1
Mary Higgins Clark - Mjesečina donosi spas Sre Feb 15, 2012 6:12 pm
Scarlet
Elite member
Kad na zabavi modna fotografkinja Maggie Holloway neočekivano i nakon mnogo godina sretne svoju bivšu pomajku, njezinoj sreći neće biti kraja. Da bi to proslavila, pomajka će ju pozvati za par dana na večeru. Ali kad Maggie dođe na večeru kod Nuale u njezinu kuću u Newportu, pronalazi je mrtvu. I dalje strankinja u novom okruženju, saznaje da je dan prije smrti Nuala izmijenila svoju oporuku sve prepisavši Maggie... No u svojoj je novoj oporuci postavila jedan uvjet - da Maggie povremeno posjećuje njezinu staru prijateljicu, Gretu Shipley. Jednog dana, kada s Gretom odlazi na groblje kako bi posjetile Nualin grob, Maggie otkriva da nešto nije u redu. Kad Greta također nenadano umre, navodno prirodnom smrću, njene se sumnje produbljuju. Ali ono što Maggie ne zna, jest da je i ona postala meta ubojice i da ju svaki trag koji otkrije vodi sve bliže i bliže k užasnoj sudbini...
Meggie je pokušala otvoriti oči, no i to joj je predstavljalo preveliki napor. Glava joj je pucala od bola. Gdje li se nalazila? Što li se dogodilo? Podigla je ruku, no zaustavila se nekoliko centimetara iznad tijela. Nije imala snage.
Instinktivno je pokušala gurnuti prepreku iznad glave, no nije ju uspjela pomaknuti. Što li je to? Bilo je meko, poput satena, i hladno.
Prstima je opipala stranu i donji dio: površina se promijenila. Bila je namreškana. Pokrivač? Da li se nalazila u nekakvom krevetu?
Drugu je ruku gurnula na drugu stranu i ustuknula osjetivši jednako hladne nabore. Pokrivali su i jednu i drugu stranu.
Što li se vuklo za prstom kad je pomaknula lijevu ruku? Palcem je opipala svoj prstenjak i osjetila tanko uže ili nit. Ali zašto? Sjećanja su navrla.
Njene su se oči otvorile i užasnuto buljile u mrak.
Uzrujana, pokušavala se prisjetiti svega što se dogodilo. Čula ga je u trenutku kad se počela okretati i osjetila da se nešto srušilo na njenu glavu.
Sjetila se da se nagnuo nad nju i šapnuo: "Maggie, sjeti se zvonara." Više se ničega nije sjećala.
Još uvijek izgubljena i užasnuta, pokušavala je razumjeti. Zatim se sve polako počelo vraćati. Zvonari! Viktorijanci su se užasavali mogućnosti da živi budu pokopani i zato je s vremenom postala tradicija da se prije pokopa za prst zaveže nit konca ili žica. Nit je prolazila kroz rupu u
3
lijesu protežući se kroz cijev do nadgrobne ploče. Nit na koju je zvono bilo zavezano.
Sedam dana čuvar je šetao oko groba osluškujući zvono - znak da pokopani ipak nije preminuo ...
Ali Maggie je znala da niti jedan čuvar ne šeće oko njenog groba. Bila je sama. Pokušala je vikati, ali glasa nije bilo. Preplašena, vukla je nit, napeto osluškujući u nadi da će iznad sebe čuti tihi znak spasenja. Ali svuda je vladala tišina. Sve je bilo crno i tiho.
Morala je ostati prisebna. Morala se usredotočiti. Kako li je dospjela u lijes? Nije smjela dozvoliti da ju obuzmu panika i strah. Ali kako? ... Kako? ...
Zatim se sjetila. Pogrebni muzej. Sama se vratila onamo. Zatim je istraživala. Nastavila je istragu koju je Nuala započela. A onda je došao on i ...
O, Bože! Živa je zakopana! Šakama je počela udarati po poklopcu lijesa, no hladni je saten zagušivao zvuk. Konačno je počela vikati. Vikala je sve dok nije izgubila glas. I još uvijek je bila sama.
Zvono. Potegnula je nit ... još jednom ... još jednom. Mora da je to proizvodilo zvuk. Nije ga mogla čuti, ali netko će ga već čuti. Moraju!
A gore, vlažna je zemlja sjajila na mjesečini. Jedino što se kretalo bilo je brončano zvono obješeno na cijev koja je izlazila kroz zemlju: Zvono se pomicalo naprijed-nazad, kao da je izvodilo neritmičan ples smrti. A okolo, okolo je sve bilo tiho. Batića u zvonu nije bilo.
~Mrzim koktele, Maggie je pomislila mrzovoljno, zapitavši se zašto se uvijek na njima osjećala kao stranac. Možda sam prestroga, pomislila je. Mrzim koktele na kojima je jedina osoba koju znam ona s kojom sam došla, a koja me ostavi čim prijeđemo prag.
Promatrala je ljude u velikoj prostoriji i uzdahnula. Kad ju je Liam Moore Payne pozvao na zabavu klana Moore, trebala je pretpostaviti da će mu biti zanimljivije razgovarati s brojnim rođacima, nego brinuti o njoj. Liam, osoba s kojom je ponekad izlazila kad bi došao u grad iz Bostona, i s kojim joj je obično bilo zanimljivo, noćas se u potpunosti oslonio na njenu sposobnost da se sama zabavi. Pa, zaključila je, okružena sam mnoštvom ljudi; u tolikoj masi bih morala moći pronaći nekog s kim bih mogla porazgovarati.
U stvari, sve što joj je Liam ispričao o Mooreovima nagnalo ju je da prihvati njegov poziv, sjetila se dok je ispijala bijelo vino i šetala kroz prepunu grill salu restorana Four Seasons smještenog u Istočnoj pedeset i drugoj ulici na Manhattanu. Osnivač obitelji ili, ako ništa drugo osoba koja je priskrbila porodično bogatstvo bio je pokojni vlastelin Desmond Moore, nekoć nezaobilazna osoba njuportskog visokog društva. Razlog večerašnje zabave - obiteljskog okupljanja, bila je proslava njegovog sto i pedesetog rođendana. Budući da je to svima više odgovaralo, organizirana je u New Yorku, a ne u Newportu.
4
Prepričavajući neke zanimljive detalje o mnogobrojnim članovima obitelji, Liam joj je rekao da će preko sto potomaka, direktnih i daljih rođaka, kao i neki od najdražih bivših zetova i šogorica, biti prisutni. Zabavljao ju je anegdotama o petnaestogodišnjem emigrantu iz Dinglea koji je sebe smatrao dijelom osiromašene mase koja se željela obogatiti, a ne osobom iz pokorene mase koja je žudila za slobodom. Legenda kaže da je, kad je na brodu prošao pokraj Kipa slobode, svojim suputnicima i supatnicima rekao: "Na brzinu ću se obogatiti tako da ću moći kupiti ovaj stari brod, naravno, ako ga vlada odluči prodati." Liam je izjavu svog pretka izgovorio prekrasnim irskim naglaskom.
Mooreovi su dolazili u različitim oblicima i veličinama, Maggie je zaključila dok je promatrala mnogobrojno ljudstvo u prostoriji. Promatrala je dva osamdesetogodišnjaka zadubljena u živahnu raspravu, suzivši oči pokušavala ih je zamisliti kako bi izgledali kad bi ih promatrala kroz objektiv fotoaparata koji na žalost nije ponijela sa sobom. Sniježno bijela kosa muškarca, zavodljivi osmijeh koji je ukrašavao ženino lice, zadovoljstvo koje su osjećali u međusobnom druženju - slika bi bila izvrsna.
"Restoran Four Seasons neće više biti isti kad završi zabava Mooreovih", rekao je Liam koji se iznenada pojavio iza nje. "Da li se dobro zabavljaš?" upitao ju je i zatim ne pričekavši na njen odgovor, predstavio još jednom od svojih bratića, Earlu Batemanu, koji ju je, Maggie je zadovoljno primijetila, netremice promatrao otvoreno pokazujući svoje zanimanje.
Zaključila je da se i on, baš kao i Liam, bliži četrdesetoj. Za pola je glave bio niži od svog bratića što znači da je bio visok kojih metar i devedeset centimetara. Također je zaključila da je njegovo lice djelovalo učeno i mudro, premda su svijetloplave oči pomalo narušavale taj dojam. Svijetlosmeđe kose, blijede puti, nije dijelio Liamov kršan i privlačan izgled. Liamove su oči bile više zelene, nego plave, a njegova je tarina kosa na lijep način prošarana sijedim lasima.
Pričekala je dok ju je on promatrao. Zatim, nakon duge stanke, podignuvši obrvu, upitala ga je: "Hoću li proći vašu inspekciju?" Djelovao je posramljeno. "Oprostite. Ne pamtim baš imena i
nisam znao gdje da vas smjestim. I vi ste iz klana, zar ne?"
"Ne. Moji korijeni su irski kojih tri ili četiri generacije unatrag, no na žalost, nisam u srodstvu s vašim klanom. No moram primijetiti da vaša velika porodica ne treba više rođaka."
"Mislim da ste tu posve u pravu. No nažalost, gotovo niti jedna nije toliko lijepa kao vi. Vaše predivne plave oči, bijela put i sitne kosti vas čine Keltom. Gotovo crna kosa vas smješta u grupu 'crnih Iraca' u našoj obitelji. Mislim na rođake u čijim se genima očituje kratka, ali značajna posjeta pripadnika Španjolske armade."
"Lia .me! Earle! Oh, za ime Boga, čini mi se da mi je ipak drago što sam došao."
5
Zaboravivši na Maggie, obojica su se okrenula kako bi pozdravili muškarca rumenog lica koji im je prišao.
Maggie je slegnula ramenima. Toliko o tome, pomislila je, povukavši se u kut. Zatim se sjetila članka koji je nedavno pročitala i u kojem je pisalo da bi osobe koje se u društvu osjećaju usamljeno, trebale pronaći nekog tko još više priželjkuje razgovor.
