Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sophie Berg S interneta do bračnog kreveta 88661032007
Sophie Berg S interneta do bračnog kreveta 6a285cb00a994f6401a379f8f4c54f3a5067de1191d44e4f4193f59c7c8b7a924g

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Ona je starija od trideset i pet godina i uspješna poslovna žena. Zar je stvarno veća vjerojat-nost da te rastrga tigar nego da nađeš pravog muškarca? Rosalind Steinberg je odlučila dokazati suprotno. Je li bar pravo mjesto za upoznavanje muškarca iz snova? Možda ga je bolje potražiti putem novinskih oglasa? Pomažu li savjeti iz ženskih časopisa i magazina blistavih naslovnica? Rosalind će naposljetku poslušati svoju stilisticu i savjetnicu za boje te krenuti u potragu pomo-ću Interneta. I zaista, prije no što se okrenula, u e-sandučiću ima već trideset i šest pisama!
S Bernhardom izmjenjuje misli "o Bogu i svijetu". No je li on onaj pravi? Ili je to možda Greg, arhitekt toplih, smeđih očiju s kojim provodi prekrasne dane u Beču? Šteta je samo što je premlad za nju, a usto još i oženjen. No tada na scenu stupa Stefan, otmjen, samosvjestan, džen-tlmen od glave do pete svojih rukom šivanih cipela. Rosalind odluči donijeti konačnu odluku. No, kako to obično biva, život sam donosi najvažnije odluke...


– Žena bez muškarca
je kao riba bez bicikla.
Gloria Steinem, američka feministkinja
– Ako je ova rečenica točna, onda začuđujuće mnogo riba čezne za biciklom.
– Sophie Berg
Napomena:

Osobe i radnja ovog romana su izmišljene. Svaka sličnost osobama koje žive ili su živjele (uključujući i autoricu©) potpunosti je slučajna i posve nenamjerna.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
I
Kada dobro promislim, večer kada se moj život drastično počeo mijenjati bila je upravo ova:
Donijela sam odluku i gorjela od želje da je objavim svojim dvjema prijateljicama. No mora-la sam se strpjeti još neko vrijeme. Konobar je Carli upravo znalački servirao naručeni Campari kada su se ulazna vrata – Roberta – naglo otvorila, a kroz njih je dolepršala Bea. Na sebi je ima-la ogrtač s prorezom do bedara koji je, kao i uvijek, bio crne boje. Oko vrata joj je lepršalo mnoštvo šarenih (vlastoručno obojenih.) svilenih šalova. Ovoga su puta svi bili u crvenom tonu, koji je naglašavao njezinu kratko ošišanu kosu boje mrkve učvršćenu velikom količinom gela. Užurbani je konobar u prolazu odnio ogrtač. Uočila nas je i mahnula nam uz glasni – Hej, naj-draže moje!
Nisam morala pogledati Carlu da bih shvatila kako je s negodovanjem podigla pravilno obli-kovanu obrvu. Carla nije voljela glasne nastupe. Pogotovo Beine glasne nastupe. Tek kada je naša prijateljica stala tik do našega stola, pojavio se neupadljiv lik koji se skrivao iza njezinih širokih leđa.
– Tu smo! – Bea nam je utiskivala prijateljske poljupce u obraze. – Oprostite na kašnjenju, ali opet nismo mogle pronaći taksi. Ovo je moja sestrična Claudia. Odmah se vidi da smo u rodu, zar ne? Ne, nemojte ništa reći. – Odmahnula je rukom. – Znam da nismo slične. Claudia je u najboljem slučaju kao pola mene. – Zvučno se smijala kao da joj to uopće ne smeta. Mi smo je pak predobro poznavale da bismo se dale zavarati. Njezina joj je bujna figura bila bolna točka.
– Nećete li sjesti? – Carla je pripalila cigaretu.
– Bok svima, reklo je neupadljivo biće. Privukla je posljednju slobodnu stolicu, objesila svo-ju pozamašnu crvenosmeđu torbicu na naslonjač, sjela i promatrala nas puna iščekivanja. Ko-nobar je došao po narudžbe.
– Smijem li...? – upita Bea kada je konobar ponovno žurno otišao prema kuhinji. Izvukla je cigaretu iz Carlinog paketića ne sačekavši odgovor. – Prva danas. – Carla joj je pripalila bez komentara.
– Za nama je stresan dan, zar ne, Claudia? Pročešljale smo svu okolicu u potrazi za tim glu-pim kipovima s fontana. Jeste li znale koliko ih ima u našem okrugu?
– Pripremam monografiju o ženskim kipovima na fontanama, objasnila je njena sestrična, a onda odmah dodala: – 'Pripremati' možda nije prava riječ. Ja samo, takoreći, slikam.
– Ne govori 'samo' strogo je prekine Bea. – U monografiji su slike najvažnije. Claudia već tjednima putuje Njemačkom. Hajde, pričaj!
– Pa, uopće nije lako ući u trag kipovima na fontanama. Onim pravima. U vodičima se fon-tane rijetko spominju. Prepuštena sam, takoreći, slučaju i uputama stanovnika. Ne biste vjero-vale na kakva se remek-djela može naići.
– I od toga se može živjeti? – Carlino područje nije uzalud bila ekonomija.
– Pa naravno, Claudia je počela objašnjavati neočekivano žustro. – To je jedan od projekata koje potiče EU. Različiti oblici prikazivanja žene na njemačkom govornom području, takoreći.
– Claudia je prije tri godine objavila monografiju o španjolskim ladanjskim kućama. – Bea je imala osjećaj da mora svoju sestričnu braniti od Carlina skepticizma.
– O fincama na Balearima, da budem precizna. Dakle, o ladanjskim kućama i seoskim ima-njima na Menorci, Ibizi i prije svega na Mallorci, ispravi je Claudia. – Naravno, samo one kuće koje su renovirale ili preuredile žene.
– Naravno, potvrdi Carla s tragom sarkazma u glasu.
– I time je ubrala svu silu nagrada za umjetnost, nadoda Bea.
– Jednu, da budem precizna, iskreno ispravi sestričnu. Pocrvenjela je i smetenim pokretom odmakla mišje-smeđu kosu s uskoga lica.
– Stvarno? – promrmljala je Carla.
– Ako Vas zanimaju ženski kipovi na fontanama, onda svakako morate u Grofigmain, mjesto odmah nakon granice s Austrijom. Austrija je također zanimljiva za Vašu knjigu, ili se fontane smiju nalaziti samo u Njemačkoj? – rekla sam, iznenada se sjetivši jednog takvog kipa.
Claudia je odmahnula glavom: – Ne, ne. Austrija također dolazi u obzir. Pa to i jest njemač-ko govorno područje, takoreći.
Bea se hihotala.
– Po čemu je taj kip poseban?
– Tamo se nalaze dvije ženske statue, okrenute leđima jedna drugoj. Ako se ne varam, voda teče ravno iz njihovih grudi.
– To je zanimljivo, takoreći, reče Claudia puna entuzijazma. Oči su joj počele sjati, a njena pojava odjednom više nije djelovala tako neugledno. Iz velike je torbice izvukla raskupusani notes.
– Pa to je čudesno, reče Carla te nadoda zločesto se cerekajući: – Takoreći.
Claudia nije obraćala pažnju na nju. Vrijedno je na papir švrljala bilješku. – Sada mi samo treba netko tko će me tamo odvesti. – Uzdahnula je: – Moj je automobil prije tjedan dana 'ispustio dušu', a u radionici ne znaju kada će ga opet dovesti u vozno stanje.
– Bez brige, naći ćemo nekog. Zbog čega imam toliko
prijatelja? – Bea položi ruku na sestričninu podlakticu. – Kao što znate, Claudia je odnedav-no u gradu, a i rastavila se pred par mjeseci.
– Muž i ja smo i dalje u prijateljskim odnosima, požurila je objasniti Claudia.
– U vašem je braku problem vjerojatno i bio u tome što ste bili samo dobri prijatelji. Morate znati da je Claudijin bivši nekoliko godina mlađi od nje. A zbog njenih čestih putovanja...
– Koja je dama naručila Saltimbocca a la Romana? – upita konobar, upravo na vrijeme da spriječi Beu da nam ispriča Claudijinu životnu priču.
Nekoliko smo minuta jele u tišini, a potom je Bea opet progovorila. Okrenuvši se prema Claudiji, objašnjavala je odlučnim glasom: – Sada ti moram bolje predstaviti moje prijateljice. Već sam ti mnogo pričala o njima. One su gotovo moja druga obitelj. Ta poznajemo se još iz studentskih dana. Još otkad sam se prije gotovo dvadeset godina doselila s mrskoga područja.
– Kakvi su tvoji špageti a la carbonara? – Carla je nabola komadić tune iz svoje salate. – Iz-gledaju primamljivo.
No Bea se nije dala smesti: – Odlični su. Carla ne voli kada se govori o njoj. – Široko se osmjehnula. – Ali moja sestrična mora znati s kim se družim. Ipak je ona moja posljednja živa rođakinja.
– Zaboravljaš moje roditelje i ujaka Hermanna iz Osnabriicka, savjesno je ispravi Claudia.
– Osim tvojih roditelja i ujaka Hermanna, ispravi se Bea, ne obazirući se previše. – A sad me pusti da počnem. Ovo je, dakle, Carla Martens. Studirala je pravo. No to si sigurno i sama zak-ljučila zbog njenog strogoga klasičnog outfita.
– Bea...
Carlin prijeteći ton nije ni najmanje djelovao na Beu. – Carla je vrlo uspješna. Radi kod Mo-osburgera. Jesi li čula za Moosburger? Tvornica strojeva na rubu grada. Carla vodi prodaju.
– Samo prodaju unutar Europe.
– Opet 'samo', ljutila se Bea te je ukrala plošku krastavca iz Carline salate. – Gdje vam je samopouzdanje? Europa je dovoljno velika. Ukratko, Carla bi trebala postati član rukovodstva. Možeš joj već čestitati.
Claudia očito nije poznavala tvrtku Moosburger. Svejedno je čestitala.
– Carla je bila udana za Olivera Martensa. Njega pak sigurno znaš. No, ma znaš, poznat i na jet-set sceni omiljen estetski kirurg. Onaj koji je Sibylli Segler povećao grudi. Sibylle Segler, plavi topmodel. Ma to se vuklo po svim časopisima. Njih dvoje imaju osmogodišnju kćer.
– Doktor i topmodel? – Claudia je bila vidno zbunjena.
– Doktor i Carla, naravno. Zove se Marie i jako je zgodna. Prava...
– Bea, tvoji špageti se hlade, prekine je Carla s mukom se suzdržavajući.
Kao što je bilo za očekivati, Bea se sada okrenula k meni: – A ova elegantna dama ovdje je Rosalind Steinberg. Dr. med. dent., da budem precizna. Nažalost, ima tu staromodnu podignutu frizuru. Mogu govoriti koliko hoću, ali je nikako ne mogu nagovoriti na šišanje. Slobodno mo-gu štedjeti riječi.
– I ne samo te, mrmljala je Carla.
– Ne pristaje svakome crvenonarančasta raskuštrana frizura, nisam se mogla suzdržati da ne primijetim.
Bea se zvučno nasmijala: – Tu imaš pravo. – Mahnula je konobaru: – Molim Vas, još jednu čašu ovog izvrsnog Chiantija! – Opet se okrenula k sestrični: – Roli je stomatolog. Partnerica je u zajedničkoj ordinaciji koja jako dobro posluje. Iako joj nije uvijek bilo lako. Mora odgajati dvoje djece. Sama. Njen je muž Peter bio odvjetnik. Carlin kolega sa studija. Jesam li ti već ispričala da je Peter poginuo pred gotovo tri godine u prometnoj nesreći? Apsolutno strašna stvar.
– Strašno, potvrdi Claudia pocrvenjevši. Nakratko je podigla pogled sa svog tanjura i uputila mi sažalan pogled. Takvih se pogleda rado odričem. Bea je ponekad bila stvarno nepodnošljiva. Kad bi Carla sad izgubila živce i naredila joj da šuti, ne bih imala ništa protiv. Pogledala sam je tražeći pomoć, ali ona se šutke posvetila posljednjem zalogaju.
Bea je nesmetano nastavila: – Sada su već dečki. Sigurno sam ti već spomenula da Roli ima blizance? Tim i Sebastian. Jednojajčani blizanci gotovo u dlaku jednaki.
– To je uobičajeno u jednojajčanih blizanaca, dobacila je Carla.
– Sada imaju šesnaest godina. Možeš zamisliti probleme s kojima se Roli svakodnevno mora nositi, pričala je dalje Bea.
Claudia, koja, koliko znam, nema djecu, očito nije mogla zamisliti te probleme. Ipak je kim-nula hrabro se smješkajući.
– O, mnogo hvala! – Bea je otpila velik gutljaj Chiantija kojega je konobar upravo bio stavio pred nju. – Carla ima vrlo zanimljivog dečka. Njega svakako moraš upoznati. Možda može sponzorirati jedno od tvojih predavanja. On je velika zvijer u banci...
Zaprepašteno je ušutjela. Carla je smatrala da je sad dobar trenutak da zaboravi damske ma-nire i da snažno šutne Beu u cjevanicu. To već stvarno nije bilo normalno. Što li je bilo Bei? Glupača je lako mogla spomenuti Konradovo ime. I odjednom je neupadljiva sestrična mogla poznavati Konradovu ženu. Prije no što bi se Carla okrenula, imala bi za vratom probleme koje nikako nije željela. Kao što joj ih ni ja nisam željela.
Bea je pod stolom trljala bolno mjesto. Razumjela je razlog udarca i sada je prijateljici doba-cila pogled pun molbe za oprost.
– A Vi također dolazite s područja Ruhra? – pitala sam, ne bih li iznenadnu tišinu prekinula neutralnom temom.
Nismo dugo ostale, iako se Bea nadalje suzdržavala te je večer protekla u harmoničnom brb-ljanju. Otpratile smo Claudiju do stajališta taksija koje se nalazilo samo nekoliko metara niz ulicu.
– Sretan povratak, sestričnice, Bea je poljubi u oba obraza, – i ne brini. Naći ću nekoga tko će s tobom pročešljati okolicu.
Visoko podignuvši ovratnike ogrtača, šutke smo požurile prema mojem automobilu parkira-nom u obližnjoj sporednoj ulici. Snijeg koji je padao cijeli dan ustupio je mjesto neugodno ja-kom vjetru koji nam je neprijateljski puhao u lice. Carla je na crvenkastozlatnu kosu navukla široku crnu traku. Ja sam nosila ugodno toplu krznenu kapu za koju je Carla smatrala da mi ne pristaje. Bea se smrzavala bez šešira.
Konačno smo bile same! Pravi trenutak da im iznesem svoj plan! Što li će misliti o mojoj ideji? Hoće li smatrati da je još prerano? Možda Carla misli da je ionako bezizgledno. Ona i sama ima poneko iskustvo... Bolje bih se osjećala da i sama nisam gajila tolike sumnje. Duboko sam udahnula.
– Cijelu vam večer želim reći, započela sam, u nekoliko rutinskih poteza izvukavši automo-bil s parkirnog mjesta, – da sam donijela odluku.
– O jojoj, Bea je okrenula očima, – primjećuješ li, Carla? Glas joj zvuči bezazleno, ali dra-matičan uvod upućuje na nešto vrlo značajno.
Carla se udobno smjestila na stražnjem sjedištu te se sada znatiželjno nagnula prema napri-jed: – Konačno ćeš reći Hubertu da mora iseliti iz tvoje kuće?
Bea se zvonko nasmijala. Sigurno je smatrala da bi mi život bitno olakšalo kada mi svekar ne bi stalno bio u blizini. Nije bila u krivu.
Nije se radilo o tome pa sam odmahnula glavom: – Ne, ništa tako drastično. Iako, kad dobro razmislim, to bi mogla biti posljedica moje odluke.
Prijateljice su se zbunjeno gledale: – Možeš li nam to možda pobliže objasniti?
– Odlučila sam potražiti muškarca.
Činilo se da su obje stvarno oduševljene tom idejom. Nijedna nije spontano izrekla moje sumnje. Svejedno mi se nije svidjelo ono što sam čula.
– Bravo! To je dobra novost, veselo reče Carla, – krajnje je vrijeme da uz sebe opet imaš muškarca. Tvoji sinovi također trebaju muškog sugovornika. Hubert sa svojim staromodnim stavovima sigurno nije idealan uzor...
Zakočila sam refleksno, bez upozorenja. Nisam morala zaustaviti samo automobil nego i ovakav način razmišljanja. – Neka vam jedno bude jasno, rekla sam neobično žestoko. – Muš-karca tražim za sebe. Za izlaske i razgovor. Ne tražim hranitelja i obiteljskog taticu! Zar stvarno mislite da tražim muškarca koji će se miješati u odgoj moje djece? Ne mislite valjda to ozbilj-no? – Nisam se mogla smiriti. – Zapravo tražim ljubavnika, dodala sam. Čak je i meni ovo zaz-vučalo poprilično tvrdo.
– Neka ti bude, reče dobro raspoložena Bea. Kao da ona može na to utjecati.
– U redu, složila se Carla sa zadnjeg sjedišta. – A kako misliš svoju odluku provesti u djelo?
Provesti u djelo? Tipično za Carlu. Uvijek želi sve odmah izvesti na čistac. Ponosila sam se zbog činjenice da sam uopće donijela odluku. Zato sam samo neodređeno slegnula ramenima: – Ima dovoljno barova koji vrve samcima, rekla sam nemarno. Upravo sam pročitala članak o tome u prilogu jednih novina.
– A da? – Carla nije bila uvjerena.
– Ali ne samcima od preko četrdeset, ubacila se Bea.
– ...visoko obrazovanim, dodala je Carla.
Aha, dakle tu su, moje vlastite sumnje. Ali kad sam ih čula iz tuđih usta, morala sam im pro-turječiti. Nisam željela da mi njihov skepticizam sve pokvari.
– Vidjet ćete. Naći ću prikladan bar...
– ...i tamo ćeš sjesti za šank i pjevušiti: 'Hey, slatkiću!', drsko dometne Bea.
– Tamo skreni desno na semaforu, zapovjedila je Carla otraga. Poslušala sam. – Tako, a sada samo desno. Imaš sreće, naprijed je slobodno parkirno mjesto. Brzo, dok ti ga netko ne zauzme.
Učinila sam kako mi je rekla, osjećajući se sve ne-ugodnije. Carlin odlučan ton nije slutio na dobro.
– I, što ćemo tu? – okrenula sam se prema Carli.
– Planove odmah treba provesti u djelo, objasnila mi je gospođa voditeljica prodaje za Euro-pu i energično otvorila vrata. Hladan je zrak prostrujao unutrašnjošću. – Kao što vidiš, preko puta se nalazi bar. 'Monte'. Oni imaju nadasve odgovarajući šank.
Carla je upravo izašla i zalupila vratima. Nas dvije smo požurile i slijedile je.
– Stvarno mislite da je danas pravi dan za to? – Jedno je bilo smisliti plan, ali zar se odmah mora baciti na njegovo provođenje?!
– Danas, kao i bilo koja druga večer, Carla zavuče ruke u kožnim rukavicama u džepove ogrtača. – Dakle, hajde vas dvije.
– Roli, mislim da bi bilo bolje kad bi to krzneno čudovište ostavila u automobilu, predloži Bea. Poslušno sam bacila krznenu kapu na vozačko sjedište. Zaključala sam i slijedila prijatelji-ce u noć.
Odlučno su se uputile prema osvijetljenim ulaznim vratima. Bea je s odobravanjem zaključi-la kako je – Monte – dobar izbor jer nema portira.
– Tko zna bi li ga pogled na nas razveselio, nabrala je čelo. – Danas pružamo vrlo neobičnu sliku, drage moje. Tri žene u ranim četrdesetima, jedna strogo poslovnog stila, druga je nevolj-ko slijedi odjevena u staromodan ogrtač od pliša i s kosom dignutom u punđu.
Ova posljednja bila sam ja. Činjenica da Bea nije imala dlake na jeziku djelovala je stvarno ohrabrujuće. Začudo ovaj put nije komentirala svoju prekomjernu težinu.
Carla me energično gurnula u foaje. – Bolje da ne primijete da smo zajedno. Tri žene za jed-nim stolom, tako nećeš imati ni najmanje šanse da upoznaš nekoga.
Ideja mi nije djelovala nimalo privlačno. Osjećala sam se neugodno i kada sam sama ulazila u kafić. Pogledala sam Beu tražeći pomoć.
– Kad ima pravo, ima pravo, potvrdi ova neumoljivo.
– Sjedni za šank, naredila je Carla. – Slijedit ćemo te za par minuta. Naći ćemo mjesto odak-le te dobro vidimo. Ako dobro krene i započneš razgovor s nekim muškarcem, izgubit ćemo se u vidu magle. Ne brini za nas, uzet ćemo taksi.
Otvorila je vrata lokala. Do nas je doprla glasna glazba. Sada više nije bilo povratka. Ni u kom slučaju nisam htjela ispasti kukavica. To je naposljetku bila moja ideja. Carla je zatvorila vrata za mnom.
Tako sam, dakle, stajala na ulazu na maloj platformi. Do lokala je vodilo nekoliko stuba. Či-nilo mi se kao da sam izložena na pladnju. Promatralo me je desetak pari očiju. Glazba je bila izuzetno glasna. Tutnjava koju sam već čula iz CD-playera mojih sinova. A ni publika se nije činila mnogo starijom od njih. Sve mladići i djevojke s nenavršenih dvadeset, u što sam se mogla kladiti. Tu i tamo su se u gomili miješali muškarci mojih godina. Pokušavali su prići djevojkama koje bi im lako mogle biti kćeri. Svi su separei bili zauzeti. Većina se prisutnih probijala uz njih sa šarenim pićima u jednoj i cigaretama u drugoj ruci. Činilo se da gotovo nit-ko ne razgovara. Što bi uz ovakvu buku ionako bilo besmisleno. Zašto su svi buljili u mene? Osjećala sam kako me hvata panika i steže me u grlu. Nisam pripadala ovdje.
Srećom, odmah do ulaza nalazio se ženski toalet. Nestala sam unutra i duboko udahnula. – René je zakon, pisalo je na vratima. Ispod toga se nalazio broj ženske kuće. A onda sam odjed-nom začula poznate glasove. Zid koji je WC dijelio od lokala izgledao je čvrst, dok je onaj prema foajeu očito bio od drva.
– Pff, duboko je udahnula Bea, – misliš li da je ovo dobra ideja?
Činilo se da Carla razmišlja. – Vjerojatno će se razočarati, ali je barem pokušala.
– Trebale smo je dotjerati, primijeti Bea. – Nema baš neke šanse u ovom izdanju.
E, ovo je bilo zanimljivo.
Carla se tiho nasmijala: – Dotjerati Roli? Roli? Jesi li je ikada vidjela dotjeranu ili barem malo ušminkanu? Sjeti se kad smo imale dvadeset godina. Sve smo nosile tirkiznoplavi make-up i dugu raspuštenu kosu. Nosile smo minice koje su nam jedva pokrivale gaćice. Rosalind je već onda nosila suknje do ispod koljena.
– Tada su se zvale midi.
– Točno, midi. A još ih i sada nosi. Samo je promijenila boju. Nije li nekad bila ona odvratna crveno-ljubičasta...
– Aubergine.
– Točno, aubergine. Sada su bež-smeđe. A i kosu je već onda čedno podizala.
Instinktivno sam opipala glavu. Što ne valja s mojom frizurom?
– A ipak je upecala Petera Steinberga. San svih studentica...
– ...na kojeg smo se sve palile, potvrdi Carla.
Ma vidi ti to! Što li se sve dozna iza zida WC-a.
– Možda Rosalindin pristup nije posve pogrešan.
– Misliš da bih imala više šansi kad bih i ja podigla kosu? – Carlin je glas bio mješavina skepse i ruganja. Još sam bolje naćulila uši. Otkada je Carla u potrazi za princem na bijelom konju?
– Otkada si ti u potrazi za princem na bijelom konju? – Draga Bea mi je uzela riječ iz usta. – Zar više nisi zadovoljna dobrim starim Konradom?
– Može li se ikad biti potpuno zadovoljan? – neodređeno odvrati Carla.
Naravno da nije bila zadovoljna Konradom. Prije svega činjenicom da je oženjen i da ima kćer Marijine dobi. Kao ni time što je njegova žena nedavno izrazila želju za još jednim djete-tom. Konrad nikad neće napustiti svoju obitelj. No. Carla takvo što nije ni željela. Koliko sam je poznavala, ljutilo ju je što ga ipak nije bila u stanju napustiti. No Carla neće o tome razgova-rati s Beom, pogotovo ne pred vratima lokala.
– Hej, koliko ti treba! – Neka je nestrpljiva ruka prodrmala kvaku mojih vrata.
– Mislim da bismo trebale ući, čula sam kako govori Carla.
Krajnje je vrijeme da napustim svoje tajno skrovište.
Utrčala sam prijateljicama ravno u naručje dok su još bile na ulazu pokušavajući me pronaći u mnoštvu. Ni one nisu izgledale oduševljeno. Ništa me više nije moglo zadržati u toj zadimlje-noj rupi. – Idemo! – Carla me uhvatila za rukav: – Što se dogodilo? Trebala si nas čekati za šankom.
Ne zaustavljajući se, izišla sam u foaje. – Za šankom nije bilo mjesta. Stajalo se u tri reda.
– Da, i? To je danas uobičajeno. Na svijetu je sve više ljudi i svi se žele zabaviti.
– Zabaviti?! – E, ova ti je dobra. – To nikome nije zabavno. Znaš li uopće koliko ovi unutra imaju godina? Većina nije starija od šesnaest. Mogla bih im biti majka, a tako sam se i osjećala. – Kopala sam po torbici tražeći ključeve automobila. – A tek glasna glazba. Ne može se razgo-varati.
– Roli, u ovakav bar nitko ne ide razgovarati. Ide se plesati, zavoditi, pokazati se...
– Ha, zavoditi! Koga bih ovdje trebala zavesti? Ovo su napola djeca koja bulje uokolo kao telad u šarena vrata. Polugluhi od glazbe, poluslijepi od dima. Zatupljeni od alkohola. Slabo mi je kad pomislim da u zadnje vrijeme moji dečki sve češće zalaze u ovakve lokale.
– Ne misli uvijek na dečke i ne ponašaj se kao lavica koja štiti mlade, uzdahne Carla. – Radi se o tebi. Ti želiš naći novog partnera. Nikad nećeš izgledati zavodljivo dok su ti u mislima samo djeca. A zavodljivost je nužna ako želiš imati uspjeha kod muškaraca.
– Moguće, rekla sam ja, lavica. Trudila sam se povratiti smirenost kojom sam se inače tako ponosila. – Ali sad želim kući.
II
Nedjelja je bila jedini dan u tjednu kada se na zajedničkom doručku okupljala – cijela obi-telj. Našli bismo se u mojoj dnevnoj sobi koja je bila dovoljno velika za ogroman stol od buko-vine. Za njim su se bez problema mogli okupiti svi članovi obitelji kao i dragi gosti. Ljeti bi široka vrata s bijelim prečkama bila širom otvorena, pružajući pogled na mali vrt ispred kuće s kratko podšišanom travom i gredicama cvijeća koje je Tim s ljubavlju njegovao. Tada bi gusta živica bila zelena i ne bi propuštala znatiželjne poglede susjeda koji bi mogli omesti idilu ned-jeljnoga doručka.
Ali još nije bilo ljeto. Bio je početak veljače. Jutro je kao i prethodnih dana osvanulo sivo i oblačno. Vremenska prognoza nije obećavala poboljšanje za sljedeći tjedan. Većina je grmlja i živice bila ogoljela. Osim nekoliko usamljenih visibaba, nigdje nije bilo ni traga cvijeću.
Posuđe je upravo bilo sklonjeno sa stola. Oslonivši se lijevim laktom na stol, zamišljeno sam gledala uokolo. Grickala sam nokat palca, kao i uvijek kada sam, izgubljena u mislima, buljila preda se. Navika koja bi Petera svaki put natjerala na ljutit komentar: – Linda, nisi više beba. – Peter. Naravno da me je ponekad živcirao. Pa ipak, ima dana kada mi jako nedostaje. Njegov mi osmijeh nedostaje i nakon više od dvije godine od njegove smrti. Nedostaje mi i njegov oz-biljan pogled kada bi se zamislio nad nekim problemom. Njegova oštroumnost. Njegove šale. Njegov prijateljski odnos sa sinovima blizancima. Njegov ponos. Njegov stil. Naravno da je bio arogantan. Nepodnošljivo arogantan kada je to htio. Kada samo pomislim na njegove svađe s Beom. Bili su to pravi jezični dvoboji. Bilo je dosta da se njih dvoje susretnu, i već bi praskalo. Iskra je bila dostatna za eksploziju. Ne radi se o tome da Peter nije volio Beu. Dražila ga je nje-na samostalnost. Samorazumljivost s kojom je pristupala muškarcima. Nedostatak suzdržanosti. Potpuni nedostatak onoga što je za njega predstavljala – ženstvenost: sve odlike dame, ranji-vost, određena sramežljivost pred nepoznatim, traženje zaštite i spremnost na ugađanje. Bea nije imala ni trunke tih osobina.
Pogledala sam Carlu. Upravo je češljala crveno-plave kovrče svoje kćeri. U kutu usana visje-la joj je srebrna kopča koju će pričvrstiti na Marijin potiljak.
Peter i Carla su se odlično slagali. Bila je elegantna, njegovana, a budući da je bila unuka bake iz Istočne Pruske, uvijek je gospodarila svojim mislima i osjećajima. Dama od vrha crve-no-zlatne paž frizure pa do peta njenih finih salonki od 300 €. Možda bi Carla i Peter bili mno-go bolji par. Nije li i sama rekla Bei da se palila na njega? Morala sam se nasmiješiti. Kako neobičan izraz iz Carlinih otmjenih usta. Bila sam ponosna što su tolike prelijepe žene salijetale Petera kao što mušice lete oko svjetla. Od malih je nogu bio navikao da ga svi vole. Tamna kovrčava kosa, velike tamne oči, 'oči kao u srne', kako je njegova mama (s naglaskom na dru-gom – a") neprestano ponavljala. Njegov pobjednički osmijeh. Privlačio je svakoga tko bi ga pogledao. To se nije odnosilo samo na njegovu mamu nego i na njegovu tada još živu baku (na-ravno, također s naglaskom na drugom – a") s majčine strane. Odnosilo se to i na tetke i učite-ljice. No nisu samo žene voljele Petera Steinberga. Svojim je šarmom, ambicioznošću i samo-razumljivošću kojom je oblikovao svoj život privlačio i rođake, učitelje i prijatelje (kojih je bilo bezbroj).
Činilo se da jedino Hubert ne pristaje posve u tu sliku. Hubert Steinberg, strogi otac. Sin ča-snika. Unuk časnika. Rodio se neposredno pred Drugi svjetski rat. Njegovi su bili vrlo pobožni katolici i svim srcem mrzili su nacistički režim. Hubert je imao sedam godina kada je završio rat. Izrastao je u muškarca čvrstih stavova i svjesnog svojih dužnosti. Njegov se otac nikada nije vratio iz ruskoga zarobljeništva. On sam je pak, osim nekoliko unutarnjih i vanjskih krhoti-na, bezbolno preživio rat. Uspio je maturirati iako su majka i on živjeli u oskudici. To ga je kasnije ispunjavalo s onoliko ponosa koliko ga je u majke izazivao srneći pogled njezina sina. Imao je sreće i zaposlio se u maloj tvrtki koja je proizvodila juhe u konzervama. Radio je mar-ljivo i neumorno te napredovao, ali nikada ne bi bio dosegnuo visoku poziciju da jednog dana nije upoznao Konstanzu, ljupku kćerku vlasnika tvrtke. Nikad mi nije bilo jasno što je razma-ženu kćer poduzetnika navelo da se zaljubi u Huberta. No ipak se dogodilo. Zaručili su se i vjenčali nakon godinu dana. Za nekoliko je godina Hubert od tasta preuzeo posao, što je rasrdi-lo Konstanzinog mlađeg brata Felixa koji se otada brinuo za novootvorene pogone u Italiji. Tvrtka je postala ugledna i ostvarivala dobar prihod. Sin jedinac rodio im se u drugoj godini braka. Sin, muški potomak i nasljednik. Nazvali su ga Peter, po u međuvremenu preminulom djedu. Peter, kojeg su svi voljeli i divili mu se. Onaj koji je ispunio sva nadanja i izrastao u privlačnog mladog muškarca. Onaj koji je studirao i doktorirao pravo. Huberta je akademski život sina koji je njemu samom bio uskraćen ispunjavao radošću i zadovoljstvom. Peter je ubr-zo postao mlađi partner u vrlo uglednom odvjetničkom uredu Berendt & Ployer, a Hubertova bi sreća bila nepomućena da Peter nije sreo mene, nevoljenu snahu.
Uzdahnula sam i pogledala svekra. Svake bi se nedjelje nakon doručka povukao u naslonjač pokraj kamina i detaljno proučavao vikend-izdanje novina. Tko bi pomislio da ćemo jednom živjeti zajedno. Bez mame kao štita među nama. Bez Petera, odnosno razloga zbog kojeg uopće imamo posla jedno s drugim.
Peter i ja smo se upoznali na jednoj studentskoj zabavi. Tada sam imala dvadeset, a on dva-deset i dvije godine. Glazba je bila glasna, atmosfera opuštena. Upravo sam se bila probila do improviziranog šanka ne bih li se kroz gužvu dokopala hladnog, osvježavajućeg pića kadli se na moje rame spustila nečija ruka i nepoznat me glas upitao: – Ja ću ti donijeti. Što želiš? – Sirom otvorenih očiju gledala sam kako se pred mladićem mnoštvo razdvaja. Vratio se s dvije čaše za tren oka.
Peter Steinberg mi je pokazao mrvicu svog talenta. Nikoga nije čudilo što sam se na licu mjesta zaljubila u njega. No svi koji su nas poznavali čudili su se što se sljedećih tjedana i mje-seci nije odvajao od mene. Naravno, najviše sam se čudila ja sama. Peter je bio iz imućne obite-lji, a ja iz siromašne. Bio je snalažljivo dijete velegrada, a ja sramežljiva, pomalo zatvorena djevojka iz provincije. Imao je razmaženu mamu (naglasak na drugom – a, molim lijepo) za kojom je uvijek lebdio dašak Chanela No. 5, a ja zabrinutu, poslom izmoždenu samohranu maj-ku koja je mirisala na biljni sapun i jeftine cigarete. Bio je u središtu pažnje svoje obitelji, a ja starija sestra malog napornog brata. Za njega je studij bio samo po sebi razumljiv korak na una-prijed isplaniranoj ljestvici uspjeha, a za mene znak tvrdoglavosti i slobode koji sam si mogla priuštiti zato što sam za vrijeme praznika u stričevoj gostionici teglila na desetke krigli piva. Peter je imao ravnomjerne crte lica, grčki profil i oči kao u srne; moje oči nisu upadljive, a usto ih skrivaju naočale za kratkovidnost. A moj je profil užasan. Nos mi nije zakrivljen, već je jed-nostavno velik, širok i dugačak. Moj brat Heinrich je davno izmislio pjesmicu kojom je potko-pavao moje samopouzdanje: – Dok momci bježeći jure, Rosina kljuka im domahuje.
Svaki put kada bi izgovorio tu rečenicu, a govorio ju je često, moje je samopouzdanje sve vi-še tonulo. Mrzila sam ga zbog toga. Rastužilo bi me što se majka svaki put glasno smijala gla-som uništenim brojnim cigaretama. Već dugo nisam vidjela Heinricha. Postao je policajac i dijeli pravdu negdje u Schwarzwaldu.
– Gospode Bože, Rosalind! Možeš li već jednom svom sinu reći da mora sjediti uspravno? Ne može se tako ponašati za stolom. – Hubertove su me oštre riječi trgle iz razmišljanja. Moj je svekar spustio novine i prijekorno me gledao. Naočale za čitanje ljuljale su se na zlatnom lanči-ću nad tamnoplavim puloverom bez rukava. Stresla sam se s osjećajem krivnje. Moji su sinovi najčešće reagirali opuštenije.
– Molim te, eda, možeš nam sam reći, odvrati Sebastian i ustane nakon što je pod stolom upecao papuče. Pograbio je walkman i ugurao slušalice u uši: – Dobra zabava, ljudi. Odoh do Jordyja vidjeti što je u planu. Ideš, Time?
Ovaj je začudo odmahnuo glavom. – Samo idi. Moram još učiti zemljopis. Znaš da je učite-ljica za sutra najavila ispit o skandinavskim zemljama.
– Skandinavske zemlje su važan dio Europe, objašnjavao je Hubert. – Znate da me Sjever, a prije svega Švedska, posebno privlači. Dođi sa mnom, Time, dolje u stanu imam nekoliko mo-nografija o Skandinaviji. To obavezno moraš vidjeti.
Tim je bratu dobacio značajan pogled. – Neću stići do sutra, eda.
Sebastian je potisnuo smijeh.
Tim i dobrovoljno učenje nečega što se izričito ne zahtijeva u školi? Nezamislivo. Učitelji su bili zadovoljni kad bi naučio minimum gradiva. Tim je sigurno bio inteligentan kao i njegov brat. No učenje ga je, za razliku od brata, rijetko oduševljavalo. Njegovi su talenti ležali u iz-vanškolskim aktivnostima, kako je neumorno objašnjavao.
Hubert se opet posvetio čitanju. Koliko god je bio strog prema meni, toliko je bio blag prema unucima. Otpočetka im je, doduše, zabranio da ga zovu – deda. – Smekšan – izraz nedostojan odraslog muškarca. Ustrajao je na – djede. Dok su dječaci učili govoriti nastalo je – eda, i tako je i ostalo.
Dečki su bili povod našeg vjenčanja pet godina nakon upoznavanja. Činjenica koju mi Hu-bert nikad neće oprostiti. Njegov je sin mogao imati najljepše žene. Bogate žene iz uglednih obitelji. A Peter se morao zadovoljiti sa mnom. Samo zato što sam mu na vrat natovarila čak dvoje djece i time ga ulovila u zamku. Seljančica nije čak imala ni pristojan miraz, dok bi drugi očevi bili spremni opremiti svoje kćeri primjereno svom statusu. – Najmanje sa stotinu deva, kako je jednom prezirno primijetila Bea.
Hubert nije volio Beu. Nije volio mene. No svojim unucima nije mogao odoljeti. Što su bili stariji, to su više osvajali njegovo srce. Bio je ponosan na Sebastianova postignuća, a Timu je opraštao sve nepodopštine jer ga je svojom radošću i šarmom podsjećao na Petera.
– Marie, grozno izgledaš kad se tako ulickaš. – Sebastian je upravo išao prema vratima.
– Sebastiane! – povikala sam zaprepašteno. Samo da ne bude plača! Što li se dogodilo mom inače razboritom sinu. Dobro se slaže s Marie i zna da se u posljednje vrijeme vrijeđa na svaku sitnicu. Začudila sam se kad se Marie nije uvrijedila. Okretala se i vrtjela tako da su letjeli i suknjica i konjski rep. Inače je bila sportski tip i nosila praktične traperice. Svaki drugi tjedan pretvarala se u pristojnu princezu.
– Tata voli kad se lijepo uredim za njega, okrenula se prema Timu koji se dosad nije obazi-rao na nju, – a lijepa sam, zar ne, Time?
– Nije loše, nakratko je podigao pogled s bilježnice. – Još bi moglo biti nešto od tebe.
Marie je to shvatila kao kompliment.
– Pa, kad je za taticu, onda je naravno sve jasno, promrmljao je Sebastian, mahnuo i zatvorio vrata za sobom. Ni on ni Tim nisu podnosili Marijinog oca Olivera Martensa, ali su bili dovolj-no pristojni pa nisu dopustili da Marie to primijeti.
Opet sam pogledala uokolo. Postali smo prava velika obitelj.
Kako je samo bilo drugačije kada smo Peter i ja pred više od šesnaest godina, odmah nakon vjenčanja, uselili ovamo. Kuća je pripadala Peterovoj vremešnoj teti, sestri njegove pokojne bake. Ona je u to vrijeme s njegovateljicom živjela u stanu u suterenu. Taj stan nije imao prozo-re koji gledaju na ulicu, ali je zato imao mali vrt iza kuće. Mi smo se uselili u stan u prizemlju. Stan u potkrovlju bio je iznajmljen jednom starijem bračnom paru. Kako je ovdje u to vrijeme bilo tiho. No onda su došli blizanci, a s njihovim se dolaskom u staru vilu vratila živost. Teta je ubrzo umrla i ostavila Peteru kuću. Stari bračni par se nakon nekoliko godina odselio u dom za umirovljenike. Objasnili su mi da im je penjanje stubama postalo prenaporno, ali njihovoj je odluci zasigurno doprinijelo i divljanje blizanaca i njihova ljubav prema glasnom slušanju glaz-be.
Nekako je u isto vrijeme Peterova mama umrla od raka, a Hubert je ostao sam u ogromnoj kući smještenoj na terenu tvrtke. On je, doduše, i dalje bio direktor, ali jedini nasljednik je bio mamin brat Felix. Felix se vratio iz inozemstva i svom se silom želio riješiti mrskoga šogora. Namamio je radnike obećanjima, opozivao Hubertove odluke i iza leda mu se nalazio s važnim poslovnim partnerima. Svi oni koji su godinama teško izlazili nakraj s Hubertovim autoritativ-nim načinom rada, sada su širom otvorenih ruku dočekali Felixa. Hubert je uvidio da ima sve manje utjecaja. Proveo je sate kod svog odvjetnika razmišljajući o pravnim koracima koje bi trebao poduzeti protiv omraženog šurjaka. Na koncu je ipak pobijedila briga obojice za ugled tvrtke i obitelji. Nagodili su se izvan suda. Hubertu je isplaćena otpremnina, a kronične je bolo-ve u kralježnici iskoristio kao povod da u pedeset i osmoj godini ode u preuranjenu, ali potpuno zasluženu mirovinu. Naravno da više nije mogao ni želio živjeti na posjedu tvrtke. Razgovarao je sa svojim sinom koji nije imao primjedbi. I prije no što sam se okrenula, Hubert se uselio u stan u suterenu. Peter je naravno pretpostavio da ću se složiti. A jesam li mogla odbiti starog usamljenog čovjeka kojemu su na ružan način oteli životno djelo? Ne baš. Ipak sam neko vri-jeme bila prilično ljuta.
Suživot nije prolazio bez trzavica, ali nije bilo ni tako loše kako sam se bojala. Hubert ni u kom slučaju nije želio sa mnom, nevoljenom snahom, imati posla više nego što je bilo nužno. Tako mi nije bio na teret. Za njegovo se kućanstvo brinula njegova domaćica. Učlanio se u ša-hovski klub i ostao vrijedan rotarijanac te uživao sudjelujući na brojnim okupljanjima i putova-njima koja je organizirao klub. Ako smo Peter i ja željeli izaći, bez ustručavanja je preuzimao ulogu babysitterice. Pritom je unucima posvećivao svu pažnju i vrijeme koje je zbog karijere morao uskratiti svom voljenom sinu.
Tako je neko vrijeme nas petero živjelo u staroj vili. Stan u potkrovlju bio je prazan i služio dečkima kao dodatni prostor za igru.
A tada je, prije dvije godine, došao onaj četrnaesti rujan. Tek sam popodne morala biti u or-dinaciji. Dečki su bili u školi, a ja sam upravo bila raspremala ostatke doručka sa stola. Čudno, još uvijek se sjećam kako je stol izgledao. Set od pruća. Posude s decentnim cvjetnim uzorkom koje smo dobili od mame kao vjenčani poklon. Ostaci marmelade na noževima, otisak ruža na mojoj šalici. Peter je na tanjuru ostavio malo šunke. Kao i uvijek, bio je preužurban da bi mirno započeo dan. Šalica jake, crne kave, brzo prelistavanje novina, nekoliko zalogaja na koje sam ga natjerala. U jedanaest sati morao je biti u gradu udaljenom više od stotinu kilometara. Neki važan sastanak s nekim važnim klijentom. Peter mi nikad nije govorio mnogo o svom poslu.
– Bok, Linda. – Izvježbanim potezom dohvatio je kožnu aktovku. Provjera u ogledalu. Brzo popravljanje kravate. Brz poljubac.
– Ne zaboravi da imamo karte za kazalište večeras.
– Bez brige, vratit ću se na vrijeme.
Bio je ponosan na nizak sportski auto. Nije bio crvene boje, jer takve su tada svi imali. Nije bio ni metalik siv; to mu se činilo pretjeranim. Ne, bio je tamnoplav, zagasit kao i brujanje mo-tora.
Kad je zazvonio telefon, nisam se žurila javiti. Prvo sam odnijela poslužavnik u kuhinju i pospremila maslac u hladnjak. Nisam očekivala poziv. Kasnije su me često pitali jesam li imala kakav predosjećaj. Neobičan osjećaj kad sam dotakla slušalicu. No, uz najbolju volju, nisam ništa predosjetila. Nisam čak ni posumnjala da bi se Peteru nešto moglo dogoditi. Uvijek je bio tako jak i nepovrediv. Dijete sreće kojemu je sjekira pala u med...
– Bolnica Sankta-Barbara, sestra Doris pri aparatu. Jesam li dobila gospođu Steinberg? Sup-rugu doktora Petera Steinberga?
Potvrdila sam i zapravo se još nisam bila uznemirila. Je li Peter bio hospitaliziran?
– Drago mi je da sam Vas dobila, nastavila je sestra. – Vaš je suprug dovezen prije nekoliko minuta. Glavni liječnik želi da odmah dođete. Idete li automobilom? Objasnit ću Vam put...
Naškrabala sam na kuhinjsku ploču poruku za blizance, ali sam zaboravila obavijestiti Hu-berta. Činjenica koju mi do danas nije oprostio. Navukla sam lanenu jaknu svog zelenog kosti-ma i požurila prema garaži. Bila sam, naravno, uzbuđena. Sestrine riječi su me uznemirile. A ipak ni na trenutak nisam pomislila da je Peter u velikoj opasnosti.
Kad sam stigla u bolnicu, bilo je prekasno. Peter je umro za vrijeme hitne operacije ne do-šavši svijesti. Unutarnja krvarenja kao posljedica prometne nesreće. Riskirao je želeći preteći teretnjak. Prekomjerna brzina, kako sam saznala od nazočnog policijskog inspektora. Krivuda-nje po mokrom kolniku prekrivenom lišćem. Udarac u stup. Isključena tuđa krivica.
Liječnik mi je bezizražajnim licem izrazio sućut. Policajac mi je u ruke utisnuo iskrivljenu aktovku.
Kako bih dane i tjedne koji su bili uslijedili preživjela bez svojih prijateljica? Carla je preu-zela brigu o pokopu, pomogla mi pregledati Peterove papire i istovremeno umirivala Huberta koji je svoju bol pokušao ublažiti neopravdano me napadajući. Bea se brinula za dečke,
razgovarala s učiteljima i bila mi rame za plakanje. Nakon nepune godine, ja sam tješila Car-lu. Tko bi bio rekao da će Oliver Martens...
– Roli! Hej! Rosalind! Sanjariš? Netko zvoni! – Carline su me glasne riječi vratile u sadaš-njost. U međuvremenu je uzela šivaću košaricu i upravo pričvršćivala dugme na Marijinoj ha-ljini. Kćer joj je stajala okrenuta leđima i nestrpljivo je tapkala. Požurila sam prema ulazu.
– Vidi, vidi, gazdarica glavom i bradom. Dobar dan, Rosalind. – Oliver Martens se sagnuo prema meni i ovlaš me poljubio u obraz. – Blijeda si. Živciraju li te dečki? Ili pak moje dame?
Svoju kćer i bivšu ženu rado je nazivao – svojim damama. Znala sam da ga zapravo ne za-nima kako sam pa sam se nasmiješila i povela ga u dnevnu sobu.
– Tata, tata! – Marie se oduševljeno obrušila na oca. Ulovio ju je i vrtio ukrug.
– Onda, slatkice? Spremna za izlazak? Opet izgledaš čarobno. Lijepa kao tvoja mama. – Pri-šao je Carli. – Kada je bila mlada, doda i pruži joj ruku.
Tipično za Olivera Martensa, pomislih ogorčeno. Nije znao izreći prijateljsku rečenicu a da ne nadoveže skrivenu ili najčešće otvorenu primjedbu.
Činilo se da to Carli više ne smeta. Pozdravila je bivšeg muža s prijateljskom distancom. Bi-lo je začuđujuće kako su se pristojno ponašali. Nitko se nije usudio nadati se tome nakon dra-matičnog tijeka njihova naglog razvoda.
– Nemoj je dovesti prekasno. Sutra ide na školski izlet i već u sedam mora biti na kolodvoru.
Oliver ju je samo ovlaš slušao. Odsutno je kimnuo Timu i savršenim naklonom pozdravio Huberta. Morala sam se nasmiješiti preko volje. Oliver se znao umiljavati kad je htio. Gospodin doktor je bio sve samo ne lijep. Malen, zdepast čovjek zbijene tjelesne grade i okruglog, uvijek lagano rumenog lica. Njegove su se velike vodenastoplave oči isticale kao i s lica začešljani crni uvojci koji su se sjajili od gela.
– Gdje je Tony? – javila se Marie. – Zar nije i on došao?
Tony je bio razlog razvoda. Ili, kako je Carla iskreno priznala nakon dubokog promišljanja i mnogih razgovora s nama, neposredan povod koji ju je potaknuo na taj dalekosežan korak.
Njihova je ljubav zapravo već odavno bila nestala, a zajednički im je život prešao u naviku. Mnogo prije no što je na scenu stupio Tony, Oliverov novi partner. Bili su neobičan par. Tony je visok, a Oliver nizak. Tony je mišićav, a Oliver debeo. Tony zgodan i glup, a Oliver ružan i pametan. Tako je barem tvrdila Bea. Usporedba ipak nije posve točna, jer ni kirurga nije smat-rala pretjerano inteligentnim.
Ljubav dvojice muškaraca sada je trajala već dvije godine. Carla je bila zaprepaštena kada je saznala. Kasnije je cijenila što Oliver nije dopustio da to sazna slučajno. Jedne joj je večeri sve otvoreno izložio, ne štedeći je ničega. Već je u internatu primijetio latentnu homoseksualnu sklonost. Ne, nije smatrao nužnim daje obavijesti o tome. Mislio je da je odavno prerastao tu pubertetsku zbunjenost. A onda je upoznao Tonyja. Dopratio je u kliniku kolegicu koja se želje-la podvrgnuti korekciji grudi. Nije se radilo o povećanju već o zatezanju jer je dama bila plesa-čica, točnije striptizeta, pa nije bilo primjereno da joj opuštene grudi pri svakom pokretu plešu oko rebara. Oliver je volio vulgarne riječi. Carla je zaprepašteno pitala je li i Tony striper. Tony je bio barmen, i to odličan kako je Oliver otkrio u tjednima nakon upoznavanja. Njegova je – Bloody Mary – bila izvrsna, a ostali kokteli primamljivi. No mnogo je primamljivija bila čvrsta stražnjica u pripijenim crnim, kožnim hlačama, kao i mišićava dlakava prsa koja su se nazirala iz raskopčane svilene košulje. Pitao je Carlu može li zamisliti kako je uzbudljivo dobro građeno muško tijelo? Mogla je. Može li tolerirati njegovu aferu i nastaviti živjeti s njim? Nije mogla.
Ubrzo nakon tog razgovora Tony i Oliver su pronašli prostran stan u blizini klinike. Razvod je sada bio puka formalnost. Marie je ostala kod majke.
Carla je upoznala Tonyja i svidio joj se, iako to nije ni očekivala ni željela. Bio je šarmantan, susretljiv i odlično se slagao s Marie. Oliver je bio nestrpljiv i usredotočen na sebe. Želio je lijepo uređenu kćer o kojoj se ne bi morao brinuti i koju bi mogao ponosno pokazivati prijate-ljima i znancima. Kao komad obožavane zbirke porculana. Tony je prihvatio Marie onakvu kakva je doista bila. Ispunjavao joj je želje, posjećivao je kada je bila bolesna, pomagao joj oko domaće zadaće i vodio je u kazalište lutaka.
– Tony je još u krevetu. – Oliver razvuče kutove usana. – Sinoć je opet radio i vratio se kući tek oko osam. Krajnje je vrijeme da tome stanem na kraj.
Carlu i mene je to stvarno zabavljalo. Koliko joj je puta Oliver tupio da bi trebala napustiti posao i biti tu samo za njega. Financijski gledano, mogao si je bez problema priuštiti kućanicu. Stalno se uspješno branila, a sada je očito na redu bio Tony. Prošli su dani kada ga je Oliver s divljenjem gledao kako u srebrnom shakeru miješa šarene tekućine te ih zatim u visokom luku ulijeva u čaše. Prošla su vremena kada je Tonyjevu – Bloody Mary – smatrao izvrsnom. Sada mu je izvrsno bilo Tonyjevo pečenje i želio je da Tony napusti bar i posve se posveti kućanstvu i pripadajućem gazdi. Na Oliverovu žalost, Tony se nije želio odreći samostalnosti i postati ovi-san o Oliveru. Odluka koju smo Carla i ja dobro shvaćale.
– Dođi, tata. Idemo probuditi Tonvja. – Marie je pokušavala povući oca. – Obećao mi je da ćemo popodne ići u kino gledati 'Malu sirenu'.
– Pa, dobro, Oliver je glumio da je pobijeđen, – onda idemo, brzo. Svima prisutnima ugodan ostatak dana želim. I dobro uči, Sebastiane, ti uzor-učeniče. Tvom bi bratu dobro došlo malo tvog truda. – U prolazu je dobronamjerno potapšao dječaka po ramenu.
Tim odgurne njegovu ruku. – Stvarno si pametan, Olivere, zajedljivo mu odvrati.
Oliver ga nije čuo jer se upravo bio okrenuo nama damama. Poljubio mi je ruku iako je dob-ro znao da to ne podnosim. Carli je utisnuo malen poljubac u potiljak, što se njoj još manje svi-đalo. Tada je obgrlio uska ramena svoje kćerke i gurnuo je u pravcu hodnika.
– Pričekajte, gospodine doktore! Ja ću Vas ispratiti. – Hubert se podigao iz naslonjača i up-ravo je svoje naočale za čitanje s pozlaćenim okvirom stavljao u čvrst etui. Uvježbanim ih je pokretom gurnuo iza reda knjiga na srednjoj polici regala. Bile su mu to rezervne naočale koje je koristio samo kad je bio kod nas.
– Ionako je vrijeme za moju nedjeljnu šetnju. Dečki su već preveliki da bi mi pravili društvo. Velika šteta. – Hubert je izgledao starije od drugih šezdesetpetogodišnjaka. Nije se bavio nika-kvim sportom osim svakodnevnih šetnji. – Možda bih si trebao nabaviti psa. Moja će snaha biti protiv toga. Ali, ipak – što Vi mislite, gospodine doktore?
– Za Boga miloga, ne opet rasprava o psu, pomislila sam i zakolutala očima.
– O, da, super, ede! I ja želim psa. Molim te, ede, kupi psa! – Marie je sjala od oduševljenja i uzbuđeno je pocupkivala ukrug. Huberta je zvala – ede – kao i dečki.
Naravno da sam znala kako moj svekar čezne za nekim četveronošcem. Strahovala sam da bi mogao ostvariti svoj plan. Moj ga otpor, kao i činjenica da sam ja vlasnica kuće, neće zauvijek sprječavati. Već sam vidjela trapavog bernardinca kako me fiksira svojim krvlju podlivenim očima i pušta čuperke dlaka po tepihu. Ili slinavog boksera kako ostavlja tragove kandži po parketu. Ili njemačkog ovčara koji mi režeći i keseći zube zabranjuje pristup mom vlastitom stanu. Moj je brat Heinrich neko vrijeme imao neurotičnog ovčara gluhog na jedno uho. Najvi-še je volio izgristi moje cipele i pokušavao me ugristi za bedro. Iako me nikad nije stvarno ug-rizao, najlonke su mi redovito završavale u smeću. Usto sam morala slušati majčino prigovara-nje i od jadnog džeparca nabavljati nove. To mi je iskustvo bilo dovoljno do kraja života.
Oliver mi je neočekivano pomogao. – Sa psima ima mnogo posla, a i smrde kad se smoče, kategorički je objašnjavao. – Usto su krajnje nehigijenski.
Čulo ih se kako raspravljaju sve dok se za njima nisu zatvorila teška ulazna vrata.
– Nadam se da će Oliver uspjeti uvjeriti Huberta, inače će jednog dana stvarno dovući neku divovsku zvijer. – Ustala sam i dohvatila novine koje je moj svekar uredno odložio na stolić do kamina.
– Ja volim pse, ali zaista im treba posvetiti mnogo vremena, stoga se i ja nadam da će uspje-ti, reče Carla dižući noge na stolicu ispred sebe. Taj je položaj godio njenim venama, ali nikad to ne bi učinila u prisustvu nekog muškarca. Blizanci se nisu računali. – Iako je Oliver rijetko kad koristan. Daj mi dio novina.
Tim je pokupio svoje stvari i otišao kod Jordvja, školskog prijatelja koji je živio preko puta i kod kojeg su moji sinovi provodili velik dio slobodnog vremena.
Sljedeće su minute protekle u ugodnoj tišini. Obje
smo prikovale poglede na sitno tiskane retke nepraktičnih novina. Ono što sam čitala bilo je vrlo zanimljivo, no ponekad bi mi se digla kosa na glavi:
– Ma ovo ne može biti istina. Carla, čuj ovo, ovome nisu sve daske na broju: 'Atraktivan, mišićav bik, dvadeset i sedam, sto osamdeset i dva, nezainteresiran za mlado meso, traži zrelu, dobro situiranu damu od trideset i pet nadalje te ostvaruje njezine skrivene želje.'

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
III
Carla je spustila novine na koljena i zbunjeno me promatrala: – Za Boga miloga, što ti to či-taš?
– Ljubavi i poznanstva, trudila sam se da mi glas zvuči kao da je to nešto sasvim normalno. – Ovaj je već bolji, slušaj: 'Činovnik, četrdeset i četiri, sto sedamdeset i tri, razveden, sportski tip, zaokupljen poslom, zbog nedostatka drugih mogućnosti ovim putem traži...
– Ne misliš se valjda ozbiljno javiti na oglas! – Carla se ukočila u naslonjaču kao da je pro-gutala metlu.
– Hej, drage moje! Propuštam li nešto? Ima li još kave za mene? – Bea je stajala na vratima. Kao i uvijek nosila je crnu lepršavu odjeću. Ovaj put su to bile crne hlače zataknute u drske, niske čizme na vezanje. Preko prevelikog pletenog pulovera omotala je neizostavne šalove ži-vih boja. Na obližnju je stolicu doletjela kapa koja je vani skrivala kosu boje mrkve. Tim je očito ponovno zaboravio zaključati ulazna vrata.
– Dobro jutro, Bea, ustala sam da iz staklene vitrine uzmem šalicu za svoju prijateljicu. – Li-jepo od tebe što si došla. Sjedni s nama. Upravo razmjenjujemo suprotna mišljenja.
Bea je odvrnula poklopac termosice s kavom koju joj je Carla dodala bez riječi. Kada se uv-jerila da unutra ima dovoljno kave, nalila je u šalicu crnu, vrelu tekućinu iz koje se dimilo.
– O čemu se radi? Da nije o Oliveru? Upravo sam vidjela kako se njegov auto odvezao, pretpostavljam da je bio ovdje.
– Roli se želi javiti na oglas za udaju, sumorno objasni Carla ne obazirući se na Beinu pret-postavku. – Na oglas za ljubavi i poznanstva, ispravih je. – Da, i? – upita Bea.
– Da, i? – ponovi Carla s nevjericom. – Je li to sve što ti pada na pamet? Smatraš li dobrim da Rosalind...
– Smatram da je dobro što je Roli konačno odlučila prestati se skrivati, upadne joj Bea u ri-ječ. Ono s barom nije upalilo, dakle, moramo pokušati nešto novo.
– Ali to nešto ne mora biti nešto vulgarno kao ovi oglasi! – Carla je izgledala kao da bi naj-rađe lupila šakom o stol.
Bea nemarno slegne ramenima: – Ako bi pomoglo...
Otpila je gutljaj kave i pokazala na pletenu jaknu mog svekra koju je zaboravio na naslonu stolice. – Dobri stari Hubert ovdje se već toliko udomaćio da bi se moglo pomisliti da ste vjen-čani.
– Bože sačuvaj! – omaklo mi se. – Moja se odluka ne tiče ni Huberta ni djece... – Zar nisu razumjele o čemu se radi?
– Znamo to, Roli, prekine me Carla. – Ali zar baš mora biti oglas?
– A zašto ne bi? – Bea nemarno slegne ramenima. – I čistačicu se traži tim putem.
– Pa nije čistačica isto što i partner! – negodovala je Carla.
– Slažem se, iako je to dražesna zamisao. Ljubavnik koji bi ujedno pomagao u kućanstvu... da, pa ne može se sve imati. Jeste li se već odlučile za neki oglas? – reče nepopravljiva Bea.
Raširila sam novine po stolu. Nadvile smo se nad njih.
– Ma, ne znam, reče Carla kada se uspravila. – Mora postojati bolji način.
– Naravno da postoji, ali nema razloga da ne isprobamo i ovaj, vedro objasni Bea.
– Žene starije od trideset i pet imaju više šanse da ih udari grom nego da nađu muškarca, ni-sam se mogla suzdržati a da ne iznesem svoje sumnje.
– Ili da ih rastrga tigar, potvrdi Carla tmurno.
Ma bravo, mnogo hvala. Vrlo ohrabrujuće.
Nasreću, mogla sam se osloniti na Beu: – Koja glupost! Izmislili su je muškarci ne bi li obe-shrabrili žene, a već je ionako odavno pobijena. Statistike kažu...
– ...da je u našim godinama mnogo više žena nego – muškaraca. – Što li se dogodilo s Car-lom? Inače nije tako pesimistična.
Bea je samo nakratko razmislila o toj upadici: – Može biti. No Roli ne traži mnogo muškara-ca, nego jednog jedinog, a toga ćemo bogme naći.
Mogla sam je zagrliti zbog toga.
Carla je također priznala poraz. – Pa, dobro. Možda bi Rosalind trebala pisati ovome: 'Suradnik u vladi, sto pedeset i šest, pedeset i četiri godine, mladolik...'
– Što će joj patuljak! – povika Bea zaprepašteno.
– Kako vam se sviđa ovaj oglas? – upitam i pročitam mog favorita: – Činovnik, četrdeset i četiri, sto sedamdeset i tri, razveden, sportski tip, zaokupljen poslom, zbog nedostatka drugih mogućnosti ovim putem traži...
Bea je odmahnula glavom: – Razveden i ogorčen! 'Zbog nedostatka drugih mogućnosti' – već ga vidim. Mlitavac.
– Mislila sam da se slažeš da se javim na oglas, a sada svakome nađeš manu.
Bea posegne za novinama: – Nije li ovo pravo čudo? Čuj: 'Usamljeni mladić traži zrelu da-mu s velikim dudama i širokim srcem...' Ovaj bi te opelješio dok kažeš keks. Što kažeš na ovaj: 'Dominantan muškarac u kasnim pedesetima traži podatnu gospođicu...'
– Dakle, Bea! – Carla je bila iskreno šokirana. – Ne želiš valjda naći nekog sadista za Roli!
– Udovac, pedeset i dvije godine, traži za sebe i svoje troje djece školskog uzrasta... – čitala sam.
– Ne dolazi u obzir! – poviče Carla.
– Koga bih razmazio? Pametan dečko raduje se... – čitala je Bea.
– Ne dolazi u obzir! – povikah.
Beu se nije moglo zaustaviti: – Svaki lonac nađe poklopac. Ako ti, skromna ženo do četrde-set godina, s kulinarskim umijećem (preferiram domaću hranu) želiš biti moj poklopac...
– Ne! – poviče Carla.
– Elegantan vlasnik sportskog automobila, sin poduzetnika, trideset i osam, vila na Rivijeri, traži ženu bez tereta...
– Što mu znači 'teret'? – pitala sam zbunjeno. – Vjerojatno djeca, pojasni Bea još uvijek za-dubljena u novine.
– Koja budala! – negodovala sam svim srcem.
Bea nas pogleda i cerekajući se reče: – Čini mi se da vam nijedan od ove gospode nije do-voljno dobar. Ne preostaje ti ništa drugo nego da sama daš oglas.
– Jesi li poludjela? – uzvikne Carla. – Zamisli kad se pročuje gradom: 'Rosalind Steinberg, poznata zubarka...
– Da, i? Što bi se dogodilo, dovraga? – planula je Bea. – Zašto se mora tajiti kad se traži mu-škarac? I, uostalom, kako bi se doznalo? Grad je velik i Roli ne poznaje baš svatko. Ako joj odgovori netko koga zna...
– Ne poznajem nijednog koji traži ženu. U tome i jest problem, javila sam se i, kako bih okončala diskusiju, dodala: – Mislim da ću pisati onoj dvojici razvedenih.
Svoju sam namjeru mogla provesti u djelo već nakon nekoliko minuta. Moje su se prijatelji-ce povukle u Carlin stan u potkrovlju. Carla je bila članica međunarodne udruge ženskih mena-džera. Ime udruge stalno sam zaboravljala; znala sam samo da kratica glasi EWMD. Nagovorila je Beu da na sljedećem sastanku udruge održi predavanje. Bea je bila povjesničarka specijalizi-rana za ulogu žena u 18. i 19. stoljeću. Sada je s Carlom dogovarala pojedinosti izlaganja i sas-tavljala grafoprozirnice da bi predavanje bilo preglednije. Sjela sam za pisaći stol, uključila laptop i još jednom pročitala oglas – ogorčenog i razvedenog. Što znači – ogorčen"? I sama sam bila ogorčena. Dobra majka dvoje djece, vjerna suprugu i nakon njegove smrti. Tko bi mi pris-tajao bolje od nekog ogorčenog, razvedenog muškarca. Odlučila sam se za kratko pismo. Na-kon bezbroj uzaludnih pokušaja bila sam gotovo zadovoljna:

– Poštovani neznance, privukao me je Vaš oglas. Imam četrdeset i dvije godine, vitka sam i sportski sam tip. Radim na području medicine.
Radovao bi me Vaš poziv.

