Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Mary Higgins Clark - Mjesečina donosi spas taj Sre Feb 15, 2012 6:12 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Kad na zabavi modna fotografkinja Maggie Holloway neočekivano i nakon mnogo godina sretne svoju bivšu pomajku, njezinoj sreći neće biti kraja. Da bi to proslavila, pomajka će ju pozvati za par dana na večeru. Ali kad Maggie dođe na večeru kod Nuale u njezinu kuću u Newportu, pronalazi je mrtvu. I dalje strankinja u novom okruženju, saznaje da je dan prije smrti Nuala izmijenila svoju oporuku sve prepisavši Maggie... No u svojoj je novoj oporuci postavila jedan uvjet - da Maggie povremeno posjećuje njezinu staru prijateljicu, Gretu Shipley. Jednog dana, kada s Gretom odlazi na groblje kako bi posjetile Nualin grob, Maggie otkriva da nešto nije u redu. Kad Greta također nenadano umre, navodno prirodnom smrću, njene se sumnje produbljuju. Ali ono što Maggie ne zna, jest da je i ona postala meta ubojice i da ju svaki trag koji otkrije vodi sve bliže i bliže k užasnoj sudbini...
Meggie je pokušala otvoriti oči, no i to joj je predstavljalo preveliki napor. Glava joj je pucala od bola. Gdje li se nalazila? Što li se dogodilo? Podigla je ruku, no zaustavila se nekoliko centimetara iznad tijela. Nije imala snage.

Instinktivno je pokušala gurnuti prepreku iznad glave, no nije ju uspjela pomaknuti. Što li je to? Bilo je meko, poput satena, i hladno.
Prstima je opipala stranu i donji dio: površina se promijenila. Bila je namreškana. Pokrivač? Da li se nalazila u nekakvom krevetu?
Drugu je ruku gurnula na drugu stranu i ustuknula osjetivši jednako hladne nabore. Pokrivali su i jednu i drugu stranu.
Što li se vuklo za prstom kad je pomaknula lijevu ruku? Palcem je opipala svoj prstenjak i osjetila tanko uže ili nit. Ali zašto? Sjećanja su navrla.
Njene su se oči otvorile i užasnuto buljile u mrak.
Uzrujana, pokušavala se prisjetiti svega što se dogodilo. Čula ga je u trenutku kad se počela okretati i osjetila da se nešto srušilo na njenu glavu.
Sjetila se da se nagnuo nad nju i šapnuo: "Maggie, sjeti se zvonara." Više se ničega nije sjećala.
Još uvijek izgubljena i užasnuta, pokušavala je razumjeti. Zatim se sve polako počelo vraćati. Zvonari! Viktorijanci su se užasavali mogućnosti da živi budu pokopani i zato je s vremenom postala tradicija da se prije pokopa za prst zaveže nit konca ili žica. Nit je prolazila kroz rupu u
3
lijesu protežući se kroz cijev do nadgrobne ploče. Nit na koju je zvono bilo zavezano.
Sedam dana čuvar je šetao oko groba osluškujući zvono - znak da pokopani ipak nije preminuo ...
Ali Maggie je znala da niti jedan čuvar ne šeće oko njenog groba. Bila je sama. Pokušala je vikati, ali glasa nije bilo. Preplašena, vukla je nit, napeto osluškujući u nadi da će iznad sebe čuti tihi znak spasenja. Ali svuda je vladala tišina. Sve je bilo crno i tiho.
Morala je ostati prisebna. Morala se usredotočiti. Kako li je dospjela u lijes? Nije smjela dozvoliti da ju obuzmu panika i strah. Ali kako? ... Kako? ...
Zatim se sjetila. Pogrebni muzej. Sama se vratila onamo. Zatim je istraživala. Nastavila je istragu koju je Nuala započela. A onda je došao on i ...
O, Bože! Živa je zakopana! Šakama je počela udarati po poklopcu lijesa, no hladni je saten zagušivao zvuk. Konačno je počela vikati. Vikala je sve dok nije izgubila glas. I još uvijek je bila sama.
Zvono. Potegnula je nit ... još jednom ... još jednom. Mora da je to proizvodilo zvuk. Nije ga mogla čuti, ali netko će ga već čuti. Moraju!
A gore, vlažna je zemlja sjajila na mjesečini. Jedino što se kretalo bilo je brončano zvono obješeno na cijev koja je izlazila kroz zemlju: Zvono se pomicalo naprijed-nazad, kao da je izvodilo neritmičan ples smrti. A okolo, okolo je sve bilo tiho. Batića u zvonu nije bilo.
~Mrzim koktele, Maggie je pomislila mrzovoljno, zapitavši se zašto se uvijek na njima osjećala kao stranac. Možda sam prestroga, pomislila je. Mrzim koktele na kojima je jedina osoba koju znam ona s kojom sam došla, a koja me ostavi čim prijeđemo prag.
Promatrala je ljude u velikoj prostoriji i uzdahnula. Kad ju je Liam Moore Payne pozvao na zabavu klana Moore, trebala je pretpostaviti da će mu biti zanimljivije razgovarati s brojnim rođacima, nego brinuti o njoj. Liam, osoba s kojom je ponekad izlazila kad bi došao u grad iz Bostona, i s kojim joj je obično bilo zanimljivo, noćas se u potpunosti oslonio na njenu sposobnost da se sama zabavi. Pa, zaključila je, okružena sam mnoštvom ljudi; u tolikoj masi bih morala moći pronaći nekog s kim bih mogla porazgovarati.
U stvari, sve što joj je Liam ispričao o Mooreovima nagnalo ju je da prihvati njegov poziv, sjetila se dok je ispijala bijelo vino i šetala kroz prepunu grill salu restorana Four Seasons smještenog u Istočnoj pedeset i drugoj ulici na Manhattanu. Osnivač obitelji ili, ako ništa drugo osoba koja je priskrbila porodično bogatstvo bio je pokojni vlastelin Desmond Moore, nekoć nezaobilazna osoba njuportskog visokog društva. Razlog večerašnje zabave - obiteljskog okupljanja, bila je proslava njegovog sto i pedesetog rođendana. Budući da je to svima više odgovaralo, organizirana je u New Yorku, a ne u Newportu.
4
Prepričavajući neke zanimljive detalje o mnogobrojnim članovima obitelji, Liam joj je rekao da će preko sto potomaka, direktnih i daljih rođaka, kao i neki od najdražih bivših zetova i šogorica, biti prisutni. Zabavljao ju je anegdotama o petnaestogodišnjem emigrantu iz Dinglea koji je sebe smatrao dijelom osiromašene mase koja se željela obogatiti, a ne osobom iz pokorene mase koja je žudila za slobodom. Legenda kaže da je, kad je na brodu prošao pokraj Kipa slobode, svojim suputnicima i supatnicima rekao: "Na brzinu ću se obogatiti tako da ću moći kupiti ovaj stari brod, naravno, ako ga vlada odluči prodati." Liam je izjavu svog pretka izgovorio prekrasnim irskim naglaskom.
Mooreovi su dolazili u različitim oblicima i veličinama, Maggie je zaključila dok je promatrala mnogobrojno ljudstvo u prostoriji. Promatrala je dva osamdesetogodišnjaka zadubljena u živahnu raspravu, suzivši oči pokušavala ih je zamisliti kako bi izgledali kad bi ih promatrala kroz objektiv fotoaparata koji na žalost nije ponijela sa sobom. Sniježno bijela kosa muškarca, zavodljivi osmijeh koji je ukrašavao ženino lice, zadovoljstvo koje su osjećali u međusobnom druženju - slika bi bila izvrsna.
"Restoran Four Seasons neće više biti isti kad završi zabava Mooreovih", rekao je Liam koji se iznenada pojavio iza nje. "Da li se dobro zabavljaš?" upitao ju je i zatim ne pričekavši na njen odgovor, predstavio još jednom od svojih bratića, Earlu Batemanu, koji ju je, Maggie je zadovoljno primijetila, netremice promatrao otvoreno pokazujući svoje zanimanje.
Zaključila je da se i on, baš kao i Liam, bliži četrdesetoj. Za pola je glave bio niži od svog bratića što znači da je bio visok kojih metar i devedeset centimetara. Također je zaključila da je njegovo lice djelovalo učeno i mudro, premda su svijetloplave oči pomalo narušavale taj dojam. Svijetlosmeđe kose, blijede puti, nije dijelio Liamov kršan i privlačan izgled. Liamove su oči bile više zelene, nego plave, a njegova je tarina kosa na lijep način prošarana sijedim lasima.
Pričekala je dok ju je on promatrao. Zatim, nakon duge stanke, podignuvši obrvu, upitala ga je: "Hoću li proći vašu inspekciju?" Djelovao je posramljeno. "Oprostite. Ne pamtim baš imena i
nisam znao gdje da vas smjestim. I vi ste iz klana, zar ne?"
"Ne. Moji korijeni su irski kojih tri ili četiri generacije unatrag, no na žalost, nisam u srodstvu s vašim klanom. No moram primijetiti da vaša velika porodica ne treba više rođaka."
"Mislim da ste tu posve u pravu. No nažalost, gotovo niti jedna nije toliko lijepa kao vi. Vaše predivne plave oči, bijela put i sitne kosti vas čine Keltom. Gotovo crna kosa vas smješta u grupu 'crnih Iraca' u našoj obitelji. Mislim na rođake u čijim se genima očituje kratka, ali značajna posjeta pripadnika Španjolske armade."
"Lia .me! Earle! Oh, za ime Boga, čini mi se da mi je ipak drago što sam došao."
5
Zaboravivši na Maggie, obojica su se okrenula kako bi pozdravili muškarca rumenog lica koji im je prišao.
Maggie je slegnula ramenima. Toliko o tome, pomislila je, povukavši se u kut. Zatim se sjetila članka koji je nedavno pročitala i u kojem je pisalo da bi osobe koje se u društvu osjećaju usamljeno, trebale pronaći nekog tko još više priželjkuje razgovor.
Nasmijavši se samoj sebi, odlučila je iskušati tu taktiku i ako na kraju i dalje bude razgovarala sama sa sobom, skrivećki će se udaljiti sa zabave. U tom joj je trenutku pomisao na njen udoban stan smješten u Pedeset i šestoj ulici, u blizini rijeke East, bila jako privlačna. Znala je vrlo dobro da je trebala ostati kod kuće. Vratila se na samo nekoliko dana iz Milana prekinuvši snimanje i žudila je za mirnom večeri.
Pogledala je oko sebe. Učinilo joj se da se u prostoriji restorana Four Seasons nije nalazio niti jedan potomak vlastelina Moorea koji se nije borio za riječ.
Počni s odbrojavanjem, odlučila je. Zatim je čula glas - melodičan, poznati glas, glas koji je u njoj probudio ugodna sjećanja. Okrenula se. Glas je pripadao ženi koja je silazila kratkim stepeništem koje je vodilo na terasu restorana i koja se zaustavila kako bi pozvala nekog tko se nalazio ispred nje. Maggie je netremice gledala. Počela je ubrzano disati. Je li poludjela? Je li moguće da je to Nuala? Toliko je godina prošlo, a ona je još uvijek zvučala kao žena koja je nekoć bila njena maćeha, u vrijeme kad joj je bilo deset godina. Nakon razvoda, njen joj je otac zabranio da spominje Nualino ime.
Maggie je primijetila Liama koji je prošao pokraj nje kako bi pozdravio pridošlicu i uhvatila ga za ruku. "Liam, ona žena na stepenicama. Poznaješ li ju?"
Zaškiljio je. "Oh, pa to je Nuala. Bila je udana za mog ujaka. Mislim da ju to čini mojom ujnom, ali ona je bila njegova druga žena tako da ju zapravo nikada nisam zvao tako. Pomalo je čudna, ali jako zabavna. Zašto?"
Maggie nije ništa odgovorila, već se odlučno uputila prema pridošlici razdvajajući grupice Mooreovih. U trenutku kad je stigla do stepenica, žena, koju je tražila, razgovarala je s grupom ljudi. Maggie se počela penjati stepenicama, no prije najgornje je zastala kako bi ju dobro promotrila.
Kad je Nuala otišla, nenadano, Maggie se molila Bogu da ostanu u vezi. No niti jednom joj se nije javila što je Maggie najviše povrijedilo. Njih su dvije, tijekom pet godina koliko je brak potrajao, postale jako bliske. Njena je mama poginula u automobilskoj nesreći dok je još bila dijete. Tek je poslije očeve smrti saznala od jednog od njegovih prijatelja da je tata uništavao sva pisma i poklone koje joj je Nuala slala.
Maggie je sada netremice promatrala sitnu ženicu sa živahnim plavim očima i kosom boje meda. Zamijetila je bore koje nisu niti malo
6
narušavale njen izgled. Dok ju je promatrala, sječanja su navirala. Sjećanja na djetinjstvo, najvjerojatnije najsretniji dio njenog života.
Nuala, koja je za vrijeme svađa uvijek bila na njenoj strani, suprotstavljala se njenom ocu: "Owene, za ime Boga, ona je još uvijek dijete. Prestani ju svaki čas ispravljati." Nuala, koja je uvijek govorila: "Owene, sva djeca njene dobi nose traperice i majice kratkih rukava ... Owene, pa što onda ako je potrošila tri role filma? Voli slikati, a i dobra je u tome ... Owene, ona se ne igra u blatu. Zar ne vidiš da pokušava napraviti nešto iz gline. Za ime Boga, pokušaj prepoznati kreativnost u svojoj kćeri, ako već ne možeš cijeniti moje slike."
Nuala - uvijek lijepa, uvijek zabavna, uvijek strpljiva dok je odgovarala na Maggiena mnogobrojna pitanja. Baš je od nje Maggie i naučila voljeti i cijeniti umjetnost.
Tipično, Nuala je i večeras na sebi imala svijetloplavi kostim za koktel zabave i odgovarajuće cipele s visokom petom. Maggieina sjećanja na nju su uvijek bila prošarana pastelnim bojama.
Nuala je imala skoro pedeset godina kad se udala za njenog oca, sjetila se Maggie, pokušavajući izračunati koliko je stara. S njim je ostala pet godina. Napustila nas je prije dvadeset i dvije godine.
Ostala je iznenađena shvativši da je Nuali sada bilo sedamdeset i nešto godina što se iz njenog izgleda nije moglo zaključiti. Njihovi su se pogledi sreli. Nuala se namrgodila. Bila je zbunjena.
Nuala joj je rekla da joj je pravo ime Finnuala, a dobila ga je prema legendarnom Keltu, Finnu MacCoolu, koji je ubio diva. Maggie se sjetila da se kao mala zabavljala pokušavajući izgovoriti Finn-u-ala.
"Finn-u-ala?" viknula je.
Na licu stare žene očitovalo se iznenađenje. Zatim sreća koja je zaustavila žamor koji ih je okruživao. Maggie se još jednom našla u njenom zagrljaju. Nuala je koristila blagi miris koji je sve ove godine ostao u Maggienom sjećanju. Kad joj je bilo osamnaest godina, otkrila je da se zove "Radost". Kako odgovara večerašnjoj situaciji, pomislila je Maggie.
"Dozvoli da te dobro pogledam", Nuala joj je rekla pustivši ju iz zagrljaja i zakoračivši unatrag još uvijek držeći Maggiene ruke, kao da se bojala da će joj pobjeći.
Njene su oči promotrile Maggieno lice. "Mislila sam da te više nikad neću vidjeti! Oh, Maggie! Kako je onaj grozni čovjek, tvoj otac?"
"Umro je prije tri godine."
"Žao mi je, draga. Ali vjerujem da je sve do kraja bio nemoguć."
"Zaista je bio težak čovjek", složila se Maggie.
"Draga, ja sam bila udana za njega. Sjećaš li se? Znam kakav je bio! Uvijek tobože pobožan, tvrd, ogorčen, hirovit. No, mislim da nema smisla da sada o tome razgovaramo. Čovjek je mrtav i najpametnije bi bilo da ga ostavimo da u miru počiva. Ali bio je tako staromodan i tvrdoglav. Takav, mogao je biti model za srednjovjekovne mozaike ..."
7
Odjednom, postavši svjesna ljudi oko sebe koji su ju slušali, Nuala je zagrlila Maggie oko struka i objavila: "Ovo je moje dijete! Nisam ju rodila, naravno, ali to uopće nije važno."
Maggie je primijetila da je Nuala trepavicama pokušavala zadržati suze.
Željne razgovora, žene su napustile vrevu restorana. Maggie nije mogla naći Liama kako bi ga pozdravila, no bila je sigurna da uopće neće primijetiti da je nema.
Ruku pod ruku, Maggie i Nuala su šetale Park avenijom kroz rujanski sumrak, skrenule u Pedeset i šestu ulicu i smjestile se u restoranu Il Tinello.
Maggien je život djelovao jednostavno. "Internat; poslali su me onamo odmah pošto si ti otišla. Zatim Carnegie-Mellon, i na kraju diploma na likovnoj akademiji Njujorškog sveučilišta. Trenutačno dobro zarađujem kao fotograf."
"Pa to je divno. Oduvijek sam znala da ćeš postati fotograf ili kiparica."
Maggie se nasmijala. "Imaš dobro pamćenje. Obožavam kiparstvo, no to mi je samo hobi. Fotografsko je zanimanje puno praktičnije i, bez lažne skromnosti, mislim da sam poprilično dobra. Imam nekoliko izvrsnih klijenata. A što je s tobom, Nuala?"
"Ne. Prvo ti završi svoju priču", stara žena ju je prekinula. "Živiš u New Yorku. Radiš posao koji voliš. Koristiš dar koji ti je priroda poklonila. Lijepa si, kao što sam pretpostavljala. Prošle si godine navršila trideset i dvije godine. A što je s ljubavi ili muškarcima ili kako god vi mladi to danas nazivali?"
Maggie je osjetila dobro poznatu bol kad je rekla: "U braku sam bila tri godine. Zvao se Paul i diplomirao je na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji. Baš su ga izabrali za NASA-in program kad je poginuo za vrijeme probnog leta. To se dogodilo prije pet godina. Mislim da to nikada neću preboljeti. Kako bilo, teško mi je pričati o njemu."
"Oh, Maggie."
Nualin je glas bio pun razumijevanja. Maggie se sjetila da je njena maćeha bila udovica kad se udala za njenog oca.
Kimajući, Nuala je tiho rekla: "Zašto se takve stvari dešavaju?" i onda veselo dodala: "Hoćemo li naručiti?"
Tijekom večere, razgovarale su o svemu što se dogodilo u proteklih dvadeset i dvije godine. Nakon razvoda od Maggienog oca, Nuala se preselila u New York. Zatim je posjetila Newport gdje je srela Timothyja Moorea - osobu s kojom je izlazila za vrijeme srednje škole - i udala se za njega. "On je bio moj treći i posljednji muž", rekla je, "i bio je predivan. Umro je prošle godine i jako mi nedostaje. Nije bio jedan od imućnih Mooreovih, ali je imao slatku kućicu u prekrasnom dijelu Newporta i pristojan prihod. Ja se, naravno, još uvijek bavim slikanjem. I dobro sam."
8
Ali Maggie je na njenom licu primijetila notu nesigurnosti i u tom trenutku zaključila da je bez obzira na ozarenost, Nuala izgledala baš onako kako sedamdeset i nešto godina stara žena izgleda.
"Jesi li doista dobro, Nuala?" upitala ju je tiho. "Djeluješ ... zabrinuto."
"Ma da, dobro sam. Samo ... Pa, vidiš, napunila sam sedamdeset i pet godina prije nekoliko mjeseci. Prije mnogo godina, netko mi je rekao da se osoba, kad napuni šezdeset godina, počinje opraštati s prijateljima, ili se oni opraštaju od tebe, ali kad napuniš sedamdeset godina, to se događa neprestano. Vjeruj mi, to je tako. U posljednje sam vrijeme izgubila dosta bliskih prijatelja, i svaki novi gubitak jače boli. U Newportu postajem sve usamljenija, ali postoji zgodna rezidencija - mrzim naziv starački dom - i ozbiljno razmišljam da se preselim onamo. Stančić kakav sam tražila nedavno je ispražnjen."
Zatim, kad im je konobar donio kavu, rekla je: "Maggie,molim te, dođi me posjetiti. Newport je udaljen samo tri sata vožnje od New Yorka."
"Bilo bi mi drago", odgovorila je Maggie. "Stvarno?"
"Naravno. Sada, kad sam te pronašla, neću ti dozvoliti da mi opet pobjegneš. Osim toga, oduvijek sam željela posjetiti Newport. Čula sam da je raj za fotografe. Znaš, u stvari -"
Spremala se ispričati Nuali da je sljedeći tjedan oslobodila kako bi otišla na odmor za kojim je žudila, kad je čula glas: "Znao sam da ću vas ovdje naći."
Iznenađena, Maggie je podigla pogled. Kraj njihovog su stola stajali Liam i njegov bratić Earl Bateman. "Pobjegla si od mene", Liam je rekao ljutito.
Earl se sagnuo i poljubio Nualu. "Za ovo ćeš mu platiti. Otela si mu djevojku. Gdje ste se upoznale?"
"Duga je to priča." Nuala se nasmijala. "Earl također živi u Newportu", objasnila je Maggie. "Predaje antropologiju na Hutchinson Collegeu u Providenceu."
Bila sam u pravu u vezi njegovog ućenog izgleda, Maggie je zaključila.
Liam je povukao stolicu od obližnjeg stola i sjeo. "Morate nam dozvoliti da vas poslije večere počastimo pićem." Nasmijao se Earlu. "I nemojte se zabrinjavati zbog Earla. Čudan je, ali bezopasan. Njegova obitelj već sto godina pruža pogrebničke usluge. Oni sahranjuju ljude. A on ih iskopava! Pravi je lešinar, a osim toga, zarađuje novac pričajući o tome."
Maggie je podigla obrve dok su se drugi smijali.
"Predajem o pogrebnim običajima kroz povijest", Earl Bateman je objasnio blago se nasmijavši. "Neki to mogu smatrati morbidnim, no ja doista volim svoj posao."
9
Žurno je šetao šetalištem Cliff. Kosu mu je mrsio oštar oceanski vjetar koji je poslije podneva počeo puhati. Sunce je bilo predivno toplo na vrhuncu dana, no sada, žarke zrake nisu više mogle nadjačati hladan vjetar. Činilo mu se da je promjena vremena oslikavala promjenu u njegovom raspoloženju.
Do sada je uspješno sprovodio svoj plan, no s Nualinom večerom koja je trebala uslijediti za dva sata, slutio je da bi sve moglo krenuti na gore. Nuala je postala sumnjičava i najvjerojatnije će se povjeriti svojoj pokćerci. Sve bi polako moglo izaći na vidjelo.
Turisti još uvijek nisu napustili Newport. Zapravo, bilo ih je još dosta, posezonskih jednodnevnih izletnika koji su posjećivali vile kojima je upravljalo Društvo za održavanje kulturne baštine i koji su koristili posljednje dane prije zatvaranja do proljeća, kako bi znatiželjno zavirivali u ostatke nekih davnih vremena.
Duboko zamišljen, zastao je kad je došao do Breakersa, zadivljujuće raskošnog dragulja, američke palače, primjerka koji je ljude ostavljao bez daha i koji je pokazivao što novac, mašta i ambicija mogu postići. Sagrađena na početku 1890-ih godina za Corneliusa Vanderbilta II. i njegovu suprugu Alice, no u njenim je blagodatima sam vlasnik uživao vrlo kratko. Godine 1895. je doživio moždani udar nakon kojeg je ostao nepokretan, a umro je 1899.
Još nekoliko se'minuta zadržao sanjareći ispred Breakersa i nasmijao se. Baš je iz zgode o Corneliusu Vanderbiltu proizišla njegova ideja.
No sada je bio prisiljen brzo djelovati. Ubrzavši hod, prošao je pokraj Sveučilišta Salve Regina, nekoć poznatog kao Ochre Court, luksuzne rezidencije sa sto soba koja je djelovala predivno ovako stopljena s nebom. Pet minuta kasnije stigao je do Latham Manora, prekrasnog zdanja koje je bilo vrjednije i ukusnije sagrađeno od svog konkurenta, vulgarnog Breakersa. U početku vlasništvo ekscentrične obitelji Latham, propalo je za života posljednjeg Lathama. Spašeno od propadanja i restaurirano gotovo do početnog grandioznog izgleda, sada je bilo rezidencija bogatih umirovljenika koji su posljednje godine svojih života živjeli u obilju.
Stao je zadržavši pogled na uzvišenoj, mramornoj vanjštini Latham Manora. Ruku je gurnuo u duboki džep jakne i izvadio mobitel. Žurno je nazvao broj i onda se nasmijao čuvši glas koji je očekivao. To je značilo jednu brigu manje.
Rekao je dvije riječi: "Ne večeras."
"Kada onda?" smireni je i suspregnuti glas upitao nakon kratke stanke.
"Još uvijek ne znam. Moram se pobrinuti o nečem drugom." Glas mu je bio oštar. Nije dozvoljavao da se njegove odluke preispituju.
10
"Naravno. Oprosti."
Završivši razgovor, okrenuo se i počeo brzo hodati. Bilo je vrijeme da se spremi za Nualinu večeru.
Nuala Moore je pjevušeći rezala rajčice na dasci za rezanje u svojoj veselo neurednoj kuhinji. Njeni su pokreti bili brzi i sigurni. Sunce je polako zalazilo, a oštar je vjetar fijukao ispred prozora iznad sudopera. Mogla je već osjetiti hladnoću koja je prodirala kroz loše izolirani stražnji zid.
No bez obzira na vremenske prilike, kuhinja je i dalje djelovala toplo i primamljivo sa svojim crveno-bijelim tapetama, istrošenim linoleumom ciglastog uzorka i policama i ormarićima napravljenim iz borovine. Kad je završila s rajčicama, uzela je crveni luk. Salata s rajčicama i lukom začinjena uljem, octom i oreganom bila je pravi prilog pečenom janjećem butu. Kad je bila mala, Maggie je obožavala janjetinu. Možda sam ju trebala pitati što bi htjela jesti, pomislila je Nuala, ali želim ju iznenaditi. Na kraju krajeva, Maggie nije vegetarijanac - prije neku je večer, kad smo na Manhattanu zajedno večerale, naručila teletinu.
Krumpiri su već poskakivali u loncu. Kad budu skuhani, procijedit će ih, no sve do posljednje minute neće raditi pire. Pladanj s keksima je čekao da ga se smjesti u pećnicu. Zeleni grah i mrkve su već bili spremni - pripremljeni za kuhanje na pari nekoliko minuta prije nego gosti sjednu za stol.
Nuala je provirila u blagovaonicu. Još jednom je željela provjeriti je li sve na svom mjestu. Maggie će sjediti na stolici nasuprot nje, rezerviranoj za drugog domaćina. Simbolična gesta, znala je. Ona će večeras biti njena domaćica. Bit će poput majke i kćeri.
Na tren se naslonila na drveni okvir vrata. Bilo bi divno imati nekoga s kim bi mogla podijeliti ono što ju jako zabrinjava. Pričekat će dan-dva i onda će joj reći: "Maggie, moram s tobom porazgovarati o nečem jako važnom. Bila si u pravu. Nešto me zabrinjava. Možda sam luda ili samo stara, sumnjčava budala, ali ..."
Olakašat ću dušu ako svoje brige podijelim s Maggie, zaključila je. Čak i kao mala, imala je analitički um. "Finn-u-ala", započela bi kada bi željela nešto jako povjerljivo s njom podijeliti. Tako mi je davala do znanja da slijedi ozbiljni razgovor, sjetila se Nuala.
Trebala sam pričekati do sutra na večer s večerom, zaključila je. Trebala sam dozvoliti Maggie barem jedan dan odmora. Hm, tipično za mene - nikada ne razmislim prije nego što nešto učinim.
Ali željela je pokazati Maggie svojim prijateljima nakon što ih je izmučila pričama o njoj. Osim toga, kad ih je pozvala na večeru, bila je uvjerena da će Maggie stići dan ranije iz Milana.
11
Ali Maggie ju je sinoć nazvala i rekla da je iskrsnuo problem s jednim poslom i da će sve potrajati dan duže. "Umjetnički je direktor jako nervozan i nepotrebno dramatizira prije svakog snimka", objasnila je, "i zato neću stići sutra prije podneva, ali mislim da ćemo se vidjeti oko četiri, četiri i trideset."
U četiri ju je ponovo nazvala: "Nuala, pokušala sam te nazvati nekoliko puta, ali linija je bila zauzeta. Upravo završavam i krećem."
"Vrijeme nije važno. Samo mi dođi."
"Nadam se da ću stići prije gostiju tako da ću se imati vremena presvući."
"Ma nije važno. Nemoj brinuti o tome. Ti samo dođi, a ja ću odugovlačiti s jelom sve dok ne stigneš."
"U redu. Krećem."
Sjetivši se razgovora, Nuala se nasmijala. Bilo bi grozno da je Maggie morala zbog posla ostati još jedan dan duže. No do sada je već morala stići do Bridgeporta, zaključila je. Najvjerojatnije će zapeti u prometu, no ako ništa drugo, znam da je na putu ovamo. Dragi Bože, Maggie mi dolazi.
Budući da više nije imala što raditi, odlučila je sjesti i gledati poslijepodnevne vijesti. Nakon vijesti će se okupati i biti spremna prije nego gosti počnu dolaziti.
Upravo je izlazila iz kuhinje kad je netko pokucao na stražnja vrata. Prije nego je uspjela pogledati kroz prozor, kvaka se okrenula. Na tren je bila preplašena, no kad su se vrata otvorila i kad je posjetilac ušao, srdačno se nasmijala.
"Zdravo", rekla je. "Drago mi je da te vidim, ali trebao si doći tek za dva sata i zato ti neću dozvoliti da ostaneš dugo."
"Nisam se planirao zadržavati", njen je posjetilac tiho rekao.
Nakon što se njegova mama preselila na Floridu, prodavši kuću koju je stari vlastelin dao kao vjenčani poklon njegovoj baki, Liam Moore Payne je kupio stan u ulici Willow. Redovno ga je koristio preko ljeta, no čak i kad bi ga zatvorio kroz zimu, često je za vikend dolazio iz Bostona kako bi pobjegao od stresnog svijeta međunarodnih financija.
Prostran četverosobni stan s visokim stropovima i terasom koja je gledala na zaljev Narragansett, bio je uređen probranim namještajem koji je uzeo iz obiteljske kuće. Kad se preselila, njegova je majka rekla: "Ovo mi ne može koristiti na Floridi, a osim toga, nikada mi ništa od toga nije ništo značilo. Uzmi ono što ti treba. Ti si poput svog oca. Obožavaš čuvati stare i teške stvari."
Kad je Liam izašao iz kade i uzeo ručnik, sjetio se svog oca. Je li zaista bio toliko nalik na njega? upitao se. Kada bi se vratio kući nakon dana
12
provedenog na stalno stresnoj burzi, njegov je otac uvijek odlazio do bara u radnu sobu i spravio bi si jako suhi i jako hladni martini. Polagano bi ga ispijao i onda, očigledno opušten, odlazio bi na kat, kupao se i presvlačio u večernju odjeću.
Liam se brzo brisao smiješeći se činjenici da su on i njegov otac jako nalik premda su se razlikovali u nekim detaljima. Njegov je otac primjenjivao ritual u kupaonici. Satima je ležao u kadi što je Liama izluđivalo. Njemu je tuš bio draži. Osim toga, koktel je ispijao nakon tuširanja, a ne prije.
Deset minuta kasnije, Liam se nalazio ispred bara u radnoj sobi pažljivo sipajući Finlandia votku u hladnu i ledom napunjenu srebrnu posudu za koktele. Zatim je svoje piće pažljivo promiješao i sipao u čašu dodavši dvije kapi džusa. Na tren je oklijevao i onda, zadovoljno uzdahnuvši, popio prvi gutljaj. "Amen", rekao je glasno.
Bilo je deset do osam. Za deset je minuta trebao biti kod Nuale. Znao je da mu treba najmanje deset minuta vožnje da stigne do nje, no nije se uzbuđivao zbog činjenice da će zakasniti. Svatko tko je poznavao Nualu, znao je da se kod nje kokteli ispijaju do devet sati pa čak i kasnije.
Odlučio se kratko ispružiti. Sjeo je na lijep kauč pokriven tamnosmeđom marokanskom kožom i pažljivo smjestio stopala na antikni niski stolić.
Sklopio je oči. Tjedan je bio dug i stresan, no vikend će, čini se, biti zanimljiv.
Maggieno lice mu se pojavilo pred očima. Zaista je slučajnost da je otkrila vezu s Newportom i to jako čvrstu. Ostao je bez riječi saznavši za njenu vezu s Nualom.
Sjetio se kako se uznemirio kad je shvatio da je Maggie otišla sa zabave u restoranu Four Seasons a da mu se nije javila. Ljut na samog sebe zato što ju je zanemario, želio ju je pronaći i raščistiti situaciju. Kad je nakon što se raspitao, saznao da je prije večere otišla s Nualom, pomislio je da su najvjerojatnije otišle u Il Tinello. Za tako mladu ženu, Maggie je imala dobro razrađenu životnu rutinu.
Maggie. Razmišljao je o njoj. Sjetio se njenog prekrasnog lica, inteligencije i energije kojom je zračila.
Liam je nastavio pijuckati i, uzdahnuvši, napustio svoje udobno utočište. Vrijeme je za polazak, zaključio je. Svoj je izgled provjerio u ogledalu u predsoblju primijetivši da je njegova plavocrvena Hermes kravata koju mu je mama poslala za rođendan pristajala uz plavi sako premda bi nešto tradicionalnije možda više odgovaralo. Slegnuvši ramenima zaključio je da nema razloga za brigu; zaista je bilo krajnje vrijeme da krene.
Uzeo je ključeve, zaključao vrata i krenuo na Nualinu večeru.
13
Earl Bateman je bio ispružen na kauču. U ruci je držao čašu
vina, a knjiga, koju je upravo pročitao, nalazila se na stoliću do njega. Znao je da je krajnje vrijeme da se spremi za Nualinu večeru, ali uživao je ovako opušten koristeći priliku da razmisli o svemu što se dogodilo tijekom proteklog tjedna.
Prije nego je stigao iz Providencea, završio je s ocjenjivanjem eseja koje su mu predali studenti 101. antropološkog seminara i bio je zadovoljan otkrivši da je većina studenata bila ocijenjena ocjenama A ili B. Semestar će najvjerojatnije biti zanimljiv, ako ne i izazovan.
Earl je živio u krilu za goste svog obiteljskog doma, Vlastelinske palače - kuće koju je vlastelin Moore sagradio za svoju najmlađu kćerku kao vjenčani poklon njoj i njenom suprugu Gordonu Batemanu, "lešinaru" kako ga je stari Moore nazivao zato što je obitelj Bateman generacijama pružala pogrebničke usluge.
Od svih kuća koje je poklonio svojoj djeci, ova je bila najmanja što je ukazivalo na njegovo protivljenje tom braku. Ništa osobno, no vlastelin se užasavao smrti zbog čega je zabranio da se ta riječ pred njim spominje. A prihvatiti u obiteljsko okrilje čovjeka koji je bez sumnje namjeravao nastaviti obiteljsku tradiciju, predstavljalo je stalni podsjetnik na zabranjenu riječ.
Reakcija Gordona Batemana bila je da nagovori svoju ženu da njihov dom nazovu Vlastelinskom palačom, sarkastičan hommage njegovom puncu i podsjetnik da se nitko drugi od njegove djece nije dosjetio iskazati mu takvu čast.
Earl je oduvijek vjerovao da je njegovo ime bila još jedna šala na račun vlastelina koji je pokušavao ostaviti dojam da je njegova obitelj u okrugu Dingle generacijama uživala u vlastelinskoj tituli. A ime Earl je bilo samo hommage njihovoj tituli u Dingleu.
Nakon što je Earl konačno uspio uvjeriti svog oca da nema
namjeru postati sljedeći pogrebnik u društvu Bateman, njegovi su roditelji prodali obiteljsko poduzeće privatnoj korporaciji koja je zadržala obiteljsko ime i zaposlila upravitelja.
Njegovi su roditelji devet mjeseci godišnje provodili u Južnoj Carolini, u blizini njegovih udatih sestara, i zamolili Earla da tijekom njihova odsustva cijelu obiteljsku kuću preuzme na sebe, što je on odbio. Krilo za goste mu je bilo dostatno. Uredio ga je kako je želio, s knjigama i rukotvorinama zaključanim u staklenim ormarima kako ne bi bili uništeni nepažljivim čišćenjem. I on je imao pogled na Atlantski ocean; Earla je more smirivalo.
Mir. Mir je cijenio više od svega.
14
Na bučnoj zabavi u New Yorku, povodom sto i pedesetog rođendana vlastelina, trudio se da bude po strani i promatra svoje rođake. Trudio se biti otvoren prema svemu, ali nije im se mogao pridružiti u "Zamislite ..." pričama. Njegovi su rođaci izgleda svi uživali u hvalisanju i poput Liama, obožavali su pričati priče o svojim ekscentričnim - ponekad i okrutnim - precima.
Earl je također znao kako su neki od njih napadali njegovog oca zato što je bio četvrti direktor obiteljskog pogrebnog poduzeća. Na zabavi je načuo neke od svojih rođaka koji su ružno govorili o njemu i koji su pričali uvredljive šale o pogrebnicima i njihovoj profesiji.
Što me briga za sve njih, rekao je samom sebi prebacivši noge na pod i ustavši. Bilo je deset do osam. Bilo je vrijeme da krene. Nije se veselio Nualinoj večeri, no s druge strane, Maggie Holloway će biti ondje. Jako je privlačna ...
Da, njeno je prisustvo garancija da večer neće biti dosadna.
Doktor William Lane, direktor rezidencije Latham Manor,
pogledao je na sat po treći put u pet minuta. On i njegova supruga pozvani su na večeru kod Nuale. Očekivala ih je u osam. Sada je bilo deset do osam. Krupan, proćelav i pedesetak godina star, doktor Lane je svojim prisustvom umirivao pacijente - bio je strpljiv što se nije moglo reći za njegovu trideset i devet godina staru ženu.
"Odile," pozvao ju je, "za ime Boga, požuri se."
"Odmah silazim." Njen se glas, melodičan i zadihan, širio njihovim domom.- nekoć glavnim dijelom Latham Manora. Trenutak kasnije, utrčala je u dnevni boravak još uvijek pokušavajući pričvrstiti naušnicu.
"Čitala sam gospođi Patterson", rekla je. "Znaš i sam kako to ide, Williame. Još uvijek se nije navikla na rezidenciju i nikako se ne može pomiriti s činjenicom da je sin prodao kuću bez njenog znanja."
"Već će se privići", Lane je rekao samouvjereno. "Bez obzira na promjenu, s vremenom su svi prihvatili ovo mjesto kao veseli dom."
"Znam, znam, ali neki trebaju vremena. I dalje mislim da su brižnost i toplina potrebne svakom novom stanaru dok se ne prilagodi promijenjenim životnim uvjetima." Odile je otišla do ogledala koje se nalazilo iznad mramornog kamina. "Kako izgledam?" Nasmijala se svojim velikim očima i plavoj kosi koje je vidjela u ogledalu.
"Izgledaš predivno. Uvijek izgledaš dobro", rekao je Lane. "Što znaš o toj Nualinoj pokćerci?"
"Nuala mi je rekla da postoji kad je prošlog ponedjeljka došla posjetiti Gretu Shipley. Zove se Maggie, a Nuala je prije mnogo godina bila udata za njenog oca. Ostat će ovdje dva tjedna. Nuala se doima
15
sretnom zbog toga. Zar ne misliš da je prekrasno to što su se ponovo srele?"
Bez odgovora, doktor Lane je otvorio vrata i onda stao na stranu. Izvrsno si raspoložen, Odile je pomislila prošavši pokraj njega i uputivši se niz stepenice prema automobilu. Na tren je zastala i pogledala Latham Manor. Njegovo je mramorno pročelje blistalo na mjesečini.
Oklijevajući je predložila: "Željela sam ti reći da je, kad sam ju posjetila, gospođa Hammond teško disala i bila je jako blijeda. Pitam se da li bi ju trebao pogledati prije nego krenemo."
"Kasnimo", doktor Lane je nestrpljivo odgovorio i otvorio vrata automobila. "Ako me budu trebali, bit ću ovdje za deset minuta, ali vjeruj mi, gospođi Hammond se večeras ništa neće dogoditi."

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Malcolm Norton se nije veselio predstojećoj večeri. Sjedokosi muškarac uspravnog, vojničkog držanja, osvajao je svojom prisutnošću. No bilo je to držanje kojim je skrivao probleme koji su ga opterećivali.
Nuala ga je nazvala prije tri dana i pozvala ga na večeru povodom dolaska njene pokćerke. Ostao je zapanjen, ali ne pozivom na večeru, već nenadanom vijesti da ima pokćerku.
Odvjetnik, vlasnik odvjetničkog ureda, radio je sam i bio svjedok drastičnog smanjenja klijenata u posljednjih nekoliko godina dijelom zbog ograničenja na određenu vrstu parnica - postao je stručnjak za rješavanje ostavinskih problema - no bio je siguran da je problem ležao i u dolasku nekoliko mladih i prodornih odvjetnika.
Nuala Moore je bila jedna od njegovih preostalih klijenata i , bio je uvjeren da ju je dobro poznavao. Niti jednom mu nije spomenula svoju pokćerku.
Neko je vrijeme Malcolm Norton tiho nagovarao Nualu da proda svoju kuću i da se preseli u rezidenciju Latham Manor.
Donedavno je pokazivala da se slaže s takvim prijedlogom. Priznala mu je da je, otkad joj je suprug, Tim, preminuo; bila usamljena u kući, a da su troškovi za popravke postajali sve veći. "Znam da je potreban novi krov, da grijanje nije odgovarajuće i da bi osoba koja odluči kupiti kuću, tražila da se ugradi sustav za rashlađivanje", rekla mu je. "Da li misliš da bih mogla za nju dobiti dvjesto tisuća dolara?"
Pažljivo joj je odgovorio: "Nuala, cijene ovdašnjeg tržišta nekretninama padaju oko Dana rada. Možda bi sljedećeg ljeta mogli dobiti toliko. Ali, kao prvo, želim te vidjeti sretnu i zadovoljnu u rezidenciji. Ako si spremna odmah se preseliti u Latham Manor, ja ću od tebe kupiti kuću po toj cijeni i sam ću obaviti nužne opravke. Jednom ću već vratiti novac, a ti nećeš imati više troškova. S Timovim novcem od
16
osiguranja i novcem od kuće možeš si priuštiti najbolji mogući smještaj u Lathamu, možda bi čak mogla jednu od soba apartmana preurediti u umjetnički atelje."
"To bi baš bilo dobro. Predat ću molbu", rekla je Nuala tada i poljubila ga u obraz. "Ti si pravi prijatelj, Malcolme." "Pripremit ću papire. Vjeruj mi, donijela si dobru odluku." Ono što joj Malcolm nije rekao bilo je nešto što mu je došapnuo prijatelj iz Washingtona. Predložena izmjena zakona o zaštiti okoliša će sigurno biti prihvaćena, što znači da će neka imanja koja su zakonom Wetland Preservation bila zaštićena, biti oslobođena od razvojnih ograničenja. Cijeli desni dio Nualinog posjeda bit će uključen u izmjenu. Isuši bazenčić, sruši drveće i dobit ćeš fantastičan pogled na ocean, Malcolm je zaključio. Ljudi s novcem žude za takvim pogledom i spremni su platiti ogromnu cijenu za ovakvo imanje. Najvjerojatnije će željeti srušiti staru kuću i sagraditi novu, tri puta veću i okrenutu prema oceanu. Prema njegovim proračunima imanje će vrijediti milijun dolara. Ako sve bude kako treba, za godinu-dvije će zaraditi osamsto tisuća dolara.
A onda će konačno moći nastaviti svoj život. S novcem koji zaradi od prodaje imanja, moći će se sporazumno razvesti od svoje supruge Janice, otići u mirovinu i s Barbarom se preseliti na Floridu.
Kako mu se život promijenio otkad je Barbara počela raditi za njega kao pravna tajnica! Sedam godina mlađa od njega, bila je prelijepa udovica stara pedeset i šest godina.~Njena su djeca odrasla i raštrkala se po zemlji, a ona je odlučila potražiti posao samo kako bi imala što raditi. Nije prošlo dugo prije nego su osjetili da između njih postoji nešto. Bila je topla, za razliku od Janice.
Ali nije osoba koja bi prihvatila uredsku ljubavnu vezu - to mu je otvoreno rekla. Ako ju je želio, morao joj je prići kao samac. A za to mi samo treba novac, rekao je samom sebi. Zatim ...
"Pa, jesi li spreman?"
Malcolm je podigao pogled. Njegova tridesetpetogodišnja supruga stajala je ispred njega s prekriženim rukama.
"Ako si ti spremna, možemo krenuti", rekao joj je.
Kasnije je stigao kući s posla i odmah otišao u spavaću sobu tako da je to bio njegov prvi susret s Janice nakon što je ujutro otišao od kuće. "Kako je prošao današnji dan?" upitao ju je.
"Kao i uvijek", odgovorila je otresito, "sređivanje knjiga u staračkom domu. No ako ništa drugo, barem jedno od nas redovito donosi plaću u kuću."
U 19:50, Neil Stephens, direktor Carson & Parker Investment korporacije, ustao je i protegnuo se. Ostao je posljednji u uredu
17
smještenom u World Trade centru 2, naravno ako se izuzmu čistači koje je čuo kako usisavaju negdje na drugom kraju hodnika.
Kao stariji direktor firme, imao je veliki ured iz kojeg se pružao predivan pogled na Manhattan, pogled u kojem, na nesreću, nije često uživao. Tako je bilo i danas.
Tržište je bilo jako promjenjivo u posljednjih nekoliko dana i neke su od dionica C&P, "dobro preporučenih", donijele razočaravajuće zarade. Cijena se dionica nije mijenjala, većina je njih bila rizična, a pad u cijeni u stvari nije predstavljao problem. Jedini je problem bio da on i njegovi kolege uvjere manje ulagače, koji su željeli prodati svoje dionice, da odustanu od prodaje i da imaju strpljenja.
Hm, dosta za danas, zaključio je Neil. Vrijeme je da se krene kući. Pogledao je oko sebe tražeći jaknu i ugledao ju na jednoj stolici u "odjeljku za razgovore" - odjeljku koji je unutarnji dizajner koji ga je uredio opisao kao "prijateljsko ozračje za klijenta".
Napravio je grimasu ugledavši stanje u kojem se nalazila jakna, protresao ju je i gurnuo ruke u rukave. Neil je bio krupan čovjek; star trideset i sedam godina, koji je uspjevao zaustaviti proces pretapanja mišića u salo uz pomoć discipliniranog vježbanja uključujući i squash dva puta tjedno. Rezultati njegovih napora bili su i više nego očiti. Bio je privlačan muškarac, smeđih očiju koje su zračile inteligencijom i osmijeha koji je ulijevao povjerenje. I, zaista, bio je čovjek od povjerenja za svoje suradnike i prijatelje. Bio je pronicljiv.
Izravnao je rukave jakne prisjetivši se da ju je njegova suradnica, Trish, objesila na vješalicu ujutro, no nije se obazirala na nju kad ju je još jednom nemarno bacio poslije ručka.
"Drugi suradnici se ljute na mene ako se previše brinem za tebe", rekla mu je. "Osim toga, dovoljno mi je to što cijele dane idem za svojim suprugom. Koliko žena može podnijeti?"
Neil se nasmijao sjetivši se toga, no odmah je osmijeh nestao s njegovih usana kad se sjetio da je zaboravio nazvati Maggie i uzeti njen broj telefona u Newportu. Ujutro je odlučio otići do Portsmoutha kako bi prisustvovao maminom rođendanu, a kuća njegovih roditelja nalazila se tek nekoliko minuta od Newporta. Maggie mu je rekla da će ondje ostati dva tjedna, kod svoje maćehe. Nadao se da će se ondje susresti.
On i Maggie su od početka proljeća povremeno izlazili, nakon što su se upoznali u pekarnici smještenoj na Drugoj aveniji iza ugla od njihovih stanova na Istočnoj pedeset i šestoj ulici. Počeli su razgovarati kad god bi se sreli; zatim su se počeli češće uvečer sretati u kinu. Sjedili bi jedan do drugog, a kasnije su zajedno odlazili do pivnice Neary na piće.
U početku, Neilu se svidjela činjenica da je Maggie opušteno prihvaćala njihove izlaske, baš kao i on. Nije bilo nikakvih znakova da su jedan ili drugi iz cijele situacije željeli nešto više osim zajedničkih odlazaka u
18
kino u kojima su oboje uživali. Činilo se da je u potpunosti bila zaokupljena poslom, baš kao i on svojim.
Kako bilo, nakon šest mjeseci povremenih zajedničkih izlazaka, činjenica da je Maggie još uvijek bila nezainteresirana za njega kao muškarca, počela je smetati NeiIu. Postepeno, a da ni sam nije bio toga svjestan, sve je više žudio za njom i želio ju dobro upoznati. Znao je da je prije pet godina ostala udovica - bilo je to nešto što je usput spomenula - njen je glas zvučao tako kao da je to prebolila. Ali sada, sada se počeo pitati ima li ozbiljnu vezu. Pitao se i bio zabrinut zbog te mogućnosti.
Nakon nekoliko minuta razmišljanja, odlučio ju je nazvati kući kako bi provjerio je li na telefonskoj sekretarici ostavila broj telefona u Newportu. Za svojim je stolom poslušao poruku: "Bog, Maggie Holloway pri telefonu. Hvala na pozivu. Dva tjedna ću biti odsutna iz grada, do 13. listopada." Aparat se isključio. Jasno je da ju nikakve poruke nisu zanimale.
Fantastično, pomislio je mrgodno nakon što je spustio slušalicu i odšetao do prozora. Pogledao je mostove na rijeci East i prisjetio se da mu je, kad joj je rekao da se njegov ured nalazi na četrdeset i drugom katu World Trade centra, Maggie ispričala svoj doživljaj kad je prvi put otišla na koktel zabavu u Windows smješten na vrhu Worlda. "Nebo se počelo mračiti. Upalila su se svjetla na mostovima i sve su zgrade i ulična svjetla blistala. Učinilo mi se kao da gledam viktorijansku damu ukrašenu nakitom - lančićima, ogrlicama, narukvicama, prstenjem pa čak i tijarom."
Slikovit je opis ostao u Neilovom sjećanju.
No postojala je i jedna drukčija Maggie koja ga je zabrinjavala. Prije tri tjedna, u subotu, otišao je u kino kako bi pogledao francuski klasik Muškarac i žena. Kino je bilo poluprazno i u sredini filma primijetio je Maggie koja je sama sjedila nekoliko redova ispred njega. Spremao joj se pridružiti, no primijetio je da plače. Suze su tiho klizile niz njene obraze, a ruku je držala na usnama kako ne bi jecala dok je gledala priču o mladoj udovici koja se nije mogla pomiriti s muževljevom smrću.
Čim je krenula odjavna špica, požurio je van jer nije želio da se sretnu, pomislivši kako bi se posramila vidjevši da je otkrio koliko je ranjiva.
Nešto kasnije iste večeri nalazio se u pivnici Neary s prijateljima kad je došla i ona. Zaustavila se kraj njegovog stola kako bi ga pozdravila i onda se pridružila grupi koja je sjedila za stolom u uglu. Na njenom licu se nije moglo nazrijeti ništa što bi ukazalo na to da je nešto ranije gledala film i da se poistovjetila s mladom udovicom čije je srce bilo slomljeno.
Prokletstvo! pomislio je Neil, otišla je na najmanje dva tjedna, a ja ne mogu doprijeti do nje. Nemam pojma kako bi se njena maćeha mogla zvati.
19
Ako izuzmemo onog utegnutog umjetničkog direktora, tjedan
je bio posve dobar, zaključila je Maggie kad je skrenula na cestu 138 u Newportu. Oba su snimanja protekla iznenađujuće dobro, posebice ono za hogue.
No nakon što je bila prisiljena svu svoju pozornost usredotočiti na način na koji će objektiv foto-aparata prikazati svaki nabor astronomski skupih spavaćica koje je slikala, osjetila je zadovoljstvo odjenuvši traperice i kariranu košulju. U stvari, izuzevši plavu svilenu košulju i odgovarajuću dugačku suknju, koje je planirala odjenuti za Nualinu večeru, sve što je sa sobom ponijela na odmor bilo je poprilično jednostavno.
Očekuje nas ludi provod, zaključila je. Dva tjedna u Newportu. Nuala i ja ćemo zaista imati vremena nadoknaditi svo vrijeme koje se nismo vidjele! Nasmijala se toj mogućnosti.
Iznenadila se kad ju je Liam nazvao kako bi joj rekao da je i on pozvan na Nualinu večeru premda se trebala sjetiti da je on ionako dosta vremena provodio u Newportu. "Vožnja od Bostona kratko traje", rekao je. "Gotovo svaki vikend provodim ondje, posebice van sezone." ,
"To nisam znala", rekla je.
"Postoji još puno toga što ne znaš o meni, Maggie. Možda da ne provodiš toliko vremena izvan grada ..."
"A možda i da ti ne živiš u Bostonu, već češće koristiš svoj stan u New Yorku ..."
Maggie se još jednom nasmijala. Liam je zabavan, pomislila je, bez obzira na to što se ponekad suviše ozbiljno shvaća. Zaustavivši se zbog crvenog svjetla pogledala je prema dolje i još jednom provjerila uputstva. Nuala je živjela u blizini Oceanske ceste, na Aveniji Garrison. "Čak imam i pogled na ocean, s trećeg kata", objasnila je. "A tek kad vidiš moj atelje!?"
Nazvala ju je tri puta ovaj tjedan kako bi se uvjerila da nema nikakvih promjena u planu. "Maggie, dolaziš? Nećeš me razočarati?"
"Naravno da neću", uvjerila ju je. Pa ipak, Maggie se pitala je li umislila ili je doista bilo nešto u Nualinom glasu, istovjetno zabrinutosti koju je primijetila one večeri dok su zajedno objedovale na Manhattanu. U to vrijeme, zaključila je da je Nualin suprug preminuo prošle godine i da je počela gubiti prijatelje i da to i nije baš najljepši dio starosti. Naravno, čovjek se u starosti počinje bojati smrti, zaključila je.
Iste je izraze primijetila i na stanovnicima staračkih domova koje je prošle godina fotografirala za časopis Life. Jedna je od žena rekla: "Ponekad me zabrinjava činjenica da ne postoji više nitko tko me se sjeća dok sam bila mlada."
20
Maggie je počela drhtati i ubrzo zaključila da je temperatura u autu pala. Isključivši sustav za hlađenje, otvorila je prozor nekoliko centimetara i udahnula oštar morski zrak. Budući da si odrasla na Srednjem zapadu, pomislila je, ocean ti nikada neće dosaditi.
Pogledavši na sat shvatila je da je deset do osam. Imat će vremena tek da se presvuče i osvježi prije nego gosti počnu dolaziti. Ako ništa drugo, obavijestila je Nualu da kasni u polasku. Rekla joj je da će stići negdje u ovo vrijeme.
Skrenula je u aveniju Garrison i ugledala ocean koji se pružao ispred nje. Usporila je i onda se zaustavila ispred preslatke kuće s krovom od šindre i trijemom koji je okruživao cijelu kuću. Ovo mora da je Nualin dom, pomislila je, djelovalo je kao da unutra nema nikoga. Vanjska svjetla su bila pogašena i jedina svjetlost koju je vidjela bila je blijeda i dopirala kroz prozore na prednjem dijelu kuće.
Skrenula je na kolni prilaz, izišla iz auta i, a da nije ni torbu uzela iz prtljažnika, potrčala prema vratima. Pozvonila je. Iznutra se čulo tiho zvono.
Dok je čekala, malo je pronjuškala. Prozori koji su gledali na ulicu bili su otvoreni i učinilo joj se da je osjetila težak miris vatre koji se širio iz unutrašnjosti kuće. Još jednom je pozvonila i još jednom, a zvono je odjekivalo kućom.
Nitko nije otvarao. Nije čula korake. Nešto nije u redu, pomislila je zabrinuto. Gdje je Nuala? Maggie je prišla najbližem prozoru i nagnula se pokušavajući vidjeti iza čipkastog ruba djelomično spuštene zavjese. Pokušavala je otkriti što skriva tama.
Zatim su joj se usta osušila. Ono malo što je vidjela od sobe ukazivalo je da je u neredu. Sadržaj ladice je bio razbacan po tepihu, a sama je ladica visjela oslanjajući se na otoman. Kamin se nalazio nasuprot prozora sakriven ormarićima koji su svi bili otvoreni.
Slabašnu svjetlost u kući stvarale su dvije male stolne lampe koje su se nalazile na polici iznad kamina. Kad su se njene oči privikle na prigušeno svjetlo, Maggie je ispred kamina ugledala jednu cipelu s visokom petom okrenutu naopako.
Što li je to? Zažmirila je i nagnula se prema naprijed, i ugledala malo stopalo koje se pružalo od sofe prema cipeli koja je spala. Otrčala je do vrata i pritisnula kvaku, no bila su zaključana.
U panici je otrčala do automobila, zgrabila mobitel i nazvala 911. Zatim je zastala sjetivši se: Njen je telefon bio prijavljen na pozivni broj New Yorka. Ovo je Rhode Tsland; Nualin broj počinje s pozivnim 401. Prstima koji su se tresli pritisnula je 401-911.
Kad se s druge strane javio glas, uspjela je izgovoriti: "Nalazim se u aveniji Garrison u Newportu. Ne mogu ući u kuću. Vidim nekoga kako beživotno leži na podu. Mislim da je to Nuala."
Blebećem, pomislila je. Prestani. No kad je smireni glas telefoniste postavio pitanje, sigurno je uspjela izgovoriti tri riječi: Nuala je mrtva.
21
Narednik njuportske policije, Chet Brower, stajao je po strani dok je policijski fotograf slikao mjesto zločina. Osim uznemirujuće činjenice da je netko u području u kojem je on imao ovlast umro nasilnom smrću - Nuala Moore je dobila više snažnih udaraca u glavu - postojalo je još nešto u cijelom prizoru što ga je mučilo.
Već nekoliko mjeseci niti jedna jedina provala u kuću nije prijavljena policiji. Provale su obično vršene zimi kada je većina kuća bila zatvorena što je odgovaralo provalnicima koji su u to vrijeme mogli gotovo nesmetano krasti televizore i drugu opremu. Iznenađujuće je koliko ljudi još uvijek nema alarm, pomislio je Brower. Iznenađujuće je također koliko ljudi nije obraćalo pažnju jesu li njihova vrata otključana ili zaključana.
Narednik se nalazio u prvom policijskom automobilu koji se odazvao na poziv 911. Kad su stigli do kuće i kad je pokćerka gospođe Moore pokazala na prednji prozor, pogledao je unutra i ugledao baš ono što je prijavila. Prije nego su pokušali silom otvoriti prednja vrata, on i detektiv Jim Haggerty su otišli iza kuće. Pažljivo, jedva dodirujući kvaku, kako ne bi uništili otiske prstiju, otkrili su da su stražnja vrata otključana i ušli u kuću.
Plamen je još uvijek svjetlucao ispod lonca koji je sada bio ugljenasto crn. Oštar miris zagorjelih krumpira nadjačao je drugi puno prijatniji miris. Pečena janjetina, zaključio je. Automatski je isključio pećnicu prije nego je kroz blagovaonicu otišao u dnevni boravak.
Nije bio svijestan pokćerke koja ih je pratila sve dok nisu prišli tijelu i dok nije čuo vapaj. "Oh, Nuala, Finn-u-ala", viknula je i kleknula na koljena. Ruke je ispružila prema tijelu, no on ju je zaustavio.
"Ne dirajte ju!"
U tom se trenutku čulo zvono, a on se sjetio da je primijetio da je stol u blagovaonici bio namješten za večeru. Sve glasnije sirene su obznanile da se mjestu zločina približavalo još policijskih automobila, a trenutak kasnije, policajci su uspjeli odvesti pokćerku i druge goste u susjednu kuću. Svima su rekli da ne odlaze sve dok narednik ne porazgovara s njima.
"Naredniče!" . Brower je pogledao gore. Mladi je policajac stajao pokraj njega.
"Neki od ljudi koji čekaju na vas postaju nervozni." Browerova životna navika, bez obzira na to je li duboko zamišljen ili uznemiren, bila je mrgodnost koja bi naborala kožu na njegovom čelu. "Reci im da ću doći za deset minuta", rekao je otresito.
Prije odlaska, još jednom je prošetao kućom. Bila je u neredu. Čak je i atelje na trećem katu bio razbacan. Umjetničke alatke su bile pobacane po podu, kao da ih je netko pažljivo pregledavao i onda
22
odbacivao; ladice i ormarići su bili prazni. Ne bi baš puno napasnika, koji su upravo počinili ubojstvo, odvojilo toliko vremena za tako detaljno pretraživanje, pomislio je. Također, iz izgleda je kuće bilo jasno da već odavno novac nije ulagan u popravke. Dakle, čega je onda ovdje moglo biti, a što bi privuklo kradljivce? upitao se.
I tri spavaće sobe na drugom katu bile su na jednak način pretražene. Jedna od njih je bila uredna, osim otvorenih vrata ormara i izvučenih ladica ormarića. Pretražena je i posteljina koja je bila čista. Brower je pretpostavio da je to soba koju je gospođa Moore pripremila za svoju pokćerku.
Sadržaj najveće spavaće sobe bio je razbacan posvuda. Ružičasta kožna kutija za nakit, jednaka onoj koju je za jedan Božić poklonio svojoj supruzi, bila je otvorena. Nakit je ležao razbacan na noćnom ormariću.
Brower je zapisao da treba pitati Nualine poznanike o vrijednom nakitu koji je možda posjedovala.
Još jedan je dugi trenutak proveo promatrajući spavaću sobu ubijene. Tko god je učinio ovo, nije zloban, običan lopov, ili ovisnik o drogi koji je provalio kako bi pribavio nešto za fiks, zaključio je. Tražio je nešto, ili je tražila nešto, nastavio je. Nuala Moore je očito bila svjesna da joj je život u opasnosti. Prema stanju u kojem se kuća nalazila, pretpostavio je da je trčala pokušavajući pobjeći u trenutku kad je udarena u glavu. Bilo tko je to mogao učiniti muškarac ili žena. Ovo ubojstvo nije zahtijevalo snagu.
A bilo je tu još nešto što je Brower primijetio. Moore je očito pripremala večeru što znači da se nalazila u kuhinji u trenutku kad je napasnik ušao. Pokušala je pobjeći od njega trčeći kroz blagovaonicu što znači da je napasnik najvjerojatnije blokirao kuhinjska vrata. On ili ona je najvjerojatnije i ušao kroz ta vrata, a budući da nema znakova nasilne provale, vrata su najvjerojatnije bila otključana. Osim, naravno, ako gospođa Moore nije sama pustila napasnika u kuću.
No sada je bio spreman suočiti se s gostima. Ostavio je detektiva Haggertyja da pričeka mrtvozornika.
Ne, hvala", rekla je Maggie pritisnuvši kažiprste na sljepoočnice. Otkrila je da nije jela od podneva, već deset sati, ali pomisao na hranu je u njoj stvarala mučninu.
"Čak ni šalicu čaja, Maggie?"
Pogledala je prema gore. Blago i brižno lice Irme Woods, Nualine prve susjede, ju je promatralo. Lakše joj je bilo prihvatiti ponudu, nego nastaviti s odbijanjem. I na njeno veliko iznenađenje, šalica je ugrijala njene hladne prste, a gotovo vreli čaj joj je milovao grlo.
23
Nalazili su se u obiteljskoj sobi u kući Woodsovih - kući puno većoj od Nualine. Obiteljske fotografije pokrivale su stolove, kao i policu iznad kamina - djeca i unuci, pretpostavila je. Woodsovi su izgleda bili Nualini vršnjaci.
Usprkos stresu i zbunjenosti, Maggie je odlučila promotriti preostale ljude prisutne u sobi - osobe koje su također bile pozvane na večeru. Tu je bio doktor William Lane, direktor Latham Manora, staračkog doma, pretpostavila je. Krupan čovjek, proćelav i kojih pedesetak godina star, doktor Lane je zračio smirenošću dok je izražavao svoju sućut. Pokušao joj je dati blagi sedativ, ali Maggie ga je odbila. Već prije je otkrila da ju čak i najblaži sedativi drže pospanom po nekoliko dana.
Maggie je primijetila da su se, kad god bi supruga doktora Lanea, Odile, nešto rekla, njene ruke micale. "Nuala je gotovo svaki dan posjećivala svoju prijateljicu Gretu Shipley u staračkom domu", objasnila je, njeni su se prsti pomicali kao da ju poziva da joj priđe bliže. Zatim je odmahnula glavom i prekrižila prste kao u molitvi. "Gretino će srce puknuti. Bit će slomljena", ponovila je odlučno.
Odile je istu rečenicu ponovila već nekoliko puta, a Maggie je poželjela da ju više ne izgovara. Ali ovaj je put Odile nastavila: "A i svima će iz njene umjetničke radionice nedostajati. Stanari koji su ju pohađali bili su prezadovoljni njihovim zajedničkim radom. Oh, dragi, toga se sve do sada uopće nisam sjetila."
To i nalikuje na Nualu, pomislila je Maggie, da svoj dar podijeli s drugima. Vratilo joj se sjećanje na Nualu koja joj je za šesti rođendan poklonila slikarsku paletu. "A ja ću te naučiti slikati predivne slike", rekla je Nuala. No to se nije desilo zato što nisam imala dara za crtanje, pomislila je Maggie. Tek kad mi je dala komadić gline, otkrila sam što je umjetnost.
Malcolm Norton, koji se Maggie predstavio kao Nualin odvjetnik, stajao je pokraj kamina. Bio je privlačan muškarac, no činilo se da je i dobro glumio. Na njemu je bilo nešto površno gotovo umjetno - pomislila je. Njegov izraz boli i njegova izjava: "Bio sam njen prijatelj i osoba kojoj se povjeravala, a ne samo odvjetnik", ukazivale su na to kao da je on bio osoba koja je zasluživala suosjećanje.
Ali zašto bi bilo tko trebao pomisliti da ja zaslužujem svu sućut? upitala se. Svi znaju da smo se ja i Nuala srele nakon više od dvadeset godina.
Nortonova supruga, Janice, veći je dio vremena provela u razgovoru s doktorom. Sportski tip, možda bi čak i bila privlačna da nema duboke bore koje su se spuštale od kuteva usana, a koje su njenom licu davale grub, čak ogorčen izraz.
Razmišljajući o tome, Maggie se zapitala kako se njen um suočava sa šokom uzrokovanim Nualinom smrću. S jedne strane, toliko ju je
24
boljelo; a s druge, promatrala je sve prisutne osobe kroz objektiv fotoaparata.
Liam i njegov bratić, Earl, sjedili su jedan do drugog u jednakim stolicama do kamina. Kad je Liam stigao, zagrlio ju je i rekao: "Maggie, jako mi je žao", no nakon toga, činilo se kao da je shvatio da joj je potreban fizički i mentalni prostor kako bi se pribrala i nije sjeo pokraj nje na sofu.
Sofa, Maggie je pomislila. Iza nje su pronašli Nualino tijelo. Earl Bateman se nagnuo prema naprijed. Prste ruku je prekrižio. Djelovao je kao da je duboko zamišljen. Maggie ga je upoznala na zabavi u New Yorku, sjećala se da je antropolog koji predaje o pogrebnim običajima.
Je li Nuala ikome rekla kakav bi sprovod željela, zapitala se Maggie. Možda Malcolm Norton, njen odvjetnik, zna.
Čuvši zvuk zvona, svi su podigli glave. Policijski narednik kojeg je Maggie pratila u Nualinoj kući, ušao je u sobu. "Žao mi je što sam vas zadržao", rekao je. "Nekoliko će mojih ljudi od vas uzeti izjave tako da ćete biti slobodni, nadam se, u vrlo kratkom vremenu. Ali prije toga imam nekoliko pitanja koja bih vam želio postaviti kao grupi. Gospodine i gospođo Woods, i vas moram zamoliti da ostanete."
Narednikova su pitanja bila općenita, kao na primjer: "Je li gospođa Moore običavala ostavljati stražnja vrata otključana?" Woodsovi su mu rekli da su kuhinjska vrata bila uvijek otključana i da se često znala našaliti da je, ako joj se desi da izgubi ključ od glavnog ulaza; uvijek znala da se može ušuljati u kuću kroz stražnja vrata.
Upitao je također je li itko primijetio da je u posljednje vrijeme bila zabrinuta zbog nečega. Svi su jednoglasno odgovorili da je Nuala bila sretna i uzbuđena zbog Maggiene posjete.
Maggie je osjetila kako joj suze nagrizaju oči. Zatim je zaključila: Ali bila je zabrinuta.
Tek kad je narednik Brower rekao: "A sada bih vas zamolio da ostanete još kratko kako bi vam moji ljudi, svakom ponaosob, postavili nekoliko pitanja. Obećajem vam da ćete ubrzo biti slobodni", Irma Woods je rekla: "Postoji još nešto što mislim da bih trebala reći. Jučer je Nuala došla k nama. Donijela je rukom ispisanu novu oporuku i zamolila nas je da joj budemo svjedoci. Također nas je zamolila da nazovemo javnog bilježnika, gospodina Martina, da potvrdi oporuku. Djelovala je uznemireno zato što je znala da će gospodin Norton biti razočaran zbog otkazivanja prodaje kuće."
Irma Woods je pogledala Maggie. "Nuala vas je u oporuci zamolila da što češće posjećujete i nazivate Gretu Shipley u Latham Manoru. Osim nekoliko manjih iznosa u dobrotvorne svrhe, kuću, kao i sve ostalo što je posjedovala, ostavila je vama."
25
Bilo je jasno da Maggie Holloway nije bila zadovoljna teorijom da je slučajni provalnik ubio Nualu. Primijetio je to prije sprovoda. A sada, na misi zadušnici, promatrao ju je dok je kimala glavom na riječi propovjednika koji je govorio o nasilju koje u ova teška vremena odnosi mnoge nevine živote. .
Maggie je bila prepametna, previše pronicljiva. Lako bi mogla postati isuviše opasna za njega.
No kad su se okupili oko grobnice na crkvenom groblju St. Mary, utješio se mišlju da će se ona, bez sumnje, odmah vratiti u New York i dati na prodaju Nualinu kuću. A mi znamo tko će istupiti s ponudom prije nego ode, pomislio je.
Bilo mu je drago kad je primijetio da je Greta Shipley, praćena medicinskom sestrom, kad je stigla na misu, gotovo odmah morala otići. Maggie će ju pristojnosti radi jednom posjetiti u rezidenciji prije nego otputuje.
Bio je nemiran. Ako ništa drugo, misi se bližio kraj. Solist je pjevao: "Bože, dolazim ti", a kovčeg su istovremeno polagano gurali niz prolaz.
Nije mu se u stvari dalo ići na groblje, premda je znao da nema izlaza. Kasnije. Otići će onamo kasnije ... i sam. Kao i kod svih drugih, njegov će specijalni dar biti privatni ispraćaj.
Izašao je iž crkve okružen s tridesetak ljudi koji su također pratili Nualu na posljednje počivalište. Bilo je to groblje na kojem
su sahranjeni mnogi uvaženi katolici iz Newporta. Nualin se grob nalazio pokraj groba njenog supruga. Natpis na mramornoj nadgrobnoj ploči uskoro će biti do kraja isklesan. Do imena Timothyja Moorea i datuma njegovog rođenja i smrti, njeno ime i datum rođenja su već bili uklesani. Uskoro, datum petka kad je umrla, također će biti upisan. "Počivala u miru", već je bilo napisano.
Prisilio se da izgleda potreseno dok su čitane posljednje molitve... poprilično brzo, pomislio je. S druge strane, bilo je jasno da su se tmurni oblaci iznad njih spremali spustiti snažan pljusak.
Kad je sprovod završio, Irma Woods je pozvala sve u njihovu kuću na piće.
Zaključio je da bi njegovo odbijanje zazvučalo neobično, a osim toga, to bi mogla biti dobra prilika da otkrije kad točno Maggie Holloway namjerava otputovati. Odlazi, Maggie, pomislio je. Ovdje ćeš samo upasti u neprilike.
Sat vremena kasnije, dok su gosti ugodno čavrljali s pićima i sendvičima u rukama, iznenadio se čuvši Irmu Woods koja je rekla Maggie da je kuća počišćena i da su ljudi koje je unajmila uklonili sve tragove koje je policija ostavila dok je tražila otiske prstiju.
26
"Kuća je spremna, Maggie", gospođa Woods joj je rekla. "Ali jesi li sigurna da se u njoj nećeš osjećati nelagodno? Znaš da si dobrodošla kod nas ako želiš."
Pokušavajući ostati smiren, približio se naprežući se da čuje što govore. Bio je okrenut leđima kad je Maggie rekla: "Ne, u Nualinoj kući neću osjećati nelagodu. Namjeravala sam ostati dva tjedna i to ću i učiniti. Iskoristit ću to vrijeme da sve sredim i, naravno, da posjećujem Gretu Shipley u Latham Manoru kako me je u oporuci Nuala zamolila."
Ukočio se kad je dodala: "Gospođo Woods, bili ste tako dobri prema meni. Ne znam kako da vam se zahvalim. No postoji još nešto. Kad vas je Nuala posjetila u petak ujutro s novom oporukom, zar ju ništa niste pitali? Hoću reći, zar niste bili iznenađeni njenom namjerom da što prije nade svjedoke i javnog bilježnika koji bi oporuku učinio pravno važećom?"
Učinilo mu se da je prošla cijela vječnost prije nego je gospođa Woods odgovorila. Njen je odgovor bio odmjeren. "Pa, u stvari i jesam. Začudila sam se. No pomislila sam da je to bila jednostavno impulsivna odluka. Nuala je bila jako usamljena otkad je Tim umro i bila je presretna kad te je našla. Ali od njene smrti sam počela razmišljati da možda u svemu postoji još dosta toga što ne znamo. Čini mi se kao da je Nuala znala da će joj se nešto grozno dogoditi»
Približio se kaminu pridruživši se grupi koja je ondje stajala. Odgovarao je na njihove komentare, ali njegova je glava bila usmjerena prema dvjema ženama. Maggie će posjećivati Gretu Shipley. Koliko Greta zna? Koliko je sumnjala? Nešto se mora hitno učiniti. Ne smije riskirati.
Greta. Bilo je jasno da se nije dobro osjećala. Svi su vidjeli medicinsku sestru koja joj je pomagala danas u crkvi. Svi će povjerovati da je smrt njene prijateljice uzrokovala fatalni srčani udar. Neočekivani, naravno, ali ne i iznenađujući.
Žao mi je, Greta, pomislio je.
Dok je još bila relativno mlada, imala je šezdeset i osam godina, Greta Shipley je primila pozivnicu da dođe na prijem povodom otvaranja novopreuređenog Latham Manora, u to vrijeme nazvanog rezidencijom Latham Manor. Novi starački dom je bio otvoren i ondašnje je osoblje primalo molbe za useljenje.
Sve što je ondje vidjela, svidjelo joj se. Prvi kat veličanstvene kuće s prostranim salonom i mramornom i kristalnom blagovaonicom gdje je veliki banketni stol zamijenio male stolove kojih se sjećala još iz mladosti. Ugodna biblioteka s dubokim kožnim foteljama i veselim kaminom je mamila, a kad je ušla u manji salon preuređen u
27
prostoriju za gledanje televizije odmah je zamislila ugodne večeri u društvu drugih stanara i malog ekrana.
Greti su se također svidjela i pravila: Iza vremena određenog za druženje koje je počinjalo u pet sati, slijedila je večera u šest. Bilo joj je drago kad je čula da će se od stanara zahtijevati formalna odjeća za večeru baš kao da objeduju u Country clubu. Gretu je odgojila atroga baka pred čijim su pogledom venuli svi oni nesretnici odjeveni u neodgovarajuću odjeću. A stanari koji iz nekog razloga nisu raspoloženi za formalnu večeru, imali su pravo zatražiti da im se jelo servira u sobi.
U rezidenciji je također uređen i dio za dugotrajnu njegu pod stalnim nadzorom medicinskih sestara.
Naravno, cijene su bile astronomske. Počinjale su od dvjesto tisuća dolara za veliku sobu s kupaonicom i protezale se sve do petsto tisuća za dvokrevetne apartmane kojih je bilo četiri. Stanari su imali isključivo pravo na korištenje apartmana za vrijeme života, no nakon smrti vlasništvo se automatski vraćalo rezidenciji kako bi ih mogla prodati sljedećem zainteresiranom. Stanari su također prihvaćali obvezu plaćanja dvije tisuće dolara mjesečno za održavanje koje je, naravno, djelomično pokrivala služba socijalnog osiguranja.
Stanari su imali pravo sa sobom ponijeti namještaj koji su željeli, ali uz prethodno odobrenje osoblja. Studiji i apartmani su bili ekskluzivni, luksuzni i predivno uređeni.
Greta Shipley, koja je nešto ranije ostala udovica i koja još uvijek nije bila u stanju prihvatiti činjenicu da mora živjeti sama, odmah je prodala svoj dom na Ochre Pointu, preselila se u Latham Manor i zaključila da je donijela pravu odluku. Budući da je bila jedan od prvih stanara, izabrala je studio. Prostran, s dijelom namijenjenim za dnevni boravak i malom kuhinjom, bio je dovoljno velik da u njega stane sve što je ponijela sa sobom. A povrh svega, nakon što bi zatvorila vrata, imala je osjećaj da nije sama. U blizini se uvijek nalazio čuvar ili sestra na dužnosti, a imala je i zvono kojim je mogla dozvati pomoć.
Greta je uživala u društvu većeg broja stanara, a one koje nije podnosila, izbjegavala je. Također je održala svoje dugogodišnje prijateljstvo s Nualom Moore; često su zajedno odlazile van na ručak, a Nuala je prihvatila njenu molbu da dva puta tjedno drži umjetničku radionicu u rezidenciji.
Nakon smrti Timothyja Moorea, Greta je počela nagovarati Nualu da se preseli u rezidenciju. Kad ju je odbila rekavši da se dobro osjeća sama u kući i da ne bi mogla preživjeti bez svog ateljea, Greta ju je svejedno uspjela nagovoriti da barem preda molbu tako da, kad se jedna od većih jedinica isprazni, bude u mogućnosti promijeniti odluku. Nuala je konačno pristala priznavši da ju i njen odvjetnik nagovara da učini isto.
28
Ali to se više ne može dogoditi, Greta,je tužno pomislila dok je sjedila za stolom u svom studiju na kojem se nalazio pladanj s netaknutom večerom.
Još uvijek je bila uznemirena zbog lakšeg napada koji je proživjela na Nualinoj sahrani. Sve do jutros se osjećala jako dobro. Možda joj se, da je pojela pravi doručak, to ne bi dogodilo.
Jednostavno nije smjela dozvoliti da ju bolest zakuje za krevet. Naročito ne sada kad je željela biti što aktivnija. Rad je bio jedini način da zaboravi bol; život ju je tome naučio. Također je znala da joj neće biti lako zato što će joj užasno nedostajati uvijek vesela Nuala.
No kako bilo, bila je sretna da je tu Nualina pokćerka, Maggie Holloway, koja će ju posjećivati. Jučer na sprovodu, prije mise, Maggie joj se predstavila i rekla: "Gospođo Shipley, nadam se da ćete mi dozvoliti da s vama provodim vrijeme. Znam da ste vi bili Nualina najbolja prijateljica i željela bih da se i sa mnom sprijateljite."
Netko je pokucao na vrata.
Greti se sviđalo još jedno kućno pravilo Latham Manora: Nitko od osoblja nije smio ulaziti nenajavljeno u sobe stanara. Ali čini se da sestra Markey to jednostavno nije razumjela: Samo zato što su vrata otključana ne znači da smije ulaziti i izlaziti kad god to poželi. No nekim su se stanarima, čini se, sviđale tako nametljive medicinske sestre. Greti nisu.
I kao i uvijek, i prije nego je Greta Shipley uspjela bilo što reči, sestra Markey je ušla u njen studio sa službenim osmijehom na licu koji je ublažavao njene oštre crte lica. "Kako smo večeras, gospođo Shipley?" upitala ju je. .
"Ja sam dobro, hvala na pitanju. Nadam se da je i s vama sve u redu."
.. Brižno "smo" je od početka nerviralo Gretu. Nekoliko je puta toj ženi to i rekla, no činilo se da Zeldica nije namjeravala promijeniti ništa u svom ponašanju. Zašto uzalud trošiti vrijeme i energiju? upitala se Greta. I onda, nenadano, osjetila je da joj srce ubrzano radi.
"Čula sam da smo doživjeli lakši napad u crkvi ..."
Greta je ruku stavila na grudi kao da pokušava smiriti srce. "Gospođo Shipley, što se dešava? Jeste li dobro?"
Greta je osjetila da joj se ručni zglob koči.
I baš kao što je nenadano počelo, udaranje srca se smirilo. Uspjela je reći: "Samo trenutak. Bit ću dobro. Samo sam u jednom trenutku osjetila da gubim dah. To je sve."
"Moram vam narediti da legnete i sklopite oči, a ja ću pozvati doktora Lanea." U tom je trenutku lice sestre Markey bilo tek nekoliko centimetara udaljeno od Gretinog, na što se Greta, gotovo instinktivno, okrenula na drugu stranu.
Desetak minuta kasnije, naslonjena na jastuke složene na krevetu, Greta je pokušavala uvjeriti doktora da je napad prošao. Ali kasnije, prije nego je utonula u san uz pomoć blagog sedativa, nije mogla
29
potisnuti sjećanje na Constance Rhinelander, koja je vrlo kratko stanovala u Lathamu, a čije je srce prije samo dva tjedna, tako iznenada, prestalo kucati.
Prvo Constance, pomislila je, zatim Nuala. Bakina je sluškinja običavala govoriti da smrt dolazi u trojkama. Oh, Bože, molim te da ne budem treća, pomislila je i zaspala.
Ne, to nije bila noćna mora; to se doista dogodilo. Dok je stajala u Nualinoj kuhinji, Maggie je postala svijesna svih užasnih događaja koji su se desili u proteklih par dana. A sada, koliko god to bilo nevjerojatno, ova je kuhinja, kao i cijela kuća, pripadala njoj.
U tri sata Liam joj je pomogao da prenese svoje stvari iz kuće Woodsovih. Ostavio ih je na vrhu stepenica. "Jesi li se već odlučila u kojoj ćeš sobi spavati?" upitao ju je.
" » Ne.
"Maggie, izgledaš kao da ćeš svaki čas pasti u nesvijest. Jesi li sigurna da želiš ovdje ostati? Mislim da to baš i nije najpametnija ideja."
"Da", odgovorila je, napravila stanku i dodala: "Zaista želim ovdje ostati."
Umjesto da nastavi raspravu, jednostavno joj je rekao: "Onda ću te sada ostaviti samu. No nadam se da ćeš se malo odmoriti. Nemoj odmah raspremati svoje stvari ili razvrstavati Nualine."
"Ne brini, večeras neću ništa raditi." "Nazvat ću te sutra."
Na vratima ju je prijateljski zagrlio i zatim otišao.
Odjednom osjetivši da je iscrpljena i da jedva stoji na nogama, Maggie je zaključala prednja i stražnja vrata i uspela se stepenicama. Pogledala je u svaku spavaću sobu i odmah otkrila koju joj je Nuala namijenila - drugu po veličini - s masivnim krevetom od javorovog drveta, ormarićem s ogledalom i stolicom za njihanje. Na ormariću se nalazio staromodni pribor: češalj, četka, posudica za nakit i turpijica za nokte.
Nakon što je dovukla svoje torbe u tu sobu, Maggie je svukla suknju i vestu, odjenula svoju najdražu spavaćicu i uvukla se u krevet.
Sada, poslije gotovo tri sata sna i uz pomoć šalice čaja, konačno je počela osjećati da joj se glava bistri. Čak joj se učinilo da je preboljela šok izazvan Nualinom smrću.
Ali tuga, tuga je posve drugi problem, pomislila je. Tuga i bol neće nikad otići.
Odjednom je shvatila da je po prvi put nakon četiri dana osjetila glad. Otvorila je hladnjak i otkrila da je pun: jaja, mlijeko, džus, malo pečeno pile, kruh i staklenka puna domaće pileće juhe. Gospođa Woods, tko bi drugi, zaključila je.
30
Odlučila je napraviti sendvič s piletinom i počela rezati pile, skidati kožicu i na kraju je sve začinila s malo majoneze.
Baš se namjestila za stolom kad ju je prepalo kucanje na stražnjim vratima. Okrenula se i skočila. Bila je napeta i spremna za obranu.
Uzdahnula je od olakšanja nakon što je ugledala lice Earla Batemana kroz ovalni prozor koji je zauzimao gotovo cijelu gornju polovicu vrata.
Narednik Brower je rekao da je Nualu najvjerojatnije prepao napasnik koji je u kuću ušao kroz ulaz u kuhinju. Ta teorija i slika u glavi su proletjele njenom glavom.
Djelić nje je strahovao da možda nije pametno da uopće otvori vrata, ali budući da je bila ljuta, nije imala vremena brinuti o svojoj sigurnosti, već je otključala vrata i pustila ga unutra.
Utisak odsutnog profesora koji je Bateman ostavio na nju, bio je očitiji nego bilo kojeg trenutka u posljednja tri dana.
"Maggie, oprosti mi", rekao je. "Vraćam se u Providence i neće me biti do petka i zato sam, u trenutku kad sam sjeo u auto, pomislio da možda nisi zaključala vrata. Razgovarao sam s Liamom i rekao mi je da je bio s tobom i da si bila toliko umorna da si najvjerojatnije otišla na spavanje. Ne želim da pomisliš da sam napasnik; jednostavno sam odlučio autom se provesti ispred tvoje kuće i provjeriti jesu li vrata zaključana. Ispričavam se, ali s ulice nisam primijetio niti jedan jedini znak koji bi mi ukazao na to da si još uvijek budna."
"Mogao si me nazvati."
"Ja sam još jedan od rijetkih čudaka koji nema telefona u automobilu. Žao mi je. Ni kao mali nisam bio dobar izviđač. A osim toga, koliko vidim, omeo sam te za vrijeme večere."
"U redu je. Napravila sam samo sendvič. Mogu li te ponuditi nečim?"
"Ne, hvala. Moram krenuti. Maggie, znam koliko te Nuala voljela i zato mislim da shvaćam i koliko je poseban bio tvoj odnos s njom."
"Da, naš je odnos bio doista poseban."
"Nadam se da mi nećeš zamjeriti ako ti dam jedan savjet. Poslužit ću se riječima velikog istraživača Durkheima o smrti. Napisao je: Bol i tuga, baš kao i radost oplemenjuju kad se podijele ..."
"Ne razumijem. Što mi pokušavaš reći?" Maggie ga je tiho upitala.
"Znam da te uznemiravam, a to zaista nisu moje namjere. Ono što ti pokušavam reći jest da mislim da ti imaš običaj svu bol i tugu zadržavati za sebe. A isto tako mislim da je puno lakše kad se tako snažne emocije u trenucima kao što je ovaj, podijele s nekim. Zapravo, mislim da ti pokušavam reći da u stvari želim biti tvoj prijatelj ."
Otvorio je vrata. "Vraćam se u petak poslijepodne. Molim te, provjeri sve brave."
Otišao je. Maggie je zaključala vrata i utonula u stolicu. Kuhinja joj se odjednom učinila grozno tihom. Počela se tresti. Kako je Earl Bateman mogao pomisliti da će osjećati zahvalnost prema njemu kad se pojavi nenajavljeno i nekoliko puta pokuša sam otvoriti vrata?

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Ustala je i brzim i tihim koracima otišla u blagovaonicu, čučnula kraj prozora i počela viriti ispod ruba rolete.
Vidjela je Batemana koji se kretao stazicom prema ulici. Kad je došao do svog auta, otvorio je vrata i onda se okrenuo i nekoliko dugih trenutaka ostao tako stajati netremice promatrajući kuću. Maggie je imala osjećaj da je, bez obzira na to što je pronašla sigurno skrovište u mračnoj unutrašnjosti kuće, Earl Bateman znao, ili osjećao, da ga gleda.
Zatim je svjetlost baterije pala pokraj njega, a on je zakoračio prema njoj i dok ga je još uvijek gledala, mahnuo joj. Ne vidi me, pomislila je, ali zna da ga gledam.
Kad je telefon zazvonio u osam sati ujutro, Robert Stephens je ispružio lijevu ruku kako bi se javio, a desnom je čvrsto držao šalicu s kavom.
Njegov pozdrav: "Dobro jutro", zvučao je više kao: "Tko me to gnjavi". Dolores Stephens je vrlo dobro znala da njen suprug nije uživao u ranojutarnjim telefonskim pozivima.
"Sve što se može reći u osam sati ujutro, može pričekati do devet", bila je njegova krilatica.
Najčešće su te pozive upućivali njegovi stariji klijenti o čijim se poreznim davanjima brinuo. On i Dolores su se u Portsmouth preselili prije tri godine. Odlučili su se na selidbu s namjerom da uživaju u mirovini, ali Robert je želio i dalje raditi te je stoga pažljivo odabrao samo nekoliko klijenata, no, naravno, nakon šest mjeseci je imao pune ruke posla.
Ton drskosti u njegovom glasu je nestao kad je rekao: "Neile, kako si?"
"Neil!" Dolores je uzviknula. "Oh, nadam se da ne zove kako bi nam rekao da ne može doći ovaj vikend."
Njen joj je suprug rukom pokazao da se stiša. "Vrijeme? Izvrsno. Ne može biti bolje. Brodica je još uvijek u vodi. Možeš doći u četvrtak? Izvrsno. Tvoja će mama eksplodirati od sreće. Otima mi slušalicu. Znaš kako je nestrpljiva. Dobro. Nazvat ću klub i ugovoriti partiju u dva sata."
Dolores je uzela slušalicu i čula razdragan glas svog jedinog djeteta. "Vidim da smo jutros jako nestrpljivi", rekao je.
"Znam. Ali ne mogu ti izraziti koliko sam sretna zato što dolaziš. Tako mi je drago da si uspio osloboditi vikend. Znači ostaješ i u nedjelju, zar ne?"
"Naravno. Veselim se. Dobro, sada moram ići. Reci tati da je njegov pozdrav zvučao više kao: Idite k vragu! Još uvijek nije popio prvu jutarnju kavu, zar ne?"
"Pogodio si. Bog, dragi."
32
Roditelji Neila Stephensa su pogledali jedno drugo. Dolores je uzdahnula. "New York mi nedostaje samo zato što Neil više ne može navraćati kad god poželi", rekla je.
Njen je suprug ustao, otišao do štednjaka i ponovo nasuo kavu u šalicu. "Je li ti Neil rekao da sam, kad sam se javio, bio jako drzak?"
"Nešto slično."
Robert Stephens se nasmiješio. "Pa, znam da ujutro nisam ozaren suncem, ali sada sam se bojao da zove Laura Arlington. Izvan sebe je. Neprestano zove."
Dolores je pričekala. .
"Uložila je ozbiljan novac u neke dionice i izgubila i sada misli da ju je netko izigrao."
"Je li u pravu?"
"Mislim da jest. Netko joj je dao jedan od onih savjeta koji ne mogu biti pogrešni'. Burzovni ju je mešetar uvjerio da uloži u malu elektronsku kompaniju koju je navodno Microsoft namjeravao preuzeti. Kupila je sto tisuća dionica po pet dolara uvjerena da će zaraditi cijelo bogatstvo."
"Petsto tisuća dolara! Koliko sada vrijede?"
"Dionice su nedavno suspendirane s tržišta. Od jučer je cijena osamdeset centi po dionici. Laura si ne smije dozvoliti da izgubi toliki novac. Dragi Bože, kamo sreće da je sa mnom razgovarala prije nego se odlučila na to."
"Zar ona ne planira prijeći u rezidenciju Latham Manor?" "Da, i s tim je novcem namjeravala pokriti troškove. To je sve što je imala. Njena su djeca željela da se preseli onamo, ali mešetar ju je uvjerio da će, ako kupi dionice, imati dovoljno da se preseli u Latham i da ostavi nešto i djeci."
"Je li ono što je učinio protuzakonito?"
"Mislim da nije. Nažalost. Nije etički, ali ne vjerujem da je protuzakonito. Kako bilo, razgovarat ću o tome s Neilom. Zato sam još sretniji što dolazi za vikend."
Robert Stephens je odšetao do velikog prozora koji gleda prema zaljevu Narragansett. Poput sina, bio je visok i sportski građen. Sa šezdeset i osam godina, njegova je, nekoć plava kosa, posijedila.
Voda u zaljevu je bila mirna gotovo kao jezerska voda. Trava iza kuće se spuštala prema vodi i polako je gubila purpurno zelenu boju. Na javorima je lišće već poprimalo boje jeseni - narančastu, brončanu i tamnocrvenu.
"Prekrasno i mirno", rekao je. "Ne mogu vjerovati da je samo deset kilometara odavde ona žena ubijena u vlastitom domu." Okrenuo se i pogledao svoju ženu, lijepu, sa srebrnim uvojcima koji su padali s vrha glave i crtama lica još uvijek nježnim i mekim. "Dolores," rekao je, "kad nisam kod kuće, neka alarm bude uključen cijelo vrijeme."
33
"U redu", složila se. U stvari, nije željela da njen suprug otkrije koliko ju je to ubojstvo potreslo, ili da je, nakon što je pročitala članak u novinama, provjerila i prednji i stražnji ulaz i da su i jedan i drugi, kao i obično, bili otključani.
Doktor William Lane nije bio baš najsretniji zbog najavljene
posjete Maggie Holloway. Uzrujan neprestanim besmislenim blebetanjem svoje supruge za vrijeme ručka i povrh toga kao direktor opterećen zahtjevom vlade da ispunjava sve veći broj formulara, zaključio je da se ježi od same pomisli da još pola sata bespotrebno potroši. Pokajao se što je prihvatio Maggienu molbu da se sastanu. Jednostavno nije znao o čemu bi s tom ženom mogao razgovarati.
Posebice nakon što je svima poznato da Nuala Moore nije nikad potpisala papire o svom preseljenju u Latham Manor. Ispunila je sve formulare, bila na pregledu i kad je počela oklijevati, on je sam zatražio da se u drugoj sobi u apartmanu skinu tapete, iznese namještaj te da se uredi tako da može donijeti svoja platna, kistove i ormariće. I nakon svega, ona ga je nazvala i rekla mu da je odlučila zadržati kuću.
Zanimalo ga je zašto je tako iznenada odlučila promijeniti odluku. Bila je savršen kandidat. Ne valjda zato što je počela sanjariti da će se njena pokćerka preseliti k njoj i da joj je zbog nje bila potrebna kuća?
Smiješno! Lane je promrmljao sebi u bradu. Kakve su šanse da ta mlada i uspješna gospođica s karijerom na kojoj bi joj svatko mogao pozavidjeti odluči ostaviti sve i preseliti se u Newport kako bi izigravala obitelj sa ženom koju godinama nije vidjela? Lane je također zaključio da će sada, kad je naslijedila kuću, Maggie Holloway razmotriti sve popravke i trošak koji one uključuju i donijeti odluku o prodaji. No u međuvremenu je odlučila oduzimati moje dragocjeno vrijeme, vrijeme koje mi je neophodno da apartmanu vratim prvobitni izgled kako bi potencijalni kandidati mogli doći u razgledavanje i kako bih ga mogao prodati, pomislio je. Uprava korporacije Prestige Residence mi je jasno dala do znanja da neće tolerirati ispražnjene jedinice.
Pa ipak, nešto ga je mučilo: Je li postojao još neki razlog zbog kojeg je Nuala Moore odustala od preseljenja? I ako je to točno, je li se povjerila svojoj pokćerci? Koji bi još razlog mogao postojati? zapitao se. Možda ipak nije tako strašno to što ga je Maggie Holloway odlučila posjetiti.
Podigao je glavu kad su se vrata njegovog ureda otvorila. Odile
je ušetala, kao i obično bez kucanja. Bila je to njena navika koja ga je dovodila do ruba živčanog sloma. A na žalost, isto je činila i sestra Zelda Markey. U stvari, morat će nešto poduzeti glede toga. Gospođa Shipley mu se požalila na običaj sestre Markey da bez najave i poziva ulazi u studio.
34
Kao što je i očekivao, Odile se nije obazirala na mrgodan izraz na njegovom licu. "Williame, mislim da se gospođa Shipley ne osjeća dobro. Kao što si i sam vidio, jučer je doživjela lakši napad za vrijeme mise i još jedan sinoć. Pitam se da li bismo ju trebali preseliti na odjel intenzivne njege na nekoliko dana, kako bi bila pod stalnim nadzorom?"
"Sam namjeravam paziti gospođu Shipley", doktor Lane je otresito odgovorio. "Ne smiješ zaboraviti, draga, da sam u našoj obitelji ja doktor s diplomom. Ti nikada nisi završila školu za medicinske sestre."
Znao je da je izvalio glupost i odmah zažalio znajući što slijedi.
"Oh, Williame, to nije u redu", viknula je. "Posao medicinske sestre je profesija za koju sam zaključila da nije za mene. Možda bi i tebi bilo bolje - i drugima - da ste pogledali istini u oči i donijeli takvu odluku." Njena se usna tresla. "Osim toga, mislim da ne smijemo zaboraviti da si samo zahvaljujući meni dobio ovaj posao. Da nije bilo mene, mislim da te korporacija Prestige Residence ne bi uzela niti za noćnog čuvara."
Nekoliko su se trenutaka promatrali u tišini; zatim, kao i obično, Odile se pokajala. "Oh, Williame, ovo zaista nisam smjela reći. Znam da si predan svom poslu i našim stanarima, ali želim da shvatiš da ti hoću pomoći. Znaš i sam da se brinem da bi te još jedna greška mogla uništiti."
Prišla je radnom stolu i nagnula se prema njemu. Primila je njegovu ruku, naslonila ju na lice i pomicala ju tako da je milovala njene obraze i bradu.
Lane je uzdahnuo. Zaista spada u laku kategoriju - "praznoglava", njegova bi baka rekla - ali bila je lijepa. Prije osamnaest se godina osjećao kao najsretniji čovjek na svijetu zato što je uspio nagovoriti privlačnu - mlađu - ženu da se uda za njega. Osim toga, voli ga, a i njeni česti i srdačni posjeti rezidenciji uveseljavaju mnoge stanare. Ponekad je jako površna, ali iskrena je, a to je jako važno. Nekoliko ju stanara, poput Grete Shipley, smatra nametljivom i ispraznom čahurom obdarenom ljepotom, a doktor Lane je to pripisivao njihovoj inteligenciji, ali bez obzira na sve, Odile je u rezidenciji bila neprocjenjivo blago.
Lane je znao što očekuje od njega. I zato je, ne pokazavši niti trunku prezira koji je osjećao, ustao, zagrlio svoju suprugu i rekao: "Što bih ja bez tebe?"
Osjetio je olakšanje kad je čuo zvono interkoma. Njegova je tajnica rekla: "Gospođica Holloway je stigla."
"Odile, najbolje bi bilo da sada odeš", Lane je odlučno šapnuo kako bi izbjegao prijedlog da ostane i sama prisustvuje sastanku.
Nije ništa rekla, već je nestala kroz neoznačena vrata koja su vodila u glavni hodnik.
35
Sinoć je u ponoć Maggie bila potpuno budna za što je okrivila trosatni popodnevni odmor. Zaključivši da neće tako skoro zaspati, spustila se u prizemlje i u malenoj radnoj sobi pronašla knjige od kojih se nekoliko odnosilo na "kolibe" u Newportu.
Ponijela ih je sa sobom u spavaću sobu, namjestila je jastuke na krevetu i čitala sljedeća dva sata. Kao rezultat toga, kad je stigla u Latham Manor gdje ju je dočekala sluškinja u odori, koja je zatim nazvala doktora Lanea i obavijestila ga o njenom dolasku, posjedovala je znanje kojim je bolje mogla promotriti zdanje.
Vilu je 1900. godine sagradio Ernest Latham kako bi se suprotstavio onome što je smatrao vulgarnim zdanjem Vanderbilta, Breakersu. Nacrti dviju kuća su bili gotovo identični, ali proporcije Lathama su bile prilagođene životnim potrebama. Predvorje je bilo golemo, ali, u stvari, činilo je samo trećinu "Velikog predvorja" Breakersa. Crvenkasto drvo je pokrivalo zidove, a stepeništa su bila napravljena iz drveta mahagonija lijepo izrezbarenog, za razliku od mramornog stepeništa u Breakersu.
Vrata na lijevo su bila zatvorena, ali Maggie je znala da se iza njih najvjerojatnije nalazi blagovaonica. A na desnoj se strani nalazila glazbena soba koja je mamila svojim udobnim sjedalima i odgovarajućim stolićima, presvučenim skupim zelenim i cvijetnim uzorcima. Veličanstveni Louis Quinze kamin je uživo bio još ljepši od prekrasnih slika koje je vidjela. Prostor iznad kamina, lijepo izrezbaren, protezao se do stropa. Ukrašavali su ga prikazi iz antičke Grčke, mali anđeli, ananasi i grožđe, a u centru se nalazilo ulje koje je pripadalo Rembrandtovoj školi.
Zaista je veličanstveno, pomislila je u glavi usporedivši zdanje s unutrašnjostima staračkih domova koje je u nekoliko navrata
slikala za časopis Newsmaker.
Iznenadila se čuvši da joj se sluškinja obratila. "Oh, ispričavam se", rekla je, "jednostavno sam ostala očarana ovim mjestom." Sluškinja je bila mlada i privlačna žena s tamnim očima i kožom maslinaste boje. "Prekrasno je, zar ne?" rekla je. "Moram vam reći da mi je pravi užitak ovdje raditi."
Njegov je ured bio najveći u dijelu s uredima smještenom u stražnjem krilu kuće. Vrata od mahagonija su odvajala taj dio od ostalih na prvom katu. Dok je Maggie pratila sluškinju, pogledala je kroz jedna od otvorenih vrata i ugledala poznato lice - lice Janice Norton, supruge Nualinog odvjetnika.
Nisam znala da radi ovdje, pomislila je Maggie. No to i nije toliko neobično budući da ne znaš gotovo ništa o ljudima ovdje, zar ne?
36
Njihovi su se pogledi sreli i Maggie je obuzeo osjećaj nelagode. Nije joj promaklo razočaranje i ogorčenost na licu Malcolma Nortona kad je gospođa Woods otkrila da je Nuala otkazala prodaju kuće. Ali za vrijeme bdijenja i na sprovodu se doimao iskreno potresenim, a poslije sprovoda joj je prišao i rekao joj da bi želio porazgovarati o njenim planovima u vezi kuće.
Zastala je tek toliko da može pozdraviti gospođu Norton i zatim nastavila pratiti sluškinju koja je išla prema uredu u uglu. Sluškinja je pokucala na vrata i poslije poziva, otvorila ih, pokazala Maggie da uđe, a sama se povukla.
Doktor Lane je ustao i obišao stol kako bi ju pozdravio. Njegov je osmijeh bio srdačan, no Maggie mu je u očima primijetila i dozu službenosti. Njegov je pozdrav potvrdio njen utisak.
"Gospođice Holloway, ili Maggie, ako nemate ništa protiv, drago mi je da mogu primijetiti da izgledate odmorno. Jučer ste proživjeli jedan jako težak dan."
"Sigurna sam da su svi koji su voljeli Nualu proživljavali isto", Maggie je rekla tiho. "Ali moram vam reći da sam došla zbog gospođe Shipley. Brinem se za nju. Kako se osjeća danas?"
"Sinoć je doživjela još jedan lakši napad, ali maloprije sam ju posjetio i na moje veliko veselje, moram vam reći da se doimala posve dobro. Veseli se vašoj posjeti."
"Kad sam jutros s njom razgovarala, zamolila me da ju odvezem na groblje. Mislite li da je to dobra ideja?"
Lane joj je pokazao kožnu stolicu koja se nalazila ispred njegovog radnog stola. "Izvolite, sjednite", rekao je, a sam se vratio za svoj radni stol. "Bilo bi mi draže kada biste pričekali nekoliko dana, ali kad gospođa Shipley odluči nešto ... mislim da nema načina da promijeni odluku. Mislim da su oba jučerašnja napada uzrokovana gubitkom drage prijateljice Nuale. Njih dvije su zaista bile bliske. Nakon umjetničke radionice običavale su otići u studio gospođe Shipley i ondje uz čašicu-dvije vina čavrljati. Rekao sam im da me podsjećaju na par srednjoškolki. Iskreno, mislim da je njihovo druženje godilo oboma,, ali gospođi Shipley će jako nedostajati Nualine posjete."
Nasmijao se prisjetivši se. "Nuala mi je jednom rekla da bi, da ju netko nekoliko puta snažno udari u glavu i i da izgubi svijest, kad bi došla k sebi, rekla da su joj dvadeset i dvije godine i da bi vjerovala u to. U sebi, rekla je, zaista imam samo dvadeset i dvije godine."
Zatim, otkrivši što je rekao, ostao je zapanjen. "Oprostite. Baš sam nesmotren."
Snažni udarac u glavu, pomislila je Maggie. No svejedno, žao mi je ovog čovjeka. Sav se izgubio. "Molim vas, nema potrebe da se ispričavate. U pravu ste. Nualin duh nikada nije prošao dvadeset i dvije godine." Oklijevala je i zatim odlučila biti direktna: "Doktore, postoji jedno pitanje koje vam moram postaviti. Je li vam se Nuala ikada povjerila
37
da ju nešto muči? Hoću reći, je li imala kakvih zdravstvenih problema koje je možda pred vama spomenula?"
Odmahnuo je glavom. "Ne, zdravstvenih ne. Mislim da Nuala nije mogla prihvatiti osjećaj da će se, ako se preseli ovamo, morati odreći svoje samostalnosti. No isto tako mislim; da je poživjela, da bi se na kraju odlučila preseliti ovamo. Brinula se zbog visoke cijene velikog apartmana s dodatnom sobom, ali, kao što je rekla, trebao joj je atelje u kojem je mogla raditi, ali i prostor za život." Zastao je. "Nuala mi je rekla da je i sama svjesna da je pomalo neuredna, ali i da njen atelje pokazuje što znači kreativni kaos."
"Znači da vjerujete da su otkazivanje prodaje kuće i zabrinutost, uzrokovani strahom pred preseljenjem?"
"Da, zaista to mislim." Ustao je. "Zamolit ću Angelu da vas odvede do studija gospođe Shipley. A ako ju odvedete na groblje, molim vas, pripazite ju. Ako primijetite da je uzrujana i potresena, odmah ju vratite ovamo. Na kraju krajeva, obitelji naših stanara su nam povjerile njihove živote i mi tu odgovornost prihvaćamo ozbiljno."
Malcolm Norton je sjedio u svom uredu smještenom u ulici
Thames i pregledavao kalendar za preostale dnevne,sastanke. Ostatak je dana imao slobodan budući da je stranka otkazala sastanak u dva sata. Ionako ne bi bio neki slučaj - mlada supruga tuži svog susjeda zato što ju je njegov pas ugrizao. No protiv istog psa su i prije ulagane žalbe - drugi se susjed jedva obranio uz pomoć metle - i zato je bio gotovo siguran da će osiguravajuće društvo tražiti nagodbu, posebice zato što su vrata dvorišta nemarno ostavljena otvorena tako da je pas mogao nesmetano šetati naseljem.
Problem je u tome što je slučaj zaista bio lagan. Žena ga je nazvala kako bi mu rekla da joj je osiguravajuće društvo ponudilo zadovoljavajuću odštetu. A to znači da sam izgubio tri do četiri tisuće dolara, zaključio je Norton neraspoloženo.
Još uvijek nije uspio zaboraviti na bolnu činjenicu da je, samo dvadeset i četiri sata prije nego je umrla, Nuala Moore potajno otkazala prodaju kuće. I sada je zaglavio' s dvjesto tisuća dolara visokom hipotekom koju je podigao na vlastitu kuću.
Prošao je kroz pakao dok je pokušavao nagovoriti Janice da da svoj pristanak. I na kraju joj je morao reći sve o promjeni u Wetlandovom zakonu i o zaradi kojoj se nadao nakon preprodaje Nualine kuće.
"Slušaj," rekao je pokušavajući ju uvjeriti, "tebi je već dosta rada u staračkom domu. Sam Bog zna da to slušam svaki dan. Radi se o u potpunosti zakonski važećoj prodaji. Kuća se mora adaptirati. Najgori je mogući ishod da novi Wetlandov zakon ne bude prihvaćen, no to se
38
neće dogoditi. U tom slučaju ćemo uzeti hipoteku na Nualinu kuću, adaptirati ju i prodati za tristo pedeset tisuća."
"Još jedna hipoteka", rekla je cinično. "Bože, zaista si pravi poduzetnik. Dakle, ja ću dati otkaz. A što ćeš učiniti sa svojim novostečenim blagom nakon što promjena u Wetlandovom zakonu bude prihvaćena?"
Naravno, bilo je to pitanje na koje još uvijek nije bio spreman odgovoriti. Sve dok ne ostvari plan. A to je, naravno, sada bilo neizvedivo. Osim ako se situacija ne promjeni. Još uvijek je mogao čuti riječi koje je bijesna Janice izgovorila u petak na večer, nakon što su se vratili kući. "I eto, ostali smo s hipotekom od dvjesto tisuća dolara i troškovima kojima smo se izložili kako bismo ju podigli. A sada, spremi se i odi do banke i vrati dug. Ja ne namjeravam izgubiti svoj dom."
"Nećeš ga izgubiti", rekao joj je zamolivši ju da mu da vremena kako bi mogao o svemu dobro razmisliti. "Već sam rekao Maggie Holloway da se želim sastati s njom. Ona zna za kuću. Zar misliš da će željeti ostati u kući u kojoj je njena maćeha ubijena? Gospođica Holloway će napustiti Newport čim joj se pruži prilika, a ja ću joj naglasiti da sam tijekom svih ovih godina pomagao Nuali i Timu Mooreu i da im svoje usluge nisam naplaćivao po uobičajenim cijenama. Do sljedećeg će tjedna pristati prodati kuću."
Mora se složiti s prodajom, pomislio je mrzovoljno. To je bio jedini način da se izvuče iz ove zbrke.
Interkom je zazvonio. Javio se službenim glasom: "Da, Barbara." Pazio je da se njihov intimni odnos ne osjeti u razgovoru dok se nalazila u vanjskom uredu. Nikada nije bio siguran je li sama ili nije.
Danas je iz njenog glasa mogao zaključiti da je sama. "Malcolme, možemo li porazgovarati?" bilo je sve što je rekla, no odmah je zaključio da nešto nije u redu.
Trenutak kasnije sjedila je nasuprot njega, njene su ruke bile sklopljene u krilu. Nije ga gledala u oči. "Malcolme, ne znam kako da ti ovo kažem i zato je najbolje da budem direktna. Ne mogu više ostati ovdje. Posljednjih se dana osjećam grozno." Oklijevala je i zatim dodala: "Bez obzira na to što te toliko volim, ne mogu zaboraviti da si oženjen."
"Vidjela si me s Janice. Znaš i sama kakav je naš odnos." "Ali ona je još uvijek tvoja supruga. Bolje je ovako, vjeruj mi. Posjetit ću svoju kćerku u Vailu i ostat ću ondje dva mjeseca. Zatim ću se vratiti ovamo i potražiti novi posao."
"Barbara, ne možeš me tek tako ostaviti", rekao je molećivim glasom.
Nasmiješila se tužno. "Ne ovog trena. To ti ne bih mogla učiniti. Dajem ti jedan tjedan otkaznog roka."
"Do tada ćemo se Janice i ja razvesti. Obećavam ti. Molim te, ostani! Ne mogu dozvoliti da me ostaviš!"
Ne sada, nakon svega što sam učinio kako bih te zadržao! očajan je pomislio.
39
Maggie je otišla po Gretu Shipley. Na putu do groblja su se
zaustavile u cvjećarnici. Dok su se vozile, Greta je pričala o svom prijateljstvu s Nualom.
"Njeni su roditelji unajmili kuću na sedam godina kad nam je bilo šesnaest. Bila je lijepa djevojka i jako zabavna. Ona i ja smo tijekom tog vremena bile nerazdvojne, a ona je imala mnogo udvarača. Tim Moore se uvijek vrtio oko nje. Zatim je njen otac dobio premještaj u London kamo se preselio s obitelji. Ona je ondje pohađala školu. Kasnije sam čula da se udala. S vremenom smo izgubile vezu. Bilo je to nešto što sebi nikada neću moći oprostiti. Maggie je vozila mirnim ulicama koje su vodile na groblje St. Mary u Newportu. "Kako ste se ponovo srele?" upitala je.
"Prije dvadeset i jednu godinu. Jednog je dana zazvonio telefon. Netko me je upitao može li razgovarati s bivšom Gretom Carlyle. Glas mi je odnekud bio poznat, no u tom se trenutku nisam mogla sjetiti kome je pripadao. Odgovorila sam da sam ja Greta Carlyle Shipley, a Nuala je uzviknula: Dobro za tebe, Gret. Dakle, ipak si osvojila Cartera Shipleyja."
Maggie se činilo kao da iz usta svih Nualinih poznanika čuje njen glas. Čula ga je dok je gospođa Woods pričala o njenoj oporuci, dok joj je doktor Lane pričao o njenoj izjavi da se osjeća kao da su joj dvadeset i dvije godine i sada, dok je slušala sjećanja Grete Shipley o susretu sličnom onom koji je Maggie doživjela prije dva tjedna.
Unatoč toplini u automobilu, Maggie se tresla. Kad bi razmišljala o Nuali, uvijek bi završila na jednom te istom pitanju: Jesu li kuhinjska vrata bila otključana tako da je napasnik nesmetano mogao ući u kuću, ili je Nuala sama otključala vrata i u kuću pustila nekog koga je znala - nekog kome je vjerovala?
Sigurno utočište, pomislila je Maggie. Naši bi domovi trebali biti sigurna utočišta. Je li Nuala preklinjala za svoj život? Koliko je dugo osjećala udarce u glavu? Narednik Biower je rekao da misli da je, tko god da ju je ubio, nešto tražio i da, prema stanju u kojem je kuća bila, najvjerojatnije nije uspio to,nešto pronaći.
"... i tako smo odmah nastavile ondje gdje smo stale. Ponovo smo postale najbolje prijateljice", nastavila je Greta. "Nuala mi je rekla da je kao mlada ostala udovica i da se ponovo udala te da je njen drugi brak bio grozna pogreška, ali da se ne kaje zato što je imala priliku provesti nekoliko prekrasnih godina s tobom. Bila je toliko razočarana brakom da je rekla da će prije pakao smrznuti, nego što će se ona odlučiti na sljedeći brak, ali Tim je također bio udovac i počeli su izlaziti. Jednog me je jutra nazvala i rekla: Gret, jesi li raspoložena za klizanje? Pakao
40
se smrznuo. Ona i Tim su se zaručili. Mislim da ju nisam vidjela sretniju."
Stigle su do ulaza na groblje. Pozdravio ih je isklesani mramorni anđeo s raširenim rukama.
"Grob se nalazi na lijevo pa uz brijeg", gospođa Shipley joj je rekla, "ali, naravno, ti to već znaš. Bila si jučer ovdje."
Jučer, Maggie je pomislila. Zar je moguće da je to bilo jučer. Parkirale su se na vrhu brijega i, ruku pod ruku, uputile se stazicom koja je vodila do Nualinog groba. Zemlja je već bila izravnata i pokrivena travom koja je svojim zelenilom ozračje obojila umirujućim osjećajem bezvremenosti. Jedini je zvuk proizvodio vjetar koji je puhao kroz jesensko lišće obližnjeg javora.
Gospođa Shipley se uspjela nasmijati kad je stavila cvijet na grob. "Nuala je obožavala ovo veliko drvo. Rekla je da, kad dođe vrijeme da krene u vječno počivalište, želi puno hladovine kako sunce ne bi uništilo njen ten."
Nasmijale su se i krenule. Zatim je Greta oklijevajući zapitala: "Hoćeš li mi zamjeriti ako te zamolim da na tren zastanemo ispred grobova nekih mojih prijatelja? I za njih sam sačuvala nekoliko cvijetaka. Dvoje se nalazi tu na St. Mary, a drugi su pokopani na groblju Trinity. Ova cesta vodi ravno tamo. Groblja su jedno do drugog i sjeverni je ulaz preko dana uvijek otvoren."
Nije im trebalo puno vremena da posjete pet grobova. Na nadgrobnoj ploči posljednjeg pisalo je: "Constance van Sickle Rhinelander." Maggie je primijetila da je na ploči uklesan datum od prije dva tjedna.
".leste li bile bliske prijateljice?" Maggie je upitala.
"Naš odnos se nikako ne može usporediti s mojim i Nualinim, ali živjela je u Latham Manoru i zbližile smo se." Zastala je. "Tako iznenada. Zaista iznenada", rekla je, okrenula se prema Maggie i nasmijala se. "Najbolje bi bilo da me vratiš u rezidenciju. Umorna sam. Nije se lako suočiti s činjenicom da sam izgubila toliko ljudi koje volim."
"Znam." Maggie je zagrlila staru ženu i tek tada shvatila koliko je krhka.
Za vrijeme dvadeset minuta duge vožnje do rezidencije, Greta Shipley je drijemala. Kad su stigle u Latham Manor, otvorila je oči i ispričala se: "Nekoć sam imala toliko energije. Svi smo u obitelji bili takvi. Moja je baka još uvijek bila aktivna s devedeset godina. No meni se čini da ja nekako i ne nastavljam tradiciju."
Dok ju je Maggie pratila unutra, Greta je oklijevajući rekla: "Maggie, nadam se da ćeš me posjetiti još jednom prije nego napustiš Newport. Kad se vraćaš u New York?"
Maggie je samu sebe iznenadila svojim odlučnim odgovorom. "Planirala sam ostati dva tjedna i upravo to namjeravam učiniti. Nazvat ću vas prije vikenda i dogovorit ćemo se za sudar."
41
Tek kad se vratila u Nualinu kuću i stavila čajnik na štednjak kako bi ugrijala vodu, otkrila je da ju nešto muči. Osjećala se neugodno dok je s Gretom Shipley bila na groblju. Nešto nije bilo u redu. Ali što?
Ured Liama Moorea Paynea gledao je na Boston Common. Otkad je napustio poduzeće za burzovno mešetarenje i otvorio vlastitu kompaniju za ulaganje, imao je posla preko glave. Prestižni klijenti, koje je oteo starom poduzeću, zahtijevali su i dobivali svu njegovu pozornost kojom je u potpunosti osvajao njihovo povjerenje.
Nije želio prerano nazvati Maggie, no kad ju je nazvao, u jedanaest sati, bio je razočaran budući da se nije javila. Nakon toga je zamolio svoju tajnicu da pokušava svakih sat vremena, no tek je u četiri sata poslije podne čuo od nje: "Gospođica Holloway pri telefonu."
"Maggie, konačno", započeo je i onda zašutio. "Čujem li ja ono čajnik kako pišti?"
"Da, pričekaj sekundu, Liame. Baš sam spravljala čaj."
Kad je ponovo uzela slušalicu u ruke, rekao je: "Uplašio sam se da si možda promijenila odluku i vratila se u New York. Ne bi me začudilo da se ne osjećaš najbolje u toj kući."
"Pažljiva sam. Zaključavam sva vrata", Maggie mu je rekla i onda oklijevajući dodala: "Liame, drago mi je da si nazvao. Moram te nešto upitati. Jučer, nakon što si moje torbe donio ovamo, jesi li s Earlom Batemanom razgovarao o meni?"
Liamove su se obrve podigle. "Zapravo nisam. Zašto misliš da jesam?"
Ispričala mu je sve o iznenadnom Earlovom dolasku pred kuhinjska vrata.
"Hoćeš reći da je želio provjeriti jesu li vrata zaključana a da ti se pritom ne javi? Šališ se?"
"Ne, ne šalim. I ne sramim se reći da me je doista preplašio. I bez njega, ne mogu reći da sam se osjećala najbolje u kući i onda mi se on pojavio pred vratima i na takav način ... Osim toga, počeo je citirati nešto kao da bol poput užitka oplemenjuje kad se dijeli. Bilo je neobično."
"To je jedan od njegovih omiljenih citata. Mislim da nije održao niti jedno jedino predavanje a da ga nije upotrijebio. I ja se uvijek naježim." Liam je zastao i uzdahnuo. "Maggie, Earl je moj bratić i jako ga volim, ali čudan je i nema sumnje da je opsjednut smrću. Želiš li da s njim porazgovaram o njegovoj nenadanoj posjeti?"
"Ne. Mislim da ne želim, ali ću pozvati bravara da stavi lance na vrata."
"Mislim da sam dovoljno sebičan što se nadam da ćeš u Newportu ostati neko vrijeme."
42
"Najmanje dva tjedna. Koliko sam i planirala." "Dolazim u petak. Hoćeš li izaći sa mnom na večeru?" "Bilo bi mi drago."
"Maggie, pozovi bravara još danas, hoćeš li?" "Pozvat ću ga ujutro čim se probudim."
"U redu. Nazvat ću te sutra."
Liam je polagano spustio slušalicu. Koliko bi trebao ispričati Maggie o Earlu, upitao se. Nije želio pretjerati s upozorenjima, ali ipak ...
Morao je o tome još dobro razmisliti.
U petnaest do pet Janice Norton je zaključala radni stol u svom uredu u rezidenciji Latham Manor. Po navici je provjerila svaku ladicu i uvjerila se da je sve zaključano. Bila je to navika koju bi i William Lane trebao usvojiti, pomislila je sarkastično.
Laneova pomoćnica, Eileen Burns, radila je svakog dana do dva, a nakon toga je Janice obavljala njen posao i svoj posao knjigovotkinje. Nasmijala se samoj sebi sjetivši se koliko joj je koristila mogućnost da u svako doba i bez dozvole ulazi u Laneov ured. Baš sada, nakon što je iskopirala podatke iz dva dosjea koje je željela, pomislila je da je možda vrijeme da pripazi.
Slegnula je ramenima. Pa, učinila je i to i kopije su sada bile u njenoj poslovnoj torbi, a originali ondje gdje su i pripadali, u Laneovom radnom stolu. Nije imalo smisla više zbog toga strahovati.
Njene su se oči smanjile od zadovoljstva kad se sjetila iznenađenog izraza na licu njenog supruga kad mu je Irma Woods rekla da je Nuala Moore napisala novu oporuku. Od tada uživa neprestano mu predbacujući da su sada prisiljeni sami otplatiti hipoteku.
Znala je, naravno, da tako nešto ne namjerava učiniti. Malcolm je bio osuđen na životni put na kojem se snovi ne ostvaruju. I njoj je trebalo dosta vremena da sama to otkrije, ali posao u Latham Manoru joj je otvorio oči. Neki od gostiju možda i ne potječu iz aristokratskih obitelji, no rođeni su sa zlatnom žlicom u ruci; niti jedan jedini tren u svom životu nisu brinuli zbog novca. Drugi su bili poput Malcolma, plave krvi s obiteljskim stablom koje je u sebi uključivalo aristokraciju stariju od Mayflowera, čak i europske kraljeve. Bili su ponosni na činjenicu da su peta generacija ili nešto slično prijestolonasljednika neke idiotske grofovije.
Kako bilo, plava se krv u Lathamu u mnogočemu razlikovala od Malcolmove. Oni su se sami uputili u svijet i stvorili svoja bogatstva, ili su se vjenčali za njih.
No Malcolm nije, pomislila je. Ne, nikako, privlačan, dobroćudan, ljubazan i tako dobro odgojen. Malcolm! Na njenom vjenčanju sve su
43
joj prijateljice zavidjele - osim Arine Everett. Tog dana, u toaletu jacht kluba, čula ju je kako Malcolma uspoređuje s lutkom "Kenom".
Ta ju je usporedba proganjala zato što je to trebao biti najsretniji dan u njenom životu. Izgledala je poput princeze u satenu, no s vremenom je uvidjela da je to bila istina. Ili drugim riječima, udala se za žabu. I onda potrošila trideset i nešto godina kako bi ga pretvorila u princa. Kakva šteta!
Mnogobrojne intimne večeri s klijentima i potencijalnim klijentima samo kako bi promatrala kako njihovi pozamašni računi prelaze u ruke drugih odvjetnika ostavljajući Malcolma s mrvicama. A sada je većina njih prošlost.
I onda posljednja i najteža uvreda. Bez obzira na to što je sve ove godine bila uz njega znajući da bi puno bolje prošla da je ostala sama, no ipak se tvrdoglavo držeći za ono malo dostojanstva što joj je ostalo, otkrila je da je zaluđen svojom tajnicom i da ju je namjeravao ostaviti.
Kamo sreće da je čovjek za kojeg sam mislila da sam se udala, pomislila je Janice, odgurnula stolicu i ustala razgibavajući svoja ukočena ramena. Kamo sreće da je čovjek kakvim se smatra! Tada bih stvarno uza se imala princa.
Izravnala je suknju i uživala dodirujući svoj tanki struk i uske bokove. Na početku, Malcolm ju je uspoređivao sa srnom, tankom, dugog vrata, vitkih nogu i lijepo oblikovanih zglobova. Predivna srna, dodao bi.
Bila je lijepa dok je bila mlada. Pa pogledaj gdje te je to dovelo, tužno je pomislila.
Ako ništa drugo, njeno je tijelo još uvijek bilo lijepo oblikovano. Ali ne zbog čestih posjeta lječilištima i farmama zdravlja i ugodnim trenucima na terenu za golf s prijateljima. Ne, cijeli je život provela radeći, teško radeći - prvo kao posrednica za prodaju i najam nekretnina i onda, posljednjih pet godina, kao knjigovotkinja u Lathamu.
Sjetila se kako je, kao posrednica za nekretnine, običavala žalosno promatrati imanja koja su ljudi prodavali samo zato što im je bila potrebna gotovina. Koliko li je samo puta pomislila: "Kad bih barem imala novaca ..."
Pa, sada ga je imala. Sada je mogla raditi što god ju volja, a Malcolm nije imao pojma što se dešava.
Nikada više neće morati kročiti u ovo mjesto! pomislila je veselo. Koga briga za Stark tepih ili zastore u uredu. Možda je mjesto lijepo - Božja čekaonica - ali sada, s pedeset i četiri godine, jurila je prema dobi kada ljudi predaju molbe za prijem u takve rezidencije. Pobjeći će iz ovog mjesta puno prije nego dođe taj čas.
Zazvonio je telefon. Prije nego se javila, Janice je pogledala po sobi provjeravajući je li doista sama.
"Janice Norton", rekla je odlučno pridržavajući slušalicu blizu usta.
44
Primila je poziv kojem se nadala. Nije ju pozdravio. "Malcolm je konačno u nečemu bio u pravu"; rekao je. "Promjena Wetlandovog zakona će sigurno biti prihvaćena. Imanje će vrijediti cijelo bogatstvo."
Nasmijala se. "Znači da je vrijeme da predamo ponudu Maggie Holloway?"
Nakon Liamovog poziva, Maggie je sjedila za kuhinjskim stoIom, pijuckala čaj i grickala kekse koje je pronašla u ormariću. Kutija je bila gotovo puna i činilo se da je nedavno otvorena.
Zapitala se je li prije nekoliko večeri Nuala sjedila na istom mjestu, pila čaj, jela kekse i planirala jelovnik za večeru. Kraj telefona je našla popis za kupovinu: janjeći but, zeleni grah, mrkve, jabuke, grožđe, mladi krumpir, mješavinu za biskvit. A na kraju je dopisala nešto toliko tipično za nju: "Nešto si zaboravila. Pogledaj po trgovini." I čini se da je Nuala zaboravila sa sobom ponijeti popis.
Smiješno, Maggie je pomislila, ali na neobičan i zasigurno neočekivan način čini mi se kao da se nikad nismo razdvojile. Osjećam se kao da sam sve ove godine živjela ovdje s njom.
Nešto ranije je pregledala slike u albumu koji je pronašla u dnevnom boravku i otkrila da slike Nuale i Timothyja Moorea počinju godinu dana nakon što se razvela od njenog oca.
Također je otkrila i manji album pun njenih slika snimljenih tijekom pet godina koliko je Nuala provela u njenom životu. Na poleđini stranica bilo je nalijepljeno sve što je napisala Nuali tijekom tih pet godina.
Na slici na kraju albuma bili su ona, njen otac i Nuala na dan njihovog vjenčanja. Bila je presretna zato što će ponovo imati mamu. Izraz na Nualinom licu bio je jednako sretan. A osmijeh na usnama njenog oca, kako bilo, bio je suzdržan, upitan, toliko nalik na njega.
Nije joj želio dozvoliti da prodre do njegovog srca, Maggie je pomislila. Uvijek sam slušala koliko je bio lud za mojom mamom, ali ona je bila mrtva, a predivna je Nuala bila s nama. On je najviše izgubio kad ga je konačno ostavila zato što više nije mogla podnijeti njegovo zanovijetanje.
I ja sam izgubila, sjetila se i stavila prljavu šalicu u stroj za pranje suđa. Taj jednostavni čin joj je vratio sjećanje na uzrujan glas njenog oca: "Nuala, zašto je toliko teško prljavo posuđe sa stola odmah staviti u mašinu za pranje suđa, a da se prije toga ne gomila u sudoperu?"
Neko je vrijeme Nuala na njegovo pitanje odgovarala veselim osmijehom, no kasnije je počela govoriti: "Dragi Bože, Owene, ovo je prvi put u tri dana da sam to napravila."
45
A ponekad bi se rasplakala, a ja bih potrčala k njoj i zagrlila ju, Maggie se sjetila tužno.
Bilo je četiri i trideset. Kroz prozor iznad sudopera mogao se vidjeti prekrasan hrast koji se nalazio na bočnoj strani kuće. Trebalo bi ga podrezati, zaključila je Maggie. U slučaju oluje suhe bi grane vjetar mogao otpuhati na krov kuće. Osušila je ruke i okrenula se. No zar je potrebno da o tome brineš? zapitala se. Ionako ne namjeravaš ovdje ostati dugo.
Odlučila je pregledati stvari u kući i označiti upotrebljivu odjeću i namještaj koji je namjeravala' pokloniti u dobrotvorne svrhe. Ako sada počne s poslom, mogla bi sa svime završiti prije odlaska. Naravno, sačuvat će nekoliko predmeta za uspomenu, no riješit će se većine stvari. Pretpostavljala je da će nakon čitanja oporuke prodati kuću u stanju u kojem se nalazila, no željela ju je ostaviti praznu. Nije željela da stranci hodaju Nualinom kućom i možda izgovaraju svakakve sarkastične komentare.
Počela je s Nualinim ateljeom.
Tri sata kasnije, siva od prašine koju je pokupila pospremajući ormariće i police pune osušene boje na kistovima, suhih tuba od boje, prljavih krpa i malih platna, Maggie je sakupila impresivni broj crnih vreća za smeće koje je složila u kutu sobe.
I premda je tek počela, toliko koliko je uspjela pospremiti bilo je dovoljno da soba izgleda uredno. Prisjetila se da joj je narednik Brower rekao da je atelje bio detaljno pretražen. Bilo je jasno da ljudi iz agencije koja je pružila uslugu čišćenja, nisu učinili ništa više osim što su pobacali stvari koje su bile razbacane po podu u ormariće, a ono što nije u njih stalo, nagurali su na police. Rezultat toga je bio osjećaj kaosa koji je zbunjivao Maggie.
No soba je izgledala impresivno. Kroz prozore koji su se protezali od poda do stropa i koji su, čini se, bili jedina izmjena u kući, prodirala je predivna svjetlost sa sjevera. Kad joj je Nuala rekla da sa sobom donese materijal za kiparstvo, rekla joj je da će joj dugačak i uzak radni stol savršeno odgovarati za rad. Premda je znala da ništa od toga neće upotrijebiti, sa sobom je ponijela, samo kako bi ju usrećila, pedeset kilograma gline, nekoliko armatura - konstrukcije na kojima je namjeravala sagraditi skulpture - i alat za modeliranje.
Maggie je zastala na tren i zapitala se. Na ovom bi stolu mogla napraviti Nualin portret. Naokolo se nalazilo mnoštvo njenih slika koje je mogla upotrijebiti kao model. Kao da ih uopće trebam, pomislila je. Činilo joj se da će Nualino lice zauvijek ostati urezano u njeno sjećanje. Osim posjeta Greti Shipley i čišćenja, nije imala nikakvih planova. No sve dok znam da ostajem još tjedan dana nakon nedjelje, bilo bi najbolje da smislim nekakav projekt, rekla je samoj sebi, a koja bi tema mogla biti bolja od Nuale?

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Posjeta Latham Manoru i vrijeme koje je provela s Gretom Shipley pomogli su joj da se uvjeri da je zabrinutost koju je mislila da je primijetila na Nuali, zapravo bila rezultat radikalnih promjena koje su trebale uslijediti nakon prodaje kuće i useljenja u rezidenciju. Čini se da nije bilo ničeg drugog što ju je moglo mučiti, pomislila je. Barem ništa drugo ne vidim.
Uzdahnula je. Pretpostavljam da ne postoji način da budem sigurna. No ako se doista radi o slučajnoj provali, zar nije bilo preriskantno ubiti Nualu i zatim protratiti svo vrijeme koje je bilo neophodno za onako detaljno pretraživanje kuće? Tko god je bio ovdje, osjetio je miris hrane i primijetio je da je stol u blagovaonici bio postavljen za goste. Logično bi bilo da se ubojica prepao mogućnosti da će netko doći dok je pretraživao kuću, rekla je sebi. Osim ako ta osoba nije znala da je večera bila dogovorena za osam sati i da ću ja stići baš u to vrijeme.
Pregršt mogućnosti, pomislila je. Mora da se radi o osobi koja je bila upoznata s planovima za večeru, a možda je čak bila i jedan od uzvanika.
"Nualu nije ubio slučajni provalnik", Maggie je glasno rekla. U glavi je razmotrila popis uzvanika. Što je znala o njima? Zapravo ništa.
Osim o Liamu; on je bio jedina osoba koju je poznavala. Zahvaljujući njemu ponovo je srela Nualu i za to će mu uvijek biti zahvalna. Drago mi je da je zaključio isto u vezi Earla Batemana, zaključila je. Od njegovog nenadanog i nadasve neobičnog dolaska zaista sam se naježila.
Sljedeći put kad će razgovarati s Liamom, postavit će mu par pitanja o Malcolmu i Janice Norton. Čak i tijekom kratkog susreta danas ujutro, kad je pozdravila Janice u Latham Manoru, osjetila je nešto loše u držanju te žene. Djelovala je ljuto. Zato što je prodaja kuće otkazana? Maggie se zapitala. Ali u Newportu vjerojatno ima puno sličnih kuća koje se prodaju. To ne može biti uzrok.
Maggie je prišla stolu i sjela. Pogledala je svoje ruke i zaključila da žude za mekoćom i podatnošću gline. Kad god je pokušavala promotriti nekakvu situaciju, vlažna joj je glina pomagala da otkrije rješenje, ili da, ako ništa drugo, dođe do nekakvog zaključka.
Nešto ju je danas mučilo, nešto duboko u podsvijesti. Nešto je podsvjesno primijetila, ali nije znala što. Što je to bilo, upitala se. Polagano je prošla kroz sve što je danas radila od trenutka kad je otvorila oči, kad je stigla u Latham Manor i uživala u velebnom zdanju, kad se sastala s doktorom Laneom pa sve do vožnje na groblje s Gretom Shipley.
47
Groblje! Maggie je ustala. To je to! pomislila je. Posljednji grob na kojem su bile. Grob gospođe Rhinelander, žene koja je umrla prije dva tjedna. Tu sam nešto primijetila, zaključila je.
Ali što? Koliko god se trudila, nije mogla otkriti što ju je mučilo. Ujutro ću se vratiti na groblje i otići do istih grobova, odlučila je. Sa sobom ću ponijeti fotoaparat i ako ne otkrijem o čemu je riječ, slikat ću. Možda će se to nešto pojaviti na slikama kad ih razvijem.
Dan je bio dug. Odlučila se okupati, napraviti kajganu i leći u krevet i još malo pregledavati knjige o Newportu.
Na putu u prizemlje čula je telefon koji se nalazio u Nualinoj spavaćoj sobi. Potrčala je kako bi se javila, no u trenutku kad je podigla slušalicu, čula je 'klik' s druge strane. ,
Tko god da se nalazio s druge strane, nije me čuo, pomislila je, ali nije važno. Ionako nije bila raspoložena za razgovor. Vrata ormara u spavaćoj sobi bila su otvorena, a svjetlost iz predsoblja osvjetljavala je plavo koktel odijelo koje je Nuala imala na sebi na zabavi u restoranu Four Seasons. Nemarno je visjelo na vješalici.
Odijelo je bilo skupo. Osjećaj da bi moglo biti uništeno nagnao je Maggie da priđe ormaru i pravilno ga namjesti.
Dok je ravnala materijal, učinilo joj se kao da je čula nekakav udarac, kao da je nešto palo na pod. Pogledala je prema razbacanim čizmama i cipelama na dnu ormara i zaključila da što god da je palo, može pričekati.
Zatvorila je vrata ormara i izišla iz sobe. Uputila se u kupaonicu. Samoća u kojoj je tako često uživala u svom stanu u New Yorku, nije joj odgovarala u ovoj kući s labavim bravama i mračnim kutovima, u ovoj kući u kojoj je počinjeno umorstvo - u kući u kojoj je možda Nualu ubio netko koga je smatrala svojim prijateljem.
Earl Bateman se nije namjeravao vraćati u Newport u utorak
na večer. No dok je pripremao predavanje za petak, zaključio je da su mu, ilustracije radi, bili potrebni slajdovi koje je držao u muzeju smještenom u prizemlju Pogrebničkog doma Bateman. Dom njegovog pra-pra-pradjeda, uska viktorijanska kuća i ar zemlje na kojem se nalazila, deset su godina ranije odvojeni od glavne kuće i imanja.
Tehnički, muzej je bio privatno vlasništvo i nije bio otvoren za javnost. Posjeti su bili omogućeni jedino uz prethodno poslanu pismenu molbu, a Earl je sam vodio grupe rijetkih posjetitelja. Kao odgovor na zajedljive šale nanjegov račun koje su pričali njegovi rođaci kad god bi se razgovaralo o "Dolini smrti" - kako su nazivali njegov mali muzej, odgovarao je hladno i ozbiljno da su tijekom povijesti ljudi različitih kultura i odgoja poklanjali veliku važnost ritualima povezanim sa smrću.
Tijekom godina, sakupio je impresivne materijale povezane sa smrću: slajdove i filmove; snimljene pogrebne pjesme; grčke epske pjesme; slike i reprodukcije slika, kao što su poznata slika Lincolna kako dolazi
48
u raj; reprodukcije Taj Mahala i piramida; indijske pogrebne lomače; suvremene lijesove; replike bubnjeva; školjke, kišobrane, mačeve; kipove konja bez jahača; i primjerke odjeće koju je nosila obitelj preminulog.
"Povijesni pregled odjeće za žalovanje koju je nosila obitelj preminulog" bila je tema predavanja koje je namjeravao održati svojoj grupi s kojom je upravo završio raspravu o literaturi o posmrtnim ritualima. Za tu im je priliku želio pokazati slajdove običaja prikazanih u muzeju.
Slike uvijek oživljavaju predavanja i čine ih zanimljivijima, zaključio je dok se vozio cestom broj 138 preko Newportskog mosta. Do prošle je godine posljednji slajd koji je običavao prikazivati na predavanju o odjeći bio izvadak iz knjige 1952 Amy handerbilt's Etiquette Guide u kojem je napisala da otvorene kožne cipele nikada nisu bile primjerene pogrebima. Uz tekst je stavio slike raznih cipela, otvorenih, zatvorenih, s petom, bez pete zato što mu se ta izjava činila pomalo besmislenom.
No sada je razmišljao o novom preokretu u predavanju. "Pitam se što će buduće generacije govoriti o nama kad vide ilustracije udovica u crvenim mini suknjama i ožalošćenu obitelj u trapericama i kožnim jaknama. Hoće li možda pomisliti da se radi o društvenom ili kulturnom običaju dubokog značenja, kao što mi sada pokušavamo objasniti odjeću iz prošlosti? I ako je to točno predviđanje, zar ne biste željeli biti u prilici prisluškivati njihove razgovore?"
To mu se svidjelo. To nikako neće umanjiti reakciju koju je uvijek primjećivao kad bi govorio o društvu Beeawan koje je svoje udovice i udovce oblačilo u dronjke zato što je postojalo vjerovanje da je duša mrtvoga počinjala lutati odmah po posljednjem izdahu i da je možda bila neprijateljski nastrojena prema živima, pa čak i prema onima koje je preminuli volio. Smatralo se da dronjci izražavaju bol i odgovarajuće žaljenje.
Ta mu je misao pala na pamet u muzeju dok je uzimao slajdove. Osjetio je napetost između mrtve Nuale i žive Maggie. Osjetio je da postoji neprijateljstvo prema Maggie. Moram ju upozoriti, zaključio je.
Znao je Nualin telefonski broj i iz slabo osvijetljenog ureda muzeja, nazvao ju je. Baš se spremao spustiti slušalicu kad je čuo Maggien zadihan glas, no svejedno ju je spustio.
Možda će joj se njegovo upozorenje učiniti neobičnim, a nije želio da pomisli da je lud.
"Nisam lud", rekao je glasno. Zatim se nasmijao. "Nisam ni čudan."
Neil Stephens je obično svu svoju pozornost mogao usredotočiti na promjenjivu prirodu tržišta. Njegovi klijenti, i korporacijski i privatni, kleli su se u točnost njegovih procjena i oštro oko u razlikovanju
49
trenđova. No tijekom pet dana, koliko nije uspio stupiti u vezu s Maggie, otkrio je da se nije u stanju koncentrirati kad se to tražilo od njega i kao rezultat toga, bio je bespotrebno grub prema svojoj pomoćnici Trish.
Konačno razbješnjena, podigla je ruku, pokazavši mu da stane i rekla mu ono što ga je išlo. "Postoji jedan jedini razlog zašto se muškarci poput tebe ovako ponašaju. Konačno si se zainteresirao za nekoga, a ona te ne primjećuje. Pa, pretpostavljam da je bilo krajnje vrijeme da ti netko poželi dobrodošlicu u svijet odraslih', no činjenica je da mi te je u stvari žao i zato ću pokušati biti strpljiva s tobom i neću se obazirati na tvoju grubost."
Neil je tiho postavio pitanje: "Tko je ovdje šef?" na koje nije dobio odgovor, okrenuo se i otišao u svoj ured gdje se i dalje pokušavao sjetiti imena Maggiene maćehe.
Frustracija koja je uzrokovala osjećaj da nešto nije u redu, a koji ga je izjedao, učinila ga je neobično nestrpljivim u odnosu prema njegovim dugogodišnjim klijentima Lawrenceu i Frances van Hilleary, koji su ga tog jutra posjetili u uredu.
Frances je na sebi imala Chanel kostim, kreaciju njenog najdražeg modnog dizajnera što je Neil već ranije primijetio i sjedila je na rubu kožne stolice u 'prijateljskom ozračju odjeljka za razgovore'. Rekla mu je da je sinoć za večerom na zabavi kojoj su prisustvovali, načula nešto u vezi dionica nafte. Njene su oči blistale dok mu je pričala sve detalje.
"Kompanija je smještena u Teksasu", objasnila mu je puna entuzijazma. "Ali otkad se Kina otvorila prema Zapadu, najbolje inženjere šalju onamo."
Kina! Neil je pomislio, obeshrabren, ali se naslonio još dublje u stolicu pokušavajući ostaviti dojam pažljivog slušača dok su Frances i kasnije Lawrence uzbuđeno pričali o nadolazećoj političkoj stabilnosti u Kini, o zagađenju okoliša ondje, o izvorima nafte koji čekaju da budu otkriveni i naravno, o bogatstvu koje se tu može zaraditi.
U glavi brzo računajući, Neil je razočarano shvatio da govore o ulaganju od oko tri četvrtine njihove ukupne imovine.
"Tu leži budućnost", zaključio je Lawrence očekujući odgovor.
Neil je u ruku uzeo sjajnu omotnicu i otkrio da je sadržaj u njoj baš onakav kakav je očekivao. Na dnu stranice, otisnuto malim slovima koja su se jedva mogla pročitati, nalazile su se riječi upozorenja da je samo onima koji posjeduju nepokretnu imovinu u vrijednosti od najmanje pola milijuna, izuzevši rezidenciju, dozvoljeno sudjelovanje.
Pročistio je grlo. "Dobro, Frances i Lawrence, vi plaćate moje savjete. Vi ste toliko darežljivi i, vjerujte mi, nisam nikada imao tako dobre klijente. Već ste veliki iznos dali svojoj djeci, unucima i dobrotvornim organizacijama, raznoraznim udruženjima i društvima. Čvrsto vjerujem da ono što vam je preostalo, ne bi trebalo biti potrošeno u ovakve nerealne investicije. Rizik je prevelik, a ja se usuđujem reći da
50
više ulja kapa iz vašeg auta, nego što će izići iz bilo kojeg od svih tih navodnih izvora. Ne mogu vam ni uz najbolju volju preporučiti ovakvu transakciju, već vas moram zamoliti da se nikako ne upuštate u tako nešto."
Na tren je zavladala tišina koju je prekinula Frances koja se okrenula svom suprugu i rekla: "Dragi, podsjeti me da odvedem auto na servis."
Lawrence van Hilleary je odmahnuo glavom i onda uzdahnuo. "Hvala, Neil. Nema budale kao što je stara budala, pretpostavljam."
Začulo se tiho kucanje na vratima. Ušla je Trish s pladnjom u ruci. Ponudila ih je kavom. "Da li vam još uvijek pokušava prodati Edsel dionice, gospodine van Hilleary?" ~
"Ne, upravo me odgovorio od kupovine u koju sam se namjeravao upustiti, Trish. Kava dobro miriše."
Nakon kratke diskusije o nekoliko problema u njihovom portfelju investicija, razgovor su preusmjerili na odluku van Hillearyjevih koju su još uvijek razmatrali.
"Oboje imamo sedamdeset i osam godina", rekao je Lawrence i ponosno pogledao svoju suprugu. "Znam da se dosta dobro držimo, no nema sumnje da više ne možemo živjeti i raditi na način na koji smo to mogli prije samo nekoliko godina. Niti jedno naše dijete ne živi u blizini. Kuća u Greenwichu je preskupa za održavanje, a povrh toga i naša stara domaćica je nedavno otišla u mirovinu. Ozbiljno razmišljamo da se i mi preselimo u nekakav dom za umirovljenike negdje u Novoj Engleskoj. I dalje ćemo zime provoditi na Floridi, no možda bi bilo dobro rasteretiti se svih odgovornosti koje nameće kuća ili imanje."
"Gdje u Novoj Engleskoj?" upitao je Neil.
"Možda u Capeu. Ili u Newportu. Željeli bismo ostati blizu vode."
"U tom slučaju možda bih mogao preko,vikenda za vas malo istraživati." Ukratko im je ispričao da se nekoliko žena, o čijim se poreznim davanjima brinuo njegov otac, preselilo u rezidenciju Latham Manor u Newportu i da su jako zadovoljne smještajem.
Kad su ustali, Frances van Hilleary je poljubila Neila u obraz. "Ništa od nafte za kineske lampe, obećajem. I molim vas, obavijestite nas o onome što saznate u Newportu."
"Naravno." Sutra, pomislio je Neil, sutra ću otići u Newport i možda slučajno naletim na Maggie.
Nema šanse! čuo je glas pun podsmjeha koji je dopirao iz dubine njegove glave.
Zatim se našao usred oluje. Jedne večeri, dok su večerali u Neary's, Jimmy Neary i Maggie su razgovarali o njenom odlasku u Newport. Rekla je Jimmyju ime njene maćehe, a on je rekao nešto kao da je ono jedno od najvećih starih keltskih imena. Jimmy će se vjerojatno sjetiti, sigurno, zaključio je.
51
Puno sretniji, Neil je sjeo za radni stol kako bi posao priveo kraju. Večeras ću večerati u Neary's, odlučio je, a onda ću otići kući i spremiti stvari za put. Sutra će se uputiti na sjever.
U osam sati te večeri, dok je Neil zadovoljno završavao pirjana pileća prsa i pire, Jimmy Neary mu se pridružio. Neil je u glavi prekrižio prste kao u molitvi kad je upitao Jimmyja može li se sjetiti imena Maggiene maćehe.
"A-ha", rekao je Jimmy. "Samo malo. Ime je jako poznato. Samo da razmislim." Jimmyjevo je anđeosko lice bilo zamišljeno. "Nieve ... Siobhan ... Maeve ... Cloissa ... ne, niti jedno od tih. Zove se ... zove se ... za ime Boga, kako se zove? Znam! Sjetio sam se. Finnuala! To znači pravedna na galskom. A Maggie je rekla da staru curu znaju kao Nualu."
"To je početak. Jimmy, mogao bih te poljubiti", radosno je rekao Neil.
Jimmyjevo je lice djelovalo uzbunjeno: "Samo se usudi!" rekao je.
Maggie nije očekivala da će dobro spavati, no onako umotana u poplun, nije se budila sve dok telefon u velikoj spavaćoj sobi nije zazvonio u devet i trideset.
Osjetivši se svježom i odmorenom po prvi put nakon nekoliko dana, pohitala se javiti primijetivši čak i sunčane zrake koje su u sobu prodirale na rubovima roleta.
Nazvala ju je Greta Shipley. Ispričavajući se, rekla je: "Maggie, željela sam ti se zahvaliti za jučer. Ne možeš zamisliti koliko mi je godio naš izlazak. I, molim te, nemoj pristati, ako ti se ne svidi moj prijedlog, no rekla si mi da želiš pokupiti Nualine stvari koje je ostavila ovdje pa ... Dakle, dozvoljeno nam je da naizmjence pozivamo goste na večeru pa sam pomislila, ali samo ako si slobodna, da bi mi se mogla pridružiti večeras."
"Nemam nikakvih planova. Rado ću vam se pridružiti", Maggie je rekla iskreno. Zatim joj je misao proletjela glavom, nešto kao film. Groblje. Grob gospođe Rhinelander. Ili možda neki drugi? Nešto što sam jučer vidjela usjeklo mi se u podsvijest. Ali što? Morat će se vratiti. Činilo joj se da se radi o grobu gospođe Rhinelander, ali što ako je u krivu? Morat će obići sve grobove na kojima su jučer bile.
"Gospođo Shipley," rekla je, "dok sam ovdje, trebala bih snimiti nekoliko fotografija Newporta i okolice za projekt na kojem trenutačno radim. Znam da zvuči morbidno, ali groblja St. Mary i Trinity su toliko mirna, na nekako starinski način. Savršeno odgovaraju projektu. Primijetila sam da se s nekih grobova koje smo jučer posjetile i na koje smo stavile cvijeće, pruža predivan pogled. Moram se vratiti onamo. Možete li mi reći koje smo sve grobove obišle?"
52
Nadala se da svojim pitanjem nije izazvala nikakvu sumnju. Ali radim na projektu, pomislila je.
Greti Shipley se, kako bilo, pitanje nije učinilo nimalo neobično. "Oh, nalaze se na predivnim lokacijama, zar ne?" složila se. "Naravno da ti mogu reći gdje se točno nalaze. Imaš li olovku i papir pri sebi?"
"Da." Nuala je ostavila mali blok za pisanje i olovku pokraj telefona.
Tri minute kasnije, Maggie ne samo da je napisala imena ljudi čije su grobove posjetile, već i smjernice kako da dođe do njih. Znala je da će ih pronaći; a sada se još samo nadala da će uspjeti otkriti što zapravo traži.
Kad je spustila slušalicu, Maggie je ustala iz kreveta i odlučila se istuširati kako bi se do kraja razbudila. Topla kupka prije spavanja, pomislila je, a hladni tuš ujutro. Drago mi je da nisam rođena prije četiristo godina. Sjetila se odlomka koji je pročitala u knjizi o kraljici Elizabeti "Kraljica se kupa jedanput mjesečno bez obzira na to želi li ili ne."
Iz glave tuša, očito dodatku predivnoj kadi, izlazio je oštar snop vode koji joj je pomogao da se opusti. Odjevena u kućnu haljinu, s kosom još uvijek mokrom i zamotanom,ručnikom u obliku turbana, Maggie je sišla u prizemlje i pripremila lagani doručak koji je ponijela sa sobom u spavaću sobu.
Tužno je zaključila da jednostavna odjeća koju je sa sobom ponijela za odmor s Nualom, neće biti dostatna za dva tjedna koliko je planirala ostati. Poslijepodne je odlučila provesti u kupovini. Odlučila je kupiti još jednu ili dvije suknje i dvije-tri košulje i veste. Znala je da se u Latham Manoru zahtijeva formalna odjeća, a osim toga, u petak je imala dogovorenu večeru s Liamom koji ju je u New Yorku uvijek izvodio u skupe restorane.
Podigla je rolete, otvorila prozor i osjetila topli i blagi povjetarac koji je potvrdio da nakon jučerašnjeg hladnog i vlažnog vremena, Newport uživa u savršenom jesenskom danu. Danas neću morati sa sobom ponijeti jaknu, zaključila je. Odlučila se za bijelu majicu, traperice, plavu vestu i tenisice.
Kad se odjenula, Maggie je nekoliko trenutaka provela ispred ogledala koje je visjelo iznad ormarića s ladicama i promatrala se. Na njenim očima nije bilo više traga suza koje je isplakala za Nualom. Opet su bile bistre. Plave. Plava boja safira. Tako je Paul opisao njene oči one večeri kad su se upoznali. Činilo joj se da je od tada prošla čitava vječnost. Bila je djeveruša na vjenčanju Kay Koehler; on je bio kum.
Proba se održala u klubu Chevy Chase u Marylandu, u blizini Washingtona. Sjedio je do nje. Razgovarali smo cijelu noć, prisjetila se Maggie. I onda, nakon vjenčanja, plesali smo gotovo sve plesove. Kad me je zagrlio, osjetila sam da sam konačno stigla doma.
53
U to su vrijeme i on i ona imali dvadeset i tri godine. On je pohađao Zrakoplovnu vojnu akademiju, a ona je upravo diplomirala na Njujorškom sveučilištu.
Svi su rekli da smo prekrasan par, Maggie se sjetila. Prave suprotnosti. Paul je imao svijetlu put, njegova kosa plava i ravna, a oči ledeno plave, nordijski izgled koji je, kako je rekao, naslijedio od svoje bake Finkinje. A ja, tamnokosi Kelt.
Pet je godina nakon njegove smrti nosila frizuru koju je volio. Konačno, prošle godine, skratila je kosu za desetak centimetara; sada, jedva da je dodirivala njena ramena, ali ovako kraća, bila je prirodno uvijena. Također je zahtijevala manje vremena što je Maggie smatrala darom.
Paul je također volio samo malo sjenila za oči i ruž za usne gotovo prirodne boje. Sada, ako ništa drugo, a onda za slavlja, imala je nešto bogatiju kolekciju šminke.
Zašto sada o tome razmišljam, upitala se dok se spremala za jutarnji izlazak. Učinilo joj se kao da se obraća Nuali. To je samo manji dio onoga što joj se dogodilo u proteklih dvadeset i dvije godine, otkad se nisu vidjele, a što je željela podijeliti s njom. Nuala je također mlada ostala udovica. Ona bi ju razumjela.
Sada, izmolivši tihu molitvu u kojoj je zamolila Nualu da iskoristi svoj utjecaj na njoj najdraže anđele i nagovori ih da joj pomognu u otkrivanju razloga iz kojeg ponovo mora otići do groblja, Maggie je uzela pladanj s praznim tanjurima i odnijela ga natrag u kuhinju.
Tri minute kasnije, nakon što je provjerila što sa sobom nosi u ruksaku, zaključavši sva vrata u kući i izvadivši Nikon i opremu za fotoaparat iz prtljažnika, uputila se na groblje.
Gospođa Eleanor Robinson Chandler je stigla u rezidenciju
Latham Manor točno u deset i trideset kada je imala dogovoren sastanak s doktorom Williamom Laneom.
Lane je primio svoju gošću plave krvi, na šarmantan i ljubazan način koji ga je činio savršenim direktorom i liječnikom u rezidenciji. Životopis gospođe Chandler znao je napamet. Obiteljsko je ime bilo poznato na Rhode Islandu. Baka gospocte Chandler je bila velika dama njuportskog društva u vrijeme njegovog vrhunca 1890-ih godina. Bit će prikladan dodatak rezidenciji i najvjerojatnije će privući svoje isto tako uvažene prijatelje.
Njeno je financijsko stanje, premda impresivno, bilo i pomalo razočaravajuće. Bilo je jasno da je uspjela veći dio imetka razdijeliti svojoj obitelji. Sedamdeset i šest godina stara, učinila je dosta kako bi povećala svjetsku populaciju: četvero djece, četrnaest unuka, sedam praunuka, a, bez sumnje, mnogi su tek trebali doći.
54
Kako bilo, s obzirom na njeno ime i zaleđe, mogao bi ju nagovoriti da uzme apartman koji je bio namijenjen Nuali, odlučio je. Bilo je jasno da je navikla na najbolje.
Gospođa Chandler je na sebi imala svijetlosmeđi pleteni kostim i cipelice s niskom petom. Biserna ogrlica, odgovarajuće biserne naušnice, zlatni vjenčani prsten i uski zlatni sat bio je sav nakit koji je imala na sebi, no svaki je komad bio od neprocjenjive vrijednosti. Klasične crte lica, uokvirene bijelom kosom, bile su namještene u elegantan i suspregnut izraz. Laneu je bilo jasno da je zapravo on bio intervjuiran.
"Jasno vam je da je ovo samo informativni razgovor", gospođa Chandler je rekla. "Nisam sigurna da sam spremna preseliti se u bilo koju rezidenciju koliko god bila privlačna. To kažem zato što sam primijetila da je ovo mjesto ukusno uređeno."
Odobrenje sir Huberta je doista pohvala, Lane je zaključio sarkastično. No nasmijao se osmijehom punim razumijevanja. "Hvala vam", rekao je. Da je Odile ovdje, ponavljala bi da iz usta gospođe Chandler, takva pohvala nosi potpuno drukčije značenje i kako smo joj svi zahvalni, itd.
"Moja najstarija kćerka živi u Santa Feu i doista želi da se ondje nastanim", nastavila je gospođa Chandler.
Ali vi se ne želite preseliti onamo, zar ne, Lane je pomislio i odjednom se osjetio puno bolje. "Naravno, budući da ste dugo živjeli u ovom kraju, pretpostavljam da se vrlo teško odlučiti na takvu promjenu", rekao je suosjećajno. "Mnogo naših gostiju odlazi u posjet svojim obiteljima i ostaju kod njih tjedan ili dva, ali na kraju im je drago kad se vrate u rezidenciju Latham Manor."
"Da, sigurna sam u to." Glas gospođe Chandler bio je suzdržan. "Koliko sam shvatila, imate nekoliko ispražnjenih apartmana?"
"Da, ali slučajno, naš je najbolji apartman trenutačno prazan." "Tko je posljednji u njemu stanovao?"
"Gospođa Constance van Sickle Rhinelander."
"O pa da, naravno. Connie je bila ozbiljno bolesna. Tako sam čula."
"Da, to je na žalost istina." Lane nije spomenuo Nualu Moore. Reći će joj da je soba koju je zapravo ispraznio za njen umjetnički atelje prazna zato što se cijeli apartman preuređuje.
Dizalom su se popeli na treći kat. Nekoliko je dugih minuta gospođa Chandler provela na terasi promatrajući ocean. "Ovo je predivno", rekla je. "Kako bilo, čula sam da je cijena ovog apartmana petsto tisuća dolara?"
"To je točno."
"Pa, ne namjeravam toliko potrošiti. Sada, kad sam vidjela ovo, bilo bi mi drago kad biste mi pokazali što je još na raspolaganju."
Ponovo će se pokušati cjenkati, zaključio je Lane, i jedva suspregnuo poriv da joj kaže da ju takva igra neće nikamo dovesti. Glavno je
55
pravilo ovako prestižnih rezidencija bilo da nema popusta. Inače bi moglo doći do iskazivanja bijesa jer su glasine o specijalnim nagodbama, nekim čudom, stizale do ljudi koji se nisu uspjeli nagoditi.
Gospođa Chandler je rukom odbila male, srednje i najveće jednosobne apartmane. "Ništa mi od svega ovog ne odgovara. Bojim se da uzalud trošimo vaše i moje vrijeme."
Nalazili su se na drugom katu. Doktor Lane se okrenuo i ugledao Odile koja im se približavala, ruku pod ruku s gospođom Pritchard koja se još uvijek oporavljala od operacije stopala. Nasmijala im se, ali na Laneovo olakšanje, nisu se zaustavile. Čak je i Odile povremeno znala da se ne smije nametati, pomislio je.
Sestra Markey je sjedila za radnim stolom na drugom katu. Uputila im je radostan i profesionalan osmijeh. Jutros joj je gospođa Shipley rekla da će tražiti da joj postave lokot na vrata kako bi osigurala svoju privatnost. "Tu ženu izazivaju zatvorena vrata", viknula je.
Prošli su pokraj studio-apartmana gospođe Shipley. Sluškinja je upravo završila s pospremanjem i vrata su bila širom otvorena. Gospođa Chandler je pogledala unutra i zastala. "Ovo mi se već sviđa", rekla je iskreno dok je promatrala dnevni dio sobe s renesansnim kaminom.
"Uđite", rekao je doktor Lane. "Znam da gospođi Shipley nećemo smetati. Ona je kod frizera."
"Ovdje ću stati. Osjećam se kao napasnik." Gospođa Chandler je pogledala spavaći dio i primijetila da se s tri strane pruža predivan pogled na ocean. "Mislim da mi ovaj studio više odgovara od najvećeg apartmana", rekla mu je. "Koliko košta?"
"Tristo i pedeset tisuća dolara."
"To bih već platila. Postoji li još jedan ovakav ispražnjen? Za istu cijenu, naravno?"
"Trenutačno ne," rekao je doktor Lane i onda dodao, "ali zašto ne ispunite molbu?" Nasmiješio joj se. "Bilo bi nam drago da jednog dana postanete naš gost."
Douglas Hansen se umiljato smiješio Cori Gebhart. Jasno je
davao do znanja da je uživao u pilećim prsima i pirjanoj endiviji koje je ona naručila za ručak.
Bila je pričljiva, pomislio je, a ne poput nekih koje je morao obasuti pitanjima kako bi iz njih izvukao bilo kakvu informaciju. Gospođa Gebhart mu se otvorila poput suncokreta na suncu i znao je da će do kave najvjerojatnije uspjeti osvojiti njeno povjerenje.
"Nećak kakvog bi svaka žena poželjela", jedna od žena mu je rekla. Bio je to način na koji je želio da ga promatraju: brižan i privlačan
56
tridesetogodišnjak koji ih je obasipao pažnjom u kojoj već godinama nisu imale prilike uživati.
Intimni ručkovi puni tračeva u restoranima koji su zbog hrane bili na dobrom glasu, kao ovaj, Bouchard's, ili mjesto poput Chart Housea, odakle se pružao predivan pogled i u kojem su služeni izvrsno pripremljeni jastozi. Poslije ručka slijedila je kutija slatkiša za one koje su naručivale slatki desert, buket cvijeća za one koje su povjerljivo pričale priče o svojim prošlim ljubavima pa čak i šetnja ruku pod ruku uz Oceansku cestu za udovicu kojoj je nedavno preminuo suprug, koja mu se povjerila kako su ona i njena ljubav običavali svakodnevno šetati uz more. U svakoj je situacija točno znao kako postupati.
Hansen je bio svjestan činjenice da su sve te žene bile inteligentne i da su neke od njih bile škrte. Dionice koje im je prodavao bile su takve da bi čak i srednje dobar ulagač rekao da imaju izgleda. U stvari, jedno od ulaganja je bilo uspješno za jednu staru gospođu, a tragično za njega, no na kraju je ipak i on uspio nešto zaraditi. Zato je sada, kako bi se osigurao, odlučio predložiti svojoj potencijalnoj klijentici da nazove gospođu Albertu Downing u Providenceu kako bi dobila potvrdu njegove stručnosti.
"Gospođa Downing je uložila sto tisuća dolara i u jednom tjednu zaradila tristo tisuća", mogao je reći svom perspektivnom klijentu. Ta je izjava bila točna. Činjenica je da je cijena dionica umjetno održavana i da mu je gospođa Downing rekla da ih proda, što je bilo suprotno njegovom savjetu, i u to mu se vrijeme činilo tragedijom. Morali su podići novac kako bi joj isplatili zaradu, ali ako ništa drugo, sada imaju prave preporuke plave krvi.
Cora Gebhart je pojela posljednji specijalitet objeda. "Izvrsno", rekla je dok je pijuckala chardonnay iz svoje čaše. Hansen je želio naručiti punu bocu, no ona mu je odlučno rekla da joj je jedna čašica uz ručak posve dovoljna.
Douglas je stavio nož na tanjur i pažljivo polegao vilicu do njega s vršcima okrenutim prema dolje. Europski način.
Cora Gebhart je uzdahnula. "Baš je tako moj suprug uvijek odlagao srebrninu na tanjur. Jeste li se i vi školovali u Europi?" "Prvu sam godinu studija završio na Sorbonni", Hansen je nonšalantno odgovorio.
"Kako uzbudljivo!" gospođa Gebhart je uzviknula i odmah se prebacila na savršeni francuski koji je Douglas očajnički pokušavao pratiti. ,
Vrlo je brzo podigao ruku nasmijavši se. "Francuski čitam i pišem, no prošlo je jedanaest godina otkad sam se vratio i bojim se da sam malo zahrđao. En anglais, s'il vous plait."
Zajedno su se smijali, no Hansenova je antena bila izdignuta u zrak. Je li ga to gospođa Gebhart testirala? upitao se. Prokomentirala je njegovu lijepu jaknu od tvida i njegov sofisticiran izgled rekavši kako je neobično vidjeti jednog mladića odjevenog u klasičnu odjeću u ovo vrijeme, kad mladi ljudi, uključujući i njenog unuka, uvijek izgledaju
57
kao da su se upravo vratili s izleta. Je li mu pokušavala reći na svoj način da ga je pročitala? Da li je znala da nije diplomirao na poslovnoj školi Williams i Wharton, kao što je to tvrdio?
Znao je da je njegova vitka, plava, aristokratska pojava bila impresivna. Uz pomoć svog izgleda dobio je poslove na visokom položaju u kompanijama Merril Lynch i Salmon Brothers, no niti na jednom nije ostao duže od šest mjeseci.
Sljedeća izjava gospođe Gebhart ga je umirila. "Mislim da sam se previše raspričala", rekla je. "Veći dio svog novca sam ostavila u zakladama kako bi moji unuci mogli kupiti što više izlizanih traperica: I zato, nemam puno na raspolaganju. Razmišljala sam da se preselim u jednu od umirovljeničkih rezidencija - nedavno sam posjetila Latham Manor - no morat ću se useliti u jednu od manjih jedinica, a navikla sam na puno veći prostor." Zastala je i uputila pogled Hansenu. "Planiram uložiti tristo tisuća dolara u dionice koje ste mi predložili."
Pokušao je sakriti svoje osjećaje, no uspio je na jedvite jade. Iznos koji je spomenula bio je puno veći od onog kojem se nadao. "Moj se računovođa protivi mojim nakanama, no sve mi se više čini da on i nije baš dobar u svom poslu. Znate li ga? Zove se Robert Stephens. Živi u Portsmouthu." '
Hansenu je ime bilo poznato. Robert Stephens je vodio brigu o poreznim davanjima gospođe Arlington koja je izgubila cijelo bogatstvo uloživši u dionice tvornice elektronske opreme koiu joj je on preporučio.
"No njega plaćam da vodi brigu o porezu, a ne o mom životu", gospođa Gebhart je nastavila, "i zato ću bez prethodnog razgovora s njim, prodati svoje obveznice i dopustiti vam da zaradite za mene. Sada, budući da sam donijela odluku, mislim da bi mi pasala još jedna čaša vina."
I dok je podnevno sunce zlatnom toplinom umivalo restoran, njih dvoje su nazdravili.
Maggie je na grobljima St. Mary i Trinity ostala gotovo dva sata. U nekim su se dijelovima, koje je željela snimiti, odvijali pogrebi tako da je morala pričekati dok se povorke ne raziđu.
Predivan i topao dan kosio se s njenom potragom, no nastavila je i posjetila sve grobove na kojima je dan prije bila s Gretom Shipley i snimila ih iz svih kutova.
Intuicija ju je odvela do groba gospođe Rhienlander - posljednjeg groba na kojem su bile i zato je obrnula red kojeg su se jučer držale počevši od gospođe Rhinelander i završivši na Nualinom grobu.
58
Kod posljednjeg se groba pojavila djevojčica osam-devet godina stara koja ju je netremice promatrala.
Kad je Maggie premotala istrošenu rolu filma, okrenula se prema njoj i rekla: "Bog, ja sam Maggie, a kako se ti zoveš?" "Marianne. Zašto slikaš ovo mjesto?"
"Pa, ja sam fotograf i radim neke specijalne projekte, a ovaj je jedan od njih."
"Hoćeš li snimiti grob mog djeda? Ena ga! Ondje!" Pokazala je na lijevo gdje je nekoliko žena stajalo pokraj visoke nadgrobne ploče.
"Ne, mislim da neću. Zapravo, za danas sam gotova. Ali, svejedno, hvala ti: I žao mi je zbog tvog djeda."
"Danas je treća godišnjica njegove smrti. Ponovo se oženio s osamdeset i dvije godine. Mama kaže da ga je ta žena uništila."
Maggie je pokušala sakriti osmijeh. "I to se ponekad dešava." "A tata kaže da je nakon pedeset godina provedenih s bakom,
na kraju ipak uspio proživjeti dvije lijepe godine. Gospođa koju je oženio sada ima novog dečka. Tata kaže da i njemu nije preostalo više od nekoliko godina života."
Maggie se nasmijala. "Mislim da je tvoj tata baš zabavan." "Da. Dobro, sada moram krenuti. Mama me zove. Vidimo se."
Nuala bi uživala u ovom razgovoru, pomislila je Maggie. Što tražim? zapitala se dok je gledala u grob. Cvijeće koje je donijela Greta Shipley počelo je venuti, ali što se tiče svega drugog, ovaj se grob nije ni u čemu razlikovao od ostalih. No ipak je iskoristila još jedan film.
Poslijepodne je proletilo. Uz pomoć karte raširene na sjedalu suvozača, Maggie se odvezla do centra Newporta. Budući da je profesionalni fotograf, više je voljela sama razvijati svoje slike i zato je oklijevajući ostavila filmove kod fotografa. No realno gledajući, nije imala drugog izbora. Sa sobom nije ponijela ništa od svoje opreme; učinilo joj se presloženim_ za tako kratak put. Nakon što joj je fotograf obećao da će fotografije biti gotove sljedećeg dana, otišla je na hamburger i Coca-Colu u pivnicu Brick Alley i zatim je pronašla butik smješten u ulici Thames gdje je kupila dvije veste - crnu i bijelu - dvije dugačke suknje i svijetlosmeđi sako s odgovarajućim hlačama. Nova odjeća, u kombinaciji s onim što je sa sobom ponijela, bit će joj dovoljna za deset dana. A osim toga, stvarno joj se sviđala.
Newport je zaista nešto posebno, razmišljala je dok se vozila Oceanskom cestom prema Nualinoj kući.
Moja kuća, ispravila se još uvijek iznenađena istinom. Malcolm Norton se dogovorio s Nualom da će kupiti kuću, Maggie je to znala. Rekao je da želi razgovarati sa mnom. Naravno, razlog sastanku mora biti kuća. Želim li ju prodati? upitala se. Sinoć bi sigurno rekla: "Vjerojatno." Ali sada, u ovom trenutku dok uživam u oceanu i preslatkom tihom gradiću, više nisam sigurna.
59
Ne. Da u ovom trenutku moram donijeti odluku, pomislila je, ne bih ju prodala.
U četiri i trideset, sestra Zelda Markey je završila smjenu i javila se, kako joj je bilo naređeno, u ured doktora Williama Lanea. Znala je da će ju pozvati na red, a i znala je zašto: Greta Shipley se požalila na nju. Pa, sestra Markey je bila spremna suočiti se s doktorom Laneom.
Pogledaj ga, pomislila je kad joj je uputio ljutit pogled preko stola. Kladim se da ne zna razliku između ospica i vodenih kozica. Ili snažnog udaranja srca i srčanog napada.
Bio je namrgođen, no grašci znoja na njegovom čelu su joj otkrivali koliko se neugodno osjećao zbog njihovog susreta. Odlučila mu je olakšati situaciju zato što je znala da je dobro smišljen napad, najbolja odbrana.
"Doktore," počela je, "znam točno što mi namjeravate reći: Činjenica je da gospođa Shipley dosta vremena provodi spavajući, mnogo više nego što je to činila prije nekoliko tjedana i zato sam bila zabrinuta. Najvjerojatnije se radi o emocionalnom šoku izazvanom smrću njene prijateljice, ali uvjeravam vas da vrata otvaram jedino u slučaju kad nakon nekoliko kucanja ne dobijem odgovor."
U očima doktora Lanea primijetila je notu nesigurnosti prije nego je rekao: "Onda vas moram savjetovati, gospođice Markey, da tek ako gospođa Shipley ne odgovori nakon nekog razumnog vremena, otvorite vrata. Činjenica je da je jako ljuta zbog vašeg ponašanja, a ja sve želim raščistiti prije nego nastane nerješiv problem."
"Ali, doktore Lane, da prije dvije večeri nisam ušla u njenu sobu, kad je doživjela napad, moglo se dogoditi nešto strašno." "Ali napad je preboljela vrlo brzo, a osim toga, pokazalo se da nije bio ozbiljan. Cijenim vašu brigu, ali ne smijemo dozvoliti da mi se gospođa Shipley još koji put požali. Jesmo li se razumjeli, gospodo Markey?"
"Da, doktore."
"Planira li gospođa Shipley večerati u blagovaonici?"
"O pa da, ne samo da će prisustvovati, već ima i gošću, gospođicu Holloway, pokćerku gospođe Moore. Obavijestila je gospođu Lane. Rekla joj je da će gospođica Holloway uzeti stvari koje su pripadale gospođi Moore."
"Tako dakle. Hvala vam, gospođice Markey."
Čim je otišla, Lane je uzeo slušalicu i nazvao svoju suprugu kući. Kad se javila, viknuo je: "Zašto mi nisi rekla da će Maggie Holloway danas ovdje večerati?"
"Zašto? Kakve to ima veze?" Odile je zbunjeno pitala. "Zato što -" Lane je zatvorio usta i duboko udahnuo. Neke je stvari najbolje zadržati za
60
sebe. "Moram biti obaviješten o svim gostima koji kod nas objeduju", rekao je. "Ako ništa drugo, a onda zato što ih želim pozdraviti."
"Dragi, toga sam svjesna. Dogovorila sam večeru u rezidenciji za nas. Gospođa Shipley me je nezahvalno odbila kad sam joj predložila da nam se njih dvije priduže za stolom. Ali, ako ništa drugo, imat ćeš priliku razgovarati s Maggie Holloway za vrijeme sata druženja."
"U redu." Zastao je, kao da je želio još nešto reći, no predomislio se. "Stižem za desetak minuta."
"I trebao bi ako se želiš osvježiti." Odilein srdačan osmijeh je razljutio Lanea.
"Na kraju krajeva, dragi," nastavila je, "ako pravila nalažu formalnu odjeću za vrijeme večere, mislim da bi direktor i njegova supruga morali biti primjer svima. Slažeš li se sa mnom?"
Earl Bateman je imao mali stan u studenskom domu Hutchinson. Otkrio je mali, liberalni umjetnički koledž smješten u mirnom dijelu Providencea, idealno mjesto za istraživanja za njegova predavanja. Zasjenjen okolnim ustanovama za visoko obrazovanje, Hutchinson je bez obzira na to imao visoke standarde, a Earlov je studij antropologije smatran najvećom atrakcijom.
"Antropologija: Znanost koja proučava korijene, fizički i kulturološki razvoj, rasne značajke, društvene običaje i vjerovanja čovječanstva." Earl je započeo semestar zatraživši od svojih studenata da upamte te riječi. Osim što je volio predavati, razlikovao se od svojih kolega po tome što je vjerovao da pravo znanje o ljudima bilo koje kulture počinje s proučavanjem posmrtnih rituala.
Bio je to predmet koji ga je uvijek i nanovo fascinirao. Ili slušače, što pokazuje i sve veći broj zahtjeva za njegovim predavanjima. U stvari, u posljednjih godinu i pol dana nekoliko mu je državnih ureda predavača ponudilo pristojne honorare za njegovo prisustvo i govor na službenim ručkovima i večerama.
Njihova je pisma prihvatio kao pohvalu: "Kako smo razumjeli, profesore, vaša su predavanja na temu smrti jako zanimljiva", bio je tipičan tekst pisama koje je redovito primao. Njihove je odgovore također smatrao nagradom. Cijena njegovih predavanja je sada iznosila tri tisuće dolara, plus troškovi i dobivao je više ponuda nego što je mogao prihvatiti.
Danas, u srijedu, Earlovo posljednje predavanje bilo je u dva sata poslije podne što mu je omogućilo da još malo uljepša govor koji je pripremio za ženski klub i da odgovori na poštu. Jedno ga se pismo, koje je nedavno primio, toliko dojmilo da ga nije mogao izbaciti iz glave.

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Kablovska stanica mu je poslala pismo u kojem su ga upitali ima li dovoljno materijala za seriju polusatnih dokumentarnih televizijskih emisija na temu kulturoloških aspekata smrti. Honorar vjerojatno neće biti visok, no naglasili su mu da su se slični nastupi pokazali korisnima većem broju njihovih drugih gostiju.
Dovoljno materijala? Earl je pomislio sarkastično i stavio noge na stol. Naravno da imam dovoljno materijala. Maske smrti, na primjer, pomislio je. Nikada nisam govorio o toj temi. Egipćani i Rimljani su ih imali. Firentinci su ih počeli izrađivati pred kraj četrnaestog stoljeća. Nekoliko je ljudi otkrilo da postoji i maska smrti Georga Washingtona, njegovo smireno pa čak i aristokratsko lice u vječitom spokoju bez bilo kakvih znakova pokvarenih drvenih zuba koji su mu kvarili izgled.
U suštini, bilo je potrebno unijeti element ljudske zainteresiranosti tako da se ljudi o kojima se govori ne smatraju objektima bizarnog zanimanja, već simpatičnom braćom.
Tema večerašnjeg predavanja je dovela Earla do mnogih drugih tema. Večeras, naravno, pričat će o odječi koju je nosila obitelj preminulog kroz povijest. No tijekom istraživanja za ovo predavanje otkrio je da su knjige o običajima otmjenog društva predstavljale bogat izvor drukčijeg materijala.
Neki citati Amy Vanderbilt koji uključuju i njen savjet star pola stoljeća o vezanju batića zvona u svrhu zaštite ožalošćenog i izbjegavanje upotrebe riječi kao što su "umro", "smrt" ili "ubijen" kako bi se izrazila sućut.
Batić! Viktorijanci su se užasavali pomisli da budu živi zakopani i zato su tražili da im se zvonce objesi iznad groba - zvonce s koncem ili žicom provučenom kroz cijev spojeno s lijesom tako da je osoba, u slučaju da je živa zakopana, mogla zvoniti. Ali nije se usudio, a nije ni mogao još jednom dodirnuti tu temu.
Earl je znao da ima ili da može pronaći dosta materijala za nekoliko serija. Uskoro ću postati poznat, zabavljao se. On, Earl, predmet šala u obitelji, pokazat će im svima - onim lijenim, razuzdanim bratićima, izvanbračnim potomcima ludog i škrtog lopova koji se prijevarom i krađom dočepao svog bogatstva.
Osjetio je da mu je srce počelo jače udarati. Nemoj razmišljati o njima! upozorio se. Usredotoči se na predavanje i na istraživanje potrebno za kablovsku televiziju. Postojala je još jedna tema o kojoj je razmišljao, a za koju je znao da će biti izvrsno primljena.
Ali, kao prvo ... morat će nešto popiti. Samo jedno piće, obećao je samom sebi dok je pripremao jako suhi martini. Kad je progutao prvi gutljaj, sjetio se činjenice da je često prije smrti, osoba bliska onoj koja se približavala smrti, doživljavala nešto poput predskazanja, neku vrstu nelagode ili upozorenja na ono što se približavalo.
Kad je ponovo sjeo, skinuo je naočale, protrljao oči i glavu naslonio na kauč na rasklapanje koji je također koristio i kao krevet.
62
Netko blizak ... "Kao ja", rekao je glasno. "Ja zapravo i nisam toliko blizak s Maggie Holloway, ali ona u stvari ni sa kim nije bliska. Možda sam baš zato ja odabran. Znam da će Maggie umrijeti vrlo brzo, kao što sam znao da je Nuali preostalo tek nekoliko sati života."
Tri sata kasnije, poslije oduševljenog pljeska publike, započeo je svoje predavanje veselim i nekako neprikladnim osmijehom. "Ne volimo o tome razgovarati, ali svi ćemo umrijeti. Često je datum odgođen. Svi smo čuli za ljude koji su doživjeli kliničku smrt i onda se vratili među žive. Ali u većini slučajeva bogovi su progovorili, i biblijsko proročanstvo: 'Prah si bio. U prah ćeš se pretvoriti', je bilo ispunjeno."
Zastao je dok je publika još uvijek bila pod dojmom njegovih riječi. Maggieno lice mu se pojavilo u glavi - oblačić tamne kose koji je okruživao malo, okruglo lice, markantne crte nad kojima dominiraju plave oči, predivne i pune boli ...
Na kraju se utješio, uskoro više neće osjećati nikakvu bol.
Angela, slatkorječiva sluškinja koja ju je primila jučer, pokazala je Maggie ormarić s umjetničkim alatom koji je pripadao Nuali. Tipično za Nualu, pomislila je Maggie. Bio je neuredno pobacan po policama, no susretljivošću Angele, nije joj trebalo puno vremena da ga spremi u kutije i, uz pomoć kuhinjskog pomoćnika prenese u automobil.
"Gospođa Shipley vas čeka u svom apartmanu", rekla joj je sluškinja. "Odvest ću vas k njoj."
"Hvala vam."
Mlada je žena oklijevala na tren i pogledala okolo po sobi za društvene aktivnosti. "Kad bi gospođa Moore ovdje održavala svoju radionicu, svi su se dobro zabavljali. Uopće nije bilo važno to što gotovo nitko od njih nije mogao povući ravnu liniju. Prije samo dva tjedna, svima je počela govoriti da se prisjete neke od krilatica iz Drugog svjetskog rata - krilatica kakve su se nalazile na velikim posterima. Čak se i gospođa Shipley pridružila, unatoč činjenice da je nešto prije, istog dana, bila jako uzrujana."
"Znate li zašto je bila uzrujana?"
"Gospođa Rhinelander je umrla u ponedjeljak. Bile su dobre prijateljice. Ja sam pomagala u podjeli materijala, a oni su izgovarali krilatice poput: 'Neka samo lete', koju je gospođa Moore oslikala - zastavu koja leti iza aviona - a ostali precrtavali. Zatim je netko rekao: 'Ne pričaj, prijatelju! Žvaći Topps žvakaće gume."'
"To je bila krilatica?" Maggie je uzviknula.
"Da. Svi su se počeli smijati, ali gospođa Moore je objasnila da je to bilo upozorenje ljudima koji su radili u vojnoj industriji da paze što govore, budući da se ni za koga sa sigurnošću nije moglo reći da nije
63
špijun", Angela se nasmijala. "To je bio posljednji sat umjetnosti koji je vodila gospođa Moore. Svima nam nedostaje. Mislim da bi sada bilo najpametnije da vas odvedem gospođi Shipley", rekla je.
Topao osmijeh koji je gospođa Shipley uputila Maggie nije uspio sakriti sive podočnjake i sivilo oko njenih usana. Maggie je također primijetila da se, kad je ustala, oslonila na stolicu. Djelovala je umorno i puno lošije nego jučer.
"Maggie, izgledaš predivno. A i baš mi je drago da si prihvatila moj poziv upućen u posljednji čas", rekla je gospođa Shipley. "Ali večeras će s nama sjediti jako dobri ljudi i mislim da ćeš se dobro provesti. Pomislila sam da bismo mogle popiti aperitiv prije nego siđemo."
"Baš dobra ideja", Maggie se složila.
"Nadam se da voliš šeri. Bojim se da je to sve što ti mogu ponuditi."
"Ne brinite, volim šeri."
Dobrovoljno, Angela je prišla ormariću, natočila tekućinu boje jantara iz boce u antikne kristalne čaše i ponudila ih pićem. Zatim je tiho izišla iz sobe.
"Ova je djevojka pravo zlato", rekla je gospođa Shipley. "Toliko je brižna, a i ljubazna prema meni. Bojim se da tako nešto ne pada na pamet drugima. No ne mogu reći da nisu dobri u svom poslu", dodala je brzo, "ali Angela je nešto posebno. Jesi li uzela Nualine stvari?"
"Da", Maggie je odgovorila. "Angela mi je pomogla. Pričala mi je o Nualinim predavanju na kojem je i sama prisustvovala. O onom kad ste crtali postere."
Greta Shipley se nasmijala. "Nuala je zaista na jedan dobar način bila lukava! Kad bismo došle ovamo nakon predavanja, uzela bi moje crteže - koji su, naravno, bili poprilično loši - i dopunjavala ih sitnim detaljima. Moraš ih vidjeti. Nalaze se u drugoj ladici", rekla je pokazavši na stol koji se nalazio pokraj sofe.
Maggie je otvorila ladicu i izvadila debeli blok za crtanje. Pregledavši ga, naježila se. Originalni crtež gospođe Shipley je sasvim malo podsjećao na radnika u vojnoj industriji s teškom kacigom kako razgovara s drugim radnikom u vlaku ili autobusu. Iza njih se nalazio lik izduženog lica u kratkom crnom ogrtaču i sa šeširom koji je prisluškivao razgovor.
Nuala je preko lica radnika nacrtala svoje i lice gospođe Shipley. A karikatura medicinske sestre s malim očima i prevelikim uhom lebdila je iznad špijuna.
"Da li ovo predstavlja nekoga odavde?" upitala je Maggie. Gospođa Shipley se nasmijala. "O pa da, naravno. Odvratnu špijunku, sestru Markey. Premda sam tog dana njeno njuškanje prihvatila kao šalu. Ali, sada više nisam sigurna."
"Zašto?" Maggie ju je brzo upitala.
64
"Ne znam", rekla je. "Možda zato što počinjem umišljati stvari. Starim se gospođama ponekad to događa. A sada doista mislim da bismo trebale sići u blagovaonicu."
Maggie se svidio veliki salon, lijepo uređen i bogato namješten. Prostorijom se širio žamor koji su stvarali simpatični stariji stanari.
Iz onoga što je Maggie vidjela, bili su od šezdeset do osamdeset godina stari premda joj je Greta Shipley šapnula da je privlačna žena u crnom, plišanom odijelu, s leđima uspravnim poput šipke za čišćenje puške i vražjim očima, upravo napunila devedeset i četiri godine.
"To je Letitia Bainbridge", šapnula je. "Ljudi su joj rekli da je luda zato što je odlučila platiti četiristo tisuća dolara za apartman kad je prije šest godina došla ovamo, no odgovorila im je da s obzirom na obiteljske gene, novac neće biti uzaludno potrošen. I, naravno, vrijeme je pokazalo točnost njene izjave. Ona će sjediti s nama za stolom. Svidjet će ti se. Vidjet ćeš."
"Primijetit ćeš da osoblje poslužuje goste a da ih prethodno ne pita što žele", nastavila je gospođa Shipley. "Većina gostiju ima dozvolu od doktora za čašu vina ili koktel uz večeru. A oni koji ne smiju, njih poslužuju mineralnom vodom Perrier ili nekim bezalkoholnim pićem."
Pažljivim su planiranjem stvorili ovo mjesto, pomislila je Maggie. Sad mi je jasno zašto je Nuala ozbiljno razmišljala da se preseli ovamo. Sjetila se da joj je doktor Lane rekao da bi Nuala ponovo predala molbu, da je ostala živa.
Gledajući oko sebe, Maggie je primijetila da joj se doktor Lane i njegova supruga približavaju. Odile Lane je na sebi imala bijelu svilenu bluzu i odgovarajuću dugačku suknju, odjeću koju je Maggie zamijetila u butiku u kojem je sama kupila nešto odjevnih predmeta. Dva puta kad su se srele - one večeri kad je Nuala ubijena i na njenom sprovodu - Maggie gotovo da i nije obraćala pažnju na nju. Sada je otkrila da je Odile u stvari jako lijepa žena.
Zatim je također zaključila da je, premda je gubio kosu, doktor Lane također bio privlačan muškarac. Njegovo je držanje bilo toplo i ljubazno. Kad joj je prišao, uzeo je njenu ruku, podigao ju do usana zaustavivši se neposredno prije nego ju je dodirnuo. Bio je to pozdrav na europski način.
"Kakva čast", rekao je, a njegov je glas vibrirao iskrenošću. "A moram također reći da sam primijetio da večeras izgledate svježe. Čini se da ste doista jaka žena."
"Oh, dragi, moraš li uvijek biti tako formalan?" Odile Lane se ubacila u razgovor. "Maggie, meni je također drago što vas vidim.
Kako vam se sviđa ovdje?" Mahnula je rukom pokazavši na elegantnu sobu.
"Mislim da je ovo, u usporedbi s nekim drugim staračkim domovima koje sam slikala, pravi raj."
65
"Zašto ste se odlučili slikati staračke domove?" upitao ju je doktor Lane.
"Dobila sam takav zadatak od jednog časopisa."
"Ako ikad poželite ovdje snimati - ne znam jesam li se dobro izrazio - samo nas obavijestite", ponudio se.
"Imat ću to na umu", odgovorila je Maggie.
"Kad smo saznali da dolazite, nadali smo se da ćete s nama sjediti za stolom", Odile Lane je rekla i uzdahnula, "ali gospođi Shipley se nije svidio naš poziv. Rekla je da želi da sjedite s njenim prijateljima, za stolom za kojim obično sjedi." Prstom je prekorila Gretu Shipley i rekla: "Zločesto, zločesto."
Maggie je primijetila da su se usne Grete Shipley stegnule. "Maggie," rekla je ljutito, "želim te upoznati s nekima od svojih prijatelja."
Nekoliko minuta kasnije, tiho je zvonce označilo da se večera poslužuje.
Greta Shipley je uzela Maggienu ruku dok su hodale hodnikom koji je vodio u blagovaonicu. Maggie je primijetila jasan drhtaj u njenom pokretu.
"Gospođo Shipley, jeste li zaista dobro?" Maggie ju je upitala.
"Da, u potpunosti, Samo sam malo uzbuđena zato što si došla. Sada znam zašto je Nuala bila toliko sretna i uzbuđena kad si se vratila u njen život."
U blagovaonici se nalazilo deset stolova, svaki za osam ljudi. "Oh, večeras su se odlučili za Limoges porculan i bijele stolnjake", gospođa Shipley je zadovoljno rekla. "Neki od stolova su pretjerano dotjerani za moj ukus."
Još jedna prelijepa prostorija, pomislila je Maggie. Iz onoga što je pročitala o rezidenciji, orginalni stol za bankete je bio za šezdeset ljudi.
"Nakon renovacije i preuređenja kuće, zastori su bili kopije onih u državnoj blagovaonici u Bijeloj kući", gospođa Shipley joj je rekla kad su sjele. "A sada, Maggie, moraš upoznati moje prijatelje s kojima inače večeram."
Maggie je sjedila s desne strane Greti Shipley. Žena do nje je bila Letitia Bainbridge koja je započela razgovor rekavši: "Baš ste lijepi. Koliko sam čula od Grete, niste udani. Postoji li netko poseban u vašem životu?"
"Ne", Maggie je sa smiješkom odgovorila i istovremeno osjetila dobro poznatu bol.
"Izvrsno", gospođa Bainbridge je odlučno rekla. "Ja imam unuka kojeg bi vam željela predstaviti. Kad je bio tinejdžer, mislila sam da je pomalo čudan. Imao je dugu kosu i nikad se nije odvajao od gitare. Dragi Bože! Ali sada, s trideset i pet godina, postao je muškarac kojeg bi svaka žena poželjela. Predsjednik je svoje kompanije. Radi nešto važno s računalima."
66
"Letitia spaja usamljena srca", rekla je jedna od osoba koja je sjedila za stolom.
"Upoznala sam njenog unuka. Zaboravi", Greta Shipley je tiho šapnula Maggie i zatim ju normalnim glasom predstavila drugim osobama koje su sjedile s njima za stolom - trima ženama i dvojici muškaraca. "Uspjela sam dovesti Bucklyjeve i Crenshawe za naš stol", rekla je. "Jedini je problem na ovakvim mjestima to što s vremenom postanu ženski paviljon tako da je razgovor s pripadnikom suprotnog spola prava rijetkost."
Grupa koja je sjedila za stolom, pokazala se zanimljivom, a Maggie se neprestano pitala zašto je Nuala tako nenadano promijenila svoju odluku o preseljenju ovamo. Sigurno to nije učinila zato što je mislila da trebam kuću, zaključila je. Znala je da mi je tata ostavio nešto novaca i da se mogu sama za sebe brinuti. Zašto onda?
Letitia Bainbridge je bila naročito zabavna s pričama o Newportu iz njene mladosti. "Vladala je anglomanija", rekla je uzdahnuvši. "Sve su majke željele udati svoje kćeri za Engleze plave krvi. Jadna Consuela Vanderbilt - njena joj je majka zaprijetila samoubojstvom ako se ne uda za grofa od Marlborougha. I na kraju je to učinila i snjim izdržala dvadeset godina. Zatim se razvela i udala za francuskog intelektualca, Jacquesa Balsana, i konačno postala sretna."
"A bio je tu i odvratni vlastelin Moore. Svi su znali da dolazi iz obične obitelji, ali pričao je da je potomak Briana Borua. Ali bio je šarmantan na svoj način i kupio je titulu i, naravno, bogato se oženio. Vjerujem da i nema velike razlike u vjenčanju osiromašenog aristokrata i američke nasljednice i osiromašenog potomka Mayflowera i milijunera koji je golim rukama stekao bogatstvo. Jedina je rezliku bila u tome što je vlastelinov Bog bio novac i sve bi učinio da ga se domogne. I na žalost, ista se osobina pojavila u brojnim nasljednicima."
Za vrijeme deserta, Anna Pritchard, koja se oporavljala od operacije boka, našalila se: "Greta, dok sam se šetala s gospođom Lane, znaš koga sam vidjela? Eleanor Chandler. Bila je s doktorom Laneom. Naravno, znam da me nije prepoznala i zato joj se nisam javila. Ali divila se tvom apartmanu. Sluškinja ga je baš pospremila i vrata su bila otvorena."
"Eleanor Chandler", Letitia Bainbridge je rekla. "Ona je išla u školu s mojom kćerkom. Poprilično nametljiva osoba, ako se ne varam. Zar razmišlja o preseljenju ovamo?"
"Ne znam", rekla je gospođa Pritchard, "ali ne mogu se sjetiti niti jednog drugog razloga zašto bi došla ovamo u razgledavanje. Greta, najbolje bi bilo da promijeniš brave. Ako Eleanor želi tvoj apartman, učinit će što god bude potrebno da te se riješi."
"Samo neka proba", Greta Shipley je rekla i glasno se nasmijala.
Na odlasku je gospođa Shipley izrazila želju da otprati Maggie do vrata.
67
"Bolje bi bilo da se ne mučite", Maggie joj je rekla. "Znam da ste umorni."
"Ma nije to ništa. Sutra ću im reći da mi obroke donesu u sobu. Cijeli ću dan ostati u krevetu."
"Onda ću vas sutra nazvati i nemojte da vas ne nađem u sobi." Maggie ju je nježno poljubila u obraz. "Do sutra", rekla je.
Šest dana nakon što je Nuala Moore ubijena u vlastitoj kući, narednik Chet Brower je postao siguran u svoju teoriju, no nikome ništa nije govorio. Nikakav slučajni provalnik nije počinio zločin, bio je siguran u to. Ubojica je netko tko je poznavao gospođu Moore, najvjerojatnije netko kome je vjerovala. Ali tko? I koji je motiv? upitao se.
Browerova je navika bila da o takvim pitanjima naglas razmišlja u društvu detektiva Jima Haggertyja. U četvrtak ujutro pozvao je Haggertyja u svoj ured kako bi porazgovarali o onome što ga je mučilo.
"Gospođa Moore je možda ostavila otključana vrata, a u tom je slučaju bilo tko mogao ući u kuću. S druge strane, moguće je da je otvorila vrata nekome koga je poznavala. U oba slučaja ne bi bilo znakova provale."
Jim Haggerty je s Browerom radio već petnaest godina. Znao je vrlo dobro da ga je koristio kao slušača i sve dok je Brower iznosio svoje pretpostavke, morao je pričekati prije nego progovori. Nikad neće zaboraviti kako ga je jedan od susjeda opisao: "Jim možda više nalikuje na trgovca, nego na policajca, ali razmišlja kao policajac."
Znao je da je taj komentar u stvari bio kompliment. Također je znao da je bio opravdan - njegova blaga pojava s naočalama nije baš bila nalik holivudskoj viziji super-policajca. Ali takav mu je izgled ponekad koristio. Njegova dobroćudna pojava je privlačila ljude koji su se u njegovom prisustvu osjećali ugodno, opušteno i slobodno su pričali.
"Nastavimo s pretpostavkom da se radi o nekome koga je znala", nastavio je Brower, njegovo se čelo namreškalo. "U tom slučaju lista osumnjčenih će uključivati gotovo sve stanovnike Newporta. Gospođu Moore su voljeli, a bila je i angažirana. Njen je posljednji projekt bila umjetnička radionica u rezidenciji Latham Manor."
Haggerty je znao da njegov šef nije odobravao mjesta poput Latham Manora. Mučila ga je pomisao da stariji građani ulažu toliko nepovratnog novca u neku vrstu kocke nadajući se da će poživjeti toliko koliko je potrebno da im se ulog isplati. No njegovo je vlastito mišljenje bilo da šef, budući da živi sa svojom punicom već dvadesetak godina, jednostavno zavidi bilo kome tko ima toliko novaca da može svoje roditelje smjestiti u tako luksuznu rezidenciju umjesto u sobu za goste.
68
"No mislim da možemo isključiti gotovo sve stanovnike Newporta ako uzmemo u obzir da tko god je ubio Nualu Moore i pretražio njenu kuću, nije mogao ne primijetiti da je pripremala večeru i da je očekivala goste", Brower je rekao.
"Stol je bio postavljen -" Haggerty je započeo i odmah zatvorio usta. Omeo je svog šefa.
Browerovo lice se još jače namrgodilo. "Upravo sam htio to spomenuti. A to znači da osobu koja je bila u kući nije brinulo to što svaki čas netko od gostiju može stići. A to znači da ćemo najvjerojatnije otkriti da je ubojica netko od uzvanika s kojima smo u petak na večer razgovarali u kući Nualinih susjeda. Ili manje vjerojatno, netko tko je znao da očekuje goste."
Zastao je. "Vrijeme je da se ozbiljno pozabavimo njima. Zaboravimo na sve što znamo o njima. Moramo krenuti od početka." Nagnuo se prema natrag. "Što ti misliš, Jime?"
Haggerty je pažljivo započeo. "Šefe, učinilo mi se da razmišljate na takav način, a vi znate da ja obožavam provoditi vrijeme s ljudima i zato sam provjerio neke sitnice. Mislim da sam otkrio što god zanimljivog."
Bower mu je uputio pogled pun oduševljenja. "Nastavi."
"Pa, siguran sam da ste primijetili izraz na licu one napuhane vreće, Malcolma Nortona, kad nam je gospođa Woods rekla sve o novoj oporuci i otkazanoj prodaji."
"Primijetio sam. Nazvao bih ga šokom i nevjericom pomiješanom s bijesom."
"Znate i sami da se Nortonov posao srozao na ugrize pasa i vrste razvoda koji uključuju raspravu o podjeli kamioneta i rabljenog automobila. Baš zato me je zanimalo gdje će pronaći novac koji mu je bio potreban da kupi kuću gospođe Moore. Također sam iskopao i mali trač o aferi između njega i njegove tajnice, žene po imenu Barbara Hoffman."
"Zanimljivo. I gdje je pronašao novac?" upitao je Brower. "Svoju je kuću stavio pod hipoteku, a ona je najvjerojatnije njegova najvrjednija nekretnina. Možda čak i jedina. Čak je nagovorio i svoju suprugu da potpiše papire."
"Zna li ona da ima ljubavnicu?"
"Koliko sam shvatio, toj ženi ništa ne može promaći." "Zašto bi onda riskirala njihov jedini zajednički imetak?" "To i mene zanima. Razgovarao sam s jednom osobom u poduzeću Hopkins Realtors - i dobio njihovo mišljenje o transakciji. Iskreno su bili iznenađeni da je Norton odlučio platiti dvjesto tisuća dolara za kuću gospođe Moore. Rekli su da kuću treba iz temelja preurediti i obnoviti."
"Ima li Nortonova djevojka novaca?"
"Ne. Sve što sam uspio saznati o njoj ukazalo je na to da je Barbara Hoffman dobra ženica, udovica koja je sama odgojila i odškolovala
69
svoju djecu i koja ima posve skroman račun u banci." Haggerty je zaskočio sljedeće pitanje. "Bratić moje supruge radi u banci. Hoffmanica na svoj račun stavlja pedeset dolara dva puta mjesečno."
"Pitanje je zašto je Norton želio tu kuću? Sakriva li se ispod nje nalazište nafte?"
"Ako postoji, ne može do njega. Dio imanja do mora potpada pod Wetlandov zakon. Dio na kojem je dozvoljena gradnja je vrlo mali što ograničava proširenje kuće iz koje se osim s trećeg kata ne pruža neki zadivljujući pogled."
"Mislim da bi bilo najbolje da porazgovaram s Nortonom", rekao je Brower.
"Predložio bih vam da porazgovarate i s njegovom suprugom, šefe. Sve što sam saznao o njoj dovelo me je do zaključka da je suviše škrta da bi pristala na hipoteku a da za nju nema jako dobar razlog od kojeg bi i ona imala itekako velike koristi."
"OK, to je dobar početak." Brower je ustao. "Ne znam jesi li vidio što smo otkrili o Maggie Holloway? Čini se da je čista. Njen joj je otac navodno ostavio nešto novaca, a čini se da kao fotograf dosta dobro zarađuje. Ne vidim zašto bi ju ona željela ubiti. Osim toga, uvjerili smo se i u točnost njene izjave o vremenu kad je krenula iz New Yorka prema Newportu. Portir u zgradi u kojoj se nalazi njezin stan je potvrdio njenu izjavu."
"Želio bih s njom porazgovarati", Haggerty se ponudio. "Iz telefonskog računa gospođe Moore otkrili smo da je šest ili sedam puta razgovarala s Maggie Holloway. Možda joj je gospođa Moore rekla nešto o ljudima koje je pozvala na večeru. Možda nam može reći nešto što bismo mogli iskoristiti kao trag."
Zastao je i dodao: "Ali, šefe, znate li što me izluđuje? Izluđuje me to što nemam pojma što je ubojica Nuale Moore tražio dok je pretraživao ili pretraživala kuću. Kladio bih se da je to ključ koji će nas odvesti do počinitelja zločina."
Maggie se probudila rano, no pričekala je do jedanaest sati
pa nazvala Gretu Shipley. Bila je zabrinuta zbog Gretinog zdravstvenog stanja i nadala se da se uspjela naspavati. U sobi se nitko nije javljao. Možda se gospođa Shipley osjećala puno bolje i zato je odlučila sići u prizemlje, rekla je samoj sebi.
Telefon je zazvonio petnaest minuta kasnije. Javio joj se doktor Lane. "Maggie, bojim se da imam tužnu vijest za vas", rekao je. "Gospođa Shipley nas je zamolila da ju ne uznemiravamo ujutro, ali prije sat vremena sestra Markey je ipak odlučila provjeriti je li sve u redu. Tijekom noći, preminula je u snu."
70
Maggie je nakon telefonskog poziva ostala još dugo sjediti, tupa od tuge, ali također ljuta zato što nije ustrajala da gospođa Shipley zatraži medicinsko mišljenje - mišljenje nekog doktora koji nije bio ni u kakvoj vezi s rezidencijom - kako bi se otkrilo što nije bilo u redu. Doktor Lane joj je rekao da sve ukazuje na prestanak rada srca. Jasno je da se cijelu večer nije dobro osjećala.
Prvo Nuala, a sada i Greta Shipley. Dvije žene, najbolje prijateljice, umrle su u samo dva tjedna, pomislila je Maggie. Bila je tako uzbuđena, toliko sretna zato što joj se Nuala vratila u život. A sada, sve ovo ...
Maggie se sjetila trenutka kad joj je Nuala poklonila prvu staklenku vlažne gline. Premda joj je bilo samo šest godina, Nuala je znala da je Maggie nadarena za umjetnost, ali ne za slikanje. "Ti nisi Rembrandt", Nuala joj je rekla nasmijavši se. "Ali vidjevši kako se igraš s plastelinom, učinilo mi se ..."
Ispred nje je stavila sliku Maggiene minijaturne pudlice Porgie. "Pokušaj ju izraditi", rekla joj je. To je bio početak. Od tada, Maggie je bila zaljubljena u kiparstvo. No dosta je rano također shvatila da bez obzira na to koliko ju je ono zadovoljavalo umjetnički, za nju je moglo biti samo hobi. Na sreću, i fotografija ju je zanimala - a u njoj je pokazala zavidan talent - i stoga je odlučila tu sagraditi karijeru. No njena strast prema kiparstvu nikada nije nestala.
Još uvijek se sjećam s koliko sam užitka dodirivala tu glinu, sjetila se Maggie, obrisala suzne oči i uputila se na treći kat. Bila sam nespretna, no otkrila sam da se nešto događa, da postoji nekakva veza između gline, mojih prstiju i mozga.
Sada, žalosna zbog vijesti o smrti Grete Shipley, nešto se dogodilo i Maggie je znala da mora ponovo uroniti svoje ruke u vlažnu glinu. Bit će to terapija, a osim toga imat će vremena razmisliti o svemu, pokušati otkriti što bi trebala učiniti.
Počela je raditi na Nualinom poprsju, no ubrzo je shvatila da iz glave nije mogla izbrisati lice Grete Shipley.
Sinoć je bila jako blijeda, sjetila se Maggie. Oslonila se na stolicu kad je ustala i onda me primila pod ruku dok smo hodale hodnikom prema blagovaonici; osjetila sam koliko joj je loše. Danas je namjeravala ostati u krevetu. Nije željela priznati, no bila je bolesna. A onaj dan kad smo posjetile groblje, rekla je da osjeća da se jako usporila i kako nema više energije.
To se i tati dogodilo, sjetila se Maggie. Njegovi su joj prijatelji rekli da je zbog umora preskočio dogovorenu večeru i rano otišao na spavanje. Nikad se nije probudio. I njegovo je srce jednostavno prestalo raditi. Doktor Lane je rekao da se isto dogodilo i Greti Shipley.
Prazno, pomislila je. Osjećam se tako prazno. Nema smisla da sada pokušavam raditi. Nemam inspiracije, zaključila je. Čak me je i glina iznevjerila.
71
Dragi Bože, pomislila je, još jedan sprovod. Greta Shipley nije imala djece, tako da će ju na posljednje počivalište otpratiti uglavnom prijatelji.
Sprovod. Riječ joj je proletjela glavom. Pomislila je na slike koje je snimila na groblju. Vjerojatno su već razvijene. Trebala bi ih pokupiti i proučiti. Ali zašto? Odmahnula je glavom. Još uvijek nije znala odgovor, ali bila je sigurna da postoji.
Filmove je ostavila kod fotografa u ulici Thames. Dok je parkirala auto, sjetila se kako je jučer, nešto dalje, kupila odjeću koju je odjenula za večeru s Gretom. Kako je prije manje od tjedan dana stigla u Newport, uzbuđena zbog posjete Nuali. Sada su obje žene bile mrtve. Postoji li veza? upitala se.
Debeli paket slika ju je čekao u fotografskoj radnji. Činovnik je iznenađeno pogledao u nju nakon što je vidio račun. "Željeli ste sve ove snimke uvećati, gospođice Holloway?" "Da, tako je."
Uspjela se oduprijeti porivu da odmah otvori paket. Kad stigne kući, otići će ravno u atelje i pažljivo pregledati slike.
Kad je stigla kući, kako bilo, ugledala je najnoviji model BMW-a parkiranog na voznom prilazu. Vozač, muškarac tridesetak godina star, je brzo izveo auto na cestu kako bi joj oslobodio prostor za parkiranje. A sam je stao na cestu, izašao iz auta i uputio se prema kući u trenutku kad je Maggie izišla iz auta.
Što želi? zapitala se. Bio je lijepo odjeven no nije se osjećala sigurno. Njegovo ju je agresivno prisustvo plašilo.
"Gospođice Holloway," rekao je, "nadam se da vas nisam preplašio. Ja sam Douglas Hansen. Pokušavao sam stupiti s vama u vezu, no na informacijama nisam dobio vaš broj telefona. I zato, budući da sam danas imao sastanak u Newportu, odlučio sam navratiti i ostaviti vam poruku. Na vratima je."
Gurnuo je ruku u džep i izvadio posjetnicu: Douglas Hansen, Savjetnik za ulaganje. Adresa je bila u Providenceu.
"Jedna od mojih klijentica mi je rekla da je gospođa Moore preminula. Nisam ju dobro poznavao, no nekoliko smo se puta sreli. Htio sam vam izraziti svoju sućut, ali i porazgovarati s vama o vašim planovima. Želio sam vas upitati namjeravate li prodati kuću."
"Hvala vam, gospodine Hansen, ali još uvijek nisam ništa odlučila", Maggie je tiho odgovorila. , "Razlog iz kojeg sam želio s vama razgovarati jest taj što sam vas, prije nego kuću povjerite nekoj agenciji za prodaju nekretnina, naravno ako ju odlučite prodati, želio izvjestiti da imam klijenticu koja je zainteresirana za kupnju preko mene kao posrednika. Njena kći planira razvod i zato želi imati mjesto u koje se može preseliti nakon što suprugu obznani svoje namjere. Znam da je na kući potrebno dosta toga napraviti, ali njena majka to može financirati. Njeno ćete ime zacijelo prepoznati."
"Najvjerojatnije ne. Ne znam puno ljudi u Newportu", Maggie je rekla.
72
"Onda recimo da bi mnogi ljudi odmah prepoznali ime. Zato me je i zamolila da budem posrednik. Diskrecija je jako važna." "Kako uopće znate da je kuća moja i da ja odlučujem o prodaji?" Maggie ga je upitala.
Hansen se nasmijao. "Gospođice Holloway, Newport je mali grad. Gospođa Moore je imala puno prijatelja. Neki od njih su moji klijenti."
Očekuje da ga uvedem u kuću kako bismo porazgovarali o svemu, pomislila je Maggie, ali neću to učiniti. Umjesto toga, neobavezno je rekla: "Kao što sam vam rekla, još uvijek nisam donijela odluku. Ali hvala vam na pokazanom zanimanju. Zadržat ću vašu posjetnicu." Okrenula se i uputila prema kući.
"Dozvolite mi da dodam da je moja klijentica spremna platiti dvjesto pedeset tisuća dolara. Vjerujem da je taj iznos znatno veći od ponude koju je gospođa Moore bila spremna prihvatiti."
"Čini se da znate dosta toga, gospođine Hansen", rekla je Maggie. "Newport je zaista malen grad. Još jednom vam se zahvaljujem. Nazvat ću vas ako se odlučim na prodaju." Ponovo se okrenula i uputila prema kući.
"Još samo nešto, gospođice Holloway. Moram vas zamoliti da ovu ponudu ne spominjete nikome. Previše bi ljudi moglo otkriti identitet moje klijentice, a to bi moglo stvoriti ozbiljne probleme njenoj kćerci."
"Ne morate se brinuti. Nemam običaj raspravljati o svom poslu ni, sa kim. Do viđenja, gospodine Hansen." Ovaj se put požurila prema kući. No on ju je očigledno još jednom odlučio zaustaviti. "Vidim da nosite mnoštvo fotografija", rekao je pokazavši na paket koji se nalazio ispod njene ruke. "Koliko mi je poznato, vi ste komercijalni fotograf. Ovo područje mora biti jako zanimljivo za vas."
Ovaj put Maggie nije odgovorila, već ga mrgodno pogledala, okrenula se, uspela stepenicama do trijema i prišla ulaznim vratima.
Poruka koju je Hansen spomenuo nalazila se na dršci do vrata. Maggie ju je uzela, no nije ju pročitala. Zatim je gurnula ključ u bravu. Kad je pogledala kroz prozor dnevnog boravka, ugledala je automobil Douglasa Hansena na odlasku. Odjednom je pomislila da se pomalo luckasto ponaša.
Jesam li se ja to počela bojati i vlastite sjene? zapitala se. Onaj čovjek mora da je pomislio da sam budala dok me je promatrao kako hitam prema ulaznim vratima. A njegovu ponudu ne bih smjela zanemariti. Ako se odlučim na prodaju, ponudio mi je pedeset tisuća dolara više nego što je bila ponuda Malcolma Nortona upućena Nuali. Nije ni čudo da je bio jako uzrujan nakon što nam je gospođa Woods rekla da je Nuala napisala novu oporuku znao je da se uspješno cjenkao.
Maggie je otišla u radnu sobu i otvorila omotnicu u kojoj su se nalazile fotografije. Uopće joj nije pomoglo to što je na Nualinom grobu ugledala uvenulo cvijeće koje je Greta Shipley ostavila tamo.
73
Kad je Neil Stephens skrenuo na vozni prilaz koji je vodio do kuće njegovih roditelja, uživao je u prekrasnom pogledu na drveće koje je označavalo rubove imanja i lišće prošarano bojama jeseni.
Zaustavivši se, nastavio se diviti i jesenskim biljkama posađenim oko kuće. Najnoviji hobi njegovog oca bilo je vrtlarstvo i u svakom je godišnjem dobu izlagao drukčije vrste cvijeća.
I prije nego je Neil uspio izaći iz auta, njegova je mama istrčala kroz stražnji ulaz. A kad je izašao iz auta, zagrlila ga je i ispružila ruku kako bi popravila njegovu frizuru - bila je to gesta koje se vrlo dobro sjećao iz mladosti.
"Oh, Neile, tako mi je drago što te vidim!" uzviknula je. Otac je došao za njom. Njegov je osmijeh oslikao sreću izazvanu susretom sa sinom, no, kako bilo, pozdrav mu je bio nešto manje srdačan. "Kasniš, momčino! Za pola sata počinje naš termin. Mama je spremila sendviče."
"Zaboravio sam palice", rekao je Neil, no odmah se i uozbiljio vidjevši zapanjen izraz na očevom licu. "Oprosti, šalio sam se." "Takve šale nisu smiješne. Morao sam nagovoriti Harryja Scotta da se zamijenimo za termine. Ako želimo, odigrati osamnaest rupa, na terenu moramo biti u dva. Večerat ćemo u klubu." Potapšao je Neila po ramenu. "Sine, drago mi je da si došao."
Tek kad su stigli do devete rupe, njegov je otac započeo razgovor koji je spomenuo preko telefona. "Jedna od starih cura o čijim se poreznim davanjima brinem je na rubu nervnog sloma", rekao je. "Neki ju je mladić nagovorio da uloži u neke sumnjive dionice i sada je ostala bez novca od kojeg je pod stare dane trebala živjeti. Nadala se da će se preseliti u jedan skupi starački dom koji sam ti spomenuo."
Neil je odmjeravao udarac i odabrao palicu iz torbe koju je nosio poslužitelj. Pažljivo je namjestio lopticu i onda zadovoljno kimnuo u trenutku kad se podigla u zrak leteći iznad jezerca i sletjevši na zelenilo odmah do rupe.
"Bolji si nego prije", njegov je otac zadovoljno primijetio. "No vidjet ćeš da ću ja uz pomoć željezne palice bolje proći." Razgovarali su dok su hodali prema sljedećoj rupi. "Tata, ovo što si mi maloprije rekao o toj ženi je nešto s čime se stalno susrećem", rekao je Neil. "Prije neki dan bračni par, o čijim se ulaganjima brinem već deset godina, došao je k meni u ured. Odlučni da svu svoju ušteđevinu ulože u najluđu besmislenu shemu za koju sam ikada čuo. Na sreću, uspio sam ih odgovoriti. Čini se da ta tvoja stara dama nije ni sa kim razgovarala, jesam li u pravu?" "Sa mnom nije."
"I dionice su bile na jednoj od burzi, ili su bile na listi?" "Bile su na listi."
74
"I, naravno, na kratko im je vrijednost porasla i onda pala poput kamena. I sada ne vrijede više od papira na kojem su otisnute."
"Otprilike tako."
"Vjerojatno si čuo izreku: Svake se minute rađaju gubitnici. Iz nekog razloga na burzi se to dešava svakih pola minute; dešava se da relativno razumni ljudi postaju gluhi na sve savjete kad im netko da nekakvu vruću preporuku."
"U ovom slučaju čini mi se da se također radi i o dodatnom pritisku. Kako bilo, bilo bi mi drago kada bi porazgovarao s njom. Zove se Laura Arlington. Možda bi s njom mogao pregledati ostatak njenog portfelja i pokušati povećati ostatak novca. Spomenuo sam joj tebe i rekla je da bi se željela s tobom sastati."
"Bilo bi mi drago, tata. Samo se nadam da nije prekasno."
U šest i trideset, odjeveni za večeru, sjedili su na terasi iza kuće i uživali u pogledu na Narragansettski zaljev.
"Mama, izgledaš predivno", rekao je Neil.
"Tvoja je mama uvijek bila lijepa, a sva ljubav i pažnja u kojoj je uživala, a koje sam joj ja pružio, su samo povećali njenu ljepotu", njegov je otac rekao. Primijetivši blage osmijehe na njihovim licima, dodao je: "Čemu se vas dvoje tako smijuljite?"
"Dragi, znaš vrlo dobro da sam i ja na tebi dosta radila", odgovorila je Dolores Stephens.
"Neile, da li se još uvijek viđaš s onom djevojkom koju si u kolovozu doveo ovamo?" upitao ga je otac.
"Kojom?" Neil je u prvom trenutku zbunjeno pitao. "Oh, Gina. Ne, zapravo i ne." Učinilo mu se da je stigao pravi trenutak da postavi pitanje o Maggie. "No postoji netko koga sam viđao, a tko se trenutačno nalazi u posjeti svojoj maćehi koja živi u Newportu. Zove se Maggie Holloway; na žalost, otišla je iz New Yorka, a ja sam ju zaboravio tražiti broj telefona."
"Kako se zove njena maćeha?" upitala ga je mama.
"Ne znam njeno prezime, ali njeno je ime jako neobično. Finnuala. Keltsko ime, čini mi se."
"Kao da sam ga već negdje čula", Dolores Stephens je polagano rekla pokušavajući se sjetiti gdje. "A ti, Roberte?"
"Čini mi se da nisam. Ne, prvi put čujem to ime", rekao joj je. "Zar to nije smiješno. Čini mi se da sam to ime nedavno čula", rekla je Dolores. "Hm, možda ću se kasnije sjetiti gdje."
Zazvonio je telefon. Dolores je ustala i javila se.
"Nema dugih razgovora", Robert Stephens je upozorio svoju suprugu. "Za deset minuta moramo krenuti."
No telefonski je poziv bio upućen njemu. "Laura Arlington", Dolores Stephens je rekla i pružila slušalicu bežičnog telefona svom suprugu. "Čini se jako uznemirenom."
75
Robert Stephens ju je dugo slušao prije nego je progovorio. Njegov se glas doimao umirujuće. "Laura, razboljet ćeš se. Moj sin, Neil, je u gradu. Razgovarao sam s njim o tebi i pristao se sastati s tobom i pregledati tvoj portfelj ujutro. A sada mi obećaj da ćeš se probati umiriti."
Posljednje predavanje Earla Batemana bilo je u jedan sat
poslije podne. Nekoliko je sati proveo u stanu u studentskom domu ocjenjujući seminarske radove. Zatim, baš u trenutku kad se spremao krenuti u Newport, zazvonio je telefon.
Javio se njegov bratić Liam. Nazvao ga je iz Bostona. Bio je iznenađen njegovim pozivom. Nikada nisu bili pretjerano bliski. Zašto li je sada nazvao, upitao se Earl.
Na Liamove iskrene pokušaje da normalno porazgovaraju odgovarao je jednosložnim riječima. Bilo mu je na vrhu jezika da spomene ponudu kablovske stanice, no znao je da bi ona ubrzo mogla postati predmetom zajedljivih obiteljskih šala. Možda bi mogao pozvati Liama na piće k sebi i ostaviti ček na tri tisuće dolara koji je dobio iz ureda predavača na mjestu gdje ga neće moći previdjeti. Dobra zamisao, zaključio je.
No postepeno je osjećao sve jači i jači bijes dok je Liam polako prelazio na pravi razlog svog poziva. Zamolio ga je da ako namjerava vikend provesti u Newportu, bez najave ne navraća k Maggie Holloway. Njegova posjeta prije neki dan ju je jako uznemirila.
"Zašto?" Earl je izgovorio ne prikrivajući bijes.
"Slušaj, Earle, ti misliš da možeš analizirati ljude. Pa, Maggie poznajem već godinu dana. Ona je prekrasna - u stvari, nadam se da ću joj uspjeti pokazati koliko mi znači. Ali, vjeruj mi, ona nije osoba koja će plakati na nečijem ramenu. Samodostatna je. Ona nije jedna od onih tvojih pretpovijesnih kretenkinja koje su se unakažavale zato što su bile nesretne."
"Ja predajem o plemenskim običajima, a ne pretpovijesnim kretenima", Earl je otresito rekao. "A svratio sam k njoj zato što sam iskreno pomislio da je, baš kao i Nuala, ostavila otključana vrata."
Liamov se glas umirio. "Earle, čini mi se da me nisi razumio. Pokušavam ti reći da Maggie nije sirota starica, poput Nuale. Nju ne moraš upozoravati, posebice ne na način na koji si to učinio. Prestrašio si je. Slušaj, zašto ne bismo otišli nekamo na piće preko vikenda?"
"U redu." Mahat će čekom Liamu pred nosom. "Dođi k meni sutra na večer u šest sati", rekao je Earl.

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
"Ne mogu. Sutra na večer vodim Maggie van na večeru. Može li u subotu?"
"U redu. Vidimo se."
Jako je zainteresiran za Maggie Holloway, pomislio je Earl nakon što je spustio slušalicu. Čovjek to nikada ne bi mogao zaključiti nakon što ju je na zabavi u restoranu Four Seasons ostavio da se sama snalazi. No to sliči na Liama, zaključio je. Da ja izlazim godinu dana s Maggie, posvetio bih joj puno više pažnje.
Još jednom je osjetio nešto čudno, predosjećaj da će se nešto loše dogoditi, da je Maggie Holloway u opasnosti, osjećaj jednak onom koji je osjetio prošli tjedan u vezi s Nualom.
Prvi je put Earl imao takav predosjećaj kad mu je bilo šesnaest godina. Nalazio se u bolnici u to vrijeme. Oporavljao se od operacije slijepog crijeva. Njegov najbolji prijatelj, Ted, je navratio do njega prije jedrenja.
Nešto je tjeralo Earla da zamoli Teda da ne odlazi nikuda na jahti, no učinilo mu se besmislenim. Sjetio se kako se cijelo poslijepodne osjećao kao da očekuje da počnu padati sjekire.
Tedov su brod pronašli dva dana kasnije, nasukan. Postojalo je više teorija o tome što se uistinu dogodilo, no nikada nije otkrivena prava istina.
Earl, naravno, nikada nije spominjao tu nesreću, a ni to da svog prijatelja nije upozorio. A sada se nije usuđivao razmišljati o drugim situacijama u kojima je osjetio isto.
Pet minuta kasnije, sjeo je u auto i krenuo na četrdeset i pet kilometara dugačku vožnju do Newporta. U četiri i trideset se zaustavio u maloj trgovini u gradu, kako bi kupio nešto hrane, i saznao da je Greta Shipley umrla.
"Prije nego se preselila u Latham Manor, ovdje je običavala kupovati", rekao je Ernest Winter, stariji vlasnik trgovine. "Zaista prava dama."
"Moji su roditelji bili njeni prijatelji", rekao je Earl. "Je li bila bolesna?"
"Koliko sam shvatio, već se dva tjedna nije dobro osjećala. Njene dvije dobre prijateljice su nedavno umrle, jedna u Latham Manoru, a druga je ubijena, gospođa Moore. Pretpostavljam da ju je to ubilo. Čudno, ali sjetio sam se da mi je prije mnogo godina gospođa Shipley rekla da smrt dolazi u trojkama. Čini se da je bila u pravu. Da se naježiš, zar ne?"
Earl je uzeo svoje stvari. Još jedna zanimljiva tema za predavanje, pomislio je. Moguće je da postoji psihološka osnova za tu izreku, kao što postoji i za mnoge druge? Njene su bliske prijateljice preminule. Je li duša Grete Shipley viknula za njima: "Čekajte! - I ja dolazim!"
To je već druga tema za seriju predavanja koje se danas dosjetio. Ranije je u novinama pročitao da će u Engleskoj uskoro otvoriti trgovinu gdje će ožalošćeni moći odabrati nužne predmete za sahranu - kovčeg, tkanine, odjeću za preminulog, cvijeće, knjigu žalosti, pa čak i
77
grob - i na taj će se način ukloniti uloga posrednika odnosno pogrebnih poduzeća.
Dobro je da su moji prodali svoje poduzeće, pomislio je Earl i pozdravio gospodina Wintera. S druge strane, novi vlasnici Pogrebnog društva Bateman su organizirali sprovod gospođe Rhinelander, Nualin sprovod, a najvjerojatnije će se pobrinuti i za gospođu Shipley. To je i za očekivati budući da je njegov otac organizirao posljednji ispraćaj njenog supruga.
Posao cvjeta, zaključio je tužno.
Dok su pratili Johna, šefa sale, u blagovaonici jacht kluba,
Robert Stephens je zastao i obratio se svojoj supruzi. "Pogledaj, Dolores, Cora Gebhart je ovdje. Pozdravimo je! Posljednji put kad smo se sreli, bojim se da sam bio malo pregrub s njom. I ona je spominjala da bi unovčila svoje obveznice i uložila novac u jednu od onih ludih kombinacija, a ja sam se razljutio. Nisam je uopće pitao o čemu se radi, već sam joj samo rekao da nikako to ne čini."
Rođeni diplomat, pomislio je Neil dok ih je lojalno pratio restoranom premda je primijetio da njegov otac nije dao nikakav znak Johnu koji je slijepo koračao prema stolu uz prozor nesvjestan činjenice da je izgubio obitelj Stephens.
"Cora, mislim da ti dugujem ispriku", Robert Stephens je započeo. "No mislim da također nisi upoznala mog sina, Neila." "Dobra večer, Roberte. Dolores, kako si?" Cora Gebhart je pogledala Neila, njene oči su zračile toplinom, a nije ni pokušala sakriti svoje zanimanje. "Tvoj tata neprestano priča o tebi. Ti si na čelu ureda Carson & Parker u New Yorku? Drago mi je da sam te konačno upoznala."
"Da, i meni je drago da sam vas upoznao. Sretan sam što čujem da otac stalno priča o meni. Veći dio mog života razmatra donosim li prave odluke."
"To me ne začuđuje. I meni to neprestano čini. Ali Roberte, ne brini, ne duguješ mi ispriku. Tražila sam tvoje mišljenje i ti si mi ga dao."
"To mi je drago čuti. Ne bih mogao podnijeti da još jedna moja klijentica izgubi sve ulažući u riskantne poslove."
"Ne brini za mene", Cora Gebhart je odgovorila.
"Roberte, jadni John nas s jelovnicima čeka kod našeg stola", rekla je Neilova majka.
Dok su koračali prema svom stolu, Neil se zapitao je li njegov otac primijetio ton u glasu gospođe Gebhart kad mu je rekla da se ne brine za nju. Kladim se da nije poslušala njegov savjet, zaključio je Neil.
78
Kad su završili s večerom, dok su pijuckali kavu, pošla ih je pozdraviti obitelj Scott.
"Neil, Harryju se moraš zahvaliti", rekao je Robert Stephens na taj način predstavivši svog sina. "On nam je danas ustupio svoj termin za golf."
"Ma to je prava sitnica"; Harry Scott je odgovorio. "Lynn je danas bila u Bostonu i zato smo planirali kasnije večerati." Njegova supruga, ugodna lica, je upitala: "Dolores, sjećaš li se da smo za Preservation Society ovdje za ručkom upoznale Gretu Shipley? Prije tri ili četiri godine. Sjedila je za našim stolom." "Da, jako mi se svidjela. Zašto?"
"Sinoć je umrla, u snu." "Žalosno."
"Ono što me zabrinjava", Lynn Scott je nastavila, "jest to što sam čula da su i njene dvije bliske prijateljice nedavno umrle zbog čega sam ju namjeravala nazvati. Jedna od njih je ona jadnica koja je u petak ubijena u svom domu. Ne vjerujem da nisi pročitala u novinama. Njena pokćerka iz New Yorka je otkrila tijelo."
"Pokćerka iz New Yorka!" Neil je uzviknuo.
Uzbuđena, njena ga je mama prekinula. "Dakle tu sam pročitala to ime. U novinama. Finnuala. Neile, to je žena koja je ubijena."
Kad su se vratili kući, Robert Stephens je pokazao uredno složene novine u garaži koje su čekale na recikliranje. "Članak je izašao u subotnjim novinama. Datum je bio 28.", rekao mu je otac. "Siguran sam da su u ovoj hrpi."
"Razlog iz kojeg se odmah nisam mogla sjetiti imena je taj što je navedeno ime Nuala Moore", rekla je njegova majka. "Tek su negdje na kraju napisali njeno puno ime."
Dvije minute kasnije, uznemiren, Neil je čitao članak o ubojstvu Nuale Moore. A u glavi je imao sliku presretne Maggie kad mu je rekla da je ponovo srela svoju maćehu i o njenim planovima da ju posjeti.
"Pružila mi je pet najsretnijih godina djetinjstva", rekla je. Maggie, Maggie, pomislio je Neil. Gdje li je sada? Je li se vratila u New York? Hitro je nazvao njen broj u New Yorku, ali na telefonskoj sekretarici je i dalje bila ista poruka - neće je biti u gradu sve do 13.
Adresa Nuale Moore se nalazila u članku, no kad je nazvao telefonske informacije, rečeno mu je da nemaju njen broj. "Prokletstvo!" uzviknuo je i naglo spustio slušalicu.
"Neile", njegova je mama brižno rekla. "Petnaest do jedanaest je. Ako je ta žena još uvijek u Newportu, u onoj kući, ili bilo gdje drugdje, sada nije vrijeme da ju tražiš. Ujutro se odvezi onamo, a ako ju ne nađeš, odi u policiju. U tijeku je istraga i budući da je otkrila tijelo, policija će zasigurno znati gdje da ju potražiš."
"Poslušaj majku, sine", rekao je njegov otac. "A sada, budući da si imao naporan dan, najbolje bi bilo da raspremiš stvari i odeš na spavanje."
79
"Mislim da ste u pravu. Hvala vam." Neil je poljubio mamu, dodirnuo očevo rame i snuždeno se uputio prema hodniku koji je vodio do spavaćih soba.
Dolores Stephens je pričekala dok se nije dovoljno udaljio i onda tiho rekla suprugu: "Čini mi se da je naš sin konačno upoznao djevojku do koje mu je zaista stalo."
Čak i detaljno pretraživanje svake uvećane snimke nije otkrila ništa na grobovima što se moglo urezati u njenu podsvijest.
Svi su grobovi izgledali jednako: nadgrobne ploče s različitom količinom posađenog cvijeća oko njih; trava još uvijek zelena, osim na Nualinom grobu na koji je nanesena tratina s vidljivim zakrpama.
Tratina. Iz nekog ju je razloga ta riječ mučila. Na grob gospođe Rhinelander je također nedavno nanesena. Umrla je dva tjedna ranije.
Maggie je još jednom pogledala snimke groba Constance Rhinelander upotrijebivši povećalo. Pregledala je svaki milimetar fotografija. Jedino što je privuklo njenu pažnju bila je rupica koja se nalazila između biljaka posađenih uz nadgrobnu ploču. Činilo se kao da je netko uzeo kamen ili nešto slično s tog mjesta. Tko god da je to učinio, to mjesto nije ni pokušao sakriti.
Još jednom je pogledala najbolje fotografije Nualinog groba. Tratina je bila ravna i jednolična sve do nadgrobne ploče, no na jednoj je od njih ugledala nešto - kremeni kamen - odmah iza cvijeća koje je jučer na njen grob stavila Greta Shipley. Je li moguće da se ondje nalazio zato što je jučer nakon sprovoda nemarno nanešena zemlja, ili je možda to bila nekakva oznaka groba? Na slici je bio vidljiv neobičan odsjaj ...
Pregledala je i preostale fotografije, no na njima nije uočila ništa što je moglo privući njenu pažnju.
Na kraju je odložila slike u kut uskog stola i uzela armaturu i zdjelu s vlažnom glinom.
Upotrijebivši najnovije Nualine fotografije koje je pronašla u kući, počela je izrađivati poprsje. Sljedećih nekoliko sati njeni su prsti bili stopljeni s glinom i nožem dok je oblikovala Nualino malo, slatko lice, velike, okrugle oči i dugačke trepavice. Na crtama je oko očiju, usta i vrata, i ramenima koja su bila povijena prema naprijed, naglasila njenu starost.
Kad je završila, znala je da je uspjela detaljima na licu prikazati ono što je najviše voljela kod Nuale - neukrotiv i veseo duh koji bi na nekom drugom mogao izgledati izvještačeno.
Kao kod Odile Lane, pomislila je i prisjetila se njenog prsta koji je prekorio Gretu Shipley prije samo dvadeset i četiri sata. "Zločesto, zločesto", rekla je.
80
Dok je pospremala, Maggie je razmišljala o ljudima s kojima je sinoć večerala. Mora da su jako uznemireni i potreseni, pomislila je. Na njima se jasno vidjelo koliko su uživali u Gretinom društvu, a sada je više nema. Tako iznenada.
Maggie je pogledala na ručni sat dok je silazila u prizemlje. Devet sati: ne bi trebalo biti prekasno za poziv gospođi Bainbridge, zaključila je.
Letitia Bainbridge se javila nakon prvog zvona. "Oh, Maggie, svima nam je srce prepuklo. Greta se nekoliko tjedana nije osjećala dobro, ali do tada je bila izvrsno. Znala sam da uzima lijekove za krvni tlak i srce, ali uzimala ih je već nekoliko godina i nikada nije imala nikakvih problema."
"I ja sam ju u tako kratkom vremenu zavoljela", rekla je Maggie iskreno. "Mogu zamisliti kako se vi osjećate. Znate li tko organizira sprovod?"
"Da. Pogrebno društvo Bateman će se pobrinuti oko svega. Pretpostavljam da ćemo svi završiti ondje. Misa zadušnica je u subotu ujutro u jedanaest sati u crkvi Trinity Episcopal, a sprovod je na groblju Trinity. Greta je ostavila upute da posljednji pozdrav bude u Batemanu između devet i deset i trideset."
"Bit ću ondje", obećala je Maggie. "Je li imala obitelj?" "Nekoliko rođaka. Mislim da će doći. Znam da im je ostavila nešto dionica i sve što se nalazi u apartmanu i zato mislim da bi joj morali pokazati barem toliko poštovanja." Letitia Bainbridge je na trenutak zastala i onda dodala: "Maggie, znaš li što me proganja? Najvjerojatnije posljednja stvar koju smo joj rekli bila je da bi, ako Eleanor Chandler želi njen apartman, trebala promijeniti brave."
"Ali nju je vaša izjava nasmijala", Maggie je rekla. "Molim vas, nemojte dozvoliti da vas to uznemirava."
"Oh, ali to me ne uznemirava. Uznemirava me činjenica da bih se kladila da će, bez obzira na listu, Eleanor Chandler dobiti njen studio."
Postala sam stručnjak za kasne večere, pomislila je Maggie u trenutku kad je čajnik stavila na kuhalo, ispržila jaja i ubacila dvije kriške kruha u toster - i ne baš zanimljive, dodala je. Ako ništa drugo, sutra na večer će mi Liam priuštiti gozbu.
Baš mi je drago da ćemo se vidjeti, zaključila je Maggie. Zabavan je na neki divlji način. Zapitala se je li razgovarao s Earlom Batemanom u vezi njegove nenadane posjete. Nadala se da je.
Ne želeći ostati u kuhinji više ni trena, hranu je stavila na pladanj i odnijela ga u dnevni boravak. Premda je Nuala ubijena u ovoj sobi prije samo tjedan dana, Maggie je shvatila da ju je njena maćeha smatrala toplim i udobnim mjestom.
Strane i stražnji dio kamina su bili crni od dima, a donji je dio ukazivao na to da ga je često koristila. Maggie je mogla zamisliti rasplamsalu vatru za hladnih zimskih večeri u Novoj Engleskoj.
81
Police su bile krcate knjigama zanimljivih naslova, mnoge su joj bile poznate, a one ostale je željela istražiti. Jednom je već pregledala foto albume - deseci fotografija Nuale s Timom Mooreom prikazivale su da je dvoje ljudi uživalo jedno u drugom.
Veće, uokvirene fotografije Tima i Nuale - na brodu s prijateljima, na službenim večerama, na praznicima - bile su razbacane po zidovima.
Duboka, stara klupska stolica je najvjerojatnije bila njegova, zaključila je Maggie. Sjetila se da je Nuala, kad je čitala, pričala ili gledala televiziju, uvijek sjedila u kutu s rukama naslonjenim na naslonjač i držač za ruku.
Nije ni čudo da se nije željela preseliti u Latham Manor, zaključila je Maggie. Svakom bi bilo teško napustiti dom u kojem je doživio toliko sretnih trenutaka.
No isto je tako bilo jasno da je razmišljala o preseljenju. Prve večeri, za vrijeme večere nakon susreta na zabavi Mooreovih, Nuala je spomenula da je apartman u rezidenciji koji je željela ispražnjen.
O kojem je apartmanu pričala? zapitala se Maggie. Nikad o tome nisu razgovarale.
Maggie je iznenađeno shvatila da joj se ruke tresu. Pažljivo je na stol stavila šalicu i tanjurić. Je li moguće da je apartman koji je željela pripadao prijateljici Grete Shipley, Constance Rhinelander?
zamolio ju je za malo tišine, ali doktor William Lane je znao
da njegova želja neće biti uslišana. Odile je bila navijena poput pomahnitale vjetrenjače. Ležao je u krevetu sklopljenih očiju moleći se da ugasi svjetlo. Ali, umjesto toga, sjedila je za toaletnim stolićem, češljala kosu i istovremeno izbacivala bujicu riječi.
"Posljednji su dani zaista puni iskušenja, zar ne, dragi? Svi su obožavali Gretu Shipley, a ona je također bila i jedna od naših glavnih članica. Znaš, dvije najsimpatičnije dame su nas napustile u dva tjedna. Naravno, gospođa Rhinelander je imala osamdeset i tri godine, ali posve se dobro držala - i onda, tako iznenada, svi smo počeli zamjećivati da je počela venuti. U tim godinama smrt dolazi baš na takav način, zar ne? Umiranje? Tijelo jednostavno odumire."
Odile, čini se, nije primjećivala da njen suprug ne odgovara na njena pitanja. No to nije bilo važno; svejedno je nastavila. "Naravno, sestra Markey je bila zabrinuta zbog napada koji je doživjela Greta Shipley u ponedjeljak na večer. Jutros mi je rekla da je jučer ponovo o tome s tobom razgovarala."
"Pregledao sam gospođu Shipley odmah nakon napada", rekao je doktor Lane. "Nije bilo razloga za uzbunu. Sestra Markey je spomenula
82
tu epizodu samo zato što je pokušavala opravdati svoje nenajavljene upade u apartman gospođe Shipley."
"Naravno, ti si doktor, dragi."
Doktor Lane je iznenada otvorio oči. "Odile, ne želim da više o mojim pacijentima razgovaraš sa sestrom Markey", rekao je oštro.
Ne obazirući se na ton njegovog glasa, Odile je nastavila: "Ona nova vještakinja je jako mlada, zar ne? Kako se zove, Lara Horgan? Nisam znala da je doktor Johnson otišao u mirovinu."
"Od prvog, što znači od utorka."
"Zanima me zašto bi se bilo tko odlučio za profesiju patologa, posebice tako mlada i zgodna žena? No čini se da zaista zna što radi."
"Sumnjam da bi uopće dobila takav posao da nije dovoljno stručna", odgovorio je otresito. "Došla je s policijom samo zato što se nalazila u susjedstvu i zato što je željela provjeriti što se dogodilo. Postavila je zaista stručna pitanja u vezi povijesti bolesti gospođe Shipley. A sada, Odile, ako nemaš ništa protiv, stvarno mi je potreban san."
"Oh, dragi. Oprosti. Znam da si jako umoran i koliko su te posljednji dani uznemirili." Odile je odložila četku i skinula ogrtač.
Uvijek predivna, pomislio je doktor William Lane dok je promatrao svoju suprugu kako se sprema za počinak. U osamnaest godina braka, nije ju niti jedan jedini put vidio u spavaćici koja nije bila zamamna. Nekoć ga je uspijevala osvajati, ali više ne - već godinama.
Legla je u krevet i konačno ugasila svjetlo. Ali doktor William Lane više nije bio pospan. Kao i obično, Odile je uspjela reći nešto što nije mogao izbaciti iz glave.
Ona mlada patologinja je potpuno drukčija od dobrog starog doktora Johnsona. On je uvijek svojim potpisom potvrđivao potvrde o smrti koje bi mu doktor Lane dao. Budi pažljiv, Lane je upozorio samog sebe. U budućnosti moraš biti pažljiviji.
Kad je Maggie prvi put otvorila oči u petak ujutro, pogledala
je na sat i otkrila da je tek šest. Znala je da se najvjerojatnije dovoljno naspavala, no nije joj se još uvijek ustajalo i stoga je ponovo sklopila oči. Pola sata kasnije je zaspala i sanjala užasne snove koji su nestali kad je ponovo otvorila oči u sedam i trideset.
Ustala je osjećajući se mamurno. Boljela ju je glava. Odlučila je na brzinu pojesti lagani doručak i odmah potom otići u šetnju Oceanskom cestom kako bi razbistrila glavu. To mi je potrebno, pomislila je, posebice zato što tijekom jutra moram otići na groblja.
A sutra ćeš se nalaziti na groblju Trinity, na sprovodu gospođe Shipley, unutarnji ju je glas upozorio. Po prvi je puta Maggie postala svjesna činjenice da joj je gospođa Bainbridge rekla da će Greta Shipley biti
83
pokopana ondje. No to i nije bilo od neke važnosti. Ionako je danas namjeravala otići i na jedno i na drugo groblje. Nakon što je sinoć provela toliko vremena pregledavajući fotografije, željela je što prije otkriti što je stvaralo neobičan odsjaj na Nualinom grobu.
Istuširala se, obukla traperice i vestu i na brzinu popila voćni sok i kavu prije nego je otišla. Odmah joj je bilo drago zato što se odlučila na šetnju. Ranojesenski dan je bio očaravajući. Sunce ju je sve jače grijalo svojim žarkim zrakama, no budući da je puhao i svjež povjetarac, odlučila je ogrnuti jaknu. Cijeli je prizor upotpunjavalo i sudaranje valova s obalom i predivan miris soli i morskog života koji je ispunjavao zrak.
Mogla bih se zaijubiti u ovo mjesto, pomislila je. Nuala je kao djevojka ovdje provodila ljeta. Mora da joj je more jako nedostajalo nakon što se odselila.
Kilometar i pol dalje, Maggie se okrenula i ubrzala korak. Pogledala je prema gore i ugledala tek manji dio trećeg kata Nualine kuće - moje kuće. Previše je drveća okolo, zaključila je. Trebalo bi ih posjeći, ili obrezati. A i neobično je da na dijelu s kojeg bi se pružao zapanjujući pogled na ocean, nije ništa sagrađeno. Možda postoji nekakva zabrana izgradnje na tom dijelu?
To ju je pitanje mučilo i kad je završila sa šetnjom. Zaista bih se trebala raspitati o tome, odlučila je. Iz onoga što mi je Nuala rekla, Tim Moore je kupio ovaj posjed prije pedeset godina. Zar od onda nije došlo do promjene takve zabrane? zapitala se.
U kući se zadržala samo kratko kako bi popila još jednu šalicu kave. Na groblje se uputila točno u devet sati. Posjetu je željela što prije okončati.
U devet i petnaest, Neil Stephens je parkirao automobil ispred
poštanskog sandučića na kojem je stajalo prezime MOORE. Izašao je iz auta, uputio se stazom prema trijemu i pritisnuo zvonce. Odgovora nije bilo. Osjećajući se poput voajera, prišao je prozoru. Roleta je bila samo do pola spuštena tako da je mogao dobro promotriti prostoriju koja je djelovala kao dnevni boravak.
Ne znajući što traži, osim bilo kakvog opipljivog znaka da bi Maggie Holloway mogla biti unutra, otišao je iza kuće i provirio kroz kuhinjski prozor. Na štednjaku je vidio čajnik, a do sudopera su se nalazili tanjurić, šalica i čaša, naopako okrenuti kao da su ostavljeni da se iscijede i osuše. No jesu li ondje tek nekoliko minuta, ili već danima?
Konačno je zaključio da ne može ništa izgubiti ako pozvoni na zvono susjeda i upita je li bilo tko vidio Maggie. U prve dvije kuće nitko nije otvarao vrata. U trećoj je kući vrata otvorio simpatičan par star
84
šezdesetak godina. Na brzinu im je rekao zašto je došao i još brže otkrio da je imao sreće.
Par, koji se predstavio kao Irma i John Woods, rekao mu je za smrt Nuale Moore i prisustvo Maggie u njenoj kući. "Prošle smo subote planirali posjetiti našu kćerku, no posjetu smo odgodili do poslije Nualinog sprovoda", gospođa Woods je objasnila. "Vratili smo se sinoć. Znam da je Maggie ovdje. Nisam s njom razgovarala otkad smo se vratili, ali vidjela sam je jutros kako odlazi u šetnju."
"A ja sam ju prije petnaest minuta vidio kako u autu nekamo odlazi", rekao je John Woods.
Ponudili su ga kavom i ispričali mu sve o večeri kad se dogodilo umorstvo.
"Maggie je predivna djevojka", Irma Woods je uzdahnula. "Na njoj se vidi da joj je srce prepuklo zbog Nualine smrti, ali jaka je. Bol se vidi u njenim očima."
Maggie, pomislio je Neil. Tako bih želio da sam bio kraj tebe. Woodsovi nisu znali kamo je Maggie mogla jutros otići, ili koliko će se dugo zadržati.
Ostavit ću joj poruku da me nazove, odlučio je Neil. Ništa drugo ne mogu učiniti. No onda se sjetio nečega. Kad je pet minuta kasnije sjeo u svoj auto, ostavio je poruku na Maggienim vratima, a u džepu je također imao komadić papira na kojem je bio zapisan njen broj telefona.
Sjetivši se neobičnog pitanja koje joj je dijete postavilo - zašto
slika Nualin grob - Maggie se zaustavila ispred cvjećarnice i kupila nekoliko jesenskih cvijetaka koje je namjeravala ostaviti na grobovima.
Kao i prije, kad je ušla u groblje St. Mary, dočekao ju je kip anđela, a pažljivo održavani grobovi su unijeli osjećaj mira i besmrtnosti. Skrenuvši na lijevo, zaputila se vijugavom cestom koja je vodila k Nualinom grobu.
U trenutku kad je izišla iz auta, osjetila je da ju radnik, koji je čistio obližnju stazu, promatra. Čula je već prije da su neki ljudi bili opljačkani na grobljima, no brzo je zaboravila tu misao. Na groblju se nalazilo još ljudi.
No s obzirom da je u blizini bilo ljudi, bilo joj je drago što se sjetila kupiti cvijeće. Nije željela da netko pomisli da nešto traži. Čučnuvši pokraj groba, odabrala je nekoliko cvjetova koje je odložila na nadgrobnu ploču.
Cvijeće koje je Greta Shipley u utorak donijela, netko je uklonio, a Maggie je na brzinu pogledala fotografiju kako bi otkrila točno mjesto
85
na kojem je ugledala odsjaj nekakvog, najvjerojatnije metalnog predmeta.
Sva sreća da sam ju ponijela sa sobom, zaključila je. Predmet koji je tražila potonuo je dublje u vlažnu zemlju i da nije sa sobom imala snimak, možda ga ne bi uspjela pronaći. No našla ga je.
Brzo je pogledala u stranu i otkrila da ju radnik netremice promatra. Kleknuvši prema naprijed, sagnula je glavu i rukama se oslonila na zemlju. U pozi za molitvu, njeni su prsti dodirivali tratinu i polagano iskopavali traženi predmet.
Pričekala je trenutak. Kad je ponovo pogledala oko sebe, radnik joj je opet okrenuo leđa. Jednim je pokretom uzela predmet i sakrila ga između dlanova. Učinivši to, čula je prigušen zvuk zvona.
Zvono? pomislila je. Zašto bi bilo tko zakopao zvono na Nualin grob? Uvjerena da je i radnik čuo zvonjavu, ustala je i brzo se uputila prema autu.
Zvono je položila na ostatak cvijeća. Ne želeći provesti više niti jedan trenutak pod nadzorom radnika za održavanje groblja, polagano se odvezla u smjeru sljedećeg groba~ koji je željela posjetiti. Parkirala je u obližnjoj slijepoj ulici i onda pogledala oko sebe. U blizini nije bilo nikog.
Otvorivši prozor automobila, pažljivo je uzela zvono i gurnula ga van. Nakon što je očistila zemlju s njega, okrenula ga je u ruci i dobro promotrila. Njeni su prsti držali batić.
Zvono je bilo otprilike desetak centimetara visoko i iznenađujuće teško, nimalo nalik na staromodna školska zvona osim po izrezbarenim cvjetovima na rubu. I batić je također bio težak, primijetila je. Slobodan, najvjerojatnije glasno zvoni.
Maggie je zatvorila prozor automobila, približila zvono podu i zazvonila. Melankoličan, ali i jasan zvuk je odjekivao automobilom.
Kamen za Dannyja Fishera, pomislila je. Bio je to naziv knjige koja se nalazila u knjižnici njenog oca. Sjetila se da je kao mala pitala tatu što naziv znači, a on joj je objasnio da prema židovskoj tradiciji svatko tko prođe pokraj groba prijatelja ostavlja kamen pokraj ploče kao znak posjete.
Može li ovo zvono nositi slično značenje? upitala se Maggie. Osjetivši da je učinila nešto loše kad je uzela zvono, sakrila ga je ispod sjedala automobila. Zatim je odabrala još pet-šest cvjetova i s odgovarajućom fotografijom u ruci otišla obići još jedan grob prijatelja Grete Shipley.
Njena je posljednja stanica bio grob gospođe Rhinelander. Na fotografiji ovog groba je rupa u tratini bila najvidljivija. Dok je Maggie slagala ostatak cvijeća na vlažnu travu, njeni su prsti tražili i pronašli taj dio.
Maggie je morala razmisliti o svemu, no nije se vratila u kuću jer je znala da bi ju ondje netko mogao omesti. Zaputila se u grad i sjela u jedan mali restoran gdje je naručila štrudl s borovnicama i kavu.
86
Bila sam gladna, priznala je samoj sebi, a štrudla i jaka kava su uspjeli rastjerati osjećaj neugode koji je osjetila na groblju.
Još jedno sjećanje na Nualu joj se vratilo. Kad je Maggie bilo deset godina, Porgie, njena poprilično divlja pudlica, skočila je na Nualu dok je ova lijeno drijemuckala na kauču. Vrisnula je, a kad je Maggie utrčala u sobu, Nuala se nasmijala i rekla: "Oprosti, dušo. Ne znam ni sama zašto sam tako strašljiva. Netko će sigurno hodati po mom grobu."
I onda, zato što je Maggie prolazila ono doba u kojem se postavlja nebrojeno mnogo pitanja, Nuala joj je objasnila da je izreka irska i da znači da netko hoda po mjestu na kojem će jednog dana biti sahranjena.
Mora da postoji jednostavno objašnjenje za ono što je danas pronašla, zaključila je. Na četiri od šest grobova koje je danas posjetila, uključujući i Nualin, pronašla je zvonca sakrivena u tratini, svako iste veličine i težine. Također joj se učinilo da ga je netko uklonio iz zemlje u blizini nadgrobne ploče gospođe Rhinelander. To znači da samo jedna od Gretinih prijeteljica nije dobila ovakav dar - ako se to uopće može nazvati darom.
Popivši posljednji gutljaj kave i odmahnuvši glavom i odbivši konobaricu koja joj je ponudila još, Maggie se sjetila jednog imena: gospođa Bainbridge!
Kao i Greta Shipley, u Latham Manoru je stanovala od otvorenja. Mora da je i ona poznavala te žene, Maggie je zaključila. U autu, Maggie je nazvala Letitiju Bainbridge s mobitela. Gospođa Bainbridge se nalazila u svom apartmanu.
"Dođi odmah ovamo", rekla je Maggie. "Baš bih te željela vidjeti. Cijelo jutro sam tužna."
"Odmah stižem", odgovorila je Maggie.
Kad je spustila slušalicu, ispod sjedala je izvukla zvono koje je uzela s Nualinog groba i stavila ga u ručnu torbu.
Počela se tresti u trenutku kad se odvojila od predmeta. Metal je bio hladan.
Malcolm Norton je upravo proživljavao najduži tjedan svog života. Iznenađenje izazvano otkazivanjem prodaje kuće Nuale Moore i Barbarina najava da odlazi u posjet svojoj kćerki u Vail na dulje vrijeme dva su događaja koji su ga preplašila i ostavila bez riječi.
Morao se dočepati te kuće! Napravio je užasnu pogrešku rekavši Janice o predstojećoj promjeni u Wetlandovom zakonu. Trebao je prihvatiti rizik i krivotvoriti njeno ime na formularima za hipoteku. Bio je toliko očajan.
87
I zato je, kad ga je Barbara u petak ujutro spojila s narednikom Browerom, Malcolm osjetio graške znoja koji su kapali s njegovog čela. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se sabere.
"Dobro jutro, naredniče Brower. Kako ste?" rekao je pokušavajući zvučati raspoloženo.
Chet Brower nije bio raspoložen za ćaskanje. "Dobro. Danas bih želio navratiti do vas i kratko s vama porazgovarati."
O čemu? zapitao se Malcolm osjetivši paniku, no svejedno je uspio zadržati srdačan glas: "Nema problema, no moram vas upozoriti da sam već kupio karte za Bal policajaca." Čak je i njemu ova mala pošalica zvučala dosadno.
"Kad ste slobodni?" upitao ga je Brower oštro.
Norton nije namjeravao reći Broweru koliko je u stvari imao slobodnog vremena. "U jedanaest sati sam trebao održati završnu riječ u jednoj parnici, no pomaknuta je na jedan tako da sada imam malo slobodnog vremena."
"Vidimo se u jedanaest."
Nakon što je čuo da je Brower spustio slušalicu, Malcolm je nervozno promatrao onu koju je držao u ruci. Konačno je sjeo. Netko je tiho pokucao na vrata. Barbara je provirila u njegov
ured. "Malcolme, je li sve u redu?"
"Naravno. Što bi moglo krenuti po zlu? Brower samo želi porazgovarati sa mnom. Najvjerojatnije o petku na večer."
"Oh, naravno. Ubojstvo. Uobičajena policijska procedura da postavlja pitanja bliskim prijateljima kako bi otkrili nešto važno što je u prvom trenutku zanemareno. I, naravno, ti i Janice ste bili pozvani na večeru kod gospođe Moore."
Ti i Janice. Malcolm se namrgodio. Je li to bila izjava koja ga je trebala podsjetiti da još uvijek nije poduzeo ništa kako bi se razveo od Janice? Ne, za razliku od njegove supruge, Barbara nije običavala igrati igre riječima koje su u sebi nosile svakojaka skrivena značenja. Njen je zet pomoćnik okružnog tužitelja u New Yorku; najvjerojatnije ga je čula dok je govorio o takvim slučajevima, Malcolm je zaključio. I, naravno, televizija i filmovi su bili puni detalja policijskih istraga.
Počela je zatvarati vrata. "Barbara," rekao je molećivim glasom, "molim te, daj mi još malo vremena. Nemoj me sada ostaviti.»
Ali Barbara je zatvorila vrata ne rekavši ništa.
Brower je stigao točno u jedanaest sati. Sjeo je u fotelju koja se nalazila nasuprot Nortonovog radnog stola i odmah prešao na stvar.
"Gospodine Norton, vi ste pozvani na večeru kod Nuale Moore dogovorenu za osam sati one večeri kad je počinjeno ubojstvo?" "Da, ja i moja supruga smo stigli negdje oko osam i deset.
Koliko sam shvatio, i vi ste baš u tom trenutku stigli na mjesto zločina. Kao što znate, rečeno nam je da ostanemo u kući Nualinih susjeda, Woodsovih."
88
"U koliko ste iste večeri otišli iz ureda?" upitao je Brower. Nortonove su se obrve podigle. Na trenutak je rezmišljao. "Kao i obično ... Ne, zapravo nešto kasnije. Oko petnaest do šest. Tog sam dana rješavao jedan slučaj, izvan ureda, kamo sam se vratio kako bih provjerio poruke i spremio neke dosjee."
"Jeste li odavde otišli ravno kući?"
"Ne. Barbara ... gospođa Hoffman, moja tajnica, taj dan nije došla u ured. Imala je gripu. Dan ranije je sa sobom kući ponijela dosjee koje sam namjeravao pregledati preko vikenda i zato sam navratio do nje kako bih ih uzeo."
"Koliko vam je trebalo za to?"
Norton je napravio stanku. "Živi u Mideletownu. Promet je bio gust. Rekao bih kojih dvadesetak minuta."
"Znači da ste kući stigli oko šest i trideset?"
"Zapravo i ne. Čini mi se da je bilo nešto kasnije. Blizu sedam sati."
Zapravo je stigao u sedam i petnaest. Dobro se sjećao točnog vremena. Tiho, Malcolm je psovao samog sebe. Janice mu je rekla da je izgledao poput otvorene knjige kad je Irma Woods obznanila da je Nuala napisala novu oporuku. "Izgledao si kao da si bio spreman ubiti", rekla je. "Ne možeš ništa isplanirati i ostvariti. Uvijek nešto krene po zlu."
I zato je jutros na brzinu pripremio odgovore na pitanja o otkazanoj prodaji koja je očekivao da će mu Brower postaviti i odlučio sakriti svoje osjećaje. I bilo mu je drago da je pažljivo razmislio o cijeloj situaciji zato što ga je narednik ispitivao svašta pokušavajući otkriti sve detalje prodaje.
"Mora da ste bili razočarani", rekao je Brower, "ali, s druge strane, svaka agencija za nekretnine prodaje barem jednu kuću poput one Nuale Moore."
Znači, pitate se, zašto sam baš želio ovu, Norton je zaključio. "Ponekad ljudi žude za kućom koja nije toliko neobična, ali u koju se zaljube na prvi pogled. Na njoj kao da piše: Kupi me!" Norton je pričekao.
"To se najvjerojatnije dogodilo vama i gospođi Norton", primijetio je Brower. "Priča se da ste vašu kuću stavili pod hipoteku kako biste mogli kupiti ovu."
Sada se Borwer naginjao prema natrag, njegove su oči bile do pola sklopljene, a prsti isprepleteni.
"Tko god žudi za nekom kućom onako kako vas dvoje žudite za kućom Nuale Moore, najvjerojatnije neće raširenih ruku dočekati nepoznatog rođaka koji ulazi u igru i stvara zbrku. Postoji samo jedan način da se to spriječi. Da se rođak zaustavi, ili ako ništa drugo da se isti zadrži podalje od vlasnika kuće."
Brower je ustao. "Bilo mi je ugodno razgovarati s vama, gospodine Norton", rekao je. "A sada, prije nego odem, nadam se da nemate ništa protiv da porazgovaram i s vašom tajnicom, gospođom Hoffman?"
89
Barbara Hoffman nije voljela lagati. Prošli je petak ostala kod kuće rekavši da ima gripu, no zapravo je trebala jedan dan nasamo kako bi o svemu razmislila. Kako bi umirila savjest, sa sobom je kući donijela dosjee iz ureda koje je namjeravala razvrstati; željela je da budu dobro organizirani ako odluči reći Malcolmu da odlazi.
Iznenađujuće, ali on joj je nenamjerno pomogao da donese odluku. Gotovo nikada nije dolazio u njenu kuću, no u petak na večer se nenadano pojavio pred njenim vratima rekavši da je želio vidjeti kako se osjeća. On, naravno, nije znao da je njena susjeda, Dora Holt, kod nje. Kad je Barbara otvorila vrata, sagnuo se kako bi ju poljubio, no vidjevši mrgodan izraz na njenom licu, brzo se povukao.
"Oh, gospodine Norton," rekla je brzo, "kod mene je onaj dosje gospođe Moore koji ste tražili."
Predstavila ga je Dori Holt i onda napravila cijelu predstavu pregledavajući dosjee i odabravši jedan iz hrpe. No nije joj promakao znatiželjan izraz na licu njene susjede. I baš je u tom trenutku zaključila da ne može više podnijeti takvo stanje.
Sada, dok je sjedila nasuprot Cheta Browera, Barbara Hoffman se osjećala neugodno dok mu je govorila zašto je njen šef navratio k njoj.
"Znači da je gospodin Norton ostao vrlo kratko kod vas?" Opustila se; ako ništa drugo, nije sve što je izrekla bila laž. `'Da, uzeo je dosje i odmah otišao."
"Koji je dosje uzeo, gospođo Hoffman?"
Još jedna laž koju je morala izreći. "Ja .. ja sam ... zapravo, uzeo je dosje o potpisivanju ugovora s gospođom Moore."
"Još nešto. U koliko je sati gospodin Norton došao k vama?" "Nešto poslije šest", odgovorila je iskreno.
Brower je ustao i glavom pokazao prema interfonu na njenom stolu. "Hoćete li reći gospodinu Nortonu da bih ga želio još nešto pitati, molim vas."
Kad se narednik Brower vratio u ured odvjetnika, nije štedio riječi. "Gospodine Norton, koliko sam shvatio, prošli ste petak došli k gospođi Hoffman kako biste uzeli dosje o ugovoru s gospođom Moore. Kad ste točno namjeravali zaključiti transakciju?» ,
`'U ponedjeljak ujutro, u jedanaest sati", Norton mu je rekao. "Želio sam se još jednom uvjeriti da je sve u redu."
"Vi ste kupac, ali gospođa Moore nije unajmila posebnog odvjetnika da ju predstavlja? Zar to nije pomalo neobično?" "Zapravo i nije. No sama je to željela. Nuala je smatrala da nije potrebno unajmiti još jednog odvjetnika. Ja sam joj ponudio odgovarajući iznos i trebao sam joj predati novac potvrđenim čekom. Također je mogla ostati u kući do prvog siječnja sljedeće godine ako je to željela."
Narednik Brower je tiho promatrao Malcolma Nortona i na kraju ustao. "Još nešto, gospodine Norton", rekao je. "Vožnja od kuće gospođe Hoffman do vaše kuće ne bi trebala trajati dulje od dvadeset minuta.
90
To znači da ste u petak trebali stići kući nešto poslije šest i trideset. No rekli ste da je bilo gotovo sedam sati. Jeste li još negdje navratili?"
"Ne. Možda sam se zabunio u vezi vremena kad sam stigao kući."
Zašto postavlja sva ova pitanja? upitao se Norton. U što sumnja?
Kad se Neil Stephens vratio u Portsmouth, njegova je majka odmah znala da nije uspio pronaći mladu ženu iz New Yorka.
"Pojeo si samo komadić tosta", podsjetila ga je. "Spremit ću ti nešto za doručak. Na kraju krajeva", dodala je, "ne pruža mi se često prilika da se brinem za tebe."
Neil je sjeo na stolicu za kuhinjskim stolom. "Mislio sam da je briga o tati posao s punim radnim vremenom."
"I je, ali meni se sviđa." "Gdje je tata?"
"U uredu. Cora Gebhart, gospođa za čijim smo se stolom jučer zaustavili, nazvala ga je i zamolila da odvoji malo vremena za nju. Rekla je da hitno mora s njim o nečem razgovarati."
"Tako", Neil je rekao odsutno igrajući se s priborom za jelo koji je njegova majka stavila ispred njega.
Dolores je prekinula spremanje doručka, okrenula se i pogledala ga. "Kad se počneš igrati s priborom za jelo, znam da te nešto brine", rekla je. .
"To je točno. Da sam, kao što sam namjeravao, nazvao Maggie prošli petak, imao bih njen broj telefona, nazvao bi ju i otkrio bih što se dogodilo. I bio bih uz nju." Zastao je. "Mama, nemaš pojma koliko je žudjela da to vrijeme provede s maćehom. Na njoj, da ju sretneš, to nikada ne bi primijetila, ali Maggie sigurno prolazi kroz pakao zbog svega."
Za vrijeme doručka, ispričao joj je sve što zna o Maggie. Ono što joj nije rekao bilo je da je bijesan na sebe, zato što ne zna više. "Iz svega što si rekao, doima se zaista dragom osobom", Dolores Stephens je rekla. "Jedva čekam da ju upoznam. Ali slušaj, moraš se prestati nervirati. Ona se nalazi u Newportu i ostat će ondje još neko vrijeme. Ostavio si joj poruku i imaš njen broj telefona. Sigurna sam da ćeš ju danas pronaći, ili da će ti se uskoro javiti. I zato te molim da se opustiš."
"Znam. Ali jednostavno imam osjećaj da me već nekoliko puta nije bilo u blizini, kad me je trebala."
"Bojiš se obveze, zar ne?"
Neil je odložio vilicu na stol. "To nije pravedno."
"Nije li? Znaš, Neil, mnogi su mladi, pametni muškarci tvojih godina koji se nisu oženili u dvadesetim godinama, odlučili beskonačno igrati istu igru. I neki će od njih doista ustrajati - oni se zaista ne žele vezati. No neki muškarci također ne primjećuju da je došlo vrijeme za
91
odrastanje. Pitam se jesi li zabrinut zbog nenadane spoznaje da ti je jako stalo do Maggie Holloway, zbog nečega što sebi nisi htio ranije priznati jer nisi želio prihvatiti obvezu."

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Neil je dugo promatrao svoju mamu. "A ja sam mislio da je s tatom teško."
Dolores Stephen je prekrižila ruke i nasmijala se. "Moja je baka uvijek govorila: Muž je glava obitelji, a žena vrat." Napravila je stanku. "A vrat okreće glavu?"
Ugledavši zapanjen izraz na Neilovom licu, nasmijala se. "Vjeruj mi, ni ja se u potpunosti ne slažem s tom izrekom. Ja smatram da su muž i žena ravnopravni i da ne bi trebali igrati igre. Ali ponekad, kao što je to slučaj kod nas, ono što se čini stvarno, ne mora uvijek biti prava istina. Zapomaganje i zanovijetanje tvog oca je način na koji on pokazuje svoju brigu. Tog sam postala svjesna na našem prvom sudaru."
"Mi o vuku", rekao je Neil u trenutku kad je kroz prozor ugledao svog oca kako hoda stazom koja je vodila iz njegovog ureda. Njegova je majka pogledala van. "Uh-oh, dovodi i Coru. Djeluje zabrinuto."
Za nekoliko su im se minuta njegov otac i Cora Gebhart pridružili za kuhinjskim stolom, a Neilu je odmah bilo jasno zašto je uznemirena. U srijedu je prodala svoje obveznice preko burzovnog mešetara koji ju je nagovorio da uloži novac u rizične dionice.
"Sinoć nisam mogla spavati", rekla je. "Nakon što mi je Robert u klubu rekao da ne želi da još jedna od njegovih gospođa izgubi sve do posljednjeg centa ... Imala sam užasan osjećaj da je govorio o meni i odjednom sam shvatila da sam pogriješila."
"Jeste li nazvali mešetara i otkazali kupovinu?" upitao ju je Neil.
"Da. To je najvjerojatnije jedina pametna stvar koju sam učinila. Ili pokušala učiniti - rekao je da je prekasno." Izgubila je glas i usnice su joj se počele tresti. "A od onda ga nema u uredu."
"O kojim je dionicama riječ?" upitao je Neil. "Imam tu informaciju", rekao je njegov otac.
Neil je pročitao prospekt i papir s osnovnim činjenicama. Bilo je gore nego je očekivao. Nazvao je svoj ured i rekao Trish da ga spoji s jednim od njihovih starijih mešetara. "Jučer ste kupili pedeset tisuća dionica po devet dolara", rekao je gospođi Gebhart. "Vidjet ćemo što se danas dešava."
Hitro je obavijestio svog kolegu o situaciji. Zatim se ponovo okrenuo gospođi Gebhart. "Sada koštaju sedam dolara. Stavljam ih na prodaju."
Glavom je dala svoj pristanak.
Neil je ostao na liniji. "Obavještavajte me", rekao je. Kad je spustio slušalicu, rekao je: "Prije nekoliko je dana kružila glasina da će kompaniju čije ste dionice kupili, preuzeti Johnson & Johnson. No na nesreću, siguran sam da je cilj te glasine bio da se umjetno podigne
92
cijena. Užasno mi je žao, gospođo Gebhart; ako ništa drugo, mislim da ćemo uspjeti sačuvati veći dio vašeg kapitala. Moj će nas kolega nazvati čim izvrši transakciju."
"Ono što me užasno ljuti", oštro je rekao Robert Stephens, "jest činjenica da je isti burzovni mešetar uspio nagovoriti i Lauru Arlington da svoj novac uloži u nekakvu bezveznu kompaniju nakon čega je izgubila sav svoj novac."
"Bio je tako drag", rekla je Cora Gebhart. "I znao je sve o mojim obveznicama objasnivši mi da bez obzira na to što su bile oslobodene poreza, nije postojalo pravo opravdanje da vežu toliko novca. A neke su čak i gubile na vrijednosti zbog inflacije."
Ta je izjava zapela za Neilovo oko. "Mora da ste mu vi sve ispričali o vašim obveznicama čim je toliko znao", rekao je oštro. "Ali nisam. Kad me nazvao i pozvao na ručak, objasnila sam mu da me ne zanimaju ulaganja, no onda mi je on pričao o svojim klijentima - kao što je gospođa Downing. Rekao mi je da je ona imala obveznice slične onima koje obično posjeduju stariji ljudi i da je za nju zaradio čitavo bogatstvo. Zatim je počeo pričati o obveznicama istovjetnim mojima."
"Tko je gospođa Downing?" upitao je Neil.
"Oh, pa nju svi znaju. Ona je stup stare garde Providencea. Nazvala sam ju i ona je nahvalila Douglasa Hansena."
"A tako. Pa ipak, ja bih ga sam želio provjeriti", rekao je Neil. "Djeluje mi poput momka kakvog naš posao ne treba." Zazvonio je telefon.
Maggie, pomislio je Neil. Nadam se da je Maggie.
No javio se njegov kolega.. Neil je slušao i onda se okrenuo prema Cori Gebhart. "Izvukao vas je na sedam dolara. Imali ste sreće. Kruži glasina da će Johnson & Johnson izdati službenu izjavu da nema nikakvog interesa za preuzimanje te kompanije. Ne znam jesu li to samo glasine ili istina, ali kako bilo, i glasine će biti dovoljne da cijena dionica nepovratno padne."
Kad je Cora Gebhart otišla, Robert Stephens je pogledao svog sina. "Hvala Bogu da si bio ovdje, Neil. Cora je pametna i ima veliko srce, no previše vjeruje ljudima. Bila bi prava šteta da zbog jedne pogreške ostane bez svega. Kako stvari stoje, možda se neće morati odreći preseljenja u Latham Manor. Ondje joj se svidio jedan apartman, no možda će si moći priuštiti neki manji:"
"Latham lylanor", rekao je Neil. "Drago mi je da si ga spomenuo. Moram s tobom razgovarati o tom mjestu."
"Što bi te, za Boga miloga, moglo zanimati u vezi Latham Manora?" upitala ga je mama.
Neil im je ispričao sve o van Hillearyjevima, njegovim klijentima koji traže rezidenciju za umirovljenje. "Rekao sam im da ću istražiti kakvo je to mjesto. Umalo sam zaboravio. Trebao bih ugovoriti sastanak i sam pogledati kako izgleda."
93
"Do jedan sat smo slobodni. Tek u jedan igramo", rekao je Robert Stephens, "a Latham nije daleko od kluba. Zašto ne bi sada nazvao i provjerio možemo li ga odmah razgledati, ili ako ništa drugo pokupiti brošure za tvoje klijente?"
"Nikada ne ostavljaj za sutra ono što možeš završiti danas", rekao je Neil i nasmijao se. "Osim ako, naravno, prije toga ne stupim u vezu s Maggie. Mora da je sada kod kuće."
Nakon što je telefon šest puta zazvonio, spustio je slušalicu. "Još uvijek je nema", rekao je tužno. "Dobro, gdje je telefonski imenik? Nazvat ću Latham Manor. Najbolje da što prije s time svršim." '
Doktor William Lane nije mogao biti ljubazniji. "Nazvali ste baš u pravo vrijeme", rekao je. "Baš je jedan od naših najboljih apartmana ispražnjen - dvosobni apartman s terasom. To je jedan od četiri takva apartmana. U preostala tri žive šarmantni parovi. Dođite k nama što prije."
Doktorica Lara Horgan, nova glavna vještakinja u državi Rhode Island, nije mogla otkriti što ju je mučilo. Ali tijekom tjedna je imala jako puno posla: neobične smrti kao što su dva samoubojstva, tri utapanja i ubojstvo.
Smrt žene u rezidenciji Latham Manor, s druge strane, djelovala je potpuno normalno. Pa ipak, nešto ju je mučilo. Povijest bolesti preminule žene, Grete Shipley, činila se prirodnom. Njen dugogodišnji liječnik je otišao u mirovinu, ali njegovi su kolege potvrdili da je deset godina bolovala od visokog krvnog tlaka i da je preživjela najmanje jedan manji srčani udar.
Doktor William Lane, direktor i glavni liječnik u Latham Manoru, djelovao je kao kompetentna osoba. Osoblje je bilo iskusno, a sama je rezidencija savršeno sređena.
Činjenica da je gospoda Shipley doživjela lagani napad na misi zadušnici za njenu prijateljicu, žrtvu ubojstva, Nualu Moore, a drugi je napad samo potvrdio da je bila jako potresena nedavnim događajem.
Doktorica Horgan je bila svjedok mnogih smrti starijih ljudi samo nekoliko dana ili čak nekoliko sati nakon smrti njihovih supružnika. Netko jako potresen smrću bliskog prijatelja može vrlo lako doživjeti istu fatalnu sudbinu.
Kao državni patolog, doktorica Horgan je bila upoznata s okolnostima smrti Nuale Moore i bila je svjesna koliko su i kako one mogle djelovati na nekoga tko je bio toliko blizak žrtvi kao što je gospođa Shipley. Gospođa Moore je umrla od nekoliko snažnih udaraca zadanih u stražnji dio glave. Zrna pijeska pomiješana u krvi i kosi otkrila su činjenicu da je ubojica svoje oružje, najvjerojatnije kamen, pronašao
94
negdje na plaži i da je s njime ušao u kuću, ali ukazuju i na to da je ubojica poznavao žrtvu, odnosno da je znao da je sitna i krhka. Osjećaj da je smrt Nuale Moore na neki način povezana sa smrću u Latham Manoru je ono što mi šalje uzbunjujuće signale. Odlučila je nazvati policiju u Newportu i upitati ih jesu li do sada otkrili kakav trag.
Novine stare nekoliko dana nalazile su se na njenom radnom stolu. Pronašla je kratki članak na stranici s osmrtnicama u kojem su navedeni neki podaci o gospođi Shipley, njenom djelovanju unutar zajednice, članstvu u Društvu kćeri Američke revolucije, o položaju predsjedavateljice u uspješnoj kompaniji kojom je upravljao njen preminuli suprug. Unutar članka su također navedena i imena njenih rođaka: tri bratića koji žive u New Yorku, Washington D.C.-ju i Denveru.
Nitko u susjedstvu nije brinuo o njoj, pomislila je doktorica Horgan u trenutku kad je odložila novine i okrenula se gomili posla koji ju je očekivao.
Zatim joj je još nešto palo na pamet: sestra Markey. Ona je pronašla tijelo gospođe Shipley u Latham Manoru. U njoj je bilo nešto što joj se nije sviđalo, nešto lukavo, sveznajuće. Možda bi narednik Brower mogao s njom još jednom porazgovarati.
Kao dio istraživanja za seriju svojih predavanja, Earl Bateman je počeo zapisivati natpise sa starih nadgrobnih ploča. Odlučio ih je uključiti u izlaganja.
"Danas se na nadgrobne ploče zapisuje najmanji mogući broj informacija," objasnio bi, "samo datumi rođenja i smrti. No u prošlim stoljećima, na kamenju su se mogle pročitati cijele, predivne povijesti. Neke zajedljive, a neke zaista veličanstvene, kao što je to slučaj s nadgrobnom pločom pomorskog kapetana koji je sahranjen sa svojih pet žena - od kojih niti jedna, moram napomenuti, nije proživjela više od sedam godina nakon vjenčanja."
U tom su ga trenutku obično nagrađivali smijehom.
"Drugi natpisi", objasnio bi, "su strašni u veličini i povijesti koju izražavaju."
Zatim bi citirao natpis iz Westminster Abbeyja gdje je kraljica Elizabetha I. sahranjena samo nekoliko metara dalje od svoje sestrične čije je smaknuće sama naredila, Mary, kraljice Škota.
"Zanimljivo je", dodao bi, "da je u Ketchakanu, Aljaska, u devetnaestom stoljeću, na groblju Tombstone, cijeli jedan dio bio
Posvećen 'Posrnulim djevicama' kako su nazivali mlade žene koje su živjele u bordelima."
95
Danas, u petak ujutro, Earl je pripremao sažetak predavanja koje će predložiti kablovskoj stanici koja mu je ponudila da organizira i snimi seriju na temu smrti. Kad je došao do teme nadgrobnih natpisa, podsjetio se da je namjeravao pronaći neke nove i nakon što je otkrio da je dan predivan, odlučio se uputiti na najstarije dijelove groblja St. Mary i Trinity.
Vozio se cestom koja je vodila do groblja kad je ugledao crni Volvo karavan koji je izašao kroz glavni ulaz. Maggie Holloway posjeduje automobil iste boje i marke, pomislio je. Je li moguće da je posjetila Nualin grob?
Umjesto da je otišao u stari dio, skrenuo je lijevo i uz brijeg. Pete Brown, radnik na groblju kojeg je upoznao tijekom svojih brojnih šetnji i istraživanja starih grobnica, čistio je kamenu stazu u blizini Nualinog groba.
Earl je zaustavio auto i otvorio prozor. "Doista je tiho ovdje, Pete", rekao je. Bila je to stara šala kojoj su se njih dvojica često smijali.
"Tako je, profesore."
"Učinilo mi se da sam vidio automobil pokćerke gospode Moore. Je li bila na grobu?" Bio je siguran da su svi bili upoznati s detaljima Nualine smrti. U Newportu se ubojstva nisu često dešavala.
"Zgodna žena, vitka, tamne kose, mlada?" "Opis odgovara Maggie."
"Da. Onda ona najvjerojatnije poznaje veći dio naših gostiju", rekao je Pete i onda se nasmijao. "Jedan od radnika je rekao da ju je vidio kako ide od jednog do drugog groba i stavlja na njih cvijeće. Svi su ju dečki zamijetili. Komad je."
Vidi vidi, zar to nije zanimljivo? Earl je pomislio. "Pete, čuvaj se", rekao je zatim mahnuo i polagano se odvezao. Znajući da ga Peteove znatiželjne oči pomno prate, odvezao se u najstariji dio groblja Trinity i počeo šetati izmedu nadgrobnih ploča iz sedamnaestog stoljeća.
Apartman Letitije Bainbridge u rezidenciji Latham Manor
uključivao je jednu veliku sobu s prekrasnim pogledom na ocean. Ponosno je pokazala i svoju prostranu garderobu i kupaonicu. "Budući da sam jedna od prvih članica, uživam u nekim privilegijama", rekla je veselo. "Sjećam se kako smo se Greta i ja odlučile odmah upisati, još za vrijeme prezentacije rezidencije. Trudy Nichols je zamuckivala i nakašljavala se, a nakon toga mi nikada nije uspjela oprostiti to što sam odabrala ovaj apartman. Na kraju je morala platiti sto i pedeset tisuća više za jedan od najvećih apartmana, a poživjela je samo još dvije godine. Crenshawi sada žive u njemu. Prije neku večer su sjedili s nama za stolom."
96
"Sjećam ih se. Simpatični su." Nichols, Maggie je pomislila. Gertrude Nichols. Njen je grob jedan od onih na kojima je pronašla zvono.
Gospođa Bainbridge je uzdahnula: "Uvijek sam potresena kada netko od naših umre, no još i više kad se radi o nekome s kime dijelim stol. Osim toga, jednostavno znam da će Eleanor Chandler dobiti Gretin studio. Kad me je moja kćerka Sarah jučer odvela k obiteljskom liječniku, rekla mi je da kruži glasina da će se Eleanor uskoro preseliti ovamo."
"Zar se ne osjećate dobro?" upitala ju je Maggie.
"Ma ne, dobro sam. Ali u mojim je godinama sve moguće. Rekla sam Sarah da mi i doktor Lane može izmjeriti tlak, no ona je zahtijevala da me pregleda doktor Evans."
Sjedile su jedna nasuprot drugoj na stolicama za ljuljanje koje su se nalazile do prozora. Gospođa Bainbridge je ispružila ruku i uzela jednu od fotografija koje su se nalazile na obližnjem stolu. Pokazala ju je Maggie. "Moje društvo", rekla je ponosno. "Tri sina, tri kćerke, sedamnaest unuka, četiri praunuka i još tri na putu." Nasmijala se zadovoljno. "A najljepše je od svega to što većina živi u Novoj Engleskoj. Nikada ne prođe niti jedan tjedan a da me netko od njih ne posjeti."
Maggie je svjesno upamtila tu informaciju; bilo je to nešto o čemu će kasnije morati razmisliti, zaključila je. Zatim je primijetila fotografiju snimljenu u velikom salonu Latham Manora. Gospođa Bainbridge se nalazila u sredini, okružena s desetak ljudi. Uzela ju je. "Neka posebna prigoda?" upitala ju je.
"Moj devedeseti rođendan, prije četiri godine." Letitia Bainbridge se nagnula prema naprijed i pokazala na žene koje su stajale svaka na jednom kraju. "Ovo je Constance Rhinelander. S lijeve strane. Umrla je prije dva tjedna, a ovo na desnoj strani je naravno Greta."
"Gospođa Shipley nije imala nikog bliskog od rodbine, zar ne?" Maggie je upitala.
"Ne. Niti Constance Rhinelander, ali njih su dvije bile obitelj jedna drugoj."
Stigao je čas da ju upita za zvona, odlučila je Maggie. Pogledala je oko sebe kako bi pronašla razlog da postavi pitanje. Soba je očigledno bila namještena namještajem gospođe Bainbridge. Lijepo izrezbaren francuski ležaj, antikni engleski stolić svijetlosmeđe boje, Bombay ormarić s ladicama, ukusno išaran perzijski tepih, sve je ukazivalo na povijest njihove generacije.
Zatim ga je ugledala: srebrno zvono na polici iznad kamina. Ustala je i uputila se prema njemu. "Oh, pa ovo je divno!" Uzela je zvono u ruku.
Letitia Bainbridge se nasmijala. "Moja ga je mama koristila za pozivanje sluškinje. Običavala je dugo spavati, a Hattie je uvijek strpljivo sjedila ispred sobe i čekala na zvono. Moje unuke to smatraju bezvrijednim, ali mene uz njega vežu mnoga sjećanja. Većina nas koji živimo ovdje odrasla je u takvom okružju."
97
Bio je to početak kakav je Maggie priželjkivala. Ponovo je sjela i ruku gurnula u svoju ručnu torbu. "Gospođo Bainbridge, ovo sam zvono pronašla na Nualinom grobu. Zanima me tko ga je ondje ostavio. Postoji li kakav običaj da se na grob prijatelja stavlja ovakvo zvono?"
Letitia Bainbridge je djelovala iznenađeno. "Nikada nisam čula za tako nešto. Misliš da ga je netko namjerno ondje ostavio?" "Tako izgleda."
"Ali to zvuči bizarno." Okrenula se.
Osjetivši bol u srcu, Maggie je zaključila da je iz nekog razloga zvono uznemirilo gospođu Bainbridge. Odlučila je ne spominjati da je isto takvo zvono pronašla i na drugim grobovima. Bilo je jasno da to nije bila gesta uvriježena između starih prijatelja.
Zvono je vratila u ručnu torbu. "Mislim da znam što se dogodilo", improvizirala je. "Prije nekoliko dana sam na groblju vidjela i jednu djevojčicu. Prišla mi je i postavila nekoliko pitanja dok sam namještala cvijeće na Nualinom grobu. Zvono sam pronašla tek kad je otišla."
Sretna, Letitia Bainbridge je zaključila ono na što ju je Maggie navela. "Oh, to mora da je objašnjenje", rekla je. "Hoću reći da sam uvjerena da niti jedna odrasla i zrela osoba ne bi ostavila zvono na grobu." Zatim se namrgodila. "Nečeg sam se maloprije sjetila i odmah zaboravila. Što li je to? Oh, Bože, starost."
Netko je pokucao na vrata i gospođa Bainbridge je rekla: "To mora da je ručak." Glasnije je viknula: "Izvolite, uđite."
Ušla je Angela, mlada sluškinja koju je Maggie već imala prilike upoznati. Pozdravila ju je i onda ustala. "Sada zaista moram krenuti", rekla je.
Gospođa Bainbridge je ustala. "Tako mi je drago da si navratila, Maggie. Hoćemo li se sutra vidjeti?"
Maggie je znala što to znači. "Da, naravno. Prisustvovat ću sprovodu i misi zadušnici."
Kad je sišla u prizemlje, bilo joj je drago da je predvorje prazno. Svi su najvjerojatnije bili u blagovaonici, zaključila je kad je otvorila glavna vrata. Ruku je gurnula u ručnu torbu, kako bi pronašla ključeve, i slučajno je zazvonila zvonom. Čuvši prigušen zvuk zvona, primila je batić kako bi ga utišala.
Ne pitaj kome zvono zvoni, pomislila je Maggie dok je silazila stepenicama ispred rezidencije Latham Manor.
Doktor Lane, Neil i njegov otac su završili posjetu Latham Manoru na ulazu u blagovaonicu. Neil je upijao žamor, živahna lica lijepo obučenih staraca, cjelokupni ambijent predivne prostorije. Konobari u bijelim rukavicama su posluživali hranu, a miris svježe ispečenog kruha bio je omamljujući.
98
Lane je uzeo jelovnik i dao ga Neilu. "Danas je glavno jelo list na doverski način s bijelim šparogama ili pileća salata", objasnio je. "Za desert mogu izabrati smrznuti jogurt ili šerbet s domaćim kolačima." Nasmijao se. "Moram reći da je to uobičajeni jelovnik. Naš je kuhar pravi majstor u kuhinji, a osim toga specijalist je i za dijetalnu hranu."
. "Impresivno", rekao je Neil zadovoljno kimajući glavom. "Neil, za deset minuta počinje naš termin za golf ', Robert Stephens je podsjetio svog sina. "Zar ne misliš da si danas dosta toga vidio?"
"A što je još važnije", rekao je doktor Lane ljubazno, "mislite li da ćete preporučiti naš ispražnjen apartman vašim klijentima? Nemojte ovo shvatiti kao nagovaranje, ali moram vas upozoriti da neće još dugo biti na raspolaganju. Parovi su uvijek privučeni takvim većim jedinicama."
"U ponedjeljak ću razgovarati sa svojim klijentima, kad se vratim u New York", rekao je Neil. "Rezidencija je zaista veličanstvena. Poslat ću im prospekt i predložit ću im da vas posjete i sami pogledaju."
"Predivno", doktor Lane je rekao srdačno u trenutku kad je Robert Stephens pokazao na svoj sat, okrenuo se i uputio se dugačkim hodnikom prema glavnom ulazu. Neil i doktor Lane su krenuli za njim. "Drago nam je kada se parovi odluče preseliti k nama", nastavio je doktor Lane. "Mnoge su naše gošće udovice, ali to ne znači da im ne odgovara muško društvo. U stvari, čak se dogodilo i nekoliko strastvenih ljubavnih veza između naših samaca."
Robert Stephens je usporio i uhvatio korak s njima. "Ako se ne namjeravaš uskoro oženiti, Neil, trebao bi ispuniti molbu. Ovo je mjesto možda posljednja prilika za tebe." ,
Neil se nasmijao. "Samo nikada nemojte primiti mog oca", rekao je doktoru.
"Ne brini za mene. Ovo je mjesto preskupo za moj ukus", rekao je Robert Stephens. "Ali to me podsjetilo na nešto. Doktore, sjećate li se molbe gospođe Core Gebhart?"
Doktor Lane se namrgodio. "Poznato mi je ime. O pa da, njena je molba u dosjeu'Potencijalni gosti'. Posjetila nas je prije godinu dana i predala molbu, ali nije željela da ju odmah stavimo na listu. Običavamo jedanput do dva puta godišnje potencijalne goste nazvati kako bismo provjerili jesu li donijeli odluku. Posljednji put kad sam razgovarao s gospođom Gebhart, učinilo mi se da ozbiljno razmišlja da nam se pridruži."
"To je točno", stariji je Stephens rekao. "U redu, Neil, sada bismo zaista morali krenuti."
Neil je još jednom nazvao Maggie s telefona u automobilu, no i dalje se nitko nije javljao.
Premda je dan bio prekrasan, a i partija golfa zanimljiva, Neilu se učinilo da poslijepodnevu nema kraja. Nije se mogao riješiti osjećaja da nešto nije u redu.
99
Na putu prema kući, Maggie je odlučila svratiti u trgovinu.
Odvezla se do malenog dućana koji je zamijetila na doku. Ondje je kupila zelenu salatu, tjesteninu i svježe rajčice. Najela sam se jaja i pileće juhe, zaključila je. Zatim je ugledala natpis na kojem je stajalo "Svježa novoengleska juha od rakova".
Trgovac je bio vedar šezdesetogodišnjak. "Niste odavde?" upitao je nakon što je naručila.
Maggie se nasmijala. "Kako znate?"
"Ne mogu pogriješiti. Kada moja žena napravi juhu od rakova, nitko ne kupuje manje od pola kile."
"U tom slučaju, najbolje bi bilo da i meni date još četvrt." "Vidim da razmišljate svojom glavom. To mi se sviđa kod mladih ljudi", rekao je.
Kad je sjela u auto, Maggie se počela smijati. To je još jedan razlog da zadržim kuću u Newportu, pomislila je. S toliko starijih stanovnika, svi će me još dugo, dugo smatrati mladom.
A osim toga, ne mogu samo srediti Nualine stvari, prihvatiti najbolju ponudu i tek tako otići, rekla je samoj sebi. Čak i ako je Nualu ubio potpuni stranac, postoji još mnogo pitanja na koja moram otkriti odgovore.
Zvona, na primjer. Tko ih je mogao staviti na grobove? Možda netko od starih prijatelja uvjeren da ga ili nju nikada neće otkriti, pomislila je. Po onome što sam do sada otkrila, pomislila je, postoji mogućnost da se zvona nalaze na većini grobova u Newportu. S druge strane, na jednom od grobova ga nisam našla. Je li, tko god da to čini, promijenio odluku u vezi tog groba?
Parkirala se na parkiralištu ispred Nualine kuće i kroz kuhinjska vrata unijela hranu u kuću. Vrećice je ostavila na stolu zatim se okrenula i brzo zaključala vrata iza sebe. Još nešto, pomislila je. Planirala sam nazvati bravara. Liam će me večeras pitati jesam li postavila nove brave. Bio je toliko zabrinut zbog Earlove nenadane posjete.
Dok je tražila telefonski imenik, Maggie se sjetila jedne od najomiljenijih Nualinih izreka: Bolje ikad, nego nikad. Maggie se sjetila Nuale koja je uvijek upotrebljavala tu izreku u nedjelju ujutro kad bi trčeći sjela u auto u kojem su je Maggie i njen otac već čekali.
Maggie je mrzila odgovor svog oca, no bio je toliko tipičan za njega: "No ipak je najbolje nikada ne kasniti, posebice kada ostatak ljudi dođe na vrijeme u crkvu."
Telefonski je imenik pronašla u dubokoj kuhinjskoj ladici i nasmijala se stvarima koje je otkrila ispod njega: fotokopirane recepte, dopola izgorene svijeće, zahrđale škare, spajalice, sitniš.
Ne bih željela biti prisiljena pronaći nešto u ovoj kući, Maggie je zaključila. U takvom je neredu. Zatim je osjetila da joj se grlo osušilo.
100
Tko god da je pretražio ovu kuću tražeći nešto, najvjerojatnije nije imao uspjeha, unutarnji joj je glas šapnuo.
Nakon što je nazvala bravara i ostavila poruku na telefonskoj sekretarici, raspremila je hranu koju je kupila u dućanu i podgrijala juhu od rakova. Probavši ju, zažalila je što nije kupila više. Zatim je otišla u atelje. Uronila je svoje nemirne prste u zdjelu punu vlažne gline. Željela se vratiti poprsju Nuale koje je započela, no nije mogla. U glavi je vidjela lice Grete Shipley koje je zahtijevalo da ga oblikuje u glini - ne toliko lice, koliko oči, sveznajuće, iskrene i oprezne. Bilo joj je drago što je sa sobom ponijela nekoliko armatura.
Maggie je cijelih sat vremena sjedila za radnim stolom, sve dok u glini nije uspjela prikazati ženu koju je tako kratko poznavala. Konačno je osjetila mir i odlučila oprati ruke i primiti se posla koji joj je teško padao: razvrstavanja Nualinih slika. Morala je odlučiti koje će zadržati, a koje će ponuditi trgovcu umjetninama, no znala je da će većina završiti negdje na tavanu, bez okvira - okvira koje su neki ljudi smatrali vrjednijima od samih umjetničkih djela koja su u sebi čuvali.
U tri je sata počela pregledavati djela koja nisu bila uokvirena. U ormaru u ateljeu je pronašla desetke Nualinih crteža, vodenih boja, ulja, i zaključila da ih neće moći ocijeniti bez pomoći profesionalca.
Najveći je dio crteža bio prosječan, a samo je nekoliko ulja pobudilo njeno zanimanje - no neki su od akvarela bili zadivljujući. Baš kao i Nuala, pomislila je, bili su topli, vedri i puni neočekivanih dubina. Posebno joj se svidio prikaz zime u kojem drvo s granama savijenim od snijega natkriva veliki i gusto zasađeni prsten cvijeća, uključujući zijevalice i ruže, ljubičice i ljiljane, orhideje i krizanteme.
Maggie se toliko zanijela u pregledavanje slika da je tek u pet i trideset pohitala niz stepenice kako bi se javila na telefon koji je, kako joj se činilo, zvonio.
Javio se Liam. "Hej, već treći put zovem. Bojao sam se da ćeš me ostaviti na cjedilu", rekao je toplo. "Znaš li da mi je jedina alternativa izlasku s tobom moj bratić Earl?"
Maggie se nasmijala. "Oprosti. Nisam čula telefon. Čini se da Nuala nije smatrala potrebnim da i u ateljeu priključi telefon."
"Kupit ću ti jedan za Božić. Doći ću po tebe za sat vremena." "Može."
Imat ću dovoljno vremena da napunim kadu, zaključila je Maggie kad je spustila slušalicu. Vani je bilo svježe. Bilo je jasno da je jesenski povjetarac polako prerastao u hladan vjetar. U kući se osjećao propuh, a na nekako neobičan i neugodan način činilo se kao da još uvijek osjeća hladnu i vlažnu zemlju s grobova.
Kad je u kupaonici pustila vodu, učinilo joj se da je ponovo čula zvono telefona. Brzo je zatvorila pipe. No zvono se iz Nualine sobe nije čulo. Ili sam umislila, ili sam propustila još jedan poziv, zaključila je.
101
Topla ju je kupka opustila, nakon čega je pažljivo odjenula bijelu vestu za večernje izlaske i crnu suknju dužine do pola lista koje je kupila prije neki dan i na kraju se diskretno našminkala.
Baš me zabavlja uređivanje za Liama, pomislila je. Uvijek kad sam s njim dobro se osjećam.
U petnaest do sedam je već sjedila u dnevnom boravku kad je zazvonilo zvono. Liam je stajao na pragu s buketom dugačkih ruža u jednoj -ruci i komadićem papira u drugoj. Toplina u njegovim očima i,lagani poljubac u usta popravili su Maggieno raspoloženje.
"Predivno izgledaš", rekao joj je. "Izgleda da ću morati promijeniti planove za večeras. Čini mi se da McDonald's nije odgovarajuće mjesto."
Maggie se nasmijala. "Oh dragi! A toliko sam se veselila Big Macu." Na brzinu je pročitala poruku napisanu na komadiću papira koji je donio sa sobom. "Gdje si našao ovo?" upitala ga je. "Na vratima, madame."
"Oh, pa naravno. U kuću sam ušla kroz kuhinjska vrata." Ponovo je savila komadić papira. Dakle, Neil je u Portsmouthu, pomislila je, i želi da se vidimo. Zar to nije krasno? Samoj sebi je jedva priznala koliko je bila razočarana zato što ju nije nazvao onaj tjedan prije nego je otišla. I zatim je sebi objasnila da je to bio samo još jedan dokaz njegove ravnodušnosti prema njoj.
"Je li nešto važno?" upitao ju je Liam.
"Ma ne, samo jedan prijatelj koji je došao ovamo preko vikenda želi da se vidimo. Možda ću ga nazvati sutra." A možda i neću, pomislila je. Zanima me kako me je pronašao.
Otišla je na kat kako bi uzela ručnu torbicu. Uzevši ju osjetila je dodatnu težinu od zvona. Da li bih ga trebala pokazati Liamu? zapitala se.
Ne, ne večeras, odlučila je. Ne želim razgovarati o smrti i grobovima, ne sada. Izvadila je zvono iz torbe i premda je u njoj bilo već nekoliko sati, još uvijek je bilo hladno. Ponovo se počela tresti.
Ne želim da ono bude prva stvar koju ću ugledati kad se kasnije vratim, pomislila je i otvorila vrata ormara i stavila ga na policu gurnuvši ga duboko unutra tako da se uopće nije vidjelo.
Liam je rezervirao stol u Commodore's sali Black Pearla, luksuznog restorana iz kojeg se pružao predivan pogled na Narragansettski zaljev. "Moj se stan nalazi nedaleko odavde", objasnio je, "ali nedostaje mi velika kuća u kojoj sam odrastao. Uskoro ću se odlučiti na taj potez - kupiti jednu od starih kuća i renovirati ju." Njegov je glas odjednom poprimio ozbiljan ton. "Do tada ću se već smiriti i, uz malo sreće, imati predivnu suprugu, nekoliko puta nagrađivanu za fotografije koje je snimila."
"Liame, prestani", Maggie se pobunila. "Kao što je Nuala običavala reći, blebećeš."
102
"Ne, nisi u pravu", tiho joj je rekao. "Maggie, molim te, počni me promatrati drugim očima, hočeš li? Od prošlog tjedna nije prošao niti jedan jedini trenutak a da mi ti nisi bila u mislima. Cijelo vrijeme sam strahovao da će ti se, ako naletiš na nasilnika koji je umorio Nualu, dogoditi isto. Ja sam velik i jak i želim te štititi. Znam da su takvi osjećaji zastarjeli, ali ne mogu si pomoći. Takav sam. To osjećam." Zastao je. "A sada je dosta toga. Odgovara li ti vino?"
Maggie ga je gledala i nasmijala mu se. Bilo joj je drago što ju nije nastavio zapitkivati o njenim osjećajima prema njemu. "Da, ali Liame, moram te nešto pitati. Da li zaista misliš da je nekakav narkoman ubio Nualu?"
Liam je djelovao iznenađen njenim pitanjem. "Ako nije narkoman, tko ju je ubio?" upitao je.
"Ali tko god da ju je ubio, morao je primijetiti da je očekivala goste, no ipak se zadržao i pretražio kuću."
"Maggie, tko god da ju je ubio, najvjerojatnije je očajnički trebao fiks i zato je pretražio cijelu kuću u potrazi za nakitom ili novcem. U novinama je pisalo da je ubojica skinuo vjenčani prsten s prsta što znači da je pljačka bila glavni motiv."
"Da, prsten je ukraden", Maggie se složila.
"Slučajno znam da je posjedovala jako malo nakita", rekao je Liam. "Nije željela da joj ujak Tim da zaručnički prsten. Rekla je da su dva u životu posve dovoljna, a osim toga, oba su joj ukrali dok je još uvijek živjela u New Yorku. Sjećam se da je rekla mojoj mami da, nakon svega što se dogodilo, ne želi posjedovati nikakav nakit."
"Znaš više od mene", primijetila je Maggie.
"I zato, osim nešto gotovine, njen ubojica baš i nije dobio Bog zna što, slažeš li se? To mi je barem nekakva zadovoljština", rekao je Liam. Nasmijao se i time prekinuo tišinu i mračno raspoloženje koje ih je obuzelo. "A sada, reci mi što si ovih dana radila. Nadam se da ti se Newport polako uvlači pod kožu? Ili ako ništa drugo, nadam se da ćeš mi dozvoliti da ti do kraja ispričam svoju životnu priču."
Rekao joj je kako je, kao dijete, brojao tjedne u internatu sve do odlaska u Newport za vrijeme ljetnih praznika, o svojoj odluci da krene očevim stopama i postane burzovni mešetar, o odluci da napusti dobar posao u kompaniji Randolph i Marshall i da osnuje svoje poduzeće za ulaganje. "Jako mi laska to što su neki prvorazredni klijenti odlučili preći k meni", rekao je. "Teško se odlučiti za samostalnost, a još je teže takvu odluku sprovesti u djelo, ali oni su me uvjerili da nisam pogriješio. I zaista nisam."
Do trenutka kad su im poslužili creme brulee, Maggie se uspjela u potpunosti opustiti. "Večeras sam otkrila više o tebi, nego što sam uspjela tijekom onih desetak zajedničkih večera."
"Moguće da sam nešto otvoreniji na domaćem terenu", rekao je. "A možda ti samo želim pokazati kakva sam momčina." Podigao je obrvu.
103
"Također ti pokušavam dati do znanja da mi možeš vjerovati i da se na mene možeš osloniti. Tek toliko da znaš, u ovim me krajevima smatraju dobrim plijenom."
"Dosta je te priče", rekla je Maggie. Pokušala je djelovati ozbiljno, no nije uspjela potisnuti blagi osmijeh.
"Dobro. Na tebe je red. Sada mi možeš ispričati što si radila ovaj tjedan."
Maggie nije željela ulaziti u detalje. Nije željela uništiti gotovo slavljeničko raspoloženje koje ih je obuzelo. Nije mogla pričati o proteklih nekoliko dana a da ne spomene Gretu Shipley, no odlučila je naglasiti da je uživala u njenom društvu i vrlo kratkom poznanstvu i spomenula mu svoju novu prijateljicu Letitiju Bainbridge.
"Poznavao sam gospođu Shipley. Zaista je bila nešto posebno", rekao je Liam. "A što se tiče gospođe Bainbridge, ni ona nije loša", nastavio je. "Prava je legenda u ovom kraju. Je li ti pričala o svim događajima uvrijeme kad je Newport bio na vrhuncu?" "Nešto malo."
"Navedi ju jednom da ti ispriča koju priču o Mamie Fish. Ona je vrlo dobro znala kako da uzdrma staru gardu. Postoji jako zanimljiva priča o jednoj večeri koju je organizirala, kad ju je jedan od gostiju upitao može li sa sobom dovesti Princea del Dragoa s Korzike. Naravno, Mamie je oduševljeno dala dozvolu i možeš zamisliti njen užas kad je shvatila da je 'princ' majmun odjeven u crno večernje odijelo."
Zajedno su se smijali. "Gospođa Bainbridge je vjerojatno jedna od rijetkih preživjelih čiji su roditelji sudjelovali u poznatim zabavama u 1890-im godinama", rekao je Liam.
"Ono što mi se jako sviđa jest činjenica da gospođa Bainbridge ima toliko rođaka koji žive u blizini i koji brinu o njoj", rekla je Maggie. "Jučer, nakon što je čula da je gospođa Shipley umrla, njena ju je kćerka posjetila i odvela na pregled kod doktora zato što je znala da je jako potresena."
"Mislim da neću pogrješiti ako kažem da se radi o Sarah", rekao je Liam i nasmijao se. "Je li ti gospođa Bainbridge slučajno spomenula trik koji je moj pametni bratić Earl izveo, a koji je njenu kćerku Sarah izbacio u orbitu?"
" » Ne.
"Savršen je. Earl predaje o običajima ispraćaja preminulih na posljednje počivalište. To znaš, zar ne? Kunem se, taj je tip poput šišmiša. Dok svi drugi igraju golf ili jedre, njegova je ideja ludog provoda odlazak na groblja i zapisivanje natpisa na nadgrobnim pločama."
"Groblja!" Maggie je uzviknula.
"Da, ali to je tek dio. On je naime neko vrijeme predavao raznolikoj grupi u Latham Manoru o običajima sahranjivanja. Gospođa Bainbridge se nije dobro osjećala. Sarah ju je došla posjetiti i prisustvovala je predavanju.
104
Earl je u svoje predavanje uključio i priču o viktorijanskim zvonarima. Čini se da su bogati viktorijanci bili užasnuti mogućnošću da živi budu sahranjeni i zato se na njihovim lijesovima nalazila rupa i cijev koja se protezala do površine zemlje. Konac ili nešto slično su vezivali umrlima na ruku koji se također protezao kroz cijev do površine zemlje. Na vrhu je zvono bilo zavezano za konac. Plaćali su osobu koja bi tjedan dana čuvala grob za slučaj da se umrli osvijesti i pokuša zazvoniti zvoncem."
"Dragi Bože", Maggie je zamuckivala.
"Ali to još uvijek nije najzanimljiviji dio. Vjerovala ili ne, Earl je vlasnik neke vrste muzeja u blizini pogrebničke kuće, punog pogrebničkih simbola i raznoraznih predmeta, i za to je predavanje zatražio da se izradi desetak kopjja viktorijanskog zvona kako bi njima mogao nadopuniti izlaganje. Ne rekavši nikome koje je njihovo značenje, podijelio ih je ženama šezdesetak, sedamdesetak i osamdesetak godina starim i zavezao konac na njihove prstenjake. Zatim im je rekao da zvono stave u drugu ruku, a prstenjakom probaju zvoniti. Rekao im je da se pretvaraju kao da su u lijesu i kao da pokušavaju komunicirati s čuvarom groba." "Užasno!" rekla je Maggie.
"Jedna se od starih djevojaka onesvijestila. Kćerka gospođe Bainbridge je bila toliko bijesna da je pokupila zvona i zamalo izbacila Earla i njegova zvona iz Latham Manora."
Liam je zastao i onda trezvenijim glasom rekao: "Ono što me zabrinjava u svemu jest to što mi se čini da Earl uživa sam pričati tu priču."
Neil je nekoliko puta pokušao nazvati Maggie iz svlačionice u klubu i kasnije od kuće. Ili je cijeli dan vani, ili se jednostavno ne javlja, zaključio je. Ali čak i da je cijeli dan bila vani, nije mogla ne vidjeti poruku.
Neil je sa svojim roditeljima otišao k susjedima na koktel i odande u sedam sati još jednom nazvao Maggie. Zatim je odlučio na večeru otići svojim autom tako da, u slučaju da ju kasnije dobije, može navratiti k njoj na piće.
Šestero je ljudi sjedilo za stolom u kući Canfiled. Ali bez obzira na savršeno pripravljenog jastoga Newburg i njegovu pratilju na večeri, Vicky, kćerku prijatelja njegovih roditelja, Neil je bio nemiran.
Znajući da bi bilo bezobrazno da preskoči piće nakon večere, jedva se uspio smiriti za vrijeme ugodnog razgovora i kad su konačno svi ustali kako bi krenuli, ljubazno je uspio odbiti Vickyn poziv da se pridruži njoj i njenim prijateljima na partiji tenisa u nedjelju ujutro. Konačno, uzdahnuvši od olakšanja, sjeo je u svoj auto.
Pogledao je na sat. Bilo je petnaest do jedanaest. Ako je Maggie bila kod kuće i ako je ranije otišla na počinak, nije ju želio ometati. Svoju je
105
odluku da se proveze ispred njene kuće opravdao željom da jednostavno želi provjeriti je li njen auto parkiran tamo - samo je želio provjeriti je li još uvijek u Newportu.
Prvotno uzbuđenje koje je osjetio nakon što je ugledao njen auto, nestalo je kad je otkrio da je ispred kuće parkiran još jedan auto, Jaguar s registarskim tablicama Massachusettsa. Neil se polagano vozio ispred kuće i zamijetio da su ulazna vrata otvorena. Ugledao je i visokog muškarca koji je stajao do Maggie i onda, osjetivši se poput voajera, pritisnuo je gas i skrenuo prema Oceanskoj cesti uputivši se natrag u Portsmouth. Kajanje i ljubomora su mu proždirali nutrinu.
Misa zadušnica za Gretu Shipley u crkvi Trinity je bila jako
posjećena. Dok je sjedila i slušala poznate molitve, Maggie je shvatila da su sve osobe koje je Nuala pozvala na večeru bili prisutne.
Doktor Lane i njegova supruga, Odile, sjedili su s brojnim stanarima rezidencije Latham uključujući i one koji su sjedili za stolom gospođe Shipley u srijedu na večer, izuzevši gospođu Bainbridge.
Malcolm Norton i njegova supruga, Janice, su također bili u crkvi. Djelovao je malodušno, zaključila je Maggie. Kad je prošao pokraj nje, zaustavio se i rekao da ju je nazvao nekoliko puta i da bi se želio sastati s njom nakon pogreba.
Earl Bateman joj je prišao prije mise. "Nakon svega, kad budete razmišljali o Newportu, bojim se da će vas za ovaj grad vezati samo uspomene na pogrebe i groblja", rekao je, a njegove su oči, sakrivene iza naočala, podsjećale na oči sove.
Nije pričekao odgovor, već je prošao pored nje i sjeo na jedno od slobodnih mjesta u prvom redu.
Liam je stigao na pola mise i sjeo do nje. "Oprosti", šapnuo joj je u uho. "Prokleta je budilica zakazala." Primio je njenu ruku, no samo trenutak kasnije ju je povukla. Znala je da ju svi promatraju i nije željela da počnu kružiti glasine o njoj i Liamu. Ali, priznala je sebi, osjećaj usamljenosti je nestao u trenutku kad je njegovo rame okrznulo njeno.
Dok je prolazila pokraj kovčega, Maggie je kratko promatrala smireno i prekrasno lice žene koju je poznavala vrlo kratko, a koju je toliko zavoljela. Pomislila je da gospođa Shipley i Nuala i svi njihovi prijatelji sada najvjerojatnije uživaju u veseloj zabavi.
Ta joj je misao nametnula i mučno pitanje viktorijanskih zvona.
Kad je prošla pokraj tri čovjeka koje su joj predstavili kao bratiće gospođe Shipley, na njihovim su licima bili namješteni odgovarajuće ozbiljni izrazi, no osjetila je da niti jedno od njih nije izražavalo iskrenu, duboku bol koju je ugledala u očima poznanika i bliskih prijatelja gospođe Shipley.

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Moram otkriti kada i kako su žene čije sam grobove posjetila umrle i koliko njih ima bliske rođake, pomislila je Maggie. To su informacije od velike važnosti, što je zaključila za vrijeme posjete gospođi Bainbridge.
Sljedeća se dva sata osjećala kao da upravlja nekakvim daljinskim upravljačem - promatra, snima, ali ništa ne osjeća. "Ja sam kamera", bila je njena reakcija dok je, uz Liama, napuštala grob Grete Shipley nakon sahrane.
Osjetila je ruku na svom ramenu. Lijepa žena srebrne kose i markantno uspravnog držanja ju je zaustavila. "Gospođo Holloway," rekla je, "ja sam Sarah Bainbridge Cushing. Želim vam se zahvaliti zato što ste jučer posjetili moju mamu. Bila je presretna."
Sarah. To je dakle kćerka koja je pobjesnila za vrijeme predavanja Earla Batemana o viktorijanskim zvonima, prisjetila se Maggie. Željela je nasamo porazgovarati s njom.
U sljedećem je dahu Sarah Cushing iskoristila priliku: "Ne znam koliko dugo ostajete u Newportu, ali sutra ujutro namjeravam izvesti mamu na ručak i bilo bi mi drago kada biste nam se pridružili."
Maggie se odmah složila.
"Odsjeli ste u Nualinoj kući, zar ne? Doći ću po vas u jedanaest sati ako vam odgovara." Poklonivši se, Sarah Cushing se okrenula i ponovo pridružila grupi s kojom je i došla.
"Zašto ne bismo negdje u miru ručali", predložio je Liam. "Siguran sam da ne želiš više ostati ovdje."
"Ne, u pravu si. Ali zaista bih htjela otići u kuću. Moram razvrstati Nualinu odjeću."
"A što kažeš na večeru?"
Maggie je odmahnula glavom. "Hvala, ali ostat ću kod kuće i razvrstavati i pakirati stvari."
"Ali moram te vidjeti prije nego sutra na večer krenem u Boston", rekao je Liam.
Maggie je znala da joj neće dozvoliti da ga odbije. "Dobro, nazovi me", rekla je. "Smislit ćemo nešto."
Otpratio ju je do auta i otišao. Upravo je okretala ključ kako bi upalila auto kad ju je preplašilo kucanje na prozor. Malcolm Norton. "Moramo porazgovarati", rekao je užurbano.
Maggie je odlučila završiti s tim i prestati uzaludno trošiti njegovo i svoje vrijeme. "Gospodine Norton, ako je riječ o prodaji Nualine kuće, mogu vam reći samo ovo: Za sada ne planiram prodati kuću i žao mi je, ali čak i da se odlučim na prodaju, već sam primila uvjerljivo veću ponudu od vaše."
Nerazgovjetno izgovorivši: "Žao mi je", ubacila je mjenjač u prvu brzinu i krenula. Jednostavno nije mogla izdržati pogled na užasnutog i zapanjenog čovjeka.
107
Neil Stephens i njegov otac su počeli igrati golf u sedam sati
ujutro i u podne su već sjedili u klubu. Ovaj je put Neil čuo da je nakon drugog zvona netko podignuo slušalicu. Nakon što je prepoznao Maggien glas, osjetio je olakšanje.
Zbunjen, rekao joj je da ju je pokušao nazvati u petak nakon što je otišla, da je otišao do Jimmyja Nearyja kako bi od njega saznao Nualino ime kako bi se dočepao njenog broja telefona, da je saznao za Nualinu smrt i koliko mu je žao ... "Maggie, moram te danas vidjeti", završio je.
Osjetio je oklijevanje u njenom glasu kad mu je rekla da mora ostati kod kuće i razvrstati Nualine stvari.
"Bez obzira na sav posao koji je pred tobam, moraš nešto jesti", rekao je molećivim glasom. "Maggie, ako mi ne dozvoliš da te izvedem na večeru, doći ću k tebi s gotovom hranom." Zatim se sjetio čovjeka s Jaguarom. "Osim ako ne očekuješ nekog drugog", dodao je.
Čuvši njen odgovor od srca se nasmijao. "U sedam sati? Izvrsno. Otkrio sam mjesto gdje izvrsno pripremaju jastoge."
"Čini se da si konačno uhvatio tu tvoju Maggie", rekao je Robert Stephens kad mu se Neil pridružio na vratima kluba.
"Da. Večeras idemo na večeru."
"Bilo bi nam drago kad bi nam se pridružili. Znaš da je večeras u klubu večera povodom rođendana tvoje mame."
"Njen je rođendan tek sutra", Neil se pobunio.
"Hvala što si mi to rekao! Pa ti si me pitao je li proslava večeras. Rekao si da sutra kasno poslijepodne želiš krenuti natrag u New York."
Neil je stajao s rukom na ustima kao da je duboko zamišljen. Zatim je tiho odmahnuo glavom. Robert Stephens se nasmijao. "Mnogi ljudi smatraju mene i tvoju mamu zabavnim društvom."
"Zabavni ste", Neil je rekao. "Siguran sam da će Magie uživati u vašem društvu."
"Naravno da hoće. A sada idemo kući. Još jedna moja klijentica, Laura Arlington, bi trebala doći u dva sata. Trebao bi pregledati portfelj njenih dionica i vidjeti možeš li joj preporučiti neki način da poveća svoj kapital. Zahvaljujući onom šarlatanu, zaista je u lošem financijskom stanju."
Ne želim riskirati i Maggie preko telefona obavijestiti o promjeni plana, pomislio je Neil. Najvjerojatnije bi odustala. Jednostavno ću se pojaviti na njenom pragu i objasniti svoj slučaj.
Dva sata kasnije, Neil je sjedio s gospođom Arlington u uredu njegova oca. Stanje je doista alarmantno, zaključio je. Do nedavno je posjedovala dionice na koje je isplaćivana velika dividenda, ali ih je odlučila prodati kako bi uložila novac u još jednu od onih ludih
108
kombinacija. Prije deset dana, gospođu Arlington su uvjerili da kupi sto tisuća dionica nekog smeća po pet dolara. Sljedećeg jutra cijena dionica je skočila na pet i pol' dolara, ali već istog je podneva počela padati. Sada su vrijedile manje od jednog dolara.
I tako je iznos od pet stotina tisuća dolara u dionicama pao na osamdeset tisuća, naravno, ako uopće uspiju pronaći kupca, pomislio je Neil sažaljivo pogledavši tužnu i deprimiranu ženu koja je sjedila nasuprot njega. Naizgled je bila smirena, no prekrižene ruke i povijena ramena su otkrivali njen bijes. Mogla bi biti maminih godina, oko šezdeset i šest, ali izgledala je dvadesetak godina starije.
"Loše je, zar ne?" upitala ga je gospođa Arlington. "Bojim se da da", odgovorio je Neil.
"Znate, to je bio novac koji sam planirala potrošiti za jedan od većih apartmana u rezidenciji Latham Manor. No savjest me pekla zbog namjere da toliko novaca potrošim na tako sebičan način. Imam troje djece i budući da je Douglas Hansen bio toliko uvjerljiv, a gospođa Downing mi je rekla koliko je novaca zaradila u samo tjedan dana uz njegovu pomoć, pomislila sam da ću, ako povećam kapital koji imam, moći ostaviti nešto svojoj djeci i istovremeno sebi priuštiti Latham Manor."
Trepavicama je pokušala zadržati suze. "I sada, ne samo da sam prošli tjedan izgubila novac, već sam dan poslije saznala da je jedan od većih apartmana - onaj u koji se Nuala Moore namjeravala useliti - slobodan."
"Nuala Moore?" Neil je hitro upitao.
"Da, žena koja je prošli tjedan ubijena." Gospođa Arlington je rupčićem brisala suze koje više nije mogla potiskivati. "Sada nemam dovoljno niti za apartman, a djeca ne samo da ništa neće naslijediti, već će me morati uzeti k sebi."
Odmahnula je glavom. "Već sam tjedan dana svjesna teške situacije u kojoj sam se našla, ali pismena obavijest s burze koju sam jutros primila, jednostavno me dokrajčila." Obrisala je oči. "Oh, što sad."
Laura Arlington je ustala i pokušala se nasmijati. "Sve što mi je vaš otac ispričao o vama je istina. Zaista ste predivan mladić. I kažete da bih jednostavno trebala ostaviti svoj portfelj?"
"Da", rekao je Neil. "Žao mi je da je tako, gospođo Arlington."
"Ništa, mislit ću na milijune ljudi koji žive na zemaljskoj kugli, a koji nemaju pola milijuna dolara koje bi na takav način mogli profućkati, kako bi rekao moj unuk." Njene su se oči raširile. "Ne mogu vjerovati da sam ovo upravo rekla!" Zatim se blagi, gotovo neprimjetan osmijeh pojavio na njenim usnama. "Ali znate što? Puno se bolje osjećam sada kad sam to izgovorila. Vaši su me roditelji zamolili da ih posjetim, ali mislim da bi bilo najbolje da nestanem. Zahvalite im se u moje ime, molim vas."
109
Kad je otišla, Neil se vratio u kuću. Njegovi su roditelji sjedili u stakleniku. "Gdje je Laura?" zabrinuto je upitala njegova mama. "Znao sam da neće biti.raspoložena za posjetu", rekao je
Robert Stephens. "Polagano postaje svjesna svega što joj se dogodilo u posljednje vrijeme."
"Prava je dama", iskreno je primijetio Neil. "Najrađe bih zadavio onog majmuna, Douglasa Hansena. Ali, kunem se, u ponedjeljak ću ujutro iskopati svu prljavštinu koju otkrijem o njemu i ako postoji način, SEC-u ću uložiti žalbu. Vjerujte mi, to ću učiniti."
"Izvrsno!" Robert Stephens je sretno uzviknuo.
"Svakim danom sve više i više nalikuješ na oca", Dolores Stephens je ravnodušno rekla.
Kasnije, dok je Neil gledao ostatak utakmice između Yankeesa i Red Soxa, neprestano je razmišljao da mu je nešto promaklo u portfelju Laure Arlington. Postojalo je nešto što nije bilo u redu kao dodatak krivo preporučenoj investiciji. Ali što, upitao se.
Detektiv Jim Haggerty je poznavao i volio Gretu Shipley još od malih nogu. Još dok je kao mali raznosio novine na kućne pragove, nije se mogao sjetiti niti jedne jedine situacije kad nije bila dobra prema njemu. Subotom ujutro je uvijek plaćala i davala mu dobre napojnice.
Nije bila poput nekih škrtaca koji su živjeli u drugim bogataškim kućama, pomislio je, koji bi pogledali iznos na svojem računu, platili za šest tjedana novina i na sve dodali deset centi napojnice. Jedno snježno zimsko jutro mu se posebno urezalo u sjećanje. Gospođa Shipley ga je pozvala u kuću, osušila njegove rukavice i pletenu kapu na radijatoru i skuhala mu kakao.
Nešto ranije, dok je bio na misi u crkvi Trinity, bio je siguran da su svi prisutni dijelili s njim misao koju nije mogao izbaciti iz glave: Smrt Grete Shipley je ubrzana šokantnim ubojstvom njene bliske prijateljice Nuale Moore.
Ako netko u trenutku kad se dešava zločin doživi srčani udar, nasilnik je ponekad optužen za ubojstvo, pomislio je Haggerty ali što je s prijateljem koji umre u snu nekoliko dana kasnije?
Na misi zadušnici za gospođu Shipley, iznenadio se ugledavši pokćerku Nuale Moore, Maggie Holloway, koja je sjedila pokraj Liama Paynea. Liam je uvijek bio u društvu lijepih žena, pomislio je Haggerty, a i sam Bog zna da je dobar dio njih bio presretan zbog pozornosti koju im je poklanjao. U Newportu je bio jedan od najpoželjnijih neženja.
I Earla Batemana je vidio u crkvi. To je čovjek koji je dovoljno obrazovan da bude profesor, no koji još uvijek nije otkrio sve karte, zaključio je Haggerty. Onaj njegov muzej je nešto što podsjeća na
110
obitelj Addams - Haggerty se naježio na samu pomisao na taj prostor. Earl je trebao nastaviti obiteljsku tradiciju, zaključio je. Sve što ima plaćeno je novcem od pogreba nečijeg bližnjeg.
Haggerty je otišao iz crkve prije kraja mise, ali ne prije nego je primijetio da se Maggie Holloway najvjerojatnije jako zbližila s gospođom Shipley čim je odlučila odvojiti vrijeme i doći na njen sprovod. Također se zapitao je li možda, ako je posjetila gospođu Shipley u rezidenciji Latham Manor, otkrila nešto što bi im moglo reći zašto je Nuala Moore tako iznenada otkazala prodaju kuće Malcolmu Nortonu.
Norton je čovjek koji je, kako je detektiv Haggerty vjerovao, znao više, nego što je govorio. Pomislivši to, odlučio je nenajavljen posjetiti Garrison aveniju broj 1 u tri sata poslije podne.
Kad je zvono zazvonilo, Maggie se nalazila u Nualinoj spavaćoj sobi i razvrstavala pažljivo složenu odjeću: dobra, nosiva odjeća za dobrotvorno društvo Goodwill; stara, iznošena odjeća za vrećicu za dronjke; relativno skupa odjeća za formalne izlaske za bolničku trgovinu.
Za sebe je odlučila zadržati plavo odijelo koje je Nuala nosila one večeri u restoranu Four Seasons, kao i jednu od njenih pregača za slikanje. Za uspomenu, pomislila je.
U pretrpanim ormarima našla je nekoliko vesta i jakni od tvida - odjeća Tima Moorea, pomislila je. Nuala ju je odlučila sačuvati. Nuala i ja smo razmišljale na istoj valnoj dužini, zaključila je sjetivši se kutije u ormaru u njenom stanu. U njoj se nalazila haljina koju je na sebi imala one večeri kad je upoznala Paula, kao i jedna od njegovih letačkih uniformi i odgovarajuća odjeća za jogging.
Dok je razvrstavala odjeću, Maggie je nesvjesno pokušavala pronaći objašnjenje za zvona na grobovima. Mora da ih je Earl ondje stavio, zaključila je. Je li to njegovo viđenje lukave šale na račun žena iz rezidencije, zbog kaosa nastalog nakon što im ih je podijelio na svom predavanju u Latham Manoru?
Bilo je to logično objašnjenje. Najvjerojatnije je poznavao sve te žene. Na kraju krajeva, većina stanara rezidencije je cijeli svoj život provela u Newportu, ili barem proljeća i zime.
Maggie je podigla kućni ogrtač, zaključila da je svoje odslužio i bacila ga u vreću s dronjcima. Ali Nuala nije živjela u Lathamu, podsjetila se. Je li na njen grob stavio zvano u znak prijateljstva? Činilo se da ju je iskreno volio.
No na jednom od grobova nije bilo zvona. Zašto? upitala se. Imam imena tih žena, pomislila je. Sutra ću ponovo otići na groblje i prepisati datume smrti s nadgrobnih ploča. Mora da postoji barem kratka obavijest o njihovim smrtima. Moram provjeriti što u njima piše.
Zvuk zvona ju je neugodno iznenadio.Tko bi mogao doći nenajavljen? upitala se i uputila u prizemlje. Molila se da se ne radi o još jednoj
111
neočekivanoj posjeti Earla Batemana; nije znala ima li dovoljno snage da se danas s tako nečim suoči.
Nekoliko trenutaka kasnije je otkrila da je pred vratima stajao jedan od istražitelja iz njuportske policije koji se prvi odazvao na njen poziv na 911 one večeri kad je Nuala ubijena. Predstavio se kao detektiv Jim Haggerty. Ušao je u kuću i sjeo u udobnu fotelju poput čovjeka koji nije imao ništa drugo na umu osim ugodna ćaskanja.
Maggie je sjela nasuprot njega, na rub kauča. Ako je imalo poznavao i poštivao govor tijela, neće mu promaći njena želja da razgovor bude kratak.
Započeo je odgovorom na pitanje koje mu nije postavila. "Bojim se da još uvijek nemamo niti jednu osobu u koju bismo posumnjali da je počinila ubojstvo. No ne brinite, taj zločin neće proći nekažnjeno. To vam obećavam", rekao je.
Maggie je čekala.
Haggerty je povukao naočale na vrh svog nosa. Prekrižio je noge i počeo masirati zglob. "Povreda sa skijanja", objasnio je. "Sada me uredno obavještava mijenja li se vjetar. Do sutra na večer će padati kiša."
Nisi došao ovamo kako bi sa mnom razgovarao o vremenu, pomislila je Maggie.
"Gospođo Holloway, ovdje ste nešto više od jednog tjedna i drago mi je što većina naših posjetilaca ne doživi šok kojem ste vi bili izloženi na dolasku. I onda danas, vidio sam vas u crkvi, na misi zadušnici za Gretu Shipley. Pretpostavljam da ste se zbližile od vašeg dolaska."
"Da. Zapravo, Nuala me je u svojoj novoj oporuci zamolila da ju posjećujem, no vjerujte mi, u posjetama sam zaista uživala." "Prekrasna žena, gospođa Shipley. Poznavao sam ju od kad
sam bio mali. Šteta što nije imala nikoga od bliže obitelji. Voljela je djecu. Mislite li da je bila sretna u rezidenciji Latham Manor?" "Da. One večeri kad je umrla, večerala sam ondje i primijetila koliko su ju prijatelji voljeli."
"Je li vam rekla zašto je njena najbolja prijateljica, vaša maćeha, tako iznenada promijenila odluku o prelasku u Latham?" "Mislim da to nitko ne zna", rekla je Maggie. "Doktor Lane je siguran da bi, da je poživjela, ponovo promijenila odluku. Nitko ne zna točno što joj se motalo po glavi."
"Pretpostavio sam da se možda povjerila gospođi Shipley o razlozima zbog kojih je odlučila otkazati rezervaciju. Koliko sam shvatio, gospođa Shipley je bila jako sretna zato što se njena najbolja prijateljica odlučila preseliti pod isti krov."
Maggie se sjetila karikature koju je Nuala nacrtala na posteru - sestru Markey kako prisluškuje. Je li još uvijek u apartmanu Grete Shipley? zapitala se.
112
"Ne znam zanima li vas ovo što ću vam reći", rekla je oprezno, "ali vjerujem da su i Nuala i gospođa Shipley pazile što će reći pred jednom od medicinskih sestara. Ona je, kako sam čula, običavala nenajavljena upadati u apartmane."
Haggerty je prestao masirati zglob. "Koja sestra?" upitao je hitro.
"Sestra Markey."
Haggerty je ustao. "Jeste li se odlučili u vezi prodaje kuće, gospođo Holloway?"
"Naravno, oporuku tek treba izvršiti, ali sigurna sam da ju u ovo vrijeme neću staviti na tržište. Zapravo, mislim da ju neću prodavati. Newport je predivan gradić i dobro će mi doći vikendi van Manhattana."
"Zna li to Malcolm Norton?"
"Od jutros, da. U stvari, rekla sam mu da ne želim prodati kuću, ali i da odlučim suprotno, već sam dobila puno primamljiviju ponudu."
Haggerty je podigao obrve. "Hm, ovo je zaista slatka stara kuća, no nadam se da mi nećete zamjeriti ako vam kažem da s obzirom na ponude, mora da je ispod nje zakopano blago. Nadam se da ćete ga pronaći."
"Ako postoji išta što bi se ovdje trebalo otkriti, namjeravam to i učiniti", rekla je Maggie. "Neću se smiriti sve dok ubojica ne plati za ono što je učinio ženi koju sam toliko voljela."
Kad je Haggerty krenuo prema vratima, Maggie ga je impulsivno upitala: "Znate li je li moguće provjeriti neke informacije u novinskoj redakciji danas popodne, ili je zatvorena subotom?"
"Bojim se da ćete morati pričekati do ponedjeljka. To posve slučajno znam zato što nam neprestano dolaze turisti koji žele pregledati stare društvene stranice. Uzbude se dok čitaju o raskošnim zabavama."
Maggie se nasmijala, no nije ništa rekla.
Kad je sjeo u auto, Haggerty je samom sebi rekao da u ponedjeljak mora otići do redakcije i zapitati ondašnjeg službenika koje je točno informacije Maggie Holloway tražila u njihovoj arhivi.
Maggie se vratila u Nualinu sobu. Do kraja dana je odlučila pregledati sve ormare, ormariće i ladice. Ovu bi sobu trebala koristiti za razvrstavanje, pomislila je dok je za sobom vukla kutije pune stvari u treću, malu spavaću sobu.
Nuala je oduvijek uživala u razbacanim stvarima uz koje su ju vezale lijepe uspomene. Nakon što je Maggie uklonila školjke s vrha noćnog ormarića, punjene životinje s klupice ispred prozora, hrpu jelovnika iz raznoraznih restorana s komode i jeftine suvenire od tko zna kuda, ljepota javorovog namještaja je došla u prvi plan. Krevet ću pomaknuti do zida. Ondje više odgovara, odlučila je ... i zadržat ću one Nualine slike koje je sama uokvirila i objesila na zid. To je dio nje koji nikada neću izgubiti, ili kojeg se nikada neću odreći.
113
U šest je sati došla do posljednjeg odjevnog predmeta u velikom ormaru - blijedo zlatne kišne kabanice koja je pala na pod.
Prisjetila se da je prije neki dan, kad je namještala Nualino plavo odijelo, kabanica uredno visjela.
Kao i kod svih drugih odjevnih predmetai, pregledala je džepove kako bi se uvjerila da su prazni.
Lijevi je džep bio prazan, no kad je prstima pretraživala desni, nešto je osjetila.
Maggie je prstima primila to nešto i izvadila ruku. Dugačke su sjene punile sobu dok je hodala prema ormariću na kojem se nalazila lampa. Upalila je svijetlo. Suha zemlja. Sigurna sam da Nuala nije namjerno stavljala prljavštinu u svoje džepove, pomislila je Maggie. Ali sigurna sam i da u ovoj kabanici nije radila u vrtu. Gotovo da je nova.
Zapravo, pomislila je Maggie, čini mi se da sam istu kabanicu vidjela u butiku u kojem sam prije neki dan sama kupila nekoliko stvari.
Nesigurno, kabanicu je položila na krevet. Unutarnji ju je glas spriječio da odmah očisti ostatak zemlje iz džepa.
Pred njom je bio samo još jedan zadatak prije nego ovu sobu u potpunosti očisti. Cipele, čizme i papuče su bile razbacane na dnu ormara. Još je njih morala razvrstati. Najveći će dio, bez sumnje, biti za smeće, no neke će možda biti dovoljno očuvane za Goodwill.
To je sve za večeras, odlučila je. Sutra ću to završiti.
Došlo je vrijeme za toplu kupku kojoj se u ovo doba dana jako veselila. Zatim će se spremiti za svoju večeru s Neilom - za nešto o čemu nije toliko razmišljala tijekom dana, no čemu se također sada veselila.
Janice i Malcolm Norton su se zajedno dovezli na sahranu
Grete Shipley. Oboje su ju cijeli život poznavali premda nikada nisu bili ništa više od poznanika. Kad je Janice promotrila Ijude u crkvi za vrijeme mise, odjednom je postala svjesna gorke financijske istine koja ju je odvajala od većine ljudi koji su bili prisutni.
Na jednoj je strani vidjela majku Regine Carr. Regina je sada bila Regina Carr Wayne. S Janice je dijelila sobu za vrijeme studija u Dana Hallu, i zajedno su pohađale Vassar. Sada je Wes Wayne bio glavni dioničar i član upravnog odbora Cratus Pharmaceuticalsa, a Regina nije radila kao računovođa u staračkom domu.
Majka Arlene Randel Greene je tiho plakala. Arlene je još jedna od djevojaka iz Newporta koja je stanovala u Dana Hallu. Bob Greene, anonimni scenarist u vrijeme kad se Arlene udala za njega, sada je bio poznati i moćni producent u Hollywoodu. Trenutačno je najvjerojatnije na nekakvom krstarenju, pomislila je Janice i od zavisti se namrgodila.
114
A tu su bile i druge: majke njenih prijateljica i poznanica. Sve su se došle oprostiti s dragom prijateljicom, Gretom Shipley. Kasnije, Janice im se pridružila dok su hodale prema grobu i puna zavisti slušala kako su se jedna pred drugom hvalile, govorile o živom društvenom životu s "djevojkama" i unucima.
Ugledavši Malcolma kako juri prema Maggie Holloway, osjetila je prezir. Moj lijepi suprug, pomislila je ogorčeno. Kamo sreće da nisam potrošila toliko vremena pokušavajući ga pretvoriti u nešto što nikada nije mogao postati.
A činilo se da ima sve: ljepotu, savršenu obiteljsku povijest, izvrsno obrazovanje - Roxbury Latin, Williams, Columbia Law čak i članstvo u Mansi koje su dobivale samo osobe s koeficijentom inteligencije genijalca. No na kraju, ništa od toga nije bilo važno; bez obzira na životopis, Malcolm Norton je bio gubitnik.
I na kraju svega, pomislila je, planirao me ostaviti zbog druge žene i nije sa mnom namjeravao podijeliti ništa od novca kojeg bi zaradio na prodaji one kuće. Njene ljutite misli je prekinuo glas Regineine mame koja je govorila o smrti Nuale Moore.
"Newport nije više ono što je nekoć bio", rekla je. "Kažu da je kuća cijela ispremetana. Zanima me što je tražio tko god da je to učinio?"
Majka Arlene Greene je rekla: "Čula sam da je Nuala Moore dan prije nego je ubijena napisala novu oporuku. Možda ju je netko koga je isključila iz nasljedstva tražio."
Janice Norton je usta pokrila rukom kako bi prikrila svoje iznenađenje. Je li moguće da je netko sumnjao da će Nuala napisati novu oporuku i da ju je ubio kako bi ju spriječio? Da je Nuala umrla prije nego je napisala novu oporuku, Malcolm bi uspio kupiti kuću pomislila je. Ugovor je već bio potpisan, a Malcolm bi, kao njen odvjetnik, imao zakonsko pravo završiti prodaju. Osim toga, razmišljala je Janice, nitko tko nije znao za predstojeću izmjenu u Wetlandovom zakonu, ne bi bio zainteresiran za kupovinu.
Je li Malcolm bio toliko očajan da je ubio Nualu, samo kako bi se dočepao kuće? upitala se odjednom postavši svjesna vjerojatnosti da je njen muž još puno toga tajio od nje.
Na kraju sprovoda, ljudi su izmijenili pozdrave i razišli se. Malcolm je buljio ispred sebe i onda se okrenuo prema njoj. "Ja ću otplatiti hipoteku", rekao je tiho tužnim glasom. "Maggie Holloway ne želi prodati kuću, ali rekla mi je da ionako ima konkretno veću ponudu što znači da čak i ako promijeni odluku, ja neću imati nikakve koristi."
"Mi", Janice ga je odmah ispravila i onda se ugrizla za usnicu. Nije ga željela mučiti, ne sada.
Ako ikada otkrije da je bila umiješana u veću ponudu za kupnju Nualine kuće, mogao bi se toliko razbjesniti da bi ju bio u stanju ubiti, pomislila je zabrinuto. Njen nećak Doug je napravio ponudu, naravno, ali da Malcolm to sazna, odmah bi znao da ga je ona nagovorila. Je li
115
mu Maggie Holoway rekla bilo što što bi ga moglo dovesti na pravi trag, zapitala se.
Kao da je pročitao njene misli, njen se suprug okrenuo prema njoj. "Ti, nadam se, nisi ni sa kim razgovarala, jesi li, Janice?" upitao ju je tiho.
"Glava me boli", rekao joj je kad su stigli kući odsutnim, ali iskrenim glasom. Zatim je otišao u svoju sobu. Već godinama nisu spavali u istoj sobi.
Tek je u sedam sati sišao u dnevni boravak. Janice je gledala večernje vijesti i pogledala prema vratima kad je ušao u sobu. "Idem van", rekao je. "Laku noć, Janice."
Buljila je u televizor osluškujući kad će se vrata zatvoriti za njim. Nešto smjera, pomislila je, ali što? Pričekala je još neko vrijeme, ugasila televizor i uzela ručnu torbu i ključeve od automobila. Ranije je rekla Malcolmu da ide van na večeru. U posljednje su se vrijeme toliko udaljili da ju više nije ispitivao s kim izlazi, a ni ona njega.
Sada bi mu rekla kamo i s kim ide da je pitao, pomislila je namrgođena Janice dok se vozila prema Providenceu. Ondje, u malom, zabačenom restoranu, čekat će ju njen nećak. I uz jelo i piće će joj dati kuvertu s gotovinom koju je s njom dijelio zbog informacija o financijskom stanju Core Gebhart koje mu je otkrila. Kao što joj je Doug veselo rekao: "Ova je zaista odmah pristala, teta Janice. Samo me ti dalje izvještavaj."
Maggie se uredivala za izlazak s Neilom Stephensom, kad je
u sobu zapuhao morski povjetarac, zaključila je da u zraku ima više vlage nego obično. Uvojci i kovrče, zaključila je ravnodušno. Kosu će jednostavno, nakon što ju počešlja, prstima namjestiti, odlučila je. Za takvih vremenskih prilika znala je da njena prirodno uvijena kosa preuzima prevlast nad bilo kakvom frizurom.
Nastavila je razmišljati o Neilu. U posljednja je tri mjeseca otkrila da ju sve više vesele njegovi pozivi i da je osjećala sve veće razočaranje kad joj se ne bi javio.
No bilo je i više nego jasno da je za Neila ona bila samo djevojka s kojom povremeno izlazi i ništa više od toga. To joj je jasno dao do znanja. No bez obzira na to, očekivala je 'njegov poziv prije nego je krenula u Newport, a sada je odlučila ne poklanjati nikakvu specijalnu važnost predstojećem izlasku. Znala je da odrasla djeca - posebice muškarci - kada su u posjeti svojim roditeljima, često traže razlog da barem na kratko pobjegnu.
Osim toga tu je i Liam, Maggie je zaključila. Nije znala kako da sebi objasni njegovo nenadano otvaranje i zanimanje za nju. "Što sad", slegnula je ramenima.Spremna za bitku, zaključila je nakon što je
116
nanijela sjenilo na oči i rumenilo na obraze i onda pažljivo namazala usne zagasitim crvenim ružem.
Pregledavši odjeću koju je imala, odlučila se za istu koju je planirala odjenuti za Nualinu večeru, plavu svilenu bluzu i odgovarajuću dugačku suknju. Tanak zlatni lanac i naušnice su sačinjavali sav nakit koji je donijela sa sobom, osim prstena sa safirom ovalnog oblika koji je naslijedila od mame.
Kad je prošla pokraj Nualine spavaće sobe na putu u prizemlje, ušla je u nju i upalila lampu na noćnom ormariću. Još jednom ju je promotrila i odlučila se u nju preseliti. Sutra će to učiniti, nakon ručka s gospođom Bainbridge i njenom kćerkom. Sama mogu premjestiti namještaj, zaključila je, a od Nualinih stvari, preostale su samo cipele za razvrstavanje, a to mogu učiniti vrlo brzo.
Kad je ušla u dnevni boravak, zaključila je da mora promijeniti vodu u vazi u kojoj su stajale ruže koje joj je Liam donio. Otišla je u kuhinju, promijenila vodu, potražila škarice u jednoj od ladica, podrezala vrhove i ponovo složila cvijeće prije nego je vazu vratila u dnevni boravak. Zatim se ushodala po sobi, premještajući i namještajući sitnice. Izravnala je prostirku ispred fotelje, uklonila nekoliko fotografija s police iznad kamina ostavivši samo one najbolje - Nuale i njenog supruga Tima - i poravnala jastuke na kauču.
Za samo je nekoliko minuta soba djelovala umirujuće i ugodnije. Maggie je promatrala prostoriju i u glavi razmještala namještaj znajući da će se morati riješiti sofe iza koje je ležala Nuala. Proganjala ju je.
Gnijezdim se, rekla je samoj sebi, i to više nego na bilo kojem mjestu ako izuzmemo mali stančić koji smo Paul i ja imali u Texasu. Odjednom je ostala iznenađena i zadovoljna sobom.
U deset do sedam je zazvonilo zvono. Neil je stigao ranije. Odjednom shvativši da nije zapravo znala što osjeća prema predstojećem izlasku, pričekala je nekoliko trenutaka prije nego je otvorila vrata. A kad ih je konačno otvorila, prisilila se suspregnuti glas i uputiti prijateljski, ali koliko-toliko hladan, osmijeh.
"Neil, baš mi je drago da te vidim."
Neil nije ništa rekao, već je stajao i promatrao ju, njeno lice. Ozbiljan i zabrinut.
Maggie je šire otvorila vrata. "Kao što bi moj otac rekao: Neile,da li ti maca popapala jezik? Uđi, za ime Boga."
Ušao je u kuću i pričekao da zatvori vrata; zatim je krenuo za njom u dnevni boravak.
"Maggie, predivno izgledaš", konačno je rekao dok su stajali jedno nasuprot drugom.
Podigla je obrve. "Iznenađen?"
"Naravno da nisam. Ali bio sam jako zabrinut kad sam saznao što se dogodilo tvojoj maćehi. Znam koliko si se veselila vremenu koje si namjeravala provesti s njom."

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
"Da, veselila sam se", Maggie se složila. "A sada mi reci kamo me vodiš na večeru?"
Zamuckujući ju je upitao ima li što protiv da večeraju s njegovim roditeljima objasnivši da njegova mama slavi rođendan. "Zašto se jednostavno ne bismo dogovorili za neki drugi dan!"
Maggie je ljubazno upitala. "Sigurna sam da tvoji roditelji ne žele stranca na obiteljskom slavlju."
"Vesele se susretu s tobom, Maggie. Nemoj me odbiti", rekao je Neil molećivim glasom. "Znat će da zbog njih nisi došla." Maggie je uzdahnula. "Pa dobro, ionako moram nešto pojesti»
Priču je prepustila Neilu dok su se vozili prema restoranu odgovarajući na njegova pitanja direktno i kratko. No zadovoljno je primijetila da je večeras bio posebno šarmantan i pažljiv štu je poljuljalo njenu odlučnost da bude hladna.
Namjeravala je nastaviti Neila držati na odstojanju cijelu večer, ali toplina kojom su ju njegovi roditelji primili i njihova iskrena potresenost zbog Nualine smrti su ju opustili. '
"Draga moja, pa ti nisi nikog ovdje poznavala", rekla je Dolores Stephens. "Mora da ti je jako teško proživljavati sve to potpuno sama."
"Zapravo, jednu osobu dosta dobro poznajem - čovjeka koji me je doveo na zabavu u restoranu Four Seasons gdje sam srela Nualu." Maggie je pogledala Neila. "Možda ga poznaješ, Neil. Liam Payne. I on se bavi ulaganjem. Ima tvrtku u Bostonu, ali često dolazi u New York."
"Liam Payne", Neil je ponovio zamišljeno. "Da, poznajem ga iz videnja. Jako je dobar. Predobar za svoje bivše šefove u Randolph i Marshallu, ako se dobro sjećam. Sa sobom je poveo neke od njihovih najboljih klijenata."
Maggie nije mogla potisnuti osjećaj zadovoljstva nakon što je ugledala Neilovo namrgođeno lice. Neka se neko vrijeme pita koliko mi taj čovjek znači, pomislila je. On je meni vrlo otvoreno dao do znanja koja je moja uloga u njegovom životu.
Nakon večere koja se sastojala od jastoga i chardonnaya, otkrila je da se u potpunosti opustila u društvu Neilovih roditelja i da je bila polaskana kad joj je Dolores Stephens rekla da je upoznata s njenim fotografijama.
"Kad sam u novinama pročitala članak o smrti tvoje maćehe", gospođa Stephens je rekla, "i kad sam s Neilom razgovarala o Maggie, nisam te povezala s tvojim radom. I onda, danas popodne sam čitala Liogue i pročitala tvoje ime ispod Armanijeve kolekcije. Prije mnogo godina - prije nego sam se udala - radila sam u maloj propagandnoj agenciji. Givenchy je bio naš klijent, naravno, u to vrijeme nije još bio poznat. Običavala sam ići na sva snimanja."
"Znači da znate sve o ..." Maggie je započela i ubrzo otkrila da je počela prepričavati priče o temperamentnim kreatorima i hirovitim modelima završivši s pričom o posljednjem snimanju prije nego je došla u
118
Newport. Složili su se da ne postoji ništa gore od nervoznog i neodlučnog direktora.
Maggie se opustila i počela otvarati i ubrzo se uhvatila kako priča o svojim namjerama da zadrži kuću. "Još uvijek nisam sigurna, i zato je najbolje da za sada ništa ne radim. Ali, sada kad sam provela neko vrijeme u toj kući, postalo mi je jasno zašto je Nuala oklijevala u vezi prodaje."
Na Neilovo pitanje, ispričala im je da je Nuala otkazala svoju rezervaciju u Latham Manoru. "Radilo se čak o jednom od najvećih i najtraženijih apartmana koji je toliko željela", rekla je. "Mislim da znam zašto se tako brzo za njih nađu novi stanari."
"Neil i ja smo bili danas ondje", rekao je Robert Stephens. "Neil se propitkuje za svoje klijente." ,
"Čini mi se da je baš taj apartman koji je tvoja maćeha odbila, već danas na ponudi", primijetio je Neil.
"A čini se da je to isti apartman koji je za sebe željela Laura Arlington", njegov je otac rekao. "Izgleda da je prava gužva za takva mjesta."
"Zar ga još netko želi?" Maggie je brzo upitala. "Zar je promijenila odluku?"
"Ne, netko ju je nagovorio da uloži novac u rizične dionice i, na žalost, sve je izgubila", rekao je Neil.
Razgovor se nastavio o mnogim temama, a Neilova ga je mama postepeno usmjerila prema Maggienom djetinjstvu. Dok su Neil i njegov otac nastavili razgovarati o mogućnostima kako da Neil spasi barem nešto novaca gospođe Arlington, Maggie se našla u situaciji da Dolores Stephens priča o svojoj biološkoj majci koja je poginula u nesreći dok je Maggie bila još mala i o sretnim trenucima koje je proživjela u pet godina koliko su ona i Nuala živjele zajedno.
Konačno, shvativši da je na rubu plača, rekla je: "Dosta nostalgije i dosta vina. Počet ću plakati."
Neil je odvezao Maggie kući, otpratio ju do vrata i iz njene ruke uzeo ključ. "Ostat ću samo kratko", rekao je i otvorio vrata. "Želim samo nešto provjeriti. Gdje je kuhinja?"
"Iza blagovaonice." Zbunjena, Maggie je krenula za njim.
Ušao je u kuhinju i odmah se uputio prema ulaznim vratima i provjerio bravu. "Koliko sam shvatio iz onog što sam pročitao, čini se da policija pretpostavlja, da je napasnik otkrio da su vrata otključana, ili da ih je tvoja maćeha otvorila nekome koga je poznavala."
"To je točno."
"A ja imam i treću mogućnost: Ova je brava toliko labava da bi ju bilo tko mogao otvoriti uz pomoć kreditne kartice", rekao je i onda demonstrirao svoju teoriju.
"Moram pozvati bravara", rekla je Maggie. "Mislim da ćemo se čuti u ponedjeljak."
119
"To nije dovoljno dobro. Moj tata je nadaren kad su u pitanju sitni radovi u kući, a ja sam odrastao kao njegov šegrt premda to nisam želio. Ja, ili možda nas dvojica, ćemo se sutra vratiti i ugraditi lanac i provjeriti sve prozore."
Nema "ako želiš", ili "slažeš li se?" pomislila je Maggie osjetivši bijes. Jednostavno: "Mi ćemo to učiniti".
"Sutra idem van na ručak", rekla mu je.
"Završit ćeš do dva", rekao je Neil. "Možemo se dogovoriti za točno vrijeme, ili ako želiš, možeš mi reći gdje ćeš sakriti ključ." "Ne, bit ću kod kuće." .
Neil je povukao jednu od kuhinjskih stolica i podstavio ju pod kvaku. "Ako ništa drugo, ako netko poželi provaliti, morat će biti bučan", rekao je. Zatim je pogledao oko sebe prije nego se okrenuo prema Maggie. "Maggie, ne želim te strašiti, ali iz svega što sam čuo, zaključio sam da je osoba koja je ubila tvoju pomajku, nešto tražila u kući i da nitko ne zna o čemu se radi i je li pretraživanje bilo uspješno."
"U pravu si. Policija se drži te priče."
"Ne sviđa mi se da si sama ovdje", rekao je dok su hodali prema glavnim vratima.
"Zaista nisam nervozna, Neil. Sama se o sebi brinem već dugo vremena."
"A da si kojim slučajem nervozna, ne bi mi to nikad priznala. Jesam li u pravu?"
Pogledala ga je, njegovo ozbiljno lice. "I to je točno", rekla je.
Uzdahnuo je u trenutku kad je pritisnuo kvaku i otvorio vrata. "Večeras sam doista uživao, Maggie. Vidimo se sutra."
Kasnije, Maggie se upravo spremala za počinak kad je otkrila da nije zadovoljna time što je uspjela povrijediti Neila. Oko za oko, pokušala je uvjeriti samu sebe, no znala je da ju čak i neriješen rezultat nije učinio sretnom. Igrice nisu njena omiljena zabava.
Njene su misli, prije nego je konačno utonula u san, bile kaotične, naizgled nebitne i proizlazile su iz podsvijesti.
Nuala je predala molbu za apartman u Latham Manoru i ubrzo nakon što ju je povukla, umrla je.
Prijateljica Stephensovih, Laura Arlington, također je predala molbu za isti apartman i onda izgubila sav svoj novac.
Da li taj apartman donosi nesreću i ako je to istina, zašto?
Na nagovor svoje žene, doktor William Lane je uveo praksu
da stanari Latham Manora na nedjeljni ručak pozivaju svoje prijatelje.
120
Kao što je Odile rekla, rezidencija je djelovala poput obitelji, a gosti koji su dolazili na nedjeljne ručkove su njihovi potencijalni stanari koji su istovremeno dolazili u razgledavanje Latham Manora.
"Ne mislim da ondje moramo ostati dugo, dragi," rekla je, "ali ti si toliko brižna osoba i ako ljudi znaju da su njihove mame ili tate ili drugi rođaci u tako dobrim rukama, onda će, kada dođe vrijeme za to, i sami možda odlučiti prijeći k nama."
Laneu je toliko puta palo na pamet da bi, da Odile nije toliko praznoglava, pomislio da je djelovala sarkastično. No istina je bila, budući da su zaista na nedjeljnim ručkovima počeli ugošćavati i prijatelje svojih stanara, što je bila njena zamisao, i otkad su i sami prisustvovali istima, da su mnogi ljudi počeli ispunjavati formulare u kojima su izrazili mogućnost da se presele k njima u budućnosti.
Ali, kad su u nedjelju ujutro ušli u veliki salon Latham Manora, doktor Lane nije bilo nimalo ugodno iznenađen vidjevši Maggie Holloway s kćerkom gospođe Bainbridge, Sarah Cushing.
I Odile ih je zamijetila. "Čini se da Maggie Holloway jako lako stvara prijatelje", šapnula mu je.
Zajedno su se uputili prostorijom zaustavljajući se pokraj stolova kako bi pozdravili stanare, poznate goste i kako bi se upoznali s onima koje nisu znali.
Maggie nije primijetila da joj se približavaju. Kad su joj se obratili, nasmijala im se ljubazno. "Mora da mislite da sam ja poput Čovjeka koji je došao na večeru", rekla je. "Gospođa Cushing me zamolila da se pridružim njoj i gospođi Bainbridge na ručku, ali gospođa Bainbridge se ne osjeća dobro tako da smo odlučile ostati u rezidenciji."
"Znate i sami da ste uvijek dobrodošli", doktor Lane je rekao ljubazno i onda se okrenuo prema Sarah. "Hoćete li da pogledam vašu mamu?"
"Ne", Sarah je odgovorila odlučno. "Sići će za koji trenutak. Doktore, je li istina da se Eleanor Chandler odlučila preseliti u Latham Manor?"
"Da, to je istina", rekao je. "Kad je saznala za smrt gospođe Shipley, nazvala je i zamolila da joj rezerviramo njen apartman. Želi da njen dizajner adaptira prostor tako da nam se najvjerojatnije još nekoliko mjeseci neće pridružiti."
"Mislim da je tako najbolje", rekla je Odile Lane. "Ovako će prijatelji gospođe Shipley imati dosta vremena da prebole smrt svoje prijateljice, zar ne?"
Sarah Cushing se nije obazirala na to pitanje. "Jedini razlog zbog kojeg sam postavila to pitanje jest taj što ne želim da gospođu Chandler stavite za isti stol s mojom mamom. Ona je nemoguća. Predlažem vam da ju smjestite za stol s osobama koje imaju problema sa sluhom. Oni, na njihovu sreću, neće čuti neka od njenih napornih i besmislenih mišljenja."
Doktor Lane se nervozno nasmijao. "Ne brinite, posebno ću zapisati vašu molbu, gospođo Cushing", rekao je. "U stvari, jučer su se
121
raspitivali za veliki apartman u ime bračnog para Van Hilleary iz Connecticuta. Gospodin koji nas je jučer posjetio, će im preporučiti da nas i oni osobno posjete. Možda će vaša mama, ako sve bude u redu, željeti njih za svojim stolom."
Gospodin ... On govori o Neilu, pomislila je Maggie. Gospođa Cushing je podigla obrvu. "Naravno, no prije toga bih ih željela upoznati, iako znam da mama uživa u muškom društvu."
"To je točno", gospođa Bainbridge je rekla. Svi su se okrenuli u trenutku kad im se pridružila. "Oprosti što kasnim, Maggie. Čini mi se da mi je u zadnje vrijeme potrebno sve više i više vremena. Jesam li dobro razumjela da je apartman gospođe Shipley već prodan?"
"Da", doktor Lane je odgovorio. "Rođaci gospode Shipley će danas doći, uzeti njene osobne stvari i organizirati prijevoz njenog namještaja. A sada, molim vas ispričajte me. Odile i ja bismo se trebali posvetiti i drugim gostima."
Kad su se udaljili, Letitia Bainbridge je rekla: "Sarah, kad sklopim oči, molim te da se pobrineš da se nitko ne približava mom apartmanu sve do prvog sljedećeg mjeseca. Iznos koji plaćamo to jamči, ali čini mi se da ljudima ovdje nije dozvoljeno da se pošteno ohlade prije nego ih isele."
Tiho zvono je označilo početak ručka. Čim je sjela, Maggie je primijetila da su svi za njenim stolom zamijenili mjesta i zapitala se je li to običaj nakon nečije smrti.
Sarah Cushing je bila prava osoba za današnju grupu, pomislila je. Kao i njena mama, pričala je zanimljive priče. Dok je Maggie jela jaja na benediktanski način i pijuckala svoju kavu, sa zanimanjem je slušala Sarah Cushing koja je vješto vodila razgovor uključivši sve koji su sjedili za stolom.
Za vrijeme druge šalice kave, počeli su razgovarati o Greti Shipley. Rachel Crenshaw, koja je zajedno sa svojim suprugom sjedila nasuprot Maggie, je rekla: "Još uvijek ne mogu prihvatiti Gretinu smrt. Svi ćemo jednog dana umrijeti i kad nekoga presele na intenzivni odjel, znamo da je smrt pitanje vremena. Ali Greta i Constance - tako su nenadano umrle!"
"A prošle su nas godine na isti način napustile Alice i Jeanette", gospođa Bainbridge je dodala i onda uzdahnula.
Alice i Jeanette, pomislila je Maggie. Ta se imena nalaze na dva groba koja sam posjetila s gospođom Shipley. I na jednom i na drugom sam grobu pronašla zvono. Ime žene na čijem grobu nije bilo zvona je Winifred Pierson. Pokušavajući ostaviti dojam ravnodušnosti, Maggie je rekla: "Gospođa Shipley je imala dobru prijateljicu, Winifred Pierson. Je li i ona stanovala u Latham Manoru?"
"Ne, Winifred je stanovala u svojoj kući. Greta ju je redovito posjećivala", gospođa Crenshaw je rekla.
122
Maggie je osjetila da su joj se usta osušila. Odmah je znala što treba učiniti, a samo prosvjetljenje je došlo toliko iznenada da je zamalo skočila od stola u šoku. Mora posjetiti grob Grete Shipley i provjeriti je li netko već stavio zvono.
Na kraju ručka se veći dio stanara Latham Manora preselio u knjižnicu gdje se očekivao nastup violiniste.
Sarah Cushing je ostala sa svojom majkom, a Maggie se uputila prema ulaznim vratima. Zatim se, osjetivši jak poriv, okrenula i uputila stepenicama prema apartmanu Grete Shipley. Da su barem njeni rođaci ondje, molila se.
Vrata apartmana su bila otvorena i unutra je ugledala poznate znakove pakiranja i razvrstavanja koje su obavljala njena tri bratića koje je vidjela na sprovodu.
Znajući da ne postoji jednostavan način da iznese svoju molbu, izrazila je svoju sućut i odmah im rekla zašto je došla. "Kad sam u srijedu posjetila gospođu Shipley, pokazala mi je crtež koji su ona i moja maćeha napravile. Trebao bi biti u ovoj ladici." Maggie je pokazala prema stolu do kauča. "Bio je to jedan od posljednjih crteža koje je Nuala napravila i ako ste ga mislili baciti, bilo bi mi drago da ga meni date. Znači mi puno."
"Naravno." "Samo izvolite." "Uzmite ga", poput zbora su izgovorili.
"Tek smo na radnom stolu", jedan od njih je dodao.
Maggie je otvorila ladicu, no bila je prazna. Crtež na koji je Nuala dodala svoje lice, lice Grete Shipley i na koji je nacrtala sestru Markey kako ih prisluškuje, nestao je. "Nema ga", rekla je.
"Možda ga je Greta premjestila ili bacila", rekao je bratić koji je jako sličio na gospođu Shipley. "Doktor Lane nam je rekao da se, u situacijama kada netko umre, apartman odmah zaključava i ostaje zaključan sve dok obitelj ne dođe i ne uzme osobne stvari. Ali, molim vas, opišite nam crtež za svaki slučaj."
Maggie ga je opisala, dala im svoj broj telefona, zahvalila se i otišla. Netko je uzeo taj crtež, pomislila je kad je izišla iz sobe. Ali zašto?
U trenutku kad je ušla u hodnik, naletila je na sestru Markey. "Oh, oprostite", rekla je sestra. "Samo sam željela provjeriti
trebaju li rođaci gospođe Shipley pomoć. Do viđenja, gospođo Holloway."
Earl Bateman je stigao na groblje St. Mary u podne. Kružio je polagano vijugavim cesticama i sa zanimanjem promatrao svakojake ljude koji su u nedjelju poslijepodne odlučili posjetiti grobove svojih voljenih.
123
Danas nema puno ljudi, zaključio je: nekoliko staraca, sredovječni par, velika obitelj koja je došla na groblje na godišnjicu nakon koje će u nekom restoranu ručati. Tipično za nedjelju.
Zatim se odvezao u stari dio groblja Trinity gdje je parkirao auto i izišao iz njega. Nakon što se na brzinu osvrnuo oko sebe, počeo je razgledavati nadgrobne ploče u potrazi za interesantnim natpisima. Prošlo je nekoliko godina otkada je istraživao na ovom groblju i znao je da je najvjerojatnije neke zanimljive natpise propustio.
Bio je ponosan na činjenicu da je uznapredovao tijekom nekoliko posljednjih godina i da je sada bolji u zamjećivanju detalja. Da, pomislio je, nadgrobne ploče će zaista biti zanimljiva tema za seriju za kablovsku postaju. Započet će s Prohujalo s vihorom u kojem je rečeno da su tri dječaka, sva trojica po imenu Gerald O'Hara Jr., sahranjeni u obiteljskoj grobnici na Tari. Oh, nade, i snovi, koje vidimo isklesane u kamenu, blijede, ostaju zanemarene, nitko ih više ne čita, ali još uvijek u sebi nose poruku vječite ljubavi. Sjeti se toga - tri mala sina! Tako će započeti predavanje.
Naravno, odmah će se prebaciti s tragedije na nešto veselije, na nadgrobnu ploču koju je vidio u Cape Codu, a na kojoj je zapravo bila ispisana reklama u kojoj je rečeno da će posao koji je preminuli vodio, nastaviti njegov sin. Čak su naveli i novu adresu.
Earl se namrgodio nakon što je pogledao oko sebe. Premda je bio topao i ugodan listopadski dan i premda je u potpunosti uživao u svom hobiju, bio je ljut i uznemiren.
Kao što su se i dogovorili, Liam je sinoć došao k njemu na piće, a kasnije su zajedno otišli van na večeru. Premda je ostavio ček na tri tisuće dolara odmah do boce s votkom u baru u kojem ga jednostavno nije mogao previdjeti, Liam se jednostavno nije obazirao na njega. Umjesto toga, još jednom je naglasio Earlu da bi mu bilo pametnije da ide van s prijateljima na partijicu golfa ili na pecanje umjesto da tumara po grobljima.