Nasmijavši se samoj sebi, odlučila je iskušati tu taktiku i ako na kraju i dalje bude razgovarala sama sa sobom, skrivećki će se udaljiti sa zabave. U tom joj je trenutku pomisao na njen udoban stan smješten u Pedeset i šestoj ulici, u blizini rijeke East, bila jako privlačna. Znala je vrlo dobro da je trebala ostati kod kuće. Vratila se na samo nekoliko dana iz Milana prekinuvši snimanje i žudila je za mirnom večeri.
Pogledala je oko sebe. Učinilo joj se da se u prostoriji restorana Four Seasons nije nalazio niti jedan potomak vlastelina Moorea koji se nije borio za riječ.
Počni s odbrojavanjem, odlučila je. Zatim je čula glas - melodičan, poznati glas, glas koji je u njoj probudio ugodna sjećanja. Okrenula se. Glas je pripadao ženi koja je silazila kratkim stepeništem koje je vodilo na terasu restorana i koja se zaustavila kako bi pozvala nekog tko se nalazio ispred nje. Maggie je netremice gledala. Počela je ubrzano disati. Je li poludjela? Je li moguće da je to Nuala? Toliko je godina prošlo, a ona je još uvijek zvučala kao žena koja je nekoć bila njena maćeha, u vrijeme kad joj je bilo deset godina. Nakon razvoda, njen joj je otac zabranio da spominje Nualino ime.
Maggie je primijetila Liama koji je prošao pokraj nje kako bi pozdravio pridošlicu i uhvatila ga za ruku. "Liam, ona žena na stepenicama. Poznaješ li ju?"
Zaškiljio je. "Oh, pa to je Nuala. Bila je udana za mog ujaka. Mislim da ju to čini mojom ujnom, ali ona je bila njegova druga žena tako da ju zapravo nikada nisam zvao tako. Pomalo je čudna, ali jako zabavna. Zašto?"
Maggie nije ništa odgovorila, već se odlučno uputila prema pridošlici razdvajajući grupice Mooreovih. U trenutku kad je stigla do stepenica, žena, koju je tražila, razgovarala je s grupom ljudi. Maggie se počela penjati stepenicama, no prije najgornje je zastala kako bi ju dobro promotrila.
Kad je Nuala otišla, nenadano, Maggie se molila Bogu da ostanu u vezi. No niti jednom joj se nije javila što je Maggie najviše povrijedilo. Njih su dvije, tijekom pet godina koliko je brak potrajao, postale jako bliske. Njena je mama poginula u automobilskoj nesreći dok je još bila dijete. Tek je poslije očeve smrti saznala od jednog od njegovih prijatelja da je tata uništavao sva pisma i poklone koje joj je Nuala slala.
Maggie je sada netremice promatrala sitnu ženicu sa živahnim plavim očima i kosom boje meda. Zamijetila je bore koje nisu niti malo
6
narušavale njen izgled. Dok ju je promatrala, sječanja su navirala. Sjećanja na djetinjstvo, najvjerojatnije najsretniji dio njenog života.
Nuala, koja je za vrijeme svađa uvijek bila na njenoj strani, suprotstavljala se njenom ocu: "Owene, za ime Boga, ona je još uvijek dijete. Prestani ju svaki čas ispravljati." Nuala, koja je uvijek govorila: "Owene, sva djeca njene dobi nose traperice i majice kratkih rukava ... Owene, pa što onda ako je potrošila tri role filma? Voli slikati, a i dobra je u tome ... Owene, ona se ne igra u blatu. Zar ne vidiš da pokušava napraviti nešto iz gline. Za ime Boga, pokušaj prepoznati kreativnost u svojoj kćeri, ako već ne možeš cijeniti moje slike."
Nuala - uvijek lijepa, uvijek zabavna, uvijek strpljiva dok je odgovarala na Maggiena mnogobrojna pitanja. Baš je od nje Maggie i naučila voljeti i cijeniti umjetnost.
Tipično, Nuala je i večeras na sebi imala svijetloplavi kostim za koktel zabave i odgovarajuće cipele s visokom petom. Maggieina sjećanja na nju su uvijek bila prošarana pastelnim bojama.
Nuala je imala skoro pedeset godina kad se udala za njenog oca, sjetila se Maggie, pokušavajući izračunati koliko je stara. S njim je ostala pet godina. Napustila nas je prije dvadeset i dvije godine.
Ostala je iznenađena shvativši da je Nuali sada bilo sedamdeset i nešto godina što se iz njenog izgleda nije moglo zaključiti. Njihovi su se pogledi sreli. Nuala se namrgodila. Bila je zbunjena.
Nuala joj je rekla da joj je pravo ime Finnuala, a dobila ga je prema legendarnom Keltu, Finnu MacCoolu, koji je ubio diva. Maggie se sjetila da se kao mala zabavljala pokušavajući izgovoriti Finn-u-ala.
"Finn-u-ala?" viknula je.
Na licu stare žene očitovalo se iznenađenje. Zatim sreća koja je zaustavila žamor koji ih je okruživao. Maggie se još jednom našla u njenom zagrljaju. Nuala je koristila blagi miris koji je sve ove godine ostao u Maggienom sjećanju. Kad joj je bilo osamnaest godina, otkrila je da se zove "Radost". Kako odgovara večerašnjoj situaciji, pomislila je Maggie.
"Dozvoli da te dobro pogledam", Nuala joj je rekla pustivši ju iz zagrljaja i zakoračivši unatrag još uvijek držeći Maggiene ruke, kao da se bojala da će joj pobjeći.
Njene su oči promotrile Maggieno lice. "Mislila sam da te više nikad neću vidjeti! Oh, Maggie! Kako je onaj grozni čovjek, tvoj otac?"
"Umro je prije tri godine."
"Žao mi je, draga. Ali vjerujem da je sve do kraja bio nemoguć."
"Zaista je bio težak čovjek", složila se Maggie.
"Draga, ja sam bila udana za njega. Sjećaš li se? Znam kakav je bio! Uvijek tobože pobožan, tvrd, ogorčen, hirovit. No, mislim da nema smisla da sada o tome razgovaramo. Čovjek je mrtav i najpametnije bi bilo da ga ostavimo da u miru počiva. Ali bio je tako staromodan i tvrdoglav. Takav, mogao je biti model za srednjovjekovne mozaike ..."
7
Odjednom, postavši svjesna ljudi oko sebe koji su ju slušali, Nuala je zagrlila Maggie oko struka i objavila: "Ovo je moje dijete! Nisam ju rodila, naravno, ali to uopće nije važno."
Maggie je primijetila da je Nuala trepavicama pokušavala zadržati suze.
Željne razgovora, žene su napustile vrevu restorana. Maggie nije mogla naći Liama kako bi ga pozdravila, no bila je sigurna da uopće neće primijetiti da je nema.
Ruku pod ruku, Maggie i Nuala su šetale Park avenijom kroz rujanski sumrak, skrenule u Pedeset i šestu ulicu i smjestile se u restoranu Il Tinello.
Maggien je život djelovao jednostavno. "Internat; poslali su me onamo odmah pošto si ti otišla. Zatim Carnegie-Mellon, i na kraju diploma na likovnoj akademiji Njujorškog sveučilišta. Trenutačno dobro zarađujem kao fotograf."
"Pa to je divno. Oduvijek sam znala da ćeš postati fotograf ili kiparica."
Maggie se nasmijala. "Imaš dobro pamćenje. Obožavam kiparstvo, no to mi je samo hobi. Fotografsko je zanimanje puno praktičnije i, bez lažne skromnosti, mislim da sam poprilično dobra. Imam nekoliko izvrsnih klijenata. A što je s tobom, Nuala?"
"Ne. Prvo ti završi svoju priču", stara žena ju je prekinula. "Živiš u New Yorku. Radiš posao koji voliš. Koristiš dar koji ti je priroda poklonila. Lijepa si, kao što sam pretpostavljala. Prošle si godine navršila trideset i dvije godine. A što je s ljubavi ili muškarcima ili kako god vi mladi to danas nazivali?"
Maggie je osjetila dobro poznatu bol kad je rekla: "U braku sam bila tri godine. Zvao se Paul i diplomirao je na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji. Baš su ga izabrali za NASA-in program kad je poginuo za vrijeme probnog leta. To se dogodilo prije pet godina. Mislim da to nikada neću preboljeti. Kako bilo, teško mi je pričati o njemu."
"Oh, Maggie."
Nualin je glas bio pun razumijevanja. Maggie se sjetila da je njena maćeha bila udovica kad se udala za njenog oca.
Kimajući, Nuala je tiho rekla: "Zašto se takve stvari dešavaju?" i onda veselo dodala: "Hoćemo li naručiti?"
Tijekom večere, razgovarale su o svemu što se dogodilo u proteklih dvadeset i dvije godine. Nakon razvoda od Maggienog oca, Nuala se preselila u New York. Zatim je posjetila Newport gdje je srela Timothyja Moorea - osobu s kojom je izlazila za vrijeme srednje škole - i udala se za njega. "On je bio moj treći i posljednji muž", rekla je, "i bio je predivan. Umro je prošle godine i jako mi nedostaje. Nije bio jedan od imućnih Mooreovih, ali je imao slatku kućicu u prekrasnom dijelu Newporta i pristojan prihod. Ja se, naravno, još uvijek bavim slikanjem. I dobro sam."
8
Ali Maggie je na njenom licu primijetila notu nesigurnosti i u tom trenutku zaključila da je bez obzira na ozarenost, Nuala izgledala baš onako kako sedamdeset i nešto godina stara žena izgleda.
"Jesi li doista dobro, Nuala?" upitala ju je tiho. "Djeluješ ... zabrinuto."
"Ma da, dobro sam. Samo ... Pa, vidiš, napunila sam sedamdeset i pet godina prije nekoliko mjeseci. Prije mnogo godina, netko mi je rekao da se osoba, kad napuni šezdeset godina, počinje opraštati s prijateljima, ili se oni opraštaju od tebe, ali kad napuniš sedamdeset godina, to se događa neprestano. Vjeruj mi, to je tako. U posljednje sam vrijeme izgubila dosta bliskih prijatelja, i svaki novi gubitak jače boli. U Newportu postajem sve usamljenija, ali postoji zgodna rezidencija - mrzim naziv starački dom - i ozbiljno razmišljam da se preselim onamo. Stančić kakav sam tražila nedavno je ispražnjen."
Zatim, kad im je konobar donio kavu, rekla je: "Maggie,molim te, dođi me posjetiti. Newport je udaljen samo tri sata vožnje od New Yorka."
"Bilo bi mi drago", odgovorila je Maggie. "Stvarno?"
"Naravno. Sada, kad sam te pronašla, neću ti dozvoliti da mi opet pobjegneš. Osim toga, oduvijek sam željela posjetiti Newport. Čula sam da je raj za fotografe. Znaš, u stvari -"
Spremala se ispričati Nuali da je sljedeći tjedan oslobodila kako bi otišla na odmor za kojim je žudila, kad je čula glas: "Znao sam da ću vas ovdje naći."
Iznenađena, Maggie je podigla pogled. Kraj njihovog su stola stajali Liam i njegov bratić Earl Bateman. "Pobjegla si od mene", Liam je rekao ljutito.
Earl se sagnuo i poljubio Nualu. "Za ovo ćeš mu platiti. Otela si mu djevojku. Gdje ste se upoznale?"
"Duga je to priča." Nuala se nasmijala. "Earl također živi u Newportu", objasnila je Maggie. "Predaje antropologiju na Hutchinson Collegeu u Providenceu."
Bila sam u pravu u vezi njegovog ućenog izgleda, Maggie je zaključila.
Liam je povukao stolicu od obližnjeg stola i sjeo. "Morate nam dozvoliti da vas poslije večere počastimo pićem." Nasmijao se Earlu. "I nemojte se zabrinjavati zbog Earla. Čudan je, ali bezopasan. Njegova obitelj već sto godina pruža pogrebničke usluge. Oni sahranjuju ljude. A on ih iskopava! Pravi je lešinar, a osim toga, zarađuje novac pričajući o tome."
Maggie je podigla obrve dok su se drugi smijali.
"Predajem o pogrebnim običajima kroz povijest", Earl Bateman je objasnio blago se nasmijavši. "Neki to mogu smatrati morbidnim, no ja doista volim svoj posao."
9
Žurno je šetao šetalištem Cliff. Kosu mu je mrsio oštar oceanski vjetar koji je poslije podneva počeo puhati. Sunce je bilo predivno toplo na vrhuncu dana, no sada, žarke zrake nisu više mogle nadjačati hladan vjetar. Činilo mu se da je promjena vremena oslikavala promjenu u njegovom raspoloženju.
Do sada je uspješno sprovodio svoj plan, no s Nualinom večerom koja je trebala uslijediti za dva sata, slutio je da bi sve moglo krenuti na gore. Nuala je postala sumnjičava i najvjerojatnije će se povjeriti svojoj pokćerci. Sve bi polako moglo izaći na vidjelo.
Turisti još uvijek nisu napustili Newport. Zapravo, bilo ih je još dosta, posezonskih jednodnevnih izletnika koji su posjećivali vile kojima je upravljalo Društvo za održavanje kulturne baštine i koji su koristili posljednje dane prije zatvaranja do proljeća, kako bi znatiželjno zavirivali u ostatke nekih davnih vremena.
Duboko zamišljen, zastao je kad je došao do Breakersa, zadivljujuće raskošnog dragulja, američke palače, primjerka koji je ljude ostavljao bez daha i koji je pokazivao što novac, mašta i ambicija mogu postići. Sagrađena na početku 1890-ih godina za Corneliusa Vanderbilta II. i njegovu suprugu Alice, no u njenim je blagodatima sam vlasnik uživao vrlo kratko. Godine 1895. je doživio moždani udar nakon kojeg je ostao nepokretan, a umro je 1899.
Još nekoliko se'minuta zadržao sanjareći ispred Breakersa i nasmijao se. Baš je iz zgode o Corneliusu Vanderbiltu proizišla njegova ideja.
No sada je bio prisiljen brzo djelovati. Ubrzavši hod, prošao je pokraj Sveučilišta Salve Regina, nekoć poznatog kao Ochre Court, luksuzne rezidencije sa sto soba koja je djelovala predivno ovako stopljena s nebom. Pet minuta kasnije stigao je do Latham Manora, prekrasnog zdanja koje je bilo vrjednije i ukusnije sagrađeno od svog konkurenta, vulgarnog Breakersa. U početku vlasništvo ekscentrične obitelji Latham, propalo je za života posljednjeg Lathama. Spašeno od propadanja i restaurirano gotovo do početnog grandioznog izgleda, sada je bilo rezidencija bogatih umirovljenika koji su posljednje godine svojih života živjeli u obilju.
Stao je zadržavši pogled na uzvišenoj, mramornoj vanjštini Latham Manora. Ruku je gurnuo u duboki džep jakne i izvadio mobitel. Žurno je nazvao broj i onda se nasmijao čuvši glas koji je očekivao. To je značilo jednu brigu manje.
Rekao je dvije riječi: "Ne večeras."
"Kada onda?" smireni je i suspregnuti glas upitao nakon kratke stanke.
"Još uvijek ne znam. Moram se pobrinuti o nečem drugom." Glas mu je bio oštar. Nije dozvoljavao da se njegove odluke preispituju.
10
"Naravno. Oprosti."
Završivši razgovor, okrenuo se i počeo brzo hodati. Bilo je vrijeme da se spremi za Nualinu večeru.
Nuala Moore je pjevušeći rezala rajčice na dasci za rezanje u svojoj veselo neurednoj kuhinji. Njeni su pokreti bili brzi i sigurni. Sunce je polako zalazilo, a oštar je vjetar fijukao ispred prozora iznad sudopera. Mogla je već osjetiti hladnoću koja je prodirala kroz loše izolirani stražnji zid.
No bez obzira na vremenske prilike, kuhinja je i dalje djelovala toplo i primamljivo sa svojim crveno-bijelim tapetama, istrošenim linoleumom ciglastog uzorka i policama i ormarićima napravljenim iz borovine. Kad je završila s rajčicama, uzela je crveni luk. Salata s rajčicama i lukom začinjena uljem, octom i oreganom bila je pravi prilog pečenom janjećem butu. Kad je bila mala, Maggie je obožavala janjetinu. Možda sam ju trebala pitati što bi htjela jesti, pomislila je Nuala, ali želim ju iznenaditi. Na kraju krajeva, Maggie nije vegetarijanac - prije neku je večer, kad smo na Manhattanu zajedno večerale, naručila teletinu.
Krumpiri su već poskakivali u loncu. Kad budu skuhani, procijedit će ih, no sve do posljednje minute neće raditi pire. Pladanj s keksima je čekao da ga se smjesti u pećnicu. Zeleni grah i mrkve su već bili spremni - pripremljeni za kuhanje na pari nekoliko minuta prije nego gosti sjednu za stol.
Nuala je provirila u blagovaonicu. Još jednom je željela provjeriti je li sve na svom mjestu. Maggie će sjediti na stolici nasuprot nje, rezerviranoj za drugog domaćina. Simbolična gesta, znala je. Ona će večeras biti njena domaćica. Bit će poput majke i kćeri.
Na tren se naslonila na drveni okvir vrata. Bilo bi divno imati nekoga s kim bi mogla podijeliti ono što ju jako zabrinjava. Pričekat će dan-dva i onda će joj reći: "Maggie, moram s tobom porazgovarati o nečem jako važnom. Bila si u pravu. Nešto me zabrinjava. Možda sam luda ili samo stara, sumnjčava budala, ali ..."
Olakašat ću dušu ako svoje brige podijelim s Maggie, zaključila je. Čak i kao mala, imala je analitički um. "Finn-u-ala", započela bi kada bi željela nešto jako povjerljivo s njom podijeliti. Tako mi je davala do znanja da slijedi ozbiljni razgovor, sjetila se Nuala.
Trebala sam pričekati do sutra na večer s večerom, zaključila je. Trebala sam dozvoliti Maggie barem jedan dan odmora. Hm, tipično za mene - nikada ne razmislim prije nego što nešto učinim.
Ali željela je pokazati Maggie svojim prijateljima nakon što ih je izmučila pričama o njoj. Osim toga, kad ih je pozvala na večeru, bila je uvjerena da će Maggie stići dan ranije iz Milana.
11
Ali Maggie ju je sinoć nazvala i rekla da je iskrsnuo problem s jednim poslom i da će sve potrajati dan duže. "Umjetnički je direktor jako nervozan i nepotrebno dramatizira prije svakog snimka", objasnila je, "i zato neću stići sutra prije podneva, ali mislim da ćemo se vidjeti oko četiri, četiri i trideset."
U četiri ju je ponovo nazvala: "Nuala, pokušala sam te nazvati nekoliko puta, ali linija je bila zauzeta. Upravo završavam i krećem."
"Vrijeme nije važno. Samo mi dođi."
"Nadam se da ću stići prije gostiju tako da ću se imati vremena presvući."
"Ma nije važno. Nemoj brinuti o tome. Ti samo dođi, a ja ću odugovlačiti s jelom sve dok ne stigneš."
"U redu. Krećem."
Sjetivši se razgovora, Nuala se nasmijala. Bilo bi grozno da je Maggie morala zbog posla ostati još jedan dan duže. No do sada je već morala stići do Bridgeporta, zaključila je. Najvjerojatnije će zapeti u prometu, no ako ništa drugo, znam da je na putu ovamo. Dragi Bože, Maggie mi dolazi.
Budući da više nije imala što raditi, odlučila je sjesti i gledati poslijepodnevne vijesti. Nakon vijesti će se okupati i biti spremna prije nego gosti počnu dolaziti.
Upravo je izlazila iz kuhinje kad je netko pokucao na stražnja vrata. Prije nego je uspjela pogledati kroz prozor, kvaka se okrenula. Na tren je bila preplašena, no kad su se vrata otvorila i kad je posjetilac ušao, srdačno se nasmijala.
"Zdravo", rekla je. "Drago mi je da te vidim, ali trebao si doći tek za dva sata i zato ti neću dozvoliti da ostaneš dugo."
"Nisam se planirao zadržavati", njen je posjetilac tiho rekao.
Nakon što se njegova mama preselila na Floridu, prodavši kuću koju je stari vlastelin dao kao vjenčani poklon njegovoj baki, Liam Moore Payne je kupio stan u ulici Willow. Redovno ga je koristio preko ljeta, no čak i kad bi ga zatvorio kroz zimu, često je za vikend dolazio iz Bostona kako bi pobjegao od stresnog svijeta međunarodnih financija.
Prostran četverosobni stan s visokim stropovima i terasom koja je gledala na zaljev Narragansett, bio je uređen probranim namještajem koji je uzeo iz obiteljske kuće. Kad se preselila, njegova je majka rekla: "Ovo mi ne može koristiti na Floridi, a osim toga, nikada mi ništa od toga nije ništo značilo. Uzmi ono što ti treba. Ti si poput svog oca. Obožavaš čuvati stare i teške stvari."
Kad je Liam izašao iz kade i uzeo ručnik, sjetio se svog oca. Je li zaista bio toliko nalik na njega? upitao se. Kada bi se vratio kući nakon dana
12
provedenog na stalno stresnoj burzi, njegov je otac uvijek odlazio do bara u radnu sobu i spravio bi si jako suhi i jako hladni martini. Polagano bi ga ispijao i onda, očigledno opušten, odlazio bi na kat, kupao se i presvlačio u večernju odjeću.
Liam se brzo brisao smiješeći se činjenici da su on i njegov otac jako nalik premda su se razlikovali u nekim detaljima. Njegov je otac primjenjivao ritual u kupaonici. Satima je ležao u kadi što je Liama izluđivalo. Njemu je tuš bio draži. Osim toga, koktel je ispijao nakon tuširanja, a ne prije.
Deset minuta kasnije, Liam se nalazio ispred bara u radnoj sobi pažljivo sipajući Finlandia votku u hladnu i ledom napunjenu srebrnu posudu za koktele. Zatim je svoje piće pažljivo promiješao i sipao u čašu dodavši dvije kapi džusa. Na tren je oklijevao i onda, zadovoljno uzdahnuvši, popio prvi gutljaj. "Amen", rekao je glasno.
Bilo je deset do osam. Za deset je minuta trebao biti kod Nuale. Znao je da mu treba najmanje deset minuta vožnje da stigne do nje, no nije se uzbuđivao zbog činjenice da će zakasniti. Svatko tko je poznavao Nualu, znao je da se kod nje kokteli ispijaju do devet sati pa čak i kasnije.
Odlučio se kratko ispružiti. Sjeo je na lijep kauč pokriven tamnosmeđom marokanskom kožom i pažljivo smjestio stopala na antikni niski stolić.
Sklopio je oči. Tjedan je bio dug i stresan, no vikend će, čini se, biti zanimljiv.
Maggieno lice mu se pojavilo pred očima. Zaista je slučajnost da je otkrila vezu s Newportom i to jako čvrstu. Ostao je bez riječi saznavši za njenu vezu s Nualom.
Sjetio se kako se uznemirio kad je shvatio da je Maggie otišla sa zabave u restoranu Four Seasons a da mu se nije javila. Ljut na samog sebe zato što ju je zanemario, želio ju je pronaći i raščistiti situaciju. Kad je nakon što se raspitao, saznao da je prije večere otišla s Nualom, pomislio je da su najvjerojatnije otišle u Il Tinello. Za tako mladu ženu, Maggie je imala dobro razrađenu životnu rutinu.
Maggie. Razmišljao je o njoj. Sjetio se njenog prekrasnog lica, inteligencije i energije kojom je zračila.
Liam je nastavio pijuckati i, uzdahnuvši, napustio svoje udobno utočište. Vrijeme je za polazak, zaključio je. Svoj je izgled provjerio u ogledalu u predsoblju primijetivši da je njegova plavocrvena Hermes kravata koju mu je mama poslala za rođendan pristajala uz plavi sako premda bi nešto tradicionalnije možda više odgovaralo. Slegnuvši ramenima zaključio je da nema razloga za brigu; zaista je bilo krajnje vrijeme da krene.
Uzeo je ključeve, zaključao vrata i krenuo na Nualinu večeru.
13
Earl Bateman je bio ispružen na kauču. U ruci je držao čašu
vina, a knjiga, koju je upravo pročitao, nalazila se na stoliću do njega. Znao je da je krajnje vrijeme da se spremi za Nualinu večeru, ali uživao je ovako opušten koristeći priliku da razmisli o svemu što se dogodilo tijekom proteklog tjedna.
Prije nego je stigao iz Providencea, završio je s ocjenjivanjem eseja koje su mu predali studenti 101. antropološkog seminara i bio je zadovoljan otkrivši da je većina studenata bila ocijenjena ocjenama A ili B. Semestar će najvjerojatnije biti zanimljiv, ako ne i izazovan.
Earl je živio u krilu za goste svog obiteljskog doma, Vlastelinske palače - kuće koju je vlastelin Moore sagradio za svoju najmlađu kćerku kao vjenčani poklon njoj i njenom suprugu Gordonu Batemanu, "lešinaru" kako ga je stari Moore nazivao zato što je obitelj Bateman generacijama pružala pogrebničke usluge.
Od svih kuća koje je poklonio svojoj djeci, ova je bila najmanja što je ukazivalo na njegovo protivljenje tom braku. Ništa osobno, no vlastelin se užasavao smrti zbog čega je zabranio da se ta riječ pred njim spominje. A prihvatiti u obiteljsko okrilje čovjeka koji je bez sumnje namjeravao nastaviti obiteljsku tradiciju, predstavljalo je stalni podsjetnik na zabranjenu riječ.
Reakcija Gordona Batemana bila je da nagovori svoju ženu da njihov dom nazovu Vlastelinskom palačom, sarkastičan hommage njegovom puncu i podsjetnik da se nitko drugi od njegove djece nije dosjetio iskazati mu takvu čast.
Earl je oduvijek vjerovao da je njegovo ime bila još jedna šala na račun vlastelina koji je pokušavao ostaviti dojam da je njegova obitelj u okrugu Dingle generacijama uživala u vlastelinskoj tituli. A ime Earl je bilo samo hommage njihovoj tituli u Dingleu.
Nakon što je Earl konačno uspio uvjeriti svog oca da nema
namjeru postati sljedeći pogrebnik u društvu Bateman, njegovi su roditelji prodali obiteljsko poduzeće privatnoj korporaciji koja je zadržala obiteljsko ime i zaposlila upravitelja.
Njegovi su roditelji devet mjeseci godišnje provodili u Južnoj Carolini, u blizini njegovih udatih sestara, i zamolili Earla da tijekom njihova odsustva cijelu obiteljsku kuću preuzme na sebe, što je on odbio. Krilo za goste mu je bilo dostatno. Uredio ga je kako je želio, s knjigama i rukotvorinama zaključanim u staklenim ormarima kako ne bi bili uništeni nepažljivim čišćenjem. I on je imao pogled na Atlantski ocean; Earla je more smirivalo.
Mir. Mir je cijenio više od svega.
14
Na bučnoj zabavi u New Yorku, povodom sto i pedesetog rođendana vlastelina, trudio se da bude po strani i promatra svoje rođake. Trudio se biti otvoren prema svemu, ali nije im se mogao pridružiti u "Zamislite ..." pričama. Njegovi su rođaci izgleda svi uživali u hvalisanju i poput Liama, obožavali su pričati priče o svojim ekscentričnim - ponekad i okrutnim - precima.
Earl je također znao kako su neki od njih napadali njegovog oca zato što je bio četvrti direktor obiteljskog pogrebnog poduzeća. Na zabavi je načuo neke od svojih rođaka koji su ružno govorili o njemu i koji su pričali uvredljive šale o pogrebnicima i njihovoj profesiji.
Što me briga za sve njih, rekao je samom sebi prebacivši noge na pod i ustavši. Bilo je deset do osam. Bilo je vrijeme da krene. Nije se veselio Nualinoj večeri, no s druge strane, Maggie Holloway će biti ondje. Jako je privlačna ...
Da, njeno je prisustvo garancija da večer neće biti dosadna.
Doktor William Lane, direktor rezidencije Latham Manor,
pogledao je na sat po treći put u pet minuta. On i njegova supruga pozvani su na večeru kod Nuale. Očekivala ih je u osam. Sada je bilo deset do osam. Krupan, proćelav i pedesetak godina star, doktor Lane je svojim prisustvom umirivao pacijente - bio je strpljiv što se nije moglo reći za njegovu trideset i devet godina staru ženu.
"Odile," pozvao ju je, "za ime Boga, požuri se."
"Odmah silazim." Njen se glas, melodičan i zadihan, širio njihovim domom.- nekoć glavnim dijelom Latham Manora. Trenutak kasnije, utrčala je u dnevni boravak još uvijek pokušavajući pričvrstiti naušnicu.
"Čitala sam gospođi Patterson", rekla je. "Znaš i sam kako to ide, Williame. Još uvijek se nije navikla na rezidenciju i nikako se ne može pomiriti s činjenicom da je sin prodao kuću bez njenog znanja."
"Već će se privići", Lane je rekao samouvjereno. "Bez obzira na promjenu, s vremenom su svi prihvatili ovo mjesto kao veseli dom."
"Znam, znam, ali neki trebaju vremena. I dalje mislim da su brižnost i toplina potrebne svakom novom stanaru dok se ne prilagodi promijenjenim životnim uvjetima." Odile je otišla do ogledala koje se nalazilo iznad mramornog kamina. "Kako izgledam?" Nasmijala se svojim velikim očima i plavoj kosi koje je vidjela u ogledalu.
"Izgledaš predivno. Uvijek izgledaš dobro", rekao je Lane. "Što znaš o toj Nualinoj pokćerci?"
"Nuala mi je rekla da postoji kad je prošlog ponedjeljka došla posjetiti Gretu Shipley. Zove se Maggie, a Nuala je prije mnogo godina bila udata za njenog oca. Ostat će ovdje dva tjedna. Nuala se doima
15
sretnom zbog toga. Zar ne misliš da je prekrasno to što su se ponovo srele?"
Bez odgovora, doktor Lane je otvorio vrata i onda stao na stranu. Izvrsno si raspoložen, Odile je pomislila prošavši pokraj njega i uputivši se niz stepenice prema automobilu. Na tren je zastala i pogledala Latham Manor. Njegovo je mramorno pročelje blistalo na mjesečini.
Oklijevajući je predložila: "Željela sam ti reći da je, kad sam ju posjetila, gospođa Hammond teško disala i bila je jako blijeda. Pitam se da li bi ju trebao pogledati prije nego krenemo."
"Kasnimo", doktor Lane je nestrpljivo odgovorio i otvorio vrata automobila. "Ako me budu trebali, bit ću ovdje za deset minuta, ali vjeruj mi, gospođi Hammond se večeras ništa neće dogoditi."
Meggie je pokušala otvoriti oči, no i to joj je predstavljalo preveliki napor. Glava joj je pucala od bola. Gdje li se nalazila? Što li se dogodilo? Podigla je ruku, no zaustavila se nekoliko centimetara iznad tijela. Nije imala snage.
Instinktivno je pokušala gurnuti prepreku iznad glave, no nije ju uspjela pomaknuti. Što li je to? Bilo je meko, poput satena, i hladno.
Prstima je opipala stranu i donji dio: površina se promijenila. Bila je namreškana. Pokrivač? Da li se nalazila u nekakvom krevetu?
Drugu je ruku gurnula na drugu stranu i ustuknula osjetivši jednako hladne nabore. Pokrivali su i jednu i drugu stranu.
Što li se vuklo za prstom kad je pomaknula lijevu ruku? Palcem je opipala svoj prstenjak i osjetila tanko uže ili nit. Ali zašto? Sjećanja su navrla.
Njene su se oči otvorile i užasnuto buljile u mrak.
Uzrujana, pokušavala se prisjetiti svega što se dogodilo. Čula ga je u trenutku kad se počela okretati i osjetila da se nešto srušilo na njenu glavu.
Sjetila se da se nagnuo nad nju i šapnuo: "Maggie, sjeti se zvonara." Više se ničega nije sjećala.
Još uvijek izgubljena i užasnuta, pokušavala je razumjeti. Zatim se sve polako počelo vraćati. Zvonari! Viktorijanci su se užasavali mogućnosti da živi budu pokopani i zato je s vremenom postala tradicija da se prije pokopa za prst zaveže nit konca ili žica. Nit je prolazila kroz rupu u
3
lijesu protežući se kroz cijev do nadgrobne ploče. Nit na koju je zvono bilo zavezano.
Sedam dana čuvar je šetao oko groba osluškujući zvono - znak da pokopani ipak nije preminuo ...
Ali Maggie je znala da niti jedan čuvar ne šeće oko njenog groba. Bila je sama. Pokušala je vikati, ali glasa nije bilo. Preplašena, vukla je nit, napeto osluškujući u nadi da će iznad sebe čuti tihi znak spasenja. Ali svuda je vladala tišina. Sve je bilo crno i tiho.
Morala je ostati prisebna. Morala se usredotočiti. Kako li je dospjela u lijes? Nije smjela dozvoliti da ju obuzmu panika i strah. Ali kako? ... Kako? ...
Zatim se sjetila. Pogrebni muzej. Sama se vratila onamo. Zatim je istraživala. Nastavila je istragu koju je Nuala započela. A onda je došao on i ...
O, Bože! Živa je zakopana! Šakama je počela udarati po poklopcu lijesa, no hladni je saten zagušivao zvuk. Konačno je počela vikati. Vikala je sve dok nije izgubila glas. I još uvijek je bila sama.
Zvono. Potegnula je nit ... još jednom ... još jednom. Mora da je to proizvodilo zvuk. Nije ga mogla čuti, ali netko će ga već čuti. Moraju!
A gore, vlažna je zemlja sjajila na mjesečini. Jedino što se kretalo bilo je brončano zvono obješeno na cijev koja je izlazila kroz zemlju: Zvono se pomicalo naprijed-nazad, kao da je izvodilo neritmičan ples smrti. A okolo, okolo je sve bilo tiho. Batića u zvonu nije bilo.
~Mrzim koktele, Maggie je pomislila mrzovoljno, zapitavši se zašto se uvijek na njima osjećala kao stranac. Možda sam prestroga, pomislila je. Mrzim koktele na kojima je jedina osoba koju znam ona s kojom sam došla, a koja me ostavi čim prijeđemo prag.
Promatrala je ljude u velikoj prostoriji i uzdahnula. Kad ju je Liam Moore Payne pozvao na zabavu klana Moore, trebala je pretpostaviti da će mu biti zanimljivije razgovarati s brojnim rođacima, nego brinuti o njoj. Liam, osoba s kojom je ponekad izlazila kad bi došao u grad iz Bostona, i s kojim joj je obično bilo zanimljivo, noćas se u potpunosti oslonio na njenu sposobnost da se sama zabavi. Pa, zaključila je, okružena sam mnoštvom ljudi; u tolikoj masi bih morala moći pronaći nekog s kim bih mogla porazgovarati.
U stvari, sve što joj je Liam ispričao o Mooreovima nagnalo ju je da prihvati njegov poziv, sjetila se dok je ispijala bijelo vino i šetala kroz prepunu grill salu restorana Four Seasons smještenog u Istočnoj pedeset i drugoj ulici na Manhattanu. Osnivač obitelji ili, ako ništa drugo osoba koja je priskrbila porodično bogatstvo bio je pokojni vlastelin Desmond Moore, nekoć nezaobilazna osoba njuportskog visokog društva. Razlog večerašnje zabave - obiteljskog okupljanja, bila je proslava njegovog sto i pedesetog rođendana. Budući da je to svima više odgovaralo, organizirana je u New Yorku, a ne u Newportu.
4
Prepričavajući neke zanimljive detalje o mnogobrojnim članovima obitelji, Liam joj je rekao da će preko sto potomaka, direktnih i daljih rođaka, kao i neki od najdražih bivših zetova i šogorica, biti prisutni. Zabavljao ju je anegdotama o petnaestogodišnjem emigrantu iz Dinglea koji je sebe smatrao dijelom osiromašene mase koja se željela obogatiti, a ne osobom iz pokorene mase koja je žudila za slobodom. Legenda kaže da je, kad je na brodu prošao pokraj Kipa slobode, svojim suputnicima i supatnicima rekao: "Na brzinu ću se obogatiti tako da ću moći kupiti ovaj stari brod, naravno, ako ga vlada odluči prodati." Liam je izjavu svog pretka izgovorio prekrasnim irskim naglaskom.
Mooreovi su dolazili u različitim oblicima i veličinama, Maggie je zaključila dok je promatrala mnogobrojno ljudstvo u prostoriji. Promatrala je dva osamdesetogodišnjaka zadubljena u živahnu raspravu, suzivši oči pokušavala ih je zamisliti kako bi izgledali kad bi ih promatrala kroz objektiv fotoaparata koji na žalost nije ponijela sa sobom. Sniježno bijela kosa muškarca, zavodljivi osmijeh koji je ukrašavao ženino lice, zadovoljstvo koje su osjećali u međusobnom druženju - slika bi bila izvrsna.
"Restoran Four Seasons neće više biti isti kad završi zabava Mooreovih", rekao je Liam koji se iznenada pojavio iza nje. "Da li se dobro zabavljaš?" upitao ju je i zatim ne pričekavši na njen odgovor, predstavio još jednom od svojih bratića, Earlu Batemanu, koji ju je, Maggie je zadovoljno primijetila, netremice promatrao otvoreno pokazujući svoje zanimanje.
Zaključila je da se i on, baš kao i Liam, bliži četrdesetoj. Za pola je glave bio niži od svog bratića što znači da je bio visok kojih metar i devedeset centimetara. Također je zaključila da je njegovo lice djelovalo učeno i mudro, premda su svijetloplave oči pomalo narušavale taj dojam. Svijetlosmeđe kose, blijede puti, nije dijelio Liamov kršan i privlačan izgled. Liamove su oči bile više zelene, nego plave, a njegova je tarina kosa na lijep način prošarana sijedim lasima.
Pričekala je dok ju je on promatrao. Zatim, nakon duge stanke, podignuvši obrvu, upitala ga je: "Hoću li proći vašu inspekciju?" Djelovao je posramljeno. "Oprostite. Ne pamtim baš imena i
nisam znao gdje da vas smjestim. I vi ste iz klana, zar ne?"
"Ne. Moji korijeni su irski kojih tri ili četiri generacije unatrag, no na žalost, nisam u srodstvu s vašim klanom. No moram primijetiti da vaša velika porodica ne treba više rođaka."
"Mislim da ste tu posve u pravu. No nažalost, gotovo niti jedna nije toliko lijepa kao vi. Vaše predivne plave oči, bijela put i sitne kosti vas čine Keltom. Gotovo crna kosa vas smješta u grupu 'crnih Iraca' u našoj obitelji. Mislim na rođake u čijim se genima očituje kratka, ali značajna posjeta pripadnika Španjolske armade."
"Lia .me! Earle! Oh, za ime Boga, čini mi se da mi je ipak drago što sam došao."
5
Zaboravivši na Maggie, obojica su se okrenula kako bi pozdravili muškarca rumenog lica koji im je prišao.
Maggie je slegnula ramenima. Toliko o tome, pomislila je, povukavši se u kut. Zatim se sjetila članka koji je nedavno pročitala i u kojem je pisalo da bi osobe koje se u društvu osjećaju usamljeno, trebale pronaći nekog tko još više priželjkuje razgovor.
Nasmijavši se samoj sebi, odlučila je iskušati tu taktiku i ako na kraju i dalje bude razgovarala sama sa sobom, skrivećki će se udaljiti sa zabave. U tom joj je trenutku pomisao na njen udoban stan smješten u Pedeset i šestoj ulici, u blizini rijeke East, bila jako privlačna. Znala je vrlo dobro da je trebala ostati kod kuće. Vratila se na samo nekoliko dana iz Milana prekinuvši snimanje i žudila je za mirnom večeri.
Pogledala je oko sebe. Učinilo joj se da se u prostoriji restorana Four Seasons nije nalazio niti jedan potomak vlastelina Moorea koji se nije borio za riječ.
Počni s odbrojavanjem, odlučila je. Zatim je čula glas - melodičan, poznati glas, glas koji je u njoj probudio ugodna sjećanja. Okrenula se. Glas je pripadao ženi koja je silazila kratkim stepeništem koje je vodilo na terasu restorana i koja se zaustavila kako bi pozvala nekog tko se nalazio ispred nje. Maggie je netremice gledala. Počela je ubrzano disati. Je li poludjela? Je li moguće da je to Nuala? Toliko je godina prošlo, a ona je još uvijek zvučala kao žena koja je nekoć bila njena maćeha, u vrijeme kad joj je bilo deset godina. Nakon razvoda, njen joj je otac zabranio da spominje Nualino ime.
Maggie je primijetila Liama koji je prošao pokraj nje kako bi pozdravio pridošlicu i uhvatila ga za ruku. "Liam, ona žena na stepenicama. Poznaješ li ju?"
Zaškiljio je. "Oh, pa to je Nuala. Bila je udana za mog ujaka. Mislim da ju to čini mojom ujnom, ali ona je bila njegova druga žena tako da ju zapravo nikada nisam zvao tako. Pomalo je čudna, ali jako zabavna. Zašto?"
Maggie nije ništa odgovorila, već se odlučno uputila prema pridošlici razdvajajući grupice Mooreovih. U trenutku kad je stigla do stepenica, žena, koju je tražila, razgovarala je s grupom ljudi. Maggie se počela penjati stepenicama, no prije najgornje je zastala kako bi ju dobro promotrila.
Kad je Nuala otišla, nenadano, Maggie se molila Bogu da ostanu u vezi. No niti jednom joj se nije javila što je Maggie najviše povrijedilo. Njih su dvije, tijekom pet godina koliko je brak potrajao, postale jako bliske. Njena je mama poginula u automobilskoj nesreći dok je još bila dijete. Tek je poslije očeve smrti saznala od jednog od njegovih prijatelja da je tata uništavao sva pisma i poklone koje joj je Nuala slala.
Maggie je sada netremice promatrala sitnu ženicu sa živahnim plavim očima i kosom boje meda. Zamijetila je bore koje nisu niti malo
6
narušavale njen izgled. Dok ju je promatrala, sječanja su navirala. Sjećanja na djetinjstvo, najvjerojatnije najsretniji dio njenog života.
Nuala, koja je za vrijeme svađa uvijek bila na njenoj strani, suprotstavljala se njenom ocu: "Owene, za ime Boga, ona je još uvijek dijete. Prestani ju svaki čas ispravljati." Nuala, koja je uvijek govorila: "Owene, sva djeca njene dobi nose traperice i majice kratkih rukava ... Owene, pa što onda ako je potrošila tri role filma? Voli slikati, a i dobra je u tome ... Owene, ona se ne igra u blatu. Zar ne vidiš da pokušava napraviti nešto iz gline. Za ime Boga, pokušaj prepoznati kreativnost u svojoj kćeri, ako već ne možeš cijeniti moje slike."
Nuala - uvijek lijepa, uvijek zabavna, uvijek strpljiva dok je odgovarala na Maggiena mnogobrojna pitanja. Baš je od nje Maggie i naučila voljeti i cijeniti umjetnost.
Tipično, Nuala je i večeras na sebi imala svijetloplavi kostim za koktel zabave i odgovarajuće cipele s visokom petom. Maggieina sjećanja na nju su uvijek bila prošarana pastelnim bojama.
Nuala je imala skoro pedeset godina kad se udala za njenog oca, sjetila se Maggie, pokušavajući izračunati koliko je stara. S njim je ostala pet godina. Napustila nas je prije dvadeset i dvije godine.
Ostala je iznenađena shvativši da je Nuali sada bilo sedamdeset i nešto godina što se iz njenog izgleda nije moglo zaključiti. Njihovi su se pogledi sreli. Nuala se namrgodila. Bila je zbunjena.
Nuala joj je rekla da joj je pravo ime Finnuala, a dobila ga je prema legendarnom Keltu, Finnu MacCoolu, koji je ubio diva. Maggie se sjetila da se kao mala zabavljala pokušavajući izgovoriti Finn-u-ala.
"Finn-u-ala?" viknula je.
Na licu stare žene očitovalo se iznenađenje. Zatim sreća koja je zaustavila žamor koji ih je okruživao. Maggie se još jednom našla u njenom zagrljaju. Nuala je koristila blagi miris koji je sve ove godine ostao u Maggienom sjećanju. Kad joj je bilo osamnaest godina, otkrila je da se zove "Radost". Kako odgovara večerašnjoj situaciji, pomislila je Maggie.
"Dozvoli da te dobro pogledam", Nuala joj je rekla pustivši ju iz zagrljaja i zakoračivši unatrag još uvijek držeći Maggiene ruke, kao da se bojala da će joj pobjeći.
Njene su oči promotrile Maggieno lice. "Mislila sam da te više nikad neću vidjeti! Oh, Maggie! Kako je onaj grozni čovjek, tvoj otac?"
"Umro je prije tri godine."
"Žao mi je, draga. Ali vjerujem da je sve do kraja bio nemoguć."
"Zaista je bio težak čovjek", složila se Maggie.
"Draga, ja sam bila udana za njega. Sjećaš li se? Znam kakav je bio! Uvijek tobože pobožan, tvrd, ogorčen, hirovit. No, mislim da nema smisla da sada o tome razgovaramo. Čovjek je mrtav i najpametnije bi bilo da ga ostavimo da u miru počiva. Ali bio je tako staromodan i tvrdoglav. Takav, mogao je biti model za srednjovjekovne mozaike ..."
7
Odjednom, postavši svjesna ljudi oko sebe koji su ju slušali, Nuala je zagrlila Maggie oko struka i objavila: "Ovo je moje dijete! Nisam ju rodila, naravno, ali to uopće nije važno."
Maggie je primijetila da je Nuala trepavicama pokušavala zadržati suze.
Željne razgovora, žene su napustile vrevu restorana. Maggie nije mogla naći Liama kako bi ga pozdravila, no bila je sigurna da uopće neće primijetiti da je nema.
Ruku pod ruku, Maggie i Nuala su šetale Park avenijom kroz rujanski sumrak, skrenule u Pedeset i šestu ulicu i smjestile se u restoranu Il Tinello.
Maggien je život djelovao jednostavno. "Internat; poslali su me onamo odmah pošto si ti otišla. Zatim Carnegie-Mellon, i na kraju diploma na likovnoj akademiji Njujorškog sveučilišta. Trenutačno dobro zarađujem kao fotograf."
"Pa to je divno. Oduvijek sam znala da ćeš postati fotograf ili kiparica."
Maggie se nasmijala. "Imaš dobro pamćenje. Obožavam kiparstvo, no to mi je samo hobi. Fotografsko je zanimanje puno praktičnije i, bez lažne skromnosti, mislim da sam poprilično dobra. Imam nekoliko izvrsnih klijenata. A što je s tobom, Nuala?"
"Ne. Prvo ti završi svoju priču", stara žena ju je prekinula. "Živiš u New Yorku. Radiš posao koji voliš. Koristiš dar koji ti je priroda poklonila. Lijepa si, kao što sam pretpostavljala. Prošle si godine navršila trideset i dvije godine. A što je s ljubavi ili muškarcima ili kako god vi mladi to danas nazivali?"
Maggie je osjetila dobro poznatu bol kad je rekla: "U braku sam bila tri godine. Zvao se Paul i diplomirao je na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji. Baš su ga izabrali za NASA-in program kad je poginuo za vrijeme probnog leta. To se dogodilo prije pet godina. Mislim da to nikada neću preboljeti. Kako bilo, teško mi je pričati o njemu."
"Oh, Maggie."
Nualin je glas bio pun razumijevanja. Maggie se sjetila da je njena maćeha bila udovica kad se udala za njenog oca.
Kimajući, Nuala je tiho rekla: "Zašto se takve stvari dešavaju?" i onda veselo dodala: "Hoćemo li naručiti?"
Tijekom večere, razgovarale su o svemu što se dogodilo u proteklih dvadeset i dvije godine. Nakon razvoda od Maggienog oca, Nuala se preselila u New York. Zatim je posjetila Newport gdje je srela Timothyja Moorea - osobu s kojom je izlazila za vrijeme srednje škole - i udala se za njega. "On je bio moj treći i posljednji muž", rekla je, "i bio je predivan. Umro je prošle godine i jako mi nedostaje. Nije bio jedan od imućnih Mooreovih, ali je imao slatku kućicu u prekrasnom dijelu Newporta i pristojan prihod. Ja se, naravno, još uvijek bavim slikanjem. I dobro sam."
8
Ali Maggie je na njenom licu primijetila notu nesigurnosti i u tom trenutku zaključila da je bez obzira na ozarenost, Nuala izgledala baš onako kako sedamdeset i nešto godina stara žena izgleda.
"Jesi li doista dobro, Nuala?" upitala ju je tiho. "Djeluješ ... zabrinuto."
"Ma da, dobro sam. Samo ... Pa, vidiš, napunila sam sedamdeset i pet godina prije nekoliko mjeseci. Prije mnogo godina, netko mi je rekao da se osoba, kad napuni šezdeset godina, počinje opraštati s prijateljima, ili se oni opraštaju od tebe, ali kad napuniš sedamdeset godina, to se događa neprestano. Vjeruj mi, to je tako. U posljednje sam vrijeme izgubila dosta bliskih prijatelja, i svaki novi gubitak jače boli. U Newportu postajem sve usamljenija, ali postoji zgodna rezidencija - mrzim naziv starački dom - i ozbiljno razmišljam da se preselim onamo. Stančić kakav sam tražila nedavno je ispražnjen."
Zatim, kad im je konobar donio kavu, rekla je: "Maggie,molim te, dođi me posjetiti. Newport je udaljen samo tri sata vožnje od New Yorka."
"Bilo bi mi drago", odgovorila je Maggie. "Stvarno?"
"Naravno. Sada, kad sam te pronašla, neću ti dozvoliti da mi opet pobjegneš. Osim toga, oduvijek sam željela posjetiti Newport. Čula sam da je raj za fotografe. Znaš, u stvari -"
Spremala se ispričati Nuali da je sljedeći tjedan oslobodila kako bi otišla na odmor za kojim je žudila, kad je čula glas: "Znao sam da ću vas ovdje naći."
Iznenađena, Maggie je podigla pogled. Kraj njihovog su stola stajali Liam i njegov bratić Earl Bateman. "Pobjegla si od mene", Liam je rekao ljutito.
Earl se sagnuo i poljubio Nualu. "Za ovo ćeš mu platiti. Otela si mu djevojku. Gdje ste se upoznale?"
"Duga je to priča." Nuala se nasmijala. "Earl također živi u Newportu", objasnila je Maggie. "Predaje antropologiju na Hutchinson Collegeu u Providenceu."
Bila sam u pravu u vezi njegovog ućenog izgleda, Maggie je zaključila.
Liam je povukao stolicu od obližnjeg stola i sjeo. "Morate nam dozvoliti da vas poslije večere počastimo pićem." Nasmijao se Earlu. "I nemojte se zabrinjavati zbog Earla. Čudan je, ali bezopasan. Njegova obitelj već sto godina pruža pogrebničke usluge. Oni sahranjuju ljude. A on ih iskopava! Pravi je lešinar, a osim toga, zarađuje novac pričajući o tome."
Maggie je podigla obrve dok su se drugi smijali.
"Predajem o pogrebnim običajima kroz povijest", Earl Bateman je objasnio blago se nasmijavši. "Neki to mogu smatrati morbidnim, no ja doista volim svoj posao."
9
Žurno je šetao šetalištem Cliff. Kosu mu je mrsio oštar oceanski vjetar koji je poslije podneva počeo puhati. Sunce je bilo predivno toplo na vrhuncu dana, no sada, žarke zrake nisu više mogle nadjačati hladan vjetar. Činilo mu se da je promjena vremena oslikavala promjenu u njegovom raspoloženju.
Do sada je uspješno sprovodio svoj plan, no s Nualinom večerom koja je trebala uslijediti za dva sata, slutio je da bi sve moglo krenuti na gore. Nuala je postala sumnjičava i najvjerojatnije će se povjeriti svojoj pokćerci. Sve bi polako moglo izaći na vidjelo.
Turisti još uvijek nisu napustili Newport. Zapravo, bilo ih je još dosta, posezonskih jednodnevnih izletnika koji su posjećivali vile kojima je upravljalo Društvo za održavanje kulturne baštine i koji su koristili posljednje dane prije zatvaranja do proljeća, kako bi znatiželjno zavirivali u ostatke nekih davnih vremena.
Duboko zamišljen, zastao je kad je došao do Breakersa, zadivljujuće raskošnog dragulja, američke palače, primjerka koji je ljude ostavljao bez daha i koji je pokazivao što novac, mašta i ambicija mogu postići. Sagrađena na početku 1890-ih godina za Corneliusa Vanderbilta II. i njegovu suprugu Alice, no u njenim je blagodatima sam vlasnik uživao vrlo kratko. Godine 1895. je doživio moždani udar nakon kojeg je ostao nepokretan, a umro je 1899.
Još nekoliko se'minuta zadržao sanjareći ispred Breakersa i nasmijao se. Baš je iz zgode o Corneliusu Vanderbiltu proizišla njegova ideja.
No sada je bio prisiljen brzo djelovati. Ubrzavši hod, prošao je pokraj Sveučilišta Salve Regina, nekoć poznatog kao Ochre Court, luksuzne rezidencije sa sto soba koja je djelovala predivno ovako stopljena s nebom. Pet minuta kasnije stigao je do Latham Manora, prekrasnog zdanja koje je bilo vrjednije i ukusnije sagrađeno od svog konkurenta, vulgarnog Breakersa. U početku vlasništvo ekscentrične obitelji Latham, propalo je za života posljednjeg Lathama. Spašeno od propadanja i restaurirano gotovo do početnog grandioznog izgleda, sada je bilo rezidencija bogatih umirovljenika koji su posljednje godine svojih života živjeli u obilju.
Stao je zadržavši pogled na uzvišenoj, mramornoj vanjštini Latham Manora. Ruku je gurnuo u duboki džep jakne i izvadio mobitel. Žurno je nazvao broj i onda se nasmijao čuvši glas koji je očekivao. To je značilo jednu brigu manje.
Rekao je dvije riječi: "Ne večeras."
"Kada onda?" smireni je i suspregnuti glas upitao nakon kratke stanke.
"Još uvijek ne znam. Moram se pobrinuti o nečem drugom." Glas mu je bio oštar. Nije dozvoljavao da se njegove odluke preispituju.
10
"Naravno. Oprosti."
Završivši razgovor, okrenuo se i počeo brzo hodati. Bilo je vrijeme da se spremi za Nualinu večeru.
Nuala Moore je pjevušeći rezala rajčice na dasci za rezanje u svojoj veselo neurednoj kuhinji. Njeni su pokreti bili brzi i sigurni. Sunce je polako zalazilo, a oštar je vjetar fijukao ispred prozora iznad sudopera. Mogla je već osjetiti hladnoću koja je prodirala kroz loše izolirani stražnji zid.
No bez obzira na vremenske prilike, kuhinja je i dalje djelovala toplo i primamljivo sa svojim crveno-bijelim tapetama, istrošenim linoleumom ciglastog uzorka i policama i ormarićima napravljenim iz borovine. Kad je završila s rajčicama, uzela je crveni luk. Salata s rajčicama i lukom začinjena uljem, octom i oreganom bila je pravi prilog pečenom janjećem butu. Kad je bila mala, Maggie je obožavala janjetinu. Možda sam ju trebala pitati što bi htjela jesti, pomislila je Nuala, ali želim ju iznenaditi. Na kraju krajeva, Maggie nije vegetarijanac - prije neku je večer, kad smo na Manhattanu zajedno večerale, naručila teletinu.
Krumpiri su već poskakivali u loncu. Kad budu skuhani, procijedit će ih, no sve do posljednje minute neće raditi pire. Pladanj s keksima je čekao da ga se smjesti u pećnicu. Zeleni grah i mrkve su već bili spremni - pripremljeni za kuhanje na pari nekoliko minuta prije nego gosti sjednu za stol.
Nuala je provirila u blagovaonicu. Još jednom je željela provjeriti je li sve na svom mjestu. Maggie će sjediti na stolici nasuprot nje, rezerviranoj za drugog domaćina. Simbolična gesta, znala je. Ona će večeras biti njena domaćica. Bit će poput majke i kćeri.
Na tren se naslonila na drveni okvir vrata. Bilo bi divno imati nekoga s kim bi mogla podijeliti ono što ju jako zabrinjava. Pričekat će dan-dva i onda će joj reći: "Maggie, moram s tobom porazgovarati o nečem jako važnom. Bila si u pravu. Nešto me zabrinjava. Možda sam luda ili samo stara, sumnjčava budala, ali ..."
Olakašat ću dušu ako svoje brige podijelim s Maggie, zaključila je. Čak i kao mala, imala je analitički um. "Finn-u-ala", započela bi kada bi željela nešto jako povjerljivo s njom podijeliti. Tako mi je davala do znanja da slijedi ozbiljni razgovor, sjetila se Nuala.
Trebala sam pričekati do sutra na večer s večerom, zaključila je. Trebala sam dozvoliti Maggie barem jedan dan odmora. Hm, tipično za mene - nikada ne razmislim prije nego što nešto učinim.
Ali željela je pokazati Maggie svojim prijateljima nakon što ih je izmučila pričama o njoj. Osim toga, kad ih je pozvala na večeru, bila je uvjerena da će Maggie stići dan ranije iz Milana.
11
Ali Maggie ju je sinoć nazvala i rekla da je iskrsnuo problem s jednim poslom i da će sve potrajati dan duže. "Umjetnički je direktor jako nervozan i nepotrebno dramatizira prije svakog snimka", objasnila je, "i zato neću stići sutra prije podneva, ali mislim da ćemo se vidjeti oko četiri, četiri i trideset."
U četiri ju je ponovo nazvala: "Nuala, pokušala sam te nazvati nekoliko puta, ali linija je bila zauzeta. Upravo završavam i krećem."
"Vrijeme nije važno. Samo mi dođi."
"Nadam se da ću stići prije gostiju tako da ću se imati vremena presvući."
"Ma nije važno. Nemoj brinuti o tome. Ti samo dođi, a ja ću odugovlačiti s jelom sve dok ne stigneš."
"U redu. Krećem."
Sjetivši se razgovora, Nuala se nasmijala. Bilo bi grozno da je Maggie morala zbog posla ostati još jedan dan duže. No do sada je već morala stići do Bridgeporta, zaključila je. Najvjerojatnije će zapeti u prometu, no ako ništa drugo, znam da je na putu ovamo. Dragi Bože, Maggie mi dolazi.
Budući da više nije imala što raditi, odlučila je sjesti i gledati poslijepodnevne vijesti. Nakon vijesti će se okupati i biti spremna prije nego gosti počnu dolaziti.
Upravo je izlazila iz kuhinje kad je netko pokucao na stražnja vrata. Prije nego je uspjela pogledati kroz prozor, kvaka se okrenula. Na tren je bila preplašena, no kad su se vrata otvorila i kad je posjetilac ušao, srdačno se nasmijala.
"Zdravo", rekla je. "Drago mi je da te vidim, ali trebao si doći tek za dva sata i zato ti neću dozvoliti da ostaneš dugo."
"Nisam se planirao zadržavati", njen je posjetilac tiho rekao.
Nakon što se njegova mama preselila na Floridu, prodavši kuću koju je stari vlastelin dao kao vjenčani poklon njegovoj baki, Liam Moore Payne je kupio stan u ulici Willow. Redovno ga je koristio preko ljeta, no čak i kad bi ga zatvorio kroz zimu, često je za vikend dolazio iz Bostona kako bi pobjegao od stresnog svijeta međunarodnih financija.
Prostran četverosobni stan s visokim stropovima i terasom koja je gledala na zaljev Narragansett, bio je uređen probranim namještajem koji je uzeo iz obiteljske kuće. Kad se preselila, njegova je majka rekla: "Ovo mi ne može koristiti na Floridi, a osim toga, nikada mi ništa od toga nije ništo značilo. Uzmi ono što ti treba. Ti si poput svog oca. Obožavaš čuvati stare i teške stvari."
Kad je Liam izašao iz kade i uzeo ručnik, sjetio se svog oca. Je li zaista bio toliko nalik na njega? upitao se. Kada bi se vratio kući nakon dana
12
provedenog na stalno stresnoj burzi, njegov je otac uvijek odlazio do bara u radnu sobu i spravio bi si jako suhi i jako hladni martini. Polagano bi ga ispijao i onda, očigledno opušten, odlazio bi na kat, kupao se i presvlačio u večernju odjeću.
Liam se brzo brisao smiješeći se činjenici da su on i njegov otac jako nalik premda su se razlikovali u nekim detaljima. Njegov je otac primjenjivao ritual u kupaonici. Satima je ležao u kadi što je Liama izluđivalo. Njemu je tuš bio draži. Osim toga, koktel je ispijao nakon tuširanja, a ne prije.
Deset minuta kasnije, Liam se nalazio ispred bara u radnoj sobi pažljivo sipajući Finlandia votku u hladnu i ledom napunjenu srebrnu posudu za koktele. Zatim je svoje piće pažljivo promiješao i sipao u čašu dodavši dvije kapi džusa. Na tren je oklijevao i onda, zadovoljno uzdahnuvši, popio prvi gutljaj. "Amen", rekao je glasno.
Bilo je deset do osam. Za deset je minuta trebao biti kod Nuale. Znao je da mu treba najmanje deset minuta vožnje da stigne do nje, no nije se uzbuđivao zbog činjenice da će zakasniti. Svatko tko je poznavao Nualu, znao je da se kod nje kokteli ispijaju do devet sati pa čak i kasnije.
Odlučio se kratko ispružiti. Sjeo je na lijep kauč pokriven tamnosmeđom marokanskom kožom i pažljivo smjestio stopala na antikni niski stolić.
Sklopio je oči. Tjedan je bio dug i stresan, no vikend će, čini se, biti zanimljiv.
Maggieno lice mu se pojavilo pred očima. Zaista je slučajnost da je otkrila vezu s Newportom i to jako čvrstu. Ostao je bez riječi saznavši za njenu vezu s Nualom.
Sjetio se kako se uznemirio kad je shvatio da je Maggie otišla sa zabave u restoranu Four Seasons a da mu se nije javila. Ljut na samog sebe zato što ju je zanemario, želio ju je pronaći i raščistiti situaciju. Kad je nakon što se raspitao, saznao da je prije večere otišla s Nualom, pomislio je da su najvjerojatnije otišle u Il Tinello. Za tako mladu ženu, Maggie je imala dobro razrađenu životnu rutinu.
Maggie. Razmišljao je o njoj. Sjetio se njenog prekrasnog lica, inteligencije i energije kojom je zračila.
Liam je nastavio pijuckati i, uzdahnuvši, napustio svoje udobno utočište. Vrijeme je za polazak, zaključio je. Svoj je izgled provjerio u ogledalu u predsoblju primijetivši da je njegova plavocrvena Hermes kravata koju mu je mama poslala za rođendan pristajala uz plavi sako premda bi nešto tradicionalnije možda više odgovaralo. Slegnuvši ramenima zaključio je da nema razloga za brigu; zaista je bilo krajnje vrijeme da krene.
Uzeo je ključeve, zaključao vrata i krenuo na Nualinu večeru.
13
Earl Bateman je bio ispružen na kauču. U ruci je držao čašu
vina, a knjiga, koju je upravo pročitao, nalazila se na stoliću do njega. Znao je da je krajnje vrijeme da se spremi za Nualinu večeru, ali uživao je ovako opušten koristeći priliku da razmisli o svemu što se dogodilo tijekom proteklog tjedna.
Prije nego je stigao iz Providencea, završio je s ocjenjivanjem eseja koje su mu predali studenti 101. antropološkog seminara i bio je zadovoljan otkrivši da je većina studenata bila ocijenjena ocjenama A ili B. Semestar će najvjerojatnije biti zanimljiv, ako ne i izazovan.
Earl je živio u krilu za goste svog obiteljskog doma, Vlastelinske palače - kuće koju je vlastelin Moore sagradio za svoju najmlađu kćerku kao vjenčani poklon njoj i njenom suprugu Gordonu Batemanu, "lešinaru" kako ga je stari Moore nazivao zato što je obitelj Bateman generacijama pružala pogrebničke usluge.
Od svih kuća koje je poklonio svojoj djeci, ova je bila najmanja što je ukazivalo na njegovo protivljenje tom braku. Ništa osobno, no vlastelin se užasavao smrti zbog čega je zabranio da se ta riječ pred njim spominje. A prihvatiti u obiteljsko okrilje čovjeka koji je bez sumnje namjeravao nastaviti obiteljsku tradiciju, predstavljalo je stalni podsjetnik na zabranjenu riječ.
Reakcija Gordona Batemana bila je da nagovori svoju ženu da njihov dom nazovu Vlastelinskom palačom, sarkastičan hommage njegovom puncu i podsjetnik da se nitko drugi od njegove djece nije dosjetio iskazati mu takvu čast.
Earl je oduvijek vjerovao da je njegovo ime bila još jedna šala na račun vlastelina koji je pokušavao ostaviti dojam da je njegova obitelj u okrugu Dingle generacijama uživala u vlastelinskoj tituli. A ime Earl je bilo samo hommage njihovoj tituli u Dingleu.
Nakon što je Earl konačno uspio uvjeriti svog oca da nema
namjeru postati sljedeći pogrebnik u društvu Bateman, njegovi su roditelji prodali obiteljsko poduzeće privatnoj korporaciji koja je zadržala obiteljsko ime i zaposlila upravitelja.
Njegovi su roditelji devet mjeseci godišnje provodili u Južnoj Carolini, u blizini njegovih udatih sestara, i zamolili Earla da tijekom njihova odsustva cijelu obiteljsku kuću preuzme na sebe, što je on odbio. Krilo za goste mu je bilo dostatno. Uredio ga je kako je želio, s knjigama i rukotvorinama zaključanim u staklenim ormarima kako ne bi bili uništeni nepažljivim čišćenjem. I on je imao pogled na Atlantski ocean; Earla je more smirivalo.
Mir. Mir je cijenio više od svega.
14
Na bučnoj zabavi u New Yorku, povodom sto i pedesetog rođendana vlastelina, trudio se da bude po strani i promatra svoje rođake. Trudio se biti otvoren prema svemu, ali nije im se mogao pridružiti u "Zamislite ..." pričama. Njegovi su rođaci izgleda svi uživali u hvalisanju i poput Liama, obožavali su pričati priče o svojim ekscentričnim - ponekad i okrutnim - precima.
Earl je također znao kako su neki od njih napadali njegovog oca zato što je bio četvrti direktor obiteljskog pogrebnog poduzeća. Na zabavi je načuo neke od svojih rođaka koji su ružno govorili o njemu i koji su pričali uvredljive šale o pogrebnicima i njihovoj profesiji.
Što me briga za sve njih, rekao je samom sebi prebacivši noge na pod i ustavši. Bilo je deset do osam. Bilo je vrijeme da krene. Nije se veselio Nualinoj večeri, no s druge strane, Maggie Holloway će biti ondje. Jako je privlačna ...
Da, njeno je prisustvo garancija da večer neće biti dosadna.
Doktor William Lane, direktor rezidencije Latham Manor,
pogledao je na sat po treći put u pet minuta. On i njegova supruga pozvani su na večeru kod Nuale. Očekivala ih je u osam. Sada je bilo deset do osam. Krupan, proćelav i pedesetak godina star, doktor Lane je svojim prisustvom umirivao pacijente - bio je strpljiv što se nije moglo reći za njegovu trideset i devet godina staru ženu.
"Odile," pozvao ju je, "za ime Boga, požuri se."
"Odmah silazim." Njen se glas, melodičan i zadihan, širio njihovim domom.- nekoć glavnim dijelom Latham Manora. Trenutak kasnije, utrčala je u dnevni boravak još uvijek pokušavajući pričvrstiti naušnicu.
"Čitala sam gospođi Patterson", rekla je. "Znaš i sam kako to ide, Williame. Još uvijek se nije navikla na rezidenciju i nikako se ne može pomiriti s činjenicom da je sin prodao kuću bez njenog znanja."
"Već će se privići", Lane je rekao samouvjereno. "Bez obzira na promjenu, s vremenom su svi prihvatili ovo mjesto kao veseli dom."
"Znam, znam, ali neki trebaju vremena. I dalje mislim da su brižnost i toplina potrebne svakom novom stanaru dok se ne prilagodi promijenjenim životnim uvjetima." Odile je otišla do ogledala koje se nalazilo iznad mramornog kamina. "Kako izgledam?" Nasmijala se svojim velikim očima i plavoj kosi koje je vidjela u ogledalu.
"Izgledaš predivno. Uvijek izgledaš dobro", rekao je Lane. "Što znaš o toj Nualinoj pokćerci?"
"Nuala mi je rekla da postoji kad je prošlog ponedjeljka došla posjetiti Gretu Shipley. Zove se Maggie, a Nuala je prije mnogo godina bila udata za njenog oca. Ostat će ovdje dva tjedna. Nuala se doima
15
sretnom zbog toga. Zar ne misliš da je prekrasno to što su se ponovo srele?"
Bez odgovora, doktor Lane je otvorio vrata i onda stao na stranu. Izvrsno si raspoložen, Odile je pomislila prošavši pokraj njega i uputivši se niz stepenice prema automobilu. Na tren je zastala i pogledala Latham Manor. Njegovo je mramorno pročelje blistalo na mjesečini.
Oklijevajući je predložila: "Željela sam ti reći da je, kad sam ju posjetila, gospođa Hammond teško disala i bila je jako blijeda. Pitam se da li bi ju trebao pogledati prije nego krenemo."
"Kasnimo", doktor Lane je nestrpljivo odgovorio i otvorio vrata automobila. "Ako me budu trebali, bit ću ovdje za deset minuta, ali vjeruj mi, gospođi Hammond se večeras ništa neće dogoditi."