Smatrala sam da sam vrlo mudro izabrala izraz – na području medicine. Sada je neznanac okvirno znao čime se bavim, a ako je – neznanac – zapravo netko koga poznajem, neće me pre-poznati. Carla me je uspjela učiniti nesigurnom. Naravno da ću prešutjeti prezime. Najbolje da se potpišem kao – Linda. Peter me je zvao Linda. – Linda – je podsjećalo na bogatstvo i ljepotu, na – Dinastiju, omiljenu sapunicu osamdesetih godina. Nije podsjećalo na dobru mamu s veli-kim nosom. Ispod sam napisala svoj privatni broj telefona (zvati između devetnaest i dvadeset sati), isprintala pismo i stavila ga u omotnicu. Odnijela sam ga u poštanski sandučić na uglu ulice prije no što se predomislim.


Sljedećih bih se dana stresla svaki put kada bi negdje zazvonio telefon. Stalno sam si ponav-ljala da bi mogli proći tjedni dok mi se – ogorčeni razvedeni – ne javi i da me sigurno neće na-zvati u ordinaciju.
– Što sam si to natrpala na vrat? – prostenjala sam, nadajući se Beinom suosjećanju. Našle smo se na ručku kao i svakoga utorka. Danas smo objedovale u malom lokalu zdrave prehrane u blizini moje ordinacije. Ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom radila sam i poslijepodne. Bea je utorkom popodne u obližnjoj javnoj srednjoj školi držala predavanja na temu – Kako napisati roman? – Ta je predavanja odmilja nazvala – sat kućanica. Ona je već napisala dva romana. Jedan o Marie von Ebner-Eschenbach. Drugi o Napoleonovoj drugoj ženi Josephini. Nažalost, još nije našla izdavača koji bi objavio njene romane.
Bea nije pokazivala znakove suosjećanja: – Baš je super da se konačno nešto događa! Kada ti ponovno proključa krv, pa makar zbog jednog običnog oglasa.
– Osjećam se kao dobra mala djevica sa sela.
– Pričaš gluposti! – Bea zagrize list salate. – Nisi ti nikakva mala djevica, ili si dečke možda začela po Duhu Svetome?
Morala sam se nasmijati: – Naravno da nisam. Nedostaje mi razdoblje kada sam imala dva-deset. Tada sam upoznala Petera i drugi me muškarci više nisu zanimali.
– Greška, reče Bea. – Konobar, čašu soka od ribiza, molim Vas.
– Jednostavno mi nedostaje samopouzdanje kada sam među muškarcima.
Bea zažmiri: – Klecaju li ti koljena i kad ti neki muškarac sjedne na zubarsku stolicu, širom otvorenih usta, s ubrusom oko vrata?
Opet sam se morala nasmijati: – Ne, naravno. Ili možda malo. Moram priznati da imam po-dosta prokleto zgodnih pacijenata.
– I? – Bea je bila vidno znatiželjna.
– Njihove su žene također moje pacijentice, kao i krdo njihove vesele djece. Kako to uopće zamišljaš? Kada bi jedan od njih i bio samac, nikad ga ne bih mogla pozvati van.
Činilo se da Bea razmišlja: – Možda kad bi malo trepnula okicama i nabavila kutu s dubljim dekolteom... – predloži Bea smijući se.
– Sad ti govoriš gluposti!
Konobar je donio sok od ribiza.
– Hoćeš li doći idući tjedan na moje predavanje za Carlinu udrugu?
– Bilo bi zanimljivo, ali jesam li dobrodošla s obzirom da nisam menadžer?
Bea me iznenađeno pogleda, a onda nevoljko otpuhne: – Samopouzdanje ti nije na nuli samo što se muškaraca tiče, draga moja. – Glas joj je postao strog. – Koliko znam, kriteriji su odgo-vornost i stručnost pri vođenju poduzeća. Budući da imaš i te kakvu odgovornost, očekujem te sljedećeg ponedjeljka na mom predavanju. Slobodno pogledaj ostale prisutne žene. Možda je udruga prava stvar za tebe. Konobar, račun molim, energično mahne. – Moram ići. Čekaju me moje kućanice.
IV
Sljedeći je ponedjeljak brzo došao. Odlučila sam pratiti Carlu na Beino predavanje. Nije mi bilo posve svejedno. Peter nije mnogo držao do – ženskih udruga. Stajala sam u spavaćoj sobi pred ogledalom i upravo namjeravala uvježbanim pokretima podići kosu.
– Ma-ma! – kućom je odzvanjao Timov glas. – Telefon!
Zaprepašteno sam ispljunula kopču koju sam držala u ustima. Požurila sam u dnevnu sobu i prošaptala: – Tko je?
Tim slegne ramenima, prije no što je u uši ponovno nabio slušalice CD-playera. – Nemam pojma. Nikad nisam čuo to ime.
Odvukao se u pravcu kuhinje. Morala sam pripaziti da se od uzbuđenja ne spotaknem o rub tepiha. Dakle, došlo je do toga. Javlja se – ogorčeni razvedeni. Upravo sada kada će Carla svaki tren pokucati na vrata. Kako sam samo mogla biti tako luda i javiti se na oglas? Posegla sam za slušalicom zadržavajući dah. Već sam se htjela javiti uobičajenim – Steinberg, kad sam se sjeti-la da želim ostati anonimna.
– Halo, ovdje Linda, zapjevuših. Nadam se da mi glas zvuči simpatično. Jedva sam se usudi-la disati.
Muškarac na drugoj strani linije se nakašljao.
– Halo? – zvučao je vidno zbunjen. – Govorim li s gospođom doktoricom Steinberg?
Još nikad nisam čula taj glas. Kako – ogorčeni razvedeni – zna moje ime?
Promucala sam kratko – Da-a...
– Ovdje profesor Meierhofer. Sveučilišna klinika Beč. Dobra večer, kolegice. Oprostite što Vas ometam kod kuće, ali pretpostavljam da ste navikli. Radi se o programu godišnje skupštine u Beču u lipnju.
Spustila sam se na Hubertov naslonjač. Bilo je jasno da ovo nije – ogorčeni razvedeni. Kako sam bila sretna! Ili razočarana? Nisam bila sigurna. Uopće mi nije bilo jasno što bečka sveučili-šna klinika želi od mene.
Netko je pokucao na vrata. Sigurno Carla, a ja još nisam spremna. – Da! – povikah. Ušla je Carla.
– Dobro, reče Bečanin, – odmah ću prijeći na stvar.
To mi je odgovaralo jer nisam imala vremena. Carla je već nestrpljivim pokretom pokazivala na sat. Moramo se požuriti. Pokazala sam joj da sjedne. Carla podigne obrvu i nevoljko sjedne.
– Dogovorio sam s kolegom Sporerom da ćete govoriti o integriranju implantata u čeljust. Vaše je predavanje planirano za 14. lipnja u 11:30, neposredno prije ručka. Moje je predavanje predviđeno u poslijepodnevnim satima. Govorit ću o najnovijim saznanjima na području profi-lakse u njezi zuba u mladih...
– Dok mi je profesor Kako-se-ono-zvao nadugo i naširoko objašnjavao o čemu će govoriti, sve je pomalo dobivalo smisao. Beč će ove godine biti domaćin međunarodnog kongresa sto-matologa koji se održavao jednom godišnje. Svake se godine održavao u drugoj državi, a sudje-lovali su stomatolozi sa svih pet kontinenata. Predavači su bili visokokvalificirani, teme razno-vrsne, a posebno je zanimljiva bila razmjena iskustava s kolegicama i kolegama iz cijeloga svi-jeta. Moja je ordinacija redovito slala predavače na takve skupove. Zadnjih je godina to bio kolega Frank Sporer. Frank je najstariji partner i njegova je riječ zadnja. Prije nekoliko tjedana pitao me bih li mogla predavati o području za koje sam specijalizirana, ali nije spomenuo da bi se radilo o tako velikoj publici.
Carla je ustala i nestrpljivo krenula prema vratima.
– Radujem se tom predavanju, pomalo drsko prekinem profesorovu bujicu riječi.
Moja je prijateljica stala i okrenula se prema meni začuđeno me gledajući. Vjerojatno se ču-dila što ću se usuditi govoriti u javnosti. Ja koja sam posljednjih godina uvijek skromno ostajala u pozadini i svjetlost pozornice prepuštala Peteru ili mojim prijateljicama. A sada sam pozvana na međunarodni kongres! E, pa začudit će se! Baš sam ih željela iznenaditi.
– Dobro. Onda ćemo ga uvrstiti u program. Predavanje traje sat vremena, s mogućnošću pos-tavljanja pitanja. Poslat ću Vam materijale. Doviđenja, kolegice, ljubim ruke.
– Doviđenja.
Spustila sam slušalicu kao u transu i ustala iz naslonjača. – Održat ću predavanje.
– Bea također, i to za pola sata, hladno odgovori Carla. Nikad nije kasnila. – Hoćeš li podig-nuti kosu ili je ovo tvoj novi look?
Požurila sam u spavaću sobu prije no što sam se pridružila gospođi Neraspoloženoj.


Kada smo došle do hotela u kojem se udruga sastajala, jedna je žena upravo pozdravljala na-zočne. Spustile smo se na dvije stolice u predzadnjem redu. Carla se trudila privući što manje pozornosti. Šapćući je pozdravljala na sve strane i krišom mahala udaljenim poznanicima. Pris-tojno sam kimala glavom smiješeći se.
Pozdravili su Beu. Stupila je na podij praćena prijateljskim pljeskom. Uvijek sam se iznova čudila sigurnosti njenog nastupa. Već je prvim riječima znala probuditi interes publike.
– U 18. se stoljeću točno znalo kako mora izgledati pristojna žena, započela je bez dugačkog pozdrava i citirala poznati priručnik: – Ograničila se na obveze žene i majke i žrtvovala se prak-ticiranju vrlina...
Bea je povukla povijesnu paralelu između srednjeg vijeka i sadašnjice i za svako razdoblje navodila primjere hrabrih žena koje se nisu dale sputati strogim konvencijama. Njene su riječi poticale na razmišljanje, ali su i izazivale smijeh. Kad smo se nakon predavanja uputile na ve-čeru u restoran, sve smo bile dobro raspoložene. Pripremljeni su okrugli stolovi za po osam osoba. Sjela sam do Bee, koja se žedno bacila na čašu mineralne vode, i čestitala joj na uspješ-nom predavanju. Priključile su nam se ostale žene pa su mjesta za stolom brzo bila popunjena.
– Bok, nismo se još upoznale. Ja sam Franziska Querulin, predsjednica kluba. Zanima Vas naša mreža? – upita me žena meni slijeva i srdačno se nasmiješi.
Kimnula sam. – Carla Martens i Bea moje su prijateljice. Zovem se Steinberg. Rosalind Ste-inberg.
– Steinberg? Da niste slučajno u rodu s Peterom Steinbergom? – raspitivala se žena preko puta. – Ja sam također odvjetnica. S Vašim sam se mužem znala dobro posvađati u sudnici.
– Zašto ste se učlanili u EWMD? – upita blijeda plavuša koja je očito također bila nova.
– Više je razloga. Najvažniji je da pojedinac nikad nije jak kao grupa. Muškarci to već godi-nama prakticiraju. Osnivaju klubove i lobije te si pomažu u napredovanju u karijeri, odvjetnica se potpuno zanijela. – Zašto ih onda ne bismo uzele kao primjer? Dojadilo mi je boriti se sama.
Da, zaista. Zašto ne bismo slijedile njihov primjer?
– Da samo znate kako sam sretna što sam naišla na ovaj klub! Doselila sam se u grad prije godinu dana i bilo mi je teško snaći se u novoj okolini. Gdje bih inače tako brzo i lako našla nove prijateljice i poslovne partnerice? Ah, da, ja sam Margarite Meiner. Stilistica sam i savjet-nica za boje.
– Kako ste se odlučili baviti poviješću žena? – upita odvjetnica Beu.
Bea je polako objašnjavala, a druge su žene dodavale anegdote iz poslovnog života. Jelo je bilo odlično. Sve u svemu, večer je bila odlična. Kad sam konačno ušla u Carlin automobil, imala sam cijeli niz novih zanimljivih poznanica.
– Hvala što si me povela, rekla sam kad smo se uputile prema kući.
– Bea je prava zvijezda, potvrdi Carla, – trebala bi to bolje iskoristiti. Tu bi se dalo zaraditi mnogo novca.
– Nije mi se svidjelo samo predavanje već i cjelokupna atmosfera, kao i neke prisutne dame. Uvijek sam tvoj klub zamišljala nekako ukočenijim. Zamišljala sam dvoranu prepunu hladno-krvnih poslovnih žena i mislila da se neću ugodno osjećati. No bilo mi je ugodno. Drago mi je što ste me nagovorile da dođem. Rado ću opet doći.
Bea je bila oduševljena: – Kongres u Beču! Pa to je divna novost. Samo kad pomislim na mnoštvo muškaraca. Svi ti stomatolozi i čeljusni kirurzi. To je idealno za tvoj naum. Uvijek kažem da su seminari prava stvar za upoznavanje ljudi. Ali kongres... prokletstvo, što se rimuje s 'kongres'?
Sjela je na kuhinjski element i mahala nogama. Ovog su puta šalovi nad njenim crnim pulo-verom bili zeleni: zeleni kao trava, kao jelka, kao boca, kao maslina, kao otrov. Zgrabila je list salate iz zdjele i grickala ga izgubljena u mislima dok je desnom rukom dirigirala kao da će izmisliti novu filozofsku teoriju.
– Kongresnici su pjesnici! – uzviknu konačno.
Upravo sam iz ormara vadila bocu octa. – Bravo! Pravi si pjesnik! To poetsko remek-djelo svakako moraš upotrijebiti u svom novom romanu. – Lupila sam je po prstima. – Nemoj pojesti svu salatu. Trebat će nam za večeru. – Za svaki sam slučaj zdjelu maknula na sigurnu udalje-nost.
– Holzi me uvijek pusti da kradem, promrmlja moja prijateljica dječjim glasom. – Kada će se konačno vratiti s dopusta?
Holzi je bila naša domaćica. Gospođa Maria Holzinger iz Donje Austrije. Pravi biser koji je trenutno sa svojom sestrom bio na Kanarima i vratit će se tek za jedanaest dana. Kada se Carla prije dvije godine uselila ovamo, nije dovela samo Marie i hrpu dizajnerskog namještaja nego i već spomenutu Holzi, dobroćudnu, okruglu ženu bezvremenskog izgleda i s velikom uštirka-nom pregačom. Kada je Carla podnijela zahtjev za razvod, isprva je oklijevala napustiti Olivera ("Jadni mladi doktor!"), ali činjenica da će se za kućanstvo brinuti visoki, dobro građeni barmen bila joj je previše. Uselila se, dakle, u prostranu sobu do Carlinoga stana u potkrovlju i osim njenog kućanstva preuzela i moje. Uvijek mi se obraćala s – gospođa doktor. ("Ali, naravno, gospođo doktor. Kako drugačije kad ste vi prava gospođa doktor? Kod nas se i doktorovu sup-rugu naziva gospođa doktor, jer se inače uvrijedi.") Nije dugo potrajalo da i dečke ("Ne, dva tako draga momka!") zavoli kao Marie. Do sada sam se snalazila s više ili manje pouzdanim domaćicama pa sam sada uživala da me mazi. Strašno mi je nedostajala.
Bea se opet vratila na prijašnju temu: – Koliko je sudionika na jednom takvom kongresu?
Ni sama nisam bila posve sigurna. Nekoliko stotina?
– Sve muškarci? – Oduševljeno je pljesnula rukama.
Morala sam se zahihotati i odmahnuti glavom. – Čisto sumnjam. Možeš li narezati ova tri luka? Ja uvijek počnem plakati kao kišna godina.
Bea sklizne s kuhinjskog ormarića i dohvati dasku za rezanje. – S kim ljetuje Holzi? – raspi-tivala se.
– Sa svojom sestrom.
– Nije otišla s novim znancem, visokim činovnikom?
– Naša Holzi je časna žena.
– Što si rekla, gdje je upoznala gospodina?
– Na župnom sajmu. Prodavala je teglice svoje čuvene marmelade od ogrozda, koju je briž-ljivo ukuhala još prošloga ljeta.
Bea nakrivi glavu i počne naglas razmišljati: – Vidi, vidi. Možda bi i ti trebala ukuhati mar-meladu od ogrozda. Ili je barem prodavati...
Cak, cak, cak – brzim, spretnim potezima rezala je luk. Povukla sam se u najudaljeniji kut kuhinje: – Hoću, vraga! Osim toga, ne zanimaju me činovnici.
Bea kimne: – Možda ti stvarno bolje odgovara stomatolog. Kamo ću s lukom?
Zazvonio je telefon. Refleksno sam se trznula. Danima sam čekala poziv – ogorčenog razve-denog. Nikako nisam željela telefonirati u blizini Beinih znatiželjnih ušiju. Stvarno je bilo kraj-nje vrijeme da si nabavim mobitel. Svi su ga moji poznanici imali, ali Peter je uvijek bio pro-tiv...
Ponovno je zazvonilo.
– Da se ja javim? – upita Bea, koja je već gotovo bila član kućanstva.
Požurila sam u dnevnu sobu. – Ne, ne, ja ću. Molim te, stavi luk u tavu.
Zatvorila sam kuhinjska vrata. Duboko diši, ne zaboravi na anonimnost: – Halo?
Zvao je Tony da pita je li Marie slučajno kod mene. Ima iznenađenje za nju. Marie je bila u glazbenoj školi. Prije nekoliko je mjeseci na našu žalost počela učiti svirati flautu. Vrijeme kad je vježbala dalo se preživjeti samo uz pomoć čepića za uši ili tutnjanja tehno glazbe u slušali-cama. Obećala sam Tonyju da ću prenijeti poruku Mariji. Još smo malo čavrljali. Bio je šar-mantan, ljubazan dečko koji mi se sviđao mnogo više od Olivera.
– Tony je zvao, obavijestila sam Beu vrativši se u kuhinju. – Što se tiče tvojih razmišljanja, idem u Beč jer su me pozvali da održim predavanje, a ne zato da tamo upoznam muškarca.
– Baš lijepo od tebe, Bea mi nije vjerovala ni riječi. – Ne ljutiš se što sam rajčice narezala na kriške? Jesi li znala da sam se prije strašno bojala nastupa pred ljudima?
Bila sam iskreno iznenađena: – Ali ti si ekstremno komunikativna osoba. Upoznaješ ljude i na pokretnim stubama podzemne željeznice.
– Nije isto razgovarati s pojedincima odnosno manjom grupom i držati predavanje pred pub-likom. Bila bih najradije propala u zemlju. Mislila sam da će svi vidjeti kako sam nesigurna.
Uzimala sam tanjure namjeravajući ih odnijeti u dnevnu sobu. Večeras nas je osmero za sto-lom: Bea i njen suprug Richie, blizanci i ja, Carla, Marie i Carlin Konrad. Rijedak gost za sto-lom. Supruga mu je sa svojom majkom bila u Bad Wiesseeu.
– Iskreno rečeno, nije me strah samog predavanja, priznala sam, – već dolaska na podij.
– Želiš li znati kako sam prevladala sram? – upita Bea. – Vrlo djelotvornom vježbom koju sam naučila na jednom od brojnih seminara. Zove se 'Walk with Grace and Power'.
– Ima li to veze s nekadašnjom princezom od Monaca? – Donijela sam čaše u dnevnu sobu.
Bea je svake godine pohađala najrazličitije seminare i radionice te uvijek pokušavala odmah primijeniti stečeno znanje. Slijedila me je noseći tanjure. – Glupost. Nema veze s Grace Kelly, iako je ona odlično vladala tom tehnikom. Radi se o nastupu punom ljupkosti i energije. Molim te, odloži čaše.
Oklijevala sam: – Carla dolazi za nekoliko minuta.
– Neće dugo trajati, Bea nije popuštala. – Roli, molim te, odloži čaše.
Učinila sam kako mi je rekla.
Bea je stala uz mene: – Dobro, sad se prisjeti situacije kad ti je nešto pošlo za rukom, kad si se osjećala posebno jakom i samouvjerenom.
– Kada sam maturirala? – predložih. Tada sam s prosjekom 4,9 bila najbolja u razredu. Čud-no što sam se baš toga sjetila.
– Dobro, reče Bea. – Zamisli da si opet devetnaesto-godišnjakinja i da ideš po svoju svje-dodžbu. Gdje stoji učiteljica?
Slegnula sam ramenima. – Tamo do prozora. – Stvarno sam je vidjela pred sobom. Njenu strogu, jednostavnu, sivu haljinu. Cipele niskih potpetica. Kosa spletena u čvor. Ogrlica od po-ludragog kamenja oko žilavoga vrata. Velika dlakava bradavica u kutu usana. Gospođa Fel-sbrat.
– A sad idi k njoj i uzmi svjedodžbu, naredi Bea, moja nova trenerica.
Krenula sam.
– Ma ne tako. – Bea uzdahne. – Ne? Kako onda?
Ponovno sam stala pokraj stola do nje.
– Imaš devetnaest godina, reče Bea odlučno, – i upravo si maturirala. Ideš po svjedodžbu. Stvarno si ponosna na sebe...
Osjetila sam kako su mi se ramena ispravila i kako sam podigla glavu. Lice mi je zasjalo.
– A sad idi i uzmi svoju pošteno zarađenu svjedodžbu. Ali ne zaboravi hodati ljupko i ener-gično.
Bea je pljeskala u ritmu aplauza dok sam koračala dnevnom sobom uzdignute glave i sjajnog lica.
Bila sam bezgranično oduševljena: – Ludnica! – uzviknuh kada sam došla do prozora. – Os-jećala sam se tako dobro i sigurno. I to djeluje samo zato što sam zamislila?
Bea kimne, vidno obradovana usješno izvedenom vježbom.
– Fantastično. Odmah ću opet probati.
Zazvonio je telefon. Došetala sam do njega s – Grace and Power. – Steinberg.
– Dobra večer, Steuerthal ovdje. Prije nekog ste se vremena javili na moj oglas.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
V
Od zaprepaštenja sam ostala bez daha. Tražeći pomoć, pogledah prema Bei. Upravo je poče-la prostirati stol. – Grace and Power – su iznenada nestali. – Oh, dobra večer. Ljubazno... – pro-tisnula sam.
– Sljedeći tjedan imam vremena pa sam mislio da bismo nas dvoje mogli na večeru. Što mis-lite o tome? – Gospodin Steuerthal je očito volio odmah prijeći na stvar.
– Mislim da je to dobra ideja.
– Odlično, dogovoreno. – Gospodin Steuerthal ispusti uzdah zadovoljstva. – Kamo ćemo? – Kamo ćemo? Nemam pojma...
– K 'Robertu'? – Bio je to prvi lokal koji mi je pao na pamet. Je li to bila dobra ideja? Vjero-jatno mu je bio preskup.
– Odlično, složi se gospodin Steuerthal. – Samo mi još kažite gdje se nalazi. – Navela sam mu adresu.
– Odlično, ponovno se složi gospodin Steuerthal.
– Kako bi bilo u srijedu oko dvadeset sati?
– Odlično, dogovoreno, reče ne baš pretjerano originalni gospodin Steuerthal. – Hoćete li nam rezervirati stol? Ili Vam je to problem?
– Ne, ne, mislim, nije mi problem. Bit će sve u redu, požurih objasniti. Pa ja sam emancipi-rana, zar ne? Petet.
Kada?
Meni nikad ne bi palo na pamet pustiti me da rezerviram stol u restoranu. To je bila dužnost kavalira.
– Odlično, javi se gospodin Steuerthal. – Onda do srijede. Ah, da, još nešto. Na koje ćete ime rezervirati stol? Tako da Vas nađem.
– Na Steuerthal, ispalih refleksno.
– Odlično, reče gospodin Steuerthal ponovno se nasmijavši. Ovaj put je zaboravio reći – do-govoreno. – Onda do viđenja do srijede.
– Bok. – Spustila sam slušalicu. Osjećala sam se omamljeno. A opet, uopće nije bilo tako te-ško kako sam se bojala.
– Što je 'Steuerthal'? – upita Bea.
– Dobra večer, vas dvije, reče Carla s vrata. Uopće nisam čula da kuca.
– Odsvirat ću vam nešto! – povika Marie uletjevši u sobu. U ruci je već držala oružje, mis-lim, flautu. O, ne, samo ne još i to.
– Marie, zvao je Tony, sjetila sam se spasonosne vijesti. – Želi da ga nazoveš. Odmah.
– Roli, što je 'Steuerthal'? – nije popuštala Bea.
Nije mi se dalo slušati podrugljive komentare mojih dragih prijateljica. Marie je bila u sobi. Dečki su upravo stizali. Svakog su časa mogli stići korektni Konrad i lijepi Richie.
– Moj porezni savjetnik, rekla sam onako usput i prekopavala po ladici praveći se da ne mo-gu pronaći vadičep. Bila sam majstorica u laganju.
– Tvoj se porezni savjetnik zove Steuerthal? Ludnica. – Bea se glasno smijala.
– Kakve to gluposti pričaš Bei? Tvoj se porezni savjetnik zove Wittman, reče Carla.
– Možda se vjenčao? – predloži Bea.
– Točno, rekla sam. Zašto su bile tako znatiželjne? Ionako će sve saznati na vrijeme.
– Dobra večer, odjekne Konradov glas iz predvorja. Još mu se nikad nisam tako razveselila.
Navečer prije spavanja ponovno sam se sjetila gospođe Felsbrat. Imala je istu frizuru kao ja sada. To mi dosad uopće nije palo na pamet.
Bila je večer, dva dana kasnije. Sjedila sam za laptopom i naručivala neke stručne knjige preko amazon.coma. To mi je štedilo naporan put do centra i mogla sam se baciti na koncept predavanja koje ću održati u Beču. Dečki su bili u kinu. Sve je bilo mirno dok nisam začula zvono na vratima. Odgurnula sam knjige ustranu i nevoljko ustala. Tko god bio, došao je u kri-vo vrijeme.
Bila je Carla. Uletjela je unutra kipeći od bijesa. – Smetam li?
– Želiš li šalicu čaja?
Zbogom, predavanje. Carla je izgledala kao da će joj trebati malo suosjećanja. Još je bila od-jevena u uzan poslovni kostim. Aktovka koju je ljutito bacila na Hubertov naslonjač bila je svjedok da dolazi ravno iz ureda.
– Ne, hvala, neću se dugo zadržati. Moram ići kod Tonyja po Marie. Roli, mogu li nakratko popričati s tobom?
Sjele smo na kauč. – Da, naravno, o čemu se radi?
– Radi se o Rotteru! I o vođenju odjela za izvoz naše tvrtke. Tako sam bijesna. Puknut ću ako ne popričam s nekim.
Ustala sam i uzela pepeljaru. Nisam baš voljela da se puši u mojoj dnevnoj sobi, ali Carla je izgledala kao netko kome je cigareta nužno potrebna. A možda ću mirisnim štapićima uspjeti prikriti učinak cigareta. Bar djelomično.
Zahvalno mi se nasmiješila i zapalila cigaretu izvježbanim pokretom. – Znaš da postoji odjel prodaje za Europu koji vodim ja, a Rotter vodi odjel prodaje za prekomorske zemlje. Oba odje-la dobro posluju. Drago mi je što ne moram previše surađivati s Rotterom. Ne samo što je umiš-ljen i bahat već je i neiskren, a da ne spominjem da mrzi uspješne žene.
Znala sam da Carla ne podnosi svog kolegu.
– Prošle su godine u tvrtku došli vanjski savjetnici i sve preokrenuli naglavačke...
Kimnula sam. Predobro sam se sjećala kako bi navečer nervozna dolazila kući.
– Oni su zaključili da bi odjele izvoza trebalo ujediniti, navodno zbog povećanja učinkovi-tosti.
I to sam već znala.
– Već sam ti govorila o razgovoru sa Seniorom odnosno starim Moosburgerom. Dao je nas-lutiti da bih mogla preuzeti vodstvo novog odjela čim ga ujedinimo. Drugi bi kolega preuzeo prodaju u Europi, a ja bih bila koordinator. Ne bih više tako mnogo putovala i puštala Marie samu, a i plaća bi bila veća. Naravno, F. J. to nije mogao mirno gledati.
F. J. je bio Rotter. F. J. umjesto Ferdinand Jakob. – Efdžej – je zvučalo američki, dinamično.
– Što ti Rotter može kad ti je šef obećao mjesto? – zanimalo me.
– Da, obećao... – promrmlja Carla. – 'Obećao' je prejaka riječ. Samo mi je nagovijestio, ali to je bilo prije nego je u tvrtku došao Bubi.
Bubi je bio Junior. Puno mu je ime bilo Franz Moosburger IV, a Bubi nadimak koji mu je potajno nadjenula Carla. Moosburger Junior bio je u kasnim dvadesetima. Odmah nakon fakul-teta i prakse zaposlio se u očevom poduzeću.
– Sve se promijenilo otkad je šefov sin došao u tvrtku. Misli da je velika faca i pokušava preuzeti vodstvo dok mu je otac u bolnici. – Duboko je povukla dim: – Rotter, naravno, nema pametnijeg posla pa se ulizuje Bubiju.
Rotter ga sigurno ne zove – Bubi, pomislih. I sigurno mu ne da naslutiti da ga smatra prem-ladim, preneiskusnim i nekompetentnim kao što to sigurno čini Carla. Predobro sam je pozna-vala. Nikad nije znala prikriti svoju nesklonost prema nekoj osobi.
– Mladom zelembaću imponira što, ah, tako okretan čovjek kao što je Rotter skače oko njega i pita ga za savjete...
– A okretna gospođa Martens ne želi se pokoriti i pitati ga za savjet? – raspitah se za svaki slučaj.
– Ne budi smiješna, frkne Carla.
– Misliš da bi ti Rotter u savezu s Bubijem mogao zagorčati posao?
Carla kimne: – Izgleda, iako sam u poduzeću gotovo koliko i on, raspolažem podjednakim iskustvom i bolje sam kvalificirana.
Što sam mogla reći? Carla uzdahne. I ja uzdahnem.
– Kad bih barem znala koliki je Rotterov utjecaj. Otkada je stigao Bubi, postali su neraz-dvojni. Rotter se već pobjednički smješka. Nadam se da još nije prekasno.
– Misliš li da Rotter već ima to mjesto u ruci? – Trudila sam se ne izgubiti nit. Budući da ni-kad nisam radila u nekom poduzeću, teško sam se-snalazila u pitanjima hijerarhije.
– Rotterov je cilj preuzeti kontrolu nad svim prodajnim aktivnostima. Dobri stari F. J. zna bi-ti vrlo spretan i uvjerljiv.
– Mislila sam da je F. J. lijen, prekinula sam je pomalo zbunjena. – Zašto bi si onda želio na-trpati još posla?
Carla me zbunjeno pogleda i odmahne glavom: – Roli, ne radi se ovdje o poslu već o moći i o tome tko ima zadnju riječ! Kad ujedinimo odjele, Rotter ne bi imao više posla nego titulu 'voditelj prodaje'. To dobro izgleda na vizitkama! S te mu pozicije ne bi bio problem prijeći u rukovodstvo...
– Ali mladi Moosburger ne može donijeti tako važnu odluku bez oca! – uzviknem.
– Stari me Moosburger favorizira jer stvarno cijeni moj rad. No ne želi ništa odlučiti prije nego se sin priključi tvrtki. Razumijem ja to, ali sad je Senior bolestan i bojim se najgorega. Ako Rotter preuzme cjelokupno vodstvo, letim kroz prozor. Opet ću se ubijati od posla, a F. J. će imati zadnju riječ.
– Moosburgeri znaju da ste kao pas i mačka. Ne razumijem zašto donose tako nerazboritu odluku.
Carla se kiselo nasmiješi: – Junior je sposoban donijeti još nerazboritije odluke. Pokušava se igrati gazde i pritom ispada smiješan onako dječjeg lica rumenih obraščića.
Ulazna vrata se zalupe i začuje se pseći lavež.
– Mama! Mama! – čulo se kako se Marie bučno uspinje stubama.
Carla zgnječi cigaretu i požuri k vratima. – Ovdje sam, poviče, – kod Rosalind u dnevnoj so-bi.
Slijedila sam je ne bih li otkrila uzrok čudnih zvukova i gotovo se spotakla o klupko vune. Klupko vune ponovno zalaje. Očito se radilo o pudlici.
– Čija je ovo životinja? – osorno sam upitala. No svi su znali da nisam luda za psima, za pu-dlicama još manje, a najmanje za psima u mojoj kući.
Marie euforično doskakuta stubama. Nešto njezine sigurnosti nestane pred neprijateljskim tonom moga glasa i Carlinim pogledom punim iščekivanja: – Ovo je Puxi. To je iznenađenje o kojem je govorio Tony. Nije li slaaaaatka?
Buljila sam u ulazna vrata kao da će mi ona dati objašnjenje. Tko bi to shvatio? Godinama sam se borila s Hubertom zabranjujući da u kuću dovede pseto. A sad ovo!
– Zar Tony nije došao s tobom?
Marie odmahne glavom. Sagnula se i počela gladiti pudlicu. Ova je prestala lajati i bacila se na leđa. Očito joj češkanje nije smetalo.
– Ne, reče Marie ne dižući pogled sa životinje, – najprije je htio, ali onda mu se odjednom počelo žuriti. Dovezao me je i odmah otišao.
Pogledala sam Carlu. Izgledala je kao da se nalazi između dvije vatre. Znala je moj stav. Tony ga je također znao. Carla se sigurno ne bi bunila zbog psa. I sama je imala irskog setera prije Marijinog rođenja. Ali ovo je bila moja kuća...
– Zao mi je, zlato, započne nakon što me nakratko pogledala i s lica mi pročitala vrlo očito neslaganje. – Ne možemo zadržati Puxija. Je li ti Tony rekao gdje ga je nabavio?
Kao što sam se bojala, Marie je odmah počela plakati. Srećom nije tulila kako je to u zadnje vrijeme običavala.
– Mama, ne možemo vratiti Puxi. Silvie ga je kupila za sebe. Ona prsata koja radi kod Tonyja, doda kada je primijetila Carlino začuđeno lice. – Ma znaš, ona s velikom plavom frizu-rom koju je tata bio operirao. Ona preko koje je upoznao Tonyja.
Carla kimne. Znala je o kome Marie govori.
– Sad je Silvie dobila alergiju i liječnik kaže da ga ne smije zadržati. Zato moramo udomiti jadnog Puxija.
– Ma, super, prostenjala sam. Zar se stvarno nisam mogla izvući?
Carla me još jednom postrance pogledala. Ovaj pogled nije bio pretjerano prijateljski.
– Ma, super, pomislih još jednom. Sada je možda ljuta na mene jer ne želim ispuniti želju njenoj kćeri?! Kvragu i taj Tony.
– Ne može, zlato, čula sam Carlu, – budi dobra curica, moramo...
Sada je počelo tuljenje. Glasno i neumoljivo.
Puxi se prestrašio, poskočio i ostavio lokvicu na pločicama hodnika.
– Još i to. Umukni, Marie, jer će biti svega! – Carlin je glas izgubio onu damsku nijansu. Po-žurila je u smjeru kuhinje: – Kad dohvatim Tonyja, zavrnut ću mu vratom.
– Pomoći ću ti, obećah i požurih za njom. Carla je skoro uzela jednu od mojih najboljih krpa za brisanje posuđa ne bi li uklonila lokvicu. Marie je i dalje tulila.
Uzela sam kablić iz smočnice i napunila ga vrućom vodom i deterdžentom. Potom sam Carli bez riječi u ruke gurnula spužvu.
Marijino tuljenje se malo stišalo. Pogledavala je majku, koja je kamenog izraza lica uklanja-la ono što je Puxi ostavio za sobom. Otvorila su se ulazna vrata. Hubert je ušao držeći u ruci svežanj ključeva u znak protesta. Marie je od uzbuđenja zaboravila zaključati vrata. Puxi mu je pritrčao veselo mašući malim, podrezanim repom i bacio se na njega.
Marie je također poskočila: – Ede, ede! – vikala je potrčavši za Puxijem. Bilo je očito da u mom svekru traži saveznika. – Imamo psa. Uvijek si ga želio, zar ne?
Jako spretno, zvijer mala.
– Ovo nije pas, prijezirno primijeti Hubert, – ovo je igračka.
Naćulila sam uši. Bravo, Huberte, samo tako. Je li moguće da će mi Hubert pomoći?
Marie je to očito odlučila prečuti: – Ali sviđaš mu se, ede. Vidi kako maše repićem. Voli te.
– Misliš? – raspekmezi se Hubert. Sagnuo se i počeškao pudlicu po glavi, našto je ova poče-la oduševljeno cviljeti.
– Ipak nije pas. – Uspravio se, ali više nije zvučao tako prijezirno.
– Predomislila si se, mama. – To nije bilo pitanje već izjava. Na vratima je stajao Sebastian. – Znao sam da ne možeš vječno govoriti 'ne'.
– Ništa ja nisam rekla, planula sam. – Nitko me, naime, nije ni pitao.
Sada su svi navalili na mene: – Ah, Roli, molim te, dopusti! – Marie me molećivo gledala. – Puxi je drag i jaaaako dobar. Obećajem...
– Rosalind, molim te, nemoj se osjećati obaveznom... – Carli je cijela situacija bila neugod-na. No osjećala sam njezino nestrpljenje. Iz pogleda sam joj mogla pročitati: – Moraš li raditi takvu predstavu zbog jednog tako malog psa?
– Možda je dobar čuvar, razmišljao je Hubert. – U današnje su vrijeme čuvari sve važniji.
Ma, da! Dragi mali Puxi će nas osloboditi zlih provalnika. Kakva glupost!
– Vaaau, pas! Jel' naš? Cool! Posljednje je riječi uputio Tim, koji je uletio u kuću i veselo podigao pudlicu. Puxi ga je veselo polizao po obrazu.
Znala sam. Morat ću popustiti milom ili silom: – Obećajete li svi da ćete se brinuti za zvijer? – pitala sam gledajući ukrug. – Marie ne može sama.
Svi su složno kimnuli glavama.
– Ne želim imati nikakve veze s tom životinjom. Apsolutno nikakve. – – Ni najmanje.
– Kad Carla otputuje, zvijer ide Tonyju.
– Tony ga je već pozvao, potvrdi Marie oduševljeno. – Tata nema ništa protiv.
– Neće ući u moj stan dok ne bude čist kao sunce, nastavila sam. Ovo je bila neka nova Roli. Roli koja postavlja uvjete. Roli koja mi se sviđa. – I nikad, ama baš nikad neće ući u moju spa-vaću sobu.
– Nikad, nikad, nikad.
– Dobro, onda ga nosi gore, Marie.
Kao što sam i očekivala, mala je počela plesati od sreće, čvrsto me zagrlila i poljubila u ob-raz.
– Hvala, Roli. – Na Carli se vidjelo da mi je iskreno zahvalna. Krenula je u svoj stan u prat-nji svoje kćeri i lajave hrpice. Ostali su se također povukli: – Mama, film je bio super. Jeli smo u kinu. Još ćemo malo biti u Timovoj sobi, mora još nešto obaviti za školu. Doći ćemo ti zaže-ljeti laku noć.
Nakon silnog uzbuđenja, godila mi je tišina. Ponovno sam sjela za laptop i nastavila raditi na referatu. Nije se bilo lako ponovno koncentrirati.
Bila sam dobro raspoložena kad sam se tog utorka probudila rano ujutro. Radovala sam se slobodnom poslije-podnevu. Ovaj put nisam imala nikakvih obveza i mogla sam se posvetiti glačanju rublja. Baš dobro da se Holzi brzo vraća s odmora. Uskočila sam u kućni ogrtač i kao svakog jutra pošla u kuhinju uključiti aparat za kavu te uzeti novine s ulaznih vrata. Na hodniku sam se spotakla o kuštravog apricot psa. Ugledala sam bijeli papir nakoso zalijepljen s unutar-nje strane vrata. Na njemu je Carlinim krupnim, uspravnim rukopisom pisalo:
– U bolnici s Marie. Jaki bolovi u trbuhu. Javim čim saznam više. Nismo te htjele buditi. Možeš izvesti Puxija na pi-pi? C.
Mogu li izvesti Puxija na pi-pi? Ne, ne mogu. Prije svega, ne želim. Nemam pojma kako se psa izvodi na pi--pi. Ljutito posegnem za novinama u prorezu vrata. Nikad nisam željela imati psa. Što su mi ono obećali: – Nikad se nećeš morati brinuti o njemu! Nikad, Rosalind. – Obes-hrabreno se nasmiješim. Evo me kako stojim sama s klupkom vune koje me gleda i veselo maše kratkim repićem.
E, pa dan je krasno započeo. Odlučila sam prvo obilno doručkovati i tada krenuti. Puxi će morati čekati u hodniku. Ljutito sam bacila novine na stol, a tada mi pogled padne na datum. Upomoć! Danas je 3. ožujak. Sutra se sastajem s gospodinom Steuerthalom. Potpuno sam zabo-ravila rezervirati stol kod – Roberta. Uzela sam telefonski imenik i potražila broj. Naravno, nisam imala sreće. U osam sati ujutro u restoranu nije bilo nikoga. Prošla me volja za obilnim doručkom. Brzo sam ispila par gutljaja prevruće kave, pogledom preletjela preko novinskih naslova i nestala u kupaonici. Morala sam se istuširati i odjenuti. Pas je čekao.
Kada smo konačno stigli u park, već sam se bila pomalo ohladila. Puxi je sve vrijeme poslu-šno tapkao uz mene i samo bi se katkad zaustavljao pronjuškati i obilježiti svako stablo uz koje smo prošli. Na rubu parka nalazio se znak – Za pse obavezna uzica – kojeg se nije moglo previ-djeti. Vidjela sam ga. Pročitala sam ga. Nisam ga se pridržavala.
Koliko sam već puta prošla ovim parkom. Uvijek su mi ususret dolazili psi bez uzice. Neka Puxi slobodno šeće. On sigurno neće napasti stare gospođe. Nisam se sjetila da se psi međusob-no privlače. U ovo je doba dana park bio poluprazan. Nekoliko je džogera odrađivalo svoje krugove, a dah im se maglio u rano proljetno jutro. I sama rado džogiram, ali u hladnim zim-skim mjesecima nemam previše volje za to. Ah, kako se veselim ljetu! Ususret su nam došli jedna stara dama i njen jednako star jazavčar. Psi su se kratko pozdravili, ali očito nisu bili zain-teresirani jedno za drugo. Uskoro je svaki nastavio svojim putem.
No odjednom se sve zbilo u sekundi: niotkuda se stvorio ogroman čupavi pas. Obrušio se ravno na Puxija. Puxi je lajao i vrtio se oko svoje osi kao lud. Čupava zvijer je ispuštala čudne zvukove i bacala se na pudlicu.
Povikala sam: – Kakav je ovo pas? Čija je to neman? Zavežite tu zvijer!"
Dok sam gledala kako se psi tuku i izgubila svaku nadu da ću Puxija izvući živog iz ralja og-romnog psa, u vidokrug su mi ušle dvije dugačke, ravne noge u trapericama. Uz traperice su išli crna jakna punjena perjem, trodnevna bradica, smeđe oči, vunena kapa i opušten, dubok glas koji je rekao: – Zvijer se zove Norbert. To je bobtail.
– Ne zanima me. Učinite nešto. Vidite da Vaša zvijer kolje malog Puxija. – Koraknula sam prema psima. Možda uspijem uloviti Puxija za ogrlicu i odvući ga.
– Ja to ne bih učinio da sam na Vašem mjestu. – Muževan glas i dalje je bio opušten. – Ni-kad ne dirajte pse kad se tuku ili igraju.
– Igraju?! – Jel' čovjek bio slijep? – Želite li reći da se igraju?!
– A što ste Vi mislili?
Ako nešto nisam podnosila, onda je to bio podrugljiv prizvuk.
– Dobro znate da se ne igraju. Vaš monstrum želi ubiti pudlicu, a Vi samo stojite, ništa ne poduzimate i dijelite glupe savjete...
Čovjek mi je dobacio pogled koji nisam znala protumačiti. Tada je zazviždao i mirno, ali od-lučno zapovjedio: – Dođi, Norberte! – Podigao je ruku na pozdrav i krenuo. Norbert se zausta-vio, nakrivio glavu i radosno otapkao za svojim gospodarom.
Puxi se otresao te dotrčao veselo mašući repom. Nije mu bilo ništa. Moji su živci bili pri kra-ju. Čovjek je bio arogantan idiot! Nikad me više nitko neće nagovoriti da preuzmem odgovor-nost za ovog psa!
Tek sam oko četiri poslijepodne, nakon bezbroj uzaludnih pokušaja, konačno uspjela dobiti nekoga u – Robertu. Ženski se glas ispričavao: – Ne, signora, uz najbolju volju ne možemo Vam pomoći. Sutra navečer smo popunjeni do zadnjeg mjesta, i to već danima.
Ma, krasno. Nisam imala telefonski broj gospodina Steuerthala i nisam mu mogla javiti. Pi-tat će za stol rezerviran na ime Steuerthal i nitko neće znati ništa o toj rezervaciji. Odlična orga-nizacija, Rosalind Steinberg, pravi si talent! Cijeli sam dan bila uzbuđena. U ordinaciji sam se s velikom mukom i snagom volje koncentrirala na pacijente. Što da odjenem? Uopće ne pozna-jem gospodina Steuerthala. Kako da onda znam kakav će stil odijevanja biti prikladan?
VI
Sljedeće sam se večeri podzemnom željeznicom odvezla do ugovorenog lokala. U blizini – Roberta – teško bih pronašla parkirno mjesto. Brzo sam uvidjela da to nije bila dobra ideja. Me-tro je bio pretrpan. Stajala sam držeći se za rukohvat i osjećala kako se moja crna lanena haljina sve više gužva. Nepodnošljivo sam se znojila u svom ogrtaču od pliša.
– Oprostite, reče neki ženski glas u blizini mog lijevog uha. Pokušala sam se okrenuti prema ženi trudeći se da ne zabodem lakat u rebra mladića koji je stajao do mene. – Ne možete ni za-misliti koliko sam sretna što vidim poznato lice! Krenula sam u ulicu Siegmund, na kojoj bi stanici bilo najbolje da izađem?
Ugledala sam okruglo, punašno lice i plave oči koje su me gledale pune iščekivanja. Pred-nost punašnih je što im koža ostaje zategnuta, proleti mi kroz glavu. Žena je sigurno bila mojih godina, ali nije imala ni jednu jedinu boru. Čak ni na čelu. Slično kao i Bea. Bila mi je poznata iako trenutno, ni uz najbolju volju, nisam znala otkuda.
Odmah sam saznala: – Upoznale smo se nedavno u EWMD-u. Sjećate li se? Ja sam Margari-te Meiner.
– Naravno da se sjećam, rekla sam ne posve iskreno. – Želite u ulicu Siegmund? Izađite na sljedećoj stanici. I ja ondje izlazim, jer također idem u ulicu Siegmund.
Vlak se zaustavio i obje smo se progurale kroz vrata.
– Koja slučajnost! – radovala se gospođa Meiner. – Budući da je poznato da slučajnosti ne postoje, ovo mora nešto značiti. Ne znam, doduše, što, ali ću Vam za svaki slučaj dati svoju vizitku.
Kopala je po svojoj velikoj torbi i pronašla vizitku tek kad smo se pokretnim stubama uspele na ulicu gdje nas je zapuhnuo hladan zimski zrak. Zahvalila sam joj, spremila vizitku i odlučno krenula svojim putem.
– Doselila sam se tek prije godinu dana. Zbog ljubavi. – Gospođa Meiner podigne ovratnik ogrtača. – Nije se lako snaći u svim dijelovima grada. Naravno, grad je divan. Živite li dugo ovdje?
Brzo smo stigle u ulicu Siegmund. Brbljanje mi je pomoglo da gotovo potpuno zaboravim na uzbuđenje zbog sastanka s gospodinom Steuerthalom. Došle smo ispred – Roberta – te se ispos-tavilo da je i gospođa Meiner krenula u ovaj restoran.
Kad sam ušla obavio me ugodno topao zrak. Jedan je muškarac stajao blizu garderobe i če-kao. Bio je vitak, srednjeg rasta, odijelo skupo. Markantnu je bradu glatko izbrijao, a sijedi za-lisci odavali su dojam uglađenosti. Njegov je osmijeh bio izuzetno atraktivan.
Ni u najsmjelijim snovima nisam tako zamišljala gospodina Steuerthala. Tako dojmljivog. Tako elegantnog. Tako prokleto dobrog izgleda. Pogledao je prema vratima i lice mu je zasjalo. O, Bože, mislila sam da ću ostati bez zraka. Bilo je tako nestvarno. Tako lijepo. Moj princ iz snova stajao je ovdje – i raširio ruke.
Bila sam previše iznenađena da bih mu uzvratila. Voljela bih da imam hrabrosti pasti mu u zagrljaj! Ostala sam stajati na vratima kao skamenjena dok mi je prilazio raširenih ruku.
– Hej, ljepotice moja, reče melodičnim glasom. A tada ovije ruke oko Margarite Meiner.
Pozdravila me mahnuvši i smiješeći se dopustila da je moj princ iz snova odvede do rezervi-ranog stola. Takvi muškarci iz snova uvijek na vrijeme rezerviraju stolove, i to one najbolje. A ne kao ja.
Zašto sam to, dovraga, uopće preuzela na sebe? Zašto to nije učinio gospodin Steuerthal? Gdje je on uopće? Zašto stojim ovdje, a nitko me ne dolazi primiti u naručje?
Pozdravio me je bračni par, moji pacijenti, koji je sjedio za prvim stolom. Posramljeno sam odzdravila i bila bih najradije propala u zemlju. Sigurno su vidjeli ovu scenu i pitali se zašto još uvijek stojim. Bila sam jadna, nevoljena, usamljena...
Vrata su se naglo otvorila i nemilosrdno me udarila u leđa. Stigao je gospodin Steuerthal.
– Oh, pardon. Čovječe, koji promet. Tebe tražim, jel' da? Mogu odmah prijeći na 'ti'? Čekaš me već dugo? Mogla si slobodno sjesti, našao bih te. Nadam se da imaju dobru pizzu. Umirem od gladi.
Dakle, kao prvo, ovo je bio otmjen talijanski restoran. Riječ – pizza – se ovdje nije upotreb-ljavala. Kao drugo, gospodin Steuerthal nije bio ogorčeni razvedeni. Kao treće, bio je barem deset godina mlađi od mene. I kao četvrto, njegov je kaput bio zamrljan. Zanemarimo činjenicu da su mi takvi kaputi odvratni i bez mrlja.
Na koncu smo dospjeli u neki oronuli kineski restoran na sljedećem uglu. Nisam se trudila pronaći pristojniji restoran. Gospodinu Steuerthalu, koji je bio – gladan ko pas, ambijent je io-nako bio nevažan. Kako sam samo došla na idiotsku ideju da se javim na novinski oglas?
Prebirala sam po slatko-kiseloj svinjetini dok je gospodin Steuerthal pokušavao štapićima jesti svojih – osam blaga. Nije mu uspijevalo. Komadići mesa su jedan za drugim padali na io-nako ne pretjerano čist stolnjak. Konačno mu je dojadilo te je, dohvativši porculansku žlicu za rižu, nastavio trpati hranu u sebe. Jedva sam nešto progovorila. On je pak govorio mnogo.
Nakon dva sata znala sam sve o – mamicu – kod koje je živio. Mamić mu je bila majka. Ta-tić je već bio umro (Tko bi mu zamjerio?). Christianu, nevjernu ženu, prije dvije godine su on i mamić izbacili iz zajedničke kuće. Ne, još se nisu zakonski razveli. On ne voli birokraciju, iako i sam radi na tom području. Činovnik u prometnom uredu. Promet mu je strast. U svakom pog-ledu, hahaha. Strast su mu i motori i, naravno, kamper koji mu je sve na svijetu otkad je Chris-tiane dala petama vjetra.
Ne, hvala, nisam željela vino od šljiva.
Nakon dva sata opet smo se našli na ulici.
– Bilo mije lijepo s tobom. Stvarno super, reče gospodin Steuerthal. Alois, kako sam saznala u međuvremenu. – Moramo to obavezno ponoviti.
Nisam mu odgovorila nego sam mu pružila promrzlu ruku. Zbog ovog nemogućeg tipa ni-sam morala kod kuće ostaviti svoju toplu krznenu kapu.
– Ništa od toga, negodovao je Alois, – ja ću te odvesti kući. Auto mi je u sljedećoj ulici.
Mogućnost povratka kući u toplom automobilu zvučala je primamljivo, pa makar i s Aloi-som Steuerthalom. Nisam se u ovako hladnoj noći željela mučiti podzemnom željeznicom. Go-spodin Steuerthal mi je položio ruku na leda gurajući me prema naprijed.
– Imaš li sutra nešto u planu? Idem s nekoliko kompića na curling. Neki od njih će povesti i cure. Nalazimo se svakog četvrtka u lovačkoj gostionici izvan grada. Imaju najbolje kuhano vino. Vjeruj, uvijek se ludo zabavimo. Tamo možeš posuditi opremu za curling, ako nemaš vla-stitu.
Nažalost, već sam nešto imala u planu. Što god to bilo.
Mogućnost da se na hladnoći do mrtvila opijam kuhanim vinom u društvu još desetak tipova sličnih Steuerthalu i njihovih – cura – nije me nimalo privlačila.
Njegovo je vozilo stvarno bilo u blizini. Veliki, bijeli, neopisiv kamper. Otvorio je stražnja vrata i omogućio mi pogled na svježe pripremljen bračni krevet.
– Želiš li jabuku? – Gurnuo mi je u ruku smežuranu voćku.
Zbunjeno sam odmahnula glavom. Kao Adam i Eva, prođe mi kroz glavu. Ljubavno gnijez-do u prirodi. Adam Evi pruža jabuku. Asocijacija nije sasvim u redu? Naravno da nije u redu. Ni u kom slučaju. Alois Steuerthal nije bio Adam. Prije svega ja nisam Eva. Nikako me nije mogao dovesti u iskušenje. Brzo sam otvorila prednja vrata, odložila jabuku i spustila se na suvozačevo sjedalo. Ne znam što je Alois mislio i čemu se nadao, ali bez riječi je zatvorio stra-žnja vrata i sjeo za volan: – I, kamo sad?
Dala sam mu Beinu adresu. Živjela je u kući udaljenoj od moje par minuta hoda. Nisam že-ljela sljedećih dana strepjeti hoću li ugledati bijeli kamper i hoću li na vrijeme stići pobjeći. Na cesti je u ovo kasno doba bilo malo prometa. Za nekoliko smo minuta stigli do Beine kuće.
Alois Steuerthal je bio iznenađujuće šutljiv.
– Tamo preko, žuta kuća.
Spretnim se manevrom bočno parkirao direktno ispred ulaznih vrata.
– Mnogo hvala na vožnji. – Posegnula sam za kvakom. Željela sam izaći čim prije!
– A pusica... – Alois Steuerthal se napućenih usnica pun iščekivanja nagnuo prema meni.
– Ne dolazi u obzir! – zgroženo sam uzviknula. Zar tip nije shvatio da me ni najmanje ne za-nima? Brzo sam iskočila iz vozila.
– Stvarno je pripremio bračni krevet, u nevjerici je govorila Bea, – spreman da postane putu-juće ljubavno gnijezdo? – Bea se glasno smijala: – To je nešto novo. Tako nešto originalno još nikad nisam čula!
– Imam njegov telefonski broj, rekla sam sumorno. – A da ga nazoveš? Aloisu će sigurno bi-ti drago uputiti te u tajne svog kampera. – Nasmijala sam se preko volje.
Sjedile smo u Beinoj kuhinji i pijuckale vruć zeleni čaj s aromom limete iz kojeg se pušilo. Naravno da sam joj morala do u tančine opisati večer. Izvrsno se zabavljala slušajući sve ono što je meni bilo dosadno. Sada kada smo se tome zajedno smijale, i meni se sve činilo mnogo originalnije no što je bilo. Beu je posebno zabavljala moja usporedba s Adamom i Evom. Odlu-čila je tu priču ovjekovječiti u svom sljedećem romanu. – Ako ikad odlučim napisati još jedan.
– Večer je imala i dobrih strana, rekla sam zadovoljno. – Sada točno znam što želim. Muška-rac kakvog tražim mora biti stariji od mene. Ne previše. Mora biti pojava. Visok, sijedih zaliza-ka, elegantan, kao muškarac one žene... kako se ono zvala, ona iz Carlinog kluba? Netko tko se zna ponašati, tko dobiva najbolji stol u svakom restoranu i tko govedinu ne jede žlicom. Ne želim nekog tko još živi s majkom, vozi kamper i ne zna što želi. Želim nekog tko ima vilu i vlastito mišljenje. Ozbiljnog, odraslog muškarca. Muškarca koji me nikad neće nazvati 'svojom curom'. Takvog tražim. Takvog ću i naći. Tako je.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
VII
Prošlo je nekoliko dana. Marie je istog dana kada sam Puxija vodila na pi-pi bila na operaciji slijepog crijeva. Još je bila u bolnici, ali se oporavljala. Jordy je došao u posjet Timu i Sebastia-nu. Donio je sa sobom najnoviju kompjutersku igricu pa je u kući bilo neobično tiho. Prava atmosfera za nastavak rada na mom predavanju. I za razmišljanje o prijatelju gospode Meiner. Te oči, taj glas! Zamišljala sam kako bi bilo da je meni prišao širom raširenih ruku. Bila bih se privila uz njega i osjetila notu sandalovine njegovog aftershavea – takvi muškarci uvijek mirišu na sandalovinu. Bože moj, koliko dugo nisam osjetila miris muškarca! Preznojavanje mojih muških pacijenata se ne računa. Željela sam osjetiti miris muškarca dok ležim u njegovim ru-kama. Uzdahnula sam. Muškarac iz snova je pripadao gospodi Meiner. Sreća da sam u – Rober-tu – bila previše iznenađena da bih mu se bacila u naručje dok sam mislila da je njegov srdačan pozdrav namijenjen meni. Jasno da je tako zgodan muškarac već bio zauzet.
– All you need is love! – zapjeva moj mobitel grubo prekinuvši moje sanjarenje. Da, nabavila sam mobitel. Bea je namjestila ovaj orginalan ton zvona. Ustala sam i zgrabila mobitel sa stola: – Halo.
– Hi, Carla je. U čemu ti upravo smetam?
– U čitanju članka o zubnim implantatima. – To je uglavnom bilo točno. Bolje da Carli ne govorim ništa o svojim sanjarijama. Bila je previše realna da bi nastavila sanjariti sa mnom. Odmah bi poželjela sve provesti u djelo. – Još jednom dobro promotri tog muškarca, čula sam je u mislima kako govori. – Onda možeš odlučiti hoćeš li okušati sreću s njim. – Ali kako da to namjestim?
– To bismo mogle pokušati, je li tako, Roli, što misliš?
Što mislim o čemu? Jesam li možda razmišljala naglas? Ili Carla govori o nečem sasvim drugom, a ja je zbog svojega sanjarenja opet nisam čula? Moja majka, teta Hildegard, a kasnije i Peter imali su pravo: sanjarenje je bila prokleto glupa navika. Sanjareći se gubio dio stvarnog života i čula bi se samo polovica onoga što ti drugi govore. A možda i manje.
– Roli, halo, jesi li tu? Ne čujem te. Najbolje da dođem dolje. – Carla je poklopila.
Uzdahnula sam, navukla papuče koje sam odbacila ispod pisaćeg stola i krenula otvoriti vra-ta prijateljici. Već je elegantnim korakom silazila stubama. Naravno, u besprijekornim salon-kama. Je li Carla uopće imala običnu obuću? Ja je u svakom slučaju nijednom nisam vidjela u njoj. U lijevoj je ruci nosila bocu svog omiljenog crnog vina. – Oprosti na smetnji, Roli. Želiš li čašicu?
Željela sam. Nije me bilo teško odvući od priprema za predavanje i od misli o muškarcu si-jedih zalizaka.
Sjele smo u kuhinju s dvije čaše vina. Carla je iz košare uzela jabuku i pohlepno je grizla.
– Ne znam jesi li me prije čula. Pričala sam ti da sam dobila pozivnicu za neki domjenak iz novog luksuznog hotela u blizini mog ureda. Za dvije osobe. Sada imaju tjedne španjolske hra-ne i serviraju mediteranske specijalitete. Ne znam, doduše, kojom sam zaslugom dobila poziv-nicu; vjerojatno jer smo susjedi. U svakom slučaju to je sljedeće srijede. Budući da se srijedom najčešće nalazimo na ručku, mislim da bismo mogle ići. Što ti misliš?
Kimnula sam: – Rado ću ići s tobom. Naravno da neću propustiti luksuzni domjenak. Pogo-tovo kad je besplatan. Ali što je s Konradom? Nećeš li radije s njim...
– Konrad! – Glas joj je zvučao odbojno. – Gospodin Konrad je čudan u zadnje vrijeme. Ako zanemarimo činjenicu da se nerado pojavljuje sa mnom u javnosti. Pogotovo u blizini mog ure-da gdje bi ga kolega Rotter mogao vidjeti sa mnom. Njemu ne bi dugo trebalo da zbroji dva i dva i javio bi Konradovoj ženi. Poznaju se iz školskih dana i dobri su prijatelji.
– Što podrazumijevaš pod 'čudan'?
Slegnula je ramenima. – Rijetko ga viđam u zadnje vrijeme. Kad se zbroje sve obiteljske za-bave kojima je proteklih tjedana obavezno morao prisustvovati, pomislilo bi se da je poglavar kakvog škotskog klana. Nije moguće da toliko stričeva, tetki, nećaka i nećakinja slave 'okrugle' rođendane. Pretpostavljam da ima ljubavnicu.
Oh, oh, nije dobro zvučalo. Nije bio prigodan trenutak da joj povjerim svoje sanjarije.
– Carla, ne mogu to zamisliti. Kako si došla na tu ideju? Možda je stvarno imao mnogo za-bava na kojima se morao pojaviti... Možda...
Digla je ruku braneći se: – Hvala, ljubazno od tebe,
Roli. Ne trudi se uzalud. Konrad mi, naime, ionako već neko vrijeme ide na živce. Sasvim sam zadovoljna kada ga ne vidim. Jesi li zapravo zamijetila kako je uobražen i pravi se da sve zna najbolje?
Itekako sam to zamijetila! Konrad je bio savršena kopija Carlinog bivšeg supruga Olivera. Obojica su prštala od samopouzdanja i obojica su se smatrala pozvanima drugima objašnjavati kako stvari stoje bez da ih itko išta pita. Rado su se gurali u središte zbivanja i procjenjivali druge s velikom dozom sarkazma. Uvijek sam smatrala da Carlu privlače takvi muškarci.
Odlučila sam odgovoriti neodređenim – Mmhhh.
– Zapravo, ne radi se samo o Konradu. Sve mi se skupilo: Konradove mane, Marijina opera-cija, a tu su i stalne trzavice s Rotterom...
– Zar se pravi šef još nije vratio iz bolnice?
Postavila sam košaru s voćem u sredinu. Činilo se da će ovo biti duga večer. Lakomost s ko-jom je Carla pojela jabuku dala je naslutiti da danas nije previše jela.
– Stari se gospodin vratio. Prije dva dana. Nasreću, radilo se samo o kolapsu krvotoka, a ne o srčanom udaru, kako su isprva sumnjali. Naravno, još se mora čuvati. Ne smije putovati u ino-zemstvo i svaki dan ranije odlazi kući. Najviše me brine što ga tvrtka, čini mi se, više ne zanima kao nekada. Bubijeve ovlasti su sve veće. To mi ne olakšava život.
Carla je uzdahnula prije nego što mi je ispričala daljnje pojedinosti o Bubiju, Rotteru i sta-rom Moosburgeru. Ovo stvarno nije bila prava večer da joj ispričam o susretu s muškarcem mojih snova.


Sljedeće sam srijede bila u velikoj žurbi. U čekaonicu je upala pacijentica natečenog obraza taman kada je sestra Mathilde htjela zaključati ulazna vrata. Ponovno sam uskočila u bijelu kutu i čekala rendgensku snimku. Zub je bio prekriven karijesom i potpuno gnojan. Nije bilo druge. Morala sam ga izvaditi, što je nasreću prošlo bez komplikacija.
Ponovno sam se presvukla, ali nisam imala vremena iznova podići kosu. Zašto još uvijek no-sim tu nepraktičnu frizuru? Peteru se tako sviđala. Mene sada podsjeća na moju staru učiteljicu. Njega je podsjećala na njegovu majku. Zašto mi je to prije laskalo?
– Doviđenja, sestro Mathilde.
Mathilde je bila izučena medicinska sestra i godinama mi je bila desna ruka. Stvarno sam mogla biti sretna što imam tako lojalnu, kompetentnu i obazrivu suradnicu.
Jurila sam do podzemne željeznice. Carla će me sigurno već čekati. Mrzila je kad bi netko kasnio. Tada bi postajala nesnosna, a to mi ne treba. Ni sama nisam bila sretna. Što sam ono obznanila na sav glas? Tražim muškarca! Ha, kako divna ideja! A kako bi se to trebalo dogodi-ti, molim lijepo, kad mi iz glave ne izlazi zauzet muškarac? Nisam mu znala ni ime ni adresu. Gdje da nađem drugoga? Nikako preko oglasa, to je bilo jasno. Barove sam također mogla za-boraviti. Gdje bih inače trebala upoznati muškarca? Možda ovdje u podzemnoj željeznici? Ha, smiješno. Ovdje ionako nitko ni na koga nije obraćao pažnju. Svatko je imao dovoljno vlastitih briga. Što sam ono nedavno pročitala u nekom časopisu s blještavom naslovnicom: – Tražite muškarca? Nema problema! Sjednite u praonicu rublja – one vrve samcima.
Ah, da? A gdje je, molim vas, praonica rublja? Znala sam samo praonice u kojima se može predati rublje i gdje ga nakon nekoliko dana možete podići svježe izglačanog. Osim toga, sum-njala sam da bi zgodni muškarci poput neznanca iz – Roberta – svoje donje rublje prali u prao-nici. Takvi muškarci sigurno imaju čistačicu i vlastiti stroj za rublje. Kakav se još ono – apsolu-tno siguran – tip spominjao u časopisu? Ah, da: – Subotom u trgovini stanite do vitrine s dubo-ko smrznutim namirnicama! Promatrajte kupce bez žurbe. Ako muškarac kupuje obiteljsko pa-kiranje smrznutog povrća – prste k sebi!! Taj ima ženu i djecu. Ako kupuje malo pakiranje umaka za špagete – bingo! Samac!
Super! Stvarno vrlo jednostavno. Što mi vrijedi ta mudrost? Trebam li se možda obrušiti na takvog muškarca i pitati ga: – Slatkiću, hoćemo li te špagete pojesti kod mene ili kod tebe? – Neizvedivo. Barem za mene.
Zašto me onaj muškarac preko puta stalno gleda? Sada se i nasmiješio. Imam li mrlju na no-su? Krv moje zadnje pacijentice? To bi mi bilo nalik. Iako sam prije odlaska bacila pogled u ogledalo i nisam primijetila ništa posebno. Najbolje da ne obraćam pažnju na njega. Okrenula sam se i pravila se da proučavam šarene vozne linije podzemne željeznice koje su bile prikaza-ne iznad izlaza.
Konačno smo stigli do moje stanice. Iskočila sam iz vlaka, požurila pomičnim stubama, pre-šla vrlo prometnu ulicu i stigla u hotelsko predvorje dvadeset minuta nakon dogovorenog vre-mena. Carlu je bilo nemoguće previdjeti.
Stajala je na rubu veće skupine ljudi i prijekorno gledala na sat.
– Oprosti, molim te! – dahtala sam i poljubila zrak uz njezin obraz. – Prvo sam morala paci-jentici izvaditi bolan zub, a onda nije bilo vlaka. – Pogledala sam uokolo: – Gdje je španjolski domjenak na koji si pozvana?
Dvorana je bila dekorirana crvenim i žutim bojama. Slike španjolskih gradova i kulturno-povijesnih znamenitosti ukrašavale su zidove recepcije. Katedrala iz Seville je visjela malo ukoso.
U tom se trenutku skupina ljudi počela kretati. Otvorila su se dvokrilna vrata i omogućila pogled na dvoranu sa svečano ukrašenim okruglim stolovima. Stolnjaci bijeli kao snijeg, blista-ve kristalne čaše, polirani srebrni pribor za jelo. Potražile smo dva mjesta za stolom uz prozor s kojeg smo imale dobar pogled na dvoranu. Vidno se popunjavala te je uskoro bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Konobar je donio još dvije stolice za dvoje koji su kasnili.
– Stvarno velikodušno, šapne mi Carla kad je okretna konobarica u čaše ulila vino. – Ovdje je dobrih sto pedeset ljudi. Nisam mislila da će hotel pozvati toliko ljudi na besplatan domje-nak.
Ustala je da bi stala u red. Požurila sam slijediti njen primjer. Obje smo iza sebe imale na-porno prijepodne. Ne znam za nju, ali ja sam bila strašno gladna. Stol je bio prekriven specijali-tetima. Kuhari u štirkanim bijelim pregačama i s visokim kapama na glavama savjetovali su goste i dijelili jela na tanjure. Losos u umaku od meda i senfa, crveni i crni kavijar, račići i fine paštete kao predjelo. Purica u umaku ili bakalar u umaku od šafrana kao glavno jelo. Sve je bilo odlično.
– Izgleda li ti ovo španjolski? – šapnula sam Carli.
– Pa, radi se o španjolskom domjenku.
– Znam. Zato mi i izgleda španjolski jer nijedno jelo nije tipično za Španjolsku.
Carla začuđeno pogleda svoje pečene krumpire. – Stvarno čudno. Možda sam nešto presko-čila na pozivnici. U svakom slučaju, meni odgovara.
I menije prijalo. Šestorica muškaraca za našim stolom prijateljski su nas pogledavali, ali nisu nam posvećivali previše pozornosti. Međusobno su se dobro poznavali i ubrzo su se udubili u žustru raspravu o struci, pri čemu se radilo o okviru ekstra dugačke grede – što god to značilo. U svakom slučaju neka visoka tehnologija u vezi izgradnje podzemne željeznice.
– Tipično za reklamno okupljanje, šaptala je Carla pogledavajući uokolo. – Pozvali su veći-nom muškarce. Valjda misle da su samo muškarci potencijalni klijenti. Kao da si žene ne mogu priuštiti ovako skup hotel.
Došlo je vrijeme za desert. Dok je Carla salvetom otmjeno brisala usnice i zbog kalorija se odrekla deserta, ja sam ponovno stala u red. Čega sve nije bilo, a sve je bilo slasno i navodilo na grijeh! Tortice od jagoda, pariški roščići, komadići Linzer-torte, kreme, voćne salate... Po-novno nijedno španjolsko jelo.
– Oh, zdravo! – Muškarac ispred mene se okrenuo i njegove su mi se smeđe oči smiješile. – Da sam znao da ste kolegica...
Bio je visok, mlađi od mene, imao je trodnevnu bradicu i uz najbolju volju nisam se mogla sjetiti gdje sam ga već vidjela. Očito se to vidjelo na meni.
– Norbert. Sjećate li se?
– Zao mi je, Norberte. Inače dobro pamtim lica, ali trenutno se stvarno ne mogu sjetiti...
Počeo se smijati, a smeđe su mu oči sjajile od zadovoljstva: – Ne zovem se ja Norbert. Ja sam Gregor Neuhof. Norbert je moj pas. Bobtail, nedavno u parku...
Najradije bih se bila lupila po čelu. Naravno, Norbert, ogromni monstrum koji je gotovo udavio Puxija. A ovo je bio njegov gospodar, nemoguć čovjek podrugljivog glasa. Danas nije bilo podrugljivog tona. Ne, bio je dobro raspoložen i činilo se da je sretan što me opet vidi.
– Da, točno, Norbert, nasmijah se i ja. Pa što sad, Puxi je živ. Bilo je lijepo sresti barem jed-no poznato lice među tolikim strancima. Dobro, bar djelomično poznato. Poželjela sam da se u parku nisam onako derala na njega.
– Zgodan domjenak, rekla sam ne bismo li ponovno uspostavili razgovor. – Samo, nema ni-jednog španjolskog jela. Ne čudi li to i Vas?
Gregor Neuhof me iznenađeno pogledao: – Ne, zar bi trebalo?
– Mislila sam da je ovo španjolski domjenak. Barem je tako pisalo na pozivnici.
– Stvarno? Gdje ste to pročitali? Trebao sam bolje pročitati papire.
– Poziv je u svakom slučaju velikodušan. Nisam očekivala ovoliko finih jela.
Tu se Gregor Neuhof u potpunosti složio sa mnom: – Da, stvarno velikodušno. Doduše, pla-ćamo dovoljno doprinosa, pa nam jednom godišnje mogu servirati nešto pošteno.
– Doprinosa? – O, Bože, možda se na ulazu moralo platiti, a Carla i ja nismo vidjele blagaj-nu. Upravo sam ga htjela pitati gdje se predaju doprinosi kadli me netko čvrsto zgrabio za ruku.
– Moramo ići. Odmah! – Carla je stajala do mene. Lice joj je bilo blijedo i posuto crvenim mrljama. Držala me željeznim stiskom.
– Ali željela sam probati torticu od jagoda, odgovorih tvrdoglavo. Već sam skoro bila na re-du, a i tako sam se lijepo zabavljala.
– Zaboravi tortu od jagoda i dolazi ovamo, siktala je.
– Oprostite. – Kratak naklon crvene paž-frizure bio je namijenjen Gregoru Neuhofu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu mahnem na rastanku. Da su mi se sviđali muškarci s trodnev-nom bradicom, rekla bih da je ovaj zgodan. Stajao je i začuđeno gledao za nama. Carla me ne baš nježno izvukla iz dvorane u prazno predvorje.
– Znaš li kakav je ovo bio domjenak? – upita i zapali cigaretu.
– Nije bio španjolski, zaključila sam.
Carla odmahne glavom. Najprije se činilo da nešto želi reći, ali je šutjela i pokazala na neko-liko usamljenih stolova pokraj recepcije. Prije, dok je prostor bio ispunjen ljudima, uopće se nisu vidjeli. Iznad stolova je visio konopac sa španjolskim zastavicama. Na svakom se stoliću nalazio pladanj s tapasima – malim, tipičnim španjolskim predjelom. Žena u flamenco-kostimu dijelila je sangriju iz glinenog vrča. Nekoliko je usamljenih gostiju sjedilo na niskim stolicama. Ostali su na polupraznim srebrnim pladnjevima tražili ostatke hrane.
– Znaš li što je ovo? – Carla je teškom mukom zadržavala smijeh.
– Naš španjolski domjenak? – To je bila više izjava nego pitanje. Sada se Carla počela glas-no smijati, a ja sam joj se pridružila. Situacija je stvarno bila jedinstvena! Primila me pod ruku: – Dođi, nestanimo iz hotela dok naši susjedi za stolom ne napuste restoran i ugledaju nas ovdje. Idemo na kavu u slastičarnicu preko puta. Ja častim.
– Da, rado, sada mi stvarno treba šalica kave. Ali reci mi, ako su ovi jadni tapasi na recepciji bili španjolski domjenak, na kakav smo ono prijem upale?
– Ovih se dana u hotelu održava godišnje okupljanje njemačkih inženjera i arhitekata. To mi je rekao jedan od susjeda za stolom. Vrlo me pristojno pitao otkuda
dolazimo jer nas još nikad nije vidio na radionicama i predavanjima!
– Ah, zato je rekao da je platio dovoljno doprinosa.
– Misliš na zgodnog muškarca s kojim si razgovarala? Poznaješ li ga? Je li slobodan?
Slegnula sam ramenima: – Nemam pojma.
– Trebala bi se koncentrirati na ovoga. Jako je zgodan.
Ne, hvala, taj nije bio za mene. Premlad. Preneuredan. Neobrijan. Tada sam joj ispričala o susretu s njenom klupskom kolegicom Meiner i o muškarcu iz snova iz – Roberta. Iz torbe sam izvukla vizitku koju mi je dala gospođa Meiner i koju sam u međuvremenu pročitala bar tisuću puta.
– Margarite Meiner je relativno nova u mojoj udruzi. Do sada smo izmijenile svega nekoliko riječi, reče Carla. – Da je bolje poznajem, rado bih je nazvala i pitala za tog muškarca iz snova. No to bi bilo malo čudno. Znaš li što? Najbolje bi bilo da je nazoveš i dogovoriš termin. Tako usput možeš saznati nešto o tom tipu. Najbolje da to odmah učiniš. Čemu ti služi mobitel?
Pretpostavljala sam da će biti tako. Carla je odmah sve željela provesti u djelo. Kada sam napustila kafić, imala sam dogovoren termin kod gospođe Meiner.
– To se zove ubiti dvije muhe jednim udarcem, Carla otpuhne kolutove dima u zrak. – Šansa da doznaš nešto o muškarcu iz snova. Ako to ne uspije, barem ćeš imati živahan izgled.
Pa, nisam se previše nadala. Pogotovo što se tiče muškarca iz snova. Bio je nedostižan i zato ga je trebalo zaboraviti. Što se tiče mog živahnog izgleda, ni tu nisam gajila neke nade. Još ni-kada u životu nisam izgledala živahno. Kako da onda počnem u četrdeset i drugoj godini? No, nova frizura – to je bila primamljiva ideja!
VIII
Studio gospođe Meiner nalazio se iznad pasaža s trgovinama na najboljoj poziciji u središtu grada. U istom su se pasažu vrlo praktično smjestili frizerski salon te optika. Kao što sam usko-ro saznala, Margarite Meiner i njezine pretežno ženske klijentice bile su česte gošće mnogob-rojnih butika u okolici. Sve su prostorije njenog studija bile u bijelom tonu. Zapravo nisu bile opremljene već stilizirane. Dizajnerska sofa i dizajnerski tepih. Dizajnerske stolice smještene ispred široke staklene stijene odakle se pružao prekrasan pogled na zelenilo trga u starom gra-du. Sve je bilo svijetlo i prozračno. Svježu su atmosferu naglašavale lončanice različitih nijansi zelene boje.
– Važno je imati dovoljno dnevnog svjetla! – Gospođa Meiner mi se prijateljski smiješila dok mi je namještala udobnu bijelu stolicu. – Lijepo od Vas što ste došli! Dok smo zajednički hodale ulicom bilo je mračno. No već sam tada pomislila: kako lijepa žena! Kakvo pravilno lice. Šteta što ova žena ne pokazuje svoju ljepotu. Odmah se vraćam. Skoknut ću po tkanine. Mogu li Vam usput donijeti neko piće? Što kažete na šalicu kave?
Pomalo omamljena, zamolila sam čašu lagano gazirane mineralne vode. Nisam mogla shva-titi da je govorila o meni. U vezi s mojim izgledom čula sam već mnogo pridjeva. – Lijepa – sigurno nije bio jedan od njih.
Gospođa Meiner je preda mnom rasprostrta šarenu paletu boja. Odmah me je očarala. Nakon nekoliko minuta potpuno sam zaboravila pravi razlog mog dolaska. Zapravo sam samo željela doznati tko je taj strašno zgodan muškarac koji ju je tako veselo dočekao u – Robertu. Je li još s njim i postoji li i sićušna, makar teoretska šansa da ga osvojim. Tek sam nakog nekog vremena saznala više o tome.
Najprije su na red došle šarene tkanine koje je pred mene gurnula gospoda Meiner. Kosu mi je posve sakrila bijelom kapicom kakvu nose kirurzi. Moje su naočale ležale na stoliću. U me-đuvremenu sam saznala da su bile posve pogrešan model za mene.
– Naočale su nakit. Služe da bi istakle finoću lica i učinile ga zanimljivijim, objasni gospoda Meiner i odmahne glavom kad mi ih je skinula. – Naočale za stalno nošenje ne smiju se previše isticati, što ne znači da moraju biti tako neugledne, s mišje sivim okvirom kao ove Vaše. Lice Vam zbog njih izgleda suviše blijedo i dosadno. K tome čak ni s obrvama ne tvore lijepi luk.
Kako ću ikada više nositi te naočale nakon ove porazne procjene? Izlet gospodi Meiner koš-tat će me skuplje no što sam mislila. Ipak sam se počela zabavljati.
Pokazivala mi je, jednu za drugom, četiri tkanine različitih nijansi crvene boje, a ja sam in-stinktivno trebala odabrati onu zbog koje bi mi oči najviše zasvjetlucale. Nisam imala naočale. Približila sam se ogledalu dovoljno da jasno vidim svoj odraz i da mogu promatrati sjaj u oči-ma. Odabir nije bio težak, a gospođa Meiner je bila zadovoljna mojim izborom. Pri odabiru jedne od četiriju zelenih tkanina pouzdala sam se u stručan izbor moje savjetnice. Pravu plavu sam odmah prepoznala. Na moje iznenađenje, određena nijansa sivosmeđe boje pristajala mi je bolje od crne. Nakon sat vremena pronašle smo sve – moje – boje. Gospođa Meiner mi je uruči-la iskaznicu boja koja će mi ubuduće dobro doći pri kupovini. Bila sam – ljeto.
Carla je već bila na savjetovanju o bojama. Ona je bila – jesen.
– Po čemu se razlikuju ljeto i jesen?
– Boje jeseni su tamne. Ljeto voli nježne boje, gospođa Meiner podigne odgovarajuće tkani-ne. – Lagane su i djeluju pomalo 'zagasito'. Primjerice ova svjetloplava. Nježan jorgovan ili plavozelena. Na svojoj ćete paleti pronaći boje kojima je temelj plava, nježne, diskretne boje: malina-crvena, sljez-crvena, bordo, menta i vuneno bijela.
To je značilo: nema crne. Umjesto žućkasto-bež boje, koju sam dosad nosila – sivosmeđa. Kad dobro razmislim, to je također značilo da tri četvrtine sadržaja mog ormara odlazi u staru robu, ili ću je pak pokloniti sestri Mathildi, za njezinu svekrvu. Stara je gospođa nosila isti kon-fekcijski broj kao i ja i uvijek se radovala mojim odbačenim stvarima. Do sada mi nije bilo ču-dno što je moja odjeća primjerena jednoj sedamdesetogodišnjakinji. I to sedamdesetogodišnja-kinji koja nije zadržala mladolik izgled. To će se sada promijeniti! I to brzo! Nabavit ću si gar-derobu kakvu svekrva sestre Mathilde nikad neće ni taknuti. Morala sam se nasmiješiti – kakva apsurdna, ali istovremeno radosna zamisao.
Na kraju sam kod optičara u pasažu naručila nove naočale. Jednostavne, četvrtaste, smeđe boje koja mi je tako dobro pristajala i naglašavala boju mojih očiju. Ta je smeđa bila prirodna boja moje kose, samo nekoliko nijansi svjetlija. To sam već gotovo bila zaboravila. Posljednjih sam godina svoju dugačku grivu stalno pokušavala osvježiti crvenkastom nijansom. Potpuno pogrešno, kako sam upravo saznala. Ljetnim tipovima, kao što sam ja, u kosi je potrebna pepe-ljasta nijansa, iako ne onako jaka kao u zimskih tipova. Kome bi palo na pamet dobrovoljno obojiti kosu u boju koja nosi naziv – pepeljasta"? Sada sam u frizerskom salonu u prizemlju dobila svoju pepeljastu nijansu. Moram reći da izgleda odlično. Pogotovo na mojoj novoj, stup-njevito ošišanoj frizuri u visini brade. Nema više moje duge kose. Kakav nov osjećaj! Nema više dugotrajnog feniranja ujutro ni podizanja kose izučenim pokretima. Glava mi je bila lagana i poletna. Spremna za novu avanturu! Ja sam, naravno, bila spremna gospođu Meiner slijediti u obližnju trgovinu jeansom.
Kad smo već kod avanture, krajnje je vrijeme da mislim na svoju stvarnu misiju: – Rekli ste da ste se u grad doselili zbog ljubavi, započela sam, potpuno izvan konteksta. Upravo sam po-kušavala navući uske traperice, prve nakon ni sama ne znam koliko godina. Gospođa Meiner mi je uz njih u kabinu dodala majice boje maline i boje dima. Sada je strpljivo čekala pred zavje-som. – Je li se isplatilo?
Bila sam prilično direktna. Nadam se da mi neće zamjeriti. Nadam se da će odgovoriti: – Ne, nažalost. Nije to bila velika ljubav. Razišli smo se.
– Itekako se isplatilo, reče ona umjesto toga i nasmije se. Njeno je lice zračilo kad je proviri-la kroz otvor na zavjesi. – Wolfram je savršen partner za mene. Muškarac kakvog sam tražila. Zvuči pretjerano, zar ne? Ali istina je. On je moja srodna duša. Nakon kraha prvog braka čvrsto sam odlučila da se više nikad neću udati. A pogledajte me sad; smekšala sam se zbog Wolframa! Nitko još ne zna da ćemo najesen stati pred oltar.
Samo sam se nadala da nisam izgledala previše zaprepašteno. Požurila sam promrmljati – čestitam od srca. Što sam očekivala? Zašto bi takav presavršen tip iz snova čekao samo mene?
– Crvena Vam majica dobro stoji, gospođa Meiner prekine moje misli koje srećom nije mog-la čuti. – Odmah izgledate mlađe i svježije. Svejedno isprobajte i plavu, možda Vam stoji još bolje.
Na koncu sam kupila obje, kao i traperice i traper jaknu. Idealna kombinacija za proljeće. Je-sam li kupovala zbog frustriranosti? Wolfram je, dakle, bio prekrižen, nedostižan, gotovo ože-njen: Sranje, sranje, sranje!
– Ako želite, mogu ovih dana navratiti do Vas i pomoći Vam u čišćenju ormara, predloži go-spođa Meiner. Kad smo se vratile u njezin studio, vani je već odavno bio mrak. Ideja mi se jako sviđala. Sama sigurno ne bih imala srca odreći se svih tih haljina, kostima, blejzera i jakni iako mi nisu pristajali. Proteklih sam si godina uostalom priuštila samo najpotrebnije odjevne pred-mete. Djeca, posao, uspomene na Petera – to mi je bilo važnije od modernog izgleda. Bilo je krajnje vrijeme da osvježim svoje krpice. Dogovorile smo se za srijedu za dva tjedna. Čišćenje ormara i planiranje nove garderobe – prava zanimacija za slobodno poslijepodne.
Još uvijek nisam imala mira: – Kako ste upoznali Wolframa?
Moja mi je savjetnica već bila pružila ruku na rastanku. Provele smo dan zajedno i dobro se zabavile. Smatrala sam da si mogu dopustiti još jedno direktno pitanje. Gorjela sam od znatiže-lje. U kakvim se lokalima motaju muškarci iz snova kao što je Wolfram?
Činilo se da je gospođi Meiner pomalo neugodno: – Smijat ćete se, ali upoznali smo se preko Interneta. Jedne sam večeri, više iz zabave i radoznalosti, ostavila poruku na stranici za samce. Nisam mnogo očekivala. No drugi sam dan imala dvadeset i četiri poruke, a sljedećeg ih je stig-lo još dvanaest. Tu još nije bilo Wolframa, ali sam upoznala vrlo zanimljive ljude npr. bankara Manfreda. S njim se i danas družim. Wolframu se također sviđa. Kad sam primijetila da među tridesetšestoricom još nema onog pravog, pokušala sam ponovno. Opet su mi se mnogi javili. Jedan od njih je bio Wolfram. Samo se ne smije odustati.
– Na Internetu se mogu naći takvi muškarci?
– Da, naravno. Danas većina ljudi ima priključak za Internet. Mnogi žele isprobati moguć-nosti koje Internet pruža. Kažem Vam, doći će vrijeme kada će se većina upoznavati na taj na-čin. Slobodno mi vjerujte, još ćete se sjetiti mojih riječi, nadoveže kad je ugledala moj sumnji-čav pogled. – Kako se ono kaže? Važan je prvi dojam. Mlada djevojka, dugih, vitkih nogu pro-lazi uz jezero ili ide u disko. Žena naših godina puna humora i elana. Gdje bi oboje bolje primi-jenilo nego u pisanoj riječi?
– Da, ali, ubacih, – na Internetu se mota cijela hrpa šarlatana, lažljivaca, perverznjaka...
– Ne više nego u stvarnom životu.
Bilo je istine u tom odgovoru.
– Ali, anonimnost. Nikad se ne zna tko se nalazi na drugom kraju žice. Dvanaestogodišnjaci se mogu zabavljati praveći se da su seksi i da imaju dvadeset i pet godina. Šezdesetogodišnjaci se mogu izdavati za tridesetogodišnjake. Ili oženjeni muškarci koji se pretvaraju da traže par-tnericu, a zapravo samo traže kratku avanturu... – Primijetila sam da sam se potpuno uživjela.
– Brzo prepoznate šarlatane, lažljivce i muškarce koje zanima žena za jednu noć. Mislite li da su takvi zainteresirani za intenzivno dopisivanje? Ako im nakon druge poruke ne želite dati broj telefona, odmah odustaju. Ne, ne, anonimnost ima mnogo dobrih strana. Nitko ne zna tko ste. Znaju samo Vaš 'nickname'. Putem e-mailova možete mnogo saznati jedno o drugom. U kraćem se razdoblju možete upoznati bolje nego izravnim kontaktom. Ako se neko vrijeme do-pisujete, možete kontaktirati i telefonom. Telefoniranje je prijeko potrebno. Glas odaje mnogo toga. Kako govori? Kako se smije? Što govori? Tako se stječe još intenzivniji dojam. Ja sam si nabavila poseban mobitel upravo za te pozive. Vrlo je praktično. – Gospođa Meiner se veselo nasmije. – S nekima sam razgovarala satima prije no što bismo se sastali. Jedan mi je čak izja-vio ljubav. No kad smo se sreli nismo više imali što reći jedan drugome. I to se može dogoditi. Dopisivanjem i telefoniranjem stvorite u glavi sliku te osobe koja ne mora odgovarati stvarnos-ti. Što se tiče Wolframa, stvarnost je nadmašila sva očekivanja.
Mislila sam na večer s Aloisom Steuerthalom. Da smo se najprije dopisivali, sigurna sam da nikad ne bih izašla s njim. Tako bih poštedjela sebe dosadne, neugodne večeri, a Bea se ne bi imala čemu smijati.
– Prije sastanka se, po želji, mogu izmijeniti digitalne fotografije. Tako se također sprječava-ju neugodna iznenađenja. A onda dolazi i prvi sastanak. Obično se javlja osjećaj prisnosti. Kao da si sa starim znancem kojeg već dugo poznaješ. Da, da, bilo je zabavno tražiti partnera putem Interneta. Koliko god sam sretna što sam našla Wolframa, ne bih voljela da sam propustila tu avanturu.
Ma, ne znam. Razmjenjivati e-mailove s potpuno nepoznatim muškarcima? Upoznati ih pu-tem Interneta? To je više bilo u stilu gospode Meiner. Bila je otvorena prema novim iskustvima, vesela, ekstrovertirana. Za mene, Peterovu udovicu, Hubertovu snahu, za mene, dobru staru sanjalicu Roli – nije to bilo za mene. U to sam bila sigurna.
– Time, Sebastiane, jeste li kod kuće? Znate li kako se otvara anonimna e-mail adresa?
Nisam li bila savršen primjer dosljednosti? Nisam još ni zatvorila ulazna vrata za sobom, a neobuzdan me nagon već bio natjerao da se odmah bacim na posao. Kada je gospođa Meiner na Internetu pronašla svog Wolframa, zašto i meni ne bi uspjelo nešto slično? Odložila sam vreći-ce pokraj komode i bacila brz pogled na ogledalo. Nije loše. Neobično. Ali dobro. Nova je fri-zura činila lice ljepšim. Još kad dodam nove naočale...
U tom su se trenutku otvorila ulazna vrata Carlinog stana i čula sam kako se Oliver Martens oprašta od svoje kćeri. Brzim je koracima sišao stubama. Na desnom je kažiprstu opušteno vrtio ključeve svog engleskog sportskog automobila. Kad me je ugledao, ukopao se i promatrao me začuđenog izraza lica: – Vidi ti to! Gospoda doktorica Steinberg. Stvarno si se promijenila. Što to znači? Ideš u lov na muškarce, Rosalind?
Nikad nisam trpjela Oliverov ironičan ton. Uvijek me je zastrašivao. Koliko sam se samo pu-ta ljutila što nisam na vrijeme smislila odgovarajući odgovor.
– Ne raduj se prerano, Olivere. Tebe sigurno ne lovim. Uopće nisi moj tip. – Jesam li to zais-ta rekla naglas? Oliver je zapanjeno umuknuo.
Carlina se glava pojavila kroz odškrinuta vrata: – Roli ide u lov na muškarce? Što time želiš reći, Olivere?
Razrogačila je oči kad me je ugledala: – Što se tebi dogodilo? Odlično izgledaš! Sjećam se te boje kose. Nosila si je na početku studija. Dobro ti stoji. A ja sam mislila da si otišla gospođi Meiner samo da saznaš adresu. – Namignula mi je.
U međuvremenu su iz kuhinje dojurili i moji sinovi: – Kakva adresa? – raspitivao se Tim ok-renuvši se prema meni: – Mama, što je za večeru? Može li Jordy jesti s nama? Noćas će prespa-vati kod nas. Nemaš ništa protiv, jel' tako, mama?
Carla ispusti uvrijeđen uzdah: – Time, reče strogo, – tvoja majka ima novu frizuru.
Zahihotala sam se. Carla se nije znala nositi s muškim ignoriranjem. Tim me je pozorno promotrio: – Au, da, točno. Sličiš na Meg Ryan. Je li u redu ovo s Jordyjem?
Sin me usporedio s Meg Ryan? Junakinjom filma – Kad je Harry sreo Sally, filma kojeg sam pogledala najmanje tri puta? I onda bih njegovom najboljem prijatelju trebala uskratiti večeru i prenoćište? Brzo sam pogledala u ogledalo. Pa, možda i nije mnogo pogriješio.
– Sve je u redu, rekla sam, našto mi je Tim mahnuo i nestao u kuhinji. Sebastian, koji se tiho držao u pozadini, nasmiješio mi se i prije nego je otišao za bratom rekao: – Dobro ti stoje trape-rice, mama. – Kuhinjska vrata se zatvore za njim.
– Potpuno je u pravu, javi se Bein zadovoljan glas s ulaznih vrata. – Roli, izgledaš veličan-stveno! – Dramatično podigne ruke u zrak. – Netko te je konačno uspio promijeniti. Uvijek sam mislila da se u tebi skriva više nego što pokazuješ. Ipak nisam mislila da imaš tako slatku straž-njicu. – Bea se drsko hihotala.
I ja sam se hihotala. Toliki komplimenti u jednom danu.
– Vidi ti to, dobra stara Beatrix, pozdravi je Oliver svojim najarogantnijim tonom, – sad je konačno vrijeme da se izgubim.
Nismo ga zadržavale.
Bea se nije obazirala na njegove bezobrazne riječi. Odbojnost koja je vladala između Bee i Carlinog bivšeg muža bila je uzajamna. Crni je ogrtač objesila na vješalicu i poravnala svoje svilene šalove boje dima, leda, kobalta i tamnoplave boje s tračkom zelene. Što bi gospođa Me-iner rekla na ovu kombinaciju boja? Kojem je tipu pripadala Bea? Proljeće? Ljeto? Jesen? Zi-ma? Ili sva godišnja doba u jednom? Prišla mi je ne bi li me bolje promotrila.
– Hajde, reci. Kako se zove? Koji te je muškarac natjerao da konačno izađeš iz sivila? Gdje si ga upoznala? Tko je on, što ima, što zna?
Morala sam se nasmijati: – Bea, zvučiš kao moja majka.
– To mi je i bila namjera, moja je prijateljica bila nepopravljiva.
– On nije 'on' nego 'ona'. 'Ona' se zove gospođa Meiner, stilistica i savjetnica za boje. Pozna-ješ je, Bea. Sjedila je za našim stolom one večeri kad si u mom klubu održala predavanje, obja-sni joj Carla. – Roli je zapravo otišla do nje samo da bi pobliže saznala nešto o određenoj osobi. Bar sam ja tako shvatila. No Margarita je uspjela nagovoriti Roli na novi outfit. Žena zna što radil Naravno, živo me zanima što je sve Roli saznala. – Carla se opet okrenula prema meni: – Roli, obećaj nam da ćeš nam sve ispričati do u tančine. Ali ne sad. Čekajte me, molim vas. Sa-mo ću na brzinu staviti Marie u krevet pa ću se spustiti k vama. Umirem od znatiželje.
I tako smo pola sata kasnije sjedile u mojoj ugodnoj dnevnoj sobi te sam prijateljicama prep-ričavala dan proveden kod gospođe Meiner. Tješile su me zbog činjenice da je Wolfram nepov-ratno izgubljen.
Bea me potapša po koljenu: – Znaš kako se kaže? Muškarci su kao zahodi. Ili su zauzeti ili posrani! Želite li i vi još jednu čašu vina? – zaljuljala je bocu nudeći nas.
Carla je bila zaprepaštena: – Dakle, stvarno, Bea. Gdje samo nalaziš takve poslovice? Takvo što se ne govori.
– Ovo je pristojna kuća, smijala sam se bezobrazno.
Carla mi baci jastuk na glavu. Dopustila je Bei da joj napuni čašu.
– Namjeravam slijediti primjer gospođe Meiner, započela sam. Već sam znala da će moja ideja o traženju muškarca putem Interneta naići na različita mišljenja.
– Zar ćeš i ti postati savjetnica za boje? – Bea se smijala. Vino joj je sigurno već udarilo u glavu.
– Da, sigurno. Hoćeš li preuzeti moju ordinaciju?
Bea mi je mahala rukama pred nosom: – Ma, nema šanse! Beskrajno ti se divim što stranci-ma čačkaš po ustima. Dakle, ja to ne bih mogla...
– Ja ne čačkam! – ispravila sam je praveći se ljućom no što sam bila.
– Možete li, molim vas, prijeći na stvar? – strogo naredi Carla. – Roli, u čemu želiš slijediti primjer gospođe Meiner? Samo nemoj reći da se poigravaš idejom da i ti objaviš oglas na Inter-netu.
Evo, znala sam!
– Pa to je super ideja! – Bea je, naravno, bila oduševljena.
Kako li sam samo naišla na dvije tako različite prijateljice? Uostalom, nisam imala ni naj-manje volje ponovno raspravljati o tome. Rasprava će završiti slično kao i ona od prije par tje-dana o javljanju na novinski oglas. Već sam donijela odluku. Ako je gospođa Meiner svog Wolframa našla putem Interneta, to mi je bio dovoljan dokaz da se muškarac iz snova može naći i na taj način. Nisam željela da me Carline sumnje pokolebaju. Osim toga, postojala je jed-na posve drugačija tema o kojoj sam već danima razmišljala.
– Prije no što se upustite u bezrazložnu svađu, prekinuh Beu, koja je upravo htjela sasuti bu-jicu riječi, – imam jedno posve drugačije pitanje koje mi je mnogo važnije. Što je s prvim sek-som?
Carla naglo spusti čašu crnog vina koju je upravo htjela prinijeti usnama. Pogled joj je oda-vao zbunjenost. – Roli, sinovi ti imaju šesnaest godina i cijele dane provode s prijateljima. Mu-škim prijateljima, koliko znam. Zašto se brineš?
– Tim i Sebastian sigurno imaju lijep broj ženskih prijatelja, odvratih oštrije no što sam nam-jeravala. – No ne radi se o njima. Radi se o meni.
– Prošlo je barem sedamnaest godina od tvog prvog puta. Gledano čisto matematički. Mis-lim, s obzirom na tvoje sinove. No, pretpostavljam da je tomu već više od dvadeset godina. Zašto sad želiš govoriti o svom prvom putu? – Bilo je očito da Carla nema blage veze o čemu govorim.
– Ne mislim na svoj prvi put, oneraspoložio me toliki nedostatak sposobnosti uživljavanja, – nego na prvi put nakon mnogo vremena. Peter je mrtav već gotovo tri godine, moj seksualni život također. Sad nemam pojma kako se ponašati kad dođe do toga. Tko zna, možda ubrzo nekog upoznam i onda će na red doći ovo pitanje. Kako da se postavim?
U mislima sam ugledala Wolframa. Njegovo lijepo oblikovano, fascinantno lice. Elegantna pojava. Razmišljala sam kako bi bilo grliti tog muškarca. Mhm, da, peckav osjećaj. Bila sam nesigurna. Hoću li znati što očekuje od mene? Sigurno je imao afere s mnogim uzbudljivim ženama. A onda stižem ja, bljedunjava Roli. Potpuno zahrđala. Sa strijama na trbuhu. Nije mo-guće da si samo ja postavljam ovakva pitanja. Jesu li druge žene stvarno bile toliko samouvje-renije od mene? Nisam ni očekivala da će mi Carla odgovoriti. Načela sam temu koja joj je bila neugodna. Sjedila je i promatrala slike pokraj Hubertovog naslonjača. Bilo je očito da se nada kako će Bei pasti na pamet nešto prigodno i tako je riješiti obveze da mi odgovori. Smijala sam se u sebi.
Bea je nije razočarala. – Seks je kao vožnja bicikla, zadovoljno si je u čašu natočila još malo crnog vina. – Nikad se ne zaboravlja. I sama sam jednom gotovo godinu dana bila bez partnera, ako se sjećate. Neposredno prije no što sam upoznala mog Richija. Svejedno sam se prve noći provedene s njim bez problema sjetila svojih prijašnjih iskustava. – Hihotala se. – Nemaš se zašto brinuti, Roli. Uostalom, svatko tko se upušta u nešto sa četrdesetogodišnjakinjom zna da nismo više svježe kao jutarnja rosa. Ukoliko se ne kaniš spetljati s nekim dvadesetpetogodiš-njakom, tada će i muškarac pokraj tebe imati poneki ožiljak i tjelesni nedostatak. Tako ti je to u životu.
Raspravu su naglo prekinuli moji sinovi ušavši u sobu. – Nemaš vremena za kuhanje, jel' da, mama? Odlučili smo naručiti pizzu.
Odlična ideja! Zamolila sam Tima da naruči pizzu sa salamom, a Bea se odlučila za pizzu s tunom i lukom.
Carla odmahne glavom: – Večeras će navratiti Konrad. Vrijeme je da si pripravim nešto. Dakle, Roli, ne razbijaj glavu nepotrebnim mislima. Hvala na vinu. – Mahnula nam je i izašla iz dnevne sobe.
Čula sam kako Tim u kuhinji naručuje pizze. Znam da je smiješno, ali ipak me to radovalo. Nije li to dokaz da sam djecu odgojila tako da postanu samostalni ljudi? Sumnjam da bi se Jor-dvjeva majka složila sa mnom. Po školama je držala predavanja o suvremenoj biološkoj ishrani. Nisam sigurna da pizza spada u tu kategoriju.
Bea je u međuvremenu uključila moj laptop. – Daj da ubijemo vrijeme. Kako bi željela sro-čiti oglas?
– Sročiti oglas? – Večeras sam namjeravala u miru posjetiti nekoliko web-stranica za samce. Možda pisati ponekom. Ni u snu nisam pomislila da sama napišem oglas. Rekla sam to Bei.
– A zašto ne? Ako sama napišeš oglas, možeš sama odlučivati.
– Najprije moram otvoriti anonimnu e-mail adresu. Zamolit ću dečke da mi to sutra srede. – Nadala sam se da ću tako dobiti na vremenu.
– Zašto čekati do sutra? Ne moraju ti sinovi pomoći. Možemo to napraviti i zatvorenih očiju.
I tako sam se nakon dobrih sat vremena na Internetu pojavila kao – Gularo. Korisničko je ime možda zvučalo malo neobično, ali je bilo prvo kod kojeg me kompjuter nije crvenim natpi-som upozorio: – Korisničko ime se već koristi.
– Kako ćeš se zvati? – pitala me Bea.
Odmah sam eliminirala Rosalind, Roli, Linda. Nisam imala srednje ime, a bilo mi je neobič-no izabrati neko drugo žensko ime. Sviđalo mi se – Suncokret. Naravno, odavno je bilo zauze-to. Kompjuter me savjetovao da dopišem godine. Ali – Suncokret42"? Ne, to mi se nimalo nije sviđalo. Slično je bilo i s jagodom, ljetnim suncem, ljetnom livadom, ljetnim povjetarcem. Nije bilo teško pogoditi da se već radujem ljetu. Vlažnih, hladnih i sumornih dana bilo mi je već dosta. No kompjuter je odbijao svaku riječ koja je imala veze s ljetom.
Bea se nije dala smesti. – Kamo najradije putuješ? – Ni tu nismo imale sreće. Beč, Rim, Ve-necija, Toskana – sva su ta imena već bila iskorištena.
– Što najradije jedeš?
– Pa ne mogu se zvati 'kuhana govedina' ili 'Saltimbocca a la Romana', odgovorih negoduju-ći.
Bea se glasno nasmije. – A kako ti se sviđa 'slatkokisela svinjetina'? Sigurna sam da još nit-ko nije registrirao to korisničko ime. – To mi se ime činilo apsurdnim.
Bei je sinula ideja: – Znam! Ovime te krstim u 'Gularo'! Bilo je očito daje zadovoljna svojom odlukom. Kompjuter po prvi put nije imao primjedbu.
– Gularo? – ponovih. – Ne zvuči loše. Uostalom, to ništa ne znači.
– Itekako znači! – Beine su oči vragolasto zasvjetlucale. – Ako stvarno želiš znati, 'Gularo' na kineskom znači 'slatkokisela svinjetina'. Bar mi je tako zvučalo kad sam prošle godine s Ric-hijem bila u Šangaju. Jedna od rijetkih riječi koje sam upamtila. Sjećam se još samo 'Nihao!' što znači 'Dobar dan!'
– Prekrasno. – Nisam bila pretjerano oduševljena. Ali predala sam se. Zamišljala sam svako-jaka prekrasna korisnička imena, a završila sam kao – slatkokisela svinjetina. Nasreću, nitko nikad neće pogoditi pravo značenje te riječi. Tko bi se, osim Bee, sjetio takvog korisničkog imena?
U tom je trenutku zazvonilo na vratima i dostavljač je donio vrele pakete iz kojih se pušilo. Bea me slijedila u kuhinju. Izvadila sam tanjure iz ormara, a Bea je na njih rasporedila vruće kriške. Uskoro smo složno žvakale za kuhinjskim stolom. Dečki su se povukli u Timovu sobu. Znam, znam, zajednička večera je važna za pravilan razvoj djece i mladih. No večeras su njih trojica morali raspraviti o nečemu važnom, vezanom za Charlijev party iznenađenja. Nisam mogla srediti misli i pratiti njihove planove. Misli su mi bile kod Wolframa. I Gulara. Ovaj će put razvoj mojih sinova iznimno morati u drugi plan.
Bea je dovukla laptop u kuhinju i zavukla se pod kuhinjski stol ne bi li ga uključila u struju. – Dakle, ponovno je izronila crvena u licu, – što ćemo napisati u tvom oglasu?
– Ah, opet smo tu? – Glumila sam da sam potpuno zaokupljena pizzom.
– Hajde, Roli, reci koje su tvoje prednosti? Moramo te prikazati u pravom svjetlu da ih čim više zagrize. – Bea zgrabi blok u koji sam uvijek zapisivala popis namirnica koje treba kupiti. U desnoj je ruci držala kemijsku olovku kako bi zapisala što ću reći. U lijevoj je držala veliki ko-mad pizze. Topljeni sir je kapao na tanjur.
Moje prednosti? Koje su moje prednosti? Tko bi samo tako na brzaka mogao nabrojiti svoje prednosti?
– Ne znam je li pametno početi nabrajanjem mojih prednosti, rekla sam, jer mi ništa nije pa-dalo na pamet.
Bea podigne obrvu: – Ne? Dobro. Kako onda želiš započeti? Možda svojim slabostima? Ili da napišem: 'Žena koja ne zna svoje prednosti traži muškarca koji bi ih pronašao'?
– Dobra ideja! – Smijala sam se.
Bei sad nije bilo do šale. – Krenimo s druge strane. Kako zamišljaš svog muškarca iz snova?
– Višeg od mene, ispalila sam kao iz puške. – Zgodnog, s prosijedofn kosom ili ne, radije napiši sa sijedim zaliscima. Važna mi je i inteligencija te životno iskustvo. – Trudila sam se što bolje opisati Wolframa. – Mora biti stariji od mene. Obavezno. Naravno, dobro situiran. Obra-zovan. Čovjek koji zna što želi. Evo, to bi trebalo biti upotrebljivo, zar ne?
Bea odmahne glavom. – Ovom opisu odgovara i Hubert, reče suho.
U svojim sam se mislima upravo bila ponovno zaljubila u Wolframov izgled. Sada sam se prilično grubo vratila u stvarnost. – Hubert?! – Jesam li stvarno opisala svog svekra? Očito sam morala biti malo preciznija.
– Što mora znati? Što mora voljeti? – Bea je još uvijek držala olovku u desnici. Do sada još ništa nije bila zapisala.
– Znati? Voljeti? Mora voljeti mene. I društvene događaje. Putovanja? – Odjednom više ni-sam bila sigurna.
– Ovako nećemo daleko stići. – Bea se nevoljko namršti i zatvori web-stranicu te odmah upiše novu homepage adresu.
– Što misliš pod tim: nećemo daleko stići? – Razočarano sam pijuckala crno vino. – Još ni-kad nisam pisala oglas. Ne znam hvaliti samu sebe. Ako želiš odustati...
– Nema odustajanja, Bea pokaže na ekran koji se u međuvremenu obojio u ružičastu i tam-nocrvenu boju, a uokolo su lebdjela crvena srdašca.
– Za Boga miloga, što je to?
– Neka druga stranica za samce. Ovdje ne moraš napisati oglas nego ispuniti upitnik o tome što voliš i što te zanima. To je sigurno lakše.
Nisam mogla doći k sebi: – Bea, otkud ti sve te web-stranice? Reci ti meni, draga moja, ne varaš li možda svog muža? – Nisam to ozbiljno mislila.
Bea je hihoćući se odmahivala glavom: – Ma kakvi. Nema potrebe. Adresu mi je rekla jedna kućanica koju sam upoznala predajući po školama. Nedavno je pročitala vrlo zanimljivu knjigu. Čak se još sjećam kako se zvala: 'S Interneta do bračnog kreveta'. Zvuči šaljivo, zar ne? Tako, sad te moramo registrirati.
Tako je i učinila.
Ni ovdje nasreću nikom nije palo na pamet nazvati se – slatkokisela svinjetina – pa je 'Gularo' prihvaćen. Bea je počela ispunjavati upitnik ništa me ne pitajući. Dobro, nisam imala primjedbi na – žensko, četrdeset dva, vitka, visoka sto sedamdeset i tri.
– Kosa mi nije crvenkasta nego pepeljastoplava, ispravih je protresavši svojom novom frizu-rom.
Bea klikne na – tamnoplava. – Pepeljastoplava ne zvuči privlačno, primijeti. Nisam se želje-la svađati.
– Koliko bi godina trebao imati?
– Najmanje pedeset. – Ako sam u nešto bila sigurna, onda su to bile godine. Neki mladac ti-pa Steuerthal nije dolazio u obzir.
Naravno da je Bea imala primjedbu i žestoko klikne na – Minimum: četrdeset. – Ne želimo nepotrebno smanjivati krug onih koji dolaze u obzir, zar ne? I među četrdesetogodišnjacima ima onih koji se znaju ponašati.
Složile smo se oko – Visina: iznad sto sedamdeset i pet, boja kose: svejedno. Sijedi zalisci koje sam željela bit će ionako automatski prisutni u ovoj skupini.
Bea mi je postavljala pitanja. Odgovarala sam, a ona je tipkala i samovoljno dopunjavala.
– Omiljeni glumac?
– Anthony Hopkins. U 'Zorrou' je dobro pritisnuo ljepuškastog Banderasa.
Tipkala je i dopunila: – Johnny Deep.
– Bolje nemoj, dobacila sam. – Mislit će da želim mladog gusara.
– Koji ti je omiljen film? – upita praveći se da nije čula moju primjedbu.
– Don Juan de Marco.
– Vidiš. I to sigurno ne zbog Marion Branda. Iako je glumio veličanstveno, trezveno objasni Bea i ostavi Johnnyja Deepa.
– Omiljena glazba? – Verdi, Vivaldi.
– Verdi, Vivaldi, R.E.M., Herbert Gronemeyer, utipka Bea.
– To stvara potpuno pogrešan dojam. – Sad sam već bila gotovo očajna. Muškarac poput Wolframa nikad se neće javiti na ovakav oglas.
– A tko je satima stajao čekajući u redu ne bi li nabavio karte za posljednji R.E.M.-ov kon-cert? – ponovno je stigao trezven odgovor. – Hobiji?
– Kazalište, putovanja, čitanje, kuhanje, rekla sam. To bi se Wolframu sigurno sviđalo.
– Kazalište, putovanja, čitanje, džogiranje, rolanje, sajmovi, kabarei, tipkala je Bea, a Wolfram je bio sve dalje i dalje.
– Kako bi trebao izgledati tvoj muškarac iz snova? Da mi nisi počela opisivati nekog tko me podsjeća na Huberta, stresla se kao da se naježila.
Na – dobro situiran, inteligentan, duhovit, obrazovan – konačno nije imala primjedbi. Doda-la je još – osjećajan i optimističan. Dogovoreno.
– Što tražiš: udaja, veza, afera, preljub, e-mail poznanstvo?
Pitanje je bilo posve retoričko, jer je Bea već kliknula na – udaja – i – veza. – Što očekuješ od muškarca?
– Da zna što želi. I da se uz njega osjećam zaštićeno.
– ...i da se zajednički možemo smijati, dopuni Nepopravljiva. – Žele znati što voliš.
– Svoju djecu. – Ona su, naravno, bila na prvom mjestu. – Prijateljice, razgovor, Toskanu, sunce u proljeće i toplu ljetnu kišu.
– ...i dobar seks, dopuni Bea i predloži da izostavim djecu jer će – on – ionako na vrijeme saznati da ih imam.
Ovaj sam put ostala čvrsta. Djeca ostaju, seks izbacujemo. To sa seksom će – on – stvarno saznati na vrijeme.
Jedan klik i upitnik je poslan. Bea zadovoljno uzdahne i natoči si u čašu zadnje kapi crnog vina. – Pa, da vidimo. Ne vjerujem da će već sutra biti mnogo poruka, ali sljedećih će ti dana sandučić biti prepun.
Sva sam se naježila od pomisli na to.


Naravno da sam namjeravala odmah ujutro provjeriti sandučić. No moja je budilica izabrala baš to jutro da ispusti dušu. Ili sam je možda sinoć zaboravila naviti? Dok sam, opijena vinom i bojažljivim iščekivanjem onoga što sam možda pokrenula ulogiravši se na stranicu za samce, mislila da neću moći oka sklopiti. A onda sam ipak brzo zaspala? Kako god bilo, sljedećeg se jutra nisam probudila na vrijeme. Sebastian me je probudio oko sedam i trideset. Skočila sam, požurila u kupaonicu, odjenula se, u prolazu srknula malo hladne kave koju mi je bila pripremi-la gospođa Holzinger. Nisam ni pomislila da bacim oko na Internet.
U ordinaciji je bila ludnica. Uspjela sam, doduše, doći čak pet minuta prije početka radnog vremena. Naravno, bila sam posljednja. Zanimljivo, svi su se okupili oko prijemnog šaltera i promatrali čekaonicu kao da je prvi put vide.,
– Je li se nešto dogodilo? – Još sam hvatala dah jer sam se uspinjala po dvije stube odjed-nom. Ordinacija se nalazila u dobro održavanoj, elegantnoj, starinskoj zgradi. Lifta nije bilo.
– Gospoda Petermann je dala otkaz, rekli su uglas.
– Već? – Ma, krasno. Tajnica je kod nas radila tek dva mjeseca. Napustila nas je taman kad smo je obučili dovoljno da može raditi samostalno. Kao i njena prethodnica. Razlog sigurno nije bilo nepovoljno radno okružje. Odnosili smo se jedni prema drugima prijateljski i s pošto-vanjem. Gospođa Burghart, naša dugogodišnja tajnica, kod nas je radila više od dvadeset godi-na prije no što je otišla u zasluženu mirovinu. Otkad je otišla, triput smo mijenjali tajnicu. I to otkad smo lani potpuno preuredili i obnovili ordinaciju. To je već bilo vrlo neobično.
– Postoji li neki poseban povod? Je li rekla zašto nas napušta?
– U telefonskom mi je razgovoru rekla da se nije ugodno osjećala, progovori Frank Sporer. – Još nije našla drugi posao, ali je sigurna da će uskoro naći nešto odgovarajuće.
– Što bi trebalo značiti 'nije se osjećala ugodno'? – Kolega Troger naglasi svaku pojedinu ri-ječ. – Kod nas nije uvijek tiho i mirno. Ako žena ne može izdržati opterećenje, onda je bolje da smo je se riješili.
– Ne preostaje nam ništa drugo nego da ponovno u novine stavimo oglas i potražimo novu radnu snagu. – Frank nije želio ulaziti u riječi kolege Trogera. – Tko će to preuzeti ovaj put?
Nastane tišina. Sa zanimanjem sam promatrala drveni pod.
– Ja ću to srediti, javi se kolegica Ina. Poželjela sam je zagrliti. Ja definitivno nisam bila stvorena za to. Nisam talentirana za pisanje oglasa.
Dan je protekao kaotično kao što je i započeo. Nervozni, razdraženi pacijenti, djeca koja vri-šte. Predstavnik proizvoda za njegu zuba predstavio mi je svoj novi asortiman, a u međuvreme-nu je neprestano zvonio telefon. Sveučilišna klinika u Beču željela je koncept mog predavanja.
Trebala bih ga unaprijed poslati profesoru. Moj koncept? Nisam ga još dovršila. Još je bilo dovoljno vremena do kongresa. Namjeravala sam provesti ugodnu večer kod kuće. Brbljati s dečkima, večerati u krugu obitelji i, naravno, navaliti na Internet. Odgovoriti na tri-četiri e-maila koja su dosad valjda već došla. Ali nije bilo pomoći. Morat ću skratiti ugodnu večer. Na-valit ću, doduše, na laptop, ali kako bih doradila koncept. Nisam mogla ni željela pustiti profe-sora da čeka.
Dobro da imam Holzi. Nisam se morala brinuti za večeru.
Kad sam navečer mrtva umorna otključavala ulazna vrata boljela su me leđa i noge su mi bi-le teške. Kako se radujem ljetu! Opet ću džogirati i plivati. Tijekom zime sam se premalo kreta-la. Tijelo mi se osvećivalo ukočenošću. Nakon dugog radnog dana jedva sam dočekala da ski-nem cipele. U tom sam trenutku poželjela stati pod vrući tuš, a onda ravno u krevet.
Kuhinjska vrata se naglo otvore i Tim žurnim korakom stupi u hodnik. Brat ga je slijedio: – Hi, mama. Idemo trčati.
– Ideš s nama?
Jesam li već spomenula da volim svoje dečke? Uvijek me iznova dirne samorazumljivost ko-jom me uključuju u svoje pothvate. Kad se samo sjetim svog brata Heinricha i svoje majke. Nezamisliva je bila i sama pomisao da on majci postavi takvo pitanje. Uvijek mu je bilo ispod časti da ga se u javnosti vidi u društvu majke i sestre, ženkoga dijela kućanstva. Zanemarimo činjenicu da je majka već tada lako ostajala bez daha. Previše cigareta. Premalo kretanja. Bez kondicije.
– No, onda? Čekat ćemo te ako požuriš! – Timov me nestrpljiv glas trgnuo iz razmišljanja.
– Nije li vani prehladno? Zima je.
– Mama, odavno je proljeće. Sunce je sjalo cijeli dan.
Pa, kad je tako. Uopće nisam primijetila. Nakon napornih dana u ordinaciji, jedva da bih za-pazila kakvo je vrijeme.
I tako sam ubrzo kaskala parkom u društvu sinova. Bili smo dobar tim, uigrani nakon mno-gih godina zajedničkog trčanja. Dok su dečki još bili mali, prilagođavala sam se njihovom tem-pu. Sada su već godinama bili u boljoj kondiciji. Kada bi pojačali tempo, najčešće sam trčala sama. No danas su ostali u mojoj blizini. Primijetila sam koliko mi godi svjež zrak i kako kisik polako unosi život u moje umorno tijelo. Stvarno više nije bilo tako hladno. Prošli su dani kad mi se na noćnom zraku ocrtavao dah. Trebala bih mnogo češće džogirati s dečkima. Tako mi je godilo. Kada s nogostupa nestanu i zadnji tragovi pijeska za posipanje snijega, izvući ću role iz podruma. Veselila sam se tome. To je svake godine bio znak da smo se konačno riješili zime i približavali se toplijem godišnjem dobu.
S jednog nam je sporednog puteljka pritrčao pas. Naravno, bez uzice. Zašto vlasti uopće pos-tavljaju znakove zabrane? Ova je životinja bila prijateljski raspoložena. Veselo je mahao re-pom. Njegova mi se siva kuštrava dlaka činila poznatom, kao i dubok glas koji je odjeknuo is-tog časa: – Norbert, ovamo!
Sada se pojavio i usamljeni džoger koji nam je pritrčao živahnim tempom. Toplu je vunenu kapu navukao preko ušiju. Osmijeh sam odmah prepoznala. Gregor Neuhof, arhitekt.
– O, zdravo! – veselo reče kad me je ugledao. Usporio je tempo i pridružio se našoj maloj grupi. Norbert je trčao uz nas mašući repom.
– Dobra večer. – Primijetila sam da se brzo zapušem kad počnem govoriti. Odlučila sam us-poriti. Stručnjaci savjetuju da bi se za vrijeme trčanja trebalo moći razgovarati. Iako nisam zna-la o čemu bih pričala s njim.
– Nije li lijepo što je opet zatoplilo? Kad je prehladno, nije tako zabavno. – Gospodin Neu-hof mi je uzeo riječ iz usta.
Tim mu dobaci skeptičan pogled: – Poznajemo li se?
Činilo se da gospodinu Neuhofu ne smeta drsko pitanje: – Ne. Ja sam Gregor. Moj pas Nor-bert poznaje vašu pudlicu.
– Aha. – Činilo se da je dečkima ovo objašnjenje bilo dovoljno. – Ja sam Tim. Ovo je Sebas-tian. Mamu, izgleda, već znaš. Trčiš li često po ovom parku?
Njih trojica nisu primijetili da sam usporila i ubrzo su se udaljili, udubljeni u veseo razgovor. Sva su trojica bila otprilike jednake visine. Svi viši od metar osamdeset. Moji su sinovi stvarno bili visoki za svoje godine. Odostraga se nije vidjela razlika u godinama. Svi su bili odjeveni u modernu sportsku odjeću i trčali su gotovo ujednačeno. Primijetila sam kako moji sinovi uživa-ju razgovarati s odraslim muškarcem. Nikada do sad nisam toliko bila svjesna činjenice da će moj izbor partnera uvelike utjecati na dečke. Sigurno bi bili oduševljeni muškarcem kakav je bio Gregor Neuhof. No tu im nisam mogla udovoljiti. U obzir nisu dolazili muškarci mlađi od mene. Bio mi je potreban netko stariji, ozbiljniji,
džentlmen starog kova. Ipak, iako sam to znala, morala sam priznati da Gregor Neuhof ima seksi stražnjicu. Norbert mi je prišao i nježno me gurnuo. Potapšala sam ga po glavi i odjednom ga se više nisam bojala. Složno smo kaskali za njima.
Kada smo nakon gotovo sat vremena ponovno stajali pred našim ulaznim vratima, Gregor Neuhof nas pozdravi kratko mahnuvši. Činilo se da Norbert razmišlja bi li možda ostao s nama. Nakon kratkog zvižduka svog gospodara, odlučio gaje slijediti.
– Simpatičan tip, reče Tim dok sam otključavala ulazna vrata.
– Cool teniske, reče Sebastian, što je značilo da se slaže s bratovim mišljenjem.
Krenula sam pod tuš. Uskoro potom sjedili smo složno u kuhinji i uz vrući čaj jeli ostatke ručka. Sebastian je pričao o školi. Tim o tjelesnom odgoju. Jedini školski sati koji su ga stvarno zanimali. Promašen gol u nogometu zadavao mu je više glavobolje nego loša ocjena iz matema-tike. Povukli su se da bi na televiziji pratili dodjelu nekakvih MTV Awardsa.
Konačno sam imala vremena sjesti za laptop. Odložila sam šalicu zelenog čaja na pisaći stol i uključila kompjuter. Nesvjesno sam se ulogirala na Internet. Znam da sam čvrsto naumila – prvo posao, onda zadovoljstvo. Majka mi je uvijek držala takve prodike, kao i teta Hildegard, njena sestra, koja nas je uvijek posjećivala (usrećivala?) za blagdane.
Ali vidi ti to. Moja majka i teta Hildegard mi više nisu mogle zapovijedati. Znatiželja je, na-ravno, pobijedila. Nakratko sam zaboravila profesora i otvorila e-sandučić. Trideset i šest poru-ka!
To ne može biti istina! Mora da se radi o grešci. Za Boga miloga, kakvu sam to lavinu pok-renula? Obavezno sam u pomoć morala pozvati Beu.
– Pa, konačno! – bile su njene prve riječi kad mi je prepoznala glas. – Već satima sjedim kao na žeravici. Gdje si bila sve vrijeme? Koliko se tipova javilo?
– Trideset i šest, rekoh s mješavinom pretjerivanja i trijumfa. Tek sam sjela za kompjuter. Još nisam ni pogledala poruke. Htjela bih da to učinimo zajedno. Mislila sam da će te zanimati što ljudi pišu.
– U to se možeš kladiti, čulo se s druge strane telefonske linije. – Ipak, ne mogu izaći. Richie je naručio električara, a nema ga kod kuće. Trebali su doći prije dobra dva sata. Još im nema ni traga ni glasa. Ali možemo i telefonski. Dakle, čitaj!
Nije mi trebala dvaput reći. Otvorila sam prvu poruku: – Cijenjena damo, čitala sam, – doz-volio sam si odgovoriti na Vaše retke. Moje usamljeno srce čezne za ljubavlju i nešto radosti u mom sumornom postojanju...
Za Boga miloga, kakav je ovo lik?
– Žene su me dosad uvijek razočarale. No možda ste upravo Vi slavna iznimka, koju usrdno čeka moja napaćena duša.
– Ma ne dolazi u obzir! – prekine me Bea kategorički. Imala je pravo. Kliknula sam na broj dva. – Moram li svima odgovoriti? – S grižnjom savjesti pomislim na svoj referat.
– Možeš napisati standardiziran odgovor koji ćeš slati svima koji te ne zanimaju. To je poš-tenije nego da im se uopće ne javiš.
Dobra ideja! Ispostavilo se da ipak neću pisati svima jer: – Hi, seksi mišiću. I ja sam napa-ljen za vruću noć. Žena mi sljedećeg vikenda putuje na doškolovanje. Imaš li vremena? – nije zaslužilo poštenje. Taj je završio jednostavnim klikom na – briši.
Bea se hihotala.
– Molim Vas, ne dajte da Vas uplaši činjenica da imam tek dvadeset i dvije godine. Sviđaju mi se starije žene. Već sam se kao mladić bolje snalazio s prijateljicama moje majke nego sa svojim vršnjakinjama. Želim učiti, skupljati iskustva...
– Zvuči primamljivo. – Činilo se da se Bei sviđa ideja da pomognem mladiću u skupljanju iskustava. Meni se nije sviđala. Zaista se nisam vidjela u ulozi starije ljubavnice koja bi mladića uvela u tajne seksualnog užitka. Dakle, sljedeći molim.
– Zovem se Horst, imam šezdeset i pet godina, umirovljeni činovnik. I ja rado putujem i po-zivam Vas, draga neznanko, da mojim kamperom zajedno istražimo svijet. Ako usto rado kuha-te...
– Briši, uzviknu Bea.
– Ali zašto? – upitah, više da bih je isprovocirala nego zbog želje da stvarno upoznam tog muškarca. Da sam željela kamper, mogla sam uzeti gospodina Steuerthala.
– Prestar je za tebe, objašnjavala je kategorički. – Osim toga, on traži kuharicu.
– Hi, nepoznata, drago mi je što sam te upoznao. Ja sam Bobby. Imam četrdeset pet godina, studiram ekonomiju, širokih sam interesa...
Bea se smijala, ja sam brisala. Nisam imala volje financirati studij nekom četrdesetpetogodi-šnjaku. Zvono na Beinim vratima zazvoni jasno i glasno.
– Oh, kvragu. Evo električara. Roli, morat ćeš sama nastaviti. I da si mi podnijela iscrpno izvješće. Javit ću ti se kasnije.


Nakon sat i pol i još tri šalice čaja stekla sam bolji, ali još uvijek ne pretjerano jasan uvid u mailove tridesetšesto-rice muškaraca u potrazi za partnericom. Dvanaest sam odmah izbrisala. No većina ih je bila ljubazna, neki su bili šaljivi, neki su me dirnuli svojom čvrstom željom da se riješe usamljenosti. Do sada mi se tek negdje u pozadini mozga nalazila misao da i muškarci mogu biti usamljeni i čeznuti za ljubavlju. Kad bolje razmislim, to nije bilo iznenađujuće. Ni muškarcima mojih godina nije bilo lako pronaći odgovarajuću partnericu. Osim ako se nisu sreli na poslu. Nije ni čudo da su neki bili usamljeni i jako patili zbog toga. Ipak, nisam željela muškarca koji u meni budi suosjećanje. Ti su dospjeli na hrpu – standardizirani odgovor. Potom su s popisa ispali oni koji su odmah naveli svoj telefonski broj i očekivali moj poziv. Slijedili su ih premladi (ispod četrdeset) i prestari (iznad pedeset i pet).
– Popis, morala sam se nasmijati. Kad je neka žena imala ovako dugačak popis za biranje? Ja sigurno nisam. Čak ni sa sedamnaest godina. Ne, onda više uopće. Sada sam sigurno bila šarmantnija nego tada. Da ne spominjemo samopouzdanje!
Odbila sam, naravno, i sve – koji žive rastavljeno – ili – nesretno vezane. Nisam namjeravala dijeliti Carlinu sudbinu. Nije mi trebao neki Konrad koji bi dolazio i odlazio kad njemu odgo-vara, a mene puštao da čeznutljivo čekam uz telefon gladna ljubavi. Na koncu je još uvijek os-talo dvanaest muškaraca. U svijesti mi se pojavi slika profesora Meierhofera. Vidjela sam ga na prospektu prošlogodišnjeg kongresa. Ozbiljan muškarac rijetke kose i s naočalama bez okvira. Ukočeno je gledao u objektiv kad su ga fotografirali. Nije izgledao tako strogo i ljutito kao sada u mojim mislima. Činilo mi se kao da gleda na sat i upozoravajući kucka po brojčaniku kao što to rado čini Carla. Bilo je krajnje vrijeme da se posvetim stručnim temama. Dvanaest će muška-raca morati pričekati.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XI
– Roli, ne čini li ti se ponekad da sam paranoična?
Ponovno je bila nedjelja. Zajednički je doručak završio. Prljavo je posuđe još stajalo na stolu i upravo sam skupljala tanjure. Hubert je otišao u šetnju s Marie i Puxijem. Više nikad nije re-kao da mala dama nije – pravi – pas. Osvojila je srce mog svekra jednako brzo kao i moje. Moji su dečki ponovno bili kod Jordyja i vratit će se tek na večeru.
Već sam bila uočila da je Carla neobično šutljiva. Mnogo je radila u posljednje vrijeme; jed-va da je dolazila kući. Često bi već prošla ponoć kad bih čula da stiže njen mali plavi sportski automobil. Mogla je biti zahvalna što su se gospođa Holzinger i Tony naizmjence brinuli o Ma-rie. Njen se odnos s Konradom vidno ohladio. Barem ja već danima nisam pred našom kućom vidjela njegovu limuzinu.
– Paranoična? – ponovila sam i razmislila. – Ne, nisam primijetila. Imaš svakojakih mana, draga moja, ali paranoja nije jedna od njih.
Posljednje sam riječi izrekla u šali, ali Carli očito nije bilo do šale. Bila je blijeda, pušila je i gledala kroz mene.
Pustila sam tanjure i sjela do nje. – Je li se dogodilo nešto između tebe i Konrada? – upitah. Još sam se sjećala jednog od naših zadnjih razgovora.
Carla se trgne iz svojih misli. – Konrad. – Glas joj je zvučao prezirno. – Konrad me može poljubiti u guzicu.
Oh, oh, oh, kakav je ovo neuobičajen način izražavanja neprimjeren jednoj dami? Nešto tu ne štima.
– Prekinuli smo. Prošlog utorka.
Aha. I to tek sada saznajem? I to samo zato što sam pitala? Kada sam posljednji put vidjela Carlu? Prošlu je nedjelju provela u uredu. Pripremala se za važan posao kojeg je ovaj tjedan željela finalizirati.
– Je li te pogodilo? – natočila sam joj još jednu šalicu kave iz termosice.
Nemarnim pokretom odmakne kosu s lica. Hitno je morala posjetiti frizera. Sijedi je izrast jasno pokazivao da je posljednjih godina kemija zaslužna za sjaj njene crvenkasto-zlatne paž-frizure. Što se, za Boga miloga, dogodilo mojoj prijateljici? Stanje u tvrtki se već odavno treba-lo stabilizirati.
– Ne, Roli, nije me pogodilo. Bilo je krajnje vrijeme da okončam tu vezu. Dugujem to sebi i svom dostojanstvu. Što sam predstavljala Konradu? Zgodnu razonodu. Dobrodošla promjena u odnosu na njegovu jedru, prsatu gospođu suprugu. Zaslužujem bolje od toga. Veza s Konradom nije imala budućnosti. Uostalom, trenutno me muče sasvim drugi problemi.
– Misliš na tvrtku? Zar ti Rotter i Junior još uvijek ne daju mira?
– Talijani nisu potpisali ugovor.
– Misliš li na posao koji si željela zaključiti ovaj tjedan? Zbog kojeg si prošlu nedjelju pro-vela u uredu?
– Da, i mnoge prekovremene sate prije i poslije toga. U petak je trebala doputovati talijanska delegacija. Svoj su dolazak najavili poslovođa i voditelj prodaje. Ugovore smo trebali potpisati za vrijeme male proslave. Sve je bilo ugovoreno, proučen svaki i najmanji detalj. Naši su prav-nici složili ugovore. Talijanski su odvjetnici dali zeleno svjetlo. Ama baš nikad ne bih pomislila da bi se nešto moglo ispriječiti. A onda mi je iznenada u četvrtak navečer stigao kratak e-mail: Predomislili su se i otkazali let. Neće potpisati ugovore. Još uvijek se osjećam kao da me je netko lupio mokrom krpom po glavi.
– Znaš li koji je razlog njihovog otkazivanja?
Carla odmahne glavom: – To me i izluđuje. Nemam pojma. Prošle smo godine s istom tvrt-kom obavili sličan posao. Bez ikakvih problema. Isporučili smo robu na vrijeme. Oni su na vri-jeme platili. Tada sam ostvarila velik dobitak. Moosburger me je stalno hvalio. Znaš da dobi-vam udio zarade od ugovora koje sam sklopila. Zahvaljujući tome, prošle sam godine dobila pristojnu premiju. – Uzdahnula je, opet zatresla glavom i posegla za sljedećom cigaretom.
– Reci mi, koliko cigareta dnevno popušiš?
Carla odmahne rukom: – Što ja znam? Trideset, četrdeset. Trenutno možda i više. Koga to zanima? Radi se o mojoj egzistenciji. Zar ne razumiješ, Roli? Upropastila sam velik posao, a uz najbolju volju, ne znam zašto. Vjeruj mi da stari Moosburger nije bio oduševljen. Pogotovo zato što mi je to već drugi posao u kratkom razdoblju koji je na neobjašnjiv način propao. Još jedan takav promašaj i letim kroz prozor. Sad se više ne radi samo o mjestu šefa prodaje. Radi se o mom poslu. Već vidim F.J.-a kako zadovoljno trlja ruke. Gospođa Suparnica se zahvalju-jući svojoj nesposobnosti sama izbacila iz igre, kako bi Oliver rekao. Bubi će reći da je oduvi-jek znao...
– Zar ne možeš razgovarati s Talijanima?
– Misliš da već nisam pokušala? – nevoljko odgovori Carla. Rukovodstvo se pravi da ih ne-ma. Uzalud ih pokušavam dobiti na telefon. Na koncu su mi rekli da su oba gospodina sljedeći tjedan na službenom putu. Već sam razgovarala s dobavljačem zaduženim za taj posao. Bilo je očito da mu je strašno neugodno. No on mi nije znao navesti razloge, a ionako nije mjerodavan za mijenjanje odluka. Da bar nisam bila tako sigurna... – Ponovno uzdahne. – Napravila sam veliku grešku kad sam odjelu proizvodnje dala nalog za proizvodnju strojeva. Bila sam uvjere-na da ćemo potpisati ugovor. Namjeravali smo ponuditi vrlo kratak rok isporuke. Po svaku sam ga cijenu željela održati. Trebalo je početi s proizvodnjom, što prije, to bolje. Moj je nalog bez potpisanog ugovora u svakom slučaju bio ogromna greška.
– A to znači? – Nije mi bila posve jasna dalekosežnost te pogreške.
– To znači da nam sad u hali leži velika količina napola gotovih strojeva bez kupca. Naći ću, naravno, nekoga tko će ih otkupiti jer se radi o standardnoj izvedbi. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da se radilo o posebnim strojevima koji bi bili upotrebljivi samo Talijanima. U tom bih slučaju sad već bila gotova. No, ako i uspijem naći novog kupca, proći će neko vrijeme. Ako se u branši pročuje da nam je na lageru ostala gomila nedovršenih strojeva, cijena će im vrtoglavo pasti, a ja ću dobrano zagaziti u zonu gubitaka.
Ustala je i počela skupljati prljavo posuđe. – Ali, što se može? Sad više ništa ne mogu pro-mijeniti. Sljedeći ću put bolje paziti. Neću slijepo vjerovati usmenom obećanju koje ne mogu dokazati na sudu.
Kako sam sretna što se ne moram zamarati pravnim temama!
– Osim otkupa tih strojeva, imam u vidu još tri-četiri manja posla. Sljedećih bih mjeseci tre-bala zaključiti ogroman posao s jednim engleskim prerađivačkim poduzećem. Ako to prebro-dim bez poteškoća, opet bih mogla ostvariti znatan dobitak. Znači moram zasukati rukave i pu-nom parom naprijed!
Odnijela je šalice u kuhinju. Požurih za njom noseći tanjure.
– Što je ono Bea jučer rekla? Već si dobila prve poruke? Rekla je da ti se na oglas javilo više od trideset muškaraca. Ludnica! Nikad to ne bih pomislila. – Okrenula se prema meni. U lice joj se već vratilo malo boje. Očigledno joj je pomoglo to što mi je iznijela svoje poslovne prob-leme. Iako joj uopće nisam mogla pomoći.
Otvorila sam svoj laptop. – Ni ja nisam računala s tim. Sljedećeg ih je dana stiglo još jedana-est. Tu i tamo još uvijek stigne poneki e-mail.
Danas Carli nije padalo na pamet rugati se. Začudila sam se kad me upitala: – Smijem li pro-čitati neke mailove?
Otvorila sam sandučić. – Do sada sam odgovorila dvadesetorici. Ostali su još Jochen, Mar-kus, – Winnetou – i – Ronioc44. Ta su mi četvorica posebno simpatična. Već smo razmijenili nekoliko e-mailova. Uzbudljivo je sjediti ovdje i čitati pisma nepoznatih muškaraca, izmjenji-vati misli...
Ulazna su se vrata naglo otvorila i bučno se zatvorila. Hodnikom je odjeknulo glasno, dvog-lasno: – Ma-ma! Gdje si?
– A gdje bih bila? – upitah otvarajući kuhinjska vrata na kojima se pojaviše dva uzbuđena li-ca.
– Mama, Jordy ide sa svojim tatom na izložbu automobila koja se jučer otvorila. Povest će i nas. Nemaš ništa protiv, jel' da?
Naravno da nisam imala ništa protiv. Bila sam sretna uvijek kad bi moji dečki našli smislenu zanimaciju za nedjeljno poslijepodne umjesto da ga provedu buljeći u kompjuterske igrice. Osim toga, moći ću u miru čitati e-mailove i odgovoriti na njih.
– Slobodno malo razgledaj, rekla sam Carli i izgurala sinove iz kuhinje.
– Trebalo bi nam malo novaca. – Tim me pogleda svojim pogledom u stilu – dobar mali dečko.
– Imate svoj džeparac. – Pokušavala sam ostati stroga i dosljedna. – Zar ste sve potrošili?
– Ali, mama, ovo je ekstra izdatak na kojeg stvarno nismo mogli računati...
U kuhinju sam se vratila dvadeset minuta kasnije, nakon kratkog razgovora s Jordyjevim ocem koji je došao po njih. Hubert i Marie su se upravo vratili iz šetnje. Carla je ustala da bi se posvetila kćeri koja je, rumenih obraza i sjajnih očiju, stajala na vratima. Puxi više nije bio ap-ricot već smeđe boje. Valjao se u blatu i grozno zaudarao. Sapama je tapkao po mom svježe opranom kuhinjskom podu i za sobom ostavljao blatnjave mrlje.
– Van! – naredih strogo. Što je previše, previše je. I moja novootkrivena ljubav prema psima ima svoje granice.
– Na tvom bih mjestu pisala Bernhardu, reče mi Carla osvrnuvši se, – čini mi se jako simpa-tičan. Bok, draga moja, želim ti ugodno poslijepodne. S vremena na vrijeme razgibaj ramena, to pomaže kod napetosti u vratu nakon dugog pisanja.
Nasmijala se zadirkujući me i otišla. Kćer i pas su je slijedili u stopu.
Sjela sam za laptop i pročitala nekoliko e-mailova. Napisala sam nekolicinu: Jochenu, Mar-kusu, – Winnetou, – Roniocu44 – i... Bernhardu.

Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Hvala za tvoj e-mail

Zdravo, Bernharde,
mnogo hvala na tvom e-mailu. Napisao si da si stručnjak za kompjutere. Kompjuteri mi baš nisu jača strana. Zadovoljna sam što se znam služiti laptopom, koji koristim za pisanje svojih predavanja i pisama, naručivanje knjiga preko amazon.coma i, naravno, za slanje mailova.
Internet je stvarno uzbudljiva stvarčica. Sjedim i pišem potpunom neznancu. Nije li uzbudlji-vo upoznati se na ovaj način? Upoznavanje inače počinje prvim dojmom. Prvi se dojam stječe na osnovi cjelokupnog dojma, lica, kose. Ovdje se pak prvi dojam stječe putem pisane riječi. Saznajemo ponešto jedni o drugima ne viđajući sugovornika. Moram priznati da to smatram uzbudljivim. Naročito ti se sviđa Engleska? Prošle sam godine bila tamo s prijateljicom. Tjedan dana smo krstarile jugom zemlje. Privlači me engleska prijaznost i njihov pomalo apsurdan humor. Mojoj se prijateljici Engleska jako sviđa i već ju je više puta posjetila. Mene više priv-lači jug. Volim Italiju, pogotovo Toskanu. Možda zato što je tamo toplije i rjeđe pada kiša.
Budući da znam što si po zanimanju, ne želim ti, naravno, tajiti svoje zvanje. Stomatolog sam i radim u velikoj zajedničkoj ordinaciji. To sam zvanje odabrala zato što volim raditi s ljudima, a precizan posao me zabavlja. U slobodno vrijeme rado džogiram ili rolam. Zbog toga se već sada radujem toplijem godišnjem dobu. Što ti voliš raditi u slobodno vrijeme? Jesi li sportski tip? Što mi još možeš ispričati o sebi a što bih obavezno trebala znati?

Iza te sam rečenice stavila ©, oprostila se i poslala mu e-mail.
XII
– Oprostite, znam da kasnim! – Margarite Meiner stajala je pred mojim ulaznim vratima zra-čeći od veselja. – Jutros sam imala ludnicu.
I ja sam se nasmiješila i pomakla se ustranu kako bih je pustila unutra. Bila je srijeda posli-jepodne. Akcija čišćenja ormara mogla je započeti.
– Organiziram modnu reviju jednog japanskog kreatora na ovogodišnjim Salzburškim ljet-nim igrama. To mi je velika prilika! Zamislite samo kakva će se medijska graja podići. Očekuju se televizijske kuće iz svih krajeva svijeta. Modele će nositi samo poznate žene, znate već, glu-mice, pjevačice, supruge političara. Naravno, najprije se moram sastati s damama da svakoj odredim kojem tipu boje pripada. Odjeća treba odgovarati njihovom tipu. Samo tako može pot-puno doći do izražaja. – Objesila je svoj ogrtač na vješalicu i uspinjala se za mnom stubama. Pratila me je do spavaće sobe, ne prekidajući bujicu riječi. – Neke su dame iznenađujuće simpa-tične. Uopće nisu mušičave kako izgledaju na televiziji. A druge opet... – Značajno okrene oči-ma.
Otvorila sam ormar, a gospoda Meiner se iznenada umirila i koncentrirala. Zgrabila je prvi komad odjeće. Bež komplet koji se sastojao od topa, suknje i jaknice. Znala sam da ni najmanje ne odgovara trenutnoj modi. Nitko više nije nosio takve jastučiće za ramena! No Peteru sam se tako sviđala u tome. Zato sam ga spremila i nosila ga i sada kada bi me uhvatila nostalgija. Odmah je bilo jasno da ću si ubuduće za takve nostalgične trenutke morati pronaći neku drugu odjeću. Strogo oko moje savjetnice nije imalo milosti za takve odjevne predmete.
– Zar nikad niste primijetili da u ovome izgledate kao leš koji je već neko vrijeme u vodi? – Zgroženo je odmahivala glavom.
Provele smo vrlo ugodno poslijepodne. Gospođa Meiner je postala Margarite. Ja sam postala žena s polupraznim ormarom. Druga je polovica sadržaja mog ormara nestala u velikim crnim vrećama koje je Margarite obzirno donijela sa sobom.
– Uvijek imam ove vreće u torbici. Napunit ću ih i odmah odnijeti u sakupljalište stare odje-će. Tako ćemo učiniti dobro djelo, a ja ću se uvjeriti da se moja klijentica neće predomisliti i ponovno staru odjeću objesiti u ormar. Neki se vrlo teško rastaju od svoje odjeće.
Pod stručnim sam vodstvom isprobala sve svoje odjevne predmete. Margarite je pronašla mnogo novih zapanjujućih mogućnosti kombiniranja odjeće. Onda su na red došle moje cipele. Rasprostrla sam pred njom i svoje torbice. Čudila se što imam tako malo marama. Marame ni-kad nisu bile moja strast. To prepuštam Bei.
U međuvremenu sam nam skuhala kavu. Brbljale smo i smijale se. Doznala sam mnogo iz svijeta slavnih i bogatih. Margarite, doduše, nije navodila imena. Diskrecija je bila iznad svega. Ipak sam iz poneke priče naslutila o kome bi se moglo raditi.
No bila sam posve sigurna kad je pričala o ženi jednog direktora banke. Gospođa je bila u srednjim četrdesetima i upravo je čekala drugo dijete. Starija kćer je imala osam godina. Marga-rite je prošlog tjedna s budućom majkom kupovala odjeću za trudnice. Buduća majka nije bila nitko drugi nego Konradova supruga. Nije bilo nikakve dvojbe. Uspjela je, dakle, provesti svoju volju. Nije ni čudo da je Carla zauvijek prekinula s Konradom. To je vjerojatno bila točka na – i – koja joj je ukazala da će uvijek biti druga violina. Sada je Konradova supruga imala muža samo za sebe. Pitanje je samo koliko će to potrajati.
Margarite sam, naravno, ispričala o svojim pokušajima da putem Interneta pronađem muš-karca koji bi mi odgovarao. Razgovor s njom me je i potaknuo na taj korak.
– Pa to je divno, Roli, odmah se oduševila, – i kakva si iskustva već skupila? Je li ti se javilo mnogo nemogućih tipova? Najbolje da takve odmah izbrišeš i ne dopustiš da ti pokvare zabavu.
– Misliš li na onog koji me pitao želim li piercing u pupku? – upitah smijući se, sretna što mogu izvijestiti o svojim prvim kontaktima, – ili misliš na muškarca koji kao djelatnik službe za dezinsekciju putuje njemačkim supermarketima kako bi uništavao miševe i žohare? Obećao mi je da će mi dezinficirati kuhinju, i to besplatno.
– Fuj, u supermarketima ima gamadi? Odvratno. Drago mi je da ne znam što se tamo doga-đa. Zanemarivši takve, nije li uzbudljivo koga sve možeš upoznati na 'netu'? Zamisli, meni se bio javio katolički svećenik. Bio je potpuno rastrgan između zavjeta i čežnje da se približi nekoj ženi.
– Svašta se događa. – Hubert bi bio preneražen kad bi to znao. – Baš me zanima što ću još doživjeti sa svojim e-mail muškarcima.
Tjedni koji su prethodili mom putovanju u Beč proletjeli su u trenu. Podigla sam svoje nove naočale. Prvih bih se dana uvijek trgnula kad bih se ugledala u izlogu ili ogledalu. Nisam se još navikla na svoj novi izgled. No uskoro sam postala vrlo ponosna na njega. Lice mi je odjednom djelovalo mnogo svježije, puno života. Možda se to moglo objasniti činjenicom da sam uživala u još jednom obilnom šopingu. Po prvi sam put u životu nosila blejzer boje dima. Trenutno je bilo pretopio za moju novu malina-crvenu jaknu za kišu, no uskoro ću je moći odjenuti prvi put. Moje su majice sada također bile živahnijih boja. S bojom je u moju svakodnevicu stigao i nov polet. Možda moje nove boje i nisu bile toliko zaslužne. Možda je razlog bilo to što sam se za-ljubila.
– Zaljubila? – Carla skeptično podigne svoju lijepo oblikovanu obrvu. – Što bi trebalo znači-ti – zaljubila? Jesi li se već sastala s tim Bernhardom?
Odmahnuh glavom.
– Dakle, sad stvarno ništa ne razumijem. Kako si se mogla zaljubiti u njega a niste se još ni vidjeli? – namršti se Bea.
Našle smo se na ručku u našem omiljenom kineskom restoranu. Bila je srijeda. U subotu ću vlakom krenuti za Beč. Vikend sam željela iskoristiti za razgledavanje grada. Bila sam, doduše, jednom s Peterom, ali to je bilo prije najmanje deset godina. Uspomene su mi već izblijedjele. Još sam se sjećala Pratera. Ogroman kotač s velikim, crvenim kabinama...
– Na što pak sad misliš? – Bea mi je mahala dlanom pred očima: – Halo, zemlja zove zrak! Željela si nam ispričati svoje e-mail avanture. A ponajprije o čarobnom biću koje te zgrabilo u prostranstvima mreže.
– Proteklih sam dana komunicirala s više muškaraca. Ne možete ni zamisliti kako je zabavno upoznavati muškarce na ovaj način. Jedan se muškarac nazvao – Winnetou. Do kraja nisam mogla dokučiti zašto se tako nazvao. Uvijek mi je slao šaljive slike i figurice koje bi plesale po mom ekranu. Kad je saznao da sam strijelac u horoskopu, poslao mi je malog bucmastog anđela koji je letio po mom ekranu oboružan lukom i strijelom.
Carla nije bila pretjerano oduševljena. – Što se dogodilo s veseljakom? Što misliš pod tim 'do kraja'?
– Bio je oženjen. To se ispostavilo tek nakon nekoliko tjedana svakodnevnog dopisivanja. Bilo mi je, doduše, stvarno žao jer je na fotografijama koje mi je poslao izgledao izuzetno at-raktivno. Preplanuo, guste tamne kovrče. Lula u kutu usana. Ali što se može? Zaklela sam se da neću gubiti ni vrijeme ni osjećaje na nekog ože-njenog.
– Razumijem te. No kakva korist od zavjeta? Ja sam svoj pogazila prije dvije godine. Kad dođe do toga, ne pomaže nikakav zavjet... – gorko reče Carla. Duboko je uvukla dim.
Ljubazna kineska konobarica žurno pokupi naše zdjelice i pruži Carli pepeljaru. Ova joj za-hvali nemarnim osmijehom. Promatrala sam prijateljicu i ponovno uočila kako je blijeda.
– Kako je završio tvoj posao s Talijanima? – upitah. – Jesu li se javili? – Možda je u međuv-remenu uspjela saznati razlog tako naglog i iznenadnog otkazivanja suradnje.
Carlin se pogled još više smračio: – Ne, nitko se nije javio. Potpuno zatišje. Rotter je prodao strojeve. Dva dana nakon što je pukla suradnja s Talijanima. Nije, doduše, mogao postići jed-nako dobru cijenu, ali je svejedno ostvario dobru zaradu koja će sada, naravno, ići u njegovu korist. .No ne ljuti me samo to. Vidjela sam kako ga stari Moosburger s odobravanjem lupka po ramenu. Bubi je, naravno, također bio ushićen. Stajala sam tamo kao nesposobna glupača. Tre-bale ste vidjeti Rotterov pogled. Cisti trijumfi
– Kad-tad ćeš mu dati po gubici, reče Bea, što nije utješilo Carlu.
– Žele li dame desert? – upita ljubazna Kineskinja. Dame nisu željele desert.
– Vratimo se tom Bernhardu, strogo naredi Bea, – i požuri. Tečaj mi počinje za pola sata.
– Nisam mu se uopće namjeravala javiti. To je bila Carlina ideja. Ne znam kako da ti zahva-lim, Carla. Imala si dobar nos. – Nasmiješila sam se prijateljici. – Dopisujemo se već dobra dva tjedna. Barem jednom dnevno. Ne možete ni zamisliti kako je lijepo kad se svakog dana zbliža-vate sve više.
– O čemu pišete? – željela je znati Bea.
Da, o čemu? – O Bogu i svijetu. Načeli smo temu politike. Naravno, o kazalištu. Bernhard je također strastveni posjetitelj kazališta. Voli Englesku. Carla, pričala sam mu da smo nas dvije lani ljetovale na jugu otoka.
– I to ti je dovoljno da se zaljubiš? – Na Beinom se licu odražavala čista skepsa.
– Govorili smo i o našoj prošlosti. Bernhard je razveden četiri godine. Nema djece. Živi sam. Negdje na rubu grada. Već smo si povjerili planove za budućnost.
– Sve je to lijepo i dobro. No jeste li barem razmijenili fotografije? Znaš li otprilike kako iz-gleda?
– Opisali smo se jedan drugome. Bernhard je visok otprilike metar i osamdeset. Ima svjetlo-smeđu kosu. Zašto ti je izgled tako važan? Ne postoji li nešto važnije?
Bernhard je u mojim mislima odavno imao Wolframovo lice. No to neću ispričati svojim pri-jateljicama. Hoće li mi Margarite Meiner zamjeriti što sam kopirala lice njenog dragog zamiš-ljajući da je Bernhardovo?
– Kada ćete se sastati? – Naravno, Carla. Ponovno želi istog časa sve provesti u djelo.
– Ne znam još. Bernhard još ništa ne poduzima.
– I to ti se ne čini neobičnim? Želi li čisto platonsko e-mail prijateljstvo? Možda je oženjen, a nema dovoljno hrabrosti, ili je prepristojan da bi prevario ženu? Možda ti piše iz zatvora ili zatvorenog odjela psihijatrijske ustanove pa se zato ne možete naći.
– Možda ti piše iz samostana, doda Bea hihoćući se.
– Ne, nije mi sumnjivo, počela sam se braniti. – Želim bolje upoznati osobu putem e-maila prije no što se sastanemo. Jedan sastanak naslijepo bio mi je sasvim dosta.
– Cime se bavi taj tvoj Bernhard?
Tvoj Bernhard. Moj Bernhard. Dobro je zvučalo. Srcem mi se raširi toplina. Slično mi se događalo kad bih uvečer došla kući i odmah sjela za laptop da vidim je li mi pisao. Nikad me nije razočarao. Svake se večeri u mom sandučiću nalazio dugačak e-mail.
– On je stručnjak za kompjutere. Vlasnik je tvrtke specijalizirane za izradu programa za zaš-titu od virusa.
– Onda ima pune ruke posla.
– Sigurno. Posao mu dobro ide. Sljedećih će godina potražnja za antivirus programima biti sve veća. To je svakako posao budućnosti.
– Ovo progovara Rolina potreba za sigurnošću. – Bein je glas zvučao podrugljivo. No imala je pravo. Naravno da mi je bilo važno da moj partner ima siguran posao. Stalan prihod i u kriz-nim vremenima. Kod kuće smo imali novaca samo za najnužnije, a i to je ponekad bilo prema-lo.
Nisam više nikad željela razmišljati hoće li biti dovoljno novaca za zimske čizme. Dobro, u međuvremenu sama zarađujem vlastiti novac. Dovoljno da sinovima omogućim bezbrižan ži-vot. Od muškarca u svakom slučaju očekujem da se može brinuti sam o sebi i da u kriznoj situ-aciji može uskočiti kao hranitelj obitelji.
– Možda biste mogli razgovarati telefonski? – predloži Carla dok je konobarici davala znak da želimo platiti. Da, mogli bismo. Namjeravala sam pitati Bernharda želi li moj broj telefona. Ili bi bilo bolje da on to predloži? Muškarci su lovci, odzvanjao mi je u glavi glas tete Hilde-gard. No jesu li se mudrosti tete Hildegard odnosile i na Internet?

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XIII
Od: bernhardb@...com
Za: gularo@yahoo.com
Predmet: Duga noć s virusima

Draga Rosalind,
mnogo hvala na ovčici koju si mi poslala. Dok ti ovo pišem, ona trči ovamo-onamo po ekra-nu ispuštajući čudne zvukove. Nasmijava me i zamišljam kako ćemo jednom sjediti jedno nasu-prot drugome i zajedno se smijati *san*.
Mislim da je lijepo što o tebi već toliko toga znam. Vanjština je, naravno, sasvim sporedna. A ipak gorim od znatiželje da saznam kako izgledaš. Jesi li skenirala fotografiju koju bi mi mo-gla poslati?
Danas je na poslu bio naporan dan. Sigurno si već čitala o najnovijem napadu virusa koji se proširio iz Amerike. Imali smo pune ruke posla. Moji se suradnici nisu mogli nositi sa silnim poslom pa sam i ja cijeli dan kružio uokolo i oslobađao naše klijente virusa. Kada putuješ u Beč? Nadam se da ćeš tamo brzo pronaći neki Internet-cafe. Ne želim više ni dana biti bez tvo-jih e-mailova. Bernadette je spominjala neki navodno simpatičan Internet-cafe u prvom okrugu. Pokušat ću nabaviti adresu, OK?
Sad se moram baciti na programiranje. Nisam stigao cijeli dan. Bit će ovo duga noć. Nadam se da ćeš provesti ugodnu večer. Sada kada si dovršila predavanje možda nađeš par minuta vremena da misliš na mene. Možda ćeš me i sanjati? Lijepo je što smo se našli.
Smatraj se poljubljenom.
Bernhard

Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Zašto još nema fotografije

Dragi Bernharde,
hvala na slatkom e-mailu i poljupcu. Oboje je dobrodošlo. I meni je drago što smo se pronaš-li. Dani su mnogo zabavniji i puni topline otkad me svakog dana obrađuješ e-mailom.
Danas sam bila s prijateljicama na ručku. Bea i Carla, već sam ti pisala o njima. Njima je ču-dno što se još nismo vidjeli i ne znamo kako izgledamo. Nije mi lako poslati svoju sliku jer sam tek nedavno potpuno promijenila out-fit. Ako ti sada pošaljem staru sliku steći ćeš potpuno kri-vi dojam. Skratila sam kosu (u visini brade) i promijenila garderobu. Nažalost, još nemam no-vih fotografija. Večeras ću zamoliti sinove da me slikaju. Ako mi se koja fotografija svidi, pos-lat ću ti je, obećajem.
Dakle, strpljenje, dragi moj, dok se ne vratim iz Beča.
Hoću li ti tu i tamo poslati koji e-mail iz Beča? Tko zna? Možda mi pažnju toliko zaokupe simpatični i zgodni kolege da uopće neću misliti na tamo nekog Bernharda. ;-) Trenutno, naime, poprilično mislim na tamo nekog Bernharda.
To mi se sviđa. Lijepi pozdravi i lijepo sanjaj! Rosalind
P.S. Tko je Bernadette?

Od: bernhardb@...com
Za: gularo@yahoo.com
Predmet: Priznanje

Još jednom: Draga Rosalind,
pretrpan sam poslom. Toliko bih toga trebao napraviti, ali se uz najbolju volju ne mogu kon-centrirati. Znam da ti dugujem objašnjenje. Odmah ću ti ga dati jer imaš pravo na to. Dakle, Bernadette je žena s kojom sam dvije godine. Krivi izraz, jer smo zajedno mnogo manje. Berna je stjuardesa. Leti po cijelome svijetu. Ponekad po Europi, ali najčešće na Daleki Istok. Cesto je odsutna više od tjedan dana. Zbog toga su naši ponovni susreti prije bili intenzivniji. Uživali smo u njenim slobodnim danima. Njeno često izbivanje mi dugo nije smetalo. Naprotiv, imao sam toliko posla u tvrtki da sam često dokasna radio. Imao bih grižnju savjesti kad bih radio do ponoći, a partnerica me kod kuće čeka s toplim jelom ili sa željom da zajedno idemo nekamo. U posljednje je vrijeme došlo do nekih promjena. Zadnjih se mjeseci, kad je Bernadette kod kuće, stalno prepiremo. Nijedne nježne riječi, nema više zajedničkog smijeha. Čini se da nema više ničega na čemu je počivala naša veza. Više ne radim tako mnogo kao prije pola godine. Zapos-lio sam još suradnika koji su me dosta rasteretili. Ako nemamo posla s intenzivnim napadom virusa, kao što imamo sada, mogu s poslom završiti u šest popodne. Onda imam vremena za partnericu i zajedničko druženje. No Bernadette nema. Jednom tjedno se nađem s prijateljima i bavimo se nekim sportom. Oni odavno imaju vlastite obitelji i nemaju vremena sa mnom provo-diti svaku večer, a kamoli vikende. Nije neki užitak otići sam u kazalište ili na koncert. A onda mi je jedne večeri pala na pamet ideja da pogledam što se događa na tržištu samaca. Nisam stvarno mislio sklapati poznanstva na taj način. No onda sam našao tebe. Naši me mailovi us-rećuju. Nisam ti lagao kad sam ti napisao da svaki dan čeznem za porukom od Gulara. (Što zapravo znači tvoj nadimak?) Stvarno si mi postala draga. Zamišljam kako govoriš, kako se smiješ...
U posljednje sam vrijeme mnogo razmišljao. Zaključio sam da Bernadette nije prava žena za mene. To nema veze s tobom, Rosalind, ili možda samo sasvim malo ;-) Ne želim da budeš pod pritiskom. Ili da misliš da si odgovorna za prekid veze. Nisi. Nadam se da te moje priznanje nije previše pogodilo. Bernadette dolazi sljedeći vikend. Sve ću joj objasniti i prekinuti vezu. Možeš li mi oprostiti, Rosalind? Ako si on-line, pošalji mi, molim te, kratak e-mail, da mogu mirno nastaviti raditi. Stvarno si mi draga.
Bernhard

Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Adieu

Hey, Bernharde,
potpuno sam ošamućena. Nisi li mi sve to mogao ranije napisati? Prije nego sam ti povjerila toliko toga o sebi i svom životu? Prije no što sam uložila toliko osjećaja? Ne dopisujem se sa zauzetim muškarcima. Čak ni s onima koji me zavaravaju da će se razvesti. Adieu, sretno ti bilo, pozdravi Bernadette.
Rosalind
P.S. Bio si samo virus u mom životu.

Od: bernhardb@...com
Za: gularo@yahoo.com
Predmet: Iskreni izvuku deblji kraj

Što sad imam od toga? Želio sam biti iskren prema tebi, Rosalind. Ne zavaravati te. Htio sam ti reći da sam još u vezi, ali da sam pred raskidom. Vidim da je to bila greška. Isto sam ti tako mogao reći da sam slobodan. Mogao sam se naći s tobom i praviti se da Bernadette ne postoji. No nisam to želio. Nisi li se čudila što te nikad nisam molio da se nađemo? Htio sam biti fer prema tebi. Želio sam najprije srediti svoj život i situaciju s Bernom. Nisam se želio sas-tati s tobom dok sam zauzet. Zar bi ti bilo draže da sam ti lagao? Znam da je moje priznanje došlo kasno. No nikad ti nisam lagao.
Sada putuješ u Beč. Ja ću u međuvremenu porazgovarati s Bernadette i sve razjasniti. Javit ću ti se. Nemoj se ljutiti, ali neću odustati od tebe tako brzo.
Šaljem ti poljupce od srca
Bernhard

Isključila sam laptop.
XIV
– Ima djevojku!
Najprije sam sama pokušala probaviti šok koji sam pretrpjela nakon Bernhardovog e-maila. Bila sam pametna žena u ranim četrdesetima, a ne bespomoćna, povučena školarka željna lju-bavi. No upravo sam se tako osjećala. Povrijeđeno. Tužno. Jadno. Najradije bih plakala. Ubrzo sam pokucala na Carlina vrata. Otvorila mi je odjevena u kućni ogrtač. Na lice je nanijela zele-nu svjetlucavu masku za vlaženje kože. U ruci je držala šalicu kipućeg biljnog čaja. Nema sum-nje, moja se prijateljica upravo spremala u krevet. No nije me se mogla tako brzo riješiti. Uvela me je u dnevnu sobu. Zavalila sam se na čvrst, nježnožuti dizajnerski kauč i ispričala joj o Ber-nhardovom e-mailu.
Na Carlinom se licu nije očitovala ni trunka iznenađenja: – To sam i mislila, reče trezveno, – tip koji se nakon prvih par e-mailova ne želi sastati s tobom skriva nešto. Što bi tip mogao skri-vati ako ne ženu?
– Bernhard nije oženjen. Ima djevojku.
Carla slegne ramenima: – Pa, dobro. Zauzeto je zauzeto.
– Želi prekinuti sa svojom djevojkom. – Možda se stvarno nepotrebno brinem. Možda je Bernhard govorio istinu. Otputovat ću u Beč, a kad se vratim on će biti slobodan.
– Ha, sumorno se nasmije Carla, – ni sama ne vjeruješ uto!
Tako sam željela vjerovati.
– Što misliš, koliko me je puta Konrad uvjeravao da će se ubrzo rastati od svoje žene? Sutra ili prekosutra će razgovarati s njom. Uvijek se nešto ispriječilo. Jednom je punica bila bolesna pa ženi nije mogao zadavati dodatne brige. Drugi put mu je kćer imala loše ocjene u školi pa je zbog razvoda mogla ugroziti prelazak u viši razred. Zatim je pas bio nestao pa nije bio trenutak da i on pobjegne.
– A sada mu je draga trudna, izlanem ne razmišljajući.
Carla je postala bijela kao kreda: – Konradova žena je štoooo? – U pogledu joj se očitovala nevjerica.
– Konradova žena je trudna. Nemoj reći da nisi znala? – Bilo mi je užasno neugodno što sam to izlanula tako bezosjećajno. No bila sam uvjerena da Carla to odavno zna.
– Otkud sam to mogla znati? – obrati mi se oštro. – Konrad nije rekao ni riječi, njegovu ženu Cordulu nisam vidjela već cijelu vječnost. Prije smo se tu i tamo sretali na koncertima. Kao što znaš, imali su istu pretplatu kao Bea i ja. Kako sam samo mrzila glumiti da ne poznajem Kon-rada. Stalno je gledao kroz mene kao da sam zrak. Glupan. – Carla je morala biti jako uznemi-rena kada je izgovorila ovakvu riječ. – Konrad je u zadnje vrijeme na koncerte dolazio s maj-kom. Njegova je žena za to vrijeme sigurno bila na gimnastici za trudnice ili je rigala.
Opet jedna riječ neprimjerena dami. Stoga me nije čudilo kad je gurnula ustranu biljni čaj te ustala da bi otvorila bar. – Je li i tebi potrebna rakija?
Fuj. Nisam željela rakiju. Ni inače nisam voljela alkohol.
– Imaš li viljamovku? – Jesam li ja to rekla? Pa, možda mi pomogne da zaboravim brige zbog Bernharda.
– Koje smeće! – Carla je psovala i ulijevala rakiju u odgovarajuću kristalnu čašu. – Žena mu čeka djete, a što on radi? Potajno dolazi k meni i priča mi kojekakve laži. Jučer, jučer se opet pojavio oko devet navečer. Bio je umoran, iscrpljen. Želio se opustiti.
– Želiš reći da ste spavali? Mislila sam da ste ionako prekinuli.
– I jesmo. Ipak sam mislila da je rastanak prolazan. Nije prvi put da ga izbacujem iz kuće. No prije me je uvijek uspijevao nagovoriti da se predomislim. To smeće zna biti tako šarman-tno. Kad želi, kaže prave riječi u pravo vrijeme. A u krevetu je majstor, to mu se mora priznati.
– A jučer? – upitah brzo ne bih li joj s lica maknula blažen pogled.
– Jučer sam mu izmasirala vrat i poslužila čašu vina. To je sve, Roli, ne lažem. Rekao je da želi da ostanemo prijatelji. Pogledao me svojim najiskrenijim, a odmah zatim požudnim pogle-dom. Rukom mi je gladio nadlakticu, dotaknuvši mi pritom kao slučajno prsa.
Učinila je pokret rukom kao da sada želi otresti tu ruku: – Ha, ostati prijatelji! Ni ne pomiš-ljam na to. Nemam više što reći tom finom gospodinu. Ili, još bolje. Još ću mu jednom jasno i glasno reći što mislim, a onda mu više nemam što reći.
Iako moje brige nisu bile ništa u usporedbi s Carlinima, ipak me je boljelo što sam se preva-rila u pogledu mog e-mail partnera. Ubrzo smo obje sjedile na širokoj sofi i grdile Konrada. I Bernharda. I Rottera. I Bubija. I cijeli svijet općenito, a posebno muškarce.
Vlak za Beč stigao je na kolodvor. Moje se rezervirano mjesto nalazilo u prostranom vago-nu. Bio je to moderan vagon u kojemu ljudi sjede kao da su u zrakoplovu. I jedva imaju mjesta za noge. Više su mi se sviđali stari kupei u kojima se sjedilo jedan nasuprot drugome. Ako nije bilo nikoga, mogli ste podići noge na sjedalo. No to sada nije dolazilo u obzir jer je vlak bio dupkom pun. Austrija je ovog lipanjskog jutra očito privlačila mnoge. Mjesto do mene je još bilo slobodno. Žuti je kartončić s rezervacijom odavao da još jedna osoba namjerava putovati u Beč. Za svaki sam slučaj ponijela diskman da bih se zaštitila od neželjenih razgovora. Ležao je ispred mene na preklopnom stoliću. U slučaju nužde mogla sam njime začepiti uši i slušati R.E.M. Iako sam zapravo namjeravala još jednom proći materijale. U utorak, dakle već za tri dana, održat ću predavanje. Polako mi se u želucu stvarao neobičan osjećaj uzbuđenja.
Vlak je krenuo. Moj se susjed još nije pojavio. Kroz uzan se prolaz još uvijek vukao dugačak red putnika koji su tražili slobodna mjesta. Zatvorila sam oči i u mislima mi se odmah pojavila slika Wolframa. Wolframovo lice koje je izgovaralo Bernhardove rečenice, da budem precizna. Nisam si mogla pomoći, morala sam se nasmiješiti. Bernhard mi je slao tako drage e-mailove, još jučer i danas ujutro. Nisam mu odgovorila. Iako mi je teško palo. Neka još nekoliko dana bude u neizvjesnosti. Kad samo pomislim kako sam se već radovala našem prvom sastanku] Konačno se činilo da sam se sasvim približila cilju. – Mr. Right – je čekao na sljedećem uglu. Trebala sam samo doći i zgrabiti ga1. A onda taj brutalan obrat. Da čovjek iskoči iz vlastite kože. Već sam detaljno zamislila svoj život s Bernhardom. U mojim smo snovima već proputo-vali čitav svijet. Imali smo jednake poglede na svijet i slične interese. Oboje smo uskoro željeli manje vremena posvetiti poslu, a više uživanju u životu. A sad taj čovjek ne pripada meni nego nekoj Bernadette koja leti svijetom i ne zna ga ni cijeniti! Ah, kako je to nepravedno! Naglo sam se uspravila. Kakva korist od samosažaljenja? Nikakva. Naravno da ću se naći s Bernhar-dom kad se vratim kući1. Tko kaže da tu Bernadette ne mogu ukloniti jednim udarcem?
– Hi! Kakvo ugodno iznenađenje! Nova frizura?
Gregor Neuhof je dizao svoju putnu torbu u pretinac za prtljagu iznad mog sjedala. Zatim se srušio na sjedalo do moga i u mrežicu na sjedalu utrpao mnoštvo časopisa.
– Oh, zdravo, pozdravila sam ga ne znajući bih li se trebala radovati. Ugodno će čavrljanje sigurno skratiti dugačku vožnju. No o čemu pričati s muškarcem kojeg gotovo i ne poznaješ i koji je sigurno podosta mlađi od tebe? Radi sigurnosti sam približila diskman.
– Danas nema Norberta? – upitah da bih nešto rekla. Primijetio je moju novu frizuru što je zapanjujuće s obzirom da smo se dosad vidjeli samo tri puta. Bilo mi je drago, naravno, ali ni-sam znala kako reagirati.
– Norbert je kod moje žene, čula sam kako odgovara Gregor Neuhof.
– Ima li novih? – istovremeno zaurla kondukter koji je stao do nas. – Karte, molim!
– Uvijek ga ostavljam tamo kad putujem. Nema smisla vući psa uokolo. Ovdje u vlaku iona-ko nema mjesta za njega, a u Beču bi mi smetao. – Gregor Neuhof je kopao po džepu svog sa-koa tražeći kartu.
Kod njegove žene. Aha, tako. Gregor Neuhof je oženjen. Naravno. Drugačije nisam ni oče-kivala. Izgleda da su svi dobri muškarci zauzeti. Ljutila sam se što me ljuti činjenica da je Gre-gor Neuhof zauzet. Jer ovaj me muškarac uopće nije zanimaol Moji su osjećaji često bili tako zbrkani da ih ni ja sama nisam mogla pratiti.
Gospodin Neuhof je u međuvremenu također proučio žute kartončiće s rezervacijama nad našim glavama: – I vi putujete u Beč! – zaključi radosno. – To ja zovem slučajnost. Što Vas vodi u taj lijepi grad? Idete li na godišnji?
Odmahnuh glavom: – Ne, putujem na međunarodni kongres stomatologa.
Široko se nasmiješio, a zatim se namrštio: – A što ćete raditi na tom kongresu? Pratite li sup-ruga?
– Moj suprug je mrtav, zazvučalo je oštrije no što sam namjeravala. – Osim toga, on je bio odvjetnik. Postoje i žene koje sudjeluju na kongresima, gospodine Neuhof. Primjerice ja. Ja sam stomatolog.
– Vi ste arhitektica. Ili građevinski inženjer, ispravi me. Čudila sam se samo par sekundi. Za-tim sam se sjetila neugodnog događaja kada smo Carla i ja navalile na raskošan domjenak. Bez pozivnice. Bez plaćanja. Ispričala sam mu što se dogodilo, a on se odlično zabavljao.
– Ah, sad razumijem. Zbog toga ste tada tako brzo nestali. Ništa mi nije bilo jasno. Umirio sam se sad kad znam da ja nisam razlog Vašeg bijega. Već sam se pobojao da Vaša kolegica misli da sam čudovište. Nas smo dvoje baš lijepo čavrljali, a onda je ona doletjela bez upozore-nja, zgrabila Vas za ruku i nemilosrdno odvukla iz dvorane.
Smijala sam se. Još nisam razmišljala o tom događaju na taj način. – Nije to bila kolegica, nego moja prijateljica. Carla.
– Aha, Carla. A Vi ste?
Na domjenku mi je rekao svoje ime, a ja nisam stigla učiniti isto. Bilo bi krajnje vrijeme da se predstavim: – Zovem se Rosalind. Rosalind Steinberg.
– Rosalind, ponovio je ime kao da želi isprobati kako zvuči. – Rosalind. Lijepo ime. Ima u sebi nešto sanjarsko, pomalo staromodno. Budući da te ne smatram staromodnom, zvat ću te Rosi. Mislim da ti Rosi pristaje. Ja sam Greg.
– Znam, gospodine Neuhof, rekla sam namjerno službenim tonom. Čovjek je stvarno imao petlje. Kako se usuđuje moje ime nazvati staromodnim? Naravno da je Rosalind staromodno ime. No takvo što se ne govori!
– Zašto me ne bi zvala samo Greg? – veselo se smješkao. '"Gospodin Neuhof zvuči tako slu-žbeno. Sada sam na praznicima čitava dva dana, a onda u ponedjeljak opet na posao. Možemo odmah prijeći na 'ti'. Sada ćemo četiri dana biti zajedno, pa će ionako doći do toga. Stoga, zašto ne bismo započeli odmah?
Nisam imala ništa protiv. Bio mi je zabavan. Neobičan, ali zabavan. Tako otvoren i izravan; stvarno nije bilo mjesta za formalnu distancu. Wolfram je bio tip muškarca s kojim se duže os-tajalo na Vi. Barem je to bio slučaj s Wolframom kojeg sam upoznala preko Margarite. Na In-ternetu je tikanje bilo uobičajeno. Bernhard je odmah prešao na – ti.
– Ipak imaš nešto protiv? – čudio se Greg. Pogrešno je protumačio moju šutnju.
Požurila sam ispraviti ga: – Ne, ma kakvi! Ali što bi trebalo značiti da ćemo zajedno provesti četiri dana?
– I ja putujem na isti kongres.
– Ali ti stvarno jesi arhitekt, ili?
– Jesam. No ipak sam pozvan na vaš kongres. Skrenuo sam pozornost na sebe pojavljujući se u medijima. Pišem članak na temu 'feng shui u svim područjima života'. Već sam objavio dvije knjige o tome. Zato ću u ponedjeljak održati predavanje o feng shuiju u stomatološkim ordina-cijama.
O feng shuiju sam, naravno, već čula ponešto. No to nije bilo dovoljno da bih mogla stvoriti kompletnu sliku o tome.
– A jesi li ti samo sudionik ili ćeš i ti pokazati što znaš? – raspitivao se moj suputnik.
Navela sam mu naslov svog referata i s priznanjem se nasmiješio. – Zvuči dojmljivo. Sre-ćom, još imam sve zube, nasmijao se pokazavši besprijekorne, savršeno njegovane zube, – no kad jednom dođe vrijeme za to, draži su mi implantati od zubala u čaši vode. Ostaješ li samo do završetka kongresa u srijedu ili ćeš ostati još par dana da razgledaš Beč i njegovu prekrasnu okolicu?
– Ne, ostajem samo do srijede. Vikend će morati biti dovoljan za razgledavanje. Znam da je to premalo za grad koji može ponuditi toliko toga. No moram se vratiti, ne želim sinove predu-go ostaviti same. Osim toga, čekaju me pacijenti. A ti?
– Ja u Austriji ostajem još četrnaest dana. Doduše, ne zbog razgledavanja. Ostajem zbog posla. Na bečkom području imam velik broj klijenata koji mi žele pokazati svoje kuće. Jedan od njih, industrijalac, želi mi pokazati ogromnu vilu u Donjoj Austriji. Investirao je enormnu svo-tu, a ipak se u njoj ne osjeća ugodno. Već je razmišljao da je nanovo sagradi iako je nova nov-cata. Mislim da to uopće neće biti potrebno. Kad se zna kako, može se i jednostavnim sredstvi-ma poboljšati zdravlje, a samim time i kvaliteta života.
– Tako da se na kuhinjska vrata zalijepi poster na kojem je prikazan vodopad? – dobacih. Taj sam savjet nedavno pročitala u nekom ženskom časopisu. – Ili tako da se uvijek spušta poklo-pac WC-školjke kako bi novac ostao u kući? – Znala sam da mi glas zvuči podrugljivo, no tak-ve sam savjete smatrala apsurdnima. Kad sam ih pročitala Bei, počela se smijati na sav glas iako ju je ezoterija privlačila mnogo više nego mene, a da ne spominjemo Carlu.
Činilo se da mi Greg ne zamjera ruganje: – Oh, stručnjakinja! – reče dobro raspoložen, a za-tim nastavi stručnim tonom: – Mnoge stvari nemaju smisla kad ih se izvadi iz konteksta, zar ne, Rosi? Tako je i ovdje. No činjenica je da ljudi stoljećima poznaju određena pravila pomoću kojih se postiže i održava harmonija. U Kini se feng shui već tisućljećima primjenjuje kao zna-nost o harmoničnom uređenju životnog prostora. Otuda i potječe ime 'feng shui'. Znaš li što to u prijevodu znači?
Znala sam, naravno. Nisam uzalud pročitala taj neobičan članak. – Vjetar i voda, ispalila sam odgovor kao iz puške.
Na Gregovom se licu pojavi osmijeh: – Da, točno. Stvarno si upućena. – Činilo se da ga to raduje. – Znaš li da se na svim krajevima svijeta mogu susresti temeljna pravila feng shuija, naravno, pod drugim imenom. Proteklih se stoljeća mnogo toga zaboravilo. Bilo bi vrijeme da ih iznova otkrijemo i iskoristimo.
Ono što je govorio zvučalo je razumljivo i posve drugačije od onoga što sam pročitala. Ni-sam stekla dojam nekakvog hokus-pokusa.
Neko smo vrijeme proveli u tišini gledajući kroz prozor. Bio je sunčan dan, gotovo bez ijed-nog oblačka na nebu. Nadala sam se da će ostati tako. Mnogo je ljepše upoznavati grad kad sija sunce, a osim toga svoju sam kišnu jaknu boje maline ostavila kod kuće.
– I onda, što si još planirala? – Greg prekine moje misli.
Pogledala sam ga i slegnula ramenima: – Moram priznati da nisam stigla proučiti neki vodič. Čvrsto sam bila odlučila potražiti informacije na Internetu. No nikako nisam uspjela naći vre-mena da se udobno smjestim pred laptop.
– A kada sam i imala vremena, radije sam čitala e-mail-ove ili pisala Bernhardu, dodala sam u sebi.
Naglas sam rekla: – Ne znam uopće što Beč nudi početkom lipnja. Naravno, želim posjetiti neki muzej. Možda turističkim autobusom razgledati grad. A najvažnije je: želim posjetiti Café Sacher i pojesti komad glasovite torte. Jedan kolega iz ordinacije svake godine godišnji odmor provodi u Austriji. On mi je objasnio da je, ako odeš u Beč a ne posjetiš Sacher, isto kao da i nisi bio u Beču. Jesi li ti već bio tamo?
Greg odmahne glavom: – Već sam, doduše, četiri puta bio u Beču, ali još nisam stigao u Sacher. No rado ću ići s tobom. Kako bi bilo da odemo odmah danas? Ili za danas imaš nešto drugo u planu?
– Nemam nikakav plan. Mislila sam lutati gradom, možda posjetiti Stephansdom. Idućih sam dana namjeravala potražiti neki park. Ponijela sam tenisice, kao i bikini u slučaju da hotel ima bazen. Zamisli, čak ni to ne znam. Da, čak ne znam ni gdje se točno hotel nalazi.
Brzo se ispostavilo da Greg ima jasniju predodžbu svog boravka u Beču. Želio je posjetiti mnoga mjesta koja nisu bila na popisu turističkih atrakcija. Radilo se prije svega o arhitektonski zanimljivim građevinama. Budući da smo već dogovorili zajednički posjet kafiću, nije nam trebalo dugo i već smo kovali opsežne planove za naš zajednički boravak u glavnom gradu Austrije. Gregor je imao pravo: sljedeća ćemo četiri dana provesti zajedno. Bio je to lijep osje-ćaj. Nisam često sretala tako pametne muškarce s kojima sam mogla pričati bez ustručavanja. Peter i ja nismo međusobno toliko razgovarali. U većini je slučajeva on govorio, a ja sam se ograničila na slušanje. S Gregom je bilo drugačije. Vjerojatno zato što sam otpočetka znala da on nije onaj – Pravi.
Zašto se s ljudima koji konkuriraju za mjesto – Mr. Righta – nikad ne može razgovarati tako neusiljeno? Čovjek se stalno trudi ostaviti što bolji dojam. Izgledati ljupko, tajanstveno se smje-škati, izbjegavati jela s makom ili peršinom, da se ne zavuku među zube. To svakom osmijehu oduzima dah erotičnosti. Da sjedim do Wolframa mnogo bih više pazila da sjedim uspravno i ni u kojem slučaju ne prekrižim noge. Paničarila bih je li ruž, kojeg sam nemarno nanijela prije polaska, možda ostavio crveni trag na mojim sjekutićima. S Gregom mi je bilo svejedno. Ugo-dno sam se smjestila u naslonjač, glasno sam se smijala, a da sam na zubima imala tragove ru-ža, on bi me na to upozorio pa bih ih pobrisala. Lako je kad se radi o – Mr. Wrongu. I stvarno ugodno. Nisam zamišljala da će mi putovanje proteći ovako zabavno.
Greg je pričao o svojim putovanjima diljem svijeta. Bio je u Kini i Južnoj Americi. Jedno je vrijeme živio s Aboridžinima, australskim domorocima. Pritom je proučavao arhitekturu starih civilizacija i prikupio opsežno znanje o različitim načinima življenja. Iznenadio se zaključivši da postoji nešto što je zajedničko svim kulturama: težnja za harmonijom. To ga je saznanje na-velo na proučavanje feng shuija. Osjetila sam daje oduševljen tom znanošću. Ništa nametnuto, čime se počeo baviti samo zato što je bilo u modi. Općenito se činilo da je Gregor Neuhof muš-karac koji zna što želi. A sada je želio nešto popiti.
– Što kažeš da potražimo vagon-restoran, Rosi? Do Beča imamo još dobra dva sata.
Probijali smo se hodnicima vagona hodajući jedno iza drugoga. Imali smo sreće. Radilo se o pravom vagonu restoranu, a ne o jednom od onih modernih selfservice restorana. Čak smo us-pjeli naći slobodan stol za nas dvoje.
– Što bi gospoda željela? – upita konobar. Vidi se da se približavamo nekadašnjoj carskoj prijestolnici.
Iz zvučnika je krčalo: – Dame i gospodo, približavamo se glavnom kolodvoru u Linzu!
– Jesi li već bila u Linzu? – upita moj suputnik sipajući šećer u kavu. Odmahla sam glavom.
– Svakako ga jednom moraš posjetiti, reče na moje iznenađenje, – grad je neotkriven biser. Imaju jako zgodan muzej, 'Lentos'. Međunarodni se stručni tisak uvijek divi njegovoj arhitektu-ri. Ja sam, naravno, odmah razgledao zgradu. Smještena je uz Dunav, ima ostakljenu fasadu koja je noću osvijetljena, a boja svjetla se stalno mijenja. Totalna ludnica. – Rukama je u zraku opisivao četvrtaste obrise zgrade. U njegovom se glasu očitovalo toliko oduševljenja, da mi se oko srca počela širiti toplina. Sviđala mi se sposobnost nekih ljudi da ih nešto oduševi. Odušev-ljavalo me je kada bi pokazali svoje veselje. S takvim je ljudima mnogo ljepše komunicirati nego s onima koji se smatraju nadređenima ili koji nizašto ne pokazuju zanimanje. Ovaj Greg mi se sve više sviđao. Bilo bi mi jako drago kad bismo postali prijatelji. U tom sam se trenutku sjetila jednog od svojih omiljenih filmova. Kako je Harry rekao Sally: – Muškarci i žene nikad ne mogu biti prijatelji. Uvijek im se na putu ispriječi seks. – To je, naravno, bila glupa izmišljo-tina.
– A svakog se rujna tamo održava Ars Electrónica, pričao je dalje Greg. – Stvarno još nisi čula za to? Radi se o kompjuterskim animacijama i modernim medijima. Organizira se i multi-medijalni open-air koncert, 'zvučni oblak', koji odjekuje čitavim parkom uz Dunav. Veličan-stveno. Sigurno opet dolazim u rujnu, dođi sa mnom!
Morala sam se nasmijati. Potpuno me je spontano uključivao u svoje planove. Bila sam si-gurna da postoji netko tko uopće nije oduševljen tom idejom. Odlučila sam potisnuti gospođu Neuhof iz misli i posuditi njenog muža na sljedeća četiri dana. Naravno, sasvim pošteno. Čisto prijateljski.
Iako – pogledala sam Grega. Smjestio se u naslonjač i gledao krajolik koji je velikom brzi-nom promicao pred našim prozorom. S usana mu još nije nestao osmijeh oduševljenja. Imao je vrlo lijepe usne, ni tanke ni krute. No nisu bile ni ženstveno pune. Prave muške usne. Zbog pu-tovanja je obrijao trodnevnu bradicu. Razmišljala sam kako bi bilo poljubiti ovog muškarca. Osjetiti njegove usne na svojima. Njegove bi me ruke privukle k sebi. Imao je uske, lijepe, nje-govane ruke. Kako bi bilo ležati u njegovom naručju? Osjetiti ga. Udisati njegov miris. Mirisao je dobro. To sam znala. Nisam uzalud satima sjedila do njega na uskim sjedalima vlaka. Miris mi je jako važan, pogotovo u muškarca.
Pogledao me je. U očima mu se pojavio izraz iznenađenja, a zatim mu se na usnama pojavio mali, jedva primjetan smiješak. Nikako nije mogao naslutiti o čemu sam upravo razmišljala! Osjetila sam kako crvenim i zaključila da je vrijeme da zabodem nos u svoju veliku torbu. Dig-la sam je u krilo, pognula glavu i pravila se da tražim maramice. Kakav je to pogled bio1. Pro-žeo me je skroz-naskroz i naveo neke u meni davno zaboravljene strune da se ponovno oglase.
Nakon gotovo dva sata stigli smo u Beč. Hotel u kojem sam trebala odsjesti bio je preporu-čen u prospektu tiskanom povodom kongresa. Zbog toga mi je naša tajnica tamo rezervirala sobu. Nije nas previše iznenadilo što je i Gregova tajnica slijedila istu preporuku.
– Slučajnosti ne postoje, u mislima sam čula Margarite Meiner.
Budući da nijedno od nas dvoje nije znalo kako doći do hotela, uzeli smo taksi. Sef recepcije nas je srdačno pozdravio i pripremio nam prijavnice. – Za gospodu su rezervirane dvije jednok-revetne sobe, reče gledajući u kompjuter. – Želite li možda umjesto toga jednu dvokrevetnu sobu? Doduše, gotovo smo puni, ali nešto bi se već dalo organizirati.
Greg mi se kratko i drsko naceri, a zatim reče službenim glasom: – Ne, hvala. U redu je ova-ko.
Da već ionako nisam bila smetena, ovaj bi me osmijeh sigurno zbunio. Kako mu to samo us-pijeva? Zapravo se nismo međusobno privlačili. Njegova je supruga sigurno bila barem deset godina mlađa od mene.
– Izvolite, šef recepcije nam je predao kartice soba, – broj 354 i 356. Treći kat. Sobe se nala-ze jedna do druge. Obje gledaju na park.
Vrlo pažljiv gospodin. Domahnuo je nosaču koji se pobrinuo za našu prtljagu. Krenuli smo prema dizalu. Bila su dva sata poslijepodne. Sunce je sjalo. Bio je topao, blistav dan kasnog proljeća.
– Koliko će ti trebati? – upita Greg kad smo došli pred sobe. – Je li petnaest minuta dovolj-no? Doći ću po tebe.
– Što ćemo raditi?
– Mislim da bismo mogli istražiti centar. Želiš u Sacher, zar ne? Najbolje da idemo pješice. Ako me moj smisao za orijentaciju ne vara, nalazimo se u blizini Stephansdoma. No ne garanti-ram. Dakle, najbolje da obuješ udobne cipele.
Pristala sam te vesela i puna elana ušla u sobu. S televizora je dopirala glasna glazba. Na ek-ranu je stajao pozdrav dobrodošlice: – Dobar dan, gospođo Bonnewind. Ja nisam gospođa Bon-nevvind. Portir me je očito premjestio i dao mi drugu sobu kako bih mogla biti blizu Grega. Vjerojatno je mislio da smo zajedno, ali da to ne želimo priznati. Šesto čulo ponekad prevari i najiskusnije hotelsko osoblje.
Osvježila sam se, objesila suknje i blejzere u ormar i uskočila u mokasine. U njima ću moći izdržati i najdužu šetnju. Peter je uvijek ustrajao u želji da nosim cipele s visokom potpeticom kada smo zajedno izlazili. Smatrao je da to pristaje dami. Imao je pravo. Osim toga, smatrao je da sam seksi kad sam se šepirila hodajući uz njega u visokim potpeticama. Prema njegovom su mišljenju cipele niskih peta i pamučno donje rublje najneerotičniji izumi čovječanstva. U me-đuvremenu sam se navikla na cipele niskih peta. Dobro je što se ne moram truditi da se svidim Gregu. Moja su mu stopala već sada bila zahvalna.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XVI
Krenuli smo. Greg je sako zamijenio tamnoplavom polo majicom. Njegove su dugačke noge i dalje bile u trapericama. Nosio je tenisice poznate marke na kojima bi mu Sebastian itekako zavidio. Timu je bilo svejedno što mu je na nogama sve dok u tome može igrati nogomet i če-prkati po vrtu. Sebastian je bio slab na obuću. Ako ga se htjelo razveseliti, dovoljno je bilo otići u prodavaonicu obuće. A kaže se da su samo žene lude za cipelama.
Ja sam također nosila traperice, a uz njih majicu kratkih rukava boje maline. Našminkala sam se ružem iste nijanse. Bez Margaritinog se poticaja nikad ne bih usudila kupiti tako upad-ljiv ruž. No, pogledavši se u ogledalo u kupaonici, uvjerila sam se da mi odlično pristaje. Lice mi je djelovalo svježije, puno života. Proteklih sam se tjedana stvarno promijenila, svaka mi čast!
– Svaka čast, rekao je i Greg kad sam mu otvorila vrata, – odlično izgledaš! Dođi, ljepotice moja, idemo u osvajanje svijeta!
– Moja ljepotice, tako je Wolfram u – Robertu – nazvao Margante. Pokušala sam zamisliti kako bi bilo da sam sada u Beču s Wolframom. Nije mi uspijevalo. Greg mi, nasreću, nije mo-gao čitati misli. Pružio mi je ruku kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nisam dugo okli-jevala. Šetali smo ulicama držeći se za ruke. Naš je odraz u izlozima dućana prikazivao vrlo privlačan par. Zahvaljujući Margante. Bez njenog bih se utjecaja osjećala kao Gregova majka. Hvala i gospođi Neuhof koja mi je posudila svog supruga iako to ni ne zna. Bilo je lijepo po-novno švrljati ulicama u pratnji nekog muškog bića. Bilo je lijepo što me za ruku drži velika, topla ruka.
Beč se pokazao u najboljem svjetlu. Sunce je obasjavalo raskošne fasade dvoraca i kuća. Na svakom se uglu osjećao dah prošlosti. Greg mi je skrenuo pozornost na neke znamenitosti pok-raj kojih bih inače prošla ne primijetivši ih. Kao što je predvidio, za nekoliko smo minuta doše-tali do Stephansdoma. Trg pred katedralom vrvio je turistima iz svih krajeva svijeta. Bili su tamo i mladići odjeveni u Mozartove kostime koji su turiste mamili na različite priredbe i kon-certe.
Ušli smo u crkvu kroz – divovska vrata. – Želiš li znati zašto se divovska vrata zovu divov-ska? – nasmiješio mi se Greg. Naravno da sam željela znati.
– Postoje dvije različite legende. Jedna govori o divovima koji su pomogli graditi crkvu i ko-ji su se onda ovdje krstili. Druga kaže da ime potječe od divovske kosti mamuta koju su ovdje pronašli sredinom 15. stoljeća pri izgradnji sjevernog zvonika.
– Što li ti sve ne znaš, rekla sam iskreno mu se diveći. – Nemoj mi samo reći da si to naučio za vrijeme studiranja.
– Ne, smješkao se Greg, – ali proteklih sam dana više puta prolistao vodič. – Iz džepa je iz-vukao tanku, šarenu knjižicu. – Zato znam i da se ovdje nalazi grobnica cara Friedricha III.
Stupili smo u unutrašnjost crkve. Izvana mi je izgledala mnogo tamnija. Iznenadile su me svjetlost i prozračnost. Razlog je, nažalost, bio i Drugi svjetski rat za kojega je katedrala bila uništena pa su zamijenjena prvotna stakla, koja su sigurno bila oslikana tamnije od sadašnjih svjetloljubičastih. Dok smo razgledavali crkvenu lađu, do nas je dopirala kakofonija šapata na svim jezicima. Razmišljala sam bih li za Petera zapalila svijeću. To mi se činilo neobičnim u Gregovoj prisutnosti pa sam radije odustala.
Kada smo izašli, jednoglasno smo zaključili da smo zaslužili kavu. – Sacher – nije bio dale-ko. Bila je subota i centar je vrvio ljudima željnim kupovine. Naravno, nije samo pješačka zona bila prepuna. Na vratima kavane stajao je konobar koji je pozdravljao goste i upućivao ih na slobodna mjesta. Uz mnogo smo sreće dobili posljednji slobodan stol. Naručili smo dvije kave s mlijekom i dva komada sacher torte sa šlagom. Uživali smo u otmjenom, pomalo morbidnom ambijentu, okruženi uljima na platnu i kristalnim lusterima.
Kada smo se ponovno našli na ulici, Greg je smatrao da se još nismo dovoljno uživjeli u vri-jeme Austro-Ugarske Monarhije i da se moramo provozati kočijom. – Ozbiljno to misliš?
Izdaleka sam vidjela niz kočija. Konji s naočnjacima su mašući glavama tjerali dosadne mu-he. Čula sam topot kopita na kamenom pločniku. Pogledala sam na ulicu upravo u pravi čas i uspjela izbjeći svježu konjsku balegu.
– Naravno da mislim ozbiljno. Pa ti si htjela u obilazak grada. A postoji li u Beču bolji način za to od vožnje kočijom?
Tu je svakako bio u pravu. Odveo me je do stajališta kočija i pokušao se s kočijašem dogo-voriti oko cijene velike ture.
– Glejte, gospon, reče kočijaš. Bio je odjeven u pulover bez rukava preko karirane košulje i vidjelo se da je pravi Bečanin. Polucilindar je bio malo pretijesan za njegovu okruglu glavu. – Imamo fiksne cijene. Zato ću Vam pokazat najljepšu stranu svog rodnog grada. Dakle, zemite gospodu suprugu pod ruku i idemo!
Iako nisam bila gospođa supruga, Greg ga je poslušao smijuljeći se. Pružio mi je ruku i ja sam se, hihoćući se, uspela u kočiju. Dan je bio lijep i krov je, naravno, bio spušten. Sjedili smo jedno pored drugoga. Kočijaš je raširio laganu, kariranu deku koja je mirisala na konje i njome nam brižljivo pokrio noge. Skočio je na sjedalo i pucnuo bičem po zraku. Polako smo krenuli. Sjedili smo stisnuti jedno uz drugo pokriveni dekom. Kroz traperice sam osjećala njegovo toplo bedro. Ulala! Kada mi je zadnji put neki muškarac bio ovako blizu? Ako nisam ponovno željela pocrvenjeti, morala sam skrenuti misli na banalnije stvari.
– Nikad se nisam vozila u kočiji, rekoh stoga, – malo mi je neugodno. Ponašamo se kao tu-risti.
– Mi jesmo turisti, ispravi me Greg smijući se.
Kočija je uz štropot skrenula za ugao i zanijela me na Gregova prsa. Položio je ruku na moja ramena i tako smo se nastavili voziti. Nismo mnogo govorili jer smo bili zaokupljeni razgleda-vanjem. Kočijaš nam je pričao o povijesti ulica kroz koje smo prolazili i tko je sve živio u ku-ćama smještenim u tim ulicama. Beč je prepun povijesti. Zaboravila sam da bi mi tjelesna blis-kost s Gregom trebala smetati i uživala sam u vožnji punim plućima. Osjećala sam se zaštićeno, oslonjena na njegova široka ramena. Bila sam znatiželjna što mi donose idući dani i ovaj prek-rasan grad.
Kad nas je kočijaš vratio odakle smo krenuli, javila se glad. Cijeli dan nismo pojeli ništa konkretno. Greg je znao neku gostionicu u blizini poznatu po dobrom bečkom odresku. Narav-no da sam bila za. Kad sam već bila u Beču, onda sam morala pojesti bečki odrezak. Iako inače nisam luda za teletinom. Naručili smo dvije porcije. Kratko sam premišljala da li da naručim i juhu jer sam stvarno bila strašno gladna. No kada su nam poslužili odreske, bila sam sretna što to nisam učinila. Takvo što još nisam vidjela! Gotovo prozirno meso, zlatnožuta korica. Odre-zak je visio na sve strane s ionako velikog tanjura.
Greg se glasno nasmijao kada je primijetio zaprepaštenje na mojem licu. – Sad pokaži što možeš, uživao je u prvom zalogaju.
Dakle, da duže ostajem u Beču, sigurno bih dobila deset kila dok kažeš keks. Najprije odlič-na torta, sad ovaj izvrstan odrezak. Kako bih tome trebala odoljeti?
– Slažeš li se da bi džogiranje bila dobra ideja? Sutra ujutro, prije doručka? Jesi li vidjela park preko puta našeg hotela? Siguran sam da se onuda može lijepo trčati.
Smijala sam se: – Kao da mi čitaš misli. Upravo sam mislila da je ovdje predobro jelo! Stoga mi je malo kretanja nužno potrebno. Osim toga, rado trčim kad sam na putovanju. Tako upoz-naješ grad na drugi način. Pogotovo u rano jutro. Jesi li i ti ranoranilac? Smatram da se mnoge stvari najbolje obave ujutro.
Greg kimne: – Da, slažem se. Tada sam naspavan i najbolje se koncentriram, a osim toga u to doba još ne zvone telefoni.
Krenuli smo prema hotelu siti i zadovoljni. Išli smo se osvježiti i presvući. Hitno sam morala nazvati Tima, Sebastiana i Carlu, koja je bila tako dobra i držala na oku njih dvojicu dok me nije bilo. Znam da mi sinovi imaju šesnaest godina, dovoljno da se nekoliko dana snađu bez mene. Holzi im je uz to svaki dan servirala ručak, a ponekad i večeru. Usprkos svemu, bila sam sretna što je moja prijateljica u blizini. Na kraju krajeva, nikad se ne zna što se može dogoditi. Naše se stanovanje pod istim krovom ponovno pokazalo kao pravi blagoslov.
Greg će doći po mene točno u devet sati. Želio mi je pokazati – Loos American Bar. Odlazak u bar s muškarcem, ah, kako sam uživala!
Prije polaska sam srećom u kovčeg spakirala i – malu tamnosmeđu – (nakon savjetovanja o bojama, – mala crna – više nije bila poželjna u mom ormaru) haljinu. Za svaki sam slučaj na kongrese uvijek nosila jednostavnu koktel-haljinu. Nikad nisam znala što me navečer očekuje. Peter je mrzio najlonke. Zato sam još uvijek rado nosila samostojeće čarape. Obula sam nove cipele s visokom potpeticom. Na uši sam stavila naušnice od štrasa koje sam kupila lutajući buticima s Margaritom.
Kad je Greg pokucao na vrata, upravo sam zakopčavala tanak srebrni lančić. Otvorila sam vrata jednom rukom i pozvala ga da uđe. Još sam samo morala uzeti ogrtač.
Gledao me je, a oči su mu blistale. Obuzeo me osjećaj topline. Ponovno se javio i onaj drugi osjećaj koji mi je protekle tri godine tako nedostajao, a trenutno ga nisam znala imenovati. Ba-cila sam kratak pogled na visoko ogledalo. Stvarno sam sjajno izgledala. Margarite Meiner je bila pravo zlato. Ne smijem joj zaboraviti donijeti nešto za zahvalu. Možda sacher tortu koju se moglo kupiti već upakiranu u otmjenu drvenu kutijicu. Najbolje bi bilo da kupim još jednu ili dvije male torte. Bile su prekrasan poklon za svaku prigodu.
Taksi nas je doveo pred – Loos American Bar. Greg mi je kavalirski savršenim pokretom pomogao izaći iz automobila. Osjećala sam se kao diva pred veliki nastup. Pritom, začudo, go-tovo i nisam bila uzbuđena. Da, uživala sam u toj ulozi! Budući da je još bilo rano, bar je bio poluprazan, iako je bio neočekivano malen, rekla bih najviše šest sa četiri metra. Našli smo mjesta na jednoj od klupa presvučenih zelenom kožom. Greg je bio oduševljen uređenjem bara, a njegovo je oduševljenje kao i obično bilo zarazno.
– Znaš li da je ovaj bar početkom prošlog stoljeća uredio poznati američki arhitekt Alfred Loos? Bio je u Americi i otamo donio za svoje vrijeme potpuno nove ideje. Upotrebljavao je samo drvo, staklo, mesing, mramor i oniks. Genijalno, zar ne?
Gregu se sviđalo i zlatnožuto svjetlo. Što se mene tiče, moglo je slobodno biti više zatam-njeno. Dakle stvarno, Roli, saberi se. Doduše, zbog čega? Ne kaže li jedna mudra izreka: – Do-bro je, naravno, kad žena čeka onog Pravog. No zašto se u međuvremenu ne bi ludo zabavljala sa svim onim Pogrešnima? – Negdje sam čula da je ove genijalne riječi izrekla pjevačica Cher. Još mi se nikad nisu učinile tako prikladnima kao danas. Da, zasigurno ću se ludo zabaviti s ovim Pogrešnim. Zabava je već počela.
– Trebali bismo naručiti neki koktel, Greg nasreću nije prozreo moje misli, – barmeni su ov-dje poznati po Martini-koktelima.
Radije sam naručila Planter's Punch. Volim slatka, voćna pića.
Gregu je poslužen Martini s maslinom, – protresen, a ne promiješan, kako ga je uvjeravao barmen.
Bar se naočigled punio. Gosti su dolazili u grupicama. Morali smo se stisnuti na klupi jer su se do nas ugurale još dvije plavuše. Za šankom su stajala petorica mladih muškaraca odjevenih u siva odijela i s kravatom oko vrata. Svatko je od njih jednu ruku držao u džepu hlača, dok su drugom držali čaše viskija. Neko smo ih vrijeme šutke promatrali, a onda smo se oboje počeli hihotati.
– Podsjećaju me na staru pjesmu Helmuta Qualtingera. Ne znam je li ti poznata ta pjesma, Rosi. Qualtinger je bio austrijski glumac. Glumio je debelog redovnika u 'Ime ruže'. Sjećaš se?
Sjećala sam se kroz maglu. Taj sam film gledala prije mnogo godina.
Pjevao je negdje 60-ih. Snimao je i ploče, a jedna od njegovih najpoznatijih pjesama ide ot-prilike ovako: 'Tatica će to već sredit' – tj. sve će dovesti u red – 'Tatica će to već sredit, to spa-da u njegove dužnosti, zato i postoji!' – Glasno se nasmijao, a ja sam ga slijedila.
– Što je bilo s tobom kad si bila stara kao ovi tipovi za šankom? Za vrijeme studija. Je li tvoj tata sve sređivao? – upita Greg.
Evo još jednog razloga za smijeh: – Moj je otac odmaglio kad sam imala dvanaest godina. Bio je vozač, najčešće na relaciji Njemačka-Sicilija, te ga nisam često viđala tako da mi nije pretjerano nedostajao. Majka je govorila da ju je ionako sve vrijeme varao. Na svakom je od-morištu imao drugu ljubavnicu. Ne znam, nije me ni zanimalo. Prije nekoliko je godina došlo pismo od neke nepoznate žene, koja nas je obavijestila o njegovoj smrti. Odrasla sam s majkom i bratom Heinrichom, dodala sam. – Nije bilo nikoga tko bi za mene 'sredio' stvar. Osim mog strica Alfreda, ako se on računa. Svakog bih ljeta radila u njegovoj gostionici. Tako sam zaradi-la novac za studij jer ne bih mogla živjeti samo od državne stipendije. – Pitala sam ga o njego-vim roditeljima.
– Imamo mali stolarski obrt, koji će preuzeti moj stariji brat. Otac je, doduše, sufinancirao moj studij, ali nije imao sluha za moja putovanja u daleke zemlje, a pogotovo ne za moje zani-manje za strane kulture i feng shui. Tako sam radio po gradilištima čim bi se pružila prilika. Tu bih uvijek zaradio dobru svotu. Naučio sam osnove za studij i uštedio si odlaske na fitness. – Smješkao se i pijuckao Martini.
Krišom sam pogledala njegove nadlaktice. Još uvijek su bile snažne, iako sigurno već dugo ne radi po gradilištima.
Postalo je preglasno za razgovor pa smo šutke sjedili jedno do drugoga. Pili smo svoje kok-tele i promatrali ljude. Osjećala sam se odlično. Prošle su već godine otkad sam se zadnji put osjećala ovako atraktivno, zadovoljno, poželjno.
Odjednom sam osjetila Gregov pogled koji je zamišljeno počivao na meni. Okrenula sam se prema njemu i pogledi su nam se sreli. Htjela sam odmah odvratiti pogled, ali kad sam vidjela izraz u Gregovim tamnim očima, ostala sam nepomična i zadržala dah. U njegovom je pogledu bilo toliko nježnosti, toliko topline i...
– Imate li možda vatre? – Nadlakticu mi je dodirnula lijepo manikirana ruka. Trgnula sam se. Plavuša do mene sjedila je s nezapaljenom cigaretom u ustima. Lijevom je rukom oponašala paljenje imaginarnog upaljača. – Moj je upravo ispustio dušu.
Rekla sam da mi je žao, nisam pušač i nemam upaljač.
Bilo mi je još više žao zbog nečeg drugog. Kad sam se ponovno okrenula prema Gregu, više nije bilo onog pogleda od maloprije. Mahnuo je konobaru. Naručili smo drugu turu, a kada nam je konobar donio piće, Greg je iskoristio priliku i platio.
– Ja častim. – Zahvalila sam mu i nazdravili smo. Gregov je pogled sad bio prijateljski. Si-gurno sam se bila prevarila.
– Pa, hvala Bogu, korila sam samu sebe, strogo i nepopustljivo, – još ti samo fali da počneš mutiti s oženjenim muškarcem. Bolje bi ti bilo da se držiš Bernharda. – Imala sam pravo, ali ipak nisam mogla tako lako otjerati razočaranje.
Kada smo izašli iz bara, dočekala nas je iznenađujuće hladna noć. Čvršće sam uz tijelo privi-la jaknu, a Greg me zagrlio. Sigurno samo kako bi me ugrijao. Brzo smo koračali ulicama. Ni-smo govorili. Jasno sam osjećala njegovu blizinu. Srce mi je brže zakucalo.
– Rosi, molim te, u mislima sam čula tetu Hildegard, – nijednom ti riječju nije signalizirao da te smatra poželjnom! – To je u svakom slučaju bilo točno. No što je s pogledom kojeg sam uhvatila? Zar pogled ne vrijedi više od tisuću riječi? – Pogled si samo umislila. – Tetu Hilde-gard se nije moglo uvjeriti.
U hotel smo stigli nakon dobrih petnaest minuta i stupili u osvijetljeno predvorje. Greg je odavno maknuo ruku s mojih ramena. Noćni portir, kojeg još nismo bili vidjeli, pristojno nam je zaželio laku noć. Lift nas je čekao otvorenih vrata. Šutjeli smo dok smo se uspinjali prema sobama. Varam li se ili je u zraku ipak bilo neke zbunjenosti? Vjerojatno sam samo bila umorna i malo opijena alkoholom. Duhovna mi je ravnoteža bila narušena neuobičajenom blizinom atraktivnog muškarca.
– Vidimo se onda sutra ujutro na džogiranju? – glas mu je bio pomalo promukao. – Osam sa-ti, ako ti odgovara?
– Da, dobra ideja. Hvala ti za lijep dan.
Greg je bio neobično škrt na riječima. Željela sam da kaže nešto zabavno i tako razbije nape-tu atmosferu. Ili, još bolje, da ga ta napetost navede da me stisne uz sebe i poljubi. Naredila sam teti Hildegard da šuti.
– Hvala ti, Rosi, bilo je sve što je rekao, a zatim se sagnuo prema meni. Nije izgledalo da će me, opijen strašću, privući u naručje. Stoga sam mislila da slijede tipični prijateljski poljupci u oba obraza. Poljubio me samo jednom. Sasvim mali poljubac, gotovo nalik dašku vjetra. Tik uz desni kut usana. Tada je provukao karticu kroz ključanicu, promrmljao – Laku noć – i zatvorio vrata za sobom.
Ostala sam stajati potpuno zbunjena. Podigla sam ruku i lagano opipala desni kut usana.
– Što bi trebao značiti ovaj poljubac? – srce mi je zakucalo još brže. – Ne znači ništa, javi se teta Hildegard još glasnije nego prije, – želio te samo prijateljski poljubiti u obraz, ali je proma-šio. To je sve.
Otključala sam vrata i ušla u sobu.
XVII
Te sam noći sanjala neobične snove. Ponovno su se pojavile plavuše iz bara. Obje su se zva-le gospođa Neuhof i ganjale su me metlom. Privila sam se uz Wolframa tražeći zaštitu. No on je kao u holivudskim hororima šutke skinuo kožu s lica, a ispod se pojavilo Gregovo lice. Zatim su me obje gospođe Neuhof mlatile metlom, da bi me na kraju poljubile u oba kuta usana. Pro-budila sam se okupana znojem. Bilo je šest i trideset. Osjećala sam se kao da me je netko pretu-kao.
Brzo sam stala pod tuš.
Postoji li ljepši način započinjanja dana od ranojutarnjeg trčanja? Dobro, ne baš ranojutar-njeg. Već je bilo prošlo osam sati kada smo izašli iz hotela. Dobro raspoloženje mi se srećom vratilo. Nad parkom je lebdjela tišina nedjeljnog jutra. Kaskali smo jedno uz drugo posve ne-svjesno prilagodivši tempo jedno drugome. Ptice su cvrkutale, a kroz oblake su se probijale prve sunčeve zrake. Kakav osjećaj! Kakav početak dana!
– Svaka čast! U odličnoj si kondiciji. – Greg je dahtao dok smo, nakon pola sata trčanja, u parku radili vježbe istezanja.
– Želiš reći da trčim dobro s obzirom na moje godine? Znam da sam nekoliko godina starija od tebe, ne moraš to posebno naglašavati, ispalila sam.
Greg je iznenađeno podigao obrve, a ja sam razmišljala kako je ovo bila prilično glupa izja-va. Zašto mi toliko smeta razlika u godinama?
– Koliko godina imaš, Rosi? – upita me izravno.
– Četrdeset i dvije, rekla sam potišteno.
– Ja imam trideset sedam. U čemu je problem?
Da, u čemu je zapravo problem? Greg je ionako oženjen. Upravo smo bili na najboljem putu da se sprijateljimo. Nismo bili ljubavni par. Bilo je posve nevažno koliko je star muškarac s kojim trčim.
– Ah, zaboravi, rekla sam, – nema problema.
I sam je tako mislio te se složio sa mnom: – Točno. A sad kada smo to riješili, što kažeš da se vratimo u sobe, otuširamo se i spustimo se u restoran na doručak?
Jako mi se sviđao taj prijedlog.
Za manje od pola sata sjedili smo u uglu restorana za stolom okupanim suncem i uživali u kasnom doručku. Hotel je bio prilagođen – pospancima – pa se moglo doručkovati sve dok nije došlo vrijeme ručka. Uzela sam musli sa svježim voćem. Greg je očito sa zadovoljstvom gutao veliku porciju jaja sa slaninom.
– I što ćemo danas raditi? – Greg s užitkom zagrize svježu, hrskavu žemlju.
Slegnula sam ramenima: – Muzej?
Nije li to zanimljivo? Kod kuće godinama nisam bila u muzeju iako bih za vrijeme dugih nedjeljnih poslijepodneva sigurno našla vremena. No čim sam se našla u nekom drugom gradu, otkrila bih ljubav prema likovnoj umjetnosti. Ta nam je ljubav bila zajednička. Predložio je da posjetimo – Museumsquartier – koji se otvorio tek prije par godina. Nisam znala što mogu oče-kivati i vjerovala sam njegovom izboru.
Podzemnom smo željeznicom lako stigli do Museums-quartiera. Nalazio se u centru grada. Greg je uzeo prospekt i iskoristio čekanje u redu pred blagajnom da bi se informirao. Museumsquartier se sastojao od više zgrada od kojih su neke poticale iz doba Austro-Ugarske Monarhije, a druge su pak bile moderne građevine.
Odlučili smo pogledati zbirku Ludwig te Muzej moderne umjetnosti u sklopu kojega se na-lazila velika zbirka Leopold, koju je bečki okulist Rudolf Leopold oporučno ostavio gradu. Greg se posebno radovao brojnim slikama Egona Schielea. Ja sam se radovala slikama Gustava Klimta. Za vrijeme školovanja zidove soba nekih mojih prijateljica ukrašavali su posteri na ko-jima su bile prikazane njegove slike. Najpopularniji je bio – Poljubac. Grega nisu oduševljavala samo umjetnička djela već i zgrade. Sa sjajem u očima objašnjavao mi je arhitektonske pojedi-nosti, posebnost materijala i dileme koje su zasigurno mučile arhitekte pri planiranju ovih zgra-da.
Ostatak smo poslijepodneva proveli odvojeno. Greg je morao još nešto pripremiti za svoje sutrašnje predavanje. Vjerojatno je već bilo krajnje vrijeme da nazove suprugu. Namjeravala sam provesti sat-dva u hotelskom bazenu, ali prvo sam se povukla u sobu i nazvala svoje sino-ve. Bili su dobro. Upravo su bili krenuli na nogometno igralište gdje su ih čekali prijatelji. Leg-la sam na krevet i pokušala započeti čitati roman koji me mamio s noćnog ormarića. Samo nak-ratko, prije no što potražim bikini i ručnik. Misli su mi, naravno, stalno bježale. U sobi do moje nalazi se najzanimljiviji muškarac kojeg sam ikad upoznala i s kojim ću najvjerojatnije izaći na večeru. Wolframovo je lice izblijedjelo tijekom dana provedenih s Gregom.
A ipak je još uvijek bilo tu. Sjetila sam se Bernharda. Internet-cafe! Potpuno sam ga zabora-vila potražiti. A bila sam čvrsto odlučila da ću mu pisati. Sigurno sam zaspala mozgajući. Iz dubokog me je sna trgnula prodorna zvonjava telefona. Tapkala sam još posve zbunjena tražeći slušalicu: – Halo?
Glas koji mi se javio bio je posve budan. – Oh, dobro jutro, madam. Nisam te valjda probu-dio?
Glas mi je očito zvučao jako pospano.
– Pozivam te na večeru. Portir mi je preporučio restoran u kojem se poslužuje drugi po redu austrijski specijalitet: kuhana govedina sa svakojakim finim začinima. Jesi li za? Rezervirat ću nam stol.
Itekako sam bila za.
– Fino. Drago mi je. Odgovara li ti da dođem po tebe malo prije osam?
I to mi je odgovaralo.
– I, jesi li obavio telefonske pozive? – pitala sam ga kad smo konobaru predali narudžbu.
Činilo se da Greg nije primijetio da dosad nismo spominjali telefoniranje. – Da, jesam.
Dakle ipak je razgovarao sa suprugom. Slutila sam to. Za takve sam stvari imala šesto čulo.
Jelo je bilo vrlo ukusno, a najviše su mi se sviđale ribane jabuke pomiješane s hrenom. Mljac! Bila sam sita, ali je Greg predložio da naručimo platu s više vrsta deserata. Sada je ta-njur stajao između nas i jeli smo zajedno. Bilo je nečeg intimnog u tome.
– Reci mi, Rosi, što misliš o ljubavi? Postoji li velika ljubav ili ne?
Od iznenađenja mi je u grlu gotovo zapela Mousse au Chocolat.
– Naravno da vjerujem u veliku ljubav, odgovorih duboko uvjerena, – i sama sam je već do-živjela. Moj pokojni suprug Peter je bio moja velika ljubav.
– Jako ti nedostaje?
Već sam bez razmišljanja htjela odgovoriti s – da, a onda sam se zamislila: – Na početku, prije tri godine, nakon te strašne prometne nesreće, nisam znala kako ću preživjeti. Na životu su me održala samo moja djeca i odgovornost za njih. S godinama mi je postalo lakše. Naučila sam biti sretna i bez njega. Naravno, još uvijek često mislim na njega, ali ne tako često kao pro-šle godine. Peter će uvijek biti dio mog života.
– Koliko ste bili zajedno?
– Devetnaest godina, od toga četrnaest u braku. Poprilično dugo.
– I sve to vrijeme nisi ga nijednom prevarila? Ili se barem igrala tom zamisli?
Odmahnuh glavom: – Ne, nikad. Ja spadam u vjerne žene. Što je s tobom? Jesi li ti ikad pre-vario svoju ženu? – Zadržala sam dah. Kako će glasiti njegov odgovor?
Greg odmahne glavom: – Nijednom u deset godina. Iako ona nikad nije bila moja velika lju-bav. Kada sam je zaprosio, očito sam bio zamijenio prijateljstvo i zajedničke interese s ljubav-lju. U međuvremenu smo to oboje uvidjeli. A i prijateljstvo može biti lijepo.
– Daj, daj, mislila sam podrugljivo, – samo mi sad nemoj reći da se namjeravaš razvesti. To bi bilo preprozirno.
No Greg nije rekao ništa takvoga. – Može li čovjek dva ili više puta u životu sresti osobu ko-ja bi mogla biti njegova velika ljubav?
– Pa naravno! – Čvrsto sam vjerovala u to. Kakvog bi inače smisla imala moja potraga za partnerom? – Nedavno sam, doduše, pročitala roman u kojem piše suprotno. Autorica kreće od teze da se ljudi poznaju iz prijašnjih života, ali se ne nalaze u istim ulogama. Primjerice, moj mi je sin u prijašnjem životu mogao biti otac. Osoba koja mi je tada bila simpatična, sviđat će mi se i u ovom životu. Stalno sam u potrazi za muškarcem kojeg sam voljela u prošlom životu pa potpuno sretna mogu biti samo ako ga pronađem.
– No to bi značilo da u životu postoji samo jedna prava ljubav, doda Greg.
Kimnula sam: – Zato mislim da je ta teorija glupost.
Greg se nasmije: – Sad mi je lakše. I meni to više nalikuje na bajku. I, Rosi, jesi li u potrazi za drugom velikom ljubavi tvog života? – Nagnuo se prema meni. Sa zanimanjem je čekao moj odgovor.
– Pa naravno. Ljubav mi je najvažnija u životu. Ne tražimo li je svi?
Greg je razmišljao: – Da, svi čeznemo za velikom ljubavi. No tu riječ treba koristiti s opre-zom. Jer što znači 'ljubav'? Rosi, što za tebe znači ljubav?
– Povjerenje, rekla sam. Točno sam znala što za mene znači ljubav. – Međusobna pažnja i poštivanje. Zajednički interesi. Slični pogledi na život i budućnost. Jako je važno da par bude u stanju razgovarati i zajedno se smijati.
Prisjetila sam se svog braka. Jesam li s Peterom mogla razgovarati? Kod nas je on određivao kako i što. Ako sam se slagala s njim, rekla bih mu. Ako se nisam slagala, šutjela sam. Tada sam smatrala da je to jamstvo dobrog braka. Zahvaljujući poznanicima predobro sam znala če-mu vodi neprestano svađanje. Carla i Oliver su bili pravi primjer. Tamo se sve prašilo. Pomire-nja su tada, naravno, često bila posebno slatka. S godinama su pomirenja bila sve rjeđa. Na koncu je preostalo samo svađanje. Ni sada nisam željela svađu. No više nisam mogla zamisliti da šutim kad nešto ne bi odgovaralo mojem mišljenju.
– A erotika? Nije li ti seks važan, Rosi?
Ponovno se pojavio onaj pogled. Ponovno su mu oči zasvjetlucale. Ovaj put nisam spustila pogled. Nisam odgovorila na pitanje nego sam lagano podigla obrve. Znala sam da se igram s vatrom. No bila sam itekako spremna prepustiti se toj vatri.
– Konobar, račun, molim! – pozove Greg energično.
Pred vratima smo navalili jedno na drugo.
Nije to bilo lagano dodirivanje ili plah pokušaj zbližavanja. Bio je to vatreni poljubac pun strasti. Usne su nam se divlje spojile, jezici se sve jače ispreplitali. Činilo se kao da se želimo čvrsto prilijepiti jedno uz drugo i više se nikad ne pustiti. Vau! Takvo što još nikad nisam do-živjela. Morala sam navršiti četrdeset i drugu da bih doživjela poljubac koji me tako uzbudio. I k tome od muškarca koji mi ne pripada i kojeg po pravilu ne bih trebala željeti. No što je još bilo – po pravilu"? Osjećala sam da ću ubrzo završiti u krevetu s ovim muškarcem. Moj se ra-zum složio. Teti Hildegard sam naredila da konačno ušuti. Utihnula je nakon nekoliko plahih pokušaja obrane.
Bila sam na najboljem putu da se zaljubim u potpuno pogrešnog muškarca. Iako sam znala da ljubav može trajati samo do srijede, a onda će prestati jednom zauvijek. Tada ću Grega vrati-ti gospodi Neuhof. Malo korištenog, ali ću ga ipak vratiti. Sigurno. Dugovala sam to njoj i svom duševnom miru.
No još nije bila srijeda. Još je trebalo uživati u ovoj ljubavi. Još ga je trebalo ljubiti, čvrsto držati i nikad ga više ne pustiti. Barem ne večeras.
– Ej, zagrmi nepoznat muški glas s druge strane ulice. – Zar kod kuće nemate krevet?
Greg se nasmijao, ali me nije pustio. Odmaknuo me i upitao: – Imamo li kod kuće krevet, Rosi?
Vidjela sam izraz u njegovim očima, osjećala njegove ruke na sebi i osjećala neukrotivu strast prema tom muškarcu: – Pa naravno da ga imamo!
Sve su moje skrupule, misli koje su mi prolazile glavom i strahovanja nestali kao rukom od-neseni. Postojali smo samo nas dvoje: ja, poželjna žena, i on, ludo erotičan muškarac kojeg sam željela po svaku cijenu.
Dospjeli smo u njegovu sobu. Jednim je potezom ruke bacio na pod sve materijale o feng shuiju koje je bio raširio po krevetu. Pali smo na krevet. Ljubili smo se divlje i strastveno. Nje-gove su ruke putovale mojim tijelom. Mazio mi je obraze, vrat, sve do podlaktica, spuštajući se leđima do stražnjice. Otkopčao mi je jaknu i maknuo je s ramena. Nježno me poljubio u čelo, vršak nosa, bradu, a zatim su nam se usne ponovno spojile. Činilo mi se da se sve odvija pres-poro: imala sam previše odjeće na sebi, a prije svega, on je također imao previše toga na sebi. Nije se sad valjda sjetio da ga kod kuće čeka gospođa Neuhof? Prvi sam put nakon tri godine gorjela od želje za nekim muškarcem. Nisam imala ni najmanju namjeru dopustiti da mi netko oduzme tu želju. Nisam željela dugu predigru. Ne prvi put. Drugi put može. Vodit ćemo ljubav polako i potpuno. Nasmijala sam se u sebi – Greg ima tek trideset sedam. Neću morati dugo čekati na drugi put. Kakva uzbuđujuća pomisao! Otela sam se njegovim rukama. Već je htio protestirati, ali ga je spriječio izraz mog lica. Napeto je promatrao svaki moj pokret. Ustala sam i stala pred krevet. Ostao je ležati, a u očima mu se sve više ocrtavala iznenađenost.
Polako sam otkopčala košulju, dugme po dugme. To sam jednom vidjela na televiziji i činilo mi se jako erotično. Očito nisam samo ja tako mislila. Greg je tiho zastenjao, ali se nije micao. Pustila sam košulju da lagano klizne na pod. Slijedila ju je suknja. Znala sam da imam dobro oblikovano tijelo. Dužina nogu odgovarala je mojoj visini, a mišići su bili zategnuti zahvaljuju-ći redovitom džogiranju. U ovom su mi trenutku trudničke strije na trbuhu bile posve nevažne. Jesam li ikad zamišljala da ću s toliko samopouzdanja pokazivati svoje tijelo? Stajala sam u grudnjaku, gaćicama, samostojećim čarapama i cipelama s visokom potpeticom. Zabacila sam kosu i pogledom punim iščekivanja pogledala muškarca na bijelim plahtama hotelskog kreveta. Sada je on bio na redu. Bilo je očito da je Greg zaboravio na bračni zavjet. Rijetko sam viđala da se muškarac skine takvom brzinom. Začas je skinuo sa sebe sve osim crnih gaćica. Imao je mišićavo tijelo kao što sam pretpostavila. Dugačke, ravne noge. Gola prsa. Koliko sam mogla vidjeti, jako sam ga napalila. Kakav osjećaj!
Koliko sam mogla misliti... Ne, nisam više željela misliti. Željela sam se u potpunosti predati osjećajima i ovom muškarcu. To sam i učinila.
Mnogo, mnogo kasnije zaspala sam u njegovom naručju. Prvi smo put ljubav vodili silovito. Drugi put polako, gotovo lijeno. Njegove su ruke istraživale moje tijelo. Njegov je jezik otkrio moja najosjetljivija mjesta. Greg je na meni svirao kao na instrumentu. A bio je pravi virtuozi Kada sam svršila, bila bih najradije vikala tako da cijeli svijet zna. Da, bila sam sretna u rukama tog muškarca. Potisnula sam slabašnu bol koja se javila čim se uključio razum. Privila sam se uz Gregovo golo tijelo. Njegova me je čvrsta ruka držala zarobljenom. Tako sam zaspala. Nak-ratko sam se probudila kad sam blizu uha osjetila dah i začula nježan glas: – Volim te, Rosi. – O, Bože, i ja sam voljela njega.
Ali neću mu to nikad reći. Njegova je ljubav samo na posudbi. Usprkos tome, zaspala sam zadovoljno se smješkajući. Bila sam sita i zadovoljna kao mačka kad proguta kanarinca.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XVIII
Sljedećeg je dana došao kraj našim mirnim danima provedenim udvoje. Greg je svoje preda-vanje trebao održati u četrnaest sati.
Već smo u devet sati bili u Hofburgu. Koračali smo crvenim tepihom kroz otmjene dvorane obložene mramorom. U prolazu smo pozdravili bistu cara Franje Josipa. Upisali smo se na listu sudionika kongresa i dobili pločice s imenima te aktovku (sponzorstvo jedne farmaceutske tvrt-ke) u kojoj su se nalazili program i neki važni materijali. Saznala sam da će se Gregovo preda-vanje održati u svečanoj dvorani.
– Ovo je mjesto zaista prožeto prošlošću. – Krenuli smo u potragu za svečanom dvoranom. – Sigurno znaš da je Hofburg do 1918. bio rezidencija Habsburgovaca.
Kimnula sam.
– No znaš li da je u ovoj svečanoj dvorani 1810. Napoleon isprosio Louisu? A sada ću u istoj toj dvorani održati predavanje. To me se u svakom slučaju dojmilo.
– Napoleon je bio veličanstven osvajač, prošaptala sam naizgled usputno, no ne bez skrive-nih primisli. – Hoćeš li noćas ponovno biti moj osvajač?
– Pa naravno, Greg se nasmiješi i lagano me uštipne za stražnjicu. Upomoć! Nadam se da ci-jenjeno mnoštvo, koje se u sve većem broju okupljalo u otmjenim dvoranama, nije ništa primi-jetilo.
Nije više bilo vremena za nepristojno ljubakanje. Morala sam na uvodno predavanje. Grega, naravno, nisu pretjerano zanimala najnovija saznanja s područja stomatologije, pa je odlučio bolje razgledati raskošnu građevinu. Dogovorili smo se da ćemo se naći na ručku nakon radio-nice o najnovijim smjesama za plombiranje.
Švedski stol postavljen u povijesnim prostorijama mezanina bio je odličan. Sjedili smo za stolom s kolegama iz Australije koji se nisu mogli prestati diviti ljepoti grada i Hofburga. Greg uopće nije djelovao uzbuđeno, iako je do njegova predavanja preostalo manje od sat vremena. Jeo je juhu mirno i opušteno.
Njegovo je predavanje počelo u četrnaest sati. Propustila sam paralelno predavanje o obolje-njima sluznice usne šupljine kojemu sam prije željela prisustvovati. Sjedila sam u prvom redu i očito bila uzbuđenija od predavača.
Predavanje nije započeo pozdravnim floskulama već s: – Dame i gospodo, bavite se jednim od zasigurno najnametljivijih i najagresivnijih zanimanja koje znamo. – Publikom se proširio šapat. Prestravljeno sam zadržala dah. Greg se nije dao smesti: – Tko još smije upasti neznancu u usta i tamo bušiti, strugati, vaditi zube?
Slušatelji su kimali. Da, to im je bilo poznato.
– Vaše je zanimanje prema nauci feng shui tipično yang zanimanje. Yang utjelovljuje mušku energiju. Zbog toga je važno uređenjem prostorije naglasiti yin odnosno toplinu, zaštićenost, ljepotu, estetiku.
Gregovo je predavanje bilo stvarno prvoklasno. Njegove su riječi bile utemeljene, počivale su na iskustvu i bile potkrijepljene primjerima iz mnogih zemalja i kultura. Kolege i kolegice iz svih zemalja svijeta nemalo su se iznenadili kad je u sklopu power-point prezentacije prikazao trg sv. Petra u Rimu. Katolička je Crkva već stoljećima znala kako uspostaviti harmoniju u svo-jim građevinama te kako uspostaviti djelovanje koje će privući što veći broj vjernika. To je na primjeru stomatoloških ordinacija značilo da se čekaonice moraju pretvoriti u mirne, zaštićene prostorije. One se ni u kom slučaju ne bi smjele nalaziti u hodniku, kao što se još uvijek prakti-cira u nekim ordinacijama.
Do mene je sjedila kolegica iz Nizozemske i marljivo pisala bilješke. Posebno joj se svidjela ideja da se u čekaonicu postavi fontana koja bi proizvodila umirujuć, nježan žubor, ali – ne pljuskanje – zbog mjehura, naglasi Greg. Nekoliko se kolega s razumijevanjem nasmijalo, a Nizozemka podcrta primjedbu dodavši uskličnik. Greg je prešao na opisivanje uređenja same ordinacije.
Još je dugo nakon predavanja bio okružen zainteresiranima koji su mu željeli postaviti cilja-na pitanja. Jedna je knjižara pred svečanom dvoranom postavila štand na kojem su se mogle kupiti njegove knjige. Bila sam impresionirana. U vlaku mi je, doduše, spomenuo da se na tržiš-tu nalaze dvije njegove knjige na temu feng shuija, ali je prešutio da se jedna od njih dugo nala-zila na listi najprodavanijih naslova. Stvarno nije bio hvalisavac. Podijelio je mnogo vizitki. Ovo mu je predavanje donijelo sigurno barem pet-šest novih poslova. Taj gospodin Neuhof nije bio samo pametan već i sposoban.
Večer smo proveli u krevetu. Gdje bismo je bolje proveli? Naručili smo večeru u sobu. Greg je otvorio malu bocu šampanjca i sama sam sebi djelovala bezočno i grešno. I sretno. Zbog no-vih sam događaja gotovo zaboravila uzbuđenje zbog predavanja. Zamišljala sam to potpuno drugačije. Stalno sam mislila da ću uzbuđeno šetati sobom gore-dolje izvodeći Beine vježbe ljupkosti i energije. Kad sam se toga sjetila, ustala sam da Gregu pokažem svoj – Walk with Grace and Power. Rekao je da izgledam prekrasno. Puna energije. Zračim.
A zatim me je naveo da se osjećam još bolje. Ponovno sam zaboravila na uzbuđenje.
Sljedećeg se jutra uzbuđenje udvostručilo. Uopće nisam mogla doručkovati, zalogaji su mi zapinjali u grlu. Greg me je odlučio pratiti na kongres. Sjeo je u drugi red i glasno pljeskao dok sam se penjala na podij. Po Beinom sam uputstvu hodala uspravno, uzdignute glave. Nisam morala misliti na gospođu Felsbrat ni na svjedodžbu o maturi. Ljupkost i energija su došle same od sebe kad sam pogledala muškarca u drugom redu.
Samo mi predavanje nije predstavljalo problem. Proteklo je kako sam se nadala. Moja se in-tenzivna priprema isplatila. Prave su riječi dolazile same od sebe i uspjela sam uvjeriti publiku u moje stavove. Dugotrajan je pljesak potvrdio moj dobar predosjećaj. Prije no što sam napusti-la katedru, na podij je došao profesor Meierhofer kako bi mi pred svima zahvalio. Novinarka jednog medicinskog časopisa željela je intervju za sljedeće izdanje. Lebdjela sam kao u oblaci-ma.
Utorak je prošao i došla je srijeda. Bilo je vrijeme za rastanak.
Greg me je otpratio do kolodvora. – Danas poslijepodne putujem klijentu u najzabačeniji dio Donje Austrije, reče dok smo stajali na vratima vagona. – Znaš, onaj industrijalac o kojem sam ti pričao. Već sam jednom bio tamo pa znam da mi mobitel tamo nema signala. Klijent me je upozorio da još nije uveo struju, a bojim se da seoska gostionica u kojoj ću odsjesti nema prik-ljučak za Internet. Dakle, može se dogoditi da ti se sljedećih dana neću moći javiti.
Aha. Počelo je. Greg je pripremao kraj. Nekoliko se dana neće javljati. Onda će možda stići neodređen SMS da bi na kraju nestao svaki kontakt s njegove strane. Ovo su bile riječi koje su me samo trebale pripremiti na to. Znala sam to otpočetka. Zašto su me onda njegove riječi toli-ko boljele?
– Nema veze, trudila sam se govoriti bezbrižnim glasom. Bog zna kako mi je na pamet pao Schillerov citat: – Stigao je kraj lijepim danima u Aranjuezu.
– Super, odgovori Greg ne pretjerano oduševljen, – pa znala si da ću ostati još nekoliko dana u Austriji. Zašto se sad tako ljutiš?
Nisam se ljutila zato što ostaje u Austriji. Ljutila sam se jer je bio oženjen i zato nije mogao biti moj. Reagirala sam povrijeđeno jer sam se zaljubila u njego preko ušiju, iako sam otpočetka znala da ne može biti moj. Tako je to s osjećajima. Nema planiranja. Ne može ih se isključiti po želji. Gregu sam bila zabavna četverodnevna avantura. Stoga nije bilo potrebe da ga uvlačim u kaos koji je vladao mojim osjećajima.
– Pažnja. Mole se putnici na peronu 4 da udu u vlak. Vlak polazi.
Mali poljubac. Još jedan mali poljubac. Kratko mahanje. Ušla sam u vagon i vrata su se zat-vorila.
Vlak je krenuo. Greg je mahao. I ja sam mahala sve dok ga više nisam mogla vidjeti. Sjela sam u svoj kupe i plakala. U sebi. Na sjedalu preko puta sjedila je zabrinuta starija žena i buljila pred sebe, ravno u moje lice.
– Sve ima svoj kraj, mislila sam.
– Samo kobasica ima dva, dopuni teta Hildegard. Njena je uvijek morala biti zadnja.


– Pa to je fantastično! – Bea razdragano odloži šalicu čaja. Upravo sam joj prepričala kako sam provela dane u Beču. Nisam, naravno, mogla potpuno izbaciti Grega iako sam se trudila umanjiti značaj našeg odnosa i prije svega mojih osjećaja prema njemu. Bea je imala sreće i vjenčala se s izrazito zgodnim muškarcem. Zato smo ga s vremenom i prozvale – lijepi Richie. No imala je i peh, jer nikad nije znala bi li možda s pravom trebala biti ljubomorna. Nije imala ni mrvicu razumijevanja za žene koje trče za oženjenim muškarcima. Od nje sam očekivala komentar u stilu: – Pa jesi li ti poludjela? – a ne: – Pa to je fantastično!
– Sada si konačno srušila zid žalosti i dopustila nekom muškarcu da ti se približi. Mislim da je to super. – Gotovo je poskakivala od sreće.
– Srušila zid žalosti, kako je to čudno zvučalo! Ovaj bi izraz bio prikladan za neki od njezi-nih povijesnih romana, ali na i za moju situaciju. Čudno, Beina me je reakcija svojski živcirala. Željela sam biti s Gregom! Željela sam ga osjetiti, a ne govoriti o njemu kao o sredstvu za pos-tizanje nekog cilja. Nakon mnogo tjedana razbijat ću si glavu pitanjem zašto Bei nisam spome-nula Gregovo prezime. No večeras sam samo željela promijeniti temu razgovora.
– Bilo kako bilo, rekoh tobože olako, – bila je to zgodna epizoda. No sad je gotovo. Tako, a sad mi pričaj. Što ti se sve događalo proteklih tjedana?
Brzo sam se vratila u svakodnevicu. Tim je katastrofalno napisao školsku zadaću iz matema-tike. Moje je znanje matematike odavno ishlapjele Stoga nisam imala pojma kako odgovoriti na njegova pitanja vezana uz rješavanje zadataka s vektorima. Sebastian je kao i obično odlično napisao školsku zadaću, ali je podučavanje brata smatrao preteškom zadaćom. Morali smo naći nekoga tko će mu davati poduke. Tu je odluku bilo lakše donijeti nego provesti u djelo. Tim nije želio grupne poduke. Razgovarala sam s nekoliko ljudi koji su dali oglase u novinama, no svi su oni stanovali na drugom kraju grada. Nisam željela da mi sin satima putuje podzemnom željeznicom; ionako je imao premalo slobodnog vremena. Tim je obećao da će se raspitati u školi. Možda pronađe nekog učenika viših razreda.
Carla je još uvijek bila zatrpana poslom. Marie je rijetko bila kod kuće, većinu je vremena provodila kod oca ili, bolje rečeno, pod Tonyjevim nadzorom. Kuća je stoga bila neobično tiha, a psu nije bilo ni traga ni glasa. Uopće nisam znala gdje se Hubert skriva sve to vrijeme. Ujutro bi rano izlazio iz kuće. Njegov je automobil rijetko bio u garaži. Ako se ne varam, proteklih dana nije često spavao kod kuće. Izgleda da su razni klubovi, u koje je bio učlanjen, zadnjih tjedana pripremali mnogo aktivnosti. Lijepo je što postoje starija gospoda sličnih nazora s ko-jom je moj svekar mogao korisno provoditi vrijeme. Nisam se morala brinuti za njega. Nisam imala ni vremena ni volje za takvo što.
Potpuno sam zaboravila pregledati e-poštu.
Greg još uvijek ne daje znakove života.
XIX
Nekoliko dana nakon mog povratka iz Beča srela sam Carlu na hodniku. I to samo zato što sam doslovno vrebala na njezin dolazak. Upravo je stigla kući i uspinjala se prema svom stanu umornim koracima. Prestrašila sam se. Moja se prijateljica pretvorila u sjenu. Izgledala je umorno i napeto. Počela sam se ozbiljno brinuti.
– Zdravo, Roli, potrudila se nasmiješiti se, – gotovo i nisam primijetila da si se vratila. Tvoji su se dečki uzorno ponašali dok te nije bilo. Je li u Beču bilo lijepo? Jesi li upoznala zanimljive ljude? Obavezno mi sve moraš ispričati, ali ne danas. Nemoj se ljutiti, molim te. Mrtva sam umorna, a moram još proći neke dokumente. Želim se samo otuširati i leći u krevet.
– Carla, mogu li učiniti nešto za tebe? – Rado bih joj ispričala o Gregu. No znala sam da ovo nije pravo vrijeme. A tako sam željela s nekim razgovarati o tom muškarcu!
– Lijepo od tebe, Roli. Hvala, ali trenutno mi ne možeš pomoći, duboko je uzdahnula. – Ni u kom slučaju ne smijem zabrljati posao s Parker-Stokingtonom. Znaš, ugovor s velikom engles-kom tvrtkom. Ako mi i ovaj posao propadne, Bubi će imati dovoljno argumenata da me otpusti. A tko će me zaposliti kad se to pročuje u branši? Žao mi je, Roli, ali moj se život trenutno vrti samo oko tog posla. Ako sve dobro završi, opet ću imati više vremena za tebe. Više vremena za Marie, za svoj život...
Kucnula je rukom po aktovci: – Ponijela sam sa sobom
Sa žaljenjem sam rekla: – Ne, nažalost, ne mogu pričekati, uz najbolju volju. Moram juriti u ordinaciju. Za danas je zakazana jedna implantacija i ne mogu dopustiti da me tim čeka.
Žurno sam krenula prema automobilu da izbjegnem Hubertovog prijatelja, vjerojatno Waltera Stadlera, koji bi me zadržao daljnjim brbljanjem o automobilu.
Sada je bilo sedamnaest sati i Sebastian i ja smo bili sami kod kuće. Stajali smo u dnevnoj sobi i pregledavali regal s knjigama. Trebao je održati referat na satu njemačkog jezika o jed-nom njemačkom književniku 20. stoljeća. Mogao je sam birati o kome će pisati pa smo razmiš-ljali koga bi izabrao. Odjednom je, kao iz vedra neba, ispalio teško pitanje: – Mama, reci mi, zašto si prekinula s Gregom.
Hvatala sam zrak. Najradije bih se od straha i iznenađenja bila srušila u obližnji naslonjač. Što je Sebastian znao o Gregu i meni? Otkuda je uopće znao za Grega?
– Ne znam na što misliš. – Tipičan odgovor majke koja nije znala što bi trebala reći.
– Upoznali smo Grega prije nekoliko mjeseci dok smo džogirali. Sjećaš se? I ti si bila s na-ma i upoznala nas. U međuvremenu se često susrećemo na trčanju. Norbert je jako drag pas. Čak mi dopušta da ga češkam. Mislim da Tima ne voli toliko. Ponekad reži kad...
– Što vam je Greg ispričao? – Trenutno me uopće nije zanimalo da li Norbert reži.
– Nije nam mnogo rekao, Sebastian iz regala izvuče – Poštenjaković i palikuće – Maxa Frischa. – Možda bi Max Frisch bio dobar za moj referat?
– O čemu ste pričali? – Nisam popuštala.
– Greg je rekao da ste se sreli u Beču. To nam uopće nisi rekla, mama, u njegovom se glasu osjećala neznatna doza prijekora. – Rekao je da ste se lijepo proveli, ali da se sada više ne jav-ljaš. Greg je simpatičan. Zašto mu se ne javljaš? I što ću s Maxom Frischom? Odgovara ili ne?
– Je li vam Greg ispričao što smo radili u Beču? – Za Boga miloga, kakve su detalje znali moji sinovi? Koga još zanima Max Frisch? Mene sigurno ne. Ne trenutno.
– Nije rekao što ste radili. Zašto? – Sebastian je sada postao stvarno znatiželjan: – A što nam je to trebao ispričati? Što ste vi to tako zanimljivo radili?
Osjetila sam da opet crvenim te sam zaposleno kopala po regalu: – Ah, ništa posebno... Sa-mo sam mislila, mislila sam... Zanimalo me je što je rekao. – Sve sam željela saznati. Riječ po riječ! No kako da ga dalje ispitujem a da ne ispadnem smiješna?
– Zar ti se Greg ne sviđa? Glas ti je nekako čudan.
– Naravno da mi se sviđa. Simpatičan momak. Sam si tako rekao.
– Onda je sve OK, reče Sebastian. Kad imaš šesnaest godina sve je odmah OK. – Ako misliš da je simpatičan momak, zašto više ne izlaziš s njim? Čini mi se da je ozbiljno bacio oko na tebe.
Ma vidi ti to. Moj je sin imao dobru sposobnost opažanja. Morala sam se nasmiješiti. Bilo mi je drago što je Greg bacio oko na mene. Bilo mi je jako, jako drago.
Bilo mi je drago i što moj sin očito nema ništa protiv. Za njega je to bila potpuno nova situa-cija. Neki je muškarac bio zainteresiran za njegovu majku.
– Je li ti on to rekao? – zanimalo me je.
– Ne, ne izravno. Čovječe, pa to se vidi. Dakle, hoćeš li sada izaći s njim? I da li da uzmem Maxa Frischa?
– Uzmi Maxa Frischa, rekla sam samo da se riješim te teme. Max Frisch ili netko drugi, sas-vim svejedno. – Ne izlazim s Gregom jer je oženjen. Ne izlazim s oženjenim muškarcima.
Sebastian je vagao moj odgovor. – Aha, reče naposljetku, – zvuči razumno. Uzet ću tu knji-gu i idem u svoju sobu. Mogu li ti pokazati referat kad završim?
– Možeš, naravno.
Sebastian se povukao.
Otišla sam u svoju spavaću sobu. Proteklih dana nisam reagirala na Gregove SMS-ove niti sam uključivala mobitel kako ne bi mogao doći do mene. Divila sam se svojoj dosljednosti. Zaljubila sam se u njega, ali sam ga morala zaboraviti. To mi neće biti teško jer sutra izlazim sa Stefanom. Stefan, taj muškarac iz snova, potjerat će Grega iz mojih misli. Jednom zauvijek. Bez problema! No bilo je zanimljivo što se Greg nalazi s dečkima da bi zajedno trčali. Greg je morao stanovati negdje u blizini. Nije, dakle, bilo isključeno da ćemo se jednoga dana sresti. Znala sam da bi mi bilo drago. No teta Hildegard se nadala da se to nikad neće dogoditi i da ga više nikad neću vidjeti jer onda ne bih odgovarala za svoje postupke. Bila bih u stanju baciti mu se oko vrata, stisnuti ga uz sebe, pokriti mu lice poljupcima... Stop! Energično sam otvorila ormar kako bih razmislila što ću odjenuti za svoj prvi rendez-vous sa Stefanom. Naravno, ni-sam pronašla ništa što bi odgovaralo. Moji su me najljepši odjevni predmeti podsjećali na Beč. U novu sam vezu željela ući u novoj odjeći. Za nekoliko sam trenutaka sjedila u automobilu vozeći se prema centru grada. Prvi ćemo put biti sami. Ovaj je značajan događaj zahtijevao sek-si odjeću i novi par cipela s visokim potpeticama.
XX
Došla je subota. Cijeli sam dan drhtala od nervoze i bilo mi je drago što se dečki presvlače u svojim sobama. Danas je Cindy, najljepša djevojka u njihovom razredu, slavila rođendan. To je značilo da treba pronaći najšire traperice i onih, nasreću samo nekoliko prišteva, sakriti debelim slojem kreme u boji kože. Dobro je da su obojica bila zauzeta intenzivnim pripremama. Kako bih im objasnila da uopće nisam u stanju koncentrirati se na razgovor. Nimalo nisam zaostajala za sinovima što se tiče uzbuđenja zbog predstojećih događaja.
Promatrala sam se u ogledalu sa svih strana. Na koju god sam se stranu okrenula, bila sam zadovoljna onime što sam vidjela. Moj je novi tamnoplavi blejzer odlično pristajao uz uzan top koji je lijepo naglašavao moj dekolte. Moje su prijateljice imale pravo. Stvarno je bilo zabavno prikazati se u najboljem svjetlu.
Cijeli je dan sipila kišica, a sada je lijevalo kao iz kabla. Moja mi se jakna boje maline činila prenapadnom u kombinaciji s blejzerom. Srećom, imala sam i tamnoplavi kišni ogrtač koji je bio jedan od rijetkih odjevnih predmeta koji su preživjeli Margaritin pohod. Zvono se oglasilo točno u sedam i četrdeset i pet.
Stajao je na vratima odjeven u svjetlosivi trenčkot. Njegove su savršene crte lica bile sakri-vene šeširom za kišu duboko navučenim na lice. Još nisam bila odjenula kišni ogrtač i pozvala sam ga da uđe.
– Dobra večer, na usnama mu se ocrtavao lagan osmijeh. Otresao je velik kišobran i prislo-nio ga uza zid. Slijedio me je u hodnik. Gledala sam u ogledalo dok mi je pomagao da odjenem ogrtač. Posve sam jasno vidjela malen blijesak u njegovim očima. Nisam mogla vjerovati. O, Bože, i on je gorio!
Osjetila sam kako mi je srce počelo ubrzano tući. Hoće li me sad konačno poljubiti?
– Mama, ostavi nam, molim te, malo novca. Moramo kupiti piće za Cindyn party. Jordy je već kupio i za nas pa mu moramo vratiti. Njegova nas mama vozi do Cindy, što je vrlo praktič-no zbog ove kiše.
Nisam ni primijetila kad su se moji sinovi stvorili iza mene. Gotovo se činilo da ih je iz sobe izvukla znatiželja. Trebala sam pretpostaviti da im nije promakla moja uzbuđenost. Željeli su znati tko ili što je razlog te uzbuđenosti.
– Oh, zdravo, nisam znao da imaš posjet, reče mlađi sin hineći iznenađenje. – Ja sam Tim. – Pružio je Stefanu ruku i dobro ga promotrio. Sebastian je žurno slijedio bratov primjer.
– Ovo su moji sinovi, rekla sam iako sam znala da je to i sam mogao zaključiti. Budući da Stefan nije rekao ništa osim – Dobra večer, požurila sam ga predstaviti svojim sinovima. Imali su pravo znati tko je muškarac s kojim njihova majka večeras izlazi i kojeg ubuduće namjerava češće dovoditi u kuću.
– A ovo je Stefan... – rečenica je ostala visjeti u zraku. Zaprepastilo me što više nisam imala pojma kako se preziva. To mi je bilo vrlo čudno.
– Auer-Bergenthal, dovrši Stefan moju rečenicu. Bilo je očito da nije navikao komunicirati s mladima. Stajao je na hodniku pomalo ukočeno i osjećao se neugodno. Ta me činjenica nije previše uzrujavala. Moji sinovi nisu bili komplicirani. Dobro će se slagati kad ih bolje upozna.
Da ne bih dalje nepotrebno mučila Stefana, brzo sam izvukla novčanik i pružila Timu nov-čanicu. – Molim vas, budite kod kuće najkasnije u jedan. – Zašto majke moraju izgovarati ova-kve rečenice? Moji su sinovi ionako znali pravila.
– Imate odrasle sinove. Iznenađen sam, Stefan mi je otvorio vrata automobila. Nije rekao da izgledam premlado za tako veliku djecu. To bi bilo preprozirno. Njegova je obična izjava djelo-vala kao kompliment. Jednostavno i elegantno.
Utonula sam u duboko kožno sjedalo i uživala u vožnji gradom. Sa CD-playera je dopirala tiha glazba glasovira. Kroz zamagljena su stakla dopirala svjetla grada. Činilo mi se da na svije-tu postojimo samo nas dvoje: Stefan i Rosalind. Kiša je neumorno romorila po krovu automobi-la. Široki su brisači bez problema uklanjali potoke vode.
Zaustavili smo se pred najboljim restoranom u gradu. Pokraj ulaznih vrata restorana gorjele su dvije lanterne. U loncima od terakote nalazilo se u kuglu oblikovano grmlje koje je obilježa-valo put od parkirališta rezerviranog za goste do restorana.
Šef sale nam je prišao brzim korakom. Na usnama mu je lebdio ushićen osmijeh. – Dobra večer, milostiva. Dobrodošli, gospodine veleposlanice. Vaš je uobičajen stol spreman, gospodi-ne veleposlanice. Patrik, ogrtači! Izvolite me slijediti.
Pozvani je konobar uzeo naše mokre ogrtače. U garderobi je srećom ostao i šešir. Iako nije bio kariran, podsjećao me je na Huberta.
Dobili smo najbolji stol, bez ikakve sumnje. Bili smo smješteni u maloj niši odijeljenoj od ostalih gostiju. Direktno uz prozor s kojeg se pružao prekrasan pogled na osvijetljeni park oku-pan kišom.
– Gospodin veleposlanik? – upitah kad smo sjeli za stol.
Stefan se smješkao: – Da, honorarni sam veleposlanik republike Bocvane. Ponosno pokaže malu značku na reveru. Već sam je uočila kada je konobaru predavao ogrtač. Značka je imala usku crnu prugu uokvirenu jednako tankim bijelim i debljim svjetloplavim prugama.
– Ovo je zastava Bocvane, objasni mi uz smiješak. – Njena je simbolika fascinantna. Svjet-loplave pruge simboliziraju vodu. Shvaćate da je ona od životne važnosti za zemlju u kojoj vje-čno prijeti suša. Bijele i crne pruge predstavljaju miran suživot crnaca i bijelaca.
Ovaj je odgovor ostavio snažan dojam na mene.
– U mojoj je obitelji postala tradicija preuzeti službu honorarnog veleposlanika. Moj je ne-ćak veleposlanik Hondurasa, a stric je bio veleposlanik Trinidada. Časna je zadaća služiti svojoj zemlji na taj način. Mislim da ćemo započeti s dvije čaše Veuve Cliquota, nadoveže obraćajući se šefu sale koji je još uvijek marljivo čekao.
Uz naš je stol prošao konobar vodeći jedan bračni par do njihovog stola. Muškarac je zastao kad je prepoznao Stefana: – Dobra večer, gospodine Auer-Bergenthal. – U njegovom se glasu nije moglo prečuti strahopoštovanje.
Stefan ustane: – Dobra večer, gospodine odvjetnice. Dobra večer, gospođo Singer. – Pružio je ruku dami i lagano se naklonio. – Da vam predstavim svoju pratnju...
No to nije bilo nužno. Poznavali smo se već dugi niz godina. Heinz i Elke Singer su bili Pe-terovi bliski prijatelji. Pripadali su onoj skupini poznanika koju nisam vidjela već gotovo četiri godine.
– Roli! – uzvikne Heinz ugodno iznenađen. – Lijepo te je ponovno vidjeti. Kako si? Moramo se obavezno ponovno vidjeti. Najbolje bi bilo da vas jednom pozovemo na večeru, zar ne, El-ke?
Njegova se supruga kiselo smiješila. Milostivo sam joj pružila ruku. Bila bih najradije klica-la od zadovoljstva.
Muškarci su još izmijenili nekoliko beznačajnih riječi, a zatim su nam Singeri poželjeli ugo-dnu večer i povukli se za svoj stol. Sada će sigurno imati o čemu pričati.
Natkonobar je donio jelovnike. Prave knjige uvezene u tamnoplavu kožu. Otvorila sam svoj jelovnik i nisam mogla suzdržati smijeh.
– Što se dogodilo? Nešto nije u redu? – vidjelo se da je Stefan iziritiran.
– Dobila sam jelovnik za dame. – To sam smatrala originalnim. Nisam znala da takvo što još uvijek postoji. Jelovnik u kojem obzirno nisu bile istaknute cijene.
Stefan nije dugo oklijevao: – Normalan jelovnik za moju pratnju, reče ne smatrajući situaciju smiješnom.
Ponovno se obratio meni: – U pravu ste, draga moja. Nalazimo se u eri emancipacije kada bi trebalo izbaciti ovakve jelovnike. Danas i žene znaju vrijednost novca.
Itekako sam znala vrijednost novca. Kada sam vidjela cijene navedene iza svakog jela, pože-ljela sam da ih nisam vidjela. Večeras ćemo pojesti dobar mali automobil.
Složili smo se oko večere od šest slijedova. Stefan je još neko vrijeme s natkonobarom ras-pravljao o podrijetlu lubena kojega je stručno zvao – brancin. Dvoumio se bi li naručio chatea-ubriand – medium – ili – medium rare. Chateaubriand – medium rare – je zapravo bio gotovo krvava govedina koja nije dolazila u obzir za mene. Kada se natkonobar udaljio, somelijer je već bio spreman posavjetovati nas o izboru vina uz svako pojedino jelo. Ili se Stefan odlično razumio u vina ili je konobar bio dovoljno pametan i odobravao njegove odluke govoreći: – Naravno, gospodine veleposlanice! – i – U potpunom ste pravu, gospodine veleposlanice. Ste-fan nije ni trepnuo. Činilo se da je navikao da mu se obraća s poniznošću.
Njegova je napojnica očito bila izdašna! Ova je misao bila cinična i odmah se javila teta Hil-degard koreći me.
Kada se marljiva posluga konačno udaljila, Stefan se nagnuo prema meni i uz ohrabrujući smiješak rekao: – Želim saznati sve o Vama.
– Nemam mnogo toga za reći, odgovorih automatski. Bea bi me sigurno prebila zbog ovog odgovora. – Stomatolog sam, kao što znate, požurih krenuti ispočetka.
– Stomatolozi, uzdahne Stefan. – Dvojica mojih prijatelja s kojima igram golf su također stomatolozi. Pametni ste vi. Kratko radno vrijeme, a zgrnete lijepu svotu novaca. Nitko se ne može mjeriti s vama. Kada se prisjetim prvih dvadeset godina. Nikad nisam izlazio iz ureda prije devet navečer. Sada je malo lakše. Moji su namještenici i vanjski suradnici preuzeli rutin-ske poslove pa se mogu posvetiti bitnim stvarima. Ah, šampanjac!
Natkonobar je s grandezzom servirao kristalne čaše za šampanjac.
– Za Vas, draga moja gospođo Steinberg, podario mije svoj najblistaviji osmijeh. – Hoćete li mi učiniti zadovoljstvo i dopustiti da Vas zovem Rosalind?
Kimnula sam, još posve omamljena. Nisam bila sigurna je li me omamilo Stefanovo mišlje-nje o mom zanimanju ili zaluđujući pogled njegovih plavih očiju. Sve je na njemu bilo savrše-no. Imao je čak i plave oči. Neće mi biti teško zvati ga Stefan. Posljednjih sam dana to često činila u svojim snovima. Svaki dan od dana kada sam ga prestala zvati Wolfram. Što li bi rekao kad bi saznao da sam već mjesecima zaokupljena njegovim licem?
Nazdravili smo. Uzalud sam čekala poljubac sad kad smo prešli na – ti. Stefan nije pokazi-vao ni najmanju namjeru da to učini. Vjerojatno ne bi bilo primjereno u ovoj otmjenoj sredini.
– Sada ti ipak moram proturječiti, odložila sam čašu.
Nikako nisam samo tako mogla prihvatiti njegove riječi od maloprije. – Moje je zanimanje vrlo teško. To je vrlo odgovoran posao koji zahtijeva maksimalnu koncentraciju. Iako ne pro-vedem četrdeset sati tjedno uz zubarski stolac, kada se u obzir uzmu papirologija i ostalo, svodi se na isto. A da ne spominjem usavršavanje, čitanje stručne literature...
– Ali, draga moja Rosalind, umirujuće položi ruku na moju podlakticu, – to nije razlog da se braniš. Svi znamo kakva je zasluga vas liječnika.
To sam zaista dobro znala.
– A tvoji sinovi? – raspitivao se sa zanimanjem. – Sprema li se koji od njih krenuti tvojim stopama?
– Ne znam. Tek im je šesnaest godina i ne znaju još točno koje bi zanimanje izabrali. Mislim da će Sebastian nakon mature upisati ekonomski fakultet. No zanima ga i glazba. Samo Bog zna što će biti s Timom. Još nije sigurno ni hoće li maturirati.
– Na svijetu ne mogu postojati samo akademici, reče Stefan i odmah nadoveže: – Moj se sin školuje za diplomata.
Posluženo nam je prvo jelo. U čaše nam je uliveno prvo vino uz podrobno objašnjenje. Ste-fan je zlatnožutu tekućinu Gewiirztraminera vrtio u čaši, otpio gutljaj i činilo se kao da ga žva-če.
Njegova je presuda glasila: – Izvrsno! – Vidjelo se da je konobar odahnuo.
Sve što su nam poslužili bilo je odlično. Stefanu se činilo da se u želeu od cvjetova bazge previše ističe okus voća da bi odgovarao uz paštetu od guščje jetre. Što se okusa tiče, i sol na korici brancina se preintenzivno isticala. Razlog je vjerojatno bio taj što su upotrijebili sitnija zrnca soli no što je on želio. Još nikad nisam razbijala glavu veličinom zrnca soli. Vidjelo se da je Stefan bio gurman školovanog nepca. Nije imao primjedbi o creme caramel u kombinaciji s voćem pa smo mirno uživali u desertu.
– Moram priznati da sam slab na slatko, nasmiješio se neočekivano sramežljivo. – Creme ca-ramel ili pana cotta, ne mogu im odoljeti. Najdraža mi je ipak crema catana koju mi u Arti ser-vira don Vicence kad god ga posjetim.
Nisam znala tko je don Vicence niti sam se na brzinu mogla sjetiti gdje se nalazi Arta.
Objasnio mi je: – Arta je gradić na sjeveroistoku Mallorce. Imam kuću u okolici grada. Staru fincu, koju sam luksuzno opremio. Moja najstarija prijateljica na otoku, dona Mariangela Forres y Alonsa, ima izvanredan ukus. Otmjen i probran, a opet bez imalo razmetljivosti, znaš što mis-lim. Mariangela mi je pomagala stručnim savjetima pri unutarnjem uređenju. Bilo mi je važno da kuću renoviram u stilu tipičnom za Mallorcu. Tu mi njemački arhitekti ne bi koristili.
Pri spomenu – njemačkog arhitekta – u misli su mi se uvukle smeđe oči i nježne ruke koje su milovale moje tijelo. Usne koje su me ljubile divlje i strastveno. Naravno, pocrvenjela sam.
Stefan je primio moju ruku, okrenuo je dlanom prema gore i poljubio me u bilo. – Stvarno si čarobna, reče.
Natkonobar je donio račun. Stefan je izvukao zlatnu karticu. Moram priznati da sam uživala u tom luksuzu. Dugo sam čeznula za nekim tko će mi udvarati.
– Prekrasni tereni za golf jedan su od razloga zašto gotovo pola godine provedem na Mallor-ci. Predivno je odmah nakon doručka otići na golf-teren.
Nasmijala sam se njegovom oduševljenju. – Zvuči zabavno. Tko zna, možda te jednog dana posjetim.
Je li ovaj pokušaj zbližavanja bio prenezgrapan? Činilo se da ga Stefan nije registrirao jer ni-je reagirao: – Najčešće sam tamo od veljače do svibnja ili lipnja, reče umjesto toga. – Sve je moguće u eri faxa i Interneta. U srpnju i kolovozu se povučem jer je otok pretrpan turistima. Njemački turisti u inozemstvu stvarno nisu društvo u kojem se rado krećem. Draži su mi Ni-jemci u Njemačkoj. Stoga ljetne praznike najčešće provodim ovdje. U rujnu ili listopadu se po-novno vraćam u Artu. Zimu provodim u Njemačkoj jer je otok u to doba siv, kišovit i sumoran. U uredu je tada najviše posla. U studenom i prosincu treba izraditi godišnje planove pa moram biti osobno nazočan.
Slušala sam i kimala. Ovaj je muškarac znao što želi. Malo me je podsjećao na Petera. Na-ravno, Stefan je bio drugačiji: stariji, iskusniji, zreliji. No i on je živio istim stilom koji mi je tako imponirao u Petera. Moj je suprug također počeo igrati golf prije no što je naglo izgubio život u onoj prometnoj nesreći. U međuvremenu bi sigurno i on razvio istu strast prema golfu kao i Stefan.
Iako je Stefan pio, nije ni približno izgledalo da alkohol utječe na njega. Bez oklijevanja je sjeo za upravljač i vozio me kući. To mi se baš nije sviđalo, no vozio je dobro i sigurno.
Pomogao mi je da izađem iz automobila kao pravi džentlmen. Samo što me nije poljubio. Pogledala sam ga s iščekivanjem. Cijele je večeri u zraku lebdjela napetost. Tako sam čeznula da me primi u zagrljaj. Bila sam neizmjerno željna ljubavi. Bih li ga trebala zamoliti da uđe – na kavu"?
Ubrzo se ispostavilo da Stefan ima potpuno drugačije planove. Na licu mu se ocrtavala oz-biljnost kad me je primio za ruku i rekao: – Zahvaljujem ti na prekrasnoj večeri, Rosalind, la-gano me poljubio u čelo. – Želio bih da provedemo još mnogo ovakvih večeri. Dopusti da ide-mo polako, ljubo moja. Nemojmo žuriti. Pričekajmo da vidimo što nam je sudbina pripremila.
Još sam bila pod dojmom njegovih riječi dok se on već vraćao prema automobilu, kratko mi mahnuo i nestao u unutrašnjosti automobila.
Da, dopusti da idemo polako. Prave se veze razvijaju polako. Prenagljenost bi samo smetala. Iako je to mom razumu bilo sasvim jasno, čeznula sam za jednim prenagljenim poljupcem.
Što sam sada trebala učiniti? Bila sam previše uznemirena da bih legla u krevet. Mogla bih poskakivati od nestrpljenja i neutažene žudnje. Automatski sam krenula prema pisaćem stolu.
Čekala sam da se otvori e-sandučić.
Greg me više nije pokušavao dobiti. Mobitel se nije oglasio već danima. I on je odustao. Bili smo samo intermezzo jedno drugome. Ništa o čemu bi vrijedilo razmišljati.
Stefan. Koliko sam vremena mislila da pripada Margariti. No večeras smo bili na večeri. Ni-je štedio truda ni novaca da bi me razmazio. Prekrasna večer, divan muškarac. Bio je muškarac kakvog sam sanjala. A ipak je večer završila krajnje nezadovoljavajuće. Strpljenje mi nikad nije bila jača strana.
A tu je još i Bernhard. Bernhard? Upomoć, još mu se uvijek nisam javila! Što ako polako počne gubiti strpljenje? Ako na Internetu potraži druge žene? Još uopće nisam znala kako će se stvari razvijati sa Stefanom. Možda sam Stefanu bila samo prolazna avantura, kao i Gregu? Izgubila bih i Bernharda. Morala sam to spriječiti. Je li bilo fer držati ga u pričuvi i pržiti ga na laganoj vatrici? Ne, nije bilo fer. No bilo je razumno. Kad je, uostalom, život bio fer? Pogotovo kad se radi o ljubavi.
U mom se e-sandučiću nalazila jedna nova poruka. Bernhard se ponovno javio. Pisao mi je svaki dan. Njegova su izvješća bila neka vrsta dnevnika. Pisao mi je o novostima u svom živo-tu, o svojim mislima. Nije me požurivao. Nikad mi nije predbacio što mu se danima ne javljam.

Od: bernhardb@....com
Za: gularo@yahoo.com
Predmet: Pozdrav za laku noć

Draga moja Rosalind,
što mi radiš ovoga kišnog vikenda? Bio sam u kinu s jednom susjedom, da ne visim cijeli dan u kući. Film je bio dosadan, susjeda također. Nije zabavno izaći sa ženom koja ne razumije ono malo smiješnih scena u filmu, ali se zato smije kad uopće nije smiješno. Sve sam vrijeme želio da si ti uz mene. Siguran sam da bi mi uz tebe i najdosadniji film bio zabavan. Imaš li već što-god na rasporedu za sljedeći vikend?
Želim ti laku noć. Lijepo sanjaj!
Odsrca,
tvoj Bernhard

Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Molim malo strpljenja

Hej, Bernharde,
oprosti što si toliko morao čekati na moj odgovor. Kod mene je trenutno pravi kaos pa se može dogoditi da se sljedećih dana ne stignem javiti. Još nisam sigurna što ću raditi sljedeći vikend. Možda budem morala zamijeniti kolegu na dežurstvu. Molim te, strpi se još malo što se tiče našeg sastanka. Uskoro ću ponovno moći jasno razmišljati.
Lijepi pozdravi
Rosalind

Brzo sam poslala e-mail dok mi nije pozlilo od vlastitog muljanja.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XXI
U nedjelju ujutro kuća je ponovno bila neobično tiha. Carla je bila u uredu. Marie je bila kod oca i Tonyja. Gospođa Holzinger je otišla u posjet svojoj sestri. Hubert se vozikao u kabrioletu. Iskreno sam se nadala da ima čvrst krov i da su ga postarija gospoda uspjela namjestiti prije nego što je prvi prolom oblaka sve potopio. Nakon prvog je pljuska uslijedilo još nekoliko, a činilo se da kiša nema namjeru stati. Doručkovala sam u kuhinji sa sinovima.
– Mama, tko je ona starudija koja je jučer došla po tebe? – Tim s užitkom zagrize sendvič sa sirom.
– Molim? – Činilo mi se da ne čujem dobro. Ljubomora je bila u redu, ali ovo je otišlo malo predaleko.
– Pitao sam tko je ona starudija koja... – ponovi Tim. Očito je mislio da se nije izrazio do-voljno jasno.
– To je mamin novi prijatelj, objasni Sebastian.
– Tip nosi šešir! – Izjava koja je dokazivala da Tim to smatra nemogućim.
– Točno, užasno izgleda, potvrdi njegov brat, – ali ima rukom šivane cipele. – Zbog te je či-njenice očito zaboravio na šešir.
– Je li to nešto ozbiljno, mama? – Tim je namjerno želio da pitanje zazvuči usputno, ali sam primijetila da su obojica zadržala dah čekajući moj odgovor.
Bila bih ih najradije zagrlila od ganuća. – Ne znam još, odgovorih otvoreno i iskreno, – tek se odnedavno poznajemo. No moram priznati da mi se sviđa.
– Više od Grega? – izleti Sebastianu.
– Sebastiane, o tome smo već raspravljali, nevoljko sam uzdahnula. – Gregor Neuhof je ože-njen i prema tome ne dolazi u obzir.
– Stvarno? – upita Tim.
– Stvarno, rekla sam i uzdahnula.
– Nije li ta starudija...
– Tim, možeš li ga, molim te, prestati tako zvati? Ime mu je Stefan.
– Nije li taj Stefan prestar za tebe? Kako izgleda, mogao bi nam biti djed.
Prva mi je rečenica laskala. Druga je rečenica poništila dobar osjećaj: – On je mnogo mlađi od vašeg djeda! – protestirala sam energično.
– Koliko je star, mama? – upita Sebastian.
– Ne znam točno. Mislim da ima negdje oko pedeset i šest. – Stvarno sam morala iskoristiti sljedeći susret da pitam Stefana koliko mu je godina? Ne zato što bi to moglo utjecati na moju zaljubljenost. Jednostavno me je zanimalo.
– Odgovara, reče Tim, a u glasu mu se osjećao trijumf. – Ja imam šesnaest, ti bi mogla imati trideset dvije, a on bi komotno mogao biti moj djed.
– Ali ja nemam trideset dvije, branila sam se.
– Znamo da imaš četrdeset i dvije, a tip je četrnaest godina stariji od tebe. To bi značilo da bih si trebao naći neku dvogodišnjakinju! – Sebastian nije mogao vjerovati.
– Ili tridesetogodišnjakinju, predloži Tim cereći se od uha do uha, znajući da ću snažno pro-testirati.
– Bilo kako bilo, Sebastian se prvi uozbiljio, – to je tvoja odluka, mama. Mi ćemo se već ne-kako naviknuti na tog tipa.
– Još ništa nisam odlučila. Dakle, ne brinite bez razloga, rekla sam kako bih umirila nesigur-na dječja srca.
– Osobno bih više volio da nas poštediš tog seronje, reče Tim. Nikad nije bio diplomat kao njegov brat. Željela sam odgovoriti nešto oštro, no obiteljski je mir spasilo zvono. Žestoko zvo-no najavljivalo je Beu. Danas je u termosici sigurno bilo dovoljno kave.
Sljedeće sam srijede sa Stefanom izašla na ručak. Utonula sam u udobnu stolicu od ratana, uživala ručajući s njim u omiljenom talijanskom restoranu i hvatajući iznenađene, ali i ljubo-morne poglede drugih žena. Sjedili smo na terasi pod šarenim suncobranom. Veselila sam se toplim sunčevim zrakama. Bila sam ponosna na svoje nove sunčane naočale s dioptrijom. Iz-gledala sam kao filmska diva, objasnila mi je Margarite, koju sam slučajno srela pred optikom i odvukla je unutra. Nisam je morala previše nagovarati jer je ionako bila znatiželjna te napeto pitala: – Onda, kako vam ide? Iz njega se ništa ne može izvući.
Ispričala sam joj da smo u subotu izašli na večeru, a da ćemo se u srijedu ponovno sastati. Margarite zazviždi s priznanjem: – Već treći sastanak u tako kratkom periodu. Lijepo si ga oča-rala! Stefan inače nije tako ubrzan!
Ubrzan? To je bilo ubrzano? Bila sam sretna što nisam morala doživjeti kad je bio spor.
Konobar je raščistio stol. Stefan zatraži račun. Bilo je jedan i trideset i zanimalo me kako ćemo provesti slobodno poslijepodne.
Njegovo me je sljedeće pitanje uistinu šokiralo: – Želiš li da te povezem?
– Povezem? – ponovila sam nadajući se da se moje sumnje neće obistiniti. – Povesti kamo?
– Pitao sam želiš li da te odvezem kući, reče kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
– Ali ti danas također imaš slobodno poslijepodne! – Mrzila sam što sam zvučala kao razo-čarana tinejdžerka kojoj otac ne želi ispuniti neku želju.
– Slobodna poslijepodneva uvijek, naravno, provodim igrajući golf. Što misliš, kako bih us-pio postići tako nizak broj udaraca bez vježbanja, vježbanja i opet vježbanja? Dakle, što ćemo? Zuri mi se. Nikako ne bih želio da me kolege čekaju. To bi bilo nepristojno.
Nisam se željela predati tek tako: – I ja imam slobodno poslijepodne. Što kažeš da pođem s tobom?
Stvarno bih voljela vidjeti Stefana u elementu. Upoznati neke njegove prijatelje. Zamišljala sam kako u klubu sjedim na suncu i promatram ga kako udara bijelu lopticu tjerajući je da leti zrakom u visokom luku. Pritom bih svoje nove sunčane naočale izazovno zatakla u kosu.
– Jesi li završila tečaj golfa, ljubo moja?
Od prvog me je sastanka zvao – ljubo moja. Izraz je bio pun poštovanja, ali je zvučao vrlo staromodno. Stoga nisam bila sigurna sviđa li mi se to. Pristajalo je uz Stefana.
– Ne, nisam bila na tečaju golfa. Kako bih i mogla kad još nikad nisam bila u blizini nekog terena za golf?
– Bez završenog tečaja nemaš što tražiti tamo gdje igram, objasni mi kategorički.
Konobar je donio račun. Zlatna je kreditna kartica nestala ispod salvete na za to predviđe-nom tanjuriću. Stefan je pospremio račun u unutarnji džep sakoa. Vjerojatno će ga iskoristiti za povrat poreza pa se nisam ponudila platiti svoj dio. Koliko sam ga poznavala, time bih ga iona-ko uvrijedila. Nisam željela pretjerivati.
– Dakle, što ćemo sad? Da te odvezem ili ne? – Kad mu je odgovaralo, znao je biti brz.
– Hvala. Došla sam vlastitim automobilom.
– No, pa to je odlično. – Podsjetio me je na gospodina Steuerthala.
Glas mu se smekšao i postao nježan: – Ne ljuti se na mene, Rosalind. Radi se o mojoj golfer-skoj časti. Obećajem da ću ti se uskoro javiti, a onda ćemo uživati u posebnoj večeri. Molim te, osmijehni se opet. Volim kad se smiješ.
Smješkala sam se. Što sam drugo mogla nakon tako lijepog komplimenta? Stefan se također smješkao. Tada me lagano poljubi u čelo i ode. Gledala sam za njim i zatim žurno krenula pre-ma svom automobilu. Čudno. Već sam prošli put dok me ljubio u čelo osjetila pljesniv zadah. Čini se da fini vuneni materijal od kojeg su bila šivana njegova odijela u sebi zadržava opore mirise. Dobro sam osjećala zadah iako mi se nikad nije približio više no što je bilo potrebno da me poljubi u čelo ili u ruku.


U četvrtak navečer sa sinovima sam izašla u restoran čija se terasa nalazila u vrtu. Uživali smo u toplom ljetnom predvečerju sjedeći u sjeni visokog stabla kestena. Tim se smiješio od uha do uha. Zbilja smo imali povod za slavlje. Dobio je prvu trojku iz matematike nakon više od tri godine i izbjegao popravni. Oduševljeno sam ga zagrlila kad mi je obznanio tu veselu novost mašući mi zadaćnicom ispred nosa.
Odlično smo se zabavljali i kovali planove za godišnji odmor. Obojica su se željela vratiti u Italiju. Tim zbog dobre hrane, Sebastian zbog mnogobrojnih prodavaonica obuće. Svih nas je privlačilo more. Možda nas Stefan pred kraj praznika pozove u svoju fincu na Mallorcu? Rado bih je vidjela. Bolje da tu ideju još ne spominjem sinovima. Bilo ih je bolje oprezno i polako zagrijavati za takvo što. Sjetila sam se još nečega što sam morala obaviti. Svakako sam željela Timovom instruktoru pokloniti neku sitnicu. Još mi je preostala jedna sacher torta iz Beča. Mo-žda ga to razveseli. Stvarno sam mu bila zahvalna. Ne smijem zaboraviti poslati mu tortu po Timu.
U petak me je Stefan želio izvesti u kazalište. Nakon posla sam odmah krenula u centar gra-da u potragu za odgovarajućom haljinom. Moju staru, preširoku, jadnu bordo večernju haljinu nisam mogla prokrijumčariti pred Margaritinim strogim okom. Bila sam sretna što je u trgovi-nama već započela sezonska rasprodaja. Proteklih sam tjedana u svoje novo Ja investirala neu-običajeno mnogo novca.
Do sada sam uvijek pronašla nešto odgovarajuće u buticima koje mi je preporučila Margari-te. Tako je bilo i sada. Već sam u drugom izlogu ugledala onu Pravu. San snova! Imala je tanke naramenice i bila je sašivena od tamnoplavog materijala sjajnog poput svile. Prodavačica me uvjeravala da se ovaj materijal mnogo lakše održava. Djelovala je vrlo elegantno i jednostavno. Vrlo mi je lijepo pristajala, no morala sam priznati da je uza sav popust bila skupa. Srećom, kod kuće sam imala odgovarajuće sandale s remenčićima i visokim potpeticama. Već sam se rado-vala Stefanovom požudnom pogledu. Dakle, ako ga ne očaram ovom seksi haljinom, onda je stvarno nizašto.
Moj je kavalir, kao i obično, bio točan u minutu. Izgledao je veličanstveno u laganom kon-čanom odijelu tamnosive boje. Snježnobijela košulja, na manšetama amblem njegovog golf kluba. Prugasta kravata decentnih boja. Kosa mu je bila kraća i vidjelo se da dolazi ravno iz frizerskog salona. Opila me tolika količina muževnosti!
– Dobra večer, ljubo moja, sagnuo se kao da će mi poljubiti ruku, – izgledaš zanosno.
Znala sam! Okretala sam se kako bi me vidio sa svih strana i pritom mu se zavodnički smje-škala.
– Možeš li požuriti? – reče umjesto očekivanog komplimenta, a u glasu mu se jasno očitova-lo nestrpljenje. – Parkirao sam na zabranjenom mjestu. Pred kućom nije bilo nijednog mjesta. Uzmi na brzinu pasminu i idemo.
– Pasminu? Uopće je nisam namjeravala ponijeti.
– Ali naravno, ljubo moja, bio je zaprepašten, – kad se budemo vraćali kući bit će ti drago što je imaš. Noći još uvijek znaju biti svježe.
– Sinoć sam do ponoći sjedila na terasi restorana u košulji kratkih rukava. Mislim da...
– Rosalind, idemo u kazalište, a ne na plažu. – Što sam mogla odgovoriti na ovakvu izjavu? Otišla sam u spavaću sobu i kao u transu otvorila ormar. Nisam imala pasminu koja bi potpuno odgovarala uz haljinu pa sam uzela svjetloplavu maramu. Ponijet ću je i nositi u ruci, ali nema šanse da je stavim na sebe.
U kazalište smo stigli petnaest minuta prije početka opere. Stefan je Jaguara parkirao na re-zervirano mjesto u garaži koja se nalazila u blizini kazališta. – Uzeo sam u trajni najam mjesto u više garaža u gradu, zaključao je automobil pritiskom na dugme. – Ništa nije dosadnije od traženja parkirnog mjesta.
Galantno mi je pružio ruku te smo koračali velikim, popločenim trgom ispred kazališta. Je-dan je umjetnik ispred zgrade kazališta postavio ogromna ogledala. Veliki je plakat odavao da se instalacija zove – Nebo i zemlja. Ogledala bi trebala uhvatiti što se događa na ulici i odraža-vati te događaje prema nebu i zemlji. Originalna ideja. No još je važnije bilo da su mnogobroj-na ogledala bila kao stvorena za podizanje mojeg samopouzdanja. Vidjela sam se kako hodam uz Stefana – kakav pogled! Sigurno smo bili najatraktivniji par. Svjetloplava marama uopće nije izgledala tako jadno kao što sam strahovala. Drugi su nas posjetitelji pozdravljali sa svih strana. Više smo puta zastajali da bi Stefan s njima izmijenio par riječi. Ja sam se samo smješ-kala.
– Vjenčanje godine! – već sam u mislima vidjela kako se u gradskim novinama ističe naslov tiskan velikim slovima. – Poznati poduzetnik i veleposlanik ženi se poznatom zubaricom! – Morala sam se hihotati. Jedine poznate osobe koje su mi dolazile u ordinaciju bile su umirov-ljeni direktor zoološkog vrta i televizijska voditeljica koju je uredništvo lani proglasilo presta-rom za izvlačenje brojeva lota. U liječničkom je kartonu pisalo da je tri godine mlađa od mene.
Izvodila se Verdijeva opera – Simone Boccanegra. Stefan nam je rezervirao ložu. Dok se na pozornici vodila borba ljutih neprijatelja, ja sam se borila s vrućinom. U loži je bilo vruće i jed-va sam izdržala umotana u svjetoplavu maramu. Osjećala sam kako mi se niz kralježnicu slije-vaju potočići znoja.
Za vrijeme pauze Stefan je otišao na šank po dvije čaše šampanjca. Trebalo mu je toliko vremena da se već bilo oglasilo prvo zvono koje je označavalo kraj pauze. Bio je vrlo ljut: – Nije mi jasno zašto ne zaposle više konobara. Usto, žene na šanku sporo rade. Malo je nedosta-jalo da jednoj od njih ne uzmem bocu iz ruke i sam je otvorim. – Nazdravili smo.
– Ah, gospodine direktore, dobra večer, gospođo Schneider! – Stefanovo je nezadovoljstvo nestalo munjevitom brzinom. Blistavim je osmijehom pozdravio par koji nam se približavao. Pokazao je na mene: – Gospođa Steinberg!
Pružili smo si ruke.
– Kako je bilo na Maldivima, draga gospođo Schneider? Tamošnja flora i fauna nemaju premca. Je li tamo ronjenje stvarno tako prekrasno kako se priča?
– I više nego prekrasno, dragi gospodine Auer-Bergenthal! – potvrdi plavuša bujnih oblina. Njezin je glasan smijeh odzvanjao foajeom. Stefan je zurio u njene usne kao da govori o neče-mu od životne važnosti, a ne o detaljima boravka na otoku.
Slušala sam samo ovlaš. Pažnju mi je privlačila uska crvena strech haljina gospođe Schnei-der koja uopće nije imala naramenice. Nije bilo ni traga ni glasa nekoj pasmini, a Stefanov je pogled ipak s odobravanjem počivao na njenim oblinama. Jednim sam potezom skinula mara-mu s ramena. Ah, kako je to godilo! Konačno sam na koži osjećala svjež zrak! Kako sam bila glupa! Izgledala sam stoput bolje od gospođe Schneider. Zar bih se trebala skrivati samo zato što je Stefan tako želio? Krajnje je vrijeme da pokažem svoje samopouzdanje i predstavim se onako kako ja smatram da je najbolje!
Nisam mogla previdjeti način na koji me je pogledao gospodin Schneider. Da nije bio takva ulizica, možda bih počela očijukati s njim. Samo da Stefanu vratim milo za drago. Tko zna bi li reagirao ljubomorom? Šteta što gospodin Schneider nije bio muškarac koji bi mi pomogao da to saznam.
Kada smo se vratili u ložu, upravo se dizao zastor.
– Radnja je potpuno nezanimljiva, prošaptao je Stefan. – Da glazba nije ovako strastvena i izražajna, nitko ne bi gledao ovu operu.
Imao je potpuno pravo. Drugi mi se dio svidio daleko više od prvog. Sada kada se više nisam morala koncentrirati na preživljavanje vrućine, mogla sam uistinu uživati u Verdijevoj glazbi.
Nakon predstave smo ponovno sreli bračni par Schneider. Gotovo se činilo da su vrebali na nas pred vratima lože iako su uskliknuli: – Kakva slučajnost! – Pratili su nas u bar koji se nala-zio u blizini kazališta. Gospoda Schneider se zalijepila za Stefana i nastavila svoj monolog ta-mo gdje ga je prekinula kad je završila pauza. Pratila sam ih u društvu šutljivog gospodina Schneidera i pokušavala ignorirati njegove nametljive poglede. Večer smo završili čašicom sherryja. Tako sam željela drugačiji završetak ove večeri.


Ponovno je došla nedjelja.
Ovog se vikenda nisam mogla sastati sa Stefanom jer ga je pozvala njegova vremešna majka. To mi je u potpunosti odgovaralo jer sam morala posvetiti nešto pažnje svojim sinovima i prija-teljicama. Ove smo se nedjelje ponovno okupili na doručku kao velika obitelj. Tim i Sebastian su kovali planove o tjednu kojeg će provesti na pripremama sa svojim nogometnim klubom. Budući da su putovali u kraj kojeg je Hubert često posjećivao u mladim danima, počeo je pre-kapati po sjećanjima i dijeliti im dobre savjete. Moj je svekar u zadnje vrijeme stvarno procvao. Slušala sam i čudila se. Anegdote koje je pričao bile su zaista zabavne. Barem jedna od njih. Moji su ga dobrodušni sinovi slušali neko vrijeme. Marie se ubrzo počela dosađivati. Tony joj je poklonio najnoviji CD Britney Spears. Gorjela je od nestrpljenja da ga presluša s mojim si-novima. Cisto sam sumnjala da im je do Britney Spears stalo više nego do djedove duge priče, ali su zahvalno iskoristili priliku i slijedili djevojčicu.
– Sada kada su djeca napustila prostoriju, želio bih vam nešto obznaniti.
Upravo sam namjeravala raspremiti stol. Carla je skočila da mi pomogne. Cijeloga je jutra šutke sjedila za stolom. Zaustavile smo se kad smo čule Hubert ove riječi izrečene svečanim tonom.
– Draga moja snaho, doći će do nekih promjena i mislim da je krajnje vrijeme da te upoznam s njima. – Oh, oh, oh, ovo nije dobro zvučalo. – Iako, nastavi Hubert, – ti te promjene neće biti odveć mrske.
Sjela sam na stolicu nasuprot njemu i čekala da nastavi. Očekivala sam sve, ali sigurno ne: – Odlučio sam se oženiti.
Hvatala sam zrak. Ove su jednostavne riječi uistinu pobuđivale pažnju. Nije moguće da misli ozbiljno! S kim se Hubert želio oženiti? Ili, bolje rečeno: Tko se želio vjenčati s Hubertom? Još ga nikad nisam vidjela s nekom ženom! Otkud se odjednom stvorila? Koliko sam znala, svi su članovi njegovog šahovskog kluba bili muškarci. U Rotary klubu također. Jedina žena s kojom je bio u kontaktu bila je njegova spremačica.
Činilo se da je Carla mnogo manje iznenađena: – Od srca čestitam, Huberte. Pretpostavljam da je sretnica Claudia.
– Claudia? Koja Claudia?
– Claudia od fontana, reče Carla kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Hubert se smješkao neočekivano sramežljivo. Još nikad nisam nisam vidjela da je pocrvenio, no sada sam se mogla zakleti da mu je obraze oblilo lagano rumenilo. – Da, znam da je moja izabranica mnogo mlađa od mene. No ako razlika u godinama ne smeta njoj, meni smeta još manje. – Još nikad nisam čula da se tako smije.
Da nisam bila toliko zaokupljena svojim dogodovštinama, vjerojatno bih već odavno bila primijetila koliko se Hubert promijenio. Slušala sam kako se smije i gledala ga kao da ga vidim prvi put. Gdje je nestao bordo pulover bez rukava? Gdje je bio lančić za naočale? Oboje je nes-talo. Naočale s pozlaćenim okvirom zamijenile su neke modernijeg oblika.
– Koliko je tvoja izabranica mlađa od tebe? – Uz najbolju volju nisam mogla dokučiti što znači izraz – Claudia od fontana, a nisam poznavala nijednu ženu koja se preživala Fontana.
U tom je trenutku Bea pokucala na vrata dnevne sobe i ušla. – Opet nije bilo zaključano, ob-jasni. – Ima li još kave u termosici?
Morala sam se nasmijati, iako sam još uvijek bila zbunjena Hubertovom objavom. Svake ne-djelje isti ritual. Bea bi došla i zgrabila termosicu. Ovaj nas put nije pitala kako smo nego se raspitivala pucajući od veselja: – I? Je li vam Hubert već objavio veličanstvenu novost?
Još jedan razlog za hvatanje zraka. Što je to Bea znala, a da ja nisam? Zašto mi se činilo da obje moje prijateljice odavno znaju da Hubert samo što nije učinio nešto za što ni u snu ne bih pomislila da je moguće?
– Ne znam ja što ti znaš. Ni otkud to znaš. No moj nam je svekar upravo obznanio da se želi oženiti. – I sama sam primijetila da mi glas zvuči tvrdo. No zašto sam ja posljednja doznala tu novost?
– Da, Bea se smiješila od uha do uha, – nije li to fantastično? Nije li to senzacionalno? Clau-dia mi je sinoć sve ispričala. Tako sam sretna zbog vas dvoje! Naravno, posebno sam ponosna što sam vas ja spojila. – Široko se osmjehne i doda pokazujući na Carlu, mene i sebe: – A nas tri ćemo biti djeveruše.
– Kako da ne, odgovori Carla suho te je svima bilo jasno da ne namjerava biti ničija djeveru-ša.
– Ako me i dalje budete mučili, vrištat ću, umiješah se ljutito. – Tko je Claudia od fontana? Odakle je poznaješ? Koliko se poznajete?
Znam, znam da sam zvučala više kao Hubertova majka nego kao snaha. No nimalo mi se ni-je sviđala pomisao da će se u kuću useliti njegova, kako se činilo, mnogo mlađa supruga. Raz-mišljala sam kako bih to spriječila, ali se nisam mogla sjetiti ničeg prikladnog. Nisam mogla svekru zabraniti da se oženi.
– Govorimo o 'takoreći Claudiji', reče Carla, što je prema njenim mjerilima bila vrlo drska izjava.
Odjednom mije sinulo. Govorili su o Beinoj sestrični. Onoj Claudiji koja je za EU-projekt fotografirala kipove na fontanama po cijeloj Njemačkoj. Jasno sam se sjećala da je nakon goto-vo svake rečenice govorila – takoreći. Sada će se dakle, takoreći, vjenčati s takoreći Hubertom. Kako li ću samo izdržati suživot s Claudijom Takoreći? Morala sam se sabrati i reći nešto pozi-tivno: – Oh, čestitam, Huberte. To je stvarno iznenađujuća i radosna novost!
Brzo sam mu stisnula ruku. – Nije samo radosna nego i senzacionalna vijest. Koliko godina ima Claudia? Sredina četrdesetih?
– Claudia ima četrdeset i šest godina, reče Bea, – a nemam pojma kakve veze godine imaju s ljubavlju. Potpuno je svejedno je li mlada mnogo mlađa ili je možda mladoženja mlađi. Glavno je da se vole i da imaju o čemu razgovarati. Nije li tako, Huberte?
Otkad su se njih dvoje tako sprijateljili? Bea je Huberta uvijek smatrala smutljivcem, a ona je za njega bila glasna debeljuca nemogućeg smijeha. Sada se činilo da su najbolji prijatelji. Pitala sam se gdje sam bila proteklih tjedana i što li sam još sve propustila.
– Tako je, kimne Hubert, – a Claudia i ja imamo mnogo zajedničkih tema. Imamo iste inte-rese, primjerice šah, fotografiranje i, naravno, Skandinaviju. Zato će, draga moja snaho, ovdje doći do nekih promjena. – Ponovno ta uznemiravajuća rečenica.
Otvorila sam usta da odgovorim bilo što, ali mi ništa nije padalo na pamet. Nisam mu samo tako mogla narediti da iseli.
Kao da mi je čitao misli. – Iselit ću se odavde. Claudia i ja smo se odlučili preseliti u Šveds-ku. – Kao što znaš, volim prirodu. Claudia dijeli tu ljubav sa mnom. Oduvijek se željela preseli-ti u Švedsku jer i ona voli tu zemlju. Dosada nije mogla ostvariti svoj san. Njezin se muž, odno-sno bivši muž, žestoko protivio. Želio je ostati u Njemačkoj zbog posla. Upoznao sam ga. Cla-udia i on su ostali prijatelji. Čudno, zar ne? Toga nije bilo u moje vrijeme. No čini mi se da je on sasvim pristojan čovjek, Hubert uzdahne. – Da, koliko god mi to bilo teško izgovoriti, moja je mladenka razvedena žena. Rosalind, znam da ti znaš moj stav o nerazrješivosti braka. Je li veliko svetogrđe ako pogazim svoja temeljna načela i oženim se razvedenom ženom?
I predobro sam se sjećala Hubertova vatrenog govora protiv razvoda, a pogotovo protiv po-novnog vjenčavanja razvedenih. To je bio grijeh. Kršenje šeste Božje zapovijedi.
– Bla, bla, bla! – uzvikne Bea prije nego što sam uspjela išta reći. Iskoristila je činjenicu da će Hubert skorim vjenčanjem postati njen nećak i obraćala mu se mnogo opuštenije. – Da se Claudia nije razvela, ne bi se mogao njome oženiti. Bi li ti to bilo draže? Ne? Pa onda budi sre-tan što se razvela. – Evo oglednog primjerka Beine logike.
– Znate li već kamo ćete se preseliti? – upita Carla, vjerojatno da bi okončala raspravu o gr-ješnosti razvoda. Sigurno se još jako dobro sjećala Hubertovih riječi koje je s prijekorom izgo-vorio povodom njezina razvoda.
Hubert blaženo kimne: – Selimo se na jug Švedske, u okolicu Ronnebvja. U blizini se nalazi jezero Angsjon okruženo šumom. Claudia je protekle dvije godine tamo provela nekoliko tje-dana. Prema njenom sam opisu zaključio da je tamo upravo onako kako sam oduvijek želio: mirno, svježe i zeleno. Claudia je već pronašla kuću uređenu u drvu koju planiramo kupiti. U blizini našeg novog doma nalaze se mnoga zaštićena područja. Claudia već planira sljedeću monografiju o poznatim ženama u Švedskoj. Siguran sam da će nam preostati dovoljno vreme-na za šetnje i vožnju biciklom. Možda se počnem baviti pecanjem, tko zna? Ispeći ću vam og-romnu ribu kad nam prvi put dođete u posjet. – Zadovoljno se smijao. – Vidite li što mi se do-gađa? Još nemam ni udice, a već pričam lovačke priče!
Nisam mogla vjerovati. Hubert se želi preseliti u Švedsku? Želi se baviti sportom? Još sam ga manje mogla zamisliti u drvenoj kolibi s Claudijom.
– A što ćeš raditi zimi? Što je s tvojim prijateljima? Unucima? Zar ne misliš da ćeš nedosta-jati Timu i Sebastianu.
Prokletstvo, zašto to govorim? Nisam željela da ostane. Pogotovo ne s Claudijom od fonta-ne.
– Ah, unuci, Hubert duboko uzdahne. – Unuci su odrasli i ne treba im više djed. Uskoro će i sami otići.
Od toga sam strahovala. Uopće nisam željela da me netko na to podsjeća.
– Osim toga, ne idem na kraj svijeta. Zrakoplovom si u Švedskoj za tren oka. U našoj ste ku-ći uvijek dobrodošli. Zimi ću sigurno često dolaziti u grad. Claudia će iznajmiti samo dio kuće. Zadržat ćemo nekoliko soba za sebe tako da možemo doći uvijek kad nas zatrebate.
XXII
Sve su to stvarno bile radosne vijesti. No jedan je sićušan, nostalgičan dio mene mislio da će mi Hubert ipak možda nedostajati. U jednom je sigurno imao pravo. Dečki su već gotovo odras-li. Više nisam trebala babysitter koja bi živjela u kući.
– Gdje ste se upoznali? – Naravno, bila sam znatiželjna.
Bea je preuzela riječ: – Sigurno se sjećaš kad smo se našle na večeri u 'Robertu'. Claudijin je auto ispustio dušu, a morala je obaviti neke poslove u okolici grada. Željela je otići i u Austriju pogledati fontanu o kojoj si joj govorila. Ah, da, slike su senzacionalne. Sigurna sam da će nje-na monografija pobuditi pažnju i izvan struke. – Bea je ponovno skrenula s teme.
– Da skratimo priču, upadne joj Carla u riječ, – tvoj se svekar ljubazno ponudio da bude Claudijin vozač.
– Vrlo sam rado to učinio, reče Hubert. – Vjerujte, već je bilo krajnje vrijeme da dobijem neki zadatak. Još se osjećam premladim za penzionerski život. Ne ispunjuju me igranje šaha i šetanje pudlice. U klubu se sastajemo samo jednom tjedno na ručku ili večeri. Ne mogu vječno sa svojim prijateljem Walterom raspravljati o smislu života. Znam da mi život nudi još mnogo toga. Sudbina mi je bila naklonjena i dopustila mi je da to proživim uz svoju mladu suprugu.
Njegove su me se riječi dojmile. Nikad nisam čula da moj svekar govori tako otvoreno i is-kreno. Kratko je šutio, pogledao me u oči i ozbiljnim glasom rekao: – Rosalind, nadam se da imam tvoj blagoslov.
Huberta je zanimalo moje mišljenje? Želio je moj blagoslov? Čuda se događaju! U tom sam trenutku spoznala koliko mi je zapravo tijekom svih ovih godina prirastao srcu. Očito se i nje-mu dogodilo nešto slično.
Uhvatila sam ga za ruku: – Naravno da imaš moj blagoslov, Huberte. Od sveg ti srca želim sve, sve najbolje. Zahvaljujem ti na svemu što si učinio za mene i djecu.
Carla nikad nije dobro podnosila dirljive scene. – Ovo zaslužuje šampanjac! – ustala je da bi donijela čaše.
Žurno smo raspremile stol. Hubert je ulio šampanjac u čaše.
– Kada će se održati sretan događaj? – Oprezno sam pijuckala šampanjac. Nisam voljela kad bi mi mjehurići ušli u nos.
– U subotu za dva tjedna. U crkvici sv. Ane koja je okružena šumom. Moja je mladenka do-duše razvedena, ali se srećom, ako to možemo tako nazvati, prvi put nije udala u crkvi. Stoga možemo sklopiti bračni savez pred Bogom. To me jako raduje.
Morala sam izreći svoje sumnje: – Huberte, zar ne misliš da ste prebrzo donijeli tu odluku? Poznajete se tek sedam mjeseci. Ne bi li bilo bolje pričekati neko vrijeme? Možda biste trebali neko vrijeme živjeti zajedno da vidite da li ste stvarno jedno za drugo?
Moje mu upozorenje, naravno, nije bilo potrebno: – Lijepo od tebe što se brineš za mene, draga snaho. No, vjeruj mi, nisam lako donio tu odluku. Još nikad nijedna žena nije u meni iza-zvala osjećaj da želim ostarjeti s njom. Osim, naravno, moje prve žene, ali to je bilo davno. Jas-no mi je, smiješio se zamišljeno, – da ću ostarjeti mnogo brže od Claudije. Već sam na najbo-ljem putu, a ona je još na sredini svog životnog puta. No smijemo se istim anegdotama, čitamo iste knjige, a ako ne pazim dobro, može me čak pobijediti u šahu. – I to nešto znači.
– Zajednički život bez vjenčanog lista, kako si predložila, ne dolazi u obzir. To je za moder-nu mladež. Kad sam ja bio mlad, toga nije bilo. Nikad to ne bih mogao zahtijevati od žene. Ne, ne, tako je ispravno. Znaš, Rosalind, nisam više u cvijetu mladosti. Ne želim gubiti dragocjeno vrijeme.
Hubert je ustao i odložio novine na regal s knjigama kako je to činio svake nedjelje već dugi niz godina. Danas ih nije pročitao. Srce mi se stegnulo. Još će samo jednom uvježbanim pokre-tom odložiti novine na regal, spremiti naočale za čitanje u etui i sakriti ga iza knjiga. Došao je kraj njegovog boravka u ovoj kući, a time će nestati i ustaljeni običaji. Uvijek sam se teško ras-tajala od onoga na što sam navikla. Hubert je bio mnogo hrabriji od mene.
Kada je moj svekar napustio dnevnu sobu, navalila sam na prijateljice koreći ih što mi prije nisu povjerile tu tajnu. Bea je mislila da mi je već jednom spomenula da bi Hubert mogao voziti Claudiju. Pretpostavljam da je bila u pravu; vjerojatno mi je to spomenula, a ja nisam dobro slušala.
– Nadam se da ću se u subotu vratiti na vrijeme. – Činilo se da Carla u mislima vrti stranice rokovnika. – Srijedu i četvrtak sam u Londonu da bih konačno, konačno, konačno završila pre-govore i potpisala ugovor s tvrtkom Parker & Stokington. Uložila sam zadnje atome snage u taj posao. Ako uspješno obavim taj posao, spasila sam se.
Onda mirno možemo zaboraviti moje prijašnje greške, i opet sam u utrci.
– Nije bilo nikakve greške, Carla, prekine je Bea strogim glasom, – i prestani stalno preuzi-mati na sebe krivnju zbog nečega na što nisi mogla utjecati. Ako klijenti iznenada odustanu od suradnje, ne znači da si ti kriva. Postoje tisuće drugih razloga.
Carla kimne: – Znam, znam. Samo kažem da ovaj put ništa ne smije krenuti po zlu. Srijeda, četvrtak, drugi sam tjedan u svakom slučaju u Londonu. No možda duže potraje. Svakako ću se potruditi da se vratim do subote. Nikako ne želim propustiti taj događaj. Kad se još žena naših godina uspije sretno udati?
– Bilo bi mi jako drago kad bi bila ovdje, rekla sam ne obazirući se na zadnju rečenicu izre-čenu rezigniranim glasom. – Ne želim ići sama. Vjenčanja me uvijek deprimiraju. Neugodno mi je pojaviti se sama među svim tim parovima.
Vidjelo se da bi Bea najradije bila rekla da imam nju i da ćemo ići zajedno, ali je šutjela. Ona će crkvom koračati u pratnji svog supruga, lijepog Richija. U crkvi sv. Ane nije bilo mjesta da svi troje sjedimo zajedno.
Nije li bila dobra ideja pitati Stefana hoće li me pratiti na vjenčanje? Kako bih se rado poja-vila s njim! Već sam zamišljala Hubertove rođake kako nas promatraju razjapljenih vilica! Do sada su me poznavali samo kao tihu ženu koja se držala u Peterovoj sjeni. Ovako bih bila mla-doženjina snaha koja blista od zadovoljstva u pratnji najzgodnijeg uzvanika. No odbacila sam tu ideju. Stefan nije tip čovjeka kojeg možeš zamoliti za uslugu. Njegov je raspored bio prena-trpan. Njegovi su mu prijatelji sigurno bili važniji od vjenčanja u crkvici usred šume. Osim toga njegov bi dolazak značio da ga moram upoznati s prijateljicama i – uvesti – ga u obitelj. Još nismo stigli tako daleko. Još smo uvijek puštali da se stvari – polako razvijaju.
Možda bi Bernhard bio idealan pratitelj? Možda bih se trebala naći s njim i zamoliti ga da me prati na vjenčanje. Hm, to je bila zamamna ideja. Uostalom, ionako bi bilo krajnje vrijeme da mu se ponovno posvetim. Proteklih sam ga tjedana grozno zanemarila. Bio je tako drag i pisao mi dirljive, ali i smiješne e-mailove.
Budući da sam vrlo nestrpljiva, bila sam sretna kad su moje prijateljice otišle. Odnijela sam čaše za šampanjac u kuhinju, uključila stroj za pranje posuđa, a zatim sam brzo sjela za laptop.

Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Radujem se sastanku

Dragi Bernharde,
zahvaljujem ti što si imao toliko strpljenja sa mnom. Svaki sam dan čitala tvoje e-mailove i drago mi je što si mi se javljao. Sada se stanje malo smirilo i ponovno se mogu posvetiti svojoj budućnosti. Napisao si mi da bi se rado sastao sa mnom. Vrijedi li to još uvijek? Bila bih vrlo sretna da te konačno upoznam.
Lijep pozdrav
Rosalind

Bernharda sam stavila u pričuvu da bih ga mogla izvući van ako zatreba. Sada mi je trebao. Da bih umirila grižnju savjesti razmišljala sam kako ga na ovaj način usrećujem.
A ako ga usrećujem, onda cilj opravdava sredstvo, zar ne?! Zavalila sam se u naslonjač; mo-žda je Bernhard bio muškarac za kojim tako dugo čeznem? Ili je to bio Stefan? Kako bi bilo lijepo da postoji kombinacija njih dvojice, koju sam izmislila dok sam se dopisivala s Bernhar-dom. Zamišljala sam Stefanove plemenite crte lica i Bernhardov drag, prijateljski, jednostavan karakter. No muškarac kojeg sam zamišljala nije postojao. Bilo bi vrijeme da to konačno shva-tim! Mogla sam imati ili jednog ili drugog. Još nisam znala za koga ću se odlučiti.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XXIII
Life is what happens to you
while you 're busy making other plans.

(Život je ono što ti se dogodi
dok si zaokupljen kovanjem drugih planova.)
John Lennon
Često se događa da čovjek misli, razmišlja, premišlja kakve bi odluke trebao i želio donijeti. Odvaguje razloge za i protiv. A onda se sve dogodi onako kako uopće nismo planirali. Zurilo mi se donijeti odluku? Odluka je pala. Ali ja nisam bila ta koja ju je donijela.
Počelo je sljedećeg ponedjeljka ujutro. Odvezla sam se u ordinaciju kao i obično. Svakog smo tjedna ponedjeljkom u osam sati imali kolegij. To je bila dobra prigoda za raspravljanje o novostima i o teškim slučajevima u ordinaciji te za planiranje zajedničkih aktivnosti. Trebalo je dogovoriti raspored odlazaka na godišnji odmor u kolovozu i rujnu, a kolegica Ina Feiler je već održala prve razgovore sa zainteresiranima za mjesto tajnice.
Baš kad sam željela krenuti, Tim mi je pod nos gurnuo neke papire od njegovog nogometnog kluba koje sam trebala pročitati i potpisati. A onda trkom na posao!
U ordinaciju sam ušla kad je sat otkucavao osam sati. Svi su se već bili okupili u prostoriji za sastanke. Nisam imala vremena presvlačiti se u radnu odjeću nego sam samo u garderobi odlo-žila kišni ogrtač. Uletjela sam u prostoriju i ukočila se kad sam vidjela tko je u njoj. U prostoriji je bila kolegica Ina. Bili su tamo i svi muški kolege. A tamo je stajao i Gregor Neuhof.
Stajao je uz sama vrata i skoro sam se zaletjela u njega kada sam ulazila. Mislila sam da će mi srce stati.
– Hi, rekla sam. Nije baš inventivno, ali s obzirom na situaciju bilo je čudno da sam uopće nešto uspjela izgovoriti. Što Greg radi na našem sastanku? Kako je došao u ordinaciju? Što to znači? I zašto se, za Boga miloga, pravi da me ne poznaje?
Njegov je osmijeh ostao neodređen kada mi je pružio ruku: – Dobro jutro, ja sam Gregor Neuhof.
– Steinberg, promrmljala sam automatski.
Kolege su me ugledali: – Rosalind je stigla, možemo početi.
Početi? Početi s čime?
– Drage kolegice i kolege, kao što ste primijetili danas je s nama gospodin Neuhof, započne Frank Sporer. – Gospodin Neuhof je arhitekt, a jedna od njegovih užih specijalnosti je feng shui. Preporučio nam ga je profesor Meierhofer iz Beča. Njegovo je predavanje na temu – Feng shui u stomatološkim ordinacijama – pobudilo veliku pažnju na nedavno održanom međunaro-dnom kongresu u Beču. Rosalind, jesi li slučajno bila na tom predavanju?
Automatski sam kimnula. Dakle, otuda vjetar puše. Dopuhao je Gregora Neuhofa ravno u moju ordinaciju, a time i u moj život. A bila sam čvrsto odlučila da ga više nikad neću vidjeti, pa čak ni misliti na njega. Sasvim sam zaboravila kako dobro izgleda! Te tople, smeđe oči. Te usne, taj osmijeh. A kako je samo bio mlad! Odjeven u tamnozelenu polo majicu i svijetle hla-če. Preplanule ruke. Je li i u Beču imao tako zategnute mišiće? Kosa mu je bila duža no što sam se sjećala. Dobro mu je stajala. Nije bilo trodnevne bradice. Markantna mu je brada bila izbrija-na. Izgledao je vrlo muževno.
– Rosalind, saberi se! – naredi teta Hildegard.
– Zahvaljujem na pozivu, Greg se nasmiješi prisutnima.
Njegov je glas u meni odmah ponovno izazvao lavinu, koju nije smio izazvati. Ponovno sam se odlučno sabrala. Nazvat ću Stefana i pitati možemo li se naći na ručku. Što se prije počnem baviti nečim drugim, to bolje.
– Većini sam najavio dolazak gospodina Neuhofa, Frank Sporer se okrene prema kolegi Trogeru i meni: – Rosalind, Hans-Peter, vas nažalost nisam uspio dobiti. No smatram da je ovo i u vašem interesu. Gospodin Neuhof će pogledati sve naše prostorije i ispitati ih prema feng shui kriterijima. Posebnu će pozornost posvetiti čekaonici. Nije moguće da u njoj nijedna tajni-ca ne izdrži mnogo. Potreban nam je stručnjak koji će nam pomoći da čekaonicu pretvorimo u prostor ispunjen pozitivnim radnim ozračjem. Tko je od nas voljan još jednom proći mukotrpno traženje i obučavanje nove tajnice, da bi nas onda u kratkom roku ponovno napustila?
Ostali su potvrdno kimnuli. Požurila sam slijediti njihov primjer.
– Ima li kakvih pitanja koja bismo trebali unaprijed razjasniti? Ako nema, zamolio bih gos-podina Neuhofa za nekoliko uvodnih riječi da dobijemo predodžbu o onome što nas očekuje.
– Dakle, ja sam skeptičan, javi se kolega Troger. Bio je zatvoren tip sklon kritici. Zaista do-bar stomatolog, ali ga nikad nisam vidjela da se smije. Kad smo nešto planirali, najčešće se on najviše protivio. – Moje prostorije možete prekrižiti sa svog popisa. A sada me ispričajte, mo-ram se posvetiti svojim pacijentima. Tako, naime, zarađujemo za život.
Okrenuo se i otvorio vrata. Bili smo zbunjeni. Uvijek je bio čangrizav i rijetko kad dobre vo-lje. No njegovo je neprijateljsko raspoloženje prema našem gostu bacalo ružno svjetlo na našu ordinaciju.
Frank Sporer glasno uzdahne.
Greg reče opušteno: – Naravno, ne dajte da Vas ometam. Shvaćam da ova znanost ne zanima sve ljude.
Kolega Troger zastane još uvijek držeći kvaku. – Znanost? – Njegov je glas bio natopljen sarkazmom.
– Naravno, feng shui je drevna kineska nauka o energiji. Radi se o znanosti uređenja život-nog i radnog prostora u skladu s prirodom i ljudima koji borave u tom prostoru. – Greg zastane da provjeri želi li ga Troger i dalje slušati. Budući da je ovaj nijemo stajao kod dovratka, Greg nastavi: – Ne želim Vas zamarati teorijom. Donio sam rukopis svog predavanja iz Beča. Ako nađete vremena, možete ga prolistati. Kad se nešto bolje upozna, ne djeluje više tako zastrašu-juće.
Predao je Trogeru mapu koju je ovaj s oklijevanjem prihvatio. Greg mu se pobjednički osmjehne: – Ljudi su najsretniji kada žive u skladu s okolinom. Mislim da se oko toga slažu i liječnici i arhitekti.
Troger zatvori vrata.
– Želio bih se ispričati zbog svoje osornosti, reče dok mu se na licu ocrtavala molba za opro-štaj. – Nisam htio dovesti u pitanje Vašu kompetentnost, gospodine Neuhof. Radi se o tome da je moja supruga prije dva tjedna pohađala tečaj feng shuija za početnike. Sada u kutu naše spa-vaće sobe, kojega ona naziva 'dječji kutak', visi poster te američke nazovi 'foto-umjetnice'. Za-mislite samo, debeljuškasto dijete viri iz glavice kelja! Znate, moja supruga odavno želi dijete, ali do sada, nažalost, nismo imali sreće. Sada nam na zidovima vise posteri djece bucmastih obraza, a na prozoru mobili. Zvone i zveckaju pri svakom dašku vjetra, a prozori se više ne mo-gu ni otvoriti kako treba.
U njegovom je glasu bilo toliko očaja da smo se jednostavno morali hihotati. Kolega Troger nije navikao biti u središtu pažnje. Ohrabren našim zanimanjem, nastavi: – Možete li razumjeti da u ordinaciji ne želim vješati nikakve drvene mobile? Dosta mi je što u svojoj dnevnoj sobi udaram glavom o njih.
Greg se nasmije, a mi smo se pridružili smijehu. Djelovalo je olakšavajuće. I kolega Troger se smijao. Izgledalo je čudno. Nismo bili navikli da se smije.
– Nadam se da zastupate drugačiju vrstu feng shuija. Kad to čime se bavite nazivate znanoš-ću, pretpostavljam da nam po ordinacijama neće visjeti posteri s djecom u glavici kelja.
Uzbuđenje se stišalo. Greg je brzo obećao da ne namjerava po zidovima vješati takve poste-re: – Jasno, sve što radim, radim uz vaše odobrenje. Vi ste oni koji ovdje rade. Vi ste odgovorni za brzo ozdravljenje vaših pacijenata.
Ove smo riječi prihvatili kimajući glavama i potvrdno mrmljajući.
– Ako želite, nastavi Greg obraćajući se kolegi Trogeru, – rado ću jednom razgledati Vaš stan. Možda mogu pomoći Vašoj supruzi da feng shui uklopi u stan tako da se ugodnije osjećate u njemu. To je zapravo svrha feng shuija.
– To ste dobro rekli. – Muškarci su se rukovali, a tada je kolega Troger izašao. Greg je imao nov posao i sigurno još jednog zadovoljnog klijenta. Što se sve može postići uz malo opušte-nosti i humora!
– Pogledat ću ordinaciju po ordinaciju, reče, – molim vas, neka netko sastavi raspored kada mogu detaljno razgledati koju prostoriju a da vas pritom ne ometam u poslu. Volio bih nakratko porazgovarati sa svakim od vas. Moram točno znati što želite. Moramo razgovarati i o čekaoni-ci, iako sam pri dolasku već zamijetio neke stvari. Sve je hladno i sterilno, nedostaje ugodna atmosfera. Tajnica sjedi ispod prozora i kad se otvore vrata, a sigurno se često otvaraju, pogled joj pada na hladan hodnik. Recepcija je premala, regali su pretrpani. I još nešto, vaše pacijente ne dočekuje samo tajnica već i sama zgrada. Jeste li već primijetili da je kontejner za smeće prvo što vaši pacijenti vide kad dođu pred vašu zgradu?
Naravno, već sam to odavno primijetila. Stajao je tamo godinama, ali svi smo bili toliko za-okupljeni poslom da ga više nismo ni primjećivali. Frank Sporer je obećao da će izraditi raspo-red i zamolio Gregora da najprije pregleda njegovu ordinaciju, budući da će prvi pacijent doći tek iza deset saati.
Greg se oprosti od nas ostalih prijateljski nam kimnuvši. Ulovila sam pogled koji me prožeo do srži. Nisam mogla protumačiti taj pogled. Odjednom sam dobila grižnju savjesti. Požurila sam u svoju ordinaciju. Nisam željela pustiti pacijente da čekaju.
Sestra Mathilde je već u kompjuter utipkala imena svih naručenih pacijenata i pronašla od-govarajuće rendgenske snimke. Prvih dvoje pacijenata dolazilo je samo na kontrolu pa nije tre-balo više od par plombi. Sljedeća je na redu bila dugogodišnja pacijentica kojoj je trebalo liječi-ti korijen. Izgleda da je kasnila, što joj nije bio prvi put.
– Doktorice, na recepciji je neki gospodin koji uporno zahtjeva da ga netko pregleda. Tvrdi da će inače propustiti let. – Sestra Mathilde je stajala na vratima ne znajući što da učini.
Digla sam pogled s pisaćeg stola: – Neki gospodin? Poznajemo li ga? Je li naš pacijent?
Odmahnula je glavom: – Ne, inače je kod dr. Hagenberga. Izgleda da je tamo pukla cijev pa su danas zatvoreni. Mislila sam, budući da gospođa Muller-Schulze opet kasni, možda biste mogli primiti tog čovjeka. Čini se da ima jake bolove. Desni mu je obraz opasno otekao. Inače je vrlo zgodan.
– Pa, pošaljite ga onda unutra i pripremite sve što je potrebno.
Idućeg su se trenutka vrata otvorila i u ordinaciju je žustrim korakom ušetao visok, vitak muškarac. Vau, ovaj je muškarac znao što hoće. Nije ni čudo da se svidio sestri Mathilde. Pru-žio mi je ruku osvajački se smiješeći, prije no što je osmijeh ustupio mjesto bolnom trzaju.
– Zahvaljujem, doktorice. Spasili ste me. Kao što sam već rekao Vašoj asistentici, jako mi se žuri. Za tri sata moram biti u zračnoj luci. A muči me taj prokleti zub. Radite s njim što god želite. Samo me oslobodite boli i omogućite mi da stignem na ovaj važan poslovni put. Bila bi totalna katastrofa kad ne bih stigao. – Sa čela je uklonio svoju dugu crnu kosu.
Slušala sam ga i pritom pažljivo proučavala njegove crte lica. Bio je stvarno jako zgodan! Uspjeh se očitovao iz svake njegove pore. No bilo je čudno što mi se činilo da mi je taj muška-rac odnekud poznat. Već sam negdje vidjela to lice. No uz najbolju se volju nisam mogla sjetiti gdje je to bilo. On nijednom riječju nije dao naslutiti da smo se već sreli.
Pokazala sam mu da sjedne na stolicu: – Izvolite, sjednite, pristojno sam mu se nasmiješila, – vidjet ću što mogu učiniti za Vas.
U tom je trenutku glasno zazvonio nečiji mobitel. Njegov mobitel. Iz džepa jakne izvukao je sićušnu spravicu koju bi se teško moglo prepoznati kao mobitel.
– Molim Vas, isključite mobitel, zahtijevala sam svojim najstrožim glasom. – U ordinaciji se nalaze elektronski instrumenti kojima mobitel može naštetiti. – Što on misli, gdje se nalazi? Danas svi znaju da se u liječničkim ordinacijama moraju isključiti mobiteli. Ispričavajući se reče: – Oprostite, hitno je. Bit ću kratak. – Pritisnuo je zelenu tipku kako bi preuzeo poziv.
– Halo? Pa konačno, gospođo Gruber, trebala Vam je cijela vječnost. Ne, kod stomatologa sam. Dobro slušajte: očekujem e-mail od Parker-Stokingtona. Trebao bi stići u roku od pola sata. Donesite mi taj e-mail u ordinaciju. Ne, čekajte, donesite mi ga radije u zračnu luku. Na check-in šalter. Ma molim Vas, gospođo Gruber, naći ćete ga. Nije to baš tako teško. Ne zabo-ravite izbrisati taj e-mail. Stvar je vrhunska tajna! Nikome ni riječi. Da, to bi bilo sve. – Preki-nuo je razgovor bez pozdrava. – Još se jednom ispričavam. Sad sam samo Vaš. – Sjeo je na stolicu.
Okrenula sam se prema ekranu. Sestra Mathilde je u međuvremenu unijela pacijentove po-datke. – Rotter, Ferdinand Jakob, pisalo je tiskanim slovima. Sad mi se upalila lampica! Zato mi se činio tako poznat! Carla mi je jednom pokazala sliku s neke zabave u tvrtki. Ovaj okretan muškarac nije bio nitko drugi doli Efdžej Rotter, Carlin trn u oku. Bila je prava ironija što ga je sudbina dovela baš u moju ordinaciju. Predao se u ruke najboljoj prijateljici svoje najljuće nep-rijateljice. No mogao je biti miran. Nisam bez razloga položila zakletvu. Njome se nije predvi-đalo mučenje.
Pregledala sam zub koji ga je bolio i poslala Rottera na rendgen. Nakon nekoliko je minuta stigla potvrda. Zub je bio potpuno gnojan. Nije bilo drugog izbora – morao je van.
Sestra Mathilde je pripremila sve za vađenje zuba. Izvukla sam injekciju. Parker-Stokington... Zašto mi je to neobično ime bilo poznato?
– Kamo putujete? Idete li na odmor? – raspitivala sam se više da bih pacijentu umanjila strah, a ne zbog znatiželje. Rado sam čavrljanjem ubijala vrijeme potrebno da bi injekcija poče-la djelovati.
– Ne, ne, putujem poslovno. Letim za London. Možete li sada početi? – Rotter je bio vidno nestrpljiv.
Za njegovo sam dobro pričekala još neko vrijeme. Vađenje zuba je bio rutinski posao koji je trajao samo nekoliko minuta. I ovaj je put bilo brzo gotovo. Očistila sam ranu i rekla asistentici da pacijentu da sredstvo protiv bolova u slučaju da mu večeras bude potrebno.
– Koliko ostajete u Engleskoj?
Rotter slegne ramenima: – Dan-dva.
Kimnula sam: – Dobro. Ako dođe do neočekivanih komplikacija, možete se obratiti nekom od tamošnjih stomatologa. No smatram da to neće biti potrebno.
Rotter se zahvalio i pružio mi ruku. Okrenuo se i napustio ordinaciju žureći u zračnu luku. Čudan tip. Čudan tip kojemu čudna osoba šalje e-mail. Kako se ono zvala? Parker-Stokington? Odjednom sam se sjetila otkuda mi je poznato to ime. Carla posluje s tvrtkom koja se tako zo-ve, a nalazi se u Londonu. Rotter je upravo krenuo za London. To je moralo biti povezano! Mo-ram obavezno obavijestiti Carlu! Odmah!


Tek sam oko pet sati poslijepodne uspjela dobiti Carlu na mobitel: – Nikad nećeš pogoditi tko je danas bio u ordinaciji! – Unaprijed sam se radovala njenom zaprepaštenju. – Visok je, ima dugu crnu kosu i ti ga ne voliš. – – King Kong?
– Ne, nisi ni blizu. Netko iz tvoje uže okoline.
– Iskreno, Roli, trenutno nisam raspoložena za zagonetke. Moram se pripremiti za put u London.
– Ne želim te zadržavati. Željela sam ti samo reći da je Rotter bio u ordinaciji. Izvadila sam mu zub prije nego što je otišao u zračnu luku.
– Rotter je otišao u zračnu luku? – Carla se iskreno začudila.
– Da, zar nisi znala?
– Samo znam da je uzeo dva slobodna dana. Nisam znala da će u ta dva dana ići na godišnji zrakoplovom.
– Ne ide na godišnji. Koliko sam ga razumjela, ide na poslovni put u London. Želi posjetiti onu tvrtku. Parker-Nešto. Onu koju si proteklih tjedana više puta spominjala. Zato mi je i ostala u sjećanju. Tvrtka s kojom želiš sklopiti taj veliki posao.
Na drugoj je strani linije zavladao muk.
– Roli, ne miči se. U blizini sam, stižem. Želim da mi sve ispričaš, riječ po riječ. – Prekinula je vezu.
Pregledala sam posljednjeg pacijenta za danas, a ubrzo nakon toga kroz vrata proviri Carlina glava.
– Dakle, još jednom polako. – Mislim da još nikad nisam vidjela Carlu ovako ozbiljnu i kon-centriranu. – Telefonski si mi rekla da je Rotter došao u ordinaciju. Jesi li sigurna da je to bio F. J.? Ferdinand Jakob Rotter?
Utipkala sam njegovo ime u kompjuter i pojavili su se podaci: Rotter, Ferdinand Jakob. Na-vela sam joj adresu.
Carla kimne. – To je on. Kako znaš da putuje u London?
– Jednostavno, sam mi je rekao. Razgovarao je i s asistenticom ili tajnicom. Zvao ju je gos-pođa Huber ili Gruber...
Carla kimne: – Gruber. Da, to mu je tajnica. Dakle, razgovarao je s njom? Tu iz ordinacije? – Čekao je e-mail od te tvrtke Parker. – Parker-Stokington?
Kimnula sam: – Da, točno. Naložio je gospođi Gruber da mu taj e-mail donese u zračnu luku jer ga obavezno mora imati prije no što otputuje za London. Ljutila sam se što koristi mobitel u ordinaciji. Rekao mi je da mu je taj poziv izuzetno važan.
– Zašto Rotter očekuje e-mail od Parker-Stokingtona? – Carla je bila potpuno zbunjena. – On nema nikakve veze s tim poslom. Ja vodim prodaju unutar Europe. Zato se on uopće ne mi-ješa u Englesku, a mene nije briga što on radi po Južnoj Americi. Jesi li sigurna da se nisi zabu-nila?
– Kako se možeš zabuniti s imenom Parker-Stokington?
Carla kimne: – Imaš pravo. Moram saznati što piše u tom e-mailu.
– Mislim da to nikad nećeš saznati. Naložio je toj gospođi Gruber da ga odmah izbriše.
– E, pa tko bi to razumio. Ja ne, ali mi se ne sviđa. Nikako mi se to ne sviđa, Roli. Ako mi se upetlja u posao, zavrnut ću mu vratom.
– Stani malo, pokušala sam je smiriti, – tko zna što je pisalo u tom e-mailu. Možda se nepot-rebno uzbuđuješ. – Ni sama nisam vjerovala u to.
– Moguće je nekako pročitati i izbrisane e-mailove, Carla se nije obazirala na moj pokušaj ublažavanja situacije, – samo što ja nemam pojma kako to ide. Znaš li što bi bilo najpametnije?
Čekala sam da nastavi. – Najbolje bi bilo da odem u ured. Ne sad, sada je još Bubi tamo, a vjerojatno i gospođa Gruber. Iz nje neću ništa izvući jer je odana Rotteru. Kad svi odu, prilijepit ću se za Rotterov PC i pokušati naći taj e-mail.
– Zar je tako jednostavno dokopati se Rotterovog PC-a? – Sumnjičavo odmahnem glavom. – Kako ćeš ući? Kompjuter vrlo vjerojatno ima lozinku. Znaš li kako glasi?
– Ne, otkud bih znala? – Carla nevoljko uzdahne. – Uostalom, politika naše tvrtke je da se lozinka mijenja svakih pet tjedana. Ali ne vjerujem da je teško provaliti njegovu lozinku. Mož-da je kao lozinku uzeo djevojačko prezime svoje supruge, ime psa ili ime jednoga od svoje dje-ce. Rotter je sve samo ne originalan i kreativan.
– I? Znaš li djevojačko prezime njegove supruge? – izazivački upitah.
– Bernberg, ispali Carla kao iz puške, – grofica Dorothea Bernberg. Njezin je otac vlasnik najvećeg zemljišta zapadno od grada. Ona je jedina nasljednica. Dobri stari F. J. se dobro uvali-o.
– Znaš li i ime njegovog psa?
Carla digne, a zatim ponovno spusti ruke: – Ne, ne znam. Ali kako bi netko nemaštovit naz-vao psa? Hasso? Bello? Više me brine što nemam pojma kako pronaći izbrisani e-mail. Imaš li ti kakvu ideju? Svakako moram saznati što se to tu zbiva. Radi se o mojoj egzistenciji.
– Ti to ozbiljno pitaš mene jesam li u stanju riješiti kompjuterski problem? Mene koja sam sretna što znam pisati u Wordu i slati e-mailove? Potreban ti je stručnjak, netko tko se razumije u kompjutere.
Carla, koja je počela hodati ukrug po ordinaciji, odjednom stane: – Fantastična ideja, baš to trebamo. Naći ćemo stručnjaka za kompjutere.
– Imate li koga u tvrtki? Sigurno imate.
Carla je razmišljala: – Imamo tri informatičara, ali nijednom od njih ne mogu povjeriti ovu zadaću. Ne mogu doći i reći: 'Molim Vas, budite tako ljubazni i uđite potajno u Rotterov sistem. Dajte mi informaciju koju želi sakriti od mene i nemojte nikome reći da sam Vas to zamolila.' Ne, to bi se sigurno saznalo, i što bi onda bilo sa mnom?! Treba nam netko tko nema apsolutno nikakve veze s mojom tvrtkom. Roli, znaš li nekoga tko bi nam odgovarao?
Razmišljala sam. Jedini stručnjak za kompjutere kojeg sam se spontano sjetila bio je Ber-nhard. Bernhard, moj e-mail-prijatelj. No njemu nismo mogle povjeriti ovu škakljivu zadaću. Osim toga, još se nikad nismo vidjeli. Da smo se sreli, da sam znala kakav je to muškarac, onda bismo ga možda mogle pitati, ali ovako...
Rekla sam Carli svoju ideju i svoje dvojbe.
– Svejedno. Nema veze što ga ne poznaješ. Ako se razumije u kompjutere, moraš ga zvati. Imaš li njegov telefonski broj?
Odmahnula sam glavom.
– Onda mu pošalji e-mail i moli se da je on-line. – Carla me gurnula prema kompjuteru.
I tako sam po prvi put sa službenog kompjutera ušla u privatni e-mail-sustav i Bernhardu po-slala kratak e-mail.

Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Hitno! Treba mi tvoja pomoć!

Dragi Bernharde,
nadam se da si on-line. Hitno mi je potrebna tvoja pomoć. Prijateljica i ja moramo pročitati izbrisani e-mail. Moramo također ući u sistem, a ne znamo lozinku. Možeš li nam pomoći? Hit-no je i jako važno. Molim te, javi se odmah. Čekamo tvoju poruku.
Pozdrav
Rosalind

Sjedile smo i čekale. Molile smo se da Bernhard nije kod nekog klijenta pa da tek za dan-dva sjedne za svoj kompjuter. Molitve su nam uslišane i za deset je minuta u desnom donjem uglu ekrana zatitrala kuvertica. Stigao je novi e-mail.

Od: bernhardb@...com
Za: gularo@yahoo.com
Predmet: Stojim na usluzi

Draga Rosalind,
to ja zovem neobičnim načinom upoznavanja. ;-) No sretan sam što ćemo se konačno upoz-nati pa mi okolnosti nisu važne. Reci gdje i kad, i ja ću doći.
Doskora!
Bernhard

Carla uzdahne i odahne: – Tako treba, Bernharde. Napiši mu adresu mog ureda. Neka dođe u osam, ili bolje u osam i dvadeset. Onda sigurno više nikoga nema. Tim koji posluje s Ameri-kom uvijek ostaje dulje zbog vremenske razlike. Napiši mu da ga čekamo na ulazu.
Učinila sam kako mi je rekla. Sad je trebalo čekati. Na brzinu sam nazvala dečke. Neću im nedostajati, na MTV-u je bio neki unplugged koncert.
Otišle smo u kineski restoran na uglu da ubijemo vrijeme. Naručila sam porciju kiseloslatke svinjetine. – Gularo, mislila sam smiješeći se.
Kad smo oko osam i dvadeset konačno došle pred zgradu, uredi su već bili u potpunom mra-ku. Parkiralište je bilo tiho i pusto. Carla je automobil parkirala iza široke živice tako da ga nije mogao vidjeti nitko tko bi ovako kasno neočekivano došao u tvornicu.
– Imaš li uopće ključ Rotterovog ureda? – Možda nam plan propadne zbog banalnosti.
Carla kimne: – Svi šefovi odjela imaju univerzalni ključ. – Otključala je velika, teška ulazna vrata. – Moramo imati pristup svim prostorijama u svako doba noći i dana u slučaju da se nešto dogodi odnosno u slučaju neposredne opasnosti. Pritom se najviše misli na požar. No kad bolje razmisliš, odnosi se i na ovu situaciju. Meni u svakom slučaju gori pod petama! Najbolje da čekamo ovdje. – Pokazala je dvije moderne, tapecirane stolice. – Ovo je čekaonica za posjetite-lje. Još malo pa će se pojaviti tvoj Bernhard.
Moj Bernhard? Moj Bernhard? Upomoć, bila sam toliko zaokupljena pomaganjem oko rje-šavanja problema, razmišljanjem kako se dokopati Rotterovog e-maila i što bi on trebao značiti, da sam potpuno zaboravila da je ovo ujedno i moj prvi sastanak s Bernhardom. Koliko već traje naše dopisivanje! Što smo sve već rekli jedno drugome! Koliko sam puta razmišljala kako bih se na našem prvom sastanku prikazala u najboljem svjetlu. A sada stojim u neosvijetljenoj če-kaonici tvrtke Moosburger. Kroz široku je staklenu stijenu dopiralo blijedo svjetlo ulične ra-svjete s parkirališta. Stvarno neobično mjesto za nečiji prvi sastanak. Ni traga romantici. Na sebi sam imala običnu odjeću, a našminkala sam se decentno kao i svakog radnog dana. Barem sam to mogla promijeniti. Obavezno moram popraviti ruž. – Postoji li ovdje negdje toalet?
Carla mi pokaže put. Pokušala sam spasiti što se dalo spasiti. U svojoj sam ogromnoj torbi srećom pronašla maškaru, a boja ruža je napola odgovarala. Učinilo mi se da čujem otvaranje ulaznih vrata popraćeno laganom škripom. Stigao je Bernhard! Žurno sam napustila prostoriju.
Nisam se prevarila. Carla je stajala nasuprot nepoznatom muškarcu prosječne visine. Pružili su si ruke. Zapravo sam mu namjeravala veselo prići, no nešto me je zaustavilo. Nešto je tu bilo čudno. Pružili su jedno drugom ruku, a pokreti su im bili kao na usporenoj snimci. Nije im se žurilo pustiti ruke.
– Rosalind, čula sam kako govori Bernhard, – konačno. Nećeš vjerovati kako sam se veselio ovom trenutku! Ni u najsmjelijim snovima nisam zamišljao da si ovako lijepa. Tako si... – Osta-tak je rečenice ostao visjeti u zraku. Bio je posve očaran mojom prijateljicom.
A Carla, ona odlučna i energična Carla? Ona Carla koja je mislila samo na London i Rotte-ra? Carla je stajala, blaženo se smješkala i nije smatrala potrebnim objasniti da je riječ o zabuni.
Smatrala sam da je sad došlo vrijeme da se umiješam: – Hej, Bernharde, rekla sam hodajući prema njima i pomalo nespretno mahnula desnom rukom. – Ja sam Rosalind. Ruka koju držiš pripada mojoj prijateljici Carli. Lijepo od tebe što si odmah došao. Carla ima velik problem i nadamo se da joj možeš pomoći.
Činilo se kao da se oboje probudilo iz dugog sna.
– Dobra večer, Carla. – Bernhard joj još jednom stisne ruku, a onda je konačno pusti.
– Dobra večer, Bernharde, reče Carla.
Bernhard jedva makne pogled s Carle, okrene se prema meni i pruži mi ruku. Na njegovom se licu ocrtavalo mnogo manje oduševljenja dok je govorio: – Ti si, dakle, Rosalind. Drago mi je što sam te upoznao. Što mogu učiniti za vas?
– I meni je drago da smo se konačno upoznali.
To je, dakle, bio Bernhard. Bernhard, čije sam e-mailove voljela čitati. A što mi je značio on? Je li zaljubljenost za koju sam mislila da osjećam još uvijek tu? Ne, nisam osjećala ništa. Ovaj muškarac nije imao nikakve veze sa slikom koju sam stvorila u svojoj mašti. Osim toga, činilo se da se na prvi pogled zaljubio u Carlu. Tako, dakle, stvari stoje. Nedostajat će mi nje-govi e-mailovi.
– Rosalind je rekla da si stručnjak za kompjutere, čula sam kako govori Carla.
– Vlasnik sam tvrtke specijalizirane za izradu antivirus programa. – Način na koji joj se na-smiješio bio je mnogo nježniji no što je zahtijevala ova jednostavna rečenica. To sam primijeti-la i u polumračnoj prostoriji.
– Ali ne baviš se samo virusima? – javila sam se iznenada obuzeta strepnjom, – razumiješ se i u informatiku općenito, zar ne?
Bernhard makne pogled s Carle, pogleda me i objasni nam da se itekako razumije u informa-tiku. – Može li mi jedna od vas dvije reći o čemu se ovdje točno radi? Mora biti neka strašna tajna kad smo se našli ovako kasno u mraku. Doduše, volim avanture, ali mislim da bismo tre-bali konačno početi i izvesti stvar na čistac.
Carla je blistala. Činilo se da ih nije fascinirao samo vanjski izgled. Bernhard je očito bio to-čno po Carlinom ukusu. Želio je prijeći odmah na stvar i izvesti sve na čistac bez mnogo odu-govlačenja.
Moja nas je prijateljica zamolila da je slijedimo u njezin ured. Više se uopće nisu obazirali na mene pa sam mogla na miru pomno proučiti svog e-mail-prijatelja. Bio je prosječne visine. Ne bi se moglo reći da je bio debeljuškast, ali nije mi se činio ni vitak. Možda su to bili mišići skriveni ispod košulje. U svakom je slučaju imao široka ramena. Njegova je plava kosa bila ošišana vrlo kratko. Na čelu je već bila prorijeđena i jasno su se vidjeli zalisci. Oči su mu se skrivale iza ovalnih naočala. Nosio je kariranu košulju i bež hlače sa crtom. Njegova odjeća sigurno nije bila ono što je fasciniralo Carlu. Razmišljala sam o Oliveru u odjelu s dvostrukim kopčanjem koji je figuru činio ljepšom. Mislila sam i na Konrada u tamnoplavom klupskom blejzeru i sa svilenom kravatom. Karirana košulja informatičara se nikako nije uklapala u ovaj niz.
Dizalom smo se uspeli do trećeg kata. U dizalu smo stajali licem u lice i smiješili se. Nitko nije znao što bi rekao. No ovo je bila vrlo neobična situacija.
Kad smo ušli u Carlin ured, oprezno je za nama zatvorila vrata. Upalila je svjetlo i pokazala nam da se smjestimo za njezin ovalni stol za primanje stranaka.
– Ovo postaje stvarno napeto, javi se Bernhard. – Što namjeravate? Nadam se da nije ništa ilegalno. Trebam li se uvući u sistem neke tajne službe?
Carla se nasmiješi, ali se brzo uozbilji i skoncentrira: – Ne boj se. Radi se o nečemu potpuno suprotnom. Želimo spriječiti nešto ilegalno ili, bolje rečeno, nepošteno. – U kratkim je crtama ispričala o čemu se radi. Promatrala sam ih i ulovila pogled koji joj je Bernhard uputio. Srcem mi se širila toplina. Ovo se dvoje ljudi zaljubilo preko ušiju jedno u drugo. Nikad nisam mislila da je takvo što moguće. Pogotovo ne kad je riječ o mojoj suzdržanoj prijateljici. Bila sam svje-dok te senzacije. Željela sam da i ja nađem nekoga tko će mi se smiješiti s toliko ljubavi. U sje-ćanju mi se pojavi Gregovo lice. Kako me je držao u svom naručju. Kako su mu oči svjetlucale. Kako je lagano spustio kapke prije no što me je privio uza se i pritisnuo usne na moje...
– Onda se bacimo na posao, reče Bernhard. – Gdje je kompjuter tvog kolege?
Carla je ugasila svjetlo u svom uredu te smo se odšuljali u ured F. J. Rottera koji se nalazio točno preko puta
Carlinog. Brzo je otvorila vrata univerzalnim ključem. Prostorija je bila u gotovo potpunom mraku. Jedini je izvor svjetla bio mjesec, koji je kroz staklenu prozorsku stijenu bacao blijedo svjetlo. Jedva su se nazirali pisaći stol, stol za primanje stranki, stolice i Rotterova teška, crna kožna stolica s visokim naslonom. Mirisalo je na vodicu poslije brijanja.
– Bilo bi mi drago kad ne bismo morali paliti svjetlo. Netko bi mogao proći uz zgradu. Bilo bi neobično da iz Rotterovog ureda dopire svjetlo kad svi znaju da je na godišnjem. Rotter nije tip čovjeka koji se za vrijeme godišnjeg pojavljuje u uredu, pogotovo ne ovako kasno. Hoće li ti svjetlost s ekrana biti dovoljna, Bernharde?
Carla ga je, naravno, zvala Bernhard. Nije bilo ni traga otmjenoj distanciranosti s kojom se inače obraćala muškarcima. Kakva neobična večer. Još nikad nisam bila svjedok ljubavi na prvi pogled. Bilo je čudno osjećati kao da više ne postojiš. No nisam imala drugog izbora; morala sam ostati. Došle smo, naime, Carlinim automobilom, a uostalom nizašto na svijetu nisam že-ljela propustiti daljnji razvoj situacije. Sjela sam, dakle, za Rotterov konferencijski stol. Potajno sam se smješkala. Dobrica je sada u Londonu i ne sluti ništa zlo. Za to se vrijeme tri mračne siluete žele dokopati njegovog ureda, a prije svega njegovog kompjutera. Proklet će dan kada je ušao u moju ordinaciju. Zašto je od svih stomatologa u gradu došao baš k meni?1
Bernhard i Carla su složno nagnuli glave dok je Bernhard tipkao po tipkovnici. Palo mi je na pamet da je zapravo Carlina ideja bila da pišem Bernhardu. Njegov mi e-mail uopće nije zapeo za oko. Je li to bila intuicija? Sudbina? Božja providnost?
– Zar stvarno nemaš pojma kako bi mogla glasiti lozinka? – čula sam kako pita Bernhard. – Već sam pokušao s imenima djece i s djevojačkim prezimenom njegove žene. Hasso i Bello također ne prolaze. Koji je datum rođenja?
Carla mu reče datum, Bernhard ga utipka, kompjuter ga odbije. – Opet ništa. Najčešće se ra-di o susjednim tipkama na tipkovnici. Cesto se koriste jer ih se lako pamti. – Bernhard je ispro-bao svakojake kombinacije. Bezuspješno. – Možemo biti sretni što ovaj sistem dopušta toliko pokušaja. Mnogi se sistemi zablokiraju nakon trećeg pogrešnog unosa. Pada li ti još što na pa-met?
Trgnula sam se. Nisu li se to čuli koraci?
Carla i Bernhard su također poskočili i još uvijek držeći glave jednu uz drugu buljili u otvo-rena vrata. U hodniku se upalilo svjetlo. Sada je svaka zabuna bila isključena.
– Halo? – oglasi se neki muški glas. – Gospodine Rotter, jeste li to vi? Što radite u mraku? – Na vratima se pojavi visok lik. Upalio je svjetlo. Morala sam zatreptati; moje se oči nisu privik-le na iznenadnu svjetlost.
– Ah, to ste Vi, gospođo Martens. – Bilo je očito da je čovjek vrlo iznenađen i da želi znati što se ovdje događa.
Carla mu pristupi smješkajući se. Srce joj je sigurno bilo u petama kao i meni. No izvrsno se kontrolirala i vladala situacijom. – Ah, dobra večer, gospodine Hansemann.
Tko je gospodin Hansemann? Ustala sam i približila se Bernhardu iza kompjutera. Ako gos-podin Hansemann sada pozove policiju, nisam željela biti sama.
– Sigurno postoji razlog zbog kojeg sam Vas zatekao u uredu gospodina Rottera tako kasno? – Glas gospodina Hansemanna je zvučao prijekorno. Bilo je očito da nije bio pretjerano naklo-njen Carli i da je uživao zatekavši je na djelu.
Carla to primijeti i uspravi ramena. Sada je opet postala distancirana poslovna žena naučena na uspjeh. – Naravno da postoji razlog. Smijem li Vam predstaviti... – pokaza na mene, – gos-pođu Steinberg i gospodina... – Naravno, nije imala pojma kako se Bernhard preziva. Tjednima sam se dopisivala s njim, a ni sama-nisam znala njegovo prezime. No Carla je zastala samo nakratko: – I gospodina Bernharda. Kao što znate, proteklih su nas mjeseci često napadali viru-si. Moj je kompjuter bio posebno pogođen pa sam angažirala tvrtku za zaštitu od virusa da ga pregleda. Gospodin Rotter me je zamolio da pogledamo i njegov kompjuter. Dobro se poklopilo da je sada na godišnjem pa ga nećemo ometati u poslu. A ovo... – pokazala je na čovjeka odje-venog u sivo, – ovo je gospodin Hansemann, voditelj našeg pravnog odjela.
– Ovako kasno ga ne biste ometali u poslu ni kad je ovdje, odgovori gospodin Hansemann, kojeg očito još nije uvjerila da se ne događa ništa sumnjivo. – Rade li tvrtke za zaštitu od virusa uvijek ovako kasno?
– Naravno, Bernhard se uspravio, – od posljednjeg vala napada virusa radimo više-manje dvadeset i četiri sata dnevno. Inače ne bismo stigli riješiti sve upite. No Vi nam možete znatno olakšati posao. Vaš nam je cijenjeni kolega zaboravio ostaviti lozinku. Možete li nam pomoći?
Zadržala sam dah. Nije li ovakav pristup bio malo predrzak? Nije trebalo pretjerivati.
Činilo se da Carla misli isto što i ja: – Ali, gospodine Bernharde, gospodin Hansemann si-gurno nema pojma kako bi mogla glasiti lozinka.
Gospodin Hansemann nije mogao šutjeti. – Naravno da znam lozinku, objavi trijumfalno.
Zadržala sam dah. Bernhard je ponovno sjeo, položio ruke na tipkovnicu i spremno čekao da utipka riječ. Malen, jedva primjetan smiješak otkrivao je da se raduje uspjehu svoje strategije.
– Mogu li Vas najprije zamoliti da mi pokažete svojti vizitku? – Gospodin Hansemann priđe bliže i ispruži ruku. – Nećete mi zamjeriti što želim biti siguran.
Bernhard ustane, iz stražnjeg džepa svojih bež hlača izvadi novčanik i pruži mu malo zguž-vanu, ali čitljivu vizitku: – Tvrtka Virenex, Bernhard Braun, poslovođa.
Tek sam se sad prestravila. Što ako i mene zamoli da mu pokažem vizitku?
No Carla se već umiješala: – Ja vam jako zamjeram, gospodine Hansemann. Još Vam nikad nisam dala povoda da sumnjate u moje riječi. – Glas joj je zvučao oštro.
Carlin kolega digne pogled s vizitke i vidjelo se da mu je neugodno: – Naravno da niste, go-spođo Martens. Oprostite ako je tako izgledalo. No moja je zadaća sve ispitati. Razumijete...
– Lozinka, zahtijevao je Bernhard.
Gospodin Hansemann izvuče posljednjeg asa iz rukava: – Lozinka gospodina Rottera glasi vrlo jednostavno: 'Sef prodaje'.
Carla glasno udahne. Gospodin Hansemann ju je čuo i podlo se nacerio. Nakon kratkog poz-drava napustio je prostoriju i zatvorio vrata za sobom.
Bernhard se smijao: – Ovo smo dobro izveli. Imaš li još ovako ljupkih kolega, Carla?
– Sef prodaje! – žestila se moja prijateljica. – Jeste li vi to čuli? Glupan je već uvjeren u to.
– Izgleda da smo upravo na dobrom putu da mu zapaprimo, rekla sam, sretna što je taj Han-semann nestao.
Bernhard je unio lozinku i – Bingo!
– Sad smo unutra, Carla se još nije htjela veseliti, – no to je bila samo prva prepreka. Čini mi se da je drugu mnogo teže svladati. Kako ćeš pronaći izbrisani e-mail?
– U informatici postoji nekoliko vrlo važnih pravila, reče Bernhard, – a jedno od njih glasi: kad tražiš izbrisani e-mail, prvo pogledaj u 'koš za smeće'. Devedeset i devet posto e-mailova se, doduše, obriše, ali ih se ne ukloni iz koša. Na taj ih se način još nekoliko dana može čitati bez problema.
Morala sam se nasmijati. Zar će stvarno biti tako jednostavno?
Bernhard je nekoliko puta kliknuo mišem, a onda se zadovoljno zavalio u Rotterovu tešku kožnu stolicu: – Voila, evo ga! Za ovo vam nije trebao stručnjak za kompjutere. Bio je u 'košu', kao što sam i predvidio. – Pokazao je na ekran i kliknuo mišem da isprinta e-mail.
Carla je bila izvan sebe od sreće: – Hvala, hvala, mnogo hvala! – Bacila se Bernhardu oko vrata. Poljubili su se i potpuno zaboravili da sam ja tu. Potpuno su zaboravili da je ovo s e-mailom ozbiljno i da bi bilo najbolje da što prije nestanemo odavde.
Ustala sam i krenula prema štampaču koji je zujeći ispljunuo e-mail. Pročitala sam tekst, ali nisam ništa razumjela. Kada su se konačno prestali ljubiti, nakon otprilike deset minuta, pružila sam prijateljici list papira.
Preletjela ga je pogledom: – Koja svinja! Znate li što Rotter radi? Sutra se sastaje s mojim najboljim klijentima. Namjerava zaključiti posao koji sam ja mukotrpno pripremala proteklih mjeseci. Pripremila sam ugovor i samo ga još treba potpisati. Organizirala sam sve što je potre-bno za proizvodnju, skupila ponude, sve sama, ja, ja, ja.
– Ali kako on to može? – Nije mi bilo jasno. – Pa ti si zadužena za Englesku. Zašto to radi? Što on ima od toga? I zašto može nagovoriti tvoje klijente da te prijeđu?
Carla je dahtala: – Kad bih barem znala! Nemam pojma što se događa. – Srušila se na jednu od stolica i još jednom pročitala e-mail.
Bernhard je gledao preko njenog ramena: – Ovdje je navedena neka cijena, pokazao je odre-đeno mjesto.
Carla se trgla: – Da, imaš pravo. Cijena je nešto niža od one koju sam ja ponudila. To sam potpuno previdjela. – Ustala je i počela hodati gore-dolje: – Doduše, još mi nije sve jasno, ali jedno je sigurno. Nema druge, moram obavijestiti gospodina Moosburgera. Moramo nešto po-duzeti. Sumnjam da Rotter ne šteti samo meni već i cijeloj tvrtki, a sve zato da bi se prikazao u boljem svjetlu. Mislila sam da je sposoban za mnogo toga, ali ovo prelazi granice moje mašte.
Uputila se prema telefonu i automatski utipkala broj svog nadređenog. Prošlo je neko vrije-me dok se netko javio na drugoj strani linije.
– Da, Martens pri telefonu. Oprostite što smetam ovako kasno, gospođo Moosburger. Mo-ram hitno razgovarati s gospodinom Moosburgerom. Ne, ne sa sinom. S Vašim suprugom. Obavezno s Vašim suprugom. Hvala Vam odsrca. – Carla je čekala, stavila je ruku preko sluša-lice: – Još mi je samo to nedostajalo. Gospođa Moosburger je željela pozvati Bubija na telefon. – Okrenula je očima.
Bernhard me upitno pogleda.
– Bubi je mladi šef u tvrtki. Carla ga tako zove. Jasno ti je da Carla ne želi da se on upliće u ovu situaciju. Pogotovo zato što pretpostavlja da se Rotter udružio s Bubijem.
– Ne samo da pretpostavljam, to je činjenica, siktala je Carla. – Ah, dobra večer, gospodine Moosburger. Da, Martens pri telefonu. Oprostite što smetam ovako kasno. Upravo sam saznala nešto o čemu obavezno moram govoriti s Vama. Radi se o tvrtki. Ne, nažalost, ne može čekati do sutra. Jako je hitno. Još danas moram razgovarati s Vama. Da, da, rado, da, dolazim za dva-deset minuta.
Spustila je slušalicu i duboko udahnula: – Hvala Bogu da je kod kuće. I još je bio budan. Znam da rano ide u krevet otkako je bio u bolnici. Već sam se bojala da ću ga morati probuditi. Bernharde, hvala ti. Spasio si mi život.
Nakratko je izgledalo da će ga ponovno zagrliti. No predomislila se: – Znate li što još piše? Misinakijeve bilance su stigle u London.
– Tko ili što je pak Misinaki?
Carla slegne ramenima: – Nemam pojma. Zvuči kao neko japansko ime no ja ga u svakom slučaju nisam nikad čula pa samo pretpostavljam.
Bernhard je već ponovno sjeo za kompjuter: – Da vidimo što kaže Internet. – Stvarno je bio muškarac koji bez odugovlačenja želi odmah sve izvesti na čistac. Oliveru bi za ovo sigurno trebala asistentica, kao i Konradu. Bernhard će Carli mnogo bolje odgovarati. – Dakle, kako glasi ime?
Carla mu je držala e-mail pod nosom, a Bernhard je utipkao ime u tražilicu. Ubrzo su se na ekranu pojavili mnogobrojni rezultati pretrage. Bernhard je kliknuo na prvi.
Na Carlinom se licu nije mogla previdjeti napetost. Čitala je u sebi, a zatim duboko udahnu-la. – Kao što sam i očekivala, Misinaki je japanska tvrtka. Ponosno i s radošću objavljuje svoju fuziju s Parker-Stokingtonom do koje je došlo prošlog listopada. Još, doduše, ne znam što to znači, ali Rotter će morati objasniti mnogo toga. Bernharde, možeš li mi još to isprintati? A onda moram krenuti. Ne smijem pustiti starog Moosburgera da me čeka. Bilo bi smiješno da sad ne uspijemo zapapriti dragom Rotteru.
Činilo se da je sigurna u pobjedu. Već je dugo nisam vidjela takvu.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XXIV
Budući da se Carla odvezla do šefa, Bernhard se ponudio da me odveze kući. Rado sam pri-hvatila njegovu ponudu. Ubrzo sam sjedila u njegovom kombiju među kablovima i dijelovima kompjutera, hrpama papira i knjiga. Neko smo se vrijeme vozili šuteći, a onda Bernhard preki-ne tišinu: – Zao mi je, u njegovom se glasu čula iskrena potištenost, – nisam mogao ni slutiti kako će se sve to odvijati...
– Ne mora ti biti žao, glas mi je zvučao osornije nego što sam namjeravala, – ti i Carla si savršeno odgovarate! Mnogo bolje nego nas dvoje. Uostalom, što se još može reći protiv ljuba-vi na prvi pogled? Tu smo svi nemoćni.
Bernhard je blistao: – Lijepo od tebe što to kažeš. Da mi je netko rekao da će me ljubav po-goditi kao munja, rekao bih mu da ide kvragu. Još mi se nikad nije dogodilo nešto poput ovoga s Carlom. Misliš li da se i ja njoj sviđam?
Zadnje je riječi izgovorio s tako dirljivom mješavinom nade i nesigurnosti da sam se morala nasmiješiti iako nisam htjela. – Naravno da joj se sviđaš. To se nije moglo previdjeti.
Bernhard još jače zablista. Upravo smo se vozili kroz dio grada u kojem su se nalazili mno-gobrojni lokali i restorani. Na nogostupu se guralo mnoštvo ljudi. Svi su stolovi bili zauzeti. U automobil su kroz otvorene prozore dopirali smijeh i galama. Bernhard se zaustavio iza parki-ranih automobila.
– Odmah se vraćam. – Iskočio je iz automobila. Ostala sam sjediti i začuđeno gledala za njim kroz vjetrobransko staklo. Što je pak sad?
Vidjela sam kako Bernhard žuri do prodavača koji je nudio ruže kružeći oko stolova. Kupio je sve koje je ovaj imao i vratio se noseći ogroman buket crvenih ruža. Izvukao je jednu i pružio mi je, a ostatak je položio na hrpu papira na stražnjem sjedalu.
– Ova je ruža za tebe, Rosalind. Znak zahvalnosti za zaista lijepo e-mail-prijateljstvo i zato što sam preko tebe upoznao Carlu. Nadam se da ćemo i dalje biti dobri prijatelji.
– Pa naravno da ćemo ostati prijatelji. – Zabola sam nos u ružu. Nije imala nikakav miris. Kvragu, i ja sam željela muškarca koji će mi pokloniti ogroman buket cvijeća!
– Možeš li dati buket Carli kad je sljedeći put vidiš?
– Mogu, i to još večeras. Mi, naime, stanujemo u istoj kući. – Razmišljala sam. Carla se si-gurno neće ljutiti: – Želiš li njen telefonski broj?
Itekako je želio njen broj. Na rastanku smo se poljubili u obraze. Lijepo je što ćemo biti pri-jatelji. Bit će lijepo vidjeti Carlu ponovno sretnu. No bilo bi vrijeme i da ja ponovno budem sretna. Malo ću ubrzati tempo sa Stefanom.
Začudilo me je što se Carla vratila ubrzo nakon mog povratka kući. Otključala je ulazna vra-ta i ušla. Jedva sam uspjela staviti ruže u vodu i sakriti ih iza zavjese kada je pokucala na vrata mog stana.
– Roli? – šaptala je. – Roli, jesi li još budna?
Otvorila sam joj vrata i pozvala je da uđe. – Misliš li da bih oka sklopila ne znajući što ti je šef rekao o ovoj misterioznoj situaciji? Dakle, pričaj.
Carla sjedne u Hubertov naslonjač. – Kratko smo razgovarali. Kad sam se pojavila, Moos-burger je već bio u pidžami i kućnom ogtaču. Gospođa Moosburger bi me najradije bila zadavi-la. Razumijem kako joj je, muž joj je bolestan i želi ga držati podalje od svega što bi ga uznemi-rilo. No postoje stvari koje mu se ne smiju skrivati. Ni gospodin Moosburger ne može povezati što to Rotter izvodi i naravno da se uznemirio. Njemu je Rotter napričao nešto o mirnim danima koje će sa suprugom provesti na selu u vikendici njenih roditelja. Još je bio toliko pametan i spomenuo da je vikendica na tako zabačenom mjestu da mu mobitel nema signala pa neće biti dostupan. Vrlo lukavo, zar ne?
Stvarno, vrlo lukavo. Taj mi je izgovor bio jako poznat.
– No razjasnit ćemo o čemu je riječ, nastavi Carla ne primijetivši da su mi misli ponovno od-lutale. – Gospodin Moosburger i ja hvatamo sutra prvi let za London. Provjerili smo na Interne-tu, kreće u pola sedam što znači da u pola šest moram biti u zračnoj luci. Možeš li se, molim te, ujutro pobrinuti za Marie i Puxija i obavijestiti Holzi? Ne želim je buditi.
Kimnula sam: – Naravno, nema problema. Napeto iščekujem rezultate vaše istrage.
Carla zijevne: – Odsrca ti hvala, Roli. Kakva večer! Vrijeme je da legnem u krevet. Neću baš dugo spavati.
Ustala je iz naslonjača. Razmišljala sam kako je sad pravi trenutak da joj predam Bernhar-dove ruže kadli je rekla: – I, Roli, hvala za Bernharda.
– Oh, rekla sam velikodušno i krenula unatraške prema zavjesi, – nema na čemu.
– Ne oduzimam ti ga, zar ne, Roli? Ne čini mi se da si se zaljubila u njega. Reci mi otvoreno ako želiš da se povučem. Znaš kako mi je važno naše prijateljstvo.
I da sam joj imala štogod za reći, čisto sumnjam da bi to nešto promijenilo. Carla je bila za-ljubljena preko ušiju, a ni Bernhard nije bio bolji.
– Ma daj. Drago mi je što ste se vas dvoje našli. Kod vas to ide brzinski. Činilo mi se gotovo kao da ste iz ureda željeli ravno pred oltar.
Carla se smijala. Već je dugo nisam vidjela tako sretnu: – Misliš kao naslov one knjige o ko-joj je govorila Bea, 'S Interneta do bračnog kreveta?
Obje smo se smijale.
– Ne, ne, bez brige, neću žuriti. Kad završi ovo s Londonom i sve se razjasni, uzet ću si do-voljno vremena da upoznam Bernharda. I tebi se čini da i on mene želi bolje upoznati, zar ne, Roli?
Kimnula sam: – Ma naravno. – Pružila sam ruku kroz otvor među zavjesama i svojoj zapa-njenoj prijateljici pod nos stavila ogroman buket ruža sa čijih se peteljki još cijedila voda: – Evo ti dokaz. Sa srdačnim pozdravima od Bernharda.
Ovo je bilo previše za Carline prenapete živce. Istovremeno se smijući i plačući, zaroni gla-vu u buket ruža.
– I još nešto, rekla sam kad je ponovno izronila, – dala sam mu broj tvog mobitela.
Snažno me zagrlila: – Roli, ti si pravo zlato!
Nestala je sva u oblacima noseći svoj buket ruža.
Sljedećeg dana, otprilike u vrijeme ručka, zapišti mobitel: – Sve je riješeno. Rotter je luđak. Stižem sutra oko osamnaest sati. Bernhard dolazi po mene. Stižem kući. Carla.
Pa, hvala Bogu. Nije bilo ništa novo da Carla misli kako je Rotter luđak. Jedva sam čekala da čujem pojedinosti. Saznat ću ih sutra navečer. Bernhard će doći po nju u zračnu luku. Znači da ju je već nazvao, a ona nije nepotrebno okolišala. Uopće nisam bila iznenađena. Muškarac od akcije je sreo ženu od akcije.
Upravo sam se bila povukla na kratku pauzu za kavu. Svi su kolege bili zauzeti pacijentima. Grega nije bilo na vidiku. Naravno, to me veselilo. Taj mi se čovjek pojavljivao u mislima mnogo češće no što sam željela. Sjećanja na dane sreće. Sjećanja na ukradene trenutke. Baš sam glupa što trošim vrijeme misleći na njega. Jedno je bilo sigurno: Greg više nije želio ništa od mene. Bio je ljubazan i ponašao se korektno. No ponašao se kao da naših zajedničkih dana u Beču nije ni bilo. To me je povrijedilo. I to jako.
Naći ću se sa Stefanom na ručku. Ako me danas konačno ne poljubi, preuzet ću inicijativu. Baš me briga za ponašanje dolično jednoj dami. Bilo mi je dosta. Ustala sam i oprala ruke. Već me je čekao novi pacijent.
Ponovno smo se našli u talijanskom restoranu. Stefan nije podnosio kineske restorane. Nje-mačku je kuhinju smatrao premasnom. Prišao mi je širom raširenih ruku: – Rosalind, ljubo mo-ja. Uvijek se iznova razveselim kad te vidim.
Nije li ovo bio srdačan pozdrav? Budio je želju za nečim više. Činilo se da Stefanu pomisao da to – više ubrzo provede u djelo više nije tako odbojna. Primio me je pod ruku i kažiprstom desne ruke nježno milovao moj obraz. Pogledala sam ga i smiješila se.
– Uspio sam nam rezervirati stol u zaklonjenom dijelu terase. Voliš tamo sjediti, zar ne, lju-bo moja? Meni je također najdraži.
Položio mi je ruku na leđa i gurnuo me u smjeru terase. Posjednička gesta. Jesam li iz ovog mogla zaključiti da će se moja nadanja uskoro ispuniti? Moje se preuranjeno veselje, kao već mnogo puta ranije, ubrzo stišalo: – Kakav lijep, sunčan dani Razmišljam da ranije odletim na Mallorcu iako je tek početak kolovoza i otok sigurno već vrvi turistima. Pretpostavljao sam da ću se cijelo ljeto baviti jednim velikim projektom, no mogli bismo ga srediti i prije. Već čujem kako me zovu golf tereni.
Sjeli smo za naš stol. Kao i uvijek, radilo se o najboljem stolu u restoranu. Kao i uvijek, već se pojavila hrpa konobara da preuzme naše narudžbe. U međuvremenu sam se uvjerila da su Stefanove napojnice kraljevske.
Izgubila sam tek, još i to! Nisam računala da će se Stefan tako brzo povući na jug. Planirala sam da bismo najesen mogli zajedno odletjeti na Mallorcu. To je trebala biti prikladna prigoda da se moji sinovi i Stefan bolje upoznaju...
– Ovdje imaju odličan vitello tonnato, Stefan je prekinuo moje misli i dao konobaru znak da smo spremni naručiti. Ipak sam se radije odlučila za mozzarellu s rajčicama i bosiljkom. Ljeti sam kao i obično osjećala neutaživu potrebu za vitaminima.
Sjedili smo jedno nasuprot drugome. Gledala sam u njegove ledenoplave oči. Hoću li uspjeti otopiti taj led svojim posebno toplim i srdačnim pogledima? Možda bi tada odustao od leta za Mallorcu kako bi ostao u mojoj blizini! Ili će sam predložiti da pođem s njim. Smiješila sam se i jezikom lagano prešla preko donje usne. – Tako ćete ga sigurno uspaliti. – Ovaj sam savjet nedavno pročitala u nekom časopisu za žene.
Djelovalo je, Stefanov se pogled promijenio.
Jesam li u njemu vidjela iznenađenost? Odlučila sam isprobati još jedan savjet i par puta sam trepnula. Željela sam brže, više, divlje.
Stefan se nagnuo prema meni, primio me za ruke i pogledao me u oči: – Je li ti trepavica pa-la u oko? – Glas mu je zvučao više nestrpljiv nego zabrinut. – Ili ti smeta sunce?
Brzo sam prestala treptati. – Ni jedno ni drugo, rekla sam grubo istrgnuta iz romantičnog sa-njarenja i vraćena u stvarnost.
– Onda je sve u redu. Već sam ti želio preporučiti svog okulista. Stari smo prijatelji s golfa. Pravi je stručnjak u svom području. Ah, prije nego zaboravim, zamolio sam te da mi doneseš prospekt hotela u kojem si odsjela u Beču. Jesi li se sjetila donijeti mi ga, ljubo moja?
Naravno da sam se sjetila. Već sam ga prije nekoliko dana ubacila u torbu. Sad sam je otvo-rila i počela kopati. Prednost velikih torbi je što u njih stane brdo stvari. – Soba, kuhinja, osta-va, kako bi to rekla gospođa Holzinger, a što bi značilo: cijeli stan. Nedostatak je bio da se više ništa nije moglo pronaći. Pogotovo kad si želio ostaviti dobar dojam i kad bi najradije elegan-tnim pokretom na stol izvadio ono što tražiš. – Sadržaj torbice je odraz duše njene vlasnice, pročitala sam jednom. Ma super, Stefan je sada dobio lijepu predodžbu o mojoj duši. Kopala sam i kopala, ali nije pomoglo. Morala sam na stol izvaditi novčanik, ključeve, maramice, ruž, nekoliko starih fotografija, rokovnik, etui s vizitkama, ah, konačno, traženi prospekt. Izravnala sam poprilično zgužvan list papira i gurnula ga prema Stefanu.
Već je upecao jednu staru fotografiju snimljenu prošloga Badnjaka. Stajala sam s obojicom sinova ispred božičnog drvca. Kosa mi je tada još imala crvenkaste tonove i nosila sam je dig-nutu u punđu. Bila sam odjevena u bež haljinu s jaknicom, a oko vrata mi je visjela teška ogrli-ca od jantara. Pripadala je Peterovoj majci i nosila sam je Hubertu za ljubav. Već sam onda znala da mi ne pristaje uz lice. Stefan je skinuo naočale kao i svaki put kad je nešto htio dobro promotriti: – Tko je ovo? – raspitivao se.
– To su moji sinovi. Tim i Sebastian, jednom si ih vidio nakratko, kad si došao po mene, zar se ne sjećaš?
Odmahnuo je rukom: – Ne, znam da su ovo tvoji sinovi, reče nestrpljivo, – želim znati tko je ova žena u sredini?
Nasmijala sam se odsrca. – Zar sam se stvarno toliko promijenila? To sam ja. No sada imam nove naočale i drugačiju frizuru.
Stefan digne pogled s fotografije, pogleda me, vrati pogled na fotografiju pa na mene, zatim opet na fotografiju. Očekivala sam da će konačno reći: – Dakle, stvarno si se promijenila!
Rekao je: – Dakle, stvarno si se promijenila!
Morala sam se nasmiješiti. Poznajem muškarce.
– Zašto si to učinila? Bila si lijepa žena.
Prerano sam se poveselila. Ni u snu nisam očekivala ovakve riječi! U tom je trenutku kono-bar donio jelo. Bila sam tako zbunjena da nisam bila sposobna smisliti nikakav odgovor.
– Tko te je nagovorio na taj novi izgled? – nastavi Stefan. – Kako se otmjena elegancija mo-že zamijeniti... – Ni sam nije znao kako bi dovršio rečenicu. – Da, pa, reče naposljetku, – možeš ponovno pustiti da ti naraste kosa.
Zatim se posvetio svojoj teletini izrezanoj na sitne komadiće, posložene u obliku lepeze na staklenom tanjuru.
Meso je bilo preliveno umakom od tune i ukrašeno malim, zelenim kaparima. Dok sam u ti-šini jela svoju mozzarellu, razmišljala sam bih li se, Stefanu za ljubav, bila spremna ponovno vratiti svom starom izgledu. Ne, nisam bila spremna. Stefan će se morati snaći s mojim sadaš-njim izgledom jer sam se ovako osjećala mnogo bolje.
– Kako vrijeme brzo prolazi, promijenio je temu. – Opet je srijeda, što znači da nam se bliži vikend. Imaš li nešto lijepo u planu, ljubo moja?
Sjetila sam se subote i Hubertovog vjenčanja. Već sam vidjela uzvanike kako prolaze izme-đu klupa u crkvi. Svi u paru, samo ja sama. Smogla sam hrabrosti i pitala prije no što se opet predomislim: – Dobro da si to spomenuo, Stefane. Planiraš li nešto za subotu? Pozvana sam...
– Ovu subotu? – ponovi Stefan upavši mi u riječ. – Stvarno si mislila na ovu subotu? Da, ljubo moja, naravno da već imam nešto u planu. Sutra navečer u Njemačku stižu moji prijatelji iz Arte. Moja je dužnost posvetiti im svoju punu pozornost za vrijeme njihovog boravka. U subotu smo pozvani na veliku zabavu. Pokazat ću im grad, a onda idemo u Beč. Zato sam te i zamolio za prospekt.
– Koliko ostaju tvoji prijatelji? – Ljutila sam se na sebe zato što mi je glas zvučao tako potiš-teno. Još nikad nije spomenuo te prijatelje.
– Tjedan, možda dva? Ovisi o vremenu.
Jedan ili dva tjedna? Nije valjda stvarno očekivao da ću tjedan dana, ili možda čak dva, sje-diti kod kuće i čekati da gospodin nađe vremena za mene? Zašto nisam smjela upoznati te prija-telje? Mogla sam ići s njima dok im pokazuje grad. Još ga nikad nisam pratila na neku zabavu, a očito su ga često pozivali. Ne, zaklela sam se sama sebi da ću učiniti sve da me povede na tu zabavu i predstavi me svojim prijateljima govoreći: – Ovo je Rosalind, moja ljuba.
Zavest ću ga prema svim pravilima umjetnosti zavođenja. Morala sam se nasmiješiti zbog te zamamne zamisli. Zašto ne bih odmah stupila u akciju? Bila je srijeda i imala sam slobodno poslijepodne. Stefan je također bio slobodan iako sam znala da je u mislima već napola na golf terenu. Kako stvari stoje, danas neće biti ništa od golfa. Moji su sinovi srijedom imali nogome-tni trening do pola sedam. Nije se moglo bolje poklopiti. Imala sam slobodan teren.
– Račun, molim! – začula sam Stefanov energičan glas dok je desnom rukom domahnuo ko-nobaru. Sad ili nikad!
– Ah Stefane... – Šaptala sam glasom male djevojčice najbolje što sam znala i potrudila se gledati ga bespomoćnim pogledom. Iz iskustva sam znala da takvi pogled jako dobro prolaze kod muškaraca kao što je Stefan. – Moj se automobil pokvario. Hoće li ti biti teško da me od-vezeš kući?
Imala sam pravo. Bespomoćan pogled i molećiv glas malene djevojčice bili su učinkovitiji nego lascivno oblizivanje donje usne. Barem u nekih muškaraca, a prije svega u muškaraca kakav je bio Stefan.
Primio me je za ruku: – Ali naravno, ljubo moja, ljubazno se smješkao, – rado ću to učiniti za tebe. Tvoja se kuća ionako nalazi na putu za golf teren.
Kako praktično. Napustili smo restoran i bila sam sretna što sam automobil parkirala u jed-noj od obližnjih ulica. Ne bi se uklapalo u moj plan da ga je otkrio parkiranog pred restoranom. Kako bih mu što uvjerljivije objasnila svoju laž? Povremeni gubitak pamćenja nije bio baš pret-jerano seksi izgovor.
Sjedili smo u njegovim luksuznim – kolicima, motor je preo, a ja sam se radovala onome što će uslijediti. Danas ga golf teren sigurno neće vidjeti. Neću ga pustiti da ode. Više neće ni želje-ti otići! Mogla sam točno zamisliti: Izaći će iz automobila da mi otvori vrata. Zamolit ću ga da me otprati do vrata. Tamo ću ga pritisnuti uza zid i poljubiti ga, on će mi uzvratiti, a ja ću izvje-žbanim pokretom, ne prekidajući poljubac, otključati vrata i odvući ga u dnevnu sobu. Završit ćemo u krevetu i voditi ljubav strastveno i potpuno. Tako ćemo postati par i bit ćemo spremni pokazati se u javnosti. – Ah, Rosalind, ljubo moja, reći će, – ti si žena mog života. – Sve će mi žene zavidjeti.
Kada smo stali pred kućom, bila sam poprilično zadihana. Kladim se da su mi se obrazi za-crvenjeli. Ovaj put ne zbog srama ili zbunjenosti, nego zbog neukrotive požude.
Sve se odvijalo kako sam pretpostavila. Stefan je ugasio motor, pridržao mi vrata i želio se oprostiti. Zamolila sam ga, smješkajući se, da me otprati do ulaznih vrata. Ova mu se želja nije činila čudnom. Pružio mi je ruku, ali je nisam prihvatila nego sam svoje ruke položila oko nje-govih ramena. Bilo je kao u filmu. Pritisnula sam ga uza zid dramatično uzdahnuvši kao da unaprijed želim spriječiti svaki pokušaj bijega. Energično sam pritisnula svoje usne na njegove.
– Ah Stefane! – zastenjala sam. Možda mrvicu preteatralno, ali cilj opravdava sredstvo. Is-prva je bio potpuno zbunjen, a zatim je i on uzdahnuo i rastvorio usne da mi uzvrati poljubac.
U tom sam trenutku naučila tri stvari. Prvo: postoje muškarci stariji od pedeset godina koji se očajno ljube. Drugo: odbojan pljesniv zadah nije dopirao iz njegovih odijela, kao što sam ranije mislila, nego iz njega samoga. Stefan nije samo smrdio kao stari pas, već je imao i takav okus. Kao treće, naučila sam da postoji stupanj arogantnosti kojeg dosad nisam smatrala mogu-ćim.
Stresao se kao da se mora otarasiti nečeg neugodnog. Rukama je prešao po rukavima kao da želi ukloniti imaginarne čestice prašine i prljavštine. – Ovo je bilo vrlo vulgarno, zar ne, draga moja? – Njegov glas još nikad nije zvučao tako nazalno kao sad. – Čemu sve to? Ja određujem tempo. Što si željela postići ovim prepadom? Zar si stvarno mislila da ovakvim ponašanjem možeš uza se vezati mene i moje imanje?
Trebalo mi je nekoliko sekundi da probavim ove riječi. – Ne, ljubane moj, odgovorih jedna-ko hladno i arogantno, – ovo je bio samo test. Test muževnosti, kad već želiš znati, ljubane moj. – Namjerno sam posebno istakla izraz – ljubane moj.
Stefan, koji je već krenuo prema automobilu, okrenuo se. Pokazalo se da je znatiželja uz arogantnost njegova glavna osobina: – I? – Pun iščekivanja podigne obje obrve.
– I... – ponovila sam i s užitkom zastala, – nisi prošao taj test.
Okrenula sam se i ušla u stan. Stefan Auer-Bergenthal je seronja. Da sam slušala sinove, po-štedjela bih se njegovih gluposti, a pogotovo ovog neugodnog događaja od maloprije. Pokušala sam zaplakati, ali se iznenađujuće brzo javio moj smisao za humor. Odlučila sam nazvati Beu. Ona obavezno mora prva saznati kako je završila ova priča.
XXV
Bea je nakon poziva odmah uskočila u automobil i došla do mene. Provele smo vrlo ugodno poslijepodne tijekom kojega sam joj od riječi do riječi prepričala sve detalje mog razgovora sa Stefanom. Čudila sam se sama sebi što me nimalo ne boli. Zar sam stvarno mislila da mi taj bezobraznik odgovara? Zašto odmah nisam primijetila njegove mane? Možda zato što sam se dugo dopisivala s Bernhardom i pritom zamišljala Stefana? Zato što sam se na taj način uvjerila da mi je Stefan napisao sve one lijepe e-mailove? Stefan mi nikad ne bi poslao onako osjećajne e-mailove. Bila sam sigurna da se Stefan nikad nije ni potrudio dopisivati se s nekim.
U osam su se sati vrata naglo otvorila i pojavila se Carla. Blistala je. Oči su joj svjetlucale, usne se smijale, a ja je proteklih tjedana, ne, nikad u životu, nisam vidjela ovako zgodnu i sret-nu.
– Vratila sam se! – Bacila mi se u zagrljaj. – Drago mi je što si i ti ovdje! – Zagrlila je Beu i pokazala muškarca koji je dosada šutke stajao na vratima: – Da ti predstavim Bernharda. Rosa-lind nas je spojila.
Požurila sam pozdraviti Bernharda i uvesti ga u dnevnu sobu. Bea mu prijateljski stisne ru-ku: – Drago mi je što sam te upoznala, Bernharde. Carlini prijatelji su i moji prijatelji. Ja sam Bea.
– Jesi li gladna? – upitah Carlu.
Odmahnula je glavom. – Ne, već sam večerala u zrakoplovu.
– Bernharde?
Bernhard me žurno uvjerio da ni on nije gladan pa smo sjeli za veliki, teški stol u dnevnoj sobi i pijuckali crno vino.
– A sad pričaj, naredi Bea, – umiremo od znatiželje. Molim te, kreni od samog početka. Ka-ko je izgledao Rotter kad si se pojavila?
Carla se smijala i pijuckala vino. – Bilo je kao na filmu. Kažem vam da ni na filmu nema dramatičnijeg nastup-a od onoga što smo ga kod Parker-Stokingtona odigrali gospodin Moos-burger i ja. – Glasno se nasmijala. – Uhvatili smo, dakle, prvi let i negdje oko osam sati, po britanskom vremenu, bili u centru. Mogli smo se u miru odvesti do zgrade s uredima naših pos-lovnih partnera. Preko puta se srećom nalazi neki kafić pa smo sjeli za stol do prozora. Polovica je prozora bila pokrivena zastorom koji nas je zaklanjao od znatiželjnih pogleda prolaznika. Mogli smo gledati van a da nas nitko ne otkrije. Malo prije devet sati, iz velikog je crnog lon-donskog taksija izašao Rotter. Još nikad nisam vidjela gospodina Moosburgera tako raspolože-nog za akciju. Oboje smo bili sasvim mirni i opušteni. U zrakoplovu smo ukratko dogovorili što ćemo napraviti i sve se odvijalo po planu. Već sam triput posjetila ove klijente i znala sam pro-ceduru. Uputila sam se, dakle, ravno do ljubazne tajnice za prijemnim pultom, predstavila se i rekla kako mi je drago da sam opet u lijepom Londonu. Rekla sam također da smo gospodin Moosburger i ja malo zakasnili na sastanak, ali da bi kolega Rotter već trebao biti ovdje. Ljuba-zna me se gospođa sjećala i susretljivo se smješkala. Otpratila nas je na najviši kat. Pokucala je na visoka vrata od masivnog drva, ušla i najavila nas jasno i glasno: 'Gospođa Martens i gospo-din Moosburger, Sir.' Stala je ustranu kako bi nas propustila.
– Zvuči kao iz romana Jane Austen, dobaci Bea, – batler earlu od Warwicka najavljuje dola-zak gostiju.
Carla krmne: – Da, ja sam imala isti dojam. Pobudili smo enormnu pozornost! – Bila je vid-no uzbuđena: – Direktor tvrtke, gospodin Parker, odmah je skočio i prišao nam. Znate li što me je pitao?
Napeto smo čekali.
'"Mrs. Martens, I'm too glad to see you. Kako Vaša noga?' Dobrica Rotter mu je rekao da sam pala s konja, slomila nogu i zato je on došao umjesto mene.
– Svaka čast, pobjeglo mi je, – tip je premazan svim mastima!
– Ne možete ni zamisliti kako je Rotter problijedio kad nas je ugledao, hihotala se Carla. – Neprestano je kroz kosu provlačio desnu ruku što je znak velike napetosti.
– Zar nije ništa rekao? – zanimalo je Beu.
– Je. – Carla je pokušala imitirati njegov glas: '"Sve Vam mogu objasniti, gospodine Moos-burger.' Zvučao je jadno.
– Mogu misliti. Što si onda učinila?
– Požurila sam predstaviti gospodina Moosburgera prisutnoj gospodi. Laskalo im je što je šef osobno doputovao na ovaj sastanak. Da skratim, pregovori su trajali satima, dva dana. No u svakom su pogledu uspješno okončani. Sklopila sam ugovor kakvom se nisam nadala ni u naj-smjelijim snovima.
– Još uvijek ne razumijem što je Rotter imao od toga da te zamijeni u Londonu?
– To u početku ni nama nije bilo jasno. No kad smo proučili dokumente koje je Rotter prip-remio za sastanak, dobro smo se začudili. Želio je uvjeriti Engleze da strojeve ne kupe oni nego njihova japanska sestrinska tvrtka Misinaki.
– Čemu sve to? – javio se sad Bernhard. S velikim je zanimanjem i očitim divljenjem pratio njeno izlaganje.
– Razlog je jednostavan. Rotter je zadužen za Japan, a ne za Englesku.
– Da, i?
– Znate da u našem poduzeću šefovi svih odjela imaju udio u dobiti. To znači da za svaki ugovor kojeg sklopim i uspješno provedem u djelo dobijem određen postotak zarade koji mi se isplati u obliku premije. Kad se radi o velikom poslu, kao stoje ovaj s tvrtkom Parker- Stokin-gton, radi se i o velikoj premiji. Zato je Rotter odlučio da tu premiju želi za sebe. No to je dola-zilo u obzir samo ako je klijent izvan Europe. Uložio je sva raspoloživa sredstva kako bi nago-vorio Engleze da ugovor ne potpišu oni nego da se posao provede u ime njihove sestrinske tvrt-ke iz Japana.
– Jako lijepo, reče Bernhard suho. – No zašto bi Englezi prihvatili taj prijedlog?
Carla se smješkala: – Zato što je naša dobrica Rotter bio vrlo darežljiv. Primijetio si cijenu istaknutu u onom e-mailu kojeg smo pronašli u Rotterovom kompjuteru, zar ne? Bila je niža od cijene koju sam im ja ponudila. Kad se radi o velikom broju strojeva, i mali je popust značajan. S ekonomskog bi stajališta bilo glupo odbiti takvu ponudu.
– Vau! – Bea je istovremeno bila zbunjena i fascinirana.
– Ali tu nije kraj Rotterovog plana. – Želio je da mi Englezi priopće kako više nisu zaintere-sirani za suradnju. To mu je već uspjelo s Talijanima, sjećate se, zar ne, Bea, Roli?
– I to je bilo Rotterovo maslo? – Mislim, pa tko bi to više shvatio?
– Upravo tako. – Carla stisne usnice.
Koliko si je samo predbacivala zbog neuspjeha tih pregovora!
– U tvrtki bi zbog toga nastala prava pomutnja. Bubi bi se smatrao pozvanim proglasiti Rot-tera šefom prodaje, a stari Moosburger više ne bi mogao učiniti ništa da to spriječi. Mene bi stavili pod Rotterov nadzor ili bi čak razmišljali o otkazu. Rotter bi se tada sigurno milostivo založio da mi pruže još jednu šansu. Založio bi se da ostanem jer mu treba netko tko bi obavljao posao za njega, a on bi ubirao premije.
– Trebala sam mu iščupati glavu, a ne samo zub! – Ovo me je stvarno pogodilo.
– Nedugo nakon propalog posla s Parker-Stokingtonom, Rotter bi iz rukava izvukao ugovor s japanskom tvrtkom Misinaki, koja bi bila spremna otkupiti sve strojeve. Svi bi se veselili i divili mu se. Nitko ne bi primijetio da su Parker-Stokington i Misinaki povezani. Rotter bi izig-ravao nenadmašivog junaka.
– Kako su završili vaši pregovori u Londonu? – raspitivala se Bea.
Uspjeli smo uvjeriti Engleze da potpišu ugovor ne uplićući Misinaki. Naravno, morali smo odobriti nešto nižu cijenu jer bi im inače bilo sumnjivo.
– Što će biti s Rotterom?
– Moosburger mu je dao dva dana da preda svoju ostavku. Ako to ne učini sam, bit će otpuš-ten bez otkaznog roka i protiv njega će biti podnijeta prijava državnom odvjetništvu. Imamo dovoljno razloga pa sam uvjerena da Rotter neće dopustiti da dođe do toga. Dobri stari F. J. pripada prošlosti. – Digla je čašu i nazdravila. – Rotter se sam izbacio iz igre. To sam željela već godinama, ali nikad ga ne bih uspjela izgurati ovako savršeno kako je on sam uspio.
– Dakle, ovo je dokaz da tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada, reče Bea, a zatim smo se kucnuli.

http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XXVI
Petak ujutro. Do vjenčanja je preostao još samo jedan dan. Raspoloženje mi je bilo ravno nu-li.
Bacila sam pogled na popis za danas naručenih pacijenata koji mi je pripremila sestra Mat-hilde. Petkom sam radila samo prijepodne. Poslijepodne je bilo rezervirano za kupovinu namir-nica za vikend. Otkrila sam termin u pola dva kojeg do sada nisam primijetila.
– Tko je Feng? – upitah asistenticu.
– Onaj zgodni arhitekt, trebala sam upisati feng shui. Cijeli ste tjedan bili jako zauzeti pa sam pomislila da će petak biti u redu. Odgovara li Vam ili da ga pomaknem za neki drugi dan?
Osjetila sam kako mi je srce počelo ubrzano tući od uzbuđenja. Razmišljala sam što bi se promijenilo pomicanjem termina? Greg će doći, pogledati moju ordinaciju, razgovarat ćemo o mogućim promjenama. Zatim će ponovno otići. Sudeći prema njegovom distanciranom pona-šanju, ne moram se bojati da će spominjati dane provedene u Beču. Zašto sam onda bila tako uzbuđena?
Posljednji je pacijent napustio ordinaciju malo prije pola dva. – Tako, gotovi smo, gospodine Sommer. Vidimo se na kontroli za šest mjeseci. – Zahvalio je i otvorio vrata koja su vodila u čekaonicu.
Greg je već bio tamo i čekao. Propustio je pacijenta i ušao u ordinaciju: – Hi. Imaš li vreme-na? – Barem je opet prešao na – ti.
Rukom sam ga pozvala da uđe: – Naravno, uđi. Neće dugo trajati, zar ne? Gladna sam kao vuk.
S Gregova je lica osmijeh nestao brzo kako se i pojavio. – Naravno, reče odrješito, – požurit ću.
Dobro je pogledao moju prostoriju i usporedio je s planom kojeg je prethodno dobio. – Tvo-ja je prostorija u obliku kvadrata, to je dobro. Dobri su i žuto obojeni zidovi te bijeli strop. Boje koje prema vrhu postaju svjetlije djeluju ugodno i podižu raspoloženje, što je pacijentima pot-rebno. Sjedni na stolac.
Molim? Čemu sad to? Trebam li isprobati stolicu? Testirati je li dovoljno mekana?
Greg me primi za nadlakticu. – No, hajde, žuri ti se... Već si zaboravila?
Njegov je dodir prožeo svaki komadić moga tijela. Odjednom je sve ponovno oživjelo. Dani u Beču, njegove ruke, usne, riječi i djela. Požurila sam izvršiti ono što me je zamolio i sjela sam u stolac.
– Sada, glas mu je zvučao neočekivano promuklo, – zamisli da si jedan od tvojih klijenata. Zamisli da te je strah, sjediš otvorenih usta i očajnički gledaš pred sebe. Što vidiš?
Rekla sam što vidim: – Zid. Žuti zid.
– Točno, vidiš zid. Smatraš li to ugodnim i umirujućim?
Gledala sam u zid i pokušala se zamisliti u ulozi jednog od mojih pacijenata. – Iskreno reče-no, Greg, ovdje nema ničega što bi me umirilo, ali ni ničega što bi me uznemirilo. Vidim zid. Svježe oličen. I dio stropa.
– Ovdje nema ničeg što bi te uznemirilo? – Greg to očigledno nije mogao shvatiti. – Dakle, oprosti, molim te, ali vjeruj mi da postoje ljudi koje tvoje zvanje uznemiruje. Što je s tobom? I ti moraš povremeno na pregled kod nekog od svojih kolega. Ideš li rado?
Naravno da nisam rado sjedala na stolac Franka Sporera. Bila sam prevelika kukavica da bih to priznala pa se nisam obazirala na njegovu primjedbu nego sam krenula u obranu svog zani-manja.
Greg digne ruku braneći se: – Ovdje se ne radi o tome, Rosi. Govorimo o energiji u ovoj prostoriji. – S tog je stajališta Greg sigurno bio u pravu. – Što misliš o jednoj slici smještenoj tako da je vidi onaj tko sjedi na stolcu?
Razmišljala sam: Slika u ordinaciji? U čekaonici smo, naravno, imali slike. Ali u ordinaciji?
– Slike na kojima su prikazane biljke djeluju umirujuće. Odgovarala bi neka livada, što mis-liš?
Kimnula sam.
– Ne smije se podcijeniti važnost ugodne atmosfere u ordinaciji. Moto bi, naravno, trebao glasiti: Ovdje se radi stručno i intenzivno. No treba signalizirati klijentima – ljude koji posjeću-ju liječnika radije nazivam klijentima nego pacijentima – da se sve događa kako bi se oni kasni-je bolje osjećali. 'Dragi klijentu, kad preživiš sve ovo, postat ćeš zdraviji, sigurniji i imat ćeš više samopouzdanja.'
Potpuno sam se slagala.
– Zato je tako važno da ordinacija bude svijetla, otvorena i prijateljska te da je sve posloženo i organizirano. Uzmimo, naprimjer, tajnicu na prijemnom pultu. Sjedi pred velikim, otvorenim regalom koji je od vrha do dna pretrpan knjigama, lijekovima, papirićima, kemijskama, fotogra-fijama i još kojekakvim drangulijama. Nije ni čudo što se ne osjeća ugodno. Zamisli veliki regal kao okvir slike, kao okvir žene koja sjedi ispred njega. Bi li se ti osjećala dobro okružena tak-vim kaosom?
– Dakle, što predlažeš?
– Otvoreni regal treba odmah zamijeniti zatvorenim, a pult okrenuti za devedeset stupnjeva. Važno je paziti na sitnice. Svježe cvijeće podiže energiju prostorije i veseli ljude. A veselje je ono što nam svima treba, zar ne, Rosi?
Točno sam znala da više ne govori o ordinaciji i nisam mogla izdržati njegov prodoran pog-led.
– Mislio sam da te nikad neću pitati, ali sad te ipak pitam. Zašto se nisi javljala, Rosi? Zašto mi nisi odgovarala na pozive? Zar bi ti otpali prsti da si mi natipkala mali SMS i objasnila mi svoje ponašanje?
Osjetila sam kako crvenim, ali sad se nisam mogla sakriti. Žurno sam ustala sa stolca. Ovaj sjedeći položaj stvarno nije bio pogodan za podizanje samopouzdanja.
– Sigurno si ipak bio sretan što sam ti olakšala prekid. – Samo sam nagađala.
No Greg nije ni približno razumio o čemu govorim. – Zašto bih bio sretan što si tajanstveno nestala? – Glas mu je bio ljutit. – Pokušavaš li ti to prebaciti krivicu na mene?
– Ne radi se o krivici. Radi se o činjenicama, žestila sam se. – Nisam ja ta koja je u braku. Bila sam slobodna. Spremna započeti novu vezu. Ali nisam bila spremna poslužiti kao afera nekom oženjenom muškarcu. Mislila sam da sam to svojim nejavljanjem jasno dala na znanje. Uostalom, ni ti se nisi javljao prvih dana. – Znala sam da je ovaj prigovor nepravedan.
Greg je odmah reagirao: – Bio sam u Donjoj Austriji. U najzabačenijem dijelu Donje Austri-je. Ne znam znaš li, ali moj mobitel tamo nema signala. To sam ti unaprijed rekao, dakle, mo-lim te, ne budi djetinjasta.
– Ja sam djetinjasta? – Rado sam se ulovila za ovu izjavu. Svake me je minute ovog razgo-vora sve više mučila grižnja savjesti zato što mu se nisam javila. Jednostavno sam otpisala Gre-ga ne pruživši mu šansu. Ne objasnivši mu svoje razloge. Svoju sam dosljednost smatrala vrije-dnom divljenja. Teta Hildegard me zbog toga dobronamjerno hvalila. Uletjela sam u vezu sa Stefanom. Nije funkcioniralo. Stefan nije Gregu bio ni do koljena. No sada uopće nisam bila raspoložena za priznavanje svojih pogrešaka. Osim toga; ionako je bilo prekasno.
– Ja sam, dakle, djetinjasta? Ja sam, dakle, djetinjasta, ha? – Glas mi je zvučao agresivno.
– Naravno da jesi, Greg je izvana i dalje djelovao opušteno, ali sam primijetila da se teškom mukom svladava. – Znam da ti je potpuno svejedno, ali ipak ću ti reći. Patio sam ko pseto. Za-ljubio sam se u tebe, Rosi. Mislio sam da će od nas biti nešto. Proklinjao sam svoj boravak u Donjoj Austriji. Došao je u potpuno neprikladnom trenutku. Želio sam k tebi. Ništa nisam želio više nego razgovarati s tobom, slušati te, držati te, ljubiti i osjećati te.
O, Bože. Postalo mi je teško oko srca. Grlo mi se stislo. Kako sam uopće mogla slutiti da mu toliko mnogo značim? Da mu značim onoliko koliko je on značio meni? Zar se ne kaže da ože-njeni muškarci žele samo aferu i da nikad, nikad, nikad ne napuštaju svoje žene? Mislila sam da će mu moje nejavljanje olakšati povratak supruzi i da se neće morati brinuti kako bi me se rije-šio na najbezbolniji način.
– Mislila sam da ćeš mi biti zahvalan, mucala sam.
– Zahvalan? Zašto bih ti bio zahvalan? Imaš čudnu predodžbu o životu, ljubavi moja.
– Ne zovi me 'ljubavi moja'! – planula sam. Nisam više mogla čuti taj izraz. Podsjećao me je na Stefana, no to mu nisam rekla.
– Pa dobro, gospodo doktorice Steinberg. Imate čudnu predodžbu o životu. Najprije prove-dete četiri dana s muškarcem, očarate ga i zaludite tako da izgubi glavu zbog vas, a onda ga napustite kao da je kužan. Bez razloga. Bez objašnjenja.
Planula sam: – Bez razloga? – ponovila sam rugajući se. – Imala sam itekakav razlog, i ti to dobro znaš. Zato sad ne izigravaj... – Nije mi na pamet padao nijedan prigodan izraz. Znala sam da sam nepravedna, ali nisam znala što bih drugo rekla. Ovo je bila čista samoobrana.
Greg me uhvatio za zapešća, podigao moje ruke i čvrsto ih pritisnuo uza zid. – Reci mi da ne osjećaš ništa za mene. Reci mi da se nisi zaljubila dok smo bili u Beču i pustit ću te, pustit ću te da odeš.
Stajao je preda mnom i nagnuo se prema meni. Gledali smo se u oči. Mogla sam osjetiti nje-gov dah. U tom sam se trenutku mogla utopiti u njegovim očima. Željela sam samo da me primi u zagrljaj. Za njim sam čeznula svih ovih tjedana. Znala sam to sve vrijeme, ali nisam željela priznati samoj sebi. Neću priznati ni sada, ali mu neću ni lagati. Stajala sam, šutjela i jedva se usudila disati. On je također stajao, čekao i nije rekao ni riječi.
Strujanje zraka nam otkrije da je netko otvorio vrata: – Doktorice, zvali su Tim i Sebastian. Nisam Vam željela smetati pa sam im rekla da ste usred sastanka. Vaši će sinovi ubrzo doći po Vas, nadam se da Vam to odgovara. Krenula bih kući ako Vam više ne trebam.
Pogledala sam preko Gregova ramena i u očima sestre Mathilde ugledala znatiželju. Greg Neuhof i ja smo pružali senzacionalno komičan prizor. Još sam uvijek bila prislonjena uza zid, a on mi je čvrsto držao ruke nad glavom.
Nisam željela da Mathilde pomisli da nas je uhvatila u nečem nedoličnom. – Aha, rekla sam stoga glasno, – mnogo hvala, gospodine Neuhof. Tako se dakle mjeri pozitivna energija prosto-rije.
Greg me brzo pustio i odmah shvatio što radim. – Da, točno, nakašljao se, – da, točno, gos-pođo Steinberg, tako je.
Namignula sam mu i okrenula se prema asistentici: – Hvala, ništa mi više ne treba, sestro Mathilde. Želim Vam ugodan vikendi
Moja asistentica zatvori vrata za sobom kimajući glavom. Sigurno je mislila da je feng shui neka vrlo neobična znanost.
Ponovno sam se okrenula prema Gregu. Prekid je učinio svoje. Nestala je napetost koja je vladala maloprije. Stajali smo jedno nasuprot drugome, a Greg je utučeno gledao u pod: – Ni-sam te smio siliti. Oprosti mi, Rosi.
A onda sam rekla nešto što mi je izletjelo iz dubine duše i što uopće nisam namjeravala reći: – Hoćeš li me konačno poljubiti, glupane?
Iznenadila sam samu sebe, prije svega svojim načinom izražavanja. Greg nije bio toliko iz-nenađen. Zgrabio me je i poljubio tako da više nisam ni čula ni vidjela.
– Ne pristaje mi uloga ljubavnice nekog oženjenog muškarca, rekla sam kad smo se nevoljko odvojili jedno od drugoga.
Greg kimne: – Nisam to ni mislio. Bilo mi je lakše razumjeti tvoje ponašanje kada sam saz-nao da mi se ne javljaš jer misliš da sam oženjen.
– Pa naravno, što bi me inače spriječilo? – Glas mi je ponovno postao grub. – Zar misliš da mi te je bilo lako zaboraviti nakon ona četiri predivna dana?
– Da, na početku sam stvarno tako mislio, glas mu je djelovao ogorčeno, – no kada sam čuo objašnjenje, postalo mi je jasno. Ponovno sam se počeo nadati. Najprije sam želio odbiti posao kad me je tvoj kolega Sporer zamolio da pogledam vašu ordinaciju. No onda je stigao tvoj mali dar. Nisam mogao vjerovati da se javljaš nakon tako mnogo vremena. Odavno sam se prestao nadati. Nakon toga sam, naravno, prihvatio posao. Znao sam da je to dobra prilika da ponovno stupimo u kontakt. Bez ikakvih obveza i da ne izgleda kao da trčim za tobom. Znaš, moj mi muški ponos ne bi dopustio da trčim za tobom. – Smiješio se, a smiješak mu je djelovao pomalo rezervirano. Ponovno me zagrlio: – Ah Rosi, kako je lijepo držati te u naručju.
Mogla sam samo kimnuti i uživati u čvrstom zagrljaju. Još sam jednom u glavi vrtjela nje-gove riječi, jednu po jednu. Godilo mi je znati da sam i ja njemu nedostajala kao što je i on me-ni.
– Što bi trebalo značiti da sam ti poslala mali dar? I što znači da si saznao da je tvoja supruga razlog mog nejavljanja? Što znači 'saznao'? Tko ti je to rekao?
– Pa, Sebastian, reče Greg kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Oslobodila sam se njegovog zagrljaja. – Razgovarao si s mojim sinom? Sa Sebastianom? – Nisam mogla vjerovati.
– Da, naravno, reče Greg, – davao sam Timu poduke iz matematike, a Sebastian je prisus-tvovao većini satova. To si znala, ili? Ma, oprosti, nemoj reći da si iznenađena. Ipak si mi pos-lala malu sacher tortu i tako me ohrabrila da te ponovno potražim.
U tom su se trenutku ponovno otvorila vrata ordinacije i u sobu su uletjeli moji sinovi. Kako sam bila sretna zbog toga! Trenutno sam bila jako zbunjena. Poslala sam Gregu sacher tortu? Ta je torta bila povod tome što sad stojimo ovdje i što smo se upravo strastveno poljubili?! Tor-tu sam poslala instruktoru! Bez ikakvih primisli! Čudni su putovi kojima nas život često odve-de. Trebam li to objasniti Gregu? Sigurno će uskoro saznati istinu i bez da mu ja kažem.
– Mama, mislili smo da bismo mogli doći po tebe, reče Sebastian još s vrata. – Ah, zdravo, Greg. Mama, je li to tvoj sastanak zbog kojeg ti nismo smjeli smetati? Sastanak s Gregom?
– Hi, mama, hi, Greg, javi se i moj drugi sin. – Hoćete li još dugo? Mama, moramo hitno krenuti. Trebaju nam nove kopačke, a još nismo kupili poklon za djedovo sutrašnje vjenčanje.
Sebastian je izlazeći prošao uz Grega – Jel upalilo? – raspitivao se.
– Yeah, jednostavno odgovori Greg.
Lupili su dlanom o dlan. Što god značio taj ritual, bilo je očito da se dobro razumiju.
– Greg može ići s nama u kupovinu, ako želi. – Tim je nestrpljivo poskakivao s noge na no-gu.
Greg nije želio ići s nama. Oprostio se pred zgradom u kojoj se nalazila ordinacija: – Pa, že-lim vam ugodan šoping i pazite da ne otjerate majku u bankrot. – Dečki su mu odgovorili cere-kanjem. Tada se obratio meni: – Rosi, drago mi je što smo se ponovno našli. Doći ću po tebe večeras u osam, odgovara ti, zar ne?
Kimnula sam pomalo omamljena. Kakvog bi smisla imala daljnja obrana?
Gledala sam ga kako se brzim korakom udaljava. Bio je očito dobro raspoložen. Sinovi su me odvukli u smjeru podzemne željeznice. Zamolit ću Grega da me prati na vjenčanje. Lebdjelo je nada mnom kao Damoklov mač! Ah, kad bi barem sve već bilo gotovo!
XXVII
Zvono se oglasilo točno u osam sati. Iza nas je bio topao dan, a činilo se da će ga zamijeniti jednako topla ljetna noć. Odjenula sam – malu tamnosmeđu – koja se Gregu u Beču jako svid-jela. Posebno sam se potrudila oko šminke. Željela sam se upustiti u vezu s ovim muškarcem. Željela sam uživati u svakom trenutku sve dok traje. Makar sreća bila prolazna, bar ću znati da se dogodila.
Docupkala sam do vrata u svojim sandalama s visokim potpeticama.
Stajao je odjeven u obične tamne hlače i odgovarajuću polo majicu. Cijelo mu je lica obasja-vao topao osmijeh: – Madam je naručila taksi? – pružio mi je ruku.
Bože, kako sam bila zbunjena! Kako je ovom muškarcu uspijevalo natjerati moj puls da lu-duje? Kako se dobro ljubio! Kako je dobro mirisao! Neke stvari počneš cijeniti tek kad se ope-češ.
– Kamo idemo? – pitala sam kad mi je otvorio vrata svog audija.
– Iznenađenje! – Tako se nježno smiješio da bih najradije bila vriskala od veselja i zahval-nosti. Željela sam se odreći ovakvog muškarca i pustiti ga da ode? Zar sam bila potpuno sišla s uma?
Iznenadilo me je što ne idemo prema centru. Greg je spretno vozio opustjelim ulicama. Iza sebe smo ostavili znak koji je označavao kraj grada. Skrenuo je slijedeći putokaz uz rub ceste. Cestica je vijugala kroz šumu. Pred očima nam se pojavilo tamnozeleno jezero. Uz jezero se nalazila bijela kućica ukrašena šarenim cvijećem koje je visjelo ispod prozora. Široka se terasa sa suncobranima nalazila uz samo jezero.
– Kako je lijepo! – Bila sam iskreno oduševljena.
Greg se smješkao: – Znao sam da će ti se sviđati. Moji su prijatelji prošle godine kupili ovu kuću. Bila je prilično oronula, ali je položaj jedinstven. Uložili su mnogo vremena, ljubavi i novca i uspjeli je pretvoriti u pravi biser.
– U skladu s feng shui kriterijima?
– U skladu s feng shui kriterijima, potvrdi i dalje se smiješeći. – Kako bi inače postala biser? Pauline odlično kuha. Svako je njeno jelo pravo remek-djelo.
Izgleda da se već pročulo za ovaj biser. Greg je jedva našao mjesto na prilično velikom par-kiralištu. Registracijske oznake na automoblima odavale su da ljudi ovamo dolaze iz cijelog okruga.
– Greg, drago mi je da si došao. – Domaćin nam se veselo približi.
– Rosi, ovo je Michi, Michi, ovo je Rosi. – Sve je bilo tako jednostavno. No Greg nije vele-poslanik. Nasmiješila sam se.
– Zdravo, Rosi, drago mi je što sam te upoznao. Rezervirao sam vam stol u kutu. – Hodao je ispred nas vodeći nas na terasu. Stolice su bile netipične za restoran i vrlo udobne. Ni jelovnik nije nudio tipična profinjena jela.
– Pauline je spremila svinjske medaljone u umaku od gljiva, još ih nema na jelovniku. Osim toga imamo i svježe pastrve.
Riba je bila primamljiva. Dvije porcije pastrve – a la Mullerin, molim, a usto Savignon Blanc. Sunce je polako počelo tonuti u jezero.
– Ovdje bih mogla ostati zauvijek, zavalila sam se u stolicu i uživala. – Sve je tako spokojno, toplo i nekomplicirano.
– Nekomplicirano? – raspitivao se Greg. – Zar je tvoj život proteklih tjedana bio tako kom-pliciran?
Samo sam kimnula. Nije mi se dalo kvariti ovu večer pričom o Stefanu. Michi je donio vino. Greg ga je zavrtio u čaši, pomirisao i otpio malen gutljaj. Dakle, i on se razumije u vino. No on nije radio grimase kao da žvače, zbog čega sam mu bila vrlo zahvalna. Michi nije šutke čekao njegovu presudu: – Dobra kapljica, zar ne? Taj sam vinograd otkrio prošle godine na proputo-vanju po sjevernoj Italiji. Cista sreća.
Riba je bila ukusna. Salata svježa i hrskava. Za desert smo ponovno naručili zajedničku platu svakojakih slastica. Stavili smo je između sebe i složno jeli u tišini. To sam jednom trebala pre-dložiti gospodinu veleposlaniku! Kakva apsurdna pomisao! Greg i ja smo već jednom dijelili desert. U Beču – kako mi se to činilo dalekim! Tada je to bio uvod u prekrasnu noć. No danas je bilo drugačije jer, iako smo složno jeli, razgovor nam je povremeno zapinjao. Još se uvijek nismo bili opustili. Još smo bili oprezni. Nismo još točno znali kako će se stvari dalje odvijati. Najlakše je bilo razgovarati o bezazlenim stvarima: o izborima u susjednoj saveznoj državi, o najnovijem filmu Johnnyja Deepa, o jazz koncertu na kojem je Greg bio. Nijednom riječju nis-mo spomenuli Beč. Tko bi se usudio načeti tu temu?
– Želim plesati s tobom, odjednom reče Greg.
Skoro mije zapeo zalogaj u grlu. Već najmanje dvadeset godina nisam bila na plesu. – Vrlo rado, pokušala sam stišati uzbuđenje.
– Što kažeš na 'Daviš'? – Rukom je signalizirao Michiju da želimo platiti. Izvukla sam nov-čanik.
– Ja častim. – Bunila sam se. – Stvarno, Rosi, molim te, pusti da te počastim. Ti ćeš platiti sljedeći put.
Bilo mi je drago. Najviše me radovala činjenica da već ima u planu ponovni izlazak. Zapra-vo nisam ni sumnjala u to, no u svakom slučaju nisam bila sigurna na čemu sam.
– Daviš – se razvio u jazz podrum u umjetničkom kvartu grada. Slijedila sam Grega spušta-jući se mračnim, zavojitim stubama. – Upomoć, razmišljala sam, – ne želim biti ovdje! Ne pri-padam tu! – Predobro sam se sjećala svog posljednjeg posjeta nekom baru koji se uglavnom sveo na boravak u WC-u i prisluškivanje prijateljica. Bila sam prestara za takve lokale. Bila sam prejadna. Uopće nisam pristajala u takvo okruženje. To bi Greg trebao znati! Zašto me vodi ovamo? Bilo je zamračeno i prenatrpano. Kad su mi se oči privikle na toplo, tamnožuto svjetlo, pogledala sam oko sebe. Prosječna starost gostiju bila je od trideset godina naviše. Mo-žda je bilo i nekoliko dvadesetogodišnjaka, ali se zato pijanist sigurno već bližio sedamdesetoj. Prsti su mu s oduševljenjem klizili tipkama glasovira. Uz njega su bili bas, bubnjevi i, naravno, saksofon.
– Saksofon je najerotičniji instrument od svih koje znam, šapne mi Greg na uho. Glas mu je bio topao, zamaman, obećavajuć. Osjetila sam kako mi se kralježnicom spuštaju trnci. Glazba, atmosfera i prije svega: ovaj muškarac. U lokalu sam se osjećala ugodno. Instinktivno sam zna-la da ću se s ovim muškarcem posvuda osjećati ugodno.
Očekivala sam da ćemo pronaći stol, ali Greg rukama obuhvati moje bokove. Nesvjesno sam obavila ruke oko njegovog vrata. Kako sam se samo mogla odreći dodira ovog muškarca?
Na pozornicu se uspela tamnoputa pjevačica i uzela mikrofon. Počela je pjevati – Somewhere over the rainbow. Da, tamo smo se sad nalazili. Negdje iznad duge. Miljama uda-ljeni od stvarnosti. Stopljeni s glazbom. Dvoje ljudi među kojima vlada harmonija. Osjećala sam njegovu uzbuđenost. Osjećala sam svoju uzbuđenost. Osjećala sam kako njegove ruke pri-tišću moje bokove uz svoje. Tijela su nam se kretala u istom ritmu. Nitko se nije obazirao na naš intenzivan poljubac. Većina se ostalih parova također predala glazbi. Nekoliko je usamlje-nih gostiju sjedilo za barom ispijajući viski ili rum-kolu. U zraku su lebdjeli oblaci dima. Mogla bih vječno ovako plesati. Mogla bih se vječno ovako ljubiti. No još bih radije tom muškarcu strgnula odjeću s tijela i odvukla ga u najbliži krevet. Greg je sigurno primijetio da me pali, ali nije pokazivao namjeru da poduzme sljedeći korak kojeg sam toliko priželjkivala. Ostali smo gotovo do dva sata ujutro. Nismo mnogo pili; ionako smo bili opijeni.
Greg pogleda na sat: – Slažeš li se da te sad odvezem kući? Sutra rano ustajem, imam jedan važan termin.
– Sutra! – postala sam bolno svjesna sutrašnjeg dana. Sutra je Hubertovo vjenčanje! Naglo sam se probudila iz sanjarenja. Nisam uspjela naći pratioca. Užasno ću izgledati nakon samo pet sati sna!
Greg me dovezao kući. Mali poljubac. Ništa od – kod mene ili kod tebe? – kako sam se po-tajno nadala. Ništa ni od – Kad ćemo se ponovno vidjeti? – Budući da ništa nije pitao, pitala sam ja. Ja sam, naposljetku, moderna, emancipirana žena. Gotov je s pregledavanjem prostorija i više neće dolaziti u ordinaciju. Ako sada ne preuzmem inicijativu, tko zna kad bismo se po-novno sreli. – Greg, kad ćemo se opet vidjeti?
Zaprepastilo me i uznemirilo što neko vrijeme nije ništa rekao, a zatim je slijedilo olako re-čeno – Ma, već će nam se putovi ponovno ukrstiti.
Kao da me netko tresnuo po glavi. Nakon ovakve večeri, ovakav odgovor? Jesam li večeras učinila nešto krivo? Nisam mogla shvatiti Gregovo ponašanje. Osim ako ga je moje neodgova-ranje na pozive povrijedilo više nego što sam pretpostavljala. Osvećuje li mi se ovako? Ušla sam u kuću posve zbunjena.
XXVIII
Stiglo je, dakle, i Hubertovo vjenčanje. Osvanuo je blistav i sunčan dan. Trebali smo se oku-piti oko pola jedanaest pred crkvom. Nakon mise će biti priređen svečani objed u obližnjem restoranu s tri zvjezdice. Uzvanici će do restorana ići pješice u veseloj, šarenoj procesiji.
Mrzovoljno sam ustala strahujući od predstojećih događaja. Prošle sam noći, prvi put nakon dugo vremena, jako loše spavala. Oči su mi natekle od dima. Iz glave mi nije izlazio Gregov neobičan rastanak. Je li želio nešto sa mnom ili ne? Ako je želio, zašto se ponašao tako kompli-cirano? Čas toplo, s mnogo ljubavi, požudno. Čas nezainteresirano, gotovo hladno. Je li me namjerno puštao da se pržim na laganoj vatri? Nije bilo fer! No jesam li zaslužila fer igru?
Dosta, gotovo! Na Grega mogu misliti i kasnije. Sad sam se morala spremiti za vjenčanje. Tim i Sebastian su bili vrlo – uzbuđeni. – Najradije ne bismo išli, reče Sebastian, – jer ćemo sigurno umirati od dosade. No, naravno, ne možemo to napraviti edu. Mislim da ćemo Tim i ja biti jedini gosti mlađi od šezdeset, oh, oprosti mama, mislio sam mladi od četrdeset.
– Onda nas je već troje koji ne želimo ići, rekla sam, – ali ništa nam drugo ne preostaje. Dak-le, gospodo moja, stavila sam pred njih zdjelice s cornflakesom i trudila se zvučati vedro, – brzo doručkujte pa uskočite u svoje najbolje krpice.
– Koliko će eda još živjeti kod nas?
– Hoćeš reći kad će se iseliti? Mislim da vaš djed više uopće neće živjeti u ovoj kući. Veče-ras će prenoćiti kod svoje nove supruge. Vidjela sam kako jučer nosi dva velika kovčega u svoj novi dom.
– Što ćemo sad s njegovim stanom, mama?
– To bi bio super ured za Grega, reče Sebastian. – Ionako se mora iseliti iz svog sadašnjeg ureda.
– Oh, da, dobra ideja, Tim je bio oduševljen, – ne smijem mu to zaboraviti predložiti kad ga vidim.
Nisam bila uvjerena da će Greg željeti boraviti u mojoj blizini. Osim toga, teško će to objas-niti svojoj ženi.
– Kad smo već kod Grega, potrudila sam se zvučati kao stroga majka i podbočila se objema rukama o kukove, – zar nemate ništa za reći?
Na licima mojih sinova vidjelo se čisto iznenađenje: – Ne, mama, što bismo ti trebali reći?
– Kako to da je Greg Timu davao poduke a da ja nisam znala ništa o tome?
– Ah mama, bila si tako zauzeta, olako reče Tim i zagrabi žlicu cornflakesa, – satima si sje-dila pred laptopom, a u međuvremenu si se nalazila s onom starudijom.
– Pa bila si sretna što se brzo riješio problem poduke. Ili možda nisi? – doda Sebastian. To je bila istina.
– Zar je stvarno bilo tako loše? Jeste li se osjećali da vas zapostavljam? – kupala sam se u moru krivnje.
– Ne! – složno uzviknu obojica. – Čak je bilo zgodno biti odgovoran sam za sebe. Proteklih si godina stalno kvocala.
– Što nije bilo loše, žurno doda Sebastian kad je primijetio izraz na mom licu, – jer smo bili mlađi. Ali sad imamo šesnaest i vrijeme je da nam prepustiš neke odluke.
– Točno, složi se njegov brat.
– A zašto mi niste rekli da je instruktor Greg? – ustrajala sam.
– Mislili smo da ćeš se protiviti, objasni Sebastian iskreno.
– Ali Greg je bio dobar izbor, zar ne, mama? Pa sad imam četvorku iz matematike. Nikad to ne bih uspio bez Grega.
– A kako si znao da sam ostavila Grega i da je jedini razlog bio taj što je oženjen? – ispitiva-la sam Sebastiana.
Ovaj slegne ramenima: – Pa sama si mi to ispričala, mama. Zar se više ne sjećaš?
Što sam trebala odgovoriti na ovo?


Pred crkvu smo stigli u deset i dvadeset. Sve je bilo svečano ukrašeno cvijećem, brojni su gosti već počeli pristizati. Parkiralište je bilo gotovo popunjeno. Mlade i mladoženje nije bilo na vidiku, ali nisam to ni očekivala. Hubert će svoju Claudiju sigurno vidjeti tek pred oltarom. Tako nalaže tradicija, a Hubert je jako držao do tradicije.
Hubertov najbolji prijatelj Walter Stadler obavljao je dužnost meštra svečanosti. U ruci je držao dugačak popis gostiju. Čim bi neki gost došao, stavljao je veliku kvačicu iza njegovog imena. Bea i Richi su već bili tu. Carla i Bernhard su upravo dolazili stubama koje su vodile na parkiralište s druge strane crkve. Bila sam sretna što ih vidim i pridružila sam im se. Carla je upoznala Bernharda i Richija. Stajali smo postrani i promatrali goste koji su dolazili.
Tim i Sebastian su nestali. Otkrili su prijateljicu iz razreda za koju nisu znali da dolazi. Stigli su svi iz Hubertovog šahovskog kluba. Neka su gospoda iz Rotary kluba iza crkve uvježbavala veselu serenadu. Hubertov brat je stigao iz Offenburga. Hubert očito nije pozvao nikoga od obitelji pokojne žene. Bar ja nisam nigdje vidjela njenog omraženog brata Felixa. Claudijinih je uzvanika bilo nešto manje. Bili su tu njeni roditelji. Bilo ih je lako prepoznati jer je Claudia bila majčina slika i prilika. Njen otac nije bio mnogo stariji od mladoženje. Nekoliko je prijateljica s muževima stajalo pred ulazom u crkvu hihoćući se i brbljajući. Došli su i lokalni novinari da bi medijski popratili događaj. Claudia je očito svojim fotografijama stekla slavu, a i Hubert je bio poznat u gradu.
A onda sam čula jako poznat zvuk. Nisam se morala okrenuti da bih vidjela koji je automo-bil stigao – jaguar. Kotrljao se širokim prilaznim putem. Okrenula sam se ustranu i vidjela tam-nocrveni jaguar, potpuno isti kao Stefanov. No što bi Stefan radio na ovom vjenčanju? Sigurno je samo automobil bio isti, a drugi vozač.
Vozač je izašao. Stefan.
Najradije bih bila propala u zemlju. Nakon onog neugodnog događaja prije par dana nisam više nikad željela vidjeti tog muškarca. Pogotovo ne na vjenčanju svog svekra gdje nije bilo izlaza. Stefan je obišao automobil i otvorio suvozačeva vrata. Nova žena, stara procedura.
Bea me gurnula u rebra: – Zar ovo nije tvoj elegantni, bogati udvarač?
– Pssst! – zarežala sam. – Još jedna riječ o tom čovjeku i počet ću vrištati.
Bea se glasno nasmijala. Carla je pratila njen pogled i također se počela smijati jer je u me-đuvremenu saznala sve o neslavnom kraju moje takozvane veze s veleposlanikom Stefanom Auer-Bergenthalom.
U međuvremenu je Stefan pružio ruku dami na suvozačevom sjedalu nakon čega su se iz au-tomobila najprije pojavile dvije beskonačno duge noge u cipelama s remenčićima i visokim potpeticama. Usprkos visokoj temperaturi, na nogama je imala svjetlucave svilene najlonke, kao što i priliči jednoj dami. Noge su joj bile vitke i sigurno rezultat vježbanja. Imala je uske zglobove. Iz jaguara je upravo izlazila elegantna osoba visoka rasta. Vitko je tijelo bilo obavije-no tamnocrvenom haljinom, tamnu je kosu podigla u čvrstu punđu koju je pridržavala ogromna marama. Kritički je promotrila okolinu i pritom se okrenula prema nama. Tako je čvrsto zateg-nula kosu da su joj oči izgledale kao dva proreza.
Walter Stadler požuri pozdraviti novopridošle goste: – Kontesa, velika mi je čast.
Odmah mi je bilo jasno tko je ta dama. – To je donna Mariangela Forres y Alonsa, šapnula sam Bei. Bila sam ponosna što sam zapamtila to neobično ime. – Potječe iz jedne od najstarijih plemićkih obitelji na Mallorci.
Bea slegne ramenima nimalo impresionirana: – Naravno, to je Mariangela. Poznajem je. Često dolazi u Njemačku. Kad je prošli put bila ovdje izašla sam s Claudijom i s njom na veče-ru. Hladna je to žena, Roli. Otmjena, plemićkog roda, ali hladna. Nemate ništa zajedničko. Budi sretna što si se riješila tog muškarca. Ako mu se sviđa Mariangela, to je još jedan dokaz da mu ti nikad ne bi odgovarala.
– Itekako sam sretna što sam ga se riješila. Bez ikakve sumnje. No Bea, reci mi, misliš li da je kontesa pozvana na vjenčanje? Već sam se začudila tko je mogao pozvati Stefana.
– Da, sigurno je pozvana kontesa. Tvoj je udvarač samo pratnja. Claudia je upoznala Mari-angelu kad je pripremala monografiju o fincama. Sjećaš se da je slikala ladanjske kuće na Bale-arima. Naravno, samo one koje su uredile žene.
– Naravno, javi se Carla podrugljivo. – Takoreći, dodala sam. Ponekad smo stvarno bile zlo-česte.
Crkvena su zvona počela glasno zvoniti. Došlo je vrijeme za formiranje dugačke povorke u kojoj ćemo dvoje po dvoje ulaziti u crkvu. Walter Stadler se posve uživio u svoju ulogu. Poput batlera je čitao imena gostiju koji su u paru trebali doći do njega. Prvi su bili kumovi, Claudiji-na najbolja prijateljica i Hubertov prijatelj Leopold iz šahovskog kluba. Zatim su slijedili mla-denkini roditelji, mladenkin brat sa svojom suprugom, mladenkina teta sa svojim suprugom, mladoženjini unuci, mladoženjina snaha, a iza mene će se poredati svi ostali parovi.
Walter Stadler je upravo prozivao moje sinove, koji su odnekud dotrčali te se znojni i zapu-hani uvrstili u red. – Zatim pozivam gospođu Steinberg, objavi Walter Stadler, a ja požurih za-uzeti mjesto iza svojih sinova. Stajala sam sama u povorci u kojoj je svatko imao pratnju.
– S arhitektom Gregorom Neuhofom.
Mislila sam da nisam dobro čula.
Greg je sigurno stajao u blizini jer se brzo pojavio i pružio mi ruku. Njegov je bezobrazan osmijeh odavao koliko uživa vidjevši moju iznenađenost i nesigurnost.
– Što ti radiš ovdje? – šapnula sam mu.
No on samo podigne desni kažiprst stavivši ga na usne i tako mi pokaže da šutim.
Obred je bio po ukusu mladenaca, vrlo svečan i dugačak. Crkveni je zbor pjevao svečanu – Ave Mariju. Mladenkina je majka plakala. Svećenik je govorio dostojanstveno i dirljivo. Mla-denkina je prijateljica pročitala vrlo kreativno sročene molitve vjernika. Dok su mladenci izlazi-li iz crkve, male su djevojčice u ružičastim haljinama pred njih bacale bijele ruže.
Mladenkina je vjenčanica boje bijele kave bila ukrašena briselskom čipkom. Umjesto vela je nosila šeširić koji je sigurno bolje odgovarao njenim godinama. Svejedno sam poželjela da jed-nom upozna gospođu Meiner. Margarite bi sigurno osvježila njezin neugledan izgled. No, tako osvježenog izgleda sigurno više ne bi pristajala uz Huberta.
Po završetku obreda ponovno smo se poslušno uvrstili u povorku i tako se zaputili u restoran u kojem će se održati svečani ručak. Moji su sinovi ignorirali pravilo po kojem bi se u povorci trebalo ići dvoje po dvoje i otrčali su do svoje prijateljice, koja se dosađivala kaskajući za svo-jim roditeljima.
– Dakle, reci mi, naredila sam Gregu, koji se još uvijek smješkao hodajući uz mene. Izgledao je potpuno smireno. – Kako si dospio ovamo? Otkud poznaješ Waltera Stadlera? Zašto te je uvrstio na popis uzvanika?
– Zar ti nije drago što sam ovdje, Rosi? – pitao je, iako je sigurno i sam znao odgovor.
– Naravno da sam sretna što si tu. – Zašto bih lagala? – Još sam te jučer željela pitati bi li me pratio, ali ti si brbljao o nekom važnom terminu...
– Stani malo, ljutio se Greg, – nije li vjenčanje važan termin?
– Ma naravno da je vjenčanje važno, postajala sam sve nestrpljivija, – ali još uvijek ne znam kako si uspio nagovoriti Waltera Stadlera da te uvrsti do mene.
– Rosi, tvoje su najveće mane znatiželja i nestrpljivost. Strpi se malo. Ponekad i muškarci imaju tajne. – To je bilo sve što sam uspjela izvući iz njega.
Zviznula sam ga po boku. Smiješila sam mu se najzavodljivije što sam znala. Prijetila sam mu batinama. Ništa nije pomagalo. Greg se smiješio i šutio. Naravno, znao je da neću ostvariti svoje prijetnje. Bar ne pred ovim otmjenim društvom.
Na ulazu u restoran zastali smo u blizini donne Mariangele Forres y Alonsa. Rukovali smo se, a nitko se od nas četvero nije sjetio predstaviti jedno drugome.
– Vrlo lijep obred, zar ne? – rekla sam samo da nešto kažem.
– Svakako, složio se Stefan.
– Da, bio je prekrasan, reče grofica bez tračka osmijeha. – Me gusta mucho. I vi Nijemci znate slaviti.
To je valjda trebao biti kompliment pa sam se prisilila nasmiješiti.
Kontesa zgrabi Grega za podlakticu: – Kad imaš vremena za mene, Gregore? Pročitala sam knjigu o feng shuiju o kojoj pričati s tobom želim. Osim toga, već dugo hoću da ti doći u moju kuću da je pogledaš. Osjećam da 'chi' još nije optimalan. – Ovu je izjavu naglasila dramatičnom gestom. – Očekujem te prije zime, Gregore. Jesi li me razumio? Neću više dugo prihvaćati tvoje 'ne'. Dođi sa svojom djevojkom. I ona je pozvana.
Vidjela sam kako je iz Stefanovog lica iščezla sva krv.
– Vrlo ću rado doći, mnogo Vam hvala, smiješila sam se naglašeno prijateljski, a svaka mi je riječ pružala čisto zadovoljstvo.
– Koliko si još ovdje, Mariangela? – upita Greg. Dogovorili su sastanak za sljedeći tjedan.
– Dame i gospodo, molim vas, zauzmite svoja mjesta, Walter Stadler je uzbuđeno zrakom mahao listovima papira, – nemojmo dopustiti da nas jelo čeka.
Jelovnik je bio izvrstan. Drugačije nisam ni očekivala. Hubert je bio pravi sladokusac iako bi si rijetko kad priuštio taj užitak.
Gudački je trio, vjerojatno se radilo o studentima konzervatorija, svirao u pozadini.
Nakon – Pozdrava iz kuhinje, predjela i juhe, mladenkin je otac smatrao da mu je dužnost održati govor: – Dragi gosti! Veliko mi je zadovoljstvo što sam još jednom uspio udati svoju voljenu kćer.
Svi smo se nasmijali. Mladenka je pocrvenjela i namrštila se. Aha, nisu baš u najboljim od-nosima.
– I tako sam dobio zeta kojeg uz najbolju volju ne mogu zvati 'sine'. Jer kako mi netko tko je samo dvije godine mlađi od mene može biti sin? Dakle, prijatelju, dobronamjerno potapša mla-doženju po ramenu, – zvat ću te 'prijatelj'. Tako ću se osjećati mlađim.
Svi smo se ponovno nasmijali, a sada se i mladoženja mrštio.
– Ne pitajte me o ženskoj duši, mladenkin je otac nastavio svoj šaljiv govor, – jer nikad neću razumjeti žene. Kad se radi o mojoj kćeri, već sam odavno odustao. – Čekao je hoće li se netko nasmijati, ali ovaj je put u sali vladala tišina. – Dakle, ako se mene pita, raspored bi bio ovakav: Najprije bih uzeo stariju ženu od koje bih učio i profitirao od njezina iskustva. Dok sam mlad, ona još ne bi bila toliko stara da je se ne može pogledati. A kad se više ne bismo slagali, uzeo bih neku mladu.
Sada se i treća osoba mrštila. Njegova supruga. Zbilja divan govor.
– Ovo se, naravno, ne odnosi na mene. Nemojte me krivo shvatiti, dragi gosti. Ne dam ja svoju Hertu, jer mi se u životu nije mogla dogoditi bolja stvar. – Primaknuo je svojim usnama ženinu ruku i glasno je poljubio.
Herta se opet udobrovoljila. Mladenci su se nadali da je govor završio, ali želja im se još nije ispunila.
– A što je napravila moja Claudia? – nastavi njen otac. – Ona je napravila posve suprotno. Najprije je uzela mladog neiskusnog muškarca. Punih devet godina mlađeg od sebe. Siromaš-nog studenta bez ikakvih primanja. Hranila ga je sve dok konačno nije diplomirao. – Glasno se nasmijao – Ne, Gregore, prije nego što me ubiješ, znam da si sam financirao svoj studij.
Zastao mi je dah. Brzo sam pogledala svog pratioca, a kraj mene se sada mrštila osoba broj četiri.
– Nemoj mi zamjeriti, stari moj, krivo, mladi moj, mladenkin se otac najglasnije smijao svo-joj šali, – jer sada je 'stari moj' netko drugi, još se jednom nasmijao. – Nadam se da ćeš se i da-lje osjećati kao član obitelji, Gregore. Zato mi je drago da si danas ovdje.
Greg se prestao mrštiti i kimnuo je svom bivšem tastu koji mu je nazdravljao.
– Budući da smo stali kod 'starog', prijeđimo sad na 'novog'. Dragi Huberte, dobrodošao u našu obitelj] Nadam se da ćeš se u njoj ugodno osjećati. Iako se definitivno mogu oprostiti od želje za unucima, drago mi je da je moja kćer pronašla nekoga tko je usrećuje. – Dignuo je ča-šu: – Zato, dragi gosti, dovršavao je govor i gledao uokolo očekujući pljesak, – pijmo za sreću moje kćeri Claudije i njenog novopečenog supruga Huberta.
Neka im devetnaest godina razlike nikad ne zasmeta.
Gosti su žurno ustali da bi nazdravili mladencima. Hubertovi su prijatelji zborno zapjevali serenadu.
– A mi sad idemo van, rekla sam kad su svi ponovno sjeli i zgrabila Grega za ruku. Pratio me je ne pružajući otpor. Šutke smo prešli hodnik i izašli na sunce. Produžila sam još par kora-ka dok nismo dospjeli u šumicu iza restorana. Nisu baš svi morali čuti naš razgovor: – Možeš li mi objasniti ovo?
– Objasniti što? – Bilo je očito da se Greg namjerno pravi kao da ne zna o čemu govorim. – To je bio govor mog dragog bivšeg tasta. Sad si dobila uvid u ono što sam morao trpjeti protek-lih deset godina. Čovjek je pravi davež i nikome, a pogotovo Claudiji, nije lako s njim.
– Claudia je tvoja žena. Tvoja bivša žena, da budem preciznija, rekla sam samo provjere ra-di.
Greg kimne.
– A Claudia, tvoja žena, danas se udala za Huberta. – Greg ponovno kimne. Sve se jače smi-juljio. – To znači da ti nisi oženjen.
Greg opet kimne: – Imaš nevjerojatno brzu moć zaključivanja, zlato moje, reče rugajući mi se, ali s mnogo ljubavi. Želio me je povući u zagrljaj, ali još nisam bila spremna. Najprije sam ovo željela raščistiti do kraja: – Kad ste se razveli?
– Prije, prije... – činilo se da Greg razmišlja, – jedanaest mjeseci.
– To znači, hvatala sam zrak, – to znači da si već bio razveden kad smo bili u Beču?
– Pa naravno. Znaš, Rosi, ja sam vrlo vjeran muškarac. Misliš li da bih se samo tako upustio u aferu s tobom da sam još bio u braku? Bez da razmislim o tome? Bez da s tobom podijelim svoja razmišljanja? Lijepo ti mišljenje imaš o meni.
– Rekao si da si oženjen. – – Nikad to nisam rekao.
Razmišljala sam. Kako su točno glasile njegove riječi? – Rekao si da je Norbert kod tvoje žene.
– Nikad! To si ti čula, Rosi. Ne znam točno što sam rekao. Možda sam rekao da je Norbert kod moje bivše žene, a ti si prečula ono 'bivše'. Nisi više smatrala potrebnim raspitivati se o mojoj ženi. Jednostavno si pretpostavila da je imam. Jednostavno si mi dodijelila ulogu svinje koja bezobzirno švrlja ženi iza leđa i koja se spetljala s tobom da bi te kasnije jednostavno na-pustila. Zapravo te uopće ne bih trebao ovoliko voljeti.
Sada mi je stajao posve blizu i ponovno me gledao onim pogledom od kojeg sam se osjećala malaksalo. Imala sam osjećaj da će mi koljena popustiti ako ga odmah čvrsto ne zagrlim i stis-nem se uz njega. To sam i učinila.
– Stvarno me voliš? – Ovaj put nisam glumila glas male djevojčice. Pojavio se kao znak mo-je nesigurnosti. Znak napetosti s kojom sam čekala odgovor.
– Volim te, Rosalind Steinberg. – Zatim me je poljubio.
Uzvratila sam mu poljubac u kojem su se nalazile sva ljubav i strast koje sam osjećala prema tom muškarcu. Bi li bilo nepristojno potajn6 nestati odavde?
– Ah, tu ste se sakrili. Posvuda smo vas tražili. Već je posluženo glavno jelo i svi su primije-tili da vas nema. Ako vama nije neugodno, meni jest. – Ove je stroge riječi izgovorio moj šes-naestogodišnji sin Tim, čija se glava pojavila iza velikog hrasta.
Za sekundu se pojavila i glava njegovog brata. – Da, molim vas, vratite se prije nego se onaj neugodni bivši tast nastavi šaliti na račun vašeg nestanka. Ah, da, Greg, našli smo ti novi ured. Sad kad moraš preseliti ured iz kuće tvoje bivše žene, bilo bi praktično da se doseliš kod nas. Stan u suterenu je prazan sad kad se eda odselio.
– Što bi trebalo značiti da je Gregov bivši tast zbijao neugodne šale na račun našeg nestan-ka? Što je rekao, za ime Božje?
Tim se cerio: – Rekao je da je Claudia, koja je bila gospođa Neuhof, danas postala gospođa Steinberg i da bi bilo vrlo originalno kad bi ubrzo neka gospođa Steinberg postala gospođa Ne-uhof i da se čini da bi se to moglo i dogoditi.
Greg se nasmijao: – Stari je gospodin ovime dokazao da je pronicljiviji no što sam mislio.
Položio mi je ruku oko ramena i svi smo se požurili vratiti na vjenčanje.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Sophie Berg S interneta do bračnog kreveta Beautiful-girl-look-up2-