"Tumaram", zaista, pomislio je Earl, a njegovo se lice smračilo. Mogao bih mu pokazati koja je bit tumaranja, rekao je sam sebi. Osim toga, odlučio je da neće dozvoliti da ga Liam opominje
da se ne približava Maggie Holloway. To ga se jednostavno nije ticalo. Liarri ga je upitao je li ju vidio i kad mu je odgovorio da ju je od ponedjeljka jedino vidio na groblju i, naravno, na sprovodu gospođe Shipley, Liam je rekao: "Earle, ti i tvoja groblja. Počinješ me zabrinjavati. Postaješ opsjednut."
"Nije mi vjerovao kad sam mu pokušao objasniti svoje slutnje", Earl je glasno mrmljao. "Nikada me ne shvaća ozbiljno." Iznenada je stao i pogledao oko sebe. Bio je potpuno sam. Nemoj više o tome razmišljati, upozorio je samog sebe, barem ne sada.
Šetao je stazama najstarijeg dijela groblja gdje su na malim nadgrobnim pločama stajali datumi iz sedamnaestog stoljeća. Sagnuo
124
se pokraj jedne i zamalo pao zažmirivši kako bi pročitao blijeda slova. Njegove su oči zablistale u trenutku kad je uspio pročitati natpis: "Zaručena za Rogera Samuelsa, ali poslana Bogu ..." nakon čega su slijedili datumi.
Earl je otvorio svoju torbu i izvadio blok kako bi zapisao natpis. Još jedan aspekt za njegovo predavanje o nadgrobnim pločama bit će smrt koja je u prošlosti odnosila mnoge živote.Nije bilo penicilina kojim bi se liječila upala pluća koja se javljala kada bi oštra zima na silu pronašla put do prsa i pluća ...
Čučnuo je i osjetio užitak kad je dodirnuo meku zemlju koja je kroz stare hlače do njegove kože širila hladnu vlagu. Kad je namjeravao započeti s prepiskom hladnog i bolnog natpisa na kamenu na tanak papir, počeo je razmišljati o mladoj djevojci koja je ležala pod zemljom i o njenom tijelu koje je štitila besmrtna zemljica.
Tek je napunila šesnaest godina, izračunao je.
Je li bila lijepa? Da, jako lijepa, zaključio je. Imala je tamnu uvijenu kosu i safirno plave oči. I bila je sitna.
Lice Maggie Holloway mu se pojavilo pred očima.
U jedan i trideset, na odlasku, Earl je prošao pokraj vozila s registarskom tablicom New Yorka parkiranog uz rub ceste. Djeluje mi poznato, pomislio je i zatim se sjetio da je to Volvo Maggie Holloway. Što danas opet radi ovdje? zapitao se. Grob Grete Shipley je u blizini, ali Maggie nije mogla biti toliko bliska s njom da bi osjetila potrebu da ga još jednom posjeti, samo dan nakon sprovoda.
Usporivši, gledao je naokolo. Kad je iz daljine ugledao Maggie kako mu se približava, nogom je pritisnuo gas i otišao. Nije želio da ga vidi. Bilo je jasno da se nešto dešava. Morao je razmisliti o svemu.
Nešto je odlučio. Budući da sutra nije imao predavanja, još jedan će dan ostati u Newportu. I bez obzira hoće li se Liamu to svidjeti ili neće, odlučio je posjetiti Maggie Holloway.
Maggie je brzo koračala od groba Grete Shipley s rukama u
džepovima. Njene oči nisu vidjele stazu kojom je hodala.
U svakom i nasitnijem djeliću tijela je osjećala hladnoću i groznicu. Pronašla ga je, duboko zakopanog. Da nije rukom pregledala svaki i najsitniji komadić zemlje, ne bi ga pronašla.
Zvono! Identično onom s Nualinog groba. Identično zvonima koja je pronašla na grobovima drugih žena. Zvono poput onih koje su viktorijanci postavljali na grobove za slučaj da su živi zakopani.
Tko li se vratio nakon sahrane i stavio zvono na grob gospođe Shipley? zapitala se. I zašto?
125
Liam joj je rekao da njegov bratić Earl ima dvanaest identičnih zvona koja je dao izraditi kako bi bolje ilustrirao predavanja. Također je spomenuo činjenicu da je Earl navodno uživao prepričavajući kako je prepao žene u Latham Manoru podijelivši im zvona.
Je li to Earlov smisao za šalu, zapitala se Maggie, postaviti zvona na grobove žena iz Latham Manora?
To je zaista moguće, zaključila je u trenutku kad je otvorila vrata automobila. Moguće je da je to njegov uvijen i nastran način da se osveti za javnu kritiku kojoj ga je izložila kćerka gospođe Bainbridge. Liam je rekao da je Sarah skupila zvona, bacila ih u Earla i doslovno ga izbacila iz rezidencije.
Osveta je bila logični slijed, doduše pomalo zastrašujući. Drago mi je da sam uzela zvono s Nualinog groba, zaključila je Maggie. Najrađe bi se vratila i pokupila ih sa svih grobova - posebice s groba Grete Shipley.
No uspjela se suzdržati, ako ništa drugo, barem za neko vrijeme. Željela se uvjeriti da njihovo značenje nije bilo ništa drugo do Earlove dječačke šale i pomalo nastranog načina osvete. Vratit ću se kasnije, odlučila je. Osim toga, moram se vratiti kući. Neil je rekao da će doći u dva.
Dok se vozila svojom ulicom, primijetila je dva automobila parkirana ispred kuće. Kad je skrenula na parkiralište ispred kuće, otkrila je da Neil i njegov otac sjede na stepenicama koje vode na trijem, a da je torba s alatom između njih.
Gospodin Stephens je odmahnuo rukom na njene isprike. "Nisi zakasnila. Još nije dva. Osim ako moj sin nije pogriješio, što je isto tako moguće, kad je rekao da ste se dogovorili da dođemo u dva."
"Čini se da ja neprestano griješim", rekao je Neil i značajno pogledao Maggie.
Nije se obazirala na njegov komentar, nije željela dozvoliti da ju uvuče u igru. "Baš mi je drago da ste došli", rekla je iskreno. Otključala je vrata i uvela ih u kuću.
Robert Stephens je pregledao ulazna vrata dok ih je zatvarao. "Trebalo bi ih renovirati", primijetio je. "Uskoro će ovaj morski vjetar postati hladan i snažan. No htio bih početi sa stražnjim vratima koja mi je Neil spomenuo, a onda ćemo provjeriti brave na prozorima kako bismo otkrili koje treba zamijeniti. Donio sam nekoliko rezervnih i vratit ću se ako nam ih ustreba više."
Neil je stajao pokraj Maggie. Svjesna osjećaja ugode koji je u njoj izazvala njegova bliskost, pomaknula se kad joj je rekao: "Udovolji mu, Maggie. Moj je djed sagradio atomsko sklonište nakon Drugog svjetskog rata. Dok sam odrastao, moji smo ga prijatelji i ja koristili za zabave. Do tada su već ljudi shvatili da su beskorisna u slučaju nuklearnog rata, baš kao i suncobran za vrijeme tornada. Moj tata je
126
naslijedio od svog tate onu crtu 'uvijek predvidi najgore'. Uvijek predvidi nešto što obična ljudska mašta ne može ni zamisliti."
"To je istina", složio se Robert Stephens. "A u ovoj se kući, rekao bih, to nezamislivo dogodilo prije deset dana."
Maggie je primijetila da se izraz na Neilovom licu promijenio zbog čega mu se brzo obratila: "Drago mi je da ste ovdje."
"Ako imaš posla, nećemo ti smetati", rekao joj je Robert Stephens kad su ušli u kuhinju i kad je počeo vaditi alat iz torbe koju je stavio na stol.
"Mislim da bi trebala ostati s nama", rekao je Neil. "Možda ćeš nam zatrebati." Nastavio je: "Maggie, nemoj nestati." Vidjevši ga u majici bez rukava, kratkim hlačama i tenisicama, požalila je što uza se nije imala fotoaparat da ga slika. Shvatila je da polako otkriva dio Neila koji u gradu nije primjećivala. Danas nema držanje: "Nemoj mi se približavati!" zaključila je. Izgleda kao da mu je uistinu stalo do onoga što drugi ljudi osjećaju. Čak mu je stalo i do mojih osjećaja.
Njegovo se čelo naboralo, a lice poprimilo zabrinut izraz, a njegove su joj smeđe oči uputile identičan upitni pogled koji je primijetila i večer prije.
Zatim, dok je njegov otac radio na staroj bravi, Neil joj je tiho rekao: "Maggie, vidim da te nešto muči. Tako mi Boga, najviše bih volio kada bi mi rekla što."
"Neil, dodaj mi veliki odvijač", njegov mu je otac naredio.
Maggie je sjela na staru drvenu stolicu. "Ja ću vas gledati. Možda mogu naučiti nešto korisno."
Gotovo sat vremena su otac i sin radili, seleći se iz sobe u sobu, zatežući već postojeće brave, provjeravajući prozore. U ateljeu, Robert Stephens je upitao smije li proučiti glinene kipove na uskom i dugačkom radnom stolu. Kad mu je Maggie pokazala poprsje Grete Shipley na kojem je počela raditi, rekao je: "Čuo sam da se pred kraj nije baš najbolje osjećala. Posljednji put kad sam ju vidio, bila je jako slaba."
"Je li ovo Nuala?" upitao je Neil pokazavši na drugo poprsje. "Imam još dosta posla na njemu, ali da, to je Nuala. Mislim da su moji prsti zamijetili nešto što je promaklo mojim očima. Uvijek je bila vesela, ali u mojoj glavi nije više takva."
Dok su silazili u prizemlje, Robert Stephens je pokazao na Nualinu sobu. "Nadam se da se planiraš preseliti u ovu sobu", rekao je. "Dva puta je veća od soba za goste."
"U stvari, namjeravam", rekla je Maggie.
Gospodin Stephens je stajao na vratima. "Ovaj bi krevet trebalo smjestiti nasuprot prozoru. Tu gdje se sada nalazi ne izgleda dobro."
Maggie se osjetila bespomoćnom. "Namjeravala sam ga premjestiti baš tamo."
"Koga si namjeravala zamoliti za pomoć?"
127
"Razmišljala sam da ga sama gurnem. Snažnija sam nego što izgledam."
"Šališ se! Nemoj mi reći da si sama namjeravala premještati ovu stijenu od javorovog drveta? Neil, hajde, počet ćemo s krevetom. Gdje želiš da premjestimo ormarić, Maggie?"
Neil je zastao tek toliko da je stigao reći: "Nemoj ovo uzeti k srcu. On je takav sa svima."
"Sa svima do kojih mi je stalo", njegov ga je otac ispravio. Za manje od deset minuta namještaj je bio presložen. Dok je gledala, Maggie je planirala kako će preurediti sobu. Stare se tapete moraju zamijeniti, odlučila je. A i pod mora biti renoviran, a onda će nabaviti male tepihe s kojima će zamijeniti izblijedjeli zeleni sag.
Gnijezdiš se ponovo, pomislila je.
"U redu, to je to", obznanio je Robert Stephens.
Maggie i Neil su ga pratili niz stepenice kad je rekao: "Ja moram krenuti. Prijatelji nam uskoro dolaze na piće. Neil, ti ćeš doći i sljedeći vikend?"
"Da", rekao je Neil. "Ponovo ću uzeti slobodan petak." "Maggie, ja ću se vratiti s novim bravama, ali prije ću te nazvati", Robert Stephens je rekao i izašao iz kuće. Sjeo je u auto prije nego mu se Maggie stigla zahvaliti.
"Predivan je", rekla je dok je promatrala njegov automobil na odlasku.
"Znam da će zazvučati nevjerojatno, ali i ja tako mislim", rekao je Neil i nasmijao se. "Neki ga ljudi, naravno, smatraju napornim." Zastao je na tren. "Jesi li danas ujutro bila na grobu svoje maćehe, Maggie?"
"Ne, nisam. Zašto si to pomislio?"
"Zato što su ti koljena na hlačama umazana zemljom. Siguran sam da u ovoj odjeći nisi radila u vrtu."
Maggie je odjednom shvatila da joj je društvo Neila i njegovog oca pomoglo da odagna osjećaj napetosti i neugode izazvane pronalaskom zvona na grobu Grete Shipley. Neilovo ju je pitanje podsjetilo na to.
Ali, sada nije mogla o tome govoriti, ne s Neilom, ni sa kim, - odlučila je. Sve dok ne otkrije je li Earl Bateman zvona stavio na grobove, nikome neće reći ni riječi.
Zamijetivši promjenu na njenom licu, Neil ju je upitao: "Maggie, što se dešava?" Njegov je glas bio tih i napet. "Znam da si ljuta na mene, ali ne znam zašto. Jedini razlog koji mi pada na pamet jest to što te nisam nazvao prije nego si otišla iz New Yorka. Zbog toga ću se kajati cijeli život. Da sam znao što se dogodilo, bio bih ovdje uz tebe."
"Bi li?" Maggie je odmahnula i okrenula glavu na drugu stranu. "Neil, trenutačno pokušavam riješiti mnoge stvari, nešto što nema nikakvog smisla i što bi moglo biti proizvod moje mašte. Ali radi se o stvarima koje moram riješiti sama. Možemo li tu stati, za sada?"
"Mislim da nemam izbora", rekao je Neil. "Slušaj, moram krenuti. Moram se spremiti za sastanak upravnog odbora, ali, nazvat ću te
128
sutra, a u četvrtak poslije podne ću biti ovdje. Ti ostaješ u Newportu do sljedeće nedjelje?"
"Da", Maggie je odgovorila dodavši u sebi: A možda ću do tada već imati odgovore na neka pitanja o Earlu Batemanu i o zvonima ...
Njen je tok misli omeo Latham Manor. Odjednom ga se sjetila. "Neil, sinoć si rekao da ste ti i tvoj tata jučer posjetili Latham Manor. Pogledali ste dvosobni apartman za tvoje klijente, zar ne?" "Da. Zašto?"
"Nuala se zamalo uselila u taj apartman. Osim toga, čini mi se da si rekao da je još jedna žena željela uzeti taj apartman, ali da je izgubila sav novac zato što je uložila u rizične dionice?"
"Da. Osim nje taj je lopov uhvatio još jednu tatinu klijenticu koja je bila na listi čekanja - Coru Gebhart. To je još jedna stvar s kojom se ovaj tjedan moram pozabaviti. Moram otkriti sve što je na raspolaganju o tom prevarantu koji ih je nagovorio da ulože sav svoj novac. A ako uspijem išta pronaći o Dougu Hansenu, predat ću ga SEC-u. Maggie, na što ciljaš?"
"Doug Hansen!" Maggie je uzviknula. "Da. Zašto? Zar ga poznaješ?"
"Ne, ali molim te da mi kažeš sve što uspiješ otkriti o njemu", rekla je sjetivši se da je odgovorila Dougu Hansenu da ne želi razgovarati o njegovoj ponudi. "Samo sam čula za njega."
"Pa, moj ti je savjet, da ne ulažeš u ono što ti on predloži", Neil je rekao ljutito. "Dobro, moram ići." Sagnuo se i poljubio ju u obraz. "Zaključaj vrata kad odem."
Nije čula njegove odlučne korake sve dok kuću nije osigurala lancem.
Promatrala je kako odlazi u svom automobilu. Prozori na prednjem dijelu kuće su bili okrenuti prema istoku i kasnopopodnevne sjene su se već provlačile kroz krošnje drveća.
Kuća je odjednom ostala prazna i tiha. Maggie je pogledala u svoje svijetlosmeđe hlače i očistila komadiće zemlje koje je Neil zamijetio.
Presvući ću se i otići u atelje, odlučila je. Sutra ću ujutro pospremiti dno ormara i preseliti svoje stvari u Nualinu sobu. Imala je toliko pitanja koja je željela postaviti Nuali. Rad na licu Nualinog poprsja će biti način da s njom komunicira. A možda ću uz pomoć prstiju uspjeti otkriti o čemu možemo razgovarati, pomislila je.
Osim toga, mogla bi postaviti pitanja koja su ju mučila, kao na primjer: "Nuala, je li postojao neki razlog iz kojeg si se bojala preseliti u Latham Manor?"
Malcolm Norton je u ponedjeljak ujutro otvorio ured u
uobičajeno vrijeme, devet i trideset. Prošao je kroz recepciju u kojoj je stol Barbare Hoffman stajao nasuprot vratima. No na stolu više nije bilo Barbarinih osobnih stvari. Uokvirene slike njeno troje djece i
129
njihovih obitelji, uska vaza u kojoj je običavala držati sezonsko cvijeće ili jednostavno lišće, papiri na kojima je radila ničega više nije bilo.
Norton je počeo drhtati. Recepcija je još jednom bila klinički hladna. Janicina zamisao unutarnjeg uređenja, pomislio je ljutito. Hladno. Sterilno. Poput nje.
I poput mene, nastavio je ogorčeno kad je ušao u svoj ured. Bez klijenata. Bez sastanaka - pred njim je bio dug i tih dan. Sjetio se da u banci ima dvjesta tisuća dolara. Zašto ih jednostavno ne bi podigao i nestao? zapitao se.
Da mu se Barbara odluči pridružiti, odmah bi to učinio. Janice bi ostavio kuću pod hipotekom. Na tržištu je trenutačno vrijedila dva puta više od hipoteke. Pravedna raspodjela, pomislio je prisjetivši se potvrde iz banke koju je pronašao u poslovnoj torbi svoje supruge.
Ali Barbara je otišla..Tek je sada postao svjestan toga. U trenutku kad je narednik Brower onog dana otišao, znao je da će ga ostaviti. Browerova pitanja koja je postavio i njemu i njoj su ju prestrašila. Osjetila je njegovo neprijateljstvo i to je bila kap koja je prelila čašu - morala je otići.
Koliko Brower zna, upitao se Norton: Sjedio je za stolom s prekriženim rukama. Sve je tako briljantno isplanirao. Da je dogovor s Nualom uspio, dao bi joj dvadeset tisuća dolara koje bi unovčio iz svog fonda za mirovinu. Samu prodaju ne bi zaključili devedeset dana, što bi mu omogućilo da potpiše ugovor s Janice i zatim zatraži zajam kako bi podmirio kupovinu.
Da se barem Maggie Holloway nije pojavila, pomislio je ogorčeno.
Da barem Nuala nije sastavila novu oporuku.
Da barem nije rekao Janice da će doći do promjene u Wetlandovom zakonu.
Da barem ...
Malcolm je jutros prošao pokraj Barbarine kuće. Djelovala je poput kuća koje su vlasnici zatvarali preko zime. Rolete su bile spuštene na svakom prozoru; lišće koje je vjetar dopuhao na trijem i terasu nije bilo pometeno. Barbara je najvjerojatnije u subotu otputovala u Colorado. Nije ga nazvala. Jednostavno je otputovala.
Malcolm Norton je sjedio u svom mračnom i tihom uredu i razmišljao o sljedećem potezu. Znao je što mora učiniti, jedino nije znao kada da to učini.
U ponedjeljak ujutro, Lara Horgan je zamolila pomoćnika
sudskog vještaka da za nju provjeri Zeldu Markey, medicinsku sestru zaposlenu u rezidenciji Latham Manor u Newportu koja je pronašla tijelo Grete Shipley.
130
Prvi ju je izvještaj čekao na radnom stolu još prije podne. Sestra Zelda Markey je imala prošlost bez mrlja. Niti jedna jedina profesionalna žalba nije uložena protiv nje. Cijeli je život živjela na Rhode Islandu. Tijekom dvadeset godina radnog iskustva, radila je u tri bolnice i četiri staračka doma od kojih su svi smješteni u istoj državi. U rezidenciji Latham Manor radi od otvorenja.
Osim Lathama, dosta se selila, pomislila je doktorica Horgan. "Stupi u vezu s kadrovskim službama u mjestima na kojima je radila", rekla je pomoćniku. "Postoji nešto što me muči u vezi ove dame."
Zatim je nazvala policijsku postaju u Newportu i zatražila narednika Browera. U kratkom vremenu, koliko je radila kao sudski vještak, njih dvoje su se zbližili i zadobili međusobno povjerenje i poštovanje.
Upitala je Browera o istrazi o ubojstvu Nuale Moore. Rekao joj je da nemaju nikakvih posebnih tragova, ali da su se usredotočili na nekoliko stvari i da samom zločinu pokušavaju pristupiti iz svih logičnih kuteva. Dok su razgovarali, detektiv Jim Haggerty je provirio u ured narednika.
"Samo tren, Lara", rekao je Brower. "Haggerty je istraživao o pokćerci Nuale Moore. Na njegovom je licu izraz koji mi govori da je nanjušio nešto."
"Možda", rekao je Haggerty, "a možda ne." Iz džepa je izvadio blok. "U 10:45 ujutro pokćerka Nuale Moore, Maggie Holloway, je otišla do arhive Newport Sentinela i zatražila osmrtnice pet žena. Budući da su svih pet cijeli život provele u Newportu, o svakoj je napisan poduži članak. Gospođica Holloway je uzela kompjutorske printeve i otišla. I ja sam nabavio kopije."
Brower je Lari Horgan ponovio sve što mu je Haggerty rekao i onda dodao: "Gospođica Holloway je prvi put stigla ovamo prije deset dana. Siguran sam da nije poznavala niti jednu od ovih žena osim Grete Shipley. Pregledat ćemo osmrtnice i pokušati otkriti zašto su privukle njenu pozornost. Javit ću ti se."
"Naredniče, učini mi uslugu", rekla je doktorica Horgan. "Pošalji mi kopije faksom, molim te."
Janice Norton je cinično primijetila da se život u rezidenciji
Latham Manor, nakon momentalnog šoka izazvanog nedavnom smrću, vratio u normalu. Ohrabrena pohvaIama svog nećaka za pomoć koju mu je pružila sakupivši podatke o financijskom stanju Core Gebhart, Janice je žudila da još jednom zaviri u dosje s molbama koji je doktor Lane držao na radnom stolu.
131
Morala je pripaziti da ju ne uhvati dok kopa po njegovom stolu. Kako bi bila sigurna da ju neće otkriti, u tajnosti je posjećivala rezidenciju u vrijeme kad je bila sigurna da doktor Lane nije u svom uredu.
Ponedjeljak kasno popodne je bilo vrijeme kad je to mogla nesmetano obavljati. Laneovi su se odvezli u Boston kako bi prisustvovali nekakvom medicinskom događaju, koktel zabavi i večeri. Janice je znala da će ostatak osoblja iskoristiti njihovo odsustvo i točno u pet sati napustiti rezidenciju.
To će biti idealno vrijeme da cijeli dosje ponese u svoju sobu i pažljivo ga pregleda.
Lane je zaista dobro raspoložen, pomislila je kad je provirio u njen ured u tri i trideset kako bi joj rekao da je na odlasku. Ubrzo je saznala da je razlog njegovog dobrog raspoloženja, to što je netko tijekom vikenda posjetio rezidenciju i pogledao veliki apartman za svoje klijente i zatim im ga preporučio. Van Hillearyjevi su ga nazvali i rekli mu da će doći u nedjelju.
"Koliko sam shvatio, oni su poprilično imućan par koji će rezidenciju koristiti kao bazu na sjeveroistoku", zadovoljno je rekao doktor Lane. "Samo da nam je više gostiju poput njih."
Što znači puno manje usluga za sav taj novac, pomislila je Janice. Čini se da neće biti jako dobri za mene i Douga. Ako im se svidi ovo mjesto, odmah će im apartman biti na raspolaganju. Ali čak i da se samo upišu na listu čekanja, bilo bi suviše riskantno oderati dobrostojeći par s velikim imetkom, zaključila je. Najvjerojatnije su okruženi financijskim savjetnicima koji poput psa čuvara paze na njihove investicije. Čak bi i njen šarmantni nećak imao poteškoća da ih pokuša smekšati.
"Hm, nadam se da ćete vi i Odile provesti ugodnu večer, doktore", rekla je Janice i okrenula se prema računalu. Posumnjao bi u nju da je postupila na način na koji nije običavala i počela čavrljati s njim.
Ostatak poslijepodneva je prolazio vrlo sporo. Znala je da dan polagano prolazi ne samo radi iščekivanja trenutka kad će se dočepati svih dosjea, već i zbog sumnje da je netko pretražio njenu poslovnu torbu.
Pa to je smiješno, rekla je samoj sebi. Tko bi to mogao učiniti? Malcolm se uopće ne približava mojoj sobi, a osim toga nije se valjda pretvorio u njuškalo. Zatim se sjetila nečeg što joj je vratilo osmijeh na lice. Postajem paranoična zato što identičnu stvar radim doktoru Laneu, zaključila je. Osim toga, Malcolm nije dovoljno pametan da bi me špijunirao.
S druge strane, osjećala je da je na tragu nečemu. Od sada pa na dalje, odlučila je, svoje će osobne izvode iz banke i kopije dosjea sklanjati na sigurno, daleko od bilo kojeg mjesta na kojem bi ih mogao pronaći.
132
Neilova dva sastanka u ponedjeljak ujutro zadržala su ga van
ureda do jedanaest sati. Kad je konačno stigao onamo, odmah je nazvao Maggie, no nije bila kod kuće.
Zatim je nazvao van Hillearyjeve i na brzinu im ispričao Svoje dojmove o Latham Manoru zaključivši priču s preporukom da sami posjete rezidenciju i odluče da li im odgovara.
Sljedeći je poziv uputio privatnom istražitelju koji je radio na povjerljivim zadacima koje mu je davala kompanija Carson & Parker i zamolio ga dosje o Douglasu Hansenu. "Morat ćeš dosta kopati", rekao je. "Znam da mora postojati nešto o tom čovjeku, svjetskom prevarantu."
Zatim je još jednom nazvao Maggie i osjetio olakšanje čuvši njen glas. Bila je uspuhana u trenutku kad se javila. "Upravo sam ušla u kuću", rekla mu je.
Neil je bio siguran da je u njenom glasu primijetio uznemirenost i nervozu. "Maggie, je li sve u redu?" upitao ju je.
"Da, sve je u najboljem redu."
Njeno je poricanje bilo nešto glasnije od šapta, kao da se bojala da će ju netko čuti.
"Je li netko s tobom?" upitao ju je i sve više i više sam postajao zabrinut.
"Ne, sama sam. Maloprije sam došla."
Maggie se nije običavala ponavljati, ali Neil je još jednom shvatio da mu neće reći ništa o onome što ju je mučilo. Želio ju je obasuti pitanjima kao na primjer: "Gdje si bila?" "Jesi li otkrila odgovore na pitanja za koja si rekla da te muče?" "Mogu li ti pomoći?", ali nije ništa rekao. Znao je da je najbolje da prešuti svoju zabrinutost.
Umjesto toga je jednostavno rekao: "Maggie, ja sam tu. Molim te, sjeti se toga u trenutku kad budeš osjetila potrebu da s nekim porazgovaraš."
"Zapamtit ću to."
Ali nećeš ništa poduzeti, pomislio je. "Dobro, nazvat ću te sutra."
Spustio je slušalicu i nekoliko minuta zamišljeno sjedio prije nego je okrenuo broj telefona svojih roditelja. Njegov se otac javio. Neil je odmah prešao na stvar. "Tata, jesi li nabavio one brave za Maggie?"
"Upravo sam ih kupio."
"Dobro. Molim te, učini mi uslugu i nazovi ju i reci joj da ih želiš danas poslijepodne postaviti. Mislim da je iskrsnulo nešto zbog čega je nervozna."
"Ne brini, samo prepusti sve meni."
Neilovi su osjećaji bili kaotični. S jedne mu je strane bilo drago što će se Maggie povjeriti njegovom ocu, ali s druge strane nije mu se svidjela
133
činjenica da bi se mogla odlučiti za njegovog oca, a ne za njega. Ali, ako ništa drugo, tata će biti na oprezu i otkriti bilo kakav trag koji bi ga mogao dovesti do srži problema.

10 Re: Mary Higgins Clark - Mjesečina donosi spas taj Sre Feb 15, 2012 6:28 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Trish je ušla u njegov ured nekoliko trenutaka nakon što je spustio slušalicu. U ruci je držala mnoštvo poruka. Kad ih je odložila na stol, pokazala je na onu najgornju. "Vidim da te je tvoja najnovija klijentica zamolila da prodaš dionice koje ne posjeduje", rekla je oštro.
"O čemu govoriš?" Neil ju je upitao.
"Ni o čemu posebno. Samo su nas izvijestili da Cora Gebhart ne posjeduje pedeset tsuća dionica koje si za nju u petak prodao."
Maggie je spustila slušalicu nakon razgovora s Neilom i otišla do štednjaka. Napunila je čajnik. Osjetila je potrebu za toplim čajem. Trebalo joj je nešto da joj pomogne odvojiti uznemirujuću realnost povezanu s osmrtnicama od zabrinjavajućih pa čak i ludih misli koje su joj se vrzmale glavom.
Na brzinu je ponovila sve što je do sada otkrila.
Prošli je tjedan odvela Gretu Shipley na groblje gdje su ostavile cvijeće na Nualinom grobu kao i na grobovima pet drugih žena.
Netko je stavio zvona na tri groba kao i na Nualin. Sama ih je ondje pronašla.
Učinilo joj se kao da je zvono bilo zakopano u zemlju pokraj grobnice gospođe Rhinelander, ali iz nekog razloga tog zvona nije bilo.
Greta Shipley je dva dana kasnije umrla u snu i samo dvadeset i četiri sata nakon što je sahranjena, netko je postavio zvono i na njen grob.
Maggie je poslagala osmrtnice na stol i još jednom ih na brzinu pročitala. Potvrdile su ono što joj je jučer palo na pamet: Winifred Pierson, žena na čijem grobu nije pronašla nikakav trag zvonu, imala je veliku i brižnu obitelj. Umrla je uz osobnog liječnika koji se brinuo o njoj.
Osim Nuale, koja je umorena u vlastitom domu, ostale su žene umrle u snu.
Što znači, pomislila je Maggie, da nitko nije bio u njihovoj blizini u trenutku smrti.
Sve su bile pod stalnim nadzorom doktora Williama Lanea, direktora Latham Manora.
Doktor Lane. Maggie se sjetila kako je hitro Sarah Cushing odvela svoju mamu drugom liječniku. Je li moguće da je to učinila zato što je znala, ili podsvjesno sumnjala, da doktor Lane nije dobar liječnik.
Ili je, možda, predobar liječnik, unutarnji joj je glas rekao. Ne zaboravi, Nuala je umorena.
134
Ne smiješ razmišljati na taj način, upozorila je samu sebe. Ali bez obzira na način na koji bi to netko drugi mogao sagledati, pomislila je, Latham Manor je bio uklet za mnoge ljude. Dvije klijentice gospodina Stephensa su izgubile novac dok su čekale da se isprazni mjesto u rezidenciji, a pet je žena, od kojih je svih pet stanovalo u Lathamu - a koje nisu bile toliko stare, ili bolesne ondje umrlo u snu.
Zašto je Nuala promijenila odluku o prodaji kuće i preseljenju u Latham Manor, još jednom se upitala. I zašto se Douglas Hansen, čovjek koji je prodao dionice žena koje su ostale bez svoje životne ušteđevine, pojavio i ponudio joj se da kupi kuću? Maggie je počela kimati glavom. Mora postojati nekakva veza, rekla je samoj sebi, ali kakva?
Čajnik je pištao. U trenutku kad je Maggie ustala kako bi napravila čaj, zazvonio je telefon. Javio se Neilov otac. Rekao je: "Maggie, nabavio sam brave. Odgovaralo bi mi da odmah dođem. Ako namjeravaš ići van, reci mi gdje ćeš ostaviti ključ."
"Ne namjeravam nikamo ići. Čekat ću vas."
Dvadeset minuta kasnije pozvonio je na vrata. Nakon: "Baš mi je drago da te vidim, Maggie", rekao je: "Počet ću na katu." Dok je mijenjao brave, ona je radila u kuhinji. Pospremala je ladice. Odjek njegovih koraka koji je dopirao s gornjeg kata umirivao ju je; vrijeme je iskoristila kako bi još jednom razmislila o svemu što je otkrila. Pokušala je uklopiti dijelove koje je saznala u mozaik i donijela odluku: nije imala nikakvog prava sumnjati u doktora Lanea, barem ne još, ali nije mogla naći niti jedan jedini razlog zašto ne bi spomenula Douglasa Hansena.
Robert Stephens se vratio u kuhinju. "Dobro, sve sam osigurao. Neću ti ništa naplatiti, osim možda šalicom kave? Instant kava će biti posve u redu. Lako me je usrećiti."
Sjeo je na stolicu i Maggie je odmah znala da ju promatra. Neil ga je poslao, pomislila je. Primijetio je da sam uznemirena dok smo razgovarali.
"Gospodine Stephens," počela je, "ne znate puno o Douglasu Hansenu, zar ne?"
"Znam toliko da je uništio živote nekih jako dragih žena, Maggie. Ali, jesam li ga imao prilike upoznati? Ne. Zašto me to pitaš?"
"Zato što su se obje žene koje poznajete, a koje su izgubile novac zbog njega, namjeravale useliti u Latham Manor što znači da su bile spremne potrošiti poveći iznos novaca. Moja se maćeha također planirala preseliti onamo, ali u posljednjem je trenutku promijenila odluku. Prošli tjedan, Hansen je došao k meni ovamo i ponudio mi pedeset tisuća dolara više za kuću od iznosa za koji ju je Nuala namjeravala prodati, a koliko sam uspjela otkriti, to je puno veći iznos od prave vrijednosti kuće.
135
Pokušavam reći da me zanima kako je stupio u vezu sa ženama koje su uložile u ono što im je savjetovao i zanima me zašto se pojavio na mom pragu. Mislim da se radi o nečemu većem od obične slučajnosti."
Earl Bateman je dva puta prošao ispred kuće Maggie Holloway. Treći je put zamijetio da je automobil s registarskim tablicama Rhode Islanda otišao, a Maggien je auto još uvijek bio parkiran ispred kuće. Zaustavio se i ispružio ruku kako bi uzeo uokvirenu fotografiju koju je donio sa sobom.
Bio je siguran da bi ga Maggie odbila da ju je prethodno nazvao i rekao joj da ju želi vidjeti. Ali sada neće imati izbora. Morat će ga pozvati unutra.
Dva puta je pozvonio prije nego je otvorila vrata. Nije uspjela sakriti svoje iznenađenje. Bila je nervozna i iznenađena.
Brzo joj je pružio poruku. "Za tebe", rekao je veselo. "Prekrasna snimka Nuale sa zabave u restoranu Four Seasons. Ja sam ju dao uokviriti."
"Baš lijepo od tebe", rekla je Maggie pokušavajući se nasmijati i sakriti izraz nesigurnosti na svom licu. Zatim je ispružila ruku. Earl je povukao k sebi poklon. "Zar me nećeš pozvati unutra?" upitao ju je zajedljivo.
"Naravno." Stala je na stranu i pustila ga unutra, ali na njegovo iznenađenje, širom je otvorila vrata i ostavila ih tako.
"Zatvorio bi ih da sam na tvom mjestu", rekao je. "Ne znam jesi li danas izlazila, ali vani puše snažan vjetar." Još jednom je zamijetio njenu nesigurnost i nasmijao se. "A bez obzira na sve što ti je moj dragi bratić rekao, ne brini, ne grizem", rekao je i konačno joj predao poklon.
Ušao je prvi u dnevni boravak i sjeo u veliku fotelju. "Mogu zamisliti Tima kako se ovdje sakriva iza novina ili knjiga i Nualu kako se vrti oko njega. Povremeno su me pozivali na večeru i uvijek mi je bilo lijepo s njima. Nuala nije baš bila dobra domaćica, ali izvrsno je kuhala. A Tim mi je nekoliko puta rekao da bi, kad su bili sami, Nuala sjela i naslonila se na njega i da su tako do kasno gledali televiziju. Bila je sitna."
Pogledao je oko sebe. "Vidim da polako ovo mjesto poprima novi izgled", rekao je. "Polagano ostavljaš svoj trag. Baš dobro. Kuća djeluje nekako smirenije. Zar te ova sofa ne proganja?"
"Imam još dosta toga za napraviti ovdje", rekla je Maggie još uvijek zabrinutim glasom.
Bateman ju je promatrao dok je odmatala poklon i sam sebi čestitao na izvrsnoj ideji. Spazivši sjaj u njenim očima nakon što je ugledala fotografiju, zaključio je da je zaista pametan kad se sjetio takvog poklona.
136
"Oh, ovo je zaista prekrasna fotografija Nuale!" Maggie je rekla veselo. "Te je večeri izgledala jako dobro. Hvala ti. Baš mi je drago što si se sjetio tako lijepog poklona." Njen je osmijeh bio iskren.
"Žao mi je što smo i Liam i ja na njoj", rekao je Bateman. "Možda nas možeš nekako izblijediti."
"To ne bih nikada učinila", Maggie je brzo odgovorila. "I hvala ti što si odvojio vremena i sam mi ju donio."
"Nema na čemu", rekao je i još jednom se namjestio u fotelji. Ne namjerava otići, zaključila je nervozno. Njegovo ju je prisustvo uznemiravalo. Osjećala se kao da ju promatra na jakom svjetlu. Batemanove oči, prevelike da bi se sakrile iza okruglih naočala, netremice su ju promatrale. Usprkos otvorenog pokušaja da ostavi dojam opuštenosti, djelovao je kao da je na oprezu, tijelo mu je bilo ukočeno. Ne mogu zamisliti mjesio na kojem bi bio opušten, ili da je uopće ikad opušten u vlastitoj koži, zaključila je.
Poput žice je, istegnut do kraja i spreman za napad, pomislila je.
Nuala je bila sitna ženica ...
Nije bila neka domaćica ... izvrsna kuharica ...
Kako je često Earl Bateman dolazio ovamo? upitala se Maggie. Koliko je dobro poznavao ovu kuću'? Možda je znao razlog iz kojeg je Nuala odlučila ne preseliti se u Latham Manor, zaključila je gotovo spremna da naglas postavi to pitanje, no druga ju je misao spriječila.
Ili je možda pretpostavio koji bi mogao biti razlog - i ubio ju! Nevoljko je skočila kad je telefon zazvonio. Ispričavši se, otišla se u kuhinju javiti. Narednik Brower ju je nazvao. "Gospođice
Holloway, želio bih se vidjeti s vama pa me zanimalo hoće li vam smetati ako navratim danas popodne?" upitao je.
"Samo izvolite. Jeste li nešto otkrili? Mislim o Nuali?"
"Ma ne, ništa posebno. Samo sam želio s vama porazgovarati. A i još netko želi doći sa mnom. Nadam se da nemate ništa protiv? Nazvat ću vas prije nego krenem."
"Nema problema. Samo izvolite", rekla je. Zatim, posumnjavši da Earl Bateman prisluškuje razgovor, nešto je glasnije rekla: "Naredniče, Earl Bateman je upravo kod mene. Donio mi je prekrasnu fotografiju Nuale. Vidimo se uskoro."
Kad se vratila u dnevni boravak, zamijetila je da je prostirka ispred fotelje na kojoj je Earl sjedio, stajala na drugom mjestu. Ugledavši to, znala je da je ustajao. Prisluškivao je, zaključila je. Dobro. Nasmijavši se, rekla je: "Narednik Brower me nazvao." Ali ti to već znaš, pomislila je i glasno rekla: "Danas poslijepodne će doći ovamo. Rekla sam mu da si me došao posjetiti."
Bateman je kimnuo. "Dobar policajac. Pravi narednik. Poštuje ljude. Ne poput policijskih snaga u nekim kulturama. Znaš li što se dešava kad umre kralj? Za vrijeme oplakivanja policija preuzima kontrolu. Ponekad čak i ubije obitelj kralja. U stvari, u nekim je društvima to
137
posve normalna pojava. Mogao bih ti navesti toliko primjera. Znaš li da predajem o običajima sahranjivanja?"
Maggie je sjela. Na čudan je način bila očarana ovim neobičnim čovjekom. Na njegovom je licu primijetila potpuno drukčiji izraz. Iz živućeg primjera čudnovatog i odsutnog profesora, pretvorio se u svoje mesijansko drugo ja. Čak je i sjedio na drukčiji način. Držanje ukočenog školarca je zamijenio stav opuštenog i samouvjerenog muškarca. Lagano se naginjao prema njoj, njegovo je lijevo rame bilo naslonjeno na naslonjač fotelje, a glava sasvim blago povijena. Više nije buljio u nju.
Maggie je osjetila da su joj se usta osušila. Nesvjesno je sjela na sofu i otkrila da gleda iza nje, na mjesto na kojem je pronašla Nualino tijelo.
"Jesi li znala da predajem o običajima sahranjivanja?" ponovo ju je upitao, a ona je prestrašena, shvatila da nije odgovorila na njegovo pitanje.
"Naravno", rekla je. "Zar se ne sjećaš? Pa ti si mi to rekao one večeri kad smo se upoznali."
"Zaista volim pričati o toj .temi", Batman je rekao iskreno. "Znaš, jedna kablovska stanica mi nudi da napravim televizijsku seriju uz uvjet da imam dovoljno materijala za najmanje trinaest tridesetminutnih epizoda. To mi ne predstavlja nikakav problem. Imam materijala za više od trinaest epizoda, ali želio bih uključiti i neke vizualne prikaze."
Maggie je pričekala.
Earl je naslonio dlan na dlan. Njegov je glas postao laskav. "Odgovor na takvu ponudu ne bi trebao čekati. Moram odmah djelovati. Ti si uspješan fotograf. Vizualni prikaz je ono u što se razumiješ. Učinila bi mi uslugu kad bi danas sa mnom posjetila moj muzej. Nalazi se u središtu grada, pokraj pogrebnog poduzeća kojeg je moja obitelj nekad posjedovala. Ali, naravno, ti znaš gdje se ono nalazi. Hoćeš li odvojiti sat vremena za mene? Pokazat ću ti izloške i objasniti njihovo značenje, a ti ćeš mi možda moći pomoći u izboru onih koje bi mogao predložiti televiziji."
Zastao je. "Molim te, Maggie."
Sigurna sam da je čuo moj razgovor s Browerom, pomislila je. Zna da namjerava doći ovamo i zna da sam mu rekla da me je posjetio. Liam joj je ispričao sve o kopijama viktorijanskog zvona. Navodno ima dvanaest. Možda ih je izložio. A možda ih je u muzeju sada samo šest. Ako je tako, potvrdit će se moje vjerovanje da ih je on postavio na grobove.
"Bilo bi mi drago", rekla je nakon kratke pauze, "ali narednik Brower će doći k meni danas poslije podne. U slučaju da dođe ranije, ostavit ću mu poruku na vratima tako da zna da sam u muzeju i da ću se vratiti do četiri sata."
Earl se nasmijao. "Baš pametno, Maggie. To znači da imamo dovoljno vremena."
138
U dva sata narednik Brower je pozvao detektiva Jima Haggertyja u svoj ured, no Haggerty je otišao nekoliko minuta ranije i ostavio poruku da se brzo vraća. Kad se vratio, u ruci je držao papire identične onima koje je Brower pregledavao na svom stolu kopije osmrtnica koje je Maggie uzela u arhivi Newport Sentinela. Haggerty je znao da je, kao što je to od njih i zatražila Lara Horgan, Brower poslao kopiju osmrtnica u ured sudskog vještaka u Providenceu.
"Jime, što si otkrio?" zahtijevao je Brower.
Haggerty je sjeo na stolicu. "Najvjerojatnije isto što i vi, šefe. Pet je, od šest preminulih žena, stanovalo u rezidenciji za bogate umirovljenike."
" » Da.
"Niti jedna od pet žena nije imala bliskih rođaka." Brower ga je pogledao. "Jako dobro."
"Sve su umrle u snu."
"A-ha."
"I doktor William Lane, direktor rezidencije Latham Manor, je u to vrijeme bio u službi što znači da je potpisao potvrdu o njihovoj smrti."
Brower se zadovoljno nasmijao. "Brz si."
"Također," Haggerty je nastavio, "ono što u člancima ne piše jest da kad netko premine u Latham Manoru, studio ili apartman u kojem je osoba živjela, prelazi u vlasništvo uprave kako bi mogli ponovo prodati prostor, odmah."
Brower se namrgodio. "Nisam sagled tu činjenicu", priznao je. "Maloprije sam razgovarao s redom sudskog vještaka. Lara je sama došla do istih zaključaka. Trenutačno provjerava doktora Williama Lanea. Kad smo se čuli, već je provjeravala medicinsku sestru koja ondje radi, Zeldu Markey. Želi danas poslije podne sa mnom poći do Maggie Holloway."
Haggerty je djelovao zamišljeno. "Poznavao sam gospođu Shipley, ženu koja je prošli tjedan preminula u snu u Latham Manoru. Jako sam ju volio..Sjetio sam se' da su njeni rođaci još uvijek u gradu. Raspitao sam se i saznao da su odsjeli u Harborside Innu i posjetio sam ih."
Brower je čekao. Izraz na Haggertyjevom licu nije ništa odavao i Brower je znao da to znači da je na nešto naišao.
"Izjavio sam sućut i neko vrijeme razgovarao s njima. Otkrio sam da je jučer Maggie Holloway bila u Latham Manoru." "Zašto?" Brower je uzviknuo.
"Stara gospođa Bainbridge i njena kćerka su ju pozvale na ručak. Ali nakon ručka je otišla do studija gospođe Shipley i razgovarala s njenim rođacima dok su oni pakirali osobne stvari." Uzdahnuo je. "Gospođica Holloway im je postavila jedno neobično pitanje. Rekla im je da je njena maćeha, Nuala Moore, koja je vodila umjetničku radionicu u
139
Lathamu, pomogla gospođi Shipley da napravi jedan crtež i upitala ih je imaju li što protiv da ga uzme. No nekim čudom je nestao."
"Možda ga je gospođa Shipley bacila?"
"Ne vjerujem. Kako bilo, kasnije je nekoliko stanara rezidencije navratilo u studio gospođe Shipley i porazgovaralo s njenim rođacima. I oni su ih upitali za crtež. Jedna od djevojaka je rekla da ga je vidjela. Navodno se radi o improvizaciji postera iz Drugog svjetskog rata na kojem je prikazan špijun koji prisluškuje razgovor između dva radnika."
"Zašto bi gospođica Holloway željela tako nešto?"
"Zato što je Nuala Moore nacrtala njeno i lice Grete Shipley na tijela radnika, a umjesto špijuna, pogodite koga je nacrtala'?" Brower je pogledao Haggertyja. Njegove su se oči smanjile. "Sestru Markey", detektiv se nasmijao zadovoljno. "I još nešto, šefe. Prema propisima Latham Manora, kad dođe do smrti, čim je tijelo uklonjeno, apartman ili soba se zaključava sve dok obitelj ne dođe i preuzme osobne stvari. Drugim riječima, nitko nije smio otići do studija i uzeti crtež." Zastao je. "Čovjek se mora zapitati, zar ne?"
Neil je otkazao dogovor za ručak i umjesto toga pojeo sendvič i popio kavu za radnim stolom u svom uredu. Rekao je Trish da mu ne prebacuje niti jedan poziv osim onih hitnih dok je pokušavao raščistiti dogovore za sljedećih nekoliko dana.
U tri sata, baš u trenutku kad je Trish ušla u njegov ured s novim papirima, nazvao je svog oca. "Tata, dolazim večeras", rekao je. "Pokušavao sam stupiti u vezu s Douglasom Hansenom preko telefona, ali neprestano mi govore da je vani. I zato ću večeras doći i sam ga potražiti. Taj je momak umiješan u puno više toga od loših savjeta starim ženama."
"To mi je i Maggie rekla i siguran sam da je na tragu nečemu." "Maggie!"
"Čini se da je uvjerena da postoji nekakva veza između Hansena i žena koje su predale svoje moIbe u Latham Manor. Razgovarao sam s Corom Gebhart i Laurom Arlington. Čini se da je Hansen u njihove živote pao s neba."
"Zašto mu jednostavno nisu spustile slušalicu? Većina ljudi ne želi imati posla s lažnim burzovnim mešetarima koje ne poznaju»
"Čini se da je imao preporuke Alberte Downing. Nagovarao ih je da ju nazovu i provjere ga. AIi onda - tu cijela priča postaje zanimljiva - počeo je pričati o nekim Ijudima čija ulaganje slabe zbog inflacije, a on je slučajno znao da se to dešava s dionicama i obveznicama Core Gebhart i Laure Arlington."
140
"Da", rekao je Neil. "Sjećam se da mi je gospođa nešto slično spomenula. Moram odmah razgovarati s gospođom Downing. Nešto tu smrdi. I još nešto, očekivao sam da ćeš me nazvati čim se vratiš od Maggie", dodao je a njegov je glas zvučao Ijutito. "Zabrinut sam zbog nje. Je li sve u redu?"
"Namjeravao sam te nazvati čim provjerim ono što mi je ispričala o Hansenu", odgovorio je Robert Stephens. "Pomislio sam da je to važnije od izvještaja koji si očekivao", dodao je bijesno.
Neil je zakolutao očima. "Oprosti", rekao je. "I hvala ti što si otišao do nje."
"Moram ti reći da sam ju posjetio odmah nakon tvog poziva. Jednostavno, ta mi se mlada dama jako sviđa. I još nešto: Hansen je prošli tjedan svratio do Maggie i dao joj ponudu za kuću. Razgovarao sam s agencijama za prodaju nekretnina kako bih dobio njihovo mišljenje o vrijednosti kuće. Maggie je pretpostavila da je njegova ponuda previsoka i bila je u pravu. I zato, dok se zabavljaš Hansenom, pokušaj otkriti kakvu igru pokušava odigrati s njom."
Neil se sjetio Maggiene preplašene reakcije kad joj je spomenuo Hansena i kako mu je, kad ju je upitao poznaje li ga, izbjegla dati odgovor.
Ali bio je u pravu u vezi nečega: Otvorila se njegovom ocu, pomislio je. Kad dodem u Newport, otići ću ravno do njene kuće i neću se micati sve dok mi ne kaže gdje sam pogriješio.
Kad je spustio slušalicu, pogledao je Trish i papire koje je držala u ruci. "Ti ćeš se morati pobrinuti za to. Ja odlazim." "Oh, Bože, Bože", rekla je Trish zadirkujući ga, ali pokazujući i svoje simpatije prema njemu. "Znači, zove se Maggie i jako si zabrinut za nju. Kakvo životno iskustvo za tebe!" Zatim se namrgodila. "Čekaj malo, Neil. Pa ti si ozbiljno zabrinut, zar ne?" "Da znaš da jesam."
"Onda, reci mi, što čekaš? Odlazi odavde."
"Jako sam ponosan na svoj muzej", rekao je Earl Bateman u
trenutku kad je otvorio vrata automobila kako bi Maggie izišla. Odbila je njegovu ponudu da se odvezu njegovim autom i zamijetila da mu se nije svidjela njena zamisao.
Dok je na putu prema gradu pratila njegov Oldsmobile i kad su prošli pokraj pogrebnog poduzeća Bateman, otkriIa je zašto nikad prije nije primijetila muzej. Nalazio se u maloj ulici i protezao se prema stražnjem dijelu velikog imanja i imao je svoje parkiralište na kojem nije bilo niti jednog jedinog automobila osim na uglu - sjajnih crnih mrtvačkih kola.
141
Earl je pokazao na njih dok su hodali prema muzeju. "Trideset su godina stara", rekao je ponosno. "Moj ih je otac namjeravao prodati kad sam krenuo na koledž, ali sam ga uspio nagovoriti da ih ostavi meni. Čuvam ih u garaži i samo ih ljeti vadim van. Tada pozivam posjetioee u muzej premda samo na nekoliko sati preko vikenda. Zaista daju pravi ton cijelom mjestu, zar ne?"
"Mislim da da", rekla je nesigurno. U posljednjih sam deset dana vidjela toliko mrtvačkih kola da ih više nikada u životu ne želim vidjeti. Okrenula se prema viktorijanskoj kući na tri kata i velikoj terasi ispred nje. Poput Pogrebnog poduzeća Bateman, fasada je bila bijela, rolete crne.
"Kuća je sagrađena 1850. godine. Sagradio ju je moj pradjed", Earl je objasnio. "Bila je naše prvo pogrebno poduzeće i u to je vrijeme obitelj stanovala na najvišem katu. Moj je djed sagradio novu zgradu poduzeća, a tata ju je proširio. Ovu je kuću neko vrijeme koristio grobar. Kad smo prije deset godina prodali poduzeće, odvojili smo kuću i jedan ar zemljišta i ja sam sve preuzeo. Ubrzo nakon toga sam otvorio muzej premda ga uređujem već godinama."
Earl je ruku naslonio na Maggien lakat. "Ovo će biti pravi dar za tebe. I zapamti, želim da sve sagledaš okom fotografa i da mi predložiš što bi bilo dobro za seriju. Ne mislim samo za individualna predavanja, već i na uvode i odjave cijele serije."
Nalazili su se na terasi. Nekoliko posuda za cvijeće punih ljubičica i petunija visjelo je na ogradi terase i svojim bojama narušavalo sivo ozračje pogrebničkog poduzeća. Bateman je podigao najbližu posudu i izvadio ključ koji se nalazio ispod nje. "Vidiš koliko ti vjerujem, Maggie? Otkrio sam ti tajno mjesto na kojem držim ključ. Ovo je starinska brava i ključ je pretežak da bih ga nosio sa sobom."
Zastao je pred vratima i pokazao na crni papir kojim su bila oblijepljena. "U našem je društvu bio običaj da se crnim papirom oblijepe vrata i na taj način da do znanja da je kuća u žalosti."
Moj Bože, koliko uživa u svemu ovom! Maggie je pomislila i počela se tresti. Otkrila je da su joj ruke vlažne i brzo ih gurnula u đžepove traperica. Iracionalna misao joj je proletjela glavom. Samu je sebe podsvijesno prekorila zato što je u kuću žalosti ušla u kariranoj košulji i trapericama.
Earl Bateman je okrenuo ključ, otvorio vrata i zastao. "Reci mi, što sada misliš o svemu?" upitao ju je ponosno kad je Maggie polagano prošla pokraj njega i ušla u muzej.
Lutka muškarca u crnom odijelu, prirodne veličine, stražarila je u predvorju, kao da je ondje stajala kako bi dočekala goste. "U prvoj knjizi običaja i ponašanja Emily Post, izdanoj 1922. godine, napisala je da je u slučaju smrti, batler u svojoj dnevnoj odori morao biti na dužnosti na vratima sve đok ga ne bi zamijenio muškarac u crnom odijelu."
142
Earl je izvadio nešto što Maggie nije uspjela vidjeti iz rukava lutke.
"Vidiš", rekao je iskreno, "prostorije u prizemlju prikazuju kako naša kultura oplakuje mrtve u ovom stoljeću; pomislio sam da će figura muškarca u odijelu biti jako zanimljiva ljudima na samom ulasku. Koliko ljudi danas, pa čak i bogatih ljudi, ima nekog na vratima kad dođe do smrtnog slučaja u obitelji?"
Maggiene su misli odjednom prešle na onaj bolni dan kad joj je bilo deset godina i kad joj je Nuala rekia da odlazi. "Znaš, Maggie," objasnila je, "dugo sam vremena nakon što je moj prvi suprug preminuo, nosila tamne naočale sa sobom. Lako bih zaplakala i zbog toga sam se sramila. Kad bih osjetila da neću uspjeti zadržati suze, iz džepa bih izvadila naočale i pomislila: ~Vrijeme je da ponovo staviš opremu za oplakivanje. Nadala sam se da ćemo se ja i tvoj otac voljeti na isti način. Pokušala sam, učinila sve što mogu, ali naš brak jednostavno ne može uspjeti. I zato ću do kraja života, svaki put kad se sjetim svih onih godina koje nećerno proživjeti zajedno, ponovo morati staviti svoju opremu za oplakivanje."
Svaki put kad bi se sjetila tog dana, Maggie bi zaplakala. Kamo sreće da sad sa sobom imam opremu za oplakivanje, pomislila je dok je rukom brisala suze s lica.
"Oh, Maggie, ganuta si", rekao je Earl. "Pa ti me doista razumiješ. Dakle, u prostorijama na ovom katu, kao što sam ti već rekao, sam prikazao rituale smrti dvadesetog stoljeća."
Odškrinuo je teški zastor. "U ovoj sobi sam prikazao mali sprovod kako ga je vidjela Emily Post. Vidiš?"
Maggie je pogledala u prostoriju. Kip mlade žene odjevene u svijetlozelenu svilenu haljinu ležao je na brokatnoj sofi. Dugačke kestenjaste kovrče su pokrivale uski satenski jastuk. Njene su ruke bile savijene preko svilenih replika ljiljana.
"Zar nije slatko? Zar ne izgleda kao da spava?" Earl je šapnuo. "I pogledaj!" Pokazao je na srebrni plastir smješten na ulazu. "Danas, na tom bi se mjestu posjetioci upisivali u knjigu dojmova. A ja sam stavio kopiju stranice iz originala knjige Emily Post o brizi o ožalošćenima. Dozvoli mi da ti pročitam. Zaista je fascinantna."
Njegov je glas odjekivao mrtvački tihom prostorijom.
"Oni koji tuguju bi trebali sjediti u sobi s puno svjetlosti, ako je to moguće, ili ispred kamina. Ako ne žele otići do stola, trebali bi biti posluženi s malo hrane na pladnju. Šalicom kave ili čaja, malim i tankim prepečencom, kuhanim jajem, mlijekom, toplim ako izraze želju, ili prepečencom polivenim mlijekom. Hladno mlijeko nije dobro za one koji su u groznici. Kuhar može predložiti nešto što odgovara njihovom ukusu ..."
Zastao je. "Zar to nije nešto? Koliko ljudi danas, bez obzira na količinu novca koji posjeduju, imaju kuhara koji je zabrinut zato što nije siguran je li nešto po ukusu gazde? Jesam li u pravu? No mislim da bi
143
ovaj prizor bio dobar za snimanje, slažeš li se? Ali uvod i odjava moraju biti nešto opširniji.
Prihvatio ju je za ruku. "Znam da nemaš puno vremena, ali bilo bi mi drago kad bi sa mnom pogledala i gornji kat. Imam nekoliko sjajnih replika arhaičnih oproštaja iz starih vremena. Stolova za večere, na primjer. Čini se da su razni narodi smatrali da smrt mora uključiti nekakvu gozbu ili zabavu na kraju ceremonije zato što dugačko tugovanje negativno utječe na pojedinca i zajednicu. Prikazao sam nekoliko tipičnih primjera."
"Zatim, tu je i odjeljak sahrana", nastavio je zaneseno dok su se penjali stepenicama. "Jesam li ti spomenuo običaj Sudanaca koji zadave svog vođu prije nego bi ostario ili oslabio? Naime, mišljenje je bilo da vođa utjelovljuje vitalnost naroda i da nikada ne smije umrijeti jer će u tom slučaju cijeli narod morati umrijeti s njim. I zato, kad bi postalo jasno da vođa gubi snagu, potajno bi ga ubili i onda zazidali u blatni zid sojenice. Prema tradiciji, vjerovali su da to ne znači da je umro, već da je nestao." Nasmijao se.
Nalazili su se na drugom katu. "U prvoj prostoriji sam sagradio repliku sojenice. Među nama, započeo sam već s radovima za muzej na otvorenom gdje bi odjeljak za sahrane djelovao puno stvarnije. Nalazi se kojih petnaestak kilometara odavde. Samostalno ću dizajnirati cijeli projekt. Ali, kad bude gotov, zaista će biti veličanstven. U jednoj sam prostoriji postavio malu repliku piramide čiji je jedan dio proziran tako da ljudi mogu vidjeti kako su stari Egipćani sahranjivali svoje faraone s njihovim zlatom i nakitom koji su morali ponijeti sa sobom u život poslije ..."
Blebeće, pomislila je Maggie i osjetila neugodu. Lud je! Njenom je glavom nekontrolirano letjelo tisuće misli dok ju je vodio od prostorije do prostorije od kojih su sve podsjećale na stručno napravljenu pozornicu. Earl je sada držao njenu ruku i vukao ju za sobom spreman da joj pokaže sve, objasni sve.
Nalazili su se gotovo na kraju dugog hodnika, a Maggie je zaključila da još uvijek nije vidjela ništa što bi ju podsjetilo na zvona koja je pronašla na groblju.
"Što se nalazi na trećem katu?" upitala je.
"Treći kat još uvijek nije otvoren za javnost", odgovorio je odsutno. "Koristim ga kao skladište."
Zatim je naglo stao i okrenuo se prema njoj, pogled mu je bio uperen u njene oči. Nalazili su se na kraju hodnika, ispred masivnih vrata. "Oh, Maggie, ovo je za mene jedan od najboljih prizora!"
Earl je okrenuo kvaku i teatralno otvorio vrata. "Spojio sam dvije sobe kako bih postigao prizor koji sam želio. Ovo je prizor sahrane patricija u starom Rimu." Povukao ju je unutra. "Dozvoli mi da ti objasnim. Prvo bi sagradili mrtvačka nosila. Na njih bi stavili kauč, a na kauč bi stavili dva madraca. Možda bi ovaj prizor mogao biti dobar za uvod.
144
Naravno, za sada se u bakljama nalaze crvene žarulje, ali ako bude potrebno, možemo ih zapaliti. Starac koji je za mene sagradio ova mrtvačka nosila je bio majstor svog zanata. Napravio ih je po uzoru na sliku koju sam mu dao. Pogledaj voće i cvijeće koje je izrezbario u drvu. Opipaj!"
Primio je njenu ruku i povukao ju uzduž kauča. "A ova je lutka pravo blago. Odjevena je na način na koji su se odjevali stari patriciji. Odjeću sam pronašao u trgovini kostima. Ti su sprovodi bili prava predstava! Zamisli! Glasonoše, glazbenici, baklje ..."
Iznenada je stao i namrgodio se. "Zanesem se čim počnem pričati o ovoj temi, Maggie. Oprosti mi."
"Zašto, zaista sam ostala bez riječi", rekla je pokušavši ostaviti dojam smirenosti i nadajući se da neće primijetiti znoj na njenoj ruci koju je dodirnuo.
"Oh, baš dobro. Hm, preostala je još samo jedna prostorija. Evo je! Soba - lijes." Otvorio je posljednja vrata. "Zaista dobra postava, zar ne?"
Maggie je stala. Nije željela ući u tu prostoriju. Prije deset je dana ona morala izabrati lijes za Nualu. "U stvari, Earl, mislim da bih trebala krenuti natrag", rekla je.
"Zar već? Baš sam ti želio objasniti ovo. No možda ćeš se vratiti. Do kraja ovog tjedna ću imati već najnoviji. Oblikovan je poput kruha. Dizajnirao sam ga za tijelo pekara. Običaj u nekima od afričkih kultura jest da mrtve pokopaju u lijesu koji simbolizira način na koji je ta osoba proživjela svoj život. Tu sam priču ispričao unutar predavanja koje sam održao u ženskom klubu tu u Newportu."
Maggie je odmah zaključila da je usmjerio razgovor prema onome što je željela. "Da li često održavaš predavanja u Newportu .
"Više ne." Earl je polagano zatvorio vrata sobe s lijesovima, kao da ju nije želio napustiti. "Mislim da si već čula da proroka ne štuje vlastiti narod? Prvo očekuju od tebe da održiš predavanje a da ti ne daju nikakvu naknadu, a onda te još i uvrijede."
Je li to govorio o reakciji na njegovo predavanje u Latham Manoru, zapitala se Maggie. Zatvorena su vrata prostorija gotovo potpuno spriječila prodiranje svjetla zbog čega je hodnik bio pun sjena, ali bez obzira na to, nije joj promakla promjena na njegovom licu. "Ne mogu vjerovati da bi te netko uvrijedio", rekla je brižno.
"Jednom", rekao je tužno. "Jako me uznemirilo."
Nije se usudila reći da joj je Liam ispričao sve o zvonima. "Samo malo", rekla je tiho. "Kad sam posjetila gospođu Shipley u rezidenciji Latham Manor, čula sam da si doživio neugodno iskustvo nakon što si bio toliko dobar i odlučio ondje održati predavanje? Doživio si nešto. u što je bila umiješana kćerka gospođe Bainbridge?"
"Baš sam na to mislio", Earl je oštro odgovorio. "Toliko me uzrujala da sam odlučio prestati predavati o jednoj od najzanimljivijih tema."
145
Dok su silazili stepenicama na prvi kat i kad su prošli pokraj lutke u odijelu i izišli na terasu, gdje su, zaključila je Maggie, gotovo oslijepili od jakog svjetla, nakon mraka koji je pokrivao unutrašnjost muzeja, Bateman joj je ispričao o večeri u Latham Manoru i o tome kako je podijelio replike viktorijanskih zvona.
"Specijalno sam ih dao izraditi", rekao je bijesnim glasom. "Njih dvanaest. Možda nije bilo najpametnije to što sam tim ljudima dao da ih drže, ali to nije bio razlog da se ona žena na onakav način ponaša prema meni."
Maggie je pažljivo progovorila. "Sigurna sam da drugi ljudi ne reagiraju na takav način."
"Svi smo bili jako uznemireni. Zelda je bila bijesna." "Zelda?" Maggie je upitala.
"Sestra Markey. Ona poznaje moje istraživanje i prisustvovala je mnogim mojim predavanjima. U Latham Manor sam došao zahvaljujući njoj. Preporučila je mene i moja predavanja osobi zaduženoj za organizaciju društvenih aktivnosti u Lathamu."
Sestra Markey, pomislila je Maggie.
Njegove su se oči smanjile, postale su oprezne. Bila je sigurna da ju je proučavao. "Ne volim govoriti o tome. Uvijek se uznemirim."
"Ali ja mislim da bi to bila jako zanimljiva tema za predavanje", ustrajala je Maggie. "I možda bi baš ta zvona bila dobra za uvod i odjavu serije."
"Ne. Zaboravi. Nalaze se u kutiji u skladištu i namjeravam ih ondje zadržati."
Vratio je ključ pod posudu za cvijeće. "I molim te, nemoj nikome reći da je ovdje, Maggie."
"Neću." "Ali ako osjetiš potrebu da se sama ovamo vratiš i snimiš za seriju nekoliko fotografija mojih izložaka, samo izvoli. Znaš gdje se nalazi ključ."
Otpratio ju je do auta. "Moram natrag u Providence", rekao je. "Hoćeš li malo razmisliti o slikama i predložiti mi neke ideje? Mogu li te nazvati za dan-dva?"
"Naravno", odgovorila je u trenutku kad je sjela u auto nakon čega je osjetila golemo olakšanje. "I hvala ti", dodala je znajući da nema namjeru upotrijebiti ključ, ili se ikada više vratiti na ovo mjesto.
"Vidimo se uskoro, nadam se. Pozdravi narednika Browera u moje ime."
Upalila je auto. "Doviđenja, Earl. Ovo je bilo zanimljivo iskustvo."
"Moje će groblje takoder biti zanimljivo. O pa da, to me podsjetilo da bih trebao vratiti mrtvačka kola u garažu. Groblje. Mrtvačka kola. Zanimljivo je kako naši umovi rade, zar ne?" rekao je i otišao.
Dok je Maggie s autom izlazila na cestu, u retrovizoru je mogla vidjeti Earla koji je sjeo u mrtvačka kola i držao slušalicu u ruci. Njegova je glava bila okrenuta prema njoj.
146
Osjetila je njegove oči, velike, koje upijaju, kako ju netremice promatraju sve dok nije nestala iz njegovog vidnog polja.
Nešto prije pet sati, doktor William Lane je stigao u hotel
Ritz-Carlton gdje se održavala koktel zabava i večera povodom odlaska u mirovinu jednog starijeg kirurga. Njegova supruga, Odile, se dovezla nešto ranije kako bi mogla obaviti kupovinu i otići kod svog omiljenog frizera. Kao i obično kad su imali takve obveze, iznajmila je sobu u hotelu.
Dok je vozio kroz Providence, Laneovo je dobro raspoloženje polako izblijedilo. Zadovoljstvo koje je osjetio kad se čuo s van Hillearyjevima je polako nestajalo, a umjesto toga je u njegovoj glavi odzvanjalo upozorenje slično pištanju alarma za požar. Nešto nije u redu, ali još uvijek nije točno znao što.
Znak se za uzbunu u njegovoj glavi oglasio u trenutku kad je odlazio iz rezidencije, kad ga je Sarah Bainbridge Cushing nazvala kako bi mu rekla da namjerava još jednom posjetiti svoju majku. Rekla mu je da ju je Letitia Bainbridge nazvala odmah nakon ručka i rekla da se ne osjeća dobro i da je jako uznemirena zato što sestra Markey neprestano bez najave ulazi i izlazi iz njene sobe.
Upozorio je Markey zbog toga prošli tjedan odmah nakon što mu se požalila Greta Shipley. Što li je namjeravala? bijesnio je doktor Lane. Pa, više ju neće upozoravati; ne, nazvat će Prestige i reći im da je se riješe.
U trenutku kad je stigao u Ritz, Lane je bio na rubu živčanog sloma. Kad je ušao u sobu syoje supruge, pogled na Odile u seksi haljini, koja je upravo počela nanositi šminku, yoš više ga je uznemirio. Nije moguće da je do sada bila u kupovini, pomislio je bijesno.
"Bog; dragi", rekla je s osmijehom na usnama. Izgledala je poput djevojčice. "Kako ti se sviđa moja nova frizura? Dozvolila sam Magdi da pokuša napraviti nešto posve novo. Nadam se da nije pretjerala s uvojcima?" Odmahnula je glavom.
Zaista, Odile je imala predivnu plavu kosu, ali Lane se nakon toliko godina više nije imao snage diviti. "Dobro izgleda", rekao je ne pokušavajući prikriti svoj bijes.
"Samo dobro?" upitala je iznenađeno.
"Slušaj, Odile, boli me glava. Ne moram ti ponovo spomenuti da sam proteklih nekoliko tjedana u rezidenciji prolazio kroz pakao."
"Znam, dragi. Slušaj, zašto ne bi malo prilegao dok ja ne narušim prirodnu ljepotu umjetnim ukrasima?"
Bio je to još jedan lukav trik kojim je Odile tjerala u ludilo doktora Lanea. Reći: "Narušiti ljepotu", dok svi ljudi govore: "Naglasiti ljepotu".
147
Uživala je kad bi ju netko pokušao ispraviti. Tada bi rekla da se radi o pogrešnom citiranju onoga što je Shakespeare napisao: "Ukrasiti rafinirano zlato, narušiti prirodnu ljepotu»
To doista zvuči pametno, pomislio je Lane. Pogledao je na sat. "Slušaj, Odile, zabava počinje za deset minuta. Zar ne misliš da bi trebala požuriti?"
"Williame, nitko ne dolazi na koktel zabave na vrijeme", rekla je glasom djevojčice. "Zašto si ljut na mene? Znam da si jako zabrinut zbog nečega, ali, molim te, podijeli svoju brigu sa mnom. Pokušat ću ti pomoći. Pomogla sam ti i prije, zar ne?"
Djelovala je kao da je na rubu suza.
"Naravno da jesi", rekao je doktor Lane pokajničkim glasom. "Odile, baš si lijepa." Pokušao je zvučati zaljubljeno. "Čak i prije nego narušiš ljepotu, ti si lijepa. Ovako bi mogla doći na bilo koju zabaw i svojom bi ljepotom zasjenila sve žene."
Zatim, kad se počela smijati, dodao je: "Ali, u pravu si. Zabrinut sam. Gospođi Bainbridge danas popodne nije bilo dobro i osjećao bih se puno bolje da sam u rezidenciji za slučaj da se nešto dogodi. I zato ..."
"Oh." Uzdahnula je svjesna onoga što je slijedilo. "Baš sam razočarana. Veselila sam se večerašnjoj zabavi. Baš sam bila sretna zato što ćemo se sresti s prijateljima. Nemoj me krivo shvatiti, ja volim naše stanare, ali čini mi se da im poklanjamo veći dio naših života."
Bila je to reakcija kojoj se nadao. "Neću dozvoliti da budeš nesretna", rekao je odlučno. "Ti ostani i dobro se provedi. U stvari, zašto ne bi zadržala sobu preko noći i sutra se vratila. Ne volim da voziš sama po noći, osim ako nisam iza tebe."
"Jesi li siguran?"
"Da. Ja ću se samo pojaviti na zabavi i onda krenuti natrag u rezidenciju. A ti ćeš sve, koji pitaju za mene, pozdraviti u moje ime." Zvuk za uzbunu u njegovoj glavi prerastao je u sirenu. Želio je jednostavno otići, ali prije toga se ipak sagnuo i poljubio ju.
Prirnila je njegovo lice rukama. "Oh, dragi. Nadam se da se ništa neće dogoditi gospođi Bainbridge, barem ne za sada. Stara je, naravno, i ne možemo očekivati da će vječno živjeti, ali tako je draga. Ako posumnjaš da je ozbiljno bolesna, odmah nazovi njenog liječnika. Ne želim da tako brzo potpišeš potvrdu o smrti za još jednu od naših dama. Sjećaš li se svih problema na tvom prethodnom poslu?"
Svojim je rukama obujmio njene. Želio ju je zadaviti.
Kad se Maggie vratila kući, nekoliko je minuta provela na terasi. Duboko je disala, udišući svjež, čist, slani oceanski zrak. Činilo joj se, kao da joj se nakon posjete muzeju, miris smrti uvukao u nosnice.
148
Earl Bateman je uživao u smrti, pomislila je, osjetila je gađenje i naježila se. Uživa dok govori o smrti, dok stvara prizore.
Liam joj je rekao da Earl uživa prepričavajući kako je prestrašio stanare rezidencije Latham kad im je podijelio zvona. Razumjela je njihov strah premda je Earlovo viđenje događaja bilo drukčije. Rekao je da se toliko uzrujao da je replike zvona spremio u kutiju i ostavio u skladištu na trećem katu.
Istina najvjerojatnije leži izmedu dvije priče, zaključila je. Mora da je uživao u prizoru preplašenih dama, no isto je tako najvjerojatnije bio bijesan kad su ga izbacili.
Čini se da je zaista žudio da joj pokaže sve u tom čudnovatom muzeju. Zašto se onda nije ponudio da joj pokaže zvona? upitala se. Razlog tome ne može biti to što mu sama pomisao na zvona vraća bolne uspomene na ono što je doživio u Lathamu.
Je li moguće da je onda pravi razlog tome to što je sakrio zvona na grobove žena iz rezidencije - žena koje su možda prisustvovale njegovom predavanju one večeri? Još joj je nešto palo na pamet. Je li Nuala bila na predavanju?
Maggie je shvatila da je rukama obujmila svoje tijelo i da se doslovno tresla. Kad se okrenula prema vratima, uzela je poruku koju je ostavila naredniku Broweru. A kad je ušla u kuću, prvo što je ugledala bila je uokvirena slika koju joj je Earl donio.
Uzela ju je.
"Oh, Nuala," rekla je glasno, "Finn-u-ala." Neko je vrijeme promatrala sliku. Možda ju uspije izrezati tako da na njoj ostane samo Nuala i onda ju uvećati.
Kad je počela raditi na Nualinom poprsju, sakupila je njene najnovije fotografije koje je uspjela pronaći u kući. Ali, niti jedna nije bila toliko nova. Mogla bi ju iskoristiti kad bude završavala poprsje. Sad ću ju ponijeti na kat sa sobom, odlučila je.
Narednik Brower je rekao da će popodne navratiti, ali već je prošlo pet sati. Odlučila je otići u atelje i neko vrijeme raditi na kipu. Ali, na putu do ateljea se sjetila da će ju narednik Brower nazvati prije nego krene k njoj. Na trećem katu neće čuti telefon.
Znam, pomislila je Maggie dok je prolazila ispred spavaće sobe, trenutak je ko stvoren da pospremim ostatak Nualinih stvari s dna ormara. Odnijet ću sliku u atelje i zatim se vratiti natrag.
Kad je ušla u atelje, izvadila je sliku iz okvira i pažljivo ju namjestila na zidnom panou iznad uskog radnog stola, upalila stolnu lampu i svjetlo usmjerila prema slici kako bi ju bolje promotrila.
Fotograf im je najvjerojatnije rekao da se nasmiješe, zaključila je. Ali Nualin je osmijeh bio toliko prirodan. A jedino što ne valja na ovoj fotografiji jest nedovoljna zumiranost tako da čovjek koji je snimio ovu sliku nije uspio uhvatiti ono što sam u njenim očima primijetila te večeri na zabavi.

11 Re: Mary Higgins Clark - Mjesečina donosi spas taj Sre Feb 15, 2012 6:32 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Earl Bateman na slici stoji pokraj nje. Djeluje ukočeno, a njegov je osmijeh namješten. Pa ipak, na njemu se ne nazire niti trunka one zastrašujuće opsesije koju sam danas poslijepodne otkrila, pomislila je.
Sjetila se da joj je Liam jednom rekao da je ta vrsta ludila već nekoliko generacija prisutna u njegovoj obitelji. U to je vrijeme njegov komentar shvatila kao šalu.
Sigurna sam da niti jedna jedina fotografija na kojoj je Liam snimljen nije bila neuspjela, zaključila je i nastavila promatrati sliku. Postoji velika sličnost izmedu bratića, ali ono što na Earlu djeluje neobično, na Liamu je privlačno.
Zaista sam imala sreće da me je Liam odlučio pozvati na zabavu i da sam ondje ponovo srela Nualu, pomislila je, okrenula se i počela silaziti stepenicama. Razmišljala je kako se to zamalo nije dogodilo, kako je odlučila otići kući zato što je Liam bio prezauzet razgovorom s prisutnim rođacima. Zaista se te večeri osjećala odbačeno. Ali njegovo se ponašanje prema meni zaista promijenilo otkad sam stigla u Newport, zaključila je.
Što bih sve trebala otkriti naredniku Broweru kad dođe, zapitala se. Čak i ako je Earl Bateman stavio ona zvona na grobove, to ne znači da je počinio zločin. Ali zašto bi mi onda lagao da se zvona nalaze u skladištu?
Ušla je u spavaću sobu i otvorila vrata ormara. Plavo Nualino odijelo koje je imala na zabavi one večeri u restoranu Four Seasons i svijetla, zlatna kabanica su bila jedina dva odjevna predmeta koja su još uvijek visjela u njemu. Onog dana, kad su Neil i njegov otac premjestili krevet, kabanicu je ponovo objesila.
Ali svaki centimetar dna ormara bio je prekriven cipelama, papučama i čizmama, uglavnom neuredno razbacanim.
Maggie je sjela na pod i počela ih razvrstavati. Neke su cipele bile iznošene i bacala ih je iza sebe u gomilu za smeće. Ali druge, kao par koji je Nuala nosila one večeri na zabavi, bio je nov i poprilično vrijedan.
Istina, Nuala baš i nije bila uredna, ali nikada tako ne bi odbacila novi par cipela, zaključila je Maggie. Zatim je ostala bez daha. Znala je da je napasnik koji je ubio Nualu, prekopao ladice, ali je li moguće da je također odvojio vremena kako bi pretražio njene cipele?
Zazvonio je telefon i poskočila je. Narednik Brower, pomislila je i zatim zaključila da zaista nema ništa protiv da ga vidi.
No umjesto Brovera, javio joj se detektiv Jim Haggerty kako bi joj rekao da narednik želi odgoditi posjetu za sljedeće jutro. "Lara Horgan, državni medicinski vještak; želi doći s njim, no oboje imaju hitnih obveza danas poslijepodne."
"U redu", rekla je Maggie. "Čekat ću ih sutra ujutro." Zatim, sjetivši se da se osjećala ugodno dok je nekoliko dana prije razgovarala s
150
detektivom Haggertyjem, odlučila mu je postaviti nekoliko pitanja u vezi Earla Batemana.
"Detektive Haggerty," rekla je, "danas popodne me je Earl Bateman pozvao da posjetim njegov muzej." Pažljivo je birala riječi. "Baš neobičan hobi."
"Bio sam ondje", rekao je Haggerty. "Zaista neobično mjesto. Pretpostavljam da, kad je Earl Bateman u pitanju, takav hobi i nije toliko neobičan, posebice ako uzmete u obzir da su se četiri generacije njegove obitelji bavile pogrebničkim poslom. Njegov je otac bio jako razočaran zato što Earl nije nastavio obiteljsku tradiciju. No ne možemo reći da to nije učinio, ali na sebi svojstven način." Zakašljao se.
"Slažem se." Ponovo je Maggie progovorila važući svaku riječ prije nego ju je izgovorila. "Znam da su njegova predavanja uspješna, ali čula sam i za nesretni događaj u Latham Manoru. Znate li i vi za to predavanje?"
"Ne mogu. reći da znam, ali da sam sam stanar rezidencije Latham, ne bih želio slušati o pogrebima, a vi?"
"Mislim da ne bih."
"Nikada nisam prisustvovao niti jednom od tih predavanja", rekao je Haggerty i zatim tiho nastavio: "Nemam običaj govorkati, ali ovdašnji je svijet smatrao da je zamisao o takvom muzeju luda. No to nije bilo važno budući da su Batemanovi mogli kupiti i prodati većinu Mooreovih. Earl se možda ne doima tako, ali, vjerujte mi, ima poprilično novaca koji je naslijedio s očeve strane." "Tako dakle."
"Klan Mooreovih ga naziva bratićem-čudakom, ali moram reći da je uzrok tome većim dijelom ljubomora."
Maggie se sjetila jednog drukčijeg Earla kojeg je danas imala prilike upoznati: Earl koji bulji iza nje na mjesto gdje je ležalo Nualino tijelo; Earl koji, opsjednut ludilom, korača od izloška do izloška u muzeju; Earl koji sjedi u mrtvačkim kolima i netremice ju promatra.
"No možda ga tako zovu baš zato što ga vrlo dobro poznaju", rekla je. "Hvala na pozivu, detektive Haggerty."
Spustila je slušalicu sretna zato što je odlučila ne spominjati zvona. Bila je uvjerena da bi detektiv Haggerty pojavu zvona na grobovima pripisao bogatom čovjeku kao samo još jednu od njegovih ekscentričnosti.
Maggie se vratila poslu razvrstavanja cipela. Ovaj je put zaključila da će biti najjednostavnije da veći dio cipela baci u vreću za smeće. Iznošene i male cipele najvjerojatnije nikome neće biti od koristi, zaključila je.
Ali, bilo bi pametno sačuvati čizme podstavljene krznom. Lijeva je ležala na podu, a desna je stajala uspravno. Uzela je lijevu i stavila ju pokraj sebe i zatim ispružila ruku kako bi uzela i drugu.
151
U trenutku kad ju je podigla, čula je zvuk zvona koji se širio iz unutrašnjosti.
"Oh, Bože, ne!"
Čak i prije nego se prisilila da gurne ruku u krznenu unutrašnjost, znala je što će pronaći. Njeni su prsti obujmili hladan metal i kad je krenula izvući predmet, znala je da je pronašla ono što je Nualin ubojica tražio - zvono koje je nedostajalo!
Nuala ga je uzela s groba gospođe Rhinelander, zaključila je. U njenoj su se glavi izmjenjivale misli, staložene i logične za razliku od njenih ruku koje su se tresle. Netremice je promatrala zvono; bilo je identično onom koje je pronašla na Nualinom grobu.
Rub zvona pokrivali su komadići suhe zemlje. Prstima ga je protrljala i očistila.
Učinivši to, Maggie se sjetila da je zemlju također pronašla i u džepu svijetle zlatne kabanice i da joj se, kad ju je ponovo objesila u ormar, učinilo kao da je nešto palo.
Nuala je na sebi imala kabanicu kad je s groba gospođe Rhinelander uzela zvono, zaključila je. Je li ga pronašla onog dana kad je odlučila promijeniti oporuku, zapitala se Maggie, dan prije nego je ubijena?
Je li ono na neki način potvrdilo Nualine sumnje u vezi rezidencije?
Earl je tvrdio da se zvona koja je dao napraviti nalaze u skladištu muzeja. I ako su svih dvanaest kopija ondje, znači da je netko drugi stavio na grobove neka druga zvona, pomislila je.
Maggie je znala da je Earl otišao za Providence i da se ključ muzeja nalazi ispod posude za cvijeće na trijemu. Čak i da je policiji spomenula zvona, ne bi imali nikakvih zakonskih osnova da uđu u muzej i provjere da li se svih dvanaest kopija nalazi ondje, naravno
pod prepostavkom da ju uopće shvate ozbiljno, što najvjerojatnije ne bi.
Ali on mi je rekao da slobodno posjetim muzej u bilo koje vrijeme i osmislim snimke za kablovsku seriju, prisjetila se. Sa sobom ću ponijeti fotoaparat i tako ću imati savršeno opravdanje ako me bilo tko vidi.
Ali, naravno, ne želim da me itko vidi, zaključila je. Pričekat ću da padne noć i onda ću se odvesti do muzeja. Postoji samo jedan način đa potvrdim ili pobijem svoje sumnje. U skladištu ću potražiti kutiju sa zvonima. Sigurna sam da ih neće biti više od šest.
I ako se moje sumnje potvrde, znat ću da je lažljivac. Snimit ću ih kako bi ih mogla usporediti sa zvonima na grobovima i s dva koja su kod kuće. A sutra ću naredniku Broweru, kad dođe, reći da sam sigurna da je Earl Bateman uspio otkriti način kako da se osveti stanarima rezidencije i da je sve ostvario uz pomoć sestre Zelde Markey, odlučila je.
Osveta! Maggie se sledila shvativši kakvo je otkriće razmatrala. Da, zvona na grobovima žena koje su sudjelovale u njegovom poniženju
152
jesu vrsta osvete. Ali je li to Earlu dovoljno? Ili ... možda postoji i mogućnost da je i sam sudjelovao na ovaj ili onaj način u njihovim smrtima? A i ona sestra, Zelda Markey - jasno je da je nekako povezana s Earlom. Je li moguće da je njegova partnerica u zločinu?
Premda je prošlo vrijeme kad je obično večerao, narednik
Brower se još uvijek nalazio u uredu. Podne je bilo stresno i tragično uključujući i dvije užasne nesreće. Automobil pun srednjoškolaca, koji su ukrali auto kako bi se provozali, udario je stariji par koji se sada nalazio u kritičnom stanju a pobješnjeli je suprug prekršio odredbu o zabrani prilaska svojoj supruzi od koje je bio rastavljen i pucao u nju.
"Ako ništa drugo, barem znamo da će žena preživjeti", Brower je rekao Haggertyju. "Hvala Bogu, majka je troje djece." Haggerty je kimao.
"A gdje si ti bio?" Brower ga je Ijutito upitao. "Lara Horgan nas čeka da ju obavijestimo hoće li nas Maggie Holloway primiti sutra ujutro."
"Rekla mi je da će cijelo jutro biti kod kuće", rekao je Haggerty. "Ali nemojte odmah nazvati Laru Horgan. Želim vam ispričati sve o svojoj kratkoj posjeti Sarah Cushing. Njena mama, gospođa Bainbridge, živi u Latham Manoru. Dok sam bio mali, bio sam u izviđačima sa sinom Sarah Cushing. Dobro sam ju upoznao. Doista je simpatična i draga. Jako pametna."
Brower je znao da nema smisla požurivati Haggertyja u sličnim situacijama kada bi započeo pričati priču poput ove. Osim toga, doimao se jako zadovoljan samim sobom. No kako bi ipak ubrzao Haggertyjev monolog, postavio je pitanje koje se od njega očekivalo: "Zašto si ju posjetio?"
"Zbog nečeg što mi je Maggie Holloway rekla kad sam ju nešto ranije nazvao u vaše ime. Spomenula je Earla Batemana. Kažem vam, naredniče, ta mlada dama zaista zna nanjušiti nevolju. Kako bilo, neko smo vrijeme čavrljali."
Baš kao što čavrljaš i sada, pomislio je Brower.
"Stekao sam dojam da Earl Bateman gospođu Holloway čini nervoznom. Možda ga se čak i boji."
"Batemana? Pa on je bezopasan", viknuo je Brower.
"I ja sam tako rnislio. Ali, kao što i sami znate, gospođa Holloway je fotograf, a da bi bila uspješna u takvom zanimanju, mora imati oštro oko koje će zapaziti osobine ljudi koje nama običnim smrtnicima promiču. Kako bilo, spomenula je nekakav problem s Earlom Batemanom koji je iskrsnuo za vrijeme njegovog predavanja u Latham Manoru. Radi se o malom ispadu koji se dogodio prije puno vremena. Zbog toga sam nazvao jednog od svojih prijatelja čija je rođakinja spremačica u rezidenciji. Jedna je stvar vodila k drugoj i na kraju mi je
153
ispričao sve o Batemanovom predavanju u rezidenciji zbog kojeg se jedna od starih dama onesvijestila. Također mi je rekao i da se Sarah Cushing slučajno zatekla ondje i da je Earla Batemana izložila pravom pravcatom paklu."
Haggerty je primijetio da je njegov šef stegnuo usne što je značilo da je došlo vrijeme da prijeđe na stvar. "Zato sam posjetio gospođu Cushing koja mi je rekla da je razlog zbog kojeg je reagirala na takav način to što je Bateman u svom predavanju pričao o ljudima koji su se užasavali pomisli da budu živi zakopani. Nakon toga im je podijelio kopije zvona kakva su viktorijanci stavljali na grobove. Čini se da je uže ili nekakva žica bilo zavezano za zvono, a drugi bi se kraj zavezao za prst preminulog. Uže, ili žica, je bilo sprovedeno kroz cijev za zrak koja se protezala od lijesa do površine zemlje. Tako, u slučaju da se pokopani probudi u grobu, mogao je pomaknuti prst i zvono bi zazvonilo na vrhu groba, a osoba, koju su platili da čuva grob, počela bi kopati.
Bateman je rekao ženama da prst provuku kroz čvor na kraju žice, da se pretvaraju da su žive zakopane i da počnu zvoniti." "Šališ se!"
"Ne, ne šalim se, naredniče. Nakon toga je očito nastala pomutnja. Jedna je osamdesetogodišnja žena, koja pati od klaustrofobije, počela vikati i onesvijestila se. Gospođa Cushing mi je rekla da je u tom trenutku pokupila zvona, prekinula predavanje i gotovo da je Earla Batemana izbacila iz rezidencije. Zatim je odlučila otkriti čija je zamisao bila da Earl Bateman održi predavanje."
Haggerty je na tren zastao. "Naravno, svega se dosjetila sestra Zelda Markey, žena koja, čini se, ima običaj bez najave ulaziti u apartmane. Sarah Cushing je odnekud saznala da se Zelda Markey brinula o ujni Earla Batemana prije mnogo godina u staračkom domu i da se tada zbližila s obitelji. Također je otkrila da su ju Batemanovi velikodušno nagradili za pažnju i brigu pruženu staroj ujni."
Kimnuo je glavom. "Žene imaju svoje. načine kako da dođu do određenih informacija, zar ne, naredniče? Znate, čini mi se da bi mogao postojati ozbiljan problem sa svim damama koje su u rezidenciji preminule u snu, zar ne? Gospođa Cushing je sigurna da je barem dio njih prisustvovao predavanju i, nije u potpunosti sigurna, ali čini joj se da su dvije gospođe koje su posljednje umrle, bile ondje."
Prije nego je Haggerty završio, Brower je nazvao vještakinju Laru Horgan. Razgovor s njom je okončao okrenuvši se prema detektivu Jimu Haggertyju i rekavši: "Lara će pokrenuti postupak da se tijela dviju žena koje su posljednje umrle - gospođe Shipley i gospođe Rhinelander - podvrgnu obdukciji. A to je tek početak."
154
Neil je u osam pogledao na sat. Upravo je prolazio pokraj
izlaza Mystic Seaport na cesti broj 95. Još sat vremena i stići ću u Newport, pomislio je. Razmišljao je da Ii da ponovo nazove Maggie i odlučio da neće jer joj nije želio pružiti priliku da mu kaže da ga ne želi večeras vidjeti. Ako ju ne nađem, jednostavno ću se parkirati ispred kuće i čekati dok se ne vrati, rekao je samom sebi.
Bilo mu je žao zato što se nije uspio ranije izvući iz ureda. Ne samo da je bio bijesan zato što je znao da će upasti u popodnevnu gužvu na cesti, već se i prikolica kamiona morala odvojiti i uzrokovati totalni zastoj na cesti North 95.
Ali barem nisam uzalud potrošio vrijeme, zaključio je. Konačno mu se pružila prilika da otkrije što ga je mučilo u vezi razgovora s gospođom Arlington, klijenticom njegovog oca koja je izgubila sav svoj novac u investiciji na koju ju je nagovorio Hansen. Potvrda o kupovini: nešto u vezi nje jednostavno nije bilo u redu.
Sjetio se da mu je Laura Arlington rekla da je upravo primila potvrdu o kupovini dionica. Ali takvi se dokumenti šalju odmah po izvršenju transakcije, što znači da ju je morala dobiti nekoliko dana ranije, Neil je rekao samom sebi.
Zatim je jutros otkrio da nema nikavih podataka o tome da je gospođa Gebhart bila vlasnica dionica koje je Hansen, kako je tvrdio, kupio za nju. Cijena je dionica danas pala na dva dolara. Je li moguće da je Hanesnova igra bila ta da uvjeri ljude da je za njih kupio dionice po određenoj cijeni - i da bi onda pričekao da cijena padne prije nego bi zaista izvršio kupovinu? Tako je razliku mogao strpati sebi u džep.
A da bi to uspio, morao je krivotvoriti potvrdu o narudžbi koju izdaje burza. Nije bilo jednostavno, ali nije ni nemoguće, zaključio je Neil.
Možda sam na pravom tragu Hansenove igre, zaključio je Neil u trenutku kad je konačno prošao pokraj table: DOBRO DOŠLI NA RHODE ISLAND. Ali zašto je, za ime Boga, taj lupež dao Maggie svoju ponudu za kuću? Kakve to ima veze s imućnim staricama? Mora da u cijeloj igri postoji još nešto.
Maggie, molim te, budi kod kuće, Neil je tiho rekao. Previše vrludaš naokolo i istražuješ, ali više ti neću dozvoliti da to radiš bez mene.
U osam i trideset se Maggie odvezla do muzeja Earla Batemana. Prije nego je krenula, uzela je zvono koje je pronašla u Nualinom ormaru i usporedila ga s onim koje je iskopala na njenom grobu. Stavila ih je jedno do drugog na uski radni stol u ateljeu i na njih usmjerila svjetlo stolne lampe.
Čim ih je stavila na stol, uzela je Polaroid fotoaparat koji je inače koristila kako bi provjerila je li prizor koji želi snimiti dobar. Slikala je
155
zvona, ali nije pričekala da se slika razvije, već ju je izvukla iz aparata i stavila na stol kako bi ju promotrila kad se vrati. Zatim je, s opremom u ručnoj torbi - dva fotoaparata i svim filmovima i objektivima - izišla iz kuće. LediIa se na samu pomisao na povratak na ono mjesto, ali to je bio, čini se, jedini način da pronađe odgovore.
Najbolje će biti da što prije s time svršiš, rekla je samoj sebi u trenutku kad je zaključala vrata od kuće i uputila se prema svom automobilu.
Petnaest je minuta kasnije prolazila ispred Pogrebnog doma Bateman. Bilo je jasno da se u toj gradevini nešto na večer odvijalo. Kolona automobila je izlazila s parkirališta.
Još jedan sprovod ... Hm, barem nije povezan s Latham Manorom, gorko je pomislila. Ako ništa drugo, od jučer su svi stanari rezidencije prisutni i živi.
Skrenula je desno u malu i tihu ulicu u kojoj se nalazio muzej. Parkirala se na parkiralištu sretna što više nije bilo mrtvačkih kola i sjetivši se kako joj je Earl rekao da će ih spremiti u garažu.
Dok je prilazila starom zdanju, iznenadila se vidjevši prigušeno svjetlo koje se naziralo kroz zastore na prozoru u prizemlju. Sa sobom je ponijela bateriju, ali, premda joj je Earl Bateman rekao da se kasnije može sama vratiti u muzej, nije željela s još više svjetla najaviti svoje prisustvo.
Ključ se nalazio ispod posude za cvijeće, na mjestu gdje ga je Earl ostavio. Kao i prije, kad je gurnula i okrenula stari, masivni ključ kako bi otključala staromodnu bravu; začula se škripa. I, baš kao i za vrijeme prve posjete, prvo što su njene oči ugledale, bila je muška lutka u staroj, tamnoj odori, ali njegov je pogled bio manje opasan i neprijateljski nastrojen.
Zaista ne želim biti ovdje, Maggie je pomislila dok se penjala stepenicama odlučna da ne proviri u sobu gdje se nalazila lutka mlada žena koja je ležala na odru.
Isto tako, pokušala je ne razmišljati o izlošcima na drugom katu nakon što je upalila bateriju u trenutku kad je došla na vrh prvog niza stepenica. Sa svjetlom baterije usmjerenim prema podu, počela se uspinjati sljedećim nizom stepenica. Ali još uvijek su ju proganjali prizori koje je vidjela tijekom prve posjete - one dvije velike sobe na kraju hodnika, ona u kojoj je prikazana sahrana patricija u starom Rimu i druga - soba s lijesovima. Obje su djelovale jezovito, ali pomisao na sobu punu raznoraznih lijesova ju je zaista uznemirila.
Nadala se da će treći kat biti poput Nualinog - atelje okružen velikim ormarima i policama. Na nesreću, otkrila je da je raspored soba bio potpuno drukčiji. Nervozno se prisjetila da joj je Earl rekao da je, kad je kuća sagrađena, treći kat bio namijenjen za stanovanje.
Pokušala se smiriti i zatim je otvorila prva vrata. Pažljivo osvijetlivši unutrašnjost, otkrila je da se u njoj priprema novi prizor: drvena struktura poput sojenice na dva stupa nalazila se na jednoj strani.
156
Sam Bog zna što znači, pomtislila je i osjetila da drhti, ili koja mu je namjena, ali ako ništa drugo, sam pogled u unutrašnjost sobe je dovoljan da znam da ovdje neću naći ono što tražim.
Sljedeće su dvije sobe bile slične; činilo se da su obje sadržavale do pola napravljen prizor nekakvog rituala smrti.
Posljednja vrata koja je otvorila uvela su ju u sobu koju je tražila. Ušla je u veliko skladište čiji su zidovi bili prekriveni visokim policama koje su bile pune kutija, i u kojem su se nalazile dvije prečke na kojima je visjela odjeća od blještavih odora do pravih krpa koje su zaklanjale prozore i veliki drveni sanduci, očigledno zapečaćeni, uredno naslagani jedni na druge.
Gdje da počnem? zapitala se Maggie i osjetila da ju obuzima osjećaj bespomoćnosti. Proći će nekoliko sati prije nego uspije sve pregledati, a premda je u muzeju bila tek nekoliko minuta, već je žudila da pobjegne glavom bez obzira.
Duboko uzdahnuvši, pobijedila je poriv za bijegom i položila na pod torbu s opremom. Nevoljko je zatvorila vrata skladišta nadajući se da će na taj način spriječiti da se svjetlost širi hodnikom i kroz prozor koji se nalazio na kraju prolaza.
Sva ta odjeća u sobi bi trebala biti dovoljna da spriječi da i najmanja trunka svjetla osvijetli prozore, rekla je samoj sebi. Pa ipak, osjetila je da drhti dok se kretala prostorijom. Usta su joj se sasušila. Činilo joj se kao da joj svaki, i namanji živac u tijelu podrhtava i pokušava ju natjerati na bijeg.
Na lijevoj je strani ugledala ljestve. Bilo je jasno da su služile kao most do najviših polica. Djelovale su staro i teško što je značilo da će potrošiti još više vremena dok ih bude vukla za sobom po skladištu. Odlučila je početi s policama kod kojih su se nalazile ljestve. Kad se popela na njih i pogledala prema dolje, otkrila je da su uredno ispisane naljepnice bile naljepljene na poklopcu svake kutije. Ako ništa drugo, Earl je sve označio, zaključila je, i po prvi put osjetila tračak nade kako cijela potraga i neće biti baš toliko zahtjevan čin.
Pa ipak, činilo se da kutije nisu bile naslagane prema nekom redu. Neke na kojima je pisalo: MASKE SMRTI zauzimale su cijele police; na drugima je pisalo: ODJEĆA ZA ŽALOVANJE, ODJEĆA ZA SLUGE, KOPIJE BAKLJI, BUBNJEVI, BAKRENE ČINELE, RITUALNE BOJE, i tako dalje - ali nije bilo zvona.
Besmisleno je, pomislila je Maggie. Nikad ih neću naći. Ljestve je tek dva puta pomicala, a pogledavši na sat otkrila je da je već prošlo više od pola sata.
Ponovo je pomaknula ljestve. Počela se penjati i kad je stala na treću stepenicu, ugledala je kartonsku kutiju gotovo sakrivenu iza druge dvije.
Na naljepnici je pisalo: ZVONA/ŽIVI ZAKOPANI! Primila je kutiju i počela ju vući, ali druge dvije su ju kočile.
157
Konačno ju je uspjela osloboditi, ali pritom je zamalo izgubila ravnotežu. Sišla je niz ljestve i smjestila kutiju na pod. Luđačkom je brzinom čučnula pokraj nje i otvorila ju.
Uklonila je papire koji su se nalazili na vrhu kutije i otkrila metalna zvona, omotana i zapečaćena plastikom koja je pojačala njihov sjaj. Zatim je prstima pretražila cijelu kutiju kako bi se uvjerila da su samo ona unutra.
Samo ona je značilo šest zvona, identičnih s onima koje je pronašla.
U kutiji se također nalazila i deklaracija proizvoda koju je izdao proizvođač: "12 viktorijanskih zvona, narudžba gospodina E. Batemana".
Dvanaest - a sada šest.
Snimit ću ih, i deklaraciju, i onda odlazim odavde, odlučila je Maggie. Odjednom je osjetila poriv da u trenu nestane iz muzeja, da se vrati na sigurno s dokazom da je Earl Bateman lažljivac, a možda čak i ubojica.
Ni sama nije mogla otkriti kako je odjednom osjetila da više nije sama.
Čula je posve tihi zvuk vrata koja su se otvorila, ili se možda radi o prigušenoj svjetlosti druge baterije koja ju je uzbunila? Okrenula se u trenutku kad je on podigao bateriju i čula ga kako govori. Zatim je osjetila snažan udarac u glavu.
I odjednom više nije bilo ničeg osim nekakvih glasova i kretnji. I na kraju ništavilo sve dok se nije probudila u jezivo tihom crnilu groba.
Neil je stigao do Maggine kuće poslije devet sati, puno kasnije nego je priželjkivao. Razočaran vidjevši da Maggien automobil nije bio parkiran ispred kuće, na tren se ipak ponadao vidjevši svjetlo u ateljeu.
Auto je možda odvezla na servis, rekao je sam sebi. Ali, budući da nitko nije otvarao vrata na njegovo ustrajno pritiskanje zvona, vratio se u auto s namjerom da ju pričeka. U ponoć je konačno odustao i odvezao se do roditeljske kuće u Portsmouth.
Ušao je u kuću i otkrio mamu u kuhinji. Pripremala je kakao. "Iz nekog razloga ne mogu zaspati", rekla je.
Neil je znao da ga je očekivala nekoliko sati ranije i osjetio grižnju savjesti zato što joj je dozvolio da se tako dugo brine. "Trebao sam te nazvati", rekao je. "Ali zašto me nisi nazvala na telefon u automobilu?"
Dolores Stephens se nasmijala. "Zato što niti jedna mama ne provjerava svog trideset i sedmogodišnjeg sina koji iz nekog razloga kasni. Pretpostavila sam da si svratio k Maggie i zato zaista nisam bila zabrinuta."
Neil je kimnuo glavom. "Navratio sam do Maggie, ali nije bila kod kuće. Čekao sam ju do maloprije."
158
Dolores Stephens je netremice promatrala svog sina. "Jesi Ii večerao?" upitala ga je brižno.
"Ne, ali nije važno."
Ne osvrćući se na ono što joj je rekao, ustala je i otvorila hladnjak. "Možda je imala sudar", rekla je.
"Otišla je svojim autom. Danas je ponedjeljak", rekao je Neil i zatim zastao. "Mama, zaista sam zabrinut za nju. Nazivat ću ju svakih pola sata sve dok ne budem siguran da je sve u redu."
Unatoč tome što je mami rekao da zapravo i nije gladan, pojeo je lijepo nadjeven i ukusan sendvič. U jedan je sat okrenuo Maggien broj.
Njegova je mama sjedila s njim i kad ju je nazvao u jedan i trideset, dva, dva i trideset i zatim ponovo u tri.
U tri i trideset im se pridružio i njegov otac. "Što se ovdje događa?" upitao je pospano. Kad su mu odgovorili, viknuo je: "Za ime Boga, nazovite policiju i provjerite je li bilo kakvih nesreća."
Službenik u policijskoj stanici koji se javio uvjerio je Neila da je noć bila mirna. "Nije bilo nikakvih nesreća, gospodine."
"Daj mu Maggien opis. Reci mu koji tip automobila vozi i ostavi svoje ime i broj telefona", Robert Stephens je rekao. "Dolores, cijelo si vrijeme bila budna. Odi i odspavaj malo, a ja ću ostati s Neilom."
"Hm -", počela je.
"Za sve ovo možda postoji savršeno jednostavno objašnjenje", njen je suprug rekao nježno. A kad se Dolores Stephens dovoljno udaljila da više nije mogla čuti što govore, nastavio je: "Tvojoj se majci Maggie Holloway jako sviđa." Pogledao je svog sina. "Znam da ne izlaziš s njom tako dugo, ali nije mi jasno zašto se doima toliko ravnodušno kad si ti u pitanju, ponekad mi se čini da je užasno hladna? Zašto?"
"Ne znam", ispovijedio se Neil. "Od početka je bila suzdržana, ali siguran sam da između nas postoji nešto posebno." Kimnuo je glavom. "O tome sam dosta razmišljao i ne mogu vjerovati da je jedini razlog njenom hladnom držanju to što ju nisam nazvao prije nego je otišla u Newport. Maggie nije takva. I dok sam se vozio ovamo, razmišljao sam o tome i nešto mi je palo napamet, nešto što bi moglo biti pogodak u središte."
Ispričao je svom ocu kako je jednom u kinu ugledao Maggie koja je plakala za vrijeme filma. "Zaključio sam da ju ne bih trebao smetati", rekao je. "U to sam vrijeme mislio da joj jednostavno trebam ostaviti slobodnog prostora. Ali sada se pitam je li moguće da je znala da sam ondje i da ju je povrijedilo to što joj nisam ništa rekao. Što bi ti učinio?"
"Reći ću ti što bih učinio", rekao je. "Da sam ugledao tvoju majku u takvoj situaciji, zagrlio bih ju. Možda ne bih ništa rekao, ali znam da bih joj dao do znanja da sam tu."
159
Namrgođen je pogledao Neila. "To bih učinio bez obzira na to volim li ju ili ne, ali da se bojim veze, možda bih jednostavno pobjegao. Postoji jedna lijepa priča u Bibliji o pranju ruku."
"Ma daj, tata", Neil je promrmljao.
"A da sam bio na Maggienom mjestu i da sam znao da si tu i da sam možda priželjkivao da se mogu okrenuti tebi i olakšati dušu, otpisao bih te da me tako ostaviš", Robert Stephens je zaključio.
Zazvonio je telefon. Neil je prvi zgrabio slušalicu.
Nazvali su ih iz policije. "Gospodine, pronašli smo vozilo koje odgovara opisu koji ste nam dali, u ulici Marley. Područje je pomalo izdvojeno. U susjedstvu nema kuća tako da nemamo svjedoka koji bi nam mogli reći kako se našlo ondje, ili tko ga je dovezao i je li to učinila gospođa Holloway ili netko drugi."
.
U osam sati u utorak ujutro Malcolm Norton je izašao iz svoje spavaće sobe i spustio se do kuhinje koja se nalazila u prizemlju. Janice je već sjedila za kuhinjskim stolom, čitala novine i pijuckala kavu.
Ponudila ga je kavom, nasula ju u šalicu i zatim upitala: "Tost?" Oklijevao je i zatim rekao: "Zašto ne", i sjeo pokraj nje. "Danas ranije ideš na posao, zar ne?" upitala je.
Primijetio je da je napeta. Zasigurno je znala da nešto smjera. "Mora da si sinoć kasno večerao", nastavila je i stavila šalicu punu kipuće kave pred njega.
"A-ha", odgovorio je i uživao u njenoj nervozi. Znao je da je bila budna kad se sinoć poslije ponoći vratio kući.
Popio je gutljaj-dva kave i onda odgurnuo svoju stolicu. "Kad malo bolje razmislim, mislim da ću preskočiti tost. Zbogom, Janice."
Kad je stigao u ured, Malcolm Norton je nekoliko minuta proveo sjedeći za Barbarinim stolom. Želio joj je napisati nekoliko redaka, nešto što bi ju podsjetilo na neizmjernu ljubav koju je osjećao prema njoj, ali znao je da to ne bi bilo pošteno. U sve ovo nije želio uvući njeno ime.
Ušao je u svoj ured i još jednom pogledao kopije papira koje je pronašao u Janiceinoj torbi, kao i kopiju stanja na bankovnom računu.
Uspio je otkriti gotovo u potpunosti što je radila. Sinoć ju je pratio do gostionice u kojoj je večerala sa svojim pokvarenim nećakom i kad joj je predao kuvertu, pretpostavio je o čemu se radi. Provjerivši stanje u banci potvrdio je svoje sumnje.
Dougu Hansenu je davala povjerljive informacije o financijskom stanju osoba koje su predale molbu u Latham Manor tako da je on mogao prevariti te stare dame. Možda "suučesništvo u prevari" neće opstati na
160
sudu, ali takva joj optužba nikako neće biti od pomoći u ovom gradu. I, naravno, izgubit će posao. Dobro, pomislio je.
Hansen je osoba koja je Maggie Holloway ponudila veći iznos za kuću. Bio je siguran u to. A Janice mu je otkrila sve o predstojećoj izmjeni u zakonu. Najvjerojatnije su namjeravali povisivati ponudu sve dok Maggie ne pristane na prodaju. ,
Da se barem Maggie Holloway nije pojavila i sve pokvarila, pomislio je ogorčeno. Znao je da je na kući mogao zaraditi smrtonosni iznos, a onda bi pronašao način i da zadrži Barbaru.
Smrtonosni. Nasmijao se cinično. Zaista dobar izraz! Naravno, ništa više nije bilo važno. Nikada neće kupiti tu kuću. Barbara nikada neće postati dijelom njegovog života. On u stvari više nije imao život. Svemu je došao kraj. Ali, ako ništa drugo, uspjet će se osvetiti. Konačno će se otkriti da nisam lutka koju je Janice godinama varala i kojoj se izrugivala, pomislio je.
Kuvertu adresiranu na narednika Browera je smjestio u kut stola. Nije želio da se zakrvari.
Izvadio je pištolj iz najdonje Iadice. Neko ga je vrijeme držao u ruci i zamišljeno promatrao. Zatim je okrenuo telefonski broj policije i zamolio da ga prespoje s narednikom Browerom.
"Malcolm Norton pri telefonu", rekao je u trenutku kad je čuo glas s druge strane. Zatim je podigao pištolj i cijev prislonio uz glavu. "Mislim da bi bilo najbolje da dođete ovamo. Namjeravam se ubiti."
Kad je povukao okidač, čuo je posljednju riječ: "Nemojte!"
Maggie je osjećala da joj se krv slijeva po kosi. Trpjela je
užasnu bol. "Ostani mirna", neprestano je ponavljala. "Moraš ostati mirna!"
Gdje li sam zakopana? zapitala se. Najvjerojatnije na nekom izdvojenom mjestu u šumi gdje me nitko neće naći. Kad je pomaknula prst na koji je bilo zavezano uže, osjetila je da je nešto jako teško zavezano s druge strane.
Mora da mi je zavezao jedno od viktorijanskih zvona, zaključila je. Kažiprstom je opipala unutrašnjost cijevi kroz koju je uže bilo provučeno. Zaključila je da je metalna i promjera oko tri centimetra. Kroz nju bi trebala dobivati dovoljno zraka da mogu normalno disati, pomislila je, osim ako se s nečim ne začepi.
Ali zašto je odvojio toliko vremena kako bi sve ovo pripremio? upitala se. Bila je sigurna da u zvonu nije bilo batića. Da ga ima, čula bi, ako ništa drugo, barem tihi zvuk zvona. A to znači da ju nitko drugi ne može čuti.
161
Je li zakopana na pravom groblju? I ako je, postoji li mogućnost da će ljudi doći na_ groblje ili na nečiji sprovod? Hoće li moći čuti zvuk automobila?
Plan! Maggie je rekla samoj sebi. Moraš smisliti plan. Nastavit će povlačiti uže sve dok se ne stvori rana na prstu, sve dok joj ne ponestane snage. Ako je zakopana negdje gdje bi mogao naići neki slučajan prolaznik, znači da ne smije gubiti nadu da bi zvono koje se pomiče moglo privući pažnju.
Također će pokušavati dozivati pomoć svakih desetak minuta. Naravno, nije nikako mogla znati hoće li cijev prenijeti njen glas skroz do površine zemlje, ali, svejedno, mora pokušati. Ali mora paziti da ne izgubi glas jer onda neće moći dozivati ako čuje prigušene glasove.
Ali hoće li se on vratiti? zapitala se. Lud je, bila je sigurna u to. Ako ju čuje kako viče, mogao bi zatvoriti otvor cijev i ostaviti ju da se uguši. Morala je biti pažljiva.
Naravno, možda sve bude uzalud, zaključila je. Postoji mogućnost da ju je zakopao u divljini jer je predvidio da bi mogla vikati ili lupati i grepsti po kovčegu i sumanuto vući uže što su neki viktorijanci radili nakon što su otkrili da su živi zakopani. Ali pokraj njihovog se groba nalazio netko tko je čekao njihov vapaj. Gdje god da se nalazila, znala je da je potpuno sama.
U deset su sati Neil i njegov otac sjedili nasuprot narednika
Browera u njegovom uredu i slušali njegov trezveni glas koji je otkrivao sadržaj oproštajne poruke Malcolma Nortona. "Norton je bio ogorčen i razočaran", rekao je. "Prema onom što je napisao, zbog izmjene u zakonu o očuvanju okoliša, vrijednost imanja gospođe Holloway je trebala znatno porasti. Kad je ponudio Nuali Moore da od nje kupi kuću, očito je bio spreman na prevaru i nije joj namjeravao reći pravu vrijednost imanja i zato je moguće da, kad je saznao da je gospođa Moore odustala od prodaje, poludio i ubio ju. Možda je čak pretražio kuću u potrazi za izmijenjenom oporukom."
Zastao je na tren kako bi ponovo pročitao odlomak dugačke oproštajne poruke. "Jasno je da je za sve okrivio Maggie Holloway i da joj se, premda to ne kaže, odlučio osvetiti. Ali ono u što smo sigurni jest da je svojoj supruzi stvorio ozbiljne neprilike."
Ali to ne može biti istina; pomislio je Neil. Ovo je samo ružan san. Osjetio je očevu ruku na svom ramenu i poželio ju ukloniti. Bojao se da bi suosjećanje moglo umanjiti njegovu odlučnost, a nije želio to dozvoliti: Neće odustati.Maggie nije mrtva. Bio je siguran u to. Ne može biti mrtva.
162
"Razgovarao sam s gospođom Norton", nastavio je Brower. "Njen je suprug jučer došao kući u uobičajeno vrijeme zatim je ponovo nekamo otišao i nije se vratio sve do ponoći. Jutros, kad je pokušala otkriti gdje je bio, nije joj želio odgovoriti."
"Koliko je Maggie poznavala tog Nortona?" upitao je Robert Stephens. "Zašto bi se pristala naći s njim? Mislite li da je moguće da ju je prisilio da uđe u svoj auto i zatim se odveze do mjesta na kojem ste ga našli? Ali što je učinio Maggie i, s obzirom da je njen auto ostavio ondje, kako je došao kući?"
Brower je odmahivao glavom dok je Stephens govorio. "Gotovo da sam siguran da je takvo objašnjenje nemoguće. Slažem se s vama, ali i to je jedna od mogućnosti koju moramo sagledati. Dovest ćemo pse kako bi pratili miris gospođice Holloway. I ako je negdje u blizini, pronaći ćemo ju. Ali to je mjesto jako udaljeno od Nortonovog doma. Jedna je od mogućnosti da je bio s nekim, ili da ga je prevezao neki slučajan prolaznik. Ali moram priznati da je takvo objašnjenje dosta nevjerojatno. Ona žena za kojom je bio lud, Barbara Hoffman, je trenutačno u Coloradu kod svoje kćerke. Već smo ju provjerili. Ondje je od vikenda."
Zazvonio je interkom i Brower je podigao slušalicu. "Spoji ga", rekao je.
Neil je lice pokrio rukama. Samo da nisu pronašli Maggieno tijelo, molio se.
Browerov je razgovor trajao kraće od jedne minute. Kad je spustio slušalicu, rekao je: "Mogao bih reći da imamo dobre vijesti. Malcolm Norton je sinoć večerao u Log Cabinu, maloj gostionici smještenoj u blizini kuće Barbare Hoffman. Čini se da su ona i Norton često ondje objedovali. Vlasnik nam je rekao da je Norton bio ondje sve do poslije jedanaest sati što znači da je nakon toga otišao ravno kući."
A to znači, pomislio je Neil, da on gotovo sigurno nije imao nikakve veze s Maggienim nestankom.
"I što dalje'?" upitao je Robert Stephens.
"Ispitivat ćemo ljude na koje nas je uputila gospođa Holloway", rekao je Brower, "Earla Batemana i medicinsku sestru Zeldu Markey."
Njegov je interkom još jednom zazvonio. Podigao je slušalicu, slušao i zatim ju bez riječi spustio. Zatim je ustao i rekao: "Ne znam što smjera Earl Bateman, ali upravo je tiazvao kako bi prijavio nestanak jednog od njegovih lijesova iz muzeja."
Doktor William Lane je zaključio da nije imao ništa za reći
svojoj supruzi u utorak ujutro. Njeno ledeno držanje je ukazivalo na to da ju je ipak moguće isprovocirati.
163
Da se barem jučer na večer nije vratila kući i pronašla ga u onakvom stanju, pomislio je. Nije popio niti trunke alkohola cijelu vječnost, ne od posljednje nezgode koja se dogodila na mjestu na kojem je prije radio. Lane je znao da se za ovaj posao mora zahvaliti Odile. Upoznala se s vlasnicima korporacije Prestige Residence na koktel zabavi i preporučila ga za direktora Latham Manora koji se u to vrijeme preuređivao.
Latham Manor je trebao biti jedna od rezidencija čiji su vlasnici bili dijelom Prestige, a dijelom dioničari; složili su se da se sastanu s njim i kasnije ga preporučili suvlasnicima. Začudo, dobio je posao.
I to sve zbog Odile, kao što ga je neprestano podsjećala, pomislio je ogorčeno.
Znao je da je njegov mali sinoćni ispad bio znak da ne može više izdržati stres kojem je izložen. Naredba da apartmani budu neprestano puni; nemoj dozvoliti da prođe mjesec dana a da nisu prodani. I stalan osjećaj da će ga otjerati ako ne bude obavljao svoju dužnost na najbolji mogući način.Otjerati, pomislio je. Kamo?
Nakon posljednjeg ispada, Odile mu je rekla da će ga ostaviti ako popije još jednu kap alkohola.
Koliko god da ga je veselila takva mogućnost, nije smio dozvoliti da se to dogodi. Istina je bila da ju treba.
Zašto sinoć nije ostala u Bostonu, zapitao se. Zato što je sumnjala da si se uplašio, zaključio je.
I, naravno, bila je u pravu. U takvom je stanju bio sve od onog dana kad je Maggie Holloway došla u rezidenciju i zatražila crtež Nuale Moore na kojem je prikazana sestra Markey kako prisluškuje.
Davno se trebao riješiti te žene, ali zaposlio ju je Prestige, a osim toga, bez obzira na sve, bila je jako stručna u svom poslu. Mnogi su ju stanari cijenili i poštovali. U stvari, ponekad se pitao je li predobra da bi radila kao sestra. Činilo se da je znala više o nekim stvarima od njega.
Pa, što god da se događalo između njega i Odile, doktor Lane je znao da će morati otići do rezidencije i obaviti vizitu.
Suprugu je pronašao u kuhinji. Sjedila je za kuhinjskim stolom i pijuckala kavu. Neobično je bilo to što se jutros nije potrudila nanijeti niti malo šminke na lice. Djelovala je iscrpljeno.
"Zelda Markey je maloprije zvala", rekla je bijesno. "Policija ju je molila da odvoji vrijeme za ispitivanje, a ona ne zna zašto." "Za ispitivanje?" Lane je osjetio napetost u cijelom tijelu, u svakom i najmanjem mišiću. Svemu je došao kraj, pomislio je. "Također mi je rekla da joj je Sarah Cushing naredila da se ne približava njenoj majci i da ne ulazi u njen apartman. Čini mi se da se gospođa Bainbridge ne osjeća najbolje, a gospođa Cushing ju namjerava pod hitno premjestiti u bolnicu. Poduzela je sve mjere."
164
Odile mu je uputila optužujući pogled. "Sinoć si odjurio kući kako bi posjetio gospođu Bainbridge. Ne samo da joj se nisi približio, već, kako čujem, u rezidenciju si došao tek oko jedanaest sati. Što si radio do onda?"
Neil i Robert Stephens su se odvezli do zabačene uličice u
kojoj je Maggien automobil bio još uvijek parkiran. Ali sada je bio ograđen policijskom vrpcom i kad su izišli iz automobila, mogli su čuti lavež pasa koji su pretraživali susjedstvo.
Otkad su napustili policijsku stanicu, nisu progovorili niti riječ. Neil je iskoristio vrijeme za razmišljanje o svemu što je do sada otkrio. No zaključio je da ne zna gotovo ništa i da, što duže tapka u mraku, postaje sve nesretniji.
Bilo je dobro, čak neophodno, to što je uz njega bio njegov otac koji ga je razumio, zaključio je. To je nešto što nije pružio Maggie, rekao je sam sebi ogorčeno.
Kroz gustu šumu i šipražje, mogao je vidjeti najmanje deset ljudi. Policajci ili dobrovoljci? zapitao se. Znao je da do sada nisu ništa pronašli i da su zato proširili područje istrage. Očajan, shvatio je da su očekivali da će pronaći Maggieno tijelo.
Ruke je gurnuo u džepove i sagnuo glavu. I na kraju je prekinuo tišinu. "Ne može biti mrtva", rekao je. "Znao bih da je mrtva. Osjetio bih to."
"Neil, prestani s tim", njegov je otac tiho rekao. "Ja zapravo uopće ne znam zašto smo došli ovamo. To što ovdje stojimo neće pomoći Maggie."
"Što onda predlažeš? Što misliš što bih trebao učiniti?" upitao je Neil ljutitim glasom.
"Koliko sam shvatio narednika Browera, policija još uvijek nije razgovarala s Dougom Hansenom, ali su otkrili da ga u uredu očekuju danas oko podneva. U ovom trenutku ga smatraju sitnom ribom. Podatke o pronevjeri koje je Norton ostavio, predat će okružnom tužitelju. Ali mislim da ne bi bilo zgorega da budemo u njegovom uredu kad Hansen dođe."
"Tata, ne misliš valjda da bih sada trebao brinuti o ulaganjima u dionice", Neil je rekao bijesno.
"Ne, a ni ja trenutačno nisam zabrinut za njih. Ali ti si odobrio prodaju pedeset tisuća dolara vrijednih dionica čija vlasnica nije bila Cora Gebhart. Mislim da imaš pravo otići do Hansenova ureda i zatražiti objašnjenje", Robert Stephens je zahtijevao.
165
Pogledao je sina u oči. "Zar ne vidiš što smjeram? Maggie je iz nekog razloga osjetila da nešto nije u redu u vezi s Hansenom. Mislim da se ne radi o slučajnosti da je baš on čovjek koji joj je ponudio veći iznos za kuću. U ovom ga trenutku ne možeš napasti zbog dionica. Ali pravi razlog zbog kojeg smatram da bismo ga odmah trebali posjetiti jest taj da probamo otkriti zna li što u vezi Maggienog nestanka."
Kad je Neil nastavio odmahivati glavom, Robert Stephens je pokazao na šumu. "Ako vjeruješ da se Maggieno tijelo nalazi ondje, pridruži se potrazi. Ali ja se nadam - vjerujem - da je još uvijek živa i ako je, kladio bih se da ju njen otmičar nije ostavio u blizini automobila." Okrenuo se u namjeri da ode. "Zatraži nekog drugog da te prebaci. Ja idem u Providence, u posjet Hansenu."
Ušao je u auto i zalupio vratima. Dok je gurao ključ kako bi ga upalio, Neil je uskočio na mjesto suvozača.
"U pravu si", priznao je. "Ne znam gdje ćemo je naći, ali znam da to neće biti ovdje."
U jedanaest i trideset, Earl Bateman je na trijemu muzeja čekao narednika Browera i detektiva Haggertyja.
"Lijes je bio ovdje jučer poslijepodne", Bateman je rekao uzrujano. "U to sam siguran zato što sam u to vrijeme bio s gostom u muzeju i sjećam se da sam pokazao na njega. Ne mogu vjerovati da bi bilo tko mogao biti toliko drzak i u šali uništiti važnu zbirku kao što je ova. Svaki, i najmanji predmet u ovom muzeju je dobavljen nakon iscrpne potrage."
"Noć vještica se bliži", nastavio je nervozno lupkajući desnom rukom po lijevom dlanu. "Siguran sam da je grupa djece izvela ovu psinu. I odmah vam mogu reći da ću, ako se to pokaže točnim, pokrenuti tužbu. Ne zanimaju me opravdanja poput 'dječja posla', jeste li me razumjeli?"
"Profesore Bateman, zašto ne bismo ušli u muzej i porazgovarali o svemu?" upitao je Brower.
"Naravno. U stvari, u uredu imam sliku lijesa. Radi se o posebno zanimljivom izlošku koji je trebao biti glavni dio prizora koji sam namjeravao postaviti u novom dijelu muzeja. Pođite za mnom."
Dva su ga policajca pratila kroz predvorje, pokraj lutke veličine čovjeka odjevene u crno do prostorije koja je bila, čini se, kuhinja. Sudoper, hladnjak i štednjak su bili poredani uz jedan od zidova. Dosjei, koji su podsjećali na pravnu arhivu, bili su naslagani ispod prozora. Starinski se stol nalazio u središnjem dijelu prostorije, a njegova je površina bila prekrivena nacrtima i crtežima.

12 Re: Mary Higgins Clark - Mjesečina donosi spas taj Sre Feb 15, 2012 6:34 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
"Planiram izložbu na otvorenom", Bateman im je rekao. "Posjedujem komad zemlje nedaleko odavde koji je ko stvoren za izložbu. Samo izvolite, sjednite. Pokušat ću pronaći sliku."
Sav je izvan sebe, pomislio je Jim Haggerty. Baš me zanima je li ovako izgledao kad su ga izbacili iz Latham Manora. Možda ipak nije bezopasan čudak kakvim sam ga do sada smatrao.
"Zašto nam ne biste odgovorili na nekaliko pitanja prije nego što počnete tražiti sliku?" predložio je Brower.
"Oh, u redu." Bateman je izvukao stolicu i sjeo. Haggerty je izvadio svoju bilježnicu.
"Jesu li još nešto odnijeli, profesore Baternan?" upitao je Brower.
"Ne. Čini mi se da ništa drugo nisu ni dodirnuli. Hvala Bogu da nisu uništili ovo mjesto. Morate uzeti u obzir i mogućnost da je to napravio netko potpuno sam. Nedostaje i odar što znači da bi i jedna osoba mogla bez poteškoća izgurati lijes van."
"Gdje se lijes nalazio?"
"Na drugom katu, ali u muzeju imam dizalo za premještanje težih predmeta." Zazvonio je telefon. "Oh, oprostite. Mislim da zove moj bratić Liam. Bio je na sastanku kad sam ga nazvao kako bih mu rekao što se dogodilo. Mislia sam da će ga zanimati."
Bateman je podigao slušalicu. "Halo", rekao je i zatim nastavio slušati. Kimnuo je kako bi potvrdio svoja očekivanja.
Brower i Haggerty su slušali jednu stranu razgovora dok je Bateman izvjestio svog bratića što se dogodilo.
"Zaista vrijedni antikni primjerak", rekao je uzbuđeno. "Viktorijanski lijes. Platio sam ga deset tisuća dolara i dobro sam prošao. Ovaj ima originalnu cijev za disanje i ..."
Odjednom je zastao, kao da ga je nešto omelo. I onda, iznenađeno je viknuo: "Što misliš reći kad kažeš da je Maggie Holloway nestala? Pa to je nemoguće!"
Kad je spustio slušalicu, bio je izvan sebe. "Pa to je užasno! Kako je moguće da se nešto tako dogodilo Maggie? Oh,znao sam. Znao sam da je u opasnosti. Slutio sam. Liam je jako uznemiren. Njih dvoje su dosta bliski, ali to znate. Nazvao me s telefona u automobilu. Rekao je da je upravo na vijestima saznao za Maggie i da dolazi iz Bostona." Bateman se zatim namrgodio. "Jeste li znali da je Maggie nestala?" optužujućim je glasom upitao Browera.
"Da", Brower je kratko odgovorio. "I također znamo da je jučer poslijepodne bila ovdje s vama."
"Pa da. Donio sam joj sliku Nuale Moore snimljenu na obiteljskoj zabavi koja se nedavno održala i bila mi je jako zahvalna. Ona je uspješni fotograf i zato sam ju zamolio da mi pomogne oko snimki za televizijsku seriju o pogrebnim običajima koju namjeravam snimiti. Došla je sa mnom ovamo kako bi pogledala izloške", objasnio je iskreno.
167
"Pogledala je gotovo sve", nastavio je. "Bio sam razočaran kad sam otkrio da sa sobom nije ponijela fotoaparat tako da sam joj rekao da se vrati kad god zaželi. Pokazao sam joj gdje sakrivam ključ."
"To je bilo jučer poslijepodne", rekao je Brower. "Je li se vratila ovamo jučer na večer?"
"Mislim da nije. Zašto bi se vratila ovamo na večer? Većina žena ne bi." Djelovao je uznemireno. "Nadam se da se ništa strašno nije desilo Maggie. Ona je predivna žena i jako privlačna. Mene je jako privukla."
Odmahnuo je glavom i zatim dodao: "Ne, gotovo da sam siguran da ona nije uzela lijes. Zato što, kad sam ju jučer vodio muzejom, nije željela ni proviriti u sobu s lijesovima."
Da li bi ovo trebala biti šala, zapitao se Haggerty. Ovaj momak je imao spremno objašnjenje, zaključio je. Kladim se da je čuo za Maggien nestanak.
Bateman je ustao. "Potražit ću sliku."
"Ne sada", rekao je Brower. "Prvo bih vam želio postaviti nekoliko pitanja u vezi problema koji je iskrsnuo za vrijeme vašeg predavanja u Latham Manoru. Načuo sam nešto o viktorijanskim zvonima i o tome kako su vas zamolili da odete."
Bateman je bijesno šakom lupio po stolu. "Ne želim razgovarati o tome! Što se sa svima vama dešava? Jučer mi je Maggie Holloway postavila isto pitanje. Ta su zvona zaključana u mojem skladištu i ondje će ostati. Ne želim govoriti o tome. Jeste li me razumjeli?" Njegovo je lice bilo bijelo od bijesa.
Vrijeme se mijenjalo. Polako se nametala oštra zima. Jutarnje
je sunce propustilo oblake i do jedanaest je sati nebo bilo tmurno i sivo.
Neil i njegov otac su sjedili na dvije visoke drvene stolice koje su uz radni stol i stolicu tajnice bile jedini namještaj recepcije ureda Douglasa Hansena.
Jedini je namještenik bila otresita mlada žena dvadesetak godina stara koja ih je nezainteresirano izvijestila da gospodin Hansen nije bio u uredu od četvrtka poslijepodne i da jedino što zna jest da bi trebao doći oko deset ujutro.
Vrata koja su vodila u ured bila su otvorena i kroz njih su mogli vidjeti da je bio siromašno uređen baš kao i recepcija. Radni stol, stolica, ormarić za dosjee i malo računalo.
"Ne doima se baš poput pravih uspješnih kompanija koje se bave dionicama", rekao je Robert Stephens. "U stvari, rekao bih da više podsjeća na prostoriju pripremljenu za kartašku igru. Uređena je tako da se u grad brzinom munje može doći i pobjeći."
168
Neil je zaključio da ovako sjedeći i čekajući osjeća sve jaču napetost. Gdje je Maggie? neprestano se pitao.
Živa je, živa je, odlučno je ponavljao. A ja ću ju pronaći. Pokušao se usredotočiti na ono što mu je otac govorio i zatim je ponovio: "Sumnjam da ovo mjesto pokazuje svojim potencijalnim klijentima."
"Ne dovodi ih u ured", rekao je Robert Stephens. "Izvodi ih na večere i ručkove u skupe restorane. Koliko su mi Cora Gebhart i Laura Arlington rekle, šarmantan je i svojim šarmom osvaja, ali rekle su da je djelovao kao da zna puno o ulaganjima."
"Znači da je negdje završio ubrzani tečaj. Momak koji radi u našem osiguranju ga je provjerio i rekao mi je da je Hansen otpušten iz dvije mešetarske kompanije zato što nije bio dovoljno stručan."
Oba su muškaraca okrenula glavu prema vratima u trenutku kad su se otvorila. Uspjeli su uhvatiti izraz na licu Douglasa Hansena kad ih je ugledao.
Misli da smo policajci, zaključio je Neil. Mora da je već čuo za samoubojstvo ujaka.
Ustali su. Robert Stephens je prvi progovorio. "Predstavljam gospođu Coru Gebhart i gospodu Lauru Arlington", rekao je službeno. "Kao njihov knjigovođa, ovdje sam kako bih s vama porazgovarao o ulaganjima koja su nedavno poduzele i koja su rezultat vaših savjeta i vaše navodne stručnosti."
"A ja sam ovdje u ime Maggie Holloway", bijesno je rekao Neil. "Gdje ste bili jučer na večer i što znate o njenom nestanku?"
Maggie se počela nekontrolirano tresti. Koliko sam već ovdje? pitala se. Jesam Ii utonula u san, ili sam izgubila svijest? Glava joj je pucala od boli. Usta su joj bila suha.
Koliko je prošlo vremena otkada je posljednji put dozivala pomoć? Je li ju itko tražio? Je li itko uopće primijetio da je nema? Neil. Rekao je da će ju nazvati na večer. Ne, jučer na večer,
pomislila je pokušavajući odrediti koliko je vremena moglo proći. U muzeju sam bila u devet sati, podsjetila se. Znam da sam ovdje već satima. Je li svanulo jutro, ili je prošlo još više vremena? Neil će ju nazvati.
Hoće li?
Odbila ga je. Odbila je njegovu pomoć. Možda ju neće nazvati. Bila je tako hladna prema njemu. Možda je jednostavno digao ruke od nje.
Ne, ne, molila se. Neil ne bi to učinio. Neil bi ju tražio. "Nađi me, Neil, molim te, nađi me", šaputala je i trepavicama zadržavala suze.
169
Njegovo lice joj je lebdjelo glavom. Zabrinuto. Preplašeno. Zabrinuto za nju. Da mu je barem rekla za zvona na grobovima. Da ga je barem zamolila da s njom pođe do muzeja.
Muzej, odjednom se sjetila. Glas iza nje.
U glavi je ponovo prešla preko svega što joj se dogodilo za vrijeme napada. Okrenula se i ugledala izraz na njegovom licu prije nego ju je u glavu udario baterijom. Izraz pun zlobe. Ubojit.
Tako je najvjerojatnije izgledao i kad je ubio Nualu.
Kolica. Još uvijek se nije onesvijestila kad je osjetila da ju gura u kolicima.
Ženski glas. Čula je poznati ženski glas koji je razgovarao s njim. Maggie je jauknula sjetivši se čiji je glas čula.
Moram se izvući odavde, pomislila je. Ne smijem umrijeti; znajući sve ovo, ne smijem umrijeti. Ponovo će isto učiniti ako on to od nje zatraži. Dobro ju poznajem.
"U pomoć", viknula je. "Pomozite mi!"
Vikala je i vikala sve dok konačno nije uspjela samu sebe prisiliti da se umiri. Nemoj paničariti, upozorila je samu sebe. Bez obzira na sve, ne smiješ dozvoliti da te obuzme panika.
Polagano ću brojati do petsto i onda ću tri puta viknuti: "U pomoć!" odlučila je. Zatim ću ponovo brojati. Nastavit ću to raditi.
Čula je ravnomjeran i prigušen zvuk odozgo i zatim osjetila kapljicu kiše na ruci. Pada kiša, zaključila je, i slijeva se kroz cijev za disanje.
U jedanaest i trideset su narednik Brower i detektiv Jim Haggerty ušli u Latham Manor. Bilo je jasno da stanari znaju da nešto nije u redu. Stajali su u malim grupicama u predvorju rezidencije i knjižnici.
Policajci su bili svjesni znatiželjnih pogleda koji su ih pratili dok ih je sluškinja vodila prema krilu u kojem su se nalazili uredi. Doktor Lane ih je ljubazno pozdravio. "Izvolite, uđite. Na raspolaganju sam vam." Pokazao im je da sjednu.
Izgleda užasno, pomislio je Haggerty nakon što je opazio krvave oči, sive linije oko doktorovih usana i graške znoja na čelu. "Doktore Lane, sada ćemo vam postaviti samo nekoliko pitanja i to će biti sve", započeo je Brower.
"To će biti sve?" upitao je Lane pokušavši namjestiti osmijeh. "Doktore, prije nego ste dobili mjesto direktora ove rezidencije, nekoliko ste godina bili bez posla. Zašto?"
Lane je nekoliko trenutaka šutio i zatim tiho rekao: "Pretpostavljam da već znate odgovor na to pitanje."
"Da, ali bilo bi nam draže kada bismo čuli i vašu stranu", rekao mu je Haggerty.
170
"Moja strana, kako ste rekli, jest da sam u staračkom domu Colony, dok sam upravljao njime, imao epidemiju gripe. Četiri su žene bile prebačene u bolnicu. I zato, kad su se i kod drugih pojavili simptomi koji su bili slični toj gripi, pretpostavio sam, naravno, da su i oni oboljeli od istog virusa."
"Ali nisu", Brower je tiho rekao. "U stvari, u dijelu doma u kojem su stanovali postojao je pokvareni radijator, a oni su zapravo patili od posljedica trovanja ugljičnim monoksidom. Troje je ljudi umrlo. Je li to istina?"
Lane je gledao na drugu stranu i ništa nije rekao.
"I zar nije istina da vam je sin jedne od tih žena rekao da gubitak osjećaja za orijentaciju kod njegove majke nije bio u skladu sa
simptomima gripe i da vas je čak zamolio da provjerite mogućnost postojanja ugljičnog monoksida u zraku?"
Lane ponovo nije ništa rekao.
"Izgubili ste dozvolu za rad zbog nemara, ali ste svejedno uspjeli doći do ovog mjesta. Kako ste uspjeli?" Brower ga je upitao. Laneove su se usne izravnale u jednu ravnu crtu. "Zato što su ljudi u korporaciji Prestige Residence bili toliko pravedni da su uvidjeli da sam bio direktor prenapučenog doma koji je dobivao vrlo malo, gotovo ništa sredstava, da sam radio petnaest sati dnevno, da su mnogi stanari oboljeli od gripe i da je kriva dijagnoza u takvim okolnostima bila donekle logična i da je čovjek koji se požalio, neprestano pronalazio nedostatke od tople vode, škripavih vrata do propuha do kojeg je dolazilo zbog starih prozora."
Ustao je. "Moram priznati da me vaša pitanja vrijeđaju. Predlažem vam da odmah napustite rezidenciju. Znate, uspjeli ste jako uznemiriti naše stanare. Netko je očito osjećao potrebu da sve izvijesti o vašem dolasku."
"Najvjerojatnije sestra Zelda Markey", rekao je Brower. "Molim vas, recite mi gdje ju možemo naći."
Zelda Markey je otvoreno pokazivala netrpeljivost dok je sjedila nasuprot Browera i Haggertyja u maloj prostoriji na drugom katu koja joj je služila kao ured. Njeno je lice bilo crveno od bijesa, a oči hladne.
"Moji me pacijenti trebaju", rekla je prkosno. "Znaju da je suprug Janice Norton počinio samoubojstvo i također su čuli da je ona radila nešto protuzakonito. A još ih je više uznemirila vijest da je gospođa Maggie Holloway nestala. Svi koji su je upoznali, zavoljeli su ju."
"A jeste li ju vi zavoljeli, sestro Markey?" upitao ju je Brower. "Ja ju nisam dovoljno dobro poznavala da bih ju zavoljela, ali nakon nekoliko puta koliko sam imala prilike razgovarati s njom, zaključila sam da je draga."
"Sestro Markey, vi ste prijateljica Earla Batemana, zar ne?" upitao ju je Brower.
171
"Za mene prijateljstvo znači bliskost. Poznajem i cijenim profesora Batemana. On, kao i cijela njegova obitelj, bili su jako naklonjeni njegovoj ujni, Aliciji Bateman koja je stanovala u staračkom domu Seaside gdje sam prije radila."
"U stvari, Batemanovi su bili jako darežljivi prema vama, zar ne?"
"Osjećali su zahvalnost zato što sam se doista predano i dobro brinula o Aliciji i jednostavno su smatrali da me nekako moraju nagraditi."
"Tako dakle. A sada mi recite zašto ste mislili da bi predavanje o smrti moglo zanimati stanovnike Latham Manora. Zar ne mislite da će se oni s njom vrlo brzo suočiti?"
"Naredniče Brower, znam da se ovo društvo užasava riječi 'smrt'. Ali starija je generacija puno realnija. Najmanje je polovica stanara ostavila jasne upute o njihovom ispraćaju na posljednje počivalište i, vjerujte mi, jako se često šale u vezi toga."
Oklijevala je. "Kako bilo, rekla bih da sam ja razumjela da će profesor Bateman održati predavanje o kraljevskim pogrebima kroz stoljeća, a to je, čini mi se, jako zanimljiva tema. Da se držao toga ..." Zastala je na tren i zatim nastavila: "Moram priznati da su ona zvona uznemirila neke ljude, ali ne postoji isprika koja bi opravdala ponašanje Sarah Cushing prema profesoru Batemanu. Nije im želio nanijeti zlo, a ipak ga je ponizila kao najgoreg zločinca."
"Mislite li da je bio jako ljut?" Brower je blago upitao. "Mislim da je bio ponižen, a možda i ljut. Da. Znate, ako izuzmemo njegove nastupe u smislu predavača, on vam je zapravo jako sramežljiv."
Haggerty je podigao pogled sa svojih bilježaka. Nije mogao ne zamijetiti promjenu u glasu sestre Markey. Bio je nježan i brižan. Zanimljivo, pomislio je. Bio je siguran da ta promjena nije promakla niti Broweru. Prijateljstvo znači bliskost. Mislim da je mlada dama malo pretjerala svojom izjavom, odlučio je.
"Sestro Markey, što znate o crtežu koji je gospođa Nuala Moore napravila s gospođom Shipley?"
"Apsolutno ništa", otresito je odgovorila.
"Nalazio se u apartmanu gospođe Shipley. Čini se da je odmah po njenoj smrti nestao."
"To je nemoguće. Soba ili apartman se odmah po smrti zaključava. Svi to znaju."
"A-ha." U Browerovom se glasu mogla zamijetiti nota samopouzdanja. "Sestro Markey, među nama, što mislite o doktoru Laneu?"
Prostrijelila ga je pogledom i zatim napravila stanku prije nego je rekla: "Trenutačno se nalazim u situaciji u kojoj, čak i po cijenu da izgubim nekoga do koga mi je stalo, sam spremna izgubiti još jedan posao zbog istine. Ja ne bih dozvolila doktoru Laneu da se brine o mojoj mački. Mislim da je on najgluplji liječnik s kojim sam imala posla a, vjerujte mi, radila sam s dosta njih."
172
Ustala je. "Također sam imala čast raditi s nekoliko velikih stručnjaka. I zato ne mogu razumjeti kako su ljudi u Prestigeu odabrali Lanea da upravlja ovom rezidencijom. I prije nego mi postavite to pitanje, želim vam sama odgovoriti da je to razlog zbog kojeg sam sama često provjeravala jesu li stanari o kojima sam se brinula dobro. Mislim da ne posjeduje dovoljno stručnosti i vještine da im pruži brigu koja im je potrebna. Znam da su me ponekad mrzili zbog toga što sam činila, ali radila sam to za njihovo dobro."
Neil i Robert Stephens su se odvezli ravno u policijsku postaju u Newportu. "Baš dobro da si jučer dobio odredbu o zabrani", Robert je rekao svom sinu. "Onaj je lupež bio spreman pobjeći. Ako ništa drugo, s blokiranim bankovnim računom, postoji mogućnost da vratimo novac Core Gebhart, ili barem dio."
"Ali on ne zna što se dogodilo Maggie Holloway", Neil je rekao ogorčeno.
"Ne, čini se da ne zna. Ne možeš biti na vjenčanju u pet sati u New Yorku, navesti desetke imena ljudi koji će potvrditi tvoju izjavu da si ostao do kraja na prijemu i u isto vrijeme biti ovdje."
"Imao je štošta za reći u vezi svog alibija, a gotovo ništa u vezi transakcija dionicama", rekao je Neil. "Tata, taj čovjek ima ured u kojem ništa ne može ukazati na to da se bavi burzovnim mešetarenjem. Jesi li vidio bilo kakav izvod iz banke, prospekt ili bilo što drugo što inače viđaš u mom uredu?"
"Ne, nisam."
"Vjeruj mi, on ne radi sam. Te transakcije cure s drugog mjesta. Iz tog mjesta se rukovodi cijelom operacijom." Neil je zastao. Namrgođeno je gledao kroz prozor automobila. "Bože, vrijeme je užasno."
Zahladilo je i pada kiša. Gdje je Maggie? pomislio je. Je li negdje vani po ovom vremenu? Je li uplašena?
Je li mrtva?
Još jednom je Neil odbacio tu pomisao. Ne može biti mrtva. Imao je osjećaj da čuje kako ga doziva da joj pomogne.
Kad su stigli u policijsku stanicu, narednika Browera nije bilo, ali detektiv Haggerty ih je primio. "Ne postoji ništa posebno što smo otkrili", iskreno je odgovorio na pitanja koje su mu postavili u vezi Maggie. "Ne, nitko se ne sjeća da je sinoć vidio takav Volvo. Stupili smo u vezu sa susjedima Maggie Holloway. Kad su oko sedam sati prošli ispred njene kuće na putu na večeru, njen je auto još uvijek bio parkiran ondje. U devet i trideset, na povratku, više ga nije bilo, tako da pretpostavljamo da je otišla negdje unutar tih dva i pol sata."
"I to je sve što nam možete reći?" Neil je upitao otresito. "Moj Bože, mora postojati još nešto."
173
"Vjerujte mi da bih volio da postoji. Znamo da je jučer poslije podne bila u muzeju pogrebnih običaja. S njom smo razgovarali prije odlaska i nakon povratka."
"Muzej pogrebnih običaja?" rekao je Neil. "To zaista ne nalikuje na Maggie. Što li je ondje radila?"
"Prema riječima profesora Batemana, pomagala mu je oko izbora izložaka za televizijsku seriju koju namjerava snimiti", detektiv Haggerty je odgovorio.
"Rekli ste: Prema riječima profesora Batemafza", Robert Stephens je ljutito rekao.
"Jesam li? Pa mislim da nemamo razloga sumnjati u profesora. Istina je da je ekscentričan, ali odrastao je ovdje, ljudi ga poznaju i njegova je prošlost bez mrlje." Oklijevao je. "Bit ću iskren prema vama. Čini mi se da mi je gospođa Holloway pokušavala reći da ju nešto u vezi njega muči. A kad smo ga provjerili, otkrili smo da u njegovoj prošlosti nije bilo nikakvih incidenata koji su uključivali policiju, ali da je bio odgovoran za problem koji je jednog podneva uznemirio mnoge stanovnike rezidencije Latham Manor. Čini se da su ga na kraju izbacili van."
Ponovo Latham Manor! pomislio je Neil.
"Bateman je također svojevoljno rekao Maggie gdje krije ključ od muzeja i dao joj dozvolu da ga posjeti s fotoaparatom kad god to poželi."
"Mislite li da je ona jučer na večer otišla onamo? Sama?" Neil je upitao.
"Ne bih rekao. Ne, činjenica je da se jučer na večer dogodila krađa u muzeju - ne znam hoćete li mi vjerovati, ali čini se da je ukraden lijes. Trenutačno ispitujemo klince iz nešto šireg susjedstva s kojima smo u posljednje vrijeme imali problema. Mislimo da su oni najvjerojatnije odgovorni za krađu. Također mislimo da znaju nešto o nestanku gospođe Holloway. Ako je otišla do muzeja i ako su vidjeli njen auto parkiran na parkiralištu, ne vjerujem da su provalili unutra prije nego je otišla."
Neil je ustao spreman za pokret. Morao je napustiti ovo mjesto; jednostavno je osjećao užasno snažan poriv da radi nešto drugo. Osim toga, znao je da tu više ništa neće saznati. No mogao bi se vratiti u Latham Manor i ondje možda nešto otkriti. Reći će im da je došao porazgovarati s direktorom u vezi moguće molbe za preseljenje van Hillearyjevih.
"Vidjet ćemo se kasnije", rekao je Haggertyju. "Idem do Latham Manora i ondje ću pokušati u razgovoru s ljudima otkriti nešto. Nikad se ne zna. Uvijek postoji mogućnost da otkrijemo nekakav podatak koji bi nam mogao biti od pomoći. A,imam i dobar razlog za posjetu. U petak sam bio u rezidenciji kako bih se raspitao u vezi uvjeta u ime para koji su moji klijenti. Reći ću im da sam došao porazgovarati još o nekim sitnicama."
174
Haggerty je podigao obrve. "Najvjerojatnije ćete saznati da smo i mi nedavno bili ondje."
"Zašto?" brzo je upitao Robert Stephens.
"Razgovarali smo s direktorom i jednom od medicinskih sestara, Zeldom Markey koja je, čini se, bliska prijateljica profesora Batemana. Ne mogu vam više ništa reći."
"Tata, koji je broj tvog telefona u automobilu?" Neil je upitao.
Robert Stephens je izvadio posjetnicu i na poleđini napisao broj. "Izvoli!"
Neil je Haggertyju dao posjetnicu. "Ako išta saznate, nazovite nas na ovaj broj. A mi ćemo vas zvati svakih sat vremena." "U redu. Gospođa Holloway je vaša bliska prijateljica, zar ne?" "Više od toga", Robert Stephens je rekao. "Smatramo ju dijelom obitelji."
"A-ha." Haggerty je jednostavno rekao. "Razumijem." Pogledao je Neila. "Da je moja supruga nestala, i ja bih prolazio kroz isti pakao. Upoznao sam gospođu Holloway. Zaista je pametna i, vjerujem, jako dosjetljiva. Ako postoji bilo kakav način da sama sebi pomogne, pronaći će ga."
Pogled pun iskrenog suosjećanja koji je Haggerty uputio Neilu, u njemu je osvijestio mogućnost da izgubi nekoga do koga mu je iskreno stalo, nekoga s kim je mogao zamisliti svoju budućnost. Progutao je knedlu. Nije imao snage ništa reći, samo je kimnuo i otišao.
A u autu je rekao: "Tata, zašto imam osjećaj da je Latham Manor srž svega ovoga?"
"Maggie, nadam se da ne dozivaš pomoć? To ti nije baš pametno." Oh, Bože, ne! Vratio se! Njegov je glas odjekivao i miješao se
sa zvukom koji su stvarale kišne kapi.
"Mora da si već mokra tamo dolje", viknuo je. "Drago mi je zbog toga. Želim da budeš mokra, da ti je hladno i da budeš preplašena. Kladim se da si gladna. Ili možda samo žedna?"
Ne odgovaraj, rekla je samoj sebi. Nemoj ga preklinjati. To želi.
"Sve ste mi planove pokvarile, Maggie, ti i Nuala. Počela je sumnjati i zato je morala umrijeti. A sve je teklo u najboljem redu. Latham Manor - ja sam vlasnik Latham Manora. Samo njime upravlja agencija koja ne zna tko je pravi vlasnik. Osim toga, bila si u pravu i u vezi zvona. Te žene nisu žive zakopane, možda samo nešto prije nego što je to Bog želio. Još su neko vrijeme trebale poživjeti. Zato sam stavio zvona na njihove grobove. Tako sam se malo našalio. Ti si u stvari jedina osoba živa zakopana.
Kad izvrše obdukciju na tijelima onih gospođa, okrivit će doktora Lanea za njihovu smrt. Bit će uvjereni da su lijekovi pomiješani njegovom greškom. Ali to nije važno, ionako je loš liječnik, s užasnom
175
prošlosti. Osim toga, alkoholičar je. Zato sam im rekao da ga zaposle. Ali tvoje glupo miješanje znači da više neću moći pozivati anđela smrti da pomogne onim staricama da ranije odu na posljednje počivalište. I to mi se ne sviđa; želim novac. Znaš li koliko sam zaradio prodajom onih prostorija? Puno. Puno."
Maggie je zatvorila oči pokušavajući iz glave otjerati njegovo lice. Osjećala se kao da ga zaista vidi. Bio je lud. "Pretpostavljam da si do sada otkrila da u tvom zvonu nema batića, jesi li? A sad ti moram još nešto reći: Što misliš koliko ćeš poživjeti prije nego se ova cijev začepi?"
Osjetila je komadiće zemlje kako padaju na njenu ruku. U panici je prstom pokušala očistiti donji dio cijevi, ali zemlja je nastavila padati.
"Oh, još nešto, Maggie", rekao je. "Uzeo sam zvona s drugih grobova. Pomislio sam da bi to moglo biti dobro. Vratit ću ih kad ponovo zakopaju tijela. Lijepo sanjaj."
Čula je kako je nešto udarilo u cijev i onda nije čula više ništa. Otišao je. Bila je sigurna da je otišao. A cijev je bila puna. Učinila je jedinu stvar koje se mogla dosjetiti kako bi sebi pomogla. Potezala je i potezala uže kako se blato u cijevi ne bi stvrdnulo. Molim te, Bože, neka netko primijeti da se zvono miče.
Koliko ću još moći disati? zapitala se. Nekoliko sati? Jedan dan? '
"Neil, pomogni mi, pomogni mi", šapnula je. "Trebam te. Volim te. Ne želim umrijeti."
Letitia Bainbridge je odbila otići u bolnicu. "Možeš otkazati kola hitne pomoći koja su na putu ovamo, ili se sama odvesti u njima", otresito je rekla svojoj kćerki, "ali ja ne idem nikamo."
"Ali mama, ne osjećaš se dobro", Sarah Cushing je rekla znajući da nema smisla da se svađa s njom. Kad bi na licu svoje majke ugledala izraz koji podsjeća na glavu mazge, znala je da nema smisla više raspravljati.
"Tko se dobro osjeća s devedeset i četiri godine?" upitala je gospođa Bainbridge. "Sarah, drago mi je da se brineš za mene, ali ovdje se svašta dešava i ne namjeravam sve to propustiti."
"Hoćeš li onda barem pojesti jelo koje su ti donijeli na pladnju?"
"Ne želim večerati. Jasno ti je da me je doktor Evans pregledao prije nekoliko dana. Ne postoji niti jedan problem koji ne bi nestao da imam pedeset godina."
Sarah Cushing je nevoljko odustala od uvjeravanja. "U redu, ali moraš mi nešto obećati. Ako se ne budeš dobro osjećala, dozvolit ćeš mi da te ponovo odvedem doktoru Evansu. Ne želim da te doktor Lane liječi."
_ "Niti ja. Koliko god da je lukava ona sestra Markey, na Greti Shipley je primijetila promjenu prošli tjedan i tražila je doktora Lanea da ju
176
pregleda. A on, naravno, nije uspio ništa pronaći. On je bio u krivu, a ona u pravu. Da li itko zna zašto je policija s njom razgovarala?"
"Nisam sigurna."
"Pa onda saznaj!" viknula je. Zatim je tiše dodala: "Zaista sam zabrinuta zbog one predivne djevojke, Maggie Holloway. Toliko je ljudi u ovo današnje vrijeme ravnodušno ili nema dovoljno strpljenja s nama fosilima. Ali ona nije takva. Svi se molimo da ju pronađu."
"Znam, i ja se molim", složila se Sarah Cushing.
"U redu, a sada siđi dolje i saznaj ima li kakvih novosti. Počni s Angelom. Njoj ništa ne može promaći."
Neil je s telefona u automobilu nazvao doktora Lanea kako bi ga izvijestio da će navratiti u Latham Manor zato što mora postaviti još nekoliko pitanja u vezi van Hillearyjevih. Zaključio je da je Laneov glas zvučao jako ravnodušno kad mu je odgovorio da slobodno dođe.
U Latham Manor ih je uvela ista privlačna mlada sluškinja koju je već vidio. Neil se sjetio da se zove Angela. Kad su stigli, razgovarala je s lijepom ženom šezdesetih godina.
"Reći ću doktoru Laneu da ste ovdje", Angela je ljubazno rekla. A kad je otišla do interkoma, starija im je žena prišla.
"Ne želim ispasti njuškalo, ali jeste li vi iz policije?" upitala ih je.
"Ne, nismo", Robert Stephens je brzo odgovorio. "Zašto pitate? Je li se nešto dogodilo?"
"Ne. Barem se nadam da nije. Dozvolite mi da vam objasnim. Ja sam Sarah Cushing. Moja majka, Letitia Bainbridge, je ovdašnji stanar. Jako je zavoljela mladu damu po imenu Maggie Holloway koja je, čini se, nestala. I, naravno, moja mama iščekuje bilo kakvu vijest."
"I mi volimo Maggie Holloway", rekao je Neil i još jednom progutao knedlu. Zatim je jedva izustio: "Pitam se je li moguće da nakon što porazgovaramo s doktorom Laneom, posjetimo vašu majku?"
Primijetivši čudenje u očima Sarah Cushing, osjetio je potrebu da objasni zašto. "Došli smo porazgovarati sa stanarima rezidencije u nadi da ćemo možda pronaći iglu u plastu sijena. Nadamo se da je Maggie rekla nešto nekome, možda čak usput - nešto što bi nam moglo biti od pomoći."
Ugriznuo se za usnicu. Nije mogao nastaviti.
Sarah Cushing ih je promatrala. Osjećala je njihovu uzrujanost. Njene su se ledeno plave oči smekšale. "Naravno. Naravno da možete posjetiti moju mamu", rekla je. "Pričekat ću vas u knjižnici i kad se vratite odvesti vas gore."
Vratila se sluškinja. "Doktor Lane će vas primiti", rekla je. Po drugi put, Neil i njegov otac su ju pratili do Laneovog ureda. Neil se još jednom podsjetio da je za doktora, razlog njegovog dolaska razgovor u vezi van Hillearyjevih. Prisilio se zapamtiti pitanja koja mu je namjeravao postaviti u njihovo ime. Je li Prestige vlasnik rezidencije ili
177
upravlja njome u ime vlasnika dionica? Trebat će mu potvrda o zadovoljavajućoj rezervi kapitala.
Postoji li bilo kakva naknada ako van Hillearyjevi odluče sami renovirati i preurediti apartman?
Oba su se muškaraca iznenadila kad su ušli u ured doktora Lanea. Čovjek koji je sjedio za radnim stolom je bio drukčiji od onog s kojim su prvi put razgovarali. Učinilo im se kao da vide neko drugo ljudsko biće. Uglađenog, nasmijanog i ljubaznog direktora od prošlog petka više nije bilo.
Lane je djelovao bolesno i poraženo. Njegova je koža posiviIa, a oči su mu se smanjile. Bezvoljno ih je pozvao da uđu i zatim rekao: "Koliko sam shvatio, imate nekoliko pitanja za mene. Bit će mi drago odgovoriti na njih. Kako bilo, novi će se direktor upoznati s vašim klijentima kada dođu sljedeći vikend."
Otpušten je, zaključio je Neil. Zašto, upitao se. Zatim je odlučio do kraja odigrati igru. "Slušajte, ne znam što se ovdje dešava, no to vam je jasno, i neću od vas zahtijevati da mi objasnite razloge vašeg odlaska." Zastao je. "Ali čuo sam da je knjigovotkinja odavala povjerljive informacije o financijskom stanju vaših klijenata. Znate, to me brine."
"Da, to je nešto što smo i mi sami nedavno otkrili. Ali siguran sam da se isto neće više ponoviti u ovoj rezidenciji", Lane je rekao.
"Razumijem vas", rekao je Neil. "U svijetu investicija, na žalost, uvijek se suočavamo s problemima unutrašnje trgovine." Znao je da ga otac začuđeno promatra, ali pokušavao je otkriti razlog zbog kojeg je Lane otpušten. Potajno je sumnjao da njegov otkaz ima veze s iznenadnim smrtima nekih stanara rezidencije.
"Svjestan sam problema", rekao je Lane. "Moja je supruga također radila u mešetarskom poduzeću u Bostonu - Randolph & Marshall - prije nego sam ja dobio ovaj posao. Čini se da su lažljivci, kradljivci i prevaranti svugdje oko nas. Ah, to ne možemo promijeniti, ali dozvolite mi da vam odgovorim na pitanja. Latham Manor je predivno mjesto i uvjeravam vas da će vaši klijenti biti sretni ovdje."
Kad su petnaest minuta kasnije izišli iz ureda, Robert Stephens je rekao: "Neil, ovaj je čovjek preplašen."
"Znam. I čini mi se da razlog njegovom strahu nije samo posao." Samo gubim vrijeme, pomislio je Neil. U razgovoru je spomenuo Maggie, a Laneov je jedini komentar bio zabrinutost za njenu dobrobit.
"Tata, možda bismo trebali otići odavde", rekao je kad su stigli u predvorje. "Provalit ću u Maggienu kuću i pretražiti ju. Možda pronađem nešto što bi me moglo uputiti na mjesto kamo je sinoć otišla."
U sali ih je čekala Sarah Cushing. "Nazvala sam mamu. Rekla je da se želi vidjeti s vama."
Neil se namjeravao pobuniti, ali otac mu je uputio pogled upozorenja. Robert Stephens je rekao: "Neil, zašto ne bismo gospođu na kratko
178
posjetili? U autu ću kasnije obaviti nekoliko telefonskih poziva. A zaboravio sam ti reći da imam kopiju ključa od Maggiene kuće za slučaj da svoj izgubi. Rekao sam joj to. Nazvat ću tvoju mamu i reći joj da dođe i pričeka nas s njim ispred kuće. A nazvat ću i detektiva Haggertyja."
Njegovoj će majci trebati pola sata da stigne do Maggiene kuće, Neil je izračunao. Zatim je kimnuo glavom i rekao: "Zaista bih želio upoznati vašu majku, gospođo Cushing."
Na putu do sobe Letitije Bainbridge odlučio joj je postaviti nekoliko pitanja u vezi predavanja koje je Earl Bateman adržao u Latham Manoru, o predavanju zbog kojeg su mu zabranili pristup rezidenciji. Bateman je bio posljednja osoba koja je priznala da je jučer vidjela Maggie, razmišljao je. A ona je kasnije razgovarala s detektivom Haggertyjem, ali nitko ju nije vidio.
Je li itko razmišljao o tome? zapitao se Neil. Je li itko provjerio priču Earla Batemana koji tvrdi da je odmah nakon što su završili s posjetom muzeju, otišao u Providence.
"Ovo je apartman moje majke", rekla je Sarah Cushing. Pokucala je na vrata, pričekala poziv da uđu i tek ih onda otvorila. Potpuno odjevena, gospođa Letitia Bainbridge je sjedila na svojoj stolici za ljuljanje. Mahnula je Neilu i pokazala mu da sjedne na stolicu najbližu njoj. "Koliko sam razumijela Sarah, vi ste Maggien čovjek. Mora da ste jako zabrinuti. I mi smo. Kako vam možemo pomoći?"
Zaključivši da Sarah Cushing ima blizu sedamdeset godina, Neil je zaključio da gospođa sa sjajnim očima i razgovijetnim glasom mora biti oko devedeset pa i više godina stara. Doimala se kao da joj ništa nije promicalo. Oh, Bože, samo da mi ona otkrije nešto što će me odvesti k Maggie, molio se.
"Gospođo Bainbridge, nadam se da vas neću uzrujati ako budem potpuno iskren s vama. Iz razloga koji mi još uvijek nisu jasni, Maggie je iznenada postala sumnjičava u vezi nedavnih smrti u rezidenciji. Znamo da je jučer ujutro pregledavala osmrtnice šest različitih žena od koji je pet stanovalo ovdje i koje su nedavno umrle. Svih je pet žena umrlo u snu, pored njih nitko nije bio i niti jedna nije imala bliskih rođaka."
"Dragi Bože!" Glas Sarah Cushing je bila zapanjena.
Letitia Bainbridge nije ni trepnula okom. "Ciljate li na nemar ili umorstvo?" upitala je.
"Ne znam", odgovorio je Neil. "Ali znam da je Maggie pokrenula istragu koja je napredovala u tolikoj mjeri da je izdan nalog za obdukciju tijela dviju žena koje su posljednje umrle, a ona je u međuvremenu nestala. A maloprije sam otkrio da je doktor Lane otpušten."
"I ja sam to tek saznala, mama", rekla je Sarah Cushing. "Ali svi misle da je dobio otkaz zbog knjigovotkinje."
179
"A što je sa sestrom Markey?" gospođa Bainbridge je upitala svoju kćerku. "Je li zato policija i nju ispitivala? Mislim, zbog tih smrti?"
"Nitko ne zna točno, ali ona je jako uzrujana. I, naravno, i gospođa Lane. Čula sam da su se njih dvije zatvorile u uredu sestre Markey."
"Oh, njih dvije stalno nešto šapuću", Letitia Bainbridge je rekla. "Ne mogu zamisliti što imaju za reći jedna drugoj. Markeyjeva možda je dosta nametljiva, ali ako ništa drugo, ima mozak. A ona je druga šupljoglava."
Ovo me neće nikamo dovesti, pomislio je Neil. "Gospođo Bainbridge," rekao je, "ne mogu još dugo ostati. Postoji još jedno pitanje koje bih vam želio postaviti. Jeste li vi prisustvovali predavanju Earla Batemana koje je održano ovdje? Ono koje je navodno izazvalo burnu reakciju?"
"Ne." Gospođa Bainbridge je ispalila ubojit pogled prema svojoj kćerki. "To je bio još jedan od dana kad je Sarah ustrajala da se moram odmarati tako da sam propustila svo uzbuđenje. Ali Sarah je bila na predavanju."
"Mama, uvjeravam te da ne bi bila baš najsretnija kada bi ti netko dao zvono i rekao ti da se pretvaraš da si živa zakopana", Sarah Cushing je rekia u zanosu. "Ispričat ću vam što se točno dogodilo, gospodine Stephens."
Bateman mora biti lud, zaključio je Neil dok je slušao njenu verziju događaja.
"Bila sam toliko uznemirena da sam mu svašta rekla i zamalo sam bacila kutiju sa zvonima u njega", nastavila je Sarah Cushing. "U početku se doimao posramljenim, ali onda sam zamijetila izraz na njegovom licu koji me je preplašio. Mislim da ima užasan temperament. I, naravno, sestra Markey je odmah došla i počela ga braniti. S njom sam kasnije razgovarala i bila je bezobrazna. Rekla mi je da se profesor Bateman toliko uzrujao da je rekao da se boji da više neće moći pogledati zvona koja su navodno bila i vrijedna."
"Još uvijek mi je žao da nisam bila ondje", rekla je gospođa Bainbridge. "A što se tiče sestre Markey", nastavila je zamišljeno, "neki ju stanari smatraju izvrsnom sestrom i mislim da je takvo mišljenje opravdano. Mene nervira zato što mi se čini da njuška naokolo, da je nametljiva i da voli ometati. Samo zbog toga ne želim da mi se približava." Zastala je i zatim nastavila: "Gospodine Stephens, ovo će vam možda djelovati smiješno, ali mislim da je, bez obzira na pogreške i neznanje, doktor Lane zapravo dobar čovjek. I još vam moram reći da doista dobro procjenjujem karakter."
Pola sata kasnije, Neil i njegov otac su se vozili prema Maggienoj kući. Dolores Stephens ih je već ondje čekala. Pogledala je sina u lice dok je izlazio iz automobila i zatim ga primila među svoje ruke. "Naći ćemo ju", rekla je odlučno.
Neil nije imao snage ništa reći, već je samo kimnuo glavom. "Gdje je ključ, Dolores?" Robert Stephens je pitao.
180
"Kod mene."
Ključ je odgovarao novoj bravi na stražnjim vratima i kad su ušli u kuhinju, Neil je pomislio, ovdje je sve započelo onda kad je Maggiena pomajka ubijena.
Kuhinja je bila pospremljena. U sudoperu nije bilo suđa. Otvorio je stroj za pranje suđa; unutra se nalazilo nekoliko šalica i tanjurića i tri ili četiri mala tanjura. "Zanima me je li sinoć vani večerala", rekao je.
"Ili si je možda samo pripravila sendvič", rekla je njegova majka. Otvorila je hladnjak i otkrila zalihe hladnih narezaka. Pokazala je na nekoliko noževa u košari za pribor za jelo u stroju za pranje suđa.
"U bloku do telefonskog imenika nema nikakve poruke", primijetio je Robert Stephens. "Znali smo da je zbog nečega zabrinuta", uzviknuo je. "Tako sam ljut na samog sebe. Dragi Bože, kamo sreće da sam ju jučer, kad sam došao ovamo, prisilio da prijeđe k nama."
Blagovaonica i dnevni boravak su također bili u najboljem redu. Neil je promatrao vazu s ružama koja se nalazila na niskom stoliću i zapitao se tko ih je poslao. Najvjerojatnije Liam Payne, zaključio je. Spomenula ga je onog dana za večerom. Neil se samo nekoliko puta imao prilike sresti s Payneom, no on bi vrlo lako mogao biti muškarac kojeg je primijetio na odlasku iz Maggiene kuće u petak na večer.
Gore, u najmanjoj su spavaćoj sobi još uvijek bili vidljivi tragovi Maggienog pokušaja da razvrsta osobne stvari njene pomajke: uredno označene vreće s odjećom, torbe, donje rublje i cipele. Spavaća soba koju je na početku koristila izgledala je isto kao i kad su došli promijeniti brave.
Ušli su u veliku spavaću sobu. "Čini mi se kao da je Maggie ovdje namjeravala prespavati sinoć", primijetio je Robert Stephens pokazavši na pripremljen krevet.
Bez riječi, Neil se uputio na gornji kat u atelje. Svjetlo koje je jučer na večer primijetio, dok je u autu čekao Maggie, još uvijek je gorjelo usmjereno prema slici na panou iznad uskog radnog stola. Neil se prisjetio da iste slike nije bilo u nedjelju na večer.
Zakoračio je sobom i zatim stao. Naježio se.
Na uskom radnom stolu, u sjeni stolne lampe, zamijetio je dva metalna zvona.
I baš kao što je znao da iza noći slijedi dan, znao je da je ta dva zvona Earl Bateman upotrijebio za vrijeme svog zloglasnog predavanja u Latham Manoru - zvona koja je spremio kako ih više nikada ne bi vidio.
Ruka ju je boljela i bila je prekrivena zemljom. Nastavila je pomicati uže, smireno, naprijed-natrag, nadajući se da će na taj način uspjeti
181
zadržati cijev otvorenu, ali joj se činilo da sve manje zemlje pada kroz otvor za disanje. I voda se prestala slijevati.
Više nije mogla čuti udarce kišnih kapi. Je li zahladilo, ili je vlaga u lijesu bila toliko ledena? zapitala se.
Ali njoj je u stvari bilo toplo, počela je gorjeti. Dobivam groznicu, pomislila je bunovno.
Osjetila je da gubi svijest. Cijev za zrak je zatvorena, pomislila je. Mislim da nije ostalo puno kisika.
"Jedan ... dva ... tri ... četiri ... "
Sada je počela glasno šaputati brojeve pokušavajući se održati budnom kako bi ponovo mogla dozivati pomoć kad nabroji do petsto.
Nema veze što postoji mogućnost da će se vratiti. Što još može učiniti? Što mu je još preostalo?
Ruku je i dalje stezala i opuštala.
"Stegni ruku u šaku", rekla je glasno. "U redu, opusti ju." To su joj rekle medicinske sestre dok je bila mala kad su joj vadili krv. "Tako će ti odmah biti bolje, Maggie", rekle su joj.
Nakon što je Nuala počela živjeti s njima, prestala se bojati igle. Nuala je iz toga napravila igru -"Prvo ćemo se toga riješiti, a onda idemo u kino", rekla bi joj.
Maggie se sjetila svoje torbe s fotografskom opremom. Što li je učinio s njom? Njenim fotoaparatima? Oni su joj bili poput prijatelja. S njima je planirala snimiti još mnogo fotografija. Imala je toliko ideja koje je željela iskušati. Postojalo je toliko toga što je još željela snimiti.
"Sto i pedeset ... sto pedeset i jedan ... "
Znala je da je Neil one večeri u kinu sjedio iza nje. Nekoliko se puta zakašljao. Njegov je kašalj bio neobičan i suh i odmah ga je prepoznala. Znala je da ju je vidio, da je vidio koliko je nesretna.
To je bio moj mali test, pomislila je. Ako me voliš, znat ćeš da te trebam - to je bila misao koju je žudila da čuje i da na njoj zasnuje svoje postupke.
Ali kad je film završio i kad su se svjetla upalila, nije ga više bilo.
"Pružit ću ti još jednu šansu, Neil", sada je glasno rekla. "Ako me voliš, znat ćeš da te trebam i pronaći ćeš me."
"Četiristo devedeset i devet, petsto!"
Ponovo je počela dozivati pomoć. Ovaj je put vikala sve dok ju grlo nije zaboljelo. Više nije imalo smisla štediti glas, odlučila je. Nije više imala vremena.
Odlučno je ponovo počela brojati. `:ledan ... dva ... tri ... " Njena se ruka pomicala u ritmu brojanja: stegni ... opusti ... Svakim se, i najsitnijim dijelićem svog tijela borila protiv sna.
Znala je da se, ako zaspi, više nikada neće probuditi.

13 Re: Mary Higgins Clark - Mjesečina donosi spas taj Sre Feb 15, 2012 6:36 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Kad se njegov otac uputio u prizemlje kako bi nazvao policiju, Neil je na trenutak oklijevao promatrajući fotografiju koja je visila na panou.
Na poleđini je pisalo: "Proslava rođendana vlastelina Moorea. 20. rujan. Earl Moore Bateman - Nuala Moore - Liam Moore Payne."
Neil je promatrao Batemanovo lice. Lice lažljivca, ogorčeno je pomislio. Posljednji čovjek koji je vidio Maggie živu. Zapanjen onim što mu je njegova podsvijest govorila, sliku je položio pokraj zvona i pohitao za ocem.
"Narednik Brower je pri telefonu", Robert Stephens je rekao. "Želi razgovarati s tobom. Rekao sam mu za zvona."
Brower je odmah prešao na stvar. "Ako su ta dva zvona zapravo ona za koja Bateman tvrdi da su zaključana u skladištu muzeja, možemo ga privesti zbog ispitivanja. Ali problem je u tome što zna dovoljno i što će odbiti odgovarati na pitanja. Nazvat će svog odvjetnika i sve će biti odgođeno. Najbolje bi bilo da se suočimo s njim i pokažemo mu zvona te se nadamo da će, iznenađen, nešto reći. Kad smo s njim o tome jutros razgovarali, poludio je."
"Želim biti s vama u trenutku kad mu pokažete zvona", rekao je Neil.
"Policijska patrola nadgleda muzej. Ako se Bateman nekamo uputi, pratit će ga."
"Stižemo", rekao je Neil i dodao: "Samo malo naredniče, koliko sam shvatio ispitivali ste nekakve klince. Jeste li išta saznali od njih?"
U glasu narednika Browera je zamijetio oklijevanje prije nego je odgovorio: "Nešto u što nisam siguran da mogu povjerovati. Ali o tome ćemo razgovarati kad se vidimo."
"Želim to čuti odmah", Neil je zahtijevao.
"Ali onda morate razumijeti da tu priču nećemo nužno shvatiti ozbiljno. Jedan je od klinaca priznao da su se jučer na večer nalazili u blizini muzeja, ili točnije da su bili preko puta ceste. U deset sati, taj klinac tvrdi da je vidio dva vozila - mrtvačka kola koja je pratio automobil - kako izlaze s parkirališta."
"Kakav auto?" Neil je upitao.
"Mali nije siguran, ali se kune da je crne boje."
"Smiri se, Earl", Liam Moore Payne je ponovio već deseti put u sat vremena.
"Ne, neću se smiriti. Znam koliko je ova obitelj ismijavala Batemanove, a pogotovo mene."
183
"Nitko nije tebe ismijavao, Earl", Liam je rekao nježno. Sjedili su u uredu muzeja. Bilo je skoro pet sati i staromodni je svijećnjak bacao sivkasti sjaj po sobi.
"Slušaj", Liam je rekao, "potrebno ti je piće." "Hoćeš reći da tebi treba piće."
Bez riječi, Liam je ustao, otišao do ormarića koji se nalazio iznad sudopera, izvadio bocu scotcha i čaše i onda led i limun iz hladnjaka.
"Dupli scotch s ledom stiže za obojicu", rekao je.
Smiren, Earl je pričekao sve dok se piće nije našlo ispred njega i zatim rekao: "Drago mi je da si navratio, Liame."
"Kad si me nazvao, odmah sam znao da si jako uzrujan. I, naravno, ja sam još i više uzrujan zbog Maggienog nestanka." Zastao je. "Earl, preko godinu dana smo povremeno izlazili. Znaš, kad bih se našao u New Yorku, nazvao bih ju i izašli bismo na večeru. Ali one večeri u restoranu Four Seasons, kad sam otkrio da je otišla a da mi se nije javila, nešto se dogodilo."
"Dogodilo se da nisi obraćao pažnju na nju zato što si bio suviše zabavljen razgovorima s rođacima."
"Ne, shvatio sam da sam bio budala i da mi je kojim slučajem rekla da se nosim k vragu, dopuzao bih na koljenima i molio ju za oprost. Ali osim toga što sam shvatio koliko mi Maggie znači, zbog one večeri postoji nada u meni da je možda s njom sve u redu." "Što ti to znači?"
"Činjenica je da je otišla sa zabave a da nije niti jednu riječ rekla, a sada je bila uznemirena. Sam Bog zna da ima toliko razloga da bude izvan sebe otkad je stigla u Newport. Možda joj je jednostavno trebalo da se makne odavde."
"Ti si, čini se, zaboravio da su pronašli njen auto napušten." "Možda se jednostavno ukrcala na vlak ili avion, a auto ostavila negdje parkiran, a netko ga je ukrao. Možda su ga klinci ukrali kako bi se provozali."
"Nemoj mi samo spominjati te klince", rekao je Earl. "Moja je teorija da se radi o istim klincima, maloljetnim delikventima, koji su me sinoć pokrali."
Prodoran zvuk zvona je preplašio obojicu. Earl Bateman je odgovorio bratiću na pitanje koje mu nije postavio: "Ne očekujem nikog", rekao je i zatim se srdačno nasmijao. "Ali onda, možda je došla policija kako bi me izvijestila da su pronašli lijes."
Neil i njegov otac su se pridružili naredniku Broweru na parkiralištu muzeja. Narednik je upozorio Neila da pripazi što govori i da ispitivanje prepusti policiji. Zvona iz Maggiene kuće su stavili u kutiju od cipela koju je detektiv Haggerty nosio pod rukom.
Kad ih je Earl uveo u ured muzeja, Neil je ostao zapanjen ugledavši Liama Paynea. Odjednom se osjetivši neugodno zbog prisustva suparnika, pozdravio ga je usiljeno premda se uspio utješiti činjenicom da niti on, a ni Earl Bateman nisu znali za njegov odnos s Maggie.
184
Njega su i njegovog oca jednostavno predstavili kao zabrinute prijatelje iz New Yorka.
Bateman i Payne su otišli po stolice za goste. Uzeli su ih iz prizora pogreba u prednjoj prostoriji. Kad su se vratili, na Batemanovom se licu jasno moglo vidjeti da nije baš najsretniji zbog njihovog dolaska. Viknuo je na svog bratića: "Liame, tvoje su cipele blatnjave, a ovo je jako skup sag. Sada ću morati, prije nego odem, usisati cijelu sobu."
Zatim se iznenada okrenuo prema detektivima. "Jeste li saznali nešto o ukradenom lijesu?" upitao ih je.
"Ne, nismo, profesore Bateman," rekao je Brower, "ali imamo novosti o nekim predmetima za koje vjerujemo da pripadaju vama."
"Pa to je smiješno. Ništa drugo ne nedostaje osim odra", rekao je. "Provjerio sam. Jedino me zanima lijes. Nemate pojma što sam sve planirao s njime. Spomenuo sam vam izložbu na otvorenom. Lijes je trebao biti dio izložbe i to najvažniji. Čak sam naručio lutku konja s crnim perjem i dao izraditi kopiju pogrebnih kola koje su viktorijanci koristili. Izložba će biti izvrsna."
"Earl, smiri se", Liam Payne mu je rekao umirujućim glasom i zatim se okrenuo prema Broweru. "Naredniče, jeste li saznali što o Maggie Holloway?"
"Ne, nažalost nismo", Brower mu je odgovorio.
"Jeste li možda razmotrili mogućnost da je Maggie jednostavno osjetila potrebu da pobjegne od užasnog pritiska kojem je izložena već tjedan i pol dana?"
Neil je mrgodno pogledao Liama. "Ti uopće ne poznaješ Maggie", rekao je. "Ona ne bježi od problema, već se suočava s njima."
Brower nije obraćao pažnju na ono što su dvojica suparnika govorila, već se obratio Batemanu. "Profesore, u ovom trenutku jednostavno pokušavamo razjasniti nekoliko sitnica. Od vas ne zahtijevamo da odgovorite na pitanja koja ćemo vam postaviti. Nadam se da to razumijete?"
"Zašto bih odbio odgovoriti na vaša pitanja? Nemam što kriti»
"U redu. Koliko sam razumio, zvona, koja ste dali izraditi za predavanje o viktorijancima koji su se užasavali pomisli da živi budu pokopani, vi ste spremili. Je li to istina?"
Na Batemanovom se licu jasno nazirala ljutnja. "Jednostavno ne želim ponovo razgovarati o incidentu u Latham Manoru", rekao je otresito. "To sam vam već rekao."
"Razumijem vas, ali molio bih vas da mi odgovorite na pitanje."
"Da, zvona sam spremio na sigurno. Da, tako je."
Brower se okrenuo prema Haggertyju i pokazao mu da otvori kutiju. "Profesore, gospodin Stephens je ova zvona pronašao u kući Maggie Holloway. Jesu li slična vašima?"
185
Bateman je problijedio. Uzeo je jedno zvono i nekoliko ga trenutaka promatrao. "Pa ta je žena kradljivica!" eksplodirao je. "Mora da se vratila u muzej na večer i ukrala ova zvona."
Skočio je, otrčao hodnikom i uz stepenice, a ostali su krenuli za njim. Na trećem katu je otvorio vrata skladišta i otrčao prema polici na desnom zidu. Ispružio se i uhvatio kutiju koja se zaglavila između druge dvije i izvukao ju.
"Prelagana je. To već sada mogu reći", promrmljao je. "Nekoliko ih nedostaje." Pretražio je kutiju sve dok nije ispipao sve što se nalazilo u njoj.
Okrenuo se zatim prema petorici muškaraca koji su stajali iza njega, njegovo je lice poplavilo, a oči su sijevale. Rekao je: "Unutra se nalazi samo pet zvona. Sedam ih nedostaje! Ona ih je žena najvjerojatnije ukrala. Nije čudo da je jučer neprestano o njima govorila."
Neil je odmahnuo glavom u nevjerici. Ovaj je čovjek lud, rekao je samom sebi. On zaista vjeruje u ono što govori. "Profesore Bateman, moram vas zamoliti da s nama pođete u policijsku stanicu", rekao je Brower službeno. "Moram vam reći da ste od ovog trenutka osumnjičeni za nestanak Maggie Hollway. Imate pravo ništa ne reći -"
"Možete zaboraviti na svoje prokleto Miranda upozorenje", Earl je viknuo. "Maggie Holloway se ušuljala ovamo, ukrala moja zvona - i možda lijes - a vi mene krivite? Pa to je nevjerojatno! Mislim da biste trebali potražiti osobu koja joj je pomogla. Ona sama ovo ne bi mogla učiniti."
Neil je zgrabio Batemanov kaput. "Ušuti", viknuo je. "Znaš vrlo dobro da Maggie nije krivac za sve ovo. Gdje god da je pronašla ona dva zvona koja je držala kod kuće, mora da su joj bila jako važna. A meni duguješ objašnjenje. Neki su klinci vidjeli mrtvačka kola i Maggien automobil kako odlaze s parkirališta jučer na večer u deset sati. Koja si ti vozio."
"Neil, tiho", naredio je Brower.
Neil je primijetio bijes koji je sijevao iz narednika Browera, a Robert Stephens ga je uhvatio i odmaknuo od Earla Batemana.
Baš me briga, pomislio je. Ovo nije trenutak da mazimo i pazimo ovog lažljivca.
"Mislite na moja mrtvačka kola!" upitao je Bateman. "Pa to je nevjerojatno. Ona su u garaži."
Još hitrije nego što se uspeo stepenicama, Bateman je odjurio dolje, ravno u garažu. Otvorio je vrata i utrčao unutra, a ostali su muškarci stigli odmah iza njega.
"Netko ih je upotrijebio", uzviknuo je kad je provirio unutra kroz prozor. "Pogledajte, sag je prekriven zemljom."
Neil je želio za vrat uhvatiti tog čovjeka i na silu iznuditi istinu. Kako mu je uspjelo nagovoriti Maggie da ga prati? Da prati mrtvačka kola? Ili je možda netko drugi vozio njen auto?
186
Liam Payne je uhvatio ruku svog bratića. "Earl, sve će biti u redu. Ja ću š tobom poći u policiju. Nazvat ću odvjetnika."
Neil i njegov otac su odbili otići kući. Sjedili su u čekaonici policijske stanice. S vremena na vrijeme detektiv Haggerty bi im se pridružio. "Odbio je odvjetnika; odgovara na sva pitanja. Uporno tvrdi da je jučer na večer bio u Providenceu i da to može potvrditi telefonskim pozivima koje je obavio tijekom večeri u svom stanu. U ovom ga trenutku ne možemo zadržati."
"Ali znamo da je on nešto učinio s Maggie", pobunio se Neil. "Mora nam pomoći da ju pronađemo!"
Haggerty je odmahnuo glavom. "On vam je više zabrinut zbog lijesa i zemlje u mrtvačkim kolima, nego za Maggie Holloway. Tvrdi da je Maggie s nekim došla u muzej i ukrala zvona i lijes. Dovela je nekog sa sobom tko joj je pomogao da lijes odvezu u mrtvačkim kolima. Ključ od mrtvačkih kola visi na vidljivom mjestu u uredu. Za nekoliko će ga minuta njegov bratić odvesti natrag u muzej kako bi pokupio svoj auto."
"Ne možete ga pustiti", Neil se ponovo pobunio. "Ali ne možemo ga ni zadržati"~ rekao je Haggerty.
Detektiv je oklijevao i onda rekao: "Ovo će izaći u javnost kad-tad, a mislim da bi vas moglo zanimati. Znate da također ispitujemo i protuzakonito djelovanje u Latham Manoru zahvaljujući
odvjetniku koji je počinio samoubojstvo. Dok smo bili vani, narednik je primio poruku. Zahtijevao je da se odmah sazna tko je vlasnik Latham Manora. Pogodite tko? Nitko drugi, već Batemanov bratić, gospodin Liam Payne."
Haggerty se osvrnuo oko sebe kako bi se uvjerio da Liam Payne nije u blizini. "Pretpostavljam da je još uvijek unutra. Ustrajao je da ostane sa svojim bratićem. Pitali smo ga da li zna tko je vlasnik rezidencije. Odmah je priznao. Rekao je da je to pametna investicija. Ali, navodno, ne želi da se sazna da je on vlasnik. Kaže da bi ga, kad bi se to otkrilo, stanari nazivali i žalili se ili ga molili za usluge. Takav je odgovor logičan, zar ne?"
Bilo je skoro osam sati kad se Robert Stephens okrenuo prema svom sinu. "Hajde, Neil, najbolje bi bilo da krenemo kući", pokušavao ga je nagovoriti.
Njihov je automobil bio parkiran preko puta ceste, nasuprot policijske stanice. U trenutku kad je Stephens okrenuo ključ kako bi upalio auto, zazvonio je telefon. Javio se Neil.
Nazvala ih je Dolores Stephens. Ona se vratila kući nakon što su njih dvojica otišli u muzej. "Ima li kakvih novosti u vezi Maggie?" upitala je.
"Ne, mama. Uskoro ćemo doći kući, pretpostavljam."
"Neil, maloprije me nazvala gospođa Sarah Cushing. Rekla je da njena mama, gospođa Bainbridge, živi u Latham Manoru i da ste s njom danas razgovarali."
187
"To je točno", rekao je Neil.
"Majka gospođe Cushing se sjetila nečega što bi moglo biti važno i odmah je nazvala svoju kćerku koja je potražila naš broj telefona kako bi stupila s vama u vezu. Gospođa Bainbridge je rekla da je Maggie spomenula nekakvo zvono koje je pronašla na grobu svoje pomajke. Sjetila se da ju je pitala je li takvo zvono na grobu neka vrsta običaja. Gospođa Bainbridge je maloprije zaključila da je Maggie onda zapravo govorila o viktorijanskim zvonima profesora Batemana. Ni sama ne znam što sve to znači, ali htjela sam vas odmah obavijestiti", rekla je. "Vidimo se uskoro."
Neil je ocu prenio detalje poruke koju je primila Dolores Stephens. "Što misliš o svemu?" Robert Stephens je upitao u trenutku kad je pokrenuo auto.
"Čekaj malo, tata. Zaustavi auto", Neil je rekao uzbuđeno. "Što mislim o tome? Svašta. Zvona koja smo pronašli u Maggienoj kući su se najvjerojatnije nalazila na grobu njene maćehe i možda na još nečijem grobu, najvjerojatnije na grobu jedne od žena iz rezidencije. Ne razumijem zašto bi inače postavila to pitanje. Ako se na večer zaista vratila u muzej, u što ne vjerujem, mislim da je to učinila kako bi provjerila jesu li sva zvona u skladištu muzeja kako je Earl Bateman tvrdio."
"Evo ih", Robert Stephens je promrmljao u trenutku kad su Earl Bateman i Liam Payne izašli iz policijske stanice. Promatrali su ih dok su dvojica muškaraca ušla u Payneov Jaguar i nekoliko minuta sjedila i razgovarala.
Kiša je prestala padati i pun je mjesec osvijetlio već dobro osvjetljeno područje oko stanice.
"Payne se danas najvjerojatnije vozio malim i blatnjavim ulicama na putu iz Bostona", primijetio je Robert Stephens. "Pogledaj mu auto i gume. A i njegove su cipele poprilično blatnjave. Čuo si da je Bateman zbog toga viknuo na njega. Osim toga, zaista sam se iznenadio kad sam čuo da je on vlasnik rezidencije. U tom momku postoji nešto što mi se uopće ne sviđa. Je li Maggie ozbiljno izlazila s njim?"
"Ne vjerujem", Neil je ravnodušno odgovorio. "Ni meni se ne sviđa, ali očito je da je jako uspješan. Ona rezidencija vrijedi cijelo bogatstvo. A provjerio sam i njegova ulaganja. Sada ima svoju tvrtku i bio je toliko lukav da je sa sobom povukao neke od najboljih klijenata Randolpha & Marshalla."
"Randolph & Marshall.", njegov je otac ponovio. "Zar to nije tvrtka u kojoj je, kako nam je doktor Lane rekao, njegova supruga nekoć radila?"
"Što si rekao?" Neil je zahtijevao.
"Čuo si me. Rekao sam da je supruga doktora Lanea nekoć radila u Randolph & Marshallu."
188
"Dakle to me je svo ovo vrijeme kopkalo!" Neil je uzviknuo. "Zar nisi povezao? Liam Payne je povezan sa svime. On je vlasnik rezidencije. On je najvjerojatnije odlučio da doktor Lane dobije mjesto direktora. Doug Hansen je također radio u Randolph & Marshallu, ali vrlo kratko. Svoje je poslovanje organizirao tako da svaka transakcija ide preko zavoda za međusobno plaćanje. Danas sam ti rekao da Hansen vjerojatno djeluje iz drugog ureda. Osim toga, rekao sam ti da je Hansen isuviše glup da bi smislio takve planove za prevaru onih žena. On je samo marioneta. Netko cijelu igru vodi iz pozadine. Hm, možda je ta osoba Liam Moore Payne."
"Ali, čini mi se da se sve baš ne poklapa", Robert Stephens se pobunio. "Ako je Payne vlasnik rezidencije, do podataka je mogao doći a da pritom u cijelu igru ne uvlači Hansena ili Hansenovu ujnu, Janice Norton."
"Ali puno je sigurnije da cijelu igru odigra iza kulisa", naglasio je Neil. "Tako Hansen postaje žrtveno janje ako nešto krene po zlu. Zar ne vidiš, tata? Laura Arlington i Cora Gebhart su čekale da im se prihvate molbe. Ne samo da je zarađivao na prodaji apartmana, već je varao i ljude koji još nisu ni uselili u rezidenciju."
"Jasno je da Bateman koristi Paynea kao rame za plakanje", nastavio je Neil. "Da se Bateman uzrujao zato što se Maggie raspitivala o ispadu u Latham Manoru, naravno da bi sve odmah ispričao Payneu."
"Možda. Ali još uvijek mi nije jasno što mi pokušavaš reći?" "Pokušavam ti reći da Payne stoji iza svega. On je vlasnik Latham Manora, ali to drži u tajnosti. Žene umiru u okolnostima koje se ne doimaju neobičnim, ali ipak razmisli koliko ih je u posljednje vrijeme umrlo i o tome koliko su njihove smrti bile slične - sve su bile usamljene, nisu imale bliske obitelji koja bi se brinula o njima - i sve odmah postaje sumnjivo. A tko profitira tim smrtima? Latham Manor putem preprodaje ispražnjenih apartmana."
"Hoćeš li reći da je Liam Payne ubio sve te žene?" Robert Stephens je upitao sina.
"To još uvjek ne znam", njegov je sin odgovorio. "Policija sumnja da su doktor Lane i ili sestra Markey imali veze s njihovim smrtima, ali kad sam razgovarao s gospođom Bainbridge, naglasila je da je Lane dobar čovjek i da je sestra Markey zapravo dobra medicinska sestra. I mislim da zna što govori. Pronicljiva je. Ne, ne znam tko je ubio sve te žene, ali mislim da je Maggie došla do istog zaključka u vezi njihovih smrti i da se isuviše približila ubojici."
"Ali kako se u sve to uklapaju zvona? I Bateman? Ne razumijem", Robert Stephens je rekao.
"Zvona? Tko zna? Možda je to način na koji ubojica označava rezultat. Postoji mogućnost da je Maggie, ako je pronašla ta zvona i ako je pročitala osmrtnice onih žena, polako otkrivala što se doista događa. A zvona su možda znak da su sve te žene ubijene." Neil je zastao. "A što
189
se tiče Batemana, on mi djeluje kao pravi čudak i mislim da nije sposoban sve ovo smisliti. Ne, mislim da sa svime ima veze gospodin Liam Payne. Čuo si ga kad je na onako glup način objasnio Maggien nestanak." Neil je zarežao. "Kladim se da zna gdje je Maggie i da pokušava usporiti istragu."
Primijetivši da je Payne upalio auto, Robert Stephens se okrenuo prema svom sinu. "Pretpostavljam da želiš da ga pratimo", rekao je.
"Naravno. Želim otkriti kamo Payne ide", rekao je Neil i zatim u sebi izgovorio svoju molitvu: Molim te, molim te, Bože, neka me Payne odvede k Maggie.
Doktor William Lane je u Latham Manoru večerao s nekima od stanara rezidencije. Opravdao je izostanak Odile rekavši da joj je bilo preteško oprostiti se s dragim prijateljima. A što se tiče njega, bez obzira na to što se odriče nečega što mu je predstavljalo ugodno iskustvo, bio je uvjeren da je tu jednostavno kraj i da nema povratka.
"Želio bih reći da se ovakvo narušavanje intime više neće ponoviti", obećao je misleći pritom na Janice Norton koja je odavala povjerljive informacije.
Letitia Bainbridge je prihvatila poziv da večera za istim stolom s doktorom. "Jesam li dobro razumjela da sestra Markey ulaže žalbu zbog nedostaka etičkog ponašanja i da je u njoj navela da vi jednostavno stojite postrance i dopuštate da ljudi umiru?" upitala je.
"Tako sam čuo. Ali to nije istina, naravno."
"A što o svemu ovome misli vaša supruga?" gospođa Bainbridge je nastavila.
"Ponovit ću još jednom da je zaista pogođena. Sestru Markey je smatrala dobrom prijateljicom." Stvarno si ispala budala, Odile, nastavio je u sebi.
Njegov oproštajni govor je bio predivan i jezgrovit. "Ponekad je najbolje da se drugim ljudima prepusti kruna. Uvijek sam davao sve od sebe. Ako sam zbog bilo čega kriv, onda sam kriv zato što sam vjerovao prevarantu, ali nisam kriv zbog nemara."
Za kratke šetnje od rezidencije do kuće u kojoj je stanovao, doktor Lane je odlučio: "Ne znam što će se sada dogoditi, ali znam da ću sljedeći posao koji budem radio, dobiti zahvaljujući sebi."
Što god da se desi, odlučio je da više niti jedan jedini dan neće provesti s Odile.
Kad se uputio na drugi kat, vrata spavaće sobe su bila otvorena, a Odile je bila pri telefonu očito bijesno vičući u telefonsku sekretaricu. "Ne možeš mi to napraviti! Ne možeš me odbaciti samo tako! Nazovi
190
me! Moraš se pobrinuti za mene! Obećao si mi!" I zatim je tresnula slušalicu na telefon.
"S kim to razgovaraš, draga?" Lane je stajao na pragu. "Možda s misterioznim dobročiniteljem koji mi je dao ovaj posao? Nemoj ga ili nju više gnjaviti u moje ime. Što god odlučim učiniti, neće mi trebati tvoja pomoć."
Odile je podigla glavu. Njene su oči bile pune suza. "Williame, ne misliš valjda to?"
"Nažalost, da." Promatrao je njeno lice. "Vidim da si stvarno preplašena, jesam li u pravu? Zanima me zašto. Uvijek sam sumnjao da se u tvojoj, naizgled šupljoj glavi, nešto drugo dešava."
"Ne želim čuti što", nastavio je u trenutku kad je otvorio ormar i izvadio torbu. "Ali ipak ne mogu reći da nisam znatiželjan. Nakon mojeg malog ispada sinoć, bio sam mamuran. Ali kad mi se glava razbistrila, počeo sam razmišljati i sam sam obavio nekoliko telefonskih razgovora."
Okrenuo se prema svojoj ženi. "Sinoć nisi ostala na večeri u Bostonu, Odile. Ne znam kamo si otišla, ali znam da su ti cipele jako blatnjave."
Više nije mogla brojati. Sve to nije imalo nikakvog smisla. Ne odustaj, Maggie je govorila samoj sebi, pokušaj se natjerati da ostaneš prisebna. Tako se lako prepustiti. Tako je lako sklopiti oči i pobjeći od ovoga što ti se događa.
Slika koju joj je Earl dao - izraz na Liamovom licu - namješteni osmijeh, proračunata iskrenost, izvježbana toplina.
Trebala je odmah otkriti da je neobično to što joj je odjednom počeo poklanjati toliku pažnju. Na njega više nalikuje ponašnje kao one večeri na zabavi kad ju je ostavio da se snalazi potpuno sama.
Ponovo se sjetila prošle noći, glasa. Odile Lane se prepirala s Liamom. Čula ih je.
Odile je bila prestrašena. "Ne mogu više", jecala je. "Ti si lud! Obećao si da ćeš prodati mjesto i da ćemo otići odavde. Na vrijeme sam te upozorila da Maggie Holloway postavlja previše osjetljivih pitanja."
Tako jasno. Na trenutak tako jasno.
Šaku više nije mogla stezati. Došlo je vrijeme da još jednom pokuša dozvati pomoć.
Ali njen je glas sada bio samo šapat. Nitko ju neće čuti. Stegni ... opusti ... ubrzano diši, podsjetila se.
Ali njene su se misli neprestano vraćale na isto, na prvu molitvu koju je još u djetinjstvu naučila: "Došlo je vrijeme da se prepustim snu ..."
191
"Mogao si mi barem reći da si vlasnik Latham Manora", Earl Bateman je optužujućim glasom rekao bratiću. "Ja tebi sve govorim. Zašto imaš toliko tajni?"
"Ali to je samo investicija, Earl", Liam je rekao umirujućim glasom. "Ništa više. Ništa ne znam o dnevnim aktivnostima u rezidenciji."
Ušao je na parkiralište muzeja i zaustavio se pokraj Earlovog auta. "Earl, pođi kući i dobro se naspavaj. Potreban ti je odmor." "A kamo ideš ti?"
"Vraćam se u Boston. Zašto?"
"Jesi li dojurio danas ovamo samo kako bi me vidio?" Earl je pitao još uvijek ljut.
"Došao sam zato što si jako uzrujan i zato što sam zabrinut za Maggie Holloway. Ali sada, kao što sam ti rekao, ne brinem se više zbog nje. Pretpostavljam da će se vrlo brzo pojaviti."
Earl je otvorio vrata automobila kako bi izašao i onda zastao: "Liame, ti si znao gdje držim ključ od muzeja i ključ od mrtvačkih kola, zar ne?" upitao ga je.
"Na što ciljaš?"
"Ni na što, samo sam želio provjeriti jesi li ikome rekao gdje ih čuvam."
"Ne, nisam. Hajde, Earl. Umoran si. Pođi kući tako da i ja mogu krenuti svojim putem."
Earl je izašao iz auta i zalupio vratima.
Liam Moore Payne je odmah napustio parkiralište. Nije primijetio da je za njim krenuo još jedan automobil i da ga je pratio na pristojnoj udaljenosti.
Sve polako izlazi na vidjelo, ljutito je pomislio. Znali su da sam vlasnik rezidencije. Earl je također počeo sumnjati da sam ja sinoć bio u muzeju. Tijela će biti podvrgnuta obdukciji i otkrit će da su žene uzimale krive lijekove. Ako budem imao sreće, za sve će okriviti doktora Lanea, ali Odile je na rubu sloma. Iz nje će za čas iznuditi priznanje. I Hansen? On je spreman sve učiniti samo kako bi spasio vlastitu kožu.
Znači preostajem ja, pomislio je Liam. Toliko sam se trudio ni za što! Sanjao sam da ću postati novi vlastelin Moore, moćan i bogat, ali to se neće ostvariti. Nakon svih rizika koje sam prihvatio - posudivši dionice od svojih klijenata; otkrivajući sve načine na koje je vlastelin Moore došao do novca - postao sam, na kraju, samo još jedan Moore koji nije uspio. Dozvolio sam da mi sve izmakne.
A i Earl, ona opsjednuta budala, bogat je, užasno bogat.
Ali koliko god da je čudan, nije glup. Ubrzo će zbrojiti dva i dva i odmah će znati gdje da potraži lijes.
Hm, čak i ako sve otkrije, pomislio je Liam, neće pronaći Maggie živu.
192
Njeno vrijeme polako istječe, u to sam siguran.
Narednik Brower i detektiv Haggerty su baš namjeravali otiči
kući kad ih je nazvao Earl Bateman.
"Svi me mrze", započeo je. "Obožavaju ismijavati obiteljski posao Batemanovih, ismijavati moja predavanja - ali ispod svega stoji samo ljubomora. Ljubomorni su na nas zato što smo imućni. Imućni smo već generacijama, puno prije nego što je prvi vlastelin Moore ugledao prvi prljavi dolar."
"Možete li prijeći na stvar, profesore?" upitao ga je Brower. "Što želite?"
"Želim da se nađemo na komadu zemlje gdje sam isplanirao postaviti izložbu na otvorenom. Imam osjećaj da su se moj rođak Liam i Maggie Holloway zajedno našalili sa mnom. Kladim se da su uzeli moj lijes i odnijeli ga u jednu od otvorenih raka ondje i jednostavno ga ostavili. Želim biti s vama kad ga pronađete. Krećem odmah."
Narednik je zgrabio olovku. "Gdje se točno nalazi taj komad zemlje koji ste zamislili kao izložbeni prostor, profesore?"
Kad je spustio slušalicu, Brower je rekao Haggertyju: "Mislim da gubi razum, ali također se ne bih začudio da ondje pronađemo tijelo Maggie Holloway."
"Neil, pogledaj ono!"
Vozili su se uskom i blatnjavom cestom. Pratili su Jaguar. Kad su skrenuli s glavne ceste, Neil je isključio svjetla na automobilu nadajući se da Liam Payne neće otkriti da ga prate. Jaguar je sada skrenuo lijevo, a svjetla su automobila osvijetlila znak koji je Robert Stephens pokušao pročitati.
"Batemanov muzej pogrebnih običaja na otvorenom", pročitao je. "Znači o tome je Earl Bateman govorio kad je rekao da će lijes koji je nestao biti Jezgra važne izložbe. Misliš li da je ovdje?"
Neil nije odgovorio. U sebi je osjećao strah toliko jak da mu se činilo kao da će eksplodirati. Lijes. Mrtvačka kola. Groblje. Ako je Liam Payne određivao koji će stanovnici rezidencije biti umoreni i ako je on stavio simbolična zvona na njihove grobove, što bi bio u stanju učiniti osobi koja je polako otkrivala njegov podmukao plan?
Pretpostavimo da je i on jučer na večer bio u muzeju i otkrio kako je i Maggie ondje?
On i još netko, pomislio je Neil. Jedna je osoba vozila Maggien automobil, a druga mrtvačka kola.
193
Jesu li ju ubili i zatim ju iznijeli u onom lijesu? Oh, Bože, ne, ne, molim te!
"Neil, mislim da nas je primijetio. Okrenuo se i vraća se natrag."
Neil je na brzinu donio odluku. "Tata, ti ga prati. Nazovi policiju, a ja ću ostati ovdje."
I prije nego je njegov otac uspio išta reći, Neil je iskočio iz automobila.
Jaguar je prošao pokraj njih. "Kreni", Neil je viknuo. "Idi!" Robert Stephens se na brzinu polukružno okrenuo i pritisnuo gas.
Neil je počeo trčati. Osjećao je da mora pohitati. Osjećao je toliko jako da mora brzo djelovati da ga je svaki živac njegovog tijela gurao naprijed prema gradilištu.
Mjesečina je osvjetljavala blatnjavu i bagerom iskopanu zemlju. Mogao je vidjeti srušeno drveće, očišćeno žbunje, označene staze. I grobovi su bili iskopani. Razbacane, jame su zijevale prema njemu. Naizgled se činilo da su iskopane bez ikakvog reda, a pokraj njih su se nalazile hrpe gline.
Očišćeno je područje djelovalo ogromno. Pružalo se izvan njegovog vidnog polja. Je li Maggie ovdje? Je li Payne toliko lud da ju je zakopao u jedan od ovih otvorenih grobova i zatim ju pokrio zemljom?
Da, on jest toliko lud.
Neil je počeo vrludati zemljištem i dozivati Maggie. Kod jednog se otvorenog groba poskliznuo i upao u njega i izgubio dragocjene minute dok se iskobeljao van. Ali i dok je bio unutra, dozivao je: "Maggie ... Maggie ... Maggie ..."
Sanja li? Maggie se prisilila da otvori oči. Bila je jako umorna. Toliko je pokušavala da je sada samo željela sklopiti oči.
Ruku više nije mogla pomicati. Bila je ukočena i natečena. Više nije mogla vikati, ali to ionako više nije bilo važno. Nikoga nije bilo u blizini da ju čuje.
Maggie ... Maggie ... Maggie ...
Učinilo joj se da je čula svoje ime. Učinilo joj se da čuje Neilov glas. Ali, prekasno je.
Pokušala se odazvati, ali više nije imala glasa. Preostalo joj je još samo nešto što je mogla učiniti. Bez obzira na bol koju je osjećala, prstima je primila lijevu ruku i povlačila je gore-dolje, gore-dolje ...
Učinilo joj se kao da se uže pomiče. Pretpostavila je da se i zvono miče.
Maggie ... Maggie ... Maggie ...
Još jednom je čula kako doziva njeno ime, ali tiše i jako daleko ...
Neil je počeo jecati. Ovdje je! Maggie je ovdje! Bio je siguran u to! Osjećao je njeno prisustvo. Ali gdje? Gdje je? Je li zakasnio? Pretražio je gotovo cijeli dio zemljišta koji je bio iskopan bagerom. Mogla bi biti zakopana ispod bilo koje od ovih gomila zemlje. A da ih pretraži, potrebni su mu strojevi. Bilo ih je toliko.
Vrijeme je isticalo. I njoj. Osjećao je to. "Maggie ... Maggie ..."
Zastao je i očajnički se osvrnuo oko sebe. Iznenada je primijetio nešto.
194
Noć je bila mirna. Nije bilo niti daška vjetra koji bi otpuhao list. Ali na kraju zemljišta, gotovo sakriveno velikom gomilom zemlje, nešto je na mjesečini sjajilo. I kretalo se.
Zvono. Kreće se naprijed-natrag. Netko je pokušavao poslati signal iz groba. Maggie!
Trčao je, preskakao otvorene rake i stigao do zvona. Otkrio je da je povezano s cijevi čiji je vrh bio gotovo zatvoren zemljom. Rukama je počeo otkopavati zemlju. Kopao je, kopao i jecao. Odjednom je primijetio da se zvono prestalo micati.
Narednik Brower i detektiv Haggerty su se nalazili u policijskom automobilu kad je Robert Stephens nazvao stanicu. "Naša su dva momka krenula za Jaguarom", službenik je rekao. "Ali Stephens misli da se nestala žena nalazi u muzeju na otvorenom."
"Uskoro ćemo stići onamo", rekao je Brower. "Pozovi hitnu pomoć i pojačanje. Ako budemo imali sreće, trebat će nam." Nagnuo se prema naprijed. "Uključi sirenu", naredio je.
Kad su stigli, našli su Neila koji rukama, kao lopatama, iskopava vlažnu zemlju. Trenutak kasnije, Brower i Haggerty su se našli iza njega i odmah se pridružili. Svojim su snažnim rukama kopali, kopali, kopali, kopali.
Ispod površine, zemlje je bilo manje. Konačno su stigli do ulaštenog drva. Neil je skočio u rupu i grebao zemlju s poklopca lijesa i izbacivao ju van. Konačno je izvukao cijev i njome prokopao prolaz.
Spustio se na jednu stranu široke rake, zavukao prste ispod poklopca lijesa i nadljudskim ga je naporom djelomično otvorio. Pridržavao ga je i pružio ruke unutra. Uhvatio je Maggieno beživotno tijelo, izvukao ga i podigao prema rukama koje su ga iščekivale.
U trenutku kad je njeno lice okrznulo njegovo, primijetio je da se njene usne miču i čuo slabašan šapat: "Neil ... Neil ..." "Ovdje sam, ljubavi," rekao je, "i nikada te više neću ostaviti."
Pet dana kasnije, Maggie i Neil su otišli do Latham Manora kako bi se pozdravili s gospođom Bainbridge.
"Doći ćemo za Dan zahvalnosti kod Neilovih roditelja", rekla je Maggie, "ali nismo mogli otići a da se ne pozdravimo s vama." Oči Letitije Bainbridge su blistale. "Oh, Maggie, ti ne znaš koliko sam se molila da sve bude u redu s tobom."
"Mislim da znam", Maggie ju je uvjerila. "A bili ste toliko brižni da ste Neilu spomenuli zvono koje sam pronašla na Nualinom grobu, a koje mi je spasilo život."
195
"To je zaista bio ključ", Neil se složio. "To me je uvjerilo da je Liam Payne u sve na neki način umiješan. Da ga nisam pratio, ne bismo te uspjeli spasiti."
On i Maggie su sjedili do gospođe Bainbridge u njenom apartmanu. Stavio je svoju ruku na Maggienu još uvijek strahujući da će ju izgubiti. I još uvijek je proživljavao noćnu moru.
"Jesu li se svi ovdje umirili?" Maggie je upitala.
"Oh, mislim da jesu. Otporniji smo nego što izgledamo. Koliko sam shvatila, ljudi iz Prestigea su uspjeli srediti otkup rezidencije."
"Liamu Payneu će trebati više novca nego je zaradio ubijajući, da plati dobre odvjetnike i nadam se da mu ni to neće biti dovoljno", Neil je rekao: "I njegovoj djevojci, premda će ona završiti na milost i nemilost imenovanog odvjetnika. Iskreno, mislim da niti jedno, a niti drugo neće moći izbjeći kaznu za višestruko ubojstvo. Koliko sam shvatio, Odile je dobrovoljno priznala da je prema Liamovim uputama zamjenjivala lijekove."
Maggie se sjetila Nuale i Grete Shipley i drugih žena koje nije poznavala, a čije su živote Liam i Odile naprasno skratili. Ako ništa drugo, spriječila sam neka nova ubojstva, tješila se.
"I ne bi se trebali izvući, niti jedno od njih", gospođa Bainbridge je rekla oštro. "Jesu li Janice Norton i njen nećak umiješani u ubojstva?"
"Ne"; rekao je Neil. "Narednik Brower nam je rekao da vjeruje da su Hansen i Janice Norton bili umiješani u posao sa stanarima i ljudima koji su čekali na mjesto u rezidenciji. Čak ni Odile nije znala što rade. A Janice Norton nije imala pojma da njen nećak radi prema uputama Liama Paynea. Njih su optužili za prevaru, a ne ubojstvo."
"Kako je rekao narednik Brower, Odile se otvorila poput česme samo kako bi uživala u nekakvim olakšavajućim okolnostima", Maggie je trezveno rekla. "Ona i Liam su se zbližili dok je radila u bivšem poduzeću, baš u vrijeme kad je on kupovao rezidenciju. Ispričala je Liamu što se dogodilo s doktorom Laneom u staračkom domu u kojem je radio i kad joj je Liam iznio svoj plan, odmah ga je prihvatila. Doktor Lane jednostavno nije dobar liječnik i zato je bio savršen za posao direktora. Zelda Markey je poprilično usamljena osoba. Odile se s njom sprijateljila i na taj način uklonila mogućnost da ju bilo tko poveže sa smrtima."
"Uvijek je nešto razgovarala sa sestrom Markey", rekla je Letitia Bainbridge.
"I iz nje izvlačila informacije. Odile je napustila školu za medicinske sestre zato što nije mogla proći neke ispite. Čini se da su neke žene iz rezidencije izbjegle smrt samo zato što je sestra Markey bila toliko brižna prema njima. Odile tvrdi da je nagovarala Liama da se ne poigrava s lijekovima gospođe Rhinelander, ali on je bio isuviše pohlepan. Do tada je Nuala odlučila prijeći u rezidenciju, ali samo ako joj osiguraju dvosobni apartman."
196
"Je li nakon smrti Connie Rhinelander Nuala počela sumnjati?" upitala je gospođa Bainbridge.
"Da, i kad je pronašla zvono na grobu gospode Rhinelander, očito je bila sigurna da se nešto užasno događa u rezidenciji. Mora da je sestri Markey postavila neka jako škakljiva pitanja koje je ona prenijela Odile."
"A Odile je upozorila Liama", rekla je Maggie. Oh, Finnuala, pomislila je. ,
Gospođa Bainbridge je stegnula usne. "Vlastelin Moore je imao samo jednog Boga - novac. Sjećam se da mi je tata govorio da je Moore znao reći da mu je puno zanimljivije na prevaru izvući novac od ljudi, nego ga na pošten način zaraditi. Jasno je da je Liam sazdan iz istog zlobnog materijala."
"Dobro ste to rekli", složio se Neil. "Liam je bio izvrstan burzovni mešetar za klijente koje nije varao. Na sreću, i gospođa Gebhart i gospođa Arlington će moći zahtijevati povrat novca iz osobnog imetka Liama Paynea."
"I još nešto", rekla je Maggie. "Odile je uzela onaj crtež koji su Nuala i gospođa Shipley nacrtale. Jedna od sluškinja ga je vidjela i našalila se, a Odile je znala da bi on mogao navesti ljude da razmotre događaje u rezidenciji."
"Drago mi je da doktor Lane nije bio umiješan u sve ovo." Letitia Bainbridge je uzdahnula. "Oh, moram varn ovo ispričati. Jučer je stigao novi direktor. Doima se dragim, a ima i dobre preporuke. Nije šarmantan poput doktora Lanea, ali ne možemo imati sve, zar ne? Njegova je supruga prava osvježavajuća promjena nakon Odile, premda se napadno smije."
Došlo je vrijeme za odlazak. Zajedno će se voziti do New Yorka.
"Posjetit ćemo vas kad dođemo u Newport u studenom", Maggie je obećala i zatim se sagnula i poljubila gospođu Bainbridge.
"Jedva čekam!" gospođa Bainbridge je poput djeteta uzviknula i zatim uzdahnula. "Maggie, tako si lijepa i dobra i pametna. Ti si ono što bi svaka baka poželjela za svog unuka." Pogledala je Neila. "A ti budi brižan prema njoj."
"Ali on mi je spasio život", nasmijala se Maggie. "Valjda je na tome zaradio nešto bodova."
Petnaest minuta kasnije bili su spremni za povratak u New York. Njen je Volvo bio krcat. Zaključala je kuću i na tren ostala stajati prisjetivši se one noći prije dva tjedna kad je tek stigla u Newport.
"Mislim da će biti zanimljivo dolaziti ovamo za praznike i vikende, zar ne?" rekla je.
Neil ju je zagrlio. "Jesi li sigurna da ti neće vraćati previše ružnih sjećanja?"
"Ne." Duboko je udahnula. "Ne, sve dok si ti uz mene da me pridržiš kad mi je potrebna pomoć."
197
Zatim se nasmijala. "Makni taj izraz s lica! Crni humor mi je već u nekoliko navrata pomogao da prebrodim jako teške situacije."
"Od sada će to biti moj posao", rekao je Neil i otvorio vrata njenog automobila. "I upamti, ne juri", upozorio ju je. "Bit ću odmah iza tebe."
"Podsjećaš me na tvog oca", rekla je Maggie i dodala, "a to mi se sviđa."

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu