyja, mete serijskih ubojstava
obično su vezane sličnom dobi, spolom, rasom, ili spojem tih
triju osobina. Ovaj val zlo- čina odnio je žrtve u rasponu od
petnaestogodišnje odlikašice Amande Reed do šezdeset
sedmogodišnjeg umirovljenog poštara Omara Jenksa. Spol
povezanih žrtava u gotovo je ravnomjernom omjeru, 18 žena i
21 muškarac. Žrtve se rasno razlikuju: bijelci, Afro- amerikanci,
Hispanoamerikanci i Azijci. Čini se da je izbor nasumičan.
Motiv je naizgled ubijanje iz puke želje za ubijanjem.
Zašto se onda uopće razmišlja o mogućnosti da je to serijski
ubojica?
Način djelovanja iz slučaja u slučaj dovoljno je sličan da se
isključi mogućnost nepovezanih zločina. Svaka otkrivena žrtva
bila je spaljena do te mjere da ju je bilo nužno identificirati
prema zubarskom kar- tonu. Paljevina ukazuje na korištenje
katalizatora, poput benzina ili alkohola; međutim, još nije
nađen ni trag nikakvog katalizatora. Sva su tijela nehajno
odbačena, bez nastojanja da ih se prikrije.
Još groznije je to što većina posmrtnih ostataka otkriva
tragove brutalnog nasilja, slamanja i trganja kostiju nekim
silovitim pritiskom, do kojega je, prema sudu forenzičara, došlo
prije vremena smrti, iako je teško biti siguran u takve zaključke,
s obzirom na stanje dokaznog materijala.
Na mogućnost serijskog ubojice ukazuje još jedna sličnost:
ni na jednom mjestu zločina nema ni najmanjeg traga dokaza,
izuzev samih ostataka. Nije ostavljen ni otisak prsta, ni trag
automobilskih guma, ni strana vlas. Nije opažena nijedna
sumnjiva osoba vezana uz nestanke.
Tu su onda i sami nestanci , nipošto neupadljive prirode.
Nijednu se žrtvu ne bi moglo smatrati lakom metom. Nijedna
nije bjegunac od kuće ili beskućnik, kakvi vrlo lako nestaju, a
nestanci se vrlo rijetko prijavljuju. Žrtve su nestajale iz svojih
kuća, stanova na četvrtom katu, iz rekreacijskog centra, sa
svadbenog pira. Možda najnevjerojatniji slučaj:
tridesetogodišnji amaterski boksač Robert Walsh ušao je u kino
s djevojkom; nekoliko minuta nakon početka projekcije, shvatila
MIN@
190
je da ga nema na njegovom mjestu. Tijelo mu je pronađeno
samo tri sata potom, kad su vatrogasci pozvani da ugase
zapaljeni kontejner za smeće trideset kilometara odande.
Još se jedan obrazac može razabrati iz umorstava: sve su
žrtve nestale noću. A najstrašniji obrazac? Ubrzavanje. Šest
umorstava počinjeno je u prvih mjesec dana, jedanaest u
drugih. Dvadeset dva dogodila su se samo u proteklih deset
dana. A policija nije ništa bliža otkrivanju počinitelja nego
nakon otkrića prvog pougljenisanog trupla.
Dokazi su proturječni, djela su užasna. Neka nova, nemilosrdna
banda, ili nesmiljeno aktivan serijski ubojica? Ili nešto posve
drugo, u što policija još ni ne sumnja? Neporeciv je samo
jedan zaključak: nešto grozomorno vreba u Seattleu.
Tek sam iz trećeg pokušaja uspjela pročitati tu posljednju
rečenicu, jer su mi ruke silovito drhtale.
“Bella?”
Premda me Edward oslovio tiho i ne posve neočekivano, bila
sam tako usredotočena na članak da sam se zgranula, a u glavi
mi se zavrtjelo. Stajao je naslonjen na dovratak, skupljenih
obrva. Zatim se u hipu našao kraj mene i uhvatio mi ruku.
“Jesam li te prepao? Ispričavam se. Pokucao sam, znaš...”
“Ne, ne”, brzo sam rekla. “Jesi li vidio ovo?”, pokazala sam mu
novine.
Čelo mu se naboralo od mrštenja.
“Nisam još vidio današnje vijesti. Ali znao sam da se pogoršava.
Moramo nešto učiniti... brzo.”
To mi se nije svidjelo. Bilo mi je grozno da se bilo ko od njih
izlaže riziku, a taj neko ili to nešto što divlja Seattleom počinjalo
me istinski plašiti. Ali pojam dolaska Voltura bio mi je jednako
strašan.
“Što kaže Alice?”
“U tome i jest problem.” Namrštio se još jače. “Ništa ne
uspijeva vidjeti... premda smo već pet-šest puta odlučili
provjeriti o čemu se radi. Ona polako gubi samopouzdanje.
Smatra da joj previše toga promiče ovih dana, da nešto nije u
redu. Da joj vidovitost možda jenjava.”
Gledala sam ga razrogačenih očiju.
“Je li to moguće?”
MIN@
191
“Ko zna? Niko to nikad nije istražio... ali čisto sumnjam. Takve
se sposobnosti obično uvećavaju s vremenom. Pogledaj Ara i
Jane.”
“Pa što onda nije u redu?”
“Što očekuješ, to ćeš i dobiti, rekao bih. Stalno čekamo da Alice
nešto vidi, da možemo krenuti... a ona ne vidi ništa jer nećemo
krenuti sve dok ona nešto doista ne opazi. I tako nas ona tamo
ne može vidjeti. Možda ćemo morati to izvesti naslijepo.”
Zadrhtala sam.
“Ne.”
“Ide li ti se danas baš izrazito na nastavu? Ostalo je samo još
nekoliko dana do završnih ispita; nećemo slušati novo gradivo.”
“Mislim da ću preživjeti jedan dan bez škole. Što ćemo raditi?”
“Htio bih porazgovarati s Jasperom.”
Opet Jasper. Zaista čudno. U obitelji Cullen Jasper se uvijek
nalazio pomalo po strani. Sudjelovao je u zbivanjima, ali nikad
nije bio u njihovom središtu. Prešutno sam podrazumijevala da
je tu samo zbog Alice. Slutila sam da bi otišao kamo god treba
za Alice, ali da mu ovakav način života nije prvi izbor.
Vjerojatno mu je bilo teže održavati ga upravo zato što mu je
bio manje predan od ostalih.
U svakom slučaju, nikad nisam vidjela da se Edward smatra
ovisnim o Jasperu. Opet sam se upitala na što je mislio kad je
rekao da je Jasper stručnjak. Stvarno nisam mnogo znala o
Jasperovoj prošlosti, tek toliko da je došao odnekud s juga prije
nego što ga je Alice našla. Iz nekog razloga Edward se uvijek
klonio svih pitanja vezanih uz njegovog najnovijeg brata. A
meni je taj visoki, plavokosi vampir s izgledom sjetne filmske
zvijezde oduvijek djelovao previše nedostupno da ga izravno
upitam.
Po dolasku u kuću zatekli smo Carlislea, Esme i Jaspera kako
pozorno gledaju vijesti, iako je televizor bio tako stišan da ništa
nisam mogla razumjeti. Alice je sjedila na najdonjoj stepenici
velikog stubišta, oslonivši obeshrabreno lice na dlanove. Kad
smo ušli, Emmett je išetao iz kuhinje, djelujući savršeno
opušteno. Emmetta nikad ništa nije uzrujavalo.
“Hej, Edwarde. Markiraš, Bella?” Iscerio mi se.
“Oboje markiramo”, podsjetio ga je Edward. Emmett se
nasmijao.
MIN@
192
“Da, ali ona prvi put pohađa gimnaziju. Možda nešto propusti.”
Edward je prevrnuo očima, ali inače je zanemario svog
najdražeg brata. Bacio je novine Carlisleu.
“Jesi li vidio da sada razmišljaju o mogućnosti da je to serijski
ubojica?”, upitao ga je. Carlisle je uzdahnuo.
“Dva stručnjaka cijelo jutro raspravljaju o toj mogućnosti na
CNN-u.”
“Ne možemo dopustiti da se to nastavi.”
“Idemo odmah”, rekao je Emmett, odjednom gorljivo. “Umirem
od dosade.” S kata je niza stubište dopro prodoran siktaj.
“Koji je ona pesimist”, promrsio si je Emmett u bradu.
Edward se složio s Emmettom.
“Morat ćemo otići u nekom trenutku.”
Rosalie se pojavila na vrhu stuba i polako počela silaziti. Lice
joj je bilo prazno, bezizražajno. Carlisle je odmahivao glavom.
“Zabrinut sam. Nikad se prije nismo miješali u ovakve situacije.
Nije to naš posao. Mi nismo Volturi.”
“Ne bih da Volturi moraju ovamo doći”, rekao je Edward. “To
bi nam jako skratilo vrijeme reakcije.”
“I svi ti nedužni ljudi u Seattleu”, promrmljala je Esme. “Nije u
redu pustiti ih da ovako stradavaju.”
“Znam”, uzdahnuo je Carlisle.
“O”, rekao je naglo Edward i blago okrenuo glavu da pogleda
Jaspera. “Nije mi to palo na pamet. Tako dakle. U pravu si,
sigurno je u tome stvar. Pa, to sve mijenja.” Nisam bila jedina
koja ga je zbunjeno pogledala, ali možda sam bila jedina koja ga
nije pogledala pomalo ozlojeđeno. “Mislim da bi bilo bolje da to
objasniš ostalima”, rekao je Edward Jasperu. “Koja bi mogla biti
svrha toga?” Edward je počeo koračati prostorijom, zagledan u
pod, zadubljen u misli.
Nisam vidjela kad je ustala, ali Alice se našla pokraj mene.
“Što on to blebeće?”, upitala je Jaspera. “Čega si se to sjetio?”
Činilo se da Jasperu nije drago što se našao u središtu pažnje.
Oklijevao je, nastojeći pročitati izraze svakog lica u krugu, jer
svi su mu prišli da čuju što će reći, a onda su mu oči zastale na
mojem licu.
“Zbunjena si”, kazao mi je vrlo tiho svojim dubokim glasom.
Nije bilo pitanja u njegovoj izjavi. Jasper je znao što ja osjećam,
što svi osjećaju.
MIN@
193
“Svi smo mi zbunjeni”, progunđao je Emmett.
“Vi sebi možete dopustiti čekanje”, kazao mu je Jasper. “I Bella
bi ovo trebala shvatiti. Ona je sad naša.” Iznenadio me tim
riječima. Imala sam tako malo veze s Jasperom, pogotovo
otkako me pokušao ubiti za moj prošli rođendan, da nisam
shvatila da on tako gleda na mene. “Koliko ti znaš o meni,
Bella?”, upitao me Jasper. Emmett je teatralno uzdahnuo i svalio
se na kauč da napadno nestrpljivo pričeka.
“Ne baš mnogo”, priznala sam. Jasper se okrenuo prema
Edwardu, koji je podigao glavu i pogledao ga u oči.
“Ne”, odgovorio je Edward njegovoj misli. “Siguran sam da
možeš razumjeti zbog čega joj nisam ispričao tu priču. Ali sada
bi je vjerojatno trebala čuti.”
Jasper je zamišljeno kimnuo glavom, a onda počeo podvrtati
rukav svog pulovera boje bjelokosti. Gledala sam ga razdoznalo
i zbunjeno, nastojeći shvatiti što on to radi. Stavio je svoje
zapešće pod rub sjenila podne svjetiljke pokraj njega, blizu sjaja
gole žarulje, i prstom prešao preko ispupčenog polumjesečastog
traga na blijedoj koži. Trebao mi je trenutak da shvatim zašto mi
taj oblik djeluje neobično poznato.
“O”, kazala sam bez daha kad mi je odjednom sinulo. “Jaspere,
imaš potpuno isti ožiljak kao i ja.”
Ispružila sam ruku. Srebrnkasti se polumjesec jasnije vidio na
mojoj kremastoj koži nego na njegovoj boje alabastera.
Jasper se blijedo osmjehnuo.
“Imam ja mnogo ožiljaka koji su takvi kao tvoj, Bella.”
Jasperovo je lice bilo tajanstveno kad je podigao rukav svoga
tankog pulovera dalje uz ruku. Isprva mi oči nisu uspjele
razaznati teksturu koja mu je gusto prekrivala kožu. Zaobljeni
polumjeseci križali su se u paperjast uzorak koji se, onako bijel
na bijelome, vidio samo zato što je jarki sjaj svjetiljke nad njim
reljefno razlučivao blaga uzdignuća na koži, ocrtavajući obličja
plitkim sjenama. A onda sam razabrala da uzorak tvore
pojedinačni polumjeseci poput onoga na njegovom zapešću...
onoga na mojoj ruci. Opet sam pogledala vlastiti mali, usamljeni
ožiljak, i sjetila se kako sam ga dobila. Zagledala sam se u oblik
Jamesovih zuba, zauvijek upisan u moju kožu. A onda sam
zinula u čutu i zagledala se u njega.
“Jaspere, pa što se to tebi dogodilo?”

15Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:15 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
13. NOVOROĐENI
“Isto što se dogodilo tvojoj ruci”, odgovorio mi je Jasper tiho.
“I tako tisuću puta.” Nasmijao se, pomalo sažalno, i dotaknuo
nadlakticu. “Naš otrov je jedino što nam ostavlja ožiljak.”
“Zašto?” Zgranuto sam blenula u njegovu istančano izbrazdanu
kožu, iako sam znala da ne bih smjela.
“Nisam imao posve isti... odgoj kao i moja usvojena braća i
sestre. Moji počeci bili su nešto sasvim drugo.” Glas mu je pri
kraju postao tvrd.
Zgroženo sam zinula i pogledala ga.
“Prije nego što ti ispričam svoju priču”, rekao je Jasper, “mora ti
biti jasno da u našem svijetu postoje mjesta, Bella, gdje se
životni vijek onih koji ne stare mjeri sedmicama, a ne
stoljećima.”
Ostali su to već prije bili čuli. Carlisle i Emmett opet su se
posvetili gledanju televizije. Alice je šutke otišla sjesti ispred
Esme. Ali Edward je bio jednako uživljen kao i ja; osjećala sam
njegov pogled na licu dok je iščitavao svaki treptaj mojih
emocija.
“Kako bi doista shvatila razlog, moraš sagledati svijet iz
drugačije perspektive. Moraš zamisliti kako on izgleda
moćnima, pohlepnima... navijek žednima. Shvaćaš, na ovome
svijetu ima mjesta koja su za nas poželjnija od drugih. Mjesta
gdje možemo biti nesputaniji, a svejedno izbjeći da nas se
otkrije.
Zamisli, primjerice, kartu zapadne polutke. Zamisli svaki ljudski
život na njoj kao crvenu tačkicu. Što je negdje crvenije, to se
lakše mi, pa, oni koji tako žive, možemo nesmetano hraniti.”
Zadrhtala sam na prizor u svojoj glavi, na riječ hraniti. Ali
Jaspera nije bilo briga hoće li me prestrašiti, nije me pretjerano
štitio, kao Edward neprestano. Nastavio je bez zaustavljanja.
“Ne kažem da koveni na Jugu baš mare za to hoće li ih ljudi
primijetiti ili ne. Volturi su ti koji ih drže pod paskom. Južni se
koveni jedino njih boje. Kad ne bi bilo Voltura, nas ostale brzo
bi se otkrilo.”
MIN@
195
Namrštila sam se kad sam čula kako je izgovorio to ime, s
poštovanjem, gotovo sa zahvalnošću. Bilo mi je teško
prihvatiti pojam Voltura kao pozitivaca u bilo kojem pogledu.
“Sjever je, razmjerno gledano, vrlo civiliziran. Tu smo
uglavnom nomadi kojima dan godi koliko i noć, i puštamo da
ljudi ništa ne sumnjajući stupaju u doticaj s nama, anonimnost
je svima nama bitna. Na Jugu je svijet drugačiji. Tamo
besmrtnici izlaze samo noću. Dane provode u smišljanju svog
idućeg poteza, ili predviđanju neprijateljevog. Jer na Jugu se
ratuje, neprestano ratuje već stoljećima, bez i trenutka primirja.
Tamošnji koveni jedva da primjećuju postojanje ljudi, osim kao
što vojnici primijete krdo krava kraj puta, kao lako dostupnu
hranu. Trude se da ih krdo ne opazi isključivo zbog Voltura.”
“Ali zbog čega ratuju?”, upitala sam ga. Jasper se osmjehnuo.
“Sjećaš se karte sa crvenim tačkicama?”
Pričekao je, pa sam kimnula glavom.
“Bore se za kontrolu nad najgušćim crvenilom. Shvaćaš,
nekome je svojedobno palo na pamet da bi se, kad bi bio jedini
vampir u, recimo, Ciudad de Méxicu, pa, onda bi se mogao
svake noći hraniti jedanput, dvaput, triput, a niko to nikada ne bi
primijetio. I taj je tako stao kovati planove da se riješi
konkurencije. Drugima je isto to palo na pamet. Jedni su smislili
djelotvorniju taktiku od drugih.
Ali najdjelotvorniju taktiku izumio je prilično mlad vampir po
imenu Benito. Prvi put se za njega čulo kad je stigao odnekud
sjeverno od Dallasa i izmasakrirao dva mala kovena koja su
dijelila teritorij u blizini Houstona. Dvije noći iza toga
suprotstavio se mnogo snažnijem klanu saveznika koji su
prisvojili Monterrey na sjeveru Meksika. I tu je odnio pobjedu.”
“Kako je odnio pobjedu?”, upitala sam radoznalo, ali oprezno.
“Benito je stvorio vojsku novorođenih vampira. Bio je prvi koji
se toga sjetio, i u početku je bio nezaustavljiv. Vrlo mladi
vampiri su neobuzdani i divlji, gotovo ih je nemoguće
kontrolirati. Jednom se novorođenom još i može nekako
dokazati nešto, naučiti ga suzdržavanju, ali njih deset, petnaest
na okupu prava su noćna mora. Okomit će se jedni na druge
jednako lako kao i na neprijatelja protiv kojeg ih se pošalje.
Benito je morao stalno stvarati nove jer su se borili međusobno,
MIN@
196
te zato što su koveni koje je desetkovao uništili preko polovice
njegove borbene sile prije nego što su izgubili.
Shvaćaš, premda su novorođeni opasni, ipak ih je moguće
poraziti ako se zna što se radi. Nevjerojatno su tjelesno snažni
tijekom, otprilike, prvih godinu dana, pa će s lakoćom smožditi
starijeg vampira ako im se dopusti okršaj čistom snagom. Ali
oni su robovi svojih nagona, pa stoga i predvidljivi. Obično
nemaju vještine u borbi, samo sirovu snagu i žestinu. I, u
dotičnom slučaju, nadmoćnu brojnost.
Vampiri u južnom Meksiku shvatili su što im se sprema, pa su
učinili jedino što su im je palo na pamet kako bi parirali Benitu.
Stvorili su vlastite vojske... Otvorila su se vrata pakla, i to
mislim doslovnije nego što možeš zamisliti. I mi besmrtnici
imamo svoje povijesti, a taj se rat nikad neće zaboraviti. Jasno,
nisu to bili laki dani ni za ljude u Meksiku.”
Stresla sam se.
“Kad je broj žrtava dosegao razmjere epidemije, ustvari, vaše
povijesti pripisuju pad broja stanovnika zarazi, Volturi su se
napokon umiješali. Cijela se garda okupila i potražila svakog
novorođenog u donjoj polo- vici sjevernoameričkog kontinenta.
Benito se utaborio u Puebli, stvarajući vojsku što je brže mogao
ne bi li napao glavni plijen, Ciudad de México. Volturi su počeli
s njim, te prešli na ostale.
Svako koga su našli s novorođenima bio je pogubljen na licu
mjesta, a kako su se svi nastojali zaštititi od Benita, u Meksiku
neko vrijeme nije bilo ni jednog vampira.
Volturi su gotovo godinu dana čistili kuću. To je bilo još jedno
poglavlje naše povijesti koje će se uvijek pamtiti, premda je
ostalo malo svjedoka koji bi kazali kako je to izgledalo.
Jedanput sam razgovarao s jednim koji je, izdaleka, gledao što
se dogodilo kad su posjetili Culiacán.”
Jasper se stresao. Shvatila sam da ga još nisam vidjela
uplašenog ili zgroženog. Ovo je bio presedan.
“Bilo je dovoljno da se groznica osvajanja nije proširila s
Juga. Ostatak svijeta ostao je pri sebi. Za svoj sadašnji način
života moramo biti zahvalni Volturima. Ali kad su se Volturi
vratili u Italiju, preživjeli su brzo posegnuli za vlašću nad
Jugom.
MIN@
197
Nije prošlo dugo prije nego što su među kovenima opet izbile
razmirice. Bilo je puno zle krvi, oprosti na izrazu. Vendete je
bilo posvuda. Pojam novorođenih već je bio prisutan, i poneki
mu nisu mogli odoljeti. Me- đutim, na Volture se nije
zaboravilo, pa su južni koveni ovaj put bili oprezniji. Pažljivije
su birali novorođene između raspoloživih ljudi, i bolje ih
obučavali. Razborito su se služili njima, pa ljudi većinom ništa
nisu saznali. Njihovi tvorci nisu davali Volturima razloga za
povratak. Ratovi su se poveli iznova, ali manjih razmjera. S
vremena na vrijeme neko bi pretjerao, počela bi nagađanja u
ljudskom tisku, a Volturi bi se vratili i počistili grad. Ali pustili
su ostalima, opreznijima, da nastave...”
Jasper se zagledao u prazno.
“Tako si se ti promijenio.” Izrekla sam svoje shvaćanje šapatom.
“Da”, složio se. “Dok sam bio čovjek, živio sam u Teksasu, u
gradu Houstonu. Bilo mi je gotovo sedamnaest godina kad sam
1861. stupio u vojsku Konfederacije. Lagao sam pri novačenju,
kazavši da mi je dvadeset godina. Bio sam dovoljno visok da mi
povjeruju.
Vojna karijera bila mi je kratkotrajna, ali itekako je obećavala.
Ljudima sam uvijek... bio drag, slušali su što imam reći. Moj
otac je to nazvao karizmom. Naravno, sada znam da je tu
vjerojatno bilo još nečega. Ali, bez obzira na razlog, brzo sam
napredovao u službi, preko starijih, iskusnijih vojnika. Vojska
Konfederacije bila je nova i ustrojavala se u hitnji, pa je i to
pružalo prilike. U vrijeme prve bitke kod Galvestona, pa, tačnije
bi bilo reći čarke, istini za volju, bio sam najmlađi bojnik u
Teksasu, čak i ako se moja stvarna dob ne uzme u obzir.
Povjerili su mi dužnost evakuiranja žena i djece iz grada kad su
topovnjače Unije stigle do pristaništa. Trebao je dan da se zbjeg
pripremi, a onda sam pošao da otpremim prvu kolonu civila u
Houston.
Vrlo se jasno sjećam te noći.
U grad smo stigli iza mraka. Zadržao sam se tek da se uvjerim
kako je cijela povorka došla na sigurno. Odmah potom uzeo sam
svježeg konja i pošao natrag u Galveston. Nije bilo vremena za
odmor.
Samo nešto više od kilometra izvan grada zatekao sam tri žene
kako idu pješice. Pretpostavio sam da su se izgubile i smjesta
MIN@
198
sjahao da im ponudim pomoć. Ali, kad sam im opazio lica pri
svjetlosti blijedog Mjeseca, zanijemio sam od šoka. Bile su to
nedvojbeno tri najveće ljepotice koje sam u životu vidio. Koža
im je bila tako blijeda; sjećam se da me to silno začudilo. Čak je
i sitna crnokosa djevojka, očito meksičkih crta lica, na mjesečini
bila poput porculana. Sve su djelovale mlado, još dovoljno
mlado da ih nazovem djevojkama. Znao sam da nisu odlutale iz
naše povorke. Tih triju bih se bio jasno sjećao.
‘Zanijemio je’, rekla je najviša ljupkim, tananim glasom, poput
zvonaca na vjetru. Imala je svijetlu kosu, a koža joj je bila
snježnobijela.
Druga je bila još svjetlije plava, jednako bijele kože, poput
krede. Imala je anđeosko lice. Nagnula se prema meni
polusklopljenih očiju i duboko udahnula.
‘Mmm’, uzdahnula je. ‘Prekrasno.’
Ona mala, sitna brineta, stavila je ruku toj djevojci na podlakticu
i brzo nešto rekla. Glas joj je bio odviše blag i pjevan da bi
zvučao oštro, ali činilo se da je takav ton htjela postići.
‘Usredotoči se, Nettie’, rekla joj je.
Uvijek sam dobro uviđao međusobne odnose ljudi, i smjesta mi
je bilo jasno da crnka nekako zapovijeda ostalim dvjema. Da su
pripadale vojsci, kazao bih da ih nadvisuje činom.
‘Izgleda kako treba, mlad, snažan, časnik...’ Crnka je zastala, a
ja sam neuspješno pokušao prozboriti. ‘A tu ima još nečega...
osjećate li to?’, upitala je druge dvije.
‘On je... neodoljiv.’
‘O, da’, brzo se složila Nettie i opet se nagnula prema meni.
‘Polako’, upozorila ju je crnka. ‘Željela bih ovoga zadržati.’
Nettie se namrštila; imao sam dojam da je to jedi.
‘Bolje ti to obavi, Maria’, javila se viša plavuša. ‘Ako ti je
bitan. Ja ih dvostruko češće ubijem nego što ih uspijem
zadržati.’
‘Da, ja ću to obaviti’, složila se Maria. ‘Ovaj mi se doista sviđa.
Odvedi Nettie, molim te. Ne bih htjela da moram čuvati leđa
dok se nastojim usredotočiti.’
Kosa mi se ježila na zatiljku, premda nisam shvaćao smisao bilo
čega što ta prekrasna stvorenja govore. Nagoni su mi govorili da
sam u opasnosti, da je anđeo ozbiljno mislio kad je spomenuo
MIN@
199
ubijanje, ali razum mi je nadvladao nagone. Nisam bio odgojen
tako da se bojim žena, već da ih štitim.
‘Hajdemo u lov’, stidljivo se složila Nettie i uhvatila visoku
djevojku za ruku. Okrenule su se na peti, kako su samo
elegantne bile! , i jurnule prema gradu. Od brzine mi se učinilo
kao da su poletjele, bijele oprave zavijorile su se za njima poput
krila. Zaprepašteno sam trepnuo, a onda ih više nije bilo.
Okrenuo sam se i zagledao u Mariju, koja me radoznalo
promatrala. Nikad u životu nisam bio praznovjeran. Sve do te
sekunde nikad nisam vjerovao u duhove ili bilo kakvu sličnu
besmislicu. Odjednom više nisam bio siguran u to.
‘Kako se zoveš, vojniče?’, upitala me Maria.
‘Bojnik Jasper Whitlock, gospođo’, promucao sam, ne mogavši
da budem nepristojan prema ženskoj osobi, sve ako ona i jest
duh.
‘Istinski se nadam da ćeš preživjeti, Jaspere”, rekla je blagim
glasom. ‘Imam dobar predosjećaj o tebi.’ Prišla mi je korak
bliže i nakrivila glavu kao da će me poljubiti. Stajao sam
skamenjen na mjestu, premda su mi nagoni vikali u uho da
bježim koliko me noge nose.”
Jasper je zastao, zamišljena lica.
“Nekoliko dana poslije toga”, napokon je rekao, a ja nisam bila
sigurna je li izostavio dio priče iz obzira prema meni, ili u
odgovor na napetost koju sam čak i ja osjećala kako zrači iz
Edwarda, “upoznao sam se sa svojim novim životom. Zvale su
se Maria, Nettie i Lucy. Nisu bile dugo zajedno, Maria je
okupila druge dvije, sve su tri preživjele nedavno izgubljene
bitke. Uortačile su se iz interesa. Maria se htjela osvetiti i
povratiti svoje teritorije. Ostale su žarko željele povećati svoje...
pašnjake, da tako kažem. Sastavljale su vojsku, i tom su poslu
pristupale opreznije nego što je bilo uobičajeno, na Marijin
prijedlog. Htjela je nadmoćnu vojsku, pa je tražila specifične
ljude koji obećavaju. Zatim nam je pružila mnogo više pažnje,
više obuke nego što se ikom drugom dotada dalo. Naučila nas je
kako da se borimo, i naučila nas je kako da ljudima budemo
nevidljivi. Kad bismo nešto izveli kako treba, bivali smo
nagrađivani...”
Zastao je, ponovno izostavljajući dijelove.
MIN@
200
“Samo, žurilo joj se. Maria je znala da premoćna snaga
novorođenoga počinje kopniti nakon otprilike godinu dana, pa je
željela prijeći na djelo dok smo još uvijek snažni.
Bilo nas je šest kad sam se priključio Marijinoj bandi. U roku od
dva tjedna pridružila su nam se još dvojica. Svi smo bili muški,
Maria je željela vojnike, pa nas je bilo donekle teže sprečavati
da se međusobno ne potučemo. Prve sam bitke vodio protiv
svojih novih suboraca. Bio sam brži od ostalih, bolji u borbi.
Maria je bila zadovoljna mnome, premda joj nije bilo drago što
stalno mora nadomještati one koje sam uništavao. Često me
nagrađivala, što me dodatno jačalo.
Maria je znala dobro prosuditi karakter. Odlučila je postaviti me
za zapovjednika ostalima, kao da me unapređuje. To je posve
odgovaralo mojoj prirodi. Žrtve su se drastično smanjile, a naši
su se redovi uvećali i zadržali na dvadesetak članova. To je bio
pozamašan broj za ta oprezna vremena.Moja,tad još
neodređena sposobnost kontroliranja emocionalne atmosfere
oko sebe bila je od presudnog značaja. Ubrzo smo počeli
surađivati onako kako novorođeni vampiri nikad prije nisu. Čak
su i Maria, Nettie i Lucy uspijevale lakše zajednički djelovati.
Maria mi je postala vrlo privržena, počela je ovisiti o meni. A ja
sam, na neki način, obožavao tlo pod njezinim nogama. Pojma
nisam imao da je bilo kakav drugačiji život moguć. Maria nam
je rekla da stvari tako stoje, a mi smo joj vjerovali. Zamolila me
da joj kažem kad subraća i ja budemo bili spremni za borbu, a ja
sam joj se žarko želio dokazati. Na koncu sam okupio vojsku od
dvadeset tri člana, dvadeset tri nevjerojatno snažna nova
vampira, organiziranija i vještija od bilo kojih prije njih. Maria
je bila izvan sebe od sreće.
Odšuljali smo se dolje prema Monterreyu, njezinom bivšem
domu, gdje nas je poslala na svoje neprijatelje. U to su vrijeme
imali samo devet novorođenih, uz par starijih vampira koji ih je
kontrolirao. Porazili smo ih lakše nego što je Maria mogla
vjerovati, pritom izgubivši samo četvoricu. To je bila dotad
nečuvena pobjeda.
A bili smo i dobro obučeni. Sve smo to izveli ne privukavši
pažnju. U gradu se promijenila vlast a da nijedan čovjek nije
toga bio svjestan. Maria je od uspjeha postala pohlepna. Nije
prošlo dugo prije nego što su joj drugi gradovi zapali za oko. Te
MIN@
201
prve godine proširila je vlast na najveći dio Teksasa i sjevernog
Meksika. Zatim su s Juga stigli drugi ne bi li je svrgnuli.”
Prešao je s dva prsta preko jedva vidljive mreže ožiljaka na
svojoj nadlaktici.
“Borbe su bile žestoke. Mnogi su se počeli zabrinjavati da će se
Volturi vratiti. Od prvotne dvadeset trojice ja sam jedini
preživio prvih osamnaest mjeseci. I dobivali smo i gubili. Nettie
i Lucy naposljetku su se okrenule protiv Marije, ali u toj smo
bici odnijeli prevagu.
Maria i ja uspjeli smo zadržati Monterrey. Situacija se malo
smirila, premda se ratovanje nastavilo. Želja za osvajanjem
jenjavala je; sada se mahom radilo o osveti i zavadi. Toliko ih je
izgubilo svoje partnere, a takvo što naš soj ne oprašta...
Maria i ja uvijek smo držali desetak novorođenih u pripravnosti.
Malo su nam značili, bili su pijuni, potrošna roba. Kad bi
prestali biti korisni, rješavali bismo ih se, nego što. Život mi je
nastavio teći istim nasilnim tokom, a godine su prolazile. Svega
mi je bilo dosta već duže vrijeme prije prve promjene...
Mnogo desetljeća nakon toga sklopio sam prijateljstvo s
novorođenim koji nam je nastavio biti od koristi i neočekivano
preživio prve tri godine. Zvao se Peter. Peter mi je bio drag; bio
je... uljuđen, valjda je to prava riječ. Nije uživao u borbi, premda
je bio dobar borac. Bilo mu je povjereno bavljenje
novorođenima, posao dadilje, moglo bi se reći. Cjelodnevni
posao.
A onda je opet došlo vrijeme za čišćenje. Novorođeni su starili i
gubili snagu; bilo je vrijeme da ih se zamijeni. Peter mi je trebao
pomoći da ih se riješim. Odvodili smo ih u stranu pojedinačno,
shvaćaš, jednog po jednog... Takvim noćima nikad nije bilo
kraja. Tom prilikom pokušao me uvjeriti da nekolicina njih
obećava, ali Maria je naložila da ih se riješimo svih skupa.
Odbio sam ga.
Bili smo otprilike na pola posla, a ja sam osjećao da to Peteru
teško pada. Pokušavao sam odlučiti bi li mi bilo bolje da ga
pošaljem natrag i sâm dovršim posao kad sam pozvao sljedeću
žrtvu. Na moje iznenađenje, odjednom se razbjesnio, strahovito
razljutio. Spremio sam se za ono što takav izljev bijesa obećava
, bio je dobar borac, ali nikad mi nije bio ravan. Novorođeni
kojeg sam bio pozvao bio je žensko, tek nešto starije od godinu
MIN@
202
dana. Zvala se Charlotte. Osjećaji su mu se promijenili kad je
izašla na vidjelo; to ga je odalo. Viknuo joj je da bježi i klisnuo
za njom. Mogao sam jurnuti za njima, ali nisam. Bilo mi je...
odbojno uništiti ga.
Maria se zbog toga naljutila na mene...
Nakon pet godina, Peter se krišom vratio po mene. Izabrao je
dobar dan da dođe.
Mariju je zbunjivalo moje stalno pogoršanje raspoloženja. Sama
ni na trenutak nije osjetila depresiju, pa sam se pitao zašto sam
ja drugačiji. Počeo sam opažati promjenu njezinih emocija kad
bi se našla uz mene, katkad je tu bilo straha... i pakosti, istih
osjećaja koji su me na vrijeme upozorili kad su Nettie i Lucy
napale. Spremao sam se na uništenje jedine saveznice, srži mog
postojanja, kad se Peter vratio.
Peter mi je rekao kakav mu je novi život uz Charlotte, opisao
mogućnosti o kakvima nikad nisam ni sanjao. U pet godina
nijedanput nisu stupili u borbu, premda su na sjeveru susreli
mnoge druge. Druge, koji su mogli ostvariti suživot bez
neprestanog ratovanja. Jednim me razgovorom pridobio. Bio
sam spreman otići, a i donekle mi je laknulo što neću morati
ubiti Mariju. Bio sam joj sudrug isto onoliko godina koliko su
Carlisle i Edward proveli zajedno, no spona koja nas je vezivala
nije bila ni izbliza tako jaka. Kad živiš za borbu, za krv, veze
koje uspostavljaš nestalne su i lako pucaju. Napustio sam je a da
se nisam ni osvrnuo.
Nekoliko godina putovao sam s Peterom i Charlotte, stječući
pojam o ovom novom, mirnijem svijetu. Ali depresija nije
minula. Nisam shvaćao što je to sa mnom sve dok Peter nije
primijetio da mi se stanje uvijek pogoršava nakon lova.
Stao sam razmišljati o tome. U svim tim godinama klanja i
krvožednosti gotovo sam izgubio svu svoju ljudskost.
Nesumnjivo sam bio prava mora, neman najužasnije vrste. No
svaki put kad bih našao novu ljudsku žrtvu, nejasno bi me
žacnulo prisjećanje na taj drugi život. Kad bih gledao kako im se
oči šire u divljenju mojoj ljepoti, u glavi bih vidio Mariju i
ostale, vidio kako su one izgledale meni te zadnje noći u kojoj
sam bio Jasper Whitlock. Meni je to bilo snažnije, to posuđeno
sjećanje, nego bilo kome drugome, jer sam osjećao sve što moj
plijen osjeća. I živio njihove osjećaje dok sam ih ubijao.
MIN@
203
Iz iskustva znaš kako mogu upravljati emocijama oko sebe,
Bella, ali pitam se shvaćaš li kako osjećaji prisutnih utječu na
mene. Svakoga dana živim u ozračju emocija. Prvih sto godina
svojega života živio sam u svijetu krvožedne osvete. Mržnja me
neprestano pratila. Bilo mi je donekle lakše nakon odlaska od
Marije, ali još uvijek sam morao osjećati užas i strah svojeg
plijena.
Polako mi je to postajalo preteško.
Depresija mi se pogoršala, pa sam se udaljio od Petera i
Charlotte. Čak i onako civilizirani, svejedno nisu osjećali istu
odbojnost koja je mene sve jače snalazila. Željeli su samo biti
što dalje od borbe. Ja sam pak bio tako umoran od ubijanja,
ubijanja bilo koga, čak i najobičnijih ljudi. A ipak sam morao
ubijati. Koji sam izbor imao? Nastojao sam ubijati rjeđe, ali žeđ
bi postala prejaka i popustio bih. Nakon stoljeća izravne
naslade, samokontrola mi je bila... izazov. Još mi ne ide
najbolje.”
Jasper se posve uživio u priču, kao i ja. Iznenadilo me kad mu se
tmuran izraz raširio u smiren osmijeh.
“Bio sam u Philadelphiji. Bješnjela je oluja, pa sam bio vani
tijekom dana, što mi još nije bilo posve ugodno. Znao sam da ću
privući pažnju budem li stajao na kiši, pa sam svratio u
poluprazan restoran. Oči su mi bile dovoljno tamne da ih niko
ne primijeti, premda je to značilo da sam žedan, a to me pomalo
zabrinjavalo. Ona je bila tamo, naravno, očekivala me.” Kratko
se zahihotao. “Skočila je s visoke barske stolice za šankom čim
sam ušao i krenula ravno prema meni. To me zgranulo. Nisam
bio siguran kani li me napasti. Iskustvo mi je nudilo jedino
takvo tumačenje njezina ponašanja. Ali smiješila se. A iz nje su
zračili osjećaji kakve nikad dotad nisam osjetio.
‘Natjerao si me da te dugo čekam’, rekla je.”
Nisam shvatila da nam je Alice opet prišla i stala iza mene.
“A ti si naklonio glavu, kao pravi južnjački gospodin, i rekao:
‘Ispričavam se, gospođice.’” Alice se nasmijala, sjetivši se toga.
Jasper joj se osmjehnuo.
“Ispružila si ruku, a ja sam je primio ni ne zastavši da pokušam
shvatiti što to radim. Prvi put u gotovo stotinu godina osjetio
sam nadu.”
Jasper je s tim riječima uhvatio Alice za ruku.
MIN@
204
Alice se široko osmjehnula.
“Samo sam osjetila olakšanje. Već sam mislila da se uopće
nećeš pojaviti.” Dugo su se samo smješkali jedno drugome, a
onda me Jasper opet pogledao, zadržavši taj blagi izraz.
“Alice mi je ispričala sve što je vidjela o Carlisleu i njegovoj
obitelji. Jedva da sam mogao vjerovati da je takvo postojanje
moguće. Ali Alice mi je ulila nadu. I tako smo ih otišli pronaći.”
“A i utjerali ste im strah u kosti”, rekao je Edward, zakolutavši
očima prema Jasperu prije nego što će mi se obratiti s
objašnjenjem. “Emmett i ja bili smo otišli u lov. Pojavi se
Jasper, prekriven ožiljcima iz borbe, i dovuče ovu malu
čudakinju”, tu je zafrkantski bubnuo Alice pod rebra, “koja ih
sve pozdravi imenom, zna sve o njima, i pita u koju se sobu
može useliti.” Alice i Jasper uglas su se nasmijali, u harmoniji
soprana i basa. “Kad sam se vratio kući, sve su mi stvari bile u
garaži”, nastavio je Edward.
Alice je slegnula ramenima.
“Kad je tvoja soba imala najbolji pogled.”
Sada su se svi zajedno nasmijali.
“Lijepa priča”, rekla sam. Tri para očiju upitala su se jesam li
uračunljiva. “Mislila sam na ovo na kraju”, pokušala sam se
obraniti. “Na sretan svršetak s Alice.”
“Alice je sve potpuno promijenila”, složio se Jasper. “Ova mi
sredina prija.” Ali predah od uzrujavanja nije mogao trajati.
“Vojska”, prošaptala je Alice. “Zašto mi to nisi rekao?”
Ostali su ponovno počeli pozorno slušati, pogleda uprtog u
Jasperovo lice.
“Mislio sam da sigurno netačno tumačim znakove. Jer, gdje je
motiv? Zašto bi neko stvorio vojsku u Seattleu? Tamo nema
povijesti, nema vendete. A ni sa stanovišta osvajanja nema
smisla; niko ne polaže pravo na taj teritorij. Nomadi prolaze, ali
niko se neće boriti za njega. Niko ga neće braniti. Ali vidio sam
to i prije, i nema drugog objašnjenja. U Seattleu postoji vojska
novorođenih vampira. Manje ih je od dvadeset, sudim. Nevolja
je u tome što su potpuno neobučeni. Ko god da ih je stvorio,
samo ih je pustio da divljaju. Situacija će se samo dalje
pogoršati, i neće proći dugo prije nego što se Volturi umiješaju.
Zapravo, iznenađuje me što su dopustili da to toliko potraje.”
“Što mi tu možemo?”, upitao ga je Carlisle.
MIN@
205
“Ako želimo izbjeći da se Volturi umiješaju, morat ćemo uništiti
novorođene, i to vrlo brzo.” Jasperu je lice postalo tvrdo. Sad
kad sam znala njegovu priču, mogla sam pretpostaviti koliko ga
takva procjena pogađa. “Mogu vam pokazati kako. U gradu
neće biti lako. Mladi ne haju za tajnovitost, ali mi ćemo morati.
To će nas sputati, u odnosu na njih. Možda ih nekako možemo
izmamiti.”
“Možda nećemo morati.” Edward je zvučao sumorno. “Je li
ikom drugom palo na pamet da jedina moguća prijetnja u ovom
kraju koja bi mogla tražiti stvaranje vojske jesmo... mi?”
Jasper je stisnuo oči; Carlisleove su se razrogačile u šoku.
“Tanyjina obitelj također je blizu”, polako je rekla
Esme, ne želeći prihvatiti Edwardove riječi.
“Novorođeni ne haraju Anchorageom, Esme. Mislim da
moramo uvažiti mogućnost da smo mi mete.”
“Ne idu oni na nas”, ustrajala je Alice, a onda zastala. “Ili... ne
znaju da će ići. Zasad.”
“Što je bilo?”, upitao ju je Edward radoznalo i napeto. “Čega si
se to sjetila?”
“Treptaji”, rekla je Alice. “Ne dobivam jasnu sliku kad pokušam
vidjeti što se zbiva, ništa konkretno. Ali dolaze mi ti čudni
bljeskovi. Nisu dovoljni da shvatim o čemu je riječ. Kao da se
neko predomišlja, prelazi iz jednog smjera djelovanja na drugi
tako brzo da ga ne stižem dobro sagledati...”
“Neodlučnost?”, upitao ju je Jasper u nevjerici. “Ne znam...”
“Nije neodlučnost”, zarežao je Edward. “Znanje. Taj neko zna
da nećeš ništa vidjeti dok se odluka ne donese. Taj se namjerno
krije od nas. Poigrava se manjkavostima tvojeg viđenja.”
“Ko bi to mogao znati?”, prošaptala je Alice. Edwardove oči
postale su tvrde kao led. “Aro te poznaje jednako dobro kao i ti
sebe samu.”
“Ali vidjela bih ih, da su odlučili doći...”
“Osim ako ne žele zaprljati ruke.”
“Usluga”, predložila je Rosalie, oglasivši se prvi put. “Neko s
Juga... neko ko je već imao problema s pravilima. Neko ko je
trebao biti uništen dobit će drugu priliku, pod uvjetom da se
pobrine za ovaj sitni problem... To bi objasnilo tromu reakciju
Voltura.”
MIN@
206
“Zašto?”, upitao je Carlisle, i dalje zgranut. “Nema razloga da
Volturi – ”
“Bilo je to tamo”, tiho se usprotivio Edward. “Iznenađuje me da
je tako brzo došlo do toga, jer druge su misli bile snažnije. Aro
je u svojoj glavi vidio mene s jedne svoje strane, Alice s druge.
Sadašnjost i budućnost, praktički apsolutno znanje. Opila ga je
moć tog pojma. Mislio sam da će mu trebati mnogo dulje da se
odrekne te namjere, toliko mu je bilo stalo. Ali tu je bila i
pomisao na tebe, Carlisle, na našu obitelj koja se širi i jača.
Zavist i strah: zato što ti imaš... ne više od njega, ali, svejedno,
ono što on želi. Nastojao je ne misliti o tome, ali nije to mogao
posve prikriti. Bilo je tamo pomisli na sasijecanje konkurencije
u korijenu; uz njihov, naš koven je najveći koji su ikada
pronašli...”
Užasnuto sam ga gledala. Nikad mi to nije rekao, ali slutila sam
i zašto. Arov mi se san ukazao pred očima: Edward i Alice u
crnim, dugim ogrtačima klize uz bok Aru, hladnih i
krvavocrvenih očiju...
Carlisle me prenuo iz more na javi.
“Previše im je stalo do svoje misije. Nikada ne bi sami prekršili
pravila. To se protivi svemu za što se odvajkada zalažu.”
“Poslije će počistiti za sobom. Dvostruko izdajstvo”, rekao je
Edward mračno. “Kao da ništa nije bilo.”
Jasper se prignuo, odmahujući glavom.
“Ne, Carlisle ima pravo. Volturi ne krše pravila. Uostalom, ovo
je odviše aljkavo za njih. Ova... osoba, ova prijetnja, pojma
nema što zapravo radi. Zakleo bih se da je riječ o početniku. Ne
mogu vjerovati da Volturi s tim imaju veze. Ali imat će.”
Svi su se samo gledali, ukočeni od neizvjesnosti.
“Pa idemo onda”, gotovo je urliknuo Emmett. “Što se čeka?”
Carlisle i Edward izmijenili su dug pogled. Edward je kratko
kimnuo glavom.
“Morat ćeš nas naučiti, Jaspere”, napokon je rekao Carlisle.
“Kako ih se uništava.” Carlisle je stiskao čeljust, ali vidjela sam
mu bol u očima dok je to govorio. Niko nije mrzio nasilje više
od Carlislea.
Nešto me mučilo, a nisam tačno znala što. Bila sam ošamućena,
užasnuta, u smrtnom strahu. A ipak, uza sve to, osjećala sam da
MIN@
207
mi promiče nešto bitno. Nešto što bi kaosu dalo smisla. Što bi ga
objasnilo.
“Trebat će nam pomoć”, rekao je Jasper. “Možda bi Tanyjina
obitelj pristala...? Još pet zrelih vampira itekako bi dobro došlo.
A Kate i Eleazar pružili bi nam posebnu prednost. Uz njih bi
bilo gotovo lako.”
“Pitat ćemo ih”, odgovorio je Carlisle. Jasper mu je pružio
mobitel. “Morat ćemo požuriti.” Nikad dosad nisam vidjela
takav potres u Carlisleovu prirođenom miru. Uzeo je telefon i
polako prišao prozoru. Nazvao je broj, prislonio mobitel uz uho
i stavio drugu ruku na staklo. Zagledao se u maglovito jutro
izmučenim, neodlučnim očima. Edward me odveo za ruku na
bijeli dvosjed. Sjela sam uz njega, gledajući ga dok je gledao
Carlislea.
Carlisle je govorio tiho i brzo, jedva čujno. Pozdravio je Tanyju,
a onda joj prepričao situaciju prebrzo za moje uši, premda sam
shvatila da vampiri s Aljaske imaju izvjesnog pojma o
zbivanjima u Seattleu.
Zatim se nešto promijenilo u Carlisleovu glasu.
“O”, rekao je oštrijim tonom, iznenađen. “Nismo znali... da Irina
tako na to gleda.”
Edward je prostenjao kraj mene i zažmirio.
“Kvragu. Proklet bio Laurent na dno pakla, gdje i pripada.”
“Laurent?”, šapnula sam, problijedivši, ali Edward mi nije
odgovorio, usredotočen na Carlisleove misli. Moj kratki susret s
Laurentom početkom ovog proljeća nije mi izblijedio, niti se
zamutio u sjećanju. Još sam pamtila svaku riječ koju je rekao
prije nego što su se umiješali Jacob i njegov čopor. Zapravo,
došao sam ovamo da njoj učinim uslugu...
Victoria. Laurent je bio njezin prvi manevar, poslala ga je u
promatranje, da vidi koliko bi moglo biti teško doprijeti do
mene. Nije preživio susret s vukovima da joj to osobno dojavi.
Premda je nakon Jamesove smrti održao vezu s Victorijom,
uspostavio je i nove veze i odnose. Otišao je na Aljasku i živio s
Tanyjinom obitelji, Tanyje, riđe plavuše, najbližim prijateljima
Cullenovih u svijetu vampira, praktički daljim rođacima.
Laurent je prije smrti proveo s njima gotovo godinu dana.
Carlisle je još govorio, no ne baš molećivim tonom. Uvjeravao
ju je, ali oštro. Zatim je oštrina naglo nadvladala uvjeravanje.
MIN@
208
“To ne dolazi u obzir”, kazao je Carlisle strogo. “Imamo
primirje. Oni ga nisu prekršili, pa nećemo ni mi. Žao mi je što to
čujem... Naravno. Morat ćemo jednostavno sami dati sve od
sebe.”
Carlisle je zaklopio mobitel ne čekajući odgovor. Nastavio je
zuriti u maglu.
“U čemu je problem?”, upitao je Emmett Edwarda ispod glasa.
“Irina je bila vezanija uz našeg prijatelja Laurenta nego što smo
znali. Kivna je na vukove zato što su ga uništili da spase Bellu.
Ona želi, ” Zastao je, pogledavši u mene.
“Nastavi”, rekla sam što sam smirenije mogla. Stisnuo je oči.
“Želi osvetu. Želi uništiti čopor. Pružit će nam pomoć ako im to
dopustimo.”
“Ne!”, zgrozila sam se.
“Ne brini”, rekao mi je hladno. “Carlisle nikad ne bi na to
pristao.” Malo je oklijevao, te uzdahnuo. “Kao ni ja. Laurent je
to zaslužio”, tu je gotovo zarežao, “a ja se vukovima još nisam
odužio za to.”
“Ovo nije dobro”, rekao je Jasper. “Previše smo izjednačeni.
Imali bismo prevagu u vještini, ali ne i u brojnosti. Pobijedili
bismo, ali po kojoj cijeni?” Napetim je očima načas pogledao
Alice u lice.
Došlo mi je da glasno vrisnem kad sam shvatila što je Jasper
htio reći.
Pobijedili bismo, ali ujedno bismo i izgubili. Neki ne bi
preživjeli.
Osvrnula sam se po prostoriji, gledajući njihova lica,
Jaspera, Alice, Emmetta, Rose, Esme, Carlislea... Edwarda, lica
moje obitelji.

16Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:18 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
14. IZJAVA
“Ne misliš valjda ozbiljno”, rekla sam joj u srijedu popodne.
“Potpuno si sišla s uma!”
“Samo ti meni reci što god hoćeš”, odgovorila mi jeAlice.
“Proslavu neću otkazati.” Oči su mi se tako razrogačile od
nevjerice da sam dobila dojam da bi mi mogle ispasti na pladanj.
“Ma daj, smiri se, Bella! Nema razloga da ga otkaže- mo.
Uostalom, već smo poslali pozivnice.”
“Ali... to... ti... ma... suludo!”, protrtljala sam.
“Već si mi kupila poklon”, podsjetila me. “Tako da si se još
samo dužna pojaviti.” Nastojala sam se smiriti.
“Gledaj što se sve događa oko nas. Tulumi tu stvarno nisu
prikladni.”
“Znaš što se događa oko nas? Matura. A tulumi su tu tako
prikladni da praktički više uopće nisu fora.”
“Alice!”
Uzahnula je i pokušala se uozbiljiti.
“Sada treba srediti nekoliko stvari, a za to će trebati nešto
vremena. Kad već tu sjedimo i čekamo, baš bismo i mogle
proslaviti ono lijepo. Samo ćeš jedanput maturirati u gimnaziji,
barem prvi put. Nećeš opet biti ljudska, Bella. Ovo ti je jedina
prilika u životu.”
Edward, koji je odšutio našu malu raspravu, upozorio ju je
pogledom. Isplazila mu je jezik. Imala je pravo, njezin tihi glas
nije se čuo u žagoru kantine. A ionako niko ne bi shvatio na što
ona to misli.
“Kojih to nekoliko stvari trebamo srediti?”, upitala sam je,
odbijajući promijeniti temu. Edward mi je tiho odgovorio.
“Jasper smatra da bi nam pomoć dobro došla. Tanyjina obitelj
nije nam jedini raspoloživi izbor. Carlisle pokušava pronaći
neke stare prijatelje, a Jasper traži Petera i Charlotte. Razmišlja i
o tome da se obrati Mariji... ali niko zapravo ne bi htio uvući
južnjake u ovo.”
Alice je tanano zadrhtala.
“Ne bi trebalo biti preteško uvjeriti ih da nam pomognu”,
nastavio je. “Niko ne želi posjet iz Italije.”
MIN@
210
“Ali ti prijatelji, oni neće biti... vegeterijanci, je l’ tako?”,
pobunila sam se, upotrijebivši posprdni nadimak koji su
Cullenovi sami sebi nadjenuli.
“Neće”, odgovorio mi je Edward, odjednom bezizražajan.
“Ovdje? U Forksu?”
“Oni su nam prijatelji”, smirila me Alice. “Sve će biti u redu.
Ništa ti ne brini. A zatim nam Jasper mora održati koju lekciju
iz eliminiranja novorođenih...”
Edwardu su se oči nato zakrijesile, a licem mu je prešao kratak
osmijeh. Odjednom mi se učinilo da mi je želudac pun oštrih
malih krhotina leda.
“Kada krećete?”, upitala sam ga šupljim glasom. Nisam to
mogla podnijeti, pojam da se neko možda neće vratiti. Što ako
to bude bio Emmett, tako hrabar i bezuman da nikad nema ni
trunku opreza? Ili Esme, tako draga i puna nježnosti da je ne bih
ni mogla zamisliti u borbi? Ili Alice, tako sitna, tako naoko
krhka? Ili... ali nisam se ni usuđivala pomisliti na to ime,
zamisliti tu mogućnost.
“Za tjedan dana”, nehajno je rekao Edward. “To bi nam trebalo
dati dovoljno vremena.”
Ledene krhotine nelagodno su mi se promiješale u želucu.
Odjednom me oblila mučnina.
“Izgledaš mi nekako zelenkasto, Bella”, prokomentirala je
Alice.
Edward me obgrlio i privio čvrsto uza se.
“Sve će biti u redu, Bella. Imaj povjerenja u mene.”
Baš, pomislila sam. Da imam povjerenja u njega. Nije on taj
koji će morati ostati sjediti po strani i pitati se hoće li se sama
srž njegova postojanja vratiti kući. A onda mi je to palo na
pamet. Možda neću morati sjediti po strani. Lako bi se to izvelo
u tjedan dana.
“Vama treba pomoć”, kazala sam polako.
“Da.” Alice je nakrivila glavu, razmatrajući promjenu u tonu
moga glasa.
Gledala sam samo nju kad sam im odgovorila, jedva glasnije od
šapata. “Ja bih vam mogla pomoći.”
Edward se odjednom sav ukočio, stisnuvši me prečvrsto.
Izdahnuo je, što je zvučalo kao siktaj. Ali odgovorila je Alice,
još uvijek smirena.
MIN@
211
“To nam stvarno ne bi bila neka pomoć.”
“Zašto ne?”, otpovrnula sam joj; osjetila sam da zvučim očajno.
“Bolje da nas je osam nego sedam. Imamo sasvim dovoljno
vremena.”
“Nemamo dovoljno vremena da te učinimo takvom da nam
budeš od pomoći, Bella”, hladno mi se usprotivila. “Sjećaš li se
kako je Jasper opisao mlade? Ne bi nam bilo koristi od tebe u
borbi. Ne bi mogla obuzdati svoje nagone, te bi postala laka
meta. A onda bi Edward nastradao u pokušaju da ti pomogne.”
Prekrižila je ruke na prsima, zadovoljna svojom nepobitnom
logikom. A kad je to tako rekla, znala sam da je u pravu.
Otromboljila sam se na stolcu, ostavši bez iznenadne nade.
Pokraj mene, Edward se opustio.
Šapnuo mi je na uho, da me podsjeti.
“Ne zato što se bojiš.”
“O”, rekla je Alice, a licem joj je prošao prazan izraz. Zatim je
postala mrzovoljna. “Mrzim kad otkažu u zadnji trenutak. Znači,
to svodi broj uzvanika na proslavi na šezdeset pet...”
“Šezdeset pet!” Opet sam iskolačila oči. Nemam toliko
prijatelja. Znam li uopće toliko ljudi?
“Ko je otkazao?”, upitao ju je Edward, zanemarujući me.
“Renée.”
“Što?” Zinula sam.
“Namjeravala te iznenaditi za maturu, ali nešto je pošlo
naopako. Kod kuće će te čekati poruka.”
Na trenutak sam se samo prepustila uživanju u olakšanju. Što
god da je mojoj majci pošlo naopako, tom ću razlogu biti
dovijeka zahvalna. Da je sada došla u Forks... Nisam htjela ni
pomisliti na to. Glava bi mi eksplodirala.
Kad sam se vratila kući, bljeskala je lampica na telefonskoj
sekretarici. Opet me obuzelo olakšanje dok sam slušala kako
majka opisuje Philovu nezgodu na igralištu, dok je demonstrirao
uklizavanje, sapleo se s hvatačem i slomio bedrenu kost; sada je
bio posve ovisan o njoj, pa ga nikako nije mogla ostaviti. Mama
mi se i dalje ispričavala kad se poruka automatski prekinula.
“Pa, to je jedna”, uzdahnula sam.
“Što jedna?”, upitao me Edward.
“Jedna osoba manje koja bi ovog tjedna mogla stradati.”
Zakolutao je očima. “Zbog čega ti i Alice ne želite ovo shvatiti
MIN@
212
ozbiljno?”, oštro sam ga upitala. “Ovo je ozbiljno.” Osmjehnuo
se.
“Zbog samopouzdanja.”
“Prekrasno”, progunđala sam. Podigla sam slušalicu i nazvala
Renée. Znala sam da će razgovor potrajati, ali također sam znala
da mu neću morati naročito pridonositi.
Samo sam je slušala i smirivala svaki put kad sam uspjela doći
do riječi: nisam razočarana, ne ljutim se, nisam povrijeđena.
Neka se slobodno posveti brizi za Phila. Rekla sam joj da mu
prenese moje najbolje želje za ozdravljenjem i obećala je
nazvati i opisati joj svaku pojedinost rutinske mature u
Gimnaziji Forks. Naposljetku sam se morala ispričati krajnjom
potrebom za učenjem kako bih završila razgovor.
Edward je bio beskrajno strpljiv. Pristojno je čekao tokom
cijelog razgovora; samo mi se poigravao s kosom i smješkao
kad bih ga pogledala. Vjerojatno je bilo površno od mene što
zamjećujem takve stvari dok oko mene ima toliko bitnijih tema,
ali njegov mi je osmijeh još oduzimao dah. Bio je tako lijep da
mi je ponekad bilo teško misliti na bilo što drugo, usredotočiti
se na Philove nevolje ili Renéeine isprike ili vojske vampirskih
zlotvora. Ipak sam ja bila samo čovjek.
Čim sam spustila slušalicu, protegnula sam se na prste i
poljubila ga. Uhvatio me oko struka i podigao na radnu plohu,
da se ne moram rastezati. To mi je odgovaralo. Čvrsto sam ga
zagrlila oko vrata i rastopila se na njegovim hladnim prsima.
Kao i obično, prerano se odmaknuo.
Osjetila sam kako mi se lice nadureno skuplja. Nasmijao se kad
me vidio i izvukao iz stiska mojih ruku i nogu. Naslonio se na
kuhinjski pult do mene i lagano me obgrlio jednom rukom.
“Znam da misliš da se mogu nekako savršeno, neumoljivo
obuzdavati, ali zapravo uopće nije tako.”
“Da bar”, uzdahnula sam. A onda je i on uzdahnuo.
“Sutra nakon nastave”, rekao je, mijenjajući temu, “idem u lov s
Carlisleom, Esme i Rosalie. Samo na nekoliko sati, nećemo
daleko. Trebala bi biti sigurna uz Alice, Jaspera i Emmetta.”
“Gah”, progunđala sam. Sutra će biti prvi dan završnih ispita, s
prepolovljenom satnicom. Polagat ću algebru i povijest, jedina
dva izazova u svom rasporedu, pa tako njega neće biti gotovo
MIN@
213
cijeli dan, a meni neće biti druge nego da sjedim i uzrujavam se.
“Mrzim biti s dadiljama.”
“Samo privremeno”, obećao mi je.
“Jasperu će biti dosadno. Emmett će se sprdati sa mnom.”
“Bit će vrlo pristojni.”
“Sigurno”, progunđala sam. A onda sam se sjetila da mi dadilje
nisu jedina mogućnost. “Znaš... nisam bila u La Pushu od
krijesa.” Pažljivo sam ga pogledala, da vidim hoće li mu lice
promijeniti izraz. Oči su mu se tek malo stisnule. “Tamo bih bila
sasvim sigurna”, podsjetila sam ga. Nekoliko je sekundi
porazmislio o tome.
“Vjerojatno imaš pravo.”
Lice mu je bilo mirno, ali mrvicu premirno. Skoro sam ga
upitala bi li mu bilo draže da ostanem ovdje, ali onda sam se
sjetila ismijavanja koje bi mi Emmett jamačno priuštio, pa sam
promijenila temu.
“Već si žedan?”, upitala sam ga i dodirnula mu blijedi
podočnjak. Šarenice su mu još bile zagasito zlatne.
“Ne baš.” Učinilo mi se da mi nevoljko odgovara, što me
iznenadilo. Pričekala sam objašnjenje.
“Htjeli bismo biti što je moguće snažniji”, pojasnio je,
oklijevajući i dalje. “Vjerojatno ćemo putem opet u lov, po
mogućnosti na krupnu divljač.”
“To vam daje snagu?” Potražio mi je pogledom nešto u licu, ali
ondje nije mogao naći ništa osim radoznalosti.
“Da”, napokon je rekao. “Najviše nam snage daje ljudska krv,
premda je razlika minimalna. Jasper se bavi mišlju o varanju,
ma koliko nesklon tome bio, ne može se reći da nije praktičan,
ali ne želi to otvoreno predložiti. Zna što bi Carlisle na to
rekao.”
“Bi li to pomoglo?”, tiho sam upitala.
“Nije bitno. Nećemo mijenjati to što jesmo.” Namrštila sam se.
Ako ih nešto može dovesti u prednost... i tada sam zadrhtala,
shvativši da bih pristala na smrt neznanca da zaštitim njega.
Užasnula sam se nad sobom, ali nisam to mogla posve
zanijekati. Opet je promijenio temu. “Zato su oni tako snažni,
naravno. Novorođeni su puni ljudske krvim vlastite krvi što
reagira na promjenu. Zadržava se u tkivu i jača ih. Njihova
MIN@
214
tijela polako je iskorištavaju, kao što je Jasper rekao. Ta snaga
počne jenjavati nakon otprilike godinu dana.”
“Koliko ću jaka ja biti?” Iscerio se.
“Jača od mene.”
“Jača od Emmetta?” Iscerio se još jače.
“Da. Učini mi uslugu i izazovi ga na obaranje ruku. Koristit će
mu to iskustvo.”
Nasmijala sam se. To mi je zvučalo tako apsurdno. Zatim sam
uzdahnula i skočila s pulta, jer stvarno nisam više mogla
odugovlačiti. Morala sam štrebati, i to teško. Na svu sreću,
imala sam Edwardovu pomoć, a Edward je bio izvrstan tutor, jer
je znao apsolutno sve. Računala sam da će mi najveći problem
biti samo posvećivanje ispitu. Ne budem li pripazila, možda
omaškom napišem sastav iz povijesti na temu vampirskih
ratova na Jugu.
Uzela sam pauzu da nazovem Jacoba, a Edward mi je djelovao
jednako opušten kao i dok sam telefonirala s Renée. Opet se
poigravao mojom kosom. Iako je bilo rano poslijepodne,
probudila sam Jacoba kad sam ga nazvala, pa je isprva bio
mrzovoljan. Smjesta se razvedrio kad sam ga upitala mogu li mu
sutra doći u posjet. Quileutei su već bili na ljetnom raspustu, pa
mi je rekao da dođem što ranije mogu. Bilo mi je drago što neću
morati ostati s dadiljama. Provesti dan s Jacobom bilo je ipak
mrvicu dostojanstvenije.
Nešto tog dostojanstva izgubilo se kad me Edward uporno
osobno isporučio na liniju razgraničenja kao dijete koje
razmjenjuju zakoniti skrbnici.
“Onda, što misliš, kako si uradila ispite?”, upitao me Edward
dok me vozio, onako usput.
“Povijest je bila laka, ali ne znam za algebru. Djelovalo mi je u
redu, tako da sam vjerojatno zabrljala.” Nasmijao se.
“Siguran sam da si to dobro uradila. A ako si stvarno zabrinuta,
uvijek mogu podmititi gospodina Varnera da ti dade peticu.”
“Eh, hvala, ali ne hvala.”
Opet se nasmijao, ali naglo je prekinuo kad smo skrenuli za
posljednji zavoj i ugledali crveni golf gdje nas čeka. Namršteno
se usredotočio, a onda je parkirao auto i uzdahnuo.
MIN@
215
“Što je bilo?”, upitala sam ga, primajući kvaku. Odmahnuo je
glavom. “Ništa.” Zaškiljio je kroz vjetrobran prema drugom
autu. Znala sam taj pogled.
“Ne osluškuješ valjda Jacoba, je li?”, optužila sam ga.
“Nije lako ne čuti nekoga kad viče.”
“O.” Razmislila sam načas o tome. “Što on to viče?”, prošaptala
sam.
“Apsolutno sam siguran da će ti to sâm spomenuti”, rekao je
Edward zločesto. Ne bih ga pustila da ostane pri tome, ali onda
je Jacob zatrubio, dvaput, brzo i nestrpljivo.
“To je nepristojno”, zarežao je Edward.
“Takav ti je Jacob”, uzdahnula sam i požurila van, da Jacob ne
stigne doista ozlojediti Edwarda.
Mahnula sam Edwardu prije nego što ću ući u golf, a s te mi se
razdaljine učinilo da mu doista smeta to trubljenje... ili to što je
Jacobu već na umu. Ali vid mi je bio slab i često me znao
prevariti.
Htjela sam da mi Edward priđe. Htjela sam ih obojicu natjerati
da izađu iz auta, rukuju se i budu prijatelji, da budu Edward i
Jacob, a ne vampir i vukodlak. Bilo mi je kao da opet u rukama
imam dva tvrdoglava magneta i pokušavam ih priljubiti,
nastojim primorati prirodu da se obrne...
Uzdahnula sam i ušla u Jacobov auto.
“Hej, Bells.” Jake je zvučao vedro, ali glas mu se otezao.
Promatrala sam mu lice kad nas je povezao, malo brže nego
što sam ja inače vozila, ali sporije nego Edward, natrag u La
Push. Jacob je izgledao drugačije, možda čak bolesno. Kapci su
mu se spuštali, a lice mu je bilo ispijeno. Kuštrava kosa stršala
mu je u svim smjerovima; mjestimice mu je gotovo dopirala do
brade.
“Jesi li dobro, Jake?”
“Samo sam umoran”, uspio je kazati prije nego što ga je
nadvladalo teško zijevanje. Kad je završilo, upitao me: “Što bi
htjela danas raditi?”
Načas sam ga odmjerila pogledom.
“Daj da zasad samo ostanemo kod tebe u kući”, predložila sam
mu. Nisam imala dojam da je u stanju za nešto zahtjevnije.
“Možemo se poslije voziti na motorima.”
MIN@
216
“Jasno, jasno”, rekao je i ponovno zijevnuo.
Kod Jacoba nije bilo nikoga, što me začudilo. Shvatila sam da
smatram Billyja stalnim žiteljem te kuće.
“Gdje ti je tata?”
“Otišao je do Clearwaterovih. Često je tamo otkako je Harry
umro. Sue zna biti jako usamljena.”
Jacob je sjeo na stari kauč, ne veći od dvosjeda, i stisnuo se u
stranu da meni napravi mjesta.
“O. Lijepo od njega. Sirota Sue.”
“A da... ona ima određenih problema...” Zastao je, oklijevajući.
“S djecom.”
“Jasno, sigurno je teško Sethu i Lei, kad su izgubili tatu...”
“Aha”, složio se, obuzet mislima. Uzeo je daljinski i naizgled
mahinalno upalio televizor. Zijevnuo je.
“Što je s tobom, Jake? Izgledaš kao zombi.”
“Sinoć sam spavao samo oko dva sata, a preksinoć četiri”, kazao
mi je. Polako je ispružio duge ruke, i čula sam kako mu
zglobovi krckaju od rastezanja. Spustio je lijevu ruku na naslon
kauča iza mene i opet se opustio, naslonivši glavu na zid.
“Premoren sam.”
“Zašto ne spavaš?”, upitala sam ga. Složio je facu.
“Sam je naporan. Nema povjerenja u vas krvopije. Već dva
tjedna derem dvije smjene i niko me još nije ni taknuo, ali ne bi
se on predomislio. I tako sam zasad prepušten samome sebi.”
“Dvije smjene? Zato što želiš čuvati mene? Jake, to nije u
redu! Moraš spavati. Bit ću ja u redu.”
“Nije to ništa.” Oči su mu se naglo razbudile. “Hej, jeste li
otkrili ko ti je bio u sobi? Ima li novosti?” Zanemarila sam ovo
drugo pitanje.
“Ne, nismo ništa otkrili o mom, eh, posjetitelju.”
“Onda ostajem na zadatku”, rekao je, a vjeđe su mu se spustile.
“Jake...”, počela sam cendrati.
“Hej, to je najmanje što mogu učiniti, sjećaš se, dao sam ti
doživotno ropstvo. Zauvijek sam tvoj rob.”
“Ne treba mi rob!” Nije otvorio oči.
“A što tebi treba, Bella?”
“Treba mi moj prijatelj Jacob, ali ne polumrtav od uništavanja u
bespotrebnom nastojanju da, ” Prekinuo me.
MIN@
217
“Gledaj to ovako, nadam se da ću uloviti vampira kojeg smijem
ubiti, okej?” Nisam mu odgovorila. Tada me pogledao,
provirivši da vidi kako ću reagirati. “Šalim se, Bella.”
Samo sam zurila u televizor.
“Onda, imaš posebnih planova za idući tjedan? Matura ti je. Hej.
Bitna stvar.” Glas mu je postao ravan, a već ispijeno lice posve
mu je upalo kad je zažmirio, ovaj put ne od iscrpljenosti, nego
od neslaganja. Shvatila sam da je matura njemu još uvijek nešto
grozno, iako su se moje nakane sada poremetile.
“Nemam posebnih planova”, oprezno sam rekla, u nadi da će
prihvatiti moj smirujući ton bez dodatnog pojašnjavanja. Nisam
sada htjela ulaziti u to. Kao prvo, nisam imala utisak da je
sposoban za ozbiljnije razgovore. Kao drugo, znala sam da će
pripisati prevelik značaj mojim prigovorima. “Pa, moram otići
na proslavu mature. Svoju.” Zgađeno sam uzdahnula. “Alice
obožava tulume, pa je te večeri pozvala cijeli grad u svoju kuću.
Bit će užasno.”
Otvorio je oči dok sam to govorila i nasmiješio se s olakšanjem,
što mu je donekle uklonilo umor s lica.
“Nisu me pozvali. Uvrijeđen sam”, rekao je zafrkantski.
“Smatraj se pozvanim. Tulum je navodno moj, pa bi trebalo da
smijem pozvati koga god želim.”
“Hvala”, kazao mi je sarkastično, a oči su mu se ponovno
sklopile same od sebe.
“Voljela bih da dođeš”, rekla sam bez nade. “Bilo bi veselije.
Meni, hoću reći.”
“Jasno, jasno”, promrmljao je. “To bi bilo jako... mudro...” Glas
mu je posustao.
Za nekoliko sekundi je zahrkao.
Siroti Jacob. Pomno sam mu promatrala usnulo lice, i sviđalo mi
se to što vidim. U snu je izgubio svaki trag odbrambenog stava i
gorčine, i odjednom postao onaj dečko koji mi je bio najbolji
prijatelj na svijetu prije nego što su se umiješale sve te
vukodlačke gluposti.
Izgledao je mnogo mlađe. Izgledao je kao moj Jacob.
Ušuškala sam se na kauč da pričekam da se probudi, nadajući se
da će drijemati neko vrijeme i barem malo nadoknaditi san.
Mijenjala sam kanale, ali nije se davalo ništa naročito.
Zadovoljila sam se emisijom o kuhanju, znajući, dok sam je
MIN@
218
gledala, da se nikad nisam toliko potrudila oko Charliejeve
večere. Jacob je i dalje hrkao, sve glasnije. Pojačala sam
televizor.
Bila sam neobično opuštena, i sama gotovo pospana. U ovoj
sam se kući osjećala sigurnije nego u svojoj, vjerojatno zato što
me niko nikada nije tu došao potražiti. Sklupčala sam se na
kauču i pomislila da bih i sama mogla malo odrijemati. Možda i
bih, da sam ikako mogla zanemariti Jacobovo hrkanje. I tako
sam, umjesto da spavam, pustila da mi misli lutaju.
Završni su ispiti gotovi, a većinom su bili čista pljuga. Jedina
iznimka, algebra, bila je iza mene, prošla ja ili pala. Završila
sam srednjoškolsko obrazovanje. A nisam zapravo znala kako
bih na to gledala. Nisam to mogla objektivno sagledati, jer je
bilo tako vezano uz završetak mog ljudskog života.
Upitala sam se koliko se još dugo Edward kani služiti
objašnjenjem “ne zato što se bojiš” kao isprikom. Morat ću
jednom staviti tačku na to.
Znala sam da bi mi u praktičnom pogledu bilo pametnije
zamoliti Carlislea da me promijeni istog trena kad dobijem
svjedodžbu u ruke. U Forksu polako postaje opasno kao u ratnoj
zoni. Ne, Forks jest ratna zona. A da ne spominjem kako bi to...
bio dobar izgovor da ne dođem na proslavu mature. Osmjehnula
sam se pri pomisli na taj najtrivijalniji razlog za promjenu.
Blesavo... a ipak primamljivo.
Ali Edward je bio u pravu, još uvijek nisam bila posve spremna.
I nisam htjela praktično razmišljati. Htjela sam da Edward bude
taj. Nije to bila racionalna želja. Bila sam sigurna da mi,
otprilike dvije sekunde nakon što me neko napokon ugrize i
vreli mi otrov počne kolati žilama, stvarno više ne bi ništa
značilo ko je to učinio. Znači, to mi ne bi smjelo biti bitno.
Teško sam mogla objasniti, čak i sama sebi, zašto je to ipak
bitno. Jednostavno, bilo je nečega u tome da on sâm napravi taj
izbor, da me toliko želi zadržati da neće tek dopustiti da se
promijenim, nego i učiniti nešto da me zadrži. Bilo je to
djetinjasto, ali sviđala mi se pomisao na to da bi njegove usne
mogle biti moj zadnji ugodan osjećaj. Još mi je neugodnije bilo
priznati, a nikako naglas, da želim da mi njegov otrov izmijeni
organizam. Tako bih mu pripala na opipljiv, mjerljiv način.
MIN@
219
Ali znala sam da će se on držati svog uvjeta kao pijan plota, jer
očito traži odgodu, a zasad mu to i uspijeva. Pokušala sam se
zamisliti kako javljam roditeljima da se na ljeto udajem. Kako
javljam Angeli i Benu i Mikeu. Nisam mogla. Nisam mogla
smisliti što bih rekla. Lakše bi mi bilo javiti im da postajem
vampirica. I bila sam sigurna da bi se bar moja majka, kad bih
joj ispričala istinu u tančine,silnije opirala braku nego
pretvaranju u vampiricu. Zgrozila sam se, zamislivši užas na
njezinu licu.
Onda sam, samo na trenutak, ugledala istu onu čudnu viziju
Edwarda i mene na ljuljački na trijemu, u odjeći iz drugačijeg
svijeta. Iz svijeta u kojem se niko ne bi iznenadio kad bih na ruci
nosila njegov prsten. Iz jednostavnijeg svijeta, gdje se ljubav
jednostavnije određuje. Jedan plus jedan jesu dva...
Jacob je frknuo i prevalio se na bok. Ruka mu je pala s naslona
kauča i prikliještila me uz njega. Ti vrapca, kako je težak bio! I
vruć. Počela sam se preznojavati već nakon nekoliko sekundi.
Pokušala sam se izvući ispod njegove ruke tako da ga ne
probudim, ali morala sam ga malo odgurnuti, a kad mu je ruka
pala s mene, naglo je progledao. Skočio je noge i stao zabrinuto
zvjerati oko sebe.
“Što? Što?”, dezorijentirano je upitao.
“Ma to sam samo ja, Jake. Oprosti što sam te probudila.”
Okrenuo se i pogledao u mene, zbunjeno trepćući.
“Bella?”
“Bok, pospanko.”
“O, čovječe! Pa zar sam zaspao? Oprosti! Koliko sam dugo bio
obeznanjen?”
“Nekoliko Emerilovih emisija. Nisam brojala.”
Svalio se natrag na kauč, do mene.
“Opa. Oprosti mi zbog toga, stvarno.”
Potapšala sam ga po kosi, gladeći je onako raščupanu.
“Ništa ti ne brini. Drago mi je da si malo odspavao.”
Zijevnuo je i protegnuo se.
“Beskoristan sam u zadnje vrijeme. Nije ni čudo da Billyja
nikad nema kod kuće. Totalno sam dosadan.”
“Ma u redu si ti”, pokušala sam ga smiriti.
MIN@
220
“Gah, daj, idemo van. Moram malo protegnuti noge, ili ću se
opet obeznaniti.”
“Jake, spavaj ti dalje. Ja sam dobro. Nazvat ću Edwarda da dođe
po mene.” Opipala sam džepove dok sam to govorila i shvatila
da su prazni. “Kvragu, moram posuditi tvoj mobitel. Sve mi se
čini da sam ostavila njegov u autu.” Počela sam se izvlačiti s
kauča.”
“Ne!”, usrdno mi je rekao Jacob i ščepao me za ruku. “Ne,
ostani. Tako rijetko dođeš ovamo. Ne mogu vjerovati da sam
uspio sve ovo vrijeme potrošiti uludo.”
Pritom me podigao s kauča, te odveo van, sagnuvši se da prođe
kroz vrata. Dok je Jacob spavao, jako je zahladilo; zrak je bio
neobično hladan, zacijelo se spremala oluja. Kao da je bio
februar, a ne maj. Zimski je zrak razbudio Jacoba. Neko vrijeme
je koračao tamo-amo pred kućom, vukući me za sobom.
“Koji sam ja kreten”, mrmljao si je u bradu.
“Što je bilo, Jake? Zaspao si, pa što onda.” Slegnula sam
ramenima.
“Htio sam razgovarati s tobom. Pa ne mogu vjerovati.”
“Razgovaraj sada sa mnom”, rekla sam.
Jacob me načas pogledao u oči, a onda brzo odmaknuo glavu
prema drveću. Učinilo mi se gotovo kao da je porumenio, ali to
je bilo teško razabrati uz njegovu tamnu kožu. Odjednom sam se
sjetila što je Edward rekao kad me vozio ovamo, da će mi Jacob
reći to što je već izvikivao u svojoj glavi. Počela sam gristi usnu.
“Ma čuj”, rekao je Jacob. “Namjeravao sam to izvesti malo
drugačije.” Nasmijao se, a zvučalo je kao da se smije sâm sebi.
“Elegantnije”, dodao je. “Htio sam postupno doći do toga, ali”, i
pogledao je u oblake, sve tamnije s prolaskom dana, “ponestalo
mi je vremena za to.”
Opet se nasmijao, živčano. Još uvijek smo polako hodali.
“O čemu ti to?”, oštro sam ga upitala. Duboko je udahnuo.
“Htio sam ti nešto reći. A ti to već znaš... ali mislim da bih ti to
svejedno trebao otvoreno kazati. Čisto tako da nikad ne dođe do
nesporazuma o tome.”
Stala sam u mjestu, pa se i on zaustavio. Izvukla sam ruku iz
njegova stiska i prekrižila ruke na prsima. Odjednom sam
postala uvjerena da ne želim čuti to što mi se on sprema kazati.
MIN@
221
Jacob je spustio obrve, zasjenjujući duboko usađene oči. Bile su
crne kao noć kad me čvrsto pogledao.
“Zaljubljen sam u tebe, Bella”, rekao je Jacob snažnim,
sigurnim glasom. “Bella, volim te. I želim da izabereš mene, a
ne njega. Znam da ti ne dijeliš moje osjećaje, ali hoću da istina
izađe na vidjelo da znaš koji ti je izbor. Ne bih htio da nam se
nesporazum ispriječi na putu.”

17Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:19 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
15. OKLADA
Dugo sam samo nijemo gledala u njega. Nije mi padalo na
pamet ništa što bih mu mogla reći. Dok je promatrao moj
smeteni izraz, lice mu je prestalo biti ozbiljno.
“Okej”, rekao je i široko se osmjehnuo. “To bi bilo sve.”
“Jake, ” Kao da mi je nešto krupno zapelo u grlu. “Ne mogu,
hoću reći, ne želim... Moram natrag.”
Okrenula sam se, ali on me ščepao za ramena i okrenuo na peti.
“Ne, čekaj. Znam ja to, Bella. Ali, čuj, odgovori mi na jedno
pitanje, u redu? Želiš li da odem i da se više nikad ne vidimo?
Iskreno mi reci.”
Nisam se lako mogla skoncentrirati na njegovo pitanje, pa mi je
trebalo neko vrijeme da mu odgovorim.
“Ne, ne bih to željela”, napokon sam mu priznala. Jacob se opet
iscerio. “Vidiš.”
“Ali ne želim biti uz tebe iz istog razloga iz kojeg ti želiš biti uz
mene”, prigovorila sam mu.
“Reci mi onda tačno zašto želiš biti uz mene.” Promislila sam.
“Nedostaješ mi kad te nema. Kad si ti sretan”, pažljivo sam
pojasnila, “i ja sam sretna. Ali isto bih to mogla reći i za
Charlieja, Jacobe. Svoji smo si. Volim te, ali nisam zaljubljena u
tebe.”
Kimnuo je glavom, nimalo pokoleban.
“Ali želiš me uz sebe.”
“Da.” Uzdahnula sam. Bilo ga je nemoguće obeshrabriti.
“Onda ću ostati uz tebe.”
“Ti baš obožavaš patiti”, progunđala sam.
“Aha.” Vršcima prstiju prešao mi je preko desnog obraza.
Lupila sam ga po ruci, da ju makne.
MIN@
222
“Bi li ti bilo baš tako teško da se ponašaš mrvicu pristojnije?”,
ljutito sam ga upitala.
“Da, bilo bi. Izaberi, Bella. Uzmi me takvog kakav jesam, pa
tako i nepristojnog, ili me izgubi.”
Ozlojeđeno sam se zabuljila u njega.
“Baš si pokvaren.”
“I ti si.”
To me zgranulo, pa sam nehotice ustuknula. Imao je pravo. Da
nisam pokvarena, a i pohlepna, rekla bih mu da ne želim da
budemo prijatelji i otišla. Nije bilo u redu zadržati ga kao
prijatelja, jer će ga to boljeti. Nisam znala što namjeravam
postići, ali odjednom sam postala sigurna da to nije ništa dobro.
“Imaš pravo”, prošaptala sam. Nasmijao se.
“Opraštam ti. Samo pokušaj da se ne naljutiš previše na mene.
Jer nedavno sam odlučio da neću odustati. Stvarno postoji nešto
neodoljivo u izgubljenim slučajevima.”
“Jacobe.” Zagledala sam se u njegove tamne oči, ne bi li me
ozbiljno shvatio. “Volim njega, Jacobe. On mi je sve na svijetu.”
“Voliš i mene”, podsjetio me. Podigao je ruku kad sam se
pokušala pobuniti. “Ne na isti način, znam. Ali nije ti on sve na
svijetu, da znaš. Nije više. Možda je nekada bio, ali otišao je. I
sada se mora suočiti s posljedicom te svoje odluke, sa mnom.”
Odmahnula sam glavom.
“Baš si nemoguć.” Odjednom se uozbiljio. Uhvatio me za bradu,
tako čvrsto da nisam mogla odvratiti pogled od njegovih
prodornih očiju. “Dok ti srce ne prestane kucati, Bella”, rekao
je, “bit ću tu, i boriti se. Ne zaboravi da imaš izbor.”
“Ne želim izbor”, usprotivila sam se, neuspješno nastojeći
osloboditi bradu. “A otkucaji srca su mi odbrojani, Jacobe.
Vrijeme samo što nije došlo.” Stisnuo je oči.
“Utoliko prije se trebaš boriti, boriti jače, sada, dok ja još
mogu”, prošaptao je.
Još uvijek mi je držao bradu, prsti su mu bili prečvrsti, tako da
me boljelo, i opazila sam mu u očima da je naglo donio odluku.
“N.. ”, krenula sam prigovoriti, ali bilo je prekasno. Pritisnuo je
usne o moje, prekidajući mi prigovor. Poljubio me ljutito, grubo,
drugom rukom me čvrsto uhvativši za zatiljak, tako da nisam
mogla pobjeći. Gurala sam mu prsa svom snagom, ali kao da to
nije ni primijetio. Usta su mu, usprkos ljutnji, bila meka dok su
MIN@
223
mu usne prianjale o moje, na topao, drugačiji način. Ščepala
sam ga za lice, ne bih li ga odmaknula, i opet doživjela
neuspjeh. Ovaj put je to, izgleda, ipak primijetio, što ga je
rasrdilo. Silom mi je usnama rastvorio usne, i osjetila sam mu
vrući dah u ustima. Reagirajući nagonski, pustila sam da mi ruke
padnu uz bokove, i zatvorila se. Otvorila sam oči i prestala se
opirati, prestala osjećati... samo sam čekala da prestane.
Upalilo je. Ljutnja kao da je isparila, i on se odmaknuo da me
pogleda. Nježno je opet pritisnuo usne o moje, jedanput,
dvaput... po treći put. Pretvarala sam se da sam kip i samo
čekala.
Napokon mi je pustio lice i odmaknuo se.
“Jesi li završio?”, upitala sam ga bezizražajnim glasom.
“Jesam”, uzdahnuo je. Počeo se smiješiti, sklapajući oči.
Zamahnula sam rukom i pustila da mi izleti, tako da sam ga
opalila u usta punom snagom svoga tijela. Začulo se krckanje.
“Au! AU!”, vrisnula sam i počela mahnito poskakivati u agoniji,
privijajući šaku uz prsa. Slomila se, to sam jasno osjećala.
Jacob me zgranuto pogledao.
“Jesi li dobro?”
“Nisam, kvragu! Slomio si mi ruku!”
“Bella, sama si sebi slomila ruku. Daj sad prestani plesati i daj
mi da ti je pogledam.”
“Ne diraj me! Ovaj čas idem kući!”
“Idem ja po auto”, rekao je smireno. Nije čak ni trljao bradu,
kao na filmu. Kako sam jadna ispala.
“Neka, hvala”, oštro sam prošaptala. “Radije idem pješice.”
Krenula sam prema cesti. Do granice je bilo tek nekoliko
kilometara. Čim se udaljim od njega, Alice će me opaziti i
poslati nekoga po mene.
“Daj da te odvezem kući”, ostao je uporan Jacob. Za divno
čudo, imao je petlje obgrliti me oko struka. Otrgnula sam se od
njega.
“Pa dobro!”, zarežala sam. “Vozi me! Jedva čekam da vidim što
će ti Edward napraviti! Nadam se da će ti zavrnuti šiju,
bezobrazni, prepotentni, debilni PSU!” Jacob je zakolutao
očima. Ispratio me do suvozačke strane svog auta i pomogao mi
da uđem. Kad je sjeo za upravljač, zviždukao je. “Pa zar te
nisam bar malo ozlijedila?”, upitala sam ga, bijesna i iživcirana.
MIN@
224
“Ti se to šališ? Da nisi počela vrištati, možda ne bih ni
primijetio da si me pokušala udariti. Možda nisam sazdan od
kamena, ali nisam tako mek.”
“Mrzim te, Jacobe Black.”
“Tako treba. Mržnja je strastvena emocija.”
“Dat ću ti ja strastveno”, promrsila sam sebi u bradu.
“Umorstvo, najveći zločin iz strasti.”
“Ma daj”, rekao je, sav vedar, izgledajući kao da se sprema opet
zazviždati. “Sigurno ti je bilo bolje od ljubljenja s kamenom.”
“Ni blizu”, kazala sam mu hladno. Napućio je usne.
“Možda ti to samo tako kažeš.”
“Ali nije tako.”
To ga je načas vidno pogodilo, ali onda je živnuo.
“Stvarno si luda. Nemam nikakvih osobnih iskustava s takvim
stvarima, ali meni je stvarno bilo baš nevjerojatno.”
“Gah”, prostenjala sam.
“Razmišljat ćeš večeras o tome. Kad bude mislio da spavaš, ti
ćeš razmišljati o izboru koji imaš.”
“Ako se večeras uopće sjetim tebe, to će biti samo zato što
proživljavam noćnu moru.”
Posve je usporio auto i pogledao me iskreno i otvoreno tamnim
očima. “Samo pomisli na to kako bi ti moglo biti, Bella”,
zamolio me blagim, srdačnim tonom. “Za mene ne bi morala
ništa promijeniti. Znaš da bi Charlieju bilo drago da se odlučiš
za mene. Mogao bih te štititi jednako dobro kao i tvoj vampir,
možda i bolje. I bila bi sretna uz mene, Bella. Toliko ti toga
mogu dati što on ne može. Kladim se da te on nije u stanju ni
poljubiti onako, jer bi ti tada naudio. Ja ti nikad, nikad ne bih
naudio, Bella.”
Pokazala sam mu svoju povrijeđenu šaku. Uzdahnuo je.
“Nisam ja za to bio kriv. Trebala si biti pametnija.”
“Jacobe, ja ne mogu biti sretna bez njega.”
“Nikad nisi ni pokušala”, usprotivio se. “Kad je otišao, svu si
energiju trošila na to da ga zadržiš u sebi. Mogla bi biti sretna
kad bi ga se riješila u svojoj glavi. Mogla bi biti sretna sa
mnom.”
“Ne želim biti sretna ni sa kim osim s njim”, ustrajala sam.
“Nikad nećeš moći biti sigurna u njega kao u mene. Jedanput te
ostavio. Možda to ponovi.”
MIN@
225
“Ne, neće”, rekla sam kroz zube. Bol te uspomene zasjekla me
poput udarca bičem. Nagnala me da i ja njega povrijedim. “Ti si
mene jedanput ostavio”, podsjetila sam ga, misleći na tjedne dok
se skrivao od mene, na riječi koje mi je rekao u šumi pokraj
svoje kuće...
“Nikad nisam”, gorljivo mi je uzvratio. “Kazali su mi da ti ne
smijem reći, da ne bi bilo sigurno za tebe ako budemo zajedno.
Ali nikad te nisam ostavio, nikad! Tada sam trčao oko tvoje
kuće noću, kao i sada. Samo da bih bio siguran da je s tobom
sve u redu.”
Nisam mu namjeravala dopustiti da me natjera da se sada
sažalim nad njime.
“Vozi me kući. Boli me ruka.”
Uzdahnuo je i počeo voziti normalnom brzinom, gledajući u
cestu.
“Samo razmisli o tome, Bella.”
“Neću”, rekla sam tvrdoglavo.
“Hoćeš. Večeras. A ja ću misliti o tebi dok ti budeš mislila o
meni.”
“Kao što kažem, u noćnoj mori.” Iscerio se prema meni.
“Uzvratila si mi poljubac.” Zgranula sam se i nehotice ponovno
stisnula šake, te prosiktala kad me zaboljela slomljena ruka.
“Jesi li dobro?”, upitao me.
“Nisam ti uzvratila.”
“Mislim da mogu procijeniti razliku.”
“Očito ne možeš, to nije bilo uzvraćanje poljupca, nego pokušaj
da te otjeram što dalje, kretenu.”
Nasmijao se duboko i grleno.
“Osjetljiva si. Gotovo pretjeruješ u opravdavanju, rekao bih.”
Duboko sam udahnula. Nije imalo smisla raspravljati s njim;
preokrenut će sve što mu kažem. Posvetila sam se svojoj ruci,
nastojeći protegnuti prste, da vidim gdje mi se sve slomila.
Oštri bolovi sijevnuli su mi kroz zglobove. Prostenjala sam.
“Stvarno mi je žao zbog tvoje šake”, rekao je Jacob, zvučao je
gotovo iskreno. “Kad me idući put poželiš udariti, zamahni
policom za bejzbol ili pajserom, okej?” Nisam shvatila kamo to
idemo sve dok se nismo našli
u mojoj ulici.
MIN@
226
“Zašto me vodiš ovamo?”, oštro sam ga upitala. Blijedo me
pogledao. “Pa zar nisi rekla da ideš kući?”
“Gah. Valjda me i ne možeš odvesti Edwardovoj kući, zar ne?”
Zaškrgutala sam zubima od nemoći. Bol mu je iskrivila cijelo
lice, i bilo mi je jasno da ga je to pogodilo više od svega što sam
dotad rekla.
“Ovo je tvoj dom, Bella”, tiho je rekao.
“Da, ali živi li tu neki liječnik?”, upitala sam ga i opet mu
pokazala šaku.
“O.” Malo je razmislio o tome. “Odvest ću te u bolnicu. Ili te
može odvesti Charlie.”
“Ne želim u bolnicu. To bi bilo neugodno i nepotrebno.”
Stavio je golf u ler pred kućom, premišljajući nesigurna lica.
Charliejev automobil stajalo je na prilazu. Uzdahnula sam.
“Idi kući, Jacobe.”
Nespretno sam izašla iz auta i krenula prema kući. Motor se
ugasio iza mene, i manje sam se iznenadila nego naljutila kad
sam zatekla Jacoba ponovno kraj sebe.
“Što ćeš učiniti?”, upitao me.
“Stavit ću led na šaku, a onda ću nazvati Edwarda i reći mu da
dođe po mene i odveze me Carlisleu da mi se pobrine za šaku. A
onda, ako još budeš tu, krećem u potragu za pajserom.”
Nije mi odgovorio. Otvorio je ulazna vrata i pridržao mi ih.
Šutke smo prošli kraj dnevne sobe, gdje je Charlie ležao na
kauču.
“Hej, djeco”, rekao je i uspravio se. “Drago mi je što te ovdje
vidim, Jake.”
“Hej, Charlie”, odgovorio mu je opušteno Jacob, zastavši. Ja
sam šmugnula u kuhinju.
“Što je s njom?”, upitao ga je Charlie.
“Misli da je možda slomila šaku”, čula sam kako mu Jacob
kaže. Otišla sam do zamrzivača i izvukla posudicu s kockama
leda.
“Kako je to uspjela?” Smatrala sam da bi Charlie, kao moj otac,
trebao zvučati malo manje posprdno i malo zabrinutije za mene.
Jacob se nasmijao.
“Udarila me.”
I Charlie se nasmijao, a ja sam se mrštila dok sam lupala
posudicom o rub sudopera. Led se raštrkao po unutrašnjosti, pa
MIN@
227
sam nagrabila kocke zdravom rukom i umotala ih u krpu na
radnoj plohi.
“Zašto te udarila?”
“Zato što sam je poljubio”, rekao je Jacob, bestidno.
“Svaka čast, momče”, čestitao mu je Charlie. Zaškrgutala sam
zubima i otišla do telefona. Nazvala sam Edwarda na mobitel.
“Bella?”, odgovorio mi je nakon prvog zvona. Zvučao je ne
samo kao da mu je laknulo, bio je oduševljen. Čula sam motor
volvoa u pozadini; već je bio u autu, što je bilo dobro. “Ostavila
si mobitel... Žao mi je, je li te Jacob dovezao kući?”
“Jest”, progunđala sam. “Hoćeš li doći po mene, molim te?”
“Stižem”, smjesta je rekao. “Što je bilo?”
“Htjela bih da mi Carlisle pogleda šaku. Mislim da sam je
slomila.”
U dnevnoj sobi se sve stišalo, pa sam se upitala kada će Jacob
klisnuti. Mračno sam se osmjehnula, zamišljajući kako mu je
sada neugodno.
“Što se dogodilo?”, ustrajao je Edward, a glas mu je zadrhtao.
“Udarila sam Jacoba”, priznala sam mu.
“Tako treba”, sumorno je rekao Edward. “Premda mi je žao što
si se ozlijedila.”
Kratko sam se nasmijala, jer mu je bilo jednako drago kao i
maloprije Charlieju.
“Da sam bar ozlijedila njega”, ozlojeđeno sam uzdahnula.
“Nisam mu nanijela ni najmanju povredu.”
“Mogu ja to riješiti”, ponudio se.
“Nadala sam se da ćeš to reći.” Načas je zastao.
“To ne zvuči slično tebi”, rekao je, postajući oprezan. “Pa što ti
je učinio?”
“Poljubio me”, zarežala sam.
S druge strane linije čula sam samo zvuk ubrzavanja
automobila.
U susjednoj sobi, Charlie je opet progovorio.
“Možda bi bilo bolje da odeš, Jake”, predložio mu je.
“Mislim da ću ostati ovdje, ako nemaš ništa protiv.”
“Sâm sebi kopaš grob”, promrmljao je Charlie.
“Je li pas još tamo?”, napokon je opet progovorio Edward.
“Da.”
MIN@
228
“Iza ugla sam”, rekao je mračno i prekinuo vezu. Kad sam
spustila slušalicu, smješkajući se, začula sam kako njegov
automobil punom brzinom dolazi niz ulicu. Kočnice su glasno
zaškripale kad se naglo zaustavio pred kućom. Otišla sam
otvoriti vrata.
“Kako ruka?”, upitao me Charlie dok sam prolazila. Charlie mi
je djelovao kao da mu je neugodno. Jacob se baškario kraj njega
na kauču, savršeno opušten. Podigla sam led sa šake da mu je
pokažem.
“Otiče.”
“Možda bi ti bilo bolje da se tučeš sa sebi ravnima”, predložio
mi je Charlie.
“Možda”, složila sam se. Produžila sam do vrata i otvorila ih.
Edward me čekao.
“Da vidim”, šapnuo mi je.
Pažljivo mi je pregledao šaku, tako brižno da me nije ni
najmanje zaboljela. Ruke su mu bile hladne gotovo koliko i led,
i prijao mi je njihov dodir.
“Mislim da imaš pravo, slomljena je”, rekao je. “Ponosim se
tobom. Očito si prilično snažno udarila.”
“Iz sve snage.” Uzdahnula sam. “Što očito nije bilo dovoljno.”
Nježno mi je poljubio šaku.
“Pobrinut ću se za to”, obećao mi je. A zatim je pozvao:
“Jacobe”, i dalje tihim i smirenim glasom.
“Daj, daj”, upozorio ga je Charlie.
Čula sam kako se Charlie s mukom diže s kauča. Jacob je prvi
stigao u predvorje, a i mnogo tiše, ali Charlie nije bio daleko iza
njega. Jacob se držao pozorno i spremno.
“Neću nikakvu svađu, je li jasno?”, Charlie je pogledao samo u
Edwarda kad je to rekao. “Odmah ću staviti značku, ako ti nije
jasno da je to službeni zahtjev.”
“Neće biti potrebno”, rekao je Edward suzdržanim glasom.
“A da radije uhitiš mene, tata?”, predložila sam mu. “Ja sam ta
koja se tuče.” Charlie je podigao obrvu.
“Želiš li podnijeti prijavu, Jake?”
“Ne.” Jacob se iscerio kao nepopravljivi fakin. “Radije bih
osobno poravnao račune, kad god želi.”
Edward je napravio grimasu.
MIN@
229
“Tata, zar ti ono nemaš palicu za bejzbol negdje u svojoj sobi?
Htjela bih je posuditi na minutu.” Charlie me mirno pogledao.
“Bilo bi dosta, Bella.”
“Idemo da ti Carlisle pogleda šaku dok nisi završila iza
rešetaka”, rekao je Edward. Obrglio me i poveo prema vratima.
“Pa dobro”, rekla sam i naslonila se na njega. Nisam više bila
jako ljuta, sad kad se Edward našao uz mene.
Smirio me, a čak me ni šaka više nije tako smetala.
Stigli smo do pločnika kad sam začula Charliejev zabrinuti šapat
iza sebe.
“Što ti to radiš? Jesi li poludio?”
“Samo trenutak, Charlie”, odgovorio mu je Jacob. “Ne brini,
odmah se vraćam.”
Osvrnula sam se i opazila da je Jacob pošao za nama, zastavši
da zatvori ulazna vrata pred Charliejevim iznenađenim licem,
punim nelagode. Edward ga je isprva zanemario, vodeći me do
auta. Pomogao mi je da uđem i zatvorio vrata, a onda se okrenuo
da se suoči s Jacobom na pločniku. Zabrinuto sam se nagnula
kroz otvoreni prozor. Vidjela sam Charlieja u kući, gdje viri
kroz zavjese u dnevnoj sobi.
Jacob se držao opušteno, ruku prekriženih na prsima, ali mišići
donje vilice bili su mu napeti. Edward mu se obratio tako
smireno i blago da su mu riječi, začudo, odisale još većom
prijetnjom.
“Neću te sada ubiti, jer bi to pogodilo Bellu.”
“Hmf ”, progunđala sam. Edward se malo okrenuo i uputio mi
kratak osmijeh. Lice mu je još bilo mirno.
“Pogodilo bi te ujutro”, rekao je i prešao mi prstima preko
obraza.
Zatim se opet obratio Jacobu.
“Ali ako mi je ikada više vratiš ozlijeđenu, i ne zanima me ko je
kriv; ne zanima me je li se samo spotaknula, ili joj je meteorit
pao s neba na glavu, ako mi je vratiš manje savršenu nego što je
bila kad sam ti je predao, ubuduće ćeš trčati na tri noge. Je li to
jasno, pseto?”
Jacob je prevrnuo očima.
“Ko se vraća?”, promrsila sam. Edward je nastavio kao da me
nije čuo. “A ako je ikada više poljubiš, ja ću ti u njezino ime
MIN@
230
slomiti čeljust”, obećao mu je, i dalje govoreći blago, i
baršunasto, i smrtonosno.
“Što ako to sama bude željela?”, bahato je rekao Jacob, rastežući
riječi.
“Ha!”, frknula sam.
“Bude li to željela, neću se buniti.” Edward je slegnuo
ramenima, nimalo zabrinut. “Možda bi ti bilo pametnije da
pričekaš da ti to sama otvoreno kaže, umjesto da se oslanjaš na
svoje tumačenje njezinog držanja, ali, čuj, o tvojoj se čeljusti
radi.” Jacob se iscerio.
“Ma nadaj se”, progunđala sam.
“Da, nada se”, promrmljao je Edward.
“Pa, ako si gotov s kopanjem po mojoj glavi”, rekao je Jacob
glasom teškim od ozlojeđenosti, “a da se možda kreneš
pobrinuti za njezinu ruku?”
“Samo još nešto”, polako je rekao Edward. “Borit ću se za nju,
također. Imaj to na umu. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo, a
borit ću se dvostruko upornije nego ti.”
“Baš dobro”, zarežao je Jacob. “Nije neka fora potući nekoga ko
vara.”
“Moja je.” Edwardov tihi glas odjednom je postao mračan, ne
onako pribran kao prije. “Nisam rekao da ću se boriti pošteno.”
“Nisam ni ja.”
“Sretno ti bilo.” Jacob je kimnuo glavom.
“Da, neka bolji čovjek pobijedi.”
“To zvuči otprilike tačno... štene jedno.”
Jacob je načas napravio grimasu, a zatim je primirio lice,
nagnuo se preko Edwarda i osmjehnuo mi se. Ošinula sam ga
pogledom, zauzvrat.
“Nadam se da će ti ruka brzo ozdraviti. Stvarno mi je žao što si
se ozlijedila.”
Djetinjasto sam okrenula glavu od njega. Nisam više dizala
pogled dok je Edward obilazio auto i sjedao za upravljač, tako
da nisam znala je li se Jacob vratio u kuću, ili je nastavio samo
stajati i gledati me.
“Kako se osjećaš?”, upitao me Edward kad smo pošli.
“Iživcirano.” Zahihotao se.
“Pitam te za ruku.” Slegnula sam ramenima.
“Doživjela sam ja i gore.”
MIN@
231
“To je tačno”, složio se, te namrštio.
Edward je obišao kuću i dovezao nas do garaže. Tamo su bili
Emmett i Rosalie; njezine savršene noge, prepoznatljive čak i u
trapericama, virile su ispod Emmettova golemog džipa. Emmett
je sjedio pokraj nje, jedne ruke ispružene ispod džipa prema
njoj. Nisam smjesta shvatila da joj služi kao dizalica.
Emmett nas je radoznalo gledao dok mi je Edward pažljivo
pomagao da izađem iz automobila. Oči je uperio u šaku koju
sam privijala uz prsa.
Emmett se iscerio.
“Opet si pala, Bella?” Prostrijelila sam ga žestokim pogledom.
“Ne, Emmette. Opalila sam vukodlaka u njušku.”
Emmett je trepnuo, a onda prasnuo u gromoglasan smijeh. Dok
me Edward vodio kraj njih, Rosalie se javila ispod auta.
“Jasper će dobiti okladu”, rekla je zločesto. Emmett se smjesta
prestao cerekati i počeo me pažljivo odmjeravati pogledom.
“Kakvu okladu?”, smjesta sam je upitala, zastavši.
“Daj, idemo do Carlislea”, požurivao me Edward.
Značajno je gledao u Emmetta. Jedva primjetno odmahnuo je
glavom.
“Kakvu okladu?”, uporno sam ponovila, okrenuvši se prema
njemu.
“Baš ti hvala, Rosalie”, promrsio je, čvršće me uhvatio oko
struka i poveo prema kući.
“Edwarde...”, progunđala sam.
“Djetinjarija”, slegnuo je ramenima. “Emmett i Jasper vole se
kockati.”
“Emmett će mi kazati.” Pokušala sam se okrenuti, ali držao me
željeznim stiskom. Uzdahnuo je.
“Kladili su se u to koliko će ti se puta... omaknuti u prvih godinu
dana.”
“O.” Složila sam grimasu, ne bih li prikrila užas koji me obuzeo
čim sam shvatila što je htio reći. “Kladili su se u to koliko ću
ljudi ubiti?”
“Da”, nevoljko mi je priznao. “Rosalie smatra da će tvoja
prijeka ćud dati bolje izglede Jasperu.” Obuzeo me blagi ushit.
“Jasper se kladio na mnogo.”
“Bit će mu draže ako tebi bude teško da se navikneš. Dojadilo
mu je biti najslabija karika.”
MIN@
232
“Jasno. Naravno da će mu biti. Pa, valjda bih mogla tu i tamo
počiniti koje umorstvo viška, ako će to usrećiti Jaspera. Zašto da
ne?” Brbljala sam bez veze, tupim, monotonim glasom. U glavi
sam vidjela novinske naslove, popise imena... Uhvatio me
čvršće.
“Ne moraš se sada zabrinjavati zbog toga. Zapravo, ne moraš
se nikada zabrinjavati zbog toga, ako ne želiš.”
Prostenjala sam, a Edward me brže poveo prema kući, misleći
da mi to smeta bol u šaci.
Šaka mi je bila slomljena, ali ne ozbiljno, jedan mi je zglob tek
malčice napuknuo. Nisam htjela u gips, a Carlisle je rekao da će
mi udlaga biti dovoljna ako obećam da ću je nositi. Obećala
sam.
Edward je opazio da su mi misli daleko dok mi je Carlisle
pažljivo stavljao udlagu oko šake. Nekoliko puta me zabrinuto
upitao boli li me, ali svaki put sam ga smirila, kazavši mu da
nije stvar u tome. Kao da mi je trebao još jedan razlog za brigu,
čak i kad bih uopće imala mjesta za njega.
Sve Jasperove priče o novostvorenim vampirima kolale su mi po
glavi otkako je opisao svoju prošlost. Sada su mi se te priče
posve razbistrile pred očima na vijest o okladi koju je sklopio s
Emmettom. Onako usput, upitala sam se u što su se kladili. Koja
te nagrada motivira kad već imaš sve?
Oduvijek sam znala da ću biti drugačija. Nadala sam se da ću
biti jaka kao što je Edward rekao. Jaka i brza i nadasve lijepa.
Neko ko može stati pokraj Edwarda i osjećati se kao da ondje
pripada. Nastojala sam da ne mislim previše o svemu ostalom
što ću biti. Divlja. Krvožedna. Možda se neću moći suzdržati od
ubijanja ljudi. Neznanaca, ljudi koji mi kad nisu učinili ništa
loše. Ljudi poput sve većeg broja žrtava u Seattleu, koji su imali
obitelji i prijatelje i budućnost. Ljudi koji su imali svoje živote.
A ja bih mogla biti neman koja će im sve to oduzeti.
Ali, ruku na srce, smatrala sam da bih s tim izašla na kraj, jer
sam vjerovala, apsolutno vjerovala da će me Edward spriječiti
da učinim išta što bih mogla zažaliti. Znala sam da bi me odveo
u lov na pingvine na Antarktiku ako ga zamolim. A ja ću učiniti
sve da budem dobra osoba. Dobra vampirica. Zahihotala bih se
na tu pomisao, da nije bilo ove nove brige. Jer, kad bih doista
nekako ispala takva, poput novorođenih u grozomornim slikama
MIN@
233
koje mi je Jasper usadio u glavu, da li bih ikako mogla i dalje
ostati ja? A budem li jedino željela ubijati ljude, što će biti sa
svime onim što želim sada?
Edward je bio tako opsjednut potrebom da ništa ne propustim
dokle sam god ljudska. To mi se obično činilo pomalo blesavim.
Nije bilo mnogo ljudskih iskustava koje sam se bojala da ću
propustiti. Dokle god budem u prilici biti uz Edwarda, što bih
još mogla tražiti?
Promatrala sam mu lice dok je gledao kako mi Carlisle zbrinjava
šaku. Nije bilo toga na svijetu što sam željela više od njega.
Hoće li se to, može li se to promijeniti?
Postoji li uopće neko ljudsko iskustvo kojega se neću htjeti
odreći?

18Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:22 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
16. PREKRETNICA
“Nemam što obući!”, prostenjala sam sebi u bradu. Svaki komad
odjeće koji sam posjedovala bio mi je rasprostrt na krevetu; u
ladicama i ormarima ništa nije ostalo. Zurila sam u prazne
udubine, nastojeći čistom voljom stvoriti još nešto u njima.
Drap suknja ležala mi je preko naslona stolice za ljuljanje,
čekajući da otkrijem nešto što bi išlo uz nju baš kako treba.
Nešto u čemu bih izgledala lijepo i odraslo. Nešto za posebne
prilike. A ničeg nije bilo.
Bilo je gotovo vrijeme za polazak, a ja sam još bila u dragoj
staroj trenerki. Ne nađem li ovdje nešto bolje, a trenutačno mi
izgledi za to nisu bili baš naročiti, maturirat ću u njoj.
Mrko sam pogledala hrpu odjeće na svom krevetu. Glavna je
fora bila u tome što sam tačno znala što bih obukla, da mi je još
pri ruci, crvenu bluzu koju su mi oteli. Udarila sam zdravom
šakom u zid.
“Glupa, bezobrazna vampirska lopuža!”, zarežala sam.
“Što sam ti sad skrivila?”, otpovrnula mi je Alice. Stajala je
nehajno naslonjena kraj otvorenog prozora, kao da je cijelo
vrijeme bila tu. “Kuc, kuc”, dodala je, nasmiješivši se od uha do
uha.
MIN@
234
“Pa zar ti je tako teško pričekati da ti otvorim vrata?” Bacila mi
je pljosnatu kutiju na krevet.
“Svratila sam usput. Mislila sam, možda ti treba nešto za obući.”
Pogledala sam veliki bijeli paket navrh svoje neupotrebljive
garderobe i napravila grimasu.
“Priznaj”, rekla je Alice. “Spasila sam ti život.”
“Spasila si mi život”, promrsila sam. “Hvala.”
“Pa, lijepo je za promjenu nešto pogoditi. Ne znaš ti koliko mi
to ide na živce, kad propuštam stvari kao u zadnje vrijeme.
Osjećam se tako beskorisno. Tako... normalno.” Sva se zgrozila
na tu riječ.
“Ne mogu zamisliti koliko je to grozan osjećaj. Biti normalan?
Gah.”
Nasmijala se.
“Pa, ovim sam barem nadoknadila to što mi je promaknula tvoja
bezobrazna lopuža, sad još samo moram dokučiti što to ne vidim
u Seattleu.”
Kad je to tako rekla, kad je spojila te dvije situacije u jednu
rečenicu, sinulo mi je, baš tada. To neuhvatljivo nešto što me
već danima tištalo, ta bitna spona koju nisam nikako uspijevala
sastaviti, sve mi se to odjednom razjasnilo. Blenula sam u nju,
lica skamenjenog u izrazu koji sam tad već imala.
“Zar je nećeš otvoriti?”, upitala me. Uzdahnula je kad nisam
smjesta krenula, i sama podigla poklopac s kutije. Izvukla je
nešto iz nje i pokazala mi, ali nisam mogla razabrati što je to.
“Zgodna je, zar ne? Izabrala sam plavu, jer znam da tu boju
Edward najviše voli na tebi.”
Nisam je slušala.
“Ista stvar”, prošaptala sam.
“Kako ista?”, otpovrnula mi je. “Nemaš nijednu ovakvu. Za ime
svega, pa imaš jednu jedinu suknju!”
“Ne, Alice! Pusti sad odjeću, slušaj me!”
“Ne sviđa ti se?” Alicino se lice smrknulo od razočaranja.
“Slušaj, Alice, zar ne shvaćaš? Ista stvar! Onaj koji je provalio
ovamo i ukrao mi odjeću, i novi vampiri u Seattleu. Oni su
zajedno!”
Odjeća joj je ispala kroz prste i pala natrag u kutiju. Alice se sad
usredotočila, naglo progovorivši oštro.
“Odakle ti takav zaključak?”
MIN@
235
“Sjećaš se što je Edward rekao? Kako se neko služi propustima
u tvojim vizijama ne bi li te spriječio da vidiš novorođene? A i
sama si već rekla da je bilo presavršeno tempirano, da je moj
lopov dobro pripazio da ni s kim ne stupi u doticaj, kao da je
znao da ćeš to vidjeti. Mislim da si imala pravo, Alice, mislim
da je to doista znao. I mislim da se baš služio tim propustima.
Jer, koja je vjerojatnost da dvije različite osobe ne samo da
znaju dovoljno o tebi da to izvedu, već da to i izvedu upravo u
isto vrijeme? Nikakva. Ne, to je jedna osoba. Jedna te ista. Ona
koja stvara vojsku je ona koja je ukrala moj miris.”
Alice nije bila naviknuta na neočekivana iznenađenja. Ukipila
se, i ostala ukipljena tako dugo da sam počela brojati u glavi dok
sam čekala. Pune se dvije minute nije pomaknula. Zatim me
opet pogledala.
“Imaš pravo”, rekla je ošamućenim tonom. “Naravno, imaš
pravo. A kada to tako kažeš...”
“Edward je pogrešno zaključio”, prošaptala sam. “Bio je to
ispit... da vidi hoće li upaliti. Može li ući i izaći bez posljedica,
dokle god bude pazio da ne učini ništa na što ti motriš. Recimo,
da me pokuša ubiti... I nije uzeo moje stvari kao dokaz da me
našao. Ukrao mi je miris... da bi me drugi mogli naći.”
Razrogačila je oči od šoka. Bila sam u pravu, a vidjela sam da i
ona to zna.
“O, ne”, kazala je bezglasno.
Više nisam ni očekivala da mi osjećaji imaju smisla. Dok sam
nastojala shvatiti činjenicu da je neko stvorio vojsku vampira,
istu onu vojsku koja je krvožedno umorila desetke ljudi u
Seattleu, u direktnoj namjeri da uništi mene, osjetila sam kako
me protresa grč olakšanja. Dio razloga ležao je u tome što sam
se napokon riješila nelagodnog osjećaja da mi promiče nešto
bitno. Ali veći je dio ležao u nečemu potpuno drugom. “Pa”,
prošaptala sam, “svi se sada mogu opustiti. Ipak niko ne
pokušava istrijebiti Cullenove.”
“Ako ti misliš da se išta promijenilo, apsolutno nisi u pravu”,
procijedila je Alice kroz zube. “Ako neko želi jednu od nas,
morat će se probiti kroz sve nas ostale kako bi do nje došao.”
“Hvala, Alice. Ali sad barem znamo što im je pravi cilj. To bi
moralo pomoći.”
MIN@
236
“Možda”, promrsila je. Počela je zamišljeno koračati amo-tamo
po mojoj sobi.
Dum, dum, šaka je zalupala na moja vrata. Poskočila sam. Alice
kao da nije ni primijetila.
“Zar još nisi gotova? Zakasnit ćemo!”, požalio se Charlie,
sav napet. Charlie je mrzio svečane prilike otprilike jednako kao
i ja. U ovom slučaju, velik dio nevolje potjecao je iz potrebe da
se lijepo uredi.
“Još samo malo. Strpi se minutu”, promuklo sam kazala.
Pošutio je pola sekunde.
“Ti to plačeš?”
“Ne. Uzrujavam se. Idi.”
Čula sam kako se teškim koracima spušta u prizemlje.
“Moram ići”, šapnula mi je Alice.
“Zašto?”
“Stiže Edward. Ako čuje ovo...”
“Idi, idi!”, smjesta sam je ponukala. Edward će se raspomamiti
kad to sazna. Neću to moći dugo skrivati od njega, ali
ceremonija dodjele svjedodžbi možda nije najbolji trenutak za
njegovu reakciju.
“Obuci se”, naredila mi je Alice i odlepršala kroz prozor.
Poslušala sam je i ošamućeno obukla novu odjeću. Namjeravala
sam izvesti nešto profinjenije s kosom, ali vremena je nestalo,
pa mi je ostala visiti ravno i dosadno kao i bilo kojeg drugog
dana. Nije bilo bitno. Nisam se potrudila pogledati u zrcalo, tako
da nisam imala pojma koliko uspješno Alicin pulover ide uz
suknju. Ni to nije bilo bitno. Prebacila sam ružnu žutu
ceremonijalnu odoru od poliestera preko ruke i strčala u
prizemlje. “Lijepo izgledaš”, rekao je Charlie, već promukao od
suspregnutih osjećaja. “To je nešto novo?”
“Aha”, promrmljala sam, nastojeći se usredotočiti na njega. “To
mi je Alice poklonila. Hvala.”
Edward je stigao minutu-dvije nakon što mu je sestra otišla, pa
nisam stigla složiti mirnu vanjštinu. Ali Charlie nas je povezao
sve skupa u policijskom automobilu, pa nije dobio priliku da me
pita što je bilo. Charlie se prošli tjedan tvrdoglavo usprotivio
kad je saznao da sam se dogovorila s Edwardom da me on vozi
na ceremoniju dodjele svjedodžbi. A shvaćala sam i zašto,
roditelji bi morali imati neka prava na sâm dan mature.
MIN@
237
Ljubazno sam mu izašla u susret, a Edward je vedro predložio
da svi pođemo zajedno. Kako se Carlisle i Esme nisu protivili
tome, Charlie nije imao uvjerljivog razloga za prigovor; pristao
je preko volje. I tako se sada Edward vozio na stražnjem sjedalu
policijskog automobila moga oca, iza pregrade od fiberglasa, i
smješkao se, vjerojatno zato što se i moj otac smješkao, i to sve
jače svaki put kad bi krišom pogledao Edwarda u retrovizoru. A
to je gotovo sigurno značilo da Charlie zamišlja stvari zbog
kojih bi ga kritikovala da ih naglas izgovori.
“Jesi li dobro?”, šapnuo mi je Edward dok mi je pomagao da
izađem iz automobila na školskom parkiralištu.
“Uzrujana sam”, odgovorila sam mu, a nisam ni lagala.
“Tako si lijepa”, rekao mi je.
Činilo mi se da želi reći više, ali Charlie se, prozirnim
manevrom za koji je očito mislio da je dovitljiv, ugurao između
nas i obrglio me oko ramena.
“Jesi li uzbuđena?”, upitao me.
“Ne baš”, priznala sam mu.
“Bella, ovo je velika stvar. Završavaš gimnaziju. Sada te čeka
stvarni svijet. Studij. Samostalan život... Više nisi moja mala
djevojčica.” Charlieju se grlo pomalo stisnulo pri kraju.
“Tata”, prostenjala sam. “Molim te, nemoj mi se sada sav
raspekmeziti.”
“Ko se raspekmezio?”, zarežao je. “Dobro, zašto nisi
uzbuđena?”
“Ne znam, tata. Valjda me još nije pogodilo kako treba.”
“Sva sreća da ti Alice priređuje taj tulum. Treba ti nešto da te
malo razvedri.”
“Jasno. Upravo mi tulum treba.”
Charlie se nasmijao mome tonu i stisnuo mi ramena. Edward je
zamišljeno gledao u oblake.
Moj otac nas je morao ostaviti na stražnjem ulazu u dvoranu i
otići na glavni ulaz s ostalim roditeljima. Unutra je vladalo
potpuno rasulo, dok su nas gospođa Cope iz uprave i gospodin
Varner s matematike nastojali svrstati po abecednom redu.
“Na početak, gospodine Cullen”, graknuo je gospodin Varner na
Edwarda.
“Hej, Bella!”
MIN@
238
Ugledala sam Jessicu Stanley kako mi maše s donjeg kraja vrste,
ozareno se smiješeći. Edward me na brzinu poljubio, uzdahnuo i
otišao stati s ostalima kojima prezime počinje sa C. Alice nije
bila tamo. Što ona namjerava? Preskočiti maturu? Kako sam to
loše istempirala. Taj mi je zaključak trebao sinuti tek nakon što
sve ovo prođe.
“Tu sam, Bella!”, pozvala me opet Jessica.
Otišla sam zauzeti mjesto iza Jessice, nejasno se pitajući zbog
čega je ona odjednom tako prijazna. Kad sam se približila,
ugledala sam Angelu pet mjesta niže. Gledala je Jessicu jednako
radoznalo. Jess je počela brbljati prije nego što sam joj prišla
dovoljno blizu da je čujem.
“...tako nevjerojatno. Mislim, ono, djeluje mi kao da smo se tek
upoznale, a evo, već skupa maturiramo”, uzbuđeno je govorila.
“Možeš ti vjerovati da je već gotovo? Dođe mi da zavrištim!”
“I meni”, promrsila sam.
“Kad je sve to tako nevjerojatno. Sjećaš se našeg prvog dana u
školi? Sprijateljile smo se, ono, odmah. Istog trena kad smo se
ugledale. Nevjerojatno. A ja sad idem u Kaliforniju, a ti ćeš na
Aljasku, i tako ćeš mi nedostajati! Moraš mi obećati da ćemo se
naći neki put! Tako mi je drago da imaš tulum. To je savršeno.
Jer stvarno se već dosta dugo nismo družile, a sada svi skupa
odlazimo...”
I tako je ona trtljala li trtljala, a ja sam bila sigurna da smo naglo
opet dobre samo zbog maturalne čeznutljivosti i zahvalnosti
zbog pozivanja na tulum, premda s time nisam imala veze.
Obraćala sam pažnju na nju koliko sam mogla dok sam oblačila
odoru. I shvatila sam da mi je drago što mogu u dobrim
odnosima privesti poznanstvo s Jessicom kraju.
Jer ovo je bio kraj, bez obzira na to što je Eric u oproštajnom
govoru u ime klase izjavio da promocija znači “početak” i
ispričao još hrpu takvih banalnih gluposti. Možda više za mene
nego za ostale, ali svi smo danas ostavljali nešto iza sebe.
Sve je prošlo tako brzo. Imala sam utisak da se uključilo brzo
premotavanje. Zar bi to trebalo ići baš tako brzo? A onda je i
Eric počeo prebrzo govoriti od uzbuđenosti, stapajući riječi i
izraze tako da više nisu imali smisla. Ravnatelj Greene počeo je
prozivati imena jedno za drugim, bez dovoljnog razmaka;
prednji red u dvorani žurio se priključiti ostalima. Sirota
MIN@
239
gospođa Cope imala je dvije lijeve dok je pokušavala pružati
ravnatelju pravu svjedodžbu za pravog učenika.
Vidjela sam kako Alice, koja se odjednom pojavila, plesnim
korakom prelazi pozornicu i uzima svoju, sva udubljena u misli.
Edward je izašao nakon nje, sav zbunjen, ali ne i uzrujan. Samo
su njih dvoje mogli nositi to grozno žuto na sebi i svejedno
izgledati onako. Isticali su se u mnoštvu nezemaljskom ljepotom
i elegancijom. Upitala sam se kako sam ikada mogla povjerovati
u obmanu da su samo ljudi. Dva bi anđela mogla stajati tamo
gore jasno vidljivih krila i ipak biti manje upadljiva.
Čula sam kako gospodin Greene proziva moje ime, pa sam
ustala s mjesta i pričekala da se vrsta ispred mene pokrene.
Shvatila sam da me neko glasno pozdravlja iz dna dvorane, pa
sam se osvrnula i vidjela kako Jacob podiže Charlieja na noge,
dok me obojica bodre povicima. Nekako sam razaznala i tjeme
Billyjeve glave kraj Jakeova lakta. Uspjela sam im uputiti nešto
slično osmijehu.
Gospodin Greene dovršio je prozivanje, a onda nastavio dijeliti
svjedodžbe s krotkim osmijehom na licu dok smo se redali kraj
njega.
“Čestitam, gospođice Stanley”, promumljao je dok je Jess
uzimala svoju.
“Čestitam, gospođice Swan”, promumljao je meni i stavio mi
svjedodžbu u zdravu ruku.
“Hvala”, promrmljala sam. I to je bilo to.
Otišla sam stati uz Jessicu i ostale maturante. Jess je bila sva
rumena oko očiju i stalno je otirala lice rukavom odore. Trebao
mi je trenutak da shvatim kako ona zapravo plače. Gospodin
Greene rekao je nešto što nisam uspjela čuti, i svi oko mene stali
su vikati i vriskati. Žute su kape poletjele u zrak. Skinula sam i
ja svoju, prekasno, i pustila je da samo padne na pod.
“O, Bella!”, procendrala je Jess kroz nagli, bučni žamor. “Ne
mogu vjerovati da smo završile.”
“Ne mogu vjerovati da je sve gotovo”, promumljala sam. Bacila
mi se oko vrata.
“Moraš mi obećati da ćemo ostati u vezi.”
Zagrlila sam i ja nju, osjećajući blagu nelagodu dok sam joj
izbjegavala odgovoriti izravno.
MIN@
240
“Tako mi je drago što te poznajem, Jessica. Bile su mi ovo lijepe
dvije godine.”
“Bile su”, uzdahnula je i šmrcnula. Zatim me pustila. “Lauren!”,
ciknula je, mahnula iznad glave i stala se probijati kroz stisku
žutih odora. Obitelji su počele prilaziti, tiskajući nas još jače.
Opazila sam Angelu i Bena, ali okruživale su ih njihove obitelji.
Čestitat ću im kasnije.
Izvijala sam vrat, nastojeći opaziti Alice.
“Čestitam”, šapnuo mi je Edward na uho, ovijajući ruku oko
mog struka. Govorio je smireno; nije mu se ni najmanje žurilo
da doživim ovu prekretnicu.
“Ovaj, hvala.”
“Nemam dojam da si se uspjela prestati uzrujavati”, primijetio
je.
“Pa nisam baš.”
“Što te još može brinuti? Tulum? Neće biti tako strašno.”
“Vjerojatno si u pravu.”
“Koga to tražiš?”
Nisam zvjerala oko sebe tako neupadljivo kao što sam
vjerovala.
“Alice, gdje je sad nestala?”
“Istrčala je čim je dobila svjedodžbu.”
Glas mu je poprimio novi ton. Pogledala sam ga i vidjela da sav
zbunjen gleda prema stražnjim vratima dvorane. Donijela sam
odluku naprečac, što mi je bio običaj, iako sam stvarno trebala
promisliti.
“Brineš se za Alice?”, upitala sam ga.
“Eh...” Nije mi htio odgovoriti na to.
“O čemu je ona uopće razmišljala? Hoću reći, da bi te spriječila
da je čuješ.” Naglo me pogledao u lice, stisnuvši sumnjičavo
oči.
“Prevodila je Bojnu himnu Republike na arapski, ako te baš
zanima. Kad je to dovršila, prešla je na korejski jezik znakova
za nijeme.”
Nervozno sam se nasmijala.
“Pa, to joj je valjda stvarno dovoljno zaokupilo misli.”
“Ti znaš što to ona skriva od mene”, optužio me.
“Jasno.” Slabašno sam se osmjehnula. “Ja sam ta koja je to
smislila.”
MIN@
241
Zbunjeno je pričekao.
Osvrnula sam se. Charlie je sigurno već krenuo ovamo kroz
gomilu.
“Znajući Alice”, užurbano sam prošaptala, “vjerojatno će
nastojati prikriti to od tebe sve do nakon tuluma. Ali kako je
meni više nego stalo da se tulum otkaže, pa, svejedno, nemoj
sad pomahnitati, okej? Uvijek je bolje znati najviše što se može.
Od toga mora biti nekakve koristi.”
“O čemu ti to?”
Vidjela sam kako Charliejeva glava izviruje nad ostale u potrazi
za mnom. Opazio me i mahnuo mi.
“Samo ostani miran, okej?”
Kratko je kimnuo glavom, usta stisnutih u smrknutu crtu.
Užurbanim sam mu šapatom iznijela svoje zaključke.
“Mislim da nisi u pravu kad kažeš da nas nevolja salijeće sa svih
strana. Mislim da nas uglavnom salijeće s jedne strane... i
mislim da cilja baš na mene. Sve je to povezano, sigurno. Stvar
je samo u jednoj osobi koja muti Alicine vizije. Neznanac u
mojoj sobi bio je pokus, da se vidi može li neko njoj
promaknuti. Mora da je to isti onaj koji stalno mijenja mišljenje,
a novorođeni, krađa moje odjeće ,sve je to povezano. Moj miris
je za njih.”
Lice mu je tako problijedjelo da mi je bilo teško ispričati mu sve
do kraja.
“Ali niko ne salijeće vas, zar ne shvaćaš? To je dobro, Esme i
Alice i Carlisle, niko ne cilja na njih!”
U panici je široko iskolačio oči, zgranut i zgrožen. Baš kao i
Alice, shvatio je da imam pravo. Stavila sam mu ruku na obraz.
“Smiri se”, lijepo sam ga zamolila.
“Bella!”, graknuo je Charlie, probijajući se kroz natisnute
obitelji oko nas. “Čestitam, malena!” Još se derao, premda mi je
sada bio ravno na uhu. Čvrsto me zagrlio, pritom vrlo
prepredano odgurnuvši Edwarda u stranu.
“Hvala”, promrmljala sam, obuzeta izrazom Edwardovog lica.
Još se nije uspijevao obuzdati. Ruke su mu bile napol ispružene
prema meni, kao da bi me htio ščepati i klisnuti sa mnom na
sigurno. Kako sam se obuzdavala jedva nešto bolje od njega,
bijeg mi se činio kao posve prihvatljiva ideja.
MIN@
242
“Jacob i Billy morali su otići, jesi li vidjela da su bili tu?”,
upitao me Charlie, odmaknuvši se za korak, ali zadržavajući
ruke na mojim ramenima. Okrenuo se leđima Edwardu,
vjerojatno zato da ga odvoji od nas, ali trenutačno je to bilo u
redu. Edward je zijevao u šoku, još uvijek izbuljen od užasa.
“Aha”, potvrdila sam ocu, nastojeći primjereno mariti za njega.
“A i čula sam ih.”
“Lijepo od njih što su došli”, rekao je Charlie. “Mhm.”
Pa dobro, stvarno sam se zaribala što sam rekla Edwardu. Alice
je imala pravo što je mutila svoje misli. Trebala sam pričekati da
se negdje nađemo nasamo, možda s ostatkom njegove obitelji. I
bez ičega lomljivog u blizini, poput prozora... automobila...
škola. Kad sam vidjela njegov izraz, sav mi se strah vratio, i još
pojačao, iako u njemu više nije bilo straha, sad mu se na licu
jasno ocrtavala čista srdžba.
“Onda, kamo bi htjela otići na večeru?”, upitao me Charlie.
“Vodim te kamo god ti srce ište.”
“Znam ja kuhati.”
“Ne pričaj koješta. Hoćeš da odemo u Lodge?”, upitao me sa
srdačnim smiješkom.
Nisam bila naročito sklona Charliejevom najdražem restoranu,
ali, u ovakvoj situaciji, to nije ni bilo bitno. Ionako sam znala da
neću moći ništa pojesti.
“Jasno, Lodge, super”, rekla sam.
Charlie se jače osmjehnuo, te uzdahnuo. Blago se okrenuo
prema Edwardu, ne pogledavši ga zaista.
“Ideš i ti s nama, Edwarde?”
Molećivo sam ga pogledala. Edward je smirio lice samo
trenutak prije nego što će se Charlie okrenuti da vidi zašto nije
dobio odgovor.
“Ne, hvala”, rekao je Edward kruto, tvrdog i hladnog lica.
“Imaš li neke planove s roditeljima?”, upitao ga je Charlie,
čujno negodujući. Edward je uvijek bio pristojniji nego što je to
Charlie zasluživao; iznenadila ga je ova neočekivana hladnoća.
“Da. Ispričavam se...” Edward se naglo okrenuo i iskrao se
kroz prorijeđenu gomilu. Kretao se mrvicu prebrzo, od
uzrujavanja ne uspijevajući održati inače savršeno oponašanje
čovjeka.
“Što sam sad rekao?”, upitao me Charlie s krivnjom u očima.
MIN@
243
“Ma pusti, tata”, smirila sam ga. “Mislim da nije stvar u tebi.”
“Vas dvoje ste se opet posvađali?”
“Niko se nije posvađao. Gledaj svoja posla.”
“Ti si moj posao.” Prevrnula sam očima.
“Idemo na tu večeru.”
U Lodgeu je bila gužva. Restoran je, prema mom mišljenju,
bio preskup i kičast, ali to je bio jedini iole svečaniji
ugostiteljski prostor u mjestu, pa je uvijek bio tražen za
proslave. Mrko sam piljila u punjenu glavu losa što je potišteno
visila sa zida dok se Charlie gostio rebarcima i pričao s
roditeljima Tylera Crowleyja za stolom iza njega. Bilo je bučno,
svi u restoranu upravo su stigli s dodjele svjedodžbi, pa je
većina razgovarala između stolova i preko pregrada separea, kao
Charlie.
Bila sam leđima okrenuta vanjskim prozorima, i opirala sam se
potrebi da se osvrnem i pogledom potražim oči koje sam sada
osjećala na zatiljku. Znala sam da ne bih ništa uspjela vidjeti.
Jednako tako sam znala da je nemoguće da me on ostavi
nezaštićenu, makar i na sekundu. Ne nakon ovoga.
Večera se otegla. Charlie je, zauzet druženjem, presporo jeo.
Čupkala sam svoj hamburger i skrivala komadiće u ubrus kad
sam bila sigurna da gleda u nešto drugo. Činilo mi se da sve to
traje vrlo dugo, ali kad bih pogledala na zidni sat, češće nego što
je bilo nužno, kazaljke se ne bi naročito pomaknule. Napokon je
Charlie dobio povrat sitniša i stavio napojnicu na stol. Ustala
sam.
“Žuriš se?”, upitao me.
“Htjela bih pomoći Alice oko priprema”, izjavila sam.
“Okej.” Okrenuo se od mene i pozdravio se s ostalim gostima.
Otišla sam ga pričekati kraj automobila.
Naslonila sam se na suvozačka vrata, čekajući da se Charlie
dovuče s neplanirane proslave. Na parkiralištu je bilo gotovo
mračno, jer su oblaci bili tako debeli da nisam mogla procijeniti
je li sunce zašlo ili ne. Zrak mi je djelovao gusto, kao da se
sprema kiša.
Nešto se pomaknulo u sjeni. Moj ustrašeni uzdah pretvorio se u
uzdah olakšanja kad se Edward pojavio iz tmine.
MIN@
244
Bez riječi me čvrsto privio na prsa. Hladnom je rukom pronašao
moju bradu i podigao mi lice da može priljubiti svoje tvrde usne
uz moje. Osjetila sam mu napetost u čeljusti.
“Kako si?”, upitala sam ga čim mi je dao da dođem do daha.
“Ne baš sjajno”, promrmljao je. “Ali uspio sam se obuzdati.
Žao mi je što sam onako reagirao.”
“Sama sam kriva. Trebala sam pričekati da ti to kažem.”
“Ne”, usprotivio se. “Morao sam to saznati. Ne mogu vjerovati
da to sâm nisam uvidio!”
“Imaš mnogo svojih briga.”
“A ti nemaš?” Odjednom me opet poljubio, ne dopuštajući mi
da odgovorim. Odmaknuo se već sekundu potom. “Stiže
Charlie.”
“Reći ću mu da me odveze do tvoje kuće.”
“Otići ću za vama.”
“To stvarno nije nužno”, pokušala sam reći, ali njega već nije
bilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie s ulaza u restoran, škiljeći u tamu.
“Tu sam.”
Charlie je polako došetao do auta, gunđajući nešto o tome kako
sam nestrpljiva.
“Onda, kako si mi?”, upitao me dok smo se vozili autocestom
na sjever. “Danas ti je bio veliki dan.”
“Dobro sam”, slagala sam mu. Nasmijao se, prozrevši me s
lakoćom. “Brineš se zbog tuluma?”, pokušao je pogoditi.
“Aha”, opet sam mu slagala. Ovaj put to nije opazio.
“Nikad ti nisi naročito voljela tulumarenje.”
“Baš se pitam odakle mi to”, promrmljala sam. Charlie se
zahihotao.
“Pa, izgledaš stvarno lijepo. Da sam se bar sjetio da ti nešto
kupim. Oprosti.”
“Ne pričaj gluposti, tata.”
“Nisu to gluposti. Imam dojam da ne radim uvijek sve što bih
trebao za tebe.”
“Ma koješta. Fantastično se brineš za mene. Najbolji si tata na
svijetu. I...” Nije mi bilo lako razgovarati o osjećajima s
Charliejem, ali nakašljala sam se i ustrajno nastavila. “I stvarno
mi je drago što sam došla živjeti s tobom, tata. To mi je bila
MIN@
245
najbolja odluka u životu. Zato, bez brige, samo proživljavaš
postmaturalni pesimizam.” Frknuo je.
“Možda. Ali siguran sam da sam tu i tamo podbacio. Mislim, pa
gledaj samo svoju ruku!”
Blijedo sam se zagledala u svoje ruke. Lijeva mi je šaka
opušteno ležala na tamnoj udlazi o kojoj sam rijetko uopće
razmišljala. Slomljeni me zglob više nije naročito bolio.
“Nikad mi nije palo na pamet da bih te trebao naučiti kako se
udara. Očito sam tu pogriješio.”
“Pa zar ti nisi na Jacobovoj strani?”
“Nije bitno na čijoj sam ja strani. Ako te neko poljubi bez tvog
dopuštenja, trebala bi biti u stanju dati mu do znanja kako gledaš
na to, a da se pritom ne ozlijediš. Nisi valjda zadržala palac u
šaci, je li?”
“Ne, tata. To je lijepo od tebe na pomalo munjen način, ali
mislim da mi poduka tu ne bi baš pomogla. Jacob ima stvarno
tvrdu glavu.”
Charlie se nasmijao.
“Idući put ga opali u trbuh.”
“Idući put?”, upitala sam u nevjerici.
“Daj, ne budi prestroga prema dečku. Mlad je.”
“Nemoguć je.”
“Svejedno, prijatelj ti je.”
“Znam.” Uzdahnula sam. “Stvarno ne znam što bi mi tu bilo
najpametnije, tata.” Charlie je polako kimnuo glavom.
“Aha. Najpametniji potez nije uvijek i najočitiji. Ponekad nešto
što je najpametnije za jednog bude najlošije za nekog drugog.
Zato... sretno ti bilo s tom odlukom.”
“Hvala”, suho sam promrsila.
Charlie se opet nasmijao, a onda namrštio.
“Ako taj tulum postane previše razuzdan...”, započeo je.
“Bez brige, tata. Carlisle i Esme će biti s nama. Sigurno i ti
možeš doći, ako hoćeš.”
Charlie je složio grimasu dok je škiljio kroz vjetrobran u noć.
Charlie je volio tulumarenje otprilike u jednakoj mjeri kao i ja.
“Gdje je, ono, to skretanje?”, upitao me. “Morali bi raščistiti
prilaz, nemoguće ga je naći u mraku.”
“Odmah iza sljedećeg zavoja, mislim.” Napućila sam usne.
“Znaš, u pravu si, nemoguće ga je naći. Alice je rekla da će
MIN@
246
pridodati kartu uz pozivnicu, ali čak i tako je moguće da će se
svi skupa pogubiti.” Blago sam se razvedrila na tu pomisao.
“Možda”, rekao je Charlie kad je cesta zavila na istok. “A
možda i neće.”
Crni, baršunasti mrak prekinuo se pred nama, upravo na mjestu
gdje bi trebao biti prilaz za Cullenove. Neko je obavio stabla s
obje strane tisućama treptavih svjetalaca, koje je bilo nemoguće
propustiti.
“Alice”, kiselo sam rekla.
“Opa”, rekao je Charlie kad smo skrenuli na prilazni put. Nisu
bila osvijetljena samo ta dva stabla na ulazu. Na svakih šestsedam
metara stajao je novi blistavi putokaz prema velikoj
bijeloj kući. Cijelim putem, punih dva kilometra puta.
“Ona nikad ništa ne radi polovično, zar ne?”, promumljao je
zadivljeno Charlie.
“Siguran si da ne želiš ući?”
“Krajnje siguran. Lijepo se provedi, mala.”
“Puno ti hvala, tata.”
Smijao se sebi u bradu kad sam izašla i zatvorila vrata za
sobom. Ispratila sam ga pogledom dok je odlazio, smješkajući
se i dalje. Uzdahnula sam i popela se stubama da podnesem
svoj tulum.

19Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:25 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
17. SAVEZ
“Bella?”
Edward se tiho oglasio iza mene. Okrenula sam se i ugledala ga
gdje lakim koracima prelazi stube na trijemu, kose razbarušene
od trčanja. Smjesta me zagrlio, baš kao i na parkiralištu, i opet
poljubio. Taj me poljubac uplašio. Bilo je u njemu previše
napetosti, previše prikrivene siline u načinu na koji je pritisnuo
usne na moje, kao da se boji da nam je preostalo tek ograničeno
vrijeme.
Nisam mogla dopustiti da razmišljam o tome. Barem ne ako ću
se morati ljudski ponašati u idućih nekoliko sati. Odmaknula
sam se od njega.
MIN@
247
“Daj da se riješimo i tog glupog tuluma”, promumljala sam, ne
gledajući ga u oči. Stavio je dlanove na obje strane mojega lica i
pričekao da pogledam u njega.
“Neću dopustiti da ti se išta dogodi.”
Dotaknula sam mu usne prstima zdrave ruke.
“Ne brinem se ja naročito za sebe.”
“Zašto me to ne iznenađuje?”, promrsio je sebi u bradu. Duboko
je udahnuo, a onda se šturo osmjehnuo.
“Spremna za proslavu?”, upitao me.
Prostenjala sam. Otvorio je vrata i pridržao mi ih, čvrsto me
držeći oko struka. Na tren sam samo skamenjeno stajala u
mjestu, a onda sam polako odmahnula glavom.
“Nevjerojatno.” Edward je slegnuo ramenima.
“Alice ti je Alice.” Unutrašnjost doma Cullenovih doživjela je
preobražaj u noćni klub, jedan od onih kakvi se ne zatječu često
u stvarnom životu, samo na televiziji.
“Edwarde!”, pozvala ga je Alice, smještena kraj divovskog
zvučnika. “Treba mi tvoj savjet.” Mahnula je prema povisokoj
hrpi CD-a. “Da im dadem poznato i prihvatljivo? Ili”, mahnula
je prema susjednoj hrpi, “da im malo proširim glazbeno
obrazovanje?”
“Neka bude prihvatljivo”, preporučio joj je Edward. “Ne trči
pred rudo.”
Alice je ozbiljno kimnula glavom i počela spremati obrazovne
CD-e u kutiju. Opazila sam da se presvukla u topić sa
šljokicama i crvene kožne hlače. Obnažena joj je koža neobično
reagirala pod pulsiranjem crvenih i ljubičastih reflektora.
“Mislim da sam nedovoljno odjevena.”
“Savršena si”, usprotivio mi se Edward.
“Poslužit će i to”, dopunila ga je Alice.
“Hvala.” Uzdahnula sam. “Stvarno misliš da će ljudi doći?”
Svako mi je u glasu mogao čuti čemu se zapravo nadam. Alice
me pogledala i iskreveljila se.
“Svi će doći”, odgovorio mi je Edward. “Izgaraju od želje da
iznutra vide tajanstvenu kuću povučene obitelji Cullen.”
“Fenomenalno”, prostenjala sam.
Nisam im mogla naročito pomoći ni oko čega. Sumnjala sam da
bih, čak i nakon što se više ne budem morala naspavati, i bila se
MIN@
248
u stanju mnogo brže kretati, ikada mogla izvesti sve to tako kao
Alice.
Edward je odbio da me pusti makar i na trenutak, pa me vukao
za sobom dok je tražio Jaspera, a zatim i Carlislea da im prenese
moj iznenadni zaključak. Nijemo sam, sva užasnuta, slušala
kako raspravljaju o svome napadu na vojsku u Seattleu. Bilo mi
je jasno da Jasperu nije drago kako stoje omjeri brojnosti, ali
nisu uspjeli stupiti u kontakt ni sa kim osim s Tanyjinom
nesusretljivom obitelji. Jasper se nije trudio prikrivati svoje
očajanje kao što bi to Edward učinio. Lako sam vidjela da se ne
voli kockati s ovolikim ulozima.
Nisam mogla ostati kod kuće i samo čekati u nadi da će se
vratiti. Nisam to željela. Poludjela bih.
Začulo se zvono na ulaznim vratima.
U trenu je sve postalo nadrealno normalno. Savršen osmijeh,
iskren i topao, zamijenio je uzrujavanje na Carlisleovu licu.
Alice je pojačala glazbu, te otplesala da bi otvorila vrata
gostima.
Bili su to moji prijatelji, onoliko njih koliko je stalo u puni
suburban, redom odviše uzrujani ili ustrašeni da se sami dovezu.
Jessica je prva ušla, Mike odmah iza nje. Tyler, Conner, Austin,
Lee, Samantha... čak se i Lauren našla na začelju, a kritičke su
joj se oči krijesile od radoznalosti. Svi su bili radoznali, a zatim i
zadivljeni kad su ugledali golemu prostoriju uređenu poput
pomodnog rave-kluba. Nije bila prazna; svi su Cullenovi zauzeli
svoja mjesta, spremni da kao i obično savršeno izigravaju ljude.
Večeras sam imala utisak da se u svakom pogledu pretvaram
koliko i oni.
Otišla sam da pozdravim Jess i Mikea, nadajući se da mi
napetost u glasu zvuči kao primjereno uzbuđenje. Prije nego što
sam stigla do ostalih, zvono se opet začulo. Otvorila sam vrata
Angeli i Benu, i ostavila ih otvorena, jer su Eric i Katie upravo
stizali do stuba na trijemu.
Nisam dobila drugu priliku da se uspaničim. Morala sam
razgovarati sa svima, dati sve od sebe da budem prava, poletna
domaćica. Premda je tulum službeno bio zajednička proslava za
Alice, Edwarda i mene, nedvojbeno sam bila najomiljenija meta
čestitki i zahvala. Možda zato što su Cullenovi izgledali tek
mrvicu pogrešno pod Alicinom rasvjetom za tulum. Možda zato
MIN@
249
što je s tom rasvjetom prostorija ostala tmurna i tajanstvena. U
takvoj se atmosferi prosječan čovjek teško mogao opustiti dok
stoji kraj nekoga poput Emmetta. Opazila sam kako se Emmett
široko osmjehnuo Mikeu preko švedskog stola, pri čemu su mu
zubi zasjali pod reflektorima, na što je Mike automatski
ustuknuo.
Alice je vjerojatno to izvela namjerno, kako bi me prisilila da
dođem u središte pažnje, jer je smatrala da bi mi takav položaj
trebao više prijati. Stalno me nastojala natjerati da se ponašam
onako kako je sama smatrala da bi se ljudi trebali ponašati.
Tulum je nedvojbeno bio uspješan, usprkos nagonskoj napetosti
prouzročenoj blizinom Cullenovih, ili je, pak, to samo dodalo
izvjesno uzbuđenje atmosferi. Glazba je bila zarazna, rasvjeta
gotovo hipnotična. Sudeći prema brzini kojom je hrana
nestajala, i ona je zacijelo bila dobra. Unutra je uskoro zavladala
gužva, premda ni trenutka klaustrofobična. Imala sam utisak da
je došla cijela klasa maturanata, kao i najveći dio trećeg razreda.
Tijela su se gibala u ritmu koji im je tutnjao pod tabanima, i
neprestano mi se činilo da bi se tulum mogao pretvoriti u ples.
Nije mi bilo tako teško kao što sam mislila. Povodila sam se za
Alice, družeći se i čavrljajući sa svakim na minutu. Ljude je bilo
dosta lako zadovoljiti. Mjestašce Forks sigurno nikad još nije
doživjelo ovako kul tulum. Alice je gotovo prela od
zadovoljstva, niko od gostiju nikad neće zaboraviti ovu večer.
Jedanput sam obišla cijelu prostoriju i vratila se Jessici.
Uzbuđeno je blebetala, pa je nisam morala pažljivo slušati, jer
nisam imala utisak da će u dogledno vrijeme zatražiti odgovor
od mene. Edward je bio uz mene, i dalje je odbijao da me pusti.
Jednom me rukom čvrsto držao oko struka, i tu i tamo privijao
bliže sebi u odgovor na misli koje nisam čula, što mi je
vjerojatno bilo i bolje. I tako sam smjesta postala sumnjičava
kad me pustio i odmaknuo se od mene.
“Ostani tu”, prišapnuo mi je na uho. “Odmah se vraćam.”
Elegantno je prošao kroz gužvu, naizgled ne dotaknuvši nikoga
u stisci, nestavši tako brzo da ga nisam stigla pitati zašto odlazi.
Ostala sam stisnutih očiju gledati za njim, dok je Jessica nešto
žustro vikala preko glasne muzike, vješajući mi se o lakat, ne
opažajući da je ne slušam.
MIN@
250
Gledala sam kako on stiže u tamnu sjenu kraj ulaza u kuhinju,
koje su reflektori obasjavali tek povremeno.
Prignuo se uz nekoga, ali nisam dobro vidjela od svih glava
između nas.
Propela sam se na prste i istegnula vrat. Upravo tada crveni mu
je reflektor bljesnuo iza leđa i obasjao crvene šljokice na
Alicinom topiću. Osvijetlio joj je lice tek na pola sekunde, ali to
je bilo dovoljno.
“Ispričavam se na trenutak, Jess”, promrmljala sam i povukla
lakat. Nisam se osvrnula da vidim kako će reagirati, čak ni da
vidim jesam li je povrijedila takvom naglošću.
Provukla sam se kroz gomilu, koja me tu i tamo natiskivala.
Nekoliko ljudi je sad već plesalo. Požurila sam do ulaza u
kuhinju. Edwarda više nije bilo, ali Alice je još stajala tamo u
mraku, praznog izraza lica, s blijedim pogledom kakav se vidi
na licu nekoga ko je upravo bio svjedok užasne nesreće. Jednom
se rukom grčevito pridržavala za dovratak, kao da joj treba
potpora.
“Što, Alice, što? Što si vidjela?” Ispreplela sam šake pred
sobom, preklinjući je.
Nije me pogledala, zurila je u stranu. Pogledala sam kamo i ona
i opazila kako joj se pogled susreće sa Edwardovim preko cijele
prostorije. Njegovo je lice bilo bezizražajno poput stijene.
Okrenuo se i iščezao u sjenama ispod stubišta.
Upravo tada začulo se zvono, satima nakon dolaska posljednjih
gostiju, a Alice se zbunjeno prenula i brzo poprimila zgađen
izraz lica.
“Ko je pozvao vukodlaka?”, prigovorila mi je. Namrgodila sam
se.
“Ta sam.”
Mislila sam da sam poništila taj poziv, čak i ako nikad nisam ni
sanjala da bi Jacob doista došao amo.
“Pa, onda ti to idi riješiti. Ja moram razgovarati s Carlisleom.”
“Ne, Alice, čekaj!” Pokušala sam joj dohvatiti ruku, ali nestala
je, i ruka mi je zagrabila u prazno.
“Kvragu!”, progunđala sam.
Znala sam da je to to. Alice je vidjela ono što je iščekivala, a ja
stvarno nisam mislila da mogu trpjeti tu neizvjesnost dovoljno
dugo da odem otvoriti vrata. Opet je zazvonilo, predugo, jer je
MIN@
251
neko očito upro u tipku. Odlučno sam okrenula leđa vratima i
pokušala pogledom razabrati Alice u mračnoj prostoriji.
Ništa nisam uspjela vidjeti. Krenula sam se probijati prema
stubištu.
“Hej, Bella!”
Jacobov duboki glas ulovio je zatišje u glazbi, a ja sam i
nehotica podigla pogled začuvši svoje ime. Složila sam facu.
Nije to došao sam jedan vukodlak, nego trojica. Jacob je sâm
ušao, s Quilom i Embryjem s lijeve i desne strane. Njih dvojica
izgledali su nevjerojatno napeto, zvjerajući pogledom po
prostoriji kao da su upravo ušli u ukletu kriptu. Embry je
drhtavom rukom još držao kvaku, poluokrenut, da stigne
klisnuti. Jacob mi je mahao, smireniji od ostalih, premda mu je
nos bio dignut od gađenja. Mahnula sam i ja njemu, u znak
pozdrava, i opet krenula potražiti Alice. Provukla sam se između
leđa Connera i Lauren.
Pojavio se niotkuda, stavio mi ruku na rame i povukao natrag
prema sjeni kraj kuhinje. Pokušala sam mu se izmaknuti, ali on
me ščepao za zdravo zapešće i izvukao iz gomile.
“Ljubazna li dočeka”, primijetio je.
Istrgnula sam ruku i mrko ga pogledala.
“Što ti tu radiš?”
“Pozvala si me, sjećaš se?”
“Ako ti moj desni kroše nije bio dovoljno jasan, evo što je
značio: time sam ti ukinula poziv.”
“Što si tako neljubazna. Donio sam ti poklon za maturu i sve.”
Prekrižila sam ruke na grudima. Nije mi se sada dalo svađati s
Jacobom. Zanimalo me što je to Alice vidjela i što sada Edward
i Carlisle kažu na to. Izvinula sam vrat pokraj Jacoba, ne bih li
ih opazila.
“Nosi to natrag u trgovinu, Jake. Moram nešto obaviti...”
Ispriječio mi se pred očima, namećući se mojoj pozornosti.
“Ne mogu to odnijeti natrag. Nije iz trgovine, sâm sam to
napravio. A i stvarno mi je dugo trebalo.”
Opet sam se nagnula u stranu, ali nisam uspjela opaziti nijednog
Cullena. Kamo su se sad svi izgubili? Očima sam stala
pretraživati polumračnu prostoriju.
“Ma daj, hajde, Bell. Nemoj se pretvarati da nisam tu!”
MIN@
252
“Ne pretvaram se.” Nigdje ih nisam vidjela. “Čuj, Jake, imam
hrpu briga u ovom trenutku.” Uhvatio me pod bradu i podigao
mi lice.
“Molim vas lijepo, gospođice Swan, bih li mogao dobiti samo
nekoliko sekundi vaše pune pozornosti?”
Naglo sam se odmaknula od njegovog dodira.
“Prste sebi, Jacobe”, oštro sam prošaptala.
“Oprosti!”, smjesta je rekao i podigao ruke, predajući se.
“Stvarno, oprosti mi. Za ono neki dan, mislim, također. Nisam
te smio tako poljubiti. Nije to bilo u redu. Čini mi se... pa, čini
mi se da sam nekako uspio samoga sebe obmanuti i uvjeriti se
da ti to želiš.”
“Obmanuti, kako savršen opis!”
“Nemoj biti zločesta. Mogla bi prihvatiti moju ispriku, znaš.”
“Pa dobro. Prihvaćam ispriku. E sad, daj, ako bi me mogao malo
ispričati...”
“Okej”, promrmljao je, a glas mu je zazvučao tako drugačije da
sam prestala pogledom tražiti Alice i pozorno promotrila
njegovo lice. Gledao je u pod, krijući oči. Mrvicu je izbacio
donju usnu.
“Očito bi radije bila sa svojim pravim prijateljima”, rekao je
istim poraženim tonom. “Shvaćam.” Prostenjala sam.
“Ajoj, Jake, znaš da to nije fer.”
“Znam li?”
“Trebao bi.” Nagnula sam se prema naprijed i zaškiljila uvis, ne
bih li mu uspjela vidjeti oči. Tada je pogledao preda se, preko
moje glave, izbjegavajući moj pogled.
“Jake?” Odbio me pogledati. “Hej, kažeš da si mi nešto
napravio, je l’ tako?”, upitala sam ga. “To si samo tako rekao?
Gdje mi je poklon?” Moj pokušaj oponašanja znatiželje bio je
prilično jadan, ali imao je uspjeha. Zakolutao je očima, a onda
napravio grimasu i pogledao me.
Nastavila sam se tako jadno pretvarati, ispruživši dlan pred
sobom. “Čekam.”
“Tačno”, sarkastično je progunđao. Ali također je pritom iz
stražnjeg džepa traperica izvukao vrećicu rijetke, šarene tkanine.
Bila je zavezana kožnim uzicama. Stavio ju je na moj dlan.
“Hej, baš zgodna stvarčica, Jake. Hvala!” Uzdahnuo je.
“Poklon je unutra, Bella.”
MIN@
253
“O.”
Malo sam se pomučila s uzicama. Opet je uzdahnuo, uzeo mi
zavežljaj iz ruke, jedanput lako povukao pravu uzicu i razvezao
ga. Pružila sam dlan da ga uzmem, ali on je okrenuo vrećicu
naopačke i istresao mi nešto srebrno u ruku. Metalne karike tiho
su zvecnule jedna o drugu.
“Nisam napravio narukvicu”, priznao mi je. “Samo hamajliju.”
Za jednu kariku srebrne narukvice bio je pričvršćen malen
drvorez. Uhvatila sam ga prstima da ga bolje pogledam.
Zaprepastila me količina istančanih detalja u figurici,
minijaturni vuk bio je krajnje realističan. Čak je bio izrezbaren
od crvenkastosmeđeg drveta koje je bojom odgovaralo njegovoj
koži.
“Prekrasno je”, prošaptala sam. “Ti si to napravio? Kako?”
Slegnuo je ramenima.
“Billy me naučio kako se to radi. Njemu bolje ide nego meni.”
“Teško u to mogu povjerovati”, promrmljala sam, samo prstima
okrećući i okrećući maloga vuka.
“Stvarno ti se sviđa?”
“Da! Nevjerojatno je, Jake.”
Osmjehnuo se, isprva sretno, ali onda mu se lice skiselilo.
“Pa, mislio sam da će te to možda tu i tamo podsjetiti na mene.
Znaš kako je, daleko od oka, daleko od srca.”
Zanemarila sam što time želi reći.
“Daj, pomozi mi da je stavim.”
Pružila sam mu lijevo zapešće, jer mi je desno bilo u udlazi. S
lakoćom mi je pričvrstio kopču, premda se činila presitnom za
njegove krupne prste.
“Nosit ćeš je?”, upitao me.
“Pa jasno da hoću.”
Široko mi se osmjehnuo , onim sretnim osmijehom koji sam
tako voljela vidjeti na njegovom licu. Načas sam mu ga
uzvratila, ali onda su mi oči refleksno opet prešle preko
prostorije, zabrinuto prelazeći po gužvi ne bi li opazile neki trag
od Edwarda i Alice.
“Zašto si tako smušena?”, upitao me Jacob.
“Nije to ništa”, slagala sam, nastojeći se usredotočiti. “Stvarno,
hvala ti na poklonu. Prekrasan je.”
MIN@
254
“Bella?” Skupio je obrve, tako da su mu oči pale u još dublju
sjenu. “Nešto se zbiva, zar ne?”
“Jake, ma... ne, nema ničega.”
“Ne laži mi, grozno lažeš. Trebala bi mi reći što se to zbiva. Nas
takve stvari zanimaju”, rekao je, pri kraju progovorivši u
množini.
Vjerojatno je imao pravo; vukove bi svakako moglo zanimati to
što se zbiva. Samo što još nisam bila sigurna što se to zbiva.
Neću to sa sigurnošću ni znati sve dok ne pronađem Alice.
“Jacobe, reći ću ti. Samo daj da ja shvatim što se zbiva, okej?
Moram razgovarati s Alice.” Lice mu je zasjalo od shvaćanja.
“Vidovnjakinja je nešto vidjela.”
“Da, upravo kad ste se vi pojavili.”
“Nešto o onome krvopiji u tvojoj sobi?”, promrmljao je glasom
dubljim od potmulog ritma glazbe.
“Ima veze s tim”, priznala sam mu.
Malo je razmislio, promatrajući me nakrivljene glave.
“Znaš nešto što mi ne želiš reći... nešto krupno.”
Čemu da mu opet lažem? Predobro me poznaje.
“Da.”
Jacob se na tren zagledao u mene, a onda se okrenuo i pogledao
svoje prijatelje iz čopora u oči. Još su stajali na ulazu, nespretno
i nelagodno, ali kad su vidjeli izraz njegova lica, pokrenuli su se,
probijajući se kroz veselje gotovo kao i da sami plešu. Za pola
minute našli su se svaki s jedne strane pokraj Jacoba, divovski
spram mene.
“Sada. Objasni”, naložio mi je Jacob. Embry i Quil pogledavali
su malo u mene, malo u njega, zbunjeni i oprezni.
“Jacobe, ne znam sve.” I dalje sam pregledavala prostoriju, sada
u potrazi za spasom. Stjerali su me u kut u svakom smislu tog
izraza.
“Onda reci ono što znaš.”
Svi su tačno u isti mah prekrižili ruke na prsima. To je izgledalo
donekle smiješno, ali uglavnom je odisalo prijetnjom. A onda
sam opazila Alice kako se spušta stubištem, dok joj bijela koža
sja pod ljubičastim svjetlom.
“Alice!”, ciknula sam od olakšanja.
Pogledala je ravno u mene čim sam je oslovila, premda me nije
trebala čuti od zaglušnih basova. Stidljivo sam joj mahnula i
MIN@
255
gledala joj lice dok je promatrala tri vukodlaka nadvijena nad
mene. Stisnula je oči. Ali lice joj je prije te reakcije bilo puno
stresa i straha. Ugrizla sam se za usnu kad mi je priskočila.
Jacob, Quil i Embry zajedno su se s nelagodom odmaknuli od
nje. Obgrlila me oko struka.
“Nas dvije moramo razgovarati”, šapnula mi je u uho.
“Eh, Jake, vidimo se poslije...”, promumljala sam dok smo se
izvlačile od njih.
Jacob nam je dugom rukom prepriječio put, oslonivši se dlanom
o zid. “Hej, samo polako.”
Alice ga je pogledala očima razrogačenim od nevjerice.
“Molim lijepo?”
“Reci nam što se to zbiva”, oštro joj je kazao, zarežavši.
Jasper se doslovce pojavio niotkuda. U jednom trenu samo smo
Alice i ja stajale uza zid, dok nam Jacob priječi izlaz; a zatim se
Jasper našao s druge strane Jakeove ruke, stravičnog izraza lica.
Jacob je polako povukao ruku. To mu je bio najpametniji potez,
pod pretpostavkom da je želi zadržati.
“Imamo pravo znati”, promrsio je Jacob, i dalje strijeljajući
Alice pogledom. Jasper je stao između njih, a tri su vukodlaka
zauzeli obrambene stavove.
“Hej, hej”, rekla sam, dodavši blago histeričan hihot. “Ovo je
slavlje, sjećate se?”
Niko nije ni najmanje hajao za mene. Jacob je pogledom
strijeljao Alice, dok je Jasper prijeteći gledao u Jacoba. Alice se
odjednom sva zamislila.
“U redu je, Jaspere. On zapravo ima pravo.” Jasper nije opustio
svoje držanje. Bila sam sigurna da će mi glava prsnuti od
neizvjesnosti otprilike za sekundu.
“Što si vidjela, Alice?”
Još je trenutak gledala u Jacoba, a onda se obratila meni, očito
odlučivši dopustiti da i oni to čuju.
“Odluka je pala.”
“Idete u Seattle?”
“Ne.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Želudac mi se stisnuo.
“Oni dolaze ovamo”, procijedila sam.
MIN@
256
Mladi Quileutei šutke su to promatrali, čitajući nam svaku
nehotičnu igru emocija s lica. Stajali su ukopani u mjestu, a opet
ne posve mirno. Podrhtavala su im sva tri para šaka.
“Da.”
“U Forks”, prošaptala sam.
“Da.”
“Po?” Kimnula je glavom, shvativši moje pitanje.
“Jedan je nosio tvoju crvenu košulju.”
Jasper ju je gledao s negodovanjem. Bilo mi je jasno da ne voli
raspravljati o tome pred vukodlacima, ali morao je nešto reći.
“Ne možemo ih pustiti skroz dovde. Nema nas dovoljno da
zaštitimo mjesto.”
“Znam”, rekla je Alice, odjednom sva shrvana. “Ali nije bitno
gdje ćemo ih zaustaviti. Svejedno nas neće biti dovoljno, a neki
od njih stići će dovde u potrazi.”
“Ne!”, podvrisnula sam šapatom.
Buka tuluma zagušila je moje nijekanje. Svuda oko nas, moji
prijatelji, susjedi i sitni neprijatelji jeli su, smijali se i njihali u
ritmu, ni ne sluteći da im se spremaju užas i opasnost, a možda i
smrt. Zbog mene.
“Alice”, nijemo sam je oslovila. “Moram otići, moram se
maknuti odavde.”
“To ne bi pomoglo. Nije da imamo posla s tragačem. Svejedno
će u potrazi prvo doći amo.”
“Onda moram otići pred njih!” Da mi glas nije bio tako
promukao i napet, možda bih tada bila vrisnula. “Ako nađu to
što traže, možda odu i ne naude nikome drugom!”
“Bella!”, pobunila se Alice.
“Samo malo”, naredio je Jacob dubokim, silovitim glasom. “Što
to stiže?”
Alice je uprla ledeni pogled u njega.
“Naš soj. U velikom broju.”
“Po što?”
“Po Bellu. To je sve što znamo.”
“Prebrojni su za vas?”, upitao ju je. Jasper se nakostriješio.
“Imamo mi pokoju prednost, psu. Bit će to izjednačena borba.”
“Ne”, rekao je Jacob, a licem mu se proširio čudan, žestok
poluosmijeh. “Neće biti izjednačena.”
“Izvrsno!”, oštro je prošaptala Alice.
MIN@
257
Još skamenjena od užasa, zabuljila sam se u novi Alicin izraz .
Sva je živnula od ushita, a sa savršenih crta lica nestao joj je
svaki tračak zdvajanja. Iscerila se Jacobu, a on se iscerio njoj.
“Sve je, jasno, upravo nestalo”, kazala mu je puna sebe. “Što je
nezgodno, ali, ako se sve ima u vidu, rado ću to prihvatiti.”
“Morat ćemo se uskladiti”, rekao je Jacob. “Neće nam biti
lako. Ipak, to je prije naš posao nego vaš.”
“Ne bih išla baš dotle, ali ta nam pomoć treba. Nećemo biti
izbirljivi.”
“Čekajte, čekajte, čekajte, čekajte”, upala sam im u riječ.
Alice je stajala na prstima, Jacob se naginjao prema njoj; oboma
su im lica sjala od uzbuđenja, oba su im se nosa dizala zbog
smrada. Nestrpljivo su me pogledali.
“Uskladiti?”, ponovila sam kroz zube.
“Nisi valjda mislila da ćeš nas spriječiti da se umiješamo u
ovo?”, upitao me Jacob.
“Nećete se umiješati!”
“Tvoja vidovnjakinja se ne bi složila s tim.”
“Alice, reci im da ne smiju!”, naložila sam joj. “Izginut će!”
Jacob, Quil i Embry zajedno su prasnuli u smijeh.
“Bella”, rekla mi je Alice smirujućim, molećivim tonom,
“odvojeno bismo svi izginuli. Zajedno… ”
“Neće biti nikakvih problema”, dovršio je Jacob njezinu
rečenicu. Quil se opet nasmijao.
“Koliko ih je?”, željno je upitao Quil.
“Ne!”, viknula sam. Alice me nije ni pogledala.
“To se mijenja, danas dvadeset jedan, ali broj im se smanjuje.”
“Zašto?”, znatiželjno ju je upitao Jacob.
“Duga priča”, rekla je Alice, odjednom pogledavši oko sebe. “A
ovo nije mjesto za nju.”
“Kasnije noćas?”, ostao je uporan Jacob.
“Da”, odgovorio mu je Jasper. “Već smo planirali... strateški
sastanak. Ako se mislite boriti s nama, trebat će vam određena
poduka.”
Svi su vukovi reagovali nezadovoljnim izrazom lica na ovo
zadnje.
“Ne!”, zavapila sam.
“Bit će čudno”, zamišljeno je rekao Jasper. “Nisam ni pomislio
na zajedničku borbu. To je sigurno presedan.”
MIN@
258
“To sigurno”, složio se Jacob. Sada mu se žurilo. “Moramo
se vratiti Samu. U koliko sati?”
“U koliko bi vam bilo prekasno?” Sva trojica su prevrnula
očima.
“U koliko sati?”, ponovio je Jacob.
“U tri?”
“Gdje?”
“Petnaestak kilometara sjeverno od lovočuvarske postaje u šumi
Hoh. Ako dođete sa zapada, naš bi vas miris trebao dovesti na
pravo mjesto.”
“Doći ćemo.”
Okrenuli su se da odu.
“Čekaj, Jake!”, viknula sam za njim. “Molim te! Nemoj!”
Zastao je, okrenuo se i uputio mi širok osmijeh, dok su Quil i
Embry nestrpljivo krenuli prema izlaznim vratima.
“Ne budi smiješna, Bells. Daješ mi mnogo bolji dar od onoga
koji sam ja dao tebi.”
“Ne!”, opet sam viknula. Zvuk električne gitare prigušio je moj
krik.
Nije mi odgovorio; požurio je da sustigne prijatelje, koji su već
bili izašli. Bespomoćno sam promatrala Jacoba kako nestaje.

20Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:27 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
18. PODUKA
“To je baš morao biti najdulji tulum u povijesti svijeta”, potužila
sam se na putu kući. Edward se, izgleda, slagao sa mnom.
“Završio je”, rekao je i pomilovao me po ruci da me smiri.
Jer još je jedino mene trebalo smirivati. Edward je sada bio
dobro, svi su Cullenovi bili dobro. Svi su me nastojali umiriti;
Alice se protegnula i potapšala me po glavi na odlasku, značajno
gledajući Jaspera sve dok me nije obavila navala mira, Esme me
poljubila u čelo i obećala mi da će sve biti u redu, Emmett se
razmetljivo nasmijao i upitao me zašto je samo meni dopuštena
svađa s vukodlacima... Jacobovo rješenje sve ih je opustilo,
gotovo dovelo u euforiju nakon dugih tjedana uzrujavanja. Na
mjestu nedoumice našlo se samopouzdanje. Tulum je završio u
znaku istinskog slavlja.
Samo ne za mene.
MIN@
259
Već je bilo dovoljno loše, užasno, što će se Cullenovi boriti za
mene. Već je bilo previše što ću to morati dopustiti. Već mi je to
bilo više nego što mogu podnijeti. Ne još i Jacob. Ne i njegova
blesava, ratoborna braća, mahom mlađa od mene, tek prevelika,
prejaka djeca, što se raduju ovome kao da je riječ o izletu na
plažu. Ne mogu i njih dovesti u opasnost. Živci su mi bili
ispucani i izloženi. Nisam znala koliko ću još moći susprezati
potrebu da vrisnem iz petnih žila.
Zato sam prošaptala, ne bih li obuzdala glas.
“Vodiš me noćas sa sobom.”
“Bella, iscrpljena si.”
“Misliš da bih mogla spavati?” Namrštio se.
“Ovo je pokus. Ne znam hoćemo li svi mi uspjeti... surađivati.
Neću da budeš usred toga.”
Kao da zbog toga nisam poželjela još više da odem.
“Ako me ti nećeš povesti, zvat ću Jacoba.”
Strogo me pogledao. To je bio niski udarac, što sam dobro
znala. Ali neću mu dopustiti da me izostavi. Nije mi odgovorio;
sad smo se našli pred Charliejevom kućom. Svjetlo na trijemu je
gorjelo.
“Vidimo se u sobi”, promrsila sam.
Na prstima sam ušla u kuću. Charlie je spavao u dnevnoj sobi,
prevelik za maleni kauč, i hrkao tako glasno da sam mogla
upaliti motornu pilu a da ga svejedno time ne probudim.
Žestoko sam mu protresla rame.
“Tata! Charlie!” Progunđao je, ne otvarajući oči. “Stigla sam
kući, leđa će ti nastradati od takvog spavanja. Daj, idemo,
vrijeme je za premještaj.”
Morala sam ga još koji put protresti, a oči ni na tren nije posve
otvorio, ali nekako sam ga uspjela dići s kauča. Pomogla sam
mu da ode do kreveta, gdje se svalio na posteljinu, posve
odjeven, i opet zahrkao.
Bilo mi je jasno da me neće tako skoro tražiti. Edward me čekao
u sobi dok sam se umivala i presvlačila u traperice i flanelsku
košulju. Nezadovoljno me gledao sa stolice za ljuljanje dok sam
spremala u ormar odjeću koju mi je Alice poklonila .
“Dođi amo”, rekla sam, uhvatila ga za ruku i povukla ga na svoj
krevet.
MIN@
260
Gurnula sam ga da legne i onda se sklupčala uz njegova prsa.
Možda je bio u pravu, možda sam doista tako umorna da bih
morala zaspati. Ali nisam mu htjela dopustiti da se iskrade bez
mene.
Ušuškao me jorganom, a onda čvrsto prigrlio.
“Molim te, opusti se.”
“Baš.”
“Ovo će uspjeti, Bella. Osjećam da hoće.” Zubi su mi se čvrsto
stisnuli.
Još uvijek je zračio olakšanjem. Nikoga izuzev mene nije bilo
briga hoće li Jacob i njegovi prijatelji nastradati. Čak ni Jacoba i
njegove prijatelje. Pogotovo njih.
Opazio je da samo što nisam pukla.
“Slušaj me, Bella. Bit će lako. Novorođene ćemo uloviti posve
na prepad. Kad naiđu, neće znati za vukodlake, kao što ni ti nisi.
U Jasperovu sam sjećanju vidio kako se ponašaju u skupini.
Istinski vjerujem da su vučije metode lova posve primjerene
sukobu s njima. A kad ih razbiju i zbune, neće biti posla za sve
nas ostale. Neko će morati prosjediti cijelu bitku”, našalio se.
“Ma čista pljuga”, suho sam mu promrmljala u prsa.
“Pssst”, pomilovao me po obrazu. “Vidjet ćeš. Nemoj mi se
brinuti.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, ali ovaj put me ni ona nije
mogla smiriti.
Ljudi, dobro, tačnije vampiri i vukodlaci, ali ipak, ljudi koje
volim nastradat će. Nastradati zbog mene. Opet. Poželjela sam
da se moja zlosretnost malo pažljivije usredotoči. Došlo mi je da
viknem praznome nebu: Vi to mene želite, evo me! Samo mene!
Pokušala sam smisliti kako bih mogla izvesti upravo to, prisiliti
moju zlosretnost da se usredotoči na mene. To ne bi moglo biti
lako. Morala bih se strpjeti, pričekati svoj trenutak...
Nisam zaspala. Minute su brzo prolazile, na moje iznenađenje, i
još sam bila budna i napeta kad nas je Edward oboje podigao u
sjedeći položaj.
“Sigurna si da ne želiš ostati ovdje i naspavati se?” Kiselo sam
ga pogledala.
Uzdahnuo je, podigao me u naručje i zatim skočio s mog
prozora.
MIN@
261
Jurnuo je mračnom, mirnom šumom sa mnom na leđima, a čak
sam i u njegovu trku osjećala ushit. Trčao je onako kao što je
trčao dok je to bilo samo zbog nas, samo zbog užitka, samo
zbog osjećaja vjetra u kosi. Od takvoga bih trka, u manje
neizvjesnim vremenima, osjetila čistu sreću.
Po dolasku na prostrano polje, zatekli smo njegovu obitelj u
opuštenu, smirenu razgovoru. Emmettov bi smijeh tu i tamo
grmnuo čistinom. Edward me spustio, pa smo se uhvatili za ruke
i pošli prema njima.
Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, jer su oblaci sakrivali
Mjesec i bio je mrak, ali razabrala sam da se nalazimo na čistini
za bejzbol. Upravo ovdje su, prije više od godinu dana, onu
prvu, opuštenu večer s Cullenovima prekinuli James i njegov
koven. Bilo mi je neobično opet se naći tu, kao da ovaj skup
neće biti potpun sve dok nam se ne pridruže James, Laurent i
Victoria. Ali James i Laurent više se nikad neće vratiti. Taj se
obrazac više neće ponoviti. Možda su se svi obrasci zasvagda
poremetili.
Da, neko je poremetio obrazac. Je li moguće da su Volturi
nepoznanica u ovoj jednadžbi? Čisto sam sumnjala u to.
Victoria mi se uvijek činila kao sila prirode, kao uragan što
pravolinijski hita prema obali, neizbježna, neumoljiva, ali
predvidljiva. Možda je nisam smjela tako ograničiti. Sigurno se
zna prilagođavati.
“Znaš što ja mislim?”, upitala sam Edwarda. Nasmijao se.
“Ne.” Gotovo da sam se osmjehnula. “Što misliš?”
“Mislim da je sve to povezano. Ne samo te dvije stvari, nego sve
tri.”
“E sad te više ne shvaćam.”
“Tri su se ružne stvari dogodile otkako si se vratio.” Nabrojala
sam ih na prste. “Novorođeni u Seattleu. Neznanac u mojoj sobi.
I, prije svega, Victoria je došla ovamo u potrazi za mnom.”
Stisnuo je oči, razmišljajući o tome.
“Zašto to misliš?”
“Zato što se slažem s Jasperom , Volturi vole svoja pravila. I oni
bi to, uostalom, sigurno bolje izveli.” A ja bih bila mrtva da to
oni žele, dodala sam u sebi. “Sjećaš se kad si prošle godine
pratio Victoriju?”
“Da.” Namrštio se. “Nisam baš bio naročito uspješan u tome.”
MIN@
262
“Alice je rekla da si bio u Teksasu. Jesi li došao onamo za
njom?”
Obrve su mu se skupile.
“Jesam. Hmm...”
“Vidiš, mogla je tamo dobiti tu ideju. Ali ona ne zna što radi, pa
su novorođeni posve neukroćeni.” Počeo je odmahivati glavom.
“Jedino Aro tačno zna kako funkcionira Alicina vidovitost.”
“Aro zna najbolje, ali zar ne bi Tanya, Irina i ostali vaši prijatelji
u Denaliju znali dovoljno? Laurent je tako dugo živio s njima. A
ako je i dalje bio u dovoljno dobrim odnosima s Victorijom da
joj čini usluge, što ga je moglo spriječiti da joj ne kaže sve što
zna?”
Edward se namrštio.
“Ono u tvojoj sobi nije bila Victoria.”
“Ona ne može steći nove prijatelje? Razmisli malo, Edwarde.
Ako iza onoga u Seattleu doista stoji Victoria, onda je stekla
gomilu novih prijatelja. Stvorila ih je.”
Promislio je o tome, čela naboranog od zamišljenosti.
“Hmm”, rekao je naposljetku. “Moguće. Još mislim da je
najvjerojatnije riječ o Volturima... Ali tvoja teorija, ima nešto u
njoj. Victorijin karakter. Tvoja teorija savršeno odgovara
njezinom karakteru. Ona od samog početka iskazuje iznimno
umijeće samoočuvanja, možda je to njezin dar. U svakom
slučaju, takvim bi planom izbjegla svaku opasnost s naše strane,
ako sjedi na sigurnom u pozadini i pušta da novorođeni divljaju
ovuda. Možda bi tako izbjegla i prijetnju Voltura. Možda računa
s tim da ćemo na koncu mi pobijediti, premda svakako ne bez
teških gubitaka s naše strane. Ali niko iz njezine male vojske
neće preživjeti da posvjedoči protiv nje. Zapravo”, nastavio je,
razmišljajući o svemu, “u slučaju da bude preživjelih, kladim se
da ih već namjerava sama uništiti... Hmm. Ipak, za to bi morala
imati bar jednog malo zrelijeg prijatelja. Nije to neki svježe
stvoreni novorođeni tvom ocu poštedio život...”
Dugi se trenutak samo mrštio u prazno, a onda mi se naglo
osmjehnuo, prenuvši se iz zamišljenosti.
“To je nesumnjivo moguće. Svejedno, moramo biti spremni na
sve dok ne znamo tačno o čemu je riječ. Danas si vrlo
promućurna”, dodao je. “Zadivljen sam.” Uzdahnula sam.
MIN@
263
“Možda je to samo moja reakcija na ovo mjesto. Ovdje imam
utisak kao da je ona blizu... kao da me upravo sada gleda.”
Mišići u čeljusti napeli su mu se na moje riječi.
“Nikada te neće ni taknuti, Bella”, rekao je.
Usprkos tim riječima, pogledom je pažljivo prešao preko
mračnog drveća. Dok je pregledavao šumske sjene, licem mu je
prešao krajnje čudan izraz. Iskezio je zube, a oči su mu se
neobično zakrijesile, u nekoj divljoj, žestokoj nadi.
“A ipak, što ne bih dao da mi se nađe tako blizu”, promrmljao
je. “Victoria, kao i svako ko ti je ikada poželio nauditi. Da
dobijem priliku sâm to privesti kraju. Okončati to svojim
rukama, ovaj put.”
Zadrhtala sam od okrutne žudnje u negovu glasu, i čvršće
ispreplela prste s njegovima, poželjevši da sam dovoljno jaka da
nam neraskidivo spojim ruke zasvagda.
Primaknuli smo se njegovoj obitelji, i tek sam tada opazila da
Alice ne dijeli optimizam ostalih. Stajala je malo po strani i
napućenih usana gledala kako Jasper rasteže ruke, kao da se
zagrijava za vježbu.
“Nešto nije u redu s Alice?”, šapnula sam mu. Edward se
zahihotao, opet postavši onaj stari.
“Stižu vukodlaci, pa više ne vidi ništa što će se dogoditi.
Neugodno joj je kada tako oslijepi.”
Iako najdalja od nas, Alice mu je čula tihi glas. Pogledala ga je i
isplazila mu jezik. Opet se nasmijao.
“Hej, Edwarde”, pozdravio ga je Emmett. “Hej, Bella. Hoće li
on i tebi dopustiti da vježbaš?” Edward je pogledao brata i
prostenjao.
“Molim te, Emmette, nemoj joj još davati ideje.”
“Kada nam stižu gosti?”, upitao je Carlisle Edwarda. Edward se
načas usredotočio, a onda uzdahnuo.
“Za minutu i pol. Ali morat ću vam prevoditi. Nemaju toliko
pouzdanja u nas da izađu u ljudskom obličju.” Carlisle je
kimnuo glavom.
“Teško je to za njih. Zahvalan sam im što uopće dolaze.”
Blenula sam u Edwarda.
“Dolaze kao vukovi?” Kimnuo je glavom, pazeći kako ću
reagirati. Progutala sam slinu, sjetivši se dvije prilike u kojima
sam vidjela Jacoba u vučijem obličju, prvi put na proplanku s
MIN@
264
Laurentom, a drugi na šumskoj stazi gdje se Paul naljutio na
mene... Obje su mi uspomene bile stravične.
Edwardu su oči neobično zasjale, kao da mu je nešto upravo
palo na pamet, nešto ne posve neugodno. Brzo se okrenuo od
mene, prije nego što sam stigla vidjeti išta više, prema Carlisleu
i ostalima.
“Pripremite se, zavlačili su nas.”
“Kako to misliš?”, priupitala ga je Alice.
“Psst”, upozorio ju je i zagledao se u mrak pokraj nje.
Neformalni krug Cullenovih naglo se proširio u neravnu vrstu s
Jasperom i Emmettom na čelu. Edward se nagnuo kraj mene,
što mi je dalo do znanja da žali što ne
stoji uz njih. Čvršće sam mu stisnula ruku. Zaškiljila sam prema
šumi, ne opažajući ništa.
“Kvragu”, promrsio je Emmett u bradu. “Jeste li ikada vidjeli
išta takvo?”
Esme i Rosalie razrogačeno su se pogledale.
“Što je?”, prošaptala sam što sam tiše mogla. “Ne vidim.”
“Čopor se umnožio”, promrmljao mi je Edward u uho. Zar mu
nisam rekla da je sada i Quil u čoporu? S mukom sam pokušala
razabrati šest vukova u tmini. Napokon, nešto je zasjalo u
mraku, njihove oči, smještene previsoko. Smetnula sam s uma
koliki su ti vukovi. Kao konji, samo mnogo krupniji od mišića i
krzna, i upadljivih ralja, oštrih poput bodeža. Vidjela sam samo
oči. A dok sam promatrala, upinjući se da bolje vidim, shvatila
sam da pred nama stoji više od šest pari očiju. Jedan, dva, tri...
Brzo sam izbrojala parove u glavi. Dvaput.
Bilo ih je deset.
“Čudesno”, gotovo je nečujno promrmljao Edward. Carlisle je
polako, odlučno zakoraknuo prema njima. Pokret je bio oprezan,
smišljen da ih primiri.
“Dobrodošli”, pozdravio je nevidljive vukove.
“Hvala”, odvratio je Edward čudno i ravnomjerno, a ja sam
smjesta shvatila da to govori Sam. Pogledala sam u jarke oči
nasred njihove vrste, najviše i najjasnije. Nisam mogla razlučiti
velikog, crnog vuka u mraku.
Edward se opet oglasio istim, suzdržanim glasom, izgovarajući
Samove riječi. “Gledat ćemo i slušati, ali to će biti sve. Ne
možemo dovoditi svoju samokontrolu na veću kušnju.”
MIN@
265
“To je više nego dovoljno”, odgovorio mu je Carlisle. “Moj sin
Jasper”, mahnuo je prema Jasperu, napetom spremnom, “ima
iskustva na ovom području. Podučit će nas kako se oni bore,
kako ih se može poraziti. Siguran sam da to možete primijeniti
na vlastiti način lova.”
“Drugačiji su od vas?”, upitao je Edward u Samovo ime.
Carlisle je kimnuo glavom.
“Svi su oni vrlo novi, žive ovim životom tek nekoliko mjeseci.
Djeca, na neki način. Nemaju ni vještine ni strategije, samo
sirovu snagu. Ukupno ih je dvadeset. Deset za nas, deset za vas,
ne bi smjelo biti teško. Možda im se broj i smanji.
Novopridošlice se međusobno bore.”
Mrmor je prošao sjenovitom vučijom vrstom, duboko režanje
koje je nekako uspjelo odisati poletom.
“Voljni smo preuzeti više od svoga djela, ako treba”, preveo je
Edward, zvučeći sada manje suzdržano. Carlisle se osmjehnuo.
“Vidjet ćemo kako će ići.”
“Znate li kada će i kako doći?”
“Stići će preko gorja za četiri dana, krajem jutra. Kad naiđu,
Alice će nam pomoći da ih presretnemo.”
“Hvala na obavijesti. Sada ćemo promatrati.”
Začuo se zvuk sličan uzdisanju, i oči su se spustile bliže zemlji,
par po par. Dva otkucaja srca vladala je tišina, a onda je Jasper
istupio u prazan prostor između vampira i vukova. Lako sam ga
opazila, koža mu je u mraku sjala jarko kao i vučije oči. Jasper
se oprezno osvrnuo prema Edwardu, koji mu je kimnuo. Jasper
se opet okrenuo prema vukodlacima i uzdahnuo od očite
nelagode.
“Carlisle je u pravu.” Jasper se obratio samo nama; kao da je
nastojao zanemariti publiku iza sebe. “Borit će se kao djeca.
Najbitnije je da imate na umu dvije stvari. Prvo, ne dajte im da
vas obujme rukama, i drugo, ne pokušavajte ih dokrajčiti na očit
način. Samo će za to biti spremni. Dokle god ih napadate s boka
i ne zastajete, zbunit ćete ih, i neće vam moći djelotvorno
parirati. Emmette?”
Emmett je iskoračio iz vrste, smješkajući se od uha do uha.
Jasper se povukao na sjeverni kraj prostora između neprijatelja
u savezu. Mahnuo je Emmettu da priđe.
MIN@
266
“Okej, prvo nastupa Emmett. On je najbolji primjer
novorođenog u napadu.” Emmett je stisnuo oči.
“Nastojat ću ništa ne slomiti”, promrmljao je. Jasper se iscerio.
“Htio sam reći to da se Emmett oslanja na snagu. Napada vrlo
izravno. Ni novorođeni neće pokušavati ništa složeno. Samo me
pokušaj ubiti na očit način, Emmette.”
Jasper je ustuknuo još nekoliko koraka, dok mu se tijelo
napinjalo.
“Okej, Emmette, pokušaj me uloviti.”
I nakon toga više nisam mogla vidjeti Jaspera, postao je mutna
mrlja kad je Emmett nasrnuo na njega kao medvjed, cereći se pri
režanju. Emmett je pritom bio nemoguće brz, ali ne kao Jasper.
Činilo se da Jasper nije tjelesniji od utvare, kad god bih
pomislila da ga je Emmett sigurno ščepao ručerdama, prsti bi
mu zagrabili zrak. Edward se kraj mene pažljivo nagnuo,
motreći okršaj. Zatim se Emmett ukočio. Jasper ga je ščepao s
leđa, zadržavši zube na centimetar od njegovog grkljana.
Emmett je opsovao.
Iz vučije publike potmulo je doprlo prigušeno, pohvalno
mrmljanje.
“Opet”, uporno je rekao Emmett, koji se više nije smješkao.
“Sad je na meni red”, pobunio se Edward. Stisnula sam prste
oko njegovih.
“Samo malo.” Jasper se iscerio i ustuknuo za korak. “Prvo bih
htio nešto pokazati Belli.” Obuzela me strepnja kad sam vidjela
da je mahnuo
Alice da mu priđe.
“Znam da se brineš za nju”, objasnio mi je dok je ona veselim
plesom ulazila u prostor za borbu. “Htio bih ti pokazati zbog
čega nema potrebe za tim.”
Premda sam znala da Jasper nikad ne bi dopustio da Alice iole
nastrada, svejedno mi je bilo teško gledati ga kako se spušta u
čučanj nasuprot njoj. Alice je stajala nepomično, sitna poput
lutke nakon Emmetta, i samo se smješkala. Jasper je fingirao
nasrtaj, a onda kliznuo u njezinu lijevu stranu. Alice je
zažmirila.Srce mi je stalo neravnomjerno tući kad se Jasper stao
primicati Alice. Jasper je skočio, nestajući. Odjednom se našao
na drugoj strani Alice. A ona kao da se nije ni maknula.
MIN@
267
Jasper se okrenuo na peti i ponovno bacio na nju, te opet
dočekao u čučanj kao i prvi put; cijelo to vrijeme Alice je stajala
i smješkala se sklopljenih očiju.
Sada sam počela pozornije promatrati Alice.
Kretala se, samo što to nisam opažala, usredotočena na
Jasperove napade. Kratko je iskoračila upravo u trenutku kad je
Jasperovo tijelo proletjelo mjestom na kojem je sve dotad
stajala. Zakoraknula je još jedanput, dok su Jasperove ruke
strelovito zagrabile kroz mjesto na kojem joj je do maloprije bio
struk. Jasper se približio, a Alice se počela hitrije kretati.
Plesala je, vrtjela se, obrtala i svijala u sebe. Jasper joj je bio
partner što nasrće, poseže kroz njezine okretne pokrete, a ni
trenutka je ne dotiče, kao da je svaka kretnja unaprijed smišljena
koreografija. Na kraju, Alice se nasmijala. Niotkuda se našla u
čučnju na Jasperovim leđima, s usnama na njegovu vratu.
“Jesam te”, rekla je i poljubila ga u grlo.
Jasper se zahihotao, odmahujući glavom.
“Ti si stvarno jedno grozomorno čudovištance.”
Vukovi su opet stali mrmljati. Ovaj put su zvučali kao da se
skanjuju.
“Dobro da se malo nauče poštovanju”, promrsio je Edward
posprdno. Zatim je glasnije rekao: “Sad ja.” Čvrsto mi je stisnuo
ruku, a onda me pustio. Alice mi je prišla i stala pokraj mene.
“Kul, a?”, upitala me, sva važna.
“Itekako”, složila sam se, ne odmičući pogled od Edwarda koji
je nečujno klizio prema Jasperu, krećući se gipko i pozorno
poput velike mačke u džungli.
“Držim te na oku, Bella”, odjednom mi je prišapnula na uho, ali
tako duboko da sam je jedva čula. Načas sam je pogledala.
Edward je usredotočeno prilazio Jasperu, dok su obojica
fingirala napade.
Alicino lice bilo je puno prijekora.
“Upozorit ću ga ako tvoji planovi postanu iole uobličeniji”,
zaprijetila mi je istim potmulim mrmorom. “Neće biti nikakve
koristi od toga da se dovodiš u opasnost. Misliš li da će ijedan
od njih odustati ako ti stradaš? Borili bi se oni i dalje, kao i svi
mi. Ništa ne možeš promijeniti, pa samo budi dobra, okej?”
Napravila sam grimasu, nastojeći je zanemariti. “Motrim te”,
ponovila je.
MIN@
268
Edward je stigao do Jaspera i počela je ravnopravnija borba od
obje prijašnje. Jaspera je vodilo stoljeće iskustva, pa je nastojao
boriti se krajnje nagonski, ali misli bi ga uvijek odale tračak
sekunde prije nego što će napasti. Edward je bio malčice brži,
ali nije poznavao Jasperove pokrete. Nasrtali su i nasrtali;
nijedan nije uspijevao steći prednost dok im se neprestano
otimalo nagonsko režanje. Bilo mi je teško gledati, ali još teže
odmaknuti pogled. Kretali su se prebrzo da shvatim što to rade.
Tu i tamo opazila bih oštre oči vukova. Činilo mi se da oni u
borbi razabiru više nego ja, možda više nego što bi trebali.
Naposljetku se Carlisle nakašljao.
Jasper se nasmijao i odstupio. Edward se ispravio i široko mu
se osmjehnuo.
“Natrag na posao”, pristao je Jasper. “Recimo da je
izjednačeno.”
Svi su se izredali, Carlisle, pa Rosalie, Esme i opet Emmett.
Škiljila sam kroz trepavice, grozeći se dok je Jasper napadao
Esme. Taj mi je ogled bilo najteže gledati. Zatim se usporio, još
uvijek nedovoljno da shvatim njegove kretnje, i dao daljnje
upute.
“Vidite što tu radim?”, pitao ih je. “Da, upravo tako”, bodrio ih
je. “Usredotočite se na bokove. Imajte stalno na umu što će im
biti meta. Stalno se krećite.”
Edward je neprestano pomno pazio, motreći, a uz to i slušajući
ono što ostali nisu mogli vidjeti. Sve sam ih teže pratila, jer su
mi se vjeđe spuštale. U zadnje vrijeme ionako nisam dobro
spavala, a sad je već prošao gotovo puni dan otkako sam se
probudila. Oslonila sam se o Edwarda i sklopila oči.
“Samo što nismo gotovi”, šapnuo mi je.
Jasper je to potvrdio, prvi put izravno oslovivši vukove, opet s
nelagodom na licu. “I sutra ćemo ovo raditi. Molim vas,
slobodno nas opet dođite promatrati.”
“Da”, odgovorio mu je Edward smirenim Samovim glasom. “Bit
ćemo tu.”
Zatim je Edward uzdahnuo, potapšao me po ruci i odmaknuo se
od mene. Obratio se svojoj obitelji.
“Čopor smatra da bi im koristilo da se upoznaju s mirisima svih
nas, kako se kasnije ne bi zabunili. Ako bismo mogli stajati vrlo
mirno, bilo bi im lakše.”
MIN@
269
“Svakako”, rekao je Carlisle Samu. “Što god vam je potrebno.”
Tmurno, grleno gunđanje doprlo je iz vučijeg čopora dok su se
svi zajedno dizali na noge. Opet sam širom otvorila oči,
zaboravivši na iscrpljenost.
Tamno crnilo noći upravo je počinjao jenjavati, sunce je
doticalo oblake, iako još nije dosezalo obzor, daleko na
suprotnoj strani gorja. Dok su prilazili, odjednom sam im mogla
razaznati obličja... boje.
Sam je bio na čelu, naravno. Nevjerojatno golem, crn kao
ponoć, neman potekla ravno iz mojih mora, doslovce; nakon što
sam prvi put vidjela Sama i ostale na proplanku, ne jednom su
imali glavne uloge u mojim ružnim snovima. Sada kad sam ih
sve vidjela, kad sam mogla poklopiti svaki par očiju s
pripadajućom tjelesinom, učinilo mi se da ih je više nego deset.
Čopor je bio nepojmljivo brojan.
Krajičkom oka opazila sam da me Edward motri, pažljivo
procjenjujući moju reakciju.
Sam je prišao Carlisleu, koji je stajao na čelu, s divovskim
čoporom odmah za petama. Jasper se ukrutio, ali Emmett, koji
je stajao Carlisleu s druge strane, široko se, opušteno smješkao.
Sam je onjušio Carlislea. Učinilo mi se da se pritom pomalo
lecnuo. Zatim je prešao na Jaspera.
Pogledom sam prešla preko oprezne skupine vukova. Bila sam
sigurna da mogu razabrati nekolicinu novopridošlica. Jedan je
svijetlosivi vuk bio mnogo manji od ostalih, krzna na zatiljku
nakostriješenog od gađenja. Drugi, boje pustinjskog pijeska,
djelovao je krakato i nespretno spram ostalih. Potmulo se
cviljenje omaklo pješčanom vuku kad ga je Samov odlazak
ostavio samog između Carlislea i Jaspera.
Zadržala sam pogled na vuku odmah iza Sama. Krzno mu je bilo
crvenkastosmeđe i duže nego u ostalih, čupavo naspram
njihovog. Bio je visok gotovo kao i Sam, drugi po veličini u
skupini. Držao se opušteno, nekako odišući nehajnošću u
okolnostima koje su ostalima očito teško padale. Golemi
crvenkasti vuk kao da je osjetio moje oči na sebi, i pogledao me
poznatim crnim očima.
Nastojala sam vjerovati u ono što sam već znala. Osjećala
sam čuđenje i divljenje u svom pogledu. Vuk je zinuo, iskezivši
MIN@
270
zube. To bi izgledalo strašno, da nije isplazio jezik sa strane i
vučije se iscerio.
Zahihotala sam se. Jacob se još šire iscerio oštrim zubima.
Napustio je svoje mjesto u vrsti, na hajući za oči svoga čopora
dok su ga pratile. Lakim je koracima protrčao pokraj Edwarda i
Alice i zastao ni pola metra dalje od mene. Kad se zaustavio,
načas se osvrnuo prema Edwardu. Edward je stajao nepokretno
poput kipa, pogledom i dalje procjenjujući moju reakciju. Jacob
je čučnuo prednjim nogama i spustio glavu tako da mu se lice
našlo u razini mojega, i samo me gledao, mjereći moju reakciju
u jednakoj mjeri kao i Edward.
“Jacobe?”, kazala sam jedva čujno.
U odgovor je iz dubine njegovih prsa provalio mukli tutanj koji
mi je pomalo zvučao kao cerekanje. Ispružila sam ruku, dok su
mi prsti blago drhtali, i dotakla crvenkastosmeđe krzno
njegovog obraza.
Jacob je sklopio crne oči i oslonio golemu glavu na moj dlan.
Potmulo brujanje doprlo mu je iz grla. Krzno mu je bilo ujedno i
meko i grubo, toplo na mojoj koži. Radoznalo sam prošla
prstima kroz njega, osjećajući kakvo je na dodir, milujući ga po
vratu gdje je boja postajala intenzivnija. Nisam shvatila kako
sam mu blizu pritom prišla; bez upozorenja, Jacob mi je
odjednom liznuo lice od brade do kose.
“Ma fuj! Daj, Jake!”, požalila sam se, odskočila i zamahnula da
ga ošamarim, baš kao da je u ljudskom liku. Izmaknuo mi se, a
kašljucavi lavež koji mu se začuo kroz zube očito je bio smijeh.
Dok sam brisala lice rukavom košulje, nisam se mogla suzdržati
da se ne nasmijem zajedno s njim. U tom sam trenutku shvatila
da nas svi gledaju, i Cullenovi i vukodlaci, Cullenovi zbunjeno
i donekle zgađeno. Bilo mi je teže protumačiti izraze vučijih
lica. Učinilo mi se da Sam izgleda nesretno.
A tu je onda bio i Edward, na rubu, vidljivo razočaran. Shvatila
sam da se nadao drugačijoj reakciji od mene. Sličnijoj vrištanju i
bježanju glavom bez obzira. Iz Jacoba je opet dopro onaj zvuk
smijeha.
Ostali su se vukovi sada odmicali, držeći pritom Cullenove
neprestano na oku. Jacob je ostao uz mene i gledao kako odlaze.
Uskoro su se izgubili u tmurnoj šumi. Samo su se dvojica
MIN@
271
zadržala pokraj prvog drveća i nastavila promatrati Jacoba, dok
im je držanje zračilo zabrinutošću.
Edward je uzdahnuo, prišao mi s druge strane, ignorirajući
Jacoba, i uhvatio me za ruku.
“Spremna za polazak?”, upitao me. Prije nego što sam mu
uspjela odgovoriti, zagledao se preko mene u Jacoba. “Nisam
još sasvim shvatio sve pojedinosti”, rekao je u odgovor na
pitanje u Jacobovim mislima.
Vuk-Jacob nadureno je progunđao.
“Nije to tako jednostavno”, rekao je Edward. “Ne razbijaj glavu
oko toga; sigurnost je moja briga.”
“O čemu vi to?”, ozbiljno sam ga upitala.
“Samo raspravljamo o strategiji”, rekao je Edward. Jacob je
okrenuo glavu amo-tamo, gledajući nam lica. Zatim je,
odjednom, šmugnuo prema šumi. Dok je hitao od nas, prvi put
sam zamijetila da mu je za stražnju nogu vezan četvrtast
zavežljaj crne tkanine.
“Čekaj”, viknula sam i automatski ispružila ruku prema njemu.
Ali nestao je među drvećem za tren oka, a druga dva vuka otišla
su za njim.
“Zašto je otišao?”, upitala sam Edwarda povrijeđeno.
“Vratit će se”, rekao mi je Edward. Uzdahnuo je.
“Želi biti u stanju govoriti u svoje ime.”
Promatrala sam rub šume na mjestu gdje je Jacob iščezao, opet
se oslonivši Edwardu na bok. Snaga mi je bila na samom
izmaku, ali nisam dopuštala da sada klonem.
Jacob je dugim koracima izašao na vidjelo, ovaj put dvonožno.
Široka prsa bila su mu gola, kosa zamršena i čupava. Na sebi je
imao samo donji dio crne trenerke, hodajući bos po hladnoj
zemlji. Sada je bio sâm, ali pretpostavljala sam da su se njegovi
prijatelji zadržali u drveću, skriveni od pogleda. Nije mu trebalo
dugo da prijeđe polje, premda je u širokom luku zaobišao
Cullenove, koji su stajali u nepravilnom krugu i tiho razgovarali.
“Pa dobro, krvopijo”, rekao je Jacob kad nam se približio na
nekoliko koraka, očito nastavljajući razgovor koji dotad nisam
mogla čuti. “Što je to tu tako složeno?”
“Moram imati svaku mogućnost na umu”, rekao je Edward
staloženo. “Što ako vam neki promakne?”
Jacob je frknuo na tu mogućnost.
MIN@
272
“Okej, onda ćemo je ostaviti u rezervatu. Ionako mislimo
natjerati Collina i Bradyja da ne idu s nama. Tamo će biti na
sigurnom.”
Namrgodila sam se.
“Vi to razgovarate o meni?”
“Samo me zanima što on misli učiniti s tobom za vrijeme
borbe”, pojasnio mi je Jacob.
“Učiniti sa mnom?”
“Ne možeš ostati u Forksu, Bella.” Edward je govorio
umirujućim tonom. “Znaju gdje će te tamo naći. Što ako neki
uspije proći kraj nas?”
Želudac mi se stisnuo, a krv mi je nestala iz lica.
“Charlie?”, zgranuto sam zinula.
“Bit će s Billyjem”, brzo me primirio Jacob. “Bude li baš
nužno, ubit će nekoga da ga prisili da dođe onamo. Makar
vjerojatno neće biti potrebe za tim. To je ove subote, je l’ tako?
Utakmica je.”
“Ove subote?”, upitala sam, a u glavi mi se zavrtjelo. Od
iznurenosti nisam mogla obuzdati strahovito nasumičan slijed
svojih misli. Mrko sam pogledala Edwarda. “Pa, kvragu! Ode
vaš poklon za maturu.”
Edward se nasmijao.
“Bitna je namjera”, podsjetio me. “Možeš dati ulaznice nekom
drugom.”
Brzo mi je sinulo i kome.
“Angeli i Benu”, smjesta sam odlučila. “Bar će ih to skloniti iz
mjesta.”
Dotaknuo mi je obraz.
“Ne možeš ih sve evakuirati”, kazao je blagim glasom.
“Skrivamo te samo iz predostrožnosti. Kažem ti, više nema
problema. Neće ih biti dovoljno da nam svima bude zabavno.”
“Ali što ćemo s njezinim sklanjanjem u La Pushu?”, ubacio se
Jacob nestrpljivo.
“Prečesto je išla amo-tamo”, rekao je Edward. “Ostavila je
tragove posvuda. Alice vidi da će u lov doći samo vrlo mladi
vampiri, ali neko ih je očito stvorio. Neko iskusniji stoji iza
ovoga. Ko god to bio”, Edward je zastao i pogledao me, “ili bila,
sve bi ovo mogla biti varka. Alice će vidjeti ako sâm odluči doći
u potragu, ali možda ćemo biti vrlo zauzeti u trenutku donošenja
MIN@
273
te odluke. Možda neko računa s tim. Ne mogu je ostaviti negdje
gdje je često boravila. Mora biti negdje gdje će je biti teško
pronaći, za svaki slučaj. Vjerojatnost je vrlo mala, ali ne želim je
izlagati nikakvom riziku.”
Zurila sam u Edwarda dok je to objašnjavao, a čelo mi se
naboralo. Potapšao me po nadlaktici.
“Samo sam pretjerano oprezan”, obećao mi je.
Jacob je mahnuo prema dubokoj šumi istočno od nas, prema
prostranstvu Olimpijskog gorja.
“Onda je sakrij tu negdje”, predložio je. “Ima milijun mogućih
mjesta, kamo ti ili ja možemo stići za samo nekoliko minuta u
slučaju potrebe.”
Edward je odmahnuo glavom.
“Miris joj je prejak, a u sprezi s mojim vrlo osebujan. Trag bi
ostao čak i kad bih je onamo odnio. Naših tragova ima svud po
šumi, ali privukli bi ih zajedno s Bellinim mirisom. Ne znamo
tačno kuda će poći, jer ni sami to još ne znaju. Naiđu li na njezin
miris prije negoli na nas...” Obojica su u isti mah složili
grimase, mršteći se. “Vidiš u čemu je nevolja.”
“Mora postojati način da se to izvede”, promrsio je Jacob.
Stisnuo je usne i zagledao se prema šumi.
Zanjihala sam se na nogama. Edward me obgrlio oko struka,
privukao uza se i pridržao da ne padnem.
“Moram te odvesti kući, potpuno si iscrpljena. A Charlie će se
uskoro probuditi...”
“Samo tren”, rekao je Jacob i okrenuo se ozareno prema nama.
“Moj miris vam je odvratan, je l’ tako?”
“Hmm, nije loše.” Edward je bio dva koraka ispred njega.
“Moguće je.” Obratio se svojoj obitelji. “Jaspere?”, pozvao je.
Jasper ga je radoznalo pogledao. Prišao je, s Alice na pola
koraka iza sebe. Opet je izgledala nesretno.
“Okej, Jacobe.” Edward mu je kimnuo glavom.
Jacob se okrenuo prema meni s čudnom mješavinom osjećaja na
licu. Taj novi plan očito ga je uzbudio, ali također mu je i dalje
bilo nelagodno nalaziti se tako blizu neprijatelja s kojima su
sklopili savez. A onda je na mene došao red da budem oprezna,
jer je ispružio ruke prema meni.
Edward je duboko udahnuo.
MIN@
274
“Da vidimo mogu li dovoljno zbrkati miris da prikrijem tvoj
trag”, objasnio mi je Jacob. Sumnjičavo sam mjerkala njegove
raširene ruke. “Morat ćeš mu dati da te nosi, Bella”, rekao mi je
Edward mirno, iako sam razabrala pritajeno gađenje.
Namrštila sam se.
Jacob je nestrpljivo prevrnuo očima i sagnuo se da me podigne
u naručje.
“Nemoj se ponašati kao mala beba”, promrmljao je.
Ali načas je pogledao Edwarda, baš kao i ja. Edward je izgledao
sabrano i smireno. Obratio se Jasperu.
“Bellin miris meni je daleko snažniji, mislio sam da će pokus
biti pošteniji ako pokuša neko drugi.”
Jacob se okrenuo od njih i hitrim koracima zašao u šumu.
Šutjela sam dok se tama sklapala nad nama. Durila sam se, jer
mi nije bilo ugodno u Jacobovu naručju. Bilo mi je pretjerano
prisno, pa sigurno me nije morao držati baš tako čvrsto, i
nehotice sam se upitala kako se on sada osjeća. Ovo me
podsjetilo na moje posljednje popodne u La Pushu, a nisam se
htjela prisjećati toga. Prekrižila sam ruke, rasrdivši se kad mi je
udlaga na ruci samo još pojačala tu uspomenu.
Nismo otišli daleko; obišao je širok luk i vratio se na čistinu iz
drugog smjera, možda pola nogometnog terena dalje od tačke s
koje smo pošli. Edward je sâm tamo stajao, a Jacob je pošao
prema njemu.
“Možeš me sada spustiti.”
“Ne bih htio slučajno pokvariti rezultat pokusa.” Usporio je
korak i čvršće me prigrlio.
“Kako mi ideš na živce”, promrsila sam.
“Hvala.”
Jasper i Alice stvorili su se pokraj Edwarda. Jacob je prešao još
jedan korak i spustio me na pet-šest metara od Edwarda. Ne
osvrnuvši se prema Jacobu, prišla sam Edwardu i uhvatila ga za
ruku.
“Onda?”, upitala sam ga.
“Dokle god ne budeš ništa doticala, Bella, nepojmljivo mi je da
bi neko približio nos tako blizu tom tragu da razazna tvoj miris”,
rekao je Jasper s grimasom. “Bio je gotovo potpuno prikriven.”
“Definitivno uspjeh”, složila se Alice, dok joj se nos mreškao.
“I dao mi je jednu ideju.”
MIN@
275
“Koja će upaliti”, dodala je Alice sa samopouzdanjem.
“Pametno”, složio se Edward.
“Kako ti to podnosiš?”, promrsio mi je Jacob.
Edward je prečuo Jacoba, pogledao me i objasnio.
“Mi ćemo, dobro, ti ćeš, ostaviti lažni trag prema čistini, Bella.
Novorođeni su u lovu, tvoj miris će ih uzbuditi, i doći će tačno
onim putem kojim želimo a da pritom neće biti oprezni. Alice
već vidi da će to upaliti. Kad osjete naš miris, razdvojit će se ne
bi li nas napali s dvije strane. Polovica će naići šumom, gdje se
njezino viđenje odjednom gubi...”
“To!”, oštro je prošaptao Jacob.
Edward mu je uputio osmijeh pravog suborca. Smučilo mi se.
Zašto to tako željno čekaju? I kako da istrpim kad se obojica
nađu u opasnosti? Nikako…A i ne želim to trpjeti.
“Nema šanse”, odjednom je zgađeno rekao Edward. Poskočila
sam kad sam to čula, brinući se da je nekako uspio čuti moju
odluku, ali pogled mu je bio uprt u Jaspera.
“Znam, znam”, brzo je rekao Jasper. “Nisam čak ni uzeo to u
obzir, bar ne ozbiljno.” Alice mu je nagazila na nogu.
“Kad bi Bella zaista bila tamo na čistini”, objasnio joj je Jasper,
“poludjeli bi od toga. Sva pozornost bila bi im posvećena samo
njoj. A tada bi ih bilo istinski lako posmicati do zadnjega...”
Edward je tako pogledao Jaspera da je morao ustuknuti.
“Naravno, to bi bilo preopasno za nju. Pomislio sam to tek
tako”, brzo je pridodao. Ali pogledao me krajičkom oka, a taj
pogled bio je čeznutljiv.
“Ne”, rekao je Edward glasom koji nije trpio raspravu.
“Imaš pravo”, rekao je Jasper. Uhvatio je Alice za ruku i pošao
prema ostalima. “Na dvije dobivene?”, čula sam ga kako je pita
kad su opet otišli vježbati. Jacob je zgađeno gledao za njim.
“Jasper sagledava situaciju s vojničkog motrišta”, tiho je
Edward stao u obranu svoga brata. “Sagledava sve mogućnosti,
riječ je o temeljitosti, a ne o nehaju.”
Jacob je frknuo.
Nesvjesno se primaknuo, uživljen u kovanje planova. Sad se
našao tek na metar od Edwarda, a ja sam, stojeći između njih,
osjećala fizičku napetost u zraku kao statički elektricitet, neki
neprijatan naboj.
Edward se vratio temi.
MIN@
276
“Dovest ću je amo u petak popodne da položimo lažni trag.
Možeš doći poslije toga i odvesti je na neko meni poznato
mjesto. Posve po strani i lako obranjivo, premda neće doći do
toga. Ja ću drugim putem doći donde.”
“I onda što? Da je ostavim tamo s mobitelom?”, kritički ga je
upitao Jacob.
“Imaš neki bolji prijedlog?” Jacob je odjednom postao pun sebe.
“Kad već pitaš, imam.”
“O... Opet ti kažem, psu, to uopće nije loše.”
Jacob se brzo okrenuo prema meni, kao da je čvrsto odlučio
ispasti susretljiviji time što će me upućivati u razgovor.
“Pokušali smo nagovoriti Setha da ostane kod kuće s mlađom
dvojicom. Još je premlad, ali je tvrdoglav i opire se. I tako sam
se sjetio novog zadatka za njega, mobitela.”
Pokušala sam izgledati kao da shvaćam plan. Nikoga nisam
prevarila.
“Dokle god Seth Clearwater bude u vučijem obličju, bit će
vezan uz čopor”, rekao je Edward. “Razdaljina nije problem?”,
dodao je, obraćajući se Jacobu.
“Nije.”
“Petsto kilometara?”, rekao je Edward. “Svaka čast.”
Jacob je opet bio susretljiv.
“Toliko smo najdalje otišli u pokusu”, rekao mi je. “I posve se
jasno čulo.” Suzdržano sam kimnula, ošamućena od vijesti da je
i mali Seth Clearwater već vukodlak. To me posve smelo. Pred
očima mi se našao njegov vedar osmijeh, tako sličan mladom
Jacobu; ne može mu biti više od petnaest godina. Njegova
gorljivost na skupu vijeća pri krijesu odjednom je poprimila nov
značaj...
“To je dobar prijedlog.” Činilo se da Edward to nevoljko
priznaje. “Bit će mi lakše ako je Seth tamo, čak i bez trenutne
komunikacije. Ne znam bih li mogao ostaviti Bellu tamo samu.
Samo, kad pomislim da je do toga došlo! Do pouzdavanja u
vukodlake!”
“Do borbe uz vampire, umjesto protiv njih!” Jacobov zgađeni
ton odgovarao je Edwardovom.
“Pa, ipak ćete se moći boriti protiv nekih od njih”, rekao je
Edward. Jacob se osmjehnuo.
“Zbog toga smo i došli.”

21Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:28 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
19. SEBIČNOST
Edward me odnio kući u naručju, očekujući da se neću moći
sama držati. Putem sam zacijelo zaspala.
Kad sam se probudila, bila sam u svom krevetu, a mutna
dnevna svjetlost dopirala mi je kroz prozore pod neobičnim
kutom. Gotovo kao da je već prošlo podne.Zijevnula sam i
protegnula se. Potražila sam ga prstima, ali nisam ga uspjela
napipati.
“Edwarde?”, promumljala sam.
Vršci prstiju naišli su mi na nešto hladno i glatko. Na njegov
dlan.
“Ovaj put si stvarno budna?”, šapnuo mi je.
“Mmm”, potvrdno sam uzdahnula. “Zar sam često stvarala lažne
uzbune?”
“Bila si vrlo nemirna, cijeli dan si pričala.”
“Cijeli dan?” Zatreptala sam i opet pogledala u prozore.
“Cijelu noć si bila budna”, rekao mi je umirujućim tonom.
“Zaslužila si provesti dan u krevetu.”
Sjela sam u krevetu, a u glavi mi se zavrtjelo. Svjetlo mi je
padalo kroz prozor sa zapada.
“Opa.”
“Gladna?”, pretpostavio je. “Hoćeš doručak u krevetu?”
“Sama ću”, prostenjala sam i opet se protegnula. “Moram
ustati i malo prošetati po kući.”
Držao me za ruku dok smo išli u kuhinju i pažljivo držao na
oku, kao da bih svaki čas mogla pasti. Ili je možda mislio da ja
to hodam u snu. Nisam komplicirala, samo sam bacila par Pop-
Tartsa u toster. Opazila sam svoj odraz u sjajnom kromu.
“Ajoj, kako izgledam.”
“Cijelu noć si bila budna”, ponovio je. “Trebala si ostati ovdje i
naspavati se.”
“Baš! Pa da sve propustim. Znaš, trebao bi polako prihvatiti
činjenicu da sada pripadam obitelji.” Osmjehnuo se.
“Vjerojatno bih se mogao naviknuti na takvo stanje stvari.”
Sjela sam za stol s doručkom, a on je sjeo do mene. Kad sam
uzela Pop-Tart da odgrizem prvi zalogaj, opazila sam da me
MIN@
278
gleda u ruku. Pogledala sam je i sama, i opazila da na njoj još
nosim dar koji mi je Jacob dao na tulumu.
“Smijem?”, upitao me i ispružio ruku prema malenom drvenom
vuku.
Glasno sam progutala slinu.
“Ovaj, samo naprijed.” Stavio je ruku pod hamajliju na
narukvici i smjestio figuricu na svoj snježni dlan. Na trenutak
me obuzeo strah. Već bi je najmanjim stiskom svojih prstiju
mogao zdrobiti u iverje. Ali, naravno, Edward to ne bi učinio.
Postidjela sam se što sam to uopće pomislila. Samo je načas
odvagnuo vuka na dlanu, a onda ga pustio da padne. Lagano mi
se zanjihao sa zapešća.
Pokušala sam protumačiti izraz njegovih očiju. Vidjela sam
samo zamišljenost; prikrivao je sve ostalo, ako je tu uopće bilo
još nečega.
“Jacob Black ti smije davati poklone.”
To nije bilo pitanje, a ni prijekor. Samo činjenična izjava. Ali
znala sam da misli na moj prethodni rođendan i scenu koju sam
napravila zbog poklona, koje nipošto nisam htjela, pogotovo ne
od Edwarda. To nije bilo posve logično, a svi su ionako
zanemarili moj zahtjev, naravno...
“I ti si mi dao poklone”, podsjetila sam ga. “Znaš da mi se
sviđaju kad su ručni rad.” Na trenutak je stisnuo usne.
“A što je s darovima iz druge ruke? Jesu li i oni prihvatljivi?”
“Kako to misliš?”
“Ova narukvica.” Prstom mi je ocrtao krug oko zapešća. “Često
ćeš je nositi?” Slegnula sam ramenima.
“Jer ga ne bi htjela uvrijediti”, iznio je promućurnu
pretpostavku.
“Jasno, valjda.”
“Pa zar onda ne misliš da bi bilo fer”, upitao me, pogledavši mi
pritom u ruku; okrenuo mi je dlan naviše i prešao mi prstom
preko žilica na zapešću, “kad bih i ja bio nekako zastupljen?”
“Zastupljen?”
“Amajlijom, nečim zbog čega ćeš mene imati na umu.”
“Ti si u svakoj misli koju imam. Ne treba mi podsjetnik.”
“Kad bih ti nešto dao, bi li to nosila?”, ostao je uporan.
“Nešto iz druge ruke?”, provjerila sam.
MIN@
279
“Da, nešto što imam već neko vrijeme.” Uputio mi je onaj svoj
anđeoski osmijeh. Ako će mu to biti jedina reakcija na Jacobov
dar, rado ću je prihvatiti.
“Jasno, ako će te to radovati.”
“Zapažaš li neravnopravnost?”, upitao me, a u glasu mu se
začula optužba. “Jer ja je svakako zapažam.”
“Kakvu neravnopravnost?” Stisnuo je oči.
“Svi drugi ti smiju davati poklone. Svi osim mene. Žarko sam ti
želio dati maturalni dar, ali nisam. Znao sam da bi te uzrujao
više od ijednog tuđeg. To nipošto nije fer. Kako to opravdavaš?”
“Lako.” Slegnula sam ramenima. “Ti si mi važniji od bilo koga
tuđeg. I dao si mi sebe. To je već više nego što zaslužujem, pa bi
sve što mi dadeš povrh toga samo još više povećalo naš
nesrazmjer.”
Porazmislio je o tome, a onda prevrnuo očima.
“Apsurdno, kako ti gledaš na mene.”
Smireno sam žvakala doručak. Znala sam da me neće slušati ako
mu kažem da je to naopako shvatio. Edwardu je uto zavibrirao
mobitel.
Pogledao je broj prije nego što će ga rasklopiti.
“Što je, Alice?”
Saslušao je, a ja sam iščekivala njegovu reakciju, odjednom
sva napeta. Ali nije ga iznenadilo to što mu je rekla. Nekoliko
puta je uzdahnuo.
“Recimo da sam to i pretpostavio”, kazao joj je, gledajući me s
negodovanjem. “Govorila je u snu.” Porumenjela sam. Što sam
sad rekla? “Pobrinut ću se za to”, obećao joj je.
Strogo me pogledao dok je zaklapao mobitel.
“Želiš li mi možda nešto povjeriti?”
Premišljala sam se na trenutak. Imajući u vidu sinoćnje Alicino
upozorenje, mogla sam pretpostaviti zašto je nazvala. A onda,
kad sam se sjetila mučnih snova koje sam sanjala dok sam
spavala danas preko dana, snova u kojima sam trčala za
Jasperom, nastojeći ga slijediti i naći čistinu u labirintu drveća,
znajući da ću ondje zateći Edwarda... Edwarda, kao i nemani
koje me žele ubiti, ali ne hajući za njih jer sam već donijela
odluku, mogla sam pretpostaviti i što je to Edward čuo da
govorim u snu.
MIN@
280
Načas sam stisnula usne,ne posve spremna pogledati ga u
oči.Pričekao je.
“Sviđa mi se Jasperova ideja”, napokon sam rekla. Prostenjao je.
“Htjela bih vam pomoći. Moram nešto učiniti”, ostala sam
uporna.
“Nećeš nam pomoći ako se nađeš u opasnosti.”
“Jasper misli da bih mogla. A on je stručnjak za te stvari.”
Edward me prostrijelio pogledom.
“Ne možeš me otjerati”, zaprijetila sam mu. “Neću se skrivati u
šumi dok svi vi riskirate zbog mene.”
Odjednom je počeo susprezati smiješak.
“Alice te ne vidi na čistini, Bella. Vidi te kako izgubljena lutaš
šumama. Nećeš nas moći naći; zbog toga će mi samo trebati više
vremena da te poslije pronađem.” Pokušala sam ostati smirena
kao i on.
“To je zato što Alice nije uračunala Setha Clearwatera”,
pristojno sam rekla. “Jer, naravno, u tom slučaju ne bi vidjela
baš ništa. Ali meni se čini da bi Seth htio biti tamo u istoj mjeri
kao i ja. Ne bi mi trebalo biti preteško da ga nagovorim da mi
pokaže put.”
Bijes mu je zatitrao na licu, a onda je duboko udahnuo i sabrao
se.
“To bi možda upalilo... da mi nisi rekla. Sada ću samo zatražiti
od Sama da izda Sethu određene naredbe. Ma koliko on to
možda želio, Seth neće moći zanemariti takvu zapovijed.”
Zadržala sam pristojan smiješak na licu.
“Ali zašto bi Sam izdao te naredbe? Ako mu kažem kako bi
pomoglo da se nađem ondje? Kladim se da bi Sam radije izašao
u susret meni nego tebi.” Opet se morao sabrati.
“Možda si u pravu. Ali siguran sam da bi Jacob jedva čekao da
izda te naredbe.” Namrštila sam se.
“Jacob?”
“Jacob je drugi u zapovjednom lancu. Zar ti to nikad nije rekao?
I njegove se naredbe moraju slušati.”
Nadigrao me, a to je i znao, sudeći po tome kako se smješkao.
Čelo mi se naboralo. Jacob će biti na njegovoj strani, bar u
ovom slučaju, u to nisam sumnjala. I Jacob mi doista to nikada
nije rekao. Edward je iskoristio činjenicu da sam se načas smela,
i nastavio sumnjivo mekim, umilnim glasom.
MIN@
281
“Sinoć sam stekao čudesan uvid u um čopora. Bilo je bolje od
sapunice. Nisam pojma imao koliko je složena dinamika tako
brojnog čopora. Natezanje individualne i skupne psihe...
Apsolutno čudesno.”
Očito je nastojao promijeniti temu. Strogo sam ga pogledala.
“Jacob očito čuva brojne tajne”, rekao je i iscerio se. Nisam mu
odgovorila, samo sam buljila u njega, držeći se svoje strane u
raspravi i čekajući priliku. “Na primjer, jesi li sinoć tamo
primijetila jednog manjeg, sivog vuka?”
Odsječno sam kimnula glavom. Zahihotao se.
“Tako ozbiljno shvaćaju sve te legende. Ispada da ih priče nisu
pripremile na neke stvari.” Uzdahnula sam.
“Okej, popustit ću. O čemu ti to?”
“Uvijek su prešutno prihvaćali da samo izravni praunuci
prvotnog vuka imaju moć preobrazbe.”
“Znači, promijenio se i neko ko nije izravan potomak?”
“Ne. Ona je izravan potomak, nego što.”
Trepnula sam, razrogačivši oči.
“Ona?” Kimnuo je glavom.
“Poznaje te. Zove se Leah Clearwater.”
“Leah je vukodlak!”, ciknula sam. “Što? Koliko već dugo?
Zašto mi Jacob to nije rekao?”
“Ima stvari koje ti nije smio povjeriti, njihov broj, primjerice.
Kao što sam već rekao, kada Sam nešto naredi, čopor to
jednostavno ne može zanemariti. Jacob je dobro pazio da misli o
nečemu drugom dok je bio u mojoj blizini. Naravno, ništa od
toga više ne vrijedi nakon onoga što se sinoć dogodilo.”
“Ne mogu vjerovati. Leah Clearwater!” Odjednom sam se
sjetila kako se Jacob, dok je govorio o Lei i Samu, ponio kao da
je rekao previše, nakon što je spomenuo da Sam mora svaki dan
gledati Leu u oči i znati da je prekršio sva obećanja koja joj je
dao... Sjetila sam se kako je Leah pustila suzu na litici kad je
stari Quil spomenuo teret i žrtvu koje nose sinovi Quileutea... I
kako je Billy provodio vrijeme uz Sue jer je imala problema s
djecom... a problem je zapravo bio u tome što su oboje postali
vukodlaci! Nisam često mislila na Leu Clearwater, osim iz
sućuti kad je Harry preminuo, te opet iz samilosti, kad mi je
Jacob ispričao kako je čudno utiskivanje Sama i njezine
sestrične Emily slomilo Lei srce.
MIN@
282
A ona je sada postala dio Samova čopora, gdje mu je slušala
misli... i nije mogla sakriti vlastite. To je nešto što mrzim, rekao
mi je tada Jacob. Sve čega se stidiš izloženo je svima na dlanu.
“Sirota Leah”, prošaptala sam. Edward je frknuo.
“Uz nju je ostalima život sve nesnosniji. Ne znam baš zaslužuje
li da je žališ.”
“Kako to misliš?”
“Već im je dovoljno teško što moraju dijeliti sve svoje misli.
Većina nastoji surađivati, ne bi li im bilo lakše. Kad je jedan
član namjerno pakostan, to svima teško pada.”
“Ima ona dovoljno razloga za to”, promumljala sam, i dalje na
njezinoj strani.
“O, znam”, rekao je. “Poriv utiskivanja spada u najčudnije stvari
koje sam vidio u životu, a čudnih sam se stvari nagledao.”
Odmahnuo je glavom u čudu. “Nemoguće je opisati kako je
Sam spojen sa svojom Emily, ili, bolje rečeno, ona uz svojega
Sama. Sam doista nije imao izbora. To me podsjeća na San
ivanjske noći i sav kaos koji tamo stvaraju vilinske ljubavne
čini... kao da je čarolija.” Osmjehnuo se. “Osjećaj je doista
gotovo jednako snažan kao i onaj koji gajim prema tebi.”
“Sirota Leah”, ponovila sam. “Ali, kako to misliš, pakostan?”
“Neprestano se prisjeća stvari o kojima oni radije ne bi mislili”,
objasnio je. “Embryja, na primjer.”
“Što je s Embryjem?”, iznenađeno sam ga upitala.
“Njegova se majka doselila s rezervata Makaha prije
sedamnaest godina, dok ga je nosila. Ona nije Quileute.
Pretpostavljalo se da je Embryjev otac ostao s Makahima. Ali
onda se on priključio čoporu.”
“Pa?”
“Pa, glavni kandidati za njegovog oca su Quil Ateara stariji,
Joshua Uley ili možda Billy Black. Svi su oni u to vrijeme bili u
braku, naravno.”
“Ne!”, zgranula sam se. Edward je bio u pravu, ovo je bilo tačno
kao u sapunici.
“Sada se Sam, Jacob i Quil pitaju koji od njih ima polubrata. Svi
bi voljeli da to bude Sam, jer njegov otac nikada nije bio naročit
otac. Ali sumnja uvijek ostaje. Jacob nikad nije mogao pitati
Billyja za to.”
“Opa. Kako si uspio toliko toga pohvatati u jednoj noći?”
MIN@
283
“Um čopora te opčini. Svi misle zajedno, a u isti mah i zasebno.
Toliko se toga tu može iščitati!”
Zvučao je nezadovoljno, kao da je morao odložiti dobru knjigu
taman prije vrhunca. Nasmijala sam se.
“Čopor je čudesan”, složila sam se.
“Čudesan gotovo kao i ti dok mi pokušavaš odvratiti
pozornost.”
Lice mu je opet poprimilo pristojan izraz, savršeno pokeraški.
“Moram biti na toj čistini, Edwarde.”
“Ne”, rekao je tonom koji nije trpio daljnju raspravu. U tom mi
je trenutku sinula izvjesna mogućnost. Nije bila stvar toliko u
tome da moram biti na čistini.
Samo bih morala biti tamo gdje je i Edward.
Okrutno, optužila sam sebe. Sebično, sebično, sebično! Nemoj!
Zanemarila sam svoje zdravije nagone. Ipak, nisam ga mogla
gledati kad sam progovorila. Oči su mi se od grižnje savjesti
zalijepile za stol.
“Okej, čuj, Edwarde”, prošaptala sam. “Evo u čemu je stvar...
Već sam jedanput bila poludjela. Znam gdje su moje granice. I
neću moći podnijeti da me opet ostaviš.”
Nisam ga pogledala da vidim kako će reagirati, bojeći se saznati
koliku mu bol nanosim. Ipak, čula sam kako je naglo udahnuo i
potom ušutio. Piljila sam u tamnu drvenu površinu stola, želeći
da mogu nekako povući te riječi. Ali znajući da ih vjerojatno ne
bih povukla. Ne ako se pokažu uspješnima. Odjednom me
zagrlio i počeo milovati po licu i rukama. On je tješio mene.
Grižnja savjesti rasplamsala se u meni. Ali prevagnuo je nagon
za preživljavanjem. Edward je nesumnjivo bio ključ mojega
opstanka.
“Znaš da nije tako, Bella”, promrmljao je. “Neću biti daleko, a
sve će to brzo završiti.”
“Ne mogu to podnijeti”, ostala sam uporna, ne dižući pogled.
“Da ne znam hoćeš li se vratiti ili ne. Kako da to preživim, bez
obzira na to koliko brzo završilo?” Uzdahnuo je.
“Bit će lako, Bella. Nema razloga za takva strahovanja.”
“Baš nikakvih?”
“Nikakvih.”
“I svi će dobro proći?”
“Svi”, obećao mi je.
MIN@
284
“Znači, nema baš nikakve potrebe da budem na čistini?”
“Naravno da nema. Alice mi upravo kaže da ih je preostalo tek
devetnaest. Lako ćemo mi to riješiti.”
“Tako je, rekao si da će biti tako lako da bi neko mogao
prosjediti cijelu bitku”, ponovila sam njegove sinoćnje riječi.
“Jesi li to stvarno tako mislio?”
“Jesam.”
Imala sam dojam da mi prejednostavno ide, sigurno shvaća što
se sprema.
“Tako lako da bi je ti mogao prosjediti?”
Nakon dugog trenutka šutnje, napokon sam ga pogledala da
vidim kakav izraz ima. Pokeraško se lice vratilo. Duboko sam
udahnula.
“Znači, tačno je ili jedno ili drugo. Ili je opasnost veća nego što
želiš da znam, a u tom slučaju bi bilo u redu da dođem tamo i
pomognem koliko mogu. Ili... bit će tako lako da će se oni snaći
i bez tebe. Onda, što je od toga tačno?”
Nije mi odgovorio. Znala sam na što misli, na isto što i ja. Na
Carlislea. Esme. Emmetta. Rosalie. Jaspera. I... prisilila sam se
da pomislim na posljednje ime. Na Alice. Upitala sam se jesam
li neman. Ne onakva kakvom on sebe smatra, već prava. Onakva
kakva nanosi bol ljudima. Onakva kakva ne poznaje granice kad
je u pitanju nešto što sama želi.
A željela sam ga zadržati na sigurnom, na sigurnom uza se.
Jesam li pritom imala granice onoga što bih bila u stanju učiniti,
što bih bila u stanju žrtvovati? Nisam baš bila sigurna.
“Ti to tražiš od mene da ih pustim da se bore bez moje
pomoći?”, tiho me upitao.
“Da.” Iznenadila sam se što mu uspijevam smireno odgovoriti,
uza sav jad u sebi. “Ili da me pustiš da budem ondje. Bilo kako,
samo da nas dvoje budemo zajedno.”
Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. Obujmio mi je lice
dlanovima, tjerajući me da ga pogledam u oči. Dugo me samo
promatrao. Upitala sam se što on traži u mom licu, i što to u
njemu nalazi. Je li grižnja savjesti ondje jednako jaka kao i u
mome želucu, tako da mi je muka?
Oči su mu se stisnule od neke meni nejasne emocije, pa je
spustio jednu ruku i opet izvadio mobitel.
MIN@
285
“Alice”, uzdahnuo je. “Možeš li doći da nakratko budeš dadilja
Belli?” Podigao je obrvu, izazivajući me da prigovorim toj
riječi. “Morao bih porazgovarati s Jasperom.”
Očito je pristala. Spremio je mobitel i vratio se zurenju u moje
lice.
“Što ćeš reći Jasperu?”, prošaptala sam.
“Namjeravam raspraviti o tome da... prosjedim bitku.”
Na licu mu se jasno vidjelo koliko mu je teško izgovoriti te
riječi.
“Žao mi je.”
I bilo mi je žao. Bilo mi je grozno što ga tjeram na ovo. Ali ne
dovoljno da složim hinjeni osmijeh na licu i kažem mu da samo
krene bez mene. Definitivno ne toliko.
“Ne ispričavaj se”, rekao mi je, osmjehnuvši se vrlo blago.
“Nikad se nemoj bojati da mi povjeriš svoje osjećaje, Bella. Ako
tebi to treba...” Slegnuo je ramenima. “Ti si mi najbitnija.”
“Nisam to tako mislila, kao da moraš stati na moju stranu
nasuprot svoje obitelji.”
“Znam ja to. Uostalom, to nisi ni tražila. Dala si mi dvije
alternative koje su ti prihvatljive, a ja sam odabrao onu koja je
meni prihvatljiva. Tako bi kompromisi i trebali funkcionirati.”
Nagnula sam se i oslonila čelo na njegova prsa.
“Hvala ti”, prošaptala sam.
“Uvijek”, odgovorio mi je i poljubio me u kosu. “Kad god
zatreba.”
Dugi se trenutak nismo pomicali. I dalje sam skrivala lice uz
njegovu košulju. Dva su se glasa nadmetala u meni. Jedan koji
je htio biti dobar i hrabar, i drugi koji je govorio dobrome da
samo šuti.
“Ko je treća supruga?”, odjednom me upitao.
“A?”, rekla sam, da dobijem na vremenu. Nisam se sjećala da
sam opet sanjala taj san. “Sinoć si mrmljala nešto o ‘trećoj
supruzi’. Ostalo je pomalo imalo smisla, ali to više nisam
shvaćao.”
“O. Ovaj, da. To je iz jedne priče koju sam čula kraj krijesa one
večeri.” Slegnula sam ramenima. “Očito mi se zadržala u glavi.”
Edward se odmaknuo od mene i nakrivio glavu, vjerojatno
zbunjen tračkom nelagode u mome glasu. Prije nego što me
stigao upitati, Alice se pojavila na vratima kuhinje, kisela lica.
MIN@
286
“Propustit ćeš cijelo veselje”, prigovorila je.
“Bok, Alice”, pozdravio ju je. Stavio mi je prst pod bradu i
podigao mi lice da me poljubi za rastanak.
“Vratit ću se kasnije večeras”, obećao mi je. “Idem to riješiti s
ostalima, preraspodijeliti obaveze.”
“Okej.”
“Nemaš baš što preraspodijeliti”, rekla je Alice. “Već sam im
rekla. Emmettu je drago.” Edward je uzdahnuo.
“Nego što.” Izašao je iz kuće, ostavljajući me licem u lice s
Alice. Strogo se zabuljila u mene.
“Žao mi je”, opet sam se ispričala. “Misliš da će vam zbog
ovoga opasnost biti veća?” Frknula je.
“Previše se brineš, Bella. Prerano ćeš osijedjeti.”
“Pa što te onda uzrujava?”
“Edward je tako čangrizav kad ne bude po njegovom. Samo
razmišljam kako će mi izgledati život uz njega u idućih nekoliko
mjeseci.” Složila je facu. “Ako zbog toga ostaneš pri sebi, neće
mi biti žao. Ali voljela bih da možeš obuzdati taj pesimizam,
Bella. Tako je nepotreban.”
“Bi li ti pustila da Jasper ode bez tebe?”, otpovrnula sam joj.
Alice je napravila grimasu.
“To nije isto.”
“Ma jasno da nije.”
“Idi, sredi se”, naredila mi je. “Charlie se vraća kući za petnaest
minuta, a budeš li izgledala ovoliko odrpano, neće te htjeti opet
pustiti van.”
Opa, stvarno sam izgubila cijeli dan. To mi se činilo kao silna
šteta. Bilo mi je drago što neću zauvijek biti prisiljena tratiti
vrijeme na spavanje. Izgledala sam posve pristojno kad se
Charlie vratio kući, odjevena i lijepo počešljana, služila sam mu
večeru u kuhinji. Alice je sjedila na Edwardovom uobičajenom
mjestu, što je Charlieja oduševilo.
“Pa gdje si ti, Alice! Što ima, srce?”
“Sve je u redu, Charlie, hvala.”
“Vidim da si se napokon izvukla iz kreveta, spavalice”, rekao mi
je kad sam sjela kraj njega, a onda se opet obratio Alice. “Svi
pričaju o tom tulumu koji su sinoć priredili tvoji. Kladim se da
ćeš imati pune ruke posla oko spremanja.”
MIN@
287
Alice je slegnula ramenima. Znajući nju, sve je već bilo
spremljeno.
“Nije mi krivo”, rekla je. “Tulum je bio izvanredan.”
“Gdje je Edward?”, upitao ju je Charlie, pomalo preko volje.
“Pomaže oko spremanja?”
Alice je uzdahnula, a lice joj se ispunilo tragedijom. Vjerojatno
se pretvarala, ali to je izvodila tako savršeno da nisam mogla biti
sigurna. “Ne. Otišao je isplanirati vikend s Emmettom i
Carlisleom.”
“Opet će planinariti?” Alice je kimnula, odjednom sva ojađena.
“Da. Svi idu osim mene. Uvijek odemo planinariti na kraju
školske godine, da to, recimo, proslavimo, ali ja sam ove godine
odlučila da bih radije otišla u kupovinu nego u brda, a niko od
njih nije htio ostati sa mnom. Napuštena sam.” Lice joj se
stisnulo, poprimivši tako zdvojan izraz da se Charlie
automatski nagnuo prema njoj ispružene ruke, ne bi li joj kako
pomogao. Sumnjičavo sam se zagledala u nju. Pa što to ona
radi?
“Alice, srce, pa dođi nama”, ponudio joj je Charlie. “Bilo bi ti
sigurno grozno samoj u toj velikoj kući.”
Uzdahnula je. Nešto mi je zgnječilo stopalo pod stolom.
“Au!”, pobunila sam se. Charlie se okrenuo prema meni.
“Što je?”
Alice me načas zgroženo pogledala. Bilo mi je jasno da večeras
smatra da vrlo sporo kopčam.
“Nabila sam nožni palac”, promrsila sam.
“O.” Opet je pogledao Alice. “Onda, što kažeš na to?” Opet mi
je nagazila na nogu, ali ovaj put ne baš onoliko jako.
“Eh, tata, znaš, uvjeti nam zbilja nisu najbolji. Kladim se da
Alice ne bi htjela spavati na mom podu...”
Charlie je stisnuo usne. Alice je opet složila onu zdvojnu facu.
“Možda bi Bella trebala spavati tamo gore s tobom”, predložio
je. “Čisto dok se tvoji ne vrate.”
“O, bi li htjela, Bella?” Alice mi se žarko osmjehnula. “Neće ti
smetati kupovina sa mnom, je l’ tako?”
“Jasno”, složila sam se. “Kupovina. U redu.”
“Kada odlaze?”, upitao ju je Charlie. Alice je opet složila facu.
“Sutra.”
“Kad hoćeš da ti dođem?”, upitala sam je.
MIN@
288
“Nakon večere, valjda”, rekla je, a onda zamišljeno stavila prst
na bradu. “Nemaš nikakvih planova za subotu, je li? Htjela bih
otići u kupovinu izvan grada, a na to će mi otići cijeli dan.”
“Ne u Seattle”, ubacio se Charlie, mršteći se.
“Naravno da ne”, smjesta se složila Alice, premda smo obje
znale da će Seattle biti itekako siguran u subotu. “Mislila sam
otići u Olympiju, možda...”
“To će ti se svidjeti, Bella.” Charlie se razdragao od olakšanja.
“Da se nasitiš velikoga grada.”
“Aha, tata. Bit će baš super.”
I tako je Alice jednim nehajnim razgovorom raščistila moju
satnicu za bitku. Edward se vratio nedugo potom. Bez
iznenađenja je prihvatio Charliejeve želje za ugodnim izletom.
Izjavio je da odlaze već u zoru i oprostio se ranije nego inače.
Alice je otišla s njim.
“Pa nisi valjda već pospana”, pobunio se Charlie.
“Malo”, slagala sam.
“Nije čudo da voliš propuštati tulume”, promrsio je. “Tako ti
dugo treba da se oporaviš.”
Gore, na katu, Edward je ležao na mom krevetu.
“Kada se sastajemo s vukovima?”, promrmljala sam dok sam
išla leći do njega.
“Za sat vremena.”
“Drago mi je. Jake i njegovi prijatelji moraju se naspavati.”
“Ne moraju toliko kao ti”, spomenuo mi je.
Prešla sam na drugu temu, pretpostavivši da me namjeravao
nagovoriti da ostanem kod kuće.
“Je li ti Alice rekla da me opet namjerava oteti?” Iscerio se.
“Da ti pravo kažem, nije.” Zagledala sam se zbunjeno u njega, a
on se tiho nasmijao izrazu mog lica. “Ja te jedini smijem držati
kao taoca, sjećaš se?”, rekao je. “Alice ide u lov s ostalima.”
Uzdahnuo je. “Ja očito sada ne moram.”
“Ti ćeš me oteti?” Kimnuo je glavom.
Načas sam razmislila o tome. Bez Charlieja koji osluškuje iz
prizemlja i svako toliko provjerava. I bez pune kuće budnih
vampira s nelagodno osjetljivim sluhom... Samo on i ja, zaista
sami.
“Slažeš se s tim?”, upitao me, zabrinut mojom šutnjom.
“Pa... svakako, izuzev jedne stvari.”
MIN@
289
“Koje stvari?” Vidjela sam mu strepnju u očima. Nije mi to išlo
u glavu, ali on nekako i dalje nije bio siguran u svoju moć nada
mnom. Možda bih se trebala jasnije izraziti.
“Zašto Alice nije rekla Charlieju da odlazite večeras?”, upitala
sam ga.
Nasmijao se od olakšanja.
Put do čistine prijao mi je više nego sinoć. Još me pekla savjest,
još sam se bojala, ali više nisam bila prestravljena. Mogla sam
funkcionirati. Mogla sam gledati dalje od onoga što stiže, i
gotovo vjerovati da će možda sve doista proći kako treba.
Edwardu očito nije smetalo to što će propustiti bitku... a ja mu
zbog toga vrlo teško nisam mogla vjerovati kad je rekao da će
im biti lako. Ne bi on napustio svoju obitelj da i sâm u to ne
vjeruje. Možda je Alice imala pravo. Možda sam se stvarno
previše brinula.
Stigli smo zadnji na čistinu.
Jasper i Emmett već su se hrvali, samo za zagrijavanje, sudeći
prema njihovom smijehu. Alice i Rosalie ležale su na tvrdom
tlu i promatrale ih. Esme i Carlisle razgovarali su nekoliko
metara dalje, približenih glava, isprepletenih prstiju, ne hajući za
ostale.
Noćas je bilo mnogo vedrije. Mjesec je sjao kroz tanke oblake,
pa sam lako vidjela tri vuka što sjede uz rub prostora za vježbu,
široko razmješteni da mogu motriti iz različitih kutova. Također
sam lako prepoznala Jacoba; bila bih smjesta razabrala koji je
on, čak i da nije podigao glavu i pogledao prema nama na zvuk
našeg nailaska.
“Gdje su ostali vukovi?”, upitala sam se.
“Ne moraju svi biti tu. Jedan bi dostajao, ali Sam nije imao
dovoljno pouzdanja u nas da pošalje samo Jacoba, iako je Jacob
to htio. Quil i Embry su mu uobičajeni... zamjenici, ti bi ih
valjda tako nazvala.”
“Jacob ima pouzdanja u vas.” Edward je kimnuo glavom.
“Pouzdaje se u to da ga nećemo ubiti. Premda je to više-manje
sve.”
“Sudjelovat ćeš večeras?”, upitala sam ga, oklijevajući. Znala
sam da bi to njemu palo gotovo jednako teško kao što bi meni
palo da me ostavi po strani. Možda još i teže.
MIN@
290
“Pomoći ću Jasperu kad mu zatreba. Želi ih iskušati u
neravnopravnim okršajima, naučiti ih kako da izađu na kraj s
većim brojem napadača u isti mah.” Slegnuo je ramenima.
A svjež nalet panike raspršio je moj kratkotrajni osjećaj
sigurnosti. Usprkos svemu, i dalje su malobrojniji. A ja to samo
pogoršavam.
Zagledala sam se u polje, nastojeći prikriti svoju reakciju.
Nisam smjela tamo pogledati, jer sam se već ionako trudila
lagati sebi, uvjeriti se da će sve ispasti kako bih ja to htjela. Jer,
kad sam silom odmaknula pogled od Cullenovih, od prizora
njihove borbene igre koja će za samo nekoliko dana postati
stvarna i smrtonosna, Jacob mi je ulovio pogled i osmjehnuo se.
Opet se iscerio onako vučije kao prije, stisnuvši oči na isti način
kao u svojemu ljudskom obličju. Bilo mi je teško vjerovati da su
mi vukodlaci još nedavno bili strašni, da su me budile more o
njima.
Bez pitanja sam znala koji je od druge dvojice Embry, a koji
Quil. Jer Embry je očito bio mršaviji sivi vuk s tamnim mrljama
na leđima koji je tako strpljivo sjedio i gledao, dok se Quil,
zagasito smeđe, čokoladne boje, svjetlije na licu, neprestano
trzao, izgledajući kao da umire od želje da se priključi vježbanju
okršaja. Čak ni ovakvi, nisu bili nemani. Bili su prijatelji.
Prijatelji koji nisu izgledali ni izdaleka tako neuništivo kao
Emmett i Jasper, brži od napada kobre dok im se mjesečina
ljeska s granitno tvrde kože. Prijatelji koji očito ne shvaćaju
opasnost koja se tu krije. Prijatelji koji su i dalje donekle smrtni,
prijatelji koji mogu krvariti, prijatelji koji mogu poginuti...
Smirivalo me Edwardovo samopouzdanje, jer je bilo bjelodano
da nije istinski zabrinut za svoju obitelj. Ali, bi li ga povrijedilo
da vukovi nastradaju? Ima li razloga da strepi ako mu ta
mogućnost ne smeta? Edwardovo samopouzdanje vrijedilo je
samo za jedan skup mojih strahovanja.
Pokušala sam se osmjehnuti Jacobu, progutavši knedlu u grlu.
Očito mi nije baš uspjelo. Jacob je skočio na noge, nepojmljivo
okretno u odnosu na svoju čistu masu, i laganim koracima
prišao Edwardu i meni na rubu zbivanja.
“Jacobe”, pristojno ga je pozdravio Edward.
MIN@
291
Jacob ga je prečuo, gledajući tamnim očima u mene. Spustio je
glavu na moju razinu, kao i jučer, i nakrivio je u stranu. Tiho
tuljenje otelo mu se iz njuške.
“Dobro sam”, odgovorila sam mu i bez prijevoda na koji se
Edward spremao. “Samo se brinem, znaš.”
Jacob je i dalje samo gledao u mene.
“Zanima ga zašto”, promrmljao je Edward. Jacob je zarežao, ne
prijeteći, prije srdito, a Edwardu su se usne trznule.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Smatra da su moji prijevodi nepotpuni. Njegova je puna misao
glasila: ‘Baš glupo. Zbog čega se imaš brinuti?’ Skratio sam je,
jer sam je smatrao nepristojnom.” Blijedo sam se osmjehnula,
jer mi od strepnje nije zaista bilo smiješno.
“Ima obilje razloga za brigu”, rekla sam Jacobu. “Na primjer,
hrpetina stvarno glupih vukova mogla bi ozbiljno nastradati.”
Jacob se nasmijao onim kašljucavim lavežom. Edward je
uzdahnuo. “Jasperu bi trebala pomoć. Hoćeš li se snaći bez
prevoditelja?”
“Nekako.”
Edward me čeznutljivo pogledao na trenutak, s izrazom koji sam
teško mogla protumačiti, a onda se okrenuo od mene i prošetao
do mjesta gdje ga je čekao Jasper.
Sjela sam tamo gdje sam bila. Zemlja je bila hladna i neudobna.
Jacob mi je prišao za korak, a onda me pogledao i tiho, grleno
zacvilio. Prišao mi je još malo bliže.
“Samo ti idi bez mene”, kazala sam mu. “Ne želim ih gledati.”
Jacob je opet na trenutak nakrivio glavu, a onda potmulo
uzdahnuo i legao na zemlju pokraj mene.
“Stvarno, samo ti idi”, ponovila sam mu. Nije mi odvratio, samo
je spustio glavu na šape.
Pogledala sam uvis, u sjajne srebrne oblake, jer nisam željela
gledati borbu. Mašta mi je ionako imala i više nego dovoljno
goriva. Povjetarac je puhnuo čistinom, i stresla sam se. Jacob se
pomaknuo bliže meni i prislonio mi svoje toplo krzno uz lijevi
bok.
“Ovaj, hvala”, promrmljala sam.
Nakon nekoliko minuta naslonila sam se na njegovo široko
rame. Tako mi je bilo mnogo udobnije. Oblaci su se polako
MIN@
292
kretali nebom, tamneći i svijetleći kako su gusti dijelovi prelazili
preko Mjeseca.
Zamišljeno sam počela provlačiti prste kroz krzno na njegovom
vratu. Ono isto čudno brujanje koje je jučer ispuštao doprlo mu
je iz grla. Zvučalo je nekako nostalgično. Grublje, neobuzdanije
nego kad mačka prede, ali odisalo je istim osjećajem spokoja.
“Znaš, nikad nisam imala psa”, tiho sam mu rekla. “Oduvijek
sam ga htjela, ali Renée je alergična.”
Jacob se nasmijao; njegovo se tijelo zatreslo poda mnom.
“Zar se baš nimalo ne brineš zbog subote?”, upitala sam ga.
Okrenuo je divovsku glavu prema meni, da vidim kako će
prevrnuti jednim okom.
“Da bar ja mogu biti tako sigurna.”
Oslonio mi je glavu na nogu i opet počeo brujati. A meni je od
toga doista malčice laknulo.
“Onda, sutra je pred nama poprilično pješačenje, je li.” Grmnuo
je; zvučalo je kao da jedva čeka.
“Možda ćemo dugo pješačiti”, upozorila sam ga. “Edward ne
prosuđuje razdaljine kao normalni ljudi.”
Jacob se opet nasmijao lavežom. Smjestila sam se dublje u
njegovo toplo krzno, oslonivši glavu na njegov vrat.
Bilo mi je neobično. Premda je bio u tom bizarnom obličju, ovo
mi je djelovalo sličnije odnosu koji smo Jake i ja nekada imali,
lakom, nimalo napornom prijateljstvu, prirodnom poput udisanja
i izdisanja, nego proteklih nekoliko prilika koje sam provela uz
Jacoba u njegovom ljudskom obličju. Čudno što sam to opet
pronašla ovdje, kad sam mislila da sam to izgubila baš zato što
se pretvorio u vuka. Ubitačne igre nastavile su se na čistini, a ja
sam samo gledala kroz izmaglicu u Mjesec.

22Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:31 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
20. KOMPROMIS
Sve je bilo spremno.
Spakirala sam se za dvodnevni boravak kod “Alice” i stavila
torbu na suvozačko mjesto kamioneta. Ulaznice za koncert dala
sam Angeli, Benu i Mikeu. Mike je odlučio povesti Jessicu,
čemu sam se i nadala. Billy je posudio barku staroga Quila
Ateare i pozvao Charlieja da prije popod- nevne utakmice otiđu
ribariti na pučini. Collin i Brady, najmlađi vukodlaci, ostat će
štititi La Push, premda još djeca, obojica tek trinaestogodišnjaci.
Svejedno, Charlie će biti na sigurnijem nego svi koji ostanu u
Forksu.
Učinila sam sve što sam mogla. Pokušala sam to prihvatiti i ne
misliti na ono što je izvan moje moći, barem noćas. Ovako ili
onako, sve će to završiti za četrdeset osam sati. Ta me misao
gotovo smirila. Edward je zatražio da se opustim, i namjeravala
sam dati sve od sebe da tako i bude.
“Bar noćas, možemo li pokušati zaboraviti na sve osim tebe i
mene?”, zamolio me s punom silinom pogleda svojih očiju.
“Kao da nikad nemam dovoljno takvih sati. Moram biti s tobom.
Samo s tobom.”
Nije mi bilo teško pristati na taj zahtjev, premda sam znala da
mi je mnogo lakše reći da ću zaboraviti na svoje strahove, nego
to i učiniti. Druge su mi stvari sada bile na umu. Znala sam da
imamo priliku cijelu ovu noć provesti sami, što će mi pomoći.
Neke su se stvari doista promijenile. Na primjer, bila sam
spremna.
Bila sam spremna priključiti se njegovoj obitelji i njegovom
svijetu. Strah, grižnja savjesti i tjeskoba koje sam sada osjećala
dale su mi to do znanja. Imala sam priliku posvetiti se tome,
dok sam promatrala Mjesec kroz oblake, oslonjena o vukodlaka,
i znala sam da me više neće obuzeti panika. Kad nas idući put
nešto snađe, bit ću spremna. Bit ću im od koristi, a ne na teret.
Nikad više neće morati birati između mene i svoje obitelji. Bit
ćemo partneri, kao Alice i Jasper. Idući put ću i ja učiniti svoje.
Bila sam voljna pričekati da mi mač prestane visiti nad glavom,
da time zadovoljim Edwarda. Ali to više nije bilo nužno. Bila
sam spremna.
MIN@
294
Nedostajalo je samo jedno.
Jedno, jer neke se stvari nisu promijenile, uključujući moju
očajničku ljubav prema njemu. Imala sam dovoljno vremena da
razmislim o posljedicama oklade Jaspera i Emmetta, da shvatim
što bih sve bila voljna izgubiti zajedno sa svojom ljudskošću,
kao i ono čega se ne želim odreći. Znala sam koje ću ljudsko
iskustvo ustrajno zahtijevati prije nego što prestanem biti
ljudska.
Znači, neke smo stvari noćas trebali riješiti. Nakon svega što
sam vidjela u protekle dvije godine, nisam više vjerovala u
pojam nemoguće. Trebat će više od njega da me sada zaustavi.
Dobro, ruku na srce, bit će to vjerojatno mnogo složenije. Ali
svejedno sam odlučila pokušati.
Usprkos mojoj odlučnosti, nije me iznenadilo što se i dalje
uzrujavam dok sam se vozila dugim putom do njegove kuće,
nisam znala kako da izvedem to što namjeravam, a to mi je
zajamčilo ozbiljan rad živaca. Sjedio je na suvozačkom mjestu i
trudio se ne smješkati mojoj sporoj vožnji. Čudilo me što nije
odlučio sâm sjesti za upravljač. Večeras je, izgleda, drage volje
htio napredovati mojom brzinom.
Bio je mrak kad smo stigli do kuće. Svejedno, travnjak je sjao
pod svjetlošću sa svih prozora.
Čim sam ugasila motor, našao se na mojim vratima i otvorio mi
ih. Jednom me rukom izvukao iz kabine, a drugom izvadio moju
torbu s poda kamioneta i prebacio je preko svog ramena.
Usnama je pronašao moje kad sam čula kako nogom zatvara
vrata kamioneta iza mene.
Ne prekidajući poljubac, zanjihao me, podigao u naručje i ponio
prema kući. Zar su ulazna vrata već bila otvorena? Nisam znala.
Ipak, našli smo se unutra, a meni se vrtjelo u glavi. Morala sam
se prisjetiti da bih trebala disati.
Ovo me ljubljenje nije uplašilo. Nije to bilo kao prije, kad sam
mogla osjetiti kako mu se strah i panika probijaju kroz
samokontrolu. Usne mu sada nisu bile zabrinute, već gorljive,
činio mi se uzbuđen kao i ja zato što se večeras možemo
posvetiti tome što smo zajedno. Nekoliko me minuta samo
ljubio, dok smo stajali na ulazu; djelovao mi je manje suzdržano
nego inače, hladnih, harnih usana na mojima. Počela sam
MIN@
295
osjećati suzdržani optimizam. Možda i neće biti tako teško
dobiti ono čemu se nadam.
Ne, naravno da će biti baš upravo tako teško.
Tiho se zahihotao i odgurnuo od sebe, zadržavši me ispružene
ruke.
“Dobro došla kući”, rekao mi je mekih, toplih očiju.
“To mi lijepo zvuči”, kazala sam bez daha.
Nježno me spustio na noge. Čvrsto sam ga zagrlila, odbijajući
ostaviti imalo mjesta između nas.
“Imam nešto za tebe”, rekao je, onako nehajno.
“O?”
“Ono iz druge ruke, sjećaš se? Rekla si mi da je to dopušteno.”
“A da, tačno. Čini mi se da sam ti to stvarno rekla.” Zahihotao
se na moje oklijevanje.
“Gore je, u mojoj sobi. Da ti donesem?” U njegovoj sobi?
“Jasno”, složila sam se i vrlo prepredeno ispreplela prste s
njegovima. “Hajdemo.”
Sigurno je jedva čekao da mi dade moj ne-poklon, jer mu
ljudska brzina nije bila dovoljna. Opet me podigao u naručje i
gotovo odletio stubištem u svoju sobu. Odložio me na vratima i
šmugnuo u plakar. Vratio se prije nego što sam uspjela
zakoraknuti, ali zanemarila sam ga i otišla na golemi zlatni
krevet, sjela na rub i kliznula na sredinu. Sklupčala sam se, ruku
obavijenih oko koljena.
“Okej”, progunđala sam. Sad kad sam se našla gdje želim,
smjela sam malo oklijevati. “Daj mi ga.”
Edward se nasmijao.
Popeo se na krevet i sjeo do mene, a srce mi je počelo
neravnomjerno tući. Ponadala sam se da će on to pripisati
nekakvoj reakciji na to što primam njegove poklone.
“Iz druge ruke”, strogo me podsjetio. Podigao mi je lijevo
zapešće s noge i samo na trenutak dotaknuo srebrnu narukvicu.
Zatim mi je vratio ruku.
Oprezno sam je pregledala. Na lancu je, preko puta vuka, sada
visio briljantan, srcolik kristal. Bio je izbrušen u milijun sitnih
ploha, pa se presijavao čak i pod slabom svjetiljkom. Zgranuto
sam udahnula.
“Pripadao je mojoj majci.” Slegnuo je ramenima, kao da to nije
ništa. “Naslijedio sam podosta takvih tričarija. Neke sam dao
MIN@
296
Esme i Alice. Tako da ovo očito ni na koji način nije nešto
naročito bitno.” Sažalno sam se osmjehnula na njegovo
uvjeravanje. “Ali mislim da mi odgovara”, nastavio je. “Tvrd i
hladan.” Nasmijao se. “Duginih preljeva na suncu.” “Zaboravio
si na najvažniju sličnost”, promrmljala sam. “Prekrasan je.”
“Moje je srce jednako tako tiho”, zamišljeno je rekao. “Ono
također pripada tebi.”
Okrenula sam zapešće, da srce zasvjetluca.
“Hvala ti. I na jednom i drugom.”
“Ne, hvala tebi. Laknulo mi je što si tako lako prihvatila dar. To
ti je i dobra praksa.” Široko se iscerio.
Zavukla sam glavu pod njegovu ruku i privila se uz njega.
Vjerojatno bi mi bilo slično da sam se privila uz Michelangelova
Davida, osim što me ovo savršeno mra- morno stvorenje zagrlilo
i privuklo sebi.
To mi je djelovalo kao dobar početak.
“Možemo li porazgovarati o nečemu? Bilo bi mi drago da se za
početak riješiš predrasuda.” Načas je oklijevao.
“Dat ću sve od sebe”, pristao je, postavši oprezan.
“Ovime ne kršim nijedno pravilo”, obećala sam mu. “Riječ je
isključivo o tebi i meni.” Nakašljala sam se. “Dakle... Zadivilo
me koliko smo lako sinoć postigli kompromis. Mislim da bih
rado primijenila isto načelo na jednu drugačiju situaciju.”
Upitala sam se zašto sam tako službena. Sigurno zbog živaca.
“Oko čega bi voljela pregovarati?”, upitao me sa smiješkom u
glasu.
Stala sam se upinjati da nađem baš prave riječi za početak.
“Slušaj kako ti srce brzo tuče”, promrmljao je. “Treperi kao
krila kolibrija. Jesi li dobro?”
“Ma super.”
“Onda samo izvoli, molim”, potaknuo me.
“Pa, prvo bih, valjda, htjela razgovarati s tobom o cijeloj toj
gluposti oko bračnog uvjeta.”
“To je samo tebi glupost. Što ti tu nije jasno?”
“Zanima me... je li to mogući predmet pregovora?”
Edward se namrštio, sav se uozbiljivši.
“Već sam učinio daleko najveći ustupak, pristao sam ti oduzeti
život usprkos vlastitim načelima. A to bi mi trebalo dati pravo
na pokoji kompromis s tvoje strane.”
MIN@
297
“Ne.” Odmahnula sam glavom, trudeći se da mi lice ostane
pribrano. “Taj dio je iza nas. Ovdje ne raspravljamo o mojim...
obnovama. Htjela bih uglaviti neke druge pojedinosti.”
Sumnjičavo me odmjerio.
“A na koje si to pojedinosti konkretno mislila?” Stala sam
oklijevati. “Pojasnimo najprije tvoje preduvjete.”
“Dobro znaš što ja hoću.”
“Brak.” Izgovorila sam tu riječ kao prostotu.
“Da.” Široko se osmjehnuo. “Za početak.”
Zgranutost mi je pokvarila pažljivo složen izraz lica.
“Ima još?”
“Pa”, rekao je, a na licu mu se vidjelo da kalkulira. “Ako si ti
moja supruga, onda je sve što je moje ujedno i tvoje... poput
novca za školarinu. Tako da s Dartmouthom ne bi bilo nikakvog
problema.”
“Još nešto? Kad već pričaš koješta?”
“Ne bih se bunio protiv malo vremena.”
“Ne. Neću ti dati vremena. Dogovor tu smjesta pada u vodu.”
Čeznutljivo je uzdahnuo.
“Samo godinu-dvije?” Odmahnula sam glavom, tvrdoglavo
stisnuvši usne i namrštivši se. “Prijeđi na sljedeće.”
“To je sve. Osim ako ne želiš porazgovarati o voznom parku...”
Široko se osmjehnuo kad sam se zgrozila, a onda me uhvatio za
ruku i počeo mi se poigravati prstima.
“Nisam shvatio da želiš još nešto osim toga da i sama postaneš
neman. Silno me zanima što bi to moglo biti.” Glas mu je bio tih
i blag. Teško bih opazila prizvuk napetosti da ga nisam tako
dobro poznavala.
Zastala sam, gledajući u njegovu ruku na mojoj. I dalje nisam
znala kako bih počela. Osjećala sam njegove oči na sebi i bojala
se pogledati u njega. Krv mi je polako počinjala žariti lice.
Studenim mi je prstima pomilovao lice.
“Rumeniš?”, iznenađeno me upitao. Nisam podigla pogled.
“Molim te, Bella, nesnosna mi je ova neizvjesnost.”
Ugrizla sam se za usnu.
“Bella.” Glas mu je postao prijekoran, podsjećajući me da mu je
teško kada držim svoje misli za sebe.
MIN@
298
“Pa, malo me brine... ono poslije”, priznala sam mu, napokon ga
pogledavši. Osjetila sam kako mu se tijelo napinje, ali glas mu
je bio blag i baršunast.
“Što te to brine?”
“Ma kad ste svi vi tako uvjereni da će mi poslije toga, biti jedino
stalo do toga da pokoljem sve žive u mjestu”, priznala sam mu,
a on se lecnuo od mog odabira riječi. “A ja se bojim da će me ta
gungula tako obuzeti da ja više neću biti ja... i da neću... da te
neću željeti onako kao što te želim sada.”
“Bella, taj dio ne traje dovijeka”, potvrdio mi je. Nije shvaćao
poantu.
“Edwarde”, rekla sam sva nervozna, piljeći u pjegicu na svom
zapešću. “Htjela bih nešto učiniti prije nego što prestanem biti
ljudska.”
Pričekao je da nastavim. Nisam. Lice mi je bilo krajnje
zažareno.
“Što god želiš”, potaknuo me, jedva čekajući odgovor i uopće ga
ne sluteći.
“Obećavaš?”, promrsila sam. Znala sam da ga neću dobiti na
njegove riječi, ali nisam mogla odoljeti.
“Da”, rekao je. Vidjela sam mu iskrenost i zbunjenost u očima.
“Reci mi što želiš, pa ćeš to i dobiti.”
Osjećala sam se nevjerojatno nelagodno i debilno. Bila sam
previše nevina, što je, jasno, i bila poanta ove rasprave. Nikako
mi nije išla zavodljivost. Morat ću se, očito, zadovoljiti
rumenilom i ukočenošću.
“Tebe”, promrmljala sam gotovo nesuvislo.
“Tvoj sam.” Osmjehnuo se, i dalje ne shvaćajući. Nastojao me
gledati u oči, a ja sam se opet okrenula.
Duboko sam udahnula i primaknula mu se. Kleknula sam na
krevetu, zagrlila ga oko vrata i poljubila.Uzvratio mi je
poljubac, zbunjeno ali željno. Usne su mu bile nježne na
mojima, a bilo mi je jasno da su mu misli negdje drugdje, da
pokušava dokučiti na što smjeram. Odlučila sam mu pomoći u
tome. Ruke su mi blago drhtale kad sam ga pustila iz zagrljaja.
Spustila sam mu prste niz vrat do ovratnika. Drhtanje mi nije
pomagalo dok sam mu ga užurbano pokušavala otkopčati, prije
nego što me spriječi. Usne su mu se ukočile, a ja sam praktički
čula kako su mu moje riječi i moja djela škljocnule u glavi.
MIN@
299
Smjesta me odgurnuo od sebe, s teškim negodovanjem na licu.
“Razumno se ponašaj, Bella.”
“Obećao si mi, što god želim”, podsjetila sam ga bez nade.
“Nema rasprave o tome.” Strogo me gledao dok je kopčao dva
gumba koja sam mu uspjela otkopčati. Čvrsto sam stisnula zube.
“Nego što da ima”, zarežala sam. Uhvatila sam svoju bluzu i
trzajem otkopčala gornji gumb. Ščepao me za zapešća i stisnuo
mi ih uz bokove. “Kažem da nema”, rekao je suho. Počeli smo
se strijeljati pogledima.
“Htio si da ti kažem”, napomenula sam mu.
“Mislio sam da će to biti nešto iole realno.”
“Znači, ti možeš tražiti koju god bedastoću hoćeš, brak, recimo,
ali ja ne smijem ni spomenuti što.. ”
Dok sam držala tiradu, skupio mi je ruke, sputao ih samo
jednom svojom i stavio mi drugu preko usta.
“Ne.” Lice mu je bilo tvrdo.
Duboko sam udahnula da se smirim. A kako mi je ljutnja
počela jenjavati, osjetila sam nešto drugo. Trebalo mi je malo da
shvatim zašto sam opet spustila pogled i iznova porumenjela,
zašto mi je u trbuhu nelagodno, zašto mi oči previše suze, zašto
mi je odjednom došlo da pobjegnem odavde. Oblio me osjećaj
odbijenosti, nagonski i snažan. Znala sam da je to nerazumno. U
drugim mi je prilikama jasno dao do znanja da je moja sigurnost
jedini razlog. No nikad se još nisam dovela u ovako ranjiv
položaj. Mrko sam gledala zlatni jorgan boje njegovih očiju i
nastojala odagnati refleksni zaključak da sam neželjena, da ne
mogu biti željena.
Edward je uzdahnuo. Premjestio mi je ruku s usta pod bradu i
podigao mi lice, da ga moram pogledati.
“I što sad?”
“Ništa”, promumljala sam.
Pomno mi je promotrio lice, dok sam se neuspješno pokušavala
oteti njegovom pogledu. Čelo mu se naboralo, a lice mu je
poprimilo užasnut izraz.
“Jesam li te povrijedio?”, zgranuto me upitao.
“Nisi”, slagala sam. Tako brzo da nisam bila sigurna kako se to
uopće dogodilo, našla sam se u njegovu zagrljaju, lica ušuškana
njegovim ramenom i dlanom, dok mi je palcem nježno milovao
obraz.
MIN@
300
“Znaš zbog čega te moram odbiti”, šapnuo mi je. “Znaš da i ja
tebe želim.”
“Je li?”, prošaptala sam glasom punim sumnje.
“Pa naravno, bleso jedna prekrasna i preosjetljiva.” Kratko se
nasmijao, a onda mu se glas ohladio. “Zar te ne žele svi? Imam
dojam da se iza mene stvara red, da se nadmeću za prvenstvo, da
samo čekaju da dovoljno teško pogriješim... Previše si poželjna
za vlastito dobro.”
“Ko je tu blesav?” Sumnjala sam da bi iko doživio nešto
nespretno, ukočeno i nevješto kao poželjno.
“Moram li razaslati peticiju da mi povjeruješ? Da ti kažem čija
bi imena bila na vrhu tog popisa? Znaš ih nekolicinu, ali ima i
onih koji bi te možda iznenadili.”
S grimasom sam odmahnula glavom uz njegova prsa.
“Samo me nastojiš zbuniti. Vratimo se mi temi.” Uzdahnuo je.
“Reci mi ako sam nešto pogrešno shvatila.” Pokušala sam
zvučati objektivno. “Tvoji zahtjevi su brak”, nisam mogla izreći
tu riječ a da ne složim facu, “plaćanje moje školarine, više
vremena, a ni brži auto ne bi bio naodmet.” Podigla sam obrve.
“Jesam li sve navela? To je pozamašan popis.”
“Samo je ono prvo zahtjev.” Jedva se suzdržavao da ne prasne
u smijeh. “Ostalo su tek molbe.”
“A moj jedini, samotni mali zahtjev je – ”
“Zahtjev?”, upao mi je u riječ, odjednom se opet uozbiljivši.
“Da, zahtjev.” Stisnuo je oči. “Stupanje u brak ne pada mi
nimalo lako. Neću popustiti ako ne dobijem nešto zauzvrat.”
Sagnuo mi se do uha.
“Ne”, svileno je šapnuo. “To sad nije moguće. Kasnije, kad
budeš manje lomljiva. Budi strpljiva, Bella.”
Pokušala sam mu odgovoriti čvrsto i razložno.
“Ali u tome i jest problem. Neće biti isto kad budem manje
lomljiva. Ja neću biti ista! Ne znam ko ću tada biti.”
“I dalje ćeš biti Bella”, obećao mi je. Namrštila sam se.
“Ako toliko zastranim da poželim ubiti Charlieja, da budem
spremna Jacobu ili Angeli popiti krv, ako dođem u priliku, kako
bi to moglo biti tačno?”
“Proći će. I sumnjam da ćeš biti spremna popiti pasju krv.”
Teatralno se zgrozio na tu pomisao. “Čak i kao novorođenoj,
bila bi ti odviše neukusna.”
MIN@
301
Zanemarila sam njegov pokušaj promjene teme.
“Ali to će uvijek biti ono što najviše želim, zar ne?”, izazivala
sam ga. “Krv, krv, i opet krv!”
“Činjenica da si i dalje živa dokazuje da to nije istina”,
napomenuo mi je.
“Nakon više od osamdeset godina”, podsjetila sam ga. “Samo,
mislila sam tjelesno. Znam da ću umno moći biti svoja... nakon
nekog vremena. Ali čisto tjelesno, uvijek ću, više od svega, biti
žedna.”
Nije mi odgovorio.
“Znači, bit ću drugačija”, zaključila sam, ne naišavši na otpor.
“Jer ovog trena tjelesno te želim više od svega. Više od hrane ili
vode ili kisika. Umno su mi prioriteti malo razumnije složeni.
Ali tjelesno...”
Okrenula sam glavu i poljubila ga u dlan.
Duboko je udahnuo. Iznenadilo me što je to zvučalo pomalo
nemirno.
“Bella, mogao bih te ubiti”, prošaptao je.
“Mislim da ne bi.”
Edward je suzio oči. Podigao mi je ruku s lica i brzo iza sebe
dohvatio nešto što nisam uspjela vidjeti. Začulo se prigušeno
krckanje, a madrac se zanjihao pod nama. U ruci mu se našlo
nešto tamno; pokazao je mojim znatiželjnim očima o čemu se
radi. Bio je to metalni cvijet, jedna od ruža koje su resile
stupove i baldahin željeznog okvira njegovog kreveta. Na
trenutak je stisnuo šaku, blago svinuvši prste, a onda ju je opet
otvorio.
Šutke mi je pokazao stisnuti, kvrgavi komad crne kovine. Bio je
oblikovan prema njegovoj šaci, kao gruda plastelina koju je
stisnulo dijete. Nakon pola sekunde, metal mu se na dlanu rasuo
u crni pijesak.
Strogo sam ga pogledala.
“Nisam na to mislila. Već znam koliko si jak. Nisi morao lomiti
namještaj.”
“Na što si onda mislila?”, mračno me upitao i bacio željezni
pijesak u zid u kutu; rasuo se uz zvuk kiše.
Čvrsto mi je promatrao lice dok sam nastojala sročiti
objašnjenje.
MIN@
302
“Očito ne na to da me nisi fizički u stanju ozlijediti, ako
poželiš... Prije na to da me ne želiš ozlijediti... i to do te mjere da
mislim da to nikad ne bi ni mogao.”
Počeo je odmahivati glavom i prije nego što sam završila.
“Možda to ne bi tako ispalo, Bella.”
“Možda”, prezirno sam rekla. “Nemaš nimalo više pojma o
tome nego ja.”
“Upravo tako. Misliš li ti da bih se ikada htio izložiti takvom
riziku kad si ti u pitanju?”
Zagledala sam mu se u oči. Nisam u njima opazila ni traga
kompromisa, ni nagovještaja neodlučnosti.
“Molim te”, napokon sam zdvojno prošaptala. “To je sve što
želim. Molim te.” Poraženo sam sklopila oči, očekujući brzo i
konačno ne.
Ali nije mi odmah odgovorio. Oklijevala sam u nevjerici,
zapanjeno zamijetivši da opet nemirno diše.
Otvorila sam oči i vidjela da mu se lice razdire.
“Molim te?”, opet sam prošaptala, a srce mi je počelo brže tući.
Riječi su nespretno potekle iz mene kad sam požurila iskoristiti
iznenadnu nesigurnost u njegovim očima. “Ne trebaju mi
nikakva jamstva. Ako ne prođe kako treba, pa, onda je to to.
Samo dopusti da pokušamo... samo da pokušamo. A ja ću ti dati
ono što želiš”, ishitreno sam mu obećala. “Udat ću se za tebe.
Pustit ću te da mi platiš Dartmouth, neću se ni buniti protiv mita
za moj upis. Možeš mi čak kupiti brzi auto, ako te to veseli!
Samo... molim te.”
Čvršće me stisnuo ledenim rukama, a usne su mu se našle na
mom uhu; stresla sam se od njegovog hladnog daha.
“Ovo je nesnosno. Toliko sam ti toga htio dati, a ti odlučiš
zatražiti ovo. Shvaćaš li ti koliko mi teško pada da te odbijam
kad me ovako preklinješ?”
“Onda me nemoj odbijati”, zadihano sam mu predložila.
Nije mi odgovorio.
“Molim te”, pokušala sam opet.
“Bella...” Polako je odmahnuo glavom, ali to mi se nije činilo
niječno dok su mu lice i usne prelazili preko moga grla. Činilo
mi se prije kao predaja. Srce, koje mi je već brzo tuklo, mahnito
je zabubnjalo.
MIN@
303
Opet sam iskoristila prednost koliko sam mogla. Kad je okrenuo
lice prema mojemu u svojim sporim, neodlučnim kretnjama,
brzo sam se okrenula u njegovu zagrljaju i usnama dosegnula
njegove. Rukama mi je ščepao lice, a ja sam pomislila da će me
opet odgurnuti od sebe.
Prevarila sam se.
Usta mu nisu bila nježna; u kretnjama njegovih usana sad se
našao posve novi naboj nedoumice i očaja. Čvrsto sam ga
zagrlila oko vrata, a njegovo je tijelo spram moje odjednom
pregrijane kože postalo hladnije nego ikada prije. Zadrhtala sam,
ali ne od te studeni.
Nije me prestao ljubiti. Ja sam se prva morala odmaknuti, da
dođem do daha. Čak i tada usne mu nisu sišle s moje kože, samo
su mi prešle na vrat. Ushit pobjede neobično me zanio; osjetila
sam se moćno. Hrabro.
Ruke mi više nisu bile nesigurne; ovaj put sam mu lako
raskopčala košulju i prstima prešla preko savršenih površina
njegovih ledenih prsa. Bio je prelijep. Koju je ono riječ
maloprije rekao? Nesnosno, upravo tako. Njegova mi je ljepota
bila nesnosna...
Opet sam mu privukla usta na svoja. Djelovao mi je jednako
željno. Jednom mi je rukom i dalje držao lice, a drugu mi čvrsto
ovijao oko struka, stišćući me čvršće uza se. Zbog toga sam
malo teže uspjela dosegnuti gumbe na vlastitoj košulji, ali to mi
ipak nije bilo nemoguće.
Okovi od hladnog željeza sapeli su mi zapešća i podigli mi ih
nad glavu, koja se nekako našla na jastuku.
Opet mi je prislonio usne na uho.
“Bella”, prišapnuo mi je toplim, baršunastim glasom. “Prestani
se pokušavati svući, najljepše te molim.”
“Hoćeš sâm to obaviti?”, zbunjeno sam ga upitala. “Neću
noćas”, tiho mi je odgovorio. Sporije mi je ljubio obraz i rub
čeljusti; sve hitnje je nestalo. “Edwarde, nemoj, ”, krenula sam
se usprotiviti.
“Ne kažem da neću”, smirio me. “Samo kažem da neću noćas.”
Razmislila sam o tome dok mi se disanje usporavalo.
“Daj mi jedan dobar razlog zašto bi noćas bilo teže nego bilo
koje druge noći.” Još uvijek sam bila bez daha, tako da je
ozlojeđenost u mom glasu zvučala manje upečatljivo.
MIN@
304
“Nisam ja od jučer.” Zahihotao mi se na uho. “Što misliš, ko je
od nas dvoje manje voljan drugome dati ono što želi? Upravo si
se obećala udati za mene prije nego što prođeš kroz promjenu,
ali ako ti večeras popustim, što mi jamči da već ujutro nećeš
otrčati ravno Carlisleu? Ja se, očito, mnogo manje ustručavam
oko toga da ti dadem što želiš. I zato... budi prva.”
Glasno sam, srdito izdahnula.
“Prvo se moram udati za tebe?”, upitala sam ga u nevjerici.
“Takav je dogovor, uzmi ili ostavi. Kompromis, sjećaš se?”
Čvrsto me zagrlio i počeo ljubiti na način koji bi trebalo
zakonom zabraniti. Previše uvjerljivo, to je bila prinuda, prisila.
Pokušala sam zadržati bistru glavu... i doživjela trenutan i
potpun neuspjeh.
“Mislim da je to stvarno loš dogovor”, procijedila sam kad mi
je dao da dođem do daha.
“Ne iznenađuje me što tako misliš.” Iscerio se. “Kad ti je samo
jedno na umu.”
“Odakle sad ovo?”, potužila sam se. “Mislila sam da se dobro
držim, bar noćas, a sad, odjednom – ”
“Zaručena si”, dovršio je.
“Fuj! Molim te, nemoj to izgovarati naglas.”
“Zar ćeš pogaziti riječ?”, upitao me, odmaknuvši se da mi vidi
lice. Imao je pomalo posprdan izraz. Izgledao je kao da ga sve
ovo zabavlja. Prostrijelila sam ga pogledom, nastojeći
zanemariti reakciju svojeg srca na njegov osmijeh.
“Je li?”, uporno me priupitao.
“Gah!”, prostenjala sam. “Ne. Neću. Jesi li sada sretan?”
Zaslijepio me osmijehom.
“Izuzetno.” Opet sam prostenjala.
“Zar nisi baš nimalo sretna?”
Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, opet me poljubio. Opet
pretjerano uvjerljivo.
“Pomalo”, priznala sam mu kad sam došla do riječi. “Ali ne zato
što se udajem.” Još jedanput me poljubio.
“Imaš li dojam da sve ovo ide naopako?”, nasmijao mi se na
uho. “S tradicionalne strane, zar ne bi ti trebala zastupati moju
stranu, a ja tvoju?”
“Nema mnogo tradicionalnih strana kad smo ti i ja u pitanju.”
“Tačno.”
MIN@
305
Opet me poljubio, i nastavio sve dok mi srce nije počelo
prebrzo tući i dok se nisam sva zajapurila.
“Slušaj, Edwarde”, prepredeno sam promrmljala kad je zastao
da me poljubi u dlan. “Rekla sam ti da ću se udati za tebe, i
hoću. Obećavam ti. Kunem ti se. Ako hoćeš, potpisat ću to
vlastitom krvlju.”
“Nije smiješno”, prošaptao je usnama prislonjenim uz
unutrašnju stranu moga zapešća.
“Želim ti reći ovo, neću te prevariti, nipošto. Toliko me valjda
poznaješ. Znači, zaista nemamo zašto čekati. Posve smo sami,
koliko to često bude? a ti si već priredio ovaj vrlo velik, udoban
krevet...”
“Ne noćas”, ponovio je.
“Zar nemaš povjerenja u mene?”
“Naravno da imam.”
Rukom koju mi je i dalje ljubio uhvatila sam mu lice i podigla
ga tako da mu vidim izraz.
“U čemu je onda problem? Nije da nisi znao da ćeš na koncu
pobijediti.” Namrštila sam se i promrsila: “Kad uvijek
pobijediš.”
“Samo ne želim riskirati”, smireno je rekao.
“Ima tu još nešto”, pretpostavila sam, stišćući oči. U licu mu je
bilo suzdržanosti, tračka nekog tajnog poriva koji je nastojao
sakriti nehajnim držanjem. “Ne namjeravaš li ti to slučajno
pogaziti riječ?”
“Ne”, svečano mi je obećao. “Kunem ti se, pokušat ćemo.
Nakon što se udaš za mene.”
Odmahnula sam glavom i tmurno se nasmijala.
“Od ovoga se osjećam kao negativac u melodrami, koji suče
brkove dok smišlja kako da oduzme čast nekoj sirotici.” Načas
me oprezno pogledao, a onda brzo spustio glavu i prislonio usne
na moju ključnu kost.
“U tome je stvar, zar ne?” Oteo mi se kratak smijeh, više
zgranut nego veseo. “Ti to nastojiš sačuvati svoju čast!” Prekrila
sam usta da prigušim hihot koji je uslijedio. Riječi su bile tako...
staromodne.
“Ne, ludice”, promrmljao mi je u rame. “Nastojim sačuvati
tvoju. A ti mi to nevjerojatno otežavaš.”
“Ma ti stvarno znaš reći – ”
MIN@
306
“Da te nešto pitam”, brzo mi je upao u riječ. “Već smo
razgovarali o tome, ali udovolji mi. Koliko ljudi u ovoj sobi ima
dušu? Priliku da dospije u raj, ili u ono što već postoji nakon
ovog života?”
“Dvoje”, smjesta sam mu odgovorila žestokim glasom.
“U redu. Možda je to tačno. E sad, svijet je pun nesloge u tom
pogledu, ali velika većina smatra da u tom cilju valja slijediti
izvjesna pravila.”
“Vampirska ti pravila nisu dovoljna? Želiš razbijati glavu još i
ljudskim pravilima?”
“Ne može škoditi.” Slegnuo je ramenima. “Za svaki slučaj.”
Oštro sam ga pogledala stisnutih očiju.
“Sada je, jasno, za mene možda već prekasno, čak i ako si u
pravu što se moje duše tiče.”
“Ne, nije”, ljutito sam mu se usprotivila.
“Većina velikih vjerskih sustava prihvaća zapovijed ‘Ne ubij’.
A ja sam ubio mnoge, Bella.”
“Samo one zle.” Slegnuo je ramenima.
“Možda se to računa, a možda i ne. Ali ti nisi nikoga ubila – ”
“Barem koliko ti znaš”, promrsila sam.
Osmjehnuo se, ali inače je zanemario upadicu.
“I dat ću sve od sebe da te sačuvam od te napasti.”
“U redu. Ali nismo raspravljali oko ubijanja ljudi”, podsjetila
sam ga.
“Tu vrijedi isto načelo, jedina je razlika u tome što sam bar u
tom području jednako besprijekoran kao i ti. Zar ne može ostati
bar jedno pravilo koje nisam prekršio?”
“Jedno?”
“Znaš da sam krao, lagao, žudio... čast je sve što mi je
preostalo.” Izvijeno se osmjehnuo.
“Ja cijelo vrijeme lažem.”
“Da, ali ti lažeš tako nevješto da se to baš i ne računa. Niko ti ne
vjeruje.”
“Stvarno se nadam da tu nisi u pravu, jer inače Charlie samo što
nije upao ovamo s punim pištoljem.”
“Charlie je sretniji kad se pretvara da ti vjeruje. Radije će sam
sebi lagati, nego provjeravati.” Iscerio mi se.
“Ali za čim si ti ikada žudio?”, sumnjičavo sam ga upitala.
“Kad sve već imaš.”
MIN@
307
“Žudio sam za tobom.” Osmijeh mu se smračio. “Nisam te imao
prava poželjeti, ali svejedno sam se usudio uzeti te. I gledaj što
je sada nastalo od tebe! Pokušavaš zavesti vampira.” Teatralno
se zgrozio.
“Ne možeš žudjeti za onime što imaš”, obavijestila sam ga.
“Nego, zar se ti to ne brineš za moju čast?”
“Tačno. Ako ja više ne mogu ući... Pa, proklet bio, oprosti na
izrazu, ako dadem da i tebe spriječe.”
“Ne možeš me natjerati da odem nekamo gdje tebe neće biti”,
zavjetovala sam mu se. “To je moja definicija pakla. Uostalom,
imam lako rješenje za sve to: hajde da nikada ne umremo, u
redu?”
“Zvuči vrlo jednostavno. Zašto se ja nisam toga sjetio?”
Smješkao mi se dok nisam ljutito frknula i odustala.
“Znači, to je to. Nećeš spavati sa mnom do braka.”
“Tehnički, nikada neću moći spavati s tobom.” Prevrnula sam
očima. “Jako zrelo, Edwarde.”
“Ali, izuzev te sitnice, da, tačno si to shvatila.”
“Mislim da imaš prikriveni motiv.” Nedužno je raširio oči.
“Još jedan?”
“Znaš da ćeš tako ubrzati stvari”, optužila sam ga. Pokušao je da
se ne osmjehne.
“Samo jednu stvar želim ubrzati, a ostale mogu pričekati
dovijeka... ali u tome su, to je tačno, tvoji nestrpljivi ljudski
hormoni moji najsnažniji saveznici u ovom trenutku.”
“Ne mogu vjerovati da pristajem na ovo. Kad se sjetim
Charlieja... i Renée! Možeš li zamisliti što će Angela pomisliti?
Ili Jessica? Gah. Već ih čujem kako me ogovaraju.”
Pogledao me podignute obrve, a znala sam i zašto. Kakve veze
ima što će govoriti o meni, kad uskoro odlazim i ne vraćam se?
Zar sam stvarno tako preosjetljiva da ne bih mogla podnijeti da
me nekoliko tjedana gledaju iskosa i postavljaju mi značajna
pitanja?
Možda me to ne bi tako tištalo da nisam znala da bih i sama
vjerojatno tračala s jednakim prezirom kao i sve one da se neka
druga od nas odluči udati već ovog ljeta.
Gah. Udati već ovog ljeta! Stresla sam se.
MIN@
308
S druge strane, možda me to ne bi tako tištalo da me nisu
odgojili da se stresem na pomisao o braku. Edward me prekinuo
u uzrujavanju.
“Ne mora to biti veliki događaj. Ne trebaju mi ceremonije.
Nećeš to nikome morati reći, ni ništa promijeniti. Možeš obući
stare traperice, jer ćemo otići u Las Vegas, u kapelicu gdje se
može vjenčati iz auta. Samo želim da službeno pripadneš samo
meni i nikom drugom.”
“Kao da može službenije”, promrsila sam. Ali opis nije zvučao
baš strašno. Rastužila bi se samo Alice.
“To ćemo još vidjeti.” Spokojno se osmjehnuo.
“Pretpostavljam da ne želiš sada svoj prsten.”
Morala sam progutati knedlu da mogu progovoriti.
“Tačno pretpostavljaš.” Nasmijao se izrazu mog lica.
“To je u redu. Stavit ću ti ga ja uskoro na prst.”
Mrko sam ga pogledala.
“To kažeš kao da ga već imaš.”
“Pa imam”, rekao je bez stida. “Spreman sam ti ga silom dati
čim prvi put poklekneš.”
“Nevjerojatan si.”
“Želiš li ga vidjeti?”, upitao me. Tekući topaz njegovih očiju
odjednom je zasjao od uzbuđenja.
“Ne!”, podviknula sam, reagirajući refleksno. Smjesta sam
požalila. Snuždio se, jedva primjetno. “Osim ako mi ga baš ne
želiš pokazati”, ispravila sam se. Stisnula sam zube da prikrijem
nelogični strah.
“Nema problema”, slegnuo je ramenima. “Mogu se strpiti.”
Uzdahnula sam.
“Pokaži mi taj prokleti prsten, Edwarde.” Odmahnuo je
glavom.
“Ne.”
Jednu dugu minutu samo sam mu proučavala lice.
“Molim te”, tiho sam ga upitala, iskušavajući svoje
novootkriveno oružje. Vršcima prstiju nježno sam mu dotaknula
lice. “Molim te, mogu li ga vidjeti?” Stisnuo je oči.
“Najopasnije si stvorenje koje sam u životu susreo”, promrsio
je. Ali ustao je i nehotice graciozno kleknuo kraj stolića uz
uzglavlje. Za tren oka vratio se na krevet, sjeo do mene i stavio
MIN@
309
mi jednu ruku na rame. U drugoj je držao crnu kutijicu. Položio
ju je na moje lijevo koljeno.
“Onda izvoli, pogledaj”, rekao je odsječno. Nepotrebno sam se
skanjivala oko te diskretne kutijicu, ali nisam ga htjela opet
povrijediti, pa sam nastojala da mi se ruka ne trese. Površina je
bila glatka od crnog satena. Prešla sam prstima po njoj,
oklijevajući.
“Nisi se previše istrošio, je li? Nemoj mi reći istinu, ako jesi.”
“Nisam se uopće istrošio”, smirio me. “Također je iz druge
ruke. Taj prsten je moj otac dao mojoj majci.”
“O.” Iznenađenje mi je proželo glas. Uhvatila sam poklopac
palcem i kažiprstom, ali nisam ga otvorila.
“Pomalo je zastario, pretpostavljam.” Isprika mu je zvučala
šaljivo. “Staromodan, baš kao i ja. Mogu ti dati i nešto
suvremenije. Nešto od Tiffanyja?”
“Volim staromodne stvari”, promumljala sam i podigla
poklopčić s oklijevanjem.
Smješten u crni saten, prsten Elizabeth Masen presijavao se pri
mutnom svjetlu. Bio je urešen dugim ovalom s kosim redovima
svjetlucavih okruglih kamenova. Obruč je bio zlatan, nježan i
uzak. Zlato je tvorilo nježnu mrežu oko dijamanata. Nikad još
nisam vidjela iole sličan prsten.
Ne razmišljajući, pomilovala sam blistave dragulje.
“Kako je lijep”, promrmljala sam iznenađeno sebi u bradu.
“Sviđa ti se?”
“Prekrasan je.” Slegnula sam ramenima, praveći se da me ne
zanima. “Kako da mi se ne sviđa?” Zahihotao se.
“Vidi pristaje li ti.” Stisnula sam lijevu šaku. “Bella”, uzdahnuo
je. “Ne namjeravam ti ga zalemiti za prst. Samo ga isprobaj, da
vidim treba li ga podesiti. Nakon toga ga slobodno odmah
skini.”
“Pa dobro”, progunđala sam.
Posegnula sam prema prstenu, ali njegovi su me dugi prsti
preduhitrili. Uhvatio mi je lijevu ruku i stavio mi prst na
prstenjak. Ispružio mi je ruku, i oboje smo pogledali oval što mi
se ljeska spram kože. Nije mi bilo tako grozno kako sam se
bojala da će mi biti kad ga stavim.
“Savršeno pristaje”, suzdržano je kazao. “Drago mi je, sad ne
moram ići draguljaru.”
MIN@
310
Čula sam mu prizvuk neke gorljive emocije u naoko nehajnom
glasu, i pogledala sam ga. To mu se vidjelo i u očima, usprkos
pažljivo složenoj nezainteresiranosti u izrazu lica.
“Sviđa ti se, je li?”, sumnjičavo sam ga upitala, protegnula prste
i požalila što nisam slomila lijevu ruku. Slegnuo je ramenima.
“Jasno”, rekao je, i dalje nehajno. “Vrlo ti lijepo pristaje.”
Zagledala sam mu se u oči, ne bih li razaznala što to ključa tik
ispod površine. Pogledao je i on mene, a lažni je nehaj
odjednom nestao. Blistao je, anđeosko mu je lice sjalo od radosti
i likovanja. Izgledao je tako veličanstveno da sam ostala bez
daha.
Prije nego što sam stigla povratiti taj dah, stao me ushićeno
ljubiti. Zavrtjelo mi se u glavi kad je odmaknuo usne da mi
šapne na uho, ali njegovo je disanje bilo neravnomjerno baš kao
i moje.
“Da, sviđa mi se. Pojma nemaš koliko.” Nasmijala sam se, blago
dašćući. “Vjerujem ti.”
“Smijem li nešto učiniti?”, promrmljao je, čvršće me zagrlivši.
“Što god želiš.” Ali onda me pustio i sišao s kreveta.
“Što god, osim toga”, požalila sam se.
Samo me uhvatio za ruku da i sama ustanem. Ozbiljno je stao
preda me i stavio mi ruke na ramena.
“Eto, htio bih ovo izvesti kako treba. Molim te, molim te ne
zaboravi da si već pristala na to. Nemoj mi sada ovo pokvariti.”
“O, ne”, zgranula sam se kad je kleknuo na jedno koljeno.
“Budi dobra”, promrmljao je. Duboko sam udahnula.
“Isabella Swan?” Pogledao me kroz nemoguće duge trepavice
mekim, ali nekako i dalje žarko zlatnim očima. “Obećavam da
ću te voljeti zauvijek, svakoga dana vječnosti. Hoćeš li se udati
za mene?”
Imala sam mnogo odgovora na to, nekih nimalo lijepih, a i nekih
odurnije patetičnih i romantičnih nego što je on vjerojatno i
sanjao. Da se ne sramotim ni jednima ni drugima, prošaptala
sam:
“Da.”
“Hvala ti”, jednostavno je rekao. Uzeo mi je lijevu ruku i
poljubio mi svaki vršak prsta, a onda i prsten koji je sada postao
moj.

23Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:33 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
21. TRAGOVI
Bilo mi je grozno utrošiti čak i mrvicu noći na san, ali to je bilo
neizbježno. Sunce je sjalo kroz stakleni zid kad sam se
probudila, a oblačići su prebrzo hitali nebom. Vjetar je njihao
krošnje, sve dok mi se nije učinilo da će se cijela šuma raspasti.
Ostavio me da se obučem, a meni je bilo drago što mi je tako
dao priliku da razmislim. Moj se sinoćnji plan nekako uspio
sasvim izjaloviti, pa sam se morala suočiti s posljedicama.
Premda sam mu vratila onaj prsten iz druge ruke u prvoj prilici
kad sam to mogla izvesti tako da ga pritom ne povrijedim, imala
sam dojam da mi je lijeva šaka teža, kao da je prsten i dalje na
njoj, samo nevidljiv. To mi ne bi smjelo smetati, uvjeravala sam
se. Nije to ništa, kratki put do Vegasa. Nadmašit ću i stare
traperice, obući ću donji dio stare trenerke. Ceremonija svakako
ne bi smjela potrajati naročito dugo; ne više od petnaest minuta,
u najgorem slučaju, je l’ tako? A to mogu izdržati.
A on će, kada to prođe, morati ispuniti svoju stranu pogodbe.
Usredotočit ću se na to i zaboraviti ostalo.
Rekao je da nikome to ne moram povjeriti, pa sam ga
namjeravala držati za riječ. Naravno, bila sam vrlo glupa što se
nisam sjetila Alice.
Cullenovi su stigli kući oko podneva, uživljeni u zadatak. To me
vratilo u silinu onoga što se sprema.
Činilo mi se da je Alice neobično loše volje. Pripisala sam to
njezinom uzrujavanju zbog toga što se normalno osjeća, jer prvo
što je rekla Edwardu bila je pritužba na suradnju s vukovima.
“Mislim”, složila je facu kad je priznala da nije sigurna, “da
biste se morali spremiti za hladno vrijeme, Edwarde. Ne vidim
gdje ste tačno, jer popodne odlazite s onim psom. Ali oluja koja
stiže djeluje mi naročito ozbiljna upravo u tom cijelom
području.”
Edward je kimnuo glavom.
“U brdima će padati snijeg”, upozorila ga je.
“Jao, snijeg”, promrsila sam sebi u bradu. Pa juni je, za ime
svega.
“Obuci jaknu”, rekla mi je Alice. Zvučala je neprijazno, što me
iznenadilo. Pokušala sam iz njezinog lica otkriti što joj je, ali
MIN@
312
okrenula mi je leđa. Pogledala sam Edwarda, a on se smješkao;
to što je tištalo Alice njega je zabavljalo.
Edward je imao više nego dovoljno velik izbor planinarske
opreme, rekvizita kojima je oponašao ljude; Cullenovi su bili
dobri kupci u Newtonovoj trgovini. Stavio je u naprtnjaču vreću
za spavanje punjenu paperjem, mali šator i nekoliko paketa
dehidrirane hrane, iscerivši se kad sam se namrštila na njih.
Alice je dolutala u garažu dok smo bili tamo, šutke gledajući
Edwardove pripreme. Nije hajao za nju. Kad se spakirao,
Edward mi je pružio svoj mobitel.
“Hajde, nazovi Jacoba i kaži mu da ćemo biti spremni za njega
otprilike za sat vremena. Zna gdje se trebamo naći.”
Jacob nije bio kod kuće, ali Billy mi je obećao da će zvati po
kućama sve dok ne uspije naći vukodlaka koji bi mogao
prenijeti poruku.
“Ne brini se ti za Charlieja, Bella”, rekao je Billy. “Ja svoj dio u
ovome držim pod kontrolom.”
“Da, znam da će Charlie biti u redu.” Nisam bila jednako
sigurna za njegovog sina, ali nisam to dodala.
“Da bar mogu sutra biti s ostalima”, zahihotao se tužno Billy.
“Nije lako biti starac, Bella.”
Potreba za borbom očito je ključna karakteristika Ykromozoma.
Svi su oni isti.
“Lijepo se provedi s Charliejem.”
“Sretno, Bella”, odgovorio mi je. “I... prenesi to i, ovaj,
Cullenovima u moje ime.”
“Hoću”, obećala sam mu, iznenađena tom gestom. Kad sam
vratila mobitel Edwardu, opazila sam da on i Alice vode
nekakav nijemi razgovor. Zurila je u njega molećivim očima.
On se mrštio prema njoj, nezadovoljan onime što ona traži.
“Billy vam je poželio sreću.”
“Velikodušno od njega”, rekao je Edward, odmičući se od nje.
“Bella, molim te, možemo li nasamo porazgovarati?”, hitro me
zamolila Alice.
“Spremaš mi se otežati život više nego što je neophodno, Alice”,
upozorio ju je Edward kroz zube. “Stvarno bi mi bilo draže da
nije tako.”
MIN@
313
“Ne radi se tu o tebi, Edwarde”, otpovrnula mu je. Nasmijao se.
Nešto mu je u njezinom odgovoru bilo smiješno. “Pa nije”,
ostala je uporna Alice. “To je ženska stvar.” Namrštio se.
“Pusti je da porazgovara sa mnom”, kazala sam mu. Zanimalo
me o čemu se radi.
“Eto ti ga na”, promrsio je. Opet se nasmijao, napola ljutito,
napola posprdno, i išetao iz garaže.
Okrenula sam se zabrinuto prema Alice, ali nije me ni
pogledala. Još uvijek je bila loše volje. Otišla je do svog poršea i
sjela na haubu, sva snuždena. Otišla sam za njom i naslonila se
na branik.
“Bella?”, upitala me Alice tihim glasom, primaknuvši mi se i
sklupčavši kraj mene. Zvučala je tako zdvojno da sam je
obgrlila oko ramena da je nekako utješim.
“Što je bilo, Alice?”
“Zar me ne voliš?”, upitala me istim tim tužnim tonom.
“Naravno da te volim. Dobro to znaš.”
“Zašto te onda vidim kako krišom odlaziš u Vegas i udaješ se a
da me nisi pozvala?”
“O”, promrsila sam, a obrazi su mi se zarumenjeli. Bilo mi je
jasno da sam je ozbiljno povrijedila, pa sam se brže-bolje stala
pravdati.
“Znaš da ne volim veliku pompu. A ionako je to Edward
predložio.”
“Ne zanima me ko je to predložio. Kako si mi to mogla
napraviti? Takvo što očekujem od Edwarda, ali ne od tebe.
Volim te kao da si mi rođena sestra.”
“Alice, ti meni i jesi sestra.”
“Riječi!”, zarežala je.
“Pa dobro, slobodno pođi i ti. Neće ti biti naročito zanimljivo.”
Na licu joj je i dalje bila grimasa. “Što sad?”, oštro sam je
upitala.
“Koliko me voliš, Bella?”
“Zašto?”
Molećivo me pogledala. Duge, crne obrve podigle su joj se u
sredini i skupile, a kutovi usana zadrhtali. Srce mi se slamalo što
je vidim takvu.
MIN@
314
“Molim te, molim te, molim te”, prošaptala je. “Molim te, Bella,
molim te, ako me stvarno voliš... Molim te, daj da ti organiziram
vjenčanje.”
“Ajoj, Alice!”, prostenjala sam, odmaknula se od nje i stala
uspravno. “Ne! Nemoj mi to raditi.”
“Ako me stvarno, iskreno voliš, Bella.”
Prekrižila sam ruke na prsima.
“To je tako nepošteno. A Edward mi je već prodao jednu takvu
foru.”
“Kladim se da bi Edwardu bilo draže da to izvedeš na
tradicionalan način, makar ti on to nikada ne bi rekao. A Esme,
pomisli samo što bi to njoj značilo!” Prostenjala sam.
“Radije bih se nasamo suočila s novorođenima.”
“Cijelo bih ti desetljeće bila dužnik.”
“Cijelo bi mi stoljeće bila dužnik!” Oči su joj zasjale.
“Ti to pristaješ?”
“Ne! Ne želim da bude tako!”
“Od tebe će se samo tražiti da prijeđeš nekoliko metara i onda
ponoviš svećenikove riječi.”
“Gah! Gah, gah!”
“Molim te?” Stala je poskakivati u mjestu. “Molim te, molim
te, molim te, molim te, molim te?”
“Ovo ti, nikada, nikada neću oprostiti, pa čak ni tada, Alice.”
“Jej!”, ciknula je i pljesnula ručicama.
“Nisam pristala!”
“Ali pristat ćeš”, zapjevala je.
“Edwarde!”, viknula sam i ljutito krenula iz garaže. “Znam da
nas slušaš. Dolazi ovamo.” Alice je išla odmah za mnom,
plješćući i dalje.
“Baš ti hvala, Alice”, rekao je jetko Edward, pojavivši se iza
mene. Okrenula sam se da mu kažem što ga ide, ali bio je sav
tako zabrinut i uzrujan da nisam mogla izreći svoje prigovore.
Umjesto toga, samo sam mu se bacila u zagrljaj, skrivajući lice,
da zbog ljutitih suza u očima ne pomisli da plačem.
“Vegas”, obećao mi je Edward u uho.
“Ne dolazi u obzir”, rekla je Alice, likujući. “Bella mi to nikada
ne bi napravila. Znaš, Edwarde, koji put me razočaraš kao brat.”
“Ne budi zločesta”, prigovorila sam joj. “On me pokušava
usrećiti, za razliku od tebe.”
MIN@
315
“I ja te pokušavam usrećiti, Bella. Samo što ja bolje znam što će
tebe usrećiti... dugoročno. Zahvalit ćeš mi se na ovome. Možda
ne u idućih pedeset godina, ali jednog dana, definitivno.”
“Nisam mislila da ću doživjeti dan kad ću se htjeti kladiti protiv
tebe, Alice, ali svanuo je.”
Nasmijala se onim svojim srebrnkastim smijehom.
“Onda, hoćeš li mi pokazati prsten?”
Sva sam se zgrozila kad mi je uhvatila lijevu ruku, a onda je
jednakom brzinom ispustila.
“Ha. Vidjela sam ga kako ti ga stavlja... Zar mi je nešto
promaknulo?”, upitala se. Usredotočila se na pola sekunde,
mršteći se, prije nego što je odgovorila na vlastita pitanja. “Ne.
Vjenčanje i dalje vrijedi.”
“Bella ne voli nositi nakit”, objasnio je Edward.
“Kao da je još jedan dijamant bitan? Dobro, na prstenu ih je
mnogo, ali kad već nosiš jedan – ”
“Dosta, Alice!”, naglo ju je prekinuo Edward. Prostrijelio ju je...
baš vampirskim očima. “Žuri nam se.”
“Nije mi jasno. Što si to rekla o dijamantima?”, upitala sam je.
“Poslije ćemo o tome”, rekla je Alice. “Edward ima pravo, bolje
da krenete. Morate postaviti zamku i podići šator prije nego što
naiđe oluja.” Namrštila se, a lice joj je bilo zabrinuto, gotovo
uplašeno. “Ne zaboravi ponijeti kaput, Bella. Izgleda da će biti...
nepojmljivo hladno za ovo doba godine.”
“Već sam ga ponio”, potvrdio joj je Edward.
“Lijepo se provedite noćas”, rekla nam je na rastanku. Do
čistine smo išli dvaput dulje nego inače; Edward je pošao
zaobilazno, da moj miris ne bude ni blizu traga koji će Jacob
prikrivati. Nosio me u naručju, s kabastom naprtnjačom na mom
starom mjestu.
Zastao je na najdaljem kraju čistine i postavio me na noge.
“U redu. Samo se prošetaj na sjever i dodiruj što više toga
možeš. Alice mi je pružila jasnu sliku puta kojim će oni proći,
pa nam neće trebati dugo da naiđemo na njega.”
“Na sjever?”
Osmjehnuo se i pokazao mi pravi smjer.
Odlutala sam u šumu, ostavljajući bistru žutu svjetlost neobično
sunčanog dana na čistini. Možda se Alicino mutno viđenje
prevarilo u pogledu snijega. Nadala sam se da jest. Bilo je dosta
MIN@
316
vedro, iako je vjetar silovito hujao na otvorenome. Među
drvećem je bilo mirnije, ali uvelike prehladno za juni, ruke su
mi se ježile čak i u majici dugih rukava s debelim džemperom
preko nje. Hodala sam polako, povlačeći prste preko svega u
blizini: grube kore drveća, rosne paprati, kamenja obraslog
mahovinom. Edward je ostao uz mene, hodajući naporedo sa
mnom na razdaljini od dvadesetak metara.
“Je li dobro ovako?”, doviknula sam mu.
“Savršeno je.” Nešto mi je palo na pamet.
“Je li ovako bolje?”, upitala sam ga kad sam prošla rukom kroz
kosu i uhvatila nekoliko otpalih vlasi. Položila sam ih preko
paprati.
“Da, to će doista pojačati trag. Ali ne moraš čupati kosu, Bella.
Bit će dovoljno.”
“Imam malo viška.”
Pod krošnjama je bilo tmurno, pa mi je bilo krivo što ne mogu
ići bliže Edwardu i držati ga za ruku. Uglavila sam još jednu
vlas u slomljenu granu koja mi se ispriječila na putu.
“Ne moraš pustiti Alice da bude po njezinom, znaš”, kazao je
Edward.
“Bez brige. Ipak te neću ostaviti pred oltarom.” Mračno sam
slutila da će sve ispasti kako Alice hoće, zato što je bila
bezobzirna kad bi nešto željela, a i zato što me uvijek mogla
dobiti na grižnju savjesti.
“Ne brinem se ja zbog toga. Htio bih da ovo bude ono što ti
želiš.”
Suspregnula sam uzdah. Povrijedila bih ga kad bih mu rekla
istinu, da mi zaista nije bitno, jer se tu ionako radi o različitim
stupnjevima grozote, što se mene tiče.
“Pa, čak i da bude po njezinom, ne mora to biti ništa veliko.
Samo mi. Emmett može dobiti svećenički certifikat preko
interneta.”
Zahihotala sam se.
“To stvarno zvuči bolje.” Ne bi mi se činilo naročito službeno
kad bi Emmett čitao bračne zavjete, a to bi bila prednost. Ali
teško bih se suzdržavala od smješkanja.
“Vidiš”, rekao je sa smiješkom. “Uvijek postoji kompromis.”
Trebalo mi je neko vrijeme da stignem do mjesta gdje će vojska
novorođenih nedvojbeno naići na moj trag, ali Edward ni jednog
MIN@
317
trenutka nije izgubio strpljenje zbog moje sporosti. Morao me
malo više voditi pri povratku, da prijeđem isti put. Meni je sve
to izgledalo isto.
Stigli smo gotovo do čistine kad sam pala. Vidjela sam široki
prostor pred sobom, pa sam vjerojatno zato previše požurila i
zaboravila paziti kamo stajem. Uspjela sam se pridržati prije
nego što sam zveknula glavom u prvo drvo, ali pod lijevom
rukom mi se slomila grančica i zarila ravno u dlan.
“Ajoj! Ma, prekrasno”, promrsila sam.
“Jesi li dobro?”
“Bez brige. Ostani tamo. Krvarim. Odmah će prestati.” Nije me
poslušao. Stvorio se kraj mene prije nego što sam stigla dovršiti
rečenicu.
“Imam pribor za prvu pomoć”, rekao je, skidajući naprtnjaču.
“Slutio sam da bi mi mogao zatrebati.”
“Nije strašno. Mogu se sama snaći, ne moraš se dovoditi u
neugodnost.”
“Nije mi neugodno”, smireno je rekao. “Evo, daj da ti je
dezinficiram.”
“Čekaj malo, upravo mi je nešto drugo palo na pamet.” Ne
gledajući krv i dišući na usta, čisto da mi želudac ne reagira,
pritisnula sam dlan o obližnji kamen.
“Što ti to radiš?”
“Jasper će se oduševiti”, promrmljala sam u bradu. Krenula sam
natrag prema čistini, pritišćući dlan o sve na putu. “Kladim se
da će ih ovo stvarno izbezumiti.” Edward je uzdahnuo. “Zadrži
dah”, kazala sam mu.
“Bez brige. Samo mislim da pretjeruješ.”
“Ovo je jedino što mi dopuštate. Pa da bar to izvedem kako
treba.”
Uto smo prošli kroz posljednje drveće. Puštala sam da mi
ozlijeđena ruka prelazi preko paprati.
“Pa, i jesi”, potvrdio mi je Edward. “Novorođeni će biti sasvim
izvan sebe, a Jaspera će tvoja predanost itekako zadiviti. A sad,
daj mi da ti se pobrinem za dlan, uprljala si ozljedu.”
“Pusti, ja ću, molim te.”
Uhvatio mi je ruku i pregledao je sa smiješkom.
“Ovo mi više ne smeta.”
MIN@
318
Pažljivo sam ga promatrala dok je čistio brazgotinu, ne bih li
opazila neki znak nelagode. Nastavio je ravnomjerno udisati i
izdisati, s istim blagim smiješkom na usnama.
“Zašto ti ne smeta?”, napokon sam ga upitala, kad mi je
zagladio zavoj preko dlana. Slegnuo je ramenima.
“Prevladao sam to.”
“Ti si to... prevladao? Kada? Kako?” Pokušala sam se prisjetiti
kad je posljednji put zadržavao dah u mojoj blizini. Uspjela sam
se samo sjetiti nesretne proslave svojeg rođendana prošlog
septembra. Edward je stisnuo usne, kao da traži prave riječi.
“Proživio sam puna dvadeset četiri sata uvjeren da si mrtva,
Bella. To je promijenilo moje gledanje na mnogo toga.”
“Je li to promijenilo i način na koji ti mirišem?”
“Nipošto. Ali... nakon što sam doživio kako je to kad mislim da
sam te izgubio... reakcije su mi se promijenile. Cjelokupno moje
biće kloni se svakog postupka koji bi opet mogao izazvati takvu
bol.”
Nisam znala što bih mu rekla na to. Osmjehnuo se na izraz mog
lica. “Valjda bi se to moglo nazvati vrlo poučnim iskustvom.”
Vjetar je tada prohujao čistinom, tako da mi je kosa zavijorila
oko lica, i sva sam se stresla.
“U redu”, rekao je i opet zavukao ruku u naprtnjaču. “Obavila si
svoje.” Izvukao je moju debelu zimsku jaknu i pridržao mi je da
uvučem ruke u rukave. “Sada to više nije do tebe. Idemo
kampirati!”
Nasmijala sam se hinjenom oduševljenju u njegovom glasu.
Uhvatio me za previjenu ruku, druga mi je bila još gora, i dalje u
udlazi, i poveo na drugi kraj čistine.
“Gdje ćemo se naći s Jacobom?”, upitala sam ga.
“Upravo ovdje.” Mahnuo je prema drveću pred nama upravo
kada je Jacob oprezno iskoračio iz tmine.
Ne znam zašto me iznenadilo što je u ljudskom liku. Ne znam
zašto sam očekivala velikog riđeg vuka. Jacob mi je opet
izgledao krupniji, bez sumnje zato što sam to očekivala;
zacijelo sam se nesvjesno nadala vidjeti manjega Jacoba iz
svojih uspomena, opuštenog prijatelja koji nije sve tako
komplicirao. Držao je ruke prekrižene na golim prsima, i jaknu
u jednoj ruci. Promatrao nas je bezizražajnim očima.
Edwardu su se usne spustile u kutovima.
MIN@
319
“Sigurno je postojao bolji način da ovo izvedemo.”
“Sada je prekasno”, mračno sam promrsila. Uzdahnuo je.
“Hej, Jake”, pozdravila sam ga kad smo se približili.
“Bok, Bella.”
“Zdravo, Jacobe”, rekao je Edward.
Jacob je zanemario pristojnost, uživljen u zadatak.
“Kamo da je odvedem?”
Edward je izvadio kartu iz džepića na boku naprtnjače i pružio
mu ga. Jacob ga je rasklopio.
“Sada smo tu”, rekao je Edward i ispružio ruku da mu pokaže
tačno mjesto. Jacob je nagonski ustuknuo od njegove ruke, a
onda se primirio. Edward se pretvarao da to ne primjećuje.
“A vodiš je tamo”, nastavio je Edward, zavijajući prstom po
izohipsama. “Ima petnaestak kilometara.” Jacob je kratko
kimnuo glavom.
“Otprilike kilometar i pol odavde naići ćete na moj put. To će
vas odvesti onamo. Treba ti karta?”
“Ne, hvala. Dosta dobro znam ovo područje. Mislim da znam
kamo trebam stići.”
Činilo mi se da održavanje pristojnog tona Jacobu teže pada
nego Edwardu.
“Ja ću otići zaobilazno”, rekao je Edward. “Pa se vidimo za
nekoliko sati.” Edward me nesretno pogledao. Nije mu se milio
ovaj dio plana.
“Vidimo se”, šapnula sam mu.
Edward se izgubio među drvećem, krenuvši u suprotnom
smjeru.
Čim se izgubio, Jacob je postao sav vedar.
“Što ima, Bella?”, upitao me s osmijehom od uha do uha.
Zakolutala sam očima.
“Sve po starom, sve po starom.”
“Aha”, složio se. “Hrpetina vampira pokušava te ubiti. Kao i
obično.”
“Kao i obično.”
“Pa”, rekao je oblačeći jaknu da oslobodi ruke. “Da krenemo.”
Složila sam facu i primaknula mu se za jedan mali korak.
Sagnuo se i opalio me odostraga po koljenima, izmaknuvši mi
noge. Prihvatio me drugom rukom prije nego što sam glavom
udarila u zemlju.
MIN@
320
“Debilu”, promrsila sam.
Jacob se zahihotao, već trčeći šumom. Išao je postojanim
tempom, hitrim trkom s kojim bi čovjek u dobroj kondiciji
mogao održavati korak... po ravnini... da nije opterećen s više
od pedeset kila, kao on.
“Ne moraš trčati. Umorit ćeš se.”
“Trčanje me ne umara”, rekao je. Disao je postojano, kao
maratonac, ustaljenim ritmom. “Uostalom, uskoro će zahladiti.
Nadam se da će šator biti na mjestu prije nego što stignemo.”
Uprla sam prstom u njegovu debelo podstavljenu jaknu.
“Mislila sam da ti više nikad nije hladno.”
“I nije. Jaknu sam ponio za tebe, ako je slučajno nemaš.”
Pogledao me kao da mu je krivo što je imam. “Ne sviđa mi se
ovo vrijeme. Sav sam napet zbog njega. Jesi li opazila da nigdje
nema životinja?”
“Ovaj, baš i nisam.”
“Nisam to ni očekivao. Osjetila su ti preslaba.” Prešla sam preko
toga. “Alice se također brinula zbog oluje.”
“Samo će od velike promjene šuma ovako utihnuti. Izabrala si
vrašku noć za boravak u prirodi.”
“Izbor nije bio sasvim do mene.”
Bespuće kojim je krenuo počelo se sve strmije uzdizati, ali to ga
nije usporilo. S lakoćom je skakao sa stijene na stijenu, vješto
kao divokoza. Pritom kao da mu ruke nisu ni bile potrebne.
“Kakav ti je to dodatak na narukvici?”, upitao me. Pogledala
sam zapešće i shvatila da mi se se kristalno srce okrenulo naviše
na njemu.
Slegnula sam ramenima, znajući da sam kriva.
“Još jedan maturalni poklon.” Frknuo je.
“Kamen. Mogao sam si i misliti.”
Kamen? To me odjednom prisjetilo Alicine nedovršene rečenice
pred garažom. Zagledala sam se u blistavi bijeli kristal i
pokušala se sjetiti onoga što je Alice prije rekla... o dijamantima.
Da nije to pokušala reći kad već nosiš jedan njegov? U smislu
da mi je Edward već dao jedan dijamant? Ne, to bi bilo
nemoguće. U ovo bi srce stalo pet karata, ili neki tako suludi
iznos! Edward ne bi…
“Onda, već te neko vrijeme nema u La Pushu”, rekao je Jacob,
prekidajući moje nelagodne zaključke.
MIN@
321
“Bila sam zauzeta”, kazala sam mu. “A... vjerojatno ti ionako ne
bih došla u posjet.” Napravio je grimasu.
“Mislio sam da si ti ta koja voli praštati, a ja sam zlopamtilo.”
Slegnula sam ramenima.
“Često misliš o onome što se prošli put dogodilo, je l’ tako?”
“Nije.” Nasmijao se.
“Ili lažeš, ili si najtvrdoglavija osoba na svijetu.”
“Ne znam za ovo drugo, ali ne lažem.”
Nije mi bilo drago voditi ovaj razgovor u takvim okolnostima,
dok me čvrsto drži prevrućim rukama, a ja tu ništa ne mogu.
Lice mu je bilo bliže nego što sam htjela. Da sam se barem
mogla odmaknuti.
“Pametna osoba sagleda svoju odluku sa svih strana.”
“To sam i učinila”, otpovrnula sam mu.
“Ako uopće nisi pomislila na naš... eh, razgovor kad si
posljednji put bila dolje, onda to nije istina.”
“Taj razgovor nije bitan za moju odluku.”
“Ima ljudi koji ne prezaju ni od čega, samo da sami sebi zamažu
oči.”
“Primijetila sam da vukodlaci naročito često tako griješe, misliš
li da je to nešto nasljedno?”
“Znači li to da se on bolje ljubi nego ja?”, upitao me Jacob,
odjednom potišten.
“Stvarno ti ne bih mogla reći, Jake. Edward je jedina osoba koju
sam u životu poljubila.”
“Osim mene.”
“Ali to ne računam kao poljubac, Jacobe. Prije bih to nazvala
napadom.”
“Jao! Kako bešćutno.”
Slegnula sam ramenima. Nisam imala namjeru povući tu riječ.
“Pa ispričao sam ti se zbog toga”, podsjetio me.
“A ja sam ti oprostila... uglavnom. To ne mijenja moju
uspomenu na taj događaj.”
Promrsio je nešto nerazumljivo.
Šutjeli smo neko vrijeme; čulo se samo njegovo odmjereno
disanje i zavijanje vjetra u krošnjama visoko iznad nas. Izbili
smo pred strmu liticu od grubog, sivog kamena. Pošli smo uz
podnožje što se izvijalo iz šume.
MIN@
322
“Još uvijek smatram da je to prilično neodgovorno”, odjednom
je rekao Jacob.
“Ne znam o čemu ti to pričaš, ali nisi u pravu.”
“Razmisli malo, Bella. Sama kažeš da si se u životu poljubila
samo s jednom osobom, s tim da to i nije osoba, a već ti je
dosta? Kako znaš da upravo to želiš? Zar ne želiš provjeriti što ti
se još nudi?”
Zadržala sam smiren ton glasa.
“Ja tačno znam što želim.”
“Onda ti provjera ne može škoditi. Možda da samo pokušaš
nekoga poljubiti, čisto za usporedbu... jer se onaj dan ne računa.
Poljubi mene, recimo. Neću se buniti ako izabereš mene za
pokusnog kunića.”
Privio me uza se, približivši moje lice njegovome. Smješkao se
svojoj šali, ali nisam kanila riskirati.
“Ne igraj se sa mnom. Kunem ti se da ga neću spriječiti ako ti
odluči slomiti čeljust.”
Od natruhe panike u mom glasu osmjehnuo se još jače.
“Ako me zamoliš da te poljubim, neće imati razloga da se ljuti.
Rekao je da bi to bilo u redu.”
“Samo nemoj bez daha čekati na to, Jake, ne, čekaj, predomislila
sam se. Samo ti daj. Samo zadrži dah sve dok ne čuješ da te
molim da me poljubiš.”
“Danas si nešto loše volje.”
“Pitam se zašto.”
“Koji put mi se čini da sam ti draži kao vuk.”
“Koji put i jesi. Vjerojatno zato što tada ne možeš govoriti.”
Zamišljeno je stisnuo široke usne.
“Ne, mislim da nije stvar u tome. Mislim da ti je lakše biti uz
mene dok nisam u svom ljudskom liku, jer se tada ne moraš
praviti da te ne privlačim.”
Usta su mi se objesila, pritom čujno kvrcnuvši. Smjesta sam ih
zatvorila, zaškrgutavši zubima. Čuo je to. Usne su mu se
razvukle od uha do uha u pobjedonosan osmijeh. Polako sam
udahnula prije no što ću progovoriti. “Ne. Ipak mislim da je to
zato što ne možeš govoriti.” Uzdahnuo je. “Dokad ćeš sama sebi
mazati oči? Sigurno znaš koliko si me svjesna. Tjelesno,
mislim.”
MIN@
323
“A kako da neko ne bude tjelesno svjestan tebe, Jacobe?”,
otpovrnula sam mu. “Kad si ogromna neman koja odbija
poštovati intimni prostor bilo koga oko sebe.”
“Uznemiravam te. Ali samo u ljudskom liku. U vučijem ti je
ugodnije biti uz mene.”
“Uznemiravanje i živciranje nisu jedno te isto.” Zagledao se u
mene, usporivši korak, a posprdnosti mu je nestalo s lica. Oči su
mu se stisnule, postavši crne u sjeni obrva. Disanje, koje je bilo
tako smireno pri trku, ubrzalo mu se. Polako mi se unio u lice.
Uzvratila sam mu pogled, tačno znajući što to namjerava.
“Tvoje je lice u pitanju”, podsjetila sam ga.
Glasno se nasmijao i opet potrčao.
“Večeras mi nije do svađe s tvojim vampirom , hoću reći, bilo
koje druge večeri, vrlo rado. Ali obojica sutra imamo posla, a ne
bih htio da Cullenovima jedan uzmanjka.”
Lice mi se iskrivilo od iznenadnog, neočekivanog naleta stida.
“Znam, znam”, odgovorio mi je, ne shvaćajući. “Misliš da bi me
mogao dobiti.”
Nisam mogla ništa reći. Zbog mene će im manjkati jedan. Što
ako neko nastrada samo zbog moje slabosti? Ali što bi bilo da
sam hrabra, a Edward... Nisam mogla ni pomisliti na to.
“Što je sad s tobom, Bella?” Zafrkantsko junačenje nestalo mu
je s lica, otkrivajući mog Jacoba, kao da mu je neko strgnuo
masku. “Ako sam rekao nešto što te povrijedilo, znaš da sam se
samo šalio. Nisam ništa ozbiljno mislio, hej, jesi li dobro? Ne
plači, Bella”, usrdno me zamolio.
Pokušala sam se pribrati.
“Neću plakati.”
“Pa što sam rekao?”
“Nije stvar u tome što si ti rekao. Nego, eto, u meni. Napravila
sam nešto... ružno.” Zbunjeno je blenuo u mene.
“Edward sutra neće u borbu”, objasnila sam mu šapatom.
“Natjerala sam ga da ostane uz mene. Kad sam strahovita
kukavica.” Namrštio se. “Misliš da ovo neće upaliti. Da će te tu
pronaći? Znaš možda nešto što ja ne znam?”
“Ne, ne. Ne bojim se toga. Samo... ne mogu ga pustiti od sebe.
Kad se ne bi vratio...” Zadrhtala sam i zažmirila, samo da
nekako pobjegnem od te misli.
Jacob je šutio.
MIN@
324
Nastavila sam šaptati, žmireći i dalje.
“Ako bude nastradalih, samo ću ja biti kriva. Čak i ako ne
bude... Bila sam grozna. Morala sam biti, samo da ostane sa
mnom. On mi to neće zamjeriti, ali uvijek ću znati za što sam
sposobna.” Malčice mi je laknulo što sam to mogla nekome
povjeriti. Pa makar i Jacobu.
Frknuo je. Polako sam otvorila oči i rastužila se, vidjevši da se
tvrda maska vratila.
“Ne mogu vjerovati da je pustio da ga nagovoriš da ne ode. Ja to
ne bih nizašto propustio.” Uzdahnula sam.
“Znam.”
“Samo, to ništa ne znači.” Odjednom se počeo pravdati. “Ne
znači da te on voli više nego ja.”
“Ali ti ne bi ostao uz mene, čak i da te preklinjem.” Načas je
stisnuo usne, a ja sam se upitala hoće li to pokušati poreći.
Oboje smo znali kako stvari zaista stoje.
“Ali samo zato što te ja bolje poznajem”, napokon je rekao.
“Sve će proći kao po loju. Čak i da si me zamolila da ostanem, a
ja sam odbio, ne bi se poslije ljutila na mene.”
“Ako sve stvarno prođe kao po loju, vjerojatno imaš pravo. Ne
bih se ljutila. Ali cijelo vrijeme dok te neće biti, bit ću izvan
sebe od brige, Jake. Silazit ću s uma.”
“Zašto?”, grubo me upitao. “Zašto bi tebe bilo briga da se meni
nešto dogodi?”
“Nemoj to govoriti. Znaš koliko mi značiš. Žao mi je što to nije
onako kako bi htio, ali naprosto je tako. Ti si mi najbolji
prijatelj. Barem si mi bio. A i još uvijek si, ponekad... kad
spustiš taj svoj gard.”
Osmjehnuo se onim starim smiješkom koji sam voljela.
“Uvijek sam ti to”, obećao mi je. “Čak i kad se... ne ponašam
onako lijepo kako bih trebao. Ispod svega toga, uvijek sam ti
tu.”
“Znam. Misliš da bih inače trpjela sve te tvoje kretenizme?”
Nasmijao se sa mnom, a onda su mu se oči rastužile.
“Kad ćeš više shvatiti da si zaljubljena i u mene?”
“Bez greške znaš pokvariti trenutak.”
“Ne kažem da ga ne voliš. Nisam glup. Ali može se voljeti više
ljudi u isti mah, Bella. Vidio sam to.”
MIN@
325
“Nisam ti ja nekakav munjeni vukodlak, Jacobe.” Digao je nos,
a ja sam mu se mislila ispričati za taj ubod, ali promijenio je
temu. “Nismo više daleko. Njušim ga.” Uzdahnula sam s
olakšanjem. Pogrešno je to protumačio. “Rado bih usporio,
Bella, ali bolje da si u zaklonu dok ono nije stiglo.”
Oboje smo pogledali u nebo. Debela zidina ljubičastocrnih
oblaka nailazila je sa zapada, zavijajući šumu pod sobom u
mrak.
“Opa”, promrsila sam. “Bolje požuri, Jake. Da stigneš kući prije
nego što još nije stiglo dovde.”
“Ne idem kući.” Prostrijelila sam ga pogledom, umorna od
svega toga. “Nećeš kampirati s nama.”
“Neću formalno, ono, u smislu da sam s vama u šatoru. Draža
mi je oluja od smrada. Ali siguran sam da će tvoj krvopija htjeti
vezu s čoporom zbog koordinacije, a tu ću mu uslugu
velikodušno pružiti.”
“Mislila sam da je Seth zadužen za to.”
“Sutra će preuzeti moje mjesto, za vrijeme borbe.” Ušutjela sam
načas kad me na to podsjetio. Zagledala sam se u njega,
odjednom opet silno zabrinuta.
“Zar nema načina da jednostavno ostaneš, kad si već tu?”,
predložila sam. “Kad bih te baš preklinjala? Ili ti, ne znam,
zauzvrat obećala doživotno ropstvo?”
“Primamljivo, ali ne. S druge strane, bilo bi zanimljivo vidjeti to
preklinjanje. Samo izvoli, ako hoćeš.”
“I stvarno te nikako, baš nikako ne bih mogla nagovoriti?”
“Nikako. Osim ako mi ne obećaš bolju borbu. Uostalom, Sam
odlučuje o tome, a ne ja.” To me podsjetilo na nešto.
“Edward mi je neki dan rekao jednu stvar... o tebi.”
Nakostriješio se. “Vjerojatno ti je lagao.”
“Ma, je li? Znači, ti nisi zaista drugi u zapovjednom lancu
čopora?”
Trepnuo je, očiju tupih od iznenađenja.
“A. To.”
“Kako to da mi nikad nisi rekao?”
“Zašto bih? Jaka stvar.”
“Ne znam. Zašto ne? Zanimljivo je. Onda, kako to ide? Kako to
da je Sam postao Alfa, a ti... Beta?”
Jacob se zahihotao na moj izmišljeni naziv.
MIN@
326
“Sam je bio prvi, najstariji. Ima smisla da on bude glavni.”
Namrštila sam se.
“Ali zar onda ne bi Jared ili Paul trebali biti drugi? Oni su se
sljedeći promijenili.”
“Pa... teško je to objasniti”, rekao je Jacob, izbjegavajući
odgovor.
“Pokušaj.” Uzdahnuo je.
“Stvar je u nasljedstvu, znaš? Malo staromodno. Kao da je bitno
ko ti je djed, je l’ tako?” Sjetila sam se nečega što mi je Jacob
davno rekao, prije nego što smo i on i ja znali išta o
vukodlacima.
“Zar nisi svojedobno rekao da je Ephraim Black bio zadnji
poglavica kojeg su Quileutei imali?”
“Aha, tako je. Jer on je bio Alfa. Znaš da je Sam sada, formalno
gledano, poglavica cijelog plemena?” Nasmijao se. “Suluda
tradicija.”
Malo sam razmislila o tome, nastojeći složiti sve djeliće u glavi.
“Ali također si rekao da ljudi slušaju tvoga tatu više nego bilo
koga drugoga u vijeću, jer je on Ephraimov unuk?”
“Što s tim?”
“Pa, ako je stvar u nasljedstvu... zar ne bi onda ti trebao biti
poglavica?”
Jacob mi nije odgovorio. Zagledao se u sve mračniju šumu, kao
da odjednom mora paziti kuda ide. “Jake?”
“Ne. To je Samov posao.” Nastavio je gledati u naš put kroz
divlje bespuće.
“Zašto? Njegov pradjed je bio Levi Uley, tačno? Je li i Levi bio
Alfa?”
“Samo je jedan Alfa”, automatski mi je odgovorio.
“Pa što je onda bio Levi?”
“Beta, recimo to tako.” Frknuo je na moj pojam. “Poput mene.”
“To mi nema smisla.”
“Nije bitno.”
“Samo bih htjela shvatiti.”
Jacob me napokon pogledao u zbunjene oči, te uz- dahnuo.
“Da. Ja sam trebao biti Alfa.” Namrgodila sam se.
“Sam ti nije htio ustupiti mjesto?”
“Teško. Ja nisam htio stupiti na njegovo mjesto.”
“Zašto ne?”
MIN@
327
Namrštio se. Nije mu bilo ugodno moje ispitivanje. Pa, na
njemu je bio red da se osjeća neugodno.
“Nisam htio imati veze s tim, Bella. Nisam htio nikakve
promjene. Nisam htio biti nekakav legendarni poglavica. Nisam
htio biti u čoporu vukodlaka, kamoli njihov vođa. Kad je Sam
ponudio, odbio sam.”
Dobro sam razmislila o tome. Jacob me nije prekidao. Opet je
samo gledao u šumu.
“Ali mislila sam da si tako sretniji. Da ti tako odgovara”,
napokon sam mu šapnula. Jacob mi je uputio smirujući osmijeh.
“Aha. Stvarno nije strašno. Ponekad bude i uzbudljivo, kao kod
ovoga sutra. Ali isprva mi je bilo kao da se odjednom borim u
ratu za koji nisam ni znao. Nisam imao izbora, znaš? A nije mi
bilo druge.” Slegnuo je ramenima. “Uglavnom, mislim da mi je
sada drago zbog toga. To se mora učiniti, a mogu li se pouzdati
u druge? Ne, bolje da sam to obavim kako treba.”
Samo sam ga gledala, puna neočekivanog divljenja prema
svome prijatelju. Bio je zreliji nego što sam mu ikada htjela
priznati. Kao i Billy one večeri uz krijes, odisao je velebnošću
koju nisam ni slutila.
“Poglavica Jacob”, prošaptala sam, osmjehnuvši se zvuku tih
dviju riječi zajedno.
Prevrnuo je očima.
Uto je vjetar silovitije puhnuo krošnjama oko nas, hladan kao da
puše ravno s ledenjaka. Oštro pucanje drveta odjeknulo je od
obronka planine. Premda se svjetlost dana gubila dok je sumorni
oblak zakrivao nebo, ipak sam mogla razabrati sitne tačkice
bjeline što su po- čele provijavati oko nas.
Jacob je udario u trk, pogleda uprta u zemlju. Voljnije sam se
privila uz njega, da me zaštiti od snijega. Već za minutu-dvije
izbio je pred zaklonjenu stranu kamenitog vrha, uz koju smo
opazili mali šator. Pahuljice su se sad jače kovitlale oko nas, ali
vjetar je bio prejak da se igdje zadrže.
“Bella!”, doviknuo je Edward u silnom olakšanju. Dotad je
uzrujano hodao amo-tamo po livadici. Pritrčao mi je, zamutivši
se od brzine pokreta. Jacob se lecnuo, a onda me osovio na
noge. Edward je zanema- rio njegovu reakciju i uzeo me u čvrst
zagrljaj.
MIN@
328
“Hvala ti”, rekao je Edward preko moje glave. U glasu mu se
čula nepatvorena iskrenost. “Stigli ste brže nego što sam
očekivao, a na tome sam ti istinski zahvalan.”
Okrenula sam se da vidim Jacobovu reakciju. Jacob je samo
slegnuo ramenima, bez i najmanjeg tračka prijaznosti na licu.
“Vodi je unutra. Ovo će biti ružno, kosa mi se ježi na tjemenu.
Je li taj šatorčić siguran?”
“Praktički sam ga zavario za stijenu.”
“Dobro.”
Jacob je pogledao u nebo, sada crno od oluje, prošarano
kovitlanjem pahulja. Raširio je nosnice.
“Idem se ja promijeniti”, rekao je. “Zanima me što se događa
kod kuće.”
Objesio je jaknu na nisku, zatupastu granu, i otišao u mračnu
šumu, nijedanput se ne osvrnuvši.

24Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:37 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
22. VATRA I LED
Vjetar je opet zatresao šator, a ja sam se zatresla s njim.
Temperatura je padala. Osjećala sam je kroz paperje vreće za
spavanje, kroz jaknu. Bila sam potpuno obučena, još uvijek
obuvena u gojzerice. Nije bilo koristi. Kako je moguće da je
tako hladno? Kako je moguće da je stalno sve hladnije? Pa
negdje bi morala postojati donja granica, zar ne?
“K-k-k-k-k-koliko je s-s-s-s-sati?”, protisnula sam riječi kroz
cvokot zuba.
“Dva”, odgovorio mi je Edward.
Edward je sjedio što je dalje mogao u tijesnom prostoru, bojeći
se čak i dahnuti na mene kad mi je tako hladno. U mraku mu
nisam vidjela lice, ali glas mu je bio mahnit od brige,
neodlučnosti i jada.
“Možda da...”
“Ne, u r-r-r-r-r-redu sam, s-s-s-stvarno. Ne ž-ž-ž-že- lim v-van.”
Već me desetak puta pokušao nagovoriti da pokušamo pobjeći,
ali silno sam se bojala napustiti zaklon. Ako je ovako hladno tu,
gdje smo zaštićeni od studene oluje, koliko bi tek strašno bilo u
trku kroz nju? A to bi nam i upropastilo sve jučerašnje napore.
Bismo li stigli sve to ponoviti kada nevrijeme prođe? A što ako
MIN@
329
ne prođe? Nije imalo smisla sada odlaziti. Moći ću nekako
prodrhtati kroz jednu noć.
Bojala sam se da moj ostavljeni trag ne nestane, ali jamčio mi je
da će nemanima biti jasan kada naiđu.
“Kako da ti pomognem?”, gotovo me preklinjao. Samo sam
odmahivala glavom. Vani, na snijegu, Jacob je nesretno
zacvilio.
“G-g-g-gubi se od-d-davde”, naredila sam mu, ponovno.
“Samo se brine za tebe”, preveo mi je Edward. “Njemu je dobro.
Njegovo tijelo može to podnositi.”
“S-s-s-s-s-s.” Htjela sam reći da svejedno treba otići, ali nije mi
prošlo kroz zube. Malo mi je trebalo da ne odgrizem jezik u
pokušaju. Bar mi se činilo da Jacob doista može podnijeti snijeg,
bolje čak i od ostalih iz čopora, sa svojim gušćim, dužim,
kuštravim riđim krznom. Upitala sam se odakle mu. Jacob se
potužio reskim, prodornim cendranjem.
“A što ti hoćeš od mene?”, zarežao je Edward, od strepnje više
ne hajući za pristojnost. “Da je nosim kroz to? Ne vidim da ti
nešto naročito pomažeš. A da joj radije doneseš kalorifer ili
nešto takvo?”
“Ja sam ok-k-k-k-k-k-kej”, usprotivila sam se. Sudeći prema
Edwardovu stenjanju i muklom režanju pred šatorom, niko nije
pao na to. Vjetar je grubo njihao šator, a ja sam se tresla u ritmu
s njim.
Iznenada se zavijanje probilo kroz urlik vjetra, pa sam pokrila
uši. Edward se namrgodio.
“To baš nije bilo potrebno”, promrsio je. “I u životu nisam čuo
gori prijedlog”, dobacio je glasnije.
“Bolji je od svega što si ti smislio”, odgovorio mu je Jacob,
prepavši me svojim ljudskim glasom.
“Idi, donesi kalorifer”, progunđao je.
“Nisam ti ja bernardinac.”
Začula sam zvuk brzog otvaranja patent-zatvarača oko ulaza u
šator. Jacob se provukao kroz najuži otvor kroz koji je mogao,
dok je arktički zrak uletio oko njega. Nekoliko je pahuljica palo
na pod šatora. Drhtaji su mi postali tako jaki da su prerasli u
grčeve.
“Ne sviđa mi se ovo”, prosiktao je Edward dok je Jacob
zatvarao ulaz. “Samo joj daj jaknu i izlazi.”
MIN@
330
Oči su mi se privikle dovoljno da razaberu oblike, Jacob je sa
sobom donio jaknu s drveta kraj šatora. Pokušala sam ih upitati
na što to oni misle, ali iz usta mi je uspjelo izaći samo:
“N-n-n-n-n-n”, jer sam od drhtavice nezaustavljivo mucala.
“Jakna je za sutra, tako je hladna da je neće sama ugrijati. A
sledila se.” Bacio ju je kraj ulaza. “Rekao si da joj treba
kalorifer. Evo me.” Jacob je raširio ruke koliko je u šatoru
mogao. Kao i obično, dok je trčao u vučijem liku, na sebi je
imao samo najnužnije, samo sportske gaće, bez majice, bez
obuće.
“J-J-J-J-Jake, sm-m-mrz-z-z-znut ćeš se”, pokušala sam se
pobuniti.
“Ne ja”, veselo je rekao. “Ovih dana grijem na ugodna četrdeset
tri stupnja. Za tili čas ću te oznojiti.”
Edward je zarežao, ali Jacob ga nije ni pogledao. Samo je
dopuzao do mene i počeo mi otvarati vreću. Edward ga je naglo
zadržao, čvrsto ga uhvativši snježnobijelom rukom za tamno
rame. Jacob je stisnuo zube i raširio nosnice, lecnuvši se od
hladnog dodira. Dugi mišići ruku automatski su mu se napeli.
“Miči tu ruku s mene”, procijedio je potmulo kroz zube.
“Miči ti te ruke od nje”, crno mu je odgovorio Edward.
“N-n-n-ne s-s-s-s-svađajte se”, zamolila sam ih. Prodrmao me
još jedan silovit drhtaj. Činilo mi se da će mi se zubi rasprsnuti,
koliko su snažno udarali jedni o druge.
“Siguran sam da će ti biti zahvalna na tome kad joj nožni prsti
pocrne i otpadnu”, brecnuo se Jacob.
Edward je zastao u nedoumici, a onda odmaknuo ruku i
premjestio se na stari položaj u kutu. Glas mu je bio suh i
strašan.
“Samo se ti čuvaj.” Jacob se zahihotao.
“Odmakni se, Bella”, rekao mi je i još više otvorio vreću.
Uvrijeđeno sam blenula u njega. Nije ni čudno što Edward
ovako reagira.
“N-n-n-n-n”, pokušala sam se usprotiviti.
“Ne pričaj gluposti”, rekao je prijekorno. “Zar ti nije drago imati
deset nožnih prstiju?”
Ugurao je svoje tijelo u nepostojeći prostor i silom povukao
natrag zatvarač iza sebe. A onda se nisam mogla potužiti, i više
nisam ni htjela. Bio je tako topao. Obavio je ruke oko mene,
MIN@
331
čvrsto me privijajući uza svoja gola prsa. Vrućina mi je bila
neodoljiva, poput zraka nakon predugog boravka pod vodom.
Sav se zgrčio kad sam željno pritisnula ledene prste o njegovu
kožu.
“Čovječe, Bella, pa ti se smrzavaš”, potužio se.
“Op-p-p-p-prosti”, zamucala sam.
“Pokušaj se opustiti”, predložio je kad me protresao još jedan
siloviti drhtaj. “Odmah ćeš se zagrijati. Naravno, zagrijala bi se
brže kad bi skinula sve sa sebe.”
Edward je oštro zarežao.
“To je naprosto elementarna činjenica”, opravdao se Jacob.
“Osnove preživljavanja u prirodi.”
“D-d-dosta, Jake”, ljutito sam rekla, iako mi se tijelo odbilo iole
odmaknuti od njega. “N-n-n-nikome zapra- vo n-n-n-n-ne treba
svih deset p-p-p-prstiju.”
“Ne brini ti ništa zbog krvopije”, kazao mi je Jacob, zvučeći
samodopadno. “Samo je ljubomoran.”
“Naravno da jesam.” Edwardov glas opet je bio baršunast,
pribran, pjevan mrmor u mraku. “Nemaš ni najblažeg pojma
koliko bih volio da mogu za nju učiniti to što ti sada radiš,
pseto.”
“Ko ti kriv”, rekao je vedro Jacob, ali onda mu se ton skiselio.
“Bar znaš da bi joj bilo draže da si to ti.”
“Istina”, složio se Edward.
Drhtavica mi se smirivala, postajala podnošljiva dok su se
natezali.
“Eto”, rekao je zadovoljno Jacob. “Je li bolje?” Napokon sam
mogla nešto jasno izgovoriti.
“Jeste.”
“Usne su ti još modre”, zamišljeno je rekao. “Hoćeš da ti i njih
ugrijem? Samo reci.” Edward je teško uzdahnuo.
“Lijepo se ponašaj”, promrsila sam i pritisnula lice uz njegovo
rame. Opet se trgnuo kad ga je dotakla moja hladna koža, a ja
sam se osmjehnula, prikriveno i pomalo zlurado. U vreći za
spavanje već je bilo toplo i udobno. Toplina Jacobova tijela kao
da je zračila sa svake strane,
možda zato što ga je bilo toliko. Nogama sam izula gojzerice i
pritisnula nožne prste o njegove noge. Blago je poskočio, a onda
polako prislonio svoj vreli obraz uz moje otupjelo uho.
MIN@
332
Opazila sam da Jacobu koža miriši nekako drveno, mošusno, što
mi je baš pristajalo ovdje, usred šume. Prijalo mi je. Upitala sam
se ne napuhuju li Cullenovi i Quileutei sve te tvrdnje o tome da
jedni drugima smrde samo zbog predrasuda. Meni su svi lijepo
mirisali.
Oluja je zavijala kao zvijer što napada šator, ali više me nije
brinula. Jacob se sklonio sa studeni, kao i ja. K tome, od
iscrpljenosti me naprosto više nije bilo briga ni za što, predugo
sam ostala budna, a sve me boljelo od grčeva. Tijelo mi se
polako opuštalo dok sam se mic po mic otapala; zatim je
omlitavjelo.
“Jake?”, sneno sam promrmljala. “Mogu te nešto pitati? Stvarno
ne bih htjela biti bezobrazna. Iskreno me zanima.” Iste je te
riječi on uputio meni u mojoj kuhinji prije... koliko je već otada
prošlo?
“Jasno”, zahihotao se, sjetivši se toga.
“Zašto je tvoje krzno toliko gušće nego tvojim prijateljima? Ne
moraš mi odgovoriti ako te pitanje vrijeđa.” Nisam znala koja su
tačna pravila bontona u vukodlačkoj kulturi.
“Zato što mi je kosa duža”, rekao je sa smiješkom , bar se nije
uvrijedio na moje pitanje. Protresao je glavom tako da me
neurednom kosom, koja mu je sada sezala do brade, poškakljao
po obrazu.
“O.” To me iznenadilo, ali imalo je smisla. Znači, zato su se svi
ošišali na nulericu u početku, kada su pristupali čoporu. “Zašto
je onda ne ošišaš? Lijepo ti je što si sav čupav?”
Ovaj put mi nije smjesta odgovorio, a Edward se nasmijao sebi
u bradu.
“Oprosti”, rekla sam i zastala da zijevnem. “Nisam htjela
zabadati nos. Ne moraš mi reći.” Jacob je iznervirano
prostenjao.
“Ma, ionako će ti on to reći, pa mogu onda baš i ja... Puštao sam
kosu jer... jer mi se činilo da se tebi više sviđa kad je duga.”
“O.” Prožela me nelagoda. “Sviđa mi se, eh, i tako i ovako,
Jake. Nemoj da ti zato... bude nepraktično.” Slegnuo je
ramenima.
“Večeras je ispala vrlo praktična. Prema tome, ništa ti ne brini.”
Nisam više imala što reći. Dok smo šutjeli, kapci su mi se
spustili i sklopili, a disanje usporilo i smirilo.
MIN@
333
“Tako je, srce, samo ti spavaj”, prišapnuo mi je Jacob.
Uzdahnula sam, spokojna, već napola u snu.
“Stigao je Seth”, tiho je rekao Edward Jacobu, a ja sam
odjednom shvatila odakle ono zavijanje.
“Savršeno. Sad možeš držati sve ostalo na oku, a ja ću ti se za to
vrijeme pobrinuti za djevojku.”
Edward mu nije odgovorio, ali ja sam omamljeno prostenjala.
“Prekini”, promrsila sam.
Zatim je zavladala tišina, barem unutra. Vani je vjetar suludo
fijukao kroz krošnje. Bilo mi je teško zaspati od podrhtavanja
šatora. Pritke bi se naglo zatresle i zanjihale, svaki put me
vrativši u javu baš kad bih gotovo zapala u san. Bilo mi je
strašno žao vuka, dječaka koji mora biti vani na snijegu.
Misli su mi lutale dok sam čekala da me san nađe. Ovaj tijesni,
topli prostor prizvao mi je u sjećanje rane dane uz Jacoba, i
sjetila sam se kako mi je bio zamjensko sunce, toplina zbog koje
se dalo živjeti moj prazni život. Već dosta dugo nisam tako
doživljavala Jakea, ali, evo, sada me opet grijao.
“Molim te!”, oštro je prošaptao Edward. “Mislim, stvarno!”
“Što?”, iznenađeno mu je odgovorio Jacob šapatom.
“Možeš li barem pokušati obuzdati svoje misli?”
Edwardov prigušeni šapat bio je prepun srdžbe.
“Ko je tražio da slušaš”, prkosno je, ali ipak postiđeno promrsio
Jacob. “Makni mi se iz glave.”
“Da bar mogu. Pojma nemaš koliko su te tvoje fantazijice
glasne. Kao da mi ih dovikuješ.”
“Pokušat ću ih stišati”, sarkastično je prošaptao Jacob.
Uslijedila je kratka tišina.
“Da”, odgovorio je Edward na neizgovorenu misao jedva
čujnim mrmorom. “I na to sam ljubomoran.”
“To sam i mislio”, nadmeno je prošaptao Jacob. “To nam malo
poravnava izglede, je l’ tako?” Edward se zahihotao.
“Samo ti sanjaj.”
“Znaš, još se ona može predomisliti”, podbo ga je Jacob. “S
obzirom na sve ono što bih ja mogao raditi s njom, a ti ne
možeš. Barem ne tako da je pritom ne ubiješ, jasno.”
“Daj spavaj, Jacobe”, promrmljao je Edward. “Polako mi već
ideš na živce.”
MIN@
334
“Mislim da i hoću. Stvarno mi je jako udobno.” Edward mu nije
odgovorio.
Bila sam previše pospana da ih zamolim da prestanu razgovarati
o meni kao da me nema. Njihov mi se razgovor počeo činiti kao
dio sna, a i nisam bila sigurna da doista ne spavam.
“Možda i bih”, rekao je Edward trenutak potom, u odgovor na
pitanje koje nisam čula.
“Ali bi li pritom bio iskren?”
“Pitaj, pa ćeš vidjeti.” Od Edwardovog tona upitala sam se
nisam li propustila neku šalu.
“Pa, ti meni gledaš u glavu, daj da večeras i ja pogledam u tvoju,
to bi bar bilo fer”, rekao je Jacob.
“Tebi u glavi sve vrvi od pitanja. Na koje hoćeš da ti
odgovorim?”
“Ta ljubomora... sigurno te izjeda. Nemoguće je da si tako
siguran u sebe kao što djeluješ. Osim ako nisi potpuno
bezosjećajan.”
“Naravno da je tako”, složio se Edward. Više mu to nije bilo
smiješno. “Sada mi je tako teško da jedva mogu smireno
govoriti. Naravno, još je gore dok nije sa mnom, dok je s tobom,
pa je ne mogu vidjeti.”
“Cijelo vrijeme misliš o tome?”, šapnuo je Jacob. “Teško se
savlađuješ dok ona nije s tobom?”
“Da i ne”, rekao je Edward; činilo mi se da je odlučio
odgovarati iskreno. “Moj um ne funkcionira baš kao tvoj. Mogu
razmišljati o mnogo više stvari u isti mah. Naravno, to znači da
uvijek mogu razmišljati o tebi, uvijek se pitati jesi li joj ti u
mislima kad je šutljiva i zamišljena.”
Obojica su neko vrijeme ostali mirni.
“Da, sve mi se čini da često razmišlja o tebi”, odgovorio je
Edward šapatom na Jacobove misli. “Češće nego što bih volio.
Brine je što si nesretan. Makar nije da ti to ne znaš. I nije da to
ne iskorištavaš.”
“Moram se koristiti svime što mogu”, promrsio je Jacob. “Ne
raspolažem tvojim prednostima, prednostima poput činjenice da
ona zna da je zaljubljena u tebe.”
“To pomaže”, složio se Edward blagim tonom. Jacob je ostao
prkosan. “Ona je zaljubljena i u mene, znaš.”
Edward mu nije odgovorio. Jacob je uzdahnuo.
MIN@
335
“Samo što to ne zna.”
“Ne mogu ti reći jesi li u pravu.”
“To ti smeta? Bi li volio da možeš vidjeti i njezine misli?”
“Da... a i ne, opet. Ovako je njoj draže, a iako katkad zbog toga
poludim, više volim da je ona sretna.”
Vjetar je udario u šator, protresavši ga poput potresa. Jacob me
čvršće zagrlio da me zaštiti.
“Hvala ti”, šapnuo je Edward. “Koliko god to čudno zvučalo,
mislim da mi je drago što si tu, Jacobe.”
“Hoćeš reći: ‘Koliko god da te želim ubiti, drago mi je što je
njoj toplo’, je l’ tako?”
“Baš je nelagodno ovo primirje, zar ne?”
Jacobov šapat odjednom je postao samodopadan.
“Znao sam da si lud od ljubomore, baš kao i ja.”
“Samo nisam tako glup da to pokazujem tako otvoreno kao ti.
Nemaš koristi od toga, znaš.”
“Imaš više strpljenja od mene.”
“Nego što. Sto godina sam ga stjecao. Sto godina sam na nju
čekao.”
“Onda... u kojem si trenutku odlučio igrati ulogu vrlo strpljivog
dobrice?”
“Kad sam vidio koliko joj je bolno što je tjeram da izabere.
Obično mi se nije ovoliko teško obuzdavati. Uglavnom prilično
lako uspijevam zatomiti... manje uljuđene porive koje gajim
prema tebi. Koji put mi se učini da me ona uspijeva prozreti, ali
ne mogu biti siguran.”
“Mislim da si se samo brinuo da, kad bi je stvarno primorao na
izbor, ona možda ne bi izabrala tebe.” Edward mu nije smjesta
odgovorio. “Djelomično si u pravu”, napokon je priznao. “Ali to
je samo mali dio. Svi mi imamo trenutke nesigurnosti.
Uglavnom sam se brinuo da ne nastrada u nastojanjima da te
krišom posjeti. Nakon što sam prihvatio da će uz tebe biti višemanje
sigurna, koliko Bella uopće može negdje biti sigurna,
smatrao sam da bi bilo najuputnije ne tjerati je više u krajnosti.”
Jacob je uzdahnuo.
“Ispričao bih joj sve ovo, ali nikad mi ne bi povjerovala.”
“Znam.” Zvučalo mi je kao da se Edward smješka.
“Ti misliš da sve znaš”, promrsio je Jacob.
MIN@
336
“Ne znam budućnost”, rekao je Edward, zvučeći odjednom
nesigurno.
Uslijedila je duga stanka.
“Kako bi reagirao da se ona predomisli?”, upitao ga je Jacob.
“Ni to ne znam.” Jacob se tiho zahihotao.
“Bi li me htio ubiti?” Opet sarkastično, kao da sumnja da bi
Edward to i uspio.
“Ne.”
“Zašto ne?” Jacob ga je i dalje podbadao.
“Ti stvarno misliš da bih je mogao tako raniti?”
Jacob je načas oklijevao, a onda je uzdahnuo.
“Da, u pravu si. Znam da je tako. Ali koji put...”
“Koji put me ponese razmišljanje o tome.”
Jacob je pritisnuo lice u vreću za spavanje da priguši smijeh.
“Upravo tako”, napokon se složio.
Koji čudan san. Upitala sam se ne pričinjava li mi se sav taj
šapat od neumornog vjetra. Samo, vjetar ne šapće, nego vrišti...
“Kako je to? Kad je izgubiš?”, upitao je Jacob nakon trenutka
šutnje, a u njegovom odjednom promuklom glasu nije bilo ni
trunke posprdnosti. “Kad si mislio da si je zauvijek izgubio?
Kako si to... podnio?”
“Vrlo mi je teško govoriti o tome.” Jacob je pričekao.
“U dvije sam prilike to pomislio.” Edward je izgovorio svaku
riječ mrvicu sporije nego inače. “Prvi put, kad sam mislio da je
mogu ostaviti... to mi je bilo... gotovo podnošljivo. Jer mislio
sam da će me zaboraviti, pa će biti kao da joj nisam ni dotaknuo
život. Uspio sam da se ne vratim dulje od šest mjeseci, da se
držim obećanja da se više neću miješati. Postajalo mi je tijesno,
borio sam se, ali znajući da neću pobijediti; morat ću se vratiti...
samo da vidim kako je ona. Barem bih sebe u to bio uvjerio. A
ako je nađem razmjerno sretnu... nadam se da bih bio u stanju
opet otići.
Ali nije bila sretna. I bio bih ostao. Naravno, tako me uvjerila da
i sutra ostanem s njom. Pitao si me već što me moglo nagnati na
ovo... zbog čega nju tako nepotrebno grize savjest. Podsjetila me
na to kako joj je bilo kad sam otišao, kako joj je i dalje kada
odem. Grozno joj je neugodno to spomenuti, ali u pravu je.
Nikada joj to neću moći nadoknaditi, ali svejedno se nikada
neću prestati truditi.”
MIN@
337
Jacob načas nije odgovorio, jer je ili slušao oluju, ili razmišljao
o onome što je čuo, nisam znala tačno.
“A drugi put, kad si mislio da je mrtva?”, grubo je prošaptao
Jacob.
“Da.” Edward je odgovorio na neko drugo pitanje. “Ti bi se
vjerojatno tako osjećao, zar ne? Možda je više ne bi ni mogao
doživjeti kao Bellu, kada tako gledate na nas. Ali ona će i dalje
biti Bella.”
“Nisam te to pitao.” Jacob je napeo ruke kojima me držao. “Ali
ostavio si je jer je nisi htio pretvoriti u krvopiju. Želiš da ona
ostane ljudska.”
Edward je progovorio polako.
“Jacobe, od trena kad sam shvatio da je volim, znao sam da
postoje samo četiri mogućnosti. Prva alternativa, najbolja za
Bellu, bila bi da mi nije uzvratila istom mjerom, da me
zanemarila i otišla. To bih bio i prihvatio, iako to ne bi
promijenilo moje osjećaje. Ti smatraš da sam... živi kamen, tvrd
i hladan. To je istina. Takvi smo kakvi smo, i iznimno se rijetko
zaista promijenimo. Kada do promjene dođe, kao kad je Bella
ušla u moj život, ona je trajna. Nema natrag...
Druga alternativa, koju sam isprva izabrao, bila je ostati uz nju
cijeli njezin ljudski život. To ne bi pritom bilo dobro i za nju, da
protrati život na nekoga ko ne može biti čovjek zajedno s njom,
ali ta mi je mogućnost najlakše padala. Cijelo vrijeme bih znao
da bih i sâm našao načina da skončam nakon što ona umre.
Šezdeset godina, sedamdeset godina, meni bi to djelovalo vrlo,
vrlo kratko... Ali onda se pokazalo daleko preopasnim da ona
živi tako blizu mog svijeta. Kao da je pošlo krivo sve što je
moglo. Ili je prijetilo... čekajući da pođe krivo. Bojao sam se da
ni tih šezdeset godina neću dobiti, ostanem li uz nju dokle god je
ona ljudsko biće.
I tako sam izabrao treću mogućnost. Kao što znaš, to se
pokazalo kao najgora greška u mom vrlo dugom životu.
Odlučio sam se maknuti iz njezinog svijeta, ne bih li je tako
primorao da prihvati prvu alternativu. Nije mi uspjelo, a oboje
samo što to nismo platili glavom. Što mi je preostalo osim
četvrte mogućnosti? To ona želi, ili bar tako misli. Nastojim
odgađati, davati joj vrijeme da nađe razloga da se predomisli,
ali vrlo je... tvrdoglava. Znaš i sâm. Bude li sreće, odgodit ću to
MIN@
338
još nekoliko mjeseci. Starenje je užasava, a rođendan joj je u
septembru...”
“Sviđa mi se prva mogućnost”, promrsio je Jacob. Edward mu
nije odgovorio.
“Tačno znaš koliko mi je mrsko to prihvatiti”, polako je
prošaptao Jacob, “ali sada shvaćam da je ti doista voliš... na svoj
način. Više to ne mogu poreći. Imajući to u vidu, mislim da ne
bi smio odustati od prve alternative, ne još. Mislim da je lako
moguće da bi se snašla. Nakon nekog vremena. Znaš, da nije
skočila sa stijene u martu... i da si pričekao još šest mjeseci da
vidiš kako je... Pa, možda bi je zatekao razmjerno sretnu. Imao
sam ja svoju taktiku.”
Edward se zahihotao.
“Možda bi ti i upalila. Taktika ti je bila dobro razrađena.”
“Aha”, uzdahnuo je Jake. “Ali...”, odjednom je počeo tako brzo
šaptati da su se riječi miješale, “daj mi godinu dana, Edwarde.
Stvarno mislim da bi bila sretna uz mene. Tvrdoglava je, niko to
ne zna bolje od mene, ali može ona ozdraviti. I prije je mogla
ozdraviti. A mogla bi ostati ljudska, uz Charlieja i Renée, mogla
bi odrasti, imati djecu i... biti Bella. Dovoljno je voliš da bi
mogao uvidjeti prednosti toga plana. Ona te smatra vrlo
nesebičnim... je li to doista tako? Jesi li u stanju razmisliti o
mogućnosti da bih ja možda mogao biti bolji za nju nego ti?”
“Razmislio sam”, tiho je odgovorio Edward. “U nekim
pogledima, odgovarao bi joj više od običnog čovjeka. Bellu
treba čuvati, a dovoljno si jak da bi je mogao čuvati od sebe, kao
i od svega što se urotilo protiv nje. To si već učinio, na čemu ću
ti biti dužan dokle god živim,dovijeka, što već prvo dođe...
Čak sam pitao Alice vidi li ona to, vidi li bi li Belli možda bilo
bolje s tobom. Nije mogla to vidjeti, naravno. Ne može te
vidjeti, a, također, Bella je sigurna u ono što želi, zasad. Ali
nisam tako glup da ponovim istu grešku, Jacobe. Neću je opet
siliti na prvu mogućnost. Dokle god me bude željela, bit ću uz
nju.”
“A kad bi odlučila da želi mene?”, izazvao ga je Jacob.
“Okej, mogućnost je mala, to ti priznajem.”
“Pustio bih je.”
“Samo tako?”
MIN@
339
“Utoliko što joj nikad ne bih pokazao koliko mi to teško pada,
da. Ali nadzirao bih je. Vidiš, Jacobe, ti bi je jednoga dana
mogao ostaviti. Kao i u slučaju Sama i Emily, ne bi imao izbora.
A ja bih uvijek čekao u prikrajku, nadajući se da će se to
dogoditi.” Jacob je tiho frknuo.
“Pa, bio si daleko iskreniji nego što sam se imao pravo nadati...
Edwarde. Hvala ti što si me pripustio u svoju glavu.”
“Kažem, noćas sam neobično zahvalan na tome što te ona ima u
svom životu. Barem sam toliko mogao učiniti... Znaš, Jacobe,
kad ne bismo bili prirodni neprijatelji, i kad mi ti još ne bi
nastojao ukrasti razlog cjelokupnog postojanja, možda bi mi čak
bio simpatičan.”
“Možda... da nisi odurni vampir koji bi htio isisati život iz
djevojke koju volim... pa, ne, čak ni tada.”
Edward se zahihotao.
“Smijem li te nešto pitati?”, rekao je Edward nešto potom.
“Zašto bi me morao pitati?”
“Čujem samo ono što misliš. Bella mi neki dan nije htjela nešto
ispričati. O nekoj trećoj supruzi... ?”
“Što s tim?”
Edward mu nije odgovorio. Slušao je priču u Jacobovoj glavi.
Čula sam kako je tiho prosiktao u mraku.
“Što je?”, opet ga je oštro upitao Jacob.
“Pa jasno”, kiptio je Edward. “Pa jasno! E, da su bar vaši
starješine tu priču zadržali za sebe, Jacobe.”
“Ne voliš kad pijavice prikazuju kao negativce?”, podrugnuo
mu se Jacob. “Znaš, jesu. I tada i sada.”
“Za taj me dio stvarno nije briga. Zar ne uviđaš s kojim se
likom Bella želi identificirati?” Jacobu je trebalo neko vrijeme.
“O. Gah. S trećom suprugom. Okej, shvaćam na što misliš.”
“Ona želi biti na čistini. Učiniti ono malo što sama tu može,
kako to sama voli reći.” Uzdahnuo je. “To je drugi razlog zašto
sutra ostajem uz nju. Zna biti doista domišljata kad nešto želi.”
“Znaš, tvoj brat vojnik utuvio joj je to u glavu u jednakoj mjeri
kao i priča.”
“Nijedna strana nije imala zle namjere”, prošaptao je Edward,
postavši miroljubiv.
MIN@
340
“A kada završava ovo malo primirje?”, upitao ga je Jacob. “U
osvit dana? Ili da pričekamo kraj borbe?” Uslijedila je stanka,
dok su obojica razmišljali.
“U osvit dana”, zajedno su prošaptali, a onda se tiho nasmijali.
“Lijepo spavaj, Jacobe”, promrmljao je Edward. “Uživaj u
ovom trenutku.”
Opet su ušutjeli, a šator je nekoliko minuta ostao pošteđen
udaraca. Vjetar kao da je zaključio da nas ipak neće uspjeti
sravniti sa zemljom, pa je polako odustajao. Edward je tiho
prostenjao.
“Nisam to mislio baš tako doslovno.”
“Oprosti”, šapnuo je Jacob. “Znaš, možeš ti slobodno izaći, da
nam dadeš malo intime.”
“Hoćeš da ti pomognem da zaspiš, Jacobe?”, ponudio mu je
Edward.
“Samo ti pokušaj”, rekao je nehajno Jacob. “Pa da vidimo ko bi
izvukao živu glavu, a?”
“Ne izazivaj me previše, vučko. Nisam tako savršeno strpljiv.”
Jacob se nasmijao šapatom.
“Radije se ne bih u ovom trenutku micao odavde, ako nemaš
ništa protiv.”
Edward je počeo pjevušiti sebi u bradu, glasnije nego obično, ne
bi li prigušio Jacobove misli, pretpostavila sam. Ali pjevušio je
moju uspavanku, a premda mi je ovaj šapatni san bio sve
nelagodniji, utonula sam dublje... u druge snove, koji su imali
više smisla...

25Pomračenje 3 Empty Re: Pomračenje 3 Pet Feb 17, 2012 12:39 pm

born_to_adore_lana

born_to_adore_lana
Edward's Lamb
Edward's Lamb
23. NEMAN
Kad sam se ujutro probudila, sunce je jarko sjalo, čak u šatoru
oči su me boljele od svjetla. A i znojila sam se, kao što je Jacob
predvidio. Tiho mi je hrkao u uho, držeći me i dalje u naručju.
Podigla sam glavu s njegovih grozničavo toplih prsa i osjetila
ubod jutarnje hladnoće na oznojenom obrazu. Jacob je uzdahnuo
u snu; nesvjesno me čvršće prigrlio.
Stala sam se koprcati, ali nisam se mogla izvući; pokušala sam
bar dići glavu da vidim je li...
MIN@
341
Edward me mirno pogledao u oči. Izgledao je smireno, ali bol u
očima bila mu je bjelodana.
“Je li vani bar malo toplije?”, prošaptala sam.
“Da. Mislim da ti danas neće trebati kalorifer.” Htjela sam
dohvatiti cif na vreći za spavanje, ali ruke su mi bile zarobljene.
Nastavila sam se opirati Jacobovoj tupoj snazi. Jacob je nešto
progunđao, ne budeći se, i opet me jače obuhvatio rukama.
“Može pomoć?”, tiho sam upitala. Edward se osmjehnuo.
“Hoćeš da potpuno maknem njegove ruke?”
“Ne, hvala. Samo me oslobodi. Dok nisam dobila srčani udar od
vreline.”
Edward je otvorio vreću hitrim, naglim pokretom. Jacob se
golim leđima svalio na ledeni pod šatora.
“Hej!”, pobunio se i naglo otvorio oči. Nagonski je ustuknuo od
hladnoće i prevalio se na mene. Zinula sam kad mi je njegova
težina izbila dah iz pluća.
A onda njegove težine više nije bilo. Jacob je odletio u pritku
šatora, koji se zatresao zajedno sa mnom. Odasvud je provalilo
režanje. Edward je čučnuo ispred mene, pa mu nisam vidjela
lice, ali iz grudi su mu kuljali nemušti krici ljutnje. I Jacob je bio
u polučučnju. Cijelo mu se tijelo treslo dok je muklo režao kroz
stisnute zube. Sa stijena oko šatora odjekivalo je bijesno
podvikivanje Setha Clearwatera.
“Prekinite, prekinite!”, viknula sam i navrat-nanos pokušala
stati između njih. U šatoru je bilo tako tijesno da se nisam
morala jako protegnuti da stavim dlan obojici na prsa. Edward
me uhvatio oko struka, spreman da me skloni u stranu.
“Daj, prekini”, upozorila sam ga.
Jacob se počeo smirivati od mojega dodira. Drhtanje mu se
usporilo, ali još je pokazivao zube, očiju ljutito uperenih u
Edwarda. Seth je i dalje režao, otegnuto i neprekidno, dajući
nasilnu pozadinu muku koji je odjednom zavladao u šatoru.
“Jacobe?”, upitala sam ga i pričekala da napokon pogleda u
mene. “Jesi li ozlijeđen?”
“Jasno da nisam!”, prosiktao je.
Obratila sam se Edwardu, koji me gledao tvrdo i bijesno.
“To nije bilo lijepo. Hajde, ispričaj mu se.” Zgroženo je
razrogačio oči. “Pa ti se šališ, samo što te nije bio zdrobio!”
MIN@
342
“Zato što si ga ti istresao na pod! Nije to namjerno napravio, a i
nije me ozlijedio.”
Edward je zgađeno zarežao. Polako je pogledao u Jacoba, pun
mržnje. “Ispričavam se, psu.”
“Nema frke”, rekao je Jacob s prizvukom poruge u glasu. I dalje
je bilo hladno, premda ne onoliko kao prije. Obavila sam ruke
oko prsa.
“Evo”, rekao je Edward, opet miran. Uzeo je jaknu s poda i
ogrnuo me njome preko moje jakne.
“To je Jacobova”, prigovorila sam.
“Jacob već ima bundu”, podsjetio me Edward.
“Ja ću natrag u vreću, ako nemate ništa protiv.” Ne hajući za
Edwarda, Jacob nas je obišao i zavukao se u paperjastu
podstavu. “Nisam baš bio spreman za buđenje. Znao sam se u
životu i bolje naspavati.”
“Sâm si se toga sjetio”, suzdržano je rekao Edward. Jacob se
sklupčao, već sklopivši oči. Zijevnuo je.
“Ne kažem da mi to nije bila najbolja noć u životu. Samo da se
nisam baš naspavao. Mislio sam da Bella nikad neće ušutjeti.”
Lecnula sam se, pitajući se što sam to sve izblebetala u snu.
Mogućnosti su me užasavale.
“Drago mi je da si se lijepo proveo”, promrmljao je Edward.
Jacobove tamne oči trepnule su i otvorile se.
“Znači, tebi sinoć nije bilo lijepo?”, nadmeno ga je upitao.
“Nije mi to bila najgora noć u životu.”
“Je li bar ušla među najgorih deset?”, upitao ga je Jacob sa
zlobnom nasladom.
“Moguće.” Jacob se osmjehnuo i sklopio oči.
“Ali”, nastavio je Edward, “da sam sinoć mogao biti na tvome
mjestu, to svejedno ne bi značilo da mi je ta noć jedna od deset
najboljih u životu. Sanjaj ti o tome.” Jacob je otvorio oči i
prostrijelio ga pogledom. Ukočeno je ustao, napetih ramena.
“Znaš što? Ovdje mi je prevelika gužva.”
“Potpuno se slažem s tobom.”
Bubnula sam Edwarda laktom pod rebra, pritom vjerojatno
zaradivši modricu.
“Očito ću poslije morati nadoknaditi san.” Jacob je složio facu.
“Ionako se moram čuti sa Samom.” Prevalio se na koljena i
krenuo otkopčati vrata.
MIN@
343
Bol mi je prostrujala hrptom i zadržala mi se u želucu kad sam
naglo shvatila da bi ovo mogao biti zadnji put što ga vidim.
Krenuo je Samu, natrag u borbu s hordom krvožednih
novorođenih vampira.
“Jake, čekaj, ”, ispružila sam ruku za njim, prešavši mu prstima
preko nadlaktice. Odmaknuo je ruku prije nego što sam ga
uspjela uloviti. “Molim te, Jake. Zar nećeš ostati?”
“Ne.”
Odbio me tvrdo i hladno. Znala sam da mi se bol jasno vidi na
licu, jer je zatim izdahnuo, a lice mu se smekšalo od
poluosmijeha.
“Ne brini ti za mene, Bells. Bit ću ja dobro, kao i uvijek.”
Usiljeno se nasmijao. “Uostalom, misliš da bih dao da Seth ode
umjesto mene, da doživi cijeli provod i ukrade mi svu slavu?
Baš.” Frknuo je.
“Čuvaj se – ”
Progurao se iz šatora prije nego što sam stigla dovršiti.
“Dosta više, Bella”, čula sam kako je promrsio dok je opet
zatvarao vrata.
Pokušala sam čuti njegove korake dok je odlazio, ali vladala je
potpuna tišina. Više nije bilo ni daška vjetra. Daleko u planini
pjevale su jutarnje ptice, i to je bilo sve. Jacob se sada kretao
nečujno. Uvukla sam se u svoje jakne i oslonila se o Edwardovo
rame. Dugo smo samo šutjeli.
“Koliko je još ostalo?”, upitala sam ga.
“Oko sat vremena, tako je bar Alice rekla Samu”, kazao je
Edward, tiho i sumorno.
“Ostat ćemo zajedno. Bez obzira na sve.”
“Bez obzira na sve”, složio se, tvrdih očiju.
“Znam”, rekla sam. “I ja premirem od straha zbog njih.”
“Znaju se oni snaći”, smirio me Edward, napadno opušteno.
“Samo mi je krivo što propuštam zabavu.”
Opet on o zabavi. Nosnice su mi se raširile. Obgrlio me.
“Bez brige”, srdačno mi je rekao, a onda me poljubio u čelo.
Kao da bih ikako mogla izbjeći brigu.
“Jasno, jasno.”
“A da mislimo o nečemu drugom?”, mazno je rekao, prelazeći
mi hladnim prstima po obrazu. Nehotice sam se stresla; jutro je
MIN@
344
još bilo prohladno. “Možda ne baš odmah”, odgovorio je
samome sebi, odmaknuvši ruku.
“Možeš ti mene i drugačije natjerati da mislim o nečemu
drugom.”
“Reci, kako?”
“Recimo tako da mi ispričaš kojih deset noći su ti bile najbolje”,
predložila sam mu. “Baš me zanima.” Nasmijao se.
“Pokušaj pogoditi.” Odmahnula sam glavom.
“Ima previše noći za koje ne znam. Puno stoljeće njih.”
“Suzit ću ti izbor. Sve moje najbolje noći dogodile su se otkako
sam upoznao tebe.”
“Stvarno?”
“Da, stvarno, i pritom itekako prednjače ispred stalih.”
Porazmislila sam. “Mogu se samo sjetiti svojih”, priznala sam
mu.
“Možda mislimo na iste”, potaknuo me.
“Pa, tu ti je prva noć. Ona kad si ostao sa mnom.”
“Da, ta spada i u moje. Naravno, bila si bez svijesti u meni
najdražem dijelu te noći.”
“Tako je”, sjetila sam se. “I te sam noći govorila u snu.”
“Da”, složio se.
Lice mi se zažarilo kad sam se opet upitala što li sam to sve
rekla dok sam spavala u Jacobovu naručju. Nisam se mogla
sjetiti što sam sanjala, ili jesam li uopće sanjala, tako da mi od
toga nije bilo koristi.
“Što sam sinoć pričala?”, prošaptala sam tiše nego prije.
Slegnuo je ramenima umjesto odgovora, a ja sam se lecnula.
“Zar je tako strašno bilo?”
“Ne prestrašno”, uzdahnuo je.
“Reci mi, molim te.”
“Uglavnom si izgovarala moje ime, kao i obično.”
“To nije loše”, oprezno sam se složila.
“Samo, pri kraju si počela mrmljati neke nebuloze o ‘Jacobu,
mom Jacobu’.” Čula sam bol u njegovu glasu, premda je tiho
šaptao. “Tvom Jacobu se to poprilično svidjelo.”
Istegnula sam vrat ne bih li mu usnama dosegnula bradu. Nisam
mu vidjela oči. Zurio je u strop šatora.
“Oprosti”, prošaptala sam. “Tako ih samo razlikujem.”
MIN@
345
“Razlikuješ?”
“Doktora Jekylla i mistera Hydea. Jacoba koji mi je drag i onoga
koji mi ide na jetra”, pojasnila sam.
“To ima smisla.” Činilo se da sam ga uspjela malčice smiriti.
“Reci mi koja ti je još noć najdraža.”
“Dok smo letjeli kući iz Italije.” Namrštio se.
“Zar ta nije među tvojima?”, začudila sam se.
“Ne, ta zapravo jest među mojima, ali čudi me što je i među
tvojima. Zar nisi tada još bila apsurdno uvjerena da to samo
radim zbog grižnje savjesti, pa ću klisnuti čim se otvore vrata
aviona?”
“Jesam.” Nasmiješila sam se. “Ali, svejedno, bio si uz mene.”
Poljubio me u kosu.
“Voliš me više nego što zaslužujem.”
Nasmijala sam se tako nemogućoj izjavi.
“Sljedeća bi po redu bila noć nakon Italije”, nastavila sam.
“Da, ta je na mom popisu. Bila si tako smiješna.”
“Smiješna?”, pobunila sam se.
“Pojma nisam imao da su ti snovi tako živi. Pretrgao sam se dok
te nisam uvjerio da si doista budna.”
“Još uvijek nisam sigurna u to”, promrsila sam. “Oduvijek
si mi se činio više kao san nego kao java. Reci ti sada meni
jednu svoju. Jesam li pogodila koja ti je na prvom mjestu?”
“Nisi, to bi bila ona preksinoć, kad si se napokon pristala udati
za mene.”
Složila sam facu.
“Ta se ne nalazi na tvom popisu?”
Sjetila sam se kako me tada poljubio i na što sam ga uspjela
nagovoriti, pa sam se predomislila.
“Da... nalazi se. Ali s ogradom. Ne shvaćam zašto ti je to tako
bitno. I tada si me već imao zauvijek.”
“Za sto godina, kad budeš imala dovoljno iskustva da možeš
zaista cijeniti odgovor, objasnit ću ti.”
“Podsjetit ću te da mi objasniš, za sto godina.”
“Sigurno ti je dovoljno toplo?”, odjednom me upitao.
“Dobro mi je”, potvrdila sam mu. “Zašto?”
Prije nego što je stigao odgovoriti, tišinu oko šatora proparao je
nesnosan urlik boli. Zvuk se odbio od golog kamenitog obronka
planine i ispunio zrak, tako da je nahrupio sa svake strane. Urlik
MIN@
346
je prodro mojom sviješću kao tornado, u isti mah čudan i
poznat. Čudan zato što nikad još nisam čula tako ispaćen krik.
Poznat zato što sam smjesta prepoznala čiji je, razabrala sam
zvuk i shvatila ga jasno kao da je moj vlastiti. Nije bilo bitno što
Jacob nije urliknuo kao čovjek. Nije mi trebao prijevod. Jacob je
bio blizu. Jacob je čuo svaku riječ koju smo izgovorili. Jacob je
bio u agoniji.
Urlik se ugušio neobičnim, grgljavim jecajem, a onda je opet
zavladao muk. Nisam čula njegov tihi bijeg, ali osjetila sam ga,
osjetila sam njegovu odsutnost koju sam prije netačno
pretpostavila, prazninu koju je ostavio za sobom.
“Zato što je tvoj kalorifer upravo pregorio”, tiho mi je
odgovorio Edward. “Kraj primirja”, dodao je, tako tiho da nisam
bila posve sigurna je li to doista kazao.
“Jacob nas je slušao”, prošaptala sam. To nije bilo pitanje.
“Da.”
“A ti si to znao.”
“Da.” Buljila sam u prazno, ne videći ništa.
“Nikad mu nisam obećao poštenu borbu”, tiho me podsjetio. “A
on zaslužuje znati.” Glava mi je pala u dlanove. “Ljutiš se na
mene?”, upitao me.
“Ne na tebe”, šapnula sam. “Zgražam se nad sobom.”
“Nemoj se patiti”, lijepo me zamolio.
“Da”, gorko sam se složila. “Bolje da čuvam snagu ne bih li još
malo mogla mučiti Jacoba. Da slučajno neki djelić njega ne bi
ostao nepovrijeđen.”
“Znao je što radi.”
“Misliš da je to bitno?” Treptanjem sam tjerala suze, što mi se
lako čulo u glasu. “Misliš da me briga je li to fer i je li on dobio
pravodobno upozorenje? Nanosim mu bol. Kad god se okrenem,
iznova mu nanosim bol.” Glas mi je postajao sve glasniji, sve
histeričniji. “Odurna sam osoba.” Čvrsto me zagrlio.
“Ne, nisi.”
“Jesam! Pa što mi je?” Stala sam se opirati njegovu stisku, pa
je spustio ruke. “Moram ga pronaći.”
“Bella, on ti je već kilometrima daleko, a vani je hladno.”
“Baš me briga. Ne mogu samo sjediti ovdje.” Zbacila sam
Jacobovu jaknu s ramena, nazula gojzerice i ukočeno otpuzala
MIN@
347
do ulaza; osjetila sam da su mi noge utrnule. “Moram –
moram...”
Nisam znala kako dovršiti rečenicu, a ni što uopće mogu, ali
svejedno sam otvorila vrata i ispuzala u vedro, ledeno jutro.
Bilo je manje snijega nego što sam mislila nakon sinoćnje
silovite oluje. Otpuhao ga je vjetar, po svoj prilici, a ne otopilo
sunce koje je sada sjalo nisko nad jugoistokom, ljeskajući se sa
zaostalog snijega i bodući mi neprilagođene oči. Zrak je još
štipao, ali nije bilo ni daška vjetra, a sunce je polako vraćalo
toplinu.
Seth Clearwater ležao je sklupčan na suhim iglicama u sjeni
guste omorike, s glavom na šapama. Krzno boje pijeska jedva
mu se vidjelo spram uvelih iglica, ali opazila sam odraz
obasjanog snijega s njegovih otvorenih očiju. Imala sam dojam
da me prijekorno gleda. Znala sam da Edward ide za mnom dok
sam teturala prema drveću. Nisam ga čula, ali snijeg se odbijao s
njegove kože u svjetlucavim dugama što su plesale preda mnom.
Nije ispružio ruku da me zaustavi sve dok nisam zašla nekoliko
koraka duboko u šumske sjene.
Ščepao me za lijevo zapešće. Nije mario za moj pokušaj
odupiranja.
“Ne možeš za njim. Ne danas. Samo što nisu stigli. A ionako
nikome ne bi pomogla da se sad izgubiš.” Izvijala sam ruku,
beskorisno je povlačeći.
“Žao mi je, Bella”, šapnuo mi je. “Žao mi je što sam to učinio.”
“Ništa nisi učinio. Ja sam kriva. Ja sam to učinila. Sve sam krivo
učinila. Mogla sam... Kad je... Nisam trebala... Jer... Jer...”
Jecala sam.
“Bella, Bella.”
Uhvatio me u zagrljaj, pa sam mu suzama stala močiti košulju.
“Trebala sam mu.. kazati, trebala sam…spomenuti, ” Što? Što bi
moglo spasiti takvu vijest? “Nije trebao… ovako doznati.”
“Hoćeš da odem vidjeti mogu li ga pozvati da se vrati, pa da
porazgovaraš s njim? Još ima malo vremena”, šapnuo mi je
Edward, zatomljujući agoniju u glasu. Kimnula sam mu u prsa,
bojeći se pogledati ga u lice.
“Ostani kraj šatora. Brzo se vraćam.”
Ruke su mu nestale. Otišao je tako brzo da se trenutak potom
više nije dao vidjeti. Ostala sam sama. Novi mi se jecaj oteo iz
MIN@
348
grudi. Danas svima nanosim bol. Mogu li išta dotaknuti a da to
ne upropastim?
Nisam znala zašto me to sada tako jako pogađa. Nije da cijelo
vrijeme nisam znala da se to sprema. Ali Jacob nikad nije
reagirao tako silovito, gubljenjem nadmenog samopouzdanja i
otkrivanjem silovitosti svoje boli. Zvuk njegove agonije još me
parao duboko u grudima. Odmah do njega bila je ona druga bol.
Bol zbog suosjećanja s Jacobovom boli. Bol i zbog nanošenja
boli Edwardu. Zbog toga što nisam mogla pribrano istrpjeti
Jacobov odlazak, znajući da tako mora biti, da nema druge.
Bila sam sebična, bila sam nepodnošljiva. Mučila sam one koje
volim.
Bila sam kao Cathy iz Orkanskih visova, samo što je preda
mnom bio daleko bolji izbor od njezinog: nijedan od njih nije
bio ni zao, ni slab. A ipak sam samo sjedila i ronila suze zbog
toga, ne trudeći se ni prstom mrdnuti da to nekako ispravim. Baš
kao Cathy.
Nisam mogla dopustiti da na moje odluke više utječe strah od
onoga što mene boli. To će biti premalo i daleko prekasno, ali
sada ću morati učiniti ono što treba.
Možda više izbora ni nema. Možda ga Edward ne bude mogao
dovesti. A onda ću to morati prihvatiti i živjeti dalje svoj život.
Edward me nikada više neće vidjeti kako ronim i jednu jedinu
suzu za Jacobom Blackom. Nema više suza. Otrla sam sada
hladnim prstima posljednje s očiju.
Ali ako se Edward ipak vrati s Jacobom, to je onda to. Morat ću
mu reći da ode i nikad se više ne vrati.
Zašto mi je to tako teško padalo? Toliko teže od opraštanja od
ostalih prijatelja, od Angele i Mikea? Zašto me to boli? Nije to
bilo u redu. To me nije smjelo boljeti. Imala sam što sam htjela.
Nisam ih mogla imati obojicu, jer mi Jacob ne bi mogao biti
samo prijatelj. Bilo je vrijeme da odustanem od te želje. Koliko
nakaradno pohlepna jedna osoba uopće može biti?
Morala sam se riješiti tog iracionalnog osjećaja da za Jacoba
ima mjesta u mom životu. Nije mu moglo biti mjesta uz mene,
nije mogao biti moj Jacob, kada pripadam drugome.
Polako sam prošetala natrag do livadice, vukući noge. Kad sam
izašla na otvoreno, trepćući spram oštrog svjetla, kratko sam se
osvrnula prema Sethu, koji se nije maknuo sa svoje postelje od
MIN@
349
iglica, a onda odmaknula pogled, izbjegavajući njegove oči.
Osjećala sam da mi je kosa raščupana, slijepljena u pramenove
slične Meduzinim zmijama. Počela sam provlačiti prste kroz
nju, a onda brzo odustala. Koga je uostalom briga kako
izgledam?
Dohvatila sam čuturicu obješenu kraj ulaza u šator i protresla je.
Bućnula je, pa sam odvrnula čep i potegnula gutljaj da isperem
usta ledenom vodom. Negdje u blizini bilo je i hrane, ali nisam
bila toliko gladna da je odem tražiti. Počela sam koračati tamoamo
po malom, vedrom prostoru, cijelo vrijeme osjećajući
Sethove oči na sebi. Kako ga nisam htjela pogledati, u mislima
mi je opet postao dječak, a ne divovski vuk. Tako sličan Jacobu
dok je bio mlađi.
Htjela sam zamoliti Setha da lavežom ili već nekako kaže vraća
li se Jacob, ali suzdržala sam se. Nema veze vraća li se Jacob.
Možda bi bilo lakše da se ne vrati. Da sam bar nekako mogla
pozvati Edwarda.
Seth je uto zatulio i ustao.
“Što je bilo?”, blesavo sam ga upitala.
Zanemario me. Prišao je rubu šume i pokazao nosom prema
zapadu. Počeo je cviliti.
“Misliš na ostale, Seth?”, zabrinuto sam ga upitala. “Na čistini?”
Pogledao me i tiho zaštektao, a onda pažljivo opet uperio nos na
zapad. Spustio je uši i opet zatulio. Zašto sam tako glupa? Što
mi je bilo na pameti kad sam poslala Edwarda odavde? Kako
sam sada mogla znati što se događa? Nisam znala vučiji jezik.
Hladni žmarci straha počeli su mi se slijevati hrptom. Što ako
više nema vremena? Što ako su se Jacob i Edward preblizu
primaknuli? Što ako se Edward odlučio priključiti borbi?
Ledeni strah skupio mi se u želucu. Što ako Sethova briga nema
veze s čistinom, a štektanje je značilo nijekanje? Što ako se
Jacob i Edward međusobno bore, negdje daleko u šumi? Pa ne
bi valjda, zar ne?
Odjednom sam se sva smrznula od sigurne spoznaje da bi, ako
izreknu krive riječi. Sjetila sam se jutrošnjeg napetog ogleda u
šatoru i upitala jesam li uopće shvatila koliko su blizu borbe
tada bili.
Ako ih nekako izgubim obojicu, to će biti upravo ono što i
zaslužujem.
MIN@
350
Led mi se stegnuo oko srca.
Prije nego što sam se stigla obeznaniti od straha, Seth je tiho,
grleno progunđao, te napustio stražarsko mjesto i polako se
vratio pod omoriku. To me smirilo, ali i išlo mi je na živce. Zar
mi ne bi, ne znam, mogao šapom ispisati poruku na zemlji?
Od ovolikog hodanja polako sam se znojila pod tom silnom
odjećom. Bacila sam jaknu u šator, a onda ponovno prionula na
tabanje stazice po sredini livadice među drvećem.
Seth je odjednom opet skočio na noge, a krzno na zatiljku oštro
mu se nakostriješilo. Obazrela sam se, ali ništa nisam opazila.
Ako Seth ne prestane s ovim, odlučila sam ga gađati češerom.
Potmulo je zarežao, da me upozori, i vratio na zapadni rub.
Predomislila sam se oko svog živciranja.
“To smo samo mi, Seth”, doviknuo mu je Jacob izdaleka.
Pokušala sam sebi objasniti zašto mi je srce skočilo u četvrtu
kad sam ga čula. To je bilo samo od straha zbog onoga što ću
sada morati učiniti, ništa više. Nisam mogla dopustiti da mi
lakne zato što se vratio. To bi bilo upravo suprotno od
korisnoga.
Edward je prvi izašao na vidjelo, praznog, mirnog lica. Kad je
iskoračio iz sjene, sunce je odbljesnulo s njegove kože kao sa
snijega. Seth mu je prišao da ga pozdravi, napeto ga gledajući u
oči. Edward je polako kimnuo glavom, a čelo mu se naboralo od
zabrinutosti.
“Da, samo nam to treba”, promrsio je u bradu, a onda se obratio
krupnome vuku. “Valjda nas to ne bi trebalo iznenaditi. Ali bit
će tijesno. Molim te, reci Samu da zamoli Alice da tačnije utvrdi
vremena.”
Seth je kratko spustio glavu, a meni je bilo krivo što ne mogu
režati. Nego što, sada zna kimati glavom. Ozlojeđeno sam se
okrenula od njega i shvatila da je Jacob tu. Bio mi je okrenut
leđima, u smjeru odakle je došao. Oprezno sam pričekala da se
okrene.
“Bella”, šapnuo mi je Edward, stvorivši se kraj mene. Pogledao
me očima u kojima se nije vidjelo ništa osim brige. Njegovoj
velikodušnosti nije bilo kraja. Sada sam ga zasluživala manje
nego ikada.
“Došlo je do izvjesnih komplikacija”, kazao mi je, pazeći da ne
zvuči zabrinuto. “Odvest ću Setha malo podalje da to pokušam
MIN@
351
ispraviti. Neću otići daleko, ali neću ni prisluškivati. Znam da ne
želiš publiku, bez obzira na to kakvu odluku na koncu donijela.”
Tek na samome kraju bol mu je prodrla u glas. Nikada ga više
ne smijem raniti. To će mi biti životni cilj. Nikada više neće
ovako gledati zbog mene. To me tako pogodilo da ga nisam ni
pitala kakav je to novi problem. Ništa mi drugo nije sada
trebalo.
“Brzo se vrati”, šapnula sam mu.
Kratko me poljubio u usta, a onda nestao u šumi zajedno sa
Sethom. Jacob je još stajao u sjeni drveća; nisam jasno vidjela
kakav mu je izraz lica.
“Žuri mi se, Bella”, rekao je tupim glasom. “Obavi to više. Što
čekaš?”
Progutala sam knedlu. Grlo mi se odjednom tako osušilo da
nisam znala mogu li progovoriti. “Samo reci to što želiš, pa da
završimo i s tim.” Duboko sam udahnula.
“Žao mi je što sam tako grozna”, šapnula sam. “Žao mi je što
sam tako sebična. Voljela bih da te nikad nisam upoznala, pa da
te nisam mogla ovako raniti. Neću više, obećavam ti. Držat ću
se vrlo daleko od tebe. Odselit ću se iz države. Više me nikada
nećeš morati ni vidjeti.”
“Nećeš ti isprike”, ogorčeno je rekao.
Nisam mogla progovoriti glasnije nego šapatom.
“Reci mi kako da ti se ispričam.”
“Što ako ne želim da odeš? Što ako bi mi bilo draže da ostaneš,
pa bila ti sebična ili ne? Zar se mene baš nimalo ne pita, ako se
ti već meni želiš ispričati?”
“To ne bi nimalo pomoglo, Jake. Nije bilo u redu što sam ostala
s tobom kad smo imali tako različite želje. Neće biti bolje. Samo
ću ti i dalje nanositi bol. A to više ne želim. To mrzim.” Glas mi
je pukao.
Uzdahnuo je.
“Prekini. Ne moraš ništa više reći. Sve je meni jasno.”
Htjela sam mu reći koliko će mi nedostajati, ali pregrizla sam si
jezik. Ni to ne bi nimalo pomoglo. Načas je samo stajao i šutio,
zureći u zemlju, a ja sam se odupirala porivu da ga zagrlim. Da
ga utješim.
A onda je naglo digao glavu.
MIN@
352
“Pa, nisi se ti jedina u stanju žrtvovati”, kazao je čvršćim tonom.
“I ja mogu igrati takvu igru.”
“Što?”
“I sâm sam se prilično loše ponio. Otežao sam ti sve ovo mnogo
više nego što je bilo neizbježno. Mogao sam se u početku
obzirno maknuti. Ali ne, i ja sam ranio tebe.”
“Ja sam kriva za ovo.”
“Ne dam ti da preuzmeš svu krivnju za ovo, Bella. A ni svu
slavu. Znam kako se mogu iskupiti.”
“O čemu ti to?”, otpovrnula sam mu. Uplašilo me što mu se oči
odjednom grozničavo krijese.
Bacio je pogled prema suncu, a onda mi se osmjehnuo.
“Tamo dolje se kuha prilično ozbiljna bitka. Mislim da mi neće
biti preteško izbaciti samog sebe iz igre.” Polako, jedna po
jedna, njegove su mu riječi sjele u mozak i oduzele mi dah. Iako
sam kanila potpuno izbaciti Jacoba iz svog života, tek sam u tom
trenu shvatila koliko će tu duboko oštrica morati zasjeći.
“O ne, Jake! Ne, ne ne ne”, užasnula sam se. “Ne, Jake, ne.
Molim te, ne.” Koljena su mi stala klecati.
“U čemu je razlika, Bella? Ovako će samo svima biti
praktičnije. Nećeš se ni morati seliti.”
“Ne!”, uspjela sam izgovoriti glasnije. “Ne, Jacobe! Ne dam
ti!”
“A kako ćeš me spriječiti?”, lagano mi se podrugnuo,
smješkajući se da umanji gorčinu svojih riječi.
“Jacobe, preklinjem te. Ostani sa mnom.” Pala bih na koljena,
da sam se uopće mogla pomaknuti.
“Na četvrt sata, da propustim šoru? Pa da mi utekneš čim ti se
opet učini da je sigurno? Ma ti se šališ.”
“Neću pobjeći. Predomislila sam se. Nešto ćemo smisliti,
Jacobe. Uvijek postoji kompromis. Ne idi!”
“Lažeš.”
“Ne lažem. Znaš kako mi laganje grozno ide. Pogledaj me u oči.
Ostat ću ako i ti ostaneš.” Lice mu se stvrdnulo.
“Pa da ti mogu biti prvi svat?” Trebao mi je trenutak da se
priberem, a i tada sam mu mogla odgovoriti samo s:
“Molim te.”
“To sam si i mislio”, rekao je. Lice mu se opet smirilo, izuzev
burnog sjaja u očima. “Volim te, Bella”, promrmljao je.
MIN@
353
“Volim te, Jacobe”, slomljeno sam prošaptala. Osmjehnuo se.
“Znam to bolje od tebe.” Okrenuo se da ode.
“Što god”, doviknula sam mu kroz stisnuto grlo. “Što god želiš,
Jacobe. Samo ne to!”
Zastao je i polako se okrenuo.
“Ne bih rekao da ti to zaista tako misliš.”
“Ostani”, preklinjala sam ga i dalje. Odmahnuo je glavom.
“Ne, idem.” Zastao je kao da se premišlja. “Ali mogao bih to
prepustiti sudbini.”
“Kako to misliš?”, nekako sam procijedila.
“Ne moram ništa namjerno učiniti, samo dati sve od sebe za
čopor, pa neka bude što bude.” Slegnuo je ramenima. “Ako me
uvjeriš da zaista želiš da se vratim, više nego si htjela ispasti
nesebična.”
“Kako?”
“Mogla bi me zamoliti”, predložio je.
“Vrati se”, prošaptala sam. Kako uopće može sumnjati u
iskrenost moje molbe? Odmahnuo je glavom, opet se
smješkajući.
“Nisam na to mislio.”
Trebao mi je časak da razaberem na što on to misli, a on me
cijelo vrijeme tako nadmeno gledao, tako siguran u moju
reakciju. Samo, čim sam shvatila, to sam i rekla, ne zastavši da
procijenim štetu.
“Hoćeš li me poljubiti, Jacobe?”
Iznenađeno je razrogačio oči, a onda ih sumnjičavo stisnuo.
“Blefiraš.”
“Poljubi me, Jacobe. Poljubi me, a onda se vrati.” Zastao je u
sjeni, nadmećući se sâm sa sobom. Tijelom se opet napola
okrenuo na zapad, dok su mu stopala ostala ukopana u mjestu.
Gledajući i dalje u stranu, nesigurno je zakoraknuo prema meni,
jedanput, pa još jedanput. Naglo je okrenuo glavu i pogledao me
očima punim sumnje.
Uzvratila sam mu pogled. Pojma nisam imala kakav mi je izraz
na licu.
Jacob se zanio na petama, a onda bacio prema meni, prišavši mi
u tri duga koraka.
Znala sam da će iskoristiti priliku. To sam i očekivala. Ukočila
sam se, žmireći, stišćući šake uz bok, kad mi je dlanovima
MIN@
354
dohvatio lice i usnama pronašao moje željom koja je gotovo
graničila s nasiljem.
Osjetila sam da se naljutio kad je ustima otkrio moj pasivni
otpor. Uhvatio me rukom za potiljak, čvrsto mi stisnuvši korijen
kose. Drugom me grubo ščepao za rame, prodrmao me i
privukao sebi. Spustio je ruku niz moju mišku, pronašao zapešće
i stavio ga sebi oko vrata. Zadržala sam je ondje, i dalje stisnutu
u šaku, ne znajući koliko daleko mogu otići u očajničkoj želji
da ga zadržim na životu. A cijelo je to vrijeme nesnosno mekim
i toplim usnama nastojao prisiliti moje da mu uzvrate.
Čim je bio siguran da neću spustiti ruku, pustio mi je zapešće i
napipao mi struk. Vrelim je dlanom pronašao golu kožu na
mojim križima i privio me uza se, privijajući moje tijelo uz
njegovo.
Usne su mu se načas odlijepile, ali znala sam da nije nipošto
završio. Ustima mi je pronašao rub vilice, te istražio cijelu
dužinu vrata. Pustio mi je kosu i stavio moju drugu ruku sebi
oko vrata, kao i prvu. Zatim su mi se obje njegove ruke stegnule
oko struka, a njegove su se usne našle na mom uhu.
“Možeš ti i bolje, Bella”, hrapavo mi je šapnuo. “Previše
razmišljaš.”
Stresla sam se kad sam osjetila kako me njegovi zubi grebu po
ušnoj školjci. “Tako treba”, prišapnuo mi je. “Bar jedanput se
pusti da osjetiš ono što osjećaš.”
Mehanički sam stala odmahivati glavom, sve dok mi nije opet
upleo ruku u kosu i zaustavio me. Glas mu je postao jedak.
“Sigurna si da želiš da ti se vratim? Ili bi zapravo voljela da
poginem?”
Bijes me prožeo poput reakcije na snažan udarac. Ovo je bilo
previše, nije se pošteno borio.
Ruke su mi već bile obavijene oko njegovog vrata, pa sam ga
objema čvrsto uhvatila za kosu, ne hajući za bol u desnoj šaci, i
oduprla mu se, nastojeći nekako odvojiti lice od njegovoga.
A Jacob je to pogrešno protumačio.
Bio je prejak da shvati kako sam mu htjela nanijeti bol kad sam
mu pokušala iščupati dva pramena kose iz korijena. Umjesto
bijesa, zamislio je strast. Učinilo mu se da napokon reagiram na
njega. Mahnito je dahnuo i opet me počeo ljubiti, prstima
grozničavo stežući golu kožu na mom struku.
MIN@
355
Nalet bijesa poljuljao mi je ionako nesigurnu samokontrolu;
neočekivanim, ushićenim odgovorom posve ju je porazio. Da je
tek likovao, možda bih mu se još bila i oduprla. Ali njegova
krajnje nezaštićena, iznenadna radost posve je razbila i
onesposobila moju odlučnost. Mozak mi se odvojio od tijela i
počela sam mu uzvraćati poljubac. Protiv svake pameti, moje su
se usne počele gibati uz njegove nekim neobičnim, zbunjujućim
kretnjama koje nikad prije nisu izvodile, jer uz Jacoba nisam
morala biti oprezna, a on svakako nije bio oprezan sa mnom.
Počela sam ga čvršće čupati, ali sada zato da ga privučem bliže
sebi.
Bilo ga je posvuda. Od prodornog sunca kapci su mi
porumenjeli, a boja je odgovarala: pristajala je vrelini. Vreline je
bilo posvuda. Nisam ni vidjela, ni čula, ni osjećala ništa što nije
bio Jacob. Sićušni djelić mojeg mozga koji je ostao priseban
vrištao je na mene, prepun pitanja.
Zašto ne prekidam sve ovo? Što je još gore, zašto u sebi ne
nalazim ni želju da prekinem? Što znači to da ne želim ni da on
prekine? Što ga čvrsto držim za ramena i što mi se sviđa kako su
široka i snažna? Što me on rukama prečvrsto privija uz svoje
tijelo, a meni to ipak nije dovoljno čvrsto?
Pitanja su bila glupa, jer sam znala odgovor: lagala sam samoj
sebi.
Jacob je imao pravo. Cijelo vrijeme je imao pravo. Bio mi je
više od prijatelja. Zato mi je bilo tako nemoguće oprostiti se od
njega, jer sam bila zaljubljena u njega. Također. Voljela sam ga
mnogo više nego što sam smjela, a ipak ni blizu dovoljno. Bila
sam zaljubljena, ali nedovoljno da išta promijenim; tek toliko da
nas oboje jače ranim. Da ga ranim gore nego ikada prije.
Nije me bilo briga za išta više od toga, od njegove boli. Kakvu
god bol da mi to donese, zaslužila sam je, i više nego zaslužila.
Ponadala sam se da će biti teška. Ponadala sam se da ću doista
patiti.
U tom trenutku bilo mi je kao da smo nas dvoje ista osoba.
Njegova je bol oduvijek bila i zauvijek će biti moja bol, a sad je
njegova radost bila moja radost. I sama sam bila radosna, a opet,
njegova je sreća nekako također bila bol. Gotovo opipljiva,
pekla mi je kožu kao kiselina, kao sporo mučenje.
MIN@
356
U kratkoj, beskrajnoj sekundi, ispod suznih kapaka ukazao mi
se posve drugačiji životni put. Kao kroz prizmu Jacobovih
misli, jasno sam razabrala čega ću se sve odreći, šta sve tačno
zbog ove nove samospoznaje neću moći da ne izgubim. Vidjela
sam Charlieja i Renée smiješane u čudan kolaž u kojem su i
Billy i Sam i La Push. Ugledala sam kako godine teku i znače
nešto dok protječu, jer me mijenjaju. Vidjela sam golemog
crvenkastosmeđeg vuka kojega volim i koji me stameno štiti
uvijek kad ustreba. U najsitnijem djeliću te sekunde opazila sam
glavice dva malena, crnokosa djeteta što trče od mene u poznatu
šumu. Kad su nestala u njoj, sa sobom su odnijela i ostatak
vizije.
A tad sam, posve jasno, osjetila paranje duž rasjeline u svom
srcu, kad se manji dio otrgnuo od cjeline. Jacobove usne ukočile
su se prije mojih. Otvorila sam oči i ugledala ga kako me gleda
u čudu i ushitu.
“Moram otići”, šapnuo mi je.
“Ne.” Osmjehnuo se, zadovoljan mojom reakcijom.
“Neću dugo”, obećao mi je. “Ali samo, prije toga...”
Sagnuo se da me opet poljubi, a nije bilo razloga da mu se
opirem. Čemu?
Ovaj put je bilo drugačije. Rukama mi je meko dotaknuo lice, a
tople usne bile su mu blage, neočekivano suzdržane. Bilo je
kratko i vrlo, vrlo slatko.
Ruke su mu se ovile oko mene, i uhvatio me u siguran zagrljaj
prije nego što će mi šapnuti u uho.
“To je trebao biti naš prvi poljubac. Bolje ikad nego nikad.”
Uz njegova prsa, gdje ih nije vidio, suze su navrle i prolile se.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Pomračenje 3 Beautiful-girl-look-up2-