Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1 James Patterson - Prve žrtve taj Pet Feb 03, 2012 5:01 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
First topic message reminder :




26 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Ned Feb 05, 2012 4:04 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
68. poglavlje

Sjedila sam i razmišljala o mogućoj vezi. Stvari su se počele poklapati. On je bio jedan od manjinskih partnera vinograda na Vrapčevu Grebenu, gdje je drugi par bio ostavljen. Godi-nama je u San Franciscu poznavao Kathy Kogut. Vrebao ju je. Bio je stariji.
Oženjen. Slavan.
Samo po sebi, osumnjičenikovo ime nije dokazivalo ništa. Jedva je poznavao posljednju mladenku. Bio je slučajno povezan s mjestom drugog zločina. Ali, po opisu Merrill Shortley i ožalošćene Christine Kogut, imao je nasilnu narav, a možda i motiv da počini ta okrutna umorstva. Postajala sam sve uvjerenija da on jest Riđobradi.
Zgrabila sam Raleigha.
– Što se događa? zbunjeno je upitao. – Gdje gori?
– Gorjet će ovdje. Gledaj. Odvukla sam ga u Rothov ured. – Imam ime, rekla sam.
Pogledali su me posve iznenađeni.
– Nicholas Jenks.
– Pisac? u nevjerici je rekao Raleigh.
Klimnula sam. – Bio je ljubavnik Kathy Kogut ovdje u San Franciscu. Njezina ga je majka konačno odala.
Objasnila sam im ne tako slučajnu povezanost koju je imao s najmanje dvije žrtve.
– Ali on je… slavan, rekao je Roth. – On snima one filmove, blockbustere.
– U tome i jest stvar. Merrill Shortley je rekla da je riječ o nekome koga je Kathy pokušala zaštititi. Same, povezan je s najmanje dva slučaja.
– Itekako je povezan, rekao je Roth. – Jenksa i njegovu ženu pozivaju na sve veće prijeme. Vidio sam ga na slici s gradonačelnikom. Zar nije sudjelovao u pokušaju da ovdje zadrži Giantse?
Zrak u uredu Veselog postao je težak od opasnih mogućnosti i rizika.
– Same, trebali ste samo čuti kako su ga Koguti opisali, rekla sam. – Kao nekakvu životinju. Grabljivca. Mislim da ćemo otkriti kako je imao veze sa sve tri djevojke.
– Same, mislim daje Lindsay u pravu, rekao je Chris.
Promatrali smo kako Roth polako slaže činjenice u glavi. Nicholas Jenks je bio poznat. Nacionalna ličnost.
Nedodirljiv. Poručniku se lice namrštilo kao daje zagrizao limun.
– Za sada nemate ništa, rekao je. – Ništa. Sve temeljite na indicijama.
– Njegovo ime se pojavilo u vezi četvero mrtvih ljudi.
Mogli bismo ga privesti, kao daje riječ o običnoj osobi.
Mogli bismo se obratiti okružnom tužitelju.
Roth je podigao ruku. Nicholas Jenks bio je jedan od najistaknutijih građana San Francisca. Optužiti ga za ubojstvo bilo je opasno. Bolje nam je da smo u pravu.
Nisam znala što Veseli misli. Na koncu je malo opustio vratne mišiće, jedva primjetno, ali to je Rothovim rječnikom značilo da nam daje zeleno svjetlo.
– Mogli biste se obratiti okružnom tužitelju, složio se.
– Nazovite Jill Bernhardt. Okrenuo se Raleighu. – Ovo se ne smije pročuti dok ne pronađemo čvrste dokaze.
Nažalost, zamjenica okružnog tužitelja Jill Bernhardt imala je na sudu posla preko glave. Njezina tajnica rekla je da će biti slobodna tek krajem dana. Šteta.
Površno sam poznavala Jill i sviđala mi se. Bila je čvrsta i jako bistra. Čak je imala i savj-est.
Raleigh i ja smo uzeli po šalicu kave i raspravljali što nam je slijedeće činiti. Roth je bio u pravu. Što se ticalo naloga, nismo imali ništa. Izravno sučeljavanje moglo je biti opasno. S takvim ljudima smo morali biti sigurni. On bi se suprotstavio.
Ušao je Warren Jacobi, samozadovoljno se smiješeći.
– Mora da danas pada kiša šampanjca, promrmljao je.
Shvatila sam to kao još jednu sarkastičnu primjedbu upućenu Raleighu i meni.
– Tjednima nemam ama baš ništa u vezi ovog sranja.
Sjeo je i pogledao Raleigha. – Jelo… šampanjac… to pali, savjetniče, zar ne?
– Kod mene da, rekao je Raleigh.
Jacobi je nastavio: – I tako, jučer je Jennings obišao tri trgovine koje su prodale nekoliko sanduka pjenušca o kojem govorimo. Jedan od kupaca je neki računovođa iz San Matea. Čudno je to što se pojavilo njegovo ime. Ispada daje odležao dvije godine u Lampocu zbog prijevare na osiguranju. Zgodno, ha?
Serijska ubojstva, prijevare osiguravajućih društava…
– Možda tip ima nešto protiv zajedničkog povrata poreza, rekla sam i nasmiješila se Jaco-biju.
Namrštio se. – Drugo ime pripada jednoj ženi, menadžerici u tvrtki 3Com, koja slavi četrdeseti rođendan.
Taj Clos du Mesnil je zbilja skup. Francuski šampanjac, rečeno mije.
Podigla sam pogled i čekala da prijeđe na stvar.
– A sada treća osoba, kad sam govorio o kiši… velika kuća za dražbe, Butterfield i Butter-field. Prije tri godine prodali su dva sanduka šampanjca, berba '89. Dvije i pol tisuće po san-duku, plus provizija. Za privatnu zbirku.
Isprva nisu htjeli reći ime. Ali pritisnuli smo ih. Ispada daje riječ o velikoj faci. Moja žena je njegova obožavateljica. Pročitala je sve njegove knjige.
Raleigh i ja smo ostali kao ukopani. – Kako se zove, Warrene? rekla sam nestrpljivo.
– Rekao sam si, zašto ne, bit ću junak, donijet ću kući potpisani primjerak knjige. Jeste li ikad čitali Lavlji zalogaj Nicholasa Jenksa?

69. poglavlje

Jacobijeva izjava bila je poput udarca u trbuh. Više uopće nisam sumnjala.
Kathy Kogut, Vrapčev Greben, šampanjac Clos du Mesnil. Jenks je sada bio povezan sa sva tri umorstva.
On je bio Riđobradi.
Htjela sam odjuriti i privesti Jenksa, ali znala sam da ne mogu. Htjela sam mu doći blizu, zuriti u njegove samodopadne oči, dati mu do znanja da sve znam.
Istodobno, osjetila sam gušenje u grudima. Nisam znala radi li se o mučnini, Negliju ili oslobađanju bijesa koji sam u sebi potiskivala. Što god bilo, znala sam da moram izaći.
– Idemo, molećivim glasom sam rekla Raleighu.
Kad sam izjurila van djelovao je zbunjeno i zatečeno.
– Hej, jesam li rekao što krivo? čula sam Jacobija.
Zgrabila sam jaknu i torbicu i izjurila niz stepenište na ulicu. Krv je ključala u meni – ljuti-to, optužujuće, uplašeno. Cijelo tijelo mije oblio hladan znoj.
Izašla sam na svježinu dana i počela brzo hodati.
Nisam imala pojma kamo idem. Osjećala sam se poput turista koji prvi put luta gradom. Uskoro sam naišla na gužvu, trgovine, ljude u prolazu koji o meni nisu znali ništa. Htjela sam se izgubiti na nekoliko minuta. Star-buck kafeterije, Kinko, Empress Travel.
Bljesci poznatih imena.
Gonila me je jedna jedina neizdrživa želja. Htjela sam mu pogledati u oči.
Na Postu sam zastala ispred knjižnice Borders. Ušla sam unutra. Bila je velika i prostrana, puna najnovijih knjiga na policama i stalcima. Nisam pitala, samo sam razgledavala. Na stolu ispred sebe ugledala sam ono što sam tražila.
Lavlji zalogaj. Možda pedeset primjeraka – debele knjige, svijetloplavi omot, neke na go-mili, neke izložene pojedinačno.
Lavlji zalogaj Nicholasa Jenksa.
Grudi kao da su mi htjele prsnuti. Osjećala sam se kao u zagrljaju neizrecivog, no nepore-civog dobra. Imala sam misiju, svrhu. Zbog toga sam bila istražiteljica. Zbog takvog trenutka.
Uzela sam jedan primjerak Jenksove knjige i pogledala stražnje korice. Gledala sam u ubo-jicu mladenaca. Bila sam sigurna u to. To mi je govorilo lice Nicholasa Jenksa, oštro poput mramornog ruba. Plave oči, hladne i mrtve, hipnotičke.
I još jedna stvar.
Riđa brada bila je prosijeda.



27 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Pon Feb 06, 2012 3:12 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Knjiga treća

Riđobradi

70. poglavlje

Jill Bernhardt, iskusna i pametna zamjenica okružnog tužitelja dodijeljena slučaju Mladen-ci, izula je svoje cipele i sklupćala noge na kožnoj stolici za stolom.
Bistrim plavim očima gledala me ravno u lice.
– Ne znam razumijem li. Mislite daje ubojica mladenaca Nick Jenks? upitala je. – Sigurna sam u to, rekla sam.
Jill je bila crnoputa, vrlo privlačna. Crna kovrčava kosa obrubljivala joj je usko, ovalno lice. Imala je za sobom uspješnu karijeru, trideset četiri godine i bila je zvijezda u usponu u uredu Bennetta Sinclaira.
Sve što ste trebali znati o Jill jest daje, dok je još bila na trećoj godini prava, imala ulogu tužiteljice u slučaju La Frade, kada je gradonačelnikov stari pravni savjetnik bio optužen za reket i mito. Nitko, pa ni okružni tužitelj, nije htio ugroziti svoju ili njezinu karijeru napadajući tog moćnog dobrotvora. Jill ga je stjerala u kut i poslala dvadeset godina na robiju. Bila je promaknuta u ured odmah do samog Big Bena, kako su zvali Bennetta Sinclaira.
Korak po korak, Raleigh i ja smo otkrili Jenksovu povezanost s trima dvostrukim ubojstvima: šampanjac pronađen na prvom mjestu zločina; njegov udio u vinogradima na Vrapčevu Grebenu; njegovu kratku vezu s trećom mladenkom, Kathy Voskuhl.
Jill je zabacila glavu i nasmijala se. – Ako ga želite uhititi jer je nekome upropastio život, samo izvolite. Pokušajte s Examinerom. Ovdje, bojim se, to moramo učiniti isključivo na te-melju činjenica.
Rekla sam: – Jill, povezali smo ga s tri dvostruka ubojstva.
Skeptično se nasmiješila, kao daje htjela reći: Žao mi je, drugi put. – Veza sa šampanjcem bi mogla proći da ste ga uhvatili. Što niste. Partnerstvo u nekretninama nije dobar početak. Ništa od toga ga ne povezuje izravno sa zločinima. S čovjekom kakav je Nicholas Jenks – javna osoba, s raznim vezama – ne valja se igrati neutemeljenim optužbama.
Uzdahnula je i sklonila u stranu gomilu spisa. – Želite uhvatiti krupnu ribu? Onda se vratite s jačim štapom.
Zinula sam zbog njezine bezosjećajne reakcije na naš slučaj. – Jill, ovo mi nije prvo ubojstvo.
Njezina snažna brada je mirovala.
– A nije mi meni prvi slučaj za naslovnice novina. Zatim se blago nasmiješila. – Žalim, rekla je. – To je jedan od najomiljenijih Bennettovih izraza. Vjerojatno se previše družim s odvjetnicima.
– Govorimo o višestrukom ubojici, rekao je Raleigh, sve više frustriran.
Jill je bila neumoljiva – trebali su joj dokazi. Već sam dvaput s njom radila na dva slučaja umorstva i znala sam koliko samo zna biti neumorna i dobro pripremljena kad ide na sud. Jednom me je pozvala na Vožnju biciklom' za vrijeme jednog suđenja na kojem sam bila svjedokinja. Ja sam, oblivena znojem, odustala nakon mučnih pola sata, ali Jill je, ne prestajući okretati pedale, nastavila luđačkim tempom punih četrdeset pet minuta. Dvije go-dine nakon što je diplomirala pravo na Stanfordu, udala se za mlađeg partnera s uspješnom karijerom u jednoj od vrhunskih poslovnih tvrtki u gradu. Preskočila je mnoštvo kolega s du-gim stažem u tužiteljstvu i postala desnom rukom okružnog tužitelja. U gradu laktaša, može se reći daje Jill bila djevojka kojoj je sve sjelo na mjesto.
Dodala sam joj fotografiju sa snimke iz Dvorane slavnih, a zatim drugu fotografiju Nicho-lasa Jenksa.
Proučila ih je i slegla ramenima. – Znate li što bi optuženikov stručni svjedok rekao na ovo? Ovo je sranje. Ako policija u Clevelandu misli da ga može osuditi na osnovi ovoga, sa-mo dajte.
– Ne želim ga izgubiti zbog Clevelanda, rekla sam.
– Onda se vrati s nečim što mogu dati Big Benu.
– Što mislite o premetačini, predložio je Raleigh. – Možda možemo usporediti bocu šampanjca s prvog mjesta zločina sa sanducima koje je kupio.
– Mogla bih pitati suca, zamišljeno je rekla Jill. – Mora postojati neki sudac koji misli daje Jenks učinio dovoljno toga na rušenju strukture literarne forme da se na njega okomi. Ali mis-lim da biste pogriješili.
– Zašto?
– Neku kurvu ovisnicu koja je dvaput odležala, nju možete osumnjičiti. Ako želite privesti Nicholasa Jenksa, bolje ga imajte za što optužiti. Ako mu date do znanja da ste mu za petama – provest ćete više vremena braneći se od njegovih odvjetnika i tiska, nego radeći na slučaju. Ako on jest krivac, imat ćete jednu i samo jednu priliku da iskopate dovoljno dokaza za optužbu.
Zasad, nemate dovoljno.
– Claire u laboratoriju ima jednu vlas koju je našla na drugoj žrtvi – Becky DeGeorge, rek-la sam. – Možemo natjerati Jenksa da nam da uzorak svoje brade.
Odmahnula je glavom. – S onim što imate, njegov pristanak bio bi posve dobrovoljan. Da ne spominjem što biste mogli izgubiti ako se varate.
– Misliš, ako suzimo potragu?
– Govorila sam politički. Lindsay, poznaješ pravila igre.
Uprla je pogled svojih kobaltno plavih očiju ravno u mene. Već sam mogla vidjeti naslove u novinama, kako okreću slučaj protiv nas. Poput propusta u slučaju O. J. Simpsona ili Jona
Beneta Ramseya. U oba slučaja, izgledalo je kao da se policija nalazi na optuženičkoj klupi u istoj mjeri kao i svi optuženici.
– Gledaj, ako je on kriv, voljela bih ga raskomadati jednako kao i vi, rekla nam je Jill. – Ali sve što ste mi donijeli je nesretan ukus u odabiru šampanjca i svjedok koji je popio tri votke-tonik. Cleveland je utvrdio prethodnu vezu s jednom od žrtava i ustanovio mogući motiv, ali zasad nijedna jurisdikcija nema dovoljno toga da bi nastavila dalje.
Jill je ustala, poravnala svoju plavu suknju, a zatim se naslonila na stol. – Gledajte, priznala je naposljetku, – dva najopakija senzacionalistička novinara u gradu vrebaju svaki moj pokret. Mislite da okružni tužitelj i gradonačelnik žele da se ovo pročuje? Zatim je odlučno pogledala ravno u mene. – Što kaže lakmuspapir?
Sigurna si daje to on, Lindsay?
Bio je povezan sa sva tri slučaja. Očajnički glas Christine Kogut jasno mije zvonio u glavi. Klimnula sam Jill posve odlučno i sigurno. – On je ubojica.
Ustala je i obišla oko stola. Uz poluosmijeh je rekla: – Platit ćete mi za ovo ako do četrdesete ne uspijem objaviti svoje memoare.
Unatoč sarkazmu, u očima Jill Bernhardt sam primijetila pogled, isti onaj odlučan pogled kakav je imala dok je okretala pedale. Osjetila sam ga poput uboda igle. – U redu, Lindsay, otvorimo slučaj.
Nisam znala što je pokretalo Jill. Moć? Potreba za pravdom? Neki manijakalni poriv za predstavom? Što god bilo, smatrala sam da to nije ništa drukčije od onoga što je pokretalo mene.
No, slušajući njezino uvjerljivo izlaganje o onome što nam je trebalo za podizanje optužnice, obuzela me je jedna provokativna misao.
Razmišljala sam povezati je s Claire i Cindy.

71.poglavlje

Za starinskim čeličnim stolom u prljavim prostorijama podrumske knjižnice Chroniclea, Cindy Thomas pretraživala je četiri godine stare novinske članke spremljene na mikrofilmu. Bilo je kasno. Prošlo je osam.
Radeći sama, u utrobi zgrade, osjećala se kao neka zaboravljena egiptologinja koja uklanja prašinu s neke davno zakopane ploče s hijeroglifima. Znala je zašto podrum nazivaju 'Grobnicom'.
Ali osjećala je daje na tragu nečemu. Prašina se skidala s tajni i uskoro će otkriti nešto vri-jedno.
Veljača… ožujak, 1996. Kadar snimljen neodredivom brzinom.
Netko slavan, rekla je mladenkina prijateljica iz Clevelanda. Cindy je prevrtjela film na-prijed. Tako su priče izlazile na vidjelo. Posao do kasno u noć i žuljevi na laktima.
Ranije, nazvala je tvrtku za odnose s javnošću, Bright Star Media, u kojoj je Kathy radila u San Franciscu.
Vijesti o smrti njihove bivše djelatnice doznali su tek tada. Cindy se raspitivala o mogućoj suradnji Bright Stara s produkcijom filmova. Bila je razočarana kad su joj rekli da se tvrtka time nije bavila. Capitol, rečeno joj je. Koncertna dvorana. Kathy se bavila time.
Nezastrašena time, Cindy je utipkala ime tvrtke Bright Star u bazu podataka Chroniclea. Tu su bili pohranjeni svi članci, imena, tvrtke i osvrti u proteklih deset godina. Na njezinu umjerenu radost, otkrila je nekoliko podataka.
To je bio ustrajan i obeshrabrujući posao. Članci su pokrivali razdoblje od više od pet go-dina. To je odgovaralo vremenu kada je Kathy bila u San Franciscu. Svaki članak bio je na posebnoj kaseti mikronima.
To je zahtijevalo novo pretraživanje spisa. I to ispočetka. Tri po tri članka. Nakon četiri skupine, noćna knjižničarka dala joj je popis i rekla: – Izvoli, Thomaso-va.
Uživaj.
Bilo je petnaest minuta poslije deset – već dva sata nije čula nikoga – kada je napokon ot-krila nešto zanimljivo.
Nadnevak je bio 10. veljače 1995. Rubrika Umjetnost danas. ZA LOKALNI SASTAV, SIERRA, NOVI FILM POSTAJE HIT.
Cindy je brzo čitala tekst, zaustavljajući se na svemu što je izgledalo bitno: planovi za novi album, turneja u osam gradova. Navodi glavnog vokala.
– Sierra će sutra navečer na prijemu u Capitolu izvesti pjesmu kao najavu filma Greška u komunikaciji.
Srce joj je poskočilo. Preskočila je naprijed, na sutrašnji članak Umjetnosti.
Pročitala ga je gotovo u jednom dahu: … preuzima Capitol. Chris Wilcox, zvijezda, bio je tamo. Jedna fotografija s privlačnom glumicom. Bright Star… druge zvijezde u nazočnosti.
Preletjela je pogledom preko tri nove fotografije. Sitnim slovima, ispod svake slike, opazila je ime fotografa: Fotografirao Sal Esposito. Vlasništvo Chroniclea.
Fotografija! Cindy je skočila sa stolice i odjurila kroz ustajale, tri metra visoke gomile požutjelih novina. Na drugoj strani Grobnice nalazila se Chronicleova mrtvačnica za fotogra-fije. Redovi i redovi neiskorištenih slika.
Nikad nije bila tu – mjesto je izgledalo poput labirinta.
Jezivo, jezivo mjesto, pogotovo tako kasno u noć.
Shvatila je da prolazi imaju kronološki raspored. Slijedila je znakove na kraju svakog pro-laza, sve dok nije pronašla razdoblje veljača 1995. Prelazila je pogledom preko plastičnih ku-tija i pronašla datum, deseti.
Kutija je bila na samom vrhu. A gdje bi drugdje i bila?
Popela se na donju policu, na vršcima prstiju, i izvukla kutiju.
Cindy je na prašnjavom podu bjesomučno listala fascikle svezane elastičnom vrpcom. Kao u snu, pronašla je jedan fascikl na kojem je krupnim crnim slovima pisalo: Premijera filma 'Greška u komunikaciji' – Esposito. To je bilo to.
Unutra su bila četiri prospekta i nekoliko crno-bijelih fotografija. Netko, vjerojatno novi-nar, zapisao je kemijskom olovkom na dnu imena svih osoba s fotografije.
Ostala je kao ukopana kada je pronašla fotografiju kojoj se nadala. Četvoro ljudi, držeći se za ruke, nazdravljalo je u aparat. Prepoznala je lice Kathy Kogut s fotografija koje je Lindsay donijela. Crvena, kovrčava kosa. Pomodne naočale s umetnutim staklima.
A do nje se u aparat smiješilo još jedno poznato lice.
Ostala je bez daha. Prsti su joj drhtali od spoznaje daje konačno otkrila hijeroglife.
Riđa brada je bila podšišana. Uskogrudan, suuče-snički osmijeh – kao da je znao gdje bi to jednoga dana moglo odvesti.
Odmah do Kathy Kogut stajao je spisatelj Nicholas Jenks.

72. poglavlje

Bila sam krajnje iznenađena kada se pola sata prije ponoći Cindy pojavila na mojim vrati-ma. Ushićeno i ponosno, izlanulaje: – Znam tko je bio ljubavnik Kathy Kogut.
– Nicholas Jenks, odgovorila sam. – Uđi, Cindy. Martha, dolje. Povlačila me za majicu Giantsa u kojoj sam spavala.
– O, Bože, glasno je rekla. – Bila sam tako izvan sebe.
Mislila sam da sam ja otkrila o kome je riječ.
Ona i jest otkrila o kome je riječ. Pretekla je McBridea i Seattle, dva odreda iskusnih istražitelja, kao i FBI.
Pogledala sam je s iskrenim divljenjem. – Kako? upitala sam.
Odveć ushićena da sjedne, Cindy se vrzmala po mojoj dnevnoj sobi dok mije prepričavala kako je došla do svog čudesnog otkrića. Izvadila je jedan primjerak novinske fotografije na kojoj su bili Jenks i Kathy Kogut na premijeri. Promatrala sam je kako kruži oko kauča i pokušava ostati suvisla: Bright Star… Sierra… Greška u komunikaciji… Bila je hiperaktivna. – Ja sam dobra novinarka, Lindsay, rekla je.
– Znam da jesi. Nasmiješila sam joj se. – Ali jednostavno ne smiješ pisati o tome.
Cindy je zastala, iznenada shvativši stoje propustila.
Kao da joj je tko zalijepio pitu u lice.
– O, Bože, zajecala je. – Kao da sam pod tušem s Brad Pittom, samo što ga ne smijem do-taknuti. Pogledala me je, napola veselo, a napola kao da joj netko zabija čavao u srce.
– Cindy, rekla sam i zagrlila je, – ti uopće ne bi znala koga trebaš tražiti da ti nisam dala mig o Clevelandu.
Otišla sam u kuhinju. – Želiš li čaj? doviknula sam.
Ona se srušila na kauč i ispustila još jedan uzdah. – Treba mi pivo. Ne, ne pivo. Konjak.
Pokazala sam prstom na mali bar blizu terase. Kroz nekoliko trenutaka smo sjedile. Ja sa šalicom čaja, Cindy s čašom konjaka, i Martha koja se udobno smjestila ispred naših nogu.
– Ponosna sam na tebe, Cindy, rekla sam joj. – Otkrila si ime. Nadigrala si policiju u dvije države. Kada sve ovo završi, pobrinut ću se da tvoje ime bude posebno istaknuto u novinama.
– Ali ja predstavljam novine! uzviknula je Cindy, usiljeno se nasmiješivši. – I kako to misliš, 'kad sve ovo završi'.
Imate ga.
– Ne baš. Odmahnula sam glavom. Objasnila sam joj daje sve što imamo, čak i ono što nije znala – vinograd, šampanjac – neutemeljeno. Nismo ga mogli natjerati čak niti da nam dozvo-li uzimanje uzorka dlake.
– Onda, što nam je činiti?
– Čvrsto povezati Nicholasa Jenksa s prvim zločinom.
Iznenada, počela je moliti. – Moram to objaviti, Lindsay.
– Ne, insistirala sam. – Nitko ne zna za to. Samo Roth i Raleigh. I još netko… – Tko? trep-nula je Cindy. – Jill Bernhardt.
– Zamjenica okružnog tužitelja? Taj ured je poput cjediljke koja pokušava oploviti Tihi Ocean. Šupalj je i pušta vodu na sve strane.
– Jill neće, obećala sam. – Ona neće pustiti da ovo procuri.
– Zašto si tako sigurna?
– Zato je Jill Bernhardt želi uhvatiti tog tipa isto koliko i mi, rekla sam uvjerljivo.
– Samo zbog toga? začudila se Cindy.
Otpila sam mali gutljaj čaja i pogledala je u oči. – I zbog toga jer sam je pozvala u naš klub.



28 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Pon Feb 06, 2012 3:51 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
73. poglavlje

Slijedećeg dana smo se poslije posla našle na piću kod Susie; Jill je to bio prvi nastup u našem klubu. Cijeli dan se nisam mogla usredotočiti ni na što drugo osim na sučeljavanje Jenksa s onim što smo imali i na njegovo privođenje. Htjela sam sve ubrzati – što prije doći do sučeljavanja. Htjela sam mu dati do znanja da smo ga uhvatili. Tog prokletog Riđobradog.
Dok smo čekale piće, rekla sam im za novi razvitak događaja. Pretragom kuće Kathy Ko-gut u Seattleu u adresaru pokojne mladenke otkriveno je Jenksovo ime i broj telefona. Tele-
fonska kompanija Northwest Bell prošlog je mjeseca zabilježila tri njemu upućena poziva – uključujući i onaj tri dana prije vjenčanja u Clevelandu.
To je potvrdilo priču Merrill Shortley.
– Sve do samog kraja, citirala je Claire. – Jeziv je.
Zapravo, njih oboje.
Jenskovu fotografiju smo uz još pet drugih pokazali Maryann Perkins iz Saksa. Očajnički smo trebali nešto da ga povežemo s prvim zločinom. Ona se nekoliko sekunda zamislila nad njegovom fotografijom. – To je on, rekla je. Zatim je opet zastala. – Ali opet, nisam sigurna. Sve se dogodilo tako brzo. I bio je daleko.
Pomisao na unakrsno ispitivanje hraniteljice nije me razveselila. Nisam se čudila što se Jill s time složila.
Jill je trebala samo jednu margaritu da se uklopi u naš klub.
Claire je susrela Jill nekoliko puta kada je svjedočila na suđenjima. Međusobno su se poštivale, posebice zbog uspjeha u odjelima gdje su vladali muškarci.
Zamolile smo Jill da nam priča o sebi. Rekla nam je da je studirala pravo na Stanfordu i da joj je otac trgovački odvjetnik u Dallasu. Nju trgovačko pravo nije zanimalo. Ali zanimalo je njezina muža, Stevea, koji je vodio ulagačku zakladu u Američkoj banci. Živjeli su u Burlin-gameu – bogatim, povučenim životom – i planinarili u pustinji Moab. Nisu imali djece. – Za njih sada jednostavno nema mjesta, rekla je.
Činilo se daje Jill živi primjer vođenja brzog i uspješnog života. Istodobno, činilo se da nešto nedostaje. Možda je bila umorna od karijere, brzine svog uspjeha.
Kad je stiglo piće, Claire i ja nazdravili smo Cindynoj dovitljivosti u tako brzom otkrivanju Jenksova imena. I tomu što je jednim udarcem pretekla policiju u dvije države.
Claire joj je uputila zdravicu. – Dobra si za početnicu, draga. Ali još nisi na vrhu. Nasmiješila mi se.
– Razmišljala sam, rekla je Jill, gledajući nas, – znam da mogu biti nepopustljiva na zaba-vama i slično… ali niste me zato pozvali u klub, zar ne? Čini se da imamo sve: novinarku, policajku, mrtvozornicu. O kakvom je klubu riječ?
Ja sam odgovorila, budući da sam je ja i pozvala.
– Ženskom. Žene koje se uspinju ljestvama svojih karijera.
U provedbi zakona.
– Da, s nježnim, 'lakim' šefovima, nacerila se Cindy.
– Pa, uklapam se, rekla je Jill. – I nije zgorega što svaka od vas ima neke veze sa slučajevima Mladenaca.
Zadržala sam dah. Daje htjela, Jill je mogla sve ovo upropastiti, ali bila je uz nas. – Može se reći da radimo skupa, priznala sam. – Izvan istrage, neslužbeno.
Uz margarite, objasnila sam joj kako smo se uopće okupile. I kako smo počele raditi na ovom slučaju, kako ga nastojimo riješiti, kako dijelimo ono što znamo, slobodnjački. Kako smo na izvjestan način postale vezane. Kako su stvari upravo postale još dublje.
Jill je podigla obrve. – Pretpostavljam da sve ovo unosite u istragu?
– Naravno, rekla sam. – U stvari, donekle. Ispričala sam joj kako smo davali Cindy samo ono što je policija već htjela objaviti u novinama. Kako smo bile uzbuđene što smo prednjačile ispred policije i kako smo pomagale rješavanju slučaja.
– Znam daje igra drukčija kad sve počinje postajati zakonski, rekla sam. – Ako ti je zbog nečega neugodno…
Sve smo u neizvjesnosti čekale njezin odgovor. Došla je Loretta i mi smo naručile još jed-nu rundu. Neizvjesnost je još trajala – čekale smo Jill.
– Najbolje da vas obavijestim kad stvari postanu neugodne, na koncu je rekla, širom otvorivši svoje plave oči. – U međuvremenu, trebat će vam mnogo jača potpora, ako s ovim želimo izaći pred sud.
Nas tri ispustile smo uzdah olakšanja. Gotovo praznim čašama smo nazdravile našem no-vom članu.
– Onda, ima li ovaj klub ime? upitala je Jill.
Ogledale smo se, slegnule ramenima, odmahnule glavama. – Mi smo neka vrsta ženskog kluba za umorstva, rekla sam.
– Lindsay je glavna, nacerila se Claire.
– Odred Margarita, rekla je Jill. – To otvara mogućnosti.
– Opake kučke, nasmijala se Claire.
– Jednoga dana, sve ćemo biti glavne, rekla je Cindy.
– Cure za Umorstva, rekla je, zadovoljno se cereći. – To smo mi. To nam je posao.
– Slobodno me ušutkaj ako počnem urlati, nasmijala se Jill.
Pogledale smo jedna drugu. Bile smo pametne, privlačne žene koje ne trpe ničija sranja. Bit ćemo glavne – jednoga dana.
Konobarica nam je donijela piće. Podigle smo četiri čaše i nazdravile. – Za nas.

74. poglavlje

Vozila sam kući, zbilja zadovoljna što sam uključila Jill u naš klub, ali nije mi trebalo dugo da priznam da sam i dalje nešto tajila od prijateljica. Moj dojavljivač se oglasio.
– Što radiš? upitao je Raleigh kada sam ga nazvala.
– Idem kući. Umorna sam.
– Jesi li za jedan kratki razgovor? Ja sam kod Mahoneya.
Mahoney je bio mračan, vječno krcati bar blizu Palače, obično prepun policajaca kojima je završila smjena.
– Već sam jela, rekla sam mu.
– Svejedno, nađimo se, rekao je Raleigh. – Radi se o slučaju.
Bila sam udaljena svega nekoliko minuta. Mahoney je bio u ulici Brannan. Na putu u Po-trero, morala sam proći pokraj njega.
Shvatila sam da sam opet pomalo nervozna. Bojala sam se da više ne igramo po pravilima. Pravilo je bilo da partneri ne započinju vezu. Kao ni osobe čiji život polako istječe. Znala sam da je sve moguće ako popustim. Ovo nije bio tek flert za jednu noć, koji bismo sutradan mogli izgladiti. Koliko god da sam ga željela, u istoj mjeri sam se i opirala. Bojala sam se otvoriti dušu.
Bojala sam se prepustiti. Bojala sam se uvući ga u sve to.
Laknulo mi je kada sam vidjela da me Raleigh čeka ispred bara. Prišao je mojem automo-bilu. Nisam mogla odoljeti, a da ne primijetim kako izgleda dobro, kao i obično.
– Hvala ti što nisam morala ulaziti unutra, rekla sam.
Naslonio se na prozor. – Pozabavio sam se Nicholasom Jenksom, rekao je. – I?
– Ima četrdeset osam godina. Studirao je pravo, ali nikad nije diplomirao. Na prvoj godini je počeo pisati romane. Napisao je dvije knjige kojima se nije proslavio. Zatim je napisao taj izopačeni triler, Grešku u komunikaciji. Postao je hit. Stoga je zauvijek napustio pravo.
– Čini se kao dobar potez u karijeri, rekla sam, mičući kosu s lica.
– Nešto moraš znati. Prije više od pet godina policija je primila poziv zbog obiteljske svađe u njegovoj kući.
– Tko je pozvao policiju?
– Njegova žena. Njegova prva žena. Raleigh se još više približio. – Pronašao sam izvješće. Ženu su opisali kao prilično pretučenu. Ruke su joj bile pune modrica.
Imala je i veliku modricu na licu.
Iznenada sam se nečega sjetila. Merrill Shortley je rekla za Kathyna dečka: – Volio je na-pete seksualne igre.
– Je li ga žena prijavila? upitala sam.
Chris je odmahnuo glavom. – Ništa od toga. Nikad ga nije tužila. Otada je ostvario popriličnu zaradu. Imao je šest najprodavanijih bestselera. Filmovi, scenariji. I nova žena.
– To znači da bi njegova bivša možda htjela pričati.
Lice mu se ozarilo od zadovoljstva. – Onda, mogu li te počastiti večerom, Lindsay?
Vrući znoj počeo mije teći niz vrat. Nisam znala hoću li pristati. – Chris, već sam jela. Im-ala sam obvezu.
– Jacobi, nacerio se. Uvijek me je znao razoružati svojim osmijehom.
– Ne, ženska stvar, reklo bi se, nas nekoliko. Nalazimo se jednom mjesečno. Pričamo o našim životima. Znaš, problemi s dadiljama, osobni treneri, seoske kuće.
Afere i slično.
– Netko poznat? nasmiješio se Raleigh.
– Možda ću te jednom upoznati.
Stajali smo tako i pričali dok mi je krv polako kolala u grudima. Malje na Raleighovoj ruci nježno su očešale moju. To me je izluđivalo. Morala sam reći nešto. – Chris, zašto si me zvao ovamo?
– Zbog Jenksa, odgovorio je. – Nisam ti rekao sve. U Sacramentu smo provjerili posjeduje li oružje. Osvrnuo se sa sjajem u očima. – Posjeduje nekoliko komada.
Lovačku pušku Browning kalibra 22, Renfield 30-30, Remington 40.5.
Dražio me je. Znala sam daje otkrio nešto.
– Tu je i Glock Special, Lindsay. Serija iz 1990. Deuetmilimetarski.
Osjetila sam o kakvoj je važnosti riječ.
Chris se namrštio. – Lindsay, posjeduje oružje koje odgovara zločinu. Moramo pronaći taj pištolj.
Stisnula sam šaku.i udarila u Raleighovu, u znak pobjede. Mozak mije radio sto na sat. Vrapčev Greben, telefonski pozivi, a sada i Glock Special. Sve su to i dalje bila samo nagađanja, ali sve se počelo uklapati.
– Što radiš sutra, Raleigh? upitala sam s osmijehom.
– Slobodan sam. Zašto?
– Mislim daje vrijeme da osobno popričamo s njim.

75. poglavlje

Visoko na klisurama iznad mosta Golden Gate, na adresi El Camino del Mar broj 20, nala-zila se kuća građena u španjolskom stilu i ukrašena štukaturom.
Željezna vrata čuvala su prilaz od terakote. Tu je živio Riđobradi – Nicholas Jenks. Jenk-sova kuća bila niska, veličanstvena, okružena ukrasnim živicama i žarkim grmovima azaleja u cvatu. Na sredini prilaza nalazila se velika željezna skulptura, Boterova Bogorodica s djete-tom.
– Od beletristike se, izgleda, dade dobro živjeti, rekao je Raleigh dok smo prilazili ulaznim vratima. Ugovorili smo sastanak u podne s Jenskovom osobnom tajnicom.
Sam Roth me je upozorio da ne budem odveć stroga.
Ugodna kućepaziteljica nas je pozdravila na vratima i uvela nas u prostrano ostakljeno predvorje obasjano suncem. Obavijestila nas je da će gospodin Jenks odmah sići. Raskošna prostorija kao da je izašla sa stranica nekog časopisa unutrašnjeg uređenja – bogati Jacquar-dovi zidni tapeti, orijentalne stolice, stolić za kavu od mahagonija, police s uspomenama i
fotografijama. Predvorje se otvaralo prema kamenom popločanom dvorištu s pogledom na Tihi Ocean.
Cijeli sam život živjela u San Franciscu, ali nisam znala da postoji kuća s takvim spektaku-larnim pogledom.
Dok smo čekali, razgledavala sam fotografije na stolu.
Jenks s nizom dobro poznatih lica: Michael Douglas, glavni Disneyev čovjek, Bill Walsh iz 49-ersa. Na ostalim fotografijama bio je s nekom lijepom ženom, vjerojatno svojom novom suprugom – veselom, nasmiješenom, plave kose s nijansama crvene – na raznim egzotičnim mjestima, na plažama, na skijanju, na otoku negdje na Sredozemlju.
U srebrnom okviru nalazila se fotografija srednjeg formata na kojoj su se njih dvoje nalazi-li u središtu ogromne, osvijetljene rotonde. Bila je to kupola Palače lijepih umjetnosti. To je bila njihova vjenčana fotografija.
Tada je ušao Nicholas Jenks. Smjesta sam ga prepoznala s fotografija.
Bio je manji nego što sam ga zamišljala. Uredan, dobro građen, ne viši od 175 centimetara. Nosio je bijelu košulju preko iznošenih traperica. Pogled mi je odmah pao na njegovu riđu, prosijedu bradu.
Riđobradi, drago mije što smo se napokon upoznali.
– Inspektori, žao mije što ste čekali, rekao je s ležernim osmijehom, – ali bojim se da post-ajem živčan ako ujutro ne napišem koju stranicu. Ispružio je ruku, opazivši fotografiju koju sam još uvijek držala u ruci. – Pomalo nalikuje prizoru iz Figarova pira, zar ne? Osobno, ja bih se bio zadovoljio manjim građanskim obredom, ali Chessy je rekla da nikad neće sumnjati u mene, ako me uspije nagovoriti da odjenem smoking.
Šarm tog čovjeka me nije zanimao, ali bio je zgodan i odmah je znao kako uspostaviti kon-trolu. Shvatila sam što je nekim ženama bilo privlačno na njemu. Pokazao nam je da sjedne-mo na kauč.
– Nadali smo se, rekla sam, – da ćete nam odgovoriti na nekoliko pitanja.
– O ubojstvima mladenaca – rekao mi je moj pomoćnik.
Suludo… užasno. Ali ti činovi, tako nevjerojatno očajni, ipak izazivaju u nama makar naj-manju trunku sažaljenja.
– Za žrtve, rekla sam, odloživši njegovu vjenčanu fotografiju natrag na stol.
– Svi uvijek žale žrtve, rekao je Jenks, – ali zarada je ono stoje u ubojičinoj glavi. Većina ljudi misli da su takva djela počinjena samo iz osvete. Zbog najbolesnije osvete. Ili čak zbog podčinjavanja, kao u većini silovanja. Ali ja nisam siguran daje to tako.
– Koja je vaša teorija, gospodine Jenks? upitao je Chris.
Zvučao je poput njegova obožavatelja.
Jenks je uzeo vrč hladnog čaja. – Jeste li za piće? Znam da je vruće, premda sam u radnoj sobi još od osam ujutro.
Odmahnuli smo glavama. Izvadila sam fascikl iz torbe i smjestila ga u krilo. Sjetila sam se opomene Veselog: – Samo polako. Jenks je VIP. Vi niste.
Nicholas Jenks si je nalio veliku čašu čaja i nastavio. – Iz onoga što sam čitao, rekao bih da su ta ubojstva neka vrsta silovanja, silovanja nevinosti. Ubojica ubija na način koji nitko ne može oprostiti, u najsvetijim okvirima našega društva. Ja bih rekao da ta ubojstva predstavlja-ju krajnji čin pročišćenja.
– Nažalost, gospodine Jenks, rekla sam, ne obazirući se na njegova sranja, – nismo došli tražiti vaš stručni savjet.
Imam neka pitanja u vezi ubojstava koja bih vam htjela postaviti.
Jenks se naslonio. Djelovao je iznenađeno. – To ste rekli užasno službeno.
– To posve ovisi o vama, rekla sam. Izvadila sam diktafon iz torbe. – Smijem ovo uključiti?
Zurio je u mene, sumnjičavo kolutajući očima. Zatim je odmahnuo rukom, kao da ga se to ne tiče.
– Dakle, gospodine Jenks, voljela bih početi s ubojstvima. Znate li išta drugo o zločinima osim onoga što ste pročitali u novinama?
– Znam li išta drugo? Jenks je zastao, vidno zamišljen.
Zatim je odmahnuo glavom. – Ne. Ništa više.
– Čitali ste o trećem ubojstvu? Prošlog tjedna. U Clevelandu.
– Vidio sam to. Čitam pet ili šest novina svakog dana.
– A jeste li pročitali tko su bile žrtve?
– Iz Seattlea, zar ne? Jedna žrtva, koliko se sjećam, bila je nekakav koncertni promotor.
– Mladoženja, klimnula sam. – James Voskuhl. Mladenka je, u stvari, neko vrijeme živjela ovdje, u San Franciscu.
Djevojačko ime joj je bilo Kathy Kogut. Znače li vam što ta imena?
– Ne. Zar bi trebala?
– Znači, nikad niste upoznali nijedno od njih? Svako zanimanje koje ste imali za ovaj slučaj bilo je kao i kod svih drugih…, morbidna znatiželja.
Zurio je u mene. – Tako je. Morbidna znatiželja je moj posao.
Otvorila sam svoj smeđi fascikl i izvadila prvu fotografiju. Poigravao se s nama, jednako kao što se igrao ostavljajući nam putem tragove što su vodili u slijepu ulicu.
Gurnula sam mu fotografiju preko stola. – Ovo će vam možda osvježiti pamćenje, rekla sam. – To je Kathy Kogut, mladenka koja je ubijena pred neku noć. Ovaj čovjek do nje ste, vjerujem, vi.



29 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Uto Feb 14, 2012 10:46 am

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
76. poglavlje

Polako, Riđobradi je uzeo fotografiju i zurio u nju. – To sam ja, rekao je. – Ali gospođicu, iako je lijepa, ne prepoznajem. Ako smijem pitati, odakle vam ova fotografija?
– S premijere Greške u komunikaciji u San Franciscu.
– Ah, uzdahnuo je, kao da gaje to podsjetilo na nešto.
Promatrala sam ga kako se trudi zaobići odgovor.
Svakako je bio pametan, kao i vrlo dobar glumac.
– Na takvim događajima susrećem puno ljudi. Zato ih i nastojim izbjegavati. Rekli ste daje ova djevojka ubijena u Clevelandu?
– Nadali smo se da je ona netko koga se sjećate, odgovorila sam.
Jenks je odmahnuo glavom. – Inspektorice, imam previše obožavatelja i nisam baš sklon upoznavanju s njima, pa čak ni s ovakvim ljepoticama.
– To je cijena slave, rekla bih. Uzela sam fotografiju, malo je zadržala u ruci, a zatim je opet gurnula pred njega.
– Ipak, moram se vratiti na ovu obožavateljicu. Čudi me da je se ne sjećate. Od svih drugih obožavatelja.
Izvadila sam prijepis telefonskog računa i dala mu ga.
Na njemu je bilo označeno nekoliko poziva. – Ovo je vaš privatni broj?
Jenks je uzeo kopiju računa. Oči su mu postale tamne.
– Da.
– Nazvala vas je, gospodine Jenks. Tri puta u svega nekoliko tjedana. Jednom… tu, zaokružila sam… Poziv je trajao cijelih dvanaest minuta, i to prošlog tjedna. Tri dana prije vjenčanja i ubojstva.
Jenks je trepnuo. Zatim je opet uzeo fotografiju. Ovoga puta bio je drukčiji: mrk, kao da se ispričava. – Istina je, inspektorice, rekao je, – da mije bilo vrlo žao kad sam čuo što se dogodi-
lo. Prošlog se mjeseca činila tako puna očekivanja, nadanja. Pogriješio sam što sam vas htio zavarati. To je bilo glupo. Da, poznavao sam Kathy. Upoznao sam je one večeri kad je foto-grafija snimljena. Ponekad su moje obožavateljice prilično upečatljive. I privlačne. I ja pone-kad, na moju štetu, znam biti upečatljiv.
Htjela sam se baciti preko stola i strgnuti taj upečatljiv izraz s lica Nicholasa Jenksa. Bila sam sigurna daje odgovoran za šest opakih umorstava. Sada nam se rugao, kao i žrtvama. Proklet bio.
– Znači, priznajete, upao je Raleigh, – da ste imalivezu s ovom ženom?
– Ne na način na koji implicirate, uzdahnuo je Jenks.
– Kathy je bila žena koja je nastojala utažiti svoje blijede umjetničke sklonosti druženjem sa stvaralačkom osobom. I sama je htjela pisati. To nije, reklo bi se, nuklearna fizika, ali kad bi to bilo tako prokleto lako, zar ne bismo onda svi pisali bestselere?
Oboje smo šutjeli.
– Razgovarali smo i susreli se nekoliko puta u posljednje dvije godine. To je bilo sve. To je istina.
– Bili ste joj neka vrsta mentora? rekao je Raleigh. – Da, tako je. Dobar izbor riječi.
– Jeste li, kojim slučajem, nagnula sam se naprijed, ne mogavši više kontrolirati svoj ton, – bili Kathyn mentor u Clevelandu prošle subote, one noći kada je ubijena?
Jenskovo lice postalo je granitno. – To je smiješno. Kako to možete reći.
Još jednom sam otvorila fascikl i ovoga puta izvadila fotografiju snimke s nadzorne ka-mere koja je zabilježila ubojičin dolazak u Dvoranu slavnih. – Ovu su fotografiju snimile ka-mere one noći kad je ubijena. Jeste li ovo vi, gospodine Jenks?
Jenks nije ni trepnuo. – Mogao bih biti, inspektorice, da sam bio tamo. Što kategorički poričem.
– Gdje ste bili prošle subote navečer?
– Samo da pojasnim, rekao je skamenjeno, – hoćete reći da sam ja osumnjičen za ove zločine?
– Kathy Kogut je pričala, gospodine Jenks. Zurila sam u njega. – Povjerila se svojoj sestri. Svojim prijateljicama.
Znamo kakvi ste bili prema njoj. Znamo daje napustila San Francisco pokušavajući vas se osloboditi. Znamo da ste bili u vezi sve do samog vjenčanja.
Nisam skidala oči s Jenksa. U sobi smo bili samo ja i on.
– Ja nisam bio u Clevelandu, rekao je. – Te noći sam bio ovdje.
Iznijela sam mu sve dokaze protiv njega. Od boce Clos du Mesnila koja je pronađena u Hvattu, do njegove povezanosti sa zakladom za nekretnine u čijem su vlasništvu bili vinogra-di Vrapčev Greben i činjenice da su dva umorstva bila počinjena s devet-milimetarskim pištoljem koji je, prema podacima, i on posjedovao.
Nasmijao mi se u lice. – Nadam se da svoje indicije ne temeljite na tome. Taj sam šampanjac odavno kupio.
Slegnuo je ramenima. – Uopće se ne sjećam gdje je.
Vjerojatno je u našoj ladanjskoj kući, u Montani.
– Možete ga pronaći, pretpostavljam? upitao je Raleigh.
Zatim je objasnio kako molba da nam ga dragovoljno preda predstavlja naš znak poštivanja.
– Možete li nam dati uzorak vaše brade, upitala sam.
– Molim?. Pogledao me je sirovim prijezirom. Zamislila sam pogled koji je Melanie Brandt mogla vidjeti kada ju je napao. Što je Kathy Kogut vidjela kad joj je prislonio pištolj na glavu.
– Ja mislim, konačno je odgovorio Nicholas Jenks, – da je ovaj fascinantni razgovor završen. Ispružio je zapešća. – Ukoliko me ne namjeravate privesti, čeka me ručak.
Ja sam klimnula. – Moramo saznati još neke stvari. Gdje ste bili. Što je s pištoljem.
– Naravno, rekao je Jenks, ustavši. – A ako vam još budem bio potreban – slobodno se ja-vite mojem odvjetniku.
Pokupila sam fotografije i spremila ih natrag u fascikl.
Raleigh i ja smo ustali. U tom trenutku, u sobu je ušla lijepa plavuša s fotografije.
Bila je vrlo lijepa, nježnih, modrih očiju, blijede puti i duge kose koja joj je slobodno pada-la niz ramena.
Imala je vitko tijelo plesačice i nosila je kratke tajice i majicu marke Nike.
– Chessy! uzviknuo je Jenks. – Ovo su inspektori iz policije San Francisca. Inspektori, ovo je moja žena.
– Oprosti, Nicky, ispričala se Chessy Jenks. – Sušan dolazi.
Nisam znala da imaš goste.
– Upravo odlaze.
Ukočeno smo klimnuli i krenuli prema vratima. – Ako uspijete pronaći ono o čemu smo razgovarali, rekla sam mu, – poslat ćemo nekoga po to.
Zurio je ravno kroz mene.
Mrzila sam što ga nismo priveli i što smo se tako blago ponijeli prema njemu. Ali ipak smo još uvijek bili nekoliko koraka dalje od uhićenja.
– Onda, rekla je Chessy Jenks i nasmiješila se, – je li moj muž konačno postao ubojica? Prišla je Jenksu i zadirkujući mu priljubila ruke. – Stalno mu govorim, s tim jezivim likovima o kojima piše, to je neizbježno.
Je li ona znala? Pitala sam se. Živjela je s njime, spavala s njime. Kako to da nije znala što se odvija u njegovoj glavi?
– Iskreno se nadam da nije, gospođo Jenks, bilo je sve što sam rekla.

77. poglavlje

Što je mislila time reći? zbunjena Chessv Jenks je prišla svojem mužu kad su inspektori napustili kuću.
Jenks ju je odgurnuo. Prišao je širokim francuskim vratima koja su se otvarala prema Ti-hom Oceanu.
– Idioti, promrmljao je. – Amateri. Što oni, do vraga, misle, s kim imaju posla?
Osjetio je bockavu, prodornu vrućinu u ramenu. Bili su glupi, ograničeni. Kao buhe. Zato su i postali policajci.
Da su imali imalo pameti, radili bi isto što i on. Živjeli u kući na uzvisini s pogledom na ocean.
– Zato i kopaju, odsutno je odgovorio. – Tu se policajci najbolje osjećaju.
Chessv je uzela njihovu vjenčanu fotografiju sa stolića za kavu i vratila je na mjesto. – Nick, što si sada učinio?
Zašto ga ona uvijek prisiljava na to? Zašto uvijek mora sve znati?
Prišla mu je i pogledala ga svojim bistrim, strpljivim očima.
Kao i uvijek, planuo je u tren oka.
Uopće nije bio svjestan daju je udario.
Osjetio je tek naglu bol u ruci i vidio Chessy na podu.
Bambusov stol na kojem su bile njihove slike s vjenčanja bio je prevrnut, a ona se držala za usta.
Vikao je. – Zar ne znaš kad se trebaš držati podalje od mene? Da ti to nacrtam?
– Ne, Nick, rekla je Chessy. – Ne ovdje… Ne sada.
– Ne ovdje što? vikao je. Znao je da viče i gubi kontrolu.
Da bi ga kućno osoblje moglo čuti.
– Molim te, Nick, rekla je Chessy, pridižući se s poda.
– Susan samo što nije došla. Idemo na ručak.
Zapravo gaje razljutilo Chessyno uvjerenje da može tek tako sjediti tu i suditi mu. Zar joj nije bilo jasno tko je ona? Obična pjegava plavuša koju je izabrao iz stada i pretvorio je u Božji dar za Marthu Stewart.
Ščepao ju je za ruku i unio joj se u lice, tek nekoliko centimetara od njenih lijepih, prestrašenih očiju. – Reci!
Ruka za koju ju je držao drhtala je. Slina joj je curila iz nosa. – Isuse, Nick…
To je volio, njezin strah pred njim, premda to nikad nije javno pokazivala.
– Chessy, rekao sam, izgovori to. Zavrnuo joj je ruku za leđa.
Teško je disala i znoj joj je izbijao kroz majicu. Počeli su se nazirati obrisi njezinih malih grudi. Kada gaje pogledala očima punim kukavnog prkosa, on joj je još jače zavrnuo ruku, zabivši joj prste u meso. Gurao ju je prema spavaćoj sobi dok su joj bose noge posrtale za njim.
Zalupio je vratima kad su ušli u sobu.
Za koga je ona inspektorica sebe smatrala? Što joj je bilo da dolazi tu… Da ga na takav način optužuje. U jeftinoj odjeći iz Gapa. Kakva jebeno bezobrazna kučka.
Odvukao je Chessy do garderobe. Njezine garderobe.
Unutra je bilo mračno. Samo mrak, jecanje i prodoran miris njenog parfema. Gurnuo ju je na zid, trljajući joj se o stražnjicu.
Svukao je Chessyne gimnastičke tajice, zajedno s gaćicama. – Molim te! vikala je. – Nicky?
Pronašao je poznato mjesto između njezinih malih guzica. Imao je erekciju i duboko je prodro u nju.
Prodirao je u Chessy. – Reci, soptao je. – Znaš što trebaš reći da bih prestao. Reci.
– Vau, konačno je promrmljala jedva čujnim šapatom.
Sada joj se sviđalo, kao i uvijek. Nije bilo loše – bilo je dobro. Na kraju su sve to htjele i sviđalo im se. Uvijek je znao izabrati pravu.
– Vau, jecala je. – Vau, vau. To želiš, Nick?
Da, to je bio dio onoga što je htio. To je bilo sve što je očekivao od Chessu.
– Obožavaš to, Chessy, prošaptao je. – Zato si tu.

78. poglavlje

Tri ekipe za nadzor pozorno su motrile Jenksa i pratile ga trima automobilima. Ako odluči riješiti se pištolja, znat ćemo. Ako opet odluči ubiti, nadali smo se da ćemo ga moći spriječiti. Koliko god on bio pametan, nisam vidjela kako bi sada mogao isplanirati i počiniti novo umorstvo.
Htjela sam razgovarati s nekim tko ga poznaje, tko bi možda htio pričati. Raleigh je spo-minjao njegovu bivšu ženu i povijest njihova međusobnog nasilja. Morala sam s njome raz-govarati.
Joannu Jenks, sada Joannu Wade, Nije bilo teško pronaći. Pretražujući policijske spise, ot-krila sam njezino djevojačko prezime u pritužbi podnesenoj protiv muža zbog obiteljskog nasilja prije nekoliko godina. Joanna Wade trenutačno je živjela na adresi Filbert Street broj 1115, na Russian Hillu.
Njezina lijepa kuća od vapnenca nalazila se na najstrmijem dijelu brežuljka. Pozvonila sam i kućepaziteljici koja je otvorila vrata pokazala značku. Rekla mije da gospođica Wade nije kod kuće. – Vježba, rekla je. – U teretani Gold. U ulici Union.
Teretana se nalazila iza ugla, između Starbucksa i Alfredsonove tržnice. Na recepciji mi je jedna Azijatkinja kose svezane u rep rekla daje Joanna u dvorani C. Kada sam je upitala kako Joanna izgleda, ona se nasmijala. – Mislim daje prirodna plavuša. I u izvrsnoj formi.
Ušla sam unutra i kroz veliki prozor ugledala skupinu koja je pohađala satove tai-boa. Ne-kih osam žena znojilo se u trikoima i sportskim grudnjacima. Uz glasnu glazbu udarale su nogama u karate stilu. Znala sam da je tai-bo najnoviji trend vježbanja za kojim su svi ludova-li. Sve su se te žene činile sposobnima pritisnuti osumnjičenika uza zid ili bez puno muke prestići policijsko vozilo.
Jedina plavuša nalazila je ispred. Bila je elegantna, lijepo građena i vježbala je s velikom lakoćom, skoro bez kapi znoja. Ona je vodila satove.
Pričekala sam da završi, dok većina žena nije izašla iz dvorane. Ona je ručnikom obrisala znoj s čela.
– Izvrsna vježba, rekla sam dok mi je prilazila.
– Najbolja u San Franciscu. Želite se učlaniti?
– Možda. No prvo, mislila sam vam postaviti par pitanja.
– Pitajte Dianu na recepciji. Ona će vam reći sve pojedinosti.
– Nisam mislila na tai-bo. Pokazala sam joj svoju značku.
– Mislila sam na Nicholasa Jenksa.
Joanna je zurila u mene, uklonivši s ramena svoju plavu kosu svezanu u rep kako bi rashla-dila vrat. Nacerila se.
– Što je učinio, ukrao je neku svoju knjigu iz gradske knjižnice?
– Možemo li popričati? upitala sam.
Slegnula je ramenima i odvela me u praznu svlačionicu. – Onda, što vam mogu reći o Nicku, osim onoga što piše u njegovim knjigama?
– Znam daje to bilo prije nekoliko godina, rekla sam, – ali vi ste ga prijavljivali zbog nasil-ja.
– Slušajte, ako slučajno niste pročitali izvješće, još onda sam odustala od tužbe.
Mogla sam vidjeti kako opet proživljava taj strašni trenutak. – Slušajte, gospođice Wade, rekla sam iskreno, – nitko ne želi otvarati stare rane. Samo me zanimaju neke stvari o vašem bivšem mužu.
– Opet nešto namjerava?
Osjećala sam kako me odmjerava pogledom. Jesam li joj bila prijatelj ili neprijatelj? Zatim je uzdahnula i pogledala me ravno u oči.
– Ako ste došli zbog Chessy, mogla sam je upozoriti – da nije bio takav gad zbog načina na koji me je ostavio.
Rekao je: 'Jo,ja pišem zbog nje. Ona je moje nadahnuće.' Jeste li čitali neku njegovu knji-gu, inspektorice? Nije mu morala pružati nadahnuće zadržavanjem stalnog namještenja dok je pronalazio sebe, zar ne? Ona nije morala čitati njegove predloške, nositi se s bijesom kada bi ga odbili i svaku mu noć govoriti da vjeruje u njega. Znate li gdje ju je upoznao, inspektorice? U televizijskom studiju za šminku.
– Gospođice Wade, mene zanima, rekla sam, – koliko je Nicholas Jenks nasilan.
Šutke je skrenula pogled. Kad me je opet pogledala, oči su joj se napunile suzama. Činilo se da je na rubu plača.
– Dolazite ovdje nakon svih tih godina i prisiljavate me da sve to opet proživim. Što bih vam trebala reći? Da ga majka nije voljela? Da je on sjeban i opasan čovjek? Život s Nick-om… tako je težak. On u sebi nešto nosii samo Bog zna kada će to iz njega izaći. Pitala sam se, zašto? Što sam učinila? Bila sam mlada. Oči su joj blistale.
– Žao mi je. Zbilja sam je žalila. Žalila sam obje gospođe Jenks. Nisam mogla niti zamisliti kako je to biti u braku s osobom poput njega.
– Moram vas pitati, rekla sam, – kakvi su izgledi da se to kod vašeg bivšeg muža pojačalo? Postalo ozbiljnije?
Djelovala je zaprepašteno. – Je li Chessy dobro, inspektorice?
– Chessy je dobro, klimnula sam, davši joj do znanja da bi mogle postojati druge žene koje nisu bile dobro.
Čekala je da trepnem. Kad nisam, neveselo se nasmijala. – Znači, radi se o mnogo ozbiljni-joj stvari od krađe knjige iz knjižnice?
Opet sam klimnula. Kao žena ženi, rekla sam: – Gospođice Wade, moram vam postaviti jedno ključno pitanje.



30 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 6:58 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
79. poglavlje

Pitanje koje sam postavila Joanni Wade bilo je: – Je li Nicholas Jenks u stariju ubiti?
Nisam joj mogla reći zašto je to pitam, ali nije bilo važno. Joanna nije skrivala svoje osjećaje. Vidjela sam šok u njezinim očima. Kad se smirila, promatrala sam je kako duboko razmišlja.
Napokon, pogledala me je i opet pitala: – Jeste li čitali njegove knjige, inspektorice?
– Jednu, Kobni šarm. Teška knjiga.
– On živi s tim likovima. Ponekad mi se čini da zaboravlja kako mu je to samo posao.
U očima sam joj primijetila samoprijegorni pogled. Prišla sam joj bliže. – Ne želim vas po-vrijediti, ali jednostavno moram znati.
– Može li ubiti? Je li u stanju ubiti? Znam da je u stanju posve poniziti čovjeka. To je ubojstvo, zar ne? On je seksualni sadist. I otac mu je znao istući majku u garderobi njihove spavaonice. To je bio njegov afrodizijak. On vreba slabost. Da, čuveni Nicholas Jenks me je ponizio. Ali reći ću vam što je u svemu najgore, najgore moguće. On je ostavio mene, inspek-torice. Ne ja njega.
Joanna se naslonila i uputila mi jedan samilosni osmijeh. – Vidjela sam Chessy nekoliko puta. Na objedima, dobrotvornim primanjima. Čak smo i pričale.
On se nije promijenio. Ona zna da mije posve poznato što proživljava, ali to je nešto što ne možemo podijeliti.
Vidim strah u njezinim očima; znam kako je to. Kad se pogleda u zrcalo, više ne prepoz-naje osobu kakva je bila prije.
Krv mi je ključala. Ispod čvrste vanjštine, nazirala sam ženu kakva je Joanna Wade prije bila – mlada, potrebita, zbunjena. Dotakla sam joj ruku. Dobila sam odgovor. Zatvorila sam bilježnicu, spremna otići, kada me je ona druga žena u njoj iznenadila.
– Pomislila sam da je to on. Kada sam čula za one užasne zločine, odmah sam pomislila na Nicka. Sjetila sam se njegove knjige i rekla sam sebi: To bi mogao biti on.'– Zaustavila sam Joannu. – Koje knjige?
– Prve koju je napisao – Zauvijek djeveruša. Mislila sam da vas je to dovelo ovamo, daje to ono što ga povezuje s ubojstvima.
Zbunjeno sam zurila u nju. – O čemu govorite?
– Napisao ju je prije nego smo se upoznali. Imala sam tu sreću da uđem u igru tek kod druge još neobjavljene knjige koju je, rečeno mi je, nedavno prodao za dva milijuna. Ali ta knjiga, posve sam zaboravila na nju.
Radi se o studentu prava koji zatekne svoju ženu sa svojim najboljim prijateljem. Ubije ih, oboje. Na kraju krene u bezumni pohod.
– Kakav pohod? upitala sam. Ono stoje rekla slijedeće, posve me ostavilo bez daha.
– Krene u ubilački pohod i ubija mladence. Vrlo nalik onome što se dogodilo.

80. poglavlje

To je bio dio zagonetke koji je nedostajao. Ako je Jenks te zločine počinio s umišljajem, ako ih je ocrtao u nekoj svojoj ranijoj knjizi, to bi bio neosporiv dokaz. To više ne bi bile in-dicije. Uz ostalo što smo imali, svakako bih ga mogla privesti.
– Gdje mogu pronaći tu knjigu? upitala sam. – Nije bila vrlo dobra, odgovorila je Joanna Wade. – Nikad nije objavljena.
Svi živci u tijelu bili su mi krajnje napeti. – Imate li primjerak te knjige?
– Vjerujte mi, da sam je imala, davno bih je spalila. Nick je imao agenta u gradu, Grega Marksa. Napustio gaje kada je postao uspješan. Ako itko tu knjigu još posjeduje, to bi mogao biti on.
Još iz automobila sam nazvala Grega Marksa. Sada sam zbilja bila zagrijana. Obožavala sam to.
Službenik me je spojio i nakon što je telefon četiri puta zazvonio, javila se automatska taj-nica: Dobili ste ured Grega Marksa… Škripala sam zubima od nezadovoljstva. Do vraga, do vraga, do vraga!
Nevoljko, ostavila sam mu broj svog dojavljivača. – Stvar je vrlo hitna, rekla sam. Htjela sam mu reći zbog čega zovem, kada se javio jedan glas: – Greg Marks ovdje.
Objasnila sam mu da ga smjesta moram vidjeti. Marina nije bila daleko; mogla sam stići za deset minuta. – U šest i petnaest poslijepodne imam sastanak na One Marketu, kruto je odgo-vorio agent. – Ali ako možete ovamo doći…
– Samo ne idite nikamo, rekla sam mu. – Ovo je stvar policije i važno je. Ako odete, uhitit ću vas!
Greg Marks je imao ured u kamenoj trokatnici s djelomičnim pogledom na most. Osobno je otvorio vrata. Bio je nizak, proćelav, otmjen čovjek, i nosio je Jacquardovu košulju zakopčanu do vrata. Sumnjičavo me je pogledao.
– Bojim se da niste baš došli na pravo mjesto, inspektorice. Nicholas Jenks već više od šest godina nije moj klijent. Napustio me je onoga dana kada je Greška u komunikaciji dospjela na Chronicleov popis bestselera.
– Još ste u vezi? Htjela sam biti sigurna da Jenks neće ništa doznati.
– A zašto? Da ga podsjetim kako sam ga pazio onda kad nije znao vezati pridjev uz imeni-cu, kako sam primao njegove opsjednute ponoćne pozive, ugađao njegovu divovskom egu?
– Ovdje sam zbog nečega što je Jenks napisao na početku karijere, prekinula sam ga. – Prije nego je postao poznat. Razgovarala sam s njegovom bivšom ženom.
– S Joannom? iznenađeno je uzviknuo Marks.
– Rekla mi je da je napisao knjigu koja nikad nije objavljena. Mislim da se zove Zauvijek djeveruša.
Agent je klimnuo. – To je bio neujednačeni prvi pokušaj.
Bez stvarne pripovjedačke snage. Da budem iskren, nikad ga nisam htio objaviti.
– Imate li primjerak?
– Poslao sam mu ga natrag čim sam ga pročitao. No mislim da Jenks posjeduje rukopis. Smatrao je tu knjigu remek-djelom trilera.
– Nadala sam se da je neću morati tražiti od njega, rekla sam, ne otkrivajući razlog svojeg zanimanja.
Nagnula sam se naprijed. – Kako bih mimo Jenksa mogla doći do primjerka te knjige?
– Joanna ju nije sačuvala? Marks je prešao prstom preko sljepoočnice. – Jenks je uvijek strahovao da bi ga netko mogao okrasti. Možda ju je zaštitio autorskim pravom. Zašto to ne provjerite?
To je trebao obaviti netko drugi. Neka od mojih djevojaka.
– Želite li čuti nešto zbilja jezivo o Jenksu? rekao je agent.
– Ne baš, ali samo izvolite.
– Ovo je zamisao o knjizi koju je uvijek htio napisati. Radi se o opsjednutom piscu – nešto u čemu je Stephen King vrlo dobar. Kako bi napisao bolju knjigu, izvrsnu knjigu, on zapravo ubija ljude da vidi kako je to.
Dobrodošli u stravični um Nicholasa Jenksa.

81. poglavlje

Zbog toga sam postala inspektorica za umorstva.
Zadubljena u razmišljanje kako se dočepati te izgubljene knjige odjurila sam u svoj ured, kada sam doživjela još jedan šok.
Na telefonu je bio McBride.
– Sjedite li? upitao je, kao da se upravo sprema objaviti vijesti o državnom udaru. – Nicho-las Jenks je u noći ubojstava u Dvorani slavnih bio ovdje u Clevelandu.
Kučkin sinje bio ovdje.
Jenks mije lagao u oči. Nije čak ni trepnuo.
Sada je bilo jasno: nepoznati čovjek u Dvorani slavnih ipak je bio on. Nije imao alibi.
McBride je objasnio kako su njegovi ljudi pročešljali lokalne hotele. Na koncu su otkrili daje Jenks odsjeo u Westinu i začudo se prijavio pod vlastitim imenom.
Službenica koja je te noći radila sjećala ga se.
Prepoznala gaje čim gaje ugledala – bila je Jenksova obožavateljica.
Razmišljala sam o stotinu stvari odjednom. To je bilo sve što je McBrideu bilo potrebno. Imali su prethodnu vezu sa žrtvom i moguće viđenje na mjestu zločina. Sada je bilo sigurno daje Jenks bio u Clevelandu. Osim toga, lagao je pod istragom.
– Sutra idem okružnom tužitelju, zatražiti podizanje optužnice, rekao je McBride. – Čim dobijemo nalog, želim da privedete Nicholasa Jenksa.
Spoznaja me udarila poput malja. Cijeli slučaj bi mogao pasti u ruke Clevelandu. Svi do-kazi i sva opravdana nagađanja ne bi nam mogli pomoći. Za sada, mogli bismo tražiti samo ravnopravnu doživotnu kaznu na drugom suđenju. Obitelji žrtava bile bi posve shrvane. Mercer bi puknuo.
Ostao mije posve bezizgledan izbor: ili privesti Jenksa i držati ga u pritvoru za McBridea, ili napraviti potez upravo sada, s još nedovoljno čvrstim slučajem.
Moram nešto učiniti, govorio je jedan glas u mojoj glavi.
Ali glas u srcu govorio mi je: Moram javiti djevojkama.



31 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:02 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
82. poglavlje

Sve tri sam uspjela okupiti za sat vremena. – Cleveland je spreman podići optužnicu, rekla sam im. Zatim sam ih šokirala izjavom o knjizi Zauvijek djeveruša.
– Moraš je pronaći, rekla je Jill. – To je jedina poveznica sa sva tri zločina. Budući da nije objavljena, ona je poput ekskluzivne spoznaje o ubojstvima. Možda je redoslijed u knjizi čak usporediv sa stvarnim zločinima.
Lindsay, ako pronađeš tu knjigu strpat ćemo Jenksa iza rešetaka. Zauvijek!
– Kako? Joanna Wade je spomenula njegovog bivšeg agenta i ja sam otišla k njemu. Šipak. Rekao je da provjerimo ured za autorska prava. Gdje se to nalazi?
Cindy je odmahnula glavom. – U Washingtonu, čini mi se.
– To će potrajati danima, možda i više. Nemamo vremena, Okrenula sam se Jill. – Možda je vrijeme za premetačinu. Moramo raskrinkati Jenksa. Moramo pronaći pištolj. I tu knjigu. I to odmah.
– Ako to učinimo, nervozno je rekla Jill, – mogli bismo ugroziti cijelu istragu.
– Jill, zar želiš da se izvuče?
– Zna li itko za ovo? upitala je.
Odmahnula sam glavom. – Samo prva ekipa – vi, djevojke. Ali kad Mercer sazna, pokrenut će sve što ima. Kamere, mikrofone, kao i FBI.
– Ako se varamo, Jenks će nas tužiti, rekla je Jill. – Uopće ne želim razmišljati o tome.
– A Cleveland će čekati, rekla je Claire. – Ispast ćemo prave budale.
Na koncu je Jill uzdahnula. – U redu… Uz tebe sam, Lindsay. Ako ne postoji drugi način.
Pogledala sam u sve tri da bih bila sigurna jesmo li suglasne. Iznenada, Cindy je rekla: – Mogu li dobiti još dvadeset četiri sata?
Bila sam zbunjena. – Zašto?
– Samo do sutra. I trebat će mi Jenksov broj socijalnog osiguranja.
Odmahnula sam glavom. – Čula si što sam rekla za McBridea. Svejedno, zašto?
Imala je isti onaj pogled kao i pred neku večer, kada je upala u moj stan – držeći fotografi-ju Jenksa i Kathy Kogut, treće mladenke. – Samo do sutra ujutro. Molim te.
Zatim je ustala i otišla.

83. poglavlje

Slijedećeg jutra Cindy je plaho otvorila staklena vrata koja su vodila u ured Udruge pisaca San Francisca. Sve je to vrlo nalikovalo na onaj doživljaj u Grand Hyattu.
Na recepciji je sredovječna žena, čiji je izgled odveć odavao knjižničarku, pogledala u nju. – Mogu li vam pomoći? upitala je.
Cindy je duboko udahnula. – Zanima me jedan rukopis.
Napisan je prije dosta godina.
Riječ autorsko pravo ju je pokrenula. Na koledžu je pisala pripovijetke. Jedva ih je uspjela objaviti u školskim književnim novinama, ali njezina je majka bila uporna, – Zaštiti ih autors-kim pravima. Kada je odlučila istražiti što je sve za to potrebno, trebali su joj mjeseci i cijena je bila nevjerojatno visoka. Ali jedan njezin prijatelj izdavač rekao joj je da postoji drugi način na koji može dokumente registrirati lokalno. Rekao joj je da to čine svi pisci. Ako je Nicholas Jenks htio zaštiti svoja djela u ranim danima, možda se i on poslužio istim post-upkom.
– To je obiteljska stvar, rekla je Cindy ženi. – Moj brat je napisao životopis triju naraštaja. Mi nemamo nijedan primjerak.
Žena je odmahnula glavom. – Ovo nije knjižnica. Bojim se da sve što imamo ovdje nije dostupno. Ako želite dobiti knjigu, morat ćete reći vašem bratu da ovamo osobno dođe.
– Ne mogu, ozbiljno je rekla Cindy. – Nick je mrtav.
Žena se raznježila i pogledala je manje službenim pogledom. – Žao mije.
– Njegova žena je rekla da ne može pronaći primjerak rukopisa. Htjela bih ga pokloniti tati za njegov šezdeseti rođendan. Osjećala se krivom i budalastom što joj tako laže u oči, ali htje-la se pošto-poto domoći rukopisa.
– Postoji čitava procedura, licemjerno je odgovorila žena. – Potrebna je smrtovnica. Dokaz od uže rodbine.
Obiteljski odvjetnik bi vam mogao pomoći. Ja vas ne mogu tek tako pustiti unutra.
Cindy je brzo razmišljala. Taj problem ipak nije bio tako velik. Ako se uspjela uvući na mjesto zločina u Grand Hyattu i slijediti Lindsay do mjesta drugog zločina, onda može srediti i ovo. Svi su računali na nju.
– Mora postojati način da mi dopustite vidjeti rukopis – molim vas?
– Draga, bojim se da ne postoji. Ne bez potrebne dokumentacije. Zašto mislite da je uopće registriran kod nas?
– Moja zaova je sigurna u to.
– Čujte, ja ne mogu davati registrirane dokumente samo na osnovi nečijeg nagađanja, rekla je odlučno.
– Možda biste mogli samo provjeriti, predložila je Cindy.
– Samo vidjeti je li uopće tu.
Braniteljica slobode tiska konačno je popustila. – Mogla bih to učiniti. Znate li kada je knjiga napisana?
Cindy je osjetila navalu adrenalina. – Da, prije desetak godina.
– A ime?
– Mislim da se zvala Zauvijek djeveruša. Osjetila je jezu pri samom izgovoru tih riječi.
– Molim vas, mislila sam na ime autora.
– Jenks, rekla je Cindy, zadržavši dah. – Nicholas Jenks.
Žena ju je pogledala. – Pisac trilera?
Cindy je odmahnula glavom i kiselo se nasmiješila.
– Prodavač osiguranja, rekla je što je mirnije mogla.
Žena ju je čudno pogledala, ali je ipak utipkala ime.
– Imate li kakav dokaz da ste u rodu?
Cindy joj je dala komadić papira s Jenksovim brojem socijalnog osiguranja. – Ovo bi tre-balo pisati na njegovoj registraciji.
– To nije dovoljno, rekla je žena. Cindy je otvorila svoju torbicu. Osjećala je kako joj prili-ka klizi iz ruku. – Bar mi recite je li ovdje. Vratit ću se poslije sa svime što vam je potrebno.
– Jenks, sumnjičavo je promrmljala žena. – Izgleda da je vaš brat bio produktivniji nego što ste mislili. Ovdje je registrirao tri rukopisa.
Cindy je htjela vrisnuti. – Ja tražim onaj pod naslovom Zauvijek djeveruša.
Bilo joj je potrebno nekoliko minuta, ali kameni otpor žene na koncu je splasnuo. – Ne znam zašto ovo činim, ali ako možete potkrijepiti svoju priču, ovdje je zabilježeno daje ruko-pis bio tu.Cindy je osjetila navalu zadovoljstva. Rukopis je bio posljednji dio slagalice koji im je bio potreban da riješe slučaj umorstava i strpaju Jenksa u pritvor.Sada je samo trebala pronaći način kako ga se domoći.

84. poglavlje

Pronašla sam ga, viknula je Cindy. Zvučala je kao bez daha preko telefona. – Zauvijek djeverušaUdarila sam po stolu od ushićenja. To je značilo da konačno možemo učiniti potez. – I, što piše u njemu, Cindy?
– Pronašla sam ga, nastavila je Cindy. – Ali nemam ga baš u rukama. Ispričala mije o Udruzi pisaca. Knjiga je bila tamo, ali trebalo se malo pomučiti daje zbilja dobijemo.
Zapravo, trebala su nam jedva dva sata, počevši s mahnitim pozivom Jill. Morala je izvući iz komore suca koji je potpisao sudski nalog za predaju Jenksova rukopisa Zauvijek djeveruša.
Zatim smo Jill i ja otišle naći se sa Cindy. Na putu sam još nazvala i Claire. Činilo se prik-ladnim da se sve četiri okupimo.
Dvadeset minuta poslije, Jill i ja susrele smo se s Cindy i Claire ispred smeđe zgrade na Gearyju, u kojoj su se nalazili uredi Udruge pisaca. Zajedno smo se popele dizalom na osmi kat.Vratila sam se, rekla je Cindy zbunjenoj ženi na recepciji. – I donijela sam potrebnu do-kumentaciju.Sumnjičavo nas je pogledala. – Tko su one – rođakinje?
Pokazala sam službenici svoju značku i ovjereni sudski nalog.
– Što je s tom knjigom? čudila se žena. Očito osjetivši da više ne vlada situacijom, ušla je u arhiv i vratila se sa šefom, koji je pažljivo pročitao sudski nalog.
– Rukopise držimo samo osam godina, rekao je s dozom nesigurnosti. Zatim je nestao u arhivu i kao da ga nije bilo godinama.
Mi smo sjedile tamo, u praznoj čekaonici, poput rodbine koja čeka prinovu. Što ako ruko-pis više nije tu?
Deset godina je bilo dugo.
Konačno, šef se vratio s prašnjavim sveskom umotanim u smeđi papir. – Bio je na samom kraju, uzdahnuo je, zadovoljno se smiješeći.
U neposrednoj blizini Udruge nalazila se jedna kavana.
Sjele smo za stol u kutu i s iščekivanjem se okupile oko rukopisa. Stavila sam ga na stol i pokidala smeđi omot.
Pročitala sam naslov na koricama. Zauvijek djeveruša – roman Nicholasa Jenksa.
Nestrpljivo sam ga otvorila i pročitala prvu stranicu.
Pripovjedač u zatvoru prisjećao se svojih zločina. Zvao se Phillip Campbell.
Što je najgora stvar, počinjao je roman , koju je netko ikad učinio?



32 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:07 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
85. poglavlje

Podijelile smo knjigu na četiri dijela. U tišini smo listale poglavlja, tražeći neke prizore ili pojedinosti koji bi se mogli usporediti sa stvarnim zločinima.
U mojem je dijelu bio opisan život Phillipa Campbella.
Kako je svoju savršenu ženu uhvatio s drugim muškarcem. Ubio ih je oboje – i život mu se zauvijek promijenio.
– Imam ga! iznenada je uzviknula Jill. Pročitala je glasno, savivši stranice poput špila kara-ta.
Opisala je jedan prizor s Phillipom Campbellom – dah je hučao u njemu, glasovi su mu odzvanjali u glavi' – dok se šuljao hodnicima hotela. Hotel je bio Grand Hyatt.
Mladenka i mladoženja bili su u svojoj sobi. Campbell ih je napao – i ubio bez razmišljanja.
– Jednim jedinim činom, Jill je pročitala iz rukopisa, – isprao je zadah izdaje i zamijenio ga svježom, dotad nezamislivom željom. Volio je ubijati.
Pogledale smo se. To je bilo i više nego jezivo. Jenks je bio lud – no je li bio i lukav?
Zatim je red došao na Claire. Još jedno vjenčanje.
Ovaj put prizor se odvijao ispred crkve. Mladenci su silazili niz stepenište. Riža je padala po njima uz čestitke i pljesak. Taj isti čovjek, Phillip Campbell, čekao ih je za upravljačem limuzine koja ih je trebala odvesti.
Zbunjeno smo pogledale jedna drugu. Tako su bila počinjena druga umorstva.
Jill je promrmljala, – Sranje.
Claire je samo odmahivala glavom. Djelovala je tužno i šokirano. Pretpostavljam, kao i mi ostale.
Dugo potiskivani vrisak sreće gomilao mi se u grudima.
Uspjele smo! Riješile smo umorstva mladenaca!
– Pitam se kako završava? pitala se Cindy, listajući stranice na kraju knjige.
– A kako drukčije? ozbiljno je rekla Jill. – S uhićenjem.

86. poglavlje

Odvezla sam se s Chrisom Raleighom do Jenksove kuće. U iščekivanju, jedva smo usput progovorili riječ.
Pred kućom nas je dočekao Charlie Clapper sa svojom ekipom za očevid. Čim privedemo Jenksa trebali su pretražiti kuću od temelja do krova.
Pozvonili smo. Dok sam čekala, srce mi je svake sekunde sve jače lupalo. Svi razlozi zbog kojih sam postala inspektorica nadimali su mi se u grudima. To je bilo to.
Vrata su se otvorila i pojavila se ista kućepaziteljica.
Ovoga puta je zinula od čuda kada je ugledala policijska vozila.
Pokazala sam joj značku i žurno ušla u kuću. – Tražimo gospodina Jenksa.
Opet smo ušli u dnevnu sobu u kojoj smo samo dva dana ranije razgovarali. Zatečena Chessv Jenks dočekala nas je u hodniku. – Inspektorice, zagrcnula se, prepoznavši me. – Što se događa? Što svi ti policajci rade ispred kuće?
– Žao mi je, rekla sam, pogledavši je u oči. Zbilja mi ju je bilo žao. – Je li vaš muž kod kuće?
– Nick! viknula je, shvativši u panici zašto smo došli.
Zatim se uputila usporedo s nama, pokušavajući mi pripriječiti put. Vikala je: – Ne možete tek tako upasti.
Ovo je naš dom.
– Molim vas, gospođo Jenks, rekao je Raleigh.
Bila sam previše nabrušena da stanem. Do boli sam željela uhvatiti Nicholasa Jenksa. Se-kundu kasnije, on se pojavio sa stražnjeg travnjaka s pogledom na ocean. U ruci je držao pali-cu za golf.
– Mislio sam da sam vam već rekao, rekao je hladno.
Djelovao je posve smireno, u svojoj bijeloj košulji i kratkim hlačama. – Kada vam slijedeći put bude trebalo nešto od mene, javite se mom odvjetniku.
– To mu možete sami reći, rekla sam. Srce mije divljački lupalo. – Nicholase Jenks, uhićeni ste zbog ubojstva Davida i Melanie Brandt, Michaela i Rebecce DeGeorge i Jamesa i Kathleen Voskuhl.
Htjela sam da čuje svako ime, da se sjeti svih koje je ubio. Htjela sam vidjeti kako se hlad-na mirnoća u njegovim očima ruši.
– Ovo je suludo. Jenks je pogledao u mene. Sive oči su mu plamtjele.
– Nick! viknula je njegova žena. – O čemu to govore?
Zašto su došli u našu kuću?
– Znate li vi što činite? siktao je. Žile na vratu su mu se nadimale. – Pitao sam vas, znate li vi uopće što činite?' Nisam odgovorila. Samo sam mu nastavila čitati njegova prava.
– To što činite, bjesnio je, – najveća je pogreška u vašem bijednom životu.
– Što to govore? Njegova žena je problijedjela. – Nick, reci mi, molim te. Što se događa?
– Začepi, bijesno joj je rekao Jenks. Iznenada, okrenuo se meni i opako me pogledao. Po-digao je šaku i zamahnuo.
Ja sam ga udarila po nogama. Jenks je udario o stol i srušio se na pod. Slike su padale i staklo se razbijalo.
Pisac je glasno vrisnuo od bola.
Chessv Jenks je vrisnula i ostala kao ukopana. Chris Raleigh je njenom mužu stavio lisičine i osovio ga na noge.
– Zovi Shermana, vikao je Jenks svojoj ženi. – Reci mu gdje sam, što se dogodilo.
Raleigh i ja smo odgurali Jenksa do našeg vozila.
Nastavio se opirati i ja nisam vidjela nikakvog razloga da budem nježna.
– Što sada imate reći o ubojstvima? upitala sam ga.

87. poglavlje

Kada je završila posljednja konferencija za novinare, kada je iščeznuo posljednji bljesak foto-aparata, kada sam naizgled po stoti put prežvakala istu temu, o tome kako smo suzili is-tragu na Jenksa, i kada su odvezli slavodobitnog šefa Mercera, zagrlila sam Claire, Cindy i Jill. Zatim sam preskočila slavljeničko pivo i otišla u Palaču pravde.
Osam sati je bilo dobrano prošlo i samo je nekolicina policajaca iz noćne smjene narušavala moju samoću.
Sjela sam za svoj radni stol, u zasluženoj tišini glavnog ureda, i pokušavala se prisjetiti ka-da sam se posljednji put osjećala dobro.
Sutra ćemo iz sve snage početi graditi slučaj protiv Nicholasa Jenksa: ispitivat ćemo ga, skupljati još dokaza, ispisivati izvješće za izvješćem. Ali uspjeli smo.
Uhvatili smo ga baš kao što sam se i nadala da ćemo na koncu uspjeti. Ispunila sam obećanje koje sam bila dala Melanie Brandt one stravične noći u Mandarinskom apartmanu u Grand Hyattu.
Bila sam ponosna na sebe. Što god bilo s Neglijem, čak i da nikad ne postanem poručnica, ovo mi nitko nikad neće moći oduzeti.
Ustala sam i prišla ploči s otvorenim slučajevima na kojima smo radili. Pod Otvorenim slučajevima, negdje pri vrhu, pisalo je ime: Melanie Brandt. Uzela sam spužvu i izbrisala nje-zino ime, a zatim i ime njezina muža. Brisala sam sve dok mrlje plave krede nisu posve nes-tale.
– Kladim se da je to dobar osjećaj, oglasio je Raleighov glas iza mene.
Okrenula sam se. Gledao me je nekako samozadovoljno.
– Što činiš ovdje? pitala sam ga. – Kasno je.
– Mislio sam počistiti Rothov stol, priskrbiti sebi koji bod, rekao je. – Što ti misliš, Lind-say? Tražim tebe.
Bili smo u kutu prostorije i nije bilo nikoga. Stajao na mjestu i ja sam prišla njemu. Ništa me nije sprječavalo.
Nije bilo razloga negirati to.
Poljubila sam ga. Ne kao prije, ne samo da mu dam do znanja da me zanima. Poljubila sam ga onako kako sam htjela da on mene poljubi one noći kod drvoreda na obali jezera u Cleve-landu. Htjela sam mu ukrasti dah. Htjela sam mu reći: – Ovo sam htjela učiniti još onda kada sam te prvi put vidjela.
Kada smo se poljubili, on je uz osmijeh ponovio: – Kao što sam rekao, kladim se daje to dobar osjećaj.
Osjećaj je zbilja bio dobar. U tom trenutku, sve je bilo dobro i ugodno. I neizbježno.
– Što planiraš? Nasmiješila sam mu se.
– Za kada?
– Upravo sada. Večeras. Sljedećih sati. – Mislio sam vratiti se, Veselome počistiti stol i pi-tati te smijem li te odvesti kući. – Samo ću uzeti torbicu.



33 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:10 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
88. poglavlje

Uopće ne znam kako smo dospjeli u moj stan u Potreru.
Ne znam kako smo se Chris i ja vozili i pričali i potiskivali ono što nas je razdiralo.
Kad smo ušli u moj stan, nije bilo povratka. Bacila sam se na Chrisa; on se bacio na mene. Jedva smo došli do tepiha u predsoblju; ljubili smo se, dirali, otkopčavali dugmad, otvarali zatvarače i glasno disali.
Već sam bila zaboravila kako ti dodiri gode, ti zagrljaji, kako je to željeti nekoga tko želi tebe. Kada smo se dotakli, dobro smo znali da moramo polako. Oboje smo htjeli da potraje. Chris je imao nešto što sam trebala više od ičega – nježne ruke.
Obožavala sam ga ljubiti. Obožavala sam njegovu nježnost, a zatim njegovu grubost. Obožavala sam činjenicu što je pazio da uživam u istoj mjeri kao i on.
Ne znaš dok ne kušaš – ali ja sam obožavala biti s Chrisom. Posve sam to obožavala.
Znam da je to klišej, ali te noći sam vodila ljubav kao da mi je posljednji put. Osjećala sam Chrisovo tijelo, kako me grije, kako me trese poput struje – u utrobi, od bedara do nožnih prstiju i ruku. Kao da me samo njegov zagrljaj držao na okupu. Posve sam mu vjerovala.
Uopće se nisam suzdržavala. Prepustila sam se Chrisu kao nikad nikome. Ne samo dušom i tijelom; to sam mogla uzeti natrag. Dala sam mu svoje nade da ću i dalje moći živjeti.
Vrisnula sam, tijelo mi je drhtalo, a prsti su mi bili ukočeni od užitka. Jedan mi je unutrašnji glas šaptao ono što sam znala daje istina.
Dala sam mu sve. On mije uzvratio. . . .
Na koncu je sišao s mene. Oboje smo osjećali trnce, još uvijek na vatri.
– Što je? stenjala sam. – Što je sad?
Pogledao me je i nasmiješio se. – Želim vidjeti spavaću sobu.

89. poglavlje

Svježi povjetarac puhao mi je u lice. O Bože, kakva noć. Kakav dan. Kakav vatromet! Sje-dila sam umotana u deku na terasi s pogledom na južni dio San Francisca. Ništa se nije kreta-lo, samo svjetla San Leandra u daljini. Bilo je petnaest minuta iza dva.
Chris je spavao u sobi. Zaslužio je odmor.
Ja nisam mogla spavati. Tijelo mi je bilo posve živo, napeto, poput daleke obale s tisućama treperavih svjetala.
Morala sam se nasmijati na pomisao: dan je zbilja bio divan. – Sedmi lipnja, rekla sam glasno. – Zapamtit ću taj datum. Prvo smo pronašli knjigu. Zatim smo uhitili Jenksa. Mislila sam daje to sve.
Ali to nije bilo sve. Dogodilo se nešto mnogo više. Chris i ja smo vodili ljubav još dvaput te noći, a posljednja tri sata proveli smo u slatkom plesu dodira, stenjanja i ljubavi. Htjela sam da me njegove ruke nikad ne puste.
Zauvijek sam htjela njegovo toplo tijelo. To je bio jedan novi osjećaj. Uopće se nisam suzdržavala i to mi je vrlo, vrlo godilo.
Ali tu, u mraku noći, kopkao me je jedan optužujući glas. Nisam bila posve iskrena. Još uvijek sam skrivala jednu neizbježnu istinu.
Nisam mu rekla za Neglija. Nisam znala kako. Kako sam mu mogla reći da umirem nakon što smo na takav način iskusili život? Da je moje tijelo, maloprije tako živo od strasti, zapravo bilo bolesno. Činilo mi se da se u jednom jedinom danu u mome životu sve promijenilo.
Htjela sam se vinuti u visine. Zaslužila sam to. Zaslužila sam biti sretna.
Ali on je zaslužio znati.
Čula sam šuškanje do sebe. Bio je to Chris.
– Što radiš vani? upitao je. Došao mi je iza leđa i stavio mi ruke na vrat i ramena.
Ja sam obgrlila svoja koljena, a deka mi je jedva pokrivala grudi. – Bit će teško, rekla sam, naslonivši glavu na nj, – vratiti se na staro.
– Tko je rekao da ćemo se vraćati na staro?
– Mislim, kao partneri. Drukčije ću te gledati. Sutra moramo ispitati Jenksa. Veliki dan za nas oboje.
Prstima mije dirao grudi, a zatim vrat. Izluđivao me je.
– Ništa ne brini, rekao. – Kad slučaj bude riješen, ja odlazim. Zadržat ću se dok traje istra-ga.
– Chris, rekla sam, osjetivši blagu jezu. Bila sam navikla na njega.
– Rekao sam ti, nećemo zauvijek biti partneri. Sagnuo se, udahnuvši miris moje kose. – Bar ne takva vrsta partnera.
– Kakvi onda? promrmljala sam. Vrat mi je gorio na mjestima gdje me je milovao. O, neka ovo potraje, molila sam u sebi. Neka ovo potraje zauvijek.
Mogu li mu jednostavno reći? Sada sam znala naći način. Samo, sada kada smo došli do toga, nisam htjela da sve prestane.
Pustila sam ga da me odvede u sobu.
– Ovo postaje sve bolje i bolje, prošaptala sam.
– Zbilja? Jedva čekam vidjeti što će se slijedeće dogoditi.

90. poglavlje

Slijedećeg jutra sjedila sam za svojim radnim stolom i listala Chronicle, tražeći nastavak Cindvnog članka o Jenksovu uhićenju. Uto je zazvonio telefon.
To je bio Charlie Clapper. Njegova ekipa za očevid cijelu je noć pregledavala Jenksovu kuću.
– Imaš li koji dokaz za mene, Charlie? Nadala sam se oružju ubojstva, pa čak i nestalim prstenima. Nečemu čvrstom što bi otopilo Jenksov podrugljivi prkos.
Glavni forenzičar umorno je uzdahnuo. – Mislim da će biti najbolje da sama dođeš ovamo.
Zgrabila sam svoju torbicu i ključeve službenog vozila. U hodniku sam naletjela na Jacobi-ja. – Pričaju, progunđao je, – da ja više nisam čovjek tvojih snova.
– Znaš da nikad ne smiješ vjerovati tabloidima, rekla sam mu.
– Da, kao ni onome što čuješ u noćnoj smjeni.
Zastala sam. Netko je sinoć vidio Chrisa i mene.
Zamislila sam vruće glasine koje su se vjerojatno širile Palačom. Pored bijesa, osjećala sam kako se crvenim.
– Opusti se, rekao je Jacobi. – Znaš što se može dogoditi kad ugrabiš dobru priliku. A on jest dobra prilika.
– Hvala ti, Warrene, rekla sam. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kad ništa nismo skrivali. Ja sam mu namignula i uputila se prema stubištu.
– Samo znaj, viknuo je za mnom, – onaj šampanjac te je izveo iz slijepe ulice.
– Neću zaboraviti. Zahvalna sam ti. Hvala ti, Warrene.
Odvezla sam se niz Šestu ulicu do Taylora i Californie, pa do Jenksove kuće na Sea Cliffu. Kad sam stigla, dvoja policijska vozila blokirala su ulicu, držeći podalje novinarske kombije. Našla sam Clappera – umornog i neobrijanog- kako odmara za stolom u blagovaonici.
– Našao si oružje kojim je počinjeno ubojstvo? upitala sam.
– Samo ovo. Pokazao je na gomilu oružja u plastičnim vrećicama na podu.
Tu su bile lovačke puške, izložbeni primjerak sačmarice Minelli i automatski Colt kalibra .45. Nije bilo devetmilimetarskog pištolja. Nisam se trudila pregledati oružje.
– Pretražili smo njegov ured, rekao je Clapper. – Nismo našli ništa što bi ga povezalo sa žrtvama. Nikakve novinske isječke, nikakve trofeje.
– Nadala sam se da ćete naći nestalo prstenje.
– Želiš prstenje? rekao je Clapper. Umorno je ustao sa stolice. – Njegova žena ima prstenje. I to mnogo.
Pokazat ću ti. Ali nešto smo ipak uspjeli naći. Dođi.
Na podu u kuhinji ležao je sanduk šampanjca označen žutim slovima kao Dokaz. Krug. Clos du Mesnil.
– To nam je već poznato, rekla sam.
On je nastavio gledati u mene, kao da sam ga uvrijedila zbog očitog. Zatim je uzeo jednu bocu iz otvorenog sanduka.
– Pročitaj brojeve, Lindsay. Svaka je boca registrirana zasebnim brojem. Gledaj, četiri-dva-tri-pet-pet-devet.
Stvari postaju jasnije. Izvadio je jednu savijenu zelenu kopiju vaučera iz prsnog džepa. Na njoj je pisalo U vlasništvu policije. – Ona boca iz Hyatta iz istog je sanduka. Ima isti broj. Forenzičar se nasmiješio.
Boce su zaista bile iste. To je bio čvrst dokaz koji je povezivao Jenksa s mjestom gdje su David i Melanie Brandt bili ubijeni. To nije bilo oružje, ali ovoga puta to je bio dokaz, a ne više indicija. Osjetila sam navalu uzbuđenja. Dala sam pet blijedom, punašnom forenzičaru.
– Svejedno, rekao je Charlie, gotovo kao da se ispričava, – ne bih te zvao ovamo samo zbog toga.
Clapper me je odveo kroz lijepo uređenu kuću u glavnu spavaću sobu. Ogromni prozor gledao je na most Golden Gate. Odveo me je do prostranog zidnog ormara. Jenksova ormara.
– Sjećaš se krvave jakne koju smo pronašli u hotelu? U stražnjem dijelu ormara, Charlie je čučnuo iznad velike police za cipele. – E pa sada imamo cijelo odijelo.
Clapper je zavukao ruku iza police za cipele i izvukao zgužvanu vrećicu za kupovinu iz Nordstroma. – Htio sam ti pokazati kako smo ih našli.
Iz vrećice je izvadio sklupčane crne hlače koje su odgovarale odijelu.
– Već sam provjerio. To su hlače koje odgovaraju jakni iz Hvatta. Isti krojač. Pogledaj un-utra, imaju isti konfekcijski broj.
Osjećala sam se jednako kao da gledam u milijun dolara u gotovini ili u tonu ukradenog kokaina. Nisam mogla skinuti pogleda s hlača, zamišljajući kako će se Nicholas Jenks sada znojiti. Claire je imala pravo. Od samog početka. Jakna nije pripadala žrtvi. Cijelo vrijeme je pripadala Jenksu.
– Onda, što vam se čini, inspektorice? nacerio se Charlie Clapper. – Smatrate li slučaj riješenim? O, da, uzviknuo je forenzičar, gotovo posve odsutno. – Kamo sam ih stavio?
Pretraživao je džepove i jaknu. Na koncu je izvadio jednu malu plastičnu vrećicu.
– Ravno iz njegova električnog brijača, rekao je Charlie.
U vrećici je bilo nekoliko kratkih riđih dlaka.



34 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:15 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
91. poglavlje

Claire je rekla: – Očekivala sam te, draga. Uzela me je za ruku i odvela u laboratorij u ma-loj prostoriji punoj kemikalija. Dva mikroskopa stajala su jedan do drugoga na granitnom pultu.
– Charlie mije rekao stoje našao, rekla je. – Šampanjac.
Odgovarajuće hlače. Lindsay, imaš ga.
– Usporedi ovo, rekla sam i pružila joj plastičnu vrećicu, – i strpat ćemo ga u plinsku ko-moru.
– Dobro, da vidimo, rekla je, smiješeći se. Otvorila je žutu omotnicu označenu kao Prvenstveni dokazi. Zatim je uzela Petrijevu posudicu identičnu onoj koju sam vidjela nakon drugih umorstava. Na njoj je debelim crnim flomasterom bilo napisano: Žrtva – Rebecca De-George, broj 62340.
Pincetom je uzela jednu vlas druge mladenke na čistu polovicu. Zatim ju je umetnula pod mikroskop. Nagnula se, izoštrila okular, a zatim me je iznenadila pitanjem: – Onda, ženo, kako si?
– Misliš na Neglija?
– A što drugo? rekla je, gledajući kroz mikroskop.
Zbog strke oko Jenksova uhićenja, to je bilo prvi put u posljednjih nekoliko dana da sam zbilja razmišljala o tome. – Posjetila sam Medveda prošlog tjedna. Broj krvnih zrnaca mi je i dalje u padu.
Claire me je naposljetku pogledala. – Žao mi je, Lindsay.
Trudeći se zvučati snažno, opisala sam joj svoju terapiju. Povećana doza. Veća učestalost. Spomenula sam joj mogućnost transplantacije koštane srži.
Uputila mije široki osmijeh. – Morat ćemo pronaći način kako probuditi ta tvoja crvena krvna zrnca.
Čak i u laboratoriju, osjećala sam da crvenim.
– Štoje? upitala je Claire. – Što kriješ? Što neuspješno pokušavaš skriti?
– Ništa.
– Nešto se događa – između tebe i gospodina Chrisa Raleigha, rekla bih. Hajde, to sam sa-mo ja. Prema meni ne možeš biti tako tajanstvena.
Ispričala sam joj. Sve od prvog poljupca u postaji do spore, nestrpljive vožnje kući i va-trene strasti na podu u predsoblju.
Claire me je uhvatila za ramena. Oči su joj plamtjele i odavale uzbuđene jednako mojem. – I?
– I? Nasmijala sam se. – I… bilo je divno. Bilo je… i'spravno.
Osjetila sam dašak sumnje. – Samo ne znam jesam li pogriješila. Ako uzmemo u obzir što se događa. Premišljala sam se. – Mogla bih ga voljeti, Claire. Možda ga već volim.
Gledale smo se. Ništa se više nije moglo reći.
– Dobro, rekla je Claire i pogledala mikroskop, – pogledajmo što imamo ovdje. Dlake iz njegove brade.
Tri dlake iz Jenksova električnog brijača bile su na umetku. Ona gaje gurnula pod mi-kroskop. Dva mikroskopa stajala su jedan uz drugoga.
Claire je pogledala prvi, nagnula se i izoštrila na drugi umetak. Gledala je čas jednu, čas drugu dlaku. – A-ha, promrmljala je.
Zadržala sam dah. – Što ti se čini? upitala sam.
– Ti mi reci.
Nagnula sam se nad mikroskop. Odmah sam se sjetila prve dlake, one pronađene u vagini Rebecce DeGeorge. Debela, crvenkasto-siva dlaka savijena u korijenu poput zmije.
Zatim sam pogledala dlake iz Jenksova aparata za brijanje. Tri dlake, kraće, ošišane, ali svaka je bila crvenkasta i na isti način kovrčava.
Nisam bila stručnjak, ali nimalo nisam sumnjala.
Dlake su se savršeno podudarale.

92. poglavlje

Nicholas Jenks bio je u ćeliji na desetom katu Palače pravde. Optužnica mu je trebala biti pročitana kasnije tog dana.
S njime je bio njegov odvjetnik, Sherman Leff, pretvarajući se kao daje sve to formalnost i kao da vaga pravde počiva na ramenima njegova engleskog odijela.
Jill Bernhardt bila je sa mnom i Raleighem. Jenks nije imao pojma što mu se sprema. Imali smo šampanjac, hlače od odijela i dlake koje su odgovarale njegovoj bradi. Dokazali smo daje bio u apartmanu Davida i Melanie Brandt. Jedva sam čekala da mu prenesem dobre vijesti.
Sjela sam nasuprot Jenksa i pogledala ga u oči. – Ovo je Jill Bernhardt, zamjenica okružnog tužitelja, rekla sam. – Ona će biti tužiteljica u vašem slučaju. Ona će vas i osuditi.
On se nasmiješio – onim istim umiljatim, samouvjerenim i snishodljivim osmijehom kojim nas je dočekao u svoju kuću. Zašto izgleda tako samouvjereno? pitala sam se.
– Ako se slažete, rekla je Jill, – voljela bih početi.
– Vi ste sazvali sastanak, rekao je Sherman Leff.
– Nemam primjedbi.
Jill je udahnula. – Gospodine Jenks, za sat vremena bit ćete optuženi za prvostupanjsko umorstvo Davida i Melanie Brandt u Grand Hvattu petog lipnja. Nedugo zatim, vjerujem da će i sud u Clevelandu učiniti isto zbog ubojstva Jamesa i Katherine Voskuhl. Na temeIju ono-ga što je mrtvozornik ustanovio, vjerujem da će i sud u Napi postupiti na isti način. Posje-dujemo neoborive dokaze koji vas povezuju sa sva tri zločina.
Ovo govorim vama i vašem odvjetniku u nadi da bi vaš odgovor na dokaze mogao poštedjeti grad, obitelji žrtava i vašu obitelj daljnjih poniženja na suđenju.
Sherman Leff je konačno upao. – Zahvaljujem, gospođice Bernhardt. Ako već govorimo o obziru, željeli bismo izraziti duboko žaljenje zbog emocionalnog ispada mojega klijenta pre-ma inspektorici Boxer u vrijeme njegovog uhićenja. Kao što možete zamisliti, šok i neočekivana optužba, u krajnjoj mjeri nečuvena nakon što je moj klijent posve surađivao pri vašem ispitivanju, u njegovom vlastitom domu… uvjeren sam da možete razumjeti kako pogrešni osjećaji mogu izbiti na površinu.
– Da, zaista duboko žalim zbog toga, inspektorice, javio je Jenks. – Znam kako sve vjero-jatno izgleda. Moja zatvorenost o vezi s jednom od žrtava. I sada ste našli tu nesretnu knjigu.
– Koju ćemo, upao je Leff, – moram vas savjetovati, nastojati odbaciti kao dokaz, jer ste neopravdano narušili privatnost moga klijenta.
– Nalog je bio posve opravdan, mirno je rekla Jill.
– Na temelju čega?
– Na temelju toga jer je postojanje knjige otkriveno tijekom dodatnog ispitivanja potrebi-tog zbog lažnog iskaza vašeg svjedoka o mjestu boravka u vrijeme kada je Kathy Voskuhl ubijena.
Leff se premišljao. Bio je zatečen.
– Vaš klijent jest bio u Clevelandu, odvjetnice, napala sam ga. Zatim sam rekla Jenksu, – Prijavili ste se pod svojim imenom u hotelu Westin. Odsjeli ste dvije noći, koje se poklapaju s
umorstvima Voskuhla. Rekli ste da ste bili kući, gospodine Jenks. Ali vi ste bili tamo. I bili ste u Dvorani slavnih.
Jenksov osmijeh je nestao i počeo je gledati po prostoriji. Progutao je knedlu. Razmišljao je o svom alibiju i lažima. Pogledao je u Leffa, gotovo kao da se ispričava.
– Bio sam tamo, priznao je. – Lagao sam. Bio sam u gradu zbog predavanja lokalnim pis-cima. Možete provjeriti – knjižnica Argosy. Nisam znao kako bih to objasnio. Uz to što sam poznavao Kathy, to se činilo tako inkriminirajuće. Ali, da nešto razjasnim. Varate se za vjenčanje. Nisam bio nigdje blizu.
Krv mije uzavrela. Nisam mogla vjerovati što govori.
– Držali ste predavanje? Kada, gospodine Jenks?
– U subotu poslijepodne. U četiri sata. Maloj skupini vrlo odanih obožavatelja. Knjižara Argosy bila je vrlo susretljiva prema meni kad sam počinjao.
– A zatim?
– Zatim sam učinio ono što i uvijek. Vratio sam se u hotel i pisao. Okupao sam se i rano večerao. Pitajte moju ženu. Uvijek provedem večer sam kad sam na putu. To piše i u časopisu People.
Nagnula sam se preko stola. – Znači, sve je to samo neka bizarna slučajnost, zar ne? Žena s kojom ste zanijekali seksualnu vezu koju ste održavali godinama brutalno je ubijena. Vi ste se samo slučajno zatekli u gradu. Samo ste slučajno lagali da niste bili tamo.
Vašeg je dvojnika na mjestu zločina kamera sasvim slučajno snimila. To želite reći, gospo-dine Jenks?
Leff je upozoravajući položio ruku na Jenksovu.
– Ne' viknuo je njegov klijent. Polako je počinjao gubiti kontrolu.
Zatim se smirio i obrisao znoj s čela. – Lagao sam zbog Chessy – da spasim brak. Uspravio se na drvenoj stolici.
Njegov se alibi rušio. – Ja nisam savršen čovjek, inspektorice. Imam mana. Lagao sam vam o Kathy. To je bilo pogrešno. Odgovor je da, istina je. Bili smo ljubavnici, povremeno, i tako tri godine. To se oteglo dugo nakon što je započela vezu s Jamesom. To je bila glupost. To je bila potreba budale iz očaja. Ali to nije bilo ubojstvo. Ja nisam ubio Kathy. Kao što ni-sam ubio ni ostale!
Jenks je ustao. Po prvi put je djelovao uplašeno. Panika ga je očito počela obuzimati.
Ja sam se nagnula naprijed i rekla: – U Hyattovu apartmanu u kojem su ubijeni Brandtovi ostavljena je boca šampanjca. Šampanjac odgovara uzorcima iz istog sanduka koji ste kupili na dražbi kuće Butterfield i Butterfield u studenom 1996. godine.
Leff je prigovorio: – Znamo to. Svakako da nesretna slučajnost ukusa mog klijenta ne upliće gospodina Jenksa u to ubojstvo. On uopće nije poznavao Brandtove. To je vino moglo biti kupljeno bilo gdje.
– Da, moguće je – međutim, registracijski brojevi s boce iz Hyatta odgovaraju onima iz sanduka koji smo sinoć pronašli u vašoj kući.
– Ovo postaje apsurdno, ljutito je rekao Jenks. – Takvo sranje ne bih opisao ni u svojim knjigama.
– Nadam se da će onda ovo biti bolje. Ispod stola sam izvukla vrećicu iz trgovine Nordstrom. U njoj je bio par hlača od odijela. Bacila sam ih na stol ispred sviju.
– Prepoznajete ih?
– Hlače… kakvu sada igru igramo?
– Našli smo ih sinoć. U ovoj istoj vrećici. U vašem zidnom ormaru.
– Pa što? Hoćete reći – moje su? Krojač je Joseph Abboud. Mogle bi biti. Ne razumijem na što ciljate.
– Želim reći da ove hlače odgovaraju jakni smokinga koju smo pronašli u apartmanu Brandtovih. Zajedno čine isto odijelo, gospodine Jenks.
– Isto odijelo?
– To su hlače koje odgovaraju jakni koju ste ostavili u njihovoj hotelskoj sobi. Ista marka. Isti konfekcijski broj.
Ista veličina.
Na licu mu se vidjela sve veća panika.
– A ako vam ni to nije dovoljno, rekla sam, gledajući ga ravno u oči, – što mislite o ovome? Dlake su iste. Dlaka koju ste ostavili u tijelu sirote Becky DeGeorge odgovara dla-kama iz vaše kuće. Dlaka pripada vama, životinjo jedna. Sami ste si presudili.
Jill se nagnula naprijed. – Idete u zatvor, Jenks. Idete u zatvor sve dok vas vlastite molbe ne unište.
– Ovo je suludo, viknuo je. Naginjao se nada mnom.
Vratne žile su mu iskočile i vikao mi je u lice. – Kučko jedna! Smjestila si mi. Jebena fri-gidna kučko. Nisam ubio nikoga!
Iznenada, osjetila sam da se ne mogu micati. To nije bilo zbog Jenksova bijesa. Nešto se drugo događalo.
Osjećala sam se kao prikovana za stolicu. Znala sam što je, ali nisam se mogla oduprijeti – to je bio Negli.
Na koncu sam uspjela ustati i otići do vrata, ali zavrtjelo mi se u glavi i soba se zaljuljala. Noge su mi počele klecati. Samo ne ovdje, molila sam.
Zatim sam osjetila kako me Raleigh uhvatio. – Lindsay…
dobro si? Gledao me je zabrinuto, ništa ne sumnjajući.
Vidjela sam da me i Jill gleda.
Naslonila sam se na zid. Molila sam se da me noge ne izdaju. – Dobro sam, prošaptala sam, držeći se za Raleighovu ruku.
– Samo mrzim tog gada, rekla sam i izašla iz sobe za ispitivanje. Bila sam blijeda, vrlo sla-ba i ljuljala sam se.
Jedva sam uspjela ući u ženski zahod.
Unutra sam osjetila nesvjesticu, a zatim mučninu, kao da mi se neki ljutiti duh pokušava probiti van iz pluća.
Zatvorila sam oči i nagnula se iznad umivaonika.
Zakašljala sam i osjetila bolno žarenje u prsima. Zatim sam zadrhtala i počela još jače kašljati.
Postupno, osjetila sam da napadaj jenjava. Udahnula sam, otvorila oči i zadrhtala.
Umivaonik je bio posve krvav.

93. poglavlje

Četiri sata kasnije, na okružnom kaznenom sudu, osjećala sam se dovoljno dobro da svjedočim kako Nicholasa Jenksa optužuju za umorstvo.
U hodniku ispred sudnice suca Stephena Bowena natiskala se bučna svjetina. Fotografi ni-su prestajali bljeskati aparatima, a novinari su tražili priliku postaviti pitanje mrkom, potrese-nom piscu bestselera.
Raleigh i ja smo se kroz gužvu progurali u sudnicu i sjeli iza Jill u prvom redu. Snaga mi se povratila, a bol u grudima je splasnula. Htjela sam da me Jenks vidi.
Ugledala sam Cindy u odjeljku za novinare. A na kraju sudnice vidjela sam kancelara Wei-la i njegovu ženu.
Bilo je gotovo i prije nego je počelo. Jenksa su uveli unutra, a pogled mu je bio mrtav i prazan poput mjesečevih kratera. Sudski službenik je pročitao dnevni red i osumnjičenik je ustao. Gad se izjasnio da nije kriv.
Što su mislili pobiti – da su dokazi neusvojivi?
Inače pravi zabavljač, Leff je pred sucem Bowenom bio neobično pokoran, pa čak i povučen. Tražio je puštanje na slobodu na temelju Jenksova društvenog položaja. Na trenutak, Jenksova su postignuća pobudila sumnje i u meni.
Jill ga je izravno napala. Detaljno je opisala brutalnost kojom su ubojstva počinjena. Tvrdi-la je da optuženik ima sredstva i motiv za bijeg.
Osjetila sam trijumf kada je sudac udario svojim čekićem i rekao: – Jamčevina se uskraćuje.



35 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:17 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
94. poglavlje

Sada smo mogli proslaviti. Bio je kraj dana, dana koji sam dugo čekala, te sam se s djevoj-kama našla na piću kod Susie.
Zavrijedile smo to. Nicholas Jenks je optužen. Bez jamčevine. Bez naklonosti suda. Nas četiri smo uspjele.
– Nazdravljam Ženskom klubu za umorstva, veselo je rekla Cindy, podignuvši kriglu piva.
– Nije loše za jednu skupinu javnih službenica, složila se Claire.
– Kako me je ono Jenks nazvao? odmahnula sam glavom i nasmiješila se. – Jebenom fri-gidnom kučkom?
– Prihvaćam frigidnu kučku, rekla je Jill, smiješeći se.
– Frigidnim kučkama svijeta, nazdravila je Cindy, – i muškarcima koji nas ne mogu zagri-jati.
–Govori za sebe, rekla je Claire. – Mene Edmund zna dovoljno dobro zagrijati. Sve smo se nasmijale i kucnule kriglama.
– Ipak, rekla sam, duboko uzdahnuvši, – voljela bih pronaći oružje kojim je počinjeno ubojstvo. I želim mu prišiti i drugi zločin.
– Kad ja završim s njim, rekla je Jill i otpila gutljaj piva, – nećeš se zbog toga morati brinu-ti, jer će odležati i za drugi zločin.
– Jeste li vidjeli kako je Jill skresala njegovog odvjetnika kad je zatražio puštanje uz jamčevinu? zadivljeno je rekla Cindy. – Jeste li vidjeli kakvo je lice napravio?
Prstima je oponašala škare. – Cak, cak, cak, cak, cak.
Ravno za testise. Ostao je stajati u odijelu s kurcem od pet centimetara. Cindyn anđeoski nos je trzao dok je govorila, Cak, cak, cak.
– No ipak, rekla sam, – bez oružja moramo još poraditi na njegovim motivima.
– Do vraga s njegovim motivima, curo, uzviknula je Claire. – Dovoljno je i bez njih.
Jill se složila. – Zašto njegov motiv ne bi jednostavno bio to što je on jedan bolestan gad? Godinama je evidentiran kao seksualni sadist. Znamo daje napastovao tri žene. Uvjerena sam da će suđenje otkriti da nisu bile jedine.
– Vidjela si ga, Lindsay, nastavila je Jill. – On je lud. Kada se njegov mali, savršeni svijet počne ljuljati, on izgubi razum. Jutros te je htio zadaviti. Nasmiješila se ostalima. – Lindsay ga je jednostavno odmjerila, kao da mu je htjela reći: Gubi mi se s očiju.
Htjele su mi nazdraviti – junačkoj inspektorici koju će uvijek pratiti glas da je uhvatila Jenksa – kada sam shvatila da to nikad ne bih uspjela bez njihove pomoći.
U sobi za ispitivanje nisu prevladali moji čelični živci, već stisak bolesti koja je istiskivala život iz mene. Skrivala sam to – nisam to rekla ni onima koji su mi postali najbliži prijatelji.
– To nije bilo zbog Jenksa, rekla sam.
– Svakako se činilo da jest.
– Ne mislim na suočavanje. Mislim na ono poslije.
Ugrizla sam donju usnu. – Kad sam se skoro srušila, to nije bilo zbog Jenksa.
I dalje su se smiješile, sve osim Claire, ali ozbiljnost u mojom očima polako ih je natjerala da se uozbilje.
Pogledom sam zaokružila stol i rekla im za bolest koja mi je poput Pacmana polako izjeda-la crvena krvna zrnca. Borim se već tri tjedna, rekla sam, i to transfuzijom. No broj mojih krvnih zrnaca i dalje je opadao. Stanje mi se pogoršavalo.
Počela sam odlučno, snažnim glasom, jer to je već neko vrijeme bilo dijelom moga života, ali kada sam završila, govorila sam prigušenim, uplašenim tonom.
Oči su mi bile pune suza.
Jill i Cindy su samo ostale sjediti u tišini, ispunjene nevjericom. Zatim su jedna po jedna ispružile ruke prema meni – Cindy, Jill i na koncu Claire, čija je ruka bila najtoplija. Dugo nitko nije ništa rekao. Nisu ni morale.
Na koncu sam se nasmiješila, boreći se sa suzama. – Baš kao da policajac prekida zabavu kad je najbolje.
To je razbilo napetost i prekinulo iznenadni muk.
Nisu rekle: Uz tebe smo. Nisu mi rekle: Bit ćeš dobro.
Nisu ni morale.
– Pa mi slavimo, zar ne? rekla sam.
Zatim je Jill progovorila, iznenada, ozbiljnim glasom, poput ispovijedi. – Kad sam bila djevojčica, bila sam teško bolesna. Između četvrte i sedme godine neprestano sam bila po bolnicama. To je mojim roditeljima uništilo brak. Razveli su se čim mije bilo bolje.
Valjda sam zato uvijek mislila da moram biti snažnija i bolja od svih drugih. Zato uvijek moram pobijediti. To je počelo u srednjoj školi, nastavila je.
Nisam bila sigurna na što misli.
– Nisam znala hoću li biti dovoljno dobra. Znala sam…
Otkopčala je dugmad na rukavu svoje košulje i zavrnula rukave preko lakata. – Osim Ste-veu, ovo nikad nikome nisam pokazala.
Ruke su joj bile prekrivene ožiljcima. Znala sam o čemu se radi – o samoozljeđivanju. Jill sije rezala ruke.
– Ono što sam htjela reći jest da se čovjek treba boriti, opirati. Boriti, boriti i boriti… a kad osjetiš da poriv jača u tebi, onda se moraš još žešće boriti.
– Nastojim, muklo sam prošaptala. – Zbilja nastojim.
Sada sam znala što ju je pokretalo, što je ležalo iza tog čeličnog pogleda. – Ali kako?
Jill me primila za ruke. U očima su nam bile suze.
– Slično kao i s Jenksom, Lindsay, rekla je. – Jednostavno mu ne daš pobijediti.

95. poglavlje

Nicholas Jenks je zabrinuto koračao svojom ledenom, tijesnom ćelijom. Osjećao je kao da će mu dinamit eksplodirati posred grudi. Kako su samo mogli uništiti njegovo ime, napasti ga svim onim mučnim optužbama, osramotiti ga u medijima? Nije bio kriv. Bio je nevin!
Bilo je mračno i hladno. Ležaj u njegovoj zatvorskoj ćeliji nije bio prikladan za redovnika. Još uvijek je nosio istu vlažnu odjeću u kojoj su ga odveli. Znoj mu je počeo izbijati na dlano-vima.
Platit će mu ta mala kučka od inspektorice. Ovako ili onako, na kraju će platiti. To je bilo obećanje.
Što je činio njegov jebeni odvjetnik? Kada će ga Leff izbaviti odatle?
Kao daje sav razum nestao iz njegova svijeta. Što se, do vraga, događalo?
Ili se u najmanju ruku, pomislio je Phillip Campbell, Jenks tako trebao osjećati. To bi, po njegovu mišljenju, gadu trebalo odzvanjati u glavi.
Campbell je sjeo ispred zrcala. Vrijeme je da nestaneš.
Tvoj je posao napokon gotov. Posljednje poglavlje je napisano.
Umočio je mokru krpu u zdjelu tople vode. Posljednji put je morao igrati tu ulogu.
Onda, Nicholas, kako se osjećaš?
Izvukao je ukosnice iz kose i skinuo uvojke.
Kakav je osjećaj biti žrtva, zatvorenik? Osjećati isti sram i poniženje koje si nanio drugi-ma?
Polako je krpom obrisao tamnu šminku s
očiju, osjećajući kako mu se blagi sjaj vraća u
ob-raze.
Kako je to biti bespomoćan i sam? Biti u mraku?
Osjećati se izdanim?
Jednu po jednu, Phillip Campbell je stao čupati dlake svoje riđe brade, sve dok nije skinuo sve. Pojavila se jedna nova osoba.
Nisi u stanju u zrcalu prepoznati osobu koja si nekoć bio?
Trljao je i ispirao lice dok nije postalo čisto i glatko.
Otkopčao je košulju, Nicholasovu košulju, i uskoro se ispod trikoa pojavilo lijepo žensko tijelo: obrisi grudi, skladne, glatke noge i snažne ruke.
Sjedila je, bez maske, s jakim sjajem u očima.
Ovo je dragocjeno.
Kako je to, Nicholase, biti kraljevski sjeban? Kad su svi izgledi protiv tebe.
Nije mogla ne pomisliti da je njegova kazna prikladna i zabavna, da ga je na kraju zarobio njegov vlastiti izopačeni um. Bilo je i više nego zabavno. Bilo je posve genijalno.
Tko se sada smije, Nick?



36 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:21 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Knjiga četvrta

Cijela istina

96. poglavlje

Slijedeće večeri nakon Jenksova pritvaranja, šef Mercer je preko svojih bogatih prijatelja osigurao najbolja mjesta na stadionu. Pozvao je nekoliko nas, mene, Raleigha i Veselog, na utakmicu Giantsa. Bila je topla ljetna večer. Igrali su protiv Cardinalsa. Moj otac bi uživao.
Nije mi se išlo, jer se nisam htjela hvaliti činjenicom da sam upravo ja, policajka, uhvatila Jenksa, ali Mercer je insistirao.
Osim toga, za Cardinalse je igrao Mark McGwire, i stoga sam obukla vjetrovku i otišla.
Chris i ja smo se cijelu večer gledali. Na mjestima gdje smo sjedili osjećala se posebna energija, kao da smo bili okruženi kakvom aureolom.
Utakmica se pretvorila tek u buku u pozadini. U trećem dijelu, Moćni Mac udario je Orti-zovu loptu tako snažno da se izgubila iz vida i skoro upala u Zaljev. Navijači su bili oduševljeni, čak i igrom Cardinalsa. U četvrtom dijelu, Barry Bonds je svojim udarcem izjednačio.
Chris i ja nismo mogli prestati gledati jedno drugo.
Držali smo noge na istoj stolici, poput školaraca, i svako malo bi se očešali gležnjevima. Isuse, to je bilo bolje od same utakmice.
Naposljetku mi je namignuo. – Želiš li nešto popiti?
rekao je.
Pošao je do štanda za piće iznad tribina, a ja sam krenula za njim. Drugi se nisu osvrtali. Čim smo se izgubili iz vida, uhvatio me je rukama za bedra i poljubio me. – Da odemo?
– Ostalo mi je još piva, našalila sam se.
Ruka mu se očešala o moje grudi, a ja sam zadrhtala.
Nježne ruke. Disanje mi se ubrzalo. Znoj mije počeo izbijati na vratu.
Chris me opet poljubio. Privukao me je k sebi i ja sam među nama osjetila snažne udare srca. Nisam znala, mojeg ili njegovog.
– Ne mogu čekati, rekao je.
– Dobro, hajdemo odavde.
– Ne, odmahnuo je glavom. – Ne mogu čekati.
– O, Isuse, zagrcnula sam se. Nisam se mogla oduprijeti.
Tijelo mi je gorjelo. Pogledala sam prema Veselom i dvojici iz Mill Valleya. Lindsay, ovo nije normalno.
Ali u posljednje vrijeme ništa nije bilo normalno i sve je izmicalo nadzoru.
Činilo se kao da sve prirodne sile u svemiru vode Chrisa i mene prema nekom skrovitom mjestu podalje od pogleda^ U blizini je bio zahod, tek toliko velik da se u njemu može našminkati. Nije nas bilo briga.
Chris me je odveo unutra dok je gomila klicala nečemu na igralištu. Jedva smo se uspjeli natiskati unutra. Nisam vjerovala da to ovdje činim. On mi je otkopčao bluzu, ja njemu po-pustila remen. Snažno smo se priljubili bedrima.
Polako, Chris me je podigao na sebe. Osjećala sam kao da mije zvijezda padalica eksplodi-rala u žilama.
Chris se naslonio na pult; držao me je na rukama i bili smo stisnuti u malom prostoru, ali ritam je bio savršen.
Gomila vani je klicala – možda je McGwire pogodio još jednu loptu, možda gaje Bonds prevario – nije bilo važno. Mi smo se nastavili ljuljati. Chris i ja. Oboje smo snažno stenjali. Vrat mi je bio posve klizav od znoja.
Nisam mogla prestati. Chris je nastavio gurati, ja sam se čvrsto držala, a u sljedećem tre-nutku smo oboje zajecali.
Dvoje policijskih junaka, pomislila sam.
To je bilo nešto najbolje – nešto najslobodnije i najuzbudljivije što sam ikad osjetila. Chris je naslonio čelo na moje rame. Ljubila sam ga u obraz, u vrat.
Zatim me obuzela jedna krajnje neobična pomisao.
Počela sam se smijati, smijati i iscrpljeni ispuštati uzdahe. Bili smo prikovani tu, potrošeni, svega nekoliko metara dalje od mojeg šefa. Cerila sam se kao budala. Zbog mene će nas uh-vatiti!
– Stoje toliko smiješno? prošaptao je Chris.
Razmišljala sam o Claire i Cindy. I o onome što smo upravo učinili.
– Mislim da sam upravo dospjela na popis, rekla sam.

97. poglavlje

Slijedećeg dana Jenks je zatražio novi sastanak. Jill i ja smo ga otišle posjetiti na desetom katu. Pitale smo se o čemu je riječ.
Ovoga puta nije bilo igre mačke i miša, nikakva sranja.
Leff je bio tu, ali ustao je – ponizno – čim smo ušle unutra.
Jenks je djelovao mnogo manje zastrašujuće u svojoj sivoj zatvoreničkoj odori. Zabrinuti izraz na njegovom licu dovoljno je govorio.
– Moj klijent želi dati izjavu, rekao je Leff čim smo sjele.
Razmišljala sam. To je bilo to. Želi se nagoditi. Shvatio je koliko je smiješno igrati takvu igru.
No, rekao je nešto posve neočekivano.
– Netko mije smjestio, rekao je Jenks.
Jill me je istog trenutka pogledala.
– Nisam dobro čula, rekla je. – Što se događa?
Pogledala je Jenksa, zatim Leffa.
– Vaš je klijent povezan sa sva tri mjesta zločina; bio je u Clevelandu u vrijeme posljedn-jeg ubojstva; lagao je da nije bio u vezi s Kathy Kogut, jednom od posljednjih žrtava; u svojoj knjizi detaljno opisuje nevjerojatno slične zločine; njegove dlake s lica odgovaraju onoj pronađenoj u žrtvinoj vagini. I vi tvrdite da mu je netko smjestio?
– Ja tvrdim, rekao je Jenks, blijeda lica, – da mije netko podvalio.
– Slušajte, gospodine Jenks, rekla je Jill, i dalje gledajući Leffa, – bavim se ovime već osam godina. Vodila sam slučajeve protiv stotine kriminalaca, a više od pedeset ubojica sam sama smjestila iza rešetaka.
Nikad nisam vidjela više dokaza protiv jednog osumnjičenika. Naš je slučaj tako čvrst da ne može biti čvršći.
– To mi je jasno, uzdahnuo je Jenks. – Kao i to da sam vam pružio sve razloge da mi ne vjerujete. Lagao sam o svojem boravku u Clevelandu, o svojoj vezi s Kathy.
Što se tiče drugih ubojstava, zbilja ne znam gdje sam tada bio. Ali ja prepoznajem podvalu. Opisao sam ih više nego itko drugi. U tome sam majstor. I uvjeravam vas, netko mije smjes-tio.
Odmahnula sam glavom u nevjerici. – Tko, gospodine Jenks?
Jenks je zbilja djelovao uplašeno. – Ne znam.
– Netko vas dovoljno mrzi da bi vam ovo smjestio?
podrugljivo je rekla Jill. – Mogla bih i povjerovati u to, da vas tako dobro ne poznajem. Okrenula se Leffu.
– Ovako želite iznijeti slučaj?
– Samo ga saslušajte, gospođice Bernhardt, molio je odvjetnik.
– Slušajte, rekao je Jenks, – znam što mislite o meni. Kriv sam zbog puno toga. Zbog sebičnosti, okrutnosti, preljuba. Znam planuti, jer se ponekad ne mogu kontrolirati. A što se tiče žena… Vjerojatno možete naći desetke njih koje bi me rado strpale na robiju zbog ovih umorstava. Ali neka bude jasno, ja te ljude nisam ubio.
Nikoga od njih. Netko mi pokušava podvaliti. To je istina. Netko je izvrsno obavio posao.

98. poglavlje

– A Ajeruješ li u ta sranja? upitala je Jill dok smo čeka-V le dizalo ispred Jenksove ćelije.
– Mogla bih povjerovati da on na neki način vjeruje u ono što govori, rekla sam joj.
– Ma daj. Bolje mu je da se počne izvlačiti na ludilo. Ako Nicholas Jenks želi suziti popis ljudi koji bi mu htjeli smjestiti, bolje mu je da počne sa svima koje je ikad pojebao.
Nasmijala sam se, složivši se da bi popis bio poduži.
Zatim su se vrata dizala otvorila i, na moje iznenađenje, iz njega je izašla Chessv Jenks. Nosila je dugu smeđu ljetnu haljinu. Odmah sam primijetila koliko je uistinu lijepa.
Čudno smo se, šutke pogledale. Ja sam joj upravo uhitila muža. Moja ekipa za očevid prevrnula joj je kuću naopako. Imala je svaki razlog gledati na mene s prijezirom – ali nije.
– Došla sam vidjeti muža, rekla je drhtavim glasom.
Ukočeno sam je upoznala s Jill, a zatim pokazala prema čekaonici za posjetitelje. U tom trenutku, djelovala je posve sama i zbunjena kao nitko.
– Sherman mi je rekao da su pronašli mnogo dokaza, rekla je.
Ja sam uljudno klimnula. Ne znam zašto sam je žalila, osim jer je bila mlada, ranjiva žena kojoj je sudbina namijenila zaljubiti se u čudovište.
– Inspektorice, Nick to nije učinio, rekla je Chessv Jenks.
Njezine su me riječi iznenadile. – Prirodno je da žena želi braniti svoga muža, rekla sam. – Ako imate neki čvrsti alibi…
Ona je odmahnula glavom. – Nemam alibi. Samo poznajem svoga muža.
Vrata dizala su se zatvorila i Jill i ja smo opet morale čekati. Kao i u bolnicama, dizalu je trebalo nekoliko minuta do prizemlja i natrag. Chessv Jenks je stajala kao ukopana.
– Moj muž nije jednostavan čovjek. Zna biti vrlo težak.
Znam da je stekao neprijatelje. Znam da vas je napao.
Izvana mora biti jako teško u to povjerovati, ali on zna biti nježan, nevjerojatno velikodušan i pun ljubavi.
– Gospođo Jenks, ne želim biti okrutna, rekla je Jill, – ali pod ovakvim okolnostima zbilja ne biste smjeli razgovarati s nama.
– Ja ništa ne krijem, odgovorila je. Zatim je izgledala tužno. – Već znam ono što i vi znate.
Bila sam zbunjena. Već znam. ono što i vi znate?
– Razgovarala sam s Joannom, nastavila je Chessv Jenks. – Rekla mije da ste je posjetili. Znam što vam je rekla o njemu. Ona je ogorčena. Ima svako pravo to biti. Ali ona Nicka ne poznaje kao ja.
– Trebali biste vidjeti dokaze, gospođo Jenks, rekla sam joj.
Odmahnula je glavom. – Pištolji… možda, inspektorice – ako je to sve. Ali nož? Prvo umorstvo – onaj siroti par bio je raskomadan. Nick ne zna ni ribu očistiti.
Prvo što sam pomislila bilo je da je ona mlada i zbunjena. Kako je to opisao Jenks? Upečatljivo… Ali nešto mi se učinilo vrlo zanimljivim. – Rekli ste da ste vi i Joanna razgova-rale?
– Da, inspektorice. U posljednjih godinu dana mnogo češće. Čak sam je pozivala i u kuću – naravno, kad je Nick bio na putu. Znam da je bila ogorčena nakon razvoda. Znam da ju je povrijedio. Ali to već spada u našu svojevrsnu grupu za pomoć.
– Vaš je muž znao za to? upitala sam.
Ona se usiljeno nasmiješila. – Uopće mu nije smetalo. On još uvijek voli Joannu. I, inspek-torice, ona još uvijek voli njega.
Dizalo je stiglo i mi smo se pozdravile. Kad su se vrata zatvorila, pogledala sam Jill. Širom otvorenih očiju je jezikom nadimala obraz.
– Ježim se od cijele te jebene obitelji, rekla je i zadrhtala.



37 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:25 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
99. poglavlje

Znala sam čim je Medved ušao u ordinaciju. Čitala sam mu na licu. Nije morao reći ni riječi.
– Lindsay, bojim se da vijesti nisu dobre, rekao je tiho, pogledavši me u oči. – Broj vaših crvenih krvnih zrnaca i dalje opada. Nesvjestice, umor, krv u plućima. Bolest napreduje.
– Napreduje? prošaptala sam.
Medved je ozbiljno klimnuo glavom. – Treći stupanj.
Riječi su mi tutnjile u glavi, noseći sa sobom strahove o intenzivnijim terapijama od kojih sam posve zazirala.
– Što je slijedeći korak? slabašno sam upitala.
– Možemo pričekati još mjesec dana, rekao je Medved.
– Broj zrnaca vam iznosi 2400. Ako nastavi opadati, snaga će vas početi napuštati. Morat ćete biti hospitalizirani.
Jedva sam razumjela što govori. Mjesec dana. To je bilo premalo. Previše brzo. Stvari su se konačno pomaknule s mjesta, sada kada je Jenks bio uhićen. Sve ostalo, sve do čega mije bilo stalo, polako je sjedalo na mjesto.
Mjesec dana – četiri ništavna tjedna.
Kada sam se vratila u ured, nekoliko je policajaca stajalo i smiješilo mi se. Na mojem stolu nalazio se krasan buket cvijeća. Divlje cvijeće.
Pomirisala sam ga, udišući slatki, prirodni miris. Pročitala sam poruku. U Heavenlyju imam kolibu na brdu prepunom ovakvog cvijeća. Sutra je petak. Uzmi slobodan dan. Pođimo tamo.
U potpisu je pisalo Chris.
Zvučalo je baš kao ono što mije bilo potrebno. Planine.
Chris. Sada sam mu morala reći da će istina uskoro izaći na vidjelo.
Zazvonio je telefon. To je bio Chris. – Onda?
Nesumnjivo, netko iz ureda, igrajući se Kupida, obavijestio ga je da sam došla.
– Nisam još pročitala poruku. Ugrizla sam se za usnu.
– Nisi jedini.
Čula sam razočarani uzdah i pustila da potraje još nekoliko trenutaka. – Ali ako me kojim slučajem zoveš na izlet, odgovor je da bih zbilja voljela ići. Zvuči izvrsno. Uputimo se do osam.
– Kasno ustaješ, rekao je. – Nadao sam se da ćemo izbjeći jutarnju gužvu.
– Mislila sam večeras.
Imala sam mjesec dana, mislila sam u sebi. Planinski zrak, potoci i divlje cvijeće dobar su početak.

100. poglavlje

Naredna dva dana proveli smo kao u prekrasnom snu.
Chrisova koliba bila je primitivna i pružala je određene draži. Bila je to planinska koliba d sekvojina drva i kosog krovišta, na Mason Ridgeu, s pogledom na Heavenly.
Šetali smo šumom sa Slatkom Marthom, vozili se žičarom do vrha planine, išli pješke sve do podnožja i pekli sabljarke.
U međuvremenu, vodili smo ljubav na njegovom velikom, udobnom krevetu s baldahinom; na krznu ispred ognjišta; ispod vanjskog tuša. Smijali smo se, igrali i dirali poput tinejdžera, iznova otkrivajući ljubav.
Ali ja nisam bila zanesena tinejdžerka. Točno sam znala što se događa. Osjećala sam stal-nu, neporecivo struju u sebi, poput rijeke koja zapljuskuje svoje obale.
Osjećala sam se bespomoćnom.
U subotu mije Chris obećao dan koji nikad neću zaboraviti.
Odvezli smo se na jezero Tahoe, u živopisnu marinu na kalifornijskoj strani. On je unajmio skelu, jednu staru, jalovu, drvenu teglenicu. Kupili smo sendviče i bocu Chardonnaya i isplo-vili na sredinu jezera. Voda je bila mirna i tirkizne boje, nebo vedro i sjajno. Svuda uokolo, stjenoviti vrhovi snijegom pokrivenih planina okruživali su jezero poput krune.
Usidrili smo se i neko vrijeme imali smo cijeli svijet za sebe. Chris i ja svukli smo se u kupaće kostime. Mislila sam da ćemo se izvaliti, uživati u vinu i suncu, diviti se pogledu, ali Chrisu se u očima pojavio izazov.
Prošao je rukom kroz hladnu vodu.
– Nema šanse, rekla sam, odmahujući glavom.
– Vjerojatno ima samo deset stupnjeva.
– Da, ali to je suhi led, izazivao je.
– Baš, nasmijala sam se. – Onda skoči. Uhvati mi kojeg lososa ako ga vidiš.
Prišao mi je s pogledom punim zaigrane pakosti.
– Uhvati ga sama.
– Nema šanse. Odmahnula sam glavom, ali ipak sam se smijala. Dok mi je prilazio sve bliže, ja sam uzmicala sve do kraja teglenice, dok se nisam našla u stupici.
Zagrlio me. Osjećala sam napetost između moje i njegove kože. – To je neka vrsta inicija-cije, rekao je.
– Inicijacije za što?
– Za ekskluzivan klub. Svatko tko želi biti u klubu mora skočiti.
– Onda mene izostavi, nasmijala sam se, migoljeći se u njegovim snažnim rukama. Uz moj tek slab otpor, podigao me je i smjestio na mekano sjedalo na krmi.
– Sranje, Chris, viknula sam kad me je čvrsto uhvatio za ruku.
– Radije vikni Geronimo, rekao je, povlačeći me. Ja sam viknula: – Gade – i oboje smo upali unutra.
Voda je bila mrzla, pružajući potpuni osjećaj živosti.
Zajedno smo upali u vodu i ja sam mu se zaderala u lice: – Proklet bio? Zatim me je onako u vodi poljubio i iznenada više nisam osjećala nikakvu hladnoću. Držala sam se za nj, isprva zbog topline, ali i zbog toga što ga nikad nisam htjela pustiti. Osjećala sam takvo povjerenje u njega da me je gotovo bilo strah. U vodi je bilo deset stupnjeva, ali ja sam gorjela.
– Pazi ovo, izazvala sam ga, oslobodivši se njegova zagrljaja. Jedna narančasta plutača pli-vala je nekih pedeset metara dalje. – Utrkivat ćemo se do plutače.
Zatim sam zaplivala, iznenadivši ga svojom brzinom.
Chris me je pokušavao sustići snažnim zamasima, ali ja sam ga ostavila debelo iza sebe.
Usporila sam blizu plutače, čekajući ga da me sustigne.
Chris je djelovao posve zatečen. – Gdje si naučila plivati?
– Kamp kršćanske mladeži južnog San Francisca, , četiri godine za redom, hvalisala sam se. – Nitko me nije mogao prestići. Čini se da sam još u formi.
Nekoliko trenutaka kasnije, plovili smo prema nekoj izdvojenoj, sjenovitoj uvali blizu ob-ale. Chris je isključio motor i postavio platnene zastore oko kabine da nas zaštite od sunca. Suzdržavši dah, ušli smo unutra, skriveni od tuđih pogleda.
Pustila sam ga da mi polako skida kostim, a on mi je lickao kapi vode s ruku i grudi. Zatim sam kleknula i otkopčala njegove kupaće gaćice. Nismo morali govoriti. Naša su tijela govori-la sve. Ja sam legla na leđa, povukavši Chrisa na sebe.
Nikad se nisam osjećala tako povezanom s drugom osobom ili mjestom. Uprla sam se o njega, šutke, dok je jezerska voda nježno oplakivala i ljuljala brod. Mislila sam da ću, ako progovorim, sve promijeniti.
Kasnije sam samo ležala, osjećajući kako mi tijelo podrhtava od topline. Htjela sam da to nikada ne prestane, ali znala sam da mora. Stvarnost uvijek sve pokvari, zar ne?

101. poglavlje

Kasnije te večeri sam počela plakati. Skuhala sam špagete carbonara i večerali smo na mjesečini na palubi, uz bocu crnog pinota. Chris je pustio Dvorakov koncert za violončelo, ali nešto kasnije ipak smo pustili Dixie Chicks.
Dok smo jeli, Chris me pitao gdje i kako sam odrasla.
Usredotočila sam se na ono što sam mu već rekla; pričala sam mu o svojoj majci i kako nas je otac ostavio dok sam još bila mala; kako je majka dvadeset godina radila kao knjigovođa u Emporiumu. Kako sam praktički ja podigla svoju sestru.
– Mama je u pedesetoj godini umrla od raka dojke. Ta ironija svakako je prešla na mene.
– A tvoj otac? Želim znati sve o tebi.
Otpila sam gutljaj vina i rekla mu da sam ga vidjela svega dva puta od svoje trinaeste go-dine. Na majčinu pogrebu. I onoga dana kada sam stupila u policiju.
– Sjedio je straga, podalje od drugih. Iznenada sam osjetila da mi krv vri zbog davno zako-panih osjećaja.
– Zašto je uopće došao? Podigla sam pogled, očiju vlažnih od suza. – Zašto je morao i to pokvariti?
– Želiš li ga ikad više vidjeti?
Nisam odgovorila. U glavi se nešto sve jasnije oblikovalo. Misli su mi lutale. Pogodila me je činjenica da sam možda bila sretnija nego ikada, ali sve se to temeljilo na lažima. Nastojala sam skriti teške misli koje su mi se rojile umom. Nije mi baš išlo.
Chris je pružio ruku i uhvatio moju. – Žao mi je, Lindsay.
Nemam nikakva prava…
– Nije to, prošaptala sam i stisnula mu ruku. Znala sam da je vrijeme da mu se posve pov-jerim, da mu se konačno prepustim. Ali bojala sam se. Obrazi su mi drhtali i borila sam se sa suzama.
– Moram ti nešto reći, rekla sam. – Stvar nije baš laka, Chris.
Pogledala sam ga iskreno i sigurno svojim zabrinutim očima. – Sjećaš li se kada sam se skoro onesvijestila u sobi s Jenksom?
Chris je klimnuo. Djelovao je zabrinuto. Čelo mu se namrštilo.
– Svi su mislili da me obuzela panika, ali nije. Bolesna sam, Chris. Možda uskoro odem u bolnicu.
Njegove su oči iznenada izgubile sjaj. Htio je nešto reći, ali ja sam mu stavila prst na usne.
– Samo me saslušaj. U redu?
– U redu. Oprosti.
Rekla sam mu sve o Negliju. Terapija nije djelovala.
Nada se gubila. Rekla sam mu na što me je Medved upozorio svega nekoliko dana prije. Bolest je bila u trećem stupnju i ozbiljna. Mogla je slijediti transplantacija koštane srži.
Nisam plakala. Rekla sam mu otvoreno, kao policajac.
Htjela sam mu pružiti nadu, pokazati mu da se borim, pokazati mu da sam jaka osoba koju je možda volio.
Kad sam završila, sklopila sam njegove ruke i duboko udahnula. – Chris, istina je da bih uskoro mogla umrijeti.
Ruke su nam bile čvrsto isprepletene. Gledali smo se ravno u oči. Nismo mogli biti bliskiji.
Zatim mi je nježno stavio ruku na obraz i pogladio ga.
Nije rekao ni riječi, samo me je zagrlio svojim snažnim i nježnim rukama i privio uza se.
I zbog toga sam zaplakala. Bio je dobra osoba. Mogla sam ga izgubiti. I plakala sam zbog svih stvari koje možda nikad nećemo učiniti.
Plakala sam i plakala, a on me je sa svakim jecajem privijao sve bliže sebi. Šaptao je: – U redu je, Lindsay. Sve je u redu. Sve je u redu.
– Trebala sam ti reći prije, rekla sam.
– Razumijem zašto nisi. Koliko dugo znaš?
Rekla sam mu. – Od onoga dana kada smo se upoznali.
Tako me je sram.
– Nemoj, rekao je. – Nisi mogla znati da mi možeš vjerovati.
– Tebi sam brzo počela vjerovati. Samo što nisam vjerovala sebi.
– Ali zato mi sada vjeruješ, prošaptao je Chris.



38 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:28 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
102. poglavlje

Mislim da smo se ljuljali cijelu noć. Malo se smijali, malo plakali. Uopće se ne sjećam ka-ko sam se probudila u krevetu.
Slijedećeg sam ga dana jedva puštala dalje od sebe.
Uz sve prijetnje, uz sve nesigurnosti, osjećala sam se tako sigurno i lijepo u njegovom zagrljaju. Htjela sam zauvijek ostati u njegovim rukama.
Ali tog se vikenda još nešto dogodilo – osim Neglija i Chrisa i mene. Nešto me obuzimalo, napadalo moj osjećaj ugode i sigurnosti.
Nešto što je Jacobi rekao u menije izazvalo crv sumnje.
Bila je to jedna od onih usputnih primjedbi na koje ne obraćaš pozornost, ali koja ti se ne-kako uvuče u misli.
Zatim se u najneobičnije vrijeme vrati, jača i logičnija neko prije.
Bila je nedjelja navečer. Vikend je bio gotov, Chris me je odvezao kući. Mada mi je bilo teško ostaviti ga, morala sam neko vrijeme biti sama, razmisliti o vikendu, promisliti što ću sljedeće učiniti.
Raspakirala sam se, skuhala čaj, sklupčala se na kauču sa Slatkom Marthom. Misli su mi odlutale do slučaja umorstva.
Nicholas Jenks sada je bio iza mene. Još je samo trebalo ispuniti bezbrojne izvještaje. Bez obzira što je on i dalje tvrdio da mu je netko smjestio. To je bilo samo novo ludilo i još laži.
Upravo tada sam se sjetila Jacobijevih riječi.
– Dobra prilika, rekao je rano ujutro tog utorka. Imao je onaj neugodan, uporan pogled u očima. – Ne zaboravi, viknuo je za mnom, – šampanjac te je izveo na pravi put. Zašto misliš daje Jenks ostavio šampanjac za sobom?
Jedva sam na to obratila pozornost. Jenks je bio iza brave; slučaj je bio posve jasan. Razmišljala sam o večeri prije i o Chrisu. – Ne znam, Warrene. Već smo o tome raspravljali. Možda je to učinio u žaru trenutka.
– U pravu si, klimnuo je. – Vjerojatno zbog toga ni jaknu nije spremio i odnio je sa sobom.
Pogledala sam ga, u stilu: – Zašto je to sada bitno?
Jenks je trebao čisti sako da neopaženo izađe iz hotela. DNK analiza dlake svejedno je upotpunila dokaze.
Zatim je rekao ono važno. – Jesi li ikad pročitala cijelu knjigu? upitao je.
– Koju knjigu?
– Jenksovu knjigu. Zauvijek djeveruša.
– Samo važnije ulomke, odgovorila sam. – Zašto?
Rekao je: – Ne znam, jednostavno mije zapela za oko.
Kao što sam rekao, moja je žena njegova obožavateljica. Uokolo su kružile neke kopije ru-kopisa, pa sam jednu ponio kući. Kraj je najzanimljiviji.
Pogledala sam ga, nastojeći shvatiti kamo sve to vodi.
– Sve je to bila namještaljka, rekao je Jacobi. – Taj Phillip Campbell, on se na kraju izvuče. Cijelu stvar prišije nekome drugome.
Danima kasnije, Warrenove riječi su mi se uvukle u misli.
Namještaljka. Cijelu stvarprišije nekome drugome.
To je smiješno, rekla sam sebi, čak veličati taj scenarij prevrćući ga po glavi. Sve je bilo jasno i slučaj je bio čvrst.
– Mora da sam idiot, rekla sam na glas. – Jenks se hvata za slamku samo da bi se uspio iz ovoga izvući.
Ustala sam, odnijela čaj u kupaonicu i počela se umivati.
Ujutro ću reći Veselom o svojoj bolesti. Čekali su me slobodni dani. Suočit ću se s bolešću izravno. Sada kada je slučaj riješen, bilo je pravo vrijeme za to. Sada kada je slučaj riješen!
Otišla sam u spavaću sobu i skinula cijenu s majice koju mi je Chris kupio. Na majici je pi-salo Komadić Raja.
Uvukla sam se u krevet i Martha mije došla u zagrljaj.
Misli su mi bile ispunjene uspomenama s vikenda.
Sklopila sam oči. Nisam mogla dočekati da sve podijelim s djevojkama.
Zatim mije nešto palo na um, kao iz vedra neba. Naglo sam se uspravila u krevetu, kao poslije ružnog sna.
Ukočila sam se. – O, ne. O, Isuse, ne, šaptala sam.
Kada me Jenks napao u kući, zamahnuo je ljevicom.
Kada mi je ponudio piće, također je uzeo vrč ljevicom.
Nemoguće, pomislila sam. Nije istina. Claire je bila sigurna da je ubojica Davida Brandta bio dešnjak.

103. poglavlje

Jill, Claire i Cindy pogledale su me kao da sam luda.
Riječi kao da su mi same izašle iz usta. – Što ako je Jenks u pravu? Što ako mu netko zaista pokušava podvaliti?
– To je glupost! planula je Jill. – Jenks je očajan i nije baš pretjerano pametan. Imamo ga!
– Ne mogu vjerovati što govoriš! uzviknula je Cindy. – Ti si ga otkrila. Ti si izgradila slučaj.
– Znam. Znam da zvuči suludo. Nadam se da to i jest suludo. Molim vas – saslušajte me.
Rekla sam im za Jacobijevu primjedbu o knjizi; zatim o mojoj nagloj spoznaji daje Jenks ljevoruk.
– To ništa ne dokazuje, rekla je Jill.
– Znanost ne laže, rekla je Claire odmahnuvši glavom.
– Imamo taj prokleti DNK s mjesta zločina.
– Gledajte, suprotstavila sam se, – želim ga u zatvoru kao i svi ostali. Ali uza sve ove do-kaze – rekla bih da se sve savršeno uklapa. Sako, šampanjac. Jenks je opisao složene zločine u svojoj knjizi. Zašto bi za sobom ostavio dokaze?
– Zato jer je bolestan gad, Lindsay. Zato jer je arogantan bolesnik koji je povezan sa sva tri zločina.
Jill je klimnula. – On je pisac. Ali on je običan amater kad nešto zbilja treba uđniti. Jednos-tavno se zajebao.
– Vidjela si kako je reagirao, Jill. To nije bio samo čisti očaj. Ja sam vidjela osuđenike na smrt koji su i dalje sve poricali. Ovo je bilo mnogo uznemirujuće. Poput nevjerice.
Jill je ustala, zureći svojim modrim očima ravno u mene.
– Zašto, Lindsay? Čemu takva nagla promjena mišljenja?
Po prvi put sam se osjetila sama i odvojena od ljudi kojima sam naučila vjerovati. – Nitko tog čovjeka ne mrzi više od mene, izjavila sam. – Ja sam ga uhvatila.
Vidjela sam što je učinio onim ženama. Okrenula sam se Clare. – Rekla si daje ubojica bio dešnjak.
– Vjerojatno dešnjak, odgovorila je.
– Što ako je jednostavno držao nož u drugoj ruci?
predložila je Cindy.
– Cindy, ako namjeravaš nekoga ubit?', rekla sam, – nekoga većeg i jačeg od tebe, bi li ga napala svojom slabijom rukom?
– Možda ne bih, upala je Jill, – ali to što govoriš prkosi svim činjenicama. Kao i dokazima i razumu, Lindsay.
Sve stvari koje smo se trudile prikupiti padaju u vodu.
Govoriš o pretpostavkama. 'Jenks je uzeo vrč ljevicom.
Phillip Campbell je na kraju knjige podvalio nekome drugome.' Gledaj, Jenks je uhićen zbog tri dvostruka umorstva. Pouzdam se u tebe. Vilica joj je drhtala.
– Moraš svjedočiti.
Nisam znala kako bih se obranila. Htjela sam Jenksa strpati u zatvor jednako kao i svaka od nas. I više. Ali sada, nakon što sam postala uvjerena u drugo, nisam to mogla tek tako pus-titi.
Mučila me sumnja: jesmo li uhvatili pravog čovjeka?
– Još uvijek nismo pronašli oružje, rekla sam Jill.
– Ne treba nam oružje, Lindsay. Našli smo njegovu dlaku u tijelu jedne od žrtava!
Iznenada smo postale svjesne da ljudi za drugim stolovima zure u nas. Jill je opet sjela. Claire me je zagrlila. Ja sam se naslonila.
Na koncu je Cindy tiho rekla: – Uz tebe smo cijelo vrijeme. Nećemo te sada ostaviti.
Jill je odmahnula glavom. – Onda, djevojke, želite li da ga pustim dok opet ne otvorimo slučaj? Ako mu mi ne sudimo, u Clevelandu hoće.
– Ne želim da ga pustiš, zamuckivala sam. – Samo želim biti sto posto sigurna.
– Ali ja jesam sigurna, s vatrom u očima je uzvratila Jill.
Pogledala sam u Claire, ali čak me i ona sumnjičavo gledala. – Postoji strašno puno fizičkih dokaza koji jasno ukazuju daje on počinitelj.
– Ako se ovo pročuje, upozorila nas je Jill, – možete moju karijeru baciti u smeće. Bennett se u sudnici želi napiti Jenksove krvi.
– Gledaj na to ovako, nasmijala se Cindy. – Ako je Lindsay u pravu, i ti ga pošalješ na ro-biju, proučavat će ovaj slučaj narednih dvadeset godina i postat će primjer onoga 'Kako se ne smije činiti'.
Blijedo smo se pogledale. Kao da smo zurile u krhotine neke razbijene, nezamjenjive vaze.
– U redu, ako on nije ubojica, uzdahnula je Claire, – kako ćemo onda dokazati tko jest?
To je bilo kao da smo se opet vratile na početak – natrag na prvi zločin. Užasno sam se osjećala.
– Što je skrenulo našu sumnju na Jenksa? upitala sam.
– Dlaka, rekla je Claire.
– Ne bih rekla. Morali smo doći do njega prije nego smo saznali čija je. Netko nas je upu-tio.
– Merrill Shortley, rekla je Jill. – Jenks i Merrill? Zbija tako misliš?
Odmahnula sam glavom. – Još uvijek nam je bila potrebna jedna stvar, prije nego smo ga mogli uhititi.
Cindy je rekla, – Zauvijek djeveruša. Njegova prva žena.
Polako sam klimnula glavom.

104. poglavlje

Tijekom sljedećih dana razmotrila sam sve što smo znali o Joanni Wade.
Prvo, pročitala sam prijavu protiv obiteljskog nasilja koju je podnijela protiv Jenksa. Preg-ledala sam Joannine fotografije snimljene u postaji; bila je sva modra i natečena. Pročitala sam policijsko izvješće o onome što su zatekli na poprištu. Psovanje i vrijeđanje.
Razulareni Jenks, očito bijesan. Morali su mu staviti lisice jer se opirao uhićenju.
Izvješće su potpisala dva policajca iz Sjevernog San Francisca, Samuel Delgado i Anthony Fazziola.
Sutradan sam opet otišla posjetiti Grega Marksa, Jenksova bivšeg agenta. Moj gaje posjet još više iznenadio kada sam mu rekla da sam došla zbog druge strane Jenksove prošlosti. – Joanna? odgovorio je kroz osmijeh. – Loše prosuđuje muškarce, inspektorice, ali još gore pravi trenutak.
Objasnio je da je njihov razvod bio okončan samo šest mjeseci prije nego se Greška u ko-munikaciji pojavila na policama. Knjiga se prodala gotovo u milijun primjeraka. – Trpjela je Nicholasa sve te godine, a na kraju je dobila samo sitniš, odmahnuo je glavom.
– Nagodba je bila neznatna u usporedbi s onim što bi dobila da je zahtjev za razvodom uložila godinu dana kasnije.
To što mije rekao stvorilo je drugu sliku o ženi koju sam upoznala u teretani. Izgledalo je kao da je sve bila prepustila prošlosti.
– Osjećala se iskorištenom, odbačenom poput prljavog rublja. Joanna ga je provukla kroz studij, pružala mu podršku kada je tek počeo pisati. Kada je Nick napustio pravo, ona je čak počela raditi.
– A poslije, upitala sam, – je li ga nastavila mrziti?
– Vjerujem da ga je nastojala tužiti. Nakon razvoda, pokušala ga je tužiti na temelju prava zadržavanja zbog njegove buduće zarade. Nesuglasnost, kršenje ugovora. Sve je pokušala.
Žalila sam Joannu Wade. No, je li ju to moglo nagnati na takvu vrstu osvete? Je li zbog to-ga mogla ubiti šestoro ljudi?
Sljedećeg sam dana iz Okružnog arhiva dobila kopiju zapisnika o razvodu. Kroz uobičajeni šturi tekst shvatila sam daje slučaj bio osobito mučan. Potraživala je tri milijuna dolara od
njegove buduće zarade. Na kraju je dobila samo pet tisuća dolara mjesečno, a imala je pravo čak i na deset, ako se Jenksova zarada znatno poveća.
Nisam mogla vjerovati kakav mi se bizaran preobražaj počeo odvijati u glavi.
Joanna je prva aludirala na knjigu. Smatrala se prevarenom, odbačenom, i osjećala je dale-ko dublji prijezir nego što je pokazivala. Joanna, instruktorica tai boa, dovoljno snažna da sruši čovjeka dvaput većeg od sebe. Ona, koja mije lagala o svojem odnosu s Chessy. Ona, koja je čak imala pristup Jenksovu domu.
Činilo se suludim na takav način razmišljati. Više nego nečuveno… bilo je nemoguće.
Ubojstva je počinio muškarac, Nicholas Jenks.



39 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:32 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
105. poglavlje

Slijedećeg dana, uz hot dog i perece ispred Gradske vijećnice, ispričala sam Chrisu što sam otkrila. Gledao me je slično kao i djevojke nekoliko dana ranije. Bio je šokiran, zbunjen. U nevjerici. Ali nije se bunio.
– Ona je mogla sve smjestiti, rekla sam. – Znala je za knjigu. Sama se pobrinula daje pronađemo. Poznavala je Jenksov ukus – u šampanjcu, u odjeći – i znala je za njegove pos-love na Vrapčevu Grebenu. Čak je imala pristup u njegovu kuću.
– Možda bih mogao u to povjerovati, rekao je, – ali ta je umorstva počinio muškarac. Jenks, Lindsay. Čak ga je i kamera snimila.
– Ili nekoga tko se prerušio u Jenksa. Svako njegovo viđenje bilo je neuvjerljivo. – Lind-say, DNKje odgovarao.
– Razgovarala sam s policajcima koji su otišli u njegovu kuću kada je pretukao Joannu, ni-sam se dala. – Rekli su da mu je Joanna, bez obzira na Jenksov bijes, uzvraćala istom mjerom, istom snagom. Nju su morali obuzdati kad su njega odvodili u automobil.
– Lindsay, ona je odustala od tužbe. Dozlogrdilo joj je biti žrtvom zlostavljanja. Možda nije dobila ono što je zaslužila, ali sama se odlučila na razvod i započela novi život.
– To je to, Chris. Nije ona uložila zahtjev za razvodom.
Jenks je ostavio nju. To mije rekao Greg Marks, njegov agent. Ona je zbog njega sve žrtvovala . Opisao ju je kao primjer suovisnosti.
Vidjela sam da Chris nije bio baš uvjeren. Imala sam čovjeka u zatvoru s gotovo neobori-vim dokazima protiv njega. A ja sam sve potkopavala. Što to nije bilo u redu sa mnom?
A zatim, iznenada, sjetila sam se nečega, nečega na što sam već odavno zaboravila. Laurie Birnbaum, uzvanica na vjenčanju Brandtovih, ovim je riječima opisala čovjeka kojega je vid-jela: – Zbog brade se činio starijim, ali tijelo mu je bilo mlado.
Joanna Wade, prosječne visine, dešnjakinja, instruktorica tai boa, bila je dovoljno snažna da sredi muškarca dvaput većeg od sebe. I Jenksov devetmilimetarski pištolj – rekao je da ga nije vidio godinama.
U kući u Montani. U dokumentaciji je pisalo da je pištolj kupio prije deset godina, dok je bio u braku s Joannom.
– Trebao si je samo vidjeti, rekla sam sa sve većim uvjerenjem. – Dovoljno je snažna da sredi bilo koga od nas. Ona je jedina poveznica koja je znala sve: o vinu, odjeći, o knjizi Zau-vijek djeveruša. Imala je sredstva izvesti sve to. Fotografije, viđenja, sve je to neutemeljeno. Chris, što ako je to bila ona?
Uhvatila sam ga za ruku – u glavi su mi se rojile tisuće mogućnosti – kada sam osjetila iz-nenadno, strašno stiskanje u plućima. Mislila sam da je to zbog mog šokantnog prijedloga, ali bol me je pogodio brzinom ekspresnog vlaka.
Vrtoglavica, mučnina. Bol mije iz grudi prešao u glavu.
– Lindsay? rekao je Chris. Osjetila sam kako me rukama hvata za ramena.
– Osjećam se nekako čudno, promrmljala sam.
Uslijedilo je znojenje, zatim slabost, a nakon toga strahovita vrtoglavica i ošamućenost. Kao da su mi se u grudima sukobljavale vojske.
– Lindsay? rekao je opet, ovoga puta zbilja zabrinut.
Naslonila sam se na njega. Bio je to najstrašniji osjećaj.
Istodobno sam se osjećala lišena snage, a zatim opet pri sebi; suvisla, zatim vrlo omamlje-na.
Vidjela sam Chrisa, zatim više ne. Vidjela sam tko je ubio mladenke i mladoženje. A zatim bi slika nestala.
Osjećala sam kako padam na pločnik.
Vidjela sam da Chris nije bio baš uvjeren. Imala sam čovjeka u zatvoru s gotovo neobori-vim dokazima protiv njega. A ja sam sve potkopavala. Što to nije bilo u redu sa mnom?
A zatim, iznenada, sjetila sam se nečega, nečega na što sam već odavno zaboravila. Laurie Birnbaum, uzvanica na vjenčanju Brandtovih, ovim je riječima opisala čovjeka kojega je vid-jela: – Zbog brade se činio starijim, ali tijelo mu je bilo mlado.
Joanna Wade, prosječne visine, dešnjakinja, instruktorica tai boa, bila je dovoljno snažna da sredi muškarca dvaput većeg od sebe. I Jenksov devetmilimetarski pištolj – rekao je da ga nije vidio godinama.
U kući u Montani. U dokumentaciji je pisalo da je pištolj kupio prije deset godina, dok je bio u braku s Joannom.
– Trebao si je samo vidjeti, rekla sam sa sve većim uvjerenjem. – Dovoljno je snažna da sredi bilo koga od nas. Ona je jedina poveznica koja je znala sve: o vinu, odjeći, o knjizi Zau-vijek djeveruša. Imala je sredstva izvesti sve to. Fotografije, viđenja, sve je to neutemeljeno. Chris, što ako je to bila ona?
Uhvatila sam ga za ruku – u glavi su mi se rojile tisuće mogućnosti – kada sam osjetila iz-nenadno, strašno stiskanje u plućima. Mislila sam da je to zbog mog šokantnog prijedloga, ali bol me je pogodio brzinom ekspresnog vlaka.
Vrtoglavica, mučnina. Bol mije iz grudi prešao u glavu.
– Lindsay? rekao je Chris. Osjetila sam kako me rukama hvata za ramena.
– Osjećam se nekako čudno, promrmljala sam.
Uslijedilo je znojenje, zatim slabost, a nakon toga strahovita vrtoglavica i ošamućenost. Kao da su mi se u grudima sukobljavale vojske.
– Lindsay? rekao je opet, ovoga puta zbilja zabrinut.
Naslonila sam se na njega. Bio je to najstrašniji osjećaj.
Istodobno sam se osjećala lišena snage, a zatim opet pri sebi; suvisla, zatim vrlo omamlje-na.
Vidjela sam Chrisa, zatim više ne. Vidjela sam tko je ubio mladenke i mladoženje. A zatim bi slika nestala.
Osjećala sam kako padam na pločnik.

106. poglavlje

Došla sam k sebi na drvenoj klupi u parku, u Chrisovu zagrljaju. Čvrsto me je držao dok mi se snaga vraćala.
Orenthaler me je bio upozorio. To je bio treći stupanj bolesti. Prijelomna točka u mojem ti-jelu. Nisam znala zbog čega sam više strepila: zbog odlaska na kemotera-piju i pripreme za transplantaciju koštane srži, ili zbog osjećaja gubitka snage iznutra.
Ne možeš pustiti da te bolest pobijedi.
– Dobro sam, rekla sam mu nešto jačim glasom. – Znala sam da će se ovo dogoditi.
– Previše se zamaraš, Lindsay. Sada govoriš o otvaranju sasvim nove istrage.
Duboko sam udahnula i klimnula. – Samo moram biti dovoljno snažna da to provedem.
Sjedili smo tako neko vrijeme. Boja mi se vraćala u lice i opet sam osjećala snagu u udo-vima. Chris me je držao i nježno grlio. Vjerojatno smo izgledali kao dvoje ljubavnika koji pokušavaju biti sami na vrlo javnom mjestu.
Na koncu je rekao: – Lindsay, ono što si opisivala, o Joanni – zbilja misliš daje to istina?
To još uvijek nije moralo značiti ništa. Ona nije lagala o svojoj rastavi s Jenksom, kao ni o sadašnjim odnosima s njime i s Chessy. Je li skrivala gorku mržnju? Posjedovala je znanje, sredstva.
– Mislim da je ubojica još uvijek na slobodi, rekla sam.

107. poglavlje

Odlučila sam se na veliki rizik. Ako uprskam, mogla sam se pozdraviti sa slučajem. Odlučila sam o svojim sumnjama popričati s Jenksom.
Našli smo se u onoj istoj prostoriji za posjete. Društvo mu je pravio njegov odvjetnik, Leff. Nije želio ovaj susret, uvjeren da više nema smisla pričati s policijom. A ja nisam htjela otkriti svoju pravu namjeru i obrani dati argumente, ako ispadne da sam bila u krivu.
Jenks je bio mrk, gotovo depresivan. Njegova hladnokrvna i uredna vanjština preobličila se u živčanu, neo-brijanu osobu.
– Što želite znati? podlo je rekao, jedva me gledajući u oči.
– Zanima me znate li tko bi vas volio vidjeti u zatvoru, rekla sam.
– Odlučili ste strpati me u grob? rekao je, neveselo se nasmiješivši.
– Recimo samo da vam, profesionalnosti radi, dajem posljednju priliku da se iskopate.
Jenks je skeptično frknuo. – Sherman mi kaže da će me u Napi optužiti zbog još dva umorstva. Krasno, nije li?
Ako ste mi došli ponuditi pomoć, mislim da ću ipak riskirati sa svojim odvjetnikom.
– Gospodine Jenks, nisam vas došla stjerati u kut. Došla sam vas saslušati.
Leff se nagnuo i šapnuo mu nešto na uho. Izgledalo je da potiče Jenksa na razgovor.
Pritvorenik me je pogledao očima punim gađenja.
– Netko trči uokolo, trudi se izgledati poput mene i poznat mu je moj prvi roman. Ta osoba također želi vidjeti kako patim. Zar je tako teško iz toga izvesti zaključak?
– Voljna sam čuti bilo koje ime, rekla sam mu.
– Greg Marks.
– Vaš bivši agent? upitala sam.
– On misli da mu dugujem svoju jebenu karijeru. Stajao sam ga milijune. Otkako sam otišao, nije imao nijednog spomena vrijednog klijenta. A i nasilan je. Marks je član streljačkog kluba.
– Kako se mogao dočepati vaše odjeće? Ili uzorka vaše dlake?
– To vi otkrijte. Vi ste policija.
– Je li znao da ćete one večeri biti u Clevelandu? Je li znao za vas i Kathy Kogut?
– Ono što Nick želi reći, upao je Leff, – jest da postoje i druge mogućnosti, neka druga osoba koja bi mogla stajati iza ovih zločina.
Premjestila sam se na stolici. – Tko je još znao za knjigu?
Jenks se trgnuo. – Nisam se baš hvalio tom knjigom. Par starih prijatelja. Moja prva žena, Joanna.
– Je li itko od njih imao bilo kakav razlog da vam smjesti?
– Kao što znate, neugodno je uzdahnuo Jenks, – moj razvod nije bio baš 'sporazuman'. Ne-sumnjivo, postojalo je vrijeme kada me je Joanna htjela vidjeti na koljenima. Ali sada kada je
stala na noge, sada kad vodi novi život, sada kada je čak upoznala Chessy… ne mislim da je tako. Ne. To nije Joanna. Vjerujte mi.
Zanemarila sam njegovu primjedbu i pogledala ga ravno u oči. – Rekli ste mi da vam je bivša žena dolazila u kuću.
– Možda jednom ili dvaput.
– Znači, imala je pristup određenim stvarima. Možda vinu? Možda onome što ste imali u ormaru?
Činilo se da Jenks na trenutak razmišlja o toj mogućnosti, no zatim se prijezirno nasmiješio.
– Nemoguće. Ne, to nije Joanna.
– Zašto ste tako sigurni?
Pogledao me je kao da govori o stvari koja je sama po sebi jasna. – Joanna me je voljela. Još uvijek me voli. Što mislite, zašto navraća kod mene i održava dobre odnose s mojom no-vom ženom? Jer joj nedostaje pogled? Ona to čini jer ne može nadomjestiti ono što sam joj ja pružao. Način na koji sam je volio. Bez mene, ona je isprazna.
– Što vi mislite, rekao je, – da Joanna još od razvoda u tegli čuva uzorke moje brade? Sje-dio je i gladio svoju bradu, dok mu je lice postajalo malo blaže. – Netko ima nešto protiv mene, ali to nije Joanna. Bila je obična službenica kada sam je upoznao. Nije znala razlikovati Ralpha Laurena od J. C. Penneysa. Ja sam joj dao dostojanstvo. Posvetio sam joj se, kao i ona meni.
Žrtvovala je sve zbog mene, čak je radila dva posla kada sam odlučio početi pisati.
Bilo je teško Jenksa promatrati drukčije osim kao nemilosrdnog gada odgovornog za te užasne zločine, ali puštala sam mu na volju. – Rekli ste da je smoking dio starog odijela. Niste ga čak ni prepoznali. I pištolj, gospodine Jenks, devet-milimetarski. Rekli ste da ga niste vid-jeli godinama, mislili ste da je negdje u vašoj kući u Montani. Jeste li sigurni da ovo nije bilo već odavno isplanirano?
Vidjela sam kako se Jenksov izraz lica polako mijenja, kada je došao do jednog nemogućeg zaključka.
– Rekli ste da je Joanna prihvatila drugi posao kada ste počeli pisati, kako bi vas mogla uzdržavati. Koji posao?
Jenks je prvo zurio u strop, a zatim se sjetio. – Radila je u Saksu.



40 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:37 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
108. poglavlje

Polako, neizbježno, počela sam se osjećati kao da sam na krivom kolosijeku, na krivom pu-tu. Protiv sve logike, postajala sam sve sigurnija i sigurnija da Nicholas Jenks možda nije ubo-jica. O, Bože!
Morala sam smisliti što ću dalje. Jenks u lisicama bio je glavna slika na naslovnicama Timesa i Newsweeka. U Napi su ga sljedećeg dana optužili za još dva umorstva. Možda bih jednostavno trebala ostati na krivom kolosijeku, pobjeći iz grada i više se nikad ne pojaviti u San Franciscu.
Okupila sam djevojke. Provela sam ih kroz mozaik koji je postajao sve jasniji: ogorčeno prepiranje oko razvoda; Joannin osjećaj odbačenosti; njezin izravni pristup žrtvama preko veza u Saksu.
– Bila je pomoćnica upravitelja trgovine, rekla sam im.
– Slučajnost?
– Daj mi dokaz, rekla je Jill. – Jer sada imam dokaze protiv Nicka Jenksa. Drugi mi ni ne trebaju.
U glasu su joj se osjećali zabrinutost i frustracija. Cijela zemlja je pratila ovaj slučaj, kao i svaki njezin potez.
Namučile smo se uvjeriti Mercera i njezina šefa, Bennetta Sinclaira, da je Jenks krivac. A sada, poslije svega toga – mučile smo se pronaći novu teoriju i novog osumnjičenika.
– Treba mi nalog, rekla sam Jill. – Za premetačinu kuće Joanne Wade. Nešto moramo pronaći. Ukradeno prstenje, oružje, podatke o žrtvama. To je jedini način, ako mislimo uspje-ti.
– Nalog za premetačinu? Na osnovi čega? Zbog sumnje u nove dokaze? Ne mogu to učiniti bez da opet na-pušem cijeli slučaj. Ako pokažemo da nismo sigurni, kako ću uspjeti uvjeriti porotu?
– Mogli bismo provjeriti mjesto gdje je radila, predložila je Cindy. – Vidjeti je li imala po-seban pristup podacima o mladenkama.
– To su nagađanja. To je sranje, uzviknula je Jill. – U Saksu radi ijedna moja susjeda. Možda je ona ubojica.
– Ne možeš nastaviti ovako, usprotivila se Cindy, – ako i dalje sumnjamo.
– Ti sumnjaš, rekla je Jill. – Ja imam sve stoje potrebno da čistu osudu. Tebi je to samo priča, slijediš je kamo te god odvede. Ovdje je na kocki cijela moja karijera.
Cindy je djelovala zaprepašteno. – Misliš da sam ovdje samo zbog priče? Misliš da sam slijedila svaki trag, mučila sebe što ne mogu napisati priču, samo da bih poslije imala isključiva autorska prava na knjigu?
– Hajde, djevojke, rekla je Claire, stavivši ruku na Cindyno rame. – Moramo biti složne oko ovoga.
Polako, Jilline modre oči su se smirile. Okrenula se Cindy. – Oprosti, rekla je. – Samo, ako ovo procuri, Leff će samo utjerati još veću sumnju u porotnike.
– Ali što ako budu u pravu, rekla je Claire. – Ne možemo sada odustati samo zbog loše tak-tike. Možda je ubojica doista na slobodi, i to višestruki ubojica.
Rekla sam Jill: – Odobri nalog za premetačinu. Hajde, Jill.
Nikad nije bila tako uznemirena. Sve što je postigla u svojoj karijeri, sve stoje zastupala, bilo je na kocki.
Odmahnula je glavom. – Pokušajmo na Cindyn način.
Počnimo od Saksa, provjerimo Joannu.
– Hvala ti, Jill, rekla sam. – Najbolja si.
Uzdahnula je u znak predaje. – Saznajte je li poznavala koga tko je imao uvid u imena. Povežite Joannu s imenima žrtava i dobit ćete ono što tražite. Ali ako ne uspijete, spremite se za Jenksa na električnoj stolici.
Preko stola sam je primila za ruku. Ona je stisnula moju.
Obje smo se nervozno nasmiješile.
Jill se napokon našalila: – Osobno, nadam se da ćete otkriti samo neku seksi krpicu koja bi se trebala naći u novom Božičnom katalogu.
Claire se glasno nasmijala. – E, to onda ne bi bio potpuni promašaj, zar ne?

109. poglavlje

Slijedećeg dana, kada je Nicholas Jenks trebao biti optužen zbog umorstva Rebecce i Mi-chaela DeGeorgea, krenula sam u potragu za novim ubojicom.
Nisam smjela dopustiti da Jenks dozna kako motrimo na Joannu. Niti sam htjela da Joanna zna kako sumnjamo u nju. Također, nisam se htjela suočiti niti s Mercerovim ili Rothovim reakcijama.
Pored svega što se događalo, toga sam dana morala posjetiti i Medveda. Sranje, sranje, sranje. Nakon nesvjestice u parku s Chrisom prije tri dana, išla sam izvaditi krv. Medved me je osobno nazvao i rekao mi da dođem u njegovu ordinaciju. Taj me je poziv uplašio. Bojala sam se kao i prvi put kada sam posjetila dr. Roya.
Tog sam poslijepodneva morala čekati da me Medved primi. Kada me je napokon pozvao unutra, u ordinaciji je bio još jedan liječnik – stariji, sijede kose i čupavih sijedih obrva. Predstavio se kao dr. Robert Yatto.
Naježila sam se pri samom pogledu na novog liječnika.
Mogao je biti tu samo zbog razgovora o postupku presađivanja koštane srži.
– Dr. Yatto je glavni hematolog bolnice u Moffettu, rekao je Medved. – Zamolio sam ga da pogleda vaš posljednji uzorak krvi.
Yatto se nasmiješio. – Kako se osjećate, Lindsay?
– Ponekad dobro, ponekad nevjerojatno slabo, odgovorila sam. U grudima me počelo stiskati. Zašto se netko novi morao u ovo miješati?
– Ispričajte mi što se dogodilo neki dan.
Potrudila sam se ispričati sve pojedinosti o napadaju slabosti u parku Gradske vijećnice.
– Krvarenje? suhoparno je upitao Yatto.
– Ne, ne u posljednje vrijeme.
– Povraćanje?
– Ne od prošlog tjedna.
Dr. Yatto je ustao od stola i prišao mi. – Smijem li?
upitao je, primivši mi lice rukama. Bezizražajno mi je stiskao obraze palcima, pregledavao bjeloočnice i zjenice i zavirivao ispod vjeđa.
– Znam da mije sve gore, rekla sam.
Yatto mije pustio glavu i klimnuo Medvedu. A zatim, po prvi put otkako sam počela dola-ziti na pregled kod njega, Medved se iskreno nasmiješio.
– Lindsay, nije vam gore. Zato sam tražio Bobov savjet.
Broj vaših eritrocita opet je porastao. Na 2800.
Učinilo mi se da ga nisam dobro čula. Mislila sam da mi to kroz glavu prolazi još jedan pusti san. – Ali nesvjestice… napadaji vrućine i hladnoće? Neki dan sam imala osjećaj da se u meni vodi rat.
– Da, rat, rekao je dr. Yatto. – Vaše tijelo proizvodi krvne stanice. Bori se s lošima. Neki dan niste osjetili nesvjesticu zbog Neglija. Osjetili ste je zbog vašeg tijela.
Osjetili ste ozdravljenje.
Bila sam u nevjerici. Grlo mije bilo suho. – Molim?
– Terapija djeluje, draga moja, rekao je Medved. – Broj crvenih zrnaca vam se po drugi put za redom povećao. Nisam vam htio odmah reći, za slučaj da se varam, ali kao stoje rekao dr. Yatto, tijelo vam proizvodi nove krvne stanice.
Nisam znala trebam li se smijati ili plakati. – Zbilja? To je istina? zamucala sam.
– To je zbilja istina, rekao je Medved, klimajući glavom.
Ustala sam. Cijelo tijelo mije drhtalo u nevjerici. Na trenutak, sve unutrašnje nade i veselje koje sam potisnula – izgledi za karijeru, trčanje po marini Green, život s Chrisom – počeli su navirati iz mene. Tako dugo sam se bojala osloboditi svoje osjećaje. Sada se činilo da iz mene sukljaju.
Medved se nagnuo naprijed i upozorio me: – Niste izliječeni, Lindsay. Nastavit ćemo s te-rapijom, dvaput tjedno. Ali ovo budi nadu – i više od toga. Ovo je dobro.
– Ne znam što bih rekla. Tijelo mije bilo posve klonulo.
– Ne znam što bih učinila.
– Da sam ja na vašem mjestu, rekao je dr. Yatto, – sjetio bih se onoga za što mislim da mi je najviše nedostajalo i učinio bih to još danas.
Napustila sam ordinaciju kao kroz maglu. Spustila sam se dizalom, prošla kroz sterilno predvorje i izašla u cvjetno dvorište koje je gledalo na park Golden Gate.
Nebo nikad nije bilo tako plavo, a zrak iz Zaljeva slađi, svježiji, čistiji. Stajala sam tako, osluškujući prekrasne zvukove svog vlastitog disanja.
Nešto što mi je nedostajalo opet se uvuklo u moj život, nešto što sam mislila da više nikad neću prigrliti.
Nada.

110. poglavlje

Moram ti nešto reći. Nazvala sam Chrisa, a glas mi je odzvanjao od ushićenja. – Možemo li se naći na ručku?
– Naravno. Dapače. Gdje? Nesumnjivo, mislio je da mu imam reći nešto važno o slučaju.
– Kod mene, rekla sam, nasmiješivši se.
– Tako je hitno, ha? Chris se nasmijao u slušalicu.
– Valjda počinjem loše utjecati na tebe. Kada?
– Već te čekam.
Trebalo mu je niti petnaest minuta da se pojavi na mojim vratima. Na putu kući u Nestoro-voj pekari sam kupila svježe uštipke s cimetom. Zatim sam otvorila bocu pjenušca koju sam čuvala u hladnjaku.
Nikad u šest godina nisam usred poslijepodneva ostavila slučaj. Pogotovo slučaj od tako velike važnosti.
Ali uopće nisam osjećala grižnju savjesti, ama baš nikakvu. Dosjetila sam se najluđeg načina na koji ću mu reći dobre vijesti.
Dočekala sam ga na vratima, umotana u plahtu.
Njegove velike plave oči postale su još veće od iznenađenja.
– Osobne isprave, nacerila sam se.
– Jesi li pila? upitao je.
– Ne, ali hoćemo. Odvukla sam ga u spavaću sobu.
Kada je ugledao pjenušac, odmahnuo je glavom. – Što mi imaš reći?
– Poslije, rekla sam. Natočila sam mu čašu i počela mu otkopčavati dugmad na košulji. – Ali vjeruj mi, dobro je.
– Rođendan ti je? rekao je, smiješeći se. Pustila sam plahtu da spadne. – Nikad ovo ne bih učinila samo zbog rođendana.
– Onda zbog mojeg rođendana. Smiješio se. – Ne pitaj.
Reći ću ti poslije.
– Riješila si slučaj! uzviknuo je. – Joanna jest bila krivac.
Otkrila si nešto i riješila slučaj.
Stavila sam mu prste na usta. – Reci mi da me voliš.
– Volim te, rekao je.
– Reci mi opet, kao onda u Heavenlyju. Reci mi da me nikad nećeš ostaviti.
Možda je osjetio kako je za sve kriv Negli, da me obuzima neka luđačka histerija ili da mi je jednostavno trebala njegova blizina. Zagrlio me je. – Neću te ostaviti, Lindsay. Tu sam.
Svukla sam mu košulju – polako, vrlo polako – a zatim i hlače. Morao se osjećati poput dostavljača koji je naletio na pravu stvar. Bio mu je tvrd kao kamen.
Prinijela sam čašu pjenušca njegovim usnama i oboje smo otpili gutljaj.
– U redu, prepuštam se. Ne bi trebalo biti teško, rekao je odlučno.
Odvukla sam ga u krevet i sljedeći sat vremena činili smo ono za što sam znala da bi mi nedostajalo najviše na svijetu.
Bili smo usred čina kada sam osjetila prvo zastrašujuće podrhtavanje.
Isprva je bilo vrlo čudno, kao da je krevet ubrzao i ljuljao se brže od nas; zatim se sa svih strana začuo jedan duboki, potmuli zvuk, poput jeke; zatim zvuk razbijena stakla – u kuhinji, slika kako pada sa zida – i znala sam, mi smo znali.
– To je prokleti potres, rekla sam.
Puno sam puta to doživjela – kao i svatko tko je ovdje živio – ali svaki je put bilo zastrašujuće i neugodno.
Nikad se nije moglo znati je li to baš onaj pravi, rušilački potres.
Nije bio. Soba se zatresla, nekoliko se tanjura razbilo.
Izvana je dopiralo zavijanje automobilskih sirena i alarma. Sve je trajalo nekih dvadesetak sekunda – dva, tri, četiri podrhtavanja tla.
Otrčala sam do prozora. Grad je još bio tu. Čula se potmula tutnjava koja je zvučala poput grbavog kita koji se probija iz podzemlja.
Zatim je sve prestalo – jeziva tišina, kao da je grad pokušavao održati ravnotežu. Čula sam još sirena i viku na ulici.
– Misliš da bi trebali izaći? upitala sam.
– Vjerojatno… policajci smo. Opet me je dotaknuo i iznova smo se stopili u zagrljaju. – Kvragu, mi smo ipak iz Umorstava.
Poljubili smo se i ponovo isprepleli u jedan jedinstveni obris. Počela sam se smijati. Popis, razmišljala sam.
Tribina na utakmici Giantsa. Sada potres. Taj popis postaje sve duži.
Iznenada se oglasio moj dojavljivač. Opsovala sam, prevrnula se i pogledala na zaslon. Po-ziv je bio uz ureda.
– Šifra 1-11, rekla sam Chrisu. Hitna uzbuna. – Sranje, promrmljala sam, – to je samo po-tres.
Sjela sam, pokrila se plahtom i
uzela telefon do kreveta.
Roth mi je dojavio. Ali, Roth mi nikad ništa nije dojavio.
Što se događalo? Smjesta su me spojili na njegovu liniju.
– Gdje si? upitao je.
– Uzimam otiske, rekla sam i nasmiješila se prema Chrisu.
– Dolazi ovamo. I to brzo, urlao je. – Što se događa, Same? Je li zbog potresa? – Ne, odgo-vorio je. – Još gore. Nicholas Jenks je pobjegao.

111. poglavlje

Dok je sjedio vezan lancima za sjedalo policijskog kombija na putu iz Nape, Nicholas Jenks je proučavao ravnodušne oči policajaca iz pratnje. Smišljao je, planirao. Pitao se koliko mu je potrebno da kupi svoju slobodu.
Milijun? Dva milijuna? Na koncu, koliko su te budale zarađivale? Četrdeset tisuća na go-dinu?
Shvatio je da policajac čeličnih očiju nije potkupljiv i da je njegova predanost dužnosti posve neupitna. Da piše o tome, baš takvoga bi smjestio sa sobom u automobil.
Onda, pet milijuna, nacerio se. Kad bi on to pisao.
Samo, za njega je ta primjedba posjedovala hladnu, osuđujuću ironiju. On to jest napisao.
Jenks se nastojao udobnije smjestiti – ruke su mu bile u lisičinama, a tijelo vezano za sje-dalo. Samo nekoliko minuta prije, stajao je u sudnici od crvene opeke u Santa Rosi, a tužiteljica u odijelcu Liz Clairborne upirala je prstom na njega. Bez prestanka ga je optuživala za djela koja bi samo njegov učeni um mogao smisliti i izvesti.
Mogao je jedino hladno zuriti dok gaje optuživala da je čudovište. Došlo mu je da je jed-nom zatvori u pravnu knjižnicu i pokaže joj za što je zbilja sposoban.
Jenks je kroz uski prozorčić na stražnjim vratima kombija ugledao komadićak neba i sun-cem obasjana brda.
Pokušao je prepoznati gdje se nalaze. U Novatu.
Upravo su ulazili u Marin.
Prislonio je lice na čeličnu stijenku vozila. Morao je pobjeći. Kad bi on o ovome pisao, uvijek bi postojao izlaz.
Pogledao je u stražara. Kako je ono tekla priča? Joe Petak? Što zatim?
– Oženjen si? upitao je.
Policajac je isprva zurio kroz njega, a zatim je klimnuo.
– Imaš li djece?
– Dvoje, otkrio je ovaj, čak se malo nasmiješivši.
Koliko god oni nastojali odoljeti, uvijek su željeli pričati s čudovištem. S čovjekom koji je ubijao mladence. To su mogli prepričavati svojim ženama i prijateljima, pravdajući svoju bi-jednu plaću od šesto dolara na tjedan. On je bio slavna ličnost.
– Žena radi? ispitivao je Jenks.
Policajac je klimnuo. – Nastavnica je. Poslovno obrazovanje. Predaje osmim razredima.
Poslovno obrazovanje, ha? Možda bi on razumio jedan poslovni prijedlog.
– Moja žena je prije radila, odgovorio je Jenks. – Moja prva žena. U dućanu. I moja sadašnja žena je radila, na televiziji. Naravno, sada radi samo na sebi.
Ta je primjedba izmamila smiješak stražaru. Uštogljeni gad se počeo opuštati.
Jenks je vani ugledao nešto poznato. Bili su dvadeset minuta od mosta Golden Gate. Više nije imao mnogo vremena.
Kroz prozor je bacio pogled na policijsko vozilo koje ih je pratilo. Ispred kombija bilo je još jedno. Osjetio je gorko mirenje sa sudbinom. Nije bilo izlaza. Nikakvog načina za elegan-tan bijeg. To je postojalo samo u njegovim knjigama. Ovo je bio pravi život. Bio je sjeban.
Tada je, posve iznenada, policijski kombi divlje zaplesao po cesti. Jenks je poletio naprijed na sjedalu, ravno prema stražaru ispred njega. Na trenutak se pitao što se događa, a zatim se kombi opet zaljuljao.
Čuo je potmulu tutnjavu.
To je jebeni potres!
Jenks je vidio kako policijsko vozilo iz prethodnice skreće u stranu kako bi izbjeglo nalet vozila iz suprotnog smjera. Zatim je počelo kočiti i skretati s ceste.
Jedan od policajaca je viknuo: – Sranje. Ali kombije nastavio voziti.
Jenks se panično okrenuo, pokušavajući se uhvatiti za nešto čvrsto. Kombije poskakivao i ljuljao se.
Policijsko vozilo koje ih je pratilo iznenada je poskočilo preko novonastale grbe na cesti i, na njegovo veliko iznenađenje, prevmulo se. Vozač kombija pogledao je iza sebe u šoku. Za-tim mu je njegov suvozač naglo viknuo da stane.
Na putu im se ispriječio neki teretnjak. Išli su ravno na njega. Kombije oštro skrenuo, a za-tim poskočio. Posve su izgubili nadzor nad vozilom – letjeli su.
Umrijet ću, bio je uvjeren Nicholas Jenks. Tu ću umrijeti, bez da itko ikad dozna cijelu is-tinu.
Kombi se zabio u potporne stupove postaje Conoco.
Zakočio je, zaustavio se i dvaput se prevrnuo. Policajac preko puta Jenksa odletio je i uda-rio u metalni zid kombija. Koprcao se i stenjao, gledajući u Jenksa.
– Ne mrdaj, protisnuo je policajac.
Kako je, dovraga, mogao? Još je bio vezan lancima za sjedalo.
Zatim se začuo užasan zvuk lomljenja metala i obojica su pogledala prema gore. Čelični rasvjetni stup iznad postaje slomio se poput drvca i srušio se na njih. Probio je vrata kombija, udario policajca koji je sjedio straga i vjerojatno na mjestu ubio čuvara.
Jenks je bio siguran da će poginuti – sav taj dim, vrisci, lomljava metala.
Ali bio je živ. Izvukao se. Stup ulične rasvjete načinio je rupu na jednoj strani vozila i po-kidao lance kojima je bio vezan za sjedalo. Još uvijek ruku i nogu sputanih lisičinama, uspio se osloboditi i provući kroz nastalu rupu.
Ljudi su trčali ulicom i panično vrištali. Vozači su se zaustavljali uz cestu. Jedni su bili zbunjeni, a drugi su iskakali iz vozila u pomoć.
To je to! Znao je da će se cijelog života kajati ako ne pobjegne.
Nicholas Jenks je ispuzao iz kombija, ošamućen i dezorijentiran. Nije vidio policajce, samo preplašene prolaznike koji su jurili pokraj njega. Šepajući se izvukao i pridružio se kaotičnom uličnom prizoru.
Slobodan sam! radovao se Jenks.
I znam tko mije podvalio. Policija to neće shvatiti niti za milijun godina.



41 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:42 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
112. poglavlje

Chrisu i meni trebale su oko tri minute da se odjene-mo i uputimo u Palaču. Zbog žurbe mu uopće nisam rekla vijesti.
U mjerilima katastrofe, potres nije bio osobit – ukoliko ne govorimo o pet tjedana traganja za najzloglasnijim ubojicom u zemlji. Većinu štete pretrpjeli su izlozi trgovina, a sjeverno od grada dogodilo se mnogo prometnih nesreća. No, dok smo se probijali kroz bučnu gužvu no-vinara u predvorju Palače, najvažnije vijesti o potresu pucketale su žestinom gole žice pod naponom: Ubojica mladenaca bio je slobodan.
Nicholas Jenks je uspio pobjeći kada se policijski kombi koji ga je vodio natrag u zatvor prevrnuo ispred Novata, i to radi lančanog sudara uzrokovanog podrhtavanjem tla. Policajci koji su ga čuvali poginuli su. Još dvojica policajaca koja su sjedila na prednjem sjedalu prevr-nutog kombija bila su hospitalizirana.
U hodniku Umorstava organizirano je veliko zapovjedno sjedište. Roth je bio glavni za-povjednik.
Sve je vrvjelo od viših činova iz grada i, naravno, novinara.
Izdana je tjeralica, a Jenksov opis i fotografija podijeljeni su svim policajcima s obje strane Zaljeva. Svi izlazi iz grada i naplatne kućice na autocesti bili su pod nadzorom; promet se odvijao puževom brzinom.
Zračne luke, hoteli i svaki rent-a-car bili su pod uzbunom.
Budući smo mi prvi ušli u trag Nicholasu Jenksu, Raleigh i ja našli smo se u središtu po-trage.
Hitno smo zapovjedili nadzor njegove kuće. Policija je poslana na područje oko Sea Cliffa, od Presidia do Lands Enda.
U takvim potragama, prvih šest sati bili su kritični. Cilj je bio zadržati Jenksa na području prevrtanja kombija i ne dati mu da se javi nekome tko bi mu mogao pomoći pobjeći. Nije im-ao nikakvih sredstava – novca ili nekoga tko bi ga sklonio. Jenks nije mogao ostati na slobodi, ukoliko nije bio mnogo vještiji nego što sam mislila.
Vijesti o bijegu su me posve zaprepastile. Čovjek kojega sam ulovila bio je slobodan. Ipak, još me mučila ona ista sumnja. Hvatamo li pravog čovjeka?
Svatko je imao teoriju kamo se mogao uputiti – u vinograde, na istok u Nevadu. Ja sam imala svoju.
Nisam vjerovala da će se vratiti kući. Bio je previše pametan i time ne bi dobio ništa. Pitala sam Rotha mogu li posuditi Jacobija i Paula China, jer sam imala jedan osjećaj.
Odvela sam Jacobija u stranu. – Treba mi velika usluga, Warrene. Zamolila sam ga nadzire stan Joanne Wade na Russian Hillu. Zatim sam zamolila China da isto učini ispred kuće Jenk-sova bivšeg agenta, Grega Marksa.
Ako je Jenks zbilja vjerovao da mu je netko smjestio, to su bila dva mjesta na koja je mo-gao otići.
Jacobi me je pogledao kao da ga opet šaljem u potragu za šampanjcem. Čitavi odredi in-spektora slijedili su tragove. – Što, dovraga, Lindsay… zašto?
Morao mi je vjerovati. – Zato jer mi je to pomalo smiješno, rekla sam, tražeći njegovu podršku. – Zašto bi Jenks ostavio taj prokleti smoking za sobom. Mislim da bi mogao krenuti na Joannu. Vjeruj mi na riječ.
Kad sam pridobila Warrena i Paula China, mogla sam samo sjediti kraj telefona. Nakon šest sati potrage, Nicholasu Jenksu i dalje nije bilo ni traga ni glasa.

113. poglavlje

Oko četiri sata, vidjela sam kako se Jill probija kroz gužvu ispred mojeg ureda. Činilo se kao daje spremna ubiti nekoga, vjerojatno mene.
– Drago mije što si tu, rekla sam, zgrabivši je. – Vjeruj mi, molim te, Jill.
– Cindy je dolje, rekla je. – Popričajmo. Iskrale smo se van i našli je usred gomile novinara koji su nasrtali na svakoga tko bi sišao s trećeg kata. Nazvale smo Claire i za pet minuta sje-dile smo za stolom u kafiću u istoj ulici.
Jenksov bijeg posve je poremetio moja nagađanja.
– Još misliš daje nevin? bez okolišanja je počela Jill. – To ovisi o tome gdje će se pojaviti. Obavijestila sam ih kako sam postavila dvojicu policajaca oko domova Grega Marksa i Joanne Wade.
– Zar čak i sada? Jill je odmahnula glavom i činilo se da će puknuti. – Lindsay, nevini ljudi ne bježe od policije.
– Nevini ljudi znaju pobjeći, rekla sam, – ako ne vjeruju u pravednost pravnog sustava!
Claire se osvrnula i nervozno progutala. – Dame, čini mi se da zadiremo u vrlo osjetljivo područje, u redu?
Pokrenut je lov na Jenksa – mogli bi ga na mjestu ubiti čim ga ugledaju – a istodobno go-vorimo o pokretanju slučaja protiv nekog drugog. Ako se ovo pročuje, glave će letjeti. Baš sada gledam u neke od tih lijepih glava.
– Lindsay, ako zbilja u to vjeruješ, onda moraš nekome reći, rekla mije Jill. – Rothu, Mer-ceru.
– Mercer je odsutan. A osim toga, svi žele pronaći Jenksa. Svejedno, tko bi, do vraga, pov-jerovao u ovu priču? Kao što si rekla, sve što imam je samo gomila pretpostavki.
– Jesi li rekla Raleighu? upitala je Claire. Klimnula sam.
– Što on misli?
– Za sada, vjeruje da je dlaka neoboriv dokaz. Jenk-sov bijeg nije pomogao mojem slučaju.
– Znala sam da mi se nešto na njemu sviđa. Jill se napokon malo nasmiješila.
Tražila sam Clairinu podršku.
– Teško je opovrgnuti tvoje viđenje stvari, Lindsay, uzdahnula je. – Jer, tvoj te nagon obično ne vara.
– Zašto onda ne uhitite Joannu, kao što je Lindsay predložila, rekla je Cindy. Što sam više bila s njom, to mi se više sviđala.
Ali kad je u pitanju bila odgovornosti, stvari su ipak postale vrlo nezgodne. Okrenula sam se Claire. – Je li nam promaklo nešto zbog čega bismo mogli osumnjičiti Joannu?
Ona je odmahnula glavom. – To smo već pretresli. Svi dokazi upućuju izravno na Nichola-sa Jenksa.
– Claire, govorim o nečemu što nam je bilo pred nosom, nečemu što nismo vidjeli.
– Voljela bih te podržati, Lindsay, rekla je Claire, – ali kao što sam rekla, već smo sve pre-tresli. Sve.
– Nešto mora postojati. Nešto što bi nam moglo reći je li ubojica muškarac ili žena. Ako je Joanna krivac, onda se ne razlikuje od ubojica koje sam uhvatila. Ona je nešto ostavila za. sobom. Samo što to nismo vidjeli.
Jenks je ostavio nešto – ili je netko to ostavio umjesto njega – i mi smo ga pronašli.
– I sada bismo ga trebali tražiti, strogo je rekla Jill, – prije nego nađemo i četvrti par mla-denaca.
Osjećala sam se usamljeno, ali jednostavno se nisam mogla predati. To ne bi bilo pravo. – Molim te, preklinjala sam Claire, – provjeri sve još jednom. Zbilja mislim da hvatamo pogrešnog čovjeka.

114. poglavlje

Pod slabim odbljeskom zrcala, ubojica je sjedio pred prodornim pogledom nježnih plavih očiju koje će uskoro postati sive.
Prvo je trebalo isprati svu plavu boju s kose, a zatim je iščetkati, stotinu puta, sve dok ne izgubi sjaj i blistavost.
– Ti si me na ovo nagnao, rekla je u licu koje se mijenjalo. – Prinudio si me da se opet po-javim. To sam mogla i očekivati. Voliš se igrati, zar ne, Nick?
Uzela je pamuk i nanijela osnovni sloj, bistar, ljepljivi balzam koji je mirisao na ljepilo. Premazala je svoje sljepoočnice, bradu i mekano mjesto između gornje usne i nosa.
Zatim je pincetom nanijela dlake na lice. Čuperke riđe brade.
Lice je skoro bilo gotovo. Ali oči… svatko je mogao vidjeti da su to i dalje njezine oči.
Izvadila je par tamnih kontaktnih leća iz kutije. Navlažila ih je i raširila kapke da ih stavi u svako oko.
Trepnula je, vrlo zadovoljna učinjenim.
Bila je neprepoznatljiva. Preobrazba je bila završena.
Oči sada su zračile čeličnim, beživotnim sivilom.
Nicholasovom bojom.
Ona je bila on.



42 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:47 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
115. poglavlje

Claire me probudila iz dubokog sna. – Dolazi ovamo, zapovjedio je njezin glas. Ošamućeno sam žmirkala na sat. Bilo je pet i deset ujutro. – Da dođem kamo?
progunđala sam.
– U prokletom sam uredu. U prokletom laboratoriju.
Čuvar će te pustiti unutra. Dolazi odmah.
Naslutila sam joj žurbu u glasu i trebalo mije samo nekoliko sekunda da se posve razbu-dim. – U laboratoriju si?
– Od pola tri noćas, spavalice. Radi se o Nicholasu Jenksu. Mislim da sam nešto otkrila. I, Lindsay, to će te oboriti s nogu.
U to doba, trebalo mije samo deset minuta do mrtvačnice. Parkirala sam ispred ulaza na mjestu rezerviranom za službena vozila i odjurila unutra. Kosa mi je bila raščupana, a na sebi sam imala samo majicu i traperice.
Stražar je pritisnuo dugme i pustio me unutra. Očekivao me je. Claire me je dočekala na ulazu u laboratorij.
– U redu, rekla sam, – očekujem nešto važno.
Nije odgovorila. Samo me je gurnula kroz vrata laboratorija, bez riječi pozdrava ili objašnjenja.
– Opet smo u Hyattu, počela je. – Umorstvo broj jedan.
David Brandt se sprema otvoriti vrata. Ti budi mladoženja, rekla je. Stavila mi je ruku na rame i lagano me počela spuštati. – A ja ću biti ubojica.
Iznenađujem te dok otvaraš vrata i ubadam te – desnom rukom – ali to sada nije bitno.
Stavila je šaku ispod moje lijeve dojke. – Ti padaš i kasnije te nalazimo na istom mjestu, na mjestu zločina.
Klimnula sam, dajući joj do znanja daje do sada pratim.
– Što nalazimo oko tebe? upitala je, širom otvorenih očiju.
U glavi sam zamislila taj prizor. – Bocu šampanjca, jaknu smokinga.
– Istina, ali nisi sasvim pogodila. – Krv… mnogo krvi.
– Bliže si. Sjećaš se, mladoženja je umro od srčanog udara zbog elektromehaničkog poremećaja rada srca. Jednostavno smo pretpostavili daje umro od straha.
Ja sam ustala i pogledala u pod. Zatim mi je iznenada sinulo, baš kao daje tijelo bilo preda mnom.
– Urin.
– Točno! uzviknula je Claire. – Našli smo manje tragove urina. Na njegovim cipelama, na podu. Ukupno oko šest kubičnih centimetara koje sam uspjela sačuvati.
Bilo je logično pretpostaviti daje mladoženjin – pražnjenje crijeva i mjehura je prirodna reakcija na nagli strah ili smrt. Ali, sinoć sam razmišljala. I u Clevelandu su pronašli tragove urina. A ovdje, u Hyattu, nikad ga nisam testirala. Zašto bih?
Pretpostavljala sam da urin pripada Davidu Brandtu.
– Ali ako se ti nalaziš tu, sklupčana na podu, a ja sam ubojica koji stoji iznad tebe, a mokraća je tu, rekla je, pokazujući na pod oko mene, – čiji je to onda, do vraga, urin?
Pogledale smo se. Bio je to jedan od onih trenutaka prosvjetljenja. – Ubojičin, rekla sam.
Claire mi se nasmiješila kao nekom pametnom studentu. – Anali sudske medicine obiluju primjerima ubojica koji se 'olakšavaju' nakon ubojstva, stoga pišanje nije nimalo neobično. Živci su mu vjerojatno bili krajnje napeti. A ja, takva kakva jesam, opsjednuta i najmanjim pojedinostima, sačuvala sam urin u bočici u hladnjaku, bez da sam znala zašto. A stvar je u sljedećem: urin se može testirati. – Testirati? Zbog čega?
– Da se otkrije spol, Lindsay. Urin može otkriti spol osobe.
– Isuse, Claire. Bila sam posve osupnuta.
Odvela me je u laboratorij, do pulta na kojem su se nalazila dva mikroskopa, nekakve ke-mikalije u bocama i jedan uređaj koji sam prepoznala sa satova kemije. Bila je to centrifuga.
– U urinu ne postoje posve uočljive naznake spola, ali po nečemu se ipak može otkriti. Prvo sam uzela uzorak i stavila ga u centrifugu s kalijevim hidroksidom, pomoću kojeg se odstranjuju nečistoće u kulturi krvi. Rekla mije da pogledam kroz prvi mikroskop.
– Vidiš li te sitne, tanke grančice s malim nakupinama zrnatih stanica? To je Candida albi-cans.
Blijedo sam je pogledala.
– To su stanice kvasca, draga moja. Ovaj urin govori o velikoj količini kvasca. Muškarci ga nemaju.
Počela sam se smiješiti, ali prije nego sam uspjela išta reći, ona je nastavila. – Zatim sam stavila i drugi uzorak pod mikroskop i povećala ga tri tisuće puta. Pogledaj ovo.
Nagnula sam se nad mikroskopom i pogledala kroz okular.
– Vidiš te tamne, srpaste stanice koje plivaju? upitala je Claire. – Da.
– Crvena krvna zrnca. Mnogo njih.
Ja sam podigla glavu od mikroskopa.
– Nema ih u muškom urinu. Ni blizu takvoj brojnosti. Ne, ukoliko im bubrezi ne krvare. A koliko mije poznato, nitko od naših glavnih osumnjičenika nije pokazivao takve znakove.
– Ili, polako sam odmahnula glavom, – ukoliko ubojica nije imao menstruaciju.

116. poglavlje

Jurila sam u Claire, polako shvaćajući što mi govori.
Nicholas Jenks cijelo je vrijeme govorio istinu.
Nije bio u sobi one noći kada su ubijeni David i Melanie Brandt. Nije bio ni u Napi. Vjero-jatno nigdje ni blizu Dvorane slavnih u Clevelandu. Od slijepe mržnje prema Jenksu nisam vidjela ništa drugo. Svi smo vjerovali u činjenicu daje kriv.
Svi dokazi – dlaka, jakna i šampanjac – bili su jedna nevjerojatna obmana; Jenks je bio majstor neočekivanih svršetaka, ali netko je smjestio majstoru.
Zagrlila sam Claire. – Najbolja si.
– Nego što. Ne znam što to dokazuje, odgovorila je, tapšući me po leđima, – ali osoba koja je stajala iznad onog jadnog mladoženje bila je žensko. A isto tako sam sigurna da je ona Da-vida Brandta na smrt izbola desnom rukom.
U glavi mi se vrtjelo. Jenks je bio slobodan i tražile su ga stotine policajaca – ali on je bio nevin.
– Onda? Claire me pogledala i nasmiješila se.
– To su druge najbolje vijesti koje sam čula danas, rekla sam.
– Druge najbolje?' Uzela sam je za ruku. Rekla sam Claire ono što mi je rekao Medved. Opet smo se zagrlile. Čak smo malo i zaplesale pobjednički ples. Zatim smo se obje bacile na posao.

117. poglavlje

Kada sam se popela u ured, radijem sam nazvala Jacobija.
Sirotan, još je bio pred stanom Joanne Wade na uglu Filberta i Hydea. – Je li sve u redu, Warrene?
– Ništa što tuš i par sati sna ne mogu izliječiti. – Reci mi što se događa.
– Što se događa, rekao je Jacobi, kao da nevoljko lista svoje bilješke. – Jučer u četiri i pet-naest poslijepodne izašla je van i otišla u teretanu Gold u istoj ulici. U šest i deset izlazi i kreće u trgovinu kavom Pasqua u ulici i izlazi van s najlonskom vrećicom. Mislim da je riječ o prženoj kavi. Zatim odlazi u butik Contempo i izlazi bez daje išta kupila. Boxerova, valjda nova jesenska odjeća još nije stigla. Zatim se vraća kući. Pali svjetla na trećem katu. Mislim da je pekla piletinu, nisam siguran – bio sam tako jebeno gladan da mi se činilo da umišljam. Oko deset i dvadeset pet je ugasila svjetla.
Otad čini ono što bih i ja volio. Lindsay, zašto si me poslala u ovaj nadzor, poput kakvog novaka?
– Zato jer će Nicholas Jenks pokušati pronaći svoju bivšu ženu. Uvjeren je da mu je ona smjestila. Mislim da on zna da je Joanna ubojica.
– Želiš me razveseliti, Boxerova, dati smisao mome životu?
– Možda. A što kažeš na ovo… mislim daje ona krivac.
Odmah mi javi ako ugledaš Jenksa.
Chris Raleigh je došao oko osam, iznenađeno gledajući moje krmeljive oči i neuredan iz-gled. – Možda bi se ujutro trebala počešljati.
– Claire me nazvala u pet i deset. Jutros u pola šest sam bila u mrtvačnici.
Čudno me je pogledao. – Zašto, do vraga?
– Malo je teže objasniti. Želim te upoznati s mojim prijateljicama.
– Prijateljicama? U osam ujutro?
– Da. To su moje cure.
Izgledao je posve zbunjen. – Jesam li što propustio?
– Chris, zgrabila sam za ruku, – mislim da smo riješili slučaj.



43 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:53 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
118. poglavlje

Sat vremena kasnije okupila sam sve koji su radili na Jenksovu slučaju, nadajući se da je to posljednji put.
Nicholas Jenks navodno je bio viđen nekoliko puta – u Tiburonu pokraj marine, te južno od Marketa, na okupljalištu beskućnika. Obje dojave bile su lažne.
Obmanuo nas je i što je duže bio slobodan, nagađanja su bila sve veća.
Okupili smo se u slobodnoj sobi za ispitivanje kojom su se ponekad služili oni iz Poroka. Claire je uspjela prokrijumčariti Cindy iz predvorja, a zatim smo nazvale Jill.
– Vidim da smo spustili kriterije, prokomentirala je Jill kada je ušla u sobu i ugledala Chri-sa.
Raleigh je također djelovao iznenađeno. – Ne obazirite se na mene – ja samo predstavljam muškarce.
– Sjećaš se Claire i Jill Bernhardt iz ureda okružnog tužitelja, rekla sam. – Ovo je Cindy. Možda je se sjećaš iz Nape. Mi smo ekipa.
Chris je polako gledao njihova lica, a zatim mu se pogled zaustavio na meni. – Vi surađujete zajedno, neovisno o policijskim jedinicama?
– Ne pitaj, rekla je Jill, smjestivši se na drvenu stolicu.
– Samo slušaj.
U tijesnoj i uskoj sobi sve su oči bile uprte u mene. Ja sam pogledala Claire. – Želiš li početi?
Klimnula je i preletjela pogledom preko okupljenih kao da se sprema održati govor na me-dicinskoj konferenciji. – Na Lindsayin zahtjev, cijelu sam se noć bavila ovim trima slučajevima; tražila sam sve što bi moglo teretiti Joannu. Isprva nisam ništa pronašla. Ništa osim istog zaključka, donesenog na osnovi kuta ubodnih rana na prvim žrtvama, da je ubojica bio dešnjak. No, Jenks je ljevak i bilo je jasno da je takav dokaz neodrživ.
– Zatim sam primijetila nešto što mije prije promaklo. Na prvom i trećem mjestu zločina pronađeni su tragovi urina. Osobno mislim da ni ja ni mrtvozornik u Clevelandu nismo mno-go o tome razmišljali. No, dok sam razmišljala o mjestima zločina, lokacije urina nisu pružale nikakva smisla. Rano jutros, i to vrlo rano, otišla sam u laboratorij i obavila određena testiran-ja.
Svi su u sobi bili bez daha.
– Urin koji smo pronašli u Grand Hyattu pokazao je velike količine kvasca, kao i neobično velik broj crvenih krvnih zrnaca. Crvena krvna zrnca u takvoj količini javljaju se u urinu tije-kom menstruacije. Uz količinu kvasca, urin nesumnjivo pripada ženi. Davida Brandta je ubila žena i uopće ne sumnjam daje ta ista žena počinila zločine i u Clevelandu.
Jill je trepnula, posve zbunjena. Cindvne žarko crvene usne raširile su se u osmijeh nevje-rice.
Raleigh je samo odmahnuo glavom.
– Jenks nije ubojica, rekla sam. – To mora biti Joa-nna.
On ju je zlostavljao, a zatim ju je odbacio zbog svoje nove žene, Chessy, i to kratko prije nego je postao bogat. Joanna ga je dvaput pokušala tužiti, ali bez uspjeha. Zadovoljila se na-godbom mnogo puta manjom od onoga što bi dobila godinu dana kasnije.
Gledala je kako on postaje slavan i bogat i kako započinje novi, naizgled sretan život.
Chris je bio začuđen. – Doista vjerujete da bi to žena mogla fizički izvesti? Prve žrtve bile su izbodene, a druge je netko vukao dvadeset, trideset metara do mjesta gdje su bačene.
– Nisi ju vidio, odgovorila sam. – Znala je kako će smjestiti Jenksu. Poznavala je njegov ukus, znala je za njegova ulaganja i imala je pristup njegovim osobnim stvarima.
Čak je radila u Saksu.
Cindy je upala: – Bila je jedna od malobrojnih ljudi koji su znali za knjigu Zauvijek djeveruša.
Ja sam klimnula prema Jill. – Imala je sredstva i motiv i prokleto sam sigurna daje za to imala i volju.
Uistinu težak muk ispunio je prostoriju.
– Kako onda želite ovo odigrati? konačno je rekao Chris. – Pola policije traži Jenksa.
– Želim obavijestiti Mercera i pokušati privesti Jenksa bez da ga tko ubije. Zatim bih kre-nula dalje i razotkrila Joannu. Provjerila bih telefonske pozive i kreditne kartice. Ako je i ona bila u Clevelandu, nešto će je povezati s mjestom zločina. Mislim da ćeš se sada složiti, rekla sam Jill, – da imamo dovoljno za nalog za premetačinu.
Jill je klimnula, isprva nesigurno, a zatim odlučnije.
– Samo, nemoguće je povjerovati da poslije svega ovoga još moramo braniti tog gada.
Iznenada, začulo se glasno kucanje na staklenom prozorčiću na vratima. Prekinuo nas je inspektor John Keresty, pripadnik posebne jedinice.
– Radi se o Jenksu. Viđenje na Pacific Heightsu.

119. poglavlje

Raleigh i ja smo skočili, gotovo istodobno, i otrčali u zapovjedno središte.
Ispalo je da je Jenks viđen u predvorju nekog malog hotela po imenu El Drisco. Opazio gaje pikolo. I to bez lisičina na rukama. Sada je bio na ulici, negdje na Pacific Heightsu.
Zašto tamo? U glavi sam prevrtala mogućnosti. Zatim sam shvatila.
Ondje je živio Greg Marks.
Uzela sam radio i javila se Paulu Chinu, koji je još uvijek nadzirao agentov stan. – Paule, budi na oprezu, rekla sam mu. – Jenks se možda uputio prema tebi. Viđenje na Pacific Heightsu.
Oglasio se moj mobitel. To je bio Jacobi. Sve se događalo odjednom.
– Boxerova, sve raspoložive jedinice čekaju Jenksa na Heightsu oko kilometar i pol odavde. I ja krećem tamo.
– Warrene, ne idi! viknula sam u slušalicu. I dalje sam bila uvjerena daje Joanna ubojica. Nisam je mogla ostaviti bez nadzora, pogotovo jer je Jenks bio na slobodi. – Ostani gdje jesi.
– Ovo je prioritet, suprotstavio se Jacobi. – Osim toga, ovdje se ništa ne događa. Pozvat ću ophodnju da me zamijene.
– Jacob' viknula sam, ali on je već bio prekinuo i krenuo prema Heightsu. Okrenula sam se Chrisu. – Warren je napustio mjesto ispred Joannine kuće.
Iznenada je Karen, naša civilna službenica, viknula: – Lindsay, imaš poziv na jedinici.
– Idemo na teren, viknula sam. Stavila sam pištolj u korice i zgrabila ključeve automobila. – Tko je?
– Kaže da ćeš htjeti pričati s njime o Jenksovu slučaju, rekla je Karen. – Kaže da se zove Phillip Campbell.

120. poglavlje

Smrzla sam se, pogledala Raleigha, a zatim odjurila natrag do svog radnog stola.
Dala sam znak Karen da prebaci poziv. Istodobno sam Raleighu ispod glasarekla: – Otkri-jete odakle zove.
Čekala sam kao u transu; sekunde su mogle presuditi.
U grudima me stezalo. Zatim sam podigla slušalicu.
– Znaš tko je na telefonu, rekao je arogantni glas Nicholasa Jenksa.
– Znam. Gdje si?
– Nema šanse, inspektorice. Zovem vas za svaki slučaj, samo da bih vam rekao da nisam nikoga ubio. Ja nisam ubojica.
– Znam to, rekla sam mu.
Djelovao je iznenađeno. – Znate?
Nisam mogla reći Jenksu tko je ubojica. Ne dok je bio na slobodi. – Obećavam, možemo dokazati da vi niste ubojica. Recite mi gdje se nalazite.
– Hej, znate što? Ne vjerujem vam, rekao je Jenks.
– Osim toga, prekasno je. Rekao sam vam da ću uzeti stvar u svoje ruke. Riješit ću ta ubojstva umjesto vas.
Jenks je mogao prekinuti svakog trenutka i mi bismo ga izgubili. Ovo je bila moja jedina prilika. – Jenks, naći ću se s vama. Gdje god vi hoćete.
– Zašto bih se htio naći s vama? Nagledao sam vas se dovoljno za cijeli život.
– Zato jer znam tko je ubojica, rekla sam mu.
Ono što je sljedeće rekao posve me iznenadilo.
– Znam i ja.
A zatim je prekinuo.



44 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 7:55 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
121. poglavlje

Cesta… Market… Taylor… Ulice su letjele dok su rotacijska svjetla na krovu Raleighova automobila divlje bljeskala. Ellis. Larkin.
Jurili smo uz ulicu Hyde prolazeći kroz zatvorene semafore, a zatim smo preskakali preko prijevoja na Nob Hillu. Za svega nekoliko minuta stigli smo na Russian Hill.
Joanna je živjela na najvišem katu kuće na uglu Filberta i Hydea. Više nismo mogli čekati da je razotkrijemo. Jenks je bio na slobodi; vjerojatno ju je napao u njezinoj kući. Sada je je-dini cilj bio spriječiti još ubojstava.
Usporili smo i ugasili svjetla dok smo prilazili tihim, strmim ulicama. Kuća je bila bez nadzora oko petnaest minuta. Nisam znala je li Joanna kući. Kao ni gdje je do vraga bio Jenks.
Chris se zaustavio uz pločnik. Provjerili smo svoje pištolje i odlučili što dalje.
Zatim sam nešto ugledala i ostala bez daha.
Chris je vidio isto. – Kriste, tu je.
Iz jedne uske uličice dvije kuće dalje, pojavio se muškarac s bradom, odjeven u široki sportski kaput.
Kada je izašao ogledao se lijevo-desno, a zatim se uputio niz ulicu.
Raleigh je izvadio pištolj i otvorio vrata. Ja sam u nevjerici pogledala malo bolje, a zatim ga zgrabila.
– Čekaj. Pogledaj malo bolje, Chris.
Oboje smo zinuli od čuda. Izgledao je isto: nepogrešiva kratka kosa i prosjeda riđa brada. Ali to nije bio Jenks.
Lik je bio mršaviji, skladniji; kosa je bila zabačena na leđa i bila je duga, ne kratka. Toliko sam uspjela vidjeti.
To je bila žena.
– To je Joanna, rekla sam.
– Gdje je Jenks? promrsio je Chris. – Ovo postaje sve jezivije.
Promatrali smo tu priliku dok je išla ulicom, a u glavi mi se rojilo bezbroj mogućnosti. To jest bilo jezivo.
– Slijedit ću je, predložio je Chris. – Ti idi gore – uvjeri se da je to ona. Ja ću pozvati pojačanje. Hajde, Lindsay. Idi!
Sljedećeg trenutka izašla sam van iz vozila i počela prelaziti ulicu prema Joanninu stanu. Chris je polako Taurusom krenuo niz ulicu.
Stiskala sam dugmad na ulazu sve dok se nije javio neki ljutiti ženski glas. Predstavila sam se i jedna je sjedokosa žena izašla iz stana do ulaznih vrata. Rekla je da je ona kućevlasnica.
Pokazala sam joj značku i rekla joj da hitno pronađe ključ. Zatim sam joj rekla da se vrati u stan.
Izvukla sam pištolj i otkočila ga. Sloj vrućeg znoja na mom licu i vratu bio je sve deblji.
Došla sam do Joannina stana na trećem katu. Srce mije lupalo. – Oprezno, Lindsay, govo-rio mije neki unutarnji glas. Zatim sam osjetila prijeteću jezu. Je li Nicholas Jenks zbilja mo-gao biti tu?
Tijekom svoje policijske karijere puno puta sam uli-jetala u opasnost, ali ovo je bilo neus-poredivo opasnije.
Ugurala sam ključ stana u bravu i otključala vrata, a zatim sam ih gurnula nogom.
Vrata su se širom otvorila, otkrivši osvijetljeni i stilski ukrašen stan Joanne Wade.
– Ima li koga? viknula sam.
Nije bilo odgovora.
U dnevnoj sobi nije bilo nikoga, kao ni u blagovaonici i kuhinji. Vrč za kavu bio je u sudo-peru. Na stolu je bio Chronicle otvoren na rubrici Susreti.
Nikakvih znakova da sam bila u kući psihopata. To me je mučilo.
Krenula sam dalje. Još časopisa – Hrana i vino, San Francisco – ležalo na stoliću za kavu. Nekoliko knjiga o položajima joge.
U spavaćoj sobi krevet nije bio namješten. Cijeli stan odisao je osjećajem opuštenosti i dobrodošlice.
Joanna Wade živjela je kao i svaka druga normalna žena. Čitala je, pila kavu u kuhinji, vo-dila vježbe, plaćala račune. Ubojice su bili zaokupljeni svojim žrtvama. Sve ovo nije imalo smisla.
Ušla sam u glavnu kupaonicu.
– K vragu! Slučaj je posljednji put skrenuo u nepovrat.
Na podu je odjevena u tajice ležala Joanna Wade.
Ležala je naslonjena na kadu i gledala me je – zapravo, još je gledala u svojeg ubojicu. Oči su joj bile širom otvorene i ispunjene strahom.
Ubojica se poslužio nožem. Jenks? Ako ne on, onda tko?
– O, Kriste, rekla sam. U glavi mi se zavrtjelo do bola.
Pohitala sam do nje, ali više ništa nisam mogla učiniti.
Opet je sve krenulo nizbrdo. Kleknula sam iznad mrtve žene, kada je jedna konačna, po-tresna misao zaživjela u mojoj glavi: Ako Joanna nije bila ubojica, koga je Chris slijedio?

122. poglavlje

Kroz nekoliko minuta, dva policijska automobila zakočila su ispred kuće. Poslala sam po-licajce na treći kat do stravičnog Joanninog tijela, ali misli su mi bile usmjerene na Chrisa. I na onoga koga je slijedio.
U onih deset, možda dvanaest minuta koje sam provela u stanu nije mi se javljao. Bila sam zabrinuta.
Slijedio je ubojicu, istog ubojicu koji je maloprije ubio i Joannu Wade.
Otrčala sam dolje do otvorenog policijskog vozila i obavijestila zapovjedno središte što se dogodilo. U glavi su mi se sukobljavale sumnje. Je li to ipak bio Jenks? Je li Jill možda bila u pravu? Je li se on poigravao s nama, još od samog početka? Je li on sve namjestio, čak i doja-vu daje viđen na Pacific Heightsu?
Ali, ako je to zbilja bio on, zašto bi je sada ubio? Jesam li mogla spriječiti Joanninu smrt? Što se do vraga događalo? I, k vragu, gdje je Chris!
Mobitel mi se konačno oglasio. Na moje veliko olakšanje, bio je to Chris.
– Gdje si? rekla sam. – Na smrt si me uplašio. Ne čini mi to.
– Ovdje sam, kod marine. Sumnjivac je u plavom Saabu.
– Chris, budi oprezan. To nije Joanna. Joanna je mrtva.
Leži u svom stanu više puta izbodena.
– Mrtva je? progunđao je. Osjećala sam kako polako prihvaća gorku istinu. – Tko onda vo-zi ovaj Saab ispred mene?
– Reci mi gdje se točno nalaziš.
– Na križanju Chestnuta i Scotta. Sumnjivac se upravo zaustavio uz pločnik. Sumnjivac iz-lazi iz automobila.
To je nekako zvučalo poznato. Chestnut i Scott? Što se nalazilo tamo? Dok su policijska vozila kočila ispred Joannina stana, ja sam naprezala sve moždane vijuge ne bih li shvatila vezu.
– Udaljava se od automobila, Lindsay. Počinje trčati.
Zatim sam shvatila. Fotografija koju sam gledala u Jenksovoj kući. Prekrasna, savršena kupola obasjana mjesečinom. Palača lijepih umjetnosti. Mjesto gdje se on oženio.
– Mislim da znam kamo ide! viknula sam. – U Palaču lijepih umjetnosti.

123. poglavlje

Uskočila sam ujedno od parkiranih policijskih vozila, uključila sirenu i odvezla se sve do Presidia. Trebalo mi je manje od sedam minuta. Automobili su se sklanjali preda mnom, a ja sam jurila niz ulicu Lombard prema Richardsonu, sve do južnog dijela Presidia. Ispred mene
se nalazila zlatna rotonda Palače lijepih umjetnosti, moćno se izdižući iznad mirnog, obasja-nog jezerca.
Ugledala sam Chrisov plavi Taurus. Bio je poprijeko parkiran na kraju parka. Zakočila sam i parkirala do njega. Nigdje nije bilo drugih policajaca.
Zašto nije stiglo pojačanje? Što se, do vraga, sada događa?
Otkočila sam pištolj i spustila se u park ispod divovske rotonde. Nikako nisam mogla čekati.
Iznenadili su me ljudi koji su trčali prema meni, dalje od rotonde.
– Netko puca, vikao je jedan od njih.
Iznenada, noge su mi poletjele. – Bježite! Ja sam policajka! vikala sam, sudarajući se s lju-dima koji su trčali pokraj mene.
– Tamo je naoružani manijak, netko je plakao.
Trčala sam uz jezero duž masivnog zida mramorne kolonade. Ispred se nije ništa čulo. Ni-kakvi pucnjevi.
Držeći pištolj u ruci, obilazila sam uglove dok nisam ugledala glavnu rotondu. Iznad mene su se dizali veliki korintski stupovi ukrašeni junačkim reljefima.
U daljini sam čula glasove: jedan podrugljivi ženski glas.
– Nick, sami smo, ti i ja. Zamisli samo. Zar to nije romantično?
Čula sam i jedan muški glas, Jenksov. – Pogledaj se, bijedna si. Kao i uvijek.
Glasovi su odzvanjali ispod velike kupole glavne rotonde.
Gdje je bio Chris? I gdje je bilo pojačanje?
Policija je već trebala stići. Zadržala sam dah, naćulivši uši ne bih li uspjela čuti prve poli-cijske sirene. Svaki moj korak odzvanjao je sve do kupole.
– Što hoćeš? čula sam Jenksov glas koji je odzvanjao od kamena. Zatim je žena vikala: – Hoću da ih zapamtiš. Sve žene koje si pojebao.
Još uvijek ni traga Chrisu. Bila sam napeta od brige.
Odlučila sam obići niske lukove koji su vodili do glasova. Sagnula sam se iza ugla kolo-nade.
Zatim sam ugledala Chrisa. O, Bože! Sjedio je naslonjen na stup i promatrao što se odvija-lo.
Prvo što sam htjela reći bilo je: – Chris, dolje, netko će te vidjeti. No sve se odvijalo kao na usporenoj snimci i oči su mi bile brže od mozga.
Zatim sam osjetila veliki strah, mučninu i tugu.
Chris nije gledao i nije se skrivao.
Košulja mu je sprijeda bila oblivena krvlju.
Sva moja policijska obuka pala je u vodu. Htjela sam vrištati, plakati. Jedva sam se uspjela tomu oduprijeti.
Dvije tamne krvave mrlje natopile su Chrisovu košulju.
Noge su mi bile oduzete. Nekako sam se uspjela natjerati da mu priđem. Kleknula sam. Srce mi je divlje lupalo.
Chrisov pogled bio je odsutan, njegovo lice sivo poput kamena. Opipala sam mu bilo i os-jetila slabašno kucanje srca.
– O, Chris, ne. Prigušila sam jecaj.
Kad sam to rekla, on je podigao pogled. Oči su mu zablistale kada je ugledao moje lice. Usne su mu se raširile u slabi osmijeh. Soptao je i teško disao.
Oči su mi se ispunile suzama. Pritisnula sam rane na njegovim prsima, pokušavajući zaus-taviti krvarenje. – O, Chris, izdrži. Samo izdrži. Dovest ću pomoć.
Posegnuo je za mojom rukom. Pokušao je govoriti, ali ispustio je samo jedan slabašni, grleni šapat. – Ne govori. Molim te.
Otrčala sam natrag do policijskog vozila i uputila poziv preko radija. – Policajac ranjen, policajac ranjen, vikala sam. – 406. Ponavljam, 406! – bio je to standardni policijski signal na uzbunu. – Policajac ranjen, kod rotonde Palače lijepih umjetnosti. Hitno tražim pojačanje spe-cijalaca. Moguće opažanje Nicholasa Jenksa. Drugi policajac je na licu mjesta. Ponavljam, 406, hitno.
Čim su riječju – Primljeno potvrdili moju lokaciju, bacila sam radio i vratila se natrag.
Kada sam došla do njega, Chris je i dalje plitko disao.
Na usnama mu je bio krvavi mjehurić. – Volim te, Chris, prošaptala sam, stišćući mu ruku.
U rotondi preda mnom odjekivali su glasovi. Nisam ih razumjela, ali to su bili isti muškarac i žena. Zatim se začuo pucanj!
– Idi, prošaptao je Chris. – Izdržat ću.
Ruke su nam se dotakle.
– Štitim ti leđa, promrmljao je s osmijehom. Zatim me je odgurnuo.
Ja sam odjurila i izvukla pištolj, dvaput se osvrnuvši.
Chris je promatrao – čuvao mije leđa.
Trčala sam pognuta niz cijelu najbližu kolonadu i izašla sa strane glavne rotonde. Glasovi su jače odzvanjali. A onda mi je nešto prikovalo pogled.
Nalazili su se ravno preko puta bazilike. Jenks, u bijeloj košulji. Držao se za ruku iz koje je krvarilo. Bio je ranjen.
A preko puta njega, držeći pištolj i odjevena u mušku odjeću, stajala je Chessy Jenks.



45 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 8:55 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
124. poglavlje

Izgledala je bizarno, nimalo na nalik ljepotici kakva je bila. Kosa joj je bila tamna i oboja-na sivom i crvenom.
Na licu su joj još su bili tragovi njezine maske, muški zalisci i čuperci prosijede riše brade.
Čvrsto je držala pištolj, uperivši ga ravno u njega.
– Imam dar za tebe, Nick.
– Dar? očajnički je rekao Jenks. – O čemu, do vraga, govoriš?
– Zbog toga smo tu. Želim obnoviti naše zavjete. Chessy je izvadila malu vrećicu iz jakne i bacila mu je pred noge. – Hajde. Otvori je.
Nicholas Jenks je ukočeno kleknuo i uzeo vrećicu.
Otvorio ju je i sadržaj joj istresao na dlan. Blenuo je od užasa.
Šest prstenova koji su nedostajali.
– Isuse, Chessv, zamucao je. – Ti nisi normalna. Što će mi ovo? Ispružio je jedan prsten. – Zbog ovoga ćeš u plinsku komoru.
– Ne, Nick, rekla je Chessy, odmahujući glavom. – Hoću da ih progutaš. Riješi se dokaza umjesto mene.
Jenksa su te riječi trgnule. – Želiš da učinim što?
– Progutaj ih. Svaki prsten pripada jednoj osobi koju si uništio. Nekome čiju si ljepotu ubio. Bili su nevini – poput mene. Mlade djevojke na dan vjenčanja. Sve si nas ubio, Nick – mene, Kathy, Joannu. Stoga nam se nekako oduži. Ovim te prstenom vjenčavam.
Jenks je zurio i vikao na nju. – Dostaje, Chessy!
– Ja ću reći kada je dosta. Ti voliš igre, zato igraj. Ovoga puta igraj moju igru. Progutaj ihP' Uperila je pištolj u njega. – Nema smisla zavaravati se da neću pucati, zar ne, dragi?
Jenks je uzeo jedan prsten i primaknuo ga ustima. Ruka mu je strahovito drhtala.
– To je bila Melanie, Nicky. Svidjela bi ti se. Atletski građena… skijašica… voljela je ro-niti. Tvoj tip, ha? Borila se do samog kraja. Ali ti ne voliš kad se borimo, zar ne?
Voliš imati potpunu kontrolu.
Napela je pištolj i uperila ga Jenksu u glavu.
Jenks je stavio prsten u usta. Progutao gaje s mučnim izrazom na licu.
Chessy je gubila nadzor nad sobom. Jecala je, drhtala.
Ja više nisam mogla čekati.
– Policija, viknula sam. Zakoračila sam naprijed, uperivši svoju 38-icu u nju.
Ona se okrenula prema meni, nimalo iznenađena, a zatim opet prema Jenksu. – On mora biti kažnjen!
– Gotovo je, rekla sam, oprezno joj prilazeći. – Molim te, Chessy, dosta ubijanja.
Pogledala me je, kao da je iznenada spoznala što je postala i kakve je grozne stvari učinila. – Žao mije… žao mije zbog svega što se dogodilo – osim zbog ovoga!
Zatim je zapucala. U Jenksa.
I ja sam zapucala – u nju.
Chessyno vitko tijelo poletjelo je unatrag, snažno udarivši u zid. Pala je i sklupčala se is-pred njega. Njezine lijepe oči su se raširile i usta su joj se širom otvorila.
Pogledala sam i vidjela daje promašila Jenksa. On je u nevjerici zurio u nju. Nije vjerovao daje za to bila sposobna, nije mislio da gaje toliko mrzila. Još uvijek je vjerovao da vlada njome i da ga vjerojatno još uvijek voli.
Otrčala sam do nje, ali bilo je prekasno. Oči su joj već bile zacakljene i krv joj je tekla iz grudi. Primila sam je za glavu i shvatila koliko je bila lijepa – poput Melanie, Rebecce i Kathy – a sada je i ona bila mrtva.
Nicholas Jenks se okrenuo prema meni. Stenjao je od olakšanja. – Rekao sam ti… rekao sam ti da sam nevin.
Pogledala sam ga s gađenjem. Osmero ljudi je bilo mrtvo. Mladenci, Joanna, a sada i nje-gova vlastita žena. Rekao sam ti da sam nevin. Je li to mislio reći?
Zamahnula sam i udarila ga šakom posred zuba.
Osjetila sam da se nešto razbilo kada je Jenks pao na koljena. – Toliko o tvojoj nevinosti, Jenks!

125. poglavlje

Trčala sam i shvatila da više ne znam ni što činim niti gdje se nalazim. Moji su me nagoni nekako vratili do mjesta gdje je ležao Chris.
Još uvijek je bio naslonjen na stup u istom položaju.
Izgledao je kao da čeka moj povratak.
Odjurila sam do njega i kleknula što sam bliže mogla.
Vidjela sam policiju i hitnu pomoć kako napokon stižu.
Zašto im je trebalo tako dugo?
– Što se dogodilo? upitao je Chris šapatom. Jedva sam ga mogla čuti.
– Sredila sam je, Chris. Chessv Jenks je bila ubojica.
Uspio je klimnuti. – Bravo, djevojko, prošaptao je. Zatim se slabašno nasmiješio i umro na mojim rukama.
Nikad nisam mogla zamisliti, a kamoli sanjati, da će Chris prvi umrijeti. Bio je to strahovit i užasan šok. Bilo je nezamislivo, nemoguće povjerovati.
Prislonila sam glavu na njegova prsa. Nije disao i srce mu nije kucalo. Osjećala se samo strašna mirnoća. Sve se činilo nestvarnim.
Zatim su mu bolničari nastojali pomoći. Junački su pokušavali pomoći mu, ali sve je bilo uzalud. Ja sam samo sjedila i držala ga za ruku.
Osjećala sam veliku prazninu i nevjerojatnu tugu.
Plakala sam, ali nešto sam mu morala reći; morala sam reći Chrisu jednu posljednju stvar.
– Medved mije rekao, Chris. Bit ću dobro.

126. poglavlje

Nisam se mogla ni približiti svojem uredu u Palači.
Dobila sam tjedan dana dopusta. Mislila sam uzeti još tjedan dana godišnjeg. Sjedila sam u stanu, gledala stare filmove na videu, odlazila na terapije i trčala pokraj marine.
Čak sam i kuhala i sjedila vani na terasi gledajući Zaljev, baš kao s Chrisom one prve noći. Tih večeri sam znala biti zbilja pijana i igrala sam se svojim pištoljem.
Slatka Martha me je spriječila da se ne ubijem. Ona, i činjenica da bih izdala uspomenu na Chrisa ako si oduzmem život. Nisam to mogla učiniti. Također, djevojke mi nikad ne bi oprostile.
Osjećala sam pukotinu u srcu, veću i bolniju nego ikad prije, neusporedivu čak i s Negli-jem. Osjetila sam se lišena društva, lišena obveza. Claire me je nazivala triput dnevno, ali ja nisam mogla dugo pričati, čak ni s njom.
– Nisi ti kriva, Lindsay. Nisi ništa mogla učiniti, tješila me je.
– Nekako sam to znala, odgovorila sam. Ali jednostavno nisam mogla uvjeriti sebe daje to istina.
Uglavnom, nastojala sam se uvjeriti da moj život još uvijek ima svrhu. Ubojstva mladenaca bila su riješena.
Nicholas Jenks je bez imalo srama uzdizao svoj zvjezdani status u časopisima Dateline i 20/20.
Izgledalo je da se Negli povlači. Chris je bio mrtav.
Pokušavala sam smisliti što ću dalje. Na pamet mi nije padalo ništa posebno.
Zatim sam se sjetila što sam rekla Claire kada sam se najviše bojala Neglija. – Jedino što mije pružalo snagu da nastavim dalje bila je želja da uhvatim ubojicu.
Nije se radilo samo o dobru ili zlu. Nije se radilo o krivnji ili nevinosti. Radilo se o onome u čemu sam bila dobra i što sam voljela raditi.
Četiri dana nakon pucnjave nazočila sam Chrisovu pogrebu. Sprovod je bio u katoličkoj crkvi, u Haywardu, u njegovom rodnom mjestu.
Bila sam zajedno s drugim policajcima, s Rothom i Jacobijem. Sa šefom Mercerom, koji je nosio modru odoru. Ali srce me je jako boljelo. Htjela sam biti blizu Chrisu. Htjela sam biti uz njega.
Gledala sam njegovu bivšu ženu i dva mlada sina kako se bore s osjećajima. Razmišljala sam koliko sam se približila njihovim životima. Samo što oni toga nisu bili svjesni.
Policajac junak, sa svim hvalospjevima.
Pravio se važan, pomislila sam i nasmiješila se. A zatim sam počela plakati.
Od svih ljudi, Jacobi me je uhvatio za ruku. I, što je bilo najnevjerojatnije, ja sam mu uz-vratila stisak. – Hajde, kao daje govorio. – Hajde, isplači se.
Poslije, pokraj groba, prišla sam Chrisovoj bivšoj ženi Marion. – Htjela sam vas upoznati, rekla sam. – Bila sam s njime kada je umro.
Pogledala me je krhkom hrabrošću koju je samo druga žena mogla razumjeti.
– Znam tko ste, rekla je, suosjećajnim osmijehom. – Zbilja ste lijepi. Chris mije rekao da ste lijepi. I pametni.
Ja sam se nasmiješila i uzela je za ruku. Čvrsto smo se rukovale.
– Također je rekao da ste vrlo hrabri.
Osjećala sam kako mi suze naviru. Zatim me je uzela za ruku i rekla mi nešto što sam najviše htjela čuti.
– Pridružite nam se, Lindsay.
Policija je Chrisu priredila pogreb dostojan junaka.
Tužne, žalobne gajde otvorile su obred. Redovi i redovi policajaca u modrim odorama. Dvadeset jedan počasni plotun.
Kada je sve završilo, uputila sam se do svojeg automobila, pitajući se što ću sljedeće učin-iti.
Na ulazu u groblje ugledala sam Cindy, Jill i Claire.
Čekale su me.
Nisam se pomakla. Samo sam stajala dok su mi se noge snažno tresle. Vidjele su da ću se slomiti ako mi ne priđu prve.
– A da pođeš s nama? rekla je Claire.
Glas mije puknuo. Jedva sam mogla izgovoriti riječi. – To sam trebala biti ja, ne on, rekla sam im. Zatim su jedna po jedna prišle i zagrlile me.
Ja sam ih sve obujmila rukama i stopila se u njihov zagrljaj što sam dublje mogla. Sve četiri smo plakale.
– Djevojke, nemojte me nikad ostaviti.
– Ostaviti?' rekla je Jill, zinuvši od čuda.
– Nitko te od nas neće ostaviti, obećala je Cindy. – Mi smo ekipa, zar si zaboravila? Uvijek ćemo biti zajedno.
Claire me je uhvatila za ruku. – Volimo te, draga, prošaptala je.
Sve četiri smo se uputile pod ruku s groblja. Svjež povjetarac puhao nam je u lice, sušeći nam suze.
Tog dana u šest sati poslijepodne vratila sam se na posao u Palaču pravde.
Morala sam nešto važno obaviti.
Ono što vam gotovo najprije upadne u oči u predvorju jest velika mramorna ploča. Na njoj su imena i datumi svih muškaraca i žena koji su kao policajci poginuli na dužnosti. Te je večeri klesar dodavao još jedno ime.
U policiji postoji jedno nepisano pravilo, a to je da se imena nikada ne broje. Alija sam te večeri brojila.
Devedeset tri imena, počevši s Jamesom S. Coontsom, koji je poginuo 5. listopada 1878. godine, kada je policija San Francisca prvi put osnovana.
Sutra će tu biti još jedno ime: Christopher John Raleigh.
Doći će i gradonačelnik; Mercer također.
Novinari. Marion i dječaci. Sjećat će ga se kao junačkog policajca. I ja ću biti tu.
Ali večeras ne želim ni govore ni ceremonije. Večeras želim biti sama s njime.
Klesar je urezao njegovo ime. Ja sam čekala dok je on glačao mramor i čistio prašinu. Za-tim sam prišla ploči i prešla rukom preko glatkog mramora. Preko njegova imena.
Christopher John Raleigh.
Klesar me je pogledao. Vidio je kako mi se u očima skuplja bol. – Poznavali ste ga, ha? ti-ho je rekao.
Klimnula sam. Negdje iz dubine srca izašao je osmijeh.
Poznavala sam ga.
– Bio mije partner, rekla sam.



46 Re: James Patterson - Prve žrtve taj Sre Feb 15, 2012 9:02 pm

Grebem mu malter

avatar
Elite member
Elite member
Epilog

Konac djelo krasi

127. poglavlje

Naučila sam da u istrazi ubojstva uvijek postoje nedovršeni poslovi i pitanja koja zahtijeva-ju odgovore.
Uvijek.
Ali ovaj put ne.
Bila sam kući jedne večeri, mjesec dana poslije Chrisova pogreba. Večerala sam, nahranila i prošetala Njezinu Slatkoću, kada je netko pokucao na vrata – čuo se samo jedan odlučan udarac.
Kako nikome nisam otvorila vrata u prizemlju, prije nego sam otvorila provirila sam kroz špijunku. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Bio je to Nicholns Jenks.
Nosio je plavi džemper, bijelu košulju i tamno hlače.
Djelovao je arogantno i mrsko, kao i uvijek.
– Zar me nećeš pustiti unutra? upitao je, a zatim se nasmijao kao da želi reći: – Naravno da hoćeš. Ne možeš odoljeti, zar ne?
– Ne, zapravo neću, rekla sam mu. Udaljila sam se od vrata. – Gubi se, šupčino.
Jenks je opet pokucao i ja sam stala. – Nemamo o čemu pričati, viknula sam dovoljno glasno da me može čuti.
– O, ali imamo, doviknuo je Jenks. – Uprskala si, in spektorice. Došao sam ti reći kako.
Smrznula sam se. Opet sam prišla vratima, a zatim ih otvorila. Srce mije divljački lupalo. Uprskala si.
Smiješio se, a možda mi se čak i smijao. – Slavim, rekao je. – Ja sam sretan čovjek! Pogodi zašto?
– Nemoj mi reći – zato jer opet nemaš ženu.
– Pa, to je donekle točno. Ali upravo sam prodao prava na svoju novu knjigu. Osam mili-juna dolara. Zatim mi je filmska industrija dala još četiri. Lindsay, knjiga se ovaj put temelji na stvarnim događajima. Pogodi o čemu je.
Očajnički sam ga poželjela opet udariti. – I došao si baš sa mnom podijeliti vijesti? Kako vraški tužno za tebe.
Jenks se nastavio ceriti. – Zapravo, došao sam podijeliti nešto drugo. I ti si jedina s kojom to želim podijeliti.
Slušaš li me, Lindsay? Uprskala si do zla boga, mala.
Djelovao je tako jezivo i neugodno da me je plašio. To mu nisam htjela dati do znanja. Ka-ko je to mislio, uprskala sam?
– Ponudila bih ti piće, ali mrzim te iz dna duše, nacerila sam se.
Podigao je ruke, kiselo se nasmiješivši. – Znaš, i ja to isto osjećam prema tebi. Zato sam ti to htio reći, Lindsay, samo tebi. Stišao je glas do šapata. – Chessyje činila ono što sam joj ja rekao da učini, sve do samog kraja.
Ubojstva? Igrali smo jednu užasnu, divnu igru. Tragični muž i žena ubijaju sretne, nevine muževe i žene. Mi smo živjeli priču romana. Mojeg romana. Zbilja si uprskala, Lindsay. Ja sam se izvukao. Slobodan sam. A sada sam bogatiji nego ikad.
Zurio je u mene, a zatim se počeo smijati. To je vjerojatno bio najmučniji zvuk koji sam ikad u životu čula.
– Istina je. Chessyje činila sve što sam htio. Sve bi one to učinile – zato sam ih i birao. Znao sam s njima igrati igru u kojoj su laj ale kao psi. Obožavale su to. Želiš se igrati, Lind-say? Vau, vau!
Zurila sam u njega. – Zar ne misliš da je to neumjesno – igrati stare igre svoga oca? Joanna mi je pričala o tome.
– Ja sam zagazio dalje, dalje nego je moj otac uopće sanjao. Ja sam sve učinio, inspekto-rice, i izvukao sam se. Isplanirao sam svako umorstvo. Do vraga, zar ti se koža ne ježi od to-ga? Zar se ti zbog toga ne osjećaš neumjesno?
Iznenada, Jenks je počeo navlačiti gumene kirurške rukavice koje je držao u džepu. Što dovraga?
– I ovo je savršeno, rekao je. – Ja nisam ovdje, Lindsay.
Ja sam s jednom slatkom lažljivom kučkom u Tahoeu.
Imam neoborivi alibi. Savršeni zločini, inspektorice – moja specijalnost.
Kada sam se okrenula pobjeći, Jenks je izvadio nož.
– Želim da osjetiš kako ovo ulazi u tebe, Lindsay.
Duboko. Konac djelo krasi.
– Upomoć! viknula sam, a zatim me je snažno udario.
Zaprepastila me je brzina kojom se kretao, kao i njegova snaga.
Udarila sam o zid dnevne sobe i skoro se onesvijestila.
Martha ga je nagonski napala. Nikad nisam vidjela daje tako iskesila zube. On je zamah-nuo nožem i posjekao je. Moj je jadni pas pao na pod, strašno cvileći.
– Dalje, Martha! viknula sam joj.
Jenks me je podigao i bacio u spavaću sobu. Zatim je zatvorio vrata.
– Dok sam bio u pritvoru trebalo se dogoditi još jedno umorstvo mladenaca. Novi dokazi bi se polako otkrili.
Postalo bi jasno da sam nevin – da mije netko smjestio.
Zatim bih napisao knjigu! Ali Chessy me je izigrala.
Nikad je nisam više poštovao, Lindsay. Gotovo sam je volio zbog toga. Pokazala je da ima prokleta muda!
Ja sam otpuzala dalje od Jenksa, ali znao je da nemam kamo pobjeći. Mislila sam da sam slomila rebro.
– Prvo ćeš me morati ubiti, rekla sam mu promuklim šapatom.
– Drage volje, nacerio se. – Bit će mi zadovoljstvo.
Puzala sam prema krevetu, stranom koja je gledala prema Zaljevu.
Jenks je krenuo za mnom.
– Stani, Jenks! viknula sam iz svega glasa. – Stoj gdje jesi!
On nije stao. Zašto i bi? Mahao je nožem kao u ludilu.
Isuse, uživao je u tome. Smijao se. Još jedno savršeno umorstvo.
Posegnula sam ispod kreveta gdje sam držala pištolj, moje kućno osiguranje.
Nisam imala vremena naciljati, ali nisam ni morala.
Nicholas Jenks je bio iznenađen. Ruka u kojoj je držao nož zaustavila mu se iznad lijevog ramena.
Opalila sam tri puta. Jenks je vrisnuo. Sive oči širom su mu se otvorile u nevjerici, a zatim je pao mrtav na mene. – Gori u paklu, prošaptala sam.
Prvo sam nazvala Claire – mrtvozornicu; zatim Cindy – najbolju izvjestiteljicu o zločinu u San Franciscu; pa Jill – moju odvjetnicu.
Djevojke su došle trkom.



Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu