Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 MAJSTOR I MARGARITA Mihail Bulgakov taj Uto Feb 14, 2012 5:01 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
First topic message reminder :

Poglavlje 1.
NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA
Jednom u proljeće, u vrijeme neobično toplog sutona
pojavila su se na Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi
dvojica građana. Prvi od njih, odjeven u sivo ljetno odijelo,
bio je malena rasta, uhranjen, ćelav, nosio je u ruci lagano
savijen elegantni šešir, a njegovo brižljivo obrijano lice resile
su naočale neprirodne veličine, u crnom rožnatom okviru.
Drugi - plećati, riđokosi, razbarušeni mladić s kockastom
kapom, zabačenom na zatiljak - bio je u šarenoj košulji,
izgužvanim bijelim hlačama i crnim platnenim cipelama.
Prvi nije bio nitko drugi do Mihail Aleksandrovič Berlioz,
urednik debelog umjetničkog časopisa i predsjednik
upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih
književnih udruženja sa skraćenim nazivom MASSOLIT, a
njegov mladi pratilac - pjesnik Ivan Nikolajevič
Ponirjov, koji piše pod pseudonimom Bezdomni.
Došavši u sjenu tek zazelenjelih lipa, pisci su se
najprije uputili k šareno obojenom kiosku s natpisom
»Pivo i mineralne vode«.
Da, valja istaći prvu čudnovatost te strašne svibanjske
večeri. Ne samo kod kioska, nego i u cijeloj aleji, paralelnoj
s ulicom Mala Brona, nije bilo nikoga. U to vrijeme, kad
se čovjeku čini da nema snage ni da diše, kad se sunce,
užarivši Moskvu, u suhoj magli sagibalo nekamo iza Sadovog
Koljca - nitko nije došao pod lipe, nitko nije sjeo na
klupu, pusta bijaše aleja.
- Dajte nam narzana* - zamolio je Berlioz.
Ljekovita mineralna voda (prim. prev.).
- Nema narzana - odgovorila je žena u kiosku i, tko
će znati zbog čega, uvrijedila se.
- Piva ima? - promuklim glasom raspitivao se Bezdomni.
- Pivo će dopremiti tek predvečer - odgovorila je
žena.
- A što imate? - upitao je Berlioz.
- Sok od marelica, ali topao - rekla je žena.
- Pa dajte, dajte, dajte!...
Sok od marelica žuto se pjenušac, i u zraku je zamirisalo
po brijačnici. Ispivši, književnici su odmah počeli
štucati, platili su i sjeli na klupu licem prema ribnjaku,
leđima prema Bronoj ulici.
Tada se zbila druga čudnovatost, ali se ona ticala
samo Berlioza. Naglo je prestao štucati, njegovo srce je
zalupalo i načas nekamo nestalo, zatim se vratilo, ali s
tupom iglom koja je u njemu zapela. Osim toga, Berlioza je
uhvatio bezrazložan, ali tako jaki strah, da je poželio pobjeći
s Patrijaršijskih ribnjaka, odmah, glavom bez obzira.
Berlioz se turobno osvrnuo, ne shvaćajući što ga je to
uplašilo. Problijedio je, obrisao rupčićem čelo, i pomislio:
»Što je to sa mnom? To mi se još nikada nije dogodilo.
Srce mi ne radi kako treba ... Premoren sam. Vrijeme je
da sve pošaljem k vragu i odem u Kislovodsk ...«
I tada se pred njim zgusnuo užareni zrak i iz tog zraka
nastao je prozirni građanin prečudnovata izgleda. Na
maloj glavi džokejska kapica, kockasti, kusati prozirni
kaputić .. . Građanin visok jedan hvat, ali uskih
ramena, nevjerojatno mršav, a lice, dopustite
primjedbu, podrugljivo.
Berliozov život nije se odvijao tako da bi ga mogao
pripraviti na neobične pojave. Problijedivši još jače, on je
izbuljio oči i, zbunjen, pomislio: »To je nemoguće!...«
Ali je to, jao, bilo moguće, i dugački, prozirni
građanin, ne dodirujući zemlju, njihao se pred njim
nalijevo i nadesno.
Tada je užas tako ubuzeo Berlioza da je zatvorio oči.
A kad ih je otvorio - vidio je da se sve svršilo: sumaglica
se rastopila, kockasti je nestao, i istovremeno tupa je igla
iskočila iz srca.
- Fuj, vraže! - uzviknuo je urednik. - Znaš, Ivane, sad
samo što me od žege nije udarila kap! Čak sam imao
nešto kao halucinacije . . . - Pokušao se nasmiješiti ali je
u njegovim očima još uvijek titrala bojazan a ruke su
drhtale.
Ipak, postepeno se smirio, hladio se mahanjem
rupčića i izgovorio prilično bodro: »No, dakle ...« - pa
nastavio govor koji je bio prekinuo dok su pili sok od
marelica.
Držao je govor, kako se kasnije ispostavilo, o Isusu
Kristu. O tome je bila riječ zato što je urednik za slijedeći
broj časopisa naručio od pjesnika veliku antireligioznu
poemu. Tu je poemu Ivan Nikolajevič napisao, čak u vrlo
kratkom roku, ali ona, na žalost, nije zadovoljila urednika.
Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa,
vrlo crnim bojama, pa ipak je, prema urednikovu
mišljenju, trebalo čitavu poemu pisati iznova. Eto, sada je
urednik držao pjesniku nešto kao predavanje o Isusu, s
namjerom da istakne osnovnu pjesnikovu grešku. Teško je
reći što je zavelo Ivana Nikolajeviča - da li umjetnička
snaga njegova talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o
kojem je namjeravao pisati - tek Isus je, kako ga je on
prikazao, ispao, no, potpuno živ iako neprivlačan lik.
Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio
Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na
svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu -
puke izmišljotine, najobičniji mit.
Valja primijetiti da je urednik bio načitan čovjek i
vrlo je spretno u svome govoru upozoravao na drevne
historičare, na primjer, znamenitog Pilona
Aleksandrijskog, na blistavo obrazovana Josipa Flavija,
koji nikada ni jednom riječju nisu spomenuli postojanje
Isusovo. Pokazujući solidnu erudiciju, Mihail
Aleksandrovič, među ostalim, saopćio je pjesniku i to da
ono mjesto u petnaestoj knjizi, u 44. poglavlju glasovitih
Tacitovih »Anala«, gdje se govori o muci Isusovoj, nije
ništa drugo nego kasniji, krivotvoreni umetak.
Pjesnik, kojemu je sve što je urednik govorio bila
novost, pažljivo je slušao Mihaila Aleksandroviča uprijevši
u njega svoje živahne, zelene oči, i samo je ponekad štucao,
šaptom psujući sok od marelica.
- Ne postoji nijedna istočna religija - govorio je Berlioz
- u kojoj ne bi, kao po pravilu, bezgrešna djevica na
svijet donijela Boga. Ne izmislivši ništa nova, i kršćani su
upravo tako stvorili svojeg Isusa koji zapravo među živima
nikada nije postojao. Upravo to valja istaći...
Visoki Berliozov tenor razlijegao se pustom alejom, i
što se više Mihail Aleksandrovič upuštao u šikaru - u koju
se može upuštati, bez rizika da slomi vrat, samo vrlo
obrazovan čovjek - to je više pjesnik upoznavao zanimljive
i poučne stvari o egipatskom Ozirisu, milostivom bogu i
sinu Neba i Zemlje, o feničkom bogu Famuzu, o Marduku,
i čak o manje poznatom strašnom bogu Vicli-Pucli kojeg
su nekada poštovali Asteki u Meksiku.
I upravo u vrijeme dok je Mihail Aleksandrovič
pričao pjesniku kako su Asteki od tijesta pravili lik Vicli-
Puc-lija, u aleji se pojavio prvi čovjek.
Kasnije, kad je, otvoreno govoreći, bilo već prekasno,
razne ustanove podnijele su svoje izvještaje s opisom tog
čovjeka. Usporedba tih izvještaja izaziva čuđenje. Tako u
prvom od njih stoji da je taj čovjek bio niska rasta, da je
imao zlatne zube i da je šepao na desnu nogu. U drugom
- da je čovjek bio golema rasta, da su mu zubne krune
bile od platine, da je šepao na lijevu nogu. Treći izvještaj
lakonski saopćava da čovjek nije imao posebnih znakova.
Mora se priznati da nijedan od tih izvještaja ne vrijedi
ni pišljiva boba.
Prije svega: ni na jednu nogu opisani nije šepao, i
njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno
visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune
bile od platine a s desne - od zlata. Bio je u skupocjenom,
si-> vom odijelu, u inozemnim cipelama u skladu s bojom
odijela. Sivu beretu naherio je na uho, pod miškom je
nosio štap s crnom drškom u obliku pudličine glave. Na
izgled
- nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena.
Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak ze
leno. Obrve crne, jedna viša od druge. Jednom riječju -
stranac.
Prolazeći kraj klupe na kojoj su se smjestili urednik
i pjesnik, stranac ih je pogledao, zaustavio se i nenadano
sjeo na susjednu klupu, dva koraka od dvojice prijatelja.
»Nijemac ...« - pomislio je Berlioz.
»Englez. . . - pomislio je Bezdomni - gle, i nije mu
vruće u rukavicama!«
A stranac je pogledom prešao po visokim kućama
koje su u kvadratu okružile ribnjak, odmah se moglo
primijetiti da ovo mjesto vidi prvi put i da ga je ono
zainteresiralo.
Zaustavio je pogled na gornjim katovima gdje se u
staklima osljepljujuće odražavalo izlomljeno sunce, koje je
za Mihaila Aleksandroviča odlazilo zauvijek, zatim je
spustio pogled nadolje gdje su stakla počela tamniti u
predvečerje, nečemu se prezirno podsmjehnuo, zažmirio
je, položio ruke na dršku štapa, a podbradak na ruke.
- Ti si, Ivane - govorio je Berlioz - vrlo dobro i sa
tirički prikazao, na primjer, rođenje Isusa, sina božjega,
ali je sol u tome što se prije Isusa rodio čitav niz božjih
sinova kao, recimo frigijski Atis, ukratko, nijedan se od
njih nije rodio i nikoga nije bilo, ubrojivši među njih i Isu
sa, i potrebno je da ti umjesto rođenja ili, recimo, dolaska
mudraca, opišeš besmislenost glasina o tom rođenju ... A
po tvom pričanju proizlazi da se on stvarno rodio!...
Tada je Bezdomni pokušao zaustaviti mučnu štucavicu,
zadržao je dah, od čega je štucnuo još mučnije i
glasnije, i u taj čas je Berlioz prekinuo svoj govor jer se
stranac iznenada dignuo i uputio k piscima.
Oni su ga začuđeno pogledali.
- Oprostite, molim - progovorio je došljak s inozem
nim naglaskom ali bez izvrtanja riječi - što sebi dopuštam,
iako se ne poznajemo ... ali predmet vaše učene besjede
toliko je zanimljiv da. ..
Uljudno je skinuo beretu i prijateljima nije ništa
drugo preostalo nego da se dignu i naklone.
»Ne, bit će da je Francuz...« - pomislio je Berlioz.
»Poljak!..« - pomislio je Bezdomni.
Valja dodati da je stranac već od prvih riječi izazvao
u pjesniku odvratan dojam, a Berliozu se čak svidio, to
jest nije da se baš svidio, ali, kako da se čovjek izrazi...
zainteresirao ga, tako nešto.
- Dopuštate li da sjednem? - ljubazno je zapitao stra
nac, i prijatelji su se nekako nehotice razmaknuli; stranac
je spretno sjeo između njih i odmah stupio u razgovor.
- Ako nisam krivo čuo, vi ste izvoljeli govoriti da Isu
sa nije bilo na svijetu? - upitao je stranac, okrenuvši pre
ma Berliozu svoje lijevo, zeleno oko.
- Ne, vi niste krivo čuli - uljudno je odgovorio Ber
lioz - upravo sam to govorio.
- Ah, kako zanimljivo! - uskliknuo je stranac.
»A kog vraga on hoće?« - pomislio je Bezdomni i namrštio
se.
- Slažete li se i vi sa svojim subesjednikom? - upitao
je neznanac, okrenuvši se udesno k Bezdomnom.
- Sto posto! - potvrdio je ovaj, rado se izražavajući izvještačeno
i slikovito.
- Divno! - uskliknuo je nepozvani subesjednik i, ne
kako se lopovski osvrnuvši i prigušivši svoj duboki glas,
rekao: - Oprostite mi moju nametljivost, ali ja sam razu
mio da vi, bez obzira na sve ostalo, čak ne vjerujete ni u
Boga? - Pogledao je tobože uplašeno i dodao: - Kunem se,
nikome neću reći!
- Da, mi ne vjerujemo u Boga - podsmjehnuvši se
strančevom strahu, odgovorio je Berlioz - ali o tome se
može govoriti potpuno slobodno.
Stranac se naslonio na klupu i upitao, čak kreštavo
od radoznalosti:
- Vi ste ateisti?!
- Da, mi smo ateisti - smiješeći se odgovorio je Ber
lioz, a Bezdomni je Ijutito pomislio: »Baš se prilijepio, ino
zemni gusak!«
- Oh, kakva divota! - viknuo je čudni stranac i vrtio
glavom, gledajući čas jednog čas drugog književnika.
- U našoj zemlji ateizam nikoga ne čudi - diplomat
ski uljudno rekao je Berlioz. - Većina našeg stanovništva
je svjesna i davno je prestala vjerovati bajkama o Bogu.
Tada je stranac izveo takvu šalu: ustao je i stisnuo
začuđenu uredniku ruku, izgovarajući kod toga ove
riječi:
- Dopustite da vam zahvalim od sveg srca!
- Zašto njemu zahvaljujete? - trepćući očima upitao
je Bezdomni.
- Za vrlo važnu obavijest koja je meni kao putniku
neobično zanimljiva - značajno podigavši kažiprst, obja
snio je inozemni čudak.
Važna obavijest očito se zaista snažno dojmila putnika
jer je preplašeno pogledom preletio kuće kao da se boji
da na svakom prozoru ne ugleda po jednog ateista.
»Ne, on nije Englez« - pomislio je Berlioz, a Bezdomni
je pomislio: »Gdje je on to naučio tako govoriti ruski,
baš me zanima!« - i opet se namrštio.
- Ali dopustite da vas upitam - nakon nemirnog raz
mišljanja progovorio je inozemni gost - kako je s dokazi
ma o postojanju Božjem, kojih, kako je poznato, ima to
čno pet?
- Jao! - sažaljivo je odgovorio Berlioz. - Nijedan od
tih dokaza ne vrijedi jrišta i čovječanstvo ih je već odavno
stavilo u arhiv. Priznajte da je na području razuma svaki
dokaz o postojanju Boga nemoguć.
- Bravo! - viknuo je stranac. - Bravo! Vi ste u potpu
nosti ponovili misao nemirnog starca Immanuela o tom
pitanju. Ali eto čuda: on je potpuno razorio svih pet doka
za, a zatim je, kao da se ruga sam sebi, postavio vlastiti,
šesti dokaz.
- Kantov dokaz - fino se nasmiješivši, suprotstavio se
obrazovani urednik - također je neuvjerljiv. I nije uzalud
Schiller govorio da Kantova razmišljanja o tom pitanju
mogu zadovoljiti samo robove, a Strauss se jednostavno
smijao tom dokazu.
Berlioz je govorio i istovremeno mislio: »Ipak, tko je
on? I zašto on tako dobro govori ruski?«
- Trebalo bi tog Kanta uhapsiti za takve dokaze i za
tvoriti na tri godine u Solovke! - potpuno neočekivano
bubnuo je Ivan Nikolajevič.
- Ivane! - zbunjen, šapnuo je Berlioz.
Ali prijedlog da se Kanta pošalje u Solovke ne samo
da nije prenerazio stranca nego ga je čak oduševio.
- Upravo tako, upravo tako - povikao je i njegovo je
lijevo, zeleno oko, upereno u Berlioza, zablistalo. - Tamo
je njemu mjesto! Ja sam mu tada kod doručka rekao: »Vi
ste, profesore, volja vaša, izmislili nešto nelogično! Možda
je to mudro, ali je jako nerazumljivo. Vas će ismijati«.
Berlioz je izbuljio oči. »Kod doručka ... Kantu? Što
on to plete?« - pomislio je.
- Ali - nastavio je stranac kojeg nije smela Berliozova
zapanjenost i okrenuo se k pjesniku - njega se ne može
poslati u Solovke zato što on već više od stotinu godina
prebiva na mjestima koja su znatno udaljenija nego Solov
ke, a izvući ga odanle ni na koji način nije moguće, uvje
ravam vas!
- Baš mi je žao! - odazvao se napržica-pjesnik.
- I meni je žao! - složio se neznanac, bliješteći okom,
i nastavio: - Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga
nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uop
će čitavim rasporedom na svijetu?
- Sam čovjek upravlja - požurio se da ljutilo odgovo
ri Bezdomni na ovo, treba priznati, ne baš jednostavno pi
tanje.
- Oprostite - blago se odazvao stranac - da bi se uprav
ljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak imati točan plan za
neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam,
kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen moguć
nosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratki
rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni
za svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista - neznanac se okre
nuo Berliozu - zamislite da vi na primjer počnete uprav
ljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako da
kažem, to vam se svidi i odjednom imate ... khe ...
khe ... rak na plućima... - Stranac se slatko podsmjehnuo
kao da mu je misao o raku na plućima pričinila zadovolj
stvo - da, rak, - žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu
riječ - i vaše je upravljanje završeno! Ničija sudbina osim
vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam počinju laga
ti, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim
šarlatanima, a možda i vračarama. Kao prvo i drugo, tako
i treće - potpuno je besmisleno, shvaćate i sami. I sve to
završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da ne
čim upravlja, odjednom leži nepomično u drvenom lijesu,
a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca nema više nika
kve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek
je odlučio da otputuje u Kislovodsk - stranac je namignuo
Berliozu - čini se, sitnica, ali on to ne može učiniti jer se
iz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod
tramvaj! Pa zar ćete reći da je on sam sobom tako
upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao
netko sasvim drugi? - Sada se stranac nasmijao čudnim
smijehom.
Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču
o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne
misli. »Nije on stranac! Nije stranac! - mislio je - on je
čudan subjekt... ali, dopustite, tko je on?«
- Vi želite zapušiti, kako vidim? - neočekivano se ne
znanac obratio Bezdomnom. - Kakve cigarete volite?
- A vi imate različite, zar ne? - mračno je upitao pje
snik kojemu je ponestalo cigareta.
- Kakve najviše volite? - ponovio je neznanac.
- Pa, »Našu marku« -zlobno je odgovorio Bezdomni.
Neznanac je brzo izvadio iz džepa kutiju za cigarete i
ponudio je Bezdomnome.
- »Naša marka«.
Urednika i pjesnika nije toliko začudilo da se u kutiji
našla upravo »Naša marka« koliko sama kutija. Bila je
golema, od suhog zlata i kod otvaranja, na njezinom
poklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni
trokut.
Književnici su pomislili različite stvari. Berlioz: »Ne,
stranac je!«, a Bezdomni: »Gle, vrag neka ga nosi! A?«
Pjesnik i vlasnik kutije zapušili su, a nepušač Berlioz
je odbio cigaretu.
»Moram mu odgovoriti - odlučio je Berlioz - da,
tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je
u tome da ...«
Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je
progovorio stranac:
- Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje.
Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto
u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će
raditi danas navečer.
»Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja ...« -
pomislio je Berlioz i odvratio:
- Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer
meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po
sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla...
- Cigla bez razloga - značajno ga je prekinuo nezna
nac - nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju,
uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti
drugačijom smrću.
- Možda vi znate kakvom? - s potpuno prirodnom
ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurd
ni razgovor - pa ćete mi reći?
- Odmah, - odazvao se neznanac. Pogledom je promjerio
Berlioza kao da se sprema da mu šasije odijelo,
kroz zube promrmljao nešto kao: »Jedan, dva ... Merkur
u drugoj kući... mjesec je nestao ... šest - nesreća ...
večer - sedam...« - pa je glasno i radosno objavio: -
Vama će odrezati glavu!
Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oči na
bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao, kiselo se
osmjehnuvši:
- A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti?
- Ne - odgovorio je subesjednik - Ruskinja, komsomolka.
- Hm . . . - progunđao je Berlioz kojeg je neznančeva
šala razdražila - to je, oprostite, vrlo malo vjerojatno.
- Molim da i vi meni oprostite - odgovorio je stranac
- ali to je tako. Da, htio bih vas upitati što ćete raditi da
nas navečer, ako nije tajna?
- Nije tajna. Sada ću otići kući u Sadovu ulicu, a za
tim u deset sati navečer održat će se u MASSOLIT-u sjed
nica kojoj ću ja predsjedavati.
- Ne, to nikako ne može biti - tvrdo se usprotivio
stranac.
- A zašto?
- Zato - odgovorio je stranac i žmirkavo pogledao u
nebo gdje su letjele crne ptice sluteći večernji hlad - jer
je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga
je kupila nego ga je i prolila. Zato se sjednica neće održati.
Nastupila je, što je valjda razumljivo, potpuna tišina
pod lipama.
- Oprostite - poslije stanke progovorio je Berlioz,
gledajući stranca koji je mljeo gluposti - u kakvoj je vezi
s tim suncokretovo ulje. . . i Anuška?
- Evo u kakvoj je vezi suncokretovo ulje - odjednom
je progovorio Bezdomni očito odlučivši da nezvanom subesjedniku
objavi rat. - Niste li vi, građanine, bili nedavno
u lječilištu za umobolne?
- Ivane! - tiho je uskliknuo Mihail Aleksandrovič.
Ali se stranac nije nimalo uvrijedio i preveselo se na
smijao.
- Bio sam, bio sam, i ne jedanput! - uzviknuo je smi
jući se, ali nije s pjesnika skidao nenasmijano oko. - Gdje
ja sve nisam bio! Samo mi je žao što nisam našao vremena
da upitam profesora što je to shizofrenija. Ali vi ćete to od
njega sami doznati, Ivane Nikolajeviču!
- Odakle znate kako se ja zovem?
- Smilujte se, Ivane Nikolajeviču, ali tko ne zna za
vas? - Stranac je izvukao iz džepa jučerašnji broj »Književ
nih novina« i Ivan Nikolajevič ugledao je na prvoj strani
svoju sliku a ispod nje svoje vlastite pjesme. Ali dokaz sla
ve i popularnosti koji ga je još jučer tako radovao sada ga
nije nimalo veselio.
- Ispričavam se - rekao je i njegovo se lice smrklo -
možete li pričekati časak? Htio bih svome drugu reći ne
koliko riječi.
- O, samo izvolite! - uzviknuo je neznanac. - Tu, pod
lipama, tako je lijepo, a ja se, osim toga, nikamo ne žurim.
- Znaš što, Miša - šaptao je pjesnik, odvukavši Berlioza
u stranu - on nije nikakav turist, nego špijun. To je ru
ski emigrant koji se prebacio k nama. Zatraži od njega do
kumente, inače će otići...
- Misliš? - uznemireno je šapnuo Berlioz i pomislio:
»A možda on ima pravo!«
- Vjeruj ti meni - zapištao mu je pjesnik u uho - on
se prenavlja da je lud, da bi nešto ispitao. Čuješ li kako go
vori ruski - dok je pjesnik govorio, kradom je gledao i pa
zio da stranac ne bi utekao - idemo, zadržimo ga, inače će
otići...
Pjesnik je povukao Berlioza za ruku prema klupi.
Neznanac nije sjedio nego je stajao kraj nje, držeći u
rukama nekakvu knjižicu u tamnosivom uvezu, nabijeni
omot iz dobrog papira i posjetnicu.
- Oprostite mi što sam se u žaru našeg spora zabora
vio predstaviti. Evo moje posjetnice, putnice i poziva da
dođem u Moskvu radi konzultacije - ozbiljno je
progovorio stranac, pronicavo gledajući obojicu
književnika.
Ovi su se zbunili. »Vraže, čuo je sve ...« - pomislio je
Berlioz i uljudnom gestom pokazao da predočenje
dokumenata nije potrebno. Dok ih je stranac pružao
uredniku, pjesniku je uspjelo razabrati na posjetnici riječ
»profesor«, tiskanu latinicom, i prvo slovo prezimena -
dvostruko »V«
- »W«.
- Drago mi je - istovremeno je zbunjeno mrmljao
urednik, i stranac je stavio dokumente u džep.
Odnosi su na taj način bili uspostavljeni i sva su
trojica ponovo sjela na klupu.
- Vi ste pozvani k nama u svojstvu konzultanta, pro
fesore? - upitao je Berlioz.
- Da, kao konzultant.
- Vi ste Nijemac? - raspitao se Bezdomni.
- Ja?.. - upitao je profesor i odjednom se zamislio.
- Da, molim, Nijemac. . . - rekao je.
- Govorite izvrsno ruski - primijetio je Bezdomni.
- O, ja sam uopće poliglot i znam mnogo jezika - od
govorio je profesor.
- A kakva je vaša struka? - raspitao se Berlioz.
- Ja sam specijalist za crnu magiju.
»Evo ti ga!...« - kucnulo je u glavi Mihaila Aleksandroviča.
- I. . . vas su k nama pozvali zbog te specijalnosti? -
upitao je i štucnuo.
- Da, zbog nje su me pozvali - potvrdio je profesor i
objasnio: - U državnoj biblioteci pronađeni su izvorni ru
kopisi crnorisca Herberta Aurilakijskog, iz desetog stolje
ća. Od mene se traži da ih pročitam. Ja sam na svijetu je
dini specijalist za to.
- A-a! Vi ste historičar? - s velikim olakšanjem i po
štovanjem upitao je Berlioz.
- Ja sam historičar - potvrdio je učenjak i dodao bez
veze: - Danas navečer dogodit će se zanimljiva historija na
Patrijaršijskim ribnjacima!
I opet su se do krajnosti začudili i urednik i pjesnik,
a profesor je pozvao obojicu da mu se približe, i kad su
se oni k njemu primakli, prošaptao:
- Znajte da je Isus postojao.
- Vidite li, profesore - s usiljenim smiješkom oda
zvao se Berlioz - mi poštujemo vaše veliko znanje, ali smo
u tom pitanju na drugom stajalištu.
- Nisu potrebna nikakva stajališta! - odgovorio je
čudni profesor - on je jednostavno postojao, i to je sve.
- Ali potreban je nekakav dokaz. . . - počeo je Ber
lioz.
- Nikakvi dokazi nisu potrebni - odgovorio je profe
sor i progovorio tiho, njegova je stranog naglaska nestalo:
- Sve je jednostavno: u bijelom plastu ...


26 Re: MAJSTOR I MARGARITA Mihail Bulgakov taj Uto Feb 14, 2012 5:29 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Poglavlje 29.
SUDBINA MAJSTORA I MARGARITE
JE ODLUČENA
U sunčevu zalazu, visoko iznad grada, na kamenoj
terasi jedne od najljepših zgrada u Moskvi, zgrade koja je
sagrađena prije oko stotinu pedeset godina, nalazila su se
dvojica: Woland i Azazello. Nije ih se moglo vidjeti odozdo
s ulice, jer ih je skrivala od nepotrebnih pogleda ograda
s gipsanim vazama i gipsanim cvijećem. Ali oni su vidjeli
grad gotovo do njegovih krajeva.
Woland je sjedio na rasklopnoj stolici, odjeven u svoj
crni plašt. Njegov dugački i široki mač bio je zariven
okomito u pukotinu između dviju ploča na terasi, tako da
je nastao sunčev sat. Sjena mača polagano je i
nezaustavljivo postajala duža puzeći prema crnim
cipelama na nogama sotone. Stavivši oštru bradu na šaku,
skvrčen na stolici, i savivši jednu nogu poda se, Woland
je netremice gledao neobuhvatnu gomilu dvoraca,
divovskih kuća i malih straćara osuđenih na propadanje.
Azazello, koji se rastao sa svojim suvremenim izgledom,
to jest s kaputom, šeširom, lakiranim cipelama, odjeven
kao i Woland u crno, nepomično je stajao nedaleko od
svog gospodara i kao i on nije micao pogled s grada.
Woland je prozborio:
- Kakav zanimljivi grad, zar ne?
Azazello se pomaknuo i uljudno odgovorio:
- Messire, meni se više sviđa Rim!
- Da, to je stvar ukusa - odgovorio je Woland.
Poslije nekog vremena opet se začuo njegov glas:
- Odakle taj dim, tamo na bulevaru?
- To gori Gribojedov - odgovorio je Azazello.
- Valja, dakle, pretpostaviti da je tamo bio nerazdruživi
par, Korovjov i Behemot.
- U to nema nikakve sumnje, messire.
Opet je zavladala šutnja, i dvojica na terasi gledala su
kako u prozorima, okrenutim na zapad, na gornjim
katovima visokih blokova bukti izlomljeno,
zaslijepljujuće sunce. Wolandovo oko gorjelo je poput
jednog od tih prozora, iako je Woland leđima bio okrenut
sunčevu zalasku.
Ali je tada nešto prisililo Wolanda da skrene svoju
pozornost na okruglu kupolu koja je stajala na krovu iza
njegovih leđa. Iz njezinog zida izišao je odrpani, ilovačom
uprljani mračni, crnobradi čovjek u hitonu i u
sandalama.
- Ba! - uskliknuo je Woland gledajući podrugljivo do
šljaka. - Najmanje se tebe moglo ovdje očekivati! Zbog
čega si došao, nezvani ali očekivani goste?
- K tebi, duše zla i gospodaru sjena - odgovorio je
došljak gledajući Wolanda neprijazno i namrgođeno.
- Ako si došao k meni, zašto me nisi pozdravio, bivši
skupljaču poreza ? - progovorio je grubo Woland.
- Zato što neću da ti poželim zdravlje - drsko je od
govorio došljak.
- Ali ćeš se s time morati pomiriti - suprotstavio se
Woland i podsmijeh je iskrivio njegova usta - još se nisi
pravo ni pojavio na krovu, a već si učinio glupost, i ja ću
ti reći u čemu se ona sastoji - u tvojim intonacijama. Ti
si izgovorio svoje riječi kao da ne priznaješ sjene a tako
đer ni zla. Budi tako dobar i zamisli se nad pitanjem: što
bi činilo tvoje dobro kad ne bi postojalo zlo, i kako bi iz
gledala zemlja kad bi s nje nestale sjene? Sjene nastaju od
ljudi i predmeta. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene
drveća i živih bića. Zar hoćeš opljačkati cijelu zemaljsku
kuglu i odnijeti s nje cjelokupno drveće i sve živo radi tvo
je fantazije da uživaš u golom svjetlu? Ti si glup.
- Neću se s tobom svađati, stari sofistu - odgovorio
je Levi Matej.
- Ti se i ne možeš sa mnom svađati iz razloga što sam
ga već bio spomenuo: ti si glup - odgovorio je Woland i
upitao: - No, kaži kratko, da me ne umaraš, zašto si se po
javio?
- On me je poslao.
385
- Što ti je zapovjedio da mi kažeš, robe?
- Ja nisam rob - sve ljući, odgovorio je Levi Matej -
ja sam njegov učenik.
- Mi govorimo na različitim jezicima kao i uvijek -
odazvao se Woland - ali stvari o kojima govorimo zbog
toga se ne mijenjaju. Dakle? ...
- On je pročitao majstorovo djelo - govorio je Levi
Matej - i moli te da sa sobom uzmeš majstora i da ga na
gradiš spokojem. Zar je to tebi teško učiniti, duše zla?
- Meni nije ništa teško učiniti - odgovorio je Woland
- i ti to dobro znaš. - Zašutio je, a onda dodao: - A zašto
ga vi ne uzmete k sebi, u svjetlo?
- On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio spokoj - ža
losnim je glasom rekao Levi.
- Poruči da će sve biti učinjeno - odgovorio je Woland
i dodao, a njegovo je oko zaplamsalo: - i odmah me
ostavi.
- On moli da biste onu koja ga je voljela i patila zbog
njega također uzeli - prvi se put molećivo obratio Levi
Wolandu.
- Bez tebe se nikako ne bismo tome dosjetili. Odlazi.
Levi Matej nakon toga je nestao, a Woland je pozvao
Azazella i zapovjedio mu:
- Odleti k njima i sve učini.
Azazello je napustio terasu i Woland je ostao sam. Ali
njegova samoća nije dugo potrajala. Začuli su se na
pločama terase koraci i živahni glasovi, i pred Wolanda su
stupili Korovjov i Behemot. Ali debeljko više nije nosio
pri-mus nego je bio natovaren drugim predmetima. Tako
se pod njegovim pazuhom nalazio mali pejzaž u zlatnom
okviru, preko ruke bio je prebačen kuharski, napola
pregorjeli, ogrtač, a u drugoj ruci je držao lososa s kožom i
repom. Od Korovjova i Behemota mirisalo je na paljevinu,
Behemotova gubica bila je uprljana čađom, a kapa nagorjela.
- Pozdrav, messire! - povikao je obijesni par i Behe
mot je mahnuo lososom.
- Baš ste krasni - rekao je Woland.
- Messire, zamislite - povikao je Behemot uzbuđeno
i radosno - mislili su da sam pljačkaš!
- Sudeći po predmetima koje si donio sa sobom -
odgovorio je Woland, gledajući uokvireni pejzaž - ti i jesi
pljačkaš.
- Vjerujte, messire - prostodušnim glasom započeo
je Behemot.
- Ne, ne vjerujem - kratko je odgovorio Woland.
- Messire, kunem vam se, junački sam pokušao spa
siti sve što se moglo, i tu je sve što mi je uspjelo zaštititi.
- Radije reci zbog čega se zapalio Gribojedov? - upi
tao je Woland.
Obojica, i Korovjov i Behemot, raširili su ruke,
podigli oči prema nebu, a Behemot je uzviknuo:
- Pojma nemam! Sjedili smo mirno, potpuno tiho,
jeli smo ...
- I odjednom - trah, trah! - nastavio je Korovjov -
pucnjevi! Izbezumljeni od straha Behemot i ja potrčali
smo na bulevar, progonitelji za nama, a mi trk prema Timirjazevljevu
spomeniku!
- Ali je osjećaj dužnosti - umiješao se Behemot -
nadvladao naš sramotni strah, i mi smo se vratili!
- Ah, vratili ste se? - rekao je Woland - tada je, da
kako, zgrada izgorjela do temelja.
- Do temelja! - žalosno je potvrdio Korovjov - to jest,
messire, doslovno do temelja, kako ste se izvoljeli točno
izraziti. Sve sami ugarci!
- Jurnuo sam - pričao je Behemot - u dvoranu za
sjednice, to je ona sa stupovima, messire, računajući da ću
izvući nešto vrijedno. Ah, messire, moja žena, kad bih je
imao, dvadesetak puta bila je u opasnosti da ostane udo
vica! Ali, srećom, nisam oženjen, messire, i iskreno govo
reći, sretan sam što nisam. Ah, messire, zar treba mijenjati
samačku slobodu za mukotrpni jaram!
- Opet počinješ govoriti koješta - primijetio je Woland.
- Slušam i nastavljam - odgovorio je mačak - da, na
primjer taj pejzaž. Ništa drugo nisam mogao iznijeti iz
dvorane, plamen me udario u lice. Potrčao sam u skladi
šte i spasio lososa. Potrčao sam u kuhinju i spasio ogrtač.
Smatram, messire, da sam učinio sve što sam mogao, i ne
razumijem kako objasniti sumnjičav izraz na vašem licu.
- A što je radio Korovjov, dok si ti pljačkao? - upitao
je Woland.
- Pomagao sam vatrogascima, messire - odgovorio je
Korovjov pokazujući poderane svoje hlače.
- Ah, ako je tako onda će, naravno, biti potrebno sa
graditi novu zgradu.
- Bit će sagrađena, messire - odazvao se Korovjov -
usuđujem se to tvrditi.
- U tom slučaju preostaje želja da zgrada bude bolja
od prijašnje - primijetio je Woland.
- Tako će i biti, messire - rekao je Korovjov.
- Meni to možete vjerovati - dodao je mačak -ja sam
pravi pravcati prorok.
- U svakom slučaju, mi smo se javili, messire - refe
rirao je Korovjov - i čekamo vaše zapovijedi.
Woland se digao sa stolice, prišao ogradi i dugo je
šutke, okrenut leđima svojoj pratnji, gledao u daljinu.
Zatim se vratio od ruba ograde, opet se spustio na svoju
stolicu te rekao:
- Zapovijedi neće biti, izvršili ste sve što ste mogli, i
više mi zasad vaše usluge nisu potrebne. Možete se odma
rati. Sad će doći oluja, posljednja oluja koja će završiti sve
što se završiti mora, a mi ćemo krenuti na put.
- Vrlo dobro, messire - odgovorila su obojica lakrdijaša
i nestali negdje iza okrugle kupole koja se nalazila na
sredini terase.
Oluja o kojoj je govorio Woland već se skupljala na
obzorju. Crni oblak se podigao na zapadu i do polovice
prekrio sunce. Zatim ga je prekrio potpuno. Na terasi je
postalo svježije. Kroz neko se vrijeme smračilo.
Tama, nadošla sa zapada, prekrila je veliki grad.
Nestali su mostovi, dvorci. Nestalo je sve kao da nikad i
nije postojalo na svijetu. Preko cijelog neba projurila je
plamena nit. Zatim je grom potresao grad. Udarac se
ponovio i počela je oluja. U njezinoj magli Woland više nije
bio vidljiv.

27 Re: MAJSTOR I MARGARITA Mihail Bulgakov taj Uto Feb 14, 2012 5:30 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Poglavlje 30.
VRIJEME JE! VRIJEME JE!
- Znaš - govorila je Margarita - upravo kad si sinoć
zaspao, čitala sam o tami koja je nadošla sa Sredozemnog
mora. . . i ti idoli, ah, zlatni idoli! Ne znam zašto, ali oni
mi cijelo vrijeme ne daju mira. Čini mi se da će i sada biti
kiše. Osjećaš li kako postaje svježije?
- Sve je to dobro i lijepo - odgovarao je majstor dok
je pušio i rukom tjerao dim - čak i oni idoli, bog s njima,
ali što će se dalje desiti, nikako ne mogu shvatiti!
Taj su razgovor vodili dok je sunce zalazilo, i upravo
tada kad se \Volandu na terasi javio Levi Matej. Prozorčić
na podrumu bio je otvoren, i da je netko pogledao unutra
začudio bi se kako neobično izgledaju oni koji
razgovaraju. Na Margaritino nago tijelo bio je prebačen
crni plašt, a majstor je bio u svojem bolničkom rublju.
Bilo je tako, jer Margarita nije imala što da stavi na sebe
budući da su sve njezine stvari ostale u vili, a iako je ta
vila bila nedaleko, nije dakako bilo ni govora da ona ode
onamo i uzme svoje stvari. A majstor, čija su odijela bila
u ormaru kao da nikamo nije odlazio, jednostavno nije
želio da se preobuče, pobuđujući u Margariti primisao da
će početi nekakva posvemašnja glupost. Istina, bio je prvi
put obrijan, računajući od one jesenske noći (u klinici su
mu bradu skidali aparatom).
Soba je također izgledala čudno i bilo je vrlo teško
shvatiti nešto u njezinu kaosu. Na sagu su ležali rukopisi,
oni su bili i na divanu. Nekakva knjiga valjala se u
naslonjaču. A na okruglom stolu bio je prostrt objed, a
među jelima stajalo je nekoliko boca. Odakle su se
stvorile na
stolu te jestvine i pića nisu znali ni Margarita ni majstor.
Kad su se probudili, našli su sve to na stolu.
Odspavavši do subotnjeg sumraka, i majstor i njegova
prijateljica osjećali su se potpuno odmoreno i samo je
nešto podsjećalo na jučerašnje događaje - oboje je boljela
lijeva sljepoočica. Što se tiče njihovih duša, u njima su se
desile velike promjene, kako bi se uvjerio onaj tko bi
mogao da prisluškuje razgovor u podrumskom stanu. Ali
nije bilo nikoga da prisluškuje. Dvorište je i bilo zato
dobro jer je uvijek bilo pusto. Lipe i vrbe pred prozorom,
koje su svakog dana postajale zelenije, širile su proljetni
miris, a vjetrić ga je donosio u podrum.
- Fuj, vraže! - neočekivano je uskliknuo majstor. -
Samo kad pomislim. . . - ugasio je opušak u pepeljari i
stegao glavu rukama - ne, slušaj, ti si pametan čovjek i ni
kada nisi bila luda ... zar si ozbiljno uvjerena da smo ju
čer bili kod sotone?
- Posve ozbiljno - odgovorila je Margarita.
- Dakako, dakako - ironično je rekao majstor - sada
su očito umjesto jednog luđaka - dvoje, i muž i žena! - Di
gao je ruke prema nebu i povikao: - Ne, neka vrag zna što
je to! Vrag, vrag, vrag!
Umjesto odgovora Margarita se bacila na divan,
prasnula u smijeh, zamahnula bosim nogama i zatim povikala:
- Oj, ne mogu više! Oj, ne mogu više! Pogledaj samo
na što si nalik!
Nasmijavši se od srca, dok je majstor stidljivo
popravljao bolničke hlače, Margarita se uozbiljila.
- Nehotice si upravo sada rekao istinu - počela je go
voriti - vrag zna što se zbiva, i vrag će, vjeruj mi, sve ure
diti! - Njezine su oči zaplamtjele, skočila je, počela je ple
sati i vikati: - Kako sam sretna, kako sam sretna, kako
sam sretna što sam s njim sklopila ugovor! O, đavole, đa
vole! A vi ćete, mili moj, morati živjeti s vješticom. - Po
slije toga poletjela je k majstoru, obujmila ga oko vrata i
počela ljubiti njegova usta, nos, obraze. Poskakivali su vi
hori majstorove nepočešljane kose, pod poljupcima buk
nuli su njegovi obrazi i čelo.
- Ti si stvarno postala slična vještici.
- Ne poričem - odgovorila je Margarita - ja sam vje
štica i vrlo sam time zadovoljna!
- Pa dobro - govorio je majstor - vještica pa vještica.
Vrlo zgodno i sjajno! Mene su, očigledno, oteli iz bolnice!
Također vrlo zgodno. Vraćen ovamo, dopustimo i to. . .
Pretpostavimo čak da nas se to neće zakačiti, ali reci mi,
tako ti svega što ti je sveto, od čega i kako ćemo živjeti?
Dok to govorim, brinem o tebi, vjeruj mi.
U taj čas pojavile su se na prozorčiću cipele s tupim
vršcima i donji dio prugastih hlača. Zatim su se te hlače
sagnule u koljenu i nečija je opsežna stražnjica zaklonila
dnevno svjetlo.
- Alojzije, jesi li kod kuće? - upitao je glas negdje iz
nad hlača, iza prozora.
- Opet počinje - rekao je majstor.
- Alojzij? - upitala je Margarita prilazeći prozoru -
On je jučer uhapšen. A tko ga traži? Kako se zovete?
Istog trena nestala su koljena i stražnjica, čulo se
kako su se zalupila vrtna vrata, a zatim je sve došlo na
svoje mjesto. Margarita se zavalila na divan i tako se
smijala da su joj suze navrle na oči. Ali, kad se stišala,
njezino se lice neizmjerno promijenilo, progovorila je
ozbiljno, govoreći spuzila je s divana, dopuzala k
majstorovim koljenima, i gledajući ga u oči, počela
milovati njegovu glavu.
- Koliko si trpio, koliko si trpio, jadni moj! Samo ja
to znam. Gle, na glavi imaš sijede niti a kod usana duboku
boru. Jedini moj, mili moj, nemoj misliti ni na što. Ti si
previše morao misliti, a sad ću za tebe misliti ja! I ja ti
jamčim, jamčim da će sve biti divno.
- Ja se ni ne plašim, Margot - iznenada joj je odgo
vorio majstor, podigao je glavu i učinio joj se takvim ka
kav je bio kad je pisao o tome što nikad nije vidio ali je
zasigurno znao da se zbilo - a ne plašim se zato što sam
već sve iskusio. Suviše su me plašili i više me ničim upla
šiti ne mogu. Ali mi je žao tebe, Margo, u tome je stvar,
zato i ponavljam jedno te isto. Osvijesti se! Zašto da uništiš
svoj život s bolesnikom i siromahom? Vrati se! Ja te žalim,
zato i govorim tako.
- Ah, ti, ti - vrteći raskuštranom glavom šaptala je
Margarita - ah, ti, malodušni, nesretni čovječe! Zbog tebe
sam prošle noći drhtala naga, izgubila svoju narav i
zamijenila je novom, nekoliko mjeseci sjedila sam u
tamnoj sobici i mislila samo na jednu stvar - na oluju nad
Jeršala-jimom, isplakala svoje oči, a sada kad je
nahrupila sreća, ti me tjeraš? Pa dobro, otići ću, otići ću,
ali znaj da si ti okrutan čovjek! Tebi su opustošili dušu!
Bolna nježnost obuzela je majstorovo srce i on je
zaplakao zagnjurivši u Margaritinu kosu. Plačući, ona mu
je šaptala, dok su njezini prsti skakutali po majstorovim
slje-poočicama.
- Da, sijede niti, niti, gledam svojim očima kako se
snijegom pokriva glava, ah, moja, moja napaćena glava.
Gle, kakve su tvoje oči! U njima je pustoš ... A ramena, ra
mena s bremenom ... Unakazili su, unakazili - Margaritine
riječi postale su nepovezane, Margarita je grcala.
Tada je majstor obrisao oči, podigao klečeću Margaritu,
i sam je ustao, pa čvrsto rekao:
- Dosta! Ti si me postidjela. Nikada više neću biti malodušan
i neću se vratiti tom pitanju, budi mirna. Znam da
smo oboje žrtve duševne bolesti koju sam možda prenio
na tebe ... što možemo, zajedno ćemo je podnositi.
Margarita je približila usne majstorovu uhu i prošaptala:
- Kunem ti se tvojim životom, kunem se zvjezdoznančevim
sinom kojega si opisao, sve će biti dobro!
- No dobro, dobro - odazvao se majstor i dodao nasmijavši
se: - Naravno, kad su ljudi potpuno opljačkani
kao ti i ja, oni traže spas u nadnaravnim silama! Pa što, sla
žem se da ga tamo tražimo.
- Eto, eto, sad si opet prijašnji, smiješ se - odgovorila
je Margarita - idi do vraga s tvojim učenim riječima. Nad
naravne ili ne nadnaravne - zar nije sve to svejedno? Že
lim jesti.
I ona je za ruku povukla majstora k stolu.
- Nisam siguran neće li ta hrana sad propasti u zem
lju ili odletjeti kroz prozor - govorio je majstor potpuno
se smirivši.
- Neće odletjeti!
U taj čas u prozorčiću se začuo nosni glas:
- Mir vama.
Majstor je zadrhtao, a Margarita koja je već bila
navikla na neobično povikala je:
- Pa to je Azazello! Ah, kako je to milo, kako je to do
bro! - i šapnuvši majstoru: - Evo vidiš, nisu nas napustili!
- krenula da otvori.
- Zaogrni se - viknuo je za njom majstor.
- Fućkam ja na to - odgovorila je Margarita već iz
hodnika.
I eto Azazello se već naklonio, pozdravio se s
majstorom blješteći svojim krivim okom, a Margarita je
kli-cala:
- Ah, kako mi je drago! Nikada u životu mi nije bilo
tako drago! Oprostite, Azazello, što sam gola!
Azazello je zamolio da se ona ne uznemirava,
uvjeravao kako je vidio ne samo gole žene nego i žene s
potpuno oderanom kožom, i hitro sjeo k stolu, stavivši
prethodno u kut kraj peći nekakav smotak u tamnom
brokatu.
Margarita je Azazellu nalila konjaka i on ga je odmah
ispio. Majstor koji s njega nije micao pogled, ponekad je
sebi ispod stola štipao hrbat lijeve ruke. Ali njegova štipanja
nisu pomogla. Azazello se nije rasplinuo u zraku, da,
treba reći istinu, za to nije bilo nikakve potrebe. Ništa
strašno nije bilo u riđem čovjeku malog rasta, osim toga
oka s mrenom, ali toga ima i bez čarobnjaštva, osim
odjeće koja nije bila sasvim obična - nekakva mantija ili
plašt
- opet, ako čovjek dobro promisli, i to se dešava. Konjak
je također znao dobro piti, kao i svi dobri ljudi, na dušak
i bez jela. Od konjaka u majstorovoj je glavi zašumjelo i
počeo je misliti:
»Ne, Margarita ima pravo! Dakako, preda mnom sjedi
poslanik đavolov. Pa i ja sam sam preksinoć dokazivao
Ivanu da je on na Patrijaršijskim ribnjacima susreo
upravo sotonu, a sada sam se preplašio te misli i počeo
nešto brbljati o hipnotizerima i o halucinacijama. Kakvi
hipno-tizeri, k vragu!«
Počeo je promatrati Azazella i uvjerio se da u
njegovim očima postoji nešto usiljeno, neka misao koju
taj ne želi prije vremena izreći. »On nije samo u posjetu,
nego se pojavio s nekom porukom« - mislio je majstor.
Moć opažanja nije ga iznevjerila.
Ispivši treću čašicu konjaka, koji na Azazella nije
nimalo djelovao, posjetilac je tako započeo:
- Ugodan podrumčić, vrag neka me nosi! Samo se na
meće pitanje što da se u njemu radi, u tom podrumčiću?
- To se isto i ja pitam - nasmijavši se odgovorio je
majstor.
- Zašto me uznemirujete, Azazello? - upitala je Margarita
- Već ćemo nekako!
- Što to govorite! - povikao je Azazello - nisam ni po
mislio uznemiravati vas. I ja kažem već ćemo nekako. Da!
Skoro sam zaboravio, messire vas je dao pozdraviti i na
redio mi da vam kažem da vas poziva na malu šetnju s
njim, ako, dakako, vi to želite. Što ćete mi na to reći?
Margarita je pod stolom gurnula nogom majstora.
- S velikim zadovoljstvom - odgovorio je majstor
proučavajući Azazella, a taj je nastavio:
- Nadamo se da ni Margarita Nikolajevna neće
odbiti?
- Ja sigurno neću odbiti - rekla je Margarita i opet je
njezina noga dotakla majstorovu nogu.
- Divna stvar! - uskliknuo je Azazello. - To ja volim!
Jedan-dva i gotovo! A ne kao onda u Aleksandrovskom
parku!
- Ah, nemojte me na to sjećati, Azazello, tada sam
bila glupa. Da, ne treba me, uostalom, strogo kriviti za to
- ne susrećeš svaki dan nečistu silu!
- Svakako - potvrdio je Azazello - svaki dan bi bilo
suviše ugodno!
- Meni se sviđa brzina - govorila je Margarita uzbu
đeno - sviđa mi se brzina i golotinja. Kao iz mauzera - taf!
Ah, kako on puca! - povikala je Margarita, obraćajući se
majstoru. - Sedmica pod jastukom i u svaki listić!.. . -
Margarita se opila, njezine su oči zablistale.
- I opet sam zaboravio - povikao je Azazello udarivši
se po čelu - sasvim sam se smotao! Messire je poslao po
klon - tu se okrenuo upravo majstoru - bocu vina. Upo
zoravam vas da je to ono isto vino koje je pio prokurator
Judeje. Falernsko vino.
Sasvim je razumljivo da je takva rijetkost izazvala
veliku pažnju Margaritinu i majstorovu. Azazello je
izvukao
iz komada tamnog pogrebnog brokata potpuno pljesnivi
vrč. Vino su mirisali, nalili u čaše, gledali kroza nj svjetlo
koje je nestajalo pred oluju,
- U Wolandovo zdravlje! - uskliknula je Margarita,
podižući svoju čašu.
Sve troje dohvatilo je čaše i ispilo veliki gutljaj.
Odmah je predolujno svjetlo počelo gasnuti u
majstorovim očima, njegovo se disanje zaustavilo i on je
osjetio da dolazi kraj. Vidio je još kako na smrt blijeda
Margarita, bespomoćno pružajući ruke k njemu, spušta
glavu na stol, a zatim pada na pod.
- Trovač . . . - dospio je još viknuti majstor. Htio je
dohvatiti nož sa stola da udari Azazella, ali je njegova ruka
nemoćno kliznula po stolnjaku, sve što je okruživalo maj
stora u podrumu poprimilo je crnu boju, a zatim je sve
nestalo. Pao je nauznak, i dok je padao rasjekao je kožu
sljepoočice na uglu daske pisaćeg stola.
Kad su otrovani zamukli, Azazello je počeo djelovati.
Prvo je iskočio kroz prozor, i za nekoliko časaka bio je u
vili u kojoj je živjela Margarita Nikolajevna. Uvijek
savjesni i točni Azazello htio je provjeriti da li je sve
učinjeno kako treba. Sve je bilo u redu. Azazello je vidio
kako je smrknuta žena koja je očekivala povratak svoga
muža izišla iz svoje spavaonice, iznenada problijedila,
uhvatila se za srce i kriknuvši bespomoćno:
- Nataša! Bilo tko . . . k meni! - pala na pod u gostinjskoj
sobi ne doprijevši do kabineta.
- Sve u redu - rekao je Azazello. Za časak je bio kraj
palih ljubavnika. Margarita je ležala licem zabodenim u
sag. Svojim željeznim rukama Azazello ju je okrenuo kao
lutku licem prema sebi, i zagledao se u,nju. Naočigled se
lice otrovane mijenjalo. Čak se u olujnom sumraku vidjelo
kako je nestalo njezino privremeno vještičje škiljenje i
oštrina i žestina crta. Lice pokojnice je postalo svijetlo i
konačno se smekšalo, a njezino keženje više nije bilo
zvjersko nego jednostavno ženstveno patničko keženje.
Tada je Azazello rastavio njezine bijele zube, i ulio u usta
nekoliko kapljica onog vina kojim ju je i otrovao. Marga
rita je uzdahnula, podigla se bez Azazellove pomoći, sjela
i tiho upitala:
- Zašto, Azazello, zašto? Što ste sa mnom učinili?
Vidjela je majstora kako leži, zadrhtala i prošaptala:
- To nisam očekivala... ubojica!
- Ma ne, ne - odgovorio je Azazello - on će odmah
ustati. Ah, zašto ste tako nervozni!
Margarita mu je odmah povjerovala, toliko je uvjerljiv
bio glas riđeg demona. Skočila je, snažna i živa, i pomogla
napojiti vinom majstora. Otvorivši oči, on je pogledao
mračno i s mržnjom ponovio svoju posljednju riječ:
- Trovač...
- Ah, obično je vrijeđanje nagrada za dobru uslugu!
- odgovorio je Azazello. - Zar ste slijepi? Progledajte ko
načno!
Tada se majstor podigao, ogledao se pogledom živim
i svijetlim i upitao:
— Što znači ova novost?
- To znači - odgovorio je Azazello - da vam je vrije
me. Već oluja grmi, čujete li? Smrkava se. Konji ruju zem
lju, drhće mali vrt. Opraštajte se od podruma, opraštajte
brže.
- A, shvaćam . . . - rekao je majstor, ogledavajući se
- vi ste nas ubili, mi smo mrtvi. Ah, kako je to pametno!
Kako u pravi čas! Sada sam sve shvatio.
- Ah, smilujte se - odgovorio je Azazello - da li ja to
vas čujem? Vaša vas prijateljica naziva majstorom, vi sada
razmišljate, kako onda možete biti mrtvi? Zar je, da biste
se smatrali živim, bezuvjetno potrebno sjediti u podrumu
s košuljom i bolničkim hlačama na sebi? Smiješno!
- Shvatio sam što ste rekli - povikao je majstor - ne
mojte nastaviti! Imate tisuću puta pravo!
- Veliki Woland! - ponavljala je za njim Margarita. -
Veliki Woland! Izmislio je nešto bolje nego ja! Ali samo ro
man, roman - vikala je majstoru - uzmi sa sobom roman,
kamo god otišao.
- Ne treba - odgovorio je majstor - znam ga na
pamet.
- Ali ti nećeš ni riječi... ni riječi iz njega zaboraviti?
- pitala je Margarita privinuvši se ljubavniku i otirući krv
s njegove rasječene sljepoočice.
- Budi mirna. Sada neću ništa i nikada zaboraviti -
odgovorio je.
- Onda vatra! - povikao je Azazello. - Vatra, od koje
je sve počelo i kojom ćemo sve završiti.
- Vatra! - strašno je kriknula Margarita. Prozorčić je
u podrumu zalupio, vjetar je odgurnuo zavjesu. Na nebu
je veselo i kratko zagrmjelo. Azazello je gurnuo ruku s
pandžama u peć, izvukao cjepanicu koja se dimila i njome
zapalio stolnjak na stolu. Zatim je potpalio svežanj starih
novina na divanu, a za njim rukopis i zavjesu na prozoru.
Majstor kojeg je već opijao budući galop, zbacio je s
police nekakvu knjigu na stol, rastvorio je njene listove na
gorućem stolnjaku i knjiga je planula veselim plamenom.
- Gori, gori, prijašnji živote!
- Gori, patnjo! - vikala je Margarita.
Soba se već njihala u crvenim stupovima i zajedno s
dimom istrčalo je troje kroz vrata, potrčalo po kamenim
stepenicama i našlo se u dvorištu. Prvo što su tamo vidjeli
bila je graditeljeva kuharica koja je sjedila na tlu. Kraj nje
se valjao razbacani krumpir i nekoliko svježnjeva luka.
Stanje kuharičino bilo je razumljivo. Tri crna konja
frktala su kraj staje, drhtala, rovala zemlju. Margarita je
zajašila prva, za njom Azazello, posljednji majstor.
Stenjući, kuharica je htjela podići ruku da učini znak križa,
ali je Azazello iz sedla povikao s prijetnjom:
- Odsjeći ću ti ruku! - on je zazviždao, i konji su se
lomeći grane lipa podigli i zaboli u niski crni oblak. Od
mah je iz podrumskog prozorčića suknuo dim. Odozdo je
dopro slabi, žalosni kuharičin krik:
- Gorimo!..
Konji su već letjeli nad krovovima Moskve.
- Želim se oprostiti s gradom - viknuo je majstor
Azazellu koji je jahao sprijeda. Grom je progutao kraj maj
storove rečenice. Azazello je kimnuo glavom i pustio svo
ga konja u galop. U susret jahačima jurio je oblak, ali još
nije sipao kišu.
Letjeli su iznad bulevara, vidjeli su kako ljudske
figurice bježe sklanjajući se pred kišom. Padale su prve
kapi. Proletjeli su iznad dima - sve što je ostalo od
Gribojedov-Ijeva doma. Proletjeli su nad gradom koji
je već zalila
tama. Nad njima su sijevale munje. Zatim je krovove
zamijenilo zelenilo. Tek tada se spustila kiša i pretvorila
jahače u tri velika mjehura u vodi.
Margariti je već bio poznat osjećaj leta, a majstoru
nije pa se čudio kako su se brzo našli na cilju, kod onog
s kojim se htio oprostiti zato što se više ni s kim drugim
nije imao oprostiti. U kopreni kiše on je odmah
prepoznao zgradu klinike Stravinskog, rijeku i šumu na
drugoj obali koju je bio dobro proučio. Spustili su se u
grmlje na poljani nedaleko od klinike.
- Ja ću vas ovdje pričekati - povikao je Azazello složivši
ruke kao štit, čas osvijetljen munjama čas nestajući
u sivoj kopreni - oprostite se brzo!
Majstor i Margarita su skočili iz sedla i poletjeli
promičući kao vodene sjene kroz klinički vrt. Kroz časak
majstor je naviknutom rukom otvarao rešetku na
balkonu sobe br. 117. Margarita gaje slijedila. Ušli su
Ivanuški, nevidljivi i neprimijećeni, dok je oluja hučila i
zavijala. Majstor se zaustavio kraj kreveta.
Ivanuška je ležao nepomično kao i onda kad je prvi
put promatrao oluju u kući svoga odmora. Ali nije plakao
kao onda. Kad je dobro pogledao tamnu siluetu koja je
ušla k njemu s balkona, on se podigao, pružio ruke i
radosno rekao:
- A, to ste vi! A ja vas sve čekam i čekam! Evo vas,
susjede!
Na to je majstor odgovorio:
- Ja sam ovdje, ali više na žalost ne mogu biti vaš su
sjed. Odlazim zauvijek i došao sam k vama samo da se
oprostim.
- Znao sam to, domislio sam se - tiho je odgovorio
Ivan i upitao: - jeste li ga susreli?
- Da - rekao je majstor - došao sam se oprostiti s
vama zato što ste bili jedini čovjek s kojim sam razgova
rao u posljednje vrijeme.
Ivan se razvedrio i rekao:
- Dobro je da ste ovamo svratili. Održat ću svoju ri
ječ, i više pjesmice neću pisati. Mene sada zanima nešto
drugo - Ivanuška se nasmiješio i bezumnim očima gledao
nekamo mimo majstora - želim nešto drugo napisati.
Majstor se uzbudio zbog tih riječi i progovorio čim je
sjeo na rub Ivanuškinog kreveta:
- To je dobro, to je dobro. Napišite o njemu nastavak.
Ivanuškine su oči zablistale.
- A zar vi sami nećete? - Tada je poniknuo i zamiš
ljeno dodao: - Ah, da . . . što ja to pitam - Ivanuška je po
gledao u pod pa preplašeno podigao oči.
- Da - rekao je majstor i njegov se glas učinio Ivanuški
nepoznat i prigušen - ja više neću pisati o njemu. Bit
ću zauzet nečim drugim.
Huku oluje proparao je daleki zvižduk.
- Čujete li? - upitao je majstor.
- Oluja huči...
- Ne, to mene zovu, moram ići - objasnio je majstor
i podigao se s kreveta.
- Pričekajte! Još jednu riječ - zamolio je Ivan. - Jeste
li nju pronašli? Je li vam ostala vjerna?
- Evo je - odgovorio je majstor i pokazao na zid. Od
bijelog zida odmakla se tamna Margarita i prišla krevetu.
Gledala je mladića koji je ležao i u njezinim se očima vi
djela briga.
- Jadni, jadni. . . - tiho je šaptala Margarita i nadvila
se nad krevet.
- Kako je lijepa - bez zavisti, ali s tugom i s nekakvim
tihim ganućem rekao je Ivan - vidi ti, kako je s vama sve
dobro ispalo. A sa mnom nije tako - tada je razmislio i za
mišljeno dodao: - A uostalom, možda i jest...
- Da, da - prošaptala je Margarita i još se bliže nagnu
la nad bolesnika - poljubit ću vas u čelo, i s vama će sve
biti kako treba ... to mi možete vjerovati, svašta sam već
vidjela, sve znam.
Mladić je uhvatio njezin vrat objema rukama i ona ga
je poljubila.
- Ostaj zdravo, učenice - jedva čujno rekao je majstor
i počeo se rasplinjavati u zraku. Nestao je, a zajedno s
njim i Margarita. Rešetka na balkonu se zatvorila.
Ivan se uznemirio. Sjeo je na krevet, osvrnuo se
nemirno, čak je zastenjao, progovorio sam sa sobom,
digao se. Oluja je bjesnjela sve jače i očito je uzbudila
njegovu dušu. Uznemirilo ga je i to što je svojim već
izvježbanim
sluhom naviklim na tišinu ulovio za vratima nemirne
korake, prigušene glasove. Dozvao je nervozno i
drhtureći:
- Praskovja Fjodorovna!
Praskovja Fjodorovna već je ulazila u sobu, upitno i
zabrinuto gledajući Ivanušku.
- Što je? Što se desilo? - pitala je ona. - Zar vas oluja
uzbuđuje? Ništa, ništa ... odmah ćemo vam pomoći. Od
mah ću pozvati doktora.
- Ne, Praskovja Fjodorovna, nije potrebno da zovete
doktora - rekao je Ivanuška ne gledajući nemirno Praskovju
Fjodorovnu nego zid - sa mnom se ne dešava ništa
naročito. Ja se već snalazim, ne bojte se. Nego mi radije
recite - prisno je zamolio Ivan - što se tamo kraj mene,
u stotinu osamnaestoj sobi sada dogodilo?
- U stotinu osamnaestoj? - upitala je Praskovja Fjo
dorovna i njezine su oči bježale. - Ništa se tamo nije do
godilo. - Ali je njezin glas bio neiskren, Ivanuška je to od
mah primijetio i rekao:
- E, Praskovja Fjodorovna! Vi ste tako istinoljubiv
čovjek ... Zar mislite da ću pobjesnjeti? Ne, Praskovja
Fjodorovna, toga neće biti. Bolje je da otvoreno kažete, jer
ja kroz zid sve osjećam.
- Umro je sada vaš susjed - prošaptala je Praskovja
Fjodorovna koja nije imala snage da odoli svojoj istino
ljubivosti i dobroti, i preplašeno je pogledala Ivanušku
sva obasjana svjetlom munje. Ali se s Ivanuškom nije de
silo ništa strašno. On je samo značajno podigao prst i re
kao:
- Znao sam to! I budite sigurni, Praskovja Fjodorov
na, da je sada i u gradu umro još jedan čovjek. Ja čak
znam tko - tada se Ivanuška tajanstveno nasmiješio - to
je - žena!

28 Re: MAJSTOR I MARGARITA Mihail Bulgakov taj Uto Feb 14, 2012 5:31 pm

Scarlet

avatar
Elite member
Elite member
Poglavlje 31. NA
VRAPCJIM GORAMA
Oluja je nestala bez traga i poput svoda nadvila se
nad cijelu Moskvu raznobojna duga koja je stajala na nebu
i pila vodu iz rijeke Moskve. Na uzvisini, na brežuljku, između
grmlja vidjele su se tri tamne siluete. Woland, Korov-jov i
Behemot sjedili su u sedlima triju vranaca gledajući
rašireni grad preko rijeke koji je lomio sunce u tisućama
blještavih prozora okrenutih na zapad, prema kruškastim
kupolama Djevičanskog manastira.
U zraku je zašumilo i Azazello, za kojim su, iza crnog
repa njegova plašta, letjeli majstor i Margarita, spustio se
zajedno s njima kraj grupe koja ih je čekala.
- Morali smo vas uznemiriti, Margarito Nikolajevna i
majstore - progovorio je Woland nakon šutnje - ali ne
mojte mi zamjeriti. Ne mislim da ćete to požaliti. Dakle -
obratio se samo majstoru - oprostite se s gradom. Vrije
me nam je - Woland je pokazao rukom u crnoj rukavici
s prorezom onamo gdje su mnogobrojna sunca preko ri
jeke talila staklo, gdje je iznad tih sunaca stajala magla,
dim, para grada usijana tokom dana.
Majstor je skočio iz sedla, ostavio ostale i potrčao
prema padini na brežuljku. Crni plašt se vukao za njim po
zemlji. Majstor je gledao grad. U prvi mah se srcu prikrala
tjeskobna tuga, ali se ona brzo pretvorila u slatki nemir,
skitničko cigansko uzbuđenje.
- Zauvijek! U tome treba naći smisao - prošaptao je
majstor i obliznuo suhe, ispucale usne. Stao je prisluški
vati i opažati što se događa u njegovoj duši. Njegovo je uz
buđenje prešlo, kako mu se učinilo, u osjećaj duboke i
smrtne uvrede. Ali ni taj osjećaj nije bio postojan, nestao
je i njega je zamijenila ponosna ravnodušnost a
naposljetku - predosjećaj vječnog spokoja.
Grupa jahača čekala je majstora šutke. Grupa jahača
gledala je kako crni dugački lik na rubu obronka
gestikulira, čas podiže glavu kao da želi obuhvatiti
pogledom cijeli grad, pogledati sve do njegovih krajeva, čas
spušta glavu na grudi kao da proučava izgaženu kržljavu
travu pod nogama.
Šutnju je prekinuo Behemot kojemu je bilo dosadno.
- Dopustite mi, maitre - progovorio je - prije galopa
zvižduk na rastanku.
- Možeš uplašiti damu - odgovorio je Woland - a,
osim toga, ne zaboravi da je svršeno s tvojim današnjim
nepodopštinama.
- Ah ne, ne, messire - odazvala se Margarita, sjedeći
u sedlu poput amazonke, podbočivši se i spustivši do zem
lje šiljasti dugi skut - dopustite mu neka zviždi. Uhvatila
me tuga prije daleka putovanja. Zar ne, messire, ona je
potpuno prirodna, čak i tada kad čovjek zna da ga na kra
ju tog puta čeka sreća? Neka nas on razveseli, bojim se da
će to inače završiti suzama, i sve će biti pokvareno prije
puta!
Woland je kimnuo Behemotu, taj je živnuo, skočio iz
sedla na zemlju, stavio prste u usta, napuhnuo obraze i zazviždao.
U Margaritinim ušima je zazvonilo. Njezin se konj
propeo, u šumarku su s drveća popadale suhe grančice,
prhnulo je jato vrana i vrabaca, zakovitlao se stup prašine
prema rijeci, i vidjelo se kako je u riječnom tramvaju, koji
je prolazio mimo pristaništa, s putnika odletjelo nekoliko
kapa u vodu. Od zvižduka majstor je zadrhtao, ali nije se
osvrnuo, počeo je gestikulirati još nemirnije, podižući
ruku k nebu kao da prijeti gradu. Behemot je ponosno
pogledao uokolo.
- Zazviždano je, ne poričem - pokroviteljski je primi
jetio Korovjov - stvarno je zazviždano, ali, govoreći ne
pristrano, zazviždano je vrlo osrednje!
- Pa nisam ja regent - dostojanstveno i oholo odgo
vorio je Behemot i neočekivano je namignuo Margariti.
- Daj da ja pokušam kao u stara vremena - rekao je
Korovjov, protrljao ruke, puhnuo u prste.
- Gledaj, gledaj - začuo se grubi glas Wolanda na ko
nju - samo bez pakosnih sakaćenja!
- Messire, vjerujte - odazvao se Korovjov i stavio
ruku na srce - šala, isključivo tek šala. .. - tada se izne
nada protegao uvis kao da je od gume, prstima desne
ruke načinio je nekakvu složenu figuru, zavio se kao vijak,
zatim je, odjednom se odvrnuvši, zazviždao.
Margarita taj zvižduk nije čula, ali ga je vidjela u času
kad je zajedno s vatrenim konjem odletjela dvadesetak
hvati u stranu. Kraj nje, hrast je bio iščupan s korijenjem,
zemlja se do same rijeke prekrila iverjem. Veliki sloj
obale, zajedno s pristaništem i restoranom, skliznuo je u
rijeku. Voda je zakipjela, šiknula uvis, a na suprotnu
obalu, nisku i zelenu, izronio je čitav riječni tramvaj s
potpuno nepovrijeđenim putnicima. Pred noge
Margaritina konja što je frktao, pala je čavka koju je
usmrtio Fagotov zvižduk. Taj je zvižduk uplašio majstora.
Uhvatio se za glavu i potrčao natrag grupi svojih
suputnika koji su ga čekali.
- Dakle - obratio mu se Woland s visine svojeg konja
- svi su računi izravnani? Rastanak je završen?
- Da, završen je - odgovorio je majstor i, umirivši se,
pogledao u Wolandovo lice ravno i hrabro.
I tada je nad gorama zagrmio poput trube strašni Wolandov
glas:
- Vrijeme je!! - i oštri zvižduk i smijeh Behemotov.
Konji su jurnuli i jahači su se digli uvis i počeli jahati.
Margarita je osjećala kako njezin bijesni konj grize i vuče
uzde. \Volandov plašt se nadvio nad glavama čitave kavalkade,
taj je plašt počeo prekrivati nebeski svod u
sumraku. Kad se na časak crni pokrivač odmaknuo,
Margarita se u kasu okrenula i vidjela da iza njih nema ne
samo raznobojnih tornjeva i aviona što nad njima
uzlijeće, nego već odavna ni samog grada koji je nestao u
zemlju i ostavio iznad sebe samo maglu.
Poglavlje 32. OPROŠTAJ
I VJEČNO UTOČIŠTE
Bogovi, bogovi moji! Kako je žalosna večernja zemlja!
Kako su tajanstvene magle iznad močvara! Tko je lutao
kroz te magle, tko je mnogo patio prije smrti, tko je letio
nad tom zemljom noseći na sebi pretežak teret, taj to znade.
To zna umoran čovjek. I on bez tuge ostavlja zemljine
magle, njezine močvare i rijeke, on se laka srca predaje
smrti, znajući da će mu samo ona »donijeti mir«.
Carobnjački vranci su se također umorili i nosili su
svoje jahače polagano, a neminovna noć već ih je
dostizala. Osjećajući je iza leđa, utihnuo je čak i nestašni
Behe-mot i, zarivši nokte u sedlo, letio je šutljiv i ozbiljan,
raširivši svoj rep.
Noć je počela pokrivati crnom maramom šume i
lugove, noć je palila žalosne plamičke negdje daleko dolje -
sada nezanimljive i nepotrebne, tuđe plamičke, i za Margaritu
i za majstora. Noć je dostigla kavalkadu, prosula se
odozgo na nju i bacala čas ovdje čas tamo na žalosnom
nebu bijele mrljice zvijezda.
Noć se zgušnjavala, letjela mimo, hvatala jahače za
plašteve i, strgnuvši ih s ramena, razotkrivala obmane. I
kad je Margarita na koju je puhao hladni vjetar otvorila
oči, vidjela je kako se mijenja oblik svih koji su letjeli
svome cilju. Kad im je u susret iza ruba šume počeo
dolaziti crveni i puni mjesec, sve su obmane nestale, pale
u močvaru, utonula je u magle čarobnjačka nestalna
odjeća.
Jedva da bi čovjek sada prepoznao Korovjova-Fagota,
samozvanog prevodioca tajanstvenog konzultanta kojemu
nikakvi prijevodi nisu bili potrebni, u onome koji je sada
letio tik uz Wolanda, desno od majstorove prijateljice. Na
mjestu onog koji je u odrpanoj cirkuskoj odjeći napustio
Vrapčje gore pod imenom Korovjova-Fagota, sada je
jahao tiho zveckajući zlatnom uzdom tamnoljubičasti
vitez mračna lica koje se nikada nije smiješilo.
Podbradak je upro u prsa, nije gledao mjesec, nije ga
zanimala zemlja, mislio je o nečem svojem, leteći uz
Wolanda.
- Zašto se on tako promijenio? - kroz zvižduk vjetra
tiho je Wolanda upitala Margarita.
- Jednom se taj vitez zlosretno našalio - odgovorio je
Woland okrenuvši k Margariti svoje lice s mirno plamtećim
okom - igra riječima koju je načinio razgovarajući o
svjetlu i tmini nije bila sasvim dobra. I vitez se poslije toga
morao šaliti nešto više i duže nego li je pretpostavljao.
Ali danas je noć obračuna. Vitez je svoj račun platio i
poravnao!
Noć je otrgnula, i mekani rep Behemotov, oderala s
njega krzno i razbacala njegove čuperke po močvarama.
Taj koji je prije bio mačak što je tješio kneza tmine, sada je
postao mršavi mladić, demon-paž, najbolji lakrdijaš koji je
ikada postojao na svijetu. Sada je i on umuknuo, i letio tiho,
izloživši svoje mlado lice svjetlu koje je lio mjesec.
Po strani od sviju letio je Azazello blistajući čeličnim
oklopom. Mjesečina je promijenila i njegovo lice. Bez
traga je nestao glupi bezobrazni očnjak i škiljavost se
pokazala lažnom. Oba Azazellova oka bila su jednaka,
prazna i crna, a lice bijelo i hladno. Sada je Azazello letio
sa svojim pravim izgledom, kao demon bezvodne
pustinje, demon-ubojica.
Sebe Margarita nije mogla vidjeti, ali je dobro vidjela
kako se promijenio majstor. Njegova je kosa postala sada
na mjesečini bijela i skupljena u pletenicu, vijorila je na
vjetru. Kad je vjetar podigao plašt s majstorovih nogu,
Margarita je vidjela na njegovim visokim čizmama
zvjezdice ostruga koje su čas blistale čas gasnule. Kao
mladić--demon i majstor je letio ne skidajući pogled s
mjeseca, ali mu se smiješio kao dobro poznatom i
voljenom, i nešto je, po navici koju je stekao u sobi br.
118 - sam sebi mrmljao.
I konačno, Woland je letio također u svom pravom
obliku. Margarita ne bi mogla reći od čega je napravljena
uzda njegova konja i, mislila je da je moguće da su
mjesečevi lančići i konj sam - samo gomila tmine, a
griva tog konja - oblak, a ostruge konjanikove - bijele
mrlje zvijezda.
Tako su šutke letjeli dugo, sve dok se dolje krajolik
nije počeo mijenjati. Žalosne šume utonule su u
zemaljskom mraku i povukle su za sobom i mutne oštrice
rijeka. Dolje su se pojavili i počeli blijeskati obluci, a među
njima su se zacrnjele provalije kamo nije dopirala
mjesečina.
Woland je spustio svog konja na kamenu tužnu
ravninu i tada su konjanici krenuli korakom, slušajući
kako konji svojim potkovicama gaze kremen i kamen.
Mjesec je obasjavao površinu zeleno i jarko, i Margarita
je uskoro opazila u pustinjskom kraju naslonjač i u njemu
bijeli lik čovjeka. Možda je čovjek bio gluh ili suviše
zadubljen u razmišljanja. On nije čuo kako je drhtala
kamena zemlja pod težinom konja i konjanici su se
približili ne uznemirujući ga.
Mjesec je pomagao Margariti, svijetlio je jače nego
najbolja električna svjetiljka, i Margarita je vidjela da
čovjek koji je sjedio i čije su se oči činile slijepim,
kratko tare svoje ruke i upire oči koje ne vide u mjesečevu
ploču. Sada je Margarita vidjela da kraj teškog kamenog
naslonjača, na kojem zbog mjesečine bliješte iskre, leži
tamni veliki oštrouhi pas i kao i njegov gospodar nemirno
gleda u mjesec.
Kod nogu čovjeka valjaju se krhotine razbijena
vrča i leži crno-crvena mlaka koja se ne suši.
Konjanici su zaustavili svoje konje.
- Vaš su roman pročitali - progovorio je Woland okrenuvši
se majstoru - i rekli samo to da on, na žalost, nije
završen. Htio sam vam pokazati vašeg junaka. Oko dvije ti
suće godina sjedi na toj površini i spava, ali kad se pojavi
puni mjesec, kako vidite, njega mori besanica. Ona muči
ne samo njega nego i njegova vjernog čuvara, psa. Ako je
istina da je kukavičluk najteži porok onda pas nije za to
kriv. Jedino čega se bojao hrabri pas bila je oluja. Ali taj
koji voli mora dijeliti sudbinu onoga koga voli.
- Što on govori? - upitala je Margarita i njezino po
sve mirno lice trgnula je sjenka sućuti.
- On govori - odgovorio je Woland - jedno te isto, on
govori da ni kod mjesečine nema mira i da ima tešku duž
nost. Tako uvijek govori kada ne spava a kada spava vidi
uvijek jedno te isto: put, obasjan mjesečinom, i želi krenu
ti po njemu i razgovarati s uhapšenikom Ha-Nocrijem,
zato što, kako tvrdi, nije nešto rekao do kraja tada, davno,
četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana. Ali, jao, nje
mu ne uspijeva da dođe na taj put i njemu nitko ne prilazi.
Zato, a što inače da radi, razgovara sam sa sobom. Uosta
lom, potrebna je nekakva raznolikost - i svojem razgovo
ru o mjesecu ponekad dodaje da više od svega na svijetu
mrzi svoju besmrtnost i nečuvenu slavu. On tvrdi da bi
odmah zamijenio svoju sudbu sa sudbom odrpana lutalice
Levija Mateja.
- Dvanaest tisuća mjeseci za jednu mjesečinu u pro
šlosti, nije li to suviše mnogo? - upitala je Margarita.
- Zar se ponavlja zgoda s Fridom? - rekao je Woland.
- Ali, Margarito, ovdje se ne uzbuđujte. Sve će biti dobro,
na tome je sagrađen svijet.
- Otpustite ga! - odjednom je prodorno viknula Mar
garita onako kako je vikala dok je bila vještica, i od tog
povika odronio se kamen u gorama i poletio po grebeni
ma u provaliju, svojom bukom zaglušujući planine. Ali
Margarita ne bi mogla reći je li to bila buka pada ili buka
sotonskog smijeha. Bilo kako bilo, Woland se smijao gle
dajući Margaritu i rekao:
- Ne treba vikati u planinama, on je svejedno navikao
na odronjavanje i to ga neće uznemiriti. Nemojte moliti za
njega, Margarito, zato što je za njega već molio onaj s ko
jim bi on tako želio razgovarati. - Tada se Woland opet
okrenuo majstoru i rekao: - Što ćemo, sad možete svoj ro
man završiti jednom rečenicom!
Majstor kao da je upravo to čekao dok je nepomično
stajao i gledao prokuratora koji je sjedio. Složio je ruke u
trubu i kriknuo tako da je jeka poskočila po pustim i
golim brdima:
- Slobodan! Slobodan! On te čeka!
Planine su majstorov glas pretvorile u grom i taj ih
je grom razrušio. Proklete su se kamene stijene srušile.
Ostala je samo površina s kamenim naslonjačem. Nad
crnim bezdanom u koji su propale stijene zasvijetlio je
neo-buhvatni grad s uzdignutim nad njim bliještavim
idolima povrh vrta koji se za mnogo tisuća mjeseci bujno
razrastao. Ravno prema vrtu pružao se mjesečev put što ga
je pro-kurator dugo očekivao i prvi je po njemu potrčao
oš-trouhi pas. Čovjek u bijelom plastu s purpurnom
podstavom digao se iz naslonjača i nešto viknuo hrapavim
napuklim glasom. Nije se moglo razabrati, plače li on ili se
smije, i što viče. Vidjelo se samo da je za svojim vjernim
čuvarom brzo potrčao i on po mjesečevu putu.
- Da i ja pođem za njim? — upitao je nemirno majstor
trgnuvši uzde.
- Ne - odgovorio je Woland - zašto poći tragovima
onoga što je već svršeno?
- Onda znači onamo? - upitao je majstor, okrenuo se
i pokazao unazad, onamo gdje se satkao u pozadini nedav
no ostavljeni grad s manastirskim kruškastim kupolama,
s razbijenim u paramparčad suncem u staklu.
- Također ne - odgovorio je Woland i njegov se glas
zgusnuo i potekao nad stijenama. - Romantični majstore!
Onaj, za kim tako čezne da ga vidi vaš izmišljeni junak, ko
jeg tek što ste otpustili vi sami, pročitao je vaš roman. -
Tada se Woland okrenuo Margariti: - Margarito Nikolajevna!
Treba vjerovati kako ste nastojali izmisliti za maj
stora najbolju budućnost, ali, zapravo, ono što vam ja
predlažem i ono što je za vas molio Ješua - još je bolje!
Ostavite njih nasamo - govorio je Woland naginjući se iz
svog sedla majstorovom sedlu i pokazujući u smjeru prokuratora
koji je otišao - nemojmo im smetati. Možda će
se u nečemu i složiti. - Tada je Woland mahnuo rukom u
smjeru Jeršalajima i on se ugasio.
- I tamo također - Woland je pokazao prema poza
dini - što ćete raditi u podrumu? - Sad se ugasilo razbi
jeno sunce u staklu. - Zašto? - nastavio je Woland uvjer
ljivo i meko - o, triput romantični majstore, zar ne biste
htjeli danju šetati sa svojom prijateljicom pod višnjama
koje počinju cvjetati, a navečer slušati Schubertovu muzi
ku? Zar vam neće biti ugodno pisati uz svijeće guščjim perom?
Zar nećete poput Fausta sjediti nad retortom u nadi
da će vam uspjeti da napravite novog homunkula? Tamo,
tamo! Tamo vas već čeka dom i stari sluga, svijeće već
gore, a uskoro će se ugasiti jer ćete stići u svitanje. Tim
putem, majstore, tim putem! Ostajte zdravo, meni je
vrijeme da idem!
- Ostajte zdravo! - jednim su povikom odgovarali
Wolandu Margarita i majstor. Tada se crni Woland, ne tra
žeći nikakvog puta, bacio u provaliju, a za njirn se s bu
kom srušila njegova pratnja. Ni stijena, ni ravnine, ni mje
sečeva puta, ni Jeršalajima više nije bilo. Nestali su i crni
konji. Majstor i Margarita ugledali su obećano svitanje.
Počinjalo je ovdje, neposredno kraj ponoćnog mjeseca.
Majstor je išao sa svojom prijateljicom u blještavilu prvih
jutarnjih zraka preko kamenog mostića s mahovinom.
Prošli su preko njega. Potok je ostao iza vjernih ljubavnika
i oni su išli po pješčanu putu.
- Slušaj tišinu - govorila je Margarita majstoru i pi
jesak je romonio pod njezinim bosim nogama - slušaj i
uživaj u tome što ti nije bilo dano u životu - u tišini. Gle
daj pred sobom tvoj vječni dom koji su ti dali kao nagra
du. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu koja se
diže do samog krova. Evo tvoga doma, evo tvog vječnog
doma. Znam da će navečer dolaziti k tebi oni koje voliš,
koji te zanimaju i koji te neće uznemiravati. Oni će ti svi
rati, oni će ti pjevati, vidjet ćeš kakvo je svjetlo kad gore
svijeće. Ti ćeš zaspati sa svojom zamašćenom i vječnom
kapicom na glavi, ti ćeš zaspati sa smiješkom na usnama.
San će te osvježiti, ti ćeš početi mudro rasuđivati. A otje
rati me više nećeš. Tvoj ću san čuvati ja.
Tako je govorila Margarita idući s majstorom u
smjeru vječnog njihovog doma i majstoru se činilo da
Marga-ritine riječi žubore jednako kao što je žuborio i
šaptao potok koji su ostavili za sobom, i majstorovo
sjećanje, nemirno, iglama izbodeno sjećanje počelo je
gasnuti. Netko je pustio majstora na slobodu, kao što je on
upravo otpustio lik što ga je opisao. Taj je lik otišao u
bezdan, otišao bespovratno, primivši oprost noću uoči
nedjelje, sin kralja--zvjezdoznanca, okrutni peti
prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.
EPILOG
Pa ipak - što je bilo dalje u Moskvi nakon što je u
suton subotnje večeri Woland napustio prijestolnicu i
nestao zajedno sa svojom pratnjom s Vrapčjih gora?
O tome da je tokom dugog vremena odjekivala
prijestolnicom teška tutnjava najnevjerojatnijih glasina
koje su se vrlo brzo prenijele i u najudaljenija i zabačena
mjesta provincije - ne treba ni govoriti. Ove glasine
čovjeku se čak gadi ponavljati.
Pisac ovih istinitih redaka osobno je, uputivši se u
Feodosiju, čuo u vlaku priču kako je u Moskvi dvije tisuće
ljudi izišlo iz kazališta potpuno nagih u doslovnom smislu
riječi i da su u takvu stanju otišli kući u taksi-automobilima.
Šapat »nečista sila« čuo se u redovima koji su stajali
pred mljekarstvima, u tramvajima, u dućanima, u
stanovima, u kuhinjama, u vlakovima, i prigradskim i
onima na dugim relacijama, na kolodvorima i malim
postajama, u ljetnikovcima i na plažama.
Ljudi obrazovani i kulturni, razumije se, nisu
sudjelovali u pričama o nečistoj sili koja je posjetila
prijestolnicu, i čak su se tim pričama smijali i pokušali da
pripovjedače urazume. Ali činjenica, kako se kaže, ipak
ostaje činjenica i odbaciti je prezirno bez objašnjenja nikako
se ne može: netko je bio u prijestolnici. Već samo zgarište
koje je ostalo od Gribojedova pa i štošta drugo rječito su
to potvrđivali.
Kulturni ljudi stali su na stajalište istrage: djelovala je
banda hipnotizera i trbuhozboraca koja je izvrsno vladala
tim umijećem.
Mjere za hvatanje bande bile su, dakako, poduzete
energično i brzo kako u Moskvi tako i izvan nje, ali na
žalost nisu donijele rezultate. Onaj koji se predstavio kao
Woland sa svim svojim bližnjima nestao je i niti se više
vratio u Moskvu niti se uopće igdje pojavio ili se pokazao.
Prirodno je nikla pretpostavka da je pobjegao u
inozemstvo, ali se ni tamo nigdje nije pokazao.
Istraga o njegovu djelu trajala je dugo. Jer, bilo kako
bilo, to je djelo bilo stravično! Ne spominjući četiri
spaljene kuće i stotine zaluđenih ljudi, bilo je i ubijenih.
Točno se to može reći za dvojicu: za Berlioza i za onog
zlosretnog službenika u Uredu za upoznavanje stranaca sa
znamenitostima Moskve, za bivšeg baruna Majgela. Jer, oni
su bili ubijeni. Nagorjele kosti potonjeg nađene su u stanu
br. 50 u Sadovoj ulici, nakon što je ugašen požar. Da, bilo je
žrtava, i te su žrtve tražile istragu.
Ali su postojale žrtve i nakon što je Woland napustio
prijestolnicu i, kako god to bilo žalosno, te su žrtve bile
crne mačke.
Po prilici stotinjak tih mirnih, čovjeku odanih i
korisnih životinja bilo je strijeljano ili uništeno na druge
načine u različitim krajevima zemlje. Petnaestak mačaka,
ponekad u unakaženu stanju, bilo je dostavljeno u
milicijske stanice u raznim gradovima. Na primjer, u
Armaviru je jednu od tih nevinih životinja svezanih
prednjih šapa doveo u miliciju neki građanin.
Taj je građanin dočekao u zasjedi mačka u času kad
se životinja lopovska izgleda (što možeš kad mačke tako
izgledaju? To nije zato jer su poročne nego zato jer se boje
da im netko od jačih bića nego što su one - psi ili ljudi
- ne učini neku štetu ili uvredu. I jedno i drugo je lako,
ali to nije pitanje časti tvrdim. Da, nije riječ o časti!), da,
znači mačak lopovska izgleda spremao se da pobjegne
među čičke.
Zgrabivši mačka i skidajući s vrata kravatu da bi
svezao mačka, građanin je otrovno i s prijetnjom u glasu
mrmljao:
- Aha! Čini se da ste sada izvoljeli doći k nama u Armavir,
gospodine hipnotizeru? Ali ovdje vas se ne bojimo.
Ne pretvarajte se da ste nijemi! Znamo mi kakva ste vi
ptica!
Građanin je vodio mačka u miliciju vukući jadnu
životinju za prednje šape, svezane zelenom kravatom, i
pokušavajući da udarcima prisili mačka da ide na stražnjim
šapama.
- Vi - vikao je građanin kojeg su pratili dječaci i
zviždali - prestanite se praviti budalom! Neće vam uspjeti!
Izvolite hodati kako svi hodaju!
Crni je mačak samo prevrtao mučeničkim očima.
Lišen od prirode dara govora nije se mogao opravdati.
Svoj spas duguje bijedna životinja u prvom redu miliciji, a
osim toga svojoj gospodarici, poštovanoj staroj udovici.
Tek što je mačak doveden u miliciju, tamo su se uvjerili da
građanin jako miriše na špirit, zbog čega su odmah
posumnjali u njegovu prijavu. Za to je vrijeme starica, koja
je doznala od susjeda da su oteli njezina mačka, potrčala u
stanicu i prispjela u pravi čas. Dala je o mačku najlaskavije
mišljenje, objasnila da ga poznaje pet godina, od
vremena kad je još bio malo mače, da garantira za njega
kao za samu sebe, dokazala je da nije učinio ništa zla i da
nikada nije odlazio u Moskvu. Kako je rođen u Armaviru
tako je u njemu i odrastao i naučio loviti miševe.
Mačak je odvezan i vraćen vlasnici, okusivši, istina,
zla: doznavši u praksi što je to pogreška i kleveta.
Osim mačaka neke beznačajne neugodnosti zadesile
su kojekoga od ljudi. Pritvoreni su na neko vrijeme bili: u
Lenjingradu - građanin Volman i Volper, u Saratovu,
Kijevu i Harkovu - trojica Volodina, u Kazanu - Voloh, a
u Penzi - posve neshvatljivo zašto - kandidat kemijskih
znanosti Vetčinkevič. Istina, bio je visoka stasa, vrlo
preplanuli, smeđokosi.
Bilo je uhvaćeno u raznim mjestima, osim toga, devet
Korovina, četiri Korovkina i dvojica Karavajeva.
Nekog građanina su skinuli svezana iz sevastopoljskog
vlaka na stanici Belgorod. Taj je građanin htio
zabaviti suputnike trikovima s kartama.
U Jaroslavlju upravo u vrijeme ručka pojavio se u
restoranu građanin s primusom u rukama što ga je malo
prije uzeo s popravka. Dvojica portira čim su ga vidjeli napustili
su svoja mjesta u garderobi i pobjegli, a za njima
su bježali iz restorana svi posjetioci i namještenici. Kod
toga je blagajnici na nepoznat način nestao cijeli utržak.
Bilo je još mnogo toga, tko će se svega sjetiti!
Još jednom i još jednom treba odati priznanje istrazi.
Sve je bilo učinjeno ne samo da se pohvataju zločinci
nego da se i objasni sve što su počinili. I sve je to
objašnjeno i ta su objašnjenja, mora se priznati, bila jasna i
neoboriva.
Istražitelji i iskusni psihijatri ustanovili su da su
članovi zločinačke bande ili možda jedan od njih (pretežno
je sumnja padala na Korovjova) bili hipnotizeri neviđene
snage koji su se mogli pojavljivati ne na onim mjestima
gdje su zapravo bili nego na fiktivnim i pomaknutim
pozicijama. Osim toga, oni su sugerirali onima koje su
susretali da se neke stvari ili ljudi nalaze tamo gdje ih u
stvarnosti nije bilo, i obratno, udaljavali su iz vidnog
polja predmete ili ljude koji su zapravo u tom vidnom
polju bili.
U svjetlu takvih objašnjenja sve je potpuno
razumljivo, čak i neobjašnjiva, kako bi se moglo činiti,
neranjivost mačka na kojeg su pucali u stanu br. 50
prilikom pokušaja da ga uhvate, a što je najviše
uzbuđivalo građane.
Dakako, nikakvog mačka na lusteru nije bilo, nitko
nije ni mislio da ga skine metkom, pucali su u prazno dok
se Korovjov, koji im je sugerirao da mačak izvodi šale na
lusteru, mogao slobodno nalaziti iza njihovih leđa, kreve-
Ijeći se i uživajući u svojoj velikoj ali zločinački upotrijeb-
Ijenoj sposobnosti sugestije. On je, dakako, i zapalio stan
prolivši benzin.
Ni u kakvu Jaltu, dakako, Stjopa Lihodejev nije letio
(takvu stvar ne može učiniti čak ni Korovjov) i nije odanle
slao telegrame. Poslije toga kako je pao u nesvijest u draguljaričinu
stanu, preplašen Korovjovljevim trikom, koji
mu je pokazao mačka s mariniranom gljivom na vilici, on
je ležao u stanu sve dok mu nije Korovjov, rugajući se,
nabio pusteni šešir na glavu i uputio ga na moskovski
aerodrom, sugeriravši prije toga predstavnicima
kriminalističkog odjela da Stjopa izlazi iz aviona koji je
doletio iz Se-vastopolja.
Istina, kriminalistički odjel iz Jalte tvrdio je kako je
primio bosog Stjopu i da je slao telegrame u vezi sa Stjopom
u Moskvu, ali ni jedna se kopija tih telegrama nigdje
nije pronašla, iz čega je izveden žalosni ali neoborivi
zaključak kako hipnotizerska banda vlada sposobnošću da
hipnotizira na velike udaljenosti, i to ne samo pojedina
lica nego i čitave grupe.
U takvim uvjetima zločinci su mogli lišiti razuma
ljude najpostojanije psihičke konstitucije.
Što da se onda još govori o takvim sitnicama kao što
su špil karata u tuđem džepu u parteru, ili damske
haljine koje su nestale, ili bereta koja mijauče i slične
stvari! Takve stvari može izvesti bilo koji profesionalni
hipnoti-zer srednjih sposobnosti na bilo kojoj sceni, pa u
tom smislu i jednostavni trik otkidanja konferansijeove
glave. Mačak koji govori - također je pusta glupost. Da se
pokaže ljudima takvog mačka, dosta je vladati prvim
osnovama trbušnog govora, a nitko valjda ne sumnja da je
Korovjov-Ijevo umijeće znatno prelazilo te osnove.
Da, stvar nije u špilu karata, niti u lažnim pismima
u torbi Nikanora Ivanoviča. To su sve gluposti! Nego, on
je, Korovjov, poslao Berlioza pod tramvaj u sigurnu smrt.
On je lišio razuma jadnog pjesnika Ivana Bezdomnog, on
ga je prisilio da fantazira i vidi u mučnim snovima drevni
Jeršalajim i suncem sprženu bezvodnu Ćelavu goru s tri
obješena na stupovima. To su on i njegova banda prisilili
Margaritu Nikolajevnu i njezinu kućnu pomoćnicu Natašu
da nestanu iz Moskve. Uostalom, ovom stvari se istraga
bavila osobito pažljivo. Trebalo je objasniti je li banda
ubojica i palikuća otela te žene ili su one dobrovoljno pobjegle
zajedno sa zločinačkim društvom? Na temelju
apsurdnih i zbrkanih iskaza Nikolaja Ivanoviča i s
obzirom na čudnu i bezumnu bilješku Margarite
Nikolajevne, koju je ostavila mužu, bilješku u kojoj piše da
odlazi u vještice, uzevši u obzir okolnost da je Nataša
nestala ostavivši sve svoje odjevne predmete na mjestu -
istraga je zaključila da su i gospodarica i kućna
pomoćnica bile hipnotizirane, kao i mnogi drugi, i u takvu
stanju odvedene. Iskrsla je također, vjerojatno potpuno
pravilna, misao da je zločince privukla ljepota ovih žena.
Ali eto što je istrazi ostalo potpuno nejasno - pobuda
koja je natjerala bandu da otme iz psihijatrijske klinike
duševnog bolesnika koji se nazivao majstorom. To nije
uspjela ustanoviti kao što nije uspjela pronaći prezime
otetog bolesnika. Tako je on zauvijek nestao pod mrtvim
nazivom - broj stotinu osamnaest iz prvog odjela.
Dakle, gotovo se sve objasnilo, i istraga je završena,
kao što uopće sve završava.
Prošlo je nekoliko godina, i građani su počeli
zaboravljati i Wolanda i Korovjova i ostale. Desile su se
mnoge promjene u životima onih koji su nastradali zbog
Wolanda i njemu bliskih, i kako god bile te promjene sitne
i beznačajne, ipak ih treba zabilježiti.
Na primjer, Žorž Bengalski, koji je u bolnici proveo
tri mjeseca, ozdravio je i izišao iz nje, ali je bio primoran
da napusti službu u Varijeteu, i to u najbolje vrijeme, kad
je publika poput vala jurišala na ulaznice: sjećanje na crnu
magiju i njezino raskrinkavanje pokazalo se vrlo živim.
Napustio je Bengalski Varijete, jer je shvatio da je izlaziti
svaku večer pred dvije tisuće ljudi, biti neminovno
prepoznat i beskrajno se podvrgavati pitanjima kako mu
je bolje: s glavom ili bez glave? - suviše mučno.
Da, osim toga konferansije je izgubio priličnu
količinu svoje veselosti koja je tako potrebna u njegovu
zvanju. Ostala mu je neugodna, mučna navika da svakoga
proljeća u vrijeme punog mjeseca upada u nemirno
stanje, da se odjednom hvata za vrat, preplašeno se
osvrće i plače. Ovi napadaji su prolazili, ali ipak uz
njihovo postojanje nije se mogao baviti prijašnjim poslom,
pa je konferansije otišao u mirovinu i stao živjeti od svoje
ušteđevine koja mu je po njegovu skromnom računu
trebala dostajati za petnaest godina.
Otišao je i nikada se više nije susreo s Varenuhom
koji je postao vrlo popularan i obljubljen zbog svoje
nevjerojatne, čak i među kazališnim administratorima,
pre-dusretljivosti i ljubaznosti. Ljudi s bonovima za
besplatne ulaznice nisu ga, na primjer, drugačije zvali nego
otac-do-bročinitelj. U bilo koje vrijeme bilo tko da je
nazvao Varijete uvijek se začuo u slušalici meki ali
turobni glas: »Slušam vas«, a na molbu da na telefon
pozove Varenuhu,
isti je glas brzo odgovarao: »Stojim na vašem
raspolaganju«. Ali je zato patio Ivan Saveljevič zbog svoje
ljubaznosti!
Stjopa Lihodejev više ne mora razgovarati telefonski
u Varijeteu. Odmah poslije izlaska iz klinike u kojoj je
Stjopa proveo osam dana njega su premjestili u Rostov
gdje je imenovan na dužnost upravitelja velikog
delikatesnog dućana. Pronose se glasine da je sasvim
prestao piti porto i pije samo votku od pupoljaka crnoga
ribizla zbog čega je sasvim ozdravio. Kažu da je postao
šutljiv i da se kloni žena.
Odlazak Stjepana Bogdanoviča iz Varijetea nije donio
Rimskome onu radost o kojoj je tako vruće maštao u toku
nekoliko godina. Poslije klinike i Kislovodska, jako
ostarjeli, s glavom koja se tresla, findirektor je predao
molbu da ode iz Varijetea. Zanimljivo je da je molbu
donijela.u Varijete supruga Rimskog. Grigorij Danilovič
nije smogao snage da čak danju bude u zgradi gdje je
vidio napuklo staklo u prozoru zalivenu mjesečinom i
dugu ruku koja se pružala prema donjemu zasuncu.
Oslobodivši se Varijetea, findirektor je nastupio
dužnost u dječjem kazalištu lutaka u Zamoskvorječju. U
tom kazalištu nije se više morao susretati po poslovima
akustike s poštovanim Arkadijem Apolonovičem
Semplejaro-vom. Ovoga su u jedan mah premjestili u
Brjansk i imenovali šefom otkupne stanice za gljive. Sada
Moskovljani jedu slane gljive mliječnice i marinirane
bijele gljive i ne mogu ih se nahvaliti i jako se raduju
tom premještaju. Bilo pa prošlo, i može se reći da
Arkadiju Apolonoviču nisu polazili od ruke poslovi s
akustikom, i koliko je god nastojao da je poboljša, kakva
je bila takva je i ostala.
Izuzev Arkadija Apolonoviča, među osobe koje su
prekinule veze s kazalištem valja uključiti i Nikanora Ivanoviča
Bosog, iako on ničim nije bio povezan s kazalištem
osim svojom ljubavlju prema besplatnim ulaznicama. Nikanor
Ivanovič ne samo da više ne ide ni u kakvo
kazalište, ni za novac niti besplatno, nego se čak mijenja u
licu prilikom svakog razgovora o kazalištu. U ne manjoj
nego u većoj mjeri zamrzio je, osim kazališta, pjesnika
Puškina i darovitog glumca Savu Potapoviča Kurolesova.
Potonjeg
- do te mjere da je, ugledavši prošle godine u novinama
crno obrubljenu obavijest o tome kako je Savu Potapoviča
u procvatu njegove karijere udarila kap - Nikanor Ivanovič
tako pocrvenio da umalo što nije otišao za Savom
Potapovičem, i povikao: »Tako mu i treba!« Štoviše, te
večeri Nikanor Ivanovič, u kojemu je smrt popularnog
glumca pobudila masu tjeskobnih uspomena, sam, tek u
društvu s punim mjesecom što je osvjetlio Sadovu ulicu,
užasno se napio. I poslije svake čašice pred njim se
povećavao prokleti niz mrskih likova, i bili su u tom
nizu i Dunčil Sergej Gerardovič, i ljepotica Ida
Herkulanovna, i onaj riđi vlasnik ratobornih gusaka, i
iskreni Kanavkin Nikolaj.
No, a što se s dotičnima desilo? Ali, molim vas! Baš
ništa se s njima nije desilo, a ni ne može se desiti, jer
nikada u stvarnosti nisu postojali, kao što nije postojao ni
simpatični artist-konferansije, ni to kazalište, ni stara škrtica
- teta Porohovnikova, koja je pustila da valuta truli u
podrumu, niti, dakako, zlatne trube nisu postojale a ni
drski kuhari. Sve se to samo snilo Nikanoru Ivanoviču pod
utjecajem podlaca Korovjova. Jedini živi čovjek, koji je
uletio u taj san, upravo je i bio Sava Potapovič - glumac,
a upleo se u to samo zato što se urezao u sjećanje Nikanora
Ivanoviča, zahvaljujući svojim čestim nastupima na
radiju. On je postojao, a ostali nisu.
Pa onda, možda, nije postojao ni Alojzij Mogarič? O,
ne! Taj ne samo da je postojao, nego i sad postoji, i upravo
na dužnosti koje se odrekao Rimski, to jest na dužnosti
financijskog direktora Varijetea.
Došavši k sebi po prilici za jedan dan poslije posjeta
Wolandu, na putu, negdje kod Vjatke, Alojzij se uvjerio da
je, otputovavši iz Moskve pomračena uma, zaboravio obući
hlače, ali je zato neshvatljivo zašto je ukrao posve njemu
nepotrebnu graditeljevu knjigu stanara. Plativši veliki
novac sprovodniku, Alojzij je kupio od njega stare i
zamaš-ćene hlače i vratio se iz Vjatke. Ali graditeljeve
kućice on, jao, više nije našao. Vatra je do kraja uništila
stare prnje. Međutim, Alojzij je bio vrlo poduzetan čovjek.
Za dvije sedmice on je već stanovao u predivnoj sobi u
Brjusovlje-voj ulici, a za nekoliko mjeseci već je sjedio
u kabinetu
Rimskog. I kao/što je ranije Rimski patio zbog Stjope, tako
se sada Varenuha mučio zbog Alojzija. Ivan Saveljevič
mašta samo o jednom - da toga Alojzija povuku iz
Varijetea što dalje od očiju, zato što, kako ponekad
Varenuha šapće u intimnom društvu, »takve hulje kao što
je Alojzij on nikada nije vidio u životu i da on od tog
Alojzija očekuje svašta«.
Uostalom, možda je administrator pristran. Kod
Alojzija nisu primijećeni nikakvi mračni poslovi kao i
uopće nikakvi poslovi, ako se ne računa, dakako,
imenovanje na mjesto bifedžije Sokova - nekakvog drugog.
Andrej Fokič umro je od raka na jetri u klinici Prvog odjela
MGU-a, deset mjeseci nakon Wolandove pojave u
Moskvi...
Da, prošlo je nekoliko godina i otegnuli su se istinito
opisani u ovoj knjizi događaji i utrnuli u sjećanju. Ali ne
kod svih, ne kod svih.
Svake godine, čim nastupi proljetni praznični puni
mjesec, pojavljuje se podvečer ispod lipa na Patrijaršijskim
ribnjacima čovjek od trideset ili trideset i nešto
godina. Riđ, zelenih očiju, skromno odjeveni čovjek. To je
suradnik Instituta za povijest i filozofiju profesor Ivan Nikolajevič
Ponirjov.
Dospjevši pod lipe on uvijek sjeda na onu klupicu na
kojoj je sjedio one večeri kad je Berlioz, koga su već
davno svi zaboravili, posljednji put u životu vidio mjesec
što se razbio na komadiće.
Sada puni mjesec, na početku večeri bijeli, a zatim
zlatni s tamnim konjićem-grbonjićem, plovi nad bivšim
pjesnikom Ivanom Nikolajevičem i istovremeno stoji u
svojoj visini na jednom te istom mjestu.
Ivanu Nikolajeviču sve je poznato, on sve zna i shvaća.
On zna da je u svojoj mladosti postao žrtva zločinačkih
hipnotizera, da se liječio poslije toga i da se izliječio. On
također zna da štošta ne može svladati. Ne može svladati
ovaj proljetni puni mjesec. Čim se počinje približavati,
čim počinje rasti i ispunjavati se zlatom svjetlilo koje je
nekada visilo više od dvaju petokrakih svijećnjaka, postaje
Ivan Nikolajevič nemiran, nervozan, gubi tek i san, čeka
dok sazrije mjesec. I kad nastupi uštap, ništa ne može zadržati
kod kuće Ivana Nikolajeviča. Pod večer on izlazi i
odlazi na Patrijaršijske ribnjake.
Sjedeći na klupi, Ivan Nikolajevič neprikriveno
razgovara sam sa sobom, puši, gleda mjesec i obrtaljku,
koju je dobro upamtio.
Tako provodi Ivan Nikolajevič sat ili dva. Zatim se
diže s mjesta i uvijek jednim te istim putem, kroz Spiridonovku,
s praznim očima koje ništa ne vide, odlazi u arbatske
uličice.
On prolazi kraj dućančića s petrolejem, zaokreće
onamo gdje visi nahereni stari plinski fenjer i prikrada se
rešetki iza koje vidi bujni ali još goli vrt, a u njemu -
obasjanu mjesečinom sa strane gdje je balkon s trokrilnim
prozorom, a s druge strane tamnu - gotsku vilu.
Profesor ne zna što ga to vuče rešetki i tko stanuje u
toj vili, ali zna da se ne može sa sobom boriti za vrijeme
puna mjeseca. Osim toga, zna da će iza rešetke neizbježno
ugledati uvijek isto.
On će ugledati postarijeg i solidnog čovjeka s
bradicom, u naočalima, i ponešto svinjskih crta lica, kako
sjedi na klupi. Ivan Nikolajevič uvijek zatiče tog stanara
vile u stalno istoj maštalačkoj pozi, s pogledom uprtim u
mjesec. Ivanu Nikolajeviču je poznato da će ovaj, nakon
što se bude nagledao mjeseca, svrnuti pogled na prozor
balkona kao da očekuje da će se otvoriti i da će se
pojaviti nešto neobično.
I dalje Ivan Nikolajevič znade sve napamet. Tada se
mora svakako sakriti dublje iza rešetke jer će onaj početi
nemirno vrtjeti glavom, lutajućim očima tražiti nešto u
zraku, ushićeno se smiješiti, a zatim će iznenada pljesnuti
rukama u nekoj slatkoj tuzi, a zatim će već i prilično
glasno mrmljati:
- Venera! Venera!... Eh, ja sam glupan!...
- Bogovi, bogovi! - počet će šaptati Ivan Nikolajevič,
skrivajući se iza rešetke i ne skidajući pogled s tajanstve
nog neznanca. - Evo još jedne mjesečeve žrtve ... Da, još
jedna žrtva poput mene.
A onaj će nastaviti svoje govore:
- Eh, ja sam glupan! Zašto, zašto nisam odletio s
njom? Čega sam se prepao, ja, stari magarac? Potvrdu sam
tražio! Eh, trpi sada, stari kretenu!
Tako će nastaviti dok u tamnom dijelu vile ne lupne
prozor, i dok se u njemu ne pojavi nešto bijelo i ne razlijegne
se neugodni ženski glas:
- Nikolaje Ivanoviču, gdje ste? Kakva je to fantazija?
Želite li malariju zaraditi? Hajde piti čaj!
Tada će, dakako, čovjek doći k sebi i odgovoriti
lažnim glasom:
- Htio sam se zraka nadisati, dušo moja! Zrak je di
van!
I tada će ustati s klupe, krišom će šakom zaprijetiti
prozoru koji se zatvara i odgegati u kuću.
- Laže on, laže! O bogovi, kako laže! - mrmlja Ivan Nikolajevič,
odlazeći od rešetke. - Ne vuče njega uopće zrak
u vrt, on nešto vidi u svjetlosti uštapa i na mjesecu i u
vrtu, u visini! Ah, mnogo bih dao da mogu prodrijeti u nje
govu tajnu, da doznam kakvu je to Veneru izgubio i sada
uzalud traži rukama po zraku, da li je lovi?
I profesor se vraća kući već sasvim bolestan.
Njegova se žena pravi kao da ne primjećuje njegovo
stanje i žuri da ga spremi spavati. Ali ona sama ne liježe
nego sjedi uz svjetiljku s knjigom, gleda gorkim očima
na us-nulog. Ona zna da će se u svitanje Ivan Nikolajevič
probuditi s mučnim krikom, plakat će i bacati se. Zato i
leži pred njom na stolnjaku ispod svjetiljke unaprijed
pripremljena igla u špiritu i ampula s tekućinom guste
čajne boje.
Jadna žena vezana za teškog bolesnika, sada je
slobodna i bez bojazni može zaspati. Ivan Nikolajevič će
poslije injekcije spavati do jutra sretna lica, i vidjet će njoj
nepoznate i nekakve uzvišene i sretne snove.
Budi učenjaka i dovodi ga do žalosnog krika u noći
punoga mjeseca uvijek jedno te isto. On vidi neprirodno
beznosog krvnika koji, poskočivši i nekako huknuvši,
ubada kopljem u srce privezanog na stupu Hestasa koji je
še-nuo pameću. Ali nije toliko strašan krvnik koliko je
neprirodno osvjetljenje u snu, koje nastaje od nekog
oblaka
što kipi i svaljuje se na zemlju kako to biva samo za
vrijeme svjetskih katastrofa.
Poslije injekcije sve se mijenja pred usnulim. Od
kreveta se prema prozoru pruža široki mjesečev put i na
taj se put uspinje čovjek u bijelom plastu s purpurnom
podstavom i počinje hodati prema mjesecu. Kraj njega
ide neki mladi čovjek u poderanom hitonu i unakažena
lica. Oni razgovaraju sa žarom, prepiru se, žele se o nečemu
dogovoriti.
- Bogovi, bogovi! - govori čovjek u plastu okrećući
oholo lice svojem suputniku. - Kakvo banalno izvršenje
kazne! Ali mi, molim, reci - tada se lice iz ohola pretvara
u molećivo - ta nje nije bilo! Molim te, reci, nije je bilo?
- Pa dakako da je nije bilo - odgovara hrapavim gla
som suputnik - to ti se pričinilo.
- Možeš li se zakleti na to? - ponizno moli čovjek u
plastu.
- Kunem se! - odgovara suputnik i njegove se oči
smiješe.
- Više mi ništa nije potrebno! - napuklim glasom kli
če čovjek u plastu i diže se sve više prema mjesecu zajed
no sa svojim suputnikom. Za njima ide mirni i veličanstve
ni veliki oštrouhi pas.
Tada mjesečina kipti, iz nje počinje izvirati mjesečeva
rijeka i razlijeva se na sve strane. Tada se u bujici
pojavljuje žena neizmjerne ljepote i vodi za ruku prema
Ivanu čovjeka obraslog u bradu koji se plašljivo osvrće.
Ivan Ni-kolajevič ga odmah prepoznaje. To je - broj
stotinu osamnaest, njegov noćni gost. Ivan Nikolajevič u
snu pruža ruku prema njemu i čeznutljivo pita:
- Znači, tako je svršilo?
- Tako je svršilo, moj učenice - odgovara broj stotinu
osamnaest, a žena prilazi Ivanu i kaže:
- Dakako. Sve je svršilo i sve svršava. . . I ja ću vas
poljubiti u čelo, i sve će kod vas biti kako treba...
Ona se saginje nad Ivanom i ljubi ga u čelo, a Ivan se
pruža prema njoj i zagleda u njezine oči, ali se ona povlači,
povlači i odlazi zajedno sa svojim suputnikom prema
mjesecu ..
Tada mjesec počinje mahnitati, baca bujice svjetla
ravno u Ivanovo lice, prska svjetlo na sve strane, u sobi
nastaje poplava mjesečine, svjetlo se ljulja, podiže,
poplavljuje krevet. Eto, tada spava Ivan Nikolajevič
sretna lica.
Ujutro se budi šutljiv, ali sasvim miran i zdrav.
Njegovo se izbodeno sjećanje stišava i do slijedećeg punog
mjeseca profesora neće nitko uznemirivati: ni beznosi
ubojica Hestasov, ni okrutni peti prokurator Judeje,
konjanik Poncije Pilat.
7929-7940.

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu