Eto, mogu vam biti sekretarica. Besplatno ću vam raditi.
Zašto. Mogu vam i platiti. Mi smo i inače u braku pod ugovorom. Posle tri meseca se razdvajamo.
Za to vreme ćete imati prilike da me omrznete.
Kao i vi mene.
Opet se vraćamo na istu temu. Zašto da ne budemo prijatelji? Kako ste čudnovati vi muškarci. Kad ne asvojite ženu, mrzite je i ne možete s njom čestito ni da progovorite.
A taj koga ste vi voleli, i koga i sad volite, kaiko biste se vi ponašali prema njemu da vam je kazao da ste mu odviratni?
Ona preblede, pogleda ga i iskreno prošaputa
Ja bih ga ostavila... i udala se za drugog.
Dakle, iz osvete biste se udali. Sad smo tu!
Vi me ispituujete kao advokat?
Zašto ne bih iskorišćavao profesianalno znanje i u sopstvenom slučaju?
Umesto odgovora ona zagnjuri lice u listove vrba. Mirisala ih je. Bila je tužna. Pogledala ga je bojažljivo. Bilo je bola u njenim očima.
Verujte, Radmilo, meni je tako žao što ste vi nasrećni! Ali, nisam ni ja srećna.
Njen bolećivi ton pade kao vrelo ulje na njegovo ranjeno samoljublje. Pribojavao se sažalljenja... Na njen melanholični ton on odgovori gordo i veselo
o, pa ja ću biti opet srećan! Nemojte me žaliti. Sreća je kao klasna lutrija ili rulet. Na vašem broju sam izgrubio, ali ina drugom ću sigurno dobiti.
Želim vam da dobijete premiju kad se drugi put oženite! odgovori ona malo hladno i uvređeno.
Kad su se vratili kući, Ljiljana zateee jedno pismo.
Bilo je otkucano na mašini... U spavaćoj sobi ga je pro
čitala
čestitam Vam, gospođa, udaju! Nadam se da ste srećni. Doista, divno ste pokazali koliko je plitkosti u osećanjima jedne devojke. čim se pojavio muž na Vašem horizontu, pojurili ste da ga uhvatite... Glavno je da ste se nazvali gospođom. Ali, ne zaboravite, gospođo, da se mi moramo još jednom videti. Nadajte mi se! Ja moram doći da se s Vama objasnkn.
Potpisa nije bilo, ali preko njenih pobledelih usnica pređe šapat Ovo je od Momčila!
LJILJANA DOZNAJE JEDNU TAJNU
U mirisnoj, rascvetaloj bašti Ljiljana je skakutala kao koza, sva srećna što može da brsti sveže mladice. I ona je sa zadovoljstvom kidala grančice cveća i ređala ih po vazama, sa ukusom kakve Japanke. Poređala je sve vazice po ormanu, otvorila vrata, sela na sofu i sa zadovoljstvom posmatrala sobe ispunjene plavom, ružičastom i crvenom svetlošću.
Za trenutak bi zaboravila da nije srećna žena, da pokraj sebe ima samo jednog samca, i unosila bi se u svaki kutić kuće.
Pogleda koverat na stolu i uze ga u ruke. BilO je unutra više stotinarski. Jutros joj je to ostavio muž, da bi ona vodila kuću.
Ne, ja ovo neću da trošim.. pomisli ona. Usitniću moju hiljadarku. On daje stan, a ja ću hranu. Ovaj novac ću ćušnuti u fioku njegovog pisaćeg stola. Ona je odavno imala osećanje samostalnosti, uvek je žalila što nije činovnica. Karakter joj nije dopuštao da sve primi od čoveka kome ništa ne daje. Razmišljala je o tome kako je taj čovek stekao rđav utisak o njoj, njenim osećanjima i karakteru. Ona je za njega, sigunno, lakomislena devojka, koja je provodila avanturistički život pa i od braka napravila avanturu Uzdahnula je i osetila kako je svu prožima i pritiska bol kome ne zna leka.
Znate li, Julija, gde su moje knjige?
Ima jedan veliki kufer u špajzu. U njemu su neke knjige.
Dobro, sad ću da ih poređam.
Otvorila je kufer i povadila knjige. Ta mala biblipteka jasno je govorila o njenom duhovnom životu. Bilo je tu nauonih knjiga iz psihologije, sociologije. Bilo je i beletristike, dosta i na francuskom. Razgledala je gde da poređa knjige. Stavila ih je nekoliko na stočić ispred ogledala, a neke na orman. Ugleda i jedan etažer s lampom, pa i tu poređa nekoliko. Otvarala ih je redom, čitala i zastajkivala na mestima podvučenim olovokom... Knjige joj je obično birao tata. On je za nju bio živa biblioteka, svestrano obrazovan, istančane kultiire. Pokraj tate je razvijala svtij duhovni život, čitajući ozbiljne stvari, diskutujući sa njime o mnogim problemima. Na svako njeno pitanje an je nalazio odgovor. Zbog toga je i on bio ljut kad bi mu ona goiorila da voli Momčila. On je iialazio da njoj odgovara ozbiljan čovek veće kulture. Sećala se kako ju je tata prekorevao
Ne razumem današnju devajku. Upozna se u dansiiigu i zaljubi u nekog lepotana koji ume samb da nosi brčiće, i da lepo igra tango.
Da, i njoj samoj je bilo čudno zašto je volela Momčila? Bio je tipičan Beograđanirl degantan, slatkorečiv, ironičan, ciničan. Znao je da priča o pozorištu, trkaina, sportu. Voleo je sve da kritikuje. Uobraženi lepotan koji ume samo
da vodi salonske razgovore otmeno je intiman sa damama, razmažen njihovim laskamjem, a u isto vreme je prezrivo grub prema njima i pikantno duhovit.
Nije mogla sebi da objasni kako je mogla tako ludo da ga voli. Intelektualcima se obično dopadaju glupe žene, a inteligentne devojke zalude ponekad površni muškarci...
A Ljiljana je bi!la devojka fine, osećajne duše. Društvo u kome je odrasla pripadalo je duhovnoj aristokratiji. Ona se nije mogla ubrajati u beogradske mondenke, već u devojke iz boljeg društva. U tim porodicama su prevladavali naučnici, lekari, umetnici, arhitekte, viši činovnici...
A Momčilo je pripadao svetu finainsijera, bankara, industrijalaca i rentijera.
Poređala je sve knjige. Uzimala je nežno svaku u ruke, sećajući se onih srećnih dana i meseci kad ih je čitala i uživala... Uzdahnula je. U sve te redove bila je utkana jedna nevidljiva reč, koju nije mogla da izbriše Momčilo!
Najednom se trgla. Šta je hteo onim pismom? Kakva prava ima on da joj još preti i kakvo još objašnjenje hoće od nje? Bio je drzak. Rekao joj je sve i nikakva više prava nema. Razmišljala je da li isto tako drsko da mu odgovori. Zaključila je da to nema smisla. On je kukavica! Njegove pretnje su samo kukavičluk čoveka koji beži i preti. Pobegao je od nje i sada preti.
Setila se da nekoliko dana nije radila gimnastiku. Ustala je i počela da vežba. Kovrdže su joj padale na čelo pri svakom pokretu. Lice joj se još više zarumene, a oči dobiše plavi sjaj. Posle tih vežbi bila je raspoloženija i vedrija.
Tako! Šta ću sad da radim? Goblan.
Uvek je imala svoj raspored rada. Rano je ustajala, a rano legala. To je najvažniji uslov svežine i mladosti. Jutros je ustala pre muža. Kao neki srećan par, doručkovali su zajedno. Kosa joj je bila puna mirisne vlage iz bašte, a ruke pune cveća vlažnog od rose, kad je ušla u trpezariju i srela se s njim. Njegova mirnoća i taktičnost razagnali su joj strah od njega. Mogla je sada sama da pravi raspored svoga života u ovoj kući, za ova tri meseca.
Pronašla je goblen. Plave i crnomanjaste dame iz osamnaestog veka, sa zlatnom kosom i dugim kovrdžama, u ši
rokim krindlinama, igrale su žmurke. Hvatao ih je jedan lepi mladić vezanih očiju.
Dame i kavaljer bili su završeni, ostalo je samo još nebo. Sitoi bodovi su njenim prstićima brzo popunjavali nebo.
Snajka! Snajka! Jesi li kod kuće? začuo se glas i rnalo teži koraci. Ona istrča na verandu.
O, to ste vi, tetka! Baš mi je milo što ste došli! Cekajte da vam pomognem.
Hodi da te prvo poljubim... Kako si mi lepa! Kao lutkica! Jesam li te uznemirilla?
Niste, tetka. Sedim i vezem.
A ja reko ručak mi je gotov, ajd da odem malo do moje snajke...
Kako ste se lepo obukli.
Prvi put ti dolazim u kucu, pa sam sve novo obukla. Ali zašto, snajka, da ti prljam kucu? Mogle smo i dole, u onu sobicu. cekaj, da skinem cipele.
Necu, tetka, da skidate. Ama nece ništa da se isprlja. Udite, malim vas! Ovamo, ovamo u trpezariju. Sedite ovde na sofu. Znam da volite na žanilu da sednete.
E, jes ovde baš lepo. Nisko. Ne volim kad mi vise noge. Odavde sve lepo vidim i na sokaku. Sta ti to vezeš?
Jedan goblen.
Gle, kako moja snajka lepo veze! I ovde devojke mnogo rade rucne radove.
I mi u Beogradu isto tako.
Rade nije kod kuce?
Otišao je jutros rano u kancelariju. Ima dosta posla.
Ima, ima... Mnogo radi. Ako, hvala bogu! što više radi, više cete imati. Ali cekaj, snajka, nešto sam ti donela. Ovo sam cuvala i uvek govorila Kad se moj Rade oženi, pa prvi put dodem u njegovu kucu, snajki cu ovo da odnesem. Iz velike tašne izvadi mararau, a iz marame jednu hartijicu, razvi je i izvadi prsten.
Ovo je, snajka, moj prsten, u mladosti sam ga nosila. Sad sam ostarila, više ne nosim nakit i ovaj prsten sam tebi donela. Ima deset dijamanata, i kad god ga pogledaš, da kažeš Ovo je od moje telkaStane.
Bože, tetka, pa to je dijamant! Zašto tako skup poklon da mi dajete?! Ja vama ništa nisam donela. Ali, oduv žicu se i ja vama.
Nemaš ti meni šta da se odužuješ. Ja sam srecna kad vidim kako ti voliš moga Radu i kako on tebe voli!
Seoka bola prede preko Ljiljaninog cela, ona se saže da paljubi tetki ruku.
Hvala vam, tetka. U sebi je pomislila da ce ovaj prsten ostaviti, da ga Radmilo vrati tetki kad se rastave. Kako je lep prsten! govorila je razgledajuci ga.
Pet dukata ga je moj pokojni Vlajko platio pre rata Kad sam bila mlada volela sam da ga nosim. Sad je sve to prošlo... Bože, snajka, kako vam je lepa kuca! Sve cisto, sve blista! I ja ti volim cistocu i cvece... A vidi sve moja snajka okitila cvecem. Jesi li dobila one saksije?
Jesam. Eno ih na verandi. Mnogo vam hvala.
Sarno za karanfil da pricekaš dok se primi. Pokrila sam ga teglom da pelcer ne nazebe. Cim se primi, poslacu ti i njega.
Tetka, znam da ste za kafu? Za kafu sam ti uvek!
Sad cu da kažem Juliji da skuva. A, imamo i mi slatko. Što je divno ono vaše slatko od bresaka!
I od ruža cu ja tebi da skuvam. Samo dok mi se rascvetaju.
Ljiljana otrca do kuhiiije i brzo se vrati. Stara tetka je s ljubavlju gledala po sobi.
A znaš, snajka, moj Mika skace od radosti! Odgovarao je francuski, ono što si mu ti pokazala, i dobio peticu i još ga profesor pohvalio Vidiš,Jkad se zasedne, može da se nauci! A ja se smejem Da ne,bi tebi moje snajke, dobio bi slabu ocenu.
Neka samo dode, ja cu da mui.pjQikažem.
On mene pita TetkaStano, sraem li opet da odem? A ja ne smedo ništa da mu kažeiBiiGde ceš ti, nevesta, da pokazuješ dacima francuski. i
Recite mu slobodno neka dode kad god ima nešto da prevodi. To je meni zacas.
Ih, što ce mu biti milo! A, vala, i meni je milo da te vidim, snajka. Svima si se dopala Kad ste ono odlazili,
ceo komšiluk istrcao da te vidi! Eno, i ona Dara preko puta sigunno zviri po ceo dan kroz prozor i gleda te... A htela je da presvisne kad je cula da se Rade ženi.
A zašto? Da je nije Radmilo voleo?
Nije on nju voleo, nego ona njega. Njeni su gledali da se ona uda za Radu i porueivali mu.
A cija je ona?
Otac joj je kafedžija. Ima kafanu, a izdaje i ducane pod kiriju. I kuca je njihova. Gazde! Ali rrioj Rade nije hteo ni da cuje za nju. A ona onda mene skovitla. Zove me jednog dana njena majka Znaš, gospaStano, poce ona meni imam cerku, a ti bratanca, pa da ti tu svršiš provodadžiluk. Od moje Dare nece bolju devojku naci. Vredna, Iepa, dobra doamcica, ume da skuva, da umesi, da doceka! A i tvoj Rade je mladic kakav se samo poželeti može! Ako to svršiš, od mene imaš atlasnu bundu i dve hiljade dinara, a tvoj Rade ce u gotovu dobiti pedeset hiljada i posle naše smrti ovu kucu! To je, snajka, ta kuca što je vidiš.
Pa, šta ste vi uradiii? zainteresova se Ljiljana.
Ispricam ja to sve tako Radi. Ne znado tada da on tebe voli... A moj Rade se nasmeja i zagrli me Tetka, da ti samo znaš kakvu cu ja tebi snajku iz Beograda da dovedem! Kao kita cveca! Imarn ja moje devojce koje volim! Pa kad prodem ulicom, svi ce da se okrenu za njom... Kad on meni to rece, ja odmah kafedžiki pa joj sve ispricam. Tada moja gospa Lenka osu na beogradske devoje Neka, neka se ženi Beogradankom! Ali ce dobro da nagraiše! Maniše mojoj Dari i našim palanackim devojkama. Nema ovde za Rajka kapa i za njega devojaka, nego traži cak po Beogradu. Videce on kakve su Beogradanke i kako ce s njom da se provede. A i tebe cu, gospaStano, da pitam hoce li te snaja primiti u kucu. Ni na vrata neceš smeti da joj priviriš. Tako ti ona izgrdi i mog Radu i mene i Beogradanke. Kad onomad se sretosmo na pijaci... A ona meni Q, gospaStano, pa kako si sad? Došla ti snaja iz Bepgrada. Jesi li je videla? A ja joj kresnem E, nije gospaLenka, onako kako ti rece. Ti mi prorica da u kucu nece da me primi. A moja snajka prva došla meni u kucu, kao tetki, da mi poljubi ruku. Videše me obe i malocas, pa mi
se jedva javljaju. A baš me briga! I ja se njima ladno javim!
Zar ja vas da ne primim u kucu, tetka? Svakog dana dodite! Znam da idete na pijac, pa svratite na kafu... Ali, ona gospodica je lepa devojka!
Lepa, ali po ceo dan visi na prozoru. Ama, kad god prodem pored njihove kuce vidim je presamitila se i gleda desno, levo. Ne može devojka da bude vredna kad su joj ceo dan oci na sokaku...
A Radmila su volele devojke? ispitivala je Ljiljana.
More, puno ih je pošašavilo za njim... Pa kako me vide Dobar dan, gospaStano! Ljubim ruku, gospaStano! A ja znam nije njih briga za mene, stafu ženu, nego što sam Radina tetka. I ovde, do vaše kuce, jedno devojce... Tu bruku da ti pricam, snajka! Ali, živ ti ko ti je najmiliji, nemoj Radi da kažeš da sam ti to ja ispricala.
Necu, tetka.
Znaš, to devojce, Tatjana se zove, vešala se u nedelju prekonoc zbog Rade.
Ljiljanine lepe plave oci raširiše se kao krunica krupnog planinskog spomenka.
A zašto da se veša?! upita uplašeno.
I ono pošašavilo za Radom.
Je li Rade nju voleo? Ljilja se, iznenadena, sva naježi pri pomisli da se tu, pokraj njihove kuce, mogla odigrati tragedija...
Pa zato ti i pricam što je Rade nije voleo, niti gledao. Ucenica! Uci gimnaziju, osmi razred. Balavica! Zar je to za Ijubav? Ali to ti je ono, snajka, što i ja gledam s mojih prozora kad idu u park muško žensko, muško žensko! Sve po dvoje. Vode Ijubav. Oce devojcici da se udaju.
A je l' ta ucenica htela da se uda za Radmila?
Ona je htela, ali Rade nije ni hteo ni znao. Tako mi isprica tetak njihove služavke. U nedelju prekonoc ta Tatjana se vešala.
Tatjana! A ja sam, tetka, cula u ponedeljak kako je jedna stara gospoda naišlla, zakukala i zvala nekog Živka! Živka!
To je bila baba te Tatjaine, a Živka joj je majka...
Jesu li je spasli?
Za malo je spasli. Sreca što joj majka nije te noci spavala. Roditelji udare u kuknjavu, pocnu da ispituju devojku što se vešala. Ona se prvo izgovarala da je htela da se obesi što je dobila slabu ocenu iz francuskog. Njen otac se tada razbesni, pa poleti u školu da izbije nastavnicu. Hteo džumbus da napravi. A ona ti onda vrisne i prizna da se vešala zbog toga što se Rade oženio.
Možda je, tetka, on ipak nju valeo?
Nije, ociju mi, snajka! Nego ono htelo da se uda za njega. Što me niste udali za njega vriskala je. Pa kako da te udamo, kad te nije ni prosio?, govorili su joj otac i mati. Mogli ste bar da ga pitate. cudo jedno, snajka! cim se ispili, oce da se udaje! Ali, kriju oni to ko zmija noge... Mnogima je krivo, što je on tebe uzeo. Ali ja sam srecna, samo nek je moj Rade srecan s tobotm. Setim se, snajka, kako se mucio i zlopatio. Ni odela, ni obuce. A kad je kupic kucu i namestio je, pa se spremao u Beograd da se venca s tobom, zovnuo me je sve da vidim. Pogledaj, tetka ovo je moja kuca, moj nameštaj! Sad samo da dovedem svoju ženicu, pa da uživam. Posle nekoliko godina naša decica ce da trce po bašti. A sad ce moja Ljiljana da trci i bere cvece.
Raznežena tim pricama, tetka je plakala i brisala oci, ušmrkivala se i kroz suze nežno gledala svoju snajku.
Ljiljana je sedela na stolici oborenih ociju nešto ju je gušilo u grudima, neka cudna osecanja su je prožimala. Je li bila razocarana, rastužena, ljuta nije umela sebi da objasni... Osecala je da je i taj Radmilo imao svoj život i zadavao drugima bol.
Ala sam se ja raspricala, snajka, a najvažnije nisam kazala...
Sedite tetka. Ja nemam posla. Samo vezem. Hocete li još jednu kafu?
To me ne pitaj, snajka. Rekoh, za kafu sam uvek orna. Nego, ovo da ti kažem, snajka. Nešto da mi ucinite ti i Rade. Ali, svakako da mi ucinite! Mnogo cete me ožalostiti ako me odbijete.
A šta to, tetka?
U nedelju da im dodete na rucak.
Hvala, tetka, doci cemo. Ali zašto da se vi mucite i kuvate?
Nije to za mene nikakva muka. Zacas ja skuvam rucak. Ne znam neka gospodska jela, ali srpski staritiski rucak, za to se ne bojim. Doneo mi je Dušanov otac i cabricu kajmaka. Ocima da ga jedeš. Moj Rade voli gibanicu I vrucu pogacu cu da umesim, i to voli.
Hvala, tetka! Doci cemo sigumo. Ali druge nedelje vi k nama da dodete.
Gde cu ja, snajka, da dolazim. Imam one moje jolpaze.
I oni da dodu. Svi troje da dodete.. A za francuski Mika neka ne brine kad sam ja tu.
Kad mu to kažem, skakace od radosti. Zbogom, snajka! Da te tetka poljubi.
cekajte da vas uhvatim ispod ruke.
Ova leva noga me malo poboleva. Reumatizam! Ali opet taljigam, ne dam se. Nikad u postelji nisam bolovala.
Ljiljana je ispratila tetku do kapije, držeci je ispod ruke. Preko puta, s prozora, gledala ih je gospodica Dara, a preko nje je izvirivala njena majka i još jedna devojcica. Sva srecna što vide kako nju snajka iz Beograda drži ispod ruke i ispraca, stara žena je išla ponosno. Kod kapije po drugi put poljubi snajku u obraz, a Ljiljana se naže njenoj ruci. Neka vidi ovo gospaLanka mislila je. Izade na ulicu, javi im se hladno i dostojanstveno i doviknu snahi, ali da i one preko puta cuju
U nedelju, snajka, cekam vas u dvanaest na rucak! Nemoj da se Rade negde zadrži.
Doci cemo, tetka, još pre dvanaest.
Sada ce da puknu odmuke! zadavoljno pomisli gospa Stana. Neka cuju! Ne stidi se snajka ni mene ni moje sirotinjske kuce.
Udaljavala se lagano, njišuci kukovima, ispod široke nabrane suknje i oslatnjajuci se više na pete. U njenoj dobroj i blagoj duši starinske žene bilo je lepo kao da je hodila kroz baštu punu mirisa bosioka i ružmarina.
Ljiljana brzo ude u sobu. Stade iza zavese da bi dobro osmotrila devojku preko puta. Ona ga je morala voleti. Devojka se skloni s prozora i malo posle izade pred kapiju. Ljiljana je mogla da vidi njen stas, nogu, profil. Došla je do zakljucka da je to lepa devojka. Sasvim razumljivo! Volela ga je, vidala ga je svakoga dana, on je bio dobra partija, I sada pati... Kako je cudnovata sudbina devojaka. Sve pate! Ona pati zbog Momcila, ova pati zbog njenog muža. Ljiljana nije bila zlurada, osvetoljubiva i prkosna kao udata žena kad preotme mladica od devojke i prkosi joj. Naprotiv, osecala je sažaljenje prema ovoj devojci, kao i prema sebi. Ali ona druga, ona ucenica što se vešala, što je htela da izvrši samoubistvo! To je mucilo Ljiljanu. Zažele da dozna pravi uzrok... Takav pokušaj se ne vrši bez stvarnog razloga i bez velikog ocajanja. Da on nije upropastio tu devojcicu i napustio je?... Strašno! Bilo bi.to vrlo nekarakterno. Ali, njega svi hvale! Zar je muškarac castan, ako samo stice karijeru? Njegov odnos prema devojci, znaci, nema nikakve važnosti pri ocenjivanju njegovog karaktera. On je mogao napustiti tu devojcicu.
Htela je da nastavi goblen, ali ta misao ju je saletala kao dosadna rriušica. Izašla je na terasii i pogledala u susedno dvorište. Jedna devojka je prostirala rublje. Spazila je male kombinezone u boji. Sigurno su svojina te devojcice... Jedna gospoda doviknu s prozora
Kato, caršave proStri na onaj konopac!
Sigurno majka te devojcice, pomisli Ljiljana... Gledala je plot. Može se preskociti, samo stolica da se stavi. Kuca do kuce. On sam u kuci, svi poležu. Zar ta devojcica nije mogla da mu dolazi nocu?... Koliko bi devojaka u Beogradu preskakalo preko plotova da je onaj koga vole sam u kuci do njihove. Ali, to je necasno! Devojcice vole zrelije mladice. Jadno dete! Ona joj je otela srecu, a njemu nije donela Ijubav. Pa ništa! Kad ja odem, neka se oženi jednom od njih dveju. Videcu koja mu više odgovara...
Vrati se da nastavi rad, ali nije mogla... Kako se on samo pretvara i predstavlja. Opet je izašla u baštu. Iz kuhinje je dopirao miris prženog testa.
Vi vec pržite palacinke, Julija? U mleko ih metnite. Radmilo tako voli.
Hocu, gospodo Ljiljo. Kupila sam više mleka.
Sva rumena od vatre, izbacivala je testo, ono se okretalo u vazduhu i padalo u tiganj.
Ovde cemo rucati, Julija. Ova sobica je tako prijatna. Ja cu da postavim. Zašto da nosite jelo uza stepenice!
Ništa meni nije teško kod vas. Zar je mnogo posla?
Bolje je ovde. Nezgodno je nositi. A te pomorandže i banane stavicu u ciniju i odneti gore.
Ostavi Juliju da prži palacinke, a ona pode kroz baštu. Zagledala je ogradu... Obe bašte su bile podjednako duge. Puno voca, šiblja, bokori ruža... Na jednom mestu se lako moglo provuci. Dve daske su bile razmaknute. Ona bi se mogla provuci. Zašto su baŠ ove dve daske ovako razmaknute? Možda ih je tako prikucao da bi joj ostavio prolaz... Odvratno! Nije osecala ljubomoru, vec srdžbu. Što bi bila Ijubomorna kad ga ne voli? Ali, osecala je da je i u njemu onaj isti muškarac kakav je i u Momcilu, koji je i njoj zadao bol. Možda je zaslužio da ona ovako postupa prema njemu. Ova devojcica bi biila srecna da sve dozma. A i ona bi bila srecna da cuje kako Momcilo pati.
Šareno macence je skakutalo po travi.
Opet si došlo? cekaj, cekaj, sad cu da te uhvatim! Pojuri ga, ali ono je bilo brže. Strugnu preko trave, dode do ograde i provuce se kroz tarabu.
Nevaljalo si! Zašto bežiš? Uhvaticu ja tebe!
Nešto šušnu iz bokora ruža. Jedan mladic se pridiže sa šezlonga, dohvati mace i ustade. Ljiljana spazi mladica u civilu. Odmace se, zbunjena što je prišla tako blizu, a mladic se nasmeja držeci mace u ruci.
Hocete li da vam ga dam?
Nece k meni. Pobeglo je! Je li to vaše mace?
Naše odgovori on, gledajuci zažarenim ocima lepu ženu... Pruži joj mace preko plota. Ona ga uze, pritisnu ga uz obraz i udalji se, mladic se vrati svojim knjigama. Spremao je ispit. Ali, sad više nije mogao da nastavi ucenje Mala rumena usta, plave velike oci i nežni vrat neprestano su mu bili pred ocima. Gledao je kroz tarabu. Video ju je kako ulazi u kuhinju, pa opet izlazi, noseci u ciniji pomorandže i banane, i penje se uza stepenice. Student je zažalio što ne može da se pretvori u macence...
Ljiljana poreda pomorandže i banane..
Kao slika mrtve prirode.
Sad kad dode, pružice mi samo novine i zatvoriti se u svoju sobu. Ali, necu mu dati! Zadržacu ga da razgovaramo. Nisam ja, valjda, ovde u zatoceništvu.
Posle rucka Ljiljana rece mužu
Hocete li da pijemo kafu gore u trpezariji?
Kako vi hocete.
Idite vi gore, a ja cu doneti kafu. Malo posle dode, noseci dve šoljice i džezvu. On je stajao kraj ormana i pregledao knjige.
Jesu li ovo vaše knjige?
Jesu?
Pametne stvari ste citali...
Zar ste mislili da sam citala glupe knjige?
Nisam to rnislio, ali poznavao sarn devojke koje su vrlo retko citale ozbiljnije stvari... Zar je vas interesovala i istorija i nauka?
Naravino. Narocito kad se istorija posmatra sa državnickog gledišta. Da sam muškarac, bila bih diplomata.
Znaci volite politiku?
Samo spaljnu. Unutrašnja me ne zanima baš mnogo.
cisto ženski volim više ono što se radi u tudoj kuci nego u svojoj.
Tako mi se i tata smejao, ali ja nalazim da je spoljna politika interesantnija. Medunarodni odnosi su tako izukrštani da i najmanji incident može da prouzrokuje opšti sukob. A vas interesuje unutrašnja politika?
Interesuje me, utoliko više što pripadam slobodnoj profesiji i ne bojim se da ce me zbog politickih nacela premestiti ili otpustiti.
Hocete li pomorandžu ili bananu? ona prede na drugu temu.
Mogu. Ko je kupio?
Ja sam jutros išla s Julijom na pijac.
Uzela je tanjirice i pocela da ljušti. Kora prsnu i ona se uhvati za oko. Nasmeja se
Ala me pecnu! Ova je dobra! Sad su pomorandže najukusnije. cekajte, i jednu bananu cu vam oljuštiti. Stavila mu je u tanjir kriške pomorandže i jednu bananu. On je
jeo i mislio kako sad Mce na srecan par. Ko bi ih video morao bi pomisliti da su najsrecniji. Ženica mu ljušti pomorandže i sipa kafu, po sobama cvece... Pritajani bol, koji je neprekidno tinjao u njemu, srdžba na nju i na samog sebe poce da kljuca. Ucini mu se glupo da tako sedi i razgovara s njom posle onakvih uvreda i ove ravnodušnosti. Pravi se kao da je tek izašla iz pansiona, kao da ne zna šta je srce i strast jednog muškarca. Hoee da on sedi mirno pokraj nje, da oseca miris njenog tela i kose, da mu se ona smeši i da on sve to prima pokorno.
Hoeete li novine? zapita je, želeci da ode u svoju sobu. Diže se i donese ih sa pisaceg stdla iz svoje sobe. Ja sam ih procitao. Ona je cutala. Uze drugu bamanu i pocne da je ljušti. Potom rece ne gledajuci ga
Opet kao i prethodnih dana. Pružite mi novine, zatvorite se u svoju sobu, a ja rtioram da sedim sama. Zašto ne volite da razgovarate sa mnortl? Pogleda ga pravo u oci.
Ne volim, jer to vi ne želite. covek je dosadan i mrzak tim više ako se namece.
Vi se varate! Prvo, vi niste meni rnrski! Ja sam ano sve rekla ii trenutku odbrane. Sad uvidam koliko ste takticni, i to mi se svida.
Svida vam se ono zašta bi me svaki muškarac ismejao.
Onda bi trebalo pohvaliti nasilje...
Muškarac ima pravo da bude nasilnik kada se sa necim saglase i žena i zakon.
Ona spusti bananu u tanjiric, podlakti dlanom celo, zatvori oci i uzdahnu
Znam šta ste hteli da kažete. Dobro, uzmimo da ste vi u pravu. Ali kad je naš odnos ovakav kakav je treba li da cutirn? covek yvek treba da se trudi da ublaži neugodnu situaciju. Zamislite da sam ja devojka, a vi mladic i da smo se sreli u nekom letovalištu. Da li bi vam tada bilo prijatno da razgovarate sa mnom?
Neosporno. Mladicu je uvek prijatno da razgovara s devojkom, dok se u nju ne razocara.
Dobro, ostavimo to razocarenje na stranu! Ako ja nisam glupa i umem da vas zabavljam, hocete li da razgovarate sa mnom?
Ako želite, pokoricu se vašoj želji.
Ostavite te novine! Necu da ih citam. citacu ih kad vi odete. Navikla sam da posle rucka uvek s tatom razgovaram.
I ja sad treba da vam zamenim tatu! odgovori on ironicno.
To neka vas ne vreda. Moj tata je vrlo kulturan i obrazovan covek.
Znam... I ja ga cenim.
On je bio, tako reci, moj ucitelj i moja škola.
Ali vi niste poslušali sve njegove savete. cak verujem da vas ni on nije dobro poznavao.
Moguce... Zar ženu može iko potpuno upoznati? Možda ni ona sama sebe dobro ne poznaje. Pa ni vi muškarci ne poznajete uvek sebe.
Kad se razocaramo, upoztlamo i svoje slabosti i gluposti.
A jeste livi Uzrok riecijeg razocarenja?
Mislim da nisam.
Zar zbog vas niko nije patio?
Nevažno je da li uzrok patnje dolazi od coveka ili od same žene. Ako žena nešto uobražava, što je nemoguce ostvariti, ona pati. Muškarae nije kriv za to.
Kako krije.. pomišli Ljiljaflia. Ona jadna devojcica se vešala zbog njega, a on kaže da ona nešto uobražava.
Radmilo ustade i uze jednu knjigu. Želeci da ga jaš žadrži, Ljiljana je postavljala pitanja
Kako rade advokati u unutrašnjosti? Je li za advokate bolje ovde ili u Beogradu?
U unutrašnosti advokati rade sudske polove, a u Beogradu se zaraduje na vezama. Imali ste više puta prilike da citate o tome. Advokat koji ima najviše veza sa uticajnim licnostima najviše zaraduje.
A na cernu najviše zaraduje?
Na stecajevima. Posle ima i drugih stvari.
A šta vi radite kao advokat u banci?
Radim trgovacke, menione poslove, razne prenose imanja, pozajmice...
Ja bih mogla biti cinovnik u banci. Da li biste vi, kao advokat banke, mogli da mi izradite da dobijem mesto cinovnice u toj vašoj banci?
Ne bih to nikad ucinio. Zašto ce vam? Dok ste u ovoj kuci, mogu da vas izdržavam. Da uzimate mesto nekoj sirotoj devojci?
Vi govorite kao moja mati i otac. I on nije hteo da mu se prebaci kako uzimam mesto sirotinji. Uvek mi je govorio Imaš stan, hranu, odelo! Jeste, sve imam, ali nemam samostalnosti. Uvek sam zavidela cinovnicama koje idu na dužnost.
Zato što niste iskusili njihov život. A svaka od njih pozavidela bi vama.
Nije sva sreca u tome biti obucen i sit. Ima mnogo sitnica koje uslovljavaju srecu.
Ali sve te sitnice, ako nemaju ono što osigurava opstanak, ne predstavljaju srecu. Kod žena se u želji za samostalnošcu skriva i želja za slobodnijim životom.
Kod mene nije taj slucaj. Ja volim rad. Izgleda mi besciljno samo sedeti kod kuce, udešavati kucu, oblaciti se, svlaciti...
Štaviše, vaše mesto je u kuci. Vi ostajete žena i kad ste na dužnosti, samo sa dodatkam briga i tirnora. A vi ste bili uvek neumorni. Možda ste zbog toga stekli nerealno mišIjene o muškarcima, jer ih niste upoznali kroz borbu i zajednicki rad, vec samo kroz igru i flert...
Kako vam se svida moj goblen? prekide ga ona ne želeci da nastavi ovu diskusiju.
Lep je. Šta predstavlja?
Piknik iz osamnaestog veka... Igraju žmurke.
Muškarac ima vezane oci! Da, to se nama cesto dogada.
Uvek iste carke, osmehnu se ona u sebi.
Ali, iako su mu vezane oci, izgleda da ce uhvatiti ovu najlepšu. Pogledajte! On se naže preko njene glave, oseti miris njene kose, nasluti njene snežne grudi, kao dve ruže, i trže se...
Tatjana! Tatjana! zacu se u tom casu neki glas sa ulice.
Ljiljana oseti kako se Radmilo trže. Okrete se da ga bolje vidi. On je stajao kod prozora. Osecao je njen miris i video vrhove njenih grudi.
Tacno je! Sve je istina. On je tu malu upropastio! To je strašno!
Tatjana! Kako je to lepo ime. Je l' to Ruskinja?
On se okrete, pride ormanu, nasloni se i pogleda je mutnim ocima. Ne, Srpkinja je... cerka šefa finansijske uprave odgovori ravnodušno. Ona ga je gledala pravo u oci. Sto se ovako promenio? Tu je neka velika tajna. Strašno! Upropastiti devojcicu! Sagla se i nastavila vez na govoreci ništa više. Stišavao je s mukom zver u sebi. Osecao je da ne može više da vlada sobom. cudila ga je ova njena beskrajna hladnoca. Žena može da mrzi coveka, ali treba da bude sasvim bez temperamenta, pa da ne oseti blizinu muškarca. A ona je još prve veceri pokazala da ima suviše temperamenta.
cekajte me! I ja cu s vama u školu! odgovorio je drugi glas s prozora.
To Tatjana govori, pomisli Ljiljana.
Ljiljana, hteo bih nešto da vam predložim javi se Radmilo umornim glasom. Hocete li veceras da se izvezemo kalima u okolicu? Ovde je vrlo lepa okolica. Volite li autom ili fijakerom?
Više volim fijaker obradova se ona. Ja volim prirodu. Zacudi je tnjegov umorni glas. Pogleda ga. On pode u svoju sobu.
Ja moram da idem, imam posla.
Ona obori glavu prema goblenu da on ne bi video tugu u njenim ocima.
Hoce da izade da bi video Tatjanu! Posle razocarenja sa svojom ženora, ljubav te devojcice donece mu leka i utehe.
Posle šest sati doci cu po vas. Budite spremni!
Dobro.
Ude u svoju sobu i uze torbu. Zbogom! pozdravi je s vrata.
Ona je sedela sa goblenom na krilu dok nije izašao, a kad je cula da se kapija otvara i zatvara, poletela je pro zoru... cula je mlade ženske glasove do njihove kuce. To su sigurno uceniee razgcwarale. Sad je video Tatjanu! Da on zna kako ja sve znam! Vešala se zbog njega, a on sad trci za njom. Skupila je nefvozno sve kanurice svile i uvila ih u goblen. Dohvatila je novine. Vide kako ona devojka preko puta otvori prozor i kako gleda u pravcu kuda je Radmilo otišao. Njegova vema ljubav... Utešice se on brzo. Posle tri meseca može da bira koju faoce. Sela je na divan i pocela da cita novine. Bacila ih je, jer joj se nije citalo. Otvorila je radio. Violina je svirala uz pratnju klavira... Njoj dode tako tužno, zagnjuri glavu u jastuke. To nema smisla, ni najmanje nema smisla. Odmah trcati za njom. On nju izlaže poniženju. Zar ta devojcica nece sada pomisliti da je on potrcao za njom... To je nekorektno sa njegove strane. Sutra moram videti kao izgleda ta ucenica. Kad je budejn videla, znacu da li je sve ono istina.
Tacno u šest i deset sveže prelakiran fijaker, podstavljefi zagasitoplavom cohom, zaustavi se prpd kucom. Ljiljana je vec bila spremna. Kostim srebrnaste boje od eengleskog štofa, bela bluza i beli bere, isticali su njenu finu plavoou, a kratki žaketic joj je stezao stas isticuci linije. Crne kožne rukavice dopunjavale su njenu eleganciju.
Da vam ne bude hladno? primeti Radmilo. U polju je sveže.
Ovo je topao kostim. Necu nazepsti. cudiia se kako brine za nju. On ipak ima dobru dušu.
Jiilija Ih isprati do kapije, srecna što ihvidi tako lepe i pažljive jedno prema drugom. Mislila je da se njoj ono jutro samo ucinilo da se nešto dogodilo medu njima.
Konji zakasaše. Sedište je odskakalo dok ne izadoše na drum. Onda konji podoše brže, osecajuci ravan put.
Bagremovi pokraj druma lepršali su svojim malim prozracnim lišcem, a socna trava se prelivala kao svileni velur.
Što ja volim izlete! uzviknu ushiceno Ljiljana Najviše sam volela da idem sa tatom. Onda mi on sve objašnjava. Je l' te, šta je ono?
Pšenica.
Kako je vec velika!
Još jesenas je posejana. Ozimica.
Setila se kako je gledala polja i rascvetane vocnjake kad je posle vencanja putovala sa mužem vozom. Tada nije umela da im se divi, a sada je s uživamjem posmatrala rasvetane vocnjake.
Osecate li miris cveca? cini mi se da preovladuje miris krina.
Mene pomalo opija taj miris. Automobili su jurili pored njih.
Oh, što mrzim ove automobile! rece Ljiljana.
A ja volim brzu vožnju. Cak se rešavam da kupim auto.
Za duža putovanja automobil je zaista prijatan, ali je manje izlete lepše praviti obicnim kolima. Pogledajte onaj vocnjak! Drvece sve pod konac. A ono drvo na livadi, lici mi na neki šareni suncobran.
On se okrete da vidi drvo, ali ugleda njen profil, velike povijene trepavice i meke svilene kovrdžice, koje je vetar nosio, otkrivajuci njeno ružicasto uvo i liniju vrata. Ta slika zamagli svu prirodvi i njegove oci... Utonu u sebe i zacuta.
Ženskim instinktom Ljiljana je osetila sumornost u njegovoj duši htela je da ga uvuce u razgovor.
Kakva je ovo šuma?
Bukova... Ima i hrastova i cera.
Osecam miris suvog lišca. Ovaj miris me podseca na venjake. A kakvi su ovo rascvetali žbunovi?
Kupine.
Ah, tako volim slatko od kupina! Volite li ga vi?
To je moje omiljeno slatko.
Onda cemo ga kuvati.
Kupine stižu tek u avgustu... Vi zaboravljate da cemo se mi dotle razdvojiti. Osmehnu se i pogleda je.
Jeste, zaboravila sam! Pocuta i dodade Tetki cete vratiti onaj prsten kad ja odem.
Zašto ga vracate? Ona vas voli i poklonila vam ga je. Vi ste ocarali i gospodu Jankovic i moju tetku.
Ona se skupi u desni ugao kola i ucuta. Oci joj se rastužiše. Mladic je gledao na drugu stranu. Šta ste se ucutali? upita posle krace pauze.
I vi cutite. Ne voiite brbljive žene?
Vi ne brbljate. Dosad niste rekli ništa glupo.
Zbilja, ja uopšte ne poznajem vaš temperamenat. Recite rni, jeste li vesele prirode?
Jesam. Volim društvo i nikad nisam bio surnoran u društvu. Volkn da pravim izlete, volim pozorište, bioskop... Nalazkn da covek koji mnogo radi treba da umese razonode u svoj život.
Ni vaš poziv vam ne dopušta da budete cutljivi.
Naprotiv, moram biti vrlo govorljiv.
Onda zamisllite da smo na sudu i da morate govoriti.
A koga treba da branim. Tužioca iil krivca?
Krivca osmehnu se ona.
Sretoše volovska kola sa senom. Na njima su sedele cetiri seljanke rumene i povezane raznobojnim maramama. Osetiše miris suve trave. Snaše su se smejale i gledale dvoje mladih u kolima. Jedna je jela glavicu crnog luka i komad proje.
Zar ovde žene voze sano?
Seljanke rade kao i muškarci. Ako bi žene trebalo da dobiju pravo glasa, seljanke su ga zaista stekle.
Vi ih poznajete kao advokat?
S njima sudovi cesto imaju posla, jer za njih ništa lakše nego zamahnuti sekirom ili prošcem. Krvave ljubavne drame su dosta ceste po našim selima...
Kola su cikala za njima, snaše su se smejale. Jedna zapeva, ostale prihvatiše.
Stado ovaca zatutnja ispred njih i pode desno. Runa su se slivala u masu kao beli talasi. Zlatna prašina se dizala nad stadom. Zamirisa sirova vuna.
Seiljanka je samostalna, a ja nikad nisam imala samostalnosti. Verujte, mene su uvek u kuci smatrali detetom koje treba cuvati. To me je ljutilo. Uvek je necija volja gospodarila mojom.
O, imate vi dosta svoje volje. Još kako umete da se suprotstavite tudoj.
Samo pokatkad priznade ana smešeci se.
Osecala je da se sve njegove misli okrecu oko njihovog odnosa. Svesna da je kriva, nije mu protivurecila, vec je brzo prelazila preko toga.
Sunce se izgubi lza dalekih plavicastih planinskih ogranaka. Zeilenilo i cvece još više zamirisaše. Jedna seoska mehana ukaza se na drumu, sa tremom, ovalnih lukova, koje su držali drveni direci plavo i žuto obojeni. Crvene cigle trema bile su ciste, a nekoliko stolova, sa šarenim caršavima, izgledali su tako lepo u prirodi. Za jednim stolom sedela su tri seljaka. Za dmgim su se dvojica kartala. Njihov fijaker se zaustavi. Debelli kafedžija pritrca da ih doceka.
Dobar dan, gospodine Tomicu! Ocete i malo da posedite?
Hocemo, gazda Marko. Kod tebe je vrlo lepo. Kafedžija se užurba oko varoških gostiju, donese cist
caršav od seljackog platna sa crvenim šarama. Mahnu ubrusom preko stola.
Je l' po volji da nešto popijete ili da mezetite?
Ljiljana, hocete li pivo?
Pa mogu...
A imate li kajmaka ili sira?
Imam odlicain kajmak.
Donesite!
Što je ovde lepo! Pogledajte reku i onaj most! Rado bih ovamo cešce dolazila.
Ako vam se dopada, dolazicemo...
Kakvo je ono drvo što mu treperi list?
Jasika.
Ah, da! To mi je tata jednom objašnjavao... Gle, kolika je ona bukva!
Ne, to je hrast. Tu obnašaju litiju.
Jednom da me vodite u selo kad bude litija... Volim te starinske seoske obicaje.
Preko mosta zatutnjaše kocije. Reka je žuborila, a zapenušeni talasici su preskakali kamenje. Odnekud se cula i frula. Dojuri i petao, podiže glavu, zakukurika i ostade tako izdužene šije. Za njim dotrcaše i dve kokoške. Ljiljaina se nasmeja...
Jedno pitomo jagnje sa zvoncetom pride njihovom stolu.
Što je slatko! rece Ljiljana, pa ga pomilova. Ono joj metnu glavu u krilo i podiže svoje meke oci prema njoj.
Gledaj ti Belog! nasmeja se kafedžija, noseci pivo i kajmak. Ume ono oko svakoga, kao kuce!
Zovete ga Beli? Hodi, Beli, hodi. Hoceš li malo hleba?
Bee! odgovori jagnje veselo.
Šteta, što ce omatoriti. Ovca nije lepa, a ono je tako slatko, gleda kao dete. Užasavam se pri pomisli da covek može da zakolje jagnje. Bolje bi bilo da smo svi vegetarijanci.
A sutra cete ipak jesti jagnjetinu! nasmeja se muž.
Sigurno. Što je ukusan ovaj kajmak! Je li ovo domaci hleb.
Jeste.
Crn, ali vrlo sladak.
Drumom projuri auto sa nekim damama. One se okrenuše da pogledaju ovaj par. Jedan seljak se zaustavi na konju. Spazi advokata, sjaha s konja i pride mu.
Baš dobro, gosn Tomicu, što te sretoh. Teo sam da navratim do tebe, da mi pomogneš u banci za malo zajma. Ti si njiov advokat.
A šta ce ti zajam?
Ama, jedna mi se livada užlebila u moje njive, pa mi tuda stoka upropasti useve. Svake godine se sudimo oko štete. Pa mu reko Komšija, bolje da ostanemo prijatelji! Prodaj mi livadu! A on se necka, al sad pristade... Pa, teo bih tu livadu da kupim. A ti znaš da sam pošten covek.
Dobro, dodi pa cemo videti.
Da ovo nije tvoja gospoda? cuo sam, da prostiš, da si se oženio.
Jeste, to je moja žena.
E, neka je živa i zdrava! obradova se seljak i pruži Ljiljani ruku, koju ona prihvati.
Ako, ako! Bolje što si se oženio! I ja cu jesenas onog mog da ženim... Javicu ti pa da dodeš s tvojom gospodom. Pa gledaj da i do moje kuce katkad navratiš. Imamo, vala bogu, i mrsa i smoka...
Šta si to kupovao u varoši?
Kupovao nešto za ženskadiju u kuci. Seljak, vidiš, nosi sukino, a ženskadija oce svilu iz ducana... Prodado jednu kravu u varoši pa kažem to im je sad za celu go clinu! Uzdravlje, gospodine! Uzdravlje, gospoja! Za onu stvar, molim te, vidi tamo u banci. Nece da ti bude rdavo od mene.
Seljak odjaha, a Radmilo zovnu kafedžiju.
Gazda Marko, daj kocijašu neka pije i jede. Neka uzme šta hoce.
Suton se spuštao. Seoska lišina postajala je sve prisitnija. Ljiljana je ushiceno posmatrala daleke planine, brda, brežuljke. Vocnjaci su se svojim rascvetanim krošnjama slivali niz bregove kao roj belih leptira. Negde je sitno zvonilo zvonce i lajali su veliki seoski psi, zaglušujuci blejanje ovaca.
Da platim! zovnu Radmilo kafedžiju.
Pa došetajte opet, gospodine Tomicu! Za nedelju dana imacu mlade prasce. Krmaca mi se oprasila. Javite pa izvoljevajte s gospodom...
Hvala, gazda Marko!
Vas svi poznaju? rece mu Ljiljana u kolima.
Seljacima je cesto potreban advokat, a ja sam odlazio i u sela. Ima ovde u blizini i jedan lep manastir. Ici cemo.
Dobro, samo nezgodno je da vi uvek placate. Dopustite i meni...
Zašto? Je li vam odvratan moj novac?
Šta govorite? prekori ga ona. Nikako necete da zaboravite ono vece.
I vi ga ne zaboravljate.
Ja se kajem.
Koliko vidim, ne kajete se.
Znala je dobro šta je hteo reci. Tacaio je to da mu se ona nijednim gestom nije približila. Samo jednom ga je uhvatila ispod ruke, ali on je pustio ruku. Da li sada da ga uhvati, da mu se nasloni na rame? Oh, ne, bilo ju je stid. A i on je gord, strahovito gord. Ona nije ni slutila da može biti toliko gordosti a u isto vreme i toliko takta kod jednog muškarca. Kako je moguce potisnuti onako žarku ljubav? Bio je kao plamen, a sad je hladan kao led. Gde je mogao
da skrije onolika osecanja? Kako ih savladuje? Ona to ne bi mogla. Sva njena patoja je na površini u ocima, na celu, na usnama. Kod njega tek poneka ironicna rec... Pogledala ga je. Pušio je i nije je posmatrao. Profil mu je bio kao od bronze. Bio je mracan kao sumrak i cutljiv kao noc.
Vi kao da se stalno suncate, tako ste crnpurasti.
Takva je boja moje kože. A onaj koga ste voleli, je li bio crnomanjast ili plav?
Ona se povuce u ugao i ostade nema...
Povredio sam vas, izvinite rece i naže se prema njoj. Bio se gotovo sasvim približio. Mišice su im se dodirivale... Videla je njegove oci, velike i crne, osetila miris duvana i miris šipra...
Kako je lep suton! Zašto mi kvarite raspoloženje?... Bila sam tako raspoložena! Uhvati ga za ruku i oseti njegove vrele prste... On trže ruku, vrati se u svoj levi ugao i ostade nepomican, kao da ne oseca njeno prisustvo.
Pogledajte šuma je tamna, sasvim crna... A vocnjaci kao magla!
Kako bi on ranije voleo svaku njenu rec. Kako bi ga radovalo što je inteligentna. Odgovarao bi joj na svako pitanje Ijubeci joj meki beli obraz. Nije voleo glupe i prazne devojke. Želeo je da u ženi ima druga i ljubavnicu. A našao je samo devojku punu lepih fraza... Njena inteligencija ga je još više razdraživala. Da je bila ghipa, i sve ono ucinila, on bi joj pre oprostio. A ona je bila toliko inteligentna da je mogla da shvati njegovo duševsno stanje, ali se pravila da ništa ne razume. Ovu njetnu Ijubazinost i živost tumacio je kao milost. ciniilo mu se da mu svakom recju daje na znanje Ti si ludo zaljublen u mene, zadovolji se time što cu blagonaklono razgovarati sa tobom. Sve što je dolazilo od njje uzrujavalo ga je. Taj vir osecainja i strasti kovitlao se neprekidno u njemu. cuo je njene meke reci, gledao njenu kosu, velike plave oci, osecao miris mladog ženskog tela... Bila je tu, sasvim blizu a tako daleko. Kao da ih je delio duboki jaz hladne vode.
Da nas ne uhvati kiša? primeti ona. Vidite one oblake!
Nece... Možda ce tek nocas da padne.
Radmilo baci cigaretu. Pogleda svoju mladu ženu. Bila se skupila u uglu. Video je beli izrez njene bluze i beli bere. Ruke su mu nervozno drhtale. Neka magnetska sila ga je gonila k njoj. Strast ga je mucila do fizickog bola. Zatvarao je oci da je ne vidi. Ali, ona je tu oseca je tako je nežna i bela... Tako bi je divljacki prigrlio, ugušio.
Vi niste bili muž za mene! osvesti ga secanje.
Oseti onu istu ledenu santu kako ga drobi, okrete glavu od nje i ostade hladan, kao od bronze.
Sekla je sveže grancice jorgovana. Bile su tako divne, plavoljubicaste, njihov miris je opijao.
Nešto šušnu u drugom dvorištu, u bokoru jasmina. Ona pogleda kroz jorgovan i ostade nepomicna, držeci savijenu grancicu koju je htela da odsece.
Ugleda visoku devojcicu, velikih crnih ociju, sa dvema viticama prebacenim preko ramena. I devojcica je nju gledala. Oci su joj bile širom otvorene, kao kad se gleda nešto što iznenaduje, što se nije ocekivalo, što zadaje bol... U tom izinenadenom pogledu Ljiljana je osetila prikrivenu tugu. Devojcica ju je gledala kao da joj govori Hocu da vidim tebe, zbog koje sam htela da oduzmem sebi život!
Bol male Tatjane dirnu Ljiljanu. Pred svežom lepotom ove devojcice njeno iznenadenje je bilo vrlo veliko. cutale su i gledale se.
Hocete li, gospodice, da i vama otkinem neki cvet?
O, hvala! uzbudeno prošaputa Tatjaina, ne znajuci šta da odgovori. Strah splete i zbrka sve njene misli.
Evo, ovu grancicu! Ima puno cvetova nastavljala je Ljiljana, osecajuci šta se odigrava u duši devojcice. Kako je lepa! Kako su joj divne oci! Ona se morala njemu dopadati. Ljuta na svoga muža, koji je zadao tako strašnu bol ovoj lepoj devojcici, htela je da se pokaže boljom od njega.
Izvolite! pruži joj jorgovan.
Veliko hvala, gospodo! snishodljivim tonom odgovori ucenica. Oci su joj bile pune vlažnog sjaja.
Vi ste ucenica? Vidim po kecelji.
Jeste... Maturantkinja.
O, pa vi ste pred maturom! Bojite li se?
Prilicno... Narocito matematike! Vrlo nam je stroga nastavnica, a ja nisam dobar matematicar.
Devojcice obicno ne vole matematiku. I ja je nisam volela. Jedva sam se izborila za cetvorku.
Ja bih se i trojki radovala.
Koliko nepotrebnog straha zbog tog predmeta, a ponekom nikad ne zatreba u živcrtu. Hocete li na univerzitet posle mature?
Mislim... Samo, ne slažem se sa tatora. Ja bih htela prava, a on filozofiju.
Filozofija je za devojke bolja. Ona još misli na njega, jadna devojcica!
I moj tata to kaže. Kao nastavnica imala bih raspust i ne bih bila ceo dan na dužnosti...
Bolje je. Žene pravnici još nisu dobile sva prava. Pa i kad ste advokat, uvek više trce advokatlma muškarcima. Kao da nemaju poverenja u žene...
Tamno lice devojcice preli još jace rumenilo kad Ljiljana izgovori rec advokat. Tužne crne oci gledale su velike nežne plave, kao da govore Zašto ste mi oteli Radmlla?
Ali studentima u unutrašnjosti lakše je studirati prava, jer mogu da sede kod kuce rece Ljiljana.
Jedna žena se pojavi na vratima kuce. Uplašeno pogleda devojcicu i lepu Beogradanku. Imala je lepe Tatjanine oci. Ljiljana joj ljupko klimnu glavom. Ona prihvati još Ijubaznije.
A vi dali mojoj Tatjani cvece? Hvala!
Vidite šta je cvetova! Gospodica mi je pricala šta ce da studira kad završi maturu.
Samo tu maturu da položi! Posle je lako.
Ona voli prava.
Ako moj miuž dobije Beograd, a on vec radi na tome, onda neka studira šta joj je volja! Nežno pomilova cerku po kasi. Nešto joj ne idu francuski i matematika. Pa kažem, neka i padne.
Baš necu pasti! Sad sam zapela i ucim...
Mi cemo se pomiriti s tim ako padneš.
Nije to ništa strašno! tešila ih je Ljiljana. Koliko je onih što po dvatri puta polažu maturu, pa posle odlicni studenti...
Devojcica je netremice gledala lepu Beogradanku.
Tatjana, sine, idi i naberi gospodi neku lalu! Imamo divnih, crvenih i žutih. Vidiš kako je gospoda ljubazna, dala ti je cvece.
Tatjana pruži majci jorgovan i otrca da nabere lale. Bila je zbunjena prirodnošcu i Ijupkošcu ove Beogradanke. Vrati se i pruži cvece lepoj plavuši. Ljiljana zahvali, oprosti se s njima i ude u kucu. Tatjana pobeže u svoju sobu. Mati ude za njom.
Kako je Ijubazna i lepa! Je li ona prva tebe oslovila?
Jeste. Pitala me hocu li jorgovana...
Mati poljubi Tatjanu u teme i pogladi je po kosi Evo ti ova vaza. Metni je u trpezariju! Ti jutros nisi imala prvi cas?
Gospoda Miloševic se razbolela. Posle podne idem do Nade. Došla je njena rodaka, studentkinja iz Beograda, pa ce nam pokazivati matematiku.
Ako, sine, idi! Ali nemoj ništa da se sekiraš. Tatjana zagnjuri glavu mami u nedra i zaplaka.
Necu da placeš. Necu! Bilo pa prošlo. Ti si dete! Završi prvo školu, pa posle misli na udaju.
Tatjana obrisa oci i poljubi mamu. Je li, mamice, ti se ne ljutiš na mene?
Ne ljutim se, sine. Sve smo mi to vec zaboravili, i ja i tata. Ti si sad vesela.
Jesam, mama. I ucim! Bogami, ucim. Necu da padnem. Videceš da cu položiti maturu...
Ja i tata se necemo ljutiti i ako padineš! Hoceš li da uciš?
Hocu, mama.
Pa, idi u baštu! Vidiš kako je lepo sunce. Sedi ispod lipe. Eno ti onaj šezlong.
Sirota mati je još uvek strepela. Nocu je ostavljala odškrinuta vrata, prikradala se svaki cas, pogledala... Ko ce znati današnje devojcice? Osetljive su i lude! Ništa lakše
nego soda, lizol ili konopac. I ne misle na jadne roditelje! Ona je bila još bolesna od one noci. Strašan napad žuci je imala posle toga, srce joj se uznemirilo, glavobolja, povracanje. Ni danas još ne može da jede. Tešila je dete i milovala, cuvala se da joj ni jednu oporu rec ne rekne, a kad ostane sama plakala je i žalila samu sebe zbog tog osetljivog deteta. I rarzela je tog advokata Tomica. Otkud, do davola, da kupi kucu do njih? Zar njena Tatjana da misli na mladice? Ona je za nju bila neiskusno i bezazleno dete. A to dete sebi konopac oko vrata! Kuca uz kucu. Prosto nisu mogli da budu pametni ni otac ni mati. Ubiti se samo zato što ga voli. Kakvu filozofiju ona da studira? Da ide sama u Beograd! Više je nigde nece samu puštati kad je htela pred njihovim ocima samoubistvo da izvrši. U Beograd je nece samu pustiti. Premeštaj ce tražiti...
Sirota mati! Tumarala je po kuci, a te misli su joj se neprekidno vrzmale po glavi. Tatjana je sedela u šezlongu i citala. Gledala je kroz prozor iza zavese... Bila je njen budni cuvar. Motrila je na svaki cerkin gest. Videla je kako naglo podiže glavu i pogleda nekog na ulici. I mati je pogledala na uliou. Gnev je obuze išao je advokat Tomic. Sad je motrila da li ce se okrenuti, javki, pogledati je. Ali on se nije ni jednom osvrnuo. Prošao je pokraj njihove kuce ne gledajuci ni levo ni desno. Ona je videla da Tatjama ne cita. Zagledala se u jedan cvet. Osecala je da još misli na njega. Njena soba je bila do dvorišta i mogla je da gleda advokatovu baštu. Odatle je ona njega uvek i gledala. Spazila je i sad kako je brzo ostavila knjigu i ušla u sobu... Mati se lagano prikrade. Videla je Tatjanu kako gleda iza zavese.
Tatjana, nežno je pozva. Znaš, sine, šta smo rešili ja i tata? Da ti kupimo sofu za spavanje. Ali ja bih je namestila u ovu sobu s ulice.
To bi bilo lepo, mama, obradova se kci, misleci kako hoce sve da joj ucine. Nije pogadala pravi uzrok da hoce da je premeste iz ove sobe.
Evo ide tata!
Kažem Tatjani, Mišo, da cemo sofu da joj kupimo.
Hocemo! Neka tatin sin ima lepu sofu!
Sad ja treba da vas pitam, Ljiljana, zašto cutite? Nešto ste neraspoloženi? Pitao ju je Radmilo posle ruoka dok su pili kafu u predsoblju obasjanom suncem.
Nešto me boli glava. Nisam neraspoložena.
Jeste li uzeli aspirin?
Nisam. To traje po cetiripet sati pa prode.
Na stolu su stajale crvene i žute lale. Osecao se jak miris.
Kako vam se svidaju ove lale?
Vrlo su lepe. Da ih nije tetka Stana poslala?
Nije. Dobila sam ih od Tatjane, ove ucenice do nas. Poznajete li je?
Kci šefa finansijske uprave. Vidao sam je izgovori ravnodušno istim tonom kao kad je kazao Ono je kuca moje tetke!
Ona ga pronicljivo pogleda. Nijedna crta lica mu se nije promenila. Nimalo zbunjenosti.
Kako samo vlada sobom mislila je Ljilja. Pravi se kao da je ne poznaje. Jadne devojke. Možda ce i Momcilo tako govoriti o njoj. To je lepa devojcica.
Koja devojcica? prenu se on kao da ne zna o kome je rec.
Pa ta Tatjana, lepa devojcica! Nije ništa odgovorio.
Kako je pritvoran. Htela je da mu dobaci Šta se pravite tako ravnodušni kad ste tu devojcicu doveli do samoubistva? Savlada se i mirno nastavi
Ovde u unutrašnjosti studenti više vole prava.
Otkud znate? iznenadi se on i pogleda je.
Tatjana kaže da bi i ona prava studirala, ali tata joj ne da...
Razume se. Roditelji gledaju na sve kad imaju žensko dete.
Tatjana mi se žalila da joj ne ide dobro matematika. Radmilo pogleda Ljiljanu i zadrža pogled na njenoj ze
lenoj haljini.
Je l' te, Ljiljana, imate li vi drugih haljina osim te?
Imam. Zašto pitate?
Ne volim tu vašu zelenu haljinu. Obucite neku drugu.
Dobro. Ako vam se ne svida, obuci cu neku drugu. Ja volim zelenu boju. Zašto je vama neprijatna? Kako izbegava razgovor o Tatjani! pomisli u sebi.
Ne volim zelenu boju.
A da li volite žutu ili crvenu kao ove lale?
Mislim da vam najbolje stoji plavo.
Zar njega mogu zanimati i boje mojih haljina! On joj uopšte postaje sve cudniji. Njegova hladnoca i uzdržanost cak su je pomalo neivirali. Danas je osecala neku nervozu. On je pritvoran. Ništa se od njega ne može dokuciti. Povila je jednu crvenu lalu i posmatrala njene listice. Ta maila Tatjana pati kao što sam i ja patila zbog Momcila!
Radmilo zaustavi pogled na njenam licu.
Ona instinktivno oseti da je on posmatra, zbuni se, pogleda ga, pa i ne znajuci zašto, pocrvene.
Mladic je pratio sve promene na njenom licu.
Šta ste radili danas? upita.
Šta sam radila? Namestila sam sobe, obrisala prašinu, rasporedila vaze i cvece...
Zar vi nameštate sobe?
Da. Što vas to cudi?
Pa nisam znao da vi to radite. Mislio sam da je to Julijin posao.
Mi smo podelile posao. Julija kubinju, a ja sobe.
Šta ste posle radili?
Šetala sam po bašti, umesila kolace...
One što smo ih danas jeli? Niste se pohvalili.
što da se hvalim! Jesu li bili ukusni?
Izvrsni.
Primetila sam da volite testo i kazala sam to Juliji.
Jeste, volim kolace. Kako ste to zapazili.
To i još puno kojekakvih sitnica sam zapazila... Na primer?
Volite salate.
Pogodili ste.
Ali ne volite preslana jela. Masnu govedinu iz supe rado uzimate, pa sam kazala Juliji da kupuje malo masnije. Sos od rena najviše volite...
Zbilja ste pažljivi! Primetili ste sve te sitnice rece on sa finom ironijom u glasu.
Ja mislim da su i sitnice važne u životu.
Neosporno! To je isto kao kad covek pocne da kuci kucu od caša i šoljica, a zaboravi da kupi nameštaj.
Vi knate ugodnu sofu za spavanje.
Da, vrlo ugodnu i vrlo toplu. Povukao je dim cigarete i poluzatvorenih ociju pratio kolutove. Najednom se okrete k njoj i pogleda je širokim sjajnim ocima.
Šta ste još radili? Bilo je malo nervoze u njegovom glasu.
Pravila sam jedno jastuce... Citala... Slušala radio... Vezla goblen...
I nije vam bilo dosadno?
Ni najmanje!
Nije mu bilo jasno zašto ona nikad nije izražavala nikakvu svoju želju. Ako bi je on pozvao da izade, izlazila bi. Ako je ne bi pozvao, ona bi ceo dan presedela kod kuce. Kad se ženio njome sa strepnjom je pomišljao kako ce ona podnositi život u palanci. Pošto zna da ce se za tri meseca rastati, verovatno zato mimo podnosi ovaj život. Neraspoloženje koje je sada citao na njeinom licu probudilo je u njemu sumnju da joj je možda ipak dosadno u kuci... Zato ju je ispitivao šta je radila.
Što koje jutro ne prošetata do parka, ili do moje tetke?
Meni brzo prode jutro u kuci. I necu da idem bez vas. Ovo je palanka, a ja sam tek došla. covek mora voditi racuna o sredini u kojoj živi.
Lepo je to što mislite na sredinu u kojoj ste, ali vi više vodite racuna o toj široj sredini nego o užoj.
Pa jutros sam se upoznala sa komšilukom, sa Tatjanom i njenom majkom. To je uža okoliiia.
Njeno zaobilažeiije teme ga iznervira i on ustade da pusti radio. Tako je bar mogao da cuti. A ona je sasvim drukcije shvatila taj gest. Nece da govori o Tatjani!
Dok je on stajao kraj radija, podlaktila se na ruku i cutala... Mucilo ju je pitanje kakav je ovaj Radmilo covek. Njegova tetka je pricljiva Sve devojke pocrkaše za njim! Pricala je i gospoda Jankovic On je bio najbolja partija! Ova mala Tatjana se vešala, a ovi preko puta su mu nudili miraz i an je odbio. cemiu sve to? Zbog nje? Zar je on nju
toliko voleo, nju koju uopšte nije poznavao! A da li je ona poznavala Momcila? Ljubav je katkad zaista neobjašnjiva i nelogicna!
On je upravo izlazio iz sobe. Zastao je u predsoblju. Meriia ga je od glave do pete. Visok lepo razvijen, tamne talasaste kose. Pravi muškarac! Da, on je pravi muškarac! šapnu Ljiljana u sebi. Mnoge žene bi ga rado otele od mene. U Beogradu sigurno. Žene vole crnopute i jake muškarce. KaKo je samo tako miran. Da, razdvojicemo se, on je siguran u svojoj odluci. Oženice se avom devojkom preko puta ili malom Tatjamom. Zato i ne prihvata razgovor o toj ucenici.
On se ofcrete i uhvati njen pogled.
Opet je pocrvenela kao uhvacena na delu.
O ceinu ste sad mislili, mala Ljiljo? iznenada upita.
Mislila sammislila... Zašto da vam kažem?
Baš bih voleo da mi kažete.
Hocete? Dobro. Mislila sam o torne da treba da se oženite cim se razdvojimo.
Toliko brinete o mojoj licnoj sudbini?
Brinern, jer ste zaslužili bolju ženu.
Onda mi je nadite. Hocete li da mi budete provodadžika? upita malo veselije.
Hocu! odgovori ona setno.
Što ste danais neraspoloženi? Nešto krijete. Recite mi.
Ništa! To vam se samo cini. Reci cu mu da uzme Tatjanu...
I nesvesmo je zgnjecila crvenu lalu koju je držala u ruci.
Što ste taj cvet zgnjecili? Nervozni ste!
Ah, sasvim slucajno...
On ju je netremice gledao. Obuhvatio je pogledom celo njeno ljupko lice i uporno ga držao pod bleskom svojih veilikih crnih ociju. Osecao je da je zbunjuje i da je muci taj pogled, a želeo je da je muci.
Radio ucuta. On pogleda na sat.
Moram da idem. Možda cu se veceras zadržati do pola osam. Imam jednu sednicu u partijiskom klubu. Doci ce jedan bivši ministar iz Beograda. Ako vam bude dosadno, izadite do parka.
Nije mi dosadno. Ovde u bašti je vrlo lepo. Šta ce mi park?
Pošla je za njim do kapije. To je bilo prvi put da ga isprati. Zastali su i gledali cvece u rondelama.
Jesu li ovo kalemljene ruže od gospode Jankovic?
Jesu. Ova je roze, a ove dve crvene, ima i belih... A ovo su krinovi... Uzeo sam ih od jednog baštovana.
Saže se i poljubi joj ruku, pa izade.
Sa okolnih prozora su gledali ovaj lepi srecni par, kako su zamišljali. I Julija ih je iz svoje kucice gledala kroz prozor sa materinskom ljubavlju.
PROŠLOST SE SVETI
Ljiljana je radila goblen u spavacoj sobi, jer se napolju beše natuštilo nebo, samo što nije pljusnulo. Julija kucnu i ude.
Gospodo Ljiljo, traži vas jedan gospodin.
Koji gospodin? Kako izgleda? uplaši se ona.
Plav je... Kaže da je iz Beograda. Ona se sva ohladi.
Recite mu da nisam kod kuce...
Iza Julije se najednom vrata širom otvoriše.
Zar tako, gospodo? Necete da primite poznanika iz Beograda!
Ljiljana preblede. Julija se lagano izmace i izade iz sobe. Devojka ostade skamenjena. Najednom ustade. Goblen i kanure joj padoše s krila. Ljutnja joj prekri obraze rumenilom i ona strogo upita...
Kako si se smeo usuditi da udeš u kucu moga muža, Momcilo?
Sedeci za stolom u svojoj kancelariji, advokat Tomic je nešto citao, a njegov pisar Pera, student prava, pisao je neki akt.
Znate li, gospodine Tomicu, govori se o stecaju firme Petrovic?
cuo sam to.
Izgleda da ce on vas tražiti za advokata. Njegov sin mi to rece.
Videcemo.
Nešto nije govorljiv! mislio je pisar. Zaljubljen covek. Samo misli na svoju Ljiljanu!
Vrata se širom otvoriše. Pomoli se vedro i nasmejano lice inženjera Voje Markovica.
Gde si ti, covece? Otkako si se oženio ne daš se videti!
Ovde sam. Zašto ne navratiš?
Kao velim, necu da smetam. Mladoženja! Topiš se. Vidim da se topiš. Ako, rode moj, i ja sam se tako topio prvih meseci... Ali, ne vidam ni tebe ni tvoju Ljiljanu.
Izlazimo skoro svakog dana. Šetamo. Pravimo izlete. Pokazao sam joj okolicu.
cula je sve to i moja Verica. Ljuta je na. tebe. Zar Radmilo, tvoj najbolji drug, kaže, a ja još nisam videla njegovu ženu?
Ni kod koga nismo išli. Samo do moje tetke i do gospode Jankovic.
Ama, ne zamerann ti ja, nego moja Verica. Znaš, žensko ti je radoznalo. Još došle neke devojke pa joj pricale kako je gospoda Tomic lepa. Mani! Kad šetaju, kaže, zašto da ne dodu kod nas?
Prošetali smo samo pored reke.
Kažem joj ja Ostavi ti, ženo, njih. Oni su mladenci. Neka ih! Sada šetaju pored reke i beže od sveta, a posle ce da beže u svet! Ko bi mene sada naterao da šetam pored vrba i reka!
Ti voliš korzo...
Šta ceš. Volim onu kafanu na korzou, pa zasednem a nožice samo šetaju! Nego, kako se osecaš kao oženjen? Je li bolje u braku?
Kako da nije bolje? Meni su kafancine dosadile iz kancelarije u kafanu, iz kafane u kancelariju... A kako ti? cekaj da ja tebe malo ispitam... Kako se ponašaš?
More, ja bih se ponašao kao devojcica da nije ženskadije koja te navodi na zlo. Ti, momce, nemoj ovo da slušaš! okrete se Voja pisaru.
Ja pišem svoje i ne slušam vas. Budite bez brige! smeškao se mladic. Lola jedna! Svi pricaju za njega i udovicu!
A ona moja luda je ljubomorna, pa sve prima za gotovo... Ubi me ovaj palanacki svet! Ama, ako sam samo s nekom na ulici rec progovorio odmah to moja Verica zna! Te ne znam Rekla mi Maca, videla te sa Zorom... Prica Anda kako si stajao na cošku sa Ružom...
Hoceš, hoceš ti svaku da pogledaš, za svakom da se okreneš. Zna to Verica.
Ne bi ona ništa znala da nije tih njenih torokuša. I zato moram da ti dam jedan savet sve ženine drugarice da razjuriš iz kuce. Ne daj ni jedna da ti proviri u kucu.
Moja Ljiljana nema ovde drugarica.
Vodi ti oju u pasete kod baba. Babe nas uvek hvale. A ovi devojcici to su palikuce!
A zašto vi, gospodine Vojo, gledate devocice? Ostavite vi njih nama momcima! dirao ga je pisar.
Gle sad ovoga! Sto gledam devojcice?... E, rode moj, kad se oženiš, posle dvetri godine ceš ih i ti gledati. Kako da ih ne gledam kad moja Verica svakog dana ima punu kucu drugarica. Naca! Maca! Lela! Sve se to napuderisalo, narumenelo, užagrilo ocima. Nisam ja, brate, evnuh! Dode mi nekad da joj podviknem Teraj ovu ženskadiju iz kuce! Oce kucu da mi zapale!
Izvadi tabakeru. Gle, nemam cigareta! Pero, rode, hoceš li da trkneš do duvandžije?
Dajte.